Jedini Prezivjeli - Dean R. Koontz

Dean Koontz Jedini preživjeli U sjećanje na Raya Mocka, moga strica, koji se davno preselio u bolji svijet. U mom djetinjstvu, kad sam bio uznemiren i očajan, tvoje poštenje, ljubaznost i dobro raspoloženje naučili su me svemu što sam ikada trebao znati o tome što čovjek treba biti.

ZAHVALNOST Prava Barbara Christmann dobila je nagradu, upotrijebio sam njezino ime u ovom romanu. S obzirom da je ona bila jedna od stotinu prodavača knjiga koji su sudjelovali u lutriji, iznenađen sam načinom na koji njezino ime odjekuje u ovoj neobičnoj priči. Ona je očekivala da će biti prikazana kao psihotični ubojica, umjesto toga, morat će se pomiriti s tim da bude tiha heroina. Žao mi je, Barbara.

Nebo je duboko, tajnovito. Svjetlost je zvijezda nepodnošljivo hladna. Kad pogledam gore, bivam ispunjen strahom. Ako sve što imamo leži ovdje, ovaj usamljeni svijet, ovo nesretno mjesto, ove mrtvački hladne zvijezde i prazan prostor... Tad ne vidim nikakav razlog da ustrajem, nikakav razlog da se smijem ili prolijevam suze, nikakav razlog da usnim i da se ikada probudim, da ispunjavam ili dajem obećanja. I tako, u noći podižem oči da bih promatrao ta jasna, ali misteriozna nebesa, taj luk nad nama, hladan poput kamena. Bože, ima li te tamo? Jesmo li sami? KNJIGA PREBROJENIH BOLI

DIO PRVI ZAUVIJEK IZGUBLJEN

1. U dva i trideset u subotu ujutro u Los Angelesu, Joe Carpenter se probudio stežući jastuk na grudima, uzvikujući u tami ime svoje izgubljene žene. Očajan, sablasan zvuk njegova vlastitog glasa trgnuo ga je iz sna. Snovi ga nisu napustili odjednom, već u drhtavim velovima, kao što prašina na tavanu pada s greda kad se kuća trese. Iako je shvaćao da Michelle nije u njegovim rukama, i dalje je čvrsto stezao jastuk. Probudio se iz sna osjećajući miris njezine kose. Plašio se da će sa svakim njegovim pokretom sjećanje blijedjeti i on će ostati sam s kiselim mirisom vlastitog noćnog znoja. No, ukočenost nije mogla održati sjećanje živim. Miris njezine kose izmicao mu je kao balon koji se podiže i uskoro ga više nije osjećao. Očajan, ustao je i prišao bližem od dva prozora. Njegova postelja, koja se sastojala samo od madraca na podu, bila je jedini namještaj, tako da se nije morao bojati da će se u mraku spotaknuti o neku prepreku. Stan se sastojao od jedne velike sobe s čajnom kuhinjom, ostave i tijesne kupaonice, a sve je to bilo iznad garaže za dva automobila u gornjem Laurel Canyonu. Nakon što je prodao kuću u Studio Cityju, nije sa sobom ponio nikakav namještaj, jer mrtvacima takav komfor nije potreban. Došao je ovdje umrijeti. Pet je mjeseci plaćao stanarinu, čekajući jutro u kojem se neće probuditi. Prozor je gledao na visoku okomitu liticu, u neravne crne obrise zimzeleni i eukaliptusa. Sa zapada je kroz drveće provirivao debeli mjesec, srebrnasta nada iznad turobne gradske šume. Bio je iznenađen što nakon toliko vremena još nije mrtav. Ali nije bio ni živ. Nešto između. Na pola puta. Morao je pronaći nekakav kraj, povratka više nije moglo biti. Nakon što je uzeo ledenu bocu piva iz hladnjaka u čajnoj kuhinji, Joe se vratio na madrac. Sjedio je leđima naslonjen na zid. Pivo u dva i trideset ujutro! Život što izmiče. Želio je da se može napiti do smrti. Kad bi mogao otploviti iz ovoga svijeta u obamirućoj alkoholnoj sumaglici, možda bi mu bilo svejedno koliko je vremena potrebno za takav odlazak. Previše pića bi, međutim, neizbježno zamaglilo njegova sjećanja, a ona su mu bila sveta. Dopuštao si je tek po nekoliko piva ili čaša vina. Osim slabog, kroz drveće profiltriranog odsjaja mjesečine na prozorskom staklu, jedina svjetlost u sobi dolazila je s iznutra osvijetljenih tipki na telefonu pokraj madraca. Poznavao je samo jednu osobu kojoj je otvoreno, usred noći , ili usred dana, mogao govoriti o svojem očaju. Iako je imao tek trideset sedam godina, njegova majka i otac bili su odavno pokojni. Nije imao braće niti sestara. Prijatelji su ga nakon katastrofe pokušali utješiti,

ali bol koju je doživio bila je prevelika da bi mogao govoriti o onome što se dogodilo i toliko ih je agresivno odgurivao od sebe da je većinu uvrijedio. Podigao je telefon, stavio ga u krilo i pozvao Michelleinu majku, Beth McKay. Gotovo tri tisuće kilometara daleko, u Virginiji, ona je podigla slušalicu čim je prvi put zazvonilo. - Joe? - Jesam li te probudio? - Znaš me, dragi moj, rano u krevet i ustajanje prije zore. - A Henry? - upitao je, misleći na Michelleinog oca. - Ah, ta bi stara zvijer prespavala i rat - rekla je s ljubavlju. Bila je ljubazna i nježna žena, puna ljubavi prema Joeu unatoč tome što se borila sa svojim gubitkom. Posjedovala je nesvakidašnju snagu. Na pogrebu su se Joe i Henry morali osloniti na Beth, ona je bila njihova stijena. Ipak, nekoliko sati poslije, daleko iza ponoći, Joe ju je zatekao kako sjedi u pidžami na verandi iza kuće u Studio Cityju, pognuta poput starice, slomljena od tuge, gušeći jecaje u jastuku što ga je uzela sa sobom iz gostinjske sobe, pokušavajući da ne opterećuje svojeg muža i zeta vlastitom boli. Joe je sjeo pokraj nje, ali ona nije htjela da je itko primi za ruku, niti da je zagrli oko ramena. Trgnula se na njegov dodir. Njezina je tjeskoba bila toliko jaka da joj je sasvim ogoljela živce, toliko jaka da su joj promrmljane riječi sućuti zvučale kao vrisak, a ruka pružena s ljubavlju pržila ju je poput užarena željeza. Oklijevajući, ostavio ju je samu, uzeo je mrežicu s dugačkom drškom i počeo je povlačiti po bazenu, kružeći oko vode, skupljajući kukce i lišće s crne površine u dva ujutro, čak i ne videći što radi, samo smrknuto kružeći, kružeći, skupljajući, skupljajući, dok je Beth plakala u jastuk, kružeći i kružeći sve dok više nije bilo ničega da se pokupi iz bistre vode osim odsjaja hladnih, ravnodušnih zvijezda. Konačno, iscijedivši sve suze iz sebe, Beth je ustala sa stolice, prišla mu i izvukla mrežicu iz njegovih ruku. Odvela ga je gore, spremila ga u krevet kao da je dijete, te on utone u duboki san, prvi put nakon mnogo dana. Sada, razgovarajući s njom preko telefona na toj tužnoj udaljenosti, Joe odloži svoje polupopijeno pivo. - Beth, je li tamo već svanulo? - Prije nekoliko trenutaka. - Sjediš li za kuhinjskim stolom, gledaš li kroz veliki prozor? Je li nebo lijepo? - Još je uvijek crno na zapadu, gore je indigo-plavo, a na istoku se vidi lepeza ružičastog, koraljnog i safirno-plavog, poput japanske svile. Ma koliko bila jaka, Joe ju je često zvao, ne samo zbog snage kojom je zračila, već i zato što ju je volio slušati. Osobit zvuk njezina glasa i njezin mekani virdžinijski naglasak bili su isti kao Michelleini. - Odgovorila si na telefon odmah izgovorivši moje ime - rekao je.

- Tko je drugi mogao biti, dragi? - Zar sam jedini koji zove tako rano? - Rijetko je netko drugi. Ali jutros... to si mogao biti samo ti. Najgore je bilo prije godinu dana, točno na taj dan, izmijenivši zauvijek njihove živote. Bila je prva obljetnica njihovog gubitka. - Nadam se da bolje jedeš, Joe. Gubiš li još uvijek na težini? – upitala je. - Ne - slagao je. Postupno je tijekom protekle godine postao toliko ravnodušan prema hrani da je prije tri mjeseca počeo gubiti na težini. Izgubio je devet kilograma. - Hoće li tamo biti vruć dan? - pitao je. - Zagušljivo je, vruće i vlažno. Ima nešto oblaka, ali se ne očekuje kiša, nikakvo olakšanje. Oblaci na istoku obrubljeni su zlatom i ispunjeni rumenilom. Sunce je sad sasvim izašlo iz svog počivališta. - Ne izgleda kao da je prošlo godinu dana, zar ne Beth? - Uglavnom ne. Ali ponekad se čini kao da je prošla vječnost. - Toliko mi nedostaju - rekao je. - Tako sam izgubljen bez njih. - Oh, Joe. Mili, Henry i ja te volimo. Ti si nam kao sin. Ti nam i jesi sin. - Znam, i ja vas jako volim. Ali to nije dovoljno, Beth, nije dovoljno...duboko je uzdahnuo. - Preživjeti ovu godinu bilo je poput pakla. Ne mogu izdržati još jednu takvu godinu. - S vremenom će biti bolje. - Bojim se da neće. Strah me. Ne ide mi samoća, Beth. - Jesi li razmišljao o tome da se vratiš na posao, Joe? Prije nesreće bio je kriminalistički novinar u Los Angeles Postu. Njegovi su novinarski dani završili. - Ne mogu podnijeti prizor leševa, Beth. Ne bi mogao vidjeti žrtvu pucnjave iz jurećeg automobila ili automobilske otmice, bez obzira na njezinu starost ili spol, a da pritom ne vidi Michelle, Chnssie ili Ninu kako leže pred njim okrvavljene i izmučene. - Mogao bi se baviti drugim vrstama novinarstva. Ti si dobar pisac, Joe. Napiši koju humanističku priču. Moraš raditi, učiniti nešto što će ti vratiti osjećaj korisnosti. Umjesto da joj odgovori, rekao je: - Ovako sam uopće ne funkcioniram. Sve što želim je biti s Michelle. Želim biti s Chrissie i Ninom. - Jednog ćeš dana biti — rekla je, jer je unatoč svemu ostala vjernicom. - Želim sada biti s njima. Glas mu se prekinuo i on je zastao kako bi ga ponovno sastavio. - Gotov sam ovdje, a nemam hrabrosti nastaviti dalje. - Nemoj tako govoriti, Joe. Nije imao hrabrosti prekinuti svoj život, jer nije znao što se događa poslije ovog svijeta. Nije istinski vjerovao da će ponovno pronaći svoju ženu i kćeri u

carstvu svjetlosti i dobrih duhova. U posljednje vrijeme, kad bi gledao u noćno nebo, vidio bi samo daleka sunca u besmislenoj praznini, ali nije mogao naglas izreći svoju sumnju, jer bi to značilo nagovijestiti da su životi Michelle i djevojčica također bili besmisleni. Beth je rekla: - Svi smo ovdje zbog neke svrhe. - One su bile moja svrha. Sad ih više nema. - Onda postoji nešto drugo za što živiš. Na tebi je da to nađeš. Postoji razlog zašto si još tu. - Nema razloga - odvratio je. - Reci mi kakvo je nebo, Beth. Nakon kratkog kolebanja rekla je: - Oblaci na istoku više nisu obrubljeni. I rumenilo je nestalo. Sad su oblaci bijeli, ali u njima nema kiše i nisu gusti, već su poput filigrana na plavetnilu. Slušao ju je kako opisuje jutro s druge strane kontinenta. Onda su razgovarali o krijesnicama u kojima su ona i Henry prethodne noći uživali gledajući ih s verande iza kuće. U južnoj Kaliforniji nije bilo krijesnica, ali Joe ih se sjećao iz svojeg dječaštva u Pennsvlvaniji. Razgovarali su i o Henrvjevom vrtu u kojemu su sazrijevale jagode, i Joeu se počelo spavati. Posljednje riječi koje mu je Beth uputila bile su: - Ovdje se potpuno razdanilo. Jutro nam je došlo i sad ide prema tebi, Joey. Daj mu priliku, donijet će ti razlog koji trebaš, smisao, jer to je ono što jutro čini. Nakon što je spustio slušalicu, Joe je legao postrance, gledajući u prozor s kojega je nestala srebrnasta mjesečeva svjetlost. Mjesec je zašao. Našao se u najcrnjoj dubini noći. Kad je ponovno zaspao, nije sanjao o približavanju neke veličanstvene svrhe, već o nekoj nevidljivoj, neodređenoj, vrebajućoj prijetnji. Bila je nalik na veliki uteg što s neba pada na njega.

2. U subotu kasno ujutro, vozeći se prema Santa Monici, Joe Carpenter osjetio je napad tjeskobe. Osjećao je pritisak u grudima i teško je disao. Kad je podignuo jednu ruku s volana, prsti su mu zadrhtali kao u nekog ukočenog starca. Svladao ga je osjećaj da će se srušiti, kao da će pasti s velike visine, kao da će njegova Honda sletjeti s autoceste u nekakav nepojmljivi bezdan. Kolnik se neprekidno prostirao pred njim dok su gume cviljele po asfaltu, no on nikako nije uspijevao vratiti osjećaj ravnoteže. Taj osjećaj propadanja postao je toliko jak i zastrašujući da je skinuo nogu s gasa i pritisnuo kočnicu. Trube drugih automobila zasviraše, a zanesene gume zaškripaše, dok se promet prilagođavao njegovom naglom usporenju. Vozači u automobilima i kamionima koji su šibali pokraj Honde bacali su ubilačke poglede prema Joeu, često uzvikujući uvredljive riječi i praveći proste pokrete. Bio je to Los Angeles u doba promjene, koji je praštao od energije propasti i žudio za apokalipsom, u kojem je jedna nenamjerna uvreda ili slučajan prelazak preko nečijeg travnjaka mogao izazvati termonuklearnu reakciju. Njegov osjećaj propadanja nije slabio. Želudac mu se okretao kao da je u "vlaku smrti" i ponire niz strmoglave tračnice. Premda je bio sam u automobilu, čuo je vrisku suputnika, najprije slabu, a onda sve glasniju, ne raspoloženu vrisku ljubitelja uzbuđenja u nekom zabavnom parku, nego krike pravog straha. Kao iz nekakve daljine, čuo je sebe kako šapće: - Ne, ne, ne, ne. Jedan kratki zastoj u prometu omogućio mu je da skrene Hondu s kolnika. Zaustavio se što je mogao bliže braniku na cesti, preko kojeg je grmlje oleandra izranjalo poput nadolazećeg ogromnog zelenog vala. Parkirao je automobil ne ugasivši motor. Iako je bio sav obliven hladnim znojem, bili su mu potrebni hladni udari zračnog hlađenja da bi mogao disati. Pritisak u njegovim grudima postojao je sve jači. Borio se za dah, a svaki njegov vreli izdisaj bivao je praćen eksplozivnim hriptanjem. Zrak u Hondi bio je čist, ali Joe je osjećao miris dima. Osjećao mu je čak i okus, oštru mješavinu gorućeg ulja, rastapajuće plastike, tinjajućeg polivinila, sprženog metala. Okrznuvši pogledom guste skupine listova i zagasito crvenih cvjetova oleandra što su nalijegali na prozor na suvozačevoj strani, njegova ih je mašta smjesta oblikovala u valovite oblake masnoga dima. Prozor se pretvorio u pravokutni avionski prozorčić, sa zaobljenim uglovima i debelim dvostrukim staklima.

Joe bi možda pomislio da je počeo gubiti razum da tijekom prošle godine nije imao slične napadaje tjeskobe. Iako su između dvije takve epizode znala proteći i dva tjedna, često je imao i do tri napadaja samo u jednom danu. Svaki je trajao između deset minuta i pola sata. Otišao je nekom terapeutu, no njegov mu savjet nije pomogao. Njegov mu je liječnik predložio protuanksiozne lijekove. No, bacio je recept. Želio je osjetiti bol. Još mu je samo to ostalo. Zatvorivši oči i prekrivši lice rukama nastojao je ponovno steći nadzor nad sobom, no katastrofa ga je nastavljala obavijati. Osjećaj propadanja sve je više jačao. Miris dima postajao je sve oštriji. Vriska sablasnih putnika postajala je sve glasnija. Sve se treslo. Tlo pod njegovim nogama. Vrata na automobilu. Krov. Zastrašujuća buka, štropotanje, treska i zvonjava nalik na udarce gonga pratili su to neprekidno drmanje. - O, ne, ne - preklinjao je. Ne otvarajući oči, spustio je šake s lica. Stisnute, ostale su mu ležati sa strane. Sljedećeg trena, ručice preplašene djece zgrabiše ga za ruke i on ih čvrsto primi. Ta djeca, razumije se, nisu bila u automobilu, već u svojim sjedalima velikog, ukletog zrakoplova. Joe je ponovno proživljavao nesreću leta 353. Za vrijeme napadaja bolesti on se istodobno nalazio na dva mjesta, u stvarnosti svoje Honde i u Nationwide Airu 747, koji je jedne oblačne noći iz mirne stratosfere strmoglavo padao na poput željeza nemilosrdnu livadu. Michelle je sjedila između djece. Ruke koje su Chrissie i Nina čvrsto držale u posljednim, dugim trenucima nezamislivog straha bile su njezine, a ne Joeove. Kako je trešnja postajala sve jača, kroz zrak su počeli padati projektili. Knjige, laptop kompjutori, džepna računala, pribor za jelo i posuđe, jer nekoliko putnika još nije uspjelo dovršiti svoju večeru kada je propast počela, plastične čaše, bočice likera za jednokratnu uporabu, olovke i pera, sve je to letjelo po kabini. Kašljući od dima, Michelle je tjerala djecu da drže glave dolje. - Glave dolje! Zaštitite lica! Onakva lišća! Ta voljena lišca! Sedmogodišnja Chrissie imala je majčine visoke jagodice i bistre zelene oči. Joe nikad neće zaboraviti onaj sjaj radosti koji se razlijevao Chrissienim licem dok je uzimala satove baleta, niti onaj suženi pogled usredotočenosti kojim bi prilazila biljegu kad je bio njezin red da zada udarac u bejzbolu male lige. Nina, stara svega četiri godine, taj anđelčić prćastog nosića, s očima plavim poput safira, naborala bi slatko lišce u osobitu grimasu izražavajući oduševljenje svaki put kad bi ugledala psa ili mačku. Naprosto je privlačila životinje, kao i one nju. Svatko tko bi je vidio kako s puno divljenja i ljubavi promatra čak i malog, ružnog guštera sklupčanog u njezinim pažljivim ručicama, pomislio bi, bez

pretjerivanja, kako je ona čista reinkarnacija samoga Franje Asiškoga. - Glave dolje. Zaštitite lica. U tom je savjetu bilo nade, nagovještaja da će svi oni preživjeti i da je najgore što im se može dogoditi da im lica budu unakažena od udarca nekim letećim laptopom ili komadom razbijena stakla. Zastrašujuća vreva postajala je sve gora. Kut pada bivao je sve ozbiljniji, pribijajući Joea za sjedalo, tako da se nije mogao sagnuti naprijed i zaštititi lice. Možda su maske za kisik poispadale odozgo, a možda je šteta na letjelici bila prouzročila pogrešku u sustavu, tako da maske nisu postavljene kod svakog sjedala. Nije znao ni jesu li Michelle, Chrissie i Nina mogle disati ili su se, gušeći se u oblacima dima, uzalud borile da dođu do čistog zraka. Dim je u debelim slojevima kuljao kroz putnički odjel. Kabina je postala klaustrofobična, nalik na ugljenokop duboko ispod zemljine površine. U tom zasljepljujućem otrovnom dimu, skriveni jezičci vatre odmotavali su se poput klupka zmija. Užas izazvan nekontroliranim propadanjem zrakoplova ubrzo se izjednačio sa strahom zbog neznanja odakle taj plamen dolazi i kad će, s još većom žestinom, bljesnuti duž 747. Dok je napetost u zrakoplovu rasla do nepodnošljivih razmjera, gromovite vibracije potresale su čitav trup aviona. Gigantska krila lupala su kao da će svakoga trena otpasti. Željezna konstrukcija stenjala je kao živa zvijer u samrtnoj agoniji, a manji su spojevi kovina pucali uz zvuke možda jednako glasne i oštre kao pucnjevi iz pištolja. Nekoliko se zakovica odvojilo, svaka uz jedno zaglušujuće škriiip. Michelle, Chrissie i maloj Nini činilo se da će se zrakoplov raspasti u samome letu i da će one biti odbačene u tamno nebo, odvojiti se jedna od druge i u svojim odvojenim sjedalima strmoglaviti u tri zasebne smrti, svaka tako jadna i sama u trenutku konačnog udara u tlo. Ogromni je 747, međutim, bio čudo od dizajna, pobjeda tehnike, sjajno zamišljen i dobro konstruiran. Unatoč misterioznoj hidrauličkoj pogrešci zbog koje je zrakoplov postao neukrotiv, krila nisu otpala, a trup se nije raspao. Njegovi snažni Pratt i Whitney motori, zavijajući kao da se inate gravitaciji, zadržale su Nationwideov let 353 u jednom komadu sve dok se najzad nije spustio. U jednom trenutku Michelle je shvatila da je sva nada izgubljena, da je ovo njihovo spuštanje odlazak u smrt. Hrabro i nesebično ona je i tad mislila samo na djecu, usredotočila se na to da ih utješi, udaljujući ih što je moguće više od svake pomisli na smrt. Posve je nesumnjivo da se nagnula prema Nini, privukla je k sebi i, unatoč dimu koji joj je oduzimao dah, govorila joj u uho, kako bi nadjačalabuku: - U redu je, dušo, mi smo skupa. Drži se za mamu, volim te, ti si najbolja curica koja je ikad postojala. U toj jurnjavi prema tlu kroz noć Colorada, ona je svojim glasom, punim emocija ali lišenom panike, zasigurno tražila i Chrissie: - U redu je, ja sam s tobom, milo moje, drži me za ruku, toliko te volim, tako

sam ponosna na tebe, zajedno smo, sve je u redu, biti ćemo uvijek zajedno. U svojoj Hondi, kraj autoceste, Joe je mogao čuti Michellein glas gotovo kao iz sjećanja, kao da je bio s njom dok je tješila djecu. Očajnički je želio vjerovati da su se njegove kćeri mogle osloniti na snagu svoje majke, koja je bila izuzetna žena. Htio je znati da je posljednje što su djevojčice čule na ovome svijetu bilo kako im Michelle govori kako su drage, koliko obožavane. Zrakoplov se sudario s livadom uz tako strašan udar da se tresak čuo čak tridesetak kilometara dalje, u seoskom prostranom području Colorada, rastjeravši sokolove, sove i orlove s drveća I trgnuvši umorne rančere iz njihovih fotelja i ranog sna. U svojoj Hondi, Joe Carpenter ispusti prigušeni krik. Sagnuo se prema naprijed kao da je zadobio snažan udarac u prsa. Pad je bio katastrofalan. Prilikom udara let 353 je eksplodirao i prevrtao se po livadi, raspadajući se na tisuće nagorjelih, svinutih dijelova, bljujući narančaste mlazove gorućeg mlaznog ulja koje je zapalilo zimzeleni što su rasle na rubu polja. Tristo trideset ljudi, putnika i članova posade poginulo je odjednom. Michelle, koja je naučila Joea najveći dio onoga što je znao o ljubavi i samilosti, zauvijek se ugasila u tom jednom trenutku. Chrissie, sedmogodišnja balerina, mala igračica bejzbola, više nikad neće praviti piruete na vrhu nožnih prstiju, niti potrčati do biljega. A ako su životinje osjećale istu onu duševnu povezanost s Ninom kakvu je ona osjećala za njih, tada su u toj prohladnoj noći Colorada livade i pošumljena brda bili puni malih stvorenja što su se žalosno šćućurila u svojim jazbinama. Od cijele svoje obitelji Joe Carpenter je bio jedini preživjeli. On nije bio s njima u letu 353. Sve živo u tom avionu bilo je kao maljem potučeno na zemljinom nakovnju. Da je bio s njima, i on bi bio prepoznatljiv samo po svom zubarskom kartonu i otiscima s jednog ili dva prsta. Njegove slike rušenja aviona nisu bile rezultat sjećanja, već iscrpljujuće groznice mašte, koja mu se često javljala u snu, a katkad u napadaju tjeskobe poput ovoga sada. Proganjan osjećajem krivnje što nije nestao skupa sa svojom ženom i djecom, Joe je mrcvario sebe nastojeći tako podijeliti užas koji su one proživjele. Uzalud. Maštanja kako putuje avionom koji propada nisu mu pomogla da prihvati stvarnost, za čime je žudio. Umjesto toga, svaka noćna mora, svaki napadaj tijekom budnosti samo su dodavali sol na ranu. Otvorio je oči i zagledao se u promet koji je tutnjao kraj njega. Kad bi izabrao pravi trenutak, mogao bi otvoriti vrata, izaći iz auta, otići do ceste i pustiti da ga pregazi kamion. On ipak ostade pod okriljem Honde, ne zato što se plašio umrijeti, nego iz razloga koji su čak i njemu samome bili nejasni. Možda je, barem zasad, osjećao potrebu da sebe kazni s još malo života.

Naslonjeno na prozor na suvozačevoj strani, izraslo grmlje oleandra neprekidno se njihalo na vjetru od prolazećeg prometa. Trenje zelenila o staklo doimalo se kao jezovito šaptanje, kao izgubljeni i bespomoćni glasovi. Više se nije tresao. Znoj na njegovome licu počeo se sušiti na hladnom zraku koji je izlazio iz ventila na komandnoj ploči. Više ga nije mučio osjećaj propadanja. Dospio je do dna. U vrelini kolovoza i kroz tanku izmaglicu smoga, prolazeći automobili i kamioni bljeskali su poput fatamorgane, lelujajući prema zapadu, do čistijeg zraka i osvježavajućeg mora. Joe je čekao da se ukljući u promet, a onda se nanovo uputio prema obali.

3. Na kolovoskom suncu pijesak je bio koštano bijele boje. Hladno i zeleno more valjalo se razbacujući po obali sićušne školjke mrtvih i umirućih stvorenja. Plaža u Santa Monici bila je pretrpana ljudima koji su se sunčali, igrali razne igre i ručali na dekama i velikim ručnicima. Premda je tamo na kopnu, dalje od obale dan bio vrlo vruć, ovdje je bilo samo ugodno toplo, na povjetarcu koji je dolazio s Pacifika. Nekoliko ljudi koji su se sunčali radoznalo su pogledali Joea dok se probijao kroz masu namazanu kokosovim uljem, zato što nije bio odjeven za plažu. Imao je na sebi bijelu majicu, smeđe platnene hlače i tenisice bez čarapa. Nije došao da bi se kupao ili sunčao. Dok su spasitelji s plaže promatrali plivače, mlade žene koje su se šetale u bikinijima promatrale su spasitelje. Njihovi ritmički rituali posve su im odvraćali pažnju od graditelja koji su se igrali školjkama izbačenim na pjenušavu obalu pokraj njihovih stopala. Djeca su se igrala na valovima, no Joe nije mogao podnijeti da ih gleda. Njihov smijeh, galama i uzvici radosti išli su mu na živce i u njegovoj nutrini budili nerazuman gnjev. Noseći prijenosni hladnjak i ručnik nastavio je prema sjeveru, upenvši pogled u osušena brda Malibua iznad zavoja zaljeva Santa Monica. Napokon je pronašao nešto manje nastanjen komad pijeska. Odmotao je ručnik, sjeo licem prema moru i iz hladnjaka s ledom izvadio bocu piva. Da si je mogao priuštiti posjed s pogledom na ocean, ostatak života proveo bi uz vodu. Neprekidni šum valova, suncem pozlaćena i mjesečinom posrebrena ustrajnost dolazećih velikih valova razbijača i glatki vodeni zavoj daleko na obzorju donosili su mu ne osjećaj mira, ne bezbrižnost, već ugodnu tupost. Ritam mora bio je sve što je ikad očekivao da zna o vječnosti i Bogu. Ako popije nekoliko piva i pusti terapeutskom pogledu na Pacifik da ga preplavi, možda će biti dovoljno sabran da ode na groblje. Da stane na zemlju koja mu je prekrila ženu i kćeri. Da dodirne kamen na kojem su stajala njihova imena. Upravo danas ima posebnu obvezu prema mrtvima. Dvojica tinejdžera, nevjerojatno mršavih, u vrećastim kupaćim gaćicama nisko spuštenim na njihove uske bokove, vukli su se plažom sa sjevera da bi se konačno zaustavili kraj Joeova ručnika. Jedan je imao dugu kosu skupljenu u rep, drugi je bio kratko ošišan. Obojica su bili preplanuli od sunca. Okrenuše se prema oceanu, leđima prema njemu, zaklonivši mu pogled. Prije no što ih je Joe uspio zamoliti da se sklone, dječak s konjskim repom reče:

- Imaš li što, stari? Joe, pomislivši isprva da to dječak govori svome ošišanom prijatelju, ne odgovori ništa. - Imaš li što? — upita dijete ponovno, i dalje gledajući u ocean. - Tražiš meso ili vrtiš robu? - Nemam ništa osim piva - reče Joe nestrpljivo, namještajući sunčane naočale kako bi ih bolje vidio - a ono nije za prodaju. - Dobro - reče ošišani dječak - ako ne trguješ bombonima, tamo su dečki koji te promatraju i koji zasigurno misle da to činiš. - Gdje? - Nemoj sad gledati - reče dječak s konjskim repom. - Pričekaj da se malo udaljimo. Promatrali smo ih kako oni promatraju tebe. Tako smrde po murjacima, da se čudim da ih već nisi namirisao. Drugi reče: - Petnaest metara južno, blizu spasiteljskog tornja. Dva pedera u havajskim košuljama, izgledaju k'o propovjednici na odmoru. - Jedan ima dalekozor. Drugi ima voki-toki. Zbunjen, Joe spusti svoje naočale i reče: - Hvala. - Hej - reče dječak s konjskim repom,- to je samo mala prijateljska usluga, stari. Mi mrzimo te kreposne guzice. S nihilističkom gorčinom koja je, dolazeći od nekoga tko je toliko mlad, zvučala apsurdno, kratko ošišani dječak reče: - Jebeš ovaj sistem. Oholi poput mladih tigrova, dječaci nastaviše hodati prema jugu, odmjeravajući djevojke. Joe uopće nije uspio dobro im pogledati u lica. Nekoliko trenutaka poslije, ispivši svoje prvo pivo, on se okrene, otvori poklopac hladnjaka, spremi unutra praznu limenku i mirno pogleda duž plaže. Dva čovjeka u havajskim košuljama stajala su u sjeni spasiteljskog tornja. Viši od te dvojice, u košulji pretežito zelene boje i bijelim pamučnim hlačama, pažljivo je proučavao Joea kroz dalekozor. Uzbuđen činjenicom da je primijećen, on se mirno okrene sa svojim dalekozorom prema jugu, kao da ga uopće ne zanima Joe, nego grupa tinejdžerki odjevenih u bikinije. Niži čovjek nosio je košulju koja je bila uglavnom crvena i narančasta. Manšete njegovih smeđih hlača bile su podvinute. Stajao je bosonog na pijesku, držeći svoje cipele i čarape u lijevoj ruci. U desnoj ruci, koju je držao spuštenu niz tijelo, imao je neki drugi predmet, možda mali radioprijemnik, ili CD plaver. A mogao je to biti i voki-toki. Visoki momak bio je kancerozno prepečen, sa kosom posvijetjelom od sunca, dok je onaj drugi bio blijed, plaže su mu bile strane. Otvorivši drugo pivo i udišući mirisnu, pjenušavu maglicu koja je prskala iz limenke, Joe se još jednom okrene prema moru.

Premda niti jedan od te dvojice nije izgledao kao da je tog jutra otišao od kuće s namjerom da ode na obalu, nisu odudarali od okoline ništa više od Joea. Djeca su rekla da im ti promatrači mirišu na murjake, ali iako je četrnaest godina bio kriminalistički novinar, Joe nije mogao osjetiti taj miris. U svakom slučaju, nije bilo nijednog razloga da policija bude zainteresirana za njega. Uz munjevit porast broja ubojstava, silovanja koja su bila obična stvar poput romantike, pljačke koje su toliko zavladale da je izgledalo kao da jedna polovica stanovništva pljačka onu drugu, murjaci sigurno ne bi tratili vrijeme ganjajući njega samo zbog toga što ispija alkoholni napitak na javnoj plaži. S udaljenog mola na sjeveru, tri blistavo bijela morska galeba poletješe visoko, isprva usporedno s obalom, a onda zaokrenuše i nastaviše let iznad treperavog zaljeva. Joe još jednom uputi pogled prema spasiteljskom tornju. Ona dvojica više nisu bili tamo. Opet se okrenuo licem prema moru. Nadolazeći ogromni valovi razbijali su se o obalu, razbacujući pjenu po pijesku. Promatrao je te valove kao što bi neki voljni subjekt promatrao visak što ga hipnotičar njiše na srebrnom lancu. No ovaj put valovi ga nisu uspjeli opčiniti i on nije mogao svoju uznemirenu svijest odvesti u mirnije struje. Kalendar je, kao planet svoj mjesec, vukao Joea nazad u svoju orbitu i on nikako nije mogao zaustaviti okretanje svojih misli oko tog datuma, 15. kolovoza, 15.kolovoza, 15. kolovoza. Ova prva obljetnica nesreće imala je neodoljivu silu teže koja ga je odvlačila u sjećanje na njegov gubitak. Kad su mu nakon istraživanja nesreće i detaljnog svrstavanja organskih i neorganskih krhotina predani ostaci žene i djece, Joe je dobio samo dijelove njihovih tijela. Zapečaćeni kovčezi bili su veličine kakva je obično rezervirana za pokop male djece. Primio ih je kao da preuzima moći svetaca smještenih u relikvijarima. Premda je shvaćao strašni učinak pada zrakoplova, i iako je znao da je neumoljiva vatra buknula po ostacima, Joeu je bilo čudno da su ostaci Mchelle i djevojčica bili tako mali. Ta one su bile neopisivo prisutne u njegovom životu! Bez njih, svijet mu se činio stranim. Sve dok ne bi proveo barem dva sata izvan svoje postelje nije mogao osjetiti da mu pripada. Bilo je dana kad se planet okretao dvadeset četri sata, a da nije uspio dovesti Joea u sklad sa životom. Ovaj je dan očito jedan od njih. Kad je ispio svoje drugo pivo, stavio je praznu limenku u hladnjak. Još nije bio spreman odvesti se na groblje. Prije toga, želio je otići u najbliži toalet. Ustao je, okrenuo se i letimice opazio visokog, plavog momka u havajskoj košulji. Sada bez svog dalekozora, nije se nalazio na jugu, blizu spasiteljskog tornja, već na sjeveru, oko osamnaest metara dalje, sjedeći sam na pijesku. Kako bi se sakrio od Joea, smjestio se iznad dva mlada para na dekama i neke meksičke obitelji koja je obilježila svoj teritorij sklopivim stolcima i dvama

ogromnim suncobranima sa žutim prugama. Povremeno, Joe bi promotrio plažu oko sebe. Onaj niži od dvojice, koji su možda murjaci, onaj što je nosio košulju pretežito crvene boje, nije bio na vidiku. Momak u zelenoj košulji pažljivo je izbjegavao gledati ravno u Joea. Prislonio je jednu šaku na svoje desno uho, kao da ima aparat za pojačanje sluha i želi blokirati muziku s radija kupača kako bi se mogao usredotočiti na nešto drugo što je trebao čuti. Na ovoj udaljenosti Joe nije mogao biti posve siguran u to, no imao je dojam da se čovjekove usne miču. Izgledalo je kao da je zaokupljen razgovorom sa svojim odsutnim pratiocem. Ostavivši svoj ručnik i hladnjak, Joe se uputi južno, prema toaletima. Nije se morao okrenuti da bi znao da ga momak u zelenoj košulji promatra. Razmislivši, zaključio je da opijanje na pijesku jest protuzakonito, čak i danas. Uostalom, jednom društvu koje je toliko popustljivo prema korupciji i divljaštvu bila je potrebna snažna reakcija i na manje prijestupe, kako bi uvjerilo sebe da još uvijek ima pravila. Kako se Joe približio gatu, gužva je postala veća. U zabavnom centru štropotao je "vlak smrti". Putnici su vrištali. Ušavši u javni toalet, skinuo je naočale. Muški WC vonjao je po mokraći i dezinfekcijskom sredstvu. Nasred poda, između zahoda i umivaonika, jedan veliki žohar, napola zgažen ali još uvijek živ, bacakao se u krug, izgubivši svaki osjećaj za orijentaciju. Svi su ga zaobilazili, netko zabavljajući se, netko s gađenjem ili ravnodušnošću. Nakon što je obavio nuždu, dok je prao ruke pažljivo je proučavao druge ljude u zrcalu, tražeći saveznika. Zaustavio se na jednom dugokosom četrnaestogodišnjaku u kupaćim gaćicama i sandalama. Kad je dječak pošao do posude s papirnatim ručnicima, Joe je krenuo za njim, uzeo nekoliko ručnika odmah nakon njega i rekao: — Tamo vani možda vise dva murjaka čekajući mene. Dječak ga je pogledao u oči, ali nije rekao ništa, već je samo nastavio brisati ruke papirnatim ručnikom. Joe nastavi: — Dat ću ti dvadeset dolara da izvidiš, a onda se vrati i reci mi gdje su. Dječakove oči imale su ljubičasto-plavu nijansu svježe modrice, a pogled mu je bio izravan poput udarca. — Trideset dolara. Joe se sjećao, kad je on imao četrnaest godina, nije mogao tako hrabro i izazovno gledati odraslom čovjeku u oči. Da mu je prišao neki stranac s ponudom poput ove, on bi zavrtio glavom i brzo nestao. - Petnaest sada i petnaest kad se vratim — reče dječak. Praveći grudu od svojih papirnatih ručnika i bacajući ih u koš, Joe reče: - Deset sada, dvadeset kad se vratiš. - Vrijedi. Vadeći novčanik iz džepa, Joe reče:

- Jedan je visok blizu dva metra, opaljen suncem, plavokos, u zelenoj havajskoj košulji. Drugi je metar i sedamdeset, smeđokos, proćelav, blijed, u crveno-narančastoj havajki. Ne spuštajući pogled, dječak je uzeo deset dolara. - Možda si sve izmislio, vani nema nikog takvog, a kad se vratim, tražit ćeš da odem s tobom u jedan od ovih zahoda da bi mi dao ostalih dvadeset dolara. Joeu je postalo neugodno, ne zato što je bio osumnjičen za pedofiliju, već zbog ovog djeteta, odraslog u vremenu i prostoru koji su tražili da već u tim godinama toliko mnogo zna i ima toliko ulične pameti. - Ne izmišljam. - Sa mnom se tako ne može. - Razumijem. Barem nekoliko nazočnih ljudi čulo je ovo prepiranje, ali se činilo da nitko nije bio zainteresiran. Bilo je to doba stila "živi i pusti druge živjeti". Kad se dječak okrenuo da pođe, Joe reče: - Oni neće čekati odmah tu vani, da ih se lako primijeti. Bit će dovoljno udaljeni da mogu vidjeti ovo mjesto, a da sami ne budu lako viđeni. Ne odgovorivši ništa, dječak pođe k vratima, lupkajući sandalama po podnim pločicama. - Ako odeš s mojih deset dolara i više se ne vratiš - upozorio je Joe- naći ću te i isprašiti ti tur! - Da, dobro - prezrivo reče dječak i ode. Vrativši se k jednom od rđom umrljanih umivaonika, Joe ponovno opere ruke, kako ne bi izgledalo da trati vrijeme. Trojica mladića dvadesetih godina okupili su se oko osakaćenog žohara koji se još uvijek trzao na jednom malom djeliću poda toaleta. Njegova je putanja bila krug promjera oko trideset centimetara. Bacakao se po toj periferiji s takvom revnošću da su se mladići, s rukama punim dolara, kladili na to kako će brzo prijeći svaki krug. Nagnut nad umivaonikom, Joe je pljuskao po licu šake hladne vode. U vodi se osjećao oštar miris i okus klora, no njegovom osjećaju za čistoću protivio se ustajali slankasti smrad koji je isparavao iz otvorene cijevi. Zgrada nije imala dobru ventilaciju. Miran zrak u njoj bio je vreliji od onog vani, vonjao je po mokraći, znoju i dezinfekcijskom sredstvu tako snažno i ubojito da mu je udisanje ubrzo izazvalo osjećaj mučnine. Dječaku je, izgleda, bilo potrebno mnogo vremena. Joe je pljusnuo još vode po licu i počeo proučavati svoj lik u prugastom zrcalu, lik pun klizećih kapljica vode. Unatoč boji lica i novom rumenilu koje je u zadnjih pola sata dobio od sunca, nije izgledao zdrav. Oči su mu bile sive, kakve su bile i cijelog njegovog života. No, nekad je to bila svijetlosiva boja uglačanog željeza ili vlažnog indulina, sad su te oči imale mrtvu boju pepela, a njihove bjeloočnice bile su zakrvavljene. I četvrti se čovjek pridružio unesrećenom žoharu. Bio je srednjih pedesetih

godina, tridesetak godina stariji od ostale trojice, no nastojao je biti jedan od njih, zanesen tom besmislenom okrutnosti. Kockari su zakrčili zahodski promet. Postajali su sve neotesaniji, smijali su se grčevitom napredovanju kukca, bodreći ga da nastavi, kao da se radi o čistokrvnom konju koji juri preko travnjaka prema konačnom cilju. - Hajde, hajde, hajde, hajde, hajde! Glasno su raspravljali je li par drhtavih antena dio njegova sustava za orijentaciju, ili su to instrumenti kojima otkriva mirise hrane i drugih žohara željnih parenja. Nastojeći zanemariti glasove ove razuzdane grupe, Joe je i dalje ispitivao svoje pepeljaste oči u zrcalu, pitajući se zašto je poslao onog dječaka da promotri momke u havajskim košuljama. Sve i da ga drže na oku, sigurno su ga s nekim zamijenili. Uskoro će shvatiti da su pogriješili i on ih više nikad neće vidjeti. Nema nijednog razloga da im se suprotstavlja ili skuplja obavijesti o njima. Došao je na plažu kako bi se pripremio za posjet groblju. Bilo mu je potrebno da se preda drevnim ritmovima vječnoga mora, koji su udarali u njega kao što valovi udaraju o stijene, glačajući oštre rubove tjeskobe u njegovoj duši, odnoseći sa sobom krhotine njegova srca. More je donosilo poruku da život nije ništa više do besmislena mehanika i hladna sila valova, čemernu vijest o beznađu koja je bila umirujuća upravo zato što je okrutno poražavajuća. Trebalo mu je još jedno pivo, možda, dva, da još više umrtvi osjetila, tako da ona pouka ostane s njim dok prolazi kroz grad prema groblju. Nije mu trebala razonoda. Nije mu bila potrebna nikakva akcija. Nije mu bila potrebna tajna. Za njega je život izgubio svu zagonetku iste one noći kad je izgubio i sav svoj smisao, na mirnoj livadi Colorada, pogođenoj iznenadnim gromom i vatrom. Dječak se, tapkajući sandalama po pločicama, vratio da pokupi preostalih dvadeset dolara. - Nisam vidio nikakvog krupnog momka u zelenoj košulji, ali onaj drugi je zasigurno tamo vani, zarađuje opeklinu od sunca na svojoj ćelavoj glavi. Iza Joea neki od kockara slavodobitno povikaše. Ostali su gunđali dok je umirući žohar dovršavao još jedan krug, nekoliko sekundi brže ili sporije no što je to učinio u prošlom krugu. Znatiželjan, dječak okrene vrat ne bi li vidio što se događa. - Gdje? - upita Joe izvlačeći dvadeseticu iz svog novčanika. Još uvijek pokušavajući da vidi između tijela okruženih kockara što se to događa, dječak reče: - Ima jedno palmino drvo, par sklopivih stolova na pijesku, gdje ona gomila glupih Korejanaca igra šah, možda dvadeset ili trideset metara dalje niz plažu. Iako su visoki zamagljeni prozori propuštali bijelu sunčevu svjetlost, a fluorescentne svjetiljke prosipale odozgo plavičasto svjetlo, zrak je izgledao žut, poput nekakve kiselinske pare.

- Gledaj u mene - reče Joe. Ometen žoharevom utrkom, dječak reče: - Ha? - Gledaj u mene! Zatečen tihim gnjevom na Joeovu licu, dječak nakratko uhvati njegov pogled. Potom se one nemirne oči boje modrice ponovno usredotočiše na novčanicu od dvadeset dolara. - Momak kojeg si vidio ima na sebi crvenu havajsku košulju? -upita Joe. - Ima i drugih boja na njoj, ali prevladavaju crvena i narančasta. - Kakve je hlače imao? - Hlače? - Da vidim jesi li pošten, nisam ti rekao u što je još odjeven. Dakle, ako si ga vidio, sad mi reci. - Hej, čovječe, ne znam. Je li imao kratke hlače, kupaće gaće, ili hlače, otkud bih ja to znao? - Reci mi. - Bijele? Smeđe? Nisam siguran. Nisam znao da se od mene očekuje još i modno izvješće. Samo je tamo stajao, izgledajući nekako čudno, s cipelama u jednoj ruci i čarapama uguranim u njih. Bio je to isti čovjek s voki-tokijem, kojeg je Joe vidio blizu spasiteljskog tornja. Kockari su glasno ohrabrivali žohara, smijali se, psovali, izvikivali ponude za okladu. Bili su toliko glasni da su im se glasovi resko odbijali od betonskih zidova i zrcala takvom silinom da se Joeu činilo da će se one srebrne površine raspasti. - Je li on stvarno promatrao kako Korejanci igraju šah ili se pretvarao? upitao je Joe. - Promatrao je ovo mjesto i razgovarao s kremšnitama. - Kremšnitama? - S par zanosnih kučki u sićušnim bikinjima. Čovječe, trebaš vidjeti onu crvenokosu kučku u zelenom bikiniju. Na skali od jedan do deset ona je dvanaest. Oduzme ti svu pažnju, čovječe. - Upucavao im se? - Ne znam što on misli da radi - reče dijete. - Gubitniku poput njega, nijedna od tih kučki neće dati šansu. - Ne zovi ih kučkama - reče Joe. - Što? - One su žene. Dječje ljutite oči bljesnuše poput "skakavca". - Hej, tko si ti, do vraga? Papa? Kiselkasti žuti zrak kao da je postajao gušći i Joe pomisli kako osjeća da bi mu mogao izjesti svu kožu. Šuštavi zvuk vode puštene u zahodima izazivao je vrtoglavu mučninu u njegovu želucu. Trudio se da potisne to iznenadno gađenje.

On reče dječaku: - Opiši mi te žene. S izazovom u pogledu koji je bio veći no ikad, dječak reče: - Potpuno zamamne!Osobito crvenokosa. Ali ni crnokosa nije loša. Puzio bih po razbijenom staklu da mogu masturbirati gledajući u nju, iako je gluha. - Gluha? - Mora da je gluha, ili tako nešto - reče dijete. - Stavljala je nešto kao slušni aparat u uši, vadeći ga i ponovno namještajući kao da nešto nije pasalo. Zbilja slatka kučkica. Premda je bio viši i teži od dječaka, Joeu je došlo da zgrabi to dijete za vrat i priguši ga. Da ga guši sve dok ne obeća da više nikad neće nepromišljeno upotrijebiti tu riječ. Sve dok ne shvati koliko je ta riječ puna mržnje i kako ga prlja dok je upotrebljava jednako često kao i bilo koju drugu riječ. Joea je uplašila ova jedva kontrolirana žestina vlastita reagiranja, stisnuti zubi, kucanje žila u vratu i na čelu, vidno polje naglo suženo zbog povišenog tlaka. Njegova mučnina bivala je sve gorom i on nekoliko puta duboko udahne, smirujući se. Dječak je konačno u Joeovim očima vidio nešto što ga je natjeralo da zastane. Umirio se, još jednom okrenuvši pogled prema kockarima. - Daj mi dvadeset dolara. Zaradio sam ih. Joe nije ispuštao novčanicu. - Gdje ti je otac? - Što? - Gdje ti je majka? - Ma, što je tebi? - Gdje su oni? - Oni imaju svoj život. Joeova ljutnja ustupi mjesto očaju. - Kako se zoveš, dijete? - Što se to tebe tiče? Misliš da sam beba, da ne mogu doći na plažu sam? Jebi se, ja idem kamo god hoću! - Ideš kamo hoćeš, ali nemaš gdje biti. Dijete ga ponovno pogleda ravno u oči. U njegovom modrom pogledu nalazio se odraz boli i usamljenosti, tako dubok da je Joe ostao šokiran činjenicom da je tako što moglo zadesiti nekoga već u nježnoj četrnaestoj godini. - Gdje da budem? Što hoćeš reći? Joe osjeti da su on i dječak uspostavili vezu na jednoj dubokoj razini, da su se neočekivano otvorila vrata njemu i ovom nesretnom djetetu, te da bi se budućnost obojice mogla promijeniti nabolje kad bi on samo znao kamo bi oni mogli otići pošto prijeđu preko tog praga. Međutim, njegov vlastiti život bio je isto toliko šupalj, njegovo spremište filozofije isto toliko prazno, poput svake napuštene školjke koju je more izbacilo na obalu. Nije imao vjere u diobu, ni mudrosti koju bi mogao prenijeti, niti nade koju bi ponudio , nedovoljno materijala da bi održao sebe, a kamoli nekog drugog.

Bio je jedan od izgubljenih, a izgubljeni ne može voditi. Prošao je jedan trenutak i dječak istrgne novčanicu od dvadeset dolara iz Joeove ruke. Na licu mu je bio preziran osmijeh kad je podrugljivo ponovio Joeove riječi. - One su žene. Udaljujući se natraške, reče: - Jebeš ih, one su samo kučke. - A jesmo li svi mi samo psi? - upita Joe, no dječak je već zbrisao iz toaleta prije no što je čuo ovo pitanje. Premda je Joe dva puta oprao lice, osjećao se prljavim. Ponovno se okrenuo k umivaonicima, ali nije mogao doći do njih. Šestorica ljudi okupili su se oko žohara, a nekoliko je stajalo iza, promatrajući. Pretrpani toalet bio je prevruć. Znoj je u potocima tekao s Joea, a žuti mu je zrak palio nosnice, sa svakim mu je dahom nagrizao pluća, štipao mu oči. Kondenzirao se na zrcalima, zamagljujući odražaje uzbuđenih muškaraca sve dok se činilo da to nisu stvorenja od krvi i mesa, već neki izmučeni duhovi što su se načas pojavili na prozorima nekakve klaonice, vlažnim od sumporne pare, tamo u najdubljem carstvu prokletih. Užareni kockari vikali su na žohara, mašući na nj šakama punim dolara. Njihovi glasovi stapali su se u jedinstveno glasno jaukanje, naizgled besmisleno, u jedno suludo blebetanje kojemu su jačina i visina rasli, sve dok Joeu nije zvučalo kao cika koja razbija kristal, koja mu prodire u središte mozga i unutra izaziva opasne titraje. Progurao se između dva čovjeka i ubio žohara zgazivši ga. U trenutku mrtve tišine što je uslijedila nakon njegova ispada, Joe se hitro okrenuo od muškaraca. U sjećanju mu je još titrao onaj razorni zvuk, još uvijek mu je drhtao u kostima. Pojurio je prema izlazu, nestrpljiv da izađe prije no što eksplodira. Kao jedan, svi se kockari istodobno trgnuše iz svoje ukočenosti koju je izazvao Joeov iznenadni postupak. Počeli su ljutito vikati, gnjevni kao što bi bili polaznici crkvenih obreda na nekog prljavog i pijanog uličara, kad bi doteturao na njihovu službu, naslonio se na oltarsku ogradu i bljuvao po crkvenom podu. Jedan od muškaraca, lica crvenog od sunca poput režnja masne šunke, usana ispucalih od vrućine pa izgriženih zubima umrljanim duhanom, zgrabi Joea za jednu ruku i naglo ga okrene. - Koje ti je to sranje, prijatelju? - Pusti me. - Ja sam ovdje dobivao lovu, prijatelju. Strančeva šaka bila je vlažna na Joevoj ruci, prljavi nokti tupi, ali su se zarivali u meso kako bi osigurali skliski zahvat. - Pusti me. - Ja sam ovdje dobivao lovu,- ponovio je momak. Usta mu se izviše u tako bijesnu grimasu da mu se oguljene usne raspukoše, a iz pukotina se pojaviše kapi krvi.

Uhvativši ljutitog kockara za ručni zglob, Joe savi unatrag jedan od njegovih prljavih prstiju, kako bi se oslobodio stiska te hulje. Još dok su se momkove oči širile od iznenađenja i uzbuđenosti, još dok se on spremao da urlikne od boli, Joe mu izvi ruku otraga, iza leđa, naglo ga okrene i tresne licem o zatvorena zahodska vrata. Joe je mislio da je njegov neobični gnjev prije ispario, još dok je razgovarao s tinejdžerom, ostavljajući za sobom samo očaj, no on je opet bio tu, nesrazmjeran uvredi koja ga je izazvala, kao nikada vruć i eksplozivan. Nije bio siguran zašto to radi, zašto ga se tiče bezosjećajnost tih ljudi, no prije nego je posve shvatio svu pretjeranost svoga reagiranja, udario je momkovim licem u vrata, udario je još jednom, a onda i treći put. Gnjev se nije raspršio, međutim i uz tamnocrvene mrlje koje su mu sužavale vidno polje, i uz to što je bio ispunjen primitivnom mahnitošću koja je skakala kroz njega poput tisuće majmuna što skiče kroz džunglu drveća i lijana, Joe je ipak bio u stanju da spozna kako je izgubio kontrolu nad sobom. Pustio je kockara i ovaj je pao na pod ispred zahoda. Tresući se od gnjeva i od straha pred tim gnjevom, Joe se kretao unazad, sve dok ga umivaonici nisu zaustavili. Ostali muškarci u toaletu mirno su stajali dalje od njega. Sve je bilo tiho. Tamo na podu ležao je kockar na rasutim novčanicama od jednog i pet dolara, njegova dobit. Brada mu je bila prekrivena krvlju iz raspuknutih usana. On pritisnu jednu šaku na lijevu stranu svog lica, onu koja je primila udarac vratima. - Bio je to samo žohar, za ime Isusa, samo jedan bijedni žohar. Joe pokušao reći kako mu je žao. Nije mogao govoriti. - Gotovo si mi slomio nos. Mogao si mi slomiti nos. Zbog žohara?Da mi slomiš nos zbog jednog žohara? Bilo mu je žao, ne zbog toga što je učinio ovom čovjeku, koji je nesumnjivo činio drugima i gore stvari, već zbog sebe, bijedne hodajuće olupine u koju se pretvorio, zbog sramote koju je neoprostivim ponašanjem nanio uspomeni na svoju ženu i djecu. Unatoč svemu, Joe je ostao nemoćan da izrazi bilo kakvo žaljenje. Gušeći se jednako od odvratnosti prema samome sebi koliko i od smrdljivog zraka, izašao je iz te smrdljive zgrade na morski povjetarac, koji nije osvježavao. Svijet je bio isto toliko smrdljiv kao i toalet koji je ostavio za sobom. Iako na suncu, on se tresao, jer mu se u grudima počeo odmatati hladni navoj kajanja. Na pola puta do svog ručnika i hladnjaka za pivo, posve nesvjestan mnoštva kroz koje se probijao, on se sjeti bljedolikog čovjeka u crveno-narančastoj košulji. Nije se zaustavljao, čak se nije ni osvrnuo, već je ustrajno nastavio hodati naprijed po pijesku. Više nije bio zainteresiran da sazna tko ga prati , ako su ga uopće pratili. Čak nije mogao razumjeti zašto su mu oni uopće privukli pažnju. Ako su bili iz

policije, onda su to bili nespretnjakovići koji su ga zamijenili s nekim drugim. Oni zapravo nisu bili dio njegova života. Ne bi ih čak ni primijetio da mu dječak s konjskim repom nije skrenuo pažnju na njih. Uskoro bi shvatili svoju pogrešku i pronašli svog pravog progonjenika. A dotle, k vragu s njima! Još je ljudi gravitiralo prema mjestu na plaži na kojem se Joe utaborio. Razmišljao je o tome da se spakira i ode, no još nije bio spreman otići na groblje. Incident u toaletu otvorio je slavinu na njegovu spremištu adrenalina, poništavajući učinke uspavljujućih valova i onih dvaju piva što ih je ispio. Stoga je opet , našavši se ponovno na svom ručniku za plažu, jednom rukom izvadivši iz hladnjaka ne pivo, već polumjesec od leda koji je pritisnuo na čelo, uperio pogled u more. Sivo zeleni komad uzburkanog mora izgledao je kao beskonačna lepeza promjenljivih brzina u nekom ogromnom mehanizmu, a svijetlosrebrni treptaji sunca plesali su po njemu poput strujnih iskrica duž neke električne mreže. Valovi su nadolazili i povlačili se, isto onako jednolično kao što se u nekom stroju vezivne poluge pomiču naprijed, nazad. More je bilo neprekidni radni stroj, bez druge svrhe do da nastavi svoje postojanje, stroj koji su opjevali i obožavali mnogi pjesnici, ali koji ne zna ništa o ljudskoj strasti, boli i obećanju. Vjerovao je da mora naučiti prihvatiti hladnu mehaniku Stvorenog svijeta, jer nema nikakvoga smisla psovati jednu neinteligentnu mašinu. Osim toga, jedan sat ne može biti odgovoran za prebrzo prolaženje vremena. Tkalački stroj ne može biti kriv ako je istkao platno od kojeg će biti sašivena dželatska odora. Nadao se da će pronaći mir ako se pomiri s mehaničkom ravnodušnošću svemira. Takvo prihvaćanje bilo bi doista hladna utjeha, ubojita za dušu. Međutim, jedino je još htio osloboditi se svoje patnje, noćnih mora i potrebe da mari. Dvije su pridošlice stigle i raširile bijelu deku za plažu pet metara sjeverno od njega. Jedna od njih bila je zanosna crvenokosa u zelenom bikiniju, dovoljno škrtom da navede čak i striptizetu da porumeni od stida. Druga je bila crnka, gotovo isto toliko privlačna kao njezina prijateljica. Crvenokosa je imala kratku "bubi" frizuru. Crnka je imala dugu kosu koja je prikrila komunikacijsku napravu koju je, bez sumnje, nosila u jednom uhu. Za žene u svojim dvadesetim godinama bile su odveć nasmijane i djetinjaste, no dovoljno vatrene da privuku pažnju na sebe čak i da nisu toliko omamljujuće. Lijeno su se mazale uljem za sunčanje, u smjenama su jedna drugoj nauljile leđa, dodirujući se s nehajnim zadovoljstvom, kao da se nalaze u prvim scenama nekog videa za odrasle, privlačeći pažnju svakog heteroseksualca na plaži. Strategija je bila jasna. Nitko ne bi posumnjao da ga promatraju operativci koji su se tako malo i tako jadno prikrivali. One su trebale biti onoliko nevjerovatne koliko su muškarci u havajskim košuljama bili upadljivi. No, da nije bilo trideset dolara vrijednog izviđanja i strastvenih primjedbi seksom opsjednutog četrnaestogodišnjaka, njihova bi strategija bila čak i djelotvorna. S dugim preplanulim nogama, dubokom jamicom između grudiju, s čvrstim,

zaobljenim stražnjicama možda su i one bile tu da privuku Joeovu pažnju, da ga navedu na razgovor. Ako je to dio njihove zadaće, neće uspjeti. Njihov šarm nije utjecao na njega. U protekloj godini, bilo kakva erotska slika ili pomisao mogli su ga uzbuditi samo na trenutak, nakon čega bi bio svladan žestokim sjećanjima na Michelle, na njezino tako drago tijelo i zdravi žar za užitkom. Neminovno, pomislio bi i na onaj strašni, dugi pad sa zvijezda Colorada, na dim, vatru, a onda smrt. Žudnja bi se brzo rastvarala u tekućini gubitka. Ove dvije žene privlačile su Joevu pažnju samo zato što ga je ljutila njihova nestručnost, što su ga zamijenile s nekim drugim. Razmišljao je o tome da im priđe i kaže im da su pogriješile, sam da bi ih se riješio. No, nakon onog nasilništva u toaletu, izgled ovakvog suočavanja uznemiravao ga je. Njegov je gnjev sada bio iscrpljen, ali on više nije vjerovao svojoj samokontroli. Godina dana. Sjećanja i nadgrobne ploče. On će to prebroditi. Val se razbio, pokupio pjenušave djeliće samoga sebe, ponovno se povukao, a onda opet razbio. Strpljivo je i pažljivo promatrao to beskonačno razbijanje i to ga je smirivalo. Pola sata poslije, i bez potpore još jednoga piva, Joe je bio spreman da posjeti groblje. Istresao je pijesak s ručnika. Složio ga je napola, čvrsto ga smotao te podignuo hladnjak. Nježne poput morskog povjetarca, sjajne poput sunčeve svjetlosti, podatne mlade žene pretvarale su se da su očarane jednostavnim dosjetkama dvojice udvarača nabijenih hormonima, posljednjih u nizu zavodnika s plaže koji su okušavali svoju sreću s njima. Joe, čiji su pogled maskirale naočale, mogao je vidjeti da je zanimanje ljepotica za te mišićave komade bilo lažno. One nisu nosile sunčane naočale i dok su čavrljale, smijale se i ohrabrivale svoje obožavaoce, kradomice su pogledavale u Joea. On ode ne osvrćući se. Kao što je u svojim cipelama sa sobom ponio nešto od plaže, žarko je želio ponijeti sa sobom, u svome srcu, i ravnodušnost oceana. Ipak, nije mogao a da se ne čudi kakva se to policijska agencija može ponositi tako zapanjujuće lijepim ženskim snagama. Poznavao je nekoliko policajki koje su ljupke i seksi poput filmskih zvijezda, no crvenokosa i crnka prelazile su čak i celuloidne kriterije. Očekivao je da će na parkiralištu ugledati tipove u havajskim košuljama kako promatraju njegovu Hondu. Ako su je pratili, njihov položaj za izviđanje bio je doista dobro prikriven. Joe izađe iz parkirališta i, pogledavši u retrovizor, skrene udesno na autocestu Pacifička Obala. Nitko ga nije pratio.

Možda su shvatili svoju pogrešku i bacili se u potjeru za pravim čovjekom. S Wilhire Boulevarda na autoput za San Diego, pa sjeverno na autoput za Venturu, a potom na istok, vozio je dalje od osvježavajućih utjecaja morskih povjetaraca, prema žarkoj vrelini doline San Fernando. Na kolovoskom suncu, ova su predgrađa izgledala vruća i tvrdo pečena kao grnčarija izvađena iz keramičke peći. Tristo jutara niskih, valovitih brdašca, plitkih udolina i širokih travnjaka sačinjavali su memorijalni park, taj grad pokojnika, Los Angeles mrtvih, odvojenih u susjedstva graciozno vijugavim puteljcima. Čuveni glumci i obični prodavači bili su pokopani ovdje, zvijezde rock'n'rolla i novinarske obitelji, jedni pokraj drugih u intimnoj demokraciji smrti. Vozeći se, Joe prođe pokraj dva sprovoda, automobili parkirani duž ograde, redovi sklopivih stolaca postavljeni na travi, humci grobne zemlje pokriveni nježnozelenim ceradama. Na svakom mjestu, ožlošćeni su sjedili pogrbljeni, ukočeni u svojim crnim opravama i odijelima, pritisnuti vrućinom, boli, kao i osjećajem vlastite smrtnosti. Groblju je pripadalo i nekoliko pomno izrađenih kripti i obiteljskih parcela opasanih niskim zidom, ali nije bilo granitne šume vertikalnih spomenika i nadgrobnih ploča. Neki su odlučili pohraniti ostatke svojih voljenih u niše u zidovima gradskih mauzoleja. Ostali su odabrali krilo zemlje, gdje su grobovi bili obilježeni samo brončanim natpisima na ravnim kamenim pločama izravnatim s tlom, kako se ne bi poremetio ambijent koji je sličio na park. Joe je stavio Michelle, i svoje djevojčice da počivaju, na jednoj blagoj padini, pod sjenom raštrkanih borova i indijskih lovora. U danima blažim no što je bio ovaj, vjeverice bi skakutale po travi, a zečevi izlazili u sumrak. Vjerovao je da njegove tri drage ženske osobe više vole ovo od strogog izgleda mauzoleja, gdje se tijekom vjetrovitih večeri ne čuje šum uskomešanog drveća. Parkirao je dosta dalje od onog drugog sprovoda, uz rub kolnika, ugasio motor i izašao iz Honde. Stajao je pokraj auta na vrućini, skupljajući hrabrost. Kad je krenuo uz blagu padinu nije gledao prema njihovim grobovima. Da je iz daljine vidio to mjesto, pristup k njemu bio bi mu previše strašan, vratio bi se natrag. Čak i nakon pune godine dana, svaki posjet jednako ga je uznemiravao kao da je došao vidjeti njihova izmrcvarena tijela u mrtvačnici, a ne njihove grobove. Pitajući se koliko će godina proći prije no što se njegova bol smanji, penjao se pognute glave, očiju uprtih u zemlju i ramena povijenih od vrućine, poput starog teretnog konja što, vraćajući se kući, slijedi poznati put. Nije opazio ženu koja je stajala kraj grobova sve dok se nije našao pet metara od nje. Zastade iznenađen. Ona je stajala zaklonjena od sunca, u sjeni borovine. Leđa su joj bila poluokrenuta prema njemu. Svojom polaroidnim fotoaparatom snimala je fotografije ravno položenih napisa. - Tko ste vi? - pitao je. Nije ga čula, možda zato što je progovorio tiho, a možda stoga što je bila previše usredotočena na fotografiranje. Prišavši bliže, on

reče: - Što to radite? Zatečena, okrenula se i našla licem u lice sa njim. Ta malena, ali atletski građena žena, visoka oko metar i pol, imala je nekakav neposredan utjecaj, daleko veći no što bi ga mogli objasniti njezin izgled ili veličina, kao da nije bila odjevena samo u plave traperice i žutu pamučnu bluzu, već u neko snažno magnetsko polje koje je privlačilo svijet. Koža boje mliječne čokolade. Oči krupne i tamne poput mulja na dnu šalice armenijskog espresa, nečitljivije od znakova u čajnim listićima, posebnog bademastog oblika koji je nagovještavao kap azijske krvi u obiteljskoj lozi. Kosa ne afro kovrčava niti isprepletena, već postupno ošišana, prirodno i tako blistavo crna da je izgledala kao plava, što se također doimalo azijski. Građa njezinih kostiju bila je posve afrička, glatko, široko čelo, visoke jagodice, fino oblikovane ali jake, ponosita ali lijepa. Bila je možda pet godina starija od Joea, u svojim ranim četrdesetim, međutim izvjesna nevinost u njezinim prodornim očima i blagi nagovještaj djetinje ranjivosti na njezinom inače jakom licu činili su da izgleda mlađom od njega. - Tko ste vi, što to radite? - ponovio je. S usnama otvorenim kao da će progovoriti, zanijemila je od iznenađenja, gledala ga je kao da je priviđenje. Podigla je jednu ruku do njegovog lica i dodirnula mu jagodicu. Joe nije ustuknuo. Najprije je pomislio da u njezinim očima vidi izraz čuđenja. Krajnja nježnost njezina dodira natjerala ga je da je ponovno pogleda, i on shvati da ono što je vidio nije bilo čuđenje, već tuga i sažaljenje. - Nisam još spremna s vama razgovarati. Glas joj je bio vrlo muzikalan. - Zašto snimate... zašto uzimate snimke njihovih grobova? Stisnuvši aparat objema rukama, ona reče: - Uskoro. Vratit ću se kad za to dođe vrijeme. Ne očajavajte. Vidjet ćete, kao i ostali. Nešto gotovo natprirodno u tom trenutku gotovo ga je uvjerilo da je ona priviđenje, da je njezin dodir bio tako bolno nježan upravo zato što jedva da je bio stvaran, ektoplazmičko milovanje. No, ta je žena bila previše snažno prisutna da bi bila duh ili priviđenje izazvano toplotnim udarom. Sićušna, ali dinamična. Stvarnija od bilo čega u tom danu. Stvarnija od neba i drveća, od kolovoskog sunca, granita i bronce. Bila je tako snažno prisutna da se činilo kao da mu prilazi, iako je mirno stajala, kao da ga nadvisuje, iako je bila puno niža od njega. U sjeni borovine bila je obasjanija svjetlošću nego on, koji je stajao na izravnoj svjetlosti sunca. - Kako vam ide? - upitala je. Zbunjen, odgovorio je samo kimanjem glave. - Ne baš dobro .-šapnula je. Joe pogleda mimo nje, dolje u granit i brončane oznake. Kao iz neke velike

daljine čuo je sebe kako govori. - Zauvijek izgubljeno - rekao je, misleći na sebe koliko i na svoju ženu i kćeri. Kad je ponovno svratio pažnju na ženu, ona je gledala mimo njega, negdje u daljinu. Nekoliko trenutaka poslije, začuo se zvuk jurećeg automobila, na što se kutovi njezinih očiju skupiše, a čelo joj se namršti od zabrinutosti. Joe se okrene kako bi vidio što ju je to uznemirilo. Duž ceste, kojom je on prije došao, približavao se jedan bijeli kombi marke Ford, daleko većom brzinom od one koja je bila dopuštena. - Gadovi - reče ona. Kad se Joe ponovno okrenuo prema njoj, ona je već umakla, grabeći preko padine prema sljemenu niskog brdašca. - Hej, čekaj! - reče on. Nije zastala niti se osvrnula. Krenuo je za njom, no njegova tjelesna kondicija nije bila tako dobra kao njezina. Činilo se da je ona iskusni trkač. Nakon nekoliko koraka Joe se zaustavi. Pobijeđen zagušljivom vrućinom, nije ju mogao sustići. Bijeli kombi prošišao je kraj Joea, sunčeva svjetlost odbijala se o vjetrobran vozila i blještala s prednjih farova. Ono se kretalo usporedo sa ženom koja je trčala preko redova grobova. Joe pođe nizbrdo, natrag prema svom automobilu, ne znajući ni sam što bi mogao učiniti. Možda bi se trebao dati u potjeru za njom? Što se to, k vragu, ovdje događa? Pet, šest metara iznad parkirane Honde, uz škripu kočnica, ostavljajući za sobom dvije iste mrlje na asfaltu, kombi kliznu na pločnik. Oboja vrata naglo se otvoriše. Muškarci u havajskim košuljama iskočiše van i jurnuše za ženom. Iznenađenje zaustavi Joea. Nitko ga nije pratio iz Santa Monice, ni bijelim kombijem, niti bilo kojim drugim vozilom. Bio je siguran u to. Nekako su znali da će on doći na groblje. A budući da nijedan od muškaraca nije pokazivao zanimanje za Joea, već su obojica, kao psi goniči, jurnuli za ženom, vjerojatno su ga promatrali na plaži ne zato što ih je zanimao on sam, već zato što su se nadali da će ona, u neko doba dana, uspostaviti kontakt s njim. Ta žena bila je zvijer koju su gonili. Do vraga, možda su vrebali i na njegov apartman, možda su ga odatle pratili do plaže. Možda su ga držali pod prismotrom već danima. Možda i tjednima. On je tako dugo bio omamljen od očaja, prolazeći kroz život kao kroz san, pa nije ni mogao primijetiti ove ljude kako se šuljaju na periferiji njegova vidnog polja. Tko je ona? Tko su oni? Zašto je fotografirala grobove? Uzbrdo, sto metara dalje, žena je bježala ispod velikodušno raširenog borovog granja, načičkanog na rubovima groblja, preko sjenovite trave blago prošarane sunčevim zrakama. Njezina zagasita koža stapala se sa sjenama, no žuta bluza ju je odavala. Grabila je prema jednom osobitom mjestu na sljemenu brda, kao da joj je teren bio dobro poznat. Kako nijedan drugi automobil nije bio parkiran uz cestu

osim Joeove Honde i bijelog kombija, ona je vjerojatno ušla u memorijalni park upravo tom stazom, pješice. Ljudi iz kombija morali su prevaliti velik dio puta da bi je uhvatili. Činilo se da onaj visoki, u zelenoj košulji, ima bolju kondiciju od svoga partnera, a i njegove su noge bile znatno duže od ženinih, tako da ju je sustizao. Unatoč svemu, niži momak nije popuštao, iako je stalno zaostajao. Mahnito trčeći uz dugačku, suncem oprženu padinu, spotaknuvši se o jedan nadgrobni biljeg, a onda ponovno nastavivši vraćajući ravnotežu, grabio je dalje, kao u kakvom životinjskom ludilu, obuzet potrebom da prisustvuje njezinu privođenju. Iznad njegovanih brda groblja, nalazila su se druga brda, u prirodnom stanju, blijedo pjeskovito zemljište, nasipi škriljaca, smeđa trava, smrdljivi korov, meskvita, zakržljala manzanita, lopte suhog korova, razbacani niski i kvrgavi patuljasti hrastovi. Isušene gudure spuštale su se do nerazvijene zemlje iznad Griffithova opservatorija i do istočnog dijela zoološkog parka, mjesta pustinjskog grmlja preplavljenog zvečarkama u srcu urbane bujnosti. Ako žena dospije do šipražja prije no što je uhvate i ako poznaje put, mogla bi umaći svojim progoniteljima trčeći u cik-cak liniji od jedne do druge strmine. Joe se uputi prema napuštenom bijelom kombiju. Možda će tamo nešto saznati. Želio je da žena pobjegne, iako nije bio posve siguran zašto su njegove simpatije na njezinoj strani. Koliko ju je poznavao, ona je mogla biti čak i zločinka s dosjeom punim gnusnih zločina. Nije tako izgledala, nije niti zvučala tako. Međutim, ovo je Los Angeles, gdje i uredno ošišani mladići pucaju u svoje roditelje, a onda, kao siročad, plačući mole porotu da se sažali nad njima i pokaže samilost. Nitko nije onakav kakvim se doima. Pa ipak... nježnost njezinih prstiju na njegovim obrazima, tuga u njezinim očima, blagost u njezinu glasu, sve ju je to odavalo kao ženu punu samilosti, bježala ona pred zakonom ili ne. Nije joj mogao željeti zlo. Zlokobni zvuk, težak i grub, prolomi se grobljem, ostavljajući za sobom trenutačnu, kljucajuću ranu u vreloj mirnoći. Još jedan prasak je uslijedio. Žena je gotovo stigla na obronak brda. Mogao ju je vidjeti između dva posljednja oštra četinara. Plave traperice. Žuta bluza. Grabila je širokim koracima. Smeđim rukama mlatarala je oko bokova. Niži čovjek, u creveno-narančastoj košulji, trčao je daleko od svog pratioca, koji se još uvijek vukao za njim, kako bi imao čist pogled na ženu. Zaustavio se i podignuo ruke, držeći nešto u objema šakama. Pištolj! Ta svinja pucala je u nju. Murjaci ne bi pucali u leda nenaoružanim bjeguncima. Barem ne pravi murjaci. Joe joj je želio pomoći. Nije mu padalo na um što bi mogao učiniti. Ako su to murjaci, nema pravo kritizirati ih. A ako to nisu murjaci, čak i kad bi ih sustigao, vjerojatno bi ga prije upucali nego mu dopustili da se umiješa. Pras!

Žena. stiže na sljeme. - Hajde! - bodrio ju je Joe promuklim šaptom. - Hajde! Nije imao bežični telefon u automobilu, tako da nije mogao pozvati 911. Kao novinar nosio je sa sobom mobitel, ali ovih dana rijetko je zvao bilo koga, čak i sa svoga kućnog telefona. Olovnu vrelinu probode još jedan pucanj. Ako ovi ljudi nisu policijski službenici, onda su ili očajni ili ludi, ili oboje, dopustivši sebi pucnjavu na ovakvom javnom mjestu, makar je ovaj dio groblja trenutačno napušten. Zvuci pucanja putovat će i privući pažnju osoblja za održavanje, koje bi jednostavno zatvaranjem velike željezne kapije na ulazu u park moglo spriječiti naoružane da izađu. Očito nepogodena, prešavši preko vrha brda i zašavši u šipražje, žena nestade. Oba čovjeka u havajskim košuljama pođoše za njom.

4. Joe Carpenter je trčao prema bijelom kombiju. Srce mu je tako žestoko kucalo da mu se od svake navale krvi maglio vid. Taj Ford nije bio rekreacijsko vozilo, već poluteretni kombi sa pregradom, kakav obično služi za prijevoz manjih isporuka. Niti na zadnjem dijelu vozila niti sa strane nije bilo naziva ni logotipa nekog poduzeća. Motor je radio. Oboja prednja vrata bila su otvorena. Dotrčao je do suvozačeve strane, okliznuvši se pritom na mokrom travnjaku blizu vrtne prskalice, te se nagnuo u kabinu, nadajući se da će tamo naći neki bežični telefon. Ako ga je i bilo, nije ga vidio. Možda u pretincu za rukavice? Otvorio ga je. Iz odjela za teret, iza prednjih sjedala, netko je, zamijenivši Joea za jednog od ljudi u havajskim košuljama, rekao: - Jesi li uhvatio Rose? Prokletstvo! U pretincu za rukavice bilo je nekoliko presavijenih pojaseva za spašavanje, koji su popadali na pod, i jedna omotnica s prozorčićem iz Odjela za motorna vozila. Po zakonu, svako vozilo u Kaliforniji moralo je imati važeću registraciju i dokaz o osiguranju. - Hej, tko si ti, do vraga? -pitao je momak iz spremišta za teret. Zgrabivši omotnicu, Joe se odmaknuo od auta. Nije vidio nikakav smisao u pokušaju da pobjegne. Ovaj bi čovjek mogao biti isto onako spreman pucati u leda kao i druga dvojica. Uz klopot i škripanje, jednostruka vrata na zadnjem dijelu vozila hitro se otvoriše. Joe pođe ravno prema tom zvuku. Tip ubojita lica, s popajevskim ručetinama i vratom dovoljno debelim da podupre manji automobil, dođe s druge strane kombija i Joe ga odluči iznenaditi trenutačnom i bezrazložnom agresijom, snažno ga udarivši koljenom u prepone. Krkljajući i boreći se za zrak, momak se savije prema naprijed, a Joe ga udari glavom u lice. Ovaj se sruči bez svijesti na tlo, glasno dišući kroz otvorena usta, jer mu je iz slomljenog nosa lijevala krv. Iako je Joe kao mladić bio borben i znao je izazivati nerede, prije no što je sreo i oženio Michelle nikad nije ni na koga podigao ruku. Sve do danas. Danas je, već dva puta u protekla dva sata, pribjegao nasilju, zapanjivši samoga sebe. Bio je i više nego zapanjen , osjećao je gađenje prema ovom primitivnom gnjevu. Nikad prije nije upoznao takvu srdžbu, čak ni u svojoj nemirnoj mladosti, pa ipak se ovdje ponovno borio da je svlada, kao što se borio u javnom toaletu u Santa Monici. Tijekom protekle godine, pad leta 353 ispunio ga je strašnim očajem i boli.

No on je počinjao shvaćati da su ti osjećaji bili poput slojeva ulja naslaganih preko drugog, mračnijeg osjećaja koji je on poricao, ono što je do samih rubova ispunjavalo komore njegova srca bio je gnjev. Ako je svemir samo jedan hladni mehanizam, ako je život samo putovanje iz jednog praznog mraka u drugi, on nije mogao biti bijesan na Boga, jer bi to bilo manje djelotvorno od vapaja za pomoć u vakuumu dubokog svemira, gdje zvuk ne može putovati, bilo bi to nalik na pokušaj da se diše pod vodom. Ali sada, tražeći bilo kakvo opravdanje da iskali svoj bijes na ljudima, zgrabio je ovu priliku s uznemirujućim oduševljenjem. Trljajući se po tjemenu koje ga je boljelo od udarca momka u lice i gledajući dolje na besvijesnu kladu krvavog nosa, Joe osjeti zadovoljstvo koje nije želio osjetiti. Nekakvo divljačko veselje istodobno ga je i uzbuđivalo i poražavalo. Odjeven u majicu koja je promovirala video igru quake, široke crne hlače i crvene tenisice, izgledao je kao, posrnuli čovjek u svojim kasnim dvadesetim godinama, barem deset godina mlađi od one dvojice. Ruke su mu bile dovoljno masivne da bi mogao žonglirati dinjama, a ispod članka svakog od njegovih prstiju, osim palčeva, bilo je istetovirano po jedno slovo tako da je pisalo anabolik, kao u anaboličnom hormonu. Nasilje mu nije bilo strano. Iako je samoobrana opravdavala preventivan udarac, Joea je uznemirivalo divlje zadovoljstvo kojim ga je ispunila brutalnost. Momak svakako nije izgledao kao čuvar reda. No, bez obzira na njegov izgled, mogao je biti murjak, i u tom slučaju napad na njega mogao bi imati ozbiljne posljedice. Na Joeovo iznenađenje, čak ni pomisao na zatvor nije umanjila njegovo neurotično zadovoljstvo žestinom koju je pokazao. Donekle se osjećao mučno, donekle kao da je van pameti, no bio je življi nego što je bio tijekom cijele te godine. Veseo, ali i uplašen moralnim dubinama u koje bi ga ovaj novi, osnažujući gnjev mogao odvesti, bacao je pogled u oba smjera ceste. Nitko nije nailazio. Kleknuo je kraj svoje žrtve. Dah je vlažno krkljao kroz čovjekovo grlo, i on ispusti meki, djetinjasti uzdah. Očni kapci su mu podrhtavali, no nije došao k svijesti dok mu je Joe kopao po džepovima. Nije našao ništa, osim nekoliko kovanica, grickalice za nokte, svežnja ključeva i novčanika u kojem je bila osobna iskaznica i nekoliko kreditnih kartica. Zvao se Wallace Morton Blick. Nije nosio nikakvu policijsku značku ni ispravu. Joe je zadržao samo vozačku dozvolu, a novčanik je vratio u džep iz kojeg ga je i izvadio. Dvojica revolveraša nisu se pojavljivali iz divljeg šipražja s one strane grobljanskog brijega. Probili su se za ženom preko sljemena prije nešto manje od minute, čak i ako im je ona uspjela umaći, oni vjerojatno neće odustati od potrage za njom i vratiti se nakon kratkog traženja. Čudeći se svojoj hrabrosti, Joe brzo odvuče Wallacea Blicka od zadnjeg ruba

bijeloga kombija. Spustio ga je blizu branika vozila, da ga se ne vidi s ceste, ako bi tko naišao. Okrenuo ga je na bok, tako da se ne uguši od krvi koja mu se možda slijevala iz nosnih šupljina i tekla kroz grlo. Joe otiđe do otvorenih zadnjih vratiju. Popeo se u zadnji dio kombija. Pod je podrhtavao od prigušenog klopotanja motora u praznom hodu. Na obje strane spremišta za teret bile su poređane elektronske komunikacije, prislušni aparati i oprema za praćenje. Par čvrstih komandnih stolaca, prikovanih za pod, mogli su se okretati prema postavljenim sredstvima na obje strane. Proguravši se kraj prvog stolca, Joe se smjesti u drugi, ispred jednog uključenog kompjutora. Unutarnjost kombija imala je zračno hlađenje, no sjedište je još uvijek bilo toplo jer ga je Blick bio napustio samo minutu prije. Na ekranu kompjutora nalazila se karta. Ulice su imale nazive izabrane da pobude osjećaj mirnoće, i Joe ih je odmah prepoznao kao ceste što vode kroz groblje. Pažnju mu privuče jedno malo, treperavo svjetlo na karti. Bilo je zeleno, nepomično i približno je označavalo mjesto na kojem je parkiran kombi. Drugo treperavo svjetlo, crveno i također nepomično, nalazilo se na istom putu, nešto dalje iza kombija. Bio je siguran da je ono označavalo njegovu Hondu. Sustav za praćenje je bez sumnje koristio CD-ROM sa detaljnim kartama Los Angelesa i okolice, možda i cijele Kalifornije, od obale do obale. Jedan jedini kompaktni disk imao je dovoljan kapacitet da obuhvati detaljne karte svih ulica u susjednim državama i Kanadi. Netko je pričvrstio jak transponder na njegov automobil, koji je emitirao mikrovalni signal koji se mogao pratiti s velike udaljenosti. Kompjutor je s pomoću satelitskih veza za nadzor trigonometrijski izmjerio signal, a zatim smjestio Hondu na kartu u odnosu prema kombiju, tako da su ga mogli pratiti bez održavanja vizualnog kontakta. Napustivši Santa Monicu, cijelim putem kroz dolinu San Fernando, Joe u svom retrovizoru nije vidio nikakvo sumnjivo vozilo. Ovaj ga je kombi mogao neprimjetno pratiti nalazeći se mnogo ulica dalje, možda i nekoliko kilometara iza njega. Kao novinar, jednom je išao u izviđanje s federalnim agentima, grupom vatrenih kuboja iz Biroa za alkohol, duhan i vatreno oružje, koji su se koristili sličnim, ali manje rafiniranim sistemom od ovoga. Svjestan da bi ga pretučeni Blick ili jedan od ostale dvojice ljudi mogao zateći ovdje ako se bude zadržavao previše dugo, Joe se okretao u stolcu ispitujući zadnji dio kombija ne bi li našao kakvu oznaku agencije umiješane u ovu operaciju. Bili su uredni. Nije mogao opaziti niti najmanji trag. Dva izdanja ležala su kraj kompjutora na kojem je Blick radio, jedno izdanje WIRED-a, koji je objavio još jedan veliki, senzacionalni članak o vidovitom i genijalnom Billu Gatesu, i časopis namijenjen bivšim časnicima Specijalnih Snaga, onima koji žele napredovati u karijeri od vojne službe do plaćeničkih poslova.

Onaj drugi časopis bio je otvoren kod članka o noževima koji se zadjenu o pojas, dovoljno oštrim da napadaču izvade utrobu ili da prerežu kost. Očito, bila je to Blickova literatura u pauzama izviđačkih operacija, kao danas dok je čekao da se Joe umori od promatranja mora u Santa Momci. Gospodin Wallace Blick, s anaboličnom tetovažom, bio je techno manijak s izvjesnom verziranošću. Kad se Joe ispentrao iz kombija, Blick je krkljao, no još nije došao k svijesti. Trzao je nogama, čudno kao pas koji sanja da lovi zečeve, a pritom su njegove nježnocrvene tenisice trgale busenje trave. Nijedan od dvojice muškaraca nije se vraćao iz pustinjskog šipražja s one strane brda. Joe više nije čuo nikakvu pucnjavu, iako je bilo moguće da ju je teren prigušio. Požurio je u svoj automobil. Ručka na vratima blještala je od sunčeva poljupca i on je zasiktao od boli kad ju je dodirnuo. Unutarnjost automobila bila je tako vruća da se činilo kao da će se svakog trena spontano zapaliti. On spusti prozor. Kad je upalio Hondu, u retrovizoru je ugledao neki kamionet kako mu se približava s istočne strane groblja. Bilo je to vjerojatno vozilo čuvara groblja, koji je dolazio ili da ispita pucnjavu ili po svom svakodnevnom poslu. Joe je mogao slijediti put prema zapadnom rubu memorijalnog parka, a onda napraviti petlju vozeći uokolo do istočnog ulaza, ali bio je u žurbi i želio se vratiti istim putem kojim je i došao. Svladan osjećajem da je svoju sreću izložio prevelikom riziku, gotovo je čuo otkucavanje sata tempirane bombe. Povlačeći se od ivičnjaka, pokušao je zaokrenuti, no nije odmah uspio. Prebacio je brzinu u nazad i pritisnuo gas tako snažno da su gume zaškripale na vrućem asfaltu. Honda je jurnula unatrag. Prikočio je i ponovno se prebacio u početnu brzinu. Tik, tik, tik. Instinkt ga nije prevario. Upravo kad je ubrzao prema čuvarevom vozilu koje je nailazilo iz suprotnog smjera, zadnji prozor na vozačevoj strani eksplodirao je tik iza njegove glave, prosuvši staklo po zadnjem sjedalu. Nije morao čuti pucanj da bi znao što se dogodilo. Pogledavši ulijevo, vidio je čovjeka u crvenoj havajskoj košulji kako stoji na pola puta niz padinu brda i u položaju strijelca. Blijed poput probuđenog mrtvaca, bio je odjeven za tulum na kojem se pije margarita. Netko je uzvikivao promukle, prljave psovke. Blik. Puzio je na rukama i koljenima udaljujući se od kombija, tresući svojom krupnom glavom, poput pit bulla ranjenog u borbi pasa, prskajući krvavu pjenu iz svojih ustiju. Druga runda raspalila je po trupu automobila uz tešku tutnjavu, praćenu kratkim fijukom. Uz navalu vrućeg, šištećeg vjetra kroz otvoreni i razbijeni prozor, Joe je nestajao izvan dometa. Projurio je raketnom brzinom pokraj čuvarevog kamioneta, i ovaj je zaokrenuo u stranu kako bi ga izbjegao, iako mu nije prijetila ni najmanja

opasnost od sudara. Pokraj jedne pogrebne ceremonije, gdje su se u crno zavijeni ožalošćeni okupili oko otvorenog groba poput napuštenih duhova, pokraj druge pogrebne ceremonije, gdje su se ožalošćeni šćućurili na stolcima kao da su spremni zauvijek ostati tu s onim koga su izgubili, pokraj neke azijske obitelji koja je stavljala tanjur voća i kolača na svjež humak, bježao je Joe. Prošao je pokraj neke neobično bijele crkve, sa zvonikom nad paladijskom lučnom kupolom na stupovima povrh tornja sa satom, koja je na ranom poslijepodnevnom suncu bacala kržljavu sjenu. I pokraj bijele mrtvačnice u južnokolonijalnom stilu, koja je na kalifornijskoj zapari blještala poput alabastra, vapeći za malo vode. Vozio je nepromišljeno, očekujući da će ga slijediti, što se ipak nije dogodilo. Bio je siguran da će mu put prepriječiti iznenadni dolazak jata policijskih kola, no jureći kroz otvorena vrata, van iz memorijalnog parka, još ih nije vidio. Odvezao se ispod autoceste Ventura, pobjegavši u prigradsku košnicu doline San Fernando. Kad se zaustavio kod semafora, drhteći od napetosti, promatrao je kolonu od dvanaest uličnih bolida, prekrasno uređenih sportskih automobila kako prolazi kroz raskršće. Vozili su ih članovi autokluba na subotnji izlazak. Jedan savršeni Buick Roadmaster 47, jedan Ford Sportsman Woodie 47, s presvlakama boje meda i javorovine i s karoserijom boje tamne trešnje, jedan Ford Roadstar 32 u stilu art deco, s kromiranim ukrasnim letvicama. Svaki od njih potvrđivao je da i auto može biti umjetničko djelo, posebno oblikovano, ukrašeno, oplemenjeno, na spuštenim osovinama, s ukrasnom maskom, preuređenim haubama, stiliziranim prednjim svjetlima, podignutim i proširenim ležištima za kotače, rukom oblikovanim rubnim branicima. Obojena, dotjerana strast što se kotrlja na kotačima! Promatrajući te ulične bolide osjetio je nešto neobično u grudima, nekakvo olakšanje i napetost istovremeno, oboje podjednako bolno i razveseljavajuće. Jedan blok dalje prošao je pokraj parka gdje je neka mlada obitelj, s troje male nasmijane djece, unatoč vrućini, igrala frizbi s razigranim zlatnosmeđim lovačkim psom. Joe uspori. Srce mu je tuklo u grudima. Gotovo se približio ivičnjaku kako bi ih mogao promatrati. Na uglu, dvije ljupke plavokose srednjoškolke, očito blizanke, u bijelim kratkim hlačama i šuštavim bijelim bluzama, čekale su da prijeđu ulicu, držeći se za ruke , tom prevrućem danu one su davale svježinu poput proljetnog potoka. Djevojke poput fatamorgane. Eterične u smogom zagađenom asfaltnom pejsažu. Čiste, nježne i ozarene poput anđela. Pokraj djevojaka, duž neke zgrade u španjolskom stilu, nalazio se masivni izlog s prekrasnom egzotičnom biljkom, krcatom ljupkim grozdovima zvonastih, crvenih cvjetova. Michelle je voljela tu biljku. Jednu je takvu posadila u vrtu, iza ateljea. Dan se promijenio. Na neki neodređeni način, ali nesumnjivo se promijenio.

Ne. Ne dan, ne grad. Joe se promijenio, on se mijenjao, osjećao je kako se promjena kotrlja kroza nj, neodoljiva poput morske plime. Njegova je bol bila jednako velika kao i za vrijeme strašnih usamljenih noći, njegov očaj dubok kakav je oduvijek bio, ali iako je započeo dan utopljen u melankoliju, čeznući za smrću, sad je očajnički želio živjeti. Trebao je živjeti. Stroj koji je donio ovu promjenu nije bio njegov bliski susret sa smrću. Nije mu otvorilo oči za ljepotu i čudo života to što je netko pucao na njega i gotovo ga pogodio. Ne. Do te promjene Joe nije došao tako jednostavno. Gnjev je bio onaj stroj koji je donio promjenu u njemu. Bio je ogorčen, ne toliko zbog onoga što je izgubio, već zbog Michelle, zato što nije mogla s njim gledati paradu uličnih bolida, niti mnoštvo crvenih cvjetova na biljci, niti sada ovdje ovo šaroliko obilje ljubičastih i crvenih cvjetova tropske loze što se spušta niz krov nekog bungalova u obrtničkom stilu. Bio je Ijutito, bolno bijesan zato što Chrissie i Nina nikad neće igrati frisbi s vlastitim psom, što nikad neće odrasti da bi svojom ljepotom ukrasile svijet, što nikad neće spoznati uzbuđenje koje slijedi uspješnu karijeru, ili radost dobrog braka, ljubav prema vlastitoj djeci. Bijes je promijenio Joea, režao na njega, no bio je malo predubok da bi ga probudio iz dugog transa izazvanog samosažaljenjem i očajem. ‘Kako ti ide?’, pitala ga je ona žena dok je snimala grobove. ‘Još nisam spremna razgovarati s tobom’, rekla je. ‘Uskoro. Vratit ću se kad za to dođe vrijeme’, obećala je, kao da će ga dovesti do otkrića, otkriti mu istinu. Ljudi u havajskim košuljama. Kompjutorski laik, grubijan u majici s reklamom za quake. Crvenokosa i crnokosa u minijaturnim bikinijima. Ekipa operativaca koji vrebaju na Joea, očito čekajući da ona žena stupi s njim u kontakt. Kombi sa satelitskim mjeračem brzine, mikrofonima, kompjutorima, osjetljivim kamerama. Naoružani ljudi, spremni da ga hladnokrvno ubiju zato što... Zašto? Zato što pretpostavljaju da mu je ona tamnoputa žena na groblju rekla nešto što ne bi trebao znati? Jer je za njih opasno i to što on zna za nju? Zato što sumnjaju da je izišao iz njihova kombija s infomacijom o njihovom identitetu ili namjerama? Naravno, on nije znao gotovo ništa o njima, ništa o tome tko su oni, i što su željeli od one žene. Pa ipak, došao je do neizbježnog zaključka, ono što je on mislio da zna o smrti svoje žene i djece bilo je ili pogrešno ili nepotpuno. Nešto nije bilo čisto u priči o Nationwideovom letu 353. Nije mu bio potreban niti novinarski instinkt da bi to shvatio. Nekako je to znao od samog trenutka kad je ugledao onu ženu na groblju. Gledajući je kako okida aparatom, fotografirajući natpise na grobovima, susrevši se s njezinim pogledom, čuvši samilost u njezinom mekom glasu, izmučen tajnovitošću njezinih riječi ‘ Još nisam spremna razgovarati s tobom ,’znao je već na temelju zdravog razuma da tu ima nečeg trulog.

Sada, vozeći kroz mirni Burbank, kipjelo je u njemu od osjećaja nepravde, izdajstva. Osim mehaničke okrutnosti, u svijetu je vladala nekakva odvratna nepravda. Obmana. Prijevara. Zavjera. Raščistio je sa sobom da je ljutnja prema svijetu shvaćenom kao božanska Kreacija besmislena, da mu samo smirenost i ravnodušnost pružaju olakšanje u njegovoj tjeskobi. I bio je u pravu. Gnjev uperen protiv nekog zamišljenog posjednika nebeskoga prijestolja bio je besmislen, isto tako neučinkovit kao bacanje kamena da bi se ugasio sjaj neke zvijezde. Ljudi su, međutim, meta vrijedna njegova gnjeva. Oni ljudi koji su sakrili ili izvrnuli točne okolnosti pada leta 353. Michelle, Chrissie i Nina više se ne mogu vratiti. Joeov život više nikad neće biti cjelovit. Rane u njegovu srcu ne mogu zacijeliti. Ma kakva da je skrivena istina koja čeka da bude otkrivena, njezina spoznaja neće mu pružiti nikakvu budućnost. Njegov je život završio i tu se ništa ne može promijeniti, ništa, ali on ima pravo znati kako su i zašto Michelle, Chrissie i Nina morale umrijeti. Imao je prema njima svetu obvezu da sazna što se doista dogodilo s tim ukletim 747. Njegova gorčina bila je uporište, a njegov gnjev dugačka poluga kojom će pokrenuti svijet, taj čitavi prokleti svijet, da bi saznao istinu, bez obzira kakvu će štetu prouzročiti ili koga će time uništiti. U jednoj stambenoj ulici s drvoredom primaknuo se rubu kolnika. Ugasio je motor i izašao iz auta. Možda mu nije ostalo mnogo vremena prije no što će ga Blick i ostali sustići. Kraljičine palme visjele su mrtvački mlitavo i bešumno na vrućini, što se u tom trenutku činilo jednako djelotvornim miomirisnim sredstvom koliko je komad jantara privlačan za kukce. Joe je najprije pogledao pod haubu, no transponder nije bio tamo. Čučnuo je ispred automobila , opipao duž cijelog prednjeg branika. Ništa. Odnekud se iz daljine začula buka helikoptera, koja je postajala sve glasnija. Pipkajući naslijepo po unutarnjoj strani ležišta prednjeg kotača na suvozačevoj strani, a potom duž vratnih oplata, Joe je pronašao samo prašinu s puta i masnoću. Ništa nije bilo skriveno niti s unutarnje strane ležišta zadnjeg kotača. Helikopter je dolazio sa sjevera, leteći vrlo nisko iznad glava, ne više od dvadeset metara iznad kuća. Dugo, graciozno lišće kraljičine palme zanjihalo se na zračnoj struji što je dolazila odozgo. Uzbuđen, Joe je podignuo pogled pitajući se traži li posada helikoptera njega, no njegov strah bio je paranoičan i neopravdan. Ne zaustavljajući se, helikopter je odtutnjao preko susjedstva dalje, prema jugu. Nije vidio nikakav policijski znak, nikakav natpis ili obilježje. Palme opet zadrhtaše, zanjihaše se, a onda ponovno vratiše svoju prijašnju mirnoću. Pipkajući još jednom, Joe pronađe transponder pričvršćen elastičnom

stezaljkom za akumulator na Hondinu zadnjem braniku. Zajedno s baterijama, čitav paket bio je veličine kutije cigareta. Signal koji je slao bio je nečujan. Izgledao je bezazleno. On spusti napravu na pločnik, namjeravajući je izgaziti na komadiće. No, kad je ulicom naišao vrtlarski kamionet, prevozeći mirisni teret obrezanog šiblja i svežnjeve trave povezane grubim platnom, on odluči da transponder, koji je i dalje radio, ubaci među te rezotine. Možda će ona gamad izgubiti neko vrijeme i ljudsku snagu prateći kamionet do smetišta! Našavši se ponovno u automobilu, u pokretu, on opazi helikopter nekoliko kilometara južno. Letio je u malim krugovima. Potom oklijevao. Onda opet letio u krugovima. Joeov strah od njega ipak nije bio neosnovan. Letjelica se nalazila ili iznad groblja ili, što je bilo još vjerojatnije, iznad pustinjskog šipražja sjeverno od Griffithova opservatorija, tragajući za odbjeglom ženom. Njihova pomoćna sredstva bila su impresivna.

DIO DRUGI MANIČNA POTRAGA

5. Los Angeles Times tiskao je više reklama nego bilo koje druge novine u Sjedinjenim Državama, zgrćući bogatstvo svojim vlasnicima čak i u vrijeme kad je većina tiskovnog medija propadala. Bio je smješten u centru grada, u cijelom jednom neboderu, koji je bio njegovo vlasništvo i koji je obuhvaćao jedan gradski blok. Strogo uzevši, Los Angeles Post nije ni bio u Los Angelesu. Zauzimao je jednu oronolu četverokatnicu u predgrađu San Valley, blizu zračne luke Burbank, unutar metropole, ali ne i unutar područja samog centra Los Angelesa. Umjesto podzemne garaže s više razina, Post je osigurao jedno otvoreno parkiralište, ograđeno lancima sa spiralama bodljikave žice. Umjesto uniformiranog čuvara koji nosi etiketu sa svojim imenom i dijeli osmjehe dobrodošlice, jedan mrzovoljan devetnaestogodišnji mladić motrio je iz svog sklopivog stolca na ulaz bez vratiju, sjedeći pod prljavim suncobranom ukrašenim logotipom Cinzana. Slušao je rap glazbu s radija. S obrijanom glavom, sa zlatnom alkom na lijevoj nosnici, s noktima namazanim crnim lakom, odjeven u široke crne traperice s jednim pažljivo poderanim koljenom i komotnu majcu koja je preko grudi imala crveni natpis fear nada, izgledao je kao da procjenjuje vrijednost dijelova svakog pristiglog automobila, kao da određuje koji bi donio najviše gotovine kad bi ga se ukralo i odvezlo na otpad. Zapravo je provjeravao stoji li na vjetrobranu naljepnica poslodavca, spreman da posjetioce bez nje uputi na ulično parkiralište. Naljepnice su se mijenjale svake dvije godine i Joeova je još uvijek vrijedila. Dva mjeseca nakon pada leta 353 podnio je ostavku, ali je njegov urednik Caesar Santos nije prihvatio već ga je poslao na neplaćeni dopust, jamčeći mu posao kad bude spreman vratiti se. Nije bio spreman. Nikad neće ni biti. Međutim, trebali su mu novinski kompjutori i veze. Nimalo novca nije bilo utrošeno na salu za primanje, zidovi obojeni hladnom bež bojom, metalni stolci s plavim plastičnim podmetačima, čajni stolčić od lažnog granita s metalnim nožicama i gornjom površinom, te dvije kopije izdanja Posta s datumom od toga dana. Na zidovima su se nalazile jednostavno uokvirene crno-bijele fotografije Billa Hanetta, legendarnog i nagrađenog fotoreportera ovih novina. Snimci pobuna, gradova u plamenu, nacerenih pljačkaša što trče ulicama. Avenije popucale od zemljotresa, zgrade u ruševinama. Mlada Hispanjolka koja sa šestoga kata goruće zgrade skače u smrt. Mračno nebo i palača s pogledom na Pacifik koja se njiše na rubu propasti, na klizećem, kišom natopljenom brijegu. Općenito govoreći, nijedno novinsko poduzeće, bilo elektronsko ili tiskarsko, nije izgradilo svoj ugled ili

bogatstvo na dobrim vijestima. Iza recepcionarskog stola nalazio se Dewey Beemis, nekakva kombinacija recepcionara i čuvara sigurnosti, koji je radio više od četrdeset godina u Postu, otkad ga je jedan ekscentrični milijarder osnovao s naivnom i beznadnom namjerom da sruši politički angažirani Times s njegova visokog mjesta moći i prestiža. Prvotno su novine bile smještene u novoj zgradi u Century Cityju, a njihove javne prostorije zamislio je i opremio vrhunski dizajner Steven Chase, u vrijeme kadje Dewey bio samo jedan od nekoliko stražara, ali ne i recepcionar. Čak i megalomanski milijarder, odlučan da spriječi dehidraciju svojeg ponosa, postaje umoran od puštanja da mu novac otječe kroz dokraja odvrnutu slavinu. Tako su ti krasni uredi zamijenjeni za skromniji prostor u dolini. Osoblje je umanjeno, a Dewey se čvrsto održao zahvaljujući tome što je bio jedini čuvar sigurnosti koji je imao više od dva metra, vrat snažan kao u bika i krupna leđa, koji je mogao otipkati osamdeset riječi u minuti i koji je imao zadivljujuću kompjutorsku vještinu. S vremenom, Post je počinjao podmirivati troškove. Nadaren i intuitivan, gospodin Chase je poslije dizajnirao brojne dojmljive interijere, koji su bili veličani u Architectural Digestu i drugdje, a onda je umro, unatoč svojem geniju i talentu, kao što će i milijarder jednoga dana umrijeti unatoč svom ogromnom bogatstvu, kao što će Dewey Beemis umrijeti unatoč svojim raznim hvalevrijednimvještinama i svom zaraznom osmijehu. - Joe! - reče Dewey nasmiješivši se, podižući sa stolca svoju medvjeđu pojavu i pružajući mu ruku preko stola. Joe se rukovao s njim. - Kako si, Dewey? - Carver i Martin su u lipnju dobili diplome summa cum laude od UCLAe, jedan sada studira pravo, a drugi medicinu - lijevao je Dewey, kao da je ta vijest bila stara samo jedan sat i kao da će se naći na prvoj stranici sljedećeg Posta. Za razliku od milijardera koji ga je zaposlio, Dewey se nije ponosio vlastitim postignućima, već postignućima svoje djece. - A moja Julie, ona je završila drugu godinu kao stipendistica Yalea, s prosjekom tri cijela osam, a ove će jeseni, kao urednica, preuzeti studentski književni časopis, želi biti književnica kao ona Annie Proux, koju stalno čita. Kad mu je sjećanje na let 353 iznenada preletjelo preko očiju tako očito kao mutan oblak preko sjajnog mjeseca, Dewey ušuti, postiđen što se hvalisao svojim sinovima i kćerkom pred čovjekom čija su djeca zauvijek izgubljena. - Kako je Lena? - upita Joe, raspitujući se za Deweyjevu ženu. - Dobro je... ona je O. K., da, dobro joj ide. Dewey se smješkao i kimao glavom, ne bi li prikrio svoju nelagodu i zatomio svoje prirodno oduševljenje vlastitom obitelji. Joe je mrzio ovu nespretnost kod svojih prijatelja, tu njihovu sažaljivost. Čak i poslije jedne cijele godine, ona je

opet bila tu. Bio je to jedan od razloga zašto je izbjegavao svakoga iz svoga starog života. Sažaljenje u njihovim očima bilo je iskrena sućut, ali Joeu se činilo, iako je znao da je to nepravedno, da i oni osuđuju njega jer nije sposoban ponovno sastaviti život. - Moram otići gore, Dewey, malo se zadržati, obaviti neku pretragu, ako je to u redu. Deweyjevo lice se ozari. - Vraćaš se natrag, Joe? - Možda - slagao je Joe. - Natrag u ekipu? - Razmišljam o tome. - Gospodin Santos bi to volio čuti. - Je li on danas ovdje? - Ne. Na putu je, zapravo u ribičiji u Vancouveru. Rasterećen što neće morati lagati Caesaru o svojim pravim motivima, Joe reče: - Eto, samo sam se zainteresirao za nešto, za neku novu vrstu ljudski zanimljive priče, neuobičajenu za mene. Pomislih da bih mogao doći i napraviti nekakvu pozadinu. - Gospodin Santos bi želio da se osjećaš kao kod svoje kuće. Samo idi gore. - Hvala, Dewey. Joe se progura kroz okretna vrata u dugi hodnik s pohabanim, umrljanim zelenim tepihom, od starosti prošaranim ličilom i bezbojnim stropom od akustičnih pločica. Nakon napuštanja raskoši bogatog dijela grada koja je u Century Cityju godinama karakterizirala Post, imidž koji se preferirao bilo je gerilsko novinarstvo, koje donosi malo novca, ali koje je pravično. Na desnoj strani nalazila se niša za dizalo. Vrata su na obje osovine bila izgrebana i ulupljena. Prizemlje , pretežito prepušteno prostorijama za dokumentaciju, činovničkim uredima, klasificiranim po prodaji, i prometnom odjelu, ispunjavala je subotnja tišina. U tom miru Joe se osjećao kao uljez. Vjerovao je da bi svatko tko bi ga sreo smjesta primijetio da se vratio pod lažnim izlikama. Dok je čekao da mu se otvori neko od dizala, iznenadio ga je Dewey, koji je dojurio da mu preda nekakvu zapečaćenu bijelu omotnicu. - Gotovo zaboravih na ovo. Neka gospođa je svratila prije nekoliko dana. Rekla je da ima neku informaciju o priči koja je kao stvorena za tebe. - Kakvoj priči? - Nije rekla. Samo da ćeš ti znati o čemu se radi. Dok su se vrata dizala otvarala, Joe primi omotnicu. Dewey reče: - Rekao sam da ne radiš ovdje već deset mjeseci, a ona je tražila tvoj telefonski broj. Naravno, rekao sam joj da ga ne mogu dati. Kao ni tvoju adresu. Zakoraknuvši u dizalo, Joe reče:

- Hvala, Dewey. - Rekao sam joj da ću ti to poslati, ili te nazvati u svezi s time. Onda sam otkrio da si preselio i dobio novi broj telefona, koji nije bio u imeniku, i mi ga nismo znali. - Ne može biti ništa važno - uvjeravao ga je Joe, pokazujući na omotnicu. Napokon, on se i nije vraćao novinarstvu. Kako su se vrata dizala stala zatvarati, Dewey ih zaustavi. Namrgodivši lice, on reče: - Nije samo tvoj osobni dosje bio nemoćan da te ulovi, Joe. Nitko ovdje, niti jedan tvoj prijatelj nije znao kako te može naći. - Znam. Dewey se kolebao prije no što će reći: - Poprilično si bio pao, ha? - Poprilično , priznade Joe. - Ali sad se ponovno uspinjem. - Prijatelji mogu pridržati ljestve, pomoći. Dirnut, Joe kimnu glavom. - Upamti to — reče Dewey. - Hvala. Dewey korakne unatrag i vrata se zatvoriše. Dizalo pođe gore, noseći Joea sa sobom. Treći je kat bio pretežito posvećen redakciji, koja je bila podijeljena u labirint klaustrofobičnih, moduliranih radnih mjesta, tako da se čitav taj prostor nije odmah mogao u potpunosti vidjeti. Svako radno mjesto imalo je kompjutor, telefon, adaptibilni radni stolac i ostale osnovne stvari ovoga zanata. Sve ovo bilo je vrlo slično mnogo prostranijoj redakciji Timesa. Jedina razlika bila je u tome što su namještaj i separatori u Timesu bili noviji i elegantniji od ovih u Postu. Tamošnji okoliš bio je, bez ikakve sumnje, očišćen od azbesta i formaldehida, koji su, pak, ovdašnjem zraku pridavali osobito oštar miris, usto, u Timesu je tijekom subotnjih popodneva bila daleko veća gužva nego u Postu sada. Dvaput na godinu Joeu bi nudili posao u Timesu, ali on je odbijao. Iako je Sjedokosa Dama, kako su ga neki nazivali, bio sjajna novina, bio je i skupa reklama statusa quo. Vjerovao je da će biti potican na bolje i agresivnije izvještavanje u Postu, koji je katkad sličio nekoj ludnici, ali je također bio krcat hrabrim stavovima i bizarnim stilom i bio poznat po tome što nikad ne tretira pamflet nekog političara kao pravu vijest, te pretpostavlja da je svaki javni djelatnik pokvaren ili nesposoban, seksualno pomahnitao ili lud za moći. Nekoliko godina prije, nakon zemljotresa u Northridgeu, seizmolozi su bili otkrili neslućene veze između pukotina u stjenovitom sloju što se prostirao ispod središta Los Angelesa i onog koji je ležao ispod niza naselja u dolini San Fernando. Redakcijom je kružila šala o tome kakve bi štete pretrpio grad kad bi jedan te isti potres uništio Times u centru grada i Post u Sunčevoj Dolini.

Prema toj šali, stanovništvo Los Angelesa ne bi bez Posta znalo koji ga političari potajno potkradaju, primaju mito od poznatih trgovaca drogom i imaju snošaj sa životinjama. Veća bi tragedija, međutim, bila gubitak nedjeljnog izdanja Timesa, teškoga šest funti, bez kojega nitko ne bi znao koje trgovine imaju rasprodaje. Ako je Post i bio tvrdoglav i neumoljiv poput lovca na štakore pomahnitalog od mirisa glodavaca, a zapravo je to i bio, nadomjestak za to, po Joeovom mišljenju, bila je nepristrana ćud njegova bijesa. Štoviše, jedan visoki postotak njegovih meta bio je upravo onoliko korumpiran koliko je on to želio vjerovati. Usto, Michelle je bila pisac specijalnih rubrika i komentara za Post. Sreo ju je ovdje i uživao u njihovu podijeljenom osjećaju da su dio jednog nadvladanog poduzeća. Ona je nosila njihova dva djeteta u svome trbuhu danima radeći na ovome mjestu. Sad je ustanovio da ovu zgradu proganjaju uspomene na nju. Sve da i uspije ponovno steći emocionalnu stabilnost i navesti sebe da povjeruje kako život ima smisla radi kojeg se vrijedi boriti, lik toga dragog duha potrest će ga svaki put kad ga vidi. On više nikad neće moći raditi u Postu. Otišao je ravno na svoje bivše radno mjesto u Metro odjelu, zadovoljan što ga nijedan stari prijatelj nije vidio. Njegovo mjesto bilo je dodijeljeno Randvju Colwayju, dobrom čovjeku koji se ne bi osjetio ugroženim kad bi našao Joea na svojem stolcu. Prilijepivši pogled na podsjetničku ploču gdje su bile fotografije Randyjeve žene, njihovog devetogodišnjeg sina Bena i šestogodišnje Lisbeth, Joe ih je promatrao čitav jedan dugi trenutak, a onda ih više nijednom nije pogledao. Pošto je uključio kompjutor, posegnuo je rukom u džep i izvadio omotnicu Odjela za motorna vozila, koju je uzeo iz pretinca za rukavice u bijelom kombiju na groblju. U njoj se nalazio ovjereni registracijski karton. Na njegovo iznenađenje, registrirani vlasnik nije bilo nikakvo državno tijelo, niti agencija za provedbu zakona, već nešto što se zvalo Medsped d.d. Za ime Božje, nije očekivao nekakvu korporativnu operaciju! Wallace Blick i njegovi suradnici u havajskim košuljama, što tako rado potežu za oružjem, nisu baš izgledali kao neki murjaci ili federalni agenti, ali su puno više mirisali na zakon nego na bilo koje korporacijske izvršitelje koje je Joe ikad sreo. Potom je otvorio Postov ogromni dokument s digitaliziranim starim izdanjima. U njemu je bila unijeta svaka riječ svakog izdanja koje su novine objavile od samog svog osnutka, osim stripova, horoskopa, križaljki, rebusa i sličnog. Fotografije su također bile obuhvaćene. On započne traganje za Medspedom i nađe šest tekstova. Bili su to mali članci s poslovnih stranica. Pročitao ih je u cijelosti. Medsped, korporacija iz New Jerseyja, započela je kao zračna ambulantna služba u nekoliko većih gradova. Poslije se proširila, da bi se specijalizirala za ekspresnu isporuku medicinskih pošiljki, zamrznute ili na neki drugi način pažljivo

sačuvane , krvi i staničnih uzoraka, kao i skupih i lomljivih znanstvenih instrumenata. Ta je korporacija čak poduzela prijenos uzoraka vrlo zaraznih bakterija i virusa od jednog do drugog suradničkog znanstvenog laboratorija, kako iz javnog tako i iz vojnog sektora. Za te je zadatke držala skromnu flotu zrakoplova i helikoptera. Helikoptera! I neoznačenih bijelih kombija? Prije osam godina Medsped je otkupio Teknologik d.d., korporaciju iz Delawarea, koja se mogla pohvaliti vlasništvom nad čitavim nizom podružnica medicinske i kompjutorske industrije. Svi njezini posjedi vezani za kompjutore bili su poduzeća koja su razvijala proizvode, poglavito softvere za medicinske i medicinskoistraživačke zajednice. Kad je Joe u kompjutoru potražio podatke o Teknologiku, bio je nagrađen četrdeset jednom pričom, pretežito s poslovnih stranica. Prva dva članka bila su, međutim, toliko suhoparna, prepuna investicija i računovodstvenog žargona, da mu je ta nagrada ubrzo počela izgledati kao nekakva kazna. Preslikao je četiri najduža članka, da bi ih kasnije mogao pažljivije pregledati. Dok su klizili štampačem, potražio je spisak priča koje je Post objavio o padu Nationwideovog leta 353. Na ekranu se pojavio niz naslova s pratećim datumima. Morao je skupiti hrabrosti da pregleda ovaj dokument s pričama. Sjedio je minutu, dvije zatvorenih očiju, disao duboko, pokušavajući da u oku svoje svijesti dočara sliku vala kako se razbija na plaži u Santa Monici. Konačno, sa zubima toliko stisnutim da su mu poigravali mišići na čeljusti, počne otvarati jednu priču za drugom, podrobno ispitujući njihov sadržaj. Tražio je onu koja bi mu dala kompletnu putničku listu. Brzo je preskočio fotografije mjesta nesreće, koje su pokazivale ostatke usitnjene na tako male komade i spetljane u takve nadrealistične oblike da jedno zbunjeno oko nikako ne bi moglo započeti rekonstrukciju zrakoplova iz tih olupina. U sumornoj zori uhvaćenoj na ovim slikama, kroz sivu izmaglicu što se počela spuštati dva sata nakon tragedije, istražitelji iz Direkcije za sigurnost nacionalnog transporta, u biološki sigurnim odijelima, sa svjetiljkama na kacigama, tumarali su po razorenoj livadi. U pozadini se naziralo spaljeno drveće , čvornate, crne grane što paraju nisko nebo. Tražio je i našao ime vođe ekipe iz Direkcije za sigurnost nacionalnog transporta odgovornog za ispitivanje, bila je to Barbara Christman. Našao je i imena četmaestorice specijalista koji su radili pod njezinim nadzorom. Uz nekoliko članaka stajale su fotografije nekih članova posade i putnika. Nije bilo fotografija svih tristo trideset duša koje su se nalazile u zrakoplovu. Namjera članaka bila je da se usredotoče na žrtve koje su bile iz južne Kalifornije i koje su se vraćale kući, a ne na istočnjake koji su dolazili u posjet. Budući da su pripadale Postovoj obitelji, Michelle i djevojčice bile su

upadljivo prikazane. Osam mjeseci prije, kad je selio u apartman, reagirajući na svoju morbidnu i opsesivnu zaokupiranost obiteljskim albumima i ležerno ostavljenim fotografijama, Joe je sve fotografije spakirao u jednu veliku kartonsku kutiju, smatrajući da otvaranje rane samo odugovlači njezino zarastanje. Zalijepio je poklopac kutije i stavio je na dno svoga jedinog ormara. Sada, tijekom pretraživanja, kad su se njihova lica pojavila na ekranu, nije mogao disati, iako je mislio da je spreman na to. Michelleina reklamna fotografija, koju je bio snimio jedan od Postovih službenih fotografa, uhvatila je njezinu ljepotu ali ne i nježnost, ne i njezinu inteligenciju, ne i njezin šarm, ne i njezin smijeh. Jedna puka fotografija bila je tako nedostatna, no ipak je to bila Michelle. Ipak. Chrissieina fotografija bila je snimljena na Postovoj Božičnoj priredbi za djecu zaposlenih novinara. Uhvatila je njezin osmijeh i sjaj u očima. Kako li su samo blistale! A mala Nina, koja je ponekad željela da se njezino ime izgovara kao "mina", a katkad kao "najna", imala je onaj nesimetrični osmijeh koji kao da je govorio da ona zna nekakve čarobne tajne. Njezin osmijeh podsjetio je Joea na jednu smiješnu pjesmicu koju joj je znao pjevati kraj postelje. Prije nego je shvatio što radi, došao je do daha i čuo sebe kako šapće: - Najna, najna, gdje li je ona? Najna, najna, tko li to zna? Lomljenje koje je osjetio u svojoj nutrini ugrozilo mu je samokontrolu. Kliknuo je mišem da bi sklonio njihove slike s ekrana. No, to nije moglo skloniti njihova lica iz njegove svijesti, sad još jasnija no što ih je bio vidio kad je pakirao i sklanjao njihove fotografije. Nagnuvši se prema naprijed, pokrivši lice i tresući se, gušio je svoj glas u hladnim šakama. - O, sranje. O, sranje. Val koji se razbija o obalu, sada kao prije, sutra kao danas. Satovi i tkalački strojevi. Izlasci sunca, mjesečeve mijene. Strojevi što klopoću, lupaju. Vječni ritmovi, besmislene kretnje. Jedino zdravo reagiranje je ravnodušnost. Spustio je šake s lica. Ponovno se uspravio. Nastojao se usredotočiti na ekran kompjutora. Bojao se da će na sebe privući pažnju. Kad bi neki stari poznanik pogledao u ovu kabinu s tri zida da provjeri što nije u redu, Joe bi možda morao objasniti što on ovdje radi, možda bi čak morao skupiti snage da bude društven. Našao je listu putnika koju je tražio. Post mu je uštedio vrijeme i trud navodeći zasebno listu poginulih koji su živjeli u južnoj Kaliforniji. Isprintao je sva imena. Pokraj svakog od njih nalazilo se ime grada u kojem je poginuli prebivao. ‘Ja još nisam spremna razgovarati s tobom’, rekla mu je fotografkinja grobova, iz čega je on zaključio da ona zna neke stvari koje će mu reći kasnije. ‘Ne očajavaj. Vidjet ćeš, kao i ostali.’ Vidjeti što? Nije imao pojma. Što bi mu ona uopće mogla reći, a da time

odagna njegov očaj? Ništa. Ništa. ‘....kao i ostali. Vidjet ćeš, kao i ostali.’ Koji ostali? Samo ga je jedan odgovor zadovoljavao, kao i drugi ljudi koji su izgubili svoje voljene u letu 353, koji su bili očajni kao i on, ljudi s kojima je ona već razgovarala. Neće čekati da se ona vrati. S Wallaceom Blickom i njegovim suradnicima za sobom, ona možda neće poživjeti dovoljno dugo da ga posjeti i zadovolji njegovoj znatiželji. Kad je Joe završio svrstavanje i spajanje isprintanih kopija, primijetio je bijelu omotnicu koju mu je dao Dewey Beemis, dolje kraj dizala. Joe ju je bio naslonio na kutiju Kleenexa, desno od komjutora, smjesta zaboravivši na nju. Kao kriminalistički novinar čije se ime često pojavljivalo iznad novinskih članaka, povremeno je primao dopise od čitalaca koji, blago rečeno, nisu bili sasvim normalni. Oni su ozbiljno tvrdili da su prestrašene žrtve uznemiravanja tajnog kulta sotonista koji djeluje po gradskim parkovima, ili da znaju nešto o opakim rukovoditeljima duhanske industrije koji kuju planove da će pomiješati hranu za dojenčad s nikotinom, ili da žive preko puta gnijezda paukolikih izvanzemaljaca koji se pokušavaju provući kao fina obitelj korejskih emigranata. Jednom, kad ga je neki čovjek s očima poput vatrometnog kola stjerao u kut inzistirajući kako gradonačelnik Los Angelesa nije ljudsko biće, već robot kojim upravlja odjel za audioanimatroniku iz Disneylanda, Joe je spustio glas i rekao iskreno: - Da, znamo za to već godinama. Ali, ako napišemo makar i jednu riječ o tome, ljudi iz Disneylanda će nas sve pobiti. Rekao je to tako uvjerljivo da se onaj luđak okrenuo i munjevitom brzinom otišao. Zato je opet očekivao nekakvu olovkom ispisanu poruku kako među nama žive zli Marsovci u obliku mormona ili nešto slično tome. Otvorio je omotnicu. U njoj se nalazio komad bijelog papira, presavijen na tri dijela. U prvi mah, tri pažljivo istipkane rečenice izazvale su kod njega dojam jedinstveno surove varijacije na uobičajeni paranoidni krik: ‘’Pokušala sam te pronaći, Joe. Moj život ovisi o tvojoj diskreciji. Jasam se nalazila u letu 353.’’ Svatko tko je bio u tom zrakoplovu poginuo je. On nije vjerovao u postojanje spiritističke komunikacije s Drugom Stranom, što ga je vjerojatno činilo jedinstvenim među njegovim suvremenicima u ovom Gradu Anđela Novoga Doba. Na dnu stranice nalazilo se ime, Rose Tucker. Ispod imena bio je telefonski broj s pozivnim brojem Los Angelesa. Nije bilo nikakve adrese. Blago porumenjevši od onog istog gnjeva koji se već prije tako snažno rasplamsao u njemu, koji bi svakog časa mogao iznova buknuti, Joe gotovo zgrabi telefon da bi pozvao gospođu Tucker.

Želio joj je reći kakvo je ona poremećeno zlo smeće koje se valja po svojim shizofrenim izmišljotinama, psihopatski vampir koji se napaja tuđom bijedom da bi nahranio nekakvu svoju bolesnu potrebu. A onda, u svojem sjećanju, ponovno je čuo prve riječi koje mu je Wallace Blick uputio tamo na groblju. Nesvjestan da se bilo tko drugi nalazi u bijelom kombiju, Joe se sagnuo kroz otvorena suvozačeva vrata i otvorio pretinac za rukavice kako bi našao bežični telefon. Blick mu je, nakratko ga zamijenivši s jednim od dvojice ljudi u havajskim košuljama, rekao: — Jesi li uhvatio Rose? Rose! Zato što se uplašio revolveraša, zato što se bojao za ženu koju su oni progonili i zato što se prepao kad je otkrio da se netko nalazi u kombiju, važnost onoga što je Blick rekao nije ostala zabilježena u njegovoj svijesti. Nakon toga, sve se događalo tako brzo. Zaboravio je na Blickove riječi sve do sada. Sigurno je Rose Tucker bila žena s polaroidnim fotoaparatom koja je snimala grobove. Kad bi ona bila obična umorna gubitnica koja živi u svojoj shizofrenoj fantaziji, onda Medsped ili Teknologik , ili već netko treći , ne bi trošio toliko ljudske snage i novca tražeći je. Sjetio se izuzetne pojave one žene na groblju. Njezine izravnosti. Njezine pribranosti, nadnaravnog mira. Snage njezina nepokolebljivoga pogleda. Nije izgledala kao luđakinja. Sasvim suprotno od toga. ‘Pokušala sam te pronaći, Joe. Moj život ovisi o tvojoj diskreciji. Ja sam se nalazila u letu 353.’ Nesvjestan da je ustao sa stolca, Joe je stajao kao naelektriziran. Srce mu je tuklo. Komad papira koji je držao u rukama tresao se. Zakoračio je u prolaz iza odijeljenog radnog prostora te pažljivo promotrio ono što se dalo vidjeti od cijele podijeljene redakcijske prostorije, tražeći nekoga s kim bi mogao podijeliti sav ovaj razvoj događaja. Pogledaj. Pročitaj ovo, pročitaj. Nešto je tu strašno krivo, Isuse, sasvim krivo, nije onako kako su nam rekli. Netko je izvukao živu glavu iz one nesreće, preživio je. Moramo nešto učiniti u svezi s tim, naći istinu. Nema preživjelih, rekli su, katastrofalan pad, posve katastrofalan pad. Što su nam još rekli, a nije istina?Kako su, zapravo, ljudi iz tog zrakoplova umrli? Zašto su umrli? Zašto su umrli!? Prije no što ga je itko zamijetio kako stoji tamo u tim gnjevnim mukama, prije no što je počeo tragati za nekim poznatim likom, Joe je po drugi put pomislio ne bi li valjalo podijeliti s nekim ovo što je doznao. Poruka Rose Tucker govorila je da njezin život ovisi o njegovoj diskreciji. Osim toga, imao je neku ludu predodžbu, na neki način uvjerljivu upravo zbog svoje iracionalnosti, kad bi ovu poruku pokazao drugima, pokazalo bi se da je ona sasvim beznačajna, kad bi im gurnuo Blickovu vozačku dozvolu u ruke, pokazalo bi se da je to njegova vlastita dozvola, kad bi poveo nekoga sa sobom na groblje, tamo ne bi bilo nikakvih praznih čahura u travi, nikakvih tragova od guma bijeloga

kombija, i nikoga tko je ikad vidio ono vozilo ili čuo pucnjevu. Ovo je bila zagonetka upućena samo njemu, nikome drugome do njemu, i on je najednom uvidio da traganje za odgovorima nije tek njegova dužnost, već njegova sveta dužnost. Rješavanje ove zagonetke bila je njegova zadaća, njegova svrha, a možda i neko nespoznatljivo iskupljenje. Nije zapravo ni znao što o svemu tome misli. Jednostavno je, do srži svojih kostiju, osjećao istinitost svega toga. Dršćući, vratio se do stolca. Pitao se je li sasvim pri sebi.

6. Joe je pozvao recepciju i upitao Deweyja Beemisa o ženi koja je ostavila omotnicu. - Sitna žena - reče Dewey. On je, međutim, bio ogroman, te bi mu i Amazonka visoka dva metra izgledala malena. - Bi li joj dao metar i pol, ili manje? - upitao je Joe. - Možda metar i dvadeset, metar i trideset. Uvrh glave. Jedna od onih žena koje cijelog svog života izgledaju poput djevojčice, iako pomjeraju planine već kad maturiraju. - Crnkinja? - upita Joe. - Da, bila je "obojena". - Koliko godina? - Možda oko četrdeset i nešto. Zgodna. Kose poput gavranovih krila. Uznemiren si zbog nečeg, Joe? - Ne, ne, dobro sam. - Zvučiš zabrinuto. Stvara li ti ta žena neprilike? - Ne, u redu je, nije u svađi sa zakonom. Hvala, Dewey. Joe spusti slušalicu. Na zatiljku je osjećao trnce. Protrljao ga je jednom rukom. Dlanovi su mu bili vlažni. Obrisao ih je o svoje traperice. Sav nervozan, uzeo je kopiju liste putnika leta 353. Koristeći ravnalo kako bi slijedio redove, spuštao se niz listu poginulih, red po red, dok nije došao do dr. Rose Marie Tucker. Doktorica. Mogla je biti doktorica medicine ili književnosti, biologinja ili sociologinja, mikrologinja ili zubarica, no u Joeovim je očima njezin ugled porastao samom činjenicom da je doktorirala. Poremećeni ljudi, koji su smatrali da je gradonačelnik robot, bili su prije pacijenti no doktori bilo kojeg područja. Prema listi, Rose Tucker imala je četrdeset tri godine, a stanovala je u Manassasu, Virginia. Joe nikad nije bio u Manassasu, ali je prošao kraj njega nekoliko puta, zato što je to bilo jedno predgrađe Washingtona, blizu grada u kojem su živjeli Michelleini roditelji. Okrenuvši se još jednom prema kompjutoru, prolazio je kroz redove priča o nesreći zrakoplova, tražeći trideset ili više fotografija putnika, s nadom da će njezina biti medu njima. Nije bila. Sudeći po Deweyjevu opisu, žena koja je napisala ovu poruku i žena s groblja , koju je Blick zvao Rose , bile su ista osoba. Ako je ova Rose zaista dr. Rose Marie Tucker iz Manassasa, Virginia , što nije mogao potvrditi bez fotografije , onda je ona doista bila u letu 353. I preživjela je.

Nerado, Joe se ponovno vratio na dvije fotografije mjesta nesreće. Prva je bila onaj jezivi snimak s oblačnim nebom, spaljenim crnim drvećem, smrvljenim ostacima izobličenim u nekakve nadreahstične skulpture, na kojoj su istražitelji Direkcije za sigurnost nacionalnog transporta, bezlični u svojim biozaštitnim odijelima s kacigama, izgledali poput kakvih pobožnih monaha ili zlokobnih duhova što se kreću u hladnoj i mračnoj prostoriji na nekoj zaboravljenoj razini pakla. Druga je bila zračni snimak , prikazivala je olupinu zrakoplova, tako raskomadanog i rasutog da je izraz "katastrofalna nesreća" tek jadan i neadekvatan opis. Nitko nije mogao preživjeti ovu propast. Pa ipak, Rose Tucker, ako je to bila ona ista Rose Tucker koja se te noći ukrcala u zrakoplov, ne samo da je preživjela, nego je čak vlastitim snagama otišla odande. Bez neke ozbiljnije ozljede. Nije imala ni ožiljka, niti je bila osakaćena. Nemoguće! Pošto je padao sa sedam kilometara visine vučen zemljinom težom, nakon sedam dugih kilometara nekontroliranog ubrzanja do tvrde zemlje i stijena, 747 ne samo da se razbio, već se rasprsnuo poput jajeta bačenog u zid, a potom je eksplodirao , prevrtao se u kiptećem bijesu plamena. Pobjeći neprimjetno iz ruševina te Bogom proklete Gomore, izaći iz svega toga neopečen poput Sadraka iz Nabukodo-nozorove užarene peći, dići se poput Lazara nakon četri dana provedenih u grobu, sve je to manje čudno nego ostati čitav poslije pada leta 353. Međutim, da je doista vjerovao da je to nemoguće, svijest mu ne bi bila uznemirena od bijesa i tjeskobe, od čudnovatog straha i nepodnošljive znatiželje. Obuzela ga je luda čežnja da prati nevjerojatnosti, da prošeće ruku pod ruku s čudom. Nazvao je informacije u Manassasu i zatražio telefonski broj dr. Rose Marie Tucker. Očekivao je da će mu biti rečeno da takvog pretplatnika nema, ili da je njezin broj isključen. Osim toga, ona je službeno bila mrtva. Umjesto toga, dobio je broj. Ona nije mogla jednostavno odšetati s mjesta nesreće i otići kući, te nastaviti život ne izazvavši nikakvu senzaciju. Osim toga, opasni ljudi bili su joj za petama. Oni bi je pronašli da se ikad vratila u Manassas. Možda njezina obitelj još uvijek živi u toj kući. Možda su, iz nekih razloga, zadržali telefon na njezino ime. Joe okrene broj. Na poziv je odgovoreno već kod drugog zvona. - Da? - Molim vas, je li to stan dr. Tucker? Glas je bio muški, odrješit i bez lokalnog akcenta: - Da. - Mogu li razgovarati s dr. Tucker? - Tko zove?

Intuicija je savjetovala Joeu da prikrije vlastito ime. - Wally Blick. - Oprostite, tko? - Wallace Blick. Čovjek s druge strane žice zašuti. A potom nastavi: - Što je trebate? Glas mu se jedva promijenio, no obojila ga je nova budnost, nijansa opreznosti. Osjetivši da je taj čovjek, radi vlastita dobra, bio previše oprezan, Joe spusti slušalicu. Ponovno je obrisao dlanove o svoje traperice. Neki novinar, prolazeći iza Joea i u hodu čitajući neke zabilješke iz notesa, pozdravi ga ne dižući pogled: - Bok, Randy. Pročitavši u istipkanoj Roseinoj poruci, Joe je okrenuo broj u Los Angelesu koji mu je ona dala. Nakon petog zvona, odgovori neki ženski glas. - Halo? - Molim vas, mogu li govoriti s Rose Tucker? - Ovdje nema nikoga s takvim imenom - rekla je s akcentom iz dalekog juga. - Dobili ste krivi broj. Unatoč tome što je rekla, nije spuštala slušalicu. - Sama mi je dala ovaj broj - bio je uporan. - Šećeru, dopusti da pogodim, to je bila dama koju si sreo na nekom tulumu. Samo se pravila fina, da bi te se otarasila. - Mislim da ona to ne bi napravila. - O, ne mislim ja da si ti ružan, dušo, rekla je glasom koji je dočarao magnolijine cvjetove, viski s mentolom i vlažne noći s mirisom jasmina. - To samo znači da nisi njezin tip. Događa se to i najboljima. - Moje ime je Joe Carpenter. - Krasno ime. Dobro, pravo ime. - A kako je vaše ime? Poigravajući se, ona reče: - A kako ti zvučim? - Zvučite? - Možda kao neka Octavia ili Juliette? - Više kao Demi. - Kao Demi Moore. Ona filmska zvijezda? - rekla je s nevjericom. - Vi imate u glasu onu seksi, dimnu kakvoću. - Dušo, moj glas je čista zob i kelj. - Ispod te zobi i kelja ima dima. Imala je krasan, neumjereni smijeh. - Gospodin Joe Carpenter, nadimak Zgodni. Može, sviđa mi se Demi. - Slušajte, Demi, ja bih svakako želio razgovarati s Rose. - Zaboravi tu staru Rose. Nemoj venuti za njom, Joe, ne pošto ti je dala krivi

broj. Veliko je more, ima puno riba. Joe je bio siguran da ova žena poznaje Rose i da je očekivala njegov poziv. Međutim, uzevši u obzir opakost neprijatelja koji su progonili zagonetnu dr. Rose Tucker, Demin oprez bio je sasvim razumljiv. - Kako izgledaš, Medeni, kad si iskren prema samom sebi? – pitala je. - Dva metra visok, smeđe kose, sivih očiju. - Lijep? - Samo pristojna izgleda. - Koliko ti je godina, Joe pristojna izgleda? - Stariji sam od vas. Trideset sedam. - Imaš sladak glas. Ideš li ponekad na sastanak naslijepo? Nakon svega, Demi je željela organizirati sastanak. On reče: - Sastanak naslijepo? Nemam ništa protiv toga. - Pa, što onda kažeš za malu seksi-bombu kao što sam ja? -predložila je smijući se. - Svakako, kada? - Sutra navečer? - Nadao sam se ranije. - Ne budi tako nestrpljiv, Joe pristojna izgleda. Treba vremena za dobro organiziranje ovakvih stvari, tako da se stvore izgledi da stvari prorade, da se nitko ne uvrijedi, da nema slomljenih srdaca. Po Joeovom tumačenju, Demi mu je govorila da će se vraški potruditi oko pažljivog organiziranja sastanka, da će mjesto biti provjereno i osigurano, kako bi Roseina sigurnost bila zajamčena. A možda nije niti mogla stupiti u kontakt s Rose za manje od dvadeset četri sata. - Osim toga, šećeru, cura se počinje pitati zašto si tako tužan i očajan ako si doista pristojna izgleda. - U redu, sutra navečer. Gdje? - Dat ću ti adresu jedne gurmanske kavane u Westwoodu. Srest ćemo se ispred nje, u šest, ući i popiti kavu, vidjeti sviđamo li se jedno drugome. Ako pomislim da doista jesi pristojna izgleda, i ako ti pomisliš da sam ja seksi-bomba kakvom me odaje glas... onda bi to mogla biti blistava noć sa sjajnim uspomenama. Imaš olovku i papir? - Imam - rekao je on i zapisao ime i adresu kavane koju mu je dala. - A sad mi učini jednu uslugu, šećeru. Imaš papirić s ovim telefonskim brojem. Poderi ga na sitne komadiće, baci u zahod i pusti vodu. Kad se Joe pokolebao, Demi reče: - I tako ti više nikad neće biti od koristi - reče i spusti slušalicu. Tri istipkane rečenice ne mogu dokazati da je dr. Rose Tucker preživjela let 353, ili da nešto u svezi s nesrećom nije bilo čisto. Mogao ih je i sam sastaviti. Ime dr. Tucker bilo je također istipkano, prema tome nije bilo nikakvog dokaznog

potpisa. Pa ipak, on se nerado otarasio poruke. Iako ona ne bi nikad i nikome ništa dokazala, činila je da njemu samome svi ovi fantastični događaji izgledaju stvarnijima. Ponovno je nazvao Demin broj, kako bi vidio hoće li, unatoč onome što je rekla, odgovoriti. Na njegovo iznenađenje, dobio je snimljenu poruku iz telefonske kompanije, koja ga je obavijestila da se broj koji je nazvao više ne koristi. Dobio je savjet da provjeri je li pravilno birao broj, a onda da pozove 411 kako bi dobio daljnje informacije. Pokušao je s tim brojem ponovno, no rezultat je bio isti. Profinjeni trik. Pitao se kako li je samo bio izveden. Demi je, zasigurno, bila daleko finija od njezina zobenokeljastog glasa. Čim je Joe spustio slušalicu, telefon zazvoni, prestrašivši ga toliko da ju je smjesta ispustio kao da je opržio prste. Postiđen zbog svoje napetosti, on odgovori tek kad je zazvonilo po treći put. - Halo? - Los Angeles Post? - upitao je čovjek. - Da. - Je li to direktna linija Randyja Colwayja? - Tako je. - Jeste li vi Randy Colway? Zaprepaštenost i međuigra s Demi usporili su Joeovu moć shvaćanja. Tek sad je prepoznao taj monotoni glas kao glas čovjeka koji je bio odgovorio na telefon u domu Rose Marie Tucker, u Manassasu, Virginia. - Jeste li vi gospodin Colway? - ponovno je upitao. - Ja sam Wallace Blick - rekao je Joe. - Gospodin Carpenter? Trnci mu počeše prolaziti duž svih kralježaka, od jednog do drugog, te Joe tresnu slušalicu dolje. Znali su gdje se on nalazi! Separatona odijeljena radna mjesta više nisu izgledala kao niz ugodnih, anonimnih skrovišta. Bio je to labirint s previše slijepih kutova. Hitro je pokupio kopije i poruku koju mu je ostavila Rose Tucker. Dok je ustajao sa stolca, telefon je ponovno zazvonio. Nije odgovorio. Izlazeći iz redakcije, sreo je Dana Shaversa, koji se vraćao iz fotokopiraone, držeći svežanj papira u lijevoj ruci i neupaljenu lulu u desnoj. Shavers, potpuno ćelav, s raskošnom crnom bradom, nosio je zgužvane crne hlače od odijela, podešene crveno-crne naramenice preko sivo-bijele košulje s uskim prugama i žutu leptir kravatu. Njegove naočale za čitanje plesale su mu oko vrata, privezane za crnu vrpcu. Izvjestitelj i pisac kolumni za poslovnu rubriku, Shavers je bio toliko nadut i nespretan u malim razgovorima, koliko je mislio da je šarmantan, međutim, on je

bio dobroćudan u toj svojoj samoobmani i dirljiv u svom krivom uvjerenju da je očaravajući sugovornik. Bez ikakvog uvoda, rekao je: - Joseph je, dragi moj, prošlog tjedna otvorio bocu Mondavi Caberneta'74, jednu od dvadeset koje sam kupio kao dobru investiciju prvi put kad se to vino pojavilo, iako sam u to vrijeme bio u Napi, ne da obilazim vinare, već da bih kupio neki starinski sat, i dopusti da ti kažem, ovo je vino tako dobro sazrilo da... Stao je, shvativši da Joe nije radio u novinama već dobar dio godine. Nespretno je pokušao izraziti sućut u povodu "one strašne stvari, te strašne stvari, svi ti siroti ljudi, tvoja žena i djeca". Svjestan da je telefon Randyja Colwayja ponovno zazvonio dolje u redakciji, Joe prekine Shaversa, namjeravajući ga se riješiti, ali onda reče: - Čuj, Dan, znaš li nešto o kompaniji koja se zove Teknologik? - Znam li ih? - Shavers je micao obrvama. - Zbilja zabavno, Joseph. - Dakle, ti ih znaš? Pričaj, Dan! Jesu li veliki konglomerat? Mislim, jesu li jaki? - O, vrlo su unosni, Joseph, apsolutno opasni kad je riječ o prepoznavanju vodećih tehnologija u početničkim kompanijama, a onda im pribavljaju poduzetnike, ili ih podupiru ako im treba lova za razvijanje vlastitih ideja. Poglavito kad se radi o tehnologiji povezanoj s medicinom, ali ne uvijek. Njihovi su glavni rukovoditelji zloglasni samohvalisavci, misle da su neka vrsta poslovnog plemstva, ali nisu ništa bolji od nas. Oni također odgovaraju onome koga se mora slušati. Zbunjen, Joe reče: - Onome Koga Se Mora Slušati? - Kao svi mi, kao svi mi - rekao je Shavers, smješeći se i kimajući glavom, podižući svoju lulu kako bi je grickao. Colwayjev telefon prestao je zvoniti. Tišina je živcirala Joea više nego što je to činio ustrajni, prodorni zvuk. Znali su gdje se nalazi. - Moram ići - rekao je udaljujući se od Shaversa kad mu je ovaj počeo govoriti o prednostima posjedovanja Teknologikovih korporativnih obveznica. Nastavio je ravno, do najbližeg muškog toaleta. Srećom, u zahodu nije bilo nikoga, nijednog poznanika koji bi ga zadržao. U jednom od odjeljaka poderao je Roseinu poruku na sitne dijelove. Isprao ih je niz zahodsku školjku kako mu je Demi savjetovala, pričekavši da vidi kako je svaki dio iščezao i pustivši vodu po drugi put, kako bi bio siguran da se u otvoru nije ništa zadržalo. Medsped. Teknologik. Korporacije koje su provodile nešto što je sličilo policijskoj operaciji. Njihov dugi domet, od Los Angelesa do Manassasa, te njihovo obeshrabrujuće sveznanje, govorili su da su to korporacije s čvrstim vezama izvan poslovnoga svijeta, možda i vojnim. Pa ipak, bez obzira na sve njezine rizike, nije imalo nikakvoga smisla da jedna korporacija štiti svoje interese s pomoću revolveraša, dovoljno drskih da pucaju na

ljude na javnim mjestima, ili bilo gdje drugde, radi te stvari. Bez obzira na to koliko je Teknologik unosan, velike crne brojke na dnu zaključnog računa nisu izuzimale korporativne službenike i rukovoditelje od zakona, čak ni ovdje u Los Angelesu, gdje se nedostatak novca uzimao kao korijen svih zala. Imajući u vidu izuzeće od zakona zbog kojeg su oni, čini se, mislili da mogu upotrijebiti pištolje, ljudi koje je sreo morali su biti vojno osoblje ili federalni agenti. Joe je premalo znao da bi si dopustio makar samo da pretpostavlja koju su ulogu Medsped i Teknologik igrali u ovoj operaciji. Cijelim putem duž hodnika prema dizalu na trećem katu, očekivao je da netko prozove njegovo ime i naredi mu da stane. Možda jedan od one dvojice u havajskim košuljama. Ili Wallace Blick. Ili neki policajac. Da su ljudi koji su tragali za Rose Tucker bili federalni agenti, oni bi lako dobili pomoć od lokalne policije. Zasad, Joe će svakog čovjeka u uniformi morati smatrati mogućim neprijateljem. Dok su se vrata dizala otvarala, bio je napet, očekujući da će ga netko tu u hodniku ščepati. No, kabina je bila prazna. Spuštajući se na prvi kat, očekivao je da će svakog časa nestati struje. No, kad su se vrata otvorila na nižem katu, iznenadio se što je hodnik bio pust. U cijelom svom životu nikad prije nije bio zahvaćen ovakvom paranojom. Pretjerano je reagirao na događaje tog ranog popodneva i na ono što je bio saznao otkad je došao u Postove urede. Pitao se jesu li njegove pretjerane reakcije , izljevi krajnjeg bijesa, uskovitlani strahovi , bili posljedica jednogodišnje emotivne pustoši. Dopustio je sebi da ne osjeća ništa drugo do boli, samosažaljenja i užasne praznine zbog nesvatljivog gubitka. Zapravo, snažno se trudio da ne osjeća čak ni toliko. Nastojao je izliti svoju bol, podići se iz pepela poput monotonog feniksa bez ikakve nade, samo s hladnim mirom ravnodušnosti. Sad su ga događaji tjerali da se opet otvori svijetu, bio je preplavljen emocijama kao što početnik u surfanju biva preplavljen svakim većim valom. Dolje na recepciji, kad je Joe naišao, Dewey Beemis razgovarao je s nekim preko telefona. Slušao je tako pažljivo da je njegovo tamno lice, obično sasvim glatko, bilo svo namršteno. Mrmljao je: - Da, aha, aha, da. Uputivši se prema izlaznim vratima, Joe mu mahnu u znak pozdrava. Dewey reče: - Joe, pričekaj trenutak! Joe stane i okrene se. Iako je Dewey opet slušao svog sugovornika, pogled mu je bio na Joeu. Da bi pokazao kako se žuri, Joe je prstom kuckao po svom ručnom satu. - Pričekajte - rekao je Dewey u telefonsku slušalicu, a onda se obratio Joeu, - Ovdje je neki čovjek koji je nazvao zbog tebe.

Joe je nepopustljivo zanijekao glavom. - Želi razgovarati s tobom - rekao je Dewey. Joe ponovno pođe k vratima. - Čekaj, Joe! Čovjek kaže da je iz Federalnog biroa. Stojeći na vratima, Joe se kolebao te je opet pogledao natrag na Deweyja. Federalni biro nije mogao imati veze s onom dvojicom u havajskim košuljama, s ljudima koji su pucali na nedužne ljude ne potrudivši se niti da ih saslušaju, s ljudima poput Wallacea Blicka. Zar bi to mogli? Nije li on to opet puštao da ga svlada strah, da podlegne paranoji? Možda bi od Federalnog biroa mogao dobiti neke odgovore i zaštitu? Naravno, čovjek na telefonu mogao je lagati. Možda i nije iz Biroa. Možda se samo nadao da će zadržati Joea dok Blick i njegovi prijatelji ili netko drugi iz njihovih redova, ne stignu tamo. I dalje niječući glavom, Joe se okrene od Deweyja. Progurao se kroz vrata i našao na kolovoskoj vrelini. Dewey je vikao za njim: - Joe! Joe je išao prema svom automobilu. Odolio je nagonu da se dade u trk. Na udaljenom rubu parkirališta, pokraj otvorenih vratiju, promatrao ga je mladi čuvar s obrijanom glavom i zlatnom alkom u nosu. U ovom gradu, u kojem novac ponekad znači više od odanosti, časti ili zaslužnosti, gdje je stil važniji od novca, moda je dolazila i odlazila češće od načela i uvjerenja, ostavljajući kao krojačku tradiciju samo nepromjenljive signalne boje družbi mladih. Izgled ovoga djeteta, punk, grunge, neopunk , što li , bio je već zastario poput muških gamaša, čineći da on izgleda manje opasno no što je to mogao zamisliti, i patetičnije no što će to ikad moći shvatiti. Ipak, u ovim okolnostima, njegovo zanimanje za Joea izgledalo je zlokobno. Čak i stišan, teški ritam rap glazbe bubnjao je kroz užareni zrak. Unutarnjost Honde bila je vruća, ali ne i nepodnošljiva. Bočni prozor, razbijen metkom tamo na groblju, puštao je upravo onoliko zraka koliko je bilo potrebno da se izbjegne zagušljivost. Čuvar je vjerojatno primijetio razbijeni prozor čim se Joe dovezao. Možda je razmišljao o tome. Kakve to veze ima što on misli? Pa to je samo jedan razbijen prozor!Bio je siguran da se motor neće upaliti, ali upalio se. Dok je Joe izlazio iz parkirališta vozeći unatrag, Dewey Beemis otvorio je vrata recepcijske prostorije i izašao na malu, betonsku terasu ispod platnenog krova s ispisanim Postovim imenom. Taj krupni čovjek izgledao je ne uzbuđeno, već zbunjeno. Dewey ga nije pokušavao zaustaviti. Nakon svega, bili su prijatelji, a čovjek preko telefona bio je samo jedan puki glas. Joe prebaci Hondu u brzinu. Silazeći niz stube, Dewey je nešto vikao. Nije zvučao uznemireno. Zvučao je zbunjeno, zabrinuto. Zanemariši ga unatoč svemu, Joe je vozio prema izlazu. Čuvar ustane sa svog sklopivog stolca ispod prljavog suncobrana s natpisom Cinzano. Nalazio se samo dva koraka od kotrljajućih vratiju koja će zatvoriti parkiralište.

Povrh lancima povezane ograde, navoji bodljikave žice bljeskali su srebrnim odsjajima kasnopopodnevnog sunca. Joe pogleda u retrovizor. Tamo otraga stajao je Dewey, podbočivši ruke. Kad je Joe prolazio kraj suncobrana na kojem je pisalo činzano, čuvar se čak nije niti pomaknuo iz svoje sjene. Motreći svojim očima ispod teških kapaka, bezizražajan poput kakve iguane, jednom je rukom brisao znoj s čela, pri čemu su njegovi crni nokti zasvjetlucali. Kroz otvorena vrata i dalje desno niz ulicu, Joe je vozio prebrzo. Gume su cviljele i blago tonule u omekšali asfalt, no on nije usporavao. Otišao je prema zapadu, u ulicu Strather, a kad je skrenuo južno na Lankershimski bulevar, začuo je sirene. One su danonoćno bile dio glazbe ovoga grada, nisu morale imati nikakve veze s njim. Pa ipak, cijelim putem do autoputa Ventura, zatim ispod njega, pa onda opet zapadno na Moorparku, stalno je provjeravao u retrovizoru prati li ga neko vozilo, s natpisom ili bez njega. Nije bio kriminalac. Trebao bi se osjećati sigurnim, otići k vlastima i prijaviti ljude s groblja, reći im za poruku Rose Marie Tucker, izložiti svoju sumnju u vezi s letom 353. S druge strane, unatoč tome što je bježala od smrti, Rose očito nije zatražila nikakvu zaštitu od policajaca, možda zato što joj nikakva zaštita nije niti trebala. ‘Moj život ovisi o tvojoj diskreciji.’ Bio je dovoljno dugo kriminalistički novinar da bi vidio više slučajeva u kojima su žrtve bile ustrijeljene ne zato što su nešto učinile, ne zbog novca ili neke druge imovine koju su njihovi napadači željeli, već jednostavno zbog onog što su znale. Čovjek koji previše zna može biti opasniji od čovjeka koji nosi pištolj. Ono što je Joe znao o letu 353 činilo se, međutim, patetično neadekvatnim. Ako je on bio meta samo zato što je znao da Rose Tucker postoji i tvrdi da je preživjela nesreću, onda tajne koje ona posjeduje moraju biti tako eksplozivne da se njihova snaga može mjeriti samo megatonama. Vozeći prema zapadu, prema Studio Cityju, razmišljao je o crvenim slovima kojima je bila ukrašena majica čuvara Postovog parkirališta: "Ne plaši se ničega". Bila je to filozofija koju Joe nikad nije mogao prihvatiti. Uvijek se nečeg bojao. Iznad svega, mučila ga je mogućnost da katastrofa leta 353 uopće nije bila nesretan slučaj, da Michelle, Chrissie i Nina nisu umrle zbog nekog hira sudbine, već od ljudske ruke. Iako se Direkcija za sigurnost nacionalnog transporta nije mogla odlučiti oko vjerojatnog uzroka , pri čemu je pogreška u hidrauličnom kontrolnom sustavu zakomoplicirana ljudskim propustom bila samo jedan od mogućih scenarija i to jedan koji je on mogao prihvatiti, zato što je bio tako bezličan, jednako mehanički i hladan kao i sam svemir. No, pomisao da su one nestale zbog jednog kukavičkog terorističkog čina, ili zbog nekog osobnog zločina, da su njihovi životi bili žrtvovani ljudskoj pohlepi, zavisti ili mržnji, bila je za njega naprosto

nepodnošljiva. Plašio se onoga što bi mu takvo otkriće moglo učiniti. Plašio se onoga što bi mogao postati, svog potencijala za divljaštvo, odvratne lakoće kojom bi mogao prigrliti osvetu i nazvati je pravdom.

7. Kalifornijski su bankari u današnjem ozračju žestoke konkurencije koja je obilježavala njihov obrt držali svoje urede otvorenima čak i subotom, neki od njih i do pet sati poslijepodne. Joe je stigao u poslovnicu svoje banke u Studio Cityju dvadeset minuta prije zatvaranja. Kad je ovdje prodao kuću, nije se gnjavio da prenese svoj račun u neku poslovnicu bližu njegovom jednosobnom stanu u Laurel Canyonu. Pogodnost se ne uzima u obzir kad vrijeme više nije važno. Otišao je do šaltera iza kojeg je sjedila žena po imenu Heather i petljala po nekakvim papirima dok je čekala da se netko pojavi u posljednjem trenutku. Radila je u ovoj banci još otkad je Joe tu prije deset godina prvi put otvorio račun. - Trebao bih podići gotovinu - rekao je nakon kratkog neophodnog razgovora ali nemam kod sebe knjižicu. - Nema problema - uvjeravala ga je. Međutim, ipak se pojavio mali problem kad je Joe zatražio dvadeset tisuća dolara u novčanicama od po sto dolara. Heather je otišla na drugi kraj banke kako bi porazgovorala sa šefom blagajne, koji je potom otišao tražiti savjet kod pomoćnika direktora. Ovaj je bio mladi čovjek, ne manje lijep od trenutačno najpopularnije filmske zvijezde , možda jedan iz armije budućih zvijezda, koji trenutačno radi u realnom svijetu kako bi preživio dok čeka fantaziju slave. Oni odmjeriše Joea kao da je njegov identitet najednom postao sumnjiv. Kada primaju novac, banke su nalik na usisavače. No, kad ga daju, tad su poput začepljenih slavina. Heather se vratila s opreznim izrazom lica i s viješću da su sretni što ga mogu uslužiti, iako postoje procedure kojih se oni, razumije se, moraju pridržavati. Na drugom kraju banke, pomoćnik direktora razgovarao je preko svog telefona. Joe je posumnjao da je on sam predmet tog razgovora. Dobro je znao da opet pušta svojoj paranoji da ga nadvlada, no usta mu se počeše sušiti, a puls ubrzavati. Ma, taj je novac bio njegov. On ga je trebao. To što je Heather godinama poznavala Joea , zapravo, pohodila je istu luteransku crkvu u koju je Michelle nedjeljom odvodila Chrissie i Ninu na vjeronauk i misu , nije osujetilo njezinu potrebu da pogleda u Joeovu vozačku dozvolu. Dani uzajamnog povjerenja i razumijevanja bili su tako daleka američka prošlost da se činilo da su ne samo prapovijest, nego i dio povijesti nekog drugog svijeta. Ostao je strpljiv. Sve što je posjedovao bilo je uloženo ovdje, uključujući gotovo šezdeset tisuća dolara od prodaje kuće, tako da se nije moglo dogoditi da mu uskrate isplatu novca koji mu je bio potreban za životne troškove. Uz one ljude

koji su ga tražili, kao što su tražili Rose Tucker, on se nije mogao vratiti u svoj stan, pa će neko vrijeme morati živjeti po motelima. Pomoćnik direktora završio je svoj razgovor. Zurio je u neki notes na svom stolu, kuckajući olovkom po njemu. Joe je najprije razmišljao o tome da upotrijebi nekoliko svojih kreditnih kartica za plaćanje raznih stvari i, bude li potrebno, uzme gotovinu iz automatskih blagajni. Međutim, vlasti su mogle pratiti osumnjičenoga na temelju njegove upotrebe kreditnih kartica i rada automatskih blagajni uvijek mu biti za petama. Mogle su čak urediti da mu bilo koji trgovac prilikom kupovine oduzme plastičnu karticu. Na stolu pomoćnika direktora zazvonio je telefon. On ga zgrabi, pogleda u Joea i okrene se u svojoj pokretnoj stolici, kao da se bojao da bi mu se moglo čitati s usana. Pošto je sve bilo obavljeno, uz sveopće zadovoljstvo što se nije pokazalo da je Joe vlastiti zli dvojnik, ili hrabri prevarant s vješto izrađenom gumenom maskom na licu, pomoćnik direktora, završivši telefonski razgovor, polagano počne prikupljati od blagajnika i iz sefa novčanice od po sto dolara. Donio je zatraženu sumu i dao ih Heather, te s nepromjenjivim i nemirnim osmijehom stao gledati kako ih ova broji Joeu. Možda je samo umišljao, ali Joeu se činilo da oni ne odobravaju njegovo iznošenje tako velike svote novca, ne zato što je to opasno, već zato što su u tim danima ljudi koji su baratali gotovinom bili kao obilježeni. Vlada je tražila od banaka da im prijave svaku gotovinsku transakciju od pet tisuća dolara i više, navodno zbog toga da bi se zaustavili pokušaji pranja novca trgovaca drogom putem legitimnih financijskih ustanova. U praksi, ovaj zakon nije niti jednom trgovcu drogom nikad izazvao nikakvu nelagodu, ali je financijsku djelatnost prosječnih građana sad bilo lakše kontrolirati. Kroz čitavu povijest, gotovina ili njezin ekvivalent, dijamanti, zlatne kovanice, bili su najbolji jamac slobode i pokretnosti. Gotovina je Joeu značila samo to i ništa više. Pa ipak, i dalje je trpio neugodnu kontrolu Heather i njezinih šefova, koji su izgleda pretpostavljali da je on bio umiješan u nekakav zločin ili da je, u najboljem slučaju, krenuo u Las Vegas, gdje će se nekoliko dana odavati neizrecivom razvratu. Kad je Heather stavila dvadeset tisuća u žutu omotnicu, telefon je zazvonio na stolu pomoćnika direktora. Mrmljajući nešto u slušalicu, ovaj je i dalje promatrao Joea sa zanimanjem. Napokon izašavši iz banke, pet minuta poslije kraja radnog vremena i kao posljednji klijent, Joe osjeti kako mu koljena klecaju od strepnje koju je pretrpio. Vrućina je i dalje pritiskala, a nebo petog popodnevnog sata još je uvijek bilo čisto i modro, premda ne onako duboko modro kao prije. Sad mu je na neki čudan način nedostajala dubina , nebo je bilo beživotna modrina koja ga je podsjećala na nešto što je već vidio. Ta mu je sličnost izmicala sve dok nije ušao u automobil i

upalio motor. Tek tad se sjetio mrtvački modrih očiju posljednjeg leša kojeg je vidio na mrtvačkim kolicima, noć prije no što će zauvijek otići iz kriminalističkog novinarstva. Odlazeći s parkirališta banke, vidio je pomoćnika direktora kako stoji iza staklenih vratiju, djelomično skriven iza brončanog odbljeska zalazećeg sunca. Možda je pripremao opis Honde i pamtio broj registarske tablice. A možda je jednostavno zaključavao vrata. Metropola je treperila pod slijepim, modrim pogledom mrtvoganeba. Prolazeći kraj nekog manjeg trgovačkog centra u blizini banke, čak preko tri prometne trake Joe je ugledao ženu duge crvenkaste kose kako izlazi iz Ford Explorera. Parkirala se ispred trgovine s mješovitom robom. Sa suvozačevog mjesta iskoči djevojčica s krunom od razbarušene plave kose. Lica su im bila skrivena od njega. Joe se počeo sumanuto probijati kroz promet, umalo se sudarivši s nekim starijim čovjekom u Mercedesu. Na križanju, dok se žuto svjetlo mijenjalo u crveno, on je zaokrenuo nepropisno. Već je zažalio zbog onog što je namjeravao učiniti. Ali mogao se zaustaviti isto onako kako je mogao požuriti kraj dana naredivši suncu da zađe. Nalazio se u šakama nekakve bizarne prisile. Potresen zbog nedostatka vlasti nad sobom, parkirao je blizu Ford Explorera one žene. Izišao je iz Honde. Osjećao je slabost u nogama. Stajao je zureći u trgovinu. Ona žena i dijete nalazili su se unutra, ali ih nije mogao vidjeti od postera i robe izložene u velikim izlozima. Okrenuo se od trgovine i naslonio na Hondu, pokušavajući se svladati. Nakon nesreće u Coloradu, Beth McKay ga je uputila u društvo zvano Sućutni prijatelji, nacionalnu organizaciju za ljude koji su izgubili djecu. Beth je zhvaljujući Sućutnim prijateljima iz Virginije polagano počela prihvaćati surovu realnost, pa je i Joe otišao na nekoliko sastanaka lokalnog ogranka, no ubrzo je prestao odlaziti. U tom pogledu bio je poput većine drugih muškaraca u njegovoj situaciji, uplakane majke odano su odlazile na sastanke i nalazile utjehu u razgovoru s drugima koji su izgubili djecu, ali gotovo svi očevi bili su okrenuti svojoj unutarnjosti u kojoj su zadržavali bol. Joe je želio biti jedan od malobrojnih koji su bili sposobni naći spas u otvaranju svoje duše, ali muška biologija ili psihologija , ili puka tvrdoglavost i samosažaljivost , držali su ga po strani, u usamljenosti. Barem je od tih Sućutnih prijatelja spoznao da ova bizarna prisila koja ga je obuzela nije svojstvena samo njemu. Bila je tako uobičajena da su čak imali ime za nju, manična potraga. Svako tko izgubi neku voljenu osobu biva donekle zahvaćen ovom manijom traganja, iako je ona znatno izraženija kod ljudi koji su izgubili djecu. Neki su ožalošćeni patili više od njega, neki manje … kod Joea to je bilo prisutno u

gadnom obliku. Racionalno, mogao je prihvatiti da su Michelle i djevojčice nestale zauvijek. Emotivno pak, na primalnoj razini, ostao je uvjeren da će ih ponovno vidjeti. Ponekad je imao dojam da će mu se žena i kćeri pojaviti na vratima, ili da će začuti njihove glasove kad zazvoni telefon. A ponekad bi ga, dok se vozio, obuzeo osjećaj da se Nina i Chrissie nalaze iza njega u autu, pa bi se okrenuo, izgubivši dah od uzbuđenja, ali bi ostao još više šokiran zbog praznine na zadnjim sjedalima, no što bi bio kad bi otkrio da su djevojčice doista opet žive i sa njim. Ponekad bi ih vidio na ulici. Na igralištu. U parku. Na plaži. Uvijek su bile daleko, odlazile su od njega. Ponekad ih je puštao, a ponekad bi ga nešto tjeralo da ih prati, da vidi njihova lica, da kaže: "Čekajte me, čekajte, i ja idem s vama." Odmaknuo se od Honde. Otišao je do ulaza u dućan. Otvarajući vrata počeo se kolebati. Mučio je samoga sebe. Neizbježna emotivna implozija koja će uslijediti kad se pokaže da ona žena i dijete nisu Michelle i Nina, bit će kao da je udario čekićem u vlastito srce. Događaji toga dana , susret s Rose Tucker na groblju, riječi koje mu je ona uputila, šokantna poruka koja ga je čekala u Post, bili su tako izuzetni da je otkrio duboku vjeru u strašne mogućnosti, koja ga je iznenadila. Ako je Rose mogla pasti s visine veće od sedam kilometara, nekontrolirano se zabiti u planinu Colorada i otići... Bezumnost je nadvladavala činjenice i logiku. To kratko, slatko ludilo, svuklo je s njega oklop ravnodušnosti u koji se bio uvukao s tako mnogo muke i odlučnosti, te je u njegovu srcu počelo bujati nešto nalik na nadu. Ušao je u dućan. Blagajnica se nalazila s njegove lijeve strane. Lijepa Korejka, svojih tridesetak godina stara, žurno je slagala pakete Slim Jim kobasa na žičani stalak. Nasmiješila mu se i kimnula glavom. Jedan Korejac, možda njezin muž, nalazio se na blagajni. Pozdravio je Joea s komentarom o vrućini. Ne osvrćući se na njih, Joe prođe kroz prvi od četiri prolaza između polica, potom kroz drugi. Ugledao je crvenokosu ženu i dijete na kraju trećeg prolaza. Stajale su kraj hladnjaka punog osvježavajućih pića, njemu okrenute leđima. Za trenutak je zastao na početku prolaza, čekajući da se okrenu. Žena je imala bijele sandale s remenom oko gležnja, bijele pamučne hlače i zelenu bluzu boje limete. Michelle je nosila slične sandale, slične hlače. Ali ne i bluzu. Ne ovakvu bluzu, koliko se on sjećao. Djevojčica, Nininih godina, Ninine veličine, bila je u bijelim sandalama poput majčinih, ružičastim kratkim hlačama i bijeloj majci. Stajala je s glavom nagnutom u stranu, klateći svoje tanke ručice, na način na koji je Nina ponekad stajala. Najna, najna, jeste li je vidjeli? Joe se nalazio na polovici prolaza prije no što je shvatio da se kreće. Čuo je djevojčicu kako kaže:

- Molim te, pjenušac od korjena, molim te! Onda je čuo sebe kako kaže: - Nina! — zato što je Ninino omiljeno piće također bilo pjenušac od korjena. - Nina! Michelle! Žena i dijete okrenuše se prema njemu. To nisu bile Nina i Michelle. Znao da to neće biti žena i dijete koje je volio. Djelovao je kao da ga ne vodi razum, nego luđački impuls srca. Znao je, znao! Pa ipak, kad je vidio da su mu strane, osjećao se kao da je zadobio udarac u grudi. Priglupo, reče: - Vi... Mislio sam... Dok sam stajao tamo... - Da? - reče žena, zbunjena i s oprezom. - Nemojte... nemojte joj dopustiti da ode - rekao je majci, iznenađen promuklošću svoga glasa. - Nemojte pustiti da vam se izgubi iz vida, da ode sama, oni nestanu, više ih nema, ukoliko ih ne držite uz sebe. Zabrinutost preleti preko ženina lica. S nevinom iskrenošću četverogodišnje djevojčice, piskajući zabrinutim i uslužnim glasićem, djevojčica reče: - Gospodine, trebate kupiti sapuna. Vi stvarno smrdite. Sapun je tamo, ja ću vam pokazati. Majka zgrabi svoju kćerku za ruku, te je privuče k sebi. Joe je shvatio da doista mora smrdjeti. Bio je na plaži na suncu par sati, a kasnije na groblju, a i više ga je puta bio oblio znoj od straha. Tijekom dana nije imao ništa za jesti, tako da mu je dah bio kiselkast od piva koje je popio tamo na obali. - Hvala ti, dušo - rekao je. - U pravu si. Ja smrdim. Bolje da nabavim neki sapun. Iza njega neko upita: - Je li sve u redu? Joe se okrene i vidi Korejca, vlasnika dućana. Lice muškarca, prije spokojno, sad je bilo izvijeno od zabrinutosti. - Mislio sam da su to ljudi koje poznajem - objasni Joe. - Ljudi koje sam... nekad... znao. Shvatio je da je tog jutra izašao iz stana ne obrijavši se. Sav obrastao, sluzav od ustajalog znoja, raščupan, daha kiselkastog i s mirisom piva, s uništenom nadom u očima, morao je izgledati zastrašujuće. Sad je bolje razumio držanje ljudi u banci. - Sve u redu? - vlasnik je upitao ženu. Ona je bila nesigurna. - Valjda jest. - Ja idem - reče Joe. Osjećao se kao da mu se unutarnji organi razmještaju u nove položaje, kao da mu se trbuh podiže, a srce spušta u njegovu nutrinu. - U redu je, u redu, mala pogreška, ja odlazim.

Prošao je kraj vlasnika i hitro nestajao prema prednjem dijelu dućana. Dok je prolazio kraj blagajne i žurio prema vratima, Korejka zabrinuto upita: - Je li sve u redu? - Ništa, ništa - reče on i požuri van u taložnu vrelinu umirućeg dana. Ušavši u Hondu ugledao je žutu omotnicu na putničkom sjedalu. Ostavio je dvadeset tisuća dolara u nezaključanom autu!Premda se u trgovini nije dogodilo nikakvo čudo, bilo je pravo čudo što je novac još uvijek bio tu. Mučen jakim grčevima u trbuhu, s pritiskom u grudima koji mu je sputavao dah, Joe je znao da nije sasvim sposoban voziti s punom pozornošću kakva je potrebna u prometu. Međutim, nije želio da ona žena pomisli da je on čeka, da je proganja. Upalio je Hondin motor i napustio trgovački centar. Dok je uključivao klimatske uređaje i usmjeravao mlaz zraka prema licu, borio se za dah, kao da su mu pluća otkazala, pa ih je, jednostavnom snagom volje pokušavao ponovno napuhnuti. Zrak, u količini koju je mogao udahnuti, bio je u njemu težak poput kakve isparavajuće tekućine. Bila je to još jedna stvar koju je naučio na sastancima Sućutnih prijatelja, kod većine onih koji su izgubili djecu, ne samo kod njega, bol je povremeno bila tjelesna, zastrašujuća. Ovako izranjavan, vozio je napola zguren nad volanom, hripajući poput kakvog astmatičara. Pomislio je na gnjevni zavjet koji je bio položio, da će uništiti one koji su možda krivi za sudbinu leta 353, te se kratko i bolno nasmijao svojoj ludosti, nevjerojatnoj predodžbi sebe kao nezaustavljivog stroja osvete. Ma, on je bio obična hodajuća olupina. Ni za koga opasna. Da je znao što se doista dogodilo onom 747, da se tu doista radilo o nekom podmuklom činu i da je otkrio tko je odgovoran za sve to, krivci bi ga ubili prije no što bi on mogao podići samo ruku na njih. Oni su bili jaki, s ogromnim sredstvima na raspolaganju. Nije imao nikakvih šansi da ih privede k pravdi. Pa ipak će i dalje pokušavati. Izbor da prekine hajku bio je van njegovih moći. Ono što ga je vodilo bila je prisila. Manična potraga. U Kmartu, Joe je kupio električni brijač i bočicu losiona za poslije brijanja. Kupio je i četkicu za zube, pastu za zube i drugi higijenski pribor. Svjetlost fluorescentnih žarulja probadala mu je oči. Jedan kotač na njegovim kolicima za kupovinu bučno se klimao, glasnije u njegovoj mašti nego u stvarnosti, pogoršavajući mu glavobolju. Kupujući brzo, uzeo je jedan kofer, dva para traperica, sivi sportski sako od samta , jesenska se kolekcija izlagala već u kolovozu, donje rublje, majice, sportske čarape i novi par nikesica. Držao se naznačenih veličina, ništa ne isprobavajući. Kad je napustio Kmart, u Malibuu je kraj oceana našao neki skroman, čisti motel, gdje će kasnije moći spavati uz šum valova. Obrijao se, istuširao i presvukao u čistu odjeću. Oko sedam i trideset, kad je ostao još samo jedan sat sunčeve svjetlosti, odvezao se na istok, u Culver City, gdje je živjela udovica Thomasa Leeja

Vadancea. Thomasovo ime nalazilo se na putničkoj listi leta 353, a ime njegove žene Nore citirao je Post. U McDonaldsu, Joe je kupio dva cheesburgera i kolu. U željezom pričvršćenom imeniku javne govornice u restoranu našao je broj i adresu Nore Vadance. Iz svog prijašnjeg novinarskog života imao je "Vodič Braće Thomas", neophodan priručnik s mapama ulica Los Angelesa, ali je mislio da poznaje okoliš gospođe Vadance. Dok je vozio, pojeo je oba cheesburgera, zalivši ih kolom. Čudio se vlastitoj iznenadnoj gladi. Jednokatna kuća imala je krov pokriven sindrom od cedrovine, zidove od oblutaka, bijele ukrasne okvire i bijele rolete. Bila je to čudna mješavina stila kalifornijske rančerske kuće i ladanjske kuće na obalama Nove Engleske, ali je sa svojom popločanom stazom i fino uređenim gredicama cvijeća izgledala sasvim dražesno. Dan je još uvijek bio topao. Vrućina se treperavao dizala iz popločane staze. Dok se narančasto ružičasti sjaj širio na zapadnom nebu, a grimizni sumrak klizeći pomaljao na istoku, Joe se popeo uz dvije stube na trijem i pozvonio. Žena koja mu je otvorila vrata bila je stara oko trideset godina i imala je zgodno lice svježeg izgleda. Iako je bila smeđokosa, put joj je bila svijetla kao u crvenokose, s pjegicama i zelenim očima. Nosila je kratke hlače kaki boje i mušku iznošenu bijelu košulju s podvrnutim rukavima. Kosa joj je bila neuredna i vlažna od znoja, a na lijevom obrazu imala je mrlju od prljavštine. Izgledala je kao da obavlja kućni posao. I plače. - Gospođa Vandance? - upita Joe. - Da. Iako je kao novinar uvijek bio odlučan prilikom ulagivanja ispitaniku, sad je bio nespretan. Osjećao je da je previše neformalno odjeven za ozbiljna pitanja koja je došao postaviti. Traperice su mu visjele , porub na gornjem dijelu hlača bio mu je skupljen i stisnut remenom, a pošto je bilo vruće, ostavio je svoj sportski sako u Hondi. Požalio je što nije kupio košulju umjesto onih majica. - Gospođo Vandance, da li bih mogao razgovarati s vama o... - Sad sam vrlo zauzeta... - Moje ime je Joe Carpenter. Moja je žena umrla u onom avionu. I moje dvije djevojčice. Dah joj je zastao u grlu. Potom će: - Prije godinu dana? - Da. Večeras će biti točno godinu dana. Jednim korakom izmakla se od vratiju. - Uđite. Slijedio ju je do elegantnog, pretežito bijelog i žutog dnevnog boravka s naboranim zavjesama i jastucima. Mnoštvo Lladro porculana stajalo je u osvijetljenoj kutnoj vitrini. Zamolila je Joea da sjedne. Dok se on smještao u

fotelju, otišla je do vratiju i pozvala: - Bob! Bob, imamo posjetitelja. - Oprostite što vas gnjavim u subotnju večer - rekao je Joe. Vrativši se od vratiju i spuštajući se na sofu, žena reče: - Ništa. Ali, bojim se da ja nisam gospoda Vandance koju ste došli posjetiti. Ja nisam Nora. Moje ime je Clanse. To je moja svekrva izgubila muža u... u nesreći. Iz pozadine kuće pojavio se čovjek i ušao u dnevni boravak. Clanse ga je predstavila kao svog muža. Bio je možda dvije godine stariji od svoje žene, visok, vitak, posve kratko ošišane kose, ugodna , samouvjerena držanja. Stisak ruke bio mu je čvrst, a osmijeh lak, međutim lice mu je bilo blijedo, a u njegovim plavim očima bila je tuga. Kad je Bob Vandance sjeo na sofu kraj svoje žene, Clarise mu je objasnila da je Joeova obitelj nestala u nesreći. Joeu je rekla: - Bio je to Bobov otac kojeg smo izgubili kad se vraćao s poslovnog puta. Od svih stvari koje su mogli reći jedni drugima, oni su uspostavili vezu između sebe govoreći o tome kako su prvi put čuli strašnu vijest iz Colorada. Clarise i Bob, vojni pilot zaposlen u pomorsko-zračnoj luci u Miramaru, sjeverno od San Diega, izašli su van na večeru s još dvojicom pilota i njihovim ženama. Bili su u ugodnom talijanskom restoranu i nakon večere prešli su u bar, gdje se nalazio televizor. Utakmica bejzbola bila je prekinuta radi izvještaja o Nationwideovom letu 353. Bob je znao da je njegov otac te noći letio iz New Yorka u L. A. i da često leti baš tom linijom, ali nije znao broj njegova leta. Upotrijebivši barski telefon da bi nazvao nacionalnu poslovnicu u LAX-u -, zračnoj luci Los Angelesa -, brzo je bio spojen sa službenikom za odnose s javnošću koji je potvrdio da se Thomas Lee Vandance nalazio na putničkoj listi. Bob i Clarise su se u rekordnom vremenu odvezli iz Miramara u Culver City, stigavši nešto poslije jedanaest sati. Nisu nazvali Noru, Bobovu majku, jer nisu znali je li saznala za vijest. Ako još nije znala za nju, htjeli su joj je priopćiti osobno, a ne preko telefona. Kad su stigli nešto poslije ponoći, kuća je bila blistavo osvijetljena, ulazna vrata nezaključana. Nora je bila u kuhinji, gdje je radila riblju juhu s palentom , veliki lonac guste riblje juhe, jer je Tom volio njezinu riblju juhu, i pekla čokoladne kolačiće s orasima, jer je i Bob volio te kolačiće. Znala je za nesreću, znala je da je Tom tamo negdje, istočno od Stjenovitih planina umro, ali je osjećala potrebu da nešto napravi za njega. Vjenčali su se kad je Nori bilo osamnaest, a Thomasu dvadeset godina , bili su u braku trideset pet godina i ona je imala potrebu nešto učiniti za njega. - U mojem slučaju, ja nisam znao sve dok nisam došao na aerodrom da ih dočekam - rekao je Joe. - One su bile u Virginiji, u posjetu Michelleinima, a onda tri dana u New Yorku, kako bi djevojčice prvi put vidjele svoju tetu Deliju. Stigao sam prerano,

razumije se, i prvo što sam učinio kad sam došao na terminal bilo je da pogledam u monitore, kako bih vidio da li njihov avion dolazi na vrijeme. Još uvijek je pisalo da stiže na vrijeme, ali kad sam otišao do vratiju gdje je tebao stići, osoblje zračne linije pozdravljalo je ljude koji su prilazili tom mjestu, razgovarali su s njima spuštenim glasovima i odvodili neke od njih u privatni foaje. Prišao mi je neki mladić. I prije no što je otvorio usta, znao sam što će mi reći. Nisam mu dao da govori. Rekao sam,’ Ne, nemojte mi to reći, nemojte se usuditi to mi reći.’Kad je ipak pokušao govoriti, okrenuo sam se od njega, a kad mi je stavio ruku na rame, odgurnuo sam ga. Došlo mi je da ga udarim kako bih ga spriječio da govori, ali tada se našlo troje ljudi oko mene, on i još dvije žene, skupih su se oko mene, sasvim blizu mene. Kao da nisam želio da mi se to kaže, jer kad vam se to kaže, to onda postaje stvarnost, znate, to se ne bi dogodilo da oni to nisu rekli. Svi su šutjeli, preslušavajući zapamćene glasove iz prošle godine, glasove stranaca koji nose tu strašnu vijest. - Mama je to tako teško podnosila dugo vremena - reče napokon Clarise, govoreći o svojoj svekrvi s toliko ljubavi kao da je Nora njezina vlastita majka. - Imala je samo pedeset tri godine, ali doista nije željela nastaviti život bez Toma. Bili su... -...tako bliski , završio je Bob. - Ali, kad smo prošloga tjedna došli, bila je mnogo, mnogo bolje. Bila je tako ogorčena, potištena, ogorčena, a onda opet puna života. Uvijek je bila raspoložena prije nesreće, prava... - ...društvena osoba, tako otvorena - Clarise je nastavila iza njega, kao da su im misli uvijek tekle točno istim pravcem. - I najednom je tu, prošlog tjedna, opet bila žena kakvu smo oduvijek znali... i koja nam je cijele prošle godine nedostajala. Strava preplavi Joea kad je shvatio da oni govore o Nori Vadance onako kako se govori o nekome tko više nije živ. - Što se dogodilo? Iz džepa svojih kaki hlača Clarise uze Kleenex. Brisala je oči. - Prošlog tjedna je rekla kako sad zna da Tom nije otišao zauvijek, da nitko nije otišao zauvijek. Izgledala je tako sretna. Bila je... - ...ozarena - rekao je Bob, primivši ruku svoje žene u svoju ruku. - Joe, mi stvarno ne znamo zašto se to zbilo, pošto je depresija nestala i pošto je prvi put nakon godinu dana bila tako puna planova... ali prije četiri dana, moja mama... ona je izvršila samoubojstvo. Pogreb je bio prethodnoga dana. Bob i Clarise nisu živjeli ovdje. Ostat će tu samo do utorka, dok ne spakiraju Norinu odjeću i njezinu osobnu pokretnu imovinu, kako bi sve to razdijelili rođacima i dobrotvornom dućanu. - Tako je teško - govorila je Clarise, spuštajući i ponovno zamatajući desni rukav na svojoj bijeloj košulji. - Bila je tako draga osoba.

- Ja ne bih trebao biti ovdje - rekao je Joe ustajući s naslonjača. - Ovo nije dobro vrijeme. Naglo ustavši, gotovo molećivo šireći jednu ruku, Bob Vadance reče: - Ne, molim vas, sjednite. Molim vas. Potreban nam je odmor od svrstavanja... pakiranja. Razgovarajući s vama... pa... Slegnuo je ramenima. Sav je bio u dugim rukama i nogama, prije graciozan, ali sad više ne. - Svi znamo kako je to. Lakše je zato što... -...zato što svi znamo kako je to, završila je Clarise. Nakon kratkog kolebanja, Joe je ponovno sjeo u naslonjač. - Imam samo nekoliko pitanja... i možda mi je samo vaša majka mogla odgovoriti na njih. Namjestivši svoj desni rukav, Clarisse je odmatala i zamatala lijevi. Bilo joj je potrebno da nešto radi dok je govorila. Možda se plašila da će je njezine nezaposlene ruke ohrabriti da izrazi bol koju je nastojala potisnuti, možda tako što će joj pokriti lice, zariti joj se u kosu i počupati je, ili skupiti se u pesnicu i udariti u nešto. - Joe... ova vrućina...biste li željeli popiti nešto hladno? - Ne, hvala. Bolje da odem što prije. Ono što sam želio pitati vašu majku bilo je da li ju je netko nedavno posjetio. Žena koja se zove Rose. Bob i Clarise izmijeniše poglede, a onda Bob reče: - Je li to crna žena? Drhtaj prođe kroz Joea. - Da. Mala, oko oko metar i pol, ali s... pravim držanjem. - Mama nije htjela mnogo govoriti o njoj - rekla je Clarise. - Ali, ta je Rose došla jednom, i one su razgovarale, i izgledalo je kao da je nešto što je ona rekla u mami izazvalo svu tu promjenu. Pomislili smo da je ona neka vrsta... - ...duhovnog savjetnika, ili nečega takvog - dovršio je Bob. - Najprije nam se nije svidjelo kako sve to zvuči, mislili smo da bi to mogao biti netko tko mamu iskorištava, nju koja je tako potištena i ranjiva. Mislili smo da je to neka luđakinja novoga doba ili... - ...prevarantica,- nastavila je Clarise, sagnuvši se sa sofe kako bi ispravila svileno cvijeće u aranžmanu na čajnom stoliću. –Netko tko je pokušava prevariti ili joj naprosto zbrkati misli. - No, kad je govorila o Rose, bila je tako... - ...puna mira. Nije se činilo da bi tu moglo biti ičeg lošeg, ne ako je pridonijelo da se mama osjeća toliko bolje. U svakom slučaju... - ...rekla je da se ta žena neće vratiti - završio je Bob. - Mama je rekla da zna, zahvaljujući Rose, da je tata negdje na sigurnome. Nije točno da je on jednostavno mrtav i da ga više nema. Ne. On se nalazi negdje na sigurnom i dobro mu je. - Nije nam htjela reći kako je došla do ovakve vjere kada nikad prije nije išla u crkvu - dodala je Clarise. - Nije htjela reći tko je ta Rose i što joj je rekla. - Nije nam uopće htjela mnogo govoriti o toj ženi - potvrdio je Bob.

- Samo da zasad to mora ostati tajna, za neko kratko vrijeme, ali da će na kraju... - ...svi znati. - Na kraju će svi znati što? - upitao je Joe. - Da je tata negdje na sigurnom, pretpostavljam, negdje na sigurnom i da je dobro. - Ne - reče Clarise, završavajući sa svilenim cvijećem, sjedajući nazad na sofu i sklapajući ruke u krilu. - Mislim da je ona htjela reći mnogo više od toga. Mislim da je ona željela reći da će na kraju svi znati da jednostavno nitko od nas ne umire, da mi... nastavljamo živjeti negdje drugdje, na sigurnom. Bob je uzdahnuo. - Bit ću iskren prema tebi, Joe. Pomalo smo se naživcirali kad smo čuli kako te praznovjerne tlapnje dolaze od moje majke koja je uvijek bila tako realistična. Ali, to ju je usrećilo, i nakon prošlogodišnje strahote... - ...nismo vidjeli kakvu štetu bi joj to moglo nanijeti. Spiritualizam nije bio ono što je Joe očekivao. Uznemirio se, ako ne i potpuno razočarao. Mislio je da dr. Rose Tucker zna što se doista dogodilo s letom 353 i bio je spreman da prijavi one koji su bili za to odgovorni. Nikad nije pomislio da je ono što je ona imala za ponuditi puki misticizam, nekakvo duhovno savjetovanje. - Mislite da je imala neku adresu te Rose, telefonski broj? Clarise je rekla: - Ne. Ne mislim. Mama je bila... nekako tajanstvena u vezi s tim. Svome mužu reče: - Pokaži mu sliku. - Još je uvijek u njezinoj sobi - rekao je Bob, ustajući sa sofe. - Donijet ću je. - Kakva slika? - Joe je upitao Clarise kad je Bob izašao iz dnevnog boravka. - Čudna. Ona koju je ta Rose donijela Nori. Pomalo je jezivo, ali mama je u njoj našla utjehu. To je fotografija Tomova groba. Fotografija je bila standardni tisak u boji napravljen polaroidnim fotoaparatom. Snimak je pokazivao nadgrobnu ploču počivališta Thomasa Leea Vadancea, njegovo ime, datum njegova rođenja i smrti, riječi "štovani muž i voljeni otac". U svom sjećanju, Joe je mogao vidjeti Rose Marie Tucker na groblju: ‘Još nisam spremna razgovarati s tobom.’ Clarise reče: - Mama je izašla i kupila okvir. Željela je čuvati sliku u staklu. Bilo joj je važno da se ne ošteti. - Dok smo prošlog tjedna boravili ovdje, tri puna dana nosila ju je svugdje sa sobom - rekao je Bob. - Dok je kuhala u kuhinji, dok je sjedila u obiteljskoj sobi i gledala TV, vani u vrtu, kad smo radili roštilj, uvijek ju je imala sa sobom.

- Čak i kad smo izlazili van na večeru - rekla je Clarise - stavila bi je u torbicu. - Pa, to je samo fotografija - rekao je Joe zbunjen. - Samo fotografija - složio se Bob Vadance. - Mogla ju je i sama snimiti, ali iz nekog razloga značila joj je više zato što ju je snimila ona Rose. Joe kliznu prstom po glatkom posrebrenom okviru i staklu, kao da je vidovnjak, kao da je sposoban protumačiti poruku fotografije, apsorbirajući psihičku energiju koja se zadržala u njoj. - Kad nam ju je prvi put pokazala - rekla je Clarise - gledala nas je s takvim... iščekivanjem. Kao da je mislila... - ...da ćemo snažnije reagirati na nju - nastavio je Bob. Odloživši fotografiju na stolčić, Joe se namršti. - Jače reagirati? Kako? - To nismo mogli razumijeti - reče Clarise. Uzela je fotografiju i rubom svoje košulje počela trljati okvir i staklo. - Kad na nju nismo reagirali onako kako je to ona očekivala, upitala nas je što vidimo kad je gledamo. - Nadgrobnu ploču - rekao je Joe. - Tatin grob - složio se Bob. Clarise je zanijekala glavom. - Izgleda da je mama vidjela mnogo više u njoj. - Više? Na primjer, što? - Nije htjela reći, ali nam je... - ...rekla da će doći dan kad ćemo je vidjeti na drugačiji način-završio je Bob. Sjetio se Rose, na groblju, kako stišće kameru objema šakama i gleda u njega: ‘Vidjet ćeš, kao i ostali.’ - Znate li tko je ta Rose? Zašto ste nas pitali za nju? - čudila se Clarise. Joe im je ispričao o susretu s tom ženom na groblju, ali im nije rekao ništa o muškarcima iz bijelog kombija. U njegovoj redigiranoj verziji, Rose je otišla autom i on je nije mogao zadržati. - Ali, iz onoga što mi je rekla... zaključio sam da je možda posjetila obitelji i drugih žrtava nesreće. Rekla mi je da ne očajavam, rekla je da ću vidjeti, kao što su drugi vidjeli, ali da još nije spremna progovoriti. Nevolja je u tome što nisam mogao pričekati da ona bude spremna. Ako je razgovarala s drugima, želim znati što im je rekla, što im je to pomogla da uvide. - Što god bilo - rekla je Clarise - učinilo je da se mama osjeća bolje. - No, je li bilo tako? - pitao se Bob. - Za tjedan dana jest - reče Clarise. - Jedan cijeli tjedan bila je sretna. - Ali, to je dovelo do ovoga - rekao je Bob. Da Joe nije bio novinar koji je godinama postavljao mučna pitanja o žrtvama i njihovim obiteljima, možda bi mu bilo teško navesti Boba i Clarise da promisle o jednoj drugoj jezovitoj mogućnosti koja bi ih izložila novoj patnji. No, uzevši u obzir događaje u ovom izuzetnom danu, morao je postaviti to pitanje:

- Jeste li apsolutno sigurni da je to bilo samoubojstvo? Bob je počeo govoriti, no zastao je i okrenuo glavu kako bi stisnutim očima zaustavio suze. Uzevši muževu ruku u svoju, Clarise reče Joeu: - Nema nikakve sumnje. Nora se ubila. - Je li ostavila kakvu poruku? - Ne - rekla je Clarise. - Ništa što bi nam pomoglo da shvatimo. - Bila je tako sretna, rekoste. Ozarena. Ako... - Ostavila je videovrpcu - rekla je Clarise. - Mislite, oproštajnu? - Ne. To je ona čudna... ona strašna... - zatresla je glavom, lica zgrčenog od gađenja, zbog gubitka riječi kojima bi opisala video. A onda će: - To je ova stvar. Bob ispusti ruku svoje žene i ustane. - Ja baš ne pijem, Joe, ali za ovo mi je potrebno piće. Obeshrabren, Joe reče: - Ne želim povećavati vašu patnju... - Ne, u redu je - uvjeravao ga je Bob. - Ona nas je nesreća sve spojila, preživjele je spojila takoreći u jednu obitelj, a ne smije biti niti jedne stvari o kojoj se ne može razgovarati s obitelji. Želite li piće? - Svakako. - Clarise, nemoj mu govoriti o videu dok se ja ne vratim. Znam da misliš da će mi biti lakše ako govoriš o tome kad nisam u sobi, ali neće. Bob Vadance je promatrao svoju ženu s ogromnom nježnošću, a kad je ona odgovorila da će čekati, njezina ljubav prema njemu bila je tako očita da je Joe morao okrenuti glavu. Ovo ga je previše podsjetilo na ono što je izgubio. Kad je Bob izašao iz sobe, Clarise je ponovno počela popravljati aranžman od svilenog cvijeća. Potom je sjela, naslonivši laktove na svoja gola koljena i zarila lice u šake. Kad je napokon opet pogledala u Joea, rekla je: - On je dobar čovjek. - Dopada mi se. - Dobar muž, dobar sin. Ljudi ga ne poznaju, oni vide pilota lovca koji je služio u Zaljevskom ratu, žilavog momka. Ali on je i nježan. Sentimentalna duša široka kao milja, poput njegova oca. Joe je čekao na ono što mu je zaista željela reći. Nakon jedne stanke, rekla je: - Nismo žurili s djecom. Ja imam trideset godina, Bobu su trideset i dvije. Činilo se da ima tako puno vremena, toliko mnogo za napraviti prije toga. Ali sad će naša djeca rasti, a da nikad neće upoznati Bobovog oca ni majku, a oni su bili tako dobri ljudi. - Niste vi krivi - rekao je Joe. - Sve je to izvan naših moći. Mi smo samo putnici u ovom vlaku, mi ne upravljamo njime, bez obzira koliko bismo voljeli misliti da nije tako.

- Jeste li vi doista dostigli razinu prihvaćanja? - Pokušavam. - Jeste li makar blizu? - Ma, vraga! Ona se tiho nasmijala. Joe nikoga nije nasmijao godinu dana, osim one Roseine prijateljice s kojom je razgovarao preko telefona. Iako su bol i ironija obojili Clarisin kratki smijeh, u njemu je također bilo olakšanja. Uspjevši izvršiti na nju ovakav utjecaj, Joe je ponovno osjetio vezu sa životom koji mu je tako dugo izmicao. Nakon stanke, Clarise reče: - Joe, bi li ta Rose mogla biti zla osoba? - Ne. Upravo obrnuto. Njezino pjegavo lice, po prirodi tako otvoreno i povjerljivo, sad se smračilo od sumnje. - Zvučite tako sigurno. - I vi biste, da ste je sreli. Bob Vadance se vratio s tri čaše, zdjelom izlomljenog leda, litrom pića 7 UP i bocom pića Seagram's 7 Crown. - Bojim se da baš nema pravog izbora za ponuditi - ispričavao se. - Nitko u ovoj obitelji baš ne pije, ali kad ipak malo gucnemo, sviđa nam se nešto jednostavno. - Ovo je sasvim dobro - reče Joe i prihvati pripremljen koktel. Probali su svoja pića, Bob ih je pomiješao da ostanu jaka, i na trenutak jedini zvuk koji se čuo bilo je kuckanje leda. - Znamo da je bilo samoubojstvo zato što ga je snimila na vrpcu. Siguran da nije dobro razumio, Joe je upitao: - Tko ga je snimio? - Nora, Bobova majka - rekla je Clarise. - Snimila je na vrpcu vlastito samoubojstvo. Sumrak se širio u pari grimizne svjetlosti i iz te neonske izmaglice noć se polagano stapala s prozorima žutog i bijelog dnevnog boravka. Brzo i jezgrovito, sa zadivljujućim samosvladavanjem, Clarise je otkrivala ono što je znala o strašnoj smrti svoje svekrve. Govorila je tihim glasom, pa ipak svaka je riječ bila kristalno jasna i činilo se kao da vibrira u Joeu, dok se on nije počeo tresti od tih nagomilanih vibracija. Bob Vadance nije dovršavao niti jednu rečenicu svoje žene. Cijelo je vrijeme šutio, ne gledajući ni u Joea ni u Clarise. Zurio je u svoje piće, kojemu je često pribjegavao. Kompaktni Sanyo kamkorder koji je zabilježio smrt bio je igračka Toma Vadancea. Bio je smješten u ormaru u njegovoj radnoj sobi još prije njegove smrti u letu 353. Kamerom je bilo lako rukovati. Precizni tehnološki sistem automatski je

podešavao brzinu zaklopca i količinu bjeline. Iako Nora nije imala nikakvo iskustvo s njim, mogla je za samo nekoliko minuta naučiti bitne stvari o njegovu djelovanju. Nikad baterija nije sadržavala mnogo tekućine nakon godine dana u ormaru. Stoga je Nori Vadance bilo potrebno neko vrijeme da je napuni, što je ukazivalo na visoki stupanj predumišljaja. Policija je pronašla AC adapter i punjač baterija uključene u jednu utičnicu na kuhinjskom stolu. U utorak ujutro, ovog tjedna, Nora je izašla iz kuće i postavila kamkorder na vrtni stol. Podmetnula je dvije džepne knjige ispod kamere kako bi je nagnula u željeni kut i onda je uključila. Dok se videovrpca okretala, postavila je plastični vrtni stolac tri metra od leća. Otišla je ponovno do kamkordera da bi pogledala kroz tražilo i uvjerila se da se stolac nalazi u središtu okvira. Pošto se vratila do stolca i blago ga premjestila, potpuno se svukla pred kamkorderom, ne na način izvođača niti s imalo kolebanja, već naprosto kao da se priprema za kupku. Uredno je složila svoju bluzu, hlače i donje rublje i stavila ih u stranu, na popločani pod u vrtu. Gola, izašla je iz domašaja kamere, očito se vrativši u kuću, u kuhinju. Nakon četrdeset sekundi, kad se vratila, nosila je mesarski nož. Sjela je na stolac, licem okrenuta prema kamkorderu. Prema preliminarnom izvještaju medicinskog istražitelja, u utorak ujutro, oko osam sati i deset minuta, Nora Vadance dobroga zdravlja, koja se dotad smatrala prisebnom osobom, nakon što se nedavno izvukla iz depresije zbog smrti svoga muža, oduzela je sebi život. Zahvativši dršku mesarskog noža objema rukama, divljačkom snagom zarila je nož duboko u svoj trbuh. Izvukla ga je i ponovno ga zabila u sebe. Treći put povukla je nožem od lijeve prema desnoj strani, izvadivši iz sebe utrobu. Ispustivši nož, teško se spustila u stolac, gdje je za manje od jedne minute iskrvarila do smrti. Kamkorder je nastavio snimati leš sve do kraja dvadesetminutne 8mm kasete. Dva sata poslije, u deset i trideset, Takishi Mishima, šezdesetšestogodišnji vrtlar koji je došao po dogovoru, otkrio je leš i pozvao policiju. Kad je Clarise završila, Joe je mogao reći samo: - Isuse! Bob je dodao viski u njihova pića. Ruke su mu se tresle i boca je zveckala o svaku čašu. Konačno, Joe reče: - Kužim da policija ima vrpcu. - Da - rekao je Bob - do saslušanja ili istražnog postupka, ili što već to bilo, moraju je zadržati. - Stoga se nadam da je taj video za vas spoznaja iz druge ruke. Nadam se da ga niti jedan od vas nije morao vidjeti. - Ja ga nisam vidio - rekao je Bob - Ali Clarise jest. Ona je zurila u svoje piće. - Rekli su nam što je na njemu... ali ni Bob ni ja nismo mogli vjerovati, iako je

to policija, iako nisu imali razloga da nam lažu. I tako sam otišla u stanicu u petak ujutro, prije sprovoda, i vidjela ga. Morali smo znati. Sad znamo. Kad nam vrate vrpcu, uništit ću je. Bob je ne smije nikad vidjeti. Nikad. Iako je Joeovo poštovanje prema ovoj ženi već bilo veliko, ona je dramatično porasla u njegovim očima. - Ima nekih stvari koje su mi čudne - rekao je. - Ako nemate ništa protiv, nešto bih upitao. - Samo naprijed,-rekao je Bob. I mi imamo puno pitanja o tome, tisuću prokletih pitanja. - Prvo... ovo ne zvuči kao da postoji bilo kakva mogućnost ispitivanja uzroka smrti. Clarise je zanijekala glavom. - To nije nešto na što biste bilo koga mogli silom natjerati da sebi učini, zar ne? Ne tek psihološkim pritiskom ili prijetnjama. Osim toga, nije bilo nikog drugog unutar dometa kamere, nije bilo nikakvih sjenki bilo koga. Njezine oči nisu bile uperene ni u koga drugog, osim u kameru. Ona je bila sama. - Kad ste opisivali vrpcu, Clarise, zvučalo je kao da je Nora prolazila kroz sve to poput kakve mašine. - Ona je zaista izgledala tako najvećim dijelom vrpce. Nikakav izraz na licu, samo... mrtvilo. - Najvećim dijelom vrpce? Dakle, bilo je trenutaka kad je pokazivala emocije? - Dvaput. Pošto se gotovo potpuno svukla, kolebala se prije no što će skinuti... svoje gaćice. Ona je bila skromna žena, Joe. To je još jedna čudna stvar u svemu tome. Zatvorenih očiju, držeći svoju čašu s koktelom naslonjenu na čelo, Bob je rekao: - Čak i ako... čak i ako prihvatimo da je bila toliko mentalno poremećena da je to mogla učiniti sebi, teško ju je zamisliti kako sebe snima videom dok je gola... ili da želi biti nađena u takvom stanju. Clarise reče: - Oko dvorišta iza kuće nalazi se visoka ograda. S gustom lozom po njoj. Susjedi je nisu mogli vidjeti. Ali, Bob je u pravu... ona ne bi željela da je nađu takvu. U svakom slučaju, kad je namjeravala skinuti gaćice, kolebala se. Konačno se onaj mrtvi, bezizražajni izraz izgubio. Samo za tren joj je prešao licem onaj strašni izraz. - Strašni, na koji način? - upitao je Joe. Mršteći se dok se prisjećala tog jezivog videa, Clarise je opisivala taj trenutak kao da ga ponovno gleda: - Oči su joj tupe, prazne, kapci pomalo teški... a onda se najednom šire i u njima se nalazi dubina, poput normalnih očiju. Lice joj se grči od boli. Isprva tako bezizražajno, a onda istrgano od emocija. Šok. Izgleda tako šokirana, prestrašena.

Izgubljeni izražaj koji vam slama srce. Ali to traje samo sekundu-dvije, i onda se opet trese, pogled nestaje, a ona postaje hladna poput mašine. Skida gaćice, slaže ih i stavlja u stranu. - Je li uzimala kakve lijekove? - pitao je Joe. - Ima li bilo kakvog razloga za vjerovanje da se mogla predozirati nečim što bi izazvalo hipnotičko stanje ili ozbiljnu promjenu ličnosti? Clarise reče: - Njezin nas liječnik je uvjeravavao, da joj nije propisao nikakve lijekove. Međutim, zbog njezina ponašanja pred video kamerom, policija sumnja na drogu. Medicinski istražitelj obavlja toksikološke provjere. - Što je smiješno,- reče Bob energično.- Moja majka ne bi nikad uzela nedozvoljenu drogu. Ona nije voljela uzimati čak niti aspirin. Bila je tako nevina osoba, Joe, kao da nije bila svjesna svih promjena na gore u svijetu tijekom posljednjih trideset godina, kao da j živjela desetljećima iza nas ostalih i kao da je bila sretna što se nalazi tamo. - Bila je autopsija - reče Clarise.- Nema nikakvog tumora na mozgu, nikakvih ozljeda, nikakvih medicinskih uvjeta koji bi mogli objasniti ono što je učinila. - Spomenuli ste i drugi put kad je pokazala emocije. - Upravo prije no što je... prije no što je zabola nož u sebe. Bio je to samo trzaj, čak kraći od prvog. Poput grča. Cijelo joj se lice zgrčilo kao da će vrisnuti. Potom je grč nestao i ona je do kraja ostala bezizražajna. Poskočivši kad je uvidio ono što mu je promaknulo kad je Clarise prvi put opisivala video, Joe reče: - Hoćete reći da niti jednom nije vrisnula, viknula? - Ne, niti jednom. - Ali to je nemoguće. - Sve do kraja, kad je ispuštala nož... tu je nekakav prigušeni zvuk koji možda dolazi od nje, jedva nešto više od uzdaha. - Ta bol...- Joe nije uspijevao izustiti da je bol Nore Vadance morala biti nepodnošljiva. - Ali ona nije niti jednom vrisnula - inzistirala je Clarise. - Čak bi nevoljno reagiranje... - Šutjela je. Ona je šutjela. - Mikrofon je radio? - Ugrađeni mikrofon, za sve pravce - rekao je Bob. - Na videu - reče Clarise - možete čuti sve ostale zvukove. Škripanje vrtnog stolca po betonu kad ga ona pomiče. Ptičju pjesmu. Tužno lajanje nekog psa u daljini. Ali ništa od nje same. Zakoraknuvši van kroz prednja vrata, Joe je pretraživao noć, napola očekujući da će vidjeti bijeli kombi, ili neko drugo vozilo sumnjiva izgleda parkirano na ulici, ispred kuće Vandanceovih. Iz susjedstva su dopirali tihi zvuči Beethovena. Zrak je bio topao, ali blagi povjetarac dolazio je sa zapada, donoseći sa sobom

miomiris jasmina, čiji se cvjetovi otvaraju noću. Koliko je Joe mogao razlučiti, nije bilo ničeg prijetećeg u ovoj blaženoj noći. Dok su ga Clarise i Bob pratili do trijema, Joe reče: - Kad su našli Noru, je li fotografija Tomova groba bila kod nje? Bob odgovori: - Ne. Bila je na kuhinjskom stolu. Na samom kraju, nije je ponijela sa sobom. - Našli smo je na stolu kad smo stigli iz San Diega,-prisjećala se Clarise. Pokraj tanjura s doručkom. Joe je bio iznenađen. - Doručkovala je? - Znam što mislite,-rekla je Clarise.- Ako se namjeravala ubiti, zašto bi se gnjavila s doručkom? Što je još čudnije, Joe, napravila si je omlet sa sirom, kosanim lukom i šunkom. Pokraj toga nalazio se prepečenac. I čaša svježe napravljenog soka od naranče. Bila je napola dovršila doručak kad je ustala i izašla van s kamkorderom. - Žena s videa koju ste opisali nalazila se u dubokoj depresiji, ili u nekom drugom izmijenjenom stanju. Kako je mogla imati tako bistru svijest ili strpljivosti da napravi tako komplicirani doručak?Clarise reče: - I pomislite, Los Angeles Times bio je otvoren pokraj tanjura... - ...i ona je čitala stripove - završio je Joe. Na trenutak su zašutjeli, pokušavajući dokučiti nedokučivo. A onda Bob reče: - Sad vidite što sam htio reći kad sam vam prije rekao da i mi imamo tisuću pitanja. Kao da su bili prijatelji koji su se dugo poznavali, Clarise savi ruke oko Joea i zagrli ga. - Nadam se da je ta Rose dobra osoba, kao što vi mislite. Nadam se da će te je naći. I što god rekla, nadam se da će vam to donijeti malo mira, Joe. Dirnut, on joj uzvrati zagrljaj. - Hvala, Clarise. Bob mu je na listić papira istrgnut iz notesa zapisao njihovu adresu u Miramaru i telefonski broj. Pružio je savijeni papirić Joeu: - U slučaju da imate još neka pitanja... ili ako doznate nešto što bi nam pomoglo da shvatimo. Rukovali su se. Rukovanje se pretvorilo u bratski zagrljaj. Clarise upita: - Što ćete sad raditi, Joe? On je pogledao u osvijetljeni brojčanik na svom satu. - Tek je nekoliko minuta iza devet. Posjetit ću još jednu od obitelji večeras. - Čuvajte se - rekla je. - Hoću. - Nešto tu nije u redu, Joe. Nešto tu zbilja nije u redu. - Znam. Bob i Clarise su još uvijek stajali na trijemu, jedan pokraj drugoga,

promatrajući Joea koji je odlazio. Iako je popio više od polovice svog drugog pića, Joe nije osjećao nikakvo djelovanje alkohola. On nikad nije vidio sliku Nore Vadance, pa ipak, mentalna predodžba koju je imao o bezizražajnoj ženi na vrtnom stolcu s mesarskim nožem bila je dovoljno otrežnjavajuća da je mogla dvaput poništiti djelovanje viskija koji je popio. Metropola je blistala, ta sjajna gljiva koja se rastočila po obali. Poput oblaka spora, kiseložuta svjetlost podizala se u nebo i razmazivala se po njemu. Samo je nekoliko zvijezda bilo vidljivo, ledena, daleka noć. Prije jedne minute ta mu je noć izgledala blaženom, jer u njoj nije vidio ništa čega bi se morao bojati. No sada, dok je neprestano pogledavao u svoj retrovizor, ona je izgledala prijetećom.

8. Charles i Georgine Delmann živjeli su u Hancock Parku, u ogromnoj georgijanskoj kući, na parceli od pola jutra. Dva magnolijina drveta uokvirivala su ulaz na stazu što je vodila do ulaznih vratiju i koja je bila s obje strane omeđena do koljena visokom živicom, tako njegovanom kao da su je preciznim škarama podrezivale čitave legije vrtlara. Krajnje stroga geometrija kuće i zemljišta oko nje odavala je potrebu za redom, vjeru u superiornost ljudske uređivačke sposobnosti naspram razuzdanosti prirode. Delmannovi su bili liječnici. On je bio internist, specijaliziran za kardiologiju, a ona internist i oftalmolog. Bili su istaknuti u društvu, jer su uz svoju uobičajenu liječničku praksu u istočnom Los Angelesu i južnom središnjem dijelu grada osnovali i nadgledali dvije besplatne klinike za djecu. Kad se 747-4OO srušio, Delmannovi su izgubili svoju osamnaestogodišnju kćer Angelu, koja se vraćala iz posjeta Sveučilištu u New Yorku, kamo je bila pozvana na šestotjedni seminar o akvarelu, kako bi se pripremila za prvu godinu studija na umjetničkoj akademiji u San Franciscu. Očito je bila talentirana slikarica koja je puno obećavala. Georgine Delmann mu je osobno otvorila vrata. Joe ju je prepoznao s njezine fotografije koju je Post objavio uz jedan od svojih članaka o nesreći. Bila je u kasnim četrdesetim godinama, visoka i mršava, s izrazito sjajnom, tamnom kožom, bujnom valovitom tamnom kosom i tamnomodrim očima boje šljive. Njezina ljepota bila je divlja i ona ju je pažljivo ukrotila noseći naočale s metalnim okvirima radije od kontaktnih leća, ne upotrebljavajući nikakvu šminku i noseći sive hlače i bijelu bluzu prilično muškobanjastog stila. Kad joj je Joe rekao svoje ime, još prije no što je uspio dodati da mu je obitelj poginula u avionskoj nesreći, ona je, na njegovo iznenađenje, uzviknula: - Moj Bože, upravo smo razgovarali o vama! - O meni? Zgrabila ga je za ruku i povukla preko praga u foaje s podom od javorovine. Zatvorila je vrata gurnuvši ih bokom i nastavila ga promatrati zapanjenim pogledom. - Lisa nam je govorila o vašoj ženi i kćerima, o tome kako ste naprosto nestali, nekamo otišli. Ali, sad, evo vas! - Lisa? - upita on zbunjen. Maska trezvene liječnice, načinjena od njezine stroge odjeće i naočala s metalnim okvirima, nije uspijevala sakriti iskričavu dubinu prirodne uzavrelosti Georgine Delmann, barem ne ove večeri. Prebacila je ruke oko Joea i poljubila ga u obraz tako snažno da je zateturao. A onda, gledajući ga ravno u lice i hvatajući

njegov pogled, uzbuđeno rekla: - I vas je također posjetila, zar ne? - Lisa? - Ne, ne Lisa. Rose. Poput bačenog oblutka, neka neobjašnjiva nada poskočila je na jezerski tamnoj površini njegova srca. - Da. Ali... - Pođite, pođite sa mnom. Ponovno mu se objesivši za ruku i vukući ga iz foajea, kroz hodnik, dublje u kuću, govorila je: - Mi smo tu otraga, za kuhinjskim stolom, ja, Charlie i Lisa. Na sastancima Sućutnih prijatelja Joe, nikad nije vidio nijednog ožalošćnog roditelja sposobnog za ovakvu živahnost. Niti je ikad čuo za neko takvo stvorenje. Roditelji koji izgube malu djecu provedu pet, šest godina , ponekad cijelo desetljeće i više, samo pokušavajući, često uzalud, prevladati uvjerenje da su oni sami trebali biti mrtvi umjesto svog potomka, da je nadživjeti vlastitu djecu grešno ili sebično čak monstruozno zlo. Nije bilo drugačije onima koji su, kao Delmannovi, izgubili osamnaestogodišnjakinju. U stvari, nije bilo ništa drugačije šezdesetogodišnjem roditelju koji je izgubio tridesetogodišnje dijete. Starost tu nije igrala nikakvu ulogu. Gubitak djeteta na bilo kojem stupnju života je neprirodan, tako pogrešan da je teško ponovno naći životni smisao. Čak i ako dođe do izvjesnog prihvaćanja stvarnosti, ako se i ostvari neki stupanj sreće, radost često zauvijek izmiče, poput obećanja vode u isušenom pustinjskom zdencu koji je nekad bio pun, a sad pruža samo duboki, zagušljivi miris svoje nekadašnje sadržine. Pa ipak, tu je bila Georgine, rumena i iskričava, djevojački uzbuđena, koja je kroz okretna vrata vukla Joea na kraj hodnika. Izgledalo je kao da se za samo jednu kratku godinu ne samo oporavila od gubitka svoje kćeri, već i da je taj gubitak nadmašila. Joeova je kratka nada izblijedjela, jer mu se činilo da Georgine Delmann mora biti ili van pameti ili neshvatljivo plitka. Njezina ga je očigledna radost šokirala. Svjetla u kuhinji bila su prigušena, ali on je mogao odmah vidjeti da je ta prostorija, unatoč svojoj prostranosti, sasvim ugodna sa svojim podom od javorovine, javorovim namještajem i granitnim elementima boje smeđeg šećera. S kuka postavljenih u visini glave, na prigušenoj jantarnoj svjetlosti, svjetlucavi bakreni lonci, tave i ostali pribor njihali su se poput vijenaca od crkvenih zvončića što čekaju na početak večernjice. Vodeći Joea kroz kuhinju do stola za doručak u ostakljenoj lođi, Georgine Delmann reče: - Charlie, Lisa, pogledajte tko je ovdje! Ovo je gotovo čudo, zar ne? Iza iskošenog prozorskog stakla nalazilo se dvorište s bazenom, koji je

vanjsko svjetlo pretvorio u bajkovit prizor pun iskri i sjaja. Na ovalnom stolu uz prozor nalazile su se tri dekorativne uljane svjetiljke, s plamenovima koji su poigravali na plutajućim fitiljima. Kraj stola je stajao visok, zgodan čovjek guste srebrne kose, dr. Charles Delmann. Prilazeći mu vukući Joea za sobom, Georgine reče: - Charlie, to je Joe Carpenter. Onaj Joe Carpenter. Zureći u Joea, s izrazom na licu koji je bio najviše nalik na čuđenje, Charlie Delmann mu priđe i čvrsto mu stisne šaku. - Što se to ovdje događa, sinko? - I ja bih to volio znati - rekao je Joe. - Događa se nešto neobično i divno - rekao je Delmann, isto onoliko ponesen osjećajima kao i njegova žena. Na stolcu kraj stola, zlatne kose, još zlatnije od plamtećeg svjetla iz uljanih svjetiljki, sjedila je Lisa o kojoj je Georgine govorila. Imala je četrdesetak godina, glatko lice srednjoškolke i oči boje izblijedjela dima, oči koje su vidjele više od jedne razine pakla. Joe ju je dobro znao. Lisa Peccatone. Radila je za Post. Bivša kolegica. Istražna novinarka specijalizirana za priče o posebno gnusnim zločinima, o serijskim ubojicama, zlostavljačima djece, silovateljima koji su iskomadah svoje žrtve. Vodila ju je opsesija koju Joe nikad nije potpuno shvatio, koja ju je tjerala da se šulja do najsumornijih dijelova ljudskog srca i da uranja u priče o krvi i ludilu, tražeći smisao u najbesmislenijim djelima ljudskog divljaštva. Osjećao je da je ona nekada davno pretrpjela neizrecive uvrede, da je izašla iz djetinjstva noseći nekakvu zvijer na leđima, da to demonsko sjećanje nije mogla otresti sa sebe nikako drugačije do nastojanjem da razumije ono što se uopće nije moglo razumijeti. Bila je najljubaznija osoba koju je ikad poznavao, i najgnjevnija istovremeno, briljantna i duboko uznemirena, neustrašiva ali progonjena, sposobna da piše tako finu prozu da je njome mogla ispuniti srca samih anđela, ali i unijeti strah u šuplje grudi vragova. Joe joj se divio. Bila je jedan od njegovih najboljih prijatelja, pa ipak ju je napustio, kao i sve svoje druge prijatelje, onda kad je ispratio svoju izgubljenu obitelj do groblja svoje duše. - Joey - rekla je - ti bezvrijedni kučkin sine, jesi li se vratio na posao, ili si tu samo zato što si dio priče? - Radim zato što sam dio priče. Ali nisam se vratio pisanju. Više ne vjerujem u snagu riječi. - Ja više nemam vjere ni u što. - Što radiš ovdje? - upitao je. - Mi smo je pozvali prije nekoliko sati - reče Georgine. – Zamolili smo je da dođe. - Bez uvrede - reče Charlie tapšući Joea po ramenu - ali Lisa je jedini novinar

prema kojem smo uvijek gajili duboko poštovanje. - Već gotovo cijelo desetljeće - reče Georgine - ona dobrovoljno radi osam sati tjedno u jednoj od besplatnih klinika koju smo otvorili za siromašnu djecu. Joe nije znao ovo o Lisi, niti bi to ikad pomislio. Ona nije mogla sakriti svoj iskrivljeni, stidljivi osmijeh. - Da, Joey, ja sam prava Majka Tereza. Ali čuj ti, klipane jedan, nemoj mi uništiti ugled pričajući o tome po Postu. - Ja ću malo vina. Tko još želi vina? Dobar Chardonnay, možda Cakeboard ili Grgich Hills? - veselo je govorio Charlie. Bio je zaražen živahnošću i radošću svoje žene, kao da su se okupili u ovoj svečanoj noći da bi proslavili nesreću leta 353. - Ja ne bih - rekao je Joe, sve više gubeći orijentaciju. - Ja ću uzeti malo - reče Lisa. - Ja također - dodala je Georgine. - Donijet ću čaše. - Ne, dušo, ti samo sjedi. Sjedi tu sa Joeom i Lisom - reče Charlie.- Ja ću se pobrinuti za sve. Kad su se Joe i dvije žene smjestili na stolce oko stola, Charlie ode u udaljeni kraj kuhinje. Georgineino lice bilo je obasjano svjetlošću iz uljanih lampi. - Ovo je nevjerojatno. Upravo nevjerojatno. Rose je i njega posjetila, Lisa. Lice Lise Peccatone nalazilo se napola na svjetlosti svjetiljke, a napola u sjeni. - Kada, Joe? - Danas, na groblju. Snimala je fotografije grobova Michelle i djevojčica. Rekla je da još nije spremna razgovarati sa mnom... i otišla. Joe je odlučio zadržati ostatak priče za sebe dok ne čuje što mu oni imaju reći. Isto je tako želio ubrzati njihova objelodanjenja, kao i osigurati da njihova kazivanja ne budu previše obojena onim što im bi on sam bio otkrio. - To nije mogla biti ona - reče Lisa. - Pa i ona je poginula u nesreći. - To je službena priča. - Opiši je - zatražila je Lisa. Joe im je iznio već standardni opis njezina tjelesnog izgleda, ali je potrošio isto toliko vremena pokušavajući im prenijeti jedinstveni značaj te crne žene, magnetizam koji joj je, vlastitim silama, potčinjavao okolinu. Oko na osjenčanoj strani Lisina glatkog lica bilo je tamno i zagonetno, no oko na njezinoj drugoj, svjetiljkom obasjanoj polovici lica otkrivalo je emocionalnu uznemirenost, burno reagiranje na opis što joj ga je Joe davao. - Rosie je uvijek bila karizmatična, čak i na koledžu. Iznenađen, Joe je upita: - Ti je znaš? - Išle smo skupa na sveučilište UCLA, previše davno da bismo o tome uopće razmišljale. Bile smo cimerice. Ostale smo godinama prilično bliske. - To je bio razlog zašto smo Charlie i ja nedavno odlučili pozvati Lisu - reče Georgine. - Znali smo da je imala prijateljicu u letu 353.

Ali tek usred noći, nekoliko sati pošto je Rose otišla odavde, Charlie se sjetio da se Lisina prijateljica također zvala Rose. - Znali smo da to mora biti jedna te ista osoba, pa smo cijelog dana pokušavali odlučiti što ćemo s Lisom. - Kad je Rose bila ovdje? - upitao je Joe. - Jučer na večer - rekla je Georgine. - Pojavila se upravo kad smo izlazili na večeru. Obećajte nam da nećete nikom govoriti o onome što nam je rekla... ne prije nego što ona posjeti još nekoliko obitelji žrtava ovdje u Los Angelesu. No, Lisa je prošle godine bila vrlo deprimirana onom viješću, a kako su ona i Rose bile dobre prijateljice, nismo vidjeli kakvu bi štetu to moglo nanijeti. - Ja nisam ovdje kao novinar - reče Lisa Joeu. - Ti si uvijek novinar. Georgine reče: - Rose nam je dala ovo. Iz džepa na svojoj košulji izvadila je nekakvu fotografiju i stavila je na stol. Bio je to snimak groba Angele Delmann. S pogledom punim iščekivanja, Georgine upita: - Što vidite na njoj, Joe? - Mislim da bi pravo pitanje bilo što vi vidite na njoj? Tamo negdje u kuhinji, Charlie Delmann otvarao je ladice, i čeprkao po njihovom zveckavom sadržaju, očito tražeći vadičep. - Mi smo već rekli Lisi — Georgine je pogledala preko sobe. - Pričekat ću da Charlie dođe da i vama kažem, Joe. Lisa reče: - Sve je to vrlo čudno, Joey, nisam sigurna što da učinim od onoga što su mi rekli. Sve što znam jest da sam se od toga usrala od straha. - Od straha? Za ime boga, draga Lisa, kako te to moglo zastrašiti? - Vidjet ćeš — reče Lisa Joeu. Obično čvrsta poput stijene, sad je drhtala kao trska. - Tvrdim da su Charlie i Georgine dvoje najrazumnijih ljudi od svih koje znam. To ćeš svakako morati imati na umu kad započnu svoju priču. Podignuvši polaroidni snimak, Georgine je počela ozbiljno promatrati, kao da ga je željela ne samo preslikati u svoje sjećanje, nego i apsorbirati tu sliku u sebe i pretvoriti je u dio vlastitoga tijela, ostavivši samo prazan film. Uzdahnuvši, Lisa započne svoju priču: - I ja imam svoj neobičan prilog ovoj zagonetnoj priči, Joey. Točno prije godinu dana nalazila sam se na aerodromu, čekajući da se spusti Rosein avion. Georgine je pogleda preko fotografije: - To nam nisi rekla. - Namjeravala sam - reče Lisa - upravo kad je Joe pozvonio na vratima. Na drugom kraju kuhinje, uz jedno prigušeno pop, tvrdoglav pluteni čep napokon se oslobodio iz vinske boce, na što je Charlie Delmann zadovoljno promrmljao. - Nisam te vidio te noći na aerodromu, Lisa - reče Joe.

- Nastojala sam se prikriti, Joe. Rastrgana zbog Rosie, ali i... na smrt uplašena. - Bila si tamo da je pokupiš? - Rosie me nazvala iz New Yorka i zamolila da budem na aerodromu s Billom Hannettom. Hannett je fotograf čije slike prirodnih i ljudskom rukom izazvanih katastrofa vise na zidovima dvorane za primanje u Postu. Blijedoplavo tkivo Lisinih očiju bilo je iscrpljeno od brige. - Rosie je očajnički željela razgovarati s nekim novinarom, a ja sam bila jedina koju je poznavala i kojoj je mogla vjerovati. - Charlie - rekla je Georgina - moraš doći čuti ovo. - Čujem, čujem - uvjeravao ju je Charlie. - Upravo točim. Trenutak! - Rosie mi je također dala nekakvu listu, htjela je da tamo bude još šestero drugih ljudi - rekla je Lisa. - Dugogodišnji prijatelji. Pošto sam bila kasno obaviještena, uspjela sam pronaći samo petero od njih i povesti ih sa sobom te večeri. Oni su trebali biti svjedoci. Sav uzbuđen, Joe upita: - Svjedoci čega? - Ne znam. Rose je bila tako oprezna. Uzbuđena, doista uzbuđena zbog nečega, ali i uplašena. Rekla je da će izaći iz aviona s nečim što će nas sve zauvijek promijeniti, što će promijeniti cijeli svijet. - Promijeniti svijet? - rekao je Joe. - Danas svaki političar s nekakvim programom i svaki umjetnik s nekom izuzetnom idejom misli da može promijeniti svijet. - O da, ali u ovom slučaju Rose je bila u pravu,- rekla je Georgine. Jedva je zadržala suze uzbuđenja ili radosti u očima dok mu je iznova pokazivala fotografiju groba. - Ovo je prekrasno! Sve i da je bio propao u jamu Bijeloga Zeca, Joe taj pad ne bi primijetio, ali teritorij na kojem se sad našao izgledao mu je sve nadrealističniji. Plamenovi u uljanim svjetiljkama, dotad jednakomjerni, sad su se širili i vijugali po visokim staklenim stošcima, vučeni nagore propuhom koji Joe nije mogao osjetiti. Salamandri žute svjetlosti plesali su po strani Lisina lica koja je dotad bila u sjeni. Kad bi pogledala u svjetiljke, oči su joj postajale žute poput mjesečine na obzorju. Plamenovi se ubrzo smanjiše i Lisa nastavi: - Da, svakako, sve je to zvučalo prilično melodramatično. Ali Rose nije nikakva usrana umjetnica. Ona je šest, sedam godina doista radila na nečemu od ogromne važnosti. Ja sam joj vjerovala. Između kuhinje i predsoblja na nižem katu, pokretna vrata načiniše karakterističan zvuk. Charlie Delmann je napustio prostoriju bez ikakvog

objašnjenja. - Charlie! - Georgine ustane sa svoga stolca. - Ma kamo li je sad otišao? Ne mogu vjerovati da ovo propušta. Lisa se obrati Joeu: - Kad sam razgovarala s njom preko telefona, nekoliko sati prije no što se ukrcala u let 353, Rosie mi je rekla da je traže. Nije mislila da je oni očekuju u Los Angelesu. Ali u slučaju da su skužili na kojem će biti letu, u slučaju da su je čekali, Rosie je željela da i mi budemo tamo, tako da je možemo opkoliti istog trena kad siđe s aviona i spriječiti ih da je ušutkaju. Namjeravala mi je ispričati cijelu priču čim stigne na aerodrom. - Oni? — pitao je Joe. Georgine htjede poći i vidjeti kamo je to Charlie otišao, ali ju je zanimanje za Lisinu priču zaustavilo, te ona ostane na svom stolcu. Lisa reče: - Rosie je govorila o ljudima s kojima je radila. - Teknologik. - Danas si bio vrijedan, Joey. - Vrijedan u nastojanju da shvatim - rekao je on, dok su mu misli plutale po čitavoj močvari strašnih mogućnosti. - Ti, ja i Rosie, svi povezani! Mali svijet, ha? Osjećajući mučninu već pri samoj pomisli da postoje ljudi toliko ubojiti da mogu uništiti tristo devedeset i devet nevinih prolaznika samo da bi se dočepali svoje prave mete, Joe reče: - Lisa, za ime Boga, reci da ne misliš da je avion srušen samo zato što je u njemu bila Rose Tucker! Uperivši pogled u treperavu, plavičastu svjetlost bazena, tamo u dvorištu, Lisa je dugo razmišljala o svome odgovoru prije no što će ga dati. - Te sam večeri bila sigurna u to. Ali onda... Istraga nije otkrila ni traga od bombe. Nije bio ustanovljen nikakav vjerojatan uzrok. Ako je i bilo nekog uzroka, bila je to kombinacija manje tehničke pogreške i pogreške pilota. - Tako su nam barem rekli. - Provela sam neko vrijeme, promatrajući Direkciju za sigurnost nacionalnog transporta, ne toliko zbog ove nesreće koliko iz općih razloga. Oni su vrlo ugledni, Joey. Dobri su to ljudi. U njih nema korupcije. Gotovo da nemaju nikakve veze s političkim stvarima. Georgine reče: - Mislim da je Rose uvjerena da je odgovorna za ono što se dogodilo. Uvjerena je da je to što se nalazila tamo bilo uzrokom svega što se dogodilo. - Ali, ako je ona makar i neizravno odgovorna za smrt vaše kćeri, -reče Joe zašto je smatrate tako izuzetnom? Georginein osmijeh nimalo se nije razlikovao od onog s kojim ga je dočekala, i šarmirala, na ulaznim vratima. U njegovoj sve većoj zbunjenosti, međutim, Joeu se njezin izraz činio isto toliko čudnim i uznemiravajućim kao što bi bio

uznemiravajući osmijeh klauna kad bismo se sreli poslije ponoći u mračnoj aleji obavljenoj maglom, zato što bi bio izrazito neumjestan. Uza svoj uznemiravajući osmijeh, ona reče: - Želite znati zašto, Joe? Zato što je ovo kraj svijeta kakvog znamo. Obrativši se Liši, Joe razdraženo reče: - Tko je Rose Tucker i što radi za Teknologik? - Ona je genetičarka, i to sjajna. - Genetičarka koja se specijalizirala za znanstveno istraživanje rekombinatorike DNK. Georgine ponovno uze polaroidnu fotografiju, kao da je Joe smjesta trebao shvatiti kako su fotografija groba i genetski inženjering međusobno povezani. - Što je ona točno radila za Teknologik - reče Lisa - ja to nisam nikad znala. To je bilo ono što mi je namjeravala reći kad se prije godinu dana trebala spustiti na aerodrom. No, na osnovi onoga što je jučer rekla Georginei i Charlieu... mogu prilično toga skužiti. Ali jednostavno ne znam kako da u sve to povjerujem. Joea je zbunio njezin čudan način izražavanja. Nije rekla "da li da u to povjerujem", već "kako da povjerujem". - Što je Teknologik, osim onoga što izgleda da jest? - upitao je. Lisa se usko nasmiješi. - Ti imaš dobar nos, Joe. Godinu dana tvoga odsustva nije ti otupjelo osjet mirisa. Po onome što mi je tijekom godina Rosie usputnim i neodređenim primjedbama govorila, mislim da imaš pred sobom čudo kapitalističkog svijeta, kompaniju koja ne može propasti. - Ne može propasti? - pitala je Georgine. - Zato što iza nje stoji neki velikodušni partner koji pokriva sve gubitke. - Vojska? - pitao se Joe. - Ili neki vladin odjel. Neka organizacija s džepovima dubljim od bilo kojeg pojedinca u svijetu. Kako sam saznala od Rosie, u ovaj projekt nisu uložene samo stotine milijuna znanstvenoistraživačkih i razvojnih sredstava. Ovdje govorimo o ogromnim kapitalnim investicijama. U njega su uložene milijarde. S gornjeg kata začu se pucanj. Unatoč tome što ga je prigušilo nekoliko soba, priroda ovoga zvuka bila je nedvojbena. Svo troje istodobno skočiše na noge, a Georgine izusti: - Charlie! Možda zato što je tek nedavno sjedio sa Bobom i Clarise u ugodnom žućkastom dnevnom boravku u Culver Cityju, Joesmjesta pomisli na Noru Vadance kako sjedi gola na vrtnom stolcu, držeći objema rukama oštricu mesarskog noža uperenu u svoj trbuh. Nakon odjeka pucnja, tišina koja je obavila cijelu kuću činila se tako grobnom, poput nevidljive i bestežinske kiše atomske radijacije u mrtvoj tišini koja slijedi nakon nuklearnog udara. Uzbuđenje je sve više raslo. Georgine je viknula:

- Charlie! Kad je Georgine pojurila od stola, Joe je zaustavi. - Ne, čekajte, čekajte. Ja ću otići. Nazovite 911, a ja idem gore. Lisa uzviknu: - Joey! - Ja znam što je ovo - rekao je dovoljno oštro da bi prekinuo svaku daljnju diskusiju. Nadao se da je u krivu, da ne zna što se ovdje događa, da ovo nema nikakve veze s onim što je Nora Vadance sebi učinila. Ali, ako je bio u pravu, tad nije mogao dopustiti Georgini da se prva nađe na sceni. Zapravo, ona ovaj epilog uopće ne bi smjela vidjeti, ni sada niti poslije. - Ja znam što je ovo. Zovite 911 - ponavljao je Joe dok je prelazio kuhinju i gurao okretna vrata koja su vodila u donji hodnik. U foajeu, stropni se luster palio i gasio, palio i gasio, poput isprekidane svjetlosti u starim filmovima o zatvorima, kad bi guvernerov poziv došao prekasno i osuđenik bio spržen na električnom stolcu. Joe je otrčao do podnožja stubišta, ali ga je strah usporavao dok se približavao drugom katu, prestravljen da će zateći upravo ono što je i očekivao. Ta zaraza samoubojstvom isto je toliko iracionalna koliko i ideja koja lagano vrije u mentalnom loncu ljudi koji misle da je gradonačelnik robot ili da ih svakoga dana i svakoga trena promatraju zli izvanzemaljci. Joe nije mogao shvatiti kako je Charlie Delmann za samo dvije minute mogao prijeći iz jednog gotovo euforičnog stanja u stanje očaja, kako je Nora Vadance mogla najednom prekinuti svoj ugodni doručak i čitanje stripova da bi se, ne zaustavivši se čak ni da ostavi poruku s bilo kakvim objašnjenjem, otišla rasporiti? Ako je Joe bio u pravu ocjenjujući pucanj, izgledi da je doktor još uvijek živ bili su gotovo nikakvi. Možda se nije uspio dokrajčiti samo jednom rundom? Možda se još uvijek može spasiti? Mogućnost da se jedan život spasi, nakon tolikih šansi koje su mu poput vode zagrabljene u šake izmicale iz ruku, gurala je Joea naprijed unatoč velikom strahu. Preostale stube prešao je grabeći ih po dvije odjednom. Našavši se na drugom katu, prošao je kraj neosvijetljenih soba I zatvorenih vratiju jedva ih i pogledavši. Na kraju hodnika, iza poluotvorenih vratiju, dopirala je ružičasta svjetlost. U glavni salon ulazilo se iz posebnog foajea. Iza njega se nalazila spavaća soba, opremljena suvremenim namještajem boje kosti. Dražesne obline blijedozelene keramike iz dinastije Sung, izložene na staklenim policama, stvarale su ozračje mirnoće u ovoj prostoriji. Dr. Charles Delmann bio je opružen na kineskom krevetu oblika saonica. Preko njega ležala je sačmarica marke Mossberg kalibra 12mm, koja je funkcionirala na principu pumpe i koja je imala držak kao u pištolja. Budući da je puščana cijev bila kratka, mogao ju je staviti sebi u usta i lako dohvatiti okidač. Čak i pri slabom svjetlu, Joe je mogao jasno vidjeti da nema nikakvog razloga provjeravati mu puls.

Zelenkastožuta lampa na udaljenijem od dva noćna stolića pružala je jedino osvjetljenje. Svjetlost je bila ružičasta zato što je sjenilo bilo poprskano krvlju. Na subotnju večer prije deset mjeseci, kad je prikupljao materijal za jednu priču, Joe je posjetio gradsku mrtvačnicu, gdje su leševi spakirani u vreće u ladicama i na stolovima za autopsiju čekali na pažnju prezaposlenih patologa. Najednom ga je spopalo iracionalno uvjerenje da su kadaveri koji su se nalazili oko njega leševi njegove žene i djece. Svi oni bili su Michelle i djevojčice, kao da je Joe bio zalutao u scenu nekog znanstveno-fantastičnog filma o klonovima. A iz ladica hladionika, veličine ljudskog tijela, načinjenih od nehrđajućeg željeza, gdje su mrtvaci počivali jedan kraj drugoga, čuli su se prigušeni glasovi Michelle, Chrissie i male Nine koji su ga preklinjali da ih pusti u svijet živih. Kraj njega, mrtvozornikov je pomoćnik otvorio patentni zatvarač na mrtvačkoj vreći i Joe je, pogledavši dolje u zimski bijelo lice mrtve žene, na njezine našminkane usne poput latice rumenog cvijeta zgaženog na snijegu, ugledao Michelle, Chrissie i Ninu. Slijepe, plave oči te mrtve žene bile su zrcalo njegova vlastitog, sve većeg bezumlja. Otišao je iz mrtvačnice i predao ostavku Caesaru Santosu, svom uredniku. Sad je hitro skrenuo pogled s kreveta, prije no što se ijedno od njemu dragih lica materijalizira nad licem ovoga mrtvog liječnika. Pažnju mu privuče nekakvo jezivo šištanje i on za trenutak pomisli da se to Delmann napinje da udahne zrak kroz svoju raznesenu čeljust. A onda shvati da to čuje vlastito hrapavo disanje. Na obližnjem noćnom stoliću treptale su osvijetljene zelene brojke digitalnog sata. Vremenske promjene odvijale su se luđačkom brzinom, deset minuta sa svakim treptajem, vrijeme se vraćalo od rane večeri do poslijepodneva. Joe ludo pomisli da taj pokvareni sat, koji je vjerojatno pogođen zalutalom puščanom sačmom, na neki magičan način može poništiti sve što se dogodilo, da bi se Delmann mogao podići iz mrtvih, a sačma zvekečući vratiti nazad u cijev, razneto tkivo ponovno spojiti, da bi se u jednom trenutku Joe opet mogao naći na plaži u Santa Monici, na suncu, a onda u svom jednosobnom stanu, u dubokoj noći obasjanoj mjesečinom, u telefonskom razgovoru s Beth iz Virginije, i dalje unatrag, još dalje unatrag, dok se let 353 još nije bio srušio u Coloradu. Odozdo se začuo vrisak koji je razbio njegovu očajničku fantaziju. A onda još jedan vrisak. Pomislio je da je to Lisa. Žilava kakva jest, vjerojatno nikad prije u životu nije vrisnula, no sad je ovo bio pravi pravcati vrisak užasa, nalik na vrisak prestravljena djeteta. Napustio je kuhinju tek prije jedne minute. Što se to moglo dogoditi tako brzo, za samo jednu minutu? Posegnuo je za puškom, namjeravajući je skinuti s leša. U magazinu je možda bilo još metaka. Ne. Sad je ovo scena samoubojstva. Taknem li oružje, izgledat će to kao scena ubojstva. A ja ću biti osumnjičeni. Ostavio je pušku nedirnutu.

Odjurio je iz te blijede, kroz krv filtrirane svjetlosti u hodnik, gdje su mrtvački mirne sjene bdjele poput kakvih stražara, a onda prema ogromnom lusteru koji je visio nad stubištem u foajeu i s koga je neprestano lijevala kristalna kiša. Puška je tu bila beskorisna. On nije mogao pucati ni u koga. Osim toga, tko je bio u kući osim Georgine i Lise? Nitko. Nitko. Trčao je niz stube, preskačući čas dvije, čas tri odjednom, ispod kristalnog vodopada izbrušenih suza, čvrsto se držeći za ogradu da ne bi izgubio ravnotežu. Dlan mu je, ljepljiv od hladnog znoja, klizio po mahagoniju. U grmljavini svojih koraka, tamo u donjem hodniku, čuo je nekakvu zveketavu muziku, a kad je projurio kroz pokretna vrata, vidio je kako se obješeni bakreni lonci i tave njišu na svojim kukama, blago udarajući jedni o druge. Kuhinja je bila jednako blago osvijetljena kao kad ju je napustio. Visoko postavljeni halogeni reflektori bili su sasvim prigušeni, gotovo utrnuti. U udaljenom dijelu prostorije, obasjana drhtavom svjetlošću tri ukrasne uljane svjetiljke na stolu, stajala je Lisa držeći šake na sljepoočnicama, kao da se trudi da zaustavi neki pritisak koji joj je razbijao lubanju. Više nije vrištala, samo je jecala, krkljala, prestrašeno šaptala nešto kao O Bože, Bože moj! Georgine se nije vidjela. Dok su se bakreni gongovi smirivali poput kakve mekane, disonantne muzike u snu trolova, Joe požuri k Lisi, ugledavši krajičkom oka otvorenu bocu vina koju je Charlie Delmann ostavio na baru. Kraj boce nalazile su se tri čaše Chardonnaya. Drhtava površina svakog posluženja svjetlucala je poput nekakvog dragulja i Joe se tog trena zapitao nije li u tom vinu bilo nečega, nekog otrova, kemikalije ili droge. Kad je Lisa vidjela da joj Joe prilazi, spustila je ruke sa svojih sljepoočnica i otvorila šake, vlažne i crvene, s prstima crvenim poput orošenih ružinih peteljki. Probadajuća oštrina zvukova stresala se sa nje, nekakva čista životinjska emocija, sirovija od boli i vrelija od bilo kojeg užasa koji bi se mogao riječima opisati. Ispred Lise, na podu, ležala je Georgine Delmann, okrenuta na bok u položaju fetusa, sklupčana, ne kao još nerođeno stvorenje koje očekuje život, već kao da se nalazi u zagrljaju smrti, s objema rukama još uvijek stisnutim na dršci noža koji je bio njezin hladni pupčanik. Usta su joj bila izvijena u vrisak koji nikad nije ispustila. Širom otvorene oči bile su vrela vječitih suza, ali bez ikakve dubine. Vonj iz rasporene utrobe pogodio je Joea dovoljno snažno da ga je opasno primaknuo rubu još jednog napadaja tjeskobe, poznatom osjećaju propadanja, kao da pada s velike visine. Ako mu podlegne, neće nikome biti od koristi, ni Lisi ni sebi samome. Uz mali napor sklonio je pogled s užasa na podu. Uz malo veći napor, snagom volje odvukao se dalje od ruba emotivnog rastakanja. Okrenuo se prema Lisi da bi je zagrlio, utješio, sklonio od prizora mrtve prijateljice na podu, međutim ona mu je bila okrenuta leđima. Začu se lomljava stakla i Joe se prepade. U prvi mah pomisli da neki ubojiti neprijatelj provaljuje kroz prozor u kuhinju.

No to nije bila lomljava prozorskih stakala, nego onih uljanih svjetiljki, koje je Lisa zgrabila kao da su nekakve boce, uhvativši ih za njihove visoke stošce. Udarila je jednu kruškastu bazu o drugu i iz njih se prolila zlokobna kiša ulja. Bijele, plamteće mrlje širile su se po površini stola, pretvarajući se u plamteća jezera. Joe je zgrabi, pokušavajući je odvući od tog širećeg ognja, ali ona se bez ijedne riječi otrgla od njega i zgrabila treću svjetiljku. - Lisa! Granit i bronca na polaroidnoj slici groba Angele Delmann zapališe se i od njih ostade samo izvijeni, spaljeni list. Lisa je prevrnula treću svjetiljku te prolila ulje i plutajući fitilj po prednjem dijelu svoje haljine. Za trenutak Joe je bio paraliziran od šoka. Ulje je namočilo Lisu, ali na neki čudan način skliska plamena mrlja skliznula je niz prednji dio njezine haljine i pojasa, da bi se ugasila na suknji. Po stolu su se i dalje širili plamteći bazeni ulja, a proliveni potoci lijevali su prema svim rubovima. Užarena kiša cvrčeći je padala na pod. Joe ponovno pruži ruke prema njoj, no ona je, kao da zaranja ruke u umivaonik, počela skupljati šake plamena sa stola i tim ognjenim tušem zapljuskivati sebi grudi. Kad je Lisina uljem natopljena odjeća buknula u plamenu, Joe užasnuto skloni ruke od nje i poviče: - Ne! Bez ijednoga vriska, bez ijednoga hroptaja ili čak jecaja, podigla je ruke na kojima su bjesnjele vatrene lopte. Nakratko je zastala, sličeći drevnoj božici Dijani s vatrenim mjesecima na dlanovima, da bi potom prinijela ruke k svome licu, k svojoj kosi. Joe je teturao unazad, dalje od te goruće žene, dalje od prizora koji mu je izgarao srce, od užasnoga smrada koji je izazivao slabost u njemu, od nerazlučivog misterija koji ga je potpuno lišio nade. Udario je u neki komad namještaja. Čudom se zadržavajući na nogama, mirna kao da stoji samo na hladnoj kiši, odražavajući se u svakom kutu velikog prozora na lođi, Lisa se okrenula kao da kroz svoj dimni veo gleda u Joea. On joj, na svu sreću, nije vidio niti jedan dio lica. Paraliziran od užasa, shvatio je da je on sljedeći koji će umrijeti, ne od plamena koji je oko njegovih cipela lizao pod od javorovine, nego od vlastite ruke, na način isto onoliko monstruozan kao što je ispaljivanje metka u sebe, samorasparanje ili samospaljivanje. Virus samoubojstva još ga nije zarazio, ali će ga spopasti onoga trenutka kad se Lisa, sasvim mrtva, sruši na pod. Pa ipak, nije se mogao pomaknuti. Obavijena vihorom žestokog plamena, ona je tjerala od sebe fantome svjetlosti i duhove sjena, koji su puzali po zidovima i rojili se po stropu. Nešto od toga bile su sjene, a nešto odmatajuće trake gara. Do kostiju prodiruća sirena kuhinjske uzbune za dim razbila je led u Joeovoj

srži. Bio je probuđen iz transa. Praćen fantomima i duhovima, istrčao je iz toga pakla, pokraj obješenih bakrenih lonaca nalik na sjajna, prazna lica pri lažnom osvjetljenju, pokraj tri čaše Chardonnava koje su bljeskale na vatri dobivši tamnocrvenu boju. Jureći kroz okretna vrata, kroz hodnik, preko foajea, Joe je imao dojam da ga na to tjera nešto više od prodorne zvonjave alarma za dim, kao da u kuhinji stoji neki ubojica, pritajen u nekom mračnijem kutu, neprimjetno promatrajući što se zbiva. Kad se našao na ulaznim vratima, dok je okretao kvaku, bojao se da će mu se nečija ruka spustiti na rame, da će biti naglo zaustavljen, okrenut, te da će se naći licem u lice s nasmijanim ubojicom. No iza njega nije stizala nikakva ruka niti udar vatre, kako je očekivao, nego nekakva oštra hladnoća, koja mu se najprije zabola u zatiljak, a onda, kao iz dna lubanje, počela bušiti vrh kralježnice. Tako se uspaničio da se više ne sjeća kad je otvorio vrata i napustio kuću, odjednom se našao na trijemu i prelazeći preko njega stresao sa sebe jezu koja ga je spopala. Zurio je duž staze popločane ciglama, između savršeno podrezane živice. Kad je došao do para magnolija, s krupnim cvjetovima, poput bijelih lica nekakvih majmuna, koji su izvirivali kroz glatko lišće, pogledao je iza sebe. Ipak mu nitko nije bio za petama. Ulica je bila tiha, izuzev prigušene zvonjave alarma za dim u kući Delmannovih, nikakvog prometa, nikoga vani da prošeće u toploj kolovoskoj noći. Na obližnjim trijemovima i travnjacima nije se još nitko našao privučen metežom. Ovdje su imanja bila velika, a otmjene kuće solidno građene, s debelim zidovima, pa krici vjerojatno nisu niti doprijeli do ušiju susjeda, a onaj jedan pucanj mogao se protumačiti kao tresak automobilskim vratima ili prerano paljenje motora kakvog kamiona. Razmišljao je da li da pričeka vatrogasce i policiju, ali nije mogao zamisliti kako da uvjerljivo opiše što je sve doživio u toj kući za samo tri, četiri paklena trenutka. Dok je doživljavao te grozničave trenutke, činilo mu se da halucinira, sve od praska iz puške do trenutka kad se Lisa obavila plamenom. Sve mu je to sličilo na odlomke jednoga dubljeg sna, neprekidne noćne more njegova života. Vatra će uništiti dobar dio dokaza o samoubojstvu, a policija bi ga mogla zadržati na ispitivanju, možda kao osumnjičenoga za ubojstvo. U njemu bi mogli vidjeti duboko poremećenoga čovjeka koji je zalutao sa svoga puta nakon što je izgubio obitelj, koji nije imao nikakav posao, koji je živio u jednoj sobi iznad garaže, koji je bio izmožden od gubitka tjelesne težine, čije su oči bile progonjene, koji je u prtljažniku svoga automobila držao dvadeset tisuća dolara gotovine skrivene u ležištu rezervne gume. Okolnosti njegova života i njegov psihološki profil ne bi ih naveli da mu povjeruju čak ni kad njegova priča ne bi bila tako daleko od granica razuma. Prije nego što bi se Joe uspio izboriti za svoju slobodu, pronašli bi ga

Teknologik i njihovi suradnici. Oni su ga pokušali ubiti samo zato što mu je Rose možda rekla nešto što oni nisu željeli da se zna , a saznao više no što je prije znao, premda nije imao nikakvog pojma kog bi vraga mogao učiniti s tim. Uzevši u obzir moguće Teknologikove veze sa snažnim političkim i vojnim mrežama, Joe bi najvjerojatnije bio ubijen u zatvoru za vrijeme neke detaljno isplanirane tučnjave s ostalim zatvorenicima, dobro plaćenim da ga uklone. Ako bi i preživio zatvor, pratili bi ga nakon puštanja i prvom prilikom smaknuli. Nastojeći da ne potrči, jer bi time privukao pažnju na sebe, polako je koračao prema Hondi na drugoj strani ulice. Na kući Delmannovih eksplodirali su kuhinjski prozori. Poslije kratkog praska razbijenoga stakla, prodoran zvuk alarma za dim čuo se glasnije nego prije. Joe je pogledao iza sebe i vidio vatru kako vijugajući izlazi iz stražnjega dijela kuće. Uljna svjetiljka ubrzala je širenje požara. Odmah iza prednjih vratiju, koja je ostavio otvorena, vatreni jezici već su lizali zidove donjega hodnika. Ušao je u automobil i zatvorio vrata. Na desnoj ruci imao je krvi. Ne svoje krvi. Tresući se, otvorio je pretinac između sjedala i iz kutije istrgao šaku maramica. Obrisao je ruku. Gurnuo je grudu maramica u vrećicu u kojoj su se prije nalazili burgeri iz McDonaldsa. Dokazni materijal, pomislio je. Premda nije bio kriv ni za kakav zločin. Svijet se okrenuo naglavce. Laži su bile istina, istina je bila laž, činjenice su bile izmišljotina, nemoguće je bilo moguće, a nevinost je bila krivnja. Počeo je kopati po džepu da bi našao ključeve. Zatim je upalio motor. Kroz razbijeno staklo kraj zadnjega sjedala čuo je ne samo alarme za dim, njih nekoliko, već i međusobno dovikivanje susjeda, prestrašene povike u ljetnoj noći. Uzdajući se u to da će njihova pažnja biti usmjerena na kuću Delmannovih i da ga čak neće niti primijetiti kad bude odlazio, on uključi prednja svjetla. Pojurio je Hondom niz ulicu. Dražesna stara georgijanska kuća pretvorila se u prebivalište zmajeva, gdje su blistavi stvorovi plamenoga daha divlje jurili iz sobe u sobu. Dok su mrtvi ležali pod vatrenim pokrovima, u daljini se istodobno, poput žalopojki, čuo zvuk nekoliko sirena. Joe se odvozio u noć koja je postala previše čudnom da bi se mogla shvatiti, u svijet koji više nije bio nimalo nalik na onaj u kojem je rođen.

DIO TREĆI NULTA TOČKA

9. To svjetlo Noći vještica u kolovozu, jednako narančasto kao lampioni od bundeva, ali koje iskače visoko iz jama u pijesku, činilo je da u njegovom sjaju čak i nevini izgledaju poput zavedenih pogana. Na dijelu plaže gdje su lomače dopuštene, plamsalo je njih deset. Oko jednih bile su okupljene velike obitelji, oko drugih grupe tinejdžera i studenata. Joe je hodao između njih. To je bila njegova omiljena plaža, na koju je noću dolazio na terapiju valovima, iako se obično držao podalje od krijesova. Ovdje su decibeli žamora premašivali svoj najviši stupanj, a bosonogi parovi plesali su uz stare melodije Beach Boysa. Nešto dalje, nekoliko slušatelja sjedilo je očarano dok im je neki zdepasti čovjek, s grivom bijele kose na glavi, zvonkim glasom pričao strašne priče o duhovima. Događaji iz toga dana izmijenili su Joeovo opažanje svega, tako da mu se činilo da promatra svijet kroz par čudnih naočala, dobivenih u igri na sreću, nasred puta nekog misterioznog luna-parka koji u tišim, crnim vagonima putuje od jednog mjesta do drugog, naočala koje ne samo da izvrću svijet, već otkrivaju njegovu tajnu dimenziju, zagonetnu, hladnu i zastrašujuću. Plesači u kupaćim kostimima, okupani brončanom svjetlošću vatre, tresli su ramenima i izvijali bokove, spuštali se, mahali, udarali rukama kao krilima, ili grebli po obasjanom zraku, a Joeu se činilo da svaki sudionik toga slavlja predstavlja dvije cjeline najednom. Da, svatko od njih bio je jedna stvarna osoba, ali je svatko bio i marioneta kojom upravlja nevidljivi gospodar lutaka, koji drži konce u položajima bučnoga slavlja, koji pomiče kapke staklenih očiju i razvlači drvena usta u osmijeh i koji proizvodi smijeh glasovima skrivenih trbuhozboraca, a sve to samo zato da prevari Joea i navede ga da povjeruje kako je ovo dobroćudan svijet, dostojan našeg veselja. Prošao je pokraj grupe od deset, dvaneast mladih ljudi u kupaćim gaćicama. Njihovi vlažni kostimi, odbačeni na pijesku, blistali su poput hrpe fokinih koža, oguljenih jegulja ili nekih drugih stanovnika mora. Njihove uspravljene daske za jahanje na valovima bacale su sjene po pijesku koje su sličile na Stonehenge. Među njima, razina testosterona bila je tako visoka da je zrak doslovce mirisao na njega, tako visoka da ih nije činila bučnima, već usporenima i gunđavima, gotovo poluuspavanima od čulnih muških maštanja. Plesači, pripovjedač priče i njegovi slušatelji, surferi i svi drugi pokraj kojih je Joe prošao, oprezno su ga promatrali. On to nije umišljao. Iako su im pogledi bih neupadljivi, bio je svjestan njihove pažnje. Ne bi ga uopće iznenadilo kad bi svi oni radili za Teknologik, ili za bilo koga tko je tu kompaniju osnovao.

S druge strane, iako je zagazio duboko u paranoju, još je uvijek bio dovoljno priseban da bi shvatio da nosi sa sobom neizrecive stvari koje je vidio u kući Delmannovih, i da je taj užas vidljiv na njemu. To iskustvo izboralo mu je lice, obojilo mu pogled mutnom nijansom očaja, a tijelo mu izobličilo u izgled gnjeva i straha. Kad je prolazio kraj njih, ljudi s plaže vidjeli su u njemu izmučena čovjeka, a svi su oni bili gradski žitelji koji su razumjeli opasnost koja dolazi od izmučena čovjeka. Naišao je na krijes oko kojeg je bilo okupljeno dvadeset i više sasvim tihih mladih ljudi. Svatko od njih nosio je odoru boje modrog safira i bijele tenisice i svatko je imao zlatnu alku u lijevom uhu. Muškarci su bili golobradi. Žene su bile nenašminkane. Mnogi od njih, oba spola, bili su tako upadljivo privlačni i tako otmjeni u svojoj odjeći da je on smjesta pomislio da su to poklonici kulta Djece s Beverly Hillsa. Stajao je nekoliko trenutaka među njima, gledajući ih kako, u svojoj meditativnoj mirnoći promatraju svoju vatru. Kad su mu uzvratili pažnju, nisu se nimalo prestrašili onoga što su na njemu uočili. Njhove oči bile su bez izuzetka mirni izvori u kojima je vidio poniznu dubinu prihvaćanja i ljubaznosti, poput mjesečine na vodi, ili je to on samo želio vidjeti. Nosio je sa sobom McDonaldsovu vrećicu u kojoj su se nalazile omotnice dvaju cheeseburgera, prazna limenka osvježavajućeg pića i maramica kojom je bio obrisao krv s ruke. Dokazni materijal. Bacio je vrećicu u krijes i promatrao poklonike kulta dok su ovi promatrali kako vrećica biva zahvaćena plamenom, kako crni i potom nestaje. Kad je otišao od njih, nakratko se zapitao što je, po njihovom vjerovanju, smisao života. Maštao je da su ti u modro odjeveni vjernici spoznali istinu u ovoj luđačkoj spirali i visku modernoga života i dosegli stanje prosvijetljenosti koje je postojanju davalo smisao. Nije ih ništa pitao, bojeći se da bi njihov odgovor mogao biti tek još jedna verzija one iste čežnje i građenja kula od pijeska, na kojima su toliki ljudi zasnivali svoju nadu. Stotinjak metara dalje od krijesova, tamo gdje je vladala noć, čučnuo je uz nemirni rub vala i u plićaku u slanoj vodi oprao ruke. Pokupio je malo vlažnog pijeska i trljao njime ruke, skidajući svaki zaostali trag krvi s pregiba svojih prstiju i ispod noktiju. Nakon posljednjeg ispiranja ruku, ne potrudivši se da skine čarape i nikesice niti da podvrne traperice, kročio je u more. Ušao je u crnu plimu i zaustavio se kad je prošao preko crte slamanja mirnoga vala, gdje mu je voda dopirala do iznad koljena. Blagi valovi nosili su samo tanke, potrgane ogrlice fluorescentne pjene. Začudo, iako je noć bila jasna i obasjana mjesečinom, stotinjak metara dalje, more koje se valjalo bilo je prazno, crno, nevidljivo. Zaboravivši na ugodne prizore koji su ga privukli na obalu, Joe je nalazio utjehu u plimi valova koji su mu udarali u noge i u potmulom, nijemom gunđanju ogromne vodene mašine. Vječiti

ritmovi, besmisleno kretanje, mir ravnodušnosti. Nastojao je ne misliti na ono što se dogodilo u kući Delmannovih. Ti događaji bili su neshvatljivi. Razmišljanje o njima ne bi dovelo do razumijevanja. Deprimiralo ga je to što ne osjeća žalost, što ne pati zbog smrti Delmannovih i Lise. Na sastancima Sućutnih prijatelja saznao je da se roditelji nakon gubitka djeteta često žale na mučnu nesposobnost da vode računa o patnji drugih. Dok bi gledao televizijske vijesti o automobilskim nesrećama, o požarima na stambenim zgradama, o gnusnim zločinima, takav bi čovjek ostajao tup i nepogođen svim tim. Muzika, koja je nekad pokretala srce, umjetnost koja je dirala dušu, ne bi više imali nikakvog učinka. Neki ljudi prebrode ovaj gubitak osjećajnosti nakon jedne godine ili dvije, drugi nakon pet ili deset, a neki , nikad. Delmannovi su, činilo se, bili fini ljudi, ali on ih zapravo nikad nije upoznao. Lisa mu je bila prijateljica. Sad je mrtva. Pa što? Svako umire, prije ili poslije. Tvoja djeca. Žena koja je bila ljubav tvoga života. Svi. Plašila ga je tvrdoća vlastitog srca. Osjećao se odvratno. Ali se nije mogao prisiliti da osjeća bol drugih. Mogao je osjećati samo svoju bol. Od mora je tražio istu onakvu ravnodušnost prema vlastitim gubicima kakvu je osjećao prema gubicima drugih. Pa ipak, pitao se u kakvu bi se to zvijer pretvorio kad bi mu čak i smrti Michelle, Chrissie i Nine prestale biti važne. Prvi put palo mu je na pamet da ga krajnja ravnodušnost ne bi nadahnula unutarnjim mirom, već bezgraničnom sposobnošću za zlo. Prometna servisna postaja i njoj susjedna trgovina mješovitom robom nalazile su se tri ulice dalje od njegova motela. Vani, kraj toaleta, bile su tri javne telefonske govornice. Nekoliko debelih noćnih leptira, bijelih poput snježnih pahulja, kružilo je ispod kupolastih svjetiljki na zgradi, postavljenih ispod strehe. Strahovito povećane i izobličene sjene njihovih krila obarale su se na bijeli, štukom obloženi zid. Joe se nikad nije potrudio otkazati kreditnu karticu svoje telefonske kompanije. Njome je obavio nekoliko međugradskih razgovora, ne usudivši se obaviti ih iz svoje motelske sobe, ako je tamo htio ostati siguran. Želio je razgovarati s Barbarom Christmann, odgovornom istražiteljicom nesreće leta 353. Ovdje, na Zapadnoj obali, bilo je jedanaest sati na večer, nedjelja, dok su u Washingtonu, D. C., bila dva sata ujutro. Ona vjerojatno nije bila u svom uredu, ali kad bi Joe čak i dobio dežurnog službenika Direkcije za sigurnost nacionalnog transporta, ne bi od njega uspio dobiti kućni broj Christmannove. Unatoč svemu, kad je od službe za informacije dobio broj Direkcije, nazvao ju je. Novi automatizirani telefonski sustav Direkcije pružio mu je široki izbor, uključujući i mogućnost da ostavi zvučnu poruku za bilo kojeg člana Direkcije,

višeg istraživača nesreće ili civilnog službenika na izvršnoj razini. Navodno, ako otipka prvi inicijal i prva četiri slova prezimena stranke kojoj želi ostaviti poruku, bit će povezan. Iako je pažljivo otipkao B-C-H-R-I, nije bio spojen sa zvučnom poštom, već je dobio snimljenu poruku da takav kućni broj ne postoji. Pokušao je ponovno, no rezultat je bio isti. Ili Barbara Christmann nije više zaposlena u Direkciji, ili zvučna pošta ne funkcionira kako valja. Iako je odgovorni istražitelj svakog mjesta nesreće viši istražitelj koji djeluje izvan sjedišta Direkcije za sigurnost nacionalnog transporta u Washingtonu, ostali članovi ekipe mogu se birati između specijalista terenskih službi širom zemlje, iz Anchoragea, Atlante, Chicaga, Denvera, Fort Wortha, Los Angelesa, Miamia, Kansas Cityja, New York Cityja i Seattlea. Iz kompjutora u Postu Joe je dobio listu većine, ako ne i svih članova ekipe, ali nije znao gdje se tko od njih nalazi. Kako se mjesto nesreće nalazilo oko sto sedamdeset kilometara južno od Denvera, pretpostavljao je da je bar nekoliko članova ekipe upravo iz tog ureda. Koristeći svoju listu od jedanaest imena, tražio je telefonske brojeve od službe za informacije u Denveru. Nabavio je tri broja. Ostalih osmero ljudi ili nisu bili u imeniku, ili nisu bili stanovnici denverskog područja. Neprekidno širenje i skupljanje pa opet širenje sjena noćnih leptira na zidu benzinske postaje obloženom štukom, prizivalo je Joeova sjećanja. Podsjećalo ga je na nešto, i sve je više osjećao da je ta sličnost isto onoliko bitna koliko i neuhvatljiva. Na trenutak je pomno zurio u te agresivne sjene, koje su se mijenjale pod trzavim svjetlom svjetiljaka, ali nije uspio napraviti nikakvu vezu između njih i svoga sjećanja. Iako je u Denveru već prošla ponoć, Joe je nazvao svu trojicu ljudi čije je brojeve nabavio. Prvi je bio meteorolog, zadužen u ekipi za ispitivanje meteoroloških uvjeta relevantnih za nesreću. Na poziv je odgovorila telefonska sekretarica i Joe nije ostavio nikakvu poruku. Drugi je bio čovjek koji je nadgledao odjel ekipe odgovoran za pregledavanje dijelova olupine radi metalurškog dokaza. Bio je zlovoljan, vjerojatno zato što ga je probudila zvonjava telefona, i nije bio spreman na suradnju. Treći čovjek osigurao mu je vezu s Barbarom Christmann, koju je Joe trebao. Njegovo ime bilo je Mario Oliveri. Bio je vođa odjela za ispitivanje ljudskog faktora, koji je tragao za pogreškama koje su možda počinili članovi posade ili kontrolori leta. Unatoč kasnim satima i remećenju njegova privatnog života, Oliveri je bio srdačan, tvrdeći kako je on noćna ptica koja nikad ne ide u postelju prije jedan sat iza ponoći. - Ali, gospodine Carpenter, siguran sam da ćete razumijeti da ja ne razgovaram s novinarima o poslovima Direkcije, o detaljima bilo koje istrage. To je ionako javno izvješće.

- Nisam vas zvao zbog toga, gospodine Oliveri. Ne mogu stupiti u vezu s jednom vašom višom istražiteljicom s kojom moram hitno razgovarati, te se nadam da mi vi možete pomoći. Nešto nije u redu s njezinom zvučnom poštom u vašim uredima u Washingtonu. - Njezina zvučna pošta? Mi trenutačno nemamo ženskih viših istražitelja. Sva šestorica su muškarci. - A Barbara Christmann? Oliveri reče: - Da, ona je nekad bila tamo. Ali, dala je otkaz još prije nekoliko mjeseci. - Imate li njezin telefonski broj? Oliveri je oklijevao. A onda će: - Bojim se da nemam. - Možda znate stanuje li u Washingtonu i u kojem je dijelu grada?Kad bih znao gdje živi, možda bih mogao dobiti broj telefona... - Čuo sam da se vratila kući u Colorado - rekao je Oliveri. - Počela je prije mnogo godina u terenskoj službi u Denveru, a onda je premještena u Washington, gdje je prokrčila sebi put do više istražiteljice. - Dakle, ona je sad u Denveru? Oliveri je opet šutio, kao da ga je sama ta tema o Barbari Christmann zbog nečega smetala. On napokon reče: - Mislim da ona zapravo stanuje u Colorado Springsu. To je oko sto kilometara južno od Denvera. I oko šezdeset kilometara dalje od livade na kojoj je ukleti 747 doživio svoj gromoviti kraj. - Ona se sad nalazi u Colorado Springsu? - upitao je Joe. - Ne znam. - Ako je udana, telefon bi mogao biti na muževo ime. - Ona je već godinama razvedena. Gospodine Carpenter... pitam se da li to... Nakon nekoliko dugih trenutaka, tijekom kojih Oliveri nije uspijevao dovršiti svoju misao, Joe ga je oprezno potaknuo da nastavi razgovor: - Gospodine? - Ima li to veze s Nationwideovim letom 353? - Da, gospodine. Prije točno godinu dana. Oliveri ponovno zašuti. Napokon, Joe reče: - Ima li nečeg u vezi s tim što se dogodilo letu 353... nečeg neobičnog? - Kao što rekoh, rezultati istrage bili su javno priopćeni. - To nije ono što sam pitao. Otvorena linija bila je ispunjena tako dubokom tišinom da je Joe gotovo imao dojam da je povezan ne s Denverom, nego s udaljenijim krajem mjeseca. - Gospodine Oliveri? - Ja vam zapravo nemam što reći, gospodine Carpenter. Ali ako se poslije nečega sjetim... postoji li neki broj na koji bih vas mogao dobiti? Radije nego da objašnjava svoje trenutačne okolnosti, Joe reče: - Gospodine, ako ste pošten čovjek, mogli biste se izložiti opasnosti budete li

me zvali. Neki vrlo neugodni ljudi mogli bi se najednom zainteresirali za vas kad bi saznali da smo u vezi. - Koji ljudi? Zanemarivši ovo pitanje, Joe reče: - Ako imate nešto na umu, ili na savjesti, uzmite si vremena i razmislite o tome. Ja ću vas nazvati za dan, dva. Joe prekine vezu. Noćni leptiri su se obarali. I obarali. Udarali su o reflektore postavljene tamo gore. Klišeji na krilima, noćni leptiri uvijek bivaju privučeni svjetlošću, iako ih ona ubija. Joe se još uvijek nije mogao sjetiti na što su ga podsjećali. Nazvao je informacije u Colorado Springsu. Telefonist mu je dao broj Barbare Christmann. Odgovorila je nakon drugog zvona. Nije zvučala kao da ju je probudio. Možda neki od tih istražitelja koji su vidjeli neizreciva krvoprolića velikih katastrofa i ne mogu uvijek lako zaspati. Joe joj reče svoje ime i gdje mu se nalazila obitelj prije točno godinu dana, implicirajući da je još uvijek aktivan novinar Posta. Njezina prvobitna šutnja imala je onu hladnu kakvoću udaljenog mjeseca, poput Oliveriove. A onda ga upita: - Jeste li ovdje? - Molim? - Odakle zovete? Odavde, iz Colorado Springsa? - Ne. Iz Los Angelesa. - Oh - reče ona, i Joeu se učini da u tom ispuštenom uzdahu čuje trag žaljenja. On reče: - Gospodo Christmann, imam nekoliko pitanja o letu 353 koja bih želio... - Žao mi je - prekinula ga je. - Znam da ste strahovito propatili, gospodine Carpenter. Ja čak ne mogu niti zamisliti dubinu vaše patnje. Znam da je članovima obitelji često preteško prihvatiti svoje gubitke u tim strašnim nesrećama, ali ne postoji ništa što bih vam ja mogla reći, a da vam pomognem doći do tog prihvaćanja ili... - Ja ne pokušavam naučiti prihvaćati, gospodo Christmann. Ja pokušavam otkriti što se toj letjelici uistinu dogodilo. - Nije neobično za ljude u vašem položaju da potraže utjehu u urotničkim teorijama, gospodine Carpenter, jer bi se inače njihov gubitak činio besmislenim, slučajnim, neobjašnjivim. Neki ljude misle da mi prikrivamo nesposobnost zračne linije, ili da nas je potkupila Udruga pilota zračne linije, te da smo uništili dokaz da je posada bila pijana ili drogirana. To je bio samo jedan nesretan slučaj, gospodine Crapenter. Ali, sve i kad bih potrošila mnogo vremena razgovarajući s vama preko telefona i pokušavajući vas uvjeriti u to, nikad ne bih u tome uspjela i samo bih vas ohrabrivala u vašoj negirajućoj fantaziji. Vi imate moju najdublju sućut, doista je imate, ali vi trebate razgovarati s liječnikom, a ne sa mnom.

Prije nego što joj je Joe uspio odgovoriti, Barbara Christmann je spustila slušalicu. Ponovno ju je nazvao. Čekao je da telefon zazvoni čak četrdeset puta, no ona nije odgovorila. Zasad je postigao sve što je bilo moguće postići telefonom. Na pola puta prema svojoj Hondi, zaustavio se. Okrenuo se i ponovno promotrio onu stranu benzinske postaje gdje su ogromne i čudnovato izobličene sjene noćnih leptira prelijetale preko bijelog zida prevučenog žbukom, poput fantoma noćne more što se šuljaju po blijedim izmaglicama sna. Noćni leptiri prema plamenu. Tri vatrene točke u tri uljane svjetiljke. Visoki stakleni stošci. U sjećanju vidio je kako se tri plamena podižu u stošcima. Žuta svjetlost iz svjetiljke razljevala se po Lisinom sjetnom licu, a sjene su se obarale na zidove kuhinje Delamannovih. Tada je Joe pomislio da je to neki zalutali propuh najednom povukao plamenove u svjetiljkama, iako je zrak u kuhinji bio sasvim miran. Sada, gledajući unatrag, vidio je zmijoliku vatru kako treperi desetak centimetara iznad triju fitilja i to ga se dojmilo kao nešto što ima daleko veću važnost nego što je on to isprva shvaćao. Ona nesreća imala je posebno značenje. Promatrao je noćne leptire, ali je razmišljao o fitiljima, stajao je kraj benzinske postaje, a oko sebe je vidio kuhinju s elementima od javorovine i policama od granita boje smeđeg šećera. Plamenovi koji su se nakratko podigli u svjetiljkama nisu mu rasvijetlili problem. Koliko god se trudio, nije mogao prepoznati to značenje koje je intuitivno osjećao. Bio je umoran, iscrpljen, slomljen traumama koje je doživio tog dana. Dok se ne odmori, neće se moći osloniti ni u svoja čula niti u svoje slutnje. Ležeći na leđima u svojoj motelskoj sobi, s glavom na jastuku punjenom pjenom, sa srcem na stijeni teških uspomena, jeo je tablu čokolade koju je kupio na benzinskoj postaji. Sve do posljednjeg zalogaja nije mogao osjetiti nikakav okus. Kad je zagrizao posljednji komadić, okus krvi ispuni mu usta, kao da si je pregrizao jezik. Jezik mu, međutim, nije prokrvario, a ono što je osjetio bio je poznati osjećaj krivnje. Još jedan dan je skončao, a on je još uvijek živ i nesposoban opravdati svoj opstanak. Da s otvorenih vratiju balkona nije dopirao sjaj mjesečine i da nije bilo zelenih brojki digitalne budilice, soba bi bila posve mračna. Zurio je u žarulju pričvršćenu za strop koja je bila jedva vidljiva, a bila je vidljiva samo zato što je taj ispupčeni stakleni disk bio blago posut mjesečinom. Plutao je iznad njega poput kakvoga sablasnog posjetitelja. Razmišljao je o blistavom Chardonnayu u trima čašama na stolu u kuhinji Delmannovih. Nije bilo nikakvog objašnjenja. Iako je Charlie mogao kušati vino dok ga je lijevao u čaše, Georgine i Lisa nisu ga niti taknule. Poput uznemirnih noćnih leptira, misli su se prevrtale i komešale po njegovoj svijesti, tražeći svjetlosti u tami.

Poželio je da može razgovarati s Beth iz Virginije. Ali oni su možda stavili prisluškivač na njezin telefon, te bi ga mogli pronaći otkrivši odakle zove. Osim toga, bojao se da će izložiti Beth i Henryja nekoj opasnosti ako im kaže što mu se sve dogodilo otkako je na onoj plaži otkrio da ga slijede. Uljuljan zvukom materinskog srca ritmičkih valova, klonuo od iscrpljenosti, pitajući se zašto je izbjegao zarazu samoubojstva u kući Delmannovih, skliznuo je u san ispunjen noćnim morama. Nešto kasnije, napola se probudio i ostao ležati u tami okrenut na bok, licem prema budilici na noćnom ormariću. Svjetleće zelene brojke podsjećale su ga na brojke sata u krvavoj spavaćoj sobi Charlesa Delmanna, na vrijeme koje se sa svakim treptajem vraća deset minuta unatrag. Joe je bio pretpostavio da je dio zalutalog zrna udarilo u sat i oštetilo ga. Sada, u polusnu, opazio je da je objašnjenje za to bilo drugačije nego što je mislio , bilo je tu nečeg daleko misterioznijeg i značajnijeg od pukoga olovnog zrna. Sat i uljane svjetiljke. Treptanje brojki, skakanje plamena. Veze. Značaj. Snovi su ga nakratko oporavili, no budilica ga je probudila mnogo prije zore. Spavao je manje od tri i pol sata, ali nakon godine dana nemirnog sna, i to ga je osvježilo. Nakon kratkog tuširanja, dok se odijevao, Joe je proučavao digitalni sat. Otkriće mu je izmicalo jednako kao kad je bio opijen snom. Joe se odvezao na aerodrom dok je obala još uvijek čekala na zoru. Kupio je jednodnevnu povratnu kartu za Denver. Povratni let vratio bi ga u Los Angeles na vrijeme da u šest sati stigne na sastanak s Demi, s onom koja ima promukli glas, tamo u kavani, u Westwoodu. Dok je išao prema izlazu na kojem je njegov avion već primao putnike, kraj šaltera za let u Houston vidio je dvojicu mladića u modrim odorama. Njihove obrijane glave, zlatne naušnice u lijevim ušima i bijele tenisice identificirali su ih kao članove istog onog kulta kojem je pripadala grupa koju je sreo tamo na plaži, kraj krijesa, prije samo nekoliko sati. Jedan od te dvojice mladića bio je crnac, a drugi bijelac, i obojica su nosili NEC laptope. Crni mladić pogledao je na svoj ručni sat koji je, kako se pokazalo, bio zlatni Rolex. Ma kakvi njihovi vjerski zavjeti bili, oni se očito nisu zavjetovali na siromaštvo niti su imali mnogo toga zajedničkog sa Hare Krishnama. Iako je ovo bio prvi Joeov let otkako je prije godinu dana primio vijest o Michelle i djevojčicama, nije bio nervozan za vrijeme putovanja u Denver. Isprva se bojao da će imati napadaj tjeskobe , da će početi proživljavati pad leta 353, kako mu se to često događalo, no nakon samo nekoliko minuta znao je da će biti sve u redu. Nije se bojao da će umrijeti u još jednoj nesreći. Mislio je, posve

protuprirodno, da će, ako bude nestao na isti način na koji su nestale njegova žena i kćerke, tijekom dugog padanja na zemlju ostati smiren i hrabar, jer bi takva sudbina bila sretan povratak ravnoteže u svijetu, jedan otvoreni krug bi se zatvorio, i jedna bi se nepravda napokon pretvorila u pravdu. Više ga je brinulo ono što će saznati od Barbare Christmann na dalekom kraju svoga putovanja. Bio je uvjeren da ona ne vjeruje u privatnost telefonskih razgovara, ali da će pristati na razgovor s njim u četri oka. Bio je siguran da nije izmislio ton razočaranja u njezinu glasu kad je čula da je ne zove iz Colorado Spnngsa. Isto tako, njezin govor o opasnostima vjerovanja u urotničku teoriju i o potrebi za liječenjem žalosti, premda je bio pun samilosti i lijepo sročen, zvučao je Joeu kao da je više namijenjen onima koji prisluškuju nego njemu samome. Ako je Barbara Christmann nosila teret kojeg se žarko željela riješiti, tad bi rješenje tajne leta 353 moglo biti na dohvat ruke. Joe je želio znati cijelu istinu, morao je znati, iako se bojao takvoga saznanja. Mir ravnodušnosti zauvijek će ostati izvan njegova dosega ako sazna da su ljudi, a ne sudbina, odgovorni što mu je oduzeta obitelj. Putovanje k toj posebnoj istini nije bio nikakav uspon prema nekakvoj blaženoj svjetlosti, već spuštanje u tminu, kaos, vrtlog. Ponio je sa sobom kopije četiriju članaka o Teknologiku, koje je u Postu dobio iz kompjutora Randyja Cohvayja. Poslovni dio štiva bio je, međutim, toliko suhoparan, a pažnja kratkotrajna nakon samo tri i pol sata sna, da se uopće nije mogao usredotočiti. Pristojno je zadrijemao kad su prelazili preko pustinje Mojave i Stjenovitih planina, dva sata i petnaest minuta polusna, osvijetljenog uljanim svjetiljkama i brojkama digitalne budilice, sna u kojem mu se činilo da se kupa u saznanjima, no iz kojega se budio još uvijek žedan odgovora. U Denveru je vlaga zraka bila neuobičajeno visoka, a nebo oblačno. Na zapadu, planine su ležale zatrpane ispod lijenih lavina rane jutarnje magle. Da bi unajmio automobil, osim vozačke dozvole, kao osobne isprave, morao je upotrijebiti i kreditnu karticu. Međutim, ostavio je depozit u gotovim, nastojeći izbjeći uporabu kartice koja bi mogla ostaviti plastični trag svakome tko mu je za petama. Iako se nitko u avionu niti na terminalu nije osobito zanimao za njega, Joe je parkirao automobil u jednom trgovačkom centru nedaleko od aerodroma i pregledao ga izvana i iznutra, ispod haube i u prtljažniku, tražeći transponder poput onoga kojeg je našao u Hondi prethodnog dana. Iznajmljeni Ford bio je čist. Od trgovačkog centra vozio se isprepletenim i zamršenim pravcima, zanemarujući propisana ograničenja brzine, zato što je bio sve više uvjeren, ako ne stigne do kuće Barbare Christmann na vrijeme, da će je naći mrtvu od vlastite ruke. Rasporenu. Samospaljenu. Ili s raznesenim zatiljkom.

10. U Colorado Springsu, Joe je našao adresu Barbare Christmann u telefonskom imeniku. Živjela je u maloj kući, nalik na viktorijansku kutijicu za nakit, u stilu doba Kraljice Anne, raskošno ukrašenoj savršeno kovanim željezom. Kad je, nakon što je Joe pozvonio, otvorila vrata, progovorila je prije nego što se Joe stigao predstaviti: - Čak i prije no što sam vas očekivala. - Jeste li vi Barbara Christmann? - Nemojmo, molim vas, ovdje. - Nisam siguran da znate tko sam ja... - Da, znam tko ste. Ali nemojmo ovdje. - Gdje onda? - Je li to vaš auto kraj ruba pločnika? - Iznajmljeni Ford. - Parkirajte ga u sljedećoj ulici. Dvije ulice niže. Pričekajte me tamo, doći ću po vas. Zatvorila je vrata. Joe se još jedan trenutak zadržao na trijemu, razmišljajući da li da opet pozvoni. A onda je zaključio da ona najvjerojatnije ne namjerava izjuriti odmah za njim. Parkirao se pokraj igrališta neke osnovne škole, dvije ulice južno od kuće Christmannove. Njihaljke, klackalice i razne gimnastičke naprave nitko nije rabio tog nedjeljnog jutra. Inače bi se parkirao negdje drugdje, da se zaštiti od srebrnastog dječjeg smijeha. Izašao je iz auta i pogledao u pravcu sjevera. Od one žene još nije bilo nikakvoga traga. Joe je pogledao na sat. Deset minuta do deset po pacifičkom vremenu, ovdje jedan sat više. Za osam sati morat će se vratiti u Westwood, kako bi se sreo s Demi i Rose. Duž pospane ulice došuljala se mačja šapa toplog vjetra, tražeći grane borovog drveća sa skrivenim pticama. Zalepršalo je lišće u krošnjama obližnjih breza, čija su stabla bila blistavo bijela poput misnih košulja dječaka iz crkvenog zbora. Uz sivo-bijelo nebo, sa sve nižom maglom na zapadu i turobnim olovnosivim oblacima na istoku, činilo se da ovaj dan donosi sa sobom teški teret zlosretnih slutnji. Koža ga je peckala na zatiljku i Joe se počeo osjećati izloženim poput crvene mete u bikovom oku samo na puškomet od njega. Kad mu se s juga počela približavati neka limuzina marke Chevy i kad je vidio u njoj trojicu ljudi, Joe se nehotično premjesti na putničku stranu iznajmljenog auta, koristeći se njome kao zaštitom u slučaju da otvore vatru na njega. No, oni prođoše kraj njega i ne pogledavši ga. Minutu kasnije, dovezla se Barbara Chnstmann u smaragdnozelenom Ford Exploreru. Blago je mirisala po kloru i sapunu, te on pomisli da je upravo prala

rublje kad joj je pozvonio na vrata. Dok su se vozili južno od osnovne škole, Joe reče: - Gospodo Christmann, pitam se, gdje ste vidjeli moju fotografiju? - Nisam je nikad vidjela - rekla je ona. - I prijeđimo na ti. - Dakle, Barbara... kad si mi maloprije otvorila vrata, kako si znala tko sam? - Stoljećima mi se nijedan stranac nije pojavio na vratima. U svakom slučaju, sinoć kad si nazvao, a ja se nisam javila, pustio si da telefon zvoni trideset puta. - Četrdeset. - Čak bi se i uporan čovjek predao nakon dvadesetog zvona. Kako je zvonilo i zvonilo, znala sam da si i više nego uporan. Da si udaren. Znala sam da ćeš uskoro doći. Imala je oko pedeset godina i bila je odjevena u izblijedjele traperice i modru košulju od muslina, išaranu patuljcima i pužićima. Njezina gusta bijela kosa izgledala je kao da ju je podšišao neki dobar brijač, a ne isfrizirala frizerka. Osunčana, širokoga lica, otvorenog i pristupačnog poput zlatastog polja kansaške pšenice, doimala se kao čestita i povjerljiva osoba. Pogled joj je bio izravan, a Joeu se posebno svidjela zbog aure djelotvornosti koja je izbijala iz nje, kao i zbog hrskave samouvjerenosti u njezinu glasu. - Koga se ti to bojiš, Barbara? - Ne znam tko su ljudi kojih se bojim. - Ja ću negdje doći do odgovora - upozorio ju je on. - Ono što ti govorim, istina je, Joe. Nikad nisam znala tko su oni. Ali, oni povlače konce za koje sam bila sigurna da se nikako ne mogu povući. - Da bi kontrolirali rezultate istrage Odbora za sigurnost? - Mislim da u Odboru još uvijek ima poštenja. Ali ti ljudi... oni su sposobni čak i uništiti dokaze. - Koje dokaze? Pritisnuvši kočnicu zbog crvenog svjetla na semaforu, ona reče: - Što te učinilo toliko sumnjičavim, Joe, nakon toliko vremena? Što ti u cijeloj toj priči nije zvučalo kao istinito? - Sve je zvučalo kao istinito, dok nisam sreo jedinog preživjelog putnika. Blijedo ga je pogledala, kao da je govorio nekim stranim jezikom o kojem ona nije imala pojma. - Rose Tucker - rekao je. Činilo se da u njezinim kestenjastim očima nije bilo nimalo prijevare, da se u njezinu glasu čuje istinsko čuđenje, kad je upitala: - Tko je ona? - Ona se nalazila u letu 353. Jučer je posjetila grobove moje žene i kćeri kad sam i sam bio tamo. - Nemoguće! Nitko to nije preživio. Nitko nije mogao preživjeti. - Njezino ime bilo je na putničkoj listi. Zanijemila, Barbara je zurila u njega. On reče:

- I neki opasni ljudi jure za njom, a sad i za mnom. Možda isti oni ljudi koji su uništili dokazni materijal. Zvuk automobilske sirene prolomio se iza njih. Svjetlo na semaforu promijenilo se u zeleno. Dok je vozila, Barbara je posegnula prema kontrolnoj ploči kako bi smanjila zračno hlađenje, kao da joj je najednom postalo hladno. - Nitko nije mogao preživjeti - inzistirala je. - To nije bio običan pad nakon kojeg obično slijedi poskakivanje aviona, kod kojeg ima manje ili više šanse da netko preživi, ovisno o kutu udara i mnogim drugim čimbenicima. Ono je bio izravni pad dolje, ravno na kljun, katastrofa! - Na kljun? Ja sam uvijek zamišljao da se tumbao, razbijao na dijelove. - Nisi čitao novinska izvješća? Zanijekao je glavom. - Nisam mogao. Samo sam zamišljao... - To nije bio udar aviona u zemlju nakon kojeg slijedi poskakivanje, kao u mnogim nesrećama - ponovila je. - Bio je to udar gotovo izravno u zemlju. Nešto slično Hopewellu, iz rujna '94. Jedan US Air, na svom putu za Pitsburg, srušio se u Hopewell Townshipu i bio jednostavno... uništen. Biti u letu 353 bilo bi kao... Oprosti, Joe, ali to bi bilo kao da stojiš usred eksplozije bombe. I to eksplozije velike bombe. - Bilo je ostataka koje nikad nisu uspjeli identificirati. - Tako je malo ostalo za identificirati. Posljedice nečeg takvog... to je jezivije no što možeš zamisliti, Joe. Gore nego što bi to želio znati, vjeruj mi. On se sjeti malih kovčega u kojima su mu bili predani ostaci obitelji, i snaga tog sjećanja zbila mu je srce u mali kamen. Napokon, kad je opet mogao progovoriti, rekao je: - Ono što hoću reći je da je bilo nekoliko putnika čije ostatke patolozi uopće nisu mogli pronaći. Ljudi koji su jednostavno... u trenutku iščezli. Nestali. - Velika većina njih - rekla je ona, skrenuvši na državnu autocestu 115 1, ispod neba teškog poput željeznog čajnika, uputivši se prema jugu. - Možda se ta Rose Tucker jednostavno nije... jednostavno nije raspala prilikom udara kao ostali. Možda je nestala zato što je otišla s mjesta nesreće. - Otišla? - Žena koju sam sreo nije uopće bila izobličena ili osakaćena. Činilo se kao da je prošla kroz sve to bez ijedne ogrebotine. Nepopustljivo nijekajući glavom, Barbara reče: - Ona ti laže, Joe. Ona ti otvoreno laže. Nije ona bila u tom avionu. Ona igra neku prljavu igru. - Ja joj vjerujem. - Zašto? - Zbog stvari koje sam vidio. - Kakvih stvari?

- Ne mislim da bih ti trebao reći. Jer, znati... To te može gurnuti u jamu isto onoliko duboko koliko je i mene gurnulo. Ne želim te ugroziti više no što moram. Možda sam ti već izazvao teškoće samim tim što sam došao ovamo. Nakon kratke šutnje, ona reče: - Sigurno si vidio nešto doista izuzetno kad si povjerovao da ima preživjelih. - Neobičnije nego što možeš i zamisliti. - Pa ipak... ja ne vjerujem u to - reče ona. - Odlično. Tako je sigurnije. Odvezli su se izvan Colorado Springsa, kroz predgrađa, u područje rančeva, zadirući sve dublje u seosko područje. Tamo na istoku, visoravni su se gubile u neplodnim ravnicama. A na zapadu, zemlja se preko polja i šuma postupno uzdizala do podnožja planina, poluskrivenih u sivoj izmaglici. - Ti ne voziš tek tako, bez ikakvog cilja, zar ne? - Ako želiš potpuno razumjeti ono što ti želim reći, bilo bi dobro da vidiš. Skrenula je pogled s ceste i u njezinim ljubaznim očima on ugleda očitu zabrinutost za njega. - Misliš li da to možeš podnijeti, Joe? - Mi idemo... tamo? - Da. Ako to možeš podnijeti. Joe sklopi oči i potrudi se potisnuti tjeskobu koja je počela navirati. U svojoj mašti mogao je čuti zavijanje avionskih motora. Mjesto nesreće nalazilo se pedeset, šezdeset kilometara južno i nešto malo zapadno od Colorado Springsa. Barbara Christmann vodila ga je na livadu gdje se 747 rasprsnuo poput kakve staklene posude. - Samo ako to možeš podnijeti - rekla je nježno. Činilo mu se da se tvar njegova srca sve više i više sažima, da bi mu na kraju u grudima ostala čamo crna rupa. Explorer je usporio. Namjeravala je skrenuti na sporedni put. Joe otvori oči. Čak mu se i svjetlost munje, filtrirana kroz oblake, činila prejakom. Svim svojim silama trudio se da ostane gluh na tutnjavu avionskih strojeva u svojoj glavi. - Ne - rekao je. - Nemoj stati. Idemo tamo. Bit ću dobro. Sad nemam što izgubiti. Skrenuli su s državne autoceste na asfaltni put, a onda opet s asfalta na neki uski prašnjavi put, koji je vodio prema zapadu između visokih topola, čije se okomito granje dizalo k nebu poput zelenih plamenova. Topole su ubrzo ustupile mjesto arišima i brezama, koje su opet, kako se uski put sužavao a šuma postajala sve gušća, predale tlo srebrnim borovima. Postajući sve neravniji i izbrazdaniji, krivudajući između drveća kao da je postao iscrpljen i kao da ne zna kuda bi, uski je put napokon navukao na sebe deku od trave, te se sklupčao pod kanapeom od zimzelenog granja da se najzad odmori. Parkirajući se i gaseći motor, Barbara reče: - Odavde ćemo pješice. Nema više od kilometra, a grmlje nije previše gusto.

Iako šuma ovdje nije bila tako gusta i prastara kao ogromna stabla borova, smreka i jela na maglom obavijenim planinama što su se ocrtavale na zapadu, ovaj je kraj bio tako daleko od civilizacije da je duševni mir koji je tu vladao podsjećao na mir u nekoj katedrali između dvije službe. Ova svečana tišina, koju je prolamalo samo pucketanje grančica i meka škripa suhih borovih iglica pod njihovim nogama, bila je za Joea isto onoliko nepodnošljiva koliko i njegova zamišljena tutnjava mlaznih motora, da ga je ponekad potresala do samog napadaja tjeskobe. Bila je to mirnoća puna nekog jezivog, uznemiravajućeg iščekivanja. Vukao se za Barbarom između stabala visokog drveća, ispod zelenih svodova. Čak i u to kasno jutro sjene su bile duboke poput sjena kakvog samostana. Zrak je bio oštar od arome borovine, pljesniv od mirisa otrovnih gljiva i prirodnog gnojiva. Vukao se korak po korak, dok mu se vlažna studen, nalik na ledenu otopinu, izlijevala iz kostiju u tkivo, potom iz vjeđa, iz glave, iz zatiljka, iz krivulje kralježnice. Dan je bio topao, ali on je bio pun studeni. Napokon je ugledao kraj redova stabala, otvoren prostor iza posljednjeg srebrnog bora. Iako mu je šuma počela bivati klaustrofobična, nerado je napuštao ono gusto zelenilo, plašeći se otkrića koje je ležalo pred njim. Drhteći, slijedio je Barbaru kroz posljednje drveće, do podnožja jedne blago iskošene livade. Čistina je bila tristo metara široka od sjevera prema jugu i dvaput duža na istoku, odakle su izašli na nju, pa sve do pošumljenog sljemena na njezinom zapadnom kraju. Olupina je nestala, ali livada se doimala sablasnom. Otopljeni snijeg lanjske zime i teške proljetne kiše prekrili su uništeno i izgorjelo tlo iscjeliteljskim oblogom od trave. Trava i skupine žutog divljeg cvijeća, međutim, nisu uspijevali sakriti tu strašnu ranu na zemlji, ovalnu udubinu nepravilnih rubova, promjera oko devedeset puta šezdeset metara. Ovaj ogromni krater ležao je uzbrdo od njih, na sjeverozapadnom kvadrantu livade. - Mjesto udara - rekla je Barbara Christmann. Krenuli su dalje, jedan kraj drugoga, hodajući do mjesta na koje se točno, urlajući s noćnog neba, strovalilo dvjesto tisuća kilograma. No, Joe je ubrzo počeo zaostajati za Barbarom, a onda se sasvim zaustavio. Duša mu je bila izdubljena poput ovoga polja, preorana od boli. Barbara se vratila do njega i bez riječi skliznula svoju ruku u njegovu. Držeći se čvrsto za nju, ponovno je krenuo. Kad su se približili mjestu udara, on ugleda, duž sjevernog opsega šume, drveće pocrnjelo od vatre, koje je poslužilo kao senografija za onu Postovu fotografiju nesreće. Vatra je gotovo sasvim uništila iglice nekih borova, njihove grane bile su goli, pougljenjeni krnjci. Mnoštvo spaljenih jasika, krhkih poput drvenog ugljena, utiskivalo je na turobno nebo svoje krute geometrijske šare. Zaustavili su se na potkopanom rubu kratera, neravno dno dolje ispod njih mjestimice je imalo dubinu dvokatne kuće. Iako su na kosim zidovima tu i tamo probijale čekinje trave, ona na samom dnu kratera uopće nije rasla, već su tu, kroz

tanki sloj prašine, i smeđeg lišća nanesenog vjetrom, provirivali slojevi sivog, razmrskanog stijenja. Barbara reče: - Udario je dovoljno snažno da raznese ovo tisućama godina akumulirano tlo, i pritom još razbije stjenoviti sloj ispod njega. Potreseniji od snage udara no što je očekivao, Joe skrene pažnju na turobno nebo i počne se boriti za dah. Jedan je orao izronio iz planinske magle na zapadu i poletio prema istoku držeći se strogo ravne putanje, ravne poput zemljopisne širine upisane na zemljopisnoj karti. Njegova silueta na sivo-bijeloj pozadini izgledala je gotovo crna, poput Poeova gavrana, no kad je prešao na djelić neba koji je još uvijek bio modro-crn od oluje uzavrele u njemu, bio je, poput kakvog duha, bijel. Joe se okrene kako bi pogledom ispratio pticu koja im je prelijetala iznad glava i nestajala. - Let 353 - reče Barbara - čvrsto se držao kursa i nije imao nikakvih problema kad je prelazio navigacijsku signalnu stanicu Goodland, koja se nalazi približno tristo kilometara zračne linije od Colorado Springsa. Kad je završio ovdje, nalazio se trideset pet kilometara izvan kursa. Hrabreći Joea da ostane s njom tijekom polagane šetnje po kraterskom rubu, Barbara Christmann sažimala je poznate detalje o ukletom 747, od njegovog polijetanja do preranog spuštanja. Napustivši Međunarodnu zračnu luku John R Kennedv, u New York Cityju, i uputivši se za Los Angeles, let 353 normalno bi slijedio nešto južniji koridor od onog kojim je putovao te kolovoske večeri. Međutim, zbog oluje na cijelom jugu i upozorenja na mogućnost tornada u južnom Midwestu, izabrana je druga ruta. Što je još važnije, vjetrovi u pramac u sjevernom koridoru bih su znatno manje ozbiljni od onih u južnom, preuzimanjem putanje na kojoj bi bilo najmanje otpora, trajanje leta i potrošnja goriva znatno bi se smanjili. Stoga je rukovoditelj planiranja Nationwideovih pravaca letenja uputio avion na mlaznu rutu 146. Napustivši JFK samo četiri minute poslije reda polijetanja, direktni avion za LAX zaplovio je visoko iznad sjeverne Pennsylvanije, Clevelanda, južnog zavoja jezera Ene i južnog Michigana. Leteći južno od Chicaga, prešao je rijeku Mississippi od Ilhnoisa do Iowe u gradu Davenportu. U Nebraski, prelazeći preko navigacijske postaje Lincoln, let 353 preuzeo je jugozapadni kurs, prema sljedećoj većoj postaji u Goodlandu, na sjevernom kutu Kansasa. Smrskana crna kutija, pronađena u olupini, konačno je otkrila da je pilot načinio pravilnu korekciju leta od Goodlanda prema sljedećoj većoj kontrolnoj postaji u Blue Mesi, u Coloradu. Međutim, oko sedamdeset kilometara poslije Goodlanda, nešto je krenulo krivo. Premda nije pretrpio gubitak visine ili zračne brzine, 747 je počeo mijenjati svoju propisanu putanju, uputivši se pravcem zapad-jugozapad, skrenuvši s mlazne rute 146 za sedam stupnjeva.

U prve dvije minute nije se ništa događalo, a onda je letjelica najednom skrenula za tri stupnja udesno, kao da je pilot počeo shvaćati da se nalazi izvan kursa. Međutim, samo tri sekunde poslije, uslijedilo je podjednako iznenadno skretanje s putanje za četiri stupnja ulijevo. Analiza svih trideset parametara koje je obuhvaćala ova posebna crna kutija kao da je potvrdila da letjelica nije mogla zadržati kurs. Najprije je dio kod repa skrenuo ulijevo, dok je kljun otišao udesno, a onda je rep skrenuo udesno, a kljun ulijevo, zanoseći avion usred zraka, gotovo kao što bi se automobil zanosio na nekoj zaleđenoj autocesti. Analiza podataka nakon nesreće također je izazvala sumnju da je pilot možda upotrijebio kormilo kako bi izveo ove nagle promjene pravca, što nije imalo nikakvog smisla. Doslovce, sva su skretanja posljedica okretanja kormila, jedne okomite ploče na repu, međutim piloti civilnih mlažnjaka izbjegavaju upotrebu tih kormila vodeći računa o svojim putnicima. Jedno naglo skretanje izaziva bočno ubrzanje koje može baciti putnike koji stoje na pod, prosuti hranu, piće i izazvati opću uzbunu. Kapetan Delroy Blane i njegov kopilot Victor Santorelli bili su veterani civilne avijacije čiji je staž zajedno iznosio četrdeset i dvije godine. Za sve promjene pravaca oni bi upotrijebili elerone , pomične ploče na oštrom rubu svakog krila , koji ublažavaju naginjanje aviona pri okretanju. Oni bi se služili kormilom samo u slučaju otkazivanja motora prilikom polijetanja, ili prilikom slijetanja na jakom bočnom vjetru. Crna kutija pokazala je da se, osam sekundi nakon prvog slučaja skretanja, pravac leta 353 ponovno iznenada promijenio za tri stupnja ulijevo, nakon čega je, samo dvije sekunde poslije, uslijedilo drugo, ozbiljnije skretanje za sedam stupnjeva ulijevo. Oba su motora savršeno radila i nisu snosila nikakvu odgovornost za mijenjanje pravca i kasniju katastrofu. Dok se prednji dio aviona oštro zanosio na lijevu stranu, desno se krilo kretalo brže kroz zrak, dobivajući sve veći uzgon. Kad je desno krilo bilo potisnuto, forsiralo je lijevo krilo nadolje. Tijekom sljedećih sudbonosnih trenutaka, kut nagnutosti krila povećao se do četrdeset i šest stupnjeva, dok je nagnutost kljuna nadolje dostigla osamdeset i četiri stupnja. U tom nevjerojatno kratkom vremenskom rasponu, 747 je prešao iz leta potpuno paralelnog sa zemljom u smrtonosno nagnuće, doslovce stojeći na jednom svom boku. Iskusni piloti kao što su Blane i Santorelli mogli bi brzo ispraviti takav nagib, prije no što se on pretvori u ljuljanje. Pa čak i kad bi došlo do tog ljuljanja, mogli bi ispraviti avion prije no što se sve pretvori u neizbježni pad. U bilo kakvim okolnostima koje stručnjaci za ljudsko djelovanje mogu zamisliti, kapetan bi snažno okrenuo kontrolno kormilo udesno i upotrijebio elerone, čime bi vratio 747 u normalni položaj leta.

Umjesto toga, možda uslijed nekog neobičnog kvara na hidrauličnom sustavu koji je poništio sve napore pilota, Nationwideov let 353 strmoglavo je jurio nadolje. Dok su mu oba motora još uvijek radila, zabio se u ovu livadu, rasprsnuvši tisućljećima nagomilavano tlo kao da je voda i udarivši kljunom o sloj stijene tako snažno da su se željezna krila propelera iz Pratt i Whitney električnih centrala slomila kao da su od balsinog drva, toliko gromovito da je tresak istjerao iz drveća sve krilate stanovnike sve do polovice padine udaljene planine Pikes Peak. Prešavši pola puta oko kratera nastalog nakon udara, Barbara i Joe se zaustaviše, sada licem okrenuti prema istoku i gustim kumulusima, manje zabrinuti zbog prijeteće oluje nego zbog onog kratkotrajnog groma od prije godinu dana. Tri sata nakon nesreće, kontingent stožera sačinjen od istražiteljske ekipe krenuo je iz Washingtona s nacionalnog aerodroma. Prevalili su put u mlažnjaku Golfska struja, koji je bio vlasništvo Savezne avijacijske administracije. Te iste noći, vatrogasna i policijska služba okruga Pueblo ubrzo je ustanovila da nema preživjelih. Povukli su se kako ne bi poremetili dokazni materijal koji bi mogao pomoći Odboru za sigurnost nacionalnog transporta da razjasni uzrok nesreće, osiguravši prije toga pristup mjestu nesreće. U Pueblo, Colorado, koji je bio bliži mjestu nesreće nego Colorado Springs, stigla je u zoru terenska ekipa. Dočekali su ih službenici Savezne avijacijske administracije, koji su već pronašli crnu kutiju i vrpcu sa snimljenim glasovima iz pilotske kabine Nationwideovog leta 353. Obje naprave emitirale su signale s pomoću kojih su se mogle locirati, stoga je brzo pronalaženje olupine bilo moguće čak i u tami i čak sa relativne udaljenosti od mjesta nesreće. - Snimci su bili stavljeni u Golfsku struju i odneseni u laboratorije Odbora za sigurnost u Washingtonu - rekla je Barbara. - Željezni zaštitnici bili su gadno oštećeni, čak tu i tamo probijeni, međutim nadali smo se da ćemo iz njih moći izvući podatke. U karavanu vozila s pogonom na sva četiri kotača, kojima su upravljali članovi hitne službe okruga, ekipa Odbora za sigurnost prebačena, je do mjesta nesreće radi preliminarnog uviđaja. Osigurani perimetar prostirao se sve do asfaltnog puta na koji se skretalo s državne autoceste 115, a u okolici, duž obje strane popločane ceste, bili su okupljeni vatrogasni kamioni, policijski automobili, kola hitne pomoći, smeđesive limuzine saveznih i državnih agencija, mrtvozornički kamioneti, kao i mnoštvo automobila i kamioneta koji su pripadali zainteresiranima, radoznalima i lešinarima. - To je uvijek kaos - rekla je Barbara. - Mnoštvo televizijskih kombija sa satelitskim antenama. Gotovo sto i pedeset novinara. Kad su vidjeli da dolazimo, pohrlili su prema nama ne bi li dobili priopćenja, ali mi još nismo imali što reći, došli smo izravno ovamo, na mjesto nesreće. Glas joj je bio otegnut. Ugurala je ruke u džepove svojih traperica. Nikakav

vjetar nije se poigravao. Nijedna pčela nije se motala oko divljeg cvijeća. Okolna šuma bila je puna nepokretnog drveća koje se, poput kakvih monaha, zavjetovalo na šutnju. Joe spusti pogled s muklih olujnih oblaka, crnih od gromova koje su prigušivali u sebi, na krater u kojem je grom leta 353 bio tek sjećanje zadržano duboko u napuklom stijenju. - Dobro sam - uvjeravao je Barbaru, iako mu je glas bio promukao. - Nastavi. Trebam znati kako je sve to bilo. Nakon pola minute šutnje, tijekom koje je zbrajala misli i odlučivala koliko će mu toga reći, Barbara reče: - Kad stigneš s terenskom ekipom, prvi je dojam uvijek isti. Uvijek. Taj miris. Nikad, baš nikad ne zaboravljaš taj smrad. Mlazno gorivo. Spaljeni polivinil i plastika, čak i najnovija termoplastika i fenolna plastika gore samo u krajnjim uvjetima. mrad sprženog materijala za izolaciju, istopljene gume i... prepečenog mesa, bioloških otpadaka iz probušenih toaletnih tankova i... leševa. Joe se trudio i dalje gledati u jamu, jer je htio otići s ovoga mjesta s novom snagom koja će mu omogućiti da traži pravdu unatoč svim neslaganjima i bez obzira na snagu njegovih neprijatelja. - Obično - reče Barbara - čak i kod strahovitih nesreća vidiš dijelove olupine dovoljno velike da možeš zamisliti avion kakav je prije bio. Krilo. Rep. Dugački dio trupa. Ovisno o jačini udara, ponekad čak imaš kljun ili pilotsku kabinu gotovo netaknutu. - A u slučaju leta 353? - Ostaci su bili tako fino usitnjeni, tako kvrgavi, tako zbijeni da je na prvi pogled bilo nemoguće prepoznati da je to bio avion. Crnilo nam se da velikog dijela mase tog aviona jednostavno nema. A sve je bilo tu, na livadi, rasuto uokolo, uzbrdo po drveću, zapadno i sjeverno. Sve je bilo tu... ali najvećim dijelom nije bilo ničega većeg od automobilskih vratiju. ve što sam vidjela i što sam mogla na prvi pogled identificirati bio je dio jednog motora i sklop od tri putnička sjedala. - Je li to bila najgora nesreća u tvojoj praksi? — upitao je Joe. - Nikad nisam vidjela ništa gore. Samo dvije druge jednake njoj, uključujući onu nesreću u Pennsylvaniji '94., u Hopewellu, US Airova leta 427, na putu za Pitsburg. Onaj koji sam prije spomenula. Nisam bila odgovorna istražiteljica te nesreće, ali sam je vidjela. - Kakva su tijela bila ovdje kad ste stigli? - Joe... - Rekla si da nitko nije mogao preživjeti. Zašto si tako sigurna? - Ti ne želiš znati zašto. Kad je uhvatio njezin pogled, ona više nije gledala u njega. - To su slike koje te proganjaju dok spavaš, Joe. One ti uništavaju dio duše. - Tijela? — inzistirao je. Stavila je ruke na svoju bijelu kosu i maknula je s lica. Zanijekala je glavom.

Ponovno je ugurala ruke u džepove. Joe je duboko udahnuo, pa drhtavo izdahnuo, da bi opet ponovio svoje pitanje. - Tijela? Moram znati sve što mogu. Svaki detalj o ovome mogao bi mi pomoći. Čak i ako mi to neće pomoći... održavat će moj veliki gnjev. Upravo sada, Barbara, potrebno mi je da se taj gnjev održi. - Niti jedno tijelo nije ostalo netaknuto. - Baš niti jedno? - Niti jedno nije bilo ni blizu netaknutosti. - Koliko su od tristo i trideset tijela patolozi konačno mogli identificirati... naći barem nekoliko njihovih zubiju, dijelova tijela, nešto, bilo što, što bi otkrilo tko su bili? Glas joj je bio slab, znalački neemotivan, ali gotovo šaptav: - Mislim, jedva nešto više od stotinu. - Rastrganih, isječenih, raskomadanih - rekao je on, ranjavajući sam sebe tim teškim riječima. - Daleko gore. Sva ta strašna energija naglog pada, oslobođena u jednom trenutku... većinu bioloških ostataka čak i ne prepoznaješ kao ljudska bića. Rizik od zarazne bolesti preko krvi i zagađenog tkiva bio je visok, tako da smo se morali povući i mogli smo ponovno doći na mjesto nesreće jedino u biološki zaštitnim odijelima. Svaki komadić olupine, razumije se, morao je biti odnesen i dokumentiran od strukturalnih specijalista. Da bismo ih zaštitili, morali smo duž asfaltnog puta postaviti četiri postaje za dekontaminiranje. Najveći dio ostataka morao je biti podvrgnut tehničkom postupku prije no što su bili otpremljeni u hangar na aerodromu u Pueblu. Namjerno brutalan kako bi sam sebi dokazao da njegova vlastita tjeskoba neće svladati gnjev sve dok ovo ispitivanje ne završi, Joe reče: - To je bilo kao da su stavljeni u jednu od onih mašina za struganje drveta. - Dosta, Joe. Poznavanje svih detalja nikako ti ne može pomoći. Livada je bila krajnje tiha, toliko tiha da je mogla biti početna točka sveukupne Kreacije, s koje su davno potekle sve Božje snage u sve dijelove svemira, ostavivši za sobom samo nijemi vakuum. Nekoliko krupnih pčela, malaksalih od kolovoske vrućine koja nije mogla prodrijeti do Joeove studeni, zamijenile su svoje uobičajene užurbane kretnje lijenim putovanjem po livadi, od divljeg cvijeta do divljeg cvijeta, kao da su uspavane i kao da dijele zajednički san o skupljanju nektara. Nije mogao čuti nikakvo zujanje dok su ti omamljeni skupljači obavljali svoj posao. - A uzrok je bio - upitao je - kvar hidraulične kontrole, ono s kormilom po pravcu, nesigurnim održavanjem smjera, a potom ljuljanjem? - Ti doista nisi ništa pročitao o tome, zar ne? - Nisam mogao. Ona reče: - Mogućnost bombe, neobični vremenski uvjeti, iznenadna pojava vrtloga od nekog drugog aviona i razni drugi faktori bili su prilično rano odbačeni. A ekipa za

proučavanje konstrukcije aviona, dvadeset devet stručnjaka samo iz tog područja istraživanja, proučavali su olupinu osam mjeseci, da nisu bili u stanju otkriti niti jedan vjerojatan uzrok. Čas jednom, čas drugi put, sumnjali su u mnogo različitih stvari. Na kvar regulatora za skretanje, pa onda na kvar elektronskog uređaja na vratima. Jedno vrijeme činilo im se da je bio kvar na strukturi na kojoj je montiran motor. Zatim da je bio kvar na uređajima za promjenu smjera. Međutim, sve te sumnje bile su odbačene, tako da na kraju nije dano nikakvo službeno priopćenje o najvjerojatnijem uzroku nesreće. - Koliko je to neobično? - Neobično je. Ali ponekad ne možemo otkriti uzrok nesreće. Poput Hopewella iz '94. I, u stvari, još jednog 737 koji se '91. godine srušio nadomak Colorado Springsa, ubivši sve koji su se nalazili u njemu. Događa nam se, eto, da ostanemo zbunjeni. Joe je shvatio da u svemu što je ona rekla ima nešto uznemiravajuće, nema službenog priopćenja o vjerojatnom uzroku nesreće. A onda ga je trgnula nova spoznaja: - Ti si se prije sedam mjeseci povukla iz Odbora za sigurnost. Tako mi je rekao Mario Oliveri. - Mano? Dobar čovjek. On je predvodio ekipu za istraživanje ljudskog djelovanja. Međutim, zapravo ima devet mjeseci otkako sam dala otkaz. - Ako je ekipa za ispitivanje trupa još uvijek pažljivo istraživala olupinu osam mjeseci nakon nesreće...onda ti nisi ostala radi nadgledanja cjelokupnog ispitivanja, iako si prvobitno bila odgovorna za njega. - Digla sam ruke od svega - priznala je. - Kad je sve postalo mučno, kad su počeli nestajati dokazi, kad sam ja počela dizati buku zbog toga... počeli su me pritiskati. Isprva sam pokušavala ustrajati, no jednostavno nisam mogla sudjelovati u podvali. Nisam mogla pošteno raditi, niti sam mogla reći što mislim, pa sam odustala. Ne ponosim se time. Ali ja moram misliti na nečiju budućnost, Joe. - Na nečiju budućnost? Na dijete? - Na Dennyja. Dvadeset i tri su mu godine, nije više mali, ali kad bih ga izgubila... Joe je dobro znao kako bi ona završila tu rečenicu. - Prijetili si tvome sinu? Zureći u krater pred sobom, Barbara je u njemu vidjela prije neku potencijalnu opasnost nego posljedicu nečega što se već bilo dogodilo, neku osobnu katastrofu, a ne katastrofu koja je donijela tristo i trideset smrti. - Dogodilo se to dva tjedna nakon nesreće - rekla je ona. - Bila sam u San Franciscu, gdje je živio Delroy Blane, kapetan leta 353, i prilično sam intenzivno nadgledala ispitivanje njegova osobnog života, ne bi li se otkrili tragovi bilo kakvih psiholoških problema. - Je li nešto bilo otkriveno?

- Ne. Čini se da je bio čvrst poput kakve stijene. Bilo je to u vrijeme kad sam snažno navaljivala da se iznese pred javnost ono što se dogodilo s dokaznim materijalom. Nalazila sam se u nekom hotelu. Inače imam umjereno čvrst san. U dva sata ujutro netko je upalio moju svjetiljku na noćnom ormariću i uperio mi pištolj u lice. Nakon mnogo godina čekanja na pozive terenske ekipe, Barbara je odavno svladala tendenciju polaganog buđenja iz sna. Budila se već na škljocanje prekidača svjetiljke i na prvi izljev svjetlosti, kao što bi se probudila na zvonjavu telefona, bila je smjesta budna bistre glave. Kad je vidjela uljeza, kriknula bi da joj šok nije oduzeo glas i dah. Naoružani čovjek, star oko četrdeset godina, imao je krupne tužne oči, oči psa goniča, nos sav crven od polaganih udaraca dvadesetogodišnjeg pijančevanja i čulna usta. Te njegove mesnate usne nikad se nisu dokraja zatvarale, kao da su očekivale neki sljedeći izazov kojem nisu mogle odoljeti cigaretu, viski, pecivo ili nečije grudi. Glas mu je bio mek i samilostan poput pogrebnikovog, ali bez imalo usrdnosti. Pokazao joj je da pištolj ima prigušivač zvuka i uvjeravao je da će joj prosuti mozak bude li pokušavala zvati u pomoć, ne brinući se uopće hoće li tko čuti pucanj izvan sobe. Pokušala je upitati tko je on i što hoće. Ušutkavajući je, sjeo je na rub njezina kreveta. On protiv nje osobno nema ništa, rekao joj je, i bio bi razočaran kad bi je morao ubiti. Osim toga, kad bi odgovorna istražiteljica nesreće leta 353 bila nađena mrtva, mogla bi se postaviti neka neugodna pitanja. Šefovi ovog čulnog tipa, ma tko bili, u to vrijeme nisu sebi mogli dopustiti neugodna pitanja o ovoj stvari. Barbara je shvatila da se u sobi nalazi i drugi čovjek. Stajao je u kutu kraj vratiju kupaonice, naspram suprotne strane kreveta na kojoj se nalazio naoružani plaćenik. Ovaj je bio deset godina mladi od prvog. Njegovo glatko, ružičasto lice i oči dječaka iz crkvenog zbora davali su nevinost njegovu nastupu, no tu je nevinost poništavao njegov neugodno nestrpljivi osmijeh, koji mu se svaki čas pojavljivao i nestajao s lica, kao da se radi o palacanju zmijskog jezika. Stariji je čovjek povukao pokrivač s Barbarina tijela i zamolio je da ustane iz kreveta. Imali su joj objasniti nekoliko stvari, rekao joj je. Željeli su biti sigurni da je budna i potpuno pažljiva, zato što su životi ovisili o njezinu razumijevanju i vjerovanju u ono što su joj došli reći. Poslušno je stajala u pidžami dok je mladi čovjek, s naletima svojih kratkih osmijeha, otišao do stola, izvukao stolac i postavio ga kraj kreveta, suprotno od uzglavlja. Sjela je kako joj je bilo zapovijeđeno. Pitala se kako su ušli unutra, budući da je zaključala vrata koja su vodila u hodnik i stavila na njih sigurnosni lanac. Sad je vidjela da su oboja vrata između ove hotelske sobe i njoj susjedne, koje su se mogle spojiti u apartman za goste koji su zahtijevali više prostora stajala

otvorena. Međutim, ta je tajna ostala nerazjašnjena, jer je bila sigurna da je zaključala vrata prije no što je otišla u postelju. Po naredbi starijeg muškarca, mlađi je odnekud stvorio kolut ljepljive vrpce i škare. Čvrsto je blokirao Barbanne članke za naslone stolca, omotavši vrpcu oko njih nekoliko puta. Uplašena, ovako zarobljena, bespomoćna, Barbara se ipak pokorila, vjerovala je da bi tužnooki čovjek zaista ostvario svoje prijetnje i raznio joj glavu kad bi se opirala. Svojim čulnim usnama, kao da je isprobavao sadržaj kutije s bombonima, slasno je izgovorio riječi prosut ću ti mozak. Kad je mlađi muškarac izrezao traku dugu petnaest centimetara i zalijepio je na Barbarina usta, a onda taj komad osigurao omotavši joj dva puta oko glave još jednu cijelu vrpcu, ona se na trenutak uspaničila, ali se ubrzo ponovno smirila. Pa, neće joj otkinuti nos ili je ugušiti! Da su je došli ubiti, već bi bila mrtva. Kad se mlađi čovjek sa svojim palacavim osmijehom povukao u sjenoviti kut, čulni je tip sjeo na uznožje kreveta, naspram Barbare. Koljena su im bila udaljena jedva deset centimetara. Odloživši svoj pištolj na zgužvanu posteljinu, iz džepa jakne izvadio je nož. Skakavac. Pritiskom je oslobodio oštricu. Dok ju je strah ponovno svladavao, Barbara je uspijevala uzimati samo brze, kratke dahove. Time izazvano fućkanje u njezinu nosu zabavljalo je muškarca koji je sjedio blizu nje. Iz drugog džepa svoje jakne izvadio je kolutić goude. Nožem je skinuo celofanski omotač, a potom počeo guliti crvenu voštanu ljusku, koja je sprječavala da se na siru razvije plijesan. Pažljivo skidajući tanke listiće sira sa zlokobne oštrice noža, rekao je Barbari da zna gdje njezin sin Denny živi i radi. Izrecitirao joj je sve njegove adrese. Također je znao da je Denny bio točno trinaest mjeseci, devet dana i, konzultirao je svoj ručni sat, petnaest sati oženjen za Rebekah. Znao je da Rebekah već šest mjeseci u svojoj utrobi nosi njihovo prvo dijete, djevojčicu, kojoj će dati ime Felicia. Da bi spriječila nesreću koja bi mogla zadesiti Dennyja ili njegovu ženu, od Barbare se očekivalo da prihvati službenu priču o tome što se zbilo s vrpcom iz pilotske kabine leta 353, priču koju je ona odbacivala tijekom diskusija sa svojim kolegama, koju je namjeravala javno demantirati. Od nje se također očekivalo da zaboravi što je čula na pojačanoj verziji te iste vrpce. Bude li nastavila tragati za istinom ili pokušala iznijeti svoje sumnje, bilo u tisku ili nekako drukčije u javnosti, Denny i Rebekah će nestati. U jednom privatnom, dubokom podrumu, zvučno izoliranom i opremljenom za produženo i teško ispitivanje, senzualac i njegovi suradnici svezali bi Dennyja, skinuli mu povez s očiju i prisilili ga da gleda kako ubijaju Rebekah i još nerođeno dijete. Potom bi mu kirurški uklanjali prste, u deset dana svaki dan po jedan, poduzimajući detaljne mjere kako bi spriječili krvarenje, šok ih infekciju. Održavali bi ga u životu i pri svijesti, iako sa sve manje dijelova tijela. Jedanestog ili dvanaestog

dana odsjekli bi mu uši. Imali su puna usta isplanirane kirurgije. Svakoga dana, kad bi mu oduzeli neki dio tijela, rekli bi Dennyju da će ga pustiti da se vrati majci bez daljnjih povreda, samo ako ona pristane na suradnju s njima u urotničkoj šutnji koja je, napokon, od nacionalnog interesa. Radi se o stvarima koje su od vitalne važnosti za obranu zemlje. To nije bilo sasvim točno. Dio o nacionalnom interesu bio je točan, barem s njihove točke gledišta, iako, razumije se, nisu mogli objasniti Barbari na koji to način znanje koje ona posjeduje ugrožava njezinu zemlju. Dio o tome da ona može zaraditi Dennyjevo oslobođenje surađujući s njima nije bio točan, jer kad bi jednom prekršila svoj zavjet na šutnju, ne bi joj bila dana još jedna prilika, i ona bi zauvijek izgubila sina. Prevarili bi Dennyja, samo da osiguraju da provede posljednji mjesec svoga života očajnički se pitajući zašto ga je vlastita majka morala tvrdoglavo osuditi na takvu mučnu bol i užasno sakaćenje. Konačno, napola lud ili u nekom gorem stanju, u dubokoj duhovnoj bijedi, žestoko bi je kleo i molio Boga da je pusti da trune u paklu. Nastavljajući sjeći mali kolut goude i poslužujući se s opasnog vrha oštrice, senzualist je uvjeravao Barbaru da nitko, ni policija, ni FBI, niti moćna vojska Sjedinjenih Američkih Država, neće moći zauvijek štititi Dennyja i Rebekah. Tvrdio je da je zaposlen u organizaciji koja ima tolike materijalne izvore i mnogobrojne veze, da je u stanju kompromitirati i srušiti bilo koju instituciju ili agenciju federalnih ili državnih vlasti. Zamolio ju je da kimne glavom ako mu vjeruje. Vjerovala mu je. Bez ikakvih rezervi. Njegov zavodnički glas, koji kao da je lizao svaku njegovu gnusnu prijetnju, probajući njezinu teksturu i oštrinu, bio je ispunjen tihim samopuzdanjem i samodopadnom supenornošću megalomanijaka koji nosi značku neke tajne organizacije, prima pristojnu plaću s mnogobrojnim dodatnim povlasticama i zna da će u starosti moći uživati na jastuku velikodušne mirovine državnog službenika. Onda ju je upitao namjerava li surađivati. S osjećajem krivnje i poniženja, ali i s krajnjom iskrenošću, ponovno je kimnula glavom. Da. Surađivat će. Hoće. Pomno proučavajući žućkasti kolutić sira, koji je na vrhu oštrice sličio tankom ribljem fileu, rekao joj je da bi je želio duboko impresionirati vlastitom odlučnošću da osigura njezinu suradnju, toliko impresionirati da se nikad neće naći u opasnosti da zaboravi na zavjet koji mu je upravo dala. Stoga će on i njegov partner, prilikom svog odlaska iz hotela odabrati, onako nasumce, nekog službenika ili gosta, nekoga tko im se nađe na putu, i na mjestu ga ubiti. Tri pucnja, dva u grudi, jedan u glavu. Zapanjena, Barbara počne protestirati iza svog čepa za usta, kriveći lice i pokušavajući istrgnuti vrpcu i osloboditi usta. No, vrpca joj je bila prevučena preko lica s okrutnom čvrstinom, a usta su joj bila čvrsto prionuta uz njezin

ljepljivi dio, pa je jedini argument koji je mogla izustiti bilo samo bolno, prigušeno i nijemo preklinjanje. Nije željela biti odgovorna ni za čiju smrt. Surađivat će. Ne trebaju je impresionirati svojom ozbiljnošću. Nema nikakve potrebe za tim. Ona već sad sasvim vjeruje u njihovu ozbiljnost. Ne skidajući svoje krupne, tužne oči s nje, ne izgovorivši više niti jednu riječ, polagano je dovršavao svoj sir. Njegov netremičan pogled kao da joj je oduzimao snagu, isisavao energiju. Pa ipak nije mogla skinuti pogled s njega. Kad je pojeo i posljednji zalogaj, obrisao je oštricu svog noža o posteljinu. Onda ju je vratio u ležište i stavio oružje u džep. Čisteći jezikom zube i polagano se oblizujući, skupljao je iscjepkani celofan i ljuskice crvenog voska. Ustao je s kreveta i bacio smeće u koš za otpatke, kraj stola. Mlađi je muškarac izašao iz svog sjenovitog kuta. Njegov tanki, ali nestrpljivi osmijeh više nije nesigurno poigravao, postao je ukočen. Iza ljepljive vrpce, Barbara je još uvijek pokušavala protestirati protiv ubojstva neke nedužne osobe. Tad se stariji muškarac vratio do nje i rubom svoje desne šake snažno zamahnuo u jednu stranu njezina vrata. Dok joj se svjetlucava tama širila preko očiju, ona počne padati prema naprijed. Osjećala je kako se stolac prevrće na stranu. Izgubila je svijest prije no što je udarila glavom o pod. Nekih dvadesetak minuta sanjala je odsječene prste u zaštitnim, crvenim omotačima od voska. Na licima ružičastim poput račića, isprekidani osmijesi trgali su se poput niske biserja, a blistavi zubi ispadali su na pod, odbijali se o nj, zatim kotrljali po njemu, da bi se potom, u crnom polumjesecu između ružičastih, izvijenih usana ponovno formirali novi biseri. Za sve to vrijeme, oko dječaka iz crkvenog zbora treptalo je svojom modrinom. Tu su bile i oči psa goniča, crne i sjajne poput pijavica, u kojima nije vidjela svoj lik, već odraze Dennyjeva vrištavog lika bez ušiju. Kad je je došla k svijesti, bila je posjednuta u stolac, koji je ponovno bio uspravljen. Ili senzualist, ili njegov pratilac bisernih zubiju, sažalio se na nju. Članci njezinih ruku bili su prilijepljeni za naslone stolca na način koji joj je dopuštao da se izvuče ukoliko se marljivo potrudi. Bilo joj je potrebno manje od deset minuta da oslobodi desnu ruku i mnogo manje da skine poveze s lijeve. Upotrijebila je vlastite škarice da bi prerezala vrpcu koja joj je bila obavijena oko glave. Kad ju je oprezno povukla s usana, na njoj je ostalo mnogo manje kože no što je očekivala. Oslobođena i sposobna govoriti, našla se kraj telefona sa slušalicom u ruci. No, nije se mogla sjetiti nikoga koga bi se usudila nazvati, tespusti slušalicu. Nije imalo smisla upozoravati hotelskog menadžera, dežurnog te noći, da se jedan od njegovih djelatnika ili gostiju nalazi u opasnosti. Ako je plaćenik ostvario svoju prijetnju da će je impresionirati jednim besmislenim, hirovitim ubojstvom, on je već povukao obarač. On i njegov pratilac otišli su iz hotela prije najmanje pola sata.

Trgnuvši se od boli koja joj je kuckala u vratu, otišla je do vratiju koja su povezivala njezinu sobu s njihovom. Otvorila ih je i pregledala s njihove unutarnje strane. Iza njezine brave nalazila se jedna pomična mjedena pločica, pričvršćena zavrtnjima, koja je omogućavala pristup mehanizmu njezine brave s druge strane. Druga vrata sobe nisu imala takvu pločicu. Blistava mjedovina doimala se kao nova. Bila je sigurna da je pločica instalirana ubrzo nakon njezina dolaska u hotel. Stavili su je plaćenik i njegov pratilac, ili potajno ili uz pomoć hotelskog tehničara. Portira su potplatili ili su ga natjerali staviti je baš u ovu sobu, a ne u neku drugu. Barbara nije voljela piti, no ovaj je put opljačkala bar za goste, uzevši dvije mini-bočice votke i hladnu bocu soka od naranče. Ruke su joj se tako tresle da je jedva uspjela naliti sastojke u čašu. Ispila je piće naiskap, otvorila drugu bočicu, pomiješala drugi koktel, ispila gutljaj, a onda otišla u kupaonicu i povratila. Osjećala se nečistom. Nekih sat vremena prije svanuća, počela se tuširati, trljajući se tako snažno, pod vodom tako vrelom, da joj je koža postala crvena i da je počela osjećati nepodnošljivo peckanje. Iako je znala da je besmisleno mijenjati hotel, da će je lako opet naći ako to žele, više nije mogla ostati na ovom mjestu. Spakirala se i sat poslije prve svjetlosti sišla do recepcije da bi platila račun. Kitnjasto predvorje bilo je prepuno policajaca iz San Francisca, onih uniformiranih i detektiva u civilnim odijelima. Od krupnookog blagajnika Barbara je saznala da je nešto poslije tri sata ujutro jedan mladi poslužitelj po sobama smrtno ustrijeljen u hodniku za poslužitelje, blizu kuhinje. Dvaput u prsa i jedanput u glavu. Tijelo nije bilo odmah otkriveno zato što, začudo, nitko nije čuo pucnjavu. Sva užurbana od straha koji ju je otraga gurao naprijed poput kakve prostačke ruke, napustila je ovaj hotel i uzela taksi za neki drugi. Nebo je bilo visoko i modro. Magla, po kojoj je ovaj grad poznat, već se povlačila preko zaljeva prema izdignutim željeznim šipkama Golden Gatea, na koju je imala tek djelomičan pogled iz svoje nove sobe. Ona je bila inženjer aeronautike. Pilot. Imala je titulu magistra poslovne administracije koju je stekla na sveučilištu Columbia. Mnogo je radila da bi postala jedina žena u Odboru za sigurnost nacionalnog transporta kao odgovorni istražitelj avionskih nesreća. Kad ju je muž napustio prije sedamnaest godina, podizala je Dennyja sama, i to je dobro činila. Sve što je ikad postigla, sad joj se činilo da je zgužvano u šaci tužnookog senzualista, smotano u celofan i ljuske crvenog voska, pa potom bačeno u koš za otpatke. Pošto je otkazala sve sastanke koje je planirala za taj dan, Barbara je objesila na svoja vrata znak NE SMETAJ. Navukla je zavjese i sklupčala se na postelju svoje nove sobe. Drhtavi strah pretvorio se u drhtavu bol. Neobuzdano je plakala za mrtvim poslužiteljem kojemu nije znala ni ime, za Dennyjem, Rebekah i nerođenom

Felicijom, čiji su životi visjeli na tankoj niti. Plakala je zbog gubitka vlastite nedužnosti i samopoštovanja, zbog tristo i trideset ljudi iz leta 353, zbog osujećene pravde i izgubljene nade. Iznenadni vjetar zastenjao je preko livade, igrajući se sa starim lišćem jasike poput vraga što prebraja i odbacuje duše. - Ne mogu ti dopustiti da to učiniš - rekao je Joe. - Ne mogu ti dopustiti da mi kažeš što je bilo na snimci razgovora u pilotskoj kabini, ako postoji šansa da će to odvesti tvoga sina i njegovu obitelj u ruke onakvih ljudi. - Nije na tebi da odlučuješ o tome, Joe. - I nije, k vragu. - Kad si nazvao iz Los Angelesa, izigravala sam glupaču zato što moram pretpostavljati da mi stalno prisluškuju telefon, da se svaka riječ snima. Zapravo, ne mislim da je tako. Mislim da nemaju razloga prisluškivati me, jer su dosad uvidjeli da su mi stavili brnjicu na usta. - Ako postoji i najmanja mogućnost... - Sigurna sam da me ne prate. Moja kuća nije pod prismotrom. Ja bih to odavno primijetila. Kad sam napustila istragu, dala otkaz, prodala kuću i vratila se u Colorado Springs, oni su me otpisali, Joe. Slomili su me i oni su to znali. - Meni se ne doimaš slomljenom. Potapšala ga je po ramenu, zahvalna za kompliment. - Donekle sam se oporavila. U svakom slučaju, ako te nisu pratili... - Nisu. Jučer sam im se izgubio. Jutros me nitko nije mogao pratiti do aerodroma. - Dakle, nema nikoga tko bi znao da smo ovdje i o čemu razgovaramo. Sve što tražim je da nikad ne kažeš da si to saznao od mene. - Nikad ti to ne bih napravio. No, ti još uvijek preuzimaš ogroman rizik brinuo je on. - Mogla sam mjesecima razmišljati o tome, živjeti s tim, a čini mi se... Oni vjerojatno misle da sam ponešto o tome rekla Dennyju, kako bi znao u kakvoj se opasnosti nalazi, kako bi bio oprezan, pažljiv. - Jesi li? - Niti jednu riječ. Kakav bi im život bio kad bi to znali? - Svakako ne normalan. - Ali odsad ćemo Denny, Rebekah, Fehcia i ja visjeti o koncu sve dok se nešto krije. Naša jedina nada je da će netko drugi sve to raskrinkati, tako da ono malo što ja znam više neće biti važno. Olujni oblaci više nisu bili samo na istoku. Tamo gore, iznad njihovih glava, zloslutni crni kumulusi pojavljivali su se iz bijele sumaglice poput armade dolazećih svemirskih brodova iz nekog filma o futurističkom ratovanju. - Ili će - nastavila je Barbara - za godinu ili dvije, iako sam držala usta zatvorena, odlučiti svezati sve labave krajeve. Let 353 bit će tako stara stvar da

nitko neće povezati s njim moju ili Dennyjevu smrt, ili smrt šačice drugih ljudi. Nikakva sumnja neće se pojaviti ukoliko se nešto dogodi nama koji posjedujemo djeliće optužujuće informacije. Ti ljudi, ma tko, do vraga, bili... naručit će automobilsku nesreću ovdje, požar tamo. Inscenirat će pljačku kako bi prikrili ubojstvo. Samoubojstvo. Kroz Joeovu su svijest proletjele grozomorne slike, Lise koja gori, Georgine mrtve na kuhinjskom podu, Charlija u svjetlosti obojenoj krvlju. Nije mogao, a da se ne složi s Barbarinim zaključcima. Ona je vjerojatno sve vrlo dobro predočila. Na nebu koje je samo čekalo da zareži i prasne, od oblaka su se formirali zlokobni likovi, slijepi i otvorenih čeljusti, koji su se gušili od gnjeva. Pripremajući se za prvi korak svoga otkrivenja, Barbara reče: - Snimci s podacima leta i snimci glasova iz pilotske kabine stigli su u Washington na Golfskoj struji i našli se u laboratorijima oko tri sata po istočnom vremenu, jedan dan poslije nesreće. - Ti si tek započinjala ovdašnju istragu. - Tako je. Minh Tran, inženjer elektronike u Odboru za sigurnost, i nekoliko drugih kolega otvorili su magnetofon marke Fairchild. Velik je gotovo kao kutija za cipele, obložen nehrđajućim željezom debljine tri milimetra. Pažljivo su ga skinuli specijalnom pilom. Ovaj posebni uređaj pretrpio je tako žestoki udar da je na oba kraja bio zbijen za deset centimetara. Željezo se naprosto zgnječilo poput kartona, a jedan se kut otkinuo, tako da se tu napravila rupa. - Pa ipak je funkcionirao? - Ne. Magnetofon je bio potpuno uništen. Međutim, unutar veće kutije nalazi se željezni modulator za memoriju. U njemu je smještena vrpca. I on je bio probijen. Mala količina vlage prodrla je sve do modulatora za memoriju, no vrpca nije bila sasvim uništena. Morali su je sušiti, procesirati, što nije dugo trajalo, a onda su se Minh i nekoliko drugih suradnika okupili u zvučno izoliranoj prostoriji da bi je pustili iz početka. Na njoj je bio snimljen razgovor iz pilotske kabine, dug gotovo tri sata, koji su vodili sve do nesreće... Joe reče: - Zar jednostavno ne premotavaju vrpcu do posljednjih nekoliko minuta? - Ne. Nešto što se dogodilo prije u kabini, nešto što pilotima nije izgledalo važno, moglo bi biti putokaz koji bi nam pomogao da razumijemo ono što čujemo u trenucima neposredno prije no što se avion srušio. Neprestano se dižući, topli vjetar postao je dovoljno oštar da svlada letargične pčele u njihovom lijenom traganju od cvijeta do cvijeta. Predavši polje oluji koja tek što nije započela, one su pobjegle u svoja skrovita šumska gnijezda. - Ponekad dobivamo vrpcu iz pilotske kabine koja je sve samo ne korisna za nas - nastavila je Barbara. - Kvaliteta snimke loša je zbog ovog ili onog razloga. Možda je vrpca stara i izlizana. Možda je mikrofon tipa koji se drži u ruci, ili ne funkcionira onoliko

dobro koliko bi trebalo, možda ima previše vibracija. Možda je magnetofonska glava istrošena pa dolazi do distorzije zvuka. - Mislio sam da se ti uređaji svakodnevno održavaju, da se zamjenjuju svakog tjedna, kad je u pitanju nešto tako važno. - Ne zaboravi da se u odnosu prema broju letova avioni rijetko kad ruše. Moraju se uzeti u obzir troškovi i odlaganje letova. U svakom slučaju, komercijalna avijacija samo je jedno ljudsko poduzeće, Joe. A koje je poduzeće ikada djelovalo prema idealnim standardima? - Razumijem. - Ovog puta bilo je i dobrih i loših stvari - rekla je ona. - I Delroy Blane i Santorelli nosili su radioslušalice s najsuvremenijim mikrofonima, što je doista dobro, mnogo bolje od mikrofona koji se drže u ruci. Ti mikrofoni, kao i mikrofon koji je bio pričvršćen gore, u pilotskoj kabini, pružili su nam tri kanala za proučavanje. Loša stvar bila je ta što vrpca nije bila nova. Bila je mnogo puta presnimavana i oštećenija no što smo to željeli. I što je još gore, ma kakva bila priroda vlage koja je prodrla do vrpce, ona je na površini vrpce prouzročila mjestimičnu koroziju. Iz stražnjeg džepa svojih traperica izvukla je neki savijeni papir, ali ga nije odmah pružila Joeu. Rekla je: - Kad su Minh Ten i ostali preslušali vrpcu, otkrili su da su neki njezini dijelovi savršeno čujni, dok su drugi puni škripavih mjesta, tako iskrivljeni da se mogla razabrati jedna od pet riječi. - A što je s posljednjim minutama? - Bio je to jedan od najgorih segmenata. Odlučeno je da se vrpca mora očistiti i popraviti. A potom da se snimak elektronski pojača do najvećeg mogućeg stupnja. Bruce Laceroth, šef Odjela za veća istraživanja, bio je tamo kako bi poslušao cijelu vrpcu. Pozvao me u Pueblo, u sedam i petnaest po istočnom vremenu, da bi me obavijestio o stanju snimka. Odložili su rad na njoj za jednu noć, odlučivši nastaviti sutradan ujutro. Bilo je to razočaravajuće. Visoko nad njima, onaj se orao vraćao s istoka, bijel nasuprot pozadini od napuhanih trbuha oblaka, još uvijek leteći pravo i ravnomjerno, iako je na krilima nosio teret dolazeće oluje. - Naravno, cijeli taj dan bio je depresivan - rekla je Barbara. – Uveli smo unutra rashladne kamione iz Denvera da bismo pokupili sve ljudske ostatke s mjesta nesreće, što je moralo biti završeno prije no što smo se mogli početi baviti samim dijelovima aviona. Bio je održan uobičajeni organizacijski sastanak, koji je uvijek iscrpljujući, zato što ima mnogo interesnih skupina, aerolinijske, proizvođač aviona, snabdjevač električnih centrala, Udruga pilota zračne linije, i još mnoge druge, i sve one žele usmjeriti postupke tako da što je moguće više služe njihovim vlastitim interesima. To je ljudska ćud, i to ne njezin ljepši dio. I tako, osobno moraš biti diplomat, ali također i prokleto žilav da bi proces ostao doista nepristran.

- A bili su tu i predstavnici tiska - rekao je on, osuđujući vlastiti rod, tako da ona to ne mora učiniti. - Svugdje. U svakom slučaju, spavala bih manje od tri sata prije no što bi me probudio poziv terenske ekipe, a na Golfskoj struji, od Nacionalne direkcije do Puebla, nije bilo prilike čak ni da se odrijema. Sličila sam hodajućem lešu kad bih se, nešto prije ponoći, srušila u postelju, ali tamo dolje u Washingtonu, Minh Tran je još uvijek radio. - Inženjer elektronike koji je otvorio magnetofon? Zureći u svijeni bijeli papir koji je izvadila iz svog stražnjeg džepa, stalno ga prevrćući u ruci, Barbara reče: - Moraš nešto razumijeti u vezi s Minhom. Obitelj mu je bila vijetnamska, ljudi iz čamca. Preživio je komunistički režim nakon pada Saigona, potom pirate na moru, pa čak i tajfun. U to je vrijeme imao deset godina, tako da je rano spoznao da život nije drugo do borba. Da bi opstao i uspio, očekivao je da mora davati od sebe sto deset posto. - Ja imam prijatelje... imao sam prijatelje koji su bili vijetnamske izbjeglice rekao je Joe. - Kakva kultura! Mnogi od njih imaju radni moral koji bi uništio i konja za oranje. - Točno. Kad su svi ostali iz laboratorija te večeri, u sedam i petnaest, otišli kući, ostavili su za sobom dug radni dan. Ljudi iz Odbora za sigurnost prilično su predani poslu... ali Minh je i više od toga. On nije otišao. Napravio si je večeru od bilo čega što je mogao dobiti iz automata i ostao raditi na čišćenju vrpce, a potom na njezinoj posljednjoj minuti. Htio je digitalizirati zvuk, unijeti ga u kompjutor, a onda je pokušao izdvojiti statičke i druge vanjske šumove od glasova pilota i stvarnih zvukova koji su se javljali u avionu. Slojevi statike, kako se pokazalo, bili su tako specifično oblikovani da ih je kompjutor bio u stanju skinuti prilično brzo. Zbog toga što su suvremeni mikrofoni slali jake signale u magnetofon, Minh je mogao izdvojiti glasove pilota od ostalih nebitnih zvukova. No, ono što je čuo bilo je posve neobično. Groteskno. Pružila je Joeu svijeni bijeli papir. On ga je primio, ali ga nije otvarao. Bojao se vidjeti ono što je sadržavao. - Ujutro, u deset do četiri po Washingtonskom vremenu, u deset do dva u Pueblu, Minh me je pozvao - rekla je Barbara. - Rekla sam hotelskom operateru da zadrži sve pozive, morala sam spavati, ali se Minh uspio probiti. Pustio mi je vrpcu... pa smo o njoj razgovarali. Ja uvijek nosim sa sobom kasetofon, zato što volim sama snimiti sve sastanke i imati pripremljene prijepise. Stoga sam uzela svoju mašinu i držala je uz telefon kako bih imala svoju kopiju. Nisam željela čekati da mi Minh po kuriru pošalje očišćenu vrpcu. Pošto je Minh spustio slušalicu, sjela sam za stol u svojoj sobi te preslušavala posljednji razgovor između pilota, možda deset, dvanaest puta. Onda sam uzela svoju bilježnicu i napravila njegov prijepis, zato što ti ponekad stvari izgledaju drugačije kad ih čitaš nego kad ih slušaš. Ponekad oko vidi nijanse koje

izmiču uhu. Joe je znao što ima u rukama. Po debljini je mogao zaključiti da ima tri lista papira. Barbara reče: - Minh je najprije mene pozvao. Namjeravao je nazvati Brucea Lacerotha, a potom predsjednika i potpredsjednika Odbora, ako ne i svih pet članova, tako da svatko od njih čuje vrpcu. To nije bio uobičajeni protokol, međutim ovo je bio neobičan slučaj bez presedana. Sigurna sam da je Minh dobio barem jednu od tih osoba, iako svi oni poriču da im se javio. Nikad to nećemo znati zasigurno, zato što je Minh tog istog jutra, nešto prije šest sati, poginuo u požaru koji je izbio u laboratoriju, otprilike dva sata nakon što me je bio pozvao u Pueblo. - Isuse! - Vrlo intenzivan požar. Jedan nemoguće jak požar. Gledajući na drveće koje je opkoljavalo livadu, Joe je očekivao da će u dubokim šumskim sjenama vidjeti blijeda lica pratioca. Kad su on i Barbara stigli ovamo, mjesto mu je izgledalo daleko, no napokon se osjećao isto onoliko izloženim i ranjivim kao da se nalazi na nekom razkrižju u Los Angelesu. On reče: - Pusti me da pogodim, originalna vrpca magnetofona iz pilotske kabine bila je uništena u laboratorijskom požaru. - Navodno je pretvorena u prah, nestala, bez traga, otišla, pa-pa - rekla je Barbara. - A što je bilo s kompjutorom koji je procesirao digitaliziranu verziju? - Izgorjelo smeće. Ništa se iz njega nije moglo spasiti. - Ali ti još uvijek imaš svoju kopiju? Zanijekala je glavom. - Ostavila sam kasetofon u hotelskoj sobi kad sam otišla na jutarnji sastanak za doručkom. Sadržaj vrpce iz pilotske kabine bio je tako eksplozivan da ga nisam htjela odmah podijeliti s ostalima iz ekipe. Dok nismo imali vremena razmisliti o njemu, trebalo je biti oprezan s tim kad ćemo ga i kako objaviti. - Zašto? - Pilot je bio mrtav, ali je njegov ugled bio ugrožen. Njegova obitelj bila bi upropaštena kad bi on bio proglašen krivcem. Morali smo biti apsolutno sigurni. Ako bi se krivnja za nesreću svalila na kapetana Blanea, tad bi uslijedio sudski spor zbog namjernog izazivanja smrti, koji bi koštao na desetine milijuna, čak na stotine milijuna dolara. Morali smo postupati s odgovarajućim oprezom. Moj je plan bio da nakon doručka odvedem Marija u svoju sobu da čuje vrpcu, samo nas dvoje. - Mario Oliveri - rekao je Joe, misleći na čovjeka iz Denvera, koji mu je prošle noći rekao da se Barbara povukla i odselila natrag u Colorado Springs. - Da. Mariovo mišljenje, kao mišljenje vode grupe za ljudsko djelovanje, bilo mi je u tom trenutku važnije od mišljenja bilo koga drugoga. Međutim, baš kad smo dovršavali doručak, primili smo vijest o požaru u laboratoriju, o sirotom Minhu. Kad sam se vratila u sobu sa Mariom, kopija vrpce koju sam načinila preko telefona bila je prazna.

- Ukradena i zamijenjena. - Ili naprosto izbrisana na mom aparatu. Pretpostavljam da je Minh nekome rekao da sam je duplicirala s velike udaljenosti. - Već tad si morala znati. Kimnula je glavom. - Nešto je tu bilo jako loše. Nešto je tu gadno mirisalo. Kosa joj je bila bijela poput perja orla koji je prelijetao iznad njih, no Barbara je sve do tog trenutka izgledala mlađom od pedesetogodišnjakinje. A onda se najednom učinila starijom. - Nešto nije bilo u redu - rekao je on - no, ti nisi mogala sasvim povjerovati u to. - Moj je život bio Odbor za sigurnost. S ponosom sam bila njegov dio. Još uvijek sam ponosna, Joe. To su prokleto dobri ljudi. - Jesi li rekla Mariju što je bilo na vrpci? - Jesam. - Kakva je bila njegova reakcija? - Začuđenost. Nevjerica, mislim. - Jesi li mu pokazala prijepis koji si načinila? Za trenutak je šutjela. A onda je rekla: - Nisam. - Zašto nisi? - Bila sam nakostriješena. - Nisi ni u koga imala povjerenja? - Onako snažan požar... sigurno je bio podmetnut. - Zlonamjerna paljevina - reče Joe. - Ali nitko nikad nije spomenuo tu mogućnost. Osim mene. Uopće ne vjerujem u poštenje istrage tog laboratorijskog požara. Uopće. - Što je otkrila autopsija na Minhu? Je li bio ubijen, pa je onda izazvan požar da se to pnknje... - I da je bio ubijen, to nisu mogli dokazati na osnovi onoga što je ostalo od njegova tijela. Bio je doslovce kremiran. Stvar je u tome...on je bio doista krasan momak, Joe. Bio je tako drag. Volio je svoj posao zato jer je vjerovao da će to što radi spasiti živote, pomoći da se spriječe druge nesreće. Mrzim te ljude, tko god bili. Između bijelih borova na podnožju livade, blizu mjesta na kojem su Joe i Barbara prvi put izbili na čistinu, nešto se pomaknulo, jedna sjena klizila je kroz druge sjene, mrko naspram rumenoga. Joe zadrži dah. Sagnuo se, ali nije mogao identificirati ono što je nakratko opazio. Barbara reče: - Mislim da je to bio samo jelen. - A što ako nije? - Onda smo mrtvi, završili ovaj razgovor ili ne- rekla je ravnodušnim tonom, koji je razotkrio jadan i paranoidan novi svjetski poredak u kojem je živjela nakon

nesreće leta 353. On reče: - Ta činjenica da je tvoja vrpca bila izbrisana, nije li to izazvalo nečiju sumnju? - Opći je zaključak bio da sam ja bila umorna. Tri sata sna u noći kad se dogodila nesreća, a onda samo nekoliko sati sljedeće noći, prije no što me Minh pozvao i probudio. Sirota Barbara s otežalim kapcima! Sjedila sam preslušavajući vrpcu iznova i iznova, i na koncu sigurno pritisnula pogrešan gumb, znaš, i izbrisala je ne znajući što sam učinila. Lice joj se izobličilo od sarkazma. - Eto, vidiš kako se to moralo dogoditi. - Postoji li bilo kakva šansa da je uistinu bilo tako? - Ne, nikakva. Iako je Joe otvorio tri lista papira, još ih nije počeo čitati. Rekao je: - Zašto ti nisu vjerovali kad si im rekla što si čula na vrpci? - Možda su neki od njih i povjerovali, a nisu to željeli priznati. Možda su neki od njih naprosto sve pripisali mome umoru. Tjednima sam se borila s nekom infekcijom ušiju i to me je iscrpilo čak i prije Puebla. Možda su i to uzeli u obzir. Ne znam. A ima ljudi kojima se uopće ne sviđam. Pa, koga od nas svi vole? Mene ne. Previše sam agresivna i uporna. Previše svojeglava. Bilo kako bilo, sve je to bilo sumnjivo, jer bez vrpce nije bilo nikakvog dokaza o razgovoru između Blanea i Santorellija. - Kad ćeš napokon reći nekome da si napravila prijepis, od riječi do riječi? - Čuvala sam tu tajnu. Nastojala sam odrediti pravi trenutak, pravi kontekst u kojem ću je spomenuti, onda kad istraga iznese neki detalj koji bi potvrdio ono što sam ja rekla da se nalazi na vrpci. - Zato što, sam po sebi, tvoj prijepis zapravo i nije dokaz. - Točno. Svakako, on je bolji od ničega, bolji od pukog sjećanja, međutim moram ga nečim ojačati. Onda su me ona dvojica gmazova probudili u hotelu u San Franciscu, a nakon toga... Pa, jednostavno više nisam bila neki križar. Iz istočne šume, dva jelena zajedno su iskočila na livadu, srndać i srna. Trčali su uz rub čistine, hitro nestajući medu drvećem na sjevernom rubu. Pod kožom na Joeovu zatiljku, grčevi strepnje još su se uvijek dubili i trzali. Kretnje koje je prije opazio sigurno su pripadale ovom paru jelena. Po njihovu živahnom dolasku na livadu on je, međutim, zaključio da ih je nešto prestrašilo i otjeralo iz šume, nešto ili netko. Pitao se hoće li mu ijedan kutak na ovom svijetu ikad više izgledati sigurnim. No, znao je odgovor još prije no što mu je to pitanje proletjelo kroz svijest, ne, neće. Nema takvog kutka. Nigdje ga nema. Nikad ga više neće biti. On je rekao: - Na koga sumnjaš u Odboru za sigurnost? Koga je Minh pozvao nakon tebe?

Jer, ta mu je osoba vjerojatno rekla da ne širi vijest dalje, a onda uredila da ga ubiju i unište dokaz. - Mogao je pozvati bilo koga od njih. Svi su oni bili njegovi pretpostavljeni, a on bi postupio u skladu s njihovim uputstvima. Voljela bih da to nije bio Bruce Laceroth, zato što je on čovjek od načela. Započeo je od samog dna, poput svih nas ostalih, pa krčio sebi put prema gore. S druge strane, pet članova Odbora imenuje sam predsjednik države, a njihov petogodišnji mandat odobrava Senat. - Politički najamnici. - Ne zapravo, većina članova Odbora su izravni strijelci, čine ono najbolje što mogu. Većina njih su ugled agencije, dok mi ostali samo ustrajavamo. Povremeno... da, jedan od njih je ulizica. - A što je s trenutačnim predsjednikom i potpredsjednikom? Rekla si da ih je Minh Tran namjeravao pozvati, pod pretpostavkom da prije toga nije mogao dobiti Lacerotha. - Za njih se ne bi moglo reći da su idealni javni djelatnici. Maxime Wulce je predsjednica. Odvjetnica, mlada i politički ambiciozna, s načelom "poslije mene, potop", pravo "remek-djelo". Ne bih ti dala ni dva centa za nju. - A potpredsjednik? - Hunter Perkman. Čista politička udvornost. Naslijedio je dosta novca, tako da mu posao i nije potreban, no voli biti službenik kojeg je imenovao predsjednik države i držati predavanja o nesrećama na zabavama. Dala bih ti petnaest centi za njega. Iako je nastavio promatrati šumu na podnožju livade, Joe više nije vidio niti jednu kretnju između drveća. Tamo daleko na istoku, jedna žila munje nakratko je zapulsirala na tamnoj, olujnoj muskulaturi. Odbrojavao je sekunde između srebrnog bljeska i grmljavine groma, prevodeći vrijeme u udaljenost i procjenjujući da se kiša nalazi osam, devet kilometara dalje od njih. Barbara reče: - Dala sam ti samo fotokopiju prijepisa koji sam napravila one noći. Original sam sakrila. Sam Bog zna zašto, budući da ga nikad neću upotrijebiti. Joe se kolebao između žudnje za znanjem i straha od spoznaje. Osjećao je da će u razgovoru između Blanea i Prvog časnika Santorellija otkriti nove dimenzije užasa koji su pretrpjele njegova žena i kćeri. Napokon je Joe uspio usredotočiti pažnju na prvu stranicu, a Barbara je promatrala preko njegovog ramena dok je on jednim prstom slijedio tekst, dopuštajući joj da vidi dokud je stigao sa čitanjem. Zvuci prvog časnika Santorellija, koji se vraća iz toaleta na svoje sjedalo. Njegove prve komentare ulovio je mikrofon sa stropa pilotske kabine, prije no što je stavio radioslušalice s mikrofonom na glavu. SANTORELLI: Kad stignem u L. A. (nerazumljivo), napapat ću se puno (nerazumljivo), turskog hummusa, istočnjačke salate tabbouleha, domaćeg jogurta s narezanim sirevima, veliki tanjur kibbyja, sve dok ne puknem. Ima ono armenijsko mjesto, najbolje je. Ti voliš hranu Srednjeg istoka?

Tri sekunde tišine. SANTORELLI: Roy? Što ti je? Dvije sekunde tišine. SANTORELLI: Što je ovo? Što mi to... Roy, ti si isključio automatskog pilota? BLANE: Jedno od njihovih imena je dr. Louis Blom. SANTORELLI:Što? BLANE: Jedno od njihovih imena je dr. Keith Ramlock. SANTORELLI: (s očitom zabrinutošću) Što je ovo na McDoou? Jesi li bio na FMC-u, Roy? Kad ju je Joe upitno pogledao, Barbara reče: - Zrakoplovi 747-400 upotrebljavaju digitaliziranu avioniku. Na instrumentalnoj ploči dominira šest najvećih katodnih cijevi, načinjenih za prikazivanje podataka. A McDoo znači MCDU, jedinica za kontroliranje i prikazivanje više funkcija. Pokraj svakog pilotskog sjedala nalazi se po jedna takva jedinica, a međusobno su povezane tako da sve što jedan pilot unese biva ubilježeno u drugu jedinicu. Oni kontroliraju Honeywell-Sperryjev FMC, kompjutor za upravljanje letom. Piloti unose plan leta i teretnu listu preko MCDU tastature, a i sve usputne promjene plana leta također se naglašavaju McDooima. - Dakle, Santorelli se vraća iz toaleta i vidi da je Blane unio promjene u plan leta. Je li to neobično? - To ovisi o vremenu, turbulenciji, neočekivanom prometu, oblicima zadržavanja zbog problema u odredišnoj zračnoj luci... - Ali u ovom trenutku, tijekom leta od obale do obale, nešto malo poslije polovice puta, po dobrom vremenu, dok očito sve teče rutinski? Barbara kimnu glavom. - Da, Santorelli se pitao zašto su pod tim okolnostima izmijenili plan leta. No, ja mislim da je zabrinutost u njegovu glasu prije izazvana Blaneovom šutnjom i nečim neobičnim što je vidio na McDoou, nekom izmjenom plana koja nije imala nikakvog smisla. - Što bi to moglo biti? - Kao što prije rekoh, skrenuli su s kursa za sedam stupnjeva. - Santorelli to nije mogao osjetiti dok se nalazio u toaletu? - Sve je započelo ubrzo pošto je on napustio pilotsku kabinu, i bilo je to postupno, doista blago nagnuće. Možda je i osjetio nešto, ali nije bilo razloga da pomisli da je promjena bila tako velika. - Tko su ti doktori, Blom i Ramlock? - Nemam pojma. Ali nastavi čitati. Ovo postaje sve čudnije. BLANE: Oni rade loše stvari sa mnom. SANTORELLI: Kapetane, što to nije u redu ovdje? BLANE: Oni su zli prema meni. SANTORELLI: Hej, da li me ti uopće čuješ?

BLANE: Spriječite ih da to čine. Barbara reče: - Ovdje se Blaneov glas mijenja. Nekako je čudan sve vrijeme, ali kad kaže ‘Spriječite ih da to čine’, u njemu se osjeća drhtanje, slomljenost, kao da zapravo trpi... ne toliko bol, koliko emocionalni pritisak. SANTORELLI: Kapetane... Roy, sad ću ja sve preuzeti. BLANE: Da li snimamo? SANTORELLI: Što? BLANE: Spriječite ih da me povrijeđuju. SANTORELLI: (zabrinuto) Sve će biti... BLANE: Snimamo li? SANTORELLI: Sve će sada biti u redu... Težak zvuk poput udarca. Hripac, očito Santorellijev. Još jedan udarac. Santorelli šutke pada. BLANE: Snimamo li? Dok su timpani groma svirali svoju uvertiru na istoku, Joe reče: - On je iznenada nokautirao svoga kopilota? - Ili ga je udario nekim tupim predmetom, možda nečim što je ponio u svojoj putnoj torbi i sakrio pokraj svoga sjedala dok se Santorelli nalazio u toaletu, nešto sa čime je bio spreman. - Predumišljaj. Kog li vraga? - Vjerojatno ga je udario u lice, jer se Santorelli odmah izgubio. On šuti desetdvanaest sekundi, a onda ga , pokazala je na prijepis , čujemo kako stenje. - Blagi Bože! - Na vrpci, Blaneov glas ovdje gubi drhtanje, slomljenost. U njemu je gorčina koja izaziva jezu. BLANE: Spriječite ih ili ću ih, čim budem mogao... čim budem mogao, sve pobiti. Sve. Hoću. Učinit ću to. Sve ću ih pobiti, i to sa zadovoljstvom. Prijepis je šuškao u Joeovim rukama. Mislio je na putnike iz leta 353, neki od njih su drijemali na svojim sjedalima, drugi su čitali knjige, radili na laptopima, prelistavali časopise, pleli, gledali film, pili, pravili planove za budućnost, svi zadovoljni sobom, a nitko svjestan strašnih događaja što se odigravaju u pilotskoj kabini. Možda se Nina nalazila kraj prozora, gledajući zvijezde ili dolje, na vrh pokrivača od oblaka, ona je voljela sjedala kraj prozora. Michelle i Chrissie su možda igrale tač ili staru djevojku, otišle su na put sa špilovima za različite igre. Mučio je sam sebe. Bio je dobar u tome zato što je jedan njegov dio vjerovao da zaslužuje mučenje. Tjerajući ovakve misli iz glave, Joe reče: - Što se to, za ime Boga, događalo s Blaneom? Droga? Je li mu nešto zatrovalo mozak?

- Nije. To je bilo isključeno. - Kako? - Prioritet je uvijek naći nešto od pilotovih ostataka radi narkotičkog i alkoholnog testa. U ovom slučaju to je potrajalo - rekla je dok je pokretom ruke pokazivala na nagorjele borove i jasike, gore na brdu. - Zato što je mnogo organskih ostataka bilo razbacano po drveću, na stotine metara zapadno i sjeverno od udara. Nekakva tama sve više mu je prodirala do unutarnje strane vidnog polja, sve dok mu se nije činilo da promatra svijet kroz nekakav tunel. Zagrizao je jezik gotovo do krvi, disao polagano i duboko i nastojao ne dopustiti Barbari da vidi koliko su ga potresli svi ti detalji. Ona je stavila ruke u džepove. Šutnula je jedan kamen u krater. - Zaista ti trebaju ovakve stvari, Joe? - Da. Ona je uzdahnula. - Našli smo dio ruke za koji smo mislili da pripada Blaneu zbog napola istopljenog vjenčanog prstena, koji je bio pomiješan s desnim prstom, relativno unikatna burma. Bilo je i nekog drugog tkiva također. S tim smo identificirali... - Otiske prstiju? - Ne. Oni su izgorjeli. Ali, otac mu je još živ, tako da je Vojni laboratorij za identificiranje DNK mogao potvrditi, na osnovi podudaranja s uzorkom krvi koji je dostavio njegov otac, da se radi o Blaneovu tkivu. - Je li to pouzdano? - Sto posto. Potom su ostaci poslani toksikolozima. I kod Blanea i kod Santorellija nađene su male količine etanola, ali to je bila samo posljedica raspadanja tkiva. Dio Blaneove ruke nalazio se u onoj šumi više od sedamdeset dva sata prije no što smo ga našli. Santorellijevi ostaci bili su tu četiri dana. Očekivala se izvjesna količina etanola povezana s raspadanjem tkiva. Ali inače, obojica su prošla kroz sve toksikološke provjere. Bili su čisti i trijezni. Joe je pokušao pomiriti riječi iz prijepisa s toksikološkim nalazima. No nije uspijevao. - Kakve su ostale mogućnosti? Moždani ili srčani udar? - Ne, on naprosto nije zvučao tako na vrpci koju sam čula - rekla je Barbara. - Blane govori jasno, bez ikakvog zaplitanja jezika. Iako je ono što on govori vraški čudno, ipak je suvislo, nema premještanja riječi, nikakve zamjene neprikladnim riječima. Razočaran, Joe reče: - Sto je onda, do vraga, u pitanju? Živčani slom, napad psihoze? Barbarino razočaranje nije bilo ništa manje od Joeova: - Ali, otkuda, k vragu? Kapetan Delroy Michael Blane bio je psihološki najstabilniji tip kojeg bi ikad poželio sresti. Potpuno uravnotežen momak. - Ne baš potpuno.

- Potpuno uravnotežen momak - inzistirala je ona. - Položio je sve psihološke ispite u kompaniji. Čovjek odan obitelji. Vjeran muž. Mormon, aktivan u svojoj crkvi. Bez pijančevanja, bez droga, bez kockanja. Joe, ne možeš naći niti jednu osobu koja ga je ikad ijednom zatekla u nekom nemoralnom ponašanju. Po svemu sudeći, on nije bio naprosto dobar čovjek, ne naprosto solidan čovjek, već sretan čovjek. Munja sijevnu. Visoko na istoku, kotači kotrljajućeg groma kloparali su po željeznim tračnicama. Uperivši prst prema prijepisu, Barbara je pokazala Joeu gdje je 747 najprije iznenada skrenuo udesno, tri stupnja od pravca leta, što je izazvalo ljuljanje. - U tom trenutku Santorelli je stenjao, ali još nije bio sasvim svjestan. A neposredno prije tog manevra, kapetan Blane je rekao: - Ovo je zabavno. - Ima i drugih zvukova na vrpci, ovdje, štropotanje i zveckanje manjih predmeta koji su popadali od iznenadnog bočnog ubrzanja. ‘Ovo je zabavno.’ Joe nije mogao skinuti pogled s tih riječi. Barbara je okrenula stranicu umjesto njega. - Tri sekunde poslije, zrakoplov je načinio drugu žestoku promjenu pravca, onu za četiri stupnja, kljunom ulijevo. Uz raniju buku, bilo je zvukova same letjelice, potmuli tresak i prigušen, drhtavi šum. A kapetan Blane se smijao. - Smijao se - reče Joe s nevjericom. - Namjeravao se srušiti sa svima njima, a smijao se? - To čak nije bilo nešto što bi se moglo nazvati luđačkim smijehom. Bio je to... ugodan smijeh, kao da se doista zabavljao. ‘Ovo je zabavno.’ Osam sekundi nakon prvog skretanja, dogodila se druga iznenadna promjena pravca, za tri stupnja ulijevo, kojoj je samo dvije sekunde poslije uslijedila nova promjena, za sedam stupnjeva udesno. Blane se smijao izvodeći prvi manevar, a pri drugom je uzviknuo: Ju-hu! - Ovo je kad se desno krilo podiglo, potiskujući lijevo nadolje –rekla je Barbara. - Nakon dvdeset i dvije sekunde letjelica je imala kosi položaj od sto četrdeset i šest stupnjeva, a kljun je bio nagnut za osamdeset i četiri stupnja. - Bili su gotovi. - Bio je to gadan problem, ali ne i beznadan. Još uvijek su se mogli izvući. Sjeti se, nalazili su se na visini od šest i pol tisuća metara. Dosta prostora za popravljanje situacije. Zato što uopće nije ništa pročitao o nesreći, niti je gledao televizijska izvješća o njoj, u svojoj mašti Joe je uvijek vidio slike vatre koja se širi po zrakoplovu, dima koji ispunjava kabinu. Nekoliko trenutaka prije, kad je shvatio da su putnici bili pošteđeni takvog užasa, on se ponadao da je predugo spuštanje nadolje bilo

manje strašno od njegova zamišljenog padanja koje je doživljavao u svojim napadima tjeskobe. Međutim, sad se pitao što bi bilo gore, nalet dima i trenutačna svijest o bliskoj propasti ili čist zrak i s užasom održavana lažna nada u popravak situacije i spas u posljednjem trenutku. Prijepis je ukazivao na oglašavanje alarma u pilotskoj kabini. Alarmni signal za promjenu visine. Snimljeni glas ponavljao je upozorenje: Promet!, zato što su se spuštali kroz zračne koridore određene za drugu letjelicu. Joe je upitao: - Što znači ovo, alarm koji potresa čak i joystick? - On stvara prodornu buku, zastrašujući zvuk koji nitko neće previdjeti, upozoravajući pilote da je avion izgubio položaj. Da imaju kolebanje zbog smanjenja brzine. Uhvaćen u šaku sudbine koja ga ruši na zemlju, prvi časnik Victor Santorelli najednom je prestao ječati. Došao je k svijesti. Možda je ugledao oblake kako udaraju o vjetrobran. Ili je 747 već bio ispod visokih oblaka, pružajući mu sablasnu panoramu sve bližeg pejsaža Colorada, blago osvijetljenog nijansama sivoga, u bojama od prašnjavih perli do drvenog ugljena, sa zlatastim odsjajem Pueblovih treptaja tamo na jugu. A možda su mu kakofonija alarma i zrakasti podaci što su svjetlucali na šest velikih ekrana u jednom trenutku rekli sve što je trebao znati. Rekao je: O, Isuse! - Glas mu je bio vlažan i nazalan - rekla je Barbara - što je moglo značiti da mu je Blane slomio nos. Iako je samo čitao prijepis, Joe je mogao jasno čuti Santorelljev užas i njegovu mahnitu odlučnost da preživi. SANTORELLI: O, Isuse. Ne, Isuse, ne. BLANE: (smijeh) Uaaaaaaa. Idemo, dr. Ramlock. Dr. Blom, idemo! SANTORELLI: Saberi se! BLANE: (smijeh) Uaaaaaaaa! (smijeh) Snimamo li? SANTORELLI: Saberi se! Santorelli diše ubrzano, hriptavo. On stenje, boreći se s nečim, možda s Blaneom, ali prije zvuči kao da se bori s kormilom za upravljanje. Ako je Blaneovo disanje bilo ubrzano, ono se uopće ne bilježi na vrpci. SANTORELLI: Sranje, sranje! BLANE: Snimamo li? Zbunjen, Joe reče: - Zašto stalno pita da li se sve snima? Barbara je zanijekala glavom. - Ne znam. - Koliko je dugo bio pilot? - Preko dvadeset godina. - Valjda je znao da magnetofon u pilotskoj kabini uvijek radi, zar ne? - Valjda je znao. Da. Ali on baš nije sasvim pri čistoj svijesti, zar ne? Joe je pročitao posljednje riječi te dvojice ljudi. SANTORELLI: Saberi se!

BLANE: Ju-hu! SANTORELLI: Majko Božja... BLANE: O, da. SANTORELLI: Ne. BLANE: (infantilna uzbudenost) O, da. SANTORELLI: Sušan. BLANE: Gledaj, sad! Santorelli počinje vrištati. BLANE: Ohladi se. Santorellijev krik traje tri i pol sekunde, sve do kraja snimanja, koje je bilo završeno s udarom. Vjetar je brisao po livadskoj travi. Nebo je bilo nabreklo od zadržavanog pljuska. Priroda je bila raspoložena za čišćenje. Joe savi tri lista papira. Stavi ih u džep svoje jakne. Neko vrijeme nije mogao govoriti. Udaljena munja. Grom. Oblaci u pokretu. Napokon, zureći u krater, Joe reče: - Santorellijeva posljednja riječ bila je neko ime. - Sušan. - Tko je ona? - Njegova žena. - To sam i mislio. Na samom kraju nema preklinjanja upućenih Bogu, nema molitvi za božansku milost. Na samom kraju, čemerno prihvaćanje. Jedno ime izgovoreno s ljubavlju, uz žaljenje i strahovitu čežnju, možda s jednim djelićem nade. A u unutarnjem oku, ne sudar s okrutnom zemljom koji je sve bliži i bliži, ne potonja tama , već dragi lik. I opet Joe, na neko vrijeme, nije mogao progovoriti.

11. Od kratera nastalog poslije pada aviona, Barbara Christmann odvela je Joea dalje niz padinu, prema sjeveru, na mjesto koje nije bilo udaljeno više od dvadeset metara od skupine mrtvih, pougljenjenih jasika. - Tu negdje, na ovom području, ako se dobro sjećam - rekla je ona. - No to sad i nije važno. Kad je Barbara prvi put došla na livadu, ujutro nakon nesreće, iskomadani i razbacani ostaci aviona 747-400 nisu uopće podsjećali na olupinu zrakoplova. Samo dva njegova komada mogla su se odmah prepoznati, dio jednog motora i jedan sklop od tri putnička sjedala. On reče: - Tri sjedala jedno pokraj drugoga? - Da. - Uspravljena? - Da. Na što ciljaš? - Možeš li reći iz kojeg su dijela aviona bila ta sjedala? - Joe... - Iz kojeg dijela aviona? - strpljivo je ponovio. - Nisu mogla biti niti iz prve, niti iz poslovne klase, bilo s glavne, bilo s gornje palube, zato što su tamo samo sklopovi sa dva sjedala. Središnji red u ekonomskoj klasi ima četiri sjedala, tako da je morao pripadati desnoj ili lijevoj strani ekonomske klase. - Oštećena? - Naravno. - Jako? - Ne toliko koliko bi se očekivalo. - Izgorjela? - Ne sasvim. - Jesu li uopće gorjela? - Koliko se sjećam... na njima je bilo samo nekoliko tragova paljevine, malo gara. - U stvari, nije li tapetarija bila doslovce netaknuta? Njezino široko, čisto lice smračilo se od zabrinutosti. - Joe, takvu nesreću nitko nije preživio. - Je li tapetarija bila netaknuta? - navaljivao je on. - Koliko se sjećam, bila je malo oštećena. Ništa ozbiljno. - Krv na tapetariji? - Ne sjećam se. - Leševi na sjedalima?

- Ne. - Dijelovi tijela? - Ne. - Sigurnosno remenje još uvijek prikopčano? - Ne sjećam se. Pretpostavljam da je bilo tako. - Ako je sigurnosno remenje bilo još uvijek prikopčano... - Ne, smiješno je pomišljati... - Michelle i djevojčice bile su u ekonomskoj klasi - rekao je on. Barbara je grickala usnu, gledala mimo njega i zurila u oluju koja se sve više bližila. - Joe, tvoja obitelj nije bila na tim sjedalima. - To znam - uvjeravao ju je. - Znam. Ali, koliko li je samo želio... Ponovno mu je uhvatila pogled. Rekao je: - One su mrtve. Nema ih. Ja to ne poričem, Barbara. - Dakle, opet se vraćaš toj Rose Tucker. - Kad bih mogao saznati gdje je sjedila u avionu, na lijevoj ili desnoj strani ekonomske klase, to bi bila barem jedna mala potvrda. - Čega? - Njezine priče. - Potvrda? -upita Barbara s nevjencom. - Da je preživjela. Barbara zanijeka glavom. - Ti nisi srela Rose - rekao je on. - Ona nije luda. Niti mislim da laže. Ona ima takvu... snagu, ličnost. Vjetar je s istoka donio ozonski miris munja, tu kazališnu zavjesu što se diže neposredno prije početka svake nepogode. Tonom nježne ljutnje, Barbara reče: - Oni su padali šest i pol kilometara, ravno na glavu, zabili su se u tlo bez ikakvog poskakivanja, čitav prokleti avion se raspadao oko jedne Rose Tucker, nevjerojatna eksplozivna sila... - Razumijem sve to. - Sam Bog zna da zaista ne želim biti okrutna, Joe, ali razumiješ li ti išta? Nakon svega što si čuo, razumiješ li uopće? Strahovita eksplozivna sila svuda okolo te Rose. Udarna sila dovoljno jaka da pretvori kamen u prah. Ostali putnici i posada... u većini slučajeva meso im je doslovce bilo skinuto s kostiju u jednom jedinom trenu, potpuno skinuto, kao da se raskuhalo i ispalo s njih. Raskomadalo se. Stopilo. Raspalo. A same su se kosti smrvile, zdrobile poput krušnih štapića. A onda, u sljedećem trenutku, dok se avion još uvijek zabijao u livadu, kiša mlaznog ulja, fina kiša poput aerosolne maglice, eksplodirala je. Svugdje vatra. Gejziri vatre, rijeke vatre, kotrljanje, plima vatre od koje se ne može pobjeći. Rose Tucker nije odatle odlepršala u svom sjedalu poput djelića maslačkovog balona i jednostavno odšetala iz čitavog tog pakla. Joe pogleda u nebo, a onda u zemlju oko svojih stopala i zemlja mu se učini

svjetlijom od toga dvoga. On reče: - Ti si vidjela slike, filmove o gradu pogođenom tornadom, sve je sravnjeno i usitnjeno do tako malih komadića da ih gotovo možeš prosijati kroz sito, a točno posred te propasti nalazi se jedna kuća, gotovo netaknuta. - To je meteorološki fenomen, hir vjetra. Ali ovo je čista fizika, Joe. Zakoni materije i kretanja. Hir ne igra nikakvu ulogu u fizici. Da se čitav taj prokleti grad srušio sa šest i pol kilometara, onda bi se i ona jedina opstala kuća također pretvorila u sitne komadiće. - Nekim obiteljima poginulih... Rose im je pokazala nešto što im daje poticaj. - Što? - Ne znam, Barbara. Želio bih to vidjeti. Želio bih da to pokaže i meni. Međutim, stvar je u tome... oni joj vjeruju kad kaže da se nalazila u tom avionu. To je čak i nešto više od samog vjerovanja. On se sjeti blistavih očiju Georgine Delmann. - To je nekakvo duboko uvjerenje. - Onda je ona prevarantica kakvoj nema ravne. Joe samo slegnu ramenima. Nekoliko kilometara dalje zavibnla je olujna vilica za ugađanje I prolomila tamne oblake. Tamo na istoku počele su padati kapi sive kiše. - Iz nekog razloga - reče Barbara - ne doimaš mi se baš kao neki vrlo pobožan čovjek. - I nisam. Michelle je svakog tjedna vodila djecu na vjeronauk i u crkvu, ah ja nisam išao. Bila je to jedina stvar koju nisam dijelio s njima. - Neprijatelj vjere? - Ne. Samo nemam strasti za to, nikakvog zanimanja. Uvijek sam bio onoliko ravnodušan prema Bogu koliko se on činio ravnodušnim prema meni. Nakon nesreće... na svom duhovnom putovanju napravio sam jedan korak ulijevo, od nezainteresiranosti do nevjerice. Ne postoji način da se pomiri ideja o jednom dobroćudnom Bogu s onim što se dogodilo svim tim ljudima u avionu... i nama koji ćemo provesti ostatak života misleći na njih. - Onda, kad si već takav ateist, zašto inzistiraš na vjerovanju u ovo čudo? - Ja ne kažem da je preživljavanje Rose Tucker čudo. - Neka sam prokleta ako vidim što bi drugo to moglo biti. Ništa drugo, osim samog Boga i spasilačke ekipe anđela, nije je odatle moglo izvući u jednom komadu - inzistirala je Barbara s prizvukom sarkazma. - Ne radi se ni o kakvoj božanskoj intervenciji. Postoji neko drugo objašnjenje, nešto začuđujuće ali logično. - Nemoguće - tvrdoglavo je rekla. - Nemoguće? Pa, dobro... takvo je bilo i sve ono što se dogodilo u pilotskoj kabini s kapetanom Blaneom. Zadržavala je njegov pogled dok je u dubokoj i urednoj dokumentaciji svoje svijesti tražila odgovor. No, nije ga mogla pronaći. Umjesto toga, rekla je:

- Ako ne vjeruješ ni u što, što je onda to što očekuješ da će ti Rose reći? Rekao si da im to što im je ona rekla daje poticaj. Ne pada li ti na pamet da to mora biti nešto što je duhovne naravi? - Ne nužno. - Što bi drugo moglo biti? - Ne znam. Ponavljajući Joeove riječi, obojivši ih snažnim tonom ogorčenosti, rekla je: - Nešto začuđujuće, ali logično. Skrenuo je pogled s nje na drveće duž sjevernog ruba poljane i shvatio da se u skupini vatrom sprženih jasika nalazi jedini preživjeli, preodjeven u lišće. Umjesto karakterističnog glatkog, svijetlog trupla, bio je pokriven crnom korom, koja će pružati sjajni kontrast kad mu u jesen lišće poprimi briljantno žutu boju. - Nešto začuđujuće, ali logično - složio se on. Bliža no ikad, jedna munja počela je silaziti s neba kao po ljestvama, a ubrzo nakon nje, prečku po prečku, spustio se i udarac groma. - Bolje da krenemo - rekla je Barbara. - I tako ovdje više nema ničega. Joe pode za njom preko livade, ali se još jednom zaustavi kraj ruba udarnog kratera. Kad je bio na onih nekoliko sastanaka Sućutnih prijatelja, čuo je kako ostali ožalošćeni roditelji govore o nultoj točki. Ta je nulta točka trenutak smrti njihova djeteta, prema kojoj će biti datiran svaki budući događaj, to je treptaj oka za vrijeme kojeg taj porazni gubitak vraća sve tvoje unutarnje vrijednosti na nulu. To je trenutak u kojem se tvoja stara kutija s nadanjima i željama, koja se nekad činila čudesnom škrinjom sjajnih snova, okrenula i ispraznila u ponor, ostavljajući te bez imalo iščekivanja. U samo jednom otkucaju sata, tvoja budućnost prestaje biti carstvo mogućnosti i čuda i pretvara se u jaram obveze, a nedostižna prošlost postaje jedino mjesto u životu koje te prima s dobrodošlicom. On je vegetirao na toj nultoj točki više od godinu dana, u vremenu koje mu je uzmicalo u oba smjera, ne pripadajući ni danima koji se nalaze pred njim niti onima iza njega. Kao da je bio zatočen u nekakvoj posudi punoj tekućeg dušika i ležao u njoj u dubokom kriogenom snu. Stajao je na drugoj nultoj točki, onoj fizičkoj, na kojoj su iščezle njegova žena i kćeri. Toliko je želio biti s njima da mu je ta želja razdirala utrobu kao da ima orlove pandže. Međutim, konačno je želio još nešto, pravdu za njih, pravdu koja nikako nije mogla osmisliti njihove smrti, ali koja je mogla osmisliti njegovu vlastitu. Morao je sasvim ustati iz svoje kriogene postelje, stresti led sa svojih kostiju i žila, i ne smije ponovno leći u nju sve dok ne iskopa istinu iz groba u kojem je ona zakopana. Ako je to potrebno da bi se pronašla istina o svim dragim izgubljenim ženama, bio je spreman spaliti gradove, srušiti carstva i uništiti cijeli svijet. Shvaćao je i razliku između pravde i puke osvete, istinska pravda ne bi

donijela olakšanje njegovoj boli, nikakav osjećaj trijumfa, samo bi mu dopustila zakoraknuti izvan nulte točke i, pošto dovrši svoju zadaću, umrijeti u miru. Iznad svodova crnogorice zalepršala su bijela krila olujnog bljeska, a onda još jednom, kao da je raspuknuto nebo istresalo iz sebe nekakvo blješteće mnoštvo. Gromovi i naleti vjetra udarali su po Joeovim ušima poput podrezanih krila, a na tisuće krilatih sjena spuštalo se i drhtalo među stablima drveća i na šumskom tlu. Upravo kad su on i Barbara stigli do njezinog Ford Explorera ostavljenog uz rub uskog, prašnjavog puta obraslog korovom, snažan pljusak počne šištati i tutnjati po borovini. Ugurali su se u automobil. Njihove kose i lica bili su ukrašeni kišnim draguljima, a njezina modra bluza s patuljcima i pužićima bila je sva posuta tamnim mrljama boje šljivine kožice. Nisu naišli ni na koga tko je moglo istjerati onog jelena iz njegova skrovišta, no Joe je bio prilično siguran da je za to bila kriva neka druga životinja. Dok je trčao da preduhitri kišu, osjetio je samo šuljanje divljih stvorenja, a ne daleko smrtonosniju prijetnju ljudi. Pa ipak, činilo se da je gusta crnogorica idealno građena za ubojice. Tajna skrovišta, paravani, zasjede, tamnozelene jazbine. Dok je Barbara pokretala Explorer i vraćala se putem kojim su došli, Joe je bio sav napet. Ispitivao je šumu. Očekivao je metak. Kad su stigli na asfaltni put, rekao je: - Ona dvojica, čija je imena spomenuo Blane na vrpci iz pliotske kabine... - Dr. Blom i dr. Ramlock. - Jesi li pokušala otkriti tko su oni, jesi li ikad započela potragu za njima? - Kad sam bila u San Franciscu, zavirivala sam u život Delroyja Blanea. Tragala sam za osobnim problemima koji su ga mogli odvesti u nesigurno psihološko stanje. Pitala sam njegovu obitelj i prijatelje jesu li ikad čuli ta imena. Nitko nije znao za njih. - Provjerila si Blaneove osobne bilješke, kalendare, njegovu čekovnu knjižicu? - Jesam. Ništa. A Blaneov liječnik kaže da svoga pacijenta nikad nije uputio nijednom specijalistu pod bilo kojim od onih imena. U području San Francisca nema nijednog liječnika, psihijatra ni psihologa pod bilo kojim od tih imena. Eto, dotle sam stigla. A onda me probudila ona gamad u mojoj hotelskoj sobi, s pištoljem uperenim u glavu, i rekli su mi da gledam svoja posla. Sve do kraja asfaltnog puta i dalje na državnoj autocesti, na čijoj je površini plesala zapjenušana, pišteća kiša, Barbara je zabrinuto šutjela. Čelo joj je bilo naborano, ali ne zato što je, kako je Joe osjećao, surovo vrijeme zahtijevalo od nje usredotočenu vožnju. Munje i gromovi su prestali. Oluja je pokazivala svu svoju energiju u vjetru i kiši. Joe je slušao jednolične udarce brisača na vjetrobranom staklu. Slušao je i lupkanje teških kapi po staklima, koje mu se isprva činilo besmislenim, slučajnim štropotanjem, no postupno je počinjao zamišljati da u njima

i u ritmu kiše opaža neku skrivenu shemu. Barbara, međutim, nije otkrila nikakvu ritmičku shemu, već jedan zanimljiv komadić slagalice koji je bila previdjela. - Sjetila sam se nečeg neobičnog, ali... Joe je čekao. - ...ali te ne želim hrabriti u toj tvojoj obmani. - Obmani? Pogledala je u njega. - U toj ideji da bi moglo biti preživjelih. - Hrabriti me. Hrabrenje nije nešto čega sam imao u izobilju tijekom prošle godine. Kolebala se, a onda uzdahnula. - Ima jedan farmer nedaleko odavde, koji je već bio zaspao kad se avion srušio. U ovim krajevima, ljudi koji obraduju zemlju idu rano u postelju. Eksplozija ga je probudila. A onda je netko došao na njegova vrata. - Tko? - Sljedećeg dana pozvao je okružnog šerifa, pa ga je šerifov ured spojio s komandnim centrom istrage. Sve to, međutim, nije dovelo do ne znam čega. - Tko mu je to usred noći došao na vrata? - Svjedok - rekla je Barbara. - Nesreće? - Pretpostavljam. Pogledala ga je, a onda ubrzo skrenula pažnju na kišom okupanu cestu. U kontekstu onoga što joj je Joe rekao, Barbari se činilo da ovo sjećanje svakim trenutkom postaje sve uzbudljivije. Oči su joj se skupile u kutovima, kao da se napinje da bi bolje vidjela, ne kroz pljusak, već jasnije u prošlost, a usne su joj se stisle kao da dvoji da li da o tome kaže još nešto. - Svjedok nesreće? - provocirao je Joe. - Ne mogu se sjetiti zašto je, od svih mjesta, otišla baš na taj ranč i što je tamo tražila. - Ona? - Žena koja je tvrdila da je vidjela kako se avion ruši dolje. - Znaš li još nešto o njoj? - rekao je Joe. - Da. Koliko se sjećam... bila je to crnkinja. Dah mu se zaustavio u plućima, ali je napokon uspio izdahnuti i reći: - Je li rekla tom farmeru kako se zove? - Ako i jest, pitam se bi li se on sjetio. S državne ceste skretalo se na put koji je vodio na ranč. S obje strane ulaza nalazili su se visoki, bijeli stupovi koji su nosili natpis napisan dražesnim zelenim slovima na bjeloj pozadini: Ranč blage promjene. Ispod tih triju riječi bilo je ispisano manjim, pisanim slovima: Jeffi Mercy Ealing. Vrata su stajala otvorena. S obje strane asfaltiranog uskog puta nalazila se bijela farmerska ograda, koja je dijelila polja na manje pašnjake. Prošli su kraj velikog ringa za jahanje, dvorišta za treniranje i mnogobrojnih bijelih štala opkoljenih zelenilom.

Barbara reče: - Ja nisam bila ovdje prošle godine, ali jedan od mojih ljudi izvijestio me o tome. Sad mi se vraća sjećanje... To je farma konja. Oni uzgajaju i treniraju konje za utrke na četvrt milje. Također uzgajaju I prodaju paradne konje, poput arabljana, čini mi se. Trava na pašnjacima, koju su udarci kiše i vjetra naizmjence dizali i povijali, trenutačno nije bila boravište nikakvih konja. Ring za jahanje i dvorišta za vježbanje također su bili pusti. Na nekim je štalama gornji dio nizozemskih vratiju bio otvoren kod svakog odjeljka. Tu i tamo, iz sigurnosti svojih odaja, provirivali su konji i promatrali oluju. Neki od njih bili su gotovo isto onako tamni kao prostori u kojima su se nalazili, dok su drugi bili svijetli ili pjegavi. Velika i lijepa farmerska kuća, s bijelom nadstrešnicom i zelenim kapcima, opkoljena skupinama jasika, imala je najdublji prednji trijem koji je Joe ikad vidio. Ispod teške kape tmurnoga neba koje je istresalo iz sebe munje i kišu, žuta svjetlost, srdačna poput svjetlosti kućnog ognjišta, ispunjavala je neke od prozora te lijepe kuće. Barbara se parkirala kod okretišta staze. Ona i Joe potrčaše kroz kišu, koja je isprva bila topla poput kupke, a onda hladnija, do zaštićenog trijema. Vrata se otvoriše prema unutra uz škripu šarki i pjesmu istrošene opruge, s tako zaokruženim zvucima da ih je bilo neobično ugodno čuti, govorili su o vremenu koje je prošlo blagim korakom, o jednom dražesnom nemaru, a ne o propasti. Namještaj na trijemu bio je od bijelog pletenog pruća sa zelenim jastucima, a sa stalaka od kovanog željeza spuštale su se kaskade paprati. Kućna vrata bila su otvorena, a na jednom kraju trijema stajao je čovjek od oko šezdeset godina, u crnom kišnom ogrtaču. Koža na njegovom osunčanom licu bila je ogrubjela od vremenskih prilika, prilično izborana i patinirana poput kože nekog dugo rabljenog sedla. Njegove modre oči bile su brze i prijateljske kao i njegov osmijeh. Podigao je glas kako bi nadjačao bubnjanje kiše po krovu. - Jutro! Kakav kišan dan. - Jeste li vi gospodin Ealing? - upitala je Barbara. - To bih bio ja- reče jedan drugi čovjek u kišnom ogrtaču, koji se pojavio na otvorenim vratima. Bio je petnaest centimetara viši i dvadeset godina mladi od čovjeka koji je maloprije komentirao vrijeme. No, život u sedlu, na vrelom suncu i suhom i hladnom zimskom vjetru, već je započeo strugati glatke, tvrde ravnine mladosti i darivati ga ugodno istrošenim, privlačnim likom koji je govorio o dubokom iskustvu i seoskoj mudrosti. Barbara je predstavila sebe i Joea, implicirajući da još uvijek radi za Odbor sigurnosti i da je Joe njezin suradnik. - Zabadate nos u to nakon cijele jedne godine? - Nismo se mogli odlučiti u pogledu te stvari - rekla je Barbara.

- Ne volimo zatvoriti dosje dok ne saznamo što se dogodilo. Razlog zašto smo ovdje je da se raspitamo o ženi koja je one noći pokucala na vaša vrata. - Svakako, sjećam se. - Možete li je opisati? - upitao je Joe. - Omanja dama. Oko četrdeset godina ili tako nešto. Zgodna. - Crna? - Da, bila je crna. Ali bilo je u njoj još nečega. Možda Meksikanka. Ili vjerojatnije Kineskinja. Možda čak i Vijetnamka. Joe se sjeti azijatskog izgleda Roseinih očiju. - Je li vam rekla svoje ime? - Vjerojatno jest - rekao je Ealing. - No, ja ga se ne mogu sjetiti. - Koliko je vremena bilo prošlo od nesreće kad se ona pojavila ovdje? upitala je Barbara. - Ne previše. Ealing je nosio kožnu torbu sličnu liječničkoj. Premještao ju je iz desne ruke u lijevu. - Zvuk aviona koji se rušio probudio je mene i Mercy još prije no što je udario o tlo. Bio je glasniji no ijedan avion koji možete čuti u ovim krajevima i mi smo znali što to znači. Ustao sam iz postelje, a Mercy je upalila svjetlo. Rekoh: O, Gospode! A onda smo ga čuli, kao snažnu, udaljenu eksploziju u kamenolomu. Kuća se čak malo zatresla. Stariji se čovjek nestrpljivo premještao s noge na nogu. Ealing upita: - Kako je ona, Ned? - Nije dobro - rekao je Ned. - Uopće nije dobro. Pogledavajući na dugu stazu koja se gubila u kišnom izobilju, Jeff Ealing reče: - Gdje je, do vraga, taj doktor Sheely? Obrisao je jednu ruku o svoje dugoljasto lice, od čega je ono izgledalo još dulje. Barbara reče: - Ako smo došli u loše vrijeme... - Imamo bolesnu kobilu, ali vam mogu pokloniti koji trenutak - rekao je Ealing i ponovno se vratio u noć katastrofe. - Mercy je pozvala hitnu pomoć okruga Pueblo, ja sam se brzo odjenuo i odvezao kamionetom do glavne ceste, pa se uputio južno, pokušavajući skužiti gdje se srušio i mogu li ikako pomoći. Mogli ste vidjeti vatru na nebu, ne izravno, već njezin odbljesak. Kad sam se napokon orijentirao i našao u blizini, tamo je već bio šerifov automobil koji je blokirao skretanje s državne ceste. Još jedan automobil dovukao se iza mene. Postavljali su barikadu, čekajući spasilačke ekipe, i jasno su mi dali do znanja da to nije posao za neuvježbane dobročinitelje. I tako, vratih se kući. - Koliko vas dugo nije bilo? - upitao je Joe. - Nije moglo biti više od četrdeset i pet minuta. Onda sam nekih pola sata bio

ovdje u kuhinji s Mercy, pijuckao kavu bez kofeina s malo baileyja, sasvim budan, i slušao vijesti s radija, pitajući se vrijedi li pokušavati ponovno zaspati, kad smo začuli kucanje na ulaznim vratima. Joe reče: - Dakle, pojavila se sat i petnaest minuta nakon nesreće? - Tu negdje. Vozilo koje je nailazilo, čiji je zvuk motora bio maskiran teškim pljuskom i drhtavim zborom vjetrom nošenih jasika, nije privuklo njihovu pažnju sve dok se nije našlo gotovo pred njima. Džip Cherokee. Dok je skretao prema okretištu ispred kuće, njegova prednja svjetla sjekla su, poput srebrnih mačeva, oklop od okova kišnih kapi. - Bogu hvala! - uskliknuo je Ned, navlačeći kapuljaču svoga nepromočivog ogrtača. Vrata trijema zapjevala su kad ih je gurnuo i odjurio u oluju. - Doktor Sheely je ovdje - rekao je Jeff Ealing. - Moram mu pomoći oko kobile. Ali Mercy ionako zna o onoj ženi više od mene. Samo idite i porazgovarajte sa njom. Tri kopče u obliku leptira zadržavale su prosjedu plavu kosu Mercy Ealing da joj se ne prospe po licu i vratu. Ona je, međutim, užurbano pekla kolačiće, pa joj je nekoliko uvojaka ispalo, viseći u spiralama duž njezinih zajapurenih obraza. Brišući ruke najprije o svoju pregaču, potom pažljivije, o ručnik, inzistirala je da Barbara i Joe sjednu za stol u prostranoj kuhinji i popiju kavu. Stavila je pred njih tanjur pun svježe ispečenih kolača. Stražnja vrata bila su poluotvorena. Iza njih se nalazio nenatkriveni stražnji trijem. Štropot kiše bio je ovdje prigušen, poput tihog bubnjanja pogrebne povorke koja se polagano kretala po cesti. Zrak je bio topao i mirisao je na zobeno tijesto, čokoladu i pečeni orah. Kava je bila dobra, kolači još bolji. Na zidu je visio ilustrirani kalendar s kršćanskom tematikom. Slika za kolovoz prikazivala je Isusa na morskoj obali kako razgovara s dvojicom braće ribara, Petrom i Andrijom, koji su spremni odbaciti svoje mreže i slijediti ga kako bi počeli loviti ljude. Joe se osjećao kao da je propao kroz zamku u nekakav drugi realitet, drugačiji od onog u kojem je živio godinu dana, kao da je iz onog hladnog, tuđeg svijeta dospio u normalan svijet s njegovim svakodnevnim krizama, ugodno rutinskim zadaćama i jednostavnom vjerom u ispravnost svih stvari. Dok je provjeravala kolačiće u dvjema pećnicama, Mercy se prisjećala noći nesreće. - Ne, ne Rose. Njezino je ime bilo Rachel Thomas. Isti inicijali, shvatio je Joe. Možda je Rose otišla s mjesta nesreće sumnjajući da je avion srušen zato što se ona nalazila u njemu. Možda je imala snažnu potrebu pustiti svojim neprijateljima da misle kako je mrtva. To što je zadržala svoje inicijale, vjerojatno joj je pomoglo da se sjeti lažnog imena koje je dala.

- Kad je vidjela da se avion ruši točno iznad nje, ona se vozila iz Colorado Springsa za Pueblo - rekla je Mercy. - Sirotica je bila toliko uplašena, pritisnula je kočnice i izgubila kontrolu nad automobilom. Hvala Bogu za sigurnosno remenje na sjedalima. Sletjela je s puta preko nekog branika i prevrnula se. Barbara upita: - Je li bila ozlijeđena? Vadeći žlicom hrpice gustog tijesta i slažući ga na zamašćen papir za pečenje, Mercy reče: - Nije. Bila je dobro i lijepo je izgledala, samo je donekle bila potresena. Bio je to samo mali branik. Rachel je imala zaprljanu odjeću, malo trave i korova po sebi, ali je bila dobro. Tresla se poput lista na buri, ali je bila u redu. Bila je tako draga. Toliko mi je bilo žao zbog nje. Okrenuvši se prema Joeu, Barbara značajno reče: - Dakle, tad je tvrdila da je svjedok. - O, ja ne mislim da je ona bilo što izmislila - rekla je Mercy. - Ona je doista bila svjedokinja. Vrlo potresena onim što je vidjela. Kronometar je zazvonio. Mercy je, preusmjerena na to, stavila jednu ruku u vatiranu rukavicu za pečenje. Iz pećnice je izvukla papir pun mirisnih smeđih kolačića. - Ta je žena one noći došla ovdje tražiti pomoć? - pitala je Barbara. Stavljajući vruć aluminijski pladanj na žičani stalak za hlađenje, Mercy reče: - Željela je pozvati taksi da je odveze u Pueblo, ali ja sam joj rekla da ovdje već milijun godina nema taksija. - Nije željela nabaviti vučnu službu za svoj automobil? - upitao je Joe. - Nije mislila da će to moći obaviti, sve do Puebla i u ono doba noći. Planirala se vratiti sljedećeg dana s vozačem tegljača. Barbara reče: - Što je učinila kad ste joj rekli da ovdje nikako ne može dobiti taksi? Ubacivši u pećnicu novi papir s redovima tijesta, Mercy reče: - Ja sam ih odvezla u Pueblo. - Čak u Pueblo? - Pa, Jeff je morao ustati prije mene. Rachel nije željela ostati ovdje, a do tamo je, s mojim teškim stopalom na papučici, potreban samo jedan sat - rekla je Mercy, zatvarajući vrata pećnice. - To je bilo krajnje ljubazno od vas - primijetio je Joe. - Je li? Ne, ne zaista. Naš dragi Gospodin želi da budemo samarićani. Zato smo ovdje. Vidite li ljude u nevolji poput ove, morate im pomoći. A bila je to zaista fina gospoda. Cijelim putem do Puebla nije mogla prestati govoriti o onim sirotim ljudima u avionu. Sva je bila potresena zbog toga. Gotovo kao da je to bila njezina krivnja, to što se njima dogodilo, samo zato što je vidjela avion nekoliko sekundi prije no što je on pao. U svakom slučaju, i nije to ne znam što, otići u

Puebio... iako je te noći povratak kući bilo vraški teško putovanje, bilo je vrlo prometno, mnogo je ljudi krenulo prema mjestu nesreće. Policijski automobili, ambulantna kola, vatrogasni kamioni. Mnogo besposlenih promatrača. Stajali su duž ruba ceste sa svojim automobilima i kamionetima, nadajući se da će vidjeti krv, pretpostavljam. Od toga mi se koža ježi. Tragedija može pokazati ono najbolje u ljudima, ali i ono najgore. - Je li vam na putu za Pueblo pokazala gdje je njezin auto skliznuo s ceste? upitao je Joe. - Bila je previše potresena da bi u onoj tmini uza sve ostalo prepoznala točno mjesto. Usto, nismo se mogle zaustavljati svakih pola kilometra da bismo gledale je li to ovaj ili onaj branik, jer tako nikad ne bismo odvele onu sirotu djevojčicu kući, u postelju. Zazvonio je drugi kronometar. Stavljajući opet rukavicu i otvarajući vrata druge pećnice, Mercy je govorila: - Bila je tako iscrpljena da je jedva gledala. Nije marila za tegljače, samo da stigne kući. Joe je bio siguran da nikakvog automobila nije niti bilo. Rose je otišla u šumu s goruće livade, gotovo slijepa kad je ostavila plamen za sobom, ali do očaja odlučna da ode prije no što netko otkrije da je živa , na neki način bila je uvjerena da je avion srušen zbog nje. Prestrašena, u stanju šoka, užasnuta krvoprolićem, izgubljena u divljini, radije je riskirala da umre od gladi i nezaštićenosti, nego da je pronađe spasilačka ekipa, da padne u ruke svojih jezivo snažnih neprijatelja. Ubrzo je, imajući ludu sreću, stigla do jednog brežuljka s kojeg je, kroz drveće, mogla vidjeti udaljena svjetla Ranča blage promjene. Odgurnuvši u stranu svoju šalicu za kavu, Barbara je rekla: - Mercy, gdje ste u Pueblu ostavili tu ženu? Sjećate li se njezine adrese? Držeći papir za pečenje koji je bio napola izvađen iz pećnice i ispitujući kolače, Mercy reče: - Nikad mi nije rekla svoju adresu, samo me usmjeravala ulicu po ulicu, sve dok nismo stigli do kuće. Bez sumnje, bila je to kuća koju je Rose nasumce izabrala, jer teško da je ikog poznavala u Pueblu. - Jeste li vidjeli kako ulazi unutra? - upitao je Joe. - Namjeravala sam pričekati dok ne otključa vrata i ne ude u kuću. Ali, ona mi je zahvalila, rekla zbogom i ja sam trebala pobjeći. - Biste li opet mogli pronaći to mjesto? - pitala je Barbara. Odlučivši da je kolačićima potreban još koja minuta, Mercy je gurnula pladanjnatrag u pećnicu, skinula rukavicu i rekla: - Naravno. To je lijepa, velika kuća u zaista finoj okolici. Ali, ona nije bila Rachelina. Pripadala je njezinom partneru u liječničkoj praksi. Jesam li rekla da je ona bila liječnica, dolje u Pueblu?

- Ali, vi je zapravo niste vidjeli kako ulazi u tu kuću? - pitao je Joe. Pretpostavljao je da je Rose pričekala da Mercy nestane s vidika, a onda otišla od te kuće i našla prijevoz da izađe iz Puebla. Mercyno lice bilo je rumeno i orošeno od vrućine pećnice. Strgnuvši s valjka dva papirnata ručnika i obrisavši znoj s čela, rekla je: - Ne. Kao što rekoh, ostavila sam ih pred kućom i one su otišle stazom prema ulazu. - One? - Ono siroto, pospano dijete. Tako je bilo slatko. Ona je bila kćer Rachelinog partnera. Zaprepaštena, Barbara je pogledala Joea, a onda se nagnula u svom stolcu prema Mercy. - Neko je dijete bilo s njom? - Pravi mali anđeo, pospana, ali nimalo cendrava. Joeu najednom sine kako je Mercy spomenula sigurnosno remenje, dakle množinu, a i neke druge stvari koje je bila rekla i koje su zahtijevale dublje literarno tumačenje no što im je on bio dao. - Hoćete reći da je Rose... Rachel vodila neko dijete sa sobom? - Pa, zar to nisam rekla? - Mercy je izgledala začuđena, bacajući vlažan papirnati ručnik u kantu za otpatke. - Nismo shvatili da je tu bilo i neko dijete - rekla je Barbara. - Rekla sam vam - Mercy se čudila njihovoj zbunjenosti. - Tada, prije godinu dana, kad je došao onaj čovjek iz vašeg Odbora, sve sam mu rekla o Rachel i malenoj djevojčici, o tome kako je Rachel bila svjedok. Pogledavši u Joea, Barbara reče: - Toga se nisam sjetila. Mislim da je dobro što sam se uopće i sjetila ovog mjesta. Joeovo se srce okretalo, okretalo se poput kotača koji je dugo stajao nepomičan na zahrdaloj osovini. Nesvjesna strahovitog udarca koji je njezino otkriće zadalo Joeu, Mercy otvori vrata pećnice da bi još jednom provjerila kolače. - Koliko je djevojčica bila stara? - pitao je. - Oko četiri, pet godina - odgovorila je Mercy. Teška slutnja spustila se na Joeove kapke, a kad je zatvorio oči, tama iza tih kapaka vrvjela je od mogućnosti o kojima se užasavao razmišljati. - Možete li je... možete li je opisati? Mercy reče: - Bila je jednostavno kao lutkica. Slatka kao bombon, ali, uostalom, sve su one prilično slatke u tim godinama, zar ne? Kad je Joe otvorio oči, Barbara ga je netremice promatrala, a oči su joj bile prepune sažaljenja prema njemu. Rekla je: - Pažljivo, Joe. To ne može voditi kamo se ti nadaš. Mercy je stavila vrući papir za pečenje, pun gotovih kolačića, na drugi stalak

za hlađenje. Joe upita: - Kakve joj je boje bila kosa? - Bila je plavuša. Motao se oko stola i ne shvaćajući da je ustao. Uzevši spatulu, Mercy je skidala kolačiće s hladnijeg od ona dva papira za pečenje, premještajući ih na veliki pladanj. Joe joj priđe s boka. - Mercy, kakva je bila boja njezinih očiju? - Ne bih rekla da se sjećam. - Pokušajte. - Plava, pretpostavljam- rekla je skliznuvši spatulom pod sljedeći kolačić. - Pretpostavljate? - Pa, bila je plavuša. Iznenadio ju je kad joj je oduzeo spatulu iz ruku i stavio je na stranu. - Pogledajte me, Mercy. Ovo je važno. Barbara ga je ponovno upozoravala preko stola: - Polako, Joe. Polako. Znao je da treba voditi računa o njezinu upozorenju. Ravnodušnost je bila njegova jedina obrana. Ravnodušnost je bila njegov jedini prijatelj i njegova utjeha. Nada je ptica koja uvijek odlijeće, svjetlost koja uvijek umire, kamen koji se slama kad se ne može nositi dalje. Pa ipak je osjećao, s bezobzirnošću koja ga je plašila, da je stavio taj kamen na svoje rame, zakoračio u svjetlost, posegnuo za onim bijelim krilima. - Mercy - rekao je - nemaju sve plavuše plave oči, zar ne? Našavši se licem u lice s njim, zatečena njegovom snagom, Mercy Ealing reče: - Pretpostavljam da nemaju. - Neke od njih imaju zelene oči, zar ne? - Da. - Ako bolje razmislite o tome, siguran sam da ste čak vidjeli plavuše sa smeđim očima. - Ne mnoge. - Ali, neke jeste - rekao je on. Slutnja je opet bujala u njemu. Srce mu je bilo poput konja koji se rita, udarajući svojim željeznim potkovama o daščanu ogradu njegovih rebara. - Ta djevojčica - rekao je - jeste li sigurni da je imala plave oči? - Nisam. Ne, uopće nisam sigurna. - Jesu li joj oči možda bile sive? - Ne znam. - Razmislite. Pokušajte se sjetiti. Mercyne su oči isplovile iz središta pažnje dok joj je sjećanje vuklo pogled po prošlosti, ali nakon jednog trenutka zanijekala je glavom. - Ne mogu reći ni da li su bile sive. - Pogledajte moje oči, Mercy. Pogledala je. On je rekao:

- One su sive. - Da. - Jedna neobična nijansa sivoga. - Da. - Sa samo malo primjese ljubičastoga u njima. - To vidim - rekla je ona. - Je li ta djevojčica mogla... Mercy, je li to dijete moglo imati oči poput mojih? Činilo se da ona zna kakav je odgovor on htio čuti, premda nije mogla pretpostaviti zašto. Budući da je bila dobra žena, željela mu je udovoljiti. Međutim, napokon je rekla: - Ja zaista ne znam. Ne mogu sa sigurnošću reći. Joea je svladavao osjećaj tonuća, no srce mu je i dalje tako žestoko tuklo da se gotovo tresao. Trudeći se da zadrži miran glas, on reče: - Zamislite sliku lika te djevojčice. Stavio je ruke na Mercyna ramena. - Zatvorite oči i pokušajte je ponovno vidjeti. Ona zatvori oči. - Na njezinu lijevom obrazu - rekao je Joe - pokraj njezine ušne školjke. Samo dva centimetra od njezine ušne školjke. Mali madež. Mercyne oči treptale su iza glatkih kapaka dok je nastojala izbistriti svoje sjećanje. - To je više pjegica nego madež - rekao je Joe. - Ne izdignut, nego ravan. Otprilike kao polumjesec. Nakon dugog kolebanja, ona reče: - Možda je imala takav biljeg, ali ja ga se ne mogu sjetiti. - Njezin osmijeh. Malo nakrivljen, pomalo lukav, izvijen nagore, u lijevom kutu njezinih usana. - Koliko se sjećam, nije se smiješila. Bila je tako pospana... i pomalo omamljena. Slatka, ali povučena. Joe se nije mogao sjetiti niti jedne druge specifične crte koja bi možda odškrinula Mercyno sjećanje. Mogao bi je satima obasipati pričama o ljupkosti svoje kćeri, o njezinom šarmu, o njezinom humoru i muzikalnom smijehu. Mogao joj je naširoko govoriti o njezinoj ljepoti, o njezinu blago ispupčenom čelu, bakrenom zlatu njezinih obrva i trepavica, drskosti njezina nosića, njezinim malenim ušnim školjkama, mješavini krhkosti i tvrdoglavosti na njezinu licu koja mu je katkad izazivala bol u srcu dok bi je promatrao kako spava, znatiželji i nepogrešivoj inteligenciji koja je oblikovala svaki njezin izraz. Bili su to subjektivni dojmovi, međutim, ma koliko detaljni ti opisi bili, nisu mogli dovesti Mercy do odgovora koje je očekivao od nje. Sklonio je ruke s njezinih ramena. Ona je otvorila oči. Joe je podigao spatulu koju je bio uzeo od nje. Zatim ju je ponovno spusto natrag. Nije znao što radi. Ona reče: - Žao mi je.

- U redu je. Nadao sam se... mislio sam... ne znam. Nisam siguran što sam mislio. Samoobmana je bila odijelo koje mu nije dobro pristajalo. Sve i da je uspio prevariti Mercy Ealing, pred samim sobom bio je sasvim gol, do boli svjestan čemu se bio nadao, o čemu je razmišljao. Ponovno ga je obuzeo napad manične potrage, ovaj put ne u obliku praćenja neke zamišljene Michelle na šetalištu ili u nekom dućanu, ne u obliku jurenja do ograde školskog dvorišta kako bi bacio pogled izbliza na Chrissie koja zapravo nije bila Chrissie, ali je to ipak bila manična potraga. Slučajnost da je to misteriozno dijete bilo slične dobi i imalo sličnu boju kose kao njegova izgubljena kćer, bilo je sve što je trebao da bi još jednom bio gurnut u strmoglavu potragu za lažnom nadom. - Žao mi je - rekla je Mercy, jasno osjećajući naglo spiralno spuštanje njegova raspoloženja. - Njezine oči, madež, osmijeh... jednostavno mi ne mogu aktivirati zvonce. Ah se sjećam njezinog imena. Rachel ju je zvala Nina. Barbara, koja se nalazila iza Joea, ustala je tako naglo sa stolca da se ovaj srušio.

12. U kutu stražnjeg trijema, voda koja se slijevala kroz žlijeb proizvodila je grgotanje fantomskih glasova, ljutitih i svađalački raspoloženih, grlenih i šaptavih, koji su na svojim nerazumljivim jezicima bljuvali bezbroj pitanja. Joeu se činilo da su mu noge kao gumene. Obje je ruke naslonio na vlažnu ogradu. Kiša je lijevala ispod strehe trijema, prskajući ga po licu. Da bi odgovorila na njegovo pitanje, Barbara je prstom pokazala na niska brda i šume, tamo na jugozapadu. - Mjesto nesreće nalazi se tamo. - Koliko daleko? Mercy je stajala na otvorenim kuhinjskim vratima. - Možda kilometar zračne linije. Možda malo dalje. S razorene livade, kroz šumu u kojoj se vatra ubrzo ugasila zato što je to ljeto bilo kišno, duboko kroz tamu drveća, krčeći put kroz nisko grmlje, privikavajući oči na mrak, možda kozjim stazama koje su omogućavale lakši prolaz, možda preko neke druge livade, do vrha brda s kojeg su se mogla vidjeti svjetla na rancu, Rose je vodila, odnosno nosila dijete. Kilometar zračnom linijom, ali dva ili tri puta više ako bi čovjek slijedio reljef tla i kozju stazu. - Dva kilometra pješice - rekao je Joe. - Nemoguće - odgovorila je Barbara. - Vrlo moguće. Mogla je to učiniti. - Ja ne govorim o pješačenju. Okrenula se k Mercy i rekla: - Gospodo Ealing, već ste nam mnogo pomogli, zaista mnogo, ali moramo minutu, dvije nasamo raspraviti o jednoj povjerljivoj stvari. - O, svakako, razumijem. Uzmite si vremena koliko god vam treba - rekla je Mercy, strahovito znatiželjna, no ipak suviše pristojna da bi se nametala. Povukla se s praga i zatvorila kuhinjska vrata. - Samo dva kilometra - ponovio je Joe. - Ravnom linijom - reče Barbara, prišavši mu i stavivši svoju ruku na njegovo rame. - Samo dva kilometra ravnom linijom, ali više od sedam kilometara po vertikali, ravno s neba u zemlju. To je dio koji ne mogu prihvatiti, Joe. Borio se sa sobom. Vjerovanje da je bilo preživjelih zahtijevalo je religiju ili nešto vrlo slično tome, a on, po svom vlastitom izboru i po nekakvoj nužnosti, nije bio religiozan. Da bi povjerovao u Boga, morao je vidjeti smisao u patnji koja je bila potka ljudske egzistencije, a on u njoj nije mogao vidjeti nikakav smisao. S druge strane, vjerovati da je ovo čudo preživljavanja na neki način rezultat znanstvenog

istraživanja u kojem je Rose sudjelovala, zamišljati da ljudski rod može dostići božansku moć, zamišljati kako Sadrak spašava Sadraka iz užarene peći, kako Lazar podiže Lazara iz groba, zahtijevalo je od njega da vjeruje u transcendentni duh ljudskog roda. U njegovu božanstvenost. U njegov dobrohotni genij. No, nakon četrnaest godina kriminalističkog novinarstva predobro je poznavao ljude da bi kleknuo ispred oltara prve crkve božanskog čovječanstva. Ljudi imaju genij za uređenje vlastitog prokletstva, ali malo je onih, a možda ih uopće i nema, koji su sposobni za vlastito spasenje. Držeći ruku i dalje na Joeovom ramenu, tvrda prema njemu, ali u duhu sestrinskog savjetovanja, ona reče: - Najprije tražiš od mene da povjerujem kako je jedna osoba preživjela ono sveopće uništenje. Sad su dvije. Stajala sam posred tih zadimljenih ruševina, u onoj klaonici, i znam da je vjerojatnost da je bilo tko izašao odande na vlastitim nogama milijardu prema jedan. - Prihvaćeno. - Ne, više od milijardu prema jedan. Ta je vjerojatnost astronomska. Neizmjeriva. - U redu. - Dakle, jednostavno nije bilo nikakvih šansi da se njih dvije izvuku iz svega toga, nije bilo ni najmanje šanse! On reče: - Ima mnogo toga što ti nisam rekao, a većinu toga neću ti ni sad reći, bit ćeš sigurnija ako ne znaš sve. Reći ću ti samo jedno... Rose Tucker je znanstvenica koja godinama radi na nečem krupnom, vlada ili vojska financijski stoje iza toga, na nekoj tajnoj i izuzetno važnoj stvari. - Na čemu? - Ne znam. Ali, prije nego što se u New Yorku ukrcala na avion, nazvala je jednu novinarku iz Los Angelesa, svoju staru prijateljicu, i na aerodromu organizirala intervju s povjerljivim svjedocima. Rekla je da sa sobom donosi nešto što će zauvijek promijeniti svijet. Barbara mu je ispitivala oči, očito tražeći nekakav znak da on ne misli ozbiljno kad fantazira o promjeni svijeta preko noći. Ona je bila logična i racionalna žena na koju su ostavljale dojam samo činjenice i detalji, a iskustvo ju je naučilo da se rješenja pronalaze puževom brzinom, nakon putovanja bezbrojnim sitnim koracima. Kao istražiteljica, godinama je rješavala najsloženije zagonetke, složenije od bilo kojeg ubojstva koje je ikad neki policijski detektiv istraživao, bavila se misterijima ljudskog djelovanja i kvarova na mašinama koji su rješavani ne čudom, nego mukotrpnim radom. Joe je razumio pogled u njezinim očima, jer se istražiteljsko novinarstvo nije mnogo razlikovalo od njezina posla. - Što hoćeš reći? - navaljivala je ona.

- Da dok se avion prevrće i pikira dolje, Rose Tucker vadi sprej iz svoje ručne torbice, neki novi losion za lokalnu uporabu koji će je na neko vrijeme učiniti neranjivom, nešto poput losiona za sunčanje, i brzo se prska? Joe se gotovo nasmijao. Prvi put je, nakon dugo vremena, osjetio potrebu da se nasmije. - Ne, naravno da ne. - Onda što? - Ne znam. Nešto. - Zvuči kao jedno veliko ništa. - Nešto - inzistirao je on. Sada, kad je oganj munje prestao i kad su treskovi gromova utihnuli, oblaci koji su brzo promicali nebom imali su željeznotamnu ljepotu. Niska, pošumljena brda u daljini bila su obavijena zagonetnim maglama , brda preko kojih je ona došla one noći, izašavši iz vatre i uništenja netaknuta. Piskutavi vjetar poigravao se drvećem pamučike i jasike, a veliki kišni valovi vijorili su na poljima kao što lepršaju suknje dok se pleše tarantela. Opet se nadao. Bio je to ugodan osjećaj. Radostan. I upravo je zato nada bila opasna. To veličanstveno uzdignuće, taj slatki osjećaj vinuća, uvijek tako kratak, a onda , strašan pad, toliko strašan koliko su visine od kojih je započeo bile veličanstvene. No, možda je gore nikad se ne nadati. Bio je ispunjen čuđenjem i oduševljenim iščekavanjem. Ali se i bojao. - Nešto - inzistirao je. Skinuo je ruke s ograde. Noge su mu opet bile stabilne. Obrisao je vlažne ruke o traperice. A rukavom svog sportskog sakoa obrisao je pokislo lice. Okrenuvši se prema Barbari, rekao je: - Nekako se izvukla na livadu, a onda prešla tri kilometra do ranča. Tri kilometra za jedan sat i petnaest minuta, koliko je možda potrebno za kretanje u mraku, s malim djetetom u naručju kojem treba pomagati. - Mrzim što uvijek moram biti pribadača koja buši balon... - Onda to nemoj biti. - ...ali, ima jedna stvar koju moraš uzeti u obzir. - Slušam. Barbara je oklijevala, a onda će: - Samo radi argumenta, recimo da je bilo preživjelih. I da je ta žena bila u avionu. Njezino ime je Rose Tucker... ali, ona je rekla Jeffu i Mercy da se zove Rachel Thomas. - Pa? - Ako im nije rekla svoje pravo ime, zašto im je rekla Ninino pravo ime? - Ti ljudi koji traže Rose... oni ne traže i Ninu, njih nije briga za Ninu. - Otkriju li da je Rose nekako spasila djevojčicu, a ako jest, spasila je tu djevojčicu zbog one radikalne istine ih nečega drugoga što je donosila sa sobom za

tiskovni intervju u Los Angelesu, onda to na neki način čini tu djevojčicu isto toliko opasnom za njih kao što je Rose. - Možda. Ne znam. Sad me se to ne tiče. - Hoću reći da bi ona upotrijebila neko drugo ime za Ninu. - Ne nužno. - Sigurno bi - inzistirala je Barbara. - Pa, što onda? - Pa, možda je Nina lažno ime. Osjećao se kao da je dobio udarac. Ništa nije odgovorio. - Možda se dijete koje je one noći došlo s njom u ovu kuću zapravo zove Sarah, ili Mary, ili Jennifer... - Ne - odlučno je odgovorio Joe. - Kao što je Rachel Thomas lažno ime. - Ako ono dijete nije bila Nina, koja bi to zadivljujuća slučajnost bila da je Rose izabrala baš ime moje kćerke tek tako, iz čista mira?Tko mi to govori o vjerojatnosti milijardu prema jedan? - U onom je avionu možda bilo više plavokosih djevojčica starih četiri, pet godina. - I sve su se zvale Nina? Isuse, Barbara! - Ako je bilo preživjelih, i ako je jedna od njih bila neka malena plavokosa djevojčica - rekla je Barbara - onda barem moraš biti pripravan za mogućnost da to nije bila Nina. - Znam - rekao je, ali se ljutio na nju što ga je prisiljavala to reći. - Znam. - Zbilja? - Da, naravno. - Ja sam zabrinuta za tebe, Joe. - Hvala ti - rekao je sarkastično. - Duša ti je slomljena. - Dobro sam. - Mogao bi se tako lako raspasti. Slegnuo je ramenima. - Ne - rekla je ona. - Pogledaj se! - Bolji sam no što sam bio. - Možda to nije Nina. - Možda to nije Nina - priznao je, mrzeći Barbaru zbog njezine nemilosrdne ustrajnosti, iako je znao da se ona doista brine za njega, da mu propisuje ovu pilulu realističnosti kao lijek protiv totalnog kolapsa koji bi mu se mogao dogoditi kad se njegova nadanja, na kraju, ne bi ostvarila. - Spreman sam suočiti se s tim da se može ustanoviti da ona nije Nina. U redu? Osjećaš li se sad bolje? Ako bude tako, moći ću s time izaći na kraj. - Ti tako kažeš, ali to nije točno. Pogledao je u nju. - Točno je.

- Recimo da jedan mali djelić tvoga srca, jedna tanka nit zna da to možda i nije Nina, ali preostali dio tog istog srca udara, tutnji od uvjerenosti da je to baš ona. Mogao je i sam osjetiti kako mu oči blistaju, gotovo ga peku, od luđačkog iščekivanja tog čudesnog ponovnog susreta. Njezine oči, međutim, bile su pune tuge koja ga je toliko dovodila do bijesa da ju je gotovo mogao udariti. Mercy je pravila okruglice od tijesta s maslacem od kikirikija. U njezinim očima zrcalila se nova znatiželja i oprez. Vidjela je kroz kuhinjski prozor emocionalnu kakvoću rasprave na trijemu. Možda je, i ne trudeći se da prisluškuje, uhvatila koju riječ kroz staklo. Pa ipak, ona je bila samarićanka, s Isusom i Andrijom te Simunom Petrom, koji su označavali mjesec kolovoz na njezinu katoličkom kalendaru i koji su je podsjećali kakva treba biti. Još je uvijek željela dati sve od sebe kako bi pomogla. - Ne, zapravo, sama djevojčica niti jednom nije rekla svoje ime. Rachel ju je predstavila. To siroto dijete nije izgovorilo ni dvije riječi. Znate, bila je toliko umorna, toliko pospana. A možda pomalo i u šoku nakon prevrtanja auta. Pazite, nije bila povrijeđena. Niti jedne ogrebotine na njoj. Ali njezino malo lice bilo je blijedo i sjajno poput voštane svijeće. Imala je spuštene kapke i kao da nije bila s nama. Bila je kao u nekom polutransu. Isprva sam se brinula za nju, ali Rachel, koja je napokon doktorica, rekla je da joj je dobro, pa se onda nisam toliko brinula za nju. Ta mala lutka spavala je u autu sve do Puebla. Mercy je među dlanovima oblikovala lopticu od tijesta. Stavila je tu blijedu kuglu na papir za pečenje i blago je spljoštila nježnim pritiskom palca. - Tijekom vikenda, Rachel je bila u Colorado Springsu u posjetu svojoj obitelji, a Ninu je povela sa sobom zato što su njezini roditelji bili na nekom obljetničkom krstarenju. Barem sam ja sve tako razumjela. Mercy je počela puniti smeđu papirnatu vrećicu ohlađenim kolačićima koji su bili složeni u hrpu na pladnju. - Nije to neuobičajena stvar u ovim krajevima, mislim, crna liječnica i bijeli liječnik u zajedničkoj ordinaciji i, isto tako, nije neobično vidjeti crnu ženu s bijelim djetetom kraj sebe. No, ja sve to shvaćam kao da je svijet napokon postao bolji, tolerantniji, kao da u njemu ima više ljubavi. Dvaput je presavinula vrh vrećice i pružila je Barbari. - Hvala, Mercy. Okrenuvši se prema Joeu, Mercy Ealing reče: - Žao mi je što vam nisam mogla više pomoći. - Vi ste nam mnogo pomogli - uvjeravao ju je on, nasmiješivši se. - A tu su i kolačići. Pogledala je prema kuhinjskom prozoru koji se više nalazio na bočnoj strani kuće nego na njezinom stražnjem dijelu. Kroz kišni veo mogla se vidjeti jedna od štala. Ona reče:

- Dobar kolač doista podiže raspoloženje, zar ne? Ali ja bih danas za Jeffa svakako željela napraviti nešto više od kolačića. Ta mu je kobila tako draga. Pogledavši u kalendar s vjerskom tematikom, Joe reče: - Što te to drži u tvojoj vjeri, Mercy? Što to, u ovom svijetu s toliko mnogo smrti, s avionima koji padaju s neba, s omiljenim kobilama koje se bez ikakvog razloga uzimaju od nas? Nije se činilo da ju je ovo pitanje lzenadilo ili uvrijedilo. - Ne znam. Ponekad je teško, zar ne? Nekad sam se toliko ljutila zato što nismo mogli imati djece. Postigla sam gotovo rekordni broj spontanih pobačaja, a onda sam se jednostavno predala. Ponekad poželite zavrištati na nebo. Zatim dolaze besane noći. Ali onda pomislite... pa, dobro, ovaj život ima i svojih radosnih strana. Napokon, on i nije ništa drugo do mjesto kroz koje moramo proći na svom putu prema nečem boljem. Ako nam je život vječan, onda i nije toliko važno što nam se ovdje događa. Joe se nadao mnogo zanimljivijem odgovoru. Dubljem. Prodornijem. Domaćoj mudrosti. Nečemu u što bi mogao povjerovati. Rekao je: - Ta je kobila važna Jeffu. Ona je važna i vama zato što je toliko važna njemu. Uzimajući drugu grudicu tijesta i valjajući je u blijedi mjesec, u nekakav sićušni planet, ona se nasmiješi i reče: - O, kad bih ja to razumjela, Joe, onda to ne bih bila ja. Bila bih sam Bog. A to je posao koji svakako ne bih poželjela. - Kako to? - To mora biti daleko tužnije od svih naših gubitaka, ne misliš li tako? On zna naš potencijal, a vječito mora promatrati kako podbacujemo, sve one okrutne stvari koje jedni drugima činimo, svu tu mržnju i laži, zavist i pohlepu i beskonačnu žudnju. Mi vidimo samo ružnoću koju ljudi čine onima blizu nas, ali On vidi sve. S prijestolja u kojem se On nalazi pogled je žalosniji od ovog našeg. Stavila je lopticu tijesta na papir za kolače i utisnula u njega otisak svoga palca, trenutak ugode koja čeka da bude ispečena, pojedena, da podigne raspoloženje. Veterinarov teretni džip još se uvijek nalazio na stazi pred kućom, parkiran ispred Explorera. Jedan poenter ležao je u stražnjem dijelu tog vozila. Kad su se Joe i Barbara popeli u Ford i zalupili vratima, pas je podigao svoju plemenitu srebrnosivu glavu i kroz stražnji prozor džipa zurio u njih. Dok je Barbara gurala ključ za paljenje motora i pokretala Explorer, zrak je bio ispunjen aromom kolačića od zobenoga brašna, čokoladnih mrvica i vlažnoga denima. Vjetrobran se brzo zamagliokondezacijom njihova daha. - Ako je to Nina, tvoja Nina - rekla je Barbara, čekajući da zračno hlađenje očisti staklo - gdje je onda bila cijele prošle godine? - Negdje s Rose Tucker. - A zašto bi Rose krila tvoje dijete od tebe? Čemu tako strašna okrutnost?

- Nije to okrutnost. Sama si, tamo dolje na trijemu, dala odgovor na to. - Zašto mi se čini da me ti slušaš samo kad sam puna sranja? Joe reče: - Budući da je Nina preživjela s Rose, da je preživjela zahvaljujući Rose, Roseini će se neprijatelji na bilo koji način željeti dočepati Nine. Da mi je Nina bila poslana natrag kući, bila bi meta. Rose je samo čuva na sigurnom. Biserna kondenzacija povlačila se prema rubovima vjetrobrana. Barbara je uključila brisače. Sa stražnjega prozora Cherokee džipa, poenter ih je još uvijek promatrao ne podižući se na noge. Oči su mu bile kao dva sjajna jantara. - Rose je čuva na sigurnom - ponovio je on. - Upravo zato moram saznati sve o letu 353 i ostati dovoljno dugo živ da bih mogao pronaći način kako da cijela ta priča procuri u javnost. Kad bude objelodanjena, kad svinje koje stoje iza svega ovoga budu uništene, kad se nađu na putu za zatvor ili za plinsku komoru, onda će Rose biti sigurna i Nina će mi se... ona će mi se moći vratiti. - Ako je ova Nina tvoja Nina - podsjećala ga je ona. - Da, ako je to ona. Praćeni tužnim, žutim psećim pogledom, projurili su kraj Cherokeeja i obišli ovalnu od postelju modrih i grimiznih dragoljiča, oko koje je zaokretala staza koja je vodila do kuće. - Misliš li da smo trebali zamoliti Mercy da nam pomogne naći kuću u Pueblu, gdje je one noći ostavila Rose i djevojčicu? - pitala je Barbara. - To ne bi imalo smisla. Tamo nema ničeg za nas. One nikad nisu ušle u tu kuću. Otišle su dalje čim je Mercy nestala iz njihova vidika. Rose je samo iskoristila Mercy da bi stigla do prvoga grada, gdje je mogla nabaviti prijevoz, možda čak pozvati nekog pouzdanog prijatelja iz Los Angelesa ili nekog drugog grada. Koliko je velik Pueblo? - Ima oko sto tisuća stanovnika. - To je dovoljno veliki grad. Ima mnogo načina da se uđe u grad te veličine ili da se izađe iz njega. Autobusom, možda vlakom, iznajmljenim autom, ili čak zrakom. Dok su grabili šljunkovitom stazom do asfaltnog puta, Joe je vidio trojicu ljudi u nepromočivim ogrtačima s kapuljačama kao izlaze iz štale iza nekog dvorišta za vježbanje. Jeff Ealing, Ned i veterinar. Ostavili su i gornju i donju polovicu holandskih vratiju otvorenu. Nijedan konj nije išao za njima. Skupljeni na pljusku, glava povinutih kao da su povorka monaha, kretali su se prema kući. Joeu i Barbari nije bio potreban nikakav vidovnjak da bi znali da njihova ramena nisu zgurena samo zbog tereta oluje, nego i pod teretom poraza. A sad nazvati klaonicu. Da se voljena kobila preveze i preda. Još jedno ljetno popodne na Ranču blage promjene koje nikad neće biti zaboravljeno. Joe se nadao da godine, mukotrpan rad i spontani pobačaji nisu prouzročili

stvaranje bilo kakve distance između Jeffa i Mercy Ealing. Nadao se da su oni noću još uvijek zagrljeni. Siva olujna svjetlost bila je tako mutna da je Barbara morala uključiti prednja svjetla. Kad su stigli do asfaltnog puta, na onim dvostrukim trakama srebrna kiša bljeskala je poput noževa isukanih iz svojih futrola. Čitava mreža plitkih jezerca formirala se na školskom igralištu u Colorado Spnngsu, gdje je Joe parkirao svoj unajmljeni automobil. Kroz sivu svjetlost magle što se dizala iz namreškanih kišnih lokvi, gimnastičke sprave, klackalice i njihaljke izgledale su neobično Joeu, uopće nisu izgledale kao ono što su bile, već poput stožastih Stonehengea, misterioznije čak i od onih drevnih stijena megalita i tonhtona na ravnici Sulisbury u Engleskoj. Svugdje kamo bi okrenuo pogled, ovaj mu je svijet izgledao drugačijim od onog u kojem je cijelog svog života boravio. Promjena je počela prethodnoga dana, kad je bio otišao na groblje. Činilo se da otad ta promjena napreduje, poprimajući sve veću snagu i brzinu, kao da se svijet einsteinovskih zakonitosti presijeca sa svemirom u kojem su pravila energije i materije toliko različita da zbunjuju čak i najmudrije matematičare i naponositije fizičare. Ta nova stvarnost bila je i ljepša i strasnija od one koju je smijenila. Znao je da je ta promjena subjektivna i da se nikad neće poništiti. Ništa mu s ove strane smrti nikad više neće izgledati jednostavno, i posve glatka površina krije pod sobom nespoznatljive dubine i složenosti. Barbara se zaustavila na ulici pokraj njegova unajmljenog auta, dva bloka od svoje kuće. - Pa, pretpostavljam da je ovo kraj našega zajedničkog putovanja. - Hvala ti, Barbara. Toliko si riskirala... - Ne želim da ti o tome brineš. Čuješ li me? Bila je to moja odluka. - Da nije bilo tvoje ljubaznosti i tvoje hrabrosti, nikad se ne bih nadao da ću stići do dna svega ovoga. Ti si mi danas otvorila nova vrata. - Ali, vrata prema čemu? - Možda prema Nini. Barbara je izgledala zabrinuto, preplašeno i tužno. Prešla je jednom rukom preko svog lica, nakon čega je izgledala samo uplašeno i tužno. - Joe, upamti što ću ti reći. Kud god otišao odavde, sjeti se da u dubini svoje svijesti uvijek saslušaš moj glas. Bit ću jedno obično staro gunđalo kad ti kažem da čak i ako su dvije osobe uspjele na neki način izaći žive iz one nesreće, prokleto je nevjerojatno da je jedna od njih tvoja Nina. Nemoj potezati sablju na samoga sebe, ne budi onaj koji će si sam odsjeći noge do koljena. On kimnu glavom. - Obećaj mi - rekla je ona. - Obećajem. - Nje više nema, Joe. - Možda. - Zaštiti oklopom svoje srce.

- Vidjet ćemo. - Bolje da krenem - rekla je ona. On je otvorio vrata i izašao na kišu. - Sretno! - rekla je Barbara. - Hvala. Zalupio je vratima i ona se odvezla. Dok je otključavao vrata svoga unajmljenog automobila, Joe začu škripu Explorerovih kočnica, ne više od pola bloka niže. Kad je pogledao gore, vidio je kako Barbara vozi unatrag i kako se stražnja crvena svjetla njezina Forda ogledaju na vlažnom asfaltu. Ona je izašla iz Explorera, prišla mu, savila ruke oko njega i čvrsto ga zagrlila. - Ti si drag čovjek, Joe Carpenter. I on je nju zagrlio, ali mu nijedna riječ nije dolazila na pamet. Sjetio se kako je snažno poželio udariti je kad ga je prisiljavala da napusti ideju da je Nina možda živa. Sramio se mržnje koju je tad osjetio prema njoj, bio je posramljen i zbunjen, ali je također bio ganut njezinim prijateljstvom, koje mu je značilo mnogo više no što je to mogao i zamisliti kad joj je prvi put pozvonio na vrata. - Kako je moguće da te znam samo nekoliko kratkih sati, a osjećam kao da si mi vlastiti sin? Ostavila ga je po drugi put. Ušao je u svoj automobil kad je ona otišla. U svom retrovizoru promatrao je Explorer koji je polagano nestajao, sve dok se nije sasvim izgubio kad je Barbara dvije ulice iza njega skrenula ulijevo i nestala u svojoj garaži. S druge strane ulice, bijela stabla papirnatih breza blistala su poput svježe obojenih dovratnika, a među njima nalazile su se duboke ćudljive sjene, nalik na otvorena vrata u budućnost, koju bi bilo najbolje ne posjetiti. Sav pokisao, vozio je natrag u Denver, ne mareći za ograničenja brzine i naizmjence upotrebljavajući grijač i zračno hlađenje, pokušavajući osušiti odijelo. Izgled da će pronaći Ninu sasvim ga je naelektrizirao. Unatoč onome što je rekao Barbari, unatoč onome što joj je obećao, znao je da je Nina živa. Napokon se jedna stvar u ovom jezivo izmijenjenom svijetu činila ispravnom, živa Nina, Nina koja se nalazi negdje tamo. Ona je bila topla svjetlost na njegovoj koži, spektar svjetlosti koji njegove oči nisu mogle opaziti, kao što nije mogao opažati infracrvenu i ultraljubičastu svjetlost, ali premda je nije mogao vidjeti, osjećao je kako blista na ovom svijetu. Ovo uopće nije sličilo onom zlokobnom osjećaju koji ga je tako često bacao u spiralu mamčnog traganja, u lov na duhove. Ova je nada bila stijena pod njegovim šakom, a ne magla. Nalazio se blizu sreće kao onda, prije više od godinu dana, ali svaki put kad mu se srce nadimalo prepuno od uzbuđenja, rasploženje mu je kvarila bol krivnje. Čak i ako nade Ninu, kad nađe Ninu, on neće vratiti i Michelle i Chrissie. One su

zauvijek nestale, i on se činio bešćutnim jer je bio previše sretan zbog povratka samo jedne od njih triju. Pa ipak, njegova žudnja za spoznajom istine, one istine koja ga je motivirala da dođe u Colorado Springs, bila je najsitniji komadić koji je bio isto onoliko snažan koliko i potreba da pronađe svoju mlađu kćer, a koja je divljala u njemu do onog nemjerljivog stupnja kakav se koristi da bi se definirala obična manija ili opsesija. U denverskoj međunarodnoj zračnoj luci vratio je automobil agenciji, platio račun gotovinom. Dobio natrag svoj potpisani formular kreditne kartice. Opet se našao na terminalu pedeset minuta prije no što je bio predviđen polazak njegova leta. Umirao je od gladi. Osim ona dva kolačića u Mercynoj kuhinji, od prošle večeri, kad je na putu prema kući Vadanceovih pojeo ona dva cheesburgera i poslije potrošio onu tablu čokolade, nije pojeo ništa. Našao je najbliži restoran na terminalu. Naručio je jedan klupski sendvič, pržene krumpiriće i bocu heinekena. Špek mu nikad nije bio ni upola toliko dobar. Lizao je majonezu s prstiju. Prženi krumpirići bili su ugodno hrskavi, a ploškice su se lako lomile pod preljevom od kiselog povrća koji je mirisao na kopar. Ovo je bilo prvi put od prošlog kolovoza da je ne samo pojeo sav svoj obrok, nego i uživao u njemu. Na svom putu prema izlazu, dvadeset minuta prije polaska, najednom je skrenuo u muški toalet. Mislilo je da mu je pozlilo. No kad je ušao u mali zahod i zaključao vrata, mučnina je najednom prestala. Umjesto da povraća, naslonio je leđa na vrata i počeo plakati. Nije plakao mjesecima, niti je znao zašto sad plače. Možda zato što se nalazio na drhtavom rubu sreće pri pomisli da će ponovno vidjeti Ninu. Ili zato što se plašio da je nikad neće pronaći i da će je po drugi put izgubiti. Možda je ponovno žalio za Michelle i Chrissie. Možda je saznao previše detalja o tome što se dogodilo s letom 353 i ljudima u njemu. Možda sve to skupa. Nalazio se na emotivnoj lansirnoj rampi i trebao se svladati. Neće biti djelotvoran u potrazi za Rose i Ninom bude li sumanuto oscilirao između euforije i očaja. Crvenih očiju, ali oporavljen, nakon posljednjeg poziva putnicima ukrcao se na avion za Los Angeles. Dok je 737 polijetao, na Joeovo iznenađenje, srce mu poče šuplje bubnjati u ušima, poput trčećih koraka koji se spuštaju niz stubište. Čvrsto se uhvatio za naslone svoga sjedala, kao da bi se mogao prevrnuti i pasti na glavu. Dok je letio iz Denvera nije ga bilo strah, ali ovaj put ga je obuzimao užas. Kad je dolazio na istok, s radošću bi dočekao smrt, jer mu je osjećaj krivnje zato što je nadživio svoju obitelj bio pretežak za dušu ali ovaj put, dok se kretao prema zapadu, imao je razloga da živi.

Čak i kad su dostigli visinu kruženja i kad su se počeli spuštati sve niže, on je i dalje bio razdražljiv. Bilo mu je previše lako zamisliti kako jedan od dvojice pilota, okrenuvši se prema onom drugom, kaže: - Snimamo li? Kako Joe ionako nije mogao smetnuti s uma kapetana Delroyja Blanea, izvukao je iz jednog od unutarnjih džepova svoga sakoa ona tri svijena lista prijepisa. Bude li ih pažljivo pregledao, možda će vidjeti nešto što mu je prije promaklo , a i bilo mu je potrebno da drži svijest zaokupiranom, pa makar i ovime. Avion nije bio prepun, trećina sjedala bila je prazna. Sjedio je kraj prozora, bez ikoga do sebe, tako da si je mogao priuštiti osobnost koja mu je bila potrebna. Izašavši ususret njegovoj zamolbi, stjuard mu je donio olovku i notes. Dok je pažljivo čitao prijepis, vadio je Blaneov dijalog i upisivao ga štampanim slovima u notes. Izdvojene od izbezumljenih rečenica prvog časnika Victora Santorellija i ogoljene od Barbarinih opisa zvukova i pauza, kapetanove riječi mogle bi otkriti nijanse koje inače ne bi bilo lako uočiti. Kad je bio gotov s tim, Joe je savio prijepis i ponovno ga vratio u džep svoga kaputića. Onda je počeo čitati iz notesa: Jedno od njihovih imena je dr. Blom. Jedno od njihovih imena je dr. Keith Ramlock. Oni mi čine loše stvari. Zločesti su prema meni. Natjerajte ih da prestanu. Snimamo li? Natjerajte ih da me prestanu mučiti. Snimamo li? Snimamo li? Natjerajte ih da prestanu, ili ću ih, čim budem mogao... čim budem mogao, sve pohiti. Sve. Hoću. Učinit ću to. Sve ću ih pobiti, i to s užitkom. Ovo je zabavno. Uaaaaa. Idemo, dr. Ramlock. Dr. Blom, idemo. Uaaaaa. Snimamo li? O, juhuuu. O, da. O, da. Pazi, sad. Ohladi se. Joe nije vidio ničeg novog u ovom materijalu, ali nešto što je prije opazio, bilo je još očitije kad se Blaneov dijalog čitao u ovom izdvojenom obliku. Iako je kapetan govorio glasom odrasle osobe, neke od stvari koje je govorio imale su izrazito djetinjastu kakvoću. Oni mi čine loše stvari. Zločesti su prema meni. Natjerajte ih da prestanu, natjerajte ih da me prestanu mučiti.

Ovo nije bio ni način izražavanja, niti izbor riječi koje bi većina odraslih upotrijebila da optuži svoje mučitelje i zatraži pomoć. Njegov najduži govor, prijetnja da će ih sve pobiti i da će u tome uživati, također je bio hirovit i djetinjast , osobito kad mu je neposredno uslijedila primjedba ovo je zabavno. Uaaaaa. Idemo.....uaaaaa, o, juhuuu. O, da. Blaneovo regiranje na prevrtanje i pikiranje aviona 747 nalikovalo je na reagiranje dječaka koji se oduševljeno raduje kad u "vlaku smrti" prvi put dospije na vrh brijega, i potom kad mu se od prvog spuštanja prevrću crijeva. Prema Barbari, kapetan je zvučao kao da nije uplašen, i u njegovim riječima nije bilo ništa više užasa nego u tonu njegova glasa. Gledaj, sad. Te riječi, izgovorene tri i pol sekunde prije pada, dok je Blane promatrao kako se noćni prizor iza vjetrobrana rascvjetava poput nekakve crne ruže. Čini se da je bio svladan ne strahom, nego osjećajem divljenja. Ohladi se. Dugo je zurio u te posljednje riječi, sve dok nije prošlo drhtanje koje su one izazvale, sve dok nije bio u stanju gledati na implikacije svega toga s izvjesnom dozom nepristranosti. Ohladi se. Sve do kraja, Blane je reagirao poput dječaka koji se vozi u nekom zabavnom parku. Iskazivao je isto onoliko brige za svoje putnike i posadu koliko bi je neko nepromišljeno i drsko dijete iskazalo prema kukcima koje muči šibicama. Ohladi se. Čak i jedno nepromišljeno dijete, sebično koliko to mogu biti vrlo mala i neizlječivo nezrela djeca, ipak bi pokazalo nekakav strah za sebe. Čak bi i čovjek, potpuno odlučan da se ubije, pošto bi se bacio s visokoga grebena, kriknuo od smrtnog straha ako ne i žaljenja, dok bi naglo padao na pločnik. Pa ipak, ovaj kapetan, bez obzira u kakvom izmijenjenom stanju bio, promatrao je bliženje svog kraja bez ikakve vidljive zabrinutosti, čak s užitkom, kao da nije bio svjestan bilo kakve fizičke opasnosti za sebe. Ohladi se. Delrov Blane. Obiteljski čovjek. Vjeran muž. Pobožni mormon. Stabilan, drag, ljubazan, milostiv. Uspješan, sretan, zdrav. Imao je sve u životu. Prošao sve toksikološke provjere. Što je krivo u ovoj slici? Ohladi se. Neki beskoristan gnjev javljao se u Joeu. Nije bio usmjeren na Blanea, koji je svakako bio i sam žrtva, iako se u početku činilo da nije tako. Bio je to drhtavi gnjev iz njegova djetinjstva i rane mladosti, neusmjeren, te stoga s izgledima da se nagomila, poput sve vrelije pare u bojleru na kojem nema nikakvog ventila za otpuštanje tlaka.

Gurnuo je notes u džep na jakni. Šake su mu se grčevito zatvorile. Bilo mu je teško ponovno ih otvoriti. Želio je udariti u nešto. U bilo što. Sve dok se ne razbije. Sve dok mu koža na zglobovima prstiju ne napukne i prokrvari. Ovaj slijepi gnjev uvijek je podsjećao Joea na njegova oca. Frank Carpenter nije bio gnjevna osoba. Naprotiv. On nikad nije podigao glas, osim kad bi se divio, iznenadio ili radosno uskliknuo. Bio je to dobar čovjek, neopisivo dobar i neobično optimističan kad se uzme u obzir patnja koju je sudbina spustila na njegova leđa. Joe je, međutim, bio neprekidno ljut umjesto njega. Nije se mogao sjetiti svoga oca s obje noge. Frank je izgubio lijevu nogu kad je u njegov automobil s boka udario kamionet koji je vozio neki pijani devetnaestogodišnjak i kojemu je osiguranje bilo isteklo. U to vrijeme Joe nije imao ni tri godine. Frank i Donna, Joeova majka, vjenčali su se imajući nešto malo više od dvije plaće i svojih radnih odijela. Da bi uštedjeli novac, plaćali su minimalno osiguranje za svoj automobil. Pijani vozač nije imao nikakvih sredstava, tako da od osiguravajućeg društva nisu primili nikakvu naknadu za gubitak ekstremiteta. Noga je bila do pola amputirana, između koljena i kuka. U to vrijeme nije bilo djelotvornih proteza. Osim toga, umjetna noga s bilo kojom vrstom funkcionalnoga koljena bila je skupa. Frank je postao tako pokretan i hitar s onom jednom nogom i štakama da se šalio kako će se prijaviti za maraton. Joe se nikad nije sramio različitosti svoga oca. Poznavao ga je ne kao čovjeka s jednom nogom i teturajućim hodom, nego kao pripovjedača priča kraj postelje, kao neumornog igrača Uncle Wigglyja i raznih drugih igara, kao strpljivoga trenera softballa. Prva ozbiljna tučnjava u koju je upao bila je kad je imao šest godina, u prvom razredu. Neko dijete po imenu Les Olner govorilo je o Franku kao o glupom bogalju. Iako je Olner bio ratoboran i mnogo krupniji od Joea, njegova superiorna veličina bila je nedovoljna prednost naspram divljega životinjskoga gnjeva s kojim se bio suočio. Joe je ubio boga u njemu. Njegova namjera bila je da izbije Olneru desno oko, tako da sazna kako je to živjeti s jednim organom umjesto s dva, ali ga je učitelj odvukao od pretučenoga djeteta prije no što ga je uspio učiniti poluslijepim. Poslije nije imao nimalo grižnje savjesti. Još uvijek je nema. Nije se ponosio time. Jednostavno se tada tako osjećao. Donna je znala da bi se srce njezinoga muža slomilo da je saznao kako je njihov sin upao u nevolju zbog njega. Sama je smislila, i primijenila kaznu za Joea, a onda su zajednički prikrili taj nemili slučaj od Franka. Bio je to početak Joeova tajnog života tihoga gnjeva i povremenoga nasilja. Rastao je tražeći prepirku i obično ju je nalazio, ali je birao takve trenutke i mjesta koji su pružali malo izgleda da njegov otac sazna za njih. Frank je bio krovopokrivač, ali nije bilo veranja po ljestvama i vrzmanja od streha do sljemena krova na jednoj nozi. Bio je nesklon primanju invalidnine od

države, ali ju je prihvatio za neko vrijeme, dok nije pronašao način da svoj talent za duborez pretvori u zanimanje. Izrađivao je kutije za nakit, postolja za svjetiljke i druge predmete ukrašene složenim intarzijama i šarama od egzotičnoga drveta. Pronašao je i trgovine koje su prodavale te njegove rukotvorine. Neko je vrijeme zarađivao nekoliko dolara više od invalidnine koje se bio odrekao. Švelja u trgovini koja je bila kombinacija krojačke radione i kemijske čistione, Donna je svakoga dana dolazila kući s kosom kovrčavom od vlage iz glačala na paru i sva je mirisala po benzinu i drugim tekućim rastvaračima. Sve do danas, kad bi Joe ušao u neku kemijsku čistionu, njegov prvi udisaj donosio bi mu živo sjećanje na majčinu kosu i njezine smeđe oči boje meda, za koje je kao dijete mislio da su od tamno-smeđih izblijedjele uslijed pare i kemikalija. Tri godine nakon što je izgubio nogu, Frank je počeo patiti od bolova u zglobovima prstiju i člancima ruku. Dijagnoza je bila reumatični artritis. Gadna je bila ta bolest. Kod Franka je napredovala neuobičajenom brzinom, kao da se vatra širila kroz njega, u prstenove kralježnice, u vrat, ramena, kukove, ono jedno koljeno koje mu je preostalo. Prekinuo je svoj drvenarski posao. Bilo je vladinih agencija koje su pružale pomoć, iako nikada dovoljnu i uvijek s izvjesnom mjerom poniženja, koju je birokracija posluživala s mržnjom i često nesvjesnom velikodušnošću. Crkva je također pomogla, a milosrđe iz mjesne župe bilo je davano srdačnije i primalo se s mnogo manje poniženja. Frank i Donna bih su katolici. Joe je odlazio na mise s njima vjerno, ali bez vjere. Nakon dvije godine, već načet gubitkom jedne noge, Frank se našao u invalidskim kolicima. Medicinska spoznaja dramatično je porasla za trideset godina, ali u ono je vrijeme liječenje bilo manje djelotvorno nego što je to danas, osobito u ozbiljnim slučajevima kakav je bio Frankov. Nesteroidalne protuupalne pilule, injekcije zlatnih soli, a onda mnogo kasnije, penicilinamin. Unatoč svemu, osteroporoza je napredovala. Od kronične upale izgubljeno je još hrskavice i tkiva na tetivama. Mišići su i dalje atrofirali. Zglobovi su boljeli i oticali. Tada dostupni imunosupresantni kortikosteroidi donekle su usporavali, ali ne i zaustavljali deformiranje zglobova i zastrašujući gubitak njihovih funkcija. Kad je Joe napunio trinaest godina, njegova svakodnevna rutina uključivala je pomaganje ocu da se odjene i okupa dok mu se majka nalazila na poslu. Od samog početka nije se ljutio ni zbog jednog zadatka koji je morao učiniti; na njegovo vlastito iznenađenje, u sebi je otkrio nježnost koja je bila protuteža njegovu gnjevu koji je usmjeravao prema Bogu, a onda ga stišavao na onim nesretnim dječacima s kojima bi se s vremena na vrijeme potukao. Dugo je Franka ubijalo to što se u osobnim stvarima mora oslanjati na sina, ali na kraju ih je taj zajednički izazov kupanja, odijevanja i toaleta približio jednoga drugome, produbio njihove međusobne osjećaje.

Kad je Joe imao šesnaest godina, Frank je počeo patiti od fibrozne ankiloze. Na nekoliko njegovih zglobova formirale su se ogromne reumatoidne kvrge, od kojih je jedna, na članku desne ruke, bila veličine loptice za golf. Lijevi mu se lakat deformirao od kvrge koja je bila velika gotovo kao meka loptica koju je bacio stotinu puta, tamo na igralištima iza dvorišta, kad je Joeu bilo šest godina i kad je ulazio u malu ligu. Joeov otac živio je za uspjehe svoga sina, tako da je Joe bio najbolji učenik, unatoč privremenom zaposlenju u McDonald'su. Bio je najbolji srednji bek u nogometnoj ekipi svoje gimnazije. Frank nikad nije vršio nikakav pritisak na njega da uspije. Ljubav je motivirala Joea. Te godine u ljeto, uključio se u Atletski program za mlade, YMCA, boksačku ligu. Brzo je učio i trener ga je volio, govorio je da ima talenta. Ali u prvim mečevima na treninzima on bi nastavljao udarati protivnike čak i kad su ovi mlitavo ležali na konopcima, već pretučeni i nesposobni za odbranu. Morali su ga silom odvlačiti od njih. Za ostale, boksanje je bilo rekreacija i samoodbrana, ali za Joea je to bila divljačka terapija. Nije želio nikoga povrijediti, nikoga posebno, ali on je ozljeđivao ljude, kao posljedica toga, nije mu bilo dopušteno natjecati se u ligi. Frankov kronični perikarditis, nastao od reumatoidnog artritisa, doveo je do virulentne infekcije perikardija, što je konačno dovelo do slabljenja srca. Umro je dva dana prije Joeova osamnaestog rođendana. Tjedan dana poslije mise zadušnice, Joe je iza ponoći otišao u crkvu, kad je bila sasvim pusta. Popio je previše piva. Po svim oltarima prolio je crnu boju. Prevrnuo je lijevani kameni kip Majke Božje i razbio mnoštvo tamnocrvenih čaša na zavjetnom stalku za svijeće. Vjerojatno bi napravio mnogo više štete da ga ubrzo nije svladao osjećaj uzaludnosti. Nije mogao učiti Boga o grižnji savjesti. Nije mogao izraziti svoju bol snagom koja bi bila dovoljna da probije željezni veo između ovoga svijeta i onoga sljedećeg, ako takav svijet uopće postoji. Stropoštavši se u prvo sjedalo, zaplakao je. Međutim, sjedio je tamo manje od jedne minute, zato što je najednom pomislio da bi plakanje u crkvi moglo izgledati kao priznavanje njegove vlastite nemoći. Apsurdno je mislio kako je važno da njegove suze ne budu pogrešno protumačene kao prihvaćanje okrutnosti koja je vladala svemirom. Napustio je crkvu, a da nikad nije bio kažnjen za vandalizam koji je pokazao. Nije osjećao ni najmanju krivnju za ono što je učinio, ali nije bio ni ponosan. Neko je vrijeme bio luckast, a onda je otišao na koledž, gdje se dobro uklopio zato što je polovina studenata također bila luda, od mladosti i borbe za karijeru. Majka mu je umrla samo tri godine poslije, u svojoj četrdeset sedmoj godini. Rak pluća, koji se proširio na limfatični sustav. Nikad nije bila pušač. Kao ni njegov otac. Možda su krivci bili benzinska isparenja i druge tekućine u kemijskoj čistioni. A možda je to bio samo način da se pobjegne od iscrpljenosti i samoće. One noći kad je umrla, Joe je sjedio kraj njezine postelje u bolnici, držeći je za ruku, stavljajući joj hladne obloge na čelo i gurajući komadiće leda u njezina

osušena usta kad je to tražila, dok je ona povremeno i polusuvislo govorila o plesnoj večeri u Vitezovima Columbusa, na koju ju je Frank odveo kad su Joeu bile samo dvije godine, godinu dana prije nesreće i amputiranja. Tamo je bio veliki orkestar s osamnaest dobrih muzičara koji su svirali pravu muziku za ples, ne samo onu za drmanje na jednom mjestu, kakav je rock'n'roll. Ona i Frank bili su samouki u fokstrotu, swingu i chacha, ali nisu bili loši. Znali su jedan drugome pokrete. O, kako su se smijali. Bili su tu i baloni, na stotinu balona koji su u mreži visjeli sa stropa. Nasred svakog stola nalazio se po jedan bijeli, plastični labud, koji je držao debelu svijeću okruženu crvenim krizantemama. Za desert su dobili sladoled u šećernom labudu. Bila je to labuđa večer. Baloni su bili crveni i bijeli, na stotine njih! Držeći je blizu sebe u polaganom plesu, šapnuo joj je u uho da je najljepša žena u dvorani i, oh, kako li je samo voli. Ogromni luster plesne dvorane okretao se i razlijevao raznobojnu svjetlost, baloni su se spuštali, crveni i bijeli, a šećerni labudovi imali su pod njihovim zubima okus badema. U toj plesnoj noći imala je dvadeset devet godina i voljela je sjećanje na nju kao nijedno drugo sjećanje sve do svoga posljednjeg daha, kao da su to bili jedini dobri trenuci kojih se mogla sjetiti. Joe ju je pokopao iz iste one crkve koju je vandalizirao dvije godine prije. Oltari su bili popravljeni. Novi kip Majke Božje budno je pazio preko zavjetnih čaša na poređanim stalcima. Kasnije je izrazio svoju žalost u jednoj barskoj tučnjavi. Nos mu je bio slomljen, ali on je drugom momku nanio više štete. Ostao je sluđen sve dok nije sreo Michelle. Na njihovom prvom sastanku, dok ju je pratio u njezin stan, rekla mu je da u sebi ima divljačku crtu, široku kao cijela stopa. Kad je on to shvatio kao kompliment, rekla mu je da bi samo neki moron, pubertetlija sluđen hormonima ili majmun u zoološkom vrtu bio toliko blesav da se ponosi time. Nakon toga, na osnovi vlastitoga primjera, poučila ga je svemu što će oblikovati njegovu budućnost. Da je ljubav vrijedna rizika gubitka. Da gnjev nikome ne škodi onoliko koliko onome tko ga gaji u sebi. Da su i ogorčenost i sreća podjednako naš vlastiti izbor, a ne stanja koja šaka sudbine spušta na nas. Da se mir nalazi u prihvaćanju stvari koje ne možemo promijeniti. Da su prijatelji i obitelj krv života te da je smisao postojanja ljubav, odanost. Na večer, šest dana prije njihova vjenčanja, Joe je sam otišao u crkvu iz koje je pokopao svoje roditelje. Izračunavši troškove štete koju je načinio mnogo godina prije, gurnuo je u kutiju za siromašne smotuljak novčanica od po stotinu dolara. Nije to učinio zbog osjećaja krivnje, niti zato što mu se vjera najednom vratila. Učinio je to radi Michelle, iako ona nikad neće saznati za njegov vandalizam i ovaj čin izjednačenja. Poslije toga, njegov je život započeo. A onda se, prije godinu dana, završio. Nina je ponovno na ovom svijetu, čeka da je se pronađe, čeka da je odvedu

kući. Uz nadu da će pronaći Ninu, koja je bila kao melem, Joe je mogao smanjiti vrelinu svoga gnjeva. Da bi vratio Ninu, morat će potpuno vladati sobom. Gnjev najviše škodi onima koji ga gaje u sebi. Stidio se što se tako brzo i apsolutno okrenuo od svih onih mudrosti kojima ga je Michelle naučila. Kad je let 353 pao, i on je pao, survao se s neba na koje ga je Michelle podigla svojom ljubavlju i vratio u blato ogorčenosti. Njegov je pad bio njezina sramota i zato je osjećao ubod krivnje, tako oštar kao što bi bio da ju je prevario s nekom drugom ženom. Nina, ogledalo svoje majke, pružala mu je razlog i priliku da se ponovno izgradi u osobu kakva je bio prije nesreće. Mogao je ponovno postati čovjek dostojan da bude njezin otac. Najna, najna, jeste li je vidjeli? Polagano je prevrtao po tom otkrivenom blagu mentalnih Nininih slika i učinak toga bio je umirujući. Postupno, njegove grčevito stisnute šake počele su se otvarati. Posljednji sat leta započeo je čitanjem dviju od četiri kopija članaka o Teknologiku, koje je prethodnog poslijepodneva našao u Postovom kompjutoru. U drugom od tih članaka naišao je na informaciju koja ga je zaprepastila. Trideset i devet posto Teknologikovih akcija, najveći zasebni dio, posjedovali su Nellor i sinovi , švicarsko dioničarsko društvo s opsežnim i različitim interesima za istraživanje droga, medicinsko istraživanje, medicinsko izdavaštvo, opće izdavaštvo te filmsku i TV industriju. Poduzeće Nellor i sinovi bilo je glavno sredstvo s pomoću kojeg su Horton Nellor i njegov sin Andrew ulagali obiteljsko bogatstvo, za koje se smatralo da je veće od četiri milijarde dolara. Nellor, razumije se, nije bio Švicarac, već Amerikanac. On je davno bio premjestio bazu svojih operacija u inozemstvo. A više od dvadeset godina prije, Horton Nellor je osnovao Los Angeles Post. I još uvijek ga posjeduje. Neko vrijeme Joe se poigravao sa svojim zaprepaštenjem kao rezbar s krajnje zanimljivo oblikovanim komadom drva, pokušavajući odlučiti kako ga najbolje izrezbariti. Kao kod sirovog drva, nešto je čekalo da bude otkriveno pod rezbarevom rukom, njegova dlijeta bila su njegov um i njegov novinarski instinkt. Investicije Hortona Nellora bile su rasprostranjene, pa to što on posjeduje i dijelove Teknologika i Post, ne mora ništa značiti. Vjerojatno je to bila čista slučajnost. On je regularno posjedovao Post, i nije bio nekakav odsutni izdavač zainteresiran samo za dobit. Preko svog sina upravljao je izdavačkom filozofijom i izvjestiteljskom politikom novina. Međutim, možda on i nije toliko intimno umiješan u Teknologik Inc. U tu je korporaciju uložio velik novac, ali nije imao interes da upravlja, tako da on možda i nije bio umiješan u Teknologikove svakodnevne operacije. Tretirao ga je samo kao novčanu investiciju. U tom slučaju, on osobno nije morao biti svjestan

povjerljivog istraživanja koje su Rose Tucker i njezini suradnici poduzeli. I nije morao snositi nikakvu odgovornost za uništenje leta 353. Joe se prisjetio svog susreta, prethodnog poslijepodneva s Danom Shayersom, novinarom poslovne stranice u Postu. Shayers je jetko okarakterizirao direktore Teknologika, zloglasni samohvalisavci, smatraju se nekom vrstom poslovnog plemstva, ali nisu ništa bolji od nas. Oni također polažu račune onome kojeg se mora slušati. Onaj kojeg se mora slušati. Horton Nellor. Prisjećajući se ostatka onog kratkog razgovora, Joe je shvatio da Shayers pretpostavlja da on zna za Nellorov interes u Teknologiku. A činilo se i da je taj novinar uvjeren da je Nellor provodio svoju volju u Teknologiku jednako kao u Postu. Joe se također sjetio nečega što je rekla Lisa Peccatone u kuhinji kuće Delamannovih, kad je bio spomenut odnos između Rose Tucker i Teknologika, ti i ja i Rosie svi povezani. Mali svijet, a? Tada je mislio da ona govori o činjenici da je let 353 postao točka savinuća na luku svih njihovih života. No možda je samo htjela reći da svi oni rade za istoga čovjeka. Joe nikad nije sreo Hortona Nellora, koji kao da je s godinama postao pustinjak. Naravno, vidio je fotografije. Taj milijarder, u svojim kasnim šezdestim godinama, imao je srebrnu kosu i okruglo lice s ugodnim, ako ne i donekle nejasnim crtama. Sličio je medenjaku na kojem je pekar šećernom glazurom oslikao staračko lice. Nije izgledao kao ubojica. Bio je poznat kao velikodušni čovjekoljubac. Nije imao ugled čovjeka koji bi unajmio ubojice ili koji bi naručio ubojstvo kako bi održao ili proširio svoje carstvo. Ljudska bića, međutim, razlikuju se od jabuka i naranči, na osnovi izgleda njihove kore ne može se uvijek pouzdano predvidjeti okus njihova mesa. Ostala je još činjenica da su i Michelle i Joe radili za istog čovjeka kao i oni koji su željeli ubiti Rose Tucker i koji su , na neki još neshvatljivi način , očito uništili Nationwideov 353. Novac koji je dugo izdržavao njegovu obitelj bio je isti onaj koji je financirao njihove ubojice. Njegova reakcija na ovo otkriće bila je zamršena da je on nije mogao brzo razmrsiti, tako mračna da nije mogao lako vidjeti njezin cjelokupan oblik. Masni prsti mučnine kopali su po njegovoj nutrini. Iako je gotovo pola sata zurio kroz prozor, nije bio svjestan da pustinja ustupa mjesto pregrađu, a predgrađe gradu. Iznenadio se kad je shvatio da se spuštaju na aerodrom. Dolje na zemlji, dok su se vozili prema vratima određenim za njihov avion i dok se teleskopski pokretni hodnik umetao poput pupčanika između aviona 737 i terminala, Joe je pogledao na svoj ručni sat, odredio udaljenost do Weswooda i izračunao da će stići barem pola sata ranije na sastanak s Demi. Savršeno. Želio je imati dovoljno vremena da promotri mjesto sastanka s druge strane ulice i jedan

blok dalje, prije no što mu se preda. Demi bi trebala biti pouzdana. Bila je Roseina prijateljica. Dobio je njezin telefonski broj u poruci koju mu je Rose ostavila u Postu. No, nije bio raspoložen da bilo kome vjeruje. Nakon svega, čak i da su motivi Rose Tucker bili posve čisti, čak da je štitila Ninu kako je Teknologik ne bi ubio ili kidnapirao, ona je ipak godinu dana skrivala od njega njegovo vlastito dijete. I što je još gore, dopuštala mu je da misli kako je Nina, poput Michelle i Chrissie , također mrtva. Možda mu Rose, iz razloga koje još nije mogao znati, nikad neće htjeti vratiti njegovu malenu djevojčicu. Ne vjeruj nikome. Kad je ustao sa svog sjedala i krenuo prema izlazu, primjetio je ispred sebe čovjeka u bijelim hlačama, bijeloj košulji i bijelom panama šeširu kako ustaje sa sjedala i kako se osvrće i baca pogled prema njemu. Imao je oko pedeset godina, bio je zdepaste građe i imao je gustu bijelu kosu koja mu je davala izgled dugovječne rock zvijezde, osobito pod onim šeširom. Nije mu bio nepoznat. Joe je za trenutak pomislio da je taj čovjek zapravo neka slavna ličnost , muzičar iz nekog poznatog sastava ili karakterni glumac s televizije. A onda je bio siguran da ga nije vidio na ekranu ni na sceni, već negdje drugdje, i to nedavno, pod neobičnim okolnostima. Pošto ga je na sekundu pogledao ravno u oči, gospodin Panama skrenuo je pažnju s Joea, zakoračio u prolaz i krenuo naprijed. Kao ni Joe, ni on nije bio opterećen nikakvom ručnom prtljagom, kao da je i sam bio na jednodnevnom putovanju. Osam ili deset putnika nalazilo se između tog jednodnevnog putnika i Joea. Bojao se da će se trag njegove žrtve izgubiti prije no što se sjeti gdje ga je prije vidio. Međutim, nije se mogao gurati kroz uski prolaz pokraj putnika koji su se nalazili između, a da ne izazove strahoviti metež, a osim toga nije htio da gospodin Panama zna da je primijećen. Kad je Joe pokušao na temelju toga jedinstvenog šešira potaknuti sjećanje, ostao je bez ikakvog sadržaja, ali kad je zamislio tog čovjeka bez šešira i kad se usredotočio na njegovu valovitu bijelu kosu, sjetio se u modro odjevenih članova kulta s obrijanim glavama. No, veza mu je izmicala, činila se apsurdnom. Onda je pomislio na krijes oko kojeg su članovi kulta prošle noći bili okupljeni i u koji je on bacio McDonald'sovu vrećicu s maramicom natopljenom krvlju Charliea Delmanna. A oko drugog krijesa , gipki plesači u kupaćim kostimima. Treća vatra i skupina surfera, unutar totemskog kruga svojih podignutih dasaka. A onda još jedna vatra, oko koje je sjedilo mnoštvo očaranih slušatelja dok im je zdepasti čovjek, širokog karizmatičnog lica, guste bijele kose na glavi, svojim zvonkim glasom pripovijedao priču o duhovima. Ovaj čovjek. Pripovjedač priče. Joe nije niti najmanje sumnjao da je to jedna te ista osoba. Također je znao da nije bilo ni najmanje šanse da mu se slučajno križao put s ovim čovjekom prošle

noći na plaži i ponovno ovdje. Sve je to blisko isprepleteno u ovom najurotničkijem od svih svjetova. Oni ga sigurno drže na oku tjednima i mjesecima, čekajući da Rose stupi u kontakt s njim, otkad ih je konačno postao svjestan u subotu ujutro, na plaži u Santa Monici. Tijekom tog vremena saznali su za sva mjesta koja je često posjećivao, koja nisu bila brojna, njegov stan, par kafića, groblje i nekoliko omiljenih plaža, kamo je odlazio da bi ga more naučilo ravnodušnosti. Pošto je onesposobio Wallacea Blicka, upao u njihov kombi, a onda pobjegao s groblja, i oni su ga izgubili. Pronašao je transponder na svom automobilu i bacio ga u vrtlarski kamion koji je kraj njega prolazio, i oni su ga izgubili. Gotovo su ga ponovno uhvatili kad je bio u Postu, ali im je on za jednu minutu umakao. Stoga su označili kolčićima njegov stan, kafiće, plaže, čekajući da se negdje pojavi. Skupina koja se zabavljala slušajući priče o duhovima bili su obični građani, ali pripovjedač, koji se ubacio u njihovu skupinu, nije ni najmanje bio običan. Upecali su Joea još jednom prošle noći na plaži. Znao je točan žargon prismotre, ponovno su ga imali na plaži. Slijedili ga do trgovine mješovite robe iz koje je telefonirao Mariju Oliveriju u Denver i Barbari u Colorado Springs. Slijedili su ga do motela. Mogli su ga tamo ubiti. Tiho. Dok je spavao ili probudivši ga s pištoljem uperenim u čelo. Mogli su urediti da to izgleda kao predoziranost drogom ili kao samoubojstvo. U jednom kritičnom trenutku željeli su ga ustrijeliti tamo na groblju, ali sad se više nisu žurili da ga vide mrtvoga. Zato što će ih on možda, samo možda, ponovno dovesti do Rose Marie Tucker. Očito je da nisu bili svjesni da je on u satima za vrijeme kojih su izgubili kontakt s njim bio, medu ostalim mjestima, u kući Delmannovih. Da su znali da je vidio što se dogodilo Delamannovima i Lisi, iako on to nije mogao shvatiti oni bi ga vjerojatno uklonili. Ništa ne riskiraj. Ukloni ga "s krajnjom predrasudom", kako se taj soj izražava. Tijekom noći, postavili su neko drugo sredstvo za praćenje na njegov auto. Sat vremena prije zore, pratili su ga do aerodroma, uvijek s udaljenosti na kojoj nije bilo opasnosti da budu opaženi. A onda do Denvera, a možda i van njega. Isuse. Što je uplašilo jelena u onoj šumi? Joe se osjećao glupim i nemarnim, iako je znao da nije niti jedno od toga dvoga. Nije mogao očekivati da će biti podjednako dobar u ovoj igri kao oni, on je nikad prije nije igrao, a oni je igraju svakodnevno. Premda postaje sve bolji. Da, postaje sve bolji. Tamo naprijed, u prolazu, pripovjedač je stigao do izlaznih vratiju i iščeznuo u pupčaniku za iskrcavanje. Joe se bojao izgubiti svog pratioca, ali je bilo prijeko potrebno da oni nastave

vjerovati da ih on nije svjestan. Barbara Christmann bila je u strašnoj opasnosti. Prva stvar koju mora uraditi je naći telefon i upozoriti je. Glumeći strpljivost i dosadu, vukao se naprijed s ostalim putnicima. U pupčniku, koji je bio daleko širi nego prolaz u avionu, napokon je skliznuo pokraj njih, a da nije djelovao uzbuđeno ili užurbano. Nije shvatio da je zadržavao dah sve dok nije odahnuo od olakšanja kad je ispred sebe ugledao svoj plijen. Na ogromnom terminalu vladala je gužva. Blizu vratiju, redovi stolaca bili su puni putnika koji su čekali da uhvate kasnopopodnevni let u posljednjim satima vikenda koji su iščezavali poput strijele. Pristigli putnici čavrljali su, smijali se, raspravljali, šutke mozgali, vukli se, koračali dugim koracima, vrludali, mlohavo hodali, kaskali, navirali su iza drugih vratiju i iz dvorane sa šalterima. Tu su bili samci, parovi, cijele obitelji, crnci , bijelci, Latinosi i četiri golema Samoanca, svi sa crnim šeširima, lijepe crnooke žene, vitke i graciozne u svojim sanjima boje tirkiza, rubina ili safira, oni sa čadorima i oni u trapericama, muškarci u poslovnim odijelima, muškarci u kratkim hlačama i svijetlim polo majicama, četiri mlada Židova hasida koji se svađaju (ali radosno)oko najmističnijeg od svih dokumenata (karte autocesta u Los Angelesu), uniformiranih vojnika, djece koja hihoću i djece koja vrište, dvoje spokojnih osamdesetogodišnjaka u invalidskim kolicima, par visokih arapskih prinčeva u akalima, kafijehima i lepršavim dželabama, kojima je prethodila žestoka tjelesna garda iza koje je išla svita, turisti crveni poput rakova koji su nosili svojim kućama oštre mirise ljekovitih losiona za opekline od sunca, blijedi turisti koji su tek stigli s vlažnim mirisom njihovih oblačnih zemalja koji se upio u njih i nalik na bijeli čamac koji mirno stoji na tajfunu, čovjek u panama šeširu, koji carski plovi tim poligenskim morem. Što se Joea tiče, svi su oni mogli biti maskirani pratioci, svi do jednog mogli su biti Teknologikovi agenti ili agenti neke nepoznate institucije, svi su ga pomno promatrali, snimali njegove fotografije trik-kamerama skrivenim u njihove ručne torbice, aktovke ruksake, svi su skriveni mikrofonima vijećali hoće li ga pustiti dalje ili će ga na licu mjesta upucati. Nikad se nije osjećao tako usamljen usred gomile. Užasavajući se onoga što bi se Barbari moglo dogoditi, što joj se možda čak i događa, pokušavao je držati pripovjedača na oku dok je istodobno tragao za telefonom.

DIO ČETVRTI SLABA VATRA

13. Javna telefonska govornica, jedna u nizu od četiri, nije se nalazila u kabini, ali je plastična zvučna zaštita pružala kakvu, takvu sigurnost da će razgovor ostati osoban. Dok je birao Barbarin broj u Colorado Spnngsu, Joe je stiskao zube, kao da je htio pregristi svu tu buku prenatrpanog terminala i prožvakati je u tišinu u kojoj bi se mogao usredotočiti. Morao je dobro razmisliti što će joj reći, ah nije imao ni vremena ni mira za sastavljanje idealnoga govora, a bojao se da će napraviti pogrešku koja bi je mogla gurnuti u još dublje probleme. Čak ako njezin telefon nije bio prisluškivan prethodne večeri, sad je, pošto ju je on posjetio, sigurno bio pod paskom. Njegov je zadatak bio upozoriti je na opasnost i istodobno uvjeriti prisluškivače da ona nikad nije prekršila zavjet na šutnju koji bi trebao osigurati nju i Denyja. Kad je telefon počeo zvoniti u Coloradu, Joe je bacio pogled prema pripovjedaču priča, koji se smjestio nešto dalje, na drugoj strani čekaonice sa šalterima. Stajao je pred ulazom u jednu prodavaonicu novina i poklon-galeriju, nervozno namještajući svoj panama šešir ćaskajući s nekim Hispanjolcem u smeđim hlačama, zelenoj madras košulji i s kapom Dodgersa. Kroz zavjesu putnika koji su prolazili, Joe se pretvarao da ne promatra tu dvojicu muškaraca, dok su se oni isto tako, iako manje uvjerljivo, pretvarali da ne promatraju njega. Bili su manje oprezni no što su trebali biti, zato što su bili previše samosvjesni. Iako bi mu vjerojatno priznali da je vrijedan i pametan, u osnovi su za njega mislili da je obična civilna budala koja je preko glave upala u brzicu. Naravno, on je bio upravo ono što su oni o njemu mislili, čak nešto više no što su oni vjerovali. Čovjek kojega vodi očinski nagon i ljubav, te stoga opasan. Čovjek sa strastvenim osjećajem za pravdu, koja je bila tuđa njihovu svijetu, u kojem vlada situacijska etika, svijetu u kojem je jedini moral pragmatičan moral. Barbara je odgovorila na poziv nakon petog zvona, upravo kada je Joe već počeo očajavati. - Ja sam, Joe Carpenter - rekao je on. - Upravo sam... Prije nego je Barbara rekla nešto što bi im moglo odati koliko mu je bila otkrila, Joe je rekao: - Slušaj, htio sam ti ponovno zahvaliti što si me odvela na mjesto nesreće. Nije bilo lako, ah to sam morao učiniti, morao sam vidjeti, kako bih se već jednom smirio. Žao mi je ako sam te gnjavio zapitkivanjem što se doista dogodilo s tim zrakoplovom. Bio sam pomalo sluđen, pretpostavljam. Nedavno mi se dogodilo nekoliko čudnih stvari, pa mi je jednostavno mašta podivljala. Bila si u pravu kad si mi rekla da su stvari najčešće onakve kakvima se čine da jesu. Ali, teško je

prihvatiti da si izgubio obitelj zbog nečega tako glupog kao što je nesretan slučaj, mehanički kvar, ljudska pogreška ili nešto slično. Jednostavno osjećaš da to mora biti nešto veće od nekakvog nesretnog slučaja zato što... pa, zato što su ti te osobe bile toliko važne. Razumiješ? Zamišljaš da tu moraju biti nekakvi zločinci, da to ne može jednostavno biti sudbina, zato što Bog ne bi dopustio da se takvo što dogodi. Međutim, navela si me na razmišljanje kad si rekla da jedino u filmovima uvijek ima zločinaca. Ako ikako prebrodim sve ovo, prihvatit ću da se te stvari jednostavno događaju, da za njih nema krivca. Život je jedan rizik, zar ne? Bog uistinu dopušta da nevini ljudi umiru, da djeca umiru. Jednostavno je tako. Joe je bio napet, čekajući da čuje što će ona reći, je li razumjela ovu hitnu poruku koju joj je on nastojao tako neizravno prenijeti. Nakon kratkotrajnog kolebanja, Barbara reče: - Nadam se da ćeš pronaći svoj mir, Joe. Doista se nadam. Potrebno je dosta hrabrosti da se suočiš s činjenicom da zapravo i nema nikoga koga bi se moglo okriviti. Sve dok si zapetljan u ideji da postoji netko tko je za nešto kriv, netko tko se mora privesti k pravdi... tad si samo pun želje za osvetom i nikako nećeš moći ozdraviti. Shvatila je. Joe je zatvorio oči i pokušao ponovno sabrati svoje razmršene živce u čvrsto klupko. Rekao je: - Mi naprosto... mi naprosto živimo u tako čudnim vremenima. Strahovito je lako povjerovati u krupne urote. - Lakše nego suočiti se s teškim istinama. Ti zapravo ne napadaš pilote ni posadu za održavanje. Ni kontrolore leta, niti ljude koji su konstruirali zrakoplov. Ti napadaš samoga Boga. - Kojega ne mogu pobijediti - rekao je on, otvorivši oči. Ispred stalka s novinama, pripovjedač priča i navijač Dodgersa završavali su svoj razgovor. Pripovjedač je odlazio. - Nije na nama da shvatimo zašto je tako - rekla je Barbara. - Jednostavno moramo vjerovati da nekakav razlog postoji. Budeš li to mogao prihvatiti, tad ćeš doista naći svoj mir. Ti si vrlo drag čovjek, Joe. Ne zaslužuješ takvo mučenje. Molit ću se za tebe. - Hvala, Barbara. Hvala ti za sve. - Sretno, Joe. Gotovo je i on njoj poželio sreću, međutim te tvije riječi mogle bi biti upozorenje onome tko ih je slušao. Umjesto toga rekao je: - Zbogom. Još uvijek napet kao kolibri, spustio je slušalicu. Samim tim što je otišao u Colorado i pokucao na Barbarina vrata, doveo je nju, njezinog sina i cijelu njegovu obitelj u strašnu opasnost, premda nikako nije mogao znati da će to biti posljedica njegova posjeta. Sad bi joj se moglo dogoditi svašta, a možda i ne bi, te Joe osjeti kako mu se oko srca obavija i stišće ga hladna spirala krivnje.

S druge strane, zahvaljujući tome što je otišao u Colorado, saznao je da je Nina nekim čudom živa. Bio je spreman na sebe preuzeti moralnu odgovornost za stotinu smrti samo radi puke nade da će je ponovno vidjeti. Bio je svjestan koliko je monstruozno smatrati život svoje kćeri vrjednijim od stotinu, dvije stotine, tisuću drugih života. Nije mario za to. Bio je spreman čak i ubiti da bi je spasio, samo ako bi se našao u takvoj ekstremnoj situaciji. Ubiti svakoga tko bi mu se našao na putu. Ma koji broj ljudi. Nije li čovjekova dilema da sanja o sebi kao dijelu šire ljudske zajednice, no, kad je suočen s vječitom smrću, uvijek mora djelovati u skladu s osobnim i obiteljskim motivima? A Joe je, napokon, bio i previše čovjek. Napustio je javnu govornicu i kroz prostoriju sa šalterima pošao prema izlazu. Kad je došao do dna pokretnog stubišta, uspio je pogledati iza sebe. Navijač Dodgersa slijedio ga je na diskretnoj udaljenosti, dobro maskiran običnošću svoje odjeće i pojave. Tako se vješto upleo u gužvu, da nije bio primjetan više no što bi to bio končić na šarenom kaputu. Sve do dna pokretnog stubišta i kad se našao na nižem katu terminala, Joe se više nije osvrtao. Ili je navijač Dodgersa još uvijek tu, ili ga je predao nekom drugom agentu, kao što je to pripovjedač učinio. S obzirom na njihova zastrašujuća sredstva, oni bi u zračnoj luci trebali imati znatan broj operativaca. Ovdje im nikako nije mogao umaći. Imao je točno jedan sat do sastanka s Demi, za koju se nadao da će ga dovesti do Rose Tucker. Ne bude li uspio sastati se s njom na vrijeme, ni na koji način neće moći ponovno stupiti u kontakt s tom ženom. Činilo se da njegov ručni sat kuca glasno poput prastare ure. U Rorschachovim mrljama na zidovima ogromne, smeđesive betonske strukture za parkiranje, izmučeni likovi stapali su se u mutantne forme čudnih životinja i pejsaže iz noćnih mora. Poput Grendelove tutnjave, tim je špiljama, napravljenim čovjekovom rukom, odzvanjala buka automobila iz drugih prolaza i s drugih razina. Njegova Honda nalazila se tamo gdje ju je ostavio. Većina vozila u garaži bili su automobili, međutim tri kombija, ne bijela, te neki stari Volkswagenov minibus sa zavjesama na prozorima i jedan kamionet s opremom za kampiranje bili su parkirani dovoljno blizu njega da mogu poslužiti kao postaje paske. Ni na jedan od njih nije bacio i drugi pogled. Otvorio je prtljažnik i, upotrijebivši vlastito tijelo da bi blokirao vidik bilo kojem promatraču, na brzinu provjerio novac u ležištu rezervne gume. Ponio je dvije tisuće sa sobom u Colorado, ali je većinu svoga fonda ostavio u Hondi. Bojao se da će bankovna žuta omotnica s mjedenom kopčom nestati, ali ona se nalazila tamo gdje ju je ostavio. Gurnuo je omotnicu pod porub na gornjem dijelu svojih traperica. Razmišljao je bi li ponio i mali kofer, ali bude li ga premjestio na prednje sjedalo, ljudi koji ga promatraju neće biti prevareni malom dramom koju je on za njih bio isplanirao.

Pošto je sjeo za volan, izvadio je omotnicu ispod remena na svojim hlačama, otvorio je i rasporedio paketiće novčanica od po sto dolara u razne džepove svog samtastog sakoa. Praznu je omotnicu svinuo i stavio u pretinac. Kad je, vozeći unatrag, napustio mjesto za parkiranje, niti jedno od onih sumnjivih vozila nije odmah krenulo za njim. Nisu morali žuriti. Skriven negdje u Hondi, drugi transponder slao je ekipi za nadziranje signale, koji su stalni vizualni kontakt činili nepotrebnim. Spustio se tri razine do izlaza. Pred blagajničkim šalterom nalazila se kolona odlazećih vozila. Dok se centimetar po centimetar micao naprijed, pogledavao je u retrovizor. Upravo kad je stigao do blagajne, ugledao je kamionet s kamperskom školjkom kako se, šest automobila iza njega, uvlači u red. Odlazeći s aerodroma, vozio je nešto ispod dozvoljene brzine i nije se trudio pobijediti prometna svjetla koja su se pred njim mijenjala u žuto. Nije se želio previše udaljiti od svojih progonitelja. Odabirući radije vanjske ulice nego autocestu, uputio se prema zapadnom dijelu grada. Blok po blok, kroz otrcane trgovačke četvrti, pokušavao je pronaći mjesto gdje će moći ostvariti svoj plan. Ljetnji dan bio je topao i vedar, a sunčeva svjetlost širila se po vjetrobranskom staklu u jednakim paraboličnim duginim lukovima. Sapunjavi sprej za pranje stakla i brisači očistili su staklo samo donekle i nedovoljno. Škiljeći kroz blještavilo, Joe je gotovo propustio odati dužnu pažnju zastupništvu rabljenih automobila za kojim je tragao. Rasprodaja automobila Gema Fitticha. Nedjelja je bila dan za kupovinu automobila i mjesto je još bilo otvoreno, iako ne zadugo. Shvativši da je to upravo ono što je trebao, primaknuo se desnom rubu kolnika i zaustavio pola bloka dalje. Nalazio se ispred salona za prodaju i popravak vozila. Posao se obavljao u loše održavanoj zgradi od valovitog lima i sa zidovima obloženim štukom, koja je izgledala kao da je dohujala zajedno s nekim ćudljivim tornadom, upotrijebivši dijelove nekoliko drugih struktura koje su prethodno rastrgane na komadiće. Srećom, trgovina je bila zatvorena. Nije želio da neki mehaničar, dobar samarićanac, dođe da bi ga spasio. Ugasio je motor i izašao iz auta. Na ulici iza njega, kamionet s kamp prikolicom još nije bio na vidiku. Požurio je do prednjeg dijela automobila i otvorio haubu. Honda mu više nije bila ni od kakve koristi. Ovoga su puta zasigurno sakrili transponder tako dobro da bi mu bili potrebni sati da ga pronađe. Nije mogao voziti Hondu do Westwooda i dovesti ih do Rose, ali je nije mogao ni jednostavno napustiti, jer tada bi oni znali da zna za njih. Trebao je onesposobiti Hondu tako da to ne izgleda kao sabotaža, nego kao pravi mehanički kvar. Ljudi koji ga slijede, na kraju će otvoriti haubu, te kad vide da nema svjećica ili da je vozilo van pogona, znat će da su namagarčeni. Tad bi Barbara Christmann bila u većoj nevolji no ikad. Oni bi shvatili da je Joe u avionu prepoznao pripovjedača priča, da zna da su ga slijedili u Coloradu i

da je sve ono što je on rekao Barbari preko telefona bilo smišljeno kako bi je upozorio, a njih uvjerio da mu ona nije rekla ništa važnoga iako mu je, u stvari, rekla sve. Pažljivo je iskopčao dio za kontrolu paljenja, ali ga je ostavio labavo visjeti u svom ležištu. Jedan površan pregled neće otkriti da je taj dio namjerno iskopčan. Čak i kad bi tragajući otkrili problem, vjerojatno bi pretpostavili da se taj dio odvojio sam od sebe, a ne da je Joe prčkao po njemu. U najgorem slučaju, ostali bi samo s trunkom sumnje, što bi Barbari ipak pružilo nekakvu zaštitu. Kamionet s kamp prikolicom projurio je kraj njega. Nije gledao ravno u njega, ali ga je prepoznao krajičkom oka. Minutu ili dvije pretvarao se da ispituje razne dijelove u spremištu motora. Zagledao je ovo, vrtio ono. Češkao se po glavi. Ostavivši haubu podignutom, ponovno se vratio za volan i pokušao pokrenuti Hondu, ali, dakako, nije imao sreće. Izašao je iz auta i ponovno stao pred motor. Krajem oka vidio je kako je kamionet na kraju bloka skrenuo s ulice. Zaustavio se na malom parkiralištu ispred neke prazne industrijske zgrade, pred kojom je stajao veliki znak agencije za prodaju nekretnina: PRODAJE SE. Još jednu minutu zurio je u motor, psujući ga sočno i energično, za svaki slučaj, ako su u njega postavili usmjerene mikrofone. Konačno je s treskom zatvorio haubu i zabrinuto pogledao u sat. Za trenutak je nastavio neodlučno stajati. Ponovno je konzultirao sat. A onda rekao: - Sranje! Krenuo je natrag ulicom, u smjeru iz kojeg je bio došao. Kad je stigao do parkirališta za rabljene automobile, pravio se da oklijeva, a onda se uputio ravno u ured za prodaju. Gem Fittich je poslovao ispod brojnih isprekrižanih zaštitnih nizova žutih, bijelih i crvenih plastičnih zastavica, izblijedjelih od ljetnog sunca. One su lupkale na povjetarcu poput lepršavih krila vrzmajućeg jata jastrebova od preko tridesetak automobila koji su se mogli klasirati od dobre robe do željeznog otpada. Ured se nalazio u maloj preuređenoj žutoj zgradi sa crvenim ukrasima. Kroz veliki izlog, Joe je mogao vidjeti nekog čovjeka zavaljenog u stolac s naslonom na oprugu koji je, poput kakve dangube, držao stopala na stolu i zurio u mali televizijski ekran. Dok se penjao uz dvije stube i prolazio kroz otvorena vrata, čuo je sportskog komentatora kako daje slikovit opis igre bejzbola. Zgrada se sastojala od jedne jedine velike prostorije s toaletom u jednom kutu, koji je odmah bio vidljiv kroz poluotvorena vrata. Dva radna stola, četiri stolca i red metalnih ormarića za dokumentaciju bili su jeftini, ali je sve bilo čisto i uredno održavano. Joe je očekivao da će tu zateći prašinu, metež i ozračje nekakvog tihog očaja. Prodavač četrdesetih godina imao je radostan izgled, kosu boje pijeska i bio je odjeven u smeđe platnene hlače i žutu polo majcu. Brzo je maknuo noge sa stola,

ustao i pružio ruku. - Bok! Nisam čuo da ste se dovezli. Ja sam Gem Fittich. Rukujući se s njim, Joe reče: - Ja sam Joe Carpenter. Trebam auto. - Došli ste na pravo mjesto. Fittich je posegnuo za prenosivim televizijskim aparatom koji je stajao na njegovu stolu. - Ne, u redu je, nemojte ga gasiti - rekao je Joe. - Vi ste navijač i ovo vam se uopće ne bi svidjelo. Gotovo su im isprašili tur. U ovom trenutku susjedna radnja za popravak prijenosnika blokirala ih je od pratilačke ekipe. Međutim, ako se kamionet pojavio preko puta, što je Joe u velikoj mjeri očekivao, i ako su usmjereni mikrofoni bili upereni prema velikom izlogu, prijenos igre bejzbola trebalo bi pojačati kako bi se prisluškivači osujetili. Smjestivši se tako da je mogao razgovarati s Fittichom i preko njega promatrati parkiralište i ulicu, Joe reče: - Koji je najjeftiniji komplet kotača, od ovoga što imate, odmah spreman za kotrljanje? - Kad razmotrite moje cijene, shvatit ćete da možete dobiti dobru robu, a da se ne morate mnogo pogađati... - Evo posla - reče Joe, vadeći iz džepova pakete novčanica od po sto dolara. - Prema tome kako se ponaša u probnoj vožnji, smjesta ću kupiti najjeftiniji auto koji imate na parkiralištu, za gotovinu, nikakva garancija nije potrebna. Fittichu se svidio izgled gotovine. - Pa, Joe, imam ovaj Subaru, prešao je dugi put otkad je izašao iz tvornice, ali u njemu ima još života. Nema zračno hlađenje, ali ima radio i... - Koliko? - Pa, uložio sam dosta rada u njega, prilijepio sam mu cijenu od dvije tisuće i pedeset, ali dat ću vam ga za tisuću devetsto sedamdeset i pet. On je... Joe htjede ponuditi manje, ali svaka minuta bila mu je važna i, uzevši u obzir ono što je htio pitati Fitticha, shvatio je da nije u položaju da se može cjenkati. Prekinuo je prodavača da bi rekao: - Uzet ću ga. Nakon očajno sporog dana u ovoj trgovini željeznih konja, Gem Fittich se očito kolebao između ugode zbog izgleda prodaje i, neugodnog načina na koji su došli do dogovora. Namirisao je nekakav problem. - Ne želite ga isprobati? Stavivši dvije tisuće na Fittichov stol, Joe reče: - To je upravo ono što želim učiniti. Sam. S druge strane ulice pojavljivao se neki visoki čovjek, koji je pješice dolazio iz smjera gdje je bio parkiran kamionet. Stao je u sjenu zaklona na autobusnom stajalištu. Da je sjeo na klupu ispod zaklona, pogled na ured za prodaju bio bi mu blokiran robom parkiranom ispred nje.

- Sam? — upitao je začuđeni Fittich. - Tu na stolu ostavio sam vam sav novac koji ste tražili za robu - rekao je Joe. Iz lisnice je izvukao svoju vozačku dozvolu i pružio je Fittichu. - Vidim da imate fotokopirni aparat. Načinite kopiju moje dozvole. Momak na autobusnom stajalištu imao je na sebi široke hlače i košulju s kratkim rukavima i bio je praznih ruku. Dakle, nije bio opremljen snažnim sredstvima za daljinsko prisluškivanje, samo je budno motrio. Fittich je slijedio smjer Joeova pogleda, pa reče: - U kakvu se ja to nevolju uvaljujem? Joe pogleda trgovca ravno u oči: - Ni u kakvu. Vi ste čisti. Vi samo radite svoj posao. - Zašto vas zanima onaj tip na autobusnom stajalištu? - Ne zanima me. On je samo neki tip. Fittich se nije dao prevariti. - Ako je ono što se ovdje događa uistinu kupovina, a ne samo probna vožnja, onda moramo ispuniti nekakve državne formulare, prikupiti taksu za prodaju, obaviti zakonsku proceduru. - Ali, to je samo probna vožnja - rekao je Joe. Pogledao je u sat. Više se nije pravio da brine za vrijeme, bio je doista zabrinut. - U redu, gledajte, gospodine Fittich. Dosta je bilo sranja. Ja nemam vremena. Ovo će biti čak i bolje za vas nego prodaja, jer evo što će se dogoditi. Vi ćete uzeti taj novac i gurnuti ga duboko u ladicu stola. Nitko ne mora znati da ste ga dobili od mene. Ja ću odvesti Subaru tamo gdje moram poći, na jedno mjesto na zapadnoj strani. Uzeo bih vlastiti auto, ali u njega su mi stavili nekakav mehanizam da bi me mogli slijediti, a ja to želim. Ostavit ću Subaru na nekom sigurnom mjestu i do sutra ću vam se javiti da bih vam rekao gdje je. Vi ćete ga vratiti i sve što će se dogoditi bit će da ste svoj najjeftiniji automobil unajmili na jedan dan za dvije tisuće dolara bez takse. Najgore što se može dogoditi je da vas ja ne nazovem. Vi ćete i dalje imati novac i prijavit ćete krađu. Fittich je neprestano prevrtao u ruci vozačku dozvolu. - Hoće li me netko pitati zašto sam vam dopustio da sami obavite probnu vožnju, čak i uz kopiju vaše vozačke dozvole? - Momak mi je izgledao pošteno - rekao je Joe, učeći Fitticha riječima koje bi mogao upotrijebiti. - Na vozačkoj dozvoli bila je njegova slika, a ja nisam mogao poći s njim zato što sam očekivao poziv nekog ozbiljnog kupca koji je prije navraćao i koji je htio kupiti najbolji komad željeza koji sam imao na parkiralištu. Nisam htio riskirati i propustiti taj poziv. - Sve ste smislili - rekao je Fittich. Ponašanje mu se promijenilo. Onaj ugodni prodavač nasmijanog lica postao je čahura iz koje je izlazio neki drugi Gem Fittich, neka njegova verzija s mnogo više kutova i oštrijih rubova. Zakoračio je prema fotokopirnom aparatu i uključio ga. Pa ipak, Joe je osjećao da Fittich još nije sasvim donio odluku.

- Činjenica je, gospodine Fittich, da ako oni i dođu ovdje i postave vam nekoliko pitanja, ništa vam ne mogu učiniti, niti bi vam htjeli što učiniti. - Umiješani ste u trgovinu drogom? - upitao je Fittich odsječno. - Nisam. - Jer, ja mrzim ljude koji prodaju drogu. - I ja također. - Upropaštavaju našu djecu, upropaštavaju ono što je još preostalo od ove naše zemlje. - Apsolutno se slažem. - Ne kažem da je mnogo preostalo. Fittich je pogledao kroz prozor, u čovjeka na autobusnom stajalištu. - Murjaci? - Ne baš. - Jer, ja podržavam murjake. Njihov je posao težak u ovim danima. Nastoje sačuvati zakon, dok su neki dužnosnici, koje smo sami izabrali, najveći mogući kriminalci. Joe je zanijekao glavom. - Oni ne spadaju ni u jednu vrstu murjaka za koju ste čuli. Fittich je neko vrijeme razmišljao, a onda reče: - To je bio pošten odgovor. - Iskren sam prema vama koliko god to mogu biti. Ali, žuri mi se. Oni vjerojatno misle da sam ovdje da bih pozvao mehaničara ili vučnu službu, ili tako nešto. Ako ću dobiti taj Subaru, želim ga odmah, prije no što skuže što zapravo radim. Pošto je ponovno pogledao na autobusno stajalište s druge strane ulice, Fittich reče: - Vlada? - Po svemu sudeći, da. - Znate li zašto je problem droge sve veći? - upita Fittich. - Zato što je polovina današnjih političara plaćena da to spriječi, ali do vraga, gomila tih gadova su i sami ovisnici, tako da im nije stalo. Joe ne reče ništa, plašeći se da ne kaže nešto krivo. Nije znao zašto je Fittich ljut na vlasti. Lako bi mu se moglo dogoditi da kaže nešto krivo, te da najednom počne izgledati ne kao istomišljenik, već kao jedan od njegovih neprijatelja. Namrgodivši se, Gem Fittich počne fotokopirati Joeovu vozačku dozvolu. Potom ju je vratio vlasniku, a ovaj je stavi u svoju lisnicu. Vrativši se do stola, Fittich je zurio u novac. Izgledao je zabrinut zbog ove svoje suradnje, ne zato što se plašio da će upasti u nevolju, već ga je zapravo brinula moralna dimenzija cijele te stvari. Napokon je uzdahnuo, otvorio ladicu i gurnuo dvije tisuće u nju. Iz druge ladice izvadio je svežanj ključeva i pružio ga Joeu. Zahvalno uzimajući ključeve, Joe reče: - Gdje je?

Fittich mu kroz prozor pokaže rukom na auto. - U roku od pola sata vjerojatno ću morati nazvati policiju i prijaviti da je ukraden, samo da bih zaštitio sebe. - Shvaćam. Uz malo sreće, ja ću tada već biti ondje kamo sam krenuo. - K vragu, ne brinite, oni ga i tako neće niti tražiti. Mogli biste ga voziti tjedan dana, a da vas uopće ne pritisnu. - Ja ću vas zaista nazvati, gospodine Fittich, i točno ću vam reći gdje sam ga ostavio. - Nadam se da hoćete. Kad je Joe došao do otvorenih vratiju, Fittich ga upita: - Gospodine Carpenter, vjerujete li vi u kraj svih stvari? Joe zastade na pragu. - Molim? Gem Fittich, koji je izašao iz čahure razdraganog prodavača, nije bio samo tvrdih rubova i sve živčaniji, oči su mu postale čudne, drugačije nego su bile, pune ne gnjeva nego nekakve iritirajuće sjete. - U kraj našeg vremena, u kraj ove zbrke u svijetu koju smo napravili, sve će se to iznenada smotati i skloniti, poput starog tepiha kojeg su izjeli moljci. - Pretpostavljam da će jednoga dana morati doći kraj tome - rekao je Joe. - Ne jednoga dana. Uskoro. Ne čini li vam se da se odnos dobroga i zla sasvim poremetio, da mi više gotovo i ne znamo kakva je razlika među njima? - Da. - Budite li se ponekad usred noći s osjećajem da se bliži kraj? Poput nekakvog ogromnog vala, kilometar visokog, koji se uzdiže nad nas, mračniji od noći i zime, koji će se obrušiti na nas i sve nas odnijeti sa sobom? - Da - reče Joe blago i iskreno. - Da, često sam usred noći osjetio upravo to. Međutim, cunami koji se u mračnim noćima prijeteći izdizao ispred Joea bio je posve osobne naravi, gubitak njegove obitelji, koji se izdignuo tako visoko da je zaklonio sve zvijezde i zapriječio mu pogled u bilo kakvu budućnost. Često je čeznuo za tim da ga taj isti val proguta i zauvijek odnese sa sobom. Osjećao je da je Fittich utonuo u nekakvu duboku moralnu zabrinutost, te da je i on čeznuo za nekakvom izbavljeničkom apokalipsom. Joea je uznemirilo i iznenadilo otkriće da s ovim prodavačem dijeli sličnu melankoliju. To ga je otkriće uznemirilo zato što je taj osjećaj da se bliži kraj svega vrlo nefunkcionalan i antidruštven, bila je to bolest od koje se on, s velikom teškoćom, tek počinjao oporavljati i bojao se za društvo u kojem je takva sjeta široko rasprostranjena. - Neobična vremena - rekao je Fittich, kao što je Joe kratko vrijeme prije toga rekao Barbari, čudna vremena. - Tako me plaše. Sjeo je na svoj stolac, stavio noge na stol i počeo nanovo gledati utakmicu na televiziji. - Bolje je da sad pođeš.

Uz sijevanje u zatiljku, oštrom kao krep papir, Joe izađe van. Uputi se prema žutom Subaruu. S druge strane ulice, čovjek na autobusnom stajalištu nestrpljivo se osvrtao lijevo i desno, kao da je nezadovoljan pouzdanošću javnog prijevoza. Motor Subarua proradio je od prve, ali je pomalo lupao. Volan je blago podrhtavao. Presvlake su bile izlizane, a mirisni borić nije uspijevao maskirati kiselkasti vonj dima od cigareta koji se tijekom godina upio u plastiku i tepih. Ne gledajući u čovjeka ispod zaštite na autobusnom stajlištu, Joe se maknuo s parkirališta. Skrenuo je udesno i pojurio ulicom kraj svoje napuštene Honde. Kamionet s kamp prikolicom još je uvijek bio parkiran pred praznom industrijskom zgradom. Kad je Joe stigao na raskrižje, nedaleko od parkiranog kamioneta, vidio je da na njemu nema semafora. Usporio je, ne zaustavivši se sasvim, a onda najednom snažno pritisnuo gas. U retrovizoru je vidio kako se čovjek s autobusnog stajališta žurno uputio prema kamionetu, koji je već ostajao daleko iza Joea. Bez transpondera koji bi ih vodio, morat će održavati vizualni kontakt i riskirati da, prateći ga izbliza, izgube svoju krinku, za koju su mislili da je još uvijek imaju. Nakon šest kilometara, Joe im se izgubio na nekom većem raskrižju kad je projurio kroz žuto svjetlo koje se mijenjalo u crveno. Kamionet ga je pokušao slijediti, no u tome ga je spriječio nabujali poprečni promet. Čak i povrh cviljenja i lupanja Subaruova motora, mogao je čuti škripu njihovih kočnica kad su se zaustavili i za centimetar izbjegli sudar. Dvadeset minuta poslije, Joe je u ulici Hilgrade, nedaleko od kampusa UCLAe, napustio Subaru, sasvim blizu mjesta na kojem se trebao sresti s Demi. Brzo je grabio k Westwood bulevaru, nastojeći da ne potrči da ne bi privukao pažnju na sebe. Donedavno, gradić Westwood bio je otočić starinskoga šarma u daleko uzburkanijem moru gradova oko njega, prava meka za kupce i ljubitelje kazališta. Usred arhitekture koja je od svih trgovačkih četvrti u Los Angelesu bila najzanimljivija i duž ulica sa tri trake, bujali su moderni dućani za odjeću, galerije, restorani, obećavajuća kazališta u kojima su se održavale predstave najnovijih oporih drama i komedija, te popularne kinoteke. Bilo je to mjesto za provod, za promatranje ljudi i vlastito pokazivanje. A onda se, u vrijeme kad se gradska vladajuća elita našla u jednom od svojih periodičnih raspoloženja da na izvjesne forme sociopatskog ponašanja gleda kao na legitiman protest, razmnožile su se skitnice, bande su počele tumarati gradom, a počela je cvjetati i trgovina drogom. U uličnim tučnjavama nekoliko je puta došlo do pucnjave, pa je mnogim kupcima i ljubiteljima provoda ovo mjesto postalo prešaroliko, biti viđen ovdje značilo je biti označen kao žrtva. Westwood se grčevito trudi da se izvuče iz takvog ponora. Ulice su postale sigurnije no što su neko vrijeme bile. Međutim, mnogi su se dućani i galerije zatvorili, a novi posao nije se uselio u sve prazne prostorije. Proći će godine dok

se ozračje propasti i očaja nadvijeno nad gradom sasvim ne izgubi. Građena dostojanstvenim polaganim tempom koraljnih otoka, civilizacija bi se mogla uništiti zastrašujućom brzinom, čak i eksplozijom dobrih namjera, a sve što je izgubljeno može se povratiti samo uz ogromnu odlučnost. Luksuzna kavana bila je prepuna. Kroz njezina otvorena vrata dopirala je ugodna aroma nekoliko egzotičnih vrsta kave, muzika usamljenoga gitarista, koji je svirao neku melodiju novoga doba, bila je blaga i opuštajuća, premda prepuna razvučenih i ponovljenih akorda. Joe je namjeravao promotriti mjesto sastanka s druge strane ulice i dalje duž bloka, ali je stigao prekasno da bi to napravio. U šest sati i dvije minute stajao je ispred kavane na desnoj strani ulaza, kako mu je bilo rečeno, i čekao da netko stupi u kontakt s njim. Kroz buku uličnog prometa i svirke na gitari, začuo je tiho, nemelodično zveckanje i lupanje. Taj ga je zvuk smjesta uznemirio, iz razloga koje nije mogao objasniti, pa je nervozno pogledao oko sebe tražeći njegov izvor. Iznad vratiju nalazila su se obješena zvonca za vjetar, izrađena od najmanje dvadesetak žlica različitih veličina i od različitog materijala. Na blagom povjetarcu nježno su udarala jedno o drugo. Poput zločestog suigrača iz djetinjstva, sjećnje ga je proganjalo iz jednog skrovišta u drugo, sve do nekog dubokog mjesta u vrtu prošlosti, prošaranog svjetlošću i sjenama. A onda se iznenada sjetio stalka u kuhinji Delmannovih, pričvršćenog za strop, s bakrenim loncima i tavama. Vraćajući se iz spavaće sobe Charlesa Delmanna kako bi odgovorio na Lisin krik, Joe je sve vrijeme dok je hitao k salonu na donjem katu čuo prigušeno zveckanje kuhinjskog pribora. Ušavši u kuhinju, vidio je kako se lonci i tave poput klatna njišu na svojim kukama. Kad je napokon došao do Lise i vidio Georginein leš na podu, kuhinjski se pribor smirio i utihnuo. Ali, prije svega, što li je uopće pokrenulo sve te predmete? Lisa i Georgine nalazile su se na drugom kraju one dugačke prostorije, daleko od kloparajućih posuda. Poput treptavih zelenih brojki na digitalnom satu kraj postelje Charliea Delmanna, poput poigravanja plamenova u uljanim svjetiljkama na kuhinjskom stolu, ova bakrena muzika bila je zbog nečeg važna. Osjećao je kao da će snažan kucaj uvida svakog časa slomiti ljusku jajeta njegova neznanja. Zadržavajući dah, posežući u mislima za vezom koja mu je izmicala, a koja bi unijela smisao u sve ove stvari, Joe je shvatio da se uvid koji bi razbio ljusku povlači. Upinjao se da ga vrati. No on je, dovodeći ga do ludila, nestajao. Možda nijedna od ovih stvari uopće nije bitna, ni uljane svjetiljke, ni digitalni sat, ni kloparavo posude. U svijetu promatranom kroz leće paranoje.kroz par izobličavajućih naočala koje je s dobrim razlogom nosio u zadnja dva dana , svaki otpali list, svaki šaptaj vjetra i svaka sjena bivali su zaodjenuti nekakvim

zloslutnim značenjem koje, zapravo, nisu imali. On ovaj put nije bio samo puki neutralni promatrač, samo puki novinar, već je bio žrtva, središnja ličnost vlastite priče, te stoga možda nije ni mogao vjerovati svom novinarskom instinktu kad je u tim malim, neobičnim detaljima otkrivao začenja. Pločnikom je dolazio neki visoki crni mladić na koturaljkama, studentskih godina, koji je na sebi imao majicu UCLA-e. Joe, koji je razmišljao o znakovima koji možda i ne znače ništa, poklonio mu je sasvim malo pažnje, sve dok se mladić nije naglo zaustavio pred njim i pružio mu bežični telefon. - Trebat će ti ovo - rekao je glasom basa, koji bi bio pravo blago za neku doowop skupinu iz pedesetih godina. Prije no što je Joe uspio odgovoriti, mladić se s pomoću rada svojih nožnih mišića otkoturao dalje. Telefon u Joeovim rukama je zazvonio. On pogleda niz ulicu, tražeći položaj prismotre s kojeg je bio promatran, ali nije ga mogao vidjeti. Telefon je ponovno zazvonio, te on odgovori: - Da? - Kako se zoveš? - upitao ga je muški glas. - Joe Carpenter. - Koga čekaš? - Ne znam njezino ime. - Kako je zoveš? - Demi. - Kreni blok i pol prema jugu. Na uglu skreni udesno i nastavi hodati dok ne dođeš do jedne knjižare. Još je otvorena. Uđi i nađi biografski odjel. Čovjek koji je nazvao, prekinuo je vezu. Neće, dakle, biti nikakvog ugodnog ćaskanja i upoznavanja uz kavu. Prema radnom vremenu istaknutom na vratima, knjižara se nedjeljom zatvarala u šest sati. Bilo je četvrt poslije šest. Kroz veliki izlog Joe je vidio da su fluorescentne pregrade u prednjem dijelu dućana mračne, samo nekoliko njih u pozadini bile su osvijetljene, ali kad je probao otvoriti vrata, ona su bila otključana. Unutra je bio samo jedan službenik koji je čekao na blagajni. Bio je tamnoput, u svojim kasnim tridesetim godinama, mali i žilav poput džokeja, s brkovima i šiljastom bradicom. Iza debelih leća njegovih naočala uokvirenih rogom, oči su mu bile jednako krupne kao oči upornog ispitivača u inkvizicijskom snu. - Biografije? - upitao je Joe. Izašavši iza svojeg pulta, službenik je pokazao rukom na desni kut u stražnjem dijelu dućana, gdje je iznad redova sjenovitih polica sjala svjetlost. Dok je zalazio dublje u labirint knjiga, Joe je iza sebe čuo kako se ulazna vrata zaključavaju. U biografskom odjelu čekao je jedan drugi crni čovjek. Bio je krupan i doimao se kao da je sposoban da bude neodoljiva sila ili nepomična prepreka, što god bilo potrebno od te dvije stvari. Lice mu je bilo spokojno poput Budhina lica.

On reče: - Zauzmi položaj. Joe je smjesta znao da ima posla s policajcem ili bivšim policajcem. Poslušno je okrenuo lice prema zidu od knjiga, raširio noge, nagnuo se naprijed s objema rukama na policama i uperio pogled u hrbate knjiga pred sobom. Jedna od njih posebice mu je zaokupirala pažnju, masivna biografija pisca Henryja Jamesa. Henry James. Iz nekog razloga, čak i samo to ime učinilo mu se značajnim. Sve mu se činilo značajnim, ali zapravo ništa nije bilo takvo. A najmanje ime jednog davno preminulog pisca. Policajac je hitro i profesionalno obavio osobnu premetačinu, tražeći oružje ili primopredajnik. Kad nije našao ništa od toga, rekao je: - Pokaži mi nekakvu ispravu. Joe se okrenuo od polica i iz lisnice iskopao vozačku dozvolu. Policajac je usporedio fotografiju na dozvoli s Joeovim licem, pročitao njegove osobne karakteristike i usporedio ih sa stvarnošću, a onda mu vratio dozvolu. - Pođi do blagajnika. - Što? - Momak kojeg si vidio kad si ušao. Žilavi čovječuljak sa šiljastom bradicom čekao ga je na ulaznim vratima. Otključao ih je kad je Joe prišao. - Još uvijek imaš telefon? Joe mu ga pruži. - Ne, zadrži ga zasad - reče blagajnik. - Kraj ruba kolnika parkiran je crni Mustang. Odvezi se njime do bulevara Wilshire, pa onda skreni prema zapadu. Netko će uspostaviti vezu s tobom. Kad je blagajnik otvorio vrata, držeći ih da propusti Joea, ovaj pogleda u automobil i upita: - Čiji je? Iza leća debelih poput stakla boce, uvećane oči proučavale su ga kao da je bakterija s niže strane mikroskopa. - Je li uopće bitno čiji je? - Pretpostavljam da nije. Joe izađe van i ude u Mustang. Ključevi su stajali na mjestu za paljenje motora. Na bulevaru Wilshire skrenuo je prema zapadu. Automobil je bio gotovo isto onoliko star koliko i Subaru koji je dobio od Gema Fitticha. Međutim, motor mu je zvučao bolje, unutrašnjost mu je bila čistija, a umjesto dezinfekcijskog sredstva s mirisom borovine, koji je maskirao smrad ustajalog dima od cigareta, u zraku je lebdio blagi mentolni miris losiona poslije brijanja. Ubrzo nakon što je prošao kroz podzemni prolaz na autoputu San Diego, zazvonio je bežični telefon. - Da? Čovjek koji ga je bio poslao u knjižaru rekao je: - Poći ćeš sve do oceana u Santa Monici. Kad stigneš tamo, nazvat ću te i dati ti daljnja uputstva. - U redu.

- Usput se nigdje ne zaustavljaj. Razumiješ? - Da. - Znat ćemo ako to učiniš. Nalazili su se negdje u prometu oko njega, ispred ili otraga, ili oboje. Nije se trudio da ih potraži. Čovjek koji je nazvao, reče: - Ne pokušavaj upotrijebiti telefon da bi nekoga nazvao. I to ćemo znati. - Shvaćam. - Samo jedno pitanje. Auto koji voziš, zašto si htio znati čiji je? Joe reče: - Neki krajnje neugodni gadovi nalaze mi se za petama. Ako me nađu, ne želim uvući nedužne ljude u nevolju samo zato što vozim njihov auto. - Cijeli je svijet već u nevolji, čovječe. Nisi to primijetio? - upitao ga je čovjek koji je nazvao, a onda prekinuo vezu. U usporedbi s razbojnicima koji su radili za Teknologik, osim policajca, ili bivšeg policajca, iz knjižare, ovi ljudi koji su krili Rose Tucker i pružali joj sigurnost bili su amateri s ograničenim sredstvima. No, bili su to promišljeni i pametni amateri, s neospornim talentom za igru. Joe nije prešao niti pola puta do Santa Monice i ocean je još uvijek bio daleko ispred njega, kad mu se slika hrpta jedne knjige pojavila u svijesti, ime Henry James. Henry James. Pa što? A onda mu padne na um naslov jedne od najpoznatijih Jamesovih radova, Okret zavrtnja. Taj naslov nalazi se na svakoj kratkoj listi najpoznatijih romana o duhovima koji su ikad napisani. Duh. Neobjašnjivo naviranje plamenova u uljanim svjetiljkama, treperenje brojki na satu, klopotave tave i lonci, sve se to činilo kao da bi, nakon svega, moglo biti povezano. I dok se prisjećao tih slika, u retrospektivi je bilo lako prepoznati njihovu nadnaravnu kakvoću, premda je bio svjestan da njegova mašta ovdje možda preuveličava sjećanja. Također se sjetio kako se svijećnjak u foajeu zamračio, pa posvijetlio, pa se onda opet zamračio, dok je on žurio uz stubište reagirajući na pucanj koji je ubio Charliea Delmanna. U zastrašujućoj pometnji koja je uslijedila, on je taj detalj zaboravio. Prisjećao se bezbrojnih scena seansi iz starih filmova i televizijskih programa, u kojima je otvaranje vratiju između ovoga svijeta i carstva duhova bilo označeno treptanjem električne žarulje ili gašenjem svijeća, iako nije bilo nikakvog propuha. Duh. Bila je to apsurdna pomisao. I više nego apsurdna. Suluda. Nema takvih stvari kao što su duhovi. Pa ipak, prisjetio se još jednog uznemiravajućeg nemilog slučaja, do kojeg je došlo kad je bježao iz kuće Delmannovih. On juri kroz kuhinju, dok alarm za dim zavija iza njega, ulazi u hodnik i trči foajeom prema vratima. Njegova šaka hvata okruglu ručku na vratima. Straga

dolazi jeziva hladnoća koja mu peče vrat, buši ga kroz zatiljak. Potom on stupa na trijem, uopće se ne sjećajući da je otvorio vrata. Činilo se da je ovo bio značajan događaj sve dok ga je on sam smatrao značajnim, ali čim bi se skepticizam ponovno vratio, taj je trenutak izgledao krajnje nevažan. Da, ako je bilo što osjetio na zatiljku, to je trebala biti vrućina vatre, a ne oštra zima. I, da, ta zima bila je različita od svega što je prije osjetio, ne zima koja se širila, nego nešto poput oštrice komadića leda, fino zašiljenog komadića leda, poput željeznog stileta tek izvađenog iz zamrzivača, nekakva žica, igla. Igla zabodena u vrh njegove kralježnice. No, to je bila subjektivna predodžba nečega što je on osjetio, a ne odmjerena opservacija konkretnog fenomena jednog novinara. On se nalazio u stanju puke panike i osjetio je mnogo čudnih stvari, koje nisu bile ništa drugo do normalne fiziološke reakcije na krajnji stres. A što se tiče onih nekoliko bijelih mrlja u njegovu sjećanju, između vremena kad je bio stavio ruku na okruglu kvaku i kad se našao na pola trijema... to se također dalo lako objasniti panikom, stresom i zasljepljujućom snagom nagona za preživljavanjem. Ne, to nije bio nikakav duh. Počivaj u miru, Henry James. Dok je napredovao kroz Santa Monicu prema oceanu, Joeov kratki zagrljaj praznovjerja popustio je, izgubio svu svoju strast. Razum je opet bio tu. Pa ipak, nešto u vezi s idejom o duhu i dalje mu se činilo važnim. Imao je predosjećaj da će na kraju doći do racionalnog objašnjenja, proizašlog iz razmatranja nadnaravnog , da će doći do jedne dokazne teorije koja će biti logična poput pažljivo strukturirane proze Henryja Jamesa. Ledena igla. Zabada se u sivu materiju u središtu njegove kralježnice. Injekcija, brzi, hladni štrcaj... nečega. Da li je to nešto osjetio i kapetan Delroy Blane prije no što je iskopčao autopilota, udario svog prvog časnika u lice, a onda hladno pilotirao let 353 ravno u zemlju? Ne, to možda nije bio duh, već nešto isto toliko zastrašujuće i zloćudno koliko i bilo koji zli duh koji se vratio iz ponora prokletih... nešto slično duhu. Kad se Joe našao dva bloka od Pacifika, bežični telefon zazvonio je po treći put. Čovjek koji je nazvao, rekao je: - U redu, na priobalnoj autocesti skreni udesno i nastavi voziti dok ti se ponovno ne javimo. Na Joeovoj lijevoj strani, manje od dva sata sunčeve svjetlosti nadvijalo se nad oceanom poput umaka od limuna koji se kuhao u tavi, postupno se zgušnjavajući u tamniju žutu boju. Telefon je ponovno zazvonio u Malibuu. Dano mu je uputstvo da skrene na izlaznicu koja će ga odvesti u Santa Fe na moru, južnozapadnjački restoran na strmoj stjenovitoj obali iznad oceana. - Ostavi telefon na suvozačevu sjedalu, a auto predaj komorniku. On zna tko si. Rezervacija je na tvoje ime - rekao je čovjek koji je nazvao i posljednji put

spustio slušalicu. Veliki restoran izgledao je poput neke lože od nepečene opeke prenesene iz New Mexica, s tirkiznim prozorskim okvirima, tirkiznim vratima i stazama od crvenih glinenih pločica. Okolni uređeni prostor sastojao se od vrtova kaktusa posađenih u bijelom šljunku i dva velika drveta kiselice, s tamnozelenom krošnjom posutom bijelim cvjetovima. Hispanjolski komornik bio je daleko ljepši od bilo koje sadašnje ili prošle latinoameričke filmske zvijezde. Odglumio je zlovoljan pogled s tinjajućom vatrom, koji je zasigurno izvježbao pred zrcalom, kako bi ga eventualno upotrijebio i pred kamerama. Kao što je to obećao čovjek na telefonu, komornik je očekivao Joea i nije mu dao potvrdu za Mustang. Iznutra je Santa Fe na moru bio sagrađen od masivnih borovih greda s planine Rocky, žbuke boje vanilije i crvenih glinenih pločica. Stolci i stolovi, kao i ostali namještaj, koji na sreću nije forsirao jugozapadnjačku tematiku do ekstrema, bilo je djelo J. Roberta Scotta, ne baš jeftino, dekoraterova paleta ograničavala se na pastelne boje koje su se upotrebljavale za tumačenje klasičnih Navajo motiva. Čitavo blago potrošeno je u sve to i Joe je zapravo bio svjestan da je u usporedbi s dekorom bio jedno obično, otrcano čeljade. Nije se obrijao otkako je prije više od dvanaest sati otišao u Colorado. Zahvaljujući tome što si je većina najsuvremenijih muških filmskih zvijezda i režisera dopuštala vječiti adolescentski životni stil, plave traperice bile su prihvatljiva odjeća čak i u mnogim otmjenim ustanovama u Los Angelesu. Međutim, njegov novi samtasti sako bio je sav izgužvan i visio je poput vreće zato što je prije bio pokisao, a on sam imao je razbarušen izgled putnika, ili pijandure koja upravo dolazi s lumpanja. Mlada hostesa, lijepa poput neke čuvene glumice, koja je bez sumnje provodila vrijeme služeći hranu, čekajući na ulogu koja će joj donijeti Oscara, činilo se da u njegovoj pojavi nije nalazila ništa što bi izazvalo prezir. Povela ga je do stola za dvoje kraj prozora. Staklo je formiralo cjelokupni zapadni dio građevine. Lako obojene plastične rolete ublažavale su snagu zalazećeg sunca. Pogled na obalu koja se zavijala prema van, kako prema sjeveru tako i prema jugu, bio je spektakularan, a more je more. - Vaša suradnica kasni - rekla je hostesa, očito misleći na Demi. - Zamolila vas je da večerate bez nje, a ona će vam se poslije pridružiti. Joeu se nije svidio ovakav razvoj stvari. Uopće mu se nije svidio. Bio je nestrpljiv da stupi u vezu s Rose, nestrpljiv da čuje što mu to ona ima reći, nestrpljiv da pronađe Ninu. On se, međutim, držao pravila igre. - U redu, hvala. Da se Tom Cruise podvrgnuo kozmetičkoj operaciji kako bi poboljšao svoj izgled, bio bi lijep poput Joeova konobara. Ime mu je bilo Gene i činilo se da mu je u svako njegovo plavo oko, boje plinskog plamena, kirurški bilo usađeno

treperenje. Pošto je naručio coronu, Joe je otišao u muški toalet, te se prepao kad je ugledao svoj lik u ogledalu. Sa svojim čekinjama na bradi podsjećao je na jednog od Beagle Boysa, razbojnika iz starih stripova. Oprao je ruke i lice, počešljao kosu i poravnao sako. No, još je uvijek izgledao kao da ne treba sjediti kraj stola uz prozor, već u ogromnoj kanti za smeće. Opet za stolom, pijuckajući svoje ledeno hladno pivo, bacio je pogled na ostale goste. Nekoliko njih bili su čuveni. Neki junak iz akcijskih filmova bio je čak i više obrastao nego Joe, a kosa mu je bila neuredna i razbarušena kao u dječaka koji se upravo probudio iz drijemeža. Bio je odjeven u dronjave crne traperice i plisiranu košulju za frak. Bliže njemu nalazio se glumac koji je bio nominiran za Oscara i koji je bio poznat kao ovisnik o heroinu, odjeven u nekakvu ekscentričnu odjeću, izvađenu iz ormara u stanju kemijskog blaženstva, crne mokasine bez čarapa, hlače za golf sa zelenim kockama, smeđi karirani sportski sako i svijetloplava košulja od trapera. Unatoč cijelom tom njegovom ansamblu, najšarolikije stvari na njemu bile su njegove zakrvavljene oči i otečeni, plamenocrveni očni kapci. Joe se opustio i uživao u večeri. Pasirani kukuruz i juha od crnog graha bili su stavljeni u istu posudu na takav način da su formirali žuto crni simbol jina i janga. Losos na ražnju od drveta mesquite nalazio se na postelji od umaka od mangoa i crvenih paprika. Sve je bilo izvrsno. Dok je jeo, provodio je isto onoliko vremena promatrajući mušterije koliko i more. Čak i oni koji nisu bili slavni bili su šaroliki, često su iskazivali ogromnu radost i ushićenje, i općenito su bili angažirani u ovoj ili onoj vrsti predstave. Los Angeles je bio najkrasniji, najneuredniji, najelegantniji, najotrcaniji, najpametniji, najljepši, najružniji, pun iščekivanja, koji misli unatrag, altruističan, povučen u sebe, poslovno lukav, politički neobrazovan, sklon umjetnosti, ljubitelj kriminala, opsjednut smislom, koji izvlači novac, opušten, luđački grad na ovom planetu. I bilo koja njegova dva dijela, toliko međusobno različita kao Bel Air i Watts, ipak su u biti zastrašujuće slična, obiluju nekakvim luđačkim gladima, nadama i očajanjima. Dok je završavao večeru s pudingom od mangova kruha i sladoledom od halapenjoa, Joe se iznenadio kad je shvatio koliko uživa u promatranju drugih ljudi. On i Michelle proveli su mnoga popodneva šetajući mjestima poput Rodeo Drivea i City Walka, promatrajući "dvonožnu predstavu", ali tijekom prošle godine on se nije zanimao za druge ljude, bio je zaokupiran samo sobom i svojom boli. Spoznaja da je Nina živa i izgledi da će je on pronaći, polako su izvlačili Joea iz njegove zatvorenosti i vraćali ga životu. Jedna krupna žena u crveno-zlatnoj havajskoj haljini i s kilogramom nakita na sebi zamjenjivala je hostesu. Sad je ona vodila dva čovjeka do obližnjeg stola. Oba nova gosta bili su odjeveni u crne hlače, bijele svilene košulje i crne kožnate jakne, meke poput svile. Stariji od njih, od oko četrdeset godina, imao je ogromne

tužne oči i dovoljno senzualne usne da mu omoguće lako sklapanje ugovora za ulogu u Revlonovim reklamama za ruževe. Bio je dovoljno lijep da bi mogao biti konobar, osim što mu je nos bio crven i deformiran od dugogodišnjeg pijančevanja i što nikad nije sasvim zatvarao usta, što mu je pružalo prazan izgled. Njegov deset godina mlađi plavooki pratilac imao je ružičasto lice kao da je bio prokuhan i mučio ga je nervozni osmijeh koji nije mogao kontrolirati, kao da je bio kronično nezadovoljan sobom. Graciozno vitka brineta koja je večerala s filmskom zvijezdom ovisnikom o kokainu i heroinu smjesta je počela pokazivati zanimanje za momka s usnama kao Mick Jagger, unatoč njegovom rascvjetalom nosu. Zurila je u njega tako upadljivo i tako uporno da joj je on odgovorio istom brzinom kojom bi neka pastrva reagirala na debelog kukca koji se trza na površini potoka , iako je bilo teško reći tko je od njih dvoje bio pastrva, a tko slabašan zalogaj. Glumac ovisnik postao je svjestan očaranosti svoje pratiteljice, te je i on počeo zuriti u čovjeka sa sjetom u očima , iako je samo gledao, a ne i očijukao. Najednom ustane od stola, gotovo prevrnuvši stolac i zakrivuda kroz restoran, kao da je imao namjeru udariti svoga rivala ili povratiti po njemu. Umjesto toga, skrenuo je dalje od stola tih muškaraca i izgubio se u hodniku koji je vodio prema toaletima. U to vrijeme, čovjek sa sjetom u očima jeo je mlade račiće s palentom. Svakog sićušnog račića probadao je vrhom svoje vilice da bi ga onda zadivljeno proučavao prije no što će ga s opscenom slašću posisati sa zubaca. Dok je dokono uživao u svakom zalogaju, gledao je u smjeru brinete kao da joj hoće reći da, ako ikad bude imao priliku spavati s njom, može biti uvjerena da će završiti isto tako temeljito oljuštena i skrhana poput ovih račića. Brineta je bila uzbuđena ili je osjećala gađenje. Teško je reći što od tog dvoga. Kod nekih žitelja Los Angelesa, te dvije emocije bile su isto onoliko nerazdvojivo spetljane koliko i utroba sijamskih blizanaca koji se ne mogu operativno razdvojiti. Bilo kako bilo, ona je napustila stol glumca ovisnika i privukla stolac da bi sjela s muškarcima u kožnatim jaknama. Joe se pitao koliko će stvari postati zanimljive kad se propali glumac vrati, bez sumnje s bijelim svijetlim prahom na rubovima svojih nosnica, budući da je današnji heroin bio dovoljno čist da bi se mogao ušmrkavati. No, prije nego što se ta stvar razvila, konobar Gene treperavih očiju zaustavio se kraj njega kako bi mu rekao da ga večera neće ništa koštati i da ga Demi čeka u kuhinji. Iznenađen, ostavio je napojnicu i, slijedeći Geneove instrukcije, pošao prema hodniku u kojem su se nalazile toaletne i kuhinjske prostorije. Napokon se spustio kasni ljetnji sumrak. Na ravnom grilu obzorja pržilo se sunce kao neki rumeni žutanjak do svoje još tamnije boje. Kad je Joe prolazio kroz restoran, čiji su stolovi svi bili zauzeti, nešto u vezi one scene s tri osobe, brinete i dvojice muškaraca u kožnatim jaknama, zaškakljalo je njegovo sjećanje. Sve dok nije došao do polovice hodnika koji je vodio do

kuhinje, bio je posve zbunjen snažnim dojmom deja vu doživljaja. Prije no što je zakoračio u hodnik, Joe se još jednom osvrnuo. Vidio je zavodnika s podignutom vilicom kako svojim sjetnim očima halapljivo promatra probodenog račića, dok je brineta nešto mrmljala, a nervozni čovjek ružičastog lica samo promatrao. Joeova zbunjenost prešla je u uzbuđenje. Za trenutak nije mogao shvatiti zašto su mu usta postala suha i zašto me je srce počelo ubrzano lupati. Tad, u oku svoje svijesti, ugleda preobražaj vilice u oštricu, a račić najednom postane listić goude. Dva muškarca i jedna žena. Ne u restoranu, nego u hotelskoj sobi. Ne ova brineta, nego Barbara Christmann. Ako ne ova dvojica muškaraca, onda dvojica zapanjujuće slična njima. Naravno, Joe ih nikad nije vidio, samo je čuo Barbarin kratak, ali živi opis. Te oči psa goniča, nos koji je bio "sav crven od desetljeća pijanstva", mesnate usne. Mlađi od njih dvojice, ružičasta lica, s neprekidnim palacavim osmijehom. Joe je prije više od dvadeset i četiri sata izgubio sposobnost da ikad više povjeruje u slučajnost. Na neki nemoguć način, Teknologik je bio ovdje. On požuri hodnikom, prođe kroz jedna od okretnih vratiju i uđe u prostranu prostoriju koja se upotrebljavala kao dio za pripremanje salate. Dva muškaraca, uniformirana u bijelo, koji su vješto i hitro aranžirali tanjure sa zelenim povrćem, uopće ga nisu niti jednom pogledali. Nešto dalje, u glavnoj kuhinji, čekala ga je krupna crna žena u havajskoj haljini. Čak ni njezina blistava haljina, niti kaskade svjetlucavog nakita nisu mogli sakriti njezinu zabrinutost. Njezino krupno, materinsko lice jazz pjevačice bilo je lijepo i živahno, kao stvoreno za veselje, no u njoj nije bilo nimalo pjesme i smijeha. - Moje ime je Mahalia. Zaista žalim što nisam mogla večerati s tobom, naočiti Joe. Častila bih te. Njezin seksi-promukli glas označio ju je kao ženu koju je on nazvao Demi. - Ah, došlo je do izmjene plana. Pođi za mnom, medeni. S impresivnom uzvišenošću velikog broda koji napušta svoj dok, Mahalia pode kroz užurbanu i besprijekorno čistu kuhinju natrpanu šefovima, kuharima i pomoćnicima, pokraj štednjaka , pećnica, sita i roštilja, kroz paru i dim od mesa i mirisa pirjanog luka koji je vlažio oči. Žureci za njom, Joe reče: - Onda ti znaš za njih? - Naravno da znam. Bilo je danas u TV vijestima. Ljudi s vijesti pokazuju ti stvari za kovrčanje kose, onda ti pokušavaju prodati Fritose. Taj strašni posao mijenja sve. On joj stavi ruku na rame, zaustavivši je. - Na TV vijestima? - Neki su ljudi pobijeni pošto je ona razgovarala s njima. Čak i pokraj mnogobrojnog kuhinjskog osoblja, u toj bijeloj pometnji poslova svuda oko njih, mogli su si priuštiti osobnost razgovora, jer je ovaj bio maskiran

lupanjem tava i lonaca, zujanjem miksera, zveckanjem posuda - zum, bum, kling, klong, ping, pop, cep, sec, cvr! - U vijestima to nazivaju nekako drugačije - reče Mahalia - ali to je, sasvim sigurno, obično ubojstvo. - Nisam na to mislio - rekao je on. - Ja govorim o ljudima u restoranu. Ona se namrštila. - Kojim ljudima? - Njima dvojici. Crne hlače, crne kožnate jakne... - Ja sam ih odvela za stol. - Da, jesi. Upravo sam ih prepoznao, prije jedne minute. - Loši ljudi? - Najgori. Sva zbunjena, zanijekala je glavom. - Ali, šećeru, znamo da te nisu slijedili. - Mene nisu slijedili, ali možda tebe jesu. A možda su slijedili nekog drugog tko štiti Rose. - I sam vrag bi se namučio da naĐe Rose kad bi je morao pronaći preko nas. - Ali, na neki su način otkrili tko je godinu dana skriva, pa sad sužavaju krug. Negodujući, obavijena neprobojnim prslukom samopouzdanja, Mahalia reče: - Na našu Rosie nitko neće staviti ni mali prst. - Je li ona ovdje? - Čeka tebe. Hladna plima zapljusnula mu je srce. - Ti ne shvaćaš, ona dvojica u restoranu nisu došli sami. Sigurno ih je još vani. Možda čitava mala armija. - Da, možda, ali oni ne znaju s kim imaju posla, dušo. Munje odlučnosti sijevale su na njezinu licu. - Mi smo baptisti. Siguran da nije točno čuo što mu je ova žena rekla, Joe je žurio za njom dok je ona išla dalje kroz kuhinju. Na drugom kraju te ogromne prostorije prošli su kroz neka otvorena vrata i ušli u blistavo bijelu praonicu kuhinjskog posuđa, gdje se čistilo i sjeklo voće i povrće prije no što je bivalo poslano u glavnu kuhinju. Ovako kasno u jednom restoranskom danu, tu više nitko nije radio. Iza praonice nalazila se prostorija za primanje robe s betonskim podom, koja je mirisala na celer i papriku, vlažno drvo i vlažan karton. Police duž zida na desnoj strani bile su sve do stropa natrpane praznim sanducima za voće i povrće, raznim kutijama, sanducima s praznim pivskim bocama. Ravno naprijed, ispod crvenog znaka IZLAZ, nalazila su se zatvorena široka željezna vanjska vrata, iza kojih su se parkirali kamioni dobavljača kad su vršili isporuke. Na lijevoj strani nalazilo se dizalo. - Rose je tamo dolje.

Mahalia je pritisnula pozivni gumb i vrata dizala smjesta su se otvorila. - Što je ispod nas? - Pa, nekad je ovo bilo dizalo koje je vodilo do svečane dvorane i na dok, gdje si mogao imati veliku zabavu točno na plaži, ali mi je ne možemo upotrebljavati kao što su to činili vlasnici prije nas. Obalna komisija postavila je teška pravila pred nas. Sad je to samo skladište. Kad siđeš, reći ću svojim momcima da pomaknu police i prazne kutije na ovaj zid. Doista ćemo lijepo pokriti ovo dizalo. Nitko neće znati da je ovdje. Plašeći se da ne bude stjeran u kut, Joe reče: - Da, ali što ako dođu tražiti i ako uspiju otkriti dizalo? - Morat ću te prestati zvati naočiti Joe. Bit će bolje zabrinuti Joe. - Nakon nekog vremena oni će sigurno doći tražiti. Neće jednostavno čekati do zatvaranja i otići kući. Dakle, kad se nađem dolje, imam li neki drugi izlaz za van? - ustrajavao je Joe. - Nikad nisu pronašli prednje stubište, kojim mušterije silaze. Samo je zaklonjen otvor vratnicama sa šarkama, tako da ga ne možeš vidjeti. Ali, iziđeš li odavde, naći ćeš se točno naspram ureda za hostese, posve izložen svačijem pogledu. - Ne valja. - Dakle, pođe li nešto krivo, najbolje je da se daš u bijeg kroz donja vrata na dok. Odatle imaš plažu, cijelu obalu. - Oni bi mogli štititi i taj izlaz. - On se nalazi dolje, podno strme obale. S gornje razine ne mogu niti znati da je on tamo. Nastoj se opustiti, šećeru. Mi smo na strani pravednika, a to vrijedi nešto. - Ne puno. - Zabrinuti Joe! On ude u dizalo, ali zaustavi rukama klizeća vrata, da se ne bi zatvorila. - Na koji si način povezana s ovim mjestom, Mahalia? - Suvlasnica sam. - Hrana je sjajna. - Izgledam li ti kao da to ne znam? - upitala ga je dobroćudno. - Što je Rose tebi? - Uskoro ću te prozvati znatiželjni Joe. Prije dvadeset i dvije godine Rosie se udala za moga brata Louisa. Sreli su se na koledžu. Nisam se iznenadila kad je Louis ispao dovoljno pametan da se upiše na koledž, ali svakako sam se iznenadila kad je imao dovoljno mozga da se zaljubi u nekoga poput Rosie. A onda se, nakon svega, naravno pokazalo da je taj čovjek obična budala kad je pomahnitao pa se četiri godine poslije razveo od nje. Rosie nije mogla imati djece, a imati djecu bilo je važno za Louisa, iako je s manje zraka u svom mozgu i s imalo zdravog razuma mogao skužiti da je Rosie veće blago nego cijela kuća puna djece. - Ona ti nije snaha već osamnaest godina, a ti si spremna staviti glavu na panj

radi nje? - A zašto ne? Misliš li da se Rose pretvorila u vampira kad se Louis, ta budala, razveo od nje? Ostala je ista ona draga žena kakvu sam oduvijek znala. Volim je kao sestru. No, ona čeka, znatiželjni Joe. - Još nešto. Prije, kad si mi rekla da ovi ljudi ne znaju s kim imaju posla... nisi li rekla "Mi smo baptisti"? - To je upravo ono što sam bila rekla. Žilavi i baptisti, ne mogu se baš dobro spojiti u tvojoj glavi, je li tako? - Pa... - Moji mama i tata stali su uz Klan, dolje u Mississippiju, kad je taj Klan imao daleko manje zublju nego danas, a to su prije njih učinili i moja baka i djed, i nikad nisu dopustili strahu da ih porazi. Kad sam bila djevojčica, prošli smo kroz uragane Meksičkog Zaljeva i poplave u Delti, i epidemije encefalitisa, i razdoblja bijede, kad nismo znali otkud će nam doći hrana za sutra, ali smo izašli iz svega toga i unatoč svemu i dalje glasno pjevali u svakom nedjeljnom zboru. Možda su marinci Sjedinjenih Država donekle žilaviji od prosječnog južnjačkog crnog baptista, Joe, ali ne mnogo. - Rose je sretna žena kad ima prijateljicu poput tebe. - Ja sam sretnica - rekla je Mahalia. - Ona me je uzdigla više nego išta dotad. Pođi, Joe. I ostani dolje s njom dok ne zatvorimo ovo mjesto i smislimo način na koji ćemo vas izvući van. Doći ću po vas kad za to dođe vrijeme. - Mnogo prije toga budi spremna za nevolju - upozorio ju je on. - Pođi. Joe pusti vrata da se zatvore. Dizalo se počne spuštati.

14. Evo je napokon, same, na drugom kraju dugačke prostorije, dr. Rose Marie Tucker, u jednom od četiri sklopiva stolca za nekim izgrebanim radnim stolom, nagnuta naprijed, naslonjena na podlaktice, sklopljenih ruku, mirno čekajući, pogleda ozbiljnog i punog nježnosti, ta sićušna preživjela osoba, posjednica tajne koju je Joe očajnički htio znati, ali koje se najednom uplašio. U nekim instalacijama od recikliranih limenki na stropu nalazile su se pregorjele žarulje, dok su one još žive bile slučajno nakošene, tako da je pod koji je on polagano prelazio bio išaran svjetlošću i sjenama, kao da je riječ o nekom podvodnom carstvu. Njegova vlastita sjena išla bi ispred njega, a onda bi se povukla otraga, pa bi ga opet pretekla, zatreperila ovdje u jezercu tame i iščezla poput neke duše u zaborav, da bi mu nakon samo tri koraka ponovnozalebdjela pred očima. Osjećao se kao osuđenik zaronjen u dubinu tamnice iz koje se ne može pobjeći, u svom dugom hodu prema smrtnoj kazni, a ipak je istodobno vjerovao u mogućnost milosti i ponovnog rođenja. Dok je prilazio otkriću koje je uzdiglo Georgineu i Charliea Delamanna od očaja do euforije, dok se primicao bliže istini o Nini, svijest mu se sva uzburkala od sukobljavajućih struja, a njegovom unutarnjom tamom, strelovito poput jata malih šarana, projurila je nada. Uza zid na lijevoj strani nalazile su se kutije s restoranskim potrepštinama, poglavito papirnati ručnici za toalete, svijeće za stolove i opskrba pazikuće kupljena na veliko. Na zidu na desnoj strani, okrenutom prema plaži i oceanu iza nje, nalazila su se dvoja vrata i niz velikih prozora, no obala se nije mogla vidjeti jer je staklo bilo zaštićeno metalnim Roladen sigurnosnim roletama. Ova svečana dvorana doimala se kao kakav bunker. Izvukao je jedan stolac i sjeo za stol naspram Rose. Kao na groblju prethodnog dana, ta je žena zračila takvom izuzetnom karizmatičnom snagom, da je njezina sićušna građa bila izvor stalnog iznenađenja. Činila se tjelesno impozantnijom od Joea, pa ipak su njezini ručni članci izgledali nježni poput članaka dvanaestogodišnje djevojčice. Njezine magnetske oči zaustavljale su ga, dirale, a nekakva spoznaja koja se reflektirala u njima ponižavala ga je na način na koji ga ne bi uspio poniziti ni čovjek dvaput veći od njega, pa ipak, njezine crte izgledale su krhko, vrat joj je bio tako vitak, ramena tako nježna da je prije trebala izgledati ranjivom poput djeteta. Joe se nagnuo preko stola k njoj. Ona mu je stisnula ruku. U njemu se vodila bitka između straha i nade, oboje se borilo za njegov glas, i dok je to trajalo, on uopće nije mogao progovoriti i upitati za Ninu.

Ozbiljnija nego što je bila na groblju, Rose reče: - Sve ide tako loše. Oni ubijaju svakoga s kim porazgovaram. Zaustavit će se kad sve pobiju. Oslobođen obveze da odmah postavi sudbinsko pitanje o svojoj mlađoj kćeri, Joe je uspio progovoriti: - Bio sam tamo u onoj kući, u Hancock Parku, s Delmannovima... i Lisa. Oči joj se raširiše od strepnje. - Hoćete reći... onda kad se to dogodilo? - Da. Njezina malena šaka stisnula se na njegovoj ruci. - Vi ste to vidjeli? Kimnuo je glavom. - Poubijali su se. Takva strahota... takvo nasilje, ludilo! - Nije ludilo. Nije ni samoubojstvo. Ubojstvo! Ali kako ste, za ime Boga, vi ostali živi? - Pobjegao sam. - Još dok su ih ubijali? - Charlie i Georgine bili su već mrtvi. Lisa je još uvijek gorjela. - Dakle, nije bila mrtva kad ste otrčali? - Ne. Bila je još uvijek na nogama, gorjela je, ali nije vrištala, samo je tiho... tiho gorjela. - Onda ste se izvukli točno na vrijeme. Vaše vlastito čudo! - Kako, Rose? Kako im je to učinjeno? Spustivši pogled s njegovih očiju na svoje sklopljene ruke, ona nije dala nikakav odgovor na Joeovo pitanje. Više za sebe nego za njega, rekla je: - Mislila sam da je ovo način na koji treba započeti posao, donošenjem vijesti obiteljima koji su u onom avionu izgubili svoje drage. Ali zbog mene... sva ta krv. - Vi ste se zaista nalazili u letu 353? - upitao je on. Ona ga je ponovno pogledala u oči. - Ekonomska klasa, šesnaesti red, sjedalo B, jedno mjesto dalje od prozora. Istina se nalazila u njezinu glasu tako sigurno kao što se kiša i sunčeva svjetlost nalaze u vlati jedne travke. - Vi ste doista otišli s mjesta nesreće neozlijeđeni? - Netaknuta - rekla je tiho, naglašavajući čudo toga bijega. - I niste bili sami? - Tko vam je to rekao? - Nisu Delmannovi. Niti je tko od onih s kojima ste razgovarali. Svi su oni vjerovali u vas, čvrsto su čuvali sve tajne koje ste im otkrili. Kako sam to saznao, odvodi nas sasvim natrag do one noći. Sjećate li se Jeffa i Mercy Ealing? Blagi osmijeh zaigrao joj je na usnama i nestao kad je rekla: - Ranč blage promjene. - Bio sam tamo danas, rano poslijepodne.

- To su krasni ljudi. - Lijep i miran život. - A vi ste dobar novinar. - Samo kad mi je stalo do dužnosti. Oči su joj bile tamne poput gluhe noći, ali prava sjajna jezerca. Joe, međutim, nije mogao reći hoće li ga tajne koje su utopljene u njima povući za sobom, ili će ga dići na površinu. Ona reče: - Tako mi je žao svih ljudi iz onog aviona. Žao mi je što su nestali prije svoga vremena. Tako mi je žao njihovih obitelji... žao mi je vas. - Vi niste shvaćali da ih dovodite u opasnost, zar ne? - O, Bože, nisam. - Tad niste ni za što krivi? - Ali ja osjećam da jesam. - Recite mi, Rose, molim vas. Prešao sam veliki put da bih to čuo. Recite mi što ste to rekli drugim ljudima. - Ali, oni ubijaju svakoga kome to kažem. Ne samo Delmannove, nego i druge, toliko drugih ljudi. - Ne bojim opasnosti. - Ali ja se bojim. Zato što sad doista znam kakva je opasnost u koju vas stavljam, pa o tome moram razmisliti. - Nema opasnosti. Nema nikakve opasnosti. Ja sam i tako mrtav - rekao je on. - Osim ako mi vi kažete nešto što će mi ponovno dati život. - Vi ste dobar čovjek. U godinama koje stoje pred vama možete i te kako pridonijeti da se ovaj pokvareni svijet popravi. - Ne u ovakvom stanju. Njezine oči, ona jezerca, bile su sama bit tuge. Najednom su ga preplašile tako snažno da je poželio skrenuti pogled s njih, ali nije mogao. Njihov razgovor davao mu je vremena da se pripremi na pitanje zbog kojeg se isprva bio onako uplašio, no znao je da ga mora postaviti prije no što opet izgubi hrabrost. - Rose... Gdje je moja kćerka Nina? Rose Tucker je oklijevala. Napokon je, svojom slobodnom rukom, posegnula do unutarnjeg džepa na svojoj mornarskoplavoj jakni i izvukla iz njega nekakvu polaroidnu fotografiju. Joe je mogao vidjeti da je to slika nadgrobnog spomenika s brončanom pločom na kojoj su bila ispisana imena njegove žene i dviju kćeri, jedna od onih fotografija koje je snimila prethodnog dana. Uz stisak ohrabrenja, izvukla je svoju ruku iz njegove i stavila mu fotografiju u nju. Zureći u polaroid, on reče: - Ona nije ovdje. Nije ni u zemlji. Michelle i Chrissie jesu. Ali ne i Nina. Gotovo šapčući, ona reče: - Otvorite svoje srce, Joe. Orvorite svoje srce i svoju svijest i recite što

vidite? Najzad mu je donosila onaj transformirajući dar koji je donijela Nori Vadance, Delmannovima i ostalima. On je zurio u fotografiju. - Što vidite, Joe. - Nadgrobni kamen. - Otvorite svijest. Pun očekivanja koja nije mogao izraziti riječima, ali koja su ipak izazvala snažno lupanje njegovog srca, Joe je ispitivao sliku u svojoj ruci. Granit, bronca... naokolo trava. - Otvorite srce - šaptala je ona. - Tri njihova imena...datumi... - Nastavite gledati. - ...sunce... sjene... - Otvorite srce. Iako je Roseina iskrenost bila očigledna i nesumnjiva, njezina mala mantra , otvorite srce, otvorite srce , počinjala je izgledati smiješno, kao da ona nije znanstvenica, nego neki guru novoga doba. - Otvorite svijest - nježno je ustrajavala. Granit. Bronca. Naokolo trava. Ona reče: - Nemojte samo gledati. Nastojte vidjeti. Slatko mlijeko iščekivanja počinjalo se zgrušavati i Joe osjeti kako mu izraz lica postaje kiseo. Rose reče: - Osjećate li nešto neobično u ovoj fotografiji? Ne kad je gledate...nego kad je dodirujete prstima. Ne osjećate li je pod prstima na neki neobičan način? Htio joj je htio reći da ne osjeća ništa više od onoga što je fotografija bila, samo jedan prokleti polaroid, sjajan i hladan, no upravo tad počeo ju je doista osjećati na neki čudnovat način. Najprije je postao svjestan savršene teksture vlastite kože, do stupnja koji nikad prije nije doživio ni smatrao mogućim. Osjećao je svaki luk, svaki spoj i svaki pršljen prstiju dok su dodirivali fotografiju, a činilo se da svaki tanušni rub i podjednako sićušan žljeb na svakom jastučiću njegovih prstiju posjeduje vlastitu senzitivnu lepezu živčanih završetaka. Iz polaroida mu je dotjecalo više taktilnih podataka no što ih je on mogao obraditi ili shvatiti. Bio je potpuno impresioniran glatkoćom fotografije, ali i tisućama mikroskopskih udubljenja na filmskoj površini koji su bili nevidljivi oku bez asistencije, kao i osjećanjem boja, fiksira i drugih kemikalija od kojih je bila načinjena slika groba. A onda je, za njegov dodir, iako ne i za vid, slika na polaroidu počela dobivati dubinu, kao da to nije bila samo dvodimenzionalna fotografija, već neki prozor s pogledom na groblje, prozor kroz koji se mogao čak i nagnuti. Osjećao je pod prstima toplo ljetno sunce, osjećao je granit, broncu i bockanje trave. I što je još čudnije, osjećao je boju, kao da su mu se povezale niti u mozgu, izazivajući nekakav metež u njegovim osjetilima, te on reče:

- Modro. I u isti čas osjeti blještavi prodor svjetlosti i, kao iz daljine, začu sebe kako kaže: - Svjetlo. Osjećaji plavetnila i svjetla ubrzo postadoše stvarni vizualni doživljaj. Svečana dvorana počela se gubiti u svijetlomodroj izmaglici. Teško dišući, Joe ispusti fotografiju kao da mu je ona oživjela u ruci. Plavo svjetlo škljocnulo je i zatvorilo se u malu točku u središtu njegova vizualnog polja, poput slike na televizijskom ekranu kad se pritisne prekidač. Točka se sužavala sve dok se konačni zvjezdoliki pixel svjetla nije za trenutak zadržao, a onda implodirao i nestao. Rose Tucker nagnula se preko stola prema njemu. Joe se zagledao u njezine zapovjedničke oči i u njima opazio nešto različito od onoga što je prije vidio. Tuga i sažaljenje bili su tu. Oni su ostali. Samilost i inteligencija još su bile tu, u punoj mjeri kao i uvijek. Ali sad je vidio, ili je mislio da vidi, jedan dio nje koji je jahao na pomahnitalom konju opsesije i galopirao prema litici preko koje ju je morao slijediti. Kao da mu čita misli, ona reče: - Ono čega se vi plašite nema nikakve veze sa mnom. Ono čega se vi zapravo plašite jest otvaranje vlastite svijesti nečemu u što ste cijelog svog života odbijali povjerovati. - Taj vaš glas - rekao je on - taj šapat i ponovljene fraze otvorite srce, otvorite svijest poput hipnotizera. - Vi u to zapravo ne vjerujete - rekla je mirno kao i uvijek. - Nešto na polaroidu... - rekao je on i osjetio drhtaj očaja u svome glasu. - Što hoćete reći? - Neka kemijska tvar. - Nije. - Halucinogena droga. Koja se apsorbira kroz kožu. - Nije. - Nešto, što sam apsorbirao putem kože - inzistirao je on - dovelo me je u nekakvo izmijenjeno stanje svijesti. Brisao je ruke o svoj samtasti sako. - Ništa na fotografiji nije vam tako brzo mogli ući kroz kožu u krvotok. Ništa nije moglo izvršiti utjecaj na vašu svijest za samo nekoliko sekundi. - Ne znam je li to istina. - Ja znam. - Ja nisam farmakolog. - Tad se posavjetujte s nekim od njih - rekla je ona bez imalo neprijateljstva. - Sranje! Osjećao je gnjev prema njoj, kao što je za kratko vrijeme bio gnjevan na, Barbaru Christmann. Što je on više prštao, to je njezina staloženost bivala sve

dubljom. - Ono što ste doživjeli zove se sinestezija. - Što? Roe Tucker, kao znanstvenica, reče: - Sinestezija. Osjet proizveden u jednom modalitetu kad je podražaj primijenjen u nekom drugom modalitetu. - Puko blebetanje. - Uopće nije. Na primjer, odsvira se nekoliko taktova neke poznate pjesme, a vi, umjesto da čujete te tonove, vidite izvjesne boje ili osjetite miris neke asocirane arome. Unutar šire populacije, to je stanje rijetko, ali to je uglavnom ono što većina ljudi najprije osjeti s ovim fotografijama, a među mističanma je uobičajeno. - Mističarima? - gotovo je pljunuo na pod. - Ja nisam nikakav mističar, doktorice Tucker. Ja sam kriminalistički reporter, ili sam to bio. Meni su važne samo činjenice. - Sinestezija nije naprosto rezultat vjerskog ludila, ako to mislite, Joe. To je znanstveno dokumentirano iskustvo čak i među nevjernicima, a neki dobro informirani ljudi misle da je to tračak više razine svijesti. Njezine oči, dotad hladna jezerca, postale su toplima, a kad se on zagledao u njih, smjesta je skrenuo pogled, uplašen da će se njezina vatra proširiti i na njega. Nije bio siguran je li vidio zlo u njoj ili je samo želio vidjeti nešto takvo. Bio je posve zbunjen. - Da je na fotografiji bila neka droga koja prodire kroz kožu – reče ona ljubaznim glasom koji je, kao glas samoga vraga, tjerao u ludilo - tad bi se njezino djelovanje zadržalo i nakon što ste vi ispustili fotografiju. On ne reče ništa, vrteći se i dalje u svojem unutarnjem uzbuđenju. - Ali kad ste ostavili fotografiju, učinak je prestao. Zato što ono sa čime se vi ovdje suočavate nije tako utješno kao puka iluzija, Joe. - Gdje je Nina? — zahtijevao je on. Rose je pokazala na fotografiju, koja je ležala na stolu gdje ju je on ispustio. - Pogledajte. Vidite. - Ne. - Ne plašite se. Gnjev je navirao u njemu. Ključao. Bio je to onaj divljački gnjev koji ga je prije bio uplašio. I sad ga je plašio, ali ga nije mogao svladati. - Gdje je Nina, k vragu? - Otvorite svoje srce - rekla je ona tiho. - Ovo je sranje! - Otvorite svijest. - Koliko da je otvorim? Sve dok sasvim ne ispraznim glavu?Je li to ono što hoćete od mene? Ona mu dade vremena da se ponovno sabere. A onda će: - Ja ne želim ništa od vas, Joe. Pitali ste me gdje je Nina. Želite nešto znati o

svojoj obitelji. Dala sam vam ovu fotografiju da biste mogli vidjeti ono što vas zanima. Da, da biste mogli vidjeti. Njezina volja bila je jača od njegove, te je nakon nekog vremena ipak zatekao sebe kako uzima fotografiju. - Sjetite se onog osjećaja - hrabrila ga je ona. - Dopustite mu da vam se opet vrati. Međutim, onaj mu se osjećaj nije vratio, iako je dugo prevrtao fotografiju po rukama. Vršcima prstiju povlačio je krugove po glatkoj površini slike, ali nije mogao osjetiti granit, broncu, travu. Prizivao je modru boju i svjetlost, ali se one nisu pojavljivale. Bacivši fotografiju s gađenjem u stranu, rekao je: - Ne znam što ja to radim s ovim. Do bijesa strpljiva, ona se sućutno nasmiješila i pružila mu ruku. On je odbio prihvatiti je. Iako je bio frustriran onim što je smatrao njezinim sklonostima novoga doba, također je na neki način osjećao da je, time što nije uspio spustiti se po drugi put u ono sablasno modro svjetlo, iznevjerio Michelle, Chrissie, Ninu. Ali, ako je njegov doživljaj bio tek puka halucinacija, izazvana kemikalijama ili hipnozom, onda sve to nije imalo nikakvu važnost, njegovo ponovno predavanje nekakvom kratkotrajnom snu neće vratiti one koje su nepovratno izgubljene. Puščana zrna njegove zbrke odskakivala su mu u svijesti. Rose reče: - U redu je. Prožeta fotografija je obično dovoljna. Ali ne uvijek. - Prožeta? - U redu je, Joe. U redu je. Ponekad se pojavi netko... netko poput vas... i tada je jedina stvar koja uvjerava galvanski kontakt. - Ne znam o čemu vi to govorite. - O dodiru. - Kakvom dodiru? Umjesto da mu odgovori, Rose podigne polaroidni snimak i zagleda se u njega kao da je ona mogla vidjeti nešto što Joe uopće nije mogao opaziti. Ako je njegova uznemirenost dirala njezino srce i svijest, podnosila je to sasvim dobro, jer se činila mirnom poput seoske barice u sumraku bez ijednog daška vjetra. Njezina smirenost samo je raspaljivala Joea. - Gdje je Nina, k vragu? Gdje je moja malena djevojčica? Ona je mirno vratila fotografiju u džep svoje jakne. Rekla je: - Joe, hajte pretpostavite da sam ja jedna iz grupe znanstvenika angažiranih na jednoj revolucionarnoj seriji medicinskih eksperimenata, a onda pretpostavite da smo odjednom otkrili nešto što bi moglo dokazati da postoji nekakav oblik života nakon smrti. - Čini se da je mene mnogo teže uvjeriti u to nego vas. Njezina blagost bila je lntirajuća protuteža njegovoj oštrini. - To nije tako pretjerana ideja kako se vama čini. Posljednjih desetljeća,

otkrića u području molekularne bioligije i u nekim granama fizike ukazala su jasnije no ikad da je svijet stvoren. - Vi izmičete mom pitanju. Gdje držite Ninu? Zašto ste me ostavili misliti da je mrtva? Njezino lice zadržalo je gotovo jezivu mirnoću. Glas joj je još uvijek bio mekan, pun nekakvog zen-budističkog mira. - Ako nam je znanost pružila način da opazimo istinu o nekakvom životu poslije smrti, biste li doista voljeli vidjeti takav dokaz?Većina bi ljudi smjesta odgovorila da, ne razmišljajući kako će ih takva spoznaja zauvijek promijeniti, promijeniti ono što su oduvijek smatrali važnim, ono što namjeravaju učiniti sa svojim životima. I onda... što ako ovo otkriće ima i obeshrabrujuću stranu? Biste li voljeli vidjeti tu istinu čak i ako je isto toliko zastrašujuća koliko i poletna, isto toliko strašna koliko i radosna, isto toliko duboko I radikalno neobična koliko i prosvjetljujuća? - Ovo je za mene obično brbljanje, doktorice Tucker, previše ničega nalik na liječenje s pomoću kristala i kanaliziranje duhova te na malog sivog čovjeka koji kidnapira ljude i odvodi ih u letećim tanjurima. - Nemojte samo gledati. Vidite. Kroz crvene leće svoga defanzivnog gnjeva Joe je promatrao njezinu mirnoću kao oruđe za manipuliranje. Ustao je sa svoga stolca i podbočio ruke na bokove. - Što ste to donosili u L. A. u onom avionu, i zašto su Teknologik i njihovi prijatelji ubili tristo i trideset ljudi da bi vas zaustavili? - Ja vam to pokušavam reći. - Onda mi recite! Ona je zatvorila oči i sklopila svoje male smeđe ruke, kao da je čekala da bura u njemu prođe, ali njezina smirenost samo je još više jačala vjetrove njegova bijesa. - Horton Nellor. Jednom vaš šef, jednom moj. Kako on figurira u ovome? pitao je Joe. Ona ne reče ništa. - Zašto su Delmannovi, i Lisa, i Nora Vadance, i kapetan Blane počinili samoubojstvo? I kako njihovo samoubojstvo može biti ubojstvo, kako vi to kažete? Tko su oni ljudi tamo gore? O čemu se, do vraga, ovdje radi? - on se sav tresao. - Gdje je Nina? Rose otvori oči i počne ga promatrati s iznenadnom zabrinutošću. Njezina mirnoća najzad je bila uznemirena. - Koji to ljudi tamo gore? - Dvojica razbojnika koji rade za Teknologik, ili nekakvu prokletu tajnu policijsku agenciju, ili za nekoga drugoga. Skrenula je pogled prema restoranu. - Jeste li sigurni? - Prepoznao sam ih, dok sam večerao. Podigavši se brzo na noge, Rose je uperila pogled u niski strop, kao da se

nalazi u podmornici koja bez kontrole tone u ponor, ljutito izračunavajući količinu razornog tlaka, čekajući na prve znakove kvara u trupu. - Ako su njih dvojica unutra, možete se kladiti da ih ima još vani - rekao je Joe. - Blagi Bože - prošaptala je ona. - Mahalia pokušava smisliti način na koji će nas nakon zatvaranja restorana spasiti od njih. - Ona ne shvaća. Mi moramo odmah izaći odavde. - Uredila je da se stave kutije u prostoriji za primanje, kako bi prikrila ulaz u dizalo... - Nije me briga za te ljude, niti za njihove pištolje - rekla je Rose, okrećući se oko ruba stola. - Ako siđu ovdje dolje za nama, ja se s time mogu suočiti, mogu to podnijeti. Nije me briga ako umrem na takav način, Joe. Ali, oni doista ne trebaju dolaziti po nas. Ako znaju da smo ovdje negdje u zgradi, mogu na nas djelovati daljinski. - Što? - Djelovati na nas daljinski - rekla je prestrašeno, uputivši se prema jednim vratima koja su služila kao izlaz na dok i plažu. Slijedeći je, sav razdražen, Joe reče: - Što to znači djelovati na nas daljinski? Vrata su bila osigurana parom zasuna koji se otvaraju palcem. Ona je oslobodila onaj gornji. Joe spusti šaku na donji zasun, sprečavajući je da i njega otvori. - Gdje je Nina? - Sklonite mi se s puta - zahtijevala je ona. - Gdje je Nina? - Joe, za ime Božje... Ovo je bio prvi put da je Rose izgledala ranjivo i Joe je htio iskoristiti taj trenutak da bi dobio ono što je najviše želio. - Gdje je Nina? - Poslije. Obećajem. - Sada. Odozgo se čulo glasno lupanje. Rose je uzdahnula, okrenula se od vratiju i ponovno uperila pogled u strop, kao da bi se ovaj mogao srušiti na njih. Joe je čuo nekakve glasove podignute u svađi, filtrirane kroz otvor za dizalo, Mahalijin i još dvojice, trojice muškaraca. Bio je siguran da je ono lupanje bilo zvuk praznih sanduka za pakiranje i polica koje su odvlačili i gurali dalje od vratiju za dizalo. Kad su muškarci u kožnatim jaknama otkrili dizalo i uvidjeli da postoji i niži kat u zgradi, možda su shvatili da su ostavili jedna otvorena vrata za bijeg i da nisu pokrili plažu. Ostali iz njihova društva vjerojatno su već tražili put niz liticu visoku trinaest metara, nadajući se da će ga presjeći.

Unatoč svemu, licem u lice s Rose, bezobzirno odlučan da dobije odgovor pod svaku cijenu, žestoko uporan, Joe je i dalje postavljao svoje pitanje: - Gdje je Nina? - Mrtva je - rekla je ona, kao da je morala istrgnuti taj odgovor iz sebe. - Ma vraga je mrtva. - Molim vas, Joe... Bio je ljut na nju zato što mu laže, kao što su mu toliki drugi ljudi lagali cijele prošle godine. - Vraga je mrtva! To nikako ne može biti. To, k vragu, ne može biti!Ja sam razgovarao s Mercy Ealing. Nina je one noći bila živa, kao što je i sad negdje živa. - Ako znaju da se nalazimo u ovoj zgradi - ponovila je Rose glasom koji je drhtao od žurbe - mogu na nas djelovati daljinski. Kao na Delmannove. Kao na Lisu. Kao na kapetana Blanea! - Gdje je Nina? Motor dizala zaklopotao je u život i kabina počne zujati šahtom prema gore. - Gdje je Nina? Iznad njihovih glava, svjetla u svečanoj dvorani su potamnjela, vjerojatno zato što je dizalo izvlačilo snagu iz njihova strujnog kruga. Kad su se svjetla zamračila, Rose je kriknula od užasa, bacila se na Joea, pokušavajući ga oboriti sa nogu i mahnito zarila nokte u njegovu šaku kojom je poklopio zasun. Njezini su mu nokti dubili meso i on, uzviknuvši od boli, skine ruku sa zasuna. Ona je naglo povukla i otvorila vrata. U prostoriju je ušao zrak koji je mirisao na ocean, a Rose je iz nje izašla u mrak. Joe je pojurio za njom na pet metara široki i dvadeset pet metara dugački drveni dok koji je lebdio kraj restorana. Poput talambasa, vibrirao je od svakog njihova koraka. Crveno sunce dostojanstveno je krvarilo negdje iznad dalekog Japana. Nebo i more na zapadu bili su crni poput gavrana, glatki poput perja, senzualni i primamljivi poput smrti. Rose se već nalazila na vrhu stubišta. Slijedeći je, Joe je otkrio dva uzmaka koji su vodili tri, četiri metra dolje do plaže. Onako tamna i odjevena u tamnu odjeću, Rose je gotovo iščezla u crnoj geometriji stubišta pod njim. Međutim, kad je stigla do svijetlog pijeska, njezini su se obrisi ponovno pojavili. Na ovom mjestu plaža se prostirala na preko trideset metara, a svjetlucavi, veliki valovi valjali su se i stvarali prigušenu buku, koju su bacali oko sebe poput nekog sablasnog mora. Ovo nije bila plaža za kupanje ili jahanje na valovima i na njoj se nigdje nisu vidjeli krijesovi, čak ni Colemanovi lampioni. Tamo na istoku, nebo je bilo crno i išarano žutim točkicama, puno odsjaja grada, bilo je isto onoliko nametljivo koliko je bilo besmisleno. Blijedožuti pravokutnici svjetlosti koja je dopirala odozgo, s restoranskih prozora, činili su da jedan dio plaže izgleda poput pačvork pokrivača. Joe nije pokušavao zaustaviti Rose ni usporiti je. Umjesto toga, kad ju je

sustigao, trčao je kraj nje, smanjujući svoje korake kako je ne bi pretekao. Ona je bila njegova jedina veza s Ninom. Bio je zbunjen njezinim prividnim misticizmom, kad je najednom prešla iz stanja blaženog mira u stanje praznovjernog užasa i ljutio se što mu je lagala za Ninu, pošto ga je, tamo na groblju, navela da povjeruje da će mu na kraju reći cijelu istinu. Pa ipak, njegova i njezina sudbina bile su neraskidivo povezane, samo ga je ona mogla dovesti do njegove mlađe kćeri. Dok su po mekom pijesku trčali prema sjeveru i kad su prolazili kraj jednog kuta restorana, netko je pojurio prema njima sprijeda i s desne strane, tamo s litice, neka sjena u noći, hitra i ogromna poput bezobzirne zvijeri koja nas proganja u noćnim morama, nekakav progonitelj koji juri za nama u hodnicima naših snova. - Pazi – Joe je upozorio Rose, ali ona je također vidjela napadača kako im dolazi u susret i već je počela uzmicati. Joe se pokušao umiješati kad je ona tamna forma pokušala presjeći Rosie put, no zaustavio ga je drugi čovjek, koji je došao iz smjera mora. Taj momak bio je krupan poput profesionalnog nogometnog braniča, te oni obojica tresnuše dolje tako snažno da je Joe pomislio da će ostati bez daha. To se nije dogodilo, ne sasvim, dah mu je bio hriptav, ali bio je tu, zato što je pijesak u koji su pali bio dubok i mekan i nalazio se daleko od linije o koju su se lomili snažni valovi. On se ritao nogama, mlatio, bezobzirno upotrebljavao koljena i laktove, da bi se napokon otkotrljao ispod svog napadača i pokušao stati na noge, a onda je čuo kako netko, malo dalje na plaži, viče na Rose: - Smrzni se, kučko! Nakon toga je čuo pucanj, oštar i ravan. Nije želio misliti o tom pucnju, o tom fijuku koji se zaorio plažom sve do gunđavog mora, nije želio misliti o Rose s metkom u glavi i svojoj Nini koja je ponovno izgubljena zauvijek, no nije mogao a da ne misli o tome, o toj mogućnosti koja mu je poput bolnog udarca bičem ostavila vječiti žig na površini mozga. Njegov ga je napadač psovao i pokušavao se podići s pijeska, a dok se Joe okretao da bi se pozabavio novom opasnošću, bio je prepun one iste podlosti i gnjeva zbog kojih je u mladosti, prije dvadeset godina, bio izbačen iz boksačke lige, kipio je od onog crkveno-vandalističkog gnjeva, postao je životinja, razbojnik bez srca, brz kao mačka i pun divljaštva, a reagirao je kao da je ovaj stranac bio osobno odgovoran za to što je sirotog Franka već invalidnog uništio reumatski artritis, kao da je ova bitanga s pomoću nekakve vudu magije izazvala da Frankovi zglobovi oteknu i deformiraju se, kao da je ovaj razbojnik bio jedini zločinac koji je, na neki način, stavio lijevak u uho kapetana Blanea i ulio mu u glavu nekakav eliksir ludila, tako ga je Joe udarao u međunožje, a kad se momak dvaput presavio prema naprijed, uhvatio je tu svinju za glavu i istodobno mu podigao koljeno, zarivši mu ga u lice i snažno pritisnuvši tako da je, napravivši tu figuru baleta nasilja, čuo krckanje čovjekova nosa koji se lomio i osjetio kako mu se u tom ugrizu vlastitog koljena lome zubi.

Momak se srušio na leđa, gušeći se i bljujući krv, boreći se za dah, plačući poput malog djeteta, sve to u isti mah, no Joeu ni to nije bilo dovoljno, zato što je postao divlji, gori od bilo koje životinje, divlji poput vremena, ciklon gnjeva, boli i frustracije, te je udarao tamo gdje je mislio da se nalaze rebra, što ga je boljelo gotovo isto onoliko koliko i slomljenog čovjeka koji je primao udarce, jer Joe je nosio samo nikesice, a ne cipele s tvrdim vrhovima, pa je pokušao stati na momka i zgnječiti mu dušnik, no umjesto toga nagazio mu je na grudi i htio je to učiniti još jednom, htio ga je ubiti, uopće ne shvaćajući da to čini, ali ga je tada, prišavši mu s leđa, zaustavio treći napadač. Joe tresnu licem na plažu, s težinom svog novog napadača na sebi, najmanje devedeset kilograma pritiskalo ga je uz tlo. Okrenuvši glavu u stranu, pljujući pijesak, pokušavao je zbaciti čovjeka sa sebe, no ovaj je put sav zrak bio istjeran iz njega, zajedno s tim zrakom, bila je izbačena i sva njegova snaga, te je ostao bespomoćno ležati. Osim toga, dok se očajnički borio za dah, osjetio je kako mu napadač zariva nešto hladno i tupo u lice i znao je što to mora biti, čak i prije no što je čuo prijetnju. - Želiš li da ti raznesem glavu, ja ću to učiniti - rekao je stranac, čiji je zvonki glas imao onaj nepravilni ubojiti ton. - Učinit ću to, šupljoglavče. Joe mu je vjerovao, te se prestao opirati. Borio se samo za dah. Mirna predaja nije bila dovoljno dobra za čovjeka koji se nalazio na njemu. - Odgovori mi, bitango. Hoćeš li da raznesem tu prokletu glavu?Hoćeš li? - Neću. - Hoćeš li? - Neću. - Pazit ćeš kako se ponašaš? - Hoću. - Ja sam već izgubio strpljenje. - U redu. - Kurvin sine! — reče stranac oporo. Joe više ništa nije rekao, samo je pljuvao pijesak i duboko disao, vraćajući sa zrakom snagu, trudio se da spriječi povratak onog kratkog ludila koje ga je bilo obuzelo. Gdje je Rose? Čovjek koji se nalazio povrh Joea takode je teško disao, izbacujući smrdljive oblake daha koji je mirisao po češnjaku, ne ostavljajući Joeu samo dovoljno vremena da se smiri, nego i da vrati vlastitu snagu. Mirisao je na toaletnu vodicu s aromom limete i dim od cigareta. Što se dogodilo s Rose? - Sad ćemo ustati - rekao je momak. - Prvo ja. Dok ustajem, držat ću ti ovaj komad uperen u glavu. Ti ostani ravan, ukopan u pijesak, ovako kako si sada, sve dok se ja ne pomaknem natrag i kažem ti u redu je, možeš ustati. Da bi podvukao

sve to, pritisnuo je cijev dublje u Joeovo lice, vrteći je naprijed, nazad, unutrašnjost Joeova obraza bolno se pritiskala uz njegove zube. - Razumješ li, Carpenter? - Da. - Mogao bih te ucmekati i otići dalje. - Miran sam. - Mene nitko ne može ni pipnuti. - Pogotovo ne ja. - Mislim, ja imam značku. - Svakako. - Želiš li je vidjeti? Prikačit ću ti je za ta tvoja prokleta usta. Joe više nije rekao ništa. Oni nisu povikali policija!, što ne mora značiti da su lažni policajci, već samo da se nisu željeli reklamirati. Nadali su se da će brzo i čisto obaviti svoj posao i nestati prije no što lokalne vlasti zatraže od njih objašnjenje za njihovu prisutnost, što bi ih u najmanju ruku upetljalo u interjuridističku dokumentaciju, a to bi moglo rezultirati neugodnim pitanjima o tome kakve su oni to zakone primjenjivali. Ako i nisu bili Teknologikovi djelatnici, iza sebe su imali izvjesnu mjeru federalne moći, međutim nisu uzviknuli FBI, ili DEA, ili ATF kad su najednom izronili iz mraka, tako da su vjerojatno bili operativci neke tajne agencije za koju se plaćalo od onih milijardi dolara koje vlada nije unosila u knjige tekućih računa, iz zloglasnog crnog budžeta. Napokon je stranac ustao s Joea, kleknuvši najprije na jedno koljeno, a onda ustavši i povukavši se par koraka unatrag. - Ustani! Dižući se s pijeska, Joe je s olakšanjem otkrio da su mu se oči brzo prilagođavale na tamu. Kad je prvi put, jedva prije dvije minute, izašao iz svečane dvorane i potrčao plažom prema sjeveru, tama se činila dubljom. Što ga je duže držao izvjesni stupanj noćnog sljepila, to je imao manje izgleda opaziti neku prednost i biti sposoban iskoristiti je. Premda je njegov razbludni panama šešir nestao i unatoč tmini, naoružani razbojnik bio je lako prepoznatljiv, bio je to pripovjedač priče. U svojim bijelim hlačama i bijeloj košulji, sa svojom dugom bijelom kosom, činilo se kao da je usisao svu slabašnu svijetlost ambijenta u sebe i kao da je sam počinjao svijetliti, poput nekakvog entiteta sa seansi. Joe je pogledao unatrag i gore, prema Santa Feu na moru. Vidio je siluete gostiju koji su večerali za svojim stolovima, no oni vjerojatno nisu mogli vidjeti svu ovu akciju na mračnoj plaži. Onesposobljeni agent izudaranog međunožja i zgnječenog lica još je uvijek puzao na obližnjem pijesku, više se nije gušio, samo je stenjao od boli i još je uvijek bljuvao krv. Pokušavao je zaustaviti naviranje suza kriješteći prostote umjesto jecaja.

Joe je povikao: - Rose! Naoružani u bijelo odjeven razbojnik reče: - Začepi. - Rose! - Začepi i okreni se. Hodajući tiho po pijesku, neki novi čovjek pojavio se iza pripovjedača priča i, umjesto da se pokaže kao drugi Teknologikov parazit, reče: - Imam .44 magnum Pustinjski orao na samo centimetar od tvoje lubanje. Pripovjedač se činio gotovo isto onoliko iznenađenim koliko i Joe, koji je od ovog preokreta događaja osjetio vrtoglavicu. Čovjek s Pustinjskim orlom reče: - Ti znaš kako je ovo oružje moćno? Ti znaš što će učiniti tvojoj glavi? Još uvijek blago ozaren, ali nemoćan poput sablasti, zapanjen pripovjedač reče: - Sranje. - Pretvoriti ti lubanju u prah, otkinuti ti tu tvoju debelu glavu s ramena, to je ono što će učiniti - reče pridošlica. - To je razbijač vrata. A sad baci svoj pištolj na pijesak ispred Joea. Pripovijedač je oklijevao. - Sad! Uspjevši da se ljutito preda, pripovjedač je bacio pištolj kao da ga prezire, te se oružje zari u pijesak ispred Joeovih stopala. Spasitelj s .44, reče: - Podigni ga, Joe. Kad se Joe dočepao oružja, vidio je kako nova pridošlica upotrebljava Pustinjskog orla kao toljagu. Pripovjedač se spustio na koljena, potom na ruke, ali nije zaspao sve dok nije zadobio i drugi udarac u glavu, nakon čega je licem zaorao pijesak i u njega, poput krumpira, posadio svoj nos. Stranac s .44, crnac sasvim odjeven u crno, prišao je kako bi tu bjelogrivu glavu nježno okrenuo u stranu i osigurao da se onesviješteni razbojnik ne uguši. Agent, čije je lice bilo razlupano koljenom, prestao je psovati. Sada, kad nije bilo svjedoka njegova soja koji bi ga mogli čuti, ponovno je kukavno zajecao. Crni čovjek reče: - Hajde, Joe. Impresioniraniji no što je ikad bio Mahalijom i njezinom neobičnom kolekcijom amatera, Joe reče: - Gdje je Rose? - Ovuda. Ona je u našim rukama. Dok su iza njih jecaji onesposobljenog agenta jezivo odjekivali plažom, Joe je žurio za crnim čovjekom prema sjeveru, u smjeru prema kojem su se on i Rose kretali kad su bili napadnuti. On se gotovo spotaknuo preko drugog onesviještenog čovjeka koji je ležao na pijesku. To je očito bio prvi od njih koji je pojurio za njima, onaj koji je opalio iz

pištolja. Rose se nalazila na plaži, ali u jednoj sjeni litice boje indiga. Joe ju je jedva mogao vidjeti u toj tami, no činilo se da se ona sva skupila, kao da se u toj blagoj ljetnjoj noći tresla od hladnoće. Bio je iznenađen valom olakšanja koji mu je zapljusnuo lice kad ju je ugledao, ne zato što je ona bila njegova jedina veza s Ninom, već zato što se doista obradovao kad je vidio da je živa i na sigurnom. Jer, unatoč tome što ga je isfrustrirala, naljutila i ozbiljno zbunila, ona je za njega još uvijek bila posebna, i jer se, isto tako, sjećao njezinih ljubaznih očiju kad ju je sreo na groblju, one nježnosti i sažaljivosti. Čak i u toj tami, onako mala kakva je bila, imala je impozantnu pojavu, auru misterija, ali i utjecaja i ogromne mudrosti, vjerojatno istu onu snagu kojom su i veliki generali i žene svetice izmamljivali žrtve od svojih sljedbenika. Čak i sada i ovdje, na obali noćnog mora, bilo je gotovo moguće povjerovati da je izašla iz one tmine na zapadu, da je udisala vodu isto onako lako kao što sada udiše zrak, da je došla na kopno s nekim čudesnim tajnama o drugom carstvu. S njom je bio neki visoki muškarac u tamnom odijelu. Gotovo sve na njemu imalo je formu izvanzemaljca, izuzev mase kovrčave plave kose koja je blago sjala, baš kao krivudavi žalovi posuti morskom travom natopljenom fosforom. Joe reče: - Rose, jeste li dobro? - Samo sam... pomalo izudarana - rekla je glasom napetim od boli. - Čuo sam pucanj - brinuo je on. Želio ju je dodirnuti, ali nije bio siguran da bi to trebao učiniti. Onda je zatekao sebe s rukama oko nje, kako je grli. Ona je zajecala od boli te je Joe počne puštati, no ona za trenutak zadrža jednu svoju ruku oko njega, zagrlivši ga da bi mu pokazala da mu je unatoč svojim povredama zahvalna za brigu. - Dobro sam, Joe. Bit ću u redu. U daljini, s vrha litice pokraj restorana, začula se graja. A s plaže na jugu začuo se odgovor onesposobljenog agenta, koji je slabašnim glasom zvao u pomoć. - Moramo otići odavde - rekao je plavokosi momak. - Oni dolaze. - Ljudi, tko ste vi? Iznenađen, Joe reče: - Nije li to Mahalijino osoblje? - Ne. Nikad ih prije nisam vidjela. - Ja sam Mark - reče čovjek s kovrčavom, plavom kosom - a on je Joshua. Crni čovjek, Joshua, reče nešto što je zvučalo poput: - Obojici nam dobro ide. Rose reče: - Neka sam prokleta. - Tko? Što? Vama ide što? - pitao je Joe. - U redu je, Joe - reče Rose. - Ja sam iznenađena, no vjerojatno to ne bih trebala biti.

Joshua reče: - Mi vjerujemo da se borimo na istoj strani, dr. Tucker. U svakom slučaju, imamo iste neprijatelje. Iz daljine, najprije tiho kao kucanje srca, a onda poput kopita kočijaševe bezglave kobile koja se sve više bliži, začu se vump-vumpvump helikopterskih prepelera.

15. Ne uzevši od svojih neprijatelja ništa osim vlastite slobode, bježali su poput lopova po litici koja se dizala, pa onda spuštala, pa ponovno dizala, kao da odražava Joeove razine adrenalina. Dok su se tako kretali, s Markom na čelu i Rose za njegovim petama, Joe je čuo kako Joshua s nekim užurbano razgovara. Osvrnuo se i vidio crnog čovjeka s bežičnim telefonom. Kad je čuo riječ automobil, shvatio je da je njihov bijeg bio planiran i koordiniran upravo dok se odvijao. Kad se već činilo da su umakli, klopotajuće odjekivanje helikoptera, koji je dolazio s juga, postalo je svijetla zbilja. Poput zraka svjetlosti iz dijamantnog oka božanstva nekog kamenog hrama koje se razljutilo zbog oskvrnuća, reflektor je najednom probušio noć i promotrio plažu. Njegov gorući pogled kretao se u lukovima od pješčanih stijena do zapjenušanih valova i natrag, neumoljivo se krećući prema njima. Pijesak podno strmih klisura bio je mekan, i oni su ostavljali bezoblične tragove svojih stopala u njemu. Njihovi zračni progonitelji, međutim, nisu ih mogli slijediti po tim tragovima. Ovaj se pijesak nikad nije grabljao, što se ponekad čini na dobro posjećenim plažama, pa su tragovi njihovih stopala bili pomiješani s tragovima mnogih drugih ljudi koji su bili tu prije njih. Da su se kretali bliže obali, na mjestu gdje su veći valovi stvrdnuli pijesak i učinili ga glatkim, njihova putanja bila bi jasno označena, kao da su postavili svjetlosne signale. Prošli su kraj nekoliko strmih, krivudavih stubišta koja su vodila gore, do velikih kuća na liticama. Neka su od tih stubišta bila zidana i pričvršćena željezom za lice litica, dok su druga bila drvena i zakovana u duboke piline i vertikalne betonske traverze. Joe se jednom osvrnuo i vidio kako helikopter lebdi kraj jednog od stubišta, dok njegov reflektor treperi po gornjim površinama stepenica i duž ograde. Ocijenio je da se ekipa lovaca već odvezla sjeverno od restorana, a onda otpješačila do plaže da bi metodološki djelovala prema jugu. Bude li ih Mark držao ovdje na plaži, na kraju će biti uhvaćeni u klopku između helikoptera koji se kretao prema sjeveru i tragača koji su se kretali prema jugu. Ista misao očito se javila i Marku, jer ih je on iznenada poveo k nekom neobičnom stubištu od mamutovca koje se uzdizalo duž jednog šimširnog okvira. Ta je struktura bila ostatak nekadašnjega raketnog postolja, izgrađenog u vrijeme kad se Cape Kennedy još zvao Cape Canaveral, svemirske letjelice nije bilo, a konstrukcija je opkoljavala jednu zanimljivu prazninu. Dok su se penjali, uopće se nisu udaljavali od helikoptera, već im se on stalno približavao. Dvije, četiri, šest, osam stuba strmog stubišta dovelo ih je do nekakve

platforme, na kojoj su bili sasvim otkriveni. Helikopter je, uostalom, lebdio ne više od trideset metara iznad plaže, što je značilo deset metara iznad njih, budući da su stajali na vrhu litice, a jedva četrdeset pet metara prema jugu. Susjedna kuća nije imala stubište koje je vodilo na obalu, što je platformu činilo još istaknutijom. Da su pilot ili kopilot pogledali na desnu stranu i na vrh litice, umjesto što su prolijevali svjetlost dolje po pijesku, otkriće im ne bi uzmaklo. Gornja platforma bila je okružena sigurnosnom ogradom od kovanog željeza, visokom dva metra, sa zašiljenim vrhovima zavinutim prema unutra, kako bi se spriječio pristup nepoželjnim posjetiteljima s plaže. Bila je podignuta prije mnogo vremena, u danima kad Priobalna Komisija nije kontrolirala takve stvari. Helikopter se nalazio nešto više od sto i pedeset metara južno od njih, polagano se krećući naprijed, i gotovo je lebdio. Njegov bučni motor i klopotajući propeleri bili su tako glasni da je Joe morao vikati da bi ga njegovi pratioci mogli čuti. Nije postojao nijedan lagani način za uspinjanje na ogradu, barem ne za minutu ili dvije milosti koliko im je bilo dano. Joshua je istupio naprijed sa svojim Pustinjskim orlom koji je razbijao vrata, opalio jednu rundu u lokot i nogom otvorio vrata. Ljudi u helikopteru nisu mogli čuti pucanj, a također je bilo malo vjerojatnosti da taj zvuk bude opažen u kući, kao i bilo što drugo osim buke prouzročene letjelicom. I doista, svi su prozori bili mračni i sve je bilo mirno kao da nikoga nema kod kuće. Prošli su kroz vrata i našli se na jednom prostranom posjedu s niskim ravno podrezanim grmljem, ružičnjacima, bazenima za trenutačno presahnule fontane, antičkim stazama od terakote osvijetljenim brončanim svjetiljkama u obliku tulipana i stepenastim terasama s krečnjačkim balustradama koje su se dizale sve do mediteranske palače. Tu su bile i palme, fikusi... masivni kalifornijski vitalni hrastovi bili su odozdo osvijetljeni reflektorima za zelene površine, dostojanstveni, hladna držanja i crni, s granama čudnovatih oblika. Zahvaljujući vještom osvjetljenju zelenih površina, svjetlost nije kvarila niti jedan kut. Ovaj romantični posjed bio je prošaran zamršenim šalovima sjena, kompliciranom čipkom prigušenog svjetla i gustom tamom, u kojoj njih četvero, pilot nikako nije mogao primijetiti, premda se helikopter gotovo sasvim primaknuo litici na kojoj se nalazilo imanje. Dok je slijedio Rose i Marka po kamenim stubama do najniže terase, Joe se nadao da detektori sigurnosnog sustava za kontrolu kretanja nisu instalirani na vanjskoj strani ove ogromne kuće, nego samo u unutrašnjosti njezinih prostorija. Da je njihov prolazak aktivirao senzore postavljene visoko na drveću ili povrh zidova kojima je imanje bilo ograđeno, blještava svjetlost koja bi se iznanada upalila privukla bi pažnju pilota. On je znao koliko bi teško bilo čak i jednom jedinom bjeguncu pješice umaći

bistrom oku policijskog helikoptera za pretragu s dobrim i odlučnim pilotom, osobito na relativno otvorenom okolišu poput ovoga, koji, za razliku od gradskog labirinta, ne nudi baš mnogo mjesta za skrivanje. Kad bi jednom bili primijećeni, ovo četvoro ljudi bili bi previše lako precizno locirani. Prije je do njih, s gracioznošću galebovih krila, dopirao blagi vjetar s mora, sad je vjetar puhao s kopna prema moru i bio je znatno snažniji. Bio je to jedan od onih hladnih vjetrova, zvan Sveta Ana, koji se rađao na istočnim planinama, na pragu pustinje Mojave, suh i bučan, koji na neki neobičan način ide na živce. Začulo se glasno šaputanje hrastova, a veliki listovi feniks palmi šuštali su, klepetali i škripali, kao da se drveće međusobno upozoravalo na buru koja će se ubrzo spustiti. Joeov strah od vanjskih sigurnosnih vodova činio se neopravdanim dok su se, uz još jedno kratko stubište, žurno penjali do gornje terase. Zeleni je okoliš ostao iza njih blago osvijetljen, s debelim slojevima sjena. Tamo, iznad ruba litice, helikopter je letio usporedo s njima, krećući se polagano prema sjeveru. Pilotova pažnja ostala je usredotočena dolje na plažu. Mark ih je poveo pokraj ogromnog bazena za plivanje. Voda, crna poput ulja, svjetlucala je srebrnim arabeskama, kao da su u njoj, odmah ispod površine, plivala jata neobičnih riba s blistavom krljušti. Još uvijek su prolazili kraj bazena, kad se Rose najednom spotaknula. Gotovo je pala, ali je uspjela vratiti ravnotežu. Zaustavila se i zanjihala. - Jeste li dobro? - upitao je Joe zabrinuto. - Da, jesam, bit ću u redu - rekla je ona, no glas joj je bio slabašan i činilo se da je još uvijek nestabilna. - Koliko ste tamo bili povrijeđeni? - navaljivao je Joe, dok su se Mark i Joshua okupljali oko njih. - Samo sam pala na leđa - rekla je ona. - Malo sam natučena. - Rose... - Dobro sam, Joe. To je samo od svega ovog trčanja, svih tih prokletih stuba, sve odozdo s plaže. Pretpostavljam da nisam u tako dobroj formi u kakvoj bih trebala biti. Joshua je ponovno razgovarao spuštenim glasom preko bežičnog telefona. - Hajdemo, pođimo. Idemo, idemo. Nad liticom, iznad plaže, helikopter je gotovo došao do imanja. Mark je i ovaj put vodio, a Rose ga je slijedila s obnovljenom snagom. Naglo su napredovali ispod krova jedne lučne lođe uza stražnji zid, gdje više nije postojala opasnost da ih opazi pilot iz helikoptera, a zatim su zamakli iza ugla kuće. Kad su se kretali u koloni duž velike gospodske kuće, po stazi koja je vijugala kroz omanji šumarak tropskog raslinja kudrave kore, najednom ih presrete blistavi snop snažne baterije. Blokirajući im put, neki čuvar reče: - Hej, tko ste vi, k vragu? Reagirajući bez oklijevanja, Mark je nastavio hodati ravno prema treperavom

snopu. Stranac je još uvijek govorio kad se Mark sudario s njim. Dvojica muškaraca zaroktaše od siline udarca. Svjetlost baterije poletjela je prema stablu jedne melaleuke, odbila se o stazu i zavrtjela na kamenu, tvoreći sjene koje su se vrtjele poput čopora pasa koji jure za vlastitim repovima. Mark je naglo okrenuo zapanjenog čuvara oko vlastite osi, zavrnuo mu ruku iza leđa, odvukao ga sa staze oivičene zasađenim cvijećem i tresnuo ga o zid kuće tako snažno da su se obližnji prozori zatresli. Zgrabivši bateriju, uperio ju je u oborenog čovjeka i Joe je vidio da im je put presjekao debeljuškasti uniformirani čuvar sigurnosti, star oko pedeset i pet godina. Mark mu je svinuo leđa prema koljenima, a ruku mu zadržao iza zatiljka, kako bi mu silom gurnuo lice dolje i sklonio mu pogled s njih, da ih poslije ne bi mogao opisati. - Nije naoružan - obavijestio je Mark Joshuu. - Gadovi - rekao je čuvar ogorčeno. - Futrola pričvršćena za članak na nozi? - pitao je Joshua. - Nema ni toga. Čuvar reče: - Prokleti vlasnici su pacifisti, ili neka takva prokleta stvar. Ne žele imati pištolj na ovome mjestu, čak niti za mene. Zato sam ovako prošao! - Mi ti nećemo učiniti ništa nažao - rekao je Mark, odvlačeći ga unatrag od kuće i prisiljavajući ga da sjedne na zemlju, licem okrenut prema stablu jedne melaleuke. - Vi me uopće ne plašite - rekao je čuvar, međutim zvučao je prestrašeno. - Ima li pasa? - upitao je Mark. - Posvuda - odgovorio je čuvar. - Dobermam. - Laže - rekao je Mark povjerljivo. Čak je i Joe mogao prozreti blefiranje u čuvarevu glasu. Joshua pruži bateriju Joeu i reče: - Drži je uperenu u zemlju. Zatim je izvadio lisice iz torbice koju je nosio oko struka. Mark je dao uputstvo čuvaru da stavi ruke iza svojih leđa i sastavi ih iza drveta. Stablo je bilo opsega oko trideset centimetara, tako da se stražar nije morao previše iskriviti da bi mu Joe škljocnuo lisice na ručnim člancima. - Policija tek što nije stigla - zlobno je likovao čuvar. - Da, bez sumnje jašući na dobermanima - rekao je Mark. - Gadovi! - rekao je čuvar. Iz svoje torbice Mark je izvadio smotuljak čvrsto zamotanog ovoja. - Zagrizi u ovo - rekao je čuvaru. - Zagrizi u ovo - rekao je čuvar, ubacivši u ovu rečenicu posljednji ton svoje beznadne hvastave hrabrosti, a onda je ipak učinio kao što mu je bilo rečeno. Joshua je tri puta obavio električarsku vrpcu oko čuvareve glave i preko

njegovih ustiju, fiksirajući ovoj kako bi čvrsto stajao na mjestu. Sa čuvarevog remena, Mark je otkopčao nešto što je sličilo daljinskom upravljaču. - Ovo otvara prolaz za automobile? Kroz svoj tampon za usta čuvar je zarežao nešto prosto, što je ispalo samo kao nerazgovjetno mumljanje. - Vjerojatno je za ulaz. Okrenuvši se prema čuvaru, Joshua reče: - Ti se samo opusti. Nemoj trljati članke. Mi nismo došli opljačkati ovo mjesto. Doista nismo. Mi smo ovdje samo u prolazu. Mark reče: - Pola sata nakon što odemo, pozvat ćemo policiju i oni će doći i osloboditi te. - I nabavi psa - posavjetovao ga je Joe. Uzevši čuvarevu bateriju, Mark ih je poveo prema prednjem dijelu kuće. Tko god ovi momci bili, Joe se veselio što su bili na njegovoj strani. Imanje je zauzimalo najmanje tri jutra. Ogromna kuća bila je smještena šezdeset metara iza prednjeg zida koji je odvajao posjed od ulice. U središtu velike petlje vozne staze nalazila se mramorna fontana na četiri razine, četiri ogromne zdjele koje su držali dupini u skoku, i to dupini čija se veličina sa svakom razinom smanjivala. Velike plitke zdjele bile su pune vode, međutim pumpa je bila tiha, te nije bilo debelih mlazova vode niti kaskada. - Ovdje ćemo pričekati - rekao je Mark, vodeći ih do dupina. Dupini i zdjele izdizali su se iznad bazena sve do zidića visokog šezdeset centimetara, sa širokim kupolom od krečnjaka. Rose je sjela na rub fontane, a nakon nje to su isto učinili i Joe i Mark. Uzevši daljinski upravljač koji su oduzeli čuvaru, Joshua je pošao stazom prema ulazu, usput razgovarajući na bežičnom telefonu. Haranje tople Svete Ane, brzo poput mačaka, dizalo je lišće i kovrčice papirnate kore melaleuke. - Kako me vi uopće znate? - upitala je Rose Marka. - Kad neko poduzeće krene s milijardu dolara zaklade poput našeg - rekao je Mark - tad sigurno nije potrebno puno vremena da se stvari ubrzaju. Osim toga, kompjutori i tehnologija podataka, to je ono čime se mi bavimo. - Koje je to poduzeće? - upitao je Joe. Odgovor je bio ista ona tajnovita reakcija kakvu je Joshua bio dao dolje na plaži. - Ide nam dobro. - A što to znači? - Poslije, Joe - obećavala je Rose. - Nastavite, Mark. - Pa, od prvoga dana imamo sredstva koja nam omogućavaju pratiti sva obećavajuća istraživanja u svakoj mogućoj znanstvenoj disciplini širom svijeta, koja će zasigurno dovesti do bogojavljenja koje očekujemo. - Možda je tako - rekla je Rose - ali vi ste, ljudi, bili prisutni dvije godine,

dok se najveći dio moga istraživanja odvijao tijekom sedam prošlih godina pod najstrožom mogućom zaštitom. - Doktorice, vi ste strahovito mnogo obećavali u vašem polju sve dok niste napunili trideset i sedam godina, a onda se činilo da se vaš rad gotovo sasvim zaustavio, osim ponekog manjeg rada koji bi se tu i tamo objavio. Vi ste bili Niagara stvaralaštva, a onda ste preko noći presahnuli. - Govori li vam to nešto? - To je karakterističan primjer znanstvenika kojeg je također izabrala vojska ili neki drugi vladin ogranak, dovoljno snažan da može izazvati totalno informativno zamračenje. Prema tome, kad vidimo nešto poput toga, onda pokušavamo otkriti gdje ste stali s radom. Napokon smo vas locirali u Teknologiku, ali niti u jednom od njihovih poznatih i dostupnih objekata, nego u dubokom, podzemnom, biološki zaštićenom kompleksu blizu Manassasa, u Virginiji. Na nečem što se zove Projekt 99. Dok je pažljivo slušao ovaj razgovor, Joe je promatrao kako na kraju dugačke staze koja vodi do kuće, ukrašena električna vrata klize u stranu. - Koliko toga znate o onome što radimo na Projektu 99? - upitala je Rose. - Ne puno - rekao je Mark. - Kako uopće možete znati bilo što o tome? - Kad kažem da pratimo sva tekuća istraživanja po cijelom svijetu, ne mislim da se ograničavamo samo na publikacije i opće banke podataka koje su dostupne u svakoj znanstvenoj knjižnici. Bez imalo neprijateljstva, Rose reče: - To je lijep način da se kaže da vi zapravo prodirete u kompjutorske zaštitne sustave, da provaljujete unutra, da provaljujete šifre. - Kako vam drago. Mi to ne činimo radi profita. Mi ekonomski ne eksploatiramo informaciju do koje dođemo. To je jednostavno naš zadatak, traganje za koje smo stvoreni. Joe je bio iznenađen vlastitom strpljivošću. Iako je, slušajući ih kako razgovaraju, saznao neke stvari, ona osnovna tajna postajala je sve dubljom. Pa ipak, bio je spreman pričekati na odgovore. Ono čudno iskustvo s polaroidnim snimkom u svečanoj dvorani ostavilo ga je potresenim. Kad je konačno imao vremena razmisliti o tome što se dogodilo, sinestezija mu se činila samo uvodom u neko drugo otkriće koje će biti znatno razornije i mnogo više ponižavajuće no što je to dotad pretpostavljao. Ostao je predan svojoj namjeri da spozna istinu, ali ga je instinkt upozoravao da bi tim otkrićima trebao dopustiti da ga zapljusnu u malim valovima, umjesto jednim razornim cunamijem. Joshua je izašao kroz otvorena vrata i stajao kraj autoceste Pacifička obala. Na istočnim brdima dizao se nabrekli crveno, narančasti mjesec, a topli vjetar kao da se bio ispuhao. Mark reče: - Vi ste bili jedan od tisuću znanstvenika čiji smo rad pratili, iako ste bili

osobito zanimljivi zbog krajnje tajnovitosti Projekta 99. A onda ste, prije godinu dana, napustili Manassas s izvjesnim dijelom programa, da biste preko noći postali najtraženija osoba u zemlji. Čak nakon što ste navodno poginuli u onom zrakoplovu u Coloradu. Čak su vas i tada... ljudi nastavili tražiti, mnogo ljudi, proširujući znatna financijska sredstva, mahnito tragajući za mrtvom ženom, što nam se učinilo prilično čudnim. Rose nije rekla ništa da bi ga ohrabrila. Doimala se umornom. Joe je uze za ruku. Ona je drhtala, no stisnula mu je šaku kao da ga je htjela uvjeriti da je u redu. - A onda smo počeli presjecati put izvješćima izvjesne tajne policijske agencije... izvješćima koja su govorila da ste živi, i aktivni u oblasti Los Angelesa, da su te vaše aktivnosti uključivale obitelji koje su izgubile svoje drage u letu 353. Organizirali smo vlastitu prismotru. U tome smo prilično dobri. Neki od nas su bivši vojnici. Bilo kako bilo, moglo bi se reći da smo promatrali promatrače koji su kontrolirali ljude poput Joea. A sada... mislim da smo napravili dobru stvar. - Da. Hvala vam - rekla je ona. - No, vi ne znate u što se uvaljujete. Ovdje nema samo slave... ovdje postoji i jedna strašna opasnost. - Doktorice Tucker - inzistirao je Mark - sad nas ima preko devet tisuća i svi smo se životno predali onome što radimo. Mi se ne bojimo. A i vjerujemo da ste vi možda otkrili ključnu kariku i da je ona vrlo različita od svega što smo očekivali. Ako ste vi doista načinili taj prodor... ako se čovječanstvo nalazi na povijesnoj prekretnici, kad će se sve radikalno i zauvijek promijeniti... tada smo mi doista vaši prirodni saveznici. - Mislim da jeste - složila se ona. Nastavivši je blago ali uporno uvjeravati u ovo savezništvo, Mark reče: - Doktorice, mi smo se oboje suprotstavili onim silama neznanja, straha i sebičnog interesa koje žele zadržati svijet u mračnjaštvu. - Ne zaboravite da sam ja nekad surađivala s njima. - Ali ste se promijenili. Neki je automobil naglo skrenuo s autoceste Pacifička obala i zaustavio se da bi pokupio Joshuu. Kroz vrata i cestom do garaže iza njega je dolazio još jedan automobil. Rose, Mark i Joe ustadoše kad su ta dva vozila, Ford i Mercedes iza njega, zaokrenula oko fontane i zaustavila se pred njima. Joshua je sišao do suvozačeve strane Forda, a mlada smeđokosa žena izašla je s mjesta ispred kojeg se nalazio volan. Mercedes je vozio Azijat tridesetih godina. Svi oni okupiše se ispred Rose Tucker i za trenutak ostadoše šutke stajati. Vjetar, koji je postajao sve jači, više nije govorio samo kroz šuštave krošnje drveća, kroz grančice šiblja koje su pjevale poput cvrčaka i kroz šuplju muziku nalik na muziku flaute koja je dopirala iz streha gospodske kuće, već je uživao u vlastitom glasu, u žalopojki koja je jezovito zavijala u ušima koje su je slušale, sličnoj bezglasnom ali zastrašujućem zavijanju čopora kojota koji u nekom dalekom kanjonu u noći jure za svojom ranojutarnjom žrtvom. Na svjetlosti iz

reflektora za zeleni prostor, drhtavo zelenilo bacalo je nervozne sjene, a mjesec koji je postupno bivao sve bljeđim, ogledao je svoj lik na sjajnim površinama automobila. Promatrajući to četvero ljudi koji su promatrali Rose, Joe je shvatio da su oni gledali u tu znanstvenicu ne samo sa znatiželjom, već s čuđenjem, možda čak i strahopoštovanjem, kao da su stajali u prisustvu nekog transcendentnog. Svetog. - Iznenađena sam što vas sve vidim u civilnim odijelima - rekla je Rose. Oni se nasmiješe, a Joshua reče: - Prije dvije godine, kad smo započeli ovu misiju, bili smo prilično tihi s našim radom. Nismo željeli privući mnogo medijske pažnje, jer smo mislili da ćemo uvelike biti pogrešno shvaćeni. No nismo očekivali da ćemo imati neprijatelje. I to vrlo žestoke neprijatelje. - Vrlo jake - rekao je Mark. - Mislili smo da svatko želi znati odgovore koje smo pronalazili, ako smo ih ikad pronašli. Sad znamo malo više. - Neznanje je blaženstvo za koje su neki ljudi spremni i ubiti – rekla je mlada žena. - Stoga smo se prije godinu dana - nastavio je Joshua - opredijelili za odore kako bismo odvratili pažnju sa sebe. Ljudi nas doživljavaju kao kult, ili misle da to čine. Mi smo prihvatljiviji kad se na nas gleda kao na fanatike, jasno označene i spremljene u kutiju. Ne idemo toliko ljudima na živce. Odore. Sav zapanjen, Joe reče: - Vi nosite modru odoru i brijete glave. Joshua reče: - Neki od nas to čine od prošle godine, i ti, koji nose uniformu, pretvaraju se da predstavljaju cjelokupno članstvo. Na to sam mislio kad sam rekao da odjeća odvraća pažnju, odora, obrijane glave, naušnice, vidljiva enklava zajednice. Ostali od nas otišli su pod zemlju, gdje možemo obavljati posao, a da nas ne mogu špijunirati, da nismo izloženi progonima i da se među nas ne može nitko lako ubaciti. - Pođite s nama - mlada se žena obratila Rose. - Mi znamo da ste vi otkrili način i želimo vam pomoći da ga bez ikakvih smetnji iznesete pred svijet. Rose joj je prišla i stavila joj ruku na obraz, slično kao što je dodirnula Joea tamo na groblju. - Možda ću uskoro biti s vama, ali ne večeras. Treba mi malo više vremena da razmislim, isplaniram. Osim toga žurim se posjetiti jednu malu djevojčicu, dijete koje se nalazi u središtu svega što se događa. Nina, pomislio je Joe i srce mu se počne tresti poput sjena drveća što se njihalo na vjetru. Rose se primakla Azijatu i također ga dodirnula. - Mogu vam reći tek ovoliko... mi se doista nalazimo na pragu koji ste vi predvidjeli. Mi ćemo proći kroz ta vrata, možda ne sutra ili prekosutra, niti

sljedećeg tjedna, ali zasigurno u godinama koje se nalaze pred nama. Zatim je otišla do Joshue. - Zajedno ćemo gledati kako se svijet zauvijek mijenja, unijet ćemo svjetlost znanja u tu veliku, mračnu samoću ljudskog postojanja. Kad dođe naše vrijeme. Napokon je prišla Marku. - Pretpostavljam da ste dovezli dva automobila zato što ste bili spremni jedan dati meni i Joeu. - Da, ali smo se nadali... Stavila je šaku na njegovu ruku. - Uskoro, ali ne večeras. Imam neki hitan posao, Mark. Sve ono što smo očekivali da ćemo postići, trenutačno je neizvjesno, visi u zraku, ugroženo je, sve dok ne dođem do malene djevojčice koju sam spomenula. - Gdje god ona bila, mi vas možemo odvesti do nje. - Ne. Joe i ja moramo to sami učiniti, i to brzo. - Možete uzeti Ford. - Hvala vam. Mark je izvukao iz svog džepa presavijenu novčanicu od jednog dolara i pružio je Rose. - U serijskom broju ove novčanice nalazi se samo osam znamenki. Zanemarite četvrtu znamenku, a preostalih sedam su naš telefonski broj, predbroj je 310. Rose je gurnula novčanicu u svoje traperice. - Kad budete spremni pridružiti nam se - rekao je Mark - ili ako se ikad nađete u nevolji, a ne možete iz nje sami izaći, potražite me na ovom broju. Doći ćemo po vas gdje god bili. Ona ga je poljubila u obraz. - Moramo poći. Okrenula se prema Joeu: - Hoćete li vi voziti? - Da. Tad se obratila Joshui: - Mogu li uzeti vaš bežični telefon? Dao joj ga je. Krila ljutitog vjetra tukla su oko njih dok su ulazili u Ford. Ključevi su se nalazili na mjestu za paljenje motora. Kad je Rose povukla vrata da se zatvore, rekla je: - O, Isuse - i nagnula se naprijed, boreći se za dah. - Vi ste doista povrijeđeni. - Rekla sam vam. Sva sam izudarana. - Gdje vas boli? - Moramo proći kroz grad. No, ne želim se vraćati kraj Mahalijinog mjesta. - Možda imate jedno ili dva slomljena rebra. Ne obrativši pažnju na njega, sjela je uspravno i njezino se disanjepopravilo kad je rekla: - Ti gmazovi neće riskirati i na putu postaviti zasjedu ili vršiti prometnu

provjeru bez suradnje s lokalnim vlastima, a nemaju vremena da bi je dobili. Možete se kladiti u što god hoćete da će promatrati automobile koji prolaze. - Ako imate slomljeno rebro, ono bi vam moglo probiti pluća. - K vragu, Joe, nemamo vremenal Moramo krenuti želimo li našoj djevojčici sačuvati život. On je zurio u nju. - Nina? Ona je susrela njegov pogled. Rekla je: - Nina. Tad se na njezinom licu pojavio izraz straha i ona se brzo okrene od njega. - Možemo odavde krenuti Pacifičkom obalom prema sjeveru – rekao je on - a onda se cestom Kanan-Dume uputiti u unutrašnjost zemlje. To je pokrajinska ruta do brda Augora. Odande možemo stići na cestu 101 istočno od 210. - Nastojte to postići. S licima napudranim mjesečinom i frizurama pokvarenim od vjetra, četvoro ljudi, koji su trebali otići Mercedesom, stajali su ispred scenske zavjese s kamenim dupinima u skoku i drhtavim drvećem i promatrali. Ta scena ispunila je Joea nečim istodobno veselim i zloslutnim, nije uspijevao identificirati osnovu nijednog od ta dva osjećaja, već se samo mogao uvjeriti da je ova noć bila nabijena nekom čudnom silom koja je prevladava njegovo razumijevanje. Sve na što bi spustio pogled činilo mu se kao da ima nekakvu monumentalnu važnost, kao da se nalazio u stanju uzvišene svijesti, čak je i mjesec izgledao drugačije od svakog mjeseca kojeg je ikada dosad vidio. Kad je Joe prebacio auto u brzinu i kad je počeo odmicati od fontane, mlada žena prišla je da bi stavila ruku na prozor kraj lica Rose Tucker. Sa svoje strane prozorskog stakla, Rose je prislonila svoj dlan kako bi se spojio s dlanom mlade žene. Mlada žena je plakala, njezino ljupko lice bilo je svjetlucavo od suza kroz koje se presijavala mjesečina, hodala je kraj auta duž ceste, požurivši kad je ovaj povećao brzinu, držeći svoj dlan preko Roseinog sve dok nisu došli do vratiju, a onda se napokon vratila natrag. Joe se osjećao kao da je nešto prije u toj noći stajao pred zrcalom ludila i kao da je, zatvorivši oči, zakoračio u ludilo prošavši kroz vlastiti odraz. Unatoč svemu, nije se želio vratiti kroz onu srebrnu površinu u onaj stari, sivi svijet. Bilo je to ludilo koje mu se činilo sve ugodnijim, možda zato što mu je pružalo nešto za čim je najviše žudio i što je mogao naći samo s one strane ogledala - nadu. Zavaljena u sjedalu kraj njega, Rose Tucker reče: - Možda je sve ovo previše za mene, Joe. Tako sam umorna, i tako uplašena. Ja nisam u ničemu posebna da bih učinila ono što je potrebno učiniti, ni izbliza dovoljno posebna da bih podnijela ovakav teret na sebi. - Meni se doimate posebnom. - Sve ću zabrljati - govorila je dok je birala telefonski broj na bežičnom telefonu.

- Umirem od straha da neću biti dovoljno snažna da otvorim ona vrata i sve nas povedem kroz njih. Pritisnula je tipku send. - Pokažite mi ta vrata, recite mi kamo vode i ja ću vam pomoći - rekao je on, želeći da ona prestane govoriti u metaforama i počne mu davati čvrste činjenice. - Zašto je Nina toliko važna za bilo što što se događa? Gdje je ona, Rose? Netko je odgovorio na bežičnom telefonu i Rose reče: - To sam ja. Sklonite Ninu. Sklonite je odmah. Nina. Rose je za trenutak slušala, a onda čvrsto rekla: - Ne, sad, sklonite je odmah sad, u sljedećih pet minuta, čak i prije ako možete. Povezali su Mahaliju sa mnom... da, i unatoč svim mjerama koje smo poduzeli. Sada je samo pitanje vremena, i to ne mnogo vremena, kad će uspostaviti vezu sa vama. Nina. Joe je skrenuo s autoceste Pacifička obala na pokrajinski put prema brdima Augura, vozeći po razbarušenoj postelji od mračne zemlje s koje je vjetar Sveta Ana podizao plahte od bijele prašine. - Odvedite je u Big Bear. - rekla je Rose osobi kraj bežičnog telefona. Big Bear! Otkako je Joe razgovarao s Mercy Ealing u Coloradu, je li to zaista bilo prije manje od devet sati? Nina je bila ponovno vraćena u svijet, čudesno vraćena, ali u neki kut gdje je nije mogao naći. Ubrzo će, međutim, biti u gradu Big Bear, na obali jezera Big Bear, u utočištu na obližnjoj planini San Bernardino, u mjestu koje je on dobro znao. Njezin mu je povratak postao stvarniji kad je mogao imenovati mjesto u kojem se nalazila, kad je znao da se ona kreće stazama kojima je on nekad prolazio. Bio je sav preplavljen tako slatkim iščekivanjem da je poželio vikati kako bi olakšao pritisak koji je osjećao u sebi. Međutim, nastavio je šutjeti, te je samo među prstima svoje svijesti prevrtao ime onog mjesta, prevrtao ga , prevrtao, kao da je ono bilo nekakav sjajni novčić: Big Bear. Rose je govorila u telefon: - Da, ako budem mogla... Biti ću tamo za par sati. Volim vas. Pođite. Pođite odmah. Završila je razgovor, stavila telefon na sjedalo između svojih nogu, zatvorila oči i naslonila se na vrata. Joe je primijetio da Rose izbjegava upotrebljavati lijevu ruku, koja joj se nalazila savijena u krilu. Čak i na slaboj svijetlosti s kontrolne ploče mogao je vidjeti da joj se ruka nekontrolirano trese. - Što nije u redu s vašom rukom? - Pustite, Joe. Lijepo je od vas što brinete, ali postajete pravo gunđalo. Bit će mi dobro kad napokon dođemo do Nine. On je čitav kilometar šutio. A onda će: - Recite mi sve. Zaslužio sam da znam. - Da, zaslužili ste. Da. To nije duga priča... ali odakle da počnem?

16. Ogromne nakostriješene lopte suhog korova nošene vjetrom, čije je zelenilo oduzelo nemilosrdno zapadnjačko sunce i koje je od vlastitog korijenja otrgnula jaka suša kalifornijskog ljeta, a onda ih iščupao iz njihovih domova u zemlji zavijajući vjetar Sveta Ana, kotrljale su se po strmim kanjonima i po uskom putu, srebrnosive na svjetlosti automobilskih farova , taj neočekivano melankoličan prizor obitelji trnovitih kostura, koje su nalikovale na izgladnjele prognanike i izbjeglice što bježe od najgoreg mučenja. Joe reče: - Započnite s onim ljudima koji su ostali tamo iza nas. Kakvom to kultu pripadaju? Ona mu je polagano izgovorila naziv: Karbesk. - To je kovanica - rekla je ona - kratica za "Kariku koja nas povezuje sa Beskonačnim". I oni nisu nikakav kult, niti u jednom značenju koje vi podrazumijevate. - Pa, što su onda? Umjesto da mu odmah odgovori, ona se pomaknula u svome sjedalu, pokušavajući se smjestiti udobnije. Pošto je pogledala na svoj ručni sat, upitala je: - Možete li voziti brže? - Ne na ovoj cesti. U stvari, bilo bi bolje da stavite sigurnosni remen. - Ne bi, s obzirom na to kako se osjeća moja lijeva strana. Popravivši svoj položaj, rekla je: - Je li vam ime Loren Pollack poznato? - Genij softvera. Siromah koji je postao novi Bili Gates. - Da, tako ga tisak ponekad opisuje. Međutim, ja ne mislim da bi se riječ siromah trebala povezivati s nekim tko je započeo od nule i do svoje četrdeset i druge godine zaradio sedam milijardi dolara! - Možda ne bi. Zatvorila je oči i naslonila se na vrata, prenoseći težinu na svoju desnu stranu. Kapljice znoja izbijale su joj na čelu, no glas joj je bio snažan. - Prije dvije godine, Loren Pollack je upotrijebio milijardu svojih dolara za formiranje dobrotvorne zaklade. Nazvao ju je Karbesk. On vjeruje da se mnoge znanosti, zahvaljujući istraživanjima olakšanima novim generacijama super brzih kompjutora, približavaju otkrićima koja će nas dovesti licem u lice pred sam realitet Stvoritelja. - Meni to zvuči kao kult. - O, mnogi ljudi misle da je Pollack ekscentričan. Međutim, on ima jedinstvenu sposobnost da shvati kompleksna istraživanja različitih znanosti, i dalekovidan je. Znate, postoji cijeli jedan pokret u novoj fizici koji vidi dokaze za

stvoreni svijet. Namrgodivši se, Joe reče: - A što je s teorijom kaosa? Ja sam mislio da je to velika stvar. - Teorija kaosa ne kaže da je svemir slučajan i kaotičan. To je jedna krajnje široka teorija koja, između mnogih drugih stvari, zapaža neobično složene odnose u prividno kaotičnim sustavima, kao što je vrijeme u meteorološkom smislu. Pogledate li dovoljno duboko u bilo koji kaos, otkrit ćete u njemu pravilnosti. - Ja zapravo - priznao je on - nemam pojma niti o jednoj od tih stvari. Samo znam kako taj termin upotrijebljavaju u filmovima. - Većina filmova su mašine za prozvodnju gluposti, poput političara. Dakle... kad bi Pollack bio ovdje, on bi vam rekao da se samo osamdeset godina prije znanost rugala religijskoj tvrdnji da je svijet stvoren ex nihilo, iz ničega. Svatko je znao da nešto ne može biti stvoreno iz ničega, to bi bilo kršenje svih zakona fizike. Sad znamo mnogo više o molekularnoj strukturi i atomski fizičari stalno stvaraju materiju ex nihilo. Šištavo dišući kroz stisnute zube ona se nagnula naprijed, otvorila pretinac za rukavice i počela preturati po njegovom sadržaju. - Nadala sam se nekom aspirinu ili Excedrinu. Sažvakala bih ih na suho. - Mogli bismo se negdje zaustaviti - Ne. Vozite. Samo vozite. Big Bear je tako daleko... Zatvorila je pretinac za rukavice, ali je ostala sjediti nagnuta prema naprijed, kao da joj je taj položaj olakšavao bolove. - U svakom slučaju, fizika i biologija su discipline koje najviše fasciniraju Pollacka, osobito molekularna biologija. - Zašto molekularna biologija? - Iz tog razloga što ako bolje razumijevamo živa bića na molekularnoj razini, tim postaje jasnije da je sve smišljeno na jedan inteligentan način. Vi, ja, sisavci, ribe, kukci, biljke , sve ! - Čekajte malo. Da li vi tim odbacujete evoluciju? - Ne sasvim. Kamo god nas molekularna biologija odvela, tamo još uvijek može biti mjesta za Darvinovu teoriju evolucije, u nekoj njezinoj formi. - Vi niste jedna od onih strogih fundamentalista koji vjeruju da smo mi stvoreni u Rajskom Vrtu, točno prije pet tisuća godina. - Teško. Ali, Darvinova teorija bila je iznesena 1850. godine, prije no što smo imali bilo kakvo znanje o atomskoj strukturi. On je mislio da je najmanja jedinica živog organizma stanica, koju je on vidio samo kao komadić prilagodljivog albumena. - Albumena? Postaje mi teško pratiti vas. - Podrijetlo ove osnovne žive tvari, mislio je on, najvjerojatnije je bila jedna kemijska slučajnost, a podrijetlo svih vrsta objasnio je pomoću evolucije. Danas znamo da su stanice izuzetno složene strukture s tako preciznim svrhama da je nemoguće vjerovati da su se u prirodi našle slučajno.

- Mi to znamo? Pretpostavljam da sam dugo bio izvan škole. - Čak u tvari vrsta. Pa, dva aksioma Darvinove teorije, kontinuitet prirode i prilagodljivost vrsta, u periodu od sto pedeset godina nikad nije potvrdilo niti jedno empirijsko otkriće. - Sad sam se doista izgubio. - Dopustite mi da vam to predstavim na jedan drugi način. Ona je još uvijek bila nagnuta prema naprijed, s pogledom uperenim u mračna brda i u sve jača svjetla predgrađa koja su se pružala podno njih. - Znate li tko je Francis Crick? - Ne. - On je molekularni biolog. Godine 1962. podijelio je Nobelovu nagradu za medicinu s Mauriceom Wilkinsom i Jamesom Watsonom za otkriće trodimenzionalne molekularne strukture DNK, dvostruku spiralu. Odonda, svaki napredak u genetici i bezbrojni lijekovi za bolesti koje ćemo vidjeti sljedećih dvadeset godina, izravno proizlaze iz rada Francisa Cricka i njegovih kolega. Crick je znanstvenik nad znanstvenicima, Joe, ni najmanje spiritualist ili mističar. No, znate li što je predložio prije nekoliko godina? Da je život na zemlji vjerojatno smislila neka izvanzemaljska inteligencija. - Čak i intelektualci čitaju National Enquirer, zar ne? - Stvar je u tome da Crick nije bio u stanju uskladiti ono što danas znamo o složenosti molekularne biologije s teorijom prirodne selekcije, ali nije htio niti predložiti Stvoritelja u bilo kojem duhovnom smislu. - Zbog toga.... stupaju na scenu vječito popularni bogoliki izvanzemaljci. - Ali to sasvim izbjegava bit pitanja, vidite li? Čak i ako su svaku formu života na ovom planetu smislili izvanzemaljci... tko je smislio njih? - To je opet onaj čuveni problem: što je starije, koka ili jaje. Ona se tiho nasmijala, ali je taj smijeh prešao u kašalj koji nije mogla lako zaustaviti. Smjestila se udobnije, opet se naslonivši na vrata, samo pogledala u njega kad joj je on pokušao sugerirati da joj je potrebna liječnička pažnja. Kad je povratila dah, rekla je: - Loren Pollock vjeruje da je svrha ljudskog intelektualnog stremljenja, svrha znanosti, povećati naše razumijevanje svemira, ne samo pružiti nam bolju fizičku kontrolu našeg okoliša ili zadovoljiti nam znatiželju, već riješiti zagonetku postojanja koju je Bog postavio pred nas. - A riješivši je i sami postati bogovi. Ona se unatoč boli nasmiješila. - Sad ste se našli na Pollackovoj valnoj dužini. Pollack misli da mi živimo u vremenu kad će neki ključni znanstveni prodor dokazati da Stvoritelj postoji. Nešto što je... karika s beskonačnim. To će vratiti dušu znanosti, odvući čovječanstvo od njegovih strahova i sumnji, izliječiti naše podjele i mržnje i napokon ujediniti naš rod u jednom traganju koje se podjednako tiče i duha i razuma. - Poput "Zvjezdanih staza".

- Nemojte me opet nasmijavati, Joe. To previše boli. Joe pomisli na Gema Fitticha, prodavača rabljenih vozila. I Pollack i Fittich osjećali su približvanje kraja svijeta kakvog su poznavali, međutim dolazeći val plime koji je Fittich opažao bio je mračan, hladan i razoran, dok je Pollack predviđao val najčistijeg svjetla. - Stoga je Pollack - rekla je ona - osnovao Karbesk da bi olakšao ovo istraživanje, da bi pratio istraživanja po cijelom svijetu, držeći oko na projektima s... no, s metafizičkim aspektima koje ni sami znanstvenici možda nisu u stanju prepoznati. Da bi osigurao razmjenu ključnih otkrića medu istraživačima. Da bi poticao specijalne projekte za koje se čini da vode do prodora one vrste kakvu Pollack predviđa. - Karbesk, dakle, uopće nije religija. - Nije. Pollack misli da su sve religije vrijedne samo utoliko što priznaju postojanje stvorenog svemira i Stvoritelja, ali da se one zatim zaglibljuju u detaljna tumačenja onoga što Bog očekuje od nas. Ono što se od nas želi, prema Pollackovom gledištu, jest da radimo zajedno kako bismo učili, razumijevali, kako bismo skidali sloj po sloj svemira, otkrili Boga... i u tom procesu postali ravni njemu. Izašli su iz mračnih brda i ponovno ulazili u predgrađa. Ispred njih se nalazio ulaz na autocestu koja će ih kroz grad odvesti prema istoku. Vozeći uz kosinu, koja je vodila prema Glendaleu i Pasadeni, Joe je rekao: - Ja ne vjerujem ni u što. - Znam. - Niti jedan bog pun ljubavi ne bi dopustio takvu patnju. - Pollack bi rekao da zabluda vašeg razmišljanja leži u uskoj ljudskoj perspektivi takvog razmišljanja. - Možda je Pollack pun sranja. Da li se Rose počela opet smijati ili je odmah postala žrtva kašlja, Joe nije mogao reći, no njoj je trebalo još više vremena prije no što je ponovno mogla vratiti kontrolu nad sobom. - Morate otići doktoru - inzistirao je on. Ona se tome čvrsto opirala. - Svako odlaganje... i Nina je mrtva. - Ne tjerajte me da biram između... - Nema se što birati. To je moj stav. Ako postoji dilema ja ili Nina...onda ona dolazi na prvo mjesto. Zato što je ona budućnost. Ona je nada. Mjesec, koji je imao narančasto lice kad se prvi put pojavio, izgubio je svoje rumenilo i scenografija užasa koja se nalazila iza njega odredila je za njega glatki, bijeli lik koji je sve pratio podsmješljivim, zlim pogledom.. Nedjeljni noćni promet na autocesti kojoj se mjesec odozgo rugao bio je gust, zato što su se stanovnici Los Angelesa vraćali iz Las Vegasa i drugih mjesta u pustinji, dok su pustinjski stanovnici strujali u suprotnom pravcu, vraćajući se iz grada i njegovih plaža, to mnoštvo, vječno nemirno, koje traži veću sreću, i često je

nađe, ali samo za jedan vikend, ili za jedno popodne. Joe je vozio brzo i bezobzirno koliko se usudio, vijugajući iz trake u traku, ali imajući na umu da nisu smjeli riskirati da ih zaustavi prometna patrola. Automobil nije bio registriran ni na njegovo, niti na Roseino ime. Čak i kad bi uspjeli dokazati da im je bio posuđen, u tom bi procesu izgubili puno dragocjenog vremena. - Što je to Projekt 99? - upitao ju je. - Što to, k vragu, rade tamo u tom podzemnom objektu izvan Manassasa? - Čuli ste za Projekt ljudskog genoma. - Da. Članak u Newsweeku. Kako sam ga ja razumio, počeli su shvaćati što određuje svaki ljudski gen. - Najveći znanstveni pothvat našega doba - reče Rose. – Pravljenje karti svih stotinu tisuća ljudskih gena i detaljiranje DNK abecede svakog od njih. I postižu nevjerojatno brzi napredak. - Bolje otkrijte kako izliječiti mišićnu distrofiju, multiplu sklerozu... - Rak, sve... nakon nekog vremena. - Vi ste dio toga? - Ne. Ne izravno. Na Projektu 99... imamo egzotičniju zadaću. Mi tragamo za onim genima koji se čine povezanima s neobičnim talentima. - Nešto, poput Mozarta, Rembranta ili Michaela Jordana? - Ne. Ne stvaralački ili sportski talenti. Paranormalni talenti. Telepatija. Telekineza. Pirokineza. To je duga i neobična lista. Njegovo neposredno reagirnje bilo je reagiranje kriminalističkog novinara, ne čovjeka koji je nedavno vidio fantastiku u akciji. - Ali takvi talenti ne postoje. To je znanstvena fantastika. - Ima ljudi koji postižu izvanredne rezultate na raznim testovima namijenjenim otkrivanju duševnih sposobnosti. Gledanje u karte. Bacanje novčića. Prijenos zamišljenih slika. - To su radili na Sveučilištu Duke. - To i mnogo više. Kad otkrijemo ljude koji na ovim testovima pokažu izvanredne rezultate, uzimamo uzorke krvi od njih. Proučavamo njihovu genetsku strukturu. Ili djecu u stanju Poltergeista. - Poltergeista? - Fenomen poltergeista. Ako izuzmemo one koji se samo prave da to jesu, to zapravo i nisu duhovi. U kući u kojoj se takav fenomen javlja uvijek ima jedno ili više djece. Mi mislimo da letenje predmeta po sobi ili ektoplazmička priviđenja uzrokuju ta djeca svojom nesvjesnom primjenom moći za koju niti ne znaju da imaju. Mi uzimamo uzorke od te djece kad ih uspijemo pronaći. Mi gradimo knjižnicu neobičnih genetskih profila, tražimo zajedničke strukture medu ljudima koji su imali razne vrste paranormalnih iskustava. - I jeste li što otkrili? Ona je šutjela, čekajući da prođe još jedan grč boli, iako je njezino lice pokazivalo više mentalne patnje nego fizičkog trpljenja. Napokon je rekla:

- Da, prilično mnogo toga. Da je bilo dovoljno svjetla i da je Joe mogao vidjeti odraz svoga lika u retrovizoru, znao je da bi vidio kako mu lice postaje blijedo poput mjeseca, najednom mu je postalo jasno u čemu se sastojala bit Projekta 99. - Vi to niste samo proučavali. - Ne, nismo radili samo to. - Vi ste to istraživanje također primjenjivali! - Da. - Koliko ljudi radi na Projektu 99? - Ima nas preko dvjesto. - I stvarate čudovišta - rekao je tupo. - Ljude - rekla je ona. - Pravimo ljude u laboratoriju. - Oni možda izgledaju kao ljudi, ali neki od njih su čudovišta. Ona je šutjela možda cijeli kilometar. A onda je rekla: - Da. I nakon još jedne pauze: - Iako su čudovišta zapravo oni medu nama koji su ih stvorili. S ogradom i patrolom oko sebe, označen na autocesti kao Quartermass Institut za intelektualne usluge, ovaj posjed u seoskom području Virginije obuhvaća stotinu i osamdeset jutara, travnata brda su pašnjaci jelenova, a u tihim šumama breza i bukvi nalazi se obilje malih divljih životinja koje su ovdje na sigurnom i izvan dometa puške lovaca, tu su i jezerca s patkama, te travnata polja s gnijezdima zviždovki. Iako se čini da je zaštita minimalna, niti jedna životinja veća od zeca ne kreće se po tim jutrima, a da ne bude praćena detektorima za otkrivanje kretanja, toplotnim senzorima, mikrofonima i kamerama, koji unose neprestanu rijeku podataka u kompjutor Cray za kontinuiranu analizu. Neovlašteni posjetitelji bivaju smjesta uhićeni, a u onim rijetkim prilikama kad se lovci ili pustolovni adolescenti popnu uz ogradu, uljezi bivaju zaustavljeni i stavljeni u pritvor prije no što od mjesta upada uspiju prijeći sto metara. Blizu samog središta ovih mirnih jutara nalazi se sirotište , jedna otužna trokatnica od cigli, koja podsjeća na bolnicu. Četrdeset osmero djece trenutačno boravi ovdje i svako od njih ima manje od šest godina iako neka od njih izgledaju starija. Sva ona borave tu zahvaljujući činjenici da su se rodila bez majki i očeva, osim što su od njih potekla samo na jedan kemijski način. Niti jedno od njih nije bilo začeto u ljubavi i nijedno od njih nije došlo na svijet kroz utrobu žene. Kao fetusi bili su njegovani u mehaničkim utrobama, lebdeći u amnionovoj vodi sintetiziranoj u laboratoriju. Poput laboratorijskih štakora i majmuna, poput pasa čije su lubanje bile otvarane i čiji su mozgovi danima bivali otvoreni za vrijeme pokusa povezanim sa središnjim živčanim sustavom , ova siročad nije imala nikakvo ime. Dati im ime značilo bi poticati one koji se njima bave da razviju emocionalan odnos prema njima. A oni koji se o njima brinu , što uključuje svakoga, od čuvara sigurnosti koji također rade i kao kuhari, do znanstvenika koji donose tu djecu na svijet, svi oni moraju ostati

moralno neutralni i emotivno udaljeni od njih kako bi svoj posao obavljali pravilno. Stoga su se djeca raspoznavala prema slovnim i brojčanim šiframa, koje su označavale njihove specifične indekse iz knjižnice genetskih profila Projekta 99, iz koje su njihove osobite sposobnosti i bile odabrane. Ovdje, na trećem katu, u jugozapadnom kutu, u vlastitoj sobi, sjedi ATX-12-23. Ima četiri godine, katatoniju i inkontinenciju. Ona čeka u svom boksu, u vlastitim izlučevinama, da je njezina negovateljica preodjene i nikad se ne žali. ATX-12-23 nikad nije izgovorila ni jednu riječ, niti je izustila bilo kakav glas. Kao novorođenče, nikad nije zaplakala. Ne može hodati. Ona nepomično sjedi, s pogledom uperenim pred sebe, ponekad slineći. Mišići su joj djelomično atrofiram, iako je tri puta na tjedan izložena manipulativnim vježbama. Da je njezino lice ikad oživio nekakav izraz, možda bi čak bila lijepa, međutim neoživljena mlitavost njezinih crta pridaje joj jezivi izgled. Kamere pokrivaju svaki centimetar njezine sobe i konstantno je snimaju, što možda izgleda kao bacanje video vrpce , osim kad, s vremena na vrijeme, neživi objekti oko ATX-12-23 postaju oživljeni. Gumene lopte raznih boja lebde i vrte se po zraku, plove od zida do zida ili deset-dvadeset minuta kruže iznad djetetove glave. Prozorski zasuni dižu se i spuštaju bez dodira ičije ruke. Svjetla postaju tamnija i svjetlija, digitalna ura juri kroz sate, a plišani medvjedić, kojega nikad nije dodirnula, hoda po sobi na svojim zdepastim nogama, kao da u sebi ima nekakav mehanički sustav koji mu to omogućava činiti. Spustimo se sad na drugi kat, do treće sobe istočno od dizala, gdje živi petogodišnji dječak, KSB-22-09, koji nije ni tjelesno ni duševno oštećen. Doista, on je aktivan crvenokosi dječak, s kvocijentom inteligencije na razini genijalca. Voli učiti, svakodnevno dobiva opsežne poduke, a trenutačno ima obrazovanje devetog stupnja. Ima brojne igračke, knjige i filmove na videu i sudjeluje u kontroliranim seansama igre s ostalim siročićima, zato što su graditelji projekta smatrali neophodnim da se svi subjekti normalnih mentalnih sposobnosti i tjelesnih mogućnosti, s obzirom na ograničenost instituta, podižu u što je moguće više socijalnom ozračju. Ponekad, kad se zaista potrudi, i ponekad kad se uopće ne trudi, KSB-22-09 sposoban je učiniti da mali predmeti , pisaljke, kemijske olovke, spajalice, ništa veće od čaše vode , nestanu. Jednostavno nestanu. On ih šalje negdje drugdje, u ono što naziva Svet-tmina. Nije ih u stanju vratiti natrag i ne može objasniti što bi to Svet-mina mogla biti , iako mu se to mjesto ne sviđa. Da bi zaspao, moraju mu se dati sedativi, zato što često pati od živih noćnih mora, u kojima sam sebe nekontrolirano šalje, dio po dio, u Svet-tminu , najprije palac, zatim nožni palac, potom lijevo stopalo, zub, pa još jedan zub, najednom nema jednog njegovog oka u očnoj duplji, pa onda jednog uha. Kasnije KSB-22-09 doživljava gubitke pamćenja i paranoidne napadaje, za koje se smatra da su povezani s dugotrajnom upotrebom sedativa koje dobiva svake noći prije spavanja. Od četrdeset osmero siročadi koja borave u Institutu, samo sedmoro pokazuju paranormalne moći. Međutim, preostalih četrdeset jedno ne smatraju se neuspjesima. Svaki od tih sedam uspjeha prvi put je razotkrio svoj talent u

različitom dobu, jedan već u jedanaestom mjesecu, jedan tek u petoj godini. Ostaje, dakle, mogućnost da će mnoga od te djece procvjetati u sljedećim godinama , možda ne prije no što dozive dramatične promjene u tjelesnoj kemiji koja se povezuje s pubertetom. Na kraju će, razumije se, oni subjekti koji ne budu otkrili nikakve vrijedne talente morati biti uklonjeni iz programa, budući da čak ni izvori Projekta 99 nisu beskonačni. Graditelji Projekta još nisu odredili optimalno vrijeme njegova prestanka. Iako mu je volan bio težak pod rukama i ljigav od vlastitog hladnog znoja, iako mu je zvuk motora bio poznat, iako je autocesta bila čvrsta pod gumama koje su se okretale, Joe je osjećao kao da je prešao u neku drugu dimenziju, koja je isto onoliko varljivo amorfna i neprijateljska prema razumu koliko su to nadrealistični pejzaži na slikama Salvadora Dalija. Dok je njegov užas bivao sve većim, upitao je Rose: - Ovo mjesto koje opisujete pravi je pakao. Vi...vi niste mogli biti dio nečega takvoga. Vi niste taj tip osobe. - Nisam li? - Ne. Glas joj je postajao sve tanji dok je govorila, kao da su one tajne koje je čuvala bile snaga koja ju je održavala, te dok je jednu po jednu otkrivala, njezina je vitalnost nestajala, kao što je sa svakim uvojkom nestajala kod Samsona. U njezinom sve većem umoru nalazilo se nekakvo slatko olakšanje, poput onog oslobođenja nakon ispovijesti, slabost koju je ona čini se prihvatila , ali koja je ipak bila obojena sivim tonom očajanja. - Ako nisam taj tip osobe sada... to sam morala biti onda. - Ali kako? Zašto? Zašto ste pristali da budete upetljani u te... u te grozote? - Ponos. Da bih dokazala da sam dobra onoliko koliko su oni mislili, dovoljno dobra da bih prihvatila taj izazov bez presedana. Uzbuđenje. Radost što sam uključena u program koji je bio bolje financiran čak i od Projekta Manhattan. Zašto su ljudi koji su pronašli atomsku bombu radili na njoj... znajući što prave? Zato što će drugi, negdje drugdje u svijetu raditi to ako nećemo mi... stoga, možda mi to moramo učiniti da bismo spasili sebe od njih? - Spasiti sebe prodavanjem vlastitih duša? - upitao je on. - Nema obrane koju bih mogla ponuditi i koja bi me ispričala – reče Rose. - Ali, istina je da kad sam se prijavila na Projekt, nije bilo koncenzusa da ćemo dogurati s pokusima ovako daleko, da ćemo s takvim... žarom primjenjivati ono što smo naučili. Do stvaranja djece došli smo u stupnjevima... hodajući po skliskoj padini. Namjeravali smo promatrati prvo od njih samo tijekom drugog tromjesečja fetalnog stadija, a napokon, ne smatramo fetus zbiljskim ljudskim bićem. Prema tome, to nije bilo kao da vršimo pokuse na nekoj osobi. A kad smo jedno od njih doveli do stupnja kad je bilo spremno za rođenje... na njegovim EEG snimkama nalazile su se neobične anomalije, neobičnosti u njegovim shemama moždanih valova, koje su mogle ukazivati na dosad nepoznate cerebralne funkcije.

Stoga smo ga morali održati u životu da bismo vidjeli... da bismo vidjeli što smo postigli, vidjeli da li smo možda pomaknuli evoluciju za jedan gigantski korak unaprijed. - Isuse! Iako je prvi put sreo ovu ženu prije trideset i šest sati, njegovi osjećaji prema njoj bili su bogati i snažni, varirajući od doslovnog obožavanja do straha i, sada, odbojnosti. Pa ipak, kroz tu njegovu odbojnost dolazilo je sažaljenje, zato što je po prvi put vidio u njoj klinčić ljudske slabosti koja je, u nekim drugim formama, bila tako zrela u njemu samome. - Prilično rano sam - nastavila je ona - doista poželjela otići. Stoga su me pozvali na osobni razgovor s direktorom projekta, koji mi je jasno dao do znanja da sad nema prekidanja. To je postao doživotni posao. Čak bi i sam pokušaj napuštanja Projekta 99 značilo izvršiti samoubojstvo, i također ugroziti živote svojih dragih. - Ali, niste li se mogli oglasiti u tisku, sasvim objelodaniti cijelu priču i zatvoriti ih? - Vjerojatno ne bez nekog fizičkog dokaza, a sve što sam tad imala, nalazilo se u mojoj glavi. U svakom slučaju, mislim da je nekoliko mojih kolega imalo ideju da bi oni mogli sve to uništiti. Jedan od njih ubrzo je doživio srčani udar. Drugoga je tri puta upucao u glavu neki razbojnik, koji nikad nije bio uhvaćen. Neko vrijeme sam bila... tako potištena da sam razmišljala o tome da se sama ubijem i uštedim im trud. Ali, tad se pojavio CCY-21-21. Najprije je bio rođen, godinu dana prije CCY-21-21, muški subjekt SSW-89-58. On pokazuje čudesne talente u svakom pogledu, a priča o njemu je važna za vas zbog vaših vlastitih nedavnih iskustava s ljudima koji si paraju utrobu i samospaljuju se, kao i zbog vaših gubitaka u Coloradu. U vrijeme kad je imao samo četrdeset i dva mjeseca, SSW-89-58 posjedovao je govorne sposobnosti prosječnog studenta na prvoj godini koledža i bio je u stanju pročitati knjigu od tristo stranica u periodu od jednog do tri sata, ovisno o složenosti teksta. Viša matematika bila mu je jednostavna kao lizanje sladoleda, kao i strani jezici od francuskog do japanskog. Njegov tjelesni razvoj odvijao se također ubrzanom stopom, a u vrijeme kad je navršio četiri godine bio je visok i razvijen kao prosječni sedmogodišnjak. Očekivala se paranormalna talentiranost, međutim istražitelji su bih iznenađeni velikom širinom običnije genijalnosti 89-58, što uključuje njegovu sposobnost da reproducira bilo koji komad muzike za glasovir pošto ga je čuo samo jedanput, kao i njegovom tjelesnom zrelošću, za koju nije bio načinjen nikakav genetski odabir. Kad 89-58 započinje pokazivati paranormalne sposobnosti, on sasvim dokazuje da je fenomenalno nadaren. Njegovo prvo zapanjujuće postignuće bilo je daljinsko promatranje. Kao da se igra, opisivao je istražiteljima sobe u njihovim kućama, koje nikad nije posjetio. Vodio ih je u obilaske muzeja kojima nikada nije niti prišao. Kad mu je bila pokazana fotografija planine Wyoming, unutar koje se,

kao najstroža tajna, nalazi obrambeni centar - Strateška Zračna Komanda, on je do preciznih detalja opisivao karte sa statusom projektila izložene u sobi za ratno stanje. Smatrali su ga špijunskim sredstvom od neprocjenjive vrijednosti, sve dok, srećom postupno, nije otkrio da je sposoban zakoračiti u ljudsku svijest isto tako lako kao što ulazi u udaljene prostorije. On je preuzimao mentalnu kontrolu nad svojim prvobitnim starateljem, tjerao čovjeka da se svuče, a onda ga slao kroz hodnike sirotišta tjerajući ga da kukuriče poput pijetla. Kad je SSW-89-58 napustio kontrolu nad svojim starateljem i kad je otkriveno što je učinio, bio je najstrože kažnjen. On se strašno ljutio zbog kazne, ljutio se duboko. Te noći daljinski je promatrao starateljev dom i, s daljine od šezdeset osam kilometara, ušao u starateljevu svijest. Upotrijebivši starateljevo tijelo, brutalno ubija čovjekovu ženu i dijete, a onda vodi staratelja do samoubojstva. Nakon ove epizode, SSW-89-58 biva svladavan masivnom dozom trankilizatora, koja mu se unosi pomoću pištolja na strelice. Dva suradnika na Projektu 99 nestaju u tom procesu. Nakon toga, osamnaest se dana nalazio u komi izazvanoj drogama, dok je ekipa znanstvenika projektirala i nadgledavala konstrukciju odgovarajućeg prebivališta za svog zarobljenika, takvog koje će mu održavati život, ali i osigurati da ostane pod nadzorom. Jedan dio osoblja predlagao je hitno uklanjanje SSW-8958, ali ovaj je savjet nakon razmatranja bio odbačen. Svaki napor biva na izvjesnoj točki uznemiren od pesimista. Pođimo sad u prostoriju za osiguranje, u jugozapadnom kutu na prvom katu sirotišta. Na ovome mjestu, ako ste jedan od djelatnika, morate se prijaviti za kontrolu koju obavljaju trojica stražara, zato što ovu službu nikad ne obavlja manje ljudi, bez obzira na vrijeme. Morate staviti svoju desnu ruku na skener koji će vas identificirati prema vašim prstima. Također morate pogledati u skener za šarenicu, koji će usporediti vaše šare na retini s onima koje su bile snimljene u ekran kad ste prihvatili posao. Odavde se spuštate u jednom dizalu niz pet podzemnih razina, gdje se obavlja dobar dio posla na Projektu 99. Vi se, međutim, zanimate za šestu, najnižu razinu, gdje hodate do kraja dugačkog hodnika i prolazite kroz siva, metalna vrata. Stojite u običnoj prostoriji s jednostavnim institucijskim namještajem, s trojicom momaka iz zaštite, od kojih se niti jedan ne zanima za vas. Ti ljudi rade u šestosatnim smjenama, kako bi se osiguralo njihovo budno praćenje ne samo onoga što se događa u ovoj ili susednoj prostoriji, već i njihovo međusobno praćenje nijansi u vlastitom ponašanju. Na jednom zidu ove prostorije nalazi se ogromni prozor koji gleda u susjednu prostoriju. Često ćete vidjeti dr. Louisa Bloma i dr. Keitha Ramlocka, ili obojicu, kako rade iza tog stakla, jer oni su dizajneri SSW-89-58 i nadgledaju istraživanje i uporabu njegovih nadarenosti. Kada ni dr. Blom, niti dr. Ramlock nisu prisutni, na dežurstvu se nalaze barem tri druga člana njihovih neposrednih suradnika. SSW-89-58 se nikad ne ostavlja bez nadzora. Prelazili su s međudržavne ceste 210 na međudržavnu cestu 10, kad je Rose

prekinula sebe da bi rekla: - Joe, možete li naći neki izlaz s benzinskom crpkom? Moram upotrijebiti toalet. - Što nije u redu? - Ništa... samo mi treba toalet. Mrzim trošiti vrijeme. Želim stići u Big Bear što prije. No, isto tako ne želim smočiti svoje hlače. Bez žurbe. Samo negdje u sljedećih nekoliko kilometara, može? - U redu. Ona ga je, još jednom, povela na svoju verziju daljinskog obilaska Projekta 99, tamo izvan Manassasa. - Pođete naprijed, kroz prolazna vrata i u konačni prostor, gdje stoji komplicirana kapsula u kojoj 89-58 danas živi, i u kojoj će on, izuzmemo li bilo kakve nepredviđene i nesretne razvoje događaja, provesti ostatak svog neprirodnog života. To je tank koji na neki način podsjeća na željezna pluća kakva su se upotrebljavala u primitivnijim desetljećima za održavanje žrtava poliomielitisa. Sklupčan poput oraha u svojoj ljusci, 89-58 sasvim je ograđen, stisnut između dvije, meke poput matraca, polovice podmazana tjelesnog kalupa koji sputava svako kretanje, čak i pomicanje prstiju, ograničavajući ga samo na mimiku lica i grčeve, koje i tako nitko ne može vidjeti. Zrak dobiva iz boce, izravno kroz ventil iz tankova izvan kapsule za čuvanje. Isto tako, proboden je obilatim cjevčicama s intravenoznim tekućinama, po jednom u svaku ruku i jednom u lijevo bedro, kroz koje prima hranu za održavanje života, uravnotežene tekućine i razne droge, već prema izboru njegovih staratelja. Stalno je pričvršćen za kateter radi efikasnog uklanjanja otpada. Ako se bilo koja od ovih intravenoznih cjevčica ili rad neke druge životne funkcije olabavi ili nekako drugačije pokvari, jedan uporni zvuk alarma smjesta upozorava staratelje na to i, unatoč postojanju obilatih sustava, popravci se poduzimaju bez ikakvog odlaganja. Prema potrebama, istražitelji i njihovi pomoćnici obavljaju razgovore s 89-58 putem mikrofona. Onaj tjelesni kalup u obliku orahove ljuske, u kojem on leži unutar željeznog tanka, opremljen je audioslušalicama za oba njegova uha i mikrofonom preko njegovih usana. Osoblje može reducirati riječi 89-58 do tihog šaptaja kad god to poželi, međutim on ne uživa podjednaku privilegiju da isključi njih. Jedna pametna video opskrba dopušta slikama da se prenose kroz stakleno vlakno do para leća pričvršćenih za očne jabučice 89-58, na taj način mu se mogu pokazivati fotografije , a ako je to potrebno i zemljopisne koordinate zgrada i mjesta u kojima se od njega traži da obavi daljinsko izviđanje. Ponekad mu se pokazuju fotografije pojedinaca protiv kojih se želi poduzeti ovakva ili onakva akcija. Za vrijeme daljinskog promatranja, 89-58 opisuje u živim detaljima što vidi u nekom dalekom mjestu u koje su ga poslali i poslušno odgovara na pitanja koja mu njegovi staratelji postavljaju. Prateći monitorima ritam otkucaja njegova srca, krvni tlak, brzinu disanja, moždane valove, pokrete očnih kapaka i promjene u

električnoj provodljivosti njegove kože, u stanju su otkriti laž s preciznošću od preko devedeset i devet posto. Štoviše, povremeno ga provjeravaju šaljući ga na mjesta o kojima je već bila prikupljena opsežna i pouzdana informacija; njegovi odgovori se kasnije uspoređuju s materijalom koji se trenutačno nalazi u dokumentaciji. On je poznat kao zločesti dječak. Njemu se ne vjeruje. Kad 89-58 dobije uputstvo da uđe u svijest neke specifične osobe i tog pojedinca ukloni ili ga upotrijebi za uklanjanje nekog drugog, onda se o takvoj zadaći govori kao o "vlažnoj misiji". Ovaj se termin djelomično rabi zato što se prolijeva krv, ali poglavito zato što se 89-58 ne uranja u relativnu suhoću udaljenih prostorija, nego u mračne dubine ljudske svijesti. Dok obavlja "vlažnu zadaću", 8958 je opisuje dr. Blomu ili dr. Ramlocku, od kojih je barem jedan uvijek prisutan za vrijeme takvog događaja. Nakon brojnih takvih misija, Blom i Ramlock i njihovi suradnici majstori su u otkrivanju prijevare, čak i prije no što poligraf signalizira problem. Za njegove staratelje, videoslike električnih aktivnosti u mozgu 89-58 jasno definiraju aktivnost u kojoj je on u svakom trenutku angažiran. Kad obavlja samo daljinsko promatranje, te se slike radikalno razlikuju od onih koje se pojavljuju kad obavlja svoj"mokri" posao. Ako mu je određeno samo da promatra neko udaljeno mjesto, a on, dok ga gleda, neposlušno zauzima svijest nekoga u toj udaljenoj lokaciji bilo iz inata ili jednostavno radi zabave, to je odmah poznato njegovim starateljima. Ako SSW-89-58 odbije neko uputstvo, prijeđe parametre neke određene zadaće ili pokaže bilo koje druge znakove pobune, on može biti kažnjen na brojne načine. Električni kontakti u tjelesnom kalupu i u njegovom kateteru , mogu biti aktivirani tako da izazivaju bolne šokove na odabranim osjetljivim točkama njegova tijela od glave do pete, ili po cijeloj površini njegove kože. U uši mu može biti emitirano prodorno elektronsko pištanje na nepodnošljivoj frekvenciji. Odurni mirisi lako se unose s dostavom njegova zraka. Dostupne su razne droge za snažno i brzo izazivanje bolnih zastrašujućih psiholoških sustava , kao što su žestoki mišićni grčevi i zapaljena živčana opna , koji ne predstavljaju nikakvu opasnost po život ovog vrijednog sredstva. Izazivanje klaustrofobične panike zaustavljanjem dotoka zraka također je jednostavna, ali djelotvorna disciplinska tehnika. Ako je poslušan, 89-58 može biti nagrađen na jedan od pet načina. Iako prima osnovne hranjive materije , ugljične hidrate, bjelančevine, vitamine, minerale , preko intravenoznih kapaljki, cijev za ishranu može biti izbačena iz njegovog tjelesnog kalupa i iz njegovih usta da bi mu se omogućilo uživanje u ukusnim tekućinama, kao što su coca-cola, sok od jabuke ili čokoladno mlijeko. Drugo, budući da je on čudo od djeteta za glasovir i da mu muzika pruža ogromno zadovoljstvo, on može biti nagrađen bilo čime od Beatlesa do Beethovena. Treće, cijeli filmovi mogu biti preneseni u leće preko njegovih očiju, i iz takve jedne intimne perspektive njemu se čini da se doslovce nalazi usred filmskog događanja. Četvrto, on može primiti drogu za podizanje raspoloženja, koja ga čini sretnim

poput bilo kojeg dječaka u svijetu. Peto, i najbolje od svega, ponekad mu se dopušta da ode i daljinski razgleda mjesta koja bi volio doživjeti, i za vrijeme tih veličanstvenih ekspedicija, vođenih njegovim vlastitim zanimanjima, on upoznaje slobodu, ili onoliko nje koliko je on može zamisliti. Obično ne više od tri namještenika promatraju kapsulu za čuvanje i njezinog stanara, zato što 89-58 može kontrolirati samo jednu svijest odjednom. Ako bi bilo koji od ta tri namještenika iznenada postao nasilan ili bi se očitovalo neko neobično ponašanje, druga dvojica bi mogla, otpuštanjem ili okretanjem jednog od prekidača ili gumba primijeniti dovoljno sedativa kroz intravenozne cijevi i spustiti 89-58 u doslovce trenutačan, dubok i nemoćan san. U nevjerojatnom slučaju da ovo ne uspije, nakon sedativa slijedi gumb sudnjeg dana s letalnom dozom živčanog otrova koji ubija za tri do pet sekundi. Trojica stražara s druge strane prozora za promatranje imaju slične gumbe koje mogu upotrijebiti prema vlastitoj odluci. SSW-89-58 nije sposoban čitati misli. On nije telepat. On samo može potisnuti ličnost osobe u koju ulazi i preuzeti kontrolu nad njezinim tjelesnim pogonom. Postoji neslaganje medu osobljem Projekta 99 s obzirom na to da li je nepostojanje telepatske sposobnosti 89-58 razočaranje ili blagoslov. Nadalje, kad biva poslan u "vlažnu" misiju, on mora točno znati gdje je njegova meta locirana da bi mogao ući u njezinu svijest. On ne može proizvoljno tražiti po stanovništvu svijeta, već ga njegovi staratelji, koji najprije lociraju žrtvu, moraju voditi. Kad mu se jednom pokaže slika zgrade ih vozila u kojima se meta može naći, kad se to mjesto zemljopisno odredi u njegovoj svijesti , on tad može djelovati. Osim toga, on je također ograničen unutar zidova strukture koja mu je dana i ne može djelotvorno goniti željenu misao izvan granica koje su u početku bile postavljene. Nitko ne zna zašto te granice postoje, iako ima puno teorija o tome. Možda je to zbog toga što nevidljivo duševno biće, budući da je to samo neka vrsta valne energije, reagira na otvorene prostore vrlo slično toplini sadržanoj u vrućem kamenu kad se ovaj smjesti u hladnu prostoriju. Ona zrači prema van, rasipa se i ne može biti sačuvana u koherentnoj formi. On je sposoban prakticirati daljinsko promatranje iz vanjskih lokacija, ali samo nakratko. Ovaj nedostatak frustrira staratelje 89-58, no oni vjeruju i nadaju se da će se njegove sposobnosti u ovom pogledu s vremenom poboljšati. Ako možete to podnijeti gledati, posuda za čuvanje otvara se dva puta svakog tjedna, kako bi starateljima bilo moguće očistiti svoje sredstvo. Za ovaj postupak, SSW se obavezno duboko uspavljuje , i ostaje povezan za gumb sudnjeg dana. On biva temeljito okupan spužvom, tretiraju mu se nadržaji na koži, minimalni čvrsti otpatci koje proizvodi uklanjaju mu se iz crijeva, čiste mu se zubi, pregledavaju mu se oči da bi se vidjelo ima li kakve infekcije, a potom se ispiru antibioticima, i obavlja se razna druga njega. Iako 89-58 svakodnevno prima nisko-voltažne električne podražaje u muskulaturu kako bi se sačuvala minimalna

masa potrebna za život, on podsjeća na izgladnjelo dijete iz neke zemlje trećeg svijeta, uništene sušom ili lošom politikom. Blijed je poput mrtvaca na obdukcijskom stolu, uvenuo, s patuljastim kostima koje su se istanjile od nedostatka upotreb, a kad nesvjesno savije svoje slabašne prste oko ruku podvornika koji posluju oko njega, njegov stisak nije jači od stiska novorođenčeta u kolijevci koje se trudi čvrsto uhvatiti palac svoje majke. Ponekad, u toj dubokoj uspavanosti, on nerazgovjetno i bespomoćno mrmlja, jeca, čak i plače, kao da je nošen polaganim, tužnim snom. Na Shellovoj postaji, pokraj crpki za samoposluživanje gorivom nalazila su se samo tri vozila. Petljajući oko svojih automobila, vozači su se skupljali i saginjali glave, kako bi sačuvali oči od pijeska nošenog vjetrom. Osvjetljenje je bilo jako kao osvjetljenje za snimanje neke filmske scene, i iako Joea i Rose nije tražila ona vrsta policijske agencije koja bi emitirala njihove fotografije po lokalnim televizijskim informativnim programima, Joe je više volio ostati izvan tog blještavila. Parkirao se pokraj zgrade, blizu toaleta, gdje je obitavalo mnoštvo šćućurenih sjena. Joe se nalazio u emocionalnom metežu, osjećao se kao da mu je srce presječeno napola, jer sad je znao točan uzrok katastrofalne nesreće, znao je identitet ubojica i sve naopake detalje. Ta spoznaja bila je za njega poput skalpela koji je gulio tanke kraste, tek formirane na površini njegova bola. Bol mu je bila osvježena, gubitak nedavniji no što je doista bio. Ugasio je motor i sjedio bez riječi. - Ne shvaćam kako li su, k vragu, saznali da se nalazim u onom avionu - rekla je Rose. - Poduzela sam tolike mjere zaštite... Međutim, znala sam kad je započeo daljinsko promatranje putničke kabine tražeći nas, zato što se javilo neko čudno zamračivanje svjetlosti, problem sa mojim ručnim satom, neki nejasan osjećaj prisustva, znaci koje sam još prije naučila tumačiti. - Sreo sam istražiteljicu Odbora za Sigurnost nacionalnog Transporta koja je čula vrpcu magnetofona iz pilotske kabine, prije no što su je uništili u požaru izazvanom u zvučnom laboratoriju. Taj dječak nalazio se unutar kapetanove glave, Rose. Ja ne shvaćam... zašto nije ušao samo u vas? - Morao nas je obje srediti, to je bila njegova zadaća, mene i djevojčicu, i dok je mene mogao uhvatiti bez ikakvih problema, s njom to ne bi bilo nimalo lako. Krajnje zbunjen, Joe reče: - Nina? Zašto bi se oni tada zanimali za nju? Ona je bila samo jedan od putnika, zar ne? Mislio sam da su kasnije počeli tragati za njom zato što... pa, zato što je preživjela s vama. Rose ga nije željela pogledati u oči. - Nabavite mi ključ za ženski toalet, Joe. Hoćete li, molim vas?Ispričajte me za jednu minutu. Ostalo ću vam ispričati na putu prema Big Bearu. Otišao je u prodavaonicu i uzeo od blagajnika ključ. Kad se vratio do Forda,

Rose je već bila izašla van. Bila je naslonjena na prednji branik, povinutih ramena i leđima okrenutim prema hučnom vjetru Sveta Ana. Lijevu je ruku položila preko grudi, a šaka joj se još uvijek tresla. Desnom rukom držala je skupljene zavratke jakne, kao da joj je topli kolovoski vjetar bio hladan. - Hoćete li mi otključati vrata? - rekla je. Otišao je u ženski toalet. Kad je otključao vrata i upalio svjetlo, Rose je već bila tu. - Brzo ću ja - obećala je i provukla se kraj njega. U toj svjetlosti, prije no što je zatvorila vrata, na brzinu je bacio pogled na njezino lice. Nije izgledala dobro. Umjesto da se vrati u automobil, Joe se naslonio na zid zgrade, kraj toaletnih vratiju, da bi je pričekao. Prema bolničarkama i čuvarima iz psihijatrijskih bolnica, veći broj njihovih najtežih pacijenata reagirali su na vjetrove Svete Ane snažnije no što su to ikada činili kad bi vidjeli pun mjesec iza rešetaka na svojim prozorima. To nije bio tek zlokoban zvuk, nalik na krike nekog nezemaljskog lovca i nezemaljskih zvijeri koje je on progonio, to je bio podsvjesni lužnati miris pustinje i neki neobičan električni naboj, različit od onog koji su drugi, manje suhi vjetrovi pružali zraku. Joe je razumio zašto je Rose možda skupila svoju jaknu i uvukla se u nju. Ova je noć imala i mjesec i vjetar Svete Ane, dakle sve izglede da zapali vudu iskricu u kralježnicama i u onom bezimenom siročetu koje je živjelo u svom željeznom kovčegu i koje se, nevidljivo, kretalo svijetom svojih potencijalnih žrtava. Snimamo Uf Dječak je znao za magnetofon u pilotskoj kabini i na njemu je ostavio vapaj za pomoć. Jedno od njihovih imena je dr. Louis Blom. Jedno od njihovih imena je dr. Keith Ramlock. Oni mi čine loše stvari. Zločesti su prema meni. Spriječite ih u tome. Spriječite ih da me povrjeđuju. Što god da je bio , sociopat, psihopat, ubojica , on je također bio dijete. Zvijer, gad, užas ali također i dijete. On nije tražio da bude rođen, a ako je i bio zao, oni su ga učinili takvim, propustivši da ga pouče bilo kakvim ljudskim vrijednostima, postupajući s njim kao s pukom artiljerijom, nagrađujući ga za ubojstva. Bio je zvijer, međutim jadna zvijer, izgubljena i usamljena, što luta u labirintu svoje i tuđe bijede. Jadna, ali strašna. I još je uvijek tamo negdje. Čekajući da joj se kaže gdje bi mogla naći Rose Tucker. I Ninu. Ovo je zabavno! Dječak je uživao u ubijanju. Joe je pretpostavljao da je čak bilo moguće da mu njegovi staratelji nikad nisu dali uputstvo da poubija sve ljude u Nationwideovom letu 353, da je on to učinio u aktu svoje pobune i zato što je u tome uživao. Spriječite ih u tome, ili ću, čim to budem mogao...čim to budem mogao, sve pobiti. Sve. Hoću. Učinit ću to. Sve ću pobiti, i uživat ću u tome.

Prisjetivši se tih riječi iz prijepisa, Joe je osjetio da dječak nije mislio samo na putnike iz ukletog zrakoplova. On je tada već bio donio odluku da ih sve pobije. Govorio je o činu koji će biti apokaliptičniji od tristo trideset ubojstava. Što bi on mogao učiniti kad bi se dokopao fotografija i zemljopisnih koordinata ne samo sredstava za praćenje projektila, nego i cijelog kompleksa silosa za lansiranje nuklearnih projektila? - Isuse! - prošaptao je Joe. Negdje u noći, Nina je čekala. U rukama Roseinih prijatelja, ali nedovoljno zaštićena. Ranjiva. Činilo se da Rose treba puno vremena. Pokucavši na vrata toaleta, Joe ju je pozvao po imenu, no ona nije odgovorila. Oklijevao je, nanovo pokucao, a kad ga je ona pozvala slabim glasom, gurnuo je i otvorio vrata. Sjedila je na rubu toaletne školjke. Svukla je sa sebe svoju mornarsko plavu jaknu i bijelu bluzu natopljene krvlju, stajale su na umivaoniku. Nije bio svjestan da je ona sve vrijeme krvarila. Tama i modra jakna prikrili su od njega krv. Kad je zakoračio u toalet, vidio je da je oblikovala komprese od gužve vlažnih papirnatih ručnika. Pritiskala ga je na svoj lijevi pektoralni misic. - Onaj jedan pucanj na plaži - rekao je on tupo. - Vi ste bili pogođeni. - Metak je prošao kroz mene- rekla je ona. - Na leđima je izlazna rana. Lijepa i čista. Nisam čak ni toliko krvarila, a bol je podnošljiva... zašto onda postajem sve slabija? - Unutarnje krvarenje - predložio je on, namrgodivši se kad je pogledao izlaznu ranu na njezinim leđima. - Ja poznajem anatomiju - rekla je ona. - Pogodili su me baš u pravo mjesto. Nisu mogli izabrati bolje. Veće krvne žile ne bi trebale biti oštećene. - Možda je metak pogodio kakvu kost i razbio je. Možda jedan djelić i nije izašao, nego uzeo drugu putanju. - Bila sam tako žedna. Pokušala sam popiti malo vode iz pipe. Gotovo sam se onesvjestila kad sam se nagnula naprijed. - To rješava stvar - rekao je on, a srce mu je tuklo. - Moramo vam nabaviti liječnika. - Odvedite me k Nini. - Rose, k vragu... - Nina me može iscijeliti - rekla je ona i dok je to govorila s krivnjom je okretala pogled od njega. Sav zapanjen, on reče: - Iscijeliti vas? - Vjerujte mi. Nina može učiniti ono što niti jedan liječnik ne može, što nitko drugi na cijeloj zemlji ne može učiniti. U tom trenutku, na nekoj razini, saznao je barem još jednu od Roseinih preostalih tajni, no nije sebi mogao dopustiti da izvadi van taj mračni biser

spoznaje i prouči ga. - Pomozite mi odjenuti bluzu i jaknu i pođimo. Odvedite me u Ninine ruke. U njezine iscjeliteljske ruke. Iako gotovo bolestan od zabrinutosti, učinio je što je tražila. Dok ju je odjevao, sjetio se kako je tamo na groblju izgledala većom i od samog života. Bilo je to u subotu ujutro. Sad je bila tako mala. Kroz vreli, štipajući vjetar koji je oponašao vučju pjesmu, hodala je naslonjena na njega sve do automobila. Kad ju je smjestio na putničko sjedalo, upitala ga je bi li joj mogao donijeti nešto za piti. Iz automata ispred crpke kupio je limenke pepsi-cole i soka od naranče. Više joj se svidio sok, te joj ga on otvori. Prije no što je prihvatila piće, dala mu je dvije stvari, polaroidnu fotografiju grobova njegove obitelji i presavijenu novčanicu od jednog dolara, na kojoj je serijski broj , minus četvrta brojka označavao telefonski broj na koji bi se, u nekom hitnom slučju, mogao dobiti Mark iz Karbeska. - A prije no što počnete voziti, želim vam reći kako ćete pronaći kolibu u Big Bearu u slučaju da ne mogu izdržati dok ne stignemo tamo. - Ne budite smiješni. Uspjet ćete. - Slušajte - rekla je ona, i još jednom projicirala onu karizmu koja je naređivala pažnju. On je slušao dok mu je objašnjavala put. - A što se tiče Karbeska - rekla je - ja im vjerujem, oni jesu moji prirodni saveznici, i Ninini, kao što je to Mark rekao. Međutim, bojim se da se medu njih može previše lako ubaciti. Zato im nisam dopustila da večeras pođu s nama. No, ako nas nitko ne slijedi, onda je ovaj auto čist, a možda je i njihova zaštita dovoljno dobra. Ako dođe do onog najgoreg i vi nećete znati kamo se okrenuti... oni vam mogu biti najbolja nada. Dok mu je to govorila, grudi su mu se stezale, a grlo sušilo. Napokon je rekao: - Ne želim više ništa čuti. Odvest ću vas do Nine na vrijeme. Sad se tresla i Roseina desna ruka i Joe nije bio siguran da ona može držati limenku sa sokom od naranče. Međutim, nekako je u tome uspijevala, te je žedno pila. Dok je vozio natrag na autocestu San Bernardino, uputivši se prema istoku, ona reče: - Nikad vas nisam željela povrijediti, Joe. - I niste. - Premda sam učinila strašnu stvar. On pogleda u nju. Nije se usudio pitati je što je učinila. Čuvao je onaj sjajni, crni biser spoznaje duboko gurnut u torbicu vlastite svijesti. - Nemojte me previše mrziti. - Ja vas uopće ne mrzim. - Moji su motivi dobri. No, nisu uvijek bili takvi. Zasigurno nisu bili bez

mrlja kad sam otišla raditi za Projekt 99. No, ovoga puta moji su motivi dobri, Joe. Vozeći izvan svjetlosne bure Los Angelesa i njegovih predgrađa, prema planinskoj tmini gdje je bila Nina, Joe je čekao da mu Rose kaže zašto bi je on mrzio. - Dakle... dopustite mi da vam kažem nešto - rekla je ona – o jedinom istinskom uspjehu unutar projekta... - Popnite se sada dizalom dalje od tog malog pakla na dnu onih šest podzemnih razina, ostavljajući dječaka u njegovoj kapsuli za čuvanje, te pođite gore do prostorije za osiguranje, odakle je spuštanje započelo. Još malo dalje, do jugoistočnog kuta prizemnog kata, gdje boravi CCY-21-21. Ona je bila začeta bez strasti godinu dana poslije 89-58, iako nije bila projekt doktora Bloma i Ramlocka, već doktorice Rose Tucker. To je ljupko dijete, nježno, svijetle puti, sa zlatastom kosom i očima boje ametista. Iako većina siročadi koja živi ovdje ima prosječnu inteligenciju, CCY21-21 ima neobično visok IQ, možda čak i veći od inteligencije 89-58, i voli učiti. Ona je mirna djevojčica, s puno ljupkosti i prirodnog šarma, međutim u prve tri godine svoga života ne pokazuje nikakve paranormalne sposobnosti. A onda, jednog sunčanog svibanjskog popodneva, kada na livadi sirotišta sudjeluje u seansi kontrolirane igre s drugom djecom, nalazi jednog vrapčića sa slomljenim krilom i povrijeđenim okom. Ranjena ptica leži u travi ispod jednog drveta, slabašno klepeće krilima, a kad je ona uzima u svoje ruke, ptica se sasvim ukoči od straha. Plačući, djevojčica žuri do najbližeg staratelja, pitajući ga što se može učiniti. Vrabac je tako slab i tako paraliziran od straha da samo bespomoćno otvara kljun, ne ispuštajući nikakav glas. Ptičica umire, staratelj ne vidi što bi se tu moglo učiniti, međutim djevojčica odbija prihvatiti vrapčićevu skorašnju smrt. Ona sjeda na travu, nježno hvata pticu lijevom rukom i pažljivo je miluje desnom, tiho joj pjevajući pjesmicu o srčanom crvendaću i u roku od samo jedne minute vrapčić biva oporavljen. Frakture na krilu opet su čvrste, a povrijeđeno oko iscjeljuje u sjajnu, jasnu očnu jabučicu. Ptičica pjeva i odlijeće. CCY postaje središtem sretnog vrtloga pažnje. Rose Tucker, koju je noćna mora Projekta 99 dovela do razmišljanja o samoubojstvu, oživljava poput one ptice i udaljava se od ponora u koji je počela zavirivati. Sljedećih petnaest mjeseci istražuje se iscjeliteljska moć. Isprva je to jedan nepouzdan talent koji ona ne može primjenjivati po volji, ali tijekom čudesnih mjeseci ona uči prizivati i kontrolirati svoj dar, sve dok nije u stanju primijeniti ga kad god se to od nje zatraži. Oni na Projektu 99 koji su imali zdravstvene probleme bili su dovedeni do razine zdravlja za koju su mislili da je nikad više neće uživati. Nekoliko odabranih političara i vojnih ličnosti kao i članovi njihovih obitelji, koji su patili od bolesti opasnih po život, tajno su dovedeni djetetu kako bi bili iscijeljeni. Na Projektu 99 ima onih koji vjeruju da je 21-21 njihovo najveće postignuće,

iako drugi nalaze da je 89-58, unatoč znatnim problemima kontrole koje postavlja, na duži rok ipak najzanimljivija i najvnjednija imovina. A sad, pogledajte ovo, pođite naprijed kroz vrijeme i dođite u jedan kišni, kolovoski dan, petnaest mjeseci nakon oporavljanja povrijeđenog vrapca. Kod genetičara koji radi na projektu i koji se zove Amos, dijagnosticiran je rak na gušterači, jedan od najsmrtonosnijih oblika ove bolesti. Dok liječi Amosa samo blagim I dugotrajnim dodirom, djevojčica osim malignog oboljenja otkriva još jednu bolest koja nije tjelesne naravi, ali koja ipak dovodi do propasti organizma. Možda zbog onoga što je vidio na Projektu 99, možda zbog brojnih drugih razloga koji su se nakupili tijekom njegovih pedeset godina života, Amos je odlučio da život nema nikakve svrhe ni smisla, da mi nemamo nikakvu sudbinu osim praznine, da smo samo trunčica prašine na vjetru. Ta tmina u njemu tamnija je i od samog raka, te djevojčica liječi i nju, i to na jednostavan način, tako što će pokazati Amosu svjetlost Boga i neobična dimenzionalna rešetkasta okna carstava koja se nalaze izvan našeg. Kad su mu bile pokazane te stvari, Amos postaje tako preplavljen radošću i ushićenjem da počinje prelaziti iz smijeha u plač, a u očima ostalih u prostoriji, istražiteljima po imenu Janice i još jednom kolegi koji se zove Vincent, to izgleda kao da je Amosa obuzela zabrinjavajuća histerija. Kad Amos nagovara djevojčicu da povede i Janice u onu istu svjetlost koju je pokazala njemu, ona ponovno daje taj dar. Janice, međutim, reagira drugačije od Amosa. Ponizna i preplašena, ona zapada u kajanje. Zariva sebi nokte u tijelo žaleći zbog načina na koji je dotad živjela svoj život i osjećajući bol zbog onih koje je izdala i povrijedila. Njezina tjeskoba je zastrašujuća. Metež. Poziva se Rose. Janice i Amosa izoliraju radi promatranja i procjene. Što je to djevojčica učinila?Ono što im Amos govori čini im se kao sretno brbljanje bezopasnog poremećenog čovjeka, no ipak brbljanje, i to od nekoga koji je samo prije pet minuta bio znanstvenik ozbiljne , ako ne i mračne naravi! Zbunjena i zabrinuta zbog zapanjujuće različitih reakcija Amosa i Janice, djevojčica se povlači i postaje nekomunikativna. Rose nasamo radi s 21-21 više od dva sata prije no što uspijeva izmamiti zaprepašćujuće objašnjenje od nje. Dijete ne može shvatiti zašto bi otkrivenje koje je ona donijela Amosu i Janice preplavilo te ljude tako potpuno, niti zašto je Janiceino reagiranje mješavina euforije i samodestrukcije. Budući da je rođena s punom sviješću o svom mjestu i svrsi u svijetu, s razumijevanjem ljestvi sudbine kojima će se ona penjati kroz beskonačnost, s izvjesnim znanjem o vječnom životu koje nosi u svojim genima, ona ne može shvatiti razornu moć tog otkrića kad ga ona donese onima koji provode svoj život u blatu, sumnji i prašini očaja. Ne očekujući ništa više do da će iskusiti psihički ekvivalent magične predstave s lanternama, putovanje kroz djetetovu slatku fantaziju o Bogu, Rose traži da joj se pokaže. I biva joj pokazano. I ona se zauvijek mijenja. Zato što nakon dodira djetetove ruke biva otvorena prema punini postojanja.

Ono što ona doživljava izvan je njezinih moći da to opiše i dok struje radosti naviru u njoj i ispiru sve bezbrojne boli i jade njezina dotadašnjeg života, nju također preplavljuje i strah, jer ona nije svjesna samo obećanja sjajne vječitosti, već i očekivanja koja mora nastojati ispuniti u svim onim danima života koji se nalaze pred njom, kao i u budućim svjetovima, očekivanja koja je plaše zato što nije sigurna da će ih moći ispuniti. Poput Janice, ona je zapravo svjesna svakog zlog čina, neljubaznosti, laži, izdaje koje je ikad skrivila, te uviđa da još uvijek ima sposobnost za sebičnost, sitničavost i okrutnost, ona žudi da prevlada svoju prošlost, čak i kad drhti od straha pred čvrstoćom koja je potrebna za to. Kad je vizija prošla i kad ona ponovo nalazi sebe u sobi djevojčice kao i prije, u njoj nema ni najmanje sumnje da je ono što je vidjela bilo zbiljsko, da je to istina u svom najčistijem obliku, a ne puka djetinja iluzija prenesena putem psihičke moći. Gotovo sat vremena ne može govoriti, već sjedi tresući se, s licem zaronjenim u šake. Postupno, ona počinje shvaćati implikacije onoga što se ovdje dogodilo. U osnovi su dvije. Prvo, ako se ovo otkriće može iznijeti pred svijet, čak samo onim ljudima koje djevojčica može dodirnuti, sve što postoji sada, nestat će. Jednom pošto je čovjek vidio, ne primio vjeru, nego vidio da postoji onostrani život, čak i ako priroda toga ostane duboko misteriozna i isto onoliko zastrašujuća kao što je veličanstvena, onda sve što je nekad bilo važno najednom postaje beznačajno. Avenije čudesnih mogućnosti obiluju tamo gdje je nekad postojao samo jedan uski put kroz tminu. Svijet kakvog znamo završava se. Drugo, ima onih koji se neće obradovati kraju starog poretka, koji su se naučili bogatiti na ugnjetavanju, boli i poniženju drugih. Doista, svijet je pun takvih i oni neće željeti primiti dar od ove djevojčice. Oni će se bojati nje i svega onoga što ona obećava. A onda će je ili uspavati i izolirati u kapsulu za čuvanje, ili će je ubiti. Ona je nadarena poput bilo kojeg mesije, ali je ljudsko biće. Ona može iscijeliti slomljeno krilo ptice i vratiti vid gotovo izgubljenom oku. Ona može istjerati rak iz čovjeka skrhanog tom bolešću. No, ona nije nekakav anđeo s plaštom neranjivosti. Ona je od krvi i mesa. Njezina dragocjena moć boravi u nježnom tkivu njezina jedinstvenog mozga. Ako se šaržer pištolja isprazni u njezin zatiljak, ona će umrijeti poput svakog drugog djeteta, biti će mrtva, ona ne može samu sebe iscjeliti. Iako će njezina duša prijeći u neko drugo carstvo, ona će biti izgubljena za ovo nesretno mjesto kojemu je tako potrebna. Svijet se neće promijeniti, mir neće zauzeti mjesto zbrke, a samoći i očaju neće biti kraja. Rose ubrzo postaje uvjerena da će direktori projekta glasovati za uklanjanje. Onog trenutka kad shvate što je ova djevojčica, ubit će je. Ubit će je prije no što se spusti noć. Svakako će je ubiti još prije ponoći. Oni neće biti spremni preuzeti nikakav rizik i zatvoriti je u posudu za čuvanje.

Onaj dječak posjeduje samo moć za uništavanje, ali 21-21 posjeduje moć prosvjetljenja, koja je neusporedivo opasnija. Ubit će je pištoljem, natopiti joj tijelo benzinom, zapaliti njezine ostatke, a kasnije rasuti njezine pougljenjene kosti. Rose mora djelovati i to brzo. Djevojčica mora biti potajno odvedena iz sirotišta i skrivena prije no što je unište.- Joe? Naspram zvjezdanog polja, crne planine kao da su ovoga trenutka izbile iz zemljine kore, mračno su se izdizale na obzorju. - Joe, žao mi je - glas joj je bio krhak. - Žao mi je. Jurili su državnim autoputom 30 prema sjeveru, istočno od grada San Bernardino, sedamdeset pet kilometara od Big Beara. - Joe, jeste li dobro? On nije mogao odgovoriti. Promet nije bio gust. Put se uspinjao u šume. Borovi su se njihali, njihali, njihali na vjetru. Nije mogao odgovoriti. Samo je mogao voziti. - Kad ste tako uporno vjerovali da je djevojčica koja je bila sa mnom zapravo vaša mala Nina, pustila sam vas da nastavite vjerovati u to. Iz nekog razloga, ona ga je još uvijek obmanjivala. Nije mogao razumjeti zašto je nastavljala skrivati istinu. Ona reče: - Pošto su nas pronašli u onom restoranu, bila mi je potrebna vaša pomoć. Bili ste mi potrebni, osobito kad sam bila pogođena metkom. No vi niste otvorili svoje srce i svijest fotografiji koju sam vam dala. Bili ste tako... krhki. Bojala sam se da ćete, saznate li da to zapravo nije vaša Nina, jednostavno... prestati postojati. Da ćete se raspasti. Bože mi oprosti, Joe, ali trebala sam vas. A sad vas treba i ona djevojčica. Nina ga je trebala. Ne neka djevojčica rođena u laboratoriju, s moći da drugima prijenosi neobične fantazije i zamračuje svijesti lakovjernima. Njega je trebala Nina. Nina. Ako nije mogao vjerovati Rose Tucker, ima li ikoga kome bi mogao vjerovati? Uspio je istresti samo jednu riječ iz sebe: - Nastavite. - Ponovno Rose. U sobi 21-21. Grozničavo razmišljajući kako će riješiti problem potajnog odvođenja djevojčice kroz kontrolu zaštite koja je ravna kontroli kakve tamnice. Odgovor, kad se pojavio, bio je očit i elegantan. Postoje tri izlaza iz prizemnog kata sirotišta. Rose i djevojčica će s rukom u ruci otići do vratiju koja spajaju glavnu zgradu sa susjednom dvokatnom strukturom za parkiranje. Jedan naoružani stražar ih promatra kako dolaze više s čuđenjem nego sa sumnjom. Siročićima je zabranjen pristup u garažu, čak i u prisustvu staratelja.

Kad 21-21 podiže svoju sićušnu ručicu i kaže tresi se, stražar se poslušno smiješi i prima dar. Iznenada ispunjen ciklonskim čudom, on sjeda nekontrolirano se tresući, plačući od radosti, ah i od teškog kajanja, upravo onako kako je Rose drhtalai plakala u sobi djevojčice. Jednostavna je stvar pritisnuti gumb na stražarevoj konzoli da bi se otvorio elektronski lokot na vratima i proći. Drugi stražar čeka pred susjednim vratima garaže. On je zapanjen vidjevši djevojčicu. Ona kreće prema njemu i njegovo iznenađenje kad ju je vidio nije ništa u usporedbi s onim što slijedi. Treći stražar postavljen je na izlaznim vratima garaže. Uznemiren prizorom 21-21 u Roseinu automobilu, on se saginje prema otvorenom prozoru kako bi zatražio objašnjenje i djevojčica mu dodiruje lice. Još dvojica naoružanih ljudi čuvaju prolaz na autocesti. Sve prepreke padaju i Virginija se nalazi pred njima. Bijeg više neće biti ovako lagan. Budu li uhvaćene, na pruženu ruku djevojčice biti će odgovoreno samo vatrom. Trik je samo brzo izaći iz tog područja, prije no što zaštita projekta shvati što se dogodilo s petero njihovih ljudi. Oni će organizirati hajku, možda uz asistenciju lokalnih, državnih ili federalnih vlasti. Rose vozi ludo, bezobzirno, s vještinom rođenom u očajanju za koju dosad nije znala. Jedva velika da bi mogla gledati kroz bočni prozor, 21-21 zadivljeno proučava seoske predjele kroz koje prolaze i napokon kaže: - Uau, kako je ovdje vani sve veliko! Rose se smije i kaže: - Dušo, ti još ništa nisi vidjela. Ona shvaća da što je moguće brže mora pustiti vijest da procuri, mora upotrijebiti medije za otkrivanje iscjeliteljskih moći 21-21, a potom demonstrirati onaj još veći dar koji djevojčica može pružiti. Samo sile neznanja i tmine mogu imati koristi od šutnje. Rose vjeruje da 21-21 nikad neće biti sigurna sve dok svijet ne bude saznao za nju, prigrlio je i odbio dopustiti da se ona stavi pod starateljstvo. Njezini šefovi očekuju da će ona istupiti pred javnošću brzo s udaranjem na sva zvona. Njihov utjecaj na medije je raširen, štoviše, suptilan poput spleta sjena oblaka na tankom sloju koji se uhvatio na površini lokve, što ga čini još djelotvornijim. Oni će je pokušati pronaći čim izbije na površinu, i prije no što iznese 21-21 pred svijet. Ona poznaje jednu novinarku kojoj vjeruje da je neće izdati, Lisa Peccatone, stara prijateljica s koledža koja radi za Post u Los Angelesu. Rose i djevojčica morat će letjeti u južnu Kaliforniju, i to što prije, to bolje. Projekt 99 je zajednički pothvat privatne industrije, elemenata ministarstva obrane i drugih moćnih državnih sila. Lakše je zaustaviti lavinu jednim jedinim percem nego se oduprijeti njihovim udruženim snagama, a oni će ubrzo početi upotrebljavati svako moguće sredstvo iz svoga arsenala kako bi locirali Rose i djevojčicu. Pokušati uzletjeti s Dullesa ili iz Nacionalne zračne luke u Washingtonu

previše je opasno. Ona razmatra Baltimore, Philadelphiju, New York i Boston. Bira New York. Razmišlja, što više prijeđenih okružnih i državnih granica, tim veća njezina sigurnost. Stoga, bez ikakvih nezgoda, vozi u Hagerstown, Maryland, a odande u Harnsburg, Pennsylvania. Pa ipak, kilometar za kilometrom, sve više brine da će joj njezini progonitelji postaviti na auto uređaj za praćenje, te da će biti uhvaćena bez obzira na daljinu koju postavi između sebe i Manassasa. U Harnsburgu napušta auto, te ona i djevojčica nastavljaju za New York City autobusom. Kad su se našle u zraku, ukrcane na Nationwideov let 353, Rose se osjeća sigurnom. Čim se spuste na aerodrom, dočekat će je Lisa i društvo koje je ona sakupila, te će serija medijskih erupcija započeti. Na putničkom manifestu Rose je naglasila da je udana za bijelog čovjeka, a 21-21 je identificirala kao svoju pastorku, na brzinu odabravši za nju ime Mary Tucker. Kad se jednom nađe s medijima, namjeravala je u početku upotrijebiti projektno ime CCY-21-21, zato što će njegova sličnost s imenima iz koncentracionih logora u svijesti javnosti na najbolji način okarakterizirati Projekt 99 i proizvesti simpatije za malenu djevojčicu. Ona shvaća da će se na kraju morati konzultirati s 21-21 oko izbora nekog stalnog imena koje, s obzirom na jedinstvenu povijesnu važnost života tog djeteta, mora biti zvučno. One sjede odvojene prolazom od jedne majke s dvije kćeri, koje se vraćaju kući u Los Angeles. Michelle, Chrissie i Nina Carpenter. Nina, koja je približnih godina i visine kao i 21-21, igra se malom elektronskom igncom zvanom praščići i prinčevi, namjenjenoj predškolskom uzrastu. S druge strane prolaza, 21-21 biva fascinirana zvucima i slikama na malenom ekranu. Videći to, Nina moli "Mary" da se premjesti s njom na obližnji par praznih sjedala, gdje se mogu igrati zajedno. Rose oklijeva da to dopusti, no zna da 21-21 svojom inteligencijom daleko prelazi svoj uzrast i svjesna je potrebe za diskrecijom, te tako popušta. Ovo je prvo nestruktuirano vrijeme igre u životu 21-21, prva prava igra za koju je ona ikad znala. Nina je dijete s ogromnim šarmom, slatka i društvena. Iako je 21-21 genije sa sposobnošću za čitanje ravno studentu na prvoj godini koledža, iscjeliteljica s čudesnim moćima i doslovce nada svijeta, ona uskoro biva ushićena Ninom, želi biti Nina, tako totalno sjajna kao Nina, te nesvijesno počinje oponašati Ninine pokrete i način govora. Michelle, Chrissie i Nina imale se prilično kasni let iz New Yorka, te nakon par sati Nina počinje bivati pospana. Ona grli 21-21 i, uz Michelleino dopuštenje, daje Praščiće i Prinčeve svojoj novoj prijateljici prije no što će se vratiti na sjedalo kraj majke i sestre i pada u san. Sva preporođena od radosti, 21-21 se vraća na svoje sjedalo kraj Rose,

privijajući malu elektronsku igricu na svoje grudi, kao da je neko neprocjenjivo blago. Sad se čak neće ni njome igrati, zato što se plaši da bi je mogla slomiti, a ona želi da igrica zauvijek bude točno onakva kakvu joj je Nina dala. Zapadno od grada Running Lake, još uvijek daleko od Big Beara, slijedeći lance brežuljaka pokraj kanjona u kojima se rađao vjetar, bombardirani četinarskim šišarkama koje su se bacale tamo-amo, Joe je odbijao razmotriti implikaciju praščića i prinčeva. Slušajući Rose kako priča priču, on je jedva nalazio snagu za potiskivanje svog bijesa. Znao je da nema razloga biti gnjevan na ovu ženu ili dijete koje je imalo ime iz koncentracijskog logora, no on je unatoč tome bio zelen od srdžbe , možda zato što je znao kako da funkcionira dobro kada ga obuzme gnjev, kao što je to činio tijekom cijele svoje mladosti, dok skrhan od boli uopće nije bio ni za što. Skrenuvši temu razgovora s male djevojčice koja se igrala, on reče: - Kakve veze ima Horton Nellor sa svime ovime, osim što posjeduje veliku komadinu Teknologika, koji je duboko umiješan u Projekt 99? - Upravo su takvi gadovi s dobrim vezama... val budućnosti. Držala je limenku pepsi-cole među koljenima, pokušavajući je otvoriti desnom rukom. Jedva da je imala dovoljno snage i koordinacije da podigne poklopac. - Val budućnosti... ukoliko Nina... ukoliko Nina ne promijeni sve. - Krupan biznis, krupni političari i krupni mediji, sada sve to skupa u jednoj zvijeri, ujedinili su se da bi tlačili nas ostale. Je li to to? Radikalan odgovor. Alumijska limenka zveckala je među njezinim zubima, a kapljica pepsi-cole slijevala joj se niz bradu. - Njima ništa nije važno osim moći. Oni ne vjeruju... u dobro i zlo. - Za njih postoje samo događaji. Iako je upravo ispila jedan dugi gutljaj pepsi-cole, glas joj je zvučao suho. Prelomio se. - A što ti događaji znače... ovisi samo na koje ih vreteno staviš. On je i dalje bio zaslijepljen od srdžbe zbog onoga u što ga je uporno navodila da vjeruje o svojoj Nini, ali nije mogao podnijeti da je ponovno pogleda i vidi kako postaje sve slabijom. Zurio je u cestu pred sobom, po kojoj su se kiše borovih iglica međusobno preplitale, formirajući valoviti, prašnjavi poplun i pritiskao gas, vozeći onoliko brzo koliko se usudio. Limenka sode skliznula je iz Roseine ruke, pala na pod i otkotrljala se ispod sjedala, prosipajući ostatak pepsi-cole. - Napredujemo li, Joe? - Nema još puno. - Moram vam ispričati kao je to bilo...kada se avion srušio. - Šest i pol kilometara prema dolje, brzina cijelim putem, zavijanje motora, škripanje krila, drmanje trupa. Putnici koji vrište, čvrsto su pritisnuti uz svoja

sjedala zbog sve veće gravitacije, tako da mnogi ne mogu podići glavu, neki se mole, neki povraćaju, plaču, psuju, zazivaju mnoga Božja imena, zovu svoje voljene koji su prisutni i one koji su daleko od njih. Jedna čitava vječnost poniranja, šest i pol kilometara, ali kao da je čak s mjeseca... ...a onda je Rose najednom u nekakvom plavetnilu, u tihom blještavom plavetnilu, kao da je ptica u letu, osim što nikakva tamna zemlja ne leži ispod nje, samo plavetnilo posvuda oko nje. Nema osjećaja kretanja. Nije joj ni toplo ni hladno. Samo mirna hijacintno modra sfera s njome u središtu. Ona lebdi. Čeka. Duboki dah zastao joj je u plućima. Pokušava izbaciti taj zadržani dah, ali ne može, ne može, sve dok se... ...nakon jednog izdisaja glasnog poput povika, nije našla na nekoj livadi, još uvijek u svojem sjedalu, ukočena od straha, s 21-21 kraj sebe. Obližnju šumu zahvatio je požar. Na sve strane plamenovi ližu humke izvijenih ostataka. Livada je jedna neopisiva kosturnica. A 747 je nestao. U predzadnjem trenutku, djevojčica ih je veličanstvenom primjenom svog psihičkog dara prenijela iz ukletog zrakoplova u neku dimenziju izvan prostora i vremena i zadržala ih u tom misterioznom zaštitnom predvorju tijekom one jedne strašne minute kataklizmičkog uništenja. Taj napor je ostavio 21-21 hladnom, drhtavom, nesposobnom da govori. Njezine oči, blještave od odraza vatri svuda oko njih, uperene su u daljinu, poput pogleda nekog autističnog djeteta. Ispočetka ne može hodati, čak ni stajati, tako da je Rose mora podići sa sjedala i nositi. Plačući za mrtvima razbacanim po noći, tresući se od užasa zbog ovog pokolja, zapanjena vlastitim preživljavanjem, izudarana uraganom emocija, Rose stoji s djevojčicom koja se skupila u njezinim rukama, nemoćna da zakorači. A onda se prisjeća treptavih svjetiljki u putničkoj kabini i mahnitog okretanja kazaljki na svom ručnom satu i biva sigurna da je pilot žrtva "vlažne misije" da je njime daljinski upravljao dječak koji živi u željeznoj kapsuli, tamo, duboko pod tlom seoskog predjela Virginije. Taj uvid pokreće je dalje od mjesta nesreće, od zapaljenog drveća, u šumu obasjanu mjesečinom. Ona se s mukom probija kroz nisko grmlje, grabi duž kozje staze posute srebrnom svjetlošću i pjegave od sjena, do jedne druge livade, do jednog grebena sa kojeg vidi svjetla Ranča blage promjene. Kad su stigle do farmerske kuće, djevojčica je donekle oporavljena, ali još uvijek ne dolazi k sebi. Sad je u stanju hodati, ali je letargična, mračna, udaljena. Dok prilaze farmerskoj kući, Rose govori 21-21 da je njezino ime Mary Tucker, no 21-21 kaže , moje ime je Nina. Ja želim biti Nina. To su bile posljednje riječi koje će izgovoriti, možda zauvijek. U mjesecima koji će uslijediti, sklonjena kod nekih Roseinih prijatelja u južnoj Kaliforniji, djevojčica spava od dvanaest do četrnaest sati dnevno. Kad je budna, ne pokazuje nikakvo zanimanje ni za što. Satima sjedi zureći kroz prozor, u neku sliku iz knjige s pričama, ili ni u što posebno. Nema teka, gubi na težini. Blijeda je i slabašna, pa

se čak čini da su njezine modre oči boje ametista izgubile nešto od svoje boje. Očito, napor koji je bio potreban da bi se Rose i ona prenijele unutar i izvan modrog nečega za vrijeme pada aviona, duboko ju je iscrpio, možda gotovo ubio. Nina više ne pokazuje nikakve paranormalne sposobnosti, a Rose živi u očajanju. Oko Božića, međutim, Nina počinje pokazivati zanimanje za svijet oko sebe. Gleda televiziju. Ponovno čita knjige. Kako zima prolazi, ona spava sve manje i više jede. Koža joj vraća prijašnji sjaj, a boja njezinih očiju se produbljuje. Još uvijek ne govori, ali se čini da postaje sve sabranija. Rose je hrabri da izađe iz tog svog samonametnutog progonstva, svakodnevno joj govoreći o dobru koje ona može napraviti i nadi koju može donijeti drugima. U ladici komode u spavaćoj sobi koju dijeli s djevojčicom, Rose čuva primjerak Los Angeles Posta, izdanje koje posvećuje cijelu prednju stranicu sudbini Nationwideovog leta 353. To joj pomaže da ne zaboravi umobolnu opakost svojih neprijatelja. Jednoga dana u srpnju, jedanaest mjeseci nakon nesreće, ona zatiče Ninu kako sjedi na rubu kreveta s tim novinama otvorenim na stranici koja pokazuje fotografije nekih žrtava nesreće. Djevojčica dodiruje fotografiju Nine Carpenter, koja joj je dala svoje praščiće i prinčeve i smiješi se. Rose sjeda kraj nje i pita je da li osjeća tugu prisjećajući se te izgubljene pnjteljice. Djevojčica kima glavom ne. Potom vodi Roseinu ruku do fotografije i kad su Roseine jagodice dodirnule novinsku sliku, ona zapada u nekakvo modro blještavilo, ne različito od svetišta u koje je bila prenesena u trenutku koji je prethodio propasti aviona, osim što je ovo mjesto bilo puno kretanja, topline, osjeta. Vidovnjaci su odavno tvrdili da mogu osjetiti zadržanu psihičku energiju na običnim predmetima ostavljenim od ljudi koji su ih dodirivali. Oni ponekad pomažu policiji u traganju za ubojicom, ispitujući predmete koje je žrtva imala kod sebe u vrijeme napada. Ova energija na postovim fotografijama je slična, ali i različita, nije je Nina ostavila u prolazu, već je slika iz novina bila nadahnuta s pomoću djelovanja volje. Rose se osjeća kao da je uronila u more nekakve modre svjetlosti, more prepuno plivača koje ne može vidjeti, ali koje može osjetiti kako promiču i okreću se oko nje. A onda se čini da jedan plivač prolazi kroz Rose i da u tom prolazu zastaje i ona zna da je sad s malom Ninom Carpenter, djevojčicom ljupkog nakrivljenog osmjeha, koja joj je darovala praščiće i prinčeve, koja je mrtva , nestala, ali je na sigurnom, mrtva i nestala, ali ne zauvijek, sretna i živa negdje drugdje, iza ovog ogromnog, modrog blještavih, koje samo po sebi zapravo i nije nikakvo mjesto, već karika između različitih faza postojanja. Potresena isto onoliko kao kada joj je tamo, u sobi sirotišta, prvi put bila dana spoznaja o životu poslije smrti, Rose povlači svoju ruku s fotografije Nine Carpenter i jedno vrijeme ostaje mirno sjediti, sva ponizna. Potom uzima svoju Ninu u ruke, čvrsto grli djevojčicu i njiše je, nesposobna da govori, niti joj je to

potrebno. Sad kad je ova osobita moć djevojčice ponovno rođena, Rose zna što moraju činiti, gdje moraju započeti posao. Ona ne želi riskirati i ponovno poći do Lise Peccatone. Ona ne vjeruje da ju je ta stara prijateljica svjesno izdala, ali sumnja da su kroz Lisine veze u Postu a preko Posta do Hortona Nellora, ljudi s Projekta 99 saznali za njezino prisustvo u letu 353. Dok se vjeruje da su Rose i Nina mrtve, one moraju iskoristiti prednost svog pokojničkog statusa i djelovati što je duže moguće, ne skrećući na sebe pažnju svojih neprijatelja. Rose najprije moli djevojčicu da preda svoj dar vječite istine svakom od njezinih prijatelja koji su je u njihovoj emocionalnoj pustoši štitili tijekom svih ovih jedanaest mjeseci. Potom će kontaktirati s muževima, ženama, roditeljima i djecom onih koji su nestali u letu 353, donoseći im i spoznaju o besmrtnosti i vizije njihovih voljenih u modrom međuprostoru. Uz malo sreće, do vremena kad će biti otkrivene već će raširiti svoju poruku u tolikoj mjeri da se ona više nikako neće moći zadržavati od javnosti. Rose namjerava započeti s Joeom Carpenterom, ali ga ne može pronaći. Njegovi suradnici iz Posta izgubili su svaki njegov trag. On je prodao kuću u Studio Cityju. Nema ga u telefonskom imeniku. Kažu da je slomljen čovjek. Otišao je nekamo da bi umro. Ona mora započeti djelovati negdje drugdje. Zbog toga što je Post objavio fotografije samo nekih žrtava iz južne Kalifornije i zato što nema lakog načina da skupi fotografije mnogih drugih, Rose, nakon svega, odlučuje ne koristiti portrete. Umjesto toga, ona preko objavljenih osmrtnica pronalazi njihove grobove i pribavlja snimke njihovih grobova. Čini se pogodnim da prožeta slika bude slika nadgrobne ploče, da ti tužni podsjetnici od bronce i granita trebaju postati vratima kroz koja će primatelji fotografija saznati da Smrt nije moćna i strašna, da nakon ove gorke faze, Smrt umire i sama. Visoko u planinama s uzavrelim vjetrovima, s valovima četinara obasjanim srebrnom mjesečinom koji su po cesti bacali kiše iglica, još uvijek više no dvadeset milja od Big Beara, Rose Tucker je govorila tako tiho da se jedva mogla čuti preko zahuktalog motora I zujanja guma: - Joe, hoćete li me primiti za ruku? On nije mogao pogledati u nju, nije htio pogledati u nju, nije se usudio pogledati je niti za jednu sekundu, jer ga je bilo ovladalo djetinjasto praznovjerje da će ona biti dobro, sasvim dobro, sve dok se vizualno ne potvrdi strašna istina koju je čuo u njezinom glasu. No ipak ju je pogledao. Bila je tako sitna, spuštena u svoje sjedalo, naslonjena na vrata, s potiljkom na prozoru, onoliko mala u njegovim očima koliko mora da je njoj izgledala 21-21 kad ju je, bježeći iz Virginije, imala kraj sebe. Čak i na slabašnoj svjetlosti s kontrolne ploče, njezine krupne i izražajne oči bile su isto onoliko sugestivne kakve su bile kad ju je prvi put sreo na groblju, pune

samilosti i ljubaznosti, s nekom neobično treperavom radošću koja ga je plašila. Njegov glas bio je drhtaviji od njezinog. - Više nismo daleko. - Predaleko smo - prošaputala je ona. - Samo me primite za ruku. - O, sranje! - U redu je, Joe. Žuta traka na cesti najednom se proširila u jedno slikovito odmorište. Zaustavio je auto pred tim prizorom tmine, teško noćno nebo, ledeni mjesečev disk koji je, činilo se, prosipao hladnoću a ne svjetlost, i ogromno crnilo drveća, stijenja i kanjona koji su se spuštali dolje. Otpustio je svoj sigurnosni pojas, nagnuo se preko konzole i uzeo je za ruku. Njezin stisak bio je slab. - Ona vas treba, Joe. - Ja nisam ničiji heroj, Rose. Ja nisam ništa. - Trebate je sakriti... sakriti je... - Rose... - Dajte joj vremena... da njezina snaga ojača. - Ja nikoga ne mogu spasiti. - Nisam tebala početi raditi tako brzo. Doći će dan kad...kad ona neće biti tako ranjiva. Sakrijte je...dopustite da se njezina snaga razvija. Ona će znati... kad za to dođe vrijeme. Njezin se stisak počeo gubiti. On je pokrio njezinu ruku s obje svoje, čvrsto je držao, ne želeći je pustiti da mu isklizne iz šaka. S glasom koji se polagano gubio, ona je čini se odlazila od njega, iako se nije micala s mjesta: - Otvorite... otvorite joj svoje srce, Joe. Kapci su joj zadrhtali. - Rose, molim vas, nemojte. - U redu je. - Molim vas. Nemojte. - Vidimo se poslije, Joe. - Molim vas. - Vidimo se. A onda se našao sam u noći. Držao je njezinu malu ruku sam u toj noći, dok je vjetar svirao šuplju naricaljku. Kad je napokon bio u stanju to učiniti, poljubio ju je u čelo. Uputstva koja mu je Rose dala bilo je lako slijediti. Koliba se nije nalazila ni u gradu Big Bear, niti negdje drugdje duž obale jezera, već nešto više, na padinama, duboko ugnjezdena u borovima i brezama. Popucali asfalt pun rupčaga vodio je na prašnjavi put, na čijem se kraju nalazila mala bijela kuća od dasaka s oštećenim krovom od šindre. Kraj kolibe je stajao zeleni džip Wagoneer. Joe se parkirao iza njega. Koliba se ponosila dubokim, izdignutim trijemom, na kojem su bila poređana,

jedan kraj drugoga, tri stolca za ljuljanje s naslonim od trske. Jedan lijepi crni čovjek, visok i atletski građen, stajao je kraj ograde, a njegova koža boje ebonovine bila je osvijetljena svjetlošću boje mjedovine, koju su bacale dvije žute žarulje na stropu trijema. Djevojčica je čekala povrh stubišta od četiri stube, koje je vodilo sa staze na trijem. Bila je plava i imala je oko šest godina. Ispod vozačkog sjedala, Joe je ponovno uzeo pištolj koji je uzeo od bjelokosog pripovjedača priča, nakon one gužve na plaži. Izlazeći iz auta, zataknuo je oružje ispod pojasa na svojim trapericama. Vjetar je hučao i šištao kroz igličaste zube borova. Došao do podnožja stubišta. Dijete se spustilo dvije od četiri stepenice. Zurila je mimo Joea, prema Fordu. Znala je što se dogodilo. Crni čovjek na trijemu počeo je plakati. Djevojčica je progovorila prvi put nakon godinu dana, od onog trenutka kad se nalazila blizu kuće Ealingovih i kad je rekla Rose da bi se željela zvati Nina. Gledajući u auto, rekla je samo jednu riječ, glasom tihim i nježnim: - Majko. Kosa joj je imala istu nijansu kao Ninina. Bila je lijepo građena kao Nina. No, njezine oči nisu bile sive kao Ninine, i bez obzira koliko se Joe trudio vidjeti pred sobom Ninino lice, nije mogao prevariti sebe i povjerovati da je to njegova kćer. Ali opet, on je patio od maničnog traganja, tražeći ono što je bilo zauvijek izgubljeno. Mjesec, tamo gore, bio je lopov , njegov sjaj nije bila vlastita svjetlost, već samo slab odraz sunca. I poput tog mjeseca, ova je djevojčica bila lopov , ne Nina, već samo odraz Nine, sjala je ne Nininim blještavim svjetlom, već svjetlošću slabašne vatre. Bez obzira na to da li je ona bila samo mutant rođen u laboratoriju s neobičnim mentalnim moćima ili odista nada svijeta, Joe ju je u tom trenutku mrzio, mrzio je i sebe zato što je mrzio nju, no ipak ju je mrzio.

17. Topli vjetar puhao je u prozore, a koliba je mirisala na borovinu, prašinu i crni gar od ugodnog plamena iz prošle zime koji je obložio ciglene zidove velikog kamina. Ulazni električni vodovi bili su dovoljno nenategnuti da se mogu njihati na vjetru. S vremena na vrijeme udarali su o kuću, izazivajući treptanje i žmirkanje žarulja. Svako to drhtavo treperenje snažno je podsjećalo Joea na pulsirajuća svjetla u kući Delmannovih, te mu se koža počela ježiti od straha. Vlasnik kolibe bio je visoki crnac, koji se rasplakao na trijemu. Bio je to Louis Tucker, Mahalijin brat koji se prije osamnaest godina razveo od Rose, kad se pokazalo da ona ne može imati djece. Ona mu se obratila za pomoć u svom najmračnijem trenutku. I nakon svog tog vremena, iako je imao drugu ženu i djecu koje je volio, Louis je očito i dalje volio Rose. - Ako doista vjerujete da ona nije mrtva, da je samo prešla u drugi svijet rekao je Joe hladno - zašto onda plačete za njom? - Ja plačem za sobom - rekao je Louis - zato što je ona otišla odavde, a ja ću morati danima čekati da bih je opet vidio. Dva kofera stajala su u prednjoj sobi, odmah iza vratiju. U njima su se nalazile osobne djetetove stvari. Djevojčica je stajala kraj prozora, zureći u Ford, s tugom koja se obavila oko nje poput pokajničke kostrijeti. - Bojim se - rekao je Louis. –Rose je namjeravala ostati ovdje s Ninom, ali ja mislim da ona ovdje nije ni sad sigurna. Ne želim vjerovati da je to istina, ali oni su me možda pronašli prije no što sam uspio pobjeći s Ninom s mjesta gdje smo bili prije ovoga. Nekoliko mi se puta učinilo da se jedan te isti auto stalno nalazi iza nas. A onda su nas prestali slijediti. - Oni vas i ne moraju slijediti. Sa svojim napravama mogu vas pratiti i s veće udaljenosti. - A onda, baš kad ste se vi pojavili na cesti, izašao sam na trijem, zato što sam pomislio da sam čuo helikopter. Tu gore, na ovim planinama, na ovom vjetru. Ima li to smisla? - Bolje je da je što prije izvučete odavde - složio se Joe. Dok je vjetar lupao električnim kablovima po kući, Louis je koračao do kamina i natrag, s rukom naslonjenom na čelo, kao da je pokušavao izbrisati iz pamćenja gubitak Rose, dovoljno dugo da bi mogao razmisliti što da čini. - Mislio sam da ćete vi i Rose... pa, mislio sam da ćete je vas dvoje uzeti. A, ako su mi oni za petama, neće li onda ona biti sigurnija s vama? - Ako su vama za petama, onda nitko od nas ovdje više nije siguran. Nema nam nikakvog izlaza.

Vodovi su udarali i udarali u kuću, svjetla su žmirkala, a Louis je otišao do kamina i iz ognjišta uzeo butanski upaljač na baterije s dugačkom mlaznicom. Djevojčica se naglo okrenula od prozora i, razrogačivši oči od užasa, povikala: - Ne! Louis Tucker je škljocnuo prekidač na butanskom upaljaču, iz čije je mlaznice šiknuo plavičasti plamen. Smijući se, počeo je paliti vlastitu kosu, a onda i košulju. - Nina! - povikao je Joe. Djevojčica je dotrčala do njega. Smrad spaljene kose počeo se širiti po sobi. Sav u plamenu, Louis se pomaknuo da bi im blokirao izlazna vrata. Ispod remena na svojim trapericama Joe je izvukao pištolj, naciljao, ali nije mogao povući obarač. Ovaj čovjek koji mu se suprotstavljao nije zapravo bio Louis Tucker, bio je to onaj dječak, koji se protegao čak dovde, četiri i pol tisuće kilometara od Virginije. Nije bilonikakve šanse da Louis ponovno vrati kontrolu nad svojim tijelom I preživi ovu noć. Pa ipak, Joe je oklijevao ispaliti metak, jer onog trenutka kad Louis bude mrtav, dječak će početi daljinski upravljati nekim drugim. Djevojčica je vjerojatno bila nedodirljiva, sposobna da se zaštiti svojim paranormalnim moćima. Stoga bi dječak vjerojatno upotrijebio Joea i pištolj u njegovoj ruci da pogodi djevojčicu ravno u glavu. - Ovo je zabavno - rekao je dječak glasom Louisa, kojem je plamen skakao po glavi, kojem su se uši pekle i pucketale, kojem su se obrazi i čelo prekrivali plikovima. - Zabavno - rekao je uživajući u svojoj vožnji unutar Louis Tuckerovog duha i tijela, no još uvijek blokirajući izlazna vrata na trijem. Možda bi se Nina u jednom trenutku opasnosti mogla prebaciti u sigurno modro blještavilo, kao što je to učinila neposredno prije no što se 747 zario u livadu. Možda bi meci ispaljeni u nju samo prošli kroz prazan zrak tamo gdje se ona maloprije nalazila. No, postojala je mogućnost da se ona još uvijek nije u potpunosti oporavila, da još nije bila sposobna izvesti takvu brzinsku majstoriju, ili čak da ju je mogla izvesti, ali da bi je ona ovoga puta do smrti iscrpila. - Van na stražnja vrata! Brzo, brzo! Nina je potrčala k vratima između prednje sobe i kuhinje koja se nalazila u stražnjem dijelu kolibe. Joe joj je štitio leđa, držeći pištolj uperen u gorućeg čovjeka, iako ga nije namjeravao upotrijebiti. Njihova jedina nada bila je da će im dječakova ljubav prema zabavi pružiti priliku da izađu iz kolibe na otvoreno, gdje je njegova sposobnost za provođenje daljinskog promatranja i anganžiranja u kontroli svijesti, prema Rose, bila smanjena. Ako mu se oduzme igračka koja je bila Louis Tucker, on će se smjesta naći u Joeovoj glavi. Bacivši u stranu butanski upaljač, s plamenovima koji su se širili po njegovim rukavima i niz hlače, dječak, koji se nalazio unutar Louisa, reče: - O, jea, o, uau - i pojuri za njima.

Joe se previše jasno sjetio onog osjećaja kao da mu se ledeno hladna igla zariva u vrh kralježnice, kad je prošle noći jedva pobjegao iz kuće Delmannovih. Ta obuzimajuća energija plašila ga je više od mogućnosti da bude ščepan gorućim rukama ove strašne, teturajuće sablasti. On se panično povukao u kuhinju, zalupivši vrata za sobom, što je bilo besmisleno, zato što nikakva vrata, nikakav zid, nikakva željezna kapsula ne bi mogli zadržati dječaka kad bi napustio Louisovo tijelo i postao netjelesan. Nina je skliznula kroz stražnja vrata kolibe i vučji čopor vjetra, vijugav i zahuktao, pojurio je unutra kraj nje. Dok ju je Joe sljedio u noć, čuo je kako se vrata dnevne sobe ruše u kuhinju. Iza kolibe se nalazilo malo dvorište po kojem je rasla trava. Zrak je bio pun lišća iskidanog vjetrom, borovih iglica, šljunka. Iza stola i četiri poredana stolca od crvenog drveta ponovno se dizala šuma. Nina je već trčala prema drveću, njezine kratke nožice užurbano su tapkale, a njezine tenisice lupkale su po utabanoj zemlji. Projurila kroz visoki korov na rubu šume i nestala u tami između borova i breza. Gotovo isto toliko uplašen da će izgubiti djevojčicu u toj divljini koliko se bojao dječaka u onom gorućem čovjeku, Joe je trčao između drveća, vičući Ninino ime, držeći jednu ruku podignutu kako bi sklonio nisko spuštene borove grane koje su mu mogle udariti u oči. Iz noći iza njega čuo se Tuckerov glas, promijenjen štetom koju je šireća vatra već načinila na njegovim usnama, ali ipak prepoznatljiv, ponovljene riječi djetinjastog izazova: - Evo me, evo me, dolazim, bili vi spremni ili ne, dolazim, bili vi spremni ili ne! Uski prekid među drvećem propuštao je kaskadu mjesečevih zraka, te Joe ispred sebe, samo sedam, osam metara dalje, ugleda plavu kosu djevojčice koju je mrsio vjetar. Ona sama sijala je blijedom svjetlošću vatre, odsjajem odražene svjetlosti. On se spotaknuo preko jednog trulog debla, okliznuo se na nešto sklisko, zadržao ravnotežu, probio kroz neki bodljikavi grm visok do pojasa i otkrio da je Nina pronašla čistu, utabanu kozju stazu. Kad je sustigao djevojčicu, tama oko njih najednom je osvijetlila. Salamandri narančaste svjetlosti skakali su po stablima drveća i mlatili svojim repovima po sjajnim granama borova i omorika. Joe se okrenuo i deset metara dalje ugledao opsjednutu tjelesinu Louisa Tuckera, zahvaćenu plamenom od glave do pete, ali još uvijek na nogama, gdje zapinje i trza se kroz šumu, teturajući od drveta do drveta, šest metara dalje, jedva živ, gdje pali tepih od suhih borovih iglica o koji se spoticao, kao i oštro šiblje i drveće kraj kojeg je prolazio. Samo četiri metra od njih. Smrad izgorjelog mesa na vjetru. Dječak-Louis veselo je vikao, međutim riječi su mu bile zbrkane i nerazumljive. Premda ga je čvrsto držao objema rukama, pištolj se tresao, no Joe je uspio ispaliti jednu, dvije, četiri, šest rundi, i barem četiri od njih pogodilo je uzavrijelu

sablast. Ona se bacila unatrag, pala i nije se više micala, nije bilo ni jednog trzaja, odmah je bila mrtva od vatre i metaka iz pištolja. Louis Tucker više nije bio osoba, već gorući leš. Njegovo tijelo više nije imalo u sebi dušu i svijest koje bi dječak mogao osedlati, uzjašiti i mučiti. Kamo sad? Joe se okrenuo prema Nini i istog časa osjetio na svom zatiljku onaj poznati ledeni pritisak, jedno uporno prodiranje, ne tako oštro kao što je bilo onda kad je bio gotovo uhvaćen na pragu kuće Delmannovih, možda ovoga puta malo zatupljeno, zato što je dječakova snaga ovdje, na otvorenom, doista bila smanjena. No ta psihička štrcaljka nije još bila dovoljno tupa da ne bi bila učinkovita. Još uvijek je bola. Zabadala se. Joe je vrisnuo. Djevojčica ga je zgrabila za ruku. Ledeni očnjaci brzo su se iščupali iz njegova vrata i poput šišmiša odletjeli od Joea. Posrćući, Joe je pritisnuo rukom zatiljak, siguran da će osjetiti kako mu je meso razderano i kako krvari, međutim nije bio povrijeđen. Niti mu je svijest bila narušena. Ninin dodir spasio ga je od opsjednutosti. Kriknuvši poput duha koji navješćuje skorašnju smrt, jedan soko najednom se obrušio s visoke grane nekog drveta i sručio se na djevojčicu, udarajući je u glavu, kljucajući je žestoko po skalpu, bijesno klepećući krilima, radeći kljunom klikklik-klik, poput mašine u koju je ušao zao i pomahnitao duh. Ona je vrištala i štitila lice ručicama, a Joe je jednom rukom udarao po napadaču. Pomahnitala ptica vinula se gore i otišla, no to, naravno, nije bila obična ptica, ne ptica koja je pomahnitala od vjetra i uzavrijele vatre koja se brzo širila po šumi iza njih. Evo, gdje ponovno dolazi, uz žestoko kraaaaaaa, posljednji domaćin posjetitelja iz Virginije, strelovito se spuštajući kroz mjesečinu, s kljunom nalik na rapir smrtonosan poput najgoreg bodeža, previše brza da bi bila meta za pištolj. Joe je ispustio pištolj i, na kozjoj stazi, spustio se na koljena, zaštitnički povukavši djevojčicu k sebi. Pritisnuo je njezino lice na svoje grudi. Ptica će se sigurno htjeti dokopati njezinih očiju. Kljucati joj po očima. Boc-boc-boc u ranjive jabučice, do dragocjenog mozga koji se nalazi iza njih. Oštetiti joj mozak, tako da je njezina moć ne može spasiti. Otrgnuti joj osebujnost koja se nalazi točno iza njezine sive materije i ostaviti je u grčevima na zemlji. Sokol je udario, pandžom probio samtasti rukav Joeova sakoa, zarivši mu se u ruku, dok je drugu pandžu spuštao na Nininu plavu kosu, lupajući krilima dok joj je kljucao skalp, ljut što joj je lice skriveno. Kljucajući sad po Joeovoj ruci dok ju je ovaj pokušavao odgurnuti, čvrsto se držeći za rukav i kosu, odlučan da ne bude otjeran odatle. Kljucajući, kljucajući sada po njegovom licu, nastojeći se dokopati Joeovih očiju, Isuse, sijevanje boli dok mu je trgala obraz.

Zgrabi je! Zaustavi je! Brzo je zdrobi! Kljuca ta strelovita glava, taj prokleti kljun, kljuca, sad ima njegovo čelo, iznad njegova desnog oka, sigurna da će ga oslijepiti sljedećim ubodom. On je čvrsto stegnuo ruke oko nje, a njezine pandže trgale su manšete na rukavu njegova sakoa, trgale su meso po njegovom članku, krila su mu udarala po licu, a kljun lupao po glavi, taj zli kljun strelovito je nasrtao na njega, no on ga je uspijevao zadržavati dalje od sebe, ta kukasta žuta oštrica škljocala je samo centimetar od njegovih očiju, a te perlaste oči blještale su žestinom krvavocrvenog odraza vatre u sebi. Zgnječi je, iscijedi život iz nje, iščupaj joj srce i bezobzirno ga zgnječi u šaci, dok još luđački poskakuje. Kosti su joj tanke i šuplje, što ju je činilo dovoljno laganom da bi mogla graciozno letjeti, ali ju je također činilo krhkijom. Joe je osjetio kako joj grudi krčkaju i on je odbaci dalje od djevojčice. Gledao je kako se prevrće po kozjoj stazi, onemoćala ali još uvijek živa, krila su joj još uvijek slabo lepršala, ali je nisu mogla podići u noć. Joe je sklonio zamršenu kosu s Ninina lica. Bila je dobro. Oči joj nisu bile povrijeđene. Zapravo je bila bez ljednog ožiljka. Joe osjeti kako ga preplavljuje ponos jer je uspio spriječiti sokola da se dokopa nje. Krv je curila s Joeova rasparanog čela, negdje oko njegove arkade, slijevajući mu se u kut očiju, zamagljujući mu vid. Krv mu je tekla iz rane na obrazu, kapala iz njegove iskljucane i probodene šake, iz njegova izdubljenog ručnog članka. On je ponovno uzeo pištolj, osigurao ga i zataknuo ispod remena. Iz okolnih šuma čulo se blejanje prestravljenih životinja, koje se najednom prekinulo, a onda je preko planina, nošen zavijajućim vjetrom, oštar krik presjekao noć. Nešto je dolazilo. Možda je dječak, tijekom godine dana dok se Rose nalazila u bijegu, stekao više kontrole nad svojim talentom i možda je postao sposobniji obavljati daljinsko upravljanje nad nekim i na otvorenom prostoru. Ili se možda stopljena moć njegova duha zračila u daljinu poput topline stijene, kako je to Rose objasnila, no nije se širila dovoljno brzo da bi mogla brzo okončati napad. Zbog bučnog vjetra i tutnjave podivljale vatre koja je podsjećala na tutnjavu ekspresnog vlaka, Joe nije mogao biti siguran iz kojeg je pravca krik dolazio, i dječak je, odjeven u meso svojega domaćina, tiho dolazio k njemu. Joe je podigao djevojčicu s kozje staze u svoje ruke. Morali su poći dalje, a dok je još imao snage, brže se kretao noseći je nego da je vodi za ruku. Bila je tako malena. Gotovo ga je plašila njezina sićušnost, bila je gotovo isto onoliko krhka koliko i one sokolove kosti. Privijala se uz njega, a on joj se pokušavao nasmiješiti. U toj paklenoj noći njegov blještavi pogled i kruti izraz lica vjerojatno su bili prije strašni nego umirujući. Onaj ludi dječak u svom novom utjelovljenju nije bio jedina opasnost s kojom su bili suočeni. Eksplozivni vjetar Sveta Ana bacao je sjajne tepihe, bacao je

poplune, bacao je po planinskom boku velika lepršava vatrena jedra. Borovi su bili suhi nakon toplog ljeta bez kiša, njihova kora bogata terpentinom, pa su se pretvarali u buktinje kao da su načinjeni od tepiha natopljenih benzinom. Vatreni bedemi, dugi barem sto metara, blokirali su put natrag do kolibe. Nisu mogli zaobići plamen i doći iza njega, zato što se on bočno širio brže no što su oni mogli hodati kroz grmlje i preko neravnog terena. Istodobno, vatra je dolazila prema njima. Brzo. Strahovito brzo. Joe je stajao s Ninom u rukama, prikovan za tlo i obeshrabren visokom zidinom od vatre, te je počinjao shvaćati da će morati ostaviti auto iza sebe. Morat će putovati preko cijele planine pješice. Uz jedno vrelo uuuuuš!, ljutiti plameni valovi koje je požurivao vjetar bljuvali su po vrhovima drveća iznad njihovih glava, poput smrtonosnog rafala iz nekog futurističkog plazma oružja. Borovo je granje eksplodiralo, a goruće mase iglica i šišarki kotrljale su se i padale dolje kroz niže grančice, paleći sve na što bi se spustile, I najednom se Joe i Nina nađoše u vatrenom tunelu. On je žurio s djevojčicom u rukama, dalje od kolibe, duž uske kozje staze, prisjećajući se priča o ljudima koji su se našli usred kalifornijskog šumskog požara i koji nisu mogli trčeći pobjeći od njega, ponekad čak niti umaći mu automobilom, kad je vjetar bio osobito jak. Možda vatra ne može toliko dobivati na brzini kroz ovu gustoću drveća kao kroz suho grmlje. A možda su borovi bili još pogodnije gorivo od meskita, manzanite i trave. Upravo kad su pobjegli od vatrenog tunela, još bješnji plameni barjaci zavijorili su se na nebu iznad njih, pa su se vrhovi drveća pred njima ponovno počeli paliti. Zapaljene su se iglice u rojevima spuštale dolje poput svjetlećih pčela, te se Joe počeo bojati da će vatra zahvatiti njegovu kosu, Nininu kosu, njihova odijela. Tunel je postajao sve duži, i to brzinom kojom su oni mogli trčati kroz njega. Napao ga je dim. Kako je vatra postajala sve snažnijom, počinjala je stvarati vlastiti vjetar, dodavajući snagu vjetru Svete Ane i polako se pretvarajući u vatrenu oluju, te je užarena bura najprije lepršala dronjcima od dima po kozjoj stazi, a onda počela donositi ogromne zagušljive oblake. Osamljena staza vodila je nagore, i iako uspon nije bio velik, Joe se zadihao brže no što je to očekivao. Nevjerojatno visoka temperatura cijedila je oceane znoja iz njega. Boreći se za dah, izvlačeći zrak iz oštroga dima i masnoga gara, teturajući se, pljujući sluz koja je postala gusta i kisela od mirisa vatre, očajnički držeći Ninu, uspeo se do sljemena. Dok je trčao, pištolj ispod njegovog remena bolno mu je pritiskivao trbuh. Da je mogao nositi Ninu u jednoj ruci, izvukao bi oružje i bacio ga. Bojao se da je preslab da bi je mogao zadržati u jednoj ruci, da bi je ispustio, tako da je trpio to dubeće željezo. Kad je prošao preko uskog sljemena i nastavio stazom koja se spuštala, otkrio je da je vjetar manje žestok s druge strane sljemena. Iako je plamen i dalje vijugao

po obronku, brzina kojom je napredovao vatreni rub se smanjivala i dopuštala mu da se izvuče iz zapaljive zone ispred dima, gdje je zrak bio tako sladak da je zakrkljao kad je osjetio njegov hladan, čist okus. Joe je djelovao pri visokoj razini adrenalina, daleko od normalne razine izdržljivosti, i da nije bilo poticajnog učinka panike, vjerojatno bi se srušio prije no što se uspio popeti na sljeme. Nožni mišići su ga boljeli. Pod teretom djevojčice ruke su mu se pretvarale u olovo. Međutim, oni još nisu bili sigurni, te je nastavio hodati, spotičući se i krivudajući, treptanjem uklanjajući suze iscrpljenosti iz svojih dimom nagriženih očiju, unatoč svemu, uporno je grabio naprijed, sve dok mu se režeći kojot nije bacio u leđa, divlje zagrizavši, no zagrabivši čeljustima samo kragnu njegova sakoa. Od tog je udarca zateturao , dvadeset pet kilograma vučje žestine. Gotovo je tresnuo licem na stazu, s Ninom pod sobom, ali je težina kojota, koji je visio na njemu, djelovala kao protuteža, te je ostao uspravan. Sako se poderao, kojot ga je pustio, pao unatrag. Joe se zaustavio, spustio Ninu dolje, hitro se okrenuo prema grabežljivcu, izvlačeći pištolj ispod remena, zahvalan što ga onda nije bacio. Kojot, koji je bio osvijetljen straga vatrom koja je bješnjela po sljemenu, suprostavio se Joeu. Bio je vrlo sličan vuku, međutim tijelo mu je bilo mršavije, vitkije, imao je veće uši i užu njušku, crne usne povučene unatrag s ogoljenih kljova, strasniji no što bi vuk bio, osobito zato što mu se duh zlog dječaka poput zmije sklupčao u lubanji. Njegove blješteće oči bile su ogromne i žute. Joe je povukao obarač, međutim pištolj nije opalio. Sjetio se osigurača. Kojot je nasrtao na njega, držeći se nisko uz zemlju, brz ali oprezan, škljocajući zubima prema njegovim zglobovima na nozi, te je Joe mahnito poskakivao unatrag kako bi izbjegao ugriz, vodeći računa da ne padne. Životinja je vijugala oko njega, režeći, škljocajući, pjena joj je curila iz čeljusti. Njezini zubi zarili su mu se duboko u list na nozi. Kriknuo je od boli okrenuvši se oko sebe, pokušavajući pogoditi tog odurnog, prokletog stvora, no životinja se okrenula, žestoko čupajući meso s njegova lista, sve dok nije pomislio da će se onesvijestiti od užasne boli koja mu je sijevala po čitavoj nozi, sve do kuka, poput niza električnih šokova. Najednom, kojot se odmaknuo i povukao dalje od Joea, kao da se uplašio i zbunio. Joe je pojurio za životinjom, psujući je i nišaneći u nju pištoljem. Zvijer više nije bila raspoložena za napadanje. Cviljela je i, očito zbunjena, prelazila okom po okolnom mraku. Držeći i dalje prst na obaraču, Joe je oklijevao. Nagnuvši glavu unatrag, gledajući u svjetlucavi mjesec, kojot je ponovno zacvilio. A onda je pogledao na vrh sljemena. Vatra je bila udaljena ne više od stotinu metara. Žeženi se vjetar najednom pojačao i plamen se žestoko počeo penjati visoko u noć. Kojot se ukočio i naćulio uši. Kad je vatra još jednom

buknula, kojot je projurio kraj Joea i Nine, ne mareći više za njih i u trku se izgubio dolje u kanjonu. Najzad poražen iscrpljujućom širinom ovih otvorenih prostora, dječak je izgubio moć nad životinjom i Joe je osjetio da se više ništa sablasno nije vrzmalo po šumi. Vatrena bura opet se kotrljala prema njima, ti zasljepljujući plameni valovi, kataklizmična plima koja se dizala u noći. Zbog svoje izgrižene noge, Joe više nije mogao nositi Ninu, ali ju je uzeo za ruku i oni su, što su brže mogli, požurili prema iskonskoj tami koja se činila kao da izvire iz tla i tamo dolje u kanjonu potapa nizove borova. Nadali su se da će moći pronaći cestu. Asfaltiranu, prekrivenu šljunkom ili samo prašinom. Bilo kakvu cestu, samo da vodi daleko od ove vatre i u budućnost u kojoj će Nina biti sigurna. Nisu prešli više od dvjesto metara, kad se grom prolomio iza njih, a kad se okrenuo, sa strahom očekujući novi napad, Joe je opazio kako krdo jelenova, bježeći od vatre, galopira prema njima. Deset, dvadeset, trideset jelenova, gracioznih i hitrih, razdvajali su se okolo njega i Nine tapkajući svojim kopitima, s ušima naćuljenim budnim, s očima crnim poput ulja i sjajnim poput zrcala, s pjegavim sapima koje su podrhtavale, dižući oblake bjeličaste prašine, njišteći i dahćući, a onda nestadoše. Dok mu je srce tuklo, zahvaćen zbrkom emocija koje nije mogao lako srediti, još uvijek držeći djevojčicu za ruku, Joe je krenuo niz stazu, slijedeći tragove jelenskih kopita. Načinio je pet, šest koraka prije no što je shvatio da u ugrizenom listu njegove noge nema nikakve boli. Boli nije bilo ni na njegovoj ruci koju je iskljuvao sokol, niti na njegovom licu razderanom kljunom. Više nije krvario. Dok su hodali stazom i za vrijeme meteža kad su prolazili jelenovi, Nina ga je iscijelila.

18. Na drugu obljetnicu nesreće Nationwideovog leta 353, Joe Carpenter sjedio je na mirnoj plaži u Floridi, u sjeni palminog drveta, promatrajući more. Ovdje su valovi pristizali na obalu nježnije nego u Kaliforniji, lizali su pijesak s tropskom mlitavošću, a ocean uopće nije sličio nekakvoj mašini. Bio je drugačiji čovjek od onog koji je pobjegao od vatre u planinama San Bernarda. Kosa mu je bila duža, izbljedjela od kemikalija i sunca. Pustio je brkove, kako bi se na jednostavni način maskirao. Njegova svijest o vlastitoj tjelesnosti bila je daleko veća nego godinu dana prije, te je točno znao da se drugačije kreće, s novom lakoćom, s opuštenom gracioznošću, bez napetosti i onog spiralnog gnjeva iz prošlosti. Imao je osobnu iskaznicu s novim imenom, rodni list, zdravstvenu knjižicu, tri glavne kreditne kartice, vozačku dozvolu. Krivotvoritelji iz Karbeska zapravo nisu toliko krivotvorili dokumente, koliko su upotrebljavali kompjutorsku snalažljivost kako bi izmanipulirali sustav dok ovaj nije počeo izbacivati prave papire za ljude koji zapravo nisu postojali. Doživio je i unutarnje promjene, za koje je bio zahvalan Nini, iako je nastavljao odbijati onaj konačni dar koji mu je ona mogla dati. Ona ga je promijenila ne svojim dodirom, već svojim primjerom, svojom blagošću ljubaznošću, svojim vjerovanjem u njega, svojom ljubavlju prema životu i prema njemu, kao i svojom nepokolebljivom vjerom u ispravnost svih stvari. Imala je samo šest godina, no u nekim stavovima bila je prastara, zato što je svjetlosnim pupčanikom bila povezana s beskonačnim. Njih su dvoje boravili u zajednici Karbeskovih članova, kod onih koji nisu nosili nikakve odore i koji nisu brijali glave. Velika kuća ove zajednice nalazila se iza plaže i gotovo svakoga sata u danu bila je ispunjena blagim kuckanjem kompjutorskih tastatura. Za tjedan ili dva, Joe i Nina će preseliti u novu grupu, donoseći im dar koji samo ovo dijete može otkriti, jer oni su neprestano putovali i tiho pronosili riječ. Za nekoliko godina, kad je njezina sve zrelija moć učini manje ranjivom, doći će vrijeme da se svijetu kaže sve. Sada, na obljetnicu gubitka, došla je k njemu na plažu, pod palmu čije su se grane blago njihale, kao što je on očekivao, i sjela kraj njega. Njezina je kosa postala smeđa. Nosila je kratke ružičaste hlačice i bijeli topić s Pajom Patkom koji joj je namigivao grudima, imala je sasvim običnu pojavu kao bilo koja druga šestogodišnja djevojčica. Primakla je noge k sebi, obgrlila ih rukama, neko vrijeme ne govoreći ništa. Promatrali su velikog, dugonogog pješčanog raka kako se kreće po plaži, bira mjesto u koje će se smjestiti i nestaje.

Napokon, ona reče: - Zašto ne želiš otvoriti svoje srce? - Hoću. Kad za to dođe vrijeme. - Kad će doći vrijeme? - Kad naučim ne mrziti. - Koga mrziš? - Već dugo vremena tebe! - Zato što nisam tvoja Nina. - Više te ne mrzim. - Znam. - Mrzim samog sebe. - Zašto? - Zato što sam tako uplašen. - Ti se ničega ne bojiš. On se nasmiješio. - Na smrt se bojim onoga što mi ti možeš pokazati. - Zašto? - Svijet je tako okrutan. Sve je tako teško. Ako ima Boga, On je mučio mojega oca bolešću, a onda ga mladog uzeo k sebi. Uzeo je Michelle, moju Chrissie, moju Ninu. Dopustio je da Rose umre. - Ovo je samo prolaz. - Prokleto zao prolaz. Ona je za trenutak šutjela. More je šaputalo udarajući o plažu. Rak se promeškoljio, promolio jedan pipak s okom da bi ispitao svijet, a onda odlučio krenuti. Nina je ustala i prišla pješčanom raku. Ta su stvorenja obično plašljiva i bježe kad im netko priđe. No ovaj rak nije počeo bježati tražeći zaštitu, već je promatrao Ninu dok se ona spuštala na koljena i proučavala ga. Podragala je njegov oklop. Dodirnula je jedan njegov krak i rak je nije uštipnuo. Joe je promatrao i čudio se. Djevojčica se napokon vratila i sjela kraj Joea, a veliki je rak nestao u pijesku. Ona reče: - Ako je svijet okrutan... ti mi možeš pomoći da ga popravim. A ako je to ono što Bog želi da učinimo, onda On ipak nije okrutan. Joe nije odgovorio na njezinu primjedbu. More je imalo modru boju duge. Nebo se svijalo prema dolje, kako bi se susrelo s njim na nekoj nevidljivoj točki spajanja. - Molim te - rekla je ona. - Tata, molim te, uzmi me za ruku. Nikad ga prije nije zvala tata, pa se njegove grudi stisnuše kad je čuo tu riječ. Pogledao je u njezine ametistne oči. I poželio da su sive poput njegovih. Međutim, nisu bile takve. Ona je izašla s njim iz vjetra i vatre, iz tmine i užasa, i on je pretpostavljao da je isto onoliko njezin otac koliko joj je Rose Tucker bila majka.

Uzeo ju je za ruku. I znao je. Neko vrijeme nije bio na plaži u Floridi, već u sjajnom plavetnilu s Michelle, Chnssie i Ninom. Nije vidio kakvi svjetovi čekaju iza ovoga, ali je izvan svake sumnje znao da oni postoje i da ga je njihova neobičnost plašila, ali mu i uzdizala srce. Shvaćao je da vječni život nije neki paragraf iz vjerske literature, već zakon svemira, isto onoliko istinit koliko i svaki zakon fizike. Svemir je jedna djelotvorna kreacija, materija prelazi u energiju, energija prelazi u materiju, jedan oblik energije pretvara se u drugi oblik, ravnoteža se neprestano mijenja, no svemir je jedan zatvoreni sustav iz kojeg se nijedna čestica materije i nijedan val energije nikad ne gube. Priroda ne samo da prezire gubitke, nego ih čak zabranjuje. Ljudska svijest i duh, u svom najplemenitijem obliku, mogu promijeniti materijalni svijet na bolje, mi čak možemo promijeniti ljudski položaj, tako što ćemo se uzdići iznad stanja primalnog straha, kakvog smo imali dok smo živjeli u špiljama i dok smo drhtali pred prizorom mjeseca , do stanja u kojem ćemo biti sposobni razmišljati o vječnosti i nadati se da ćemo shvatiti Božja djela. Svjetlost ne može samu sebe pretvoriti u kamen s pomoću jednostavnog čina volje, a kamen ne može izgraditi sebe u hramove. Samo ljudski duh može djelovati putem volje i svjesno se mijenjati, to je jedina stvar u cijeloj kreaciji koja ne ovisi u potpunosti od milosti sila koje se nalaze izvan njega, i stoga je najsnažnija i najvrednija forma energije u svemiru. Neko vrijeme duh može postati meso, međutim kad se faza njegova postojanja približi kraju, to će se meso opet pretvoriti u bestjelesni duh. Kad se vratio iz tog blještavila, iz tog onostranog plavetnila, sjedio je neko vrijeme drhteći, zatvorenih očiju, ukopan u tu otkrivenu istinu poput onog raka koji se ukopao u pijesak. A onda je otvorio oči. Njegova kćerka mu se smiješila. Oči su joj bile boje ametista, ne sive. Crte lica nisu bile crte one druge Nine koju je on tako duboko volio. Međutim, ona više nije bila slaba vatra kakvom mu se prije činila, i on se začudio kako je mogao dopustiti svom gnjevu da ga spriječi vidjeti je kakvom je ona doista bila. A bila je blještava svjetlost, gotovo zasljepljujuća u svome sjaju, kakva je i njegova Nina bila, kakvi smo svi mi.

Dean Koontz rođen je u Everettu, Pennsylvania, a odrastao u obližnjem Bedfordu. Još kao student, osvojio je nagradu na natjecanju iz beletristike, čiji je sponzor bio mjesečnik The Atlantic Monthly, a iste je godine prodao i svoju prvu kratku priču. Njegovi su romani objavljeni na trideset osam jezika, a prodano je više od 175 milijuna primjeraka širom svijeta. Živi sa ženom Gerdom u južnoj Kaliforniji.