Jeffrey Eugenides-srednji Spol

Jeffrey Eugenides - Srednji spol

Srebrna žlica Rodio sam se dva puta: prvi put kao curica, jednog neobično bistrog detroitskog dana bez smoga u siječnju 1960.; i onda ponovno kao dečko tinejdžerske dobi, u hitnoj službi kraj Peto-skejva u Michiganu, u kolovozu 1974. Stručni čitatelji možda su naišli na mene u radu dr. Petera Lucea, "Spolni identitet u hermafrodita 5-alfa-reduktaze", objavljenom u časopisu Journal ofPediatric Endocri-nology 1975. A možda ste vidjeli moju fotografiju u šesnaestom poglavlju sad beznadno zastarjele Genetike i naslijeđa. To sam ja, na stranici 178., stojim gol kraj mjerila visine, a oči mi prekriva crni kvadrat. Moj rodni list navodi ime Calliope Helen Stephanides. Moja najnovija vozačka dozvola (izdana u

Saveznoj Republici Njemačkoj) bilježi moje ime jednostavno kao Cal. Bivši sam golman u hokeju na travi, dugogodišnji član Zaklade za spas bogomoljke, neredovit posjetilac grčkog pravoslavnog bogoslužja i, najveći dio svojeg odraslog života, djelatnik američkog Ministarstva vanjskih poslova. U školi su me ismijavali, liječnici su na meni izvodili pokuse, specijalisti me prepipavali a dobrotvorne organizacije sumnjičavo ispitivale. Crvenokosa djevojka iz Grosse Pointea se u mene zaljubila, ne znajući što sam. (I njezinom sam se bratu sviđao.) Vojni me tenk jednom poveo u bitku na gradskim ulicama; bazen me pretvorio u legendu; napustio sam svoje tijelo da nastanim druga tijela - i sve se to odigralo prije no što sam napunio šesnaestu. Ali sad, u dobi od četrdeset jedne godine, osjećam kako se bliži još jedan porod. Nakon desetljeća zaborava, otkrivam kako razmišljam o pokojnim pratetama i stričevima, davno izgubljenim bakama i djedovima, nepoznatim rođacima u petom koljenu ili, u slučaju međusobnog križanja kao kod moje obitelji, o mnogima od njih u jednoj istoj osobi. I stoga, prije no što bude prekasno, želim zabilježiti za vječnost: vrtoglavo putovanje jednog jedincatog gena kroz vrijeme. Pjevaj sad, o Muzo, 0 recesivnoj mutaciji na mojem petom kromosomu! Pjevaj o tome kako je procvala prije dva i pol stoljeća na obroncima planine Olimpa dok su ovce blejale i dozrele masline padale s grana. Pjevaj o tome kako su je prenijeli kroz devet naraštaja i kako se neprimjetno nakupila u kužnom naslijeđu obitelji Stephanides. I pjevaj kako je Providnost, pod krinkom krvoprolića, natjerala gen da se ponovno uzvine i poleti; kako je otprhnuo kao sjeme preko mora u Ameriku, gdje su ga nosile naše industrijske kiše dok nije pao na zemlju u plodno tlo srednjozapadne maternice moje rođene majke. Oprostite ako povremeno zvučim malko homerski. I to mi je u genima. Tri mjeseca prije no što sam se rodio, poslije jednog od naših raskošnih 1 ceremonijalnih nedjeljnih ručkova, moja baka Desdemona Stephanides naredila je mojem bratu da joj donese kutiju s dudovim svilcima. Bankrot se bio uputio u kuhinju po još jednu porciju nabujka od riže kad mu je prepriječila put. U dobi od pedeset sedam godina, niske i nabite figure, s mrežicom na kosi koja je ulijevala strahopoštovanje, baka je bila savršeno građena da priječi ljudima put. Iza nje, u kuhinji, okupio se cijeli kontingent žena i ondje su se došaptavale i smijale. Bankrot se radoznalo nagnuo u stranu da vidi što se događa, ali Desdemona je pružila ruku i čvrsto ga uštipnula za obraz. Kad mu je ponovno privukla pozornost, ocrtala je prstima četverokut u zraku i pokazala prema stropu. A onda je kroz zubalo, koje joj nije dobro nalijegalo, prošušljetala: "Donesi yiayi, mali mouP Bankrot je znao što mu je činiti. Potrčao je kroz predsoblje u dnevnu sobu. Na sve četiri uspentrao se glavnim stubištem na kat. Projurio je duž hodnika kraj spavaćih soba. Na kraju hodnika bila su gotovo nevidljiva vrata, prekrivena tapetama kao ulaz u tajni prolaz. Bankrot je glavom napipao majušnu kvaku i, gurnuvši svom snagom, otvorio vrata. Iza njih uspinjalo se još jedno stubište. Neko se vrijeme moj brat s oklijevanjem navirivao u mrak na vrhu stuba, a onda se vrlo polako popeo na tavan gdje su stanovali djed i baka. Tiho, u tenisicama, prošao je ispod dvanaest ptičjih kaveza podlože -nih vlažnim novinama što su visjeli s greda. Kuražno je uronio u kiselkasti vonj papigica i u osobitu aromu djeda i bake, mješavinu naftalina i hašiša. Pažljivo se provukao kraj djedova stola s gomilama knjiga i njegovom zbirkom ploča rebetike. Bubnuo se u kožni otoman, zaletio u okrugli mjedeni stolić i napokon pronašao djedov i bakin krevet i, ispod njega, kutiju za dudove svilce. Izrađena od maslinova drva, nešto veća od kutije za cipele, kutija je imala metalni poklopac izbušen sitnim rupicama za zrak i ukrašen slikom neprepoznatljiva sveca. Svečevo se lice s vremenom otrlo, ali prsti desne ruke bili su mu podignuti u blagoslov niske ljubičaste murve koja je upravo zračila samopouzdanjem. Kad se nagledao tog živopisnog botaničkog bića, Bankrot je izvukao kutiju ispod kreveta i otvorio je. U njoj su bila dva svadbena vijenca izrađena od konopa i, smotane poput zmija, dvije dugačke pletenice kose, svaka vezana crnom vrpcom koja se već raspadala. Kažiprstom je dodirnuo jednu pletenicu. U tom je času zakrestao papagaj pa je moj brat odskočio, zatvorio kutiju, stavio je pod ruku i donio u prizemlje Desdemoni. Ona je i dalje čekala na vratima. Uzela mu je kutiju za dudove svilce iz ruku i otišla u kuhinju. U

tom je trenutku Bankrot dobio prigodu da vidi prostoriju, gdje su sve žene tad zašutjele. Maknule su se u stranu da Desdemona može proći, a nasred linoleuma ostala je moja majka. Tessie Stephanides sjedila je naslonjena na kuhinjskoj stolici, prikovana za nju neizmjernim, kao bubanj napetim balonom trudničkog trbuha. Lice zajapureno od vrućine ozario joj je sretan i bespomoćan izraz. Desdemona je postavila kutiju za dudove svilce na kuhinjski stol i otvorila poklopac. Posegnula je ispod svadbenih vijenaca i pletenica te izvadila nešto što Bankrot nije vidio: srebrnu žlicu. Privezala je komad konca za držak žlice. Potom se nagnula naprijed i zaljuljala žlicu iznad nabreklog trbuha moje majke. I slijedom toga iznad mene. Sve do tada Desdemona nikad nije pogriješila: dvadeset tri točna pogotka za redom. Znala je da će Tessie biti Tessie. Predvidjela je spol mojeg brata i djece svih svojih prijateljica iz crkve. Jedino nije ni pokušala proreci spol svoje rođene djece, jer nesreća je ako majka ponire u tajne vlastite utrobe. Bez straha je, međutim, zagledala u tajne utrobe moje majke. Nakon stanovita početnog oklijevanja, žlica se zaljuljala u smjeru sjever-jug, što je značilo da ću biti dječak. Sjedeći raskrečenih nogu, majka se pokušala osmjehnuti. Nije željela dječaka. Imala je već jednoga. Zapravo, tako je sigurna bila da ću biti curica, da je odabrala samo jedno ime: Calliope. Ali kad je baka na grčkom viknula "Dečko!" povik se pronio prostorijom i u predsoblje i dalje u dnevnu sobu, gdje su muškarci bistrili politiku. A kad je to čula ponovljeno mnogo puta, majka je i sama povjerovala da bi to mogla biti istina. čim je povik dopro do mojeg oca, međutim, on je umarširao u kuhinju da priopći svojoj majci kako je, bar ovaj put, njezina žlica pogriješila. "A odakle ti odjednom to znaš?" upitala ga je Desdemona. Na što je on odgovorio ono što bi odgovorili i mnogi Amerikanci njegove generacije: "To je znanost, mama." Otkako su odlučili imati još jedno dijete - restoran je dobro poslovao, a Bankrot se odavno riješio pelena - Milton i Tessie složili su se da žele kćer. Bankrot je upravo bio navršio pet godina. Nedavno je pronašao mrtvu pticu u dvorištu i donio je u kuću da je pokaže majci. Volio je pucati u stvari, mlatiti po njima čekićem, razbijati ih i hrvati se s ocem. U takvom muškaračkom kućanstvu, Tessie se počela osjećati kao crna ovca i vidjela sebe za deset godina zarobljenu u svijetu felgi i hernija. Majka je zamišljala da će kći djelovati poput vojne mjere protiv gerile; da će s njom dijeliti ljubav prema minijaturnim psićima, podržavati je kad predloži da na televiziji gledaju umjetničko klizanje. U proljeće 1959., kad se počelo razgovarati o mojem začeću, majka nije slutila da će žene uskoro spaljivati tisuće grudnjaka. Njezini su grudnjaci bili podstavljeni, kruti, otporni na plamen. Koliko god Tessie voljela sina, znala je da postoje neke stvari koje može podijeliti samo s kćeri. Na jutarnjoj vožnji na posao, mojem se ocu počela priviđati neodoljivo slatka, tamnooka djevojčica. Sjedila je na sjedalu kraj njega - uglavnom na semaforima - i upućivala pitanja njegovim strpljivim i sveznajućim ušima. "Kako se to zove, tata?" "Ono? Ono je pečat Ca-dillaca." "Sto je pečat Cadillaca?" "No, jednom davno živio je francuski istraživač po imenu Cadillac i on je otkrio Detroit. A taj je pečat njegov obiteljski pečat, još iz Francuske." "Sto je Francuska?" "Francuska je država u Europi." "Što je Europa?" "Kontinent, a to ti je jako velik komad zemlje, mnogo mnogo veći od države. Ali Cadillacovi nisu više iz Europe, kukla. Oni su ti odavde, iz dobre stare Amerike." Upalilo se zeleno svjetlo i on je krenuo. Ali prototip mene je ostao. Curica je sjedila kraj njega na sljedećem semaforu i na onom iza toga. Tako mu je godilo njezino društvo, da je moj otac, čovjek koji je pucao od inicijative, odlučio poduzeti sve što može da svoju viziju pretvori u zbilju. Dakle: već neko vrijeme se u dnevnoj sobi, gdje su muškarci raspravljali o politici, raspravljalo i o brzini kretanja sperme. Peter Tatakis, stric Pete, kako smo ga zvali, predvodio je debatno društvo koje se svaki tjedan okupljalo na našim crnim kaučima. Zakleti neženja, nije imao nikoga svoga u Americi pa se vezao uz našu obitelj. Svake je nedjelje dolazio u Buicku boje crnog vina, visok muškarac lica smežurana poput suhe šljive i žalosna izraza, i nekako neprikladno žive, guste i valovite kose. Djeca ga nisu zanimala. Zagovornik biblioteke Najvećih djela - koju je pročitao dva puta - stric Pete bavio se ozbiljnim mislima i talijanskom operom. Strast mu je u povijesti bio Edward Gibbon, a u književnosti dnevnici Madame de Stael. Volio je citirati mišljenje te duhovite dame o njemačkom jeziku, prema kojem njemački nije pogodan za konverzaciju jer moraš na glagol čekati do kraja rečenice pa ne možeš sugovornika prekidati. Stric

Pete htio je postati liječnik, ali "katastrofa" je okončala taj san. U Sjedinjenim Državama o svojem je trošku završio dvije godine studija kiropraktike i sad je držao malu ordinaciju u Birminghamu, s kosturom koji je još otplaćivao. U to su doba kiropraktičari bili na pomalo sumnjivom glasu. Ljudi nisu dolazili stricu Peteu da im pomogne osloboditi kundalini. Namještao je vratove, ravnao kralješnice i po mjeri izrađivao uloške za cipele od spužvaste gume. Ipak, od svih koji su se nedjeljom popodne okupljali u našoj kući, on je bio najbliži liječničkoj profesiji. Još u mladosti kirurški su mu odstranili polovicu želuca i sad je poslije ručka uvijek pio Pepsi Colu da lakše probavi hranu. Bezalkoholno je piće ime dobilo po probavnom enzimu pepsinu, mudro nam je govorio, i stoga je više no prikladno za taj zadatak. Takva vrst znanja navela je mojeg oca da povjeruje onom što je stric Pete govorio o voznom redu reprodukcije. S glavom na jastučiću, izuvši cipele, dok je na stereu mojih roditelja tiho svirala "Madama Butterflv", stric Pete je tumačio kako su pod mikroskopom zapazili da sperma koja nosi muške kromosome pliva brže od one koja nosi ženske kromosome. Ta je tvrdnja smjesta izazvala buru veselja među vlasnicima restorana i krznarima koji su se okupili u našoj dnevnoj sobi. Moj je otac, međutim, zauzeo pozu svoje omiljene skulpture, Mislioca, čiji je minijaturni odljev stajao na telefonskom stoliću na drugom kraju sobe. Iako je tema načeta u ozračju otvorenog foruma koje je prevladavalo tih nedjelja nakon ručka, bilo je jasno kako, bez obzira na impersonalni ton rasprave, spermiji o kojima je riječ pripadaju mojem ocu. Stric Pete je pojasnio: da se dobije djevojčica, par mora imati "spolni odnos dvadeset četiri sata prije ovulacije". Tako će brzi muški spermiji bezglavo navaliti i odumrijeti. Ženski spermiji, tromiji ali pouzdaniji, stići će upravo kad ispadne jajašce. Otac je teškom mukom privolio majku da se prikloni planu. Tessie Zizmo bila je djevica kad se u dobi od dvadeset dvije godine udala za Miltona Stephanidesa. Zaruke, koje su se poklopile s Drugim svjetskim ratom, protekle su kreposne Majka se ponosila time kako je uspijevala istodobno potpirivati i gasiti očev žar, i držati ga na laganoj vatri tijekom cijele globalne kataklizme. To nije bilo osobito teško, međutim, jer ona je bila u Detroitu, a Milton u Annapolisu na Pomorskoj akademiji. Više od godine dana Tessie je palila svijeće u grčkoj crkvi za svojeg zaručnika, dok je Milton piljio u njezine fotografije koje je zalijepio iznad ležaja. Volio je namještati Tessie u poze u stilu filmskih časopisa, da stoji u poluprofilu, s jednom nogom u visokoj potpetici na stubi, tako da se vidi dobar komad crne čarape. Majka izgleda začudno podatno na tim starim fotografijama, kao da joj nema dražega nego da je njezin muškarac u uniformi namješta uz ograde terasa i stupove svjetiljaka njihova skromnog susjedstva. Nije se predala sve dok se nije predao Japan. A od tada, od prve bračne noći pa nadalje (barem mi je tako brat govorio dok sam pokrivao uši rukama), roditelji su redovito i s užitkom vodili ljubav. Kad je posrijedi bilo pravljenje djece, međutim, majka je imala svoje ideje. Vjerovala je da zametak osjeća količinu ljubavi s kojom je začet. Iz tog razloga, nije naklono gledala na očev prijedlog. "Sto ti misliš, Milt, da je to Olimpijada?" "Samo smo govorili teoretski", rekao je otac. "Sto stric Pete zna o tome kako se prave djeca?" "Ma baš je čitao taj članak u Scientific Americanu", rekao je Milton. I kao dodatni argument, napomenuo: "Pretplaćen je na časopis." "čuj, da me uhvati išijas, otišla bih stricu Peteu. Da imam platfus kao ti, otišla bih k njemu. Ali to je to." "Sve je to dokazano. Pod mikroskopom. Muški su spermiji brži." "Bit će da su i gluplji." "Samo daj. Pljuj po muškim spermijima koliko te volja. Daj si odu-ška. Mi ne želimo muški spermij. Mi hoćemo dobri, spori, pouzdani ženski spermij." "čak da je to i istina, svejedno je glupo. Pa ne mogu ja to raditi po narudžbi." "Meni će biti teže nego tebi." "Ne želim o tome više slušati." "Mislio sam da želiš kćer." "I želim."

"No", rekao je otac, "ovako ćemo dobiti kćer." Tessie je sa smijehom odbacila prijedlog. Ali iza njezina sarkazma krila se ozbiljna moralna ograda. Miješati se u nešto tako tajanstveno i čudesno kao što je rođenje djeteta, čin je drske preuzetnosti koju bogovi kažnjavaju. Kao prvo, Tessie nije vjerovala da je to moguće. A ako i jest moguće, vjerovala je da je bolje u to se ne petljati. Dakako, pripovjedač u mojem položaju (u to doba predfetalnom) ne može ni u što od navedenoga biti posve siguran. Pomamu za znanošću što je obuzela mojeg oca tijekom proljeća 1959. mogu jedino objasniti kao simptom vjere u napredak koja se u to vrijeme razmahala poput zaraze. Sjetite se, samo dvije godine prije lansiran je Sputnik. Dječju paralizu, zbog koje su moji roditelji u djetinjstvu ljetima čučali u zatvorenom u karanteni, pobijedilo je Salkovo cjepivo. Ljudi tad nisu pojma imali da su virusi pametniji od ljudskih bića i mislili su da će uskoro postati stvar prošlosti. U toj optimističnoj poslijeratnoj Americi na čije sam završne dane stigao, svatko je bio gospodar vlastite sudbine pa je bilo sasvim logično da moj otac želi zagospodariti svojom. Nekoliko dana nakon što je Tessie izložio svoj plan, Milton je jednu večer došao kući s darom. Bila je to kutija za nakit, zavezana vrpcom. "čemu sad to?" sumnjičavo je upitala Tessie. "Kako misliš, čemu sad to?" "Nije mi rođendan. Nije nam godišnjica braka. Zašto si mi onda kupio dar?" "Pa moram li ja imati razlog da ti nešto poklonim? Ajde. Otvori ga" Tessie je nabrala kut usana, ne baš uvjerena. Ali teško je držati u ruci kutiju za nakit i ne otvoriti je. Zato je napokon skinula vrpcu i otvorila kutiju. Unutra je na crnom baršunu ležao toplomjer. "Toplomjer", rekla je majka. "Nije to običan toplomjer", rekao je Milton. "Morao sam obići tri ljekarne da pronađem baš ovakav." "Luksuzni model, ha?" "Tako je", rekao je Milton. "To se zove bazalni termometar. Očitava temperaturu do desetine stupnja." Podigao je obrve. "Normalni termometri očitavaju po dvije desetine. Ovaj pokazuje svaku desetinu. Iskušaj ga. Stavi ga u usta." "Nemam vrućicu", rekla je Tessie. "Nije to za vrućicu. Njime mjeriš bazalnu temperaturu. Mnogo je točniji i precizniji od običnog toplomjera." "Sljedeći put mi kupi ogrlicu." Ali Milton je bio uporan: "Tess, tvoja se tjelesna temperatura neprestano mijenja. Možda ti to ne primjećuješ, ali mijenja se. Ti si u stalnoj mijeni što se tiče temperature. Recimo, na primjer", malko se nakašljao, "sad baš slučajno imaš ovulaciju. Temperatura ti raste. Šest desetina stupnja, u najčešćem scenariju. Dakle", moj se otac zagrijao i nastavio, ne primjećujući da mu se žena mršti, "ako primijenimo sistem o kojem smo neki dan razgovarali - uzmimo samo za primjer - prvo moraš utvrditi koja ti je bazalna temperatura. Možda nije 35 zarez osam. Svatko je tu malo različit. To je još jedna stvar koju sam naučio od strica Petea. Uglavnom, jednom kad utvrdiš bazalnu temperaturu, onda pratiš kad će se dogoditi taj skok od šest desetina stupnja. A to je vrijeme kad, ako zbilja mislimo to provesti u djelo, to je vrijeme kad moramo, znaš, smiješati koktel." Majka nije rekla ništa. Samo je odložila toplomjer u kutiju i vratila je mužu. "U redu", rekao je on. "Dobro. Kako hoćeš. Možda dobijemo još jednog dečka. Broj dva. Ako ti tako želiš, tako će i biti." "Nisam sigurna da ćemo ovog časa dobiti bilo što", odgovorila je majka. U međuvremenu, ja sam čekao u čekaonici svijeta. Nisam još bio ni iskrica nade u očevim očima (on je sjetno zurio u kutiju s toplomjerom na krilu). Majka ustaje s dvosjeda. Ide prema stubama ruke prislonjene uz čelo i vjerojatnost da ću ikad početi postojati sve se više smanjuje. Sad se otac diže da obiđe kuću kao uvijek prije spavanja, gasi svjetla, zaključava vrata. Dok se penje uza stube, ponovno ima nade za mene. Tajming cijele te stvari mora se odvijati točno određenim redoslijedom

da postanem osoba koja jesam. Odgodi čin za jedan sat i mijenja se selekcija gena. Moje začeće još je tjednima udaljeno, ali moji su roditelji već krenuli polaganom putanjom prema srazu u kojem će se spojiti. U holu na katu gori noćno svjetlo u obliku Akropole, dar Jackieja Halasa, vlasnika suvenirnice. Kad otac ulazi u sobu, majka sjedi za toaletnim stolićem. S dva prsta utrljava hranjivu kremu Noxzemu u lice i briše višak papirnatim rupčićem. Da je otac samo rekao koju umiljatu riječ, ona bi mu oprostila. Ne ja, ali netko kao ja mogao je biti napravljen te noći. Beskonačni broj mogućih mene nagurao se na pragu, i ja među njima, ali bez zajamčene putne karte, dok su sati sporo odmicali, planeti na nebesima kružili uobičajenim tempom, a i vrijeme se umiješalo jer se majka bojala grmljavine i privinula bi se uz oca da je te noći kišilo. Ali ne, vedro je nebo ustrajalo, kao i tvrdoglavost mojih roditelja. Svjetlo se u spavaćoj sobi ugasilo. Ostali su svatko na svojoj strani kreveta. Napokon, s majčine se strane čulo "Noć". I s očeve, "Vidimo se ujutro". Trenutci koji vode prema meni uglavili su se na svoje mjesto kao po dekretu. I zato valjda tako mnogo o njima mislim. Sljedeće nedjelje majka je povela Desdemonu i mojeg brata u crkvu. Otac nikad nije išao s njima, jer se Crkve odrekao u dobi od jedanaest godina zbog vrtoglave cijene zavjetnih svijeća. I moj je djed jutra radije provodio prevodeći "obnovljene" Sapfine pjesme na moderni grčki. Sljedećih je sedam godina, unatoč opetovanim moždanim udarima, djed radio za malim pisaćim stolom i spajao legendarne fragmente u veći mozaik, dodajući kiticu ovdje, kodu tamo, nalemljujući pokoji anapest ili jamb. Uvečer je puštao svoju glazbu iz bordela i pušio nargilu. Godine 1959. grčka pravoslavna crkva Uznesenja bila je smještena u ulici Charlevoix. Tamo će me niti godinu dana kasnije krstiti i odgojiti u pravoslavnoj vjeri. Uznesenje, sa smjenama glavnih svećenika, koje nam je redom slao Carigradski patrijarhat, i svaki je stizao s punom bradom autoriteta i izvezenim haljama svetosti, ali svaki se nakon nekog vremena zamorio - u pravilu nakon šest mjeseci - od trzavica u pastvi, osobnih prigovora njegovom pjevanju, neprestane potrebe da umiruje župljane koji su se u crkvi ponašali kao na tribinama stadiona detroitskih Tigrova i, naposljetku, od napora jer je svaki tjedan propovijed morao držati dva puta, prvo na grčkom, potom na engleskom. Uznesenje sa svojim živahnim sastancima uz kavu, lošim temeljima i krovom koji prokišnjava, energičnim folklornim festivalima, satovima katekizma gdje su naše naslijeđe kratko održavali na životu u nama prije no što ga pustimo odumrijeti u velikoj dijaspori. Tessie i društvo hodaju središnjim prolazom kraj pijeskom ispunjenih pladnjeva sa zavjetnim svijećama. Iznad njih, velik kao balon na paradi robne kuće Macy na Dan zahvalnosti, lebdi Krist Pantokrator. Svija se preko kupole, zakrivljen kao sam svemir. Za razliku od ispaćenog, za zemlju vezanog Krista prikazana na zidovima crkve u visini očiju, naš Krist Pantokrator KNJIŽNICA ™ ZELINAočito je transcedentan, svemoguć, nadvija se nad nebesa. Pruža ruku prema apostolima iznad oltara da im preda četiri svitka Evanđelja na ovčjof koži. A majka, koja se cijeli život trudila vjerovati u Boga i nikad nije posve uspjela, gleda u njega tražeći savjet. Oči Krista Pantokratora trepću na mutnom svjetlu. Kao da vuku Tessie u visinu. Kroz uskovitlani tamjan, Spasiteljeve oči sjaje kao televizori na kojima bljeskaju prizori nedavnih događaja... Prvo je Desdemona prije tjedan dana savjetovala snahu. "Zašto želiš još djece, Tessie?" pitala ju je s hinjenim nehajem. Sagnula se prigledati u pećnicu i, krijući izraz panike na licu (panike koja će ostati neobjaš-njena još šesnaest godina), odmahnula rukom na tu zamisao. "Više djece, više nevolje..." Potom dr. Philobosian, naš obiteljski liječnik, već u poodmaklim godinama. Stojeći ispred svojih prastarih diploma, stari je doktor presudio. "Koješta. Da muški spermiji brže plivaju? Slušaj. Prvi koji je vidio spermije pod mikroskopom, bio je Leeuwenhoek. Znaš kako su njemu izgledali? Kao crvi..." A onda se vraća Desdemona, sad s novim pristupom. "Bog odlučuje što će dijete biti. Ne ti..." Ti su prizori prolazili majci kroz glavu tijekom beskonačne nedjeljne službe Božje. Pastva je ustajala i sjedala. U prvom redu vrpoljili su se moji bratići Sokrat, Platon, Aristotel i Kleopatra. Otac Mike izlazio je iza ikonostasa i mahao kadionicom. Majka je pokušavala moliti, ali uzalud. Jedva je preživjela do kave.

Od mlađahne dobi od dvanaest godina, majka nije mogla početi dan bez pomoći bar dvije šalice neumjereno jake, kao katran crne, nezašeće-rene kave, na koju se navikla uz kapetane remorkera i zalizane neženje koji su stanovali u pansionu u kojem je odrasla. Kao gimnazijalka, jedva malo viša od metar pedeset, sjedila je kraj automobilskih radnika u kafiću na uglu i pila kavu prije prvog sata. Dok su oni proučavali raspored utrka, Tessie je završavala zadaću iz ustava i državnog uređenja. Sad je u podrumu crkve rekla Bankrotu neka se ode igrati s drugom djecom dok ona popije kavu da dođe k sebi. Pila je drugu šalicu kave kad joj kraj uha uzdahnu nježan, ženstven glas. "Dobro jutro, Tessie." Bio je to njezin šogor, otac Michael Antoniou. "Zdravo, oče Mike. Lijepa služba danas", rekla je Tessie i odmah požalila. Otac Mike bio je prezviter u Uznesenju. Kad je posljednji svećenik otišao, prognan natrag u Atenu nakon samo tri mjeseca, obitelj se ponadala da će unaprijediti oca Mikea. Ali na kraju je mjesto dobio još jedan novi svećenik, izvana, otac Gregorios. Teta Zo, koja nikad nije propuštala priliku da se požali na svoj brak, za večerom je rekla svojim komedijaškim glasom, "Moj muž. Uvijek djeveruša, nikad mladenka". Pohvalivši službu, Tessie nije namjeravala pohvaliti oca Grega. Situacija je bila još osjetljivija zbog toga što su, prije mnogo godina, Tessie i Michael Antoniou bili zaručeni i trebali se vjenčati. A sad je ona udana za Miltona, a otac Mike je oženjen Miltonovom sestrom. Tessie je došla u podrum razbistriti glavu i popiti kavu, a dan joj je već izmicao kontroli. Ali otac Mike kao da nije primijetio uvredu. Stajao je i smiješio se, a oči su mu nježno gledale iznad goropadnog slapa brade. čovjek blage naravi, otac Mike bio je omiljen kod udovica u crkvi. Voljele su ga salijetati, nuditi mu kekse i kupati se u njegovoj blaženoj osobnosti. Tu je osobnost otac Mike dijelom mogao zahvaliti savršenom zadovoljstvu s kojim je prihvaćao da je visok samo 160 centimetara. Bilo je nečeg milosrdnog u njegovu malom rastu, kao da je visinu udijelio drugima. Očito je oprostio Tessie što je prije mnogo godina raskinula zaruke, ali to je uvijek visjelo u zraku među njima, kao talk koji mu se katkad prašio ispod svećeničkog ovratnika. Smiješeći se i pažljivo pridržavajući šalicu s kavom i tanjurić, otac Mike je rekao, "Onda, Tessie, kako stoje stvari kod kuće?" Majka je, dakako, znala da je otac Mike kao redoviti nedjeljni gost u našoj kući u potpunosti obaviješten o planu s toplomjerom. Pogledala mu je u oči i učinilo joj se da se u njima iskri podsmijeh. "Danas dolaziš k nama u goste", rekla je nemarno. "Pa ćeš vidjeti." "Veselim se tome", rekao je otac Mike. "U vašoj kući uvijek se vode tako zanimljive rasprave." Tessie je ponovno pogledala ocu Mikeu u oči, ali sad kao da su bile pune iskrene topline. A onda se dogodilo nešto što joj je posve skrenulo pažnju s oca Mikea. Na drugoj strani prostorije, Bankrot se popeo na stolicu da dosegne slavinu na aparatu za kavu. Htio je napuniti šalicu, ali kad je odvrnuo pipac, više ga nije mogao zavrnuti. Kipuća se kava prelijevala po stolu. Vruća je tekućina poprskala djevojčicu koja se našla u blizini. Djevojčica je odskočila. Otvorila je usta, ali nije niti pisnula. Brzo kao munja, majka je jurnula preko sobe i odvukla djevojčicu u ženski zahod. Nitko se ne sjeća kako se djevojčica zvala. Nije pripadala ni jednom od redovnih župljana. Nije čak bila ni Grkinja. Pojavila se u crkvi taj jedan dan i nikad više i čini se da je postojala isključivo zato da promijeni majčino mišljenje. U toaleti je djevojčica odlijepila s tijela bluzu koja se pušifa dok je Tessie donijela vlažne ručnike. "Jesi dobro, zlato? Jesi li se opekla?" "Baš je nespretan taj dečko", rekla je djevojčica. "Zna biti nespretan. U sve se zaletava." "Dječaci znaju biti rabijatni." Tessie se nasmiješila. "Imaš zbilja bogat rječnik." Na taj se kompliment djevojčica široko nasmiješila. "Rabijatan mi je omiljena riječ. Moj je brat jako rabijatan. Prošli mi je mjesec omiljena riječ bila pompozno. Ali to se ne može tako često koristiti. Teško je naći nešto pompozno, kad bolje promisliš."

"Imaš potpuno pravo", nasmijala se Tessie. "Ali rabijatnih ima koliko hoćeš." "Potpuno se slažem", rekla je djevojčica. Dva tjedna kasnije. Uskrsna nedjelja 1959. Vezanost naše vjere uz julijan-ski kalendar ponovno nas je izbacila iz ritma po kojem je živio ostatak susjedstva. Pretprošle nedjelje moj je brat gledao kako druga djeca iz ulice traže šarena jaja u obližnjem grmlju. Promatrao je kako njegovi prijatelji jedu glave čokoladnih zečića i ubacuju šake bombona u usta optočena karijesima. (Dok je stajao na prozoru, moj je brat više od svega želio vjerovati u američkog Boga koji je uskrsnuo na pravi dan.) Tek je jučer Bankrot smio obojati svoja jaja i to u jednu jedincatu boju: crvenu. Posvuda po kući crvena se jaja presijavaju pod izduženim, solsticijskim zrakama sunca. Zdjele na stolu u blagovaonici pune su crvenih jaja. Vise s dovrataka u mrežicama od konca. Guraju se na polici iznad kamina i peku u hljebovima tsourekija u obliku križa. Ali sad je kasno poslijepodne; već smo poručali. I brat se smiješi. Jer sad dolazi onaj dio grčkog Uskrsa koji mu je draži od potrage za jajima i bombona: kucanje jajima. Svi se okupljaju oko stola u blagovaonici. Bankrot grize usnicu, bira jaje iz zdjele, proučava ga, vraća na mjesto. Odabire drugo jaje. "Ovo mi izgleda dobro", kaže Milton dok bira jaje za sebe. "Tvrdo kao kamen." Milton podiže jaje. Bankrot se priprema za napad. Kad majka odjednom potapše oca po leđima. "Samo malo, Tessie. Kucamo se jajima." Ona ga jače potapše. "Što je?" "Moja temperatura." Zastaje. "Narasla je za šest desetina stupnja." Majka upotrebljava toplomjer. Otac je sad to prvi put saznao. "Sad?" šapće otac. "Isuse, Tessie, jesi sigurna?" "Ne, nisam sigurna. Rekao si mi da pazim na svaki porast temperature i kažem ti da mi je narasla za šest desetina stupnja." I spušta glas. "Plus, prošlo je trinaest dana od posljednjeg puta kad sam imala one dane." "Daj, tata", moli Bankrot. "Tajmaut", kaže Milton. Odlaže jaje u pepeljaru. "Ovo je moje jaje. Da ga nitko nije dirao dok se ne vratim." Na katu, u velikoj spavaćoj sobi, moji roditelji obavljaju čin. Urođena djetinja čednost priječi me da odviše detaljno zamišljam taj prizor. Samo ovo: kad su gotovi, moj otac kaže, "To je riješeno", kao da je napunio rezervoar benzinom. Ispada da je u pravu. U svibnju Tessie saznaje da je trudna i počinje čekanje. Sa šest tjedana imam oči i uši. Sa sedam nosnice, čak usnice. Počinju mi se oblikovati genitalije. Kad im kromosomi daju šlagvort, fetalni hormoni koče razvoj Miillerova sustava, potiču VVolffove kanale. Moja su se dvadeset tri para kromosoma povezala i spojila i vrte svoj rulet dok moj papou stavlja ruku na majčin trbuh i kaže "Sretna dvica!" Poredani u postrojbama, moji geni izvršavaju naredbe. Osim dva gena, para zlotvora - ili revolucionara, ovisi kako gledate - koji se skrivaju na kromosomu broj 5. Zajedno odvlače jedan enzim, što zaustavlja proizvodnju stanovitog hormona, što mi komplicira život. U dnevnoj sobi muškarci više ne bistre politiku nego sklapaju oklade hoće li Miltovo dijete biti dječak ili djevojčica. Moj je otac pun pouzdanja. Dvadeset četiri sata nakon čina, majčina tjelesna temperatura podigla se još dvije desetine stupnja i potvrdila ovulaciju. Do tada su muški spermiji iscrpljeni odustali. Ženski spermiji su, kao kornjače, dobili utrku. (U kojem je času Tessie dodala Miltu termometar i rekla da tu spravu više ne želi vidjeti.) Sve je to dovelo do dana kad je Desdemona zanjihala komad kuhinjskog pribora iznad majčina trbuha. U to vrijeme nije bilo ultrazvuka; jedino je rješenje bila žlica. Desdemona je čučnula. U kuhinji je zavladao tajac. Ostale su žene grizle donje usnice, promatrale, čekale. Prve minute žlica se uopće nije micala. Desdemoni je drhtala ruka i, nakon nekoliko dugih sekundi, teta Lina ju je umirila. Žlica se zavrtjela; ja sam se ritnuo; majka je viknula. A onda se polako, pokrenuta vjetrom koji nitko nije osjećao, sablasno kao što se miču slova na seansi prizivanja duhova, srebrna žlica počela kretati, ljuljati, prvo u malom krugu, ali svaka se orbita sve više izduljivala dok se putanja nije pretvorila u ravnu crtu što se stere od pećnice do klupe. Drugim

riječima, u smjeru sjever - jug. Desdemona je viknula, "Koros!" I prostorija je eksplodirala od povika "Koros, kor os!" Te je noći otac rekao, "Dvadeset tri puta za redom znači da mora promašiti. Ovaj put nije pogodila. Vjeruj mi." "Ne smeta mi ni ako je dečko", rekla je majka. "Zbilja ne. Samo da je zdravo, deset prstića na rukama i nogama." "Kakvo 'ovo'. Pa govoriš o mojoj kćeri." Rodio sam se tjedan dana poslije Nove godine, 8. siječnja 1960. U čekaonici gdje su pripremili samo cigare s ružičastim vrpcama, otac je dreknuo "Bingo!" Bio sam djevojčica. Duga četrdeset sedam centimetara. Teška 3560 grama. Istog tog osmog siječnja moj je djed doživio prvi od petnaest moždanih udara. Moji roditelji su ga probudili kad su odjurili u bolnicu pa je ustao iz kreveta i sišao u kuhinju skuhati kavu. Sat poslije Desdemona ga je našla kako leži na kuhinjskom podu. Iako su mu umne sposobnosti ostale neoštećene, tog je jutra kad sam prvi put zaplakao u Ženskoj bolnici, moj papou izgubio moć govora. Kako je tvrdila Desdemona, djed se srušio kad je prevrnuo šalicu da si gata iz taloga. Kad je čuo vijest o mojem spolu, stric Pete se branio od česti taka. Nije u tome bilo nikakve čarolije. "Osim toga", šalio se on, "Milt je obavio sav posao." Desdemona se smrknula. Njezin u Americi rođen sin ponovno je bio u pravu i, s novim porazom, stara se domovina, u kojoj je i dalje nastojala živjeti iako je bila udaljena šest i pol tisuća kilometara i trideset osam godina, povukla još korak dalje. Moj je dolazak označio kraj njezina pogađanja spola djece i početak duga kopnjenja njezina muža. Iako se kutija za dudove svilce i dalje povremeno pojavljivala, u blagu spremljenom u njoj više nije bilo srebrne žlice. Izvukli su me, pljesnuli po stražnjici, isprali pod mlazom vode, tim redom. Zamotali su me u dekicu i stavili me iza stakla uz još šestero novorođenčadi, četiri dječaka, dvije djevojčice, koji su svi, za razliku od mene, bili ispravno označeni. To je vjerojatno nemoguće, ali ja se sjećam: iskre polako ispunjavaju zatamnjeni ekran. Netko mi je uključio oči. Bračno posredništvo Kad ova priča izađe u svijet, možda postanem najslavniji herma-frodit u povijesti. Bilo je i drugih prije mene. Alexina Barbin pohađala je djevojački internat u Francuskoj prije no što je postala Abel. Za sobom je ostavila autobiografiju koju je Michel Foucault otkrio u arhivu francuskog Zavoda za javnu higijenu. (Memoari, koji završavaju neposredno pred njezino samoubojstvo, čitatelja ostavljaju nezadovoljnim i palo mi je na pamet da sam napišem vlastite memoare upravo kad sam prije mnogo godina pročitao njezine.) Gottlieb Got-lich, rođen 1798., živio je kao Marie Rosine do trideset treće godine. Jednog dana Marie je zbog bolova u donjem dijelu trbuha otišla na pregled. Liječnik je provjerio je li posrijedi bruh i umjesto toga pronašao testise koji se nisu spustili. Od tada je Marie nosila mušku odjeću, zvala se Gottlieb i zaradila je bogatstvo putujući Europom i pokazujući se medicinarima. Što se liječnika tiče, ja sam bolji od Gottlieba. Do one mjere u kojoj fetalni hormoni utječu na kemiju mozga i histologiju, imam mozak muškarca. Ali odgojili su me kao djevojčicu. Da ste htjeli provesti pokus kojim će se izmjeriti koliko na osobu utječe priroda, a koliko odgoj, ne biste mcjgli smisliti ništa bolje od mojeg života. Dok sam prije gotovo tri desetljeća bio na klinici, dr. Luče podvrgnuo me cijeloj bateriji testova. Ispitivali su me Bentonovim testom vizualne retencije i Benderovim vizualno-motoričkim gestalt testom. Mjerili su mi verbalni kvocijent inteligencije i mnoge druge stvari. Luče je čak analizirao moj prozni stil da provjeri pišem li linearno, kao muškarac, ili cirkularno, na ženski način. Znam samo ovo: unatoč mojem androginom mozgu, ima neke urođene ženske eirkularnosti u priči koju mislim ispričati. U svakoj genetskoj povijesti. Ja sam završni dio složene rečenice, rečenice koja počinje negdje u davnini, u drugom jeziku, i morate je pročitati od početka da stignete do kraja, a to je moj dolazak. I tako ću sad, kad sam se rodio, odvrtjeti film unatrag, tako da s mene odleti ružičasta dekica, da moja kolijevka klizne po podu, nanovo mi se poveže pupkovina i ja zaplačem dok me majka uvlači

natrag među noge. Ona opet okrupnja. Onda još unatrag dok se žličica ne prestane njihati i toplomjer se vraća u kutiju podstavljenu baršunom. Sputnik juri po svojem raketnom tragu natrag na lansirnu pistu i polio hara zemljom. Kratki kadar mojeg oca kako kao dvadesetogodišnjak svira klarinet u telefonsku slušalicu, neku stvar Artieja Shawa, a onda je u crkvi, ima osam godina i sablažnjava se nad cijenom svijeća; a onda moj djed odljepljuje svoj prvi američki papirnati dolar iznad blagajne godine 1931. A onda smo potpuno izvan Amerike; usred oceana, uz čudni soundtrack koji svira unatraške. Pojavljuje se parobrod i jedan se čamac za spašavanje na palubi neobično trese; ali onda brod pristaje krmom uz obalu i ponovno smo na kopnu, gdje se film uz štropot odmata s role, vratili smo se na početak... Krajem ljeta 1922., moja baka Desdemona Stephanides nije predviđala rođenja, nego smrti, točnije, vlastitu smrt. Bila je u svom bubinjaku, visoko na obroncima planine Olimpa u Maloj Aziji, kad joj je srce, bez upozorenja, preskočilo otkucaj. Jasno je to osjetila: srce joj je zastalo i steglo se kao lopta. A onda, kad se ukočila, počelo je opet udarati kao ludo, tukući joj o rebra. Od zaprepaštenja je tiho kriknula. Njezinih dvadeset tisuća dudovih svilaca, osjetljivih na ljudska čuvstva, prestali su presti čahure. Moja je baka zaškiljila u slabom svjetlu i spustila pogled na prednji dio tunike koja je vidljivo podrhtavala; i u tom trenutku, kad je primijetila pobunu u sebi, Desdemona se pretvorila u ono što je ostala do kraja života; bolesnica zatočena u zdravu tijelu. Ipak, nije vjerovala u vlastitu izdržljivost i, premda joj se srce već smirilo, iskoračila je iz bubinjaka da posljednji put pogleda svijet koji neće napustiti još pedeset i osam godina. Od pogleda je zastajao dah. Tristo metara u dubini ležala je stara osmanska prijestolnica Bursa, kao ploča za trik-trak rasprostrta preko zelene čohe doline. Crveni rombovi crijepova uklapali su se u bijele rombove vapna. Tu i tamo uzdizale su se grobnice sultana kao naslagani raznobojni žetoni. U to doba, 1922. godine, ulice nisu bile zakrčene automobilima. Skijaške žičare nisu zasijecale prolaze kroz borove šume na obroncima planine. Metalurške i tekstilne tvornice nisu okruživale grad i zagađivale zrak smogom. Bursa je izgledala - barem s visine od tristo metara - više-manje isto kao i proteklih šest stoljeća, sveti grad, nekropola Osmanskoga Carstva i središte trgovine svilom čije mirne, starinske ulice krase minareti i čempresi. Crijepovi Zelene džamije po-plavjeli su od starosti, ali to je uglavnom bilo sve. Desdemona Stephanides, međutim, koja je kibicirala izdaleka, zagledala se u ploču i vidjela ono što je igračima promaklo. Da psihoanaliziramo bakino lupanje srca: bio je to izraz tuge. Roditelja više nije imala - poginuli su u nedavnom ratu s Turcima. Grčka vojska, uz poticaj saveznika, napala je Zapadnu Tursku 1919. i ponovno preuzela vlast nad drevnim grčkim teritorijem u Maloj Aziji. Nakon što su godinama živjeli odsječeni od svijeta, visoko u brdu, stanovnici bakinog sela Bithiniosa odvažili su se izići iz mjesta u sigurnost koju im je pružila Metale Idea - Velika ideja, san o Velikoj Grčkoj. Grčke su postrojbe zauzele Bursu. S negdašnje osmanske palače vijorio se grčki barjak. Turci i njihov vođa, Mustafa Kemal, povukli su se u Angoru na istoku. Prvi put u životu, Grci iz Male Azije nisu bili pod turskom vlašću. Kaurima ("nevjerničkim psima") nije više bilo zabranjeno nositi šarenu odjeću ni jahati konje ni rabiti sedlo. Nikad više neće osmanski službenici dolaziti u selo i odvoditi najsnažnije dječake da služe u janjičarima, što su činili godinu za godinom i tako stoljećima. Sad su seljani, kad su nosili svilu na tržnicu u Bursi, bili svoji na svome, slobodni Grci u slobodnom grčkom gradu. Desdemona je, međutim, još tugovala za roditeljima i nije se mogla otresti prošlosti. I tako je stajala na planini i promatrala oslobođeni grad, i osjećala se izigranom što ne može biti sretna kao svi ostali. Godinama kasnije, u udovištvu, kad je već cijelo jedno desetljeće provela u postelji trudeći se vrlo živahno umrijeti, napokon će priznati da su te dvij^ godine između ratova prije pola stoljeća jedino razdoblje u njezinu životu kad je sve bilo kako valja; ali tad će već svi koje je poznavala biti pokojni i mogla je to priopćiti samo televizoru. Dooar dio sata Desdemona se trudila zaboraviti zle slutnje radeći u bubinjaku. Izišla je iz kuće na stražnja vrata, prošla ispod vinove loze slatka mirisa i preko popločena dvorišta te ušla u nisku, slamom pokri___1

venu kućicu gdje je uzgajala svilce. Kiselkasti, larvalni vonj unutra nije je smetao. Bubinjak je bio bakina osobna, smradna oaza. Posvuda oko nje meki bijeli dudovi svilci držali se se za snopove grana duda isprepletenim u nadvijenom svodu. Desdemona ih je gledala kako predu čahure i njišu pritom glavama kao uz glazbu. Dok ih je promatrala, zaboravljala je vanjski svijet, njegove promjene i grčeve, užasnu novu glazbu (koja će se za koji čas zaoriti). Umjesto toga čula je svoju majku, Eufrozinu Stephanides, kako baš u istom tom bubinjaku prije mnogo godina objašnjava tajne svilca - "Da dobiješ dobru svilu, moraš biti čista", govorila je kćeri. "Bubice znaju sve. Uvijek možeš pogoditi tko se u što upustio po tome kakva im je svila" - i tako u nedogled, Eufrozina je navodila primjere - "Maria Poulos koja vječno diže suknju za svakoga? Jesi li vidjela njezine čahure? Mrlje, za svakog muškarca po jedna. Pogledaj malo sljedeći put" - a Desdemona, kojoj je bilo tek jedanaest ili dvanaest godina, vjerovala je svaku riječ pa ni sad, kao mlada žena od dvadeset i jednu godinu, nije mogla posve ne vjerovati majčinim pripovijedima o ćudoređu i pretraživala je sazviježđa čahura u potrazi za znakom svoje nečistoće (kakve je snove sanjala!). Tražila je i drugo, naravno, jer je majka držala da dudovi svilci osjećaju i povijesne užase. Nakon svakog pokolja, čak i u nekom selu udaljenom sto kilometara, vlakna svilaca poprimala su boju krvi - "Vidjela sam ih kako krvare kao noge samog Krista", ponovno je čula Eufrozinu i godinama kasnije pamtila je te riječi i škiljila na slabom svjetlu da vidi je li koja čahura pocrvenjela. Izvadila je pladanj i zatresla ga; izvadila je drugi pladanj; i upravo je tad osjetila da joj srce staje, steže se u loptu i bubota iznutra u grudima. Ispustila je pladanj, primijetila kako joj košulja treperi od unutarnje sile i shvatila da joj se srce ravna po vlastitim uputama, da nema nadzor nad njim, kao uostalom ni nad bilo čim drugim. Tako je moja yiayia, pateći od prve od svojih umišljenih boljki, stajala i gledala dolje na Bursu kao da će pronaći vidljivu potvrdu svoje nevidljive strepnje. A onda je potvrda stigla iz kuće, na valovima zvuka: njezin brat Eleutherios (Lefty) Stephanides je zapjevao. Na besmislenom engleskom s lošim izgovorom. "Ev'rv morning, ev'rv evening, ain't we got fun", pjevao je Lefty stojeći pred zrcalom u njihovoj spavaćoj sobi, kao i svako poslijepodne otprilike u to vrijeme, i pričvrstio novi celuloidni ovratnik na novu bijelu košulju pa iscijedio malo pomade za kosu (s mirisom limete) u dlan i utrljao je u novu frizuru u Valentinovom stilu. I pjevao je dalje: "In the meantime, in-between time, ain't we got fun." Riječi ni njemu nisu ništa značile, ali melodija mu je dostajala. Govorila je Leftvju o lakomislenim, ludim dvadesetima, koktelima s ginom, djevojkama koje u barovima prodaju cigarete; zvala ga je da zaliže kosu unatrag sa stilom, gangsterski... dok je vani u dvorištu Desdemona čula pjevanje i reagirala je drukčije. Njoj je pjesma prizivala pred oči samo zloglasne krčme u koje je njezin brat zalazio dolje u gradu, jazbine gdje se puši hašiš i svira rebetika i američka glazba i gdje raskalašene žene pjevaju... dok je Lefty odjenuo novo odijelo na pruge i zataknuo u džep crveni rupčić koji je pristajao uz crvenu kravatu... i došlo joj je čudno unutra, posebno u trbuhu koji joj se grčio od složenih osjećaja, tuge, ljutnje i nečeg što nije mogla imenovati, a boljelo je više od svega. "The rent's unpaid, dear, we haven't a car", pjevušio je Leftv umilnim tenorom koji ću ja kasnije naslijediti; a ispod glazbe Desdemona je ponovno čula majčin glas, posljednje riječi koje je Eufrozina Stephanides izgovorila tik prije no što je izdahnula od rane od metka, "Brini se za Leftvja. Obećaj mi. Nađi mu ženu!".. .i Desdemona joj je kroz suze odgovorila, "Obeća-jem. Obećajem"... i svi su ti glasovi zamorili u Desdemoninoj glavi u isti mah dok je dvorištem išla prema kući. Prošla je kroz tijesnu kuhinju gdje je kuhala večeru (za jednu osobu) i uputila se ravno u spavaću sobu koju je dijelila s bratom. On je i dalje pjevao - "Not much monev, Oh! but honey" - i namještao manžete, češljao razdjeljak u kosi: a onda je podigao pogled, spazio sestru i - "Ain't we got" - sad pianissimo - "fun" - zašutio. Na trenutak su se u zrcalu odrazila njihova dva lica. U dvadeset prvoj godini, davno prije loše izrađenog umjetnog zubala i samonametnutog invaliditeta, baka je bila svojevrsna ljepotica. Crnu je kosu upletala u duge pletenice koje je omatala oko glave ispod rupca. Pletenice nisu bile nježne kao u djevojčice nego teške i ženstvene, nabrekle od neke prirodne snage, poput dabrova repa. Pletenice su upile godine što su prolazile, godišnja doba i svakojaka vremena i kad ih je noću raspletala, kosa

joj je padala do struka. Sad je oko pletenica zamotala i crnu svilenu vrpcu pa bi se još jače dojmile onoga tko ih je vidio, ali ti su bili rijetki. Na vidjelu i na raspolaganju svima bilo je Desdemonino lice: krupne, tužne oči, put blijeda kao da je osvjetljava svijeća. Moram također spomenuti, s natruhom jala nekoć kao daska ravne djevojke, Desdemoninu bujnu figuru. Tijelo ju je neprestano dovodilo u nelagodu. Svaki čas joj se javljalo na način koji nije odobravala. Kad bi kleknula u crkvi, kad je tukla sagove u dvorištu, dok je pobirala voće ispod breskve, Desdemo-nini su ženstveno uobličeni atributi vječno izmicali iz stege neugledne odjeće koja ju je sputavala. Iznad ustreptala jedrog tijela, lice obrubljeno rupcem ostajalo je po strani i kao da se pomalo sablažnjavalo nad onim što izvode grudi i bokovi. Eleutherios je bio viši i mršaviji. Na fotografijama iz tog vremena nalikuje likovima iz podzemlja koje je idolizirao, lopuzama i kockarima s tankim brčićima koji su se tiskali po lučkim barovima Atene i Carigrada. Imao je orlovski nos, oštar pogled i nekako sokolsko lice. Ali kad se smiješio, u očima mu se nazirala mekoća po kojoj se jasno vidjelo da Leftv nije nikakav gangster, nego razmaženi, knjiški sin dobrostojećih roditelja. To ljetno poslijepodne 1922. Desdemona nije gledala brata u lice. Umjesto toga očima mu je prelazila preko sakoa, nauljene kose i prugastih hlača, dok je pokušavala shvatiti što mu se dogodilo u tih nekoliko proteklih mjeseci. Lefty je bio godinu dana mlađi od Desdemone i često se pitala kako je tih prvih dvanaest mjeseci preživjela bez njega. Jer otkako pamti, on je uvijek kraj nje, s druge strane pokrivača od kozje dlake koji je dijelio njihove krevete. Iza kelima je izvodio lutkarske predstave, pretvarajući prste u lukavog grbavca Karađoza, koji je uvijek nadmudrivao Turke. U mraku je smišljao stihove i pjevao pjesmice i zato je između ostalog i mrzila tu novu američku glazbu jer ju je pjevao samo za sebe. Desdemona je uvijek voljela brata onako kako brata može voljeti samo sestra koja je odrasla u planini; on joj je bio sva zabava, najbolji prijatelj i pouzdanik, suotkrivač kraćih putova i isposničkih ćelija. U početku se tako apsolutno i do kraja poistovjećivala s Leftvjem, da je katkad znala zaboraviti da su dvije odvojene osobe. Kao djeca trčkarali su po podzidanim obroncima planine kao četveronogo, dvoglavo stvorenje. Navikla je na njihovu sijamsku sjenu što se ocrtavala na obijeljenom zidu kuće uvečer, a kad god je ugledala samo svoj samotni obris, činilo joj se da je prerezana na pola. Mir kao da je sve promijenio. Lefty je dobro iskoristio nove slobode. U posljednjih mjesec dana u Bursu je sišao ukupno sedamnaest puta. Od toga je tri puta prenoćio u Svilčevu svratištu preko puta džamije sultana Ouhana. Jedno je jutro otišao od kuće odjeven u čizme, doko-ljenice, hlače, dolamu i prsluk, a sljedeću se večer vratio u prugastom odijelu, sa svilenim šalom zataknutim u ovratnik kako kakav operni pjevač i crnim derbv šeširom na glavi. Bilo je i drugih promjena. Počeo je sam učiti francuski iz knjižice s frazama s koricama boje šljive. Pobrao je afektirane pokrete, recimo, gurao je ruke u džepove i zveckao sitnišem, ili navlačio kapu na čelo. Kad je prala rublje, Desdemona je u Leftvjevim džepovima nalazila komadiće papira ispisane matematičkim znakovima i brojkama. Odjeća mu je vonjala na mošus, dim i katkad na nešto slatkasto. Lica koja su se sad spojila u zrcalu nisu mogla sakriti činjenicu njihove sve veće razdvojenosti. I moja baka, čija je urođena sumorna tjeskoba izbila na površinu u gromovitom udaranju srca, pogledala je brata kao što je nekoć gledala svoju sjenu i shvatila da nešto nedostaje. "I kamo si ti krenuo tako dotjeran?" "Što misliš kamo? U Koza Han. Prodavati čahure." "Bio si jučer." "Sad je doba za prodaju." češljem od kornjačevine Leftv je razdijelio kosu nadesno, nanoseći pomadu na neposlušni uvojak koji se nije htio izravnati. Desdemona mu je prišla bliže. Uzela je pomadu i pomirisala. Nije mu po tome mirisala odjeća. "Što još radite ondje dolje?" "Ništa" "Znaš ostati i preko noći."

"Dug je put. Dok se popnem ovamo pješke, već je kasno." "Što pušite u tim barovima?" "Što god da je u luli. Nije pristojno pitati." "Da majka i otac znaju da tako pušiš i piješ..." Ostavila je rečenicu nedovršenu. "Ali ne znaju, ne?" reče Lefty. "Tako da sam na sigurnom." Ležerni ton nije djelovao uvjerljivo. Lefty se pravio kao da je prebolio smrt roditelja, ali Desdemona ga je pročitala. Kiselo se osmjehnula bratu i, bez komentara, ispružila stisnutu šaku. Automatski, dok se još divio svojem odrazu u zrcalu, i Leftv je stisnuo šaku. Odbrojili su, "Jen, dva, tri... sad!" "Kamen će zdrobiti zmiju. Dobila sam", reče Desdemona. "Sad mi reci." "Što da ti kažem?" "Reci mi što je tako zanimljivo u Bursi." Lefty je ponovno počešljao kosu prema naprijed i povukao razdjeljak na lijevoj strani. Zavrtio je glavom lijevo-desno, gledajući se u zrcalu. "Što izgleda bolje? Lijevo ili desno?" "Da vidim." Desdemona nježno zavuče ruku u Leftvjevu kosu i raskuštra je. "Hej!" "Što ti tražiš u Bursi?" "Pusti me na miru." "Reci mi!" "Želiš znati?" reče Lefty kad ga je sestra izbezumila pitanjima. "Sto misliš da tražim?" Govorio je kao da se obuzdava. "Tražim ženu." Desdemona se uhvati za trbuh, udari se po grudima tamo gdje je srce. Zakorači dva koraka unatrag i s tog povoljnog mjesta iznova odmjeri brata. Još joj nikad nije palo na pamet da bi Leftvja, koji je imao njezine oči i obrve, koji je spavao u krevetu kraj njezina, mogla obuzeti takva želja. Iako je tjelesno sazrela, Desdemonino je tijelo svojoj vlasnici još bilo nepoznanica. Noću, u spavaćoj sobi, vidjela je kako se brat u snu natiskuje uz konopljani madrac kao da se ljuti na njega. Kao dijete znala ga je zateći u bubinjaku kako se bezazleno trlja o drveni stup. Ali to joj ništa nije značilo. "Što radiš?" pitala je Leftvja, tad osmogodišnjaka ili devetogodišnjaka, dok je stezao stup i micao koljenima gore-dolje. čvrstim, odlučnim glasom joj je odgovarao, "Hoću osjetiti ono". "Koje?" "Ma znaš" - stenjanje, puhanje, koljena koja poskakuju - "ono". Ali nije znala. To je bilo mnogo godina prije no što se Desdemona, režući krastavce, počela naslanjati na kut kuhinjskog stola i, gotovo nesvjesno, naslanjati se još jače, a onda se uhvatila kako taj položaj zauzima svaki dan tako da joj se kut stola udobno smješta među nogama. I sad, dok je pripremala bratu jelo, katkad je obnavljala vezu sa svojim starim poznanikom kuhinjskim stolom, ali nije toga bila svjesna. Njezino je tijelo to radilo samo, lukavo i šutke kao sva tijela posvuda. Bratovi su odlasci u grad bili nešto drugo. Očito je znao što traži; bio je u potpunom dosluhu sa svojim tijelom. Tijelo i um udružili su mu se u jedno, mislili iste misli, ganjali istu opsesiju, i prvi put čak ni Desdemona nije mogla odgonetnuti što mu je na pameti. Znala je samo da nema nikakve veze s njom. Zbog toga je bjesnila. A slutim da je bila i malko ljubomorna. Pa zar mu nije ona najbolja prijateljica? Nisu li si uvijek sve govorili? Nije li sve radila za njega, kuhala mu, šila, vodila mu kuću kao nekoć majka? Nije li ona sama preuzela na sebe brigu o dudovim svilcima tako da on, njezin pametni mlađi brat, može ići na satove kod svećenika i učiti stari grčki? Nije li upravo ona rekla, "Ti se brini za knjige, ja ću se brinuti za bubinjak. Tvoja je jedina dužnost prodavati čahure na tržnici". A kad se počeo zadržavati u gradu duže nego što je potrebno, je li mu prigovorila? Je li spominjala papiriće po džepovima, njegove crvene oči ili slatko mošusni miris koji mu se upio u odjeću? Desdemona je sumnjala da je njezin brat sanjar počeo pušiti hašiš. Gdje god se svirala rebetika, bilo je i hašiša. Leftv se pokušavao pomiriti s gubitkom roditelja jedino kako je znao, tako da se gubi u oblaku dima hašiša i sluša pritom najtužniju glazbu na svijetu. Desdemona je sve to shvaćala i zato nije ništa govorila. Ali sad je shvatila da njezin brat bježi od boli na neočekivan način i više nije to htjela šutke trpjeti. "Hoćeš ženu?" upitala je Desdemona glasom punim nevjerice. "Kakvu ženu? Turkinju?"

Lefty je šutio. Nakon glasnog ispada, nastavio se češljati. "Možda hoćeš žensku iz harema? Ma nemoj! Misliš da ne znam za takve ženske bez morala, te poutanes) Itekako znam. Nisam tako glupa. Volio bi da ti neka debela trese trbuhom pred licem? S dijamantom u mesnatom pupku? Takvu jednu hoćeš? Da ti kažem nešto. Znaš li ti zašto te Turkinje pokrivaju lice? Misliš da je to zbog vjere? Ne. Nego zato što ih inače nitko ne može gledati!" A onda je povikala, "Sram te bilo, Eleutheriose! Sto je to s tobom? Zašto si ne nađeš djevojku iz sela?" U tom je trenutku Lefty, koji je sad četkao kaput, upozorio sestru na nešto što je očito previdjela. "Možda nisi primijetila", rekao je, "ali u ovom selu nema djevojaka." Što je zapravo bilo uglavnom točno. Bithinios nikad nije bio bogzna kako velik, ali 1922. bio je manji nego ikad. Stanovnici su ga počeli napuštati 1913. kad je filoksera poharala vinograde. Nastavili su odlaziti i za Balkanskih ratova. Leftvjeva i Desdemonina sestrična Sourmelina otišla je u Ameriku i sad je živjela u gradu po imenu Detroit. Podignut na blagom obronku planine, Bithinios nije izgledao kao opasno mjesto u gudurama. Bio je to otmjen, ili barem skladan, grozd žuto obojenih kuća sa štukaturama i crvenim krovovima. Najraskošnije kuće, kojih je bilo dvije, imale su izbočene prozore koji su se nadvijali nad ulicu. Najsiromašnije kuće, kojih je bilo mnogo, sastojale su se uglavnom od jedne prostorije, kuhinje. A bilo je tu i kuća poput one u kojoj su stanovali Desdemona i Lefty, s prenatrpanom primaćom sobom, dvije spavaće sobe, kuhinjom i zahodom europskoga tipa u kućici u stražnjem dvorištu. U Bithiniosu nije bilo dućana, ni pošte ni banke, samo crkva i jedna taverna. U kupnju se moralo ići u Bursu, prvo pješke, a onda tramvajem s konjskom zapregom. Godine 1922. u selu je živjelo jedva stotinjak duša. Od toga je žena bilo manje od polovice. Od ukupno 47 žena, dvadeset jedna su bile stare babe. Još njih dvadeset bile su sredovječne udane žene. Tri su bile mlade majke, svaka s kćerkicom u povojima. Jedna mu je bila sestra. Preostale su dvrje djevojke podobne za udaju. Koje je Desdemona sad žurno kandidirala. "Kako misliš, nema djevojaka? A što je s Ludilom Katkalis? Ona je fina cura. A Viktorija Pappas?" "Lucille smrdi", razborito je odgovorio Lefty. "Kupa se valjda jednom na godinu. Na svoj imendan. A Viktorija?" Prešao je prstom preko gornje usnice. "Viktorija ima veće brkove od mene. Ne želim dijeliti britvu s vlastitom ženom." S tim je riječima odložio četku za odjeću i navukao kaput. "Ne čekaj me", rekao je i izišao iz spavaće sobe. "Idi!" viknula je Desdemona za njim. "Baš me briga. Samo zapamti. Kad tvoja Turkinja pokaže pravo lice, nemoj mi dotrčati natrag u selo!" Ali Lefty je već otišao. Zvuk njegovih koraka se izgubio. Desdemona je osjetila kako joj se tajanstveni otrov ponovno diže u krvi. Nije obraćala pozornost. "Ne volim jesti sama!" viknula je, nikome. Vjetar iz doline je jačao, kao i svako poslijepodne. Puhao je kroz otvorene prozore u kuću. Zazveketao je lokotom na njezinoj škrinji i starom očevom brojanicom koja je na njoj ležala. Desdemona je uzela brojanicu. Prstima je stala premetati kuglice jednu po jednu, isto kao što ih je premetao njezin otac, i njezin djed i njezin pradjed, u obiteljskom naslijeđenom obredu precizne, uobličene i temeljite brige. Dok su kuglice na brojanici zveckale, Desdemona im se posve prepustila. Sto je to s Bogom? Zašto joj je oduzeo roditelje i ostavio je samu da se brine za brata? Što da ona sad počne s njim? "Puši, pije, a sad još i gore od toga! A odakle mu novac za sve te budalaštine? Od mojih svilaca, eto odakle!" Svaka kuglica brojanice koju je propustila kroz prste značila je da je još jedna gorka zamjerka zabilježena i izišla na vidjelo. Sa svojim tužnim očima i licem djevojčice koja je morala prebrzo odrasti, Desdemona je prebirala brige nad brojanicom kao i svi muškarci iz obitelji Stephanides prije i poslije nje (sve do mene, ako se ja računam). Prišla je prozoru i izvirila van, osluhnula kako vjetar šumi u borovima i bijelim brezama. I dalje je brojila nanizane kuglice i, malo--pomalo, brojanica je ispunila svoj smisao. Bilo joj je bolje. Odlučila je živjeti dalje pa što bude. Leftv se neće noćas vratiti kući. Koga briga? Uostalom, kome je on potreban? Lakše bi joj bilo da se nikad ne vrati. Ali dugovala je majci pobrinuti se da se ne zarazi kakvom sramotnom

bolešću ili, još gore, da ne pobjegne s nekom Turkinjom. Brojanica je polako curila kroz Desdemonine prste. Ali više nije nabrajala svoje jade. Umjesto toga, kuglice su joj prizvale u sjećanje slike iz časopisa skrivenog u očevu starom pisaćem stolu. Jedna je kuglica bila frizura. Druga svileni kombine. Sljedeća crni grudnjak. Moja je baka počela posredovati u bratovoj ženidbi. U međuvremenu je Lefty s vrećom čahura svilaca silazio niz planinu. Kad je stigao u grad, spustio se kroz Kapali Carsi Caddesi, zakrenuo u sokak Borsa i ubrzo zašao ispod luka u dvorište Koza Hana. Unutra su oko akvamarinski plave česme stajale stotine krutih vreća visokih do pasa iz kojih su se prelijevali dudovi svilci. Svuda su se natiskivali muškarci, kupujući i prodajući. Vikali su još otkako je zvono označilo početak u deset ujutro i glasovi su im promukli. "Dobra cijena! Dobra kakvoća!" Lefty se progurao tijesnim prolazima između svilaca, stišćući svoju vreću. Nikad ga nije ni najmanje zanimao posao kojim je obitelj zarađivala za život. Nije umio procijeniti čahure svilaca dodirom ili njuhom, kako je to znala njegova sestra. Nosio je čahure na tržnicu iz jednog jedinog razloga: jer to ženama nije bilo dopušteno. Gužva, nosači koji su se naguravali i vreće preko kojih je morao preskakati, sve mu je to išlo na živce. Mislio je kako bi krasno bilo da se svi na trenutak prestanu kretati, da se umire i tiho dive sjaju svilaca u večernjem svjetlu, ali, naravno, to se nikad nije dogodilo. Svi su i dalje urlali i gurali čahure jedni drugima pod nos, lagali i cjenkali se. Leftvjev je otac volio sajmene dane u Koza Hanu, ali trgovački nagon nije prenio na sina. Kraj natkrivene kapije Lefty ugleda trgovca kojeg je poznavao. Pokaže mu svoju vreću. Trgovac gurne ruku duboko unutra i izvadi jednu čahuru. Uronio ju je u zdjelu vode i potom je pomno razgledao. Zatim ju je uronio u vrč vina. "Od ovih ću morati napraviti organdi. Nisu dovoljno jake." Lefty mu nije povjerovao. Desdemonina je svila uvijek bila najbolja. Znao je da bi se sad morao razgalamiti, držati se uvrijeđeno, pretvarati se da će odsada poslovati s drugim trgovcem. Ali tako je kasno stigao na sajam; još malo pa će se zazvoniti za zatvaranje. Otac mu je uvijek napominjao da ne donosi svilce kasno poslijepodne na tržnicu jer će ih morati prodati u bescjenje. Leftvja je peckala koža pod novim odijelom. Htio je samo da trgovina završi. Obuzela ga je nelagoda; nelagoda zbog ljudske vrste, ljudske zaokupljenosti novcem, ljubavi prema prijevari. Prihvatio je ponuđenu cijenu bez prosvjeda. čim je posao uglavljen, pohitao je iz Koza Hana da se posveti onom zbog čega je doista došao u grad. Nije--to bilo ono što je Desdemona mislila. Promatrajte pozorno: polucilindra nakrivljena pod obijesnim kutom, Lefty se spušta strmim ulicama Burse. Prolazi kraj kavane, ali u nju ne ulazi. Gazda ga pozdravlja, ali Lefty mu samo maše. U sljedećoj ulici prolazi kraj prozora iza čijih ga kapaka zazivaju ženski glasovi, ali on ne mari za njih, nego vijuga kraj prodavača voća i restorana sve do ulice u kojoj ulazi u crkvu. Točnije: u bivšu džamiju kojoj su srušili minaret i novom žbukom prekrili napise iz Kurana da posluže kao čisto platno za kršćanske svece kojima upravo sad oslikavaju unutarnje zidove. Leftv daje novčić starici koja prodaje svijeće, pali svijeću i zatakne je uspravno u pijesak. Sjeda u klupu u stražnjem redu. I isto kao što će kasnije moja majka moliti za pomoć glede mojeg začeća, Leftv Stephanides, moj praujak (između ostalog), diže pogled prema Kristu Pantokratoru na svodu crkve. Molitvu počinje riječima koje je naučio kao dijete, Kyrie eleison, Kyrie eleison, nisam vrijedan da stupim pred prijestolje Tvoje, ali ubrzo skreće, prelazi na osobno s riječima Ne znam zašto tako osjećam, to je neprirodno... a onda čak malo i optužuje, moleći Ti si me ovakvim stvorio, nisam tražio da mi na pamet padaju takve stvari.. .ali na kraju postaje ponizan govoreći Daj mi snage, Kriste, ne daj mi da budem ovakav, da ona to zna... čvrsto zatvorenih očiju, gnječeći obod polucilindra u ruci, dok se riječi uzdižu s tamjanom prema Kristu u nastajanju. Molio je pet minuta. Potom je izišao, ponovno nataknuo šešir na glavu i zazveckao sitnišem u džepovima. Uspeo se natrag istim strmim ulicama i, ovaj put (kad si je olakšao dušu), zastao je na svim onim mjestima kojima se odupro na putu dolje. Ušao je u kavanu popiti kavu i popušiti cigaretu. Ušao je u tavernu na čašicu ouza. Igrači trik-traka su povikali, "Hej Valentino, može jedna partija?" Dao se nagovoriti na igru, na samo jednu partiju, onda je izgubio i morao igrati na dvostruko ili ništa. (Računi koje je Desdemona našla u Leftvjevom džepu na hlačama odnosili su se na kockarske dugove.) Noć je odmicala. Ouzo je tekao. Stigli su glazbenici i zasvirala je rebetika.

Svirali su pjesme o pohoti, smrti, uzništvu i životu na ulici. "U pušionici hašiša, gdje zalazim svaki dan", pjevao je Lefty, "pred svitanje, da otjeram tugu, sreo sam dvije ljepotice iz harema, sjedile su opijene, lijepe kao san." U međuvremenu, punila se nargila. U ponoć je Leftv ponovno izišao na ulicu, pomalo ošamućen. Jedna se uličica strmo spušta, skreće, naglo završava bez izlaza. Otvaraju se jedna vrata. Lice se smiješi, poziva. Sljedeće čega je Lefty svjestan jest da se izvalio na sofi s tri grčka vojnika, a preko puta njih na dvije sofe sjedi sedam punašnih, parfimiranih žena. (Fonograf svira hit koji se čuje posvuda: "Ev'ry morning, ev'ry evening...") I njegova nedavna molitva pada posve u zaborav jer kad Madam kaže, "Koja god ti je po volji, dušo", Lefty prelazi pogledom preko plavokose i plavooke bjelkinje, i preko Armenke koja izazovno jede breskvu, i preko Mongolke s kosom preko čela; oči mu traže dok se ne zaustave na tihoj djevojci na kraju drugog kauča, djevojci tužnih očiju, besprijekorne puti i crne kose upletene u pletenice. ("Za svaki se mač nađe tok", kaže Madam na turskom dok se kurve smiju.) Nesvjestan mehanizma privlačnosti koji je bio na djelu, Leftv ustaje, poravnava sako, pruža ruku prema svojoj izabranici... i tek dok ga ona vodi prema stubama, glas u glavi upozorava ga kako je ta djevojka navlas jednako visoka kao i... i nije li iz profila ista kao... ali sad su već došli u sobu s nečistim plahtama, uljanom svjetiljkom boje krvi, mirisom ružine vodice i prljavih nogu. U omamljenosti svojih mladih osjetila, Leftv ne obraća pozornost na sve veće sličnosti koje se otkrivaju kako se djevojka svlači. Oči mu vide velike grudi, tanak struk, kosu koja kao slap pada do nezaštićene trtice; ali Lefty još ništa ne kopča. Djevojka mu napuni nargilu. Uskoro mu misli lutaju i više ne čuje glas u glavi. U mekom polusnu u koji ga je uljuljao hašiš, u satima koji slijede gubi svijest o tome tko je i s kim je. Udovi prostitutke postaju udovi druge žene. Nekoliko puta zaziva joj ime, ali tad je već odviše drogiran da bi znao što radi. Tek kasnije, kad ga ispraća na izlasku, djevojka ga vraća u zbilju: "Usput, zovem se Irini. Ovdje nemamo niti jednu Desdemonu." Sutra ujutro probudio se u Svilčevu svratištu, izjeden grizodušjem. Izišao je iz grada i uspeo se planinom u Bithinios. Ništa mu nije zveckalo u praznim džepovima. Mamuran i grozničav, Lefty je samom sebi rekao kako mu sestra ima pravo: vrijeme mu je da se ženi. Oženit će se s Lucille ili s Viktorijom. Imat će djecu i prestat će odlaziti u Bursu i malo pomalo će se promijeniti; ostarjet će; sve što sad osjeća izblijedjet će u uspomenu, a onda u ništavilo. Kimnuo je glavom; namjestio šešir. Za to vrijeme u Bithiniosu Desdemona je podučavala dvije početnice kako da se damski vladaju i dotjeraju. Dok se Leftv još liječio snom u Svilčevu svratištu, pozvala je Lucille Kafkalis i Viktoriju Pappas u goste. Djevojke su bile mlađe od Desdemone i još su živjele kod kuće s roditeljima. Poštovale su Desdemonu jer je bila gazdarica u vlastitom domu. Zavidjele su joj na ljepoti i gledale je s divljenjem; polaskane njezinom pažnjom, povjeravale su joj se; a kad im je počela davati savjete o izgledu, slušale su. Rekla je Lucille da se redovitije pere i savjetovala joj da se ispire pod pazusima octom protiv znojenja. Poslala je Viktoriju Turkinji koja je bila osobito vješta u uklanjanju neželjenih dlaka. Tijekom sljedećeg tjedna, Desdemona je djevojke naučila svemu što je sama saznala iz jednog jedinog časopisa za ljepotu što ga je ikada vidjela, otrcanog kataloga Lingerie Parisienne. Katalog je pripadao njezinom ocu. Sastojao se od trideset dvije stranice fotografija manekenki koje su nosile grudnjake, steznike, haltere i čarape. Uvečer, kad su svi zaspali, otac ga je znao vaditi iz najdonje ladice stola. Sad je Desdemona krišom proučavala katalog, pamteći slike kako bi ih kasnije mogla reproducirati uživo. Rekla je Lucille i Viktoriji da navrate svako poslijepodne. Ulazile su u kuću njišući bokovima kako ih je podučila, i prolazile ispod pergole od vinove loze gdje je Lefty volio čitati. Svaki put su nosile drugu haljinu. Mijenjale su i način češljanja, hod, nakit i držanje. Prema Desdemoni-nim uputama, dvije su se neugledne djevojke umnožile u cijeli jedan gradić žena, svaka sa svojim prepoznatljivim smijehom, svojim dragim kamenom, najdražom pjesmom koju je pjevušila. Nakon dva tjedna Desdemona je jednog poslijepodneva otišla do pergole i upitala brata, "Sto tu radiš? Zašto nisi u Bursi? Mislila sam da ćeš dosad već naći zgodnu Turkinju i oženiti se. Ili sve imaju brkove kao Viktorija?" "čudno da to spominješ", rekao je Lefty. "Nisi primijetila? Viki više nema brkove. I znaš što još?" sad je ustao i nasmiješio se - "čak i Lucille fino miriše. Kad god dođe ovamo, miriši mi na cvijeće."

(Lagao je, naravno. Ni jedna mu se djevojka nije više sviđala ni privlačnije mirisala nego prije. Oduševljenje koje je pokazivao bilo je samo njegov način da se prepusti neizbježnom: ugovorenom braku, kućnom životu, djeci - potpunoj katastrofi.) Prišao je bliže Desdemoni. "Imala si pravo", rekao je. "Najljepše djevojke na svijetu žive baš tu u selu." Sramežljivo ga je pogledala u oči. "Misliš?" Stajali su zagledani jedno u drugo, i Desdemona je ponovno osjetila nešto čudno u trbuhu. A da objasnim što je osjećala, moram vam ispričati drugu priču: u govoru što ga je održao na godišnjem skupu Društva za znanstveno istraživanje seksualnosti 1968. godine, tadašnji predsjednik Društva dr. Luče uveo je pojam "perifescencije". Riječ sama po sebi ne znači ništa; Luče ju je izmislio da izbjegne bilo kakve etimološke asocijacije. Stanje perifescencije, međutim, vrlo je dobro poznato. Označava prvu groznicu spajanja dvoje pripadnika ljudske vrste u par. Izaziva vrtoglavicu, ushit, škakljanje u prsima, poriv da se penje na balkon po užetu spletenu od draganine kose. Perifescencija označava onaj prvotan opijen i sretan odlazak u postelju kad satima njušite ljubavnicu kao mirisan makov cvijet. (To stanje traje, objasnio je Luče, do dvije godine - maksimum.) Drevni bi Grci protumačili Desdemonin osjećaj kao djelo Erosa. Današnji bi ga stručnjaci pripisali kemiji u mozgu i evoluciji. Ipak, moram na tome inzistirati: Desdemona je perifescenciju doživjela kao plimu topline koja joj se penjala od prepona do grudi. Širila se kao 90-postotna, vatrena poplava mentolno zelenog finskog likera. Uz energični rad dvije učinkovite žlijezde u vratu, zagrijala joj je lice. A onda su toplini počele na pamet padati svakojake stvari i proširila se i tamo gdje djevojka kao što je Desdemona to nikad ne bi dopustila pa je otrgla pogled od brata i okrenula se. Prišla je prozoru i perifescenciju ostavila za sobom, a povjetarac iz doline ju je rashladio. "Govorit ću s roditeljima djevojaka", rekla je, trudeći se da zvuči poput majke. "A onda se moraš početi udvarati." Sljedeće noći izišao je polumjesec, kao na budućoj zastavi Turske. Dolje u Bursi grčke su postrojbe sve prekapale u potrazi za hranom, bančile i razorile još jednu džamiju. U Angori je Mustafa Kemal dao da se u novinama objavi kako priređuje čajanku u Cankaji dok je zapravo otišao u svoj glavni stožer na terenu. Sa svojim je ljudima popio posljednju rakiju koju će si dopustiti prije no što bitka završi. Pod okriljem noći turske su se postrojbe premjestile, ne na sjever prema Eskisehiru, kako su svi očekivali, nego u čvrsto utvrđen grad Afjon na jugu. U Eskisehiru su turski vojnici zapalili logorske vatre da prenapušu dojam o svojoj snazi. Mala je diverzantska postrojba upućena prema Bursi. A usred tog razmještanja snaga, Lefty Stephanides, s dva buketića cvijeća u rukama, izišao je iz kuće i uputio se prema kući Viktorije Pappas. Bio je to događaj koji se mogao mjeriti s rođenjem ili smrću. Svaki od gotovo stotinu stanovnika Bithiniosa čuo je o najavljenim Leftvje-vim posjetima i stare su udovice, udane žene i mlade majke, kao i stari muškarci, čekali da vide koju će djevojku odabrati. Zbog malobrojnog stanovništva, obredi udvaranja gotovo da su izumrli. Taj je manjak romantičnih mogućnosti zatvorio krug. Nema se u koga zaljubiti; nema ljubavi. Nema ljubavi; nema male djece. Nema male djece; nema se u koga zaljubiti. Viktorija Pappas stajala je napola u svjetlu, napola u polumraku, a sjena što joj je padala preko tijela bila je navlas ista kao ona na fotografiji na osmoj stranici Lingerie Parisienne. Desdemona (kostimografkinja, inspicijentica i redateljica, sve u jednom) podigla je Viktoriji kosu, pustila da joj uvojci padaju preko čela i upozorila je da drži poveći nos u sjeni. Namirisana, depilirana, vlažna od pomada, očiju našminkanih crnim kolom, Viktorija je dopustila Leftvju da napasa oči. Osjećala je kako je njegov pogled žeže, čula kako teško diše, čula kako dvaput pokušava nešto reći - ali izišlo je samo piskutanje iz suha grla - a onda je čula kako joj se njegovi koraci primiču i okrenula se, namjestivši lice kako ju je Desdemona podučila; ali tako ju je smutio napor da napući usnice kao francuska manekenka za donje rublje, da nije shvatila da se koraci ne primiču nego udaljavaju; i kad se okrenula, vidjela je da se Lefty Stephanides, jedini neženja na raspolaganju u gradu, pokupio i odlazi... ... U međuvremenu, Desdemona je kod kuće otvorila škrinju s mirazom. Izvadila je svoj steznik. Majka joj ga je dala prije mnogo godina u iščekivanju svadbene noći, uz riječi, "Nadam se da ćeš ga jednom ispuniti". Sad je, pred zrcalom u spavaćoj sobi, Desdemona prislonila čudnovati, složeni

odjevni predmet uz tijelo. Svukla je dokoljenke i sivo rublje. Svukla je suknju visokog struka, tuniku s visokim ovratnikom. Zbacila je rubac s glave i protresla kosu tako da joj se rasula po golim ramenima. Steznik je bio izrađen od bijele svile. Dok ga je navlačila, Desdemoni se učinilo da prede vlastitu svilenu čahuru u iščekivanju preobrazbe. Ali kad je ponovno pogledala u zrcalo, pribrala se. Nema koristi. Nikad se neće udati. Leftv će se večeras vratiti nakon što izabere mladenku i onda će je dovesti kući da živi s njima. Desdemona će ostati tu gdje je, zveckat će brojanicom i ostarjeti, postati još starijom nego što je sada. Negdje je tulio pas. Netko se u selu spotaknuo o svežanj suhog granja i opsovao. A moja je baka tiho plakala jer će ostatak života provesti brojeći brige koje nikad neće nestati... ... Dok je u međuvremenu Lucille Kafkalis stajala točno kako joj je rečeno, napola u svjetlu, napola u sjeni, s bijelim šeširom obrubljenim staklenim trešnjama, šalom prebačenim preko golih ramena, u jarko zelenoj dekoltiranoj haljini i visokim potpeticama zbog kojih se nije micala jer se bojala da će pasti. Njezina se debela mama ugegala u kuću, sa širokim osmijehom, i viknula: "Evo ga ide! Nije mogao ni minutu izdržati kod one Viktorije!"... ... I već mu je smrdjelo na ocat. Leftv tek što se sagnuo da prođe kroz niska vrata kuće Kafkalisovih. Lucillein otac mu je poželio dobrodošlicu, a onda rekao: "Ostavit ćemo vas dvoje nasamo. Da se upoznate." Roditelji su se povukli. U sobi je bilo polumračno. Leftv se okrenuo... i ispao mu je i drugi cvjetni buketić. Sto Desdemona nije predvidjela: i njezin je brat listao stranice Lingerie Parisienne. Zapravo, pomno ih je listao otkako je napunio dvanaest godina, do četrnaeste kad je nabasao na pravi plijen: deset fotografija veličine razglednice, skrivenih u starom kovčegu, koje su prikazivale "Serminu, djevojku iz harema", gdje se dvadesetpetogodišnjakinja kruškolikog tijela s očitom dosadom namještala u različite poze na kit-njastim jastucima u sarajskoj scenografiji. Kad ju je pronašao u džepu za toaletni pribor, kao da je protrljao svjetiljku s duhom. Iskakala je u oblaku svjetlucave prašine: bez ijedne krpice na sebi, osim para papuča iz tisuću i jedne noći i svilene vrpce oko struka (jedna slika); puteno se rastežući na tigrovoj koži i milujući zakrivljenu sablju (druga slika); pri kupki u mramornom hamamu dok svjetlo pada na nju kroz čipkastu rešetku prozora. Baš je tih deset fotografija u sepiji potaknulo Leftvjevu opčinjenost gradom. Ali nikad nije posve zaboravio svoje prve ljubavi iz Lingerie Parisienne. Mogao ih je u svakom trenutku prizvati pred oči u mašti. Kad je vidio Viktoriju Pappas u pozi kao na stranici 8, Leftvja je bolno pogodila razlika između nje i njegova dječačkog ideala. Pokušao se zamisliti u braku s Viktorijom, kako živi s njom, ali u sredini svake slike koju si je dočaravao zjapila je praznina, nedostajala je osoba koju je volio više i poznavao bolje od svih ostalih. I tako je pobjegao od Viktorije Pappas nekoliko kuća dalje da nađe Lucille Kafkalis, koja se, jednako razočaravajuće, ne može ni u snu usporediti sa stranicom 22... ... I sad se to događa. Desdemona u plaču skida steznik, ponovno ga slaže i sprema ga u škrinju s mirazom. Baca se na krevet, Leftyjev krevet, da nastavi plakati. Jastuk miriše na njegovu pomadu od limete i ona udiše miris i jeca... ... sve dok, omamljena opijatima plača, ne zaspi. Sanja san koji joj se u posljednje vrijeme često ponavlja. U snu je sve kako je bilo. Ona i Lefty su ponovno djeca (osim što imaju tijela odraslih). Leže u istoj postelji (osim što je to sad roditeljska postelja). U snu miču udovima (i to je vrlo ugodno, to kako se miču, i krevet je mokar)... u kojem se trenutku Desdemona kao i obično budi. Lice joj je vrelo. Sasvim dolje u trbuhu obuzima je onaj čudan osjećaj i gotovo da ga sad može imenovati... ... Dok ja sjedim ovdje u svojoj Aeron stolici, i razmišljam u stilu E. O. Wilsona7 Je li to bila ljubav ili razmnožavanje? Slučaj ili sudbina? Zločin ili priroda na djelu? Možda je gen bio programiran da nadjača sve kako bi osigurao vlastito postojanje, što bi objasnilo Desdemo-nine suze i Leftvjev ukus u prostitutkama; nije tu bilo naklonosti ni emocionalne bliskosti; samo potreba da ta nova stvar dođe na svijet pa stoga i namještena igra srca. Ali ja to ne umijem objasniti, ništa više od Desdemone ili Leftvja, ništa više nego što bilo tko od nas, kad se zaljubljuje, može razdvojiti hormone od onog što se čini božanskim, i možda se grčevito držim teorije Božjeg djela iz nekog altruizma koji je ugrađen radi očuvanja vrste; ne znam. Pokušavam se u mislima vratiti u vrijeme prije genetike, prije no što se uvriježilo za ama baš sve reći "To je u genima". U vrijeme prije naše

današnje slobode, vrijeme toliko slobodnije, Desdemona pojma nije imala što se događa. Svoju nutrinu nije predočavala kao golem kompjuterski kod, sastavljen od jedinica i nula, beskraj sekvenci od kojih bilo koja može sadržavati virus. Danas znamo da u sebi nosimo vlastiti zemljovid. čak i dok samo stojimo na uglu ulice, on nam diktira sudbinu. Prekriva nam lice istim borama i staračkim pjegama koje su imali i naši roditelji. Tjera nas da šmrcamo na karakterističan, prepoznatljiv obiteljski način. Geni su usađeni tako duboko, da nam upravljaju očnim mišićima pa dvije sestre žmirkaju potpuno jednako, dok dječaci blizanci uglas sline. Katkad se u trenucima tjeskobe uhvatim kako se igram s hrskavicom nosa na dlaku isto kao i moj brat. Naša grla i glasnice, izrađeni prema istim nacrtima, istiskuju zrak u sličnim tonovima i decibelima. A to se može primijeniti i unatrag u vremenu pa tako, kad ja govorim, govori i Desdemona. Ona sad piše ove riječi. Desdemona, koja nije ni slutila da u sebi ima vojsku koja izvršava milijune zapovijedi, i jednog vojnika koji se oglušio, koji je dezertirao... ... Koji je bježao kao što je Leftv bježao od Lucille Kafkalis i natrag sestri. čula mu je užurbane korake dok je zakopčavala suknju. Otrla je oči rupcem i namjestila smiješak na lice kad je ušao u kuću. "Onda, koju si izabrao?" Lefty nije ništa rekao, samo je promotrio sestru. Nije uzalud cijeli život spavao s njom u istoj sobi pa da sad ne zna primijetiti da je plakala. Kosa joj je bila raspuštena i pokrivala joj dobar dio lica, ali oči koje su ga gledale prelijevale su se od osjećaja. "Nijednu", rekao je. Na to je Desdemonu obuzela nevjerojatna sreća. Ali rekla je: "Pa što je tebi? Moraš izabrati." "Te cure izgledaju kao kurve." "Leftv!" "Istina je." "Ne želiš se s njima oženiti?" "Ne." "Moraš." Ispružila je šaku. "Ako ja pobijedim, ženiš se s Lucille." Lefty, koji nikad nije mogao odoljeti okladi, stegnuo je šaku. "Jen, dva, tri...pucaj!" "Sjekira razbija stijenu", rekao je Lefty. "Ja sam pobijedio." "Još jedanput", rekla je Desdemona. "Ovaj put, ako ja pobijedim, ženiš se s Viki. Jen, dva tri..." "Zmija guta sjekiru. Opet sam pobijedio! Zbogom, Viki!" "Pa za koga ćeš se onda oženiti?" "Ne znam" - i hvata je za ruke i spušta pogled na nju. "Možda za tebe?" "Šteta što sam ti sestra." "Nisi mi samo sestra. Ti si mi i rođakinja u trećem koljenu. Treći se rođaci mogu ženiti." "Leftv, ti si lud." "Tako je najlakše. Ne moramo preuređivati kuću." U šali, ali ne šaleći se, Desdemona i Lefty su se zagrlili. Isprva su se samo obično grlili, ali za deset sekundi zagrljaj se promijenio; stanoviti položaji ruku i milovanja prstiju nisu bili uobičajeni za izraz bratske ljubavi, i sve to stvorilo je vlastiti jezik, objavilo tihoj sobi posve novu poruku. Lefty je zavrtio Desdemonu u koraku valcera u europskom stilu; plešući je izveo iz kuće, preko dvorišta do bubinjaka i natrag pod pergolu, a ona se smijala i pokrivala usta rukom. "Dobro plešeš, rođače", rekla je i srce joj je opet poskočilo tako da je pomislila da će umrijeti taj čas Leftvju na rukama, ali naravno da nije umrla: plesali su i dalje. I nemojmo zaboraviti gdje su plesali, u Bithiniosu, tom planinskom selu gdje su se rođaci katkad ženili rođakinjama u trećem koljenu i sve su povezivale rodbinske veze; i tako, dok su plesali, čvršće su se privili jedno uz drugo, prestali su se šaliti i onda su samo plesali zajedno, kao što katkad znaju plesati muškarac i žena u samotnim i teškim okolnostima. A usred toga, prije nego se bilo što izrijekom reklo ili odlučilo (prije no što će požar odlučiti umjesto njih), točno tada, usred valcera, iz daljine su čuli eksplozije i dolje u svjetlu požara vidjeli grčku vojsku kako se povlači. Nemoralna ponuda Potomak sam Grka iz Male Azije, rođen u Americi, a sad živim u Europi. Točnije, u berlinskoj

četvrti Schonberg. Ministarstvo vanjskih poslova podijeljeno je u dva dijela, na diplomatski zbor i osoblje zaduženo za kulturu. Veleposlanik i njegovi pomoćnici vode vanjsku politiku iz novootvorene, prilično solidno zabarikadirane ambasade na Neustadtische Kirchstrasse. Naš odjel (zadužen za javna čitanja, predavanja i koncerte) djeluje iz šarene betonske kutije zgrade Amerika Haus. Jutros sam kao i obično na posao išao vlakom. U-Bahn me nježno nosio na zapad od Kleistparka do Berliner Strasse a potom, kad sam presjeo na drugu liniju, na sjever prema Zoološkom vrtu. Postaje bivšeg zapadnog Berlina promicale su jedna za drugom. Većina ih je posljednji put preuređena sedamdesetih godina pa prevladavaju boje kuhinja iz predgrađa iz mojeg djetinjstva: avokado, cimet, suncokret-žuta. Na Spichernstrasse vlak je stao obaviti razmjenu tijela. Na peronu je ulični glazbenik svirao suznu slavensku melodiju na harmonici. U ulaštenim cipelama, još vlažne kose, listao sam stranice Frankfurter Alljjemeinea kad je ona ugurala u vlak svoj nevjerojatni bicikl. Prije se nacionalnost neke osobe mogla odrediti po licu. Imigracija je to dokinula. Onda se nacionalnost određivala po obući. To je dokinula globalizacija. Meke finske cipele s tuljanovim krznom, njemačke cokule - više se gotovo uopće ne vide. Samo Nike, na baskijskim, na nizozemskim, na sibirskim nogama. Biciklistkinja je bila Azijka, bar genetski. Imala je stepenasto ošišanu crnu kosu koja joj je padala oko lica. Nosila je kratku maslinastu vjetrovku, crne lasteks trapez-hlače i smeđe Camperice nalik cipelama za kuglanje. U košari bicikla ležala je torba za kameru. Nagađao sam da je Amerikanka. Zbog retro bicikla. Sav u kromu i tirkizno plavom, imao je blatobrane široke kao Chevrolet, gume debele kao na tačkama i činilo se da je težak bar pedeset kilograma. Hir nekog tko već dugo živi u inozemstvu, taj bicikl. Baš sam se spremio iskoristiti ga kao izliku da zapodjenem razgovor, kad je vlak ponovno stao. Biciklistkinja je podigla pogled. Kosa joj se odmakla od lijepog, neprozirnog lica i na trenutak su nam se oči srele. Zbog smirenosti izraza u kombinaciji s potpuno glatkom kožom, lice joj je izgledalo kao maska iza koje vire žive čovječje oči. Te su oči sad pobjegle od mojih kad je stegnula guvernal bicikla i gurnula tešku dvokolicu s vlaka i prema dizalima. U-Bahn je nastavio put, ali ja više nisam čitao. Sjedio sam na sjedalu u stanju pohotnog uzbuđenja, uzbuđene pohote, sve do svoje postaje. Onda sam isteturao iz vlaka. Otkopčao sam sako i izvukao cigaru iz unutarnjeg džepa. Iz još manjeg džepa izvadio sam rezač cigara i šibice. Premda nije bilo vrijeme poslije večere, pripalio sam cigaru - Davidoff Grand Cru No. 3 - te stao i pušio, pokušavajući se smiriti. Cigare, odijela s dvorednim kopčanjem - sve je to malo pretjerano. Toga sam itekako svjestan. Ali to mi je potrebno. Tako mi je bolje. Nakon svega što sam prošao, za očekivati je da ću pretjeravati u suprotnom smjeru. U odijelu krojenom po mjeri i kariranoj košulji, pušio sam srednje debelu cigaru dok mi vatra u krvi nije ugasnula. Nešto morate razumjeti: ja nisam ni najmanje androgin. Sindrom deficijencije 5-alfa-reduktaze dopušta normalnu biosintezu i perifernu aktivnost testosterona, kod nerođena djeteta, tek rođenog i u pubertetu. Drugim riječima, funkcioniram u društvu kao muškarac. Idem u muški zahod. Ali nikad na pisoar, uvijek u školjku, iza vrata. U muškoj svlačionici u mojem fitnes centru čak se i tuširam, premda diskretno. Posjedujem sva sekundarna spolna obilježja normalnog muškarca, osim jedne: budući da sam nesposoban sintetizirati dihidrotestosteron, imun sam na ćelavost. Proživio sam više od polovice života kao muško i sad mi sve ide prirodno od ruke. Kad Calliope izbije na površinu, to je kao govorna mana iz djetinjstva. Odjednom je opet tu, zabacuje kosu ili provjerava kakvi su joj nokti. Pomalo kao da sam opsjednut. Callie izranja iz mene, noseći moju kožu kao preširoku halju. Gura ručice u prevelike rukave mojih ruku. Uvlači majmunske nožice u nogavice mojih nogu. Dok hodam pločnikom, osjetim njezin djevojački hod kako preuzima ritam i ti pokreti obnavljaju neku emociju u meni, sumornu i brbljavu sućut za djevojke koje gledam kako se vraćaju iz škole. To traje nekoliko koraka. Calliopina me kosa škaklja u grlu. Osjećam kako mi rukom kri-šom opipava prsa - što je njezina stara navika kad je nervozna - da vidi ima li bilo kakvih promjena. Boležljiv fluid adolescentskog očaja koji joj kola žilama prelijeva se ponovno u moj krvotok. Ali tad, jednako naglo kako je i došla, ona odlazi, smanjuje se i topi u meni, i kad se okrenem pogledati svoj odraz u izlogu, evo što vidim: četrdesetjednogodišnjeg muškarca s

poduljom, valovitom kosom, tankim brčićima i šiljastom bradicom. Neku vrst modernog mušketira. Ali dosta sada o meni. Moram nastaviti tamo gdje su me jučer prekinule eksplozije. Napokon, ni Cal ni Calliope nisu mogli doći na svijet bez onog što slijedi. "Rekla sam ti!" vrisnula je Desdemona iz svega glasa. "Rekla sam ti da će sva ova sreća donijeti nesreću! Tako nas oslobađaju? Samo Grci mogu biti ovako glupi!" Jer vidite, sutra ujutro nakon valcera Desdemonine su se slutnje obistinile. Metale Idea je došla kraju. Turci su osvojili Afjon. Grčka je vojska, poražena, bježala prema moru. Dok su se povlačili, palili su sve što im se našlo na putu. Na svjetlosti svitanja Desdemona i Leftv stajali su na obronku planine i gledali razaranje. Crni je dim sukljao uvis kilometrima oko doline. Gorjelo je svako selo, svako polje, svako drvo. "Ne možemo ostati ovdje", rekao je Letty. "Turci će se osvetiti za ovo." "Otkad njima treba razlog?" "Idemo u Ameriku. Živjet ćemo kod Sourmeline." "Neće nam biti lijepo u Americi", uporno je tvrdila Desdemona i mahala glavom. "Ne smiješ vjerovati svemu što Lina piše. Ona pretjeruje." "Dokle god smo zajedno, bit će dobro." Pogledao ju je, onako kao sinoć, i Desdemona se zarumenjela. Pokušao ju je zagrliti, ali zaustavila ga je. "Gledaj." Dolje se dim na trenutak razrijedio. Vidjeli su ceste zagušene izbjeglicama; tekla je rijeka dvokolica, zaprežnih kola, bivola, mula i ljudi koji su žurili da umaknu iz grada. "Gdje se možemo ukrcati na neki brod? U Carigradu?" AA "Idemo u Smirnu", rekao je Lefty. "Svi kažu da je najsigurniji put preko Smirne." Desdemona je trenutak šutjela, trudeći se proniknuti u tu novu zbilju. Iz drugih su kuća dopirali potmuli glasovi dok su ljudi proklinjali Grke, Turke i počinjali se pakirati. Odjednom, odrješito: "Ponijet ću svoju kutiju s dudovim svilcima. I nešto jajašaca. Tako da imamo čime zarađivati." Lefty ju je uhvatio za lakat i nestašno prodrmao. "U Americi ne uzgajaju svilce." "Nose odjeću, je li tako? Ili hodaju okolo goli? Ako nose odjeću, trebaju svilu. A onda je mogu kupiti od mene." "U redu, neka bude po tvome. Samo se požuri." Eleutherios i Desdemona Stephanides izišli su iz Bithiniosa 31. kolovoza 1922. Otišli su pješke, s dva kovčega u koje su natrpali odjeću, toaletni pribor, Desdemoninu sanjaricu i brojalicu i dva Leftvjeva štiva na starom grčkom. Pod rukom je Desdemona nosila svoju kutiju za dudove svilce s nekoliko stotina jajašaca svilaca umotanih u bijelu tkaninu. Na papirićima u Leftvjevim džepovima nisu više bili zabilježeni kockarski dugovi nego adrese u Ateni ili Astoriji. U jednom jedinom tjednu, stotinjak preostalih stanovnika Bithiniosa pokupilo je što je imalo i otputilo se prema unutrašnjosti Grčke, uglavnom s ciljem da stignu u Ameriku. (Dijaspora koja je trebala spriječiti moje postojanje, ali nije.) Prije odlaska, Desdemona je izišla u dvorište i prekrižila se na pravoslavni način, prvo palcem. Oprostila se: od prasnjastog, natrulog vonja bubinjaka i od dudovih stabala što su rasla uz zid, od stuba kojima se više nikad neće morati popeti, i od osjećaja da živi iznad svijeta. Ušla je u bubinjak da posljednji put pogleda svoje svilce. Svi su prestali presti. Pružila je ruku, uzela jednu čahuru s grančice duda i stavila je u džep tunike. Na dan 6. rujna 1922. general Hadžienestis, vrhovni zapovjednik grčkih postrojbi u Maloj Aziji, probudio se s osjećajem da su mu noge načinjene od stakla. Bojao se ustati iz kreveta pa je otpravio brijača i preskočio jutarnje brijanje. Poslijepodne nije htio na kopno da uživa u svojem uobičajenom sladoledu od limuna na dokovima Smirne. Umjesto toga ležao je nauznak, nepomičan i budan, zapovijedajući pomoćnicima - koji su odlazili i dolazili s vijestima s bojišnice - da ne treskaju vratima i ne lupaju nogama. Bio je to jedan od zapovjednikovih lucidnijih i produktivnijih dana. Kad je dva tjedna prije turska vojska napala Afjon, Hadžienestis je bio uvjeren da je umro i da su valovi svjetla koji mu se prelijevaju po zidovima kabine nebeska pirotehnika.

U dva sata njegov se prvi pobočnik na prstima ušuljao u kabinu i šapnuo: "Gospodine, čekam vašu zapovijed za protunapad." "čujete kako škripe?" "Molim?" "Moje noge. Tanke, staklaste noge." "Gospodine generale, svjestan sam poteškoća koje imate s nogama, ali uz dužno poštovanje, moram reći" - malo glasnije od šapta - "da ovo nije vrijeme da se bavite takvim stvarima." "Vi mislite da je ovo neka šala, je li tako, poručnice? Ali da su vaše noge od stakla, onda biste razumjeli! Ne mogu na obalu. Točno s tim računa Kemal! Da ustanem i da mi se noge rasprsnu u komadiće." "Ovo su najnovija izvješća, generale." Pobočnik je prinio komad papira Hadžienestisovu licu. "Turska je konjica viđena na sto milja istočno od Smirne", čitao je. "Broj izbjeglica trenutačno je 180 tisuća. To je 30 tisuća više nego jučer." "Nisam znao da će smrt ovako izgledati, poručnice. ćutim kao da sam vam blizu. Napustio sam ovaj svijet. Spustio sam se u Had, a opet vas vidim. Slušajte me. Smrt nije kraj. To sam otkrio. Ostajemo i dalje, trajemo. Mrtvi vide da sam jedan od njih. Posvuda su oko mene. Ne vidite ih, ali tu su. Majke s djecom, starice - svi su tu. Recite kuharu da mi donese ručak." Vani je slavna luka bila puna brodova. Trgovačke su se brodice zibale vezane uz dugi mol kraj teglenica i drvenih levantinskih kajića. Malo podalje od obale usidrili su se ratni brodovi saveznika. Grčke i armenske stanovnike Smirne (i tisuće i tisuće grčkih izbjeglica) smirivao je taj prizor i kad god su se pronijele neke glasine - jučer su armenske novine objavile kako saveznici, u želji da se iskupe za podršku grčkoj invaziji, planiraju grad predati pobjednicima Turcima - građani su upirali pogled u francuske razarače i britanske bojne brodove, još pripravne da obrane europske trgovačke interese u Smirni, i strahovi su im jenjavali. Dr. Nishan Philobosian otputio se to poslijepodne u luku baš zato da nađe smirenje. Na rastanku je poljubio svoju ženuToukhie, i kćeri Rosu i Anitu; sinove Karekina i Stepana potapšao je po leđima, pokazao na šahovsku ploču i s hinjenom strogošću rekao, "Da niste micali figure". Zaključao je za sobom ulazna vrata, provjerio ramenom jesu li dobro zatvorena, i krenuo ulicom Sujane, pored zatvorenih dućana i kapcima prekrivenih izloga armenske četvrti. Zastao je pred Berberianovom pekarnicom pitajući se je li Charles Berberian izveo obitelj iz grada ili se skrivaju na katu kao i Philobosianovi. Već su pet dana živjeli u svojevoljnom zatočeništvu, dr. Philobosian i sinovi igrali su beskrajne partije šaha, Rose i Anita prelistavale časopis Photoplaj koji im je kupio pri nedavnom posjetu američkom predgrađu Paradise, a Toukhie je kuhala dan i noć jer je jedino hrana mogla ublažiti tjeskobu. Ali na vratima pekarnice stajao je samo natpis OTVARA SE brzo i portret što je bocnulo Philobosiana - turskog vođe Kemala, odlučnog izgleda u šubari od astrahana i krznenom ovratniku, plavih očiju što prodorno gledaju ispod prekriženih sablji obrva. Dr. Philobosian okrenuo se od tog lica i nastavio put, pretresajući u sebi sve razloge zašto ne valja tako izložiti Kemalov portret. Prije svega - kao što je cijeli tjedan ponavljao ženi - europske sile nikad neće dopustiti Turcima da uđu u grad. Drugo, ako i uđu, ratni brodovi u luci spriječit će Turke da pale i pljačkaju. čak i u pokoljima 1915. Armenci u Smirni nisu bili u opasnosti. I napokon - bar što se tiče njegove obitelji - bilo je tu pismo koje je krenuo uzeti iz ordinacije. Razmišljajući tako, nastavio je nizbrdo i stigao do europske četvrti. Ovdje su kuće postale imućnije. S obje strane ulice uzdizale su se dvokatne vile s balkonima u cvijeću i ograđene visokim, utvrđenim zidovima. Dr. Philobosiana nikad nisu pozivali u te vile kao gosta, ali često je dolazio u kućni posjet mladim levantinkama koje su ondje živjele; djevojkama od osamnaest ili devetnaest godina koje su ga čekale kod vodoskoka u dvorištu, malaksalo se istežući na lezaljkama pod obiljem voćaka u cvatu, djevojkama kojima je očajnička potreba da uhvate muža Europljanina davala sablažnjivo mnogo slobode, što je Smirni donijelo reputaciju grada osobito ljubaznog prema časnicima, a djevojkama izazivalo grozničavo rumenilo kojim su se žarile ujutro kad ih je dr. Philobosian posjećivao, kao i čitav niz boljki raznih vrsta, od gležnja uganutog na plesnom podiju do intimnijih ozljeda više gore. A ničega od toga djevojke se nisu sramile, nego su širom rastvarale svilene ogrtače i govorile, "Sve mi je crveno, doktore. Učinite nešto. Moram u jedanaest biti u Casinu." Sad su sve djevojke otišle,

odveli su ih iz grada roditelji nakon prvih tjedana bitaka, u Pariz i London - gdje je sezona upravo počinjala - i kuće su stajale tihe dok je dr. Philobosian prolazio pored njih, pomalo smetnuvši s uma krizu dok se prisjećao svih onih razvezanih halja. Ali onda je zakrenuo za ugao, stigao do luke i ponovno shvatio hitnost situacije. S jednog kraja luke na drugi, grčki su vojnici, iznemogli, mrtvački blijedi i upalih obraza, nečisti, šepesali prema točki ukrcaja na česmi, jugozapadno od grada, iščekujući evakuaciju. Dronjave su im odore pocrnjele od čađi sela koja su spalili pri povlačenju. Samo tjedan dana prije, pred otmjenim su kavanama uz more sjedili mornarički časnici i diplomati; sad se pristanište pretvorilo u obor. Stigli su prvi izbjeglice s tepisima i naslonjačima, radioaparatima, fonografima, stojećim lampama, komodama, i rasprostrli ih u pristaništu pod vedrim nebom. Oni koji su kasnije stigli, nosili su sa sobom samo vreću ili jedan kovčeg. U općem komešanju posvuda su jurili nosači i ukrcavali na brodove duhan, smokve, tamjan, svilu i moher. Skladišta su se praznila prije no što dođu Turci. Dr. Philobosian je primijetio nekog izbjeglicu kako čeprka po pilećim kostima i ljuskama krumpira u gomili smeća. Bio je to mlad čovjek u dobro krojenom, ali prljavom odijelu. čak i izdaleka, medicinski izvježbano oko dr. Philobosiana zapazilo je posjeklinu na momkovoj ruci i bljedilo što dolazi od pothranjenosti. Ali kad je izbjeglica podigao pogled, doktor je vidio samo prazninu umjesto lica; nije se ni po čemu razlikovao od svih ostalih izbjeglica što su se rojili u pristaništu. Ipak, doktor se zagledao u prazninu i zazvao, "Jeste li bolesni?" "Nisam tri dana jeo", rekao je momak. Doktor uzdahne. "Dođite sa mnom." Poveo je izbjeglicu stražnjim ulicama do svoje ordinacije. Uveo ga je unutra, izvadio gazu, antiseptik i flastere iz ormarića s lijekovima i pregledao mu ruku. Rana je bila na palcu na kojem je nedostajao nokat. "Kako se to dogodilo?" "Prvo su Grci napali", rekao je izbjeglica. "Onda su Turci uzvratili napad. Moja se ruka našla na putu." Dr. Philobosian šutke je očistio ranu. "Morat ću vam platiti čekom, doktore", rekao je izbjeglica. "Nadam se da je to u redu. Trenutačno nemam baš previše novca kod sebe." Dr. Philobosian je posegnuo u džep. "Ja imam nešto. Dajte. Uzmite." Izbjeglica je samo trenutak oklijevao. "Hvala, doktore. Vratit ću vam čim stignem u Sjedinjene Države. Molim vas, dajte mi vašu adresu." "Pazite što pijete", oglušio se dr. Philobosian na molbu. "Prokuhavaj-te vodu akc^ikako možete. Ako Bog da, ubrzo će stići neki brodovi." Izbjeglica je kimnuo. "Vi ste Armenac, doktore?" "Da." \ "I nećete otići?" "Smirna je moj dom." "Mnogo sreće, onda. I Bog vas blagoslovio." "I vas." I s tim riječima dr. Philobosian ga je ispratio iz ordinacije. Gledao je kako izbjeglica odlazi. Beznadno je, pomislio je. Za tjedan dana bit će mrtav. Ako ne od tifusa, od nečeg drugoga. Ali to nije njegova briga. Posegnuo je u pisaći stol i izvadio debeli svežanj novčanica skriven ispod vrpce. Pretražio je ladice dok nije, u svojoj diplomi medicinskog fakulteta, našao izblijedjelo, strojem ispisano pismo: "Ovim pismom se potvrđuje da je dr. Nishan Philobosian 2. travnja 1919. godine liječio Mustafli Kemal Pašu od divertikulitisa. Kemal Paša sa štovanjem preporuča da svi koji budu čitali ovo pismu ukazu dr. Philobosianu poštovanje i povjerenje te mu pruže zaštitu." Vlasnik pisma složio ga je i stavio u džep. U tom je času izbjeglica kupovao kruh u pekarnici na obali. Gdje mu sad, kako se okreće skrivajući topli hljeb pod umrljanim odijelom, sunčevo svjetlo što se odražava s vode pada na lice i razabire mu se identitet: orlovski nos, sokolski izraz, mekoća koja viri iz smeđih očiju. Prvi put otkako je stigao u Smirnu, Lefty Stephanides se osmjehnuo. Iz prethodnih pohoda uspio je donijeti samo jednu jedincatu trulu breskvu i šest maslina, te je nagovorio Desdemonu da ih pojede

cijele, zajedno s košticama, da napuni želudac. Sad se umiješao među gomilu noseći choureki sa sezamom. Zaobišao je dnevne sobe pod vedrim nebom (gdje su sjedile cijele obitelji i slušale nijemi radio) i preskočio preko tijela za koja se nadao da spavaju. Još ga je jedan razvoj događaja nekako ohrabrio. Baš tog jutra pronio se glas kako Grčka šalje flotu da evakuira izbjeglice. Leftv pogleda Egejsko more. Kako je dvadeset godina proživio na planini, nikad još nije vidio more. Negdje preko vode bila je Amerika i njihova rođakinja Sourmelina. Omirisao je morski zrak, topli kruh, antiseptik na svojem zamotanom prstu, a onda je ugledao nju - Desdemonu, kako sjedi na kovčegu gdje ju je ostavio - i preplavila ga je još veća sreća. Lefty nije mogao točno odrediti kad je počeo osjećati nešto posebno za svoju sestru. Isprva ga je samo zanimalo kako izgledaju prave ženske grudi. Bilo mu je svejedno jesu li sestrine. Potrudio se zaboraviti da su sestrine. Iza obješenog kelima koji je dijelio njihove krevete, vidio je Desdemonin obris dok se svlačila. Bilo je to samo tijelo; moglo je pripadati bilo kojoj ženi, ili se Lefty barem pretvarao da je tako. "Sto ti tamo radiš?" pitala ga je Desdemona dok se svlačila. "Zašto si tako utihnuo?" "čitam." "Što čit^ "Bibliju." "Ma nemoj. Ti nikad ne čitaš Bibliju." Ubrzo se uhvatio kako zamišlja sestru kad se ugasi svjetlo. Uselila mu se u maštu, ali Lefty se opirao. Odlazio je umjesto toga u grad, u potrazi za golim ženama s kojima nije u rodu. Ali nakon večeri kad su plesali valcer, prestao se opirati. Zbog poruke koju su mu slali Desdemonini prsti, zbog toga što su im roditelji mrtvi i selo uništeno, zbog toga što nitko u Smirni ne zna tko su i zbog toga kako Desdemona izgleda u ovom času, dok sjedi na kovčegu. A Desdemona? Sto je ona osjećala? Prije svega strah, i brigu, ispresijecane eksplozijama radosti kakvu nikad nije osjetila. Nikad prije nije na kolima što ih vuku volovi položila glavu muškarcu u krilo. Nikad prije nije spavala priljubljena uz nekoga kao žlica, obgrljena muškim rukama; nikad prije nije osjetila kako se muškarcu diže uz njezina leđa dok on govori i pretvara se da se ništa ne događa. "Samo još pedeset kilometara", rekao joj je Leftv jedne večeri na tegobnom putu za Smirnu. "Možda ćemo sutra imati sreće i netko nas poveze. A kad stignemo u Smirnu, ukrcat ćemo se na brod za Atenu" - rekao je to stegnutim, čudnim glasom, nekoliko tonova višim no obično - "a iz Atene idemo brodom u Ameriku. Zvuči dobro? Jasno. Mislim da je dobro." Sto radim? mislila je Desdemona. On mi je brat! Pogledala je druge izbjeglice u pristaništu očekujući da će joj priprijetiti prstom i reći "Srami se!" Ali pokazivali su joj samo beživotna lica, prazne oči. Nitko ne zna. Nikoga nije briga. A onda je čula uzbuđeni bratov glas dok joj je mahao kruhom pred nosom. "Gledaj. Mana s neba." Desdemona digne pogled prema njemu. Usta su joj se ispunila slinom kad je Leftv prelomio choureki na dva dijela. Ali lice joj je i dalje bilo žalosno. "Ne vidim nigdje nikakve brodove", rekla je. "Stići će. Ne brini. Jedi." Leftv je sjeo na kovčeg kraj nje. Ramena su im se dodirnula. Desdemona se makne u stranu. "Što je?" "Ništa." "Svaki put kad sjednem, ti se makneš." Zbunjeno je pogledao Desde-monu, ali tad mu se lice smekša i obgrli je oko ramena. Ona se ukoči. "U redu, neka bude po tvojem." Ponovno je ustao. "Kamo ideš?" "Naći još hrane." "Ne idi", molila je Desdemona. "Oprosti. Ne volim ovdje sjediti sama." Ali Lefty je već nabusito odjurio. Otišao je s pristaništa i lutao gradskim ulicama, mrmljajući sebi u bradu. Ljutio se na Desdemonu zato što ga je odbila i ljutio se na sebe zato što se ljuti na nju, jer je znao da ona ima pravo. Ali nije se dugo ljutio. Nije mu to bilo u prirodi. Bio je umoran, polumrtav od gladi, imao je upaljeno grlo i ranu na ruci, ali uza sve to Leftvju je i dalje bilo dvadeset godina,

prvi put je zapravo otišao od kuće i sve mu je bilo novo. Malo dalje od pristaništa, moglo se gotovo zaboraviti da je krizna situacija. Skupi dućani i elegantni barovi i dalje su radili. Prošao je Rue de France i našao se u Sportskom klubu. Unatoč krizi, dva su strana konzula igrala tenis na stražnjem travnatom terenu. U svjetlu koje je gasnulo trčkarali su naprijed-natrag i udarali lopticu dok je uz teren stajao tamnoputi dječak u bijelom haljetku s pladnjem gina i tonika. Leftv je hodao dalje. Stigao je na trg s vodoskokom i umio lice. Puhnuo je povjetarac i donio miris jasmina, sve tamo od Bournabata. I dok Leftv zastaje da ga udahne, htio bih iskoristiti ovu prigodu da oživim - iz posve elegijskih razloga i samo u jednom pasusu - grad koji je nestao jednom zauvijek 1922. Smirna još opstaje danas u nekoliko pjesama rebetike i u strofi iz Puste zemlje: Nestvarni Grade, pod mrkom maglom zimskog podneva gosp. Eugenides, trgovac iz Smirne, neobrijan, s džepom punim grozdića, franco London: plativih pouzećem, pozvao me na vulgarnom francuskom da ručamo momački u poslovnom hotelu i da provedemo vikend na moru, u Metropolu. Tu je sadržano sve što trebate znati o Smirni. Trgovac je bogat, i Smirna je bila bogata. Njegov je prijedlog zamaman, i Smirna je bila zavodljiva, najkozmopolitskiji grad na Bliskom istoku. Među njezinim navodnim osnivačima su, prvo, Amazonke (što zgodno pristaje uz moju temu) i, drugo, sam Tantal. Ovdje je rođen Homer, i Aristotel Onassis. U Smirni su se istok i zapad, opera i politika, violina i žurna, klavir i daouli stapali jednako ukusno kao ružine latice i med u mjesnim slasticama. Leftv je krenuo dalje i uskoro stigao do kasina. Veličanstven ulaz okruživale su palme u loncima, ali vrata su bila širom otvorena. Ušao je. Nitko ga nije zaustavio. Nigdje nikoga. Prateći crveni tepih na kat, ušao je u kockarnicu. Stol za kocku bio je prazan. Nikoga nije bilo za ruletom. U najdaljem kutu, međutim, sjedila je skupina muškaraca i kartala. Podigli su pogled kad je Lefty ušao, ali onda su se vratili kartama, uopće ne obraćajući pozornost na njegovu prljavu odjeću. Tad je shvatio da kartaši nisu redovni članovi kluba; bili su izbjeglice, poput njega. Svaki od njih nabasao je kroz otvorena vrata u nadi da će zaraditi novac za put iz Smirne. Lefty je prišao stolu. Jedan ga je kartaš upitao, "Igraš?" "Igram." Nije razumio pravila. Nikad prije nije igrao poker, samo trik-trak, i prvih pola sata gubio je i gubio. Ali s vremenom je Lefty počeo shvaćati razliku između skale i trisa, i postupno se ravnoteža isplata oko stola promijenila. "Imam tri ovakve", rekao je Lefty i pokazao tri asa, a muškarci su zagunđali. Mnogo su pažljivije pratili kako dijeli, jer su pogrešno zaključili da je njegova nespretnost zapravo trik vještog kockara prevaranta. Lefty se počeo zabavljati i kad je dobio osobito veliki iznos, povikao je "Ouzo za sve!" Ali ništa se nije dogodilo i, kad je digao pogled, ponovno je vidio da je kasino potpuno pust, i shvatio za kako visok ulog igraju. Za život. Igraju da prežive, i kad je promotrio suigrače i primijetio kako im znoj rosi čelo, a iz usta im izbija kiselkasti zadah, Lefty Stephanides, pokazujući mnogo više razborite suzdržanosti nego četiri desetljeća poslije u kladionicama Detroita, ustao je i rekao, "Odustajem". Gotovo su ga ubili. Leftvju su džepovi nabrekli od zarade na kartama i muškarci ga nisu htjeli pustiti da ode dok im ne pruži priliku da povrate barem dio tog novca. Leftv se sagnuo da počeše nogu, uporno ponavljajući "Mogu izići iz igre kad god hoću". Jedan od muškaraca zgrabio ga je za prljave revere i Lefty je dodao, "Ali još neću". Sjeo je, počešao drugu nogu i nakon toga krenuo gubiti i gubiti. Kad je izgubio sav novac, ustao je i ljutito i s gnušanjem rekao, "Mogu sad ići?" Rekli su da naravno da može, neka samo ide, i u općem smijehu podijelili sljedeću ruku. Lefty je ukočenim korakom potišten izišao iz kasina. Na izlazu, između palmi u loncima, sagnuo se da izvadi novac koji je zataknuo na sigurno, u svoje smrdljive čarape. Kad se vratio u pristanište, potražio je Desdemonu. "Gledaj što sam našao", rekao je i pokazao joj novac. "Valjda je nekome ispao. Sad možemo na brod." Desdemona je vrisnula i zagrlila ga. Poljubila ga je ravno u usta. Onda je ustuknula, zarumenjela se

i okrenula prema moru. "Slušaj", rekla je, "oni Britanci ponovno sviraju." Mislila je na vojni orkestar na brodu Iron Duke. Svake večeri dok su časnici večerali, orkestar je svirao na palubi. Zvuči Vivaldija i Brahmsa lebdjeli su preko vode. Uz čašu konjaka, bojnik Arthur Maxwell iz mornaričkog pješaštva Njegova Veličanstva i njegovi podređeni dodavali su jedan drugome dalekozor da promotre stanje na kopnu. "Strašna gužva, ne?" "Kao kolodvor Victoria na Badnjak, gospodine." "Gledajte samo te jadnike. Prepušteni sami sebi. Kad se sazna da je grčki namjesnik otišao, izbit će pandemonij." "Hoćemo li evakuirati izbjeglice, gospodine?" "Imamo zapovijed da štitimo britansko vlasništvo i državljane." "Ali, gospodine, ako dođu Turci i naprave pokolj..." "Tu mi ne možemo apsolutno ništa, Phillipse. Proveo sam godine na Bliskom istoku. Ako sam nešto naučio, onda je to da se s tim ljudima ne može ama baš ništa. Ništa! Turci su još najbolji od svih. Armenci su za moj pojam isto što i Zidovi. Manjka im i morala i intelekta i karaktera. A što se Grka tiče, pa pogledajte ih samo. Spalili su cijelu zemlju i sad su se nagurali ovdje i cvile da im se pomogne. Nije loša ova cigara, što kažete?" "Izvrsna, gospodine." "Duhan iz Smirne. Najbolji na svijetu. Suze mi dođu na oči, Phillipse, kad pomislim na sav taj duhan koji je ostao u onim skladištima." "Možda bismo mogli poslati postrojbu da spasi duhan, gospodine." "čujem li ja to u vašem glasu tračak sarkazma, Phillipse?" "Sasvim blag, gospodine, sasvim blag." "Za miloga Boga, Phillipse, nisam bešćutan. Volio bih da mogu pomoći tim ljudima, ali ne možemo. To nije naš rat." "Jeste li sigurni, gospodine?" "Kako to mislite?" "Mogli smo podržati grčke snage. Budući da smo ih mi poslali u rat." "Jedva su čekali da ih pošaljemo! Venizelos i njegova ekipa. Mislim da niste proniknuli u složenost situacije. Imamo interese ovdje u Turskoj. Moramo postupati krajnje oprezno. Ne smijemo dopustiti da nas uvuku u ova bizantska natezanja." "Razumijem, gospodine. Još konjaka, gospodine?" "Da, molim." "Ovo je lijep grad, nije li tako?" "Vrlo lijep. Vjerojatno znate što je Strabon rekao za Smirnu. Rekao je da je Smirna najljepši grad u Aziji. To je još bilo u vrijeme sv. Augustina. Tako dugo je opstao. Dobro pogledajte, Phillipse. Dobro ga pogledajte." Do 7. rujna 1922. svi Grci u Smirni, uključivši i Leftvja Stephanidesa, nataknuli su na glavu fes kako bi prošli kao Turci. Posljednji grčki vojnici evakuiraju se kod česme. Turska vojska udaljena je samo pedeset kilometara od grada - a nikakvi brodovi ne stižu iz Atene da evakuiraju izbjeglice. Lefty, odnedavno pri novcu i u fesu, gura se kroz gomilu muškaraca sa smeđim kapama u pristaništu. Prelazi tramvajsku prugu i ide uzbrdo. Dolazi do brodarskog ureda. Unutra se službenik nadvija nad popisom putnika. Lefty vadi novac dobiven na kartama i kaže, "Dva mjesta za Atenu!" Glava se ne diže. "Paluba ili kabina?" "Paluba." "Tisuću petsto drahmi." "Ne, neću kabinu", kaže Lefty, "sasvim je dobra i paluba." "Ovo i je paluba." "Tisuću petsto drahmi? Nemam tisuću petsto. Još jučer je cijena bila petsto drahmi." "To je bilo jučer." Na dan 8. rujna 1922. general Hadžienestis uspravlja se na krevetu u svojoj kabini, trlja prvo desnu

nogu, a onda lijevu, kucka ih zglobovima prstiju, i ustaje. Izlazi na palubu, vrlo dostojanstvenim korakom, isto onako kako će kasnije u smrt u Ateni gdje su ga smaknuli jer je izgubio rat. U pristaništu se grčki civilni guverner Aristedes Sterghiades ukrcava na barku koja će ga odvesti iz grada. Gomila mu podrugljivo zviždi i viče, tresući šakama. General Hadžienestis mirno promatra taj prizor. Gomila mu zaklanja pogled na obalu, i na njegovu omiljenu kavanu. Vidi samo natpis iznad kinodvorane u kojoj je deset dana prije gledao Le Tango Ae la Mort. Na čas - a možda je to još jedna halucinacija - zamiriše mu svježi jasmin iz Bournabata. Udiše miris. Barka stiže do broda i Sterghiades se pepeljasta lica penje na palubu. A onda general Hadžienestis izdaje svoju jedinu vojnu zapovijed u posljednjih nekoliko tjedana: "Diži sidro. Strojevi unatrag. Punom parom naprijed." Lefty i Desdemona s obale su gledali kako grčka flota odlazi. Gomila je nahrupila prema moru, podigla četiristo tisuća šaka i zavikala. A onda je utihnula. Niti iz jednih usta nije izišao ni glasak kad im je do svijesti doprlo da ih je vlastita zemlja napustila, da Smirna sad nema vladu, da više ništa ne stoji između njih i Turaka koji nadolaze. (A jesam li spomenuo kako su ljeti uz ulice Smirne stajale košare s ružinim laticama? I kako su svi u gradu govorili francuski, talijanski, grčki, turski, engleski i nizozemski? A jesam li vam pričao o čuvenim smokvama koje su stizale u karavanama s devama i istresale se na tlo u golemim hrpama mesnata voća, dok su ih umusane žene natapale u slanoj vodi, a djeca čučeći obavljala veliku nuždu iza kupova? Jesam li spomenuo kako se vonj smokvarki miješao s ugodnijim mirisima bademova cvijeta, mimoze, lovora i breskve, i kako su na pokladni utorak svi nosili krabulje i priređivali raskošne večere na palubi fregata? Želim to spomenuti jer se sve to događalo u tom gradu koji zapravo nije pripadao nikamo, koji nije bio dio niti jedne zemlje jer je pripadao svim zemljama, i zato što ćete, ako sada otputujete onamo, vidjeti moderne nebodere, bulevare s amnezijom, užurbane tvornice s jeftinom radnom snagom, sjedište NATO-a, i znak na kojem piše Izmir...) Pet automobila, prekrivenih maslinovim grančicama, provaljuje kroz gradska vrata. Konjica im galopira uz branike. Automobili jure kraj natkrivenog bazara, kroz gomile koje kliču u turskoj četvrti gdje sa svake ulične svjetiljke, vrata i prozora vijori crvena tkanina. Prema osmanskom zakonu, Turci moraju obitavati na najvišem mjestu u gradu tako da je sad konvoj visoko iznad grada i spušta se nizbrdo. Uskoro pet automobila prolazi kroz napuštene dijelove gdje su kuće prazne ili se obitelji kriju. Anita Philobosian izviruje i vidi lijepa vozila prekrivena lišćem kako se približavaju, a prizor je tako privlačan da je gotovo otvorila kapke prije no što ju je majka odvukla od prozora... a i druga se lica pritišću uz prozjaline, oči Armenaca, Bugara i Grka vire iz skrovišta i tavana da bolje vide pobjednika i proniknu mu u namjere; ali automobili voze prebrzo, a sunce na podignutim sabljama konjanika zasljepljuje, i automobili su se već odvezli u luku gdje konji jurišaju na gomilu i izbjeglice vrište i bježe na sve strane. Na stražnjem sjedištu posljednjeg auta sjedi Mustafa Kemal. Omr-šavio je od bitke. Plave mu oči sijevaju. Nije ni kap popio već više od dva tjedna. (Onaj "divertikulitis" od kojeg ga je liječio dr. Philobosian samo je paravan. Kemal, prozapadnjak i zagovornik sekularne turske države, ostat će vjeran tim načelima do kraja i umrijet će u pedeset sedmoj godini od ciroze jetre.) I dok prolazi, okreće se i gleda u gomilu, a mlada žena ustaje s kovčega. Plave oči probadaju smeđe. Na dvije sekunde. Niti dvije. Onda Kemal odvraća pogled; konvoj je prošao. A sad je sve stvar vjetra. Jedan sat je ujutro, u srijedu 13. rujna 1922. Lef-tyju i Desdemoni ovo je sedma noć u gradu. Miris jasmina pretvorio se u kerozin. Oko armenske četvrti podigli su barikade. Turske postrojbe blokirale su izlaze s pristaništa. Ali vjetar i dalje puše u krivom smjeru. Oko ponoći se, međutim, mijenja. Počinje puhati s jugozapada, to jest, od turske uzvisine i prema luci. U tami se okupljaju baklje. Tri turska vojnika stoje u krojačnici. Njihove baklje osvjetljavaju bale sukna i odijela na vješalicama. A onda, kako svjetlo jača, vidi se i krojač. Sjedi za šivaćim strojem a desna mu je cipela još na papučici za nogu. Svjetlo postaje još jasnije i osvjetljava mu lice, šuplje očne duplje, bradu iščupanu u krvavim busenima. Vatre se rasplamsavaju kao cvjetovi po cijeloj armenskoj četvrti. Poput milijun krijesnica iskre lete nad tamnim gradom i gdje god slete, oplode to mjesto zametkom vatre. Dr. Philobosian vješa mokar

tepih preko balkona u svojoj kući u ulici Sujane, a onda žurno ulazi u mračni stan i zatvara kapke. Ali plamen prodire u sobu i osvjetljava je u prugama; Toukhiene unezvjerene oči; Anitino čelo sa srebrnom vrpcom zavezanom u stilu Clare Bow u Photoplayu; Rosin goli vrat; Stepanove i Karekinove tamne pognute glavice. U svjetlu vatre dr. Philobosian čita peti put te večeri "... sa štovanjem preporuča... poštovanje i povjerenje te mu pruže zaštitu... čuješ to? Zaštitu!" Gospođa Bidzikian preko puta pjeva klimaktične tri note arije Kraljice noći iz čarobne frule. Glazba tako čudno zvuči usred buke - vrata treskaju, ljudi vrište, djevojke plaču - da svi dižu pogled. Gospođa Bidzikian ponavlja be, de i ef još dva puta, kao da vježba ariju, a onda joj glas zaječi tonom koji još nitko od njih nikad nije čuo i odjednom shvaćaju da gospođa Bidzikian nije pjevala nikakvu ariju. "Rose, donesi mi torbu." "Nishane, nemoj", prigovara njegova žena. "Ako te vide da izlaziš, znat će da se skrivamo." "Nitko me neće vidjeti." Desdemona je prvo zamijetila požar kao svjetla na trupu brodova. Narančasti potezi kistom zatreperili su iznad površine vode na američkom brodu Litchfield i francuskom parobrodu Pierre Loti. A onda se voda osvijetlila kao da je u luku uplivalo jato fosforescentnih riba. Leftvjeva joj je glava počivala na ramenu. Provjerila je spava li. "Lef-ty? Lefty?" Kad nije odgovorio, poljubila ga je u tjeme. A tad su se oglasile sirene. Ne vidi jednu vatru, nego mnoštvo. Poviše na brijegu sjaji se dvadeset narančastih točaka. I neobično su otporne te vatre. čim vatrogasci ugase jedan požar, drugi izbije na drugome mjestu. Rasplamsavaju se u kolima sijena i kantama za smeće; slijede trag kerozina do sredine ulice; zakreću za uglove: ulaze kroz razvaljena vrata. Jedna vatra prodire u Berberianovu pekarnicu i u tren oka proždire police s kruhom i košare za kolače. Spaljuje si prolaz u stambeni dio i penje se uza stube gdje na pola puta susreće osobno Charlesa Berberiana, koji je hoće ugušiti pokrivačem. Ali vatra mu izmiče i juri stubama u kuću. Odatle se u jednom zamahu širi preko orijentalnog tepiha, nahrupi na stražnji trijem, gipko skače na konop za sušenje rublja i hoda kao akrobat po žici u susjednu kuću. Pentra se kroz prozor i zastaje kao da se čudi vlastitoj sreći; jer sve u toj kući kao da je stvoreno da gori - sofa prekrivena damastom s dugim resama, stolići od mahagonija i cvjetnasta sjenila za svjetiljke. Vrelina guli tapete sa zidova u krpama; a to se događa ne samo u tom stanu, nego u deset ili petnaest drugih stanova, a onda u dvadeset ili dvadeset pet, jer svaka kuća podmeće požar u susjednu sve dok ne gore cijele ulice. Miris zapaljenih stvari koje nisu predviđene da gore raznosi se gradom: gore pasta za cipele, otrov za štakore, pasta za zube, klavirske žice, pojasi za bruh, kolijevke, štapovi. I kosa i koža. Sad već i kosa i koža. Na pristaništu Lefty i Desdemona ustaju kao i svi ostali, ljudi su ili odviše osupnuti da bi reagirali, ili napola spavaju, ili su bolesni od tifusa i kolere, ili su tako iscrpljeni da im je sve svejedno. A onda, odjednom, sve vatre na brijegu spajaju se u jedan veliki zid vatre koji se proteže kroz grad i - sad je to neizbježno - počinje se valjati prema njima. (A sad se sjećam još nečega: moj otac Milton Stephanides, u kućnom ogrtaču i papučama, saginje se da upali vatru na božično jutro. Samo je jednom u godini potreba da se riješimo brda papira za zamatanje i kartonske ambalaže nadvladavala Desdemonino protivljenje uporabi našeg kamina. "Mama", Milton bi je upozorio, "sad ću spaliti ovo smeće." Na što bi Desdemona zavikala, "Mana!" i zgrabila svoj štap. Moj otac je kod kamina izvukao dugu šibicu iz šesterokutne kutije. Ali Desdemona se već odmicala, odlazila u sigurnost kuhinje gdje je pećnica bila na struju. "Vaša yiayia ne voli vatru", govorio nam je otac. A onda bi kresnuo šibicu i prinio je papiru s otisnutim patuljcima i Djedama Mrazovima dok ga plamen ne bi liznuo, a mi, male američke neznalice, mi smo mahnito bacali papire, kutije i vrpce u vatru.) Dr. Philobosian je izišao iz kuće, osvrnuo se lijevo i desno, pretrčao ulicu i ušao na vrata točno prekoputa. Uspeo se na prvo odmorište na stubama, odakle je vidio tjeme gospođe Bidzikian koja je sjedila u dnevnoj sobi. Pritrčao joj je da joj kaže da ne brine, da je to dr. Philobosian od prekoputa. Gospođa Bidzikian kao da je kimnula, ali glava joj se više nije dizala. Dr. Philobosian je kleknuo kraj nje. Dodirnuo joj je vrat i napipao slab puls. Nježno ju je povukao sa stolca i položio na pod.

Požurio je na drugi kraj sobe i sakrio se iza zastora u trenutku kad su u kuću uletjeli vojnici. Petnaest minuta su prevrtali po stanu i pljačkali sve što je ostalo iza prve bande. Vadili su ladice i bacali ih na pod, rezali sofe i odjeću u potrazi za skrivenim nakitom ili novcem. Kad su otišli, dr. Philobosian čekao je punih pet minuta, a onda izišao iza zastora. Puls gospođe Bidzikian prestao je kucati. Prekrio joj je lice svojim rupčićem i napravio znak križa nad tijelom. Zatim je podigao svoju liječničku torbu i požurio niza stube. Vrućina stiže prije vatre. Smokve nagomilane u pristaništu koje nisu stigli na vrijeme utovariti, počinju cvrčati i peći se, a iz njih se cijedi sok. Slatkoća se miješa s vonjem dima. Desdemona i Leftv stoje koliko god mogu blizu vode, kao i svi ostali. Nema izlaza. Turski vojnici su na barikadama. Ljudi mole, dižu ruke prema nebu, preklinju brodove u luci. Svjetla reflektora klize po površini vode i osvjetljavaju ljude koji plivaju, utapaju se. "Umrijet ćemo, Lefty." "Ne, nećemo. Izvući ćemo se." Ali Leftv u to ne vjeruje. Dok gleda plamen, i on je uvjeren da će poginuti. A ta ga uvjerenost nadahne da kaže nešto što inače ne bi nikad rekao, nešto što inače ne bi ni pomislio. "Izvući ćemo se. A onda ćeš se ti udati za mene." "Nismo smjeli otići. Trebali smo ostati u Bithiniosu." Kako se požar približava, otvaraju se vrata francuskog konzulata. Mornarički se garnizon postrojava u dva reda od pristaništa do luke. Spušta se trikolora. Kroz vrata konzulata izlaze ljudi, muškarci u krem odijelima i žene sa slamnatim šeširima, te držeći se pod ruku idu prema barci koja čeka. Preko prekriženih pušaka mornara Lefty vidi netom napudrana ženska lica, upaljene cigare u ustima muškaraca. Jedna žena pod rukom nosi malenog pudla. Druga se spotiče i slomi joj se potpetica pa je muž mora tješiti. Kad je barka upalila motor i otišla, službenik se obraća gomili. "Evakuirat ćemo isključivo francuske državljane. Vize počinjemo obrađivati smjesta." Kad čuju kucanje, skaču na noge. Stepan ide do prozora i gleda na ulicu. "Mora da je otac." "Hajde, pusti ga da uđe, brzo!" kaže Toukhie. Karekin trči dolje, preskačući po dvije stube odjednom. Na vratima zastaje, pribire se i tiho odmiče zasun. Isprva, kad ih otvori, ne vidi ništa. Tad nešto tiho zašišti, a onda se začuje zvuk trganja. Zvuk kao da nema nikakve veze s njim, dok mu odjednom ne otpadne gumb s košulje i zazvekeće na podu. Karekin spušta pogled, a topla tekućina iz čista mu mira puni usta. Nešto ga diže u zrak i to ga vraća u djetinjstvo kad ga je tata podizao uvis u igri pa kaže, "Tata, moj gumb", a onda je tako visoko da razabire čeličnu bajunetu koji mu probada prsnu kost. Odraz vatre putuje preko puščane cijevi, preko nišana i okidača, do ekstatična vojnikovog lica. Vatra se spustila do gomile na pristaništu. Planuo je krov američkog konzulata. Plamenovi su se uspeli na kinodvoranu i gutali najave za filmove nad ulazom. Gomila je uzmicala pred vrelinom. Ali Lefty je osjetio da mu se pružila prilika i nije se dao omesti. "Nitko neće znati", rekao je. "Tko bi znao? Nikoga više ni nema, osim nas." "To nije u redu." Krovovi su se urušavali, ljudi su vrištali, a Lefty je priljubio usne uz sestrino uho. "Obećala si da ćeš mi pronaći pristojnu mladu Grkinju. Eto. Ta si." S jedne strane muškarac je skočio u vodu da se utopi; s druge strane žena je rađala dok ju je muž zaklanjao kaputom. "Kaymaste! Kaymaste!v vikali su. "Gorimo! Gorimo!" Desdemona je pokazala rukom, pokazala je požar, pokazala je sve. "Prekasno je, Lefty. Ionako je svejedno." "Ali ako preživimo? Onda ćeš se udati za mene?" Kimnula je. Samo to. I Lefty je jurnuo u plamen i nestao. Po crnom ekranu amo-tamo klizi šablona izrezana u obliku dalekozora kroz koji se u daljini vide izbjeglice. Vrište bez zvuka. Pružaju ruke, preklinju. "Jadnike će žive skuhati." "Molim dopuštenje da izvadim osobu iz vode, gospodine." "Ne, Phillipse. čim uzmemo jednog na brod, morat ćemo ih uzeti sve." "To je djevojčica, gospodine." "Koliko joj je godina?" "Izgleda kao da joj je deset ili jedanaest."

Bojnik Arthur Maxwell spušta dalekozor. Trokutasti mu se čvor mišića napinje u čeljusti i nestaje. "Pogledajte je, gospodine." "Ne smijemo se prepustiti emocijama, Phillips. Važnije su stvari u pitanju." "Pogledajte je, gospodine." Nosnice bojnika Maxwella se šire dok gleda kapetana Phillipsa. Zatim se, pljesnuvši se rukom po bedru, primiče brodskoj ogradi. Reflektori pretražuju površinu vode i osvjetljuju pritom vlastito kružno vidno polje. Pod snopom svjetla voda izgleda čudno, bezbojna juha u kojoj plivaju razni predmeti: žarka naranča; muški šešir s obodom izmeta; komadići papira nalik poderanim pismima. A usred tih beživotnih tvari pluta ona, držeći se za brodski konop, djevojčica u ružičastoj haljinici koja je od vode potamnjela i postala crvena, kosice zalijepljene za sitnu lubanju. U očima koje pilje uvis nema molbe. Siljate nožice svako malo pljesnu po vodi kao peraje. Puščana paljba s obale pogađa vodu oko nje. Ona ne obraća pozornost. "Ugasite reflektore." Svjetlo se gasi i paljba umukne. Bojnik Maxwell pogleda na sat. "Sad je 21.15 sati. Phillipse, idem u svoju kabinu. Ostat ću tamo do 07.00 sati. Ako se u tom razdoblju na brod ukrca koji izbjeglica, ja o tome neću biti obaviješten. Jeste li razumjeli?" "Razumio sam, gospodine." Dr. Philobosianu nije palo na pamet da izvijeno tijelo koje je prekoračio na ulici pripada njegovu mlađem sinu. Primijetio je samo da su ulazna vrata njegove kuće otvorena. U predsoblju je stao i osluhnuo. Svuda samo tišina. Polako, još s liječničkom torbom u ruci, uspeo se stubama. Sva su svjetla gorjela. Dnevna soba bila je osvijetljena. Toukhie je sjedila na sofi i čekala ga. Glavu je zabacila unatrag kao da se razdragano smije, pod takvim kutom da se rana otvorila i vidjelo se kako se bjelasa komadić dušnika. Stepan je sjedio pogrbljen za stolom u blagovaonici, desne ruke u kojoj je držao pismo zaštite prikovane za stol nožem za pečenku. Dr. Philobosian je zakoraknuo i okliznuo se te primijetio trag krvi koji vodi niz hodnik. Slijedio je trag u spavaću sobu, gdje je našao svoje dvije kćeri. Obje su bile gole, ležale su na leđima. Tri od njihove četiri dojke bile su odsječene. Rose je pružila ruku prema sestri kao da će joj popraviti srebrnu vrpcu na čelu. Red je bio dug i sporo se micao. Leftv je imao vremena ponoviti riječi. Osvježio je i gramatiku povremeno zavirujući u knjigu s frazama. Proučio je "Lekciju i: pozdravi" i kad je stigao do službenika za stolom, bio je spreman. "Ime?" "Eleutherios Stephanides." "Mjesto rođenja?" "Pariz." Službenik je podigao pogled. "Putovnicu." "Sve mi je izgorjelo u požaru! Izgubio sam sve papire!" Lefty je naškubio usta i otpuhnuo kako je vidio da rade Francuzi. "Gledajte samo što je na meni. Ostao sam bez svih dobrih odijela." Službenik se kiselo nasmiješio i udario mu pečat na papire. "Prolazite." "I moja je žena sa mnom." "Vjerojatno je i ona rođena u Parizu." "Pa naravno." "Kako se zove*1" "Desdemona." "Desdemona Stephanides?" "Tako je. Isto kao ja." Kad se vratio s vizama, Desdemona nije bila sama. Na kovčegu kraj nje sjedio je neki čovjek. "Htio se baciti u more. Uhvatila sam ga u zadnji čas." Ošamućen, okrvavljen, sa svjetlucavim povezom oko ruke, čovjek je ponavljao, "Nisu znali čitati! Nepismeni su!" Lefty ga je pregledao da vidi gdje krvari, ali nije mogao naći ranu. Odmotao mu je povez s ruke, srebrnu vrpcu, i bacio je. "Nisu znali pročitati moje pismo", rekao je čovjek i pogledao Leftvja, koji je prepoznao lice. "Opet vi?" rekao je francuski službenik.

"Moj rođak", rekao je Lefty, na jezivom francuskom. Službenik je udario pečat na vizu i pružio mu je. Motorni čamac odveo ih je na brod. Lefty je držao dr. Philobosiana, koji je i dalje prijetio da će se utopiti. Desdemona je otvorila kutiju s dudovim svilcima i razmotala bijelo platno da provjeri jajašca. U stravičnoj vodi plutala su tijela. Neka su bila živa, dozivala su. Reflektor je osvijetlio dječaka koji se popeo do pola sidrenog lanca ratne krstarice. Mornari su ga zalili naftom i kliznuo je natrag u vodu. Na palubi broda Jean Bart, troje novih francuskih državljana gledalo je gorući grad koji je plamtio od jednog kraja do drugoga. Požar će potrajati sljedeća tri dana u buktinji koja će se vidjeti s daljine od gotovo sto kilometara. Mornari će na pučini misliti da je dim koji se diže uvis divovski planinski lanac. U zemlji prema kojoj su plovili, Americi, palež Smirne bit će na naslovnicama novina dan ili dva, dok ga ne izgura slučaj ubojstva Halla i Millsove (tijelo protestantskog svećenika Halla nađeno je zajedno s tijelom privlačne zboristice gđice Mills) i početak svedržavnog prvenstva u bejzbolu. U nastojanju da se ne naruše američko-turski odnosi, admiral Mark Bristol iz američke mornarice brzojavio je obavijest za tisak u kojoj je ustvrdio kako je "nemoguće točno procijeniti koliko je žrtava stradalo u masakru, požaru i smaknućima, ali ukupan broj po svoj prilici ne premašuje 2OOO." Prema procjeni američkog konzula Georgea Hortona, bilo ih je više. Od 400 tisuća osmanskih kršćana u Smirni prije požara, do 1. listopada nestalo je 190 tisuća. Horton je taj broj prepolovio i procijenio da je mrtvih 100 tisuća. Sidra su se podigla iz vode. Paluba je zabrenčala pod nogama kad su strojevi razarača krenuli unatrag. Desdemona i Lefty gledali su kako Mala Azija odmiče. Kad su prošli kraj Iron Dukea, britanski vojni orkestar zasvirao je valcer. Put svile Prema drevnoj kineskoj legendi, jednog dana godine 1640. prije Krista princeza Si Ling-či sjedila je pod dudom kad joj je u šalicu čaja pao dudov svilac. Kad ga je htjela izvaditi, primijetila je da se čahura raspleće u vrućoj tekućini. Dodala je kraj niti svojoj sluškinji i rekla joj neka hoda. Sluškinja je izišla iz princezinih odaja, prehodala dvorište, prošla kroz vrata palače, izišla iz Zabranjenoga grada i odmaknula pola milje u livade prije no što se nit iz čahure do kraja odmotala. (Na Zapadu je legenda polako tijekom tri tisućljeća mutirala, dok se nije pretvorila u priču o fizičaru i jabuci.) U svakom slučaju, značenje je isto: do velikih otkrića, bez obzira na to je li posrijedi svila ili sila teža, uvijek se dolazi pukim sretnim slučajem. Događaju se ljudima koji ljenčare pod stablima. Osjećam se pomalo kao ta kineska princeza čije je otkriće omogućilo Desdemoni da zarađuje za život. Kao i ona, i ja odmatam svoju priču, i što je nit dulja, manje je ostalo da se ispripovjedi. Ako namotate vlakno unatrag, vratit ćete se na početak čahure u majušnom čvoriću, u prvom nesigurnom navoju. I dok pratim nit svoje priče unatrag, do mjesta gdje sam stao, vidim kako Jean Bart pristaje u Ateni. Vidim kako se djed i baka, ponovno na kopnu, pripremaju za još jedno putovanje. Putovnice se uzimaju u ruke, cjepiva daju u nadlaktice. Drugi se brod materijalizira uz rivu, Giulia. Brodska sirena tuli. I gle: nešto drugo se odmata s palube Giulije. Nešto raznobojno se ispreda iznad površine Pirejskog zaljeva. U ono je doba bio običaj da putnici koji kreću za Ameriku sa sobom na palubu ponesu klupka vune. Rođaci su na obali držali krajeve niti. Kad se oglasila sirena s Giulije i brod se stao odmicati od obale, nekoliko stotina niti vune razvuklo se iznad vode. Ljudi su izvikivali pozdrave, mahnito mahali, podizali dojencad za zadnji pogled kojeg se neće sjećati. Propeleri su pjenili po vodi, rupčići se vijorili, a s palube su se razmotavala klupka. Crvena, žuta, plava i zelena, odmatala su se prema luci, isprva polako, jedan okret svakih deset sekundi, a onda sve brže i brže kako je brod ubrzavao. Putnici su stezali niti što su duže mogli, da održe vezu s licima onih koji iščezavaju na kopnu. Ali napokon, jedno po jedno, klupka su se do kraja razmotala. Niti vune slobodno su zalepršale, nošene povjetarcem. S dva odvojena mjesta na palubi Giulije, Leftv i Desdemona - moji djed i baka, mogu to sad napokon reći - gledali su kako prozračni vuneni prekrivač lebdi i udaljava se. Desdemona je stajala između dvije cijevi za ventilaciju u obliku divovskih tuba. Leftv se u sredini palube gurao u skupini

neženja. U posljednja tri sata nisu se vidjeli. Ujutro su zajedno popili kavu u kavani kraj luke, a onda su, kao profesionalni špijuni, uzeli svatko svoj kovčeg - i Desdemona svoju kutiju sa svilcima - te se otputili u različitim smjerovima. Moja baka imala je krivotvorene isprave. Njezina putovnica, koju joj je grčka vlada izdala pod uvjetom da smjesta napusti zemlju, glasila je na djevojačko prezime njezine majke, Aristos, a ne Stephanides. Kad se uspela mostom na Giuliju, pokazala je tu putovnicu i kartu za ukrcaj. A onda se smjestila na palubi na krmi, kao što su i planirali, za ispraćaj. Na izlasku iz luke sirena je ponovno zatulila, a brod je okrenuo u smjeru zapada i ubrzao. Dirndlice, rupčići i kaputi zalepršali su na vjetru. Nekoliko je šešira odletjelo s glava uz povike i smijeh. Niti vune premrežile su nebo, sad jedva vidljive. Ljudi su zurili u obalu koliko god dugo su mogli. Desdemona je među prvima sišla s palube. Lefty se zadržao još pola sata. I to je bio dio plana. Prvi dan na moru nisu razgovarali. Izlazili su na palubu u vrijeme određeno za obroke i stajali svaki u svojem redu. Nakon jela, Leftv bi se pridružio muškarcima koji su pušili naslonjeni na ogradu, dok se Desdemona tiskala na palubi sa ženama i djecom da se zaklone od vjetra. "Netko te čeka ondje?" upitala ju je neka žena. "Zaručnik?" "Ne. Samo rođakinja u Detroitu." "Putuješ sam?" pitali su muškarci Leftvja. "Tako je. Slobodan kao ptica." Noću su se spuštali na spavanje svaki u svoj odjeljak u potpalublju. Na odvojenim ležajevima od jute napunjene morskom travom, s poja.„ L sevima za spašavanje pod glavom umjesto jastuka, pokušavali su usnu-ti, naviknuti se na kretanje broda i naučiti se na mirise. Putnici su na brod donijeli svakovrsne začine i slatkiše, usoljene sardine, hobotnicu u vinskom umaku, janjeće butove špikane česnima češnjaka. Tada se nečija narodnost mogla odrediti po mirisu. Ležeći na leđima zatvorenih očiju, Desdemona je mirisala aromu luka koja je odavala da je žena s njezine desne strane Mađarica, i sirovo meso od Armenke s lijeva. (A one su sa svoje strane odredile Desdemonu kao Grkinju po njezinoj aromi češnjaka i jogurta.) Leftvja su mučile poteškoće ne samo mirisne, nego i zvučne naravi. S jedne strane spavao mu je muškarac po imenu Callas, čije je hrkanje zvučalo poput minijaturne brodske sirene; s druge strane dr. Philobosian, koji je u snu plakao. Otkako su otišli iz Smirne, doktor je bio izvan sebe od boli. Izmučen kao da su ga izubijali, grčio se na ležaju zamotan u kaput, a koža oko očnih duplji mu je sablasno poplavjela. Jedva da je pojeo koji zalogaj. Nije htio izići na palubu da udahne svježi zrak. A kad je i izišao, prijetio je da će se baciti u more. U Ateni ih je dr. Philobosian preklinjao neka ga ostave. Nije htio razgovarati ni o kakvim planovima za budućnost i rekao je da nema nigdje nikoga. "Moje obitelji više nema. Pobili su ih sve." "Jadnik", rekla je Desdemona. "Više ne želi živjeti." "Moramo mu pomoći", uporno je ponavljao Leftv. "Dao mi je novac. Zavio mi je ruku. Nikome drugome nije bilo stalo do nas. Povest ćemo ga sa sobom." Kasnije, dok su čekali da im rođakinja pošalje novac, Leftv je tješio doktora i napokon ga uvjerio da pođe s njima u Detroit. "Kamo god, samo da je daleko", rekao je dr. Philobosian. Ali sad, na brodu, govorio je jedino o smrti. Plovidba je trebala trajati između dvanaest i četrnaest dana. Leftv i Desdemona pomno su razradili raspored. Drugi dan na moru, odmah nakon večere, Lefty je krenuo u obilazak broda. Pažljivo se probio među tijelima putnika koji su polijegali po najdonjoj palubi gdje je putovala najveća sirotinja. Prošao je kraj stuba za kormilarnicu i progurao se pored dodatnog tereta, bačvi maslina kalamata i maslinova ulja, morskih spužvi s Kosa. Uputio se još dalje, prelazeći rukom preko zelenih cerada što su prekrivale čamce za spašavanje, sve dok nije stigao do lanca koji je dijelio najsiromašnije od onih u trećem razredu. U svojim zlatnim danima Giulia je pripadala Austrougarskoj linijskoj plovidbi. Opremljena svim mogućim modernim udobnostima ("lumina electri-ca, ventilatie et comfortu cei mai mare"), nekoć je plovila jednom na mjesec iz Trsta za New York. Sad su električna svjetla radila samo u prvom razredu, a čak i tu ne uvijek. Željezne su ograde zahrđale. Dim iz dimnjaka umrljao je grčku zastavu. Brod je mirisao na stare kante za pranje poda i na bezbrojne mučnine. Leftv se još nije priviknuo na more i valove. Neprestano ga je bacalo na ogradu. Dolično dugo je prostajao kraj

lanca, a onda prešao na desnu stranu broda i vratio se na krmu. Desdemona je, kao što su se dogovorili, stajala sama uz ogradu. Kad je Leftv prošao kraj nje, kimnuo joj je i nasmiješio se. Hladno mu je uzvratila kimanjem i zagledala se ponovno u pučinu. Trećeg je dana Leftv ponovno prošetao poslije večere. Uputio se prema pramcu, prešao na lijevu stranu broda i krenuo na krmu. Osmjehnuo se Desdemoni i ponovno joj kimnuo. Ovaj put mu je Desdemona uzvratila smiješak. Kad se opet pridružio muškarcima koji su pušili na palubi, Lefty se raspitao zna li tko od njih slučajno kako se zove ona mlada žena koja putuje sama. Na šetnji četvrtog dana, Leftv je stao i predstavio se. "Do sad nas je vrijeme služilo." "Nadam se da će tako i ostati." "Putujete sami?" "Da." "I ja. Kamo idete u Americi?" "U Detroit." "Kakva slučajnost! I ja idem u Detroit." Još su nekoliko minuta čavrljali. Onda se Desdemona ispričala i sišla u potpalublje. Glasine o nježnoj vezi koja se rađa brzo su se pronijele brodom. Svi su, da prikrate vrijeme, raspravljali o tome kako se visoki mladi Grk otmjena držanja zagledao u tamnu ljepoticu koja se nikad ne razdvaja od svoje kutije od izrezbarena maslinova drva. "Oboje putuju sami", govorilo se. "I oboje imaju rodbinu u Detroitu." "Mislim da nisu jedno za drugo." "Zašto ne bi bili?" "On je iz višeg sloja od nje. Tu nema sreće." "Ali ona mu se izgleda sviđa." "Na brodu je, usred oceana! Pa što drugo da radi?" Petoga dana Leftv i Desdemona zajedno su prošetali palubom. Šestoga dana, ponudio joj je da ga uhvati pod ruku i prihvatila je. "Ja sam ih upoznao!" hvalio se jedan. Gradske su djevojke frktale nosom. "Upleće kosu u pletenice. Izgleda kao seljančura!" Sve u svemu, moj je djed u tim komentarima bolje prolazio. Pričalo se da je trgovac svilom iz Smirne, koji je cijeli imutak izgubio u požaru; da je sin kralja Kbnstantina I. i njegove ljubavnice Francuskinje; da je bio Kaiserov špijun u Velikom ratu. Leftv nikad nije zanijekao ništa od tih nagađanja. Iskoristio je prekooceansko putovanje kao priliku da izmisli novog sebe. Zagrnuo se prekrivačem punim rupa kao da je elegantna pelerina. Svjestan da će sve što se tu dogodi odsada biti istina, da će što god on navodno jest odsada uistinu i biti - drugim riječima, svjestan da je već Amerikanac - čekao je da Desdemona iziđe na palubu. Kad se pojavila, namjestio je ogrtač oko ramena, kimnuo znancima i bez žurbe prišao Desdemoni da je pozdravi. "Potpuno mu je zavrtjela glavom!" "Mislim da nije. Takva vrst muškarca traži samo malko zabave. Curi je pametnije da se pazi ili će još nešto tegliti sa sobom, osim te kutije!" Djed i baka uživali su u simulaciji udvaranja. Kad god su se našli u dosegu stranih ušiju, glumili su razgovore prikladne za prvi ili drugi sastanak i pritom izmišljali lažnu prošlost. "Onda", pitao je Lefry, "imate li braće i sestara?" "Imala sam brata", čeznutljivo je odgovorila Desdemona. "Pobjegao je s nekom Turkinjom. Otac ga je razbaštinio." "To je vrlo strogo. Mislim da ljubav ruši sve tabue. Sto vi mislite?" Nasamo, jedno su drugom govorili: "čini se da djeluje. Nikome nije ništa sumnjivo." Svaki put kad je Leftv sreo Desdemonu na palubi, pretvarao se da ju je tek nedavno upoznao. Prišao bi joj, neobavezno s njom pročavrljao, spomenuo ljepotu zalaska sunca, a onda galantno prešao na ljepotu njezina lica. I Desdemona je igrala svoju ulogu. Isprva se držala malo odbojno. Izvlačila je ruku iz njegove svaki put kad bi se on slobodnije našalio. Rekla mu je kako ju je majka upozorila na muškarce kao što je on. Cijelo su putovanje glumili taj izmišljeni flert te na kraju, malo--pomalo, i

sami u njega povjerovali. Krivotvorili su uspomene, improvizirali sudbine. (Zašto su to činili? Zašto su si dali toliko truda? Nisu li mogli jednostavno reći da su već zaručeni? Ili da je brak dogovoren prije mnogo godina? Da, naravno da su mogli. Ali nisu oni zavaravali druge putnike na brodu; htjeli su zavarati same sebe.) Na putovanju je sve to bilo lakše. Plovidba preko oceana među nekoliko stotina potpunih stranaca omogućila im je anonimnost u kojoj su djed i baka mogli sami sebe nanovo stvoriti. Preobraziti se, to je bio pokretački duh na Giuliji. Zagledani u pučinu, uzgajivači duhana zamišljali su da su vozači automobilskih utrka, bojači svile da su tajkuni na Wall Streetu, male švelje da su egzotične plesačice u revijama Zigfield Follies. Sivi se ocean sterao u svim smjerovima. Europa i Mala Azija davno su im ostale za leđima. Pred njima je ležala Amerika i novi obzori. Osmog dana na moru, Leftv Stephanides je svečano kleknuo na jedno koljeno i pred očima svih šesto šezdeset tri putnika iz potpalublja zaprosio Desdemonu Aristos dok je sjedila na bitvi. Mlade žene bez daha su čekale odgovor. Oženjeni muškarci gurkali su neženje: "Gledaj i možda nešto naučiš." Moja baka, pokazujući dar za teatralno dorastao njezinoj hipohondriji, izrazila je niz složenih osjećaja: iznenađenje; radost u prvi čas; kolebanje; gotovo odustajanje, kad bolje promisli; i na kraju, uz opći pljesak koji se prolomio, razdragani pristanak. Obred se održao na palubi. Umjesto prave vjenčanice, Desdemona je prebacila posuđeni svileni šal preko glave. Kapetan Kontoulis posudio je Leftvju kravatu umrljanu umakom. "Nemoj otkopčati kaput pa nitko neće primijetiti", rekao je. Za stephanu, baka i djed imali su svadbene krune ispletene od brodske užadi. Cvijeća nije bilo na moru pa je koum-baros, čovjek po imenu Pelos koji je preuzeo ulogu kuma, premjestio kraljevu konopljama krunu na glavu kraljice, potom s kraljice na kralja i ponovno natrag. Mladoženja i mladenka izveli su Isaijin ples. Bok uz bok, prepletenih ruku s dlanom u dlanu, Desdemona i Lefty obilazili su oko kapetana, jedanput, dva puta i onda još jedanput, predući čahuru svojeg zajedničkog života. Nema tu patrijarhalne linearnosti. Mi Grci ženimo se u krugovima da si utuvimo u glavu temeljne činjenice braka: da bismo bili sretni, moramo naći raznolikost u repeticiji; da bismo išli naprijed, moramo se vratiti onamo odakle smo krenuli. A u slučaju mojih djeda i bake, kruženje je značilo ovo: dok su prvi put obišli palubu, Lefty i Desdemona još su bili brat i sestra. Drugi put bili su mladenka i mladoženja. A treći put su bili muž i žena. One večeri kad su se moji djed i baka vjenčali, sunce je zašlo točno ispred pramca broda, pokazujući put prema New Yorku. Isplovio je mjesec i razvukao srebrnu traku svjetla po pučini. Kapetan Kontoulis izišao je iz kormilarske kućice i krenuo na večernji obilazak palube. Dizao se vjetar. Giulia je poskakivala na uzburkanom moru. Iako se paluba ljuljala naprijed i natrag, kapetan Kontoulis ni jedanput se nije spotaknuo, čak je uspio pripaliti cigaretu indonezijske marke koju je posebno volio, sagnuvši širitima obrubljen obod kape da se zaštiti od vjetra. U svojoj iie baš pretjerano čistoj odori i kretskim čizmama do koljena, kapetan Kontoulis pogledom je prelazio preko svjetala, naslaganih ležaljki, čamaca za spašavanje. Giulia je bila sama na golemoj pučini Atlantika, grotla i svih otvora dobro zatvorenih da ne ulaze valovi što su se prelijevali preko ograde. Palube su opustjele, osim dva putnika prvog razreda, poslovna čovjeka iz Amerike koji su ispijali posljednje piće prije spavanja s prekrivačima prebačenim preko nogu. "Koliko sam čuo, Tilden sa svojim štićenicima ne igra samo tenis, ako znaš na što ciljam." "Šališ se." "Nego se odaje i drugim užicima." Kapetan Kontoulis, koji nije razumio ni riječi, kimnuo im je u prolazu... U jednom od čamaca za spašavanje Desdemona je govorila, "Ne gledaj." Ležala je na leđima. Sad ih nije razdvajao prekrivač od kozje dlake pa je Lefty pokrio oči rukama i virio kroz prste. Kroz jednu jedinu rupicu u ceradi sipila je mjesečina i polako ispunjavala čamac. Leftv je mnogo puta vidio kako se Desdemona svlači, ali obično samo kao sjenovit obris i nikad na mjesečini. Nikad se nije ovako izvijala na leđima i podizala noge da izuje cipele. Gledao ju je kako svlači suknju i zadiže tuniku i zapanjio se kako njegova sestra sad, na mjesečini, u čamcu, izgleda drukčije. Blistala je. Sjala je bijelim sjajem. Trepnuo je iza dlanova. Mjesečina je navirala; doprla mu je do vrata, oplahnula mu oči sve dok nije shvatio: Desdemona ima na sebi korzet. To je bila druga stvar

koju je ponijela sa sobom: bijela tkanina kojom je omotala svoje dudove svilce nije bila drugo do njezin vjenčani korzet. Mislila je da ga nikad neće odjenuti, ali evo ga tu. Košarice grudnjaka upirale su se prema svodu od debelog platna. Sipke od riblje kosti stezale su joj struk. Iz suknjice korzeta halteri su padali u prazno, ni za što pričvršćeni, jer moja baka nije imala ni jedan par čarapa. Korzet kao da je upio svu mjesečinu u čamcu tako da se Desdemoni više nisu vidjeli ni lice, ni glava ni ruke. Izgledala je kao krilati kip Pobjede, izvrnut na leđa dok ga osvajači odvoze u svoj muzej. Nedostajala su joj samo krila. Lefty je izuo cipele i skinuo čarape, istresajući mrvice prljavštine. Kad je svukao donje rublje, čamac je ispunio gljivasti miris. Na trenutak se posramio, ali Desdemoni kao da nije smetalo. Nju su smućivali vlastiti podvojeni osjećaji. Steznik je, dakako, podsjećao Desdemonu na majku i odjednom ju je preplavila spoznaja kako je pogrešno to što čine. Sve do tad potiskivala je to negdje u prikrajku svijesti. U kaosu posljednjih dana nije imala kad o tome razmišljati. I Lefty se kidao iznutra. Iako su ga odavno proganjale misli na Desdemonu, bilo mu je drago što je u čamcu mračno, posebno zato što joj ne vidi lice. Mjesecima je Lefty spavao s kurvama nalik Desdemoni, ali sad je otkrio kako mu je lakše pretvarati se da je ne pozna. Steznik kao da je imao vlastite ruke. Jedna ju je ruka nježno trljala među nogama. Druge dvije stiskale su joj grudi, jedna, dvije, tri ruke gnječile su je i milovale; i odjevena u intimno donje rublje, Desdemona se vidjela novim očima, tanak struk, puna bedra; osjećala je da je lijepa, poželjna, i najviše od svega: ne ona. Podigla je noge, oslonila listove o sohe. Raširila je koljena. Otvorila je ruke prema Leftvju koji se izvio, ogrebao koljena i laktove, izbacio vesla iz ležaja, umalo ispalio raketu za pomoć, dok napokon nije utonuo u njezinu mekoću, gotovo obeznanjen. Prvi je put Desdemona okusila njegova usta i dok su vodili ljubav samo jedanput se ponijela kao sestra, kad je udahnula zrak i rekla, "Zločesti dečko. Ti si već radio ovo." Ali Lefty je samo ponavljao, "Ne ovako, ne ovako..." A ja sam u krivu, povlačim što sam rekao. Ispod Desdemone zale-petalo je o daske na dnu čamca i ponijelo je uvis: par krila. "Lefty!" rekla je Desdemona, bez daha. "Mislim da sam osjetila." "Osjetila što?" "Znaš. Ono." "Tek vjenčani", rekao je kapetan Kontoulis dok je gledao kako se čamac za spašavanje ljulja. "Oh, da mi je opet biti mlad." Kad je princeza Si Ling-či - koju, kako odjednom primjećujem, zamišljam kao neku carsku inačicu biciklistkinje koju sam neki dan vidio na U-Bahnu; zbog nekog razloga ne mogu prestati misliti na nju, tražim je pogledom svako jutro - kad je princeza Si Ling-či otkrila svilu, njezin je narod to tajio još tri tisuće sto devedeset godina. Ako je tko pokušao prokrijumčariti jajašca dudovih svilaca iz Kine, prijetila mu je smrtna kazna. Moja obitelj možda se nikad ne bi bavila svilogojstvom da nije bilo cara Justinijana koji je, prema Prokopu, nagovorio dva misionara da riskiraju. Godine 550. poslije Krista misionari su iznijeli jajašca svilaca iz Kine u nečemu što je u ono vrijeme bilo isto što i progutani kondom danas: u izdubljenom štapu. Ponijeli su i sjeme duda. Nakon toga Bizant je postao središte serikulture. Dudinjaci su uspijevali na obroncima turskih brežuljaka. Svilci su se hranili dudovim lišćem. Tisuću četiristo godina poslije, potomci tih prvih prokrijumčarenih jajašaca ispunili su kutiju sa svilcima koju je moja baka donijela na brod Giulia. I ja sam potomak krijumčarske operacije. Moji baka i djed nisu ni znali da su na putovanje u Ameriku svaki ponijeli jedan jedini mutirani gen na petom kromosomu. Mutacija nije bila novijeg vijeka. Prema dr. Luceu, gen se prvi put u mojoj krvnoj lozi pojavio oko 1750. godine, u tijelu stanovite Penelope Evangelatos, moje pra-pra-prabake u petom koljenu. Ona ga je prenijela na svojeg sina Petrasa, koji ga je prenio na svoje dvije kćeri, koje su ga prenijele na troje od svoje petero djece, i tako dalje i tako dalje. Budući da je recesivan, gen se pojavljivao u refulima. Sporadični hereditet, tako to zovu genetičari. Crta koja se desetljećima povlači u ilegalu, da bi se ponovno pojavila kad svi na nju zaborave. Tako je to išlo u Bithiniosu. Svako malo rađao se neki herma-frodit, naizgled djevojčica koja bi, kako je odrastala, sve više pokazivala da je

suprotnoga spola. Sljedećih šest noći, u različitim meteorološkim uvjetima, baka i djed krišom su se sastajali u čamcu. U Desdemoni se danju razbuktavala grižnja savjesti pa je sjedila na palubi i pitala se jesu li Lefty i ona krivi za sve, ali uvečer ju je obuzimala osamljenost i htjela je pobjeći iz kabine pa se prikradala čamcu i svojem novom mužu. Medeni mjesec tekao je unatrag. Umjesto da se međusobno upoznaju, da saznaju što ono drugo voli ili ne voli, gdje su škakljivi i što mrze, Desdemona i Lefty trudili su se jedno drugome postati stranci. U duhu prijevare koju su odigrali na brodu, ispredali su lažne osobne povijesti, izmišljali braću i sestre s uvjerljivo zvučećim imenima, bratiće ponešto labava morala, priženjenu rodbinu s tikovima. Naizmjence su deklamirali homerske genealogije, pune krivotvorina i posudbi iz stvarnog života, a katkad su se natezali oko ovog ili onog omiljenog ujaka ili tete i pogađali se kao redatelji koji se trude pridobiti najbolje glumce za film. Postupno, kako su noći odmicale, ti su im se izmišljeni rođaci kristalizirali u glavi. Ispitivali su jedno drugo o zakučastijim rodbinskim vezama pa bi Lefty upitao, "Za koga je oženjen tvoj bratić iz drugog koljena, Iannis?" I Desdemona bi odgovarala, "To je bar lako. Za Atenu. Koja šepa." (I jesam li u krivu kad mislim da je moja opsesija rodbinskim vezama počela baš tu, u čamcu za spašavanje? Nije li majka i mene propitivala o ujacima, stričevima i tetama? Nikad nije ispitivala mojeg brata jer su njegova nadležnost bili ledolomci i traktori, dok se od mene očekivalo da providim ono ženstveno ljepilo koje drži obitelj na okupu, pišem pisma zahvale, pamtim sve rođendane i imendane. Slušajte, ovakvu sam genealogiju čuo iz usta svoje majke: "To je tvoja sestrična Melia. Ona je kći Stathisa, šogora sestre strica Mikea Lucille. Znaš poštara Stathisa koji baš nije jako brz? Melia mu je treće dijete, poslije sinova, Mikea i Johnnvja. Moraš je znati. Melia! Ona ti je sestrična po ženidbi!") I evo me sad ovdje, oslikavam vam sve to, revno razmazujući ženstveno ljepilo na sve strane, ali uz tupu bol u prsima jer shvaćam da genealogije ne otkrivaju ništa. Tessie je znala tko je s kim u rodu, ali nije pojma imala tko je njezin vlastiti muž niti što su njezini svekar i svekrva jedno drugome; cijela je stvar fikcija stvorena u čamcu za spašavanje gdje su moji djed i baka izmislili svoj život. Seksualno, stvar je za njih bila jednostavna. Dr. Peter Luče, veliki seksolog, može navesti zapanjujuće statističke podatke prema kojima izlazi da oralni seks nije postojao kod bračnih parova prije 1950. Baka i djed vodili su ljubav sa zadovoljstvom, ali bez varijacija. Svake noći Desdemona se svlačila do korzeta, a Leftv je natezao kukice i kopčice u potrazi za tajnom kombinacijom koja će otvoriti čvrsto zaključan odjevni predmet. Korzet im je bio sasvim dostatan afrodizijak i mojem je djedu ostao jedini erotični simbol u životu. U korzetu je Desdemona opet postajala nova. Kao što sam rekao, Lefty je već i prije na tren vidio sestru golu, ali korzet je imao neobičnu moć da u njemu izgleda nekako još golija; pretvarao ju je u nedostupno, oklopljeno biće s mekom nutrinom koju je morao dohvatiti. Kad bi se zaporci otkopčali, korzet se naglo rastvarao; Leftv bi kliznuo na Desdemonu i njih dvoje jedva da su se morali micati; valovi oceana obavili su posao umjesto njih. Njihova se perifescencija odvijala istodobno s manje strastvenom fazom učvršćivanja bračne veze. Seks je svaki čas mogao uzmaknuti pred udobnom toplinom. I tako su, nakon što su vodili ljubav, ležali i kroz odmaknutu ceradu promatrali noćno nebo kako im promiče nad glavama i posvećivali se životnim pitanjima. "Možda bi me Linin muž mogao zaposliti", rekao je Lefty. "On ima svoj biznis, ne?" "Ne znam što on radi. Lina mi nikad nije jasno odgovorila." "Kad zaštedimo nešto novca, mogao bih otvoriti kazino. Malo kocke, bar, možda neki revijalni program. I posvuda palme u loncima." "Trebao bi upisati fakultet. Postati profesor kao što su mama i tata htjeli. I moramo sagraditi svilogoju, nemoj zaboraviti." "Pusti dudove svilce. Govorim ti o ruletu, rebetici, piću, plesu. Možda bih mogao prodavati hašiš sa strane." "U Americi ne dopuštaju da se puši hašiš." _____1 "Tko kaže?"

A Desdemona j& sa sigurnošću objavila: "To nije takva zemlja." Ono što im je ostalo od medenoga mjeseca, proveli su na palubi učeći kako da se provuku kroz useljenički ured na otoku Ellisu. To više nije bilo lako. Godine 1894. utemeljena je Liga za restrikciju useljeništva. U američkom je Senatu Henry Cabot Lodge udarao po primjerku Podrijetla vrsta, upozoravajući kako priljev inferiornih naroda iz južne i istočne Europe prijeti "samom tkivu naše rase". Zakon o useljenicima iz 1917. zabranjivao je trideset i trima vrstama nepoželjnih da uđu u Sjedinjene Države pa su tako, 1922. na palubi Giulije, putnici raspravljali o tome kako da izbjegnu kategorizaciju. Kao studenti koji se živčano pripremaju za ispite, nepismeni su se učili pretvarati da znaju čitati; bigamisti da imaju samo jednu ženu; anarhisti da nikad nisu čitali Proudhona; srčani bolesnici simulirati živost; epileptičari nijekati napadaje; a nosioci nasljednih bolesti zaboraviti spomenuti da ih imaju. Moji baka i djed, nesvjesni svoje genske mutacije, usredotočili su se na one upadljivije diskvalifikacije. Na još jednu kategoriju zabrane: "osobe osuđivane za zločin ili prekršaj koji uključuje moralnu izopačenost". I na podskupinu u toj kategoriji: "Incestuozni odnosi". Izbjegavali su putnike koji su izgledali kao da boluju od trahoma ili favusa. Bježali su od svakoga tko je suho kašljao. Povremeno je, da se smiri, Lefty vadio potvrdu na kojoj je pisalo: ELEUTHERIOS STEPHANIDES CIJEPLJEN JE I OčIŠćEN OD USIJU PA SE PROGLAŠAVA čISTIM OD NAMETNIKA NA DATUM 23. RUJNA 1922. POSTAJA ZA DEZINSEKCIJU LUKA PIREJ Pismeni, u braku samo s jednom osobom (premda najbližim rodom), demokratski orijentirani, mentalno stabilni i dokazano očišćeni od ušiju, djed i baka nisu vidjeli razloga zašto bi imali problema pri ulasku. Svaki je imao 25 dolara, koliko se tražilo. Imali su i sponzora: rođakinju Sourmelinu. Samo godinu dana prije, Zakon o kvotama srezao je broj doseljenika iz južne i istočne Europe sa 783 tisuća na godinu na 155 tisuća. Bilo je tako reći nemoguće ući u zemlju bez sponzora ili blistavih profesionalnih preporuka. Da poboljša izglede, Lefty je odložio udžbenik s francuskim frazama i počeo napamet učiti četiri stiha iz Novog zavjeta na engleskom. Giulijaje vrvjela od upućenih izvora informacija koji su znali sve o testu pismenosti. Razne su nacionalnosti pitali da prevedu različite dijelove Svetoga pisma. Grcima su davali Mateja 19,12: "Jer ima ljudi koji su od rođenja nesposobni za ženidbu; ima takvih koje su ljudi učinili nesposobnima; a ima i takvih koji se odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskog." "Učinili nesposobnima za ženibu? Kao eunuhe?" ciknula je Desdemona. "Tko ti je to rekao?" "To je iz Biblije." "Iz koje Biblije? Iz grčke Biblije nije. Idi pitaj nekog drugog što je na testu." Ali Lefty joj je pokazao grčki na gornjem dijelu papira i engleski ispod. Ponovio je odlomak riječ po riječ i natjerao je da ga zapamti, razumjela ga ili ne. "Kao da nismo imali dovoljno eunuha u Turskoj? Sad još moramo o njima govoriti na otoku Ellisu?" "Amerikanci sve puštaju u zemlju", šalio se Lefty. "Uključivši i eunuhe." "Morali bi nam pustiti da govorimo grčki kad su tako popustljivi", gunđala je Desdemona. Ljeto se povlačilo s oceana. Jedne je noći u čamcu studen tako stegla da je bilo prehladno razbijati šifru korzeta. Umjesto toga sklupčali su se pod pokrivačem i razgovarali. "Hoće nas Sourmelina čekati u New Yorku?" pitala je Desdemona. "Ne. Moramo na vlak za Detroit." "Zašto nas ne može dočekati?" "Predaleko je." "Još bolje. Ionako bi zakasnila." Krajevi cerade lepetali su na vjetru koji je puhao bez prestanka. Mraz se navukao na ogradu čamca. Vidjeli su vrh Giulijina dimnjaka, a dim tek kao mrlju bez zvijezda na noćnome nebu. (Iako nisu znali, taj prugasti, nakošeni dimnjak već ih je obavještavao o novome domu; šaptao je o River Rougeu i pogonu Unirovala, i Seven Sisters i Two Brothers, ali oni nisu slušali; nabrali su nos i

zavukli se dublje u čamac da se sklone od dima.) I da miris industrije nije već natopio moju priču, da se Desdemona i Lefty, koji su odrasli na planini mirisnoj od borov% i nikad se nisu naviknuli na zagađeni zrak Detroita, nisu zavukli dublje u čamac, možda bi naslutili novu aromu koja zapuhuje na svježem morskom zraku; vlažni vonj blata i mokre kore drveta. Kopno. New York. Amerika. "Što ćemo reći Sourmelini o nama?" "Razumjet će ona." "Hoće li držati jezik za zubima?" "Ima par stvari o njoj koje ne bi voljela da joj muž sazna." "Misliš na Helenu?" "Nisam ništa rekao", rekao je Lefty. Nakon toga su zaspali, a probudilo ih je sunčevo svjetlo i lice koje u njih zuri. "Jeste se dobro naspavali?" rekao je kapetan Kontoulis. "Da vam donesem pokrivač?" "Oprostite", rekao je Lefty. "To se neće ponoviti." "Neće biti ni prilike", rekao je kapetan i, da potvrdi svoje riječi, strgnuo ceradu s čamca. Desdemona i Lefty uspravili su se i sjeli. U daljini, osvijetljen suncem na izlasku, ocrtavao se obris New Yorka. Nije izgledao baš kao grad - nigdje ni kupola, ni minareta - i trebalo im je neko vrijeme da shvate kakvi su to visoki geometrijski oblici. Maglica se u kolutovima izvijala sa zaljeva. Zacaklio se milijun ružičastih prozora. Bliže njima, okrunjen vlastitim sunčevim zrakama i u haljama drevne Grčke, dobrodošlicu im je želio Kip Slobode. "Kako vam se to sviđa?" upitao ih je kapetan Kontoulis. "Nagledao sam se dovoljno baklji za cijeli život", rekao je Lefty. Ali Desdemona je, barem ovaj jedan put, bila optimističnija. "Barem je žena", rekla je. "Možda se ljudi ovdje neće svaki bogovetni dan međusobno ubijati." KNJIGA DRUGA Kotao za taljenje na fordovom tečaju engleskog Tko sagradi tvornicu, sagradio je hram. Calvin Coolidge Detroit je oduvijek bio sačinjen od kotača. Davno prije Velike trojke i nadimka "Grad motora"; prije tvornica automobila i tegljača i ružičastih, kemijskih noći; prije nego što se bilo koji par mazio u Thunderbirdu ili stiskao u Modelu T; prije onog dana kad je mladi Henrv Ford morao srušiti zid jer je, dok je planirao svoj "kvadricikl", mislio na sve osim na to kako da vražju spravu izveze iz radionice; i gotovo stoljeće prije one hladne noći u ožujku 1896. kad se Charles King provezao kolima bez zaprege niz St. Antoine, duž Jeffersona i uz Aveniju Woodward (gdje je dvotaktni motor smjesta kihnuo); davno, davno prije, dok je grad još bio samo komad otete indijanske zemlje smješten na tjesnacu po kojem je dobio ime, tvrđava za koju su se borili Britanci i Francuzi sve dok nije, izmorivši ih, pala u ruke Amerikancima; u to davno doba, prije automobila i prometnih petlji, Detroit je bio sačinjen od kotača. Devet mi je godina i držim oca za mesnatu, znojnu ruku. Stojimo kraj prozora na najvišem katu Hotela Pontchartrain. Došla sam u grad na naš godišnji zajednički ručak. Nosim mini suknju i jarko ružičaste čarape. Bijela kožnata torbi visi mi na dugom remenu s ramena. Na zamagljenom prozoru vide se mrlje. Jako smo visoko. Za minutu ću naručiti škampe. Razlog očevoj uznojenoj ruci: boji se visine. Prije dva dana, kad je ponudio odvesti me na ručak kamo god hoću, zapištala sam tankim glasićem, "Na vrh Pontcha!" Visoko iznad grada, gdje ručaju poslovni ljudi i utjecajni brokeri, tamo sam željela ići. I Milton je održao obećanje. Uprkos tome što mu je srce lupalo, dopustio je šefu sale da nas smjesti za stol kraj prozora; i tako smo sada ovdje - konobar u smokingu primiče mi stolicu - a otac, previše ustrašen da bi sjedio, drži umjesto toga predavanje iz povijesti. Zašto učimo povijest? Da razumijemo sadašnjost ili da je izbjegnemo? Milton, čija je maslinasta put za nijansu problijedjela, kaže samo: "Gle! Vidiš kotač?" I ja škiljim. U dobi od devet godina, nesvjesna opasnosti da dobijem bore oko očiju, zurim dolje u središte grada, dolje prema ulicama kamo otac pokazuje (premda ne gleda). I evo ga: felga gradskog

trga iz koje se zrakasto šire žbice ulica Baglev, Washington, Woodward, Broadway i Madison. To je sve što je ostalo od slavnog Woodwardovog nacrta. Nacrta koji je 1807. zamislio istoimeni sudac sklon piću. (Dvije godine prije toga, 1805., grad je do temelja izgorio u požaru koji je u tri sata progutao drvene zgrade i gospodarska imanja poredana uz cestu naselja što ga je 1701. utemeljio Cadillac. A ja još 1969. svojim oštrim vidom razabirem tragove tog požara na gradskoj zastavi kilometar dalje u parku Grand Circus: Speramus meliora; resurget cineribus. "Nadamo se boljemu; podići će se iz pepela.") Sudac Woodward zamislio je novi Detroit kao urbanu Arkadiju međusobno povezanih šesterokuta. Svaki je kotač trebao biti zaseban, a opet ujedinjen s drugima u skladu s federalizmom nove nacije, kao i klasično simetričan, u skladu s jeffersonskom estetikom. San se nikad nije dokraja ostvario. Urbano je planiranje za velike svjetske gradove, za Parize, Londone i Kimove, gradove do neke mjere posvećene kulturi. Detroit je, pak, američki grad i stoga posvećen novcu pa je arhitektura prepustila mjesto praktičnosti. Od 1818. grad se širio duž rijeke, skladište po skladište, tvornicu po tvornicu. Kotače suca Woodwarda su zgnječili, rasjekli, nagurali u uobičajene pravokutnike. Ali ako ih se gledalo na drugi način (s restorana na vrhu nebodera): kotači nisu nipošto nestali, samo su promijenili oblik. Do 1900. Detroit je postao vodeći proizvođač zaprežnih kola i kočija. Godine 1922., kad su stigli djed i baka, Detroit je već proizvodio i druge stvari koje se vrte: brodske motore, bicikle, rukom motane cigare. I da, napokon: automobile. Sve se to vidjelo iz vlaka. Dok su se približavali obalom rijeke De-troita, Lefty i Desdemona promatrali su kako im se novi dom oblikuje pred očima. Vidjeli su kako se obrađena polja pretvaraju u ograđene terene i popločene ulice. Nebo se zacrnjelo od dima. Pored njih su prolijetale zgrade, skladišta od opeke oličena pragmatičnim bijelim Bo-okmanovim pismom: WRIGHT AND KAY CO. . . . J. H. BLACK & SINOVI. . . POGON PEćI DETROIT. Vani na rijeci vukli su se zdepasti tegljači boje katrana, ulice su ispunili ljudi, radnici u prljavim kombinezonima, službenici s palcima zataknutim za naramenice, a onda su se pojavili natpisi zalogajnica i prenoćišta "Služimo bezalkoholno pivo Stroh"... "Prenoćite ovdje kao kod kuće"... "Domaći ručak 15 centi". ... Novi su znakovi baki i djedu zapljuskivali mozak i miješali se sa slikama prethodnoga dana. Otok Ellis, koji se kao Duždeva palača izdiže iz vode. Ured za prtljagu, do stropa krcat torbama i kovčezima. Natjerali su ih kao stado stoke uza stube u Prijavni ured. S brojevima s popisa putnika Giulije prikvačenim za odjeću, prolazili su pored postrojenih zdravstvenih inspektora koji su im zagledali u oči i uši, trljali tjeme i kukicom im izvrtali kapke. Jedan liječnik primijetio je upalu ispod kapaka dr. Philobosiana, prekinuo je pregled i kredom mu napisao X na kaputu. Izveli su ga iz reda. Djed i baka više ga nisu vidjeli. "Mora da je nešto uhvatio na brodu", rekla je Desdemona. "Ili su mu oči crvene od tolikog plača." U međuvremenu, kreda je nastavila raditi svoj posao po svima. Obilježila je T na trbuhu trudnice. Našarala je S preko posustala staračkog srca. Dijagnosticirala je K za konjunktivitis, F za favus i T za trahom. Ali kako god dobro uvježbane bile, liječničke oči nisu mogle uočiti recesivnu mutaciju koja se krila na petom kromosomu. Prsti je nisu mogli napipati. Kukice je nisu mogle izvući na svjetlo... A onda, u vlaku, djed i baka nisu više obilježeni brojevima s popisa putnika, nego ceduljama s odredištem: "Kondukteru: molim vas da donosiocu ove upute pokažete gdje da presjedne i gdje da siđe s vlaka jer ova osoba ne govori engleski. Putnik ide na kolodvor Grand Trunk Detroit." Sjeli su jedno kraj drugoga na nerezervirana sjedišta. Leftv je sjedio okrenut prozoru i uzbuđeno gledao van. Desdemona je zurila u svoju kutiju sa svilcima, obraza grimiznih od srama i gnjeva što ih je pretrpjela posljednjih trideset šest sati. "Ovo je zadnji put da mi netko reže kosu", rekla je. "Izgledaš dobro", rekao je Lefty ne gledajući je. "Izgledaš kao Ame-rikanidba." "Ne želim izgledati kao Amenkanidhar Na dijelu otoka EUisa gdje su trgovci podigli štandove, Lefty je nagovorio Desdemonu da uđe u šator koji je vodila Udruga mladih kršćanki. -_-......- o ~

Ušla je zamotana u šal i ubrađena u rubac, a izišla petnaest minuta kasnije u haljini spuštena struka i s mekanim šeširom u obliku noćne posude. Bijes joj je buktio ispod novog pudera. U sklopu preobrazbe, dame iz Udruge odrezale su Desdemonine doseljeničke pletenice. Opsesivno, kao što čovjek neprestano nateže poderotinu u džepu, opet je posegnula pod mekani šešir da trideseti ili četrdeseti put opipa ogoljeno tjeme. "Ovo mi je zadnje šišanje", ponovno je rekla. (I održala je zavjet. Od tog dana nadalje Desdemona je puštala kosu kao Lady Godiva, držala je skupljenu pod mrežicom u golemoj masi i prala je svakog petka; tek kad je Lefty umro, odrezala ju je i dala Sophie Sas-soon, koja ju je za dvjesto pedeset dolara prodala vlasuljarki, koja je od nje izradila pet cijelih perika, a jednu je od njih, tvrdila je, kasnije kupila Betty Ford, poslije Bijele kuće i poslije liječenja od alkoholizma, pa smo je tako jednom vidjeli na televiziji, na pogrebu Richarda Nixona, kosu moje bake na glavi žene bivšeg predsjednika.) Ali još je zbog nečeg baka bila nesretna. Otvorila je kutiju sa svilcima u krilu. Unutra su bile njezine dvije pletenice, još svezane žalobnim vrpcama, ali osim toga, kutija je bila prazna. Nakon što je teglila jajašca svilaca cijelim putem od Bithiniosa, Desdemonu su primorali da ih na otoku Ellisu baci. Svilčeva jajašca bila su na popisu parazita. Lefty je sjedio prikovan uz prozor. Cijelim je putem od Hobokena zadivljeno zurio u čudesne prizore: električne tramvaje koji nose ružičasta lica uz obronke Albanvja; tvornice što plamte kao vulkani u noći BufFala. Jednom, kad se probudio dok je vlak prolazio kroz neki grad u svitanje, učinilo mu se da je banka sa stupovima Partenon i pomislio je da je ponovno u Ateni. Onda je uz njih potekla rijeka Detroit i pomolio se grad. Lefty je gledao automobile parkirane uz pločnik poput divovskih žohara. Posvuda su se uzdizali dimnjaci, kao topovske cijevi koje ispaljuju plotune u atmosferu. Bilo je crvenih ciglenih dimnjaka i visokih srebrnih dimnjaka, onih u vojničkim redovima ili samotnjaka koji su zamišljeno otpuhivali dim, cijela šuma dimnjaka koja je prigušila sunce a onda ga odjednom posve zamračila. Sve se zacrnjelo; ušli su u kolodvor. Kolodvor Grand Trunk, sad ruševina spektakularnih razmjera, u ono je doba bio pokušaj Detroita da pokaže New Yorku tko je glavni. Temelj mu je bio mamutski mramorni neoklasični muzej, izrađen do posljednje pojedinosti uključivši korintske stupove i izrezbaren vijenac. Iz tog se hrama uzdizala uredska zgrada od trinaest katova. Lefty, koji je pratio sve načine na koje je Amerika prihvatila naslijeđe Grčke, sad je ,—...... .__ o. došao do točke gdje prijenos prestaje. Drugim riječima: do budućnosti. Sišao je s vlaka da je sretne. Desdemoni nije preostajalo drugo nego da ga slijedi. Ali samo zamislite kako je izgledao u to doba! Kolodvor Grand Trunk! Telefoni u stotinama otpremnih ureda zvone i zvone, s tim da je zvonjava tad još bila razmjerno nov zvuk; roba se otprema na istok i na zapad; putnici dolaze i odlaze, piju kavu u Palm Courtu ili daju da im se očiste cipele, elegantne lohane cipele bankarstva, postole tupa vrha industrije rezervnih dijelova, dvobojne cipele krijumčara ruma. Grand Trunk s nadsvođenim stropom prekrivenim keramikom iz Guastavina, s raskošnim krakatim lusterima, podova popločenih kamenom iz velških kamenoloma. Bila je tu i brijačnica sa šest stolica, gdje su gradski čelnici sjedili kao mumije pod vrućim ručnicima: i javna kupelj s kadama za najam; i nizovi dizala osvijetljenih prozirnim jajolikim svjetiljkama prošaranim mramornim uzorkom. Ostavivši Desdemonu iza jednog stupa, Lefty je u gomili na kolodvoru potražio rođakinju koja ih je trebala dočekati. Sourmelina Zizmo, rođena Papadiamandopoulos, bila je bakina i djedova sestrična pa slijedom toga moja rođakinja u drugom koljenu. Pamtim je kao živopisnu ženu u starijim godinama. Sourmelina i njezine cigarete s kojih pada pepeo. Sourmelina i njezine kade pune ljubičaste vode. Sourmelina i njezini ručkovi Teozofskog društva. Nosila je satenske rukavice do lakta i majčinski njegovala naraštaje smrdljivih jazavčara krmeljavih očiju. Kuću su joj napučili niski taburei preko kojih su se ti kratkonogi stvorovi pentrali na kauče i ležaljke. Ali 1922. Sourmelini je bilo tek dvadeset osam godina. Prepoznati je u toj gužvi na kolodvoru Grand Trunk jednako mi je teško kao i odrediti tko je tko među uzvanicima na fotografijama s vjenčanja mojih roditelja, gdje su sva lica pod krinkom mladosti. Leftyja je mučio drukčiji problem. Hodao je po zgradi tražeći sestričnu s kojom je odrastao, djevojku šiljasta nosa i iscerenih usnica kao na maski

komedijaša. Sunce je koso padalo kroz zastakljeni strop. Škiljio je i proučavao žene koje su prolazile, dok ga ona najzad nije zazvala: "Ovdje, rođače. Ne prepoznaješ me? Ja sam ona neodoljiva." "Jesi to ti, Lina?" "Nisam više seljanka." U pet godina otkako je otišla iz Turske, Sourmelina je uspjela sa sebe izbrisati gotovo sve što bi se moglo prepoznati kao grčko, od kose koju je obojila u toplu kestenjastu boju i nosila je kratko ošišanu i onduliranu, do naglaska, koji se odselio dovoljno na zapad da zvuči mutno "europski", od štiva (žurnali Colliers i Harpers), do omiljene hrane (jastog fhermidor, maslac od kikirikija) i odjeće. Nosila je kratku zelenu haljinu moderna ravnog kroja s resicama na rubu. Imala je cipele od pasent zelenog satena ukrašene štrasom s tankim remenčićem oko gležnja. Oko ramena je omotala stolu od crnog perja, a na glavi nakrivila mekanu toku s koje su joj privjesci od oniksa padali preko počupanih obrva. Sljedećih nekoliko sekundi namjestila se tako da omogući Leftvju da potpuno doživi njezin dotjerani američki izgled, ali u njoj se još krila Lina (ispod šeširića) i ubrzo je grčka razdraganost prokuhala na površinu. Sirom je raširila ruke. "Poljubi me za pozdrav, rođače." Zagrlili su se. Lina je pritisnula narumenjeni obraz uz Leftyjev vrat. Zatim se odmaknula da ga dobro pogleda i, prasnuvši u smijeh, prekrila mu nos dlanom. "To si i dalje ti. Ovaj nos bih prepoznala bilo gdje." Odsmijala se do kraja dok su joj ramena poskakivala gore-dolje, a zatim prešla na sljedeću točku. "Onda, gdje je ona? Gdje ti je ta mladenka? U brzojavu čak nisi napisao ni kako se zove. Sto je? Skriva se?" "Ona je... otišla je na zahod." "Mora da je ljepotica. Oženio si se čas posla. Sto si prvo učinio, predstavio joj se ili je zaprosio?" "Mislim da sam je zaprosio." "Kako izgleda?" "Izgleda... kao ti." "Joj meni, sigurno nije tako zgodna kao ja." Sourmelina je prinijela cigaršpic ustima i povukla dim, pretražujući pogledom gomilu. "Jadna Desdemona! Brat joj se zaljubi i ostavi je u New Yorku. Kako je ona?" "Dobro je." "Zašto nije došla s tobom? Nije valjda ljubomorna na tvoju ženu, ha?" "Ne, nikako." Stegnula ga je za nadlakticu. "čitali smo o požaru. Užas! Tako sam se brinula sve dok nisam dobila tvoje pismo. Turci su počeli, znam. Naravno, moj se muž ne slaže." "Ne?" "Može jedan prijedlog, budući da ćete živjeti s nama? S mojim mužem nemoj razgovarati o politici." ^U redu " "A što je s našim selom?" raspitivala se Sourmelina. "Svi su otišli i napustili horeo, Lina. Sad ondje nema ničega." "Da mi se ne gadi, možda bih za tim mjestom pustila koju suzu." "Lina, nešto ti moram objasniti..." Ali Sourmelina je gledala uokolo lupkajući nogom. "Možda je upala u zahod." "... nešto o Desdemoni i meni..." "Da?" "... Moja žena___i Desdemona..." "Imala sam pravo? Ne slažu se?" "Ne... Desdemona... moja žena..." "Da?" "Su jedna te ista osoba." Dao je znak. Desdemona je izišla iza stupa. "Bok, Lina", rekla je moja baka. "Vjenčali smo se. Nemoj nikome reći." I tako je to izišlo na vidjelo, predzadnji put. Izletjelo je iz usta mojoj baki, pod akustičnim svodom kolodvora Grand Trunk, u Sourmelini-no uho ispod mekog oboda toke. Priznanje je na trenutak

lebdjelo u zraku, a onda se raspršilo s dimom Sourmelinine cigarete. Desdemona je uhvatila muža ispod ruke. Djed i baka imali su razloga vjerovati kako će Sourmelina njihovu tajnu zadržati za sebe. Ona je u Ameriku došla s vlastitom tajnom, tajnom koju će naša obitelj čuvati sve do Sourmelinine smrti 1979. kad je, kao svačije tajne, posthumno prestala pripadati kategoriji strogo povjerljivog pa se počelo govoriti o "Sourmelininim curama". Tajnom, dakle, koja se kao takva može tek vrlo labavo definirati pa zato sada - dok se sam pripremam odati pojedinosti - osjećam tek najmanji ubod rodbinske krivnje. Sourmelinina tajna (kako ju je opisala teta Zo): "Lina je bila od onih žena po kojima su nazvali otok." Dok je još bila cura u horeu, Sourmelinu su uhvatili u kompromitant-nim okolnostima s nekoliko prijateljica. "Ne s mnogo njih", rekla mi je sama, godinama kasnije, "s dvije ili tri. Ljudi misle da, ako voliš žene, voliš svaku. Uvijek sam bila izbirljiva. A nisam imala ni bogzna što birati." Neko se vrijeme opirala svojim sklonostima. "Išla sam u crkvu. Ništa od toga. U ono vrijeme baš je to bilo pravo mjesto da nađeš djevojku. Crkva! Gdje smo se sve molile da budemo drukčije." Kad su Sourmelinu uhvatili ne s drugom curom, nego s odraslom ženom, majkom dvoje djece, izbio je skandal. Sourmelinini roditelji pokušali su joj ugovoriti brak, ali nisu našli ženika. U Bithiniosu je ionako bilo teško naći muža bez dodatne otežavajuće okolnosti kao što je nevoljka, falična mlada. Njezin je otac tad pribjegao onom što su u to vrijeme obično poduzimali Grci koji nisu uspjeli udati kćeri kod kuće: pisao je u Ameriku. Sjedinjene Države obilovale su dolarskim novčanicama, palicama za bejzbol, kaputima od rakunovine, dijamantnim nakitom - i usamljenim doseljenicima neženjama. Pomoću fotografije potencijalne mladenke i pozamašnog miraza, njezin je otac našao jednog takvog. Timmy Zizmo (skraćeno od Zisimopoulos) došao je u Ameriku 1907. u dobi od trideset godina. Obitelj nije previše znala o njemu, osim da je vješt trgovac. U nizu pisama Sourmelininu ocu, Zizmo je službenim pravničkim jezikom uglavio točan iznos miraza, otišavši pritom tako daleko da je zatražio da mu se dan prije svadbe ispiše ček. Fotografija koju je Sourmelina primila prikazivala je visoka, naočitog čovjeka s muževnim brčinama koji u jednoj ruci drži pištolj, a u drugoj bocu žestice. Kad je dva mjeseca poslije sišla s vlaka na kolodvoru Grand Trunk, međutim, nizak muškarac koji ju je dočekao bio je glatko izbrijan, kisela izraza i preplanule puti od rada na otvorenom. Taj raskorak bi možda razočarao običnu mladenku, ali Sourmelini je bilo sasvim svejedno. Sourmelina je često svojima slala pisma u kojima je opisivala novi život u Americi, ali uglavnom se koncentrirala na novu modu, na radio prijamnik marke Aeriola Jr. koji je svaki dan satima slušala sa slušalicama na ušima, vrteći po postajama i zastajući tu i tamo da obriše prašinu što se nakupljala na kristalu. Nikad nije spominjala ništa u vezi s onim što je Desdemona čedno nazivala "krevetom", pa su rođaci morali čitati između redaka avionskih pisama da u opisu nedjeljne vožnje po Belle Isleu razaberu je li muževo lice za volanom sretno ili nezadovoljno, ili da iz odlomka o Sourmelininoj novoj frizuri - koja se zvala "telefonske slušalice" - zaključe smije li joj Zizmo kad mrsiti kosu. Ista ta Sourmelina, puna vlastitih tajni, sad je shvatila što joj govore novi urotnici s kojima će čuvati tajne. "Vjenčani? Zajednički stol i postelja i to?" Lefty je uspio protisnuti, "Da." Sourmelina je prvi put primijetila pepeo na svojoj cigareti i otresla ga. "Takve sam ja sreće. čim odem iz sela, počne se nešto zanimljivo događati." Ali Desdemona nije mogla podnijeti ironiju. Zgrabila je Sourmelinu za ruke i stala preklinjali, "Moraš obećati da nikome nećeš reći. Živjet ćemo i umrijeti i to će biti kraj." "Neću nikome reći." "Ne smije se znati ni da sam ti rođakinja." "Nikome neću reći." "A tvoj muž?" "On misli da sam otišla dočekati svojeg rođaka i njegovu novu ženu." "Nećeš mu ništa reći?" "To je bar lako", nasmijala se Lina. "On me ionako ne sluša."

Sourmelina je inzistirala da im nosač ponese prtljagu do auta, crnog i bež Packarda. Dala mu je napojnicu i sjela na vozačko mjesto, što je privuklo poglede. Žena za volanom 1922. još je bila skandalozan prizor. Prvo je odložila cigaršpic na komandnu ploču, zatim izvukla čok, pričekala propisanih pet sekundi i pritisnula dugme za paljenje. Aluminijska hauba auta zadrhtala je i oživjela. Kožna su sjedala zavi-brirala, a Desdemona je zgrabila muža za ruku. Na prednjem sjedalu Sourmelina je zbacila cipele visokih potpetica i sa satenskim remenčići-ma da vozi bosa. Ubacila je u brzinu i, ne provjeravajući dolazi li koje vozilo, s trzajem krenula niz Aveniju Michigan prema Trgu Cadillac. Djedu i baki oči su se zastaklile od te silne živosti, tramvaja koji klopo-ću, zvona što brenče, jednobojnog prometa koji zavija ulicama. U to vrijeme središte Detroita vrvjelo je od ljudi koji su kupovali ili sklapali poslove. Pred robnom kućom Hudson gurali su se po deset u redu da uđu kroz novu umotvorinu, pokretna vrata. Lina im je pokazivala natpise: Cafe Frontenac... Familv Theatre... i goleme električne znakove: Ralston... Blaga cigara Wait & Bond Blackstone za 10 centi. Iznad njih, devet metara visoki dječak mazao je maslac Gold Meadow na trometar-sku krišku kruha. Nad ulazom jedne zgrade visio je niz divovskih uljnih svjetiljki kao reklama za rasprodaju koja traje do 31. listopada. Sve se komešalo i brujalo, a Desdemona se zavalila na stražnjem sjedištu već pateći od tjeskobe što će je moderni izumi u njoj izazivati u godinama koje slijede, uglavnom auti, ali i tosteri, prskalice za travnjak i pokretne stube; dok se Lefty smiješio od uha do uha i vrtio glavom. Posvuda su se uzdizali neboderi, raskošne kinodvorane i hoteli. Gotovo sve velike zgrade u Detroitu, zgrada Penobscot i druga Buhlova zgrada, šarena poput indijanskog pojasa, zgrada New Union Trust, toranj Cadillac, zgrada Fisher s pozlaćenim krovom, sagrađene su tijekom dvadesetih godina. Djedu i baki Detroit je izgledao kao veliki Koza Han u vrijeme sazrijevanja svilčevih čahura. Nisu vidjeli radnike koji spavaju na ulici zbog manjka stanova, ni geto tu odmah istočno, komad od trideset uličnih blokova omeđen ulicama Leland, Macomb, Hastings i Brush, gdje su se nabili Afroamerikanci kojima nije bilo dopušteno živjeti nigdje drugdje u gradu/Ukratko, nisu vidjeli sjeme propasti grada - njegove druge propasti - jer su i oni bili njezin dio, svi ti ljudi koji su se slijevali odasvuda da naplate obećanje Henrvja Forda kako će zarađivati pet dolara na dan. East Side, u istočnom dijelu Detroita, bio je miran kvart obiteljskih kuća pod sjenom velikih brijestova. Kuća u ulici Hurlbut, kamo ih je Lina dovezla, bila je skromna jednokatnica od opeke boje bezalkoholnog piva. Baka i djed buljili su u kuću iz auta, kao oduzeti, dok se odjednom nisu otvorila ulazna vrata i netko je izišao. Jimmy Zizmo bio je toliko toga, da ne znam odakle početi. Travar amater; borac protiv ženskih prava; lovac na krupnu divljač; bivši zatvorenik; narkodiler; antialkoholičar - pa birajte. Bilo mu je četrdeset pet godina, gotovo dvostruko više nego ženi. Na polumračni trijem izišao je odjeven u jeftino odijelo i košulju zašiljena ovratnika, koja već davno nije bila uškrobljena. Zbog sitno kovrčave crne kose imao je divlji izgled čovjeka koji je godine proveo kao samac dok mu je lice, zgužvano poput nenamještena kreveta, pojačavalo taj dojam. Obrve su mu se, međutim, izvijale u zavodljivom luku kao u indijske plesačice, a trepavice su mu bile tako guste kao da su namazane maškarom. Ali moja baka ništa od toga nije primijetila. U oči joj je upalo samo jedno. "Arapin?" upitala je Desdemona čim je ostala nasamo s rođakinjom u kuhinji. "Zato nam nisi ništa govorila o njemu u pismima?" "Nije on Arapin. S Crnog mora je." "Ovo je sala", za to je vrijeme Zizmo objašnjavao Leftvju i pokazivao mu kuću. "Pontski Grk!" užasnuto je uzdahnula Desdemona, usput razgledavajući hladnjak. "Nije valjda musliman, je li?" "Pa nisu se svi u Pontu obratili", otresla se Lina. "Sto misliš, da se Grk samo bućne u Crno more i postane musliman?" "Ali ima li turske krvi?" Desdemona je spustila glas. "Je li zato tako tamnoput?" "Ne znam i nije me briga." "Možete ostati koliko god hoćete" - Zizmo je sad vodio Leftvja na kat - "ali ima nekoliko kućnih pravila kojih se morate pridržavati. Kao prvo, ja sam vegetarijanac. Ako tvoja žena hoće pripremati meso, mora rabiti posebne lonce i suđe. Osim toga, nema viskija. Ti piješ?" "Tu i tamo."

"Nema alkohola. Ako hoćeš nešto popiti, idi u točionicu. Ne želim probleme s policijom. A sad, što se tiče stanarine. Tek ste se vjenčali?" "Da." "Koliki si miraz dobio?" "Miraz?" "Da. Koliko?" "Ali jesi li znala da je tako star?" šaptala je Desdemona u prizemlju dok je proučavala pećnicu. "Bar mi nije brat." "Tiho! Ne spominji to ni u šali." "Nisam dobio miraz", odgovorio je Lefty. "Upoznali smo se na brodu na putu ovamo." "Nisi dobio miraz!" Zizmo stane na stubama i sa zaprepaštenjem se okrene prema Leftvju. "Pa zašto si se onda oženio?" "Zaljubili smo se", reče Lefty. Nikad još to nije izjavio nekom nepoznatom i istodobno ga je ispunila sreća i strepnja. "Ako ne plate, nema vjenčanja", izjavi Zizmo. "Zato sam ja tako dugo čekao. Dok ne postignem pravu cijenu." Namignuo je. "Lina je spomenula da imaš svoju tvrtku", rekao je Lefty s naglim zanimanjem, slijedeći Zizma u kupaonicu. "Kakvim se poslom baviš?" "Ja? Ja sam uvoznik." "Ne znam čega", odgovorila je Sourmelina u kuhinji. "Uvoznik. Samo znam da donosi kući novac." "Ali kako se možeš udati za nekoga o kome ne znaš ništa?" "Des, bila bih se za kljastoga udala samo da odem iz one zemlje." "Imam nešto iskustva u uvozu", uspio je Leftv ubaciti dok je Zizmo demonstrirao kako rade vodoinstalacije. "Doma u Bursi. U industriji svile." "Vaš dio stanarine je dvadeset dolara." Zizmo je prečuo signal. Povukao je lanac i potekla je vodena bujica. "Sto se mene tiče", nastavila je Lina u prizemlju, "kad je riječ o muževima, što stariji to bolji." Otvorila je vrata smočnice. "Mladi bi muž cijelo vrijeme navaljivao na mene. Tko bi podnio taj napor." "Sram te bilo, Lina." Ali Desdemona se smijala, unatoč samoj sebi. Krasno je bilo ponovno vidjeti rođakinju iz djetinjstva, netaknuti djelić Bithiniosa. A i tamna smočnica, puna smokava, badema, oraha, halve i sušenih marelica, podigla joj je raspoloženje. "Ali odakle mi novac za stanarinu?" napokon je protisnuo Leftv dok su silazili u prizemlje. "Nije mi ostalo ništa. Gdje bih mogao naći posao? "Nema problema." Zizmo je mahnuo rukom. "Razgovarat ću s nekim ljudima." Ponovno su ušli u salu. Zizmo je zastao i značajno se zagledao u pod. "Nisi pohvalio moj sag od zebrine kože." "Jako je lijep." "Donio sam ga iz Afrike. Vlastoručno sam ubio zebru." "Bio si u Africi?" "Nema gdje nisam bio." Kao i svi drugi u gradu, malo su se stisnuli. Desdemona i Leftv spavali su u sobi točno iznad Zizmove i Linine spavaće sobe, i prvih nekoliko noći baka je ustajala iz kreveta da položi uho na pod. "Ništa", govorila je. "Rekla sam ti." "Vrati se u krevet", korio ju je Leftv. "To su njihove stvari." "Kakve stvari? To ti i govorim. Nema među njima nikakvih stvari." Dok je u spavaćoj sobi kat niže Zizmo raspravljao o novim stanarima na gornjem katu. "Bome je romantičan! Upozna curu na brodu i oženi se s njom. Bez miraza." "Neki se ljudi uzimaju iz ljubavi." "Brak je za kućanstvo i djecu. Što me podsjeća." "Molim te, Jimmy, ne večeras." "A kad onda? Pet godina smo u braku a djece niotkuda. Vječno si bolesna, umorna, ovo, ono. Piješ

ulje od ricinusa?" "Da." "A magnezij?" "Da." "Dobro. Moramo ti smanjiti žuč. Ako majka ima previše žuči, dijete će biti mlitavo i neće slušati roditelje." "Laku noć, kjrieT "Laku noć, kyriaT Prije isteka tjedna, djed i baka imali su odgovore na sva pitanja o Sourmelininom braku. Zbog razlike u godinama Jimmy Zizmo ponašao se prema svojoj mladoj nevjesti više kao da mu je kći nego žena. Neprestano joj je govorio što smije i ne smije, galamio zbog cijene i izreza njezinih haljina, naređivao joj da ide na spavanje, da ustane, da govori, da šuti. Nije joj htio dati ključeve auta dok ga ne bi nagovorila poljupcima i milovanjem. Njegov prehrambeni fanatizam čak ga je naveo da kao kakav liječnik provjerava koliko redovito ide na zahod i neke od najžešćih svađa izbile su među njima zato što je ispitivao Linu o njezinoj stolici. Sto se intimnih odnosa tiče, imali su ih, ali ne baš nedavno. Posljednjih se pet mjeseci Lina žalila na nepostojeće boljke, prepuštajući se radije muževim biljnim lijekovima nego njegovim ljubavnim nježnostima. Zizmo je sa svoje strane nekako mutno joginski vjerovao u dobrobit zadržavanja sjemena za mentalno zdravlje pa je pristao čekati da se njegovoj ženi povrati vitalnost. Kuća je bila podijeljena po spolovima kao kuće u patridhi, domovini, muškarci u sali, žene u kuhinji. Dvije sfere s odvojenim interesima, dužnostima pa čak - mogli bi reći evolucijski biolozi - obrascima razmišljanja. Leftv i Desdemona, naviknuti na život u vlastitoj kući, morali su se prilagoditi gazdinim pravilima. Osim toga, djedu je trebao posao. U to je doba bilo mnogo automobilskih tvrtki kod kojih se moglo zaposliti. Postojali su Chalmers, Metzger, Brush, Columbia i Flanders. Bili su tu Hupp, Paige, Hudson, Krit, Saxon, Libertv, Rickenbacker i Dodge. Jimmy Zizmo je, međutim, imao vezu u Fordu. "Ja sam im dobavljač", rekao je. "čega?" "Različitih goriva." Ponovno su sjedili u Packardu, koji je podrhtavao na tankim gumama. Spuštala se lagana izmaglica. Lefty je škiljio kroz zamagljeno prednje staklo. Malo po malo, kako su se približavali Aveniji Michigan, postajao je svjestan monolita koji se uzdiže u daljini, zgrade nalik divovskim crkvenim orguljama čije cijevi strše u nebo. Osjetio se i vonj: isti onaj vonj koji će godinama kasnije zapahnuti uzvodno uz rijeku i pronaći me u krevetu ili dok branim na golu u hokeju na travi. Kao i moj, vrlo sličan orlovski nos, i djedov se nos namjestio u stanje pripravnosti. Raširio je nosnice. Udahnuo je. Isprva je miris bio prepoznatljiv, dio organskog svijeta pokvarenih jaja i stajskog gnoja. Ali za nekoliko sekundi kemijska svojstva smrada opržila su mu nosnice i pokrio je nos rupčićem. Zizmo se nasmijao: "Ne brini. Naviknut ćeš se." "Ne, neću." "Hoćeš da ti odam tajnu?" "Koju?" "Ne diši." Kad su stigli u tvornicu, Zizmo ga je odveo u Kadrovsku službu. "Koliko dugo živi u Detroitu?" pitao je referent. "Šest mjeseci." "Možete ir to potvrditi?" Zizmo je sad spustio glas. "Mogao bih vam dostaviti potrebne isprave kući." Referent se ogledao lijevo i desno. "Old Log Cabin?" "Samo najbolje." Šef je isturio donju usnu i odmjerio mojeg djeda. "Kako govori engleski?" "Ne tako dobro kao ja. Ali brzo uči."

"Morat će upisati tečaj i položiti test. Ako ne, leti." "Smatrajte to dogovorenim. A sad, ako biste mi napisali adresu, možemo odrediti vrijeme dostave. Bi li vam odgovarao ponedjeljak uvečer, recimo, oko osam i trideset?" "Dođite na stražnji ulaz." Djedovo kratko zaposlenje u kompaniji Ford Motors obilježilo je jedino razdoblje kad je neki Stephanides radio u automobilskoj industriji. Umjesto automobila, mi smo postali proizvođači pladnjeva s hamburgerima i grčkih salata, industrijalci spanikopite i sendviča od sira, tehnokrati nabujka od riže i pite od banane. Naša je proizvodna linija bio roštilj; naša teška mašinerija, aparat sa sokovima. Ipak, tih dvadeset i pet tjedana uspostavilo je za nas osobnu vezu s onim gigantskim, odbojnim, zastrašujućim kompleksom koji smo vidjeli s autoceste, onim kontroliranim Vezuvom transportnih žlijebova, cijevi, ljestava, mostova, vatre i dima poznatog, kao da je kakva kužna bolest ili monarh, samo po imenu boje: Rouge. Prvog dana prije odlaska na posao, Lefty je ušao u kuhinju pokazati novo radno odijelo. Raširio je ruke u flanelskoj košulji i zapucketao prstima te zaplesao u radnim čizmama, a Desdemona se smijala i zatvorila kuhinjska vrata da ne probudi Linu. Leftv je pojeo suhe šljive i jogurt za doručak uz koji je čitao nekoliko dana stare grčke novine. Desdemona mu je spremila užinu u grčkom stilu, feta sir, masline i kruh u novom američkom pakiranju, smeđoj papirnatoj vrećici. Na stražnjim vratima, kad se okrenuo da je poljubi, ustuknula je, u strahu da će ih ljudi vidjeti. A onda se sjetila da su sad u braku. Žive u mjestu koje se zove Michigan, gdje sve ptice kao da su iste boje i gdje ih nitko ne poznaje. Desdemona je zakoraknula naprijed, u susret muževim usnicama. Njihov prvi poljubac na otvorenom, pod velikim američkim nebom, na stražnjem trijemu, kraj stabla trešnje s kojeg pada lišće. U njoj je nakratko proplamsala baklja sreće i neko vrijeme gorjela tako da su iskre letjele na sve strane, sve dok Leftv nije zaokrenuo oko kuće i otišao. Dobro raspoloženje pratilo je mojeg djeda sve do tramvajskog stajališta. Drugi su radnici već čekali, šetkali s noge na nogu, pušili i šalili se. Leftv je primijetio da svi imaju metalne kutije za užinu i u nelagodi je sakrio svoju papirnatu vrećicu iza leđa. Tramvaj je prvo nagovijestilo brujanje u potplatima njegovih teških cipela. Onda se pojavio na pozadini izlazećeg sunca, Apolonova kočija, samo elektrificirana. U tramvaju su muškarci stajali u skupinama raspoređeni po jezicima. Lica su im bila izribana za posao, ali u ušima im se i dalje crnjela čađa. Tramvaj je ponovno pojurio. Ubrzo je srdačno raspoloženje zamrlo i jezici utihnuli. Blizu središta grada, nekoliko se crnaca ukrcalo na tramvaj, ali ostali su stajati na vanjskom rubu držeći se za krov. A onda se Rouge ocrtao na nebu, uzdigao se iz dima što ga je sam proizvodio. Isprva su se ukazali samo vrhovi osam glavnih dimnjaka. Svaki je porađao vlastiti tamni oblak. Oblaci su se izvijali uvis i stapali u opću pomrčinu što je visjela nad krajolikom i bacala sjenu koja je putovala uz tramvajske tračnice; i Leftv je shvatio da su muškarci zašutjeli zbog te sjene, zbog njezina neumitnog približavanja svakog jutra. Kad se navukla nad njih, muškarci su okrenuli leđa tako da je samo Leftv vidio kako svjetlo iščezava s neba dok sjena obavija tramvaj i lica muškaraca postaju siva, a jedan od mavrosa na vanjskom rubu pljunuo je krv na cestu. Zatim se u tramvaj uvukao vonj, prvo podnošljiv vonj jaja i gnoja, zatim nepodnošljiv kemijski smrad, i Leftv je pogledao ostale muškarce da vidi kako reagiraju, ali nisu reagirali iako su i dalje disali. Vrata su se otvorila i svi su izišli, jedan za drugim. Kroz dim što se navukao nad njima, Leftv je vidio druge tramvaje iz kojih izlaze drugi radnici, stotine i stotine sivih prilika koje klipšu popločenim dvorištem prema ulazu u tvornicu. Kraj njih su vozili kamioni, a Leftv se prepustio rijeci sljedeće smjene, pedeset, šezdeset, sedamdeset tisuća muškaraca koji su žurno povlačili posljednji dim cigarete ili izmjenjivali posljednje riječi - jer kako su se približavali tvornici, ponovno su progovorili, ne zato jer bi imali što reći, nego zato što iza tih vrata govor nije bio dopušten. Glavna zgrada, tvrđava od tamne opeke, penjala se šest katova u visinu, a dimnjaci sedamnaest. Iz nje su vodila dva žlijeba iznad kojih su se uzdizali vodotornjevi. Zlijebovi su vodili na promatračnice i u rafinerije iz kojih su stršali nešto manje impozantni dimnjaci. Nalikovalo je to na šumarak, kao da je vjetar raznio sjeme osam glavnih dimnjaka Rougea pa je deset ili dvadeset ili pedeset manjih debla izniknulo iz neplodne zemlje oko tvornice. Lefty je vidio tračnice, goleme silose uz rijeku, divovsku smočnicu ugljena, koksa i željezne rudače, i mostove što se protežu iznad svega poput gigantskih pauka. Trenutak prije

no što su ga vrata usisala, primijetio je tegljač i komadić rijeke kojoj su francuski istraživači dali ime po njezinoj crvenkastoj boji, davno prije nego što je voda postala narančasta od otpada ili se zapalila. Povijesna činjenica: ljudi su prestali biti ljudi 1913. Te je godine Henry Ford stavio aute na kuglične ležajeve i natjerao radnike da usvoje brzinu tekuće vrpce. Isprva su se radnici bunili. Hrpimice su davali otkaz jer nisu mogli prilagoditi tijela novom ritmu vremena. Odonda se, međutim, prilagodba utisnula u genski kod; svi smo je do neke mjere naslijedili pa se bez problema prikopčavamo na džojstike i daljinske upravljače, i u stotinu vrsta repetitivnih radnji. Ali 1922., biti stroj još je bilo razmjerno novo. U tvorničkom su pogonu djeda obučili za posao u roku od sedamnaest minuta. Genijalnost nova proizvodnog postupka dijelom se sastojala u podjeli posla na zadatke koji ne traže nikakvu vještinu ni znanje. Tako se moglo zaposliti ama baš svakoga. I svakog otpustiti. Predradnik je pokazao Leftvju kako da uzme kuglični ležaj s tekuće vrpce, izbrusi ga tokarilicom i vrati ga na vrpcu. Sa štopericom u ruci odmjerio je pokušaj novog zaposlenika. A onda je kimnuo i odveo Leftvja do njegovog položaja na vrpci. Slijeva mu je stajao čovjek po imenu Wierzbicki; zdesna, čovjek po imenu O'Mallev. Na trenutak su to tri čovjeka koja zajedno čekaju. A onda zazviždi zviždaljka. Svakih četrnaest sekundi Wierzbicki zarubi ležaj i Stephanides izbrusi ležaj i O'Mallev pričvrsti ležaj za bregastu osovinu. Osovina putuje dalje na vrpci, vijuga kroz tvornicu, kroz oblake metalne prašine, kroz kisele magle, sve dok drugi radnik pedeset metara dalje ne podiže ruke i skida osovinu i stavlja je na blok motora (dvadeset sekundi). Istodobno drugi muškarci skidaju dijelove s okolnih vrpci - rasplinjač, distributer, dovodnu cijev - i pričvršćuju ih na blok motora. Iznad njihovih pognutih glava, goleme osovine vitlaju čeličnim šakama na parni pogon. Nitko ne izgovara ni riječ. Wierzbicki zarubi ležaj i Stephanides izbrusi ležaj i O'Mallev pričvrsti ležaj za bregastu osovinu. Osovina kruži pogonom dok se ne ispruži jedna ruka i skida je s vrpce i stavlja na blok motora koji izgleda sve šašavije s uvojcima cijevi i pernatim ukrasima propelera. Wierzbicki zarubi ležaj i Stephanides izbrusi ležaj i O'Mallev pričvrsti ležaj za bregastu osovinu. Dok drugi radnici zavrću filter za zrak (sedamnaest sekundi) i pričvršćuju anlaser (dvadeset šest sekundi) i stavljaju zamašnjak. U kojem je trenutku motor završen i posljednji ga muškarac šalje dalje, na put... Osim što to nije posljednji muškarac. Dolje su drugi koji prihvaćaju motor dok mu se šasija kotrlja u susret. Ti ljudi pričvršćuju motor za prenosnik brzina (dvadeset pet sekundi). Wierzbicki zarubi ležaj i Stephanides izbrusi ležaj i O'Mallev pričvrsti ležaj za bregastu osovinu. Moj djed vidi samo ležaj pred sobom, njegove ga ruke skidaju s vrpce, bruse i stavljaju natrag dok se na vrpci već pojavljuje sljedeći. Pokretna vrpca iznad njegove glave proteže se unatrag do ljudi koji kuju ležajeve i ubacuju ingote u peći; ide natrag sve do ljevaonice gdje rade crnci, s naočalama koje ih štite od paklena svjetla i vrućine. Oni ubacuju željeznu rudaču u visoke peći i zaimačama ulijevaju rastaljeni čelik u kalupe za kovinu. Ulijevaju točno određenom brzinom - prebrzo, i kalupi će eksplodirati; presporo, i čelik će se skrutnuti. Ne mogu stati čak ni da otresu goruće trunke metala s ruku. Katkad ih ukloni predradnik; katkad ni on. Ljevaonica je najdublji zakutak Rougea, njegova rastaljena jezgra, ali vrpca ide još dalje. Proteže se van, na brda ugljena i koksa; ide do rijeke, gdje pristaju tegljači da istovare rudu, a tu se vrpca pretvara u samu rijeku i zmijoliko vijuga do šuma na sjeveru dok ne dospije do izvora, koji je sama zemlja, vapnenac i pješčanik u njoj; a onda vrpca teče natrag, iz donjih slojeva zemlje na rijeku, na tegljače i napokon do kranova, lopata i peći gdje se pretvara u rastaljeni čelik i ulijeva u kalupe gdje se hladi i skrutnjava u automobilske dijelove brzine, osovine i rezervoar za gorivo Modela T iz 1922. Wierzbicki zarubi ležaj i Stephanides izbrusi ležaj i O'Mallev pričvrsti ležaj za bregastu osovinu. Iznad i iza njih, pod različitim kutovima, radnici trpaju pijesak u kalupe za kovinu, ili čekićem nabijaju zakovice u kalupe ili ubacuju kalupe u peći. Vrpca nije jedna jedina vrpca nego mnogo njih koje se granaju i križaju. Drugi radnici pečate dijelove karoserije (pedeset sekundi), skidaju ih s vrpce (četrdeset dvije sekunde) i leme dijelove zajedno (minuta i deset sekundi). Wierzbicki zarubi ležaj i Stephanides izbrusi ležaj i O'Mallev pričvrsti ležaj za bregastu osovinu. Osovina leti kroz tvornicu sve dok je netko ne skine s vrpce, pričvrsti za blok motora koji postaje sve šašaviji s propelerima, cijevima i svjećicama. I onda

je motor završen. Jedan ga spušta na šasiju koja mu se kotrlja u susret dok ostala trojica vade karoseriju iz peći u kojoj se crni površinski lak zapekao do visokog sjaja tako da im se u njemu zrcale lica i na trenutak se prepoznaju prije 07 nego što spuste karoseriju na šasiju koja joj se kotrlja u susret. Jedan skače na prednje sjedalo (tri sekunde), okreće ključ (dvije sekunde) i odvozi automobil. Danju bez riječi; uvečer, stotine riječi. Svake večeri po završetku radnog vremena moj iscrpljeni djed izlazio je iz tvornice i vukao se do susjedne zgrade u kojoj se smjestila Fordova škola engleskog jezika. Sjedio je u klupi s otvorenom bilježnicom pred sobom. činilo mu se da klupa vibrira na podu brzinom pokretne vrpce, 1,9 km na sat. Gledao je englesku abecedu raspoređenu u frizu na zidovima učionice. Oko njega su u redovima sjedili muškarci s identičnim bilježnicama. Kose skorene od osušena znoja, očiju crvenih od metalne prašine, hrapavih ruku, deklamirali su poslušno kao dječaci u crkvenom zboru. "Zaposlenici moraju kod kuće rabiti mnogo sapuna i vode." "Ništa tako ne pomaže ispravnom življenju kao čistoća." "Ne pljuj na pod u svojemu domu." "Ne dopuštaj muhama da uđu u kuću." "Najnapredniji narodi su najčišći." Katkad je sat engleskoga trajao i na poslu. Jedan tjedan, nakon predavanja koje mu je predradnik održao o povećanju produktivnosti, Lefty je ubrzao rad i počeo brusiti ležaj svakih dvanaest sekundi, umjesto svakih četrnaest. Kad se kasnije vratio sa zahoda, vidio je da su mu na boku brusilice napisali riječ "ŠTAKOR". Netko je prerezao remen. Dok je tražio novi remen u ostavi s opremom, zatulila je sirena. Vrpca je stala. "Koji je tebi vrag?" izderao se predradnik na njega. "Kad god ugasimo vrpcu, gubimo novac. Ako se ovo još jedanput dogodi, letiš na ulicu. Jasno?" "Jasno, gospodine." "U redu! Puštaj je!" I vrpca je ponovno krenula. Kad je predradnik otišao, O'Mallev se osvrnuo lijevo i desno i nagnuo se prema Leftvju da mu šapne, "Nemoj nam tu rušiti brzinske rekorde. Jesi shvatio? Onda svi moramo raditi brže." Desdemona je ostajala kući i kuhala. Bez svilaca koje bi pazila i dudova koje bi obirala, bez susjeda s kojima bi čavrljala ili koza koje bi muzla, baka je vrijeme ispunila hranom. Dok je Lefty bez stanke brusio ležaje-ve, Desdemona je izrađivala pastitsio, musaku i galaktobureko. Posipala je kuhinjski stol brašnom i drškom metle koji je izbijelila hidrogenom valjala tijesto tanko poput papira. S njezine tekuće vrpce silazile su kore tijesta, jedna za drugom. Ispunile su kuhinju. Prekrile su dnevnu sobu, gdje je pokućstvo zaštitila plahtama. Desdemona je koračala gore-dolje uz vrpcu i dodavala orahe, maslac, med, špinat, sir, zatim slagala još slojeva tijesta, a onda dodavala još maslaca dok zgotovljeni pripravak ne bi ubacila u peć. U Rougeu su radnici padali s nogu od vrućine i umora dok je u ulici Hurlbut moja baka odrađivala dvostruku smjenu. Ustajala je ujutro pripraviti doručak i pripremiti užinu mužu, a onda marinirala janjeći but u vinu i češnjaku. Poslijepodne je proizvodila vlastite domaće kobasice, začinjene koromačem, i vješala ih o cijevi grijanja u podrumu. U tri je pristavljala večeru i tek onda prekidala rad i sjedala za kuhinjski stol da provjeri u sanjarici što je značio san što ga je sinoć usnula. Bar tri lonca uvijek su krčkala na štednjaku. Povremeno je Jimmy Zizmo dovodio kući neke od svojih poslovnih partnera, zdepaste muškarce sa šeširima nabijenim na glavurde mesnate poput pršuta. Desdemona ih je posluživala jelom u svako doba dana i noći. Onda bi ponovno otišli u grad. Desdemona bi pospremila. Jedino što nikako nije htjela u kupnju. Američki su je dućani zbunjivali. Ono što se tamo prodavalo, deprimiralo ju je. Cak i godinama kasnije, kad bi vidjela jabuku iz supermarketa u našoj kuhinji, podigla bi je i ismijala, govoreći, "Ovo nije ništa. To smo mi bacali kozama." Kad god je zakoračila u lokalno samoposluživanje, samo bi osjetila kako joj nedostaju arome breskvi, smokava i zimskih kestena iz Burse. Već prvih mjeseci u Americi, Desdemona je patila od "tuge za domom kojoj nema lijeka". Tako je Leftvja zapadalo da poslije posla u tvornici i sata engleskog ide po janjetinu i

povrće, začine i med. I tako su živjeli... mjesec... tri... pet. Propatili su prvu zimu u Michi-ganu. Jedne siječanjske noći, netom poslije jedan ujutro, Desdemona Stephanides spava, s omraženom kapom Udruge mladih kršćanki na glavi, da se obrani od vjetra što puše kroz tanke zidove. U radijatoru zviždi i zvekeće. Leftv uz svjetlost svijeće dovršava zadaću s bilježnicom na koljenima i olovkom u ruci. A iz zida: nešto sušne. On podiže pogled i vidi par crvenih okica kako bljeskaju iz rupe u podnoj dasci. Prije no što baci olovku na štetočinu, napiše ŠTAKOR. Desdemona i dalje spava. On joj prolazi prstima kroz kosu. Kaže joj na engleskom "Hello, sweetheartx'. Nova zemlja i njezin jezik pomogli su mu da potisne prošlost još dalje iza sebe. Uspavana prilika kraj njega svake mu je noći sve manje sestra i sve više žena. Zakon o zastari istječe dan za danom, rok se bliži kraju, a sjećanje na zločin se ispire. (Ali što ljudi zaboravljaju, stanice pamte. Tijelo, taj slon...) Stiglo je proljeće 1923. Djedu, naučenu na mnogovrsne konjugacije drevnih grčkih glagola, engleski se pokazao razmjerno jednostavnim jezikom, ma kako nesuvisao bio. Kad je već prožvakao dobar dio engleskog vokabulara, počeo je u zalogajima razabirati poznate sastojke, grčke začine u korijenima, prefiksima i sufiksima. Spremala se proslava za završetak Fordove škole engleskog. Kao jednog od najboljih učenika, Leftvja su pozvali da sudjeluje. "Kakva je to proslava?" pitala je Desdemona "Ne mogu ti reći. Bit će iznenađenje. Ali moraš mi sašiti neku odjeću." "Kakvu odjeću?" "Kao izpatridhe" Bilo je to u srijedu uvečer. Leftv i Zizmo bili su u sali kad je odjednom ušla Lina da posluša radio emisiju "Sat s Ronnie Ronnette". Zizmo ju je odmjerio s neodobravanjem, ali ona se skrila iza slušalica. "Misli da je jedna od ovih Amerikanidhes", rekao je Zizmo Leftvju. "Gledaj. Vidiš? čak i noge prekriži dok sjedi." "Ovo je Amerika", rekao je Leftv. "Sad smo svi Amerikanidhes." "Ovo nije Amerika", odvratio je Zizmo. "Ovo je moja kuća. Ovdje ne živimo kao Amerikanidhes. Tvoja žena to razumije. Vidiš li nju u sali da pokazuje noge i sluša radio?" Netko je pokucao na vrata. Zizmo, koji je gajio neobjašnjivu averziju prema nenajavljenim gostima, skočio je na noge i posegnuo pod sako. Mahnuo je Leftvju da se ne miče. Lina je primijetila da se nešto događa i skinula slušalice. Ponovno se čulo kucanje na vratima. "Kyrie", rekla je Lina, "ako te hoće ubiti, pa ne bi valjda kucali!" "Tko će ubiti!" rekla je Desdemona koja je dojurila iz kuhinje. "Samo kažem tako", rekla je Lina, koja je o uvoznim poslovima svojeg muža znala više no što je pokazivala. Kliznula je do vrata i otvorila ih. Na otiraču za noge stajala su dva muškarca. Nosili su siva odijela, prugaste kravate, crne cipele s gumenim potplatom. Imali su kratke zaliske. U rukama su držali jednake torbe za spise. Kad su skinuli šešire, pokazalo se da imaju jednaku kestenjastu kosu, uredno razdijeljenu po sredini. Zizmo je izvukao ruku ispod sakoa. "Mi smo s Fordovog sociološkog odjela", rekao je onaj viši. "Je li gospodin Stephanides kod kuće?" "Da?"rekaojeLefty. "Gospodine Stephanides, da vam objasnimo zašto smo ovdje." "Uprava je predvidjela", glatko je nastavio onaj niži, "da bi pet dolara u rukama nekih ljudi moglo predstavljati krupnu prepreku na putu ćudoređa i ispravnog života, čak ih pretvoriti u prijetnju društvu općenito." "Stoga je gospodin Ford odlučio" - ponovno je preuzeo viši - "da novac ne može primiti nitko tko ga neće umjeti potrošiti razborito i suzdržano." "Osim toga" - ponovno će niži - "i kad se netko kvalificira kako je planirano ali kasnije razvije slabosti, u djelokrugu je tvrtke da mu oduzme dio zarade sve dok se ne popravi i rehabilitira. Smijemo ući?" Kad su prešli prag, razdvojili su se. Visoki je izvadio blok za pisanje iz torbe. "Postavit ću vam

nekoliko pitanja, ako nemate ništa protiv. Pijete li, gospodine Stephanides?" "Ne, ne pije", odgovorio je Zizmo umjesto njega. "A tko ste vi, ako smijem pitati?" "Zovem se Zizmo." "A vi ste tu stanar?" "Ovo je moja kuća." "Znači, gospodin i gđa Stephanides su stanari?" "Tako je." "Ne valja. Ne valja", rekao je visoki. "Mi potičemo naše zaposlenike da podižu hipotekarne kredite." "On radi na tome", rekao je Zizmo. U međuvremenu je niski ušao u kuhinju. Podizao je poklopce s lonaca, otvorio vrata pećnice, zavirio u kantu za smeće. Desdemona je zaustila da prigovori, ali Lina ju je spriječila pogledom. (A uočite kako se Desdemoni nos počeo trzati. Već dva dana njuh joj je nevjerojatno oštar. Hrana joj miriše čudnovato, feta po nošenim čarapama, masline kao kozji brabonjci.) "Kako često se kupate, gospodine Stephanides?" pitao je visoki. "Svaki dan, gospodine." "Kako često perete zube?" "Svaki dan, gospodine." "čime ih perete?" "Sodom bikarbonom." Sad se niski uspeo stubama na kat. Provalio je u spavaću sobu mojih djeda i bake i proučio posteljinu. Ušao je u kupaonicu i pregledao zahodsku dasku. "Od sada rabite ovo", rekao je visoki. "To je pasta za zube. Evo vam i nova četkica." Smeten, djed je uzeo što su mu dali. "Mi smo iz Burse", objasnio je. "To je velik grad." "četkajte i desni. Prema gore po donjim zubima i prema dolje po gornjim zubima. Dvije minute svako jutro i svaku večer. Da vidimo. Probajte." "Mi smo civilizirani." "Da li mi se to čini ili vi odbijate poduku iz osobne higijene?" "Slušajte vi", rekao je Zizmo. "Grci su gradili Partenon i Egipćani su gradili piramide dok su Anglosaksonci još nosili životinjske kože." Visoki je dugo gledao Zizma, a onda nešto zapisao u blok. "Ovako?" rekao je djed. Užasno je iskesio zube i stao ribati četkicom gore-dolje po suhim ustima. "Tako je. Izvrsno." Niski je opet sišao s kata u prizemlje. Otvorio je blok i počeo nabrajati: "Broj jedan. Kanta za smeće u kuhinji nema poklopca. Broj dva. Muha na kuhinjskom stolu. Broj tri: previše češnjaka u hrani. To izaziva žgaravicu." (Tu Desdemona otkriva što joj smeta: kosa niskog muškarca. Mučno joj je od mirisa briljantina na njoj.) "Vrlo obzirno od vas što dolazite ovamo i zanimate se za zdravlje vašeg zaposlenika", rekao je Zizmo. "Ne bismo nikako htjeli da se netko razboli, je li tako? To bi moglo zakočiti proizvodnju." "Pravit ću se da ovo nisam čuo", rekao je visoki. "Budući da vi ionako niste zaposlenik tvrtke Ford Motors. Ipak" - okrenuvši se prema djedu - "moram vam reći, gospodine Stephanides, da ću u svojem izvještaju zabilježiti u kakvom društvu živite. Pismeno ću preporučiti da se vi i gđa Stephanides preselite u vlastitu kuću čim to bude financijski moguće." "A smijem li pitati čime se vi bavite, gospodine?" zanimalo je niskoga. "Ja sam prevoznik", rekao je Zizmo. "Lijepo od vas, gospodo, što ste navratili", umiješala se Lina. "Ali ako biste nas sad mogli ispričati, upravo se spremamo večerati. Kasnije moramo u crkvu. I naravno, Leftv mora biti u krevetu već u devet kako bi se naspavao. Voli ujutro biti odmoran i svjež." "Dobro je to. Dobro." Zajedno su nataknuli šešire na glavu i otišli.

I tako dolazimo do tjedana kad se bliži proslava mature u školi engleskog. Do Desdemone, koja šije prsluk palikari, veze ga crvenim, bijelim i plavim nitima. Do Leftvja, koji jednog petka uvečer izlazi s posla i prelazi ulicu Miller da dobije plaću iz oklopljenog kamiona. Ponovno do Leftvja, u večer proslave, dok se vozi tramvajem na Trg Cadillac i ulazi u trgovinu odjeće Gold. Ondje ga čeka Jimmv Zizmo da mu pomogne odabrati odijelo. "Već je gotovo ljeto. Što kažeš na nešto krem? Sa žutom svilenom kravatom?" "Ne. Učitelj engleskog nam je rekao. Samo plavo ili sivo." "Hoće te pretvoriti u protestanta. Odupri se!" "Uzet ću plavo odijelo, molim vas, hvala", kaže Lefty na najboljem engleskom što može. (I taj vlasnik dućana očito duguje Zizmu uslugu. Daje im 20 posto popusta.) U međuvremenu, u ulici Hurlbut, otac Stvlianopoulos, starješina u grčkoj pravoslavnoj crkvi Uznesenja, napokon je došao blagosloviti kuću. Desdemona nervozno promatra svećenika dok ispija čašu metakse koju mu je ponudila. Kad su ona i Leftv postali članovi pastve, stari je svećenik pitao, reda radi, jesu li se vjenčali po pravoslavnom obredu. Desdemona je odgovorila potvrdno. Odrasla je u uvjerenju da svećenici odmah znaju govori li tko istinu ili ne, ali otac Stvlianopoulos samo je kimnuo i upisao njihova imena u crkvene knjige. Sad odlaže čašu, ustaje i izgovara blagoslov, škropeći svetom vodom prag. Prije no što je završio, međutim, Desdemoni se opet budi nos. Može nanjušiti što je svećenik ručao. Osjeća zadah ispod njegovih pazuha dok radi znak križa. Na vratima, dok ga prati, zadržava dah. "Hvala vam, oče, hvala vam." Stvlianopoulos odlazi svojim putem. Ali nema joj pomoći. čim ponovno udahne, namiriše gnojivo u cvjetnim gredicama i kupus što ga kuha gospođa Czeslawski vrata do i gorčicu koja je sto posto negdje otvorena, i svi ti mirisi joj se miješaju i izvrću dok prinosi ruku trbuhu. U tom času otvaraju se vrata spavaće sobe. Izlazi Sourmelina. Puder i rumenilo prekrivaju joj jednu stranu lica; druga strana, nenašminkana, izgleda zeleno. "Nešto ti smrdi?" pita ona. "Da. Sve mi smrdi." "O Bože." "Pa što je to?" i "Nisam mislila da će mi se to dogoditi. Tebi možda. Ali meni ne." A sad smo u dvorani Detroit Light Guard Armorv, kasnije te večeri, u 19 sati. Nazočna publika, oko dvije tisuće ljudi, smješta se na sjedala dok se svjetla polako prigušuju. Istaknuti se poslovni ljudi rukuju. Jim-my Zizmo, u novom krem odijelu sa žutom kravatom, prekriži noge i trese jednom dvobojnom cipelom. Lina i Desdemona drže se za ruke, udružene u tajanstvenom zajedništvu. Zastor se otvara i čuju se uzdasi i tu i tamo pljesak. Na kulisama je naslikan parobrod, dva visoka dimnjaka i komad palube i ograde. Mo-stić vodi do druge središnje točke na pozornici: divovskog sivog kotla na kojem su ispisane riječi kotao za taljenje fordove Škole engleskog. Svira neki europski pučki napjev. Odjednom se na mostu pojavljuje usamljena prilika. Odjeven u balkansku nošnju s prslukom, širokim hlačama i visokim kožnim čizmama, doseljenik nosi sve što posjeduje u zavežljaju na štapu. Usplahireno se ogledava oko sebe i potom se spušta u kotao za taljenje. "Kakva propaganda!" mrmlja Zizmo na svojem sjedalu. Lina ga ušutkava. Sad se u kotao spušta SIRIJA. Zatim ITALIJA, POLJSKA, NORVEŠKA, PALESTINA. I napokon: GRčKA. "Gle, tojeLeftv!" Moj djed, koji na sebi ima izvezeni palikari, poukamiso s napuhnu-tim rukavima i plisiranu suknju foustanellu, korača mostom. Zastaje trenutak da pogleda publiku, ali jasna ga svjetla zasljepljuju. Ne vidi moju baku, koja gleda u njega i puca od svoje tajne. NJEMAčKA ga potapka po leđima. "Macht schnell. Oprostite. Idi brzije." U prvom redu Henrv Ford kima s odobravanjem i uživa u predstavi. Gospođa Ford hoće mu nešto šapnuti na uho, ali on joj rukom odmahuje da ne. Njegove plave galeblje oči strijeljaju od lica do lica kad se na pozornicu uspinju učitelji engleskog. Nose duge žlice koje uranjaju u lonac. Svjetla se mijenjaju u crvena dok učitelji miješaju. Nad pozornicom se uzdiže para.

U kotlu tijesno nagurani muškarci zbacuju sa sebe doseljeničke nošnje i navlače odijela. Udovi se isprepleću, noge gaze po nogama. Leftv govori, "Pardon, oprostite" i osjeća se do kosti američki dok odijeva plave hlače i sako od vunenog štofa. U ustima: trideset dva zuba oprana na američki način. Pod pazuhom: obilato posut američkim dezodo-ransom. A sad se odozgo spuštaju kuhače, ljudi se miješaju u krug i u krug... ... dok dvojica, jedan visok, drugi nizak, stoje sa strane, s papirom u ruci... ... a u publici moja baka ima zaprepašten izraz... ... a kotao za taljenje prekipi. Crvena svjetla jačaju. Orkestar udari svirati Yankee Doodle. Jedan po jedan, diplomci Fordove škole engleskoga izlaze iz lonca. Odjeveni u plava i siva odijela, penju se i mašu američkim zastavama uz gromoglasan pljesak. Zastor se nije još pravo ni spustio, kad su mu pristupili ljudi iz Sociološkog odjela. "Položio sam završni ispit", rekao im je djed. "Devedeset tri posto! I danas otvaram štednu knjižicu." "Zvuči dobro", rekao je visoki. "Ali na žalost, prekasno", rekao je niski. Izvadio je komadić papira iz džepa, u boji dobro poznatoj u Detroitu: ružičastoj. "Malo smo provjeravali vašeg stanodavca. Tog takozvanog Jimmvja Zizma. On ima policijski dosje." "Ne znam ništa", rekao je djed. "Siguran sam da je to greška. On je čovjek na mjestu. Vrijedno radi." "Žao mi je, gospodine Stephanides. Ali jasno vam je da gospodin Ford ne može zaposliti nikoga tko je povezan s takvima. U ponedjeljak ne morate više doći na posao." Dok je djed pokušavao shvatiti što su mu rekli, niski se nagnuo prema njemu. "Nadam se da ste iz ovoga izvukli pouku. Ako upadnete u loše društvo, možete i sami potonuti. Vi mi izgledate kao pristojan čovjek, gospodine Stephanides. Zbilja. Želimo vam sve najbolje u budućnosti." Nekoliko minuta kasnije Lefty je izišao u susret ženi. Iznenadio se kad ga je pred svima zagrlila i nije puštala. "Svidjela ti se predstava?" "Nije to." "Nego što je?" Desdemona je pogledala muža u oči. Ali Sourmelina je bila ta koja je sve objasnila. "Tvoja žena i ja?" rekla je na jednostavnom engleskom. "Obje u drugom stanju." 1 MlNOTAURI Sčim ja nikad neću imati previše veze. Kao i većina hermafrodita, ali nipošto svi, ne mogu imati djecu. To je jedan od razloga zašto se nikad nisam ženio. To je, osim srama, jedan od razloga što sam se odlučio zaposliti u Ministarstvu vanjskih poslova. Nikad nisam htio dugo ostajati na istome mjestu. Kad sam počeo živjeti kao muško, majka i ja preselili smo se iz Michigana i odonda se nisam prestao seliti. Za godinu ili dvije otići ću iz Berlina, na novo mjesto. Bit ću tužan što idem. Ovaj jednom podijeljeni grad podsjeća me na mene samog. Moju borbu za vlastito ujedinjenje, Einheit. Kako dolazim iz grada koji je još raspolućen rasnom mržnjom, ovdje u Berlinu osjećam nadu. Riječ-dvije o mojem sramu. Ne odobravam ga. Trudim ga se iz petnih žila nadvladati. Cilj interseksualnog pokreta jest ukinuti zahvat genitalne rekonfiguracije u djetinjoj dobi. Prvi korak u toj borbi je uvjeriti svijet - a posebno pedijatre endokrinologe - da hermafrodit-ski spolni organi nisu bolesni. Jedno od dvije tisuće djece rađa se s ambivalentnim genitalijama. To znači da u Sjedinjenim Državama, s populacijom od dvjesto sedamdeset pet milijuna, danas živi sto trideset sedam tisuća interseksualaca. Ali mi hermafroditi ljudi smo kao i svi drugi. A ja sam po prirodi apo-litičan. Ne volim udruživanje u skupine. Premda sam član Interseksualnog društva Sjeverne Amerike, nikad nisam sudjelovao u njihovim demonstracijama. Živim svoj život i ližem svoje rane. To nije najbolji način života. Ali takav sam ja.

Najpoznatiji hermafrodit u povijesti? Ja? Ugodno mi je to napisati, ali dug je još put preda mnom. Na poslu se držim za sebe, samo sam nekolicini prijatelja odao što sam. Na koktelima i primanjima, kad se slučajno nađem kraj bivšeg veleposlanika (koji je također iz Detroita), razgovaramo o detroitskim Tigrovima. Ovdje u Berlinu tek nekoliko ljudi zna moju tajnu. Sad se otvaram lakše nego prije, ali nisam dosljedan. Nekih večeri sve otkrijem ljudima koje sam tek upoznao. U drugim slučajevima zauvijek šutim. To posebno vrijedi za žene koje me privlače. Kad upoznam neku koja mi se sviđa i kojoj se izgleda i ja sviđam, povlačim se. U noćnim izlascima u Berlinu, osokoljen kvalitetnom Riojom, često zaboravim na svoj tjelesni nedostatak i dopustim sebi da se nadam. Svlači se po mjeri šivano odijelo. I košulja marke Thomas Pink. Dame s kojima izlazim neizostavno su impresionirane mojom tjelesnom formom. (Ispod oklopa odijela na dvoredno kopčanje još je jedan oklop, mišića istreniranih u teretani.) Ali posljednju zaštitu, svoje prostrane, svoje diskretne bokserice, njih ne skidam. Nikad. Umjesto toga odlazim, uz ispriku. Odlazim i nikad se više ne javim. Tipično muški. I ubrzo opet sve radim po starom. Još jedan pokušaj, sve po pravilima. Jutros sam ponovno vidio svoju biciklistkinju. Ovaj put saznao sam kako se zove: Julie. Julie Kikuchi. Odrasla u sjevernoj Kaliforniji, diplomirala na Školi za dizajn na Rhode Islandu, sad je u Berlinu na stipendiji Kiinstlerhaus Bethanien. Ali još važnije, ovog časa: s njom imam spoj u petak uvečer. To je tek prvi spoj. Ništa se neće dogoditi. Nema razloga da spominjem svoje neobične osobine, i kako sve ove godine lutam labirintom, daleko od očiju. I od ljubavi. Simultana oplodnja dogodila se u ranim jutarnjim satima 24. ožujka 1923. godine, svaka u svojoj spavaćoj sobi, jednoj iznad druge, nakon večernjeg izlaska u kazalište. Ne znajući da će ga uskoro otpustiti, djed se istrošio za četiri karte za predstavu "Minotauri" koja se davala u Obiteljskom kazalištu. Isprva Desdemona nije htjela ići. Nije odobravala kazalište kao takvo, posebno vodvilj, ali na kraju, nije odoljela helenskoj temi pa je navukla nov par čarapa, odjenula crnu haljinu i kaput te s ostalima izišla iz kuće i sjela u zastrašujući Packard. Kad se podigao zastor u Obiteljskom kazalištu, moja je rodbina očekivala da će vidjeti cijelu priču. Kako Minos, kretski kralj, nije žrtvovao bijelog bika Posejdonu. Kako je pobješnjeli Posejdon učinio da Minosovu ženu Pasifu obuzme slijepa ljubav prema biku. Kako je dijete iz tog zagrljaja, Asterion, rođen s bikovom glavom na ljudskom tijelu. Pa onda Dedal, labirint, i tako dalje. Ali čim su se upalila svjetla na pozornici, postalo je jasno da je u predstavi naglasak na netradicio-nalnom. Jer na pozornicu su doskakutale zboristice. Utegnute u srebrne haltere, odjevene u prozirne duge halje, plesale su i recitirale strofe u potpunom neskladu sa sablasnim piskom flauta. Pojavio se Minotaur, glumac s glavom bika od papier-machea. Bez trunke smisla za klasičnu psihologiju, glumac je svoj polučovječji lik igrao kao čisto filmsko čudovište. Režao je; bubnjevi su udarali; zboristice su podvriskivale i bježale. Minotaur ih je ganjao i, naravno, uhvatio, svaku pojedinu, i krvavo ih proždirao te odvukao blijeda, bespomoćna tijela dublje u labirint. I zastor je pao. U osamnaestom redu, moja je baka iznijela svoje kritičko mišljenje. "Isto kao slike u muzeju", rekla je. "Samo izlika da se prikaže ljude bez odjeće." Zahtijevala je da odu prije drugog čina. Kod kuće, dok su se spremali na počinak, četvero kazališnih gledatelja obavilo je uobičajene večernje radnje. Desdemona je oprala čarape, upalila noćno svjetlo u hodniku. Zizmo je popio čašu soka od papaje za koji je tvrdio da blagotvorno djeluje na probavu. Leftv je uredno objesio odijelo na vješalicu, prstima ravnajući crtu na nogavicama, dok je Sourmelina skinula šminku kremom i legla u krevet. Sve četvero, krećući se svaki u svojoj pojedinačnoj orbiti, pretvaralo se da predstava nije na njih ostavila nikakav dojam. Ali sad je Jimmy Zizmo ugasio svjetlo u spavaćoj sobi. Legao je u svoj krevet za jednoga - i otkrio da je zauzet! Sourmelina je sanjala o djevojkama iz kora i u snu je prešla sag između dva kreveta. Mrmljajući strofe, zajahala je zamjenskog muža. ("Vidiš?" rekao je Zizmo u mraku. "Nema žuči. To ti je od ricinusova ulja.") Na katu bi Desdemona možda i čula nešto kroz pod, da se nije pretvarala da spava. Protiv njezine volje, i nju je uzbudila predstava. Minotaurova životinjska, mišićava bedra. Njegove žrtve sugestivno raširenih nogu. Posramljena zbog svojeg uzbuđenja, nije to pokazala nikakvim vanjskim znakom. Ugasila je lampu. Poželjela mužu laku noć. Zijevnula je (također

namješteno napadno) i okrenula mu leđa. Dok joj se Lefty prikrao odostraga. Zamrznite kadar. Ovo je prevažna noć, ova noć, za sve umiješane (uključivši i mene). Želim zabilježiti položaje (Lefty dorsalno, Lina na trbuhu podignute glave) i okolnosti (amnestija noći) i izravni povod (drama o čudovišnom križancu). Roditelji obično djeci prenose tjelesne crte, ali uvjeren sam da se nasljeđuje i štošta drugo: motivi, scenariji, čak i sudbine. Neću li se i ja prišuljati s leđa djevojci koja se pretvara da spava? I neće li i to uključiti neku dramu i nekoga tko umire na pozornici? Genealoška pitanja na stranu, vraćam se biološkim činjenicama. Kao cimerice u istoj sobi u studentskom domu, Desdemona i Lina uskladile su menstrualni ciklus. Ta je noć pala četrnaestog dana ciklusa. Nikakav termometar nije to potvrdio, ali nekoliko tjedana kasnije simptomi mučnine i hiperosjetljivi nosevi jesu. "Tko god je to nazvao jutarnjom mučninom, mora da je bio muško", izjavila je Lina. "Samo je ujutro bio doma da je primijeti." Mučnina se nije pridržavala nikakvih rasporeda; nije gledala na sat. Bilo im je zlo poslijepodne, i usred noći. Trudnoća je bila kao barka u oluji s koje nisu mogle umaknuti. I tako su se privezale za jarbole postelja i podnosile podivljalo more. Sve s čim su dolazile u dodir, plahte, jastuci, sam zrak, okretalo se protiv njih. Dah muževa nepodnošljivo im je zaudarao i, kad im nije bilo odviše zlo da se pomaknu, mlatarale su rukama dajući muškarcima znak da se drže podalje. Trudnoća je muževima podrezala krila. Nakon prvotne navale muškog ponosa, brzo su uvidjeli kakvu im je minornu ulogu priroda dodijelila u drami razmnožavanja i krotko su se i šutke povukli, pomalo zbunjeni, katalizatori eksplozije koju nisu umjeli objasniti. Dok su im žene veličanstveno patile u spavaćim sobama, Zizmo i Lefty povlačili su se u salu da slušaju glazbu, ili se vozili do kavane u grčkom kvartu gdje nikoga ne smeta njihov miris. Igrali su trik-trak i bistrili politiku, i nitko nije govorio o ženama jer je u kavani svatko bio neženja, bez obzira na to koliko je star i koliko je djece napravio ženi koja se sad radije posvećivala njima nego njemu. Vodili su se uvijek isti razgovori, o Turcima i njihovim zvjerstvima, o Venizelosu i njegovim pogreškama, o kralju Konstantinu i njegovu povratku, i o neosvećenom zločinu spaljene Smirne. "I je li kome stalo? Ne!" "Kao što je Berenger rekao Clemenceauu: 'Tko posjeduje naftu, posjeduje svijet'." "Prokleti Turci! Ubojice i silovatelji!" "Oskvrnuli su Aju Sofiju, a onda su uništili Smirnu!" Ali tu je Zizmo podigao glas: "Prestanite naricati. Za rat su krivi Grci." "Kako!" "Tko je koga napao?" upitao je Zizmo. "Turci su napali. 1453." "Grci nisu u stanju upravljati ni vlastitom zemljom. Što će im onda još jedna?" Tu su muškarci poskakali na noge, stolice su se prevrtale. "Koji si ti vrag, Zizmo? Prokleti Pontski Grk! Držiš stranu Turcima!" "Ja držim stranu istini", povikao je Zizmo. "Nema dokaza da su Turci podmetnuli požar. Grci su zapalili zato da za vatru okrive Turke." Lefty se umiješao između muškaraca da spriječi tučnjavu. Nakon toga Zizmo je svoje političke stavove držao za sebe. Sjedio je i mrzovoljno pio kavu te čitao šaroliku zbirku časopisa ili pamflete o putovanju svemirom i drevnim civilizacijama. Zvakao je kore limuna i nutkao Leftvja da i on žvače. Zajedno su upali u kolotečinu slučajnog drugarstva muškaraca iseljenih na vanjski rub poroda. Kao i svi budući očevi, počeli su misliti o novcu. Djed nikad nije rekao Jimmvju zašto su ga otpustili iz Forda, ali Zizmo je nagađao što je posrijedi. I tako mu je nekoliko tjedana kasnije to nadoknadio koliko je mogao. "Samo se drži kao da se idemo malo provozati." "U redu." "Ako nas zaustave, ti šuti." "U redu." "Posao je bolji nego onaj u Rougeu. Vjeruj mi. Pet dolara na dan nije ništa. A ovdje možeš jesti češnjaka koliko ti je volja."

U Packardu su, voze se pored lunaparka u Electric Parku. Vani je magla i kasno je - malo iza tri ujutro. Da budemo pošteni, lunapark bi u to doba morao biti zatvoren, ali, samo zbog mene i mojih razloga, večeras Electric Park radi cijelu noć i magla se odjednom diže tako da moj djed može pogledati kroz prozor i vidjeti vlak smrti kako juri niz zavojite tračnice. Samo trenutak jeftine simbolike, a onda se moram pokoriti strogim pravilima realizma, što znači: ne vide ni prst pred nosom. Proljetna se magla pjeni preko ograde novootvorenog mosta Belle Išle. Kugle uličnih svjetiljki žute se obrubljene aureolama u izmaglici. "Puno prometa za ovaj kasni sat", čudi se Lefty. "Da", kaže Zizmo. "Ovo je popularno mjesto noću." Most ih blago podiže iznad rijeke i spušta na tlo na drugoj obali. Belle Išle, otok u obliku paramecija na rijeci Detroit, nije niti kilometar udaljen od kanadske obale. Danju je park pun šetača i ljudi koji uživaju u pikniku na travi. Ribiči se nižu po blatnjavim obalama. Crkvene skupine drže sastanke pod šatorima. Ali kad padne mrak, na otoku zavlada ugođaj da je kopno daleko i stega popušta. Ljubavnici parkiraju na osamljenim čekama. Automobili se kotrljaju preko mosta na sumnjivim zadacima. Zizmo vozi kroz sumrak, pored osmerokutnih vrtnih paviljona i spomenika Junaku Građanskog rata, u šumu gdje su igrači Ottawe jednom bili na ljetnim pripremama. Magla liže prednje staklo. S breza se ljušti uštavljena kora ispod neba crnog kao tinta. Što većina automobila dvadesetih godina nema: retrovizore. "Upravljaj", neprestano govori Zizmo i okreće se da vidi slijedi li ih tko. Na taj način, mijenjajući se za volanom, vijugaju Centralnom avenijom i Strandom, i tri puta obilaze cijeli otok dok Zizmo nije zadovoljan. Na sjevernoistočnom kraju zaustavlja auto, prednjim dijelom u smjeru Kanade. "Zašto smo stali?" "Strpi se, vidjet ćeš." Zizmo pali i gasi prednja svjetla tri puta. Izlazi iz auta. Izlazi i Lefty. Stoje u mraku okruženi zvucima s rijeke, valovi zapljuskuju, sirene za maglu tule s tegljača. A onda se čuje još jedan zvuk: udaljeno brujanje. "Imaš svoj ured?" pita moj djed. "Skladište?" "Ovo je moj ured", maše Zizmo rukama po zraku. Pokazuje Packard: "A ovo mi je skladište." Brujanje je sve glasnije; Lefty škilji kroz maglu. "Prije sam radio za željeznicu." Zizmo vadi suhu marelicu iz džepa i jede je. "Tamo na Zapadu, u Utahu. Krv sam pišao. A onda sam se opametio." Ali brujanje se sasvim primaknulo; Zizmo otvara prtljažnik. I uto se iz magle pojavljuje čamac s izvanbrodskim motorom, plovilo elegantnih linija u kojem su dva muškarca. Gase motor i čamac klizne u trstiku. Zizmo dodaje jednom muškarcu omotnicu. Drugi strgne ceradu s pramca. Na mjesečini se presijava dvanaest drvenih sanduka, uredno poslaganih. "Sad vodim vlastitu željeznicu", kaže Zizmo. "Počni istovarivati." Tako se otkrila prava narav uvoznog biznisa Jimmvja Zizma. Nije trgovao sušenim marelicama iz Sirije, halvom iz Turske i medom iz Libanona. Uvozio je viski Hirama Walkera iz Ontarija, pivo iz Quebeca i rum iz Barbadosa preko rijeke Sv. Lovrijenca. Sam nije pio ni kapi, ali za život je zarađivao kupujući i prodajući alkohol. "Ako su ti Ameri svi do jednog pijandure, što ja tu mogu?" opravdavao se dok su se nekoliko minuta poslije vozili natrag. "Mogao si mi reći!" vikao je Lefty, bijesan. "Ako nas uhvate, nikad neću dobiti državljanstvo. Poslat će me natrag u Grčku." "Kakav izbor imaš? Imaš bolji posao? I ne zaboravi. I ti i ja imamo djecu na putu." Tako se moj djed odao kriminalu. Sljedećih osam mjeseci sudjelovao je u Zizmovoj operaciji krijumčarenja ruma i pridržavao se čudnovatog radnog vremena, te ustajao usred noći i ručao u svitanje. Usvojio je jezik ilegalne trgovine i tako učetverostručio svoj engleski rječnik. Naučio je alkohol zvati "cuga", "bingo", "rosa" i "napoj". Za mjesta gdje se pije, govorio je "birtije", "rupe", "točionice" i "podrumi". Naučio je gdje su točno razmješteni potplaćeni policajci u cijelom gradu, gdje su pogrebna poduzeća koja ne pune tijela tekućinom za balzamiranje nego džinom, crkve koje nude više od pričesnog vina, i brijačnice koje u staklenkama s pomadom za kosu drže "plavu propast". Leftv se dobro upoznao s obalom rijeke Detroit, njezinim zaštićenim otočićima i tajnim pristaništima. Mogao je prepoznati policijski brod na udaljenosti od pola kilometra. Krijumčarenje

rumom bilo je osjetljiv posao. Glavni dio potajne proizvodnje kontrolirale su Purpurna banda i mafija. U svojoj dobroti, dopustili su da se do stanovite mjere krijumčari amaterski - putovanja u Kanadu na jedan dan, ribarice koje isplovljavaju u ponoć. Žene su odlazile trajektom u Windsor s bocama od četiri litre pod haljinama. Dokle god taj sitni šverc nije potkopavao glavni biznis, bande su žmirile na jedno oko. Ali Zizmo je debelo premašio limit. Izlazili su na teren pet do šest puta na tjedan. U Packardov prtljažnik stalo je četiri sanduka alkohola, na prostrano stražnje sjedište zaklonjeno zastorima još osam. Zizmo nije poštovao ni pravila ni teritorij. "čim su izglasali prohibiciju, otišao sam u knjižnicu i proučio zemljovid", objasnio je kako je ušao u posao. "I evo ti ga na, Kanada i Michigan gotovo se ljube. Pa sam kupio kartu za Detroit. Kad sam stigao ovamo, bio sam švorc. Otišao sam bračnom posredniku u grčki kvart. Zašto Lini dopuštam da vozi ovaj auto? Jer ga je ona platila." Nasmiješio se sa zadovoljstvom, ali potom je malo bolje razmislio i lice mu se smrknulo. "Ne odobravam ženama da voze, da se razumijemo. A sad su još dobile i pravo glasa!" Gunđao je sebi u bradu. "Sjeti se one predstave koju smo gledali. Sve su žene takve. Daj im priliku i sve će se pariti s bikom." "To su samo priče, Jimmy", rekao je Leftv. "Ne možeš ih shvaćati doslovno." "Zašto ne?" nastavio je Zizmo. "Žene nisu kao mi. Putene su po prirodi. Najbolje ih je zatvoriti u labirint." "O čemu pričaš?" Zizmo se nasmiješio. "O trudnoći." Bilo je kao u labirintu. Desdemona se vrtjela ovamo i onamo, na lijevu stranu, na desnu stranu, ne bi li našla udoban položaj. Ne ustajući iz kreveta, tumarala je tamnim hodnicima trudnoće, spotičući se o kosti žena koje su prošle ovuda prije nje. Za početak, svoje majke Eufrozine (kojoj je odjednom počela nalikovati), svojih baka, prateta, i svih žena prije njih u nizu koji se proteže sve do pretpovijesti, do Eve na čiju je utrobu bačena kletva. Desdemona je upravo tjelesno upoznala te žene, dijelila njihove boli i uzdahe, strah i zaštitničke osjećaje, gnjev i očekivanja. Kao i one, polagala je ruku na trbuh pridržavajući svijet; osjećala se svemoćno i ponosno; a onda ju je uhvatio grč u leđima. Prikazujem vam sad cijelu trudnoću u ubrzanom toku. Desdemona, u osmom tjednu, leži na leđima s prekrivačem navučenim do pazuha. Svjetlo s prozora titra kako se izmjenjuju dan i noć. Tijelo joj se trza; sad je na boku, sad na trbuhu; prekrivač mijenja oblik. Vunena deka se pojavljuje i nestaje. Pladnjevi s hranom slijeću na stolić kraj kreveta i onda nekamo odskakuju pa se opet vraćaju. Ali kroz cijeli taj mahniti ples neživih predmeta, u središtu ostaje Desdemonino tijelo u mijeni. Prsa joj bujaju. Bradavice tamne. U četrnaestom tjednu lice joj se po-punjuje, tako da je prvi put prepoznajem kao yiayiu mojeg djetinjstva. S dvadeset tjedana tajanstvena se crta proteže nadolje od pupka. Trbuh joj se nadiže kao tijesto s kvascem. S trideset tjedana koža joj se tanji, a kosa postaje gušća. Put, isprva blijeda od mučnine, postupno dobiva boju, a onda blista. Sto je veća, to se manje kreće. Više ne leži na trbuhu. Nepomično raste prema kameri. Stroboskopski efekt prozora se nastavlja. S trideset šest tjedana zamata se u plahtu poput čahure. Plahta se diže i spušta, otkriva joj lice, iznureno, euforično, pomireno sa sudbinom, nestrpljivo. Otvara oči. Krikne. Lina je obljepljivala noge zidarskim kitom da spriječi proširene vene. U strahu od zadaha iz usta, držala je kutiju s mentol bombonima kraj kreveta. Svako se jutro vagala, grizući donju usnicu. Uživala je u novoj, bujnoj figuri, ali žderala se zbog posljedica. "Grudi mi više nikad neće biti iste. Znam. Nakon ovog, samo će se objesiti. Kao u National GeographicuT U trudnoći se osjećala previše kao životinja. Bilo joj je neugodno što je tako neskriveno kolonizirana. Lice joj se žarilo u naletima hormona. Znojila se, šminka joj se razlijevala. Cijeli taj proces nije se nimalo promijenio od mnogo primitivnijih faza razvoja. Povezuje je s nižim oblicima života. Podsjećao ju je na pčelu maticu koja izbacuje jajašca. Na kuju ovčarku u susjedstvu, koja si je prošlo proljeće iskopala brlog u dvorištu. Jedini joj je bijeg bio radio. Nosila je slušalice u krevetu, na kauču, u kupaonici. Ljeti je iznosila svoju Aeriolu Jr. pred kuću i sjedila pod trešnjom. Ispunjavajući glavu glazbom, bježala je iz vlastita tijela. Jedno listopadsko jutro u trećem trimestru, pred brojem 3467 u ulici Hurlbut zaustavio se taksi i iz

njega je izišao visok, mršav muškarac. Provjerio je da li je to adresa koja mu je zapisana na papiriću, pokupio stvari - kišobran i kovčeg - te platio vozaču. Skinuo je šešir i zagledao se u njega kao da čita upute s podstave. Onda je ponovno nataknuo šešir na glavu i uspeo se na trijem. I Desdemona i Lina čule su kucanje. Srele su se na ulaznim vratima. Kad su otvorile vrata, čovjek je pogledao jedan pa drugi trbuh. "Stigao sam u pravi čas" , rekao je. Bio je to dr. Philobosian. Bistrih očiju, glatko izbrijan, prebolio je tugu i jad. "Sačuvao sam vašu adresu." Pozvale su ga da uđe i ispričao im je svoju priču. Doista se na Giuliji zarazio očnom bolešću favus. Ali njegova ga je diploma medicine spasila da ga ne pošalju natrag u Grčku; Americi su trebali liječnici. Dr. Philobosian mjesec je dana ostao u bolnici na otoku Ellisu, a onda su ga uz pokroviteljstvo Armenske agencije za pomoć pustili da uđe u zemlju. Posljednjih jedanaest mjeseci živio je u New Yorku, na donjem istočnom dijelu Manhattana. "Brusio sam leće za jednog optičara." Nedavno je uspio povratiti neku imovinu iz Turske i došao je na Srednji Zapad. "Otvorit ću ordinaciju ovdje. U New Yorku već ima previše liječnika." Ostao je na večeri. Delikatno stanje nije žene oslobodilo kućanskih dužnosti. Na nateklim su nogama donosile jela s janjetinom i rižom, okru u umaku od rajčice, grčku salatu, rižu na mlijeku. Nakon svega je Desdemona skuhala grčku kavu i poslužila je u malim šalicama sa smeđom pjenom, lakiom, na vrhu. Dr. Philobosian obratio se muževima koji su sjedili za stolom. "Sto naprama jedan. Jeste li sigurni da se to dogodilo iste noći?" "Da", odgovorila je Sourmelina, otpuhujući dim cigarete. "Mora da je bio pun mjesec." "Ženi obično treba pet ili šest mjeseci da zanese", nastavio je doktor. "Da vas dvije zanesete iste noći - izgledi su sto prema jedan!" "Sto prema jedan?" Zizmo je pogledao Sourmelinu koja je odvrnula pogled. "Bar sto prema jedan", uvjeravao ih je doktor. "Minotaur je kriv za sve", šalio se Lefty. "Ne spominji tu predstavu", ukorila ga je Desdemona. "Zašto me tako gledaš?" pitala je Lina. "Ne smijem te gledati?" odbrusio je njezin muž. Sourmelina je razdraženo uzdahnula i obrisala usta ubrusom. Zavladao je napregnuti tajac. Dr. Philobosian si je natočio još jednu čašu vina i naglo prekinuo šutnju. "Rođenje je fascinantna stvar. Uzmimo, recimo, deformacije. Ljudi su nekoć vjerovali da ih izaziva majčina mašta. Što god majka slučajno pogleda ili na što pomisli za snošaja, utjecat će na dijete. U Damasku se priča o ženi koja je iznad kreveta imala sliku sv. Ivana Krstitelja. Prikazanog u tradicionalnoj košulji od kostrijeti. U zanosu strasti, jadnica je slučajno pogledala sliku. Devet mjeseci poslije, rodila je čedo - kosmato poput medvjeda!" Doktor se nasmijao s užitkom i srknuo još vina. "To se ne može dogoditi, je li?" htjela je znati odjednom uplašena Desdemona. Ali dr. Philobosian sad se zanio u pripovijedanje i nije se dao zaustaviti. "Ima i priča o ženi koja je dotaknula žabu krastaču dok je vodila ljubav. Dijete joj se rodilo s buljavim očima i prekriveno bradavicama." "To sve piše u knjizi koju ste čitali?" Desdemoni se stegnulo grlo. "Pare opisuje većinu toga u knjizi O čudovištima i čudima. I Crkva se tu umiješala. U Embryological Sacra, Cangiamilla je preporučivao intrauterino krštenje. Recimo da ste zabrinuti da nosite deformirano dijete. No, ima lijeka. Jednostavno napunite špricu svetom vodom i krstite dijete prije no što se rodi." "Ne brini, Desdemona", rekao je Lefty, koji je primijetio kako ju je uhvatila tjeskoba. "Doktori više tako ne misle." "Jasno da ne", rekao je dr. Philobosian. "Sve te besmislice dolaze ravno iz mračnog srednjeg vijeka. Danas znamo da su urođene deformacije uglavnom posljedica konsangviniteta roditelja." "čega?" upitala je Desdemona. "Sklapanja brakova među krvnim srodnicima." Desdemona je problijedjela.

"To je uzrok svih mogućih problema. Imbecilnosti. Hemofilije. Pogledajte Romanove. Pogledajte bilo koju kraljevsku obitelj. Mutanti, svi do jednoga." "Ne sjećam se o čemu sam mislila te noći", rekla je Desdemona kasnije dok je prala suđe. "Ja znam", rekla je Lina. "Na treću zdesna. Onu s crvenom kosom." "Ja sam sklopila oči." "Onda ne brini:'3 Desdemona je pustila vodu da teče da im nadjača glasove. "A što s onim drugim? Kon... kon... ?" "Konsangvinitetom? Krvnim srodstvom?" "Da. Kako znaš ima li dijete to?" "Ne znaš dok se ne rodi." "Mana!" "Zašto misliš da Crkva ne dopušta brak braći i sestrama? čak i daljnji rođaci moraju tražiti dopuštenje od episkopa." "Mislila sam da je to zato..." i zašutjela je, jer nije imala odgovor. "Ne brini", rekla je Lina. "Doktori pretjeruju. Da je tako loše kad se obitelji međusobno žene, svi bismo mi imali šest ruku i nijednu nogu." Ali Desdemona se brinula. Razmišljala je o Bithiniosu i pokušala se sjetiti koliko je djece tamo rođeno s nekom greškom. Melia Salakas rodila je kćer kojoj je nedostajao srednji dio lica. Njezin brat Yorgos cijeli je život ostao osmogodišnje dijete. Je li bilo djece s kosmatim košuljama od kostrijeti? Djece žaba? Desdemona se sjećala da joj je majka pričala o čudnovatoj djeci koja su se rađala u selu. Pojavljivala su se svakih nekoliko naraštaja, djeca s kojom nešto nije u redu, Desdemona se nije mogla sjetiti što točno - majka nikad nije odviše određeno govorila. Takva su djeca dolazila svako malo i uvijek tragično skončavala: oduzela bi sama sebi život, bježala s cirkusom, viđali su ih godinama kasnije u Bursi gdje su prosila ili se prostituirala. Sama noću u krevetu, dok je Lefty radio, Desdemona se prisjećala pojedinosti tih priča, ali bilo je to davno, a Eufrozina Stephanides bila je pokojna pa nije imala više koga pitati. Sjetila se noći kad je zanijela i pokušala rekonstruirati događaje. Okrenula se na bok. Namjestila je jastuk onako kako je Lefty ležao, pritisnula ga uz leđa. Ogledala se po sobi. Na zidovima nije bilo slika. Nije dodirnula nikakvu žabu. "Sto sam vidjela?" upitala je samu sebe. "Samo zid." Ali nije samo nju mučio tjeskobni strah. Lakoumno smjelo, i odmah se službeno ograđujući od istinitosti onoga što ću vam sad reći - jer od svih glumaca u mojem srednjezapadnom Epidaurusu, najveću je masku nosio Jimmy Zizmo - pokušat ću vam dati uvid u njegove osjećaje tog posljednjeg trimestra. Je li bio uzbuđen što postaje otac? Je li donosio kući hranjive korijene i kuhao homeopatske čajeve? Ne, nije i ne. Otkako je dr. Philobosian tog dana došao na večeru, Jimmy Zizmo se promijenio. Možda zbog onog što je doktor rekao o istodobnim začećima. Izgledima stotinu prema jedan. Možda je ta zalutala informacija bila odgovorna za Zizmovu sve veću zlovolju, za sumnjičave poglede što ih je dobacivao trudnoj supruzi. Možda je sumnjao u vjerojatnost da jedan jedini čin spolnog snošaja u petomjesečnom sušnom razdoblju dovede do uspješne trudnoće. Je li Zizmo proučavao svoju mladu ženu i osjećao se starim? Prevarenim? U kasnu jesen 1923. moju su obitelj proganjali minotauri. Desdemoni su dolazili u obliku djece koja ne mogu zaustaviti krvarenje ili su obrasla dlakom. Zizmovo je čudovište bilo ono dobro poznato, ljubomora. Zurilo je u njega iz tamne rijeke dok je na obali čekao pošiljku alkohola. Skakalo je s ceste na prednje staklo Packarda da mu se iskezi. Kotrljalo se po krevetu kad je dolazio kući prije svitanja; zelenooko čudovište ležalo je kraj njegove mlade, zagonetne žene, ali tad bi Zizmo trepnuo i čudovište bi iščeznulo. Kad su žene bile osam mjeseci trudne, pao je prvi snijeg. Leftv i Zizmo utoplili su se u rukavice i šalove dok su čekali na obali Belle Islea. Ipak, unatoč toplinskoj izolaciji, djed je drhtao. Dvaput proteklog mjeseca imali su bliski susret s policijom. Izbezumljen od ljubomornih sumnji, Zizmo se ponašao nepredvidljivo, zaboravljao je dogovoriti sastanke, birao neprovjerena mjesta za dostavu pošiljki. Još gore, Purpurna banda pojačala je kontrolu nad švercom ruma u gradu. Bilo je samo pitanje vremena kad će im stati na žulj.

U međuvremenu, u ulici Hurlbut, njihala se žlica. Sourmelina je, zamotanih nogu, ležala u svojem budoaru dok je Desdemona proricala spol prvom u dugom nizu novorođenčadi koji će završiti sa mnom. "Reci mi da je curica." "Ne želiš curicu. Sa ženskim djetetom imaš samo brige. Moraš strahovati kad krene izlaziti s momcima. Moraš namaknuti miraz i naći joj muža..." "U Americi nema miraza, Desdemona." Žlica se pokrenula. "Ako je muško, ubit ću te." "S kćeri ćeš se svađati." "S kćeri mogu razgovarati." "Sina ćeš voljeti." Žlica se zanjihala u još većem luku. "To je... to je..." "Stoje?" "Poeni štedjeti^ "Da?" "Zaključaj vrata i prozore." "Je li? Je li zbilja?" "Spremi se za svađu." "Hoćeš reći da je..." "Da. Žensko. Nema sumnje." "O, hvala Bogu." ... I prazni se veliki garderobni ormar. I zidovi se bojaju u bijelo da se soba pretvori u dječju. Dvije navlas iste kolijevke stižu iz robne kuće Hudson. Moja baka ih smješta u dječju sobu, a onda vješa prekrivač između njih za slučaj da ona rodi muško dijete. U predsoblju zastaje pred kandilom da se pomoli Presvetom: "Molim te, ne daj da mi dijete bude ona stvar, hemofiličar. Lefty i ja nismo znali što radimo. Molim te, kunem se da više neću imati djece. Samo ovo jedno." Trideset dva tjedna. Trideset četiri. U bazenu u maternici, bebe izvode salta i premeću se preko glave. Ali Sourmelina i Desdemona, tako vremenski usklađene u trudnoći, na kraju se razilaze. Dok je 17. prosinca slušala radiodramu, Sourmelina je skinula slušalice i objavila da ima trudove. Tri sata kasnije, dr. Philobosian porodio je djevojčicu, kao što je Desdemona i prorekla. Dijete je bilo teško samo 2660 grama i moralo je tjedan dana provesti u inkubatoru. "Vidiš?" rekla je Lina Desdemoni dok su gledale bebu kroz staklo. "Dr. Phil nije imao pravo. Gle! Kosa joj je crna. Ne crvena." Sljedeći je inkubatoru prišao Jimmv Zizmo. Skinuo je šešir i sagnuo se tik uz inkubator da zaviri unutra. Je li ustuknuo? Je li djetetova blijeda koža potvrdila njegove sumnje? Ili mu odgovorila na pitanja? Recimo, na pitanje zašto mu se žena dugo žalila na smetnje i bolove? I zašto se onda odjednom zgodno izliječila da potvrdi njegovo očinstvo? (Koliko god sumnjao, dijete je bilo njegovo. Samo je Sourmelinina boja puti prevladala. Genetika, puka kocka.) Sve što znam jest: nedugo nakon što je Zizmo vidio kćer, smislio je konačni plan. Tjedan dana kasnije rekao je Leftyju, "Spremaj se. Imamo noćas posla." Bogataške kuće uz jezero sad su okićene božičnim svjetlima. Na prostranom, snijegom prekrivenom travnjaku Rose Terracea, vili Dodgeovih, ustobočio se bor visok dvanaest metara koji su dostavili sa šumovitog Gornjeg poluotoka. Patuljci jure oko bora u minijaturnim Dodgeovim limuzinama. Djeda Mraza vozi jelen sa šoferskom kapom. (Još nisu izmislili Rudolfa, jelena s crvenim nosom iz pjesme, pa je jelenu nos crn.) Ispred vile prolazi crni i bež Packard. Vozač gleda ravno pred sebe. Suvozač zuri u golemu kuću. Jimmv Zizmo vozi polako zbog lanaca na gumama. Stigli su ovamo preko JefFersona, pored Electric Parka i mosta Belle Išle. Nastavili su voziti istočnim dijelom Detroita, po Aveniji JefFerson. (I sad smo tu, u mojem kvartu: u Grosse Pointeu. Ovdje je kuća Starksovih, gdje ćemo Clementine Starks i ja "vježbati" ljubljenje ljeto prije trećeg razreda. A ovdje je i Ženska škola

Baker &Inglis, visoko na brežuljku iznad jezera.) Moj je djed itekako svjestan da Zizmo nije došao u Grosse Pointe diviti se velikim kućama. Tjeskobno čeka da vidi što je Zizmo naumio. Nedaleko od Rose Terrace, puca pogled na jezero, crno, prazno, potpuno zaleđeno. Uz obalu se nakupio snijeg u gromadama. Zizmo vozi uz obalu dok ne stigne do prilaza gdje se ljeti čamci spuštaju u vodu. Okreće na prilaz i staje. "Idemo preko leda?" kaže moj djed. "U ovom trenutku to je najlakši put u Kanadu." "I siguran si da će izdržati?" Umjesto odgovora na djedovo pitanje, Zizmo bez riječi otvara vrata: da lakše iskoči iz auta, ako zatreba. Lefty slijedi njegov primjer. Packar-dovi prednji kotači zakotrljaju se na led. Cijelo zaleđeno jezero kao da se pomaknulo. Zrak propara visok, prodoran pisak, kao da zubi škripe na kockama leda. Nakon nekoliko sekundi, utihne. I zadnji kotači zavezu se na jezero. Led se smiruje. Djed, koji nije molio još od Burse, osjeća poriv da se ponovno pomoli. Jezero St. Clair kontrolira Purpurna banda. Nema stabala iza kojih se može sakriti, nema pokrajnjih puteva kojima se može šmugnuti. Djed grize palac na kojem mu nedostaje nokat. Nema mjeseca pa vide samo ono što osvjetljavaju kukcolika prednja svjetla: pet metara zrnate, ledeno-modre površine, iskrižane tragovima guma. Pred njima se vrtloži snijeg. Zizmo briše zamagljeno prednje staklo rukavom košulje. "Pazi na tamni led." "Zašto?" "To znači da je tanak." Ne prođe dugo prije no što se pojavljuje prva mrlja tamnog leda. Tamo gdje se nadižu sprudovi, voda koja ih zapljuskuje istanjuje led. Zizmo zaokreće oko tog mjesta. Ubrzo se, međutim, zatamni još jedna mrlja i Zizmo mora skrenuti u drugom smjeru. Desno. Lijevo. Desno. Packard vijuga kao zmija, slijedeći tragove guma drugih krijumčara ruma. Povremeno im put prepriječi nakupina leda i moraju voziti unatrag, vratiti se putem kojim su i došli. Sad desno, sad lijevo, sad natrag, sad naprijed, poniru u tamu po ledu glatkom poput mramora. Zizmo se naginje nad volanom i škilji u mrak, u točku u kojoj se gubi snop svjetla. Djed pridržava otvorena vrata i osluškuje hoće li čuti led kako stenje... ... Ali sad, preko brujanja motora, čuje se drugi zvuk. Na drugoj strani grada, te iste noći, moja baka ružno sanja. U čamcu za spašavanje je na Giuliji. Kapetan Kontoulis joj kleči između nogu i skida joj svadbeni korzet. Odvezuje uzice, rastvara ga, a cijelo vrijeme pucka cigaretu s klinčićem. Desdemonu obuzima nelagoda zbog toga što je odjednom gola i spušta pogled da vidi što je to tako opčinilo kapetana: u njoj se gubi debeli brodski konop. "Povuci!" viče kapetan Kontoulis i pojavljuje se Lefty, zabrinuta izraza. Hvata kraj konopa i povuče. A onda: Bol. Bol u snu, stvarna, ali nestvarna, samo detonacija neurona. Duboko u Desdemoni puca vodeni balon. Toplina joj lipti niz bedra dok se čamac puni krvlju. Lefty povuče konop, potom još jednom tržne. Krv prska kapetanu po licu, ali on spušta obod kape i mirno to podnosi. Desdemona krikne, čamac se zanjiše, a onda nešto pucne i prožima je mučan osjećaj, kao da je trgaju nadvoje, i evo, na kraju konopa je njezino dijete, maleni smotuljak mišića, plav kao modrica, i traži pogledom ruke i ne može ih naći, i traži noge i ne može ih naći, a onda se sitna glavica podiže i ona gleda djetetu u lice na kojem se otvara i zatvara tek jedan polumjesec zubića, nema očiju, nema usta, samo zubi koji škljocaju dok se otvaraju i zatvaraju... Desdemona se naglo trgne iz sna. Treba joj trenutak da shvati da je njezin zbiljski krevet, onaj na javi, promočen skroz naskroz. Pukao joj je vodenjak... ... dok se vani na ledu prednja svjetla Packarda pojačavaju sa svakim ubrzanjem kako više struje dotječe iz akumulatora. Sad su na dijelu kojim prolaze brodovi, jednako udaljenom od obje obale. Nebo je velika crna zdjela iznad njih, sitno izbušena nebeskim vatrama. Ne mogu se sjetiti kojim su putem došli, koliko su puta zaokrenuli, gdje je tanak led. Smrznuta je ploča išarana tragovima guma koji vode u svim mogućim smjerovima. Prolaze kraj trupla olupina čiji je prednji kraj propao kroz led, a vrata su im prorešetana rupama od metaka. Uokolo leže osovine, felge i nekoliko rezervnih guma. U tami i kovitlacu mećave, djeda varaju vlastite oči. Dva puta mu se učinilo da vidi povorku automobila koji se približavaju. Automobili se poigravaju s njima, sad se pojavljuju ispred, sad sa

strane, sad iza njih, dolaze i odlaze tako brzo da nije siguran je li ih uopće vidio. A sad u Packardu miriše na još nešto, osim na kožu i viski, osjeća se žestoki, metalni vonj koji nadjačava djedov dezodorans: strah. Upravo tad Zizmo mirnim glasom kaže: "Nešto me uvijek zanimalo. Zašto nikad nikome ne govoriš da ti je Lina rođakinja?" Pitanje, postavljeno tako iz čista mira, zatekne djeda nespremnoga. "Mi to ne tajimo." "Ne?" kaže Zizmo. "Nikad nisam čuo da si to spomenuo." "Tamo odakle smo mi, svak je svakome rod", pokušava Lefty okrenuti na šalu. A onda: "Koliko još daleko moramo ići?" "S druge strane plovnog traka. Sad smo još na američkoj strani." "Kako ćemo ih naći ondje?" "Naći ćemo ih. Hoćeš da malo ubrzam?" Ne sačekavši odgovor, Zizmo daje gas. "U redu je. Nema žurbe." "Još sam nešto uvijek htio saznati", kaže Zizmo i ubrzava. "Jimmv, pazi." "Zašto je Lina morala otići iz sela da se uda?" "Idemo prebrzo. Ne stignem provjeriti led." "Odgovori mi." "Zašto je otišla? Nije se imala za koga udati. Htjela je doći u Ameriku." "To je htjela?" Opet daje gas. "Jimmv! Uspori malo!" Ali Zizmo pritišće gas do dna. I viče, "Ti si taj!" "O čemu pričaš?" "Ti si taj!" ponovno grmi Zizmo i motor cvili, a led škripi dok promiče ispod automobilskih guma. "Tko je taj?" zahtijeva on. "Reci mi! Tko?"... ...Ali prije nego što djed uspijeva bilo što odgovoriti, druga mi uspomena dokliže preko leda. Nedjelja je uvečer u mojem djetinjstvu i otac me vodi u kino u detroitskom Yacht Clubu. Uspinjemo se stubama prekrivenim crvenim sagom, prolazimo kraj srebrnih jedriličarskih trofeja i portreta hidroavijatičara Gara Wooda u uljenim bojama. Na katu ulazimo u dvoranu. Drvene stolice na sklapanje postavljene su pred filmskim platnom. I sad se gase svjetla i klopotavi projektor izbacuje snop svjetla u kojem pleše milijun čestica prašine. Jedino kako se otac dosjetio da mi usadi pojam o mojoj baštini jest da me vodi na sinkronizirane talijanske filmske verzije drevnih grčkih mitova. I tako svaki tjedan gledamo kako Heraklo ubija nemejskog lava ili krade pojas Amazonki ("kakav pojas, ha, Callie?") ili ga ničim izazvani bacaju u zmijske jame bez tekstualne podrške. Ali najdraži nam je bio Minotaur... ... Na ekranu se pojavljuje glumac s lošom perikom. "To je Tezej", objašnjava mi Milton. "On ti ima klupko konca koje mu je dala djevojka, vidiš. I sad se s tim služi da nađe put iz labirinta." Tezej sad ulazi u Labirint. Njegova baklja osvjetljava kamene zidine načinjene od kartona. Put mu je posut kostima i lubanjama. Tamna krv umrljala je lažne stijene. Ne skidajući oči s ekrana, pružam ruku. Otac posegne u džep sakoa i vadi karamelu. Dok mi je daje, šapće mi, "Gle, ide Minotaur!" A ja dršćem od straha i užitka. Tad mi je to bilo akademsko pitanje, tužna sudbina tog stvorenja. Asterion ništa nije skrivio, ali se rodio kao čudovište. Otrovni plod izdaje, sramotni okot od tmine: ništa od toga ne razumijem u dobi od osam godina. Jednostavno navijam za Tezeja... .. .dok se moja baka 1923. priprema upoznati stvorenje skriveno u tami njezine utrobe. Držeći se za trbuh, sjeda na stražnje sjedište taksija dok Lina, koja sjedi naprijed, govori vozaču da požuri. Desdemona udiše i izdiše, kao trkač koji se priprema za start, a Lina kaže, "čak se ni ne ljutim na tebe što si me probudila. Ionako sam htjela ujutro u bolnicu. Rekli su mi da malu smijem odvesti kući." Ali Desdemona je ne sluša. Otvara unaprijed spakirani kovčeg i opipom traži svoju brojanicu između spavaćice i papuča. Jantarne boje skrutnutoga meda, ispucana od vrućine, brojanica ju je pronijela kroz pokolje, izbjeglički marš, i grad u plamenu, i Desdemona prebire kuglice dok taksi tandrče mračnim ulicama da prestigne njezine trudove...

... dok Zizmo natjerava Packard po ledu. Kazaljka na brzinomjeru se uspinje. Motor tutnji. Ispod guma na sve strane pršti snijeg. Packard vratolomno srlja u tamu, kliže po ledu tako da mu se zanosi zadnji kraj. "Jeste vas dvoje to isplanirali?" viče on. "Da se Lina uda za američkog državljanina tako da te može sponzorirati?" "O čemu ti to govoriš?" pokušava ga djed urazumiti. "Kad ste se ti i Lina vjenčali, nisam pojma imao da ću doći u Ameriku. Molim te, uspori." "Je li to bio plan? Naći muža i onda mu se useliti u kuću!" Scenaristički trik u Minotauru koji uvijek pali. čudovište uvijek stiže iz smjera iz kojeg ga najmanje očekujete. Tako je na jezeru St. Clair djed očekivao Purpurnu bandu, dok je zapravo čudovište bilo kraj njega, za volanom automobila. U vjetru s otvorenih vrata, Zizmova kovrčava kosa vijori kao griva. Prignuo je glavu, nosnice mu se nadimlju. Oči mu sijevaju od bijesa. "Tko je taj!" "Jimmy! Okreni se! Led! Ne gledaš led!" "Neću stati ako mi ne kažeš!" "Nemam ti što reći. Lina je dobra cura. I tebi je dobra žena. Kunem se!" Ali Packard juri dalje. Djed je prikovan uz sjedalo. "A što je s djetetom, Jimmy? Misli na svoju kćer." "Tko kaže da je moja?" "Jasno da je tvoja." "Nikad se nisam smio oženiti s tom ženskom." Lefty nema vremena raspravljati o tom problemu. Više ne misli odgovarati na pitanja, iskotrlja se kroz otvorena vrata, podalje od auta. Vjetar ga udara kao čvrsta sila, baca ga na stražnji branik. Gleda kako mu se šal u usporenom kretanju ovija oko stražnjeg kotača Packarda. Osjeća kako se zateže kao omča, ali onda mu šal klizne s vrata i vrijeme ponovno ubrzava, a Lefty odleti dalje od auta. Pokriva lice dok pada na led i kliže se dobar komad. Kad ponovno digne pogled, vidi Packard koji još juri. Nemoguće je odrediti pokušava li Zizmo zaokrenuti ili zakočiti. Leftv ustaje, ništa nije slomljeno, i promatra dok Zizmo bjesomučno srlja dalje u tamu... pedeset metara... sedamdeset metara... devedeset... a onda se odjednom prolomi još jedan zvuk. Glasni prasak nadjača riku motora, a za njim se pod nogama širi drhtaj dok Packard nalijeće na tamnu mrlju na zaleđenom jezeru. I životi pucaju, kao led. Osobe. Identiteti. Jimmv Zizmo, zgrbljen nad volanom Packarda, već se promijenio više nego što bilo tko shvaća. Na ovome mjestu trag se gubi. Mogu vas dovesti dovde i dalje ni koraka. Možda je to bio ljubomorni bijes. Ili je možda samo razmišljao o opcijama. Odmjeravao miraz prema trošku podizanja obitelji. Nagađao kako to ne može zauvijek trajati, taj ekonomski bum prohibicije. A postoji još jedna mogućnost: možda je cijelu stvar namjestio. Ali nema vremena za ovakva umovanja. Jer led škripi. Zizmovi prednji kotači propadaju kroz površinu. Packard se, graciozno poput slona koji se propinje na stražnjim nogama, izvrće na nos. Na trenutak prednja svjetla osvjetljavaju led i vodu ispod njega, kao bazen, ali tad hauba uranja pod led i, nakon kiše iskri, sve se zatamni. U Bolnici za žene, Desdemona je rađala šest sati. Dr. Philobosian je porodio dijete čiji je spol utvrđen na uobičajen način: raširile su se noge i pogledalo se. "čestitamo. Dobili ste sina." Desdemona je s golemim olakšanjem povikala, "Ima kosu samo na glavi." Ubrzo je u bolnicu stigao Lefty. Otpješačio je natrag na obalu i palcem zaustavio mljekarski kamion, koji ga je odvezao kući. Sad je stajao kraj staklene pregrade sobe za novorodenčad, pazuha još užeglih od straha, desnog obraza izgrebanog od pada na ledu i natečene donje usnice. Baš tog jutra, sretnom okolnošću, Linina je curica dobila dovoljno na težini da je izvade iz inkubatora. Sestre su podigle oba djeteta. Dječak je dobio ime Miltijad, po velikom atenskom vojskovođi, ali svi će ga zvati Milton, po velikom engleskom pjesniku. Djevojčica koja će odrasti bez oca nazvana je Teodora, po skandaloznoj bizantskoj carici kojoj se Sourmelina divila. Kasnije će i ona dobiti američki nadimak. Ali ima još nešto što želim spomenuti oko te djece. Nešto što se ne vidi golim okom. Pogledajte

bliže. Tu. Tako je: Po jedna mutacija kod svakoga. Brak na ledu Sprovod Jimmvja Zizma održao se trinaest dana poslije, s dopuštenjem episkopa u Chicagu. Gotovo dva tjedna obitelj je ostala u kući, okuženoj smrću, i dočekivala povremene posjetioce koji su dolazili izraziti sućut. Crne su tkanine prekrivale zrcala. Crne trake visjele su na vratima. Budući da čovjek nikad ne smije iskazivati taštinu u nazočnosti smrti, Lefty se prestao brijati i do dana sprovoda obrastao je u bradu. Sprovod se tako dugo odgađao jer policija nije uspjela pronaći tijelo. Dan nakon nesreće, dva su detektiva pregledala mjesto događaja. Preko noći led se ponovno smrznuo i napadalo je nekoliko centimetara novog snijega. Detektivi su gacali amo i tamo u potrazi za tragovima guma, ali su nakon pola sata odustali. Prihvatili su Leftvjevu priču da je Zizmo išao na ribolov u ledu te da je vjerojatno previše popio. Jedan je detektiv uvjeravao Leftvja da tijela često isplutaju u proljeće, izvrsno očuvana u ledenoj vodi. Obitelj je bez obzira na to bila u koroti. Otac Stvlianopoulos upozorio je na slučaj episkopa koji je udovoljio molbi da se Zizmu priredi pravoslavni sprovod, uz uvjet da se kasnije, ako se tijelo nađe, održi pogrebni obred uz sam grob. Leftv se pobrinuo za sve oko pogreba. Izabrao je lijes, odabrao grob, naručio nadgrobnu ploču i platio osmrtnice u novinama. U to su vrijeme doseljenici iz Grčke već počeli koristiti usluge pogrebnih poduzeća, ali Sourmelina je inzistirala da lijes bude kod kuće. Više od tjedan dana ožalošćeni su ulazili u zamračenu salu sa spuštenim žaluzinama i zrakom teškim od mirisa cvijeća. Dolazili su Zizmovi sumnjivi poslovni partneri, ljudi iz ilegalnih točionica koje je opskrbljivao kao i nekoliko Lininih prijatelja. Kad su izrazili sućut udovici, prilazili su otvorenom lijesu i stajali uz njega. U lijesu je na jastuku ležala uokvirena fotografija Jimmvja Zizma. Slika je prikazivala Zizma u tri četvrt profilu kako zuri uvis prema nebeskom sjaju svjetla u fotografskom ateljeu. Sourmelina je prerezala vrpcu koja je vezivala njihove svadbene krune i muževu krunu položila u lijes. Sourmelinina bol zbog muževe smrti daleko je nadmašila njezine osjećaje prema njemu za života. Deset je sati tijekom dva dana nari-cala nad praznim lijesom Jimmvja Zizma i izgovarala mirologhiju. U najboljoj teatralnoj seoskoj maniri, Sourmelina je popijevala prodorne arije u kojima je oplakivala muževu smrt i korila ga što je umro. Kad se obračunala sa Zizmom, prigovarala je Bogu što ga je tako rano uzeo i jadikovala nad sudbinom svoje novorođene kćeri. "Ti si kriv! Sve si ti skrivio!" zapomagala je. "Zbog čega si morao umrijeti? Ostavio si mene jadnu udovicu! Ostavio si dijete na ulici!" Dok je naricala, dojila je djevojčicu i svako je malo podizala uvis tako da i Zizmo i Bog vide što su učinili. Slušajući Linin ogorčeni bijes, stariji doseljenici u mislima su se vratili u djetinjstvo u Grčkoj, sjetili se sprovoda svojih roditelja ili djedova, i svi su se složili da takav izljev žalosti jamči duši Jimmvja Zizma pokoj vječni. U skladu s crkvenim zakonima, pogreb je priređen na radni dan. Otac Stvlianopoulos, s visokim kalimafkionom na glavi i velikim križem na prsima, stigao je u kuću u deset ujutro. Nakon molitve, Sourmelina je donijela svećeniku pladanj s upaljenom svijećom. Puhnula je da je ugasi, dim se digao i raspršio, a otac Stylianopoulos slomio je svijeću nadvoje. Potom su svi izišli iz kuće i krenuli u povorci prema crkvi. Lefty je za taj dan unajmio limuzinu i otvorio vrata ženi i rođakinji. Kad je i sam ušao u auto, kratko je mahnuo muškarcu koji je odabran da ostane kod kuće i zapriječi ulaz kako se Zizmov duh ne bi vratio. Muškarac je bio Peter Tatakis, budući kiropraktičar. Kao što je tradicija nalagala, stric Pete je čuvao vrata više od dva sata, sve dok nije završila služba Božja u crkvi. Obred je sadržavao cijelu sprovodnu liturgiju, a ispušten je samo završni dio kad se pastvu upućuje da posljednji put poljubi pokojnika. Umjesto toga, Sourmelina je prišla lijesu i poljubila svadbenu krunu, a za njom su to učinili i Desdemona i Leftv. Crkva Uznesenja, koja je u to doba poslovala u tijesnoj zgradi s izlazom na ulicu Hart, još je bila tričetvrt prazna. Jimmv i Lina nisu redovito išli u crkvu. Ožalošćeni su većinom bile stare gospođe koje su na sprovode dolazile kao na neku vrst zabave. Napokon su lijes iznijeli pred crkvu za pogrebno fotografiranje. Svi su se sudionici

okupili oko lijesa, ispred jednostavne crkve u ulici Hart u pozadini. Otac Stvlianopoulos zauzeo je mjesto uz uzglavlje lijesa. Sam su lijes ponovno otvorili da se vidi fotografija Jimmvja Zizma položena u satenske nabore. Iznad lijesa podigli su zastave, grčku zastavu na jednoj i američku na drugoj strani. Nitko se nije nasmiješio u trenutku kad je kamera bljesnula. Nakon toga pogrebna je povorka nastavila put do groblja Forest Lawn na Aveniji Van Dyke, gdje su lijes stavili u spremište da čeka do proljeća. Još je postojala mogućnost da se tijelo pronađe kad se u proljeće otopi led. Iako su obavljeni svi potrebni obredi, obitelj je i dalje bila svjesna kako duša Jimmvja Zizma nema spokoja. Nakon smrti, duše pravoslavaca ne odlepršaju na krilcima ravno u nebo. Radije tumaraju po zemlji i gnjave žive. Sljedećih četrdeset dana baka je, kad god je zametnula sanjaricu ili svoju brojanicu, krivila Zizmov duh. Opsjedao je kuću, tjerao mlijeko da se skiseli i krao sapun iz kupaonice. Kad se razdoblje korote primaknulo kraju, Desdemona i Sourmelina pripremile su kolyivo, slatkiš nalik svadbenoj torti na tri zasljepljujuće bijela kata. Ogradica je okruživala najgornji kat iz kojeg su rasle jele od zelene želatine. Bilo je tu i jezerce od plavog želea, a Zizmovo je ime bilo ispisano srebrnim bombonima. četrdesetog dana poslije sprovoda održan je još jedan parastos, a poslije toga svi su se vratili u ulicu Hurlbut. Okupili su se oko koljiva koje je bilo posuto šećerom u prahu zagrobnog života i pomiješano s besmrtnim sjemenkama šipka. čim su pojeli kolač, svi su osjetili: duša Jimmvja Zizma napustila je zemlju i uspela se na nebo odakle ih više neće tupiti. Na vrhuncu slavlja, Sourmelina je sablaznila sve nazočne kad je izišla iz spavaće sobe u jarko narančastoj haljini. "Sto radiš?" šapnula joj je Desdemona. "Udovica nosi crninu do kraja života." "četrdeset dana je sasvim dovoljno", rekla je Lina i nastavila jesti. Tek onda su mogli krstiti djecu. Sljedeće subote je Desdemona, rastrzana sukobljenim osjećajima, promatrala kako kumovi podižu djecu iznad krstionice u Uznesenju. Kad je ušla u crkvu, baku je prvo ispunio silan ponos. Ljudi su se tiskali da vide njezino novorođenče, koje je imalo čudesnu moć da čak i najstarije babe ponovno pretvori u mlade majke. Za samog obreda otac Stvlianopoulos odrezao je uvojak Miltonove kosice i pustio ga da padne u vodu. Načinio je znak križa na djetetovu čelu. Uronio je dijete u vodu. Ali dok se Milton čistio od istočnoga grijeha, Desdemona je i dalje bila svjesna svoje duboke izopačenosti. Nijemo se još jednom zavjetovala kako nikad više neće imati djece. "Lina", zaustila je nekoliko dana kasnije Desdemona i pocrvenjela. "Što je?" "Ništa." "Nije ništa. Nešto jest. Što je?" "Pitala sam se. Kako... ako ne želiš..." A onda je naglo izlanula: "Kako se čuvaš da ne zatrudniš?" Lina se tiho nasmijala: "S tim ja zbilja više ne moram razbijati glavu." "Ali znaš kako se to radi? Ima li načina?" "Meni je majka uvijek govorila da žena neće zatrudnjeti sve dok doji. Ne znam je li to istina, ali tako mi je govorila." "Ali poslije toga, što onda?" "Jednostavno. Nemoj spavati s mužem." Trenutačno je to bilo izvodljivo. Nakon djetetova rođenja, djed i baka uzeli su predah od spolnih odnosa. Desdemona je pola noći bdjela dojeći. Vječno je bila premorena. Osim toga, razderala joj se međica u porodu i još nije posve zarasla. Leftv se uljudno suzdržavao od bilo kakvih ljubavničkih aktivnosti, ali kad su prošla dva mjeseca, počeo je dolaziti na njenu stranu kreveta. Desdemona ga je odbijala koliko god je dugo mogla. "Prerano je", govorila je. "Ne želimo još jedno dijete." "Zašto ne? Milton treba imati brata." "Boli me." "Bit ću nježan. Dođi ovamo." "Ne, molim te, ne noćas." "Što je? Nećeš valjda postati kao Sourmelina? Jednom godišnje je dovoljno?" "Tiho. Probudit ćeš maloga."

"Baš me briga ako ga i probudim." "Ne viči. U redu. Evo, spremna sam." Ali pet minuta kasnije: "Sto se dogodilo?" "Ništa." "Nemoj mi govoriti ništa. Kao da sam s kipom." "Joj Lefty!" I Desdemona brižne u plač. Lefty ju je tješio i ispričao joj se, ali kad se okrenuo na drugu stranu da zaspi, učinilo mu se da je izopćen u samoći očinstva. S rođenjem sina, Eleutherios Stephanides vidio je kako se u budućnosti u ženinim očima neprestano umanjuje te je, uronivši lice u jastuk, shvatio tužaljku svih očeva koji žive kao podstanari u vlastitoj kući. Obuzela ga je mahnita ljubomora na sinčića čiji plač kao da je bio jedini zvuk koji Desdemona čuje, čije je malešno tijelo u nedogled primalo pažnju i milovanja, a rođena je oca izgurao iz Desdemonine naklonosti naizgled božanskom lukavštinom, gdje bog poprima obličje praščića da bi sisao ženi na prsima. Sljedećih je tjedana i mjeseci Lefty iz Sibira svoje strane kreveta pratio procvat ljubavne veze majke i djeteta. Gledao je kako njegova žena priljubljuje lice uz dječakovo lišće i ispušta gugutave zvuke; s nevjericom je primjećivao potpunu odsutnost svakog gađenja prema djetetovim tjelesnim izlučinama, nježnost s kojom je čistila i pudrala malu stražnjicu trljajući je kružnim pokretima, a jednom je čak, na Lef-tvjevo zaprepaštenje, razmaknula sićušne guzove da namaze pupoljak među njima vazelinom. Od tada se odnos djeda i bake promijenio. Sve do Miltonovog rođenja, Leftv i Desdemona uživali su u braku neobično bliskom i ravnopravnom za ono doba. Ali kad je Lefty osjetio da ga isključuju, uzvratio je udarac tradicijom. Prestao je ženu zvati kukla, što znači "lutka" i počeo je zvati kyria, što znači gospođa. Ponovno je u kuću uveo spolnu segregaciju tako da je sala bila rezervirana isključivo za njegovo muško društvo dok je Desdemonu prognao u kuhinju. Počeo je izdavati zapovijedi. uKyria, moja večera." Ili uKyria, donesi nešto za popiti!" U tome se ponašao kao svi njegovi suvremenici i nitko nije primjećivao da se nešto neobično događa, osim Sourmeline. Ali čak ni ona nije mogla do kraja zbaciti okove seoske tradicije i, kad bi Lefty pozvao prijatelje kući da puše cigare i pjevaju pobunjeničke kleftske pjesme, povlačila se u spavaću sobu. Zatočen u izolaciji očinstva, Leftv Stephanides usredotočio se na to da pronađe sigurniji način zarade. Pisao je nakladničkom poduzeću Atlantis u New Yorku i ponudio im prevodilačke usluge, ali za uzvrat je primio samo pismo u kojem su mu zahvaljivali što se zanima za njihova izdanja i priložili katalog. Katalog je dao Desdemoni, koja je naručila novu sanjaricu. Odjeven u plavo protestantsko odijelo, Lefty je osobno obišao mjesna sveučilišta i koledže raspitujući se može li podučavati grčki. Ali mjesta je bilo malo i sva su bila zauzeta. Djedu je manjkao magisterij iz klasične filologije; nije čak ni diplomirao na fakultetu. Iako je naučio govoriti tečni, ponešto osebujni engleski, pisanim je jezikom vladao u najboljem slučaju osrednje. Sa ženom i djetetom koje je morao uzdržavati, nije mogao ni sanjati o tome da se još školuje. Unatoč tim preprekama, ili možda baš zbog njih, tijekom četrdeset dana korote Lefty si je uredio radni kutak u dnevnoj sobi i vratio se svojoj učenoj razbibrizi. Tvrdoglavo i iz čistog eskapizma, satima je prevodio Homera i Mimnerma na engleski. Pisao je u lijepim, daleko preskupim u kožu uvezanim bilježnicama, nalivperom napunjenim smaragdno zelenom tintom. Uvečer su mu dolazili drugi mladi doseljenici koji su donosili krijumčareni viski, i svi su pili i igrali trik-trak. Katkad je Desdemona znala namirisati poznati mošusno slatki dim kako se izvija ispod vrata. Danju, kad god mu je došlo kao da je u kavezu, Lefty bi natukao šešir s obodom duboko na čelo i odlazio iz kuće razmišljati. Išao je pješke do Vodovodnog parka, zapanjen što su Amerikanci izgradili takvu palaču zato da u nju smjeste filtere za kanalizaciju i propusne ventile. Odlazio je do rijeke i stajao među čamcima na suhom doku. Njemački ovčari na lancima režali su na njega iz dvorišta zabijeljenih od leda. Zavirivao je u izloge dućana s mamcima za ribolov, koji su zimi zatvoreni. Na jednoj takvoj šetnji prošao je pored napola srušene stambene zgrade. Fasadu su već srušili i prostorije u unutrašnjosti kuće otkrile su se pogledu kao u kućici za lutke. Lefty je gledao kuhinje i kupaonice popločene vedrim pločicama kako vise u zraku, napola zatvorene prostore čije su ga žive boje podsjetile na grobnice sultana. I sinula mu je jedna ideja.

Sutra ujutro spustio se u podrum kuće u ulici Hurlbut i bacio se na posao. Poskidao je Desdemonine pikantne kobasice s cijevi grijanja. Pomeo je paučinu i zemljani pod prekrio tepihom. S kata je donio Zizmovu zebrinu kožu i prikucao je na zid. Pred sudoperom je od ostataka drveta izradio maleni šank i prekrio ga pločicama koje je našao na otpadu: pločice s bijelo-plavim arabeskama; napolitanske s uzorkom šahovnice; s crvenim zmajevima kao na grbu; i mjesne pločice zemljanih tonova iz tradicionalne keramičke radionice Pewabic. Kao stolovi poslužili su mu veliki kolutovi za namatanje kablova, koje je postavio uspravno i prekrio tkaninom. Po stropu je razvukao plahte kao šatorska krila i tako sakrio cijevi instalacija. Od svojih je starih veza u krijumčarskom poslu unajmio aparat za igre i naručio piva i viskija za tjedan dana. I jedne hladne večeri u petak u veljači 1924. krenuo je u posao. Bar Zebra bio je lokalno mjesto za izlazak s neredovitim radnim vremenom. Kad god je Lefty radio, stavljao je ikonu sv. Jurja u prozor dnevne sobe koji je gledao na ulicu. Mušterije su dolazile na stražnji ulaz i kucale u šifri - dugo, dva kratka i dva duga - na podrumska vrata. A onda su se iz Amerike tvorničkog rada i tiranskih predradnika spuštali u arkadijsku spilju zaborava. Djed je u kut smjestio Victrolu. Povješao je pletenice sa sezamom, koulouria, po šanku. Pozdravljao je goste s pretjeranom srdačnošću koju su očekivali od stranca i pomalo se udvarao damama. Iza šanka svjetlucao je vitraj boca s pićem: plavičasti tonovi engleskog gina, duboko crvenilo klareta i Madeire, topli smeć-kasti jantar škotskog viskija i burbona. Viseća se svjetiljka okretala na lancu bacajući pjege svjetla na zebrinu kožu tako da se gostima činilo da su još pijaniji no što su zbilja bili. Povremeno bi netko skočio na noge i stao se trzati i pucketati prstima u ritmu neobične glazbe dok su mu se prijatelji smijali. Dolje, u ilegalnoj podrumskoj točionici, djed je poprimio osobine gostioničara što će i biti cijelog života. Intelektualne je sposobnosti kanalizirao u znanost miješanja pića. Naučio je kako sam samcat poslužiti goste kad navale uvečer, tako da desnom rukom nalijeva viski u čaše dok lijevom puni krigle pivom, laktom namješta podloške za čaše po šanku, a nogom pumpa pivo iz bačve. četrnaest do šesnaest sati na dan radio je u toj raskošno urešenoj jazbini pod zemljom i cijelo je vrijeme bio u pokretu. Ako nije točio pića, punio je pladnjeve koulourijama. Ako nije kotrljao novu pivsku bačvu, slagao je tvrdo kuhana jaja u žičanu košaricu. Zaposlio je tijelo da mu um ne bi stigao razmišljati: o ženinoj sve većoj hladnoći, o tome kako ih njihov zločin proganja. Lefty je sanjao da će otvoriti kockarnicu i s barom Zebra najbliže se primaknuo ostvarenju sna. Nije bilo kocke, ni palma u loncima, ali bilo je rebetike i, mnogih noći, hašiša. Tek 1958., kad je odstupio sa svojeg mjesta iza šanka drugog bara Zebre, djed je imao dovoljno slobodnog vremena da se sjeti mladenačkih snova o stolovima za rulet. A onda će se, u želji da nadoknadi propušteno, dovesti do propasti i njegov će glas u mojem životu napokon zauvijek utihnu ti. Desdemona i Sourmelina ostale su na katu i podizale djecu. U praksi je to značilo da ih Desdemona uzima ujutro iz krevetića, hrani, umiva i mijenja im pelene, i tek ih onda nosi Sourmelini, koja bi tad već bila pripravna za posjete, još sva mirišljava od kriški krastavaca kojima je noću njegovala očne kapke. Kad bi vidjela Theodoru, Sourmelina je širila ruke i tepala, "Chriso fililx'- te grabila svoju zlatnu djevojčicu od Desdemone i prekrivala joj lice poljupcima. Ostatak jutra, Lina je pila kavu i zabavljala se mažući trepavice male Theodore kolom. Kad bi zavonjalo, dodavala je dijete Desdemoni uz riječi, "Dogodila nam se nezgodica!" Sourmelina je vjerovala da duša ne nastanjuje tijelo dok dijete ne progovori. Prepuštala je Desdemoni brigu o pelenskom osipu i hripav-cu, upalama ušiju i krvarenjima iz nosa. Ali kad god su imali goste na nedjeljnom ručku, Sourmelina ih je dočekivala s nacifranim djetetom koje je privijala uz rame kao kakav besprijekoran modni dodatak. Sourmelina nije znala s malom djecom, ali sjajno se snalazila s tinejdžerima. Bila je tu za prve ljubavi i prva slomljena srca, haljine za izlaske i koketiranje s pomodnim stanjima duha kao što je mladalački bunt. I tako su, u ranim godinama, Milton i Theodora odrastali zajedno u tradiciji Stephanidesa. Kao što je jednom kelimi dijelio brata i sestru, sad je vunena deka dijelila rođake u drugom koljenu. I kao što je jednom dvostruka sjena skakutala po obroncima planine, sad se slična spojena sjena kretala po stražnjem trijemu kuće u ulici Hurlbut. Rasli su. Kad im je bilo godinu dana, kupali su se u istoj kadi. S dvije godine crtali su istim

bojicama. S tri godine, Milton je sjedio u avionu igrački, a Theodora je okretala propeler. Ali istočni dio Detroita nije isto što i malo planinsko selo. Bilo je mnogo djece za igru. I tako je, kad je napunio četiri godine, Milton odbacio društvo svoje rođakinje jer mu je ljepše bilo igrati se s dečkima iz susjedstva. Theodori je bilo svejedno. Jer tad je već dobila još jednu rođakinju s kojom se može igrati. Desdemona je poduzela sve što je mogla da ispuni zavjet kako nikad više neće imati djece. Dojila je Miltona do njegove treće godine. I dalje je odbijala Leftvjeve pokušaje da joj se približi. Ali nije ga mogla odbijati svake noći. Katkad se grižnja savjesti zbog toga što se udala za Leftvja sukobljavala u njoj s grižnjom savjesti zbog toga što mu ne udovoljava. Katkad joj je izgledalo da je Leftvjeva potreba tako očajnička, i takvu je sućut budila u njoj, da mu je morala popustiti. A katkad je i njoj samoj trebala tjelesna utjeha i olakšanje. To se događalo možda ni šačicu puta godišnje, ali nešto češće u ljetnim mjesecima. Povremeno bi Desdemona popila malo više vina na nečijoj proslavi imendana pa je i onda popuštala. A jedne vrele noći u srpnju 1927. značajno je popustila i posljedica je bila kći: Zoe Helen Stephanides, moja teta Zo. Od trenutka kad je shvatila da je trudna, baku su ponovno počeli mučiti strahovi da će se dijete roditi s nekom jezivom urođenom manom. Pravoslavna crkva ne dopušta brak čak ni djeci ljudi povezanih kumstvom, s objašnjenjem da je to ravno duhovnom incestu. A što je to u usporedbi s ovim? Ovo je još mnogo gore! I tako je Desdemona očajavala, i noćima nije mogla spavati dok joj je novo čedo raslo u utrobi. A zbog toga što je obećala Panaghiji, Presvetoj Djevici, da nikad više neće imati djece, Desdemona je to čvršće vjerovala da će je stići teška kazna Božja. Ali ponovno se pokazalo da je strahovala bez razloga. Sljedećeg proljeća, 27. travnja 1928., rodila se Zoe Stephanides, T2? krupna, zdrava djevojčica s četvrtastom glavom svoje bake, snažnim plačem, i bez ikakve mane. Miltona nije odviše zanimala novorođena sestra. Više je volio gađati iz praćke s prijateljima. S Theodorom je bilo upravo suprotno. Zoe ju je opčinila. Navlačila je dijete posvuda sa sobom kao novu lutku. Njihovo doživotno prijateljstvo, koje je preživjelo brojne sukobe, počelo je od najranijih dana, kad se Theodora pretvarala da je Zoeina mama. S dolaskom još jednog djeteta, kuća u ulici Hurlbut postala je pretijesna. Sourmelina se odlučila odseliti. Pronašla je posao u cvjećarnici i ostavila Leftvju i Desdemoni da preuzmu otplatu hipoteke na kuću. U jesen iste godine, Sourmelina i Theodora smjestile su se vrlo blizu, u pansionu O'Toole, odmah iza ulice Hurlbut, na Bulevaru Cadillac. Stražnje fasade kuće gledale su jedna prema drugoj i Lina i Theodora još su bile dovoljno blizu da svaki dan skoknu u posjet. U četvrtak 24. listopada 1929. u Wall Streetu u New Yorku muškarci u fino krojenim odijelima počeli su se bacati s prozora slavnih gradskih nebodera. Njihov lemurski očaj naizgled je bio daleko od ulice Hurlbut, ali malo-pomalo tamni se oblak nadvio nad naciju, krećući se u suprotnom smjeru nego što je meteorologija navikla, dok se nije navukao nad Srednji Zapad. Depresija se ukazala Leftvju u obliku sve većeg broja praznih stolica u baru. Nakon što je gotovo šest godina poslovao punom parom, nastupilo je razdoblje zatišja; nekih je noći bar Zebra bio samo dvije trećine pun, ili samo napola. Alkoholičare stoike ništa nije moglo spriječiti da se odazovu svojem pozivu. Unatoč međunarodnoj bankarskoj zavjeri (koju je raskrinkao otac Coughlin na radiju), te su se korenike javljale na dužnost kad god se Sv. Juraj propeo u prozoru. Ali oni koji su pili radi društva i obiteljski ljudi, više nisu dolazili. Do ožujka 1930. broj posjetitelja koji su otkucavali tajni daktilskospondejski ritam na podrumskim vratima srezao se na pola. Posao je ponovno krenuo na bolje u ljeto. "Ne razbijaj si glavu", rekao je Lefty Desdemoni. "Predsjednik Herbert Hoover se brine za sve. Najgore je prošlo." Nekako su progurali sljedeću godinu i pol, ali 1932. tek je nekoliko mušterija kapnulo svaki dan. Lefty je davao piće na vjeru, spuštao cijene, ali uzalud. Ubrzo više nije mogao plaćati za dostavu nove robe. Jednog dana došla su dva čovjeka i zaplijenila automat za igre. "Bilo je grozno. Grozno!" plakala je Desdemona još pedeset godina kasnije, kad je opisivala to vrijeme. Cijelo moje djetinjstvo i najmanji spomen depresije pokrenuo bi kod moje yiayie puni ciklus naricanja i udaranja u grudi. (Jednom se to dogodilo i kad je tema bila nečija "manična depresija"). Klonula bi

u stolici i stisnula lice s obje ruke, kao lik na Munchovom "Vrisku" - a onda bi uslijedilo: "Mana! Depresija! Kakva je to strahota bila, da čovjek ne vjeruje! Svi bez posla. Sjećam se prosvjeda zbog gladi, ljudi marširaju ulicama, milijun ljudi, jedan za drugim, jedan za drugim, idu reći gospodinu Fordu neka otvori tvornicu. A onda jedne večeri u ulici čujem grozan zvuk. Ljudi mlate štakore štapovima, ubijaju ih, plat plat plat, jer moraju jesti štakore. O Bogo moj! A Lefty tada nije imao posao u tvornici. Imao je samo točionicu, gdje su ljudi dolazili piti. Ali u Depresiji je došlo zlo vrijeme, jako slaba ekonomija, i nitko nije imao novca za piće. Kad nemaju za jesti, odakle im za piti? I tako su papou i yiayia ostali bez novca. A onda" - ruku pritišće o srce - "onda su me natjerali da idem raditi za one mavrose! Za crnce! O Bogo moj!" To je bilo ovako: jedne večeri djed je legao kraj bake i otkrio da nije sama u krevetu. Milton, tad osmogodišnjak, uvukao se u krevet s jedne strane. Na drugoj strani ležala je Zoe, kojoj su bile tek četiri godine. Iscrpljen od posla, Lefty se zagledao u prizor što ga je pružala ta menažerija. Volio je gledati svoju djecu kako spavaju. Unatoč problemima u braku, za njih nije nikad krivio ni sina ni kćer. Ali istodobno, rijetko ih je viđao. Kako bi zaradio dovoljno novca, morao je točionicu držati otvorenu šesnaest, katkad osamnaest sati na dan. Radio je sedam dana u tjednu. Da bi izdržavao vlastitu obitelj, morao je biti daleko od nje. Ujutro, kad je bio kod kuće, djeca su se prema njemu ponašala kao da im je kakav bliski rođak, možda stric, ali nikako otac. A bio je tu i problem s damama u baru. Dok je u svako doba dana i noći u polumračnoj spilji točio pića, imao je bezbroj prilika upoznati žene koje su pile s prijateljima ili čak same. Djedu je 1932. bilo trideset godina. Ojačao je i postao muškarac; bio je šarmantan, srdačan, uvijek lijepo odjeven i još u naponu snage. Gore u kući njegova se žena bojala seksa, ali dolje u baru Zebra žene su dobacivale Leftvju smione, uskipjele poglede. Sad, dok je djed promatrao tri usnule prilike u krevetu, u glavi mu se vrtjelo sve odjedanput: ljubav prema djeci, ljubav prema ženi, kao i frustracija u braku, i dječačko uzbuđenje što ga je kao kakvog neženju obuzimalo u društvu barskih dama. Prignuo je lice do Zoinog. Kosa joj je još bila mokra od kupanja i slatko je mirisala. Uživao je u očinstvu, a opet, i dalje je bio muškarac. Leftv je znao da sve što mu se mota po glavi ne može dugo držati zajedno. I tako je, kad se nagledao njihovih slatkih lišća, podigao djecu iz kreveta i odnio ih u njihovu sobu. Vratio se i legao kraj svoje usnule žene. Nježno ju je počeo milovati, zavlačeći joj ruku pod spavaćicu. I odjednom je Desdemona otvorila oči. "Što to radiš!?" "Sto misliš da radim?" "Ja spavam." "A ja te budim." "Sram te bilo." Baka ga je odgurnula. I Leftv je popustio. Ljutito se odmaknuo od nje. Dugo je vladao tajac prije no što je progovorio. "Ništa ne dobivam od tebe. Cijelo vrijeme radim, a ti mi ne daješ ništa." "Misliš da ja ne radim? Ja se brinem za dvoje djece." "Da si normalna žena, možda bi mi se isplatilo to što radim od jutra do mraka." "Da si ti normalan muž, pomogao bi mi oko djece." "Kako bih ti pomogao? Ti uopće ne shvaćaš kako se u ovoj zemlji zarađuje za život. Misliš da se ja dolje zabavljam?" "Svira glazba, piješ. čujem glazbu u kuhinji." "To mi je posao. Zato ljudi dolaze. A ako ne dolaze, nemamo čime platiti račune. Sve je na mojim leđima. A to ti ne razumiješ. Rintam od jutra do mraka i onda kad napokon legnem u krevet, ne mogu spavati. Nema mjesta za mene!" "Milton je ružno sanjao." "Ja ružno sanjam svaki dan." Upalio je svjetlo i, u sjaju svjetiljke, Desdemona je vidjela muževo lice kako se grči u zlobi koju nikad prije nije primijetila. To više nije bilo Leftvjevo lice, lice njezina brata ili muža. Pripadalo je nekom drugom, nekom neznancu s kojim je živjela. I to je užasno novo lice izreklo ultimatum:

"Sutra ujutro", pljunuo je Leftv, "ideš naći posao." Sutra, kad je Lina došla na ručak, Desdemona ju je zamolila da joj čita oglase u novinama. "Kako ću ja raditi? Ne znam ni engleski govoriti." "Znaš nešto." "Trebali smo otići u Grčku. U Grčkoj muž ne bi tjerao ženu da ide iz kuće i traži si posao." "Ništa ne brini", rekla je Lina i uzela u ruku novine na recikliranom papiru. "Posla ionako nema." Godine 1932. oglasi u Detroit Timesu koji su se obraćali populaciji od četiri milijuna ljudi stisnuli su se na jednom jedinom fiovinskom stupcu. Sourmelina je škiljeći tražila što bi bilo prikladno. "Konobarica", čitala je Lina. "Ne." "Zašto ne?" "Muškarci će me oblij etati." "Ne voliš da te oblijeću?" "čitaj", rekla je Desdemona. "Obrada i bojanje", rekla je Lina. Baka se namrštila. "Što je sad to?" "Ne znam." "Bojanje tkanine?" "Možda" "čitaj dalje", rekla je Desdemona. "Motačica cigara", nastavila je Lina. "Ne volim dim." "Sluškinja" "Lina, molim te. Pa ne mogu ja nekome služiti." "Svilarica." "Molim?" "Svilarica. Samo to piše. I adresa." "Svilarica? Ja sam svilarica. Znam sve o tome." "Onda čestitam, imaš posao. Ako mjesto još bude slobodno kad stigneš onamo." Sat poslije, odjevena za potragu za poslom, baka je nevoljko izišla iz kuće. Sourmelina ju je nagovarala da joj posudi haljinu s dubokim izrezom. "Nosi tu haljinu i nitko neće primijetiti kako govoriš engleski", rekla je. Ali Desdemona se uputila prema tramvaju u jednoj od svojih običnih haljina, sivoj sa smeđim točkicama. Cipele, šešir i torbica bili su svaki svoje smeđe boje koje su se gotovo slagale. Iako ih je više voljela od automobila, ni tramvaji nisu Desdemoni bili prirasli srcu. Nije se najbolje snalazila u tome koja linija kamo vozi. Trzava kola koja kao da su vukli duhovi neprestano su zaokretala u neočekivanim smjerovima i odvozili je u nepoznate dijelove grada. Kad je prvi tramvaj stao, viknula je kondukteru, "U grad?" On je kimnuo. Ukrcala se u tramvaj, spustila si sjedalo i izvadila iz torbice adresu koju joj je Lina napisala na papiru. Kad je kondukter došao do nje, pokazala mu je adresu. "Ulica Hastings? Tamo idete?" "Da. Ulica Hastings." "Vozite se ovom linijom do Gratiota. Onda presjednete na Gratiot prema gradu. Siđete kod ulice Hastings." Kad se spomenuo Gratiot, Desdemoni je odlanulo. Ona i Lefty vozili su se linijom Gratiot kad su išli u grčku četvrt. Sad joj je sve bilo jasno. Tako znači, u Detroitu ne rade svilu? pobjedonosno je pitala svojeg odsutnog muža. Eto koliko ti znaš. Tramvaj je ubrzao. Dućani u Aveniji Mack promicali su pored nje, mnogi od njih zauvijek zatvoreni, s izlozima premazanim sapunom. Desdemona je priljubila lice uz staklo, ali sad, dok je bila sama, imala je još toga reći Leftvju. Da mi oni policajci na otoku Ellisu nisu oduzeli dudove svilce, mogla sam napraviti bubinjak u dvorištu iza kuće. Ne bih sad morala tražiti posao. Mogli smo dobro zaraditi. Lijepo sam Ugovorila.

Odjeća putnika u to je vrijeme još bila razmjerno elegantna, ali već su se vidjeli znakovi iznošenosti: šeširi koji se mjesecima nisu zatezali, pohabane manžete i porubi, kravate i reveri umrljani hranom. Na pločniku je neki čovjek stajao držeći rukom ispisani znak: TREBAM POSAO A NE MILOSTINJU TKO ćE MI POMOćI DA NAđEM POSAO. 7 GODINA U DETROITU. NEMAM NOVCA. OTPUŠTEN S NAJBOLJIM PREPORUKAMA. Gledaj ti tog jadnika. Mana! Izgleda kao izbjeglica. Ovaj grad isti je kao Smirna. Koja je razlika? Tramvaj je kloparao, sve dalje i dalje od mjesta koja je poznavala, dućana s povrćem, kina, hidranta za vodu i kioska s novinama. Njezine seoske oči, koje su u trenu umjele razlikovati svaki grm i stablo, tupo su se caklile pred znakovljem uz put, besmislenim latiničkim slovima što su se stapala jedna s drugima i izblijedjelim oglasnim pločama s američkim licima s kojih se gulila koža, licima bez očiju ili bez usta, ili bez ičega osim nosa. Kad je prepoznala široku dijagonalnu prugu Gratiota, ustala je i zvonkim glasom viknula: "Pazmate!" Pojma nije imala što znači ta riječ na engleskom. Samo je čula da je Sourmelina izvikuje svaki put kad promaši stanicu. Kao i obično, djelovala je. Vozač je zakočio, tramvaj je stao i putnici su se brzo maknuli s vrata da ona može sići. Kao da ih je iznenadilo kad im se nasmiješila i zahvalila. Na liniji Gratiot rekla je kondukteru, "Molim vas, moram ići ulica Hastings." "Hastings? Ste sigurni?" Pokazala mu je adresu i ponovila glasnije, "Ulica Hastings." "U redu. Reći ću vam kad da siđete." Tramvaj je krenuo prema grčkoj četvrti. Desdemona je provjerila svoj odraz u prozoru tramvaja i namjestila šešir. Poslije trudnoće se udebljala, proširila u struku, ali još je imala lijepu put i kosu i još je bila privlačna žena. Kad se pogledala, obratila je pozornost na krajolik kojim su prolazili. Što je još mogla moja baka vidjeti na ulicama Detroita 1932.? Vidjela bi muškarce s naherenim šiltericama kako prodaju jabuke na uglovima. Vidjela bi motačice cigara kako izlaze pred tvornice bez prozora da na čas udahnu zraka, lica trajno umrljana smeđom duhanskom prašinom. Vidjela bi radnike koji dijele pamflete za sindikate dok ih Pinkertonovi detektivi slijede. U pokrajnjim uličicama vidjela bi batinaše antisindikaliste kako mlate iste te radnike s pamfletima. Vidjela bi policajce, na konjima i bez njih, 60 posto kojih su potajno pripadali bjelačkom protestantskom redu Crne legije, koji je pak imao vlastite metode za uklanjanje crnaca, komunista i katolika. "Ma daj, Cal", čujem majčin glas, "nema baš ničeg lijepog što bi spomenuo?" Dobro, dobro, u redu. Detroit je 1932. bio poznat kao "grad stabala". Više stabala po četvornom kilometru nego u bilo kojem drugom gradu u zemlji. Kupovati se moglo kod Kerna i Hudsona. Na Aveniji Woodward automobilski magnati izgradili su prelijep detroitski Institut za umjetnost gdje je, u istim tim minutama dok se Desdemona vozila tramvajem na razgovor za posao, meksički slikar po imenu Diego Ri-vera radio na novom djelu koje su mu naručili: muralu koji prikazuje novu mitologiju automobilske industrije. Sjedio je na sklopivoj stolici na skelama i skicirao veliki rad: četiri androgine rase čovječanstva na gornjim slikama što gledaju na pokretnu vrpcu u River Rougeu, gdje rade automobilski trudbenici, tijela usklađena u naporu. Različite manje slike prikazivale su "sjemenu stanicu" djeteta umotanu u biljnu lukovicu, čuda i užase medicine, voće i žitarice što prirodno uspijevaju u Michiganu; a daleko u jednom kutu glavom Henrvja Forda kako, siv u licu i neurotično usukan, pregledava knjige. Tramvaj je prošao McDougal, Jos. Campau i Chene, a onda je uz mali drhtaj prešao ulicu Hastings. U tom su trenutku svi putnici, redom bijelci, izveli talismanski pokret. Muškarci su potapšali lisnice u džepovima, žene su još jedanput zatvorile torbice. Vozač je pritegnuo ručicu koja je zatvarala stražnja vrata. Primijetivši sve to, Desdemona je pogledala van i vidjela da je tramvaj ušao u geto Black Bottom. Nije bilo nikakve ograde, nikakve prepreke na cesti. Tramvaj nije ni sekunde zastao dok je prelazio nevidljivu barijeru, ali istodobno se u potezu od jedne kratke ulice svijet promijenio. Svjetlo kao da je postalo drukčije, posivjelo je procijeđeno kroz konope za sušenje rublja. Polutama s prednjih trijemova i stanova bez struje razlijevala se ulicama, a olujni oblak sirotinje što je visio nad cijelim kvartom usmjeravao joj je pozornost na dolje, na odbačene predmete što su se oštro ocrtavali bez sjene: na crvene cigle koje se

mrve sa stuba, gomile smeća i oglo-danih kostiju, rabljene gume, zgnječene vjetrenjače s prošlogodišnjeg sajma, nečiju staru izgubljenu cipelu. Sablasna tišina ruševine trajala je možda trenutak, a onda je Black Bottom eruptirao iz svih svojih uličica i kućnih veža. Gledaj svu tu djecu! Koliko ih ima! Odjednom su djeca jurila uz tramvaj, mašući i vičući. Igrali su se lovice s tramvajem i skakali pred kola na tračnice. Ostala su se djeca penjala na stražnji dio. Desdemona je prinijela ruku grlu. Zašto imaju tako mnogo djece? Sto je tim ljudima? Mavro žene morale bi duže dojiti djecu. Netko bi im to morao reći. A u pokrajnjim je uličicama sad vidjela muškarce kako se peru pod slavinama na otvorenom. Napola razodjevene žene izvijale su bokove kroz prozore na katu. Desdemona je sa zaprepaštenjem i užasom promatrala sva ta lica koja ispunjavaju prozore, sva ta tijela koja ispunjavaju ulice, gotovo pola milijuna ljudi naguranih u dvadeset i pet uličnih blokova. Sve otkako je u Prvom svjetskom ratu E. I. Weiss, direktor automobilske tvrtke Packard, doveo, vlastitim riječima, prvi "tovar crnčuga" u grad, vlasti su zaključile da ih je najbolje držati baš tu, u Black Bottomu. Sad su se tu zajedno gurale sve moguće profesije, ljevaoničari i odvjetnici, sluškinje i stolari, liječnici i gangsteri, ali većina ih je, budući da je posrijedi 1932., bila nezaposlena. Ipak, svake ih je godine, svakog mjeseca, dolazilo sve više i više, u potrazi za poslom na sjeveru zemlje. Spavali su na svakom kauču u svakoj kući. Gradili su kolibe u dvorištima. Kampirali su na krovovima. (Takvo stanje, dakako, nije moglo potrajati. Tijekom godina, unatoč svim naporima bijelaca da ga zaustave - a i zbog neumitnih zakona bijede i rasizma - Black Bottom će se polako širiti, ulicu po ulicu, četvrt po četvrt, dok takozvani geto ne pojede cijeli grad pa su sedamdesetih godina crnci u Detroitu, gradu bez poreznih obveznika iz kojeg su bijelci bježali, a za vladavine Colemana Younga carevali zločin i ubojstva, napokon mogli živjeti gdje god žele...) Ali sad se, davne 1932., nešto čudno događalo. Tramvaj je usporio. Usred Black Bottoma stao je i nečuveno! - otvorila su se vrata. Putnici su se uzvrpoljili. Kondukter je potapšao Desdemonu po ramenu. "Gospođo, stigli ste. To je Hastings." "Ulica Hastings?" Nije mu vjerovala. Ponovno mu je pokazala adresu. On je upro prstom kroz vrata. "A gdje tvornica svile?" upitala je konduktera. "Tko će ga znati čega tu ima. Nije ovo moj kraj." I tako je baka sišla u ulici Hastings. Tramvaj se odvezao, dok su bijela lica gledala za njom, kao za ženom koju su bacili preko ograde u more. Krenula je pješke. Stežući torbicu, pohitala je ulicom kao da zna kamo ide. Gledala je nepomično pred sebe. Djeca su preskakivala preko užeta na pločnicima. Na prozoru na katu neki je muškarac razderao papir u komadiće i povikao, "Od sad pa nadalje poštu mi šalji u Pariz, poštaru." Trijemovi pred kućom bili su krcati namještaja iz dnevne sobe, starih kauča i naslonjača, ljudi koji igraju dame, svađaju se, prijete prstima i praskaju u smijeh. Vječno se smiju ti mavrosi. Smiju se i smiju, kao daje sve smiješno. Sto je to tako smiješno, recite vi meni! I što je - o Bogo moj -jedan obavlja nuždu na ulici! Neću gledati. Prošla je kraj dvorišta umjetnika koji je radio u smeću: sedam svjetskih čuda izrađenih od limenih zatvarača. Pijani starac u šarenom sombreru kretao se kao u usporenom filmu, coktao bezubim čeljustima i pružao ruku da isprosi sitniš. Ali što da rade'? Nemaju kupaonice. Nemaju ni kanalizacije, užas, užas. Prošla je kraj brijačnice, gdje su muškarci sjedili s plastičnim kapama na glavi kao ženske i ravnali kosu. S druge strane ceste, momci su joj dobacivali: "Mala, ima te da se pod tobom zemlja trese!" "Slatka si da bi te polizo!" Dok je žurila naprijed, iza nje je prštao smijeh. Sve dublje i dublje, kraj ulica za koje nije znala ni kako se zovu. Sad je u zraku mirisalo na nepoznatu hranu, ribu uhvaćenu u obližnjoj rijeci, svinjske nogice, kukuruznu krupicu, prženu kobasicu, crveni grah. Ali u mnogim se kućama ništa nije kuhalo, nitko se nije smijao pa čak ni govorio, samo mračne prostorije pune umornih lica i olinjalih pasa. S takvog je jednog trijema napokon netko prozborio. Žena, hvala Bogu. "Izgubila si se?" Desdemona je pogledala u meko, razoreno lice. "Tražim tvornicu. Tvornicu svile." "Nema tu tvornica. A da ih ima, bile bi zatvorene." Desdemona joj je pružila papir s adresom.

Žena je prstom pokazala na drugu stranu ulice. "Ideš tamo." I kad se Desdemona okrenula, što je vidjela? Je li vidjela zgradu od smeđe opeke koja se donedavno zvala McPherson Hali? Dvoranu koju su iznajmljivali za političke skupove, vjenčanja ili priredbe putujućih vidovnjaka koji bi naišli u grad? Je li primijetila ukrasne detalje oko ulaza, rimske urne iz kojih se prelijeva voće od granita, išarani mramor? Ili su joj se oči umjesto toga usredotočile na dva mlada crna momka koji su se ustobočili u stavu mirno pred ulaznim vratima? Je li primijetila njihova besprijekorna odijela, jedno svijetloplavo poput dijela zemaljske kugle što ga pokriva voda, drugo blijedo ljubičasto kao francuski bomboni s okusom lavande? Sigurno je zapazila njihovo vojničko držanje, cipele ulaštene do visokog sjaja, kravate jarkih boja i uzoraka. Morala je osjetiti kontrast između samopouzdana držanja dvojice mladića i potlačenog kvarta, ali što god da je osjetila u tom trenutku, njezina se složena reakcija, dok je došla do mene, svela na jednu jedinu zaprepaštenu spoznaju. Fesovi. Nosili su fesove. Meka, kestenjastosmeđa pokrivala za glavu ravnog vrha, ista kakva su nosili bakini i djedovi mučitelji. Kape koje su ime dobile po gradu u Maroku odakle je dolazila krvavocrvena boja za sukno i koje su (na glavama vojnika) prognale baku i djeda iz Turske, natapajući tlo tamnosmedim mrljama. I evo ih opet, tu u Detroitu, na glavama dvojice naočitih mladih crnaca. (A fesovi će se još jednom pojaviti u mojoj priči, na dan jednog sprovoda, ali ta je koincidencija, od one vrste kakva se može dogoditi samo u zbiljskom životu, predobra da bih je već odao.) Pomalo sa strahom, Desdemona je prešla ulicu. Rekla je momcima da je došla zbog oglasa. Jedan joj je kimnuo: "Morate sa stražnje strane", rekao joj je. Uljudno ju je proveo prolazom uz zgradu i u čisto, pometeno dvorište. U tom času, kao na kakav diskretni znak, stražnja su se vrata otvorila i Desdemona je doživjela drugi šok. Pojavile su se dvije žene pod čadorima. Baki su izgledale kao pobožne muslimanke iz Burse, osim po boji odjeće. Cadori nisu bili crni. Bili su bijeli. Počinjali su im kod brade i padali sve do gležnjeva. Glavu su pokrile bijelim rupcima. Nisu nosile veo preko lica, a kad su joj prišle, Desdemona je primijetila da na nogama imaju smeđe školske cipele. Fesovi, čadori, a onda još i ovo: džamija. Unutrašnjost nekadašnje dvorane McPherson preuređena je u maurskom stilu. Pomoćnice su povele Desdemonu po pločicama s geometrijskim uzorkom. Provele su je kraj debelih zastora s resama koji su zaklanjali svjetlo. U potpunoj tišini čulo se samo kako ženama šušte haljine i, negdje iz daljine, glas koji je govorio ili molio. Napokon su je uveli u ured, gdje je neka žena vješala sliku na zid. "Ja sam sestra Wanda", rekla je žena ne okrenuvši se. "Vrhovna zapovjednica hrama brdj i." Nosila je potpuno drukčiji čador, s gajtanima i epoletama. Slika koju je vješala prikazivala je leteći tanjur koji lebdi nad obrisom New Yorka. Iz njega su se zrakasto širile strelice svjetla. "Došla si zbog posla?" "Da, ja sam svilarica. Imam mnogo iskustva. U uzgoju svilaca, pripremi bubinjaka, tkanju..." Sestra Wanda se naglo okrenula. Proučila je Desdemonino lice. "Imamo problem. A koja si ti?" "Ja sam Grkinja." "Grkinja, ha. To mu dođe bjelkinja, je li tako? Rođena si u Grčkoj?" "Ne. U Turskoj. Došli smo iz Turske. Moj muž i ja." "Iz Turske? Pa što ne kažeš! Turska je muslimanska zemlja. Jesi ti muslimanka?" "Ne, Grkinja. Grčka pravoslavka." "Ali rodila si se u Turskoj?" "Ne." "Kako sad?" "Da." "I obitelj ti je iz Turske?" "Da." "Pa valjda si onda malo miješana, ne? Nisi skroz naskroz bijela?" Desdemona je oklijevala. "Gle, tražim način da to nekako izvedemo", nastavila je sestra Wan-da. "Svećenik Fard koji je ovamo došao iz svetog grada Meke, on nam vječno govori kako je važno moći se osloniti sam na

sebe. Više se ne smijemo oslanjati na bijelce. Moramo se sami brinuti za sebe, jasno?" Spustila je glas. "Ali problem je što se na oglas nije javio nitko tko ima veze s mozgom. Ljudi dođu, kažu da znaju raditi sa svilom, ali nemaju blagog pojma. Nadaju se da ćemo ih zaposliti i otpustiti. Ipak dobiju plaću za jedan dan." Stisnula je oči. "I ti to planiraš?" "Ne, ja se samo hoću zaposliti, ne i otpustiti." "Ali što si ti? Grkinja, Turkinja, što?" Desdemona je ponovno oklijevala. Mislila je na svoju djecu. Zamislila je kako im uvečer dolazi kući i ne nosi im hranu. I onda je progutala knedlu. "Sve pomiješano. Turci, Grci, sve je to isto." "To sam htjela čuti", široko se nasmiješila sestra Wanda. "I svećenik Fard je miješane rase. Da ti pokažem što nam treba." Povela je Desdemonu dugim hodnikom s drvenom oplatom, kroz ured telefonistice i u drugi još mračniji hodnik. Teški zastori na kraju hodnika zatvarali su put u predvorje. Dva su mlada stražara stala u stav mirno. "Ako misliš raditi kod nas, moraš znati neke stvari. Nikad, nikad, ne smiješ proći kroz taj zastor. Tu je glavni hram, gdje Fard drži propovijedi. Ti ostani ovdje, u ženskom dijelu. I dobro bi bilo da pokriješ kosu. Ovaj šešir otkriva ti uši, a to može zavesti." Desdemona je nagonski dodirnula uši i pogledala preko ramena stražare. Lica su im i dalje bila bezizražajna. Okrenula se i krenula za vrhovnom zapovjednicom. "Da ti pokažem što smo mi ovdje složili", rekla je sestra Wanda. "Imamo sve. Samo nam treba, znaš kako se ono kaže, netko tko zna znanje." Krenula je uza stube, Desdemona za njom. (To je dugačko stubište, tri kata, a sestru Wandu muče koljena pa će im trebati neko vrijeme da se uspnu do vrha. Ostavit ćemo ih ondje da se penju dok ja objasnim u što se to baka upetljala.) "Negdje u ljeto 1930. simpatičan, ali pomalo tajanstven ulični trgovac pojavio se u crnačkom getu u Detroitu." (Citiram iz knjige Crni muslimani u Americi C. Erica Lincolna). "Mislilo se da je Arapin, premda njegov rasni i nacionalni identitet nije dokumentiran. Afroamerikanci gladni kulture primili su ga u svoje domove i od njega kupovali svilenu tkaninu i odjeću za koje je tvrdio da ih nose crnci u domovini preko oceana... Njegovi su kupci tako silno željeli doznati nešto o svojoj prošlosti i zemlji iz koje su potekli, da je trgovac uskoro počeo od kuće do kuće držati mitinge. Isprva je 'prorok', kako su ga prozvali, poduku ograničavao na izvješća o svojim doživljajima u stranim zemljama, upozorenja protiv nekih vrsta hrane i prijedloge slušateljima kako da poboljšaju tjelesno zdravlje. Bio je ljubazan, srdačan, skroman i strpljiv." "Kad je pobudio zanimanje domaćina" (sad prelazimo na Izvornog čovjeka Claudea Andrewa Clegga III.), "(trgovac) bi tad održao svoj reklamni govor o povijesti i budućnosti Afroamerikanaca. Taktika je funkcionirala i s vremenom ju je usavršio tako da su se u privatnim kućama održavali skupovi znatiželjnih crnaca. Kasnije su za njegove govorničke nastupe unajmljivali dvorane i usred bijedom pogođenog Detroita počela se oblikovati organizacijska struktura njegove Nacije islama." Trgovac je imao mnoga imena. Katkad se zvao gospodin Farrad Mo-hammad, ili gosp. F. Mohammad Ali. U drugim je navratima koristio imena Fred Dodd, profesor Ford, VVallace Ford, W. D. Ford, Wali Farrad, Wardell Fard ili W. D. Fard. Imao je isto toliko mnogo podrijetla. Neki su tvrdili da je crni Jamajčanin čiji je otac bio sirijski musliman. Po drugim je glasinama bio Arapin iz Palestine, koji je poticao rasne nemire u Indiji, Južnoj Africi i Londonu prije no što se doselio u De-troit. Pričalo se i da je sin bogatih roditelja iz plemena Koreiš, plemena kojem je pripadao glavom prorok Muhamed, dok su dosjei FBI-ja tvrdili da je Fard rođen ili na Novom Zelandu ili u Portlandu u Oregonu, a roditelji da su mu bili Havajci, ili Britanci ili Polinežani. Jedno je jasno: 1932. Fard je već utemeljio Hram broj 1 u Detroitu. Upravo se stražnjim stubama tog hrama penjala Desdemona. "Svilu prodajemo direkt iz hrama", objasnila je sestra Wanda. "Sami šijemo odjeću po modelima koje nam je nacrtao osobno Fard. Prema nošnjama kakve su naši pretci nosili u Africi. Prije smo naručivali tkaninu za odjeću. Ali s ovom depresijom, sve je teže doći do tkanine. Pa je Fard doživio viziju. Došao mi je jedno jutro i rekao mi, 'Moramo posjedovati sredstva za vlastitu serikulturu'. Tako on govori. Malo je reći da je rječit! Taj bi mogao nagovorit psa da siđe s kamiona s mesom."

Dok se penjala stubama, Desdemona je počela shvaćati što je tu na stvari. Elegantna odijela momaka na ulazu. Preuređena unutrašnjost zgrade. Sestra Wanda stigla je na odmorište - "Tu se održava naš tečaj za poduku" - i širom otvorila vrata. Desdemona je ušla i vidjela ih. Dvadeset i tri tinejdžerice u čadorima i rupcima vedrih boja šile su odjeću. Nisu ni pogled podigle od posla kad je vrhovna zapovjednica uvela nepoznatu ženu. Pognutih glava, s lepezama pribadača koje su im virile iz ustiju, čvrstim su cipelama pod rubom čadora i dalje pritiskale nevidljive papučice šivaćih strojeva i nastavile proizvodnju. "Ovo je naš tečaj za poduku i opću civilizaciju mladih muslimanki. Vidiš kako su dobre i pristojne. Neće ni pisnut ako im se ne obratiš. 'Islam' znači pokornost. Znaš to? Ali da se vratimo onome zašto sam dala oglas u novine. Ponestaje nam tkanine. čini se da su svi otišli u stečaj." Povela je Desdemonu do drugog kraja sobe. Tamo je stajao otvoren drveni sanduk pun zemlje. "I što smo onda mi učinili, naručili smo ti ove dudove svilce od jedne tvrtke. Znaš kako se naručuje preko kataloga? Još ih stiže, ovo nije sve. Problem je što im izgleda ne paše Detroit. Ma nije ni čudo. Ali nam neprestano krepavaju, a kad krepaju? Au, kako smrde, do neba! Blagi Isu -" Prekinula se. "To se samo tako kaže. Odgojena sam u vjeri. čuj, kako si ono rekla da se zoveš?" "Desdemona." "čuj, Des, prije nego što sam postala vrhovna zapovjednica, bila sam frizerka i manikirka. Nikakva cura sa sela, me razumiješ? Ti ove ruke izgledaju kao da su kopale? Pomogni mi. Sto ti dudovi svilci vole? Kako ih natjerati da se, znaš, svilifkiraju?" "To je težak posao." "To nam ne smeta." "I skup." "Imamo love do krova." Desdemona je podigla jednog naboranog dudovog svilca, već polumrtvog. Stala mu je tepati na grčkom. "Slušajte me, sestre moje male", rekla je sestra Wanda i djevojke su kao jedna prestale šivati, prekrižile ruke u krilu i podigle pogled pun pozornosti. "Ova će vas nova gospođa naučiti kako se radi svila. Ona je mulatkinja kao i svećenik Fard i podučit će nas drevnom znanju i vještini našeg naroda. Tako da se možemo brinuti sami za sebe." Dvadeset tri para očiju uprlo se u Desdemonu. Prikupila je hrabrost. Prevela je u glavi ono što je htjela reći na engleski i dvaput je sve provjerila prije no što je progovorila. "Da svila bude dobra", objavila je i tako počela predavanje na tečaju za poduku i opću civilizaciju za mlade muslimanke, "morate biti čedne." "Trudimo se, Des. Slava Alahu. Trudimo se." .........____i Prevarologija Tako je moja baka počela raditi za Naciju islama. Kao kakva čistačica koja služi u Grosse Pointeu, ulazila je i izlazila na stražnja vrata. Umjesto šešira, na glavi je nosila rubac, da sakrije svoje neodoljivo zavodljive uši. Glas nikad nije dizala više od šapta. Nikad nije postavljala pitanja niti se žalila. Kako je odrasla u zemlji u kojoj su vladali drugi, sve joj je to bilo poznato. Fesovi, molitveni sagovi, polumjeseci: malo kao da se vratila kući. Za stanovnike Black Bottoma bilo je to kao putovanje na drugi planet. Prednja vrata hrama, u slatkom obratu prema većini američkih ulaza, dopuštala su ulaz crncima, a branila ga bijelcima. Slike koje su prije ukrašavale predvorje - ozarene pejzaže koji su ilustrirali američku manifestnu sudbinu teritorijalnog širenja, prizore pokolja Indijanaca - odvukli su u podrum. Zamijenili su ih prikazi afričke povijesti: princ i princeza šeću uz kristalno bistru rijeku; skupina crnih učenjaka raspravlja na forumu pod vedrim nebom. Ljudi su dolazili u Hram broj jedan slušati Fardova predavanja. Dolazili su i kupovati. U bivšoj garderobi sestra Wanda izložila je odjevne predmete za koje je Prorok rekao da su "isti onakvi kakve su crni narodi nosili u svojem domu na istoku". Nabirala je svjetlucave tkanine pod svjetlom dok su joj preobraćenici prilazili i plaćali. Žene su zamjenjivale služinske odore pokornosti bijelim čadorima emancipacije. Muškarci su umjesto tvorničkih kombinezona ugnjetavanja odijevali

svilenu nošnju dostojanstva. Blagajna hrama prelijevala se od novca. U ta mršava vremena, džamija je stajala više nego dobro. Ford je zatvarao tvornice, ali u ulici Hastings na broju 3408 Fard je radio punom parom. Desdemona na drugom katu nije previše toga vidjela. Jutro je provodila podučavajući u učionici, a poslijepodneva u skladištu svile, gdje su bile spremljene bale tkanine. Jedno jutro donijela je svoju kutiju s dudovim svilcima kao vizualno pomagalo. Dala je kutiju djevojkama da je šalju iz ruke u ruku i ispričala priču o njezinim putovanjima, kako ju je njezin djed izrezbario iz maslinova drveta i kako je preživjela požar i sve je to uspjela ispričati a da pritom ne kaže ništa pogrdno o pripadnicima iste vjere kojoj su pripadale i njezine učenice. Zapravo, djevojke su bile tako slatke i prijateljski raspoložene, da se Desdemona sjetila davnih dana kad su se Grci i Turci još lijepo slagali. Ipak: crnci su još bili za moju baku novost. Zaprepaštavale su je različite stvari koje je otkrivala: "Na dlanovima", obavijestila je supruga, "mavrosi su bijeli kao i mi." Ili: "Mavrosi nemaju ožiljke, samo kvržice." Ili: "Znaš li ti kako se mavro muškarci briju? Prahom! Vidjela sam kroz izlog brijačnice." Desdemona se snebivala nad tim kako žive ljudi u ulicama Black Bottoma. "Nitko ne mete. Smeće stoji pred kućom i nitko ne mete. Užas jedan." Ali u hramu, sve je bilo drukčije. Muškarci su marljivo radili i nisu pili. Djevojke su bile čiste i čedne. "Taj gospodin Fard ima u dosta toga pravo", izjavila je Desdemona za nedjeljnim ručkom. "Daj molim te", odmahnula je Sourmelina na to rukom. "Veo smo ostavile u Turskoj." Ali Desdemona je zavrtjela glavom. "Tim curama Amerikankama dobro bi došao veo ili marama." Sam Prorok ostao je Desdemoni skriven iza vela. Fard je bio poput boga: nazočan svuda, ali nigdje vidljiv. Njegov se odsjaj zadržavao u očima ljudi kad su izlazili s predavanja. Izražavao se u prehrambenim propisima, koji su naglasak stavljali na prirodnu afričku hranu - jam jam, kasavu - i zabranjivali svinjetinu. Svako malo Desdemona je viđala Fardov auto - novi novcati Chrvsler coupe - parkiran pred hramom. Uvijek je izgledao kao da je netom opran i ulašten, tako da su kromirani dijelovi blistali. Ali nikad nije vidjela Farda za volanom. "Kako bi ga mogla vidjeti ako je on bog?" upitao ju je Lefty jedne večeri dok su se spremali na počinak. Desdemona je ležala u krevetu i smiješila se kao da je škaklja njezina prva tjedna plaća skrivena pod madracom. "Valjda moram doživjeti viziju", rekla je. Njezin prvi zadatak u Hramu broj jedan bio je preurediti vanjski zahod u bubinjak. U pomoć je pozvala Cvijet islama, pod kojim je imenom bilo poznato vojničko krilo Nacije, i promatrala kako momci čupaju drveni zahod iz trošne kolibe. Septičku su jamu zatrpali zemljom i otrgnuli stare kalendare s golim ženama sa zidova, okrećući pogled u stranu dok su uvredljivi materijal bacali u smeće. Ugradili su police i izbušili strop radi ventilacije. Koliko god radili, i dalje je neugodno vonjalo. "Samo čekajte", rekla im je Desdemona. "Ovo još nije ništa u usporedbi s dudovim svilcima." Na prvom su katu djevojke koje su pohađale tečaj za poduku i opću civilizaciju mladih muslimanki plele pladnjeve od slame. Desdemona je pokušala spasiti prvu rundu dudovih svilaca. Grijala ih je pod električnim lampama i pjevala im grčke pjesme, ali svilci se nisu dali prevariti. čim su se izlegli iz crnih jajašca, primijetili su suhi zrak u zatvorenom i lažno sunce električnog svjetla te se sasušili i smežurali. "Dolazi ih još", rekla je sestra Wanda i samo slegnula ramenima na taj neuspjeh. "Samo što nisu stigli." Dani su prolazili. Desdemona se priviknula na blijede dlanove crnačkih ruku. Priviknula se na to da ulazi na stražnji ulaz i da ne govori dok joj se netko ne obrati. Kad nije podučavala djevojke, čekala je na katu u sobi svile. Soba svile: ovdje je potreban opis. (Toliko se toga dogodilo u tom prostoru veličine četiri i pol sa šest metara: bog je progovorio; moja baka odrekla se svoje rase; objašnjeno je stvaranje svijeta; a to je samo početak.) Bila je to omanja prostorija niskoga stropa u kojoj je u jednom kutu stajao stroj za rezanje. Uz zidove su se naslanjale naslagane bale svile. Mekani materijal protezao se od poda do stropa kao da si u unutrašnjosti podstavljene kutije za nakit. Do tkanine se sve teže dolazilo, ali sestra Wanda prilično je toga uspjela spremiti na zalihe. Katkad svile kao da su plesale. Zalepršale bi na propuhu tajanstvenog podrijetla, pa su lebdjele i

lepetale po sobi. Desdemona je tad morala uhvatiti tkaninu i ponovno je namotati. Jednoga dana, usred takvog jednog sablasnog plesa u dvoje - u kojem je zelena svila vodila dok je Desdemona pokušavala držati korak - začula je glas. "RODIO SAM SE U SVETOM GRADU MEKI 17. VELJAčE 1877." Isprva je pomislila da je netko ušao u sobu. Ali kad se okrenula, nije bilo nikoga. "moj otac bio je alphonso, muškarac boje ebanovine iz plemena šabaza. majka mi se zvala baby gee. ona je bila bjelkinja, vrag." Što je bila? Desdemona nije dobro čula. Niti je mogla odrediti odakle dolazi glas. činilo joj se da stiže iz poda. "otac ju je sreo u BRDIMA ISTOčNE AZIJE. VIDIO JE DA IMA VELIKE MOGUćNOSTI. VODIO JU JE U ISPRAVNOM SMJERU SVE DOK NIJE PREŠLA NA SVETI ISLAM." Desdemonu nije privuklo ono što je glas govorio - ionako nije razabirala što govori. Privukao ju je zvuk tog glasa, duboki bas od kojeg joj je podrhtavala prsna kost. Pustila je rasplesanu svilu. Prignula je glavu omotanu rupcem da bolje čuje. A kad se glas ponovno javio, pretražila je bale svile da mu nađe izvor, "zašto se moj otac oženio s BIJELIM VRAGOM? JER JE ZNAO DA MU JE SIN PREDODREđEN DA ŠIRI RIJEč IZGUBLJENOM DIJELU PLEMENA ŠABAZA." Odmaknula je tri, četiri, pet bala i našla je izvor: rešetka grijanja. A glas se sad čuo još jače. "1 stoga je mislio da ja, njegov sin, moram imati BOJU KOŽE KOJA ćE MI OMOGUćITI DA SE PONAŠAM I S BIJELIM I S CRNIM LJUDIMA PRAVIčNO I ISPRAVNO. ZATO SAM JA MULAT, KAO MUSA PRIJE MENE, ONAJ KOJI JE ŽIDOVIMA DONIO NJIHOVE ZAPOVIJEDI." Prorokov se glas dizao iz dubine zgrade. Počinjao je u dvorani dva kata niže. Sirio se kroz otvor na pozornici iz kojeg su nekoć, na skupovima proizvođača duhana, iskakale djevojke za zabavu, odjevene samo u trake cigara. Glas je odjekivao u uskom prostoru koji je vodio iza pozornice, tamo se uvlačio u sustav grijanja i cirkulirao po zgradi, pritom se izobličavao i ječao sve dok nije izletio iz rešetke kraj koje je Desdemona sad čučala, "moja me naobrazba, baš kao i kraljevska KRV KOJA MI KOLA ŽILAMA, MOGLA NAVESTI NA TO DA TRAŽIM POLOŽAJ MOćI. ALI čUO SAM KAKO MOJ STRIC PLAčE, BRAćO. čUO SAM KAKO MOJ STRIC PLAčE U AMERICI." Sad je razabrala da glas govori s laganim naglaskom. čekala je da kaže još nešto, ali zavladala je tišina. Lice joj je zapahnuo miris peći iz podruma. Još je dublje prignula glavu i osluškivala. Ali glas koji je tada začula pripadao je sestri Wandi, koja ju je zazivala sa stuba: "Ju-hu! Desdemona! čekamo te." I Desdemona se otrgnula od rešetke. Baka je bila jedina bijela osoba koja je čula propovijed W. D. Farda i nije razumjela niti polovicu onog što je rekao - zbog slabe akustike sustava za grijanje, zbog svojeg nesavršenog znanja engleskog i zbog činjenice da je neprestano podizala glavu da osluhne dolazi li tko. Desdemona je znala da je njoj zabranjeno slušati Fardova predavanja. Nipošto nije htjela ugroziti svoj novi posao. Ali nije imala kamo otići. Svaki dan, u jedan sat, iz rešetke bi zamrmorilo. Isprva je samo čula kako ljudi šuškaju dok ulaze u dvoranu. Onda je slijedilo zajedničko pjevanje. Dokotrljala je još bala svile pred rešetku da priguši zvuk. Preselila je stolicu u najdalji kut. Ali nije bilo pomoći. "možda se sjećate kako sam vam na posljednjem predavanju GOVORIO O DEPORTACIJI NA MJESEC?" "Ne, ne sjećam se", rekla je Desdemona. "prije šezdeset bilijuna godina jedan bog-znanstvenik iskopao je rupu kroz cijelu zemlju, napunio je dinamitom i razlomio zemlju na dvoje. manji od ta dva komada postao je mjesec. sjećate li se toga?" Baka je začepila uši dlanovima; lice joj je pokazivalo da to ne želi slušati. Ali kroz usta joj je izletjelo pitanje: "Netko je razlomio zemlju? Tko?" "danas vam želim govoriti o još jednom bogu-znan-stveniku. zlom znanstveniku. on se zvao jakub."

Desdemona je sad raširila prste i pustila da joj glas dopire do ušiju. "JAKUB JE ŽIVIO PRIJE OSAM TISUćA čETIRI STOTINE GODINA U SADAŠNJEM CIKLUSU POVIJESTI OD DVADESET PET TISUćA GODINA. TAJ JE JAKUB IMAO IZNIMNO VELIKU GLAVU. VISOKO čELO. BIO JE JAKO PAMETAN. BRILJANTAN čOVJEK. JEDAN OD NAJVEćIH UčENJAKA U NACIJI ISLAMA. TAJ JE čOVJEK OTKRIO TAJNE MAG-NETIZMA KAD MU JE BILO SAMO ŠEST GODINA. IGRAO SE S DVA KOMADA čELIKA I DRŽAO IH JE ZAJEDNO U RUKAMA I OTKRIO JE TU ZNANSTVENU FORMULU: MAGNETIZAM." Glas je djelovao na Desdemonu poput samog magneta. Sad joj je spuštao ruke niz bokove. Tjerao ju je da se nagne naprijed u stolici... "ALI JAKUBU NIJE BIO DOVOLJAN MAGNETIZAM. U TOJ SVOJOJ VELIKOJ GLAVI IMAO JE DRUGE VELIčANSTVENE IDEJE. I TAKO JE JEDNOG DANA JAKUB SMISLIO DA BI, AKO STVORI RASU LJUDI POSVE DRUKčIJU OD PRVIH LJUDI - GENETSKI DRUKčIJU - DA BI TA RASA MOGLA DOMINIRATI CRNIM NARODIMA POMOćU PREVAROLOGIJE." ... A kad više nije bilo dovoljno da se saginje u stolici, primakla se bliže. Prišla je zidu, uklonila bale svile i kleknula kraj rešetke dok je Fard nastavio tumačiti: "svaki je crni čovjek načinjen od dva SJEMENA: CRNOG SJEMENA I SMEđEG SJEMENA. I TAKO JE JAKUB UVJERIO PEDESET DEVET TISUćA DEVETSTO DEVEDESET DEVET MUSLIMANA DA SE ODSELE NA OTOK PELAN. OTOK PELAN JE U EGEJSKOM MORU. DANAS GA MOŽETE NAćI NA EUROPSKIM ZEMLJOVIDIMA POD LAŽNIM IMENOM. NA TAJ JE OTOK JAKUB DOVEO SVOJIH PEDESET DEVET TISUćA DEVETSTO DEVEDESET DEVET MUSLIMANA. I TAMO JE POčEO NASAđIVANJE TKIVA." Sad je čula i druge zvukove. Fardove korake dok se ushodao po pozornici. Škripu stolica dok su se slušatelji naginjali naprijed i bez daha upijali svaku riječ. "U SVOJIM LABORATORIJIMA NA PELANU JAKUB JE SPRIJEčIO PRVE CRNE LJUDE DA SE RAZMNOŽAVAJU. AKO JE CRNA ŽENA RODILA DIJETE, TO JE DIJETE UBIJENO. JAKUB JE DOPUSTIO SAMO SMEđOJ DJECI DA PREŽIVE. DOPUŠTAO JE SAMO SMEđOKOŽlM LJUDIMA DA SE SPARUJU." "Grozno", rekla je Desdemona na drugom katu. "Grozan je taj čovjek, taj Jakub." "čULI STE ZA DARWINOVU TEORIJU PRIRODNE SELEKCIJE? OVO JE BILA NEPRIRODNA SELEKCIJA. SVOJIM JE ZNANSTVENIM NA-SAđIVANJEM JAKUB PROIZVEO PRVE ŽUTE I CRVENE LJUDE. ALI NIJE TU STAO. NASTAVIO JE PARITI POTOMKE SVJETLIJE KOŽE. TIJEKOM MNOGIH MNOGIH GODINA GENETSKI JE PROMIJENIO CRNOG čOVJEKA, NARAŠTAJ PO NARAŠTAJ, UčINIO GA BLJEđIM, SLABIJIM, RAZVODNIO MU PRAVIčNOST I MORAL, POVEO GA STAZAMA ZLA. A ONDA, BRAćO MOJA, JEDNOG JE DANA JAKUB OBAVIO SVOJ POSAO. JEDNOGA DANA JAKUB JE ZAVRŠIO. I ŠTO JE NJEGOVA ZLOćA STVORILA? KAO STO SAM VAM VEć REKAO: OD ZLA MOŽE NASTATI SAMO ZLO. JAKUB JE STVORIO BIJELOG čOVJEKA. ROđENOG IZ LAŽI. ROđENOG IZ UBOJSTVA. STVORIO JE RASU PLAVOOKIH VRAGOVA." Za to vrijeme polaznice tečaja za poduku i opću civilizaciju mladih muslimanki postavljale su pladnje za dudove svilce. Radile su u tišini i pritom sanjarile o svemu i svačemu. Ruby James je mislila kako je zgodno izgledao John 2X toga jutra i pitala se hoće li se jednom vjenčati. Darlene Wood se malo uzrujavala što su se braća već riješila ropskih imena, ali kako se Fard još nije stigao pozabaviti djevojkama, ona je i dalje bila obična Darlene Wood. Lilly Hale mislila je gotovo isključivo o frizuri s čvrstim uvojcima koju je sakrila pod rupcem i o tome kako će večeras izviriti kroz prozor spavaće sobe pretvarajući se da provjerava kakvo je vrijeme tako da je Lubbock T. Hass iz susjedstva može vidjeti. Bettv Smith je mislila, slava Alahu slava Alahu slava Alahu. A Millie Little je htjela žvakaću gumu. Dok se na katu, lica vrela od toplog zraka što je strujao iz rešetke, Desdemona opirala tom novom zaokretu u pripovijesti. "Vragovi? Svi bijelci?" Frknula je nosom. Ustala je s poda i otresla sa sebe

prašinu. "Dosta. Neću više slušati ovog luđaka. Moram raditi. Za to me plaćaju. To je to." Ali sljedeće jutro ponovno je bila u hramu. U jedan sat oglasio se glas i baka je opet pratila što govori: "sad možemo načiniti fiziološku USPOREDBU IZMEđU BIJELE RASE I IZVORNIH PRVIH LJUDI. ANATOMSKI GLEDANO, BIJELE SU KOSTI KRHKIJE. BIJELA JE KRV TANJA. BIJELCI IMAJU SAMO JEDNU TREćINU TJELESNE SNAGE CRNACA. TKO TO MOŽE ZANIJEKATI? KAKVE VAM DOKAZE PRUŽAJU VLASTITE OCI?" Desdemona se prepirala s glasom. Ismijavala je Fardove objave. Ali kako su dani prolazili, baka je primijetila kako poslušno rasprostire svilu ispred rešetki za grijanje da joj bude meko pod koljenima. Klečala je i saginjala se tako da može priljubiti uho uz rešetku, čelom gotovo dodirujući pod. "On je obični šarlatan", rekla je. "Otima ljudima novac." Ali ipak, nije se micala. Već u sljedećem trenutku iz cijevi za grijanje zagrmjela je najnovija objava. Što se to događalo Desdemoni? Je li ona, uvijek tako podložna dubokim svećeničkim glasovima, padala pod utjecaj Fardova bestjelesnog glasa? Ili je jednostavno, nakon deset godina u gradu, napokon postala prava stanovnica Detroita? Sto znači da je sve gledala isključivo crno-bijelo? Postojala je još jedna mogućnost. Je li možda bakina grižnja savjesti, taj otežali, malarični strah koji joj je gotovo u pravilnim razmacima preplavljivao utrobu - je li je možda taj neizlječivi virus otvorio za Farda? Okaljana osjećajem grijeha, je li možda osjećala da Fardove optužbe imaju težinu? Je li njegove rasne denuncijacije shvaćala osobno? Jedne je večeri upitala Leftvja, "Misliš da je s djecom sve u redu?" "Da. Sve je u redu." "Kako znaš?" "Pa pogledaj ih." "Sto je to s nama? Kako smo mogli učiniti ono što smo učinili?" "Ništa nam nije." "Ne, Leftv. Mi nismo..." rasplakala se. "... Mi nismo dobri ljudi." "S djecom je sve u redu. Mi smo sretni, to je sad sve iza nas." Ali Desdemona se bacila na krevet. "Zašto sam te slušala?" jecala je. "Zašto se nisam bacila u vodu kao i svi drugi!" Djed ju je pokušao zagrliti, ali ona ga je odgurnula. "Ne diraj me!" "Des, molim te..." "Da sam bar poginula u požaru! Kunem ti se! Kamo sreće da sam stradala u Smirni!" I od tada je pomno promatrala djecu. Dosad su, osim jednog zastrašujućeg incidenta - Milton je s pet godina gotovo umro od mastoidne upale - oboje bili zdravi. Kad bi se porezali, krv im se grušala. Milton je imao dobre ocjene u školi, Zoe iznadprosječno dobre. Ali ništa od toga nije Desdemoni istjeralo strah iz kostiju. Neprestano je čekala da ih nešto zadesi, neka bolest, neka abnormalnost, strepeći da će kazna za njezin zločin biti udijeljena na najgori mogući način: ne na njezinu vlastitu dušu, nego na tijela njezine djece. I sad osjećam kako se kuća mijenjala u mjesecima dok se bližila 1933. godina. Studen je sipila kroz opeke boje bezalkoholnog piva, naseljavala prostorije i gasila kandila koja su gorjela u predsoblju. Hladni vjetar listao je stranice Desdemonine sanjarice u kojoj je tražila objašnjenja za svoje sve strasnije snove. Snove o dječjem sjemenu koje buja i dijeli se. 0 čudovišnim stvorovima koji izrastaju iz blijede pjene. Sad je potpuno izbjegavala voditi ljubav, čak i ljeti, čak i nakon tri čaše vina na nečijem imendanu. Nakon nekog vremena, Lefty je prestao zahtijevati. Djed 1 baka, nekoć tako nerazdvojni, udaljili su se jedno od drugoga. Kad je Desdemona ujutro odlazila u Hram broj jedan, Lefty je još spavao jer je cijelu noć radio u točionici. On je pak nestajao u podrumu prije nego što se ona vraćala kući. Slijedeći taj hladan vjetar koji je puhao cijelo bablje ljeto 1932., plutam niz podrumske stube da zateknem djeda kako jedno jutro broji novac. Izbačen iz ženine naklonosti, Lefty Stephanides usredotočio se na posao. Ali njegov je biznis doživio neke promjene. Kao odgovor na smanjen broj mušterija u točionici, djed je proširio svoje poslovne interese. Utorak je, tek je prošlo osam sati. Desdemona je otišla na posao. A u prozoru dnevne sobe koji

gleda na ulicu jedna ruka uklanja ikonu svetog Jurja. Uz pločnik staje stari Daimler. Leftv hita iz kuće i sjeda na stražnje sjedište auta. To su novi poslovni partneri mog djeda: na prednjem sjedalu sjedi Mabel Reese, dvadesetšestogodišnjakinja iz Kentuckyja, narumenjena lica, a kosa joj miriše na paljevinu od vrelih metalnih škara kojima je to jutro uvijala uvojke. "Tamo u Paduki", govori ona vozaču, "ima jedan gluhi koji nosi kameru. Šeće se gore-dolje uz rijeku i snima. Snima najčudnije stvari." "Bome i ja", odgovara vozač. "Ali moje snimke donose novac." Ma-urice Plantagenet, čija je Kodak kamera smještena na stražnjem sjedištu kraj Leftvja, smiješi se Mabel i vozi po Aveniji Jefferson. Plantagenetu su godine prije državnih poticaja umjetnicima teško pale što se njegovih umjetničkih ambicija tiče. Dok se voze prema Belle Isleu, Maurice drži predavanje o povijesti fotografije, kako ju je izumio Nicephore Niepce, a sva je zasluga pripala Daguerreu. Opisuje prvu fotografiju na kojoj je snimljeno ljudsko biće, prizor s pariške ulice snimljen s tako dugom ekspozicijom, da se ne vidi ni jedan prolaznik u hodu, osim osamljene prilike čovjeka koji je stao da mu očiste cipele. "I ja hoću ući u povijest. Ali mislim da ovo nije sasvim pravi put." Na Belle Isleu, Plantagenet skreće Daimlerom na Centralnu aveniju. Umjesto da se uputi prema Strandu, međutim, blago zavija na neasfaltiranu cestu koja ne vodi nikamo. Parkira auto i svi se iskrcavaju. Plantagenet postavlja kameru tako da mu svjetlo dobro pada, dok se Lefty brine za automobil. Džepnim rupčićem lasti ratkape i prednja svjetla; skida blato sa stražnjeg blatobrana, čisti prozore i prednje staklo. Plantagenet kaže, "Maestro je spreman." Mabel Reese skida kaput. Ispod kaputa ima samo korzet i haltere. "Gdje hoćeš da stanem?" "Ispruži se preko haube." "Ovako?" "Da. Super. Lice priljubi uz haubu. Sad raširi noge, ali samo malo." "Ovako?" "Da. Sad okreni malo glavu i pogledaj u kameru preko ramena. U redu. Nasmiješi se. Kao da sam ti ja dečko." I tako je to išlo svaki tjedan. Plantagenet je fotografirao. Djed je dovodio modele. Nije bilo teško naći djevojke. Svaku su večer dolazile u točionicu. Trebao im je novac, kao i svima. Plantagenet je prodavao fotografije distributeru u gradu i davao Leftvju postotak. Formula je bila jednostavna: žene u donjem rublju rastežu se po autima. Oskudno odjevene djevojke namještale su se na stražnjem sjedištu, ili pokazivale gole grudi na prednjem sjedištu, ili mijenjale probušenu gumu duboko se saginjući. Obično je na slici bila samo jedna djevojka, ponekad dvije. Plantagenet je iskorištavao sve skladne linije, sličnost između zaobljene linije stražnjice i blatobrana, između korzeta i nabora na tapeciranim sjedištima, između haltera i remena ventilatora. To je bila djedova ideja. Sjetio se skrivenog blaga svojeg oca, "Sermine, djevojke iz harema", i palo mu je na pamet kako modernizirati starinski ideal. Prošli su dani harema. Uvedimo eru stražnjeg sjedišta! Automobili su novo mjesto užitka. Običnog čovjeka pretvaraju u sultana otvorene ceste. Planta-genetove su fotografije naviještale piknike na egzotičnim mjestima. Djevojke su drijemale naslonjene na volan ili prčile stražnjicu vadeći dizalicu iz prtljažnika. Usred depresije, kad ljudi nisu imali novca ni za hranu, muškarci su nalazili novac za Plantagenetovu automobilsku erotiku. Fotografije su donosile Leftvju postojani dodatni prihod. Počeo je čak štedjeti, što mu je kasnije omogućilo novu poslovnu priliku. Svako malo, na buvljacima ili povremeno u kakvoj zbirci fotografija, naletim na neku od Plantagenetovih starih snimaka koje su obično pogrešno datirane u dvadesete godine, zbog Daimlera. U vrijeme Depresije prodavale su se po deset centi, a sad postižu cijenu i višu od šesto dolara. Plantagenetov "umjetnički" rad potpuno je zaboravljen, ali njegove erotske studije žena i automobila i dalje su popularne. Ušao je u povijest u svoje slobodno vrijeme, dok je mislio da se zapravo kompromitira. Pretražujući po kutijama starih fotografija, gledam njegove žene, namještene konstrukcije donjeg rublja, neujednačene osmijehe. Zurim u ta lica u koja je prije mnogo godina zurio i moj djed i pitam se: Zašto je Lefty prestao tražiti lice svoje sestre i bacio se u potragu za

drugima, za blondinama tankih usana, za gangsterskim curama s provokativnim stražnjicama? Je li njegovo zanimanje za te modele bilo isključivo novčane naravi? Je li ga hladni vjetar koji je puhao kroz kuću naveo da potraži toplinu negdje drugdje? Ili je i njega zarazila krivnja pa se tako, da ne misli o onom što je učinio, bacao u naručje tim Mabelama i Lucijama i Doloresima? Ne znam odgovoriti na ta pitanja i zato se sad vraćam u Hram broj jedan, gdje novi preobraćenici proučavaju kompase. U obliku suza, bijeli s crnim brojkama, kompasi u sredini imaju crtež kamena Kaabe. Kako su im zahtjevi nove vjere još nejasni, ljudi mole u različita vremena. Ali bar imaju te kompase, koje su kupili od iste one sestre koja prodaje odjeću. Muškarci se okreću, korak po korak, sve dok igla kompasa ne pokaže 34, broj za Detroit. Sad gledaju drugu strelicu da odrede u kojem je smjeru Meka. "PRIJEđIMO SAD NA RRANIOMETRIJU. STO JE KRANIOMETRIJA? TO JE ZNANSTVENO MJERENJE MOZGA, ONOGA STO MEDICINSKO OSOBLJE ZOVE 'SIVA TVAR'. MOZAK PROSJEčNOG BIJELCA TEZI PETNAEST DEKAGRAMA. MOZAK PROSJEčNOG CRNCA TEZI PREKO dvadeset." Fard nije vatren poput baptističkog propovjednika, manjka mu dar govorništva što izvire iz dna duše, ali to je prednost pred njegovom publikom razočaranih kršćana (i jedne pravoslavne vjernice). Njima je dodijala vika i brisanje znoja s čela, zazivanje svetaca i hrapavo disanje. Njima je dodijala ropska religija kojom bijeli čovjek uvjerava crnog da je služiti sveto. "ali u jednoj je stvari bijela rasa nadmašila izvorne ljude. po predodređenju i po vlastitom genetskom programiranju, bijela rasa nadmasuje sve u prevarologiji. moram li vam to govoriti? to već ionako znate sami. pre-varom su europljani doveli izvorne ljude iz meke i drugih dijelova istočne azije. godine 1555. trgovac robljem po imenu john havvkins doveo je prve članove plemena šabaza na obale ove zemlje. 1555. a kako se zvao brod? isus. to piše u povijesnim knjigama. slobodno otiđite u gradsku knjižnicu detroita i provjerite to. što se dogodilo prvom naraštaju izvornih ljudi u americi? bijeli ih je čovjek pobio. pomoću prevarologije. pobio ih je tako da će im djeca odrasti ne poznajući vlastiti narod niti odakle su došli. potomci te djece, potomci tih jadnih siročića, to ste vi. vi ovdje u ovoj sobi. i svi takozvani crnci u američkim getima. došao sam ovamo da vam kažem tko ste. vi ste izgubljeni pripadnici plemena ŠABAZA." Stvar je pogoršavalo i to što se svaki dan vozila kroz Black Bot-tom. Sad je Desdemona shvatila zašto ima toliko smeća na ulicama: gradske službe nisu ga čistile. Bijeli stanodavci puštali su da im se stambene zgrade doslovce raspadaju, ali su i dalje dizali stanarine. Jednog je dana Desdemona vidjela kako bijela prodavačica ne želi uzeti ostatak novca od crnog kupca. "Samo to pustite na pultu", rekla je. Nije htjela dodirnuti ruku crne gospođe! I u tim danima izjede-nim krivnjom, glave pune Fardovih teorija, baka je počela shvaćati što on želi reći. Posvuda po gradu bilo je plavookih vragova. I Grci su imali staru izreku: "Riđa brada i plave oči znak su vraga." Baka je imala smeđe oči, ali nije joj zbog toga bilo ništa lakše. Ako je netko vrag, onda je to ona. Što se dogodilo, dogodilo se i to nije mogla promijeniti. Ali mogla se osigurati da se to više nikad ne dogodi. Otišla je dr. Philobosianu. "Desdemona, to je jako radikalna mjera", rekao je liječnik. "Hoću biti sigurna." "Ali još si mlada." "Ne, dr. Phil, nisam mlada", rekla je baka umornim glasom. "Imam osam tisuća četiri stotine godina." U broju od 21. studenog 1932. Detroit Times objavio je sljedeći naslov: "Na oltaru za ljudske žrtve". Ispod toga objavljena je priča: "Policija je danas na ispitivanje privela stotinu sljedbenika crnačkog vođe kulta koji je u pritvoru zbog toga što je prinosio ljudske žrtve na primitivnom oltaru sklepanom u vlastitoj kući. Samozvani kralj Islamskog reda je Robert Harris, 44, koji stanuje u Aveniji Dubois na broju 1429. Žrtva koju je, kako priznaje, pretukao osovinom i izbo srebrnim nožem u srce, stanoviti je James J. Smith, 40, crni podstanar u njegovom domu." Taj Harris, koji je postao poznat pod nadimkom "voodoo ubojica", zalazio je u Hram broj jedan. Sasvim je moguće da je pročitao Fardove "lekcije o izgubljenim i nađenim muslimanima 1 i 2" uključivši ovaj odlomak:

"svi će muslimani ubijati vraga jer znaju da je on zmija i DA ćE, AKO MU SE DOPUSTI DA ŽIVI, UGRISTI NEKOG DRUGOGA." Harris je tad osnovao vlastiti red. Dao se u potragu za bijelim vragom ali, kako je u njegovoj četvrti bijelca bilo teško naći, zadovoljio se vragom koji mu se našao pri ruci. Tri dana poslije, Farda su uhitili. Kad su ga ispitivali, uporno je tvrdio da nikad nikome nije zapovjedio da prinese ljudsku žrtvu. Tvrdio je kako je on "vrhunsko biće na zemlji". (Tako je barem rekao kad su ga prvi put ispitivali. Kad su ga drugi put uhitili, nekoliko mjeseci poslije, priznao je, ustvrdili su u policiji, da je Nacija islama samo velika prevara kojom je htio izvući novac. Izmislio je i proročanstva i kozmologije samo zato da "ugrabi što je više novca moguće".) Kako god bilo, rezultat je bio ovaj: u zamjenu za oslobađanje od svih optužbi, Fard je pristao zauvijek otići iz Detroita. I tako dolazimo do svibnja 1933. I do Desdemone koja se oprašta od polaznica tečaja za poduku i opću civilizaciju mladih muslimanki. Rupci uokviruju lica umrljana suzama. Djevojke joj prilaze jedna po jedna i ljube Desdemonu u oba obraza. (Baki će nedostajati djevojke. Vrlo ih je zavoljela.) "Majka mi je govorila da u teška vremena svilci ne predu svilu", kaže ona. "Rade lošu svilu. Rade loše čahure." Djevojke prihvaćaju tu istinu i promatraju tek izlegle crve da uoče znake očaja. U sobi svile sve su police prazne. Fard Muhamed prebacio je ovlasti na novog vođu. Brat Karriem, nekoć Elijah Poole, sad se zove Ilija Muhamed, vrhovni svećenik Nacije islama. Ilija Muhamed ima nešto drukčiju viziju gospodarske budućnosti nacije. Odsad pa nadalje trgovat će se nekretninama, a ne tkaninom. I sad Desdemona silazi stubama prema izlazu. Stiže u prizemlje i okreće se da baci pogled na predvorje. Prvi put otkako je ušla u ovu zgradu, ulaz u predvorje ne čuvaju momci iz Cvijeta islama. Zastori su razgrnuti. Desdemona zna da bi trebala nastaviti i izići kroz stražnja vrata, ali sad više nema što izgubiti i odvažno kreće u prednji dio zgrade. Prilazi dvostrukim vratima i ulazi u svetište svih svetišta. Prvih petnaest sekundi stoji nepomično dok zbilja zamjenjuje sliku prostorije kakvu je zamišljala. Zamišljala je kupolu koja se uzdiže nebu pod oblake, sag bogatih boja, ali prostorija je najobičnija dvorana. Na jednom kraju je mala podignuta pozornica, uza zidove su složene stolice na sklapanje. Ona sve to promatra bez riječi, a onda, još jednom, začuje glas: "Zdravo, Desdemona." Na praznoj pozornici iza govornice stoji Prorok, Mahdi, Fard Muhamed. Tek mu se nazire obris, vitak i elegantan, a šešir s obodom baca mu sjenu na lice. "Ne bi smjela biti ovdje", kaže on. "Ali valjda danas smiješ." Desdemona, sa srcem u grlu, uspijeva protisnuti, "Odakle znaš kako se zovem?" "Nisi čula? Ja znam sve." Kad je dopirao kroz rešetke za grijanje, od dubokog glasa Farda Muhameda treperio joj je pleksus. A sad, kad je ovako blizu, prodire joj kroz cijelo tijelo. Vibracije joj se šire rukama sve dok joj prsti ne zadršću. "A kako je Lefty?" Na to pitanje Desdemona umalo da se nije prevrnula. Ostala je bez riječi. Istodobno joj mnogo toga pada na pamet, prvo, odakle Fard zna kako joj se zove muž, je li to rekla sestri Wandi?... I drugo, ako je istina da on zna sve, onda je istina i sve ostalo, sve ono o plavookim vragovima i zlim znanstvenicima i avionu koji će doletjeti iz Japana da uništi svijet i povede muslimane nekamo daleko. Obuzima je strava, a istodobno se nečeg prisjeća, i pita se gdje je već čula taj glas... Fard Muhamed sad se odmiče od govornice. Prelazi preko pozornice i spušta se u dvoranu. Prilazi Desdemoni a pritom i dalje pokazuje kako je sveznajuć. "I dalje vodi točionicu? Ti su dani odbrojani. Leftvju bi bilo pametnije da nađe neki drugi posao." Nakrivljena šešira i uredno zakopčanog odijela, s licem u sjeni, Mahdi joj prilazi. Ona želi pobjeći, ali ne može. "A kako su djeca?" pita Fard. "Miltonu mora da je već koliko, osam godina?" Sad je samo tri metra udaljen od nje. Dok Desdemoni srce udara kao ludo, Fard Muhamed skida šešir da otkrije lice. I Prorok se smiješi.

Sigurno ste već dosad pogodili. Tako je: to je Jimmv Zizmo. "Mana!" "Zdravo, Desdemona." "To si ti!" "Nego tko?" Ona zuri u njega širom razrogačenih očiju. "Jimmv, mislili smo da si poginuo! U autu. U jezeru." "Jimmv je poginuo." "Ali ti si Jimmv." Kad je to rekla, Desdemona postaje svjesna posljedica i počinje ga koriti. "Zašto si ostavio ženu i dijete? Pa jesi ti lud?" "Moja jedina odgovornost je prema mojim ljudima." "Kojim ljudima? Crncima?" "Izvornim ljudima." Desdemona ne može odrediti šali li se ili ne. "Zašto ne voliš bijelce? Zašto ih zoveš vragovima?" "Pogledaj samo oko sebe. Ovaj grad. Ovu zemlju. Pa zar nije tako?" "Svagdje ima vragova." "A pogotovo ih ima u onoj kući u ulici Hurlbut." Nastupa tajac, a onda Desdemona oprezno pita, "Kako to misliš?" Fard, ili Zizmo, ponovno se smiješi. "Mnogo toga što je bilo skriveno, sad mi je poznato." "Sto je skriveno?" "Moja takozvana žena Sourmelina žena je, da tako kažem, neprirodnih prohtjeva. A ti i Lefty? Misliš da ste me prevarili?" "Molim te, Jimmv." "Nemoj me tako zvati. Ja se ne zovem tako." "Kako to misliš? Ti si mi šogor." "Ti me ne poznaš!" viče on. "Nikad me nisi ni poznavala!" A onda se pribire: "Nikad nisi znala tko sam niti odakle sam došao." S tim riječima Mahdi prođe kraj moje bake, kroz predvorje i dvostruka vrata i iziđe iz našeg života. Ovaj posljednji dio Desdemona nije vidjela. Ali dobro je dokumentiran. Prvo, Fard Muhamed rukovao se s Cvijetom islama. Dok se s njima opraštao, momci su susprezali suze. Potom je prošao kroz gomilu okupljenu pred Hramom broj jedan do svojeg Chrvslera coupea parkiranog uz pločnik. Stao je na prag. Kasnije su se svi do jednoga od nazočnih zaklinjali da je Mahdi neprestano svakog od njih gledao ravno u oči. Žene su sad otvoreno plakale i preklinjale ga da ne ide. Fard Muhamed skinuo je šešir i prinio ga grudima. Toplo ih je pogledao i rekao, "Ne brinite. Ja sam s vama." Podigao je šešir kretnjom koja je obuhvatila cijelu četvrt, cijeli geto sa sklepanim trijemovima oko kuća, nepopločenim ulicama i rubljem koje izgleda kao da se nikad neće potpuno oprati. "Vratit ću vam se u bliskoj budućnosti da vas izvedem iz ovog pakla." Zatim je Fard Muhamed ušao u Chrvsler, upalio motor i uz posljednji smirujući smiješak odvezao se u daljinu. Farda Muhameda više nikad nitko nije vidio u Detroitu. Ispario je u nepoznatom smjeru kao dvanaesti imam šijita. Netko je dojavio da ga je vidio na prekooceanskom brodu koji je plovio za London 1934. Kako su pisak novine u Chicagu 1959., W. D. Fard bio je "nacistički agent turskog podrijetla" i radio je za Hitlera u Drugom svjetskom ratu. Jedna teorija zavjere tvrdi da su ili policija ili FBI umiješani u njegovu smrt. Tko zna što je istina. Fard Muhamed, moj djed po majci, vratio se nikamo odakle je i došao. Što se tiče Desdemone, njezin susret s Fardom možda ju je podupro u drastičnoj odluci koju je donijela negdje u to vrijeme. Nedugo nakon što je Prorok nestao, baka se podvrgnula razmjerno novom kirurškom zahvatu. Zarežali su je na dva mjesta ispod pupka. Kirurg je razmaknuo tkivo i mišiće da otkrije instalacije Falopijevih cjevčica, zavezao je svaku u čvorić i s djecom je bilo gotovo. Serenada na klarinetu Sastali smo se. Došao sam po Julie u njezin atelier u Kreuzbergu. Htio sam vidjeti njezine radove, ali mi nije dopustila. I tako smo otišli na večeru u restoran po imenu Austria. Austria je uređena kao lovačka kućica. Na zidovima vise jelenji rogovi, možda šezdeset ili

sedamdeset pari. Rogovi izgledaju smiješno maleni, kao da pripadaju životinjama koje bismo mogli ubiti golim rukama. Restoran je taman, topao, sav u drvu i udoban. Onaj kome se ne bi svidio, ne bi se svidio meni. Julie se svidio. "Kad mi već nećeš pokazati radove", rekao sam joj kad smo sjeli, "možeš mi bar reći čime se baviš?" "Fotografijom." "Vjerojatno mi nećeš reći što fotografiraš." "Ajmo prvo nešto popiti." Julie Kikuchi ima trideset šest godina. Izgleda kao da joj je dvadeset šest. Niska je, ali ne djeluje maleno. Drska je, ali ne djeluje vulgarno. Prije je išla na psihoterapiju, ali je prestala. Desna joj je ruka djelomično artritična, zbog nezgode u liftu. Zato je ruka boli kad dugo drži kameru. "Treba mi pomoćnik", rekla mi je. "Ili nova ruka." Nokti joj nisu osobito čisti. Zapravo, to su najprljaviji nokti koje sam vidio na nekoj tako zgodnoj osobi koja tako divno miriše. Grudi imaju isti efekt na mene kao na svakoga s mojom razinom testosterona. Preveo sam Julie jelovnik i naručili smo. Stigli su tanjuri kuhane govedine, zdjele umaka i crvenog kupusa, okruglice velike kao nogometne lopte. Razgovarali smo o Berlinu i o razlikama između europskih tAt zemalja. Julie mi je ispričala priču iz Barcelone, o tome kako su nju i tadašnjeg dečka zaključali u Parku Giiell nakon radnog vremena. Evo ga, pomislio sam. Prizvan je prvi bivši dečko. Ubrzo će slijediti ostali. Izredat će se oko stola, izložiti svoje mane, govoriti o svojim ovisnostima, svojim varljivim srcima. Nakon toga, i od mene će se očekivati da predstavim vlastitu otrcanu galeriju. A tu obično krene krivo na prvom sastanku. Oskudijevam materijalom. Ne raspolažem onom količinom koja bi se očekivala od muškarca mojih godina. Žene to osjete i u oči im se uvlači čudan, ispitivački izraz. A ja se već povlačim, prije no što smo došli do deserta... Ali to se nije dogodilo s Julie. Dečko je iskrsnuo u Barceloni i onda nestao. Nitko nije slijedio. Sigurno ne zato što ih nije bilo. Nego zato što Julie ne traži muža. Pa me ne mora intervjuirati za radno mjesto. Sviđa mi se Julie Kikuchi. Jako mi se sviđa. I tako mi preostaju uobičajena pitanja. Sto ona želi od? Kako bi reagirala na? Da li da joj kažem da? Ne. Prerano je. Nismo se još ni poljubili. A sad se moram usredotočiti na drugu romancu. Otvaramo u ljetnu večer 1944. Theodora Zizmo, koju sad svi zovu Tessie, lakira nokte na nogama. Sjedi na otomanu u pansionu O'To-ole, s nogama podignutim na jastuk i s čupercima vate zataknutim među prstima. Soba je puna uvelog cvijeća i različitih neurednih tragova njezine majke: kozmetičkih preparata bez poklopaca, odbačenih čarapa, knjiga o teozofiji i bombonijera, također bez poklopaca, u kojima su prazni omotači i nešto nagrizenih pa prezrenih punjenih čokoladnih bombona. Tamo gdje je Tessie, urednije je. Pera i olovke uspravno stoje u šalicama. Između brončanih držača u obliku minijaturnih Shakespeareovih poprsja poslagani su romani koje skuplja na rasprodajama. Dvadeset godina stare noge Tessie Zizmo: broj 36, blijede, išarane plavim žilicama, a crveni se nokti lepezasto šire kao sunca na paunovu repu. Ona ih strogo pregledava, jedan po jedan, baš kad losion kojim je naparfimirala noge privuče mušicu koja joj sleti na nokat palca i tamo se zalijepi. "Fuj", kaže Tessie. "Glupe bube." Ponovno se baca na posao, skida mušicu, još jednom nanosi lak. Te večeri, usred Drugog svjetskog rata, uskoro će početi serenada. Samo što nije. Ako pažljivo slušate, čut ćete kako prozor škripi dok se otvara, kako se nova trska umeće u pisak. Još malo pa će se oglasiti glazba s kojom je sve počelo i o kojoj, takoreći, ovisi moje postojanje. Ali prije nego što melodija zasvira punom glasnoćom, dopustite da vas obavijestim o tome što se dogodilo u proteklih jedanaest godina. Prohibicija je završila, što se toga tiče. Godine 1933. uz odobrenje svih država, Dvadeset prvi amandman opozvao je Osamnaesti. Na skupu Američke lige u Detroitu, Julius Stroh izvadio je vranj iz pozlaćene bačve češkog piva Stroh. Predsjednika Roosevelta slikali su kako u Bijeloj kući pijucka koktel. A u ulici Hurlbut moj je djed Lefty Stephanides skinuo sa zida zebrinu kožu,

razmontirao podzemnu ilegalnu točionicu i ponovno izronio u gornji sloj atmosfere. S novcem što ga je uštedio od automobilističke erotike, platio je udio za zgradu u ulici Pingree, odmah kraj zapadnog dijela Grand Boulevar-da. Bar Zebra iznad zemlje bio je bar & grill, smješten usred prometne trgovačke ulice. U mojem djetinjstvu svi su obrtnici u susjedstvu još radili. Mutno ih se sjećam: optičar A. A. Lauries s neonskim znakom u obliku naočala; odjeća New Yorker, u čijem sam izlogu vidio prve gole lutke kako plešu ubojiti tango. Tu su bili i mesnica Dobro meso, Hagermoserova ribarnica i brijačnica Finirez. Na uglu ulice stajao je naš bar, uska prizemnica s drvenom zebrinom glavom koja se navirivala iznad pločnika. Noću je treptavi crveni neon ocrtavao obris njuške, vrata i ušiju. Gosti su uglavnom bili radnici iz tvornica automobila. Dolazili su poslije smjene. Dolazili su vrlo često i prije smjene. Leitv je otvarao u osam ujutro, a u osam i trideset barske bi stolice zauzeli muškarci koji su se otupljivali prije nego što probuše karticu na ulasku na posao. Dok im je točio pivo u krigle, Lefty je saznavao što se događa vani, u gradu. Njegovi su gosti 1935. slavili utemeljenje Ujedinjenih radnika autoindu-strije. Dvije godine kasnije, proklinjali su naoružane stražare iz Forda koji su pretukli njihovog vođu, Waltera Reuthera, u takozvanoj "bitki na nadvožnjaku". Djed nije u tim raspravama stajao ni na čiju stranu. Posao mu je bio da sluša, kima glavom, ponovno puni čaše, smiješi se. Ništa nije rekao ni 1943., kad je razgovor u baru krenuo u gadnom smjeru. Jedne nedjelje u kolovozu potukli su se crnci i bijelci na Belle Isleu. "Neki je crnčuga silovao bijelu ženu", rekao je jedan gost. "Sad sve crnje moraju platiti. čekajte i vidjet ćete." U ponedjeljak ujutro već se razmahao rasni rat. Ali kad je u bar ušla skupina muškaraca hvaleći se da su na smrt pretukli crnca, djed ih nije htio poslužiti. "Zašto se ne vratiš odakle si došao?" viknuo mu je jedan od njih. "Ovo je moja zemlja", rekao je Leftv i, da to dokaže, učinio je nešto vrlo američki: posegnuo je pod šank i izvukao pištolj. Ti su sukobi sad prošlost - sad kad Tessie lakira nokte - i u sjeni mnogo većeg sukoba. U cijelom Detroitu su automobilske tvornice 1944. prenamijenjene i opremljene novim strojevima. S pokretne vrpce u Willow Runu umjesto Fordovih limuzina silaze avioni B-52. U Chrvsleru proizvode tenkove. Industrijalci su napokon pronašli lijek za gospodarstvo koje je zapelo: rat. Motor City, koji još nije dobio nadimak Motown, na jedno je vrijeme postao "Arsenal demokracije". A u pansionu na Bulevaru Cadillac, Tessie Zizmo lakira nokte i sluša zvuk klarineta. Kroz vlažni se zrak pronosi veliki hit Artieja Shawa, "Begin the Beguine". Na mjestu zaustavlja vjeverice na telefonskim žicama, koje pažljivo naginju glavice i osluškuju. Šušti u lišću jabuka i zavrti limenog pijevca na vjetrokazu. S brzim ritmom i vijugavom melodijom, "Begin the Beguine" diže se iznad povrtnjaka zasađenih iza kuća da ublaže ratnu nestašicu hrane, iznad vrtnih garnitura, čičkom obraslih ograda i ljuljački na trijemovima; preskače ogradu u dvorište iza pansiona O'Toole, zaobilazi rekreativne aktivnosti pretežno muških stanara - stazu za kuglanje na travi, zaboravljene batove za kroket - a onda se pentra očerupanim bršljanom što se uspinje uz ciglenu fasadu, kraj prozora iza kojih neženje dremuckaju, češkaju bradu ili, u slučaju gospodina Danelikova, smišljaju šahovske probleme; sve više i više izvija se najbolja i najpopularnija snimka Artieja Shawa još iz 1939., koja i dalje svira sa svih radioaparata po cijelom gradu, glazba tako svježa i živahna da se čini kako jamči ispravnost američkog cilja i konačnu pobjedu saveznika; i evo je sad napokon, ulazi kroz Theodorin prozor dok ona širi prste da joj se osuše nalakirani nokti na nogama. I kad je čuje, moja se majka okreće prema prozoru i smiješi se. Izvor glazbe nije nitko drugi do Orfej kose ulaštene briljantinom koji stanuje u kući odmah iza njene. Milton Stephanides, dvadesetogodišnji student, stajao je na prozoru svoje sobe i vješto prstima prebirao po klarinetu. Na sebi je imao izviđačku uniformu. Uzdignute brade, laktova izbačenih sa strane, dok mu desno koljeno poskakuje u ritmu pod kaki hlačama, odaslao je svoju ljubavnu pjesmu u ljetni dan svirajući sa žarom koji je davno sagorio kad sam dvadeset pet godina kasnije na našem tavanu pronašao puhači instrument zabrtvljen mahovinom starosti. Milton je svirao treći klarinet u orkestru srednje škole Southea-stern. Na školskim je koncertima morao svirati Schuberta, Beethovena i Mozarta, ali otkako je maturirao, smio je svirati što god mu volja, a to je bio swing. Imitirao je stil

Artieja Shawa. Kopirao je Shawovu razbacanu pozu, nakošenu malo izvan ravnoteže, kao da ga je otpuhnula snaga vlastite svirke. Sad, na prozoru, kićeno je baratao klarinetom ispisujući Shawove precizne, kaligrafske poteze i krugove. Pogled je upro duž sjajne crne cijevi instrumenta, ciljajući kuću dva dvorišta dalje, a posebno ono blijedo, bojažljivo, uzbuđeno lice na prozoru na katu. Pogled su mu zaklanjale grane drveća i telefonske žice, ali razabirao je dugu tamnu kosu koja je sjala baš kao njegov klarinet. Nije mu mahnula. Nije nikakvim znakom - osim smiješkom - pokazala da ga uopće čuje. U okolnim su dvorištima ljudi nastavili raditi što su već radili, nesvjesni da netko svira serenadu. Zalijevali su travnjake ili punili hranilice za ptice; djeca su trčala za leptirima. Kad je Milton stigao do kraja, spustio je instrument i nagnuo se kroz prozor široko se osmjehnuvši. A onda je ponovno zasvirao od početka. U prizemlju je Desdemona, koja je imala goste, čula sinov klarinet i, kao da mu pridružuje drugi glas u suzvučju, duboko je uzdahnula. Već četrdeset pet minuta u njezinoj su dnevnoj sobi sjedili Gus i Georgia Vasilakis i njihova kći Gaia. Bila je nedjelja poslijepodne. Na stoliću se u želeu od ruža odbljeskivalo svjetlo s blistavih čaša s vinom koje su pili odrasli. Gaia je po rukama premetala čašu s mlakim bezalkoholnim pivom Vernor. Na stolu je stajala otvorena limenka s keksima. "Što kažeš ti na to, Gaia?" zadirkivao ju je otac. "Milton ima platfus. Pa nije te to malo odbilo od njega?" "Taaataaa", rekla je Gaia u nelagodi. "Bolje ravni tabani nego da te sravne sa zemljom zauvijek", rekao je Lefty. "Tako je", složila se Georgia Vasilakis. "Sretni ste što nisu uzeli Miltona. Uopće ne mislim da je to nekakva sramota. Ne znam što bih ja da moram poslati sina u rat." Svako malo tijekom tog razgovora Desdemona je tapšala Gaiu Vasilakis po koljenu i govorila, "Miltie će svaki čas doći. Samo što nije." To je ponavljala otkako su gosti stigli. To je ponavljala svake nedjelje već mjesec i pol dana, i to ne samo Gaiji Vasilakis. Govorila je to i Jeanie Diamond, čiji su je roditelji doveli prošle nedjelje, govorila je to i Vicky Logathetis, koja je svratila tjedan prije. Desdemona je upravo napunila četrdeset tri godine i, kako je to bilo sa ženama njezine generacije, praktički se pretvorila u staricu. Sjedine su joj se uvukle u kosu. Na nos je nataknula zlatne naočale s tankim okvirima koje su joj povećavale oči tako da je izgledala još izbezumlje-nija nego što je zbilja bila. Zbog pretjerane sklonosti brizi (koju je u posljednje vrijeme samo pojačala swing glazba s kata) ponovno su je hvatali napadaji udaranja srca. Sad već svaki dan. Ali u okruženju briga, Desdemona je i dalje bila neprestano u pokretu, vječno je kuhala, čistila, skakala oko svoje i tuđe djece, vječno vriskala iz svega glasa, puna buke i života. Unatoč naočalama za korekciju vida, moja je baka svijet vidjela ne-oštro. Desdemona nije shvaćala oko čega se vode borbe. U Smirni je Japan bio jedina zemlja koja je poslala brodove u pomoć izbjeglicama. Baka je do kraja života osjećala zahvalnost. Kad su ljudi spominjali nenajavljeni napad na Pearl Harbor, rekla bi, "Ne pričajte mi o nekakvom otoku usred oceana. Kao da ova zemlja nije dovoljno velika nego još mora imati i sve otoke, ha?" Spol Kipa Slobode nije ništa promijenio. Isto je kao i svuda: muškarci i njihovi ratovi. Srećom, vojska je odbila Miltona. Umjesto da ide u rat, upisao se u večernju školu, a danju je pomagao u baru. Nosio je samo jednu uniformu, onu izviđača, gdje je bio vođa čete. Svako malo vodio je svoje izviđače na logorovanje na sjever. Kad je prošlo još pet minuta, a Milton se i dalje nije pojavljivao, Desdemona se ispričala gostima i popela uza stube. Stala je pred vratima Miltonove sobe i mršteći se osluhnula glazbu što je dopirala iznutra. A onda je, bez kucanja, ušla. Pred otvorenim prozorom, s klarinetom podignutim ravno uvis, Milton je i dalje svirao, ne primjećujući je. Nepristojno je ljuljao bokovima, a usnice su mu sjale kao i kosa. Desdemona je žustro prešla sobu i zalupila prozor. "Dođi, Miltie", zapovjedila je. "Dolje je Gaia." "Vježbam."

"Vježbaj kasnije." Zaškiljila je kroz prozor prema pansionu O'Toole preko dvorišta. Učinilo joj se da vidi kako se na drugom katu neka glava naglo odmaknula i nestala, ali nije bila sigurna. "Zašto uvijek sviraš kraj tog prozora?" "Zagrijem se." Desdemona se usplahirila. "Kako misliš, zagriješ?" "Od sviranja." Frknula je nosom. "Dođi. Gaia ti je donijela kekse." Neko je vrijeme baka već sumnjala da se između Miltona i Tessie razvija naklonost. Primijetila je kako Milton poklanja pažnju Tessie kad __„. _s, god Tessie dođe na ručak sa Sourmelinom. Dok su bili mali, Tessiena najbolja prijateljica i partnerica u igri bila je uvijek Zoe. Ali sad je Tessie na ljuljački na trijemu sjedila s Miltonom. Desdemona je upitala Zoe, "Zašto više ne ideš van s Tessie?", a Zoe je pomalo ogorčeno odgovorila, "Ona nema vremena." Od toga je baki ponovno zalupalo srce. Nakon svega što je učinila da okaje svoj zločin, nakon što je brak pretvorila u arktičku pustaru i dopustila liječniku da joj podveže Falopijeve cjevčice, krvno srodstvo još nije završilo s njom. I tako se, užasnuta, baka ponovno počela baviti djelatnošću u kojoj se već jednom okušala, s izrazito mješovitim rezultatima. Desdemona je opet posredovala u sklapanju brakova. Nedjelju za nedjeljom, baš kao i kod kuće u Bithiniosu, povorka udavača prolazila je kroz ulicu Hurlbut. Razlika je bila što u ovom slučaju to nisu bile dvije uvijek iste djevojke koje su se samo umnažale. U Detroitu su Desdemoni na raspolaganju stajale velike zalihe iz kojih je mogla birati. Bilo je djevojaka pištavih glasića i mekanih altova, punašnih i mršavih, djetinjastih djevojaka koje su nosile medaljone u obliku srca i djevojaka koje su ostarjele prije vremena i zaposlile se kao tajnice u osiguravajućim društvima. Bila je tu Sophie Georgopoulos, koja je čudno hodala otkako je na logorovanju zagazila u užareni ugljen, kao i Mathilda Livanos, koja se veličanstveno dosađivala kako to znaju samo lijepe djevojke, i nije pokazala ni trunke zanimanja za Miltona, nije čak ni kosu oprala. Tjedan za tjednom dolazile su, uz nagovor ili prisilu roditelja, i tjedan za tjednom Milton Stephanides se ispričavao te odlazio u svoju sobu i svirao klarinet na prozoru. Sad je, dok ga je Desdemona tjerala kao pastir stoku, sišao vidjeti Gaiju Vasilakis. Sjedila je između roditelja na debelo pojastučenom kauču morskozelene boje, i ona lijepo popunjena cura, u bijeloj haljini s širokom suknjom obrubljenom volanom i puf rukavima. I na bijelim je soknama imala volančiće. Podsjetili su Miltona na čipkasti prekrivač kante za smeće u kupaonici. "Bome, imaš znački ko u priči", rekao je Gus Vasilakis. "Da je dobio još jednu značku, Milton bi postao glavni izviđač", rekao je Lefty. "Iz čega ti fali?" "Iz plivanja", rekao je Milton. "Ali plivam kao sjekira." "Ni ja baš nisam neka plivačica", nasmiješila je Gaia. "Uzmi keks, Miltie", nutkala ga je Desdemona. Milton je pogledao u limenu kutiju i uzeo keks. "Gaia ih je pekla", rekla je Desdemona. "Kako ti se sviđaju?" Milton je zamišljeno žvakao. Trenutak kasnije podigao je ruku u izviđačkom pozdravu. "Izviđač nikad ne laže", rekao je. "Keks je odvratan. Postoji li bilo što tako nevjerojatno kao što je ljubavna priča vlastitih roditelja? Sto je još tako teško shvatiti kao činjenicu da su ta dva ocvala igrača, neprestano na popisu nesposobnih za igru, nekoć bili u pobjedničkoj postavi? Nemoguće je zamisliti mojeg oca koji se, koliko ja znam, uzbuđivao uglavnom zbog smanjenja kamata, kako pati u naletu adolescentske putene strasti. Miltona kako leži na krevetu i sanja o mojoj majci isto onako kako ću ja kasnije sanjati o Tajnom predmetu. Miltona kako piše ljubavna pisma pa čak i, kad je u večernjoj školi pročitao Marvellovu pjesmu "čednoj dragani", ljubavne pjesme. Miltona kako miješa elizabetinsku metafiziku s rimama u stilu radijskog komičara Edgara Bergena: Baš si fantastična, Tessie Zizmo kao da radiš na elektriku Da je pred nama cijelo stoljeće uvijek bi

imali ljubavnu poetiku čak i ako pogledam unatrag kroz blagonaklone oči kćeri, moram priznati: otac nije nikad bio baš naočit. S osamnaest godina bio je zastrašujuće, sušičavo mršav, sama kost i koža. Lice su mu osule bu-buljice. U izvješenim podočnjacima pod sjetnim očima koža mu je već potamnjela. Imao je slabićku, uvučenu bradu, preizražajan nos, i kosu premazanu briljantinom koja mu se sjajila i stajala čvrsto kao puding izliven u modlici. Milton, međutim, nije bio svjestan niti jednog od tih tjelesnih nedostataka. Imao je samopouzdanje nepokolebljivo kao stijena i to ga je poput oklopa štitilo od napada vanjskog svijeta. Theodorina tjelesna privlačnost bila je očitija. Naslijedila je Sour-melininu ljepotu u malome. Bila je visoka samo metar pedeset pet, uskog struka i sitnih grudi, s dugim, labuđim vratom koji je nosio zgodno, srcoliko lišće. Ako je Sourmelina uvijek bila pomalo europski tip Amerikanke, neka vrst Marlene Dietrich, onda je Tessie bila potpuno amerikanizirana kćer koju je Marlene Dietrich mogla imati. Njezin se standardni, čak pomalo seljački izgled protezao do sitnog razmaka među prednjim zubima i prćastog nosa. Crte često preskaču generaciju. Ja izgledam mnogo izraženije grčki nego moja mama. Tessie je nekako dijelom postala i proizvod Juga. Služila se izrazima kao što su "borati" i "šta da". Kako je svaki dan radila u cvjećarnici, Lina je ostavljala Tessie na brigu nizu postarijih gospođa od kojih su mnoge bile iz prvih do-seljeničkih obitelji u Kentuckvju, pa je tako Tessie u govoru poprimila južnjačko zavlačenje. U usporedbi sa Zoinim snažnim, muskobanjastim crtama, Tessie je imala ono što se zove sveamerički izgled, i vjerojatno je to dijelom i privuklo mojeg oca. Sourmelina nije mnogo zarađivala u cvjećarnici. Majka i kći morale su paziti na svaki novčić. U dućanima s rabljenom robom, Sourmelina je gravitirala prema kostimima plesačica iz Las Vegasa. Tessie je birala suzdržanu, razboritu odjeću. Kasnije je u pansionu O'Toole krpala vunene suknje i prala bluze na ruke; skidala je gromuljice dlačica s vunenih džempera i laštila nošene dvobojne cipele. Ali iz odjeće joj nikad nije posve izvjetrio lagani miris rabljene robe. (Godinama kasnije, kad sam pobjegao od kuće, prilijepio se za moju odjeću.) Miris koji ide uz to što nije imala oca i što je odrastala u siromaštvu. Jimmv Zizmo; od njega je ostalo samo ono što je Tessie naslijedila u vanjštini. Bila je krhke građe poput njega, kosa joj je, premda svilenkasta, bila crna poput njegove. čim je ne bi dovoljno često prala, mastila joj se i, njušeći svoj jastuk, znala je pomisliti, "Možda je ovako mirisao moj tata". Zimi su joj na usnicama izbijale groznice (protiv čega se Zizmo branio vitaminom C). Ali Tessie je imala svijetlu put i lako je gorjela na suncu. Otkako je Milton pamtio, Tessie se vrzmala po kući u krutim, usidje-ličkim haljinama koje su silno zabavljale njezinu majku. "Gle nas dvije", govorila je Lina. "Kao u kineskom restoranu, slatko i kiselo." Tessie nije bilo drago kad je Lina to govorila. Nije za sebe mislila da je kisela; samo da se pristojno odijeva. Voljela bi da joj se i majka pristojnije ponaša. Kad je Lina previše popila, Tessie ju je vodila kući, svlačila je i spremala u krevet. Jer je Lina bila egzibicionistkinja, Tessie je postala voajerka. Jer je Lina bila glasna, Tessie je ispala tiha. I ona je svirala: harmoniku. Držala ju je pod krevetom u kutiji. Tu i tamo ju je vadila i prebacivala remen preko ramena da održi golemi, uspuhani instrument s mnogo tipaka iznad tla. Harmonika je bila gotovo jednako velika kao i ona sama i svirala ju je po dužnosti, loše, i uvijek s tračkom karnevalske tuge. Kad su bili mali, Milton i Tessie spavali su u istoj sobi i kupali se zajedno u kadi, ali to je bilo prije. Sve donedavno Milton je o Tessie mislio kao o svojoj uštogljenoj sestrični. Kad god je neki njegov prijatelj izrazio zanimanje ža nju, Milton bi mu rekao da odustane. "To je med iz frižidera", znao je reći, baš kao Artie Shaw. "Tvrda i hladna kao led". A onda je jednog dana Milton došao kući s novim trskama iz prodavaonice muzikalija. Objesio je kaput i šešir na vješalicu u predvorju, izvadio trske i zgužvao papirnatu vrećicu u lopticu. Ušao je u dnevnu sobu i bacio lopticu prema košu za smeće. Zgužvani je papir preletio sobu, udario u rub koša i odskočio na pod. U kojem je trenutku netko rekao, "Bolje ti je da se držiš glazbe." Milton se okrenuo da vidi tko govori. Vidio je tko je. Ali osoba koja je to rekla, više nije bila ista kao prije.

Theodora je ležala na kauču i čitala. Na sebi je imala proljetnu haljinu s crvenim cvjetnastim uzorkom. Noge su joj bile bose i tad ih je Milton uočio: crveno lakirane nokte. Miltonu nikad na pamet nije palo da bi Theodora bila od onih djevojaka koje lakiraju nokte na nogama. Zbog crvenih je noktiju djelovala ženstveno dok je ostalo na njoj - tanke blijede ruke, krhak vrat - izgledalo djetinjasto kao i uvijek. "Pazim na meso u pećnici", objasnila je. "Gdje je moja mama?" "Izišla je." "Izišla je? Ona nikad ne izlazi." "Danas je izišla." "A gdje mi je sestra?" "Na sastanku Udruge radne mladeži." Tessie pogleda crnu kutiju koju je držao u rukama. "To ti je klarinet?" "Aha." "Odsviraj mi nešto." Milton je odložio kutiju na kauč. Dok ju je otvarao i vadio klarinet, bio je neprestano svjestan golotinje Tessienih nogu. Namjestio je pisak i razgibao prste prelazeći gore dolje po klapnama. A onda se prepustio nagonu koji ga je preplavio, sagnuo se, pritisnuo prošireni kraj klarineta uz Tessieno golo koljeno i odsvirao jednu dugu notu. Ona je ciknula i maknula koljeno. "To je bio des", rekao je Milton. "Hoćeš čuti kako zvuči dis?" Tessie je i dalje držala ruku na koljenu u kojem je zujalo. Od vibracija klarineta prostrijelili su je srsi sve do bedra. Došlo joj je čudno, kao da će se nasmijati, ali nije se smijala. Zurila je u svojeg rođaka i mislila, "Daj ga pogledaj kako se ceri! Sav je pristav, ali misli da je prva liga! Ma što si on to zamišlja?" "U redu", napokon je odgovorila. "Dobro", rekao je Milton. "Dis. Evo ga." Tog prvog dana u pitanju su bila Tessiena koljena. Sljedeće nedjelje Milton joj je prišao s leđa i zasvirao klarinet prislonivši joj ga uz zatiljak. Zvuk je bio prigušen. Pramenovi kose prhnuli su joj u vis. Tessie je vrisnula, ali kratko. "Da, da", rekao je Milton stojeći iza nje. I tako je to počelo. Svirao je "Begin the Beguine" uz Tessienu ključnu kost. Svirao je "Moonface" uz njezine glatke obraze. Pritišćući joj klarinet između crveno nalakiranih noktiju koji su ga tako opčinili, svirao joj je "It Goes to Your Feet". Krišom, ali ne priznajući sami sebi da se kriju, Milton i Tessie zavlačili su se u skrovitije dijelove kuće i tamo je, zadižući malko suknju, ili skidajući čarapu, ili jednom, kad kod kuće nije bilo nikoga, podižući bluzu tako da otkrije donji dio leđa, Tessie dopuštala Miltonu da joj priljubi klarinet uz kožu i ispuni joj tijelo glazbom. Isprva ju je to samo golicalo. Ali nakon nekog vremena note su joj se razlile dublje u tijelo. Osjećala je kako joj vibracije prodiru u mišiće, pulsiraju u valovima, sve dok joj kosti ne zadršću i unutarnji organi zabruje. Milton je svoj instrument svirao istim onim prstima kojima je pozdravljao izviđačkim pozdravom, ali misli su mu bile sve samo ne čedne. Zadihan, pognut nad Tessie s drhtavom koncentracijom, kružio je klarinetom kao krotitelj zmija. A Tessie je bila kobra, hipnotizirana, pripitomljena, omamljena zvukom. Napokon, jednog poslijepodneva kad su bili posve sami, Tessie, njegova uštogljena sestrična, legla je na leđa. Prekrila je lice jednom rukom. "Gdje da ti sviram?" šapnuo je Milton, a usta su mu se osušila tako da je pomislio kako uopće neće moći svirati. Tessie je raskopčala gumb na bluzi i prigušenim glasom rekla, "Na trbuhu." "Ne znam pjesmu o trbuhu", usudio se Milton. "Onda na rebrima." "Ne znam ni jednu pjesmu o rebrima." "Na prsnom košu?" "Nitko nikad nije napisao pjesmu o prsnom košu, Tessie." Sklopljenih očiju, otkopčala je još gumba. I gotovo nečujno šapnula: "A o ovom?" "Tu pjesmu znam", rekao je Milton.

Kad nije mogao svirati Tessie uz kožu, Milton je otvarao prozor svoje sobe i svirao joj serenade izdaleka. Katkad je telefonirao u pansion i pitao gospođu O'Toole može li dobiti Theodoru na telefon. "Trenutak", rekla bi gđa O'Toole i viknula uza stube, "Telefon za Zizmo!" Milton je čuo zvuk koraka koji trče niz stube i Tessie kako kaže halo. I onda bi zasvirao klarinet na telefon. (Godinama kasnije moja majka se sjećala dana kad ju je zavodio klarinet. "Tvoj otac nije baš dobro svirao. Dvije ili tri stvari. To je bilo to." "Ma što pričaš?" prosvjedovao je Milton. "Imao sam cijeli repertoar." Počeo bi zviždati "Begin the Beguine", cvrkućući melodiju da prizove klarinetski vibrato i pritom prebirući prstima po zraku. "Zašto mi onda više ne sviraš serenade?" pitala bi Tessie. Ali Miltonu je nešto drugo bilo na pameti: "Sto se dogodilo s mojim starim klarinetom?" A onda Tessie: "Otkud ja da znam? Misliš da ja moram voditi računa o svemu?" "Je li dolje u podrumu?" "Možda sam ga bacila!" "Bacila si ga! Za koga vraga si ga bacila!" "A što bi ti s njim, Milt, vježbao? Ni onda nisi pojma imao o sviranju.") Sve ljubavne serenade moraju završiti. Ali 1944. nije bilo kraja glazbi. U srpnju, kad bi u pansionu O'Toole zazvonio telefon, katkad je iz slušalice navirala druga vrst ljubavi: "Kyrie eleison, kyrie eleison" Nježan glas, ženstven gotovo kao i Tessien, gugutao je na telefon nekoliko ulica dalje. Pijev je trajao najmanje minutu. A onda bi Michael Antoniou pitao, "Kako ti se čini?" "Sjajno", rekla je moja majka. "Zbilja?" "Točno kao u crkvi. Nisam primijetila razliku." Sto me dovodi do posljednje komplikacije u toj zapletima prei-spunjenoj godini. U brizi zbog toga što su se Milton i Tessie spetljali, baka nije samo pokušavala oženiti Miltona za neku drugu. To je ljeto odabrala i muža za Tessie. Michael Antoniou - otac Mike, kako su ga kasnije zvali u obitelji - bio je u to doba sjemeništarac u grčkoj pravoslavnoj bogosloviji Sv. Križa u Pomfretu u Connecticutu. Kad je to ljeto došao kući na praznike, poklanjao je mnogo pažnje Tessie Zizmo. Godine 1933. crkva Uznesenja odselila se iz trgovine u ulici Hart. Sad je pastva imala pravu crkvu, na cesti Vernor odmah kraj Beniteaua. Crkva je bila od žute opeke. Na njoj su se kao tri kape uzdizale tri golublje sive kupole, a u podrumu su uredili prostorije za druženje. Za vrijeme stanke za kavu, Michael Antoniou pričao je Tessie kako mu je na bogosloviji i podučavao je o manje poznatim vidovima grčkog pravoslavlja. Govorio joj je o pustinjacima na planini Atosu koji su, u gorljivoj želji da ostanu čisti, zabranili pristup na svoj otočni manastir ne samo ženama nego i ženkama svih drugih vrsta. Na planini Atosu nije bilo ni ptica, ni zmija ženskoga spola, ni ženki pasa ni mačaka. "Malo prestrogo za mene", rekao je Michael Antoniou i značajno se osmjehnuo Tessie. "Ja bih htio biti samo paroh. Oženjen, s djecom." Moja se majka nije čudila što pokazuje zanimanje za nju. I sama niskog rasta, navikla je da je niski muškarci pozivaju na ples. Nije joj bilo drago da je biraju zbog njezina stasa, ali Michael Antoniou bio je uporan. I možda je nije snubio zato što je jedina od svih djevojaka bila niža od njega. Možda je odgovarao na potrebu u Tessienim očima, njezinu očajničku želju da vjeruje u to kako postoji nešto umjesto ničega. Desdemona je uočila priliku i iskoristila je. "Mikey je dobar mladi Grk, pristojan momak", rekla je ona Tessie. "I postat će svećenik!" A Michaelu Antoniou je rekla: "Tessie je malena, ali jaka. Koliko misliš da može tanjura ponijeti, ha, oče Mike?" "Još nisam otac, gđo Stepha-nides." "Molim te, koliko?" "Šest?" "Samo toliko? Šest?" A onda bi podigla obje ruke: "Deset! Deset tanjura može ponijeti naša Tessie. I nikad ništa ne razbije." Počela je pozivati Michaela Antonioua na nedjeljni ručak. Nazočnost sjemeništarca sputavala je Tessie pa se prestala povlačiti na kat na privatne swing sessione. Milton je, naduren zbog novog razvoja događaja, podbadao za stolom. "Sigurno je mnogo teže biti svećenik ovdje u Americi, ha?" "Kako to misliš?" pitao je Michael Antoniou. "Mislim samo da u staroj domovini ljudi nisu baš dobro obrazovani", rekao je Milton. "Vjerovat će sve što god popovi kažu. Ovdje je drukčije. Možeš ići na fakultet i naučiti misliti svojom glavom." "Crkva ne želi da ljudi ne misle svojom glavom", odgovorio je Michael bez uvrede. "Crkva vjeruje da će mišljenje odvesti čovjeka samo do jedne točke. Gdje prestaje mišljenje, počinje otkrivenje."

"Chrjsostomos!" uzviknula je Desdemona. "Oče Mike, imaš zlatna usta." Ali Milton nije popuštao: "Ja bih rekao, da gdje prestaje mišljenje, počinje glupost." "Tako ljudi žive, Milte" - ponovno Michael Antoniou, i dalje ljubazno, blago - "da pričaju priče. Sto dijete prvo kaže kad nauči govoriti? 'Pričaj mi priču.' Tako shvaćamo tko smo, odakle smo došli. Priče su sve. A koju priču Crkva priča? To je barem lako. Najveću priču koja je ikad ispričana." Dok je slušala tu raspravu, moja majka morala je primijetiti upadljiv kontrast između svoja dva udvarača. Na jednoj strani, vjera; na drugoj skepsa. Na jednoj strani ljubaznost; na drugoj nabusitost. Jedan doduše nizak, ali ljepuškast momak, nasuprot mršavom, pristavom dečku kojeg su proglasili nesposobnim za vojsku, s kolobarima ispod očiju kao u izgladnjelog vuka. Michael Antoniou nije nikad ni pokušao poljubiti Tessie, dok ju je Milton vodio na stranputicu puhaćim instrumentom. Desovi i aisovi lickali su je kao plameni jezici, ovdje, iza koljena, gore na vratu, tik ispod pupka.. .već ju je ta inventura ispunila sramom. Kasnije tog poslijepodneva, Milton ju je zaskočio u kutu. "Imam novu pjesmu za tebe, Tess. Danas sam je naučio." Ali Tessie mu je rekla, "Odlazi." "Zašto? Sto se dogodilo?" "To... to..." naprezala se da smisli najsnažniju osudu - "To nije pristojno!" "Nisi tako govorila prošli tjedan." Milton je zamahnuo klarinetom i namjestio trsku namignuvši joj, sve dok se Tessie nije napokon oglasila: "Više to ne želim raditi! Jasno? Pusti me na miru!" Svake je subote sve do kraja tog ljeta Michael Antoniou dolazio u pansion O'Toole po Tessie. Dok su hodali ulicom, uzimao je njezinu torbicu i ljuljao je na remenu, pretvarajući se da drži kadionicu. "Moraš to izvesti točno kako treba", rekao joj je. "Ako ne njišeš dovoljno jako, lanac se trza i ispada žar." Majka se trudila sakriti kako joj je neugodno što se u javnosti pojavljuje s muškarcem koji maše torbicom. U slastičarnici ga je promatrala kako uvijek zatakne ubrus za ovratnik košulje i tek onda počne jesti voćni kup. Umjesto da ubaci trešnju u usta, kao što bi je Milton sigurno ubacio, Michael Antoniou uvijek ju je nudio njoj. Kasnije, kad ju je otpratio kući, stiskao joj je ruku i iskreno joj se zagledao u oči. "Hvala ti na još jednom ugodnom poslijepodnevu. Vidimo se sutra u crkvi." A onda bi otišao ruku sklopljenih na leđima. Vježbao je i hodati poput svećenika. Kad bi otišao, Tessie je ulazila u kuću i penjala se na kat u svoju sobu. Legla bi na otoman i čitala. Jednog poslijepodneva nije se mogla koncentrirati pa je prestala čitati i stavila knjigu preko lica. Baš u tom času izvana je zasvirao klarinet. Tessie je neko vrijeme slušala, nepomično. Napokon joj se ruka podigla da ukloni knjigu s lica. Ali nikad nije onamo stigla. Ruka joj je zamahnula u zraku kao da dirigira glazbom, a onda, razborito, rezignirano, s treskom zalupila prozor. "Bravo!" viknula je Desdemona na telefon nekoliko dana kasnije. A onda, pritisnuvši slušalicu na grudi: "Mikev Antoniou upravo je zaprosio Tessie! Zaručili su se! Vjenčat će se čim on, Mikev, završi sjemenište." "Nemoj se previše uzbuđivati", rekla je Zoe bratu. "A da ti začepiš?" "Nemoj se na mene ljutiti", rekla je, potpuno nesvjesna što donosi budućnost. "Neću se ja udati za njega. Prije bih se dala upucati." "Ako se hoće udati za popa", rekao je Milton, "neka se uda za popa. Neka ide k vragu." Lice mu se zajapurilo i skočio je od stola te otprašio na kat. Ali zašto je to moja majka učinila? Nikad to nije umjela objasniti. Razlozi zbog kojih se netko vjenčao s osobom s kojom se vjenčao, nisu uvijek očiti onima koji u tome sudjeluju. Tako da mogu samo nagađati. Možda se majka, budući da je odrasla bez oca, htjela udati baš za oca. Moguće je da je njezina odluka bila praktične naravi. Jednom je pitala Miltona što planira postići u životu. "Mislio sam preuzeti tatin bar." Povrh svih ostalih suprotnosti, možda je baš ta konačno presudila: birtijaš, svećenik. Nezamislivo je da moj otac plače zbog slomljena srca. Nezamislivo je da neće pojesti ni zalogaj. Nezamislivo je da telefonira i telefonira u pansion sve dok mu napokon gđa O'Toole nije rekla, "čuj, dušo, ona neće s tobom govoriti. Jasno?" "Aha" - Milton teško guta - "jasno". "Ima i drugih riba u moru." Sve je to potpuno nezamislivo, ali sve je to bilo točno tako. Možda mu je morska metafora gđe O'Toole dala ideju. Tjedan dana nakon što se Tessie zaručila, jednog sparnog utorka ujutro, Milton je zauvijek odložio klarinet i otišao na Trg Cadillac da

zamijeni izviđačku uniformu drugom. "Evo, obavio sam to", rekao je obitelji te večeri za stolom. "Prijavio sam se." "U vojsku!" rekla je užasnuto Desdemona. "Zašto si se prijavio?" rekla je Zoe. "Rat je još malo pa gotov. Hit-leru je odzvonilo." "Ne znam za Hitlera. Ja se brinem zbog Hirohita. Prijavio sam se u mornaricu. Ne u vojsku." "A što je s tvojim tabanima?" povikala je Desdemona. "Nitko me nije pitao za tabane." Moj djed, koji je prosjedio kroz klarinetske serenade kao i kroz sve drugo, svjestan što one znače ali uvjeren da se nije pametno miješati, sad je sijevnuo očima na sina. "Ti si zbilja jako glup, znaš? Misliš da je to nekakva igra?" "Ne." "Ovo je rat. Misliš da je to neka zabava, rat? Neka velika šala s kojom možeš zezati roditelje?" "Ne, gospodine." "Vidjet ćeš ti kakva je to šala." "Mornarica!" nastavila je za to vrijeme jaukati Desdemona. "A što ako ti brod potone?" "Vidiš što si učinio?" Lefty je zavrtio glavom. "Majka će ti se razboljeti od brige." "Sve će biti u redu", rekao je Milton. Lefty je pogledao sina i vidio bolan prizor: sebe prije dvadeset godina, punog idiotskog, drsko samouvjerenog optimizma. Ništa drugo nije mogao početi protiv bodlje straha koji ga je presjekao, osim da ljutito govori. "Dobro dakle. Idi u mornaricu", rekao je Lefty. "Ali znaš što si zaboravio, ti nedovršeni vođo izviđača?" Upro je prst u Miltonova prsa. "Zaboravio si da nikad nisi dobio značku za plivanje." Filmske novosti čekao sam tri dana i tek sam onda ponovno telefonirao Julie. Bilo je deset uvečer i još je radila u atelieru. Nije još večerala, pa sam predložio da odemo nešto pojesti. Rekao sam da ću doći po nju. Ovaj put me pustila unutra. Atelier joj je bio u neredu, upravo zastrašujuće kaotičan, ali nakon prvih nekoliko koraka zaboravio sam na to. Pozornost mi je privuklo ono što sam vidio na zidovima. Ondje je visjelo pet ili šest velikih fotografija otisnutih na mat papiru, a svaka je prikazivala industrijski krajolik tvornice kemikalija. Julie je tvornicu slikala s krana tako da je gledatelj imao dojam da lebdi neposredno iznad vijugavih cijevi i dimnjaka. "U redu, sad je dosta", rekla je i gurnula me prema vratima. "čekaj malo", rekao sam. "Obožavam tvornice. Ja sam iz Detroita. Ovo je za mene kao Ansel Adams." "Sad si ih vidio", rekla je tjerajući me van, zadovoljna, u nelagodi, sa smiješkom i tvrdoglava. "U dnevnoj sobi imam Bernda i Hillu Becher", pohvalio sam se. "Imaš Bernda i Hillu Becher?" Prestala me gurati. "Sliku stare cementare." "U redu, dobro", popustila je Julie. "Slikam tvornice. To slikam. Tvornice. Ovo je pogon I. G. Farben." Napravila je grimasu. "Malo me brine da je to baš tipično za Amerikanku koja je došla ovamo." "Misliš, industrija holokausta?" "Ne točno to, ali otprilike." "Ako si uvijek slikala tvornice, mislim da je to nešto drugo", rekao sam joj. "Onda se nisi samo zakvačila za modu. Ako su ti tvornice tema, kako onda možeš ne fotografirati I. G. Farben?" "Misliš da je to u redu?" Pokazao sam fotografije na zidu. "Fantastične su." Zašutjeli smo, gledajući jedno u drugo, i bez razmišljanja sam se nagnuo i lagano poljubio Julie u usta. Kad je poljubac završio, širom je otvorila oči. "Kad smo se upoznali, mislila sam da si gej", rekla je. "Valjda zbog odijela." "Moj radar za gejeve sasvim je otkazao", Julie je vrtjela glavom. "Uvijek sam sumnjičava s obzirom na to da sam posljednja postaja."

"Posljednja što?" "Nikad to nisi čuo? Azijatkinje su posljednja postaja. Ako frajer ne želi priznati da je gej, traži Azijatkinje jer su njihova tijela više dječačka." "Tvoje tijelo nije dječačko", rekao sam. Julie je bilo neugodno. Skrenula je pogled. "često ti se događalo da ti se ubacuje skriveni gej?" upitao sam je. "Dva puta na faksu, tri puta na postdiplomskom", odgovorila je Julie. Na to nije bilo drugog odgovora, osim da je ponovno poljubim. Da bih nastavio priču o svojim roditeljima, moram podsjetiti na nešto što je za sve Grke u Americi neugodna uspomena: na Michaela Dukakisa na tenku. Sjećate se toga? One jedne jedine slike koja je na propast osudila naše nade da ćemo imati Grka u Bijeloj kući: Dukakis u prevelikoj vojničkoj kacigi poskakuje na M41 Walker Bulldogu. Trudi se izgledati predsjednički, ali umjesto toga izgleda kao klinac u lunaparku. (Kad god se neki Grk približi Ovalnom uredu, nešto pođe po zlu. Prvo Spiro Agnew i njegova utaja poreza, onda Dukakis sa svojim tenkom.) Prije no što se Dukakis popeo na oklopno vozilo, prije nego što je svukao klasično odijelo marke J. Press i navukao vojničku maskirnu uniformu, sve nas je obuzeo - govorim u ime svojih zemljaka američkih Grka, htjeli to oni ili ne - ushit. Taj je čovjek demokratski kandidat za predsjednika Sjedinjenih Država! Iz Massachusettsa je, kao Kennedvjevi! Pripadao je vjeri još neobičnijoj od katoličanstva, ali nitko to nije spominjao. Bilo je to 1988. Možda je napokon došlo vrijeme da bilo tko može postati predsjednik, ili barem da to ne moraju uvijek biti isti ljudi. Pogledajte transparente na demokratskoj konvenciji! Pogledajte naljepnice na svim Volvoima. "Dukakis". Ime s više od dva samoglasnika u utrci je za predsjednika! To se posljednji put dogodilo s Eisenhowerom (koji je sjajno izgledao na tenku). Općenito uzevši, Amerikanci vole da njihovi predsjednici nemaju više od dva samoglasnika. Truman. Johnson. Nixon. Clinton. Ako imaju više od dva samoglasnika (Reagan), svakako ne smiju imati više od dva sloga. Još su bolji jedan slog i jedan samoglasnik: Bush. To se mora ponoviti. Zašto je Mario Cuomo odustao od kandidature za predsjednika? Do kojeg je zaključka došao kad se povukao da razmisli o tome? Za razliku od Michaela Dukakisa iz akademskog Massachusettsa, Mario Cuomo bio je iz New Yorka i znao je kako stvari stoje. Cuomo je znao da nikad neće pobijediti. Previše je bio liberalan za ono vrijeme, svakako. Ali osim toga: imao je previše samoglasnika. Sjedeći na vrhu tenka, Michael Dukakis odvezao se u susret gomili fotografa i u politički zalazak. Koliko god boljelo prisjećati se te slike, spominjem je s razlogom. Jer baš je nekako tako izgledao moj netom zavojačeni otac, mornar druge klase Milton Stephanides dok je poskakivao u čamcu za iskrcavanje uz kalifornijsku obalu u jesen 1944. Kao Dukakis, i Milton je sav bio u kacigi. Kao kod Dukakisa, remen pod Miltonovom bradom izgledao je kao da mu ga je zakopčala mama. Baš kao i Dukakisov, Miltonov je izraz odavao kako mu polako dopire do svijesti da je pogriješio. Ni Milton nije mogao sići s vozila koje se kretalo. I on je putovao ravno u propast. Jedina je razlika što nije bilo fotografa, jer se sve događalo usred noći. Mjesec dana nakon što se pridružio američkoj mornarici, Milton se zatekao stacioniran u pomorskoj bazi Coronado u San Diegu. Bio je pripadnik Amfibijskih snaga čiji je zadatak bio prebaciti postrojbe na Daleki Istok i pomoći im u desantu na obale. Miltonov je posao bio - srećom, zasad samo na manevrima - spuštati čamac za iskrcavanje s boka transportera. Više od mjesec dana, šest dana u tjednu, deset sati na dan, to je i radio - spuštao čamce pune ljudi u različite uvjete na moru. Kad nije spuštao čamce za iskrcavanje, sam je bio u čamcu. Tri ili četiri noći na tjedan vježbali su noćno iskrcavanje. To je bilo iznimno zahtjevno. Obala oko Coronada bila je podmukla. Neiskusni kormilari teško su se ravnali prema svjetlima koja su označavala kopno i brodovi su se često nasukavali na stijenju pred obalom. Iako mu je vojnička kaciga zaklanjala pogled na trenutačno stanje, Milton je s njom vidio prilično jasnu sliku budućnosti. Kaciga je težila koliko i kugla u kuglani. Bila je debela kao poklopac automobilskog motora. Navlačila se na glavu kao kapa, ali nije bila nimalo nalik kapi. U dodiru s lubanjom, vojnička je kaciga emitirala slike direktno u mozak. Slike upravo onih predmeta koje je morala spriječiti da uđu. Metaka, na primjer. I gelera. Kaciga je zatvarala um pred kontemplacijom

tih bitnih elemenata realnosti. A kad je netko poput mojeg oca, odmah počne smišljati kako da pobjegne od tih elemenata realnosti. Nakon samo jednog tjedna vježbi, Milton je shvatio kako je mornarica užasna pogreška. Bitka teško da može biti opasnija od tih priprema za bitku. Svake je noći netko nastradao. Valovi su bacali dečke o trup broda. Dečki su padali s palube i nestajali pod kobilicom. Tjedan dana ranije neki se mali iz Omahe utopio. Danju su trenirali, igrali su nogomet na žalu u vojničkim čizmama da ojačaju noge, a onda su noću imali vježbe. Iscrpljen, izmučen morskom bolešću, Milton se gurao s ostalima, s teškim ruksakom na ramenima. Uvijek je htio biti Amerikanac, a sad je vidio kakvi su njegovi zemljaci Amerikanci. Stisnut među njima kao u limenki sardina, trpio je njihove provincijalne prostakluke i tupavo naklapanje. Sate su provodili zajedno u čamcu, dok ih je more bacalo i zalijevalo. Lijegali su u tri ili četiri ujutro. A onda bi svanulo i opet sve iznova. Zašto se prijavio u mornaricu? Iz osvete, da pobjegne. Htio je vratiti Tessie milo za drago i htio ju je zaboraviti. Ništa od toga nije upalilo. Dosada vojničkog života, beskonačno ponavljanje zaduženja, redovi za jelo, za kupaonicu, za brijanje, nisu mu uopće odvratili pozornost od nje. čekanje u redovima cijeli bogovetni dan poticalo je baš one misli koje je Milton htio izbjeći, misli na otisak klarineta, vatreni obruč na Tessienom zarumenjenom bedru. Ili na Vandenbrocka, malog iz Omahe koji se utopio; na njegovo izubijano lice, morsku vodu što mu se cijedi kroz smrskane zube. Svuda oko Miltona u čamcu je dečkima već bilo zlo. Deset minuta na valovima i mornari su se presavijali i povraćali goveđi gulaš i instant pire krumpir koje su večerali na valoviti metalni pod. Nitko to nije komentirao. Bljuvotina, sablasno plavičasta na mjesečini, prelijevala se vlastitim valovima, zapljuskujući svima preko čizama. Milton je podigao lice da uhvati dašak svježeg zraka. čamac se propeo i zaljuljao. Sletio je s vala i s treskom pao na površinu vode tako da je trup zadrhtao. Približavali su se obali gdje su se valovi još jače pjenili. Ostali su naprtili ruksake i pripremili se za fingirani napad, a mornar Stephanides napustio je samoću kacige. "Vidio sam u knjižnici", govorio je mornar kraj njega drugome. "Na oglasnoj ploči." "Kakav test?" "Nekakav prijamni ispit. Za Annapolis." "Ma da, baš će primiti ovakve kao što smo mi u Annapolis." "Tko te pita hoće li nas primiti ili ne. Stvar je u tome da onaj tko ide na test, ne mora na vježbu." "Sto si rekao za test?" umiješao se Milton. Mornar se ogledao oko sebe da vidi sluša li ga još tko. "Drži to za sebe. Ako se svi prijavimo, neće valjati." "Kad je test?" Ali prije no što mu je mornar stigao odgovoriti, nešto je glasno za-strugalo; ponovno su se nasukali na stijene. Kako su naglo stali, svi su poletjeli prema naprijed. Kacige su odzvanjale udarajući jedna u drugu, nosevi su se lomili. Mornari su se strovalili na hrpu i prednja je ograda popustila. Voda je nahrupila u čamac, pukovnik je urlao. Milton je, kao i svi ostali, skočio u kaos - u crne stijene, u struju koja vuče prema dnu, među boce meksičkog piva i prestrašene rakovice. Za to vrijeme u Detroitu, također u mraku, moja je majka bila u kinu. Michael Antoniou, njezin zaručnik, vratio se u Sv. Križ i sad je imala slobodne subote. Na platnu u kinu Esquire zabljeskali su brojevi ... 5... 4... 3... i počele su filmske novosti. Zabrenčale su prigušene trube. Spiker je stao čitati ratna izvješća. Od početka rata spiker se nije mijenjao pa se Tessie sad već činilo da ga poznaje; bio joj je gotovo kao član obitelji. Tjedan za tjednom obavještavao ju je o Montvju i Britancima koji tjeraju Rommelove tenkove iz Sjeverne Afrike i o američkim postrojbama koje oslobađaju Alžir i iskrcavaju se na Siciliju. Tessie je gledala grickajući kokice i tako su prolazili mjeseci i godine. Filmske su novosti uvijek pratile itinerer. Prvo su se usredotočile na Europu. Tenkovi su se kotrljali kroz maljusna sela, a mlade su Francuskinje mahale rupčićima s balkona. Francuskinje uopće nisu izgledale kao da su bile u ratu; nosile su zgodne nabrane suknje, bijele soknice i svilene rupce. Nijedan muškarac nije na glavi imao beretku, što je začudilo Tessie. Uvijek je htjela putovati u Europu, ne toliko u Grčku, nego u Francusku ili Italiju. Dok je gledala filmske novosti, Tessie nije

primjećivala zgrade izdubljene bombama, nego kavane sa stolovima na ulici, vodoskoke, pribrane male pse uljudnog vladanja. Dvije subote prije, vidjela je kako saveznici oslobađaju Antwerpen i Bruxelles. Sad kad se pozornost okrenula Japanu, scenografija se promijenila. Na filmu su se razlistavale palme i tropski otoci. Tog poslije-podneva na ekranu se ispisao datum "listopad 1944." i spiker je objavio, Dok se američke postrojbe pripremaju za konačnu invaziju na Pacifik, general Douglas McArthur, zaklinjući se kako će ispuniti obećanje da će se vratiti, pregledava svoju vojsku. Snimka je prikazivala mornare kako stoje u stavu mirno na palubi, ili ubacuju topničko streljivo u topove, ili se zezaju na plaži i mašu svojima doma. A moja je majka, sjedeći u ki-nodvorani, shvatila da radi nešto sasvim šašavo. Traži Miltonovo lice. On joj je bratić u drugom koljenu, nije li tako? I prirodno je da se brine za njega. Osim toga, bili su, ako već ne zaljubljeni jedno u drugo, onda vezani nekom nezrelijom vrstom osjećaja, simpatijom, slijepom strasti. Ništa ni blizu onome što je imala s Michaelom. Tessie se uspravila u sjedalu. Namjestila je torbicu u krilu. Sjela je pristojno kao što dolikuje mladoj dami koja se uskoro udaje. Ali kad su filmske novosti završile i počeo je film, zaboravila je da je odrasla. Utonula je duboko u sjedalo i podigla noge na stolac u redu ispred sebe. Možda tog dana nije igrao neki dobar film, ili je možda u posljednje vrijeme jednostavno gledala previše filmova - išla je u kino svaki dan osam dana za redom - u svakom slučaju, koji god razlog bio, Tessie se nije mogla koncentrirati. Mislila je kako će, ako se nešto dogodi Mil-tonu, ako ga rane ili se, Bože sačuvaj, ne vrati - nekako ona biti kriva za to. Nije mu rekla da se prijavi u mornaricu. Da ju je pitao, rekla bi mu da to ne čini. Ali znala je da se prijavio zbog nje. Bilo je to malo kao Upijesku pustinje s Claudeom Barronom, koji je gledala petnaestak dana prije. U tom filmu Claude Barron prijavi se u Legiju stranaca jer se Rita Carrol uda za drugog tipa. Drugi se tip pokaže kao prevarant i pijanac pa ga Rita Carrol ostavi i otputuje u pustinju, gdje se Claude Barron bori s Arapima. Kad Rita Carrol stigne u pustinju, on je u bolnici, ranjen, zapravo ne u pravoj bolnici, nego pod šatorom, i ona mu kaže da ga voli, a Claude Barron joj kaže, "Otišao sam u pustinju da te zaboravim. Ali pijesak je imao boju tvoje kose. Pustinjsko nebo je boje tvojih očiju. Nikamo nisam mogao otići gdje nisi bila ti." I onda umre. Tessie je plakala kao kišna godina. Maškara joj se razlila i užasno joj umrljala ovratnik bluze. Išlo se na noćne vojne vježbe i subotnje filmske matineje, skakalo se u more i uranjalo u sjedala u kinu, brinulo se i kajalo i nadalo i trudilo se zaboraviti - a unatoč svemu tome, da budemo posve iskreni, za vrijeme rata uglavnom su se pisala pisma. U prilog mojem osobnom uvjerenju da se pravi život ne može ni izdaleka mjeriti s onim što se o njemu piše, članovi moje obitelji kao da su većinu vremena te godine proveli baveći se korespondencijom. Michael Antoniou pisao je iz Sv. Križa zaručnici dva puta na tjedan. Njegova su pisma stizala u svijetloplavim omotnicama s ugraviranom glavom patrijarha Benjamina u gornjem lijevom kutu, a na papiru mu je rukopis, kao i glas, bio ženstven i uredan. "Kad se zaredim, najprije će nas vjerojatno poslati u Grčku. Tamo mnogo toga treba ponovno izgraditi sad kad su nacisti otišli." Tessie mu je vjerno otpisivala sjedeći za pisaćim stolom pod držačima za knjige u obliku Shakespeareovih poprsja, vjerno, ako ne i potpuno iskreno. Većina njezinih dnevnih aktivnosti nije joj djelovala dovoljno uzvišeno da o njima izvijesti zaručnika sjemeništarca. I tako je počela za sebe izmišljati prikladniji život. "Jutros smo Zo i ja dobrovoljno pomagale u Crvenom križu", pisala je moja majka koja je cijeli dan provela u kinu Fox i jela čokoladne bombone posute mrvicama. "Morali smo rezati stare plahte u trake za zavoje. Da vidiš samo kakav mi je žulj iskočio na palcu. Velik je kao žarulja!" Nije odmah krenula s izmišljotinama velikih razmjera. Isprva je Tessie istinoljubivo izvještavala o tome kako provodi dane. Ali u jednom joj je pismu Michael Antoniou napisao, "Kino je lijepa zabava, ali sad kad smo u ratu, pitam se je li to najbolji način da ispuniš vrijeme". Nakon toga, Tessie je počela fabulirati. Opravdavala je laži govoreći si kako joj je to posljednja godina slobode. Sljedećeg će ljeta biti supruga svećenika i živjet će negdje u Grčkoj. Da svoje nečasno ponašanje ublaži olakotnim okolnostima, otklanjala je svako priznanje sebi i punila pisma pohvalama za Zoe. "Ona radi šest dana u tjednu, a u nedjelju ustaje u cik zore da odvede

gospođu Tsonakis u crkvu - jadna starica ima devedeset tri godine i jedva se kreće. To je Zoe. Uvijek misli na druge." U međuvremenu i Desdemona i Milton su se također dopisivali. Prije no što je otišao u rat, moj je otac obećao majci da će napokon naučiti čitati i pisati na grčkom. Sad je u Kaliforniji, ležeći uvečer na brodskom ležaju, dok su ga mišići tako boljeli da se nije mogao ni pomaknuti, Milton listao po grčko-engleskom rječniku da skrpa nešto o tome kako živi u mornarici. Ali bez obzira na to koliko se duboko usredotočio, dok bi pisma stigla u Ulicu Hurlbut, nešto se izgubilo u prijevodu. "Kakav je ovo papir?" pitala je Desdemona muža podižući u zrak pismo koje je nalikovalo svicarskome siru. Vojni su cenzori kao miševi grickali Miltonova pisma prije no što su stizala u ruke Desdemoni. Odgrizli su svaki spomen riječi "invazija", sve što se odnosilo na "San Diego" ili "Coronado". Prožvakali su cijele odlomke koji su opisivali mornaričku bazu, razarače i podmornice usidrene u luci. Kako su cenzori znali još manje grčkog od Miltona, često su griješili i otkidali riječi od milja, znakove za poljupce i pozdrave. Unatoč rupama u Miltonovim pošiljkama (sintaktičkim i fizičkim), baka je točno pročitala u kakvoj se opasnoj situaciji nalazi. U njegovim nevjesto ispisanim sigmama i deltama uočila je drhtavu ruku sinovljeve sve veće tjeskobe. U gramatičkim je pogreškama detektirala prizvuk straha u njegovu glasu. Sam ju je papir strašio jer je već izgledao kao da ga je nešto raznijelo na komadiće. Mornar Stephanides je, međutim, poduzimao sve što je mogao da spriječi ozljede. U srijedu ujutro prijavio se u knjižnicu baze kako bi pristupio prijamnom ispitu za Američku mornaričku akademiju. Sljedećih je pet sati, svaki put kad bi podigao pogled s testa, vidio svoje drugove s broda kako gimnasticiraju na vrućem suncu. Morao se osmijehnuti. Dok su se njegovi kompanjoni vani pržili, Milton je sjedio pod stro-pnim ventilatorom i rješavao matematičke zadatke. Dok su njih tjerali da trče gore-dolje po pješčanom terenu, Milton je čitao odlomak iz nekog Carlvlea i odgovarao na pitanja koja su slijedila. A večeras, dok njih bude bacalo i treskalo o stijenje, on će mirno spavati sklupčan na svojem ležaju. U prvim mjesecima 1945., svi su tražili način da se oslobode dužnosti. Moja se majka izmotavala od dobrotvornog rada odlazeći u kino. Moj otac se izvukao s manevara polažući ispit. Ali kad je riječ o oslobađanju, moja baka zatražila ga je ni više ni manje nego od samog neba. Jedne nedjelje u ožujku, stigla je u Uznesenje prije no što je počela služba Božja. Ušla je u bočnu nišu, prišla ikoni sv. Kristofora i predložila mu pogodbu. "Molim te, sv. Kristofore", Desdemona je poljubila vrške prstiju i dodirnula njima svečevo čelo, "ako sačuvaš Miltieja u ratu, natjerat ću ga da ti obeća da će se vratiti u Bithinios i popraviti crkvu." Podigla je pogled prema sv. Kristoforu, mučeniku Male Azije. "Ako su je Turci uništili, Miltie će je ponovno sagraditi. Ako je treba samo prebojati, on će je prebojati." Sv. Kristofor bio je div. Držao je u ruci štap i gazio preko uzburkane rijeke. Na leđa je natovario malog Isusa, najteže dijete u povijesti jer On nosi svijet u rukama. Koji bi svetac bolje štitio njezina vlastitog sina od opasnosti na moru? U sjeni kroz koju je žmirkalo svjetlo uljanice, Desdemona je molila. Micala je usnicama i nizala uvjete. "I još bih molila, sv. Kristofore, ako je to ikako moguće, da mojeg Miltieja poštede vježbi. Kaže mi da je to jako opasno. Sad mi piše na grčkom, sv. Kristofore. Ne piše baš dobro, ali može proći. Natjerat ću ga i da obeća da će u crkvu staviti nove klupe. I, ako hoćeš, nove tepihe." Zašutjela je i zaklopila oči. Bezbroj se puta prekrižila čekajući odgovor. A onda su joj se leđa odjednom izravnala. Otvorila je oči, kimnula, nasmiješila se. Poljubila je vrške prstiju i dodirnula svečevu sliku, a onda požurila kući da Miltonu javi dobre vijesti. "Aha, moš mislit", rekao je moj otac kad je dobio pismo. "Sv. Kristofor trči da mi pomogne." Ubacio je pismo u grčko-engleski rječnik i odnio oboje u peć za paljenje smeća kraj barake od valovitog lima. (Tako je završilo očevo učenje grčkog. Iako je i dalje govorio grčki s roditeljima, Milton nikad nije naučio pisati, a s godinama je pozaboravljao značenje i najjednostavnijih riječi. Na kraju je znao govoriti koliko Bankrot i ja, dakle, gotovo ništa.) Miltonov je sarkazam bio razumljiv s obzirom na okolnosti. Samo dan prije, zapovjednik je Miltonu odredio novi zadatak u invaziji koja se pripremala. Kako to već ide s lošim vijestima, novost nije odmah registrirao. Zapovjednikove riječi, stvarne slogove koje je uputio Miltonu, kao da su šifrirali

dečki iz Obavještajne službe. Milton je vojnički pozdravio i izišao. Nastavio je hodati po žalu, još bezbrižan, dok su se loše vijesti ponašale nekako taktično, kao da mu dopuštaju da uživa u tih nekoliko posljednjih mirnih trenutaka u zabludi. Gledao je zalazak sunca. Divio se neutralnoj Švicarskoj tuljana na stijenama. Izuo je vojničke čizme da osjeti pijesak pod nogama, kao da je svijet mjesto u kojem je netom počeo živjeti, a ne nešto što će ubrzo napustiti. Ali tad su se pojavile napukline. Prosjek na vrhu lubanje kroz koju su se šišteći ulile loše vijesti; utor u koljenima koja su mu klecnula i odjednom Milton više nije mogao zatvarati oči pred onim što je čuo. Trideset osam sekundi. To je bila novost. "Stephanides, prebacujemo te u veziste. Javi se u zgradu B u 07.00 sati sutra ujutro. Slobodno." To mu je rekao zapovjednik. Samo to. I nije mu to došlo kao iznenađenje, zbilja ne. Kako se invazija bližila, vezisti su se odjednom počeli ozljedivati u nizu nezgoda. Vezisti su si odsijecali prste na kuhinjskoj dužnosti. Vezisti su si pucali u noge dok su čistili puške. U noćnim su se vježbama vezisti silovito bacali o stijenje. Očekivani životni vijek vezista iznosio je trideset osam sekundi. Kad dođe do iskrcavanja, mornar Stephanides stat će ispred čamca. Baratat će nekom vrstom lanterne i signalizirati svjetlom Morseovom abecedom. Lanterna će jasno svijetliti i biti posve vidljiva s neprijateljskih položaja na obali. O tome je mislio dok je stajao na žalu bez čizama na nogama. Mislio je kako nikad neće preuzeti očev bar. Mislio je kako nikad više neće vidjeti Tessie. Umjesto toga, nekoliko tjedana od danas, uspravit će se u čamcu, izložen neprijateljskoj paljbi i podići jasno svjetlo. Bar na kratko. U Filmskim novostima nisu prikazali: snimku desantnog transportera mojeg oca kako isplovljava iz mornaričke baze u Coronadu i kreće na zapad. U kinu Esquire, nogu odignutih s ljepljivog poda, Tessie Zizmo gleda kako bijele strelice u luku putuju preko Pacifika. Dvanaesta flota američke mornarice odlučno napreduje u invaziji na Pacifik, kaže spiker. Konačno odredište: Japan. Jedna strelica kreće iz Australije i prolazi kroz Novu Gvineju prema Filipinima. Druga strelica je odapeta sa Solomon-skog otočja, još jedna s Marijanskih otoka. Tessie nikad nije čula za ta mjesta. Ali strelice sad putuju dalje, napreduju prema drugim otocima za koje nikad nije čula - Iwo Jimi, Okinawi - u koje su zataknute zastavice s izlazećim suncem. Strelice iz tri smjera okupljaju se kod Japana, koji je i sam zapravo nakupina otoka. I dok se Tessie snalazi u zemljopisu, filmske novosti prelaze na snimljeni materijal. Ruka poteže zvono za uzbunu; mornari skaču s ležaja, trče punom brzinom uza stube i zauzimaju borbene položaje. I odjednom vidi njega - Miltona - kako trči po palubi broda! Tessie prepoznaje mršava prsa, rakunske oči. Zaboravlja da je pod ljepljiv i spušta noge. Na filmskim novostima topovi razarača pucaju bez zvuka a, pola svijeta dalje, okružena elegancijom staromodnoga kina, Tessie Zizmo osjeća njihov udar. Kino je napola puno, uglavnom mladih žena poput nje. I one žvaču slatkiše iz emocionalnih razloga; i one pretražuju zrnatu filmsku sliku ne bi li pronašle lice zaručnika. Zrak miriše na lizalice i parfem i na cigaretu koju razvod-nik puši u predvorju. Dobar dio vremena rat je nešto apstraktno što se događa negdje drugdje. Samo ovdje, tih četiri ili pet minuta, uguran između crtica i cjelovečernjeg filma, postaje stvaran. Možda na Tessie djeluje gubitak identiteta koji se utapa u gomili, i u njoj se raspiruje ista ona histerija kakvu izaziva Frank Sinatra. Što god bio razlog, u kinu zamračenom poput spavaće sobe, Tessie Zizmo dopušta sebi da se sjeti svega što je htjela zaboraviti; klarineta kako joj se penje po goloj nozi kao da i sam kreće u invaziju, ocrtavajući strelicom put prema njezinu vlastitom otočkom carstvu, carstvu koje, u tom času shvaća, predaje pogrešnom čovjeku. Dok joj treperavi snop svjetla projektora koso zasijeca tamu iznad glave, Tessie priznaje sama sebi da se ne želi udati za Michaela Antonioua. Ne želi biti žena svećenika niti se odseliti u Grčku. Gleda Miltona u filmskim novostima, oči joj se pune suzama i glasno kaže, "Nikamo nisam mogla otići gdje nisi bio ti". I dok je ljudi oko nje ušutkavaju, mornar u filmskim novostima približava se kameri - i Tessie shvaća da to nije Milton. Ali nema veze. Vidjela je što je vidjela. Ustaje i izlazi iz kina. U ulici Hurlbut istog poslijepodneva, Desdemona je ležala u krevetu. Ležala je tako već tri dana, otkako joj je poštar donio još jedno pismo od Miltona. Pismo nije bilo na grčkom nego na engleskom i Lefty joj je morao prevoditi:

Dragi moji, Ovo je posljednje pismo koje vam mogu poslati. (Oprostite što ne pišem na naškom, mama, ali trenutačno imam pune ruke posla). Zapovjednici mi ne daju da previše pričam o tome što se događa, ali htio sam vam poslati ovo pisamce da vam kažem da se ne brinete za mene. Idem na sigurno. Tata, čuvaj nam lokal. Ovaj rat će jednog dana završiti i htio bih nastaviti obiteljski posao. Reci Zo da mi ne ulazi u sobu. Sve vas voli i veseli mi bili, Milt Za razliku od prijašnjih pisama, ovo je stiglo nedirnuto. Nigdje niti jedne rupice. Desdemona se isprva razveselila dok joj nije sinulo što to znači. Više nema potrebe za čuvanjem tajne. Invazija je počela. U tom je času Desdemona ustala od kuhinjskog stola i, s izrazom likovanja i očaja, ozbiljno objavila: "Bog nas je kaznio onako kako smo zaslužili", rekla je. Otišla je u dnevnu sobu, gdje je u prolazu poravnala jastučić na kauču i uspela se stubama u spavaću sobu. Ondje se svukla i navukla spavaćicu, premda je bilo tek deset ujutro. A onda, prvi put otkako je bila trudna sa Zoe i posljednji put prije no što je legla zauvijek dvadeset pet godina poslije, moja je baka pala u postelju. Tri dana je ležala i ustajala samo da ode na zahod. Djed se uzalud trudio da je izmami iz kreveta. Prije nego je trećeg jutra otišao na posao, donio joj je gore nešto hrane, bijeli grah u umaku od rajčice i kruh. Jelo je još stajalo netaknuto na stoliću kraj kreveta kad je netko zakucao na ulaznim vratima. Desdemona nije ustala da otvori, samo je navukla jastuk preko glave. Unatoč tome što je prigušila zvuk, i dalje je čula kucanje. Nešto kasnije, ulazna su se vrata otvorila i napokon su se koraci uspeli stubama i ušli u njezinu sobu. "Teta Des?" rekla je Tessie. Desdemona se nije ni pomaknula. "Moram ti nešto reći", nastavila je Tessie. "Htjela sam da ti čuješ prva." Prilika u krevetu i dalje je nepomično ležala. Ipak, po tome kako se Desdemoni tijelo napelo, Tessie je znala da je budna i da sluša. Tessie je udahnula i objavila, "Otkazat ću vjenčanje". Zavladao je tajac. Desdemona je polako odmaknula jastuk s lica. Posegnula je za naočalama na stoliću kraj kreveta, nataknula ih na nos i sjela. "Nećeš se udati za Mikeva?" "Ne." "Mikey je čestit momak i Grk." "Znam da je. Ali ne volim ga. Volim Miltona." Tessie je očekivala da će se Desdemona sablazniti ili razljutiti, ali na njezino iznenađenje, moja baka jedva da je pokazala da je čula priznanje. "Ti ni ne znaš, ali Milton me prije nekog vremena zaprosio. Rekla sam ne. Ali sad ću mu pisati da pristajem." Desdemona je kratko slegnula ramenima. "Možeš ti pisat što hoćeš, srce moje. Miltie bome to pismo neće dobiti." "To nije ništa protuzakonito. čak i bratići u prvom koljenu smiju sklapati brak. Mi smo rod tek u drugom koljenu. Milton je provjerio sve zakone." Desdemona je još jedanput slegnula ramenima. Briga ju je iznurila, sv. Kristofor napustio i prestala se boriti protiv onoga što ionako nije bilo suđeno. "Ako se ti i Miltie hoćete vjenčati, imate moj blagoslov", rekla je. A kad je blagoslovila brak, zavalila se natrag u jastuke i sklopila oči pred životnom boli. "I neka vam ne da Bog da dobijete dijete pa vam se utopi u oceanu." U mojoj obitelji karmine su uvijek išle ruku pod ruku sa svadbama. Moja je baka pristala udati se za djeda jer nije vjerovala da će doživjeti vjenčanje. A brak mojih roditelja, protiv kojeg je ispočetka tako zdušno spletkarila, blagoslovila je samo zato što je mislila da Milton neće doživjeti kraj tjedna. Moj je otac na moru mislio isto. Stojeći na pramcu transportera, zurio je u pučinu prema kraju koji mu se brzo primicao. Nije bio u napasti da se pomoli ili da sredi račune s Bogom. Znao je da je pred

njim beskonačnost, ali nije je zagrijao ljudskim željama. Beskonačnost je bila golema i hladna kao i ocean koji se širio na sve strane oko broda, i u svoj toj praznini Milton je najoštrije osjećao realnost vlastita uma koji je užurbano radio. Negdje tamo preko pučine čekao ga je metak koji će mu okončati život. Možda je već nabijen u japansku pušku iz koje će ga ispaliti; možda je još u redeniku sa streljivom. Imao je dvadeset jednu godinu, masnu kožu, izbočenu Adamovu jabučicu. Sinulo mu je kako je bio glup što je otišao u rat zbog djevojke, ali onda je to povukao, jer to nije bilo koja djevojka; to je Theodora. A kad mu se njezino lice pojavilo u mislima, neki ga je mornar potapšao po leđima. "Koga poznaš u Washingtonu?" I pružio je mojem ocu premještaj, koji stupa na snagu odmah. Treba se javiti u Pomorsku akademiju u Annapolisu. Na prijamnom ispitu Milton je postigao 98 bodova. U svakoj se grčkoj drami mora pojaviti deus ex machina. Moj se pojavljuje u obliku dizalice što podiže mojeg oca s palube desantnog broda i vitla ga zrakom da bi ga spustila na palubu razarača koji se vraća na američko kopno. Od San Francisca putovao je elegantnim spavaćim kolima Pullman do Annapolisa, gdje su ga upisali kao kadeta. "Kažem ti da te je sv. Kristofor izvukao iz rata", likovala je Desdemona kad je nazvao kući da priopći novosti. "Zbilja je." "Sad moraš popraviti crkvu." "Što?" "Crkvu. Moraš je popraviti." "Naravno, naravno", rekao je mornarički kadet Stephanides, a možda je čak i namjeravao popraviti crkvu. Bio je zahvalan što je živ i što opet ima budućnost. Ali jedna stvar je vukla drugu, i Milton je odgađao put u Bithinios. Za godinu dana se oženio; zatim je postao otac. Rat je završio. Diplomirao je na Annapolisu i služio u ratu u Koreji. Naposljetku se vratio u Detroit i krenuo u obiteljski posao. S vremena na vrijeme Desdemona bi podsjetila sina da još nije ispunio obvezu prema sv. Kristoforu, ali otac je uvijek našao ispriku. Njegovo će odugovlačenje imati katastrofalne posljedice, ako vjerujete u takve stvari, u što ja, u neke dane, kad u meni provrije drevna grčka krv, vjerujem. Moji su se roditelji vjenčali u lipnju 1946. Izigravajući velikodušnost, Michael Antoniou došao je na svadbu. Sad već zaređeni svećenik, držao se dostojanstveno i dobronamjerno, ali već nakon dva sata zabave postalo je jasno da mu je srce slomljeno. Za večerom je popio previše šampanjca i, kad je zasvirao orkestar, potražio je onu prvu do mladenke: kumu, Zoe Stephanides. Zoe ga je gledala s visine - bila je viša od njega tridesetak centimetara. Zamolio ju je za ples. Još se nije ni snašla, a već su letjeli preko plesne dvorane. "Tessie mi je mnogo pisala o tebi", rekao je Michael Antoniou. "Nadam se ništa loše." "Upravo suprotno. Rekla mi je kako si dobra kršćanka." Duga mu je mantija skrivala sitne nožice pa ga je Zoe jedva slijedila. Nedaleko od njih plesala je Tessie s Miltonom u bijeloj mornaričkoj odori. Kad su se parovi mimoišli, Zoe je komično iskolačila oči prema Tessie i ustima bezglasno oblikovala riječi, "Ubit ću te." Ali tad je Mil-ton zavrtio Tessie oko sebe i dva su se suparnika našla licem u lice. "Hej, Mike", rekao je srdačno Milton. "Sad sam otac Mike", rekao je poraženi prosac. "Unaprijedili su te, ha? čestitam. Valjda ti mogu mirno povjeriti sestru." Otplesao je s Tessie, koja je gledala preko ramena nijemo se ispričavajući. Zoe, koja je znala kako naporan može biti njezin brat, sazalila se nad ocem Mikeom. Predložila mu je da odu po malo svadbene torte. EX OVO OMNIA Dakle, da rekapituliramo: Sourmelina Zizmo (djevojački Papa-diamandopoulos) nije mi samo rođakinja u drugom koljenu. Ona je ujedno moja baka. Moj je otac nećak rođenoj majci (i ocu). Osim što su mi djed i baka, Desdemona i Lefty su mi prateta i prastric. Moji bi mi roditelji bili

rođaci u prvom koljenu, a Bankrot mi dođe bratić u trećem koljenu, a ujedno brat. Obiteljsko stablo Ste-phanidesovih, prikazano dijagramom u "Autosomalnom nasljeđivanju recesivnih karakteristika" dr. Lucea, zalazi u pojedinosti dublje no što biste željeli znati. Ja se usredotočujem samo na nekoliko posljednjih prenošenja gena. I sad smo gotovo tu. U počast gđici Barrie, mojoj profesorici latinskog u osmom razredu, želim upozoriti na gore navedeni citat: ex ovo omnia. Dok ustajem na noge (ustajali smo uvijek kad je gđica Barrie ušla u razred), čujem je kako pita, "Djeco? Može li bilo tko od vas prevesti ovaj sićušni odlomčić teksta i reći nam odakle potječe?" Dižem ruku. "Krenut će Calliope, naša muza." "To je iz Ovidija. Iz Metamorfoza. Priče o stvaranju svijeta." "Zadivljena sam. A možeš li nam to i prepjevati na engleski?" "Sve dolazi iz jaja." "čujete li to, djeco? Ovaj razred, vaša vedra lica, čak i dobri stari Ciceron na mojem stolu - sve je to izišlo iz jaja!" Među bizarnim podatcima poznatim samo dobro upućenima, a koje je dr. Philobosian iznosio za stolom za večerom tijekom godina (uz čudovišne efekte majčinske mašte), našla se i teorija preformacije iz sedamnaestog stoljeća. Preformacionisti sa svojim lunaparkovskim imenima - Spallazani, Swammerdam, Leeuwenhoek vjerovali su da cjelokupno čovječanstvo postoji u minijaturi još od stvaranja svijeta, bilo u Adamovu sjemenu, bilo u Evinim jajnicima, svaka osoba utaknuta u sljedeću kao ruske lutke matrjoške. Sve je počelo kad se Jan Swam-merdam poslužio skalpelom da oguli vanjske slojeve stanovitog kukca. Koje vrste? No dobro... pripadnika reda Anthropoda. Latinski naziv? U redu: Bombyx mori. Kukac kojeg je Swammerdam upotrijebio u eksperimentima još 1650. nije bio ništa drugo doli dudov svilac. Pred visoko intelektualnom publikom, Swammerdam je zarezao svilčevu kožu da ispod nje otkrije nešto što je izgledalo kao maljušni model budućeg leptira, od proboscisa do antena i sklopljenih krila. I rođena je teorija preformacije. Na isti način volim zamišljati svojeg brata i sebe kako plutamo zajedno od početka svijeta na našoj splavi jajašaca. Svatko u svojoj prozirnoj membrani, svatko predodređen za svoj sat rođenja. Tu je Bankrot, uvijek bljutavo blijed i ćelav već s dvadeset tri godine, savršeni homunkulus. Njegov izbočeni kranijum upućuje na buduću vještinu s matematikom i mehaničkim stvarima. Nezdravo bljedilo nagoviješta Crohnovu bolest koju će dobiti. Odmah kraj njega sam ja, jednom njegova sestra, a lice mi je već zagonetka, poput naljepnice s optičkom varkom prelijeva se između dvije slike: tamnooke zgodne curice što sam nekoć bila; i stroge osobe orlovskoga nosa nalik glavi s rimskog novčića što sam danas. I tako plutamo nas dvoje otkako je svijeta i vijeka, čekamo svoje šlagvorte i promatramo predstavu koja se odigrava. Na primjer: Milton Stephanides diplomira na Annapolisu 1949. Bijela mu kapa leti u zrak. On i Tessie stacionirani su u Pearl Harboru, gdje su stanovali u spartanskim nastambama za bračne parove i gdje je majka, u dobi od dvadeset pet godina, užasno izgorjela na suncu i nikad se više nije pokazala u kupaćem kostimu. Godine 1951. premjestili su ih u Norfolk u Virginiji u kojem je trenutku Bankrotova jajčana vrećica, takoreći vrata do mene, zavibrirala. Ipak, još se zadržao da gleda korejski rat, gdje je zastavnik Stephanides služio na lovcu podmornica. Promatrali smo kako se u tim godinama formira karakter odraslog Mil-tona i poprima otresito zdravorazumske atribute našeg budućeg oca. Američka mornarica bila je zaslužna za preciznost s kojom je Milton Stephanides uvijek kasnije češljao kosu na razdjeljak, za naviku da lasti kopču remena rukavom košulje, za izraze kao što su "raa-Zumijem" i "tik-tak", za inzistiranje da u trgovačkom centru uskladimo satove. Ispod mjedenog orla i svitaka na zastavničkoj kapi, Milton Stephanides se oprostio od izviđača. U mornarici je razvio ljubav prema jedrenju i averziju prema čekanju u redovima. Već tada oblikovali su se njegovi politički nazori, antikomunizam, nepovjerenje prema Rusima. Luke u Africi i jugoistočnoj Aziji u koje je pristajao već su mu tad formirale uvjerenja o kvocijentima inteligencije i rasi. Prezir prema pojedinim društvenim skupinama što su ga izražavali nadređeni časnici naučio ga je mrziti liberale s Istočne obale i sve koji su pohađali skupa sveučilišta u Ivy League, a istodobno se zaljubio u

konzervativnu odjeću marke Brooks Brothers. Postupno je upijao ukus za mokasinke s kićankama i kratke hlače od pamučnog krepa. Sve smo to znali o ocu i prije nego što smo rođeni, a onda smo to zaboravili i morali sve naučiti iznova. Kad je 1953. završio rat u Koreji, Miltona su opet stacionirali u Norfolku. A u ožujku 1954-, dok je otac odvagivao svoju budućnost, Bankrot mi je kratko domahnuo na pozdrav, podigao ruke i spustio se vodenim toboganom u svijet. I ja sam ostala sasvim sama. Događaji u godinama prije mojeg rođenja: nakon što je plesao sa Zoe na vjenčanju mojih roditelja, otac Mike uporno je trčao za njom sljedeće dvije i pol godine. Zoe se nije sviđala pomisao da se uda za čovjeka tako religioznog, a k tome i tako minijaturnog. Otac Mike zaprosio ju je tri puta i svaki put ga je odbila jer je čekala da se pojavi netko bolji. Ali pojavio se nije nitko. Napokon, naslutivši da nema alternative (i pod pritiskom Desdemone, koja je i dalje mislila da je divno udati se za svećenika), Zoe je popustila. Godine 1949. udala se za oca Mikea i ubrzo su se preselili u Grčku. Ondje će roditi četvero djece, moje bratiće i sestrične, i ostati sljedećih osam godina. U Detroitu je 1950. geto Black Bottom sravnjen buldožerima sa zemljom radi gradnje autoceste. Nacija islama, sad smještena u Hramu br. 2 u Chicagu, dobila je novog propovjednika po imenu Malcolm X. U zimi 1954. Desdemona je počela spominjati kako će se jednom umiroviti i odseliti na Floridu. "Na Floridi ti imaju jedan grad, a znaš kako se zove? Nova Smirna!" Godine 1954. posljednji se tramvaj provezao Detroitom i zatvorila se tvornica Packarda. A iste te godine Milton Stephanides, umoran od vojničkog života, napustio je mornaricu i vratio se kući da se posveti svojem starom snu. "Radi nešto drugo", rekao je Lefty Stephanides sinu. Pili su kavu u Zebri. "Zato se studira na Mornaričkoj akademiji, da se postane barmen?" "Ne želim biti barmen. Želim voditi restoran. Cijeli lanac restorana. Ovo je dobar početak." Lefty je zavrtio glavom. Nagnuo se unatrag i raširio ruke, kao da će obujmiti cijeli bar. "Ovo je početak ni za što", rekao je. Imao je u neku ruku pravo. Unatoč tome što je moj djed predano natakao piće u čaše i brisao šank, bar u ulici Pingree izgubio je sjaj. Stara zebrina koža koju je još držao obješenu na zidu osušila se i ispucala. Dim cigareta umrljao je romboidne ukrase na stropu s aluminijskom oplatom. Tijekom godina Bar Zebra naupijao se ispušnih plinova svojih gostiju, radnika u automobilskoj industriji. Sve je vonjalo na njihovo pivo i pomadu za kosu, jad ljudi koji dolazeći na posao moraju bušiti karticu, rastrzane živce, sindikalizam. I susjedstvo se mijenjalo. Kad je djed 1933. otvorio bar, bio je to kraj u kojem su stanovali bijelci srednje klase. Sad je znatno osiromašio i postao pretežno crn. U neumitnom slijedu uzroka i posljedica, čim se u ulicu doselila prva crna obitelj, bijeli su susjedi odmah dali kuće na prodaju. Prevelika ponuda kuća oborila je cijene nekretnina, što je omogućilo siromašnijima da se dosele, sa siromaštvom je došao i kriminal, a s kriminalom još kamiona za selidbu. "Posao više ne ide tako dobro", rekao je Leftv. "Ako hoćeš otvoriti bar, probaj u Grčkoj četvrti. Ili u Birminghamu." Otac je samo odmahnuo rukom na te prigovore. "Možda baru ne cvatu ruže", rekao je. "To je zato što ovdje ima previše barova. Previše konkurencije. Ono što treba u ovom kvartu je pristojno mjesto da se nešto pojede s nogu." Može se reći da je Hot Dogs Hercules™, lanac koji će se na vrhuncu uspjeha moći pohvaliti sa šezdeset šest lokacija diljem Michigana, Ohija i središnje Floride - svaki restoran označen prepoznatljivim "Heraklovim stupovima" na ulazu - začet tog sniježnog jutra u veljači 1956. kad je moj otac stigao u Zebru da počne s obnovom. Prvo je skinuo izvješene žaluzine s izloga da pusti unutra više svjetla. Unutrašnjost je obojio jasno bijelo. S poslovnim kreditom što su ga dobivali bivši vojnici preuredio je šank tako da se za njim može jesti i ugradio malenu kuhinju. Radnici su uz stražnji zid postavili separee od crvenog vinila i ponovno tapecirali stare barske stolce Zizmovom zebrinom kožom. Jedno jutro dva su dostavljača doteglila džuboks. I dok su udarali čekići i letjela piljevina, Milton se snalazio u papirima i ispravama koje je Lefty držao nemarno nabacane u kutiji za cigare ispod blagajne. "Koji je ovo vrag?" upitao je oca. "Imaš tri police-osiguranja za lokal."

\. "Nikad previše osiguranja", rekao je Lefty. "Katkad osiguravajuće društvo neće isplatiti. Bolje je igrati na sigurno." "Na sigurno? Svaka od ovih polica glasi na više nego što lokal vrijedi. Zašto plaćati tolike premije? To je bacanje novca." Sve do tada Leftv je puštao sinu da mijenja što god hoće. Ali sad se odlučno usprotivio. "Miltone, slušaj me. Ti nisi preživio požar. Nemaš pojma kako je to. Neki put u požaru izgori i osiguravajuće društvo. A što ćeš onda?" "Ali tri..." "Trebaju nam tri", uporan je bio Leftv. "Ugađaj mu", rekla je Tessie Miltonu kasnije te večeri. "Tvoji su roditelji svašta prošli." "Znam da su prošli svašta. Ali mi moramo dalje plaćati te premije." Ipak, poslušao je ženu i zadržao sve tri police. Bar Zebra kakav pamtim iz djetinjstva: pun umjetnog cvijeća, žutih tulipana, crvenih ruža, patuljastih stabala koja su rodila voštanim jabukama. Plastične su ivančice nicale iz čajnika; sunovrati šikljali iz keramičkih kravica. Fotografije Artieja Shawa i Binga Crosbvja ukrašavale su zid kraj rukom ispisanih ploča s porukama popijte osvježavajući koktel! i o našim sendvičima priča cijeli grad! Na zidu su visjele fotografije: Milton stavlja trešnju na sladoledni kup kao točku na "i" ili ljubi nečije dijete kao da je gradonačelnik glavom. Bile su tu i fotografije pravih gradonačelnika, Mirianija i Cavanaugha. Veliki bejzbol igrač Al Kaline, koji je navratio na putu na trening na stadionu Tiger, potpisao je vlastiti portret: "Mojem frendu Miltu, super jaja!" Kad je izgorjela grčka pravoslavna crkva u Flintu, Milton se odvezao onamo i spasio jedan od preživjelih prozora od obojenog stakla. Objesio ga je na zid iznad separea. Limenke maslinovog ulja marke Athena bile su poslagane u prednjem izlogu, odmah kraj Donizettijeva poprsja. Sve je bilo pomiješano: lampe kao iz bakine kuće stajale su kraj reprodukcija El Greca; bikovi rogovi visjeli su oko vrata kipića Afrodite. Iznad aparata za kavu zbirka figurica poredala se u povorci na polici: Paul Bunvan i Pluton, Miki Maus, Zeus i mačak Feliks. U želji da bude koristan, djed se jedan dan nekamo odvezao i vratio s naramkom od pedeset tanjura. "Već sam naručio tanjure", rekao je Milton. "Iz dućana za opskrbu lokala. Moramo zasad platiti samo 10 posto predujma." "Nećeš ove tanjure?" Lefty je izgledao razočarano. "U redu. Nosim ih natrag." "Hej, tata", zazvao ga je sin. "A da uzmeš slobodan dan? Mogu sam izići na kraj sa svim." "Ne treba ti pomoć?" "Idi kući. Neka ti mama skuha ručak." Leftv je poslušao što mu je rekao. Ali dok se vozio West Grand Boulevardom i osjećao se nepotrebnim, prošao je kraj Rubsamenovih hospitalija - dućana s prljavim izlozima i neonskim znakom koji je titrao i danju - i u njemu se probudila stara napast. Sljedećeg je ponedjeljka Milton otvorio novi restoran. Otvorio je u šest ujutro, s novozaposlenim osobljem, točno dvoje: Eleni Papanikolas, u odori konobarice koju je kupila o svom trošku, i njezin muž Jimmy, kuhar. "Zapamti, Eleni, radiš uglavnom za napojnicu", bodrio ju je Milton. "Zato se smiješi." "A kome?" pitala je Eleni. Jer unatoč crvenim karanfilima u maljuš-nim vazicama na stolu u svakom separeu, unatoč jelovnicima, kutijama šibica i ubrusima s uzorkom zebrinih pruga, sama Zebra bila je prazna. "Pametnjakovićka", iskesio se Milton. Elenino podbadanje nije ga smetalo. Sve je posložio u glavi. Pronašao je potrebu i ispunio je. Da ne gubimo vrijeme, nudim vam klasičnu kapitalističku montažu. Vidimo Miltona kako pozdravlja prve goste. Vidimo kako im Eleni poslužuje kajganu. Vidimo kako Milton i Eleni stoje u pozadini i grizu usnice. A sad se gosti smiju i kimaju glavom! Eleni im trči ponovno nadoliti kavu u šalice. U sljedećem kadru Milton, drukčije odjeven, pozdravlja još gostiju; kuhar Jimmy razbija jaja jednom rukom; a Leftv izgleda zapostavljeno. "Daj mi dva na oko na brzaka!" viče Milton praveći se važan novim izrazima koje je svladao. "Suho bijelo, bez leda!" Krupni kadrovi blagajne koja se

uz zvonjavu otvara i zatvara; Miltono-vih ruku koje broje novac; ili Leftvja koji stavlja šešir na glavu i odlazi neprimijećen. A onda još jaja; jaja se razbijaju, peku, okreću, tuku; jaja stižu u kartonskim kutijama na stražnja vrata i izlaze na tanjurima kroz otvor iz kuhinje; pahuljaste gomile kajgane u blistavo žutom tehnikolo-ru; blagajna se ponovno sa zveketom otvara; i novac se gomila. Sve dok napokon ne vidimo Miltona i Tessie, svečano odjevene, kako hodaju za agentom za prodaju nekretnina kroz jednu veliku kuću. Kvart Indian Village smjestio se samo dvanaest uličnih blokova od ulice Hurlbut, ali pripadao je posve drukčijem svijetu. Uz četiri veličanstvene ulice, Burns, Iroquois, Seminole i Adams (čak je i u Indijanskom selu bijeli čovjek prisvojio polovicu imena), redale su se raskošne kuće sagrađene u eklektičnoj mješavini stilova. Georgijanske kuće od crvene opeke uzdizale su se kraj engleskog tudor stila iza kojeg je pak slijedio francuski provincijalni. Kuće u Indian Villageu imale su velika dvorišta, važne prilaze, pitoreskne kupole s oksidiranim krovovima, travnjake ukrašene figurama crnčića s lanternom (kojima su tad dani već bili odbrojani) i protuprovalne alarme (koji su tek ulazili u modu). Ali dok je razgledavao impresivni novi dom svojeg sina, moj je djed šutio. "Sto veliš na veličinu dnevne sobe?" pitao ga je Milton. "Daj, sjedni. Raskomoti se. Tessie i ja hoćemo da se ti i mama ovdje osjećate kao kod svoje kuće. Sad kad si u mirovini..." "Kako misliš, u mirovini?" "Dobro, napola u mirovini. Sad kad možeš malo usporiti tempo, stići ćeš se posvetiti svemu onome što si oduvijek htio raditi. Gle, ovdje je biblioteka. Ako želiš doći i raditi na prijevodima, evo ti mjesto. Sto kažeš na ovaj stol? Je li ti dovoljno velik? A police su ugrađene u zid." Izguran iz dnevnih poslova u Baru Zebra, djed je počeo kratiti vrijeme vozeći se gradom. Vozio se u centar do Gradske knjižnice da pročita strane novine. Kasnije bi stao na partiju trik-traka u kavani u grčkoj četvrti. U dobi od pedeset četiri godine, Lefty Stephanides još je bio u formi. Na dan je hodao pet kilometara za vježbu. Razborito se hranio i imao manji trbuh od sina. Ipak, pustošenja vremena nije mogao izbjeći. Lefty je sad nosio bifokalne naočale. Malko ga je mučio bursitis u jednom ramenu. Odijevao se staromodno pa je izgledao kao statist u gangsterskom filmu. Jednog dana, dok se strogo odmjeravao u zrcalu u kupaonici, Lefty je shvatio da je postao jedan od onih postarijih muškaraca koji nose kosu zalizanu unatrag iz odanosti vremenu kojeg se više nitko ne sjeća. Deprimiran, Leftv je pokupio svoje knjige. Odvezao se u Seminole u namjeri da se posluži bibliotekom, ali kad je stigao do kuće, samo je nastavio voziti. S divljim pogledom, odvezao se do Rubsamenovih hospitalija. Jednom kad posjetiš podzemni svijet, nikad ne zaboravljaš put do njega. Zauvijek poslije prepoznaješ crveno svjetlo u prozoru na katu ili šampanjsku čašu na vratima koja se ne otvaraju prije ponoći. Već godinama je djed, vozeći se kraj Rubsamenovih hospitalija, primjećivao da se predmeti izloženi u izlogu ne mijenjaju - pojas za herniju, šancov ovratnik, štake. Zapazio je očajnička lica crnih muškaraca i žena koji su ulazili i izlazili lica izbezumljenih od nade, a da nikad ništa nisu kupili. Djed je prepoznao taj očaj i znao je da je sad, kad je u prisilnoj mirovini, to mjesto za njega. Kotači ruleta vrtjeli su se Leftyju pred očima dok je jurio prema zapadnom dijelu grada. Kockice za trik-trak zveckale su mu u ušima dok je stiskao gas. Krv mu je zakipjela od starog uzbuđenja, bilo mu je brže zakucalo kako nije još otkako je sišao s planine da istraži stražnje ulice Burse. Parkirao se na pločniku i požurio unutra. Prošao je kraj zaprepaštenih mušterija (koji nisu navikli viđati bijela lica); protutnjao je kraj scenografskih rekvizita koji su se sastojali od bočica s aspirinom, flastera i laksativa, te prišao ljekarnikovom prozorčiću u stražnjem dijelu. "Izvolite, što trebate?" upitao je ljekarnik. "Dvadeset dva", rekao je Lefty. "U redu." U pokušaju da obnovi dramu kockarskih dana, djed se počeo kladiti na brojeve. Krenuo je s malim iznosima. Male uplate od dva ili tri dolara. Nakon nekoliko tjedana, da pokrije gubitke, podigao je ulog na deset dolara. Svaki se dan kladio na dio novostečene zarade od restorana. Jednog je dana dobio, sutradan se okladio na dvostruko ili ništa pa izgubio. Igrao je lutriju među termoforima i klistirima. Okružen sirupima protiv kašlja i kremama protiv groznice, počeo je igrati na "sistem",

što znači da je stavljao novac na tri broja odjedanput. Kao i u Bursi, džepovi su mu nabrekli od komadića papira. Zapisivao je brojeve na koje se kladio, kao i datume, tako da nijedan ne ponovi. Kladio se na Miltonov datum rođenja, na Desdemonin datum rođenja, na dan grčke neovisnosti manje posljednja brojka, na godinu paleža Smirne. Kad je Desdemona pronašla papiriće u pranju, mislila je da imaju veze s novim restoranom. "Moj muž milijunaš", rekla je, sanjareći o mirovini na Floridi. Prvi put u životu Lefty je zavirio u Desdemoninu sanjaricu u nadi da će izračunati dobitnu kombinaciju na računaljki svoje podsvijesti. Počeo je pamtiti brojeve koje je sanjao. Mnogi crnci koji su zalazili u Rubsamenove hospitalije primijetili su kako se moj djed bavi sanjari-com i, kad je nekoliko puta za redom dobio, glas se o tome pronio. To je dovelo do jednog jedincatog grčkog doprinosa afričko-američkoj kulturi u povijesti (osim nošenja zlatnih medaljona) jer su crnci u Detroitu i sami počeli kupovati sanjarice. Nakladničko poduzeće Atlantis prevelo je knjige na engleski i transportiralo ih po većim gradovima diljem Amerike. Jedno kratko vrijeme postarije su crnkinje imale iste praznovjerice kao i moja baka i vjerovale su, na primjer, da zec u trku znači da ćeš dobiti novac, ili da kos na telefonskoj žici pretskazuje da će netko umrijeti. "Nosiš novac u banku?" pitao je Milton kad je vidio kako otac prazni blagajnu. "Da, u banku." I Lefty je doista išao u banku. Išao je dizati ušteđevinu sa svoje knjižice da može i dalje uporno nasrtati na svih devet-stodevedesetdevet mogućih permutacija troznamenkastog broja. Kad god je izgubio, bilo mu je užasno. Htio je prestati. Htio je otići kući i sve priznati Desdemoni. Jedini protuotrov tom stanju, međutim, bio je izgled da bi sutra mogao dobiti. Moguće je da je u djedovoj kockarskoj strasti ulogu odigrao i tračak autodestruktivnosti. Izmučen grizodušjem preživjelog, prepuštao se nasumičnim silama svemira da bi se kaznio što je još živ. Ali uglavnom je kocka jednostavno služila da mu krati vrijeme. Samo sam ja, iz privatne lože svojeg prvobitnog jaja, vidio što se događa. Milton je imao previše posla s restoranom da bilo što primijeti. Tessie je imala prepune ruke posla s Bankrotom da bilo što primijeti. Sourmelina je mogla nešto primijetiti, ali tih se godina nije prečesto pojavljivala u našoj kući. Na sastanku Teozofskog društva 1953. teta Lina upoznala je ženu po imenu gđa Evelvn VVatson. Gospođu Watson Teozofsko je društvo privuklo jer se nadala da će joj omogućiti vezu s pokojnim mužem, ali ubrzo je izgubila zanimanje za kontakt sa svijetom duhova te radije šaputala sa Sourmelinom od krvi i mesa. Teta Lina je skandalozno brzo dala otkaz na poslu u cvjećarnici i preselila se na jugozapad s gđom Watson. Odonda je svakog Božića mojim roditeljima slala lijepo umotan paket u kojem je bio ljuti umak, rascvjetali kaktus i fotografija na kojoj ona i gđa Watson stoje pred nekim nacionalnim spomenikom. (Jedna sačuvana fotografija prikazuje par u obrednoj pećini plemena Anasazi u Bandelieru; gđa VVatson izgleda mudro izborana kao Georgia O'Keeffe dok se Lina, pod golemim šeširom za sunce, spušta ljestvama u kivu.) Sto se Desdemone tiče, sredinom i krajem pedesetih proživjela je kratko i za nju potpuno netipično razdoblje zadovoljstva. Sin joj se neozlijeđen vratio iz još jednog rata. (Sv. Kristofor održao je riječ tijekom "redarstvene akcije" u Koreji i na Miltona nije ispaljen praktički niti jedan metak.) Kao i obično, tjeskobno je strepila zbog snahine trudnoće, ali Bankrot je rođen zdrav. Restoran je dobro poslovao. Svaki tjedan obitelj i prijatelji okupljali su se u Miltonovoj novoj kući u Indian Villageu za nedjeljnim objedom. Jednog je dana Desdemoni poštom stigla brošura Trgovačke komore New Smvrna Beach koju je naručila. Na slikama grad nije baš nalikovao Smirni, ali sjalo je sunce i bilo je štandova s voćem. U međuvremenu, djed je igrao na sreću. Već se nešto više od dvije godine svaki dan kladio na barem jedan broj i sad je prošao sve brojeve od i do 740. Samo još 159 brojeva i stići će do 999! A onda? Sto drugo nego - početi iznova. Bankovni službenici davali su Leftvju smotke novčanica koje je on onda davao ljekarniku iza pulta. Kladio se na 741, 742 i 743. Igrao je na 744, 745 i 746. A onda je, jedno jutro, bankovni činovnik obavijestio Leftvja da na računu više nema dovoljno sredstava da bilo što podigne. Pokazao mu je koliko točno ima: 13 dolara 26 centi. Djed mu je zahvalio. Prošao je kroz banku popravljajući kravatu. Odjednom mu se zavrtjelo. Kockarska groznica koja ga je tresla dvadeset šest mjeseci splasnula je nakon što ga je posljednji put zapahnula valom vrućine tako da mu je cijelo tijelo odjednom oblio znoj. Brišući čelo, Leftv je zakoračio iz

banke u osiromašenu starost bez prebijene pare. Prodorni krik kojim je zavrisnula moja baka kad je saznala za tu katastrofu ne može se dostojno opisati pisanom riječi. Vrištala je i vrištala, a pritom čupala kosu, trgala odjeću i na kraju se bacila na pod. "Što ćemo jesti!" naricalaje Desdemona posrćući po kuhinji, "gdje ćemo živjeti! " Raširila je ruke kao da preklinje Boga, onda stala šakama tući prsa i napokon zgrabila lijevi rukav svoje haljine i otrgnula ga. "kakav si ti to muž da to napraviš ženi koja ti je kuhala i čistila 1 djecu ti rodila i nikad nije ni pisnula!" Oderala je desni rukav, "jesam ti govorila da se ne kockaš! govorila sam Ti NEGO Što!" Sad je krenula derati samu haljinu. Dograbila je rub dok je iz grla ispuštala drevne bliskoistočne jauke narikača, "ulu-lua u lulu a! " Djed je s nevjericom gledao kako njegova čedna žena pred njegovim očima trga haljinu u krpice, donji dio, struk, prednjicu, ovratnik. S posljednjim trzajem haljina se rasparala na pola i Desdemona se prostrla po linoleumu pokazujući svijetu svoje jadno donje rublje, prenatrpani grudnjak s žicanim potporama, sumorne gaće i izbezumljeni steznik čije su kopče pucale i sad kad su sve druge stege popustile. Ali napokon je stala. Prije no što se svukla do gola, Desdemona se skljokala kao da je potpuno kloniila. Strgnula je mrežicu s glave i kosa joj se prosula i prekrila je, a ofra je zatvorila oči, iscijeđena. Trenutak poslije rekla je praktičnim tonom, "Sad ćemo se morati doseliti Miltonu." Tri tjedna poslije, u listopadu 1958., djed i baka odselili su se iz ulice Hurlbut, godinu dana prije nego što bi otplatili hipoteku. Jednog toplog vikenda babljeg ljeta, moj otac i obeščašćeni djed iznijeli su pokućstvo u dvorište da se proda, sofu i naslonjače zelene boje morske pjene koji su još izgledali novi novcati ispod plastičnih navlaka, kuhinjski stol, police. Lampe su stajale na travi zajedno s Miltonovim starim izviđačkim priručnicima, Zoeinim lutkama i cipelama za step, uokvirenom fotografijom patrijarha Atenagore i cijelim naramkom Leftvjevih odijela koja ga je baka natjerala da proda, za kaznu. Kose vraćene na sigurno ispod mrežice, Desdemona je namršteno hodala po dvorištu, utonula u očaj predubok za suze. Razgledavala je svaki predmet i čujno uzdisala prije no što ga je označila ceduljicom s cijenom te korila muža što tegli stvari koje su mu preteške. "Misliš da si još mlad? Neka to Milton nosi. Ti si star." Pod jednom je rukom nosila kutiju za dudove svilce, koja nije bila na prodaju. Kad je spazila portret patrijarha, užasnula se. "Nije nas već dosta nesreće zadesilo, nego još moraš i patrijarha prodati?" Zgrabila je sliku i unijela je u kuću. Ostatak dana sjedila je u kuhinji jer nije mogla gledati kako šarena horda lešinara kopa po njezinim osobnim stvarima. Bilo je tu amaterskih sakupljača starina iz predgrađa koji su sa sobom vodili pse, i obitelji u teškoćama koje su konopom zaveziva-le stolce na krov ulubljenih automobila, i profinjenih muških parova koji su svaku stvar okretali naglavce u potrazi za žigom priozvođača na dnu. Desdemona se ne bi više sramila ni da je sama bila na prodaju, izložena gola na zelenoj sofi s ceduljicom s cijenom obješenom o taban. Kad je sve prodano ili razdijeljeno, Milton je prevezao preostalu imovinu djeda i bake u iznajmljenom kamionu dvanaest ulica dalje u Seminole. Zbog njihove komocije i da ih nitko ne smeta, djedu i baki dodijeljen je tavan. Izlažući se opasnosti od ozljede, moj otac i Jimmv Papanikolas sve su odnijeli gore po stubama skrivenim iza vrata prekrivenih tapetom. Visoko gore, u zašiljeni prostor pod krovnom kosinom, odteglili su djedov i bakin krevet, prethodno rastavljen na dijelove, kožnati otoman, mjedeni stolić i Leftvjeve ploče rebetike. U nastojanju da se pomiri sa ženom, djed je donio prvu od mnogih papigica koje će djed i baka držati tijekom godina, i postupno su, iznad svih nas, Desdemona i Leftv namjestili svoj predzadnji zajednički dom. Sljedećih se devet godina Desdemona žalila na stiješnjenost i na bolove u nozi dok silazi stubama; ali kad god joj je moj otac ponudio da se presele dolje, odbijala je. Po mojem mišljenju, uživala je na tavanu jer ju je vrtoglavi osjećaj visine podsjećao na planinu Olimp. Sa zabatnog se prozora pružao lijep pogled (ne na grobove sultana nego na tvornicu Edison), a kad je prozor bio otvoren, vjetar je puhao isto kao u Bithiniosu. Gore na tavanu Lefty i Desdemona vratili su se onamo odakle su počeli. Kao i moja priča. Jer sad Bankrot, moj petogodišnji brat, i Jimmy Papanikolas svaki drže po jedno crveno jaje. Puna zdjela jaja, obojenih bojom Kristove krvi, stoji na stolu u blagovaonici. Crvena jaja poslagana su na

polici iznad kamina. Vise u končanim mrežicama s dovrataka. Zeus je sve što živi oslobodio iz jaja. Ex ovo omnia. Bjelanjak je poletjeo uvis da se pretvori u nebo, žumanjak se spustio u zemlju. I za grčki Uskrs mi se i dalje kucamo jajima. Jimmy Papanikolas drži jaje u ruci, pasivan, dok Bankrot zabija u njega svoje jaje. Jedno jaje uvijek puca. "Pobijedio sam!" viče Bankrot. Sad Milton bira jaje iz zdjele. "Ovo mi izgleda dobro. čvrsto kao kamion." Steže ga u ruci. Bankrot se priprema da ga udari. Ali prije no što se bilo što dogodi, moja majka tapše oca po leđima. U ustima drži toplomjer. Dok se sa stola u blagovaonici u prizemlju odnosi suđe, moji se roditelji penju u spavaću sobu držeći se za ruke. Dok Desdemona svojim jajem gađa Leftyjevo, majka i otac svlače sa sebe tek najnužniji minimum odjeće. Dok se Sourmelina, koja je doputovala za blagdan iz Novog Meksika, kuca jajima s gđom Watson, moj otac lagano zastenje, skotrlja se u stranu s majke i izjavljuje, "Ovo bi trebalo biti to." U spavaćoj sobi zavlada tišina. U mojoj majci milijarda spermija pliva uzvodno, muški predvode. Nose ne samo upute o boji očiju, visini, obliku nosa, proizvodnji enzima, otpornosti na mikrofage, nego i priču. Na crnoj pozadini spermiji plivaju kao duga bijela svilena nit koja se odmata. Nit je počela jednog dana prije dvjesto pedeset godina kad su se bogovi biologije, za vlastitu zabavu, nestašno poigrali s genom na petom kromosomu jednog djeteta. Dijete je prenijelo mutaciju svojem sinu koji ju je prenio svojim dvjema kćerima, koje su je prenijele na troje od svoje djece (moje prapra-pra itd.), sve dok nije završila u tijelima djeda i bake. Gen si je našao prijevoz, spustio se s planine i zauvijek ostavio selo. Bio je zarobljen u gradu u plamenu i odatle je pobjegao služeći se lošim francuskim. Ploveći preko oceana, lažirao je romancu, kružio palubom broda i vodio ljubav u čamcu za spašavanje. Dao si je odsjeći pletenice. Otputovao je vlakom u Detroit i uselio se u kuću u ulici HuVlbut; čitao je sanjarice i otvorio podzemnu ilegalnu točionicu; zaposlio se u Hramu br. i... A onda se gen ponovno preselio, u nova tijela... Pridružio se izviđačima i obojio nokte na nogama crveno; svirao je "Begin the Beguine" kroz stražnji prozor; otišao je u rat i ostao kući, gledajući filmske novosti; izišao je na prijamni ispit; pozirao kao za filmske časopise; dobio smrtnu kaznu i sklopio pogodbu sa sv. Kri-stoforom; hodao s budućim svećenikom i raskinuo zaruke; spasila ga je dizalica... uvijek prema naprijed, u jurnjavi, samo još nekoliko zavoja na stazi, Annapolis i lovac na podmornice... sve dok bogovi biologije nisu spoznali da je nastupilo njihovo vrijeme, da su na to čekali, i kad se žlica zaljuljala i moja yiayia zabrinula, moja je sudbina odlučena... Dana 20. ožujka 1954. stigao je Bankrot i bogovi biologije zatresli su glavama, neće ići, sorry.. .Ali vrijeme još nije isteklo, sve je još na svojem mjestu, vlak smrti padao je slobodnim padom i ništa ga više nije moglo zaustaviti, mojem su se ocu prikazivale male djevojčice, a majka se molila Kristu Pantokratoru u kojeg nije posve vjerovala, sve dok se napokon - upravo ove minute! - na grčki Uskrs 1959. to i dogodi. Gen će susresti svojeg brata blizanca. Kad se spermij spaja s jajašcem, osjećam trzaj. Glasan prasak probija zvučni zid dok mi se svijet raspada. Osjećam kako se mičem, i već gubim djeliće svog pretporođajnog sveznanja dok se obrušavam prema praznoj ploči osobnosti. (S ostacima sveznanja koje gubim, vidim djeda, Leftvja Stephanidesa, kako u noći mojeg rođenja, devet mjeseci od ovog trenutka, izvrće šalicu za kavu naopako na tanjurić. Vidim kako talog kave oblikuje znamen dok njemu bol prska u sljepoočnici i on se ruši na tlo.) Spermij mi se ponovno zalijeće u opnu; i shvaćam da više ne mogu odugovlačiti. Najam mojeg slatkog stančića napokon je istekao i izbacuju me. I tako dižem jednu šaku (tipično muški) i lupam po stijenkama svoje ljuske dok ne pukne kao jaje. A onda se, klisko kao žutanjak, naglavačke bacam u svijet. "Oprosti, curice moja mala", kaže majka u krevetu i, dodirujući trbuh, već mi se obraća. "Htjela sam da bude romantičnije." "Hoćeš romantiku?" kaže moj otac. "Gdje mi je klarinet?" KNJIGA TREGA KLUćNE SNIMKE Moje oči napokon su se uključile i vidjele sljedeće: sestru koja pruža ruke da me prihvati od doktora; majčino pobjedonosno lice, veliko kao planina Rushmore, dok gleda kako me nose prema prvoj kupki. (Rekao sam da je to nemoguće, ali ipak se svega sjećam.) I druge stvari, materijalne i

nematerijalne: nemilosrdno jarko svjetlo u operacijskoj dvorani; bijele cipele koje škripe po bijelom podu; kućnu muhu kako kontaminira gazu; i svuda oko mene, uzduž i poprijeko Bolnice za ženske bolesti, pojedinačne drame u tijeku. Osjetio sam sreću parova koji drže prvo dijete u naručju i postojanu snagu katolika koji prihvaćaju deveto dijete. Naslutio sam razočaranje mlade majke koja je na licu novorođene kćeri primijetila muževu uvučenu, slabu bradu, i stravu novopečena oca dok je računao koliko će stajati školarina za trojke. Na katovima iznad rađaonice, u sobama bez cvijeća, ležale su žene koje se oporavljaju od histerektomija i mastektomija. Tinejdžerke kojima su prsnule ciste na jajnicima drijemale su omamljene morfijem. Okruživalo me to od početka, težina ženske patnje, sa svojim biblijskim opravdanjem i točkama nestajanja. Sestra koja me oprala i očistila zvala se Rosalee. Bila je to zgodna žena duguljasta lica iz planinskih krajeva Tennesseeja. Kad mi je isisala sluz iz nosnica, dala mi je injekciju vitamina K da mi se koagulira krv. Incestuozne veze među krvnim srodnicima česte su u brdovitom predjelu Appalachija, kao i genske deformacije, ali sestra Rosalee nije na meni primijetila ništa neobično. Zabrinula ju je jarko crvena mrlja na mojem obrazu jer je pomislila da je to urođena hemangioma. No, pokazalo se da je posrijedi samo ostatak posteljice koji se sprao vodom. Sestra Rosalee odnijela me natrag dr. Philobosianu na pregled anatomije. Položila me na stol, ali me ipak pridržavala jednom rukom, sigurnosti radi. Primijetila je tijekom porođaja da se doktoru tresu ruke. Godine 1960. dr. Nishanu Philobosianu bile su sedamdeset četiri godine. Imao je glavu nalik devinoj, koja mu se klatila na vratu, a sva mu se aktivnost koncentrirala u obrazima. Bijela mu se kosa kao nimbus širila oko inače ćelave glave i poput vate mu začepljivala velike uši. Na naočalama je nosio pričvršćena četverokutna povećala. Počeo me pregledavati od vrata, tražeći znakove kretenizma. Prebrojio mi je prste na rukama i nogama. Proučio mi je nepce; bez iznenađenja mi je provjerio Morov refleks. Pretražio mi je leđa da vidi nemam li rep na trtici. A onda me ponovno položio na leđa, uhvatio me za obje svijene noge i raširio ih. Sto je vidio? Cistu, slatkovodnu školjku ženskih genitalija. Cijelo područje upaljeno, natečeno od hormona. Ona babunska crta što je sva djeca imaju. Dr. Philobosian trebao je raširiti nabore da bolje vidi, ali nije. Jer baš u tom trenutku sestra Rosalee (za koju je trenutak također bio sudbonosan) slučajno mu je dotaknula ruku. Dr. Phil je podigao pogled. Staračke, dalekovidne, armenske oči susrele su se sa sredovječnim, appalachijskim. Neko su se vrijeme gledali, onda otrgnuli pogled. Bilo mi je tek pet minuta, a već su se najavile teme mojeg života - slučajnost i seks. Sestra Rosalee je pocrvenjela. "Prekrasna je", rekao je dr. Philobosian, misleći na mene, ali gledajući svoju pomoćnicu. "Prekrasna zdrava djevojčica." U Aveniji Seminole, proslavu rođenja donekle je prigušila najava smrti. Desdemona je pronašla Leftyja na podu u kuhinji kako leži kraj prevrnute šalice za kavu. Kleknula je uz njega i pritisnula mu uho na grudi. Kad je shvatila da ne čuje otkucaje srca, krikom ga je zazvala po imenu. Njezin je jauk odjeknuo od tvrdih površina kuhinje: tostera, pećnice, hladnjaka. Napokon mu se srušila na grudi. U tišini koja je uslijedila, međutim, Desdemona je osjetila kako u njoj buja čudnovat osjećaj. Sirio se u prostoru između panike i boli. Kao plin koji je napuhava. I odjednom je naglo otvorila oči kad je prepoznala osjećaj: bila je to sreća. Suze su joj potekle niz obraze i već je korila Boga što joj uzima muža, ali onkraj tih doličnih osjećaja osjetila je i potpuno nedolično olakšanje. Dogodilo se najgore. To je to: nema goreg. Prvi put u životu baka se više nije morala ni o čemu brinuti. Emocije se, prema mojem iskustvu, ne pokrivaju jednom riječju. Ne vjerujem u "tugu", "radost" ili "žaljenje". Možda je najbolji dokaz patrijarhalnosti jezika to što jezik previše pojednostavljuje osjećaje. Volio bih raspolagati složenim hibridnim emocijama, germanskim konstrukcijama nanizanim poput vagona vlaka, kao što je recimo, "sreća koja se javlja uz katastrofu". Ili "razočaranje nakon što spavate s osobom o kojoj ste maštali". Volio bih pokazati kako se "nagovještaj smrtnosti što ga donose ostarjeli članovi obitelji" povezuje s "mržnjom prema zrcalima, koja počinje u srednjim godinama". Volio bih imati riječ za "tugu što je bude restorani koji propadaju" kao i za "uzbuđenje dobivanja sobe s minibarom". Uvijek su mi manjkale prave

riječi da opišem svoj život, a sad kad sam i osobno ušao u vlastitu priču, trebaju mi više nego ikad. Više ne mogu samo mirno sjediti i promatrati s distance. Od sada pa nadalje, sve što ću vam reći obojeno je subjektivnim doživljajem sudionika u događajima. Ovdje se moja priča razdvaja, dijeli, prolazi mejozu. Svijet je već otežao otkako sam i ja dio njega. Govorim 0 zavojima i natopljenoj vati, vonju plijesni u kinodvoranama, i o svim odurnim mačkama i njihovim smrdljivim kutijama s pijeskom, o kiši na gradskim ulicama kad se diže prašina i stari Talijani sklanjaju sklopive stolice s pločnika. Sve do sada to nije bio moj svijet. Ne moja Amerika. Ali evo nas tu, napokon. Sreća koja se javlja uz katastrofu nije dugo držala Desdemonu. Nekoliko sekundi kasnije ponovno je spustila glavu mužu na grudi - i čula kako mu srce kuca! Leftvja su hitno odvezli u bolnicu. Za dva dana došao je k svijesti. Um mu je bio bistar, pamćenje neokrnjeno. Ali kad je htio upitati je li dijete dečko ili curica, ustanovio je da ne može govoriti. Prema Julie Kikuchi, ljepota je uvijek pomalo nakazna. Jučer, uz štrudl 1 kavu u Cafeu Einstein, naumila mi je to i dokazati. "Gledaj ovu manekenku", rekla je i podigla modni časopis. "Pogledaj joj uši. Kao da je Marsovka." Prelistala je stranice. "A pogledaj kakva ova ima usta. Možeš cijelu glavu strpati u njih." Pokušavao sam naručiti još jedan capuccino. Konobari u austrijskim odorama su me ignorirali, kao što ignoriraju sve, dok se vani s žutih lipa cijedilo kao da plaču. "Ili uzmimo Jackie O.", rekla je Julie, još zagovarajući svoju tezu. "Oči su joj tako široko postavljene, da su joj zapravo na suprotnim stranama glave. Izgledala je kao morski pas." S gore navedenim pripremam teren za tjelesni opis samog sebe. Slike bebe Calliope pokazuju niz crta koje pomalo naginju na nakazno. Moji roditelji, blagonaklono nadvijeni nad zipku, zaljubili su se u svaku od njih. (Katkad mislim da je pomalo uznemirujući izgled mojeg lica odvukao pozornost svih od komplikacija u donjim predjelima.) Zamislite moju kolijevku kao dioramu u muzeju. Pritisnite gumb i uši mi zasvi-jetle kao dvije zlatne trube. Pritisnite drugi gumb, i zasja moja snažno ocrtana brada. Treći gumb, i iz tame se pomaljaju visoke, nezemaljske jagodice. Do tog trenutka dojam ne obećava. Na temelju ušiju, brade i jagodica mogla bih biti mali Kafka. Ali sljedeći gumb mi osvjetljava usta i stvari se popravljaju. Usta su mala, ali lijepo oblikovana, podatna za poljupce, muzikalna. A onda, usred tog zemljovida, dolazi nos. Nije ni po čemu nalik nosevima na klasičnim grčkim skulpturama. To je nos koji je u Malu Aziju došao, kao i sama svila, s Istoka. U ovom slučaju, sa Srednjeg Istoka. Nos bebe u diorami već oblikuje, ako pogledate pobliže, arabesku. Uši, nos, usta, brada - a sad i oči. Ne samo da su široko postavljene (kao kod Jackie O.), nego su i velike. Prevelike za dječje lice. Oči poput bakinih. Oči velike i tužne kao na slici Margaret Keane. Oči obrubljene dugim, tamnim trepavicama za koje majka nije mogla vjerovati da su se formirale u njoj. Kako joj se tijelo uspjelo pobrinuti za takve detalje? Put oko tih očiju: blijedo maslinasta. Kosa: crna kao ugljen. Sad stisnite sve gumbe istodobno. Vidite li me? Cijelu mene? Vjerojatno ne. Nitko me nikad nije vidio cijelu. Kao beba, čak i kao mala djevojčica, posjedovala sam neskladnu, ekstravagantnu ljepotu. Nijedna crta nije bila kako treba sama po sebi, a opet, sve zajedno stvarale su nešto očaravajuće. Nehotični sklad. I promjenljivost, kao da se ispod mojeg vidljivog lica krije drugo, koje se predomišlja. Desdemonu nije zanimao moj izgled. Brinulo ju je stanje moje duše. "Maloj su već puna dva mjeseca", rekla je mojem ocu u ožujku. "Što čekate, zašto je još niste krstili?" "Neću je krstiti", odgovorio je Milton. "To je hrpa cara bara." "Cara bara?" priprijetila mu je Desdemona kažiprstom. "Ti misliš da je Sveta Crkva koja traje dvije tisuće godine cara bara?" A onda je zazvala Panaghiju, posluživši se svim njezinim imenima. "Presveta, bezgrešna, blagoslovljena i uzvišena Gospo, Majko Božja i Presveta Djevice, čuješ ti što ovaj moj sin Milton bulazni?" Kad se otac nastavio opirati, Desdemona je upotrijebila tajno oružje. Počela se hladiti lepezom. Onome tko to nije osobno doživio, teško je opisati kako je zlosutno, prijeteći kao dolazak oluje, djelovalo kad se baka hladila lepezom. Nije se više htjela svađati s mojim ocem i odvukla se na natečenim zglobovima na zastakljenu terasu. Sjela je u slamnatu stolicu kraj prozora. Zimsko svjetlo padalo je postrance i zarumenilo joj prozirno krilo nosa. Podigla je kartonsku lepezu. Na prednjoj je strani pisalo "turski masakri".

Ispod, manjim slovima, navedeni su detalji: pogrom u Carigradu 1955., gdje je 15 Grka ubijeno, 200 Grkinja silovano, 4348 trgovina opljačkano, 59 pravoslavnih crkvi uništeno, a čak su grobovi patrijarha obešćašćeni. Desdemona je imala šest lepeza s masakrima. Skupljala ih je. Svake je godine slala dobrovoljni prilog carigradskom patrijarhatu i nekoliko tjedana poslije stizala je nova lepeza s tvrdnjama o genocidu i, jednom, s fotografijom patrijarha Atenagore u ruševinama opljačkane katedrale. Iako ga lepeza nije navodila, Desdemona je svejedno osuđivala najnoviji grijeh koji nisu počinili Turci, nego njezin rođeni sin Grk, koji nije htio krstiti kćer po pravoslavnom obredu kako priliči. Kad je Desdemona mahala lepezom, nisu to bili jednostavni pokreti zgloba naprijed i natrag; uznemirene kretnje dolazile su joj duboko iz nutrine. Stizale su iz točke između želuca i jetre, gdje mi je jednom rekla da počiva Duh Sveti. Izvirale su iz mjesta dubljeg od njezina vlastitog zakopanog grijeha. Milton se zaklanjao iza novina, ali slova su poskakivala u zraku uzburkanom od mahanja lepeze. Silina Desdemonine lepeze osjećala se u cijeloj kući; uskovitlala je prašinu na stubama; zaklepetala je roletama; i naravno, budući da je bila zima, natjerala sve da drhte. Ubrzo cijela kuća kao da je hiperventilirala. Lepeza je progonila Miltona sve do njegovog Oldsmobilea kojem je tiho zašištalo iz radijatora. Osim što je vitlala lepezom, baka je apelirala i na dobrobit obitelji. Otac Mike, njezin zet i moj vlastiti ujak, tad se već bio vratio iz Grčke i služio je - u svojstvu pomoćnika - u grčkoj pravoslavnoj crkvi Uznesenja. "Molim te, Miltie", rekla je Desdemona. "Misli na oca Mikea. On nikako da dobije bolji položaj. Misliš da će se lijepo vidjeti ako ne krsti rođenu nećakinju? Misli na sestru, Miltie! Jadna Zoe! Nemaju para!" Napokon je, u znaku da popušta, moj otac upitao majku, "Koliko danas naplaćuju krštenje?" "Ništa, besplatno je." Milton je podigao obrve. Ali nakon trenutka razmišljanja, kimnuo je; sumnje su mu se potvrdile. "Pa jasno. Puste te unutra zabadava. A onda moraš plaćati do kraja života." Do 1960. grčka pravoslavna pastva u istočnom dijelu Detroita dobila je još jednu novu zgradu za bogoslužje. Uznesenje se preselilo s autoceste Vernor na novu lokaciju u Ulici Charlevoix. Izgradnja crkve u Ulici Charlevoix događaj je koji je izazvao veliko uzbuđenje. Od skromnih početaka u dućanu u ulici Hart do pristojnog, ali nipošto preraskošnog smještaja kraj Avenije Beniteau, Uznesenje napokon dobiva veličanstvenu crkvenu zgradu. Mnoge su se građevinske tvrtke natjecale, ali napokon je odlučeno da se posao dodijeli "nekom iz zajednice", a taj netko bio je Bart Skiotis. Motivi za izgradnju nove crkve bili su dvojaki: obnoviti drevnu veličinu Bizanta i pokazati svijetu financijsku potkoženost prosperitetne grčke zajednice u Americi. Nije se štedjelo ni na čemu. Uvezli su slikara s Krete da naslika ikone. Boravio je u Detroitu više od godinu dana, a spavao je na tankoj prostirci u nedovršenoj zgradi. Tradicionalnih nazora, sustezao se od mesa, alkohola i slatkiša kako bi pročistio dušu i primio božansko nadahnuće. čak mu je i kist bio po propisu načinjen od vrha vjeveričjeg repa. Polako, pune dvije godine, podizala se naša istočnodetroitska Hagia Sofia, nedaleko od Ford Freewaya. Postojao je samo jedan problem. Za razliku od slikara ikona, Bart Skiotis nije radio čista srca. Otkrilo se da je rabio nekvalitetne materijale, a razliku u novcu prebacivao na svoj privatni račun. Temelje je neispravno postavio pa su se ubrzo po zidovima razgranale pukotine i oštetile slike. I strop je propuštao. U toj substandardnoj crkvenoj zgradi u Aveniji Charlevoix, doslovce na klimavim temeljima, krštena sam u pravoslavnoj vjeri; vjeri koja je postojala davno prije nego što je protestantizam imao protiv čega protestirati i prije no što se katolicizam zvao katoličkim; vjeri koja se proteže do izvora kršćanstva, kad je ono još bilo grčko, a ne latinsko, i koja je, bez svoga Tome Akvinskog da je reificira, ostala obavijena oblakom tradicije i misterija iz kojih je i potekla. Moj kum, Jimmy Papanikolas, preuzeo me iz očevih ruku. Dodao me ocu Mikeu. Nasmiješen, presretan što je jednom napokon i on u središtu pozornosti, otac Mike odsjekao mi je uvojak kose i bacio ga u krstionicu. (Kasnije sam posumnjala kako je taj dio obreda zaslužan za mutnu površinu naše krstionice. Godine i godine odrezane dječje kosice koju je živo-totvorna voda potakla da pusti korijen i raste.) A onda se otac Mike spremio za potapanje. "Sluškinja Božja, Calliope Helena krsti se u ime Oca, amen..." i

gurnuo me pod vodu prvi put. Mi u pravoslavnoj crkvi ne priznajemo djelomično uranjanje; ne vrijedi za nas škropljenje ni prskanje po čelu. Da bi se ponovno rodio, moraš prvo biti pokopan, i tako sam utonula pod vodu. Moja je obitelj promatrala, majka u grču tjeskobe (što ako udahnem?), brat je, dok nitko nije gledao, ubacio novčić u vodu, a baka je prvi put u mjesecima umirila lepezu. Otac Mike ponovno me podigao u zrak - "i Sina, amen" - i onda me još jedanput uronio. Ovaj put sam otvorila oči. Bankrotov novčić u slobodnom je padu svjetlucao u mutnoj vodi. Potonuo je na dno, gdje se već nataloži-lo koješta, primijetila sam: još kovanica, na primjer, ukosnica, nečiji stari flaster. U zelenoj, žabokrečinastoj svetoj vodi obuzeo me spokoj. Sve je bilo tiho. Vrat mi je bridio sa strane, tamo gdje su ljudi nekoć disali na škrge. Nejasno sam znala da je taj početak na neki način znakovit za ostatak mojeg života. Obitelj je oko mene; ja sam u Božjim rukama. Ali istodobno i u vlastitom, posebnom elementu, uronjena u neobične osjete, širim granice evolucije. Ta mi je spoznaja bljesnula u umu, a onda me otac Mike ponovno izvadio - "i Duha Svetoga, amen___" Još samo jedno potapanje. Uronila sam u vodu i ponovno izišla, na svjetlo i zrak. Tri su uranjanja potrajala. Osim što je bila mutna, voda je bila i topla. I tako sam se nakon trećeg puta doista ponovno rodila; ovaj put kao vodoskok. Između mojih kerubinskih nožica u zrak je šiknuo mlaz kristalne tekućine. Svjetlucavo žutilo osvijetljeno odozgo svjetlom iz kupole privuklo je pozornost sviju. Mlaz se podigao u luku. Tjeran silinom punog mjehura, prsnuo je preko ruba krstionice. I prije no što je moj nuono stigao reagirati, zalio je oca Mikea usred lica. Prigušen smijeh iz klupa, nekoliko je starih gospođa užasnuto uzdah-nulo, onda tišina. Osramoćen vlastitim djelomičnim uranjanjem - i tapkajući se po čelu kao protestant - otac Mike je dovršio obred. Pomazao me uljem, načinivši mi znak križa na predviđenim mjestima, prvo na čelu, zatim na očima, nosnicama, ustima, ušima, prsima, rukama i nogama. Kad god je dotaknuo neki dio tijela, rekao je "Pečatim te darom Duha Svetoga". Napokon mi je dao prvu pričest (s jednom iznimkom: otac Mike nije mi oprostio moj grijeh). "To je moja curica", šepirio se Milton dok smo se vraćali kući. "Popisala se na popa." "To je bila nezgoda", inzistirala je Tessie, još zajapurena od nelagode. "Jadni otac Mike! Nikad to neće preboljeti!" "Zbilja je daleko dobacila", čudio se Bankrot. U cijeloj zbrci nitko se nije zapitao o anatomskom ustroju koji je za to potreban. Desdemona je moje izokrenuto krštenje svojeg zeta shvatila kao loš znamen. Već sam potencijalno bila odgovorna za moždani udar njezina muža, a sad sam i počinila svetogrđe u prvoj liturgijskoj prigodi koja mi se pružila. K tome, dovela sam je u ponižavajuću situaciju jer sam se rodila kao djevojčica. "Možda da probaš pogađati kakvo će biti vrijeme", zadirkivala ju je Sourmelina. Moj otac joj je trljao sol u ranu: "Toliko o tvojoj žlici, mama. Izgleda da je dala svoje." Istina je da se u to vrijeme Desdemona grčevito opirala asimilacijskim pritiscima kojima nije mogla odoljeti. Iako je živjela u Americi kao vječni doseljenik, četrdeset godina u posjetu, neki djelići njezine posvojene domovine ipak su se provukli ispod zaključanih vrata neodobravanja. Kad se Lefty vratio iz bolnice, moj otac odnio mu je televizor na tavan da ga malo zabavi. Bio je to mali crno-bijeli Zenith, sklon tome da iskrivljava sliku po vertikali. Milton ga je postavio na stolić kraj kreveta i vratio se u prizemlje. Televizor je u sobi bljeskao i mrmoljio. Lefty je namjestio jastuke da bolje vidi. Desdemona se trudila obavljati kućne poslove, ali sve češće i češće se hvatala kako zagledava u ekran. I dalje nije voljela automobile. Pokrivala je uši kad god se upalio usisavač. Ali televizor je bio nekako drukčiji. Baka se odmah navikla na televiziju. Bila je to prva i jedina stvar koju je odobravala u Americi. Događalo joj se da zaboravi ugasiti televizor i u dva ujutro bi je probudila američka himna na završetku emitiranja. Televizija je nadomještala zvuk razgovora koji je djedu i baki nedostajao u životu. Desdemona je gledala cijeli božji dan, sablažnjavala se nad ljubavnim vezama u sapunicama. Posebno je voljela reklame za deterdžente, bilo što s animiranim mjehurićima sapunske čistoće ili osvetničkom pjenom. Kulturnom imperijalizmu pridonosilo je i to što smo živjeli na Aveniji Seminole. U nedjelju je,

umjesto da poslužuje metaksu, Milton gostima miješao koktele. "Pića s ljudskim imenima", žalila se Desdemona na tavanu svojem nijemom mužu. "Tom Collins. Harvev Wall Bang. Kakvo ti je to piće! I slušaju muziku na onome, kako to zovu, stereju. Milton stavi muziku, onda piju taj Tom Collins a neki put i plešu, onako, jedan s drugim, muškarci sa ženama. Kao da se hrvaju, Bože me prosti." Sto sam ja bila Desdemoni nego još jedan znak da se bliži smak svijeta? Trudila se da me ne gleda. Skrivala se iza lepeza. A onda je jednog dana Tessie morala nekamo izići i Desdemoni je zapalo u dužnost da me pričuva. Oprezno je ušla u moju sobu. Gotovo se prišuljala mojem kre-vetiću. Sezdesetogodišnjakinja u crnini nagnula se da razgleda djetešce u ružičastim povojima. Možda je nešto u mojem izrazu pozvonilo na uzbunu. Možda je već povezivala ono što će kasnije do kraja skopčati, vezu između djece u selu i ovog djeteta u predgrađu velegrada, između bapskih priča i činjenica endokrinologije... A opet, možda i nije. Jer, dok je nepovjerljivo virila preko ograde krevetića, vidjela mi je lice - i umiješala se krv. Desdemonino se zabrinuto lice nadvilo nad mojim (sličnim) zbunjenim licem. Njezine su se tugaljive oči zagledale u moje (jednako) velike crne oči. Sve je na nama bilo isto. I tako me podigla na ruke, a ja sam učinila ono što se očekuje od unuka: izbrisala sam godine između nas. Vratila sam Desdemoni mladost. Od tada pa nadalje bila sam joj miljenica. Ujutro bi me, da olakša mojoj majci, odnijela k sebi na tavan. Lefty je do tad već povratio dobar dio snage. Iako mu je bila oduzeta moć govora, djed je i dalje bio vrlo vitalan. Svaki dan je rano ustajao, okupao se, obrijao i svezao kravatu te dva sata do doručka prevodio sa starog grčkog. Više nije pretendirao na to da prijevode objavi, ali i dalje je prevodio jer je to volio, a tako je i održavao um bistrim. Za komunikaciju s ostatkom obitelji služio se pločicom za pisanje koju je uvijek nosio sa sobom. Pisao je poruke riječima i vlastitim hijeroglifima. Svjestan da su on i Desdemona teret mojim roditeljima, Leftv je bio vrlo koristan po kući, popravljao je stvari, pomagao u čišćenju, obavljao sitne posliće. Svako je poslijepodne odlazio na pet kilometara dugu šetnju, bez obzira na vrijeme, i vraćao se veseo, široka smiješka puna zlatnih zubi. Uvečer je na tavanu preslušavao svoje ploče rebetike i pušio nargilu. Kad god ga je Bankrot pitao što je u luli, Lefty bi na pločici napisao, "Tursko blato". Moji roditelji uvijek su vjerovali da je to neki aromatični duhan. Gdje je Lefty nabavljao hašiš, nitko pojma nema. Vjerojatno vani, na šetnji. I dalje je imao mnoge kontakte među Grcima i Libanoncima u gradu. Djed i baka čuvali su me svaki dan od deset do podne. Desdemona v me hranila na bočicu i mijenjala mi pelene. češljala mi je kosicu prstima. Kad sam bila nemirna, Leftv me nosao po sobi. Kako nije mogao govoriti, često me cupkao i pjevušio mi i svojim velikim, svijenim nosom dodirivao moj maleni, još nerazvijeni nosić. Djed mi je djelovao poput dostojanstvenog glumca bez šminke i gotovo sam navršila pet godina kad sam napokon shvatila da s njim nešto nije u redu. Kad se umorio od kreveljenja i grimasa, nosio me do prozora gdje smo zajedno, sa suprotnih krajeva života, zurili u naše zelenilom obraslo susjedstvo. Ubrzo sam prohodala. Potaknuta darovima u omotima žarkih boja, ugegala sam u kadrove očevih kućnih snimaka. Na tim prvim celuloidnim Božićima uparađena sam kao infanta. Jedva dočekavši da dobije kćer, Tessie si je i pretjerano dala oduška s mojim odijevanjem. Ružičaste suknjice, čipkasti volani, božične masnice u kosi. Nije mi se sviđala ni odjeća, ni bodljikavi božični bor, i obično se na filmu vidi kako dramatično udaram u plač... Ili je to zbog očeva snimanja. Miltonova kamera bila je opremljena baterijom nesmiljenih reflektora. Rasvjeta je u tim filmovima jarka kao da nas ispituje Gestapo. Dok držimo darove pred kamerom, svi se nelagodno vrpoljimo kao da smo uhvaćeni s krijumčarenom robom. Osim zasljepljujuće jakog svjetla, još je nešto čudno u Miltonovim filmovima: u njima se uvijek pojavljuje on sam, kao Hitchcock. Količina filma koja je još preostala u kameri mogla se provjeriti jedino tako da se pogleda na brojač u objektivu. Usred božičnih prizora ili rođendanskih proslava uvijek je nastupao trenutak kad bi ekran ispunilo Miltonovo oko. I zato mi se sad, dok na brzinu pokušavam oslikati svoje najranije godine, najjasnije u sjećanje vraća upravo to: smeđa jabučica

očeva pospanog, mrzovoljnog oka. Postmoderni štih u našem kućnom kinu, koji razotkriva artificijelno, svraća pozornost na mehaniku. (I meni u naslijeđe ostavlja moju estetiku.) Miltonovo nas je oko gledalo. Treptalo je. Oko veliko kao oko Krista Pantokrata u crkvi, nadmašivalo je svaki mozaik. Bilo je to živo oko, s rožnicom malko podlivenom krvlju, gustim trepavicama, i izvješenom, kaveno smeđom kožom podočnjaka. To bi oko zurilo u nas barem deset sekundi. Napokon bi se kamera udaljila, i dalje snimajući. Vidio se strop, lampa, pod, i onda ponovno mi: Stephanidesi. Prije svega Leftv. Još uredan i dotjeran unatoč moždanom udaru, u uškrobljenoj bijeloj košulji i kariranim hlačama, piše na svojoj pločici i podiže je prema kameri: "Christos anesti". Desdemona, koja sjedi preko puta njega, zbog zubne proteze izgleda kao kornjača. Mojoj majci, na ovoj kućnoj snimci obilježenoj s "Uskrs 1962." nedostaju dvije godine do četrdesete. Sitne bore oko očiju još su jedan razlog (osim reflektora) što drži ruku preko lica. U ovom pokretu prepoznajem emocionalnu bliskost s Tessie, jer nas dvije nikad nismo sretnije nego kad smo neprimjetne, i promatramo druge. Iza njezine ruke vidim tragove romana koji je sinoć čitala do kasna. Sve velike riječi koje je morala pogledati u rječniku komešaju joj se u umornoj glavi i čekaju da se pokažu u pismima koja mi danas piše. Njezina ruka također znači odbijanje, jedini način da se osveti mužu kojeg je počela gubiti. (Milton je svake večeri dolazio kući; nije pio ni trčao za ženama, ali je, preopterećen poslovnim brigama, svaki dan ostavljao sve veći dio sebe u restoranu tako da je čovjek koji nam se vraćao djelovao sve manje prisutno, kao neka vrst robota koji reže pečenje i snima ljetovanja, ali zapravo uopće nije tu.) Napokon, podignuta majčina ruka je, dakako, i neka vrst upozorenja, prethodnica crne kutije. Bankrot se ispružio na tepihu i guta slatkiše. Unuk dvoje negdašnjih uzgajivača svile (s pločicama za pisanje i brojanicama), nikad nije morao pomagati u bubinjaku. Nikad nije bio u Koza Hanu. Okolina je već obavila svoj utjecaj na njega. Ima onaj tiranski izgled zaokupljenosti samog sobom američke djece... A sad u kadar doskakuju dva psa. Rufus i VVillis, naša dva boksera. Rufus mi njuška pelenu i, sa savršenim osjećajem za komiku, sjeda na mene. Kasnije će nekoga ugristi i oba će psa otići iz kuće. Pojavljuje se majka, tjera Rufusa... i evo mene opet. Ustajem i gegam se prema kameri, smiješim se, iskušavam mahanje rukom... Dobro poznajem tu snimku. "Uskrs 1962." kućna je snimka koju je dr. Luče uz mnogo nagovaranja iskamčio od mojih roditelja. To je snimka koju je svake godine prikazivao studentima na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Cornell. Ta sekvenca od 35 sekundi, tvrdio je Luče, dokazuje njegovu teoriju da se spolni identitet uspostavlja u najranijim danima života. Tu je snimka koju mi je dr. Luče prikazivao da mi kaže tko sam. I, tko sam? Pogledajte ekran. Majka mi dodaje lutku. Uzimam bebu i privijam je na prsa. Prinosim joj bočicu igračku usnama i nudim joj mlijeko. Rano djetinjstvo je prošlo, na filmu i inače. Odgojena sam kao djevojčica i nisam oko toga imala nikakvih dvojbi. Majka me kupala i učila me kako da se perem i brišem. Iz svega što se kasnije dogodilo, nagađam da su te upute o ženskoj higijeni bile u najbolju ruku rudimentarne. Ne sjećam se niti jedne izravne reference na moje spolne organe. Sve se to krilo u velom tajne obavijenoj zoni privatnosti i krhkosti, gdje me majka nikad nije prejako trljala. (Bankrotov organ zvao se "piši". Ali za ono što sam imala ja, uopće nije postojala riječ.) Otac se još više sramio. U onim rijetkim prilikama kad me premotavao ili kupao, Milton je pomno pazio da skrene pogled. "Jesi je cijelu oprao?" pitala ga je majka, neizravno kao i uvijek. "Ne baš cijelu. To je tvoje područje." A to ionako ništa ne mijenja na stvari. Sindrom deficijencije 5-alfa-reduktaze vješt je krivotvoritelj. Dok nisam ušla u pubertet i dok mi androgeni nisu preplavili krvotok, teško je bilo primijetiti po čemu se razlikujem od drugih djevojčica. Moj pedijatar nikad nije uočio ništa neobično. A kad sam navršila pet godina, Tessie me počela voditi dr. Philu - dr. Philu s oslabjelim vidom i površnim pregledima. Osmog siječnja 1967. napunila sam sedam godina. 1967. odzvonilo je mnogim stvarima u Detroitu, a među njima i očevim kućnim snimkama. "Callien 7. rođ." posljednja je Miltonova superosmica. Scena je naša dnevna soba, ukrašena balonima. Ja na glavi imam uobičajen šiljati šešir. Bankrot, kojem je dvanaest godina, nije se pridružio dečkićima i curicama za stolom nego stoji naslonjen na

zid i pije punč. Zbog razlike u godinama, brat i ja nismo tijekom odrastanja bili bliski. Dok sam ja bila beba, Bankrot je bio dečko, dok sam ja bila mala curica, on je bio tinejdžer, a kad sam ja postala tinejdžerica, on je već odrastao. S dvanaest godina mojem bratu nije bilo dražega nego piliti loptice za golf na dvoje da vidi što je unutra. Obično je vivisekcija Wilsona i Spaldinga otkrivala srce od neobično čvrsto nategnutih i nagužvanih klupka gumica. Ali katkad je bilo i iznenađenja. Zapravo, ako pažljivo pogledate mog brata na ovoj snimci, primijetit ćete nešto čudno: lice, ruke, košulja i hlače prekriveni su mu tisućama sićušnih bijelih točkica. Neposredno prije početka proslave mojeg rođendana, Bankrot je dolje u laboratoriju u podrumu primijenio pilu na novotariji, loptici marke Titleist koju su reklamirali da ima "tekuće središte". Loptica je bila čvrsto stegnuta u škripu dok je Bankrot pilio. Kad je stigao do sredine Titleista, nešto je glasno puknulo, kao čep, i podigao se oblak dima. Središte loptice bilo je prazno. Bankrot nije shvaćao što se dogodilo. Ali kad je izišao iz podruma, svi smo vidjeli točkice... Na rođendanskom slavlju iznosi se moja torta sa sedam svjećica. Majčine usne bezglasno mi govore da nešto poželim. Sto sam poželjela sa sedam godina? Ne sjećam se. Na snimci se naginjem naprijed i eolski gasim svjećice. Na trenutak se ponovno pale. Ja ih opet gasim. Ponavlja se isto. A onda se Bankrot smije, napokon mu je zabavno. Tako završavaju naše kućne snimke, s neslanom šalom za moj rođendan. Sa svijećama koje imaju više od jednog života. Ostaje pitanje: zašto je to bila Miltonova posljednja snimka? Može li se to objasniti uobičajenim splašnjavanjem roditeljskog entuzijazma za bilježenje djece na filmu? činjenicom da je Milton snimio stotine fotografija Bankrota dok je bio beba, a niti dvadesetak mojih? Da odgovorim na ta pitanja, moram stati iza kamere i pogledati stvari očevim očima. Razlog zašto je Milton nestajao iz našeg života: nakon deset godina rada, restoran više nije donosio profit. Otac je kroz prednji izlog (preko limenki maslinovog ulja Athena) dan za danom promatrao promjene na ulici Pingree. Bijela se obitelj koja je stanovala preko puta, nekoć dobre mušterije, odselila. Njihova je kuća sad pripadala obojenom muškarcu po imenu Morrison. Dolazio je u restoran kupiti cigarete. Naručivao je kavu, milijun puta tražio da mu se dolije šalica i pušio. Niti jednom nije naručio nešto za jelo. Nije djelovao kao da ima posao. Katkad su se u njegovu kuću useljavali drugi ljudi, mlada žena, možda Morriso-nova kći, s djecom. Onda bi otišli i Morrison je opet bio sam. Preko krova je na jednome mjestu prebacio ceradu koju su pridržavale cigle, da prekrije rupu. Niže u ulici otvorio se noćni lokal. Gosti su mokrili u vratima restorana na povratku kući. Uličarke su se pojavile u Dvanaestoj ulici. Kemijska čistionica u susjednoj ulici je opljačkana, a bijeli vlasnik teško pretučen. A. A. Laurie, koji je držao optiku vrata do restorana, skinuo je sa zida ploču za testiranje vida, a radnici su demontirali neonske naočale nad ulazom. Odselio se u novu radnju u Southfieldu. Otac je razmišljao o tome da se i on preseli. "Cijeli kvart ide k vragu", opomenuo ga je Jimmv Fioretos jedne nedjelje poslije ručka. "Briši dok još ima vremena." A onda je Gus Panos, koji je imao traheotomiju i govorio je kroz rupu na vratu, prošištao kao mijeh: "Jimmv ima pravo... ssss... Trebaš se seliti... ssss... na Bloomfield Hills." Stric Pete se usprotivio i, kao i obično, iznio argumente za integraciju i podršku ratu protiv siromaštva što ga je poveo predsjednik Johnson. Nekoliko tjedana poslije, Milton je dao restoran procijeniti i doživio je šok: bar Zebra vrijedio je manje nego kad ga je Lefty kupio 1933. Milton je predugo čekao s prodajom. Vrijeme je isteklo. I tako je bar Zebra ostao na uglu ulice Pingree i Dextera, s džu-boksom punim swing glazbe koja je sve više izlazila iz mode, zidova ukrašenih slikama zvijezda i sportaša koje je sve manje ljudi prepozna-valo. U subotu me djed često vozio autom. Vozili smo se na Belle Išle da tražimo jelene i onda odlazili na ručak u obiteljski restoran. U baru Zebra sjedili smo u separeu dok nas je Milton služio, pretvarajući se da smo gosti. Zapisivao je Leftvjevu narudžbu i namigivao. "A što će gospođa?" "Ja nisam gospođa!" "Niste?"

Uvijek sam naručivala cheeseburger, frape i pitu od limuna za desert. Milton bi otvorio kasu i izvadio snop kovanica da ih ubacujem u džuboks. Dok sam birala pjesme, kroz prednji sam izlog pogledom tražila svog prijatelja iz kvarta. Gotovo svake subote bio je instaliran na uglu i okružen drugim momcima. Katkad je držao govoranciju stojeći na polomljenoj stolici ili na cigli. Uvijek mu je ruka bila podignuta u zrak, mahao je i gestikulirao. Ali ako me slučajno primijetio, otvorio bi podignutu šaku i mahnuo mi. Zvao se Marius Wyxzewixard Challouehliczilczese Grimes. Nisam smjela s njim razgovarati. Milton je smatrao da je Marius problematičan, mišljenje koje su podržavali mnogi gosti bara Zebra, i bijeli i crni. Meni se, međutim, sviđao. Zvao me "mala kraljica Nila". Rekao je da izgledam kao Kleopatra. "Kleopatra je bila Grkinja", rekao je. "Jesi znala?" "Ne." "Aha, bila je Grkinja. Ptolomejevićka. To je onda bila velika obitelj. Egipatski Grci. I ja imam malo egipatske krvi. Ti i ja smo vjerojatno u rodu." Ako je stajao na polomljenoj stolici i čekao da se okupi gomila, razgovarao je sa mnom. Ali čim su tamo bili drugi, bio je odviše zauzet. Marius Wyxzewixard Challouehliczilczese Grimes ime je dobio po etiopskom nacionalistu, suvremeniku Farda Muhammeda, zapravo, iz tridesetih godina. Marius je kao dijete patio od astme. Veći dio djetinjstva proveo je u kući, čitajući sve što mu dođe pod ruku iz majčine šarolike knjižnice. Kao tinejdžer neprestano je dobivao batine (Marius je, naime, nosio naočale i imao naviku disati na usta). Ali kad sam ga ja upoznala, Marius W.C. Grimes ulazio je u muškost. Radio je u prodavaonici ploča i studirao je pravo na Sveučilištu Detroit, izvanredno. Nešto se događalo u zemlji, posebno u crnačkim kvartovima, što je poticalo brata kao što je Marius da drži govore na uličnom uglu. Odjednom je postalo fora znati razne stvari, razglabati o uzrocima španjolskog građanskog rata. I Che Guevara je imao astmu. A Marius je nosio beretku. Crnu paravojnu beretku, crne naočale i frajersku bradicu u tragovima pod donjom usnom. U beretki i naočalama Marius je stajao na uglu i otvarao ljudima oči. "Bar Zebra", pokazivao je koščatim prstom, "vlasništvo bijelaca." Onda se prst spustio niz ulicu. "Teve dućan, vlasništvo bijelaca. Špeceraj, vlasništvo bijelaca. Banka..." Braća su se osvrtala oko sebe... "Shvaćate. Nema banke. Krediti se ne daju crnima." Marius je planirao postati pučki pravobranitelj. čim diplomira pravo, tužit će grad Dearborn za stambenu diskriminaciju. Bio je trenutačno treći na svojoj godini na pravu. Ali sad je vani vladala vlaga, vraćala mu se astma iz djetinjstva i Marius je bio nesretan i u lošem stanju kad sam prošla na koturaljkama. "Bok, Marius." Nije mi glasno odgovorio, znak da je neraspoložen. Ali kimnuo mi je, što me ohrabrilo da nastavim. "Zašto ne nabaviš bolju stolicu da na njoj stojiš?" "Ne sviđa ti se moja stolica?" "Sva je potrgana." "To je stilska stolica. To znači da mora biti potrgana." "Ne tako potrgana." Ali Marius je škiljio preko puta u bar Zebra. "Daj da te nešto pitam, mala Kleo." "Što?" "Kako to da za šankom u restoranu tvog tate uvijek sjede bar tri debela organa za održavanje takozvanog reda i mira?" "Daje im kavu besplatno." "A zašto misliš da to radi?" "Ne znam." "Ne znaš? U redu, reći ću ti. Plaća zaštitu. Tvoj stari voli murju oko sebe jer se boji nas crnja." "Ne boji se", rekla sam, odjednom u obrambenom stavu. "Misliš da ne?" "Ne." "Dobro onda, mala kraljice. Ti valjda znaš." Ali, Mariusova optužba me mučila. Nakon toga počela sam pažljivije promatrati oca. Primijetila sam kako uvijek zaključava auto kad se vozimo kroz crnu četvrt. čula sam ga u nedjelju u dnevnoj

sobi: "Ne brinu se za svoje vlasništvo. Puštaju da sve ode u božju mater." Sljedeći tjedan kad me Lefty odveo u restoran, bila sam svjesnija nego ikad širokih pleća policajaca za šankom. čula sam ih kako se šale s ocem. "Ej, Milt, trebao bi na jelovnik staviti i malo crnačkih specijaliteta." "Misliš?" - moj otac, žovijalno - "Možda malo svinjskih nogica?" Iskrala sam se i potražila Mariusa. Bio je na svojem uobičajenom mjestu, ali nije stajao, nego sjedio i čitao knjigu. "Imam sutra ispit", rekao mi je. "Moram učiti." "Ja idem u drugi razred", rekla sam. "Tek u drugi! Mislio sam da si krenula u srednju, u najmanju ruku." Nasmiješila sam mu se svojim najšarmantnijim smiješkom. "Valjda ta krv Ptolomejevića. Samo se pazi Rimljana, dobro?" "Molim?" "Ništa, mala kraljice. Samo se igram s tobom." Smijao se, a nije se baš često smijao. Lice mu se otvorilo i zasjalo. Odjednom je otac izviknuo moje ime. "Callie!" "Što je?" "Dolazi ovamo smjesta!" Marius je nezgrapno ustao sa stolice. "Samo smo razgovarali", rekao je. "Imate pametnu curicu." "Drži se dalje od nje, jesi me čuo!" "Tata!" prosvjedovala sam, užasnuta, u nelagodi zbog svojeg prijatelja. Ali Mariusov je glas bio nježan. "Sve je okej, mala Kleo. Imam ionako ispit i sve. Idi, vrati se tati." Ostatak dana Milton mi nije prestao zvocati. "Da više nikad, nikad nisi tako razgovarala s nepoznatima. Gdje ti je bila pamet?" "On nije nepoznat. Zove se Marius Wyxzewixard Challouehliczilczese Grimes." "Jesi me čula? Drži se dalje od njemu sličnih." Kasnije je Milton rekao djedu da me prestane dovoditi u restoran na ručak. Ali ja ću ponovno doći za samo nekoliko mjeseci, i to sama, na vlastiti pogon. OPA! Svi uvijek misle da je to starinski, gospodski stil. Sporost mog napredovanja, polagani tempo mojih osvajanja. (Do sad sam naučio kako povući prvi potez, ali ne i drugi.) Pozvao sam Julie Kikuchi da otputujemo za vikend, u Pomeraniju. Ideja je bila da odemo na Usedom, otok u Baltičkom moru, i odsjednemo u starom hotelu u koji je nekad rado zalazio Vilim II. Nisam propustio naglasiti da ćemo uzeti odvojene sobe. Budući da je bio vikend, dao sam si truda da se odjenem ležerno. Meni to nije lako. Nosio sam moher dolčevitu, sako od tvida i traperice. I par rukom izrađenih cipela marke Edward Green. Taj se posebni stil zove Dundee. Izgledaju elegantno sve dok ne primijetite potplate od gume. Koža je dvostruke debljine. Dundee je cipela dizajnirana za obilazak ladanjskih imanja, u njima možete s kravatom gacati po blatu dok za vama trčkaraju vaši španijeli. Morao sam četiri mjeseca čekati te cipele. Na kutiji piše: "Edward Green: majstor postolar za malobrojne." To sam upravo ja. Malobrojan. Došao sam po Julie u unajmljenom Mercedesu, ne baš nečujnom clizelu. Pripremila je gomilu kaseta za vožnju i ponijela novine za čitanje: The Guardian, dva posljednja broja Parketta. Izvezli smo se uskim, drvoredom obrubljenim cestama na sjeveroistok. Prošli smo kroz za-seoke s kućama sa slamnatim krovovima. Tlo se pretvaralo u močvaru, pomaljali su se otočići i uskoro smo prešli mostom na otok. Da odmah prijeđem na stvar? Ne, polagano, bez žurbe, tako to ide. Da prvo spomenem kako je ovdje u Njemačkoj listopad. Iako je vrijeme prohladno, na plaži u Herringsdorfu rasporedio se priličan broj ..J okorjelih nudista. Uglavnom muškarci, ležali su kao morski lavovi na ručnicima ili se bučno okupljali u prugastim Strandkorbe, malim kabinama na plaži. S elegantne šetnice okružene borovima i brezama gledao sam te naturiste i pitao se ono što se uvijek

pitam: Kakav je to osjećaj biti tako slobodan? Hoću reći, moje je tijelo neusporedivo bolje od njihovih. Ja sam taj koji ima dobre bicepse, nabrekle pektorale, izrađene mišiće stražnjice, ali nikad se ne bih usudio tako paradirati u javnosti. "Nisu baš za naslovnicu Zdravlja", reče Julie. "Nakon stanovitih godina, ljudi ne bi smjeli svlačiti odjeću", rekao sam ja, to ili nešto slično. Kad god sam nesiguran, kažem nešto što ima blago konzervativan prizvuk ili zvuči pomalo britanski. Nisam razmišljao o tome što govorim. Odjednom sam potpuno zaboravio na nudiste jer sam se zagledao u Julie. Podigla je srebrne naočale iz ere DDR-a na vrh glave tako da može fotografirati udaljene sunčače. Vjetar s Baltika nosio joj je kosu. "Obrve su ti kao male sitne gusjenice", rekao sam. "Laskavce", rekla je Julie i dalje snimala. Više nisam rekao ništa. Kao kad se sunce vraća nakon zime, nepomično sam stajao i kupao se u toplom sjaju mogućnosti, u osjećaju da mi je dobro u društvu te sitne, čudnovato žestoke osobice, s kosom crnom kao tinta i ljupkim nenaglašenim tijelom. Ipak, te noći, i sljedeće noći, spavali smo u odvojenim sobama. Otac mi je zabranio razgovarati s Mariusom Grimesom u travnju, vlažnom, prohladnom mjesecu u Michiganu. Do svibnja je zatoplilo; lipanj je bio topao, a srpanj još topliji. U stražnjem dvorištu naše kuće u Aveniji Seminole ja sam skakala pod prskalicom za travu u kupaćem kostimu, dvodijelnom, dok je Bankrot brao maslačke da napravi vino. Tijekom tog ljeta, dok je temperatura rasla, Milton se hvatao u koštac s problemom u kojem se našao. Imao je viziju otvoriti ne jedan restoran nego lanac restorana. Sada je shvatio da je prva karika u tom lancu, bar Zebra, slaba i obuzele su ga dvojbe i zbunjenost. Prvi put u životu Milton Stephanides susreo se s mogućnošću o kojoj nikad nije razmišljao, s mogućnošću neuspjeha. Sto da počne s tim restoranom? Da ga proda u bescjenje? I što onda? (Privremeno je odlučio zatvoriti restoran ponedjeljkom i utorkom, da smanji troškove osoblja i režija.) Otac i majka nisu o toj situaciji raspravljali pred nama, a kad god su 0 tom raspravljali s djedom i bakom, prelazili su na grčki. Bankrotu i meni preostajalo je da pohvatamo što se događa po tonu razgovora koji nismo razumjeli i, da budem iskren, nije nas previše ni zanimao. Samo smo primijetili da se Milton odjednom i danju mota po kući. Milton, isti onaj Milton koji se prije rijetko viđao na suncu i pod vedrim nebom, sad je odjednom sjedio u stražnjem dvorištu. Otkrili smo kako očeve noge izgledaju u kratkim hlačama. Otkrili smo kako izgleda kad se ne brije. Prva dva dana lice mu je ogrubjelo kao brusni papir, kao i uvijek vikendom. Ali sad, umjesto da me zgrabi za ruku i trlja mi dlanom po zaliscima sve dok ne zavristim od užitka, Miltona kao da je prošla volja da me muči. Samo je sjedio u dvorištu dok mu se brada širila, kao mrlja, kao gljivice. Milton se nesvjesno pridržavao grčkog običaja da se ne brije poslije smrti u obitelji. Samo što u ovom slučaju nije ugasnuo život, nego izvor zarade za život. Brada mu je odebljala već i onako puno lice. Nije je podrezivao niti baš pretjerano prao. I budući da nije pisnuo ni riječi o onome što ga muči, brada je potiho počela izražavati sve što sebi nije dopuštao reći. čvorovi i zamršena gnijezda upućivali su na njegove sve zamršenije misli. Gorki vonj ispuštao je ketone stresa. Kako je ljeto odmicalo, brada se sve kosmatije kostriješila, kao nepokošena trava, i bilo je očito da Milton razmišlja o ulici Pingree; propadao je baš kao ulica Pingree. Lefty je tješio sina. "Budi jak", pisao je. Sa smiješkom je prepisao ratnički epitaf iz Termopilskog klanca: "Pođi i reci Spartancima..." Ali Milton jedva da je pročitao citat. Od očeva moždanog udara bio je uvjeren da Lefty više ne zna tko mu glavu nosi. Nijem, izgubljen u rekonstrukciji Sapfinih stihova, naoružan bijednom tablicom i kredom što ih je teglio uokolo, Leftv se u sinovim očima postarao i porušio. Miltonu se sve češće događalo da izgubi strpljenje s njim ili da ga jednostavno ignorira. Nagovještaj smrtnosti što ga donose ostarjeli članovi obitelji, to je Milton osjećao dok je gledao oca kako, utonuo u svjetlo radne svjetiljke, pući vlažnu donju usnicu i prebire po mrtvom jeziku. Unatoč hladnoratovskoj tajnovitosti, djelići informacija procurili su 1 do nas djece. Sve ozbiljnija prijetnja našim financijama pokazivala se u obliku nazubljene bore nalik munji koja bi sijevnula majci iznad nosa kad god sam zatražila nešto skupo u dućanu s

igračkama. Meso se sve rjeđe pojavljivalo na stolu. Milton je štedio struju. Ako je Bankrot L ostavio svjetlo upaljeno dulje od minute, glas bi podviknuo iz tame: "Sto sam ti rekao.o kilovatima!" Jedno vrijeme živjeli smo s jednom jedinom žaruljom, koju je Milton nosio iz sobe u sobu: "Ovako vodim računa o tome koliko struje trošimo", govorio je dok je zašarafljivao žarulju u grlo u blagovaonici da možemo sjesti za večeru. "Ne vidim što jedem", žalila se Tessie. "Kako to misliš?", rekao bi Milton. "Ovo se zove ugođaj." Poslije deserta Milton je iz stražnjeg džepa vadio rupčić, odvinuo bi vruću žarulju i, prebacujući je iz dlana u dlan kao neambiciozni žongler, prenio je u dnevnu sobu. čekali smo u tami dok je on posrtao kroz kuću i zaletavao se u pokućstvo. Napokon bi se u daljini upalilo svjetlo i Milton bi veselo zazvao: "Gotovo!" Hrabro se držao. Šmrkom je polijevao pločnik pred restoranom i prao prozore tako da na njima nije bilo ni mrljice. I dalje je pozdravljao goste srdačnim "Kako ide?" ili "Tahsoupatriote'.", ali swing glazba i igrači bejzbola iz davnih dana u baru Zebra nisu mogli zaustaviti vrijeme. Nije to više bila 1940. nego 1967. Da budemo precizni, nedjeljna večer 23. srpnja 1967., a pod očevim jastukom ležalo je nešto grbavo. Pogledajte spavaću sobu mojih roditelja: namještena isključivo imitacijama ranog američkog stila, ona im nudi vezu (po diskontnim cijenama) s legendarnim očevima nacije i utemeljiteljima zemlje. Uočite, na primjer, politirano uzglavlje kreveta načinjeno od "autentična treš-njeva drveta", kao što Milton voli reći, istog kao stablo koje je posjekao George Washington. Obratite pozornost na zidnu tapetu s motivom iz američke Revolucije. Uzorak koji se ponavlja pokazuje slavnu trojku: malog bubnjara, gajdaša i hromog starca. Od mojih najranijih godina na zemlji te su okrvavljene spodobe stupale u krug oko spavaće sobe mojih roditelja, ovdje nestajući iza komode Monticello, ondje se pomaljajući iz zrcala Mount Vernon, a katkad ostajući bez staze i puta tamo gdje bi ih zidni ormar presjekao na pola. Sad, u dobi od četrdeset i tri godine, moji roditelji te povijesne noći spavaju tvrdim snom. Od Miltonova hrkanja trese se krevet; kao i zid prema mojoj sobi u kojoj i ja spavam u krevetu za odrasle. A još se nešto trese i zvekeće pod Miltonovim jastukom, što je potencijalno opasna situacija, kad se zna što je taj predmet. Pod očevim jastukom leži automatik 45, koji je donio iz rata. v Cehovljevo prvo pravilo drame glasi otprilike ovako: "Ako u prvom prizoru prvog čina na zidu visi puška, do drugog prizora u trećem činu mora opaliti." Ne izlazi mi iz glave taj koncept narativnog ustroja dok razmišljam o očevu pištolju pod jastukom. Eno ga tamo. Ne mogu ga ukloniti sad kad sam ga već spomenuo. (Doista je ondje ležao te noći.) A pištolj je napunjen i otkočen... Zagušljivog ljeta 1967. Detroit se sprema za rasne nerede. Watts je eksplodirao dva ljeta prije. Nemiri su izbili nedavno u Newarku. U reakciji na kaos koji je zahvatio naciju, kompletno bjelačka detroitska policija odlučila se na racije u barovima koji u gradskim crnačkim četvrtima rade do kasnih sati. Namjera im je preventivno djelovati na moguća žarišta. Policija obično parkira marke u pokrajnjim uličicama i trpa goste u vozila dok nitko ne vidi. Ali večeras, zbog razloga koji nikad neće biti objašnjeni, tri policijska vozila stižu do tvrtke Economv Printing na broju 9125 Dvanaeste ulice - tri ulice od Pingreeja - i parkiraju uz pločnik. Možda mislite kako je svejedno gdje parkiraju u pet ujutro, ali pogrešno, jer 1967. Dvanaesta ulica u Detroitu radi cijele noći. Na primjer, u trenutku kad stiže policija, uz ulicu su nanizane djevojke, djevojke u mini suknjama, čizmama iznad koljena i majicama na bretele. (U naplavinama koje Milton svako jutro sapire mlazom vode s pločnika plutaju mrtve meduze prezervativa i pokoja rakovica otkinute visoke pete.) Djevojke stoje na pločnicima dok kolnikom kruže auti. Cadillaci boje limete, vatreno crveni Toronadosi, širokousti, iskeženi Lincolni, svi u besprijekornom stanju. Krom se presijava, ratkape blistaju. Nigdje ni točkice hrđe. (Sto uvijek izbezumljuje Miltona kod crnaca, ta kontradikcija između njihovih automobila i zapuštenih kuća...) Sad blještavi automobili usporavaju. Prozori se otvaraju i djevojke se saginju da pročavrljaju s vozačima. Odzvanja dovikivanje, niz ulicu i uz ulicu, zadižu se već i onako minijaturne suknje, a katkad bljesne komadić dojke ili opscena gesta, dok djevojke daju sve od sebe, glasno se smiju, u pet ujutro tako nabrijane na drogama i na svemu,

da su otupjele na bolnu iritaciju između nogu i zaostale tragove muškaraca koje ne može ukloniti nikakva količina parfema. Nije lako ostati čist na ulici i u ovo doba jutra svaka od tih mladih žena vonja na ključnim mjestima kao vrlo zreli francuski mekani sir... Otupjele su i na pomisao na bebe koje su ostavile kod kuće, šestomjesečnu djecu s teškom prehladom koja leže u rabljenim kolijevkama, cuclaju dudicu i muče se s disanjem... Otupjele su na okus sperme koji im je zaostao u ustima uz žvakaću gumu od peperminta, te djevojke koje većinom nemaju više od osamnaest godina, a pločnik u Dvanaestoj ulici prvo im je pravo radno mjesto, najviše što im zemlja može ponuditi u smislu poziva. Kamo će otići odavde? I na to su otupjele, osim nekoliko njih koje sanjaju o tome da će pjevati prateće vokale ili otvoriti frizerski salon.. .Ali sve to dio je onoga što se dogodilo te noći, što će se upravo dogoditi (policajci izlaze iz vozila, provaljuju vrata ilegalne točionice)... Otvara se prozor i netko viče: "Murja! Bježi straga!" Na pločniku djevojke prepoznaju murjake jer su im morale davati besplatno. Ali nešto je noćas drugačije, nešto se događa... Kad se pojavljuju policajci, djevojke ne iščezavaju kao obično. Stoje i promatraju kako u lisicama izvode mušterije iz ilegalne točionice, i nekoliko djevojaka čak počinje gunđati. A onda se otvara još vrata i još automobila staje. Svi su sad na ulici. Ljudi se izlijevaju iz drugih točionica i iz kuća. S uličnih uglova. I to se osjeća u zraku, jer zrak kao da je do sada sve zbrajao, i kao da je u tom času u srpnju 1967. zbroj zlostavljanja dosegao točku u kojoj zapovijed dolijeće od Wattsa i Newarka do Dvanaeste ulice u Detroitu, kad jedna djevojka vikne, "Miči šape s njih, svinjo prljava".. .A onda i drugi viču, i počinje nagu-ravanje, i boca za dlaku promaši policajca i razmrska prozor policijskog auta.. .A dolje na Aveniji Seminole moj otac spava na pištolju koji je upravo ponovno stavio u upotrebu jer su neredi počeli... U 6:32 zazvonio je telefon marke Princess u mojoj sobi i podigla sam slušalicu. Bio je to Jimmy Fioretos, koji je u panici zamijenio moj glas s majčinim. "Tessie, reci Miltu da odmah ode u restoran! Obojeni divljaju!" "Rezidencija Stephanidesovih", nastavila sam uljudno, kako su me učili. "Callie je na telefonu." "Callie? Isuse. Dušo, daš mi tatu?" "Samo trenutak, molim." Odložila sam ružičasti telefon, ušla u spavaću sobu roditelja i prodrmala tatu da se probudi. "Na telefonu je gospodin Fioretos." "Jimmy? Isuse, pa što hoće?" Podigao je s jastuka obraz na kojem se razaznavao otisak bubnja pištolja. "Kaže da netko divlja." U kojem je trenutku otac skočio iz kreveta. Kao da još ima sedamdeset kila, a ne devedeset, Milton se vinuo uvis kao gimnastičar i dočekao se na noge, potpuno nesvjestan i svoje golotinje i svoje jutarnje, snovima potaknute erekcije. (Tako se dogodilo da su nemiri u Detroitu za mene zauvijek povezani s prvim pogledom na muške genitalije u uzbuđenom stanju. Još gore, bile su to očeve genitalije, i najgore od svega, pritom je posezao za pištoljem. Katkad cigara nije cigara.) Sad je ustala i Tessie te stala vikati na Miltona da ne ide, dok je Milton skakutao na jednoj nozi pokušavajući navući hlače; i u čas su se umiješali svi. "Rekla sam ti, zlo će te stići!" vrištala je Desdemona za Miltonom dok je trčao niz stube. "Jesi popravio crkvu sv. Kristofora? Nisi!" "Milt, prepusti to policiji", preklinjala je Tessie. I Bankrot: "Kad ćeš se vratiti, tata? Obećao si me danas voditi u Radio Shack!" I ja, i dalje čvrsto stišćući oči da izbrišem što sam vidjela: "Mislim da se vraćam u krevet." Jedini tko ništa nije rekao bio je Lefty, jer u općoj zbrci nije mogao naći svoju pločicu za pisanje. Napola odjeven, s cipelama ali bez čarapa, u hlačama ali bez gaća, Milton Stephanides jurio je u svojoj Delti 88 ranojutarnjim ulicama. Do Woodwarda je sve bilo u najboljem redu. Ceste su bile prazne. Svi su još spavali. Ali kad je skrenuo na Bulevar West Grand, vidio je stup dima kako suklja uvis. Za razliku od svih ostalih stupova dima koji su se dizali iz gradskih dimnjaka, taj dim nije se raspršio u opći smog. Nadvio se nisko nad tlom kao osvetoljubivi tornado. Komešao se, ali zadržavao svoj zastrašujući oblik, hraneći se onim što je proždirao. Oldsmobile se kretao ravno u njega. Odjednom su se pojavili ljudi. Ljudi u trku. Ljudi koji nose neke stvari. Ljudi koji se smiju i

gledaju preko ramena dok drugi ljudi mašu i daju im znakove da stanu. Sirene su tulile. Projurio je policijski auto. Policajac za volanom signalizirao je Miltonu da se okrene i vrati, ali Milton ga nije poslušao. I bilo mu je čudno, jer to su bile njegove ulice. Milton ih je poznavao čitav život. Ondje u ulici Lincoln stajao je kiosk s voćem. Leftv je tamo s Miltonom kupovao dinje i učio ga kako prepoznati slatku dinju po sitnim ubodima pčela. Preko, u ulici Trumbull, nekad je stanovala gđa Tsatsarakis. Vjerno me slala da joj iz podruma donesem Vernorovu sodu, prisjećao se Milton u sebi. Nije se više mogla penjati stubama. Na uglu Sterlinga i Commonwealtha stajao je stari Zidarski hram, gdje je jednog subotnjeg poslijepodneva prije trideset i pet godina Milton ušao u finale natjecanja u pravopisu. Natjecanje u pravopisu! Dvadesetak djece u paradnoj odjeći koja se koncentriraju iz petnih žila da točno napisu "prestolonasljednik". Takve su se stvari događale u tom kvartu. Natjecanja u pravopisu! A sad ulicama jure desetogodišnjaci naoružani ciglama. Bacaju cigle u izloge, smiju se i skaču, kao da je posrijedi neka igra, nekakav praznik. Milton je odvratio pogled s rasplesane djece i vidio da je stup dima točno pred njim, da mu se prepriječio na putu. Preostala mu je sekunda ili dvije da se okrene i vrati. Ali nije. Uletio je ravno u njega. Ukras na haubi Oldsmobilea prvi je iščeznuo, zatim prednji branici i krov. Stražnja svjetla na tren su crveno zasjala i zatim žmirnula i nestala. U svakoj sceni potjere koju smo gledali, junak se uvijek penjao na krov. Tvrdokorni realisti, u mojoj obitelji vječno smo prigovarali: "Zašto se svaki put penju?" "Gledaj sad. Popet će se na toranj. Vidiš? Jesam ti rekla." Ali Hollywood je znao više o ljudskoj prirodi nego što smo mislili. Jer, suočena s krizom, Tessie je odvela mene i Bankrota na tavan. Možda je to ostatak naše prošlosti dok smo još živjeli na stablima; penjemo se uvis izvan dohvata opasnosti. Ili se majci činilo daje gore sigurnije zbog vrata koja su se stapala s okolnom tapetom. Koji god razlog bio, ponijeli smo na tavan pun kovčeg hrane i tamo ostali tri dana te na djedovom i bakinom malom crno-bijelom televizoru gledali kako grad gori. U kućnoj haljini i sandalama, Desdemona je stiskala kartonsku lepezu na grudi da se obrani od prizora života koji se ponavlja. "O moj Bože! Kao u Smirni! Gle mavrose! Kao Turci, sve pale!" Usporedbi je bilo teško proturječiti. U Smirni su ljudi vukli svoje pokućstvo dolje u luku; a sad su i na televiziji ljudi nosili pokućstvo. Muškarci su teglili nove novcate kauče iz dućana. Po avenijama su plovili hladnjaci, štednjaci i perilice posuđa. I baš kao u Smirni, svi kao da su izvukli svu odjeću koju posjeduju. Žene su nosile bunde od nerca unatoč srpanjskoj vrućini. Muškarci su u trku isprobavali nova odijela. "Smirna! Smirna! Smirna!" neprestano je naricala Desdemona, a ja sam već toliko čula o Smirni sa svojih sedam godina, da sam pozorno zurila u ekran ne bih li vidjela kako je to tamo izgledalo. Ali nije mi bilo jasno. Točno, zgrade su gorjele, tijela su ležala po ulici, ali nije vladao očaj. Nikad u životu nisam vidjela tako sretne ljude. Muškarci su svirali na glazbalima koja su uzeli iz dućana muzikalija. Drugi su dodavali boce viskija kroz razbijeni izlog i slali ih iz ruke u ruku. Više kao ulična zabava nego neredi. Sve do te noći, temeljan stav prema našim sugrađanima crncima u našem kvartu mogao se sažeti u onom što je Tessie rekla nakon što je gledala Sidneva Poitiera u filmu "Gospodinu s ljubavlju", koji se počeo prikazivati otprilike mjesec dana prije nereda. Rekla je, "Jeste vidjeli, oni znaju čisto normalno govoriti kad hoće". Tako smo mi razmišljali. (Cak i ja u to doba, neću nijekati, jer svi smo mi djeca svojih roditelja.) Bili smo pripravni prihvatiti crnce. Nismo imali predrasuda. Htjeli smo ih uključiti u naše društvo, samo da se bar ponašaju normalno! Podrškom Johnsonovom Velikom društvu, aplauzom nakon "Gospodinu s ljubavlju", naši su susjedi i rođaci iskazali svoje dobronamjerno uvjerenje da su crnci posve sposobni biti isti kao i bijelci - ali što je onda sad ovo? pitali su se dok su gledali snimke na televiziji. Što misle ti momci koji nose kauč niz ulicu? Bi li Sidnevju Poitieru palo na pamet uzeti kauč ili oveći kućanski aparat iz dućana i ne platiti? Bi li on tako plesao pred zgradom u plamenu? "Nemaju ni trunke rešpekta za privatno vlasništvo", vikao je gospodin Benz, naš prvi susjed. A njegova žena Phvllis: "Gdje će živjeti ako spale vlastiti kvart?" Samo teta Zo kao da je imala razumijevanja: "Ne znam. Da ja hodam ulicom i vidim bundu od nerca koja tamo bez veze leži, možda bih je uzela." "Zoe!" sablaznio se otac Mike.

"To je krađa!" "Ma da, a što nije, kad bolje promisliš. Cijela je ova zemlja ukradena." Tri dana i dvije noći čekali smo na tavanu da se Milton javi. Vatra je onesposobila telefonske veze i kad je majka zvala restoran, dobivala je samo snimljenu poruku operatera. Tri dana nitko nije sišao s tavana, osim Tessie, koja je otrčala u prizemlje uzeti još hrane iz naših sve praznijih kuhinjskih ormara. Gledali smo kako raste broj mrtvih. prvi dan: Poginulih 15. Ozlijeđenih 500. Opljačkanih dućana 1000. Požara 800. drugi dan: Poginulih 27. Ozlijeđenih 700. Opljačkanih dućana 1500. Požara 1000. treći dan: Poginulih 36. Ozlijeđenih 1000. Opljačkanih dućana 1700. Požara 1163. Tri smo dana proučavali fotografije žrtava koje su se pojavljivale na televiziji. Gđa Sharon Stone, koju je pogodio snajperski metak dok je u autu čekala na semaforu. Carl E. Smith, vatrogasac, poginuo od snajpera dok se borio s plamenom. Tri smo dana gledali kako političari oklijevaju i prepiru se: republikanski guverner George Romnev tražio je od predsjednika Johnsona da pošalje savezne postrojbe; a Johnson, demokrat, izjavio je kako je "u nemogućnosti" da ih pošalje. (Bližili su se izbori u jesen. Što se neredi jače razmašu, lošije će Romnev proći na izborima. I tako je, prije nego što pošalje specijalce, predsjednik Johnson poslao Cvrusa Vancea da procijeni situaciju. Do dolaska saveznih postrojbi tako je prošlo gotovo dvadeset četiri sata. U međuvremenu je neiskusna Nacionalna garda pucala lijevo i desno po čemu god su stigli.) Tri se dana nismo kupali ni prali zube. Na tri su dana svi normalni rituali našeg života obustavljeni, a obnovili su se napola zaboravljeni rituali kao što je molitva. Desdemona je molila na grčkom dok smo mi stajali okupljeni oko njezina kreveta, a Tessie se kao i obično trudila odagnati sumnje i istinski vjerovati. U kandilu više nije gorjelo ulje nego električna žarulja. Tri dana nismo čuli ni glasa od Miltona. Kad se Tessie vratila iz prizemlja, primijetila sam na njezinom licu, uz tragove suza, i tračak grižnje savjesti. Smrt uvijek ljude tjera da budu praktični. I tako je Tessie, dok je u prizemlju tražila hranu po ostavi, ujedno pretražila i Miltonov pisači stol. Pročitala je uvjete na njegovoj polici životnog osiguranja. Provjerila je koliko novca ima u mirovinskom fondu. Pred zrcalom u kupaonici procijenila je vlastiti izgled, pitajući se može li u svojim godinama privući još jednog muža. "Morala sam misliti na vas djecu", priznala mi je godinama kasnije. "Pitala sam se što ćemo i kako ćemo ako se vaš otac ne vrati." Živjeti u Americi, sve donedavno, značilo je biti daleko od rata. Ratovalo se u džunglama jugoistočne Azije. Ratovalo se u pustinjama Srednjeg istoka. Ratovalo se, kako kaže stara pjesma, tamo daleko. Ali zašto sam onda, vireći kroz tavanski prozor, u jutro nakon druge noći na tavanu, vidjela kako se uz travnjak pred našom kućom kotrlja tenk? Zeleni vojni tenk, sasvim sam u izduženim sjenama jutra, goleme mu gusjenice klopoću po asfaltu. Oklopno borbeno vozilo koje nije naišlo ni na jednu prepreku veću od izgubljene koturaljke. Tenk je kloparao pored imućnih kuća, zabata i tornjića, pored ulaza za kočije. Nakratko se zaustavio na znaku stop. Topovska je kupola pogledala u oba smjera kao učenik vožnje i tenk je nastavio put. Sto se dogodilo: kasno u ponedjeljak uvečer, predsjednik Johnson napokon je popustio zahtjevu guvernera Romnevja i pozvao savezne postrojbe. General John L. Throckmorton postavio je stožer ioi. zračno desantne u srednjoj školi Southeastern High, školi koju su pohađali moji roditelji. Iako su najžešći neredi izbili u zapadnom dijelu grada, general Throckmorton odlučio je svoje specijalce razmjestiti u istočnom dijelu, nazivajući tu odluku "operativno praktičnom". Rano u utorak ujutro specijalci su krenuli gušiti nerede. Nitko drugi nije bio budan da vidi tenk kako tutnji pokraj kuće. Djed i baka drijemali su u krevetu. Tessie i Bankrot sklupčali su se na luftma-dracima na podu. čak su i papigice utihnule. Sjećam se da sam bacila pogled na bratovo lice koje je virilo iz vreće za spavanje. Na flanelskoj podstavi lovci su gađali patke. Ta muževna pozadina samo je naglašavala Bankrotov manjak junačkih vrlina. Tko će priskočiti ocu u pomoć? Na koga se otac može osloniti? Na Bankrota s njegovim pepeljarkama? Na Leftvja s pločicom za pisanje i šezdeset i nešto godina? Ono što sam zatim učinila nema veze, vjerujem, sa stanjem mojih kromosoma. To nije bila posljedica visoke razine testosterona plazme u mojoj krvi. Postupila sam kao svaka brižna, odana kći odrasla na

filmovima o He-raklu. U tom trenutku, odlučila sam pronaći oca da ga spasim, ako je to nužno, ili bar da mu kažem da dođe kući. Prekriživši se s tri prsta, iskrala sam se niz tavanske stube i zatvorila za sobom vrata. U svojoj sobi navukla sam tenisice i avijatičarsku kapu u stilu Amelije Earhart. Tiho, da nikog ne probudim, otvorila sam ulazna vrata, otrčala do svojeg bicikla koji je stajao naslonjen uz kuću i odvezla se. Dvije ulice dalje, spazila sam tenk; stao je na crvenom svjetlu. Vojnici u njemu udubili su se u kartu, tražeći kako da najbrže stignu do nereda. Nisu primijetili curicu u avijatičarskoj kapi koja im se prikrala na dječjem biciklu. Vani je još bilo sumračno. Ptice su tek procvrkutale. Ljetni mirisi travnjaka i komposta ispunili su zrak i odjednom sam izgubila hrabrost. Što sam se više približavala tenku, izgledao mi je veći. Uplašena, htjela sam pobjeći kući. Ali svjetlo se promijenilo i tenk je poskočio naprijed. Nagazila sam na pedale i pojurila za njim. Na drugoj strani grada, u neosvijetljenom baru Zebra, otac se trudio ostati budan. Zabarikadiran iza blagajne, stežući u jednoj ruci pištolj a u drugoj sendvič sa šunkom, Milton je virio kroz izlog da vidi što se događa na ulici. U protekle dvije besane noći Miltonu su se sa svakom šalicom kave koju je popio podočnjaci sve više crnjeli. Kapci su mu se objesili na pola koplja, ali čelo mu je vlažio znoj tjeskobe i budnosti. Bolio ga je trbuh. Strahovito ga je stiskalo na zahod, ali nije se usudio ići. Vani su ponovno bili u akciji: snajperi. Bilo je gotovo pet ujutro. Svake večeri, sunce na zalasku je, kao prsten na prozorskoj roleti, navlačilo noć na četvrt. Kamo god da su snajperi nestajali za dnevne vrućine, sad su se vratili. Zauzeli su položaje. Iz prozora hotela predviđenih za rušenje, s požarnih stuba i balkona, iza automobila dotegljenih u prednja dvorišta, pružali su cijevi svoje raznovrsne zbirke pušaka. Da dobro pogledate, da ste dovoljno hrabri ili neoprezni da u to doba noći gurnete glavu kroz prozor, vidjeli biste kako se na mjesečini - drugi prsten podignuo je roletu - presijavaju stotine pušaka što ciljaju ulicu kojom sad pristižu vojnici. U restoranu je svijetlio samo crveni sjaj džuboksa. Stajao je s jedne strane ulaznih vrata, džuboks marke Disco-Matic, od kroma, plastike i obojenog stakla. Kroz mali ostakljeni otvor vidjelo se kako se robotski mijenjaju ploče. Po cirkulacijskom sustavu duž rubova džuboksa dizali su se nizovi tamnomodrih mjehurića. Mjehurići su predstavljali prštavi američki život, naš poslijeratni optimizam, naša pjenušava, imperijalna, gazirana pića. Mjehurići puni plina američke demokracije kipjeli su iz naslaganih vinilnih ploča u džuboksu. Možda iz "Mama Don't Allow It" Bunnvja Berigana, ili "Stardust" Tommvja Dorsevja i njegovog orkestra. Ali ne večeras. Večeras je Milton isključio džuboks da čuje ako tko pokuša provaliti u restoran. Pretrpani zidovi restorana nisu se obazirali na nerede na ulicama. Al Kaline se i dalje široko osmjehivao iz svojeg okvira. Paul Bunvan i njegov plavi vol Babe i dalje su išli svojim putem ispod dnevnih specijaliteta. Ploča s jelovnikom i dalje je nudila jaja, pržene krumpire, sedam vrsta pite. Do sad se nije dogodilo ništa. Sto je gotovo čudesno. čučeći kraj prednjeg izloga, Milton je jučer vidio kako pljačkaši provaljuju u sve radnje u ulici. Opljačkali su židovske trgovine i uzeli sve osim macesa i svijeća za vahrzeit. S istančanim osjećajem za stil, odnijeli su iz dućana Joela Moskowitza sve skuplje i modernije cipele do posljednjeg para, a ostavili samo neke ortopedske primjerke i nešto tradicionalnih Florsheima. U Dverovoj trgovini kućanskih aparata ostao je, koliko je Milton mogao prosuditi, tek komplet vrećica za usisače. Sto bi opljačkali da opljačkaju restoran? Bi li odnijeli prozor od obojenog stakla koji je i sam Milton ukrao? Bi li pokazali zanimanje za fotografiju Tyja Cobba koji se kesi dok ulijeće, nogama naprijed, u drugu bazu? Možda bi strgnuli zebrinu kožu s barskih stolica. Sviđa im se sve što je afričko, nije li tako? Je li to nova moda, ili stara moda koja se vratila? K vragu, neka si nose proklete zebrine kože. Stavit će ih pred restoran kao mirotvornu ponudu. Ali sad je Milton nešto začuo. Kvaka na vratima, je li to? Osluhne. Nekoliko proteklih sati činilo mu se da čuje svašta. I oči su ga varale. Zgurio se iza šanka i zažmirio u tami. U ušima mu je hučalo kao u školjkama. čuo je udaljenu pucnjavu i drečave sirene. čuo je šum hladnjaka i otkucaje sata. U sve to se umiješao huk krvi što mu je grmjela kroz kanale u glavi. Ali od vrata nije dopirao nikakav zvuk. Milton se opusti. Ponovno zagrize u sendvič. Blago, kao za pokus, spusti glavu na šank. Samo na minutu. čim je sklopio oči, osjetio je slast. A onda ponovno škljocne kvaka na vratima i Milton

poskoči. Zatrese glavom kako bi se razbudio. Odloži sendvič i odšulja se iza šanka, držeći pištolj. Nije ga planirao upotrijebiti. Mislio je preplašiti pljačkaša. Ako ne uspije, bio je pripravan na bijeg. Oldsmobile je stajao parkiran kod stražnjeg izlaza. Za deset minuta je kod kuće. Kvaka je ponovno za-zveketala. I bez razmišljanja Milton zakorači prema staklenim vratima i poviče, "Imam pištolj!" Samo što to nije bio pištolj. Bio je to sendvič od šunke! Milton je prijetio razbojniku s dvije kriške prepečenog kruha, šnitom šunke i malo ljutog senfa. Ipak, kako je vani bilo mračno, upalilo je. Pljačkaš pred vratima podigao je ruke uvis. Bio je to Morrison, od prekoputa. Milton je zurio u Morrisona, Morrison je zurio u njega. A onda je otac rekao - jer to govore bijelci u takvim situacijama - "Mogu vam nekako pomoći?" Morrison je žmirnuo u nevjerici. "Pa kog vraga radiš tu, čovječe? Si lud? Ovdje je opasno za bijelce." Prasnuo je pucanj. Morrison se zalijepio za staklo. "Nije bome sigurno ni za koga." "Moram štititi što je moje." "A tvoj život nije tvoj?" Morrison je podigao obrve da potcrta neoborivu logiku te tvrdnje. Potom je uklonio superiorni izraz s lica i nakašljao se. "čuj, šefe, kad si već tu, možda možeš priskočit." Pokazao je sitniš u ruci. "Došo sam po cigarete." Milton je spustio bradu tako da mu se vrat zadebljao i obrve mu se iskosile u nevjerici. Suhim je tonom rekao, "Sad je pravi čas da prestaneš pušiti." Odjeknuo je još jedan pucanj, ovaj put bliže. Morrison je poskočio pa se nasmiješio. "Pušenje zbiljam škodi zdravlju. I sve je gore i gore." Potom je rastegnuo usne u osmijeh. "Ovo mi je zadnja kutija", rekao je. "Bogami." Ubacio je kovanice kroz otvor za poštu. "Parliament." Milton se na trenutak zagledao u novac, a onda otišao po cigarete. "Imaš Šibice?" reče Morrison. Milton mu gurne i šibice. U tom času, neredi, istrzani živci, vonj paljbe u zraku i drskost tog tipa Morrisona koji se izložio snajperskoj vatri radi kutije cigareta, sve to došlo je Miltonu do grla. Odjednom je zalamatao rukama pokazujući sve oko sebe i zaurlao kroz vrata, "Ljudi, pa koji je vama vrag?" Morrisonu nije dugo trebalo. "Vi ste nam vrag", rekao je. I otišao. "Vi ste nam vrag." Koliko sam puta to čuo u djetinjstvu? Milton je tu rečenicu izgovarao s takozvanim crnačkim akcentom, izgovarao ju je svaki put kad god je neki liberalno nastrojeni pametnjaković spomenuo "kulturnu deprivaciju" ili "nižu klasu" ili "zone osvještenja", govorio ju je iz uvjerenja da je ta jedna tvrdnja, upućena njemu dok su sami crnci spaljivali poveliki dio našeg voljenog grada, dokaz vlastita apsurda. Kako su godine prolazile, Milton ju je rabio kao obranu protiv svih suprotnih mišljenja, i napokon je prerasla u neku vrst mantre, u tumačenje zašto svijet odlazi u božju mater, primjenljivo ne samo na Afroamerikance nego i na feministkinje i homoseksualce; a onda je, naravno, to volio koristiti i na nama, kad god smo zakasnili na večeru ili nosili odjeću koju Tessie nije odobravala. "Vi ste nam vrag!" Morrisonove su riječi odjeknule ulicom, ali Milton se nije imao vremena koncentrirati na njih. Jer upravo u tom času, kao škripava Godzila u japanskom filmu, prvi je vojni tenk ukloparao u vidokrug. Vojnici su se poredali s obje strane, ne više policajci nego pripadnici Nacionalne garde, u kamuflažnim odijelima, pod kacigama, nervozno stišćući puške s bajunetama. Uprli su puške uvis prema svim onim drugim puškama koje su ciljale prema dolje. Na trenutak je gotovo vladala tišina, dovoljno da Milton čuje kako se Morrisonova ulazna vrata prekoputa s treskom zatvaraju. A onda je nešto puknulo, zvuk nalik dječjem pištolju, i odjednom su ulicu obasjale tisuće bljesaka ispaljenih hitaca... I ja sam ih čula, nekih četiristo metara niže. Slijedeći spori tenk na diskretnoj udaljenosti, dovezla sam se biciklom iz Indian Villagea u istočnom dijelu grada sve do zapada. Orijentirala sam se što sam bolje mogla, ali bilo mi je samo sedam i pol godina i pojma nisam imala kako se većina ulica zove. Dok sam prolazila kroz centar, prepoznala sam Duh Detroita, kip Marshalla Fredericksa pred zgradom gradske i okružne uprave. Nekoliko godina prije, neki je zafrkant naslikao trag crvenih otisaka stopala u veličini kipa koji su vodili preko Avenije Woodward na randevu s kipom gole žene

pred Narodnom bankom Detroita. Stope su se još nazirale kad sam se provezla onuda na biciklu. Tenk je skrenuo u ulicu Bush i slijedila sam ga kraj ulice Monroe i svjetla Grčke četvrti. U normalnim okolnostima, stari Grci iz generacije mojeg djeda u to bi doba pristizali u kavane da provedu dan igrajući trik-trak, ali u jutro 25. srpnja 1967. ulica je bila prazna. U nekom trenutku moj je tenk pronašao ostale; krenuli su na sjeverozapad u koloni. Ubrzo je centar grada nestao i nisam više znala gdje sam. Nagnula sam se aerodinamično nad guvernalom i bjesomučno okretala pedale u oblaku gustih, masnih ispušnih plinova kolone u pokretu... ... dok, u ulici Pingree, Milton čuči iza nazubljenih kanti s maslinovim uljem. Metci fijuču sa svakog zamračenog prozora u ulici, iz Frankovog biljara i iz bara Crow, sa zvonika afričke Episkopalne crkve, toliko metaka da su zamutili zrak kao da kiši, a jedna jedina ulična lampa koja još radi kao da žmirka. Metci praše po oklopnim vozilima, odbijaju se od zidova od cigle i tetoviraju parkirane aute. Metci raznose postolje pod poštanskim sandučićem tako da se strovalio na stranu kao pijanac. Metci razmrskavaju izlog veterinarske ordinacije i presijecaju kroz pregradu do kaveza sa životinjama odostraga. Njemački ovčar koji je non stop lajao tri dana i dvije noći napokon umukne. Mačka se izvije u zraku uz vrisak, a zelene joj oči sijevnu i ugase se poput svjetla. Sad se vodi prava bitka, vatreni okršaj, malo Vijetnama u vašem domu. Ali u ovom slučaju vijetkongovci leže na madracima Beautvrest. Sjede u stolicama na rasklapanje i piju viski, vojska dobrovoljaca koja se suprotstavlja regrutima na ulicama. Ne možemo znati tko su bili svi ti snajperisti. Ali lako je shvatljivo zašto ih je policija zvala snajperistima. Lako je shvatljivo zašto su ih snajperistima zvali i gradonačelnik Jerome Cavanaugh, i guverner George Romnev. Snajperist, po definiciji, djeluje sam. Snajperist je kukavica, podmukao; ubija iz daljine, nevidljivo. Bilo ih je zgodno nazvati snajperistima, jer ako nisu snajperisti, što su onda? Guverner to nije rekao; u novinama to nisu rekli; udžbenici povijesti to još ne kažu, ali ja, koja sam gledala cijelu stvar sa svojeg bicikla, vidjela sam jasno: u Detroitu u srpnju 1967. izbio je ni više ni manje nego gerilski ustanak. Druga Američka revolucija. A sad gardisti uzvraćaju paljbu. Kad su neredi tek izbili, policija je uglavnom postupala suzdržano. Udaljili su se pokušavajući opkoliti i blokirati izgrednike. Isto tako, savezne postrojbe, specijalci 82. zrakoplovne i 101., prekaljeni su veterani mnogih bitaka koji znaju kako upotrijebiti prikladnu silu. Ali Nacionalna garda sasvim je druga priča. Vikend-ratnici koje su odjednom digli od kuće da se uključe u borbu. Neiskusni, uplašeni. Kreću se ulicama i pucaju na sve što vide. Katkad zavezu tenk ravno na travnjak pred kućom. Zalijeću se u verande i probijaju zidove kuća. Tenk pred barom Zebra na trenutak staje. Desetak gardista ga okružuje, ciljaju na snajperista na četvrtom katu Hotela Beaumont. Snajperist puca; gardisti uzvraćaju paljbu i čovjek pada tako da mu noge udaraju po požarnim stubama. Neposredno poslije toga, još jedno svjetlo bljesne preko puta. Milton diže pogled i vidi Morri-sona kako u svojoj dnevnoj sobi pripaljuje cigaretu. "Ne!" viče Milton. "Ne!" ... A Morrison, ako čuje, misli da je to samo još jedna gorljiva tirada protiv pušenja, ali budimo iskreni, ne čuje. Jednostavno pripali cigaretu i, dvije sekunde kasnije, metak mu propara prednji dio lubanje i on se složi na tlo. A vojnici kreću dalje. Ulica je ponovno prazna, tiha. Strojnice i tenkovi razaraju sljedeću ulicu, ili onu iza nje. Milton stoji na ulaznim vratima i gleda prekoputa u prazan prozor gdje je stajao Morrison. I odjednom mu sine da je restoran izvan opasnosti. Vojnici su došli i otišli. Neredi su završili... ... Osim što sad netko drugi napreduje ulicom. Dok tenkovi nestaju niz ulicu Pingree, nova se prilika približava iz suprotnog smjera. Netko tko živi u susjedstvu zakreće oko ugla i ide prema baru Zebra... ... slijedeći kolonu tenkova, ja više ne mislim o tome kako ću tužiti brata. Provala tolike pucnjave potpuno me osupnula. Mnogo sam puta prelistala tatin album s fotografijama i člancima iz Drugog svjetskog rata; vidjela sam Vijetnam na televiziji; upila sam bezbrojne filmove 0 drevnom Rimu ili srednjovjekovnim bitkama. Ali ništa od toga nije me pripremilo na ratovanje u rodnom gradu. Ulica kojom se krećemo obrubljena je drvoredom razlistalih brijestova. Na pločniku stoje parkirani automobili. Prolazimo kraj travnjaka i vrtnih garnitura, hranilica za ptice i ukrasnih

ribnjaka. Kad dignem pogled prema nadstrešnici brijestova, vidim da se nebo tek razdanjuje. Ptice skakuću po granama, 1 vjeverice. U jednoj je krošnji zapeo zmaj. Na grani drugog drveta vise prebačene nečije tenisice na vezicama zavezanim u čvor. Točno ispod tenisica vidim uličnu ploču. Izbušena je metcima, ali ipak uspijevam pročitati: Pingree. Odjednom prepoznajem gdje sam. Evo mesnice Dobra cijena! I odjeće New Yorker. Tako sam sretna što ih vidim da u prvi mah ne primjećujem da su oba dućana u plamenu. Puštam tenkove da odmaknu pa se odvezem uz kolni prilaz i stanem iza drveta. Siđem s bicikla i navirim se preko ceste da vidim restoran. Znak sa zebrinom glavom još je u komadu. Restoran ne gori. U tom trenutku, međutim, ulazi mi u vidno polje prilika koja se primiče baru Zebra. S udaljenosti od trideset metara vidim kako diže bocu u ruci. Pripaljuje krpu koja visi iz grlića boce i ne baš stručno ubacuje Molotovljev koktel kroz izlog bara Zebra. I kad u restoranu zasuklja plamen, piroman urla u zanosu: "Opa, mater ti jebem!" Vidjela sam ga samo s leđa. Još se nije bilo potpuno razdanilo. Iz okolnih zgrada koje su gorjele dizao se dim. Ipak, u svjetlu vatre, prije no što je pobjegao, učinilo mi se da sam prepoznala crnu beretku svojeg prijatelja Mariusa Wyxzewixarda Challouehliczilczesea Grimesa. "Opal" U restoranu je otac čuo dobro poznati uzvik grčkih konobara i, prije nego što je shvatio što se događa, cijeli je lokal planuo kao flambirano predjelo. Bar Zebra postao je saganakil Dok se vatra širila po separeima, Milton je odjurio iza šanka po aparat za gašenje. Izišao je držeći cijev nad plamenom kao krišku limuna umotanu u gazu i pripremio se stisnuti... ... kad je odjednom zastao. I sad prepoznajem izraz na očevu licu, izraz koji je tako često imao za večerom, odsutni pogled čovjeka koji nikad ne prestaje razmišljati o poslu. Uspjeh ovisi o prilagodbi novoj situaciji. A koja je situacija novija od ove? Plameni se jezici penju po zidovima; fotografija Jimmvja Dorsevja kvrči se po rubovima. A Milton je sebi postavio nekoliko pertinentnih pitanja. Na primjer: Kako bih mogao ponovno voditi restoran u ovom kvartu? I: Sto misliš koliko će do sutra ujutro pasti već ionako niska cijena nekretnina? Najvažnije od svega: Po čemu je to zločin? Je li on počeo nerede? Je li on bacio Molotovljev koktel? Baš kao Tessie, Milton je u glavi pretražio najdo-nju ladicu svojeg pisaćeg stola, posebno debelu omotnicu s tri police osiguranja protiv požara kod tri različita osiguravajuća društva. Vidio ih je u mislima; pročitao je iznose premija i zbrojio ih. Konačni zbroj, 500 tisuća dolara, zaslijepio ga je za sve drugo. Pola milijuna dolara! Milton se ogledao oko sebe divljim, pohlepnim pogledom. Vatra je gutala reklamu za tost. Barske stolice presvučene zebrinom kožom gorjele su kao red baklji. Mahnito se okrenuo i požurio van u svoj Oldsmobile... Gdje je sreo mene. "Callie! Koga ti vraga radiš tu?" "Došla sam ti pomoći." "Ma što ti pada na pamet!" viknuo je Milton. Ali unatoč ljutnji u glasu, spustio se na koljena i zagrlio me. Obujmila sam ga rukama oko vrata. "Tata, restoran gori." "Znam da gori." Rasplakala sam se. "U redu je", rekao mi je otac noseći me u auto. "Idemo doma. Sve je gotovo." Onda, jesu li to bili neredi ili gerilski ustanak? Dopustite mi da na to pitanje odgovorim drugim pitanjima. Kad su neredi završili, jesu li ili nisu u cijelom susjedstvu pronalazili zalihe oružja? I je li se to oružje sastojalo, ili nije, od AK-47 i automatika? I zašto je general Throck-morton razmjestio tenkove u istočnom dijelu grada, kilometrima od nereda? Je li to uobičajeni postupak kad treba zaustaviti neorganiziranu bandu snajperista? Ili je to više u skladu s vojnom strategijom? Je li to kao kad se uspostavlja bojišnica u ratu? Vjerujte što god želite. Meni je bilo sedam godina i slijedio sam tenk u bitku i vidio sam što sam vidio. Ispalo je da revoluciju, kad je najzad izbila, nije prenosila televizija. Na televiziji su je zvali samo neredima. Sutra ujutro, kad se dim razišao, ponovno se vidjela gradska zastava. Sjećate se simbola na njoj?

Feniks se diže iz pepela. A riječi pod njim? Speramus meliom; resurget cineribus. "Nadamo se boljemu; dići će se iz pepela." MlDDLESEX Kako god to sramotno zvučalo, s neredima nam je pala sjekira u med. Preko noći smo se iz obitelji koja se očajnički batrga da ostane u srednjem sloju, pretvorili u obitelj koja se nada ušuljati u višu klasu, ili u najgorem slučaju u višu srednju klasu. Novac od osiguranja nije na kraju iznosio onoliko koliko je Milton predvidio. Dva društva nisu htjela isplatiti puni iznos premije, pozivajući se na klauzulu 0 dvostrukom osiguranju. Isplatili su samo četvrtinu vrijednosti police. Ipak, kad se sve ukupno zbrojilo, iznos je znatno nadmašio vrijednost bara Zebra i omogućio je mojim roditeljima da unesu neke promjene u naš život. Od svih mojih uspomena iz djetinjstva, niti jedna nije tako čarobna, tako snolika, kao večer kad smo čuli kako netko trubi pred kućom i kroz prozor vidjeli da je na naš kolni prilaz aterirao svemirski brod. Nečujno je sletio tik do majčinog karavana. Prednja su svjetla bljeskala. Stražnji se kraj presijavao crveno. Trideset sekundi ništa se nije dogodilo. A onda se napokon prozor svemirskog broda polako spustio 1 unutra smo vidjeli ne Marsovca, nego Miltona. Obrijao je bradu. "Pozovite mamu", doviknuo nam je nasmiješen. "Idemo se malo provozati." Ne svemirski brod, dakle, ali blizu: Cadillac Fleetwood iz 1967., automobil s kojim se Detroit najviše približio intergalaktičkom vozilu. (Do leta na Mjesec trebalo je proći još samo godinu dana.) Bio je crn kao sam svemir i oblikovan poput rakete koja leži na boku. Dugački se prednji dio sužavao prema vrhu, kao aerodinamični tuljac, i odatle se vozilo protezalo kolnim prilazom u svoj svojoj dugačkoj, lijepoj, zloslutno savršenoj formi. Bila je tu srebrna maska hladnjaka s rešetkastim pregradama, kao za prosijavanje zvjezdane prašine. Kromirane cijevi u kojima se skrivala elektrika tekle su od stožastih žutih žmigavaca duž zaobljenih bokova automobila sve do stražnjeg dijela, gdje se vozilo propulzivno razbuktavalo u peraje mlažnjaka i raketne motore. Unutra je Cadillac bio meko pojastučen i prigušeno osvijetljen kao bar u Ritzu. Odmorišta za ruke bila su opremljena pepeljarama i upaljačima. Unutrašnjost je bila presvučena crnom kožom i intenzivno je mirisala na novo. Kao da smo se uvukli u nečiju lisnicu. Nismo odmah krenuli. Stajali smo parkirani, kao da nam je dovoljno samo sjediti u autu, kao da sad kad ga posjedujemo možemo zaboraviti na dnevnu sobu i večeri provoditi na kolnom prilazu pred kućom. Milton je upalio motor. S mjenjačem u leru, pokazao nam je sva čuda. Otvarao je i zatvarao prozore pritiskom na gumb. Zaključao je vrata pritiskom na drugi gumb. Uz zujanje je kliznuo s prednjim sjedalom sasvim naprijed, a onda se zabacio tako unatrag, da sam mu vidjela pe-rut na ramenima. Kad je napokon ubacio u brzinu, već nam se lagano vrtjelo. Odvezli smo se niz Aveniju Seminole, pored kuća naših susjeda, i začas se opraštali od Indijanskog sela. Na uglu je Milton upalio žmigavac koji je otkucavao brojeći sekunde i onda odosmo. Fleetwood iz 1967. bio je očev prvi Cadillac, ali slijedili su mnogi. Sljedećih sedam godina, Milton je gotovo svake godine kupovao nov, bolji model pa vlastiti život mogu pratiti usporedno sa stilskim obilježjima dugog niza njegovih Cadillaca. Kad su nestale repne peraje, bilo mi je devet godina, kad su stigle električne antene, jedanaest. Moj emocionalni život također se podudara s dizajnom. Šezdesetih godina, kad su Cadillaci bili futuristički samouvjereni, i ja sam bila samopouzdana i okrenuta prema naprijed. U sedamdesetim, obilježenim nestašicama benzina, međutim, kad je proizvođač izišao na tržište s nesretnom Sevillom - autom koji je izgledao kao da su ga puknuli odostraga - i ja sam se osjećala nezgrapno. Izaberite godine i reći ću vam koji smo auto imali. 1970. - Eldorado boje kokakole. 1971. - crvena limuzina DeVille, 1972. - zlatni Fleetvvood sa štitnikom za sunce kod suvozača, koji se otvarao u zrcalo nalik onom u garderobi starlete (u kojem je Tessie provjeravala šminku, a ja prve bubuljice). 1973. - dugi, crni Fleetwood kupolastog krova zbog kojeg su drugi auti na cesti usporavali misleći da prolaze pogrebna kola. 1974. - kanarinski žuti Florida Special s dvoja vrata i bijelim vinilnim krovom na spuštanje, tendom

i sjedalima presvučenim bež kožom, koji majka vozi i dandanas, gotovo trideset godina kasnije. Ali 1967. bio je to Fleetwood iz svemirske flote. Kad smo postigli potrebnu brzinu, Milton je rekao, "U redu, a gledajte sad ovo." Pritisnuo je prekidač pod kontrolnom pločom. čulo se šištanje, kao da se napuhuju baloni. Polako, kao na čarobnom tepihu, sve četvero uzdigli smo se u gornji dio unutrašnjosti automobila. "To zovu 'zračna vožnja'. Nova novcata stvar. Bomba, ha?" "Je li to neki hidraulički sustav?" zanimalo je Bankrota. "Mislim da je.c "Možda mi neće trebati moj jastučić dok vozim", rekla je Tessie. Jedno vrijeme nismo ništa govorili. Putovali smo prema istoku, izvan Detroita, doslovce lebdeći u zraku. Sto me dovodi do drugog dijela našeg društvenog uspona. Nedugo nakon nereda, kao i mnogi drugi bijeli stanovnici Detroita, moji roditelji dali su se u potragu za kućom u predgrađu. Predgrađe na koje su bacili oko bilo je dobrostojeći kraj uz jezero, gdje su stanovali automobilski magnati: Grosse Pointe. Išlo je daleko teže nego što su očekivali. Dok su Cadillacom pretraživali svih pet dijelova Grosse Pointea (Park, City, Farms, Woods i Shores), roditelji su primijetili znak Prodaje se na mnogim travnjacima. Ali kad god su ušli u agenciju za prodaju nekretnina i ispunili formulare, saznali bi da kuće odjednom više nisu na prodaju, ili da su prodane, ili da se cijena udvostručila. Nakon dva mjeseca traženja, Milton je spao na posljednju agenticu za nekretnine, stanovitu gđicu Jane Marsh iz agencije Great Lakes. Nju - ali i sve veće sumnje. "Ova je nekretnina prilično izvanserijska", govori gđica Marsh Mil-tonu jednog rujanskog poslijepodneva dok ga vodi prema kući. "Tu se traži kupac s vizijom." Otvara ulazna vrata i uvodi ga u kuću. "Ali ima dobar pedigre. Projektirao ju je Hudson Clark." čeka znak prepoznavanja. "Iz Prerijske škole?" Milton sumnjičavo kima. Razgledava kuću i vrti glavom. Nije mu se odviše svidjela slika koju mu je gđica Marsh pokazala u uredu. Previše kutijasto. Previše moderno. "Nisam siguran da bi ovo bilo po volji mojoj ženi, gđice Marsh." "Na žalost, nemamo trenutačno ničeg tradicionalnijeg što bismo vam mogli pokazati." Vodi ga ogoljelim bijelim hodnikom i niz kratko, otvoreno stubište. A sad, dok ulaze u spuštenu dnevnu sobu, i gđica Marsh počinje vrtjeti glavom. Smiješeći se uljudnim smiješkom koji joj otkriva zečji gornji komad zubnog mesa, odmjerava Miltonovu put, kosu, cipele. Ponovno baca pogled na njegov formular za kupnju nekretnina. "Stephanides. Kakvo je to ime?" "Grčko." "Grčko. Baš zanimljivo." Gornje zubno meso ružičasto se cakli dok gđica Marsh bilježi nešto u blok. Potom nastavlja s pokazivanjem kuće: "Spuštena dnevna soba. Zimski vrt uz blagovaonicu. I, kao što vidite, kuća ima zbilja lijep broj prozora." "Kuća je cijela jedan prozor, gđice Marsh." Milton prilazi staklu i razgledava stražnje dvorište. U međuvremenu, stojeći nekoliko koraka iza njega, gđica Marsh razgledava Miltona. "Mogu vas pitati čime se vi bavite, gospodine Stephanides?" "Ja sam ugostitelj." Još jedan znak u bloku. "Da vam kažem koje crkve imate u susjedstvu? Kojoj denominaciji pripadate?" "Ja vam ne marim za takve stvari. Moja žena vodi djecu u grčku crkvu." "I ona je Grkinja?" "Ona je iz Detroita. Mi smo oboje iz istočnog dijela." "I treba vam prostor za vaše dvoje djece, je li tako?" "Tako je. Plus toga, moji žive s nama." "Aha, tako dakle." I ružičasto zubno meso nestaje dok se gđica Marsh baca na zbrajanje. Da vidimo.

S juga Sredozemlja. Jedan bod. Ni u kakvoj profesiji. Jedan bod. Religija? Grčka crkva. To je neka vrst katoličke crkve, ne? Znači, još jedan bod. I njegovi roditelji žive s njim! Još dva boda! To je zajedno -pet! Joj, ne prolazi. Nikako ne prolazi... Da objasnimo aritmetiku gđice Marsh: u ono vrijeme, agenti za nekretnine u Grosse Pointeu procjenjivali su potencijalne kupce nečim što su zvali "sustav bodova". (Nije se samo Milton brinuo zbog toga što neka četvrt odlazi k vragu.) Nitko o tome nije otvoreno govorio. Prodavači su samo spominjali "standarde susjedstva" i kako treba prodati "pravoj vrsti ljudi". Sad kad su bijelci bježali iz centra grada, sustav bodova postao je važniji nego bilo kad prije. Ne smije se dopustiti da se ovdje dogodi isto što se dogodilo u središtu Detroita. Gđica Marsh sad diskretno upisuje sićušni "5" kraj "Stephanides" i zaokružuje ga. Ali u tom trenutku nešto je bočne. Kao neko žaljenje. Nije ona izmislila sustav bodova, uostalom. Funkcionirao je davno prije nego što se doselila u Grosse Pointe iz Wichite, gdje njezin otac radi u mesnici. Ali ona tu ne može ništa. Da, gđici Marsh je žao. Mislim, zbilja. Pogledaj ovu kuću! Tko će to kupiti ako ne neki Talijan ili Grk. Nikad je neću prodati. Nikad! Njezin klijent i dalje stoji kraj prozora i gleda van. "Shvaćam da biste više voljeli nešto u stilu Starog svijeta, gospodine Stephanides. S vremena na vrijeme imamo i takve ponude. Samo morate biti strpljivi. Imam vaš telefon. Javit ću vam ako se nešto pojavi na tržištu." Milton je ne čuje. Zaokupljen je pogledom. Kuća ima terasu na krovu, plus popločeno dvorište straga. A iza toga su dvije manje zgrade. "Pričajte mi malo o tom Hudsonu Clarku", pita sad Milton. "Clark? No, da budemo iskreni, manje važno ime." "Prerijska škola, jel?" "Hudson Clark nije nikakav Frank Lloyd Wright, ako to mislite." "Što su one sporedne zgrade tamo vani?" "Ne bih ih baš nazvala sporednim zgradama, gospodine Stephanides. To je malo preuveličano. Jedno je kupelj. U prilično jadnom stanju, na žalost. Nisam sigurna da uopće radi. Iza toga je kućica za goste. Koja također zahtijeva veliku adaptaciju." "Kupelj? No, to je nešto drugo." Milton se odmiče od stakla. Obilazi kuću i gleda je u sasvim novom svjetlu: zidovi u stilu Stonehengea, pločice a la Klimt, otvorene prostorije. Sve je geometrijski i u obliku pravilnih četvorina. Sunce pada u snopovima kroz brojne prozore na stropu. "Sad kad sam tu", kaže Milton, "nekako mi je jasnija ideja ove kuće. Fotografija koju ste mi pokazali ne prikazuje je u pravom svjetlu." "Zbilja, gospodine Stephanides, za obitelj kakva je vaša, s malom djecom, nisam sigurna da je ovo najbolje -" Prije no što stiže završiti rečenicu, međutim, Milton podiže ruke u znaku predaje. "Ne morate mi više ništa pokazivati. Zapuštene sporedne zgrade ili ne, uzimam." Nastupa stanka. Gđica Marsh smiješi se svojim dvokatnim zubnim mesom. "Divno, gospodine Stephanides", kaže ona bez oduševljenja. "Naravno, sve ovisi o tome hoće li vam odobriti kredit." Ali sad je na Miltonu red da se nasmiješi. Koliko god svi nijekali njegovo postojanje, sustav bodova nije nikakva tajna. Harry Karras prošle je godine bezuspješno pokušao kupiti kuću u Grosse Pointeu. Isto se dogodilo i Peteu Savidisu. Ali nitko neće govoriti Miltonu Stephanidesu gdje da stanuje. Ni gđica Marsh, niti nekakav ekskluzivni klub tipova koji trguju nekretninama. "Ne morate si time razbijati glavu", rekao je otac, uživajući u tom trenutku. "Plaćam keš." Preko barijere sustava bodova, moj nam je otac uspio kupiti kuću u Grosse Pointeu. Jedini put u životu platio je nešto unaprijed i to punu cijenu, gotovinom. Ali što je s drugim barijerama? Sto s činjenicom da su mu agenti za nekretnine pokazali samo najmanje poželjne kuće, u dijelovima najbližim središtu Detroita? Kuće koje nitko drugi ne želi? I što s njegovom nesposobnošću da vidi bilo što, osim velike geste, i činjenicom da je kupio kuću a da se prije toga nije posavjetovao s majkom? No, za te probleme nije bilo lijeka. Na dan selidbe krenuli smo u dva auta. Tessie je, boreći se sa suzama, povezla Leftvja i Desdemonu

u obiteljskom karavanu. Milton je vozio Bankrota i mene u novom Fleetwoodu. Duž Avenije Jefferson još su se nazirali tragovi nereda, a ja sam postavljala pitanja bez odgovora. "Sto je s bostonskom čajankom?" izazivala sam oca sa stražnjeg sjedala. "Kolonisti su ukrali sav čaj i bacili ga u more. I to su isto neredi." "To uopće nije isto", odgovorio je Milton. "Koga vraga te uče u toj tvojoj školi! S bostonskom čajankom Amerikanci su se pobunili protiv druge zemlje koja ih je tlačila." "Ali to nije bila druga zemlja, tata. To je bila ista zemlja. Onda čak nisu ni postojale Sjedinjene Države." "Da ja tebe nešto pitam. Gdje je bio kralj George kad su bacili sav taj čaj u vodurinu? Jel bio u Bostonu? Jel uopće bio u Americi? Ne. Bio je skroz tamo bogu iza nogu u Engleskoj i jeo prepečenac." Neumoljivi crni Cadillac jurio je noseći oca, brata i mene iz ratom razorena grada. Prešli smo uski kanal koji je, poput opkopa oko tvrđave, odvajao Detroit od Grosse Pointea. A onda, prije no što smo stigli zapaziti promjene, našli smo se pred kućom na Bulevaru Middlesex. Prvo sam primijetila stabla. Dvije goleme žalosne vrbe, nalik vuna-stim mamutima, svaka na jednom kraju vrta. Šiblje im je visjelo nad kolnim prilazom poput dugih resa spužvi u automatskoj praonici automobila. Iznad njih sjalo je jesenje sunce. Probijalo se kroz krošnju i bojalo im lišće fosforescentno zeleno. Kao da je usred prohladne sjenovite ulice netko upalio reflektor; a taj je dojam samo pojačala kuća pred kojom smo se zaustavili. Middlesex! Je li bilo tko bilo kada živio u tako čudnoj kući? Tako znanstveno fantastičnoj? Tako futurističkoj i staromodnoj u isti mah? U kući koja je bila malo poput komunizma, bolja u teoriji nego u praksi? Fasada je bila blijedo žuta, načinjena od osmerokutnih kamenih ploča i obrubljena drvenim vijencem od sekvoje uz rub krova. Cijelim pročeljem protezali su se veliki stakleni prozori. Hudson Clark (čije će ime Milton godinama kao slučajno spominjati u razgovorima, premda ga nitko nikad nije prepoznao) projektirao je Middlesex da se skladno stopi s okolišem. U ovom slučaju, to se odnosilo na dvije žalosne vrbe i na dud koji je rastao uz pročelje. Zaboravljajući gdje je (u konzervativnom predgrađu) i tko je s druge strane tog drveća (Turnbulli i Picketti, potomci obitelji koje su sudjelovale u bitki kod Gettvsburga), Clark je slijedio načela Franka Llovda Wrighta te odbacio viktorijan-sku vertikalu u korist srednjozapadne horizontale, otvorio unutarnje prostore i uveo japanski utjecaj. Middlesex je svjedočio o stavu koji ne dopušta kompromise radi praktičnosti. Na primjer: Hudson Clark nije vjerovao u vrata. Vrata, stvar koja se otvara u ovom ili onom smjeru, zastarjela su kao koncept. Zato mi u Middlesexu nismo imali vrata. Umjesto njih imali smo duge pregrade nalik harmonici, načinjene od sisala, koje su se pomicale pomoću pneumatske pumpe smještene u podrumu. Koncept stuba u tradicionalnom smislu također je nadživljen u suvremenom svijetu. Stube su predstavljale teleološki pogled na univerzum, gdje jedna stvar vodi drugoj, dok su sad već svi znali da jedna stvar ne vodi drugoj nego najčešće nikamo. Pa tako ni naše stube nisu vodile nikamo. O, popele bi se one, s vremenom. Vodile su upornog penjača na kat, ali putem bi ga odvele na još razna druga mjesta. Nad jednim je odmorištem, na primjer, visio mobil. Na zidovima stubišta bile su usječene špijunke i police. Sa stuba ste vidjeli noge osobe koja prolazi hodnicima na katu. Mogli ste špijunirati nekoga tko sjedi kat niže u dnevnoj sobi. "Gdje su ugrađeni ormari?" upitala je Tessie čim smo ušli. "Ormari?" "Kuhinja je milijun kilometara od dnevne sobe, Milt. Kad god hoćeš nešto prigristi, nahodat ćeš se preko cijele kuće." "Barem ćemo se kretati." "A gdje da nađem zastore za te prozore? Pa ne rade tako velike zastore. Sve se vidi izvana!" "Gledaj na to ovako. Sve vidimo iznutra!" Tad se iz drugog dijela kuće začuo vrisak: "Mana!" Iako je znala da to nije pametno, Desdemona je pritisnula gumb na zidu. "Kakva je pak ovo vrata!?" vikala je kad smo dotrčali. "Pa miče se sama!" "Uuu, super", rekao je Bankrot. "Gle, Cal. Stavi glavu u štok. Da, tako..."

"Djeco, ne igrajte se s vratima." "Samo isprobavam pritisak." "Jooj!" "Sto sam ti rekao? Majmune! Odmah da si izvukao sestru iz vrata!" "Hoću, ali ne ide. Gumb ne radi." "Kako misliš, ne radi?" "E, svaka čast, Milt. Nema ormara, a sad još moramo zvati vatrogasce da nam izvuku Callie iz vrata." "Nisu ta vrata da se u njih gura vrat." "Mana!" "Dušice, možeš disati?" "Mogu, ali me boli." "To je kao onaj u špiljama Carlsbada", rekao je Bankrot. "Zaglavio se pa su ga morali četrdeset dana hraniti i onda je na kraju umro." "Daj se ne vrti, Callie. Još je teže..." "Ne vrtim se!" "Vidim Callie gaćice! Vidim Callie gaćice!" "Da si odmah prestao!" "Daj, Tessie, primi Callie za jednu nogu. U redu, na tri. I jen i dva i tri!" Uselili smo se, svaki sa svojim strepnjama. Nakon incidenta s pokretnim vratima, Desdemona je predosjetila da će ta kuća u modernom stilu (zapravo gotovo jednako stara kao sama Desdemona) biti posljednja u kojoj će živjeti. Preselila je svu svoju i djedovu preostalu imovinu - stolić od mjedi, kutiju za dudove svilce, portret patrijarha Atenagore - u kuću za goste, ali nikad se nije uspjela naviknuti na stropni prozor, koji joj je izgledao kao rupa u krovu, niti na lavabo u kupaonici s vodom na pedalu, niti na kutiju koja govori u zidu. (Svaka soba u Middlesexu bila je opremljena interkomom. U vrijeme kad je instaliran, negdje četrdesetih godina - više od trideset godina nakon što je kuća sagrađena 1909. - sustav interkoma je vjerojatno funkcionirao. Ali 1967. mogao si govoriti u kuhinjski interkom, a glas se čuo u glavnoj spavaćoj sobi. Zvučnici su izobličavali glas pa smo morali pomno slušati da razaberemo riječi, kao da odgonetavamo prvo nemušto tepanje djeteta.) Bankrot je iskoristio pneumatski sustav u podrumu i satima se zabavljao šaljući ping-pong lopticu kroz kuću putem umreženih cijevi usisivača. Tessie nikad nije prestala prigovarati zbog manjka ormara i nepraktičnog rasporeda, ali postupno je, zahvaljujući tome što je bila malko klaustrofobična, naučila cijeniti ostakljene stijene Middlesexa. Lefty ih je čistio. Trudeći se, kao i uvijek, da bude koristan, preuzeo je na sebe sizifovski posao pranja tako da sve te silne modernističke površine blistaju od čistoće. S istom koncentracijom s kojom se bacao na aorist drevnih grčkih glagola - vrijeme tako mrtvo umorno da se odnosi na radnje koje možda nikad neće biti dovršene - Lefty je sad prao goleme prozore u dnevnoj sobi, zamagljeno staklo zimskog vrta, klizna vrata što vode u dvorište pa čak i stropne prozore. Dok je on glancao novu kuću, Bankrot i ja smo je istraživali. Ili, bolje reći, istraživali smo ih. Meditativna pastelna žuta kocka okrenuta pročeljem ulici sadržavala je glavni stambeni dio. Iza toga prostiralo se dvorište s isušenim jezercem i krhkom svibom koja se uzalud naginjala nad njim da vidi svoj odraz. Uz zapadni rub dvorišta od stražnjeg se dijela kuhinje protezao bijeli prozirni tunel, nešto nalik cijevi kroz koju nogometna momčad izlazi na teren. Taj je tunel vodio do kupolaste sporedne zgradice - neke vrsti golemog iglua - okružene natkrivenom terasom. U kućici je bio bazen za kupanje (sad se upravo zagrijava u pripremama za svoju ulogu u mojem životu). Iza kupke bilo je još jedno dvorište, popločeno glatkim crnim kamenom. Uz istočni rub tog dvorišta, kao protuteža tunelu, protezala se galerija s tankim smeđim željeznim stupovima. Galerija je vodila u kućicu za goste, u kojoj nikad nisu odsjedali gosti; samo Desdemona, na kratko s mužem i dugo sama. Ali što je još važnije za dijete: u Middlesexu je bilo mnogo izbočina širine tenisice po kojima se moglo hodati. Bilo je dubokih prozorskih kućica od betona, savršenih za tvrđave. Bilo je balkona i

mostića. Bankrot i ja pentrali smo se po cijelom Middlesexu. Kako je Lefty oprao prozor, pet minuta kasnije brat i ja bismo se naslonili na staklo i umrljali ga otiscima prstiju. A kad je vidio prljave otiske, naš visoki, nijemi djed, koji je u nekom drugom životu mogao biti profesor, ali u ovom je nosio mokru krpu i kantu, samo bi se nasmiješio i ponovno oprao sve prozore. Iako mi nikad nije rekao ni jednu riječ, voljela sam svojeg čaplinov-skog papoua. Njegova mi je nijemost djelovala otmjeno. Pristajala mu je uz elegantnu odjeću, cipele s pletenim naglavcima, zalizani sjaj kose. A opet, nije bio uštogljen, nego prpošan, čak komedijaš. Kad me vozio u autu, Lefty se često pretvarao da je zaspao za volanom. Odjednom bi mu se kapci sklopili i klonuo bi na stranu. Auto bi nastavio bez pilota, zanoseći se prema pločniku. Ja sam se smijala, vriskala, čupala kosu i bacakala nogama. U posljednjoj mogućoj sekundi, Lefty bi se s trzajem probudio, zgrabio volan i izbjegao katastrofu. Nismo morali razgovarati, on i ja. Razumjeli smo se bez riječi. Ali onda se dogodilo nešto strašno. Subota je ujutro, nekoliko tjedana nakon što smo se doselili u Mid-dlesex. Leftv me vodi u šetnju po novom susjedstvu. Plan nam je spustiti se do jezera. Držeći se za ruke, koračamo preko našeg novog travnjaka pred kućom. Njemu u džepu zvecka sitniš, tik ispod visine mojih ramena. Prevlačim prste preko njegovog palca, opčinjena noktom koji nedostaje i za koji mi je Lefty uvijek tumačio da mu ga je odgrizao majmun u zoološkom vrtu. Sad stižemo do pločnika. čovjek koji izrađuje pločnike u Grosse Pointeu upisao je svoje ime u cement: J. P. Steiger. Tu je i pukotina gdje mravi vode rat. Sad prelazimo prugu trave između pločnika i ceste. I sad smo na samom rubu pločnika. Ja silazim na cestu. Lefty ne. Umjesto toga, stupa u prazno i pada petnaest centimetara na tlo. Još ga držim za ruku i smijem mu se što je tako nespretan. Ali on me ne gleda. Zuri ravno pred sebe u prazno. I kad dignem pogled, odjednom kod djeda vidim stvari za koje bih trebala biti premlada da ih vidim. Vidim mu strah u očima, i smetenost, i najčudnije od svega, činjenicu da mu je neka odrasla briga važnija od naše šetnje. Sunce mu ide u oči. Zjenice mu se stežu. Stojimo na rubu ceste, u prašini i zgaženom lišću. Pet sekundi. Deset sekundi. Dovoljno da se Lefty suoči s dokazima vlastitih smanjenih sposobnosti i da ja osjetim nalet svojih sve većih. Što nitko nije znao: Lefty je doživio još jedan udar tjedan dana prije. Moć govora već mu je bila oduzeta, a sad je gubio i orijentaciju u prostoru. Pokućstvo mu se približavalo i udaljavalo poput prikaza u kući strave. Kao u neslanoj šali, stolice su mu se nudile i onda u posljednjem trenutku izmicale. Rombovi na ploči za trik-trak bibali su se u valovima kao tipke na mehaničkom klaviru. Lefty to nikome nije priznao. Kako se više nije pouzdavao u sebe za volanom, Leftv me umjesto toga počeo voditi u šetnju. (Tako smo i stigli na rub pločnika, rub na kojem se nije stigao razbuditi i na vrijeme zaokrenuti.) Išli smo po Bulevaru Middlesex, šutljivi, stari gospodin koji izgleda kao stranac i njegova mršava unučica, curica koja je pričala dovoljno za dvoje, koja je tako bez prestanka klepetala, da se njezin tata, bivši klarinetist, šalio da je svladala cirkularno disanje. Navikavala sam se na Grosse Pointe, na fine majke s rupcima od sifona i na mračnu kuću u sjeni čempresa gdje je stanovala jedina židovska obitelj u kvar tu (i oni su platili u gotovini). Dok se moj djed navikavao na mnogo strasniju zbilju. Držeći me za ruku da održi ravnotežu, dok su mu stabla i grmlje čudno proklizavali postrance u perifernom vidnom polju, Leftv se suočavao s mogućnošću da je svijest puka biološka slučajnost. Iako nikad nije bio vjernik, sad je shvatio kako je oduvijek vjerovao u dušu, u snagu osobnosti koja nad-življava smrt. Ali kako mu je um sve češće posrtao i gasio se u kratkim spojevima, napokon je došao do hladnokrvnog zaključka, tako različitog od negdašnje mladenačke vedrine, da je mozak samo organ kao i svaki drugi i da, kad jednom otkaže, on više neće postojati. Sedmogodišnja curica ne može šetati s djedom u nedogled. Bila sam nova u kvartu i htjela sam se sprijateljiti s drugom djecom. S terase na krovu tu i tamo sam viđala djevojčicu otprilike mojih godina koja je stanovala u kući iza naše. Izlazila je uvečer na mali balkon i trgala latice s cvijeća u loncima. U trenutcima obijesti, vrtjela se u lijenim piruetama, kao uz pratnju moje glazbene kutije koju sam uvijek nosila na krov da mi pravi društvo. Imala je dugu, bijeloplavu kosu sa šiškama i, kako je nikad nisam vidjela po danu, zaključila sam da je albino.

Ali nisam imala pravo: jer došla je jedno poslijepodne, u punom sunčevom sjaju, po loptu koja joj je odletjela na naš teren. Zvala se Clementine Stark. Nije bila albino, samo vrlo blijeda i alergična na stvari koje je teško izbjeći (travu, kućnu prašinu). Otac će joj uskoro umrijeti od srčanog udara i moje uspomene na nju oplahnute su modrikastim preljevom nesreće koja je u to doba još nije sustigla. Stajala je bosih nogu u džungli korova što se razrasla između naših kuća. Koža joj je već počela reagirati na vlati trave zalijepljene na loptu čiji se blatnjav izgled odjednom objasnio kad je pred nas došepesao predebeli labrador. Clementine Stark imala je krevet s baldahinom usidren poput kraljevske lađe na jednom kraju morsko modrog saga u njezinoj sobi. Imala je zbirku kukaca otrovnog izgleda pribodenih pod staklom. Bila je godinu dana starija od mene, stoga svjetska žena, a jednom je bila i u Krakovu, što je u Poljskoj. Clementinu su zbog alergija uglavnom držali kod kuće. To je dovelo do toga da smo i nas dvije većinom vrijeme provodile unutra i do toga da me Clementina učila kako se ljubi. Dok sam mu pričao svoju životnu priču, dr. Luče se uvijek neizostavno zainteresirao kad bih došao do Clementine Stark. Luče nije mario za djeda i baku u zagrljaju nezakonite strasti ni za kutije s dudovim svilcima ni serenade na klarinetu. Do jedne mjere ga razumijem. čak se i slažem. Clementine Stark me pozvala k sebi doma. Bila je to kuća napadno srednjovjekovna izgleda, ne samo u usporedbi s Middlesexom, tvrđava od sivog kamena, nelijepa osim jednog raskošnog detalja - ustupka princezi - jednog jedincatog, zašiljenog tornjića s kojeg je vijorila zastava ljubičaste boje lavande. Unutra su na zidovima visjele tapiserije, bio je tamo cijeli oklop s francuskim natpisom na viziru i Clementinina vitka majka, u crnim baletnim tajicama. Dizala je utege nogama. "Ovo je Callie", rekla je Clementine. "Došla se kod mene igrati." Široko sam se nasmiješila. Pokušala sam izvesti nešto kao mali naklon uz klecanje. (Naposljetku, bio je to moj ulaz u uljuđeno društvo.) Ali Clementinina mama nije ni glavu okrenula. "Tek smo se doselili", rekla sam. "Stanujemo u kući iza vaše." Sad se namrštila. Pomislila sam da sam rekla nešto pogrešno - moja prva greška u ponašanju u Grosse Pointeu. Gđa Stark je rekla, "A da vi curice odete gore?" Otišle smo. Clementine je u svojoj sobi zajahala drvenog konja za ljuljanje. Tri minute jahala ga je bez ijedne riječi. Onda je naglo sišla s konja. "Imala sam kornjaču, ali mi je pobjegla." "Pobjegla je?" "Mama kaže da može preživjeti ako je stigla van." "Vjerojatno je mrtva", rekla sam. Clementine je to hrabro primila. Prišla mi je i prinijela nadlakticu mojoj. "Gle, imam pjegice u obliku Velikog medvjeda", objavila je. Stale smo jedna kraj druge pred veliko ogledalo i kreveljile se. Rubovi Clementininih očnih kapaka crvenjeli su se od upale. Zijevnula je. Protrljala je nos nadlanicom. A onda me upitala, "Hoćeš da vježbamo ljubljenje?" Nisam znala što odgovoriti. Pa valjda se već znam ljubiti, ne? Sto se tu još ima učiti? Ali dok su mi ta pitanja prolazila glavom, Clementine je počela s lekcijom. Prišla mi je tako da smo stajale licem u lice. Ozbiljnog izraza, obavila mi je ruke oko vrata. Nemam na raspolaganju potrebne specijalne efekte, ali htio bih da zamislite Clementinino bijelo lice kako se primiče mojem, kako joj se sanjive oči sklapaju, usnice gorkoslatke poput lijeka nabiru, a svi ostali zvukovi svijeta se stišavaju - šuštanje naših haljinica, glas njezine majke koja u prizemlju broji dizanje utega, avion koji vani ocrtava uskličnik na nebu - sve utihne kad se Clementinine visoko naobražene osmogodišnje usnice susreću s mojima. I onda, negdje ispod svega toga, moje srce odgovara. Nije baš zalupalo. Niti je poskočilo. Ali nekako je bućnulo, kao žaba kad se odbije od blatnjave obale. Moje srce, taj vodozemac, u tom se trenutku kretalo između dva elementa: jedan, uzbuđenje, a drugi, strah. Trudila sam se pozorno pratiti. Trudila sam se odraditi svoj dio. Ali Clementine je bila znatno naprednija. Vrtjela je glavom ovamo i onamo kao glumice u filmovima. Počela sam to raditi i ja, ali kutkom ustiju me prekorila, "Ti si muškarac." Pa sam prestala. Stajala sam ukočeno s rukama opuštenim sa strane. Napokon se Clementine prestala ljubiti. Bezizražajno me trenutak gledala, a onda rekla, "Nije loše za prvi put."

"Mama!" viknula sam kad sam te večeri došla kući. "Našla sam prijateljicu!" Ispričala sam Tessie o Clementini, o starim tepisima na zidovima, 0 zgodnoj mami koja vježba, a ispustila sam samo poduku u ljubljenju. Od početka sam znala da ima nečeg nepriličnog u tome što osjećam prema Clementini Stark, nečeg o čemu ne smijem pričati mami, ali ne bih to ionako znala artikulirati. Nisam taj osjećaj povezivala sa seksom. Nisam znala da seks postoji. "Mogu je pozvati k nama?" "Naravno", rekla je Tessie s olakšanjem što je mojoj usamljenosti u novom susjedstvu kraj. "Sto posto nikad nije vidjela kuću kao što je naša." I sad je prohladni, sivi listopadski dan, tjedan ili dva kasnije. Iz stražnjeg dijela žute kuće izlaze dvije djevojčice koje se igraju gejša. Smotale smo kosu visoko na glavi i u punđe zataknule kineske štapiće za jelo. Imamo na sebi sandale i svilene šalove. Nosimo kišobrane, pretvarajući se da su suncobrani. Ja znam dijelove mjuzikla The Flower Drum Song 1 pjevam ih dok prelazimo dvorištem i uspinjemo se stubama u kupku. Ulazimo i pritom ne primjećujemo tamnu priliku u kutu. Unutra je voda jasno, kipuće tirkizna. Svileni ogrtači padaju na pod. Dva flamin-ga, jedan bjeloputi, drugi svijetlo maslinast, uz hihot iskušavaju vodu nožnim palcima. "Prevruća je." "Tako mora biti." "Ti prva." "Ne, ti prva." "U redu." I onda: ulazimo. Obje. Miris sekvoje i eukaliptusa. Miris sapuna ođTšandalovine. Clementinina kosa prilijepljena uz glavu. Noga joj se tu i tamo ukazuje iznad površine vode kao peraja morskog psa. Smijemo se, plutamo, trošimo majčine perle za kupanje. Iz vode se diže tako gusta para da zakriva zidove, strop, tamnu priliku u kutu. Razgledavam svoja stopala ne bih li shvatila što to znači da su "spuštena", kad vidim da mi se kroz vodu približava Clementine prsnim zamasima. Lice joj izviruje iz pare. Mislim da ćemo se ponovno poljubiti, ali umjesto toga ona me obavija nogama oko struka. Histerično se smije i prekriva usta. Raširenih očiju, šapće mi na uho, "Daj malo utjehe". Ciči kao majmunica i vuče me unatrag na stubu u kupki. Padam joj među noge, padam na nju, tonemo... a onda se vrtimo, okrećemo u vodi, ja sam gore, pa ona, pa ja, i hihoćemo i klikćemo kao ptice. Para nas obavija, omotava; svjetlo se odbljeskuje od uzburkane vode; a mi se i dalje vrtimo pa u jednom trenutku više nisam sigurna koje su moje ruke, moje noge. Ne ljubimo se. Igra je mnogo manje ozbiljna, bezbrižnija, slobodnija, ali stežemo jedna drugu, čvrsto držimo sklisko tijelo one druge da nam ne umakne, i koljena nam se sudaraju, trbusi pljeskaju, bokovi kližu jedan uz drugi. Različita meka mjesta na Clementininom tijelu skrivena vodom javljaju mojem tijelu ključne informacije, informacije koje pohranjujem, ali neću razumjeti još godinama. Koliko se dugo vrtimo? Nemam pojma. Ali u jednom se času umaramo. Clementine se nasukava na stubu, a ja na nju. Dižem se na koljena da uhvatim ravnotežu - i sledim se, koliko god da je voda vruća. Jer tu je, u kutu prostorije - moj djed! Vidim ga na sekundu kako se naginje u stranu - smije se? ili je ljutit? - a onda se para ponovno diže i zaklanja ga. Zanijemila sam i ukočila se od zaprepaštenja. Koliko je dugo tamo? Sto je vidio? "Samo smo plesali vodeni balet", neuvjerljivo kaže Clementine. Para se ponovno razilazi. Lefty se nije ni pomaknuo. Sjedi točno u istom položaju kao i prije, glave zabačene u stranu. Blijed je kao i Clementine. Jedan mahniti tren mislim da igra onu našu igru iz auta, pravi se da spava, ali onda shvaćam da više nikad neće ništa igrati... U sljedećem trenutku svi interkomi u kući nariču. Vičem Tessie u kuhinji, ona viče Miltonu u dnevnoj sobi, on viče Desdemoni u kućici za goste. "Brzo! Nešto se dogodilo papouV I onda još vriske i hitna pomoć bljeska svjetlima i moja majka govori Clementini kako bi sad trebala poći kući. Kasnije te večeri: reflektor osvjetljava dvije sobe u našoj novoj kući na Bulevaru Middlesex. U jednom krugu svjetla, starica se križa i moli, dok u drugom sedmogodišnja djevojčica također moli, moli za oprost jer mi je jasno da sam ja odgovorna. Ono što sam radila... što je Lefty vidio... I obećavam da više nikad neću tako nešto raditi i preklinjem Molim te nemoj pustiti da papou umre i zaklinjem se Sve je kriva Clementine ... Ona me natjerala. (A sad je vrijeme da srce gospodina Starka obavi svoje. Arterija za-čepljenih nečim što izgleda kao pašteta od gusje jetre, srce se jedan dan zgrči u udaru. Clementinin tata složi se na tlo u tušu. Dolje u prizemlju, kao da je nešto osjetila, gospođa Stark prestaje dizati utege; a tri tjedna poslije proda

kuću i preseli kćer. Nikad više nisam vidjela Clementine...) Lefty se oporavio i vratio iz bolnice kući. No to je samo predah u polaganom, ali neumitnom rasapu njegova uma. Tijekom sljedeće tri godine, tvrdi disk njegova pamćenja postupno se brisao, počevši od najnovijih podataka pa unatrag. Isprva je Lefty zaboravljao na kratki rok, recimo, kamo je odložio nalivpero ili naočale, a onda je stao zaboravljati koji je dan, koji mjesec i§napokon koja godina. Komadi života su se odlomili i nestali i, dok smo se mi kretali naprijed u vremenu, on se vraćao unatrag. 1969. postalo je jasno da on živi u 1968. jer nije prestajao zdvojno vrtjeti glavom nad ubojstvom Martina Luthera Kinga Jr. i Roberta Kennedvja. Kad smo zagazili u dolinu sedamdesetih, Lefty se vratio u pedesete. Ponovno se veselio zbog završetka vodenog puta Sv. Lovrijenca i potpuno me prestao spominjati jer se ja još nisam rodila. Ponovno je proživio svoju kockarsku strast i osjećaj beskorisnosti nakon umirovljenja, ali to ga je brzo prošlo jer su nastupile četrdesete i ponovno je vodio bar i gril. Svako jutro je ustajao kao da ide na posao. Desdemona je morala smišljati složene varke da mu ugodi, uvjeravajući ga kako je naša kuhinja bar Zebra, samo preuređen, i jadajući se kako posao loše ide. Katkad je pozivala gospođe iz crkve koje su sudjelovale u prevari, naručivale kavu i ostavljale novac na kuhinjskom pultu. U svojem se umu Lefty Stephanides pomlađivao dok je u stvarnosti sve više stario, tako da je često htio dignuti nešto što mu je bilo preteško ili se popeti stubama koje mu noge nisu mogle svladati. Dolazilo je do padova. Stvari su se razbijale. U tim trenutcima, dok se saginjala da mu pomogne, Desdemona je znala primijetiti trenutačnu bistrinu u muže-vim očima, kao da i on sudjeluje u obmani, pretvara se da proživljava svoj prošli život kako se ne bi morao suočiti sa sadašnjosti. A onda bi briznuo u plač i Desdemona bi legla kraj njega i držala ga u zagrljaju sve dok napad ne bi prošao. Ali ubrzo se vratio u tridesete godine i vrtio je gumb na radiju tražeći Rooseveltove govore. Našeg je crnog mljekara zamijenio za Jimmvja Zizma i katkad bi mu se uspentrao u kamion misleći da idu krijumčariti rum. Uz pomoć svoje pločice za pisanje uvlačio je mljekara u razgovore 0 ilegalnoj proizvodnji viskija, ali čak i da je to imalo smisla, mljekar ga ne bi razumio, jer se nekako u to vrijeme Leftvjev engleski počeo raspadati. Griješio je u pravopisu i gramatici koje je odavno svladao i uskoro je pisao izlomljenim, nesuvislim engleskim, a onda više uopće nije pisao engleski. Na pločici je stao spominjati Bursu i Desdemona se zabrinula. Znala je da muževo napredovanje unatraške vodi do samo jednog mjesta, u dane kad joj nije bio muž, nego brat, i ležala je noćima u krevetu sa strepnjom očekujući taj čas. Na neki način i ona je živjela unatrag, jer ju je mučilo lupanje srca kao i u mladosti. O Boze, molila je, daj mi da umrem sad. Prije nego što se Lefty vrati na brod. A onda je jedno jutro ustala, a Lefty je sjedio za stolom za doručak. Kosu je zalizao a la Valentino vazelinom koji je našao u ormariću s lijekovima. Oko vrata je omotao kuhinjsku krpu kao rubac. A na stolu je ležala pločica na kojoj je na grčkom pisalo, "Dobro jutro, seko." Tri ju je dana zadirkivao baš kao prije, navlačio je za kosu i izvodio joj proste lutkarske predstave s Karađozom. Desdemona mu je sakrila pločicu, ali uzalud. Za vrijeme nedjeljnog ručka izvukao je nalivpero ujaku Peteu iz džepa na košulji i napisao na stolnjaku, "Recite mojoj sestri da se udebljala." Desdemona je problijedjela. Prinijela je ruke licu 1 čekala udarac od kojeg je uvijek strahovala. Ali Peter Tatakis samo je uzeo nalivpero od Leftvja i rekao, "čini se da Lefty sad živi u zabludi da si mu sestra." Svi su se nasmijali. Sto će drugo? Ej, seko, svi su govorili Desdemoni cijelo poslijepodne, i svaki put je poskočila; svaki put mislila je da će joj srce stati. Ali ta faza nije dugo trajala. Djedov um, uhvaćen u grobljanskoj spirali, ubrzano se sunovraćivao prema ništavilu, i tri dana kasnije Leftv je zagugutao kao dijete, a potom počeo raditi u gaće. Tada, kad od njega više nije preostalo gotovo ništa, Bog je dopustio Leftvju Stephanidesu da potraje još tri mjeseca, do zime 1970. Na kraju je bio u fragmentima kao Sapfine pjesme koje nikad nije uspio rekonstruirati, i napokon je jedno jutro pogledao u lice žene koja mu je bila ljubav života i nije je prepoznao. A onda mu se u glavi dogodio udarac drukčije vrste: krv mu je posljednji put preplavila mozak i isprala i posljednje komadiće njegova bića. Od početka se između mene i djeda uspostavila neka čudnovata ravnoteža. Kad sam prvi put

zaplakala, Leftv je zanijemio; i kako je on postupno gubio sposobnost vida, okusa, sluha, mišljenja, pa čak i pamćenja, ja sam gledala, kušala i pamtila sve, čak i ono što nisam nikad vidjela, okusila, ni učinila. Latentna u meni, kao budući servis od 180 km na sat kod teniskog čuda od djeteta, krila se sposobnost da komuniciram među rodovima, da vidim ne samo monovizijom jednog spola, nego stereoskopijom oba. Tako da sam na makariji poslije pogreba pogledala oko stola u restoranu Grecian Gardens i znala što svatko od nazočnih osjeća. Miltona je potresala bura osjećaja koje si nije htio priznati. Bojao se da će se rasplakati ako progovori pa je šutio za cijelim objedom i trpao je kruh u usta da ih začepi. Tessie je obuzela očajnička ljubav za Bankrota i mene i neprestano nas je grlila i gladila nam kosu, jer djeca su jedini melem protiv smrti. Sourmelina se prisjećala onog dana na kolodvoru Grand Trunk kad je rekla Leftvju da bi prepoznala njegov nos bilo gdje. Peter Tatakis lamentirao je što njega nakon smrti neće oplakivati udovica. Otac Mike povoljno je razmatrao pohvalni govor kojim se to jutro oprostio od pokojnika, dok je teta Zo žalila što se nije udala za nekog poput svojeg oca. Jedino Desdemonine emocije nisam mogla dokučiti. Bez riječi, na počasnom položaju udovice na čelu stola, nabadala je ribu i pijuckala čašu Mavrodaphne, ali misli su joj bile jednako skrivene kao i lice iza crnog vela. Budući da ne mogu vidovnjački zaviriti u bakino stanje uma toga dana, jednostavno ću vam ispričati što je dalje bilo. Nakon makarije, moji roditelji, baka, brat i ja ukrcali smo se u očev Fleetwood. Dok nam je s antene vijorila ljubičasta korotna vrpca, izišli smo iz Grčke četvrti i uputili se niz Aveniju Jefferson. Cadillacu je tad bilo tri godine, najviše od svih Miltonovih automobila. Dok smo prolazili kraj stare tvornice cementa Medusa, čula sam dugo šuštanje i pomislila da moja yiayia, kraj mene na sjedalu, uzdiše nad svojim jadima. Ali tad sam primijetila da se sjedalo naginje u stranu. Desdemona je tonula. Nju, koja se uvijek bojala auta, gutalo je stražnje sjedalo. Bila je to zračna vožnja. Sustav se nije smio uključivati kod brzina ispod pedeset na sat. Rastresen od boli, Milton je vozio samo četrdeset. Hidraulika je pukla. Suvozačka strana auta se iskosila i tako visjela do kraja vožnje. (A moj otac od tada je svake godine kupovao novi auto.) Sepesavo i sporo, stigli smo kući. Moja majka pomogla je Desdemoni iz auta i odvela je do kućice za goste. To je potrajalo. Desdemona se naslanjala na štap da se odmori. Napokon je pred svojim vratima objavila, "Tessie, sad idem u krevet." "U redu, yiayia", rekla je moja majka. "Odmori se." "Idem u krevet", ponovila je Desdemona. Okrenula se i ušla u kuću. Kraj kreveta je još stajala otvorena njezina kurija za dudove svilce. Toga jutra je iz nje izvadila Leftvjevu svadbenu krunu i odrezala je od svoje tako da ga mogu s njom pokopati. Na tren je pogledala u kutiju prije no što ju je zatvorila. Onda se razodjenula. Svukla je crnu haljinu i objesila je u najlonsku vreću punu naftalinskih kuglica. Vratila je cipele u kutiju iz Penneva. Navukla je spavaćicu, zatim isprala čarape u kupaonici i objesila ih preko drška tuša. A onda je, iako je bilo tek tri poslijepodne, legla u krevet. Sljedećih deset godina, osim svakog petka za kupku, nije više nikad iz njega ustala. Mediteranska prehrana Ne sviđa joj se što je ostala na zemlji. Ne sviđa joj se što je ostala u Americi. Umorila se od života. Sve joj je teže penjati se stubama. Ženi život završava kad joj umre muž. Netko ju je urekao. To su bili odgovori koje nam je donio otac Mike trećeg dana što Desdemona nije htjela ustati iz kreveta. Majka ga je zamolila da razgovara s njom i kad se vratio iz kućice za goste, obrve kao na slici fra Angelica podigle su mu se u blagoj razdraženosti. "Ne brinite, proći će", rekao je. "Nagledao sam se takvih stvari s udovicama." Vjerovali smo mu. Ali kako su tjedni prolazili, Desdemona je tonula sve dublje u depresiju i povlačila se u sebe. Nekoć navikla na rano ustajanje, sad je počela dugo spavati. Kad joj je majka donosila doručak, Desdemona bi otvorila jedno oko i rukom joj pokazala da odloži pladanj. Jaja su se hladila. Na kavu se navlačila skrama. Iz sna bi je jedino prenuo svakodnevni niz sapunica. Gledala je muževe koji varaju žene i žene koje kuju spletke, pobožno kao i uvijek, ali nije ih više korila, kao da je odustala od ispravljanja grešaka svijeta. Naslonjena na uzglavlje kreveta, s

mrežicom za kosu navučenom na čelo poput dijademe, Desdemona je izgledala drevno i neumoljivo kao ostarjela kraljica Viktorija. Kraljica imperijalnog otoka koji se sastoji samo od jedne spavaće sobe pune ptica. Kraljica u izbjeglištvu, koja je spala na samo dvije dvorske dame, Tessie i mene. "Molite se za mene da umrem", upućivala me. "Molite da yiayin umre i da ode kod .. .Ali prije nego što nastavim s Desdemoninom pričom, htio bih vas upoznati s novim razvojem događaja s Julie Kikuchi. Glede najvažnijeg: nema razvoja događaja. Posljednjeg dana u Pomeraniji, jako smo se zbližili, Julie i ja. Pomeranija je prije pripadala Istočnoj Njemačkoj. Vile na morskoj obali u Herringsdorfli bile su pedeset godina prepuštene propadanju. Sad, nakon ujedinjenja, nekretnine su doživjele pravi bum. Kao punokrvnim Amerikancima, Julie i meni to nije moglo promaknuti. Dok smo šetali širokom drvenom šetnicom, držeći se za ruke, glasno smo razmišljali kako bi bilo da kupimo ovu ili onu staru, zapuštenu vilu i uredimo je. "Možda se priviknemo i na nudiste", rekla je Julie. "Nabavili bismo pomeranskog špica", rekao sam ja. Ne znam što nas je spopalo. Taj "mi". Razmetno smo ga rabili, ne obazirući se na implikacije. Umjetnici imaju nos za nekretnine. A Herringsdorf je pobudio zanimanje kod Julie. Raspitali smo se za nekoliko stambenih zadruga, što je ovdje bila novost. Obišli smo dvije ili tri velike kuće. Sve vrlo bračno. Pod utjecajem tog starog, aristokratskog ljetnog odmarališta iz devetnaestog stoljeća, Julie i ja smo se ponašali staromodno. Razmatrali smo zajedničko kućanstvo a da uopće još nismo spavali zajedno. Ali naravno da nismo spominjali ni ljubav ni brak. Samo kaparu. Ali na povratku za Berlin obuzeo me dobro poznati strah. Dok smo zujali cestom, zagledao sam se unaprijed. Mislio sam na sljedeći korak i što će se od mene tražiti. Pripreme, objašnjenja, vrlo izgledna mogućnost šoka, užasa, povlačenja, odbijanja. Uobičajene reakcije. "Sto je?" upitala me Julie. "Ništa." "Nekako si tih." "Samo umoran." U Berlinu sam je odbacio kući. Zagrlio sam je hladno, kao po dužnosti. Od onda je nisam nazvao. Ostavila mi je poruku na sekretarici. Nisam odgovorio. A sad me već prestala nazivati. I tako je završilo s Julie. Završilo prije nego što je i počelo. I umjesto da dijelim budućnost s nekim, vraćam se u prošlost, s Desdemonom koja uopće nije željela budućnost... Nosila sam joj večeru, katkad ručak. Nosila sam pladnjeve kroz galeriju smeđih metalnih stupova. Iznad nje je bila terasa za sunčanje, nedovoljno upotrebljavana, s oplatom od sekvoje koja je trunula. Desno je bila kupelj, glatka i izlivena. Kućica za goste ponavljala je čiste, pravocrtne linije glavne zgrade. Arhitektura Middlesexa bila je pokušaj pronalaženja onog prvog, nepatvorenog izvornika. U ono vrijeme nisam ništa o tome znala. Ali čim sam zakoraknula u kuću za goste osvijetljenu svjetlom što je padalo s krovnog prozora, osjetila sam nesuglasje. Kutijasta soba, ogoljela, lišena svakog cifranja i ukrasnih prčkarija, soba koja želi biti bezvremenska ili nadpovijesna, a usred sobe, moja duboko povijesna, vrlo vremešna baka. U Middlesexu je sve govorilo o zaboravu, a kod Desdemone je sve jasno govorilo kako nema bijega od uspomena. Ležala je oslonjena o gomilu jastuka i zračila isparenjima jada, ali nekako ljubazno. To je bila karakteristika moje bake i drugih Grkinja njezine generacije; ljubaznost njihova očaja. Kako su jaukale dok su ti nudile slatkiše! Kako su se tužile na zdravstvene tegobe dok su te tapšale po koljenu! Moji su posjeti uvijek razveselili Desdemonu. "Zdravo, lutkice," govorila je i smiješila se. Sjedila sam na krevetu dok me ona gladila po kosi i tepala mi od milja na grčkom. S mojim bratom, Desdemona je zadržavala sretan izraz dokle god je bio kod nje. Ali sa mnom, nakon deset minuta, polet u očima bi joj splasnuo i rekla bi mi kako se zapravo osjeća. "Prestara sam. Prestara sam, dušo." Njezina vječna hipohondrija nikad nije imala bolje tlo na kojem će cvjetati. Ispočetka, kad se tek osudila na mahagonijski limb svojeg kreveta s četiri stupa, Desdemona se žalila samo na uobičajeno lupanje srca. Ali za tjedan dana spopali su je umor, vrtoglavica i problemi s cirkulacijom. "Boli me u nogama. Krvotok mi ne teče." "S njom je sve u redu", rekao je dr. Philobosian mojim roditeljima nakon polusatnog pregleda. "Nije više najmlađa, ali ne vidim ništa ozbiljno."

"Ali ne mogu disat!" protuslovila mu je Desdemona. "Pluća su vam dobro." "Noga mi trne." "Malo je promasirajte. Da potaknete cirkulaciju." "I on je prestar", rekla je Desdemona kad je dr. Phil otišao. "Nađite mi novog doktora, nekog koji još nije pokojan." Roditelji su se pokorili. Prekršivši obiteljsku odanost dr. Philu, iza njegovih leđa pozvali su nove liječnike. Stanovitog dr. Tuttleswortha. Pa dr. Katza. Pa onog s malo nezgodnim imenom, dr. Hladnika. Svaki je od njih postavio Desdemoni istu sumornu dijagnozu - da joj nije ništa. Zagledali su joj u smežurane suhe šljive očiju; zavirili u suhe marelice ušiju, poslušali neuništivu pumpu srca i proglasili je zdravom. Pokušali smo je izmamiti iz kreveta. Pozvali smo je da gleda Nikad nedjeljom na velikom televizoru. Nazvali smo tetu Linu u Novom Meksiku i prinijeli telefonsku slušalicu interkomu. "čuj, Des, a da ti malo dođeš k meni u goste? Ovdje ti je tako toplo, da ćeš misliti da si opet u horeuP "Ništa tebe ne čujem, Lina!" vikala je Desdemona, unatoč tegoba s plućima. "Ova sprava ne valja te ne valja!" Napokon, apelirajući na Desdemonin strah od Boga, Tessie joj je rekla kako je grijeh izostati s bogoslužja ako si fizički u stanju otići u crkvu. Ali Desdemona je potapšala madrac. "Kad budem sljedeći put išla u crkvu, idem u lijesu." Počela je obavljati posljednje pripreme. Iz kreveta je zapovijedala mojoj majci da očisti garderobne ormare. "Papouovu odjeću možeš dati Crvenom križu. I moje haljine za paradu. Meni više ništa ne treba, osim onog u čemu će me pokopat." Nužda brige za muža u njegovim posljednjim godinama natjerala je Desdemonu da bude neprestano u pokretu. Tek nekoliko mjeseci ranije, gulila je i pasirala sve što je jeo, mijenjala mu pelene, prala mu posteljinu i pidžamu i njegovala mu tijelo ovlaženim ručnicima i prutićima od vate. Ali sad je, u sedamdesetoj godini, preko noći ostarjela zbog napora što se više nema za koga brinuti, osim za sebe samu. Sjedinama prošarana kosa posve joj je posijedjela, a robustna figura joj se ispuhala i kao da je iz dana u dan kopnjela. Koža joj je ublijedjela. Iskočile su joj vene. Na prsima su joj prsnule sitne crvene točkice. Prestala se gledati u ogledalo. Zbog lošeg zubala, Desdemona već godinama nije imala usnica. Ali sad je mjesto gdje su joj nekoć bile usnice prestala mazati ružem. "Miltie", upitala je jedan dan mojeg oca, "ti si meni kupio grob kraj papouaV "Ne brini, mama. To je mjesto za dvoje." "Nitko drugi ga neće uzeti?" "Tvoje je ime na njemu, mama." "Ma nema moje ime, Miltie! Zato se i brinem. Na jednoj strani piše papou. Na drugoj strani je samo trava. Hoću da odeš i staviš znak, tu dolazi yiayia. Da ne bi neka druga umrla pa se legnula kraj mojeg muža." Ali pripreme za pogreb nisu stale na tome. Desdemona nije izabrala samo mjesto gdje će je pokopati. Izabrala je i pogrebnika. Georgie Pappas, brat Sophie Sassoon koji je radio u Pogrebnom poduzeću T. J. Thomasa, stigao je u Middlesex u travnju (kad se činilo da upala pluća obećava). Ponio je uzorke lijesova, urni za pepeo poslije kremi-ranja i cvjetnih aranžmana i sjeo kraj Desdemonina kreveta dok je ona razgledavala fotografije s takvim entuzijazmom kao da lista turističke prospekte. Upitala je Miltona što si od toga može priuštiti. "Neću o tome razgovarati, mama. Nisi na samrti." "Ne velim ja da mi moraš kupit Imperijal. Georgie kaže da je Impe-rijal najbolje od najboljeg. Ali za yiayiu dobar je i Prezident." "Kad dođe vrijeme, dobit ćeš što god hoćeš. Ali -" "I unutra saten. Molim lijepo. I jastučić. Kao ovdje. Stranica osam. Broj pet. Dobro gledaj! I reci Georgieju neka mi ostavi očale." Što se Desdemone tiče, smrt je bila samo druga vrsta emigracije. Umjesto da plovi iz Turske u

Ameriku, ovaj put će putovati sa zemlje na nebo, gdje je Lefty već dobio državljanstvo i čeka je. Postupno smo se navikli na Desdemonino povlačenje iz kruga obitelji. U to je vrijeme, proljeće 1971., Milton već bio zauzet novim poslovnim pothvatom. Nakon katastrofe u ulici Pingree, Milton se zakleo da nikad više neće ponoviti istu pogrešku. Kako izbjeći najvažnije pravilo nekretnina lokacija, lokacija, lokacija? Jednostavno: biti svuda istodobno. "Štandovi za hot dog", objavio je Milton jedne večeri za stolom. "Počet ćemo s tri ili četiri i dodavati ih još s vremenom." S preostalim novcem od osiguranja Milton je iznajmio poslovni prostor u tri trgovačka centra u području Detroita. Na žutom papiru iz bloka skicirao je dizajn štandova. "McDonald's ima zlatne lukove" rekao je. "Mi imamo Heraklove stupove." Ako ste se ikad provezli plavim autocestama bilo kuda od Michigana do Floride, bilo kada između 1971. i 1978., vjerojatno ste zapazili sjajno bijele neonske stupove koji su se ustobočili uz očev lanac hot dog restorana. Stupovi su povezivali njegovu grčku baštinu s kolonijalnom arhitekturom njegove voljene rodne zemlje. Miltonovi stupovi bili su Partenon i zgrada Vrhovnog suda; bili su Heraklo iz mita i Herkules iz hollywoodskih filmova. A i privlačili su pozornost. Milton je počeo s tri Hot Dog Herkulesa™, ali brzo je dodavao franšize čim mu je profit to omogućio. Počeo je u Michiganu i ubrzo se prelio u Ohio, a odonuda krenuo niz Međudržavnu cestu duboko na jug. Po stilu je to bio više kao štand Dairy Queen nego McDonald's. Mjesta za sjedenje bilo je vrlo malo ili ga uopće nije bilo (u najboljem slučaju nekoliko stolova za piknik). Nije bilo prostora za igru, ni tombole ni happy mealova, ni darova ni promocija. Postojale su samo hrenovke, a la Coney Island, kako se taj termin upotrebljavao u Detroitu, što znači su s ljutim umakom od feferona i lukom. Hot Dogs Herkulcsi stajali uz ceste, i to nefeaš uz neke dobre ceste. Uz kuglane5 uz koiodvore> u malim gradovima na putu prema većima, svUgdje gdje su nekretnine jeftine i prolazi mnogo automobila ili ljudi. Ja nisam voljela štandove. Za mene je to hilo strmoglavo srozavanje od romantičnih dana bara Zebra. Gdje su Ukmsne ^^ džuboks5 staklena polica s pitama koja se presijava, s^pard presvučeni tamno_ kestenjastom kožom? Gdje su stalni gosti? Mje mi išlo u gkyu da ti štandovi s hrenovkama zarađuju mnogo ViŠL noyca negQ štQ je tQ uspjelo restoranu. A zarađivali jesu. Nakon pryL godin^ kad je bUo povuci-potegni, lanac hot dog štandova pro^^ je Qca u yiše negQ dobrostojećeg čovjeka. Osim što je imao ,los za lokzc^ još jedan element je pridonio očevu uspjehu. Trik ili, kako b[ sL tQ danas ^^ brending. Tad popularne hrenovke Bali Park napuhavale su se pri kuha_ nju, ali hrenovke Herkules radile su nešto još bolje Iz pakm su -kao normalne, vimenasto ružičaste hrenovč}^ ^ kad su se čudesno su se transformirale. Dok su crvčal^ na ^ hrenovke bi se proširile u sredini, naočigled se debljale i, da^ svj;aje sei To je bio Bankrotov doprinos. Jedne veče^ moj jc tad sedamnaesto. godišnji brat sišao u kuhinju pripremiti si nešto za prigristi D hiadnjaku je našao nekoliko hrenovki. Nije mu se dalo čekati da yoda z^^ pa je uzeo tavu. A onda je odlučio presjeći hrehoyke na pola «Htio sam im povećati površinu", kasnije mi je objasn,o Umjesto da ih rasiječe po dužini, Bankrot se zabavljao izrezujući ra>ne kombinadje Ovdje ¦ zagrebao, ondje duboko zasjekao, a onda je SyL hrenovke bado u tavu i promatrao što će se dogoditi. Nije se dogodilo bogzna što, te prve veče^ M od dh nekoliko bra_ tovih zasjekotina hrenovke su poprimile smij^ oh];± ^^ ^^ ^ mu je postalo neka vrst igre. Izvjestio se u milnipuladji obUka kobasicL pri pečenju i, sebi za zabavu, razvio cijelu li,Uju šaljiyih hrenovki Bila je tu hrenovka koja se na vreloj tavi uzdizala na jednQm ^ pomalo kao toranj u Piši. U počast leta na Mjesec, \^Q JL m ApoUo ^ č sL koža postupno rastezala sve dok ne bi puknllla tako da je izgledalo da se kobasica lansira u zrak. Bankrot je radio 1^ dogL koji su ^^ ^ Sammvja Davisa dok pjeva "Bojangles" i o,le koji su se pretvarali u slova L i S, premda nikad nije uspio dobiti ^^ z (Za prijatdje je tjerao hrenovke da rade druge stvari. Kasne, uyLčer [z kuhmje JL do pirao smijeh. ćulo se kako Bankrot govori: ,Qyo d jfi pornozvijezda Harry Reems!" i druge dečke kako viču, ^ ^ Stephanidcs,M A kad smo kod toga, jesu li samo mene sablažnjavale one stare reklame za hrenovke Bali Park s crvenim hrenovkama koje nabreknu i narastu? Gdje su bili cenzori? Zar nitko nije primijetio izraze

na licima majki dok se prikazivala ta reklama ni kako se poslije reklame često s hihotom razgovaralo o guranju u mekane zemljice? Ja sam svakako primjećivala, jer sam tada bila djevojka i te su reklame bile smišljene da privuku moju pozornost.) Jednom kad ste pojeli hrenovku Herkules, niste to zaboravljali. Brzo su postale prepoznatljiva marka. Velika prehrambena tvrtka ponudila se kupiti prava i prodavati hrenovke Herkules u svojim dućanima, ali Milton je, u pogrešnom uvjerenju da popularnost traje vječno, ponudu odbio. Osim što je izumio heraklovske hrenovke, moj brat slabo se zanimao za obiteljski biznis. "Ja sam izumitelj", govorio je. "A ne prodavač hot doga." U Grosse Pointeu pripadao je skupini momaka čija je glavna spona bila što se nitko s njima nije htio družiti. Za njih je super subotnji provod značilo sjediti u sobi mojeg brata i piljiti u Escherove grafike. Satima su slijedili prilike koje se uspinju stubama koje se istodobno spuštaju, ili promatrali kako se guske pretvaraju u ribe i onda ponovno u guske. Jeli su kekse s maslacem od kikirikija koji im se lijepio za zube dok su jedan drugog ispitivali tablicu elemenata. Steve Munger, najbolji Bankrotov prijatelj, izluđivao je mojeg oca filozofskim raspravama. ("Ali kako ćete dokazati da postojite, gospodine Stephanides?") Kad smo dolazili po brata u školu, gledala sam ga očima stranca. Bankrot je bio štreber, knjiški moljac, autsajder. Tijelo mu je bilo peteljka što pridržava tulipan mozga. Dok je išao prema autu, često je glavu znao zabaciti unatrag, kao da proučava pojave u drveću. Nije pratio modu ni trendove. Tessie mu je i dalje kupovala svu odjeću. Jer mi je bio stariji brat, divila sam mu se; ali zato što sam mu bila sestra, osjećala sam se nadmoćno. Kad nam je udijelio darove, svakom svoje, Bog je meni dao sve najvažnije. Matematičke sklonosti: Bankrotu. Verbalne sklonosti: meni. Praktičnu spretnost: Bankrotu. Maštu: meni. Glazbeni talent: Bankrotu. Izgled: meni. Ljepota kojom sam bila obdarena kao beba samo se povećavala kako sam rasla. Nije čudno što je Clementine Stark htjela sa mnom vježbati ljubljenje. Svi su to htjeli. Postarije konobarice naginjale su se prema meni kad sam naručivala u restoranu. Zajapureni dječaci prilazili su mojoj klupi i mucali "Is-is-ispala ti je gumica." čak bi me i Tessie, ljutita zbog nečega, pogledala - u oči nalik Kleopatrinim - i zaboravila zašto se ljuti. Nije li uvijek nešto potmulo zatitralo u zraku kad god sam donosila piće sudionicima nedjeljnih debata? Stric Pete, Jimmy Fioretos, Gus Panos, muškarci od pedeset, šezdeset, sedamdeset godina dizali su pogled nad rastegnutim trbusima i mislili stvari koje si nisu htjeli priznati da misle. U starom kraju, u Bithvniosu, gdje su neženju smatrali sposobnim za ženidbu dokle god je disao, njihovi su vršnjaci uspješno znali isprositi ruku djevojke kao što sam ja. Jesu li se, zavaljeni na našim otomanima, prisjećali tih dana? Jesu li mislili, "Da nismo u Americi, možda bih..."? Ne mogu reći. Gledano unatrag, samo se sjećam vremena kad svijet kao da je imao milijun očiju koje su se nijemo otvarale kamo god sam išla. Većinom su se kamuflirale, poput sklopljenih očiju zelenih guštera u zelenim stablima. Ali onda su se naglo otvarale - u autobusu, u ljekarni - i svrdlao me intenzitet svih tih pogleda, želja i očaj. Satima sam se sama divila svojem izgledu, vrtjela se na ovu i na onu stranu pred ogledalom, ili se namještala u nehajnu pozu da vidim kako zbilja izgledam u stvarnom životu. Uz pomoć ručnog ogledala proučavala sam vlastiti profil, u to doba još skladan. češljala sam dugu kosu i katkad ukrala malo majčine maškare da namažem oči. Ali sve češće mi je narcisisticki užitak kvarilo nelijepo stanje jezera u kojem sam se ogledala. "Opet je stiskao prišteve!" žalila sam se majci. "Ne budi tako osjetljiva, Callie. To je samo malo... daj, ja ću to obrisati." "Fuj!" "čekaj dok ti dobiješ prišteve!" vikao je iz predsoblja Bankrot, posramljen i bijesan. "Neću ih dobiti." "Baš hoćeš! Svima lojne žlijezde prejako luče kad uđu u pubertet!" "Tiho, vas dvoje", rekla je Tessie, ali nije morala. Ja sam već utihnula, sama od sebe. Bila je to ta riječ: pubertet. Za mene izvor znatne količine tjeskobna nagađanja u to doba. Riječ koja me vrebala iz zasjede i s vremena na vrijeme iskakala da me uplaši jer nisam točno znala što znači. Ali sad sam znala barem jedno: Bankrot je nekako u to umiješan. Možda to objašnjava ne samo prištiće nego i ono drugo što sam u posljednje vrijeme primjećivala kod brata.

Nedugo nakon što se Desdemona uhvatila kreveta, zamijetila sam, mutno i postupno kako to već sestre zamjećuju kad su u pitanju braća, da Bankrot krati vrijeme novom, samotničkom zabavom. Radilo se 0 zamjetnoj aktivnosti iza zaključanih vrata kupaonice. I stanovitom naprezanju što se čulo u stenjanju "Samo malo" kad sam pokucala na vrata. Ipak, bila sam mlađa od njega i neupućena u neodgodive potrebe dječaka u adolescenciji. Ali dopustite mi da se vratim nekoliko koraka unatrag. Tri godine prije, kad je Bankrotu bilo četrnaest a meni osam godina, brat me dobio na štos. Dogodilo se to jedne noći kad su roditelji izišli na večeru. Padala je kiša i grmjelo je. Gledala sam televiziju kad se odjednom pojavio Bankrot. Pružao mi je krišku torte od limuna. "Gle što imam!" zapjevušio je. Velikodušno mi je odrezao komad. Gledao me kako jedem. A onda je rekao, "Tužit ću te! Ta je torta bila za nedjelju." "Nije fer!" Zatrčala sam se prema njemu. Htjela sam ga udariti, ali uhvatio me za ruke. Hrvali smo se stojeći sve dok mi Bankrot nije ponudio nagodbu. Kao što sam rekla: u to su doba svijetu neprestano iskakale oči. Još su dva oka iskočila. Pripadala su mojem bratu koji je stajao u kupaonici za goste, među ukrasnim ručničićima za ruke, i gledao kako skidam gaćice i dižem suknju. (Ako mu pokažem, neće me tužiti.) Koliko god da je bio opčinjen, držao se na udaljenosti. Adamova mu se jabučica dizala i spuštala. Izgledao je zaprepašteno i uplašeno. Nije me imao s čim usporediti, ali ono što je vidio nije ga pogrešno uputilo: ružičasti nabori, procjep. Deset sekundi je Bankrot proučavao moje isprave i nije uočio krivotvorinu, dok je nad nama lijevalo kao iz kabla, i ja sam ga natjerala da mi da još jedan komad torte. Bankrot očito nije do kraja utažio znatiželju pogledom na osmogodišnju sestru. Sad je, naslućivala sam, gledao slike prave stvari. Godine 1971. svi su muškarci otišli iz našeg života, Lefty u smrt, Milton u hrenovke Herkules, a Bankrot u kupaonski pasijans. A meni 1 Tessie ostavili su da se brinemo za Desdemonu. Morale smo joj rezati nokte na nogama. Morale smo hvatati muhe koje su joj se nekako uvukle u sobu. Morale smo premještati krletke s pticama ovisno o svjetlu. Morale smo paliti televizor kad su počinjale dnevne sapunice i gasiti ga prije ubojstava na večernjem dnevniku. Desdemona, međutim, nije htjela izgubiti dostojanstvo. Na zov prirode, zvala nas je preko interkoma i pomagali smo joj da ustane iz kreveta i dođe do kupaonice. Najjednostavnije je to reći ovako: godine su prolazile. Dok su se s druge strane prozora izmjenjivala godišnja doba, dok su žalosne vrbe odbacivale milijune listića, dok je snijeg padao na ravni krov i zrake se sunca nakošavale, Desdemona je ležala u krevetu. Bila je tamo i kad se snijeg otopio i vrbe ponovno propupale. Bila je tamo i kad se sunce uspelo još više i spustilo zraku ravno kroz krovni prozor, kao ljestve do neba kamo se svesrdno željela popeti. Sto se dogodilo dok je Desdemona ležala u krevetu: Umrla je Linina prijateljica, gospođa Watson, i teta Sourmelina je, u pogrešnoj procjeni kakve se redovito donose u žalosti, prodala kuću i preselila se natrag na sjever da bude bliže obitelji. Stigla je u Detroit u zimi 1972. Zimska joj se klima činila znatno hladnijom nego što je pamtila. Još gore, vrijeme što ga je provela na jugozapadu promijenilo ju je. Nekako je, tijekom života, Sourmelina postala Amerikanka. U njoj nije ostalo gotovo ničega od sela. Njezina samopokopana rođakinja, naprotiv, nikad se iz sela nije maknula. Obje su zagazile u sedamdesete, ali Desdemona je bila stara, sijeda udovica koja je samo čekala da umre, dok je Lina, posve druga vrst udovice, bojala kosu crveno, vozila Fire-bird i nosila suknje od trapera s remenom i kopčom od tirkiza. Nakon života u seksualnoj supkulturi, Lini je heteroseksualnost mojih roditelja bila ljupko starinska, kao one ukrasne kuhinjske krpe s izvezenim porukama "Kuharice manje zbori..." Zgražala se nad Bankrotovim aknama. Nije voljela s njim dijeliti tuš. Dok nam je Sourmelina bila u gostima, vladala je napeta atmosfera. U našoj je dnevnoj sobi ona djelovala napadno i neumjesno kao umirovljena plesačica iz Vegasa, a budući da smo je neprestano pomno promatrali krajičkom oka, sve što je činila bilo nam je prebučno, dim njezine cigarete svuda se zavlačio, pila je previše vina za večerom.

Upoznali smo nove susjede. Bili su tu Pickettovi, Nelson koji je igrao obranu na Sveučilištu Georgia Tech, a sad je radio za farmaceutsku tvrtku Parke-Davis, i njegova žena Bonnie, koja je gutala čudesne priče nadahnuća u časopisu Guideposts. Prekoputa stanovali su "Plavooki" Stew Fiddler, trgovac industrijskih dijelova sa sklonošću prema bur-bonu i šankericama, i njegova žena Mizzi, čija je kosa mijenjala boju kao onaj prsten koji pokazuje raspoloženje. Na kraju ulice bili su Sam i Hettie Grossinger, prvi ortodoksni Zidovi koje smo u životu upoznali, i njihova jedinica Maxine, sramežljivo čudo od djeteta na violini. Sam je, međutim, bio duhovit a Hettie glasna, a razgovarali su o novcu ne misleći da je to nepristojno pa smo se u njihovu društvu osjećali komotno. Milt i Tessie često su pozivali Grossingerove na večeru premda su nas njihova prehrambena ograničenja neprestano zbunjivala. Majka se znala odvesti na drugi kraj grada samo da kupi košer meso, na primjer, ali onda ga je servirala u umaku s vrhnjem. Ili bi preskočila meso i vrhnje pa poslužila popečke od rakovica. Iako odani svojoj vjeri, Grossingeri su bili Židovi američkog Srednjeg zapada, diskretni i skloni asimilaciji. Skrivali su se iza svojeg zida čempresa i za Božić stavljali pred kuću Djeda Mraza i ukrasna svjetla. Godine 1971. sudac Stephen J. Roth presudio je da u školskom sustavu u Detroitu postoji de jure segregacija. Smjesta je naredio da se škole desegregiraju. Postojao je samo jedan problem. Godine 1971. osamdeset posto školske populacije u Detroitu bilo je crno. "Taj sudac prevoznik može prevoziti koliko hoće", likovao je Milton dok je čitao o toj odluci u novinama. "Sad nam je svejedno. Vidiš, Tessie? Vidiš zašto je tvoj dobri muž htio da se djeca maknu iz tog školskog sistema? Jer da nisam, taj bi ih vražji Roth natjerao da se voze u školu u centar Nairobija, eto zašto." Godine 1972. S. Mivamoto, visok 162 cm, kojeg nisu primili u de-troitsku policiju jer nije zadovoljavao njihov kriterij, visinu od 168 cm (pokušao je i s povišenim potplatom itd.), pojavio se u emisiji The To-night Show gdje je ustao u svoju obranu. I sama sam načelniku policije napisala pismo podrške za Mivamota, ali nikad nisam dobila odgovor, a Mivamota su odbili. Nekoliko mjeseci poslije, policijskog načelnika Nic-holsa zbacio je konj za vrijeme parade. "Tako ti i treba!" rekla sam. Godine 1972. H. D. Jackson i L. D. Moore, koji su tužili policiju za brutalnost i tražili odštetu od četiri milijuna dolara, oteli su mlažnjak Southern Airlinesa za Kubu, ogorčeni što su dobili odštetu od samo dvadeset pet dolara. Godine 1972. gradonačelnik Roman Gribbs ustvrdio je kako je Detroit doživio preporod. Grad je prebolio traumu nereda iz 1967. Stoga se on ne namjerava kandidirati za još jedan mandat. Pojavio se novi kandidat, čovjek koji će postati prvi afro-američki gradonačelnik, Co-leman A. Young. A ja sam navršila dvanaest godina. Nekoliko mjeseci prije, prvog dana šestog razreda, Carol Horning ušla je u učionicu s laganim, ali nedvojbeno samozadovoljnim smiješkom. Ispod tog smiješka, kao izložene na polici s trofejima, stršale su nove grudi koje su joj to ljeto izrasle. Nije bila jedina. Kroz mjesece rasta, dobar se broj mojih školskih kolegica - kako to odrasli vole reći - razvio. Nisam bila posve nespremna za to. U ljeto sam provela mjesec dana u kampu Ponshewaing kraj Port Hurona. Tijekom spore procesije ljetnih dana postala sam svjesna, kao što je čovjek svjestan bubnja koji ravnomjerno udara na drugoj obali jezera, nečeg što se odmata u tijelima mojih prijateljica u kampu. Djevojčice su postale čedne. Okretale su leđa kad su se presvlačile. Neke su imale prezimena izvezena ne samo na hlačicama i čarapama nego i na prvim grudnjacima. Uglavnom je to bilo nešto osobno o čemu nitko nije govorio. Ali tu i tamo se to pokazivalo na dramatičan način. Jednog poslijepodneva na plivanju, aluminijska vrata svlačionice uz zveket su se otvorila i zatvorila. Zvuk se odbio od debla borova, pronio kraj oskudnog žala na površinu vode gdje sam plutala na napuhanoj unutarnjoj gumi i čitala Ljubavnu priču. (Samo sam na plivanju imala vremena čitati i koliko god su me odgajatelji u kampu poticali da vježbam slobodni stil, uporno sam svaki dan gutala novi bestseler koji sam pronašla na majčinom noćnom ormariću.) Podigla sam pogled. Prašnjavom smeđom stazom prekrivenom borovim iglicama primicala se Jenny Simonson u crvenom, bijelom i plavom kupaćem kostimu. Sva je priroda utihnula pred tim

prizorom. Ptice su zanijemjele. Labudovi na jezeru izvili su nevjerojatno duge vratove da je vide. čak se i motorna pila u daljini ugasila. Promatrala sam veličanstvenu Jenny S. Zlatasto svjetlo kasnog poslijepodneva oko nje se intenzivnije zgusnulo. Njezin se domoljubni badić napinjao kao ni na jednoj drugoj curi. Mišići su joj se zatezali u dugim bedrima. Zatrčala se do kraja mola i skočila u jezero, a jato najada (njezinih prijateljica iz Cedar Rapidsa) zaplivalo joj je u susret. Spustila sam knjigu i promotrila vlastito tijelo. Evo ga, kao i obično: ravna prsa, ništa na bokovima, rašljaste noge osute ugrizima komaraca. Od jezerske vode i sunca koža mi se ljuštila. Prsti su mi se potpuno smežurali. Zahvaljujući staračkoj oronulosti dr. Phila i Tessienoj pretjeranoj sti-dljivosti, stigla sam do puberteta ne znajući što da očekujem. Dr. Philo-bosian i dalje je imao ordinaciju kraj Ženske bolnice, premda je bolnica tad već bila zatvorena. Njegova se praksa znatno izmijenila. Preostalo mu je još nekoliko postarijih pacijenata koji su se, kad su već tako dugo preživjeli uz njegovu pasku, bojali promijeniti liječnika. Ostalo su bile obitelji na socijalnoj pomoći. Ordinaciju je vodila sestra Rosalee. Ona i dr. Phil vjenčali su se godinu dana nakon što su se upoznali na mojem porodu. Sad je ona naručivala pacijente i davala injekcije. Za djetinjstva u sirotinjskom Appalachianu dobro je upoznala vladinu pripomoć i ćarobirala je s formularima za zdravstveno osiguranje. U osamdesetim je godinama dr. Phil počeo slikati. Zidove ordinacije prekrio je, kao u galeriji, debelo namazanim, uskovitlanim uljima na platnu. Nije previše rabio kist, uglavnom paletni nož. A što je slikao? Smirnu? Obalu u svitanje? Stravični požar? Ne. Kao mnogi amateri, dr. Phil je bio uvjeren da je jedini prikladni umjetnički motiv slikoviti krajolik koji nema nikakve veze s onim što je sam doživio. Slikao je morske prizore koje nije nikad vidio i šumske zaselke u kojima nikad nije bio, zaokružene prilikom čovjeka koji sjedi na srušenom deblu i puši lulu. Dr. Philobosian nikad nije govorio o Smirni, a ako bi je tko spomenuo, izlazio je iz sobe. Nikad nije spominjao prvu ženu, ni ubijene sinove i kćeri. Možda je baš zato i preživio. Kako bilo, dr. Phil je već bio fosil. Na mojem sistematskom pregledu 1972. služio se dijagnostičkim metodama koje su bile popularne na medicinskom fakultetu negdje 1910. Recimo, trik u kojem se on pretvara da će me ošamariti kako bi mi provjerio reflekse. Pa auskultacija pomoću vinske čaše. Kad se prignuo da mi posluša srce, pružio mi se pogled iz ptičje perspektive na Galapagos krasti na njegovoj ćeli. (Arhipelag je iz godine u godinu mijenjao položaj, kao kontinent se seleći preko kugle njegove lubanje, ali nikad nije zacijelio.) Dr. Philobosian mirisao je kao stari kauč, na ulje za kosu i prolivenu juhu, na drijemež u svako doba dana. Njegova diploma medicine izgledala je kao da je napisana na pergamentu. Ne bi me začudilo da dr. Phil kao lijek za groznicu propiše pijavice. Sa mnom se ophodio korektno, nikad prijateljski, a svoje je komentare upućivao uglavnom Tessie, koja je sjedila na stolici u kutu. Koje je uspomene, pitam se, dr. Phil izbjegavao ne gledajući u mene? Jesu li nad tim površnim pregledima lebdjeli duhovi levantinskih djevojaka, prizvani krhkošću moje ključne kosti, zviždukanjem u mojim malim, šlajmom ispunjenim plućima? Je li se trudio ne misliti na palače na vodi i razvezane halje, ili je jednostavno bio umoran, star, poluslijep i odviše ponosan da to prizna? Kako god glasio odgovor, godinu za godinom Tessie me odano vodila njemu, da mu se oduži za čin milosrđa u katastrofi koju više nije priznavao. U njegovoj sam čekaonici pri svakom posjetu nalazila isti izlizani primjerak časopisa Highlights. "Možete li pronaći ovo?" glasilo je pitanje u crtanoj zagonetki. I gle, u raširenim granama kestena krili su se nož, pas, riba, starica, svijećnjak - svi zaokruženi mojom vlastitom rukom, drhtavom od boli u upaljenom uhu, godinama i godinama prije. Majka je također izbjegavala sve u vezi s tijelom. Nikad nije otvoreno govorila o seksu. Nikad se nije svlačila preda mnom. Nije voljela proste šale ni golotinju u filmovima. Sto se Miltona tiče, on nije mogao sa svojom curicom razgovarati o tome kako djeca dolaze na svijet, pa mi je u tim godinama preostalo jedino da sve povezem sama. Iz aluzija koje su katkad pobjegle teti Zo u kuhinji, shvatila sam da se ženama nešto događa s vremena na vrijeme, nešto što im nije drago, nešto što muškarci nisu primorani trpjeti (kao ni sve ostalo). Sto god to bilo, činilo mi se na sigurnoj udaljenosti, kao udaja ili porođaj. A onda se jednog

dana u kampu Ponshewaing Rebecca Urbanus popela na stolicu. Rebecca je bila iz Južne Karoline. Imala je pretke robovlasnike i školovan glas. Na plesovima s dečkima iz susjednog kampa mahala je rukom pred licem kao da drži lepezu. Zašto se popela na stolicu? Imali smo priredbu gdje svatko pokazuje što zna. Rebecca Urbanus je možda pjevala ili recitirala poeziju Waltera de la Marea. Sunce je još žarilo visoko na nebu, a njezine kratke hlačice su se bijeljele. A onda odjednom, dok je pjevala (ili recitirala), stražnji joj je dio hlačica potamnio. Isprva je izgledalo kao da je to samo sjena okolnog drveća. Ili nečije ruke koja maše. Ali ne: dok smo tamo sjedile, sve dvanaestogodišnjakinje u majicama kampa i s indijanskim trakama na glavi, vidjele smo ono što Rebecca Urbanus nije vidjela. Dok je njezina gornja polovica izvodila točku na priredbi, donja joj je polovica zasjenila nastup. Mrlja se širila, i bila je crvena. Odgajatelji nisu znali kako točno da reagiraju. Rebecca je pjevala, raširenih ruku. Zavrtjela se na stolici pred publikom koja je sjedila u krugu oko nje: pred nama, koje smo zurile u čudu i prestravljene. Neke su "napredne" djevojke shvatile. Druge, kao ja, pomislile su: ubod nožem, napad medvjeda. U tom času Rebecca Urbanus vidjela je da je gledamo. I sama je spustila pogled. I vrisnula. I pobjegla s pozornice. Vratila sam se iz kampa preplanula i mršavija, s jednom jedinom osvojenom značkom (ironično, za orijentaciju). Ali onu drugu značku, koju je Carol Horning tako ponosno pokazala prvi dan škole, još nisam imala. Moji su osjećaji oko toga bili podvojeni. S jedne strane, ako je suditi prema nezgodi koja se dogodila Rebecci Urbanus, možda je sigurnije ostati kakva jesam. Sto ako se i meni desi nešto slično? Pregledala sam ormar i izbacila sve bijelo. Potpuno sam prestala pjevati. To je izvan kontrole. Nikad se ne zna. Može se desiti bilo kada. Osim što se to meni nikako nije događalo. Postupno sam se, dok su i ostale djevojčice u mojem razredu većinom doživljavale promjene, prestala brinuti o mogućim nezgodama i zabrinula se da zaostajem za drugima, da sam preskočena. Sjedim na satu matematike, negdje u zimi u šestom razredu. Gđica Grotowski, naša mlada profesorica, piše jednadžbu na ploči. Iza nje, sjedeći u drvenim klupama, učenici prate njezin račun, ili drijemaju, ili se udaraju nogama pod klupom. Sivi zimski dan u Michiganu. Trava nalikuje na kositar. Fluorescentna svjetla nad našim glavama trude se raspršiti sumračno godišnje doba. Slika velikog matematičara Ramanu-jana (za kojeg smo mi cure prvo mislile da je dečko gđice Grotowski iz inozemstva) visi na zidu. Zrak je zagušljiv onako kako zagušljiv može biti samo u školi. A iza leđa profesorice, u našim klupama, mi letimo kroz vrijeme. Tridesetero djece u šest urednih redova juri brzinom koju ne možemo pratiti. Dok gđica Grotowski ispisuje jednadžbe na ploči, moje kolegice i kolege se mijenjaju. Bedra Jane Blunt, recimo, kao da su svakog tjedna sve izduljenija. Džemper joj se napinje na grudima. Onda jednog dana Beverlv Maas, koja sjedi kraj mene, diže ruku i vidim joj tamni dio pod pazuhom: komadić kože obrastao svijetlo smeđim dlačicama. Kad se to pojavilo? Jučer? Prekjučer? Jednadžbe kroz godinu postaju sve dulje i dulje, sve složenije, i možda je to zbog svih tih brojeva ili tablica množenja; učimo kvantificirati velike zbrojeve dok, uz novu matematiku, tijela dolaze do neočekivanih rješenja. Peteru Quailu glas se od prošlog mjeseca spustio dvije oktave, a on to ne primjećuje. Zašto ne? Prebrzo leti. Dečkima rastu malje nad gornjom usnicom. čela i nosevi osipaju se bubuljicama. I najspektakularnije od svega, djevojčice postaju žene. Ne mentalno pa čak ni emocionalno, nego tjelesno. Priroda obavlja pripreme. Dospijevaju rokovi ukodirani u vrstu. Samo je Calliope, u drugom redu, nepomična, njezina klupa kao da se zaglavila tako da jedino ona primjećuje prave razmjere metamorfoza oko sebe. Dok rješava zadatke, svjesna je torbice Tricie Lamb na podu kraj klupe, tampona koji je tog jutra na tren spazila u njoj - kako se on točno upotrebljava? - i koga to da pita? I dalje zgodna, Calliope ubrzo shvaća da je najniža djevojka u razredu. Pušta da joj padne gumica. Nijedan dečko je ne podiže. U božičnoj predstavi ne glumi Mariju kao proteklih godina nego patuljka.. .Ali nada umire posljednja, zar ne?... jer klupe lete, dan za danom; postrojeni kao u avionskoj eskadrili, učenici tutnje i grme kroz vrijeme, tako da Calliope jednog dana podiže pogled sa svojeg tintom umrljanog papira i vidi da je proljeće, cvijeće pupa, forzicija se rascvala, jasenovi zazelenjeli; na odmoru se dečki i cure drže za ruke, katkad se ljube

iza drveća, a Calliope se osjeća izigranom, prevarenom. "Sjećaš me se?" kaže prirodi. "Ja čekam. Još sam tu." Kao i Desdemona. U travnju 1972. njezina molba da se pridruži svojem suprugu na nebu još se probijala kroz golemu nebesku birokraciju. Iako je Desdemona bila zdrava kao dren kad je legla u krevet, tjedni, mjeseci i napokon godine neaktivnosti, spojeni s njezinom iznimnom snažnom voljom da se dokrajči, nagradili su je medicinskom enciklopedijom boljki. U godinama što ih je provela prikovana za postelju, Desdemona je imala tekućinu u plućima; lumbago; bursitis; napad eklampsije, koji je nastupio pola stoljeća kasnije nego što je etiološki normalno i potom se jednako tajanstveno povukao, na Desdemoninu žalost; žestok osip herpesa zostera od kojeg su joj rebra i leđa poprimila boju i teksturu zrelih jagoda i pekli kao da je bodu električnim štapom za stoku; devetnaest prehlada; jednotjednu upalu pluća, koju su figurativno opisali kao "hodajuću"; čireve na želucu; psihosomatske katarakte, koji su joj mutili vid na godišnjicu muževe smrti i koje je uglavnom isplakala; i Dupuvtrenovu kontrakciju pri kojoj su joj upaljeni ligamenti u ruci bolno zgrčili palac i tri prsta tako da su se stisnuli uz dlan, a srednji je prst ostao podignut u opscenoj gesti. Jedan je liječnik uključio Desdemonu u studiju dugoživosti. Pisao je članak za neki medicinski časopis o "mediteranskoj prehrani". S tim je ciljem rešetao Desdemonu pitanjima o kuhinji njezine domovine. Koliko je jogurta konzumirala kao mala? Koliko maslinovog ulja? češnjaka? Odgovarala je na svaki njegov upit jer je mislila kako njegovo zanimanje pokazuje da napokon nešto organski s njom nije u redu, i jer nikad nije propuštala priliku da prošeće postajama svojeg djetinjstva. Liječnik se zvao Miiller. Podrijetlom Nijemac, odrekao se svoje rase što se kuhinje tiče. S poslijeratnim osjećajem krivnje, ocrnio je bratvuršt, knedle od kruha i ajngemahtes kao jela koja graniče s otrovom. To su Hitleri hrane. Umjesto toga našu je grčku prehranu - naše patlidžane koji plivaju u umaku od rajčice, naše salate od krastavaca i namaze od ikre, naše pilafe, grožđice i smokve smatrao potencijalno ljekovitim, čudesnim preparatima koji daju život, čiste arterije, izglađuju kožu. I činilo se da dr. Miiller govori istinu: iako su mu bile samo četrdeset dvije godine, lice mu je bilo naborano, ovješenih laloka, dok je moj otac, u četrdeset osmoj godini, unatoč podočnjacima boje kave, još posjedovao neizbrazdanu maslinastu put i gustu, sjajnu, crnu kosu. Nisu onaj preparat za rast kose zabadava zvali "Grčka formula". To je u našoj hrani! Pravi pravcati izvor mladosti u našim dolmama i tara-masalatama, pa čak i u baklavama koje ne sadrže grešni rafinirani šećer, nego samo med. Dr. Miiller pokazao nam je grafikone koje je izradio, s imenima i datumima rođenja Talijana, Grka i jednog Bugarina nastanjenih u području Detroita, i vidjeli smo kako se naša kandidatkinja Desdemona Stephanides, devedeset dvije godine - dobro drži među ostalima. U odnosu na Poljake koje je dokrajčila kielbasa, ili Belgijance koje je pomeo pomfrit, ili Anglosaksonce desetkovane desertima, ili Španjolce slomljene salamama, naša se grčka iscrtana linija nastavljala dok su njihove nestajale u šumi putanja usmjerenih nadolje. Tko zna? Kao narod, proteklih se nekoliko milenija nismo imali bogzna čime ponositi. Stoga je vjerojatno shvatljivo da smo za posjeta dr. Miillera propustili spomenuti zabrinjavajuću anomaliju Leftvjevih opetovanih moždanih udara. Nismo htjeli iskriviti grafikon novim podatcima, pa nismo napomenuli da je Desdemoni zapravo sedamdeset i jedna, a ne devedeset i jedna godina, i da ona uvijek brka sedmice i devetke. Nismo spomenuli ni njezine tete, Taliju i Viktoriju, koje su obje umrle mlade od raka dojke; i prešutjeli smo visoki tlak koji je naprezao vene ispod Miltonove glatke, mladolike vanjštine. Nismo to mogli spomenuti. Nismo htjeli izgubiti od Talijana niti od onog jednog Bugarina. A dr. Miiller, zaokupljen svojim istraživanjem, nije primijetio izlog opreme pogrebničkih poduzeća kraj Desdemonina kreveta, fotografiju pokojnog muža uz fotografiju njegova groba, obilje parafernalija udovice napuštene na zemlji. Ne pripadnice skupine besmrtnika s Olimpa. Jednostavno jedine koja je preživjela. U međuvremenu je napetost između mene i majke rasla. "Nemoj se smijati!" "Oprosti, dušo. Ali gledaj, ti nemaš ništa što bi... što bi..." "Mama!" ". ..što bi ga držalo."

Uvrijeđeni vrisak. Dvanaestogodišnje noge trče uz stube, dok Tessie dovikuje, "Ne dramatiziraj toliko, Callie. Kupit ćemo ti grudnjak ako baš hoćeš." Gore, u svojoj sobi, zaključala sam vrata i zadigla majicu pred ogledalom da vidim\.. kako je mama u pravu. Ništa! Baš ništa što bi ga držalo. Briznula samu plač od nemoći i bijesa. Kasnije tog dana, kad sam najzad sišla na večeru, osvetila sam se jedino kako sam mogla. "Što je? Nisi gladna?" "Hoću normalnu hranu." "Kako to misliš, normalnu hranu?" "Američku hranu." "Moram kuhati ono što yiayia voli." "A što je s onim što ja volim?" "Pa ti voliš spanikopitu. Uvijek si voljela spanikopitu." "E, više je ne volim." "Onda dobro. Nemoj jesti. Gladuj ako hoćeš. Ako ti se ne sviđa što ti dajemo, možeš samo sjediti za stolom i čekati dok mi ne pojedemo." Suočena s dokazima u ogledalu, ismijana od vlastite majke, okružena školskim kolegicama koje se razvijaju, došla sam do užasnog zaključka. Povjerovala sam da mediteranska prehrana koja održava baku na životu protiv njezine volje ujedno zlokobno koči moje sazrijevanje. Zvučalo je logično da maslinovo ulje koje je Tessie polijevala po svemu ima tajanstvenu moć da zaustavi tjelesni sat, dok um, otporan na ulje za kuhanje, ide dalje. Zato je Desdemona osjećala očaj i umor osobe od devedeset godina, ali arterije su joj bile kao u pedesetogodišnjakinje. Je li moguće, pitala sam se, da su omega 3 masne kiseline i tri vrste povrća za svaki obrok odgovorni za kašnjenje moje spolne zrelosti? Usporava li jogurt za doručak razvoj mojih grudi? Moguće je. "Sto je, Cal?" pitao me Milton, čitajući večernje novine uz jelo. "Ne želiš doživjeti stotu?" "Ne ako stalno moram jesti ovo." Ali sad je Tessie puknula. Tessie, koja je gotovo dvije godine brinula za staru damu koja ne želi ustati iz kreveta. Tessie, čiji je muž bio zaljubljen u hrenovke više nego u nju. Tessie, koja je potajno nadzirala pražnjenje crijeva svoje djece i tako, naravno, točno znala kako im masna američka hrana može poremetiti probavu. "Ti ne ideš u dućan", suzno je rekla. "Ti ne vidiš ono što ja vidim. Kad si posljednji put bila u ljekarni, gospodična Normalna? Znaš čega su tamo pune police? Lak-sativa! Kad god odem u ljekarnu, netko prije mene kupuje Dulkolaks. I ne samo jednu kutiju. Kupuju to na lopate." "Samo stari ljudi." "Ne samo stari. Vidim da ih kupuju i mlade mame. I tinejdžeri. Hoćeš da ti nešto otkrijem? Ova cijela zemlja ne može obaviti veliku nuždu." "Ma daj, baš sad imam apetit." "Je li to zbog grudnjaka, Callie? Jer ako je, rekla sam ti -" "Mama!" Ali prekasno. "Kakvog grudnjaka?" upitao je Bankrot. A onda se osmjehnuo: "Veliko slano jezero misli da treba grudnjak?" "Začepi." "čekaj malo. Valjda su mi naočale prljave. Daj da očistim stakla. Aha, sad je bolje. Da vidimo -" "Začepi!" "Ne, ne bih rekao da je Veliko slano jezero doživjelu neku geološku -" "No, ali tvoje lice je, pristavi!" "Još je ravno kao uvijek. Idealno za mjerenje brzine." Ali onda je Milton podviknuo, "K vragu i sve!" - i oboje nas nadglasao. Mislili smo da mu je dognjavilo naše bockanje. "Taj prokleti sudac!" Nije gledao nas. Zurio je u naslovnicu Detroit Newsa. Pocrvenio je, a onda - od onog visokog tlaka koji nismo spomenuli - poprimio gotovo ljubičastu boju.

To jutro sudac Roth je na saveznom okružnom sudu smislio lukav način kako da desegregira škole. Ako u Detroitu nema dovoljno bijelih učenika za sve škole, dovest će ih iz nekog drugog mjesta. Sudac Roth proglasio se nadležnim za cijelo "gradsko područje". Nadležnim nad gradom Detroitom i pedeset tri predgrađa koja ga okružuju. Uključivši Grosse Pointe. "Tek što smo vas djecu izvukli iz one vražje rupe", vikao je Milton, "taj vas prokleti Roth hoće poslati natrag!" Gorske kune Za one koji su se tek sad uključili, u tijeku je senzacionalna utakmica hokeja na travi! Završne sekunde posljednjeg susreta sezone između dva ljuta protivnika, Osica iz BSCD i Gorskih kuna iz B&I. Rezultat je izjednačenih 4:4. Borba prsa o prsa na sredini terena i.. .lopta za Osice! Chamberlain manevrira, dodaje O'Rourkeovoj na krilu. O'Rourke čini fintu da ide lijevo, ide desno... prelazi jednu Kunu, prelazi drugu... i sad dodaje preko terena Amigliato! Evo, Be-cky Amigliato dolazi s boka! Još deset sekundi, još devet! Na golu za Gorske kune brani Stephanidesova i - o joj joj, ona ne vidi da se Amigliato približava! Koga vraga to?... Pa ljudi, ona gleda u list! Callie Stephanides divi se prekrasnom, vatrenocrvenom jesenskom listu, ali kakav je trenutak odabrala! Evo, Amigliato je tu! Pet sekundi! četiri sekunde! To je to, sad se odlučuje prvenstvo srednjih škola - ali samo malo... Stephanides je čula korake. Podiže pogled... a Amigliato puca! Auuu, loptica leti kao metak! Para zrakom tako da se čak i tu u komen-tatorskoj kabini sve trese. Juri ravno Stephanidesovoj u glavu! Ona pušta list! I gleda... gleda... ma ljudi, bolje da ovo ne vidite..." Je li istina da nam trenutak prije smrti (od lopte u hokeju na travi ili od čega drugog) cijeli život proleti pred očima? Možda ne baš cijeli život, nego samo dijelovi. Kad me lopta Becky Amigliato tog jesenskog dana pogodila u lice, kroz svijest koja će se možda uskoro ugasiti titravo su mi se odvrtjeli događaji prošlih pola godine. Prije svega, naš Cadillac - tada već zlatni model Fleetwood - kako se ljetos uspinje prema djevojačkoj školi Baker & Inglis. Na stražnjem sjedalu, jedna vrlo nesretna dvanaestogodišnja djevojčica, ja, koju su primorali da ide na razgovor. "Neću u žensku školu", žalim se ja. "Radije bih da me voze autobusom u koju god već školu treba." A onda drugi auto dolazi po mene, u rujnu, prvog dana sedmog razreda. Prije sam u osnovnu školu Tromblev uvijek išla pješke, ali privatna gimnazija donijela je niz promjena: novu školsku uniformu, na primjer, s grbom i škotskim uzorkom. Osim toga: prijevoz do škole, svijetlozeleni karavan koji vozi gospođa po imenu Drexel. Kosa joj je masna, prorijeđena. Nad gornjom joj se usnicom, kao primjer nagovještaja koji ću naučiti definirati na satu engleskoga u sljedećoj godini, naziru brkovi. A onda, nekoliko tjedana poslije, karavan vozi ulicama. Gledam kroz prozor dok se iz cigarete gđe Drexel odmata konop dima. Ulazimo u srce Grosse Pointea. Prolazimo kraj dugačkih kolnih prilaza iza zaključanih vrata, prilaza kakvi moju obitelj obavezno ispunjavaju divljenjem i strahopoštovanjem. Ali sad gđa Drexel zakreće na te kolne prilaze. (Jer moje nove kolegice iz škole stanuju na kraju tih prilaza.) Auto brunda pored ukrasnih živica i ispod lukova obrezanog grmlja da stignemo do samostojećih kuća s pogledom na jezero pred kojima čekaju djevojke s torbama, vrlo uspravnog držanja. Nose istu uniformu kao i ja, ali na njima izgleda nekako drukčije, urednije, štosnije. Povremeno se u prizoru pojavljuje i pokoja majka s dotjeranom frizurom dok reže ružu iz vrta. A onda, dva mjeseca poslije, krajem prvog polugodišta, karavan se penje uzbrdicom prema mojoj ne više sasvim novoj školi. Auto je pun djevojaka. Gđa Drexel pali još jednu cigaretu. Prilazi pločniku da parkira i priprema se baciti na nas kletvu. Vrteći glavom nad pogledom koji se stere pred nama - na brežuljkasti, zeleni školski teren i jezero u daljini - kaže, "Cure moje, sad je vrijeme da uživate. Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba." (S dvanaest godina gadilo mi se što govori takve stvari. Nešto gore nisam mogla zamisliti. Ali možda sam i zbog nekih drugih promjena koje su nastupile te godine slutila da se sretno razdoblje mojeg djetinjstva bliži kraju.) Sto mi je još proletjelo kroz glavu kad me lopta pogodila? Sve što simbolizira loptica hokeja na

travi. Hokej na travi, novoengleska igra koja potječe iz stare Engleske, kao i sve ostalo u našoj školi. Školska zgrada s dugim hodnicima koji odjekuju i vonjaju na crkvu, s prozorima na kojima su stakla obrubljena olovom i sa sablasnim polumrakom. Latinske početnice boje zobene kaše. Poslijepodnevni čaj. Smiješni starinski nakloni naše teniske ekipe. Tvid kostimi naših profesorica kao i nastavni program koji^je, helenistički, bajronovski, počinjao s Homerom, a onda skakao ravno na Chaucera nakon kojeg su slijedili Shake-speare, Donne, Swift, Wordsworth, Dickens, Tennvson i E. M. Forster. Povežite sami. Gospođica Baker i gospođica Inglis osnovale su školu još davne 1911. kako bi, riječima statuta, "naobražavale djevojke u društvenim i prirodnim predmetima i njegovale u njima ljubav prema učenju, skromno držanje, milinu ćudi i, nadasve, zanimanje za građanske dužnosti". Dvije su žene živjele zajedno na rubu školskog terena u "Sjenici", kućici sa slamnatim krovom koja je u školskoj mitologiji zauzimala mjesto ravno onom Lincolnove brvnare u nacionalnoj legendi. Učenice petog razreda svakog su proljeća vodili onamo na razgledavanje. Prolazile su u povorci kraj dvije samačke spavaće sobe (što je možda samo njih moglo zavarati), pisaćih stolova utemeljiteljica na kojima su još ležala nalivpera i slatkiši od likoricija, i gramofona na kojem su slušale Sousine koračnice. Duhovi gđice Baker i gđice Inglis i dalje su obitavali u školi, uz njihova materijalna poprsja i portrete. Kip u dvorištu prikazivao je učiteljice s naočalama u razigranom, proljetnom raspoloženju, gđicu Baker kako papinskim pokretom blagoslivlja zrak, dok se gđica Inglis (uvijek dolje) okreće da vidi što joj kolegica pokazuje. Mekani šešir obješena oboda skriva nelijepe crte gđice Inglis. U jedinom avangardnom elementu rada, iz glave gđice Baker uzdiže se debela žica na vrhu koje lebdi začudni predmet: kolibrić. .. .Sve mi je to u misli dozvala hokejska loptica koja je šibala kroz zrak. Ali bilo je tu još nešto, nešto osobnije, što je objašnjavalo zašto sam baš ja meta lopte. Kako to da je Calliope golman? Zašto je natovarena maskom za lice i štitnicima? Zašto se trenerica Stork derala na nju da obrani gol? Da odgovorim jednostavno: sportovi mi baš nisu išli. Odbojka, košarka, tenis: u svima sam bila beznadna. U hokeju na travi još gora. Nisam se mogla naučiti na smiješne male palice ni na nebuloznu europsku strategiju. U nedostatku igrača, trenerica Stork stavila me na gol i nadala se najboljem. Ali, najbolje se rijetko događalo. Ne pokazujući ni trunka timskog duha, neke su Gorske kune tvrdile da sam cijepljena od kooordinacije. Je li ta optužba bila utemeljena? Postoji li veza između mojeg današnjeg uredskog posla i manjka tjelesne spretnosti? Neću odgovoriti. Ali u svoju obranu ću reći da nijedna od mojih sportskijih suigračica nije obitavala u tako problematičnom tijelu. One nisu, kao ja, imale dva testisa koji su mi se ilegalno uselili u ingvinalne kanale. Bez moga znanja, ti su se anarhisti nastanili kao skvoteri u mojem abdomenu i čak su se prikopčali na komunalije. čim sam nezgodno prekrižila noge ili napravila prenagli pokret, u preponama me probadala grčevita bol. Na igralištu za hokej znala sam se presavinuti od boli, očiju punih suza, a trenerica Stork samo bi me pljesnula po stražnjici. "To je samo grč, Stephanides. Trči pa će proći." (I sad me, dok sam krenula blokirati udarac, prostrijelila takva bol. Unutra me zašarafilo i eksplodiralo u erupciji lave boli. Zgrčila sam se i spotaknula preko golmanske palice. A onda sam se prevrnula i pala...) Ali još ima vremena da se zabilježi nekoliko tjelesnih promjena. Na početku sedmog razreda dobila sam dvostruki aparatić za zube. Gornju i donju čeljust sad su mi povezivale gumene trake. činilo mi se da mi je vilica na oprugama, kao kod trbuhozborčeve lutke. Svake večeri prije spavanja revno sam na glavu navlačila svoju srednjovjekovnu opremu. Ali u tami, dok su mi se zubi polako pod prisilom ravnali, ostatak lica počeo je popuštati jačoj, genetskoj predispoziciji prema nepravilnosti. Da parafraziram Nietzschea, postoje dva tipa Grka: apolonski i dionizijski. Rodila sam se kao apolonski tip, zlatoputa djevojčica lica okružena uvojcima. Ali kad sam se približila trinaestoj godini, u moje se crte uvukao dionizijski element. Nos mi se, prvo nježno, a onda ne više tako nježno, izvio u orlovski luk. I obrve su mi se nakostriješile i izvile se u luk. Nešto zlosutno, podmuklo, doslovce "satirski" uvuklo mi se u izraz. I tako je posljednje što hokejska loptica (sad sve bliža, neće više trpjeti ekspoziciju) - posljednje što

hokejska loptica simbolizira jest Vrijeme samo, njegova nezaustavljivost, način na koji smo prikovani za naša tijela, koja su prikovana za Vrijeme. Hokejska loptica fijukala je naprijed. Pogodila me bočno u štitnik za lice i odbila se u središte mreže. Izgubili smo. Osice su slavile. Osramoćena kao i uvijek, krenula sam prema svlačionicama u gimnastičkoj dvorani. Sa štitnikom pod rukom, popela sam se iz zelene zdjele hokejskog terena koji je nalikovao kazalištu pod vedrim nebom. Malim sam koracima prešla šljunčanu stazu koja je vodila do škole. U daljini, niz brijeg i preko ceste, pružalo se jezero St. Clair gdje je moj djed Jimmy Zizmo odglumio smrt. Jezero se zimi i dalje zamrzavalo, ali više preko njega nisu u automobilima vozili krijumčari alkohola. Izgubilo je glamuroznu vezu s kriminalom i postalo, kao i sve ostalo, malograđansko. Kroz transportni kanal i dalje su teglili teretni brodovi, ali većinom su se vidjele privatne jahte, Chris-Craft, Santana, Flving Dutchman, 470. Za sunčanih dana jezero je još uspijevalo biti plavo. Uglavnom je, međutim, imalo boju hladne kašaste juhe od graška. Ali ja nisam mislila o tome. Odmjeravala sam korake i hodala najpo-laganije što mogu. Gledala sam u vrata gimnastičke dvorane s izrazom opreza i tjeskobe. Jer sad, kad je za sve ostale igra završila, za mene je počinjala. Dok su moje suigračice hvatale zrak poslije napora, ja sam se tek psihički pripremala. Morala sam reagirati gipko, s brzim, sportskim tajmingom. Morala sam uz teren svojeg bića bodriti, "Glavu gore, Stephanides!" Morala sam biti trener, igračka zvijezda i navijačica, sve u jednom. Jer unatoč dionizijskom raskalašju koje mi se razmahalo po tijelu (u zubima u kojima mi je tuklo od boli, u divljoj raspuštenosti mojeg nosa), nije se baš sve na meni promijenilo. Godinu i pol nakon što je Carol Horning došla u školu s novim novcatim grudima, kod mene ih nije bilo ni u tragovima. Grudnjak koji sam napokon izmolila od Tessie i dalje je, kao viša fizika, samo teoretski služio nekoj svrsi. Nema grudi. Ni menstruacije. Cijeli sam šesti razred čekala, i cijelo ljeto poslije šestog razreda. Sad sam išla u sedmi razred i još sam čekala. Bilo je znakova koji su davali nade. Tu i tamo bradavice su mi zabridjele. Kad sam ih oprezno dotaknula, napipala bih oblutak ispod ružičaste, mekane kože. Uvijek bih se ponadala da je to početak nečega. Mislila sam da se razvijam. Ali svaki put iznova nabreklina je splasnula, bol je nestala, i dogodilo se nije ništa. Od svega na što sam se morala naviknuti u novoj školi, najteže mi je stoga padala svlačionica. čak i sad, kad je sezona završila, trenerica Stork stajala je kraj vrata i graktala, "Okej, moje dame, pod tuš! Ajmo! Tri četiri!" Vidjela me da dolazim i uspjela se osmjehnuti. "Trudila si se", rekla je i dodala mi ručnik. Hijerarhija postoji svuda, ali posebno u svlačionicama. Močvarasta vlaga, golotinja, kao da se vraćamo u uvjete prvobitnog života. Dopustite da vam predstavim kratku taksonomiju naše svlačionice. Najbliže tuševima smjestile su se Narukvice s privjescima. Dok sam prolazila kraj njih, bacila sam pogled u hodnik obavijen parom i vidjela ih kako izvode svoje ozbiljne, ženstvene kretnje. Jedna se Narukvica pognula duboko naprijed i omotala ručnik oko mokre kose. Naglo se uspravila i jednim ga potezom stisnula u turban. Kraj nje se druga Narukvica zagledala u daljinu praznim plavim očima i pritom pomazivala tijelo hidratantnim losionom. Treća je Narukvica prinijela bocu vode usnicama, istežući dugačku stapku vrata. Nisam htjela zuriti u njih, skrenula sam pogled, ali i dalje sam čula zvukove koje su proizvodile dok su se odijevale. Kroz šuštanje tuševa i šljapkanje tabana po pločicama, do ušiju mi je dopirao visoki, tanki cilik, zvuk gotovo nalik kuckanju šampanjskim čašama u zdravici. Sto je to bilo? Ne možete pogoditi? S tankih zapešća tih djevojaka visjeli su sićušni srebrni privjesci i zveckali udarajući jedan u drugi. Bila je to zvonjava sitnih teniskih reketa koji udaraju u sićušne skije, minijaturnih Eiffelovih tornjeva o centimetar visoke balerine na vršcima prstiju. Bio je to zvuk Tiffanvjevih žaba i kitova koji zajedno ciliču; psića koji zveckaju o mačkice, tuljana s loptama na nosu koji udaraju o majmunčiće s harmonikama, kriški sira koje odzvanjaju o lica klauna, jagoda koje brenče s tintarnicama, malih srca za Valentinovo koja lupkaju o zvonca obješena o vrat švicarskih krava. Usred sveg tog milozvučnog cilikanja, jedna je djevojka pružala zglob prema prijateljicama kao dama koja nekom preporuča parfem. Otac joj se upravo vratio s poslovnog putovanja i donio joj najnoviji dar.

Narukvice s privjescima: one su bile zakon u mojoj novoj školi. Išle su u Baker & Inglis od vrtića. Od jaslica! Stanovale su kraj vode i odrasle su, kao i svi na Grosse Pointeu, pretvarajući se da naše plitko jezero uopće nije jezero nego ocean. Atlantski ocean. Da, to je bila tajna želja Narukvica s privjescima i njihovih roditelja, da ne budu sa Srednjeg Zapada, nego s Istočne obale, da se odijevaju i govore ne otvarajući usta kao oni s Istoka, da ljetuju na Martha's Vinevard, da za Istočnu obalu kažu "dolje", kao da je vrijeme koje provode u Michiganu samo kratki izlet od kuće. Sto da kažem o mojim dobro odgojenim kolegicama prćastih noseva i pozamašnih zaklada? Podrijetlom od loze marljivih, štedljivih industrijalaca (dvije djevojke iz mog razreda imale su ista prezimena kao američki proizvođači automobila), jesu li pokazivale sklonosti za matematiku ili prirodne znanosti? Jesu li iskazivale mehaničku dovitljivost? Ili predanost protestantskoj radnoj etici? Jednom riječju: ne. Nema uvjerljivijeg dokaza protiv genetičkog determinizma od djece bogataša. Narukvice s privjescima nisu učile. Nikad nisu dizale ruku u razredu. Sjedile su u zadnjim redovima, bezvoljno, i svaki dan išle kući noseći bilježnice kao rekvizite. (Ali možda su Narukvice s privjescima znale više 0 životu od mene. Od ranog su doba znale kako malo svijet polaže na knjige pa nisu na njih gubile vrijeme. Dok ja, čak i sad, uporno i dalje vjerujem da ti crni znakovi na bijelom papiru sadrže najveće značenje 1 da ću, nastavim li pisati, možda uhvatiti dugu svijesti u staklenku. Jedina zaklada koju imam je ova priča i, za razliku od sparnih bijelih protestanata, načeo sam glavnicu i potrošit ću sve...) Prolazeći kraj njihovih ormarića u svlačionici u sedmom razredu, nisam toga svega bila svjesna. Sad gledam unatrag (kako me potiče dr. Luče) da točno razaberem što je osjećala 12-godišnja Calliope dok je gledala kako se Narukvice s privjescima presvlače u zaparenom svjetlu. Je li je prožeo srh uzbuđenja? Je li puteno reagirala ispod golmanskih štitnika? Trudim se sjetiti, ali vraća mi se tek klupko emocija: zavist, dakako, ali i prezir. Osjećaj manje vrijednosti i nadmoći u isti mah. A iznad svega, panika. Djevojke su preda mnom ulazile i izlazile iz tuševa. Bljeskovi golotinje vriskali su u upozorenju. Prije samo godinu ili tako nekako, te iste djevojke bile su porculanske figurice, oprezno umakale nožne prste u dezinfekcijsko sredstvo na javnom bazenu. Sad su se pretvorile u veličanstvene stvorove. Krećući se kroz vlažni zrak, osjećala sam se kao ronilac. Odgurivala sam se teškim, pojastučenim nogama i kroz golmansku zaštitnu masku buljila u čudesan podvodni svijet posvuda oko sebe. Morske su vlasulje izniknule mojim kolegicama među nogama. Bilo ih je svih boja, crnih, smeđih, električno žutih, žarko crvenih. Iznad toga grudi su im poskakivale poput meduza, u mekom pulsiranju, s ružičastim vršcima koji kao da će pecnuti. Sve je lelujalo u struji, hranilo se mikroskopskim planktonima, i svake minute bujalo i raslo. Usplahirene, punašne djevojke nalikovale su morskim lavovima što vrebaju iz dubina. Površina mora je zrcalo u kojem se prelamaju divergentni evolucijski putevi. Iznad nje, stvorenja iz zraka; ispod nje, stvorovi iz vode. Jedan planet, dva svijeta. Moje kolegice njihova osobna raskoš nije zapanjivala ništa više no škarpinu njezine bodlje. Kao da su druga vrsta. Kao da posjeduju mirisne žlijezde ili tobolce, prilagodbe za plodnost, za razmnožavanje u divljini, koje nemaju nikakve veze sa mnom, mršavom, bezdlakom, pripitomljenom mnom. Zurila sam kraj njih u očaju, a u ušima mi je zvonio njihov žamor. Iza Narukvica s privjescima, ušla sam u područje Ziherica na škotskim suknjama. Najbrojnije koljeno u našoj svlačionskoj klasifikaciji, Ziherice na suknjama zauzimale su tri reda ormarića. Eno ih tamo, debele i mršave, blijede i pjegave, nespretno navlače čarape ili natežu neprivlačno donje rublje. One su poput ziherica koje nam drže krajeve škotske suknje zajedno, neupadljive, dosadne, ali na svoj način nužne. Ne sjećam se kako se zvala niti jedna od njih. Pored Narukvica s privjescima, kroz Ziherice, Calliope je odšepe-sala sve dublje u svlačionicu. Sve do tamo gdje su pločice napukle, a žbuka požutjela, pod treperava svjetla, uz umivaonik s prethistorijskim komadom žvakaće gume u odljevu, žurila sam onamo gdje pripadam, do moje niše u lokalnom staništu. Te godine nisu se samo za mene promijenile okolnosti. Zastrašujuća ideja prevoženja djece

autobusom natjerala je i druge roditelje da potraže privatne škole. Baker & Inglis, s impresivnom opremom i terenima, ali slabim financijama, nije se opirala porastu broja upisanih učenica. I tako smo u jesen 1972. stigle mi (na ovoj udaljenosti od tuševa para se razišla i jasno vidim svoje stare prijateljice): Reetika Churaswami, s golemim žutim očima i strukom kao u vrapčića; Joanne Maria Barbara Peracchio, s operiranom cotavom nogom i (mora se priznati) vezama s rasističkim Društvom Johna Bircha; Norma Abdow, čiji je otac otišao na hadž i nikad se više nije vratio; Tina Kubek, koja je vukla korijene iz češke; i Linda Ramirez, napola Španjolka, napola Filipinka, koja mirno stoji i čeka da joj se naočale odmagle. Doseljenice, tako su nas zvali, ali tko to nije bio, kad se bolje pogleda? Nisu li i Narukvice s privjescima isto tako pripadale nekoj doseljenoj etničkoj skupini? Nisu li i one imale čudne rituale i hranu? Ili svoj posebni plemenski jezik? Govorile su "degute" za nešto odvratno, "nečuveno" za čudno. Jele su sasvim male sendviče od bijelog kruha bez kore - sendviče s krastavcima, majonezom i nečim što su zvale "potočarka". Dok nismo došle u Baker & Inglis, moje prijateljice i ja osjećale smo se potpuno kao Amerikanke. Ali sad su nam podignuti nosevi Narukvica nagovijestili da postoji još jedna Amerika u koju mi nikad nećemo imati pristup. Odjednom Amerika više nisu bili hamburgeri i frizirani motori. Amerika su bili Mayflower i Plvmouth Rock. Nešto što se dogodilo na dvije minute prije četiristo godina, umjesto svega što se dogodilo od onda. Umjesto svega što se događa sad! Dovoljno je reći da su u sedmom razredu Calliope uvrstili među nove učenice, koje su je prihvatile i sprijateljile se s njom. Kad sam otvorila svoj ormarić, prijateljice ništa nisu rekle o mojim šupljim rukama na golu. Umjesto toga Reetika je ljubazno skrenula razgovor na test iz matematike koji ćemo uskoro pisati. Joanne Maria Barbara Peracchio polako je gulila dokoljenku s noge. Od korekcijskog kirurškog zahvata desni joj je zglob ostao tanak poput drška metle. Kad god sam ga vidjela, lakše sam se mirila sama sa sobom. Norma Abdow otvorila je svoj ormarić, zavirila unutra i viknula "Gnjus!" Odugovlačila sam, odvezujući štitnike. S obje strane, moje prijateljice su svlačile odjeću brzim, drhtavim pokretima. Zamotale su se u ručnike. "Škvadro?" pitala je Linda Ramirez. "Mogu posuditi malo šampona?" "Samo ako me služiš sutra za ručkom." "Ne dolazi u obzir!" "Onda ništa od šampona." "Dobro, dobro." "Što dobro?" "Dobro, vaša visosti!" Sačekala sam da sve odu i tek se onda svukla. Prvo sam svukla doko-ljenke. Zavukla sam ruke pod hokejsku majicu i skinula kratke hlačice. Zamotala sam ručnik oko struka, a onda otkopčala gumbe na ramenu majice i prevukla je preko glave. Ostala sam u ručniku i donjoj majici dugih rukava. Sad je slijedio teški dio. Moj je grudnjak bio broj 1 A. Imao je sitnu ružicu između košarica i etiketu s natpisom "Young Miss by Olga". (Tessie me nagovarala da uzmem obični prvi grudnjak, mekani, bez košarica, ali ja sam htjela isti grudnjak kakav su nosile moje prijateljice i po mogućnosti podstavljen.) Sad sam obavila taj odjevni predmet oko struka, zakopčala ga kopčama naprijed i zarotirala u pravi položaj. Onda sam izvukla ruke iz rukava, jednu po jednu, tako da mi je majica visjela s ramena kao plašt. Ispod majice nategnula sam grudnjak prema gore, uz prsni koš, sve dok nisam uspjela provući ruke kroz bretele. Kad sam to obavila, navukla sam škotsku suknju ispod ručnika, svukla majicu, obukla bluzu i bacila ručnik. Niti jednu sekundu nisam bila gola. Mojoj je lukavosti svjedočila samo maskota naše škole. Na zidu iza mene izblijedjela je zastavica objavljivala "Državno prvenstvo u hokeju na travi 1955." Ispod toga, u svojoj uobičajenoj nehajnoj pozi, stajala je gorska kuna škole Baker & Inglis. Bistrih okica, oštrih zubića i zašiljene njuškice, naslonila se na palicu za hokej, desne noge prekrižene preko lijevog zgloba. Imala je na sebi plavu majicu s crvenim rubom. Crvenu je vrpcu nategnula između dlakavih ušica. Teško je bilo odrediti smije li se ili kezi zube. Bilo je nečeg od tvrdoglavosti Yaleovog buldoga u našoj proždrljivoj kuni, ali i neke elegancije. Gorska kuna nije samo igrala na pobjedu. Igrala je i zato da zadrži vitku liniju. Stala sam uz vodu za piće i pritisnula prstom rupicu tako da je voda štrcnula visoko u zrak. Stavila sam glavu pod mlaz. Trenerica Stork uvijek nam je opipala kosu prije nego što bi nam dopustila da odemo, da provjeri je li mokra. Iste godine kad su mene poslali u privatnu školu, Bankrot je otišao na studij. Premda ga nije dohvatila duga ruka suca Rotha, hvatale su ga druge ruke. Jednog vrućeg dana prethodnog srpnja, dok sam prolazila

hodnikom na katu, čula sam snažan glas koji je dopirao iz Bankrotove sobe. Glas je bio muški i čitao je brojeve i datume. "četvrti veljače", govorio je glas, "trideset i dva. Peti veljače - tristo dvadeset jedan. Šesti veljače..." Vrata na harmoniku nisu bila zaključana pa sam zavirila u sobu. Moj brat ležao je na krevetu zamotan u stari prekrivač koji mu je Tessie iskačkala. Iz jednog kraja virila mu je glava - zastakljenih očiju - a iz drugog bijele noge. Na drugoj strani sobe brenčao je njegov stereo, a igla na radiju poskakivala. Tog je proljeća Bankrot primio dva pisma, jedno sa Sveučilišta Mic-higan kojim ga obavještavaju da je primljen na fakultet i drugo od američke vlade, kojim ga obavještavaju da im stoji na raspolaganju za novačenje. Odonda je moj apolitični brat pokazivao nesvakidašnje zanimanje za aktualne događaje. Svake večeri gledao je dnevnik s Mil-tonom, pratio razvoj vojnih akcija i pomno slušao suzdržane izjave Henrvja Kissingera na mirovnim razgovorima u Parizu. "Moć je najjači afrodizijak", glasovita je Kissingerova izjava i po svoj je prilici točna; jer Bankrot je sjedio kao prikovan pred televizorom, večer za večeri, i pratio diplomatske makinacije. U isto vrijeme, Miltona je zarazila čudna želja roditelja, posebno očeva, da im djeca propate isto što su oni propatili. "Možda bi ti malo vojske koristilo", rekao je. Na što je Bankrot odgovorio, "Otići ću u Kanadu." "Nećeš. Ako te pozovu, služit ćeš svojoj zemlji baš kao i ja." A onda bi Tessie rekla: "Ne brini se. Cijela će stvar završiti prije nego što dođu do tebe." U ljeto 1972. , međutim, dok sam gledala brata omamljenog brojevima, rat je službeno još trajao. Nixonova božićna bombardiranja još su čekala blagdane. Kissinger je još putovao između Pariza i Washing-tona da održi seksepil. Zapravo, pariški mirovni sporazum potpisat će se sljedećeg siječnja i posljednje američke postrojbe povući će se iz Vijetnama u ožujku. Ali dok sam virila u sobu i promatrala bratovo nepomično tijelo, nitko to još nije znao. Bila sam samo svjesna toga kako je čudno biti muškarac. Društvo diskriminira žene, to je neupitno. Ali što je s diskriminacijom slanja u rat? Koji se spol smatra potrošnom robom? Osjetila sam se sućutno i zaštitnički prema bratu kao nikad prije. Zamislila sam Bankrota kako u vojničkoj uniformi čuči negdje u džungli. Zamislila sam ga ranjenog na nosilima i rasplakala sam se. Glas na radiju monotono je nastavljao: "Dvadeset prvi veljače - stočetrdeset dva. Dvadeset drugi veljače - sedamdeset četiri. Dvadeset treći veljače dvjesto šest." čekala sam do dvadesetog ožujka, bratova rođendana. Kad je glas objavio njegov regrutni broj dvjesto devedeset, nikad neće otići u rat - uletjela sam u sobu. Bankrot je skočio s kreveta. Pogledali smo se i - za nas gotovo nečuveno - zagrlili se. U jesen je moj\brat otputovao, ali ne u Kanadu nego u Ann Arbor. Još jedanput, kao li kad se Bankrotovo jajašce odvojilo i otišlo, ostala sam sama. Sama kod kuće da zapazim kako se otac sve više pjeni zbog večernjih vijesti, kako ga hvata nemoćni bijes zbog "debilnog" načina na koji Amerikanci vode rat (bez obzira na napalm) i kako mu rastu simpatije prema predsjedniku Nixonu. Sama da primijetim i kako se majka osjeća beskorisno. Bankrot je otišao od kuće, ja sam narasla, i Tessie je imala i previše slobodnog vremena. Dane je počela ispunjavati tečajevima u Ratnom memorijalnom mjesnom centru. Učila je dekupa-žu. Tkala je viseće posude za biljke. Kuća nam se punila njezinim rukotvorinama. Bilo je tu obojenih košarica i zastora od perlica, pritiskivača za papir u kojima lebde različiti predmeti, osušeno cvijeće, zrnje i grah u raznim bojama. Tragala je za antikvitetima i objesila staru rifljaču na zid. Upisala se i na jogu. Upravo ih je kombinacija Miltonova gađenja nad antiratnim pokretom i Tessienog osjećaja beskorisnosti navela da odluče pročitati svih sto petnaest svezaka biblioteke Najvećih djela svijeta. Stric Pete dugo im je već stavljao tu biblioteku na nos, a da ne govorimo kako je obilato iz nje citirao da osvoji poene u nedjeljnim raspravama. I tako, kraj toliko učenosti u zraku - Bankrot studira građevinu, ja prvu godinu učim latinski kod gđice Silber, koja nosi sunčane naočale u razredu - Milton i Tessie zaključili su kako je vrijeme da upotpune vlastitu naobrazbu. Najveća djela stigla su u deset kutija na kojima je bio otisnut sadržaj. Aristotel, Platon i Sokrat u jednoj; Ciceron, Marko Aurelije i Vergilije u drugoj. Dok smo slagali knjige na ugrađene police u Middlesexu, čitali smo imena, mnoga poznata (Shakespeare), druga nepoznata (Boethi-us). Još nije postalo moderno revidirati povijest književnosti, a osim toga, Najveća su djela počinjala imenima koja su zvučala

slično kao naše, grčki, pa smo se osjećali uključeni. "Evo jednog dobrog", rekao je Milton i podigao Miltona. Jedino ga je razočaralo što biblioteka ne sadrži ni jednu knjigu Ayn Rand. Svejedno, istog dana poslije večere, Milton je počeo čitati Tessie naglas. Krenuli su kronološki, počeli su s prvim sveskom i planirali proraditi sve do sto i petnaestog. Dok sam u kuhinji pisala zadaću, slušala sam Miltonov zvonki i reski glas kako čita: "Sokrat: čini se da postoje dva uzroka propasti umjetnosti. Adeimant: Koja su to? Sokrat: Bogatstvo, rekao sam, i siromaštvo." Kad se Platon pokazao teško prohodnim štivom, Milton je predložio da preskoče naprijed do Machiavellija. Nakon nekoliko dana toga, Tessie je zatražila Thomasa Hardvja, ali sat poslije Milton je odložio knjigu, ne pretjerano impresioniran. "Previše vriština", požalio se. "Vriština tu i vriština tamo." Nakon toga su pročitali Starac i more Ernesta Hemingwaya, što im se svidjelo, a onda su odustali od projekta. Neuspjeli napad roditelja na Najveća djela spominjem s razlogom. Kroz sve moje formativne godine, komplet knjiga stajao je na policama, težak i kraljevskog izgleda s pozlaćenim hrptima. čak i tada Najveća su djela djelovala na mene, nijemo me potičući da sanjam najuzaludniji san od svih, san o tome da ću napisati knjigu koja će biti vrijedna da im stane uz bok, sto i šesnaesto Najveće djelo s još jednim dugim grčkim prezimenom na koricama. To je bilo u mladosti kad sam još bio pun veličanstvenih snova. Sad sam odustao od svake nade da ću postići trajnu slavu ili književno savršenstvo. Nije mi više važno napisati veliko djelo, nego djelo koje će, od kakvih god nedostataka patilo, zabilježiti moj nemogući život. Život koji se, dok sam slagala knjige na police, napokon počeo razotkrivati. Jer evo tu je Calliope, otvara još jednu kutiju s knjigama. Vadi svezak četrdeset peti (Locke, Rousseau). I evo sad pruža ruku da je stavi na najvišu policu, a da se uopće ne mora propeti na prste. A Tessie podiže pogled i kaže, "Narasla si, Cal." To je bilo malo reći, kako se pokazalo. Od siječnja u sedmom razredu pa sve do sljedećeg kolovoza moje dotad zakočeno tijelo doživjelo je napadaj rasta nesvakidašnjih razmjera i nepredvidljivih posljedica. Premda sam kod kuće i dalje bila na mediteranskoj prehrani, hrana u mojoj novoj školi pržena piletina, pomfrit, umjetni voćni žele - poništavala je njezino pomlađujuće djelovanje i, na sve načine osim jednoga, ja sam rasla. Sikljala sam brzinom mladica graha koje smo proučavali na biologiji. Dok smo učili o fotosintezi, jedan smo pladanj držali u mraku, a jedan na svjetlu, i svaki ih dan mjerili metrom. Kao mladica graha, tijelo mi se protezalo prema golemoj svjetiljci za rast na nebu, a moj je slučaj bio još zanimljiviji jer sam nastavljala rasti i po mraku. Noću su me boljeli zglobovi. Nisam mogla spavati. Zamatala sam noge u grijače i smiješila se kroz bol. Jer osim moje novostečene visine, još nešto se napokon događalo. Niknule su mi dlačice na za to predviđenim mjestima. Svake večeri, kad sam zaključala vrata svoje sobe, namještala >8r> sam stolnu lampu pod određeni kut i brojala dlačice. Jedan tjedan bilo ih je tri, sljedeći šest; dva tjedna poslije, sedamnaest. Jednog sam dana, u veličanstvenom raspoloženju, provukla kroz njih češalj. "Bilo je vrijeme", rekla sam, a čak je i to bilo drukčije: glas mi se promijenio. Nije se promijenio preko noći. Ne sjećam se da je pucao. Umjesto toga, polako se spuštao i nastavio se spuštati sljedećih nekoliko godina. Nestalo je one prodornosti koja je parala uši - i koju sam koristila kao oružje protiv brata. Otpjevati visoki ton na "free" u nacionalnoj himni bilo je za mene prošlost. Majka je neprestano mislila da sam prehlađena. Prodavačice u dućanima pogledom su kraj mene tražile ženu koja im se obratila. Nije to bio glas bez šarma, neka mješavina flaute i fagota u kojoj sam pomalo gutala suglasnike tako da je gotovo sve što sam govorila zvučalo užurbano i zadihano. A bilo je i znakova koje je mogao primijetiti samo lingvist, elizije karakteristične za srednju klasu, kolora-ture koje su prešle iz grčkoga u zavlačenje Srednjeg Zapada, naslijeđe mojih djedova i roditelja koje je živjelo u meni kao i sve ostalo. Izrasla sam u visoku djevojku. Glas mi je sazreo. Ali nitko nije primijetio ništa neprirodno. Moja nježna građa, tanak struk, malena glava, ruke i stopala nisu ni u kome budili sumnju. Ne uklapaju se svi genetski muškarci koji odrastaju kao djevojke tako lako. Od rane dobi izgledaju drukčije, kreću se drukčije, ne mogu naći cipele ni rukavice koje im pristaju. Druga im se djeca rugaju da su

muškobanjaste, ili gore od toga: neandertalke, gorile. Moja me mršavost maskirala. Rane sedamdesete bile su pravo vrijeme da se bude bez prsa. Androgino je bilo in. Zbog svojeg drhturavo visokog rasta i nogu dugih kao u ždrebeta držala sam se poput manekenke. Nisam se odijevala kako treba, lice mi nije bilo kako treba, ali moje koščato tijelo bilo je baš kako treba. Imala sam onaj izgled arapskog hrta koji se tražio. Plus, zbog tko zna kojeg razloga - svojeg sanjarskog temperamenta, sklonosti čitanju - savršeno sam se uklapala. Ipak, nerijetko se događalo da stanovite bezazlene djevojke koje se lako uzbuđuju reagiraju na moju nazočnost na način kojeg nisu bile svjesne. Mislim na Lily Parker, koja se znala ispružiti na kauču u predvorju i položiti mi glavu u krilo, pogledati prema meni i reći, "Imaš najsavršeniju bradu". Ili na June James, koja je navlačila moju kosu sebi preko glave tako da budemo zajedno pod njom kao pod šatorom. Tijelo mi je možda ispuštalo feromone koji su utjecali na moje kolegice. Kako inače objasniti zašto su me prijateljice natezale, dirale i naslanjale se na mene? U toj ranoj fazi, prije nego što su se pokazala moja sekundarna ?,or> muška obilježja, prije nego što se o meni počelo šaptati po razredima i djevojke bi dobro razmislile prije nego što mi polože glavu u krilo - u sedmom razredu, kad mi je kosa bila sjajna, a ne kovrčava, obrazi još glatki, mišići nerazvijeni, a opet, nevidljivo ali i nedvojbeno, počela sam zračiti nekom vrstom muževnosti, u načinu kako sam bacala i hvatala gumicu za brisanje, na primjer, ili kako sam se žlicom obrušavala na deserte ostalih, u intenzitetu mojeg namrštenog čela ili gorljivoj želji da raspravljam s bilo kim u razredu o bilo čemu; dok sam još bila u fazi promjene, prije nego što sam se do kraja promijenila, bila sam prilično popularna u školi. Ali ta je faza kratko trajala. Ubrzo je moj pokretni aparatić izgubio noćni rat protiv sila iskrivljenja. Apolon je popustio pred Dionizom. Ljepota je možda uvijek pomalo izvan kalupa, ali kad sam navršila trinaest godina, odskakala sam od kalupa više nego ikad. Pogledajmo školski godišnjak. Na slici ekipe hokeja na travi, koja je snimljena u jesen, klečim na jednom koljenu u prvom redu. S razredom u proljeće, grbim se u zadnjem. Lice mi se smrknulo od nelagode. (Tijekom godina moj neprestano zbunjeni izraz dovodit će fotografe do ludila. Kvario je slike s razredom i obiteljske fotografije na božičnim čestitkama sve dok taj problem nije napokon riješen na mojim najčešće objavljivanim slikama tako što su mi potpuno zacrnili lice.) Ako je Milton žalio što nema lijepu kćer, nikad to nisam saznala. Na vjenčanjima me i dalje pozivao na ples, bez obzira na to kako glupo izgledamo zajedno. "Ajmo, kukla", rekao bi, "idemo prodrmati plesni podij", i krenuli bismo, oniski, debeljuškavi tata koji pouzdano vodi u starinskim koracima fokstrota, i smotana ljestva od kćeri koja ga pokušava pratiti. Roditelji me nisu ništa manje voljeli zbog toga kako izgledam. Ipak, mislim da neću pogriješiti ako kažem kako se, u godinama dok mi se izgled mijenjao, u ljubav mojih roditelja uvukla neka vrst tuge. Brinuli su se da neću privlačiti dečke, da ću ostati sama, kao teta Zo. Katkad je, dok smo plesali, Milton borbeno podizao ramena i osvrtao se po podiju kao da izaziva svakoga neka se samo usudi našaliti na naš račun. Na sve to odrastanje ja sam reagirala tako da sam pustila kosu. Za razliku od ostatka mene koji je očito naumio raditi po svome, nad kosom sam imala kontrolu. I tako, kao Desdemona nakon katastrofalnog makeovera u YWCA, nisam nikom dala da mi je odreže. Cijeli sedmi razred i dio osmoga to mi je bio cilj. Dok su studenti marširali u prosvjedima protiv rata, Calliope je prosvjedovala protiv škara za kosu. Dok su potajno bacali bombe na Kambodžu, Callie je poduzimala sve što je mogla da sačuva svoje tajne. U proljeće 1973. rat je službeno završio. Predsjednik Nixon sići će s funkcije u kolovozu sljedeće godine. Rock je prepuštao mjesto disko glazbi. U cijeloj naciji frizure su se mijenjale. Ali Calliopina je glava, poput pravog stanovnika Srednjeg Zapada koji uvijek kasni u modnim trendovima, mislila da je i dalje u šezdesetim godinama. Moja kosa! Nevjerojatno gusta, trinaestogodišnja kosa! Je li ikad postojala takva griva kao moja s trinaest godina? Je li bilo koja djevojka osim mene natjerala tolike vodoinstalatere na posao? Mjesečno, tjedno, dva puta tjedno začepljivale su se u našoj kući cijevi. "Isuse Kriste", prigovarao je Milton dok je ispisivao tko zna koji ček, "više si cijevi začepila od prokletog korijenja." Kosa nalik lopti suhog šiblja što je vjetar baca po preriji propuhivala je sobama u Middlesexu. Kosa kao

crni tornado koji se vrtloži na amaterskoj snimci. Kosa tako golema, da je imala vlastite klimatske zone, jer su mi suhi rascvjetani krajevi pucketali od statičkog elektriciteta dok je unutra, uz tjeme, atmosfera bila topla i vlažna kao u prašumi. Desdemonina je kosa bila duga i svilenkasta, ali ja sam naslijedila oštriju verziju Jimmvja Zizma. Pomada je nikad neće uspjeti ukrotiti. Prve dame je nikad neće kupiti. Bila je to kosa koja je mogla Meduzu pretvoriti u kamen, kosa zmijastija od svih jama sa zmijama u filmu o Minotauru. Obitelj je trpjela. Moja kosa uvlačila se posvuda, u svaki kutak, u svaku ladicu, u svaki obrok. čak i u nabujke od riže koje je Tessie pripremala i pokrivala svaku zdjelicu voštanim papirom prije nego što bi je spremila u hladnjak - čak i u te profilaktički zaštićene deserte moja je kosa nalazila put! Vlasi crne kao ugljen ovijale su se oko sapuna. Ležale su sprešane kao peteljke cvijeta među stranicama knjige. Nalazile su se u futrolama za naočale, rođendanskim čestitkama, jednom kunem se - u jajetu koje je Tessie upravo razbila. Mačka prvih susjeda jednom je iskašljala lopticu dlake, a to nisu bile mačje dlake. "Kako odurno!" vris-nula je Beckv Turnbull. "Zvat ću Društvo za zaštitu životinja!" Uzalud me Milton nagovarao da nataknem na glavu papirnatu kapu kakvu su njegovi zaposlenici morali prema zakonu nositi. Tessie me htjela očetkati, kao da mi je šest godina. "Ne znam zašto nećeš da ti Sophie nešto napravi od te kose." "Zato što vidim što sebi radi od kose." "Sophie baš ima lijepu frizuricu." "Joj!" "A što si mislila? Imaš gnijezdo na glavi." "Ma pusti me." "Budi mirna." Još četkanja i natezanja. Glava mi se trza uz svaki potez četke. "Sad se ionako nosi kratka kosa, Callie." "Jesi gotova?" Još nekoliko konačnih, frustriranih poteza. A onda, žalosno: "Bar je zaveži da ti ne pada u lice." Što da joj kažem? Da je upravo to smisao duge kose? Da mi pada u lice? Možda nisam izgledala kao Dorothv Hamill. Možda sam čak počela nalikovati na naše žalosne vrbe. Ali moja je kosa imala svojih vrlina. Pokrivala mi je željezo na zubima. Pokrivala mi je satirski nos. Skrivala je prištiće i, najvažnije od svega, skrivala je mene. Ošišati se? Nikad! I dalje sam puštala kosu. San mi je bio jednog dana živjeti u njoj. Zamislite me u nesretnoj trinaestoj godini na početku osmog razreda. Visoka 178 cm, teška jedva 60 kg. Crna kosa pada mi poput zastora s obje strane nosa. Ljudi mi kucaju po zraku pred licem i viču, "Ima koga?" Bila sam unutra, nego što. Kamo sam mogla otići? Rastopljeni vosak Sve je opet po starom. Vratio sam se svojim samotničkim šetnjama kroz park Victoria. Svojim Romeo y Julietama, Davidoffima Grand Cru. Svojim primanjima u veleposlanstvu, koncertima Filharmonije, večernjim rundama u Felsenkelleru. To mi je najdraže doba godine, jesen. Lagana studen u zraku koja pospješuje misli, i budi sve djetinje, školske uspomene povezane s jeseni. Ovdje u Europi lišće nije onako plamenih boja kao u Novoj Engleskoj. Lišće tinja, ali se nikad ne razgori. Još je dovoljno toplo za bicikl. Sinoć sam se vozio od Schoneberga do Oranienburgerstrasse u Mitte. Našao sam se s prijateljem na piću. Kasnije, dok sam se vraćao kući, pozdravljale su me intergalaktičke uličarke. U manga odijelima, skafanderskim čizmama, zabacivale su nakovrčanu kosu kao u lutke i dovikivale mi, Halohalo. Možda su one prava stvar za mene. Plaćene da toleriraju takoreći sve. Da ih ništa ne šokira. A opet, dok sam pedalirao kraj njihovih redova, po njihovoj štreki, moji osjećaji prema njima nisu bili muški. Osjećao sam prijekor i nadmoć kao kakva dobra curica, a i primjetnu, tjelesnu empatiju. Dok su micale bokovima, mamile me tamno namazanim očima, u glavi mi se nisu rojile slike onoga što bih mogao s njima raditi, već misli o tome kako im je dok to moraju raditi noć za noći, sat za satom. Same Hiiren nisu me odviše pažljivo zagledale. Vidjele su moj svileni šal, hlače Zegna, ulaštene cipele. Vidjele su mi novac u lisnici. Halo, dovikivale su. Halo. Halo. I onda je bila jesen, jesen 1973. Samo mi je nekoliko mjeseci nedostajalo da navršim četrnaest godina. A jedne nedjelje poslije crkve Sophie Sas-soon šapnula mi je na uho, "Dušo, imaš tračak

brčića. Neka te mama dovede u salon. To ću ti ja riješiti." Brčići? Je li to istina? Kao gđa Drexel? Otrčala sam u zahod pogledati. Gospođa Tsilouras je popravljala ruž na ustima, ali čim je otišla, približila sam lice ogledalu. Ne baš pravi razrasli brkovi; tek nekoliko tamnih dlačica iznad gornje usnice. Ali to me nije previše začudilo. Zapravo, to sam očekivala. Kao što postoji pojas sunca ili pojas vjerskih fanatika, na ovoj raznovrsnoj našoj zemlji, postoji i pojas dlaka. Počinje u južnoj Španjolskoj, sukladno maorskom utjecaju. Proteže se preko tamnookih regija Italije, preko praktički cijele Grčke i apsolutno cijele Turske. Na jugu zaranja da zahvati Maroko, Tunis, Alžir i Egipat. Nastavlja se (i tamni kao što zemljovid postaje tamniji da pokaže dubinu mora) da prekrije Siriju, Iran i Afganistan, prije no što lagano posvijetli u Indiji. Nakon toga, uz iznimku jedne točke koja predstavlja Ainu u Japanu, pojas dlaka završava. Pjevaj, o Muzo, o grčkim gospođama i njihovoj borbi protiv nelijepe dlakavosti! Pjevaj o depilacijskim kremama i pincetama! O hidrogenu i vosku! Pjevaj o neprivlačnom crnom masku što kao perzijske legije Darijeve nasrće na ahejsko kopno djevojaka koje su jedva zagazile u tinejdžersko doba! Ne, Calliope se nije iznenadila što joj se iznad gornje usne pojavio mašak. Teta Zo, moja majka, Sourmelina, pa čak i rođakinja Cleo, sve su patile od dlaka koje rastu tamo gdje nisu poželjne. Kad zatvorim oči i prizovem drage mirise djetinjstva, osjećam li miris kolačića od ingvera koji se peku ili svježu borovinu božičnog drvca? Ne prvenstveno. Aroma koja mi, tako reći, ispunjava nosnice sjećanja sumporni je zadah depilacijskog sredstva Nair koje razgrađuje proteine. Vidim kako majka s nogama u kadi čeka da zakipjela, peckava pjena proradi. Vidim kako Sourmelina zagrijava lončić s voskom na štednjaku. Kako su se mučile da postanu glatke! Kakve su osipe dobivale od krema! Kako je sve to bilo uzaludno! Neprijatelj, dlakavost, bio je nepobjediv. Bio je život sam. Rekla sam majci da me naruči na depilaciju u salonu Sophie Sassoon u šoping centru Eastland. Uguran između kina i sendvičarnice Subway, salon Zlatno runo davao je sve od sebe da se društveno izdigne od susjeda. Ukusna }c nadstrešnica visjela iznad ulaza ukrašena siluetom pariškegrcrnde dame. Unutra, na recepciji, stajala je vaza s cvijećem. Sama Sophie Sassoon šarenila se poput cvijeća. U ljubičastom nabranom kaftanu, nakićena narukvicama i dragim kamenjem, klizila je od stolice do stolice. "Kako smo? Joj, divno izgledate. Ta vam boja skida deset godina." A onda sljedećoj mušteriji: "Nemojte se ništa brinuti. Vjerujte mi. Tako se sad nosi. Reinaldo, reci joj." I Reinaldo, u hlačama nisko na bokovima: "Kao Mia Farrow u Rosemarynoj bebi. Film je morbidan, ali ona izgleda fenomenalno." Do tada je Sophie već prešla na sljedeću mušteriju. "Dušo, dajte da vam nešto savjetujem. Nemojte fenirati kosu. Pustite da se osuši sama. A imam i nevjerojatan regenerator za vas. Ja sam ovlašteni v prodavač." Žene su dolazile zbog osobne pažnje koju im je poklanjala Sophie, zbog osjećaja sigurnosti koji im je salon davao, spoznaje da tu smiju bez skanjivanja pokazati svoje mane i Sophie će se za njih pobrinuti. Mora da su dolazile zbog ljubavi. Inače bi valjda primijetile da bi samoj Sophie Sassoon dobro došli savjeti o ljepoti. Vidjele bi da su joj obrve nacrtane kao flomasterom, i da joj je lice, zbog šminke marke Princess Borghese koju je prodavala na postotak, boje cigle. Ali jesam li ja to primijetila toga dana, ili u mjesecima koji su slijedili? Kao svi ostali, umjesto da procjenjujem finalni učinak šminke na Sophie Sassoon, pobožno sam se divila njezinoj složenosti. Znala sam, kao i moja majka i druge gospođe, da Sophie svako jutro treba ni manje ni više nego sat i četrdeset pet minuta da "stavi ratne boje". Morala je upotrijebiti kreme za oči i kreme za ispod očiju. Morala je nanijeti različite slojeve, kao da polira Stradivarija. Uz ciglasti završni sloj, bilo je tu drugih: nanosa zelene da ublaži crvenilo, ružičaste da doda rumenila, plavičaste iznad očiju. Upotrebljavala je suhu olovku za oči, tuš za oči, olovku za usta, ruž za usta, metalik sjajilo za usta, sredstvo za skupljanje pora. Lice Sophie Sassoon: tražilo je strogu disciplinu kao one slike od pijeska što ih, pušući zrno po zrno, izrađuju tibetanski redovnici. Trajalo je samo jedan dan i onda nestajalo. To nam je lice sada reklo, "Ovamo, moje dame". Sophie je bila topla, kao uvijek, srdačna kao

uvijek. Ruke koje je svake noći njegovala kremom protiv pjega treperile su oko nas, gladile, trljale. Naušnice su joj izgledale kao da ih je Schliemann iskopao kod Troje. Provela nas je kraj reda žena koje su sjedile s uvijačima na glavi, kroz zagušljivi geto hauba i iza plavog zastora. U prednjem dijelu salona, Sophie je češljala i frizirala kosu; u stražnjem dijelu uklanjala je dlake. Iza plavog zastora polugole su žene predavale pojedine svoje dijelove vosku. Jedna krupna gospođa izvalila se na leđima, zadignute bluze tako da se vidi pupak. Druga se ispružila na trbuhu i čitala neki časopis dok joj se vosak sušio na stražnjem dijelu bedara. Jedna je žena sjedila na stolici, a tamno zlatasti vosak prekrivao joj je zaliske i bradu, dok su dvije lijepe, mlade djevojke ležale gole od struka naniže jer su depilirale bikini liniju. Vosak je mirisao snažno i ugodno. Atmosfera je bila kao u turskoj sauni, samo bez vrućine, sve lijeno i opušteno i umotano u ručnike, dok se para izvijala iz lonaca s voskom. "Depiliram samo lice", rekla sam Sophie. "Zvuči kao da sama plaća", našalila se Sophie s majkom. Majka se nasmijala, a ostale su joj se žene pridružile. Sve su gledale prema nama i smiješile se. Došla sam ravno iz škole i još sam bila u uniformi. "Budi sretna da depiliraš samo lice", rekla je jedna bikini linija. "Za nekoliko godina", rekla je druga, "možda se i ti spustiš u niže predjele." Smijeh. Namigivanje. čak su se, na moje zaprepaštenje, i mamine usne razvukle u potajni, vragolasti smiješak. Kao da je iza plavog zastora Tessie bila druga osoba. Kao da me sad, kad idemo zajedno na depilaciju, može tretirati kao odraslu. "Sophie, možda ti možeš nagovoriti Callie da se ošiša", rekla je Tessie. "Malo ti je grivasta kosa, dušo", rekla mi je Sophie iskreno. "Za tvoj oblik lica." "Samo depilacija, molim", rekla sam. "Ne sluša pa ne sluša", rekla je Tessie. Jedna Mađarica (s ruba pojasa dlakavosti) uzela je stvar u svoje ruke. S efikasnošću Jimmvja Papanikolasa u kuhinji, razmjestila nas je po prostoriji kao hranu na roštilju; u jednom kutu krupna žena, ružičasta poput komada kanadske slanine; na dnu Tessie i ja, stisnute jedna uz drugu kao kriške krumpira; lijevo bikini linije, bjelasaju se kao bjelanjci. Helga je pazila da sve lijepo cvrčimo. S aluminijskom posudom u rukama, kretala se od tijela do tijela, razmazivala vosak boje zlatnog javorovog sirupa tamo gdje treba služeći se plosnatom drvenom žlicom i pritiskala preko njega trake gaze prije nego što se stvrdne. Kad je krupna žena bila gotova na jednoj strani, Helga ju je okrenula na drugu. Tessie i ja smo ležale i slušale kako se vosak silom čupa s tijela. "O joj!" zajauknula je krupna gospođa. "To ništa", odbacila je Helga prigovor. "Perfektno to išlo." "Jiiik!" zacvilila je bikini linija. A Helga je zauzela neočekivano feministički stav: "Vidite što radite za muški? Patite se. Nije vrijedno toga." Helga je potom prišla meni. Uhvatila me za bradu i zavrtjela mi glavu s jedne na drugu stranu, pregledavajući me. Namazala mi je vosak na gornju usnicu. Prešla je na moju mamu i namazala i nju. Trideset sekundi kasnije vosak se skrutnuo. "Imam iznenađenje za tebe", rekla mi je Tessie. "Koje?" upitala sam kad je Helga strgnula vosak. Bila sam uvjerena da su moji tek proklijali brčići nestali. Kao i moja gornja usnica. "Brat ti dolazi kući za Božić." Oči su mi suzile. Treptala sam i šutjela, na trenutak bez riječi. Helga se uputila prema majci. "I to mi je neko iznenađenje", rekla sam. "Dovodi curu." "Ima curu? Pa koja ga hoće?" "Zove se..." Helga je povukla. Tren kasnije majka je nastavila: "...Meg." Od tada mi je Sophie Sassoon uklanjala dlačice s lica. Išla sam k njoj oko dva puta na mjesec, dodajući depilaciju sve dužem popisu djelatnosti potrebnih za osobnu higijenu i održavanje. Počela sam brijati noge i pazuhe. čupala sam obrve. Pravila odijevanja u mojoj školi zabranjivala su kozmetiku. Ali vikendima sam eksperimentirala, unutar granica. Re-etika i ja šminkale smo se u njezinoj sobi dodajući jedna drugoj ručno ogledalo. Ja sam bila osobito sklona dramatičnom tušu za oči. Uzor mi je bila Maria Callas, ili možda Barbra Streisand u filmu Funny Girl. Pobjedonosne, nosate dive. Kod kuće sam njuškala po Tessienoj kupaonici. Obožavala sam bočice nalik

amuletima, kreme tako slatka mirisa da su djelovale jestivo. Iskušavala sam i njezinu parnu kupku za lice. Prislonila sam lice uz plastični tuljac i zapahnula me vrućina. Klonila sam se masnih hidratantnih krema jer sam se bojala da će mi se od njih lice osuti prištićima. Otkako je Bankrot otišao na studij - sad je bio na drugoj godini - imala sam kupaonicu samo za sebe. To se vidjelo po ormariću. Dvije ružičaste britvice Daisy stajale su uspravno u čašici, kraj limenke in-stant šampona Pssst u spreju. Tuba sjajila za usnice Dr. Pepper koje je imalo okus tog slatkastog pića ljubila se s bočicom mirisa za kosu. Moj regenerator Breck obećavao je da će me pretvoriti u "djevojku s kosom" (kao da to već nisam bila). Odatle prelazimo na proizvode za njegu lica: kremice i losioni protiv akni; mali električni uvijač Crazy Curi; boca željeza u pilulama za žene za koje sam se nadala da ću ih jednog dana zatrebati; i kutija talka za tijelo Love Baby Soft. Bio je tu i moj antiperspirant Soft&Dri u spreju i dvije bočice parfema: opori VVoodhue, božični dar od brata koji me pomalo uznemirio i zbog toga ga nikad nisam upotrijebila; i LAir du Temps Nine Ricci ("Samo za romantičarke!"). Imala sam i tubu izbjeljivača Jolen za dane između posjeta salonu Zlatno runo. Razbacani među tim totemskim predmetima ležali su štapići za uši i loptice vate, olovke za usta, sjenilo za oči Max Factor, maškara, rumenilo i sve ostalo čime sam se služila u beznadnoj bitki za ljepotu. Napokon, skriven u dnu kupaonskog ormarića, bio je tu i paket uložaka koji mi je majka jedan dan dala. "Da ti bude pri ruci", rekla je i totalno me zapanjila. Ništa mi dalje nije objašnjavala. Kad sam zagrlila Bankrota u ljeto 1972., ispalo je da je to bila neka vrst oproštaja jer kad se vratio s faksa nakon prve godine studija, moj brat postao je druga osoba. Pustio je kosu (ne tako dugu kao ja, ali ipak). Počeo je svirati gitaru. Na nos je nataknuo okrugle naočalice s tankim okvirima od žice, a umjesto ravnih nogavica sad je nosio izblijedjele traperice na zvono. članovi moje obitelji uvijek su imali dara za samo-transformaciju. Dok sam ja završila prvu godinu u školi Baker & Inglis i počela drugu, dok sam se iz niske učenice sedmog razreda pretvorila u alarmantno visoku osmoškolku, Bankrot se iz štrebera koji se fura na prirodne znanosti na faksu pretvorio u dvojnika Johna Lennona. Kupio je motor. Počeo je meditirati. Tvrdio je da razumije "Odiseju u svemiru 2001.", čak i kraj. Ali tek kad se Bankrot spustio u podrum naše kuće da odigra partiju stolnog tenisa s Miltonom, shvatila sam što se krije iza svega toga. Godinama smo imali stol za ping pong, ali sve do tada, koliko god brat i ja vježbali, nikad nismo došli ni blizu toga da pobijedimo Miltona. Ni moj novi daleki doseg ni namrštena Bankro-tova koncentracija nisu se uspijevali oduprijeti Miltonovom opasnom servisu ni njegovom ubojitom šutu koji nam je i kroz odjeću ostavljao crvene tragove na prsima. Ali to se ljeto nešto promijenilo. Kad je Milton upotrijebio svoj superbrzi servis, Bankrot mu je vratio lopticu uz minimalni napor. Kad se Milton poslužio engleskim udarcem koji je naučio u mornarici, Bankrot mu je uzvratio istim trikom. čak i kad je Milton opalio sicer preko stola, Bankrot ga je s nevjerojatnim refleksima vratio odakle je došao. Milton se oznojio. Lice mu se zajapurilo. Bankrot je ostao hladan kao led. Imao je čudan, odsutan izraz. Zjenice su mu bile proširene. "Hajde!" bodrila sam ga. "Pobijedi tatu!" 12-12. 12-14. 14-15. 17-18. 18-21! Bankrot je uspio! Pobijedio je Miltona! "Ja sam na tripu", objasnio mi je kasnije. "Molim?" "Na mikronu. čvaknuo sam tri komada." Od droge sve mu je teklo kao u usporenom filmu. Miltonovi najbrži servisi, najoštriji udarci, kao da su sporo lebdjeli u zraku. LSD? Tri komada? Bankrot je bio cijelo vrijeme na tripu! Bio je na tripu za večerom! "To mi je bilo najteže", rekao je. "Gledao sam kako tata reže pečeno pile i odjednom je zamahnulo krilima i odletjelo!" "Koji je vrag tom malom?" čula sam kroz zid između naših soba kako tata pita mamu. "Sad priča kako će ostaviti strojarstvo. Kaže da mu je predosadno." "To je samo faza. Proći će ga." "I bolje da ga prođe." Nedugo poslije toga Bankrot se vratio na faks. Nije došao kući za Dan zahvalnosti. I tako smo se,

dok se bližio Božić 1973., svi pitali kakav će biti kad ga ponovno vidimo. Ubrzo smo saznali. Kao što se otac i bojao, Bankrot je torpedirao planove da postane inženjer strojarstva. Sada, obavijestio nas je, kao glavni predmet studira antropologiju. U sklopu referata za jedan od kolegija, Bankrot je veći dio tih praznika proveo baveći se, kako je rekao, terenskim istraživanjem. Posvuda je sa sobom teglio magnetofon i snimao sve što govorimo. Radio je bilješke o našem "sustavu ideacije" i "ritualima povezivanja". Sam nije govorio gotovo ništa, tvrdeći kako ne želi utjecati na rezultate istraživanja. Ipak, dok je promatrao našu proširenu obitelj kako jede, šali se i prepire, Bankrot se svako malo nasmijao, u privatnoj heureki od koje se zavaljivao unatrag u stolici i odizao ekološke cipele s poda. Zatim se grbio nad svojom bilježnicom i pisao kao lud. Kao što sam spomenula, moj brat nije obraćao previše pozornosti na mene dok smo odrastali. Taj vikend, međutim, potaknut novom manijom opservacije, Bankrot je pokazao zanimanje. U petak poslijepodne, dok sam marljivo radila zadaće za kuhinjskim stolom, ušao je i sjeo kraj mene. Dugo me zamišljeno promatrao. "Latinski, ha? To te uče u toj tvojoj školi?" "Volim latinski." "Jesi ti nekrofil?" "Jesam li što?" "Nekrofil je netko tko se pali na mrtvace. Latinski je mrtav jezik, ne?" "Ne znam." "I ja znam malo latinskog." "Znaš?" "Cunnilingus." "Ne budi oduran." "Fellatio." "Ha ha." "Mons veneris." "Krepat ću od smijeha. Ugušit ću se. Gle, mrtva sam." Bankrot je neko vrijeme šutio. Htjela sam se vratiti učenju, ali osjećala sam kako pilji u mene. Napokon sam, iznervirana, zatvorila knjigu. "Što buljiš?" rekla sam. Slijedila je stanka karakteristična za mog brata. Oči su mu bile bezizražajne iza naočalica, ali um iza njih radio je punom parom. "Gledam svoju sekicu", rekao je. "U redu. Vidio si je. Sad idi." "Gledam svoju sekicu i mislim si kako više ne izgleda kao moja sekica." "Što bi to trebalo značiti?" upitala sam. Opet stanka. "Ne znam", rekao je moj brat. "Pokušavam skužiti što se promijenilo." "No, kad skužiš, javi mi. A sad moram učiti." U subotu ujutro, stigla je Bankrotova cura. Meg Zemka bila je niska kao moja mama i ravnih prsa poput mene. Imala je mišje smeđu kosu i zapuštene zube koji su bili posljedica djetinjstva provedena u siromaštvu. Bila je jadničak, siroče i kržljavica, i šest puta snažnija od mojeg brata. "Sto ti studiraš, Meg?" pitao je moj otac za večerom. "Političke znanosti." "To mi zvuči zanimljivo." "Sumnjam da bi vam se sviđalo moje usmjerenje. Ja sam marksist." "Ma nemoj, marksist?" "Vi vodite gomilu restorana, je li tako?" "Tako je. Hot Dog Herkules. Jesi kad kušala naše hrenovke? Moram te odvesti do kioska." "Meg ne jede meso", podsjetila ga je majka. "Joj da, zaboravio sam", rekao je Milton. "No dobro, možeš pojesti pomfrit. Imamo i pomfrit." "Koliko plaćate radnicima?" pitala je Meg. "Onima za pultom? Dobivaju minimalac."

"A vi živite u ovoj kućerini u finom kvartu." "Zato što ja vodim cijeli biznis i preuzimam na sebe rizik." "Meni to izgleda kao eksploatacija." "Ma nemoj?" Milton se nasmiješio. "Pa ako je dati nekom posla eksploatacija, onda sam ja valjda eksploatator. Ta radna mjesta nisu postojala dok ja nisam pokrenuo posao." "To vam je kao da kažete kako robovi nisu imali posla dok nisu zasadili plantaže." "Ova ti je mala vragu iz torbe ispala", rekao je Milton okrenuvši se prema mom bratu. "Gdje si je našao?" "Ja sam našla njega", rekla je Meg. "Na poklopcu lifta." Tad smo saznali kako Bankrot provodi vrijeme na faksu. Najmilija mu je zabava bilo odviti ploču sa stropa dizala u studentskom domu i popeti se na krov kabine. Sjedio je tamo satima i vozio se goredolje u mraku. "Prvi put kad sam to učinio", priznao je Bankrot, "lift je krenuo gore. Pomislio sam da će me zdrobiti. Ali gore ima prostora." "I za to mi tebi plaćamo školarinu?" pitao je Milton. "Za to vi eksploatirate svoje radnike", rekla je Meg. Tessie je natjerala Bankrot i Meg da spavaju u odvojenim sobama, ali usred noći čulo se kako se naveliko šuljaju na prstima i hihoću u mraku. U pokušaju da bude starija sestra koju nikad nisam imala, Meg mi je dala primjerak knjige Mi i naša tijela. I Bankrot, ponesen seksualnom revolucijom, htio me podučavati. "Masturbiraš, Callie?" "Što!" "Ne moraš se sramiti. To je prirodno. Jedan mi je prijatelj rekao da to mogu obaviti rukom. Pa sam otišao u kupaonicu..." "Ne želim to slušati -" "- i probao. Najedanput su mi se svi mišići u penisu stisnuli -" "U našoj kupaonici?" "- I onda sam ejakulirao. Fantastičan osjećaj. I ti bi to trebala probati, Cal, ako već nisi. Ženske su malo drukčije, ali fiziološki je stvar više-manje ista. Hoću reći, penis i klitoris su analogni po strukturi. Moraš malo eksperimentirati da vidiš što ti djeluje." Začepila sam prstima uši i stala pjevušiti. "Ne moraš preda mnom imati komplekse", glasno je rekao Bankrot. "Ja sam ti brat." Rock glazba, obožavanje Maharishija Mahesha Yogija, koštice avokada koje klijaju na prozorskoj dasci, papirići za rolanje u duginim bojama. Što još? O da: moj brat je prestao upotrebljavati dezodorans. "Smrdiš!" prigovorila sam mu jednog dana dok sam sjedila kraj njega i gledala televiziju. Bankrot je gotovo neprimjetno slegnuo ramenima. "Ja sam ljudsko biće", rekao je. "Tako ljudi mirišu." "Znači da ljudi smrde." "Meg, misliš ti da smrdim?" "Ni slučajno", zavukla mu se pod pazuho. "To me uzbuđuje." "Dajte se maknite odavde! Hoću gledati ovu emisiju!" "Hej, mala, moja sekica hoće da se pokupimo. Što kažeš na malo hopa ćupa?" "Kul" "Vidimo se, seko. Bit ćemo gore inflagrante delicto" Kamo je to moglo odvesti? Samo u obiteljski razdor, glasne svađe i bol u duši. Na dočeku Nove godine, dok su Milton i Tessie nazdravili Novoj godini pjenušcem Cold Duck, Bankrot i Meg ispijali su čaše sladnog piva Elephant i svako malo izlazili da potajno popuše džoint. Milton je rekao, "Znate, razmišljam o tome da napokon posjetimo domovinu. Mogli bismo otputovati u Grčku i vidjeti selo u kojem su se rodili papou i yiayia." "I popraviti onu crkvu, kako si obećao", rekla je Tessie.

"Što misliš?" upitao je Milton Bankrota. "Možda bismo mogli ove godine svi zajedno na obiteljsko ljetovanje." "Ja ne", rekao je Bankrot. "Zašto ne?" "Turizam je samo drugi oblik kolonijalizma." I tako dalje i tako dalje. Nije prošlo dugo prije nego što je Bankrot objavio da odbacuje Miltonove i Tessiene vrijednosti. Milton je pitao što ne valja s njihovim vrijednostima. Bankrot je rekao da je protiv materijalizma. "Tebi je stalo samo do novca", rekao je Miltonu. "Ja ne želim ovako živjeti." Mahnuo je rukom prema sobi. Bankrot je bio protiv naše dnevne sobe, svega što smo imali, svega za što je Milton radio. Bio je protiv Middlesexa! Nastala je vika; i Bankrot je izgovorio dvije riječi Miltonu, jednu koja počinje s "j", drugu koja počinje sa "s"; pa se još urlalo, a onda je Bankrotov motor odgrmio s Meg na stražnjem sjedalu. Sto se dogodilo Bankrotu? Zašto se tako stubokom promijenio? Zato što je otišao od kuće, rekla je Tessie. To su današnja vremena. Svi ti problemi s ratom. Ja, međutim, imam drukčije objašnjenje. Nekako mislim da je za Bankrotovu preobrazbu u velikoj mjeri zaslužan onaj dan kad mu je, dok je ležao na krevetu, život odredila lutrija. Projiciram li se u njega? Opterećujem li brata vlastitim opsesijama slučajem i sudbinom? Možda. Ali dok smo planirali putovanje - putovanje na koje se zavjetovalo kad je Milton spašen od jednog drugog rata - činilo se da Bankrot, odlazeći na vlastita kemijski inducirana putovanja, želi pobjeći od onog što je mutno shvatio dok je ležao zamotan u deku: od mogućnosti da lutrija ne odlučuje samo o njegovom regrutnom broju nego i o svemu ostalom. Bankrot se skrivao od svoje spoznaje, skrivao se iza acida, skrivao se na vrhu dizala, skrivao se u krevetu Meg Zemka s njezinim višestrukim orgazmima i lošim zubima, Meg Zemka koja mu je siktala u uho dok su vodili ljubav, "čovječe, zaboravi svoje! Te burzujske svinje! Tvoj stari je izrabljivae, čovječe! Gotovi su, čovječe! Mrtvi. Ovo je stvarnost. Točno tu. Dođi i uzmi je, mali!" Taj mračni predmet Danas mi je sinulo da nisam tako daleko uznapredovao koliko sam mislio. Pisanje moje životne priče nije hrabri čin oslobađanja kojem sam se nadao. Pisanje je nešto samotničko, potajno, a o tome znam sve. Ja sam stručnjak za život u ilegali. Priječi li me doista moj apolitični temperament da se pridružim pokretu za interseksualna prava? Možda je na djelu i strah? Od istupanja. Od toga da ću postati jedan od njih. Ipak, čovjek može samo ono za što je sposoban. Ako ovu priču pišem samo za sebe, neka tako bude. Ali čini mi se da nije tako. Osjećam te tu negdje, čitaoče. To je jedina vrst intimnosti koja mi leži. Samo nas dvoje, ovdje, u tami. Nije uvijek bilo tako. Na faksu sam imao djevojku. Zvala se Olivia. Uzajamno nas je privuklo to što smo oboje bili ranjeni. Oliviju je netko divljački napao kad joj je bilo samo trinaest godina, gotovo silovao. Policija je uhvatila krivca i Olivia je morala bezbroj puta svjedočiti na sudu. Ta ju je trauma zakočila u razvoju. Umjesto da radi sve što rade normalne srednjoškolke, morala je ostati ona trinaestgodišnja djevojčica koja svjedoči. Premda smo i Olivia i ja intelektualno svladavali fakultetski program, čak se i isticali, u ključnim smo pitanjima emocionalno ostali adolescenti. često smo plakali u krevetu. Sjećam se kad smo se prvi put svukli jedno pred drugim. Kao da skidamo zavoje. Bio sam onoliko muškarac koliko je Olivia mogla u tom trenutku podnijeti. Njezin početnički set. Muškarac za početnice. Nakon fakulteta, otišao sam na put oko svijeta. Htio sam u neprestanom pokretu zaboraviti svoje tijelo. Devet mjeseci poslije, vratio sam se kući, položio ispit za diplomaciju i, godinu nakon toga, zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova. Savršen posao za mene. Tri godine na jednome mjestu, dvije na drugom. Nikad dovoljno dugo da se čvrsto vežem za bilo koga. U Bruxellesu sam se zaljubio u šankericu koja je tvrdila da joj ne smeta moj nesvakidašnji tjelesni sklop. Bio sam joj tako zahvalan da sam je zaprosio, premda mi je bila dosadna, premalo ambiciozna, previše sklona deračini i udarcima. Srećom, odbila me i pobjegla s drugim. Koga sam odonda imao? Nekoliko njih, tu i tamo, nikad na duge pruge. I tako

sam, bez postojanosti, upao u kolotečinu nepotpunih zavođenja. Ubacivanja u kojem sam jako dobar. Večere i pića. Klinčevi u haustoru. Ali onda dižem sidro. "Imam sastanak s veleposlanikom ujutro", kažem. I vjeruju mi. Vjeruju da veleposlanik želi izvješće o nadolazećem koncertu u čast Aarona Coplanda. Svakim danom sve je teže. S Olivijom i sa svakom ženom koja je slijedila iza nje postojala je spoznaja s kojom se moramo suočiti: nezaobilazna činjenica mojeg stanja. Međutim, Mračni predmet i ja sreli smo se nesvjesni toga, u blaženom neznanju. Nakon sve one vriske, te je zime kod nas u Middlesexu vladala samo šutnja. Šutnja tako duboka da je, kao lijeva noga predsjednikova tajnika, brisala dijelove službene povijesti. Gnjecavo razdoblje izbjegavanja za kojeg se Milton, kako nije mogao priznati da mu je Bankrot svojim napadom slomio srce, vidljivo napuhao od bijesa pa ga je svaka sitnica mogla raspaliti, predugo crveno svjetlo na semaforu, ledena mliječna krema umjesto sladoleda za desert. (Njegova je šutnja bila glasna, ali ipak šutnja). Zima u kojoj je Tessie briga za djecu paralizirala tako da je zaboravila vratiti božične poklone koji nisu pristajali i jednostavno ih spremila u ormar, bez povrata novca. Na kraju tog ranjavog, neiskrenog razdoblja, kad su prvi šafrani izvirili poslije zime provedene u podzemnom svijetu, Calliope Stephanides, koja je također osjetila kako nešto klija u tlu njezina bića, počela je učiti klasike. Proljetno polugodište osmog razreda dovelo me na engleski, koji je predavao gospodin da Silva. U razredu nas je bilo samo pet učenica i sastajali smo se u stakleniku na prvome katu. Zeleni izbojci klorofitu-ma povijali su se sa staklenog stropa. U visini naših glava gurali su se cvjetovi pelargonija, ispuštajući miris između likoricija i aluminija. Osim mene, bile su tu Reetika, Tina, Joanne i Maxine Grossinger. Iako su nam roditelji bili prijatelji, jedva sam poznavala Maxine. Nije se družila s drugom djecom na Middlesexu. Vječno je vježbala violinu. Bila je jedina Židovka u školi. Ručala je sama, košer hranu koju je jela žlicom iz plastičnih tuppenvare posuda. Mislila sam da je njezino bljedilo posljedica toga što nikad ne izlazi na zrak i da joj je plava žilica koja joj divlje pulsira na sljepoočnici neka vrst unutarnjeg metronoma. Gospodin da Silva rođen je u Brazilu. To se teško dalo uočiti. Nije baš bio karnevalski tip. Latino pojedinosti njegova djetinjstva (mrežu za spavanje, kadu izvan kuće) izbrisali su sjevernoamerička naobrazba i ljubav za europski roman. Sad je bio liberalni demokrat i nosio je crne trake oko rukava u znak podrške radikalnim ciljevima. Podučavao je vjeronauk u mjesnoj episkopalnoj crkvi. Imao je ružičasto, kultivirano lice i tamnoplavu kosu koja mu je padala u oči kad je recitirao poeziju. Znao je ubrati čičak ili poljski cvijet u školskom dvorištu i zataknuti ga u rever sakoa. Imao je nisko, nabijeno tijelo i često je između satova izvodio izometrijske vježbe. Svirao je i blok flautu. Na stalku u razredu držao je note, uglavnom rane barokne glazbe. Bio je sjajan učitelj, gospodin da Silva. Odnosio se prema nama posve ozbiljno, kao da bismo mi osmoškolke mogle na petom satu razriješiti problem o kojem učeni ljudi raspravljaju stoljećima. Slušao nas je kako cvrkućemo dok mu se čelo nabiralo nad očima. Kad je govorio, govorio je u kompletnim pasusima. Ako se pomno slušalo, čule su se crtice i zarezi, čak i dvotočke i točke zarezi. Gospodin da Silva imao je prikladan citat za sve što mu se događalo i tako je izbjegavao pravi život. Umjesto da sam ruča, navodio je što su Oblonski i Levin ručali u Ani Karenjini. Ili bi, dok je opisivao zalazak sunca u Danielu Derondi, previdio sunce koje se upravo spuštalo nad Michiganom. Gospodin da Silva je jednom prije šest godina ljetovao u Grčkoj. Još je bio zbog toga uzbuđen. Kad je opisivao kako je posjetio poluotok Mani, glas mu se smekšavao više nego inače i oči su mu sjale. Jednu noć nije našao sobu u hotelu i prespavao je na otvorenom, a sljedeće se jutro probudio i otkrio da leži pod stablom masline. Gospodin da Silva nikad nije zaboravio to stablo. Njih dvoje dubokoumno su razmijenili misli. Masline su prisna bića, rječita u svojem čvornatom izvijanju. Lako je shvatiti zašto su u drevno doba vjerovali da se u njima može zarobiti ljudski duh. Gospodin da Silva je to osjetio kad se probudio u svojoj vreći za spavanje. I mene je zanimala Grčka, naravno. čeznula sam da je posjetim. Gospodin da Silva poticao me da se osjećam kao Grkima.

"Gđice Stephanides", prozvao me jednog dana. "Budući da potječete iz Homerove domovine, biste li bili tako ljubazni da naglas čitate?" Pročistio je grlo. "Stranica osamdeset devet." Tog polugodišta su naše sestre manje akademskih nagnuća čitale Svjetlo u šumi. Ali mi smo se u stakleniku probijali kroz Ilijadu. Bio je to prijevod u prozi u džepnom izdanju, skraćen, oslobođen okova brojeva, ogoljen od glazbe drevnog grčkog, ali - barem što se mene ticalo - i dalje genijalno štivo. Isuse, kako sam voljela tu knjigu! Od Ahila koji se duri u šatoru (što me podsjećalo na predsjednika koji neće predati snimke) do Hektora kojeg za noge vuku gradom (što me tjeralo u plač), nisam mogla prestati čitati. Ma kakva Ljubavna priča. Harvard nije bio ni za prinijeti Troji kao mjesto radnje, a u cijelom Segalovom romanu umire samo jedna osoba. (Možda je to bio još jedan znak hormona koji su se nijemo manifestirali u meni. Jer dok je za ukus mojih suučenica Ilijada bila previše krvava, tek beskrajni katalog muškaraca koji se međusobno kolju nakon što se službeno predstave, mene su od uboda nožem i odrubljenih glava, od iskopanih očiju i krvavih prosipanja crijeva prolazili srsi užitka i jeze.) Otvorila sam knjigu i prignula glavu. Kosa mi je pala oko lica i odsje-kla me od svega - od Maxine, gospodina da Silve, stakleničkih pelargo-nija - osim od knjige. Iza te baršunaste zavjese preo je moj glas barske pjevačice. "Afrodita je skinula svoj slavni pojas u koji su bile upletene sve ljubavne čini, putena moć, želja, ljupki šapat i zavodnička snaga koja oduzima dalekovidnost i prosudbu čak i najrazboritijima od ljudi." Bilo je jedan sat. Nad prostorijom je zalegla letargija poslije ručka. Vani se mračilo na kišu. Netko je zakucao na vrata. "Oprosti, Callie. Možeš stati na trenutak?" Gospodin da Silva okrenuo se prema vratima. "Naprijed." Kao i svi ostali, i ja sam digla pogled. Na vratima je stajala riđokosa djevojka. Dva su se oblaka sudarila u visinama kližući jedan pored drugog i propustila zraku svjetla. Zraka je pala na stakleni krov staklenika. Prošla je kroz viseće pelargonije i pokupila ružičasto svjetlo koje je kao nekom opnom obavilo djevojku. A moguće je i da sve to uopće nije činilo sunce, nego stanoviti intenzitet u mojim očima, zraka iz moje duše. "Usred nastave smo, dušo." "Poslali su me u ovaj razred", ojađeno je rekla djevojka. Pružila je komadić papira. Gospodin da Silva ga je razgledao. "Jesi sigurna da gđica Durrell hoće da ideš baš na ovo predavanje?" rekao je. "Gđa Lampe me više ne želi vidjeti kod sebe u razredu", odgovorila je djevojka. "Sjedni onda. Morat ćeš s nekim dijeliti knjigu. Gđica Stephanides nam je čitala iz Treće knjige Ilijade." Nastavila sam čitati. To jest, očima sam prelazila preko rečenica i usta su mi oblikovala riječi. Ali um mi više nije obraćao pozornost na njihovo značenje. Kad sam završila, nisam zabacila kosu unatrag. Pustila sam da mi visi oko lica. Virila sam iz nje kao kroz ključanicu. Djevojka je sjela prekoputa mene. Nagnula se prema Reetiki kao da prati tekst u njezinoj knjizi, ali oči su joj promatrale biljke. S gađenjem je namrštila nos nad kompostnim mirisom. Moje je zanimanje dijelom bilo znanstveno, zoološko. Nikad još nisam vidjela stvorenje s toliko pjegica. Neki Veliki prasak se dogodio negdje na hrptu njezina nosa i snaga eksplozije razbacala je galaksije pjegica u sve krajeve njezina zaobljena, toplokrvnog svemira. Sazvježđa pjegica rojila su joj se na podlakticama i zapešćima, cijela Mliječna staza prostrla joj se preko čela, čak joj je nekoliko rasprsnutih kvazara uletjelo u crvotočine ušiju. Budući da smo na satu engleskoga, dopustite da vam citiram jednu pjesmu. "Pied Beautv" Gerarda Manleva Hopkinsa koja počinje "Slava neka je Bogu na pjegavim stvarima". Kad se sad sjetim svoje prve reakcije na tu riđokosu djevojku, čini mi se da ju je potaknulo oko za prirodnu ljepotu. Mislim na milinu oko srca koju osjećate pri pogledu na prošarano lišće ili ispisanu koru platana u Provansi. Bilo je nečeg slatko privlačnog u njezinoj kombinaciji boja, točkicama cimeta što plutaju u mliječnoj bjelini kože, zlatastim pramenovima u jagodasto rumenoj kosi. Kad ste je gledali, kao da je došla jesen. Kao kad na izletu na sjever gledate kako lišće mijenja boje. Ona se za to vrijeme zavalila postrance u klupi, ispruženih nogu u plavim dokoljenkama tako da su

joj se vidjele izlizane potpetice na cipelama. Kako nije pročitala knjigu, gospodin da Silva nije je prozivao, ali svako malo ju je zabrinuto pogledavao. Nova djevojka to nije primjećivala. Rastezala se u svojem narančastom svjetlu i sanjivo sklapala i otvarala oči. U jednom je trenutku zijevnula i na pola se presjekla, kao da je nešto pošlo ukrivo. Gutnula je i lupila se šakom o prsa. Tiho je podrignula i šapnula sama za sebe, "Ay caramba". čim je sat završio, nestala je. Tko je ona? Odakle je došla? Zašto je nikad prije nisam primijetila u i školi? Očito nije bila nova u Baker &Inglis. Mokasinke je prignječila na petama tako da ih može nataknuti na noge kao klompe. To su radile Narukvice s privjescima. A nosila je i starinski prsten na ruci, s pravim rubinima. Usnice su joj bile tanke, stroge, protestantske. Nos joj uopće nije bio nos. Tek začetak. Dolazila je na sat engleskog svaki dan s istim odsutnim izrazom dosade. Dovukla bi se u onim natikačama-mokasinama, kao da kliže, svijenih koljena i težine nagnute naprijed. To je pojačavalo opći dojam nevoljkosti. Ja sam zalijevala biljke gospodina da Silve kad je ulazila. Molio me da to obavim prije sata. I tako je počinjao svaki dan, ja na jednom kraju kristalne prostorije, opkoljena procvalim pelargonijama, a uzvraća mi eksplozija crvenog što ulazi na vrata. Po tome kako se bezvoljno držala jasno se vidjelo što misli o čudnoj, staroj, mrtvoj pjesmi koju smo čitali. Nije je zanimala. Nikad nije napisala zadaću. Na satu se samo izvlačila i blefirala. Padala je na testovima i ispitima. Da je s njom bila još jedna Narukvica s privjeskom, mogle su oformiti frakciju nezainteresiranih dopisivačica na ceduljicama. Samoj, nije joj preostajalo ništa, osim da mrzovoljno sjedi. Gospodin da Silva digao je ruke od pokušaja da je bilo što nauči i prozivao ju što je rjeđe mogao. Promatrala sam je pod satom kao što sam je promatrala i vani. Od trenutka kad sam stigla u školu, budno sam vrebala. Sjedila sam u predvorju na žutoj stolici, pretvarajući se da pišem zadaću, i čekala da ona prođe. Njezina kratka pojavljivanja ostavljala su me bez daha. Zvijezde su mi vibrirale oko glave, kao liku u crtanom filmu. Pojavila bi se iza ugla, žvačući olovku i vukući noge kao u papučama. U njezinu hodu uvijek je bilo nečeg silovitog. Da nije snažno strugala nogama prema naprijed, nagnječene cipele bi joj sletjele s nogu. To joj je naglašavalo mišiće u listovima. I tamo je bila pjegava. Kao da ju je sunce opalilo. Klizila je kraj mene, u razgovoru s nekom drugom Narukvicom s privjeskom, a obje su se kretale s lijenim, bahatim samopouzdanjem koje su sve posjedovale. Katkad bi me i pogledala, ali bez prepoznavanja. Kao da joj se opna navlačila preko očiju. Dopustite mi anakronizam. Taj mračni predmet želja Luisa Bunuela prikazan je tek 1977. Tada crvenokosa djevojka i ja više nismo imali kontakta. Sumnjam da je gledala taj film. Ipak, ono o čemu mislim kad mislim o njoj je Taj mračni predmet želja. Gledao sam ga na televiziji, u nekom baru u Španjolskoj dok sam radio u Madridu. Veći dio dijaloga mi je promaknuo. Ali zaplet je bio dovoljno jasan. Stariji gospodin kojeg glumi Fernando Rey opčinjen je mladom i lijepom ženom koju igra Carole Bouquet. Ništa od toga nije me zanimalo. Pozornost mi je privukao nadrealistički detalj. U više se scena vidi kako Fernando Rey nosi tešku vreću na ramenu. Razlog za tu vreću nikad se ne objašnjava. (Ili ako se objašnjava, i to mi je promaknulo.) On jednostavno hoda posvuda s tom vrećom, tegli je sa sobom u restorane, taksije, parkove. Točno sam se tako i ja osjećao dok sam pratio vlastiti Mračni predmet. Kao da nosim tajanstveni, neobjašnjivi teret ili breme. Tako ću je i zvati, ako nemate ništa protiv. Zvat ću je Mračni predmet. Iz sentimentalnih razloga. (A moram paziti i da se ne dozna njezin identitet.) Evo je na satu tjelesnog, izmotava se da joj nije dobro. Evo je za ručkom, u napadaju smijeha. Presavijena nad stolom, hoće udariti šaljivicu koja je za to odgovorna. Iz usta joj bubre mjehuri mlijeka. Nekoliko joj je kapljica iscurilo iz nosa, zbog čega su svi još glasnije prasnuli u smijeh. Sljedeći put vidjela sam je poslije škole kako se vozi na biciklu s nepoznatim dečkom. Smjestila se na sjedalu dok je on stajao na pedalama. Nije ga uhvatila rukama oko struka. Sama je održavala ravnotežu na biciklu. To mi je dalo nadu. Jednog dana gospodin da Silva prozvao je Predmet da čita naglas.

Izvalila se u svojoj klupi kao i obično. U ženskoj školi nije se moralo toliko paziti da su ti koljena skupljena i suknja navučena. Predmet se raskrečila i visoko pokazivala gole noge, malo jače u bedrima. Ne pomaknuvši se, rekla je, "Zaboravila sam knjigu." Gospodin da Silva stisnuo je usnice. "Možeš posuditi knjigu od Callie." U jedinom znaku pristanka samo je zabacila kosu s lica. Prinijela je ruku čelu i povukla je unatrag kao plug kroz kosu tako da su iza prstiju ostajale brazde. Taj je potez završio kratkim trzajem glave, ukrasnim pokretom. I evo njezina obraza, dopušta pristup. Primaknula sam joj se. Gurnula sam knjigu na razmak između naših klupa. Predmet se nagnula nad knjigu. "Odakle?" "Od početka na stranici 112. Opis Ahilejeva štita." Nikad još nisam bila tako blizu Mračnom predmetu. Teško mi je to palo na organizam. Moj je živčani sustav zasvirao "Bumbarov let". Gudači su mi pilili u kralješnici. Timpani mi tamburali u grudima. A istodobno sam se trudila to sakriti i nisam pomaknula ni jedan mišić. Jedva da sam disala. Tako je to više-manje išlo: katatonija izvana, mahnitost iznutra. Namirisala sam njezinu žvakaću s cimetom. I dalje joj je bila negdje u ustima. Nisam gledala ravno u nju. Prikovala sam pogled za knjigu. Pramen njezine crvenozlatne kose pao je na klupu između nas. Tamo gdje joj je sunce obasjavalo kosu prelamalo se svjetlo kao u prizmi. Ali dok sam promatrala pojavu centimetar dugačke duge, ona je počela čitati. Očekivala sam nazalni monotoni glas s mnogo pogrešnih izgovora. Očekivala sam grbe, krivudanja, škripu kočnica, izravne sudare. Ali Mračni predmet lijepo je čitala. Imala je zvonak, jasan glas, i govorila je s gipkim ritmom. To je naučila kod kuće, od ujaka koji su recitirali poeziju i pili kao spužve. I izraz joj se promijenio. Koncentrirano dostojanstvo, kojeg do tada nije bilo, obilježilo joj je lice. Glava joj se uzdigla na ponosnom vratu. Podigla je bradu. Zvučala je kao da su joj dvadeset i četiri godine, a ne četrnaest. Pitala sam se što je čudnije, glas Earthe Kitt koji je izlazio iz mojih usta, ili glas Katharine Hepburn koji je izlazio iz njezinih. Kad je završila, zavladao je tajac. "Hvala", rekao je gospodin da Silva, iznenađen kao i svi ostali. "To je bilo vrlo lijepo." Zazvonilo je. Predmet se smjesta odmaknula od mene. Ponovno je provukla ruku kroz kosu, kao da je ispire pod tušem. Kliznula je iz klupe i izišla iz razreda. Pojedinih dana, kad je staklenik bio nekako posebno osvijetljen i kad bi se Mračnom predmetu otkopčala dva gumba na bluzi, kad bi svjetlo osvijetlilo škapular koji joj se ljulja između košarica grudnjaka, je li Cal-liope naslutila svoju pravu biološku prirodu? Je li nekad, dok je Mračni predmet prolazila školskim hodnikom, pomislila kako je ono što osjeća pogrešno? Da i ne. Da vas podsjetim gdje se sve to događalo. U školi Baker & Inglis bilo je savršeno prihvatljivo da se djevojka zaljubi u kolegicu iz razreda. U ženskoj školi stanovita se količina emocionalne energije, koja se normalno troši na dečke, preusmjerava na prijateljstva. Djevojke su u našoj školi hodale ruku pod ruku, kao školarke u Francuskoj. Natjecale su se jedna s drugom za naklonost. Javljala se ljubomora. Događale su se izdaje. Bilo je normalno ući u zahod i čuti kako netko iza vrata plače. Cure su plakale jer ta i ta nije htjela sjediti kraj njih za ručkom, ili jer najbolja prijateljica ima novog dečka koji joj zaokuplja sve vrijeme. Povrh toga, školski su rituali naglašavali atmosferu intimnosti. Bio je tu Dan prstenja, kad su velike sestre uvodile male sestre u zrelost dajući im cvijeće i zlatne obruče. Bio je tu Ples preslice, obred nalik onom svibanjskog stupa, ali bez muškaraca, koji se održavao u proljeće. Priređivali su se i ispovjedni skupovi pod nazivom Oči u oči, koje je dva puta na mjesec vodio kapelan i koji su neizostavno završavali u poplavama suza i zagrljaja. Ipak, u školi je prevladavao ratoborno heteroseksualni duh. Moje su se kolegice možda držale prisno u školi, ali glavna izvanškolska aktivnost bili su dečki. Djevojke za koje se sumnjalo da ih privlače djevojke ogovaralo se, mučilo i izbjegavalo. Svega toga sam bila svjesna. I to me plašilo. Nisam znala je li ono što osjećam prema Mračnom predmetu normalno ili nije. Moje su se prijateljice znale zapaliti za neku curu iz zavisti. Reetiku je očaralo kako Alwyn Brier svira

Finlandiju na klaviru. Lindu Ramirez osvojila je Sofia Cracchiolo jer je učila tri jezika odjedanput. Je li to bilo to? Jesam li se palila na Predmet zbog njezina recitatorskog dara? Nisam bila baš uvjerena. Moji su mi osjećaji djelovali više tjelesno. Nije to bio stav, nego oluja u mojim žilama. Zbog toga sam o tome šutjela. Skrivala sam se u podrumskom zahodu da razmislim o svemu. Svaki dan, kad god sam mogla, spuštala sam se stražnjim stubama u napuštenu praonicu i zatvarala se unutra na barem pola sata. Postoji li bilo koje mjesto tako utješno kao star, predratni toalet u nekoj ustanovi? Toalet kakve su prije gradili u Americi, kad je zemlja bila u usponu. Zahodi u podrumu Bakera & Inglisa bili su uređeni kao loža u operi. Sa stropa su sjajile edvardijanske lampe. Umivaonici su bili duboke bijele zdjele usađene u modri škriljevac. Kad si se sagnuo umiti, vidjele su se sićušne pukotine u porculanu, kao na vazi iz dinastije Ming. Zlatni lančići držali su čepove za odvode na mjestu. Ispod slavina koje su kapale, porculan se izlizao u zelenim prugama. Iznad svakog umivaonika visjelo je ovalno ogledalo. Nisam s njima htjela imati posla. ("Mržnja prema ogledalu što počinje u srednjim godinama" kod mene se rano pojavila.) Izbjegavajući vlastiti odraz, uputila sam se ravno prema zahodima. Bilo ih je tri, izabrala sam onaj u sredini. Kao i ostali, bio je od mramora. Od sivog mramora iz Nove Engleske, debelog pet centimetara, iskopanog u kamenolomu u devetnaestom stoljeću i posutog fosilima starim milijune godina. Zatvorila sam vrata i zaključala ih. Uzela sam sterilni papir iz automata i obložila njime zahodsku dasku. Zaštićena od bakcila, spustila sam gaćice, podigla škotsku suknju i sjela. Odmah sam osjetila kako mi se tijelo opušta, grbavo držanje ispravlja. Iščešljala sam kosu s lica da bolje vidim. Bilo je tu sitnih fosila u obliku paprati i fosila koji su izgledali kao škorpioni koji sami sebe grizu na smrt. Ispod mojih nogu, vidjela se mrlja hrđe na zahodskoj školjki, također drevna. Toaleti u podrumu bili su prekoputa naše svlačionice. Zahode su dijelili zidovi viši od dva metra, koji su se spuštali sve do poda. Fosilizirani mramor skrivao me još bolje od kose. U podrumskom zahodu važio je vremenski okvir u kojem sam se mnogo bolje snalazila, ne manijakalni natjecateljski tempo kao gore u školi, nego polagani, evolucijski napredak zemlje, biljnog i životinjskog svijeta koji se oblikuje iz plodonosnog, pretpovijesnog blata. Slavine su kapale polaganim, neumitnim kretanjem vremena i ja sam dolje bila sama, i na sigurnom. Sigurna od svojih zbrkanih osjećaja o Mračnom predmetu; i sigurna od odsječaka razgovora koje sam načula iz spavaće sobe roditelja. Baš sinoć mi je Miltonov razdraženi glas dopro do ušiju: "Još te boli glava? Isuse, pa uzmi aspirin." "Već sam popila nekoliko", odgovorila je majka. "Ništa ne pomaže." Onda sam čula bratovo ime i oca kako mumlja nešto što nisam razumjela. Onda Tessie: "I za Callie se brinem. Još nije dobila menstruaciju." "K vragu, pa tek joj je trinaest godina." "četrnaest. I gle kako je visoka. Mislim da nešto nije u redu." Trenutak tišine, a nakon toga je otac upitao: "Što kaže dr. Phil?" "Dr. Phil! On ne kaže ništa. Moram je odvesti nekom drugom." Mrmor roditeljskih glasova s druge strane zida moje sobe, zvuk koji mi je kroz cijelo djetinjstvo davao osjećaj sigurnosti, sad je postao izvor tjeskobe i panike. I tako sam odabrala zidove od mramora u kojima je odjekivalo jedino kapanje slavine, voda koju puštam u zahod ili moj glas koji tiho čita Ilijadu. A kad mi je dodijao Homer, bacala sam se na čitanje zidova. Bila je to dodatna atrakcija zahoda u podrumu. Zidove su prekrivali grafiti. Na katu su fotografije razreda prikazivale redove i redove lica učenica. Ovdje dolje pokazivala su se uglavnom tijela. Maljušni muškarci nacrtani plavom tintom s gigantskim spolnim organima. I žene s golemim grudima. Kao i različite varijacije: muškarci s mizerno malim penisom; pa i žene s penisom. Bila je to poduka i o onom što jest i što može biti. Na sivom mramoru, ti novi, grbavi crteži tijela koja rade svašta, kojima izrastaju dijelovi, koja se spajaju, mijenjaju oblik. Plus šale, savjeti pametnima, ispovijesti. Na jednom mjestu: "Volim seks." Na drugom: "Pattv C je kurva." Gdje bi se drugdje djevojka poput mene, koja skriva od svijeta spoznaju koju ni sama posve ne razumije - gdje bi se osjećala ugodnije nego u tom podzemnom kraljevstvu gdje ljudi pišu ono što ne smiju izreći, gdje glasno izgovaraju najsramnije čežnje i spoznaje? Jer toga je proljeća, dok su šafrani cvali, dok je ravnateljica provjeravala bubre li lukovice narcisa u cvjetnim nasadima, i Calliope osjetila da nešto pupa. Njezin vlastiti mračni predmet, koji pripada

samo njoj, koji ju je, uz potrebu da bude sama i neometana, dodatno tjerao da silazi u zahod u podrumu. Kao neki šafran koji samo što nije procvao. Ružičasta peteljka koja se probija kroz tamnu novoizraslu mahovinu. Ali bio je to neki čudan cvijet, jer kao da je prolazio kroz nekoliko godišnjih doba u jednom danu. Imao je zimsko doba kad bi se pritajio i spavao pod tlom. Pet minuta poslije budio se u privatno proljeće. Dok sam sjedila u razredu s knjigom u krilu, ili se vozila kući s jednom od mama, znala sam odjednom osjetiti kao da mi se otapa među nogama, tlo se vlazi, i širi se bogati, tresetni miris, a onda - dok sam se pretvarala da učim napamet latinske glagole - kako mi se nešto živo odjednom uzmeško-ljilo u toploj zemlji ispod suknje. Na dodir je šafran katkad bio mekan i klizak, kao tijelo gliste. Drugi je put bio tvrd kao kakav korijen. Sto je Calliope osjećala prema svojem šafranu? To je ujedno najlakše i najteže objasniti. U jednu ruku joj se sviđao. Kad je uz njega pritisnula kut udžbenika, bio je to ugodan osjećaj. Ništa novo. Uvijek joj je godilo pritiskati to mjesto. Napokon, šafranić je bio dio njezina tijela. Nije imala zašto postavljati pitanja. Ali katkad mi se činilo da se građom razlikujem od drugih. U ljetnom kampu Ponshewaing čula sam, u nekim vlažnim noćima u spavaonicama s krevetima na kat, o sjedalima bicikla i stupovima ograda koji su zaveli moje prijateljice u nježnim godinama. Dok smo pekle sljezove kolačiće na logorskoj vatri, Lizzie Barton nam je ispričala kako joj je omilila jabuka na jednom kožnatom sedlu. Margaret Thompson bila je prva cura u gradu čiji su roditelji imali tuš s masažnom glavom. Pridodala sam vlastite ćutilne podatke tim kliničkim povijestima bolesti (bila je to godina kad sam se zaljubila u užad u gimnastičkoj dvorani), ali neprestano se otvarao nejasni, neodređeni jaz između srsa o kojima su izvještavale moje prijateljice i stiska ekstaze mojih suhih grčeva. Katkad bih, naginjući se s gornjeg kreveta u snop svjetla nečije baterije, završila svoje malo osobno razotkrivanje riječima "Znate ono?" A u polumraku bi tri ili četiri cure masne kose kimnule glavom, jednom, zagrizle kut usnica i odvratile pogled. Nisu znale. Katkad sam se brinula da je moj šafran precifrav cvijet, ne obična trajnica nego cvijetak uzgojen u stakleniku, hibrid nazvan po svojem tvorcu poput kakve ruže. Iridescentna Helena. Blijedi Olimp. Grčka vatra. Ali ne - to ne valja. Moj šafran nije za javnost. U stanju je nastajanja i možda još dobro ispadne ako strpljivo čekam. Možda se to događa svima. U međuvremenu, najbolje je da sve držim u tajnosti. Što sam upravo i činila dolje u podrumskom zahodu. Još jedna tradicija u školi Baker & Inglis: svake godine učenice osmog razreda pripremale su jednu klasičnu grčku dramu. Isprva su se predstave igrale u auditoriju Srednje škole. Ali gospodinu da Silvi je nakon puta u Grčku sinula ideja da hokejski teren pretvori u kazalište. S klupama koje su se spuštale niz obronak i savršenom prirodnom akustikom, bio je to pravi mini Epidaur. Podvornici su iznijeli praktikable i postavili pozornicu na travi. One godine kad sam poludjela za Mračnim predmetom, gospodin da Silva odabrao je "Antigonu". Nije bilo audicije. Gospodin da Silva glavne je uloge dodijelio svojim ljubimicama s naprednog engleskog. Sve ostale strpao je u zbor. Pa je popis uloga izgledao ovako: Joanne Maria Barbara Peracchio kao Kreont; Tina Kubek kao Euridika; Maxine Grossinger kao Izmena. U ulozi same Antigone - kao jedini stvarno mogući izbor čak i s fizičke točke gledišta - bila je Mračni predmet. Na polugodištu je jedva dobila ocjenu minus tri. Ipak, gospodin da Silva znao je prepoznati zvijezdu kad mu je pred nosom. "Moramo naučiti cijeli ovaj tekst?" pitala je Joanne Maria Barbara Peracchio na prvoj probi. "Za dva tjedna?" "Naučite koliko možete", rekao je gospodin da Silva. "Svi će nositi dugačke toge. Ispod možete držati tekst. Gđica Fagles će biti i šaptačica. Sjedit će u orkestru." "Imat ćemo orkestar?" zanimalo je Maxine Grossinger. "Orkestar", rekao je gospodin da Silva i pokazao svoju blok flautu, "to sam ja." "Nadam se da neće padati kiša", rekla je Predmet. "Hoće li onaj drugi petak padati kiša?" rekao je gospodin da Silva. "Zašto ne pitamo našeg Tireziju?" I onda se okrenuo prema meni. Očekivali ste nekog drugoga? Ne, ako je Mračni predmet bila savršena sestra osvetnica, ja sam bila

kao stvorena da glumim starog, slijepog proroka. Moja divlja kosa nagoviještala je vidovitost. Zbog pogrbljena držanja izgledala sam starački krhko. Moj napola mutiran glas imao je neku bestjelesnu, nadahnutu kvalitetu. Tirezija je osim toga bio i žena, naravno. Ali to tada nisam znala. Niti se to spominjalo u tekstu. Bilo mi je svejedno koju ulogu igram. Jedino do čega mi je bilo stalo, jedino o čemu sam mislila, bilo je kako ću sad biti blizu Mračnog predmeta. Ne blizu kao u razredu pod nastavom kad se ne može razgovarati. Ne blizu kao u školskoj kuhinji gdje ona pljuje mlijeko za drugim stolom. Nego blizu na probama za školsku predstavu, sa svim onim čekanjem koje to podrazumijeva, s bliskošću iza pozornice, sa svim onim intenzivnim, nabijenim, vrtoglavim zanosom kojem se prepuštamo kad preuzimamo tuđi identitet. "Mislim da ne smijemo čitati", objavila je Mračni predmet. Stigla je na probu profesionalnog izgleda, s tekstom koji ona govori označenim žutim. Oko ramena je zamotala džemper kao plašt. "Mislim da moramo naučiti tekst napamet." Pogledom je prešla od lica do lica. "Inače će biti previše lažnjak." Gospodin da Silva se smiješio. Učenje teksta napamet zahtijevat će od Predmeta da uloži stanovit napor. Nesvakidašnji pothvat. "Antigona ima daleko najviše teksta", rekao je. "Pa ako Antigona hoće naučiti svoj tekst napamet, mislim da biste ga i vi druge morale naučiti." Druge su cure zastenjale. Ali Tireziji se već ukazala vizija budućnosti i okrenuo se prema Predmetu. "Ja ću s tobom učiti tekst. Ako hoćeš." Budućnost. Već se događala. Predmet me gledao. Opne na očima su se podigle. "Okej", nezainteresirano je rekla. Dogovorili smo se da se nađemo sutra, u utorak uvečer. Mračni predmet napisala mi je adresu i Tessie me dovezla i ostavila pred kućom. Kad su me uveli u biblioteku, sjedila je na kauču od zelenog baršuna. Izula je cipele, ali još je bila u školskoj uniformi. Dugu crvenu kosu je svezala na zatiljku da lakše obavi ono što je htjela, to jest, pripali cigaretu. Prekriženih nogu kao Indijanka, Predmet se s cigaretom u ustima nadvila nad zeleni keramički upaljač u obliku artičoke. U upaljaču je nestajalo benzina. Protresla ga je i palcem pritiskala gumb sve dok napokon nije suknuo mali plamičak. "Roditelji ti daju da pušiš?" rekla sam. Iznenađeno je podigla pogled, a onda se ponovno posvetila poslu. Pripalila je cigaretu, duboko uvukla dim i polako ga i sa zadovoljstvom ispustila. "Oni puše", rekla je. "Bilo bi prilično licemjerno da meni brane da pušim." "Ali oni su odrasli." "Mama i tata znaju da ću puški ako ja tako hoću. Ako mi ne dopuste, pušit ću potajno." Koliko se dalo vidjeti, dozvola je već dugo bila na snazi. Predmet nije pušila od jučer. Bila je profesionalka. Dok me odmjeravala polustisnutih očiju, cigareta joj je visjela iz usta. Dim joj se obavijao oko lica. čudan kontrast: grimasa okorjelog privatnog detektiva na licu djevojke u uniformi privatne škole. Napokon je izvadila cigaretu iz usta. Na slijepo je otresla pepeo. Pao je u pepeljaru. "Sumnjam da netko kao ti puši", rekla je. "Pogodila si." "Možda bi htjela početi?" Pružila mi je svoju kutiju Tarevtona. "Ne želim dobiti rak." Bacila je kutiju na stol i slegnula ramenima. "Mislim da će već naći lijek kad ga ja dobijem." "Nadam se. Za tvoje dobro." Ponovno je uvukla dim, još dublje. Zadržala je dim u plućima, a onda se okrenula u filmski profil i ispustila ga. "Sto posto nemaš nikakve loše navike", rekla je. "Imam gomilu loših navika." "Kao na primjer?" "Na primjer, žvačem kosu." "Ja grizem nokte", rekla je kao da se natječemo. Podigla je jednu ruku i pokazala mi. "Mama mi je

nabavila nešto da namažem nokte. Ima ogavan okus. To bi mi trebalo pomoći da prestanem." "I zbilja pomaže?" "Ispočetka je. Ali sad mi se okus počeo sviđati." Osmjehnula se. I ja sam se osmjehnula. A onda smo se kratko, kao da iskušavamo, nasmijale zajedno. "To nije tako strašno kao žvakati kosu", nastavila sam gdje smo stali. "Zašto nije?" "Jer kad žvačeš kosu, smrdi ti po onom što si jela za ručak." Iskrivila je lice u grimasu i rekla, "Degute." U školi bi nam bilo čudno razgovarati, ali ovdje nas nitko nije vidio. U širem sustavu, u vanjskom svijetu, među nama je postojalo više sličnosti nego razlika. Obje smo bile tinejdžerke. Obje smo bile iz imućnijih predgrađa. Odložila sam torbu i prišla kauču. Predmet je stavila Tarevton u usta. Oduprla se s obje strane prekriženih nogu i podigla se na dlanovima, kao jogi koji levitira, te se pomaknula da mi napravi mjesta. "Sutra pišem test iz povijesti", rekla je. "Koga imate iz povijesti?" "Gđicu Schuvler." "Gđica Schuvler drži vibrator u ladici." "Što drži?" "Vibrator. Liz Clark je vidjela. U najdoljnjoj ladici." "Ne mogu vjerovati!" Predmet je bila šokirana, i zabavljalo ju je to. Ali onda se namrštila od razmišljanja. Povjerljivim me tonom upitala, "A čemu to zapravo služi?" "Vibrator?" "Pa da." Znala je da bi morala znati. Ali imala je povjerenja u mene da joj se neću rugati. To je bio i temelj pakta koji smo taj dan sklopile: ja ću se baviti duboko intelektualnim pitanjima kao što su vibratori, ona će se baviti društvenom sferom. "Većina žena ne može postići orgazam u normalnom seksualnom odnosu", citirala sam iz knjige Mi i naša tijela, koju mi je dala Meg Zemka. "Treba im stimulacija klitorisa." Predmetu se lice zacrvenjelo iza pjegica. Naravno, ta ju je informacija opčinila. Govorila sam joj na lijevo uho. Rumenilo joj je oblilo lice s te strane, kao da moje riječi ostavljaju vidljivi trag. "Ne mogu vjerovati da ti znaš sve te stvari." "Reći ću ti tko zna sve o tome. Gđica Schuvler, ona sigurno zna." Smijeh, glasan i posprdan, prasnuo je iz nje kao gejzir i Predmet se izvalila na leđa. Vriskala je od užitka, od gađenja. Zalamatala je nogama tako da su cigarete sletjele sa stolića. Ponovno joj je bilo četrnaest, a ne dvadeset četiri godine, i unatoč tome što su izgledi za to bili mali, postajale smo prijateljice. "Neoplakanu i bez ikog svog, neispraćenu pjesmom svatovskom ne-pripremljen će me sad..." "... na pripremljen..." "... na pripremljen će me sad povest put. I nikad..." "...jadna..." "Jadna! To mi je grozno!" "I nikad jadna neću vidjet već tu svetu zjenu, jasni sunca sjaj. A nitko da bi suzom ijednom..." " .. .procvilio nad mojim udesom." ".. .procvilio nad mojim udesom." Opet smo bile kod Predmeta u kući i ponavljale smo tekst. Ispružile smo se na karipskim ležaljkama u zimskom vrtu. Papagaji su se jatili Predmetu iznad glave dok je čvrsto žmirila i deklamirala. Radile smo to već dva sata. Predmet je popušila gotovo cijelu jednu kutiju. Beulah, sluškinja, donijela nam je sendviče na pladnju i dvije dvolitrene boce Taba. Sendviči su bili od bijelog kruha bez korice, ali ne s krastavcem, niti s potočarkom. Spužvasti je kruh bio premazan namazom boje lososa. Cesto smo prekidale. Predmet je zahtijevala neprestanu okrepu. Ja se još nisam udobno osjećala kod njezine kuće. Nisam se mogla naviknuti na to da me služe. I dalje sam skakala na noge da uzmem sve sama. Beulah je k tome bila crnkinja, što mi nije olakšavalo stvar.

"Baš mi je drago što smo zajedno u ovoj predstavi", rekla je Predmet žvačući. "Inače se nikad ne bih družila s curom kao što si ti." Zastala je jer je shvatila kako to zvuči. "Mislim, nikad ne bih znala da si ti tako kul" Kul? Calliope kul? Nisam nikad sanjala da ću to čuti. Ali bila sam spremna prihvatiti sud Predmeta. "Ali mogu ti nešto reći?" upitala me. "O tvojoj ulozi?" "Jasno." "Znaš da bi ti trebala biti slijepa i to? No, tamo gdje idemo na Bermudima jedan tip vodi hotel. I on je slijep. I stvar je u tome da on kao da gleda na uši. Recimo, ako netko uđe u sobu, on okrene jedno uho na tu stranu. A ovako kako ti to radiš..." Odjednom se prekinula i uhvatila me za ruku. "Nećeš se naljutiti na mene, ha?" "Ne." "Callie, imaš užasan izraz!" "Da?" Držala me za ruku. Nije me puštala. "Sigurna si da se ne ljutiš?" "Ne ljutim se." "No, ti se pretvaraš da si slijepa tako da se uglavnom samo spotičeš i to je to. Ali stvar je u tome da se taj slijepac na Bermudima nikad ne spotakne. Drži se ravno kao meda i uvijek zna gdje je sve. I uši mu uvijek sve prate." Okrenula sam lice na drugu stranu. "Vidiš, ljutiš se." "Ne ljutim se." "Ma ljutiš se." "Slijepa sam", rekla sam. "Gledam te uhom." "Aha. To je dobro. Da, točno tako. To je zbilja dobro." Nije mi pustila ruku, nego se nagnula bliže meni i čula sam, osjetila, sasvim lagano, njezin vrući dah u uhu. "Hej, Tirezija", zahihotala je. "To sam ja. Antigona." Došao je dan predstave ("premijere", govorili smo, premda se predstava više neće igrati). U improviziranoj "garderobi" iza pozornice mi glavni glumci sjedili smo na stolcima za rasklapanje. Ostale učenice osmog razreda već su se okupile na pozornici i poslagale u veliki polukrug. Predstava je trebala početi u sedam i završiti prije zalaska sunca. Sad je bilo 18:55. S druge strane pozornice čuli smo kako se teren za hokej puni. Potmula se buka postupno pojačavala - glasovi, koraci, škripa tribina, lupa automobilskih vrata na parkiralištu. Mi smo sve odjenule toge duge do poda, obojene u crno, sivo i bijelo. Mračni predmet imala je bijelu togu. Koncept gospodina da Silve bio je minimalistički: bez šminke, bez maski. "Koliko ima ljudi?" pitala je Tina Kubek. Maxine Grossinger je provirila kroz zastor. "Na tone." "Ti si sigurno već navikla na ovo, Maxine", rekla sam. "S nastupa." "Nemam tremu kad sviram violinu. Ovo je sto puta gore." "Ja imam uuužasnu tremu", rekla je Predmet. U krilu je držala bočicu s Gastalima, koje je gutala kao da su bomboni. Sad sam znala zašto se prvi dan u razredu udarala po grudima. Mračni predmet patila je od više-manje kronične žgaravice, koja se još pogoršavala u trenutcima stresa. Prije nekoliko minuta nekamo se pokupila popušiti posljednju cigaretu prije početka predstave. Sad je žvakala tablete protiv kiseline u želucu. Uz podrijetlo iz obitelji bogate generacijama očito su pripadale i staračke navike, odvratne, odrasle potrebe i očajničke protumjere. Predmet je još bila premlada da se vide posljedice. Nije još imala podočnjake niti požutjele nokte. Ali apetit za sofisticiranim samouništenjem već je bio tu. Iz blizine je smrdjela na cigarete. Želudac joj je bio u komi. Ali lice joj je i dalje sjalo u jesenskoj raskoši. Mačje oči iznad prćastog nosa budno su gledale, treptale i pre-usmjeravale pozornost na sve jaču galamu s druge strane pozornice. "Evo mojih mame i tate!" viknula je Maxine Grossinger. Okrenula se prema nama i osmijehnula se od uha do uha. Nikad prije nisam vidjela Maxine kako se smiješi. Zubi su joj bili neravni i na razmake, kao kod kakva Sendakova čudovišta. Nosila je i aparatić. Iz njezine neskrivene radosti

odjednom sam shvatila kakva je. Imala je cijeli jedan drugi život osim onog u školi. Maxine je bila sretna u svojoj kući iza čempresa. Sad joj je kovrčava kosa letjela oko krhke, muzikalne glavice. "Isuse", Maxine je ponovno provirila kroz zastor. "Sjede baš u prvom redu. Buljit će ravno u mene." Sve smo se izredale kraj zastora. Samo je Mračni predmet ostala sjediti. Vidjela sam svoje kako dolaze. Milton je zastao na vrhu obronka i pogledao dolje na hokejski teren. Njegov je izraz naviještao da mu se sviđa prizor koji vidi, smaragdno zelena trava, bijele drvene tribine, u daljini škola s plavim krovom od škriljevca i obrasla bršljanom. U Americi ljudi se utječu Engleskoj da isperu iz sebe etničku pripadnosti. Milton je na sebi imao plavi blejzer i krem hlače. Izgledao je kao kapetan broda za krstarenje. Pridržavajući je jednom rukom za leđa, nježno je vodio Tessie niza stube da nađu dobra mjesta. čuli smo kako je publika utihnula. A onda panovu frulu - gospodin da Silva svirao je blok flautu. Prišla sam Predmetu i rekla, "Ne brini se. Bit ćeš dobra." Do tad je nijemo u sebi ponavljala dijalog, ali sad je prestala. "Ti zbilja dobro glumiš", nastavila sam. Okrenula se od mene i pognula glavu, a usnice su joj se ponovno stale micati. "Nećeš zaboraviti tekst. Milijun puta smo ga ponovili. Jučer si sve znala kao vodu piti..." "A da me malo prestaneš pilari!" otresala se Predmet. "Koncentriram se." Sijevnula je očima prema meni. Onda se okrenula i otišla. Gledala sam za njom kao pokisla i mrzila samu sebe. Kul? Bila sam sve samo ne kul. Već sam se zgadila Mračnom predmetu. Na rubu suza, zgrabila sam jedan crni zastor i umotala se u njega. Stajala sam u mraku i priželjkivala da sam mrtva. Nisam joj samo laskala. Zbilja je bila dobra. Na pozornici se Predmet prestala vrpoljiti i umirila se. Držala se uspravnije. I naravno, bila je nazočna kao čisto fizička činjenica, oštrica zarumenjena krvlju, eksplozija boje koja je privlačila svačiju pozornost. Panova je frula utihnula i na hokejskom je igralištu zavladao tajac. Ljudi su se nakašljavali, da pročiste grla. Provirila sam iza zastora i vidjela Predmet kako čeka na izlazak na pozornicu. Stajala je točno pod srednjim lukom, ni tri metra od mene. Nikad je prije nisam vidjela tako ozbiljnu, tako usredotočenu. Talent je vrst inteligencije. Dok je čekala da iziđe na pozornicu, Mračni predmet dolazila je na svoje. Usnice su joj se micale kao da govori Sofoklove riječi samom Sofoklu, kao da, unatoč svim intelektualnim dokazima, razumije književne razloge njihove dugovječnosti. I tako je Predmet stajala i čekala da iziđe na pozornicu. Daleko od svojih cigareta i sno-bovštine, daleko od svojih prijateljica iz klike i užasnog pravopisa. Ovo je njezina jaka strana: nastupati u javnosti. Izlaziti pred ljude i stajati pred njima i govoriti. U tom je času to počela shvaćati. Svjedočila sam trenutku u kojem osoba otkriva osobu kakva bi mogla biti. Na šlagvort, Antigona je duboko udahnula i stupila na pozornicu. Bijelu je togu povezala oko grudi srebrnom vrpcom. Toga je zalepršala kad je zakoračila u topli povjetarac. "Porazmisli, dal možeš skupa sa mnom poć da pomogneš mi mrtvom bratu nasut grob?" Maxine-Izmena je odgovorila, "Sahraniti ga kaniš mimo zapovijedi?" "Dakako, kao brata moga, a i tvog, kad nećeš ti. Jer ja ne mogu izdat njeg." Još sam morala čekati da dođe moj red. Tirezija nije bio tako velika uloga. Zato sam se ponovno omotala zastorom i čekala. U ruci sam držala štap. Bio mi je to jedini rekvizit, plastični štap obojan tako da izgleda kao da je od drveta. U tom sam trenutku začula tiho grcanje, kao da se netko guši. Predmet je ponovila, "Jer ja ne mogu izdat njeg." Slijedila je tišina. Provirila sam kroz zastor. Vidjela sam ih kroz srednji luk. Predmet mi je bila okrenuta leđima. Iza nje na pozornici stajala je Maxine Grossinger, bezizražajna lica. Otvorila je usta, ali riječi nisu izlazile. Iza nje, na rubu pozornice, gđica Fagles je zajapurena lica šaptala Maxini repliku. Nije to bila trema. U mozgu Maxine Grossinger prsnula je aneuri-zma. Publika je isprva mislila da su teturanje i izraz zaprepaštenja dio predstave. Neki su zahihotali nad užasnom glumom cure koja igra Izmenu. Ali Maxinina majka, koja je točno znala kako izgleda bol na licu njezina djeteta, skočila je sa sjedala. "Ne!" kriknula je. "Ne!" Na pet metara od nje, na povišenom mjestu pod suncem koje zalazi, Maxine Grossinger i dalje je nijemo stajala. U grlu joj je zagrgljalo. Naglo, kao da su se svjetla promijenila, lice joj je poplavjelo. čak i oni u stražnjim redovima vidjeli su kako joj

kisik odlazi iz krvi. Ružičasta boja puti se ocijedila niz čelo, niz obraze, niz vrat. Kasnije se Mračni predmet klela da ju je Maxine gledala molećivo, da je vidjela kako svjetlo trne u Maxineinim očima. Prema onom što su rekli liječnici, međutim, to vjerojatno nije istina. Omotana u svoju tamnu togu, još na nogama, Maxine Grossinger već je bila mrtva. Sekundu poslije srušila se na tlo. Gospođa Grossinger uspentrala se na pozornicu. Nije ništa govorila. Nitko nije govorio. U nijemoj tišini prišla je Maxini i rastrgala joj togu. U nijemoj tišini majka je dala kćeri disanje usta na usta. Sledila sam se. Pustila sam da se zastor razmota i piljila sam bez riječi. Odjednom je pod lukom promaknulo nešto mutno i bijelo. Mračni predmet pobjegla je s pozornice. Na trenutak mi je nešto sumanuto palo na pamet. Pomislila sam da nam je gospodin da Silva nešto zatajio. Da se ipak priklonio tradicionalnom načinu. Jer Mračni predmet je nosila masku. Tragičnu masku, s očima nalik rezovima nožem, ustima u bumerangu jada. S tim se groznim licem bacila na mene. "Joj Bože!" jecala je. "Joj Bože, Callie", i tresla se i trebala me. Sto me dovodi do užasnog priznanja. A to je ovo. Dok je gospođa Grossinger pokušavala udahnuti život natrag u Maxineino tijelo, dok se sunce melodramatično spuštalo nad smrću koja nije bila u scenariju, meni je tijelo zapljusnuo val čiste sreće. Svaki je živac, svaka stanica, zasjala. Držala sam Mračni predmet u naručju. Zaljubljeni Tirezija Naručila sam te kod doktora." "Pa bila sam neki dan kod doktora." "Ne kod dr. Phila. Kod dr. Bauera." "Tko je dr. Bauer?" "On je... doktor za žene." U grudima mi je zakipjelo i zapjenušalo se. Kao da mi srce jede prskave slatkiše. Ali pretvarala sam se da sam hladnokrvna, i gledala sam u jezero. "Tko kaže da sam ja žena?" "Jako smiješno." "Mama, pa bila sam kod doktora." "To je bio sistematski pregled." "A kakav je ovo pregled?" "Kad djevojke dođu u neke godine, moraju se pregledati, Callie." "Zašto?" "Da se provjeri je li sve u redu." "Kako to misliš, sve?" "Tako - sve." Bili smo u autu. Drugom Cadillacu. Kad god je Milton kupio novi auto, stari je davao Tessie. Mračni predmet pozvala me da provedem cijeli dan u njezinom klubu i majka me vozila k njoj. Bilo je ljeto, prošla su dva tjedna otkako se Maxine Grossinger srušila na pozornici. Škola je završila. U ulici Middlesex bile su u tijeku pripreme za put u Tursku. Odlučan da ne dopusti da nam Bankrotovo pljuvanje po turizmu pokvari putne planove, Milton je rezervirao letove i cjenkao se s rentakarima. Svako jutro proučavao je novine i izvještavao nas o vremenskim uvjetima u Istanbulu. "Dvadeset sedam stupnjeva i sunčano. Kako ti to zvuči, Cal?" Na što bih ja uglavnom zavrtjela kažiprstom. Više nisam imala želju posjetiti domovinu. Nisam htjela protratiti ljeto na oslikavanje crkve. Grčka, Mala Azija, planina Olimp, kakve to veze ima sa mnom? Upravo sam otkrila cijeli jedan novi kontinent, samo nekoliko kilometara od mene. U ljeto 1974. Turska i Grčka ponovno su se spremale biti na vijestima. Ali ja nisam obraćala ni najmanju pozornost na napetost koja je rasla. Imala sam vlastitih problema. I više od toga, bila sam zaljubljena. Potajno, sramno, ne sasvim svjesno, ali unatoč svemu tome, do ušiju i preko glave zaljubljena. Naše lijepo jezero obrubila je prljavština. Uobičajena skrama lipanjskih mušica. Ograda je bila nova, od čega sam se snuždila dok smo se vozili onuda. Maxine Grossinger nije bila jedina djevojka iz škole koja je umrla te godine. Carol Henke, učenica trećeg razreda, poginula je u automobilskoj nesreći. Jedne subotnje večeri njezin pijani dečko, tip po imenu Rex Reese, uletio je u jezero autom

koji je uzeo od roditelja. Rex je preživio, otplivao je do obale. Ali Carol je ostala zarobljena u autu. Prošle smo kraj škole Baker & Inglis, zatvorene preko praznika i prepuštene nestvarnosti škole u ljeto. Skrenule smo u ulicu Kerby. Predmet je stanovala na Aveniji Tonnacour, u kući od sivog kamena i drveta s vjetrokazom na krovu. Na šljunčanoj stazi pred kućom stajao je parkiran nepretenciozni Ford. Uhvatili su me kompleksi zbog našeg drugog po redu Cadillaca i brzo sam izišla iz auta, priželjkujući da mama što prije ode. Kad sam pozvonila, vrata mi je otvorila Beulah. Povela me do stuba i pokazala gore. To je bilo sve. Popela sam se na kat. Nikad nisam bila na katu kod Predmeta kući. Bilo je neurednije nego kod nas, tapisoni više nisu bili novi. Strop očito nisu bojali godinama. Ali namještaj je bio impresivno star, težak, i slao je signale trajnosti i postojanih stavova. Zavirila sam u tri sobe prije nego što sam pronašla Predmet. Navukla je rolete. Po čupavom tepihu ležala je razbacana odjeća koju sam morala preskakati da dođem do kreveta. Ali tamo je bila ona, spavala je u majici s Lesterom Laninom. Zazvala sam je po imenu. Prodrmala je. Napokon se podigla na jastucima i žmirnula. "Sigurno izgledam jezivo", rekla je nakon jednog trenutka. Nisam rekla izgleda li jezivo ili ne. Moj je položaj bio jači ako je držim u neizvjesnosti. Doručkovali smo u niši za doručak. Beulah nas je posluživala bez velike ceremonije, donosila je i odnosila tanjure. Nosila je pravu uniformu sluškinje, crnu s bijelom pregačicom. Naočale su potjecale iz njezina drugog, elegantnijeg života. Preko lijevog stakla kovrčalo se ime ispisano zlatnim slovima. Stigla je gđa Predmet, kuckajući peticama razborite visine. "Dobro jutro, Beulah. Idem kod veterinara. Shebi moraju izvaditi zub. Dovest ću je natrag, ali onda idem van na ručak. Kažu da će biti malo omamljena. Joj da, i danas će donijeti zastore. Pustite dečke u kuću i dajte im ček koji sam vam ostavila na pultu. Haj, cure! Nisam vas vidjela. Callie, ti očito imaš dobar utjecaj. Pola deset, a ova moja je već na nogama?" Raskuštrala je Predmetu kosu. "Hoćeš danas biti u Malom klubu, dušo? Fino. Tata i ja večeras izlazimo s Petersima. Beulah će ti ostaviti nešto u frižideru. Pa-pa!" Cijelo to vrijeme Beulah je prala čaše. čvrsto se držala svoje strategije. Prema Grosse Pointeu iskazivala je prezir bez riječi. Predmet je zavrtjela okrugli stalak pred sobom. Francuski džemovi, engleska marmelada od naranče, prljava posudica za maslac, boce kečapa i umaka Lea & Perrins kružile su pred njom dok se nije pojavilo ono što je tražila: ekstra velika teglica Gastala. Izvadila je tri tablete. "A što je to zapravo žgaravica?" upitala sam. "Nikad nisi imala žgaravicu?" zaprepastila se Predmet. Mali klub bio je samo nadimak. Službeno se klub zvao Klub Grosse Pointe. Iako se smjestio na jezeru, nije bilo ni mola ni barki, samo raskošna zgrada, dva terena za tenis i bazen. Upravo smo kraj tog bazena ležale svaki dan tog lipnja i srpnja. Što se tiče kostima za kupanje, Predmet je preferirala bikinije. Izgledala je dobro u bikiniju, ali nipošto savršeno. Kao i u bedrima, i u bokovima je bila na jaču stranu. Tvrdila je da mi zavidi na tankim, dugim nogama, ali samo je htjela biti ljubazna. Calliope se na bazenu, tog prvog dana i svakog dana koji je slijedio, pojavljivala u staromodnom jednodijelnom kostimu sa suknjicom. Pripadao je Sourmelini još pedesetih godina. Našla sam ga u nekom starom kovčegu. Nosila sam ga, tako sam tvrdila, da budem fora, ali bila sam zahvalna što me potpuno pokriva. Osim toga, prebacivala sam ručnik oko vrata ili preko kostima nosila havajsku košulju. I gornji dio kostima bio je veliki plus. Košarice su bile podstavljene spužvom i zašiljene pa su ispod ručnika ili košulje odavale dojam poprsja koje nisam imala. Iza nas, dame s pelikanskim trbusima u kupaćim kapama lupkale su nogama gore-dolje po bazenu držeći se za plivaće daske. Njihovi su kupaći kostimi bili vrlo slični mojem. Djeca su gacala i prskala se u plitkom dijelu. Postoji neznatna mogućnost da neke pjegave djevojke potamne na suncu. Predmet je bila među njima. Dok smo se tog ljeta prevrtale na ručnicima i pržile se na suncu, Predmetu su pjegice potamnjele i iz zlatastih se pretvorile u smeđe. I koža između je potamnjela, tako da su se pjegice splele u prošaranu harlekinsku masku. Samo joj je vršak nosa ostao ružičast. Razdjeljak u kosi žario se jer je izgorio na suncu.

Do nas su doplovljavali klupski sendviči na kat, na tanjurima s valovitim rubom. Kad smo se osjećale odraslo i rafinirano, naručivale smo francuski umak. Konzumirale smo frapee, sladoled, pomfrit. Predmet je za sve potpisivala očevim imenom. Pričala mi je o Petoskevju, gdje njezini imaju ljetnu kuću. "Idemo gore u kolovozu. Možda možeš i ti doći." "Mi idemo u Tursku", neveselo sam rekla. "Ah, da, zaboravila sam." A onda: "Zašto morate farbati crkvu?" "Tata je jednom to obećao." "Kako to?" Iza nas bračni su parovi igrali tenis. Zastavice su lepršale s krova kluba. Je li to pravo mjesto da spominjem Sv. Kristofora? Tatine ratne priče? Bakino praznovjerje? "Znaš na što ne prestajem misliti?" rekla sam. "Na što?" "Neprestano mislim na Maxine. Ne mogu vjerovati da je mrtva." "Znam. Kao da nije stvarno mrtva. Kao da sam to sanjala." "Znamo da je to zbilja jedino po tome što smo to obje sanjale. To je zbilja. San koji svi sanjaju zajedno." "To je duboko", rekla je Predmet. Pljesnula sam je. "Au!" "Evo ti što si zaslužila." Naše ulje od kokosa privlačilo je kukce. Ubijale smo ih bez milosti. Predmet se polako i sa sablažnjavanjem probijala kroz Usamljenu damu Harolda Robbinsa. Svakih nekoliko stranica vrtjela je glavom i objavljivala, "Ovo je užasno prosta knjiga." Ja sam čitala Olivera Twista, knjigu za lektiru koju su nam zadali preko ljetnih praznika. Odjednom je nestalo sunca. Na stranicu knjige kapnula mi je voda. Ali to nije bilo ništa u usporedbi s vodopadom koji se izlio na Mračni predmet. Nad nju se sa strane nagnuo neki stariji dečko i tresao mokru čupu kose. "Idi k vragu", rekla je ona. "Prestani!" "Što ti je? Rashlađujem te!" "Dosta!" Napokon je prestao. Uspravio se. Kupaće gaće spuznule su mu niz mršave bokove. To je razotkrilo mravlju stazu dlačica koja mu se spuštala od pupka na dolje. Mravlja staza bila je crvena. Ali kosa mu je bila crna kao ugljen. "Tko je najnovija žrtva tvoje gostoljubivosti?" upitao je dečko. "Ovo je Callie", rekla je Predmet. A onda meni: "Ovo je moj brat Jerome." Sličnost je bila očita. Ista paleta upotrijebljena je i za njegovo lice (narančasti i svijetloplavi tonovi, prvenstveno), ali bilo je nečeg nedovršenog u cijeloj skici, nekako krumpirast nos, oči na žmirkavu stranu, tek točkice svjetla. Isprva me zbunila tamna kosa bez sjaja, ali onda sam shvatila da je obojena. "Ti si ona iz predstave, ne?" "Jesam." Jerome je kimnuo. Očni prorezi su mu zasjali i rekao je, "Glumica, ha? Baš kao ti. Jelda, seki?" "Moj brat ima puno problema", rekla je Predmet. "Budući da se vi cure furate na teatar, možda bi htjele igrati u mojem sljedećem filmu." Pogledao me. "Snimam film o vampirima. Ti bi bila super vampir." "Ja?" "Da ti vidim zube." Nisam mu udovoljila jer sam iz Predmetovog ponašanja shvatila da se ne moram trgati od srdačnosti. "Jerome se fura na filmove s monstrumima", rekla mi je. "Na horore", ispravio ju je, i dalje se obraćajući meni. "Ne filmove s monstrumima. Moja sestra, kao i obično, podcjenjuje medij koji sam izabrao. Hoćeš čuti kako se zove?"

"Ne", rekla je Predmet. "Vampiri u internatu. Radi se o vampiru, a igra ga moja malenkost, kojeg šalju u internat jer se njegovi imućni ali užasno nesretni roditelji razvode. Uglavnom, on se baš ne snalazi najbolje u internatu. Ne odijeva se kao svi ostali. Nema istu frizuru. Ali onda jednog dana, nakon nekog tuluma, šeće se on preko kampusa i napadne ga vampir. I - tu je sad glavni štos - vampir puši lulu. Nosi sako od tvida. čovječe, to je ravnatelj, jebo te! Tako se naš junak sljedećeg jutra probudi i odmah si ode kupiti plavi blejzer i cipele na žniranje i abrakadabra - nema više razlike između njega i svih ostalih u školi!" "Daj se makni, zaklanjaš mi sunce." "To je metafora za cijelo to pitanje internata", rekao je Jerome. "Svaka generacija zauzdava onu sljedeću i pretvara ih u žive mrtvace." "Jeromea su izbacili iz dva internata." "I doći će dan kad ću im se osvetiti!" objavio je Jerome mrtvačkim glasom i zaprijetio šakom. A onda je bez riječi otrčao do bazena i skočio. U skoku se okrenuo licem prema nama. Visio je u zraku, koščat, upalih prsa, bijel kao kreda, namrštena lica i držeći se jednom rukom za jaja. U toj je pozi ostao sve dok nije pao u vodu. Bila sam premlada da se zapitam što se krije iza naše neočekivane prisnosti. U danima i tjednima koji su slijedili, nisam razmatrala motivaciju Predmeta, njezin ljubavni vakuum. Njezina majka je od jutra do mraka hodala po kavama, dogovorima, izlascima. Otac je odlazio na posao u šest četrdeset pet ujutro. Jerome joj je bio brat i slijedom toga beskori-stan. Predmet nije voljela biti sama. Nije se nikad naučila sama zabaviti. I tako je jedne večeri, kad sam se spremala sjesti na bicikl i odvesti kući, predložila da prespavam kod nje. "Nemam četkicu za zube." "Možeš uzeti moju." "To je gnjusno." "Dat ću ti novu četkicu. Imamo cijelu kutiju. Bože, kakva si ti čistunka." Samo sam hinila gadljivost. Zapravo me ni najmanje ne bi smetalo prati zube njezinom četkicom. Ne bi me smetalo ni da budem njezina četkica. Već sam dobro upoznala divote njezinih usta. Pušenje je pogodno za to. Dobivate kompletnu demonstraciju pućenja usnica i uvlačenja. Cesto se pojavljuje jezik da poliže s usnica ljepljivu točku koja ostaje od filtera. Katkad se za donju usnicu lijepe komadići papira i dok ih pušač otklanja, navlači usnicu te otkriva kandirane donje zube u mekim desnima. A ako pušač voli otpuhivati kolutove dima, imate priliku zaviriti u tamne baršunaste dubine unutrašnjosti obraza. Tako je to išlo s Mračnim predmetom. Cigareta u krevetu bila je nadgrobni spomenik koji označava kraj svakog dana i slamčica na koju je udisala zrak i vraćala se u život svako jutro. čuli ste za umjetnike instalacije? No, Predmet je bila umjetnica inhalacije i ekshalacije. Imala je cijeli repertoar. Bio je tu Kosi šut, pri kojem je uljudno usmjeravala dim kroz kut usana u stranu od osobe s kojom razgovara. Bio je tu Gejzir, kad se ljutila. Zmajica, pri čemu je puštala dim iz obje nozdrve. Fancuska reciklaža, kad je ispuhivala dim iz usta samo da bi ga ponovno uvukla kroz nos. A bilo je tu i Gutanje. Gutanje se rabilo samo u kriznim situacijama. Jednom, u zahodu u zgradi prirodnih predmeta, Predmet je upravo povukla dugački dim kad je naletjela jedna profesorica. Moja prijateljica imala je točno toliko vremena da baci cigaretu u zahod i povuče vodu. Ali što s dimom? Kamo s njim? "Tko ovdje puši?" pitala je profesorica. Predmet je slegnula ramenima, ne otvarajući usta. Profesorica se nagnula prema njoj i onjušila je. I Predmet je gutnula. Nije izišlo ni malo dima. Ni tračak. Ni oblačić. Samo su joj se na tren ovlažile oči i i to je bio jedini znak černobila u njezinim plućima. Prihvatila sam poziv da prespavam kod Predmeta. Gđa Predmet nazvala je Tessie da pita smijem li i, u jedanaest sati, moja prijateljica i ja spremile smo se zajedno na spavanje. Dala mi je majicu za krevet. Na prednjoj strani pisalo je "Fessenden". Navukla sam je i Predmet je zahihotala. "Što je?" "To je Jeromeova majica. Ti smrdi?"

"Zašto si mi dala njegovu majicu?" upitala sam ukočeno, trudeći se da ne dodirnem pamuk iako je bio na meni. "Moje su ti premale. Hoćeš jednu od mojeg tate? Njegove mirišu na kolonjsku vodu." "Tvoj tata upotrebljava kolonjsku?" "Živio je poslije rata u Parizu. Ima razne čudne navike." Popela se u veliki krevet. "Plus, spavao je s jedno milijun francuskih prostitutki." "To ti je on rekao?" "Ne baš. Ali kad god priča o Francuskoj, tata se sav uzbudi. Bio je tamo u vojsci. Tako reći je upravljao Parizom poslije rata. A mama poludi svaki put kad on priča o tome." Oponašala je majku. "Dosta bi bilo frankofilije za jednu večer, dragi." Kao i obično, kvocijent inteligencije naglo joj je porastao čim je izvodila nešto dramski. Onda se prevrnula na trbuh. "I ubijao je ljude." "Ubijao je?" "Da", rekla je Predmet i dodala kao da objašnjava, "Naciste." Popela sam se u veliki krevet. Kod kuće sam imala jedan jastuk. Ovdje ih je bilo šest. "Masiraj mi leđa", veselo je zapovjedila Predmet. "Hoću, ako ih ti meni budeš poslije masirala." "Dogovoreno." Zajahala sam joj na leđa, na točku između bokova, i počela je masirati od ramena. Njena kosa mi je smetala pa sam je maknula. Jedno vrijeme smo šutjele, ja sam masirala, a onda sam upitala, "Jesi bila kad kod ginekologa?" Predmet je kimnula u jastuk. "Kako je to?" "Mučenje. Mrzim to." "Što ti rade?" "Prvo te natjeraju da se svučeš i navučeš neki ogrtačić. Od papira je i ispod ti ulazi hladni zrak. Smrzneš se. Onda te polegnu na neki stol i moraš raširiti noge." "Raširiti noge?" "Da. Moraš staviti noge u nekakve metalne držače. Onda te ginić pregleda dolje, a to je katastrofa." "Kako misliš, dolje?" "Mislila sam da si ekspertica za seks." "Daj." "Dolje, znaš, unutra. Gurne ti unutra neku spravicu da se sve raširi i sve to." "Ne mogu vjerovati." "Katastrofa. I smrzavaš se. Plus, ginić ispaljuje neke bijedne fore dok čeprka po tebi. Ali najgore je ono što radi rukama." "Što radi?" "Uglavnom ti ih gura tako duboko da ti može poškakljati krajnike." Sad sam zanijemjela. Totalno su me paralizirali šok i strava. "Kod koga ideš?" upitala me Predmet. "Kod nekog tko se zove dr. Bauer." "Dr. Bauer! To je Reneein tata. Totalni perverznjak." "Kako to misliš?" "Jedanput sam bila na kupanju kod Renee. Imaju bazen. Dr. Bauer je izišao iz kuće i stajao i gledao. A onda mi je rekao, 'Tvoje noge imaju savršene proporcije. Apsolutno savršene proporcije.' Isuse, kakav perverznjak! Dr. Bauer. Žalim te." Podigla je trbuh da oslobodi košulju. Izmasirala sam joj donji dio leđa i zavukla ruke pod košulju da joj počnem gnječiti lopatice. Predmet je nakon toga utihnula. I ja sam utihnula. Odagnala sam misli na ginekologiju prepustivši se masiranju leđa. Nije bilo teško. Njezina leđa boje meda ili marelice sužavala su se u struku, za razliku od mojih. Imala je tu i tamo bijele mrljice, anti-pjegice. Gdje god sam je protrljala, koža joj je pocrvenjela. Bila sam svjesna toga kako joj krv ispod kože kola i otječe. Pazusi su joj bili hrapavi kao mačji jezik. Ispod njih postrance su joj se nadimale grudi, spljoštene uz madrac.

"U redu", rekla sam nakon duge masaže, "a sad je na mene red." Ali ta je noć bila kao i sve druge noći. Ona je zaspala. S Predmetom nikad nije došao red na mene. Vraćaju mi se u sjećanje, raspršeni dani toga ljeta s Predmetom, svaki uhvaćen u suvenir, staklenu kuglu sa snijegom. Dajte da ih ponovno protresem. Gledajte kako pahuljice lagano lepršaju: Ležimo zajedno u krevetu u subotu ujutro. Predmet leži na leđima. Ja sam se podbočila na laktu i naginjem se nad nju da joj pregledam lice. "Znaš što ti je ovo u očima?" pitam je. "Što?" "Šmrklji." "Ma nisu." "Nego što. To je sluz. Šmrklji koji ti izlaze na oči." "To je gnjusno!" "Imaš malo šmrklji u očima, draga", kažem lažno dubokim glasom. Prstom otirem krmelje s Predmetovih trepavica. "Ne mogu vjerovati da ti puštam da ovo radiš", kaže ona. "Diraš mi šmrklje!" Trenutak se gledamo. "Diram ti šmrklje!" vrištim ja. I grčimo se od smijeha, bacamo jastuke i još vrištimo. Drugi dan, Predmet se kupa. Ima vlastitu kupaonicu. Ležim na krevetu i čitam tračerski časopis. "Vidi se da Jane Fonda u ovom filmu nije zbilja gola", kažem. "Kako?" "Ima bodi. Vidi se." Ulazim u kupaonicu da joj pokažem. Predmet leži u kadi s nogama u obliku pandži, pod slojem tučenog vrhnja, izležava se i trlja petu plovučcem. Gleda fotografiju i kaže, "Ni ti nisi nikad gola." Sledila sam se, bez riječi. "Imaš neki kompleks?" "Ne, nemam nikakav kompleks." "čega se onda bojiš?" "Ne bojim se." Predmet zna da to nije istina. Ali namjere joj nisu podle. Ne želi me uhvatiti i razotkriti, samo mi pomoći da se opustim. Moja je čednost zbunjuje. "Ne znam zbog čega se tako brineš", kaže ona. "Ti si mi najbolja prijateljica." Pravim se da sam se udubila u časopis. Ne mogu se natjerati da podignem pogled. Ali u sebi pucam od sreće. Eksplodiram od veselja, ali piljim u časopis kao da se ljutim na njega. Kasno je. Dugo smo budne jer smo gledale televiziju. Predmet pere zube kad ja ulazim u kupaonicu. Spuštam gaćice i sjedam na školjku. To katkad radim u taktici kompenzacije. Majica je dovoljno duga da mi pokrije krilo. Piškim dok Predmet pere zube. Tad osjetim miris dima. Dižem pogled i Predmetu u ustima kraj četkice vidim cigaretu. "Ti pušiš i dok pereš zube?" Gleda me postrance. "Mentol", kaže. Kod suvenira je problem što pozlata brzo otpada. Podsjetnik pričvršćen za naš frižider vratio me u zbilju: "Dr. Bauer, 22. 7. 14 h". Obuzimala me strava. Strava od ginekologa pervertita i njegovih inkvizitorskih instrumenata. Strava od metalnih stvari kojima će mi raširiti noge i spravice koja će mi raširiti nešto drugo. I strava od onog što bi sve to širenje moglo razotkriti. U tom stanju, u toj emocionalnoj zamci, počela sam ponovno ići u crkvu. Jedne nedjelje početkom srpnja majka i ja dotjerale smo se (Tessie je obula visoke pete, ja ne) i odvezle se do Uznesenja. I Tessie je patila. Prošlo je šest mjeseci otkako je Bankrot odjurio s Middlesexa na motoru i od onda se nije vratio. Još gore, u travnju je javio da prestaje studirati. Planirao je preseliti se na Upper Peninsula s nekim prijateljima i tamo, kako je to objasnio, živjeti od zemlje. "Ne misliš valjda da će napraviti neku ludost, recimo pobjeći

i oženiti se s onom Meg?" pitala je Tessie Miltona. "Nadajmo se da neće", odgovorio je on. Tessie se brinula i da Bankrot ne pazi dovoljno na sebe. Ne ide redovito zubaru. Zbog vegetarijanske prehrane bio je blijed. I gubio je kosu. U dvadesetoj godini. Zbog toga se Tessie odjednom osjetila starom. Udružene u tjeskobi, u potrazi za utjehom za različite boljke (Tessie se htjela riješiti bolova, dok sam ja htjela da mi počnu), pošle smo u crkvu. Koliko sam ja znala, u grčkoj pravoslavnoj crkvi Uznesenja svake su se nedjelje okupljali svećenici i čitali naglas iz Biblije. Počinjali su s Knjigom postanka, nastavljali odmah dalje s Brojevima i Ponovljenim zakonom. A onda su čitali Psalme i Knjigu Mudrosti, Proroke, Izaiju, Jeremiju i Ezekiela, sve do Novog zavjeta. A onda su čitali i to. S obzirom na trajanje naše službe Božje, nisam mogla zamisliti što bi drugo bilo posrijedi. Svećenici su deklamirali dok se crkva polako punila. Napokon se upalilo središnje svjetlo i otac Mike iskočio je, kao lutka u pravoj veličini, iza ikonostasa. Preobražaj što ga je moj ujak doživljavao svake nedjelje uvijek me fascinirao. U crkvi se otac Mike pojavljivao i nestajao hirovito kao kakvo božanstvo. Jedne minute bio bi na galeriji i pjevao tankim, nemuzikalnim glasom. Sljedeće minute već je bio dolje i mahao kadi-onicom. Svjetlucav, optočen draguljima, prenakićen u svojim haljama kao Fabergeovo jaje, šepurio se po crkvi i dijelio nam Božji blagoslov. Katkad je iz kadionice kuljalo toliko dima, da je izgledalo kao da otac Mike ima sposobnost obaviti se maglom. Međutim, kasnije, kad bi se magla raspršila, poslijepodne kod nas u dnevnoj sobi bio je ponovno nizak, povučen muškarac, u crnom odijelu od mješavine poliestera s plastičnim ovratnikom. Autoritet tete Zoe mijenjao se u obrnutom smjeru. U crkvi je bila krotka. Njezin okrugli sivi šeširić izgledao je kao glava zavrtnja kojim je pričvršćena za klupu. Neprestano je štipala sinove da ne zaspu. Jedva sam uspijevala povezati usplahirenu osobicu što se svaki tjedan grbi u klupi ispred nas sa zabavnom ženom koja, nadahnuta vinom, u našoj kuhinji izvodi komične točke. "Vi muški ne ulazite!" vikala je i plesala s mojom majkom. "Imamo noževe!" Tako je upadljiv bio kontrast između Zoe u crkvi i Zoe koja pije vino, da sam je uvijek namjerno pozorno promatrala za vrijeme liturgije. Kad god ju je moja majka nedjeljom potapšala po ramenu u znak pozdrava, teta Zo uglavnom je uzvraćala tek slabašnim smiješkom. Veliki nos kao da joj je natekao od jada. Onda bi se okrenula, prekrižila i smjestila da odsluša bogoslužje do kraja. I tako: Uznesenje tog srpanjskog jutra. Tamjan se diže s jetkošću iracionalne nade. Dublje u unutrašnjosti crkve (vani je rosila kiša), vonja mokra vuna. Cijedi se s kišobrana odloženih pod klupama. Potočići s kišobrana slijevaju se neravnim podom naše loše sagrađene crkve i na mjestima oblikuju lokvice. Mirisi laka za kosu i parfema, jeftinih cigara i polagano otkucavanje ručnih satova. Kruljenje sve više i više želudaca. I zijevanje. Drijemež i hrkanje i buđenje laktom u rebra. Naša liturgija, beskonačna; moje vlastito tijelo, imuno na zakone vremena. A točno ispred mene, Zoe Antoniou, s kojom se vrijeme također poigralo. Život svećenikove žene pokazao se još gorim nego što je teta Zoe očekivala. Gadile su joj se godine koje su proveli na Peloponezu. Stanovali su u kamenoj kućici bez grijanja. Vani su seoske žene prostirale ponjave ispod stabala maslina i udarale po granama dok masline ne bi otpale. "Da bar prestanu s tom prokletom halabukom!" jadikovala je Zoe. U pet godina, uz pratnju neprestane lupnjave po stablima koja mlate na smrt, rodila je četvero djece. U pismima mojoj majci detaljno je opisivala kako teško živi: bez stroja za pranje rublja, bez auta, bez televizije, s dvorištem punim gromada stijenja i koza. Potpisivala se sa "Sv. Zoe, mučenica Crkve". Ocu Mikeu Grčka se mnogo više sviđala. Godine koje je tamo proživio bile su najbolje razdoblje njegova svećeništva. U tom malom peloponeskom selu još su živjele stare praznovjerice. Ljudi su i dalje vjerovali u uroke. Nitko ga nije sažalijevao zato što je svećenik, dok su ga kasnije u Americi župljani uvijek gledali s blagom, ali primjetnom nadmoći, kao luđaka čijim bolesnim idejama moraju ugađati. Poniženje svećeničkog posla u tržišnoj ekonomiji nije pogađalo oca Mikea u Grčkoj. U Grčkoj je mogao zaboraviti moju majku, koja ga je odbacila, i pobjeći usporedbama s mojim ocem, koji je zaradio mnogo više novca od njega. Dosadni ženini prigovori nisu još oca Mikea natjerali da razmišlja o tome da se okani svećeničkog posla, i nisu ga još naveli na očajnički čin... Godine 1956. oca Mikea premjestili su natrag u Ameriku, u crkvu u Clevelandu. Svećenik u

Uznesenju postao je 1958. Zoe je bila sretna što se vratila kući, ali nikad se nije navikla na položaj presvitere. Nije voljela biti nikom uzor. Teško joj je polazilo za rukom da joj djeca budu čista i pristojno odjevena. "S kojim novcem?" vikala je na muža. "Možda bi djeca izgledala bolje da imaš malo bolju plaću." Moji bratići i sestrična - Aristotel, Sokrat, Kleopatra i Platon - izgledali su kržljavo i zalizano, prava popova djeca. Dečki su nosili jeftina, drečava odijela na dvoredno kopčanje. Imali su afro frizure. Kleo, lijepa i bademastih očiju kao njezina imenjakinja, snalazila se s haljinama iz dućana s rabljenom robom. Rijetko je govorila i pod bogoslužjem je igrala kolijevke od konopa s Platonom. Uvijek sam voljela tetu Zoe. Voljela sam njezin snažni, stadionski glas. Voljela sam njezin smisao za humor. Mogla je nadglasati većinu muškaraca; moju je majku umjela nasmijati kao malo tko. Te nedjelje, na primjer, u jednom od brojnih zatišja u liturgiji, teta Zoe se okrenula prema nama i usudila našaliti. "Ja moram ovdje biti, Tessie, ali što je tvoje opravdanje?" "Callie i ja jednostavno smo poželjele doći u crkvu", odgovorila je majka. Platon, malen kao i otac, zapjevušio je glumeći strogost, "Sram te bilo, Callie. Sto si učinila?" Neprestano je trljao desnim kažiprstom lijevi. "Ništa", rekla sam. "Ej, Soki", šapnuo je Platon bratu. "Je li to sestrična Callie pocr-venjela?" "Sigurno je učinila nešto što nam ne želi reći." "Dajte budite tiho", rekla je teta Zoe. Jer otac Mike se približavao s kadionicom. Moji su se bratići okrenuli naprijed. Majka je pognula glavu na molitvu. Kao i ja. Tessie je molila da se Bankrot opameti. A ja? To je lako. Molila sam da dobijem menstruaciju. Molila sam za ženske stigme. Ljeto je brzalo. Milton je iznio kovčege iz podruma i rekao majci i meni da počnemo pakirati. Sunčala sam se i crnjela s Predmetom u Malom klubu. Dr. Bauer proganjao me u mislima i procjenjivao mi proporcije nogu. Pregled je bio za tjedan dana, za tri dana, za dva dana... I tako stižemo do subotnje večeri uoči pregleda, 20. srpnja 1974. Večer puna odlazaka i tajnih planova. U ranim jutarnjim satima nedjelje (u Michiganu je to još bila subota uvečer), turski su mlazni avioni uzletjeli iz baza na kopnu. Uputili su se na jugoistok iznad Mediterana prema otoku Cipru. U drevnim mitovima, bogovi nakloni smrtnicima često su ih skrivali. Afrodita je jednom učinila Parisa nevidljivim i spasila ga od sigurne smrti od Menelajeve ruke. Umotala je Eneju u ogrtač da ga krišom izvede s bojnog polja. Jednako nevidljivi bili su turski mlažnjaci dok su grmjeli iznad pučine. Te su noći ciparske vojne postrojbe prijavile da su im radari tajanstveno prestali funkcionirati. Zaslone su ispunile tisuće bijelih točkica; elektromagnetski oblak. Skriveni u tom oblaku, turski su avioni nadletjeli otok i bacili bombe. U međuvremenu, u Grosse Pointeu, Fred i Phvllis Moonev također su napuštali bazu na putu za Chicago. Na terasi pred kućom od njih su se mahanjem opraštala njihova djeca, Woody i Jane, koja su imala vlastite tajne planove. U tom trenutku prema domu Moonvjevih letjeli su srebrni bombarderi pivskih bačvi i čvrste formacije pakiranja od šest limenki piva. Krenuli su automobili puni tinejdžera. Krenule smo i Predmet i ja. Napudrane i sa sjajilom na usnama, isfenirane kose začešljane na krila, i same smo se uputile na zabavu. U tankim suknjama od rebrastog samta i klompama, stigle smo do tratine. Ali Predmet me zaustavila prije ulaza u kuću. Grizla je donju usnicu. "Ti si mi najbolja prijateljica, je li tako?" "Tako je." "U redu. Neki put mi se čini da mi smrdi iz usta." Zašutjela je. "Stvar je u tome što nikad ne znaš da li ti smrdi ili ne. Pa je stvar u tome da", na tren je zastala, "da bih htjela da provjeriš." Nisam znala što da kažem, pa nisam rekla ništa. "Je li to preodvratno?" "Nije", napokon sam rekla. "U redu, evo onda." Nagnula se prema meni i dahnula mi jednom u lice. "U redu je", rekla sam. "Dobro. Sad ti."

Prignula sam se i puhnula joj dah u lice. "Sve u redu", odrešito je rekla. "Dobro. Sad možemo na zabavu." Nikad još nisam bila na partiju. Suosjećala sam s roditeljima. Dok smo se gurali kroz gomilu u kući koja se tresla od glazbe i galame, ježila sam se kad sam vidjela kako se sve uništava. Pepeo cigareta padao je na presvlake Pierre Deux. Pivo se iz limenki izlijevalo na sagove koji su se nasljeđivali iz generacije u generaciju. U radnoj sobi vidjela sam kako dva dečka urlaju od smijeha i mokre u teniski pokal. Svi su uglavnom bili stariji od nas. Nekoliko se parova uspelo na kat i povuklo u spavaće sobe. I Predmet se držala kao da je starija. Oponašala je nadmoćni izraz dosade na licima cura iz starijih razreda. Ostavila me i izišla na terasu iza kuće te stala u red pred pivskom bačvom. "Sto radiš?" upitala sam je. "Idem po pivo. Sto si mislila?" Vani se prilično smračilo. Kao većinom u društvu, pustila sam da mi kosa pada u lice. Stajala sam iza Predmeta, nalik rođakinji iz obitelji Adams, kad mi je netko prekrio oči rukama. "Pogodi tko je?" "Jerome." Odvojila sam mu ruke od lica i okrenula se prema njemu. "Kako si znala da sam ja?" "Po čudnovatom mirisu." "Ufff", rekao je glas iza Jeromea. Pogledala sam mu preko ramena i zaprepastila se. Kraj njega je stajao Rex Reese, tip koji je odvezao Carol Henkel u vodenu smrt. Rex Reese, lokalni Teddy Kennedv. Ni sad nije djelovao pretjerano trijezno. Tamna kosa visjela mu je preko ušiju, a oko vrata je nosio plavi koralj na kožnoj vrpci. Tražila sam mu znakove kajanja ili grižnje savjesti na licu. Ali Rex nije ni gledao moje lice. Piljio je u Predmet, a kosa mu je padala u oči iznad zavijutka smiješka. Dva su se dečka vješto uvukla između nas, okrenuvši jedan drugom leđa. Uspjela sam baciti posljednji pogled na Mračni predmet. Zavukla je ruke u stražnje džepove suknje. To je izgledalo kao ležerna gesta, ali imalo je efekt izbacivanja grudi. Podigla je pogled prema Rexu i smiješila se. "Sutra počinjem snimati", rekao je Jerome. Gledala sam ga bez razumijevanja. "Film. Svoj film o vampirima. Sigurna si da ne želiš igrati u njemu?" "Idemo ovaj tjedan na ljetovanje." "Šteta", rekao je Jerome. "Jer film će biti genijalan." Stajali smo u tišini. Trenutak poslije, rekla sam, "Pravi geniji nikad ne misle da su geniji." "Tko to kaže?" "Ja." "A zašto?" "Zato što je genij devedeset devet posto rad. Nisi nikad to čuo? Jedan posto talent i devedeset devet posto... čim pomisliš da si genij, opustiš se. Misliš da je sve što radiš super i to." "Ja samo hoću snimati filmove strave i užasa", odgovorio je Jerome. "Povremeno s nešto golotinje." "Samo se nemoj truditi da budeš genij i možda ćeš na kraju pukim slučajem postati genij", rekla sam. Zagledao se u mene nekako čudno, intenzivno, ali i s osmijehom. "Što je?" "Ništa." "Zašto me tako gledaš?" "Gledam te kako?" U mraku je Jerome još napadnije nalikovao Mračnom predmetu. Tamne obrve, put boje kreme od maslaca i vanilije - evo ih i kod njega, u dopustivom obliku. "Ti si puno pametnija od većine prijateljica moje sestre." "Ti si puno pametniji od većine braće mojih prijateljica." Nagnuo se prema meni. Bio je viši od mene. Po tome se razlikovao od sestre. To me trgnulo iz

transa. Okrenula sam se i zaobišla ga te prišla Predmetu. Ona je i dalje ozarena lica zurila u Rexa. "Daj", rekla sam. "Moramo ići onamo." "Kamo?" "Ma znaš. Onamo." Napokon sam je uspjela odvući. Na odlasku je dobacivala smiješke i značajne poglede. čim smo odmaknule od kuće, namrštila se na mene. "Kamo me vodiš?" ljutito je upitala. "Dalje od tog idiota." "Ne možeš me ni jednu minutu pustiti na miru?" "Hoćeš da te pustim na miru?" rekla sam. "U redu, puštam te na miru." Nepomično sam stajala. "Sto je, ne smijem na partiju ni razgovarati s nekim frajerom?" upitala je Predmet. "Odvela sam te prije nego što bude prekasno." "Kako to misliš?" "Smrdi ti iz usta." To ju je zaustavilo. Pogodilo ju je u srce. Splasnula je. "Zbilja?" upitala me. "Malo daje na luk", rekla sam. Stigle smo u dvorište iza kuće. Ljudi su sjedili na kamenoj ogradi terase, vrhovi cigareta žarili su se u tami. "Što misliš o Rexu?" šapnula je Predmet. "Što? Nemoj mi reći da ti se sviđa." "Nisam rekla da mi se sviđa." Pretražila sam joj lice pogledom u potrazi za odgovorom. Primijetila je što radim i udaljila se od mene na travnjak. Pošla sam za njom. Prije sam rekla da su moje emocije uglavnom hibridne. Ali ne sve. Neke su čiste i nepatvorene. Ljubomora, na primjer. "Rex je u redu", rekla sam kad sam je sustigla. "Ako ti se sviđaju ubojice iz nehaja." "To je bila nesreća", rekla je Predmet. Mjesec je bio tričetvrt pun. Posrebrio je debelo lišće drveća. Trava je bila mokra. Obje smo zbacile klompe s nogu da stanemo u nju. Trenutak poslije, Predmet je uzdahnula i položila mi glavu na rame. "Dobro je da ideš", rekla je. "Zašto?" "Jer je ovo prečudno." Osvrnula sam se da provjerim vidi li nas tko. Nitko nas nije vidio. Pa sam je zagrlila. Sljedećih nekoliko minuta stajale smo pod drvećem izblijedjelim od mjesečine i slušale glazbu koja je treštala iz kuće. Uskoro će stići policija. Policija je uvijek dolazila. Na to ste u Grosse Pointeu mogli sigurno računati. Sutra ujutro otišla sam u crkvu s Tessie. Kao i obično, teta Zo je sjedila naprijed i davala primjer. Aristotel, Sokrat i Platon nosili su svoja gangsterska odijela. Kleo je utonula u crnu grivu, na rubu drijemeža. Stražnji i bočni dio crkve bili su u mraku. Ikone su se sumorno na-virivale iza stupova arkada ili dizale ukočeni prst u žmirkavom svjetlu kapelica. Niz kupolu je padalo svjetlo u prašinastom snopu. Zrak se već zgusnuo od tamjana. Svećenici su se kretali amo-tamo kao da su u turskoj kupelji. Onda je počela predstava. Jedan je svećenik uključio prekidač. Za-bljesnuo je donji red svjetla na golemom lusteru. Iza ikonostasa ukazao se otac Mike. Imao je na sebi jasno tirkiznu halju s crvenim srcem izvezenim na leđima. Prešao je soleu i spustio se među pastvu. Dim se dizao iz njegove kadionice i kovrčao odišući drevnom starinom. "Ky-rie eleison", zapjevao je otac Mike. "Kyrie eleison." I premda mi riječi nisu značile ništa, ili gotovo ništa, osjetila sam njihovu težinu, duboku brazdu što su je izorale u zraku vremena. Tessie se prekrižila, misleći na Bankrota. Otac Mike prvo je obavio lijevu stranu crkve. U plavim se valovima Krv i meso rzo se približavam trenutku otkrića: trenutku u kojem ću otkriti sebe, nešto što sam cijelo vrijeme znao, a opet nisam znao; i trenutku kad je jadni, poluslijepi dr. Philobosian otkrio ono što nije

primijetio kad sam se rodio i što je uspio previdjeti na svakom godišnjem sistematskom pregledu nakon toga: i trenutku kad su moji roditelji otkrili kakvo su dijete donijeli na svijet (odgovor: isto dijete, samo različito); i napokon, trenutku u kojem se otkrio mutirani gen koji je vrebao zakopan u našoj krvnoj lozi dvjesto i pedeset godina, i čekao svoje vrijeme, čekao da Atatiirk napadne, da se Hadžienestis pretvori u staklo, da klarinet zavodljivo zasvira kroz stražnji prozor sve dok se ne spoji sa svojim recesivnim blizancem i pokrene slijed događaja koji vode do mene, ovdje, u Berlinu gdje ovo pišem. To sam ljeto - kad su i predsjednikove laži postajale sve kompliciranije - počela lažirati menstruaciju. S nixonskom prepredenošću, Calliope je odmotavala i bacala u zahod flote neiskorištenih tampona. Glumila sam simptome od glavobolje do umora. Oponašala sam grčeve kao što Meryl Streep oponaša akcente. Bilo je tu oštro probadanje, tupa bol, nagli ubod od kojeg sam se previjala na krevetu. Svoj sam ciklus, premda imaginaran, pedantno zapisivala na stolnom kalendaru. Služila sam se simbolom ribe iz katakombi da obilježim one dane u mjesecu. Isplanirala sam sve do kraja prosinca, do kada ću, bila sam sigurna, već i zbilja dobiti menstruaciju. Varka je funkcionirala. Umirila je majčine strahove, pa čak nekako i moje. Imala sam osjećaj da sam uzela stvari u svoje ruke. Nisam prepuštena na milost i nemilost prirodi. Još bolje, kako je naš put u Bursu otkazan - kao i pregled kod dr. Bauera - slobodno sam mogla prihvatiti Predmetov poziv da je posjetim u obiteljskoj vikendici. Kao pripremu, kupila sam šešir za sunce, sandale i hlače s naramenicama u rustikalnom stilu. Nisam se previše uključivala u političke događaje koji su se to ljeto odvijali pred očima nacija. Ali bilo je nemoguće ne znati što se događa. Kako su predsjednikovi problemi rasli, moj se otac samo sve više identificirao s Nixonom. U dugokosim prosvjednicima protiv rata Milton je vidio vlastitog sina čupavca koji ga osuđuje. U skandalu VVatergate je pak prepoznao vlastite dvojbene postupke tijekom nereda. Smatrao je da se nije smjelo provaliti, ali također je bio uvjeren kako to nije neki krupan prekršaj. "Ne mislite da i demokrati rade to isto?" pitao je Milton okupljene na nedjeljnoj debati. "Liberali mu ga samo hoće smjestiti. Zato se prave sveci." Dok je gledao večernje vijesti, Milton je bez prestanka komentirao, obraćajući se ekranu. "Ma nemoj!" govorio je. "Sranje." ili: "Taj tip, taj Proxmire, pa to je jedna nula." Ili: "Ti glavonje intelektualci trebali bi se brinuti oko vanjske politike. Što je s vražjim Rusima ili s crvenom Kinom! A ne kenjati i cendrati zbog pljačke u glupom uredu kampanje." Zguren iza pladnja s večerom na koljenima, Milton je šibao po lijevo orijentiranim medijima i upadljivo je sve više i vanjštinom nalikovao predsjedniku. Pod tjednom se svađao s televizorom, ali nedjeljom se suočavao sa živom publikom. Stric Pete, koji je obično probavljao hranu uspavan kao zmija, sad je živnuo i postao žovijalan. "čak i s kiropraktičarske točke gledišta, Nixon je sumnjiv lik. Ima kostur čimpanze." Otac Mike pridružio se podbadanju. "Ha, Milt, što sad misliš o svojem prijatelju Trickv Dickvju?" "Mislim da je sve to prenapuhano." Stvari su se pogoršale kad je razgovor skrenuo na Cipar. U domaćim pitanjima Milton je imao Jimmvja Fioretosa na svojoj strani. Ali kad se radilo o situaciji na Cipru, pogledi su im se razilazili. Mjesec dana nakon invazije, baš kad su Ujedinjeni narodi trebali zaključiti mirovne pregovore, turska je vojska krenula u novi napad. Ovaj put Turci su prisvojili velik dio otoka. Podigla se bodljikava žica. Izgradili su se stra-žarski tornjevi. Cipar su prerezali na pola kao Berlin, kao Koreju, kao sva ostala mjesta na svijetu koja više nisu bila jedno ili drugo. "Sad su pokazali kakvi su pod kožom", rekao je Jimmy Fioretos. "Turci su cijelo vrijeme htjeli napasti. Laprdanje od tome kako treba 'očuvati Ustav' bila im je samo izlika." "Napali su nas... ssss___s leđa", šištao je Gus Panos. Milton je frknuo nosom. "Kako misliš 'nas'? Pa gdje si ti rođen, Gus, na Cipru?" "Znaš ti dobro... ssss... što ja mislim." "Amerika je izdala Grke!" Jimmv Fioretos ubadao je kažiprstom po zraku. "To je taj dvoličnjak Kissinger kriv. Ovamo se s tobom rukuje, a s druge strane piša ti u tanjur!" Milton je zavrtio glavom. Agresivno je spustio bradu i tiho, duboko iz grla, zarežao u neodobravanju. "Moramo učiniti sve što nam je u interesu nacije."

I onda je Milton podigao glavu i izgovorio: "K vragu i Grci." Godine 1974., umjesto da se zbliži sa svojim korijenima na putu u Bursu, otac ih se odrekao. Primoran da bira između zemlje u kojoj se rodio i djedovine, nije oklijevao. U međuvremenu, mi u kuhinji sve smo čuli: viku; šalicu kako se razbija; psovke na grčkom i engleskom; topot nogu koje izlijeću iz kuće. "Uzmi kaput, Phvllis, idemo", rekao je Jimmv Fioretos. "Ljeto je", rekla je Phvllis. "Nemam kaput." "Onda uzmi koji god vrag imaš i idemo." "Idemo i mi... sss... izgubio sam apetit." čak je i stric Pete, samouki poznavatelj opere, povukao crtu. "Možda Gus nije odrastao u Grčkoj", rekao je, "ali sigurno nisi zaboravio da ja jesam. Govoriš o mojoj rodnoj zemlji, Miltone. I domovini svojih roditelja." Gosti su otišli. I više se nisu vratili. Jimmv i Phvllis Fioretos. Gus i Helen Panos. Peter Tatakis. Buicki su se odvezli iz Middlesexa i ostavili negativ prostora. Nakon toga više nije bilo nedjeljnih ručkova. Ni nosatih muškaraca koji se useknjuju kao prigušene trube. Ni žena nalik Melini Mercouri u kasnim godinama, koje te štipaju za obraze. I najvažnije, nije više bilo debata u dnevnoj sobi. Nije se više raspravljalo, navodilo primjere, citiralo slavne pokojnike, napadalo neslavne žive ljude. Nije se više s našeg kauča upravljalo vladom i zemljom. Nije se više dorađivao porezni zakon, niti su se vodile filozofske rasprave o ulozi vlade, socijalnoj državi, švedskom zdravstvenom sustavu (koji je smislio stanoviti dr. Fioretos, ništa u rodu ovom našem). Kraj jedne ere. Nikad više. Nikad nedjeljom. Ostali su samo teta Zo, otac Mike i moji bratići i sestrična, jer su nam rod. Tessie se naljutila na Miltona što je izazvao sukob. To mu je i rekla, on je prasnuo na nju i do kraja dana više nije s njim progovorila ni riječ. Otac Mike to je iskoristio da odvede Tessie na terasu. Milton je sjeo u auto i otprašio nekamo. Bila sam s tetom Zo kad smo kasnije iznijele pića na terasu. Zakoračila sam na šljunak okružen debelom drvenom ogradom i vidjela Tessie i oca Mikea kako sjede na crnim stolicama od kovanog željeza. Otac Mike držao je moju majku za ruku, prignuo je bradato lice tik uz njezino i gledao je ravno u oči dok joj je nešto tiho govorio. Majka je očito plakala. U ruci je gužvala papirnati rupčić. "Callie nosi ledeni čaj", objavila je teta Zo kad je došla na terasu, "a ja alkohol." Ali onda je primijetila kako otac Mike gleda moju majku i zašutjela. Majka je pocrvenjela i ustala. "Ja ću alkohol, Zo." Svi su se nervozno nasmijali. Teta Zo natočila je piće u čaše. "Ne gledaj, Mike", rekla je. "Presvjtera se opija u nedjelju." Sljedećeg petka odvezla sam se s Predmetovim ocem u njihov ljetnikovac kraj Petoskeva. Bila je to raskošna viktorijanska kuća prekrivena narančastim crijepom i obojena bojom sladoleda od pistacija. Dok smo joj se primicali, morala sam se diviti. Uzdizala se na uzvisini iznad zaljeva Little Traverse, oko nje su se ustobočili visoki borovi kao stražari, a svi su prozori svijetlili. Znala sam sa svačijim roditeljima. Roditelji su mi bili specijalnost. U autu sam cijelim putem vodila živahnu konverzaciju o raznim temama s Predmetovim ocem. Od njega je naslijedila boju. Gospodin Predmet bio je sav u keltskim tonovima. Ali kako je već debelo zagazio u pedesete, riđasta mu je kosa izblijedjela tako da je došla gotovo bezbojna, kao maslačak kad prijeđe u sjeme. I pjegava koža kao da mu se ispuhala. Nosio je odijelo od drap poplina i leptir-mašnu. Nakon što me pokupio, stali smo u trgovini s pićima kraj autoceste i ondje je gospodin Predmet kupio šest limenki koktela s votkom Smirnoff. "Martini u limenci, Callie. Živimo u doba čuda." Pet sati poslije, nipošto trijezan, skrenuo je na neasfaltiranu cestu što je vodila prema ljetnoj kući. Bilo je već deset uvečer. Pod svjetlom mjesečine donijeli smo torbe pred stražnji ulaz. Na stazi prekrivenoj borovim iglicama između tankih sivih borova tu i tamo iznikle su gljive. Uz kuću je arteški izvor šumorio među stijenama obraslim mahovinom. Kad smo ušli u kuhinju, zatekli smo Jeromea. Sjedio je za stolom i čitao Weekly World News. Njegovo bljedilo govorilo je da je tu prosjedio veći dio mjeseca. Crna kosa bez sjaja izgledala je

posebno beživotno. Imao je na sebi majicu s Frankensteinom, kratke hlače od kariranog krepa, bijele platnene tenisice bez čarapa. "Evo, doveo sam vam gđicu Stephanides", reče g. Predmet. "Dobro došli u unutrašnjost." Jerome je ustao i rukovao se s ocem. Pokušali su se zagrliti. "Gdje je mama?" "Gore, oblači se za zabavu na koju već nevjerojatno kasnite. Njezino raspoloženje to odražava." "Hajde, odvedi Callie u njezinu sobu. Pokaži joj kuću." "Nema problema", reče Jerome. Popeli smo se na kat stubama koje su vodile iz kuhinje. "Sobu za goste farbaju", rekao mi je Jerome. "Pa ćeš ti spavati u sobi moje sestre." "Gdje je ona?" "Vani na terasi iza kuće s Rexom." Krv mi je stala u žilama. "S Rexom Reeseom?" "I njegovi starci imaju tu kuću." Jerome mi je pokazao sve osnovno, gdje su ekstra ručnici za goste, gdje je kupaonica, kako se pale svjetla. Ali nisam marila za njegove uljudnosti. Pitala sam se zašto mi Predmet na telefonu nije ni jednom riječju spomenula Rexa. Već je tu tri tjedna, a nije rekla ništa. Vratili smo se u njezinu spavaću sobu. Zgužvana odjeća ležala je razbacana na nenamještenom krevetu. Na jednom je jastuku stajala prljava pepeljara. "Moja sekica sklona je životu u svinjcu", rekao je Jerome ogledavši se po sobi. "Jesi ti uredna?" Kimnula sam. "I ja. To je jedina opcija. Hej." Prišao mi je i pogledao me. "Sto se dogodilo s putovanjem u Tursku?" "Sve je otkazano." "Super. Sad možeš glumiti u mojem filmu. Ovdje ga snimam. Jesi za?" "Mislila sam da se film događa u internatu." "Odlučio sam da taj internat bude u divljini." Jerome mi je stajao nekako preblizu. Vrtio je ruke u džepovima dok je škiljio u mene i ljuljao se na petama. "Idemo dolje?" napokon sam upitala. "Sto? O, pa jasno. Da. Idemo." Jerome se okrenuo i odjurio. Slijedila sam ga u prizemlje i kroz kuhinju. Dok smo prolazili kroz dnevnu sobu, čula sam glasove izvana s terase. "I onda se onaj slabić, Selfridge, izbljuje", govorio je Rex Reese. "Nije čak stigao do vecea. Izbljuvao se ravno na šank." "Ne mogu vjerovati! Selfridge!" Sad se čula Predmet, ciktala je od razdraganosti koliko ju je ta priča zabavljala. "Izbacivao je cijele komade. Ravno u svoju čašu. Nisam mogao vjerovati. Slapovi Nijagare bljuvotine. No, Selfridge se ispovraća na šank i svi skoče sa stolica, ne? A onda jedna cura počne kao da će povratiti... i krene lančana reakcija. Svima se diže želudac, povraćotina posvuda, a barmen - ljutit ko vrag. I užasno velik. Trokrilni ormar. Dođe do Selfridgea i gleda ga, a ja govorim, ne znam ovog tipa, nikad ga prije nisam vidio. I zamisli što onda!" "Što?" "Barmen zgrabi Selfridgea. Uhvati ga za ovratnik i za pojas, ne? I digne ga valjda metar u zrak i s njim obriše cijeli šank!" "Ma daj!" "Kažem ti. Uvaljao je Selfridgea u vlastitu bljuvotinu!" U tom smo času mi izišli na terasu. Predmet i Rex sjedili su zajedno na bijelom kauču od pletenog pruća. Vani je bilo mračno, i prohladno, ali Predmet je još bila u kupaćem kostimu, bikiniju s uzorkom djetelina. Oko nogu je omotala ručnik. "Bok", viknula sam. Predmet se okrenula. Pogledala me bez izraza. "Hej", rekla je. "Evo je, tu je", rekao je Jerome. "Stigla je u komadu. Tata nije sletio s ceste." "Pa ne vozi tata tako loše", rekla je Predmet.

"Kad ne pije, nije loš. Ali večeras dajem ruku u vatru da je na prednjem sjedalu imao termosicu s martinijima." "Vaš stari voli trgnuti!" promuklo je dobacio Rex. "Je li tata imao priliku gasiti žeđ na putu ovamo?" upitao me Jerome. "Više od jedne prilike", rekla sam. Sad se Jerome nasmijao, tijelo mu se opustilo i pljesnuo je rukama. U međuvremenu Rex se obraćao Predmetu. "U redu. Došla je. Ajmo sad na zabavu." "Kamo ćemo?" rekla je Predmet. "Cuj, Geronimo, nisi rekao da gore u šumi ima neka stara lovačka brvnara?" "Ima, otprilike kilometar u šumi." "Misliš da ćeš pogoditi put u mraku?" "Možda hoću, s baterijom." "Idemo." Rex je ustao. "Ajmo uzeti nekoliko piva i idemo onamo." I Predmet je ustala. "Daj da odjenem neke hlače." Prešla je terasom u kupaćem kostimu. Rex ju je gledao. "Ajde, Callie", rekla mi je. "Ti spavaš u mojoj sobi." Pošla sam u kuću za Predmetom. Brzo je hodala, gotovo trčala, i nije se okretala prema meni. Dok se penjala stubama ispred mene, promatrala sam je odostraga. "Mrzim te", rekla sam. "Što?" "Tako si pocrnjela!" Osmjehnula mi se preko ramena. Dok se Predmet odijevala, njuškala sam po sobi. I tu je namještaj bio od bijela pletenog pruća. Na zidovima su visjele amaterske grafike jedrilica, a na policama su bili oblutci iz Petoskeva, šišarke, pljesnive džepne knjige. "Što ćemo raditi u šumi?" rekla sam, uz prizvuk pritužbe. Predmet mi nije odgovorila. "Što ćemo raditi u šumi?" ponovila sam. "Idemo se prošetati", rekla je. "Ti se samo hoćeš hvatati s Rexom." "Callie, kakvu ti imaš prljavu maštu." "Nemoj mi reći da nije tako." Okrenula se prema meni i nasmiješila. "Znam tko bi se htio hvatati s tobom", rekla je. Na trenutak me preplavila neobuzdana sreća. "Jerome", završila je rečenicu. "Ne želim ići u šumu", rekla sam. "Tamo ima kukaca i svačega." "Ne budi takav peder", rekla je. Nikad prije nisam je čula da kaže 'peder'. To je bila riječ koju su koristili frajeri; frajeri kao Rex. Odjevena, Predmet je stajala pred ogledalom i čeprkala po komadiću suhe kože na licu. Povukla je četku kroz kosu i nanijela sjajilo na usta. Zatim mi je prišla. Prišla mi je sasvim blizu. Otvorila je usta i dahnula mi u lice. "Dobro je", rekla sam i odmaknula se. "Hoćeš da provjerim da li tebi smrdi?" "Ma nema veze", rekla sam. Odlučila sam da ću, ako me Predmet bude ignorirala i upucavala se Rexu, ja ignorirati nju i upucavati se Jeromeu. Kad je otišla, počešljala sam se. Odabrala sam jedan raspršivač parfema iz zbirke na toaletnom stoliću i pritisnula pumpicu, ali ništa nije izišlo. Otišla sam u kupaonicu i otkopčala naramenice hlača. Podigla sam košulju i ugurala nekoliko papirnatih rupčića u grudnjak. Onda sam protresla i zabacila kosu namjestila hlače i požurila van na šetnju kroz šumu. čekali su me ispod žutog svjetla za kukce na terasi. Jerome je imao srebrnu bateriju. Rex je preko ramena prebacio torbu s vojnog otpada punu limenki Stroha. Sišli smo stubama na travnjak. Tlo je bilo neravno i podmuklo zbog korijenja, ali borove su su se iglice meko ugibale pod nogama. Na trenutak, unatoč mračnom raspoloženju, osjetila sam čisti, pucketavi užitak sjevernog Michigana. Lagana studen u zraku, čak i u kolovozu, nešto gotovo ruski. Indigo plavo nebo iznad crnog zaljeva.

Miris cedrova i bora. Na rubu šume, Predmet je zastala. "Hoće biti mokro?" rekla je. "Imam samo tretornsice na nogama." "Daj", rekao je Rex Reese i povukao je za ruku. "Smoči se." Teatralno je vrisnula. Nesigurno je uletjela među drveće, nagnuta unatrag kao da je netko tegli konopom. I ja sam zastala, i zagledala se u šumu, očekujući da će tako postupiti i Jerome. Ali nije. Umjesto toga, ugazio je ravno u močvaru i onda se polako stao topiti ispod koljena. "Živi pijesak!" viknuo je. "U pomoć! Tonem! Neka mi neko pomogne, molim vas... glu glu glu glu." Daleko ispred nas, već nevidljivi, smijali su se Rex i Predmet. Močvara cedrova stajala je ondje od pamtivijeka. U njoj se nikad nije sjeklo. Tlo nije pogodovalo konjima. Stabla su živjela stotinama godina i kad su se srušila, ležala su ondje zauvijek. Tu u močvari okomitost nije bila bitna karakteristika stabla. Mnogi su cedrovi stajali uspravno, ali mnogi su se nakrivili. Drugi su se pak obrušili na obližnja stabla ili pali na tlo tako da im se korijenje izvalilo iz zemlje. Vladao je grobljanski ugođaj: posvuda sivi kosturi stabala. Mjesečina što se probijala kroz granje osvjetljavala je srebrne lokve i niti paučine. Odbijala se od riđe kose Predmeta, koja je brzo odmicala ispred mene. Trapavo smo napredovali kroz močvaru i glupirali se. Rex je oponašao životinjsko glasanje, ali nije zvučao kao nijedna životinja. Limenke piva zveketale su mu u ruksaku. Naše neukorijenjene noge gacale su kroz blato. Nakon dvadeset minuta našli smo što smo tražili: kolibu od neobrađenih dasaka koja se sastojala od samo jedne prostorije. Krov nije bio mnogo viši od mene. Kružni snop svjetla baterije pokazao je uska vrata prekrivena crnom ljepenkom. "Jebi ga, zaključano je", rekao je Rex. "Ajmo probati kroz prozor", predložio je Jerome. Nestali su i ostavili mene i Predmet same. Pogledala sam je. Prvi put otkako sam stigla, ona me zbilja pogledala. Mjesečina je svijetlila točno koliko je bilo potrebno da uspijemo nijemo razmijeniti poglede. "Mračno je ovdje", rekla sam. "Znam", rekla je Predmet. Iza kolibe nešto je prasnulo, a onda je uslijedio smijeh. Predmet mi se korak primaknula. "Što oni tamo rade?" "Ne znam." Odjednom se mali prozor na kolibi osvijetlio. Dečki su unutra upalili plinsku svjetiljku. Onda su se vrata otvorila i izišao je Rex. Smiješio se poput prodavača u dućanu. "Imam tu nekoga tko vas hoće upoznati", rekao je i podigao mišolovku s koje je visio ukrućeni miš. Predmet je vrisnula. "Rex!" Ustuknula je i zgrabila me za rame. "Odnesi to!" Rex ga je još nekoliko puta zanjihao, uz glasan smijeh, a onda zavitlao u šumu. "U redu, u redu. Nemoj mi se usrati od straha." Ušao je u kolibu. Predmet se i dalje grčevito držala za mene. "Možda da se vratimo", odvažila sam se reći. "Misliš da bi našla put? Ja sam potpuno izgubljena." "Znam put." Okrenula se i virnula prema crnoj šumi. Razmišljala je o tome. Ali onda se na vratima ponovno pojavio Rex. "Uđite", rekao je. "Dođite vidjeti." I sad je bilo prekasno. Predmet me pustila. Zabacila je crveni šal kose preko ramena i sagnula se da kroz niska vrata uđe u lovačku kolibu. Unutra su bila dva ležaja prekrivena vunenim prugastim dekama kakve proizvodi Hudson's Bav. Svaki ležaj stajao je uz jedan zid, a razdvajala ih je primitivna kuhinja s peći na drva. Na prozorskoj dasci bile su poslagane prazne boce burbona. Zidove su prekrivali pozutjeli izresci iz mjesnih novina, o natjecanjima u pecanju, utrkama autića kućne izrade. Bila je tu i punjena štuka, razjapljene njuške. Lampa je zatreperila, pri kraju s kerozinom. Bacala je svjetlo žuto poput maslaca, a kolutovi dima mastili su zrak. Ugođaj je bio kao u pušionici opijuma, vrlo prikladno, jer je Rex već izvukao džoint iz džepa i pripalio ga šibicom.

Rex je sjedio na jednom ležaju, Jerome na drugom. Predmet je nehajno sjela kraj Rexa. Ja sam pogrbljenih ramena stajala usred kolibe. Osjećala sam da Jerome pilji u mene. Pretvarala sam se da razgledavam kolibu, ali onda sam se naglo okrenula, očekujući da ću ga uhvatiti kako me gleda. Ali to se nije dogodilo. Jeromeov je pogled bio prikovan uz moje grudi. Moje lažnjake. Već sam mu se sviđala. Sad je dobio i dodatnu atrakciju, kao neki bonus za dobre namjere. Možda mi je trebalo biti drago što je u takvom transu. Ali moja zamisao o osveti već je propala. Prošla me volja. Ipak, nisam imala alternativu pa sam nastavila po planu i sjela kraj Jeromea. Na drugom kraju kolibe Rex Reese prinio je džoint usnama. Rex je nosio kratke hlače i košulju s monogramom, poderanu na ramenu tako da mu se vidjela preplanula koža. Na vratu dugom kao u plesača flamenka crvenio se trag: ugriz kukca, vatreni poljubac. Sklopio je oči da duboko uvuče dim i duge su mu se trepavice slijepile. Kosa mu je bila gusta i sjajna kao vidrino krzno. Napokon je otvorio oči i dodao džoint Predmetu. Na moje iznenađenje, prihvatila ga je. Kao da je to njezina omiljena cigareta Tarevton, stavila ga je među usnice i povukla dim. "Nećeš od toga postati paranoična?" rekla sam. "Ne." "Pa rekla si mi da si od trave uvijek paranoična." "Ne kad sam u prirodi", rekla je Predmet. Prostrijelila me pogledom. Onda je povukla još jedanput. "Šalji dalje, nije sve za tebe", rekao je Jerome. Ustao je uzeti od nje džoint. Povukao je dim napola stojeći a onda se okrenuo i pružio ga meni. Pogledala sam džoint. Jedan mu se vrh žario, a na drugom kraju bio je zgnječen i mokar. Palo mi je na pamet kako je sve to dio plana što su ga dečki skovali, šuma, ova koliba, ležajevi, droga, miješanje sline. Evo pitanja na koje još ne znam odgovoriti: Jesam li prozrela muške varke zato što mi je bilo suđeno da i sama tako spletkarim? Ili djevojke također uvijek prozru te varke, i samo se pretvaraju da ništa nisu primijetile? Na sekundu sam se sjetila Bankrota. Živio je u kolibi u šumi poput ove. Upitala sam se nedostaje li mi brat. Nisam mogla odrediti nedostaje li mi ili ne. Nikad ne znam što osjećam dok nije prekasno. Bankrot je prvi džoint popušio na faksu. Bila sam četiri godine u prednosti. "Drži dim u plućima", upućivao me Rex. "Moraš pustiti da ti se THC razvije u krvotoku", rekao je Jerome. Iz šume se začuo neki zvuk, pucketanje grančica. Predmet je zgrabila Rexa za ruku. "Što je to bilo?" "Možda medvjed", rekao je Jerome. "Nadam se, cure, da ni jednoj od vas nisu oni dani u mjesecu", rekao je Rex. "Rex!" pobunila se Predmet. "Ej, ozbiljno govorim. Medvjedi to namirišu. Kampirao sam jednom u Yellowstoneu i jednu ženu su napali i ubili. Grizli može namirisati krv." "Nije istina!" "Kunem se. Rekao mi je jedan tip kojeg poznam. Bio je vodič na izletima izvan uhodanih staza." "No, ne znam za Callie, ali ja nemam", rekla je Predmet. Svi su pogledali u mene. "Nemam ni ja", rekla sam. "Onda smo valjda na sigurnom, Džeri", nasmijao se Rex. Predmet se i dalje privijala uz njega tražeći zaštitu. "Hoćeš da napravimo šotgan?" upita on. "Što je to?" "Gledaj." Okrenuo se licem prema njoj. "Jedan otvori usta, a drugi mu upucava dim ravno unutra. To te totalno razvali. Super je." Rex je stavio upaljeni kraj džointa u usta. Nagnuo se prema Predmetu. Ona se nagnula naprijed. Otvorila je usta. I Rex je puhnuo. Usta Mračnog predmeta oblikovala su savršeni, zreli oval i u taj je cilj, u to središte mete, Rex Reese uputio mlaz mošusnog dima. Vidjela sam kako dim ulazi Predmetu u usta. Nestajao joj je niz grlo kao zapjenjena voda niz slapove. Napokon je zakašljala i on je prestao puhati. "Dobra furka. Sad ti meni." Predmetu su zelene oči zasuzile. Ali uzela je džoint i stavila ga među usnice. Nagnula se prema

Rexu Reeseu, a on je razjapio usta. Kad su završili, Jerome je uzeo džoint od sestre. "Da vidim mogu li svladati tehničke probleme", rekao je. I prije nego što sam se snašla, prinio je lice mojem. Pa sam napokon i ja učinila isto. Nagnula sam se naprijed, zatvorila oči, rastvorila usne i pustila da mi Jerome u usta upuca dugački, prljavi stup dima. Dim mi je ispunio pluća tako da su me pekla. Nakašljala sam se i ispustila dim. Kad sam ponovno otvorila oči, Rex je obgrlio Predmet oko ramena. Držala se kao da to nije ništa čudno. Popio je pivo do kraja. Otvorio je još dvije limenke, jednu za sebe i jednu za nju. Okrenuo se prema Predmetu. Nasmiješio se. Rekao je nešto što nisam čula. A onda je, dok sam ja još žmirkala, prekrio Predmetove usnice svojim kiselim, zgodnim ustima s okusom marihuane. Na drugom kraju kolibe pod treperavim svjetlom, meni i Jeromeu preostalo je samo da se pravimo da ništa ne primjećujemo. Džoint je sad bio naš i mogli smo ga zadržati koliko smo htjeli. Dodavali smo ga jedno drugom bez riječi i pijuckali pivo. "Osjećam se onako čudno, izgleda mi da su mi noge jako daleko", rekao je Jerome nakon nekog vremena. "čini se i tebi da su ti noge jako daleko?" "Ne vidim si noge", rekla sam. "Mračno je." Ponovno mi je dodao džoint i prihvatila sam ga. Uvukla sam dim i zadržala ga u plućima. Pustila sam da me peče jer sam htjela zaboraviti na bol u srcu. Rex i Predmet još su se ljubili. Okrenula sam se od njih i pogledala kroz umrljani prozor u tamu. "Sve izgleda nekako plavo", rekla sam. "Jesi primijetio to?" "Nego", rekao je Jerome. "I razne čudne epifenomene." Proročica u Delfima bila je djevojka otprilike mojih godina. Cijeli cjelcati dan sjedila je nad rupom u tlu, omphalosom, pupkom Zemlje, i udisala petrokemijska isparavanja što su dopirala odozdo. Tinejdžerka djevica, Proročica je proricala budućnost u prvim stihovima u metru u povijesti. Zašto to spominjem? Jer je i Calliope te noći bila djevica (barem još na neko vrijeme). I ona je također udisala halucinogene tvari. Močvara s cedrovima oko kolibe ispuštala je etilen. Ne u prozirnoj halji, nego u hlačama s naramenicama, Calliope se počela osjećati zbilja čudno. "Hoćeš još jedno pivo?" upita je Jerome. "Može." Dodao mi je zlatnu limenku Stroha. Prinijela sam orošenu limenku ustima i otpila gutljaj. Onda sam popila još. I Jeromea i mene pritiskala je težina obaveze. Nervozno smo se nasmiješili jedno drugom. Spustila sam pogled i protrljala koljeno kroz hlače. A kad sam ponovno podigla pogled, Jeromeovo lice bilo mi je posve blizu. Sklopio je oči kao dečko koji skače na noge s visoke skakaonice. Prije nego što sam shvatila što se događa, poljubio me. Poljubio je djevojku koju nikad nitko nije poljubio. (Bar ne od Clementine Stark.) Nisam ga zaustavila. Ostala sam potpuno nepomična i pustila ga da radi što mora. Unatoč laganoj vrtoglavici, sve sam osjećala. Njegov zapanjujuće mokar jezik. Mačkasto škakljavi dodir njegovih usnica. Jezik provalnik. I neke okuse, pivo, marihuanu, ostatak mentol bombona, a ispod svega toga pravi, životinjski okus ustiju jednog dečka. Osjećala sam žestinu Jeromeovih hormona koji su davali na divljač i metal njegovih plombi. Otvorila sam jedno oko. Tu je bila ona fina kosa kojoj sam se toliko divila na nečijoj tuđoj glavi. Tu su bile pjegice na čelu, na hrptu nosa, uz uši. Ali lice nije bilo ono pravo; ni pjegice nisu bile one prave, a kosa je bila obojena u crno. Iza mojeg bezizražajnog lica, duša mi se skvrčila u klupko i čekala da ta neugoda prođe. Jerome i ja još smo bili u sjedećem položaju. Pritiskao je lice uz moje. Uz malo manevriranja, vidjela sam drugi kraj sobe gdje su bili Rex i Predmet. Ležali su ispruženi. Rub Rexove plave košulje kao da je lepetao u titravom svjetlu. Ispod njega jedna Predmetova noga visjela je s kreveta, blatnjava po rubu nogavice. čula sam ih kako šapću i smiju se, onda ponovno tajac. Gledala sam kako Predmetova zablaćena noga poskakuje gore dolje. Koncentrirala sam se na tu nogu pa gotovo i nisam primijetila da me Jerome povlači dolje na ležaj. Popustila sam mu; predala sam se našem sporom padu, a cijelo sam vrijeme jednim okom promatrala Rexa Reesea i Predmet. Rexove su ruke sad prelazile Pred-metovim tijelom. Podizale su joj košulju, uvlačile se pod nju. Onda su im se tijela

pomaknula tako da sam im vidjela lica iz profila. Predmetovo je lice, nepomično kao mrtvačka maska, čekalo zatvorenih očiju. Rexov se profil neobuzdano razbacao, zajapurio. U međuvremenu Jeromeove ruke prelazile su mojim tijelom. Trljao mi je hlače, ali ja više zapravo nisam bila u njima. Preintenzivno sam se usredotočila na Predmet. Ekstaza. Od grčkog ekstasis. Sto ne znači ono što mislite. Ne znači euforiju niti seksualni klimaks pa čak ni sreću. Znači doslovno: stanje izmještenosti, kad je čovjek izbačen iz svojih čula. Prije tri tisuće godina u Delfima proročica je padala u ekstazu svaki sat svojeg radnog dana. Te večeri u lovačkoj kućici u sjevernom Michiganu i Calliope je neprestano bila u ekstazi. Napušena prvi put u životu, prvi put pijana, osjećala sam se kao da se rastapam, prelazim u paru. Kao tamjan u crkvi, duša mi se vinula prema kupoli lubanje - i onda se probila i podigla još više. Proletjela sam iznad poda od dasaka. Zalebdjela sam iznad male peći na drva. Prošavši boce burbona, zadržala sam se nad drugim ležaj em i pogledala Predmet. A onda, jer sam odjednom shvatila da to mogu, uvukla sam se u tijelo Rexa Reesea. Ušla sam u njega kao božanstvo tako da sam je sad ljubila ja, a ne Rex. Negdje u nekom drvetu hukala je sova. Kukci su, privučeni svjetlom, nasrtali na prozor. U svojem delfskom stanju bila sam istodobno svjesna obje seanse hvatanja. Preko Rexovog tijela grlila sam Mračni predmet, grickala joj i ljubila uho... dok sam u isto vrijeme bila svjesna Jerome -ovih ruku koje mi prelaze preko cijelog tijela, tijela koje sam ostavila na drugom ležaju. Legao je na mene i prignječio mi svojom težinom jednu nogu pa sam je pomakla, raširila noge i on je upao među njih. Ispuštao je tihe zvukove. Obujmila sam ga rukama, užasnuta i dirnuta njegovim mršavim tijelom. Bio je mršaviji i od mene. Jerome me stao ljubiti po vratu. A onda je, poučen valjda kolumnom u nekom časopisu, obratio pozornost na moju usnu resicu. Ruke su mu krenule naviše. Uputile su se prema mojim prsima. "Nemoj", rekla sam, u strahu da će pronaći papirnate maramice. I Jerome je poslušao... ... dok se na drugom krevetu Rex nije susreo s takvim otporom. Vještim, izvježbanim pokretom otkopčao je Predmetu grudnjak jednom rukom. Kako je bio iskusniji od mene, pustila sam ga da on odradi gumbe na košulji, ali moja je ruka uhvatila njezin grudnjak i, kao da naglo podiže roletu, pustila da prostoriju osvijetli blijedo svjetlo Predmetovih grudi. Vidjela sam ih; dodirnula sam ih; i budući da to nisam činila ja, nego Rex Reese, nisam se morala osjećati krivom niti se pitati imam li neprirodne želje. Kako i bih kad sam bila na drugom ležaju i navlačila se s Jeromeom? ... i tako sam, da igram na sigurno, ponovno usmjerila pažnju na njega. Sad kao da je bio u agoniji. Trljao se uz mene, a onda stao i posegnuo rukom nekamo dolje da se namjesti. Zazujao je patentni zatvarač. Virnula sam krajičkom oka. Vidjela sam da razmišlja, koncentrira se na to kako riješiti zagonetku hlača s naramenicama. Rješenje očito nije još našao pa sam ponovno odlebdjela na drugu stranu prostorije i ušla u tijelo Rexa Reesea. Na trenutak sam osjetila kako Predmet reagira na moj dodir, usplahirenu, željnu budnost njezine kože i mišića. A onda sam osjetila još nešto, kako se Rex, ili ja, produžuje, širi. Osjetila sam to samo na sekundu, a onda me nešto povuklo natrag... Jerome mi je stavio ruku na goli trbuh. Dok sam bila odsutna u Rexovom tijelu, Jerome je iskoristio priliku da mi otkopča naramenice. Otkopčao je i srebrne gumbe na struku. Sad mi je skidao hlače, a ja sam se pokušavala razbuditi. Sad mi je natezao gaćice, a meni je došlo do mozga koliko sam pijana. Sad mi se uvukao u gaćice, a onda je... ušao u mene! A onda: bol. Bol oštra poput noža, bol poput vatre. Rastrgala me. Preplavila mi je trbuh i uspela se sve do bradavica. Zastenjala sam; otvorila oči; podigla pogled i vidjela da me Jerome gleda. Zurili smo jedno u drugo i shvatila sam da on zna. Jerome zna što sam ja, kao što sam to odjednom znala i ja, prvi put sam jasno shvatila da nisam djevojka nego nešto između. Znala sam to po tome kako mi je prirodno bilo ući u tijelo Rexa Reesea, kako sam se osjećala kao da je sve na svojem mjestu, i znala sam to po zaprepaštenom izrazu Jeromeova lica. Sve to sinulo mi je u sekundi. Onda sam odgurnula Jeromea. Odmaknuo se, izvadio ga iz mene i spuznuo s ležaja na pod. Tišina. Samo nas dvoje, hvatamo zrak. Ležala sam na leđima na ležaju. Ispod izrezaka iz novina. Jedini svjedok bila mi je punjena riba. Navukla sam hlače, potpuno trijezna. Sve je gotovo. Ništa više ne mogu. Jerome će reći Rexu. Rex će reći Predmetu. Ona mi više neće

biti prijateljica. Do početka škole, svi će u Baker & Inglisu znati da je Calliope Stephanides nakaza. čekala sam da Jerome skoči na noge i pobjegne glavom bez obzira. Uspaničila sam se, ali sam u isto vrijeme bila i čudnovato smirena. U glavi sam povezivala razne stvari. Clementinu Stark i poduku iz ljubljenja; zajedničko kupanje u vrućoj kadi; srce vodozemca i šafran u cvatu; krv i grudi koje nisu dolazile; simpatiju za Predmet koja je došla, tu je i očito ne misli samo tako proći. Nekoliko trenutaka totalne jasnoće i ponovno mi je panika zašumjela u ušima. Sama sam poželjela pobjeći. Prije nego što Jerome bilo što kaže. Prije nego što bilo tko sazna. Mogu otići još noćas. Mogu se kroz močvaru s cedrovima vratiti do kuće. Mogu ukrasti auto Predmeto-vih roditelja. Mogu se odvesti prema sjeveru, sve do Kanade, kamo je Bankrot jednom planirao pobjeći od regrutacije. Dok sam razmišljala o životu u bijegu, navirila sam se preko ruba ležaja da vidim što Jerome radi. Ležao je ispružen na leđima, zatvorenih očiju. I smješkao se, onako za sebe. Smiješi se? Kako se smiješi? Podrugljivo? Ne. U šoku? Opet pogrešno. Pa kako onda? Zadovoljno. Jerome se smiješio kao dečko koji je jedne ljetne noći išao do kraja. Smiješio se kao dečko koji jedva čeka da to ispriča prijateljima. čitatelju, vjeruj ako možeš: on nije primijetio ama baš ništa. Pusica na zidu Probudila sam se ponovno u kući. Mutno sam se sjećala kako sam se ovamo vratila, gacajući kroz močvaru. Još sam na sebi imala hlače. Među nogama mi je bilo vruće i spužvasto. Predmet je već ustala iz kreveta ili je spavala negdje drugdje. Zavukla sam ruku u hlače i odlijepila gaćice od kože. Nešto u tom činu, mali zapuh zraka, miris koji se osjetio, ponovilo mi je onu novu novcatu činjenicu o meni. Ali nije to zapravo bila činjenica. Tad to još nije bilo ni izdaleka tako čvrsto kao činjenica. Bio je to tek predosjećaj koji sam imao o sebi i koji jutro što je svanulo nije uspjelo rasvijetliti. Bila je to tek ideja koja je već blijedjela, pretvarala se u dio sinoćnjeg pijanstva u šumi. Kad se proročica probudila nakon mahnite noći proricanja, vjerojatno se nije sjećala onog što je govorila. Kakve god istine pogodila, bile su sporedne u odnosu na neposredne osjete: glavobolju, oprženo grlo. Isto je bilo i Calliopi. Imala sam osjećaj da sam ukaljana i uvedena u tajne. Osjećala sam se posve odraslom. Ali uglavnom mi je bilo zlo i nisam uopće htjela razmišljati o onom što se dogodilo. Pod tušem sam pokušala isprati sve što sam doživjela, metodično sam se trljala i podizala lice prema nakošenom mlazu vode. Zrak se ispunio parom. Sa zrcala i prozorskih stakala se cijedilo. Ručnici su se ovlažili. Upotrijebila sam sve sapune koje sam našla, Lifebuov, Ivory, plus lokalnu, rustikalnu vrstu, grubu poput papira za struganje. Odjenula sam se i tiho sišla u prizemlje. Prolazeći kroz dnevnu sobu, primijetila sam staru lovačku pušku iznad kamina. Još jedna puška na zidu. Prošuljala sam se kraj nje na prstima. U kuhinji je Predmet jela pahuljice i čitala neki časopis. Nije digla pogled kad sam ušla. Uzela sam i ja zdjelicu pahuljica i sjela prekoputa nje. Možda sam pritom iskrivila lice. "Sto ti je?" podrugljivo je rekla Predmet. "Žulja?" Sarkastično je podbočila lice dlanom. Ni ona nije baš izgledala sjajno. Nabuhla je pod očima. Katkad joj pjegice nisu izgledale sunčano, nego više kao korozija ili hrđa. "Tebe bi trebalo žuljati", odgovorila sam. "Uopće me ništa ne žulja", rekla je Predmet, "ako baš hoćeš znati." "Zaboravila sam", rekla sam; "ti si na to već navikla." Odjednom joj je lice zadrhtalo i smrknulo se od ljutnje. Ispod kože zategnuli su joj se i napeli mišići tako da je izgledala kao da ima bore. "Sinoć si se ponašala kao prava drolja", optužila me. "Ja? A što je s tobom? Ti si se cijelo vrijeme bacala na Rexa!" "Nisam. Nismo baš ništa radili." "Bome nije tako izgledalo." "Bar on nije tvoj brat." Skočila je na noge i bijesno sijevnula očima. Djelovala je kao da će se rasplakati. Nije obrisala usta. Na njima je bilo džema, mrvica. Zanijemjela sam pred tim voljenim licem koje se iz-obličilo u nešto što je nalikovalo mržnji. Moje lice mora da je reagiralo. Osjetila sam kako su mi se oči razrogačile i dobile preplašen pogled. Predmet je čekala da nešto kažem, ali

ništa mi nije padalo na pamet. Pa je napokon odgurnula stolicu i rekla, "Jerome je gore. Najbolje ti je da odeš i uvališ mu se u krevet." I bijesno odjurila. Slijedio je trenutak jada. Žaljenje koje me već natopilo sad je probilo branu. Preplavilo mi je noge, ulilo mi se u srce. Povrh paničnog straha da sam izgubila prijateljicu, odjednom sam se zabrinula i za svoju reputaciju. Jesam li zbilja drolja? On mi se čak ni ne sviđa. Ali radila sam to s njim, ne? Pustila sam da mi to radi. Onda me spopao strah od odmazde. Sto ako sam ostala u drugom stanju? Sto onda? Na mojem se licu, dok sam sjedila za doručkom, pojavio zamišljeni izraz svih djevojaka zadubljenih u matematiku dok broje dane, mjere izlučine. Prošla je najmanje minuta prije nego što sam se sjetila da ne mogu zatrudnjeti. Jedna dobra strana zakasnjelog razvoja. Ipak, bila sam izvan sebe. Duboko sam vjerovala da Predmet nikad više neće sa mnom razgovarati. Popela sam se na kat, vratila u krevet, i navukla jastuk preko lica da zatamnim ljetno svjetlo. Ali to jutro nisam se mogla sakriti od realnosti. Niti pet minuta poslije opruge kreveta utonule su pod novom težinom. Provirila sam iza jastuka i vidjela da mi je u posjet došao Jerome. Izvalio se na leđa i djelovao je komotno, već se udobno smjestio. Umjesto kućnog ogrtača, imao je na sebi kratki lovački kaputić. Ispod njega izvirivao mu je rub otrcanih bokserica. U jednoj je ruci držao šalicu s kavom i primijetila sam da su mu nokti lakirani crno. U jutarnjem svjetlu koje je naviralo kroz bočni prozor ocrtavale su mu se čekinje na bradi i iznad gornje usne. U usporedbi s mlitavom, beživotnom obojenom kosom, ti su narančasti izdanci navješćivali život koji se vraća u opožareni krajolik. uđabf© jutro, draga", rekao je, kao da glumi. "Bok." "Malo smo indisponirani jutros, je li?" "Aha", rekla sam. "Prilično sam se nalila sinoć." "Nisi mi baš djelovala pijano, draga." "Ali bila sam." Jerome je prestao glumiti. Zavalio se u jastuke, otpio gutljaj kave i uzdahnuo. Jednim se prstom neko vrijeme lupkao po čelu. Onda je progovorio. "U slučaju da si razbijaš glavu s onim standardnim sranjima, hoću ti samo reći da te i dalje poštujem i sve to." Nisam odgovorila. Odgovor bi samo potvrdio činjenice onog što se dogodilo, dok sam ih ja htjela dovesti u sumnju. Nakon nekog vremena Jerome je odložio šalicu na pod i okrenuo se na bok. Meškoljeći se, primaknuo se i položio mi glavu na rame. Ležao je tako i disao. Onda je, sklopljenih očiju, pomaknuo glavu i prorovao si put ispod jastuka do mene. Počeo me njuškati i trljati mi lice o lice. Prešao mi je kosom po koži vrata, a onda su došli na red osjetljivi dijelovi. Njegove su mi trepavice ljubile bradu poput leptirića. Nosom se zavukao u udubljenje na mom vratu. A onda su stigle njegove usnice, gladne, nespretne. Htjela sam da se makne s mene. U isto vrijeme pitala sam se jesam li oprala zube. Jerome je klizio naniže i penjao se na mene i bilo mi je isto kao i sinoć, težina koja me drobi. Tako dečki i muškarci najavljuju svoje namjere. Nalegnu na tebe kao pokrov sarkofaga. I to zovu ljubav. Jednu minutu bilo je podnošljivo. Ali ubrzo se lovački kaputić digao i Jeromeova se nužna potreba pritisnula uz mene. Posegnuo mi je pod košulju. Nisam imala grudnjak. Kad sam se istuširala, nisam ga više obukla, a papirnate rupčiće sam bacila u zahod. S njima je bilo gotovo. Jeromeove su se ruke uspinjale sve više. Nije me bilo briga. Neka me pipa. Pa će vidjeti što je na stvari. Ali ako sam mislila da će se razočarati, nije upalilo. Gladio me i stiskao dok je njegova donja polovica skakala poput krokodilskog repa. A onda je rekao nešto bez ironije. Sa žarom je šapnuo, "Zbilja mi se sviđaš." Zatvorio je usta i potražio moja. Ugurao mi je jezik. Prva penetracija koja najavljuje sljedeću. Ali ne sad, ne ovaj put. "Stani", rekla sam. "Što?" "Stani." "Zašto da stanem?"

"Zato" Mfcrfi "Zašto?" wJ "Jer mi se ne sviđaš na taj način." Sjeo je. Kao onaj tip u starom vodviljskom skeču, tip u krevetu na sklapanje koji se ne želi sklopiti, Jerome se naglo uspravio u sjedeći položaj, potpuno razbuđen. Onda je iskočio iz kreveta. "Nemoj se ljutiti na mene", rekla sam. "Tko kaže da se ljutim?" rekao je Jerome i otišao. Ostatak se dana sporo vukao. Ostala sam u sobi sve dok nisam vidjela Jeromea kako izlazi iz kuće s filmskom kamerom. Zaključila sam da vjerojatno više nisam u podjeli uloga. Predmetovi roditelji vratili su se s jutarnje partije tenisa u parovima. Gđa Predmet uspela se na kat u spavaću sobu. S prozora sam vidjela kako se u dvorištu iza kuće gospodin Predmet smješta u mrežu za ljuljanje s knjigom. čekala sam da zašumi tuš i onda sišla stražnjim stubama pa van kroz kuhinjska vrata. Spustila sam se u zaljev, u sjetnom raspoloženju. Močvara s cedrovima prostirala se s jedne strane kuće. S druge je cesta posuta šljunkom vodila kroz otvoreno polje, bez drveća, obraslo visokom požutjelom travom. Odsutnost drveća bila je upadljiva i, tumarajući uokolo, pronašla sam povijesnu ploču, gotovo posve obraslu u travu. Obilježavala je mjesto neke tvrđave ili pokolja, ne sjećam se više čega. Mahovina je već prisvojila neka reljefna slova i nisam uspjela pročitati cijeli natpis. Stajala sam ondje neko vrijeme i razmišljala o prvim doseljenicima, o tome kako su se međusobno ubijali zbog dabrovih i lisičjih koža. Stala sam nogom na ploču i šutirala mahovinu tenisicom dok mi nije dodijalo. Bližilo se podne. Zaljev je sjao jasnom modrinom. Iza hrpta brijega naslućivala sam grad Petoskev, dim iz peći i dimnjaka. Travnjak se u blizini vode smekšavao u močvaru. Uspentrala sam se na lukobran i ushodala se gore-dolje, održavajući ravnotežu. Raširila sam ruke i skakutala u stilu Olge Korbut. Ali nisam se mogla u to unijeti svim srcem. Osim toga, bila sam daleko previsoka da budem Olga Korbut. Malo poslije do mene je doprlo brujanje izvanbrodskog motora. Zaklonila sam oči dlanom i pogledala prema iskričavoj površini vode. Uz obalu je jurio gliser. Za upravljačem je sjedio Rex Reese. Golih prsa, s pivom u ruci i crnim naočalama na nosu, davao je gas i vukao za sobom skijaša na vodi. Bio je to Predmet, naravno, u bikiniju na djeteline. Na prostranstvu jezera izgledala je kao da je gola, s tek dvije trakice, jedna gore, druga dolje, koje je dijele od rajskog vrta. Crvena joj je kosa vijorila kao zastavica za vjetar. Nije lijepo skijala. Previše se naginjala naprijed i stajala na skijama nogu iskrivljenih u o. Ali nije pala. Dok je pijuckao pivo, Rex se neprestano osvrtao da provjeri je li još tu. Napokon je brod naglo zaokrenuo i Predmet je prešla preko vlastitog traga i projurila uz obalu. Nešto se užasno događa kad skijate na vodi. Kad otpustite konop za koji se držite, neko vrijeme još klizite po vodi, slobodni. Ali onda nastupa neminovni trenutak kad brzina više ne podržava kretanje prema naprijed. Površina vode raspucava se poput stakla. Otvaraju se dubine da vas progutaju. Tako sam se i ja osjećala na suhom dok sam gledala kako Predmet skija pored mene. Obuzeo me isti onaj beznadni osjećaj da tonem, ista emocionalna fizika. Kad sam se u vrijeme večere vratila u kuću, Predmeta još nije bilo. Majka se ljutila, jer je mislila kako je nepristojno od Predmeta da me ostavlja samu. I Jerome je izišao s prijateljima. Tako sam večerala s Predmetovim roditeljima. Te sam se večeri osjećala previše bijedno da bih šarmirala odrasle. Pojela sam u tišini i poslije sjela u dnevnu sobu i pretvarala se da čitam. Sat je uporno otkucavao. Večer se vukla uz škripu i stenjanje. Kad mi se učinilo da ću se raspasti, otišla sam u kupaonicu i ispljuskala lice vodom. Navukla sam toplu frotirsku krpicu preko očiju i pritisnula sljepoočnice dlanovima. Pitala sam se što rade Predmet i Rex. Zamislila sam njezine sokne u zraku, njezine male teniske soknice s lopticama na petama, tim krvlju zaprljanim lopticama koje skakuću. Gospodin i gospođa Predmet očito su odgađali odlazak na spavanje samo zato da mi prave društvo. Pa sam napokon rekla laku noć i povukla se na počinak. čim sam ušla u sobu, briznula sam u plač. Dugo sam plakala, trudeći se da ne dižem buku. Jecala sam i svašta protiskivala mučeničkim šaptom. Jaukala sam: "Zašto ti se ne sviđam?" i "Zao mi je, žao mi je!" Nisam marila kako to zvuči. Kroz mene je kolao otrov i morala sam se pročistiti. Dok sam tako patila, čula sam kako se ulazna vrata u prizemlju uz tresak zatvaraju. Obrisala sam nos o plahtu i po-

kušala se primiriti da osluhnem. Koraci su se uspinjali stubama, a onda su se vrata spavaće sobe otvorila i zatvorila. Predmet je ušla i zastala u tami. Možda je čekala da joj se oči priviknu na mrak. Ležala sam na boku i pretvarala se da spavam. Podne daske su zaškripale kad je prišla mojoj strani kreveta. Osjetila sam je kako stoji iznad mene i gleda me. Onda je otišla na drugu stranu, izula cipele i svukla kratke hlače, navukla majicu i zavukla se u krevet. Predmet je spavala na leđima. Jednom mi je rekla da su ljudi koji spavaju na leđima u životu vođe, rođeni izvođači ili egzibicionisti. Oni koji spavaju na trbuhu, kao ja, bježe od realnosti, skloni su mračnim stavovima i meditativnim umjetostima. Teorija je u našem slučaju stajala. Ležala sam potrbuške, nosa i očiju upaljenih od plača. Predmet je, ispružena nauznak, zijevnula i (možda kao rođeni izvođač) ubrzo zaspala. čekala sam desetak minuta, da se osiguram. Onda sam se, kao da se prevrćem u snu, okrenula na bok tako da vidim Predmet. Mjesec u trećoj četvrti ispunjavao je sobu modrim svjetlom. Ondje je na krevetu od pletenog pruća spavala Predmet. Vidio se gornji dio njezine majice s natpisom Grotona. Bila je to jedna od starih majica njezina oca, s nekoliko rupa. Jednu je ruku prebacila preko lica, nalik kosoj crti na znaku "ne diraj". Pa sam umjesto toga gledala. Kosa joj se rasula na jastuku. Lagano je otvorila usnice. Nešto joj je svjetlucalo u usnoj školjki, možda zrnca pijeska s plaže. U pozadini su se na toaletnom stoliću presijavale bočice parfema. Negdje iznad dizao se strop. Naslućivala sam pauke kako vrijedno rade u kutovima. Plahte su bile prohladne. Iz debelog popluna smotanog pod našim nogama curilo je perje. Odrasla sam uz miris novih tepiha, košulja od poliestera vrućih od sušilice. Ovdje su plahte od egipatskog pamuka mirisale na živicu, jastuci na vodene ptice. Na trideset centimetara od mene, Predmet se uklapala u sve to. Njezine su se boje slagale s američkim krajolikom, kosa boje žute bundeve, koža boje jabukovače. Ispustila je neki zvuk i ponovno utihnula. Nježno sam svukla s nje pokrivač. U polumraku se ukazao njezin obris, humci grudi ispod majice, blagi brežuljak trbuha, a onda bljesak gaćica koji se sužava u V. Nije se ni pomaknula. Prsa su joj se dizala i spuštala u ritmu disanja. Primicala sam joj se polagano, trudeći se da budem nečujna. Sitni mišići u slabinama koje nisam ni znala da posjedujem odjednom su mi se stavili na raspolaganje. Pokretali su me milimetar po milimetar preko plahti. Teškoće su mi zadavale stare opruge. Trudila sam se napredovati naizgled nehajno, krišom, a one su me razuzdano ohrabrivale. Navijale su, pjevale, bodrile me. Naizmjence sam zastajala i kretala se. Težak posao. Disala sam na usta, tako je bilo tiše. Deset minuta puzala sam joj sve bliže i bliže. Napokon sam osjetila njezinu vrelinu duž cijelog svojeg tijela. Još se nismo dodirivale, samo isijavale jedna prema drugoj. Duboko je disala. I ja sam duboko disala. Disale smo zajedno. Naposljetku sam skupila hrabrost i prebacila joj ruku preko struka. Onda dugo ništa. Postigla sam već mnogo i bojala sam se nastaviti. Ukipila sam se u tom položaju, napola je grleći. Ruka mi se ukočila. Bolno mi se zgrčila i najzad utrnula. Predmet je spavala kao drogirana ili u komi. Ipak, slutila sam budnost u njezinoj koži, mišićima. Opet sam dugo, dugo čekala, a onda se ponovno bacila u akciju. Uhvatila sam rub njezine majice i zadigla je. Dugo sam zurila u njezin goli trbuh i, napokon, gotovo žalobno, prignula glavu. Prignula sam glavu pred bogom očajničke čežnje. Poljubila sam Predmetov trbuh i onda sporo, prikupljajući pouzdanje, krenula prema gore. Sjećate li se mojeg žabljeg srca? U sobi Clementine Stark odskočilo je s blatnjave obale i uletjelo između dva elementa. Sad je izvelo nešto još čudesnije - ispuzalo je na suho tlo. Stisnuvši milenije u trideset sekundi, razvilo je svijest. Dok sam ljubila Predmetov trbuh, nisam samo reagirala na ugodne podražaje, kao s Clementinom. Nisam napustila vlastito tijelo, kao s Jeromeom. Sad sam bila svjesna što se događa. Mislila sam o tome. Mislila sam kako je to ono što sam oduvijek htjela. Shvaćala sam da nisam ja jedina koja se pretvara. Pitala sam se što bi se dogodilo da netko otkrije što radimo. Mislila sam kako je sve to jako komplicirano i kako će postati još kompliciranije. Posegnula sam dolje i dotaknula joj bokove. Zakvačila sam prstima gumicu njezinih gaćica. Počela sam ih svlačiti. U tom je času Predmet zadigla bokove, sasvim malo, da mi olakša posao. To je bio

njezin jedini doprinos. Sutra to nismo spominjale. Kad sam ustala, Predmet više nije bila u krevetu. Sjedila je u kuhinji i gledala kako njezin otac priprema prženu tlačenicu, premasni lokalni specijalitet. Pripremanje tlačenice bio je nedjeljni jutarnji obred g. Predmeta. Nadzirao je mast i ulje koje je cvrčalo dok je Predmet svako malo zavirivala u tavu i govorila, "Ovo je preodvratno". Uskoro je navalila na pun tanjur pržene tlačenice j natjerala i mene da pojedem tanjur. "Plakat ću od žgaravice", rekla je. Odmah sam shvatila neizgovorenu ponudu. Predmet nije htjela nikakvu dramu, nikakvu krivnju. A ni romantičnu ljubavnu predstavu. Brbljala je o tlačenici da razdvoji noć od dana, da bude posve jasno kako ono što se dogodilo po noći, što smo radili noću, nema nikakve veze s dnevnim satima. Bila je osim toga i dobra glumica i povremeno sam se pitala nije li možda zbilja sve prespavala. Ili sam ja sve to sanjala. Samo dva puta kroz dan naznačila je da se nešto među nama promijenilo. Poslijepodne je stigla Jeromeova filmska ekipa. Sastojala se od dva njegova prijatelja koji su nosili sanduke, kablove i dugi, čupavi mikrofon nalik prljavom, smotanom kupaonskom tepihiću. Jerome sad već napadno nije razgovarao sa mnom. Postavili su opremu u ostavi za alat. Predmet i ja odlučile smo pogledati što rade. Jerome je naglasio da im se ne približavamo pa nismo mogle odoljeti. Prikrale smo se, šuljajući se od drveta do drveta. Morale smo se svaki čas zaustavljati da prigušimo napadaje smijeha, lupale smo jedna drugu po leđima trudeći se da se ne pogledamo dok se nismo uspjele svladati. Kad smo stigle do šupe, zavirile smo kroz stražnji prozor. Ništa se osobito nije događalo. Jedan Jeromeov prijatelj pričvršćivao je svjetlo na zid ljepljivom vrpcom. Kroz uski prozor nismo dobro vidjele obje istodobno pa je Predmet stala ispred mene. Položila je moje ruke sebi na trbuh i uhvatila me za zapešća. Ipak, pozornost je službeno usmjerila na ono što se događa u šupi. Pojavio se Jerome odjeven kao vampir iz šminkerske srednje škole. Umjesto tradicionalnog Drakulinog haljetka, nosio je ružičastu majicu Lacoste. Umjesto leptir mašne, nosio je ascot. Crnu je kosu zalizao unatrag, lice pobijelio puderom, a u ruci je imao šejker za koktele. Jedan je prijatelj držao metlu na čijem se kraju ljuljao gumeni šišmiš. Drugi je rukovao kamerom. "Akcija", rekao je Jerome. Podigao je šejker. Zatre-sao ga je s obje ruke. Za to mu je vrijeme šišmiš lepršao i kružio iznad glave. Jerome je otvorio šejker i nalio krv u čaše za martini. Podigao je jednu prema svojem prijatelju šišmišu, koji je smjesta pljusnuo u čašu. Jerome je otpio gutljaj koktela od krvi. "Baš kakav voliš, Miči", rekao je šišmišu. "Suh kao barut.n Pod dlanovima mi se Predmetov trbuh tresao od smijeha. Nagnula se natrag i naslonila na mene, a njezina je put uhvaćena mojim rukama drhtala i prepuštala se. Pritisnula sam zdjelicu uz nju. Sve se to događalo u tajnosti iza šupe, kao igra nogama pod stolom. Ali onda je kamerman spustio kameru. Pokazao je na nas i Jerome se okrenuo. Pogledom je prvo fiksirao moje ruke, a onda ga podigao do mojih očiju. Ogolio je zube i spržio me pogledom. Zatim je viknuo normalnim glasom, "Ne zajebavajte, gubite se! Snimamo." Prišao je prozoru i udario ga šakom, ali mi smo već pobjegle. Kasnije, negdje uvečer, zazvonio je telefon. Predmetova se majka javila. "Rex je", rekla je. Predmet je ustala s kauča na kojem smo igrale trik-trak. Prebirala sam svoje figure da nečim zaposlim ruke. Uredno sam ih slagala i preslagivala, dok je Predmet razgovarala s Rexom. Stajala mi je okrenuta leđima. Neprestano se micala dok je razgovarala i igrala se telefonskom žicom. Ja sam gledala dolje, u figure, i slagala ih. Za to vrijeme napeto sam pratila razgovor. "Ništa posebno, samo igram trik-trak... s Callie... On snima svoj glupi film... Ne mogu, sad idemo večerati... Ne znam, možda kasnije... Zapravo sam nekako umorna." Odjednom se naglo okrenula i pogledala ravno u mene. S naporom sam podigla pogled. Predmet je pokazala na telefon i onda širom otvorila usta i gurnula si prst u grlo. Srce mi se prelilo od sreće. Ponovno je pala noć. Obavile smo preliminarne radnje u krevetu, protresle jastuke, zijevale. Vrtjele smo se i okretale da se udobno smjestimo. A onda se, nakon prikladno duge tišine, Predmet oglasila. Zvuk je bio nalik mrmljanju, uzvik koji kao da je zatomila u grlu, kao da govori u snu. Nakon toga stala je dublje disati. A shvativši to kao znak da je sad sve u redu, Calliope je krenula u svoj dugi put preko kreveta. I to je bila naša ljubavna veza. Bez riječi, nešto pred čim smo zatvarale oči, noćna stvar, stvar

snova. I na mojoj su strani za to postojali razlozi. Što god da jesam, bolje je to otkrivati postupno, pod laskavim svjetlom. Sto znači pod ne baš previše svjetla. Osim toga, tako to ide u adolescenciji. Napipavaš stvari u mraku i iskušavaš. Napiješ se ili drogiraš i improviziraš. Sjetite se vlastitih stražnjih sjedala, šatora na kampiranju, logorskih vatri na plaži. Jeste li se ikad spetljali s najboljim prijateljem, pretvarajući se da se ništa ne događa? Ili se našli u spavaonici u krevetu s dvije osobe umjesto s jednom, dok Bach svira na stereu kao orkestralna pratnja fugi? To jest neka vrsta stanja fuge, rani seks. Prije nego što nastupi rutina, ili ljubav. Dok su milovanje i dodiri uglavnom još anonimni. Seks u pješčaniku. Počinje u tinejdžerskim godinama i traje do dvadesete ili dvadeset prve. Tako učimo dijeliti. Učimo kako svoje igračke dati i drugima. Koji put se Predmet, kad bih se popela na nju, gotovo probudila. Promeškoljila bi se da mi olakša, raširila noge ili mi prebacila ruku preko leđa. Doplivala bi do površine svjesnoga stanja i onda ponovno zaronila. Očni kapci bi joj zatitrali. Tijelo bi joj prožela neka podatnost, izvila bi joj se zdjelica u ritmu s mojom, glava zabacila da mi ponudi grlo. čekala sam više. Htjela sam da prizna što radimo, ali i ja sam se bojala. I tako se glatki dupin dignuo iz dubine, skočio kroz krug mojih nogu i ponovno nestao, a mene ostavio da poskakujem i trudim se održati ravnotežu. Dolje je sve bilo mokro. Od mene ili od nje, nisam znala. Položila sam glavu na njezina prsa ispod zgužvane majice. Ispod pazuha mirisalo joj je na prezrelo voće. Imala je sasvim rijetke dlačice. "Kakvu ti imaš sreću", rekla bih joj u našem dnevnom životu. "Ne moraš se brijati pod rukom." Ali noćna Calliope samo je milovala te dlačice, ili ih lizala. Jedne noći, dok sam radila sve to i još druge stvari, primijetila sam sjenu na zidu. Mislila sam da je noćni leptir. Ali kad sam bolje pogledala, shvatila sam da je to Predmetova ruka koju je podigla iznad moje glave. Ruka joj je bila sasvim budna. Stiskala se i otpuštala, kao da ubrizgava svu ekstazu iz njezina tijela u tajne cvatove užitka. Sve što smo Predmet i ja zajedno radile, odigravalo se po tim labavim pravilima. Nismo pretjerano savjesno pazile na svaki detalj. Dovoljno nas je zaokupljalo što se to uopće događa, što se događa seks. To je bila prevažna činjenica. Kako se to točno odvija, što ide kuda, bilo nam je sporedno. Osim toga, nismo to imale bogzna s čim usporediti. Ni s čim, osim s onom noći u brvnari s Rexom i Jeromeom. Sto se šafrana tiče, nije bio toliko dio mene koliko nešto što smo zajedno otkrivale i zajedno u njemu uživale. Dr. Luče će vam reći da se ženke majmuna ponašaju kao mužjaci i hoće zaskočiti drugu ženku kad im se daju muški hormoni. Grabe, guraju. Ja ne. Ili bar ne ispočetka. Cvat šafrana bio je bezlična pojava. Bila je to kukica koja nas je spajala, više stimulacija vanjskih dijelova Predmeta nego penetracija u njezinu nutrinu. Ali očito dovoljno djelotvorna. Jer nakon prvih nekoliko noći, žudjela je za njim. To jest, žudjela je, ali je prividno bila u nesvjesnom stanju. Dok sam je grlila, dok smo se tromo i senzualno istezale i prepletale, Predmetov oblik ravnodušne nesvijesti uključivao je i povoljne položaje. Ništa se nije nudilo niti milovalo. Ništa nije bilo ciljano. Ali praksa je u naša spajanja u snu uvela gipku gimnastiku. Predmet je cijelo vrijeme držala oči zatvorene; glavu je često okretala malo u stranu. Micala se poda mnom kao što se djevojka miče u snu dok je napastuje inkubus. Kao da sanja erotski san i jastuk je zamijenila za ljubavnika. Ponekad, prije ili poslije, palila sam svjetlo kraj kreveta. Povukla bih joj majicu nagore koliko god ide i spustila joj gaćice ispod koljena. I onda bih ležala i napasala oči. Što joj je bilo ravno? Zlatne strugotine kovitlale su se oko magneta njezina pupka. Rebra su joj bila tanka poput traka kandiranog šećera na torti. Njezina raširena bedra, tako različita od mojih, izgledala su poput zdjele u kojoj se nudi crveno voće. A tu je bila i moja omiljena točka, mjesto gdje joj grudni koš mekano prelazi u dojku, u glatki, bijeli humak. Ugasila sam svjetlo. Privinula sam se uz Predmet. Uhvatila sam je rukama za stražnji dio bedara, namjestila joj noge oko svojeg struka. Posegnula sam ispod nje. Pridigla sam je k sebi. A onda mi je tijelo poput katedrale zabrenčalo u zvonjavi. Grbavac u zvoniku je poskočio i mahnito se zaljuljao na užetu zvona. Kroza sve to nisam došla ni do kakvih trajnih zaključaka o sebi. Znam da je to teško povjerovati, ali tako to ide. Um sam sebe redigira. Um retušira. Jedno je biti u tijelu, a drugo kad ste izvan. Izvana, možete gledati, proučavati, uspoređivati. Iznutra nema usporedbe. Tijekom prošle godine šafran se znatno produžio. Kad se najjače iskazivao, bio je dug oko pet centimetara. Veći dio dužine,

međutim, skrivali su nabori kože iz kojih je izranjao. A tu su bile i dlačice. U povučenom stanju, šafran je bio jedva vidljiv. Kad sam se pogledala dolje, vidjela sam samo tamni trokutasti znak puberteta. Kad sam dodirnula šafran, rastao je i bujao sve dok uz tihi prasak ne bi iskočio iz tobolca u kojem se skrivao. I dignuo bi glavu u zrak. Ali ne previsoko. Ne više od tri centimetra iznad linije drveća. Što je to značilo? Znala sam iz osobnog iskustva da i Predmet ima svoj šafran. I on je bubrio kad ga se dotaknulo. Moj je samo bio veći, burnije je izražavao osjećaje. Moj je šafran nosio srce na dlanu. Ključno je obilježje bilo ovo: šafran na vršku nije imao rupicu. Kod dečka to sigurno nije bilo tako. Stavi se u moju kožu, čitaoče, i upitaj se do kakvog bi zaključka ti došao oko svojeg spola, da si imao što sam imala ja, da si izgledao kao što sam izgledala ja. Morala sam sjesti da piškim. Mlaz je izlazio odozdo. Imala sam unutrašnjost djevojke. Sve je bilo nježno, gotovo bolno ako sam gurnula unutra prst. Točno, prsa su mi bila potpuno ravna. Ali bilo je još takvih u školi, ravnih kao daska. A Tessie je tvrdila kako sam u tom pogledu na nju. Mišići? Ni spomena vrijedni. Nisam imala ni bokova, ni struka. Građena kao motka. Niskokalorična Calliope. Zašto sam trebala misliti da sam bilo što drugo a ne djevojka? Zato što me privukla druga djevojka? To se neprestano događalo. A 1974. događalo se više nego ikad prije. Cijela se nacija time zabavljala. Svoju sam ekstatičnu intuiciju o samoj sebi već duboko potisnula. Koliko bih je dugo mogla tako potiskivati, veliko je pitanje. Ali na koncu odluka nije bila na meni. Tako je s krupnim stvarima. S rođenjem, mislim, i smrću. I ljubavi. I onim što nam ljubav daje u naslijeđe prije no što se rodimo. Sljedeće jutro u utorak osvanulo je vruće. Bio je to jedan od onih vlažnih dana kad se atmosfera zbuni. S trijema se to osjećalo: zrak koji bi htio da je voda. Predmet se tromo vukla u svakoj vrsti vrućine. Tvrdila je da joj otječu gležnjevi. Cijelo je jutro bila naporna, zahtjevna, mrzovoljna. Dok sam se odijevala, izvirila je iz kupaonice i optužila me s vrata: "Sto si napravila sa šamponom?" "Ništa nisam napravila sa šamponom." "Ostavila sam ga točno na polici pod prozorom. Jedino ga ti upotrebljavaš osim mene." Provukla sam se kraj nje i ušla u kupaonicu. "Evo ga ovdje u kadi", rekla sam. Predmet je uzela šampon. "Totalno sam gnjusna i ljepljiva!" rekla je, umjesto isprike. Onda je stala pod tuš dok sam ja prala zube. Minutu poslije pojavilo se njezino ovalno lice čvrsto obavijeno zastorom tuša. Izgledala je ćelavo i okato, kao izvanzemaljac. "Oprosti što sam danas tako otrovna", rekla je. I dalje sam ribala zube, htjela sam da malo pati. Predmet je nabrala čelo, a oči su joj se molećivo smekšale. "Mrziš me?" "Još razmišljam." "Kako si okrutna!" rekla je i komično se namrštila te naglim potezom navukla zastor. Poslije doručka sjedile smo na ljuljački na terasi, pile limunadu i njihale se gore-dolje da napravimo bar mali propuh. Podigla sam noge na ogradu i odgurivala se. Predmet je ležala postrance, s nogama u mom krilu, glave naslonjene na rukohvat ljuljačke. Na sebi je imala odrezane traperice, tako kratke da je izvirivala bijela podstava džepova, i gornji dio bikinija. Ja sam nosila drap kratke hlače i bijelu majicu s krokodilom. Vani pred nama zaljev se srebrnasto krijesio, kao da je prevučen krljuštima, kao i ribe pod vodom. "Neki put mi se zbilja gadi što imam tijelo", rekla je Predmet. "I meni." "I tebi?" "Posebno kad je ovako vruće. Svaki je pokret mučenje." "Osim toga, mrzim znoj." "Ne podnosim znojenje", rekla sam. "Radije bih dahtala kao pas." Predmet se nasmijala. Smiješila mi se kao u čudu."Ti razumiješ sve što govorim", rekla je. Zatresla je glavom. "Zašto nisi muško?" Slegnula sam ramenima, pokazujući da nemam na to odgovor. Nisam primijetila nikakvu ironiju. Nije ni Predmet. Gledala me ispod poluspuštenih kapaka. U jari dana dok se toplina u valovima podizala nad

sprženom travom, oči su joj bile izrazito zelene, iako su se nazirale tek kroz proreze, kao polumjeseci. Glavu je pognula naprijed uz rukohvat ljuljačke; morala je podići pogled da me vidi. To joj je dalo neki prepredeno zavodnički izgled. Netremice me gledala u oči i namjestila je noge, lagano ih raširivši. "Imaš čudesne oči", rekla je. "Tvoje su oči zbilja zelene. Izgledaju kao umjetne." "I jesu umjetne." "Imaš staklene oči?" "Da! Slijepa sam. Ja jesam Tirezija." To je bio novi način da to radimo. Upravo smo ga otkrile. Zuriti jedna drugoj u oči bilo je isto kao i da smo ih zatvorile, ili barem skre-nule s pojedinosti onog što se događa. Netremice smo se gledale. Za to vrijeme Predmet je vrlo diskretno zatezala i namještala noge. Postala sam svjesna brežuljka pod njezinim odrezanim trapericama kako se diže prema meni, vrlo lagano, diže i nagoviješta se. Položila sam dlan Predmetu na bedro. I dok smo se i dalje ljuljale, zagledane jedna u drugu, i dok su cvrčci svirali violine u travi, kliznula sam rukom postrance i prema gore, onamo gdje se Predmetove noge spajaju. Palac mi se podvukao pod njezine hlačice. Lice joj nije pokazalo nikakvu reakciju. Zelene oči pod otežalim kapcima ostale su prikovane uz moje. Napipala sam njezine pahuljaste gaćice i zavukla prst pod elastiku. A onda je, dok smo se gledale širom otvorenih očiju, moj palac kliznuo u nju. Trepnula je, oči su joj se sklopile, bokovi podigli, a ja sam ponovno gurnula palac. I ponovno. Barke u luci spadale su u to, i gudačka sekcija cvrčaka u sprženoj travi, i led koji se topio u našim čašama limunade. Ljuljačka se ljuljala gore i dolje, škripeći na zahrđalom lancu, i bilo je kao u starinskoj dječjoj pjesmici, Mali Jack sjedio je u kutu i jeo božični kolač, u njega je zarinuo palac i izvukao... Nakon što je jednom zakolutala očima, Predmet je opet vratila pogled na mene i sve što je osjećala izražavalo se samo ondje, u zelenim dubinama njezinih očiju. Inače je bila posve nepomična. Samo se moja ruka micala, i moje noge oslonjene o ogradu koje su gurale ljuljačku. To je trajalo tri minute, ili pet, ili petnaest. Nemam pojma. Vrijeme je iščeznulo. Nekako i dalje nismo bile posve svjesne što radimo. Osjeti su se pretapali ravno u zaborav. Kad su iza nas zaškripale daske terase, poskočila sam. Izvukla sam palac iz Predmetovih hlačica i uspravila se na ljuljački. Krajičkom oka nešto sam spazila i okrenula sam se. Na ogradi terase desno od nas sjedio je Jerome. Bio je u kostimu vampira, unatoč vrućini. Puder mu se otapao s lica u mrljama, ali i dalje je bio vrlo blijed. Zurio je u nas sa svojim najuvjerljivijim izrazom čovjeka kojeg nešto progoni. Izrazom iz "Okretaja zavrtnja". Mladi gospodar kojeg je vrtlar zaveo na pogrešan put. Dječak u fraku koji se utopio u zdencu. Sve je na njemu bilo mrtvo, osim očiju. Oči je upro u nas - u Predmetove gole noge u mojem krilu - dok mu je lice ostalo mumificirano. Onda je prikaza progovorila: "Picolizalice." "Pravi se da ga nema", rekla je Predmet. "Picolizzzalice", ponovio je Jerome. Zvučao je kreštavo. "Zaveži!" Jerome je i dalje sjedio na ogradi, nepomično, poput demona. Kosa mu nije bila zalizana, nego mu se ovjesila s obje strane lica. Bio je vrlo pribran i usredotočen na ono što radi, kao da slijedi iskušani postupak. "Picolizalica", ponovio je. "Picolizalica, picolizalica." Sad u jednini. To je bilo između njega i sestre. "Rekla sam ti, prekini, Jerome." Predmet se uspravila. Zbacila je noge s mog krila i stala silaziti s ljuljačke. Ali Jerome je bio brži. Raširio je ogrtač kao krila i skočio s ograde. Obrušio se na Predmet. Lice mu je pritom ostalo posve bezizražajno. Nijedan se mišić nije micao, osim usta. U lice Predmetu, u uši, siktao je i kreštao, "Picolizalica, picolizalica, picolizalica." "Dosta!" Zamahnula je da ga udari, ali Jerome ju je uhvatio za ruke. Oba njezina zgloba stegnuo je jednom rukom. Drugom je napravio V prstima. Pritisnuo je taj V uz usta i u tom sugestivnom trokutiću zapalucao jezikom. Od te prostačke geste Predmet je izgubila živce. Iz nje je nahrupio jecaj. Jerome

je osjetio da stiže. Više od deset godina tjerao je sestru u plač; znao je kako to postići; bio je kao klinac koji pali mrava povećalom, usmjeravajući snop tako da žeže sve jače i jače. "Ližeš muf, ližeš muf, ližeš muf..." I onda je bio kraj. Predmet je puknula. Briznula je u plač kao curica. Lice joj se zajapurilo i divlje je zamlatarala šakama, a onda napokon utrčala u kuću. Jerome je istog trena prestao mahnitati. Popravio je ogrtač. Zagladio je kosu i, oslonjen na ogradu terase, mirno se zagledao u jezero. "Ne brini", rekao mi je. "Nikome neću reći." "Nikome nećeš reći što?" "Imaš sreću da sam tako liberalan i slobodouman tip muškarca", nastavio je. "Malo koji frajer bi tako mirno primio činjenicu da ga je prevarila lezbijka, i to s njegovom rođenom sestrom. Nekako nezgodno, ne čini ti se? Ali ja sam tako slobodouman, da sam voljan zažmiriti na tvoje sklonosti." "A da ti pričepiš, Jerome?" "Šutjet ću kad hoću", rekao je. Onda se okrenuo prema meni i pogledao me. "Znaš gdje si sad? Na odlasku, Stephanides. Gubi se i da te više nisam vidio. I prste dalje od moje sestre." Već sam skočila na noge. Krv mi je zakipjela. Jurnula mi je uz kralježnicu i zazvonila na uzbunu u glavi, i bacila sam se na Jeromea u buktinji bijesa. Bio je veći od mene, ali nespreman. Tresnula sam ga u lice. Htio se maknuti u stranu, ali naletjela sam na njega i u zaletu ga bacila na tlo. Uspentrala sam mu se na prsa i nogama mu prikovala ruke za pod. Napokon se Jerome prestao opirati. Ležao je na leđima i trudio se izgledati kao da mu je sve to zabavno. "Samo izvoli, koliko god trebaš", rekao je. Divno sam se osjećala dok sam sjedila na njemu. Cijeli je život Bankrot bacao mene na pod i sjedio mi na prsima. Prvi put sam ja to radila nekom drugom, k tome, dečku starijem od sebe. Moja duga kosa padala je Jeromeu u lice. Mahala sam kosom naprijed-natrag da ga mučim. Onda sam se sjetila još nečega što mi je brat radio. "Ne!" vrisnuo je Jerome. "Daj, nemoj!" Pustila sam da padne. Kao kap kiše. Kao suza. Ali ni jedno od to dvoje. Pljuvačka mu je pala ravno između očiju. A onda se zemlja otvorila pod nama. Jerome se uz urlik digao s tla i bacio me unatrag. Moja je prevlast kratko trajala. Došlo je vrijeme za bijeg. Jurnula sam niz terasu. Preskočila sam stube i potrčala preko travnjaka iza kuće, bosa. Jerome mi je bio za petama u svojem kostimu Drakule. Zastao je da zbaci ogrtač i povećala sam razmak između nas. Trčala sam kroz stražnja dvorišta susjednih kuća, saginjući se pod granama borova. Izmicala sam grmlju i roštiljima. Borove iglice pružale su mi ugodan otpor pod nogama. Najzad sam stigla do otvorenog polja i dala petama vjetra. Ali kad sam se okrenula, vidjela sam da me Jerome sustiže. Letjeli smo kroz visoku, požutjelu travu uz obalu zaljeva. Preskočila sam preko povijesne ploče i oderala nogu te nastavila poskakujući od boli. Jerome se vinuo preko spomenika bez smetnje. Na drugom kraju polja put je vodio prema kući. Ako uspijem svladati uzvišicu, mogu se okrenuti i vratiti a da me Jerome ne vidi. Predmet i ja možemo se zabarikadirati u sobi. Došla sam do brežuljka i počela se uspinjati. Jerome je trčao za mnom, iskežena lica, i sustizao me. Kao dva trkača na frizu. U profilu, s bedrima koja se stežu i opuštaju i rukama koje režu zrak, sjekli smo kroz travu što nas je bičevala po listovima. Kad smo stigli do dna brežuljka, Jerome kao da je usporio. Mahao je rukama u znak poraza. Mahao je i dovikivao nešto što nisam čula... Traktor je upravo skrenuo na cestu. Visoko na svojem sjedalu, farmer me nije vidio. Gledala sam iza sebe, preko ramena, da provjerim gdje je Jerome. Kad sam se napokon okrenula naprijed, bilo je prekasno. Traktorska guma našla se točno ispred mene. Naletjela sam ravno na nju. U oblaku cigleno crvene prašine odbacilo me visoko u zrak. Na najvišoj točki luka, vidjela sam podignute oštrice pluga, zakrivljeni metal oblijepljen blatom, i utrka je bila gotova. Probudila sam se kasnije, na stražnjem sjedalu nepoznatog automobila. Stara krntija, s dekama preko sjedala. Naljepnica sa slikom pastrve koja se migolji na udici bila je nalijepljena na stražnjem prozoru. Vozač je imao crvenu kapu. U malom prostoru iznad trake za podešavanje veličine vidjela mu se nazubljena linija kose na izbrazdanom vratu.

Imala sam osjećaj da mi je glava mekana, kao omotana gazom. Ležala sam pokrivena starom dekom, skorenom i načičkanom sijenom. Okrenula sam glavu, podignula pogled i ugledala divan prizor. Vidjela sam Predmetovo lice odozdo. Glava mi je ležala u njezinom krilu. Moj desni obraz priljubio se u topli tapecirung njezina trbuščića. Još je bila u gornjem dijelu bikinija i kratkim hlačicama. Raširila je koljena, a crvena joj je kosa padala preko mene i sve zatamnila. Zurila sam kroz taj kestenjasto smeđi ili krvavocrveni prostor da je vidim koliko mogu, tamnu traku gornjeg dijela njezina bikinija, ključne kosti sagnute prema naprijed. Grizla je kožicu na noktu. Prokrvarit će ako je i dalje bude grizla. "Požurite", govorila je, s druge strane spuštene kose. "Požurite, gospodine Burt." Govorila je farmeru koji je vozio. Farmeru u čiji sam se traktor zaletjela. Nadala sam se da je ne sluša. Nisam htjela da žuri. Htjela sam da vožnja traje što je duže moguće. Predmet me gladila po glavi. Nikad me prije nije pomilovala na danjem svjetlu. "Istukla sam ti brata", rekla sam iz vedra neba. Jednom je rukom Predmet zabacila kosu s lica. U sve se usjeklo svjetlo. "Callie! Jesi dobro?" Nasmiješila sam joj se. "Gadno sam ga dohvatila." "O Bože", rekla je. "Kako sam se prepala. Mislila sam da si mrtva. Samo si le-le-" - glas joj je puknuo - "ležala tamo na cesti!" Navrle su joj suze, suze zahvalnice, a ne od bijesa kao prije. Predmet je jecala. Sa strahopoštovanjem sam promatrala buru emocija koja ju je potresala. Pognula je glavu. Pritisnula je šmrkavo, mokro lice uz moje i, prvi i zadnji put, poljubile smo se. Skrivalo nas je stražnje sjedalo, zid kose, a uostalom i tko je taj farmer i kome bi on nešto rekao? Pred-metove izmučene usnice susrele su se s mojima i osjetila sam slatkoću i okus soli. "Sva sam šmrkava", rekla je i ponovno podigla lice. Uspjela se nasmijati. Ali auto se već zaustavljao. Farmer je iskočio iz auta i vikao. Sirom je otvorio stražnja vrata. Pojavila su se dva bolničara i podigla me na nosila. Odvezli su me pločnikom kroz vrata bolnice. Predmet je bila i dalje kraj mene. Držala me za ruku. Na trenutak kao da je zapazila da je gotovo gola. Kad je bosim nogama stala na hladni linoleum, odmjerila je samu sebe pogledom. Ali onda je slegnula ramenima. Cijelim putem niz hodnik, sve dok joj bolničari nisu rekli da stane, držala me za ruku. Kao da steže klupko niti iz Pireja. "Ne možete unutra, gospođice", rekli su bolničari. "Morate pričekati ovdje." I čekala je. Ali ipak mi nije pustila ruku. Još dugo ne. Nosila su odvezli niz hodnik i moja se ruka ispružila prema Predmetu. Već sam krenula na svoj put. Plovila sam preko mora u drugu zemlju. Sad mi se ruka istegnula na duljinu od deset metara, dvadeset metara, pedeset, sto. Podigla sam glavu s nosila i zurila u Predmet. Zurila u Mračni predmet. Ponovno mi je postajala tajanstvena. Sto se s njom dogodilo? Gdje je sad? Stajala je na kraju hodnika i držala moju ruku koja se odmatala. Izgledala je smrznuto, mršavo, kao da ne pripada tu, izgubljena. Gotovo kao da je znala da se više nikad nećemo vidjeti. Nosila su ubrzavala. Moja je ruka bila tek tanka traka što se svijala kroz zrak. Napokon je nastupio neizbježni trenutak. Predmet me pustila. Ruka mi je poletjela uvis, slobodna, prazna. Svjetla iznad glave, jarka i okrugla, kao kad sam se rodila. Ista škripa bijelih cipela. Ali nigdje dr. Philobosiana. Liječnik koji mi se sad smiješio bio je mlad i kose boje pijeska. Govorio je s lokalnim naglaskom. "Moram te neš pitati, može?" "Može." "Počnimo s tim kako se zoveš." "Callie." "Koliko ti je godina, Callie?" "četrnaest." "Koliko sam prstiju digao u zrak?" "Dva." "Sad ćeš brojati unatraške. Počni od deset." "Deset, devet, osam..." A pritom me cijelo vrijeme pritiskao, tražeći prijelome. "Ovdje te boli?"

"Ne." "Ovdje?" "A-a" "A ovdje?" Odjednom me zaboljele Udar struje, ugriz kobre, točno ispod pupka. Vrisak koji sam ispustila sve je rekao. "U redu, u redu, idemo polako. Moram pogledati. Lezi mirno." Liječnik je očima signalizirao stažistici. Počeli su me svlačiti s obje strane. Stažistica mi je povukla majicu preko glave. Pokazala su se moja prsa, zelena i sumorna. Nisu obraćali pažnju. Nisam ni ja. Za to vrijeme doktor mi je otkopčao remen. Otkopčao mi je i gumb na hlačama; dopustila sam mu. Svukao mi je hlače. Gledala sam kao iz daljine. Mislila sam na nešto drugo. Sjećala sam se kako je Predmet zadizala bokove da mi pomogne da joj svučem gaćice. Taj mali signal pristanka, želje. Mislila sam kako mi je bilo divno kad je to radila. Stažistica je posegnula rukama ispod mene. I tako sam i ja zadigla bokove. Uhvatili su rub gaćica. Potegnuli prema dolje. Elastika mi je zapela na koži, onda popustila. Liječnik se nagnuo bliže i nešto promrmljao sebi u bradu. Stažistica je, prilično neprofesionalno, prinijela ruku vratu, a onda se pretvarala da popravlja ovratnik. čehov je imao pravo. Ako na zidu visi puška, mora opaliti. U stvarnom životu, međutim, nikad ne znaš gdje puška visi. Pištolj što ga je otac držao pod jastukom nikad nije ispalio niti jedan metak. Kao ni puška iznad kamina kod Predmeta. Ali u hitnoj službi stvari su se drukčije razvijale. Nije bilo ni dima, ni mirisa baruta, baš ni najmanjeg zvuka. Samo je reakcija liječnika i stažistice jasno pokazala da je moje tijelo ispunilo narativne zahtjeve. Preostaje još jedan prizor u ovom razdoblju mojeg života koji se mora opisati. Događa se tjedan dana poslije, opet u Middlesexu, a glavni sam lik ja, putni kovčeg i drvo. Sjedila sam na klupici pod prozorom u svojoj sobi. Bilo je malo prije podne. Imala sam na sebi putnu odjeću, sivo odijelo i bijelu bluzu. Pružala sam ruku kroz prozor i brala plodove s duda koji je rastao odmah kraj kuće. Već sat vremena jela sam plodove da ne slušam zvuk što dopire iz spavaće sobe roditelja. Murve su sazrele prošli tjedan. Bile su krupne i sočne. Bobice su mi prljale ruke ljubičasto. Vani su i pločnik prekrile ljubičaste mrlje, obojile travu, i oblutke u cvjetnim gredicama. Zvuk koji se čuo iz spavaće sobe bio je mamin plač. Ustala sam. Prišla sam otvorenom kovčegu i provjerila još jedanput jesam li sve spakirala. Za sat vremena roditelji i ja putujemo. Išli smo u New York k jednom slavnom liječniku. Nisam znala koliko ćemo ondje ostati niti što sa mnom nije u redu. Nisam se previše bavila detaljima. Znala sam samo da više nisam djevojka kao sve druge. Pravoslavni monasi prokrijumčarili su svilu iz Kine u šestom stoljeću. Donijeli su je u Malu Aziju. Odatle se proširila u Europu i napokon preplovila ocean i stigla do Sjeverne Amerike. Benjamin Franklin poticao je proizvodnju svile u Pennsvlvaniji prije američke revolucije. Po cijelim Sjedinjenim Državama zasađeni su dudovi. Dok sam brala bobice s prozora svoje sobe, međutim, pojma nisam imala da je naš dud u bilo kakvoj vezi sa svilom, niti da su iza kuće moje bake u Turskoj rasla ista takva stabla. Dud je stajao ispod mojeg prozora na Middlesexu i nikad mi nije objavio svoje značenje. Ali sad je sve drukčije. Sad, ako pažljivo pogledam, svi nijemi predmeti u mojem životu kao da pričaju moju priču, protežući se unatrag u vremenu. I tako nikako ne mogu završiti ovaj dio a da ne spomenem sljedeću činjenicu: Najraširenija vrsta dudova svilca, vrsta koja se najčešće uzgajala, larva Bombyx mori, više nigdje ne postoji u prirodnom stanju. Kao što moja enciklopedija jetko sažima: "Noge larve su degenerirale i odrasle jedinke ne lete." KLNJIGA čETVRTA Proročica vulva Od mog rođenja, kad su prošli nezapaženo, do krštenja, kad su nadmašili svećenika, do teške adolescencije kad nisu činili gotovo ništa, a onda sve obavili odjednom, moji spolni organi najvažnija su stvar koja mi se dogodila. Neki nasljeđuju kuće, drugi slike ili violinska gudala

osigurana na visoke iznose. Drugi pak dobivaju japanske tansu komode ili slavno ime. Ja sam dobio recesivan gen na petom kromosomu i doista neobičnu opremu. Roditelji isprva nisu vjerovali sumanutim tvrdnjama doktora iz hitne službe o mojoj anatomiji. Dijagnoza što ju je Milton, uglavnom bez razumijevanja, dobio preko telefona i potom je čedno cenzurirao za Tessienu dobrobit, svodila se na mutnu zabrinutost oko građe mojeg urinarnog trakta i moguće hormonske deficijencije. Liječnik u Petoskev-ju nije napravio kariotip. Posao mu je bio da obradi moj potres mozga i ozljede, i kad je to obavio, otpustio me iz bolnice. Roditelji su htjeli drugo mišljenje. Na Miltonovo inzistiranje odveli su me na još jedan, posljednji pregled kod dr. Phila. Godine 1974. dr. Nishanu Philobosianu bilo je 88 godina. Još je nosio leptir-mašnu, ali vrat mu više nije ispunjavao ovratnik košulje. Svaki mu se dio tijela stisnuo, sasušio. Unatoč tome, ispod ruba bijelog ogrtača izvirivale su zelene hlače za golf, a par tamnih, avijatičarskih naočala stezao mu je glavu bez kose. "Zdravo, Callie, kako si mi ti?" "Dobro, dr. Phil." "Škola počinje uskoro, je li? U koji sad razred ideš?" "Ove godine krećem u četvrti. četvrti srednje." "Srednje? Već? Zbilja sam ostario." Ophodio se sa mnom s istom starinskom udvornošću kao i uvijek. Strani zvukovi koje je i dalje ispuštao, tragovi Starog svijeta na njegovim zubima, nekako su mi ulijevali sigurnost. Cijeli život su me mazili i tetošili dostojanstveni stranci. Padala sam na mekoruke levantinske nježnosti. Kao mala curica sjedila sam dr. Philobosianu na koljenu dok su mu se prsti penjali mojom kralješnicom, brojeći kralješke. Sad sam ga prerasla, bila sam visoka, krakata, s čupom divlje kose, nalik dugokosom pjevaču Tinvju Timu; sjedila sam na rubu staromodnog stola za preglede, sa stepenicama od vulkanizirane gume, u ogrtaču, grudnjaku i gaćicama. Poslušao mi je srce i pluća, priginjući ćelavu glavu na dugom vratu poput brontosaura koji brsti lišće. "Kako tata, Callie?" "Dobro," "Kako ide posao s hrenovkama?" "Fino." "Koliko štandova tata sad ima?" "Oko pedeset, tako nešto." "Jedan je blizu mjesta gdje sestra Rosalee i ja idemo zimi. Pompano Beach." Pregledao mi je oči i uši, a onda me uljudno zamolio da ustanem i svučem gaćice. Pedeset godina prije dr. Philobosian zarađivao je za život liječeći otomanske dame u Smirni. Pristojnost i dolično ponašanje bili su mu u krvi. U glavi mi se nije mutilo, kao u Petoskevju. Bila sam posve svjesna svega što se događa i gdje je središte te medicinske analize. Kad sam spustila gaćice do koljena, oblio me vreli val nelagode i nagonski sam se pokrila rukom. Dr. Philobosian maknuo ju je u stranu, ne pretjerano nježno. Bilo je neke staračke nestrpljivosti u tome. Na trenutak se zaboravio i iza avijatičarskih stakala oči su mu zasjale. Ipak, nije me pogledao tamo dolje. Galantno je zurio u najdalji zid dok je informacije tražio pipajući prstima. Bili smo blizu kao da plešemo. Dr. Philobosian glasno je disao; ruke su mu se tresle. Samo jedanput sam spustila pogled na sebe. Od nelagode mi se sve uvuklo. Iz svojeg kuta gledanja bila sam ponovno djevojka - bijeli trbuh, tamni trokut, glatko obrijane noge skraćene u perspektivi. Grudnjak mi je bio omotan oko grudi kao redenik. Trajalo je samo minutu. Stari Armenac je čučnuo i, leđa zgrbljenih kao gušter, prešao mi požutjelim prstima po intimnim dijelovima. Nikakvo čudo što dr. Philobosian nikad ništa nije primijetio. čak i sad, kad su ga upozorili na tu mogućnost, kao da nije htio ništa znati. "Možeš se obući", to je sve što je rekao. Okrenuo se i vrlo pažljivo prišao umivaoniku. Otvorio je vodu i gurnuo ruke pod mlaz. Tresle su mu se više nego ikad. Obilno ih je naštrcao antibakterijskim sapunom. "Pozdravi tatu", rekao mi je prije nego što sam izišla iz ordinacije.

Dr. Phil poslao me endokrinologu u Bolnici Henrvja Forda. Endo-krinolog mi je otvorio bušotinu na veni u ruci i mojom krvlju napunio zastrašujuće mnogo epruveta. Zašto mu treba sva ta krv, nije rekao. A mene je bilo previše strah pitati. Te sam večeri, međutim, prislonila uho uza zid svoje sobe u nadi da ću otkriti što se događa. "I onda, što je rekao doktor?" pitao je Milton. "Rekao je da je dr. Phil to trebao primijetiti kad se Callie rodila", odgovorila je Tessie. "Cijela ta stvar mogla se odmah srediti." A onda ponovno Milton: "Ne mogu vjerovati da mu je takvo što promaklo." ("Kakvo što?" bezglasno sam upitala zid, ali nije mi odgovorio.) Tri dana poslije stigli smo u New York. Milton nam je rezervirao sobu u hotelu po imenu Lochmoor negdje oko Istočne tridesete ulice. Odsjeo je ondje 23 godine prije kao mornarički časnik. A sparnog putnika Miltona privukla je i povoljna cijena. Koliko ćemo boraviti u New Yorku, bilo je otvoreno pitanje. Liječnik s kojim je Milton razgovarao - specijalist - nije htio raspravljati o pojedinostima dok me ne pregleda. "Svidjet će vam se", uvjeravao nas je Milton. "Koliko se sjećam, prilično je elegantan." Elegantan nije bio. Stigli smo taksijem s La Guardije i ustanovili da su slavni dani Lochmoora prošlost. Recepcioner i blagajnica sjedili su iza nepropusnog stakla. Tapison je bio mokar ispod radijatora koji su kapali, a na zidovima su se ocrtavali sablasno bijeli četverokuti žbuke i tragovi ukrasnih držača tamo gdje su prije visjela ogledala. Dizalo je bilo predratno, s pozlaćenim, zakrivljenim rešetkama kao kavez za ptice. Jednom davno postojao je i liftboj, ali više ne. Natrpali smo kovčege u tijesni prostor i zatvorila sam pomična vrata, ali neprestano su izlijetala s vodilice. Morala sam ih tri puta zatvoriti prije nego što se mehanika aktivirala. Napokon se naprava počela dizati i kroz obojene rešetke gledali smo kako prolaze katovi, sumračni i identični jedan drugome, samo s varijacijama sobarice u odori, ili pladnja s jedaćim priborom pred vratima, ili para cipela. Ipak, ta je stara kutijetina davala osjećaj uzašašća, izlaska iz jame, i razočarali smo se kad smo izišli na našem katu, osmom, i otkrili da je jednako otrcan kao i predvorje. Naša su sobu odrezali i pregradili od negdašnjeg prostranog apartmana. Sad su zidovi stajali pod čudnim kutom. čak se i minijaturna Tessie osjećala skučeno. Zbog nekog razloga kupaonica je bila velika kao i soba. Zahodska školjka nasukala se na pločicama, a iz kotlića je neprekidno kapalo. Na kadi se žutio skoreni trag gdje se voda cijedila u odvod. U sobi je bio bračni krevet za roditelje i sklopivi jednostruki krevet u kutu za mene. Bacila sam kovčeg na krevet. Moj kovčeg bio je jabuka razdora između mene i Tessie. Ona mi ga je izabrala i kupila prije putovanja u Tursku. Imao je cvjetni uzorak tirkiznih i zelenih latica koji mi je bio odvratan. Otkako sam krenula u privatnu školu - i počela se družiti s Predmetom - ukus mi se promijenio, rafinirao, mislila sam. Jadna Tessie više nije znala što da mi kupi. Sto god izabrala, ja sam dočekivala kricima užasa. Odlučno sam se opirala svemu od sintetike ili s vidljivim šavovima. Roditelje je moj novi poriv za minimalizmom zabavljao. Otac je znao protrljati moju majicu između palca i kažiprsta i pitati, "Ovako se nose u privatnoj školi?" Tessie nije imala vremena konzultirati se sa mnom oko kovčega i to je bio rezultat, kovčeg s uzorkom stolnjaka. Kad sam ga otvorila, bilo mi je lakše. Unutra je bila odjeća koju sam sama izabrala: puloveri s ravnim otvorom u primarnim bojama, Lacoste majice, hlače od širokog rebrastog samta. Moj je kaput bio Papagallo, zelene boje limete s gumbima od kosti u obliku roga. "Da se raspakiramo ili da ostavimo sve u koferima?" upitala sam. "Bolje bi bilo da se raspakiramo i stavimo kovčege u ormar", odgovorio je Milton. "Da imamo više mjesta." Uredno sam složila pulovere u ladice, i čarape i gaćice, i objesila hlače na vješalice. Odnijela sam neseser u kupaonicu i stavila ga na policu. Donijela sam sa sobom sjajilo za usta i parfem. Nisam bila sigurna jesu li zauvijek izbačeni iz uporabe. Zatvorila sam vrata kupaonice, zaključala ih, i sagnula se tik uz ogledalo da pregledam lice. Dvije tamne dlačice, još kratke, vidjele su mi se na gornjoj usnici. Izvadila sam pincetu iz nesesera i iščupala ih. Od toga su mi navrle suze. Odjeća me stiskala. Rukavi pulovera bili su mi prekratki. Počešljala sam se i, optimistički, očajnički, nasmiješila se svojem odrazu. Znala sam da je moja situacija, kakva god bila, nekakva kriza. To sam vidjela po lažno veselom držanju roditelja i našem naglom odlasku od kuće. Ipak, nitko mi još ni o čemu nije rekao ni riječ.

Milton i Tessie ponašali su se prema meni kao i uvijek - kao prema svojoj kćeri, drugim riječima. Držali su se kao da je moj problem medicinske naravi i prema tome popravljiv. Pa sam se i ja počela nadati. Kao kakav neizlječivi bolesnik, spremno sam ignorirala neposredne simptome i nadala se izlječenju u posljednji čas. Raspoloženje mi se stubokom mijenjalo, čas sam se nadala, čas sasvim suprotno, sve dublje vjerovala da nešto strašno nije u redu sa mnom. Ali ništa me nije tako bacalo u očaj kao pogled u ogledalo. Otvorila sam vrata i izišla iz kupaonice. "Gadi mi se ovaj hotel", rekla sam. "Ogavan je." "Nije baš jako lijep", složila se Tessie. "Prije je bio ljepši ", rekao je Milton. "Ne znam što se dogodilo." "Tepih smrdi." "Otvorit ćemo prozor." "Možda ne moramo ovdje jako dugo ostati", rekla je Tessie, s nadom, umorno. Uvečer smo se odvažili izići i nešto pojesti, a onda se vratili u sobu gledati televiziju. Kasnije, kad smo ugasili svjetla, upitala sam iz svojeg kreveta: "Sto radimo sutra?" "Ujutro moramo doktoru", rekla je Tessie. "Poslije toga moramo potražiti karte za neke predstave na Broad-wayu", rekao je Milton. "Što bi htjela gledati, Cal?" "Svejedno mi je", sumorno sam rekla. "Mislim da bismo mogli na neki mjuzikl", rekla je Tessie. "Jednom sam gledao Ethel Merman u Mamč\ sjetio se Milton. "Silazila je niz neko veliko, dugačko stubište i pjevala. Kad je završila, svi su poludjeli. Dobila je ovacije na otvorenoj sceni. I onda se jednostavno opet popela na vrh stuba i otpjevala cijelu pjesmu još jedanput." "Hoćeš da idemo na mjuzikl, Callie?" "Sve mi je isto." "Najgenijalnija stvar koju sam čuo u životu", rekao je Milton. "Ta Edith Merman zbilja ima glasinu." Nakon toga više nitko nije ništa rekao. Ležali smo u tami, u našim nepoznatim krevetima, dok nismo zaspali. Sutra ujutro poslije doručka uputili smo se specijalistu. Kad smo izišli iz hotela, roditelji su se trudili djelovati uzbuđeno i kroz prozor taksija pokazivali su znamenitosti. Milton je zračio bučnom vedrinom koju je primjenjivao u svim teškim situacijama. "Bome je ovo dobro mjesto", rekao je kad smo se dovezli do Bolnice New York. "Pogled na rijeku! Mogao bih se i ja prijaviti u bolnicu." Kao svi tinejdžeri, ni ja nisam bila svjesna svojeg nezgrapnog držanja i vanjštine. Pokreti kao u rode, mlatarave ruke, duge noge koje izbacuju premalena stopala u drap antilopkama - sva je ta mašinerija klopotala pod promatračnicom moje glave, ali ja sam bila preblizu da je vidim. Moji roditelji su vidjeli. Stezalo ih je u srcu dok su me gledali kako prilazim ulazu u bolnicu. Užasno je vidjeti svoje dijete u šaci nepoznatih sila. Već godinu dana zatvarali su oči pred tim kako se mijenjam i pripisivali to mojoj nezgodnoj dobi. "Prerast će ona to", neprestano je Milton govorio mami. Ali sad ih je obuzeo strah da izmičem kontroli. Pronašli smo lift i odvezli se na četvrti kat, a onda slijedili strelice do nečeg što se zove Psihohormonski odjel. Milton je imao broj kabineta zapisan na komadu papira. Napokon smo pronašli pravu prostoriju. Na sivim vratima nije bilo nikakvih oznaka, osim iznimno malog, neupadljivog natpisa: Klinika za seksualne poremećaje i rodni identitet Ako su moji roditelji vidjeli natpis, pretvarali su se da nisu. Milton je kao bik pognuo glavu i gurnuo vrata, koja su se otvorila. Sestra nas je pozdravila i rekla nam da sjednemo. čekaonica se ni po čemu nije isticala. Uza zidove su stajale poredane stolice, između njih pravilno raspoređeni stolići s časopisima, a u kutu je izdisao uobičajeni fikus. Tepih je bio kao u svim ustanovama, s uzburkanim uzorkom da kamuflira mrlje. čak je mirisalo na nešto umirujuće i medicinski. Kad je majka ispunila formulare zdravstvenog

osiguranja, uveli su nas u kabinet. I to je ulijevalo povjerenje. Za pisaćim stolom stajala je stolica Eames. Kraj prozora je bila Le Corbusierova ležaljka od kroma i kravlje kože. Police su ispunjavale medicinske knjige i časopisi, a zidove su ukusno ukrašavale umjetničke slike. Velegradska sofistikacija prilagođena europskom senzibilitetu. Okruženje pobjedonosnog psihoanalitičkog svjetonazora. Da i ne spominjemo pogled na East River s prozora. Daleko smo došli od ordinacije dr. Phila s amaterskim uljima i ormarićima s lijekovima. Trebalo nam je dvije ili tri minute da primijetimo kako je nešto neobično. U prvi mah su se egzotični predmeti i bakrorezi stopili sa znanstveničkim neredom kabineta. Ali dok smo sjedili i čekali doktora, postali smo svjesni nečujnog komešanja svuda oko nas. Kao kad zurite u pod i odjednom shvatite da vrvi od mrava. Umirujući liječnički kabinet zapravo je kipio od aktivnosti. Pritiskivač za papire na pisaćem stolu, na primjer, nije bio jednostavan, beživotan grumen stakla nego majušni prijap isklesan od kamena. Gledane izbliza, minijature na zidovima otkrivale su što je na njima: pod šatorima od žute svile, na jastucima orijentalna uzorka, mogulski prinčevi akrobatski su kopulirali s nekoliko partnerica odjednom, a da im se pritom turbani nisu uneredili. Tessie je to vidjela i pocrvenjela, dok je Milton žmirkao, a ja se kao i obično sakrila ispod svoje kose. Htjeli smo odvrnuti pogled pa smo se okrenuli prema policama za knjige. Ali ni to nije bilo bezopasno područje. U pomalo dosadnom okruženju izdanja Američke medicinske akademije i New England Journal of Medicine našlo se i nekoliko naslova od kojih nam se zavrtjelo u glavi. Jedna se knjiga, s isprepletenim zmijama na hrptu, zvala Erotoseksualno sparivanje. Bio je tu ljubičasti pamflet pod naslovom Ritualizirana homoseksualnost: tri terenska istraživanja. Na stolu je, s oznakom za stranice, ležao priručnik Hap-Penis: kirurške tehnike u promjeni spola iz žene u muškarca. Ako nam to nije bilo jasno iz natpisa na vratima, kabinet dr. Lucea sad nam je pokazao kakvom točno specijalistu su me roditelji doveli na pregled. Bilo je tu i skulptura. Reprodukcije iz hramova u Kujarahu zauzele su kutove prostorije uz goleme biljke boje zada. Na pozadini voštanog, zelenog lišća, hinduske žene s grudima poput dinja sagibale su se u pasu i nudile, kao u molitvi, tjelesne otvore dobro obdarenim muškarcima koji su to spremno prihvaćali. Preopterećena telefonska centrala, prosta igra fanta kamo god se okreneš. "Ma vidi ti ovo!" šapnula je Tessie. "Malo neobičan dekor", rekao je Milton. I ja: "Sto mi radimo ovdje?" Upravo u tom času otvorila su se vrata i pojavio se dr. Luče. U toj fazi nisam još znala za njegov glamurozni status u struci. Nisam pojma imala kako se često Luceovo ime pojavljuje u relevantnim časopisima i radovima. Ali odmah sam shvatila da Luče nije običan doktor koji izgleda kao svi doktori. Umjesto bijelog liječničkog ogrtača, nosio je prsluk od antilopa s resama. Srebrna kosa padala mu je na visoki ovratnik bež dolčevite. Hlače su mu se širile na zvono, a na nogama je imao čizmice do gležanja s patentnim zatvaračem. Nosio je naočale sa srebrnim žicanim okvirom i sijede brkove. "Dobrodošli u New York", rekao je. "Ja sam dr. Luče." Rukovao se s mojim ocem, zatim s majkom, i naposljetku sa mnom. "Ti si sigurno Calliope." Opušteno se smiješio. "Da vidim pamtim li još nešto iz mitologije. Kaliopa je bila jedna od muza, je li tako?" "Tako je." "Muza čega?" "Epskog pjesništva." "Kud ćeš bolje", rekao je Luče. Trudio se držati nehajno, ali vidjela sam da je uzbuđen. Ipak sam ja bila izvanserijski slučaj. Dao si je vremena, uživao je u meni. Za znanstvenika kao što je Luče ja sam bila ništa manje nego spolni ili genetički Kaspar Hauser. Tu je on, slavni seksolog, gost na talk showu Dicka Cavetta, redoviti suradnik Playboya, i odjednom mu se na vratima, ravno iz šuma Detroita, kao divlji dječak iz Avevrona, stvorim ja, četrnaestogodišnja Calliope Stephanides. Bila sam živi eksperiment u bijelim samtericama i puloveru s uzorkom Fair Islea. Taj pulover, pastelno žuti s cvjetnim vjenčićem oko vrata, govorio je Luceu kako opovrgavam prirodu točno onako kako njegova teorija predviđa. Vjerojatno se jedva suzdržavao da ne pukne od uzbuđenja kad me upoznao. Briljantan, šarmantan, opsjednut poslom, dr. Luče me oštrim okom proučavao s druge

strane pisaćeg stola. Dok je čavrljao, obraćajući se prvenstveno mojim roditeljima i stječući njihovo povjerenje, Luče je u sebi bilježio sve što je primijetio. Zapazio je moj tenor. Uočio je da sjedim s nogom podvijenom pod sebe. Promatrao je kako, kad gledam nokte, svijam prste u dlan. Obratio je pozornost na to kako kašljem, smijem se, češkam se po glavi, govorim; sve u svemu, na sve vanjske manifestacije onog što je nazvao mojim rodnim identitetom. Vladao se i dalje smireno, kao da sam na kliniku došla ni s čim opasnijim od uganutog zgloba. "Prvo bih htio obaviti kratki pregled s Callie. Gospodine i gospođo Stephanides, budite ljubazni pa me pričekajte ovdje u kabinetu." Ustao je. "Molim te, dođi sa mnom, Calliope." Ustala sam. Luče je promatrao dok su se različiti segmenti tijela, kao dijelovi sklopivog metra, razmotali i ja sam se podigla do pune visine, dva i pol centimetra više od njega. "Mi te tu čekamo, dušo", rekla je Tessie. "Ne mičemo se odavde", rekao je Milton. Petera Lucea smatrali su vodećim svjetskim autoritetom za hermafro-ditizam kod ljudi. Klinika za seksualne poremećaje i rodni identitet koju je on utemeljio 1968. postala je najuglednija ustanova na svijetu za proučavanje i liječenje stanja spolne ambivalencije. Luče je bio autor temeljna seksološkog rada, Proročica vulva, standardnog priručnika u ! nizu disciplina, od genetike i pedijatrije do psihologije. Od kolovoza 1972. do prosinca 1973. pod istom je egidom pisao kolumnu u Playbo-yu, gdje je štos bio u tome da personificirana i sveznajuća stidnica na upite muških čitatelja daje duhovite i katkad sibilske odgovore. Hugh Hefner naletio je na Luceovo ime u novinama u članku o demonstracijama za seksualnu slobodu. Šestero studenata s Columbije priredilo je u šatoru nasred studentskog naselja orgije koje je prekinula policija, a kad su ga pitali što misli o takvim aktivnostima na sveučilištu, prof. Peter Luče (46) je odgovorio, citirale su novine, "Ja sam za orgije gdje god se održavale." To je Hefu privuklo pažnju. Kako nije htio kopirati kolumnu Xaviere Hollander koja je pod naslovom "Zovite me Madam" izlazila u Penthouseu, Hefner je zamislio da Luceov prilog bude posvećen znanstvenoj i povijesnoj strani seksa. Tako je u prva tri broja Proročica vulva učeno raspravljala o erotskoj umjetnosti japanskog slikara Hiroshija Yamamota, o epidemiologiji sifilisa i seksualnom životu sv. Augustina. Kolumna je postala popularna, ali uvijek je bilo teško doći do inteligentnih pitanja jer su čitatelje više zanimali stručni savjeti o kunilingusu ili kako spriječiti preuranjenu ejakulaciju u rubrici "Plavbov odgovara". Napokon je Hefner rekao Luceu neka si sam piše pitanja, što je ovaj objeručke prihvatio. Peter Luče gostovao je u emisiji kod Phila Donahuea s dva herma-frodita i transseksualcem te raspravljao o medicinskim i psihološkim aspektima tih stanja. U toj je emisiji Phil Donahue rekao: "Lynn Har-ris se rodila i odrasla kao djevojčica. Osvojili ste titulu Miss na izboru ljepotice Newport Beacha 1964. u našem lijepom okrugu Orange u Kaliforniji? Ljudi, čujte sad ovo. Živjeli ste kao žena do 29. godine, a onda ste se prebacili na muško i odonda živite kao muškarac. Ima anatomske osobine i muškarca i žene. Ne bilo me ako lažem." Rekao je još i ovo: "Evo nečeg što nije tako smiješno. Ti živi i nena-domjestivi Božji sinovi i kćeri, svi do jednog ljudska bića, žele da znate, između ostalog, kako su oni upravo to, ljudska bića." Zbog stanovitih genetskih i hormonskih pojava, spol novorođena djeteta katkad je teško odrediti. Spartanci su takvu novorođenčad ostavljali nezaštićenu na stjenovitom obronku da umru. Luceovi pretci, Englezi, nisu voljeli ni spominjati tu temu, a možda je nikad ni ne bi spomenuli da nezgodna pojava zagonetnih genitalija nije bacila klip u dobro nauljeni mehanizam nasljednog prava. Lord Coke, veliki britanski pravnik iz sedamnaestog stoljeća, pokušao je stvar raščistiti izjavom da osoba mora biti "ili muško ili žensko te nasljeđuje prema spolu koji prevladava". Nije, dakako, precizno specificirao metodu kojom će se odrediti koji spol doista prevladava. Većim dijelom dvadesetog stoljeća, medicina se služila istim primitivnim dijagnostičkim kriterijem spola koji je formulirao Klebs još davne 1876. Klebs je držao da spol određuju gonade. U slučajevima spolne ambivalencije, valja pod mikroskopom proučiti tkivo spolnih žlijezda. Ako je testikularno, osoba je muškoga spola; ako je ovarijsko, ženskoga. Pretpostavka je bila da gonade usklađuju cjelokupni spolni razvoj osobe, osobito u pubertetu. Ali

ispalo je da je stvar nešto složenija. Klebs je počeo rješavati zadatak, ali svijet je morao pričekati još sto godina da dođe Peter Luče i riješi ga do kraja. Godine 1955. Luče je objavio članak "Mnogi putevi vode u Rim: spolni koncepti ljudskog hermafroditizma". Na dvadeset pet stranica neuvijene, elegantne proze, Luče je tumačio kako je rod uvjetovan nizom utjecaja: kromosomskim spolom, gonadnim spolom, hormonima, unutarnjom građom genitalija, vanjskim genitalijama i, najvažnije od svega, spolom odgoja. Na temelju studija o pacijentima pedijatrijske endokrinologije u Bolnici New York, Luče je izradio grafikone koji su pokazivali kakvu ulogu igraju različiti faktori i kako pacijentov gonad-ni spol često ne određuje njegov ili njezin rodni identitet. članak je podigao veliku buru. Za nekoliko mjeseci praktički su svi odustali od Klebsovog kriterija i zamijenili ih Luceovim kriterijima. Na temelju tog uspjeha, Luče je dobio priliku otvoriti Psihohormon-ski odjel u Bolnici New York. U to je doba uglavnom susretao djecu s adrenogenitalnim sindromom, najčešćim oblikom ženskog hermafroditizma. Otkriveno je da hormon kortizol, nedavno sintetički proizveden u laboratoriju, zaustavlja virilizaciju kojoj su takve djevojčice inače bile podložne i omogućava im da se razviju u normalne žene. Endokrinolozi su davali kortizol, a Luče je nadgledao psihoseksualni razvoj djevojaka. Mnogo je naučio. U deset godina temeljitog, originalnog istraživanja, Luče je došao do svojeg drugog velikog otkrića: da se rodni identitet utvrđuje vrlo rano u životu, u dobi od oko dvije godine. Rod je kao materinski jezik; ne postoji prije rođenja, ali usijeca se u mozak u djetinjstvu i nikad se više ne gubi. Djeca nauče govoriti muški ili ženski kao što nauče govoriti engleski ili francuski. Tu je teoriju objavio 1967. godine, u članku u New England Journal of 'Medicine pod naslovom "Rana uspostava rodnog identiteta: presudna druga godina". Nakon toga reputacija mu je narasla do stratosfere. Financijska potpora pritjecala je sa svih strana, od Zaklade Rockefeller, Zaklade Ford, Ministarstva zdravstva. Bilo je to sjajno vrijeme za seksologe. Seksualna revolucija otvorila je nove mogućnosti za poduzetne istraživače spolnosti. Nekoliko se godina smatralo da je istraživanje mehanizma ženskog orgazma predmet od nacionalnog interesa. Kao i poniranje u psihološke razloge zašto se neki muškarci egzibicionistički pokazuju na ulici. Godine 1968. dr. Luče otvorio je Kliniku za spolne poremećaje i rodni identitet. Luče je liječio sve: tinejdžerke zadebljala vrata s Turnerovim sindromom koje su imale samo jedan spolni kromosom, osamljeni X; dugonoge ljepotice sa sindromom neosjetljivosti na androgen; ili dečke s kariotipom XYY, koji su uglavnom sanjari i samotnjaci. Kad se u bolnici rodila beba s ambivalentnim genitalijama, zvalo se dr. Lucea da o tome razgovara s izbezumljenim roditeljima. Luče je pod svoje dobio i transseksualce. Svi su dolazili u Kliniku pa je tako Luče na raspolaganju imao masu materijala za proučavanje - masu živih živcatih primjeraka - kakvu nije imao ni jedan znanstvenik prije njega. A sad je Luče imao i mene. U ordinaciji mi je rekao da se svučem i navučem papirnati ogrtač. Kad mi je izvadio krv (samo jednu epruvetu, srećom), polegao me na stol s nogama u držačima. Blijedo zeleni zastor, iste boje kao moj ogrtač, mogao se navući preko stola i tako razdijeliti moju gornju od donje polovice. Luče ga taj prvi dan nije navukao. Navlačio ga je kasnije, kad se već skupila publika. "Ovo te ne bi trebalo boljeti, ali možda će ti biti malo čudan osjećaj." Piljila sam u krug svjetla na stropu. Luče je kraj sebe imao još jednu svjetiljku na stalku koju je nagnuo kako mu odgovara. Osjećala sam njezinu toplinu među nogama dok me on pritiskao i pipao. Prvih nekoliko minuta usredotočila sam se na kružno svjetlo, ali napokon sam pognula bradu i pogledala nadolje i vidjela da Luče drži šafran između palca i kažiprsta. Jednom ga je rukom istezao, a drugom mjerio. Zatim je odložio ravnalo i nešto zabilježio. Nije djelovao kao da je šokiran ili da se zgraža. Zapravo me pregledavao s velikom znatiželjom, gotovo konoserski. U izrazu mu je bilo nekog strahopoštovanja ili divljenja. Tijekom pregleda pisao je bilješke, ali nije čavrljao sa mnom. Duboko se koncentrirao. Nakon nekog vremena, još čučeći među mojim nogama, Luče je okrenuo glavu u stranu da pogledom potraži neki instrument. Između nišana mojih podignutih koljena pojavilo se njegovo uho, samo po sebi čudesan organ, zavojito i obrubljeno svijenim rubom, prozirno pod jakim

svjetlom. Uho mu je bilo vrlo blizu meni. Na trenutak mi se učinilo da Luče osluškuje samo moje središte. Kao da mu se između mojih nogu objavljuje neka zagonetka. Ali onda je pronašao što je tražio i ponovno okrenuo glavu. Stao me čačkati unutra. "Opusti se", rekao je. Uzeo je malo lubrikanta, približio mi se. "Opusti se." Glas mu je zazvučao kao da ga to gnjavi, kao da mi zapovijeda. Duboko sam udahnula i opustila se koliko sam mogla. Luče se zarinuo unutra. U prvom trenu bilo mi je samo čudno, kao što je i najavio. Ali onda me proparala oštra bol. Trgnula sam se i kriknula. "Oprosti." Ali nije stao. Položio mi je jednu ruku na zdjelicu da me umiri. Zabio se još dublje unutra, iako je izbjegao bolno područje. Suze su mi navrle na oči. "Još malo pa gotovo", rekao je. Ali zapravo je tek počeo. Glavni imperativ u slučajevima kao što je moj nedvojbeno je utvrditi kojeg je spola dijete u pitanju. Ne može se roditeljima novorođenčeta reći, "Vaša je beba hermafrodit". Umjesto toga se kaže, "Vaša se kći rodila s klitorisom koji je malo veći od normalne dužine. Moramo ga operativnim zahvatom svesti na pravu mjeru." Luče je smatrao da roditelji nisu u stanju podnijeti neodređeni spol. Mora im se reći jesu li dobili dečka ili curicu. Sto znači da, prije nego što se bilo što kaže, treba točno utvrditi koji spol prevladava. Luče to kod mene još nije mogao utvrditi. Dobio je rezultate en-dokrinoloških pretraga iz Bolnice Henrvja Forda i tako je znao za moj kariotip XY, visoke količine plazma testosterona i nepostojanje dihidrotestosterona u mojoj krvi. Drugim riječima, prije nego što me uopće vidio, Luče je mogao na temelju svega zaključiti da sam muški pseudohermafrodit - muškarac genetski, ali ne i vanjštinom, sa sindromom deficijencije 5-alfa-reduktaze. Ali to, prema Luceovoj teoriji, nije značilo da imam i muški rodni identitet. Moja tinejdžerska dob dodatno je komplicirala stvar. Uz kromosom-ske i hormonske faktore, Luče je morao uzeti u obzir i moj odgojni spol, a taj je bio ženski. Naslućivao je da je nakupina tkiva koju je napipao u mojoj nutrini testikularna. Ipak, nije mogao biti siguran dok ne pogleda uzorak pod mikroskopom. Sve je to vjerojatno prolazilo Luceu kroz glavu dok me vodio natrag u čekaonicu. Rekao mi je da bi htio razgovarati s mojim roditeljima i da će ih poslati k meni kad završi. Intenzitet mu je malo popustio i ponovno se držao prijateljski, smješkao se i tapšao me po leđima. U kabinetu je Luče sjeo u Eamesovu stolicu, pogledao u Miltona i Tessie i namjestio naočale. "Gospodine Stephanides, gospođo Stephanides, bit ću iskren. Ovo je kompliciran slučaj. Pod kompliciran ne mislim nepopravljiv. Imamo cijeli niz djelotvornih terapija za slučajeve ove vrste. Ali prije nego što pristupim liječenju, moramo odgovoriti na nekoliko pitanja." Dok je Luče to govorio, majka i otac sjedili su na trideset centimetara jedno od drugoga, ali svatko je čuo nešto drugo. Milton je čuo riječi koje su izgovorene. čuo je "liječenje" i "djelotvorno". Tessie je, s druge strane, čula riječi koje nisu izgovorene. Na primjer, doktor nije izgovorio moje ime. Nije rekao "Calliope" ni "Callie". Nije rekao ni "kći". Nije upotrijebio niti jednu zamjenicu. "Moramo obaviti dodatne pretrage", nastavio je Luče. "Moram napraviti kompletnu psihološku procjenu. Kad budem imao sve potrebne podatke, možemo detaljno razgovarati o najboljem načinu terapije." Milton je već kimao glavom. "O kojem razdoblju govorimo, doktore?" Luče je zamišljeno izbacio donju usnicu. "Htio bih ponoviti laboratorijske pretrage, da budemo na sigurnom. Ti će rezultati biti gotovi sutra. Psihološka procjena trajat će duže. Vaše dijete mora mi dolaziti svaki dan bar tjedan dana, možda dva. Osim toga, pomoglo bi mi da mi donesete fotografije iz djetinjstva ili kućne snimke, ako ih imate." Milton se okrenuo prema Tessie. "Kad Callie počinje škola?" Tessie ga nije čula. Smele su je Luceove riječi: "vaše dijete".

"Kakve informacije morate dobiti, doktore?" upitala je Tessie. "Krvne pretrage pokazat će nam količinu hormona. Psihološka procjena je rutinska u ovakvim slučajevima." "Mislite da se radi o nečem hormonskom?" upitao je Milton. "O hormonskoj neravnoteži?" "Znat ćemo više nakon nekog vremena, kad obavim sve što moram obaviti", rekao je Luče. Milton je ustao i rukovao se s doktorom. Konzultacija je završila. Imajte na umu: ni Milton ni Tessie nisu me vidjeli bez odjeće godinama. Kako su mogli znati? A budući da nisu znali, odakle bi mogli zamisliti? Informacije kojima su raspolagali bile su sporedne - moj duboki glas, ravna prsa - i daleko od definitivnih. Hormonska stvar. Možda nije ništa ozbiljnije od toga. Tako je vjerovao moj otac, ili je htio vjerovati, i u to je htio uvjeriti i Tessie. Ja sam pružala vlastiti otpor. "Zašto mu je potrebna psihološka procjena?" pitala sam. "Pa nisam valjda luda." "Doktor je rekao da je to rutinski." "Ali zašto?" S tim sam pitanjem pogodila srž problema. Majka mi je odonda priznala da je intuitivno slutila pravi razlog za psihološku procjenu, ali je odlučila da to previše ne analizira. Točnije, nije odlučila. Prepustila je Miltonu da odluči umjesto nje. Miltonu je draže bilo problemu pristupiti pragmatično. Nema nikakvog smisla gristi se oko psihološke procjene koja može jedino potvrditi ono što je očito: da sam ja normalna i dobro prilagođena djevojka. "Vjerojatno od osiguranja naplaćuje ekstra za psihološke testove", rekao je Milton. "Žalim, Callie, ali moraš to pretrpjeti. Možda ti može izliječiti neuroze. Imaš kakve neuroze? Sad je vrijeme da ih pokažeš." Obujmio me, čvrsto stisnuo u zagrljaj i cmoknuo me u glavu. Milton je bio tako uvjeren da će sve biti u redu, da je u utorak ujutro odletio na Floridu radi posla. "Nema svrhe da kradem bogu dane u ovom hotelu", rekao nam je. "Samo hoćeš zbrisati iz ove rupe", rekla sam. "Iskupit ću se za to. Zašto se ti i mama ne bi izvele na finu, skupu večeru? Kamo god hoćete. Uštedjeli smo par dolara na ovoj sobi, pa se vi cure možete raspištoljiti. Tess, a da odvedeš Callie u Delmonico ?" "Što je Delmonico?" "Restoran sa steakovima." "Hoću jastoga. I zapečeni sladoled", rekla sam. "Zapečeni sladoled! Možda imaju i to!" Milton je otputovao, a mama i ja trudile smo se trošiti njegov novac. Kupovale smo u robnoj kući Bloomingdale. Pile smo poslijepodnevni čaj u Plazi. Nikad nismo otišle u Delmonico, radije smo jele u talijanskom restoranu s umjerenim cijenama u blizini Lochmoora, gdje smo se ugodnije osjećale. Večerale smo ondje svaki dan i iz petnih se žila pretvarale da smo na pravom izletu, na odmoru. Tessie je pila više vina nego obično i hvatalo ju je, a kad bi otišla na zahod, ja bih otpila iz njezine čaše. Obično je najizražajniji na licu moje mame bio razmak između njezinih prednjih zubi. Kad me slušala, Tessie je često pritiskala jezik uz tu prepreku, tu bazu. Bio je to signal da pozorno sluša. Majka je uvijek pozorno slušala sve što sam ja govorila. I ako sam rekla nešto smiješno, jezik bi se odmicao, glava zabacila, usta širom otvorila i vidjeli su se prednji zubi, rascijepljeni, kako se dižu. Svake večeri u talijanskom restoranu trudila sam se postići upravo to. Ujutro me Tessie vodila na kliniku na zakazane preglede. "Što su ti hobiji, Callie?" "Hobiji?" "Ima li nešto čime se posebno voliš baviti?" "Ja baš nisam tip za hobije." "A sport? Baviš li se nekim sportom?"

"Da li se ping pong računa?" "Zapisat ću." Luče mi se osmjehivao iza svojeg pisaćeg stola. Ja sam ležala na Le Corbusierovoj ležaljci na drugom kraju kabineta, ispružena na kravljoj koži. "A što je s dečkima?" "Što s njima?" "Ima neki dečko u školi koji ti se sviđa?" "Mislim da niste nikad bili u mojoj školi, doktore." Provjerio je bilješke. "O, pa to je škola za djevojke, je li?" "Aha." "Da li te seksualno privlače djevojke?" Luče je to brzo izgovorio. Kao udarac gumenim čekićem. Ali zatomila sam refleks. Odložio je olovku i isprepleo prste. Nagnuo se prema naprijed i tiho mi se obratio. "Želim samo da znaš da sve ovo ostaje između nas, Callie. Ništa od ovog što mi ovdje govoriš neću reći tvojim roditeljima." Lomila sam se u sebi. Luče je, u svojoj kožnatoj stolici, s poduljom kosom i čizmicama do gležnja, pripadao u one odrasle pred kojim bi se mladi mogli otvoriti. Bio je vršnjak mojeg oca, ali u istom filmu s mlađom generacijom. Žudjela sam da mu kažem sve o Predmetu. Žudjela sam da kažem nekome, bilo kome. Moji su osjećaji prema njoj bili još tako snažni, da su me gušili u grlu. Ali potisnula sam ih, na oprezu. Nisam vjerovala da je sve što govorimo u povjerenju. "Mama kaže da imaš prijateljicu s kojom si jako bliska", ponovno je počeo Luče. Izgovorio je Predmetovo ime. "Da li te ona seksualne) privlači? Ili si možda imala s njom seksualne odnose?" "Mi smo samo prijateljice", uporno sam tvrdila, malko preglasno. Ponovila sam još jedanput, tiše: "Ona mi je najbolja prijateljica." Lu-ceova se desna obrva na to podigla iza naočala. Izišla je iz zaklona kao da me i ona želi dobro promotriti. A onda sam se sjetila izlaza: "Seksala sam se s njezinim bratom", priznala sam. "On ide u treći razred." Luče ponovno nije pokazao ni iznenađenje, ni neodobravanje, niti zanimanje. Zabilježio je nešto u svojem bloku, kimnuvši glavom. "I jesi li uživala?" Sad sam mogla reći istinu. "Boljelo me", rekla sam. "Osim toga, bojala sam se da ću ostati u drugom stanju." Luče se nasmiješio u bradu, i dalje bilježeći u blok. "Nemaš frke", rekao je. I tako je to išlo. Svaki dan sam sat vremena sjedila u Luceovom kabinetu i govorila o svojem životu, osjećajima, o tome što volim i ne volim. Luče me ispitivao o svemu i svačemu. Katkad nisu bili toliko važni moji odgovori koliko način na koji sam odgovarala. Promatrao mi je izraz lica; zapažao stil rasprave. Žene su sklonije tome da se smiješe ispitivaču nego muškarci. Žene zastajkuju i traže znakove odobravanja prije nego što nastave. Muškarci samo gledaju nekamo u daljinu i pričaju svoje. Ženama je draža anegdota, muškarcima dedukcija. U Luceovoj je profesiji nemoguće izbjeći upotrebu takvih stereotipa. Znao je njihova ograničenja. Ali, bili su klinički korisni. Kad nisam bila podvrgnuta pitanjima o životu i osjećajima, pisala sam o njima. Uglavnom sam sjedila i na električnom stroju tipkala ono što je Luče zvao mojim "psihološkim narativom". Ta rana autobiografija nije počinjala riječima: "Rodio sam se dva puta." Tek ću s vremenom svladati tehniku efektnih, retoričkih otvora. Autobiografija je počinjala jednostavno: "Zovem se Calliope Stephanides. Imam četrnaest godina. Gotovo petnaest." Počela sam s činjenicama i držala ih se koliko god sam duže mogla. Pjevaj, muzo, o tome kako je prepredena Calliope pisala na onoj pohabanoj Smith Coroni! Pjevaj o tome kako je pisaći stroj zujao i podrhtavao od njezinih psihijatrijskih otkrivenja! Pjevaj o dvije patrone tinte, jednoj za pisanje, drugoj za korekturu, koje tako rječito predstavljaju neugodan položaj u kojem se našla, razapeta između otiska genetike i koreksa kirurgije. Pjevaj o čudnom mirisu što se širio iz stroja, na sprej WD 40 i salamu, i o sjajnoj naljepnici u obliku cvijeta koju je nalijepio tko god se zadnji njime služio, i o pokvarenoj tipki F koja je zapinjala. Na tom stroju, tad posljednjem kriku tehnike koji će vrlo brzo zastarjeti, nisam pisala toliko kao tinejdžerka sa Srednjeg Zapada koliko kao svećenička kći iz pastoralne engleske provincije. Još

negdje imam primjerak svojeg psihološkog narativa. Luče ga je objavio u sabranim djelima, ne spominjući mi ime. "Htjela bih govoriti o svojem životu", piše na jednom mjestu, "i o doživljajima koji su mi donijeli bezbrojne radosti i tuge na ovom planetu što ga Zemljom zovemo." Opisujući majku, napisala sam, "Njezina je ljepota od one vrste koja dolazi do punog izražaja u tuzi." Nekoliko stranica poslije dolazi podnaslov "Kaliopine koprive i klevete". Pola vremena pisala sam kao loša George Eliot, drugu polovicu kao loši Salinger. "Ako nešto mrzim, to je televizija." Cista laž: obožavala sam televiziju! Ali na toj sam Smith Coroni brzo otkrila da istina nije ni upola tako zabavna kao izmišljotine. Također sam znala da pišem za publiku - dr. Lucea - i da će me, ako se prikazem u dovoljno normalnom svjetlu, možda poslati kući. To objašnjava odlomke o mojoj ljubavi prema mačkama ("mačje mazna milovanja"), recepte za pite i duboke osjećaje prema prirodi. Luče je sve popušio. Istina - moram odati priznanje gdje je zasluženo - Luče me prvi potaknuo da pišem. Svake je večeri čitao sve što sam napisala preko dana. Nije, naravno, znao da sam većinu toga izmislila, pretvarajući se da sam prava punokrvna sveamerička kći kakva su moji roditelji htjeli da budem. Isplela sam fikciju oko ranih "seksualnih igri-ca" i kasnijih simpatija prema dečkima; ono što sam osjećala za Predmet prenijela sam na Jeromea i funkcioniralo je nevjerojatno dobro: i s najsitnijom trunkom istine, najveće laži postaju uvjerljive. Lucea su, dakako, zanimala rodna obilježja moje proze. Uspoređivao je jouissance i linearnost. Nepogrešivo je uočio moju viktorijansku kićenost, starinsku dikciju, doličnost kakva priliči djevojačkoj školi. Sve to znatno je utjecalo na njegovu konačnu procjenu. Bilo je tu i dijagnostičko pomagalo pornografije. Jedno poslijepodne, kad sam stigla na redovni sastanak s dr. Luceom, u njegovom je kabinetu stajao kinoprojektor. Ispred polica za knjige razapeli su platno i navukli zastore. U sirupastom svjetlu, Luče je celuloidnom vrpcom hranio kotač projektora. "Opet ćete mi prikazivati tatine filmove? Kad sam bila mala?" "Danas imam nešto malo drukčije", rekao je Luče. Zauzela sam svoj uobičajeni položaj na ležaljci, ruku iza glave na kravljoj koži. Dr. Luče ugasio je svjetla i film je krenuo. Radilo se o djevojci koja dostavlja pizzu. Naslov je, da budemo točni, glasio Annie daje pizze. U prvoj sceni Annie, u kratkim, odrezanim trapericama i bluzici koja otkriva trbuh, izlazi iz auta pred kućom na obali oceana. Zvoni na vratima. Nema nikoga. Da joj pizza ne propadne, ona sjedne kraj bazena i počne jesti. v Produkcija je bila bijedna. čistač bazena, kad se pojavio, bio je loše osvijetljen. Jedva se razumjelo što govori. Ali ubrzo je ionako prestao govoriti. Annie se svukla. Spustila se na koljena. čistač bazena se također svukao do gola i onda su bili na stubama, u bazenu, na daski za skakanje, zajahivali se, grčili, previjali. Zažmirila sam. Nisu mi se sviđale boje u filmu, sirove i grube. Ni približno onako lijepo kao minijaturne slike u Luceovom kabinetu. Glasom ravnomjernim kao da se ništa posebno ne događa, Luče me iz mraka upitao, "Tko te od njih uzbuđuje?" "Pardon?" "Tko te uzbuđuje? Žena ili muškarac?" Istinit odgovor bio bi ni jedno. Ali nema smisla reći istinu. Držeći se svojeg paravana, uspjela sam vrlo tiho protisnuti, "De"čistač bazena? Dobro. Ja se palim na curu s pizzama. Ima super tijelo." Nakon zaštićenog djetinjstva u suzdržanoj prezbiterijanskoj obitelji, Luče je sad bio oslobođen, cijepljen od antiseksualizma. "Ima nevjerojatne sise", rekao je. "Sviđaju ti se njene sise? Pališ se na njih?" "Ne." "Dečkov te kurac pali?" Kimnula sam, jedva, želeći samo da to prođe. Ali dugo još nije prošlo. Annie je morala dostaviti još pizza. Luče je htio da odgledamo svaku dostavu. Katkad je dovodio druge doktore da me gledaju. Tipično otkrivanje odvijalo se po sljedećem

scenariju. Pozvali bi me iz sobe u kojoj sam pisala u stražnjem dijelu klinike. U Luceovom kabinetu čekala su dva muškarca u poslovnim odijelima. Kad sam ušla, ustali su. Luče nas je upoznao. "Callie, dopusti da ti predstavim dr. Craiga i dr. Wintersa." Doktori su se rukovali sa mnom. Bio je to njihov prvi podatak: moj stisak ruke. Dr. Craig imao je čvrst stisak, Winters nešto slabiji. Pazili su da ne djeluju odviše gorljivo. Kao muškarci kad ih upoznaju s manekenkom, napadno su odvraćali oči od mojeg tijela i gradili se da ih zanimam kao osoba. Luče je rekao, "Callie je na klinici oko tjedan dana." "Kako ti se sviđa New York?" pitao je dr. Craig. "Gotovo ništa nisam vidjela." Doktori su mi predložili znamenitosti koje vrijedi pogledati. Atmosfera je bila neobavezna, srdačna. Luče mi je stavio ruku na sredinu leđa. Muškarci imaju taj iritantni običaj. Stavljaju ti ruku na leđa kao da je tamo neka drška i upućuju te kamo žele da ideš. Ili ti polože ruku na glavu, očinski. Muškarci i njihove ruke. Moraš ih paziti svake minute. Luceova je ruka sad objavljivala: evo je tu. Moja zvijezda. Užasno je što sam na to pristajala; godio mi je dodir Luceove ruke na leđima. Godila mi je pažnja. Svi ti ljudi htjeli su upoznati mene. Ubrzo me Luceova ruka vodila niz hodnik u ordinaciju. Znala sam proceduru. Svukla sam se iza paravana dok su doktori čekali. Na stolici je ležao složen zeleni papirnati ogrtač. "Odakle si rekao da je obitelj, Peter?" "Podrijetlom iz Turske." "Meni je poznata jedino studija s Papue Nove Gvineje", rekao je Craig. "Provedena u narodu Sambia, ne?" upitao je Winters. "Da, tako je", odgovorio je Luče. "I tamo postoji visoka učestalost mutacije. Narod Sambia zanimljiv je i sa seksološkog stajališta. Oni prakticiraju obrednu homoseksualnost. Muški pripadnici Sambia smatraju da ih kontakt sa ženama zagađuje. Zato su društvene strukture organizirane tako da se kontakt maksimalno smanji. Muškarci i dječaci spavaju na jednom kraju sela, žene i djevojke na drugom. Muškarci odlaze u žensku nastambu isključivo radi razmnožavanja. Unutra i van. Zapravo, sambijska riječ za 'vaginu' može se doslovno prevesti kao 'ona stvar koja nikako ne valja'." S druge strane paravana čulo se prigušeno cerekanje. Izišla sam u nelagodi. Bila sam viša od svih u prostoriji, iako sam imala mnogo manje kila. Bose noge su mi zeble na podu dok sam prilazila stolu za pregled i skokom se popela na njega. Legla sam na leđa. Ne čekajući upute, već sam podigla noge i namjestila pete u ginekološke držače. U prostoriji je zavladala zlosutna tišina. Tri su se doktora primakla i zagledala dolje u mene. Glave su im iznad mene oblikovale trojstvo. Luče je navukao zastor preko stola. Nadvili su se nad mene proučavajući moje dijelove dok je Luče tumačio kao vodič na turističkom obilasku. Nisam znala što znači većina riječi, ali nakon trećeg ili četvrtog puta mogla sam ih deklamirati napamet. "Mišićni habitus... nema ginekomastije... hipospadija... uro-genitalni sinus... zatvoreni vaginalni kanal..." To su bili razlozi moje slave. Nisam, međutim, imala dojam da sam slavna. Zapravo, iza onog zastora, nisam više imala dojam da sam uopće nazočna. "Koliko joj je godina?" pitao je dr. Winters. "četrnaest", odgovorio je Luče. "Bit će joj petnaest u siječnju." "Znači, vaše je mišljenje da je odgoj potpuno nadvladao kromo-somski status?" "Mislim da je to prilično očito." Dok sam ondje ležala i puštala da Luče u gumenim rukavicama radi što mora, naslutila sam što je posrijedi. Luče je htio impresionirati te ljude važnošću svojeg rada. Trebala su mu sredstva da održi kliniku u pogonu. Kirurški zahvati koje je izvodio na transseksualcima nisu mogli polučiti osobiti reklamni efekt kod dobrotvornih organizacija. Da se oni zainteresiraju, mora ih se dirnuti u srce. Dati lice patnji. Luče je upravo to htio postići sa mnom. Bila sam idealna, tako pristojna, tako srednjezapadno provincijalna. Ništa nedolično nije se vezivalo uz mene, ni traga transvestitskim barovima ili oglasima na stražnjim stranicama sumnjivih časopisa. Dr. Craig nije bio sasvim uvjeren. "Fascinantan slučaj, Peter. Nema dvojbe. Ali moje će zanimati

koje su moguće primjene." "To je vrlo rijetka pojava", priznao je Luče. "Iznimno rijetka. Ali u pogledu znanstvenog istraživačkog rada, neopisivo je važna. Iz razloga koje sam naznačio u kabinetu." Luče je govorio neodređeno zbog mene, ali dovoljno uvjerljivo za njih. Ne bi stigao tu gdje jest da ne posjeduje stanoviti dar lobiranja. Za to vrijeme, ja sam bila i nisam bila tu, povlačila sam se pred Luceovim dodirom, ježila se od hladnoće i brinula se jesam li se dobro oprala. I ovog se sjećam. Duga uska prostorija na nekom drugom katu bolnice. Postolje postavljeno pod reflektor na jednom kraju prostorije. Fotograf stavlja film u kameru. "U redu, spreman sam", kaže on. Zbacila sam ogrtač. Gotovo navikla na to, popela sam se na postolje pred grafikonom za mjerenje. "Malo ispruži ruke." "Ovako?" "Tako je dobro. Neću sjene." Nije mi rekao da se nasmiješim. Izdavači udžbenika pazit će da mi pokriju lice. Crna traka: smokvin list ali obrnuto, prikriva identitet, a sramotu ostavlja na vidjelu. Svake večeri Milton nam je telefonirao u sobu. Tessie je za njega namještala vedar glas. Kad bih se ja javila, Milton se trudio zvučati veselo. Ali ja sam koristila prigodu da cendram i prigovaram. "Više mi se gadi u ovom hotelu. Kad možemo doma?" "čim ti bude bolje", govorio je Milton. Kad je došlo vrijeme za spavanje, navlačile smo zastore i gasile svjetla. "Laku noć, dušo. Vidimo se ujutro." "Noć." Ali nisam mogla spavati. Neprestano sam razmišljala o toj riječi: "bolje". Sto je otac mislio? Sto će mi u bolnici raditi? Do sobe su dopirali zvukovi s ulice, neobično razgovijetno, odbijajući se kao jeka od kamenom opločene zgrade preko puta. Slušala sam kako zavijaju policijske sirene, aute kako ljutito trube. Jastuk mi je bio tanak. Vo-njao je kao kakav pušač. S druge strane staze od tepiha majka je već zaspala. Prije nego što su me začeli, pristala je na očev sumanuti plan da odrede moj spol. Pristala je na to zato da ne bude sama, zato da u kući ima prijateljicu. I ja sam bila ta prijateljica. Uvijek sam bila bliska s majkom. Temperamenti su nam bili slični. Ništa nam nije bilo draže nego sjediti na klupi u parku i promatrati razna lica kako prolaze. Sad sam promatrala Tessieno lice u susjednom krevetu. Bijelo i bezizražajno, kao da joj je krema za lice uklonila ne samo šminku nego i osobnost. Ali Tessiene oči su se micale; ispod kapaka strijeljale su amo-tamo. U to doba Callie nije mogla zamisliti što se Tessie privida u snovima. Ali ja mogu. Tessie je sanjala obitelj. Sanjala je verziju noćnih mora koje su opsjedale Desdemonu kad je slušala Fardove propovijedi. Snove o klicama novorođenčadi koje bubre i dijele se. O čudovišnim stvorovima što rastu iz blijede pjene. Danju Tessie nije sebi dopuštala razmišljati o takvim stvarima, pa su je pohodile noću. Je li ona kriva za sve? Da li se trebala oprijeti Miltonu kad je odlučio promijeniti tok prirode prema vlastitoj volji? Postoji li doista Bog i kažnjava li On ljude na zemlji? Praznovjerice Starog svijeta majka je odavno svjesno odbacila, ali ipak su se ukazivale u njenim snovima. S drugog kreveta gledala sam kako se mračne sile izmjenjuju na majčinu usnulom licu. Potraži se u rječniku Vrtjela sam se i prevrtala svake noći i nikako nisam uspijevala neprekinuto prespavati do jutra. Kao kraljevna na zrnu graška. Uznemiravala me sitna kuglica strepnje. Katkad sam se budila s osjećajem da su u mene uprli reflektor dok sam spavala. Kao da moje eterično tijelo razgovara s anđelima negdje gore kraj stropa. čim sam otvorila oči, oni bi pobjegli. Ali još sam čula odjeke razgovora, sve slabiji cilik kristalnog zvonca. Neka se bitna obavijest uspinjala iz dubine mojeg bića. Ta mi je obavijest bila na vrh jezika, a opet nikako nije izranjala na površinu. Jedno je bilo sigurno: sve je to nekako povezano s Predmetom. Ležala sam budna i razmišljala o njoj, pitajući se kako je, čeznula, tugovala. Mislila sam i na Detroit, na njegove neizgrađene terene obrasle blijedom travom što je niknula između zgrada koje već ruše i onih koje tek dolaze na red, i na rijeku u koju se slijevaju željezne otpadne vode, a mrtvi šarani plutaju joj po površini dok im se ljuskavi trbusi bjelasaju. Mislila sam

o ribičima koji stoje na betonskim dokovima za tegljače s kantama za mamce i sklopivim stolcima, dok im s radija brenči prijenos utakmice baseballa. Cesto se kaže da neki traumatični doživljaj rano u životu obilježi osobu zauvijek, izvuče je iz reda i kaže joj, "Stoj tu. Ne miči." To je meni učinilo vrijeme koje sam proveo na Klinici. Osjećam nit koja se zateže ravno od one djevojke s koljenima usiljenim u krović ispod hotelskih pokrivača do osobe koja sad piše sjedeći u stolici Aeron. Njezina je zadaća bila proživjeti mitski život u zbiljskom svijetu, moja o tome sad pripovijedati. S četrnaest godina nisam raspolagao s dovoljno podataka, nisam dovoljno znao, nisam bio na planini u Anatoliji koju Grci zovu Olimp, a Turci Uludag, kao napitak. Nisam još bio dovoljno odrastao da shvatim kako življenje ne šalje osobu u budućnost nego natrag u prošlost, u djetinjstvo i, naposljetku, u vrijeme prije rođenja, da se druži s pokojnicima. Stariš, zapušeš se na stubama, naseljavaš tijelo vlastita oca. Odatle je tek kratki skok do djedova i baka i prije nego što si se snašao, putuješ kroz vrijeme. U ovom životu rastemo unatrag. U talijanskim autobusima sjedokosi turisti uvijek znaju reći nešto o Etruščanima. Na kraju je Luceu trebalo dva tjedna za dijagnozu i procjenu mojeg slučaja. Dogovorio je sastanak s mojim roditeljima za sljedeći ponedjeljak. Milton je tijekom ta dva tjedna putovao od mjesta do mjesta i obilazio svoje restorane, ali u petak uoči dogovora doletio je u New York. Vikend smo proveli u malodušnom razgledavanju grada dok su nas salijetali neodređeni strahovi. U ponedjeljak ujutro roditelji su me odbacili do Gradske knjižnice, dok su oni otišli dr. Luceu. Otac se to jutro odjenuo s posebnom pažnjom. Iako se na van gradio posve spokojan, Miltona su neuobičajeno obuzimale zle slutnje pa je navukao oklop svoje najimpozantnije odjeće: punašno je tijelo utegnuo u antracit crno odijelo s tankim prugicama; oko žabljeg vrata zavezao je kravatu marke Countess Mara; a u manžete košulje utaknuo "sretne" kopče s motivom grčke drame. Kao i noćna svjetiljka u obliku Akropole koju smo imali kod kuće, kopče su kupljene u dućanu sa suvenirima Jackieja Halasa u grčkoj četvrti. Milton ih je uvijek nosio kad se sastajao s bankovnim službenicima za kredite ili revizorima iz porezne. Tog ponedjeljka ujutro, međutim, nije mogao utaknuti kopče u manžete; ruke mu nisu bile dovoljno mirne. Izgubio je strpljenje i zatražio Tessie da ih stavi. "Sto nije u redu?" nježno ga je upitala. Ali Milton se otresao, "Samo mi zakopčaj te manžete, može?" Ispružio je ruke i pogled odvratio u stranu, u nelagodi što ga izdaje slabo tijelo. Tessie mu je bez riječi zakopčala manžete, tragediju u jedan rukav, komediju u drugi. Kad smo to jutro izišli iz hotela, kopče su zasvje-tlucale na ranojutarnjem suncu i, pod utjecajem tih dodataka s dva lica, ono što se dalje događalo poprimilo je kontrastne tonove. Bilo je tragedije, u svakom slučaju, u Miltonovom izrazu kad su me ostavili pred knjižnicom. Dok je bio na putu, daleko od nas, slika o meni vratila mu se na djevojčicu kakva sam bila prošle godine. Sad se ponovno suočio sa mnom kakva sam zapravo. Vidio je kako se nezgrapno krećem dok se uspinjem stubama knjižnice, kako su mi široka ramena ispod Papagallovog kaputa. Promatrajući iz taksija, Milton se našao licem u lice sa samom biti tragedije, onim što nam je predodređeno prije no što smo se rodili, onim čemu niti možemo pobjeći niti to bilo kako spriječiti, ma koliko se trudili. A Tessie je, navikla proživljavati svijet kroz muža, shvatila kako se moj problem pogoršava, ubrzava. Srca su im se parala od muke, muke koje dolazi s djecom, ranjivosti jednako zapanjujuće kao što je sposobnost za ljubav koju donosi roditeljstvo, u vlastitom kompletu kopči za manžete.. .Ali sad je taksi odmaknuo, Milton je obrisao čelo rupčićem; a u vidno je polje ušlo nakešeno lice na desnom rukavu jer su događaji tog dana imali i komičan aspekt. Bilo je komedije u tome kako je Milton, još u brizi oko mene, jednim okom pazio na taksimetar koji se vrtoglavo uspinjao. Na Klinici je bilo komedije u tome kako se Tessie, listajući neki časopis u čekaonici da prekrati vrijeme, zatekla da čita o adolescentskoj seksualnoj igri rezus majmuna. Bilo je čak i neke vrste oštre satire u onom što su moji roditelji poduzimali, u tipično američkoj vjeri da liječnici mogu sve riješiti. Sva se ta komedija, međutim, ukazuje tek retrospektivno. Dok su se Milton i Tessie pripremali na sastanak s dr. Luceom, vruća im se pjena dizala u želucu. Milton se prisjećao prvih dana u mornarici, u brodu za iskrcavanje. Ovo je sad isto. Svaki čas vrata će se s treskom spustiti i morat će uroniti u uskovitlanu noćnu vodurinu...

U kabinetu je dr. Luče odmah prešao na stvar. "Da razmotrimo činjenice u slučaju vaše kćeri", rekao je. Tessie je odmah zapazila promjenu. Rekao je "kćeri". Seksolog je to jutro djelovao smirujuće liječnički. Preko dolčevite od kašmira nosio je pravi bijeli ogrtač. U ruci je imao blok za crtanje. Na kemijskoj olovci stajalo je ime neke farmaceutske tvrtke. Rolete su bile spuštene, svjetlo prigušeno. Parovi na mogulskim minijaturama čedno su se zakrili u sjeni. U svojoj dizajnerskoj stolici, s redovima knjiga i časopisa koji su se uzdizali iza njega, dr. Luče izgledao je ozbiljno i vrlo stručno, kakav mu je bio i govor. "Ovo što vam crtam", počeo je, "genitalne su strukture zametka. Drugim riječima, ovako djetetovi spolni organi izgledaju u maternici, u prvih nekoliko tjedana nakon začeća. Muški ili ženski, isto je. Ova dva kružića su ono što zovemo nediferencirane gonade. Ovaj sitni zavijutak je Wolffov kanal. A ovaj drugi zavijutak je Miillerov kanal. Jasno? Moramo imati na umu da svi počinjemo tako. Svi se rađamo s potencijalnom opremom za dječaka i djevojčicu. Vi, gospodine Stephanides, gospođo Stephanides, ja - svi. E sad" - i opet je počeo crtati - "kako se zametak razvija u maternici, otpuštaju se hormoni i enzimi - neka to budu strelice. Što ti hormoni i enzimi rade? No, oni pretvaraju ove kružiće i zavijutke u opremu za dječaka ili za djevojčicu. Vidite ovaj kružić, nediferenciranu gonadu? On može postati jajnik ili testis. A ovaj svijeni Miillerov kanal može se ili sasušiti" - i iskrižao ga je - "ili se razviti u maternicu, Falopijeve cijevi i unutrašnjost vagine. Ovaj VVolffov kanal može ili odumrijeti ili se razviti u sjemenu vrećicu, epididimis i vas deferens. Ovisno o utjecaju hormona i enzima." Luče je podigao pogled i nasmiješio se. "Ne morate si razbijati glavu s terminologijom. Važno je zapamtiti ovo: svako dijete ima u sebi Miillerov kanal, što su potencijalni dijelovi djevojčice, i VVolffov kanal, što su potencijalni dijelovi dječaka. To je unutrašnji spolni aparat. Ali isto vrijedi i za vanjske genitalije. Penis je samo jedan vrlo veliki klitoris. Oboje rastu iz istog korijena." Dr. Luče ponovno je zastao. Prekrižio je ruke. Moji roditelji nagnuli su se naprijed u stolicama u iščekivanju. "Kao što sam objasnio, svako određivanje rodnog identiteta mora uzeti u obzir bezbroj faktora. Najvažnije, u slučaju vaše kćeri" - evo opet te riječi, izgovorene s pouzdanjem - "jest da je četrnaest godina odgajana kao djevojčica i doista sebe doživljava kao osobu ženskog spola. Njezini interesi, kretnje, psihoseksualni profil - sve je to žensko. Pratite li me?" Milton i Tessie su kimnuli. "Zbog svoje deficijencije 5-alfa-reduktaze, Callieno tijelo ne reagira na dihidrotestosteron. A to znači da se, in utero, razvijala primarno po ženskoj liniji. Posebno što se tiče vanjskih genitalija. To je, spojeno s tim što je odgajana kao djevojčica, dovelo do toga da misli, ponaša se i izgleda kao djevojka. Problem se pojavio kad je ušla u pubertet. U pubertetu počinje snažno djelovati drugi androgen - testosteron. Najjednostavnije rečeno: Callie je djevojka koja ima malo previše muškog hormona. To želimo ispraviti." Ni Milton ni Tessie nisu izustili ni riječ. Nisu pratili sve što je doktor govorio ali su, kao što ljudi često čine u razgovoru s liječnikom, pozorno motrili njegovo ponašanje da odrede koliko je situacija ozbiljna. Luče je djelovao optimistično, samopouzdano, i Tessie i Milton ponovno su se ponadali. "To je biologija. Uzgred, to je vrlo rijetka genetska pojava. Jedine populacije u kojima znamo da se pojavljuje takva mutacija su u Dominikanskoj Republici, na Papui Novoj Gvineji i u jugoistočnoj Turskoj. Ne tako daleko od sela iz kojeg su vaši roditelji. Oko petsto kilometara, zapravo." Luče je skinuo srebrne naočale s nosa. "Znate li za neke druge članove obitelji s genitalijama sličnim ovima vaše kćeri?" "Koliko mi znamo, ne", rekao je Milton. "Kad su vam roditelji emigrirali?" "1922." "Imate li još žive rodbine u Turskoj?" "Više ne." Luče kao da je bio razočaran. Žvakao je ručku naočala. Možda je zamišljao kako bi bilo otkriti cijelu jednu novu populaciju nositelja mutacije 5-alfa-reduktaze. Morao se zadovoljiti time da je

otkrio mene. Vratio je naočale na nos. "Tretman koji bih preporučio za vašu kćer sastoji se od dva dijela. Prvo, hormonske injekcije. Drugo, estetska kirurgija. Hormonska terapija potaknut će razvoj grudi i pojačati sekundarna ženska spolna obilježja. Nakon kirurškog zahvata Callie će izgledati kao prava djevojka, kako se i osjeća. Zapravo, bit će djevojka. Njezin će se unutrašnji i vanjski dio uskladiti. Izgledat će kao normalna djevojka. Nitko neće ništa neobično primijetiti. A Callie može dalje nesmetano živjeti i uživati u životu." Miltonovo se čelo još nabiralo u koncentraciji, ali iz očiju mu je svijetlilo, zrake olakšanja. Okrenuo se prema Tessie i potapšao je po nozi. Ali Tessie je, krotkim glasom koji samo što nije prepuknuo, upitala, "Hoće li moći imati djecu?" Luče je oklijevao tek sekundu. "Bojim se da ne, gospođo Stephani-des. Callie nikad neće imati mjesečni ciklus." "Ali već nekoliko mjeseci ima menstruaciju", pobunila se Tessie. "Bojim se da je to nemoguće. Možda je krvarenje iz nekog drugog izvora." Tessie su suze navrle na oči. Okrenula je pogled u stranu. "Upravo mi se javila bivša pacijentica razglednicom", utješno je rekao Luče. "Sličan slučaj kao vaša kći. Sad je udana. Ona i muž posvojili su dvoje djece i sretni su da ne mogu biti sretniji. Ona je u Clevelandskom orkestru. Svira fagot." Vladao je tajac dok Milton nije upitao, "I to je to, doktore? Ide na tu operaciju i poslije toga možemo je voditi kući?" "Možda će biti potreban dodatni zahvat nešto kasnije. Ali za sad je odgovor na vaše pitanje - da. Nakon operacije može kući." "Koliko dugo će biti u bolnici?" "Samo jednu noć." Odluka nije bila teška, posebno kako je to Luče predstavio. Jedna jedina operacija i nekoliko injekcija okončat će moru i vratiti mojim roditeljima njihovu kći, njihovu Calliope, neoštećenu. Ista napast koja je navela djeda i baku da počine nezamislivo, sad se ukazala i Miltonu i Tessie. Nitko neće znati. Nitko nikad neće znati. Dok su moji roditelji bili na ubrzanom tečaju gonadogeneze, ja sam -još službeno Calliope - također obavljala zadaću. U čitaonici Gradske knjižnice grada New Yorka tražila sam nešto u rječniku. Dr. Luče je imao pravo kad je mislio da ono o čemu razgovara s kolegama i studentima medicine nadilazi moje znanje. Nisam znala što znači "5-alfa-reduk-taza", ni "ginekomastija" ni "ingvinalni kanal". Ali Luče je podcijenio moje sposobnosti. Nije uzeo u obzir zahtjevnu, strogu školu koju sam pohađala. Previdio je moju iznimnu vještinu u istraživanju i učenju. Najviše od svega, nije računao na moć mojih profesorica latinskog, gđice Barrie i gđice Silber. I tako sam sad, dok su mi cipele škriputale između stolova za čitanje, i dok je nekoliko muškaraca podiglo pogled s knjiga da vide tko dolazi i odmah ga spustilo (svijet više nije bio pun očiju), čula u sebi glas profesorice Barrie. "Djeco, definirajte mi ovu riječ: hipospadija. Poslužite se grčkim ili latinskim korijenima." Učenica u mojoj glavi promeškoljila se u klupi i visoko podigla ruku. "Da, Calliope?" prozvala me profesorica. "Hipo. Ispod ili pod. Kao u riječi 'hipotermija'." "Briljantno. A spadija?" "Um ovaj..." "Može li netko priskočiti našoj jadnoj muzi u pomoć?" Ali u razredu u mojoj glavi nitko mi nije mogao pomoći. I zato sam došla ovamo. Jer sam znala da imam nešto ispod ili pod, ali nisam znala što je to nešto. Nikad još nisam vidjela tako velik rječnik. Webster u Gradskoj knjižnici New Yorka odnosio se prema drugim rječnicima koje sam poznavala kao Empire State Building prema drugim zgradama. Bila je to prastara knjižurina srednjovjekovna izgleda, uvezana u smeđu kožu koja je podsjećala na sokolarevu rukavicu. Stranice su bile ukrašene pozlatom kao u Bibliji. Listala sam stranice kroz abecedu, od cantabile do eritrocita, preko fandanga i formikacije (s m), preko hipertonije i hipohondra, i našla:

hipospadija novi latinski iz grč. čovjek s hipospadijom, od hypo + spadon, eunuh, od špan, trgati, čupati, navlačiti, vući. - Anomalija penisa kojem se mokraćna cijev otvara na donjem dijelu. Vidi sinonime pod eunuh. Postupila sam prema uputama i našla eunuh - i. kastrat, posebno, onaj zaposlen u haremu ili službenik na nekim istočnjačkim dvorovima. 2. Muškarac kojem se nisu razvili testisi. Vidi sinonime pod hermafrodit. Slijedeći trag, napokon sam došla do hermafrodit - i. osoba koja ima i muške i ženske spolne organe i mnoga sekundarna spolna obilježja. 2. Sve u čemu se spajaju različiti ili kontradiktorni elementi. Vidi sinonime pod nakaza. I tu sam stala. I podigla pogled, da provjerim gleda li me tko. Prostrana čitaonica potmulo je bubnjala od nečujne energije: ljudi su razmišljali, pisali. Oslikani se svod ispupčio u visinu kao jedro, a dolje su sjale zelene lampe na stolovima i osvjetljivale lica nagnuta nad knjige. Ja sam se zgrbila nad svojom knjigom tako da mi je kosa pala na stranice i zakrila definiciju onog što sam ja. Kaput zelene boje limete bio mi je raskopčan. Imala sam kasnije tog dana zakazan pregled kod dr. Lucea i oprala sam kosu, navukla čiste gaćice. Mjehur mi je bio pun i prekrižila sam noge, odgađajući odlazak na zahod. Probadao me strah. čeznula sam da me netko zagrli, pomiluje, a to je bilo nemoguće. Položila sam ruku na rječnik i pogledala je. Tanka ruka u obliku lista, s prstenom ispletenim od konopa na jednom prstu, darom od Predmeta. Konop se već uprljao. Pogledala sam svoju lijepu ruku, onda je odmaknula i ponovno se suočila s riječi. I evo je tu, nakaza, crno na bijelom, u rječniku u velikoj gradskoj knjižnici, izlizanom od uporabe. Poštovanja vrijedna stara knjiga, oblikom i veličinom nalik nadgrobnom spomeniku, s požutjelim stranicama na kojima je mnoštvo što se s njom služilo prije mene ostavilo tragove. Bilo je tu črčkarija olovkom i mrlja tinte, skorene krvi, mrvica sendviča; a kožnate korice lancem su bile vezane za postolje. Knjiga koja je sadržavala sabrano znanje prošlosti ujedno je ukazivala na sadašnje stanje društva. Lanac je nagoviještao kako bi neki posjetioci knjižnice mogli uzeti sebi u zadatak da rječnik u punom smislu stave u optjecaj. Rječnik je sadržavao sve riječi u engleskom jeziku, ali lanac ih je znao tek nekoliko. Znao je lopov i ukrasti, i možda, otuđiti. Lanac je govorio 0 bijedi, nepovjerenju, nejednakosti i propasti. Callie se sad držala za taj lanac. Zatezala ga je, omatala ga oko ruke tako da su joj prsti po-bijeljeli dok je piljila u tu riječ. Nakaza. Još je tu. Nije se pomaknula. 1 nije tu riječ čitala na zidu zahoda u svojoj školi. U Websteru je bilo grafita, ali ovaj sinonim nije bio među njima. Sinonim je bio služben, autoritativan; presuda okoline ljudima kao što je ona. Nakaza. To je ona. O tome su govorili dr. Luče i njegovi kolege. Toliko je toga ta riječ objašnjavala, zbilja. Objašnjavala je zašto je majka plakala u susjednoj sobi. Objašnjavala je hinjenu vedrinu u Miltonovom glasu. Objašnjavala je zašto su je roditelji doveli u New York, tako da liječnici mogu posao obaviti u tajnosti. Objašnjavala je i fotografije. Što ljudi čine kad nalete na Jetija ili čudovište iz Loch Nessa? Fotografiraju ga. Na sekundu je Callie tako vidjela sebe. Kao trapavo, kosmato stvorenje što izviruje s ruba šuma. Kao pogrbljeno, spleteno crijevo što diže zmajsku glavu iz ledenog jezera. Suze su joj navrle tako da su joj slova zaplivala pred očima, i okrenula se i istrčala iz knjižnice. Ali sinonim ju je proganjao. Cijelim putem kroz vrata i niza stube između kamenih lavova, VVebsterov rječnik vikao je za njom, Nakaza! Nakaza! Zastavice u jasnim bojama što su visjele sa zabata objavljivale su tu riječ. Definicija se uvukla na oglasne ploče i u reklame na autobusima u prolazu. Na Petoj aveniji taksi je stao uz pločnik. Iz auta je iskočio njezin otac, nasmiješen, mašući. Kad ga je Callie vidjela, srce joj je poskočilo od veselja. VVebsterov glas u njezinoj glavi je zašutio. Otac se ne bi tako smiješio da vijesti od liječnika nisu dobre. Callie se nasmijala i pojurila niza stube knjižnice, gotovo se spotičući u brzini. U onih pet ili osam sekundi, koliko joj je trebalo da se spusti na ulicu, činilo joj se da se od olakšanja diže nebu pod oblake. Ali kad se primakla Miltonu, spoznala je jednu stvar o liječničkim dijagnozama. Što se više ljudi smiješe, vijesti su gore. Milton je razvukao smiješak od uha do uha, znojio se u odijelu na prugice i još jednom su tragične kopče za manšete zasvjetlucale na suncu.

Znaju. Roditelji znaju da je nakaza. A opet, tu je Milton koji joj otvara vrata taksija; unutra je Tessie, smiješi joj se dok Callie ulazi. Taksi ih je odvezao do restorana i ubrzo je njih troje proučavalo jelovnik i naručivalo hranu. Milton je pričekao da im donesu piće. A onda je, ponešto službeno, progovorio. "Mama i ja malko smo popričali jutros s doktorom, kao što znaš. Dobra je vijest da se već ovaj tjedan vraćaš kući. Nećeš propustiti previše škole. A sad loša vijest. Jesi spremna za lošu vijest, Callie?" Miltonove su oči govorile kako loša vijest uopće nije tako loša. "Loša je vijest da moraš na malu operaciju. Sasvim sitnu. 'Operacija' zapravo nije točna riječ. Mislim da je doktor rekao 'zahvat'. Moraju te uspavati i moraš preko noći ostati u bolnici. To je to. Malo će te boljeti, ali dat će ti sredstvo protiv bolova." S tim je Milton završio. Tessie je potapšala Callie po ruci. "Sve će biti u redu, dušice", rekla je prigušenim glasom. Oči su joj bile suzne, crvene. "Kakvu operaciju?" upitala je Callie oca. "Mali kozmetički zahvat. Kao da ti uklanjaju madež." Milton je pružio ruku i u šali svijenim prstima uhvatio Callie za nos. "Ili ti korigiraju nos." Callie je odmaknula glavu, ljutita. "Nemoj to raditi!" "Oprosti", rekao je Milton. Pročistio je grlo i zatreptao. "Što nije sa mnom u redu?" upitala je Callie i glas joj je sad puknuo. Suze su joj potekle niz obraze. "Tata, što nije sa mnom u redu?" Miltonu se lice smrknulo. S naporom je gutnuo. Callie je čekala da izgovori onu riječ, da citira Webstera, ali nije. Samo ju je gledao preko stola, pognute glave, očima tamnim, toplim, tužnim i punim ljubavi. Bilo je toliko ljubavi u Miltonovim očima, da se nije ni nazirala istina. "To što imaš je nešto hormonsko", rekao je. "Uvijek sam živio u uvjerenju da muškarci imaju muške hormone, a žene ženske hormone. Ali očito i jedni i drugi imaju oboje." Callie je i dalje čekala. "Vidiš, ti imaš malo previše muških hormona i ne sasvim dovoljno ženskih hormona. Zato ti doktor hoće tu i tamo dati jednu injekciju da sve profunkcionira kako spada." Nije izgovorio onu riječ. Nisam ga natjerala. "To je hormonsko", ponovio je Milton. "Kad se sagleda cjelina, prava sitnica." Luče je vjerovao da je pacijent moje dobi sposoban shvatiti ono bitno. I tako je, to poslijepodne, govorio bez okolišanja. Mekanim, ugodnim glasom naobražena čovjeka, gledajući me ravno u oči, Luče je objavio kako sam ja djevojka koja jednostavno ima veći klitoris od drugih djevojaka. Nacrtao mi je iste dijagrame kao i mojim roditeljima. Kad sam ga stala ispitivati o pojedinostima moje operacije, rekao je samo ovo: "Izvest ćemo operaciju da ti dovršimo spolne organe. Nisu još potpuno dovršeni i trebamo ih dovršiti." Ni u kojem trenutku nije spomenuo hipospadiju i ponadala sam se da se riječ ne odnosi na mene. Možda sam je izvadila iz konteksta. Dr. Luče je možda govorio o drugom pacijentu. U Websteru je stajalo da je hipospadija anomalija penisa. A dr. Luče mi je govorio da imam klitoris. Shvatila sam da obje te stvari rastu iz iste spolne žlijezde u zametku, ali to nije bilo važno. Ako imam klitoris - a specijalist mi je upravo rekao da imam - što bih mogla biti ako ne djevojka? Adolescentski ego je mutna stvar, amorfna, poput oblaka. Nije bilo teško uliti moj identitet u različite posude. Na neki način mogla sam poprimiti bilo koji oblik koji se od mene zahtijevao. Samo sam htjela znati gabarite. Luče mi ih je dao. Moji su ga roditelji podržavali. Izgledi da se sve riješi luđački su me privlačili, i dok sam ležala na šezlongu nisam se pitala kako se u to uklapaju moji osjećaji prema Predmetu. Htjela sam samo da sve bude gotovo. Htjela sam kući i zaboraviti da se to uopće dogodilo. I tako sam bez riječi saslušala Lucea i nisam se bunila. Objasnio je kako će mi injekcije estrogena potaknuti grudi da narastu. "Nećeš biti Raquel Welch, ali ni Twiggy". Dlakavost na licu će mi se smanjiti. Glas će mi se podići iz tenora u alt. Ali kad sam ga upitala hoću li napokon dobiti menstruaciju, dr. Luče bio je iskren. "Ne. Nećeš. Nikad. Nećeš moći imati djecu, Callie. Ako želiš obitelj, morat ćeš usvojiti dijete." Tu sam vijest hladnokrvno primila. S četrnaest godina nisam previše razmišljala o tome hoću li

imati djecu. Netko je pokucao na vrata i provirila je recepcionerka. "Oprostite, dr. Luče, mogu vas zasmetati na trenutak?" "To ovisi o Callie." Osmjehnuo mi se. "Može mala pauza? Odmah se vraćam." "Može." "Sjedi tu još par minuta da vidiš hoće li ti još neko pitanje pasti na pamet." Izišao je iz kabineta. Dok ga nije bilo, nisam razmišljala o drugim pitanjima. Sjedila sam na stolici i nisam mislila ama baš ništa. Glava mi je bila čudnovato prazna. Praznina posluha. S nepogrešivim instinktom djeteta, naslutila sam što moji roditelji žele od mene. Žele da ostanem što sam bila. A to mi je sad obećavao i dr. Luče. Iz moje rastresenosti trgnuo me oblak ružičaste boje lososa koji je prošao nisko nebom. Ustala sam i prišla prozoru da pogledam rijeku. Pritisnula sam obraz uz staklo da vidim što je dalje moguće na jug, tamo gdje se uzdižu neboderi. Rekla sam samoj sebi da ću živjeti u New Yorku kad narastem. "Ovo je grad za mene", rekla sam. Ponovno sam se rasplakala. Pokušala sam prestati. Otirući oči, ushodala sam se po Luceovom kabinetu i napokon zastala pred jednom mogulskom minijaturom. U malenom okviru od ebanovine dvije su sićušne figure vodile ljubav. Unatoč naprezanju koji je ta aktivnost implicirala, lica su im djelovala spokojno. Nisu odavala ni napor ni ekstazu. Ali dakako, nisu im lica bila u središtu pozornosti. Geometrija tijela ljubavnika, gracilna kaligrafija njihovih udova vodila je oko promatrača ravno do činjenica njihovih genitalija. Ženine stidne dlačice tamnile su se kao nasad zimzelena na bijelom snijegu, muški ud izniknuo je iz njih kao stablo sekvoje. Gledala sam. Pa opet gledala da vidim kako su drugi ljudi sačinjeni. I dok sam gledala, nisam zauzimala ničiju stranu. Razumjela sam i prijeku nuždu muškarca i užitak žene. Glava mi više nije bila prazna. Punila se tamnom spoznajom. Okrenula sam se. Prišla sam stolu dr. Lucea. Na njemu je ležao otvoren fascikl. Ostavio ga je kad je žurno izišao iz sobe. PRELIMINARNA STUDIJA: GENETSKI XY (MUŠKARAC) ODGOJEN KAO ŽENA Ilustrativni slučaj koji slijedi ukazuje na to da ne postoji predodređena podudarnost između genetske i genitalne građe, ili između muškog ili ženskog ponašanja i kromosomskog statusa. PREDMET: Calliope Stephanides LIJEčNIK: dr. Peter Luče UVODNI PODATCI: Pacijentica ima 14 godina. Cijeli je život živjela kao žensko. Pri rođenju somatski se vidio penis tako malen da je izgledao kao klitoris. Kariotip XY utvrđen je tek u pubertetu kad je pacijentica počela virilizirati. Roditelji isprva nisu vjerovali liječniku koji im je priopćio o čemu se radi i zatražili još dva mišljenja prije nego što su se obratili na Kliniku za rodni identitet u New Yorku. Pri pregledu palpiraju se testisi koji se nisu spustili. "Penis" je lagano hipospadičan s uretrom koja se otvara na donjem dijelu. Djevojka je uvijek sjedala da urinira kao i druge djevojke. Krvne pretrage potvrdile su kromosomni status XY. Osim toga, pokazale su da pacijentica pati od sindroma deficijencije 5-alfa-reduktaze. Pregled laparotomijom nije obavljen. Obiteljska fotografija (vidi priloge) pokazuje pacijenticu u dobi od 12 godina. Izgleda kao vesela, zdrava djevojčica bez vidljivih muškobanjastih crta, unatoč kariotipu XY. PRVI DOJAM: Izraz lica pacijentice, premda ponekad strog, uglavnom je ugodan i pozoran, s učestalim smiješkom. Pacijentica često obara pogled u čednoj ili sramežljivoj gesti. Kretnje i gestikulacija su joj ženstveni, a stanovita trapavost u hodu svojstvena je djevojkama njezine generacije. Iako zbog njezine visine neki na prvi pogled ne mogu točno odrediti pacijentičin spol, svako dulje promatranje dovelo bi do odluke da je posrijedi nedvojbeno djevojka. Njezin glas, štoviše, mekan je i ugodno mukao. Naginje glavu u stranu dok sluša drugog kako govori i ne propovijeda niti nameće svoje mišljenje u agresivno nasrtljivom, karakteristično muškom stilu. često ima duhovite opaske. OBITELJ: Roditelji su razmjerno tipični Amerikanci sa Srednjeg Zapada generacije 2. svjetskog rata. Otac se deklarira kao republikanac. Majka je srdačna, inteligentna i brižna osoba, možda donekle sklona depresiji ili neurozi. Pristaje na podređenu supružničku ulogu tipičnu za žene njezine generacije. Otac je na kliniku došao samo dva puta, navodeći poslovne obveze kao razlog

izostanka, ali iz ta dva susreta očito je da je dominantna osobnost, "self-made man" i bivši mornarički časnik. Osim toga, pacijentica je bila odgojena u grčkoj pravoslavnoj tradiciji s jasno definiranim rodnim ulogama. Sve u svemu, roditelji djeluju asimilirano i vrlo "sveamerički" u svjetonazoru, ali nazočnost dubljeg, etničkog identiteta ne smije se previdjeti. SEKSUALNA FUNKCIJA: Pacijentica izvještava o seksualnim igrama u djetinjstvu s drugom djecom, u kojima je ona uvijek imala ulogu ženskog seksualnog partnera, obično tako da je zadizala haljinu i puštala da dječak simulira snošaj na njoj. Doživljavala je erotoseksualnu ugodu namještajući se na mlaz vode u bazenu kod susjeda. Od malih je nogu često masturbirala. Pacijentica nije imala ozbiljnog dečka, ali to je možda zato što pohađa djevojačku školu ili zato što se srami svojeg tijela. Pacijentica je svjesna abnormalnog izgleda svojih genitalija i poduzimala je sve što je mogla u svlačionici za tjelesni odgoj i drugim zajedničim prostorima za presvlačenje da se ne pokaže gola. Ipak, navodi da je imala seksualni odnos, samo jedanput, s bratom najbolje prijateljice, što joj je bilo bolno, ali uspješno iz perspektive tinejdžerskog istraživanja veza. INTERVJU: Pacijentica govori u brzim kratkim staccato rečenicama, razgovijetno i artikulirano, ali katkad malo gubi dah što se povezuje s tjeskobom. Obrazac i karakteristike govora djeluju ženski u smislu oscilacije visine i izravnog kontakta očima. Pacijentica izražava seksualno zanimanje isključivo za muškarce. ZAKLJUčAK: U govoru, ponašanju i odijevanju pacijentica iskazuje ženski rodni identitet i ulogu, unatoč suprotnom kromosomskom statusu. Po ovome jasno izlazi da spol odgoja igra veću ulogu u uspostavi rodnog identiteta nego genetske odrednice. Budući da je djevojčin rodni identitet bio već jasno uspostavljen kao ženski u trenutku kad je dijagnosticirano njezino stanje, čini se da je ispravna odluka provesti feminizacijski kirurški zahvat uz odgovarajuću hormonsku terapiju. Ostaviti genitalije kakve jesu izložilo bi pacijenticu svim vrstama poniženja. Iako je moguće da će operacija dovesti i do djelomičnog ili potpunog gubitka erotoseksualnih osjeta, seksualno zadovoljstvo samo je jedan od faktora sretnog života. Biti sposobna za udaju i prihvaćena u društvu kao normalna žena također su važni ciljevi, a oba se mogu postići samo uz feminizacijski zahvat i hormonsku terapiju. Također, nadamo se da će nove kirurške metode na minimum svesti erotoseksualnu disfunkciju koju su izazivale takve operacije u prošlosti dok je feminizacijska kirurgija bila u povojima. Te večeri, kad smo se majka i ja vratile u hotel, Milton nam je priredio iznenađenje. Ulaznice za neki mjuzikl na Broadwayu. Pravila sam se da sam uzbuđena, ali kasnije, poslije večere, zavukla sam se u njihov krevet i objavila da sam preumorna da idem. "Preumorna?" rekao je Milton. "Kako to misliš, preumorna?" "U redu je, dušice", rekla je Tessie. "Ne moraš ići." "Vele da je predstava dobra, Cal." "Igra Ethel Merman?" upitala sam. "Ne, pametnjakovićka", osmjehnuo se Milton. "Ne igra Ethel Merman. Ona više nije na Broadwayu. Zato idemo gledati nešto s Carol Channing. I ona je prilično dobra. Zašto ne dođeš s nama?" "Ne, hvala", rekla sam. "U redu. Ti si na gubitku." Krenuli su. "Pa-pa, dušo", rekla je majka. Odjednom sam skočila iz kreveta, pritrčala Tessie i poljubila je. "čemu sad to?" upitala je. Suze su mi navrle na oči. Tessie je mislila da plačem od olakšanja nakon svega što smo prošli. U uskom hodniku urezanom u bivši apartman, naherenom, polumračnom, stajale smo nas dvije, grlile se i plakale. Kad su otišli, izvadila sam iz garderobe svoj kovčeg. A onda sam bacila pogled na tirkizne cvjetove i umjesto njega uzela očev kovčeg, sivi Samsonite. Ostavila sam suknje i pulovere s uzorkom Fair Išle u ladicama komode. Spakirala sam samo tamniju odjeću, plavi pulover s ravnim otvorom, Lacoste majice i samterice. Ostavila sam i grudnjak. Privremeno sam zadržala čarape i gaćice, i ubacila u kovčeg cijeli neseser. Kad sam se spakirala, potražila sam u Miltonovoj torbi novac koji je

ondje sakrio. Svežanj novčanica bio je prilično velik: oko tristo dolara. Nije dr. Luče bio kriv za sve. Lagala sam mu o mnogo toga. Odluku je donio na temelju lažnih podataka. Ali i on je sa svoje strane lagao. Na hotelskom papiru za pisma napisala sam poruku roditeljima. Dragi mama i tata, znam da samo hoćete što je najbolje za mene, ali mislim da nitko ne zna točno što je najbolje. Volim vas i ne želim biti problem pa moram otići. Znam da ćete reći kako nisam problem, ali znam da jesam. Ako želite znati zašto odlazim, pitajte dr. Lucea koji je veliki lažljivac! Ja nisam žensko. Ja sam muško. To sad znam. I zato idem tamo gdje me nitko ne pozna. Svi u Grosse Pointeu će tračati kad otkriju što mi je. Oprosti što sam ti uzela novac, tata, ali obećavam da ću ti jednog dana sve vratiti, s kamatama. Molim vas, nemojte se brinuti zbog mene. Bit ću DOBRO! Unatoč sadržaju, ovu objavu roditeljima potpisala sam s "Callie". Tad sam im posljednji put bila kćer. Na zapad, mladiću U Berlinu ponovno jedan Stephanides živi među Turcima. Udobno sam se smjestio tu u Schonebergu. Turski dućani u Haupt-strasse nalik su onima u koje me vodio otac. Hrana je ista, suhe smokve, halva, sarme od vinove loze. I lica su ista, prošavljena, tamnooka, izražajno koščata. Unatoč obiteljskoj povijesti, Turska me privlači. Volio bih raditi u veleposlanstvu u Istanbulu. Uložio sam molbu za premještaj. To bi zatvorilo krug. A dok se to ne dogodi, svoju zadaću ispunjavam ovako: promatram pekara u doner restoranu u prizemlju. On peče kruh u kamenoj pećnici na drva kakve su imali u Smirni. Služi se lopaticom s dugim drškom da okreće i vadi hljebove. Radi cijeli božji dan, četrnaest, šesnaest sati, s nesmanjenom koncentracijom, a sandale mu utiskuju tragove u brasnenoj prašini na podu. Umjetnik pekarstva. Stephanides, Amerikanac, unuk Grka, divi se tom turskom doseljeniku u Njemačku, tom gastarbajteru, dok on peče kruh ovdje na Hauptstrasse godine 2001. Svi smo sačinjeni od mnogih dijelova, drugih polovica. Ne samo ja. Zvonce na vratima Edove brijačnice na autobusnom kolodvoru u Scran-tonu veselo je zazvonilo. Ed je odložio novine koje je dotad čitao da pozdravi mušteriju. Načas je zavladao tajac. A onda je Ed rekao, "Sto se tebi dogodilo? Izgubio si okladu?" Na vratima brijačnice, ali držeći se kao da bi najradije isti čas pobjegao, stajao je tinejdžer, visok i štrkljav, zbilja jedan od neobičnijih likova što ih je Ed vidio. Hipijevska kosa padala mu je daleko preko ramena. Ali nosio je tamno odijelo. Sako je bio vrećast i preširok, hlače prekratke, tako da su završavale visoko iznad glomaznih svijetlosmedih cipela s tupim vrhom. čak na drugom kraju brijačnice Eda je zapahnuo pljesnivi vonj dućana rabljene robe. A opet, dečko je imao velik sivi kovčeg, kao neki poslovni čovjek. "Samo mi je dosta te kose", odgovorio je dečko. "I tebi kao i meni", rekao je brijač Ed. Uputio me prema stolici. Ja sam - tinejdžer koji je pobjegao od kuće, glatko prekršten u Cala Stephanidesa - odložio kovčeg i sako objesio na vješalicu. Prešao sam prostoriju, usredotočen na to da hodam kao muško. Kao da sam pretrpio moždani udar, morao sam ponovno svladati sve motoričke vještine. Sto se hoda tiče, to nije bilo preteško. Davno su prošla vremena kad su djevojke u školi Baker &Inglis balansirale knjige na glavi. Stanovita neskladnost u hodu, koju je spomenuo dr. Luče, predisponirala me da se pridružim neskladnome spolu. Konstitucija mi je bila muška, s višim središtem gravitacije. Probleme su mi zadavala koljena. Imao sam tendenciju da hodam skupljenih koljena, od čega su mi se bokovi ljuljali i stražnjica vrckala. Sad sam se trudio ne micati zdjelicu. Kad se hoda kao dečko, ljulja se ramenima, a ne bokovima. I noge su šire postavljene. Sve sam to naučio u dan i pol na cesti. Popeo sam se na stolicu, zadovoljan što ću malo mirovati. Brijač Ed zavezao mi je papirnati ubrus oko vrata. Zatim je preko mene prebacio pregaču. Dok je to radio, odmjeravao me i vrtio glavom. "Nikad mi nije bilo jasno što ti mladi vide u dugoj kosi. Još malo pa sam mogao zatvoriti dućan. Uglavnom mi dolaze penzioneri. Dođu mi u brijačnicu na šišanje, a više nemaju kose." Zacerekao

se, ali samo na čas. "No, dobro, sad su u modi malo kraće frizure. Mislio sam si, ajde fino, možda ću sad nešto zaraditi. Ali ne. Sad svi hoće uniseks. Hoće pranje i češljanje." Sumnjičavo se prignuo prema meni. "Ti nećeš pranje i češljanje, je li?" "Samo šišanje." Zadovoljno je kimnuo. "Kako da te ošišam?" "Kratko", predložio sam. "Kratko kratko?" upitao je. "Kratko", rekao sam, "ali ne prekratko." "Okej. Kratko, ali ne prekratko. Nije loše. Da vidiš kako živi druga polovica." Sledio sam se, pomislio sam da to ima neko značenje. Ali samo se šalio. Što se njega samog tiče, Ed je igrao na urednost. Ono kose koliko je imao zalizao je unatrag. Lice mu je bilo brutalno, ratoborno. Nosnice su mu se vatreno tamnjele dok se uzvrtio oko mene, podizao mi stolicu i brusio brijač. "Otac ti je dopustio da nosiš tako dugu kosu?" "Do sad je." "Znači, stari te konačno doveo u red. čuj, nećeš požaliti. Cure ne žele dečka koji izgleda kao ženskica. A to kad trabunjaju da hoće osjećajnog muškarca, nemoj im vjerovati. Seru bez veze!" Psovke, oštre britve, brijaće četkice, sve me to uvodilo u muški svijet. Brijač je na televiziji gledao prijenos utakmice. Na kalendaru je bila slika neke votke i zgodne cure u bikiniju od bijelog krzna. Položio sam noge na metalnu rešetku nogostupa dok me on vrtio amo i tamo pred ogledalima u kojima se odbijeskivalo. "Svetog ti sakramenta, kad si se ti zadnji put šišao?" "Sjećate se slijetanja na Mjesec?" "Bome da. Vidi se." Okrenuo me licem prema ogledalu. I ukazala se, posljednji put, u posrebrenom zrcalu: Calliope. Još nije posve nestala. Izvirivala je iznutra kao zatočeni duh. Brijač Ed potegnuo mi je češljem kroz kosu. Ispitivački ju je podig-nuo i pritom zazveckao škarama u prazno. Oštrice mi nisu dodirnule kosu. Zveket škara služio mu je tek kao psihička priprema za šišanje. To mi je dalo vremena da se predomišljam. Sto to radim? A što ako je dr. Luče u pravu? Što ako sam ja zbilja djevojka u ogledalu? Kako sam mogla misliti da ću samo tako prebjeći na drugu stranu? Što ja znam o dečkima, o muškarcima? čak mi se ni ne sviđaju previše. "Kao da rušim drvo", izjavio je Ed. "Prvo se moraš popeti i potkresati grane. A tek onda siječeš deblo." Sklopila sam oči. Nisam više htjela uzvraćati pogled Calliopi. Grčevito sam stegnula držače za ruke i čekala da brijač obavi svoje. Ali sljedeće su sekunde škare zvecnule o policu. Zazujala je električna šišalica. Kružila mi je oko glave kao pčela. Brijač Ed ponovno mi je zadigao kosu češljem i čula sam kako mi sprava uz zujanje aterira na glavu. "Idemo", rekao je. Oči su mi još bile sklopljene. Ali znala sam da više nema povratka. Šišalica mi je prošla preko tjemena kao grablje. Nisam se ni pomaknula. Kosa je padala u busenima. "Morao bih ti više naplatiti", rekao je Ed. Sad sam otvorila oči, u strahu od troška. "Koliko će ovo koštati?" "Ne brini. Ista cijena. To je moje domoljubno djelo za danas. Pomažem demokraciji u svijetu." Djed i baka pobjegli su iz svojeg doma pred ratom. Sada, nekih pedeset dvije godine kasnije, i ja sam pobjegao. I jednako sam spašavao glavu. Bježao sam bez previše novca u džepu i pod pseudonimom svojeg novog spola. Nije me brod prevezao preko oceana, nego me niz automobila prebacio preko kontinenta. I ja sam postajao nova osoba, baš kao Leftv i Desdemona, ni ja nisam znao što će me zadesiti u ovom novom svijetu u koji sam stigao. I bilo me strah. Nikad nisam nigdje bila sama. Nisam pojma imala kako svijet funkcionira, niti koliko što košta. Uzela sam taksi od Hotela Lochmoor do autobusnog kolodvora, jer nisam znala put. Na kolodvoru uz lučku upravu lutala sam kraj dućana s kravatama i kioska s brzom hranom u potrazi za blagajnom za vozne karte. Kad sam je pronašla, kupila sam kartu za noćni autobus za Chicago, s tim da je moja karta bila do Scrantona u Pennsvlvaniji, jer sam zaključila da si toliko

mogu priuštiti. Skitnice i narkomani koji su zauzeli klupe odmjeravali su me i pritom katkad zasiktali ili cmakali usnama. I njih sam se bojala. Gotovo sam odustala od bijega. Ako se požurim, stići ću u hotel prije nego što se Milton i Tessie vrate iz kazališta, s predstave s Carol Channing. Sjedila sam u čekaonici i razmatrala taj plan, stežući rub Samsonitea među koljenima kao da bi ga svaki čas netko mogao oteti. U sebi sam vrtjela prizore u kojima objavljujem roditeljima kako ću odsad živjeti kao dečko, a oni prvo prosvjeduju, a onda popuštaju i prihvaćaju me. Pored mene je prošao policajac. Kad je otišao, preselila sam se na klupu kraj sredovječne žene, u nadi da će svi misliti kako sam joj kćer. Glas preko zvučnika najavio je ukrcaj u moj autobus. Promotrila sam druge putnike, bijedu koja putuje noću. Bio je tu ostarjeli kauboj s putnom platnenom vrećom i suvenirom, kipićem Louisa Armstronga; dva katolička svećenika sa Sri Lanke; ni više ni manje nego tri predebele majke natovarene djecom i posteljinom, i sitni muškarac za kojeg se pokazalo da je džokej, s pušačkim borama i smeđim zubima. Stali su u red za autobus, dok je prizor u mojoj glavi krenuo svojim tokom, bez mojih redateljskih uputa. Sad je Milton tresao glavom, ne, dr. Luče je navlačio kiruršku masku na usta, a moje kolegice u Grosse Pointeu pokazivale su u mene prstom i smijale se, ozarene pakosnim veseljem. U transu od straha, omamljena, ali dršćući, uspela sam se u neosvijetljeni autobus. Za zaštitu, sjela sam kraj one sredovječne gospođe. Ostali putnici, navikli na noćna putovanja, već su vadili termosice i odmatali sendviče. Sa stražnjih je sjedala dopirao miris pečene piletine. Odjednom sam strahovito ogladnjela. Da sam bar u hotelu i da mogu naručiti dostavu u sobu. Morat ću ubrzo nabaviti i novu odjeću. Moram izgledati starije i manje kao lovina. Moram se početi odijevati kao muško. Autobus je krenuo s kolodvora i gledala sam, užasnuta onim što činim, ali nemoćna da se zaustavim, kako se vozimo iz grada kroz dugački, vrtoglavi tunel osvijetljen žutim svjetlom što vodi u New Jersev. Kako zaranjamo pod zemlju, kroz stijenje, dok se iznad nas naliježe prljavo riječno dno, a s druge strane zaobljenih popločenih zidova ribe plivaju u crnoj vodi. U dućanu Vojske spasa u Scrantonu, nedaleko od autobusnog kolodvora, potražila sam odijelo. Pretvarala sam se da kupujem za brata, premda me nitko ništa nije pitao. Muški su me brojevi zbunjivali. Krišom sam prislanjala sakoe uz tijelo da vidim što bi mi pristajalo. Napokon sam pronašla odijelo otprilike svoje veličine. Izgledalo mi je solidno i za sve sezone. Na podstavi je bila prišivena etiketa "Muška odijela Durenmatt, Pittsburgh". Skinula sam svoj Papagallo kaput. Provjerivši da li me tko gleda, isprobala sam sako. Nisam osjećala ono što bi osjetio dečko. Nije mi bilo kao da navlačim očev sako i postajem muškarac. Bilo mi je više kao da mi je hladno pa me dečko s kojim sam izišla zagrnuo svojim sakoom. Kad mi je obujmio ramena, sako mi se učinio velik, topao, ugodan, stran. (A tko je u ovom slučaju bio moj pratilac? Kapetan nogometne momčadi? Ne. Moj je dečko bio veteran II. svjetskog rata koji je umro od srca. Moj je momak bio član Lože losova koji se preselio u Teksas.) Odijelo je bilo tek dio mojeg novog identiteta. Frizura je bila najvažnija. Sad me u brijačnici Ed čistio četkom. Sitne odrezane vlasi letjele su zrakom kao prašina i zatvorila sam oči. Osjetila sam kako me brijač ponovno zavrtio u stolici, a onda je rekao: "U redu, to je to." Otvorila sam oči. I u ogledalu nisam vidjela sebe. Nisam više vidjela Mona Lisu sa zagonetnim smiješkom. Ne sramežljivu djevojku zamršene crne kose koja joj pada u lice, nego njezinog brata blizanca. Bez paravana kose iza kojeg se skrivalo, nedavne promjene na mojem licu postale su upadljivije. Vilica mi je bila četvrtastija i šira, vrat deblji, s izbočinom Adamove jabučice u sredini. Nedvojbeno muško lice, ali osjećaji u tom dečku još su bili ženski. Ošišati se poslije raskida veze vrlo je ženska reakcija. To je način da se počne iznova, da se odrekne taštine, da se prkosi ljubavi. Znala sam da više nikad neću vidjeti Predmet. Unatoč krupnijim problemima, većim brigama, kad sam prvi put vidjela svoje muško lice u ogledalu, srce mi se slomilo zbog ljubavi. Pomislila sam: gotovo je. Odrezala sam kosu da se kaznim što sam nekoga tako jako voljela. Htjela sam biti jača od toga. Kad sam izišao iz Edove brijačnice, bio sam novi stvor. Drugi ljudi koji su prolazili autobusnim kolodvorom, ako su me uopće primjećivali, mislili su da sam učenik obližnjeg internata. Dečko iz skupe privatne škole, pomalo umjetnički tip, nosi staračko odijelo i vjerojatno čita Ca-musa ili

Kerouaca. Bilo je nečeg beatničkog u Durenmattovom odijelu. Hlače su se sjajile poput zmijske kože. Zbog svoje visine izgledao sam stariji nego što sam zbilja bio, kao da mi je sedamnaest, možda osamnaest godina. Ispod odijela nosio sam pulover s ravnim otvorom, ispod pulovera majicu s krokodilom, dva zaštitna sloja roditeljskog novca uz kožu, plus zlataste cipele VVallabee na nogama. Ako me tko i zapazio, mislio je da sam se prerušio u odrasloga, kao što tinejdžeri vole. Ispod te odjeće srce mi je i dalje tuklo kao ludo. Nisam znala što da počnem. Odjednom sam morala obraćati pozornost na stvari na koje nikad nisam obraćala pozornost. Na vozni red autobusa i autobusne karte, na raspoređivanje novca, na brigu oko novca, na pomno proučavanje jelovnika da pronađem apsolutno najjeftinije jelo koje će me zasititi, što je tog dana u Scrantonu ispalo da je čili. Pojela sam cijeli tanjur u koji sam udrobila nekoliko vrećica krekera i pritom razmišljala o autobusnim rutama. Najpametnije bi bilo, s obzirom na to da je jesen, uputiti se na jug ili na zapad i tamo prezimiti, ali kako nisam htjela na jug, odlučila sam krenuti na zapad. U Kaliforniju. Zašto ne? Provjerila sam koliko će me stajati karta. Kao što sam se i bojala, previše. Cijelo je jutro pomalo sipilo, ali sad su se oblaci razišli. S druge strane dešperatne zalogajnice, iza prozora umašćenih kišom i preko prilaznog puta koji je zavijao oko komadića strme tratine posute smećem, pružala se autocesta. Promatrala sam aute kako šibaju cestom, ne više tako gladna, ali i dalje osamljena i uplašena. Konobarica mi je prišla da me upita hoću li kavu. Iako još nikad nisam pila kavu, rekla sam da hoću. Kad mi je natočila šalicu, ublažila sam je s dvije doze slatkog vrhnja i četiri vrećice šećera. Popila sam je tek kad se okusom približila sladoledu od kave. Iz kolodvora su neprestano izlazili autobusi ostavljajući za sobom plinoviti trag. Dolje su na autocesti jurili auti. Htjela sam se istuširati. Htjela sam leći u čistu posteljinu i zaspati. Mogla sam uzeti sobu u motelu za 9,95 dolara, ali prije toga sam se htjela još udaljiti. Dugo sam sjedila u separeu. Nisam pojma imala što da poduzmem kao sljedeći korak. A onda mi je napokon sinulo. Platila sam račun i izišla iz kolodvora. Prešla sam pristupni put i sišla niz padinu. Spustila sam kovčeg uz cestu i, iskoračivši tako da se licem okrenem prema nadolazećim automobilima, pokusno podigla palac. Roditelji su me uvijek opominjali da ne autostopiram. Milton mi je znao čitati novinske članke gdje se u detalje opisivalo kako su grozno skončali mladi koji su počinili tu grešku. Nisam baš visoko podigla palac. Polovica mene opirala se toj zamisli. Auti su jurili kraj mene. Nitko se nije zaustavljao. Moj se nevoljki palac tresao. Preračunala sam se s Luceom. Mislila sam kako će nakon mnogih razgovora sa mnom zaključiti da sam normalna i pustiti me na miru. Ali nešto mi je postajalo jasno oko normalnosti. Normalnost nije normalna. Ne može biti. Da je normalnost normalna, svi bi je pustili na miru. Mogli bi mirno sjediti i pustiti normalnosti da se manifestira. Ali ljudi - a posebno doktori - sumnjaju u normalnost. Nisu sigurni da normalnost može obaviti ono što se od nje očekuje. Pa su je skloni malo gurnuti u pravom smjeru. Što se mojih roditelja tiče, nisam ih ni za što krivila. Samo su me htjeli poštedjeti poniženja, života bez ljubavi, čak smrti. Kasnije sam doznala da je dr. Luče naglašavao kako je medicinski riskantno ako se moje stanje ne liječi. "Gonadsko tkivo", kako je opisao moje testise koji se nisu spustili, često u kasnijoj dobi postane kancerozno. (Međutim, sad mi je četrdeset jedna godina i do sad se ništa nije dogodilo.) Iza zavoja se pojavio kamion s prikolicom, ispuhujući crni dim iz uspravnog auspuha. Iza stakla crvene kabine vozačeva je glava poskakivala kao glava lutke na oprugi. Okrenuo je lice prema meni i, dok je golemi kamion tutnjao kraj mene, stao na kočnicu. Stražnji su kotači malo zadimili, zaškripali, i kamion je stao kojih dvadeset metara od mene. Zgrabio sam kovčeg i, obuzet divljim uzbuđenjem, potrčao prema kamionu. Ali kad sam stigao do njega, zastao sam. Vrata su mi izgledala strašno visoko. Golemo je vozilo brundalo i podrhtavalo. S mjesta na kojem sam stajao nisam vidio vozača i ukočio sam se, paraliziran od neodlučnosti. A onda se vozačevo lice ukazalo na prozoru tako naglo da sam se prepao. Otvorio je vrata. "Ideš ili ne?" "Idem", rekao sam.

Kabina nije baš bila čista. Vozač je bio na cesti već neko vrijeme i posvuda je ležala razbacana ambalaža od hrane i prazne boce. "Dužnost ti je da me držiš budnim", rekao je vozač. Kad nisam odmah odgovorio, pogledao me. Oči su mu bile crvene. Crveni su mu bili i Fu Manchu brkovi i dugi zalisci. "Samo pričaj", rekao je. "O čemu hoćeš da pričam?" "Jebalo me ako znam!" ljutito je povikao. Ali onda isto tako naglo: "O Indijancima! Znaš nešto o Indijancima?" "O Indijancima?" "Ma da. Kad vozim na zapad, često povezem Indijance autostope-re. Najveći luđaci koje sam u životu vidio. Imaju svakakve teorije i ta sranja." "Na primjer?" "Na primjer, neki vele da nisu došli preko Beringovog kopnenog mosta. Poznat ti je Beringov kopneni most? Tamo gore na Aljaski. Sad se zove Beringov tjesnac. Sad je more. Mali klin vode između Aljaske i Rusije. Ali nekad davno, to je bilo kopno i onuda su stigli Indijanci. Iz Kine ili Mongolije, tako nešto. Indijanci su zapravo istočnjaci." "Nisam to znao", rekao sam. Više se nisam bojao kao prije. Vozač me očito uzeo zdravo za gotovo. "Ali neki od tih Indijanaca koje povezem vele da njihovi nisu došli preko tog kopnenog mosta. Vele da su došli s nekog izgubljenog otoka, kao što je Atlantida." "Nisu jedini." "I znaš što još vele?" "Što?" "Vele da su Indijanci napisali Ustav. Američki Ustav!" Ispalo je da je pričao uglavnom on. Govorio sam vrlo malo. Ali sama moja nazočnost držala ga je budnim. Dok je pričao o Indijancima, to ga je podsjetilo na meteore; u Montani ima meteor koji Indijanci smatraju svetim, a ubrzo je prešao na sve nebeske pojave s kojima se čovjek hoće-neće upoznaje dok je za volanom kamiona, zvijezde padalice, komete i zelene zrake. "Jesi kad vidio zelenu zraku?" upitao me. "Ne." "Vele da se zelena zraka ne može uslikati, ali ja sam je slikao. Uvijek imam sa sobom fotoaparat za slučaj da naletim na neku takvu pizdariju od koje ti pamet stane. I jedanput sam vidio tu zelenu zraku i zgrabio aparat i cap. Imam fotku doma." "Sto je to zelena zraka?" "To je boja koju sunce proizvede kad izlazi i kad zalazi. Na samo dvije sekunde. Najbolje ti se vidi u planinama." Odvezao me sve do Ohija i ostavio pred jednim motelom. Zahvalio sam mu na vožnji i ponio kovčeg do recepcije. I tu mi je odijelo dobro poslužilo. Kao i skupa prtljaga. Nisam izgledao kao bjegunac od kuće. Recepcioner u motelu možda je posumnjao u moje godine, ali odmah sam izbrojio novac na pult i ključ mi se našao u rukama. Nakon Ohija slijedili su Indiana, Illinois, Iowa i Nebraska. Vozio sam se u karavanima, sportskim autima, kombijima iz rentakara. Nikad mi nisu stale same žene, isključivo muškarci, ili muškarci sa ženama. Stao mi je par turista iz Nizozemske koji su se žalili na frigidno američko pivo, a katkad su me povezli parovi koji su se svađali i više su dodijali jedno drugom. U svakom od tih slučajeva smatrali su me dečkom ti-nejdžerske dobi što sam sa svakom minutom sve uvjerljivije i postajao. Sophie Sassoon nije bila pri ruci da mi voskom depilira brčiće pa su se pojačali, tamni kao razmazana mrlja iznad gornje usnice. Glas mi se spuštao sve dublje. Sa svakom grbom na cesti moja Adamova jabučica padala je mjesto niže. Ako me tko pitao, govorio sam kako idem u Kaliforniju na prvu godinu faksa. Nisam mnogo znao o svijetu, ali znao sam nešto o fakultetima, svakako o tome kako se dobro pripremiti za ispitivanje, i tako sam tvrdio da idem na Stanford, gdje ću stanovati u studentskom domu. Da budem iskren, moji vozači nisu bili pretjerano sumnjičavi. Bilo im je zapravo svejedno. Imali su vlastite probleme. Dosađivali su se, ili su bili osamljeni, i htjeli su s nekim razgovarati.

Kao kakav obraćenik na novu vjeru, ispočetka sam pretjerivao. Negdje oko Garvja u Indijani počeo sam se frajerski gegati u hodu. Rijetko sam se smiješio. Kroz cijeli Illinois škiljio sam nepomična lica kao Clint Eastwood. Sve je to bilo blefiranje, ali i većina muškaraca zapravo blefira. Svi idemo i gledamo jedni druge ledenim pogledima kroz stisnute oči. Moje se šepurenje nije bogzna koliko razlikovalo od držanja mnogih adolescenata koji hoće izgledati muževno. Zbog toga je djelovalo uvjerljivo. Prolazilo je upravo zbog svoje lažnosti. Tu i tamo ispadao sam iz uloge. Kad sam osjetio da mi se nešto prilijepilo za potplat, zabacio bih petu i pogledao preko ramena da vidim što je, umjesto da prekrižim nogu ispred sebe i podignem cipelu. Kovanice sam brojao na otvorenom dlanu umjesto u džepu hlača. Od tih me grešaka hvatala panika, ali nepotrebno. Nitko nije ništa primjećivao. To mi je išlo u prilog; ljudi u pravilu ne primjećuju baš mnogo. Lagao bih kad bih rekao da sam razumio sve što sam osjećao. Ne ide to tako s četrnaest godina. Nagon za samoodržanjem rekao mi je da bježim, i bježao sam. Za petama mi je bio strah. Nedostajali su mi roditelji. Grizla me savjest što se brinu zbog mene. Proganjao me izvještaj dr. Lucea. Noću, u raznim motelima, uspavljivao sam se plačem. Iako sam pobjegao, nisam se osjećao manje nakaznim. Pred sobom sam vidio samo poniženje i odbacivanje, i oplakivao sam svoj život. Ali ujutro sam se budio u mnogo boljem stanju. Izlazio sam iz mo-telske sobe da stojim na zraku svijeta. Bio sam mlad i, unatoč strahu, vedra duha; nisam predugo mogao stvari gledati crno. Nekako sam uspijevao zaboraviti sebe na duže komade vremena. Jeo sam krafne za doručak. Neprestano sam pio jako slatku kavu razblaženu mlijekom. Da si popravim raspoloženje, činio sam stvari koje mi roditelji ne bi dopustili, naručivao dva pa katkad i tri deserta i nikad nisam jeo salatu. Sad sam bio slobodan da pustim da mi zubi istrunu ili da stavljam noge na sjedalo ispred sebe. Katkad, dok sam stopirao, vidio sam druge bjegunce. Okupljali su se ispod nadvožnjaka ili u odvodnim kanalima i pušili, s navučenim kapuljačama. Bili su spremniji podnijeti gore stvari nego ja, bili su žilaviji. Obilazio sam njihove čopore u širokom luku. Oni su bili iz razorenih obitelji, tjelesno su ih zlostavljali u djetinjstvu, a sad su oni zlostavljali druge. Nisam im ni po čemu bio nalik. Sa sobom sam na cestu ponio društveni uspon i položaj svoje obitelji. Nisam se pridružio ni jednom čoporu, nego sam išao svojim putem sam. A sad se, usred prerije, pojavljuje kamp prikolica koja pripada My-ronu i Svlviji Bresnick, iz Pelhama u državi New York. Kao novovjeka zaprežna natkrivena kola, kotrlja se kroz lelujava travnata prostranstva i onda zaustavlja. Vrata se otvaraju, kao vrata kuće, a na njima stoji živahna ženica u kasnim šezdesetim godinama. "Mislim da imamo mjesta za tebe", kaže. Trenutak prije, bio sam na cesti broj 80 u zapadnoj Iowi. Ali sad, dok unosim kovčeg na taj prerijski brod, odjednom sam u dnevnoj sobi Bresnickovih. Uokvirene fotografije njihove djece vise po zidovima, uz Chagallove grafike. Na niskom stoliću leži povijest Winstona Churchilla kroz koju se Myron probija noću dok stoje negdje parkirani. Myron je umirovljeni trgovački putnik, Svlvia bivša socijalna radnica. U profilu podsjeća na slatku Pulchinellu, izražajnih, našminkanih obraščića, i nosa stvorenog da postigne komični efekt. Myron usnama slini po cigari, uprljanoj i intimno navlaženoj njegovim izlučinama. Dok Myron vozi, Svlvia mi pokazuje krevete, tuš, dnevni boravak. Na koji fakultet idem? Što želim biti? Zasipa me pitanjima. Myron se okreće od volana i zatuli, "Stanford! To je dobar faks!" I upravo se u tom času to dogodilo. U nekom trenutku na cesti broj 80 nešto mi klikne u glavi i odjednom mi se čini da sam uhvatio grif. Myron i Svlvia tretiraju me kao sina. U toj kolektivnoj zabludi ja i postajem sin, bar na kratko. Identificiram se s muškim spolom. Ali ostalo mi je i nečeg kćerinskog. Jer nije prošlo dugo, a Svlvia me vodi u stranu da se požali na muža. "Znam da je to seljački. Cijeli taj stil života u kamp prikolicama. Da vidiš ljude koje srećemo u tim kampovima. Oni to zovu 'kamperski stil'. Ma zlatni su to ljudi - ali dosadni. Fale mi izlasci na kulturne događaje. Myron kaže da je život proveo putujući po zemlji koju nije uspio vidjeti jer je imao previše posla. Zato sad putuje ponovno - ali polako. I što misliš, koga vuče sa sobom?" "Srce moje!" zove je Myron. "Bi li mogla svojem mužu donijeti ledeni čaj, molim te? Umire od

žeđi." Ostavili su me u Nebraski. Prebrojio sam novac i ustanovio da imam još dvjesto trideset dolara. Našao sam jeftinu sobu u nekoj vrsti pansiona i ondje prespavao. Još sam se previše bojao stopirati po mraku. Na cesti sam imao vremena za manje prilagodbe. Mnoge čarape koje sam ponio bile su pogrešne boje - ružičaste, bijele ili s uzorkom kitova. Ni gaćice nisu bile dobre. U robnoj kući Woolworth u Nebra-ska Cityju kupio sam paket s tri para bokserica. Kao djevojka, nosila sam veliki broj, L. Kao dečko, M. Prošao sam s kolicima i kroz odjel kozmetike. Umjesto beskrajnih nizova kozmetičkih proizvoda, bio je tu samo jedan red osnovnih higijenskih potrepština. Eksplozija muške kozmetike još se nije dogodila. Nije bilo preparata za njegu zamaskiranih pod grubijanskim imenima. Nije bilo Heavy Duty Skin Repair kreme. Ni Anti Burn Shave Gela poslije brijanja. Uzeo sam dezodorans, jednokratne britvice i kremu za brijanje. Privlačile su me šarene bočice kolonjske vode, ali imao sam loše iskustvo s losionima poslije brijanja. Kolonjska voda podsjećala me na učitelje pjevanja, šefove sale, na starce i njihove neželjene zagrljaje. Odabrao sam i mušku lisnicu. Na blagajni nisam mogao pogledati blagajnici u lice, u nelagodi kao da kupujem kondome. Blagajnica nije bila mnogo starija od mene, s plavom, sitno nakovrčanom kosom. U provincijalnom stilu. U restoranima sam se počeo služiti muškim zahodima. Ta mi je prilagodba valjda najteže pala. Šokirala me prljavština u muškim zahodima, kiseli smrad i svinjski zvukovi, roktanje i stenjanje koje je dopiralo iza vrata odjeljaka. Na podu su se vječno skupljale lokve mokraće. Komadi uprljanog toaletnog papira lijepili su se za školjke. Na ulasku te često dočekivao hitan slučaj za vodoinstalatera, smeđa plima, juha mrtvih žaba. Kad se sjetim da mi je zahod nekoć bio utočište! S tim je sad gotovo. Odmah sam shvatio da muški zahodi, za razliku od ženskih, ne nude utjehu. Cesto nije bilo čak ni ogledala, niti sapuna za ruke. I dok iza zatvorenih vrata zahoda muškarci puni plinova nisu pokazivali ni truna srama, na pisoarima su bili usplahireni. Gledali su ravno preda se kao konji s naočnjacima. U tim sam trenutcima shvaćao što ostavljam za sobom: solidarnost zajedničke biologije. Žene znaju što znači imati tijelo. Razumiju njegove tegobe i slabosti, njegove trijumfe i užitke. Muškarci misle da je njihovo tijelo samo njihovo. Bave se njime u privatnosti, čak i na javnome mjestu. Riječ o penisima. Kakav je bio Calov službeni stav o penisima? Dok je bio među njima, okružen njima, osjećao je prema njima isto ono što je osjećao kao djevojka: u jednakoj mjeri fascinaciju i užas. Penisi mi nikad baš nisu previše značili. Mojim prijateljicama i meni bili su komični. Svoju smo grešnu radoznalost prikrivale hihotom ili hinjenim gađenjem. Kao svaka školarka na izletu, doživjela sam trenutke crve-njenja među rimskim starinama. Zirkala sam krišom, kad se učiteljica okrenula na drugu stranu. To nam je prva lekcija iz povijesti umjetnosti kad smo mali, nije li tako? Aktovi su odjeveni. Odjeveni su u ćudoređe. Budući da je šest godina stariji od mene, moj brat se nikad nije kupao sa mnom u kadi. Tijekom godina njegove sam genitalije vidjela tek letimično. Namjerno sam odvraćala pogled. čak je i Jerome ušao u mene, a da nisam gledala što se događa. Nešto tako dugo skriveno moralo me zaintrigirati. Ali ono što sam uspjela zapaziti u muškim zahodima, uglavnom me razočaralo. Ponosnog falusa nije bilo nigdje na vidiku, samo ovješene vrećice, osušeni gomolji, puževi golaći. I na smrt sam se bojao da će me uhvatiti kako gledam. Unatoč odijelu, kratkoj kosi i visini, svaki put kad sam ulazio u muški zahod, u glavi mi je odjeknulo: "U muškom zahodu si!" Ali u muškom zahodu sam i morao biti. Nitko nije rekao ni riječ. Nitko nije prigovorio što sam unutra. A onda bih tražio zahodsku školjku koja je izgledala bar donekle čisto. Morao sam sjesti da uriniram. I sad sjedam. Uvečer, na gljivičavim tepisima motelskih soba, vježbao sam, radio sklekove i trbušnjake. Samo u boksericama, proučavao sam svoju građu u ogledalu. Još nedavno mučilo me što se ne razvijam. Te je brige nestalo. Nisam više morao dostizati taj standard. Nemogući su zahtjevi uklonjeni i osjećao sam golemo olakšanje. Ali bilo je i trenutaka dezorijentacije dok sam zurio u tijelo koje se mijenjalo. Katkad mi se činilo da ne pripada meni. Bilo je čvrsto, bijelo, koščato. Lijepo na svoj način, valjda, ali spartansko. Nimalo pristupačno ni podatno. Prije, sadržaj pod pritiskom.

U tim sam motelskim sobama upoznavao svoje novo tijelo, njegove specifične upute i kontraindikacije. Predmet i ja radili smo u neznanju. Nikad previše nije istražila moju opremu. Na klinici su mojim genitalijama pristupili medicinski. Cijelo vrijeme su mi bile odrvenjele ili blago iritirane od neprestanih pregleda. Tijelo mi se iskopčalo da nekako podnese to mučenje. Ali putovanje ga je razbudilo. Sam, iza zaključanih vrata s navučenim sigurnosnim lancem, eksperimentirao sam sa sobom. Stavljao sam jastuke među noge. Lijegao sam na jastuke. Dok sam s pola oka gledao Johnnvja Carsona na televiziji, moja je ruka ispitivala teren. Tjeskoba oko tjelesne građe uvijek me priječila da istražujem kao ostali. I zato sam tek sad, daleko od svijeta i svih koje sam poznavao, imao hrabrosti to iskušati. Ne smije se umanjiti važnost toga. Ako sam katkad dvojio oko svoje odluke, ako sam se katkad htio vratiti, otrčati natrag roditeljima i na kliniku i popustiti, zaustavila me privatna ekstaza među nogama. Znao sam da će mi to oduzeti. Ne želim precjenjivati seksualno. Ali za mene je to bila moćna sila, pogotovo u dobi od četrnaest godina, kad su mi živci bili svježi i ustreptali, spremni da na najmanju provokaciju raspale simfoniju. Tako je Cal otkrio sebe, u senzualnoj, tekućoj, neplodnoj kulminaciji, ispružen na trbuhu na dva ili tri izgnječena jastuka, uz spuštene rolete i ispražnjeni bazen vani, i uz aute koji prolaze u beskraj, cijelu noć. Izvan Nebraska Citvja, stao mi je srebrni karavan Nova. Potrčao sam s kovčegom u ruci i otvorio suvozačeva vrata. Za volanom je sjedio naočit muškarac od trideset i nešto godina. Imao je na sebi sako od tvida i žuti pulover s V izrezom. Najgornji gumb karirane košulje bio mu je otkopčan, ali ovratnik je bio čvrsto uškrobljen. Formalnost njegove odjeće odskakala je od ležerna ponašanja. "Ej bok", rekao je, kao s brooklvnskim akcentom. / "Hvala što ste stali." Pripalio je cigaretu i predstavio se, pružajući mi ruku. "Ben Scheer." "Ja sam Cal." Nije postavljao uobičajena pitanja o tome odakle sam i kamo idem. Umjesto toga je, kad smo krenuli, upitao, "Gdje si našao to odijelo?" "U dućanu Vojske spasa." "Jako je dobro." "Zbilja?" rekao sam. I onda ponovno razmotrio što je rekao. "Zezate me." "Ne, ne zezam te", rekao je Scheer. "Sviđaju mi se odijela u kojima je netko umro. To je vrlo egzistencijalistički." "Kako?" "Što kako?" "Egzistencijalistički?" Pogledao me ravno u oči. "Egzistencijalist je netko tko živi za sadašnji trenutak." Nikad nitko nije sa mnom tako razgovarao. Sviđalo mi se. Dok smo se vozili kroz požutjeli krajolik, Scheer mi je pričao o drugim zanimljivim stvarima. Saznao sam za Ionesca i za teatar apsurda. I za Andvja Warhola i Velvet Underground. Teško je opisati kakvo su uzbuđenje izazivale te riječi u meni, klincu iz kulturne vukojebine. Narukvice s privjescima voljele su se pretvarati da su s istoka, pa sam valjda i ja pokupio taj poriv. "Jeste kad živjeli u New Yorku?" upitao sam. "Prije." "Baš sam bio ondje. Htio bih ondje jednog dana živjeti." "Živio sam tamo deset godina." "Zašto ste otišli?" Opet me pogledao u oči. "Jedno sam se jutro probudio i shvatio da sam, ako ne odem, za godinu dana mrtav." I to mi je zvučalo divno. Scheer je imao zgodno, blijedo lice s azijatski ukošenim sivim očima. Svijetlo smeđa, sitno kovrčava kosa bila mu je uredno začešljana s razdjeljkom povučenim ravno kao po dekretu. Nakon nekog vremena zapazio sam i druge fine detalje njegove odjeće, dugmad za manžete s monogramom, talijanske mokasinke. Odmah mi se svidio. Scheer je bio onakav muškarac kakav sam mislio da bih ja volio

biti. Odjednom se iz stražnjeg dijela auta začuo veličanstveni, turobni uzdah iz dna duše, glasan poput erupcije. "Kako ide, Franklin?" doviknuo je Scheer. Kad je čuo svoje ime, Franklin je podigao zabrinutu, kraljevsku glavu iz dubina prtljažnika i vidio sam bijelo-crne mrlje engleskog sete-ra. Starina suznih očiju me jedanput odmjerila i ponovno utonula iza sjedala. Scheer je u međuvremenu sišao s autoceste. Na autocesti je vozio ležernim stilom, ali čim bi se upustio u bilo kakav manevar, poprimao je vojničko držanje i udarao po volanu jakim rukama. Stao je na parkiralištu velikog dućana. "Natrag sam za minutu." Držeći cigaretu nisko na boku kao štap za jahanje, odsječnim je korakom odmarširao u dućan. Dok ga nije bilo, razgledao sam unutrašnjost auta. Sve je bilo besprijekorno čisto, prostirke na podu netom usisane. U pretincu za rukavice uredno su bile poslagane karte i kasete Mabel Mercer. Scheer se vratio s dvije pune vrećice. "Mislim da nam je vrijeme za putno piće", rekao je. Donio je paket od dvanaest piva, dvije boce Blue Nun, i rose Lancers u lažnoj glinenoj boci. Sve je odložio na stražnje sjedalo. I to je spadalo u sofisticiranu odraslost. Piti jeftini Liebfraumilch iz plastičnih čaša, zvati to koktelom, i jesti grumene sira Cheddar grubo odrezane švicarskim vojnim nožem. Scheer je iz oskudnih sredstava uspio složiti posve pristojnu zakusku. Bilo je tu čak i maslina. Vratili smo se na autocestu preko ničije zemlje, dok me Scheer upućivao kako da otvorim vino i poslužujem mu prigrizine. Sad sam mu bio paž. Rekao mi je da stavim kasetu s Mabel Mercer i onda me prosvjetljivao o njezinu savršenom fraziranju. Odjednom je povisio glas. "Murja. Spusti čašu." Brzo sam spustio čašu Blue Nuna i nastavili smo dalje, dok nam je s lijeve strane prošao policajac. Scheer je imitirao govor provincijskog policajca: "Znam ja te gradske prefrigance, a ova dvojica su bome prefriganiji od sviju! Evo meni ruke ako nisu nešto loše naumili!" Na sve to ja sam odgovarao smijehom, sretan što sam se udružio s njim protiv svijeta licemjera i vlastodržaca. Kad se smračilo, Scheer je odabrao restoran u kojem su specijalitet odresci. Brinuo sam se da će biti preskupo, ali on mi je rekao, "Danas ja častim večerom." Unutra je bilo puno, bio je to popularan restoran, i slobodan je bio samo mali stol kraj šanka. Konobarici je Scheer rekao, "Ja ću martini s votkom, jako suh, dvije masline, a moj sin će pivu." Konobarica me pogledala. "Ima on neke isprave?" "Nemam kod sebe", rekao sam. "Onda ništa od piva." "Bio sam prisutan kad se rađao. Jamčim za njega", rekao je Scheer. "Sori, nema isprava, nema alkohola." "Onda dobro", rekao je Scheer. "Predomislio sam se. Dajte meni martini s votkom, jako suh, dvije masline, i uz to pivu." Kroz stisnute usnice konobarica je procijedila, "Ako ćete dat prijatelju da pije to pivo, ne mogu vam ga donijet." "Oba su pića za mene", uvjeravao ju je Scheer. Malo je spustio glas, malo otvorio ton, i unio u nj neki autoritet istoka zemlje ili otmjenog sveučilišta čiji se utjecaj nije posve gubio čak ni tu, u restoranu s odrescima u preriji. Konobarica je ogorčeno popustila. Otišla je od stola, a Scheer se nagnuo prema meni. Ponovno je oponašao seljački govor provincije. "Ništa ovoj curi ne fali a da to jedno dobro bockanje u sijenu ne bi riješilo. A gdje ćeš bolji rog od tvojeg." Nije djelovao kao da je pijan, ali to je prostačenje bilo novo: pokreti su mu sad bili manje precizni, govor glasniji. "Ma da", rekao je Scheer, "mislim da joj se sviđaš. Ti i Mavella baš si lijepo pasete." I na mene je vino snažno djelovalo, glava mi je bila poput lopte s ogledalima s koje se odbljeskuje svjetlo.

Konobarica je donijela pića i demonstrativno ih spustila na Sche-erovu stranu stola. čim je otišla, on je gurnuo pivo prema meni i rekao, "Evo ti." "Hvala." Pio sam pivo u velikim gutljajima, a svaki put kad je konobarica prošla, gurao sam ga natrag preko stola. Bilo je zabavno piti skrivečki. Ali nisam prošao neprimijećen. Promatrao me muškarac koji je sjedio za šankom. Imao je havajsku košulju i sunčane naočale i držao se kao da ne odobrava to što vidi. Ali onda mu se lice razvuklo u širok, znalački smiješak. Od tog mi je smiješka postalo neugodno i skrenuo sam pogled. Kad smo izišli iz restorana, nebo se već potpuno zacrnjelo. Prije odlaska, Scheer je otvorio stražnja vrata Nove da pusti Franklina van. Stari pas više nije mogao hodati pa ga je Scheer morao podići iz auta. "Idemo, stari", rekao mu je, s nabusitom nježnošću i, stišćući upaljenu cigaretu u zubima tako da mu je patricijski stršala uvis pomalo kao kod Franklina Roosevelta glavom, u svojim Guccijevim mokasinkama i sakou od zlatastog tvida, dok su mu se jake noge igrača pola gotovo svijale pod teretom, odnio je ostarjelu beštiju u grmlje. Prije nego što smo izišli na autocestu, stao je pred dućanom da kupi još piva. Vozili smo se sat i nešto. Scheer je popio mnogo piva: ja sam odradio jedno ili dva. Nisam uopće bio trijezan i spavalo mi se. Naslonio sam se na vrata i mutnih očiju zurio van. Pored nas je prošao dugački bijeli auto. Vozač me pogledao i osmjehnuo se, ali ja sam već tonuo u san. Nešto kasnije, ne znam koliko, Scheer me probudio tresući me. "Previše sam krepan da vozim. Stat ću negdje." Nisam rekao ništa. "Uzet ću sobu u motelu. I tebi ću uzeti sobu. Ja častim." Nisam prigovorio. Ubrzo sam ugledao nejasna svjetla motela. Scheer je izišao iz auta i vratio se s ključevima soba. Odveo me u moju sobu, noseći moj kovčeg, i otvorio mi vrata. Stigao sam do kreveta i srušio se. Vrtjelo mi se u glavi. Uspio sam podići prekrivač i dohvatiti jastuk. "Spavat ćeš odjeven?" upitao me Scheer, kao da ga to zabavlja. Osjetio sam njegovu ruku kako me trlja po leđima. "Ne bi smio spavati u odjeći", rekao je. Počeo me svlačiti, ali razbudio sam se. "Pusti me samo da spavam", rekao sam. Scheer se prignuo tik uz mene. Zadebljalim glasom je profufljao, "Starci su te izbacili, čal? To se dogodilo, je li?" Odjednom je zvučao jako pijano, kao da ga je napokon uhvatilo sve što je pio cijelog dana i cijele večeri. "Idem spavati", rekao sam. "Daj", šapnuo mi je Scheer. "Ja ću se pobrinuti za tebe." Sklupčao sam se da se zaštitim, držeći oči zatvorene. Scheer je pro-trljao lice uz moje, ali kako nisam reagirao, prestao je. čuo sam kako otvara vrata i zatvara ih za sobom. i Kad sam se ponovno probudio, bilo je rano jutro. Svjetlo je naviralo kroz prozore. A kraj mene je ležao Scheer. Nespretno me grlio i pritom čvrsto žmirio. "Samo hoću tu spavati", pleo je jezikom. "Samo hoću spavati." Netko mi je otkopčao košulju. Scheer je bio samo u donjem rublju. Televizor je radio, a na njemu su stajale prazne limenke piva. Scheer me stezao, stiskao lice uz moje i pritom ispuštao zvukove. Otrpio sam to, jer sam zbog nekog razloga mislio da sam mu dužan. Ali kad su njegovi pijani izljevi nježnosti postali gorljiviji, ciljaniji, odgurnuo sam ga od sebe. Nije prosvjedovao. Smotao se u loptu i ubrzo izgubio svijest. Ustao sam i otišao u kupaonicu. Dugo sam sjedio na poklopcu zahoda, stežući koljena. Kad sam izvirio iz zahoda, Scheer je još spavao čvrstim snom. Vrata kupaonice nisu se mogla zaključati, ali očajnički sam žudio za tušem. Istuširao sam se na brzinu, s rastvorenim zastorom i pogledom uprtim u vrata. Onda sam se presvukao u čistu košulju, ponovno obukao odijelo i izišao iz sobe. Tek je svanulo. Na cesti još nije bilo prometa. Pješke sam se udaljio od motela i sjeo na svoj Samsonite i čekao. Veliko, otvoreno nebo. Na njemu nekoliko ptica. Ponovno sam bio gladan. Boljela me glava. Izvadio sam novčarku i prebrojio siću koja mi je preostala. Stoti sam put pomislio da nazovem kući. Počeo sam plakati, ali sam se zaustavio. A onda sam čuo da dolazi auto. Iz

motelskog parkirališta izlazio je bijeli Lincoln Continental. Podigao sam palac. Auto je stao kraj mene i prozor na struju se polako spustio. Za volanom je sjedio muškarac kojeg sam vidio jučer u restoranu. "Kamo si se uputio?" "U Kaliforniju" Opet onaj smiješak. Kao da je nešto puknulo. "No, onda danas imaš sreće. I ja idem onamo." Samo sam trenutak oklijevao. Tad sam otvorio stražnja vrata velikog auta i ubacio svoj kovčeg. U tom času nisam imao odviše izbora. Rodna disforija u San Franciscu Zvao se Bob Presto. Imao je meke, bijele, debele ruke i punašno lice i nosio je bijelu tuniku protkanu zlatnim nitima. Bio je tašt na svoj glas, godinama je radio kao radijski voditelj prije nego što se ubacio u sadašnji posao. Kakav točno posao, nije specificirao. Ali po Prestovom bijelom Continentalu s crvenim kožnim sjedalima, zlatnom satu i prstenima s briljantima, njegovoj šminkerskoj frizuri, očito se vidjelo da je unosne prirode. Unatoč tim oznakama odraslog muškarca, Presto je po mnogo čemu bio mamin sin. Imao je tijelo malog debeljka, premda je bio krupan, valjda je imao sto kila. Podsjećao me na figuru Big Boya u lancu restorana braće Elias, samo što je bio stariji, prostiji i podbuhao od odraslih poroka. Razgovor smo počeli uobičajeno, Presto me ispitivao o meni, a ja sam odgovarao standardnim lažima. "Kamo ideš u Kaliforniji?" "Na faks." "Na koji?" "Stanford." "Impresioniran sam. Imam šogora koji je išao na Stanford. Diže nos do neba. Gdje je to točno?" "Stanford?" "Da, u kojem gradu?" "Zaboravio sam." "Zaboravio si? Mislio sam da su studenti sa Stanforda pametni. Kako ćeš stići onamo ako ne znaš gdje je faks?" "Nalazim se s prijateljem. On zna sve detalje i sve." "Lijepo je imati prijatelje", rekao je Presto. Okrenuo se i namignuo mi. Nisam znao kako protumačiti to namigivanje. Šutio sam kao zaliven i netremice zurio u cestu pred nama. Na prednjem sjedalu, u prostoru između nas, kao na kakvom šanku, bilo je svega, boca s osvježavajućim napitcima, vrećica s čipsima i keksa. Presto mi je nudio da uzmem što hoću. Bio sam odviše gladan da bih odbio, pa sam uzeo nekoliko keksa, trudeći se da ih ne gutam halapljivo. "Da ti kažem", rekao mi je Presto, "što sam stariji, studenti mi izgledaju mlađi. Da si me pitao, rekao bih da još ideš u srednju školu. Na kojoj si godini?" "Prvoj." Prestu se lice ponovno razvuklo u ušećereni smiješak. "Da sam barem na tvojem mjestu. Nema ljepše od studentskih dana. Nadam se da si spreman za cure." To je popratio cerekom na koji sam se osjetio obaveznim dodati vlastiti cerek. "Znaš, Cal, imao sam gomilu cura na faksu", rekao je Presto. "Spikirao sam na studentskom radiju. Dobivao sam sve moguće ploče besplatno. I kad mi se neka cura sviđala, posvećivao sam joj stvari na radiju." Pokazao mi je primjerom kakav mu je bio stil, pjevuckajući dubokim glasom: "A ovo je za Jennifer, kraljicu prve godine antropologije. Mala, hoću proučavati tvoju kulturu." Presto je pognuo mesnatu glavu i obrve su mu se izvile u skromnom priznanju vlastitu glasovnom daru. "Da ti dam mali savjet u vezi sa ženskima, Cal. Glas. Glas strašno uzbuđuje žene. Nikad ne podcijeni važnost glasa." Prestov je glas zbilja bio dubok, dimorfno muževan. Masne naslage na vratu pojačavale su mu rezonanciju dok mi je objašnjavao: "Uzmi, na primjer, moju bivšu ženu. Kad smo tek počeli hodati, mogao sam joj reći bilo što i ona bi pomahnitala. Dok smo se ševili, rekao bih 'bečka šnicla' i te sekunde bi svršila." Kad nisam odgovorio, Presto je rekao, "Valjda ti nije neugodno, no? Nisi valjda jedan od onih malih

mormona misionara? U tom tvojem odijelu?" "Ne." "Ajde dobro. Malo sam se zabrinuo. Daj da ti opet čujem glas", reče Presto. "Daj, reci nešto najbolje što možeš." "A što da velim?" "Reci 'bečka šnicla'." "Bečka šnicla." "Više ne radim na radiju. Nisam profesionalni spiker. Ali po mom skromnom mišljenju, Cal, ti nisi štof za DJ-a. Imaš tanki tenorčić. Tko hoće ševiti, mora prvo naučiti pjevati." Prasnuo je u smijeh i nacerio mi se. Ali oči mu nisu bile vesele, nego su me hladno gledale i pomno proučavale. Vozio je jednom rukom, a drugom jeo čips. "Glas ti zapravo ima nešto neobično. Teško ga je odrediti." činilo mi se najpametnije da šutim. "Koliko ti je godina, Cal?" "Pa rekao sam vam." "Ne, nisi mi rekao." "Upravo sam navršio osamnaest." "Što misliš koliko je meni?" "Ne znam. Šezdeset?" "No, dobro, možeš sad izići iz auta. Šezdeset! Za Boga miloga, pa imam pedeset dvije godine!" "Htio sam reći pedeset." "To je zbog kila." Tresao je glavom. "Nisam izgledao staro dok nisam natukao ove silne kile. Mršavac kao ti nema pojma o čemu pričam, je li tako? Prvo sam mislio da si cura kad sam te vidio da stojiš kraj ceste. Nisam zapazio odijelo. Vidio sam ti samo figuru. I mislio sam, Isuse, pa što je ovoj curici došlo da stopira?" Više nisam mogao pogledati Prestu u oči. Ponovno me bilo strah i obuzela me krajnja nelagoda. "A onda sam te prepoznao. Već sam te vidio. U restoranu s odrescima. Bio si s onim pederom." Zastao je. "Njega sam odšacao kao lovca na mlado meso. Jesi ti gej, Cal?" "Molim?" "Slobodno mi možeš reći. Ja nisam gej, ali nemam ništa protiv." "Htio bih ovdje izići. Možete me pustiti van?" Presto je pustio volan i podigao oba dlana u zrak. "Oprosti. Ispričavam se. Neću te više ispitivati kao policajac. Neću više ni zucnuti." "Samo me pustite da iziđem." "Ako to zbilja hoćeš, nema problema. Ali glupo je. Idemo u istom smjeru, Cal. Odvest ću te u San Francisco." Nije usporio niti sam ga tražio da uspori. Održao je riječ i dalje je uglavnom šutio, samo je mumljao uz glazbu s radija. Svaki sat je stao na pauzu, da ode na zahod i kupi još pepsi cole u najvećim bocama, još čokoladnih keksa, još crvenog likoricija i još čipsa. Dok je vozio, neprestano se tankao. Zabacivao je glavu unatrag dok je žvakao da ne namrvi prednji dio košulje. Bezalkoholna pića klokotala su mu niz grlo. Vodili smo samo vrlo općenitu konverzaciju. Prešli smo gorje Sierre, izišli iz Nevade i ušli u Kaliforniju. Uzeli smo ručak u restoranu za vozače. Presto je platio hamburgere i frape i zaključio sam da je tip na mjestu, prijateljski raspoložen, i da ne želi ništa od mene fizički. "Vrijeme za lijekove", rekao je kad smo pojeli. "Možeš mi dodati moje tablete, Cal? U pretincu su." Unutra je bilo pet ili šest raznih bočica s tabletama. Dodao sam ih Prestu i on je zaškiljio da pročita što piše na etiketama. "Daj", rekao mi je, "vozi ti jedan trenutak." Nagnuo sam se prema njemu da dohvatim volan, primaknuvši se Bobu Prestu mnogo bliže nego što sam htio, dok se on borio sa zatvaračima bočica i istresao iz njih tablete. "Jetra mi je sva sjebana. Zbog hepatitisa koji sam pokupio u Tajlandu. Usrana me zemlja skoro stajala glave." Podigao je plavu tabletu. "Ova je za jetru. Imam i jednu za razrjeđivanje krvi. I jednu za tlak. Krv mi je sva sjebana. Ne bih smio ovoliko jesti." I tako smo se vozili cijeli dan, i uvečer stigli u San Francisco. Kad sam vidio grad, ružičast i bijel,

aranžiran po brežuljcima kao svadbena torta, obuzeo me novi strah. Cijelim putem preko zemlje potpuno me zaokupljalo to kako stići do odredišta. Sad sam stigao i nisam znao što da počnem niti kako ću opstati. "Odbacit ću te kamo god hoćeš", rekao je Presto. "Imaš adresu gdje ćeš odsjesti, Cal? Gdje ti stanuje prijatelj?" "Bilo gdje je u redu." "Odvest ću te u Haight. To je dobro mjesto da se snađeš za početak." Odvezli smo se u grad, Bob Presto napokon je stao i ja sam otvorio vrata. "Hvala na vožnji", rekao sam. "Ma sve u redu", rekao je Presto. Pružio mi je ruku. "I usput, u Palu Altu." "Molim?" "Stanford je u Palu Altu. S tim stvarima moraš biti načisto ako hoćeš da ti netko vjeruje da ideš na faks." čekao je da nešto kažem. A onda me, iznenađujuće nježnim glasom, što je vjerojatno bio profesionalni trik, ali ne bez efekta, Presto upitao: "Cuj, momak, a imaš ti gdje spavati?" "Ne brinite za mene." "Cal, mogu te nešto pitati? Sto si ti zapravo?" Bez odgovora sam izišao iz auta i otvorio stražnja vrata da uzmem prtljagu. Presto se okrenuo u sjedalu, naporan manevar za njega. Glas mu je i dalje zvučao baršunasto, duboko, očinski. "Daj, pa ja sam u tom biznisu. Možda ti mogu pomoći. Jesi ti trans?" "Idem sad." "Nemoj se vrijeđati. Znam sve o predoperativnom i postoperativnom stanju i svim tim stvarima." "Nemam pojma o čemu pričate." Izvukao sam kovčeg iz auta. "Ej, uspori malo. Evo, uzmi barem moj broj. Dobro bi mi došao dečko kao ti. Sto god da jesi. Treba ti novca, ne? Ako hoćeš na laki način zaraditi dobru lovu, samo nazovi starog prijatelja Boba Presta." Uzeo sam broj da ga se riješim. Onda sam se okrenuo i otišao kao da znam kamo idem. "Pazi se po noći u parku", doviknuo je Presto za mnom svojim zvonkim glasom. "Ovdje ima puno pokvarenjaka." Majka mi je znala govoriti kako pupčana vrpca koja ju je vezivala za djecu nikad nije posve prerezana. čim je dr. Philobosian presjekao onu mesnatu vrpcu, na njezinu je mjestu izrasla druga, duhovna veza. Kad sam nestala, Tessie se ta njezina izmišljotina učinila istinitijom nego bilo kad prije. Noću, dok je ležala u krevetu i čekala da sredstvo za smirenje počne djelovati, često je stavljala ruku na pupak, kao ribar koji provjerava udicu. I kao da je nešto osjećala. Do nje su dopirale slabašne vibracije. Po njima je znala da sam još živa, premda jako daleko, gladna i po svoj prilici ne u dobrom stanju. Sve to stizalo je do nje u nekom pijevu kroz nevidljivu vrpcu, pijevu kakvim se glasaju kitovi kad se dozivaju u dubinama. Gotovo cijeli tjedan nakon mog nestanka, roditelji su ostali u Hotelu Lochmoor, nadajući se da ću se možda vratiti. Napokon ih je detektiv newyorške policije zadužen za moj slučaj uvjerio kako je najbolje da odu kući. "Vaša kći može telefonirati. Ili se jednostavno pojaviti kod kuće. S klincima obično bude tako. Ako je nađemo, javit ćemo vam. Vjerujte mi. Najbolje je da odete kući i dežurate kraj telefona." Moji su roditelji nevoljko poslušali savjet. Prije odlaska, međutim, ugovorili su sastanak s dr. Luceom. "Nepotpuno znanje vrlo je opasno", rekao im je dr. Luče pokušavajući objasniti zašto sam pobjegla. "Callie je možda krišom pregledala svoj karton dok sam na tren izišao iz ordinacije. Ali nije razumjela što čita." "Ali što bi je natjeralo da pobjegne?" upitala je Tessie. Oči su joj bile raširene, molećive. "Doktore, reći ću vam otvoreno", rekao je Milton. "U poruci koju nam je ostavila naša kći nazvala vas je lažljivcem. Volio bih da mi objasnite zašto bi ona takvo što rekla." Luče se tolerantno nasmiješio. "četrnaest joj je godina. Nepovjerljiva je prema odraslima." "Možemo mi vidjeti taj karton?" "Nemate ništa od toga da ga vidite. Rodni identitet vrlo je kompleksna stvar. To nije pitanje puke genetike. Niti pitanje isključivo faktora okoline. Geni i okolina spajaju se u kritičnoj točki. To nije bifaktorna stvar. Nego trifaktorna."

"Dajte da nešto raščistimo", prekine ga Milton. "Je li vaše medicinsko stajalište da Callie mora ostati ovakva kakva je, ili to više ne mislite?" "Prema psihološkoj procjeni koju sam uspio obaviti u kratkom vremenu u kojem sam pregledavao Callie, rekao bih, da, moje je mišljenje da ona ima ženski rodni identitet." Tessie je izgubila pribranost i izbezumljeno viknula: "Pa zašto onda ona kaže da je dečko?" "To meni nikad nije rekla", izjavio je Luče. "To je novi djelić sla-galjke" "Hoću vidjeti taj karton", zahtijevao je Milton. "Bojim se da je to nemoguće. Karton služi u svrhu mog privatnog istraživanja. Slobodno možete vidjeti Calliene krvne nalaze i rezultate svih ostalih pretraga." Tad je Milton eksplodirao. Urlao je i psovao dr. Lucea. "Vas smatram odgovornim. čujete me? Naša kći nije takva da samo pobjegne od kuće. Nešto ste joj sigurno napravili. Preplašili ste je." "Njezino stanje ju je preplašilo, gospodine Stephanides", rekao je Luče. "I dopustite da vam nešto važno napomenem." Zakuckao je člancima prstiju o stol. "Od najveće je važnosti da je nađete što je brže moguće. Posljedice bi mogle biti vrlo ozbiljne i teške." "Što to govorite?" "Depresija. Disforija. Ona je u vrlo osjetljivom psihološkom stanju." "Tessie", pogleda Milton ženu, "hoćeš vidjeti taj karton ili da se pokupimo i pustimo ovog idiota da se jebe." "Hoću vidjeti karton." Šmrcala je. "I pripazi malo kako se izražavaš, molim te. Daj da se potrudimo biti uljudni." Napokon je Luče popustio i dao im da vide karton. Kad su pročitali sve, ponudio se da će ponovno razmotriti moj slučaj u jednom trenutku u budućnosti i izrazio nadu da će me brzo pronaći. "Ne bih mu ponovno odvela Callie ni za milijun godina", rekla je majka dok su odlazili. "Ne znam što je učinio da je tako uzrujao Callie", rekao je otac, "ali znam da je nešto učinio." Vratili su se u Middlesex krajem rujna. Lišće je padalo s brijestova pa je ulica ogoljela, ostala bez pokrova. Zahladnjelo je i noću je iz kreveta Tessie osluškivala zapuhe vjetra i šumor lišća, pitajući se gdje ja spavam i jesam li na sigurnom. Sredstva za smirenje nisu joj toliko ublažavala koliko preusmjeravala paniku. Pod sedativima se Tessie povlačila u svoju unutarnju jezgru, neku vrst nadzornog mosta s kojeg je promatrala vlastitu tjeskobu. Strah joj se u tim trenutcima donekle smirivao. Od tableta su joj se sušila usta. Glava joj je od njih bila kao omotana vatom, a na rubu vidnog polja plesale su joj zvjezdice. Trebala je piti po jednu tabletu, ali često bi znala uzeti dvije odjednom. Postojalo je mjesto na pola puta između svjesnog i nesvjesnog stanja gdje je Tessie najbolje razmišljala. Dan je ispunjavala druženjem - ljudi su neprestano navraćali i donosili hranu pa je morala iznositi tanjure i poslije prati i čistiti - ali noću, na rubu otupjelosti, imala je hrabrosti suočiti se s porukom koju sam ostavio. Majka o meni nije mogla razmišljati nikako drugačije nego kao o kćeri. Misli su joj neprestano iznova kružile jednom te istom putanjom. Poluotvorenih očiju, Tessie je piljila u tamu spavaće sobe koja joj je sijevala u kutevima, i pred sobom vidjela sve što sam u životu odjenula ili posjedovala. Sve kao da joj se nagomilalo uz podnožje kreveta - soknice s vrpcama, lutke, špangice za kosu, komplet knjiga o djevojčici Made-line, haljine za paradu, crvene lakirane cipelice s kopčom, džemperi, mala pećnica igračka, hula hup. Ti su predmeti bili trag koji je vodio do mene. Kako takav trag može voditi do dečka? A opet, očito vodi. Tessie je u glavi odvrtjela događaje prošlih godinu i pol dana, u potrazi za signalima koji su joj možda promakli. Nije to bilo tako različito od onog što bi svaka majka učinila, suočena s nekim šokantnim otkrićem o svojoj kćeri tinejdžerki. Da sam umrla od overdosea ili se pridružila sekti, majka bi razmišljala u temeljno istom smjeru. Analiza je bila ista, samo su se pitanja razlikovala. Jesam li zato tako visoka? Objašnjava li to zašto nisam dobila menstruaciju? Razmišljala je o našim odlascima na depilaciju voskom u Zlatnom runu i o mojem hrapavom altu - o svemu, zapravo: o tome kako nikad nisam kako spada ispunjavala haljinu, kako mi ženske rukavice više ne pristaju. Sve što je Tessie prihvatila kao dio moje

nezgodne pubertetske dobi odjednom joj je djelovalo zlosutno. Kako je mogla ništa ne primijetiti! Majka mi je, rodila me, bliža mi je nego ja sama. Moja je bol i njezina bol, moja radost njezina radost. Ali nije li Callieno lice katkad imalo čudan izraz? Tako intenzivan, tako... muškarački. I nigdje masnog tkiva na njoj, baš nigdje, same kosti, bez bokova. Ali to je nemoguće... i dr. Luče je rekao da je Callie... i zašto nije ni jednom riječju spomenuo kromosome... i kako to može biti istina? Tako su tekle majčine misli dok joj se na um navlačila tama i svjetlucanje je gasnulo. I kad je o svemu tome razmislila, Tessie je stala razmišljati i o Predmetu, o mojem prisnom prijateljstvu s Predmetom. Sjetila se dana kad je ona djevojka umrla za vrijeme predstave, prisjetila se kako je odjurila iza pozornice i našla me kako grlim Predmet, tješim je, gladim je po kosi, i sjetila se mojeg mahnitog izraza, zapravo, uopće ne tužnog... Od te se posljednje misli Tessie vratila na početak. Milton, s druge strane, nije gubio vrijeme na ponovnu procjenu dokaza. Na hotelskom papiru za pisanje Callie je izjavila, "Ja nisam djevojka". Ali Callie je tek dijete. Što ona zna? Djeca lupetaju svakakve budalaštine. Otac nije razumio zbog čega sam pobjegla od operacije. Nije mogao shvatiti zašto ne želim da me srede, izliječe. I bio je siguran da nema nikakvog smisla nagađati o mojim razlozima za bijeg. Prvo me moraju naći. Moraju me vratiti kući živu i zdravu. A s medicinskom se stranom stvari mogu baviti kasnije. Milton se posvetio tom cilju. Veći dio svakog dana provodio je na telefonu i nazivao policijske postaje diljem zemlje. Davio je detektiva u New Yorku pitanjima o tome ima li pomaka u mojem slučaju. U knjižnici je prelistavao telefonske imenike i zapisivao brojeve i adrese policijskih postaja i prihvatilišta za bjegunce, a onda metodično prolazio popis, nazivajući svaki pojedini broj i raspitujući se je li tko vidio osobu koja odgovara mojem opisu. Razaslao je moju fotografiju svim tim policijskim postajama, a poslao je i službenu obavijest svim svojim kooperantima s molbom da izvjese moju sliku u svakom restoranu lanca Herkules. Davno prije nego što su moje golo tijelo objavili u medicinskim udžbenicima, moje se lice pojavilo na oglasnim pločama i u izlozima u cijeloj naciji. Policijska postaja u San Franciscu također je dobila fotografiju, ali izgledi da me netko prepozna u međuvremenu su se znatno smanjili. Kao pravi odmetnik od zakona, već sam izmijenio izgled. A biologija je svakodnevno usavršavala moju krinku. Middlesex se ponovno napunio prijateljima i rodbinom. Teta Zo i naši bratići i sestrična došli su pružiti mojim roditeljima moralnu potporu. Peter Tatakis jednog je dana zatvorio kiropraktičarsku ordinaciju ranije i dovezao se iz Birminghama večerati s Miltonom i Tessie. Jimmy i Phvllis Fioretos donijeli su koulouriju i sladoled. Žene su se okupile u kuhinji i pripremale hranu, dok su muškarci sjedili u dnevnoj sobi i prigušenim tonom konverzirali. Milton je izvadio prašnjave boce iz ormarića s pićima. Izvukao je bocu Crown Rovala iz grimizne baršunaste vrećice i ponudio je gostima. Naša stara ploča za trik-trak pronašla se pod naslagom kutija s raznim društvenim igrama, a neke su starije žene stale među prstima vrtjeti brojanice. Svi su znali da sam pobjegla, ali nitko nije znao zašto. Među sobom su se došaptavali, "Misliš da je u drugom stanju?" I "Je li Callie imala dečka?" I "Uvijek je izgledala kao dobra curica. Tko bi si mislio da će takvo što izvesti." I "Vječno su se hvalili s tom svojom malom koja ima sve pet u onoj šminkerskoj skupoj školi. No, sad se ne hvale." Otac Mike držao je Tessie za ruku dok je ležala na krevetu i patila. Svukao je sako i, samo u crnoj košulji kratkih rukava i sa svećeničkim ovratnikom, rekao joj je da će se moliti za moj povratak. Savjetovao je Tessie da ode u crkvu i upali za mene svijeću. Pitam se sad kako je izgledalo lice oca Mikea dok je držao majčinu ruku u spavaćoj sobi. Je li bilo kakvog traga Schadenfreude? Zlurade naslade u nesreći bivše zaručnice? Užitka u činjenici što šogora sav njegov novac ne može zaštititi od te nevolje? Ili olakšanja što mu barem jedanput, na putu kući, njegova žena Zoe neće moći predbacivati kako nije Miltonu ni do koljena? Ne znam odgovoriti na ta pitanja. Sto se majke tiče, ona je bila pod sedativima, i sjeća se samo da joj je zbog pritiska u očima lice oca Mikea izgledalo čudno izduljeno, kao u svećenika na El Grecovoj slici. Noću je Tessie spavala rastrzano, na mahove. Budio ju je panični strah. Ujutro je namještala krevet, ali bi se nakon doručka katkad ponovno ispružila na pokrivaču, odlažući sićušne bijele tenisice

uredno na tepih kraj kreveta i navlačeći rolete. Očne su joj duplje potamnjele, a modre žilice na sljepoočnicama vidljivo pulsirale. Kad je telefon zazvonio, mislila je da će joj glava eksplodirati. "Halo?" "Ima kakvih novosti?" Bila je to teta Zo. Tessie je potonula. "Ne brini. Pojavit će se." Razgovarale su minutu, a onda je Tessie rekla da mora prekinuti. "Linija mora biti slobodna." Svako jutro veliki se zid magle spušta na grad San Francisco. Kreće izdaleka, s pučine. Oblikuje se iznad otočja Farallon, zastre morske lavove na stijenama, a onda klizne na žal Ocean Beacha i ispuni izduljenu zelenu zdjelu Parka Golden Gate. Magla ornata ranojutarnje džogere i usamljene vježbače tai čija. Zahuče prozore Staklenog paviljona. Plazi iznad cijelog grada, iznad spomenika i kinodvorana, iznad narkoman-skih jazbina u parku Panhandle i jeftinih prenoćišta u četvrti Tenderloin. Magla prekriva viktorijanske zgrade pastelnih boja na Pacific Heightsu i obavija pokrovom kuće duginih boja u Haightu. Uspinje se i spušta krivudavim uličicama Kineske četvrti; ukrcava se na tramvaje tako da im zvona zveče kao bove; penje se na vrh Tornja Coit sve dok ne nestane iz vida; navlači se na Misiju gdje svirači marijačija još spavaju; i zanovijeta turistima. Magla San Francisca, ta hladna izmaglica što sapire identitet, valja se preko grada svakoga dana i objašnjava bolje nego bilo što drugo zašto je taj grad to što jest. Poslije Drugog svjetskog rata, San Francisco je bio glavni punkt ulaska u zemlju za mornare koji su se vraćali s Pacifika. Na moru su mnogi od tih mornara pokupili erotske navike na koje se na kopnu nije dobro gledalo. Pa su ti mornari ostajali u San Franciscu, u sve većem broju, i privukli i druge sve dok grad nije postao gej prijestolnica, homoseksualni Hauptstadt. (Još dokaza o nepredvidljivosti života: Castro, kvart u kojem žive homo, bi i transseksualci izravna je posljedica vojno-industrijskog kompleksa.) Magla je privačila mornare jer je davala gradu nestalni, anonimni osjećaj mora, a u takvoj je anonimnosti osobna promjena mnogo lakše padala. Katkad je teško reći valja li se magla prema gradu ili se grad slijeva njoj u susret. U ono doba, četrdesetih godina, magla je od građana skrivala ono što su radili mornari. I nije tu stala. Pedesetih godina ulijevala se u glave bitnika kao pjena na njihovim kapucinima. Šezdesetih je zamračila um hipijima kao dim hašiša iz njihovih nargila. A sedamdesetih godina, kad je stigao Cal Stephanides, magla je skrivala moje nove prijatelje i mene u parku. Trećeg dana u Haightu, sjedio sam u kafiću i jeo banana split. Drugi po redu. Već sam pomalo izgustirao svoju novostečenu slobodu. Navala na slatkiše nije mi rastjeravala sjetu kao prošli tjedan. "Imaš sitnoga?" Podigao sam pogled. Kraj mojeg mramorom pokrivenog stolića gr-bio se tip kojeg sam dobro poznavao. Bio je to jedan od dečki ispod nadvožnjaka, ofucanih žicara kojih sam se klonio premda su kao i ja pobjegli od kuće. Preko glave je navukao kapuljaču trenirke koja mu je uokvirivala lice užareno od prištića. "Sori", rekao sam. Dečko se prignuo i primaknuo lice mojem. "Imaš sitnog?" ponovio je. Njegova me upornost iritirala. Sijevnuo sam očima i rekao, "Trebao bih ja to tebe pitati." "Ne žderem ja sladoled." "Rekao sam ti da nemam sitnog." Navirio mi se iza leđa i pomirljivijim me tonom upitao, "Kako to da tegliš tu koferčinu?" "Moja stvar." "Vidio sam te jučer kako ga nosiš." "Imam novca za ovaj sladoled, ali to je to." "Nemaš gdje spavati?" "Mogu spavati na milijun mjesta." "Kupi mi hamburger pa ću ti pokazati dobro mjesto." "Rekao sam da ih imam milijun." "Znam dobro mjesto u parku." "U park mogu i sam. Tko god hoće, može spavati u parku." "Ne ako neće da ga murja potjera. čovječe, nemaš pojma. Ima mjesta u parku gdje je sigurno i

mjesta gdje nije. Ja i frendovi našli smo super mjesto. Sasvim po strani. Murjaci ni ne znaju da postoji pa se možemo cijelo vrijeme zajebavati. Možda te pozovem onamo, ali prvo mi plati taj hamburger sa sirom." "Prije minutu si rekao samo hamburger." "Tko čeka, zeka peka. Cijena raste dok vi spavate. Koliko imaš godina?" "Osamnaest." "Aha, možeš mislit. Nemaš ti osamnaest. Ja imam šesnaest godina, a ti nisi stariji od mene. Jesi ti iz Marina?" Zatresao sam glavom. Dugo je prošlo otkako sam razgovarao s nekim mojih godina. Odmah sam se osjetio manje usamljenim. Ali i dalje sam bio na oprezu. "Ali ti si mali lovaš, ne? Gospodin Lacoste." Šutio sam. A on se odjednom sav pretvorio u molbu, u gladno dijete kojem se tresu koljena. "Daj, čovječe. Gladan sam. Ma dobro, zaboravi sir. Može samo hamburger." "U redu." "Kul. Hamburger. I pomfrit. Rekao si i pomfrit, ha? Nećeš vjerovati, čovječe, ali i moji starci su puni love." Tako sam došao u Park Golden Gate. Ispostavilo se da moj novi prijatelj, Matt, nije lagao o svojim roditeljima. Njegovi su pripadali najstarijim i najbogatijim obiteljima u Philadelphiji. Tata mu je bio odvjetnik specijaliziran za razvode. Matt je bio četvrto, najmlađe dijete. Zdepast, četvrtaste čeljusti i grlena glasa hrapava od cigareta, otišao je od kuće prošlo ljeto da bi pratio Grateful Dead na turneji i nije se nikad vratio. Prodavao je ručno bojane majice na njihovim koncertima, i hašiš i LSD gdje je mogao. Duboko u parku, kamo me odveo, upoznao sam njegovu kohortu. "Ovo je Cal", rekao im je Matt. "Tu će jedno vrijeme ostati." "Nema frke." "Što si ti, čovječe, pogrebnik?" "Mislio sam da je došao Abraham Lincoln." "Ma to je odjeća u kojoj je Cal putovao", rekao je Matt. "Ima i druge robe u tom koferu. Jel tako?" Kimnuo sam. "Hoćeš kupiti majicu? Imam neke majice." "Može." Logor se smjestio u šumarku stolista. čupavi crveni cvjetovi na granama nalikovali su četkicama za lule. Pješčane je dine obraslo bujno zimzeleno grmlje čije je granje oblikovalo prirodne kolibice. Grmovi su iznutra bili šuplji, tlo ispod njih suho. Štitili su od vjetra i, većinu vremena, od kiše. Unutra je bilo dovoljno mjesta da se može sjesti. Pod svakim je grmom ležalo rasprostrto nekoliko vreća za spavanje; kad ti se spavalo, odabrao si bilo koju vreću koja je taj čas bila prazna. Primjenjivala se etika zajednice. Netko je vječno dolazio ili odlazio. Logor je stoga bio opremljen svim stvarima koje su ostavljali za sobom: bio je tu roštilj za kampiranje, lonac za tjesteninu, različit pribor za jelo, prazne staklenke umjesto čaša, posteljina i frizbi koji svijetli u mraku kojeg su dečki nabacivali, povremeno uključujući i mene da brojčano izjednače ekipe. ("Isuse, Lacoste, bacaš ko cura, čovječe!") Bili su dobro opremljeni hašišem, nargilama, lulama, ampulama amil nitrata, ali slabi na ručnicima, donjem rublju, pasti za zube. Jarak na udaljenosti od tridesetak metara upotrebljavali smo kao poljski zahod. Za pranje je služila fontana kraj akvarija, ali to se moralo obavljati noću da se izbjegne policija. Ako je netko od dečki imao djevojku, u logoru bi neko vrijeme bilo i cura. Držao sam se podalje od njih, naslućujući da bi mogle pogoditi kakvu tajnu krijem. Bio sam poput doseljenika koji se pretvara i pravi važan, a onda naleti na nekoga iz domovine. Nisam htio da me razotkriju pa sam držao jezik za zubima. Ali u tom bih društvu u svakom slučaju bio bez mnogo teksta. Svi su oni bili obožavatelji Grateful Deada, Deadheadsi, i samo se o tome govorilo. Tko je vidio Jerrvja na kojem koncertu. Tko ima koji bootleg. Matt nije završio srednju školu, ali kad se radilo o katalogiziranju nevažnih podataka o Grateful Deadu, pamćenje mu je bilo impresivno. Znao je napamet sve datume i gradove njihove turneje. Znao je riječi svake pojedine pjesme, kad i gdje ju je bend izvodio, koliko

puta, i koje su pjesme izveli samo jedanput. Živio je u iščekivanju izvedbe određenih pjesama kao što vjernici iščekuju Mesiju. Jednom će Deadsi odsvirati "Cosmic Charlie" i Matt Larson htio je biti ondje da posvjedoči razlogu svega postojanja. Jednom je upoznao Mountain Girl, Jerrvjevu ženu. "Kul je za popizdit", rekao je. "Jebo te, da bar imam takvu ženu. Da upoznam takvu super žensku kao Mountain Girl, oženio bi se s njom i imao djecu i sve to sranje." "I zaposlio se?" "Mogli bi ići s bendom na turneje. Nosili bi klince zamotane u malim vrećama na leđima, kao Indijanci. I prodavali travu." Nismo samo mi živjeli u parku. Neke dine na drugoj strani livade zauzeli su beskućnici, dugih brada i lica opaljenih od sunca i prašine. Znali su katkad opljačkati druge logore pa nikad nismo ostavljali naš logor bez straže. To je više-manje bilo i jedino pravilo kojeg smo se pridržavali. Netko je uvijek morao držati stražu. Družio sam se s Deadheadsima jer sam se bojao ostati sam. U vremenu što sam ga proveo na cesti uvidio sam koje su prednosti pripadnosti čoporu. Otišli smo od kuće zbog različitih razloga. S tim dečkima ne bih se nikad sprijateljio u normalnim okolnostima, ali u tom kratkom razdoblju morao sam se njima zadovoljiti jer nisam imao kamo. Nikad se nisam mogao opustiti među njima. Ali nisu bili posebno okrutni. Kad su se napili, znali su se potući, ali etos je bio nenasilan. Svi su čitali Siddharthu. Staro džepno izdanje prelazilo je iz ruke u ruku. I ja sam ga pročitao. Toga se možda najjasnije sjećam iz tog vremena: Cal sjedi na kamenu, čita Hermana Hessea i uči o Budi. "čuo sam da je Buda gutao tripove", rekao je jedan Deadhead. "To je to njegovo prosvjetljenje." "Onda nisu imali acid, čovječe." "Ma ne, bila je to, ono, neka gljiva." "čovječe, ja mislim da je Jerry Buda." "Pada!" "Jebo te, kad sam vidio Jerrvja kako četrdeset pet minuta onako otkačeno džema na 'Truckin' in Santa Fe', znao sam da je Buda!" Nisam sudjelovao ni u jednom od tih razgovora. Eno ga Cal, sjedi sam daleko pod svodom povijenih grana dok svi Deadheadsi tonu u san. Pobjegao sam, a da nisam razmišljao o tome kakav me život očekuje. Otišao sam, a da nisam imao kamo. Sad sam bio prljav, novac sam gotovo potrošio. Prije ili poslije morat ću nazvati roditelje. Ali prvi put u životu znao sam da mi oni ne mogu nikako pomoći. Nitko mi ne može nikako pomoći. Svaki dan vodio sam bandu u restoran Ali Baba i kupovao im vegetarijanske hamburgere po sedamdeset pet centi komad. Nisam se htio priključiti ni prošnji ni dilanju. Uglavnom sam se motao po šumarku stolista, i sve više očajavao. Nekoliko sam puta otpješačio do plaže da sjedim uz more, ali nakon nekog vremena i s time sam prestao. Nije bilo utjehe u prirodi. Izvanjsko je završilo. Nisam imao kamo otići gdje nisam bio ja. Mojim je roditeljima bilo obratno. Kamo god išli, što god radili, uvijek ih je dočekivala moja odsutnost. Tri tjedna nakon mog nestanka, prijatelji i rođaci prestali su dolaziti u Middlesex u takvim količinama. Kuća je utihnula. Telefon nije zvonio. Milton je nazvao Bankrota koji je sad živio na Upper Peninsuli i rekao mu, "Mama ti prolazi kroz teško razdoblje. Još ne znam gdje ti je sestra. Siguran sam da bi mami dobro činilo da te vidi. Zašto ne dođeš doma za vikend?" Milton nije spomenuo moju poruku. Cijelo vrijeme koje sam provela na Klinici, obavještavao je Bankrota o situaciji isključivo u najgrubljim crtama. Bankrot je razabrao ozbiljnost u Miltonovu glasu i pristao dolaziti za vikende i spavati u svojoj staroj sobi. Postupno je doznao pojedinosti o mojem stanju, i na njih je reagirao blaže nego roditelji, što im je omogućilo, barem Tessie, da počnu prihvaćati novu realnost. Upravo tijekom tih vikenda Milton je, u očajničkoj želji da zacementira obnovljenu bliskost sa sinom, još jednom Bankrotu ponudio da uđe u obiteljski biznis. "Više ne hodaš s onom Meg, ne?" "Ne." "No dobro, odustao si od strojarstva. I što sad namjeravaš? Mama i ja čak ni ne znamo točno od čega živiš gore u Marquetteu."

"Radim u lokalu." "Radiš u lokalu? A što?" "Radim kao kuhar brze hrane." Milton je zastao samo na trenutak. "Sto bi ti bilo draže, ostati za roštiljem ili jednog dana voditi Hot Dog Herkules? Ti si ih izmislio, uostalom." Bankrot nije rekao da. Ali nije rekao ni ne. Jednom davno strastveno se zanimao za prirodne znanosti, ali šezdesete godine su to promijenile. Gonjen imperativima tog desetljeća, Bankrot je postao laktovegetari-janac, polaznik transcendentalne meditacije, žvakač pejotla. Jednom, davno, pilio je loptice za golf na pola da otkrije što je unutra; ali u nekom trenutku u životu moj je brat otkrio fascinaciju unutrašnjim umom. Uvjeren da je formalna naobrazba u biti beskorisna, povukao se od civilizacije. Oboje smo doživjeli trenutke povratka prirodi, Bankrot u nenastanjenoj divljini Upper Peninsule, ja u svojem grmu u Parku Golden Gate. U času kad mu je otac ponudio posao, međutim, Bankrotu su šume pomalo dodijale. "Daj", rekao je Milton, "idemo iz ovih stopa na hot dog u Herkules." "Ne jedem meso", rekao je Bankrot. "Kako da vodim te lokale ako ne jedem meso?" "Razmišljao sam o tome da uvedem bife sa salatama", reče Milton. "Danas puno ljudi traži nemasnu hranu." "Dobra ideja." "Da? Misliš? Evo, to onda može biti tvoj odjel", gurnuo je Milton laktom Bankrota u šali. "Počet ćeš kao potpredsjednik zadužen za bife sa salatama." Odvezli su se u Herkules u centru grada. Kad su stigli, sve je bilo puno. Milton je pozdravio upravitelja, Guša Zarasa. "Tahsou." Gus je podigao pogled i, sekundu prekasno, široko se osmjehnuo. "Ej, Milt. Kako ide?" "Dobro, dobro. Doveo sam budućeg šefa da vidi lokal." Pokazao je na Bankrota. "Dobro došli u obiteljsku dinastiju", našali se Gus i raširi ruke. Nasmijao se, preglasno. Očito je to shvatio i utihnuo. Zavladao je neugodan tajac. Onda Gus upita, "Onda, Milt, što biste pojeli?" "Dva hot doga sa svime. A što imamo vegetarijanski?" "Imamo juhu od graha." "Okej. Daj mom malom jednu juhu od graha." "Stiže." Milton i Bankrot sjeli su za šank i čekali hranu. Nakon još jednog dugog tajca, Milton reče, "Znaš koliko ovih lokala tvoj stari posjeduje u ovom trenutku?" "Koliko?" upita Bankrot. "Šezdeset i šest. Na Floridi ih imam osam." I to je bilo sve. Milton je jeo svoje hrenovke u tišini. Vrlo dobro je znao zašto se Gus ponaša tako napadno srdačno. Zato što misli što svi misle kad nestane djevojka. Misli na najgore. Bilo je trenutaka kad je i Milton mislio na najgore. Nije to nikom priznao. Nije to priznao ni samom sebi. Ali kad god je Tessie pričala o pupčanoj vrpci, kad je tvrdila kako osjeća da sam ja još negdje živa, Milton je shvatio kako joj želi vjerovati. Jedne nedjelje dok se Tessie spremala za crkvu, Milton joj je pružio krupnu novčanicu. "Zapali svijeću za Callie. Uzmi ih malo više." Slegnuo je ramenima. "Ne može škoditi." Ali kad je otišla, zavrtio je glavom. "Sto mi je došlo! Svijeće paliti! Isuse!" Razbjesnio se na sebe što je popustio tim praznovjericama. Ponovno se zakleo da će me pronaći; dovest će me kući. Ovako ili onako. Prilika će mu se već ukazati, a kad se ukaže, Milton Stephanides neće je propustiti. Grateful Dead nastupali su u Berkelevu. Matt i ostali dečki složno su otišli na koncert. Mene je zapalo u zadatak da čuvam logor. Bila je ponoć u šumarku stolista. Budim se, jer čujem neke zvukove. Svjetla se miču kroz grmlje. Mrmljaju glasovi. Lišće nad mojom glavom pobijeli i vidim skele granja. Svjetlo škropi po tlu, mojem tijelu, licu. Sljedećeg trena na ulazu u moj brlog bljesne baterija. Bacaju se istog časa na mene. Jedan mi svijetli baterijom u lice dok mi drugi sjedne na prsa i prikuje mi ruke uz tlo.

"Buđenje", kaže onaj s baterijom. To su dva beskućnika s dina na drugoj strani parka. Dok mi jedan sjedi na prsima, drugi pretražuje logor. "Što vi tu skrivate, ha, govna mala?" "Daj ga pogledaj", kaže drugi. "Malo govno će se usrati u gaće." Stišćem noge, a u meni se bude djevojački strahovi. Uglavnom traže drogu. Onaj s baterijom istresa vreće za spavanje i pretražuje mi kovčeg. Nakon nekog vremena vraća se meni i klekne na jedno koljeno. "čuj, frajeru, pa gdje su ti svi prijatelji nestali? Otišli i ostavili te samog?" Dok to govori, prevrće mi po džepovima. Ubrzo nađe lisnicu i istrese sve iz nje. Ispada moja školska iskaznica. On je osvijetli baterijom. "Tko ti je to? Cura?" Bulji u fotografiju i ceri se. "Voli tvoja cura pušit kurac? Sto posto voli." Spušta iskaznicu pred hlače i trza bokovima naprijed natrag. "Nego što đavoli!" "Daj da vidim", kaže onaj koji sjedi na meni. Tip s baterijom baca mi iskaznicu na prsa. Tip koji me drži spušta lice tik do mojeg i reži dubokim glasom, "Da se nisi maknuo, mater ti jebem." Pušta mi ruke i uzima iskaznicu. I sad mu vidim lice. čupava brada, pokvareni zubi, iskrivljen nos tako da se vidi septum. Proučava fotografiju. "Pička je kost i koža." Gleda mene pa iskaznicu i izraz mu se mijenja. "Pa to je cura!" "Kasno paljenje, čovječe. Ja to uvijek kažem za tebe." "Ne, mislim na njega." Pokazuje dolje prema meni. "To je ona! On je ona!" Podiže iskaznicu tako da je onaj drugi vidi. Baterija je ponovno uprta u Calliope u njezinom školskom blejzeru i bluzi. Napokon se onaj koji kleči naceri. "Nešto nam skrivaš, ha? Sve je kod tebe u gaćama? Drži je", naredi drugome. Onaj koji sjedi na meni ponovno mi prikuje ruke uz tlo dok mi drugi otkopčava remen na hlačama. Pokušao sam se obraniti. Batrgao sam se i lamatao. Ali bili su prejaki. Svukli su mi gaćice do koljena. Jedan me osvijetlio baterijom i onda odskočio. "Isuse Kriste!" "Što je?" "A u kurac!" "Stoje?" "Pa to je neka prokleta nakaza!" "Što?" "Dobro došli u obiteljsku dinastiju", našali se Gus i raširi ruke. Nasmijao se, preglasno. Očito je to shvatio i utihnuo. Zavladao je neugodan tajac. Onda Gus upita, "Onda, Milt, što biste pojeli?" "Dva hot doga sa svime. A što imamo vegetarijanski?" "Imamo juhu od graha." "Okej. Daj mom malom jednu juhu od graha." "Stiže." Milton i Bankrot sjeli su za šank i čekali hranu. Nakon još jednog dugog tajca, Milton reče, "Znaš koliko ovih lokala tvoj stari posjeduje u ovom trenutku?" "Koliko?" upita Bankrot. "Šezdeset i šest. Na Floridi ih imam osam." I to je bilo sve. Milton je jeo svoje hrenovke u tišini. Vrlo dobro je znao zašto se Gus ponaša tako napadno srdačno. Zato što misli što svi misle kad nestane djevojka. Misli na najgore. Bilo je trenutaka kad je i Milton mislio na najgore. Nije to nikom priznao. Nije to priznao ni samom sebi. Ali kad god je Tessie pričala o pupčanoj vrpci, kad je tvrdila kako osjeća da sam ja još negdje živa, Milton je shvatio kako joj želi vjerovati. Jedne nedjelje dok se Tessie spremala za crkvu, Milton joj je pružio krupnu novčanicu. "Zapali svijeću za Callie. Uzmi ih malo više." Slegnuo je ramenima. "Ne može škoditi." Ali kad je otišla, zavrtio je glavom. "Sto mi je došlo! Svijeće paliti! Isuse!" Razbjesnio se na sebe

što je popustio tim praznovjericama. Ponovno se zakleo da će me pronaći; dovest će me kući. Ovako ili onako. Prilika će mu se već ukazati, a kad se ukaže, Milton Stephanides neće je propustiti. Grateful Dead nastupali su u Berkelevu. Matt i ostali dečki složno su otišli na koncert. Mene je zapalo u zadatak da čuvam logor. Bila je ponoć u šumarku stolista. Budim se, jer čujem neke zvukove. Svjetla se miču kroz grmlje. Mrmljaju glasovi. Lišće nad mojom glavom pobijeli i vidim skele granja. Svjetlo škropi po tlu, mojem tijelu, licu. Sljedećeg trena na ulazu u moj brlog bljesne baterija. Bacaju se istog časa na mene. Jedan mi svijetli baterijom u lice dok mi drugi sjedne na prsa i prikuje mi ruke uz tlo. "Buđenje", kaže onaj s baterijom. To su dva beskućnika s dina na drugoj strani parka. Dok mi jedan sjedi na prsima, drugi pretražuje logor. "Što vi tu skrivate, ha, govna mala?" "Daj ga pogledaj", kaže drugi. "Malo govno će se usrati u gaće." Stišćem noge, a u meni se bude djevojački strahovi. Uglavnom traže drogu. Onaj s baterijom istresa vreće za spavanje i pretražuje mi kovčeg. Nakon nekog vremena vraća se meni i klekne na jedno koljeno. "čuj, frajeru, pa gdje su ti svi prijatelji nestali? Otišli i ostavili te samog?" Dok to govori, prevrće mi po džepovima. Ubrzo nađe lisnicu i istrese sve iz nje. Ispada moja školska iskaznica. On je osvijetli baterijom. "Tko ti je to? Cura?" Bulji u fotografiju i ceri se. "Voli tvoja cura pušit kurac? Sto posto voli." Spušta iskaznicu pred hlače i trza bokovima naprijed natrag. "Nego što đavoli!" "Daj da vidim", kaže onaj koji sjedi na meni. Tip s baterijom baca mi iskaznicu na prsa. Tip koji me drži spušta lice tik do mojeg i reži dubokim glasom, "Da se nisi maknuo, mater ti jebem." Pušta mi ruke i uzima iskaznicu. I sad mu vidim lice. čupava brada, pokvareni zubi, iskrivljen nos tako da se vidi septum. Proučava fotografiju. "Pička je kost i koža." Gleda mene pa iskaznicu i izraz mu se mijenja. "Pa to je cura!" "Kasno paljenje, čovječe. Ja to uvijek kažem za tebe." "Ne, mislim na njega." Pokazuje dolje prema meni. "To je ona! On je ona!" Podiže iskaznicu tako da je onaj drugi vidi. Baterija je ponovno uprta u Calliope u njezinom školskom blejzeru i bluzi. Napokon se onaj koji kleči naceri. "Nešto nam skrivaš, ha? Sve je kod tebe u gaćama? Drži je", naredi drugome. Onaj koji sjedi na meni ponovno mi prikuje ruke uz tlo dok mi drugi otkopčava remen na hlačama. Pokušao sam se obraniti. Batrgao sam se i lamatao. Ali bili su prejaki. Svukli su mi gaćice do koljena. Jedan me osvijetlio baterijom i onda odskočio. "Isuse Kriste!" "Stoje?" "A u kurac!" "Stoje?" "Pa to je neka prokleta nakaza!" "Što?" "Pobljuvat ću se, čovječe. Gledaj!" čim me onaj drugi pogledao, pustio me kao da sam kontaminiran. Ustao je, gnjevan. Kao po prešutnom sporazumu, stali su me udarati nogama. Dok su me mlatili, izvikivali su psovke. Onaj koji me prije držao na tlu zabio mi je nogu u rebra. Zgrabio sam ga za nogu i stegnuo. "Pusti me, nakazo odurna!" Drugi me nogom udarao po glavi. Uspio me šutnuti tri ili četiri puta prije nego što sam se onesvijestio. Kad sam došao k sebi, vladala je tišina. Imao sam dojam da su otišli. Onda se netko zacerekao. "Ukrstimo mačeve", rekao je glas. Dva su žuta mlaza zaiskrila, ukrižila putanje, i natopila me.

"Vrati se u rupu iz koje si ispuzao, nakazo." Ostavili su me tamo. Još je bio mrak kad sam našao fontanu kraj akvarija i okupao se u njoj. Nisam očito nigdje krvario. Desno oko mi je oteklo i zatvorilo se. Kad bih duboko udahnuo, boljela me jedna strana. Sa sobom sam imao tatin Samsonite. Posjedovao sam još sedamdeset pet centi. Najviše od svega želio sam nazvati kući. Umjesto toga, nazvao sam Boba Presta. Rekao je da smjesta dolazi po mene. Hermafrodit Nije čudo što je Luceova teorija o rodnom identitetu bila popularna početkom sedamdesetih. U to su doba, kako je to lijepo opisao moj prvi brijač, svi htjeli biti uniseks. Općenito se smatralo da je osobnost prvenstveno određena okolinom, i da je svako dijete prazna ploča na kojoj tek treba pisati. Moja vlastita povijest bolesti samo je odražavala ono što se psihološki u to vrijeme događalo svima. Žene su sve više nalikovale muškarcima, a muškarci su sve više nalikovali ženama. U jednom kratkom razdoblju tijekom sedamdesetih godina činilo se da bi seksualne razlike mogle posve odumrijeti. Ali onda se dogodilo nešto drugo. To se zvalo evolucijska biologija. Pod njezinim utjecajem, spolovi su se ponovno odvojili, muškarci u lovce, a žene u sakupljačke. Više nas nije formirao odgoj; formativni je utjecaj imala priroda. Porivi homi-nida iz razdoblja 20.000 godina prije Krista i dalje su nas kontrolirali. I zato danas na televiziji i u časopisima nude trenutačno moderne simplifikacije. Zašto muškarci ne znaju komunicirati? (Jer su u lovu morali biti tiho.) Zašto žene tako dobro komuniciraju? (Jer su morale jedna drugu obavještavati gdje su nalazišta plodova i bobica.) Zašto muškarci nikad ne mogu ništa naći u kući? (Jer imaju suženo vidno polje, korisno u praćenju plijena.) Zašto žene tako lako nalaze stvari? (Jer su, da bi zaštitile gnijezdo, navikle pogledom kontrolirati široko polje.) Zašto žene ne mogu paralelno parkirati? (Zato što niska razina testosterona otežava snalaženje u prostoru.) Zašto muškarci ne žele pitati za put? (Jer pitati za put znači pokazati slabost, a lovci nikad ne pokazuju slabost.) Tu smo danas. Muškarcima i ženama je dognjavilo da su jednaki i žele ponovno biti različiti. Stoga nije nikakvo čudo da su se devedesetih godina okomili na teoriju dr. Lucea. Dijete više nije bilo prazna ploča; svako novorođenče nosi upisane poruke genetike i evolucije. Moj život je u središtu te debate. Ja sam, u nekom smislu, njezino rješenje. Isprva, kad sam nestao, dr. Luče je bio očajan, činilo mu se da je izgubio svoje najveće otkriće. Ali kasnije, možda zato što je shvatio zašto sam pobjegao, zaključio je kako ja nisam dokaz u prilog njegovoj teoriji, nego protiv nje. Nadao se da ću držati jezik za zubima. Objavljivao je svoje članke o meni i molio se da se nikad ne pojavim da ih pobijem. Ali stvari nisu tako jednostavne. Ja se ne uklapam ni u jednu od tih teorija. Ni u onu evolucijskih biologa, ali ni u Luceovu. Moj psihološki profil ne slaže se ni s esencijalizmom popularnim u interseksualnom pokretu. Za razliku od ostalih takozvanih muških pseudohermafrodita o kojima se pisalo u tisku, nikad se nisam osjećao neprilagođeno kao djevojka. Ni sad se ne osjećam potpuno kod kuće među muškarcima. Zelja me natjerala da prijeđem na drugu stranu, želja i činjenično stanje mojeg tijela. U dvadesetom stoljeću genetika je uvela drevni grčki pojam usuda u same naše stanice. Ovo novo stoljeće koje smo tek načeli otkrilo je nešto drugo. Suprotno svim očekivanjima, kod na kojem se temelji naše biće mizerno je nedostatan. Umjesto očekivanih 200 tisuća gena, imamo ih samo 30 tisuća. Ne mnogo više od miša. I tako se ukazuje čudnovata nova mogućnost. Kompromitirana, neodređena, nedefinirana, ali ne posve zatrta: slobodna volja se vraća. Biologija nam daje mozak. Život ga pretvara u um. U svakom slučaju, u San Franciscu 1974. život se iz svih sila trudio da mi da um. Evo ga opet: miris klora. Ispod nazalno značajnog vonja djevojke koja mu sjedi raskrečenih nogu na krilu, različit čak i od putraste arome kokica koja još natapa stara sjedala kina, gospodin Go nepogrešivo detektira miris bazena. Ovdje? U Klubu 69? Onjuškao je zrak. Flora, djevojka koja mu sjedi na krilu, kaže, "Sviđa vam se moj parfem?" Ali gospodin Go ne odgovara. Gospodin Go umije potpuno ignorirati djevojke koje plaća da mu se meškolje u krilu. Najviše voli da jedna cura sjedi na njemu i poskakuje kao žaba, dok on gleda drugu kako se na pozornici uvija oko sjajne vatrogasne šipke. Gospodin Go obično radi više stvari u isto vrijeme. Ali

večeras ne uspijeva rasporediti pozornost. Miris bazena ga dekoncentrira. Okrenuvši glavu koja lagano poskakuje od Florina naprezanja, gospodin Go gleda red koji čeka s druge strane baršunastog užeta. Pedesetak sjedala koliko ih ima ovdje u dvorani Teatra uglavnom je prazno. Pod plavim svjetlom nazire se tek nekoliko muških glava, neki su sami i okrenuti prema pozornici, a neke je, poput gospodina Goa, zajahala družica; jedna od peroksidnih jahačica. Iza baršunastog užeta uzdižu se stube obrubljene žmirkavim svjetlima. Da se uspnete tim stubama, morate platiti dodatnu ulaznicu od pet dolara. Kad stignete na kat kluba (tako je rečeno gospodinu Gou), jedina vam je opcija ući u kabinu, gdje onda morate ubacivati žetone koji se kupuju u prizemlju po cijeni od 25 centi komad. Ako sve to obavite, pružit će vam se prigoda da nakratko vidite nešto što gospodin Go ne razumije posve. Gospodin Go više nego pristojno govori engleski. Živi u Americi već pedeset dvije godine. Ali reklama na kojoj se oglašavaju atrakcije na katu nema, koliko on vidi, ni glavu ni rep. Zbog toga je znatiželjan. A od mirisa klora samo je još znatiželjniji. Unatoč pojačanom prometu koji se posljednjih tjedana odvijao prema katu, gospodin Go još nije bio gore. Ostao je vjeran prizemlju gdje, za jednu kartu po cijeni od deset dolara, ima na izbor mnoštvo aktivnosti. Gospodin Go može, ako poželi, otići iz dvorane Teatra i ući u Tamnu komoru na kraju hodnika. U Tamnoj komori bljeskaju baterije s tankim snopovima svjetla. Baterijama barataju pogureni muškarci. Ako dovoljno duboko uđete u prostoriju, naići ćete na djevojku, katkad dvije, kako leže na podestu presvučenom pjenastom gumom. Naravno, na neki je način čin vjere pretpostaviti postojanje stvarne djevojke, ili njih čak dvije. U Tamnoj komori nikad ne vidite cijelu djevojku. Vidite samo komade. Vidite ono što vam baterija osvjetljava. Koljeno, na primjer, ili bradavicu. Ili, što je posebno zanimljivo gospodinu Gou i njegovim pajdašima, vidite izvor života, stvar svih stvari, tako reći pročišćenu, bez krame osobe koja inače ide uz nju. Gospodin Go mogao bi se odvažiti i u Plesnu dvoranu. U Plesnoj dvorani su djevojke koje umiru od želje da plešu sentiše s gospodinom Goom. Njemu se, međutim, ne sviđa disko glazba i u svojim se godinama brzo umara. Previše mu je naporno pritiskati djevojke uz pojastučene zidove Plesne dvorane. Gospodin Go mnogo radije sjedi u Teatru, na umrljanim art deco sjedalima koja su izvorno pripadala kino dvorani u Oaklandu, u međuvremenu srušenoj. Gospodinu Gou su sedamdeset tri godine. Svako jutro, da održi muš-kost, pije čaj s rogom nosoroga. Također jede medvjeđu žuč kad god je uspije nabaviti u kineskoj ljekarni u blizini svojeg stana. Ti afrodizijaci očito djeluju. Gospodin Go dolazi u Klub 69 svake večeri. Djevojkama koje mu sjede u krilu voli ponavljati jednu te istu šalu: "Gospodin Go ide u go-go". I tad se jedino smije ili smješka, kad se tako našali. Ako klub nije pretrpan - a prizemlje je u posljednje vrijeme rijetko pretrpano - Flora katkad pravi društvo gospodinu Gou tri ili četiri stvari. Za jedan dolar jahat će ga cijelu jednu pjesmu, ali sjedit će mu na krilu još jednu ili dvije pjesme zabadava. To je, za pojam gospodina Goa, velika preporuka za Floru. Nije mlada, ta Flora, ali ima lijepu, čistu kožu. Gospodin Go osjeća da je zdrava. Večeras, međutim, nakon samo dvije stvari, Flora spuzne s krila gospodina Goa, gunđajući: "Nisam vam ja kreditna zadruga." I odšulja se. Gospodin Go ustane, namjesti hlače, a tad ga ponovno zapahne vonj bazena i probudi mu znatiželju. Sitnim koračićima iziđe iz Teatra i zagleda se uza stube u otisnutu reklamu: KLUB 69 PREDSTAVLJA KF Octopussy's Garden -%x • • • sirena melanija ellie i njezina električna jegulja i posebna atrakcija wbog hermafrodit 1/2 muškarac 1/2 žena bez trikova! živa istina! Tu gospodina Goa svlada znatiželja. Kupuje kartu i šaku žetona i čeka u redu s ostalima. Kad ga izbacivač pušta da uđe, penje se uz žmirkave stube. Kabine na katu nemaju brojeve, samo svjetla koja pokazuju jesu li zauzete. Pronalazi jednu praznu kabinu, zatvara za sobom vrata i gura žeton u otvor. Istog časa zaslon klizi u stranu i otkriva okruglo okno koje gleda u podvodne dubine. Iz

zvučnika u stropu svira glazba i duboki glas počinje pripovijedati: "Nekoć davno u drevnoj Grčkoj bilo jedno začarano jezero. To je jezero bilo svetište Salmakide, vodene nimfe. A jednog je dana onamo na kupanje došao lijep momak, Hermafrodit." Glas nastavlja pripovijedati, ali gospodin Go više ne haje za priču. Gleda u bazen koji je modar i prazan. Pita se gdje su djevojke. Upravo je požalio što je kupio kartu za Octopussv's Garden. Ali upravo tad glas izgovara: "Dame i gospodo, pogledajte boga Hermafrodita! Pola žena, pola muškarac!" Odozgo nešto pljusne. Voda se u bazenu zabijeli, zatim postane ružičasta. Na tek nekoliko centimetara s druge strane stakla okna je tijelo, živo tijelo. Gospodin Go gleda. Žmirka. Pritišće lice uz okno. Nikad nije vidio ništa nalik tom što vidi sada. Nikad, svih godina kako posjećuje Tamnu komoru. Nije siguran da mu se sviđa ono što vidi. Ali od prizora koji vidi osjeća se čudno vrtoglavo, bestežinski, nekako mlađe. Odjednom se na okno ponovno navlači zaslon. Bez oklijevanja gospodin Go ubacuje još jedan žeton u otvor. Klub 69 u San Franciscu, klub Boba Presta: smjestio se u četvrti North Beach, odakle se naziru neboderi u središtu grada. Bila je to četvrt talijanskih kafića, pizzerija i topless barova. U North Beachu su radile i kričave palače striptiza, kao ona Carol Doda s obrisom njezina slavnog poprsja nad ulazom. Izvikivači su na pločniku hvatali mušterije: "Gospodo! Uđite i pogledajte predstavu! Samo gledajte. Gledanje ne košta ništa!" Dok je tip pred drugim klubom urlao, "Naše su cure najbolje, samo dođite k nama!" A sljedeći, "Gospodo, erotski šou uživo! A u našem lokalu uz to možete pratiti i prijenos nogometne utakmice!" Izvikivači su svi do jednog bili zanimljivi tipovi, većinom promašeni pjesnici, i slobodno su vrijeme provodili u knjižari Citv Lights, listajući džepna izdanja nakladnika New Directions. Nosili su prugaste hlače, drečave kravate, zaliske, kozje bradice. Uglavnom su nalikovali na Toma Waitsa, ili je možda bilo obrnuto. Kao likovi iz Mametovih drama, napučivali su Ameriku koja nikad nije postojala, Ameriku prevaranata, sitnih lopova i života podzemlja kako je zamišlja mali Ivica. Kaže se: kad mladi idu u mirovinu, idu u San Francisco. I iako bi prikaz silaska u mrak podzemlja dao šuga mojoj priči, ne smijem prešutjeti činjenicu da se North Beach Strip proteže tek nekoliko ulica. Geografija San Francisca je prelijepa da bi dopustila mračnoj prljavštini da uhvati maha, i tako su se uz izvikivače ulicama šetali i mnogi turisti, turisti koji su u rukama nosili peciva od dizanog tijesta i čokolade Ghi-rardelli. Danju se onuda vozilo na rolama i nabacivalo krpenjačom u parku. Ali noću bi stvari napokon ipak malo utonule u prljavštinu i od devet uvečer do tri ujutro, muškarci su hrlili u Klub 69. Gdje sam, što je valjda već očito, sad radio. Pet noći na tjedan, šest sati na noć, sljedeća četiri mjeseca - i srećom, nikad više - zarađivao sam za život pokazujući kako sam čudnovato građen. Klinika me za to dobro pripremila jer mi je otupila osjećaj srama, a osim toga, očajnički mi je trebao novac. Klub 69 bio je savršeno mjesto za mene. Radio sam s još dvije takozvane djevojke: Carmen i Zorom. Presto je bio izrabljivač, porno plaćenik, seksualna svinja, ali mogao sam proći i gore. Bez njega možda nikad ne bih našao sebe. Kad me pokupio iz parka, izubijanog i plavog od modrica, Presto me odveo sebi kući. Njegova djevojka Wilhelmina, Namibijka, očistila mi je i previla rane. U jednom sam trenutku ponovno izgubio svijest i oni su me svukli da me stave u krevet. Tek je tad Presto shvatio kakva mu je neočekivana premija pala s neba. U svojem bunilu, dok sam naizmjence bio pri svijesti i gubio se, uhvatio sam djeliće njihova razgovora. "Znao sam. Znao sam čim sam ga vidio u restoranu." "Ništa ti nisi znao, Bob. Mislio si da je promijenio spol." "Znao sam da je zlatni rudnik." Kasnije je Wilhelmina rekla, "Koliko mu je godina?" "Osamnaest." "Ne izgleda kao da mu je osamnaest." "Kaže da je." "A ti mu hoćeš vjerovati, ha, Bob? Hoćeš da ti radi u klubu."

"On je zvao mene. Pa sam mu dao ponudu." A još kasnije: "Bobe, zašto ne nazoveš njegove roditelje?" "Dečko je pobjegao od kuće. Ne želi se javiti roditeljima." Octopussv's Garden prethodio mi je vremenski. Prestu je ideja pala na pamet šest mjeseci prije. Carmen i Zora radile su ondje od početka, kao Ellie i Melanija. Ali Presto je vječno bio u potrazi za još perverznijim točkama i znao je da će sa mnom nadmašiti konkurenciju na Stripu. Nigdje nije postojalo ništa nalik meni. Sam spremnik s vodom nije bio prevelik. Ne veći od bazena u nečijem dvorištu. četiri i pol metra dug, možda tri metra širok. Ljestvama smo se spuštali u toplu vodu. Iz kabina se gledalo direktno u spremnik; nije se vidjelo ništa iznad površine. Tako smo mogli držati glavu nad vodom, ako smo htjeli, i međusobno razgovarati dok smo radili. Sve dok smo bili uronjeni u vodu od struka naniže, mušterije su bile zadovoljne. "Ne dolaze ovamo da se dive tvojem lijepom licu", kako mi je to Presto objasnio. Sve to znatno mi je olakšalo cijelu stvar. Mislim da ne bih mogao nastupati u običnom peep showu, licem u lice s voajerima. Njihov bi mi pogled isisao dušu. Ali u spremniku sam žmirio dok sam bio pod vodom. Lelujao sam u dubokoj podvodnoj tišini. Kad sam se pritiskao uz staklo okna, izdizao sam lice iznad vode i tako nisam bio svjestan očiju koje su proučavale mog mekušca. Kako sam to prije izrazio? Površina mora je zrcalo u kojem se prelamaju različiti evolucijski putevi. Gore, iznad površine, zračna stvorenja; dolje u dubini, vodena. Jedan planet koji sadržava dva svijeta. Mušterije su bile morska stvorenja; Zora, Carmen i ja ostali smo u biti stvorovi zraka. U kostimu sirene, Zora je ležala na mokroj traci podnog tepiha i čekala da nastupi poslije mene. Katkad mi je prinosila džoint usnama da povučem dim dok se držim za rub bazena. Kad je prošlo mojih deset minuta, uspentrao bih se na tepih i osušio. Bob Presto je govorio preko zvučnika: "Da čujemo pljesak za Hermafrodita, dame i gospodo! Samo ovdje u Octopussv's Garden gdje je spol uvijek drugi pol! Kažem vam, ljudi, mi stavljamo metke u dvocjevke! Mi pucamo metke u petke i svetke!" Nasukana na boku, Zora sa svojim plavim očima i zlatnom kosom me pitala, "Jesam zakopčana?" Provjerio sam. "Od ove vodurine mi je nos začepljen. Uvijek mi je začepljen." "Hoćeš nešto sa šanka?" "Daj mi donesi Negroni. Hvala, Cal." "Dame i gospodo, vrijeme je za našu sljedeću atrakciju ovdje u Octopussv's Garden. Da, vidim da je dečki iz Akvarija Steinhardt upravo donose. Ubacite svoje žetone, dame i gospodo, ovo nikako ne smijete propustiti. Molim tuš! I tuš je baš ono pravo!" Krenula je Zorina glazba. Njezina uvertira. "Dame i gospodo, od davnina moreplovci pričaju kako su na plovidbama susretali nevjerojatna bića, napol žene, napol ribe, što plivaju u morima. Mi iz Kluba 69 nismo nikad vjerovali takvim pričama. Ali neki dan nam je naš znanac, tunolovac, donio čudesan ulov. I sad znamo da su te priče živa istina. Dame i gospodo", vikao je Bob Presto, "odakle riba smrdi, od glave ili repa?" Na taj šlagvort, Zora se bacala u spremnik s vodom u svojem gumenom odijelu s blještavim, zelenim krljuštima od štrasa. Odijelo joj je dopiralo do struka tako da su joj ramena i prsa bili goli. Zora je za-ranjala u vodenasto svjetlo, otvorenih očiju pod vodom, a ne kao ja, i smiješila se muškarcima i ženama u kabinama, a duga plava kosa vijorila se iza nje kao morska trava i sitni zračni mjehurići hvatali joj se za prsa poput perlica dok je vitlala sjajnim smaragdno-zelenim ribljim repom. Nije izvodila ništa lascivno. Zora je tako zračila ljepotom, da je svima bilo dovoljno samo je gledati, njezinu bijelu put, lijepe grudi, napeti trbuh s pupkom koji namiguje, veličanstvenu oblinu njezine uzlelujale stražnjice gdje se meso spaja s krljuštima. Plivala je s rukama uz tijelo, puteno se izvijajući. Lice joj je bilo spokojno i vedro, oči jasno karipsko modre. Dolje u prizemlju neprestano je bubnjao disko ritam, ali ovdje gore, u podvodnom vrtu, svirala je eterična, nezemaljska glazba, kao da sami mjehurići melodiozno trepere. S jedne točke gledišta, bilo je u tome nekog umijeća. Klub 69 bio je leglo poroka i opačina, ali gore u Gardenu ugođaj je bio više egzotičan, nego raskalašen. Bio je to seksualni ekvivalent restorana

Trader Vic's u kojem se nude egzotična jela sa svih strana svijeta. Gledatelji su vidjeli čudnovate stvari, neobična tijela, ali dobar dio privlačnosti krio se u osjećaju da su negdje drugdje. Zureći kroz okna, mušterije su vidjele stvarna tijela kako čine ono što tijela katkad čine u snovima. Među mušterijama bilo je muškaraca, oženjenih heteroseksualaca, koji su katkad sanjali da vode ljubav sa ženama koje imaju penis, ne muški penis, već usku, izduljenu feminiziranu stapku što se stanjuje prema vrhu kao prašnik u cvijetu, klitoris koji se fantastično izdužuje od preobilnog naleta želje. Bilo je homoseksualaca koji su sanjali o dječacima gotovo ženske, glatke kože, bez dlaka. Bilo je lezbijki koje su sanjale o ženama s penisima, ne muškim penisima, već ženstvenim erekcija-ma, osjetljivim i živim kako nijedan umjetni penis nikad ne može biti. Nemoguće je odrediti koliki postotak stanovništva sanja takve snove o spolnoj preobrazbi. Ali svake su noći dolazili u naš podvodni vrt i gurali se u kabine da nas promatraju. Nakon sirene Melanije nastupale su Ellie i njezina električna jegulja. Ta se jegulja isprva nije primjećivala. Ono što se praćakalo i pljuskalo po akvamarinskim dubinama izgledalo je kao vitka Havajka u bikiniju od vodenih ljiljana. Dok je plivala, spuznuo joj je gornji dio, a ona je i dalje bila djevojka. Ali kad je u gracioznom podvodnom baletu izvela stoj na glavi i spustila donji dio bikinija do koljena - ah, to je bio jeguljin trenutak da šokira. Jer evo je tu na tijelu vitke djevojke, evo je tu gdje ne bi smjela biti, mršava, smeđa jegulja mrzovoljna izgleda, ugrožena vrsta, i dok se Ellie trljala uz staklo okna, jegulja je rasla sve duža i duža; piljila je u mušterije svojim kiklopskim okom; a oni su opet gledali Elliene grudi, njezin tanak struk, gledali su Ellie pa jegulju, jegulju pa Ellie, i elektrificiralo ih je to sljubljivanje suprotnosti. Carmen je bila transseksualac, muško koje se mijenja u ženu, ali još nije prošla operaciju. Bila je iz Bronxa. Mala, sitne građe, pobožno je nanosila ruž na usta i izvlačila crtu tušem na kapcima. Vječno je držala dijetu. Klonila se piva jer se bojala da će dobiti trbuh. Mislio sam da pretjeruje sa ženskim manirama. Kod Carmen je u svakom slučaju bilo previše ljuljanja bokovima i zabacivanja kose. Imala je zgođušno lice najade, na površini djevojka dok tik ispod zrak drži dečko. Katkad joj je od hormona koje je uzimala izbijao osip po koži. Njezin liječnik (vrlo traženi dr. Mel iz San Bruna) morao joj je konstantno podešavati dozu. Carmen su odavali samo glas, koji je ostao hrapavo promukao unatoč estrogenu i progestinu, i ruke. Ali muškarci to nikad nisu zapažali. I htjeli su da Carmen bude nečista. U tom je zapravo i ležao raje. Njezina se priča bolje uklapala u tradicionalni obrazac nego moja. Od najranijih je dana Carmen imala osjećaj da se rodila u pogrešnom tijelu. Jednog dana u garderobi rekla mi je svojim naglaskom južnog Bronxa: "Bilo mi je ono, ej, čovječe, pa tko je meni dao ovaj pimpek! Nikad nisam tražila nikakav pimpek!" Ali pimpek je još bio tu, bar za sad. Njega su muškarci i dolazili gledati. Zora, sklona analitičkom razmišljanju, smatrala je da su Carmenini obožavatelji motivirani latentnom homoseksualnošću. Ali Carmen se opirala toj ideji. "Moji su dečki svi hetero. Hoće ženu." "Očito ne", rekla je Zora. "čim uštedim nešto novca, dat ću si operirati stražnjicu. Onda ćemo vidjeti. Bit ću bolja žena od tebe, Z." "Što se mene tiče, može", odgovorila je Zora. "Ja ne želim biti baš ništa." Zora je imala sindrom neosjetljivosti na androgene. Tijelo joj je bilo imuno na muške hormone. Iako kromosomski XY kao i ja, razvila se po ženskoj liniji. Ali Zora je to izvela znatno bolje od mene. Osim što je imala blond kosu, bila je sva zaobljena i punih usana. Istaknute jabučice dijelile su joj lice na arktičke ploče. Kad je govorila, bili ste svjesni kože koja se rasteže preko tih jabučica i udubljuje se između čeljusti, i pretvara se u zategnutu masku nalik vili narikači iz irskih bajki, s modrim očima što streljaju kroz nju. A bio je tu i njezin stas, dojke mljekarice, trbuh šampionke plivačice, noge sprinterice ili plesačice iz trupe Marthe Graham. čak i razodjevena, Zora je djelovala kao žena od glave do pete. Nije bilo vidljiva znaka da nema ni maternice ni jajnika. Sindrom neosjetljivosti na androgene dovodi do savršene žene, rekla mi je Zora. Taj sindrom ima niz vrhunskih manekenki. "Koliko cura je visoko 185 cm, mršavo, ali ima sise? Ne mnogo. To je normalno za nekog kao što sam ja." Lijepa ili ne, Zora nije htjela biti žena. Više se voljela identificirati kao hermafrodit. Prvi kojeg sam

upoznao. Prva osoba kao ja. čak i davne 1974. služila se terminom "interseksualac", što je onda bilo rijetko. Od Stonewalla je proteklo samo pet godina. Pokret za homoseksualna prava tek se pokrenuo. Otvarao je put za sve bitke oko identiteta koje su slijedile, uključivši i našu. Ali Interseksualna udruga Sjeverne Amerike neće biti utemeljena do 1993.1 tako je za moj pojam Zora Khvber rani pionir, neka vrst Ivana Krstitelja koji viče u divljini. Sire gledano, ta je divljina bila Amerika, čak i sama zemaljska kugla, ali u užem smislu, bila je to kućica od drveta sekvoje u kojoj je Zora stanovala u dolini Noe i gdje sam sad i ja stanovao. Kad se Bob Presto uvjerio u pojedinosti moje izrade, nazvao je Zoru i dogovorio s njom da stanujem kod nje. Zora je prihvaćala lutalice kao što sam ja. Bio je to dio njezina poziva. Magla San Francisca pod svojim je plaštem skrivala i hermafrodite. Nije čudo što je IUSA utemeljena u San Franciscu, a ne negdje drugdje. Zora je sudjelovala u svemu tome u vrlo neorganiziranim vremenima. Prije nego što se pojave pokreti, postoje središta energije i Zora je bila jedno takvo središte. Njezina se politička aktivnost sastojala uglavnom od učenja i pisanja. I, onih mjeseci dok sam živio s njom, od toga da me prosvjetljava, da me izvede iz onog što je smatrala mojim dubokim provincijalnim mrakom. "Ne moraš raditi za Boba ako ne želiš", rekla mi je. "I ja ionako uskoro dajem otkaz. To je samo privremeno." "Treba mi novac. Ukrali su mi sav novac." "A tvoji roditelji?" "Neću njih pitati", rekao sam. Oborio sam pogled i priznao, "Ne mogu ih zvati." "Sto se zapravo dogodilo, Cal? Ako smijem pitati. Kako si došao ovamo?" "Odveli su me nekom doktoru u New York. Htio je da idem na operaciju." "Pa si pobjegao." Kimnuo sam. "Računaj da si imao sreću. Ja nisam ništa znala do dvadesete godine." Sve se to dogodilo mojeg prvog dana kod Zore. Nisam još počeo raditi u klubu. Prvo su mi morale zacijeljeti modrice. Nisam se čudio što sam tu gdje jesam. Kad putujete kao ja, s mutnim odredištem i nejasnim itinererom, neka naizgled svetačka otvorenost obuzima ti karakter. To je razlog zašto su prvi filozofi bili peripatetičari. I Isus Krist. Vidim sebe tog prvog dana, kako sjedim prekriženih nogu na podu, na jastuku s batik uzorkom, pijem zeleni čaj iz glinene posudice za raku, i gledam u Zoru raširenim, radoznalim, pozornim pogledom punim nade. Kad sam odrezao kosu, oči su mi došle još veće, više nego ikad nalik očima na bizantskoj ikoni, na jednom od onih likova što se uspinju ljestvama u nebo zagledani uvis dok svi oko njih padaju dolje u goruće ralje razjarenih demona. Nakon svih mojih nevolja, nisam li imao pravo očekivati nagradu u obliku znanja ili otkrivenja? U Zorinoj kući s paravanima od rižina papira, gdje je magličasto svjetlo dopiralo kroz prozore, bio sam poput praznog platna koje čeka da ga ispuni ono što će mi ona reći. "Oduvijek su postojali hermafroditi, Cal. Oduvijek. Platon je govorio da je izvorno ljudsko biće hermafrodit. Jesi to znao? Izvorno se svaka osoba sastojala od dvije polovice, jedne muške, jedne ženske. Onda su se odvojile. Zato svi uvijek traže svoju drugu polovicu. Osim nas. Mi već imamo obje polovice." Nisam ništa rekao o Predmetu. "Točno, u nekim kulturama nas smatraju nakazama", nastavila je. "Ali u drugima je upravo suprotno. Navajo Indijanci imaju kategoriju ljudi koje zovu berdaši. Berdaš je u biti netko tko preuzima rod kojem biološki ne pripada. Zapamti, Cal. Spol je biološka kategorija. Rod je kulturalna. Navajo Indijanci to shvaćaju. Ako osoba želi promijeniti rod, dopuštaju to. I ne podcjenjuju tu osobu - nego je poštuju. Berdaši su plemenski šamani. Oni su iscjelitelji, veliki tkalci, umjetnici." Nisam jedini! Dok sam slušao Zoru, uglavnom mi je to dopiralo do svijesti. Odmah sam shvatio da moram neko vrijeme ostati u San Franciscu. Sudbina ili sreća su me ovamo nanijeli, a ja sad moram situaciju iskoristiti kako znam i umijem. Nije važno na što ću možda biti prisiljen kako bih zaradio za život. Samo sam htio ostati kod Zore, učiti od nje i biti manje sam u svijetu. Već sam zakoračio na začarana vrata onog omamljenog, slavljeničkog, mladenačkog doba. Već tog prvog poslije-

podneva splasnula mi je bol u rebrima. čak i zrak kao da se užario, od tihe rasplamsale energije kao što to bude kad je čovjek mlad, kad mu se sinapse divlje zahuktavaju, a smrt je jako daleko. Zora je pisala knjigu. Tvrdila je kako će je objaviti mala nakladnička kuća iz Berkeleva. Pokazala mi je njihov katalog izdanja. Izbor je bio eklektičan, bilo je tu knjiga o budizmu, o misterijskom kultu Mitre, čak i jedna čudnovata knjiga (i sama hibrid) u kojoj su se miješali genetika, stanična biologija i hinduski misticizam. Ono na čemu je Zora radila sasvim bi dobro pristajalo na taj popis. Ali nikad nisam bio posve načisto koliko su realni bili njezini planovi za objavljivanje. Godinama sam odonda tražio hoću li gdje naletjeti na Zorinu knjigu čiji je naslov bio Sveti hermafrodit. Nikad je nisam našao. Ako je nikad nije završila, to nije zbog manjka sposobnosti. Osobno sam pročitao dobar dio te knjige. U svojim ondašnjim godinama, nisam bogzna kako umio procijeniti književnu ili znanstvenu kvalitetu rada, ali Zorino je znanje bilo stvarno. Police su joj bile pretrpane knjigama o antropologiji i radovima francuskih strukturalista i dekonstruktivista. Pisala je gotovo svaki dan. Rasprostirala je papire i knjige po stolu, radila bilješke i tipkala. "Imam jedno pitanje", upitao sam jedan dan Zoru. "Zašto si bilo kome uopće rekla?" "Kako to misliš?" "Pogledaj se. Nitko nikad ne bi pogodio." "Hoću da ljudi znaju, Cal." "Zašto?" Zora je podvinula duge noge pod sobom. Zagledala se u mene vilinskim očima bademasta oblika, modrim i ledenim, i rekla, "Jer mi smo ono što dolazi." "Jednom davno u drevnoj Grčkoj bilo jedno začarano jezerce. To je jezerce bilo svetište Salmakide, vodene nimfe. I jednog dana lijepi momak Hermafrodit došao se onamo okupati." Na taj sam šlagvort spuštao noge u bazen. Praćakao sam njima amo--tamo po vodi dok se pripovijest nastavljala. "Salmakida spazi naočita momka i u njoj se uspali pohota. Zaplivala je prema njemu da ga bolje pogleda." Tu sam polako počeo spuštati tijelo u vodu, centimetar po centimetar: listovi, koljena, bedra. Ako sam se kretao brzinom koju je Presto odredio, u ovom su se trenutku okna zatvarala. Neke bi mušterije otišle, ali mnogi bi ubacili još žetona u proreze. Zasloni su se podigli s okna. "Vodena se nimfa obuzdavala koliko je mogla, ali dječakova ju je ljepota svladala. Nije je moglo zadovoljiti puko gledanje. Salmakida zapliva primičući mu se sve bliže i bliže. A onda, svladana požudom, uhvati dječaka odostraga i obujmi ga rukama." Zamlatarao sam nogama i uzburkao vodu tako da mušterije ništa nisu razabirale. "Dame i gospodo, Hermafrodit se batrgao ne bi li se oslobodio nepopustljiva stiska vodene nimfe. Ali Salmakida je bila prejaka. I tako je neobuzdana bila njezina pohota, da se njih dvoje spojilo u jedno. Tijela su im se stopila, muško u žensko, a žensko u muško. I gle boga Hermafrodita!" U kojem trenutku sam čitav uskakao u bazen, pokazujući se od glave do pete. A okna su se zatvarala. Nitko nikad nije otišao u tom trenutku. Svi su, bilo muškarci bilo žene, produžavali članstvo u Gardenu. Pod vodom sam čuo kako žetoni zvekeću kroz prorez u kutiju. Podsjećalo me na dom, kad sam zaranjao glavu pod vodu u kadi i slušao zveckanje u cijevima. Trudio sam se misliti na takve stvari. Onda mi se sve činilo daleko. Pretvarao sam se da sam u kadi na Middlesexu. U međuvremenu lica su ispunjavala okna, i zurila s čuđenjem, znatiželjom, gađenjem, pohotom. Uvijek smo se šlagirali za posao. To je bio preduvjet. Dok smo navlačili kostime, Zora i ja bismo pripalili džoint da započnemo večer. Zora bi donijela termosicu s bitterom Averna i ledom, što sam pio kao da je limunada. Tražilo se stanje poluobeznanjenosti, privatno raspoloženje za parti. Od toga su muškarci postajali ne tako stvarni, manje zamjetni. Da nije bilo Zore, ne znam što bih počeo. Naš mali bungalov u magli i drveću, uredno obrubljen niskim kalifornijskim raslinjem, sićušno jezerce za koi šarane puno zlatnih ribica iz dućana za kućne ljubimce, budistički hram pod vedrim nebom izgrađen od modrog granita - bilo je to za mene utočište, prihvatilište na pola puta u kojem sam se spremao vratiti u svijet. Moj je život tih mjeseci bio podijeljen kao i moje tijelo. Noći smo provodili u Klubu 69, čekali pokraj spremnika s vodom, dosađivali se, šlagirali se, hihotali i

bili nesretni. Ali na to se navikneš. Naučiš kako se obraniti medikamentima i zaboraviti na sve. Danju smo Zora i ja uvijek bili čisti. Napisala je sto osamnaest stranica knjige. Bile su otipkane na najtanjem, najfinijem papiru koji sam u životu vidio. Rukopis je stoga bio pokvarljiv. S njim se moralo pažljivo baratati. Kad ga je iznosila, kao knjižničarka Shakespeareov folio, Zora me tjerala da sjedim za kuhinjskim stolom. Inače me nije tretirala kao dijete. Puštala me da sam određujem kad ću ustajati i kad ću na spavanje. Tražila je da platim dio stanarine. Većinu dana provodili smo tapkajući po kući u kimonima. Z. je imala strog izraz dok je radila. Ja sam sjedio na terasi i čitao knjige s njezinih polica, Kate Chopin, Jane Bowles, poeziju Garyja Snvdera. Iako izgledom nismo ni najmanje nalikovali jedno drugom, Zora je uvijek naglašavala našu solidarnost. Suprotstavljali smo se istim predrasudama i nerazumijevanju. To mi je bilo drago, ali nikad se prema Zori nisam osjećao sestrinski. Ne potpuno. Uvijek sam bio svjestan njezine figure ispod kimona. Hodao sam po kući odvrćući pogled i trudeći se da ne zurim. Na ulici su me prolaznici gledali kao dečka. Za Zorom su se okretali. Muškarci su zviždali za njom. Ali ona nije voljela muškarce. Samo lezbijke. Imala je mračnu stranu. Pila je do besvijesti i katkad se užasno ponašala. Pljuvala je po nogometu, muškim prijateljstvima, maloj djeci, ženama koje rađaju, političarima i muškarcima općenito. U takvim sam trenutcima vidio u Zori takvu nasilnost, da sam znao protrnuti. U srednjoj školi bila je ljepotica. Podavala se milovanjima koja joj nisu značila ništa i bolnim seksualnim odnosima. Kao mnoge ljepotice, Zora je privlačila najgore tipove. Napuhance iz školske sportske momčadi. Desetare s herpesom. Nije čudo da je imala jako nisko mišljenje o muškarcima. Mene je iz toga izdvajala. Za mene je mislila da sam okej. Da uopće nisam pravi muškarac. Što mi se činilo višemanje točno. Hermafroditovi roditelji bili su Hermes i Afrodita. Ovidije nam ne kaže što su prolazili kad im je dijete nestalo. Sto se mojih roditelja tiče, i dalje se nisu micali od telefona i nikad nisu zajedno izlazili iz kuće. Ali sad su se već bojali javiti na telefon, u strahu od loših vijesti. Radije su živjeli u neznanju nego u boli. Kad god je telefon zazvonio, malo bi pričekali i tek onda dignuli slušalicu. čekali su da zazvoni bar tri ili četiri puta. U agoniji su se uskladili. Svih onih mjeseci dok nisu znali gdje sam, Milton i Tessie proživljavali su iste napadaje panike, iste mahnite nade, iste nesanice. Emocionalno već godinama nisu bili tako sinkronizirani, a posljedica je bila da su se vratili u vrijeme kad su se tek zaljubili. Stali su voditi ljubav često kako već godinama nisu. Ako Bankrot nije bio kod kuće, nisu čekali ni da se popnu na kat nego bi se poslužili bilo kojom prostorijom u kojoj su se zatekli. Iskušali su crveni kožni kauč u radnoj sobi; ležali su na plavim drozdovima i crvenim bobicama sofe u dnevnoj sobi; nekoliko puta čak su legli na otporni kuhinjski linoleum s uzorkom opeke. Jedino nisu iskoristili podrum jer tamo nije bilo telefona. Ljubav nisu vodili strastveno, nego sporo i elegijski, u magistralnom ritmu patnje. Više nisu bili mladi; tijela im više nisu bila lijepa. Tessie je katkad poslije plakala. Milton je žmirio. Ti tjelesni napori nisu im razbuđivali čula ni donosili olakšanje, ili tek rijetko. A onda, jednoga dana, tri mjeseca nakon mog odlaska, signali koji su stizali kroz majčinu duhovnu pupčanu vrpcu su zamrli. Tessie je ležala u krevetu kad joj je prestalo jedva čujno brujati ili bridjeti u pupku. Uspravila se. Prinijela je ruku trbuhu. "Više je ne osjećam!" vrisnula je Tessie. "Što?" "Pupčana je vrpca presječena! Netko je presjekao vrpcu!" Milton je pokušao urazumiti Tessie, ali uzalud. Od toga časa majka je bila uvjerena da mi se dogodilo nešto strašno. I tako je harmoniju njihove patnje poremetilo nesuglasje. Dok se Milton trudio zadržati pozitivan stav, Tessie se sve više prepuštala očaju. Počeli su se svađati. Tu i tamo Miltonov je optimizam poljuljao majku i dan ili dva bila bi vesela. Govorila bi sama sebi kako, uostalom, ne znaju ništa definitivno. Ali ta su raspoloženja bila prolazna. Kad je bila sama, Tessie je osluškivala dolazi li joj bilo što preko pupčane vrpce, ali ništa nije stizalo, čak ni znak da sam u nevolji. Nije me bilo već četiri mjeseca. Bio je siječanj 1975. Moj petnaesti rođendan došao je i prošao, a da

me nisu pronašli. Jedno nedjeljno jutro dok je Tessie bila u crkvi i molila se za moj povratak, zazvonio je telefon. Milton se javio. "Halo?" Isprva nije bilo odgovora. Milton je čuo glazbu u pozadini, možda radio koji svira u drugoj sobi. A onda je prigušeni glas progovorio. "Sigurno ti nedostaje kći, Miltone." "Tko je to?" "Kći je nešto posebno." "Tko je to?" ponovno je zahtijevao Milton, i linija se prekinula. Nije rekao Tessie za telefonski poziv. Sumnjao je da je posrijedi neukusna šala. Ili nezadovoljni zaposlenik. Ekonomija se 1975. klimala i Milton je bio primoran zatvoriti nekoliko franšiza. Sljedeće je nedjelje, međutim, telefon ponovno zazvonio. Ovaj put Milton je podigao slušalicu na prvo zvono. "Halo?" "Dobro jutro, Miltone. Imam jutros za tebe jedno pitanje. Hoćeš znati koje je to pitanje, Miltone?" "Reci mi tko je tamo ili spuštam slušalicu." "Sumnjam da ćeš je spustiti, Miltone. Ja sam ti jedina šansa da dobiješ kćer natrag." Milton je tad učinio nešto vrlo karakteristično. Gutnuo je, napeo ramena, kratko kimnuo i pripravio se dočekati što god da slijedi. "U redu", rekao je. "Slušam." A netko je s druge strane spustio slušalicu. "Jednom davno u drevnoj Grčkoj bilo jedno začarano jezero..." Mogao sam to izvesti u snu. I zbilja jesam spavao, kad se uzmu u obzir naša slavlja iza bine, Averna koja se točila u potocima, smirujuće smotke. Dan vještica je došao i prošao, i Dan zahvalnosti, pa onda Božić. Za Novu godinu Bob Presto je priredio veliku zabavu. Zora i ja pili smo šampanjac. Kad je došlo vrijeme da nastupim, zaronio sam u bazen. Bio sam napušen, pijan, i zato sam te noći izveo nešto što inače nisam radio. Otvorio sam oči pod vodom. Vidio sam lica kako me gledaju i vidio sam da se ne zgražaju. Te sam se noći zabavljao u bazenu. Sve je to na neki način bilo blagotvorno. Terapeutski. U Hermafroditu su se uzburkale stare tenzije u pokušaju da se razriješe. Blažile su se traume iz školske svlačionice. Nestajalo je srama zbog tijela koje nije nalik ni jednom drugom tijelu. Blijedio je osjećaj nakaznosti. A uz sram i gađenje nad samim sobom, još je jedna rana zacjeljivala. Hermafrodit je polako zaboravljao na Mračni Predmet. Posljednjih tjedana koje sam proveo u San Franciscu pročitao sam sve što mi je Zora dala, kako bih se obrazovao. Naučio sam kakvih sve vrsta ima nas hermafrodita. čitao sam o hiperadrenokorticizmu i testikularnoj feminizaciji i nečem što se zove kriptorhidizam, što se odnosilo na mene. čitao sam o Klinefelterovom sindromu u kojem dodatni kromosom X proizvodi visoke, eunuhoidne osobe neugodne ćudi. Više me zanimao povijesni nego medicinski materijal. Iz Zorina sam rukopisa saznao za hijrase u Indiji, sambijske kwoluaatmwole u Papui Novoj Gvineji, ijjuevedocheu Dominikanskoj Republici. Karl Heinrich Ulrichs pisao je 1860. u Njemačkoj o das dritte Geschkcht, trećem spolu. Nazivao je sebe uranistom i vjerovao da ima žensku dušu u muškome tijelu. Mnoge kulture na zemlji baratale su ne s dva, nego s tri spola. A treći je uvijek bio poseban, uzvišen, obdaren mističnim darom. Jedne hladne noći dok je sipila sitna kišica, izveo sam pokus. Zora je bila izišla. Bila je nedjelja i imali smo slobodno. Sjeo sam u položaj po-lulotosa na pod i sklopio oči. Usredotočen, zadubljen u molitvu, čekao sam da mi duša napusti tijelo. Pokušao sam pasti u stanje transa ili se pretvoriti u životinju. Davao sam sve od sebe, ali ništa se nije dogodilo. Sto se posebnih moći tiče, očito ih nisam imao. Tirezija nisam bio. Sto me sve dovodi do petka uvečer krajem siječnja. Prošla je ponoć. Carmen je bila u spremniku s vodom i izvodila svoju točku u stilu Esther Williams. Zora i ja bili smo u garderobi i nastavljali tradiciju (termosica, kanabis). U kostimu sirene Zora se nije mogla baš gibati pa se ispružila cijelom dužinom kauča, ribolika odaliska. Rep joj se objesio preko naslona za ruke i cijedio se. Preko gornjeg dijela navukla

je majicu kratkih rukava. Na njoj je bila slika Emily Dickinson. Zvuk se iz bazena prenosio preko razglasa u garderobu. Bob Presto izvodio je svoju točku: "Dame i gospodo, jeste li spremni za doživljaj koji će vas naelektrizirati?" Zora i ja zajedno smo otvarali usta uz sljedeću standardnu rečenicu: "Jeste li spremni za visoki napon?" "Dosta mi je ovoga mjesta", rekla je Zora. "Zbilja dosta." "Da damo otkaz?" "Morali bismo." "A što ćemo onda raditi?" "Bavit ćemo se hipotekarnim kreditima." Iz bazena se začuo pljusak. "Ali gdje je danas Elliena jegulja? Kao da se sakrila, dame i gospodo. Je li možda izumrla? Možda ju je ulovio neki ribar. Tako je, dame i gospodo, možda se Elliena jegulja sad prodaje na ribarnici." "Bob misli da je duhovit", rekla je Zora. "Zaboravite na te brige, dame i gospodo. Ellie nas nikad ne bi iznevjerila. Evo je, narode. Pogledajmo Ellienu električnu jegulju!" Preko zvučnika se začuo čudan zvuk. Neka vrata su tresnula. Bob Presto je viknuo: "Hej, koga vraga? Ne smijete ovamo." A onda je zvučnik zamro. Osam godina prije, policija je napravila raciju u ilegalnoj točionici u Dvanaestoj ulici u Detroitu. Sad, početkom 1975., uletjeli su u Klub 69. Akcija nije izazvala nikakve nerede. Gosti su brzo izmiljeli iz separea, raštrkali se lepezasto po ulici i žurno se razišli. Odveli su nas u prizemlje i poredali kraj ostalih djevojaka. "Gle ti ovog", rekao je policajac kad mi je prišao. "A koliko ti imaš godina?" Dopustili su mi jedan telefonski poziv iz policijske postaje. I tako sam se napokon slomio, popustio i napravio to: nazvao sam kući. Javio se moj brat. "To sam ja", rekao sam. "Cal." Prije no što je Bankrot stigao nešto reći, sve je izletjelo iz mene. Rekao sam mu gdje sam i što se dogodilo. "Nemoj reći mami i tati", rekao sam. "Ne mogu", rekao je Bankrot. "Ne mogu reći tati." I onda mi je, upitnim tonom koji je pokazivao kako jedva i sam to vjeruje, brat rekao da se dogodila nesreća i da je Milton mrtav. Vožnja zrakom U mojem službenom svojstvu pomoćnika kulturnog atašea, ali na neslužbenom zadatku, nazočio sam otvaranju Warholove izložbe u Neue Nationalgalerie. U slavnoj zgradi Miesa van der Rohea, prolazio sam pored sitotisaka slavnih lica slavnog pop umjetnika. Neue Nationalgalerie je čudesan umjetnički muzej, osim jednog problema: nemaju se kamo objesiti umjetnička djela. Ali, bilo mi je svejedno. Zagledao sam se kroz staklene stijene u Berlin i osjetio se glupo. Jesam li zbilja mislio da će na otvorenju izložbe biti umjetnika? Okupili su se samo sponzori, novinari, kritičari i viđeniji pripadnici društvenog života. Prihvatio sam u prolazu čašu vina od konobara i sjeo na jednu od kožnih kromiranih stolica uz rub prostora. I stolice su Miesove. Kopije se vide posvuda, ali ove su original, sad već izlizane, crna im je koža posmeđila po rubovima. Pripalio sam cigaru i otpuhnuo dim ne bih li popravio raspoloženje. Gomila je čavrljala i kružila između Maoa i Merlinki. Visoki je strop zamućivao akustiku. Uokolo su brzali mršavi muškarci obrijanih glava. Sjedokose žene ogrnute šalovima prirodnih boja pokazivale su žute zube. Kroz prozore se vidjela Staatsbibliotek prekoputa. Novi Pots-damer Platz izgledao je kao šoping centar u Vancouveru. U daljini su svjetla na gradilištu osvjetljavala kosture kranova. Dolje je ulicom tekao gusti promet. Povukao sam dim cigare, škiljeći, i uhvatio svoj odraz u staklu. Već sam rekao da izgledam kao mušketir. Ali znam izgledati i kao faun, posebno u zrcalu kasno navečer. Obrve izvijene u luk, zlobni smiješak, plamičci u očima. Cigara što mi je stršala među zubima pod kutom nije uljepšavala sliku. Netko me potapšao rukom po leđima. "Slijediš modu s cigarom", rekao je ženski glas. U Miesovom crnom staklu prepoznao sam Julie Kikuchi.

"Hej, ovo je Europa", branio sam se sa smiješkom. "Cigare ovdje nisu moda." "Ja sam pušila cigare na faksu." "Ma daj", izazvao sam je. "Pa popuši jednu." Sjela je na stolicu kraj mene i pružila ruku. Izvadio sam još jednu cigaru iz džepa sakoa i dao joj je zajedno sa sjekačem i šibicama. Julie je prinijela cigaru nosu i pomirisala je. Zavrtjela ju je među prstima da provjeri vlažnost. Odrezala je vrh, stavila cigaru u usta, pripalila šibicu i stala otpuhivati dim za dimom. "Mies van der Rohe je pušio cigare", rekao sam, da se malo reklamiram. "Jesi kad vidio fotografiju Miesa van der Rohea?" rekla je Julie. "Shvatio sam poantu." Sjedili smo jedno kraj drugoga, bez riječi, samo smo pušili, okrenuti prema unutrašnjosti muzeja. Julie je pocupkivalo desno koljeno. Nakon nekog vremena okrenuo sam se licem prema njoj. Ona se okrenula prema meni. "Fina cigara", priznala je. Nagnuo sam se prema njoj. Julie se nagnula prema meni. Lica su nam se približila dok nam se čela gotovo nisu dodirnuh. Ostali smo tako desetak sekundi. Onda sam rekao, "Daj da ti kažem zašto te nisam nazvao." Duboko sam udahnuo i počeo: "Ima nešto što moraš znati o meni." Moja priča je počela 1922. i u to su se doba pojavile brige oko dotoka nafte. Godine 1975. kad priča završava, smanjena ponuda nafte ponovno je zabrinula svijet. Dvije godine prije, organizacija arapskih zemalja izvoznica nafte uvela je embargo. U Sjedinjenim Državama nestajalo je struje, a na benzinskim crpkama se čekalo u dugim redovima. Predsjednik je objavio kako se na božičnom boru u Bijeloj kući neće paliti svjetla i rođen je lokot za rezervoar za gorivo. Oskudica je u to vrijeme tištala sve. Gospodarstvo je bilo u krizi. Diljem zemlje obitelji su večerale u mraku, kao što smo i mi nekoć večerali na Aveniji Seminole pod jednom žaruljom. Moj otac, međutim, nije s odobravanjem gledao na mjere štednje. Daleko je Milton dogurao od vremena kad je brojao potrošene kilovate. I tako je, one noći kad je krenuo platiti za mene otkupninu, i dalje bio za volanom golemog Cadillaca koji je gutao benzin na litre. Očev posljednji Cadillac: Eldorado iz 1975. Obojen tako tamno modro da se prelijevao u crno, auto je izrazito nalikovao na Batmobile. Milton je zaključao sva vrata. Bilo je malo poslije dva u noći. Ceste u tom kvar tu niz rijeku bile su pune rupa, pločnici zakrčeni korovom i smećem. Snažna duga svjetla obasjavala su cvatove raspršena smrskanog stakla na kolniku, kao i čavle, komade metala, stare ratkape, limenke, jedne muške gaće sprešane uz tlo. Ispod nadvožnjaka stajao je auto koji su oglodali do kosti, skinuli mu gume, razbili prednje staklo, strgnuli kromirane dijelove i izvadili motor. Milton je pritisnuo gas, zatvarajući oči ne samo pred nestašicom benzina nego i pred još mnogo toga. U Middlesexu je, na primjer, vladala nestašica nade, jer njegova žena više nije osjećala nikakve trzaje u duhovnoj pupčanoj vrpci. Nestašica hrane u hladnjaku, keksa i grickalica u kuhinji, netom izglačanih košulja i čistih čarapa u ormarima. Nestašica druženja i telefonskih poziva, jer su se prijatelji mojih roditelja bojali nazivati kuću koja je postojala u limbu između ushita i očaja. Usprkos pritisku svih tih nestašica, Milton je presaugao motor Eldorada, a kad mu i to nije bilo dovoljno, otvorio je poslovnu torbu na sjedalu kraj sebe i pod svjetlom s komandne ploče zagledao se u dvadeset pet tisuća dolara u gotovini što ih je nagurao u torbu. Kad se Milton iskrao iz kreveta prije manje od jednog sata, majka je bila budna. Ležeći na leđima, čula ga je kako se odijeva u mraku. Nije ga pitala zašto ustaje usred noći. Nekoć bi ga pitala, ali više ne. Otkako sam nestao, dnevna se kolotečina raspala. Milton i Tessie često bi se zatekli u kuhinji u četiri ujutro kako piju kavu. Tek kad je čula kako se zatvaraju ulazna vrata, Tessie se zabrinula. Milton je upalio auto i krenuo unatrag niz kolni prilaz. Majka je osluškivala sve dok zvuk motora nije zamro u daljini. U sebi je neobično smireno pomislila, "Možda odlazi zauvijek." Na svoj popis na kojem su bili otac bjegunac i odbjegla kći sad je dodala još jednu mogućnost: odbjeglog muža. Milton nije rekao Tessie kamo ide zbog niza razloga. Prvo, bojao se da će ga spriječiti. Rekla bi mu da nazove policiju, a on nije nikako

htio zvati policiju. Otmičar mu je rekao da ne upleće službene organe. Osim toga, Miltonu su se navrh glave popeli policajci i njihov blazirani stav. Ako nešto hoćeš obaviti kako spada, to moraš obaviti sam. Povrh svega, cijela ta priča možda je lov u prazno. Da kaže Tessie, samo bi se brinula. Možda bi nazvala Zoe i onda bi dobio jezikove juhe od sestre. Ukratko, Milton je postupio onako kako je uvijek postupao kad su posrijedi važne odluke. Kao kad se pridružio mornarici, ili kad nas je sve preselio u Grosse Pointe, Milton je radio po svojem, uvjeren da zna najbolje. Nakon posljednjeg tajanstvenog telefonskog poziva, Milton je čekao sljedeći poziv. Telefon je zazvonio u subotu ujutro. "Halo?" "Dobro jutro, Miltone." "čuj, tko god da si. Moraš mi odgovoriti na neka pitanja." "Nisam te zvao da čujem što ti hoćeš, Miltone. Važno je što ja hoću." "Hoću svoju kćer. Gdje je ona?" "Ovdje sa mnom." U pozadini se i dalje razabirala glazba, ili pjevanje. Podsjećala je Miltona na nešto davno. "Kako da znam da je kod tebe?" "Zašto me ne pitaš nešto? Rekla mi je mnogo toga o obitelji. Prilično toga." Bijes koji je prokuljao u Miltonu tog časa bio je gotovo neizdržljiv. S mukom se suspregnuo da ne tresne telefon o stol i razbije ga u komade. A u isto vrijeme je razmišljao, kombinirao. "Kako se zove selo iz kojeg su joj djed i baka?" "Samo malo." S druge strane netko je prekrio slušalicu. Onda je glas rekao, "Bithvnios." Miltonu su klecnula koljena. Sjeo je za stol. "Vjeruješ mi sad, Miltone?" "Jednom smo išli u neke špilje u Tennesseeju. Teška prevara za turiste. Kako su se zvale?" Ponovno se prekrila slušalica. Trenutak kasnije glas je odgovorio, "Spilje Mammothonics." Na to je Milton odskočio sa stolice. Lice mu se smrknulo, natezao je ovratnik da lakše diše. "A sad ja imam pitanje, Miltone." "Koje?" "Koliko ti vrijedi da dobiješ kćer natrag?" "Koliko tražiš?" "Je li ovo posao? Jesmo u pregovorima?" "Spreman sam se nagoditi." "Kako uzbudljivo." "Koliko tražiš?" "Dvadeset pet tisuća dolara." "U redu." "Ne, Miltone", ispravio ga je glas, "nisi shvatio. Hoću se pogađati." "Što?" "Cjenkaj se, Miltone. Ovo je biznis." Milton nije znao što da misli. Zatresao je glavom nad tim čudnim zahtjevom. Ali napokon mu je udovoljio. "Okej. Dvadeset pet je previše. Plaćam trinaest." "Govorimo o tvojoj kćeri, Miltone, ne o hrenovkama." "Nemam toliko gotovine." "Pristao bih na dvadeset dvije tisuće." "Dat ću ti petnaest." "Ispod dvadeset ne idem." "Moja zadnja ponuda je sedamnaest." "Sto kažeš na devetnaest?" "Osamnaest." "Osamnaest i petsto." "Dogovoreno."

Glas s druge strane se nasmijao. "To je bilo baš zabavno." A onda, otresito: "Ali ja hoću dvadeset pet tisuća." I spustio je slušalicu. Davne 1933. bestjelesni se glas obraćao mojoj baki kroz rešetke grijanja. Sada, četrdeset dvije godine poslije, zamaskirani se glas obraćao mojem ocu preko telefona. "Dobro jutro, Miltone." Opet ona glazba, tiho pjevanje. "Imam novac", rekao je Milton. "Sad hoću svoju malu." "Sutra uvečer", rekao je otmičar. I tad je objasnio Miltonu gdje da ostavi novac i gdje da me pričeka kad me puste. Pred Miltonovim se Cadillacom na ravnici niz rijeku ukazao Grand Trunk. Željeznički je kolodvor 1975. još bio u upotrebi, ali jedva. Od nekoć raskošne zgrade ostala je samo ljuska. Lažne Amtrakove fasade skrivale su zidove koji su trunuli i gulili se. Većina je hodnika bila zatvorena. U međuvremenu je, svuda oko središta koje je još funkcioniralo, veličanstvena stara zgrada propadala i urušavala se, keramičke pločice iz Guastavina padale su sa zidova u Palm Courtu i krhale se na tlu, u golemu su brijačnicu nabacali staru kramu, stakleni se svod uleknuo pod teretom smeća. Uredski neboder povezan s kolodvorom pretvorio se u golubarnik od trinaest katova, a svih je petsto prozora bilo razmrskano, kao da je netko bio posebno revan. Na isti su taj kolodvor stigli moji djed i baka pola stoljeća prije. Lefty i Desdemona tu su, taj jedan jedini put, povjerili svoju tajnu Sourmelini; a sad se njihov sin, koji tajnu nikad nije saznao, parkirao iza kolodvora, također u tajnosti. Prizor poput tog, plaćanje otkupnine za otetu osobu, traži mračni ugođaj noir filma: sjene, zlokobne siluete. Ali nebo nije surađivalo. Imali smo jednu od naših ružičastih noći. Događale su se svako malo, ovisno o temperaturi i razini kemikalija u zraku. Kad se u atmosferi nakupilo dovoljno čestica nekih tvari, zarobljavale su svjetlo s tla i reflektirale ga u vis, i cijelo nebo nad Detroitom poprimalo je nježno ružičastu boju šećerne vune. U ružičastim noćima nikad nije padao mrak, ali svjetlo nije nimalo nalikovalo danjem. Naše su ružičaste noći sjale ranjavom rasvjetom noćne smjene, tvornica koje rade od nula do dvadeset četiri. Katkad je nebo zabljesnulo intenzivno kao heksoral, ali češće je bilo prigušene boje omekšivača za rublje. Nitko nije mislio da je to čudno. Nitko to nije ni spominjao. Svi smo odrasli s ružičastim noćima. To nije prirodna pojava, ali nama je bila prirodna. Pod tim neobičnim noćnim nebom Milton se dovezao što je bliže mogao peronima i stao. Ugasio je motor. Uzeo je aktovku i izišao u nepomičan, kristalni zimski zrak Michigana. Sav je svijet bio smrznut, udaljena stabla, telefonske žice, trava u dvorištima kuća niz rijeku, samo tlo. Vani na rijeci zatulio je tegljač. Ovdje ništa nije ni šušnulo, kolodvor je noću bio potpuno pust. Milton je na nogama imao crne mokasin-ke. Dok se odijevao u mraku, njih je bilo najlakše navući. Nosio je i kaput koji je uvijek oblačio za auto, bež i prljavo smeđ s krznom oko ovratnika. Da se obrani od hladnoće, na glavi je imao šešir, Borsalino od sivog filca s crvenim perom zataknutim za crnu vrpcu. Sad, 1975. godine, šešir jednog seniora. Sa šeširom, poslovnom torbom i moka-sinkama, Milton je mogao biti na putu za posao. Svakako, hodao je brzo. Uspeo se metalnim stubama na peron. Uputio se duž perona, tražeći kantu za smeće gdje je trebao ostaviti torbu. Otmičar je rekao da će biti označena s X na poklopcu. Milton je žurio peronom dok su mu kićanke na mokasinkama poskakivale, a maljušno perce na šeširu treperilo na hladnom vjetru. Ne bi bilo posve istinito reći da se bojao. Milton Stephanides nije priznavao da se boji. Fiziološke manifestacije straha, srce koje udara kao ludo, zakuhani pazusi, kod njega su se odvijale bez službenog priznanja. U tome u svojoj generaciji nije bio usamljen. Mnogi očevi su se izderavali na djecu kad ih je bilo strah ili ih korili kako bi skinuli krivnju sa sebe. Moguće je da su te osobine bile nužne generaciji koja je dobila rat. Manjak introspekcije dobro dođe kad se treba junačiti, ali posljednjih mjeseci i tjedana to je naškodilo Miltonu. Sve vrijeme dok me nije bilo Milton se na van držao hrabro, dok su ga iznutra nevidljivo izjedale sumnje. Bio je poput kipa što ga otucavaju iznutra, izdubljen, šupalj. Kako mu je sve više misli zadavalo bol, Milton ih je sve više izbjegavao. Umjesto toga usredotočio se na ono malo njih od kojih se osjećao bolje, na apaurinske misli o tome kako će sve na kraju ispasti dobro. Milton je, jednostavno rečeno, prestao razmišljati logično. Sto radi tu na mračnom željezničkom

peronu? Zašto je ovamo došao sasvim sam? Nikad nećemo naći zadovoljavajuće objašnjenje. Nije mu dugo trebalo da pronađe kantu obilježenu kredom. Milton je hitro podignuo trokutasti zeleni poklopac i položio torbu unutra. Ali kad je htio izvući ruku iz kante, nešto ga je zaustavilo: njegova vlastita ruka. Budući da je Milton prestao logično razmišljati, njegovo je tijelo preuzelo taj zadatak na sebe. Ruka kao da mu je nešto govorila. Ograđivala se. "Sto ako otmičar ne oslobodi Callie?" govorila je ruka. Ali Milton je odgovorio, "Nemam vremena sad o tome razmišljati." Ponovno je pokušao iščupati ruku iz kante za smeće, ali ruka se tvrdoglavo opirala: "Sto ako otmičar uzme novac i onda zatraži još?" pitala je ruka. "To je rizik u koji se moramo upustiti", otresao se Milton i svom snagom trgnuo ruku iz kante. Ruka je popustila stisak; torba s novcem pala je na smeće u kanti. Milton je pohitao natrag niz peron (vukući ruku sa sobom) i sjeo u Cadillac. Upalio je motor. Uključio je grijanje, da zagrije auto za mene. Nagnuo se naprijed i zagledao kroz prednje staklo, očekujući da ću se svaki čas pojaviti. Ruka mu je još uvrijeđeno bridjela i mrmljala ispod glasa. Milton je pomislio na poslovnu torbu kako leži u kanti za smeće. Um mu je ispunila slika novca u torbi. Dvadeset pet somova! Ukazali su mu se snopovi novčanica od sto dolara; lice Benjamina Franklina koje se ponavlja u dvostrukim zrcalima te gomile gotovine. Miltonu se osušilo grlo; grč tjeskobe poznat svoj djeci velike depresije protrnuo mu je tijelom; i u sekundi je iskočio iz auta i odjurio natrag na peron. Taj tip hoće biznis? Pa pokazat će mu Milton onda što je biznis! Hoće pregovarati? Da vidimo ovo! (Milton se uspinjao stubama, dok su mu mokasinke odzvanjale po metalu.) Umjesto da ostavi dvadeset pet tisuća dolara, zašto mu ne bi ostavio dvanaest i pol? Tako će imati jače argumente. Pola sada, pola kasnije. Zašto se prije nije toga sjetio? Pa koji mu je vrag? Pod prevelikim je pritiskom... Ali jedva što je stigao na peron, moj je otac stao kao ukopan. Ni dvadeset metara od njega, tamna prilika s kapom čarapom na glavi kopala je po kanti za smeće. Miltonu se krv sledila u žilama. Nije znao da li da jurne naprijed ili da se povuče. Otmičar je čupao torbu iz kante, ali zapinjala je u otvoru na poklopcu. Obišao je kantu s druge strane i podigao cijeli metalni gornji dio. Na jasnom kemijskom svjetlu, Milton je vidio patrijaršku bradu, blijede, voštane obraze i - ono najupadljivije - sićušnu figuru ne višu od 160 cm. Otac Mike. Otac Mike? Otac Mike je otmičar? Nemoguće. Nevjerojatno! Ali nije bilo dvojbe. Na peronu je stajao čovjek koji je jednom bio zaručen za moju majku, čovjek kojem ju je moj otac preoteo. Otkupninu je uzimao bivši sjemeništarac koji se umjesto toga oženio s Miltonovom sestrom Zoe, a taj ga je izbor osudio na život ispunjen jalnim usporedbama, na to da mu Zoe neprestano predbacuje zašto nije investirao u dionice kad je Milton investirao, ili zašto nije kupio zlato kao Milton, ili pohranio novac na Kajmanskim otocima kao Milton; izbor koji je osudio oca Mikea na to da bude siromašni rođak, primoran trpjeti Miltonov manjak poštovanja dok prihvaća njegovo gostoprimstvo, i da nosi stolicu iz blagovaonice u dnevnu sobu ako želi sjesti. Da, Milton se prenerazio kad je na peronu zatekao svojeg šogora. Ali, bilo je u tome logike. Sad se razjasnilo zašto se otmičar htio cjenkati oko otkupnine, zašto se barem jednom htio osjećati kao biznismen i odakle je, na žalost, znao za Bithvnios. Objasnilo se i zašto su telefonski pozivi stizali uvijek u nedjelju, uvijek kad je Tessie bila u crkvi, i što je ona glazba u pozadini, u kojoj je Milton sad prepoznao glasove svećenika u pjevanoj liturgiji. Jednom davno, moj je otac oteo ocu Mikeu zaručnicu i sam se oženio s njom. Dijete te veze, ja, utrljalo je sol u ranu kad je u parodiji obreda krstilo svećenika. Sad je otac Mike htio izravnati račune. Ali neće ići, ako se pita Miltona. "Ej!" doviknuo je i podbočio se rukama o bokove. "Ma koga ti to vraga izvodiš, Mike?" Otac Mike nije odgovorio. Podigao je pogled i iz svećeničke se navike dobrodušno osmjehnuo Miltonu, tako da su mu se zubi zabjelasali u grmu crne bradurine. Ali već se povlačio, gazeći po zgnječenim plastičnim čašama i drugom smeću, privijajući torbu na prsa kao smotani padobran. Tri ili četiri koraka unatraške, sve s onim blagim osmijehom, a onda se okrenuo i udario u trk. Bio je malen, ali brz. Kao metak je fijuknuo niza stube na drugoj strani perona. U ružičastom svjetlu Milton ga je vidio kako trči preko tračnica i do svojeg auta, svijetlo zelenog ("grčko zelenog", prema katalogu), ekonomičnog AMC Gremlina koji malo troši. I Milton je uskočio u svoj Cadillac i krenuo za njim. Nije to bila automobilska potjera kao na filmu. Nije bilo ni naglih skretanja, ni jedva izbjegnutih

sudara. Napokon, natjeravali su se grčki pravoslavni pop i sredovječni republikanac. Dok su jurili (relativno govoreći) od kolodvora Grand Trunk u smjeru rijeke, otac Mike i Milton nikad nisu prekoračili dopuštenu brzinu više od dvadesetak kilometara. Otac Mike nije želio privući policiju. Milton je shvatio da njegov šogor nema kamo i zadovoljio se time da ga slijedi do vode. I tako su se ne-uzbudljivo vozili, Gremlin čudnovata oblika uz ljuljanje se zaustavljao na semaforima, za njim malo poslije i Eldorado. Niz bezimene ulice, pored otpisanih kuća punih starudije, preko slijepog komada terena što su ga zatvarale autoceste i rijeka, otac Mike je bježao nerazumno. Baš kao uvijek; teta Zo trebala je biti ondje da se izdere na oca Mikea, jer bi samo idiot srljao prema rijeci umjesto da vozi prema autocesti. Kojom god ulicom da krene, neće ga odvesti nikamo. "Imam te", likovao je Milton. Gremlin je skrenuo desno. Eldorado je skrenuo desno. Gremlin je skrenuo lijevo, Cadillac za njim. Miltonov je spremnik bio pun benzina. Mogao je slijediti oca Mikea cijelu noć ako treba. Samouvjeren, Milton je podesio grijanje, koje je malo prejako radilo. Upalio je radio. Pustio je da se razmak između Gremlina i Eldorada malo poveća. Kad je ponovno podignuo pogled, Gremlin je opet skretao u desno. Trideset sekundi poslije, kad je Milton zaokrenuo za isti ugao, pred njim je puknulo prostranstvo mosta Ambassador. I pouzdanje mu je iskopnjelo. To nije bilo kao uvijek. Njegov šogor svećenik, koji je život proveo u bajkovitom svijetu crkve kostimiran kao Liberace, napokon je noćas smislio nekakvu strategiju. čim je Milton ugledao most zategnut preko rijeke poput divovske, svjetlucave harfe, obuzela ga je panika. S užasom je shvatio što otac Mike smjera. Kao što je Bankrot najavio kad je prijetio da će pobjeći od regrutiranja, otac Mike uputio se u Kanadu! Kao Jimmy Zizmo, krijumčar alkohola, uputio se u gnijezdo ljevičara i bezakonja na sjeveru! Naumio je iznijeti novac iz zemlje. I više nije vozio sporo. Da, unatoč motoru veličine naprstka koji je zvučao poput šivaćeg stroja, Gremlin je uspio ubrzati. Ostavio je za sobom ničiju zemlju oko kolodvora Grand Trunk i sad je ušao u osvijetljeno područje gustog prometa oko granice Sjedinjenih Država i Kanade pod nadzorom carinske službe. Visoki stupovi rasvjete uz cestu obasjavali su Gremlin čija je jarko zelena boja napadnije nego ikad podsjećala na neku kiselinu. Povećavajući prednost pred Eldoradom (kao kad Jokerov auto bježi pred Batmobileom), Gremlin se priključio kamionima i autima što su se nagurali oko ulaza na golemi viseći most. Milton je nagazio na gas. Moćni je Cadillacov motor zarikao, bijeli se dim zapjenio iz ispušne cijevi. U tom su času oba auta postala točno ono što auti moraju biti; produžetci svojih vlasnika. Gremlin je bio sitan i okretan, kao i otac Mike; nestajao je u prometu i ponovno se ukazivao, kao iza ikonostasa u crkvi. Eldorado, pozamašan i širok kao brod - kao i Milton - teško je manevrirao u kasnovečernjem prometu na mostu. Prolazili su golemi kamioni s poluprikolicama. Prolazili su osobni automobili na putu za kasina i striptiz klubove u Windsoru. U cijeloj toj gunguli, Milton je izgubio Gremlin iz vida. Prestrojio se u jednu od traka za granični prijelaz i čekao. Odjednom je, šest automobila ispred, vidio oca Mikea kako izlijeće iz reda, presijeca put drugom autu i parkira se točno pred carinskom kućicom. Milton je otvorio prozor. Gurnuo je glavu u hladan zrak zamagljen od ispušnih plinova i zaurlao "Zaustavite tog čovjeka! Ima moj novac!" Međutim, carinik ga nije čuo. Milton je vidio kako postavlja ocu Mikeu nekoliko pitanja i onda mu - Ne! Stanite! - mahnuo da prođe. U tom je času Milton počeo bjesomučno trubiti. Urlici trube što je zavijala ispod haube Eldorada mogli su izlaziti i iz Miltonovih grudi. Tlak mu je skočio, a pod kaputom za vožnju tijelom mu se cijedio znoj. Bio je uvjeren da bi na američkom sudu oca Mikea stigla ruka pravde. Ali tko zna što se može dogoditi kad se jednom dohvati Kanade? Kanade s njezinim pacifizmom i socijalnim zdravstvenim! Kanade s njezinim milijunima govornika francuskog! Kao... kao... da je strana zemlja! Otac Mike može zauvijek biti u bijegu i živjeti kao kralj u Quebecu. Ili nestati u Saskatchewanu i lutati prostranstvima sa sobovima. Nije samo gubitak novca razgnjevio Miltona. Osim što je umaknuo s dvadeset pet tisuća dolara, i što je Miltonu dao lažnu nadu da ću se vratiti, otac Mike napuštao je vlastitu obitelj. Bratski se zaštitnički osjećaj miješao s financijskom i očinskom boli u Miltonovim usoptalim prsima. "Nećeš to učiniti mojoj sestri, si me čuo!" uzaludno je Milton urlao s vozačkog sjedala svojeg golemog, čvrsto zatvorenog auta. Onda je doviknuo ocu Mikeu, "Ej, dupeglavac. Nisi čuo za ko-

misiju? čim promijeniš taj novac, gubiš pet posto." Kuhajući od bijesa za volanom, dok su ga kočili kamioni pred njim i gosti striptiz kluba iza njega, Milton je poskakivao na sjedalu i derao se u neizdržljivom bijesu. Njegovo trubljenje nije, međutim, prošlo nezapaženo. Carinici su navikli na trube nestrpljivih vozača. Znali su kako s njima. čim je Milton stigao do carinske kućice, carinik mu je dao znak da stane sa strane. Kroz otvoreni prozor Milton je dreknuo, "Onaj tip koji je malo prije prošao! Ukrao mi je novac. Možete ga zaustaviti na drugom kraju? Vozi Gremlin." "Molim vas, stanite sa strane, gospodine." "Ukrao je dvadeset pet tisuća dolara!" "Razgovarat ćemo o tome čim stanete sa strane i iziđete iz auta, gospodine." "Hoće iznijeti novac iz zemlje!" posljednji je put pokušao objasniti Milton. Ali carinik ga je i dalje upućivao da stane u traku za pregled. Napokon je Milton odustao. Povukao je lice s otvorenog prozora, uhvatio volan i poslušno krenuo prema praznoj traci. Ali čim se odmaknuo od carinske kućice, nagazio je mokasinkom s kićankom na papučicu gasa i Cadillac je uz cvilež odjurio kao na mlazni pogon. Sad se to pretvorilo u nešto nalik automobilskoj potjeri. Jer ondje na mostu i otac Mike je nagazio na gas. Vijugao je kao zmija između automobila i kamiona i jurio prema međunarodnoj granici, dok mu je Milton bio za petama, blendajući ostalima da mu se maknu s puta. Most se propinjao iznad vode u gracioznoj paraboli, s crvenim svjetlima nanizanim po čeličnim kablovima. Cadillacove su gume brujale preko rebraste površine. Milton je nogom stisnuo papučicu do poda i dao gas, kako je on govorio, do daske. I sad se pokazala razlika između luksuznog automobila i sklepanog autića iz crtica. Cadillacov je motor moćno grmio. Njegovih je osam cilindara plamtjelo, a rasplinjač usisavao goleme količine goriva. Klipovi su poskakivali i tukli, a zamašnjak se vrtio kao lud dok je dugački automobil superjunaka prelazio ostale kao da stoje u mjestu. Vidjevši kojom brzinom juri Eldorado, ostali su se vozači uklanjali s puta. Milton je sjekao ravno kroz promet sve dok ispred sebe nije spazio zeleni Gremlin. "Toliko o tvojoj ekonomičnoj potrošnji goriva!" dreknuo je Milton. "Neki put treba malo snage!" Tad je već i otac Mike primijetio da mu se Eldorado primiče. Stisnuo je papučicu gasa dokle ide, ali Gremlinov je motor već radio punom snagom. Auto je divlje zavibrirao, ali nije ubrzao. Cadillac je dolazio sve bliže i bliže. Milton nije dizao nogu s gasa sve dok mu prednji branik nije gotovo dotaknuo stražnji dio Gremlina. Išli su sto deset na sat. Otac Mike podignuo je pogled i retrovizor su mu ispunile Miltonove osvetničke oči. Milton je, zureći naprijed u unutrašnjost Gremlina, vidio odsječak lica oca Mikea. Svećenik kao da je molio za oprost ili pokušavao objasniti svoje postupke. U očima mu se nazirala čudnovata tuga, slabost koju Milton nije umio objasniti... Bojim se da sad moram zaviriti u glavu oca Mikea. Kao da me nešto uvlači u nju i ne mogu se oduprijeti. Prednji dio njegova uma kovitlac je straha, pohlepe i očajničkih misli o bijegu. Sve očekivano. Ali kako uranjam dublje, otkrivam mnogo toga o njemu što nikad nisam slutio. Nema vedrine, na primjer, nema je uopće, i nema bliskosti s Bogom. Blagost koju je otac Mike posjedovao, njegova nasmiješena šutnja za obiteljskim ručkovima, način kako se saginjao da bude licem u lice s djecom (ne toliko nižom od njega, ali ipak) - svi su ti atributi postojali odvojeno od bilo kakve komunikacije s transcendentalnim. Bili su jednostavno pasivno-agresivna metoda preživljavanja, posljedica toga što ima tako glasnu ženu kao što je teta Zo. Da, u unutrašnjosti glave oca Mikea odjekuje sve što mu je teta Zo vikala godinama, sve otkako je u Grčkoj non stop bila trudna bez perilice i sušilice za rublje. čujem kako viče: "I ovo ti zoveš životom?" I: "Ako već razgovaraš s Bogom, reci mu da mi pošalje ček za zastore." I: "Možda katolici imaju pravo. Možda svećenici ne bi smjeli imati obitelji." U crkvi Michaela Antonioua zovu ocem. Iskazuju mu poštovanje, brinu se za njegove potrebe. U crkvi ima moć opraštanja grijeha i posvećivanja hostije. Ali čim prođe kroz vrata njihove dvojne kuće u Harper Woodsu, ocu Mikeu status se str-moglavo obrušava. Kod kuće je nitko i ništa. Kod kuće mu naređuju, žale se na njega, ignoriraju ga. I zato nije teško shvatiti zašto je otac Mike htio pobjeći od svojeg braka i zašto mu je trebao novac... ali ništa od toga Milton nije pročitao u šogorovim očima.

A onda se u hipu izraz tih očiju ponovno promijenio. Otac Mike usmjerio je pogled na cestu, gdje je ugledao nešto užasno. Na autu ispred njega bljeskala su crvena stop svjetla. Otac Mike vozio je daleko prebrzo da bi stigao na vrijeme zakočiti. Nagazio je na kočnicu, ali bilo je prekasno: grčko zeleni Gremlin zaletio se u auto ispred sebe. Na redu je bio Eldorado. Milton se pripremio za udarac. Ali onda se dogodilo nešto čudesno. čuo je kako se metal gnječi i staklo drobi, ali to je dolazilo od automobila ispred njega. Sto se tiče samog Cadillaca, nije se prestao kretati naprijed. Uspeo se na auto oca Mikea. čudni, nakošeni stražnji dio A »T Gremlina poslužio mu je kao neka vrst rampe i odjednom je Milton shvatio da leti. Ponoćno modri Eldorado uzvinuo se iznad sudara na mostu. Zaplovio je preko ograde, kroz čelične kablove i sletio sa srednjeg dijela mosta Ambassador. Eldorado je padao s haubom prema naprijed, sve većom brzinom. Kroz metalizirano prednje staklo Milton je pod sobom vidio rijeku Detroit, ali tek na čas. U tim posljednjim sekundama, dok se život pripremao napustiti njegovo tijelo, povukao je i svoje zakone. Umjesto da se surva u rijeku, Cadillac se uzdignuo i zatim izravnao. Milton je bio iznenađen, ali i vrlo zadovoljan. Nije se sjećao da mu je prodavač spomenuo mogućnost leta. Još bolje, nije za to platio ekstra. Dok je auto lebdio sve dalje od mosta, Milton se smiješio. "Ovo ja zovem zračnom vožnjom", rekao je samom sebi. Eldorado je letio visoko iznad rijeke, trošeći tko zna koliko benzina. Nebo je bilo ružičasto dok su svjetla na kontrolnoj ploči svijetlila zeleno. Bilo je tu svih mogućih prekidača i mjerača. Milton većinu njih nije prije ni primijetio. Izgledalo je više kao pilotska kabina aviona nego auto, a Milton je bio za upravljačem, Milton je letio svojim posljednjim Cadillacom iznad rijeke Detroit. Nije važno što su svjedoci vidjeli, ili što su novine sutra izvijestile kako je Cadillac bio jedan od deset automobila u lančanom sudaru na mostu. Zavaljen u udobnom kožnom, anatomski oblikovanom sjedalu, Milton Stephanides vidio je da mu se približava obris središta grada. Na radiju je svirala glazba, stara stvar Artieja Shawa, zašto ne, a Milton je promatrao kako se pali i gasi crveno svjetlo na zgradi Penobscot. Nakon stanovitog broja pokušaja i pogreški, svladao je upravljanje letećim automobilom. Nije se radilo o tome da se okreće volan, nego da ga se pokreće snagom volje, kao u živom snu. Milton je usmjerio auto iznad kopna. Preletio je nad Cobo Hallom. Zaokružio je oko vrha Pontcha, gdje me jednom vodio na ručak. Zbog nekog razloga Milton se više nije bojao visine. Nagađao je kako je to zato što mu je smrt neminovna; više se nije imao čega bojati. Bez vrtoglavice ili znojenja, zurio je dolje u Grand Circus Park dok nije razaznao ono što je preostalo od detroitskih kotača; a nakon toga se uputio prema zapadnom dijelu grada da potraži stari Bar Zebra. Dolje na mostu, očeva je glava ležala smrskana na volanu. Detektiv koji je kasnije obavijestio moju majku o nesreći, na pitanje o stanju Miltonova tijela odgovorio je samo, "Stanje je u skladu sa sudarom vozila koje se kretalo brže od ioo kilometara na sat". Milton više nije imao moždanih valova pa je razumljivo kako je, plutajući u visini u Cadillacu, mogao zaboraviti da je Bar Zebra davno izgorio. Iščuđavao se zašto ga ne može naći. Od starog je kvarta ostala samo prazna zemlja. Dok je gledao dolje, činilo mu se da je veći dio grada nestao. Prazna gradilišta nizala su se jedna za drugim. Ali i u tome je Milton pogriješio. Ponegdje je izniknuo kukuruz i trava je ponovno obrasla tlo. Dolje je izgledalo kao poljoprivredno zemljište. "Mogli bismo ga baš i vratiti Indijancima", pomislio je Milton. "Možda bi ga Potowatomi htjeli. Neka sagrade kasino." Nebo je poprimilo boju šećerne vune, a grad se ponovno pretvorio u ledinu. Ali još je jedno crveno svjetlo zatitralo. Ne na zgradi Penobscot; nego u autu. Jedan od onih brojača koje Milton nije nikad prije primijetio. Znao je što pokazuje. U tom je trenutku Milton zaplakao. Odjednom mu je lice bilo mokro i dotaknuo ga je, šmrčući i jecajući. Zavalio se unatrag u sjedalo i, kako ga nitko nije vidio, otvorio je usta i dao oduška boli koja ga je shrvala. Nije plakao otkad je bio mali. Prenerazio ga je zvuk njegova dubokog glasa kako plače. Kao da se glasa medvjed, ranjen ili na samrti. Milton je tulio u Cadillacu dok se auto ponovno počeo spuštati. Plakao je, ne zato što će uskoro umrijeti nego zato što mene, Calliope, još nema, zato što me nije uspio spasiti, zato što je poduzeo sve što je mogao da me vrati, a ja sam i dalje izgubljena.

Kad je auto zaronio nosom prema dolje, ponovno mu se pred očima ukazala rijeka. Milton Stephanides, stari mornar, pripravio se na susret s njom. Na samom kraju nije više mislio na mene. Moram biti pošten i zabilježiti Miltonove misli onako kako su njemu dolazile. Na samom kraju nije mislio ni na mene ni na Tessie ni na ikoga od nas. Nije bilo vremena. Dok je auto ponirao, Milton se stigao samo zabezeknuti nad tim kako je sve ispalo. Cijeli je život svima pametovao kako što valja raditi, a sad je on sam učinio to što je učinio, najgluplju stvar na svijetu. Nije mogao vjerovati da je tako uprskao stvari. Posljednju je riječ stoga izgovorio tiho, bez ljutnje ili straha, tek zbunjeno i s dozom srčanosti. "Kreten", rekao je Milton samom sebi, u svojem posljednjem Cadillacu. A onda ga je voda uzela pod svoje. Pravi Grk završio bi na toj tragičnoj noti. Ali, Amerikanac je sklon ostati optimističan. Ovih dana, kad god razgovaramo o Miltonu, majka i ja zaključimo da se izvukao na vrijeme. Izvukao se prije nego što je Bankrot preuzeo obiteljski posao i uništio ga za niti pet godina. Prije nego što je Bankrot, u reprizi Desdemonina predviđanja djetetova spola, počeo oko vrata nositi maljušnu srebrnu žličicu. Izvukao se prije nego su se iscijedili svi bankovni računi i ispeglale sve kreditne kartice. Prije nego što je Tessie morala prodati Middlesex i odseliti se na Floridu s tetom Zo. I izvukao se tri mjeseca prije nego što je Cadillac u travnju 1975. predstavio Sevillu, ekonomični model koji je izgledao kao da su mu pale hlače, nakon čega Cadillaci više nikad nisu bili isti. Milton se izvukao prije mnogo stvari koje neću uključiti u ovu priču, jer su to opće tragedije američkog života i kao takve ne uklapaju se u ovu jedinstvenu i neobičnu pripovijest. Izvukao se prije svršetka Hladnog rata, prije proturaketnih štitova i globalnog zatopljenja i 11. rujna i drugog predsjednika sa samo jednim samoglasnikom u prezimenu. Najvažnije, Milton se izvukao a da me više nikad nije vidio. To mu je sigurno teško palo. Volim misliti da bi ljubav mojeg oca za mene bila dovoljno jaka da me prihvati. Ali na neki način, bolje je da nikad to nismo morali rješavati, on i ja. Što se mojeg oca tiče, zauvijek ću ostati curica. Ima u tome neke čistoće, čistoće djetinjstva. Posljednja postaja p // y^ a to je slično", rekla je Julie Kikuchi. "Nije", rekao sam ja. "Dobro, iz istog je filma." "Ono što sam ti rekao o sebi nema nikakve veze s tim da je netko homoseksualac i to skriva. Ja sam uvijek volio cure. Volio sam cure i kad sam ja bio cura." "Neću ti ja biti nekakva posljednja postaja?" "Prije prva postaja." Julie se nasmijala. Još nije odlučila. čekao sam. Onda je napokon rekla, "U redu." "U redu?" upitao sam je. Kimnula je. "Baš dobro", rekao sam. I tako smo otišli iz muzeja u moj stan. Popili smo još jedno piće; plesali na polaganu glazbu u dnevnoj sobi. A onda sam poveo Julie u spavaću sobu, kamo već jako dugo nikoga nisam pripustio. Ugasila je svjetla. "čekaj malo", rekao sam. "Gasiš svjetla zbog sebe ili zbog mene?" "Zbog sebe." "Zašto?" "Jer sam ja jedna sramežljiva, čedna istočnjačka dama. Samo nemoj od mene očekivati da ću te prati." "Nećeš me prati?" "Ne ako ti ne izvedeš ples Grka Zorbe." "Gdje sam samo spremio onaj svoj buzuki?" Trudio sam se održati ležerni ton razgovora. Pritom sam se svlačio. I Julie se svlačila. Kao da skačeš u hladnu vodu. Samo bez previše razmišljanja. Zavukli smo se pod pokrivač i zagrlili se, skamenjeni, sretni. "Možda sam ja tvoja posljednja postaja", rekao sam stežući je uza se. "Je li ti to palo na pamet?" A Julie Kikuchi je odgovorila, "Pomislila sam na to."

Bankrot je doletio u San Francisco da me izvuče iz zatvora. Majka je morala potpisati izjavu kojom zahtijeva da me policija preda u skrbništvo bratu. Datum suđenja odredit će se u bliskoj budućnosti, ali, kako sam bio malodoban i to mi je bio prvi prekršaj, moglo se očekivati da ću proći samo s uvjetnom kaznom. (Prekršaj mi zapravo nisu ni unijeli u dosje i nikad mi nije omeo izglede za posao u Ministarstvu vanjskih poslova. Ne da sam se u to vrijeme bavio takvim detaljima. Bio sam omamljen od šoka, bolestan i zatrovan tugom, i samo sam htio kući.) Kad sam izišao iz pritvora, moj brat je sjedio sam na dugoj drvenoj klupi u predvorju policijske postaje. Podigao je pogled prema meni, bez izraza, trepćući. Tako je to išlo s Bankrotom. Kod njega se sve događalo iznutra. Doživljaji su se razmatrali i procjenjivali unutar njegove moždane šupljine i tek se onda izdavala službena reakcija. Navikao sam na to, naravno. Ima li što prirodnije od tikova i navika najbliže rodbine? Prije mnogo godina Bankrot me natjerao da skinem gaćice da me razgleda. Sad je upro pogled u nešto višu točku, ali me jednako netremice fiksirao. Proučavao je moje okljaštreno lice. Uočio je pogrebničko odijelo. Sreća da se moj brat nagutao onoliko LSD-a u životu koliko ga se nagutao. Bankrot se rano bacio na širenje svijesti. Kontemplirao je veo drevnih Maja, postojanje različitih razina bića. Tako dobro pripremljenoj osobi donekle je lakše pomiriti se s činjenicom da ti je sestra postala brat. Her-mafroditi poput mene postoje otkako je svijeta i vijeka. Ali u trenutku kad sam ja izmilio iz svojeg obora, možda me nijedna generacija nije bila tako sklona prihvatiti kao generacija mojeg brata. Ipak, vidjeti me tako promijenjenu nije bila mala stvar. Bankrot je razrogačio oči. Nismo se vidjeli više od godine dana. I Bankrot se promijenio. Kosa mu je bila kraća. Povukla mu se još dublje s čela. Djevojka njegovog prijatelja napravila mu je trajnu u kućnoj radinosti. Nekad ovješena kosa sad mu se odstraga širila poput lavlje grive, dok je sprijeda uzmicala. Nije više izgledao kao John Lennon. Nestale su izblijedjele traperice s nogavicama na zvono, okrugle naočalice s tankim, žicanim okvirom. Sad je nosio smeđe hlače malo spuštena struka. Košulja široka ovratnika svjetlucala je pod fluorescentnom rasvjetom. Šezdesete godine nikad zapravo nisu završile. Još i sad traju u Goi. Ali za mojeg brata šezdesete su došle kraju 1975. U bilo koje drugo vrijeme, dulje bismo se pozabavili tim pojedinostima. Ali nismo si mogli priuštiti taj luksuz. Prišao sam mu, Bankrot je ustao i pali smo jedan drugom u zagrljaj, ljuljajući se. "Tata je umro", ponavljao mi je brat na uho. "Umro je." Upitao sam ga kako je umro i ispričao mi je sve. Milton je projurio kroz carinu. Na mostu je bio i otac Mike. Sad je u bolnici. U olupini Gremlina našli su Miltonovu staru poslovnu torbu, punu novca. Otac Mike sve je priznao policiji, lažnu otmicu, otkupninu. Kad mi je sve to napokon sjelo, upitao sam, "Kako je mama?" "Dobro. Drži se. Ljuta je na Milta." "Ljuta?" "Jer je išao onamo. Jer joj ništa nije rekao. Drago joj je što dolaziš doma. Na to se sad koncentrira. Na to što dolaziš na pogreb. I to je dobro." Putovali smo iste večeri, noćnim letom. Sprovod je bio ujutro. Bankrot je obavio papirologiju, izvadio smrtovnicu i dao osmrtnice u novine. Ništa me nije pitao o vremenu koje sam proveo u San Franciscu ni o Klubu 69. Tek u avionu, kad je popio nekoliko piva, Bankrot je spomenuo moje stanje. "Sad te valjda više ne mogu zvati Callie." "Zovi me kako god hoćeš." "Recimo, buraz?" "Meni paše." Šutio je i treptao. Protekao je uobičajeni vremenski razmak dok je razmišljao. "Nikad nisam bio previše upućen u ono što se događalo u toj klinici. U to sam vrijeme bio gore u Marquetteu. Nisam baš kontaktirao s mamom i tatom." "Pobjegao sam." "Zašto?" "Htjeli su me rezati." Osjećao sam kako zuri u mene onim staklastim pogledom iza kojeg mu u glavi radi sto na sat.

"Malo mi je sve to čudno", rekao je. "I meni je čudno." Trenutak kasnije nasmijao se. "Ha! Da čudno! čudno za popizditi." Tresao sam glavom u karikaturi očaja. "Da bi riječ rekao, buraz." Suočeni s nemogućim, nismo imali drugu opciju, osim ponašati se kao da je nemoguće normalno. Nismo raspolagali s visokim registrom, da se tako izrazim, samo sa srednjom lagom naših zajedničkih doživljaja i načina ponašanja, uzajamnog prepucavanja. Ali to nam je poslužilo, izvukli smo se. "Ima jedna dobra stvar kod ovog mog gena", rekao sam. "A to je?" "Nikad neću oćelaviti." "Zašto ne?" "Moraš imati DHT da oćelaviš." "Aha", rekao je Bankrot i prešao rukom po tjemenu. "Ja valjda imam DHT-a i više nego što treba. Pun sam DHT-a kao oko." Stigli smo u Detroit malo iza šest ujutro. Olupinu Eldorada oteglili su u dvorište policijske postaje. Na aerodromskom parkiralištu čekao nas je majčin auto, Florida Special. Cadillac boje limuna bio je sve što nam je ostalo od Miltona. Već je poprimio obilježja relikvije. Vozačko se sjedalo uleknulo od težine njegova tijela. Na kožnoj presvlaci razabirao se otisak rascjepa Miltonove stražnjice. Tessie je udubljenje ispunila jastučićima da vidi preko volana. Bankrot je jastučiće bacio na stražnje sjedalo. U autu posve neprimjerenom godišnjem dobu, s ugašenom snažnom klimom i zatvorenim krovom, krenuli smo kući. Prošli smo kraj gigantske Uniroyaleve gume i oskudnih šumaraka Inkstera. "Kad je sprovod?" upitao sam. "U jedanaest." Tek se danilo. Sunce se dizalo odakle se već diže, možda iza tvornica u daljini, ili s druge strane ledom okovane rijeke. Svjetlo je bujalo kao da je probilo kakvu branu i sad poplavljuje, natapajući tlo. "Idemo kroz centar", rekao sam bratu. "Predugo će trajati." "Imamo vremena. Hoću vidjeti grad." Bankrot mi je udovoljio. Krenuli smo cestom I-94 kraj River Rougea i Stadiona Olvmpia, zatim zakovrnuli prema rijeci na autocesti Lodge i ušli u grad sa sjevera. Tko odraste u Detroitu, zna i predobro kako sve ide. Vrlo rano dođe u dodir s entropijom. Kad smo izronili iz korita autoceste, vidjeli smo kuće predviđene za rušenje, mnoge izgorjele, kao i golu ljepotu neizgrađenih terena, sivih pod ledom. Nekoć otmjene stambene zgrade sad su se uzdizale kraj otpada, a tamo gdje su jednom bili krznari i lijepe kinodvorane, nizale su se stanice za otkup krvi, klinike za ovisnike i kuhinje za siromahe. Povratak u Detroit iz vedrijih podneblja obično me deprimirao. Ali sad mi je odgovarao. Rasap grada ublažio mi je bol jer se očeva smrt uklapala u opće propadanje. Bar se grad nije sjajem i šarmom izrugivao mojoj tuzi. Centar grada izgledao je isto, samo praznije. Nebodere iz kojih su otišli stanari nije se moglo samo srušiti pa su im daskama zakucali prozore i vrata, i goleme ljušture trgovine stavili na led. Na obali rijeke gradio se Preporodni centar, u čast preporoda koji se nikad nije dogodio. "Idemo kroz grčku četvrt", rekao sam. Brat mi je ponovno ispunio želju. Ubrzo smo stigli do ulice s restoranima i suvenirnicama. Između kiča narodnih rukotvorina još je opstalo nekoliko izvornih kavana u koje su zalazili starci od sedamdeset i osamdeset godina. Neki su već ustali i sad su pili kavu, igrali trik-trak i čitali grčke novine. Kad ti starci umru, kavane će patiti i napokon se zatvoriti. Malo po malo, restorani u ulici će također patiti, tende nad terasama će im se poderati, krupne žute žarulje iznad ulaza u kafe Laikon pregorjeti, grčku pekarnicu na uglu preuzet će Jemenci iz Dearborna. Ali sve to se još nije dogodilo. U ulici Monroe prošli smo pored restorana Grecian Gardens, gdje smo održali makariu za Leftyja.

"Imamo makariu za tatu?" upitao sam. "Da. Imamo cijelu paradu." "Gdje? U Grecian Gardens?" Bankrot se nasmijao. "Zezaš me? Pa tko bi ovamo došao?" "Sviđa mi se ovdje", rekao sam. "Volim Detroit." "Da? Super, dobro došao kući." Skrenuo je ponovno na Jefferson da prijeđe duge kilometre kroz istočni dio grada, nagrizen propadanjem. Dućan s perikama. Vanity Dancing, stari klub, sad za najam. Trgovina rabljenih ploča sa znakom oslikanim rukom na kojem ljudi razulareno plešu usred eksplozije nota. Zatvorili su se stari dućani sve po deset centi i slastičarnice, Kresge, Woolworth, Sladoled Sanders. Vani je bilo hladno. Na ulicama gotovo nikoga. Na jednom je uglu stajao muškarac, neosjetljiv i nepristupačan, dojmljiva spodoba koja se ocrtava na zimskom nebu. Kožni mu je kaput dopirao do gležnjeva. Oko dostojanstvene glave s dugom vilicom omotao je svemirske naočale dok mu je na vrh glave sjedila, bolje reći plovila, španjolska galija od smeđeg baršunastog šešira. Nije bio dio mojeg svijeta iz predgrađa, taj lik, pa je stoga bio egzotičan. Ali ipak poznat, kao da je nabijen osobitom kreativnom energijom mojeg rodnog grada. Bilo mi je drago što ga vidim, u svakom slučaju. Nisam mogao otrgnuti pogled od njega. Kad sam bila mala, takvi tipovi na uličnim uglovima znali su spustiti sunčane naočale da mi namignu, bila im je fora izvući neku reakciju iz bijele cure na stražnjem sjedalu auta koji prolazi kraj njih. Ali ovaj me tip gledao na sasvim drugi način. Nije spustio naočale, ali njegova usta, raširene nosnice i nagib glave izražavali su prkos, čak mržnju. I tad sam shvatio nešto šokantno. Ne mogu postati muškarac a da ne postanem povlašteni muškarac. čak i ako to ne želim. Nagovorio sam Bankrota da prođemo kroz Indian Village, kraj naše stare kuće. Htio sam umiriti živce u kupki nostalgije prije nego što vidim mamu. Ulice su još bile pune drveća, golog sad u zimi, tako da je pucao pogled sve do zamrznute rijeke. Pomislio sam kako je nevjerojatno da svijet sadržava toliko života. Vani na ulicama ljudi su se gombali s tisućama problema, problemima s novcem, ljubavlju, školom. Zaljubljivali su se, vjenčavali, liječili se od ovisnosti od droge, učili klizati, kupovali bifokalne naočale, štrebali za ispite, isprobavali odjeću, šišali se, i rađali. A u nekim kućama ljudi su starjeli i razbolijevali se i umirali, ostavljajući druge da tuguju za njima. To se događa cijelo vrijeme, neprimjetno, i to je ono što je zbilja važno. Ono što je u životu važno, što mu daje težinu, jest smrt. S te strane gledano, moja tjelesna preobrazba je prava sitnica i može zanimati jedino onog makroa. Ubrzo smo stigli u Grosse Pointe. Goli brijestovi istegnuli su se preko naše ulice s obje strane i dodirnuli se vrhovima prstiju, a snijeg je ležao skoren na cvjetnim lijehama ispred toplih kuća u hibernaciji. Tijelo mi je reagiralo na dom. U meni su frcale iskre sreće. Bio je to pseći osjećaj, pun revne ljubavi i slijep na tragediju. Ovo je moj dom, Middlesex. Ondje gore iza onog prozora, na popločenom sjedalu pod prozorom, znala sam satima sjediti i čitati i jesti dudove sa stabla kraj kuće. Nitko nije očistio snijeg s kolnog prilaza. Nitko nije imao vremena misliti na to. Bankrot je malo prebrzo zavezao na prilaz i poskočili smo na sjedalima, a ispušna je cijev zagrebla po tlu. Kad smo izišli iz auta, otvorio je prtljažnik i krenuo s mojim kovčegom u kuću. Ali na pola puta je stao. "Ej, buraz", rekao je. "Možeš ga nositi i sam." Vragolasto se smiješio. Vidjelo se da uživa u promjeni paradigme. Moju je preobrazbu shvatio kao zanimljivu zagonetku koju treba riješiti, zadatak poput onih na stražnjim stranicama njegovih SF časopisa. "Nemojmo se zanositi", odgovorio sam. "Slobodno mi izvoli nositi prtljagu kad god poželiš." x "Drži!" viknuo je Bankrot i zavitlao kovčeg. Uhvatio sam ga i zateturao unatrag. U tom času otvorila su se kućna vrata i majka je u papučama izišla na zrak naprašen mrazom. Tessie Stephanides, koja se u jedno sasvim drukčije vrijeme, kad je let u svemir bio novotarija, odlučila prikloniti mužu i podlim sredstvima stvoriti djevojčicu, sad je pred sobom, na zasniježenom prilazu, vidjela plod tog projekta. Ne više kćer nego, bar sudeći po izgledu, sina. Bila

je umorna i teška srca i nije imala snage suočiti se s tim novim razvojem događaja. Nije mogla prihvatiti da ja sad živim kao osoba muškoga spola. Tessie je smatrala da nije moje o tome odlučivati. Ona me rodila i dojila i odgojila. Ona me poznaje otprije nego što znam za sebe, a sad je odjednom nitko ništa ne pita. Život je počeo kao jedno, a onda je neočekivano zaokrenuo za ugao i prometnuo se u nešto sasvim drugo. Tessie nije shvaćala kako je do toga došlo. Premda je i dalje na mojem licu prepoznavala Calliope, svaka se crta promijenila, zadebljala, a mašak dlaka obrastao mi je bradu i gornju usnicu. U Tessienim očima, izgledao sam kao neki kriminalac. Morala je pomisliti kako je moj dolazak ravnanje računa, da je Milton već kažnjen, a njezina kazna tek počinje. Zbog svega toga stajala je na vratima nepomično, crvenih očiju. "Ej, mama", rekao sam. "Stigao sam." Pošao sam joj u susret. Odložio sam kovčeg i kad sam ponovno podigao pogled, Tessieno se lice promijenilo. Mjesecima se pripremala za ovaj trenutak. Sad su joj se jedva vidljive obrve podigle, kutovi usana izvili uvis i nabrali joj upale obraze. Imala je izraz majke koja promatra kako liječnik skida zavoje s djeteta koje je zadobilo teške opekline. Optimistično neiskreni izraz kraj bolesničke postelje. Ipak, njezino mi je lice reklo sve što sam trebao znati. Tessie će se potruditi prihvatiti stvari kakve jesu. Ono što se sa mnom dogodilo dotuklo ju je, ali izdržat će radi mene. Zagrlili smo se. Koliko god da sam visok, položio sam glavu majci na rame, a ona me gladila po kosi dok sam jecao. "Zašto?" nije prestajala tiho naricati, tresući glavom. "Zašto?" Mislio sam da govori o Miltonu. Ali onda je objasnila: "Je li trebalo bježati od kuće, dušo?" "Morao sam pobjeći." "Ne bi ti bilo lakše da ostaneš kao prije?" Podigao sam glavu i pogledao majci u oči. I rekao joj: "Ovo sam bio i prije." Htjet ćete znati: kako smo se na sve to naviknuli? Što se dogodilo s našim uspomenama? Je li Calliope morala umrijeti da napravi mjesta za Cala? Na sva ta pitanja odgovaram jednom te istom banalnom, ali istinitom izrekom: živ se čovjek na sve nauči. Kad sam se vratio iz San Francisca i počeo živjeti kao muškarac, moja je obitelj otkrila da, nasuprot uvriježenom mišljenju, spol nije tako prevažan. Moja promjena iz djevojke u momka bila je znatno manje dramatična od udaljenosti što je svi prijeđu na putu od djetinjstva do odraslosti. Većim dijelom ostao sam ista ona osoba koja sam uvijek bio. čak i sad, premda živim životom muškarca, u bitnim sam stvarima i dalje Tessiena kći. I dalje sam ja taj koji se sjeti nazvati je svake nedjelje. Ja sam taj kojem nabraja sve dulji popis boljetica koje je muče. Kao svaka dobra kći, ja ću je bajlati pod stare dane. I dalje pretresamo muškarce i njihove mane; i dalje, kad dođem u posjet kući, zajedno idemo frizeru. U ustupku novim vremenima, u Zlatnom runu sad friziraju i muškarce i žene. (A ja sam napokon dopustio dragoj staroj Sophie da me ošiša na kratko kao što je uvijek željela.) Ali sve je to došlo kasnije. U tom smo trenutku bili u velikoj žurbi. Bilo je gotovo deset sati. Limuzina iz pogrebničkog poduzeća stiže za trideset pet minuta. "Daj se idi malo osvježi", rekla mi je Tessie. Pogreb je postigao ono čemu pogrebi i služe: nije nam ostavljao vremena da se bavimo osjećajima. Uhvativši me pod ruku, Tessie me povela u kuću. I Middlesex je bio u koroti. Crna tkanina prekrivala je ogledalo u dnevnoj sobi. S kliznih vrata visjele su crne trake. Sve stari doseljenički običaji. Osim toga, kuća je djelovala neprirodno tiho i sumračno. Kao i uvijek, golemi su prozori unosili okoliš u kuću pa je u dnevnoj sobi zabijeljela zima: snijeg je ležao svuda oko nas. "Mislim da možeš ići u tom odijelu", rekao mi je Bankrot. "Izgleda baš prikladno za ovu prigodu." "Ti valjda ni nemaš odijelo." "Nemam. Nisam ja išao u šminkersku privatnu školu. Odakle ti uopće to odijelo, uostalom? Smrdi kao kuga." "Bar je odijelo." Dok smo se brat i ja prepucavali, Tessie je pomno promatrala. Kao da joj je moj brat dao mig kako to što mi se dogodilo ne treba uzimati smrtno ozbiljno. Nije bila sigurna može li se sama tako postaviti, ali zato je pratila kako to rješava mlađa generacija. Odjednom se začuo čudnovat zvuk, kao da klikće orao. Interkom na zidu dnevne sobe je zakrčao.

Jedan je glas zakriještao: "Juuu-huuu! Tessie dušo!" Tragovi doseljeničkih običaja nisu u kući, naravno, bili zbog Tessie. Osoba koja je kriještala preko interkoma nije bila nitko drugi do Desdemona. Strpljivi čitatelji, možda ste se zapitali što se dogodilo s mojom bakom. Možda ste primijetili da se, nedugo nakon što se zauvijek uhvatila kreveta, Desdemona postupno izblendala. Ali to je namjerno. Dopustio sam Desdemoni da izmakne iz pripovijesti jer mi je, da budem iskren, u dramatičnim godinama moje transformacije, uglavnom izmicala pozornosti. Posljednjih pet godina ležala je prikovana za postelju u kućici za goste. Dok sam išla u školu Inglis & Baker, dok sam se zaljubljivala u Predmet, bila sam tek sasvim mutno svjesna bake. Vidjela sam da joj Tessie kuha obroke i nosi pladnjeve s hranom. Svake večeri gledala sam kako otac kao dobar sin po dužnosti odlazi u posjet u njezinu vječnu bolesničku sobu s termoforima i lijekovima. U tim je prigodama Milton s majkom razgovarao na grčkom, uz sve više zapinjanja. Za vrijeme rata Desdemona je propustila naučiti sina pisati grčki. Sad je, pod stare dane, s užasom shvatila da ga on više ne zna ni govoriti. Povremeno su meni davali da odnesem Desdemoni njezin pladanj i nekoliko minuta bih sudjelovala u njezinom životu u kojem kao da je vrijeme stalo. Kraj kreveta je i dalje držala uokvirenu fotografiju svojeg grobnog mjesta, za smirenje. Tessie je prišla interkomu. "Da, yiayia", rekla je. "Trebaš nešto?" "Trga me danas u nogama da je to jedna užas. Jesi kupila soli za namakanje?" "Jesam, donijet ću ti ih." "Zašto Bog ne da jadnoj yiayi da umre, Tessie? Svi su pokojni! Svi osim yiayie\ Tiayin je već prestara da živi. A što Bog radi? Ništa." "Jesi pojela doručak?" "Jesam, dušo, hvala. Ali suhe šljive ti danas ništa nisu valjale." "To su iste šljive koje jedeš svaki dan." "Možda su se pokvarile. Kupi novu kutiju, Tessie. One Sunkist." "Hoću." "Dobro, dušo. Hvala ti, dušo." Majka je ugasila interfon i okrenula se prema meni. uYiayia nije baš najbolje. Gubi pamćenje. Otkako tebe nema, naglo se urušila. Rekli smo joj za Milta." Tessie je zadrhtao glas, na rubu suza. "Što mu se dogodilo. Nije mogla prestati plakati. Mislila sam da će odmah Bogu na račun. A onda me par sati kasnije pitala gdje je Milt. Sve je zaboravila. Možda je tako i bolje." "Ide ona na sprovod?" "Jedva može hodati. Gospođa Papanikolas će doći da je pripazi. Pola vremena pojma nema gdje je." Tessie se tužno osmjehnula i zavr-tjela glavom. "Tko bi mislio da će nadživjeti Milta?" Teškom mukom suspregnula je suze koje su joj ponovno navrle na oči. "Mogu otići k njoj?" "Hoćeš?" "Da." Tessie se malko usplahirila. "Sto ćeš joj reći?" "Što bih trebao reći?" Majka je nekoliko sekundi šutjela i razmišljala. Onda je slegnula ramenima. "Nije važno. Sto god da joj kažeš, ionako se ničeg neće sjećati. Odnesi joj ovo. Hoće namakati noge." S mirisnim solima i komadom baklave zamotanim u celofan, izišao sam iz kuće i natkrivenom se galerijom uputio uz dvorište i kupku u kuću za goste. Vrata su bila otključana. Otvorio sam ih i ušao. Jedino je svjetlo dopiralo iz televizora koji je bio odvrnut na najglasnije. Našao sam se licem u lice sa starim portretom patrijarha Atenagore koji je Desdemona prije mnogo godina spasila od prodaje. U krletki kraj prozora zelena se papigica, posljednji preživjeli primjerak iz nekad velike bakine i djedove zbirke ptica, ljuljala naprijed-natrag na drvenoj preč-kici. Bili su tu i drugi poznati predmeti i komadi pokućstva, Leftvjeve ploče rebetike, mjedeni stolić za kavu i, naravno, kutija za dudove svilce posred izrezbarene okrugle komodice. Kutija se nije mogla zatvoriti koliko je bila natrpana uspomenama. U njoj su bile fotografije, stara pisma, dragocjeni gumbi, brojanice. Negdje ispod svega toga, znao sam, leže dvije pletenice vezane crnom vrpcom koja se raspada od starosti i

svadbena kruna izrađena od brodskog konopa. Htio sam razgledati sve te stvari, ali čim sam zakoračio u sobu, pozornost mi je privukao veličanstveni prizor na krevetu. Desdemona se kraljevski naslanjala na veliki bež baršunasti jastuk s naslonima za ruke koji su je obavijali. Iz elastičnog džepa na vanjskoj strani jednog naslona virio je aspirator i nekoliko bočica s tabletama. Desdemona je na sebi imala ispranu bijelu spavaćicu, pokrivač je navukla do pasa, a u krilu je držala jednu od svojih lepeza s turskim pokoljima. Ništa od toga nije me iznenadilo. Šokiralo me ono što je Desdemona učinila s kosom. Kad je čula da je Milton umro, skinula je mrežicu s glave i stala čupati kosu koja joj se kao vodopad slijevala niz leđa. Iako potpuno sijeda, kosa joj je još bila vrlo lijepa i, pod svjetlom televizora, djelovala je gotovo plavo. Padala joj je niz ramena i omatala joj se oko tijela kao kosa Botticellijeve Venere. Ali taj čudesni slap nije uokvirivao lice lijepe mlade žene nego lice stare udovice uglate glave i isušenih usnica. U nepomičnom zraku sobe i u vonju lijekova i masti osjetio sam težinu vremena što ga je provela u krevetu čekajući i nadajući se smrti. Nisam siguran može li netko tko ima baku kao što je moja ikad postati pravi Amerikanac, u smislu da povjeruje kako je svrha života potraga za srećom. Desdemonina patnja i odbacivanje života učili su da starost nije nastavak mnogostrukih užitaka mladosti, nego dugotrajna kušnja koja postupno ukida čak i najmanje i najpriprostije radosti. Svi se bore protiv očaja, ali on uvijek na kraju pobjeđuje. Mora. Zbog toga si možemo reći zbogom. Dok sam stajao i gledao baku, Desdemona je odjednom okrenula glavu i spazila me. Ruka joj je poletjela prema grudima. Usplahireno se povukla u jastuke i kriknula, "Lefty!" Sad sam se ja preplašio. "Ne, yiayia. Nije papou. To sam ja. Cal." "Tko?" "Cal." Zastao sam. "Tvoj unuk." Naravno, to nije bilo fer. Desdemonino sjećanje je popuštalo. Ali nisam joj htio pomoći. "Cal?" "Zvali su me Calliope u djetinjstvu." "Isti si Lefty", rekla je. "Da?" "Mislila sam da si ti moj muž koji je došao da me povede na nebo." Prvi put se nasmijala. "Ja sam Miltovo i Tessieno dijete." Brzo kako je i došao, smijeh je iščezao s Desdemonina lica i izgledala je tužno, kao da se ispričava. "Zao mi je. Ne sjećam te se, dušo." "Donio sam ti ovo." Pružio sam joj mirisne soli i baklavu. "Zašto Tessie nije došla?" "Mora se odjenuti." "Odjenuti za što?" "Za sprovod." Desdemona je kriknula i ponovno se uhvatila za grudi. "Tko je umro?" Nisam odgovorio. Umjesto toga stišao sam televizor. Onda sam pokazao krletku i rekao, "Sjećam se kad ste imali dvadesetak ptica." Pogledala je prema krletki, ali ništa nije rekla. "Živjeli ste na tavanu. U Aveniji Seminole. Sjećaš se? Onda ste nabavili sve te ptice. Rekla si da te podsjećaju na Bursu." Na zvuk tog imena, Desdemona se opet osmjehnula. "U Bursi imamo svakojake ptice. Zelene, žute, crvene. Svakojake vrste. Male ptičice, ali jako lijepe. Kao od stakla." "Htio bih ići onamo. Sjećaš se one crkve tamo? Volio bih otići onamo jednog dana i popraviti tu crkvu." "Milton je mora popraviti. Stalno mu to govorim." "Ako neće on, ja ću." Desdemona me na trenutak promatrala kao da odmjerava jesam li sposoban ispuniti obećanje. A onda je rekla, "Ne sjećam te se, dušo, ali možeš ti baki staviti sol u toplu vodu?" Uzeo sam lavor i napunio ga toplom vodom u kupaonici. Nasuo sam mirisne soli i donio lavor u

spavaću sobu. "Stavi ga kraj stolice, dušo." Napravio sam kako je rekla. "Sad pomogni yiayi da ustane." Prišao sam krevetu i prignuo se. Izvukao sam joj nogu po nogu ispod pokrivača i okrenuo je prema sebi. Prebacivši joj ruku preko mojeg ramena, osovio sam je na noge za kratku šetnju do stolice. "Više ništa ne mogu", lamentirala je hodajući. "Prestara sam, dušo." "Sasvim ti dobro ide." "Ne, ničeg se ne sjećam. Sve me boli i trga. Srce mi više ne valja." Stigli smo do stolice. Obišao sam iza nje da joj pomognem sjesti, a onda opet stao pred nju i spustio joj natekle noge išarane plavim venama u vodu s mjehurićima. Desdemona je mrmljala od užitka. Sklopila je oči. Sljedećih nekoliko trenutaka Desdemona se u tišini prepustila raskoši tople kupke. Boja joj se povratila u gležnjeve i uspela uz noge. Rumenilo je nestalo ispod ruba spavaćice, ali je minutu poslije izvirilo iznad ovratnika. Oblilo joj je lice i kad je otvorila oči, u pogledu joj se zrcalila bistrina koje malo prije nije bilo. Zagledala se ravno u mene. A onda je viknula, "Calliope!" Prinijela je ruku ustima. "Manu! Sto se tebi dogodilo?" "Odrastao sam", samo sam to rekao. Nisam joj namjeravao ništa reći, ali sad je sve izišlo na vidjelo. Pomislio sam kako je ionako svejedno. Neće se sjećati tog razgovora. Još me proučavala kroz leće naočala koje su joj povećavale oči. Da je bila sasvim pri sebi, Desdemona ni u snu ne bi mogla proniknuti što joj govorim. Ali u svojoj senilnosti nekako je usvojila tu informaciju. Živjela je među uspomenama i snovima i u tom stanju stare seoske priče postale su joj ponovno bliske. "Sad si dečko, Calliope?" "Više-manje." Razmotrila je to. "Majka mi je pričala čudne stvari", rekla je. "Kod nas u selu, nekad davno, znala su se rađati djeca koja su isprva izgledala kao ženska djeca. A onda s petnaest, šesnaest, dođu kao dečki! Majka mi je to pričala, ali joj bome nikad nisam vjerovala." "To je genetski. Doktor kod kojeg sam bio kaže da se to događa u malim selima. Gdje se svi žene međusobno." "Dr. Phil je isto o tome govorio." "On? Je li?" "Sve sam ja kriva." Mračno je zatresla glavom. "Za što? Za što si ti kriva?" Nije baš plakala. Suzni su joj kanali presušili i ni kap joj nije potekla niz obraze. Ali lice joj se grčilo kao da plače, ramena se tresla. "Svećenici kažu da se prvi rođaci nikad ne smiju ženiti", rekla je. "Drugo koljeno može proći, ali mora se prvo pitati episkopa." Sad je gledala u stranu, trudeći se svega sjetiti. "čak i ako se hoćeš udati za sina svojeg krsnog kuma, ne ide. Mislila sam da je to samo tako, zbog crkve. Nisam jadna znala da se nešto može dogoditi djeci. Sto sam znala ja, mala guska sa sela." Neko je vrijeme nastavila u tom stilu koriti samu sebe. Na trenutak je zaboravila da sam ja ondje i da govori naglas. "A onda onaj dr. Phil, kakve grozote je on pričao! Tako sam se preplašila da sam otišla na operaciju! Gotovo je s djecom. A onda je Milton imao djecu i opet sam se bojala. Ali ništa se nije dogodilo. I mislila sam, tako je dugo vremena prošlo, sve je u redu." "Sto to govoriš, yiayia?. Papou ti je bio rod?" "Bratić u trećem koljenu." "To je u redu." "Ne samo bratić u trećem koljenu. Nego i brat." Srce mi je preskočilo. (cPapou ti je bio brat?" "Da, dušo", rekla je Desdemona beskrajno umorno. "Jako davno. U drugoj zemlji." Točno tad se oglasio interkom. "Callie!" Tessie se nakašljala pa ispravila: "Cal!"

"Da?" "Idi se urediti. Auto dolazi za deset minuta." "Ne idem." Zastao sam. "Ostat ću ovdje s yiayiom." "Moraš ići, dušo", rekla je Tessie. Prišao sam interkomu, približio usta mikrofonu i rekao dubokim glasom, "Ne idem ti ja u tu crkvu." "Zašto ne?" "Jesi vidjela koliko naplaćuju za one proklete svijeće?" Tessie se nasmijala. Trebalo joj je to. Pa sam nastavio, spustivši glas da zvuči duboko poput očevog. "Dva dolara za svijeću? Kakva pljačka! Možda su ljudi u staroj domovini tako lakovjerni da će iskeširati lovu za takvu glupost, ali ne ovdje u Americi." Oponašati Miltona bilo je zarazno. Sad je i Tessie progovorila dubokim glasom: "Totalna prevara!" rekla je i opet se nasmijala. Tad smo shvatili da ćemo tako to izvoditi. Tako ćemo održavati Miltona na životu. "Jesi siguran da ne ideš?" upitala me. "Bit će prekomplicirano, mama. Ne da mi se objašnjavati svima sve. Još ne. Previše ću svima odvlačiti pažnju. Bolje je da ne budem ondje." Duboko u duši Tessie se slagala i brzo je popustila. "Reći ću gospodi Papanikolas da ne mora doći paziti nayiayiu" Desdemona me i dalje gledala, ali oči su joj poprimile sanjiv izraz. Smiješila se. I onda je rekla, "Moja je žlica točno prorekla." "Valjda je." "Žao mi je, dušo. Žao mi je što ti se to dogodilo." "Ma u redu je." "Žao mi je, mou dušo." "Sviđa mi se moj život", rekao sam joj. "Imat ću dobar život." I dalje se držala kao da joj je teško pa sam je uhvatio za ruku. "Ne brini, yinyia. Nikom neću reći." "Kome imaš reći? Svi su pomrli." "Ti si živa. čekat ću dok ti ne odeš." "U redu. Kad ja umrem, možeš sve ispričati." "Hoću." "Bravo, mou dušice. Bravo." U crkvi Uznesenja, nedvojbeno protiv njegove želje, Miltonu Stephani-desu priredili su kompletni pravoslavni sprovod. Otac Greg predvodio je službu. Što se tiče oca Michaela Antonioua, kasnije su ga osudili za pokušaj ucjene i odslužio je dvije godine u zatvoru. Teta Zo se rastala od njega i preselila na Floridu s Desdemonom. Kamo točno? U New Smvrna Beach. Kamo drugamo? Nekoliko godina poslije, kad je majka morala prodati našu kuću, i ona se preselila na Floridu i njih su tri ondje živjele zajedno kao nekoć u ulici Hurlbut sve do Desdemonine smrti 1980. Tessie i Zoe još su i sad na Floridi, dvije žene koje žive same, bez ikoga. Milton je na pogrebu ležao u zatvorenom lijesu. Tessie je pogrebniku Georgieu Pappasu dala muževu svadbenu krunu da bude pokopana s njim. Kad je došlo vrijeme da se posljednji put poljubi pokojnika, ožalošćeni su prolazili uz Miltonov lijes i ljubili ulašteni poklopac. Na očev je sprovod došlo manje ljudi nego što smo očekivali. Nije došao nitko od vlasnika franšize za Hot Dogs Herkules, nitko od ljudi s kojima se Milton družio godinama; i tako smo shvatili da, unatoč svojoj žovijalnosti, Milton nikad nije imao prijatelje, samo poslovne partnere. Umjesto toga došla je rodbina. Peter Tatakis, kiropraktičar, stigao je u svojem Buicku boje crnog vina, a Bart Skiotis odao je poštovanje pokojniku u crkvi čije je temelje izgradio od nekvalitetnih materijala. Došli su Gus i Helen Panos i, kako je to bio sprovod, Gusov je glas zbog traheotomije više nego ikad zvučao kao glas smrti. Teta Zo i naši bratići i sestrična nisu sjedili naprijed. Ta je klupa rezervirana za moju majku i brata. I tako sam ja, u skladu sa starim grčkim običajem koji više nitko ne pamti, ostao u Middlesexu čuvati vrata kako bih spriječio Miltonov duh da ponovno uđe u kuću. To je oduvijek bio muški

posao, a sad sam i ja bio kvalificiran. U crnom odijelu, prljavih cipela, stajao sam na vratima otvorenim prema zimskom vjetru. Žalosne vrbe bile su gole, ali i dalje masivne i pružale su iskrivljene grane uvis kao narikače. Pastelno žuta kocka naše moderne kuće čisto se ocrtavala na bijelom snijegu. Middlesex je bio star gotovo sedamdeset godina. Iako smo ga upropastili svojim kolonijalnim pokućstvom, ostao je najava novoga kako je i zamišljen, kuća s malo pregradnih zidova, ogoljena od formalnosti građanskoga života, kuća projektirana za novi tip ljudskoga bića koji će nastanjivati novi svijet. I činilo mi se, naravno, da sam ta osoba ja, ja i drugi kao što sam ja. Nakon službe za pokojnika, svi su posjedali u aute da se odvezu na groblje. Ljubičaste su zastavice vijorile s antena dok se povorka sporo kretala kroz ulice starog istočnog dijela grada, gdje je moj otac odrastao i gdje je nekoć s prozora svoje sobe svirao serenade mojoj majci. Povorka se provezla niz Aveniju Mack, a kad su prolazili kroz ulicu Hurlbut, Tessie se navirila na prozor limuzine da vidi staru kuću. Ali nije je prepoznala. Posvuda se razraslo grmlje, u dvorištima se nagomilalo smeće i zapuštene su joj kuće sve izgledale jednako. Nešto kasnije, mrtvačka kola i limuzine susrele su se s povorkom motora i majka je primijetila da svi motoristi nose fesove. Bili su to pripadnici masonske udruge Shrinera, koji su došli u grad na skup. S poštovanjem su stali sa strane i pustili pogrebnu povorku da prođe. U Middlesexu, ja sam i dalje stražario na ulaznim vratima. Svoju sam dužnost shvatio ozbiljno i nisam se ni pomaknuo, unatoč ledenom vjetru. Milton bi, od djetinjstva otpadnik od vjere, učvrstio svoj skeptični stav, jer njegov se duh nije tog dana vratio da se uvuče kraj mene u kuću. Lišće je otpalo s dudova stabla. Vjetar je brijao preko skorenog snijega ravno u moje bizantsko lice, koje je bilo lice mojeg djeda i male Amerikanke koja sam nekoć bila. Stajao sam na vratima sat, možda dva. Izgubio sam predodžbu o vremenu, sretan što sam kod kuće, oplakujući oca i razmišljajući o onom što dolazi.