Jean Genet Querelle de Brest

Jean Genet: Querelle de Brest

1

Umjesto predgovora prevodioca

Ihr naht euch wieder, schwankende Gestalten! Die früh sich einst dem trüben Blick gezeigt. Versuch’ ich wohl euch diesmal fest zu halten? Fühl’ ich mein Herz noch jenem Wahn geneigt? Ihr drängt euch zu! nun gut, so mögt ihr walten, Wie ihr aus Dunst und Nebel um mich steigt; Mein Busen fühlt sich jugendlich erschüttert Vom Zauberhauch der euren Zug umwittert.

Gle, tu ste opet, lelujaste sjene, Što odvana vas mutan pogled zna. Bi l' duh moj kušo vezat vas uz mene? Zar još mi mami srce tlapnja ta? Nagrnule ste! dobro, oživljene Na djelo vas iz magle zovem ja; Dah čarobni oko vas što se vije, sad mladošću mi grudi opet grije. (prepjev Tito Strozzi)

"it stinks on glue in which we all are glued together" (Sorbone, May 1968) [rukom ispisan tekst na primjerku knjige iz koje sam prevodio] ___________________________(kraj predgovora) preveo: Krešimir Sivončik

Jean Genet: Querelle de Brest

2

za Jacques G. "Tijekom dvije godine koje je služio u mornaričkim jedinicama, njegovo neposlušno i iskvareno ponašanje donijelo mu je dvadeset i šest kazni. On je tetovirao regrute, krao od svojih drugova, i uživao u čudnim ponašanjima sa životinjama" Iz zapisnika suđenja Louis Ménesclou, 20 godina starom. Pogubljenom 7. rujna 1880. "Imao sam običaj slijediti uzbudljive sudske slučajeve", rekao je, "i Ménesclou je zatrovao moj um. Ja sam manje kriv nego on, jer nisam niti silovao niti iskomadao moju žrtvu. Moja fotografija je nadmoćna njegovoj, jer on nije nosio kravatu, dok je meni dopušteno da ja moju ostavim." Izjava pred javnim tužiteljem, ubojica Félix Lamatre, 14 godina starosti. (15. srpanj 1881) "I oni koji su voljeni, posramljeni učiniti bilo kakovu odurnu stvar pred onima koji ih vole, zbog same ljubavi će držati se jedan drugoga do smrti. Kako doima se po njegovu primjeru, da udaren licem prema zemlji, njegov neprijatelj dignuvši mač da ga ubije, on preklinjaše ga da zada mu smrtnu ranu u grudi, kako prijatelj njegov koji ga voli, vidjevši ranu na njegovim leđima, ne bi bio posramljen njim. Plutarh, Pelopidas.

Jean Genet: Querelle de Brest

3

Jean Genet: Querelle de Brest

Jean Genet: Querelle de Brest

4

Spomen ubijstva često doziva u misao spomen mora i mornara. More i mornari, u početku, se ne pojavljuju kao konačne slike - prije da je "ubijstvo" što zaziva osjećaj valova. Ako razmatra se da su morske luke scene čestih zločina, asocijacija se čini samo-objašnjivom; ali postoje brojne priče iz kojih saznajemo da ubica je bio čovjek od mora - stvarni, ili lažni - i ako potonje je primjer, zločin će biti još bliže vezan uz more. Čovjek koji obuče mornarsko odijelo ne čini to samo razboritosti radi. Njegova maskiranje oslobađa ga nužnosti da ide kroza svekolike grozomorne komplicirane procedure potrebne da počini bilo koje namjereno ubijstvo. Tako, mogli bi reći da odjeća čini slijedeće stvari za zločinca: ona ga obavija u oblake; ona mu daje izgled kao da je došao s one daleke linije obzora gdje more dotiče nebo; dugačkim valovitim i mišićavim koracima on može kročiti preko voda, otjelovljujući Velikog Medvjeda, zvijezdu Sjevernjaču ili Južni Križ; to (mi još uvijek raspravljamo o tom partikularnom maskiranju, kako ga upotrebljavaju zločinci) mu omogućava poprimiti tamne kontinente gdje sunce sjeda i uzdiže se, gdje mjesec odobrava ubijstvo pod krovovima od bambusa pored nepomičnih rijeka što vrve krokodilima; ono mu daje priliku djelovati unutar iluzije odraza, udariti dok je jedna od njegovih nogu još uvijek položena na plaži Oceanije a druga ga nosi preko voda prema Evropi; to mu jamči zaborav unaprijed, jer mornari uvijek "se vraćaju izdaleka"; to mu omogućava da promatra vlaje kao običnu vegetaciju. Ona je kolijevka zločincu, ona ga omotava - u tijesnu priljubljenost njegova džempera, u širinu njegovih zvonastih hlača. To baca uspavljujuće čini na već fasciniranu žrtvu. Govoriti ćemo o mornarovu smrtnu tijelu. Mi sami svjedočili smo scenama zavođenja. U toj vrlo dugoj rečenici "obavija ga u oblake ..." udovolji smo jednostavnu poetizmu, gdje svaka od postavki je tek argument u prilog autorovih osobnih naklonosti. To jeste, priznaje se, pod znakom vrlo posebnog unutrašnjeg osjećaja da ćemo prostrijeti dramu što rezultira. Mi bi isto rado rekli da se ona obraća invertima. Spomen ljubavi ili pohote pojavljuje se kao prirodan korolar spomenu Mora i Ubijstva - i to jeste, štoviše, spomen ljubavi protiv prirode. Nesumnjivo mornari koji su transportirani ("animirani" bi se činilo egzaktnijim, vidjeti ćemo to kasnije) željom i potrebom počiniti ubijstvo, šegrtovali su sami prvo u Trgovčkoj Mornarici, tako da su veterani dugih putovanja, hranjeni na brodskim biskvitima i bičevima s devet čvorova, navikli na nožne okove za bilo koje male greške, isplaćeni u nekoj obskurnoj luci, prihvaćeni opet na neki upitni teretnjak; pa ipak, teško je, u gradu magli i granita, proći pored mišićavih iz Ratne Mornarice, treniranih i oblikovanih putem i za djela o kojima volimo misliti kao smjela, ta ramena, profili, rinčice, te čvrste i turbulentne guze, ti snažni i gipki dečki, bez da ih zamišljamo sposobnim za ubijstva što se čini potpuno opravdanim da bi bilo njihovim poniženjem počiniti ih tim njihovim plemenitim tijelima. Da li silaze s nebesa ili se vraćaju iz kraljevstva gdje se družihu sa sirenama i još više znanim monstrumima, na zemlji ti mornari nastanjuju građevine od kamena, arsenale, palače čija solidnost je suprotna nervoznosti, ženstvenoj iritantnosti voda (ne kaže li mornar, u jednoj od svojih pjesama, kako "... more je moja najbolja djevojka"?), lukobranima natovarenim lancima, stupićima, bovama, pomorskim potrepštinama, za koje su, čak i kad su najdalje od mora, znaju da su usidreni. Da bi uparili njihov stas, osigurani su kasarnama, tvrđavama, napuštenim kaznionicama, veličanstvenim objektima arhitekture, svim tim. Brest je tvrd, solidan grad, izgrađen od siva bretonskog granita. Njegova kamenita kvaliteta usidruje luku, dajući mornarima osjećaj sigurnosti, lansirnu točku kad idu van, luku odmora nakon neprekidna valovita gibanja mora. Ako se Brest doima više bezbrižan, to je kad slabašno sunce pozlati fasade koja su plemenita kao ona Venecije, ili kad njegove uske ulice vrve bezbrižnim mornarima - ili, tada, čak i kad je magla i kiša. Akcija ove priče počinje tri dana nakon što komandni brod, Le Vengeur, se usidrio na Roadsu. Drugi brodovi su oko njega: La Panthere, Le Vainquerer, Le Sanglant, i oko tih Le Richelieu, Le Bearn, Le Dunquerque, i drugi. Ta imena imaju svoje pandane u prošlosti. Na zidovima pokrajnje kapelice u crkvi Saint Yves, u La Rochelle, visi niz zavjetnih slika koje prikazuju brodove koji su ili izgubljeni ili spašeni: La Mutine, Le Saphir, Le Cyclone, La Fée, La Jeune Aimée. Ti brodovi nisu imali nikakova utjecaja na Querellea koji je

Jean Genet: Querelle de Brest

5

viđao ih ponekad kao dijete, ali mi moramo spomenuti njihovo postojanje. Za brodske posade, Brest će uvijek biti grad La Féria. Daleko od Francuske, mornari nikada ne govore o tom bordelu bez spominjanja neke šale i zavijajući kao sove, način kako govore o patkama u Kini i čudnim Annamitima, i spominju vlasnika i njegovu ženu u terminima kao: "Igrati sranje s tobom - kao kod Nona, mislim." "Taj tip, za komad dupeta bi učinio bilo što - čak bi igrao s Nonom." "On tu, on je išao u La Féria da izgubi." Dok ime Madame nije nikada spominjano, imena "La Féria" i "Nono" mora da su putovala oko svijeta, u sarkastičnim digresijama na usnama mornara posvuda. Od ukrcanih, nikad nije bilo nikoga tko bi precizno znao pravila igre kojoj je dana takova reputacija, ali nitko, pa čak niti najzeleniji regrut nije se usudio pitati za objašnjenje; svaki pojedini morski vuk će pak dati do znanja da on zna o čem' se tu radi. Tako to mjesto u Brestu se uvijek pojavljuje u basnoslovnom svjetlu, i mornari, kad se približavaju toj luci, potajice sanjaju o toj kući na zlu glasu koju će spomenuti samo kao temu za ismijavanje. Georges Querelle, heroj ove knjige, govori o tome manje no itko. On zna da je njegov vlastiti brat ljubavnik Madame. Evo pisma, primljena u Cadizu, obavještavajući ga o tome: Hej Bro, Pišem ti ovih par redaka da ti kažem da sam natrag u Brestu. Planirao sam taj posao u škveru opet, ali, ništa ne rade. Tako, tu sam, zakopan. Kako znaš, nisam baš nešto dobar u nalaženju posla, a osim toga tko uopće hoće derati svoju kožu. Tako, da se pridignem, obišao sam Milovo mjesto i odmah nakon toga gazdrica u La Féria me gleda. Ja dao sve od sebe, i slažemo se da sve gori. Gazdu boli kurac tko je s njegovom ženom, oni su samo poslovni partneri, kažu. Tako, nije mi loše. Nadam se da ni ti nisi loše, i kad dobiješ neki dopust, itd. (Potpis) Robert. Ponekad kiši u rujnu. Kiša čini pamučnu odjeću - otvorene košulje i denim - da se prilijepe za kožu mišićavih muškaraca što rade u luci i Arsenalu. Opet, nekih večeri, vrijeme je lijepo kad grupe zidara, drvodjelja, mehaničara izlaze iz brodogradilišta. Umorni su. Izgledaju teško opterećeni, i čak kad njihovi izrazi lica omekšaju, njihovi teški koraci čine se kao da razbijaju bazene zraka oko njih. Polagano, sumorno oni prolaze veselije, brže, hitrije tu-pa-tamo mornara na dopustu na obali, što postali su ponos tog grada koji će treperiti do zore njihovim nautičarskim hvalisanjem, naletima njihova smijeha, njihovim pjesmama, njihovom radošću, uvredama koje dobaciju djevojkama; njihovim poljupcima, njihovim širokim ovratnicima, gombama na njihovim kapama. Radnici se vraćaju u svoja prebivališta. Cijeli dan oni su se mučili radeći (policajci, vojnici ili mornari, nikada nemaju osjećaj da su se mučili radeći), spajajući svoje akcije u mrežu zajedničkih napora, u svrhu da postignu posao kao vidljivi, čvrsto stegnuti čvor, i sad se vraćaju. Sjenovito prijateljstvo sjenovito njima - ujedinjava ih, a isto i tiha mržnja. Mali broj njih je oženjen, i žene im žive daleko. Šest sati uvečer je vrijeme kad radnici prolaze kroz željezna vrata Arsenala i napuštaju škver. Hodaju u pravcu željezničke stanice gdje su kantine, ili dolje putem prema Recouvrance gdje su njihove namještene sobe u jeftinim hotelima. Većina njih su Talijani i Španjolci, premda su neki i sjeverno-afrikanci i Francuzi. Usred takovog pretička umora, teških mišića, silovite otupljenosti, potporučnik Seblon sa Vengeura voli svoje večernje šetnje. Običavali su imati taj top permanentno upravljen prema kaznionici. Danas isti top (samo njegova

Jean Genet: Querelle de Brest

6

cijev) stoji postavljna uspravno usred istog dvorišta gdje su kažnjenici prikupljani za galije. Začuđujuće je da pretvaranje zločinaca u mornare se smatralo oblikom kazne. Prošao pored La Féria. Ništa vidio. Nikad ni malo sreće. Tamo u Recouvrance ulovio sam pogled harmonike - pogled koji često vidim na brodu, ali nikada se ne umorim gledati - sklapanje, rasklapanje na mornarskom bedru. Se brester, opasati se. Izvedeno, besumnje, iz bretteur, borac: i tako, odnosi se na se quereller, zapodjeti tuču. Kad shvatim - kad bi bilo samo iz novina - da izbija neki skandal, ili kad me je samo strah da bi mogao izbiti na vidjelo, ja se pripremam pobjeći: uvijek vjerujem da ću biti osumnjičen da sam prvi pokretač. Sebe vidim kao demonima opsjednuto stvorenje, samo zato jer sam si zamislio neke teme za skandal. Ti huligani koje držim u rukama, nježno ljubeći i gladeći njihova lica prije no što ih prekrijem nježno opet u mojim plahtama, oni nisu više do prolazno uzbuđenje i eksperiment zajedno. Nakon što sam bio prevladan usamljenošću na koju me moja izokrenutost proklela, stvarno je moguće da ću možda jednog dana držati gole u mojim rukama, i nastaviti držati, stisnute prisno uz moje tijelo, te mlade muškarce čiju hrabrost i čvrstinu stavljam tako visoko u mojim poštovanjima da čeznem baciti se pred njihove noge i puzati pred njima? Ja jedva da se usudim vjerovati u to, i suze mi naviru u oči, da zahvalim Bogu što udijeli mi takovu sreću. Moje suze me čine mekim. Topim se. Moji vlastiti obrazi još uvijek vlažni od suza, ja gostim se u tome, i prelijevam nježnošću za, ravne, tvrde jagodične kosti tih dječaka. Taj ozbiljni, ponekad gotovo sumnjičavi pogled, pogled koji čini se donosi ocjenu, kojom pederast ocjenjuje svakog mladog čovjeka kojeg susretne, je stvarno kratka, ali intezivna meditacija o njegovoj vlastitoj osamljenosti. Taj trenutak (trajanje jednog pogleda) je ispunnjeno koncentriranim i konstantnim beznađem, sa svojom vlastiom otkrhnutom učestalošću, uvijenu u strah od odbijanja. "Bilo bi tako dobro ..." on misli. Ili, ako ne misli, ono se ogleda u njegovu mrštenju, u tom crnom, osuđujućem izgledu. Kad god se desi da je dio njegova tijela gol, On (to jest Querelle, čije ime oficir nikada ne piše - ne samo zbog obične razboritosti obzirom na sve druge oficire i nadređene, jer u njihovim očima sadržaj njegova dnevnika bi bio dovoljan da ga osude) počinje ispitivati ga. Traži crne bubuljice, napukle nokte, crvene akne. Iritiran kad ne može naći niti jednu, on izmisli neke. Čim nema ništa pametnijega za činiti, on postaje zadubljen u tu igru. Večeras je istraživao svoje noge: njihove crne, jake dlake su sasvim meke usprkos snažna rasta, i tako stvaraju neku vrstu izmaglice od stopala do prepona, što umekšava gruboću i odsječnost, moglo bi se skoro reći, kamenitost njegovih mišića. Zadivljuje me kako tako silovita crta može zaodjeti njegove noge u takovu veliku sladost. On se zabavlja stavljajući goruću cigaretu na svoje dlake i zatim se savija nad njima da bi užio spaljeni miris. Ne smiješi se više no uobičajeno. Njegovo tijelo u opuštanju je njegova velika strast zlovoljna, ne radosna strast. Nagnut nad svojim tijelom, on vidi sebe tamo. On ga istražuje s zamišljenim povećalom. Promatra njegove minijaturne nepravilnosti skupuloznom pažnjom entomologa koji studira običaje insekata. Ali čim se On pokrene, koju zasljepljuću osvetu njegovo cijelo tijelo čini, u slavi svog gibanja. On (Querelle) nije nikad duhom odsutan, uvijek sabran na ono što čini. Svaki trenutak svog života on odbija san. On je vječno prisutan. On nikada ne odgovara: "Mislio sam nešto drugo". Pa ipak djetinjatost njegove očigledne preokupacije začuđuje me.

Jean Genet: Querelle de Brest

7

Rukama u džepovima, lijeno, ja bih mu rekao, "Gurni me malo, toliko da otpadne pepeo s moje cigarete", i on bi pustio rasporak i udario me u rame. Ja bih slegnuo ramenima. Ja bih trebao biti sposoban držati moje morske noge ili držati se za ogradu, brod se ne ljulja tako jako, ali na brzinu, i sa zadovoljstvom, ja iskoristim gibanje broda da se zaljuljam i da dozvolim da se pomaknem, uvijek u njegovu smjeru. Uspio sam čak i očešati se o njegov lakat. To je kao da krvoločan i odan pas čuvar, spreman da vam pregrize karotidnu arteriju, ga slijedi uokolo, poskakujući, ponekad, između potkoljenica njegovih nogu, tako da slabine zvijeri čine se da se miješaju s njegovim bedrenim mišićima, spremni na ugriz, uvijek režeći, tako krvoločni da bi se očekivalo vidjeti da će mu odgristi jaja. Nakon tih par ulomaka uzetih (ali ne potpuno sliučajno) iz privatnog dnevnika koji nam sugerira njegov karakter, mi bismo htjeli da pogledate mornara Querellea, rođena iz te osame u kojoj oficir osobno ostaje izoliran, kao sigularnu figuru usporedivu Anđelu Apokalipse, čija stopala stoje na vodama mora. Meditirajući o Querelleu, koristeći, u njegovoj imaginaciji, njegove najljepše crte, njegove mišiće, njegove zaobljene dijelove, njegove zube, njegove pretpostavljene genitalije, Poručnik Seblon je pretvorio mornara u anđela (kako ćemo vidjeti, on ga opisuje kao "Anđela Osame"), to će reći, u biće manje i manje ljudsko, kristalno, oko kojega se predu niti glazbe temeljene na suprotnom od harmonije - ili radije, glazba što ostaje nakon što je harmonija iskorištena, istrošena, i usred koje taj ogromni anđeo se giba, polaganao, neosvjedočeno, njegove noge na vodi, ali njegova glava - ili ono što bi glavom trebalo biti - u zasljeljenju zraka iz natprirodna sunca. Oni sami naginju negirati to, čudnovato bliska sličnost između dva brata Querelle pričinjava se privlačnom samo drugima. Oni su se sretali samo uveče, što kasnije moguće, u jednom krevetu namještene sobe nedaleko od mjesta gdje je njihova majka sastavljala kraj s krajem njihove mršave egzistencije. Oni su se sreli ponovno, moguće, ali negdje tako duboko dolje da ne mogu vidjeti ništa jasno, u svojoj ljubavi za svoju majku, i zasigurno u njihovim gotovo dnevnim svađama. Ujutro bi se razišli bez riječi. Htjeli su ignorirati jedan drugoga. Već, s petnajst godina, Querelle se smiješio smiješkom koji je toliko poseban za ostatak njegova života. On je odabrao život među lopovima i govorio njihov slang. Mi ćemo pokušati imati to na umu da bi razumjeli Querellea čiji mentalni sklop i sami osjećaji ovise o, i poprimiti formu, određenu sintaksu, partikulano mutnu ortografiju. U njegovim konverzacijama mi nailazimo na izraze kao "oguli ga naživo", "čovječe, letim", "oh, gubi se", "bolje da ne pokaže svoje dupe ovdje", "dobro je izgorio", "daj to smeće", "hey, baby, probaj kako je tvrd", "popuši mi", i tako dallje, izričaji koji nikada nisu izrečeni jasno, nego promrljani nekako monotono i kao iznutra, bez da govornik stvarno "vidi" njih. Oni nisu projicirani, i tako Querelleove riječi nikad ga ne otkrivaju; one ga stvarno uopće ne definiraju. Naprotiv, one se čine kao da ulaze kroz njegova usta, da bi se nakupljale u njemu, da bi se naselile i tvorile debeo talog blata, iz kojeg, povremeno, izraste prozirni mjehur, eksplodirajući delikatno na njegovim usnicama. Ono što se čuje, tada, je jedan od tih komadića slanga. Što se tiče policije u luci i gradu, Brest je pod nadležnošću njegovog Komesarijata: u vrijeme naše novele tamo su dva Inspektora, udruženih zajedno posebnim prijateljstvom, imenima Mario Daugas i Marcelin. Potonji je jedva nešto malo više do ispučenje Mariju (poznato je da policajci uvijek dolaze u parovima), tup i sitničav dovoljno, pa ipak ponekad veliki izvor utjehe svom kolegi. Međutim, tu je pak još i drugi suradnik kojeg je Mario odabrao, suptilniji i draži - i jednostavniji za žrtvovati, također, ako se pokaže potrebnim: Dédé. Kao svaki francuski grad, Brest ima svoj Monoprix trgovinu, najdraže mjesto za visiti uokolo za Dédéa i brojne mornare koji cirkuliraju među tezgama, žudeći - i ponekad kupujući - par rukavica, od svih mogućih stvari. Da bi upotpunili sliku, davnašnjih vremena kontrola Admiraliteta je bila

Jean Genet: Querelle de Brest

8

zamijenjena servisima Pomorske Prefekture. Kupljene ili ukradene od mornara, blue denim hlače zvonasto su se širile nad njegovim nogama, sada nepokretnim i povijenim nakon konačnog stolo-tresućeg udarca. Nosio je sjajno ulaštene crne cipele, ispucale i naborane na mjestu gdje dosežu nabori blue denima što se spuštaju od izvora njegova pojasa. Njegov torzo je zatvoren u vrlo tijesni dolčevita džemper od bijele, malkoc umrljane vune. Querelleove usne razdvojene usne polagano se počinju zatvarati. Počinje dizati napola popušenu cigaretu prema ustima, ali njegova ruka se zaustavi na pola puta na njegovim prsima, i usta ostanu napola otvorena; promatrao je Gila i Rogera, koji su bili sjedinjeni gotovo vidljivim koncem njihovih pogledavanja, svježinom njjihovih smiješaka; i Gil čini se da je pjevao za dječaka, i Roger kao suveren na nekom intimnom ritualu orgije, favorizirajući tog mladog osamnajst-godišnjeg zidara, tako da ta je svojim glasom mogao biti herojem usputne krčme za noć. Način na koji je mornar gledao njih dvojcu je imao efekt njihova izdvajanja. Još jednom, Querelle je postao svjestan svojih ustiju što vise polu-otvorena. Njegov smiješak postade jače izražen u kutovima njegovih usana, gotovo neprimjetno. Primjesa ironije poče se širiti po njegovim oblicima, zatim po cijelu tijelu, dajući njemu i njegovu opuštenu držanju naslonjenu leđima na zid dašak zabavljena sarkazma. Izmijenjen dizanjem obrve, da bude u paru s iskrivljenim smiješkom, njegov izraz postade ponešto zloban dok je nastavljao svoje detaljno ispitivanje dva mlada muškarca. Smiješak nestade s Gilovih usana, kao da je cijelo klupko strune se odmotalo, i u istom trenu nestalo na Rogerovu licu; ali četiri sekunde kasnije, povrativši dah i nastavljajući pjesmu ponovno, Gil, još jednom na stolu, nastavio je svoj smiješak, što je vratilo nazad i zadržalo, sve do zadnjeg stiha pjesme, smiješak na Rogerovim usnama. Niti za sekundu nisu njihove oči odlutale od očiju drugog. Gil je pjevao. Querelle pomaknu svoja ramena na zidu bistroa. Postao je svjestan sebe, osjećajući ukopavanje svoje vlastite žive mase, moćne mišiće svojih leđa, u crnu i nerazorivu tvar tog zida. Te dvije sjenovite supstance borile su se u tišini.Querelle je znao ljepotu svojih leđa. Vidjeti ćemo kako, nekoliko dana kasnije, je on tajno to posvetio Poručniku Seblonu. Gotovo bez pokreta, on je pustio svoja ramena mreškati se na zidu, njegovu kamenu. On bijaše snažan muškarac. Jedna ruka - druga ostavši u džepu njegova mornarska kaputića - dignu napola popušenu cigaretu do njegovih usana, još uvijek zadržavajući polu-smiješak. Robert i druga dva mornara bila su nesvjesna bilo čega osim pjesme. Querelle je zadržao svoj smiješak. Da upotrijebimo izraz tako popularan među vojnicima, Querelle je sjao svojom odsutnošću. Nakon što pusti malo dima izgubi se u smjeru njegovih misli (kao da je htio zakriliti ih, ili pokazati im malo nepoštovanja) njegove usne ostadoše malkoc odvojene od njegovih zubiju, čiju ljepotu je on znao, njihova bjelina ublažena, sada, noću i sjenom što ju baca njegova gornja usna. Gledajući Gila i Rogera, sada ponovno ujedinjene pogledom i smiješkom, nije mogao natjerati svoj um da se povuče, da zatvori unutar sebe te zube i njihovu nježni sjaj, koji je imao isti nemirni efekt na njegove njegove nejasne misli kao što plavetnilo mora ima na naše oči. U međuvremenu on je lagano povlačio svoj jezik preko nepca. Bilo je živo. Jedan od mornara poče pokrete zakopčavanja svog mornarska kaputića, uzdižući ovratnik. Querelle ne bijaše priviknut na ideju, jednu koja nikada nije stvarno bila oblikovana, da je on monstrum. On je smatrao, on je promatrao svoju prošlost s ironičnim smiješkom, uplašenim i nježnim u isto doba, do te mjere da ta prošlost je postala smiješana s onim što on sam jeste. Tako mladi dječak čija duša je evidentno u njegovim očima, ali koja je bila pretvorena u aligatora, čak i ako on nije bio potpuno svjestan užasavajuće glave i ralja, smatrao svoje ljuskasto tijelo, svoj svečani, divovski rep, kojim udara vodu ili plažu ili očeše o one drugih monstruma, i koji ga produžava s istim dirljivim, srce-slamajućim i nerazorivim veličanstvom kao rep halja, ukrašenih čipkom, krestama, bitkama, tisućama zločina, što nosi ih Dijete Carica, produžava nju. On je znao strahotu biti sam, uhvaćen besmrtnim činima usred svijeta živih. Samo njemu je bila dana ta stravična privilegija da promatra svoje monstruozno sudjelovanje u kraljevstvu velikih blatnjavih rijeka i prašuma. I on je bio u strahu da nešto svjetla, što isijava iz njegova tijela, ili iz njegove istinske svijesti, bi moglo ga osvijetliti, moglo, na neki način iz nutrine

Jean Genet: Querelle de Brest

9

te ljuskaste ljušture odati refleksiju te istinske forme i učiniti ga vidljivim ljudima, koji bi ga tada morali progoniti. Na nekim mjestima duž bedema Bresta, stabla su bila posađena, i ta rastu u alejama noseći možda podsmješljivo ime "Bois de Boulogne". Ovdje, ljeti, ima nekoliko bistroa gdje se može sjesti i piti za drvenim stolovima nabreklim od kiše i magle, pod drvetom ili u sjenicama. Mornari nestadoše u sjeni tih stabala, s djevojkom; Querelle ih pušta, svoje pajdaše, da se izredaju na njoj, i zatim dođe do nje dok ona leži prostrta na travi. On nastavi otkopčavati svoj rasporak, ali nakon kratka, šarmantna oklijevanja izražena njegovim prstima, on se popravi opet. Querelle se osjeća smirenim. Trebao je svega malo okrenuti glavu, lijevo ili desno, da bi osjetio kako mu obraz tare o kruti, uzdignuti ovratnik njegova mornarska kaputića. Dodir ga razuvjeriše. Time, on je znao sebe da je odjeven, čudesno odjeven. Kasnije, dok je skidao cipele, scena iz bistroa dođe natrag u Querelleov um, kojem nedostajaše sposobnost da joj pridruži bilo kakovo preciznije značenje. Jedva da bi mogao to staviti u riječi. Znao je da je to stvaralo neki slabašni osjećaj zabave u njemu. Ne bi mogao reći zašto. Znajući ozbiljnost, strogost gotovo, svog lica i njegova bljedila, ta ironija mu davaše ono što bi se uobičajeno zvalo sarkastičan izgled. Za trenutak ili dva on ostade zadivljen odnosom koji bijaše ostvaren i razumijevan i postade gotovo objektom između očiju tih dvojce: jedan na stolu, pjevajući tamo, njegova glava povijena dolje prema drugome, koji je sjedio i netremice ga gledaše. Querelle svuče jednu od svojih čarapa. Osim materijalnih koristi od njegovih ubijstava, Querelle je bio obogaćen njima na druge načine. Ona su odlagala u njemu neku vrst sluzava taloga, i smrad koji to otpušta služi produbljivanju njegova beznađa. Od svake od svojih žrtava pn bi sačuvao ponešto malo prljava: gaćice, grudnjak, vezice, rupčić objekti dovoljni da obore njegove alibije i da ga osude. Ti ostaci bijahu dokazi iz prve ruke njegova sjaja, njegovih trijumfa. To bijahu sramotni detalji, na kojima svi sjajni ali nejasni prividi počivaju.U svijetu mornara s njihovim spektakularno dobrim izgledom, muževnošću, ponosom, postoje tajni pandani od masna češlja polomljenih zuba na dnu džepa, gamaše, izdaleka besprijekorne kao mornari, ali, kao i oni, daleko od istinske bjeline; par elegantnih ali loše skrojenih hlača; loše iscrtana tetovaža; prljava maramica; čarape s rupama. Što je za nas najsnažnije sjećanje na Querelleov izraz može biti najbolje opisano slikom što dolazi u um: delikatne metalne niti, narijetko bodljikave, lako savladive, uhvaćene zatvorenikovom teškom rukom, ili grebući o čvrsto tkanje. Gotovo usprkos samu sebi, tiho, jednom od svojih sudrugova, već protegnuta u svojoj mreži, Querelle reče: "Par jebenih pedera, njih dvojca." "Kojih dvojca?" "Šta?" Querelle podiže glavu. Njegov sudrug, činilo se, nije to shvatio.I to je bio kraj razgovora. Querelle svuče drugu čarapu i leže. Nije da je htio spavati, ili misliti o sceni u bistrou. Jednom rastegnut, imao je konačno lagodnost razmišljati o svojim vlastitim poslovima i trebao je razmišljati brzo, usprkos umoru. Vlasnik La Férie će uzeti dva kilograma opijuma, ako ih Querelle može iznijeti sa komandnog broda. Carinici su otvarali sve mornarske torbe, uključujući i najmanje. Dolazeći na obalu, svi osim oficira su bili podvrgnuti temeljitom pretraživanju. Bez da je pustio smiješak, Querelle je razmišljao o Poručniku. Enormnost te ideje pogodila ga je čak dok je mislio što bi se moglo jedino prevesti kao: "On me pogledava već neko vrijeme do sada. Nervozan kao mačak na vrućem limenom krovu. Zagriza je, čini se" Querellu je bilo drago znati da Robert živi životom Istočnjačke lakoće i luksuza; znati da je ljubavnik bordelske Madame kao i prijatelj njenu obvezujuću suprugu. On zatvori svoje oči.

Jean Genet: Querelle de Brest

10

Ponovno je zadobio to područje u sebi gdje njegov brat je bio s njim. Pustio se potonuti u stanje gdje niti jednog nije bilo moguće razlikovati od drugog. Iz tog stanja on je bio sposoban izvući, prvo, neke riječi, i zatim, prilično elementarnim procesom, malo po malo, misao - koja, kako se dizaše iz tih dubina, opet razlikovaše njega od Roberta i predloženih pojedinačnih djela, cijeli jedan sustav samotnih operacija: sasvim nježno one postajahu njegove vlastite, potpuno njegove, i Vic bijaše tamo, s njim, sudjelujući. I Querelle, čije misli su prevladale njegovu osobnu autonomiju da bi dosegle Vica, opet se okrenuše, ponovno uđoše u njega, u slijepom traženju tog neizreciva limba koji je kao neki protuslovan pâté ljubavi. Jedva da je dodirivao svoj sklupčani kurac. Nije osjećao potrebe. Dok još uvjek na moru, bijaše najavio ostalim mornarima da jednom u Brestu, on će zasigurno špricnuti svoju mjeru; ali noćas nije mislio čak niti o tome da li je trebao poljubiti tu djevojku. Querelle je bio egzaktna replika svog brata. Robert, moguće nešto više šutljiv, drugi, nešto vrelija temperamenta (nijanse po kojima je netko mogao razlikovati jednog od drugog, osim ako netko nije bio bijesna djevojka). Desilo se da smo mi sami stekli naš osjet Querelleova postojanja tog partikularnog dana, mogli bi dati točan datum i sat toga - kad smo odlučili napisati ovu priču ( i to je riječ koju nije za upotrebiti za opisivanje nekih avantura ili serija avantura koje su već proživljne). Malo po malo, vidjeli smo kako Querelle - već sadržan u našem mesu - počeše rasti u našoj duši, da bi se hranio onim što je najbolje u nama, iznad svega našim očajanjem da nismo ni na koji način unutar njega, dočim imajući ga unutar nas samih. Nakon tog otkrića Querellea mi hoćemo da on postane Herojem, čak i za one koji ga možda preziru. Slijedeći, unutar nas samih, njegovu sudbinu, njegov razvoj, vidjeti ćemo kako se on posuđuje tome da bi se ostvario u konačnici koja čini se da je (od tada nadalje) u potpunom suglasju s njegovm vlastitom voljom, njegovom sasvim osobnom sudbinom. Scena koju ćemo sad opisati je transpozicija događaja koji je nama otkrio Querellea. (Mi se još uvijek refereiramo na tu idealnu i herojsku osobu, plod naše tajne ljubavi) Moramo reći, taj događaj, da je on od jednakog značaja Posjetu. Nema sumnje da je to bilo tek dugo nakon što se dogodio, da smo ga spoznali kao "velik" s posljedicama, ali tu i tamo može se reći da smo osjećali istinsku Najavljivačku strepnju. Konačno: da bi postao vidljiv vama, da bi postao likom u noveli, Querelle mora biti prikazan nezavisno od nas samih. Samo tada vi ćete saznati prividnu, i stvarnu, ljepotu njegova tijela, njegove stavove, njegove pothvate, i njihovu polaganu deizntegraciju. Što dalje silazite prema luci Brest, gušćom magla se čini da postaje. Tako gusta je kod Recouvrancea, nakon što prijeđete most Penfeld, da kuće, njihovi zidovi i krovovi se čine da plutaju. U uličicama što vode dolje do kejeva, vi se nađete sami. Tu i tamo naiđete na prigušeno, obrubljeno sunce, kao svjetlo iz napola otvorenih vrata mljekare. Putem dok hodate kroz taj parni sumrak, dok se još jednom ne nađete sučelice neprozirnoj tvari, opasnoj magli koja zaklanja pijane mornare što glavinjaju doma na teškim nogama - dokera zgrbljena nad djevojkom - huligana, moguće naoružana nožem - nas - vas - srce lupa. Magla je dovela Gila i Rogera blisko skupa. Dala im je međusobno povjerenje i prijateljstvo. Premda su oni jedva svjesni toga, ta privatnost stvara u njima oklijevanje, malo strašljivu, malo drhtavu, šarmantnu emociju sličnu onoj kad djeca, kad hodaju sama, rukama u džepovima, dodirujući, spotičući se o tuđe noge. "Sranje - gledaj kud ideš! Nastavi." "To mora da je kej. Pusti ih." "A zašto ne? Te prolaze srsi?" "Ne, ali ponekad ..." Tu i tamo oni bi osjetili ženu kako prolazi pored, vidjeli stalni žar cigarete, pretpostavljali obris para stisnuta u zagrljaj. "Kako to ..? Ponekad što?"

Jean Genet: Querelle de Brest

11

"Ma daj, Gil, ne moraš istresati to na mene. Nije moj bed da sestra nije mogla." I, malo tiše, nakon dva koraka više u tišini: "Nije da si baš nešto previše mislio na Paulette, sinoć, plešući s onom brinetom?" "A koji kurac tebe briga? Je, plesao sam s njom. Pa šta?" "Je! Nisi samo plesao, nego si ju odveo i kući također." "Pa šta, nisam obješen za tvoju sestru, magare. I gle tko govori. Sve što kažem je si mogao osigurati da ona dođe." Gil je govorio prilično glasno, ali ne suviše razgovijetno, tako da bude razumljivo samo Rogeru. Zatim spusti svoj glas, i nota strepnje upuže u nj. "I, što s tim?" "Gil, ti znaš, naprosto nisam mogao namjestiti ti ju. Kunem se." Okrenuše nalijevo, u smjeru Mornaričkih skladišta. Po drugi put se sudariše jedan s drugim. Automatski, Gil stavi ruku oko dječakovih ramena. Ona ostade tamo. Roger uspori korak, nadajući se da će njegov drugar stati. Hoće li se to desiti? On se gotovo topio, osjećajući se beskrajno nježan; ali na trenutak netko prođe pored - on i Gilbert nisu bili na mjestu savršene osamljenosti. Gil pusti njegovo rame i gurnu ruku natrag u svoj džep, a Roger pomisli da je odbačen. Ali, kad je odmicao ruku. Gil nije mogao odoliti da ne pritisne malo jače, upravo kad je otpuštao, kao neka vrsta žala što ju miče je dodala njenoj težini. I sad se Gilu digao. "Sranje" Pokušao je vizualizirati sliku Pauletteina lica, i odmah bi iskušavan svojim nepredvidivim umom da se koncentrira na drugu točku, na ono što Rogerova sestra ima pod svojom suknjom, između njenih bedara. Potreban mi je jednostavan, odmah dohvatljivi fizički objekt, reče sam sebi, misleći u infleksijama cinizma: "Pa, tu je njen brat, odmah pored mene, u magli!" Bilo je tada, kad mu se učinilo da bi bilo uživanje ući u tu toplinu, tu crnu, krznom obrubljenu, malkoc napućenu rupu koja izbacuje tako nejasne, pa ipak tako teške i vatrene mirise, čak i kad su leševi već hladni. "Ona me uzbuđuje, tvoja sestra, znaš." Roger senasmiješi, od uha do uha. Okrenu svoje zračeće lice prema Gilu. "Aaahh ..." Zvuk je bio istodobno i nježan i grub, čineći se da izvire iz dubine Gilova stomaka, ništa takovo kao bolan uzdah rođen u korijenu njegova kucajućeg štapa. On je shvatio da tu postoji brza, neposredna linija koja spaja korijen njegova kurca s dubinom njegova ždrijela i odatle to prigušeno stenjanje. Mi bi voljeli te refleksije, ta opažanja, koja ne mogu potpuno zaokružiti niti iscrtati likove knjige da vam dadu dozvolu da djelujete ne toliko kao gledatelji nego kao kreatori upravo tih likova, koji će se zatim polagano osloboditi iz vaših vlastitih preokupacija. Malo po malo Gilov kurac je postajao živahan. U džepu njegovih hlača njegova ruka je ga je držala ravnajući ga na njegov stomak. Zaista, imao je stas drveta, mahovinom obrastao hrast s žalobnim madragorama rođenim među njegovim korijenjem. (Ponekad, kad bi se probudio nadignuta, Gil bi obraćao se svom kurcu kao "moj obješeni čovjek") . Hodali su dalje, ali polaganije. "Uzbuđuje te, ha?" Svjetlo Rogerova smiješka skoro da je osvjetljavalo maglu čineći da zvijezde blistaju kroz nju. Činilo ga je sretnim čuti odmah pored njega, kako Gilova ljubavna žudnja mu tjera vodu na usta. "Misliš da je to smiješno, ha?" Zubi stisnutih, ruku još uvijek u džepovima, Gil se okrenu da bude licem u lice dječaku i natjera ga u uleknuće u kamenu zidu. On nastavi gurati ga svojim stomakom, svojim prsima. Roger se nastavi smiješiti, nešto manje zračeći moguće, jedva da bi se povukao nazad od prodora drugog mlada čovjeka lica. Gil je sad naslanjao se na njega svojim cijelim snažnim tijelom. "Misliš da je to vrisak, ha?" Gil izvuče jednu ruku iz džepa. Stavi ju na Rogerovo rame, tako blizu vrata da mu palac lagano dotaknu prohladnu kožu dječakova vrata. Ramenima na zidu, Roger se pustio kliznuti nadolje

Jean Genet: Querelle de Brest

12

ponešto, kao da hoće se dojmiti manjim. Još uvijek se smiješio. "I reci nešto? Misliš da je to smiješno? Ha?" Gil je napredovao kao osvajač, gotovo kao ljubavnik. Njegova usta su istodobno bila i okrtuna i meka, kao usta onih filmskih zavodnika pod njihovim tankim crnim brčićima, i njegov izraz iznenada postade tako ozbiljnim da Rogerov smiješak, jedva vidljivim spuštanjem kuteva usana, sad se činio malo tužnim. Leđima na zidu, Roger se nastavi spuštati, zadržavajući taj čeznutljiv smiješak s kojim se činio da tone, uranja u monstruozni val na kojem je Gil jahao, jednom rukom još uvijek u džepu, držeći taj ogromni stup. "Aaaahhh ..." Opet, Gil je otpustio to stenjanje, grubo i daleko, što smo imali prilike opisati. "Ah,da, volio bih imat'ju ovdje. I možeš se kladiti u svoje dupe da bi' ju pojeb'o, i to dobro, da je tu, kako sad si ti!" Roger ne reče ništa. Njegov smiješak nestade. Njegove oči nastaviše držati Gilov netremični pogled, i jedina nježnost koju je mogao vidjeti je bila u Gilovim obrvama, naprašenim kredom i cementnom prašinom. "Gil!" Mislio je: "To je Gil. To je Gilbert Turko. On je iz Poljske. Radi u Arsenalu, na skelama, s ostalim zidarima. Bijesan je." Blizu Gilovu uhu, ispod glasa što ulaziše u maglu on promrmlja: "Gil!" "Oh ...! Oh ..! a bi sigurno mogao upotrijebiti komad nje, odmah sad. Ti, ti ličiš jednako, znaš. Imaš isto tako mala usta kao ona." Pomaknuo je ruku bliže Rogerovom vratu. Našavši se gospodarem, u srcu te lagane mase vodena zraka, uvećalo je Gil Turkovu želju da bude tvrd, oštar i težak. Razderati maglu, razoriti ju iznenadnom brutalnom gestom, bilo bi moguće dovoljno da potvrdi njegovu muževnost koja inače, po njegovu povratku u spavaonice večeras će trpjeti podmuklo i snažno poniženje. "Imaš njene oči, isto. Kakva šteta da nisi ona. Hej, što je? Padaš u nesvijest?" Kao da bi spriječio Rogera da "padne u nesvijest", on pritisnu svoj trbuh bliže njegovu, gurajući ga uza zid, dok je njegova ruka držala šarmirajuću glavu, držeći ju iznad valova moćna i arogantna mora, mora što bijaše Gil. Oni ostadoše nepomični, podupirući jedan drugog. "Što ćeš joj reći?" "Pokušati ću da dođe sutra" Usprkos svom neiskustvu, Roger je shvatio dosege, ako ne sasvim značenje svoje konfuzije, kad je čuo ton svog vlastita glasa: bio je bezbojan. "A druga stvar koju sam ti rekao?" "Pokušati ću sve od sebe oko toga isto. Idemo nazad sad?" Razdvojili su se, hitro. Iznenada čuli su more. Od samog početka te scene on bijahu blizu ruba vode. Za trenutak obadvojca osjećahu se prestrašenim na pomisao da su bili tako blizu opasnosti. Gil izvadi jednu cigaretu i zapali. Roger vidje ljepotu njegova lica koja izgledaše kao da bijaše ubrana, kao cvijet, tim velikim rukama, debelim i prekrivenim finom prašinom, njihovi dlanovi osvijetljeni sada delikatnim i lelujavim plamenom. *** Kažu da je ubojica Mëneslcou običavao koristiti spray jorgovana da bi privukao male djevočice bliže sebi da bi im mogao prerezati vrat; to je njegova kosa, njegove oči - njegov puni osmijeh - da On (Querelle) me privlači. Da li to znači da ja idem svojoj smrti? Da ti uvojci, ti zubi su letalni. Znači li to da je ljubav ubojičina jazbina? I može li to značiti da me "On" zlonamjerno navodi? I "na što"? U točki mog silaska, "u Querelle", hoću li ja još uvijek biti sposoban doseći alarmnu sirenu?

Jean Genet: Querelle de Brest

13

(Dok ostali likovi su nesposobni lirizma koji upotrebljavamo da bi ih stvorili više životnim u vama, Poručnik Seblon sam je isključivo odgovoran za ono što teče iz njegova pera.) Volio bih to - oh, ja to duboko želim! - da, pod svojim kraljevskim ruhom, "On" je tek obični huligan! Baciti se pred njegove noge! Ljubiti njegova stopala! Da bih ponovno našao "Njega", i računajući odsustvo emocija pobuđenih povratkom da bih si dao hrabrosti da se obratim "Njemu" njegovim imenom, pretvarao sam se da odlazim na dugo odsustvo. Ali nisam mogao odoljeti. Došao sam nazad. Ja vidim "Njega" ponovno, i dajem "Njemu" moje zapovijesti, gotovo osvetnički. Mogao bi proći da načini bilo što. Pljunuti mi u lice, zvati me imenom. "Postaješ prilično familiran!" ja bih rekao "Njemu". Udarac kojim bi udario me svojom šakom, ravno u usta, učinio bi zvoniti u mojim ušima tim mrmljanjem oboe: "Moja vulgarnost je kraljevska, i odgovara mi u svakom pogledu" Dajući zapovijest brodskom brijaču da ošiša njegovu kosu vrlo kratkom, Poručnik Seblon se nadao postići He-Man izgled - ne toliko da sačuva obraz koliko da bi bio sposoban kretati se slobodno među naočitim muškarcima. On nije znao, tada, da je uzrokovao da se oni počnu povlačiti od njega. Bio je dobro građen, širokih ramena, ali je u sebi osjećao prisutnost svoje vlastite žemstvenosti, ponekad sadržane u jajetu sjenice, veličine blijedo plava ili ružićasta zašećerena badema, ali ponekad kipeći da bi preplavila cijelo njegovo tijelo svojim mlijekom.On je to znao tako dobro da je sam vjerovao u tu kvalitetu slabosti, tu krhkost enormnog, nedozrela ploda, čija blijeda bijela unutrašnjost se sastoji od stvari što djeca zovu mlijekom. Poručnik je znao da, na svoju veliku grižu, može eruptirati u bilo kojem trenutku i iskazati se na njegovu licu, u njegovim očima, vrhovima njegovih prstiju, i obilježiti svaku gestu oslikavajući ju suviše nježnom. Pazio je da ga nikada ne ulove kako broji očice na imaginarnu pletivu, češući glavu imaginarnom pletaćom iglom. Usprkos, on je izdao sebe u očima svih muškaraca kad god bi davao zapovijesti da uzmu oružje, jer bi izgovarao riječ "oružje" takovom gracilnošću da cijela njegova osoba bi se činila klečati na grobu nekog prekrasna ljubavnika. Nikada se nije smiješio. Njegovi kolege ofociri smatrali su ga mrkim i ponešto puritanskim, ali oni su isto tako vjerovali da mogu nazrijeti kvalitetu zadivljuća profinjenja ispod te tvrde ljušture, a vjerovanje se temeljilo na načinu na koji je, usprkos samu sebi, on izgovarao pojedine riječi. Zadovoljstvo grljenja u mojim rukama tijela tako prekrasna, iako je ogromno i snažno! Ogromnije i snažnije no moje. *** Sanjarenje. Je'l to on? "On" ide na obalu svaku večer. Kad se vraća, "Njegove" zvonaste hlače - što široke su, i prekrivaju njegove cipele, suprotno pravilima - izgledaju ušpricane, možda spermom pomiješanom s prašinom koje je pometao njihovim otrcanim rubovima. Njegove hlače, najprljavije su mornarske hlače koje sam ikada vidio. Kad bih zahtijevao objašnjenje od "Njega", "On" bi se nasmiješio dok bi zabacio beretku iza sebe: "To, to je od svih pušača koji idu na mene. Dok mi puše, svršavaju po mom jeansu. To je tek njihova izdrkotina. To je sve." "On" bi se činio vrlo ponosnim na to. "On" nosi te mrlje s slavnim besramom: to su njegove medalje.

Jean Genet: Querelle de Brest

14

Dočim je najmanje elegantan od bordela u Brestu, gdje niti jedan od muškaraca Ratne Flote ikad ode dati mu nešto malo od svoje gracioznosti i svježine, La Féria je zasigurno najpoznatiji. To je svečano zlato i purpur špilja što priskrbljuje za kolonijalne, za dečke Trgovačke Mornarice i parobroda za najam, i za dokere. Dok mornari posjećuju da bi dobili "komad" ili "malo", dokeri i ostali kažu: "Haj'mo ispraznit' jaja". Noću, La Féria također opskbljuje imaginaciju trncima treperećeg kriminala. Može se uvijek posumnjati da tri ili četiri huligana čekaju skriveni u maglom ovijenu pisoaru pognutu na stazi prekoputa. Ponekad vrata ostanu pritvorena, i iz njih izlaze zvuci svirajućeg piana, melankolični pjev, serpentine glazbe što se odmotavaju u tamnim sjenama, kovrčaju oko zapešća i vratova radnika radnika koji se zatekli tek prolaziti pored. Ali svjetla dana dopuštaju puno detaljniji pogled na prljavu, slijepu, sivu i sramno poharanu potleušicu u kojoj jest. Viđen samo svjetlom svoje lanterne i svojih spuštenih venecijanera, mogao bi jednako prelijevati vrelim luksuzom izobilja sisa i mliječnih bedara pod tijesno priljubljenim crnim baršunom, mornarske snove čim uđe u četvrt crvenih lampi. Imao je impresivna vrata. Sastoje se od debela komada drveta, popločena željezom i oboružana dugim, oštrim šiljcima od sjajna metala - možda čelika - usmjerenih prema van, na ulicu. U svojoj misterioznoj aroganciji savršeno je usklađena da podigne buru u bilo kojem ljubavno uzbuđenu srcu. Za dokera ili lučkog nosača vrata simboliziraju okrutnost koja prati ritual ljubavi. Ako su vrata bila oblikovana za zaštitu, mora da čuvaju blago kakovo samo kakav bezosjećajni zmaj ili nevidljivi duh bi se mogao nadati uzeti bez da bude nabijen da iskrvari na tim šiljcima - osim ako, naravno, se ne otvore sama od sebe, na riječ, gestu vas, dokera ili vojnika, za ovu noć najsretnija i besprijekorna princa koji bi mogao naslijediti zabranjena carstva snagom magije.Da bi tako teško zaštićeno, blago mora biti opasno za ostatak svijeta, ili, opet, tako krhke naravi da mora biti zaštićeno načinima kakovi se upotrebljavaju za zbrinjavanje djevica. Lučki nosač bi se mogao nasmiješiti i našaliti o oštrim strelastim šiljcima upravljenim na njega, ali to nije spriječilo njega postati, za trenutak, muškarac koji penetrira šarmom svojih riječi, svojim licem ili svojim gestama - opipljivo djevičanstvo. I od samog praga, iako je daleko od istinskog uzdignuća uda, prisutnost njegova kurca bi se osjetila u njegovim hlačama, još uvijek mekana moguće, ali podsjećajući ga, osvajača vratiju, na njegov podvig slabašnim stezanjem pri vrhu što širi se polagano prema korijenu i na mišiće njegova dupeta. Unutar tog još uvijek mlohava kurca doker bi bio svjestan prisutnosti drugog, maleckog, krutog kurca, nešto kao "ideja" pojebljivosti. I to bi bio svečan moment, od kontemplacije šiljaka do zvuka kračuna zatvorenih za njim. Za Madame Lysiane vrata su imala druge vrline. Zatvorena, ona su transformirala nju, gospodaricu kuće u oceanski biser u sedefu oštrige što je bila sposobna otvoriti svoja krila, i zatvoriti ih, po volji. Madame Lysisane je bila blagoslovena nježnošću bisera, prigušeni sjaj što izvire manje iz njena mliječne puti nego iz njene urođena osjećaja smirena zadovoljstva osvijetljena unutrašnjim mirom. Njezine konture su bile zaobljene, sjajne, i bogate. Tisućljeća polagana trljanja, brojnih dobitaka i brojnih gubitaka, strpljive ekonomije, otišle su u stvaranje te izdašnosti. Madame Lysiane bila je uvjerena da je ona otjelovljenje raskošnosti. Vrata su jamčila to. Šiljci su bili krvoločni čuvari, čak i protiv samog zraka. Gospodarica La Féria provodila je svoj život u lagodnu vremenu, u srednjevjekovnu dvorcu, i ona je to vidjela često u svom mentalnom oku. Bila je zadovoljna. Jedino najsuptilniji elementi života izvan nalazili bi put do nje, da pomaste ju izuzetnom pomasti. Ona je bila plemenita, uzvišena, i nadmoćna. Držala se podalje od sunca i zvijezda, igara i snova, ali hranjena svojim vlastitim suncem, svojim vlastitim zvijezdama, svojim vlastitim igrama i snovima, obuvena u papuće s visokim Luis Quinze petama, ona se kretala polagano među svojim djevojkama bez da bi ih takla, popela bi se stepenicama hodala duž hodnika ma kojima vise pozlaćene kože, kroz zadivljujuće dvorane i salone što ćemo pokušati opisati, iskričave svjetlima i ogledalima, tapecirane, dekorirane umjetnim cvijećem u vazama od rezbarena stakla i erotskim rezbarijama na zidovima. Odljevena vremenom, ona je bila lijepa. Robert je sad bio njen ljubavnik već šest mjeseci. "Plaćaš u cashu?

Jean Genet: Querelle de Brest

15

"Rek'o sam ti već." Querelle je bio skamenjen Mariovim pogledom. Taj pogled i njegovo opće držajne izražavali su više od nezainteresiranosti; bili su ledeni. Da bi se pričinjao da ignorira Maria, Querelle je namjerno gledao samo bordelskog vlasnika, gledao ga je ravno u oči. Njegova vlastita nepomičnost činila ga je da se osjeća čudno. Povratio je malo uvjerenosti kad je pomaknuo težinu s jedne noge na drugu; modicum gracioznosti vratio se njegovu tijelu, baš kad je mislio: "Ja, ja sam samo mornar. Moja plaća je sve što dobijem. Stoga moram dilati. Ništa krivo s tim. To je dobar shit o kojem govorim.On ne zna ništa o meni. Čak i ako je pajkan, boli me." Ali osjećao je da ne može nagristi vlasnikovu mirnoću; jedva da je pokazivao bilo kakvo zanimanje za ponuđenu robu, i nikakovo uopće za osobu koja ju je nudila. Nedostatak pokreta i gotovo potpuna tišina među tom trojcom likova počela je pritiskati svakog od njiih. Querelle nastavi, u svom umu: "Nisam mu rekao da sam Bobov brat. Nema veze, on se ne bi usudio staviti prst na mene". U isto doba je cijenio vlasnikovu silnu građu i dobar izgled pajkanov. Do sada, nikad nije iskusio neki stvarni rivalitet u muškom svijetu, iako nije bio uopće tako impresioniran time s čim je bio sučeljen u ta dva muškarca - ili nesvjestan svojih osjećaja u terminima takove frazeologije - barem je patio, po prvi puta, od ravnodušnosti muškaraca prema njemu. Stoga reče: "I tu nema frke, je'l?" Bila je njegova namjera pokazati prezir za tipa koji je nastavio netremice promatrati ga, ali nije mu se dalo definirati taj prezir suviše usmjereno. Nije se usudio čak ni toliko da bossu očima pokaže na Maria. "Poslujući samnom nemaš brige. Dobi'ćeš svoju lovu. Sve što trebaš je donijeti tih pet kila ovdje, i dobi'ćeš svoje novčiće. OK? Dakle mrdaj." Vrlo polaganim, gotovo neprimjetnim pokretom glave boss je kimnuo prema tezgi na koju se Mario naslanjao. "To je Mario, tamo. Ne brini o njemu, on pripada familiji." Bez da je pomaknuo ijedan mišić lica, Mario mu pruži ruku. Bila je tvrda, solidna, oboružana prije no ukrašena, trima zlatnim prstenovima. Querellov struk je bio uži no Mariov, za palac ili tako. Znao je to istog trenutka kad je spustio pogled na sjajno prstenje; činili su se da su znaci velike muške snage.Nije bilo sumnje da kraljevstvo kojim je gospodario taj lik je bilo zemaljsko. Iznenada, s daškom melankolije, Querelle je bio podsjećen da posjeduje, skriveno u pramcu komandnog broda što se namače tamo u Roadsu, sve što mu je potrebno da bi bio ravan tom čovjeku. Misao ga je malo smirila. Ali, da li je stvarno moguće da policajac bude tako naočit, tako bogat? I da li je moguće da bi on udružio snage s, ne, udružio svoju ljepotu sa snagom jednog kriminalca (jer to je ono što je Querelle volio misliti o vlasniku bordela)? Ali ta misao, polagano odmotavajući se u Querelleovu umu, nije se umirila, i njegov prezir se prepustio njegovu divljenju. "Halo." Mariov glas bio je krupan i debeo kao njegove ruke - osim što nije nosio nikakove iskre. To je pogodilo Querellea šamarom u lice. Bio je to brutalan, bešćutan glas, kao velika lopata. Govoreći o njemu, par dana kasnije, Querelle je rekao detektivu: "Tvoja funta mesa, svaki puta kad me lupiš u lice njome ...". Querelle mu se široko nasmiješi i uhvati njegovu ruku, ali bez da je rekao išta. Vlasniku reče: "Moj brat ne dolazi, zar ne?" "Nisam ga vidio. Ne znam gdje je." Bojeći se da bi mogao doimati se bez takta i iritirati bossa, Querelle nije nastavio pitanje. Glavna dvorana bordela je bila tiha i prazna. Činilo se da bilježi njihov sastanak, šutljivo, pažljivo. Bilo je tri sata poslijepodne, vrijeme da dame imaju svoj objed u "blagovaonici". Nije bilo nikoga unaokolo. Na prvom katu, u svojoj sobi, Madame Lysiane je uređivala svoju kosu u svjetlu jedne jedine žarulje. Ogledala bijahu prazna, bezgrešna, zadivljujuće blisko nestvarnom, neimajući nikoga i ništa za ogledati. Boss nagnu i isprazni svoju čašu. Bio je zastrašujuće snažno građen čovjek. Ako nikad nije bio stvarno naočit, u svojoj mladosti bez sumnje bijaše fin primjerak, usprkos crnih

Jean Genet: Querelle de Brest

16

bubuljica, kao vlas tankih crnih bora na vratu, i ožiljaka od boginja. Njegov, kao linija olovke brk, rezan "po američki", bijaše nesumnjivo suvenir 1918-e. Zahvaljujući tim američkim pješadincima, Crnoj Berzi, i prometu ženama bio je sposoban obogatiti se na brzaka i kupiti La Fëria. Njegovi dugi izleti brodom i ribički partyi su potamnili njegovu kožu. Njegove crte su tvrde, most nosa čvrst, oči malene i živahne, tjeme ćelavo. "Kad misliš da ćeš biti tu?" "Moram se organizirati. Moram izvući vreću od tamo. Nema problema. Smisli'ću." S bljeskom sumnje, čašom u ruci, boss pogleda Querellea. "Da? Ali nemoj da bude greške, na tebi je. Nema veze samnom." Mario je ostao nepomičan, gotovo odsutan; naslanjao se na tezgu, njegova leđa ogledajući se u ogledalu iza njega. Bez riječi maknuo je laktove sa tezge, mijenjajući tako svoju zanimljivu pozu, i otišao do velikog ogledala pored vlasnika: sad je izgledalo kao da se naslanja na sama sebe. I sad, licem prema oba muškarca, Querelle osjeti iznenadnu slabost, tonjenje srca, kakovo ubice znaju. Mariova mirnoća i dobar izgled dekoncentrirali su ga. Bili su na suviše velikoj skali. Vlasnik bordela Norbert, bijaše suviše moćna izgleda. Isto tako Mario. Obrisi njihova dva tijela sretala su se da bi tvorila jedan kontinuirani uzorak, i to je činilo se da zamućuje i miješa njihova mišićava tijela kao i njihova lica. To je nemoguće, boss ne bi mogao biti doušnik; pa opet, činilo se jednako van pitanja da je Mario bilo što drugo do murjak. Unutar sebe, Querelle osjećaše drhtanje, treperenje, gotovo do točke da ispusti, da ispovraća sve to van, sve što on stvarno jest. Uhvaćen vrtoglavicom u prisustvu tih snažnih mišića i nerava koje je on osjećao kao izdižuće nad njim - kako čovjek kad zabaci glavu nazad da bi procijenio visinu divovske sekvoje - što nastavi udvojavanje i spajanje opet, okrunjeno Mariovom ljepotom, ali dominirano Norbertovom ćelavom glavom i bikovskim vratom, Querelle je stajao tamo usta polu-otvorenih, njegovo nepce malo suho. "Ne, sigurno, to je sve u redu. Ja ću se već pobrinuti." Mario je nosio vrlo jednostavno krojeno dvoredo kestenjasto odijelo, s crvenom kravatom. Kao Querelle i Nono (Norbert), on je pio bijelo vino, ali kao istinski pajkan činio se potpuno nezainteresiran za njihovu konverzaciju. Querelle je prepoznao autoritet u čovjekovim bedrima i prsima, trezvenost pokreta koji priliči čovjeku s totalnom moći: to, opet, izvirući iz neupitna moralna autoriteta, savršene socijalne organizacije, pištolja, i prava upotrijebiti ga. Mario je bio jedan od vladara. Još jednom, Querelle pruži ruku, i zatim, podižući ovratnik svog kaputića, krenu nazad prema stražnjim vratima: bilo je bolje izaći kroz malo dvorište iza kuće. "Doviđenja." Mariov glas, kako smo primijetili, bijaše glasan i bezosjećajan. Čuvši ga, Querelle se osjećao ohrabren na neki čudan način. Čim je napustio kuću prisilio se da bude svjestan svoje odjeće, svojih mornarskih atributa: iznad svega, kruta ovratnika kaputića, koji je osjećao da štiti njegov vrat kao oklop. Unutar njegova prividno masivna okruženja, on je mogao osjećati kako delikatan njegov vrat bijaše, nježne kosti kralježnice, savršena točka ranjivosti. Savijajući koljena lagano, mogao je osjećati kako dodiruju tkanje njegovih hlača. Querelle je koračao kao istinski mornar koji vidi sebe kao sto-posto upravo to, mornarem. Valjajući ramenima, s lijeva na desno, ali ne suviše. Razmišljao je o tome da podigne kaputić malo i stavi ruke u vertikalne prednje džepove, ali je promijenio mišljenje i umjesto toga podigao prst do svoje beretke i gurnuo ju na zatiljak, gotovo do vrata, tako da je njen rub češao o podignut ovratnik. Takova opipljiva izvjesnost da je svakim centimetrom mornar ohrabrivala ga je i umirivala. Usprkos, osjećao se tužan i zlovoljan. Nije nosio taj uobičajeni smiješak. Magla je navlažila nozdrve, osvježila očne kapke i bradu. Hodao je pravo naprijed, udarajući svoje masivno tijelo kroz mekoću magle. što veća bijaše udaljenost koju je stavljao između sebe i La Fëriae, više se učvršćivao svekolikom moći policijskih snaga, vjerujući da je da on sam je pod njihovom prijateljskom zaštitom sada, i obdarujući ideju "policije" mišićnom snagom Nonoa i Mariovim dobrim izgledom. To bijaše njegov prvi susret s policijskim oficirom. Tako, on je sreo pajkana, konačno. On je upravo potpisao dogovor koji će ih obadvojcu zaštiti od izdajstva. Nije našao brata tamo, ali umjesto njega ta dva monstruma izvjesnosti, te dvije velike glave. Usprkos,

Jean Genet: Querelle de Brest

17

dok je prikupljao snagu od moći Policije dok se odmicao od La Fëriae, nije ni u jednom trenutku prestajao biti mornarem. Querelle, na neki obskurni način je znao da dolazi do svoje vlastite točke perfekcije: odjeven u svoje plavo ruho, zaodjenut u njegov prestiž, on nije više bio običan ubica, nego zavodnik također. Nastavio je niz Rue de Siam divovskim koracima. Magla je bila ledena. Sve više, oblici Maria i Nona su se spajali i stavarali u njemu osjećaj pokoravanja, i ponosa - jer dubuko dolje mornar u njemu se snažno opirao policajcu: i tako se utvrdio punom snagom Ratne Mornarice, također. Pričinjavajući se da trči za svojom vlastitim obličjem, stalno kao da će preteći, ali još uvijek u sljedu, on je hodao brzo, siguran u sebe, čvrstim korakom. Njegovo tijelo oboružaše se topom, omotačem od čelika, torpedima, posadom što bijaše žustra i snažna, ratoborna i precizna. Querelle postade "Le Querelle", divovski razarač, ratni gospodar mora, inteligentna i nepobjediva masa od metala. "Gledaj kud' ideš, glupane!" Njegov glas prodro je kroz maglu kao sirena na Baltiku. "Ali ti si taj koji ..." Iznenada mladi čovjek, pristojan, izmlaćen, bačen ustranu kao posljedica Querelleova bešćutna ramena, shvatio je da je on taj kome je išla uvreda. Reče: "Barem bi mogao biti uljudan o tome! Ili otvoriti svoje oči!" Ako je mislio "Drži oči otvorene", za Querellea je poruka bila "Upali svjetlo kursa, upotrijebi plovna svjetla." On se zavrti uokolo: "Šta s mojim svjetlima?" Njegov glas je bio rezak, odlučan, spreman na borbu. On je nosio teret eksploziva. Nije više prepoznavao sebe. Nadao se privlačiti Maria i Norberta - ne to fantastično stvorenje koje se sastojalo zbroja njihovih vrlina - ali u stvarnosti on je sebe stavio pod zaštitu upravo tog idola. Međutim, ne bijaše to još priznao samim sebi, i po prvi put u svom životu se pozvao na Mornaricu. "Gle 'vamo, kompa, nadam se da ne pokušavaš se jebati samnom, znaš? Jer, da ti kažem, mi mornari ne damo nikome da ode s tim. Kužiš?" "Ali ja ne pokušavam ništa, ja sam samo prolazio ..." Querelle ga pogleda. Osjećao se sigurno u svojoj uniformi. Stisnuo je šake i odmah je znao da svaki mišić, svaki nerv je zauzimao svoje borbeno mjesto. On je bio jak, spreman za nalet. Njegovi listovi i ruke su vibrirali. Njegovo tijelo bijaše zategnuto za borbu u kojoj bi se odmjerio s protivnikom ne tim mladim čovjekom uplašenjim njegovom agresivnošću - nego snagom što ga je prisilila pokleknuti u bordelskoj dvorani. Querelle nije znao da se on hoće ići u borbu za Maria i za Norberta kao što se ide u borbu za kraljevu kći i protiv zmajeva. Ova borba je bila trivijalna. "Ne znaš da ne možeš gurati nas uokolo, nas Mornaričke dečke?" Nikada Querelle nije primijenio takovu etiketu za sebe. Oni mornari ponosni što su mornari, pokretani esprit de corps [duhom jedinica], uvijek su mu se činili komičnim. U njegovim očima oni su bili ridikulozni šupljoglavci koji su igrali za galeriju zatim bi im se pokazalo što su hvalisavci koji jesu. Nikad Querelle nije rekao "Ja, ja jedan od momaka s Vengeura". Ili čak "Ja, ja sam francuske soli ..." Ali sada, učinivši to, ne osjećaše nikakova srama; osjećaše se potpuno mirno. "OK, britva." Izgovorio je te riječi s uvrnutom porugom usmjerenom ravno na šljakera, i njegovo lice fiksirano tim izrazom, on je čekao, rukama u džepovima, dok se mladi čovjek nije okrenuo i otišao. Zatim, osjećajući se dobro, i malo tvrđim nego prije, nastavi duž Rue de Siam. Stigavši na brod, Querelle istog trena ouči priliku za primjenu grube pravde. Bijaše obuzet iznenadnim i silovitim bijesom kad primjeti da je jedan od mornara na lijevoj palubi nosi svoju beretku na potpuno isti način za koji je on mislio da samo Querelle smije nositi. Osjećao se očigledno okraden, kad je primijetio taj posebni kut, taj uvojak kose što strši gore kao plamen, ližući prednjicu beretke, cijeli taj efekt, legendaran, sada, kao bijeli krzneni bonet kojeg nosiše Vacher, ubica pastira. Querelle priđe, njegove okrutne

Jean Genet: Querelle de Brest

18

oči fiksirane na ta nesretna mornara, i reče mu, u očiglednu tonu: "Stavi ju ravno" Drugi nije shvatio. Malo prenut, nejasno ustrašen, gledao je Querellea bez da se pomakao. Zamahom ruke Querelle posla beretku letiti niz palubu, ali prije no bi mornar stigao saviti se da ju pokupi, Querelle je udarao njegovo lice svojim šakama, brzo, s osvetom. Querelle je volio luksuz. Čini se očiglednim da je imao osjećaj za uobičajena vjerovanja, da je činio slavu u svojoj francuštini, do neke mjere, i u tome što je Mornarički čovjek, osjetljiv kao bilo koji muški na nacionalni i vojni ponos. Ali, trebamo se prisjetiti nekih činjenica iz njegove rane mladosti, ne zato što se one šire preko cijele psihe našeg heroja, nego da bi bio razložnim stav koji se ne svodi na jedostavnu stvar izbora. Promotrimo njegov karakterističan način hoda. Querelle je odrastao među huliganima, a to je svijet najstudiranijih stavova, oko uzrasta od petnajst godina kad ljuljate ramenima sasvim nametljivo, držite ruke zabijene duboko u džepove, nosite hlače pretijesno i uvrnute na kraju nogavica. Kasnije je hodao kraćim koracima, noge napete a unutrašnjost bedara trljajući jedna o drugu, ali držeći ramena daleko od svog tijela, čineći na taj način doimati se da je to zbog prerazvijenih bicepsa i dorsala. To je bilo ubrzo nakon što je počinio svoje prvo ubijstvo da je dostigao ritam i pozu posebnu samo njemu: prikradao bi se polagano, obadvije ruke kruto raširene, šake stisnute ispred rasporka, ne dodirujući ga; noge dobro razmaknute. To traženje poze koje bi njega, Querellea, izdvojilo i tako spriječilo da bude zamijenjen za bilo kojeg drugog člana posade, ima ishodište u nekoj vrsti zastrašujućeg dandy-izma. Kao dijete običavao se zabavljati natjecanjem sa samim sobom, pokušavajući pišati što više u vis i što dalje. Querelle se smiješio, stežući obraze. Tužan osmijeh. Netko bi ga mogao nazvati neodređenim, namijen davaocu prije no primaocu. Ponekad, razmišljajući o tome, slika, tuga koju Poručnik Seblon morao je vidjeti u tom smiješku, mogla bi biti uspoređena s onom gledanja, u grupi seoskih dječaka crkvena zbora, najmuževnijeg među njima, stojeći čvrsto na čvrstim nogama, čvrstih bedara i vrata, i pjevajući muževnim glasom napjeve Blaženoj Djevici. On je činio zagonetku svojim brodskim sudruzima, čineći im nelagodu. Prvo, zbog fizičke snage, i drugo čudnovatosti svog pretjerano vulgarna ponašanja. Gledali su ga kako prilazi, na licu blaga zebnja spavača pod mrežom protiv komaraca kojio čuje prosvjede komarca zadržana mrežom i razbješnjena neprodornim i nevidljivim otporom. Kad čitamo "... njegova fizionomija je imala svoje promjenjive aspekte: of krvoločne je mogla postati nježnom, često ironičnom: njegov hod bijaše mornarski, i stojeći, on je uvijek držao svoje noge dobro razmaknute. Taj ubojica je proputovao prilično ...", znamo da taj opis Campi, obezglavljena 30. travnja 1884. paše kao rukavica. Bijući interpretacijom, ona je egzakna. No njegovi sudruzi bijahu sposobni reći o Querelleu: "kakav smiješan čovjek", jer im je prikazivao, gotovo dnevno, neku drugu uznemirujuću i skandaloznu viziju sebe. On je sjao među njima sjajem istinskog freaka. Mornari naše Ratne Mornarice pokazuju određenu iskrenost koju duguju osjećaju slave koja ih privlači u službu. Da su htjeli ući zbog šverca ili bilo kojeg drugog oblika prometovanja ne bi zapravo znali kako da to čine.Teški i lijeni, jer dosada je inherentna njihovu zadatku, oni izvode to na način koji se nama doima kao čin vjere. Ali Querelle je držao svoje oko na glavnoj šansi. Nije osjećao nostalgiju za svojim vremenom malog huligana - nije ga zapravo nikada prerastao - ali je nastavio, pod zaštitom zastave Francuske, svoje opasne poduhvate. Sve svoje rane tinejđerske godine on je proveo u društvu dokera i trgovačkih mornara. On je znao njihovu igru. Querelle hodaše uzduž, njegovo lice vlažno i goruće, bez da je mislio o ičemu posebice. Osjećao se malo nemirnim, progonjen neformuliranim odbljeskom sumnje da njegovi poduhvati mu neće donijeti slavu u očima Maria i Nona, koji sami za sebe (i jedan za drugoga) bijahu slava otjelovljena. Stigavši do Recouvrance mosta, on siđe niz stepenice do iskrcajne platforme. Bilo je tada da mu je palo na pamet dok je prolazio Carinarnicu, da dozvoljava da njegovih šest kilograma

Jean Genet: Querelle de Brest

19

opijuma ide prejeftino. Ali opet, bilo je važno započeti posao na dobar način. Hodao je duž keja da pričeka patrolni brod koji će doći vratiti mornare i oficire na Vengeur koji je ležao na sidru vani u Roads. Provjerio je svoj sat: četiri i deset. Brod će biti ovdje za deset minuta. Hodao je gore - dolje da zadrži toplinu, ali uglavnom zbog srama koji je osjećao, prisiljavalo ga je na gibanje. Iznenada se našao na dnu zida koji podupire obalsku cestu što obilazi luku, i iz kojeg iskače glavni luk mosta. Magla je sprečavala Querellea da vidi vrh zida, ali sudeći po njegovoj padini i kutu pod kojim se dizao iz tla, veličine i kvalitete njegova kamena - detalji koje je bio hitar primijetiti - pretpostavio je da je bio prilične visine. Isto tonjenje srca koje je osjećao u prisustvu dvojce ljudi u bordelu uznemirivao je njegov stomak i stegnu njegov vrat. Ali iako njegova očigledna, čak i brutalna snaga se činila podređenom jednoj od onih slabosti što čine da nekoga zovu "delikatnim", Querelle nikad se ne bi usudio priznati takovu lomnost - naslanjajući se na zid, naprimjer: ali uznemirujući osjećaj koji ga je upravo imao okružiti, jest učinio ga malo utonulim. Otišao je od zida, okrenuo mu leđa. More je ležalo pred njim, uvijeno u maglu. "Koji čudan tip", mislio je, dižući obrve. Nepokretan kao stog, nogu šroko razdvojenih, on je stajao i razmišljao. Njegov spušteni pogled putovao je preko sive mrlje magle i zaustavio se na crnom, mokrom kamenu mola. Malo po malo, ali nasumice, razmatrao je Mariove razne posebnosti. Njegove ruke. Krivulja - on je buljio u nju od vrha njegova palca do vrha kažiprsta. Debljina njegovih ruku. Širina ramena. Njegova nezainteresiranost. Njegova plava kosa. Njegove plave oči. Norbertov brk. Njegovo okruglo i sjajno tjeme. Mario opet, čiji jedan od noktiju je potpuno crn, vrlo krasno crn, kao lakiran. Nema crnih cvjetova; ali, na kraju njegova zgnječenja prsta, taj crni nokat ličio je ništa manje nego cvijet.

"Šta radiš ovdje?" Querelle poskoči pozdraviti nejasnu figuru koja se pojavila ispred njega. Prvo i prije svega, on je pozdravio taj strogi glas što razdiraše maglu, sa svom sigurnošću što isijava iz mjesta koje je svijetlo i toplo i stvarno, uokvireno u zlato. "Po naređenju da se javim Mornaričkoj Policiji, Poručniče." Oficir priđe bliže. "Ti si sam?" Querelle se držao u stavu mirno ali je smislio skriti, pod rukav, zapešće na kojem je nosio zlatni sat. "Ići ćeš slijedećim brodom nazad. Hoću da odneseš zapovijed u Platni Ured." Poručnik Seblon nadrlja nekoliko riječi na omotnicu i dade ju mornaru. Dao mu je također, u suviše suhu tonu glasa, nekoliko uobičajenih uputa. Querelle je čuo napetost u njegovu glasu. Smiješak je na trenutak prošao njegovom još uvijek drhturećom gornjom usnom. Osjećao se istodobno i nelagodno zbog oficirova iznenadna rana povratka i zadovoljan tim; zadovoljan, prije svega srevši ga tamo, nakon izlaska iz stanja panike - brodskog Poručnika čiji steward on bijaše. "Idi." Samo tu riječ Poručnik je izgovorio s žaljenjem, bez uobičajene oštrine, čak i bez spokojna autoriteta što su ga ta čvrsta usta trebala imati danim. Querelle načini oprezan smiješak. Pozdravi i uputi se prema Carinarnici, zatim opet pope se stepenicama do glavne ceste. Da bi ga Poručnik ulovio nesvjesna, prije no što je bilo vremena za prepoznavanje, bilo je duboko povređujuće: to je razderalo otvorenom neprozirnu omotnicu koja, on je volio vjerovati, ga je skrivala od pogleda ljudi. To je zatim izdubilo svoj put u čahuru sanjarenja koju je preo zadnjih nekoliko minuta, i iz koje je sad on vukao nit, tu vidljivu avanturu, vođenu u svijetu ljudi i objekata, već postajući drama koju je napola sumnjao, prilično kao što tuberkulozna osoba osjeća okus krvi u slini, kako raste u grlu. Querelle se sabrao: on je imao, za čuvati integritet te domene u koju čak ni najviši oficiri nisu imali dozvolu uvida. Querelle bi rijetko odgovarao čak i na najudaljeniju familijarnost. Poručnik Seblon nije nikad ništa učinio - bez obzira da li on mislio da jest, ili ne - da uspostavi bilo kakovu

Jean Genet: Querelle de Brest

20

familijarnost sa svojim stewardom; takve su bile pretjerane obrane kojima se oficir oboružao. Dok je činio Querellea smiješiti se, prepustio je njemu da učini korak prema intimnosti. Kako zla sreća bi to htjela, takovi nezgrapni pokušaji služili su da Querellea odbiju. Nekoliko trenutaka prije on se smiješio jer Poručnikov glas bijaše umirujući zvuk. Sad, osjećaj opasnosti učini starog Querellea da iskesi zube. Izašao je sa zlatnim satom iz ladice Poručnikove kabine, ali to je bilo samo zato jer je vjerovao da je Poručnik zaista otišao na dugo odsustvo. "Kad bude nazad, već će zaboraviti na to", bilo je njegovo razmišljanje. "Misli'će da ga je izgubio negdje." Dok se penjao stepenicama, Querelle pusti da mu se ruka vuče duž željezne ograde. Slika dva muškarca u bordelu, Mario i Norbert, iznenada je bljesnula natrag u njegov um. Doušnik i pajkan. Činjenica da ga nisu otkucali odmah činila je to još više zastrašujućim. Možda je policija natjerala ih da služe kao dvostruki agenti. Slika dvojce postala je još većom. Izrasla u monstruma, prijetila je proždrati Querellea. A Carina? Bilo je nemoguće zaobići Carinu. Opet ista mučnina koja je prije uznemirila njegovu utrobu: sada je kulminirala u štucanju koje nije sasvim doseglo njegova usta. Polagano je povratio svoju mirnoću, i čim se proširila po njegovu tijelu, shvatio je da je postao slobodan. Još nekoliko koraka i on će sjediti tu na vrhu stepenica, pored puta. Mogao bi čak malo i zadrijemati, nakon takova prekrasna brainstorma. Od tog trenutka natjerao se razmišljati u preciznim terminima: "Dečko, to je to! Imam ga. Ono što mi treba je neki momak (Vic je čovjek, to je već odlučeno), momak da spusti komad konopca s vrha tog zida. Ja siđem s broda i visim na molu malo. Magla je dovoljno gusta. Umjesto da idem kroz Carinu, ja ću stajati na podnožju zida. A gore, na cesti, tamo je taj momak koji drži konopac. Treba deset, dvanajst metara. Zatim ja zavežem paket za nj'. Magla će me skriti. Moj kompić potegne to gore, a ja prođem carinu, čist k'o suza." Osjećao se duboko rasterećen. Emocija je bila indentična s onom koju je osjećao kao dijete na podnožju jednog od dva masivna tornja što se dižu u luci La Rochelle. Bijaše to osjećaj oboje, i snage i nedostatka nje: ponosa, na prvom mjestu, znati da takav visoki toranj može biti simbolom njegove vlastite muževnosti, do te mjere da kad je stajao na njegovu podnožju, nogu raširenih, pišajući, mogao je misliti k'o o svom vlastitom pimpeku. Izlazeći iz kina uvečer, ponekad bi se zekao s kompićima, stojeći tamo, urinirajući u društvu trojce njih: "Sad, to je što Georgette treba!" ili: "S takvim u mojim hlačama mogao bih imati sve pičke u La Rochelle", ili: "Pričaš kao neki starac! Neki stari Rochelois!" Ali kad bi bio sam sa sobom, noću, ili tijekom dana, otkopčavajući ili zakopčavajući rasporak, njegovi prsti su osjećali da love, s najvećom pažnjom, blago - samu dušu - tog divovskog kurca; on je zamišljao da njegova vlastita muškost isijava iz kamenog falusa, dok se osjećao tiho poniznim u prisustvu te neuzbuđene i neusporedive snage tog nezamislivo ogromnog mužjaka. I sad Querelle znaše da će biti sposoban dostaviti svoj tovar opijuma tom čudnom divu ljudožderu s dva veličanstvena tijela. "Samo trebam dobiti drugog momka da pomogne. Nemo'š bez njega." Querelle je shvatio, premda magličasto, da cijeli uspjeh poduhvata zavisi o tom jednom mornaru, i (čak i još više nejasno, u miru duha što ga omogući ta vrlo daleka i slatka ideja, ali nestvarna kao zora), u stvari, o Vicu - kojeg će ubaciti u posao, i to će biti kroz njega da će biti sposoban doseći Maria i Norberta. Sad, boss se čini straight; drugi je suviše naočit da bi bio obični pajkan. Ono prstenje je suviše lijepo za to. "A što je samnom? I mom blagu? Kad bi ih samo taj kurvin sin vidio!" Querelle se referirao na blago skriveno u komandnom brodu, ali također i na svoja jaja, puna i

Jean Genet: Querelle de Brest

21

teška, koja je gladio svaku večer, i držao ih sklonjene na sigurno među svojim rukama dok je spavao. Mislo je o ukradenu satu. Smiješio se: to je bio stari Querelle, cvjetajući, razveseljujući, pokazujući delikatnu donju stranu svojih latica. Radnici su išli i sjedali za gole drvene stolove u sredini njihove spavaonice, između dva reda kreveta. Na njemu stajaše dvije velike pušeće zdjele juhe. Polagano Gil maknu ruku sa krzna mačke što ležaše pružena na njegovom koljenu; zatim ju stavi natrag tamo. Neki mali dio njegova srama je tekao van u životinju i bio njom apsorbiran. Tako, ona bijaše utjeha Gilu, kao zavoj što zaustavlja ranu. Gil nije htio ući u svađu kad, vraćajući se, Theo započe ismijavati se na njegov račun. A bilo je očito iz njegova tona glasa, tako iznenađujuće poniznog kad je odgovarao: "Neke riječi bolje da su ne izrečene." Kako su njegovi odgovori bili uobičajeno suhi i lakonski, gotovo do točke okrutnosti, Gil je bio tim više svjestan svog poniženja kad je čuo svoj vlastiti glas umiljavati se, istezati se kao sjena oko Theovih nogu. Samom sebi, da bi utješio svoje samopoštovanje, Gil je primijetio da se čovjek ne svađa s takvim smećem, ali spontana slatkoća njegova glasa podsjetila ga je prejako da je zapravo popustio. A kompići? Kog' su vraga oni, jebeš njih. Theo, to je bilo poznato, Theo je peder. Jedva da je Gil počeo raditi u brodogradilištu, već je ga zidar obasuo pažnjama, uslugama koje su ponekad bile pravo remek-djelo suptilnosti. Također je kupovao Gilu čaše sirupasta bijela vina u bistroima Recouvrancea. Ali unutar te čelične ruke što ga je lupala po leđima u baru Gil je osjetio meku ruku. Jednu koja ga je htjela podjarmiti, tako da bi ga druga mogla dragati. Zadnjih par dana Theo je pokušavao načiniti ga ljutim. Razbješnjavalo ga je da još nije uspio imati na svoj način tog mlađeg čovjeka. U brodogradilištu bi Gil ga ponekad pogledao: bilo je rijetko da Theov pogled nije fiksiran na njega. Theo bijaše skrupulozan radnik, smatran uzorom među svim njegovim drugarima. Prije no što bi stavio u njegovo cementno ležište, njegove ruke su gladile svaki kamen, okrenule ga, izabrale najbolje izgledajuću stranu, i uvijek tako postavljen da je najbolje izgledajuća strana gledala prema van. Gil podiže svoju ruku, prestade gladiti mačku. Spusti ju dolje nježno, pored štednjaka, na meko mjesto pokriveno strugotinom. Tako moguće on učini svoje kompanjone vjerovati da je on vrlo blage naravi. Htio je čak da njegova nježnost bude provocirajuća. Konačno, za svoj vlastiti račun trebao je izgledati da se želi distancirati od bilo kakove pretjerane reakcije izazvane Theovim uvredama. On ode do stola i sjede na svoje mjesto. Theo ga nije pogledao. Gil je vidio njegovu gustu kosu i debeli vrat nadvijen nad porculansku zdjelicu. Pričao je i smijao se od srca s jednim od svojih prijatelja. Pretežući zvuk bijaše onaj usta srčući žlice guste juhe. Jednom kad je jelo završilo,Gil je bio prvi koji se digao; svukao je džemper, i otišao raditi na prljavom suđu. Za nekoliko minuta njegova košulja otvorena na vratu, rukavi uvrnuti iznad laktova, lice zacrvenjelo od pare, njegove gole ruke uranjajući u masnu vodu, izgledao je kao mlada ženska kuhinjska radnica u nekom restoranu. On je znao, iznenada, da nije obični radnik. Nekoliko minuta osjećao se pretvoren u u čudno i neodređeno biće: mladi muškarac koji se ponaša kao služavka zidarima. Da bi spriječio bilo kojeg od njih da dođu zadirkivati ju, pljeskati ju po dupetu s velikim provalama smijeha, on je osigurao da svi njegovi pokreti su nagli i zaposleni. Kad je izvukao ruke iz sad već revoltirajući mlake vode, one nisu više izgledale uopće tako meke - mogao si vidjeti razaranja od maltera i cementa. On je osjećao nešto žaljenja videći te radničke ruke, njihovu ispucalu kožu, njihov trajnu blijelu površinu, njihove nokte s korom cementa. Gil je nakupljao puno previše sramote zadnjih nekoliko dana da bi se uopće usudio misliti o Paulette u tom trenutku. Niti o Rogeru, isto tako. Bio je nesposoban misliti o njima toplo; njegovi osjećaju su bili uprljani sramom, vrstom pare što izaziva mučninu koja prijetiše pomiješati se sa svim njegom mislima da bi ih pokvarila i rastočila ih. Pa ipak on je mislio o Rogeru: s mržnjom. U takovoj atmosferi, mržnja je rasla sve više otrovnom, rasla je tako silovito da je otjerala osjećaj srama, iscijedila ga, zabila ga u najdalji kutak njegove svijesti; tamo, međutim, on je čučao mučaljiv i podsjećajući ga na svoju prisutnost teškim inzistiranjem pulsirajućeg čira. Gil je mrzio Rogera da bijaše uzrokom njegova ponižavanja. Mrzio je Rogerov dobar izgled, čak, za davanje Theou municije za hranjenje njegova zla smisla ironije.

Jean Genet: Querelle de Brest

22

Mrzio je Rogera zbog dolaska u brodogradilište, prethodnog dana. Istina, on mu se smiješio cijelo večer, dok je pjevao, na stolu - ali to bijaše jednostavno jer Roger sam je znao da zadnja pjesma bijaše ona koju Paulette je volila pjevušiti, i tako on se obraćao njoj, kroz suučesnika: On je bio sretni bandit, Ničeg bojao se nije ... Neki od zidara su kartali na stolu očišćenom od bijelih porculanskih zdjela i tanjura. Štednjak bijaše raspaljen. Gil je htio otići urinirati, ali okrenuvši glavu vidje Thea kako hoda kroz sobu i otvarajući vrata, najvjerovatnije na svom putu na isto mjesto. Gil ostade gdje jest. Theo zatvori vrata za sobom. Izašao je van u noć i maglu, odjeven u khaki košulju i plave hlače uzorkovane raznim izblijedjelim komadima plavog, vrlo ugodne za vidjeti; Gil je imao sličan par, i cijenio ih je visoko. Počeo se skidati. Skinuo je svoju košulju, otkrivajući potkošulju iz koje su izbijali mišići kroz široke otvore za ruke. Hlača oko skočnih zglobova, povijen dolje, on je vidio svoja bedra: bijahu široka i solidna, dobro razvijena vožnjom bicikla i igranjem nogometa, glatka kao mramor i upravo tako i tvrda. U svojim mislima Gil je pustio svoje oči da putuju od njegovih bedara do njegova trbuha, do njegovih mišićavih leđa, do njegovh ruku. Osjećao se postiđen svoje snage. Da je prihvatio izazov da se bori, "na razini" možda (nema udaranja, samo rvanje) ili "sve dozvoljeno" (čizma i šaka), on je zasigurno mogao potući Thea; ali ovaj je pak imao reputaciju ekstremne osvetoljubivosti. Iz čista bijesa Theo bi bio sposoban dići se u pola noći da bi se došuljao do Gilova kreveta i prerezao mu vrat. Bijaše to zahvaljujući reputaciji da je mogao proći vrijeđajući druge bezobzirno kako jest. Gil je odbijao rizik da bude prerezana vrata. Iskoračio je iz svojih hlača. Stojeći na trenutak ispred svog kreveta u svojim crvenim kratkim gaćama i bijeloj potkošulji, on nježno počeša svoja bedra. Nadao se da će dečki promotriti njegove mišiće i shvatiti da je on odbio tuču iz dobronamjernosti, tako da ne načini starijeg čovjeka da izgleda kao luda. Ušao je u krevet. Njegova obraza na jastuku, Gil je razmišljao o Theu s gađenjem, taj osjećaj postajući sve intezivnijim kad je shvatio da davnih dana, kao mladić, Theo zasigurno bio naočit muškarac. On je još uvijek bio prilično čvrst. Ponekad, na poslu, načinio bi nezgrapnu, bockavu referencu na ono što je on mislio kao poslovičnu čvrstinu muškaraca zidarskog zanata. Njegovo lice, s njegovim tvrdim, muževnim, još uvijek ne pokvarenim crtama. bijaše prekriveno mrežom maljušnih bora. Njegove tamne oči, male ali sjajne, načešće izražavahu sarkazam, ali na neke dane Gil ih je znao uloviti kako ga gledaju, prelijevajući se izuzetnom nježnošću; i puno češće da nego ne, uvečer, kad se gang spremao na izlazak. Theo bi ribao svoje ruke s malo meka pijeska, i tada bi ispravio svoja leđa da dobro pogleda posao u tijeku: na dižući zid, odbačene mistrije, daske, tačke, kante. Preko svega toga, i preko radnika, siva, neopipljiva prašina se spuštala, pretvarajući dvorište u jedinstven objekt, naizgled dovršen, rezultat dnevna meteža. Mir večeri doimao se zahvaljujući tom dostignuću, napuštenim dvorištem, naprašeno jednolično sivilo. Kruti nakon dnevna posla, istrošeni i šutljivi, zidari bi se udaljavali polagano, gotovo pogrebnim korakom. Nijedan od njih ne bijaše više od četrdeset godina. Umorni, priručne vreće preko lijeva ramena, desne ruke u džepu hlača, oni ostavljaše dan za noć. Njihovi remeni nemirno pridržavaju hlače napravljene za naramenice; svakih deset metara oni bi ih podizali, gurajući prednjicu pod remen dok ostavljajući stražnjicu zijevati široko, uvijek pokazujući taj mali trokutasti komadić i njegova dva gumba namijenjena vezivanju para naramenica. U tom tromom miru oni bi se vraćali u svoje odaje. Niti jedan od njih neće ići djevojkama ili u bistro prije subote, ali jednoć na krevetu i na miru, oni bi pustili svoju muškost da se odmara i pod ponjavama nakuplja svoje crne sile i bijele sokove; zaspali bi postrance i proveli noć bez snova, jedne gole ruke s njenom naprašenom šakom rastegnute preko ruba kreveta, pokazujući delikatno pulsiranje krvi u plavičastim venama. Theo be se zadržavao pored Gila. Svaku večer on bi ponudio mu cigaretu prije no što bi uhvatio korak s drugima, i ponekad - i tada bi se izraz promijenio - snažno bi ga potapšao po ramenu. "Hey, prijatelju? Kako ide?"

Jean Genet: Querelle de Brest

23

Gil bi odgovorio na svojim uobičajenim, neobvezujućim slijeganjem. Jedva da bi se uspio nasmiješiti. Na jastuku, Gil osjeti kako mu se obraz žari. Legao je tu očiju široko otvorenih, i iz razloga njegove sve veće potrebe isprazniti svoj mjehur, bijes bijaše otežan nestrpljenjem. Rubovi njegovih očnih kapaka su gorjeli. Udarac primljen ispravlja čovjeka i čini tijelo krenuti naprijed, da bi uzvratio taj udarac, ili udariti da bi skočio, da bi mu se digao, da bi plesao: da bi bio živ. Ali udarac primljen može također uzrokovati da se previjete, tresete, padnete dolje, da bi umrli. Kad vidimo život, mi zovemo ga lijepim. Kad vidimo smrt, mi zovemo ju ružnom. Ali još više je lijepo vidjeti sebe živjeti velikom brzinom, sve do trena smrti. Detektivi, pjesnici, kućni sluge i svećenici oslanjaju se na jad. Odatle, oni crpe svoju snagu. On cirkulira njihovim venama. On ih hrani. "Biti pajkan je samo posao kao i svaki drugi." Dajući taj odgovor malkoc prijekornu dugugodišnju prijatelju koji ga upita zašto je ušao u policiju, Mario je znao da laže. Nije nešto mario za žene, premda mu je bilo lako dobiti malo akcije od prostitutki. Činjenica Dédéove prisutnosti činila je mržnju koju je osjećao oko sebe u svom životu kao policajac izgledati kao težak teret. Biti policajac činilo mu je neugodu. On je htio ignorirati činjenicu ali ga je ona obavijala. Još gore, tekla je njegovim venama. Plašio se da je otrovan njome. Polagano u početku, zatim s rastućom silom, on je postao upetljan s Dédéom. Dédé je mogao biti protuotrov. Policija u njegovim venama cirkulirala je nešto manje jako, postajala je slabijom. Osjećao se nešto manje krivim. Krv u njegovim venama bila je nešto maje crnom, i činila ga je metom prijekora huligana i osvetom Tonya. Da li je istina da je zatvor Bougen bio pun prekrasnih ženskih špijuna? Mario se nastavljao nadati da će biti pozvan sudjelovati u slučaju koji uključuje krađu dokumenata od interesa za nacionalnu obranu. U Dédéovoj sobi, Rue Saint Pierre, Mario je sjedio, nogama na podu, na divanu prekrivenu jednostavnim obrubljenim plavim pamučnim posteljnim prekrivačem stavljenim preko nenamještene posteljine. Dédé skoči na krevet da bi kleknuo pored nepomična profila Mariova lica i torza. Detektiv nije rekao ništa. Niti jedan mišić njegova lica nije se pomaknuo. Nikad prije nije Dédé vidio ga izgledati tako tvrdim, povučenim, i tužnim; njegove usne bijahu suhe i postavljene u zlovololjan izraz. "I sad šta? Šta će se desiti? Oti'ću dolje do luke, pogledati uokolo ... Vidje'ću je'l tamo. Što veliš?" Mariovo lice ostade mrko. Čudna vrućina činila se da ga animira, bez da podiže njegovu boju; bijaše blijedo, ali linije stavljene tako tvrdo i tako kruto iscrtane i uzorkovane da su osvjetljavale lice bezbrojem zvijezda. Izgledalo je da cijeli život Mariov izbija prema gore, penjući se od njegovih listova, dijelova, torza, srca, anusa, utrobe, ruku, laktova, i vrata, ravno u lice, gdje je postajalo beznadno što ne može izbjeći, nastaviti, nestati u noći i doći do kraja u pljusku iskrica. Njegovi obrazi bijahu malo šuplji, čineći bradu izgledati čvršćom. Nije se mrštio, njegove očne jabučice bijahu malo izbačene, a njegovi kapci su izgledali kao mali jantarni pupoljci ruža pričvršćeni na korijen njegova nosa. Na prednjem dijelu svojih ustiju, Mario je valjao rastuću količinu pljuvačke, ne usuđujući se, ne znajući kako progutati ju. Njegov strah i njegova mržnja umiješana i nakupljena tu, na najdaljem kraju sebe. Njegove plave oči izgledale su gotovo crnim, pod obrvama koje nikada ne igledahu tako svijetlim, tako plavim. Ta njihova svjetlina uznemiravala je Dédéov mir duše. (Dječak bijaše više miran no njegov prijatelj uznemiren - temeljito uznemiren, kao da je on sam izvukao na površinu svekoliki mulj nataložen u njima oboma; i ta nova sila svrhe u detektivu učinila ga je izgledati beznadnim i smrtno ozbiljnim, s dodirom te suzdržane iritacije tako tipične crte u opunomoćenih heroja. Dédé čini se je prepoznao to i nije mogao naći boljeg načina iskazivanja svoje zahvaljnosti do prihvaćanjem, s elegantnom jednostavnošću, svoje pročišćenje, svoje postajanje obdarenim proljetnom dražesti travanjskih lugova.) Govorismo - ta ekstremna svjetlina Mariovih obrva uznemiravaše mladca, jer on vidje tako svijetlu boju kako baca takove sjene, na tako tamni i olujni izraz. Ogoljelost se čini većom kad je uhvaćena svjetlosti.. I bjelina obrva uznemiravaše njegov mir uma, čistoću toga: ne zbog toga što je znao da je Mario

Jean Genet: Querelle de Brest

24

došao u strahu za svoj život zbog povratka određenog dokera kojeg je jednoć dao uhapsiti, nego zato što je detektiv pokazivao nesumnjive znake akutne mentalne borbe - čineći ga da shvati, na neki neodređen način, da postoji nada vidjeti povratak radosti na prijateljevo lice dok god ono još uvijek pokazuje znake takove svjetline. Taj "zraka svjetla" efekat na Mariovu licu bijaše, u točki činjenice, sjena. Dédé stavi golu podlakticu - rukavi njegove košulje bijahu zavrnuti iznad laktova na Mariovo rame i promatraše pažljivo njegovo uho. Za trenutak razmišljaše o privlačnosti Mariove kose, britvom rezane od vrata do sljepoočnica: nedavno rezano, odavalo je nježno svilenu svjetlost. On puhnu lagašno na uho, da oslobodi ga nekoliko plavih lasi, dužih, što padahu sa čela. Ništa od toga nije uzrokovalo Mariov izraz promijeniti se. "Koja dosada, izgledaš tako zlovoljno! Što misliš da će napraviti, ti tipovi?" Na nekoliko sekundi bijaše tiho, kao da razmišlja, zatim doda: "I stvarno je previše loše da ih nisi dao uhapsiti. Zašto nisi?" Nagnu se nazad malo da bi imao bolji pogled Mariova profila, čije lice i oči se nisu micale. Mario nije čak niti mislio. On je jednostavno dozvoljavao da se njegovo zurenje izgubi, rastvori, i dozvolio da njegovo cijelo tijelo bude odnešeno u tom rastvaranju. Tek maloprije Robert ga je obavijestio da pet od najodlučnijih likova među dokerima su se zakleli da će ga "naći". Tony, kojeg je uhapsio na način koji ti sinovi Bresta smatrahu nepoštenim, otpušten je iz zatvora Bougen prethodne večeri. "Što hoćeš da napravim?" Bez da je pomakao koljena, Dédé se uspio nagnuti nazad čak i dalje. Sad je imao pozu mlade svetice u samom trenutku vizitacije, palu na svoja koljena na podnožju hrastova drveta, shrvana objavljenjem, sjajem Providnosti, zatim svijajući se unazad da bi sačuvala lice od vizije koja prži njene trepavice, njene same očne jabučice, osljepljujući ju. Smiješio se. Nježno je stavio svoju ruku oko detektivova vrata. Malenim poljupcima kljucao je, bez da bi ikad dodirnuo, njegovo čelo, sljepoočnice, i oči, zaobljen vrh nosa, njegove usne, ali uvijek bez stvarno dodirujući ih; Mario se osjećao kao izvrgnut tisući bockavih vrhova plamena, ustremljujućih i nestajućih tamo amo. On je mislio: "On me pokriva cvjetovima mimoze." Samo očni kapci zatreptaše, niti jedan drugi dio tijela se ne pomače, niti njegove ruke, još uvijek položene na njegova koljena, niti je njegov ud postao živahan. On, međutim, bijaše dirnut dječakovom neuobičajenom nježnošću. Ona je dosegla ga u tisuću malih šokova, tužnih samo u njihovoj provizornosti, i topla, i on je dozvolio da ona polagano nabrekne i olakša njegovo tijelo. Ali Dédé je kljucao stijenu. Intervali između poljubaca su postajali dužim, mladac je povukao svoje lice, još uvijek smiješeći se, i poče žviždati. Imitirati cvrkut vrabaca na sve strane Mariove krute i masivne glave, od oka do usta, od vrata do nozdrva, micao je svoja malena usta, sada oblikovana kao pileće dupe, žviždući sada kao kos, sada kao vuga. Njegove oči su se smiješile. On se zabavljao, zvučeći kao sve ptice u vrtu. Činilo ga je osjećati sasvim mekanim iznutra misliti da je on sve te ptice, i u isto doba on ih je nudio na toj gorućoj ali nepokretnoj glavi, zaključanoj u kamen. Dédé je pokušao razgaliti ga i fascinirati tim pticama. Ali Mario osjećaše neku vrstu nespokoja, bijući konfrontiran s tom zastrašujućom stvari: smiješak ptice. Zatim, opet, razmišljaše s nekim olakšanjem: "On me oprašuje mimoza cvjetovima." Tako, na pjesmu ptica bijaše dodan lagani polen. Mario osjećaše nejasno kao da je zatvoren u jednu od onih finih mrežastih udovičkih velova što su istočkani crnim čvorovima veličine zrna graška. Zatim se povuče u tu regiju toka i nevinosti koja bi se mogla zvati limbom.U svom samom nespokoju on je pobjegao svojim neprijateljima. On je imao pravom biti policajac, murjak. On je imao pravo, pustiti sebe skliznuti natrag u staro saučesništvo koje ga je ujedinjavalao s tim šesnajstgodišnjim doušnikom. Dédé se nadao da smiješak bi mogao otvoriti tu glavu, da pusti ptice unutra: ali stijena je odbijala nasmiješiti se, cvjetati, biti prekrivena gnijezdima. Mario se zatvarao. Bijaše svjestan dječakovih zračnih žvižduka, ali on bijaše - taj dio njega koji je vječno na oprezu Mario - toliko daleko otišao u sebe, pokušavajući suočiti se sa strahom i razoriti ga ispitivanjem, da

Jean Genet: Querelle de Brest

25

će trebati ponešto vremena da se vrati tako daleko kao njegovi mišići i da ih učini gibati se ponovno.Osjećaše da tamo, iza strogosti njegova lica, njegova bljedila, njegove nepomičnosti, njegovih vratiju, njegovih zidova, on bijaše na sigurnom. Oko njega rastoše bedemi Policijskih Snaga, i on bijaše zaštićen svekolikom tom samo prividnom striknosti. Dédé ga poljubi u rub usana, vrlo brzo, zatim se skupi nazad na podnožje kreveta. Sjedivši ispred Maria, on se smiješio. "Što se dešava, za isukrista? Si bolestan, zaljubljen, ili šta?" Usprkos svoje želje, on nije nikad čak niti razmišljao o tome da ode u krevet s Dédéom, niti je ikada učinio niti najmanju dvosmislenu gestu u tom smjeru. Njegovi šefovi i kolege znali su za povezanost s dječakom, koji je njima bio tek pomoćni ne-entitet. Dédé nije imao odgovora na Mariov sarkazam, ali je smiješak malo splasnuo, bez da je nestao sasvim. Njegovo lice je bilo ružičasto Mora da si van svoje tikve." "Pa nisam te ranio, zar ne? Samo sam posijao par prijateljskih poljubaca po tebi. Tu si sjedio mršteći se dovoljno dugo. Samo sam te pokušavao razgaliti." "Dakle ja nemam pravo sjediti i razmišljati o stvarima, ha?" "Ali tako je dosadno kad si takav. I uostalom, kako znaš za sigurno da Tony stvarno hoće tebe ..." Mario učini iritiranu gestu. Njegova usta otvrdnu. "Ne misliš da me frka, jel'?" "Nisam to rekao." Dédé je zvučao bijesan. "Nisam to rekao." Stajao je ispred Maria. Glas mu bijaše grub, malo vulgaran, dubok, s malkoc seljačkim naglaskom. Bijaše to vrst glasa kako govoriš konjima. Mario okrenu glavu. Gledao je Dédéa nekoliko sekundi. Sve što će reći tijekom sljedujuće scene biti će stisnutih usana i ozbiljno, kao da pokušava staviti punu silu svoje volje u svoj izraz, tako da mladac shvati, jednom za uvijek, da on, Mario Lambert, inspektor pokretnog odreda, pridružen Komesarijatu Bresta, nije u strahu za svoju budućnost. Ima godina dana sad kako radi s Dédéom koji mu pruža informacije o tajnom životu na dokovima i govori mu o krađama, otuđivanjima kave, minerala, drugih dobara. Ljudi na obali malo su pazili na klinca. "Mrdaj." Posađen ispred njega, stopala razmaknutih i izgledajući većim no prije, Dédé je zurio u policajca, ponešto zlovoljno. Zatim se okrenu na jednoj nozi, držeći noge istegnute kao kompas, i, dohvaćajući do prozora gdje je njegov kaput visio na kvaki, micao je svoja ramena i grudi iznenađujućom brzinom i snagom, pomičući težinu nevidljiva svoda nebeskoga. Po prvi put je Mario shvatio da je Dédé snažan, da je izrastao u mladog čovjeka. Osjećao se posramljenim da se prepustio strahu u njegovoj prisutnosti, ali zatim vrlo brzo se povuče u ljusku Policije, koja opravdava svaku vrstu ponašanja. Prozor gledaše na uski puteljak. Na drugoj strani, u nj gledaše sivi zid garaže. Dédé stavi svoj kaput. Kad se okrenuo opet, naglo kao prije, Mario ustade i stade prednjega, rukama u džepovima. "Sad, jesi shvatio? Nema potrebe da ideš preblizu. Rek'o sam ti, nitko ne sumnja da si samnom, ali bolje je da te ne primijete" "Ne brini, Mario." Dédé je bio spreman poći. Zamota crveni vuneni šal oko svog vrata i stavi malu, sivu kapu, kakvu još uvijek nose momci u selima. Izvadi cigaretu, jednu od nekoliko njih što stoje nevezano u džepu kaputa i žustro ju stavi u Mariova usta, zatim jednu u svoja vlastita, bez da se nasmiješio usprkost onoga što je to donijelo u njegov um. I zatim, iznenada ozbiljnim, gotovo svečanim načinom, stavi rukavice, jedini simbol minimalno dovoljna bogatstva. Dédé je volio, gotovo obožavao te jadne objekte i nikada ih ne bi tek nosio u ruci, nego bi ih navukao s velikom pažnjom. On je znao da su one jedini detalj kojim on sam, iz dubina samo-nametnute - stoga etičke - bijede, dodiruje svijet

Jean Genet: Querelle de Brest

26

društva i bogatstva. Tim jasno namjenskim kretnjama on je sebe stavljao u svoje pristalo mjesto opet. Udivljavalo ga je da je da se usudio na taj poljubac, i na sve one igre prije. Kao i svaka druga greška, činilo ga je osjećati sram. Nikad prije nije pokazao Mariu, niti Mario njemu, bilo kakav znak dragosti. Dédé je bio ozbiljan po prirodi. U svojim poslovima s detektivom, on je ozbiljno sakupljao navode, i javljao ih jednako ozbiljno svakog tjedna na nekom zaklonjenom mjestu koje je bilo dogovoreno putem telefona. Po prvi puta u svom životu se prepustio svojoj vlastitoj imaginaciji. "Hladno trijezan kao kamen, također", mislio je. Rekavši da je Dédé ozbiljna osoba, nismo mislili da je to kvaliteta koju je on nalazio poželjnom. Bilo je to prije da njegova urođena ozbiljnost je činila da mu bude teško da ikada sebe natjera u nešto što sliči veselosti. On kresnu šibicu i ispruži mali plamen Mariu, s ozbiljnošću većom no njegovo neznanje rituala. Obzirom da je Mario bio viši, mali svat ponudi i svoje lice istodobno, u svekolikoj svojoj nevinosti, djelomično zasjenjenoj zastorom njegovih ruku. "I što ćeš napraviti?" "Ja ...? Ništa. Što misliš. Naprosto čekati da se vratiš." Još jednom Dédé je gledao Maria. Promatrao ga je nekoliko sekundi, njegova usta napola otvorena i suha. "Strah me je", mislio je. Povuče dim svoje cigarete i reče: "u redu". Okrenuo se ogledalu da popravi vrh svoje kape, da bude nagnuta malo više na lijevo. U ogledalu je mogao vidjeti cijelu sobu u kojoj je živio, sad ima više od godine. Bila je malena, hladna, i na zidovima su visile fotografije profesionalnih boksača i ženskih filmskih zvijezda, izrezane iz novina. Jedini luksuzni komad je bila svjetiljka iznad divana: električna žarulja u blijedo ružićastom staklenom tulipanu. Nije on prezirao Maria jer se ovaj uplašio. Ima prilično vremena on je shvatio plemenitost sebi priznata straha, što on zvaše srsi, ili bojazni ... Dovoljno često je bio prisiljen dati petama vjetra da bi izbjegao nekog opasnog ili naoružanog neprijatelja. Nadao se da će Mario prihvatiti izazov na borbu, odlučivši sam, ako se pokaže prilika, da se riješi dokera koji je upravo izašao iz zatvora. Sačuvati Maria bi bilo sačuvati sebe. I prirodno je za bilo koga da se boji Tonya-Dokera. Bijaše žestok i beskrupulozan grubijan. S druge strane, činilo se čudnim da običan kriminalac bi mogao uzrokovati da Policija se trese, i po prvi put je sumnjao da ta nevidljiva i idealna sila kojoj je služio i iza koje se skrivao bi se mogla sastojati od slabih ljudi. I, kako je je mu istina zorila, kroz malu pukotinu u sebi, on se osjećao oboje i slabijim i - prilično čudno - jačim. Po prvi put je razmišljao o tom, i to ga je pomalo plašilo. "Što s tvojim šefom? Nisi li mu rekao?" "Ne brini o tom. Rekao sam ti tvoj posao: sad idi.". Mario se nejasno bojao da bi ga dječak mogao izdati. Glas koji je odgovorio pokazivao je znake mekšanja, ali se ubrzo ulovio, čak prije no što je otvorio usta, i riječi su izašle van tvrde i suhe. Dédé pogleda na svoj ručni sat. "Bi'će četiri", reče. "Već je mrak. I tu ponešto magle se valja ... Vidljivost pet metara." "Dakle, što čekaš?" Mariov glas bijaše iznenada zapovjednijim. On je bio boss. Dva hitra koraka bijahu dovoljnim da ga prenesu preko sobe i donesu ga, s istom lakoćom pokreta, ispred ogleala, gdje je počešljao kosu, i još jednom postao ta moćna sjena, sirovih kostiju i mišćava, razdragana i mlada, što odgovaraše njegovoj vlastitoj formi, i ponekad toj Dédéa također. (Dok bi promatrao Maria kako prilazi njihovu mjestu sastanka, Dédé bi ponekad mu rekao, sa smiješkom: "Sviđa mi se to što vidim, i volio bih biti to", ali drugim prilikama njegov ponos bi se pobunio protiv takove identifikacije. To, tada, bijaše kad bi pokušao neku sramežljivu gestu revolta, ali smiješak ili sažeta naredba bi ga stavila natrag gdje pripadaše, u Mariovu sjenu.) "U redu." Pokušao je zvučati tvrd, ali samo za svoje uši. Nepokretan kao stog za sekundu, da dokaže svoju apsolutnu neovisnost samom sebi, on pusti dašak dima lelujati u pravcu prozora u koji je zurio; jednom rukom u džepu, on se zatim odsječno okrenu Mariu i, gledajući ga ravno u oči, ispruži drugu ruku, kruto, na dužinu ruke.

Jean Genet: Querelle de Brest

27

"Do viđenja." Zvučao je nedvojbeno pogrebno. S više prirodne boje, Mario odgovori: "Do viđnja, kompa. Dođi nazad čim budeš mogao." "I ne moj se osjećati tužno. Nije vrijedno." Stajao je pored vratiju. Otvori ih. Nekoliko komada odjeće što je visilo s kuke na vratima napuhnu se, raskošno, dok je smrad otvorenih latrina na vanjskoj strani prodirao u sobu. Mario primijeti taj iznenadni veličansveni zamah materijala. S malom neugodom ču sebe govoriti: "Prestani glumatati." Bijaše dirnut, ali si nije mogao dopustiti biti dirnut. Njegova osjetljivost, pažljivo skrivena i ne stvarno svjesna formalne i definitivne ljepote, nego tek bljeskova onog što mi znamo pod imenom "poezija", ponekad bi prevagnula i prenerazila ga na nekoliko sekundi: mogao bi to biti neki doker, smiješeći se takvim smiješkom dok bi trpao u džep šaku čaja u skladištu, pred njegovim vlastitim očima, da je Mario osjećao kao da će otići bez riječi, ulovio sebe oklijevati, gotovo žaleći da je policajac umjesto lopov: to oklijevanje nikada ne trajaše dugo. Jedva da bi načinio korak prije no što bi enormnost njegova ponašanja ga udarila. Zakon i red čiji je on sluga, mogli bi biti srušeni nepopravljivo. Ogromna pukotina već je nastala. Mogli bi reći da je odustao od hapšenja lopova zbog čisto estetskih razloga. U prvom trenu njegov uobičajeni temperament psa-čuvara bi bio zatomljen gracilnošću dokera, ali jednom kad bi Mario postao svjestan djelovanja tog šarma, bilo bi očigledno iz čiste mržnje prema lopovljevoj ljepoti, da ga konačno uhapsi. Dédé okrenu glavu, signalizirajući zadnji pozdrav iz kuta oka, ali njegov prijatelj uze to da je to mig suučesništva s Dédéovom vlastitim odrazom u ogledalu. Dédé jedva da je zatvorio vrata kad osjeti da se njegovi mišići tale, njegovi ekstremiteti mekšaju kao u izvođenju graciozna naklona. Bio je to isti osjećaj koji je imao dok je igrao oko Mariova lica: bijaše prevladan slabošću, na brzinu suzdržanom, koja je probudila u njemu čežnju - njegov vrat već povijen naprijed, klonulo - da položi svoju glavu na Mariovo čvrsto bedro. "Dédé!" On otvori vrata opet. "Što je?" Mario dođe naprijed prema njemu, pogleda ga ravno u oči. Reče, nježnim šapatom: "Ti znaš da ti vjerujem, zar ne, kompa?" Iznenađenje u njegovim očima, ustiju polu-otvorenih, Dédé pogleda detektiva bez odgovora, bez da je izgledalo da shvaća. "Dođi nazad za trenutak ..." Nježno ga Mario povuče u sobu i zatvori vrata. "Znam da ćeš napraviti najbolje što znaš da saznaš što se dešava. Ali, kako rekoh, ja ti vjerujem. Nitko ne smije znati da sam ja ovdje u tvojoj sobi. Uredu?" Detektiv stavi svoju veliku, zlatom oprstenjenu ruku na rame malog doušnika, zatim ga privuče na svoje grudi: "Mi radimo zajedno već prilično dugo, ha, kompa? Sad si sam sa sobom. Računam na tebe." On ga poljubi postrance u glavu i pusti ga. Bijaše to tek drugi put otkad su se znali da ga je nazvao dječaka "kompa". Mario smatraše to jezikom prilično niske klase, ali je bilo efektivno u pečaćenju njihova prijateljstva. Dédé se spusti niz stepenice. Prirodno mlad tvrd kakav bijaše, nije mu trebalo dugo da otrese svoju tugaljivost. Izašao je na ulicu. Mario bijaše slušao njegove poznate udarce stopala - elastične, sigurne i postojane - dok silaziše drvenim stepeništem jadnog malog hotela. U dva koraka, jer soba bijaše malena a Mario velik čovjek, on je bio pored prozora. Povuče ustranu zastor od debela tila, požutjela od dima i prljavštine. Pred njim bijaše uska uličica i zid. Bijaše mrak. Tonyeva moć je rasla. On se pretvarao u svaku sjenku, svaku krpicu zgušnjavajuće magle u koju je Dédé sada uranjao. Querelle skoči na obalu iz patrolna broda. Drugi mornari dođoše iza njega, Vic među njima.

Jean Genet: Querelle de Brest

28

Dolazili su sa Le Vengeura. Brod će biti tamo da ih vrati nazad nešto prije jedanajst. Magla bijaše vrlo gusta, toliko čvrsta da je izgledalo kao da je dan kao takav poprimio materijalnu formu. Osvojivši grad, mogao je isto tako odlučiti trajati duže no dvadeset i četiri sata. Bez da je rekao riječ Querelleu, Vic otšeta do Carinske kućice kroz koju su mornari prolazili prije penjanja stepenicama koje su vodile gore do razine ceste, kej, kako smo već spomenuli prije pružajući se odmah ispod. Umjesto da slijedi Vica, Querelle se utopi u maglu, usmjerivši se prema morskom zidu. Lukava smiješka na licu, on pričeka trenutak, zatim pođe hodati duž zida, prelazeći golim dlanovima po njegovoj površini. Nije trebalo dugo prije no osjeti da je nešto očešalo njegove prste. Uzevši konopac, on zaveza kraj oko paketa opijuma koji nosiše pod mornarskim kaputićem. Tri kratka trzaja konopca, i on ode gore, po licu zida, polagano, skroz do Vica. Admiral koji komandira lukom bijaše vrlo potrešen slijedećeg jutra kad mu je priopćeno da je mladi mornar nađen na zidinama presječena vrata. Nigdje Querelle nije viđen u Vicovom društvu. Na brodu nisu govorili jedan s drugim, ili zasigurno ne na neko duže vrijeme. Te iste večeri, u sjeni dimnjaka, Querelle je dao Vicu kratke upute. Čim je stigao do ceste, uze klupko konopca i paket natrag od Vica. Hodajući s Vicom jedan pored drugog, mornarev plavi rukav kaputa, krut i težak od maglene vlage, češući o njegov vlastiti, Querelle osjećaše prisutnost Ubice u svakoj stanici svog tijela. Prvo mu je to došlo polagano, pomalo kao stavljanje ljubavnog afekta, i, pričinjalo se, kroz isti kanal - ili radije, kroz obrat tog kanala. Da bi zaobišao grad i pojačao izazov njihova poduhvata, Querelle odluči slijediti zidine. Kroz maglu, glas dopre do Vica: "Dođi ovamo." Nastavili su duž ceste, sve do Dvorca (gdje Anne of Britany jednoć stolovaše), zatim pređoše Cours Dajot. Nitko ih ne vidje. Bijahu pušili cigarete. Querelle se smiješio. "Nisi nikom rekao, ne?" "K vragu, ne. Nisam lud." Drvoredom obrubljeno šetalište bijaše napušteno. Osim toga, nitko ne bi dvaput pomislio o dva mornara što dolaze od stražnjih vratiju ceste uz zidine i nastavljaju u šumarak, sada gotovo izbrisan maglom, kroz grmlje, mrtvo lišće, pored jaraka, blata, duž puteva meandrirajući prema vlažnu gustišu. Svatko bi mislio da su tek dva mlada momka što love komad suknje. "Haj'mo okolo na drugu stranu. Vidiš? Tako zabiđemo tvrđu." Querelle nastavi smiješiti se, pušeći. Vic je pratio Querelleov dugi, teški korak, i dok god je držao korak s njim, bio je ispunjen iznenađujućim pouzdanjem. Querelleova šutljiva i moćna prisutnost stvarala je u Vicu osjećaj autoriteta sličan onom koji je iskusio kad bi radili posao s oružjem zajedno. Querelle se smiješio. Pustio je da se digne u njemu, ta emocija koju je poznavao tako dobro, koja će vrlo doskora, na dobru mjestu, tamo gdje stabla stoje bliže jedno drugom i gdje je magla gusta, preuzeti punu kontrolu nad njim, istiskujući svaku savjest, svaku zadršku, i učiniti njegovo tijelo proći kroz savršene, hitre i određene pokrete zločinca. Reče: "Moj brat je onaj koji će se pobrinuti za ostalo. On je naš partner." "Nisam znao da je u Brestu, tvoj brat." Querelle bijaše tih. Njegove oči bijahu fiksne, kao da promatra još pažljivije uzdizanje te emocije u sebi. Smiješak je napustio njegovo lice. Pluća se napuniše zrakom. Puče. Sad bijaše ništa. "Da, u Brestu je, u redu. U La Féria." "La Féria? Ozbiljno! Šta radi tamo? La Féria je čudno mjesto." "Kako to?" Više niti jedan dio Querellea nije bio prisutan u njegovu tijelu. Bilo je prazno. Spram Vica, nije bilo nikoga.Ubojica je postigao svoje savršenstvo, jer tu, u tami noći, tu su se grupa stabla povijala, tvoreći neku vrst sobe, ili kapele, s puteljkom koji vodi kroz kao prolaz. Unutar paketa koji sadržava opijum, bili su i neki komadi nakita, nekoć dobiveni uz Vicovu pomoć. "Znaš što pričaju. Ti znaš kao što i ja znam."

Jean Genet: Querelle de Brest

29

"Pa što. On ševi Madame." Djeličak Querellea se vratio kroz vrhove njegovih prstiju, u njegove usne: skroviti duh Querellea još jednom vidje lice i nadmoćnu prisutnost Maria kombiniranog s Norbertom. Zid s kojim treba obračunati, tek, i Querelle izblijedi i rastvori se u njegovu podnožju. Trebalo ga je umanjiti, ili se popeti preko, ili probiti kroz, zamahom ramena. "Ja, također, imam moje dragulje", mislio je. Prstenje i zlatne narukvice pripadale su samo njemu. Ono je uložilo u njega dovoljan autoritet da izvede sveti ritual. Querelle nije bio sad više do tanani dah oslonjen na njegovim usnama i slobodan da se odvoji od tijela, da se uhvati za najbližu i najtrnovitiju granu. "Dragulji. Taj pajkan, on je prekriven draguljima. Ja imam svoje dragulje, također. I ja ih ne prošetavam." Bio je slobodan napustiti svoje tijelo, tu smionu skelu za svoja jaja. Njihovu težinu i ljepotu on je znao. Jednom rukom, mirno, otvori preklopni nož koji je imao u džepu svog mornarskog kaputića. "Tad vlasnik mora da je prvo ševio njega." "Pa? Ako, to je njegova igra." "Sraa-nje" Vic je zvučao šokiran. "Da netko to predloži tebi, bi ti rekao, 'sigurno, samo daj'?" "Zašto ne, ako bi tako osjećao. Napravio sam i gorih stvari nego to." Slabašan smiješak pojavi se na Querelleovu licu. "Da vidiš mog brata, ti bi pao na njega. Pustio bi ga da ti to napravi." "Kažu da boli." "Mo'š se kladit." Querelle stade. "Dim?" Dah, na rubu da bude izdahnut, tekao je natrag u njega koji je postao Queelle još jednom. Bez da pomakne ruku, ukočena pogleda, paradoksalno okrenuta unutra na sama sebe, on vidje sebe činiti znak Križa. Nakon tog znaka, danog da upozori publiku da je umjetnik spreman izvesti pothvat smrtno opasan, više nije bilo gledanja unazad. Morao je ostati potpuno sabran da bi prošao kroz pokrete ubijstva: morao je izbjeći bilo koju brutalnu gestu koja bi mogla iznenaditi mornara, jer Vic najvjerovatnije nije naviknut da bude ubijan, još, i mogao bi viknuti. Zločinac se mora omjeriti s životom i smrti, obadvoje: jednom kad počnu vrištati može ih se uloviti bilo gdje. Zadnji put, u Cadizu, žrtva je umrljala Querelleov ovratnik. Querelle se okrenu Vicu i ponudi mu cigaretu i upaljač, izgledalo je nezgrapnom gestom zapriječenu paketom koji je držao pod miškom. "Daj, pripali jednu i za mene." Vic okrenu leđa da načini zavjetrinu. "Da, volio bi te on, ti si tako slatka mala mačkica. I ako bi popušio njegov kurac kao što vučeš čavao iz stara kovčega, dečko, on bi stvarno mogao s tim!" Vic otpuhnu dah dima. Pružajući zapaljenu cigaretu Querelleu, reče: "Eh, da, mislim da neće imati prilike." Querelle se tiho nasmija. "Oh, ne? A što je samnom, ne bi' ja mogao dobit priliku?" "Ma, daj skini ..." Vic htjede nastaviti, ali Querelle ga zadrži, istežući jednu nogu, kao da ga spotakne. Ogoljevši zube, cigarete stisnute među njima, on nastavi: "Hej? Hej ... Reci mi nešto, nisam li ja dobar kao Mario? Nisam li?" "Šta Mario?" "Šta Mario? ... To je zahvaljujući tebi da sam prešao preko tog zida, točno?" "Da, pa šta? Kog vraga ti ciljaš?" "Dakle, ne bi htio?"

Jean Genet: Querelle de Brest

30

"Daj, prestani zezati ..." Vic nikad ne dodade ništa na to. Querelle ga zgrabi za vrat, pustivši paket da padne na puteljak. Dok padaše, on izvuče svoj nož i prereza mornarevu karotidnu arteriju. Kako je Vic imao ovatnik svog kaputića dignut, krv, umjesto da šprica po Querelleu, tekla je dolje u unutrašnjost njegova kaputića i preko njegova džempera. Očiju iskolačenih, umirući čovjek zatetura, njegova ruka mičući se u najdelikatnijoj gesti, otpuštajući, napuštajući sebe u gotovo sladostrasnoj pozi koja priziva, čak i u toj zemlji magle, blagu klimu spavaće sobe u kojoj je Armenac ubijen - čiju sliku Vicova gesta ponovo stvori u Querelleovoj memoriji. Querelle ga podupiraše čvrsto svojom lijevom rukom i nježno ga spusti dolje na travu gdje izdahnu. Ubica ispravi svoja leđa. On bijaše stvar, u svijetu gdje opasnost ne postoji, jer je stvar. Prelijepa, nepokretna, tamna stvar, unutar čijih šupljina, praznina postaje vokalna, Querelle mogaše čuti ju kako se uzdiže da bi izbjegao zajedno sa zvukom, da ga okruži i da ga zaštiti. Vic nije bio mrtav, on je bio mladost kojeg je ta začuđujuća stvar, sonorna i prazna, ustima polu-otvorenim i polusakrivenim, s upalim, strogim očima, kosom i odjećom pretvorenom u kamen, koljenima moguće ovijenim u sukno debelo i usukano kao nekog asirca brada, kojem je ta stvar sa svojim nerealnim prstima, uvijenim u maglu, tek dala smrti. Tanani dah na kojeg je Querelle bio reduciran još uvijek se držao bodljikave grane akacije. Nespokojno, on je čekao. Ubojica šmrknu dva puta, vrlo brzo, kao profesionalni bokser, i pokrenu svoje usne da Querelle može ući, uteći u usta, podići do očiju, cijediti se dolje do prstiju, popuniti stvar ponovno. Querelle okrenu glavu, nježno, ne mičući svoje grudi. Nije čuo ništa. Sagnu se dolje isčupati šaku trave da očisti sječivo noža. Mislio je da cijedi jagode u svježe tučeno vrhnje, valjajući se u njima. Digao se iz svog pognuta položaja, bacio smotuljak krvlju umrljane trave na tijelo mrtva čovjeka, i, nakon saginjanja po drugi put da pokupi svoj paket opijuma, nastavi svoj hod pod stablima sam. Da zločinac u trenutku počinjanja svog zločina vjeruje da nikada neće biti uhvaćen je pogrešna pretpostavka. On odbija, bez sumnje, vidjeti užasne posljedice svog čina uopće jasno, ali on zna da čin ga osuđuje na smrt. Mi nalazimo riječ "analiza" malkoc neugodnim. Postoj drugi načini razotkrivanja djelovanja tog samo-osuđivanja. Nazovimo jednostavno Querellea sretnim moralnim samoubijstvom. Ne mogavši znati da li će biti uhvaćen ili ne, zločinac živi u stanju anksioznosti, kojeg se on može riješiti jedino negirajući, to će reći, okajanjem svog djela. I to ima reći, podnošenjem pune kazne (jer bi se činilo da je upravo nemogućnost priznavanja, ubojicama ona koja izaziva paniku, metafizički ili religiozni teror u zločincu). Na dnu suha opkopa, na podnožju zidina, Querelle je bio naslonjen na stablo, odrezan od svijeta maglom i noći. Stavio je nož natrag u svoj džep. Svoju beretku držao je ispred sebe, obadvjema rukama, u visini opasača, gomba na trbuhu. Smiješak je nestao. On sada, zapravo, je pred Kriminalnim Sudom koji on napravi za sebe nakon svakog ubijstva. Čim počini zločin, Querelle bi osjetio ruku imaginarna policajca na svom ramenu, i od mjesta ubijstva sve do tog osamljenog mjesta on je hodao teškim hodom, zdrobljen svojom odurnom sudbinom. Nakon nekih stotinu metara on je napustio puteljak da bi uronio među drveće i žbunje i niz padinu u stari opkop ispod zidina koje okružuju grad. Ima prestrašen izgled i pognuto držanje uhapšena krivca, pa ipak unutar njega uvjerenost - i to ga je povezivalo s policajcem, na sraman ali prijateljski način - da je on heroj. Tlo je bilo padajuće i prekriveno bodljikavim grmljem. "Dakle, tu smo", mislio je. I gotovo odjednom: "Yassir, this is it, folks. Natrag na farmu crvi." Kad je stigao do dna opkopa, Querelle se zaustavi na trenutak. Lagani vjetar pobuđivao je suhe, krte, ušiljene vrhove trave, čineći ih šuškati tiho. Čudna lakoća zvuka činila je njegovu situaciju još bizarnijom. Hodao je kroz maglu, još uvijek udaljujući se od mjesta zločina. Trava i vjetar nastaviše činiti svoju nježne šumove, meke kao zvuk zraka u nosu atlete, ili korak akrobata ... Querelle, sad odjeven u sjajno plave svilene tajice, nastavi polagano, njegova figura odljevena azurnom odjećom, struk naglašen kožnim remenom s čeličnim zakovicama. Osjećao je tihu prisutnost svakog mišića u jednoglasnoj suradnji s drugima da stvore efekt statue isklesan iz turbulentne tišine. Dva oficira hodala su na njegovim stranama, nevidljivi, trijumfalni i prijateljski, puni nježnosti i okrutnosti

Jean Genet: Querelle de Brest

31

prema njihovoj lovini. Querelle nastavi još nekoliko metara kroz maglu i šapućuću travu. Tražio je mirno mjesto, osamljeno kao ćelija, dovoljno zaklonjeno i dostojanstveno da bi služilo kao mjesto osude. "Sigurno nadam se da ne love moje tragove", mislio je. Žalio je da se nije jednostavno krenuo hodati unazad svojim vlastitim tragom, i tako dižući travu koju je zgazio. Ali primijeti, brzo, apsurdnost svog straha, dok se nadao da bi njegovi koraci bili tako lakim da bi svaki vlat trave bio dovoljno inteligentan da se uspravi po svojoj volji. Ali leš zasigurno neće biti otkriven do tek kasnije, u ranim jutarnjim satima. Da, trebati će čekati radnike na njihovu putu na posao: oni su ti koji se susreću s onim što zločinci ostavljaju pored puta. Maglovito vrijeme nije ga mučilo. Primijetio je močvarni smrad što preteže u području. Raširene ruke pošasti obgrliše ga. On nastavi ići. Za trenutak bijaše uplašen da par ljubavnika bi mogao doći tu dolje među drveće, ali u ovo doba godine se činilo prilično nevjerovatnim. Lišće i trava bijahu vlažni, i razmaci između grana isprepleteni paučinom vlažili su njegovo lice kaplicama dok je prolazio kroz njih. Za nekoliko sekundi, začuđenim očima ubojice, šuma se pričinjala najzačaranijom i dražesnom, zasvođena i opremljena visećim puzavicama pozlaćenim tajnovitim suncem koje visi na nebu i prigušeno i jasno i beskrajno daleka plavila, maternica svake zore. Konačno Querelle se našao pored stabla ogromna drveta. On ode do njega, okrećući leđa mjestu ubijstva gdje je leš ležao čekajući. Skinuo je svoju beretku i držao ju na način kako opisasmo. Iznad njega, on je znao, splet crnih grana i šiba prodiraše i držaše maglu. I iz njega se digoše, sve do budne svijesti, svi detalji optužbi protiv njega. U žamoru pregrijane sobe kipeće očima i ušima i vatrenim ustima, Querelle je jasno čuo dubok i monoton i svojom vlastitom banalnošću osvetnički glas Predsjedavajućeg Suca: "Ti si brutalno ubio tvog suučesnika. Motivi tog djela su više no evidentni ..." (Ovdje Sučev glas i Sudac osobno se zamućuju. Querelle odbija vidjeti te motive, izdvojiti ih, naći ih u sebi. On opusti svoju pažnju procesu i pritisnu se tješnje uz drvo. Cjelokupna veličanstvenost ceremonijala pojavi se u njegovu mentalnom oku, i on vidi Javnog Tužioca kako ustaje na noge.) "Zahtijevamo glavu tog čovjeka! Krv traži krv!" Querelle stajaše u boksu. Stisnut uz drvo on izdvajaše dalje detalje tog suđenja u kojem je njegova glava bila panju. Osjećao se dobro. Isprepletene grane iznad njega, drvo, štitili su ga. Izdaleka, mogao je čuti kreket žaba, ali u cjelini sve je bilo tako mirno da je nespokoj u sudu iznenada postao pojačan nespokojem usamljenosti i tišine. Kako je sam zločin bio polazna točka (potpuna tišina, tišina do smrti koju Querelle želješe), oni ga opredoše (ili, prije, izišlo je iz njega samog, taj tanani i nematerijalni produžetak smrti) vlaknom tišine, da bi ga vezali zatvorenikom. Koncentrirao se intenzivnije na viziju. Načinio ju je preciznijom. On je bio tamo, pa opet nije. On je pomagao projekcijom tog krivca u Kriminalnom Sudu. On je ujedno i gledao i režirao predstavu. Povremeno dugo i zaoštreno sanjarenje bi bilo prekinuto nekom jasnom i praktičnom misli: "Stvarno nema mrlja na meni?" ili "Pretpostavimo da ima nekoga tamo na putu ...", ali hitar smiješak bi se pojavio na licu i otjerao strah. Pa ipak on nije se mogao ponositi tim osmjehom da raspe tugaljivost: smiješak bi isto tako mogao donijeti strah, prvo u zube ogoljene povlačećim usnama, rađajući monstruma čija njuška bi poprimila egzaktno oblik nečijeg smiješka, i zatim bi taj monstrum rastao unutar toga, obuhvatio i nastanio te, na kraju postajući puno opasnijim samo zato jer je sama njegova narav fantoma rođena iz smiješka u mraku. Querelle se nije sada puno smiješio. Drvo i magla štitili su ga od noći i osvete. On se vrati u sudnicu. Suveren na podnožju stabla, on načini svoj imaginarni dvostruki hod kroz stanja straha, pobune, pouzdanja i terora, drhtavice, bljedila. Prisjećanja onog što je pročitao dođoše mu upomoć. Znao je da mora biti "incident" u sudnici. Njegov advokat diže se govoriti. Querelle htjede izgubiti svijest na trenutak, da izbjegne tu monotoniju u svojim ušima. Osjećao je da treba odgoditi završnu scenu. Konačno, Sud ponovno zasjeda.Querelle osjeća kako blijedi. "Sud proglašava smrtnu kaznu." Sve oko njega nestade. On sam i drvo stisnuše se, i on je bijaše začuđen naći da je blijed i slab s tim

Jean Genet: Querelle de Brest

32

novim preokretom stvari, jednako prenut kao što smo mi kad shvatimo da Weidmann nije bio div koji je mogao nadvisiti vrhove stabala cedra, nego prilično sramežljiv mlad čovjek voštana i bubuljičava lica, visok tek 1,70 metara među nabildanim policijskim oficirima. Cijeli Querelle bijaše svjestan svoje užasne nesreće da je ovjerivo živ, i s glasnim zujanjem u ušima. Querelle drhturiše. Njegova ramena bijahu pomalo promrzla, kao i njegova bedra i stopala. Stojao je na podnožju stabla, beretkom u rukama, paket opijuma pod miškom, zaštićen uniformom debela tkanja i krutim ovratnikom svog mornarskog kaputića. Stavio je beretku. Na neki neodređen način osjećaše da sve još nije završeno. On je još uvijek imao završiti zadnju formalnost: svoje vlastito smaknuće. "Trebam napraviti, pretpostavljam." Govoreći "osjećaše", namjeramo dovesti neku vrstu predosjećaja na koje, jedan slavljeni ubojica, kratko nakon svog prividno potpuno neočekivanog uhićenja, je mislio kad je rekao sucu: "Ja osjećah da ću biti nabijen ..." Querelle se strese, prođe par koraka naprijed, i, koristeći ruke, na brzaka se pope uz padinu gdje trava pjevaše. Neke grane okrznuše ga po licu i rukama: bijaše tada kad osjeti duboku tugu, čežnju za materinjskim milovanjem, jer te grane pričinjahu se nježnim, baršunastim, maglom priljubljenom uz njih, i podsješaće ga na meko zračenje ženskih grudiju. Nekoliko sekundi kasnije bijaše ponovno na puteljku, zatim na cesti, i ponovno uđe u grad na vrata različita od onih kroz koja bijaše izašao s drugim mornarem. Nešto se činilo nedostajućim s njegove strane. "Dosadno je, ne imati s kim pričati." Smiješio se, ali jedva primjetno. Ostavljaše, tamo nazad u magli, na travi, određeni objekt, malu hrpu mirnoće i noći zračiti iz nevidljive i nježne zore, objekt svet ili proklet, čekajući na podnožju vanjskih zidova za dopuštenje da uđe u grad, nakon okajanja, nakon pokusnog razdoblja nametnuta za pročišćenje i poniznost. Leš će imati to dosadno lice koje je znao, sve njegove linije izglačane. Dugim, elastičnim koracima, tim istim slobodnim i laganim, malkoc kotrljajućim korakom što čini ljude reći "Taj momak ima korak k'o hombre", Querelle, njegova duša mirna, krenu putem što vodi do La Féria. Tu epizodu smo htjeli prikazati u slow-motion. Naš cilj nije bio užasnuti čitatelja, nego dati činu ubijstva nešto od kvalitete animiranog filma - koji u svakom slučaju je upravo umjetnička forma koju mi bi najviše voljeli upotrijebiti, da bi pokazali deformacije muskulature našeg protagonista i njegove duše. U svakom slučaju, da ne bi zamarali čitatelja suviše - i vjerujući mu potpunoma, s njegovom sasvim osobnom zebnjom, kontradiktorna i uvrnuta vijuganja naših vlastitih viđenja ubijstva - postoji veliki dio koji smo izostavili. Bilo bi jednostavno učiniti ubojicu imati vizije svog brata. Ili učiniti da ga brat ubije. Ili učiniti ga da ubije ili osudi svog brata. Postoji veliki broj tema na kojima bi netko mogao izvezati neku takovu revoltirajuću tapiseriju. Niti mi hoćemo nastaviti o skrovitim i opscenim željama nekoga tko ide u svoju smrt. Vic ili Querelle, birajte. Mi ostavljamo čitaoca toj konfuziji njegove utrobe. Ali razmotrite oslijedeće: nakon svog prvog ubijstva Querelle je iskusio osjećaj biti mrtav, to će reći, postojanju negdje u dubinama - egzaktnije, na dnu lijesa; lutanja besciljno po nekom tričavom grobu u nekom tričavu groblju, i tamo zamišljajući svakodnevni život živih, koji se njemu pričinjaju nesvjesnima jer on više nije tamo da bi bio njihova izlika, njihovo središte, njihovo darežljivo srce. Međutim, njegova ljudska forma, ili "mesna ovojnica", nastavila je marljivo baviti se na zemljinoj površini, među svim tim besvjesnim ljudima. I Querelle nastavi pripremati slijedeće ubijstvo. Kako niti jedan čin nije savršen da bi nas alibi mogao osloboditi odgovornosti za njega, Querelle je vidio u svakom zlodjelu, bila to samo krađa, jedan detalj (u njegovim očima samo) koji postade greškom koja bi mogla voditi do njegovog kraja. Živjeti usred svojih grešaka davalo mu je osjećaj lakoće, okrutne nestabilnosti, jer se pričinjao skakati od jedne savitljive trske do druge. Od vremena kad je dosegao prva svjetla grada, Querelle je već poprimio svoj uobičajeni smiješak.

Jean Genet: Querelle de Brest

33

Kad je ušao u glavnu dvoranu bordela, bijaše tek nabildani mornarski dečko, bistrook i u potrazi za nešto akcije. Oklijevaše nekoliko sekundi usred glazbe, ali jedna od žena nije gubila vrijeme približiti mu se. Bila je visoka i plava, vrlo mršava, odjevena u haljinu od crna tila uvučenu u području njene minđe - i skrivajući ju da bi ju prizvala bolje - trokutom crna, dugodlaka krzna, vjerovatno zec, ishabana i gotovo istrošena do gola mjestimice. Querelle pogladi krzno lagano prstom gledajući djevojku u oči, ali odbi otpratiti ju na gornji kat. Nakon što dostavi paket opijuma Nonu i primivši svojih pet tisuća franaka, Querelle znade da je došlo vrijeme da "smakne sebe". To će biti kapitalna kazna. Da logični niz događaja nije doveo Querelle do La Féria, ubica bi izumio - potajice, u sebi - neki drugi žrtveni ritual. Još jednom on se nasmiješi, gledajući u pozadinu debela vrata bordelova vlasnika dok se ovaj nagnuo, na divanu da ispita opijum. Gledao je na lagano izbijajuće uši, ćelavi i sjajni vrh njegove glave, moćni luk njegova tijela. Kad Norbert pogleda ponovno, sučelio je Querellea s licem istodobno i mesnatim i koščatim, teške vilice i slomljena nosa. Sve u tog čovjeka, u njegovim četrdesetim, davalo je impresiju brutalne siline. Glava je pripadala rvačevu tijelu, dlakavu, tetoviranu moguće, sasvim sigurno snažna mirisa. "Kapitalna kazna, zasigurno." "Sad. koja ti je igra? Što hoćeš s Madame? Reci." Querelle odbaci svoj smiješak da bi se doimao smiješiti se izražajno na to pitanje i umotati odgovor u drugi smiješak koje je samo to pitanje izazvalo - i koji sam taj smiješak bi uspio oslikati nenapadajućim. I tako, on se nasmija glasno dok odgovaraše, slobodnom i laganom trešnjom glave i tonom glasa oblikovanim da učini Nonu nemogućim da naljutiti se: "Sviđa mi se." Od tog trenutka nadalje Norbert nalaziše sve detalje Querelleova lica totalno očaravajućim. To ne bijaše prvi puta da je dobro građen momak pitao za Madame da bi spavao s vlasnikom bordela. Jedno pitanje ga je intrigiralo: koji će od njih nabijati drugog? "U redu." On izvuče kocku iz džepa prsluka. "Ti ideš? Ja idem?" "Idi." Norbert se pognu i baci kocku na pod. Okrenula se petica. Querelle uze kocku. Osjećao se sigurnim u svoju vještinu. Nonovo dobro utrenirano oko primjeti da će Querelle varati, ali prije no što je uspio intervenirati, broj "dva" bijaše ispjevano iz mornara, gotovo trijumfalno. Za trenutak Norbert ostade neodlučan. Jel' on to ima posla s nekom vrstom šaljivdžije? Prvo je mislio da je Querelle stvarno za metresom svog vlastiog brata. Taj varajući trik dokazao je da nije tako. A nije niti tip izgledao kao peško. Uznemiren isto tako anksioznošću koju je ta zvijer za odstrel pokazivala idući u svoj vlastiti nestanak, on lagano slegnu ramenima dok se ustajao na noge i tiho se nasmija. Querelle, također, ustade. Pogleda uokolo, zabavljen, smiješeći se sve više uživajući unutrašnju senzaciju marširanja prema dvorani za mučenje. On je to činio s beznađem svoje duše, pa ipak s neizrečenom unutrašnjom sigurnošću da je to smaknuće nužno da bi mogao nastaviti živjeti. U što će biti pretvoren? U tetkicu. Bijaše prestrašen na pomisao. A što egzaktno jest tetkica? Od čega je napravljen? Koje to posebno svjetlo pokazuje? Kakav to novi monstrum netko postaje, i kako se netko osjeća o monstruoznosti samog sebe? Kažu da čovjek "voli to", kad se preda policiji. Dobar izgled tog pajkana bijaše realno u pozadini svega. Ponekad se kaže da i najmanji događaj može preobratiti život, i ovo bijaše jedan takova značenja. "Bez ljubljenja, to je sigurno", mislio je. I: "Ja ću samo isturiti moje dupe, to je sve." Taj zadnji izraz imao je za njega skoro istu rezonanciju kao i "Ja ću isturiti moj kurac van." Kakovo će biti njegovo novo tijelo? Na njegov očaj, međutim, bijaše dodano utješujuće pouzdanje da smaknuće će oprati ga čistim od ubijstva, o kojem je sad mislio kao o loše probavljenom komadiću hrane. Na koncu, on će morati platiti za tu sjenovitu gozbu, što posao sa smrću uvijek

Jean Genet: Querelle de Brest

34

jest. To je uvijek prljav posao: čovjek se mora oprati poslije. I to oprati tako temeljito da ništa ne ostane čovjeka. Biti ponovno rođen. Umrijeti da bi bio ponovno rođen. Nakon toga neće se bojati nikoga. Sigurno, policija još uvijek ga može naći i dati otkinuti mu glavu: stoga je bilo nužno učiniti predostrožnosti da se čovjek ne oda, osim ispred zamišljena suda pravde koji je on stvorio za sebe, Querelle više neće imati za što odgovarati, obzirom da taj koji je počinio zločin će biti mrtav. Napušteni leš, da li bi on dospio iza gradskih vratiju? Querelle je mogao čuti taj dugi, kruti objekt, uvijek zavijen u svoj uski magleni pokrov, kako mrmlja neku ljupku melodiju. Bijaše to Vicovo mrtvo tijelo, oplakujući svoju sudbinu. Željelo je posmrtne rituale i sahranu. Norbert okrenu ključ u bravi vratiju. Bijaše to velik, sjajni ključ, i ogledao se u ogledalu nasuprot vratima. "Spusti hlače." Ton vlasnika bordela je bio indiferentan. Već je prestao imati bilo kakve osjećaje za tipa koji se upetljao u zakone slučaja. Querelle ostade stajati u sredini sobe, nogu širom razmaknutih. Ideja žene nikada ga nije suviše gnjavila. Ponekad, noću, u svojoj mreži, njegova ruka bi mehanički izvukla njegov ud, dragala ga, izdrkala ga tiho. Gledao je Nona kako se otkopčava. Bijaše trenutak tišine, i njegov pogled postade prikovan na bossov prst dok je otkopčavao jedan od gumbi iz njegove rupice. "No, jesi li se smislio?" Querelle se nasmiješi. Poče, besciljno, otkopčavati preklop svojih mornarskih hlača. Reče: "Polagano ćeš, jesi čuo? Kažu da možeš biti ranjen." "K vragu, neće biti prvi puta ..." Norbert je zvučao suho, gotovo zlovoljno. Bljesak bijesa prostruji kroz Querelleovo tijelo: izgledaše izuzezno prekrasno sada, glave uspravne, ramena nepokretnih i napetih, guzova stisnutih, kukova vrlo ravnih, (povučenih napetošću u nogama koja je dizala njegove guzove), pa ipak vitkosti koja je pojačavala ukupni dojam okrutnosti. Raskopčan, njegov preklop pade preko njegovih bedara, kao dječja pregačica. Njegove oči svjetlucahu. Njegovo lice, čak i kosa doimahu se sjati mržnjom. "Slušaj, kompa, kažem ti da je prvi puta. Dakle, ne pokušavaj nikakova majmunska posla." Norbert, pogođen tim iznenadnim ispadom kao udarcem biča, osjeti svoje rvačke mišiće napinjati se za akciju, spremne da se uviju, i odgovori nazad: "Ne pravi se tako visok i moćan. To ne prolazi kod mene. Misliš da sam kakav seljo, ha? Vidio sam te, čovječe. Varao si." I, silom mase tijela dodanoj sili bijesa našavši se prkošenim si, on dođe dovoljno blizu Querelleu da ga dodirnu cijelim tijelom, od obrve do koljena. Querelle čvrsto stajaše na svom. Još dubljim glasom, Norbert nastavi bezosjećajno: "I mislim da je bilo dosta toga. Zar ne? Nisam ja taj koji je tražio tebe. Spremi se." Bijaše to zapovijed koju Querelle nikad prije nije primio. Došla je ne od prepoznata, konvencionalna i odvojena autoriteta, nego kao imperativ izdan unutar samog sebe. Njegova vlastita snaga i vitalnost bijahu mu naređivali da se savije. Osjećao je da bi udario Norberta šakom u usta. Mišići njegova tijela, ruke, bedra, listovi bijahu spermni za akciju, stegnuti, savijeni, napeti, gotovo na vrhovima prstiju. Govoreći ravno u Norbertove zube, u sam njegov dah, Querelle reče: "Čovječe, griješiš. Tvoja stara dama je ona koju sam htio." "I šta drugog je novo." Norbert ga zgrabi za ramena i pokuša ga obrnuti u krug. Querelle ga htjede odgurnuti, ali njegove hlače stadoše gravitirati prema njegovim skočnim zglobovima. Da ih zadrži, on otvori noge malo šire. Bijesno zuriše jedan u drugog. Mornar je znao da je jači, čak usprkos Norbertove atletske građe. Usprkos toga, podiže hlače i stupi korak nazad. Opusti mišiće svog lica, podignu obrve, namršti se malo, zatim zatrese glavom lagano, da označi prepuštanje: "U redu", reče. Oba muškarca, još uvijek licem u lice, opuste se i istodobno stave ruke iza svojih leđa. Ta savršeno

Jean Genet: Querelle de Brest

35

sinkronizirana dvostruka gesta iznenadi njih obojcu. Bio je to element razumijevanja, tu. Querelle se nasmiješi široko, izgledajući udovoljen. "Dakle ti si bio mornar." Norbert šmrknu, zatim odgovori, iritirano, glasom još uvijek ponešto uzdrmanim bijesom: "Zefir." Querelle je bio pogođen izuzetnom kvalitetom čovjekova glasa. Bio je solidan. Bio je u jedno te isto doba, mramorni stup koji se uzlaziše iz njegovih usta, držeći ga gore, i na koji se on naslanjao. Bio je, iznad svega, taj glas kojem se Querelle podastrao. "Što je to?" "Zefir. Bojni brod, ako ti je draže" Njihove ruke pokrenuše se otpustiti njihovo remenje, a mornarski se, zbog praktičnih razloga, kopčaju iza njihovih leđa - da bi izbjegli, na primjer, ružan izgled trbuha kad nose tijesnu odjeću. Tako, neki avanturistički likovi, zbog nikakovih drugih razloga do vlastitih sjećanja na dane u Mornarici, ili njihovom podilaženju glamuru mornaričke uniforme, zadržahu ili pak usvojiše tu pojedinačnu ekscentričnost. Querelle se osjećaše puno prijateljskije. Obzirom da je vlasnik bordela pripadao istoj familiji kao on sam, korijenima širećim daleko dolje u iste sjenovite i parfimirane zemlje, ta sama scena bijaše nešto kao jedna od onih tričavih malih eskapada u šatorima Afričkog Bataljona - koji nitko kasnije više ne spominje kad se ponovno sretnu na civiliziranim ulicama. Dovoljno rečeno. Sad je Querelle imao smaknuti se. To je što će učiniti. "Idi tamo, na krevet." Kao što vjetar popušta na moru, sav bijes je popustio. Norbertov glas bijaše ravan. Querelle izvuče svoj kožni remen iz petlji i držaše ga u ruci. Njegove hlače kliznuše dolje preko njegovih listova, ostavljajući koljena golim, i, na crvenu sagu, izgledaše kao apatično jezerce u kojem on stajaše. "Hajde. Okreni se. Neće trajati dugo." Querelle se okrenu nasuprot. Pognu se naprijed, oslanjajući se na stisnute šake - jedna stisnuta oko kopče remena - na rubu divana. Norbert se osjećaše razbijen i neprimjećen. Laganim i smirenim dodirom on oslobodi svoj ud iz gaća i držaše ga trenutak, teškog i istegnuta u svojoj ruci. Vidio je svoj odraz u ogledalu ispred sebe i znao je da je to ponavljano dvadesetak puta u toj sobi. Bio je snažan. On je bio The Master. Totalna tišina vladaše. Napredujući smireno, Norbert stavi svoju ruku na ud kao da je to neka snažna i savitljiva grana drveta - što naslanja se, što i bijaše, na njega sama. Querelle čekaše, glave pognute, krv navirući mu u lice; Nono pogleda na mornareve guzove: bijahu maleni i tvrdi, okrugli i pokriveni gustim smeđim runom što nastavljaše se na bedrima i - ali tamo, puno rjeđe - gore sve do križa gdje prugasta potkošulja je tek virila ispod dignuta džempera. Sjenjenje na određenim crtežima ženskih pozadina je postignuto konkavnim potezima kista, ne neslično onim trakama raznih boja na staromodnim dokoljenicama: to je kako bih ja htio da čitatelj vizualizira ogoljene dijelove Querelleovih bedara. Što davaše njima izgled nepristojnosti bijaše to da su mogla biti reproducirana tim konkavnim potezima, s njihovim naglaskom na uglačanim oblinama, i zrnatosti puti, malkoc prljavo sive od kovrđavih dlaka. Monstruoznost muških ljubavnh poslova pojavljuje se u otkrivanju tog dijela tijela, uokvirena potkošuljom i spuštenim hlačama. "To je način kako mi se sviđaš" Querelle nije odgovorio. Miris opijumskog paketa što ležaše na krevetu mu se gadio. I tamo je već bio kolac, ulazeći. On dozva Armenca kojeg je zadavio u Bejrutu, njegovu mekoću, njegovu, kao gušter, ili ptica, nježnost. Querelle se upita da li bi trebao ugoditi krvniku milovanjem. Neimavši više straha od toga da će biti ismijan sada, mogao bi jednako kušati tu sladost što ju ubijeni pederast ispuštaše. "On jeste zvao me najumišljenijim imenima koje ikada čuh, to je zasigurno. Jedan od najmekših, bijaše, također", mislio je. Ali koje geste naklonosti su prikladne? Koja milovanja? Njegovi mišići nisu znali na koji način saviti se da postignu oblinu. Norbert ga je drobio. Polagano ga je penetrirao sve do točke gdje je njegov trbuh dodirnuo Querellea, kojeg je držao blisko, iznenadnim, zastrašujućim intenzitetom,

Jean Genet: Querelle de Brest

36

njegove ruke se sklope oko mornareva trbuha. Bijaše iznenađen kako toplo je unutar Querellea. On gurnu dalje unutra, vrlo pažljivo, bolje, da bi osjećao njegovu slast i njegovu snagu. Querelle bijaše začuđen da trpješe tako malo boli. "On me ne povređuje. Valja priznati da zna kako to napraviti" Ono što osjećaše bijaše nova narav što ulazi u njega i uspostavlja se tamo, i on je bio izuzetno delikatno svjestan da je pretvoren u katamita. "Što će mi reći kasnije? Nadam se da neće htjeti pričati." Na neki nejasan način bijaše zahvalan Norbertu što ga štiti, što tako prekriva ga. Osjet nekog stupnja prisnosti za svog krvnika mu pade na pamet. On okrenu glavu malo, nadajući se, nakon svega, i usprkos svoje aksioznosti, da bi ga Norbert mogao poljubiti u usta; ali on nije uspio čak niti vidjeti njegovo lice. Boss nije ima nježnih osjećaja za njega, štogod, nit za drugoga. Tiho, ustiju polu-otvorenih, Norbert se brinuo o tome, kao i o svakom ozbiljnom i važnom poslu. Držao je Querellea s naizgled istom strasti koju ženka pokazuje kad drži mrtvo tijelo njena mladog potomstva - stav kojim mi shvaćamo što ljubav jest: svijest o podjeli onog što prije je bilo jedno, o tome što tako podijeljeno, dok vi osobno gledate sama sebe. Dva muškarca nisu čuli ništa drugo do disanje jedan drugog. Querelle se osjećao kao da plače nad kožom koju je odbacio i napustio - gdje? na podnožju gradskih zidova Bresta? - ali njegove oči, otvorene u dubokim naborima baršunastog posteljnog prekrivača, ostadoše suhe. "Dolazi." Pri prvom nabijanju, tako jakom da ga je gotovo ubio, Querelle tiho zacvili, zatim glasnije, dok nije uzdisao bez suzdržavanja ili srama. Tako živahno izražavanje užitka davalo je Norbertu razlog da osjeća zasigurnim da taj mornar nije stvarno muškarac, u tome da nije sposoban primijeniti, u trenutku užitka, tradicionalnu rezerviranost ili suzdržavanje muževnog mužjaka. Ubojica se iznenada osjećao nesigurnim, jedva sposoban formulirati razlog za to: "To je kako je, biti stvarna tetkica?" mislio je. Ali odjednom se osjetio sravnjen punom težinom Francuskih Policijskih Snaga: bez stvarno uspijevajući, Mariovo lice pokušavaše zamijeniti se za ono muškarca koji ga je ševio. Querelle ejakuliraše na baršun. Nešto više na prekrivaču on nježno zagnjuri svoju glavu s njenim čudno rasčupanim crnim uvojcima, neurednim i beživotnim kao trava na iščupanu busenu. Norbert se prestade micati. Njegove vilice opuštene, otpuštajući dlačicama prekriven Querelleov vrat koji bijaše grizao. Tada masivna gromada bordelskog vlasnika, vrlo nježno i polagano, povuče se s Querellea. Querelle još uvijek držaše svoj remen. Otkriće ubijenog mornara nije uzrokovalo nikakovu paniku, čak niti iznenađenje. Zločini nisu ništa uobičajeniji nego drugdje, ali svojom klimom magle, kiše, gustih niskih oblaka, sivilom granita, sjećanjem na robove na galijama, prisutnošću, odmah do grada ali izvan njegovih zidina - i zbog tog razloga još više uznemirujućim - zatvora Bougen, starom kaznionicom, nevidljivom ali trajnom niti koja povezuje stare soli, admirale, mornare, ribare, s tropskim područjima, gradska atmosfera je takova, teška pa ipak svijetleća, koja se čini ne samo pripomažućom, nego čak suštinskom za cvjetanje ubijstava. Cvjetanje je riječ. Čini se očiglednim nama da nož što reže maglu na bilo kojem zamislivom mjestu, ili revolverski metak što dubi rupu u njoj, na visini čovjeka, može jednako rasprsnuti mjehur pun krvi i uzrokovati da potekne unutrašnjim zidovima parovite građevine. Bez obzira gdje udarac pada, male zvjezdice krvi pojavljuju se u ranjenoj magli. U kojem god smjeru protegnete ruku (već tako daleko od vašeg tijela da više ne pripada vama), sada nevidliva, osamljena i bezimena, vanjska strana će očešati - ili vaši prsti će uhvatiti - snažan, drhteć, gol, vreo, spreman-za-akciju, riješi-se-rublja ud dokera ili mornara koji čeka tamo, goruće vruć i ledeno hladan, proziran i uzdignut, da bi lansirao mlaz sperme u kreketavu maglu. (Ah, ti izbacivi tjelesni fluidi: krv, sperma, suze!) Vaše vlastito lice je tako blizu drugog, nevidljivog lica kojeg možete osjetiti po efektu njegova rumenila. Sva lica su prekrasna, umekšana, pročišćena njihovom zamućenosti, baršunastim kapljicama što se lijepe za obraze i uši, ali tijela postaju krupnijim i težim i doimaju se enormno snažnim. Pod njihovim zakrpanim i istrošenim blue denim hlačama

Jean Genet: Querelle de Brest

37

(dodajmo, za naš vlastiti užitak, da muškarci na obali još uvijek nose rublje od crvena tkanja slično boji hlača koje su nosili u starim danima robovi na galijama), dokeri i radnici obično imaju još jedan par koji vanjskom paru daje teški izgled brončane odjeće na statuama - i možda ćete biti još više uzbuđeni kad shvatite da kolac u vašim rukama je uspio probiti tolike slojeve materijala, da mu bijaše potrebna takova briga debelih i radom uprljanih prstiju da otkopčaju dvostruki red gumbova, da pripreme vašu radost - i ta dvostruka odjeća čini muškarčevu donju polovicu doimati se još masivnijom. Leš bijaše odnijet u mrtvačnicu Mornaričke Bolnice. Autopsija nije otkrila ništa što nije već bilo znano. Sahranjen je dva dana kasnije. Admirad de D... du M ..., Komadant Luke, naredio je policijskom sucu da provede ozbiljnu i tajnu istragu i da ga obavještava o napretku na dnevnoj bazi. Nadao se da će biti moguće spriječiti bilo kakav skandal koji bi mogao uprljati cijelu Mornaricu. Naoružani baterijskim svjetiljkama, policijski inspektori pretraživali su šumarke i gustiše i sve zarasle jarke. Pretraživali su pomno, prevrćući svaku malu hrpu truleži na koju bi naišli. Prošli su pored stabla gdje je Querelle išao na svoju istinsku osudu. Nisu našli ništa: nikakav nož, nikakav otisak stopala, niti komadić odjeće, niti jedinu plavu vlas. Ništa osim jeftina upaljača koji je Querelle dao mladom mornaru; ležao je na travi, nedaleko od mrtva tijela. Policija je rekla da nije moguće odrediti da li je pripadao ubojici ili njegovoj žrtvi. Ništa se nije saznalo u istrazi o njegovu vlasništvu na Vengeuru. Querelle je pokupio taj upaljač večer uoči zločina, stavio ga u džep, gotovo automatski, između boca i čaša na stolu na kojem je Gil Turko, njegov vlasnik, pjevao. Theo ga je bio dao Gilu. Kako je zločin počinjen u onom šumarku kod zidina, policija je imala slutnju da čovjek kojeg traže bi mogao biti pederast. Znajući s kakovim užasom se društvo povlači od bilo čega što bi čak i sasvim daleko bilo povezano s idejom homoseksualnosti, čini se iznenađujućim da je policija našla tako jednostavnim razmatrati tu ideju. Jednom kad je ubijstvo počinjeno, policija uobičajeno postavlja dva motiva, pljačke ili ljubomore; ali čim je uključen netko tko jeste ili bijaše mornarem, oni jednostavno sebi kažu: seksualna perverzija. Oni se uhvate tog zaključka gotovo bolnim intezitetom. Za društvo u širini, policija je ono što je san za svakodnevni skup događaja; ono što isključuje iz svojih vlastitih preokupacija, barem što dalje je moguće, pristalo društvo autorizira svoje policijske snage da se bave tim. To možda objašnjava kombiniranu odbojnost i privlačnost kojom se gleda na policijske snage. U nadležnosti kanalizacije snova, policija ih lovi u svojim filtrima. I to objašnjava zašto policija ima toliku sličnost s onima koje progoni. Bila bi greška vjerovati da je to samo da bolje zavaraju, uhode i nadvladaju više učinkovito, da se ti inspektori tako dobro miješaju sa svojom lovinom. Gledajući na Mariov osobni život, primjećujemo prije svega njegove uobičajene posjete bordelu i prijateljstvo s vlasnikom. Bez sumnje on smatra Nona doušnikom koji je na neki način korisna karika između zakono-poštujućeg društva i mračnih poslova, ali u razgovoru s njim on je isto tako sposoban poprimiti (ako ih do sada ne zna) običaje i idiome podzemlja - naginjući njihovu pretjerivanju, kasnije, u trenucima opasnosti. Konačno, u svojoj želji voljeti Dédéa na zabranjene načine je indikacija: ta ljubav otuđava ga od policijskih snaga čije ponašanje mora uvijek biti sasvim izvan prijekora. (Ta postavka čini se kontradiktornom. Vidjeti ćemo kako se kontradikcija sama razrješava u stvarnosti). Do nosa u svom poslu, mi odbijamo priznati, policija živi pod kletvom, posebice oni u civilu, koji, viđeni usred (i zaštićeni njima) tamno plavih uniformi izravnih policajaca, doimaju se kao tankostjene, prozirne uši, malene krhke stvari lako zdrobive noktom, čija sama tijela postahu plavim od hrajenja na ovim drugim, tamno plavim. Ta kletva čini ih uroniti se u svoje napore s osvetom. Kad god se ukaže prilika, oni posižu za slutnjom pederastije - kao takovom, i nasreću, misteriju koju nisu sposobni rasplesti. Inspektori su imali nejasan osjećaj da ubijstvo mornara tamo pod zidinama nije baš sasvim uobičajeno: ono što su trebali naći bi bio neki "sugar daddy", očišćen od love i vrijednosti. Umjesto toga, našli su tijelo koje odgovara tipu najvjerovatnijeg sumnjivca, s njegovim novcem u džepu.

Jean Genet: Querelle de Brest

38

Nema sumnje, ta anomalija ih je brinula malo, i uplitala se u napredak njihovih razmišljanja, ali ih nije zamarala suviše. Mariu nisu bile dane nikakove posebne upute da sudjeluje u istraživanju tog slučaja. Tako, na početku, on je posvetio tek površnu pažnju na to, obzirom da bijaše više preokupiran opasnošću u kojoj se nalazio nakon Tonyeva oslobađanja. Da je posvetio vrijeme da se zainteresira za slučaj, ne bi bio ništa više sposoban no bilo tko drugi objasniti u terminima homoseksualnih ponašanja. Zaista, niti Mario niti bilo koji od heroja knjige (izuzimajući Poručnika Seblona, ali opet Seblon nije u knjizi) nije pederast; za Maria, ti ljudi bijahu dvije vrste - oni koji hoće se poševiti i za to platiti i koji su znani kao sugar daddies, i, well, drugih koji su ih opsluživali. Ali tada, sasvim iznenada, Mario postade udubljen u slučaj. Osjećaše oštru želju rasplesti zaplet, koji je zamislio pažljivo i čvrsto organiziranim i od potencijalne opasnosti za sebe. Dédé se vratio bez ikakove precizne informacije, no Mario je bio siguran u rizik koji poduzima. Počeo je opet izlaziti, izašao je van na otvoreno sa suludim osjećajem da svojom brzinom i agilnošću će preteći smrt, a čak i ako bi bio ubijen, smrt bi jednostavno prošla kroz njega. Njegova hrabrost bijaše oblikovana da bljesne i zaslijepi što god to bilo što mu je prijetilo. Pa ipak, potajno, on je zadržao pravo pregovarati s neprijateljem duž linija koje će u jednom trenutku postati vidljive: Mario je naprosto čekao priliku. U tome, također, on je pokazao hrabrost. Policija je napravila ispitivanja među svim poznatim "queens". Nema ih puno u Brestu. Premda je velika mornarička baza, Brest je ostao mali provincijski gradić. Deklarirani pederasti - samo-proklamirani, to jest - uspijevaju ostati zadivljujuće neuočljivi. Oni su mirni građani neprijekorne vanjštine, iako oni mogu, kroz dugi dan, moguće patiti od stidljiva svraba za malo njihove zabave. Niti je mogao bilo koji detektiv pretpostaviti da ubijstvo otkriveno u susjedstvu zidina je možda bilo nasilno i - u terminima vremena i mjesta - neizbježni ishod ljubavne afere koja se razvila na palubi solidna i lojalna Mornarička plovila. Nema sumnje je znala svjetsku reputaciju La Férie, ali reputacija bossa se činila nerazorivom: nisu znali niti za ijednog klijenta - dokera ili drugo - koji bi njega ševio ili kojeg je on ševio. Pa ipak notornost La Férie je bila legendarna. Međutim, Mario nije razmatrao niti jednu od tih stvari do tek kasnije, kad Nono, u trenutačnoj obijesnoj hvalisavosti, mu je rekao o svojim poslovima s Querelleom. Kad je Querelle izašao iz ugljenih bunkera i došao na palubu dan nakon te noći, bijaše crn, od glave do pete. Debeo ali mek sloj ugljene prašine pokrivaše njegovu kosu, ukrućujući ju, okamenjujući svaki uvojak, naprašujući njegovo lice u goli torzo, materijal njegovih hlača, i njegova gola stopala. Prošao je palubu da bi došao do svog prostora. "Ne smiješ brinuti suviše", mislio je dok je hodao. "Ima samo jedna stvar koje se bojim, a to je giljotina. Sad čak i to nije tako strašno. Neće me smaknuti svaki dan." Njegova gluma crnca ga je dobro poslužila. Querelle je počeo shvaćati - i razmišljati, po prvi puta, da učini nešto po tome - buri unutar Poručnika Seblona, iznevjerena oficirovim mrštećim uzvišenim ponašanjem i suviše strogim tonom glasa. Obzirom da je jednostavni mornar, nije mogao razumjeti puteve njegova Poručnika, koji bi ga kažnjavao i za najmanju povredu pravila i tražio najmanji mali izgovor da to učini. Ali jednog dana desilo se da je oficir prolazio preblizu strojevima i uprljao svoje ruke osovinskom mašću. Okrenuo se Querelleu, koji se zadesio stojati tamo u blizini.U iznenadno vrlo poniznoj maniri on upita: "Imaš li možda krpu koju bih mogao upotrijebiti?" Querelle izvadi čistu maramicu, još previjenu, iz svog džepa i dade mu. Poručnik obrisa ruke o nju i zadrža ju. "Da'ću ju oprati. Svrati i pokupi ju kasnije." Nekoliko dana kasnije Poručnik je našao priliku obratiti se Querelleu i, nadao se, povrijediti ga. Grubo: "Ne znaš da je protiv pravila namjestiti beretku na taj način?" On zgrabi crvenu gombu na vrhu beretke i strgnu ju s mornareve glave. Sunce tad baci svoje zrake na tako prekrasnu čupu kose da oficir se skoro odao. Njegova ruka, njegova iznenadna gesta pretvoriše se u olovnu. Izmijenjenim glasom, on nastavi, držeći beretku zbunjena mornara:

Jean Genet: Querelle de Brest

39

"To je što se tebi sviđa, izgledati kao kakav razbijač. Zaslužuješ .. (oklijevaše, ne znajuć' dal' da kaže '... sva klecanja, sva draganja serafinskih krila, sav miris ljiljana ...'). Zaslužuješ biti kažnjen." Querelle ga gledaše u oči. Jednostavno i tako mirno da bijaše bolno, reče: "Jeste li završili s mojom maramicom, gospodine?" "To je točno. Dođi i pokupi ju." Querelle slijediše oficira do kabine. Ovaj potonji poče tražiti maramicu, ali ju ne nađe. Querelle čekaše, nepokretan, striktno u stavu mirno. Tad Poručnik Seblon uze jedno od svojih osobnih, s monogramom, čistih maramica, od fina bijela tkanja, u ponudi ju mornaru. "Oprosti. Čini se da ne mogu naći tvoju. Da li bi smetalo ako ti dam ovu?" Querelle kimnu svoju nezainteresirano-čineći pristanak. "Siguran sam da da će se pojaviti opet. Dao sam ju oprati. Sad, prilično sam siguran da ti sam to ne bi učinio. Ne doimaš mi se kao takav tip." Querelle bijaše iznenađen oficirovim "tough" izrazom dok je izgovarao te riječi u agresivnom, gotovo optužujućem tonu. Usprkos, nasmiješio se. "Nije baš tako, gospodine. Ja znam kako njegovati stvari." "To je novost za mene. Ti si vrsta čovjeka, čini mi se, koji nosi svoje rublje nekoj maloj šesnajstgodišnjoj sirijskoj curi, tako da ona to može napraviti i ...(ovdje glas Poručnika Seblona zadrhta. On je znao da bolje da ne izgovori ono što je savršeno dobro znao da bi izgovorio, nakon tri sekunde tišine) ... donijela tebi, lijepo složene i izglačane." "Nema takove sreće. Ne znam niti jednu djevojku u Beirutu. Što ima za oprati, ja to napravim sam." I zatim, bez da shvati zašto, Querelle primijeti lagano opuštanje oficireva kruta stava. Spontano, sa zadivljujućim osjećajem za uprezanjem svojih privlačnosti da rade za njih, koji mladi ljudi posjeduju, čak i oni kojima je metodička koketerija sasvim strana, on dade svom glasu ponešto varljivu infleksiju, a njegovo tijelo, opuštajući se također, postade živahno od vrata do listova gotovo neprimjetnim pomakom jedne noge ispred druge - nizom kratko-živućih mreškanja koja bijahu istinski graciozna i podsjećahu Querellea samog na postojanje njegovih guzova i ramena. Iznenada on se doimaše iscrtanim u hitrim, slomljenim linijama, i oficiru, nacrtanim rukom majstora. "Dakle?" Poručnik ga pogleda. Querelle je opet postao nepokretnim, pa ipak gracioznost njegovih pokreta ostade. Smiješio se. Njegove oči bijahu kao zvjezdice. "Dakle, u tom slučaju ..." Poručnik je govorio neobaveznim zatezanjem. "Dakle ... (i u jednom dahu, uspjevši ne odati suviše svog nemira) ... ako si stvarno toliko dobar u tom svemu, kako bi bilo da budeš moj steward neko vrijeme?" "Volio bih to, gospodine ... Samo tada nebih dobivao ništa novca za težak posao tada." Bijaše izravna zadrška dodana na izravno prihvaćanje ponude. Bez da je znao da je ljubav ta koja ih je inspirirala, Querelle je sada bio svjedokom, u svom mentalnom oku, iznenadne i simultane transformacije svih potencijalnih i stvarnih kažnjavanja udijeljenjih od Poručnika: on ih je vidio gubiti svoj primarni smisao i preuzimati smisao "susreta", koji, a to bijaše već prilično vremena, su pokazivali prema ujedinjenju, razumijevanju između dva čovjeka. Imali su zajedničke uspomene. Odnos, od tog dana, imao je svoju vlastitu prošlu povijest. "Ali zašto ne? Ja ću se pobrinuti za to. Bez brige, nećeš izgubiti ništa od svoje plaće." Poručnik je slavio svoje vjerovanje da nije nikada otkrio svoju ljubav niti malo, dok se nadao (u isto doba) da je učinio bogato jasnom. Čim je slika postala shvatljivom Querellu - slijedeći dan, zapravo, kad je našao na mjestu gdje logički to nikada ne bi trebalo biti, u staroj aktovci od krokodilske kože, svoju vlastitu maramicu - umrljanu osovinskom mašću i dalje uškrobljenu nekim drugim fluidom - on je našao te igre sakrivanja i traženja vrlo zabavnim, obzirom da su mu bile savršeno providne. Taj dan, kad je izronio iz ugljenog bunkera, osjećao se uvjerenim da njegovo iznenađujuće crno lice, što izgledaše mnogo masivnijim nego inače pod svojim slojem ugljene

Jean Genet: Querelle de Brest

40

prašine, će izgledati dovoljno lijepim da Poručnik izgubi svoj cool. Možda bi mogao imati i "nešto za priznati"? "Dakle, vidjeti ćemo. Možda nije čak niti čuo ..." Unutar njegova tijela, njegov nespokoj stvaraše najdelikatniju senzaciju. Querelle dozva svoju zvijezdu: svoj smiješak. I zvijezda se pojavi. Querelle nastavi gibati se naprijed, stavljajući svoja široka stopala na palubu. Malkoc zaljulja svoje bokove, uske kakovi bijahu! - da bi priskrbio malo akcije tamo u području ošita, gdje se palac njegovih bijelih gaća ukazivao iznad široka pletena kožna pojasa zakopčana odostraga.On naravno da je registrirao, i ne bez pakosti, da Poručnikov pogled se često zadržava na tom području njegove konstitucije, a on imaše prirodnu osviještenost svojih vlastitih zavodljivih točaka. On je o njima razmišljao na ozbiljan način, ponekad sa smiješkom, tim uobičajenim, tužnim svojim smiješkom. On zaljulja ramena malo, ali gibanje, kao to njegovih kukova i ruku, bijaše diskretnije no inače, bliže sebi, više internalizirano, moglo bi se reći. On se grlio: ili moglo bi se reći, on se igrao biti zagrljiv. Dok se približavao Poručnikovoj kabini, nadao se da je oficir primijetio prekinutu krađu svog sata. Čeznuo je da bude pozvan na red zbog tog. "Odradi'ću to. Zviznu'ću ga u zube ..." Ali dok je okretao kvaku, shvatio je da se nadao da ura (koju je on vratio, čim je stigao na brod, na njeno mjesto u ladici - dok Poručnik nije gledao) je stala, po svom nahođenju - slomljena ili istrošena - usudio se misliti da se ona - zaustavila zahvaljujući posebnoj dobroti sudbine, ili čak posebnoj dobroti te već jednom-zavedene ure same. "Dobro, pa šta. Ako kaže samo jednu riječ o tome, ja ću se pobrinuti o njemu, ali dobro." Poručnik ga je čekao. Od prvog trenutka, milovanje Poručnikova hitra pogleda njegova tijela i njegova lica, Querelle bijaše potvrđen u svojoj moći: bilo je to njegovo tijelo koje je emitiralo zraku koja je prolazila kroz oficireve oči, dolje do same rupe njegova stomaka. Zgodan plavi dječak, tajno obožavan, vrlo doskora će se pojaviti, gol možda, ali ponovno zaodjenut velikom veličanstvenošću. Ugljena prašina ne bijaše dovoljno gustom da sasvim skrije sjaj njegove kose, obrva i kože, niti ružićastu boju njegovih usana i ušiju. Bijaše to očito samo veo, i Querelle bi ga podigao tu i tamo, povremenim, koketnim, moglo bi se reći umjetničkim puhanjem na svoje ruke ili mrsivši uvojak svoje kose. "Ti si dobar radnik, Querelle. Ideš čak raditi teške poslove, bez da mi kažeš. Tko ti je rekao da ugljenariš?" Poručnik je zvučao tvrdo i sarkastično. On se borio da skrije svoje osjećaje. Njegove oči činile su žaljenja vrijedne i uzaludne pokušaje ne zadržavati se suviše očigledno na Querellovim kukovima i zdjelici. Jednog dana kad mu je ponudio čašu porto vina i Querelle odgovorio da ne može uzeti alkohol zbog doze kapavca (Querelle bijaše lagao: trenutačna inspiracija i da bi podigao Poručnikovu želju, pretvarao se da pati od "muške bolesti", da se doima istinitim "krevetskim atletom"), Seblon ne znajući prirodu te teškoće, zamišljao je gnojni penis pod tim blue denimom, kapati kao jedna od onih Uskršnjih lojanica s utisnutih pet zrna tamjana ... Bijaše već bijesan na sebe jer nije mogao maknuti oči s tih mišićavih i naprašenih ruku, gdje su čestice ugljene prašine se hvatale za dlake još uvijek kovrčave i zlaćane. Mislio je: "Što ako stvarno je Querelle taj tko je ubio Vica? Ali to je nemoguće. Querelle je suviše prirodna ljepota da bi poprimio ljepotu zločina. On ne treba tu vrst rezanja. Moglo bi se izmisliti svakojake stvari o njima, tajne poruke, susreti, zagrljaji, ukradeni poljupci." Querelle mu dade isti odgovor koji je dao Kapetanu na Arms: "Ovaj ..." Taj pogled, hitar kakav bijaše, Querelle je uhvatio. Njegov smiješak se proširio, i pomičući stopala, izveo je hitar, zavodnički "izbačaj" bokovima. "Dakle, nije da ti se baš sviđa raditi ovdje, ha?" Našavši se nespobnim oduprijeti se takovom trivijalnom objašnjenju i izrijeku, oficir osjeti još jedan

Jean Genet: Querelle de Brest

41

val samoproklinjanja i zarumeni se da bi primijetio Querelleove crne nozdrve kako podrhtavaju nježno i da prilično srednji dio gornje usne se pridružuje s bržim i suptilnijim podrhtavanjima jasno najljepši vanjski znak velikih napora da zadrži smiješak. "Ali ne, ja volim to. Ali bio sam tamo dolje pomoći kompanjonu. Colasu, zapravo." "Mogao je izabrati nekog drugog da ga zamijeni. Ti si u prilično nevjerovatnu stanju. Stvarno toliko voliš udisati ugljenu prašinu?" "Ne, ali ... Ali tada, ovaj, za mene ..." "Što to? Što hoćeš reći?" Querelle pusti smiješak sjati jarko. Reče: "Oh, ništa." To zakovaše oficirove noge za pod. Trebala je samo riječ, jednostavna naredba, poslati Querellea pod tuševe. Za nekoliko trenutaka ostadoše vrlo nespokojni, obojca u stanju suzdržavanja. Querelle bijaše taj koji dovede stvari do zatvaranja. "Da li je to sve, gospodine?" "Da, to je sve. Zašto pitaš?" "Oh, nema razloga." Poručnik mišljaše da je otkrio tračak drskosti u mornarevu pitanju, i njegovu odgovoru talođer, oba dostavljena u sunčanoj svjetlosti zasljepljujućeg osmijeha. Njegovo dostojanstvo poticaše ga da otpusti Querellea istog trena, ali nije smogao snage učiniti to. Ako bi zla sreća učinila da Querelle odluči se vratiti u ugljene bunkere ponovno, mislio je, njegov ljubavnik bi ga zasigurno pratio tamo ... Polugola mornareva prisutnost u njegovoj kabini tjerala ga je van pameti. Već se je uputio dolje prema paklu, silazeći niz crne mramorne stepenice, gotovo do tih dubina u koje ga je vijest o Vicovu ubijstvu stropoštala prije. Htio je uplesti Querellea u tu raskošnu avanturu. Htio je da on igra svoju ulogu u tome. Koja tajna misao, koja prenuća ispovijed, koje zablješćujući prikaz svjetla bijaše zatajen tim zvonastim hlačama, crnjim sada nego ijedan par znan čovjeku? Koji sjenoviti penis visiše tamo, njegov korijen urastao u blijedu mahovinu? Dakle, zasigurno ništa do malo ugljene prašine - bliske doduše, imenom i tijelom; ta jednostavna stvar, tako sposobna učiniti lice, par ruku, doimati se grubim i prljavim - pa ipak zaodješe tog mladog plavog mornarskog momka svim misterioznim snagama fauna, neznabožna idola, vulkana, Melanezijskog arhipelaga. On bijaše njim samim, pa ipak nebijaše više. Poručnik, stojeći ispred Querellea, kojeg želješe ali se ne usuđivaše prići mu, načini gotovo neprimjetnu gestu, nervoznu, hitro povučenu. Querelle primjeti sve valove nemira što prođoše kroz oči čvrsto uprtih u njegove, bez da je ijednog pustio da mu promakne - i (kao da je ta težina, cijedeći Querellea, uzrokovala njegov smiješak širiti se sve više i više) on se nastavi smiješiti pod zurenjem i fizičkom masom Poručnika, oboje naslanjajući se na njega tako teško da je morao napeti svoje mišiće protiv njih. On je shvatio, usprkos, težinu tog pogleda, koji na trenutak izražavaše potpuni ljudski očaj. Ali u isto vrijeme, u njegovu umu, on je slijegao ramenima i mislio: "Peder!" Prezirao je oficira. Nastavio se smiješiti, dozvoljavajući sebi biti uljuljan monstruoznim i nejasno definiranim osjetom "pedera" koji prolaziše njegovom glavom naprijed nazad. "Peder, što je to peder? Netko tko dopušta drugima da ga ševe u dupe?" mislio je. I polagano, dok je smiješak blijedio, linije prezira pojaviše se na kutevima usta. Zatim opet druga misao provuče se kroz njegov um, stvarajući nejasan osjećaj tuposti: "Ja, ja sam jedan također." Misao s kojom je imao poteškoća usredotočiti se na nju, misao koju nije nalazio odbojnom, ali čije tuge je bio svjestan kad je shvatio da je uvlačio svoje guzove unutra tako tijesno (ili se to tako njemu činilo) da više nisu dodirivale dno njegovih hlača. I ta prolazna, premda prilično depresivna misao generiraše, duž njegove kralježnice, neposrednu i hitru seriju vibracja koje se brzo proširiše po cijeloj površini njegovih crnih ramena i prekriše ih šalom ispletenim tim drhturenjima. Querelle podiže svoju ruku, da poravna kosu na zatiljku. Gesta bijaše tako lijepa, razotkrivajući, kako bijaše, pazuho blijedo i napeto kao parstrvin trbuh, da Poručnik ne mogaše spriječiti svoje oči da ga izdaju kako vrlo

Jean Genet: Querelle de Brest

42

izmožden on bijaše tim stanjem neuzvraćene žudnje. Njegove oči vrištale su za milošću. Njihov izraz učini ga izledati još više poniznim, čak, nego da je pao na koljena Querelle se osjećaše vrlo jakim. Ako je i prezirao Poručnika, nije osjećao nikakav impuls smijati mu se, kao drugih dana. Doimalo mu se nepotrebnim uprotrijebiti svoje magije, obzirom da je imao neodređenu slutnju da njegova istinska snaga bijaše drugačije vrste. Ona se uzdizaše iz dubina pakla, pa ipak iz određene regije pakla gdje tijela i lica su prekrasna. Querelle osjećaše ugljenu prašinu na svom tijelu, kao što žene osjećaju, na svojim rukama i kukovima, nabore materijala koji ih pretvara u kraljice. Bijaše to šminka koja nije interferirala s njegovom obnaženošću, koja ga je pretvarala u boga. Ali za trenutak on bijaše zadovoljan tek pokrenuti svoj smiješak ponovno. Bijaše siguran, sada, da Poručnik neće nikada pokrenuti pitanje ure. "I što kaniš sad činiti?" "Ne znam, gospodine. Ja sam vam na raspolaganju. Ali, ovaj, dečki su u manjku, tamo dolje." Oficir zače hitro misliti. Poslati Querellea pod tuševe bilo bi razoriti najljepši objekt koji mu je dan milovati. Kako će mornar biti natrag opet slijedeći dan, biti blizu njega, bolje bi bilo ostaviti ga prekrivenim tom crnom stvari. I u neko doba, tijekom dana, bi mogao naći priliku otići dolje do bunkera, i tamo bi mogao iznenaditi divovski komad tmine u njenim flagrantnim ljubavničkim aktivnostima. "U redu, tad. Idi" "Vrlo dobro, Poručniče. Biti ću nazad sutra." Querelle pozdravi i okrenu se na petama. S nespokojem brodolomca koji gleda kako se obale otoka povlače, i ipak oduševljen neobaveznim smislom suučesništva u Querelleovim oproštajnim riječima - nježnim kao prva upotreba nadimka - oficir vidje te ushićujuće dobre guzove, te grudi, ta ramena i taj vrat kako se povlače od njega, nepovrativo, pa ipak ne tako daleko da neće biti moguće dozvati ih bezbrojnim i nevidljivim raširenim rukama, uvijajući ta blaga i čuvajući ih najnježnijom osamljenosti. Querelle se vrati svom ugljenarenju, kako već bijaše njegov običaj sad, nakon ubijstava. Ako prvom prilikom bijaše mislio da će na taj način izbjeći prepoznavanju mogućim svjedocima, slijedećim prilikama on bi se jednostavno sjetio osjećaja zadivljujuće moći i sigurnosti koju taj crni prah, prekrivajući ga od glave do pete, bijaše mu davao, i stoga ga je ponovno tražio. Njegova snaga ležaše u ljepoti i njegovoj smionosti da još uvijek doda toj ljepoti privid okrutnosti urođen maskama; on bijaše jak - i tako nevidljiv i miran, čučeći u sjeni svoje moći, u najudaljeniju kutku sebe - snažan, jer bijaše prijeteći, pa ipak samu sebi biti tako nježnim; bijaše snažan, crni divljak, rođen u plemenu gdje ubijstvo oplemenjuje čovjeka. "A osim toga, dovraga, imam sav taj nakit!" Querelle znaše da posjedovanje određena bogatstva - zlata, posebice - daje čovjeku pravo ubijati. Na toj razini, ubijanje je učinjeno u "interesu Države". Bijaše crnac među bijelcima, i više tajnovitim, monstruoznim, izvan zakona ovog svijeta, jer dugovaše tu singularnost jedva namjernoj crnačkoj glumi, tim što bijaše prekriven običnom ugljenom prašinom - ali on sam, Querelle, bijaše dokazom da tu ima više do ugljena prašina što susreće oko: da ima moć transformacije, tek poškropljena po njegovoj koži, duša čovjeka. On dobivaše na snazi tim što bijaše sjaj svjetla samom sebi, otjelovljenje noći drugima; dobivaše snagu radeći u nadubljim dubinama broda. Konačno, iskusivaše nježnost pogrebnih stvari, njihovu laganu svečanost. Došao je, na koncu, zastrti svoje lice i nositi crnu žalobnu odjeću za svoju žrtvu, tajno, na svoj osobni način. Premda se usuđivao to činiti u pređašnjim prilikama, danas se nije mogao dobiti da rekapitulira detalje ubijstva. Na svom putu natrag u bunkere sve što reče sebi bijaše: "Nije rekao ništa o satu." Da Poručnik nije pokušavao uključiti Querellea u tu priču koju je zamišljao oko Vicova ubijstva, možda bi bio više iznenađen načinom na koji je njegov steward doprinosio čudnim događajima ovog dana dobrovoljno pridružujući se radnoj grupi u ugljenim bunkerima. Ali dan se pokazivao suviše smućujućim kakav bijaše za nj da bi pokušao interpretaciju te dodatne misterije. I kad su dva policajca zadužena za istraživanje na brodu došla ispitivati ga o ljudima, on nije spomenuo ideju da

Jean Genet: Querelle de Brest

43

Querelle bi mogao biti sumnjivac. Međutim on sam se našao u više vrsti problema: ako, njegovim kolegama oficirima, Poručnikov posebnost govora i gesti, ponekad senzualan ton glasa, se pričinjavao tek znacima različitosti - naviknuti kakovi bijahu na glatki i iritantno umiljati manerizam njihovih blagoslovenih familija - inspektori ne napravihu greške i u istom trenu vidješe što imaju tamo, pedera. Premda je on još uvijek radio na suprotnom utisku kad se radilo o posadi, ili naglašavajući tvrdoću svog metalnog glasa ili izdajući pretjerano lakonske zapovijesti - ponekad čisto telegrafski - policijski oficiri zdrmaše njegovo samopouzdanje. Suočen s njima, njihovim autoritetom, on se odmah osjećao krivim i skliznuo u glumu kao zbunjena djevojka, dajući dalje indicije svojih osjećaja krivnje. Mario odluči otvoriti proceduru: "Žao mi je uzimati Vaše vrijeme, Poručniče ..." "I trebalo bi Vam biti." Ta primjedba, naizgled slučajna, zasigurno nesmotrena, učinila ga je doimati se i ciničnim i grubim. Inspektor je pomislio da ovaj možda pokušava biti smiješan i to ga je postavilo na oprez. Dok je Poručnikova postiđenost rasla, Mario koji bijaše ponešto zastrašen na početku, poče postavljati svoja pitanja sve neuvijenije. Na prilično očigledno: "Da li ste zamijetili ikakove intimne odnose između Vica i nekog posebnog njegovog kompanjona?" Seblon je dao odgovor - presječen laganim grebanjem u grlu što nije prošlo neprimijećeno kod ispitivača -: "Kako točno čovjek prepoznaje takove afere?" Njegova vlastiti, očigledno pretjerani odgovor natjerao ga je na rumenilo. Njegova neugoda je rasla. Mariu, čudnovatost oficirovih odgovora bijaše suviše očita. Obzirom da Poručnikova snaga ležaše u njegovu govoru - njegova slabost, također - on je pokušao ponovno zadobiti nadmoć tom bolno oslabljenom verbalnom sposobnosti. On reče: "Kako ja mogu voditi računa o tome što momci rade u svoje slobodno vrijeme? Čak i ako je taj član posade,Vic, ubijen zbog nekog nemoralnog uplitanja, ja ne bih znao o tom." "Naravno ne, Poručniče. Ali ponekad se desi da čovjek nešto čuje." "Mora da se šalite. Ja ne prisluškujem moje ljude. I bolje da shvatite ako neki od mladih momaka jeste imao posla s revoltirajućim tipovima kakove vi imate na umu, oni ne bi se hvalisali tim. Trebao bih zamisliti da njihovi susreti su zavijeni u takovu tajnost ..." Shvatio je da nije daleko od toga da zapjeva pohvale homoseksualnim djelovajima. On bi volio da je držao usta zatvorenim, ali postavši svjestan da iznenadna tišina bi se učinila čudnom inspektorima, dodade sasvim neformalno: "Ti odurni likovi su čudesno organizirani ..." To bijaše suviše. On sam primijeti ambivalentnost otvorenja rečenice, s "čudesno" dosežući notu radosna prkosa. Inspektori osjećaše da im je dosta. Bez da su bili sposobni razlučiti što je to što ga je odalo, činilo im se da njegov način govora je uživao u manirama i moralu upravo onih elemenata za koje se pretvarao da ih osuđuje. Njihove misli bi mogle biti izražene klišejima kao: "On govori o njima prilično simpatizirajuće, nije li?" ili "Ne zvuči kao da mu se stvarno gade tako jako." Ukratko, on se pričinjao sumnjivcem. Na sreću po njega, imao je alibi, jer je bio na brodu na noć zločina. Kad je interview završio, ali prije no što su dva policijska oficira napustila kabinu, Poručnik htjede staviti svoj ogrtač od mornarički plavog, i učini to takovom koketerijom - koju on odmah, i nespretno, popravi - da ukupni efekt nije bio samo "staviti", to bi bilo daleko suviše muški, nego prije "umotavati se u njega" - što, zaista, bijaše način kako je on mislio o sebi. Opet, on je iskusio neugodu, i odlučio (još jednom) ne dodirnuti komad materijala opet u javnosti. Querelle je donirao deset franaka kad su došli sakupljati za vijenac za Vica. A sad neki izvaci, izabrani nasumice, iz privatnog dnevnika. Ovaj dnevnik može biti samo knjiga molitvi.

Jean Genet: Querelle de Brest

44

Neka mi Bog dadne da uzmognem zaviti sebe u moje hladne geste, na hladan način, kao neki vrlo tromi englez u svoj putni pokrivač, ekscentrična dama u svoj šal. Da sučelim muškarce s, Ti mi dade zlaćani bodež, širite, medalje, geste zapovijedi: to su pribori mog spasenja. Oni mi omogućavaju tkati oko mene nevidljivu čipku, namjerno gruba uzorka. Ta grubost isrcpljuje me, premda ju ja nalazim utješnom. Kad ostarim, potraži'ću zaklon u zadnjoj nadi, iza ridikulozne fasade cvikera bez okvira, celuloidnih ovratnika, mucanja, škrobljenih manšeta. Querelle reče svojim druzima da on je "žrtvom" novačkih postera. Tako sam i ja, žrtva tih postera, i žrtvina žrtva. Koja iznenadna radost! Ja sam sav radost. Moje ruke, mehanički u početku, opisivahu, u praznu prostoru, na visini mojih grudiju - dvije dojke, ucjepljujući ih kako bijaše. Bijah sretan. sad ponavljam gestu, koja sreća. Takova velika raskoš. Ja se prelijevam. Ja stajem: ja sam ona, prelijevajuća. Počinjem iznova. Milujem te dvije zračne dojke. One su prekrasne. One su teške, moji dlanovi ih podupiru. Desilo se kad stajah naslonjen na ogradu, noću, gledajući prijeko, slušajući šumove Aleksandrije. Milovah moje grudi, moje bokove. Osjećah moje dupe postajuće okruglijim, strastvenijim. Egipat leži iza mene sada: pijesci, Sfinge, Faraoni, Nil, Arapi, Casbah, i čudesna avantura biti njom. Volio bih ih malo kruškoliko oblikovanim. Još jednom povukoh zavjese na vratima sa sobom, sasvim nesvjesno. Osjećah kako one htjedoše oviti me u svoje nabore, i ja ne mogah oduprijeti se načiniti sjajnu gestu, oslobađajući ih se. Gesta plivača što razdvaja vodu. Vraćam se unutra. Još uvijek misleći o živahnosti cigarete između mornarevih prstiju. Spremne cigarete. Ona gorješe, prođe kroz svoje male kretnje između Querelleovih gotovo nepokretnih prstiju, i on ne imaše nikakove ideje o životu kojim natapa taj mali duhanski štapić. Ne bijah sposoban maknuti moje oči više s njegovih prstiju nego s objekta kojeg oživljavahu. Oživljeni tako gracioznim, tako elegantnim, delikatnim, teperećim pokretima! Querelle stajaše slušajući jednog od svojih kompanjona pričati o djevojkama u bordelu. "Nikad nisam sam sebe vidio." Imam li šarma na koji bi drugi mogao pasti. Tko drugi, osim mene, je objekt Querelleovih čini. Kako bih se ja mogao pretvoriti u njega? Da li bih ja mogao sebe dobiti usaditi na moje tijelo njegove najbolje osobitosti: njegovu kosu, njegova jaja? Čak i njegove ruke? Da bih se osjećao ugodnjije dok drkam, ja zavrnem rukave gornjeg dijela pidžame. Ta jednostavna svrsishodnost me pretvara u borca, tvrda momka. Tako ja zatim sučeljavam sliku Querellea, pred kim (ili kojom) ja mašem mojim kolcem kao krotitelj lavova. Ali tada to je sve već opet gotovo, uzmi ručnik, obriši to s mog trbuha. Nije naša namjera razdvojiti dva lika ili nekoliko likova - ili heroja, kakovi su izdvojeni iz bajkovite domene, to hoće reći, oni imaju svoj korijen u bajci, bajci i limbu, - i opisati ih, metodički, omraženima. Radije, treba promatrati da smo to sami, slijedeći avanturu koja se otvara u nama samima, u najdubljim, najnedruštvenijim područjima naše duše; to jeste, zaista, jer on udahnjuje život u svoja stvorenja - i dobrovoljno poprima teret grijeha ovog svijeta kojeg je rodio - taj svoritelj oslobađa i spašava svoje stvorenje, i u isto doba stavlja sebe izvan ili iznad grijeha. Neka čitatelj, također, izbjegne grijehu, čitajući naše riječi, otkrije u sebi te heroje, što se skrivahu do sada ... Querelle! Svi Querelli Ratne Mornarice! Prekrasni mornari, slatki ste, kao divlja zob.

Jean Genet: Querelle de Brest

45

Prijem na brodu. Paluba je ukrašena zelenim biljkama. Posada, sva u bijelom, muva se simo tamo. Querelle izgleda indiferentan. Promatram ga bez da on mene vidi. Stoji tamo, rukama zabijenim u džepove, naslanjajući se se unazad lagano, njegov vrat isturen naprijed kao onaj bika (ili je to tigra? lava?) na asirski duboki reljef, čiji je bok proboden strijelom. Svečanosti mu ne znače ništa. On žvižduće, smiješeći se. Querelle diže tešku barku na kej; četiri člana posade vuku uže, šireći svoja prsa s naporom, uže prebačeno preko njihova lijeva ramena, ali Querelle gleda na drugu stranu. On vuče hodajući unazad. Siguran sam da to čini da ne bi ličio na stoku za vuču. Primijetio je da ga gledam. Morao sam maknuti moje oči s njega. Ljepota Querelleovih stopala. Njegovih golih stopala. On polaže ih čvrsto na palubu. Njegovi koraci su široki i dugi. Usprkos njegovu smiješku, Querelleovo lice je tužno. Čini me misliti o tuzi pristala dječaka, vrlo jaka, vrlo muška, koji je uhvaćen kao dječak ali za teško djelo, i sad sjedi u svojoj zatvorskoj ćeliji, slomljen ozbiljnošću svoje kazne. Usprkos njegova smiješka, svog dobra izgleda, svoje drskosti, zračeće siline njegova tijela, svoje smionosti, Querelle se doima žigosan neopisivom vrstom neka duboka poniženja. Ovo jutro se pričinja prilično istrošen. Njegove oči izgledahu umorno. Querelle je ležao na palubi spavajući na suncu. Stajah i gledah ga dolje. Moje lice, ono je zaronilo dolje i utonulo u njegovo; i zatim ja se povukoh gotovo trenutačno, zbog straha da će me vidjeti. Spram tih mirnih, sigurnih - i dugih - trenutaka, možda danih nam jednog dana, da spavamo jedan drugom u naručju, ja preferiram te trenutke neugode, te hitre trenutke koje se mora razoriti jer noge trnu od savijanja dolje, ili ruka se umrtvi, ili zbog toga što vrata ili očni kapak nisu dobro zatvoreni. Ja slavim te ukradene trenutke, i Querelle ne obraća pažnju na njih. Prijem na brodu, za Admirala A ... On je visok i tanak stari čovjek, s vrlo bijelom kosom. Rijetko se smije, ali ja znam da iza te ozbiljne i čak pomalo bahate vanjštine, on skriva veliku nježnost, veliku dobrotu. On se pojavio na mostiću praćen marincem, golemim bikom u punoj ratnoj spremi, uprtači, opasač, šljem i sve. Njegov bodyguard. Spektakl me prilično dirnuo, i ja uživam prisjećati ga se. Jednog dana ja, također, ću biti stari oficir, odlikovan, pozlaćen, krhak, ali uokviren tako, solidnim mišićavim tijelom nekog dvadesetgodišnjeg ratnika. Na moru smo. Oluja je. Ako doživimo brodolom, što će Querelle učiniti? Da li bi on pokušao spasiti me? On ne zna da ga ja volim. Ja bih pokušao spasiti ga, ali ja bih radije da on spasi mene. U brodolomu, svatko grabi ono što mu je najdragocjenije: violinu, rukopis, neke fotografije ... Querelle bi uzeo mene. Ali ja znam da bi on prije svega spasio svoju vlastitu ljepotu, čak i ako bih ja trebao umrijeti. On stajaše gledajući drugog mornara ribati palubu. Ne imajući ništa drugo da se nasloni, Querelle se naslonio na svoje ruke, jedna povrh druge, položene na njegov remen, iznad rasporka. Cijeli gornji dio njegova tijela naginjaše se naprijed, i pod tom težinom remen (i vrh njegovih hlača) uleknuše se, kao istegnuto uže. Nema mlada kurca da ga držim u ruci - mogao bih plakati. Zavijanjem izbacujem moj bol, u more, u noć, u zvijezde. Znam da ima nekih zadivljujućih, tamo u prostorima posade, ali meni nikada neće biti dopušteno dirnuti ih. Admiral daje zapovijed, i na najposlušniji način razbijač koji ga slijedi svuda ulazi u njegovu

Jean Genet: Querelle de Brest

46

kabinu, otkopčava preklop hlača i pokazuje kolac, potpuno istegnut po pravilima, njegovim usnama. Ne znam niti jedan par koji bi bio elegantniji ili više perfektno uparen nego taj Admiral i njegova zvijer. Querelle je zaboravio svoj pulover u mojoj kabini. Leži na podu, upravo kako ga je ostavio. Ja se ne usuđujem dodirnuti ga. Prugasti mornarski pulover ima moć leopardove kože. Više nego to, čak. To je sama životinja, krijući se tamo, umotana u samu sebe, pokazujući samo svoju vanjsku formu. "Netko mora da ga je bacio tamo." Ali ako bih ja ispružio ruku da ga dodirnem, on bi trenutačno nabreknuo svim mišićima Querelleova tijela. Cadiz. Crnac, plešući, s ružom među zubima. Čim glazba počne, on se počne drmati. O njemu, napisah: on izlučuje, moćan miris - kao što konji čine. Pored njegove slike, ona Querelleova gubi svoj sjaj. Querelle, zašivajući svoje gumbe. Gledam ga zapinjati ruku da uvuče konac u iglu. Ta gesta ne može doimati se ridikuloznom: ne na nekome tko je prošle noći zdrobio svoje tijelo o ono djevojke, gurajući ju uz drvo, s osvajačkim osmjehom. Kad pije kavu, Querelle često prodrma šalicu da rastvori sav šećer u zadnjim kapljicama tim rotirajućim pokretom desne ruke, od desna na lijevo (to jest, suprotno kazaljci na satu), što većina žena koristi, i pet minuta kasnije on će okrenuti smjer pokreta i oplahivati na način kako muškarci čine. Tako svaka od Querelleovih najbeznačajnijih akcija je nabijena ljudskošću, ozbiljnošću, plemenitijom akcijom koja joj prethodi. Pod riječju "pederast", natuknica u Larousse-u: "U prostorijama jednog od njih nađenja je velika količina umjetnog cvijeća, spletova i vijenaca, namijenjenih, bez ikakove sumnje, za upotrebu kao dekoracija i ornament u njihovim grandioznim orgijama" Gil spavaše, ležeći na trbuhu. Kao svake nedjelje u jutro, probudio se kasno. Premda su imali običaj uživanja dugog ležanja na taj dan, neki od radnika već bijahu se digli i na nogama. Sunce je već bilo visoko na nebu, probijajući maglu. Kao dodatak jakom pritisku svog mjehura, Gil je odmah osjetio zebnju da se ima suočiti s tim dolazećim danom, njegovom atmosferom nabijenom njegovim vlastitim sramom; kao da je za progutati sve to što je brže moguće, on otvori usta u ogroman zijev. Odgađaše trenutak izlaska iz kreveta. Odlučio je poduzeti najveću pažnju da prođe nezapažen, kako je trebao izumiti cijeli novi metod da bi započeo život koji - od sad nadalje - će biti življen pod znakom prezira. Tako, to samo jutro, on je imao stvoriti novi odnos s kolegama iz brodogradilišta. Istegnut pod prekrivačem, ostade nepokretan. Nije imao namjeru vratiti se spavanju, ali htjede razmišljati još malo o tome što ga čeka, privići se na novu situaciju, promisliti ju, tako da bi njegovo tijelo bilo spremno za nju. Polako, očiju zatvorenih, kao da spava, i nadajući se da izgleda uvjerljivo u slučaju da sve ostale oči prisustvuju njegovu buđenju, on se okrenu u krevetu. Zraka sunca kroz prozor sjaše izravno u njegov prokrivač, na kojem su se nakupile neke muhe zunzare. Bez da je znao što ih je privuklo, Gil je znao da to ima veze s izlaganjem neke tajne. Nonšalantno koliko je moguće, on povuče objekt - svoje gaće - dolje pod pokrivač, da bi našao da su bile par malo uprljanih izmetom i krvlju odostraga: to, na suncu, bijaše privlačilo muhe. Sada one odzujaše s takovim paklenim zujanjem da je prostorija bila ispunjena zvukom toga, otkrivajući Gilovu opakost, proklamirajući ju s veličanstvom i sjajem orguljaškog dobrovoljca. Gil osjećaše da to bijaše Theovo osvetničko djelo: On je prekopao Gilovu vreću, izvukao odurni komad, i stavio ga na krevet mladog zidara dok je ovaj još spavao. Dečki gledahu te pripreme ozbiljno, tiho, ne miješajući se, obzirom da znaju da Theo može biti nasilan lik, i ta njegova crta činiše ih osjećati se stvarnije sami sebi. A i, dobro, nema štete spustiti tog mladog momka čvor ili dva, nije li tako? Sunce i muhe - Theo nije čak niti računao s njima - dodale su svoj talent predstavi. Bez da ju je dizao s jastuka, Gil okrenu glavu na lijevo: osjetio je nešto tvrdo pod obrazom. Vrlo oprezno, polagano, on istegnu ruku i

Jean Genet: Querelle de Brest

47

povuče objekt pod pokrivač, do grudi. Bijaše to ogroman patlidžan. Držao ga je u svojoj ruci; bijaše sasvim lijep, zastrašujuće velik, ljubičast u boji, okrugao. Svekoliki Gilov suspregnuti bijes izražen u zapetim mišićima pod glatkom bijelom kožom, u ukočenu zurenju njegovih zelenih očiju, nedostatku razbora, u njegovim ustima nemirnim s njegovim vječno nedovršenim smiješkom koji odbija pokazati bilo koje osim njegovih prednjih zubi što izgledahu tijesno zategnue kao okrutna dužina gume koja mora žacnuti nazad i ozlijediti vas; u njegovim suhim, bezbojnim, i prilično rijetkim lasima; u njegovim tišinama; u njegovu jasnu i smrzavajuću glasu; ukratko, u svemu što je navelo ljude da se refereiraju na njega kao "ospjednuti" - svo to pušeće ogorčenje sada ranjeno do bola, i to je gotovo dovelo suze u njegove oči. Drugi su napadali to tako žestoko da se talilo, postajalo meko i mlako, sažaljivo, spremno izgubiti važnost. Od nožnih palaca do rubova svojih suhih očiju, Gilovo tijelo bijaše potreseno dubokim jecajima, i ti razoriše sve zaostale tragove okrutnosti. Njegova potreba urinirati postajala je sve više i više imperativom. Ona skrenu svu Gilovu pažnju na njegov mjehur. Ali da bi došao do latrine trebao bi se dići i prijeći prostoriju, prostoriju koju zamišljaše nakostriješenu podsmijesima i porugama. Ostade istegnut, razmišljajući samo o svojoj silovitoj potrebi. Konačno odluči "živjeti sa sramotom". Gurajući prekrivač nazad on već osjećaše neprikladnost svojih gesta. Njegov zglavak se micao preko nabora bez da je njegova ruka ih hvatala - kao da joj nije dozvoljeno da stegne šaku - izgledajući kao nekog ponizna kršćanina obrva, bijedni griješnik što pokazuje samo svoj pepeljasto sivi vrat, nezavređujući ikakava sjaja. Ponizno Gil podiže glavu, bez da pogleda uokolo, oklijevajući pokupi svoje čarape i obuče ih, pazeći da ne izloži svoje noge. Vrata nasuprot njega iznenada se otvoriše. Gil se ne usudi podići oči. "Nije baš neš' toplo vani, dečki." Bijaše to Theov glas koji je upravo ušao. On ode do štednjaka gdje šerpa puna vode se grijala. "Hoće to biti supa? Nema baš nešto u njoj!" "To nije supa. To je za brijanje", netko mu reče. "Oh, žao mi je, moja greška." I, s jedva primjetnom notom gorčine u glasu, on nastavi: "Ali istina, nemo'š stvarno pokvariti supu stavivši previše u nju. Ali čini mi se da ćemo trebati stegnuti naše remenove - ne znam zašto, ali čini se da naprosto nema povrća ovih dana." Gil zarumeni kad ču zvuk četiri ili pet smijuckanja. Jedan od mlađih zidara preuze: "To je zato jer nis' dobro gled'o." "Jel' to istina?" reče Theo. "Bez zeke, gdje naći neko? Dakle nis' ti taj koji uzima i skriva ih u dupe, ponekad?" Velike provale smijeha, svud unaokolo. Smiješeći se isti mladi zidar odgovori: "Krivo, Theo. Nije moj običaj." Taj dijalog, činilo se, bi mogao potrajati poprilično. Gil je imao svoje čarape obučene. Podigao je glavu i čekao trenutak bez micanja, zguren na krevetu, očiju uprtih ravno ispred njega. Vidio je da će život biti nepodnošljiv, ali bilo je prekasno boriti se s Theom. Sad će trebati protiv cijelog krda. Svi su se složili protiv njega. Oni svi bijahu uzbuđeni tim rojem muha, sada raspršenih u sunčanoj svjetlosti, pjevajući svoje živahne zvukove. Njegov bijes tražio je osvetu: svi zidari će trebati umrijeti. Gil razmišljaše o postavljanju požara u njihove prostore. Ideja nije trajala dugo. Bila je prespora za njegov bijes i ogorčenje. On je trebao izraziti im to nekim činom, i odmah, čak i ako bi se to okrenulo protiv njega i poharalo njegovu utrobu. Theo nastavi: "Dakle, k vragu, znaš? Ima ih koji to vole. Oni vole uzimati stvari kroz tu rupu." Gilova potreba da piša postala je još jačom. Bila je sad skoro moćna kao tlak u parnom stroju. Morati će biti brz s tim. Shvatio je, čak i ako nejasno, da njegova hrabrost, njegova smjelost, će morati zavisiti o toj pritišćućoj obavezi. Sad je sjedio na krevetu s nogama na podu i pogled u njegovom oku postajao je ljudskijim kako je polagano puštao da se spusti na Thea. "Dakle ti si stvarno odlučio sad, Theo?"

Jean Genet: Querelle de Brest

48

On je napućio usne izgovarajući ime, i dade svojoj glavi lagani zabačaj: "Ili nisi? Sereš cijelo vrijeme, i meni je dosta toga." "Oh, ne, nisam, kikiću. Ja bih htio da ti malo manje sereš, međutim." I kad prilično podmukao smijeh koji je taj odgovor izazvao odjek oko svakog od zidara glave konačno zamro: "Jer ima vremena kad čini se da se nemaš niš' protiv da ti ga stave, i ja s moje strane, ne mogu reći da ne bih uživao staviti ga." Gil ustade. Imao je samo košulju na sebi. S čarapama na nogama on ode do Thea i zatim, okrenuvši se da ga gleda pravo u lice, blijed, leden, zastrašujući, reče: "Ti? Pa, 'ajde, naprijed, i nemoj se sad izvlačit'." I u neprekidnu pokretu on se okrenu, podignu košulju, sagnu se i istrči stražnjicu. Zidari gledahu. Još jučer Gilbert bijaše radnik kao i svi oni, niti više niti manje nego bilo koji od njih. Nisu osjećali mržnju prema njemu, prije bi se reklo nejasan osjećaj prijateljstva. Nisu mogli vidjeti očaj na licu mlada čovjeka. Oni su se smijali. Gil se uspravi opet, pogleda svakog od njih i reče: "Zabavljate se, ha? Odlučili ste se skupno napasti me. Pa, tko hoće probati?" Riječi bijahu izgovorene glasnim, oštrim glasom. I Gil ponovi predstavu pred svakim od zidara, otežavajući ju šireći svoje guzove objema rukama, i vičući, bolnim glasom upravljenim u pod, kao kroz teške dimove: "Hajde! Kako vidite, imam hemoroide! Ali nema veze, hajde! Gurnite ga! Kopajte u govno!" Uspravi se opet. Bijaše crven u licu. Jedan veliki tip dođe do njega. "Hajde, siđi čovječe. Ako imaš nešto s Theom, to nije nikakav naš posao." Theo se podsmjehnu. Gil ga pogleda i reče, hladno: "Neću ti nikada dozvoliti da mi to napraviš. I to je što te raspižđuje." Okrenu se na petama. Odjeven u košulju i čarape, on se vrati natrag do kreveta i obuće ostatak odjeće, u tišini. Zatim napusti prostoriju. U blizini bijaše mala drvena šupa gdje su zidari držali bicikle. Gil uđe unutra. Ode do svog bicikla. Imao je žutu ramu. Nikleni dijelovi sjali su jarko. Gil je volio svjetlinu, krivine njegovih trkačih rukohvata koje su ga obvezivale da se sagne nad njima, volio je njegove gume, drvene rubove, blatobrane. Nedjeljom, i ponekad radnim danom navečer poslije posla, on bi ga čistio i sjajio. Kose, koja mu je padala preko očiju, usta, vječno napola otvorenih, on bi otpustio svornjake, skinuo lanac i pedale i ogolio bicikl koji je stojao okrenut, na sjedalu i ručicama volana. Zadubljen u to, Gil je osjećao da njegov život ima smisla. Svaka operacija je izvedena skrupulozno, uredno, bez obzira da li je to tražilo umašćenu krpu ili francuski ključ Svaka akcija bijaše dobra za gledati. Čučeći na petama ili nagnut nad kotačem da ga postavi vrtiti se, Gil je bio transfiguriran. Svaki od pokreta bijaše zračeća instanca preciznosti i vještine. Tako on ode ravno do svog bicikla, ali čim je stavio ruku na sjedalo, osjećaj srama se vratio. Nije mogao raditi na njemu, ne danas. Ne bijaše dostojan bića koje je bicikl načinio od njega. Naslonio ga je na zid i izašao, u zahod. Nakon što se obrisao, Gil stavi ruku između svojih guzova da bi opipao malu izraslinu stvorenu njegovim hemoroidima. Osjećao se sretnim da ih ima, upravo tamo, pod svojim prstima: oboje, dokaz i objekt njegova bijesa i nasilja. Još jednom dodirne ju, vrhom kažiprsta. Bio je sretan i ponosan znati da on ima tu stvar da ga štiti. Bilo je to blago koje je imao obožavati i paziti, jer mu je dopuštalo da bude on sam. Do daljega, hemoroidi su bili on sam. Jednom kad je sunce nestalo tog poslijepodneva, grad opet postade obavijen maglom. Gil je osjećao zasigurno da će naići na Rogera na Esplanadi. Lutao je tamo nekoliko minuta. U četiri poslijepodne, izlozi trgovina su se osvijetlili. Rue de Siam svjetlucaše lagano. Gil je hodao neko vrijeme, po gotovo napuštenoj Cours Dajot. Nije ništa odlučio, ne još. Nije imao sasvim jasnu ideju toga što će se desiti sat kasnije, ali osjećaj nespokojstva zatamnio je njegovo cjelokupno viđenje svijeta. Hodao je univerzumom gdje oblici su biji još uvijek u stadiju larve. Da bi se digao do tog drugog, svijetlećeg svijeta, gdje se čovjek usudi poprimiti funkciju razmišljanja, čovjek bi trebao, ili se barem tako činilo, zamahnuti bodežom. U zagradama, i kad odlazite: ako ubijstvo predmetom koji je oštar, šiljat, ili jednostavno dovoljno težak, se doima davati ubojici mjeru utjehe probijanjem

Jean Genet: Querelle de Brest

49

neke vrste tamne vinske kožice u koju se osjeća on sam utamničen, otrov, s druge strane, ne može osigurati takovo oslobađanje. Gil se gušio. Magla, podajući mu nevidljivost, davaše mu nešto utjehe, ali ne bijaše kadra odvojiti ga od dana prije, niti, zasigurne ne, dana koji dolazi. Kad bi mu bile dane neke moći imaginacije, Gil bi bio kadar osloboditi se onog što se desilo, ali priroda njegova ogorčenja bijaše beživotna, ona ga je lišavala te mogućnosti. Slijedeći dan, i dane nakon slijedećeg dana, on bijaše zlokobno određen živjeti u sramu. "Zašto dovraga mu nisam razbio glavu tada." Bijesno je ponavljao tu rečenicu koja ne bijaše pitanje u nijednom smislu. Vidješe Theovo pakosno i sarkastično lice. U džepovima, šaka stisnutih, njegovi nokti su zabadali se u dlanove. Kako bijaše nesposoban pitati se, još manje davati odgovore, on je mogao jedino slijediti svoju beznadnu liniju razmišljanja tako temeljito da kad je dosegao balustradu u najpraznijem kutku trga, njegov duh je dosegao dolje do sjenovita dna poniženja. Okrenuo je glavu moru; glasnim glasom, ali gušeći ga natrag, on ispusti glasan, oštar krik: "Aaaarhh!" Bijaše to olakšanje, na nekoliko sekundi. Nakon dva koraka, njegov mračni bol bijaše opet na njemu. "Zašto ga nisam grunuo u zube, tog prljavog kučkina sina? Ostali, dovraga s njima. Nek' misle što 'oće, 'ko ih jebe. Ali njega, trebao sam ..." Kad je Gil prvi put stigao u škver, Theo je pokazivao očinsko prijateljstvo. Malo po malo, prihvaćajući piće tu i tamo, mladi čovjek je počeo prihvaćati zidarev autoritet. Ne svjesno: jednostavno pokoravajući se činjenici da je Theo naručio, platio, za te runde. Querelle je bio u stanju tretirati svoje oficire priličnom količinom drskosti, jednostavno jer nisu govorili istim jezikom. Nema sumnje da Poručnik izvali šalu tu i tamo, ali sa suzdržanošću koja je ukazivala na sramežljivost ili oholost iza koje je Querelle nagađao postojanje nasilne, nepriznate žudnje. Querelle je znao sam biti vesela i smiona polovica odnosa. Čak i da oficir nije pokaziva nikakovu sramežljivost, mornar bi otvoreno pokazivao prezir prema njemu. Prvo zato jer je znao da oficirova ljubav ga stavlja njemu na milost, i drugo jer je oficir htio da ta ljubav ostane skrivenom. U Querelleovu slučaju, cinizam bijaše moguć. Ali Gil je bio bez obrana, suočen s Theovim cinizmom, koji je govorio zidarski žargon, volio teške neslane šale, bio je bez straha u proklamiranju svog interesa u pederastiji i nije se bojao da će ga netko premlatiti zbog toga. Premda je Theo odlučio platiti piće tu itamo, Gil je osjećao vrlo jasno da on ne bi dao niti sou za njegove usluge. Ono što je konačno učvrstilo zidareve moći nad njim bilo je to prijateljstvo - koliko god nevezano - koje se razvilo tijekom prvog mjeseca. Što je jasnije shvaćao da to prijateljstvo ne vodi nikuda, i da nikada neće odvesti do cilja koji je zamislio, otrovnijim je Theo postajao. Odbijao je vjerovati da je uzaludno potrošio svoje vrijeme i napor i tješio se pokušavajući vjerovati da stvorio tu povezanost upravo s namjerom da dovede do onih tortura koje je Gil sada podnosio. On je mrzio Gila, mrzio još više jer nije vidio razloga mrziti ga, samo razloge da ga učini patiti. Gil je mrzio Thea jer je imao tako jaku nadmoć. Jedne večeri kad, izlazeći iz bistroa, Theova ruka nevezano potapša njegovu stražnjicu, Gil se suzdržao da ga udari. "Pa, upravo mi je kupio piće", mislio je. Zadovolji se time da jednostavno gurne Theovu ruku dalje, ali sa smiješkom, kao da to bijaše tek šala. Tijekom nekoliko slijedećih dana, gotovo nesvjesno, osjećajući kako se zidareva žudnja zgušnjava oko njega, on je dozvoli sebi da ide do mjere nekih koketnih gesti. On jednostavno je pretjerivao svoju prirodnu privlačnost. Šetao bi po škveru gol do pojasa, izbacio bi prsa, gurnuo kapu još više natrag da bi se više kose pokazalo, i kad bi vidio Theove oči kako proždiru svaku od tih ukazujućih rutina - on se smiješio. Ne dugo zatim, Theo ponovi svoje pokušaje. Bez da je bio vidljivo iritiran, Gil je deklarirao da on ne ide za takovom vrstom stvari. "Volio bih da budemo pajdaši, sigurno. Ali neću dopustiti bilo što od tog drugog sranja."

Jean Genet: Querelle de Brest

50

Theo je izgubio suzdržanost. Isto tako i Gil, ali se nije usudio udariti ga, zbog pića koje je upravo popio na zidarev račun. Od tada, u škveru, oboje, i na poslu i za vrijeme pauza, i u stambenim prostorijama, za stolom, čak ponekad i dok je bio u krevetu, Theo bi napravio neku užasnu psinu na Gilov račun koji nije znao kako uzvratiti. Malo po malo, banda, - od smijanja, za početak Theovim vicevima - završi na ismijavanju Gila koji je pokušavao osloboditi se tih zavodničkih manerizama koji kako je sad vidio su davali svakoj šali njenu oštricu, ali nije mogao razoriti svoju prirođenu ljepotu; suviše zeleni, suviše živahni izboji, koji su bujali u njemu i davali mu miris, odbijali su uvenuti i umrijeti, jer bijahu natopljeni s, i crpili su svoju hranu iz, samog životnog soka adolescencije. Bez da su bili svjesni, sav respekt za mlada čovjeka ugasnuo je u umovima ostalih. Korak po korak, Gil je izgubio svoje mjesto; riječ po riječ, svoje dostojanstvo. Postao je običnom izlikom za grohotni smijeh. Nije više dobivao nikakovu vanjsku potvrdu svog osjećaja sebe. Taj osjećaj sada bijaše podržan unutar sebe samo pristnušću srama, njegov blijedi plamen dižući se kao raspirivan vjetrom revolta. On je sebi dozvolio biti zabijen u zemlju Roger se nije pojavio. Što bi imao reći? Da Paulette nije izašla s njim? Neće ju moći vidjeti. Ona više nije radila kao konobarica u malom bistrou, bilo je teško sresti ju sada. I da se pojavila, udarcem zle sreće, još više spaljujući osjećaj srama bi pržio Gila. Našao se nadati da Paulette se neće pojaviti. "Sve to zato jer ja nikada nisam razbio to jebeno lice." Bio je zdrobljen sve opresivnijom depresijom. Da je bio bistriji, i manje macho također, shvatio bi da suze, bez da ga čine mekšim, bi priskrbile istinsko olakšanje. Ali sve što je znao činiti tamo u zgušnjavajućem mraku bijaše paradirati bljedilo mladih ljudi koji su pobjegli iz borbi, taj raspeti pogled nacija koje odbijaju ići u bitku. On zatvori čeljusti čvrsto, škrgućući zubima. "Zašto dovraga nisam razbio to šupkovo lice." Ali nikada ni za trenutak on nije mislio to učiniti. Bilo je prekasno za to. Rečenica je imala ublažujući efekat na njega. Čuo je sebe govoriti ju vrlo mirno. Bijes postade transformiran u veliku žalost, tešku i svečanu, što izlazi iz njegovih grudiju da bi obavila njegovo cijelo tijelo duh u beskrajnu tugu koja je imala biti njegovo permanentno stanje. Hodao je poprilično usred magle, rukama u džepovima, uvijek uvjeren u eleganciju svog držanja, zadovoljan da ga zadržava čak i u toj osamljenosti. Nije bilo mnogo šanse sresti Rogera. Nisu se dogovorili sresti. Gil je mislio o dječaku. Vidio je njegovo lice, rasvjetlano tim osmijehom koje se uvijek pojavljivalo dok bi slušao pjesmu. Lice nije bilo sasvim kao Pauletteino, čiji smiješak nije bio tako čist, nego uznemiren njenom ženstvenošću, koja je razarala prirodnu lakoću u smiješcima Gila i Rogera. "Njena bedra, oh vau! La Paulette, što nema ona tamo, među njenim bedrima!" I nastavi, gotovo mrmljajući na glas: "Njen muf! Njen mali muf! Njena pička!" Mislio je o tome, upijajući riječi nježnošću koja ih je pretvarala u beznadno magijsko dozivanje. "Njen vlažni mali muf! Njena mala bedra." Nastavio je liniju razmišljanja: "Nesmijem ih zvati 'mala bedra', ona ima lijepa bedra, Paulette. Ima lijepa debela bedra, i tamo gore među njima je ta mali krzneni muf." Digamo mu se. Usred svoje tuge - ili srama - i brišući ju, on je sad uočio postojanje nove, pa ipak već potvrđene određenosti. Bijaše otrkivao sebe isponova. Cijelo njegovo biće slijevalo se dolje u njegov kurac, da bi ga učinilo tvrdim. Bijaše to tek dio njega, ali je imao silu providnosti koja je sposobna potisnuti njegov sram u kut. Odvođenjem srama koji se izlučivao iz njegova tijela, u kurac, ispunjavajući njegova spužvasta tkiva, Gil se osjećaše postajati tvrđim, jačim, ponosnijim opet. Nije moglo biti sumnje sa je bio trenutak pozvati u svoju pomoć sve fluide koji su kupali njegove unutrašnje organe. Instinktivno je tražio najmračnije i najzabačenije mjesto šetališta. Paulettein smiješak smjenjivao se s onim njena brata. U stanju ekstremne pobuđenosti Gilovo mentalno oko odlutalo je dolje do bedara, diglo suknju, gdje bijahu podvezice. Iznad njih (njegove misli usporiše malo) bijaše bijela put, iznenada zatamnjena prisustvom runa, kojega on jednostavno nije mogao dobiti mirnu, fiksnu sliku, pod reflektorom svoje žudnje. I u jednom prolazu, nakon ulaska pod njenu suknju i rublje, njegov kurac

Jean Genet: Querelle de Brest

51

izađe van opet negdje oko visine Pauletteinih grudi: moći će bolje vidjeti vrhom svog kurca. Okrenut moru, Gil se naslonio na balustradu. Vani u Roadsu svjetla Dunkuerquea svjetlucahu. Gil nastavi penjati se, od grudiju do bucmasta bijela vrata, do brade, do smiješka (Rogerov smiješak, zatim Paulettein). Gil shvati, premda nejasno, da ženstvena kvaliteta koja zastire djevočin smiješak ima svoje izvorište među bedrima. Taj smiješak bijaše iste naravi kao - on nije znao što, točno - ali da je najudaljeniji, najsuptilniji, pa ipak najmoćniji (kad mogaše putovati takove udaljenosti), najuznemirujući od svih vibracija emitiranih tim majstorskim aparatom postavljenim među bedrima. Zamišljao je da je stinut tijesno uz nju, da ju grli i ljubi. Sasvim promptno, slika Thea se umiješa, i Gil odloži svoje sanjarenje dobrano na putu do ispunjenja da bi popunio mržnjom prema zidaru. Kao posljedica, njegova erekcija povenu malo. Htio je izbaciti sve osjete zidara, kojeg je sada osjećao stajati odmah iza njega, milujući njegove guzove ogromnim kolcem, dvostruko debljim nego njegov vlastiti. "Ja, ja sam muško", mrmljao je u maglu. "Ja ga nabijam drugima. Ševi'ću i tebe također!" Uzalud je pokušavao složiti sliku Thea kojeg je on guzio. Najdalje što je došao je do zamišljanja zidareva prašne nezakopčane odjeće, spuštenih hlača, košulje zadignute, ali to je bilo sve. Da bi učinio svoju sreću potpunom, svoj užitak sigurnim, trebao bi vizualizirati do detalja, i razgledati sa zadovoljstvom taj detalj, Theovo lice i guzove: ali, nalazeći nemogućim zamisliti ih osim (kao što zaista i jesu) bradate i dlakave, vizija lica i donjeg dijela leđa drugog muškarca se uplete: bijaše to Roger. Kad je shvatio to, Gil je znao da bi uživao ispunjenje zadovoljstva. On se uhvati čvrsto slike dječaka, koja je istisnula van zidarevu. S nasiljem, misleći da bi htio obratiti se Theu na takav način, i bez sumnje također razbješnjen i očajan nalazeći da neizbježno guziti mladića, on kriknu: "Hajde, isturi. Daj da ti ga uguram u dupe, ti mali telcu! Požuri, ne zajebavaj se!" Držao je Rogera odostraga. I čuo je sebe pjevati, u tom metežu stakla i razbijenih boca: On je bio sretni bandit, Ničeg bojao se nije ... Smiješio se. Povio je unatrag svoja leđa i svoje noge. Gledajući Rogera, on je znao sam da je muško. Njegova ruka otpusti. Nije svršio. Velika tuga rođena sramom izvirala je još jednom, ali Rogerov smiješak još uvijek bijaše tu, odgovarajući na njegov vlastiti. "Zašto dovraga nisam mu razbio ralje!" Za trenutak Gil sanjaše da moć njegove misli, tako uporno usmjerena na zidara, bi mogla ga gnjaviti, izazvati mu probleme, izluditi ga. Roger neće doći sada. Prekasno je. Čak i da dođe, Gil ga ne bi nikad vidio u gustoj magli. Gotovo mjesečareći, Gil uđe u bistro. "Vinjak, molim." Pogled na boce donosio je zabavu. Čitao je naljepnice. "Još jedan." Pijući samo crveno ili bijelo vino kao pravilo, Gil nije bio naviknut na oštro piće. "Još jedan." Istresao je pola tuceta ukupno. Malo po malo, arogantna, silovita lucidnost poče rasplinjavati njegovu konfuziju, njegovu tugu, raspršivati tešku atmosferu i kojoj je njegov mozak disao i koju normalno on uze da je "jasno rezoniranje". Izađe van ponovno. Već bijaše kadar misliti o svojoj žudnji za Rogerom bez nejasnosti. Nekoliko puta dozvaše blijede, mat unutrašnje površine Puletteinih bedara, ali zatim ubrzo stiže do dječakova smiješka. Pa ipak on još uvijek bijaše zavisan o Theu, misao na kojeg postajaše sve otežalijom kako njena moć blijediše dok odbijaše biti potpuno izbrisanom. "Taj govnar!" Mislio je o Rogeru dok je hodao dolje prema Recouvranceu. "To je tako lako" reče sebi, nejasno razmišljajući o Theovu umanjenu stasu. "Mogu ga učiniti nestati, kad god hoću."

Jean Genet: Querelle de Brest

52

Suze su mu tekle niz lice. I sad je vidio prilično jasno, da zidar se upliće u njegovu ljubav s Rogerom. Također je shvatio da ga je ta ljubav oslobodila Thea, ali ne potpunoma. Malen, kakav Theo je bio sada, on još uvijek je virio iza ugla njegova uma. Stišćući kao plin, Gil se nadao zdrobiti, ugušiti ono što je ostalo od ideje o Theu - i ta Ideja, blijedeća u Theovu fizičku prisutnost, sada je postajala sve manjom u odnosu na Gila. Penjanje stepenicama od Rue Cass bi ga otrijeznilo, najvjerovatnije, da nije naletio na dječaka upravo usred magle. Mogao je isto tako nastaviti svoju žalobnu egzistenciju među drugim zidarima. Kako bijaše, on ispusti radostan uzvik, brzo otrvši suze rukom. "Roger, prijatelju, haj'mo popiti!" Stavio je ruku oko dječakova vrata. Roger se nasmiješi. Gledao je mokro i hladno lice odvojeno od svog vlastitog tankom zavjesom magle kroz koju obojca disahu. "Jesi OK, Gil?" "Ja sam fino, dečec. Tiptop. Taj stari jebač, on je aut sada. Neće dugo. Bolje da se ne zajebava samnom. Nisam ja rođen jučer, znaš. On nije muško, uostalom, on je peder! Prokleti peder! Čuješ me, Roger, prljavi peder! Ili tetka, ako hoćeš. Ali mi, mi smo kompe, mi smo k'o braća. Mi možemo kako 'oćemo. Mi imamo pravo, jer smo šogori. To je sve u familiji. Ali taj, on je samo peder!" Govorio je brzo da ne bi zapinjao, hodao je brzo da ne bi zaglavinjao. "Čuj, Gil, nsi li popio nekoliko previše?" "Ne brini, mali. Platio sam ih sam. Ne trebam njegovu usranu lovu. Ali kako kažem, sad idemo popit'. Hajde." Roger se smiješio. Bio je sretan. Njegov vrat se osjećao ponosnim pod Gilovom žuljevitom i nježnom rukom. "Nema mjesta za njega, ne više. On je komarac. Kažem ti, to je on, samo prokleti mali komarac. I ja ću ga pljesnuti." "O kome ti to pričaš?" "O usranom dreku, ako 'oćeš znati. Ne brini,. Vidi'ćeš ga. Vidi'ćeš ti sam. Kažem ti, neće više biti problem nama, ne više." Pođoše niz Rue du Sac i skrenuše u Rue B... Gil je išao prema bistrou gdje je bio siguran naći Thea. Uđoše. Kad su čuli vrata otvarati se, gosti okrenuše glave da ih vide. Kao u oblaku, i vrlo daleko od njega, Gil vidje zidara, sama pred čašom i litrenom bocom vina, kako sjedi za stolom do vratiju. Gil zakopa ruke duboko u džepove i reče Rogeru: "Vidiš onoga? To je on." I Theu: "Hej ." Ode do njega. Theo se smiješio. "Pa nećeš nas ponuditi da ti se pridružimo uz čašu, Theo? Ovaj tu je moj kompa." I prije nego je završio pričati, zgrabi bocu za grlo i pokretom hitrim kao bljesak munje, razbi ju o stol. S nazubljenim grlićem, okrećući ga kao svrdlo, on ubode zidara kroz grlo i viknu: "Rekao sam ti, nema više mjesta za tebe!" Dok su patronne i pijanci, osupnuti, glupi, namislili intervenirati, Gil je već bio vani. Nestao u magli. Oko deset uvečer, policija je došla tražiti Rogera u kući njegove majke. Pustili su ga ponovno slijedeće jutro. Dvostruki grb Francuske i Britanije je glavni ukras fasade stare kaznionice u Brestu, čije arhitekturalne osobine potjeću iz doba jedrenjaka. Konzolno oslonjeni zajedno, ti ovalni štitovi od kamena nisu ravni, nego konveksni, izbočeni. Oni podrazumijevaju prisutnost sfere koju skulptor nije isklesao u svojoj punini, ali koja usprkos toga posuđuje tim fragmentima moć savršene forme. Oni su dvije polovice slavnog jajeta, ispuštena, možda, od Lede nakon što je znala Labuda,

Jean Genet: Querelle de Brest

53

sadržavajući klicu moći i bogatstva, obojega, prirodnog i natprirodnog. Nije šala, nije trapava dekoratora djetinjasta mašta dozvala njih u postojanje, nego opipljiva i zemaljska moć položena na oružane i moralne sile, usprkos svih fleur-de-lis [1] i hermelinskih motiva. Da su ravni, ne bi nikad mogli posjedovati tako plodan autoritet. Ujutro, od vrlo ranih sati, oni su pozlaćeni suncem. Kasnije u danu, svjetlo polagano klizi preko cijelog pročelja zgrade. Kad su osuđenici na galije zvečali van iz zatvora u svojim lancima, oni bi stali u tom popločanu dvorištu koje se proteže dolje do zgrada Arsenala što graniči s Penfeld kejevima. Simbolički možda, i da bi ocrtali ulovljenost zatvorenika još više očiglednom, pa ipak čineći lakšim, to dvorište je ograničeno redom ogromnih kamenih postamenata, povezanih međusobno lancima, ali lancima težim no bilo koji sidreni lanac, tako teškim da zapravo izgledaju meki. U tom prostoru, ispucavanjem pletena biča, čuvari običavahu utjerivati bande u red, izdirući njihove čudnovato oblikovane naredbe. Sunce se spuštalo polagano na granit te harmonične fasade, plemenite i zlaćane kao one venecijanske palazzo, i zatim prodiralo u dvorište, sjajući na kamenim kockama, prljavim i zdrobljenim prstima, izudaranim skočnim zglobovima osuđenika. Gledajući naprijed, na Penfeld kejeve, sve bijaše uvijeno u zlaćanu i zvučnu izmaglicu iza koje bi se nejasno moglo vidjeti Recouverance i njegove niske zgrade. i iza toga, sasvim blizu, Le Goulet - Brest Roads, već uposlen čamcima i visokim brodovima. Od zore, more je konstruiralo svoju vlastitu arhitekturu korita, jarbola, jedara i užadi, pod još uvijek snom zamućenim očima muškaraca ulančenih zajedno u parove. Galijski osuđenici stajahu drhtureći u svojim uniformama od siva lana (znane kao "peder"). Služena im je slaba i mlaka čorba, u drvenim zdjelicama. Bijahu trljali oči, pokušavajući razdvojiti trepavice slijepljene izlučevinama spavanja. Njihove ruke bijahu utrnule i crvene. Oni su vidjeli more, ili radije, iz dubina magle oni su mogli čuti uzvike kapetana, slobodnih mornara, ribara, škripanje vesala, zakletve kotrljajuće po vodi, i zatim, malo po malo, mogli su vidjeti jedra napinjući se van, sa svečanom samo-važnošću tog dvostrukog štita od kamena. Pijetlovi su kukurikali. Na Roads, zora je došla, sve više zračnom svaki dan. Bosonogi, na vlažnu kamenu, galijski osuđenici čekali su nekoliko trenutaka duže, u tišini ili šapćući jedan s drugim. Za nekoliko minuta oni će ukrcacati se na galije i početi veslati. Tada bi kapetan u svilenim dokoljenkama, u čipkama oko vrata i zglavaka prolazio kroz njihove redove, osvjetljavajući zrak. Sjedeći u nosiljci iznenada izranjajući iz magle on se doimao njenim bogom ili utjelovljenjem, i sva izmaglica bi nestala na njegov dolazak. Sigurno je on ostajao u njoj cijelu noć, miješajući se s njom, pretvarajući se u gustu paru (pa ipak manjkajući nešto, određenu česticu radijuma koja, osam ili deset sati nakon, bi kristalizirala oko sebe najtananije elemente te magle i tako postigla tog čovjeka, tvrda, nasilana, pozlaćena, iskiparena i odlikovana kao fregata). Galijski osuđenici su mrtvi. Možda su umrli od nade. Ne bijahu zamijenjeni. Na Penfeld molovima danas, specijalistički radnici konstruiraju brodove od čelika. Druga tvrdoća - čak i krvoločnija - zamijenila je tvrdoću lica i srca koje običavahu činiti to žalosti prepuno mjesto. Postoji ljepota bjegunca, objavljena i osvijetljena strahom u čudesnom unutrašnjem bljesku; i zatim ljepota osvajača, čiji spokoj je dostignut, čiji život je postignut, i koji sad ima ostati nepokretnim. Na vodi, i u magli, prisutnost metala je okrutna. Fasada i prednje dvorište su nedirnuti, ali unutar kaznionice nema ničega osim smotaka užadi, smolaste hrpe jedara, i štakora. Kad sunce se diže, otkrivajući Jeanne d'Arc usidren pod hridima Recouvrancea, može se vidjeti mornarske kadete već na njemu. Ta nespretna djeca su mostruozni, delikatni i degenerirani porod tih ulančenih i povezanih osuđenika. Iza školskog broda, gore na hridi, može se vidjeti tupe obrise Mornaričke Akademije. Svud okolo nas, lijevo i desno, su brodogradilišta Arsenala gdje grade Richelieu. Može se čuti čekiće i glasove. U Roads mogu se vidjeti obrisi velikih čeličnih monstruma, ogromnih i tvrdih, sad malo umekšanih noćnom nestajućom vlagom, prvim sramežljivim milovanjima sunca. Admiral nije više, kako je bio u danima koji prođoše, Prince de Rosen, Gospodstvo Visoki Admiral Francuske; on tek je Port Admiral. Konveksnost dvostruka štita ne nosi više nikakova značenja. Ona više ne odgovara nabreklosti jedara, zaobljenosti korita, ponosnim grudima pramčane figure, uzdisajima galijskih robova, veličanstvu pomorskih bitaka. Unutrašnjost kaznionice, te ogromne granitne zgrade, 1 fleur-de-lis - ljiljan u grbu Francuske

Jean Genet: Querelle de Brest

54

podijeljene u ćelije otvorene s jedne strane gdje su osuđenici ležali na slami i kamenu, je sad tek skladište za uže. U svakoj od prostorija od grubo klesana granita još uvijek stoje dva željezna prstena, ali sadrže samo te ogromne bale nakatranjena užeta, napuštenih tamo od Admiraliteta, nikad pogledanih. Admiralitet zna da su tamo, sačuvana katranom za neka buduća stoljeća. Niti postoji bilo koji razlog otvarati prozore, većina kojih su izgubili svoja stakla. Glavna vrata, ona što se otvaraju na padajuće dvorište koje smo opisivali, su zalokotana nekoliko puta, i ogroman ključ od kovana željeza visi na kuki u uredu nekog malog oficira pridana Arsenalu koji ga nikad čak niti ne primjećuje tamo. Postoje druga vrata koja se ne zatvaraju suviše dobro, o kojima nitko ne razmišlja jer je očigledno da nitko ne bi niti sanjao krasti bale užeta natrpane iza njih. Ta vrata jednako masivna i oboružana ogromnom bravom, mogu se naći na sjevernoj strani zgradi i otvaraju ravno na uski i gotovo zaboravljeni puteljak što razdvaja kaznionicu od Mornaričke Bolnice. Puteljak uvija svoj put između bolničkih zgrada i konačno gubi se, zarastao u bodljikavo grmlje, u blizini zidina. Gil poznavaše pjesmu zemlje. Zabljesnut prizorom krvi, on nastavi trčati vrlo brzo neko vrijeme, zaustavljajući se samo da bi uhvatio daha. Kad jeste, bio je trijezan kao hladan kamen, učinjen bistre glave enormnošću svog čina, i tresući se od panike. Tako njegova glavna briga bijaše birati najtamije i najnapuštenije ulice do nekih vratiju koja će mu omogućiti pobjeći iza gradskih zidova. Nije se usuđivao vratiti u brodogradilište. Tada se sjeti stare napuštene kaznionice i njenih lako otvorivih vratiju. On odluči provesti noć u jednoj od njenih prostorija od kamena. Zgurivši se u kut, zaštićen velikim namotima užeta, on je komunicirao sa strahom, očajem u svojim mislima. Ohola i od znanja žena, Madame Lysiane, posjednuta za registar blagajnu, bila je sposobna održavati očaravajući smiješak dok su njene oči hladno brojale posjetitelje ili bezglasno upozoravala njene nervoznije stanarke kad god bi njihove haljine od ružićasta tila ili svile bi bile u opasnosti da budu poderane nogom stola ili petom. Kad bi spustila smiješak, bilo bi to tek da lagodnije prevuče jezikom po zubnom mesu iza zatvorenih usana.Taj jednostavni manerizam opskrbljivao joj je osjećaj nezavisnosti, suverenosti. Ponekad bi podigla teško prstenjem nakićenu nu ruku do njene blond frizure, koja bijaše kovrčavi i komplicirani posao koji je uključivao postiches. Osjećala se istinskim djetetom tog izobilja ogledala, svjetala i plesne glazbe, i usto doba ta raskoš izvirala je iz nje svakim dahom, uzdižući se iz toplih dubina njenih grudi istinski imućne žene. Postoji vrsta muške pasivnosti (u točki kad muževnost bi mogla biti karakterizirana nemarom, nehajem prema laskanju, odsutnim promatranjem tijela bez obzira da li mu je nuđen užitak ili je užitak dobiven od njega) koja čini onoga koji dozvoljava da mu puše manje aktivnim nego onaj koji puši, kao što potonji postaje više pasivnim bićem kad je jeben. Ta istinska pasivna kvaliteta koju već smo sreli u Querelleu, bijaše jednako očita u njegovu bratu Robertu koji je puštao sebe biti voljen od madame Lysiane, tonući u ovoje njene žilave i nježne materinske ženstvenosti. On uživaše plutati uokolo u njoj i bijaše ponekad dolazio u napast zaboraviti se. A što se tiče Madame, ona je nakon duga vremena našla priliku okretati se oko osi i postići "istinski brak jarbola i jedra". U krevetu, ona je molila na blasé oltaru izvaljena tijela njena ljubavnika trljajući svoje lice i teške sise skroz po njemu. Tijekom Robertova troma uzbuđivanja, madame Lysiane je uživala predigru, počinjući s imitacijom nje: nakon pusice na bazi njena ljubavnika nosa, ona bi iznenada i lakomo usisala cijeli taj organ u svoja usta. Osjetljiv na svo to golicanje, Robert bi šmrknuo, povukao svoj nos iz vrućih vlažnih ustiju i obrisao slinu. Kad bi pogledala gore i vidjela ga dolaziti kroz vrata dvorane, Querelleovo lice stvaralo bi isti šok koji je osjetila kad je prvi puta vidjela dva brata zajedno, s njihovim jednako-izgledajućim licima. Prilično često nakon tog dana val nespokoja bljesnuo bi kroz nježnu i regularnu progresiju njena smirena uma, i to bi ju učinilo biti svjesnom podzemne struje koja će izmijeniti njen život. Tako velika bijaše Querelleova sličnost njenom ljubavniku da na trenutak je ona čak mislila (ne zaista vjerujući) da to mora da je Robert, odjeven

Jean Genet: Querelle de Brest

55

kao mornar. Querelleovo lice, približavajući joj se sa smiješkom, ju i zamaralo i potpuno fasciniralo. "Pa šta? Braća su, to je sasvim prirodno", razuvjeravala se. Ali postala je opsjednutom monstruoznošću tako savršene sličnosti. Ja sam odbojan objekt. Voljeh ga suviše, i suvišak ljubavi čini te slabim. Prejaka ljubav uznemiruje organizam u svim njegovim dubinama - i ono što diže se na površinu je naprosto mučno. *** Tvoja lica su cimbali što nikada ne udaraju jedan drugog, nego klize u tišini jedan preko drugoga voda. Querelleova ubijstva umnožila su njegovu osobnost, svako stvarajući novu, koja nije zaboravila svoje prethodnike. Zadnji ubojica rođen iz zadnjeg ubojice živješe u društvu njegovih najplemenitijih prijatelja, onih koji su mu prethodili i koje je sada nadišao. I tako ih sakupi u tu ceremoniju davnašnih vremena zvanu vjenčanje krvi: svi sudionci zabiju svoje noževe u istu žrtvu, ceremonija u suštini slična onoj koje mi imamo ovaj opis: