Jean Christ Op He Grange - Carstvo Vukova (A5)

1

Jean - Christophe Grange/CARSTVO VUKOVA Od istog autora u Edicijama Božičević: GRIMIZNE RIJEKE KAMENO VIJEĆE Jean - Christophe Grange CARSTVO VUKOVA s francuskog prevela: Sanja Beslac EDICIJE BOŽIČEVIĆ Zagreb, 2006. Prvi put objavljeno u Francuskoj 2003. Jean-Christophe Grange L'Empire des Loups © Editions Albin Michel S.A., Pariš Prvi put objavljeno u Hrvatskoj 2006. godine Edicije Božičević Trg k. Tomislava 18, Zagreb Za nakladnika: Hrvoje Božičević Urednica: Sanja Mahalec Hrvatski prijevod: © Edicije Božićević, 2006. Jean-Christophe Grange polaže moralno pravo da bude identificiran kao autor ovog djela Tisak i prijelom: ITG, Dalmatinska 12, Zagreb Prelomljeno u fontovima FS Palatino i FS Bookman Grafička oprema: Edicije Božičević ISBN 953-6751-29-1 CARSTVO VUKOVA CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna kjižnica - Zagreb UDK 821.133.1-31=163.42 GRANGE, Jean Christophe Carstvo vukova / Jean-Christophe Grange ; s francuskog prevela Sanja Beslać. -Zagreb: Edicije Božičević, 2006. Prijevod djela: L'Empire des Loups. ISBN 953-6751-29-1 301024028 Za Priscillu

2

PRVO 1. - Crveno Anna Hevmes osjećala se sve neugodnije. Njen pregled nije predstavljao nikakvu opasnost no ideja da u tom trenutku mogu čitati njen mozak ozbiljno ju je uznemiravala. - Plavo. Bila je ispružena na stolu od inoksa, u središtu jedne dvorane uronjene u polusjenu, glave umetnute u središnji otvor bijelog, kružnog stroja. Upravo iznad njenog lica bilo je ogledalo učvršćeno pod kutom na kojem su se projicirale male šare. Trebala je jednostavno glasno prepoznati boje koje su se pojavljivale. - Žuto. Infuzija je lagano tekla u njenu desnu ruku. Dr. Eric Aekermann ukratko joj je objasnio da se radi o razblaženom označivaću koji je omogućavao da se lokaliziraju naleti krvi u njenom mozgu. Ostale boje su prolazile. Zeleno. Narančasto. Ružičasto... Zatim se ogledalo ugasilo. Anna je ostala nepomična, ruku ispruženih uz tijelo, kao u lijesu. Razabirala je, na nekoliko metara sa svoje lijeve strane, neodređenu vodenastu jasnoću staklene kabine u kojoj su se nalazili Eric Aekermann i Laurent, njen muž. Zamišljala je dvojicu muškaraca ispred promatračkih ekrana kako temeljito ispituju aktivnost njenih neurona. Osjećala se uhođenom, opljačkanom, kao silovanom u svojoj najtajnovitijoj intimnosti. Ackermannov glas odzvonio je u slušalici smještenoj u njenom uhu: 3

Jako dobro, Anna. Kvadrati će se sada pomaknuti. Jednostavno ćeš opisati njihove pokrete. Koristeći svaki put jednu riječ: desno, lijevo, gore, dolje... Geometrijski oblici odmah su se pomaknuli oblikujući šareni mozaik, tekuć i treperav kao jato sićušnih ribica. Izgovorila je u mikrofon povezan s njenom slušalicom: - Desno. Kvadrati su se popeli prema gornjem rubu okvira. - Gore. Vježba je trajala nekoliko minuta. Govorila je polaganim glasom, jednoličnim, osjećajući da je obuzima obamrlost; toplina ogledala još je više pojačavala njenu utrnulost. Mogla bi upravo utonuti u san. - Savršeno, rekao je Ackermann. Sada ću ti pustiti jednu priču, ispričanu na različite načine. Poslušaj svaku verziju jako pažljivo. - Što trebam reći? - Ni riječi. Zadovolji se slušanjem. Nakon nekoliko sekundi, jedan ženski glas zazvonio je u slušalici. Riječi su bile izgovorene na nekom stranom jeziku; azijatski konsonanti možda, ili orijentalni. Kratka tišina. Priča je ponovno počela, na francuskom. No sintaksa se nije poštivala; glagoli u infinitivu, članovi koji se nisu slagali, bez povezivanja... Anna je pokušala odgonetnuti iskrivljeni jezik no već je jedna druga verzija počinjala. Apsurdne riječi klizile su sada u rečenicama... Stoje sve to značilo? Tišina je smjesta ispunila njene bubnjiće, uranjajući je još više u cilindar. 4

Liječnik je ponovno progovorio, nakon nekog vremena: - Sljedeći test. Na svako ime zemlje, dat ćeš mi njen glavni grad. Anna je željela pristati no već je prva riječ zazvonila u njenom uhu: - Švedska. Izgovorila je bez razmišljanja: - Stockholm. - Venezuela. - Caracas. - Novi Zeland. - Auckland. Ne: Wellington. - Senegal. - Dakar. Svaka prijestolnica dolazila joj je prirodno u svijest. Njeni odgovori bili su suzdržani, no bila je zadovoljna rezultatima; njeno pamćenje nije, dakle, bilo sasvim izgubljeno. Što su Ackermann i Laurent vidjeli na ekranima? Koja su se područja upravo aktivirala u njenom mozgu? - Posljednji test, upozorio je neurolog. Pojavit će se lica. Glasno ćeš ih identificirati, što brže možeš. Čitala je negdje da jedan jedini znak - riječ, pokret, vizualni detalj - pokreće mehanizme fobije; ono što psihijatri nazivaju signalom tjeskobe. Znak: termin je bio savršen. U svakom slučaju, sama riječ "lice" bila je dostatna da izazove mučninu. Odmah se počela gušiti, želudac joj je postao težak, udovi su se oduzeli - i to goruće klupko u njenom grlu... 5

Portret žene, u crnom i bijelom, pojavio se u ogledalu. Plave kovrče, mrgodne usne, zrno ljepote iznad usta. Lagano: - Marvlin Monroe. Jedna gravura uslijedila je nakon fotografije. Mračan pogled, četvrtaste čeljusti, valovita kosa: - Beethoven. Okruglo lice, glatko kao bombonijera, rascijepljeno kosim očima. - Mao Ce-Tung. Anna je bila iznenađena što ih tako lako prepoznaje. Ostali su uslijedili: Michael Jackson, Mona Lisa, Albert Einstein... Imala je dojam da razmišlja o sjajnim projekcijama lanterne magične. Odgovarala je bez oklijevanja. Njena zbunjenost već se povlačila. No iznenada, s jednim portretom nije uspjela; jedan muškarac četrdesetih godina, još uvijek mladalačkog izraza, izražajnih očiju. Plavetnilo njegove kose i njegovih obrva pojačavalo je njegov izgled neodlučnog adolescenta. Obuzeo ju je strah, kao električni val; osjetila je bol u prsima. Te crte budile su u njoj nejasno sjećanje koje nije podsjećalo ni na kakvo ime, ni na kakvu preciznu uspomenu. Njeno sjećanje bio je crni tunel. Gdje je već vidjela tu glavu? Glumac? Pjevač? Daleko poznanstvo? Slika je ustupila mjesto figuri u punini, s okruglim naočalama. Izgovorila je suhih usta. - John Lennon. Pojavio se Che Guevara, no Anna je izgovorila: - Eric, čekaj.

6

Vrtuljak se nastavio. Zatreperio je autoportret Van Gogha, oštrih boja. Anna je zgrabila ručku mikrofona: - Eric, molim te! Slika se ugasila. Anna je osjećala boje i toplinu kako se lome na njenoj koži. Nakon pauze, Ackermann je upitao: - Što? - Onaj koga nisam prepoznala: tko je to? Nije bilo odgovora. Raznobojne oči Davida Bowiea vibrirale su na usmjerenom ogledalu. Uspravila se i glasnije rekla: - Eric, postavila sam ti pitanje: tko je to bio? Ogledalo se ugasilo. U jednoj sekundi, njene oči navikle su se na tminu. Uhvatila je svoj odraz u nagnutom pravokutniku: blijed, koščat. Bilo je to lice mrtvaca. Naposljetku, liječnik je odgovorio: - Bio je to Laurent, Anna. Laurent Hevmes, tvoj muž.

2. - Koliko već dugo patiš od tih gubitaka pamćenja? Anna nije odgovorila. Bilo je gotovo podne: podnosila je ispitivanja čitavo jutro. Radiografiju, skenere, MRI i, na kraju, te testove kružnog stroja... Osjećala se praznom, iscrpljenom, izgubljenom. I taj ured, nimalo uređen: jedna uska soba, bez prozora, preosvijetljena, u kojoj su se gomilali dosjei u hrpama, u željeznim ormarima ili odloženi na podu. Rezbarije na zidovima predstavljale su goli mozak, izbrijane lubanje, s istočkanim linijama, kao da će svaki čas biti razrezane. Baš joj je to trebalo... Eric Ackermann je ponovio: 7

- Od kada, Anna? - Ima više od mjesec dana. - Budi precizna. Sjećaš se prvog puta, zar ne? Naravno da se sjećala: kako je to mogla zaboraviti? - Bio je 4. veljače prošle godine. Jednog jutra. Izlazila sam iz kupaonice. Laurent je bio u hodniku. Bio je spreman krenuti u ured. Nasmiješio mi se. Poskočila sam: nisam znala tko je to. - Uopće? - U sekundi, ne. Zatim se sve posložilo u mojoj glavi. - Opisi mi točno što si osjetila u tom trenutku. Jedva primjetno slegnula je ramenima, kretnjom nesigurnosti pod svojim crnim i mrkocrvenim šalom: - Bio je to čudan osjećaj i kratko je trajao. Kao da sam to već proživjela. Mučnina je trajala kao bljesak munje (pucnula je prstima), a zatim je sve ponovo postalo normalno. - Što si mislila u tom trenutku? - Pripisala sam to umoru. Ackermann je zabilježio nešto u blok postavljen ispred njega, zatim je nastavio: - Jesi li pričala o tome Laurentu, tog jutra? - Ne. Nije mi se činilo tako ozbiljnim. - Drugi napad, kada se dogodio? - Sljedeći tjedan. Bilo ih je nekoliko u nizu. - Uvijek u susretu s Laurentom?

8

- Uvijek, da. - I svaki put si ga na kraju prepoznala? - Da. No nakon dana, trebalo mije sve više... Ne znam... sve sam se teže sjećala. - Tada si mu rekla? -Ne. - Zašto? Prekrižila je noge, položila svoje krhke ruke na suknju od crne svile - dvije ptice blijedog perja: - Činilo mi se da će razgovor pogoršati stvari. A osim toga... Neurolog je podigao pogled; njegova rida kosa bljeskala se na okvirima naočala: - A osim toga? - To nije jednostavno reći svom mužu. On... Osjećala je Laurentovu prisutnost, kako stoji pored nje, naslonjen na željezni namještaj. - Laurent je za mene postajao strancem. Činilo se da je liječnik primijetio njenu nelagodu; promijenio je pristup: - Taj problem prepoznavanja, da li ga imaš i u susretu s drugim licima? - Ponekad, oklijevala je. No jako rijetko. - U susretu s kim, na primjer? - Kod kvartovskih trgovaca. Na svom poslu, također. Ne prepoznajem neke kupce, koji su ipak uobičajeni.

9

- A tvoji prijatelji? Anna je načinila široku kretnju: - Nemam prijatelja. - Tvoja obitelj? - Moji roditelji su mrtvi. Imam samo nekoliko ujaka i rođaka na jugozapadu. Nikada ih ne idem vidjeti. Ackermann je još uvijek pisao; njegove crte lica nisu odavale nikakvu reakciju. Činile su se zaleđenima kao u smoli. Anna je mrzila tog čovjeka: Laurentov obiteljski prijatelj. Dolazio je ponekad večerati kod njih, no uvijek je bio hladan kao led. Barem, naravno, dok ne biste dotakli njegovo područje istraživanja - mozak, cerebralnu geografiju, kognitivni ljudski sustav. Tada bi se sve promijenilo: zanosio bi se, uzbuđivao, mahao rukama - svojim dugim riđim šapama. - Dakle, Laurentovo lice predstavlja ti glavni problem? Nastavio je. - Da. No to je ujedno i najbliže. Ono koje najčešće viđam. - Patiš li i od drugih gubitaka pamćenja? Anna je ugrizla donju usnicu. Još jednom, oklijevala je: -Ne. - Problemi s orijentacijom? -Ne. - Manjkavosti izražavanja? -Ne. - Imaš li problema s određenim kretnjama? Nije odgovorila, zatim je razvukla usne u slabašan osmijeh: - Misliš na Alzheimera, zar ne? - Provjeravam, to je sve. 10

Bio je to prvi osjećaj na koji je Anna pomislila. Informirala se, konzultirala medicinske rječnike: neprepoznavanje lica jedan je od simptoma Alzheimerove bolesti. Ackermann je dodao, tonom koji koristite kako bi urazumili dijete: - Ti nisi u tim godinama. I u svakom slučaju, vidio bih to još na prvim testovima. Mozak načet neurodegenerativnom bolešću ima jako specifičnu morfologiju. No, moram ti postaviti sva pitanja kako bih dobio potpunu dijagnozu, shvaćaš? Nije čekao odgovor i ponovio je: - Imaš li problema s kretnjama ili ne? -Ne. - Nemaš problema sa spavanjem? -Ne. - Nema neobjašnjive ukočenosti? -Ne. - Migrene? - Nijedne. Liječnik je zatvorio svoj blok i ustao. Svaki put je to bilo isto iznenađenje. Bio je visok gotovo metar i devedeset, težio šezdesetak kilograma. Čačkalica koja je nosila svoju bijelu košulju koja kao da je stavljena tu na sušenje. Bio je potpuno riđ, gorući; njegova čupava, kovrčava frizura, loše skrojena, bila je boje zlaćanog meda; pjege oker boje prekrivale su njegovu kožu, čak i kapke. Njegovo lice bilo je ćoškasto, naglašeno njegovim metalnim naočalama, tankim poput oštrica. Činilo se da ga ta fizionomija štiti od vremena. Bio je stariji od Laurenta, oko pedeset godina, no još uvijek je nalikovao na mladića. Bore su bile oertane na njegovom licu bez da su doticale bitno: te crte

11

orla, oštre, neprobojne. Samo su ožiljci od akni udubljivali obraze i odavali mu tijelo, prošlost. Načinio je nekoliko koraka u skučenom prostoru ureda, u tišini. Sekunde su se produžile. Ne izdržavši više, Anna je upitala: - Zaboga, što mi je? Neurolog je zatresao jedan metalni predmet u unutrašnjosti svog džepa. Ključevi, nema dvojbe; no bilo je to poput trube koja je pokrenula njegov govor: - Ponajprije, dopusti mi da ti objasnim pregled kojeg smo izveli. - Bilo bi vrijeme, da. - Uređaj koji smo koristili jedna je pozitronska kamera. Ono što mi specijalisti zovemo "PETsean". Taj uređaj oslanja se na tehnologiju pozitronske emisijske tomografije: PET. To dozvoljava promatranje područja aktivnosti u mozgu, u stvarnom vremenu, lokalizirajući koncentracije krvi. Provjera funkcioniranja više velikih cerebralnih područja čiju lokalizaciju dobro poznajemo. Vid. Jezik. Pamćenje. Anna je razmišljala o drugim testovima. Kvadrati boje; priče ispričane na više različitih načina; imena prijestolnica. Nije imala nikakvih problema da smjesti svaku vježbu u svoj kontekst, no Ackermann je ispalio: - Jezik na primjer. Sve se događa u frontalnom režnju, u području koje je podijeljeno na podsustave, posvećene posebno sluhu, rječniku, sintaksi, značenju, prozodiji... (Pokazivao je prstom svoju lubanju). To su povezana područja koja nam omogućuju da shvatimo i koristimo riječi. Zahvaljujući različitim verzijama moje male priče, potaknuo sam u tvojoj glavi svaki od ovih podsustava. Nije prestajao hodati gore-dolje u toj izduženoj prostoriji. Rezbarije na zidu pojavljivale su se i nestajale dok je koračao. Anna je 12

primijetila jedan čudan crtež, koji je predstavljao obojenog majmuna obdarenog velikim ustima i divovskim rukama. Unatoč toplini neona, kralježnica joj je bila sledena. - I onda? Uzdahnula je. Raširio je ruke pokretom koji je želio biti smirujućim: - Onda, sve je u redu. Jezik. Vid. Pamćenje. Svaki režanj čini se normalan. - Osim kada ste mi pokazali Laurentovu sliku. Ackermann se nagnuo nad svoj radni stol i okrenuo ekran svog računala. Anna je otkrila digitalnu sliku jednog mozga. Sjajno zeleni poprečni presjek, dok je unutrašnjost bila apsolutno crna. - Tvoj mozak u trenutku kada si promatrala Laurentovu fotografiju. Nikakve reakcije. Nikakva povezivanja. Ravna slika. - Što to znači? Neurolog se ponovno uspravio i gurnuo iznova ruke u džepove. Isprsio se u teatralnu pozu: bio je to veliki trenutak presude: - Mislim da patiš od neke vrste oštećenja. - Oštećenja? - Koje se specifično odnosi na područje prepoznavanja lica. Anna je bila zbunjena: - Postoji područje zaduženo za...lica? - Da. Jedan neuralni sustav, specijaliziran za tu funkciju,, smješten u desnu hemisferu, u šuplji dio sljepoočnice, iza mozga. Taj sustav je otkriven u 50-ima. Osobe koje su bile žrtvama krvožilne povrede u tom području nisu više prepoznavale lica. Zatim smo ga, zahvaljujući Petscanu, lokalizirali s puno više preciznosti. Zna se, na 13

primjer, da je taj predio posebno razvijen kod "fizionomista", tipova koji nadgledaju ulaz u disco-klubove, kazina. - Ali ja prepoznajem većinu lica, pokušala je argumentirati. Tijekom testa, identificirala sam sve portrete... - Sve portrete osim onoga tvojeg supruga. A to je ozbiljan trag. Ackermann je spojio prste na usnama, u razmetljivom znaku razmišljanja. Kada nije bio hladan, postajao je empatičan: - Imamo dvije vrste pamćenja. Postoji ono što učimo u školi i ono što učimo u svom osobnom životu. Ta dva pamćenja ne idu istim putom u središte mozga. Mislim da ti patiš od manjka veze između trenutne analize lica i njihove usporedbe s tvojim osobnim sjećanjem. Jedna povreda priječi put tom mehanizmu. Možeš prepoznati Einsteina, ali ne i Laurenta, koji pripada tvojim privatnim arhivama. - I ... to se liječi? - Sasvim. Premjestit ćemo tu funkciju u jedan zdravi dio tvoje glave. To je jedna od prednosti mozga: njegova plastičnost. Za to, morat ćeš proći reedukaciju: neku vrstu mentalnog treninga, redovite vježbe uz pomoć prikladnih lijekova. Ozbiljan ton neurologa ometao je tu lijepu vijest. - Gdje je problem? Upitala je Anna. - U porijeklu povrede. Tu, moram priznati da se gubim. Nemamo nikakva znaka tumora, nikakvu neurološku anomaliju. Nisi pretrpjela traumu lubanje, ni krvožilnu povredu koja bi lišila dotoka taj dio mozga (pucnuo je jezikom). Trebat će izvršiti nove, dublje analize kako bi se stvar dijagnosticirala. - Kakve analize?

14

Liječnik je sjeo iza svog radnog stola. Njegov je zamagljen pogled počivao na njoj: - Biopsiju. Uzimanje sitnog uzorka tkiva kore velikog mozga. Anni je trebalo nekoliko sekundi da shvati, zatim joj se pramićak straha popeo u lice. Okrenula se prema Laurentu no vidjela je da on baca pogled pun očekivanja prema Ackermannu. Strah je ustupio mjesto bijesu: bili su suučesnici. Njena sudbina bila je određena; bez sumnje, od samog jutra. Riječi su zadrhtale na njenim usnama: - Ne dolazi u obzir. Neurolog se po prvi put nasmiješio. Osmijehom koji je želio biti umirujući, no činio se totalno umjetnim: ZELINA - Ne trebaš se uopće bojati. Radimo stereotaksićnu biopsiju. Radi se o jednostavnoj sondi koja... - Nitko neće taknuti u moj mozak. Anna je ustala i zamotala se svojim šalom; gavranova krila udvostručena zlatom. Laurent je uzeo riječ: - Ne trebaš to tako shvaćati. Eric me uvjerio da... - Ti si na njegovoj strani? - Svi smo na tvojoj strani, uvjeravao je Ackermann. Povukla se kako bi bolje vidjela dvojieu licemjera. - Nitko neće taknuti u moj mozak, ponovila je ona glasom koji je potvrđivao. Radije ću sasvim izgubiti pamćenje ili krepati od bolesti. Nikada više neću kročiti ovamo. Iznenada je zaurlala, obuzeta panikom: 15

- Nikada, razumijete?

3. Potrčala je pustim hodnikom, sjurila se niz stepenice, zatim se glatko zaustavila na pragu zgrade. Osjetila je hladan vjetar kako doziva njenu krv pod mesom. Sunce je natapalo dvorište. Anna je pomislila na ljetnu jasnoću, bez vrućine i lišća na drveću, koju bi trebalo zalediti kako bi je se bolje sačuvalo. S druge strane dvorišta Nicolas, vozač, primjetivši je iskočio je iz automobila kako bi joj otvorio vrata. Anna mu je dala negativan znak glavom. Drhtavom rukom, tražila je u svojoj torbi cigaretu i zapalila, zatim okusila opor okus koji je ispunjao njeno grlo. Institut Henri-Becquerel objedinjavao je nekoliko zgrada na četiri kata, koje su uokvirivale jedan drvored i stisnuto grmlje. Tamne fasade, sive i ružičaste, nosile su izvješena osvetnička upozorenja: ZABRANJEN ULAZ BEZ ODOBRENJA, STROGO REZERVIRANO ZA LIJEČNIČKO OSOBLJE, UPOZORENJE OPASNOST. I najmanji detalj činio joj se neprijateljskim u toj prokletoj bolnici. Udahnula je još jedan dim cigarete, punim grlom; okus zapaljenog duhana umirio ju je, kao da je odbacila svoj bijes u toj sitnoj žeravici. Zatvorila je oči, uranjajući u zagušljivi miris. Koraci iza nje. Laurent je nju obuhvatio jednim pogledom, prešao dvorište, zatim otvorio stražnja vrata automobila. Čekao je, tapkajući bitumen svojim navoštenim mokasinama, namrštena lica. Anna je vrtila svoj Marlboro i pridružila mu se. Skliznula je na kožno sjedalo. Laurent je opkoračio sjedalo i smjestio se pored nje. Nakon malog, tihog manevra, vozač je krenuo i spustio se niz padinu parkirališta, sporošću prostranog broda. Iza bijele i crvene rampe porte nekoliko vojnika čuvalo je stražu. 16

- Pokupit ću svoju putovnicu, upozorio je Laurent. Anna je promatrala svoje ruke: još uvijek su drhtale. Izvadila je puder iz torbe i promatrala se u ovalnom ogledalu. Gotovo je očekivala da će otkriti tragove na svojoj koži. Kao da je njen unutarnji nemir imao snagu udarca šakom. No ne, imala je isto glatko i obično lice, istu snježnu bljedoću, uokvirenu crnom kosom ošišanom poput Kleopatre; iste oči izvučene prema sljepoočnicama, tamno plave, čiji su se kapci sporo spuštali, lijenošću mačke. Primijetila je da se Laurent vraća. Klimao se na vjetru. Podižući ovratnik svog crnog ogrtača. Osjetila je iznova toplinu vala. Želju. Još uvijek ga je promatrala: njegove plave kovrče, njegove izražajne oči. Taj pokret koji mu je mrštio čelo... Privlačio je uz sebe krajeve svog ogrtača nesigurnom rukom. Pokret zamišljenog dječarca, preopreznog, koji se nije ponašao u skladu s moći visokog službenika. Kao kada je naručivao koktel i opisivao sitnim pokretima količine koje je priželjkivao. Ili kada bi kliznuo svoje dvije ruke u krilo, podignutih ramena, kako bi pokazao hladnoću ili neugodu. Ta krhkost ju je zavela: njegove pukotine, njegove slabosti, koje su bile u suprotnosti s njegovom stvarnom moći. Ali stoje on to još volio kod nje? Čega se sjećao o njoj? Laurent se iznova smjestio pokraj nje. Rampa se digla. U prolazu, pozdravio je jednog naslonjenog naoružanog čovjeka. Ta gesta puna poštovanja zgadila se iznova Anni. Njena želja je nestala. Tvrdo je upitala: - Čemu svi ti policajci? - Vojnici, ispravio je Laurent. To su vojnici. Automobil je uklizao u promet. Trg Generala Leclerca, Orsay, bio je sićušan, brižno raspoređen. Crkva, vijećnica, ćvjećarnica: svaki element jasno se izdvajao.

17

- Čemu ti vojnici? Inzistirala je ona. Laurent je odsutno odgovorio: - To je zbog Kisika-15. - Čega? Nije gledao u nju, njegovi prsti lupkali su po staklu. - Kisik-15. Detektor koji su ti ubrizgali u krv zbog pokusa. To je radioaktivna tvar. - Šarmantno. Laurent se okrenuo prema njoj; njegov izraz prisiljavao se biti smirujućim no njegovi kapei odavali su iritaciju: - Nema opasnosti. - Zato što nema opasnosti tu su svi ti čuvari. - Ne pravi se glupom. U Francuskoj, svaku operaciju koja podrazumijeva nuklearne tvari nadgleda KAE. Komesarijat za Atomsku Energiju. I tko kaže KAE - kaže vojnici, to je sve. Eric je obvezan raditi s vojskom. Anna je dozvolila da joj pobjegne podrugljiv smijeh. Laurent se uspravio: - Stoje? - Ništa. No morao si naći jedinu bolnicu u Ile-de-France-u u kojoj ima više uniformi od bijelih kuta. Slegnuo je ramenima i koncentrirao se na krajolik. Automobil je već bio na autocesti, uranjajući u dno doline Bievre. Tamne šume, smeđe i crvene; padine i usponi dokle oko seže.

18

Oblaci su se vratili; u daljini, jedno bijelo svjetlo s mukom si je krčilo put kroz niske oblake neba. Ipak, činilo se da će u svakom trenutku zrake sunca proviriti i upaliti krajolik. Vozili su više od četvrt sata prije nego je Laurent ponovno zaustio: - Moraš imati povjerenja u Eriea. - Nitko neće taknuti moj mozak. - Eric zna što čini. On je jedan od najboljih neurologa u Europi... - I prijatelj od djetinjstva. Ponovio si mi to tisuću puta. - Sreća je što si u njegovim rukama. Ti... - Neću biti njegov zamorac. - Njegov zamorac? (razdvajao je slogove). Njegov za-mo-rac? Ma, o čemu ti pričaš? - Ackermann me promatra. Moja bolest ga zanima, to je sve. Taj tip je znanstvenik, a ne liječnik. Laurent je uzdahnuo: - Potpuno si se izgubila. Uistinu, ti... - Ćaknuta? (Nasmijala se bez srca, stropoštala se poput željezne rolete.) To nije ekskluziva. Ta provala veselja, turobna, pojačala je bijes njenog supruga: - Onda što? Čekat ćeš prekriženih ruku dok zlo ne prevlada? - Nitko ne kaže da će moja bolest napredovati. Uznemirio se na svom sjedalu. - To je istina. Oprosti mi. Govorim koješta. Tišina je iznova ispunila kabinu. 19

Krajolik je sve više i više nalikovao na plamen vlažnog bilja. Crvenkast, namršten, pomiješan sa sivim maglama. Šuma se širila do horizonta, prvo nerazaznatljiva, zatim, kako se automobil približavao, u obliku krvavih kandži, finih ožiljaka, crnih arabeski... S vremena na vrijeme pojavilo bi se selo, oglasilo seosko zvono. Zatim vodeni dvorac, bijel, nedirnut, vibriraoje u drhtavom svjetlu. Nikada ne biste povjerovali da ste na nekoliko kilometara od Pariza. Lauernt je usmjerio svoje posljednje oružje očaja: - Obećaj mi barem da ćeš napraviti nove pretrage. Bez govora o biopsiji. To će trajati tek nekoliko dana. - Vidjet ćemo. - Ja ću te pratiti. Posvetit ću tome vremena koliko bude trebalo. Mi smo s tobom, razumiješ? "Mi" se nije svidjelo Anni: Laurent je pridruživao Ackermanna njenoj dobrobiti. Već je bila više pacijentica nego supruga. Iznenada, na vrhu jednog brežuljka Meudona, Pariz se pojavio poput bljeska svjetla. Čitav grad, šireći svoje beskrajne i bijele krovove, počeo je svijetliti poput zaleđenog jezera, načičkanog kristalima, slojevima inja, grudama snijega, dok su zgrade Defansea simulirale visoke ledene bregove. Čitav je grad sjajio nasuprot suncu, blistajući od jasnoće. To bliještanje uronilo ih je u nijemu obamrlost; prelazili su most Sevres, zatim se spustili Boulogne-Billancourtom, bez riječi. Uz rub vrata Saint-Cloud, Lauernt je upitao: - Da te ostavim kod kuće? - Ne. Na poslu.

20

- Rekla si mi da ćeš uzeti slobodan dan. Glas mu se obojio predbacivanjem. - Mislila sam da ću biti umornija, lagala je Anna. I ne želim ostaviti Clothilde. U subotu, prodavaonica je bila opljačkana. - Clothilde, prodavaonica... ponovio je on sarkastičnim tonom. - No dobro? - Taj posao, uistinu... To nije dostojno tebe. - Tebe, to želiš reći. Laurent nije odgovorio. Možda nije baš očekivao posljednju rečenicu. Ispružio je vrat kako bi vidio što se događa ispred njih; na sporednom bulevaru promet je bio na mrtvoj točci. Nestrpljivim je tonom naredio vozaču da ih "izvuče" odatle. Nicolas je shvatio poruku. Iščupao je iz pretinca za rukavice sirenu koju je postavio na krov automobila. U jednom urliku sirene Peugeot 607 oslobodio se prometa i ponovo ubrzao. Nicolas više nije puštao papučicu gasa. Smežuranih prstiju na površini prednjeg sjedišta, Laurent je slijedio svaki pomak, svaki pokret volana. Nalikovao je na dijete koncentrirano na video igricu. Anna je još uvijek bila zbunjena otkrićem da, unatoč svojim diplomama, unatoč svojem direktorskom položaju u Centru za istraživanja Ministarstva unutrašnjih poslova, Laurent nikada nije zaboravio uzbuđenje terena, zanos ulice. "Jadni policajac", mislila je. Vrata Maillot, napustili su sporedni bulevar i krenuli avenijom Ternes; vozač je napokon zaustavio svoju sirenu. Anna je ušla u svoj uobičajeni svijet. Ulica Faubourg-Saint-Honore i sjaj njenih izloga; dvorana Plevel i njeni dugački prozori, na prvom katu, gdje su se kretale ravne plesačice; arkade od mahagonija butika Mariage Freres gdje je kupovala rijetke čajeve. 21

Prije nego što je otvorila vrata rekla je, nastavljajući razgovor koji je sirena bila prekinula: - To nije samo posao, znaš to. To je moj način da ostanem u dodiru s vanjskim svijetom. Da ne postanem potpuno zaleđena u našem stanu. Izašla je iz automobila i nagnula se prema njemu: - To je to ili utočište, razumiješ? Izmijenili su posljednji pogled i, u jednom treptaju, bili su ponovno saveznici. Nikada ona ne bi upotrijebila riječ "ljubav" da opiše njihovu vezu. Bilo je to suučesništvo, podjela, s onu stranu želje, strasti, promjene koje su nametali dani i raspoloženja. Mirne vode, da, podzemne, koje su se miješale u dubini. Razumjeli su se između riječi, između usana... Iznenada, ponovno se ponadala. Laurent će joj pomoći, i voljeti, i podržati. Sjena je postajala jantarna. Upitao je: - Hoću li te doći potražiti večeras? - Rekla je "da", okrznula ga poljupcem, zatim se uputila prema Kući čokolade.

4. Skladno podešeno zvonce na vratima zazvonilo je kao da je ona bila stalni kupac. Jedino su je ti, uobičajeni znaci, umirivali. Javila se na natječaj za taj posao prošlog mjeseca, nakon stoje pročitala oglas u izlogu: tada je tražila samo razbibrigu za svoje opsesije. No ovdje je pronašla i bolje. Utočište. Krug koji je umirivao njene strahove.

22

Četrnaest sati; prodavaonica je bila prazna. Clothilde je nesumnjivo iskoristila zatišje kako bi se sklonila za ogradu ili otišla u skladište. Anna je prešla prostoriju. Čitava prodavaonica nalikovala je na kutiju čokolade, kolebajući se između smeđe i zlatne. U središtu, crne klasične čokolade ili kreme: pločice, ploče, bomboni... S lijeve strane, mramorni blok blagajne sadržavao je male "extra" komadiće koje biste uzeli u zadnjem trenutku dok ste plaćali. Na desnoj strani, rasprostirati su se ukusniji proizvodi: voćne torte, bomboni, lješnjaci, kao i mnoge varijacije na istu temu. Iznad, na policama, blještale su još i druge delicije, zamotane u celofan čiji su sjajni odsjaji otvarali apetit. Anna je primijetila da je Clothilde dovršila Uskršnji izlog. Pletene košare sadržavale su jaja i piliće svih veličina; kuće od čokolade, karamelnih krovova koje su nadzirali mali praščići od marcipana; pilići su se igrali na prečki, u nebu od blijedo -žutog papira. - Tu si? Super. Roba upravo stiže. U dnu prostorije Clothilde je skočila s dizalice koja se pokretala starinskim vitlom, što im je omogućavalo da robu donesu direktno s parkirališta trga Roule u trgovinu. Skočila je s platforme, opkoračila natrpane kutije i uspravila se pred Annom, nasmiješena i zadihana. Clothilde joj je u nekoliko tjedana postala jedan od oslonaca, zaštitnika. Dvadeset i osam godina, malog ružičastog nosa, plavosmeđih kovrča, koje su joj letjele pred očima. Imala je dvoje djece, supruga "u banci", kuću na kredit i sudbinu zacrtanu do sitnica. Razvijala se u jednoj sigurnosti sreće koja je zbunjivala Annu. Živjeti pored te mlade žene bilo je istovremeno umirujuće i iritirajuće. Nije ni na sekundu mogla vjerovati u tu sliku bez greške i iznenađenja. Bilo je u tom vjerovanju neka vrsta tvrdoglavosti, prikrivene laži. U svakom slučaju, jedno takvo čudo bilo joj je nedostupno: u trideset i prvoj godini. Anna nije imala djece i živjela je uvijek u mučnini, nesigurnosti, strahu od budućnosti. 23

- To je pakao, danas. Ne prestaje. Clothilde je dohvatila jedan karton i uputila se prema zidu, u dnu trgovine. Anna je stavila svoj šal na rame i oponašala je. Subotom je bio dan takvog prometa da su morale iskoristiti i najmanji odmor kako bi napunile nove pladnjeve. Ušle su u ostavu, jednu slijepu sobu od deset četvornih metara. Kupovi uobičajenih narudžbi i okviri zarolanog papira već su zakrčivali prostor. Clothilde je odložila svoju kutiju i maknula kosu u jednom dahu, izbacujući svoju donju usnu: - Čak te nisam ni pitala: kakao je prošlo? - Radili su ispitivanja čitavo jutro. Liječnik je govorio o povredi. - Povredi? - Mrtvom predjelu prepoznajemo lica.

u

mojem

mozgu.

Području

gdje

- Suludo. To se liječi? Anna je odložila svoj teret i mehanički ponovila Acker-mannove riječi: - Liječit će me, da. Vježbe pamćenja, lijekovi da se pomakne ta funkcija u drugi dio mojeg mozga. U zdrav dio. - Genijalno! Clothilde je razvila divlji osmijeh, kao da je čula za potpun Annin oporavak. Njeni izrazi bili su rijetko prilagođeni situacijama i odavali su jednu duboku ravnodušnost. U stvarnosti, Clothilda je bila neosjetljiva za tuđe nesreće. Bol, tjeskoba, nesigurnost klizile su s nje poput kapljica ulja na voštanom platnu. Ipak, u tom trenutku, činilo se da je shvatila svoju glupost. 24

Zvonce na vratima priskočilo joj je u pomoć. - Idem, rekla je okrećući se na petama. Smjesti se, vraćam se. Anna je maknula nekoliko kutija i sjela na tabure. Na jedan pladanj počela je slagati Romeoe - pločice pjene od svježe kave. Prostorija je već bila natopljena tvrdoglavim isparavanjima čokolade. Na kraju dana, njihova odjeća, čak i njihov znoj isparavao je taj miris, njihova slina bila je natopljena šećerom. Pričalo se da su poslužitelji u barovima pijani od udisanja alkoholnih isparenja. Trgovci čokoladom, jesu li se oni debljali od kusanja slatkiša? Anna nije dobila ni grama. Zapravo, ona se nikada nije debljala. Jela je kao prase, no činilo se kao da joj se hrana "ne prima". Glucidi, lipidi i ostala vlakna samo su prolazila kroz nju... Slagala je čokolade i Ackermannove riječi pale su joj na pamet. Povreda. Bolest. Biopsija. Ne: nikada neće dozvoliti da sjeckaju njeno meso. A pogotovo ne taj tip, sa svojim hladnim pokretima i pogledom kukca. Uostalom, nije vjerovala u njegovu dijagnozu. Nije mogla vjerovati. Iz jednostavnog razloga što mu nije rekla ni trećinu istine. Od mjeseca veljače, njene krize bile su puno učestalije nego što je priznala. Njeni gubici pamćenja iznenađivali bi je sada u svakom trenutku, u bilo kojem kontekstu. Večera kod prijatelja; posjeta frizeru; kupovina u trgovini. Anna bi se iznenada našla okružena neznancima, licima bez imena, usred najpoznatijeg okruženja. I sama priroda promjena se promijenila. Nije se više radilo samo o rupama u pamćenju, opakim rasponima, već i o zastrašujućim halucinacijama. Lica bi se uzburkala,

25

podrhtavala, deformirala se pred njenim očima. Izrazi, pogledi počinjali bi treptati, plutati, kao na dnu vode. Ponekad, mogla bi povjerovati u figure od gorućeg voska: topile bi se i udubljivale same u sebe, rađajući demonske grimase. Drugi put, crte bi vibrirale, tresle se, dok se ne bi posložile jedna na drugu, u više istodobnih izraza. Krik. Smijeh. Poljubac. Sve to slijepljeno u jednu te istu fizionomiju. Noćna mora. Na ulici, Anna je hodala spuštena pogleda. Uvečer bi razgovarala ne gledajući svog sugovornika. Postajala bi biće koje bježi, drhtavo, prestrašeno. "Drugi" su joj odašiljati još samo sliku njena vlastita ludila. Ogledalo strave. U pogledu Laurenta, također nije opisala točno svoje osjećaje. Uistinu, njena muka nikada nije bila zatvorena, nikada potpuno odbačena nakon krize. Uvijek bi sačuvala trag, brazdu straha. Kao da ne prepoznaje sasvim svog supruga; kao da joj neki glas mrmlja: 'To je on, a da nije on." Njen duboki dojam bio je da su se Laurentove crte promijenile, da su modificirane plastičnom operacijom. Apsurd. Taj delirij imao je još apsurdniju stranu. Čak i kad bi joj se suprug učinio strancem, jedan kupac u trgovini budio je u njoj poznata sjećanja, probadajuća. Bila je sigurna da ga je već negdje vidjela... Nije mogla reći ni kada ni gdje, no njeno pamćenje palilo se u njegovoj prisutnosti; istinski električni drhtaj. Ipak, nikada iskra nije pobudila preciznu uspomenu. Čovjek je dolazio jednom ili dva puta tjedno i kupovao uvijek istu čokoladu: Jikolu. Pločice punjene marcipanom, slične orijentalnim slatkišima. Govorio je, uostalom, s laganim naglaskom- možda arapskim. Imao je jedno četrdesetak godina, bio je uvijek odjeven na 26

isti način, u traperice i sako od izlizanog samta, zakopčan do grla, poput vječnog studenta. Anna i Clothilde nazvale su ga "Gospodin Samt". Svakog dana očekivala je njegovu posjetu. Bila je to njihova napetost, njihova zagonetka, koja je razveseljavala sate koji su slijedili u trgovini. Često bi se gubile u hipotezama. Čovjek je bio Annin prijatelj iz djetinjstva; ili neki stari flert; ili naprotiv neki potajni ženskar koji je izmijenio s njom nekoliko pogleda na nekom koktelu... Anna je sada znala da je istina bila jednostavnija. To sjećanje bilo je tek oblik halucinacije, izazvan njenom povredom. Nije se više trebala oslanjati na ono što vidi, na ono što osjeća pred licima budući da nije imala koherentan sustav podataka. Vrata spremišta su se otvorila. Anna je poskočila - primijetila je da su se čokolade upravo topile medu njenim stegnutim prstima. Glothilde se pojavila u okviru vrata. Promrmljala je u svojim kovrčama: 'Tu je." Gospodin Samt stajao je pokraj Jikole. - Dobar dan, potrudila se Anna. Što želite? - Dvije stotine grama, kao i obično. Skliznula je iza središnjeg pulta, dohvatila kliješta, vrećicu od celofana, zatim je u nju počela stavljati komadiće čokolade. Istovremeno, bacila je pogled na čovjeka, preko svojih spuštenih trepavica. Najprije je primijetila velike cipele od brušene kože, zatim preduge traperice nabrane kao harmonika i, napokon, sako od samta, boje šafrana, čija je iznošenost dolazila do izražaja na rubnim plohama sjajne narančaste boje. Naposljetku, riskirala je brzo pogledati njegovo lice.

27

Bila je to gruba glava, četvrtasta, uokvirena čekinjavom i kestenjastom kosom. Više lice nekog seljaka nego profinjeni izraz lica nekog studenta. Njegove obrve bile su namrštene u izraz zlovolje ili čak izazvanog bijesa. Ipak, Anna ga je već primijetila, kada su se njegovi kapci otvorili, otkrili su duge djevojačke trepavice i šarenice ljubičaste boje, obrubljene zlatno-crnom bojom - poput leda bumbara koji nadlijeće polje tamnih ljubičica. Gdje je već vidjela taj pogled? Odložila je vrećicu na vagu. - Jedanaest eura, molim Vas. Čovjek je platio, dohvatio čokoladu i okrenuo se na petama. Sekundu nakon toga, bio je vani. Usprkos sebi, Anna ga je slijedila do praga; Glothilde joj se pridružila. Gledale su siluetu kako prelazi ulicu Faubourg-Saint-Honore i zatim nestaje u crnoj limuzini zataninjenih stakala čudnih registarskih oznaka. Ostale su stajati ondje, na terasi, poput dva skakavca na sunčevom svjetlu. - Onda? Upitala je napokon Glothilde. Tko je to? Još uvijek ne znaš? Automobil je nestao u prometu. Umjesto odgovora Anna je promrmljala: - Imaš cigaretu? Glothilde je iz džepa svojih hlača izvadila zgužvanu kutiju Marlboro Lighta. Anna je udahnula prvi dim, pronalazeći jutrošnje smirenje iz dvorišta bolnice. Clothilde je izjavila skeptičnim tonom: - Ima nešto što ne štima u tvojoj priči. 28

Anna se okrenula s laktom u zraku, cigarete uspravljene poput oružja: -Što? - Priznajmo da si poznavala tog tipa i da se promijenio. Okay. - No dobro? Clothilde je skupila usne, proizvodeći zvuk otvaranja boce: - Zašto on ne prepozna tebe? Anna je gledala automobile kakao prolaze pod sumornim nebom, gvaševe svjetla kako presijecaju njihove karoserije. S onu stranu, vidjela je prednji dio šume Mariage Freres, hladna stakla restorana Močvara i svojeg mirnog vozača kako je ne prestaje promatrati. Njene riječi stopile su se s plavičastim dimom: - Luda. Poludjet ću.

5. Jednom tjedno Laurent se nalazio s istim "prijateljima" na večeri. Bio je to neki nepogrešiv ritual, neka vrsta ceremonije. Ti ljudi nisu bili prijatelji iz djetinjstva, ni članovi nekog posebnog kruga. Nisu dijelili nijednu zajedničku strast. Pripadali su jednostavno istoj korporaciji: bili su policajci. Bili su poznati u različitim mjestima i danas su uspjeli, svatko u svom području, do vrha piramide. Anna, kao i ostale supruge, bila je strogo isključena s tih sastanaka; i kada bi se večera održavala u njihovu stanu u aveniji Hoche molili su je da ode u kino. Ipak, tri tjedna ranije, Laurent joj je predložio da im se pridruži na slijedećem sastanku. Isprva ga je odbila, tim više što je njen suprug

29

dodao, glasom onoga koji se brine o bolesniku: "Vidjet ćeš, to će te razonoditi." Zatim se predomislila; na kraju, bila je dovoljno radoznala da susretne Laurentove kolege, da promatra druge profile visokih službenika. Nakon svega, poznavala je samo jedan model: svoj. Nije požalila svoju odluku. Te večeri otkrila je tvrde ali strastvene ljude, koji su razgovarali jedni s drugima bez tabua i rezervi. Osjetila se kao kraljica u toj grupi, jedina žena na palubi, pored koje su se policajci natjecali u anegdotama, pripovijestima o oružju, otkrićima. Od te prve večeri sudjelovala je u svakoj večeri i bolje ih upoznala. Naučila je njihove trikove, njihove udarce - i također njihove opsesije. Te večere nudile su pravu sliku svijeta policije. Jednog crnobijelog svijeta, jednog svijeta nasilja i sigurnosti, istovremeno karikaturalnog i fascinirajućeg. Sudionici su uvijek bili isti, osim nekoliko izuzetaka. Najčešće je to bio Alain Lacroux koji je upravljao razgovorom. Krupan, mršav, uspravan, blagoglagoljiv pedesetogodišnjak, naglašavao je svaki kraj rečenice udarcem vilice ili kimanjem glave. Čak i izgovor njegova južnjačkog naglaska sudjelovao je u tom dovršavanju, brušenju. Sve je u njemu pjevalo, gibalo se, smiješilo - nitko ne bi mogao posumnjati u njegove stvarne odgovornosti: kao zamjenik, upravljao je Kriminalnim odjelom u Parizu. Pierre Caracilli bio je njegova suprotnost. Malen, zdepast, mračan, neprestano je gunđao sporim glasom koji je imao gotovo hipnotičke karakteristike. Bio je to glas koji je uspavljivao, ulijevao nepovjerenje i izvlačio priznanja najtvrđim kriminalcima. Carcilli je bio Korzikanac. Zauzimao je važno mjesto u Upravi nadgledanja teritorija (UNT). Jean-Francois Gaudemer nije bio ni vertikalan ni horizontalan: bila je to kompaktna stijena, zbijena, tvrdoglava. U sjeni visokog i pomalo praznog čela, oči su bile oživljene crnilom u kojem se činilo da se kuhaju oluje. Anna bi uvijek napeto slušala kada je on govorio. 30

Njegove riječi bile su cinične, njegove priče strašne, no nasuprot njega, osjećali ste neku vrstu prepoznavanja; nejasan osjećaj da se diže neki veo na skrivenoj potki svijeta. Bio je šef SUN-a (Središnjeg ureda za suzbijanje narkotika). Čovjek droge u Francuskoj. No, Anni najdraži bio je Philippe Charlier. Div od metar i devedeset, koji se lomio u svojim skupim odjelima. Nazvan "zelenim divom" od strane svojih kolega, imao je glavu boksača, veliku poput kamena, uokvirenu brkovima i lošom kosom boje papra i soli. Govorio je presnažno, smijao se kao motor s unutarnjim izgaranjem, a sugovornika bi snažno "uvlačio" svojim smiješnim pričama, grabeći ga za ramena. Da bi ga se shvatilo trebao vam je pravi seksualni rječnik. Rekao bi "kost u gaćicama" za "erekciju", opisivao svoju kovrčavu kosu kao "dlake muda"; a kada bi podsjećao na praznike u Bankoku, rekao bi ukratko: "Odvesti svoju ženu na Tajland, to je kao odnijeti svoje pivo u Munchen." Anna ga je smatrala vulgarnim, uznemirujućim, no neodoljivim. Isijavao je iz sebe jednu životinjsku moć, nešto intenzivno "murjačko". Niste ga zamišljali drugdje nego u slabo osvijetljenom uredu, kako čupa priznanja iz svojih osumnjičenih. Ili na terenu, kako upravlja ljudima naoružanim napadačkim oružjem. Laurent joj je otkrio da je Charlier hladnokrvno ubio barem pet ljudi u tijeku svoje karijere. Njegovo područje djelovanja bilo je terorizam. DST, DGSE, DNAT: bili su neki inicijali pod kojima se borio; uvijek je vodio isti rat. Kada je Anna zatražila više detalja, Laurent je pomeo odgovor jednim pokretom: 'To bi bio tek vrh beskrajnog ledenog brijega". Toga se dana večera odvijala upravo kod Charliera, u aveniji Breteuil. Haussmanski stan, lakiranih parketa, ispunjen kolonijalnim

31

predmetima. Iz radoznalosti, Anna je prošla dostupnim sobama: ni najmanjeg traga ženske prisutnosti; Charlier je bio okorjeli samac. Bila su 23 sata. Gosti su se, na kraju objeda, opušteno izvalili, okruženi dimom svojih cigara. U tom mjesecu ožujku 2002. nekoliko tjedana prije predsjedničkih izbora, svatko je odmjeravao svoja predviđanja, hipoteze, zamišljajući promjene koje će uslijediti u središtu Ministarstva unutarnjih poslova s obzirom na izabrane kandidate. Činili su se svi spremnima za veliku bitku, a da nisu bili sigurni da će u njoj sudjelovati. Philippe Charlier, sjedeći pored Anne, šapnuo joj je sa strane: - Gnjave nas svojim pandurskim pričama. Znaš li onu iz Švicarske? Anna se nasmiješila: - Ispričao si mi to prošle subote. - A onu o karabinjeru? -Ne. Charlier se nalaktio na stol: - To je bio jedan karabinjer koji je bio u ophodnji ulicama Milana. Vidjevši prostitutku, uhiti je i strpa u auto da je odveze u postaju. Da prekine dugu šutnju, prostitutka ga upita: "Smijem i ja pušiti?" Karabinjer joj odgovori: "Ako ti ne smeta volan, samo izvoli!" Trebala joj je sekunda da shvati, zatim je prasnula u smijeh. Policijska hvalisanja nikada nisu prelazila visinu hvaljenja no bila su nečuvena. Još se uvijek smijala kada se Charlierovo lice uznemirilo. Njegove su erte iznenada izgubile na čistoći; uzbibale su se, doslovno, usred njegove figure.

32

Anna je odvratila pogled i pogledala prema ostalim gostima. Njihove crte također su izgubile os, čineći nejasne kontradiktorne izraze, monstruozne, miješajući tjelesa, razjapljena usta, krikove... Grč ju je podigao. Počela je disati na usta. - Ne ide? Uznemirio se Charlier. - Ja... Vruće mije. Idem se osvježiti. - Želiš li da ti pokažem? Položila je ruku na njegovo rame i ustala: - Ne treba. Pronaći ću. Hodala je duž zida, oslanjajući se na ugao dimnjaka, udarajući u stolić na kotačima, izazivajući čudno škripanje... S praga, bacila je pogled iza sebe: more masaka još uvijek se dizalo. Sarabanda krikova, zavjese u gužvi, uznemirena tjelesa iskakala su da bi je slijedila. Prošla je kroz vrata zadržavajući krik. Hodnik nije bio osvijetljen. Obješeni ogrtači ocrtavali su uznemirujuće oblike, pritvorena vrata otkrivala su tragove tmine. Anna se zaustavila nasuprot ogledala obrubljenog starim zlatom. Promatrala je svoj odraz: bljedilo vrlo finog papira, fosforescentnog spektra. Zgrabila je svoja ramena koja su drhtala pod puloverom od crne vune. Iznenada se, u ogledalu, iza nje, pojavio jedan čovjek. Nije ga poznavala; nije bio na večeri. Okrenula se kako bi se suočila s njim. Tko je to? Odakle je došao? Njegova je fizionomija bila prijeteća; nešto iskrivljeno, izobličeno bilo je na njegovu licu. Njegove su ruke sjajile u sjeni kao dva bijela oružja... Anna je ustuknula, ugurala se medu obješene ogrtače. Čovjek je koraknuo prema naprijed. Čula je ostale kako razgovaraju u susjednoj sobi; željela je kriknuti, no grlo kao da joj je bilo blokirano gorućim 33

pamukom. Lice je bilo još samo na nekoliko centimetara od njenog. Očima joj je prošao odraz iz ogledala, zlatna je svjetlost poprskala njene zjenice... - Želiš li da sada odemo? Anna je prigušila drhtaj: bio je to Laurentov glas. Liceje odmah poprimilo svoj poznati izgled. Osjetila je kako je pridržavaju dvije ruke i shvatila da se gotovo onesvijestila. - Zaboga, upitao je Laurent, što ti je? - Moj ogrtač. Daj mi moj ogrtač, naredila je oslobađajući se njegovih ruku. Mučnina nije nestajala. Nije sasvim prepoznavala svog supruga. Uvjerenje je još uvijek bilo u njoj: da, njegove crte bile su promijenjene, bilo je to izmijenjeno lice koje je imalo tajnu, mračnu zonu... Laurent joj je dodao ogrtač. Drhtao je. Bez sumnje se bojao za nju, no isto tako i za sebe. Bojao se da njegovi prijatelji ne shvate situaciju: jedan od najviših službenika Ministarstva unutarnjih poslova ima ćaknutu suprugu. Skliznula je u svoj ogrtač i osjetila dodir podstave. Željela je pobjeći zauvijek, i nestati... Salve smijeha odzvanjale su salonom. - Idem ih pozdraviti za oboje. Čula je intonaciju predbacivanja, zatim iznova smijeh. Anna je bacila posljednji pogled u ogledalo. Jednoga dana, uskoro, stojeći nasuprot toj silueti, upitat će se: "Tko je to?" Laurent se ponovno pojavio. Promrmljala je: - Idem ih pozdraviti. Želim se vratiti kući. Želim spavati.

34

6. Annu je mučnina slijedila i u snu. Od pojavljivanja tih kriza, Anna je uvijek imala isti san. Crnobijele slike koje su prolazile nesigurnim ritmom, kao u nijemom filmu. Scena je svaki put bila identična: seljaci koji su izgledali izgladnjelo čekali su, noću, na peronu stanice; vlak robe je stizao, u oblaku pare. Jedna vrata su se otvarala. Jedan čovjek, počešljan na kacigu, pojavljivao se i naginjao kako bi dohvatio zastavu koju su mu dodavali; zastava je nosila čudan znak: četiri mjeseca raspoređena u veliku zvijezdu. Čovjek bi se tada uspravio, visoko uzdižući crne obrve. Govorio je svjetini, vijorio svoju zastavu na vjetru, no njegove riječi nisu se čule. Na trgu se dizala neka vrsta zvučnog platna; gorak žamor, sastavljen od uzdaha i drhtaja djece. Annino mrmljanje miješalo se tada s razdirućim zborom. Obraćala bi se mladim glasovima: "Gdje ste?", "Zašto plačete?". Poput odgovora, vjetar se dizao na peronima stanice. Četiri mjeseca, na zastavi, počela bi svjetlucati kao fosfor. Scena je teturala u čistoj noćnoj mori. Ogrtač čovjeka bi se otvorio, otkrivajući goli prsni koš, otvoren, ispražnjen; zatim bi nagao vihor usitnio njegovo lice. Meso bi se raspršilo u prah, poput pepela, od ušiju, otkrivajući izbočene i crne mišiće... Anna se probudila u skoku. Otvorenih očiju u tami ništa nije prepoznavala. Ni sobu. Ni krevet. Ni tijelo koje je spavalo pokraj nje. Trebalo joj je nekoliko sekundi da se zbliži s tim čudnim oblicima. Naslonila se na zid i obrisala lice, obliveno znojem.

35

Zašto se taj san stalno ponavljao? Kakva je bila veza s njenom bolešću? Bila je sigurna da se radi o nekom drugom uzroku zla; misterioznom odjeku, neobjašnjivom kontrapunktu njene mentalne degradacije. Zazvala je u noći: - Laurent? Okrenutih leda, njen suprug se nije micao. Anna je zgrabila njegovo rame: - Laurent, spavaš? Uslijedio je neodređen pokret, šuštanje plahti. Zatim je vidjela njegov profil kakao se odvaja od tmine. Inzistirala je, tihim glasom: - Spavaš? - Ne više. - Ja... Mogu li ti postaviti jedno pitanje? Podigao se napola i učvrstio glavu u jastucima: - Slušam. Anna je spustila glas - drhtaji sna odzvanjali su još uvijek u njenoj lubanji: - Zašto... (oklijevala je.) Zašto nemamo djece? Tijekom sekunde ništa se nije pomaklo. Zatim je Laurent odmaknuo plahte i sjeo na rub kreveta, iznova joj okrećući leda. Tišina se iznenada činila opterećena napetošću, neprijatelj stvom. Protrljao je lice, prije nego je upozorio Annu: -Vratit ćemo se vidjeti Ackermanna. - Što? - Telefonirat ću mu. Zakazat ćemo sastanak u bolnici.

36

- Zašto to kažeš? Dobacio je preko ramena: - Lagala si. Nisi ispričala da patiš i od drugih gubitaka pamćenja. Da postoji samo taj problem s licima. Anna je shvatila da je upravo počinila grešku; njeno pitanje otkrivalo je novu provaliju u njenoj glavi. Vidjela ja samo Laurentov vrat, njegove neodređene kovrče, njegova uska leda, no naslućivala je njegovu iznemoglost, njegov bijes također. - Što sam rekla? Riskirala je. Laurent se okrenuo za nekoliko stupnjeva: - Ti nikada nisi htjela dijete. To je bio tvoj uvjet da se udaš za mene. (Podigao je glas, uspravljajući svoju desnu ruku.). Čak i na večer našeg vjenčanja, natjerala si me da se zakunem da te to nikada neću tražiti. Gubiš se, Anna. Treba djelovati. Treba napraviti ta ispitivanja. Shvatiti što se događa. Treba to zaustaviti! Sranje! Anna se skupila na drugoj strani kreveta. - Daj mi još nekoliko dana. Mora postojati neko drugo rješenje. - Kakvo rješenje? - Ne znam. Nekoliko dana. Molim te. Iznova se ispružio u krevetu i zagnjurio glavu pod plahte: - Nazvat ću Ackermanna slijedeću srijedu. Bilo je beskorisno zahvaljivati mu. Anna nije znala čak ni zastoje zatražila odgodu. Čemu nijekati očigledno? Bolest je pobjeđivala, neuron za neuronom, svako područje njenog mozga. Skliznula je pod pokrivače, na pristojnoj udaljenosti od Laurenta i razmislila o toj zagonetki o djeci. Zašto je zahtijevala takvu zakletvu? Koji su bili njeni motivi u tom trenutku? 37

Nije imala nikakvog odgovora. Njena vlastita osobnost postajala joj je stranom. Vratila se svom braku. Bilo je tome osam godina. Bilo joj je tada dvadeset i tri. Čega se, zapravo, sjećala? Imanja u Saint-Paul-de-Vence, palmi, širokih travnjaka požutjelih od sunca, smijeha djece. Zatvorila je oči pokušavajući ponovno pronaći osjećaje. Jedan vrtuljak koji se nalazio u kineskim sjenama na površini jednog travnjaka. Vidjela je također lijehe cvijeća, bijele ruke... Iznenada, jedna marama od tila zaplovila je njenim sjećanjem; tkanina je zavijorila pred njenim očima, uznemirujući vrtuljak, sijući zelenu travu, vješajući svjetlo svojim čudesnim pokretima. Tkanina se približila, do točke u kojoj je mogla osjetiti njenu potku na svom licu, zatim se omotala oko njenih usana. Anna je otvorila usta u smijeh, no očice tkanine zabile su se u njeno grlo. Zadihala se, veo se snažno prilijepio uz njeno nepce. To više nije bio til: bio je to plin. Kirurški plin koji je omamljivao. Urlala je u noći; njen krik nije proizvodio nikakav zvuk. Otvorila je oči: zaspala je. Njena usta smrvila su se u jastuku. Kada će sve to završiti? Uspravila se i još uvijek osjećala znoj na koži. Bio je to taj ljepljivi veo koji je izazvao osjećaj gušenja. Ustala je i uputila se prema kupaonici, koja se nalazila pokraj sobe. Tapkajući, pronašla je kvaku i zatvorila vrata prije nego što je upalila svjetlo. Naslonila se na sklopku, zatim zateturala prema ogledalu iznad umivaonika. Lice joj je bilo prekriveno krvlju.

38

Crveni tragovi tekli su joj niz čelo; ugrušci su se smještali pod očima, uz nosnice, oko usana. Najprije je povjerovala da se ranila. Zatim se približila staklu: jednostavno je krvarila iz nosa. Želeći se obrisati u tami, zamrljala se vlastitom krvlju. Majica joj je natopljena njome. Otvorila je pipu hladne vode i ispružila ruke, natapajući ih ružičastim mlazom. Nju je ispunilo jedno uvjerenje: ta je krv utjelovljivala istinu koja je pokušala izbiti iz njenog tijela. Tajna koju je njena svijest odbijala prepoznati, oblikovati, i koja je, u organskim tekućinama, bježala iz njenog tijela. Zaronila je lice pod mlaz svježine, miješajući jecaje s prozirnim mlazovima. Nije prestajala mrmljati u šuštavu vodu: - No što mi je? Što mi je?

DRUGO 7. Mali zlatni mač. Tako ga je vidio u svojem sjećanju. Ustvari, znao je, bio je to jednostavni bakreni rezač papira, drške izrezbarene na španjolski način. Osmogodišnji Paul upravo ga je ukrao u ateljeu svoga oca i pobjegao u svoju sobu. Savršeno se sjećao atmosfere trenutka. Zatvorenih žaluzina. Smrvljujuće vrućine. Spokoja sieste. Jedno ljetno popodne poput mnogih drugih. Osim što je tih nekoliko sati promijenilo njegov život zauvijek. - Što skrivaš u ruci? Paul je zatvorio dlan; njegova majka stajala je na pragu sobe: - Pokaži mi što skrivaš. 39

Glas je bio smiren, obojen samo radoznalošću. Paul je stegnuo prste. Ona se kretala prema naprijed, u polusjeni, probijajući se kroz zrake sunca koje su propuštali prozorski kapci; zatim je sjela na rub kreveta, blago mu otvarajući ruku: - Zašto si uzeo taj rezač papira? Nije vidio crte njena lica, uronjene u sjenu: - Kako bih te obranio. - Obranio me od koga? Tišina. - Obranio me od tate? Nagnula se prema njemu. Lice joj se pojavilo u liniji svjetla; natečeno lice, podliveno hematomima; poput brodskog okna jedno ga je oko, iz čije je bjeloočnice izbijala krv, netremice gledalo. Ponovila je: - Obranio me od tate? Kimanjem glave, potvrdio je. Nastupila je stanka, nepokretnost, zatim ga je, poput prevrnutog vala, zagrlila. Paul ju je odgurnuo; nije želio suze, niti sažaljenje. Jedino što se računalo bila je nadolazeća borba. Zakletva koju je dao sam sebi, uoči te večeri, kada je njegov otac, potpuno pijan, udarao njegovu majku dok se nije onesvijestila na podu u kuhinji. Kada se čudovište vratilo i primijetilo njega, malog dječaka koji je drhtao u okviru vrata, upozorio gaje: "Vratit ću se. Vratit ću se ubiti vas oboje!" Paul se tada naoružao, čekajući njegov povratak, s mačem u rukama. No čovjek se nikada nije vratio. Ni sutra, ni prekosutra. Slučajem, čiju tajnu poznaje samo sudbina, Jean-Pierre Nerteaux bio je ubijen iste noći kada je izrekao svoje prijetnje. Njegovo je tijelo bilo otkriveno dva dana kasnije, u njegovom vlastitom taksiju, nedaleko od skladišta benzina u luci Gennevilliers. 40

Na obavijest o ubojstvu, Francoise, njegova supruga, reagirala je na čudan način. Umjesto da ode identificirati tijelo, željela se vratiti na mjesto ubojstva kako bi se uvjerila da je Peugeot 504 ostao nedirnut i da neće biti problema s društvom taksista. Paul se sjećao i najmanjeg detalja: putovanje u autobusu do Gennevilliersa; mrmljanje njegove zaprepaštene majke; njegovo vlastito shvaćanje, oči u oči s događajem kojeg nije razumijevao. Ipak, kada je vidio područje na kojem se nalazilo skladište, šokirao se. Na tom zapuštenom terenu uzdizale su se čelične, gorostasne zidine. Korov i grmlje puštalo je korijenje medu betonskim ruševinama. Čelične su šipke hrdale, poput metalnih kaktusa. Istinski krajolik vesterna, sličan pustinjama iz njegove zbirke stripova. Pod žarkim nebom, majka i dijete prešli su područje skladišta. Na kraju te napuštene zemlje, otkrili su obiteljski Peugeot, napola uronjen u sive dine. Paul je uočio sve znakove, dojmljive za njegovih osam godina. Policijske uniforme; lisice koje su bljeskale na suncu; tiha objašnjenja; mehaničari s crnim rukama na bijeloj podlozi, koji su radili oko automobila... Trebao mu je trenutak da shvati da je njegov otac bio ubijen za volanom. No samo sekunda da bi primijetio, kroz odškrinuta stražnja vrata, poderotinu na naslonu sjedala. Ubojica se bacio na svoju žrtvu preko sjedala. Ta jedina vizija ošinula je dijete otkrivajući mu tajnu tijeka događaja. Večer prije toga želio je smrt svojeg oca. Bio se naoružao, zatim je svoj zločinački plan ispovjedio svojoj majci. To je priznanje poprimilo težinu prokletstva: misteriozna sila ostvarila je njegovu želju. Nije on bio taj koji je potegnuo nož, ali je on bio taj koji je naredio, u mislima, izvršenje. Od tog trenutka, nije se više ničega sjećao. Ni pokopa, ni žalopojki svoje majke, ni novčanih poteškoća koje su obilježile njihovu 41

svakodnevicu. Paul je bio koncentriran samo na istinu: on je bio jedini krivac. Veliki naredbodavac masakra. Puno kasnije, 1987., upisao se na pravni fakultet na Sorbonnei. Slijedom malih poslova, skupio je dovoljno novaca da iznajmi jednu sobu u Parizu i udalji se od majke, koja više nije prestajala piti. Majka, čistačica u jednoj velikoj tvrtki, klicala je od veselja što će njen sin postati pravnik. No Paul je imao druge planove. S diplomom u džepu, 1990., priključio se školi za inspektore u Cannes-Ecluseu. Dvije godine kasnije, nakon što je unaprijeđen u inspektora, mogao je izabrati jedno od najtra-ženijih radnih mjesta za policijske novake: Središnji ured za suzbijanje krijumčarenja droga (SUSKD). Hram progonitelja droge. Činilo se da je njegov put zacrtan. Četiri godine u grudima središnjeg ureda ili elitne brigade, zatim interni natječaj za načelnika. Prije nego što će navršiti četrdeset godina, Paul Nerteaux dobit će visok položaj u Ministarstvu unutrašnjih poslova, na trgu Beauveau, pod zlatnim oplatama Velike Kuće. Gorući uspjeh za jedno dijete koje je poteklo, kako kažu, "iz problematične sredine". Paula, ustvari, nije zanimao takav uspjeh. Njegov policijski poziv imao je drugačije utemeljenje, uvijek povezano s osjećajem krivnje. Petnaest godina nakon istrage u luci Gennvilliers, još uvijek ga je proganjala grižnja savjesti; putem ga je vodila jedino ta želja da opere svoju krivnju, da ponovno pronađe izgubljenu nevinost. Kako bi zagospodario svojim strahovima, morao je izmisliti osobne tehnike, tajne metode koncentracije. U toj je disciplini crpio neophodnu snagu kako bi postao neslomljivim policajcem. U srcu svog svijeta bio je omražen, bojali su ga se, divili mu se, po izboru - ali nikada ga nisu voljeli. Zato jer nitko nije razumijevao da su njegova nepomirljivost, njegova volja da uspije, bili način preživljavanja, 42

upozorenje. Njegov jedini način kontrole vlastitih demona. Nitko nije znao da, u ladici svoga stola, na desnoj strani, još uvijek čuva bakreni rezač za papir... Stegnuo je ruke na volanu i koncentrirao se na cestu. Zašto prevrće sve to sranje danas? Utjecaj krajolika natopljenog kišom? Činjenica da je nedjelja, dan mrtvih medu živima? S obje strane autoceste vidio je crnkast predio obrađenih polja. Linija horizonta i sama je sličila njihovoj brazdi, otvarajući se prema ništavilu neba. Ništa se nije moglo dogoditi u toj regiji, osim sporog utapanja u očaj. Bacio je pogled na kartu položenu na sjedalo suvozača. Morat će napustiti autocestu Al kako bi krenuo državnom cestom u smjeru Amiensa. Zatim, skrenut će na odvojak 235. Nakon deset kilometara, stići će na svoje odredište. Kako bi odagnao tmurne ideje, koncentrirao je misli na čovjeka kojemu se uputio; bez sumnje jedini policajac kojeg nikada nije želio sresti. Fotokopirao je cijeli dosje u Općem inspektoratu službi i mogao napamet izrecitirati njegov životopis... Jean-Louis Schiffer, rođen 1943., u Aulnay-sous-Boiseu, SeineSaint-Denis. Nazvan, prema okolnostima, "Brojka" ili "Željezo". Brojka zbog tendencije da pogađa postotke o slučajevima kojima se bavio; Željezo zbog reputacije neumoljivog policajca - i također zbog svoje srebrne kose koja je bila dugačka i svilena. Nakon potvrde o završenom studiju, 1959., Schiffera su mobilizirali u Alžir, u Aures. 1960. ponovno se vraća u Alžir gdje postaje oficirom Učilišta, aktivnim članom OOZ-a ( Odjela operativne zaštite). 1963. vraća se u Francusku s činom narednika. Tada se uključuje u policijsku hijerarhiju. Ponajprije kao čuvar mira, zatim 1966. kao istražitelj u Područnoj brigadi 8. arrondisse-menta. Ubrzo se ističe 43

urođenim smislom za ulicu i za izbacivanje. U svibnju 1968. uranja u nemire i uvlači se medu studente. U tom razdoblju nosi uzdignut perčin, puši hašiš - i bilježi, blago, imena političkih voda. U tijeku sukoba u ulici Gay-Lussac pod kišom kamenja spašava i jednog CRS-a. Prvi čin hrabrosti. Prvo isticanje. Njegovi podvizi neće se više zaustavljati. Unovačen u Kriminalističku brigadu 1972. i promaknut u inspektora uvišestručio je svoja herojska djela, ne bojeći se ni vatre ni štapa. 1975. prima medalju za Djelo hrabrosti. Ipak, 1977., nakon kratkog boravka u BII (Brigadi za istraživanje i intervencije), slavni "protivnik bandi" brutalno se promijenio. Paul je iskopao izvješće iz tog perioda koje je potpisao načelnik Broussard osobno. Policajac je zabilježio olovkom, na margini: "umiješan". Schiffer pronalazi svoje istinsko područje u lovu, u 10. arrondissementu, u Prvoj diviziji Pravosudne policije. Odbijajući svako promaknuće ili promjenu, tijekom gotovo dvadeset godina, nameće se kao čovjek Zapadne četvrti, uvodeći vladavinu reda i zakona na području okruženom velikim avenijama i željezničkim postajama od Istočne do Sjeverne, pokrivajući dio Groblja, tursku četvrt i druga područja s izrazito useljeničkim stanovništvom. Tijekom tih godina, kontrolira mrežu potkazivača, ograničava nezakonite djelatnosti - kocku, prostituciju, drogu , održava nejasne, no učinkovite odnose sa šefovima svake zajednice. Jednako tako postiže rekordan broj uspjeha u svojim istragama. Prema jednom mišljenju stvorenom na visokim pozicijama, njemu i samo njemu duguje se relativan mir tog dijela 10. arrondissementa, od 1978. do 1998. Jean-Louis Schiffer čak i profitira, kada mu se, iznimno, produžuje radni odnos od 1999. do 2001.

44

U mjesecu travnju te posljednje godine, policajac službeno odlazi u mirovinu. U njegovom dosjeu: pet odličja reda Zasluga, dvije stotine trideset i devet uhićenja i četiri ubijena metkom. U pedeset i osmoj godini. Nikada nije imao drugog čina osim čina inspektora. Borac s pločnika, čovjek terena koji se uvijek vraća na jedan i jedini teritorij. Toliko, što se tiče Željeza. Što se tiče Brojke, on se pojavio 1971. tijekom privođenja jedne prostitutke koju je pretukao, u ulici Michodiere, u četvrti Madeleine. Istraga IGS-a, uz onu Odjela za narkotike, nije ništa otkrila. Nijedna djevojka ne želi svjedočiti protiv čovjeka srebrne kose. 1979. zaprimljena je nova žalba. Priča se da Schiffer naplaćuje svoju zaštitu prostitutkama iz ulice Jerusalem i ulice Saint-Denis. Nova istraga, novi neuspjeh. Brojka zna uvjeriti svoje pretpostavljene. Ozbiljni slučajevi počinju 1982. Jedna pošiljka heroina isparava u policijskoj postaji Bonne-Nouvelle, nakon razbijanja mreže turskih trgovaca. Schifferovo je ime svima na ustima. Murjak je stavljen na kušnju. No godinu dana kasnije izlazi čist. Nikakva dokaza, nijednog svjedoka. Tijekom godina pojavile su se i druge sumnje. Postotak podijeljen od reketa; udjeli ubirani od igara i klađenja; zbrka s pivarima iz četvrti; svodništvo...Očigledno, policajac izbija odsvakuda, no nitko ga ne uspijeva omesti. Schiffer drži svoj odjel u šaci, drži ga čvrsto. Čak i usred postaje, istraživači IGS-a sučeljavaju se sa šutnjom njegovih kolega policajaca. U očima svih, Brojka je ponajprije Željezo. Heroj, prvak javnog reda, u prestižnom državnom poretku. Niti zadnja mrlja nije ga uspjela srušiti. Listopad 2000. Tijelo jednog ilegalnog turskog useljenika, Gazila Hemeta, otkriveno je na 45

putovima Sjeverne željezničke postaje. Večer uoči, Hemeta, osumnjičenog za trgovinu drogom, uhitio je sam Sehiffer. Optužen za "dobrovoljno nasilje", policajac uzvraća da je oslobodio osumnjičenog prije kraja pritvora -što nije bilo nalik njemu. Da li je Hemet umro pod udarcima? Obdukcija ne donosi nikakav jasan odgovor - Thalvs je od 8h do lOh isjeckao leš. No jedna zvanična medicinska ekspertiza podsjeća na misteriozne "povrede" na tijelu Turčina, koje bi mogle značiti da je bilo mučenja. Čini se da je Sehifferu ovog puta izgledna zatvorska budućnost. Ipak, u mjesecu travnju 2001., tužiteljstvo još jednom odustaje od svog procesa. Što se dogodilo? Koje je izvore iskoristio Jean-Louis Schiffer? Paul je ispitao oficire Inspekcije službi zadužene za istragu. Tipovi nisu željeli odgovoriti: bili su jednostavno zgađeni. Tim više što ih je, nekoliko tjedana kasnije, Schifffer osobno pozvao na svoju "oproštajku". Truo, pokvaren i jak na jeziku. Evo, dakle, smeća koje je Paul trebao sresti. Put izlaza prema Amiensu podsjetio ga je na stvarnost. Napustio je autocestu i krenuo državnom. Imao je samo nekoliko kilometara za prevaliti prije nego što će vidjeti kako se pojavljuje ploča s natpisom Longeres. Paul je krenuo odvojkom i uskoro stigao do sela. Ušao je u mjesto ne usporavajući, zatim krenuo novom cestom koja se spuštala do dna isušene doline. Presijecajući visoke biljke, sjajne od kiše, dogodila mu se neka vrst prosvjetljenja: shvatio je iznenada zašto je mislio na svog vlastitog oca na cesti koja je vodila do Jean-Louisa Schiffera. Na svoj način, Brojka je bio otac svim murjačima. Poluheroj, poludemon, sam je utjelovljivao najbolje i najgore, strogost i korupciju, 46

dobro i zlo. Temeljna figura, veliko sve, kojemu se Paul, usprkos sebi, divio, kao što se divio iz korijena svoje mržnje i svom nasilnom oeu alkoholičaru.

8. Kada je Paul pronašao zgradu koju je tražio, zamalo je prasnuo u smijeh. S bedemom i dva zvonika u obliku promatračniča, dom za umirovljene policijske službenike u Longeresu navodio vas je da ga zamijenite sa zatvorom. S druge strane zida sličnost se još pojačavala. Dvorište je bilo okruženo s tri glavna dijela zgrade, raspoređena poput željeznih konja, probijena galerijama ernih arkada. Nekoliko ljudi prkosilo je kiši boćajući se; bili su odjeveni u trenirke i podsjećali su na zatvorenike bilo kojeg zatvora na svijetu. Nedaleko otud, tri policajca u uniformama, posjećujući nesumnjivo jednog roditelja, igrali su do savršenstva ulogu čuvara zatvora. Paul je osjetio ironiju situacije. Prihvatilište Longeresa, koje je financirala Zajednička Nacionalna Policijska služba, bilo je najvažniji dom otvoren policajcima. Mjesto je primalo agente i oficire, pod uvjetom da ne boluju "ni od kakvog osnovnog ili povremenog psihosomatskog poremećaja". Otkrio je da je slavna mirna luka, sa zatvorenim prostorima i muškom populacijom, jednostavno kuća zatvorenih medu ostalima. Mislio je: "Povratak pošiljaocu." Paul je stigao do ulaza glavne zgrade i gurnuo ostakljena vrata. Četvrtasti hodnik, jako mračan, otvarao se na stepenište osvijetljeno malim krovnim prozorčićem od mliječnog stakla. Vladala je vrućina zvjerinjaka, zagušljiva, u kojoj su lebdjeli zadasi lijekova i urina. Usmjerio se prema dvokrilnim vratima na lijevoj strani, odakle je isparavao snažan miris zalogajnice. Bilo je podne. Mora da su stanovnici upravo ručali.

47

Otkrio je blagovaonicu žutih zidova i poda obloženog linoleumom boje krvi. Dugački stolovi od inoksa bili su poredani; tanjuri i stolnjaci brižljivo raspoređeni; lonci juhe isparavali su. Sve je bilo na mjestu, no prostorija je bila prazna. Buka je dolazila iz susjedne prostorije. Paul se uputio prema graji, osjećajući kako mu se donovi udubljuju u razmekšani pod. Svaki je detalj ovdje doprinosio općem zagušenju; osjećali ste se kao da stari te svakim trenutkom. Ušao je. Tridesetak umirovljenika, stojeći, noseći bezoblične trenirke, okrenuti mu leđima, koncentrirani na televizor. "Mala Sreća prestigla je Bartoka..." Konji su galopirali na ekranu. Paul se približio i u jednoj drugoj prostoriji, na lijevoj strani, primijetio starca kako sjedi sam. Instinktivno, ispružio je vrat kako bi ga bolje promotrio. Zgrbljen, smekšan nad tanjurom, čovjek je kušao odrezak na vrhu vilice. Paul se morao uvjeriti: bili su to ostaci njegova čovjeka. Brojka i Željezo. Policajac s dvije stotine trideset i devet uhićenja. Ušao je u novu sobu. Iza njegovih leda, komentator je još uvijek rikao: "Mala Sreća, još uvijek Mala Sreća..." U usporedbi s posljednjim fotografijama koje je Paul mogao vidjeti, Jean-Louis Schiffer ostario je dvadeset godina. Njegove pravilne crte lica još su smršavjele, izdužene na kostima kao na žrtvenom postolju; njegova je siva i ispucala koža visjela, pogotovo na grlu, podsjećajući na ljuske nekog reptila; njegove oči, nekoć kromno plave boje, bile su jedva primjetne pod spuštenim kapcima. Nekadašnji policajac nije više nosio dugu kosu koja ga je proslavila, sada je bila kratka, gotovo kao četka; plemenito srebrno runo ustupilo je mjesto željezno bijeloj lubanji. 48

Njegov još uvijek snažan kostur bio je progutan u kraljevsko plavoj trenirci čiji se ovratnik ljevkasto širio kao dva valovita krila po ramenima. Pokraj njegovog tanjura, Paul je otkrio hrpu kupona PMU-a. Jean-Louis Schiffer, legenda ulica, postao je Mađioničar bande prometnih policajaca u mirovini. Kako je mogao zamišljati da mu jedna takva bitanga može pomoći? Bilo je prekasno da se povuče. Paul je namjestio remen, oružje i lisice i navukao facu ozbiljnih dana - prav pogled i stegnute vilice. Ledene oči već su počivale na njemu. Kada je učinio nekoliko koraka, čovjek je izrekao, bez uvoda: - Premlad si da bi bio IGS. - Kapetan Paul Nerteaux, prvi DPJ, 10. arrondissement. Rekao je to vojničkim glasom i odmah to požalio, no starac je dodao: - Ulica Nancy? - Ulica Nancy. Pitanje je bilo neizravni kompliment: ta adresa skrivala je SARIJ, pravnu službu četvrti. Schiffer je prepoznao u njemu istražitelja, uličnog murjaka. Paul je dohvatio stolicu, bacajući nehotičan pogled na kladitelje, koji su još uvijek stajali pred televizorom. Schiffer je slijedio njegov pogled, osmjehnuvši se: - Provodiš život goneći ološ u ćumezu da bi dobio što na kraju? Da bi se i sam zatekao u rupi. Prinio je ustima komadić mesa. Njegove čeljusti micale su se pod kožom, tekući i oprezan stroj. Paul je razmislio o njegovoj osudi, Brojka nije bio toliko ugašen. Trebalo je samo puhnuti na tu mumiju kako bi se očistila prašina. - Što želiš? Pitao je čovjek nakon stoje progutao svoj zalogaj. 49

Paul je upotrijebio svoj najskromniji ton: - Došao sam Vas zamoliti za savjet. - Povodom čega? - Povodom ovoga. Iščupao je iz džepa jakne jednu smeđu omotnicu koju je odložio pored kupona za klađenje. Schiffer je odmaknuo tanjur i otvorio dokument, bez žurbe. Izvadio je iz njega dvanaest fotografija u boji. Pogledao je prvu i upitao: -Stoje to? - Lice. Prešao je na sljedeće slike. Paul je prokomentirao: - Nos je isječen rezačem za meso. Ili brijačem. Cijepanje i poderotine na obrazima načinjene su istim instrumentom. Brada je isturpijana. Usne odsječene škarama. Schiffer se vratio na prvu fotografiju, bez riječi. - Prije toga, nastavio je Paul, bilo je udaraca. Prema službenom liječniku, izobličenja su načinjena nakon smrti. - Identificirana? - Ne. Otisci nisu ništa otkrili. - Kojih godina? - Oko dvadeset i pet. - Krajnji uzrok smrti? - Imamo izbor. Udarci. Rane. Opekotine. Tijelo je u istom stanju kao i lice. Ponajprije, podnijela je dvadeset i četiri sata mućenja. Čekam detalje. Obdukcija je u tijeku.

50

Umirovljenik je podigao kapke: - Zašto mi to pokazuješ? - Leš je pronađen jučer, u zoru, pokraj bolnice Saint-Lazare. - I onda? - To je bio vaš teritorij. Proveli ste više od dvadeset godina u 10. arrondissementu. - Nisam zato patolog. - Mislim da je žrtva turska radnica. - Zašto turska? - Prvenstveno zbog četvrti. Zatim zubi. Nose tragove pozlate koja je uobičajena samo na Bliskom Istoku. (Dodao je glasnije). Ne želite imena legura? Schiffer je iznova smjestio tanjur ispred sebe i nastavio objed. - Zašto radnica? Upitao je nakon dugog žvakanja. - Prsti, uzvratio je Paul. Završeci su izdubljeni ožiljcima. Karakteristika nekih krojačkih poslova. Provjerio sam. - Njen osobni opis odgovara prijavi nestanka? Umirovljenik se napravio kao da ne razumije. - Nikakav PV nestanka, uzdahnuo je Paul strpljivo. Nikakav zahtjev za potragom. To je ilegalka, Schifferu. Netko tko nema dozvoljen boravak u Francuskoj. Žena koju nitko neće doći tražiti. Idealna žrtva. Brojka je polagano podigao svoj odrezak, pozirajući. Zatim je ispustio omotnice i ponovno uzeo fotografije. Ovaj put, stavio je naočale. Promatrao je svaki otisak nekoliko sekundi, temeljito i pažljivo ispitujući rane. 51

Usprkos sebi Paul je spustio pogled prema slikama. Vidio je, naopako, nosnu šupljinu, otrgnutu i crnu; urezi koji su lomili lice; zečja usna puna ljubičastih mrlja, gnusna. Schiffer je ostavio svežanj i dohvatio jedan jogurt. Oprezno je podigao poklopac prije nego stoje u njega uronio žličicu. Paul je osjećao kako mu se zalihe smirenosti brzo iscrpljuju. - Započeo sam turneju, nastavio je on. Radionice. Kuće. Barovi. Ništa nisam pronašao. Nitko nije nestao. I to je normalno: nitko ne postoji. To su ilegalci. Kako identificirati žrtvu u nevidljivoj zajednici? Schifferova tišina; velika mrlja jogurta. Paul je povezao: - Nijedan Turčin ništa nije vidio. Ništa mi nisu htjeli reći. Zapravo, nitko mi nije mogao bilo što reći. Iz jednostavnog razloga što nitko ne govori francuski. Schiffer je nastavio svoje majstorije žličicom. Napokon, udostojao se dodati: - Onda, pričali su ti o meni. - Svi su mi pričali o vama. Beauvanier, Monestier, poručnici, pješački prijelazi. Čuvši ih zaključio sam da samo vi možete pogurati ovaj užas od istrage. Nova tišina. Schiffer je obrisao usta salvetom zatim je iznova dohvatio mali plastični lončić. - Sve to, sve je to daleko. Ja sam u mirovini i nisam više u tome (Pokazao je karte PMU-a). Posvećujem se svojim novim odgovornostima. Paul je zgrabio rub stola i nagnuo se: - Schifferu, rasprsnuo joj je stopala. Rendgen je otkrio više od sedamdeset ostataka kostiju uronjenih u meso. Rasparao joj je grudi 52

do te mjere da su se mogla prebrojati rebra kroz meso. Zabio joj je šipku načičkanu oštricama brijača u vaginu. (Lupio je o stol.) Neću ga pustiti da nastavi! Stari policajac podigao je obrvu: - Da nastavi? Paul se vrtio u svojoj stolici, zatim je, nespretnim pokretom, izvadio dosje koji je držao smotanim u unutarnjem džepu jakne. Nevoljko je ispustio: - Imamo ih tri. -Tri? - Prva je bila otkrivena prošlog studenog. Druga u siječnju. I sada ova ovdje. Svaki put u turskoj četvrti. Mučena i izobličena na isti način. Schiffer ga je gledao u tišini, podignute žličice. Paul je zaurlao iznenada, nadglasavajući hipijevsko deranje: - Dobri Bože, Schifferu, razumijete li? Postoji jedan serijski ubojica u turskoj četvrti. Jedan luđak koji napada isključivo ilegalce. Žene koje ne postoje, u jednom području koje čak nije Francusko! Jean-Louis Schiffer je napokon odložio jogurt i uzeo dosje iz Paulovih ruku. - Trebalo ti je vremena da me dođeš vidjeti.

9. Vani se pojavilo sunce. Lokvice srebra opet su oživjele veliko šljunčano dvorište. Paul je učinio stotinu koraka ispred središnjih vrata, čekajući da Jean-Louis Schiffer dovrši pakiranje. Nije bilo drugog rješenja; znao je to, oduvijek je to znao. Brojka mu nije mogao pomoći s udaljenosti. Nije se mogao razmetati 53

savjetima iz dna svojeg doma, ni odgovoriti mu na telefon kada bude u nedostatku inspiracije. Ne. Nekadašnji policajac morao je ispitati Turke sam, povući svoje veze, vratiti se u tu četvrt koju je poznavao bolje od ikoga. Paul je zadrhtao suočivši se s posljedicama svojeg postupka. Nitko nije bio u tijeku; ni sudac ni njegovi pretpostavljeni. I neće samo tako ispustiti jednog gada poznatog po svojim brutalnim metodama koje nisu poznavale granicu: morat će ga držati u tajnosti na uzici. Jednim udarcem noge, šutnuo je kamenčić u lokvu vode, izazivajući njeno mreškanje. Želio se još uvjeriti da je njegova ideja bila dobra. Kako je došao do ovdje? Zašto se žestio do te mjere u toj istrazi? Zašto je, od prvog ubojstva, djelovao kao da čitav njegov život ovisi o ovom ishodu? Razmislio je trenutak, promatrajući svoju smućenu sliku, zatim je morao priznati da je njegov bijes imao jedinstven i dalek izvor. Sve je počelo s Revnom. 25. ožujak 1994. Paul je pronašao svoje podatke u Uredu za narkotike. Postigao je solidne rezultate na terenu, vodio uredan život, razmišljao o natječaju za načelnike - i čak vidio da Skaijevo deranje popušta, jako daleko, u dnu njegove svijesti. Njegova policijska ljuštura imala je ulogu neprobojnog oklopa protiv njegovih starih tjeskoba. Te večeri, pratio je u prefekturu Pariza jednog kabilskog trgovca kojeg je ispitivao više od šest sati u svojem uredu u Nanterreu. Rutina. No. na pristaništu Orfevre, otkrio je jednu istinsku pobunu; furgoni su stizali u tucetima i istovari -vali grupe adolescenata koji su se derali i gestikulirali; CRS-ovci su trčali tamo-amo po pristaništu dok su bez zapreka zavijale sirene vozila hitne pomoći skupljajući se u dvorištu Hotel-Dieu-a. 54

Paul se raspitao. Manifestacija protiv ugovora profesionalnih dodataka - "Mladi SMIC" - se promijenio. Na trgu Nation govorilo se o više od stotinu ranjenih u policijskim redovima, više desetaka medu demonstrantima, materijalnim štetama koje su dosezale milijun franaka. Paul je uhvatio svog osumnjičenog, te gmizao kako bi sišao u suteren. Ako ne nade mjesta u gajbi, bit će dobro da se polako spusti do zatvora Sante, ili još dalje, sa svojim zatvorenikom privezanim lisicama. Pritvor ih je dočekao svojom uobičajenom bukom, no podignutom na tisućitu potenciju. Uvrede, urlanja, pljuvanja: demonstranti su se vješali o zatvorske zidove, izvikivali uvrede, na koje su murjaci odgovarali udarcima pendreka. Uspio je svladati svog čovjeka okrećući se brže-bolje, izbjegavajući graju i hračke. Upravo je odlazio kada je ugledao nju. Sjedila je na zemlji, rukama obgrlila koljena i činila se punom prezira prema kaosu koji ju je okruživao. Imala je načičkanu crnu kosu, androgino tijelo, jako mračan izraz u stilu "Joy Divisiona", sva uspravna ravno iz 80-tih godina. Istakla je čak maramu plavih kvadrata kakvu bi se još samo Yasser Arafat usudio nositi. Ispod punk frizure liceje bilo začuđujuće pravilno; pravilnost egipatske skulpture, isklesane iz bijelog mramora. Oblici prirodnog sjaja, istovremeno teški i slatki, spremni da se postave u udubinu dlana ili da se usprave na pokret prstom, u savršenoj ravnoteži. Magični otisci, koje je potpisao umjetnik imenom Brancusi. Pregovarao je s tamničarima, provjerio da djevojčino ime nije upisano u dokumente, zatim je odveo u zgradu Stups, na treći kat. Trčeći stepenicama, u mislima je računao svoje prednosti i svoje mane. 55

Što se tiče prednosti, bio je uglavnom lijep čovjek; tako su mu barem davale do znanja prostitutke koje su mu zviždale i zvale ga nadimcima kada je grabio vrućim kvartovima, u potrazi za raspačavaćima droge. Kosa u indijanskom stilu, glatka i crna. Pravilne crte lica, oči boje crne kave. Suha i nervozna silueta, ne previsoka, no povišena Parabootsima debelih donova. Gotovo mačkica, da se nije brinuo da uvijek pokaže tvrd pogled, koji je vježbao pred ogledalom, i njegovana trodnevna brada, koja je nagrđivala njegovo milo lišće. Što se tiče nedostataka, vidio je samo jedan i to onaj profesionalni: bio je murjak. Kada je provjerio sudski dosje o djevojci, shvatio je da prepreka može biti i nepremostiva. Revna Brendosa, dvadeset i četiri godine, obitavalište u 32., ulica Gabriel-Peri u Sarcellesu. Bila je aktivni član Komunističke revolucionarne lige, tvrdih uvjerenja; podružnica "Bijele Bluze"; antimondalistička talijanska grupa, sklona građanskom neposluhu; nekoliko puta uhićena zbog vandalizma, remećenja javnog reda i mira, put zlostavljanja. Prava bomba. Paul je ispustio svoje računalo i promotrio iznova stvorenje koje ga je promatralo s druge strane uredskog stola. Same njene crne šarenice, podvučene ugljenom, iskušavale su ga oštrije nego dva zairska dilera koji su ga isprebijali u Chateau-Rouge, jedne večeri nepažnje. Igrao se s njenom osobnom iskaznicom, kao što to čine svi murjaci i upitao: - Zabavlja te sve uništavati? Nije bilo odgovora. - Nema li drugog načina da izraziš svoje ideje? Nije bilo odgovora. - Uzbuđuje te to, nasilje? Nije bilo odgovora. Zatim, iznenada, glas, ozbiljan i spor: 56

- Jedino istinsko nasilje je privatno vlasništvo. Pljačkanje masa. Otuđenje savjesti. Najgore od svega, pisano i odobreno zakonima. - Sve te ideje su zastarjele: nisi u tijeku? - Ništa i nitko neće spriječiti rušenje kapitalizma. - Čekajući, ti ćeš završiti s tri mjeseca zatvora. Revna Brendosa se nasmiješila: - Ti glumiš malog vojnika, ali običan si pijun. Čim puhnem u tebe, nestat ćeš. Paul se i sam nasmijao. Nikada nije za jednu ženu osjetio takvu mješavinu iritacije i fascinacije, tako snažnu želju, no jednako pomiješanu sa strahom. Nakon njihove prve noći, tražio je da se ponovno vide; ponašala se prema njemu kao prema "prljavom murjaku". Mjeseca dana kasnije, dok je još svake večeri spavala kod njega, predložio joj je da se smjesti u njegov stan; rekla mu je "da se goni". Nešto kasnije, govorio je da će je oženiti; prasnula je u smijeh. Vjenčali su se u Portugalu, nedaleko Porta, u njenom rodnom gradu. Prvo u komunističkoj vijećnici, zatim u jednoj maloj crkvi. Sinkretizam vjere, socijalizma, sunca. Jedna od Paulovih najljepših uspomena. Slijedeći mjeseci bili se najljepši u njegovom životu. Nije se prestajao čuditi. Reyna mu se činila bestjelesnom, nematerijalnom, zatim, trenutak nakon toga, pokret, izraz, davali bi joj prisutnost, nevjerojatnu senzualnost - gotovu animalnu. Mogla je provesti sate izražavajući svoje političke ideje, opisujući utopije, citirajući filozofe za koje on nikada nije čuo. Zatim bi ga, u samo jednom poljupcu, podsjetila da je ona crveno biće, organsko, trepereće.

57

Njen je dah imao okus krvi - nije prestajala gristi usnice. Činilo se kao da u svim okolnostima hvata dah svijeta, usklađuje se s dubokim kotačićima prirode. Imala je neku vrstu unutarnjeg uvida kojim se povezivala s vibracijama Zemlje i instinktima živih. Volio je njenu sporost, koja joj je davala ozbiljnost mrtvačkog zvona. Volio je njenu patnju koja bi se pojačavala u susretu s nepravdom, bijedom, odstupanjem od ljudskosti. Volio je taj mučenički način koji je bila izabrala i koji je njihovu svakodnevicu uzdizao na razinu tragedije. Život s njegovom ženom ličio je na askezu pripremanje za oluju. Vjerski put transcendencije i zahtijeva. Revna ili post... Taj osjećaj prethodio je onom koji će uslijediti. Krajem ljeta 1994. najavila mu je da je trudna. Primio je vijest kao izdaju: krali su mu njegov san. Njegov ideal pomračio se u banalnosti fiziologije i obitelji. Zapravo, osjećao je da će biti lišen nje. Ponajprije fizički, ali isto tako i moralno. Revnin poziv će se nesumnjivo promijeniti; njena utopija utjelovit će se u unutarnjoj metamorfozi... Točno to se i dogodilo. Idućih se dana okrenula od njega, odbijala njegove dodire. Sada je tek odsutno reagirala na njegovu prisutnost. Postajala je jednom vrstom zabranjenog hrama, zatvorenog sa svojim idolom - svojim djetetom. Paul se mogao naviknuti na takav razvoj događaja, no osjećao je drugačije, jednu duboku laž, koju do tada nije primjećivao. Nakon poroda u mjesecu travnju '95. njihov se odnos definitivno promijenio. I jedno i drugo su se držali svoje kćeri kao dva udaljena bića. Unatoč prisutnosti novorođenčeta, u zraku je bio pogrebni miris, neka morbidna vibracija. Paul je pogodio da je Revni postao predmetom potpunog gađenja. Jedne noći, ne izdržavši više, upitao je: - Više me ne želiš? -Ne.

58

- Nikada me ne ćeš željeti? - Ne. Oklijevao je, zatim postavio fatalno pitanje: - Jesi li me ikada željela? - Nikada, ne. Za jednog murjaka. nije imao puno pojma o tome... Njihov susret, njihovo jedinstvo, njihov brak, sve je to bila tlapnja, laž. Spletka kojoj je jedini cilj bilo dijete. Razvod se dogodio tek nekoliko mjeseci kasnije. Pred sucem. Paul je doslovno izgladivao stvari. Začuo je hrapav glas u uredu, bio je njen: osjetio je stakleni papir kako mu napada lice i bila je to njegova vlastita brada; lebdio je u prostoriji kao duh, halucinantna utvara. Na sve je rekao da, alimentaciju i podjelu dobara, nije se borio ni za što. Kraljevski ga nije bilo briga, radije je razmišljao o podlosti zavjere. Bio je žrtva kolektivizacije jedne specijalne vrste... Revna marksistica prisvojila sije njegovu spermu. Prakticirala je oplodnju in vivo, na komunistički način. Najsmješnije je bilo stoje nije mogao mrziti. Naprotiv, divio se još uvijek toj intelektualki, kojoj je želja bila strana. Bio je siguran: nikada više neće imati spolnih odnosa. Ni s muškarcem niti sa ženom. I ideja o tom idealističkom stvorenju koje je samo željelo dati život, bez da podijeli užitak i zajedništvo, ostavljala ga je zatečenim, na rubu osjećaja i ideja. Od toga trenutka se počeo raspadati, poput rijeke iskorištenih voda koja traži svoj morski brlog. U klupku je odmatao krivi pamuk. Nikada više neće kročiti u Nanterre. Proveo je svoj život u najtrulijim kvartovima, plutajući pored najgoreg ološa. pušeći marihuanu u

59

rafalima, živeći s trgovcima i pokvarenjacima, mireći se s najgorim ljudskim postupcima... Zatim, u proljeće 1998., prihvatio je da se vidi s njom. Zvala se Celine i bile su joj tri godine. Prvi su vikendi bili smrtni. Zatim je malo pomalo otkrio prisnost koju nije očekivao. Kružeću prisnost kroz djetinje pokrete, njeno lice, njene izraze; nježnu, kapricioznu i poskakujuću bujicu, kojoj se stalno vraćao. Ruke okrenute prema van, stegnutih prstiju, kako bi podvukao očigledno; način da se nagne nad nju i dovrši taj pokret, podrugljivi pokret; hrapav glas, zrnce posebnog šarma od kojeg je drhtao kao dodir tkiva ili kore. Pod treperavim djetetom bila je već žena. Ne njena majka - sigurno ne njena majka - već jedno zaigrano stvorenje, živo, jedinstveno. Bila je novost na Zemlji: Celin je postojala. Paul je izveo radikalan zaokret i napokon izvršio, strastveno, svoju ulogu skrbnika. Redovni susreti s njegovom kćerkom su se obnovili. Krenuo je opet u osvajanje svog vlastitog poštovanja, vidio je sebe kao junaka, nepotkupljivog murjaka, opranog od svake prljavštine. Čovjeka, čiji će odraz zasvjetlucati svako jutro u njegovom ogledalu. Za svoj oprost izabrao je jedino područje koje je poznavao: zločin. Zaboravio je natječaj za načelnike i prihvatio mjesto u Kriminalnoj brigadi u Parizu. Usprkos svojem periodu lutanja izmamio je mjesto kapetana 1999. Postao je predani, razjareni istražitelj. I ponadao se slučaju koji bi ga ponio do vrha. Vrsta istrage koju priželjkuju svi motivirani murjaci: lov na divlje, samotnički dvoboj, mano a mano, s neprijateljem dostojnim tog imena. Tada je čuo kako govore o prvom slučaju. 60

Jedna ridokosa, mučena, unakažena žena koja je otkrivena pod dvokrilnim vratima nedaleko avenije Strasbourg, 15. studenog 2001. Bez osumnjičenih, nikakvog uzroka i, tako reći, bez žrtve... Leš nije odgovarao nijednoj prijavi nestanka. Digitalni otisei nisu bili iskoristivi. U Kriminalističkoj je slučaj već bio odložen. Nesumnjivo priča o kurvi i svodniku: ulica Saint-Denis bila je na jedva dvije stotine metara. Instinktivno, Paul je predosjetio nešto. Uzeo je dosje - ispitivanja, konstatacije, odnos s pravnikom, fotografije lešine. Tijekom božičnih praznika, dok su svi kolege bili s obiteljima i kada je Celine otišla u Portugal proučio je dokumente do kraja. Jako brzo je shvatio da se ne radi o slučaju ćudoređa. Ni različitost mučenja ni izobličenja lica nisu se slagala s hipotezom o svodniku. Osim toga, ako je žrtva stvarno bila doušnik, kontrola otiska dala bi rezultata - sve prostitutke 10. su zabilježene. Odlučio je biti pažljiv prema onome što bi se moglo dogoditi u četvrti Strasbourg-Saint-Denis. Nije dugo trebao čekati. 10. siječnja 2002. i otkriveno je drugo tijelo, u dvorištu jedne turske radionice, ulica Faoubourg-Saint-Denis. Isti tip žrtve - ridokosa, nije odgovarala nijednim rezultatima nijedne potrage; isti tragovi mučenja; iste porezotine na licu. Zatim se prisilio na mir, no bio je siguran da je "držao" svog serijskog. Otišao je do istražnog suca odgovornog za slučaj, Thierrva Bomarzoa i dobio vođenje slučaja. Na nesreću, trag je već bio hladan. Momci iz javne sigurnosti slupali su mjesto zločina i istražna policija nije na lokalitetu ništa pronašla. Mračno, Paul je shvatio da mora vrebati ubojicu na njegovom vlastitom terenu, uvući se u tursku četvrt. Zamijenio je DPJ 10. arrondissementa i pao u rang običnog istraživača SARIJ-a (Service d'Accueil et de Recherche d'Investigation Judiciaire) u ulici Nancy. Obnovio je svakodnevicu rutinskog murjaka, primajući orobljene udovice, trgovce koji su bili žrtvama provale, susjede koji su gunđali.

61

Tako je prošao mjesec veljača. Paul se grizao. Istovremeno se i bojao i nadao novom lesu. Izmjenjivao je trenutke uzbuđenja i dane potpune shrvanosti. Kada bi dotaknuo pravo dno, odlazio bi se pribrati na anonimnim grobovima dviju žrtava, u zajedničkoj grobnici Thiais, u Val-de-Marne-i. Ondje, nasuprot kamenom bloku koji je nosio samo jedan broj, zakleo se ženama da će ih osvetiti, pronaći luđaka koji ih je ubio. Zatim je to krajičkom mozga obećao i Celinei. Da: uhvatit će ubojicu. Za nju. Za njega. Da cijeli svijet shvati da je on veliki murjak. 16. ožujka 2002., u zoru, iskrsnuo je novi leš. Plavci iz službe pozvali su ga u 5 sati ujutro. Poruka od čistača: tijelo se nalazilo u jarku bolnice Saint-Lazare, napuštenoj zgradi od cigle, u liniji bulevara Magenta. Paul je naredio da se nitko ne pojavi na mjestu prije jednog sata. Zgrabio je svoj sako i otišao žurno do mjesta zločina. Otkrio je napušteno mjesto, bez ijednog policajca, bez ijedne sirene koja bi uznemirila njegovu koncentraciju. Pravo čudo. Moći će udisati trag ubojice, uspostaviti kontakt s njegovim mirisom, njegovom prisutnošću, njegovim ludilom... No to je bilo novo razočaranje. Nadao se materijalnim, tragovima, specifičnoj rekonstrukciji koja bi otkrila potpis. Našao je samo napušteni leš izobličena lica, s kosom boje voska. Paul je shvatio da je uhvaćen između dvije tišine. Tišine mrtvih i tišine četvrti. Otišao je poražen, prije nego policijska kola hitne pomoći stignu. Krstario je pješice ulicom Saint-Denis i promatrao buđenje Male Turske. Trgovci koji su otvarali svoje trgovine; tisuću i jedan Turčin koji se bavio svojom sudbinom... Tada ga je ispunila neka sigurnost: ta

62

četvrt imigranata bila je šuma u kojoj se skrivao ubojica. Neprohodna džungla u koju će se uvući, tražiti utočište i sigurnost. Paul sam nije imao nikakve šanse da ga istisne. Trebao mu je vodič. Lučonoša.

10. U civilu je Jean-Louis Schiffer izgledao bolje. Nosio je lovački sako Barbour maslinaste boje; lovačke hlače od samta, nježnije zelene boje, koje su teško padale na debele cipele u stilu Church što su sjajile kao lijepi kestenovi. Odjeća mu je davala neku određenu eleganciju, a da nije umanjivala brutalnost njegove siluete. Zdepast, snažnih prsiju, krivih nogu: sve u njemu odavalo je moć, čvrstinu, snagu. Taj murjak mogao je nesumnjivo podnijeti udarac običnog pištolja, Mahurina kalibra 38, a da ne zadrhti prstom. Još bolje: njegovo držanje impliciralo je i samo podvlačenje; utjelovljivalo ga je u samo njegovo kretanje. Kao da je pročitao njegove misli, Brojka je podigao ruke: - Želiš me pretresti, mali. Ne nosim nikakav metal. - Nadam se, odvratio je Paul. Ovdje je samo jedan aktivni murjak: zapamtite to. I nisam vaš "mali". Schiffer je lupnuo petama u znak opreza. Paul nije ispustio čak ni osmijeh. Otvorio mu je vrata, smjestio se i sam i krenuo oštro, vrteći svoje zaključke. Tijekom puta Brojka nije rekao ni riječi. Bio je udubljen u svežanj fotokopija dosjea. Paul je sve znao napamet. Znao je sve što se moglo znati o anonimnim tijelima koje je i sam nazvao "Korpusom".

63

Nadomak Pariza, Schiffer je progovorio: —liza mjesta zločina ništa nije dala? - Ništa. - Istražna policija nije našla nijedan otisak, zar ni komadić? - Ni mrvice. - Ni na tijelima? - Pogotovo ne na tijelima. Prema pravniku, ubojica ih pere industrijskim deterdžentom. Dezinficira rane, pere im kosu, čisti nokte. - I srodna istraživanja? - Već sam vam rekao. Ispitivao sam radnike, trgovce, kurve, gnjavatore svakog mjesta zločina. Čak sam obradio i klošare. Nitko ništa nije vidio. - Tvoje mišljenje? - Mislim da ubojica djeluje u automobilu, da ih izbacuje čim uspije, u prvim satima dana. Jasna operacija. Schiffer je okretao stranice. Zaustavio se na fotografijama leševa: - O licima, imaš li neku svoju ideju? Paul je uzdahnuo; par minuta je razmišljao o tim unaka-ženima: - Više je mogućnosti. Prva, da ubojica jednostavno želi sakriti tragove. Te žene ga poznaju i njihova identifikacija mogla bi dovesti do njega. - Zašto onda nije obradio i prste i zube? - Zato jer su ilegalke i nisu nigdje evidentirane. Brojka je prihvatio argument kimanjem glave. 64

- Drugi? - Motiv više... psihološki. Pročitao sam dosta knjiga o tome. Prema psiholozima, kada jedan ubojica uništi identifikacijske organe, to je zato što poznaje svoje žrtve i ne podnosi njihov pogled. Poništava njihov status ljudskog bića, drži ih na distanci, pretvarajući ih u puke predmete. Schiffer je listao nove svežnjeve. Nisam baš oduševljen "psiho" objašnjenjima. mogućnost?

Treća

- Ubojica ima problema s lieima, općenito. Nešto u ertama tih ridokosih ga straši, podsjeća na neku traumu. Ne samo da ih treba ubiti, već ih treba i izobličiti. Po mom mišljenju, te žene nalikuju jedna na drugu. Njihovo lice je okidač njegovih kriza. - Još gluplje. - Niste vidjeli leševe, odvratio je Paul podižući glas. Imamo posla s bolesnikom. Čistim psihopatom. Na nama je da procijenimo razmjere njegova ludila. - A to bi bilo? Upravo je otvorio posljednju omotnicu, koja je sadržavala fotografije antičkih skulptura. Glave, maske, poprsja. Paul je sam izrezao te slike iz muzejskih kataloga, turističkih vodiča, revija kao "Arheologija" i "Vjesnik Louvrea". - Jedna moja ideja, odgovorio je. Primijetio sam da rezovi nalikuju pukotinama, kraterima, kao oznake kamena. Također je tu odsječen nos, izrezane usne, izbrušene kosti, koje podsjećaju na tragove istrošenosti. Rekao sam si da ubojica možda pronalazi inspiraciju u drevnim skulpturama. - Vidjet ćemo. 65

Paul je osjetio kako ga oblijeva crvenilo. Njegova ideja bila je rubna i. usprkos njegovim istragama, nije pronašao ni najmanjeg traga koji bi mogao podsjetiti, izbliza ili izdaleka, na rane Korpusa. Ipak, progovorio je kratko: - Za ubojicu su te žene možda božice, istovremeno omražene i obožavane. Siguran sam da je Turčin i da se kupa u mediteranskoj mitologiji. - Imaš bujnu maštu. - Zar vam se nikada nije dogodilo da slijedite svoju intuiciju? - Nikada ništa drugo nisam ni slijedio. Ali vjeruj mi: sve te "psiho" priče, to je presubjektivno. Treba se radije koncentrirati na tehničke probleme koji mu se postavljaju. Paul nije bio siguran da razumije. Schiffer je nastavio: - Treba razmišljati na operativan način. Ako imaš pravo, ako su te žene uistinu ilegalke, onda su i muslimanke. I to ne muslimanke iz Istambula, s visokim petama. Seljanke, divljakuše koje se skrivaju i ne govore ni riječi francuskog. Da bi ih se pripitomilo, treba ih poznavati. I govoriti turski. Naš čovjek je možda šef radionice. I trgovac. Ili netko tko je odgovoran za ognjište. Tu je i vrijeme. Te žene žive pod zemljom, u podrumima, u skrivenim radionicama. Ubojica ih se dočepa kada izađu na površinu. Kada? Kako? Zašto ga te divlje djevojke pristaju slijediti? Odgovarajući na ta pitanja pronaći ćemo mu trag. Paul se složio, no sva ta pitanja otkrivala su samo širinu njihova neznanja. Doslovno, sve je bilo moguće. Schiffer je iznova započeo: - Pretpostavljam da si provjerio ubojstva istog žanra. - Konzultirao sam novu kartoteku Chardon. I isto tako one žandarske: Anacrim. Ispitao sam sve mladiće BC-a. Nikada u

66

Francuskoj nije bilo ničega sličnog. Provjerio sam i Njemačku, njenu tursku zajednicu. Ništa nisam pronašao. - A u Turskoj? - Isto. Dvostruka nula. Schiffer je krenuo novim smjerom. Uživio se u stanje stvari: - Pojačao si ophodnje u četvrti? - Dogovorio sam se Monestierom, gazdom Louis-Blanc-a. Ophodnje su pojačane. Ali diskretno. Ne dolazi u obzir da izazovemo paniku u tom području. - Što misliš? Svi Turci znaju o čemu je riječ. Paul je izbjegao aluziju: - Do sada smo, u svakom slučaju, izbjegli medije. To je moja jedina garancija da ću nastaviti sam. Ako bude glasina oko slučaja, Bomarzo će dodijeliti slučaj drugim agentima. U ovom trenutku, to je turska priča i nikome nije stalo. Imam slobodne ruke. Zašto Kriminalističke?

slučaj

poput

ovoga

nije

u

rukama

- Dolazim iz Kriminalističke. Još uvijek tamo imam svoje. Bomarzo ima povjerenja u mene. - I nisi tražio pomoć? -Ne. - Nisi formirao istražnu grupu? -Ne. Brojka se nasmijao: - Želiš ga samo za sebe, ha? Paul nije odgovorio. Schiffer je nadlanicom očistio paučinu sa svojih hlača:

67

- Nisu važni tvoji razlozi. Nisu važni ni moji. Uspjet ćemo, vjeruj mi.

11. Na sporednom bulevaru Paul se okrenuo prema zapadu, u smjeru Porte D'Auteuil. - Ne idemo na Rapee? Začudio se Schiffer. - Tijelo je u Garche-u. U bolnici Ravmond-Poincare. Tamo je jedan pravno-medicinski institut za obdukcije, za općinu Versailles i... - Znam. Zašto tamo? - Mjera opreza. Da bi izbjegli novinare ili amatere, one koji se uvijek vuku po mrtvačnicama Pariza. Činilo se da Schiffer više ne sluša. Promatrao je promet vozila fasciniranim očima. Ponekad bi zatreptao, kao da se privikava na novu svjetlost. Izgledao je kao zatvorenik na uvjetnoj slobodi. Pola sata kasnije, Paul je ušao na most Suresnes i popeo se duž bulevara Sellier i zatim bulevara Republike. Prešao je tako grad SaintClou kako bi stigao do ruba Garches. Na vrhu brežuljka, napokon se pojavila bolnica. Šest hektara zgrada, operacijski blokovi i bijele sobe; pravi gradić, nastanjen liječnicima, bolničarkama i tisućama pacijenata, većinom žrtava automobilskih nesreća. Paul je krenuo u smjeru paviljona Vesale. Sunce je bilo visoko i lagano je udaralo u fasade zgrada, sve napravljene od cigli. Svaki zid imao je novu crvenu nijansu, ružičastu, bež, kao da je brižno miješana u peći. Na puteljcima su se pojavljivale grupe posjetitelja, noseći cvijeće ili slatkiše. Hodali su sentencioznom krutošću, gotovo 68

mehanički, kao da su zaraženi rigor tnortisom koji je nastanjivao te zidine. Stigli su u unutrašnjost paviljona. Siva i ružičasta zgrada, s trijemom koji su podržavali tanki stupovi, podsjećajući na sanatorij ili na toplice koje su skrivale tajnovite izvore ozdravljenja. Ušli su u mrtvačnicu i slijedili hodnik od bijele fajanse. Kada je Schiffer otkrio čekaonicu, upitao je: - Gdje smo, tu? Bila je to sitnica, ali Paul je bio sretan što ga može time iznenaditi. Nekoliko godina ranije, pravno-medicinski institut Garchesa obnovljen je na vrlo originalan način. Prva prostorija bila je potpuno obojena u tirkizno plavo; boja je neprimjetno prekrivala pod, zidove, strop i poništavala čitav niz, svaki oslonac. Uranjalo se ovdje ujedno kristalno more, koje je odavalo živahnu prozirnost. - Liječnice Garches-a su pozvale suvremenog umjetnika, objasnio je Paul. Nismo više u bolnici. Mi smo u remek-djelu. Bolničarka se pojavila i pokazala vrata na desnoj strani: - Dr. Scarbon će vam se pridružiti u dvorani za prijem. Išli su za njom i naišli na druge prostorije. Jednako plave, jednako prazne, nadsvodene ponekad rubom bijele svjetlosti, koje je izbijalo nekoliko centimetara od stropa. U hodniku su vaze od mramora raspoređene u visinu, rasprostirući spektar ružičastih tonova: ružičasta, boja breskve, žuta, neobojena, bijela... Čudna volja za čistoćom posvuda na djelu. Posljednja prostorija izmamila je Brojci zvižduk divljenja. Bio je to pravokutnik sa samo jednim vlasnikom, nastanjen samo plavim. Na lijevoj strani od ulaznih vrata, tri uzdignute prozorske rupe odsijecale su svjetlost izvana. Nasuprot svjetlu, tri luka bila su 69

udubljena u suprotni zid, kao svodovi grčke crkve. U unutrašnjosti, poredani blokovi mramora, kao velike poluge, jednako obojani u plavo, činili su se gurnuti direktno od poda. Na jednom od njih, pokrivač je poprimio oblike tijela. Schiffer se približio jednoj bijeloj mramornoj staklenki koja je zauzimala središte prostorije. Teška i glatka, ispunjena vodom, podsjećala je na pročišćenu krstionicu antičkih linija. Pokretana motorom, drhtava voda ispuštala je miris eukaliptusa namijenjenog ublažavanju isparavanjima mrtvih i mirisa formalina. Policajac je u nju uronio prste. - Sve me to pomlađuje. U tom su se trenutku začuli koraci Dr. Claudea Scarbona. Schiffer se okrenuo. Dvojica muškaraca su se odmjerila. U jednom pogledu, Paul je shvatio da se poznaju. Pozvao je liječnika iz bolnice a da mu nije ništa rekao o svom novom partneru. - Hvala vam što ste došli, doktore, rekao je pozdravljajući gaScarbon je kratko kimnuo glavom, ne skidajući pogleda s Brojke. Bio je to mršav stariji čovjek. Njegove su oči stalno treptale, kao da mu naočale koje je nosio na vrh nosa nisu bile ni od kakve koristi. Veliki galski brkovi skrivali su hrapav glas iz prijeratnih filmova. Paul je načinio pokret prema svom pomoćniku: - Predstavljam vam... Poznajemo se, prekinuo ga je Schiffer. Bok, doktore. Scarbon je skinuo svoj ogrtač bez odgovora i navukao kutu obješenu pod jednim od svodova zatim je skliznuo ruke u gumene rukavice čija je blijeda boja bila u skladu s plavom koja ih je okruživala.

70

Tek tada je odmaknuo plahtu. Miris tijela u raspadanju proširio se prostorijom, prekidajući svaku drugu aktivnost. Usprkos sebi, Paul je odvratio pogled. Kada je smogao hrabrosti da pogleda, primijetio je teško i bijelo tijelo, napola skriveno presavijenom plahtom. Schiffer se zavukao pod arkadu; navukao je kirurške rukavice. Ni najmanji nemir nije se čitao na njegovu licu. Iza njega, drveni križ i dva svijećnjaka od crnog željeza bila su obješena na zid. Promrmljao je praznim glasom: - OK, doktore, možete početi.

12. - Žrtva je ženskog spola, kaukasijenske rase. Njen mišićni tonus ukazuje da je imala između dvadeset i trideset godina. Više je debeljuškasta. Šezdeset kilograma na metar i šezdeset. Ako dodamo da je imala bijelu put specifičnu za ridokose žene i kosu koja ide uz to, rekao bih da odgovara, fizički, profilu dvije prve. Naš čovjek voli takve: tridesetak godina, ridokose, punije. Scarbon je govorio monotonim glasom. Činilo se da u mislima čita rečenice svog izvješća, rečenice upisane u svoju vlastitu bijelu noć. Schiffer je upitao: - Nikakva posebna znaka? - Kao što? - Tetovaže. Probušene uši. Madež. Sitnice koje ubojica nije mogao izbrisati. -Ne. Brojka je zgrabio desnu ruku lesa i okrenuo je na stranu dlana. Paul je zadrhtao: nikada se ne bi usudio izvesti takav pokret. 71

- Nema tragova kane? - Ne. - Nerteaux mije rekao da prsti izdaju krojački posao. Što mislite o tome? Scarbon je potvrdio kimanjem glave: - Te žene su se dugo bavile ručnim radovima, to je očigledno. - Slažete se sa šivanjem? - Teško je biti zaista precizan. Tragovi uboda označavaju digitalne brazde. Ima također žuljeva između palca i kažiprsta. Možda upotreba mašine za šivanje ili glačala. (Pogledao je iznad naočala). Pronađene su nedaleko četvrti Sentier, zar ne? - I onda? - To su turske radnice. Schiffer nije otkrivao taj siguran ton. Promatrao je tijelo. Usprkos sebi samom, Paul se približio. Vidio je crne posjekotine koje su se prostirale duž bokova, grudi, ramena i bedara. Više njih bilo je tako duboko da su otkrivale bjelinu kostiju. - Pričajte nam o tome, naredio je Brojka. Liječnik je brzo pregledao nekoliko pričvršćenih listova. - A ovima ovdje, nabrojao sam dvadeset i sedam usjeka. Ponekad površnih, ponekad dubokih. Može se zamisliti da je ubojica intenzivirao svoje mučenje kako su sati prolazili. Toliko ih otprilike ima i na drugima. (Spustio je svežanj kako bi promotrio svoje sugovornike). Na neki općenit način, sve što vam budem sada opisao vrijedi i za prethodne žrtve. Tri žene bile su ubijene na isti način. - Kojim oružjem? 72

- Borbenim nožem, od kroma, s čeličnom oštricom. Razlikujemo jasno otisak zuba na više rana. Za prva dva tijela, tražio sam istragu prema veličini i vrsti uboda, no ništa značajno nismo dobili. Standardan vojnički materijal, koji odgovara tucetu modela. Brojka se nagnuo nad druge rane koje su se umnožile na poprsju - čudne crne aureole, koje su davale naslutiti ugrize ili otiske užarenog željeza. Kada je Paul primijetio taj detalj na prvom lesu, pomislio je na vraga. Žareće stvorenje koje se naslađivalo tim nedužnim tijelom. - A ovo? Upitao je Schiffer pokazujući prstom. Što je to zapravo? Ugrizi? - Na prvi pogled, reklo bi se znak od isisavanja vatrom. No pronašao sam racionalno objašnjenje tim tragovima. Mislim da se ubojica služio akumulatorom kako bi im davao elektrošokove. Preciznije, mislim da je koristio zavinute hvataljke koje obično koristimo da iscijedimo sok. Tragovi usana su tek otisci tih hvataljki. Po mom mišljenju, on navlaži tijelo kako bi pojačao udare. To je ono što objašnjava crne ožiljke. Ima ih više od dvadeset na ovoj ovdje. (Mahao je listovima). Sve je u mojem izvješću. Paul je znao te informacije; čitao je i pročitao dva prva rezultata obdukcije. No svaki put bi osjetio isto gađenje, istu odbojnost. Nije bilo načina da se sazivi s tim ludilom. Schiffer se smjestio u visinu leševih nogu - stopala, pla-vo-crna, bila su savijena pod nemogućim kutom. - A ovo? Scarbon se i sam približio, s druge strane tijela. Sličili su na dva topografa koji proučavaju reljef karte. - Rendgen je spektakularan. Nožni spletovi, cjevanica, članci: sve je skupljeno. Nabrojali smo oko sedamdeset ivera -ka kostiju 73

udubljenih u meso. Nikakav pad ne bi mogao izazvati takvu štetu. Ubojica se žestoko potrudio oko tih udova nekim tupim predmetom. Željezna prečka ili palica za bejzbol. Druge dvije podnijele su isti tretman. Informirao sam se: to je tehnika mučenja specifična za Tursku. Felaka ili felika, ne znam više. Schiffer je ispljunuo grlenim naglaskom: - Al-Falaqua. Paul se sjetio da Schiffer tečno govori turski i arapski. - Po sjećanju, nastavio je, mogu vam navesti zemlje koje prakticiraju tu metodu. Scarbon je gurnuo naočale na nos. - Da. Dobro, napokon smo usred egzotike, što li? Schiffer se popeo prema abdomenu. Iznova je dohvatio jednu ruku. Paul je primijetio crne i natečene prste. Stručnjak je prokomentirao: - Nokti su iščupani kliještima. Vrhovi su spaljeni kiselinom. - Kojom kiselinom? - Nemoguće je reći. - Da li bi to mogla biti post mortem tehnika, kako bi se uništili otisci? - Ako se o tome radi, ubojica nije uspio. Dermatoglifi su jasno vidljivi. Ne, više mi se čini dodatnim mučenjem. Ubojica nije od te vrste da bi bilo što propustio. Schiffer je pustio ruku. Sva njegova pažnja usmjerila se sada na zijevajući spolni organ. Doktor je također gledao ranu. Topografl su počinjali nalikovati strvinarima. - Da li je silovana? 74

- Ne u doslovnom smislu. Po prvi put, Scarbon je oklijevao. Paul je spustio pogled. Vidio je zijevajući otvor, rastegnut, razderan. Unutrašnji dijelovi - velike usne, male usne, klitoris - bili su izvrnuti prema van, u nepodnošljivu izvrtanju tijela. Liječnik je pročistio grlo i progovorio: - Ugurao joj je neku vrstu pendreka, posutog oštricama britve. Dobro se vide posjekotine, u unutrašnjosti vulve i ovdje, duž bedara. Pravo klanje. Klitoris je isjeckan. Usne su odsječene. To je uzrokovalo unutrašnje krvarenje. Prva žrtva ima točno iste povrede. Druga... Iznova je oklijevao. Schiffer je tražio njegov pogled: -Što? - S drugom je drugačije. Mislim da je koristio nešto... živo. - Živo? - Glodavca, da. Neku beštiju te vrste. Vanjski genitalni organi su izgriženi, rastrgani, do maternice. Čini se da su mučitelji koristili taj tip tehnike u Latinskoj Americi... Paul je imao glavu u umivaoniku. Poznavao je detalje, no svaki od njih ga je ranjavao, od svake mu je riječi bilo mučno. Ustuknuo je do mramorne staklenke. Mehanički, smočio je prste u namirisanu vodu i sjetio se da je njegov kompanjon izveo isti pokret nekoliko minuta ranije. Brzo ih je povukao. - Nastavite, naredio je Schiffer hrapavim glasom. Scarbon nije odmah odgovorio; tišina je ispunila tirkiznu prostoriju. Činilo se da trojica muškaraca shvaćaju da više ne mogu uzmaknuti: morat će se suočiti s licem. - To je najsloženiji dio, nastavio je napokon liječnik, uokvirujući sa svoja dva prsta izobličeno lice. Ima više etapa nasilja. - Objasnite.

75

- Ponajprije lomovi. Lice je samo jedan ogromni podljev. Ubojica je dugo udarao, divljački. Možda s američkom šakom. Nešto metalno, u svakom slučaju, preciznije od šipke ili palice. Zatim su tu posjekotine i izobličenja. Te rane nisu krvarile. Zadane su nakon smrti. Sada su bili najbliže masi užasa. Razabirali su, u punini divljaštva i bez distance fotografija, duboke rane. Porezotine koje su prelazile licem, iscrtavale čelo, sljepoočnice; pukotine koje su probijale obraze; i izobličenja: odsječen nos, koso izbrušena brada, zgnječene usne... - Vidite kao i ja ono stoje odrezao, izbrusio, otrgnuo. Ono stoje zanimljivo ovdje, to je njegov trud. Dotjerao je djelo. To je njegov potpis. Nerteaux misli da se trudi oponašati... - Znam što on misli. Što vi mislite? Scarbon se povukao, s rukama na leđima: - Ubojica je opsjednut tim licima. Za njega ona čine istovremeno izvor fascinacije i bijesa. Obraduje ih poput skulptura, oblikuje ih i istovremeno uništava njihovu ljudsku prirodu. Schiffer je slegnuo ramenima čime je odao svoj skepticizam. - Od čega je na kraju umrla? - Rekao sam vam. Unutrašnje krvarenje. Izazvano masakriranjem genitalnih organa. Mora da se onesvijestila na tlu. - A druge dvije? - Prva isto iskrvarenjem. Osim ako joj srce nije popustilo prije toga. Druga, ne znam zapravo. Možda jednostavno od straha. Možemo zaključiti da su sve tri žene umrle od patnje. Analiza DNA i toksikološki testovi su u tijeku za ovu ovdje no mislim da te analize neće dati više rezultata nego prethodne. Scarbon je povukao plahtu odrješitim pokretom, prežurno. Schiffer je načinio nekoliko koraka prije nego što je nastavio: 76

- Možete li zaključiti kronologiju događanja? - Ne bih se upuštao u detaljnu razradu vremena, no možemo pretpostaviti da je ta žena oteta prije tri dana, dakle u četvrtak uvečer. Išla je nesumnjivo s posla. - Zašto? - Imala je prazan želudac. Iznenađuje ih kada se vraćaju kući.

Kao

i

dvije

prethodne.

- Izbjegnimo pretpostavke. Liječnik je iziritirano uzdahnuo: - Zatim, podnijela je dvadeset do trideset sati mučenja, bez prestanka. - Kako procjenjujete to trajanje? - Borila se. Njeni povezi spalili su joj kožu, usjekli se u meso. Rane su se zagnojile. Možemo rekonstruirati vrijeme zahvaljujući tim infekcijama. Dvadeset do trideset sati: sigurno se ne varam jako. U svakom slučaju, taj postupak, to je prag ljudske izdržljivosti. Schiffer je hodajući pogledavao plavičasti odraz na podu: - Imate li naznaku tko bi nam mogao dati informacije o mjestu zločina? - Možda. Paul je upao: -Što? Scarbon je pucnuo ustima, na način filmske klape: - Primijetio sam to već na druge dvije, no to je očigledno na posljednjoj. Krv žrtve sadrži mjehuriće dušika. - Što bi to moglo značiti? Paul je izvadio svoju bilježnicu. - To je dosta specifično. To bi moglo značiti da je njeno tijelo, za njena života, podvrgnuto pritisku višem od onoga koji vlada na Zemlji. Pritisak koji nalazimo, na primjer, u podmornicama. 77

To je bilo prvi put da je liječnik izrekao tu specifičnost. - Ja nisam ronilac, nastavio je, no fenomen je poznat. Kako ronite, pritisak se povećava. Dušik u krvi se raspada. Ako se vratite prebrzo, ne poštujući stupnjeve dekompresije, dušik se naglo vraća u stanje plina i stvara mjehuriće u tijelu. Schiffer se činio živo zainteresiranim: - I to se dogodilo sa žrtvom? - S trima žrtvama. Mjehurići dušika navalili su i eksplodirali kroz njihov organizam, izazivajući ozljede i, naravno, nove patnje. To nije stopostotno sigurno, no te žene su mogle imati "nezgodu pri ronjenju". Paul je još uvijek ispitivao bilježeći: - Bile su na velikoj dubini? - Nisam to rekao. Prema jednom od naših internista koji se bavi podvodnim ronjenjem, podnijele su pritisak barem četiri bara. To je jednako dubini od oko četrdeset metara. Čini mi se da je prekomplicirano pronaći jednu takvu masu vode u Parizu. Mislim više da su bile izložene tome u komori visokog pritiska. Paul je grozničavo zapisivao: - Gdje nalazimo takve stvari? - Treba se raspitati. Postoje komore koje koriste profesionalni ronioei da bi smanjili pritisak, no sumnjam da takve postoje u Ile-deFranceu. Postoje također komore koje se koriste u bolnicama. - Bolnicama? - Da. Kako bi se dao kisik pacijentima koji boluju od neke vaskularne bolesti. Dijabetesa, povećanog kolesterola... Podvrgavanje pritisku omogućuje bolje raspršivanje kisika u organizmu. Trebalo bi

78

biti četiri ili pet komora te vrste u Parizu. No mislim da naš ubojica nema pristup u bolnice. Bolje se usmjeriti prema industriji. - Koji sektori koriste tu tehniku? - Nemam pojma. Tražite: to je vaš posao. I, još jednom, nisam ni u što siguran. Ti mjehurići mogu imati sasvim drugo objašnjenje. Ako je to slučaj, istražit ću. Schiffer je opet nastavio: - Na naša tri lesa nema ništa što bi nam fizički moglo odati trag našeg čovjeka? - Ništa. Brižno ih pere. U svakom sam slučaju siguran da s njima barata u rukavicama. Nema spolnih odnosa s njima. Ne miluje ih. Ne ljubi ih. To nije njegov cilj. Uopće. Njegov stil je više klinički. Robotski. Taj ubojica je...bestjelesan. - Da li se njegovo ludilo pojačava tijekom ubojstava? - Ne. Mučenja su svaki put primijenjena s istom strogošću. On je opsjednut zlom. no nikada ne bježi. (Nasmiješio se umorno). Ubojica po naredbi, kao što kažu kriminalistički priručnici. - Što ga pokreće, po vašem mišljenju? - Patnja. Čista patnja. Muči ih s toliko žara, preciznosti, dok ne umru. Ta bol ga uzbuđuje, hrani njegovu radost. Na kraju svega toga ima neka unutarnja mržnja prema ženama. Njihovu tijelu, njihovu licu. Schiffer se okrenuo prema Paulu i podsmjehnuo: - Danas sigurno imam posla s psiholozima. Scarbon je pocrvenio: - Čista medicina, to je uvijek psihologija. Nasilje koje nam prolazi kroz ruke samo je manifestacija bolesnog duha...

79

Policajac je potvrdio a da nije skinuo osmijeha s lica. Dohvatio je istipkane papire koje je ovaj drugi odložio na jednu hrpu. - Hvala, doktore. Uputio se prema vratima koja su se ocrtavala pod trima izvorima svjetla. Kada ih je otvorio, snažna zraka sunca prodrla je u prostoriju, i kao bujica mlijeka, prodrla je preko velikog plavetnila. Paul je zgrabio drugi primjerak izvješća obdukcije: - Mogu li uzeti ovaj ovdje? Liječnik ga je gledao bez odgovora, zatim: - Za Schiffera, znaju li vaši pretpostavljeni? Paul se iskrivio od širokog osmijeha: - Ne brinite. Sve je pod kontrolom. - Briga me za Vas. On je čudovište. Paul je zadrhtao. Doktor je pojačao: - Ubio je Gazila Hemeta. Ime je probudilo njegova sjećanja. Listopad 2000.: Turčin zdrobljen pod Thalvsom, optužba Sehiffera za hotimično ubojstvo. Travanj 2001.: tužiteljstvo je misteriozno napustilo istragu. Odgovorio je ledenim glasom: - Tijelo je bilo uništeno. Obdukcija ništa nije mogla dokazati. - Ja sam izveo protuanalizu. Lice je nosilo žestoke ozljede. Jedno oko je bilo iskopano. Sljepoočnice svi bile izbušene svrdlom. (Pokazao je plahtu). Ne bi mu mogle pozavidjeti. Paul je osjetio kako mu noge popuštaju; nije mogao priznati takvu sumnju u čovjeka s kojim je radio: - Izvješće je spominjalo samo ozljede i... 80

- Moji drugi komentari su nestali. Štite ga. -Tko? - Boje se. Svi se boje. Paul je ustuknuo u vanjskoj bjelini. Claude Searbon je uzdahnuo, skidajući svoje gumene rukavice: - Udružili ste se s vragom.

13. - To zovu Iskele. Pravilno izgovoreno: "Is-ke-le." -Što? - Moglo bi se prevesti kao "pristanište" ili "polazišno mjesto". - O čemu govorite? Paul se pridružio Schifferu u automobilu, no još nije krenuo. Još uvijek su se nalazili u dvorištu paviljona Vesale, u sjeni lijepih stupova. Brojka je nastavio: - Glavna mafijaška organizacija koja kontrolira putovanja ilegalnih Turaka u Europi. Bave se također pronalaženjem posla i smještaja. Snalaze se uglavnom tako da okupljaju grupe ljudi istog porijekla u svakoj radionici. Neke radionice, u Parizu, točno rekonstruiraju čitavo selo rubne Anatolije. Schiffer se zaustavio, lupkao je po stijenci pretinca za rukavice, zatim nastavio: - Cifre su različite. Najbogatiji idu avionom i imaju podršku graničara. Stižu u Francusku s fiktivnom radnom dozvolom ili lažnom putovnicom. Najsiromašniji idu trajektom za robu, preko Grčke, ili kamionom preko Bugarske. U svakom slučaju treba računati na minimum od dvije stotine bala. Seoska obitelj udružuje se i sakuplja gotovo trećinu sume. Radnik crnči deset godina da bi platio ostatak.

81

Paul je promatrao Sćhiffera, njegov izrazito jasan profil na osunčanom staklu. Govorili su mu o tucetima ogranaka tih mreža. No ovo je bio prvi put da čuje tako precizan opis. Murjak srebrne lubanje je nastavio: - Pitaš se do koje mjere su ti mladići organizirani. Imaju registar u kojem se sve bilježi. Ime, porijeklo, radionica i stanje duga svakog ilegalca. Komuniciraju preko e-mailova s njihovim alter egom u Turskoj, koji i dalje vrši pritisak na obitelji. Pobrinuli su se za čitav Pariz. Preuzeli su brigu oko pošiljke novčanih uplatnica i telefonskih komunikacija po sniženim cijenama. Uvukli su se u pošte, banke, ambasade. Želiš li poslati igračku nekom od tvoje dječice? Obraćaš se Iskeleu. Tražiš ginekologa? Iskele ti daje ime nekog doktora za sve koji se ne brine previše za tvoj status u Francuskoj. Imaš li problema u radionici? Opet Iskele rješava problem. Ništa se ne događa u turskoj četvrti a da oni nisu obaviješteni i da nemaju zabilješke u svojim dosjeima. Paul je napokon shvatio kuda Brojka smjera: - Mislite da su upućeni u ovu stvar s ubojstvima? - Ako su vaše djevojke uistinu ilegalke, njihovi gazde su se prvenstveno obratili Iskeleu. Prvo, da bi saznali što se događa. Drugo, da bi zamijenili nestale. Te poklane žene, to je ponajprije izgubljeni novac. Neka nada počela se uobličavati u njegovoj svijesti: - Vi ... Vi mislite da oni imaju načina da identificiraju te radnice? - Svaki dosje sadrži fotografiju imigrantkinje. Njenu adresu u Parizu. Ime i veze s njenim poslodavcem. Paul je riskirao još jedno pitanje, no već je znao odgovor: - Poznajete te tipove?

82

- Gazda Iskela u Parizu zove se Marek Cesiuz. Svi ga zovu Marius. Ima koncertnu dvoranu na bulevaru Strasbourg. Vidio sam jednog od njegovih sinova kako se rada. Namignuo je: - Krećeš ili? Paul je na trenutak promatrao Jean-Louis Sćhiffera. Sklopili ste pakt s vragom. Možda Scarbon ima pravo, no za vrstu divljači koju lovi može li poželjeti boljeg partnera?

TREĆE 14. U ponedjeljak ujutro Anna Hevmes napustila je diskretno svoj stan i uzela taksi u smjeru lijeve obale. Sjećala se da su neke medicinske knjižnice bile smještene oko raskršća Odeona. U jednoj od njih, prolistala je psihijatrijske i neurokirurške knjige, u potrazi za informacijom o biopsijama koje se izvode na mozgu. Riječ koju je izgovorio Ackermann odzvanjala je još uvijek u njenom pamćenju: "serotaksična biopsija". Nije imala nikakvih problema s pronalaženjem fotografija i detaljnog opisa te metode. Vidjela je glave pacijenata, obrijane, stisnute u četvrtastu armaturu. Neku vrstu metalne kocke koja je obuhvaćala čak i sljepoočnice. Iznad okvira je bilo svrdlo - prava bušilica. Slijedila je, u slikama, svaku etapu operacije. Svrdlo koje je probijalo kost; skalpel koji je uranjao u otvor i prelazio i sam oštro membranu koja ornata mozak; iglu za glavu koja je uranjala u cerebralnu supstancu. Na jednoj od fotografija, razabirala se ista ružičasta boja organa dok je kirurg izvlačio svoju sondu. Sve samo to ne. 83

Anna je odlučila: mora potražiti drugu dijagnozu; konzultirati drugog specijalistu, hitno, koji bi joj predložio alternativu, drugačiji tretman. Požurila se u pivnicu, na bulevaru Saint-Germain, ušla u telefonsku govornicu u podrumu i prolistala imenik. Nakon nekoliko nesretnih pokušaja s odsutnim i prezauzetim liječnicima, napokon je naišla na Mathilde Wilcrau, psihijatra i psihoanalitičara, koji se činio najprikladnijim. Ženin glas je bio ozbiljan, no laganog tona, gotovo pakostan. Anna je ukratko ispričala svoje "probleme s pamćenjem" i inzistirala na hitnosti svojeg slučaja. Pshijatrica je prihvatila da je smjesta primi. Nedaleko Pantheona, na pet minuta od Odeona. Anna je sada strpljivo čekala u jednoj maloj čekaonici ukrašenoj antiknim namještajem, lakiranim i izrezbarenim, koji je izgledao kao da je stigao ravno iz Versaillesa. Sama u sobi, promatrala je uokvirene fotografije koje su ukrašavale zidove: otisci sportskih podviga, u najekstremnijim kontekstima. Najednom od otisaka jedna silueta se uzdizala na planinskim obroncima, obješena na jednoj terasi; na sljedećoj, alpinist s kapuljačom na glavi penjao se uz ledeni zid; u jednom drugom okviru, oklopljeni strijelac s kukuljicom u skijaškom odijelu uperio je snajper prema nevidljivoj meti. - Moji podvizi u povratku. Anna se okrenula prema glasu. Mathilde Wilcrau bila je krupna žena širokih ramena, sunčanog osmijeha. Njene ruke izbijale su iz njena tijela na brutalan način, gotovo neprikladan. Njene noge, dugačke i izrazito vretenaste, ocrtavale su moćne krivine. "Između četrdeset i pedeset godina", procijenila je Anna, primjećujući nadute kapke, brazde oko očiju. No niste se bojali te atletske žene zbog njenih godina: prije zbog energije; nije to bilo pitanje godina, već kilodžula. 84

Psihijatrica se pomaknula: - Ovuda. Ured se nastavljao na predsoblje; drvo, mramor, zlato. Anna je osjećala da se istina o toj ženi ne nalazi u toj dragocjenoj dekoraciji već više u fotografijama podviga. Sjele su jedna nasuprot drugoj za radni stol boje vatre. Liječnica je dohvatila kemijsku olovku i upisala u svoj četvrtasti blok osnovne informacije. Ime, godine, adresa... Anna je bila u iskušenju da laže o svom identitetu, no zaklela se sebi da će biti iskrena. Odgovarajući, još je uvijek promatrala svoju sugovornicu. Bila je zatečena njenim sjajnim držanjem, razmetljivim, gotovo američkim. Njena smeđa kosa blistala je na njenim ramenima; njene široke crte lica, pravilne, širile su se oko izrazito crvenih, senzualnih usana koje su privlačile pogled. Slika koja joj je bila došla bila je ona jedne voćne torte, natopljene šećerom i energijom. Spontano, ta žena je u njoj budila povjerenje. - Onda, u čemu je problem? Upitala je zaigranim tonom. Anna se prisilila da bude precizna: - Patim od gubitaka pamćenja. - Koja vrsta gubitaka? - Ne prepoznajem više poznata lica. - Sva poznata lica? - Pogotovo muževljevo. Nikako?

Budite precizniji:

ne

prepoznajete ga više uopće?

85

- Ne. To su jako kratka gubljenja. Na trenutak, njegovo lice ništa ne pobuđuje. Savršeni stranac. Zatim se dogodi preokret. Do sada su te crne rupe trajale tek sekundu. Mathilde je lupkala po stranici vrhom kemijske olovke; crni lakirani Mont-Blanc. Anna je primijetila da je diskretno izula cipele. - To je sve? Oklijevala je: - Ponekad mi se događa i suprotno... - Suprotno? - Čini mi se da prepoznajem lica koja su mi strana. - Dajte mi primjer. - To se pogotovo događa s jednom osobom. Radim u Kući Čokolade, u ulici Faubourg-Saint-Honore, već jedno mjesec dana. Ima jedan redoviti klijent. Čovjek od oko četrdeset godina. Svaki put kada ude u trgovinu, osjetim neki poznat osjećaj. No nikada ne uspijevam biti precizna u sjećanju. - On, što on kaže? - Ništa. Očigledno me nikada nije vidio osim iza moje blagajne. Psihijatrica je pod stolom micala prstima kroz crne čarape. U čitavom njenom držanju bila je neka zaigrana, kipuća nota. - Da rezimiramo, ne prepoznajete ljude koje biste trebali poznavati, no prepoznajete one koje ne poznajete, zar ne? Produžila je posljednje slogove na specifičan način, poput pravog vibrata violončela. - Stvari se mogu i tako reći, da. - Jeste li pokušali s naočalama?

86

Annu je iznenada obuzeo osjećaj bijesa. Osjetila je toplinu kako joj se penje u lice. Kako se može tako rugati njenoj bolesti? Ustala je, zgrabila svoju torbu. Mathilde WIlcrau je žustro zadržala Annu: - Oprostite. To je šala. Bilo je glupo. Ostanite, molim Vas. Anna se ukočila. Crveni osmijeh omotao se oko nje poput dobronamjernog odjeka. Njen otpor je nestao. Sručila se u naslonjač. Psihijatrica je ponovno zauzela svoje mjesto i nastavila dalje: - Nastavimo, molim Vas. Osjećate li ponekad mučninu u susretu s drugim lieima? Hoću reći: onima koje susrećete svaki dan, na uliei, na javnim mjestima? - Da. No to je drugačiji osjećaj. Trpim... neku vrst halucinacija. U autobusu, na večerama, bilo gdje. Figure se zamagle, miješaju se, čine divlje grimase. Ne usuđujem se više pogledati nikoga. Uskoro više neću izlaziti iz stana... - Koliko vam je godina? - Trideset i jedna. - Od kada patite od ovih smetnji? - Mjesec i pol otprilike. - Da li ih prate fizičke mučnine? - Ne... Uostalom, da. Znaci tjeskobe, pogotovo. Drhtanje. Moje tijelo postaje teško. Udovi mi se oduzmu. Ponekad se gušim. Nedavno sam krvarila iz nosa. - Vaše zdravstveno stanje je uglavnom dobro? - Odlično. Ništa za uzbunu. Psihijatrica je neko vrijeme bilježila. Sada je zapisivala u blok.

87

- Patite li od ostalih gubitaka pamćenja, koji se odnose na epizode iz vaše prošlosti, na primjer? Anna je mislila na "otvoreno nebo" i odgovorila: - Da. Neka moja sjećanja se gube. Čini mi se da se udaljavaju, brišu. Uspravila se uz drveni naslon: - Zašto me to pitate? - Njegovo lice očigledno najviše izaziva te krize. Prošlost koju dijelite s njim mogla bi također predstavljati problem. Anna je uzdahnula. Ta žena ispitivala je Annu kao da su na njenu bolest utjecali osjećaji ili njeno nesvjesno; kao da dobrovoljno odbija svoje sjećanje u jednom određenom smjeru. To Čitanje bilo je sasvim drugačije od Ackermannovog. Nije li upravo to tražila ovdje? - Istina je, popustila je. Moje uspomene s Laurentom se mrve, nestaju. (Zaustavila se, zatim nastavila življim glasom). No, na neki način to je logično. - Zašto? - Laurent je u središtu mog života, mojeg sjećanja. Zauzima većinu mojih uspomena. Prije KuCe Čokolade bila sam obična domaćica. Moj brak bio je moja jedina briga. - Nikada niste radili? Anna je počela ogorčenim glasom, rugajući se samoj sebi: - Imam diplomu iz prava no nikada nisam kročila u odvjetnički ured. Nemam djece. Lauernt je moje "veliko sve", ako hoCete, moj jedini horizont... - Koliko godina ste u braku? 88

- Osam godina. - Imate li normalne spolne odnose? - Što smatrate normalnim? - Uvele, dosadne. Anna nije shvaćala. Osmijeh se pojačao: - Opet šala. Jednostavno Vas pitam jesu li vaši odnosi redoviti? - Sve je u redu što se toga tiče. Naprotiv, ja... napokon osjećam izrazito snažnu želju prema njemu. Čak sve jaču i jaču. To je tako čudno. - Možda i ne toliko. - Što želite reći? Tišina umjesto odgovora. - Čime se bavi Vaš suprug? - Policajac je. - Oprostite? - Visoki službenik. Lauernt upravlja informatičkim istraživačkim centrom Ministarstva unutrašnjih poslova. Nadgleda tisuće odnosa, statistike koje se bave kriminalnim problemima Francuske. Nikada nisam shvaćala njegov posao, no doima se važnim. Jako je blizak ministru. Mathilde je nastavila, kao da sve teče samo od sebe: - Zašto nemate djece? Problem? - Ne fiziološki, ni u kom slučaju. - Onda, zašto?

89

Anna je oklijevala. Subotnja noc se vratila: noćna mora, Laurentova otkrića. Krv na njenom licu... - Ne znam zapravo. Prije dva dana, postavila sam to pitanje svom suprugu. Odgovorio mi je da ih ja nikada nisam željela. Čak sam zahtijevala zakletvu od njega. No, ne sjećam se. (Njen glas se podigao za stupanj). Kako mogu to zaboraviti? (Razvlačila je svaki slog). Ne-sjećam-se! Liječnica je zapisala nekoliko rečenica, zatim upitala: - A vaše uspomene iz djetinjstva? I one se brišu? - Ne. Čine mi se udaljenima, ali prisutnima. - Sjećanja na vaše roditelje? - Ne. Izgubila sam obitelj jako rano. Prometna nesreća. Odrastala sam u internatu, nedaleko Bordeauxa, pod skrbništvom jednog ujaka. Poslije ga više nisam često viđala. - Čega se onda sjećate? - Krajolika. Velikih plaža Landesa. Borovih šuma. Ti pogledi su nedirnuti u mojem sjećanju. Ponekad su jači i od sadašnjosti, u ovom trenutku. Ti krajolici mi se čine stvarnijim od svega ostalog. Mathilde je još uvijek zapisivala. Anna je primijetila da škraba zapravo hijeroglife. Ne podižući pogleda, specijalistica je iznenada nastavila. - Kako spavate? Patite li od nesanice? - Naprotiv. Stalno spavam. - Kada napregnete pamćenje, osjećate li drijemež? - Da. Neku vrstu obamrlosti. - Pričajte mi o svojim snovima. 90

- Od početka moje bolesti, imala sam jedan san... čudan. - Slušam Vas. Opisala je san koji je proganja noćima. Kolodvor i seljake. Čovjeka u crnom ogrtaču. Zastavu s četiri mjeseca. Dječje drhtaje. Zatim vihor noćne more: prazna prsa, lice u komadima... Psihijatrica je zazviždala s poštovanjem. Anna nije bila sigurna da cijeni te poznate načine ponašanja, no osjećala je utjehu pored te žene. Iznenada Mathilde je presjekla: - Bili ste kod nekoga drugoga, zar ne? (Anna je zadrhtala). Neurolog? - Ja... Zašto to mislite? - Vaši simptomi su više klinički. Ti gubitci, te distorzije navode na pomisao o neurodegenerativnoj bolesti. U tom slučaju, pacijent se više voli konzultirati s neurologom. Liječnikom koji jasno lokalizira bolest i koji je tretira lijekovima. Anna je kapitulirala: - Zove se Ackermann. To je prijatelj iz djetinjstva mog supruga. - Eric Ackermann? - Poznajete li ga? - Bili samo zajedno na faksu. Anna je upitala tjeskobno: - Što mislite o njemu? - Odličan čovjek. Koja je bila njegova dijagnoza? - Podvrgao me testovima. Skeneri. Rendgeni. MRI. - Nije koristio Petscan?

91

- Je. Proveli smo test prošle subote. U jednoj bolnici punoj vojnika. - Val-de-Grace? - Ne. Institut Henri-Becquerel, u Orsavu. Mathilde je zabilježila ime u kutku svog papira. - Kakvi su bili rezultati? - Ništa jasno. Prema Ackermannu patim od povrede u desnoj polutci, u ventralnom dijelu sljepoočne zone... - Područje prepoznavanja lica. - Točno. On pretpostavlja da se radi o najblažoj nekrozi. No uređaj ju nije lokalizirao. - Koji bi bio uzrok te povrede po njemu? Anna je govorila brže, ta priznanja su joj donosila olakšanje: - Zapravo ništa ne zna. Želi obaviti nova ispitivanja. (Njen glas je napukao). Biopsiju kako bi analizirao taj dio mojeg mozga. Želi proučiti moje nervne stanice, ne znam. Ja.. (Povratila je dah). Kaže da samo na taj način može odrediti terapiju. Psihijatrica je odložila svoju kemijsku olovku i prekrižila ruke. Po prvi put, činilo se da promatra Annu bez ironije, bez zlobe: - Jeste li mu govorili o ostalim smetnjama? Sjećanjima koja nestaju? Licima koja se miješaju? -Ne. - Zašto nemate povjerenje u njega? Anna nije odgovorila. Mathilde je inzistirala: - Zašto ste došli k meni? Zašto mi sve to otkrivate? 92

Anna je napravila široku kretnju, zatim je izgovorila, spuštenih kapaka: - Ne pristajem na tu biopsiju. Žele ući u moj mozak. - O čemu govorite? - Moj suprug, Ackermann. Došla sam u nadi da ćete imati drugu ideju. Ne želim da mi naprave rupu u glavi! - Smirite se. Podigla je pogled, bila je na rubu suza: - Ja... Mogu li zapaliti? Psihijatrica je kimnula glavom. Odmah je zapalila cigaretu. Kad se dim raspršio, osmijeh se bio vratio na usta njene sugovornice. Iskrsnula joj je uspomena iz djetinjstva, neobjašnjiva. Duga pješačenja po stepama, sa svojim razredom, povratak u internat, ruku punih divljeg maka. Objašnjavali su im tada da treba spaliti stabljike cvjetova kako bi njihova boja potrajala... Osmijeh Mathilde Wilcrau podsjećao je Annu na tajanstveni savez između vatre i živosti latica. Nešto je bilo sagorjelo u unutrašnjosti te žene i podržavalo je crvenilo njenih usana. Psihijatrica je napravila novu pauzu, a zatim upitala mirnim glasom: - Je li vam Ackermann objasnio da amnezija može biti uzrokovana psihološkim šokom, a ne samo fizičkom ozljedom? Anna je snažno izdahnula dim. - Želite reći... Moji problemi mogli bi biti uzrokovani psihičkom.... Traumom? - To je mogućnost. Živa emocija mogla bi pokrenuti odbijanje. 93

Val olakšanja sasvim je ispunio Annu. Znala je sada da je bila došla ćuti te riječi; izabrala je psihoanalitičarku kako bi došla do čisto psihičke verzije svoje bolesti. Jedva je uspijevala savladati svoje uzbuđenje: - Ali taj šok, rekla je između dva dima, sjećala bih ga se, zar ne? - Ne nužno. Većinu vremena, amnezija briše svoj vlastiti uzrok. Temeljni događaj. - A ta trauma odnosila bi se na lica? - Vjerojatno, da. Lica i svakako vašeg supruga. Anna je poskočila sa stolice: - Kako to, mog supruga? - Ako mije suditi po znacima koje ste mi opisali, dvije su točke vaše blokade. - Laurent bi bio u temelju mog emocionalnog šoka? - Nisam to rekla. Po mom mišljenju, sve je povezano. Šok koji ste osjetili, ako postoji, potakao je amalgam između Vaše amnezije i Vašeg muža. To je sve što mogu reći u ovom trenutku. Annina tišina. Fiksirala je nedogoreni kraj svoje cigarete. - Možete li dobiti na vremenu? Nastavila je Mathilde. - Dobiti na vremenu? - Prije biopsije. - Vi... Vi ćete me primiti? Mathilde je zgrabila svoju olovku i uperila je prema Anni. - Možete li dobiti na vremenu prije tih testova, da ili ne? - Mislim. Nekoliko tjedana. No moje smetnje... 94

- Jeste li suglasni s tim da uronite u svoje sjećanje riječju? -Da. - Jeste li suglasni s tim da dolazite intenzivno ovamo? -Da. - Da isprobate tehnike sugestije, kao hipnozu, na primjer? -Da. - Injekcije sedativa? - Da. Da. Da. Mathilde je pustila svoju olovku. Bijela zvijezda Mont-Blanca je zasvijetlila: - Dešifrirati ćemo vaše pamćenje, vjerujte mi.

15. Bila je laka srca. Već dugo se nije osjećala tako sretnom. Jednostavna hipoteza da su njeni simptomi uzrokovani psihološkom traumom, a ne fizičkim propadanjem, davala joj je ponovno nadu: u svakom slučaju to ju je navodilo na pretpostavku da njezin mozak nije promijenjen, ni načet nekrozom koja se širi njenim nervnim stanicama. U taksiju sije na povratku još jednom čestitala stoje krenula tim putom. Okrenula je leda ozljedama, uređajima, biopsijama. Otvarala je ruke razumijevanju, riječi, slatkom glasu Mathilde Wilcrau... Ta čudna boja glasa već joj je nedostajala. Kada je oko 13 sati stigla u ulicu Faubourg-Saint-Honore, sve joj se činilo življim, preciznijim. Osjećala je svaki detalj svoje četvrti. Bili su to pravi otočići, arhipelazi specijalista koji su plovili duž ulice. 95

Na raskršću ulice Faubourg-Saint-Honore i avenije Hoche, muzika je suvereno vladala: plesačicama dvorane Plevel odgovarale su tipke klavira Hamm, smještene upravo nasuprot. Zatim, tu je bila Rusija koja je iskrsavala između ulice Neva i ulice Daru, sa svojim moskovskim restoranima i svojom pravoslavnom crkvom. Naposljetku, ulazili biste u svijet slatkiša: čajevi Mariage Freresa, slatkiši Kuće Čokolade; dvije fasade od smedeg mahagonija, dva lakirana ogledala, koja su nalikovala na okvire u muzeju okusa. Anna je iznenadila Clothildu koja se upravo dala na čišćenje polica. Trudila se oko keramičkih vaza, drvenih pladnjeva, porculanskih tanjura koji su s čokoladom dijelili samo bliskost, čađav ton, mrkocrvenu nijansu ili jednostavno neku određenu ideju dobrobiti, sreće. Udoban život, koji zvoni i pije se topao... Clothilde se okrenula, stojeći na svom tabureu: - Evo te! Daš mi sat vremena? Moram otići u Monoprbc. Bio je to dobar potez. Anna je bila nestala čitavo jutro, mogla je čuvati stražu tijekom ručka. Prolaz nove smjene izvršenje bez riječi, no s osmijehom. Anna, naoružana krpom, preuzela je odmah posao i počela trljati, sjajiti, laštiti sa svom energijom ponovno pronađenog dobrog raspoloženja. Zatim njena snaga iznenada pala, ostavljajući joj crnu rupu u udubini grudiju. U nekoliko sekundi osjetila je do koje mjere je glumila. Što ima tako pozitivno u njenom jutrošnjem sastanku? Ozljeda ili psihološki šok, što to mijenja u njenom stanju, u njenim tjeskobama? Što još može učiniti Mathilde Wilcrau kako bije izliječila? I kako će ju sve to učiniti manje ludom? Sručila se iza glavne blagajne. Psihijatričina hipoteza bila je možda još gora nego Ackermannova. Ideja događaja, psihološkog šoka koji je mogao izazvati njenu amneziju pojačavala je sada njen strah. Što se krije iza jedne takve mrtve zone? 96

Neke rečenice nisu prestajale odzvanjati u njenoj glavi, a ponajviše odgovor: "Lica i također lice vašeg supruga". Kako Laurent može biti povezan sa svim tim? - Dobar dan. Glas se podudario sa zvoncem na ulazu; nije trebala podići pogled kako bi znala da je to on. Čovjek u izlizanom sakou krenuo je svojim polaganim korakom prema naprijed. Ona je u tom trenutku na nepogrešiv način znala da je on poznaje. To je trajalo tek bljesak sekunde, no dojam je bio tako snažan, tako ranjavajući poput vrha strijele. Ipak, njeno je pamćenje odbijalo i najmanju naznaku. Gospodin Samt se još približio. Nije pokazivao ni najmanje zbunjenosti, nikakve posebne pažnje prema Anni. Njegov rastreseni pogled, istovremeno boje sljeza i zlatan, nadlijetao je složene redove čokolade. Zašto je ne prepozna? Igra li se? Luda ideja protresla je njenu svijest: što ako je prijatelj, suučesnik kojeg je Laurent zadužio da je uhodi, da je iskušava? Ali zašto? Nasmijao se naočigled njenoj tišini, a zatim nehajno izjavio: - Mislim da ću uzeti kao obično. - Odmah ćete biti usluženi. Anna se uputila prema blagajni, osjećajući kako joj ruke drhte duž tijela. Morala se nekoliko puta trgnuti kako bi dohvatila vrećicu i stavila unutra čokolade. Naposljetku, stavila je Jikolu na vagu: - Dvije stotine grama. Deset eura pedeset, gospodine. Opet ju je pogledao. Već nije bila tako sigurna... No odjek tjeskobe, mučnine, je ostajao. Gluhi dojam da je taj čovjek, kao i Laurent, promijenio lice, poslužio se estetskom kirurgijom. Bilo je to lice njena sjećanja i nije to bio on... 97

Čovjek se nasmiješio i položio na nju svoje sanjalačke šarenice. Platio je, zatim nestao zviždeći jedva čujno "do viđenja". Anna je dugo ostala nepokretna, skamenjena od ukočenosti. Nikada napad nije bio tako jak. Kao da su iščezle sve nade ovoga jutra. Kao da je, nakon što je povjerovala da je ozdravila, pala još niže. Poput zatvorenika koji su pokušavali pobjeći i nalazili se, jednom kada su ponovno uhićeni, na dnu zatvora, nekoliko metara ispod zemlje. Zvonce je opet zazvonilo. - Zdravo. Clothilde je prešla prostoriju, natopljena kišom, ruku punih velikih vrećica. Nestala je nekoliko trenutaka u skladištu, zatim se ponovno pojavila, s tragovima svježine. - Što ti je? Reklo bi se da si vidjela zombija. Anna nije odgovorila. Želja za povraćanjem i plakanjem miješala se u njenom grlu. - Nije ti dobro? Inzistirala je Clothilde. Anna ju je pogledala, zaprepaštena. Ustala je i jednostavno rekla: - Moram prošetati.

16. Vani se pljusak pojačao. Anna je uronila u vrevu. Pustila je da je odnesu vrtlozi vjetra natopljenog obručima kiše. Kroz svoju zbunjenost, promatrala je Pariz koji se ispremiješao, koji se razvijao pod sivim prugama. Oblaci su se gomilali poput valova iznad krovova; fasade zgrada su blještale; isklesane glave balkona i prozora ličile su na fasade utopljenika, zelenkaste ili plavičaste, ulijepljene bujicama s neba.

98

Popela se u ulicu Faubourg-Saint-Honore, zatim avenijom Hoche, na lijevo, do parka Monceau. Ondje je hodala duž crnih i zlatnih rešetki parka, i krenula ulicom Murillo. Promet je bio gust. Vozila su hučala trubama i svjetlima. Zakukuljeni motociklisti jurili su kao mali Zoroi od gume. Prolaznici su se borili protiv rafala, mokri, oblikovani vjetrom koji je oblikovao njihovu odjeću kao vlažna platna nedovršenih skulptura. Sve je plesalo u smedem, crnom, u sjaju tamnog ulja, zaraženo srebrom i bolećivim svjetlom. Anna je slijedila aveniju Messine, uokvirenu jasnim zgradama i masivnim drvećem. Nije znala kuda je vode koraci. No nije je bilo briga. Hodala je ulicama kao u svojoj glavi: do gubljenja. Tada je oživjela. Na suprotnom pločniku, jedan izlog izlagao je portret u boji. Anna je prešla prijeko. Bila je to reprodukcija slike. Uzburkano lice, izmučeno, divljih boja. Krenula je još prema naprijed, kao hipnotizirana: to platno podsjećalo ju je crtu po crtu na njene halucinacije. Tražila je ime slikara. Francis Bacon. Autoportret iz 1956. Umjetnikova izložba odvijala se na prvom katu te galerije. Pronašla je ulaz, nekoliko vrata na desno, u ulici Teheran, zatim se popela stepenicama. Crvene tapete dijelile su bijele sobe i davale izložbi svečani karakter, gotovo religiozan. Brojna gomila gurala se oko slika. Ipak, tišina je bila potpuna. Neka vrsta ledenog poštovanja, nametnuta samim djelima. U prvoj dvorani Anna je otkrila platna visoka dva metra, koja su još uvijek predstavljala istu temu: crkveno lice na tronu. Odjeveno u ljubičastu halju, urlalo je kao da se upravo pržio na električnoj stolici. 99

Jednom je bio obojan crveno; drugi put, crno; ili ljubičasto-plavo. No identični detalji stalno su se pojavljivali. Smežurane ruke na naslonima, već goruće, kao prilijepljene za karbonizirano drvo. Urlajuća usta, otvorena poput rupe koja je nalikovala na ranu, dok su se divlji plamenovi dizali sa svih strana... Anna je prošla prvi zaslon. U sljedećoj sobi, goli muškarci, zgrčeni, bili su uhvaćeni u klopku u nanosima boje ili primitivnim kavezima. Njihova smotana tijela, deformirana, podsjećala su na divlje zvijeri. Ili zoomorfne kreature, na pola puta do više vrsta. Njihova lica nisu više bila skrletne rozete, krvave njuške, osakaćene figure. Iza tih čudovišta, plohe slika podsjećale su na drveno popločenje, na klaonicu. Žrtveno mjesto gdje su tijela bila svedena na stanje kostura, oguljene mase, žive strvine. Svaki put, linija je bila drhtava, uznemirena, kao slike dokumentarnih filmova A L'EPAULE, istrzanih žurbom. Anna je osjetila kako njena mučnina raste, no nije nalazila ono što je došla potražiti: paćenička lica. Čekala su je u posljednjoj dvorani. Dvanaestak platna skromnijih dimenzija, zaštićena uzicama od crvenog baršuna. Izmrcvareni portreti, razderani, slomljeni; kaos usana, nosa, kostiju, očiju tražio je očajnički svoj put. Slike su bile grupirane u triptihe. Prvi, naslovljen Tri studije ljudske glave datirao je iz 1953. Plava lica, blijeda, mrtvačka, koja su nosila tragove prvih ozljeda. Drugi triptih pojavljivao se kao prirodan slijed prethodnog, najavljujući novi stupanj u nasilju. Studija za tri glave, 1962. Bijela lica koja se otkrivaju pogledu kako bi se bolje osnažila i pokazala svoje ožiljke, pod šminkom klauna. Mračno, činilo se kao da te rane žele nasmijati, kao ona djeca koju su izobličavali u srednjem vijeku kako bi proizveli nepovratne lakrdijaše, glumce.

100

Anna je i dalje išla prema naprijed. Nije prepoznavala svoje halucinacije. Bila je jednostavno okružena maskama užasa. Usta, jagodice, pogledi okretali su se, svrdlajući svoja izobličenja u nepodnošljive spirale. Slikar je, činilo se, žestoko prikazivao njihova lica. Napadao ih je, parao, svojim najoštrijim oružjem. Kistovi, četke, lopatice. Noževi: otvorio je rane, zgulio kraste, isparao obraze... Anna je hodala glave uvučene u ramena, savijena od straha. Nije više gledala platna osim na mahove, drhtavih kapaka. Serija studija, posvećenih imenom "Isabeli Rawsthorne", kulminirala je okrutnošću. Ženine crte lica letjele su doslovno u praskovima. Anna je ustuknula, tražeći očajno ljudski izraz u tom ludilu tijela. No uočavala je samo raspršene fragmente, usnerane, izdubljene oči čiji su se podočnjaci crvenjeli kao urezi. Iznenada je popustila panici i okrenula se na petama, žureći se prema izlazu. Prošla je predsoblje galerije kada je primijetila katalog izložbe, položen na bijeloj blagajni. Zaustavila se. Morao ju je vidjeti - da i ona vidi njegovo lice. Grozničavo je listala knjigu, prošla fotografije ateljea, reprodukcije djela i, napokon, naišla na portret samog Francisa Bacona. Crno-bijeli otisak na kojem je intenzivan pogled umjetnika sjajio još intenzivnije nego sjajni papir. Anna je stavila svoje dvije ruke na stranice kako bi mu odvojila lice. Oči su mu gorjele, pohotne, na jednom dugačkom licu, gotovo mjesečarskom, podržavane čvrstom čeljusti. Kratak nos, buntovna kosa i strmo čelo kompletirali su lice muškarca koji je izgledao kao da svako jutro drži glavu u skrutnutim maskama svojih slika. Jedan je detalj posebno privukao Anninu pažnju.

101

Slikar je imao jednu sljepoočnu arkadu višu od druge. Grabežljivo oko, kao razrogačeno prema jednoj određenoj točci. Anna je shvatila nevjerojatnu istinu: Francis Bacon je ličio, fizički, na svoja platna. To asimetrično oko, je li ono inspiriralo slikara za njegove deformirane vizije ili su slike na kraju uprljale svog autora? Djela su se u oba slučaja stapala s umjetnikovim crtama lica... Ta jednostavna konstatacija izazvala je u njenoj glavi otkrivenje.

Ako deformacije Baconovih slika imaju stvaran izvor, zašto njene vlastite halucinacije ne bi imale temelj u istini? Zašto njeni deliriji ne bi crpili svoje porijeklo u nekom znaku, detalju koji postoji u stvarnosti? Od nove sumnje se sledila. A ako, na kraju njenog ludila, ima pravo? Ako je Laurent, isto kao i gospodin Samt stvarno promijenio lice? Naslonila se na zid i zatvorila oči. Sve je dolazilo na svoje mjesto. Laurent, iz razloga koji nije mogla zamisliti, iskoristio je njen napad zaborava kako bi promijenio svoje crte lica. Poslužio se estetskom kirurgijom kako bi u unutrašnjosti sakrio svoje pravo lice. Gospodin Samt izveo je istu operaciju. Dvojica muškaraca bili su suučesnici. Počinili su zajedno grozan čin i, iz tog razloga, promijenili svoju fizionomiju. Evo zastoje osjećala mučninu u susretu s njihovim licima. U jednom drhtaju, odbacila je sve nemogućnosti, sve apsurdnosti koje su zakrivale jedno takvo rezoniranje. Osjećala je samo da njuši istinu, jednako ludu kao što se čini. Bio je to njen mozak protiv drugih. Protiv svih drugih.

102

Potrčala je prema vratima. Na stepeništu je primijetila jedno platno koje prije nije vidjela, iznad rampe. Gomilu ožiljaka koji su joj se pokušavali nasmiješiti.

17. Na kraju avenije Messine, Anna je naišla na kafić-zalo-gajnicu. Naručila je Perrier za šankom, zatim sišla direktno u podrum, u potrazi za imenikom. Već je vidjela tu scenu - istog jutra, kada je tražila telefonski broj nekog psihijatra, na bulevaru Saint-Germain. To je mogao biti obred, čin ponavljanja, kao kada ulazimo u krugove inicijacije, povratna iskušenja, kako bismo došli do istine... Listajući zgužvane stranice tražila je rubriku "Estetska kirurgija". Nije gledala imena, već adrese. Trebala je pronaći liječnika u bližoj okolici. Njen se prst zaustavio na rečenici: "Didier Laferriere, 12, ulica Boissv-d'Anglas". Prema sjećanju, ta se ulica nalazila blizu trga Madelaine, na jedno pet metara odavde. Šest zvonjava, zatim glas jednog muškarca. Upitala je: - Doktor Laferierr? - Ja sam. Sreća je bila na njenoj strani. Nije čak morala preći ni prepreku najave. - Telefoniram Vam da bih ugovorila sastanak s Vama. - Moja tajnica nije ovdje danas. Čekajte... (Čula je buku tipkovnice). Kada želite doći? Glas je bio čudan: suzdržan, bez boje. Odgovorila je: - Odmah. Hitno je. 103

- Hitno? - Objasnit ću Vam. Primite me. Nastupila je stanka, sekunda suzdržanosti, kao da je nabijena nepovjerenjem. Zatim je mekani glas upitao: - Za koliko možete biti ovdje? - Za pola sata. Anna je primijetila sitni osmijeh u glasu. Na kraju, ta užurbanost izgledala je kao da ga zabavlja: - Čekam Vas.

18. - Ne razumijem. Kakva intervencija Vas zapravo zanima? Didier Laferriere bio je sitan muškarac neutralnih crta lica, kovrčave i sive kose, koja je savršeno odgovarala njegovom bezbojnom glasu. Diskretna osoba, prigušenih kretnji, neuhvatljivih. Govorio je kao preko stijenke od rižina papira. Anna je shvatila da treba probiti taj veo ako želi dobiti informacije koje je zanimaju. - Još uvijek nisam sigurna, odvratila je. Željela bih ponajprije upoznati operacije koje omogućuju promjenu lica. - Promjenu do koje mjere? - Dubinsku. Kirurg je započeo tonom stručnjaka: - Kako bi se postigla znatna poboljšanja, treba se pozabaviti koštanom strukturom. Postoje dvije glavne tehnike. Operacije brušenja, koje pokušavaju ublažiti istaknute crte lice i koštano presađivanje, koje, naprotiv, ističe neka područja. 104

- Kako biste to precizno izveli? Čovjek je udahnuo, razmislivši na trenutak. Njegov uredski stol bio je uronjen u polusjenu. Prozori su bili zastrti zavjesama. Slabašna svjetlost milovala je namještaj azijatskog stila. Ovdje je vladala ispovjednička atmosfera. - Za brušenje, nastavio je, reduciramo koštani reljef prolazeći kroz kožu. Za koštano presađivanje, podižemo ponajprije fragmente, najčešće parietalne kosti, u vrhu lubanje, zatim ih integriramo u područja lica. Ponekad koristimo proteze. Raširio je ruke i glas mu se ublažio: - Sve je moguće. Jedino je Vaše zadovoljstvo bitno. - Te intervencije sigurno ostavljaju tragove, zar ne? Kratko se nasmijao: - Uopće. Radimo endoskopiju. Uvlačimo optičke cijevi i mikroinstrumente pod tkivo. Zatim operiramo putem ekrana. Usjeci koji se događaju su beznačajni. - Mogu li vidjeti fotografije ožiljaka? - Naravno. No počnimo od početka, hoćete li? Htio bih da zajedno definiramo tip operacije koja Vas zanima. Anna je shvatila da će joj taj čovjek pokazati samo ublažene verzije, na kojima nikakav trag neće biti vidljiv. Krenula je drugim pravcem: - A nos? Koje su mogućnosti što se tiče nosa? Namrštio je čelo, skeptičan. Annin nos bio je ravan, uzak, pravilan. Ništa za mijenjati. - To je područje koje biste željeli promijeniti?

105

- Razmatram sve mogućnosti. Što biste mogli učiniti s tim područjem? - U tom području, strašno smo napredovali. Možemo, doslovno, isklesati nos Vaših snova. Isertat ćemo zajedno liniju, ako želite. Imam kompjuterski program koji omogućava... - No intervencija, u čemu se sastoji? Liječnik se uznemirio, u bijelom spenseru koji je obukao umjesto kute. - Nakon što ublažimo čitavo to područje... - Kako? Lomeći hrskavicu, zar ne? Osmijeh je još uvijek bio ovdje, no pogled je postao ispitivački. Didier Laferrere želio je odgonetnuti Annine namjere. - Moramo naravno proći jednu etapu dosta... radikalnu. No sve se odvija pod anestezijom. - Zatim, kako idete dalje? - Razmjestimo kosti i hrskavicu u obliku zadane linije. Zatim još jednom: mogu Vam ponuditi mjere opreza. Anna nije napuštala svoj pravac: - Jedna takva operacija morala bi ostaviti tragove, zar ne? - Nijednog. Instrumenti se uvode kroz nosnice. Ne diramo kožu. - A liftinzi, nastavila je dalje, koje tehnike koristite? - Endoskopiju, uvijek. Zatežemo kožu i mišiće s pomoću sićušnih pinceta. - Dakle, ni tu nema tragova? 106

- Ni sjene tragovima. Prelazimo preko gornjeg režnja uha. To je apsolutno nevjerojatno, (pomaknuo je ruku). Zaboravite te probleme s ožiljcima: oni pripadaju prošlosti. - A liposukcija? Didier Laferriere se namrštio: - Govorili ste mi o licu. - Postoji i liposukcija grla, zar ne? - To je istina. To je čak jedna od najlakših operacija za izvesti. - Ostavlja li ona ožiljke? To je bilo pitanje previše. Kirurg je poprimio neprijateljski ton: - Ne razumijem, zanimaju li Vas poboljšanja ili ožiljci? Anna je izgubila pribranost. U jednoj sekundi osjetila je kako je obuzima panika koju je osjetila u galeriji. Toplina se penjala njenom kožom, od grla do čela. U toj minuti, njeno lice sigurno je bilo posuto crvenilom. Promrmljala je, jedva uspijevajući povezati riječi: - Oprostite. Jako sam strašljiva. Ja... Voljela bih... Napokon, prije nego odlučim, željela bih vidjeti fotografije intervencija. Laferriere je ublažio glas: malo meda u čaju u sjeni. - To je neupitno. To su izuzetno snažne slike. Trebamo se pobrinuti samo za rezultate, shvaćate? Ostalo je moj problem. Anna je stezala naslone svojeg sjedala. Na ovaj ili onaj način, mora iščupati istinu iz tog liječnika. - Neću Vam dati da me operirate ako ne vidim, svojim očima, što ćete mi napraviti. 107

Liječnik je ustao, uz gestu ispričavanja: - Žao mi je. Mislim da niste spremni, psihički, za intervenciju tog tipa. Anna se nije micala. - Što onda skrivate? Laferriere se ukočio. - Oprostite? - Govorim Vam o ožiljcima. Vi mi govorite da ne postoje. Tražim da vidim slike operacija. Odbijate. Što skrivate? Kriurg se nagnuo i naslonio šakama na uredski stol: - Operiram više od dvadeset osoba dnevno, gospodo. Podučavam plastičnu kirurgiju u bolnici Salpetriere. Znam svoj zanat. Zanat koji se sastoji u usrećivanju ljudi popravcima njihova lica. A ne u traumatiziranju govorom o brazgotinama ili pokazivanju fotografija slomljenih kostiju. Ne znam što tražite, ali pogriješili ste adresu. Anna je zadržala pogled: - Vi ste varalica. Ponovno se uspravio, prasnuvši u smijeh pun nevjerice: - Š... Što? - Odbijate pokazati svoj rad. Lažete o svojim rezultatima. Željeli biste se izdavati za čarobnjaka, a samo ste još jedan lupež kalanih ima na stotine u vašoj profesiji. Riječ "lupež" izazvala, je željeni učinak. Laferriereovo lice je problijedilo do točke u kojoj je zasvijetlilo u polusjeni. Zateturao je i otvorio ormar nježnih pločica. Izvadio je jedan plastični registrator i položio ga snažno na svoj uredski stol. - Ovo želite vidjeti? 108

Otvorio je registrator na prvoj fotografiji. Lice izvrnuto poput rukavice, odmaknuta koža hemostatičnim pincetama. - Ili ovo? Otkrio je drugi otisak: zadignute usne, kirurški nož uronjen u krvave desni. - Ili ovo možda? Treći umetak: čekić koji je smještao sječivo u unutrašnjost nosnice. Anna se prisiljavala gledati, uz snažno lupanje srca. Na sljedećoj fotografiji, skalpel je zasijecao kapak, iznad izvađenog oka. Podigla je glavu. Uspjela je liječniku postaviti klopku, samo je još trebala nastaviti. - Nemoguće je da takve operacije ne ostavljaju nikakvih tragova, rekla je. Laferriere je uzdahnuo. Iznova je pretražio svoj ormar, zatim je položio drugi registrator na stol. Komentirao je iscrpljenim glasom prvu sliku: - Brušenje čela. Endoskopijom. Četiri mjeseca nakon operacije. Anna je pažljivo promatrala operirano lice. Tri vertikalne linije, svaka petnaest milimetara, ocrtavale su se na čelu. u korijenu kose. Kirurg je okrenuo stranicu: - Podizanje parietalne kosti, u cijepanju. Dva mjeseca nakon intervencije. Fotografija je pokazivala lubanju iznad koje je bila kosa u obliku četke, pod kojom se jasno vidio ružičasti ožiljak u obliku slova S. - Kosa odmah prekrije ožiljak, dodao je, koji se na kraju izbriše. 109

Pucnuo je listom okrećući ga: - Trostruki lifting, endoskopijom. Šivanje je intrader-mičko, konci se razgrađuju. Mjesec dana nakon ne vidi se praktično više ništa. Dva plana usne školjke, frontalni i profil, dijelila su stranicu. Anna je na vrhu gornjeg režnja primijetila tanki cik-cak ožiljak. - Liposukcija grla, nastavio je Lafarriere, otkrivajući novi otisak. Dva i pol mjeseca nakon operacije. Linija koju ovdje vidimo nestat će. To je intervencija koja najbolje zacjeljuje. Okrenuo je još jednu stranicu i inzistirao, provokativnim tonom, gotovo sadističkim: - Htjeli ste sve, evo skena jednog lica na kojem smo izveli cijepanje jabučica. Pod kožom, ožiljci intervencije zauvijek ostaj vi... To je bila najdojmljivija slika. Glava mrtvačke plave boje, čije su koštane stijenke pokazivale zareze i ožiljke. - Zahvaljujem vam. Morala sam to vidjeti, apsolutno. Liječnik je zakoračio oko stola i promotrio je intenzivno kao da još uvijek želi razabrati u njenim crtama lica skriveni motiv ove posjete. - Ali... ali napokon, ne razumijem, što tražite? Ustala je i navukla svoj nježni, crni ogrtač. Po prvi put se nasmiješila: - Moram najprije procijeniti ono što sam vidjela.

19. Dva su sata ujutro. Kiša, još uvijek; kotrljanje. Tišina, uporno udaranje. Sa svojim naglascima, sinokopama, različitim odzvanjanjima na staklu, balkonima, pločnicima. 110

Anna je stajala pored prozora salona. U majici i trenirci, drhtala je od hladnoće tog stana. U tami, promatrala je kroz staklo crnu siluetu stogodišnje platane. Sanja o kosturu kore koji lebdi u zraku. Spaljene kosti, označene vlaknima mahovine, gotovo posrebrene odsjajem žaluzina. Gole kandže koje čekaju svoju tjelesnu odjeću - proljetno lišće. Spustila je pogled. Na stolu, ispred nje, postavljeni su predmeti koje je kupila tog poslijepodneva, nakon posjete kirurgu. Minijaturna električna baterija, marke Maglite; polaroidni fotografski aparat koji omogućuje noćno slikanje. Već jedan sat Laurent spava u sobi. Ona je ostala pored njega, vrebajući njegov san. Uhodila je lagane drhtaje, pražnjenja tijela koja su otkrivala početak sna. Zatim je slušala kako njegovo disanje postaje pravilno, nesvjesno. Prvi san. Najdublji. Poslagala je svoj pribor. U mislima, rekla je zbogom drvetu vani, toj prostranoj prostoriji uglačanog parketa, bijelih kanapea. I svim svojim navikama stopljenim s tim stanom. Ako ima pravo, ako je ono što zamišlja stvarnost, onda mora pobjeći. I pokušati shvatiti. Vratila se hodnikom. Hoda s toliko opreza da primjećuje disanje kuće - pucketanje parketa, zujanje grijalice, drhtaje prozora progonjenih kišom... Uvlači se u sobu. Stigavši do kreveta, u tišini smješta svoj fotografski aparat na stolić pored uzglavlja, zatim naginje svoju svjetiljku prema podu. Polaže ruku iznad prije nego je pokrenula mali halogeni plamen koji grije njen dlan. 111

Tek tada, naginje se nad supruga i zadržava dah. U osvjetljenju svjetiljke razabire nepomični profil; ocrtano tijelo savijeno u bujicama pokrivača. Na taj se pogled njeno grlo steže. Nije uspjela uzmaknuti, sve napustiti, no pribrala se. Prvi put mu upire mlaz svjetlosti u lice. Nikakve reakcije: može početi. Prvo, lagano zadiže njegovu kosu i promatra njegovo čelo: ništa ne pronalazi. Nikakva traga tri ožiljka koje je vidjela na Laferriereovom otisku. Spušta bateriju prema sljepoočnicama; nikakva znaka. Pročišćava donju stranu lica, pod čeljustima, bradom: ni sjene anomaliji. Ponovno je obuzimaju drhtaji. A ako je sve to samo još jedno bunilo? Novo poglavlje njena ludila? Zgrčila se i nastavila svoje ispitivanje. Približava se ušima, naslanja blago na gornji režanj kako bi pomno pregledala vrh. Ni najmanje pukotine. Podiže lagano njegove kapke, u potrazi za zasjekotinom. Nema ničega. Promatra krila nosa, unutrašnjost nosnih stijenki. Ništa. Sada je natopljena znojem. Pokušava još umanjiti buku svoga disanja, ali dah joj bježi, kroz usta, kroz nosnice. Sjeća se drugog mogućeg ožiljka. Šav u obliku slova S na lubanji. Uspravlja se iznova, uranja lagano ruku u Laurentovu kosu, otkrivajući svaki pramen, upirući svoju svjetiljku u svaki korijen. Nema nićega. Ni pukotine. Nema nepravilnog reljefa. Ništa. Ništa. Ništa. Anna zadržava drhtaje, prekapajući bez opreza tu glavu koja ju je izdala, koja je prokazala njeno ludilo, da je ona... Ruka joj je silovito zgrabila zapešće. 112

- Što izvodiš? Anna je poskočila unatrag. Njena baterija koturala se po podu. Laurent se već bio uspravio. Upalio je svjetiljku uz uzglavlje ponavljajući: - Što izvodiš? Laurent je primijetio meglajticu na podu, polarodini fotoaparat na stolu: - Što ovo znači? Dahtao je, stisnutih usana. Anna ne odgovara, nijema poput zida. Laurent odbacuje prekrivače i ustaje, podižući bateriju. Promatra predmet zgadenog izraza, zatim joj skaće u lice. - Promatrala si me, to je to? Usred noći? Dragi Bože: što tražiš? Annina tišina. Laurent prolazi rukom preko čela i umorno uzdiše. Odjeven je samo u gaćice. Otvara susjednu sobu koja je garderoba, i grabi traperice, pulover koji oblači bez riječi. Zatim izlazi iz sobe, prepuštajući Annu njenoj samoći, njenom ludilu. Ona se povlači uza zid, skuplja se na plišanom tepihu. Ništa ne misli, ništa ne primjećuje. Izuzev grčeva u tijelu, koji se, čini se, pojačavaju svaki put sve više. Lauernt se ponovno pojavljuje na pragu, s bežičnim telefonom u ruci. Razvija čudan osmijeh, saginjući glavu suosjećajno, kao da se smirio, urazumio, u nekoliko minuta. Izgovara blagim glasom, pokazujući na telefon: - Dobro je. Zvao sam Erica. Vodim te sutra u institut.

113

Naginje se nad nju, podiže je, zatim polagano odvodi prema krevetu. Anna ne pokazuje nikakve znakove otpora. Posjeda je oprezno kao da je može slomiti - ili naprotiv osloboditi u njoj neku opasnu silu. - Sve će biti dobro sada. Ona pristaje, fiksirajući bateriju koju je on odložio na noćni stolić, pored fotoaparata. Ona mrmlja: - Bez biopsije. Bez sonde. Ne želim da me operiraju. - U prvo vrijeme Eric će samo provesti nova ispitivanja. Maksimalno će se truditi da izbjegne uzimanje uzorka. (Grli je.) Sve će biti u redu. Predlaže joj sredstvo za spavanje. Ona odbija. - Molim te, inzistira on. Pristaje ga progutati. Spušta je zatim u pokrivače i smješta se pored nje, nježno je grleći. Ne izgovara ni riječi o svojoj zabrinutosti. Nijedne misli o vlastitom uzbuđenju u susretu s definitivnim ludilom njegova žene. Što on doista misli? Ne bi li mu laknulo da je se riješi? Uskoro je primijetila svoje disanje, koje je počelo hvatati pravilnost sna. Kako može zaspati u jednom takvom trenutku? No možda su već prošli dugi sati ... Anna je izgubila pojam o vremenu. Obraza položenog uz tijelo svojeg muža sluša udaranje njegovog srca. Mirni otkucaji čovjeka koji nije lud, koji se ne boji. Osjeća djelovanje sredstva za smirenje kako je preplavljuje malo po malo. Okus sna koji se upravo rascvjetavao u unutrašnjosti njena tijela... 114

Osjeća sada da se krevet preobražava i da se zemlja zatvara. Ona lebdi, polagano, u tminama. Ne mora se više ni najmanje opirati, pokušavati bilo što da bi se borila protiv onoga što se događalo. Treba se samo pustiti da je odnese tekući val... Skuplja se pored Laurenta i sanja platanu koja bliješti od kiše pred prozorima dnevnog boravka. Njene gole grane, koje čekaju da se prekriju pupoljcima i lišćem. Proljeće, koje se usitnjava i koje ona neće vidjeti. Upravo živi svoje posljednje godišnje doba s razumnim bićima.

20. - Anna? Što to radiš? Zakasnit ćemo! Pod vrućim mlazom tuša, Anna je jedva čula Laurentov glas. Jednostavno je fiksirala kapi koje su eksplodirale pod njenim nogama, ocrtavajući linije koje su pucketale na njenom vratu, uspravljajući ponekad njeno lice pod tekućim mlazovima. Čitavo njeno tijelo bilo je mekano, teško, zahvaćeno vodom. U njenoj glavi savršeno blago. Zahvaljujući sredstvu za spavanje, uspjela je odspavati nekoliko sati. Tog jutra osjećala se glatkom, neutralnom, ravnodušnom prema svemu što se moglo dogoditi. Njen očaj miješao se s čudnim mirom. Neka vrsta distanciranog mira. - Anna? Požuri već! - Evo! Stižern. Izašla je ispod tuša i skočila s rešetke postavljene ispred umivaonika. 8 sati i 30: Laurent, odjeven, namirisan, lupkao je nogama o zemlju iza vrata kupaonice. Brzo se odjenula, uvlačeći se u donje rublje zatim u haljinu od crne vune. Tamna uska odjeća, koju potpisuje Kenzo i koja je podsjećala na stiliziranu i futurističku odjeću za žalovanje. 115

Sve prema okolnostima. Zgrabila je četku i počešljala se. Kroz paru tuša, vidjela je u ogledalu samo zamućen odraz: to joj je bilo draže. Za nekoliko dana, možda nekoliko tjedana, njena uobičajena stvarnost bit će poput slike u ovom mutnom ogledalu. Ništa neće prepoznavati, ništa neće vidjeti, postat će strankinjom za sve što je okružuje. Neće se baviti više ni vlastitom poremećenošću, puštajući da uništi posljednje djeliće njena razuma. - Anna? - Evo! Nasmiješila se na Laurentovu žurbu. Strah da ne zakasni u ured ili žurba da iskrca svoju ćaknutu suprugu? Para je nestajala s ogledala. Vidjela je kako se pojavljuje njeno lice, crveno, naduto od tople vode. U mislima, rekla je zbogom Anni Hevmes. Također i Clothildi, Kući Čokolade, Mathildi Wilcrau, psihijatrici usana boje maka... Već je zamišljala institut Henri-Becquerel. Bijelu, zatvorenu sobu, bez kontakta sa stvarnošću. Eto što joj je trebalo. Bila je gotovo nestrpljiva da se stavi u ruke stranaca, da se prepusti sestrama. Čak je počela usvajati ideju o biopsiji sondom koja će se spuštati, polagano, u njen mozak i pronaći možda uzrok njenoj bolesti. Ustvari, rugala se ozdravljenju. Željela je samo nestati, ishlapiti, ne smetati više drugima... Anna se još uvijek češljala kada se zaustavila. U ogledalu, pod svojom kosom, primijetila je tri vertikalna ožiljka. Nije mogla vjerovati. Lijevom rukom izbrisala je posljednje tragove pare i približila se, zaustavljena daha. Znaci su bili slabašni, no doista su ovdje, iscrtani na čelu. 116

Ožiljci plastične operacije. One koju je uzaludno tražila te noći. Ugrizla se za ruku da ne bi zaurlala i presavila se osjećajući kako joj se želudac diže poput erupcije lave. - Anna! Ma što izvodiš? Činilo joj se da Laurentovi pozivi dolaze s drugog svijeta. Potresena drhtajima, Anna je ustala, iznova pažljivo promotrila svoj odraz. Okrenula je glavu i jednim prstom spustila desno uho. Pronašla je bjeličastu liniju koja se uzdizala od vrha režnja. Iza drugog uha, otkrila je točno istu brazdu. Ustuknula je, pokušavajući zagospodariti svojim drhtajima, s obje ruke u umivaoniku. Zatim je podigla bradu, u potrazi za drugim znakom, sićušnim tragom koji bi otkrio operaciju liposukcije. Lako ga je pronašla. Vrtoglavica se otvarala pred njom. Pognula je glavu, odmakla kosu u potrazi za posljednjim znakom: ožiljak u obliku slova S, koji je izdavao podizanje kostiju. Ružičasta zmija čekala ju je na obrijanoj koži, poput sićušnog, nečistog gmaza. Zgrabila se još malo čvršće kako se ne bi onesvijestila, dok je istina izbijala u njenoj glavi. Nije se više ispuštala iz vida, pognute glave, razbarušenih pramenova, odmjeravajući provaliju u koju je upravo padala. Jedina osoba koja je promijenila lice bila je ona.

21. - Anna? Dovraga, odgovori mi! Laurentov je glas odzvanjao u kupaonici, probijajući se kroz paru, pridružujući se vlažnom zraku izvana kroz otvorene prozore. 117

Njegovi pozivi razlijevali su se u dvorištu zgrade slijedeći Annu do karniše do koje je upravo stigla. - Anna? Otvori mi! Kretala se bočno, leđima uza zid, u ravnoteži s tlom. Kamena hladnoća koja joj se lijepila uz pleća; kiša je klizila niz njeno lice, vjetar je lijepio njenu mokru kosu preko očiju. Izbjegavala je pogled na dvorište, dvadeset metara pod nogama i pogleda uprtog ravno pred sebe koncentrirala se na zid zgrade nasuprot. - Otvori mi! Čula je kako se vrata kupaonice lome. Sekundu kasnije, Laurent se nalazio uokviren u tavanskom prozoru iz kojeg je ona pobjeglanjegov izbezumljen izraz lica, razrogačene oči. U istom trenutku ona je stigla do klaustra kojim je završavao balkon. Uhvatila se za kameni rub, prekoračila ga jednim pokretom i pala na drugu stranu, na koljena, osjećajući kako crni kimono kojim je ogrnula svoju spavaćicu puca. - Anna! Vrati se! Preko stupova balustrade primijetila je svog muža kako je traži pogledom. Ponovno je ustala, potrčala duž terase, okružila slijedeći otvor i priljubila se uza zid kako bi se domogla nove karniše. Od tog trenutka sve je postalo još lude. U Laurentovim rukama se pojavio VHF odašiljač. Urlao je paničnim glasom: - Poziv svim jedinicama: u bijegu je. Ponavljam: upravo se povlači!

118

Nekoliko sekundi nakon toga dvojica muškaraca pojavila su se u dvorištu. Bili su u civilu no nosili su crvene policijske trake. Trčali su u njenom smjeru s ratnim oružjem. Gotovo odmah, jedan stakleni prozor se otvorio na zgradi nasuprot, na trećem katu. Jedan muškarac se pojavio, s kromiranim pištoljem u rukama. Bacio je pokoji pogled prije nego stoje naciljao, savršena meta na njegovom nišanu. Novi galop odzvonio je odozdo. Trojica muškaraca upravo su se bili pridružili prvoj dvojici. Medu njima bio je i Nicolas, vozač. Svi su stezali iste automatske puške s naramenicama. Zatvorila je oči i raširila ruke kako bi uhvatila ravnotežu. Ispunjavala ju je duboka tišina, koja je poništavala svaku misao i donosila joj čudnu vedrinu. Nastavila je prema naprijed, zaklopljenih kapaka, raširenih ruku. Još uvijek je čula Laurenta kako viče: - Ne pucajte! Dragi Bože: treba nam živa! Ponovno je otvorila oči. S nerazumne daljine divila se savršenoj simetriji plesa. Na desno, Laurent, brižno počešljan, vrišteći u svoj radio, upravljajući prema njoj svoj prst. Nasuprot, nepokretan pucač, prstiju zakovanih za pištolj -sada je uočavala njegov mikrofon fiksiran uz usta. Dolje, petorica muškaraca spremnih na pucanje, uzdignuta lica, zaustavljenih kretnji. A u samom središtu te vojske - ona. Blijeda kao kreč, odjevena u crno, u Kristovom položaju. Osjetila je krivinu jedne kapljice. Skupila se, kliznula rukom s druge strane, zatim se priljubila ispod prepreke. Nekoliko metara odatle jedan prozor ju je zaustavio. Sjetila se ponovno konfiguracije zgrade: taj prozor otvarao se na pomoćno stepenište.

119

Ponovno je podigla lakat i snažno ga gurnula prema natrag. Staklo je popustilo. Opet je živnula, uravnotežila ruku iznova, svim svojim snagama. Staklo je prsnulo. Gurnula ga je nogom i zateturala prema natrag. Prag je popustio pod pritiskom. Laurentov krik pratio ju je u bijegu: - Ne pucajte! Činilo se da traje cijelu vječnost, a zatim je skočila na čvrstu površinu. Crni plamen prošao je kroz njeno tijelo. Trzaji su je protresli. Leda, ruke, stopala su odzvonila na čvrstim hvatištima dok je bol odjekivala u tisućama njenih stanica. Skupila se. Noge su joj bile iznad glave. Njena brada sudarila se s prsnim košem i presjekla joj dah. Zatim je nastupilo ništavilo. Ponajprije okus prašine. Zatim, krvi. Anna je došla k sebi. Stajala je skvrčena. Poput ranjene zvijeri, u dnu stepeništa. Podigavši pogled primijetila je sivi strop, svjetiljku koja je bacala žućkasto svjetlo. Nalazila se doista ondje gdje se nadala biti: na pomoćnom stepeništu. Uhvatila se za rukohvat i uspravila. Ništa nije slomila. Otkrila je samo dugačku ogrebotinu na desnoj ruci - komadić stakla razderao je tkaninu i zabio joj se pored ramena. Imala je ranjene i desni, usta su joj bila puna krvi, no činilo se da su zubi na mjestu. Lagano je izvukla krhotinu, zatim, oštrom kretnjom, poderala svoj kimono i napravila neku vrstu zavoja. Već se pribrala. Prošla je jedan kat, ovo stepenište bilo je, dakle, drugi. Njeni progonitelji neće oklijevati da izbiju u prizemlje. Preskakivala je četiri po četiri stepenice, prošavši i preko svog vlastitog kata, zatim četvrtog i petog. Laurentov glas iznenada je eksplodirao u spirali stepeništa. 120

- Požurite se! Skrenut će u drugu zgradu kroz sobu za sluškinje! Požurila se i stigla do sedmog kata, zahvaljujući u mislima Laurentu za informaciju. Uronila je u hodnik pomoćnih soba i potrčala, nailazeći na vrata, prozore, umivaonike, a zatim, naposljetku, drugo stepenište. Požurila se, iznova prešla nekoliko stepenica kada je, u jednoj sekundi, shvatila zamku. Njeni progonitelji komunicirali su preko radija. Pričekat će je u dnu te zgrade, dok ostali budu dolazili s leda. U istom tom trenu čula je zvuk usisavača sa svoje lijeve strane. Više nije znala na kojem se katu nalazi, no to nije ni bilo važno: ova vrata otvarala su se na jedan stan koji će joj dati pristup novom stepeništu. Pokucala je na vrata svom snagom. Ništa nije osjećala. Ni udarce rukom, ni otkucaje u prsnom košu. Pokucala je još jednom. Zvuk koraka već je odzvanjao iznad nje, približavajući se velikom brzinom. Činilo joj se da čuje i druge korake, odozdo, kako se penju. Iznova se bacila na vrata, udarajući dlanovima kao sjekirama, urlajući u pomoć. Napokon su se otvorila. Jedna mala ženica u ružičastoj bluzi pojavila se u otvoru vrata. Anna ju je odgurnula ramenom a zatim ponovno zatvorila blindirana vrata. Dva puta je okrenula ključ u ključanici i strpala ga u džep. Teturala je i otkrila prostranu kuhinju besprijekorne čistoće. Zapanjena, spremačica se grčevito primila za svoj usisavač. Anna joj je urlala u lice: - Ne smijete više otvarati, razumijete? Zgrabila ju je za ramena i ponovila:

121

- Ne više otvarati, kužiš? Već su udarali s druge strane. - Policija! Otvorite! Anna je pobjegla kroz stan. Ponovno se uspela u hodnik, prošla kroz nekoliko soba. Nekoliko minuta joj je trebalo da shvati da je taj stan bio raspoređen poput njezinog. Okrenula se udesno kako bi pronašla dnevni boravak. Velike slike, namještaj od crvenog drveta, orijentalni tepisi, kanapei širi od madraca. Trebalo se još okrenuti na lijevo kako bi se stiglo do predvorja. Požurila je naprijed, spotakla se na velikog mirnog psa, zatim je nabasala na jednu ženu u kućnom ogrtaču, s ručnikom na glavi. - Tko... tko ste vi? vikala je ona, držeći svoj turban poput dragocjene staklenke. Anna je zamalo prasnula u smijeh - to nije bilo pitanje koje joj je danas trebalo postavljati. Odgurnula ju je, stigla do ulaza, otvorila vrata. Upravo je trebala izaći kada je vidjela ključeve i daljinski upravljač na jednom stoliću od akacije: parkiralište! U tim su zgradama svi izlazi vodili u isti suteren. Zgrabila je upravljač i zaronila na stepenice prekrivene ljubičastim baršunom. Mogla ih je nadigrati, osjećala je to. Sišla je direktno pod zemlju. U prsnom košu joj je ključalo. Grlo joj je hvatalo zrak u kratkim udisajima. No, plan joj se zacrtavao u glavi. Policijska klopka ponovno će se zatvoriti u prizemlju. I za to vrijeme, ona će izaći preko parkirališne rampe. Taj izlaz vodio je na drugu stranu kvarta, u ulicu Daru. Dala bi se kladiti da na to nisu mislili... Jednom kada se našla na parkiralištu, pretrčala je preko betona, ne upalivši svjetla, u smjeru pokretnih vrata. Stisnula je upravljač i vrata su se sama otvorila. Četiri naoružana muškarca na zavoju. Podcijenila je neprijatelja. Imala je tek toliko vremena da se sakrije iza jednog auta, s obje ruke na zemlji. 122

Vidjela ih je kako su prošli, osjetila svojim tijelom vibracije njihovih teških eipela i počela se tresti. Muškarci su češljali prostor oko automobila, pretražujući tlo upaljenim baterijama. Stisnula se uza zid i osvijestila da joj je ruka sva krvava. Zavoj se odvezao. Ponovno ga je stegnula trgajući tkaninu zubima dok su joj misli još uvijek bježale u potrazi za inspiracijom. Progonitelji su se lagano udaljili, pretražujući, istražujući, pregledavajući svaku parcelu u tom radijusu. No vratiti će se natrag i naposljetku je otkriti. Još jednom je sve zaokružila pogledom i primijetila siva vrata na nekoliko metara desno. Ako su njena sjećanja bila točna, taj se izlaz otvarao na zgradu koja je jednako tako gledala na ulieu Daru. Ne razmišljajući previše šuljala se uza zid i stijene, stigla do vrata i malko ih odškrinula, tek toliko da se provuče. Nekoliko sekundi kasnije je izbila u jedan svijetli i moderni hodnik: nikoga. Potrčala je stepenicama i iskočila van. Istrčala je na pločnik, osjetivši sudar s kišom, kada ju je evilež kočnica naglo zaustavio. Jedno vozilo zakočilo je nekoliko centimetara od nje, okrznuvši njen kimono. Odskočila je, slomljena, prestrašena. Vozač je spustio prozor i povikao: - Hej, gusko! Moraš gledati kuda ideš! Anna nije obratila pažnju na njega. Bacala je kratke poglede s lijeva na desno, strahujući od novih murjaka. Činilo joj se da je zrak nabijen elektricitetom, kao da prijeti oluja. A oluja je bila ona sama. Vozač ju je polako pretekao. - Trebaš pomoć, mala moja! - Šuti. 123

Muškarac se ukočio. -Što? Anna mu je priprijetila svojim prstom crvenim od krvi: - Bježi, kažem ti! Muškarac je oklijevao, usne su mu zadrhtale. Činilo se da shvaća da se nešto ne uklapa, da situacija prelazi okvire obične prometne nezgode. Slegnuo je ramenima i ubrzao. Nova ideja. Trkom je potrčala prema pariškoj pravoslavnoj crkvi, smještenoj nekoliko brojeva dalje. Krenula je uz rešetke, prešla pošljunčano dvorište i stigla do stepenica koje su vodile do vrata. Gurnula je stara vrata od lakiranog drveta i bacila se u tminu. Unutrašnjost se činila uronjenom u apsolutno crnilo, a ustvari otkucaji srca u njenim sljepoočnicama zatamnjivali su njen vid. Malo pomalo, razabrala je potamnjelo zlato, crvenkaste ikone, bakrene naslone stolica, poput plamenova što plamte punim svjetlom. Krenula je prema naprijed i primijetila i druga prigušena svjetla, u potpunoj diskreciji. Svaki je predmet ovdje bio obasjan kapljicama svjetla koje su se probijale kroz vitraže, dolazile od svijeća, svjetiljaka od kovanog željeza. Čak se činilo da i likovi na freskama izbijaju iz svoje tmine kako bi upili nešto svjetla. Čitav prostor bio je prorešetan nekom srebrnom svjetlošću: plamteća igra svjetla i sjene u kojoj se vodila nijema borba između dana i noći. Anna je ponovno došla do daha. Goreća rana palila joj je unutrašnjost. Njeno tijelo i odjeća bili su natopljeni znojem. Zaustavila se, naslonila na stup i osjetila svježinu kamena. Uskoro su se i otkucaji njena srca smirili. Svaki detalj ovdje činilo se da ima smirujuće značajke: plamen svijeća koji je podrhtavao u svijećnjacima, lica Krista, izdužena i asketska poput nakupina voska, izrezbarene svjetiljke, obješene poput mjesečevog voća. - Nešto nije u redu? 124

Okrenula se i vidjela Borisa Godunova osobno. Divovski svećenik, odjeven u crnu mantiju, s dugom sijedom bradom koja je izgledala kao prsni oklop. Usprkos sebi samoj, upitala se iz koje slike izlazi. - Osjećate li se dobro? Bacila je pogled na vrata, a zatim upitala: - Imate li kriptu? - Oprostite? Napregnula se kako bi jasno izgovorila svaku riječ: - Kriptu. Prostoriju za pogrebne svečanosti. Svećenik je izgledao kao da je shvatio smisao potrage. Pribrao se i sklopio ruke u rukavima: - Koga pokapate, dijete moje? - Sebe.

22. Kada je ušla u odjel hitne pomoći bolnice Saint-Antoine shvatila je daju čeka novo iskušenje. Ispit snage protiv bolesti i demencije. Fluorescentna svjetla čekaonice reflektirala su se na zidovima od bijelog gipsa i poništavala svako svjetlo koje je dolazilo izvana. Moglo je jednako biti 8 ujutro kao i 11 uvečer. Toplina je još pojačavala komorni ugođaj. Neka zagušujuća sila, inertna, obrušavala se na tijela poput olovne mase, natopljena dezinfekcijskini mirisima. Ovdje se ulazilo u područje prijelaza od života ka smrti, neovisno o slijedu sati i dana.

125

Na sjedalima pričvršćenim na zid gomilale su se halucinantne nakupine bolesnog ljudstva. Muškarac razbijene glave, glave u rukama, nije prestajao češati podlakticu, sipajući po podu žućkastu prašinu; njegov susjed, okrvavljeni beskućnik u kolicima vrijeđao je bolničarke molećivim glasom da bi mu stavile noge na mjesto; nedaleko njih, jedna starica, stajala je, odjevena u košulju od papira i nije se prestajala skidati mrmljajući nerazumljive riječi, otkrivajući sivo tijelo, naborano poput slonovske kože, opasano dječjim remenom. Samo jedna osoba činila se normalnom; sjedila je, iz profila, nedaleko prozora. Ipak, kada se okrenula, otkrilo se da joj je polovica lica isječena krhotinama stakla i da je prošarana tragovima osušene krvi. Anna nije bila ni zbunjena ni uplašena tim dvorištem čuda. Naprotiv. To skrovište činilo joj se idealnim mjestom u kojem bi mogla proći neopaženo. Četiri sata prije toga, bila je odvela svećenika u dno kripte. Objasnila mu je da je ruskog porijekla, gorljiva vjernica, koju je zadesila ozbiljna bolest i da bi željela biti pokopana na ovom svetom mjestu. Svećenik se pokazao skeptičnim no ipak ju je slušao pola sata. Tako ju je i ne znajući sklonio od progonitelja zažarenih očiju koji su pretraživali četvrt. Kada je izišla na površinu, put je bio slobodan. Krv njene rane se skrutnula. Mogla je hodati ulicama, ruke uvučene u kimono, a da ne privlači previše pažnje. Jureći trčećim korakom blagosiljala je Kenza i modne kreatore koji su omogućavali da se kućna haljina jednostavno nosi i vani. Tijekom više od dva sata lutala je tako, bez eilja, na kiši, gubeći se u masi na Champs-Elysees-u. Trudila se ne misliti, ne približavati se zijevajućim ponorima koji su okruživali njenu svijest. Bila je slobodna, živa. I to je bilo puno. 126

U podne je na trgu Concorde sjela na podzemnu željeznicu. Linija br. 1, smjer Chateau de Vincennes. Sjedeći u dnu vagona, odlučila je, a da nije smislila ni najmanje rješenje za bijeg, da će se potruditi da dobije dozvolu. Nabrojila je, u mislima, bolnice koje su se nalazile na liniji i odlučila se za Saint-Antoine, sasvim blizu stanice Bastille. Čekala je već dvadeset minuta kada se pojavio jedan liječnik, držeći veliki karton rendgenskih snimaka. Odložio ga je na prazni pult i nagnuo se kako bi potražio nešto u jednoj od ladica svog radnog stola. Poskočila je njemu u susret: - Moram Vas odmah vidjeti. - Čekajte svoj red, dobacio je preko ramena a da je nije ni pogledao. Sestre će Vas pozvati. Anna ga je zgrabila za ruku: - Molim Vas. Moram na radiograflju. Čovjek se okrenuo negodujući no izraz mu se promijenio istog trenutka kada ju je prepoznao. - Prošli ste prijem? -Ne. - Imate li zdravstvenu iskaznicu? -Ne. Liječnik za hitne slučajeve promotrio je Annu od glave do pete. Bila je to jedna visoka smedokosa dobričina, u bijeloj kuti i cipelama na vezanje. Svojim osunčanim tenom, vestom s V izrezom na dlakavim prsima i zlatnim lancem nalikovao je na glumca talijanske komedije. Pomno ju je proučio bez ustručavanja, uz osmijeh poznavatelja na usnama. Jednom je kretnjom pokazao na poderani kimono, skrutnutu krv: - To je zbog Vaše ruke?

127

- Ne. Ja... Boli me lice. Moram na radiograflju. Namrštio se, počešao dlake na prsima - čvrstu pastuhovu grivu. - Pali ste? - Ne. Izgleda da sam imala plastičnu operaciju lica. Ne znam. - Ili jednostavno upalu sinusa (namignuo joj je). Trenutno ih je puno. Bacio je pogled na pacijente: junkie, pijanac, baka... Uobičajena grupa. Uzdahnuo je; izgledao je kao da sije spreman dati malo oduška u Anninu društvu. Zahvalio joj je velikim smiješkom, tipa Ažurne obale i prošaptao toplim glasom: - Poslati ćemo Vas na snimanje, gospođice. Cjelovito. (Uhvatio je njen razderani rukav). No najprije, prematanje. Sat vremena kasnije, Anna je stajala ispod kamene galerije koja je graničila s bolničkim vrtovima; liječnik joj je dozvolio da ovdje čeka rezultate svojih pretraga. Vrijeme se promijenilo, sunčane strijele rasipale su se u pljusku, preobražavajući ga u srebrnu maglu, nestvarno svjetlo. Anna je pažljivo promatrala kapi kiše na lišću drveća, lokvice koje su sjajile poput ogledala, fine potočiće koji su se ocrtavali između stazica i korijenja grmlja. Ta mala igra dozvoljavala joj je da održi prazninu u svojem duhu i da zagospodari svojom prikrivenom panikom. Pitanja nije bilo. Uopće. Začuli su se koraci s njene desne strane. Liječnik se vraćao hodajući duž arkada galerije s rezultatima u rukama. Više se uopće nije smijao. - Morate mi reći sve o svojoj nezgodi. Anna je ustala. - Mojoj nesreći? 128

- Što Vam se dogodilo? Prometna nesreća, zar ne? Prestrašeno je ustuknula. Muškarac je kimao glavom, u nevjerici: - Čudo je što sada rade s plastičnom kirurgijom. Nikada ne bih pogodio gledajući Vas... Anna mu je istrgnula nalaze iz ruku. Slika je pokazivala ispucalu, sastavljenu, slijepljenu lubanju u svakom pogledu. Crne linije označavale su ožiljke, u visini čela i jabučica; linije oko nosne šupljine izdavale su potpunu rekonstrukciju nosa; šavovi oko čeljusti i sljepoočnica skrivali su proteze. Anna je prasnula u smijeh koji je zvučao izlomljeno, prije nego je pobjegla duž arkada. Nalazi s rendgena svjetlucali su u njenim rukama poput plavog plamena.

ČETVRTO 23. Već dva dana pretraživali su tursku četvrt. Paul Nerteaux nije shvaćao Schifferovu strategiju. Od nedjelje navečer morali su provaliti kod Mareka Cesiuza, drugim imenom - Mariusa, odgovornog za Iskele, glavnu mrežu ilegalnih turskih useljenika. Morali su protresti crnca i pokrenuti provjeru osobnih isprava triju žrtava. Umjesto toga, Brojka je želio obnoviti vezu sa "svojom" četvrti; ponovno pronaći tragove, govorio je. Već je dva dana njušio, šuljao se, promatrao svoj stari teritorij a da nikoga nije ispitao. Samo mu je lijevajuća kiša dozvolila da ostane nevidljivim u dnu svojeg auta - da vidi a da ne bude viđen.

129

Paul se suzdržavao no morao je priznati da je u četrdeset i osam sati više naučio o Maloj Turskoj nego u tri mjeseca istrage. Jean-Louis Schiffer najprije mu je predstavio pridruženu dijasporu. Krenuli su u prolaz Brady, bulevar Strasbourg, u srce indijskog svijeta. Pod dugim staklom, sićušne i načičkane trgovine, mračni restorani zaklonjeni pomičnim zaslonima nizali su se u redu; poslužitelji su galamili na prolaznike dok su žene u sarijima prepuštale riječ nosnicama, medu snažnim mirisima začina. Po tom kišnom vremenu, dok su se pramenovi pljuska gomilali i oživljavali svaku stazicu, mogli ste povjerovati da ste na tržnici u Bombavu, usred pljuska. Schiffer mu je pokazao barake koje su služile kao sastajališta Hindusa, Bengalaca, Pakistanaca. Rekao mu je vodu svakog bratstva: hinduističkog, muslimanskog, javanskog, sikhskog, budističkog... Na nekoliko koraka od ulaza detaljno je proučavao tu koncentraciju egzotičnosti koja se po njegovom mišljenju trebala samo razliti. - Za nekoliko godina, smijao se, Sikhi će kružiti 10. arrondissementom. Zatim su se smjestili u ulici Faubourg-Saint-Martin, nasuprot kineskim trgovinama. Trgovine koje su nalikovale na kaveze, natopljene mirisima češnjaka i dumbira; restorani navučenih zavjesa koje su se otvarale poput ljiljana od pliša; trgovine preprodavača, pune polica i kromiranih pultova, obojene salatama i rumenim krafnama. Udaljavajući se Schiffer mu je predstavio glavne odgovorne za zajednicu; trgovci čije su trgovine predstavljale tek pet posto njihovih stvarnih djelatnosti. - Nikada nemoj vjerovati tim strancima, gunđao je. Nijedan nije čist. Njihova glava je ista kao i njihovo lakrdijanje. Puni su najskrivenijih trikova. Natrpani glutaminima, kako bi te uspavali.

130

Malo kasnije vratili su se na bulevar Strasbourg gdje su se antilski i afrički frizeri svađali na pločniku s trgovcima kozmetičkih proizvoda i prodavačima koji su se grubo šalili i ismijavali. Skupine crnaca, pod strehama trgovina sklanjale su se od kiše i nudile savršen kaleidoskop koji ih je proganjao bulevarom. Bengalci, Mbochisi i Betanci s Obale Slonovače, Larinžani iz Konga, Niskog Konga i Balubanci iz nekadašnjeg Zaira, Bamelkadani iz Kameruna... Paula su zainteresirali ti Afrikanci, stalno prisutni i savršeno besposleni. Znao je da su u većini trgovci ili krijumčari no nije se mogao obraniti od određene nježnosti u pogledu njih. Njihova lakoća duha, njihov humor i taj tropski život koji su nametali čak i asfaltu oduševljavao ga je. Žene su ga pogotovo fascinirale. Njihovi glatki i crni pogledi činilo mu se da održavaju tajanstvenu zavjeru s njihovom sjajnom kosom, upravo očešljanom u Afro 2000 ili Kraljevskoj češljaonici. Vile spaljenog drveća, satenske maske velikih tamnih očiju... Schiffer mu je dao realističniji opis - i približniji okolnostima: - Kamerunci su kraljevi krivotvorina, kladionica i plavih karti. Kongolandani samo potkopavaju: ukradena odijela, krivotvoreni papiri, itd. One s Obale Bjelokosti nazivaju "3615". Specijalizirani za lažne dobrotvorne organizacije. Uvijek će pronaći načina da te iscijede za izgladnjele iz Etiopije ili siročad iz Angole. Lijep primjer solidarnosti. No najopasniji su Zairci. Njihovo carstvo je droga. Vladaju čitavom četvrti. Crnci su najgori od svih, zaključio je. Čisti paraziti. Znaju samo za jedan način života: nama piti krv. Paul nije odgovarao ni na jednu od ovih rasističkih primjedbi. Odlučio se zatvoriti za sve što se direktno ne tiče istrage. Razmišljao je samo o rezultatima, odbacujući svako drugo razmišljanje. Uostalom, polako je napredovao i na drugim bojištima. Angažirao je dva druga istražitelja SARIJ-a, Naubrela i Matakowsku, kako bi istražili trag o komorama visokog pritiska. Dvojica poručnika već su obišla tri bolnice i 131

dobila satno negativne odgovore. Sada su istraživali radnike na zemljanim radovima koji su radili u podzemljima Pariza, pod visokim pritiskom, kako bi spriječili freonske nape da potope njihova gradilišta. Svake večeri, podzemlje... Paul je dobro osjećao taj put. Očekivao je izvješće OPJ-a tijekom dana. Zadužio je i jednog mladog tip BAC-a, antikriminalističke brigade, da za njega pokupi druge vodiče, druge arheološke kataloge o Turskoj. Murjak mu je navečer donio prvi dio u njegovu kuću, u ulici Chemin-Vert, uli. arrondissementu. Hrpa koju još nije imao vremena proučiti, no koja će uskoro ispuniti njegove nesanice. Drugi su dan doslovno prodrli na turski teritorij. Ovo je područje bilo ograničeno na jugu bulevarima Bonne-Nouvelle i Saint-Denis; na zapadu ulicom Faubourg-Saint-Martin, a na istoku ulicom FaubourgSaint-Martin. Na sjeveru, točka ocrtana ulicom La Favette i bulevarom Magenta češljala je kraj. Kralježnica četvrti bio je bulevar Strasbourg koji se penjao ravno do stanice Est i počinjao račvanjima živaca na strane: ulica Petites-Ecuries, ulica Chateau-d'Eau.... Srce područja kucalo je u dnu stanice podzemne željeznice Strasbourg-Saint-Denis, koja je navodnjavala taj djelić Orijenta. S arhitektonskog gledišta, četvrt nije bila ništa posebno: sive zgrade, trošne, ponekad restaurirane, često oronule, koje su izgledale kao da su proživjele tisuće života. Imale su uvijek isti raspored: u prizemlju i na prvim katovima bile su trgovine; na drugim i trećim ateljei; viši katovi, do krova, zaklanjali su stanove - prenapučene stanove, podijeljene u dva dijela, u tri, četiri, koji su savijali svoju površinu poput papira. Na ulicama je vladao prometni ugođaj, dojam prolaznosti. Brojne trgovine činilo se da su posvećene pokretu, nomadizmu, privremenoj egzistenciji, uvijek preživjelima. Pronalazili biste kioske sa sendvičima, za jelo na mjestu, s okusom pločnika; putničke agencije, da biste bolje stigli ili krenuli; mjenjačnice, da biste dobili eure; 132

fotokopiraonice, da biste kopirali osobne isprave... Ne računajući bezbrojne trgovine namještaja i slika: na iznajmljivanje, prodaju.... Paul je primjećivao sve te naznake moći jednog stalnog egzodusa, ljudske rijeke, dalekog izvora, koja je tekla bez zastoja, i kohezije u unutrašnjosti tih ulica. Ipak. ta je četvrt imala i drugi razlog postojanja: proizvodnju odjeće. Turci nisu kontrolirali taj zanat, koji je držala židovska zajednica u ulici Sentier, no bili su se nametnuli od velikih migracija 50-tih godina, kao glavna karika lanca. Opskrbljivali su trgovce zahvaljujući stotinama radionica i domaćih radnika; tisućama ruku koje su radile tisuće sati, koje su gotovo mogle konkurirati Kinezima. Turci su u svakom slučaju uživali povlasticu starosjedioca i nešto legalniji društveni položaj. Dvojica policajaca uronila su u zakrčene ulice, uzburkane, zagušljive. Usred istovarivača. Otvorenih kamiona, vreća, bala odjeće koja je prelazila iz ruke u ruku. Brojka je još uvijek bio voda. Znao je imena, vlasnike, specijaliste. Posjećivao je Turke koji su mu odavali tragove, tekliće koje je "držao" iz ovog ili onog razloga, vlasnike restorana koji su mu bili "dužni". Lista se činila beskrajnom. Paul je prvo pokušao voditi bilješke, zatim je prestao. Pustio je da ga vode Brojkina objašnjenja promatrajući kretanje koje ga je okruživalo, natapajući se kricima, sirenama, mirisima zagađenja, svime onime stoje činilo sjeme četvrti. Naposljetku su u utorak u podne preskočili zadnju prepreku na putu do središnjice. Čvrsta cjelina koju su zvali "Malom Turskom", a obuhvaćala je ulice Petites-Ecuries, dvorište i prolaz istog imena, ulicu Enghien, ulicu Echiquier i ulicu Faubourg-Saint-Denis. Samo nekoliko hektara, gdje je većina zgrada, krovova, dućana bila naseljena isključivo Turcima. Ovaj je put Brojka nastavio istinsko otkopavanje dajući mu kodove i ključeve tog jedinstvenog gradića. Otkrio je razloge postojanja svakog trijema, svake zgrade, svakog prozora. To stražnje dvorište koje 133

je gledalo na hangar i zaklanjalo zapravo jednu džamiju; taj nenamješteni lokal u dnu zgrade bio je zapravo sjedište ekstremne ljevice... Brojka je upalio sve Paulove lampice, otkrivajući tajne koje su ga mučile već tjednima. Kao i tajnu tih plavih tipova odjevenih u crno, koji su uvijek stajali u dvorištu Petites-Ecuries: - Laži, objasnio je Brojka, porijeklom s Crnoga mora, na sjeveroistoku Turske. Ratnici, razbijači. Mustafa Kemal i sam je medu njima novačio svoje osobne čuvare. Njihova se legenda daleko širi. U grčkoj mitologiji oni su čuvali Zlatno runo u Kolhidi. Ili onaj mračni bar u ulici Petites-Ecuries u kojem je vladala fotografija jednog velikog brkonje: - Glavna četvrt Kurda. Portret je Apoov. Abdullah Oealan, voda PKK-a, trenutno na vlasti. Brojka je tada započeo tiradu širokih razmjera, gotovo nacionalnu himnu. - Najveći narod bez države. Sve u svemu dvadeset i pet milijuna, od čega dvanaest u Turskoj. Kao i Turci i oni su muslimani. Kao i Turci nose brkove. Kao i Turci drže radionice za proizvodnju odjeće. Jedini problem je u tome što nisu Turci. I što ih ništa i nitko ne može prisvojiti. Brojka mu je tako predstavio Alevićane koji su se nalazili u ulici Enghien. - "Crvene Glave". Muslimani šiitske ispovijesti, koji prakticiraju tajnu pripadnost. Tvrdi su, vjeruj mi. Pobunjenici, vrlo često ljevičari. I također jedna jako povezana zajednica, u znaku inicijacije i prijateljstva. Biraju "brata pod zakletvom", "Iniciranog druga" i u pravilu napreduju prema Bogu. Istinska snaga otpora nasuprot tradicionalnom Islamu.

134

Kada je Schiffer tako govorio činilo se da osjeća neko mračno poštovanje za taj narod koji istovremeno nije prestajao blatiti. U stvari, dvoumio se između mržnje i fascinacije za turski narod. Paul se čak sjećao glasine prema kojoj je gotovo oženio jednu ženu iz Anadolije. Što se dogodilo? Kako je završila ta priča? To je općenito bilo u trenutku u kojem je zamišljao uzvišenu romantičnu priču između Schiffera i Orijenta, koji je ovaj sada napadao na krajnje rasistički način. Trenutno su dvojica muškaraca bili stisnuti u svojoj krntiji, jednom starom Golfu koji je policijska postaja željela dati Paulu na početku istrage. Bili su smješteni u uglu ulice Petites-Ecuries i ulice Faubourg-Saint-Denis, upravo ispred slastičarnice Chateau d'Eau. Noć je padala i miješala se s kišom kao de će istopiti krajolik u kaljužu, limunadu bez boje. Paul je pogledao na sat. 20.30. - Što radimo ovdje, Schifferu? Trebali bismo napasti Mariusa i... - Strpljenja. Koncert će početi. - Koji koncert? Schiffer se sručio na jedno sjedalo. Gladeći nabore svojeg Barboura: - Već sam ti rekao. Maruis ima prostor na bulevaru Strasbourg. Jedno strano porno kino. Večeras se tamo održava koncert. Njegovi tjelesni čuvari bit će zaduženi za održavanje reda. (Namignuo je). Idealan trenutak da ga ščepamo. Uočio je os koja se otvarala pred njima: - Kreni i idi ulicom Chateau-d'Eau. Paul je rado poslušao. U mislima, Brojci je davao samo jednu šansu. U slučaju neuspjeha s Mariusom, odvest će ga smjesta u

135

Longeres, u njegov smještaj. No bio je jednako nestrpljiv vidjeti životinju na djelu. - Drži se pozadi na bulevaru Strasbourg, naredio je Schiffer. U slučaju nužde, izići ćemo pomoćnim izlazom koji poznajem. Paul je prešao okomitu aveniju, prošao jedan blok, a zatim se parkirao u uglu ulice Bouehardon. - Nema zastoja, Sehiffer. - Daj mi fotografije. Oklijevao je, a zatim mu je dao omotnicu koja je sadržavala slike leševa. Čovjek se nasmiješio otvarajući vrata automobila: - Ako me pustiš da radim, sve će dobro proći. Paul je izišao kada je na njega došao red, misleći: "Jedna prilika, stari moj. Nema dvije."

24. U dvorani je kretanje bilo tako snažno da je zagušivalo bilo kakvo drugo pomicanje. Val šoka prolazio vam je kroz utrobu, gulio vam živce, zatim bi silazio do stopala dok se ne bi ponovno popeo do kralježaka, potresajući ih poput pločica vibrafona. Paul je instinktivno uvukao glavu u ramena i sagnuo se kako bi izbjegao udarce koji su padali po njemu, udarajući u želudac, prsni koš i obje strane lica, ondje gdje su mu sljepoočnice gorjele. Zažmirio je da dođe k sebi u zadimljenoj tmini dok je projektor kružio prostorom. Naposljetku je primijetio dekor. Balustrade ukrašene zlatom, stupovi od mramoraste štukature, lusteri od lažnog kristala, teške grimizne zavjese... Schiffer je govorio o jednom starom kinu no dekor

136

je podsjećao više na kič koji se koristio u nekom starom kabareu. Neku vrst kafića za koncerte, za operete u kojima bi fantomi s nauljenom kosom odbijali ustupiti mjesto bijesnim neometalnim grupama. Glazbenici su se užurbali na sceni, izbacujući "fucking" i "killin"' poput kiše. Golih poprsja, sjajeći se od znoja groznice upravljali su gitarama, mikrofonima i pločama za instrumente kao da barataju jurišnim oružjem, uzdižući prve redove u slapastim valovima. Paul je napustio šank i sišao prema parteru. Uranjajući u gomilu osjetio je kako se u njemu rada neka poznata nostalgija. Koncerti njegove mladosti; bijesni pogo, za skakanje poput traženja izlaza na divlje ritmove Clasha; četiri naučena akorda na slučajnoj gitari koju je zatim bio ponovno prodao kada su ga žice preživo podsjetile na okrvavljene zebraste pruge njegova oca. Shvatio je da je izgubio Schiffera iz vida. Zateturao je, prešao pogledom preko gledatelja koji su stajali na stepenicama, nedaleko šanka. Raspoloženje mu je bilo osrednje, s čašom u ruci, usuđujući se odgovoriti na čekićanje scene diskretnim njihanjem. Paul je preletio pogledom lica u sjeni, pod aureolom raznobojnih snopova svjetla; Schiffera nigdje. Iznenada, jedan mu je glas uzviknuo kraj uha: - Hoćeš kupiti štogod? Paul se okrenuo i otkrio živo lice kako sjaji pod maramom. -Što? - Imam paklenski Black Bombav. -Što? Tip se nagnuo i stavio ruku na Paulovo rame. - Black Bombav. Nizozemski Bombav. Otkud si ti, glupane? Paul se uspravio i izvukao trobojnu značku. 137

- Evo otkud sam. Bježi prije nego te zatvorim. Mali je nestao poput vjetra. Paul je trenutak promatrao svoju izgužvanu policijsku značku i premjerio provaliju između nekadašnjih koncerata i svojeg današnjeg identiteta; nepokolebljivi murjak, predstavnik javnog reda, nepogrešiv, koji je čistio blato. Da lije to zamišljao kada je imao dvadeset godina? Primio je udarac u leda. - Kako je? urlao je Schiffer. Dodaj mi to. Paul je bio sav u znoju. Pokušao se odlijepiti ali bez uspjeha. Sve se njihalo oko njega; odsjaji svjetla na licima okrznuli bi ga poput aluminijskih listića. Brojka mu je dao novo piće, prijateljski, u ruku. - Dođi. Marius je ovdje. Uhvatit ćemo ga na njegovom terenu. Uronili su u stisnuta tijela, koja su se kretala, ljuljala, frenetičnu bujicu koja se poput sječiva ljuljala u ritmu, brutalnom, instinktivnom, po dogovoru na ritmove koje je lomila scena. Dvojica murjaka, gurajući se laktovima i koljenima, došla su do back-stagea. Schiffer je skrenuo desno, pod oštrim kmečanjem gitara koje je izbijalo iz zidova. Paul ga je jedva slijedio. Primijetio ga je kako razgovara s jednim izbacivačem, pod bijesnim dahom zvučnika. Čovjek ga je primio i otvorio jedna nevidljiva vrata. Paul je imao vremena tek da sklizne kroz pukotinu. Ušli su u jedan jedva osvijetljen uski prolaz. Plakati su sjajili na zidovima. Na većini njih turski polumjesec s komunističkim čekićem prikazivao je rječit politički simbol. Schiffer je objasnio: - Marius upravlja središtem ekstremne ljevice u ulici Jarry. To su mali drugovi koji su izbjegli paklu turskih zatvora prošle godine.

138

Paul ga je čuo no zbog žamora nije postavio nikakva pitanja. Nije bio raspoložen za geopolitiku. Dvojica muškaraca su krenula. Teški odjek glazbe udarao ih je u leda. Schiffer je gunđao a da nije usporavao: - Udari koncerta, to je već doista viđeno. Sigurna tržnica! - Ne razumijem. - Marius se također bavi drogom. Ecstasv. Amfetamini. Sve stoje na bazi speeda (Paul je namignuo) ili LSD-a. Razvija svoju vlastitu klijentelu svojim koncertima. Zarađuje na svim područjima. Paul je u naletu upitao: - Black Bombav, znate li stoje to? - Stvar koja se puno proizvodi posljednjih godina. Ecstasv pomiješan s heroinom. Kako dobričina od pedesetdevet godina, koji je upravo izišao iz doma, može poznavati posljednje trendove što se tiče ecstasva? Još jedna tajna. - Idelano je da te opusti, dodao je. Nakon ekstaze koju izaziva speed, heroin ti vraća mir. Prelaziš u stanje blaženstva raširenih očiju i stisnutih zjenica. - Stisnutih zjenica? - Ma da, heroin uspavljuje. Jedan narkoman uvijek uvlači u nos. (Zaustavio se). Ne razumijem. Jesi li ikada radio s drogom ili što? - Radio sam četiri godine na suzbijanju droge. Nisam zbog toga potpuno upućen. Brojka mu se nasmiješio svojim najljepšim smiješkom:

139

- Kako se želiš boriti protiv zla ako ga nikada nisi okusio? Kako misliš shvatiti neprijatelja ako ne poznaješ njegova oružja? Treba znati što mladići traže u tom sranju. Snaga droge, to je ono što ih privlači. K vragu, ako to ne znaš, ne bi te bilo teško navući. Paul se sjetio svoje prve ideje: Jean-Louis Schiffer, otac svih murjaka. Poluheroj, poludemon. Najbolje i najgore ujedinjeno u jednom jedinom čovjeku. Obuzdao je svoj bijes. Njegov partner ponovno je krenuo. Posljednji okret i pojavila su se dva gorostasa u kožnim ogrtačima, uokvirujući vrata obojena u crno. Murjak počešljan na četku izvadio je trobojnu iskaznicu. Paul je zadrhtao: odakle dolazi ta stvarčica? Učinilo mu se da taj detalj potvrđuje najnoviji dar: sada je Brojka imao premoć. I da bi ga dokrajčio počeo je govoriti na turskom. Tjelohranitelj je oklijevao, zatim je podigao ruku kako bi pokucao na vrata. Schiffer ga je zaustavio jednim pokretom i sam pokucao. Ulazeći, pogledao je Paula preko ramena: - Tijekom ispitivanja ne želim te čuti. Paul je poželio izreći sličnu jezičnu figuru, koju je dobro osjetio, no nije više bilo vremena za odgovor. Taj razgovor bit će njegova inicijacija.

25. - Salam alejkum, Marius! Čovjek zavaljen u svoj naslonjač izgledao je kao da će se prevrnuti. - Schiffer...? Alejkum salam, brate moj!

140

Marek Cesiuz već se bio pribrao. Ustao je i zaobišao svoj željezni šank, široko se smiješeći. Nosio je nogometni zlatno crveni dres, boje kluba Galatasarava. Mršav, utapao se u tim svilenkastim tkaninama, poput sudačke zastavice na stadionu. Nije bilo moguće odrediti mu godine. Njegova crvenkasto-siva kosa podsjećala je na slabo ugašeni pepeo: njegove crte lica smežurane u izraz hladne radosti koji mu je davao iskreni izraz djetetastarca; njegova bakrena kosa naglašavala je izraz stroja i miješala se s njegovom riđom kosom. Dvojica muškaraca toplo su se zagrlila. Ured bez prozora, zatrpan papirima, bio je natopljen dimom. Ožiljci od opušaka činili su neku vrstu podnog mozaika. Izgledalo je da ukrasni predmeti datiraju iz 70-tih godina: posrebreni ormari, tamtam taburei, viseće svjetiljke poput mobila, sa zakrivljenim sjenilima. Paul se u jednom uglu naslonio na tiskarski materijal. Fotokopirni aparat, dva stroja za uvezivanje, jedan rezač -neophodni predmeti za političkog vojnika. Grohotan Mariusov smijeh gušio je udaljene udarce glazbe: - Koliko već ima? - U mojim godinama više ne računam. - Nedostajao si nam, brate. Doista si nam nedostajao. Turčin je govorio francuski bez naglaska. Iznova su se zagrlili: komedija je bila u punom jeku. - A djeca? rekao je Schiffer šaleći se. - Brzo rastu. Ne ispuštam ih iz vida. Previše se bojim da bih nešto mogao propustiti! - A moj mali Ali? Marius je uputio udarac prema Schifferovom želucu koji je ovaj glatko zaustavio prije nego ga je dosegao. 141

- Još uvijek si najbrži. Učinilo se da je iznenada primijetio Paula. Oči su mu poprimile hladan izraz dok su mu se usne još uvijek smješkale. - Opet si u službi? upitao je Brojku. - Jednostavno objašnjenje. Upoznaj Paula Nerteauxa. kapetana DJP-a. Paul je oklijevao, ispružio je ruku no nitko je zauzvrat nije prihvatio. Promatrao je svoje ispružene prste, u toj prejako osvijetljenoj sobi, punoj dvosmislenih osmijeha i mirisa hrane, zatim se usudio baciti pogled na gomilu brošura s desne strane. - Još uvijek tvoja boljševička proza? primijetio je Schiffer. - Ideali, to je ono što nas drži živima. Policajac je zgrabio jedan list i glasno preveo: - "Kada radnici ovladaju svojim oruđem za proizvodnju... (Nasmijao se). Mislim da si trebao prerasti ovu vrstu gluposti. - Schifferu, prijatelju moj, te gluposti će nas nadživjeti. - Pod uvjetom da ih netko još uvijek čita. Marius je ponovno vratio potpun osmijeh, usana i kapaka koji su treptali: - Jeste li za rakiju CAY, prijatelji? Ne dočekavši odgovor, dohvatio je jednu veliku termosicu i napunio tri plitice od pečene zemlje. Uzvici su potresali zidove. - Ne mariš za svoja plemena? Marius se iznova smjestio iza svog radnog stola, priljubivši naslonjač na kotačićima uza zid. Lagano je primakao posudicu ustima: 142

- Glazba je kolijevka mira, brate moj. Čak i ova. U mojoj zemlji mladi slušaju iste grupe kao i dječurlija ovdje. Rock, to je ono što će ujediniti buduće naraštaje. Ono što će prevladati naše posljednje razlike. Schiffer se naslonio na rezač papira i podigao svoju posu dicu: - Za hard rock! Marius je učinio čudnu kretnju pod svojim ogrtačem, izražavajući istovremeno i zabavljanje i umor. - Schifferu, nisi se dovukao ovamo, u pratnji još jednoga mladića, da bi razgovarao sa mnom o glazbi ili našim starim idealima. Brojka je sjeo na rub pisaćeg stola, promatrajući na trenutak Turčina, a zatim izvadio tamne fotografije iz omotnice. Izmasakrirana lica rasprostrla su se pod skicama reklama. Marek Cesiuz uvukao se u svoj naslonjač. - Brate moj, što mi to pokazuješ? - Tri žene. Tri tijela koja smo otkrili u tvojoj četvrti. Između studenog i današnjeg dana. Moj kolega misli da se radi o ilegalnim radnicama. Mislio sam da bi nam ti mogao više reći. Ton se promijenio. Činilo se da Schiffer razvlači svaki slog bodljikavom žicom. - Nisam ništa čuo o tome, nijekao je Marius. Schiffer se očekivano nasmijao: - Od prvog ubojstva, četvrt bi trebala govoriti samo o tome. Reci nam što znaš i uštedjet ćemo na vremenu. Preprodavač ja mehanički zgrabio paket Kara, lokalnih cigareta bez filtera i izvadio jednu. - Brate, ne znam o čemu govoriš. 143

Schiffer se uspravio i poprimio ton sajamskog zabavljača: - Marek Cesiuz. Car krivotvorina i laži. Kralj trgovina i trikova... Prasnuo je u bučni smijeh koji je zvučao poput rikanja, a zatim prikovao erni pogled na svog sugovornika: - Gukni, prljavce moj, prije nego izgubim strpljenje. Turčinovo lice otvrdnulo je poput stakla. Savršeno uspravan u svom naslonjaču upalio je cigaretu: - Schifferu, nemaš ništa. Niti jednog zatvorenika, niti jednog svjedoka, nijednog traga. Ništa. Samo si me došao pitati za savjet koji ti ne mogu dati. Žao mije. (Pokazao je vrata dugim trakom sivog dima). Sada bi bilo bolje da odeš sa svojim prijateljem i da ovdje završimo ovaj nesporazum. Schiffer se ukopao u istrošeni parket, nasuprot pisaćem stolu: - Ovdje postoji samo jedan nesporazum, a to si ti. Sve je lažno u tvom kurvinskom uredu. Lažno, tvoje brošure za glupane. Boriš se s posljednjim kokotima koji se skupljaju u hrpi u tvojoj zemlji. -Ti... - Lažna je ta tvoja strast za glazbom. Jedan musliman poput tebe smatra rock emanacijom Sotone. Da možeš izazvati požar u vlastitom domu, ne bi ni oklijevao. Izgledalo je kao da Marius ustaje no Schiffer ga je odgurnuo. - Nije točno, tvoji ormari nakrcani papirom, tvoj zbunjeni izgled. Vraga. Sve to samo skriva trgovinu robljem! Približavajući se stroju za rezanje papira, dodirnuo mu je oštricu. - A znamo dobro i ti i ja da ta tvoja mašinerija služi samo razdvajanju otrova koji primaš u obliku platna natopljenog LSD-om. 144

Raskrilio je ruke, u gesti ponesenoj glazbom, u gesti muzičke komedije, dodirujući djelomično trošni strop: - O brate moj, reci mi nešto o ove tri žene prije nego pretresem tvoj ured i pronađem ono što će te strpati u Fleurv godinama! Marek Cesiuz nije prestajao pogledavati prema vratima. Brojka se smjestio iza njega, nagnuo mu se na uho: - Tri žene, Marius (stavio mu je ruke na ramena). U manje od četiri mjeseca. Mučene, izobličene, bačene na pločnik. TI si taj koji ih je doveo u Francusku. Daj mi njihove dosjee i rastat ćemo se. Daleka pulsacija koncerta ispunjavala je tišinu. Pomislili biste da se radi o Turčinu do srži njegova bića, koji je uronjen u svoj svijet do kraja. Promrmljao je: - Nemam ih više. - Zašto? - Uništio sam ih. Nakon smrti svake žene bacio sam papire. Nema tragova, nema govnarija. Paul je osjetio kako mu se strah uspinje grlom no cijenio je otkriće. Po prvi puta, predmet njegove istrage postao je stvarnim. Tri žrtve su postojale kao žene: upravo su se rađale pred njegovim očima. Korpus je doista bio ilegalan. Schiffer je iznova stao nasuprot uredskom stolu. - Nadgledaj vrata, rekao je Paulu, ne bacivši ni pogled na njega. - Š... što? - Vrata.

145

Prije nego je Paul mogao reagirati, Schiffer je skočio na Mariusa i zabio mu lice uz ugao stola. Nosna kost pukla je kao orah u kliještima. Murjak mu je podigao okrvavljenu glavu i pribio ga uza zid: - Tvoji papiri, gade. Paul se htio umiješati no Schiffer ga je odgurnuo jednim pokretom. Paul je položio ruku na svoje oružje no crni otvor Manhurina 44 skamenio gaje. Brojka je pustio Turčina i zaurlao iste sekunde: - Nadgledaj vrata. Paul je ostao zatečen. Odakle ta spravica. Marius je već skliznuo u svoju stolicu i otvarao jednu ladicu. - Poslije vas! Schiffer se zaljuljao i usmjerio svoj pištolj usred njegovog lica. Marius je potpuno sjeo u sjedalicu i skupio se medu hrpom papira. Brojka ga je zgrabio za vestu i upro mu cijev pod grlo: - Papire, tursko smeće. U protivnom, kunem ti se, osudit ću te na smrt. Marek je na momente zadrhtao; krv mu je natopila slomljene zube. Dok je i dalje zadržavao veseo izraz lica. Schiffer je ustuknuo i odvukao ga do rezača papira. Paul je skočio i zaurlao: - Prestani! Schiffer je podigao sječivo i podmetnuo čovjekovu desnu ruku: - Daj mi papire, vrećo smeća! - Prestani ili pucam!

146

Brojka nije čak ni podigao pogled. Lagano je spustio sječivo. Koža zaglavaka skupila se pod oštricom. Krv je špricnula u malim crnim kuglicama. Marius je zaurlao, no slabije nego Paul: - Schifferu! S obje ruke zgrabio je dršku svog oružja, dovodeći Brojku u neugodan položaj. Trebao je pucati. Trebao... Vrata su se divljački otvorila iza njega. Osjetio je kako ga je nešto gurnulo prema naprijed, skotrljao se i našao odbačenim u dno željeznog uredskog stola, do vrata pokraj desnog ćoška. Dvojica tjelohranitelja potegnuli su oružje kada su izbile kapi krvi. Zvižduk hijene ispunio je prostoriju. Paul je shvatio da je Schiffer dovršio posao. Uspravio se na jedno koljeno, usmjerivši svoje oružje u pravcu Turaka: - Odbijte! Ljudi se nisu micali, hipnotizirani scenom koja se odvijala pred njihovim očima. Drhteći od glave do pete Paul je ispružio svoj 9 mm u visinu njihovih njuški: - Odbijte, k vragu! Udario ih je svojim pištoljem i uspio natjerati da natraške predu prag. Ponovno je zatvorio vrata svojim leđima i pomislio - kaos je napokon gotov. Marius je drhtao, na koljenima, ruke još uvijek zarobljene u rezaču. Njegovi prsti nisu bili potpuno odsječeni no zaglavci su bili goli, meso je visjelo na kostima. Schiffer je još uvijek držao sječivo, izobličenog lica s radosnim osmjehom. Paul je vratio oružje u korice. Trebalo je obuzdati situaciju. Ponovno je punio kada je Turčin ispružio svoju slobodnu ruku prema jednom posrebrenom ormaru, pored fotokopirnog aparata. 147

- Ključeve! urlao je Sehiffer. Marius je pokušao dohvatiti bunt pričvršćen na njegovu pojasu. Brojka mu ga je zgrabio i prinosio mu jedan po jedan; jednim znakom glave Turčin je pokazao koji bi trebao otvoriti ključanicu. Stari je murjak zgrabio hrpu papira na polici. Paul je to iskoristio da bi oslobodio zarobljenika. Oprezno je podigao oštricu punu crvenkastih krpica. Turčin se srušio na pod u podnožje namještaja i otkoturao se poput ranjenog psa, evileći: - Bolnicu... bolnicu.... Schiffer se okrenuo, luđačkog izraza lica. Držao je kartonski dosje zapečaćen platnom. Otvorio ga je jednim nepribranim pokretom i pronašao dosjee kao i polaroidne fotografije triju žrtava. U stanju šoka, Paul je shvatio da je pobijedio.

26. Krenuli su pomoćnim izlazom i potrčali do Golfa. Paul je krenuo momentalno i zamalo se sudario s jednom krntijom koja je prolazila u istom trenutku. Jurnuo je do kraja skrećući udesno u ulieu Lucien-Sampabc. Shvatio je sa zakašnjenjem da se zaletio u nešto zabranjeno. Jednim pomakom lakta, zaokrenuo je još jednom, na lijevo: bulevar Magneta. Stvarnost mu je plesala pred očima. Suze su se miješale s kišom na brisačima i činile još veću zbrku. Primijetio je, sasvim izvjesno, signalizaciju koja je krvarila poput rana na tijelu. Bez kočenjaje prošao prvo raskrižje, zatim i drugo, uzrokujući kaos kočenja i trubljenja. Na trećem semaforu napokon je stao. U glavi mu je zujalo tijekom nekoliko sekundi, a onda je shvatio što mu je činiti.

148

Zeleno. Nesumnjivo je ubrzao, psovao, kleo. Okrenuo je ključ u kontaktu kad se glas Schiffera uzdigao: - Kuda ideš? - U postaju, rekao je. Uhićen si, gade. S druge strane trga postaja Est sjajila je poput krstareće flote. Ponovno je krenuo kada je Brojka stavio nogu do njega i stisnuo kočnicu. - K vragu.... Brojka je zgrabio volan i skrenuo udesno. Uletjeli su u gužvu ulice Sibour, uličicu koja graniči s crkvom Saint-Laurent. Još uvijek jednom rukom okrenuo je volan još jednom, prisiljavajući Golf da odskoči na betonski blok kružnog toka i da se zaustavi na pločniku. Paul je sa strane dohvatio volan. Štucnuo je, zakašljao se, zatim se pretvorio u goreći znoj. Stegnuo je šaku i okrenuo se prema svom suvozaču da mu razbije čeljust. Bljedilo čovjeka razuvjerilo ga je. Jean-Louis Schiffer je iznova imao dvadeset godina. Sav profil mu se skupio u liniju zadebljalog vrata. Oči su mu bile staklaste do te mjere da su se činile prozirnima, glava mrtvaca. - Vi ste luđak, prodahtao je, koristeći ponovno Vi da bi izrazio gađenje. Vražji bolesnik. Računajte da ću Vas optužiti u najvećoj mjeri. Istrunut ćete u gajbi, prljavce! Ne odgovorivši Schiffer je pronašao neki stari plan Pariza u kutiji za rukavice i iz njega istrgnuo nekoliko stranica kako bi očistio sako umrljan krvlju. Prilično velike ruke drhtale su mu, riječi su zviždale medu zubima: - Nema drugih načina da se razgovara s ovim gadovima.

149

- Mi smo murjaci. - Marius je smeće. Dovodi te djevojke ovamo mrcvareći njihovu djecu tamo u svojoj zemlji. Ruka, noga: to smiruje turske majke. - Mi smo zakon. Paulu se vratio dah, sigurnost. Vidno polje mu se ponovno vraćalo: puni i crni zid crkve; gargoili iznad glava, uzdignuti kao znaci moći; kiša koja je opsjedala noć. Schiffer je razgledavao crvenkaste papire, spustio svoj prozor i pljunuo: - Prekasno je da bi me se riješio. - Ako mislite da se bojim odgovarati za svoje postupke, sasvim se varate. Ići ćete u zatvor, čak i ako ja budem morao dijeliti ćeliju s Vama! Schiffer je jednom rukom upalio svjetlo, a zatim otvorio dosje u kartonu položenom na koljenima. Zgrabio je papire triju radnica; jednostavni papiri, laserski ispis na kojem je bila otisnuta polaroidna fotografija. Dohvatio je slike i rasporedio ih na rubu kao da se radi o tarot kartama. Ponovno je pročistio grlo i upitao: - Što vidiš? Paul se nije micao. Svjetla svjetiljki odbijala su svjetlost od tri fotografije, iznad volana. Već je dva mjeseca tražio ta lica. Zamišljao ih je, crtao, brisao, stotinu puta iznova započinjao... Sada je, nasuprot njima, osjećao sićušan trag. Schiffer ga je zgrabio za vrat i prisilio ga da se sagne: - Što vidiš? upito je grgljajući.

150

Paul je širom otvorio oči. Tri žene blagih crta lica gledale su ga, pomalo glupog izraza zbog blica. Crvenkasta kosa uokvirivala je puno lice. - Što primjećuješ? inzistirao je Brojka. Paul je oklijevao: - Sliče jedna na drugu, zar ne? Schiffer je ponovio prasnuvši u smijeh: - Sliče? Želiš reći da je to uvijek ista osoba! Paul se okrenuo prema njemu. Nije bio siguran da razumije: - I onda? - I onda, onda si bio pravu. Ubojica proganja samo jedno i jedino lice. Lice koje istovremeno voli i mrzi. Lice koje ga opsjeda, izaziva u njemu proturječne pulsacije. O tim motivima možemo svašta pretpostaviti. No, sada znamo da proganja jedan cilj. Paulov bijes pretvorio se u osjećaj pobjede. Tako, njegova intuicija je bila u pravu: ilegalne radnice, iste crte lica... Je li bio u pravu i za antički izraz? Sčhiffer se razveselio: - Ova lica, to je novi korak naprijed, vjeruj mi. Jer nam daju bitnu informaciju. Ubojica poznaje ovu četvrt kao svoj džep. - To nije otkriće. - Pretpostavljali smo da je turskog porijekla, a ne da poznaje i najmanju radionicu, i najmanje skladište. Jesi li svjestan strpljivosti i žara koji treba da bi se pronašle djevojke koje do ove mjere sliče jedna drugoj? Taj gad ima pristup svugdje. Paul je rekao smirenijim glasom:

151

- Okay. Priznajem da bez Vas nikada ne bih došao do ovih fotografija. Dakle, zahvalan sam Vam za ovo blago. Vraćam Vas direktno u Longeres, bez prijave. Okrenuo je ključ u motoru, no Sčhiffer ga je zgrabio za ruku: - Griješiš, mali. Više nego ikad, trebaš me. - S Vama je gotovo. Brojka je uzeo jedan od dosjea, stavio ga pod svjetlo svjetiljke: - Nemamo samo njihova lica i njihov identitet. Imamo također i veze s njihovim radionicama. A to je nešto čvrsto. Paul je ispustio svoj ključ: - Njihove kolegice su mogle nešto vidjeti? - Sjeti se što je rekao obdukcijski stručnjak. Imale su prazan želudac. Vraćale su se s posla. Treba ispitati radnice koje su svake večeri išle istim putom. I vlasnike radionica, također. A za to trebaš mene, mladiću moj. Sčhiffer nije morao inzistirati. Već tri mjeseca Paul se nalazio pred istim zidovima. Već sad mu je bilo jasno da nikuda sam ne bi stigao. - Dajem vam jedan dan, pristao je. Posjetit ćemo radionice. Ispitat ćemo kolegice, susjede, bračne drugove tamo gdje ih ima. Zatim se vraćamo u dom. I upozoravam Vas: na i najmanje sranje, ubit ću Vas. Ovoga puta neću oklijevati. Sugovornik se suzdržao od smijeha, no Paul je osjetio-bilo ga je strah. Napetost ih je obojieu držala. Htio je krenuti kada se iznova ukočio - htio je biti načisto. - Čemu to nasilje kod Mariusa, zašto?

152

Sehiffer je promatrao skulpture gargojla koji su se uzdizali u tami. Vragovi smotani u svojim postoljima; demoni s krilima šišmiša. Šutio je kratko a zatim promrmljao: - Nema drugog načina. Odlučili su šutjeti. - Tko to "oni"? - Turci. Četvrt je zaključana, dovraga! Morat ćemo se boriti za svaku mrvieu istine. Paulov glas zvučao je napuklo do piskutanja: - Ali zašto to rade? Zašto nam ne žele pomoći? Brojka je i dalje promatrao kamene njuške. Njegovo se bljedilo moglo usporediti s onim plafonijera: - Još nisi shvatio? Štite ubojieu.

PETO 27. U njegovu se naručju pretvarala u rijeku. Fluidna snaga, nježna, razvijena. Njušila je noći i dane kao što val miluje vlažnu travu, a da ju nijednom nije napustio elan, sporost. Sklupčala se u sebe, prolazeći clair-obscur šumama, krevet od mahovine, sjene stijena. Skupila se nasuprot svjetlima svjetiljaka, koja su se odbljeskivala pod njenim kapcima kada je nadošlo zadovoljstvo. Zatim se iznova prepustila, u jednom sporom pokretu, transparentna pod njegovim dlanovima... Godišnja su se doba smjenjivala tijekom godina. Povlačenja brzih, smiješećih voda. Vrhova pjene koju je potresao bijes. Brzaca također, zastoja tijekom kojih se nisu dodirivali. Ali ti svi odmori bili slatki. Imali su lakoću trstike, a slatkoću kolačića. 153

Kada bi ih strast obuzela, gurajući ih ponovno prema krajnjim obalama, s onu stranu uzdaha, poluotvorenih usta, to je uvijek bilo da bi se bolje dostigla jedinstvena radost u kojoj je sve bilo tek jedno, a drugo je bilo sve. - Razumijete, doktorice? Mathilde Wilerau je poskočila. Gledala je Knollov naslonjač, na dva metra odavde - jedini komad namještaja koji nije datirao iz 18. stoljeća. Na njemu je ležao jedan muškarac. Pacijent. Izgubljena u svojim mislima, potpuno ga je bila zaboravila i nije čula ni riječ njegova govora. Prikrila je neugodu primjedbom: - Ne, ne razumijem Vas. Vaša formulacija nije precizna. Pokušajte to reći drugim riječima. Molim Vas. Muškarac je ponovio svoja objašnjenja, nosa usmjerenog u strop, ruku prekriženih na grudima. Mathilde je diskretno dohvatila hidratantnu kremu u jednoj ladici. Svježina proizvoda na njenim rukama pribrala ju je. Njene odsutnosti bile su sve češće i češće, sve dublje i dublje. Do sada je neutralnost psihoanalitičara gurala do krajnje granice: doslovno, nije više bila ovdje. Nekoć, slušala je pažljivo riječi svojih pacijenata. Hvatala bi njihove lapsuse, njihova oklijevanja, njihova povlačenja. Mali bijeli kamenčići koji su joj omogućavali da uhvati trag neuroze, trauma... No, danas? Spremila je tubu kreme i nastavila trljati prste. Hraniti. Natapati. Smirivati. Čovjekov glas bio je još samo romorenje, koje je uspavljivalo njenu vlastitu melankoliju. Da, u njegovom naručju ona je postajala rijekom. No, gazovi su se umnogostručili, brane su postale duže. U početku se nije htjela brinuti, primjećivati u tim stankama prve znakove opadanja. Bila je zaslijepljena snagom svoje nade, vjerom u ljubav. Zatim okus prašine 154

na jeziku, grč poput sječiva dograbio se njenih udova. Uskoro, njene vlastite vene izgledale su kao da se suše, podsjećajući na beživotne mineralne nakupine. Osjećala se prazno. I prije nego su srca izgovorila ime, tijela su progovorila. Zatim je prekid osvježio svijest i riječi su zgotovile pokret: razvod je postao službenim. Period formalnosti je započeo. Trebalo je susresti suca, izračunati mirovinu, organizirati preseljenje. Mathilde je bila besprijekorna. Uvijek budna. Uvijek odgovorna. No bila je duhom odsutna. Čim bi mogla pokušavala se sjetiti, putovati u sebi, u svojoj vlastitoj priči, začuđena što u sjećanju nalazi tako malo tragova, tako malo otisaka od nekoć. Čitavo njeno biće podsjećalo je na spaljenu pustinju, antičko nalazište na kojemu tek nekoliko tragova na površini prebijelog kamenja još uvijek podsjeća na prošlost. Smirila se razmišljanjem o djeci. Ona su bila utjelovljenje njene sudbine, postajali su njenim posljednjim izvorom. Do kraja se prepustila tom putu. Zaboravila se, izbrisala te posljednje godine obrazovanja. No i oni su je na kraju napustili, oni također. Njen sin izgubio se u nekom stranom gradu, istovremeno sićušnom i ogromnom, sačinjenom jedino od čipova i mikroprocesora. Kćer joj se, naprotiv, "pronašla" u putovanjima i etnologiji. Barem se tako predstavljala. Ono u stoje bila sigurna je da je njen put daleko od njenih roditelja. Morala se, dakle, zainteresirati za jedinu osobu koja joj je ostala: za sebe samu. Dozvolila si je sve hirove, odjeću, pokućstvo, ljubavnike. Ponudila si je raskrižja, bjegove na mjesta o kojima je uvijek sanjala. U čisto gubljenje. Činilo joj se da te fantazije još više ubrzavaju njeno mrvljenje, požuruju njeno starenje. Pustošenje je slijedilo te oluje. Ugriz pijeska nije prestajao dosezati do nje. Ne samo u njenom tijelu, već i u njenom srcu. Postajala je tvrdom, oštrijom prema drugima. Njene procjene bile su proizvoljne; njeni stavovi odrješiti, nagli. Velikodušnost, razumijevanje, 155

suosjećanje napuštali su je. 1 najmanji pokret nedužnosti zahtijevao je napor. Patila je od istinske paralize osjećaja, koja ju je činila neprijateljskom prema drugima. Naposljetku se naljutila na najbliže prijatelje i zatekla se sama, uistinu sama. U nedostatku neprijatelja, počela se baviti sportom kako bi se suočila sa samom sobom. Putovi sporta vodili su je preko alpinizma, veslanja, padobranstva, luka i strijele... Trening je za nju postao stalnim izazovom, opsesijom koja je iscrpljivala njene tjeskobe. Danas se povratila od svih tih pretjerivanja, no život joj je još uvijek je bio naglašen stalnim iskušenjima. Vježbanje planinarenja u Cavennesu; godišnje spuštanje u "Dallesu", nedaleko Chamonixa; podvizi triatlona u Val d'Aosti. U pedeset i drugoj godini bila je u takvoj fizičkoj formi da bi posramila bilo kojeg adolescenta. I razgledala je svakoga dana, uz trunak taštine, trofeje koji su bljeskali na njenoj autentičnoj komodi iz škole Oppendort. Zapravo ju je ispunjala pobjeda; intimna i tajna hrabrost. Tijekom godina samoće nijednom nije pribjegla medikamentima. Nikada nije progutala nijedan anksiolitik ili i najmanji antidepresiv. Svakog jutra promatrala se u ogledalu i sjećala se te preobrazbe. Igračka njegovih ruku. Osobna spravica izdržljivosti koja mu je dokazivala da ona nije iscrpila svoje zalihe hrabrosti i volje. Većina ljudi živi u nadi o najboljem. Mathilde Wilerau više se nije bojala najgoreg. Naravno, usred te pustinje, ostajao joj je posao. Konzultacije u bolnici Sainte-Anne, seanse u privatnoj ordinaciji. Težak i suptilan stil, kao što se govori u kiparstvu, koji je također prakticirala. Psihijatrijska briga i psihoanalitičko slušanje. No ta dva pola, na duge staze, na kraju su se stopila u istu rutinu.

156

Njeno korištenje vremena bilo je sada naglašeno s nekoliko rituala, strogih i neophodnih. Jednom tjedno doručkovala je sa svojom djecom koja su govorila samo o onome stoje bio uspjeh za njih i neuspjeh za nju i njenog oca. Svaki vikend posjećivala je antikvarnice, između dva odrađena treninga. A zatim, utorkom navečer, pohađala je seminare Društva psihoanalitičara gdje je sretala neka poznata lica. Stare ljubavnike, posebno, koje je zaboravila gotovo do imena i koji su joj se uvijek činili blijedima. No, možda je ona bila ta koja je izgubila osjećaj za ljubav. Kao kad opečete jezik pa više ne razlikujete okus hrane.... Bacila je pogled na sat; još više od pet minuta do kraja seanse. Čovjek je još uvijek govorio. Gnijezdila se u svom naslonjaču. Tijelo joj je već osjećalo ono što dolazi: suhoću grla kada bude izgovarala riječi nakon duge stanke; blagost svojeg pera na rokovniku kada bude bilježila sljedeći sastanak; šuštanje kože kada bude ustajala.... Malo kasnije, u hodniku, pacijent se okrenuo i upitao tjeskobnim glasom: - Nisam bio daleko, doktorice? Mathilde je zanijekala s osmijehom i otvorila vrata. Što je tako bitno mogla propustiti danas? Nije bilo ozbiljno: nadoknadit će sljedeći put. Izašla je na stepenište i pritisnula prekidač. Kriknula je kada ju je vidjela. Žena je bila sklupčana uza zid, stegnuta u crni kimono. Mathilde ju je odmah prepoznala: Anna nekako. Ona kojoj je trebao par dobrih naočala. Drhtala je od glave do pete, tresla se. Stoje značio taj delirij? Mathilde je gurnula muškarca na stepenište i okrenula se bijesno prema sitnoj brineti. Nije nikada trpila da neki od njenih pacijenata bane tek tako, bez najave, bez zakazanog sastanka. Jedan dobar psihić uvijek treba držati red pred svojim vratima. 157

Ponudila joj je sapun, kada ju je žena brzo primila, nabijajući joj na nos snimku ličnih kostiju: - Izbrisali su mi pamćenje. Izbrisali su moje lice.

28. Paranoidna psihoza. Dijagnoza je bila jasna. Anna Hevmes misli da ju je izmanipulirao njen muž i Eric Ackermann, kao i drugi ljudi, koji su pripadali francuskoj policiji. Misli da je pretrpjela ispiranje mozga koje ju je lišilo jednog dijela pamćenja. Promijenili su njeno lice zahvaljujući estetskoj kirurgiji. Nije znala zašto ni kako. no bila je žrtvom zavjere, iskustva koje je promijenilo njenu osobnost. Objašnjavala je užurbanim glasom, mašući svojom cigaretom poput dirigenta. Mathilde ju je strpljivo slušala, primjećujuću usput njenu mršavost - anoreksija može biti simptomom paranoje. Anna Hevmes završila je priču zaspavši stojeći. Otkrila je podvalu ovog istog jutra, u svojoj kupaonici, primjećujući ožiljke na licu dok se suprug spremao odvesti je u Ackermanovu kliniku. Pobjegla je kroz prozor, slijedili su je policajci u civilu naoružani do zuba, opremljeni radio prijemnicima. Sakrila se bila u jednoj pravoslavnoj crkvi, a zatim otišla na rendgen lica u bolnicu SaintAntoine kako bi dobila neoboriv dokaz operacije. Zatim je lutala do veCeri, čekajući noć kako bi se sklonila k jedinoj osobi u koju je imala povjerenja: Mathildei Wilcrau. I evo je. Paranoidna psihoza. Mathilde je izliječila stotine sličnih slučajeva u bolnici SaintAntoine. Prioritet je bio smiriti krizu. Uz smirujuće riječi uspjela je mladoj ženi dati 50 miligrama Tranxena intravenozno.

158

Anna Hevmes sada je spavala na sofi. Mathilde je razmišljala, sjedeći za svojim uredskim stolom, u uobičajenoj pozi. Trebala je samo telefonirati Laurentu Hevmesu. Mogla se čak pobrinuti za smještaj Anne u bolnicu ili obavijestiti direktno Erica Ackermanna, liječnika koji ju je liječio. U nekoliko minuta sve bi bilo riješeno. Obični rutinski postupak. Ali zašto onda nije zvala? Već više od pola sata stajala je ondje, a da nije podigla slušalicu telefona. Promatrala je dijelove namještaja koji se ogledao u tami, u svjetlosti prozora. Već godinama Mathilde je bila okružena antikvtetima ukrašenim školjkama.Većinu predmeta kupio je njezin suprug i ona ih je silno željela zadržati nakon razvoda. Prvo da bi ga gnjavila a onda je shvatila da je to bilo zato da sačuva neku uspomenu na njega. Nikada se nije odlučila ga prodati. Danas je živjela u jednom svetištu. U mauzoleju ispunjenom lakiranim starinama koje su je podsjećale na jedine godine koje su se uistinu računale. Paranoidna psihoza. Pravi školski slučaj. Osim što je imala ožiljke. Te pukotine koje je promatrala na čelu, ušima, bradi mlade žene. Mogla je čak osjetiti, pod kožom, vijci i implantati koji su podržavali koštanu strukturu lica. Zastrašujuća snimka odavala joj je detalje zahvata. Mathilde je susrela puno paranoidnih osoba u svojoj karijeri i rijetko su se šetali s konkretnim dokazima svog delirija izrezbarenima na svom licu. Anna Hevmes nosila je pravu sašivenu masku na licu. Smjesu od mesa, oblikovanu, spojenu, koja je skrivala njene izlomljene kosti i atrofirane mišiće. Je li bilo moguće da je jednostavno govorila istinu? Kakvi ljudi specijalni policajci - bi je podvrgli takvom tretmanu? Promij enili j oj sj ećanj e?

159

Još ju je jedan drugi element mučio u toj aferi: prisutnost Erica Ackermana. Sjećala se krupnog ridokosog čovjeka, lica prošaranog mrljama i aknama. Jedan od njenih brojnih pretendenata na sveučilišnu karijeru, no svakako tip sjajne inteligencije na rubu pretjeranosti. U to doba oduševljavao se mozgom i "unutrašnjim" putovanjima. Slijedio je iskustva Timothva Learva o LSD-u na harvardskom sveučilištu i tim putem pretendirao na istraživanje nepoznatih područja svijesti. Konzumirao je sve vrste psihoterapeutskih droga analizirajući vlastite delirije. Čak je stavio LSD u kavu nekih studenata, samo "da bi vidio". Mathilde se smješkala sjećajući se tih delirija. Čitav jedan period: psihodelični rock, upitne slobode, hippy pokret.... Ackermann je predviđao da će jednoga dana strojevi omogućiti putovanje u mozak i promatranje njegove aktivnosti u realnom vremenu. Vrijeme mu je dalo za pravo. I sam neurolog postao je jedan od najboljih specijalista u toj disciplini, zahvaljujući tehnologijama kao što su pozitronske kamere ili magnetna encefalograiija. Je li moguće da je proveo eksperiment na mladoj ženi? Potražila je u rokovniku podatke jedne studentice koja je pohađala njegova predavanja 1995. na fakultetu Sainte-Antoine. Na četvrtu je zvonjavu odgovorila. - Valerie Rannan? - Ja sam. - Mathilde Wilcrau. - Profesorica Wilcrau? Bilo je više od 23 sata no glas je bio budan. - Moj poziv zasigurno će vam se činiti čudnim, pogotovo u ovo doba.... 160

- Što želite? - Željela sam Vam samo postaviti nekoliko pitanja, znate, o tezi Vašeg doktorata. Vaš rad odnosi se na mentalne manipulacije i senzorijalnu manipulaciju? - U ono vrijeme nije se činilo da Vas zanima. Mathilde je osjetila agresivan ton u tom odgovoru. Bila je odbila biti mentorom studentici. Nije vjerovala u temu istraživanja. Za nju je ispiranje mozga pripadalo više kolektivnoj fantaziji, urbanoj legendi. Ublažila je glas osmijehom: - Da, znam. Bila sam skeptična. No, danas trebam informacije za jedan članak koji moram hitno dotjerati. - Pitajte svejedno. Mathilde nije znala odakle početi. Nije bila sigurna čak ni u ono stoje željela pitati. Izbacila je, pomalo slučajno: - U sinopsisu Vaše teze pišete da je moguće izbrisati pamćenje jednog subjekta. To... Naposljetku, to je istina? - Te tehnike razvile su se 50-tih godina. - Rusi to prakticiraju, zar ne? - Rusi, Kinezi, Amerikanci, čitav svijet. To je bilo jedno od glavnih oružja hladnog rata. Poništiti pamćenje. Uništiti uvjerenja. Modelirati osobnosti. - Koje metode su koristili? - Uvijek iste: elektrošokove, droge, senzorijalnu izolacijuNastupila je tišina. - Koje droge? nastavila je Mathilde.

161

- Najviše sam radila na programu CIA-e: MK-Ultra. Amerikanci su koristili sedative. Fenotrazin. Sodium amital. Kloropromazin. Mathilde je poznavala ova imena; teška artiljerija psihijatrije. U bolnicama su koristili ove proizvode pod generičkim imenom "kemijska košuljica". No, u stvarnosti se radilo o istinskim čistačima, strojevima koji su mljeli duh. - A senzorijalna izolacija? Valerie Rannan rekla je podrugljivo: - Najnaprednija istraživanja odvijala su se u Kanadi od 1954. u jednoj klinici u Montrealu. Psihijatri su ispitivali ponajprije svoje pacijente, depresivce. Prisiljavali su ih da priznaju svoje greške, želje kojih su se sramili. Zatim su ih zatvarali u jednu potpuno izoliranu crnu sobu gdje nisu mogli razlikovati pod od stropa ni zidova. Zatim bi im stavili nogometnu kacigu na glavu iz koje su se čuli dijelovi njihovih ispovijesti. Žene su stalno čule iste riječi, najbolnije dijelove svojih priznanja. Jedini bijeg bile su seanse elektrošokova i kemijska sredstva za spavanje. Mathilde je bacila kratak pogled na Annu koja je spavala na kauču. Njena prsa lagano su se spuštala, u ritmu disanja. Studentica je nastavljala: - Kada se pacijentica više ne bi sjećala ni svog imena ni svoje prošlosti, kada više nije imala ni volje, počinjalo je pravo obrađivanje. Promijenili bi trake u kacigama: bile su izdavane naredbe, ponavljane rečenice koje su trebale stvoriti novu osobnost. Kao i svi psihijatri Mathilde je čula da se govori o ovim postupcima, no nije mogla vjerovati u njihovo stvarno postojanje, a pogotovo ne u njihovu učinkovitost. - Kakvi su bili rezultati? upitala je blijedim glasom.

162

- Amerikanci su uspjeli proizvesti zombije. Rusi i Kinezi čini se da su postigli više rezultata uz gotovo identične metode. Nakon rata u Koreji, više od sedam tisuća američkih zatvorenika vratilo se u zemlju potpuno naviklih na komunističke vrijednosti. Oni su podvrgnuti tretmanu. Mathilde je protrljala ramena; grobna hladnoća uspinjala joj se duž nogu. - Vjerujete li da su od tog doba laboratoriji nastavili raditi u tom području? - Naravno. - Koja vrsta laboratorija? Valerie je prasnula u sarkastičan smijeh: - Stvarno nemate pojma. Trenutno se govori o centrima vojnih učilišta. Sve vojne sile rade na manipulaciji mozgom. - I u Francuskoj? - U Francuskoj, Njemačkoj, Japanu, Sjedinjenim Državama. Posvuda gdje postoje dostatna tehnološka dostignuća. Uvijek su tu novi proizvodi. U ovom trenutku, puno se govori o kemijskoj tvari GHBu koja briše sjećanja na posljednjih dvanaest sati koje ste proživjeli. To se zove "droga silovatelja" jer se drogirana djevojka ničega ne sjeća. Sigurna sam da vojnici trenutno rade na toj vrsti proizvoda. Mozak ostaje najopasnije oružje svijeta. - Zahvaljujem Vam, Valerie. Činila se začuđenom: - Ne želite preciznije izvore? Bibliografiju? - Hvala. Nazvat ću Vas u slučaju potrebe.

163

29. Mathilde se približila Anni, koja je još uvijek spavala. Pretražila je njene ruke u potrazi za znacima injekcija: nikakva traga. Promatrala joj je kosu, učestalo korištenje sedativa izazivalo je elektrostatičku upalu dlakavog dijela kože: nikakva posebnog traga. Ponovno se uspravila, začuđena što je dala vjerodostojnosti priči te žene. Ne, uistinu, i ona se počela gubi-

imalo

155ti... U tom trenutku iznova je primijetila ožiljke na čelu - tri vertikalne linije, neprimjetne, nekoliko centimetara dugačke. Usprkos sebi samoj, opipala je sljepoočnice, čeljusti: proteze su se micale pod kožom. Tko je to učinio? Kako je Anna mogla zaboraviti takvu operaciju? Od njene prve posjete, naglašavala je institut u kojem je prošla svoje tomografske testove. To je u Orsayu, bolnica puna vojnika. Mathilde je pribilježila ime negdje u svojim bilješkama. Brzo je prolistala svoj blok i naišla na stranicu prekrivenu uobičajenim ideogramima. U jednom uglu, na desnoj strani, napisala je "Henri-Becquerer. Mathilde je dohvatila jednu bocu vode u ormariću koji se nalazio iznad njenog pisaćeg stola, nakon što je popila punu čašu, uzela je telefonsku slušalicu. Birala je poznati broj: - Rene? Ja sam, Mathilde. Mathilde Wilcrau. Lagano oklijevanje. Sat. Protekle godine. Iznenađenje... Ozbiljan glas je naposljetku upitao: - Kako je? - Ne smetam te? 164

- Šališ se. Uvijek mi je zadovoljstvo čuti te. Rene Le Garrec bio je njen mentor i profesor dok je bila specijalizantica u bolnici Val-de-Grace. Vojni psihijatar, specijalist za traume iz rata, osnovao je prve ispostave hitne medicinsko-psihološke pomoći otvorene žrtvama atentata, rata. elementarnih nepogoda. Pionir koji je Mathildi dokazao da se mogu nositi tereti a da ne ispadnete glupan. - Htjela bih ti samo postaviti jedno pitanje. Poznaješ institut Henri-Becquerel? Primijetila je kratko oklijevanje. - Poznajem, da. Vojna bolnica. - Čime se bave ondje? - U početku su se bavili atomskom fizikom. - A sada? Novo oklijevanje. Mathilde više nije sumnjala: zakoračila je tamo gdje nije smjela. - Ne znam točno, rekao je liječnik. Liječe određene traume. - Traume rata? - Vjerujem. Morao bih se raspitati. Mathilde je radila tri godine u službi Le Garreca. Nikada nije spomenuo taj institut. I da bi prikrio tu nespretnost, vojnik je prešao u napad: - Čemu ta pitanja? Nije tražila načina da izbjegne odgovor: - Imam pacijenticu koja je tamo bila podvrgnuta ispitivanjima. 165

- Kakvoj vrsti ispitivanja? - Tomografskini testovima. - Nisam znao da imaju PETscan. - Ackermann upravlja testovima. - Kartografija? Eric Ackermann napisao je jedno djelo o tehnikama istraživanja mozga ujedinjujući radove različitih timova iz čitavog svijeta. Knjiga je postala referentnom. Od tog objavljivanja neurolog je postao jednim od vodećih topografa ljudskog mozga. Putnik koji je istraživao to anatomsko područje kao da se radi o šestom kontinentu. Mathilde je potvrdila. Le Garrec je primijetio: - Čudno je što radi s nama. To "mi" ju je zabavljalo. Vojska je bila više od radnog mjesta: obitelj. - Kao što i sam kažeš, potvrdila je. Poznavala sam Ackermanna na faksu. Pravi buntovnik. Promatrač svijesti, narkoman do kraja. Nisam ga baš zamišljala kao nekoga tko bi radio s vojnicima. Čak je bio i osuđen, mislim za "ilegalnu proizvodnju droge". Le Garrec se nasmiješio: - To bi ustvari mogao biti razlog. Želiš li da ih kontaktiram? - Ne. Hvala. Željela sam samo znati da li si čuo priče o tim radovima, to je sve. - Kako se zove tvoja pacijentica? Mathilde je u tom trenutku shvatila da je otišla predaleko. Le Garrec će možda provesti vlastitu istragu ili, još gore, "izvijestiti" svoje nadređene. Iznenada joj se svijet Valerie Rannan učinio mogućim. 166

Svijet tajnih istraživanja, neutaživih, koja se vode u ime više svrhe. Pokušala je smanjiti napetost: - Ne ljuti se. To je tek detalj. - Kako se zove? inzistirao je časnik. Mathilde je osjetila hladnoću kako se još dublje uvlači u njeno tijelo. - Hvala, odgovorila je. Ja... Nazvat ću direktno Aackermanna. - Kako želiš. Le Garrec se također povukao: zaigrali su svoje uobičajene uloge, poprimili neobavezan ton. No, znali su: vrijeme za nekoliko replika, prošli su isto minsko polje. Ona je spustila slušalicu nakon što je obećala da će ga pozvati na ručak. Dakle, bilo je to izvjesno: institut Becquerel skrivao je tajnu. A prisutnost Erica Ackermanna u tom poslu još je pojačavao dubinu zagonetke. "Deliriji" Anne Hevmes sve su joj se manje i manje činili psihotični.... Mathilde se povukla u privatni dio svoga stana. Hodala je na svoj specifični način: visoko uzdignutih ramena, ruku ispruženih uz tijelo, uzdignutih dlanova, bokova u blagom ljuljanju. Kada je bila mlada dugo je osmišljala to oblo hodanje koje je, činilo se, laskalo njenoj silueti. Danas je to držanje postalo njena druga priroda. Kada se našla u svojoj sobi otvorilaje lakirani ormarić ukrašen ornamentima grančica i snopova od drveta. Meissonnier 1740. Upotrijebila je minijaturni ključić koji je čuvala kod sebe i otključala jednu ladicu. Ondje je našla jedan kovčežić od pletenog bambusa, obložen sedefom. Na dnu se nalazila koža divokoze. Palcem i kažiprstom 167

pomaknula je krajeve kože i otkrila, u jednom pozlaćenom pretincu, zabranjeni predmet. Automatski pištolj marke Glock, kalibra 9 milimetara. Oružje ekstremne lakoće, mehaničkog okidanja, osigurano otponcem Safe Action. Nekoć je ovaj pištolj bio rekvizit sportskog gađanja, koji je imao državnu dozvolu za uporabu. No sprava, napunjena sa šesnaest pravih metaka nije više imala dozvolu. Postala je jednostavnim instrumentom smrti, zaboravljenim u spisima francuske administracije.... Mathilde je odvagnula oružje u svom dlanu razmišljajući o svojoj vlastitoj situaciji. Razvedena psihijatrica, s kompleksom manjka penisa, sakrivala je u svom toaletnom ormariću automatsko oružje. Promrmljala je smiješeći se: "Ostavljam vam da procijenite simboliku..." Vrativši se u svoj kabinet ponovno je telefonirala zatim se približila kauču. Morala je grubo protresti Annu kako bi od nje dobila znak buđenja. Naposljetku, mlada žena se polako okrenula. Promatrala je svoju domaćicu, bez čuđenja, glave zakrivljene u stranu. Mathilde je tiho upitala: - Nikome nisi pričala o svojoj žurbi k meni? Ona je kimnula glavom u znak niječnog odgovora. - Nitko ne zna da se poznajemo? Isti odgovor. Mathilde je mislila da su je možda slijedili -bio je to dvostruki ulog. Anna je protrljala oči s oba dlana, naglašavajući time još više svoj čudan izgled: ta lijenost očnih kapaka, ta izduženost prema

168

sljepoočnicama, iznad jabučica. Još je na obrazima imala tragove pokrivača. Mathilde je pomislila na vlastitu kćer, onu koja je otišla s kineskim simbolom istetoviranim na ramenu a koji je značio: "Istina". - Dođi, promrmljala je. Idemo.

30. - Što su mi učinili? Dvije žene vozile su punom brzinom bulevarom Saint-Germain u smjeru Seine. Kiša je prestala no posvuda je ostavila tragove: prelijevanje, iskrice, plave mrlje u titraju večeri. Mathilde je govorila tonom profesora kako bi bolje sakrila svoje nesigurnosti: - Tretman, priznala je. - Kakav tretman? - Bez sumnje nečuvena metoda koja je omogućila da se utječe na dio tvojeg sjećanja. - To je moguće? - A priori, nije. No, Ackermann mora da je započeo nešto... revolucionarno. Tehniku povezanu s tomografijom i cerebralnim lokalizacijama. Vozeći nije prestajala bacati kratke poglede na Annu, koja je bila opuštena, sledenog pogleda, s obje ruke uvučene medu skupljena bedra. - Šok može izazvati djelomičnu amneziju, nastavila je ona. Liječila sam jednog nogometnog igrača nakon ozljede tijekom utakmice. Sjećao se dijela svog života, no ničega drugog. Možda je 169

Ackermann pronašao način da izazove isti fenomen zahvaljujući nekoj kemijskoj tvari, zračenju ili nečemu drugome. Neku vrstu zaslona postavljenog u tvoje sjećanje. - Ali zašto su mi to učinili? - Po mom mišljenju ključ treba tražiti u Laurentovom zvanju. Vidjela si nešto što nisi trebala vidjeti ili znaš informacije povezane s njegovim zanimanjem ili si jednostavno imala neko iskustvo, u smislu svjedoka... Sve je moguće. U priči smo luđaka. Na bulevaru Saint-Germain na desnoj strani pojavljivao se Institut Arapskog svijeta. Oblaci su putovali u tim staklenim stijenama. Mathildu je čudio njen vlastiti mir. Vozila je sto kilometara na sat, s automatskim pištoljem u torbi, s tom morbidnom lutkom pokraj sebe i nije osjećala ni najmanji strah. Više neku suzdržanu radoznalost pomiješanu s određenim djetinjim uzbuđenjem. - Moje pamćenje, ono se može vratiti? Anna je govorila prigušenim glasom. Mathilde je poznavala tu vrstu osjećaja: tisuću je puta čula taj glas tijekom svojeg staža u bolnici Saint-Anne. Bio je to glas opsesije. Glas poremećenosti. Osim što se ovdje ludilo podudaralo s istinom. Škrto je birala riječi: - Ne mogu ti odgovoriti a da ne znam koju su metodu koristili. Ako se radi o kemijskim tvarima možda postoji protuotrov. Ako se radi o kirurgiji, bila bih...pesimističnija. Mali Mercedes vozio je duž crnih rešetki zoološkog vrta Jardin des Plantes. San životinja, nepokretnost parka izgledali su kao da se ujedinjuju kako bi izdubili ponore tišine.

170

Mathilde je primijetila da Anna plače; drhtaji male djevojčice, napeti, oštri. Nakon dugog trenutka, njen glas joj se vratio, pomiješan sa suzama: - Ali zašto su mi promijenili lice? - To je neshvatljivo. Moram priznati da si se našla na krivom mjestu u krivom trenutku. No ne vidim nikakva razloga da promijene tvoje lice. Ili se radi o još ludoj priči: promijenili su ti identitet. - Bila sam netko drugi prije ovoga? - Kirurški zahvat navodi na to. - Ja... ja nisam žena Laurenta Hevmesa? Mathilde nije dogovorila. Anna se borila: - Ali... moji osjećaji? Moja...intimnost s njim? Mathildu je obuzeo bijes. Usred te noćne more Anna je još uvijek razmišljala o svojoj vlastitoj ljubavnoj priči. Ništa se nije moglo: za žene koje se utapaju uvijek su "želja i osjećaji prvi". - Sve moje uspomene s njim: nisam ih mogla izmisliti! Mathilde je slegnula ramenima kako bi ublažila ozbiljnost onoga što će reći: - Tvoje uspomene su mogle biti umetnute. Ti si mi sama rekla da se gube, da nemaš osjećaj stvarnosti... A priori, jedan takav manevar je nemoguć. No Ackermannova osobnost daje mjesta svim pretpostavkama. A murjaci su mu dali slobodne ruke. - Murjaci? - Probudi se, Anna. Institut Becquerel. Vojnici, Laurentovo zanimanje. Osim Kuće čokolade tvoj svijet bio je sačinjen samo od policajaca i uniformi. Oni su ti to učinili. I oni su ti koji te traže.

171

Stigle su do kraja stanice Austerlitz, koja je bila u preuređenja. Jedna od fasada otkrivala je vlastitu prazninu dekoracije kina. Prozori koji su gledali prema nebu podsjećali ruševine bombardiranja. Na lijevoj strani, u pozadini, tekla je Tamno blato sporog toka....

tijeku poput su na Seina.

Nakon duge tišine Anna je ponovno počela: - Postoji u toj priči netko tko nije policajac. -Tko? - Kupac u trgovini. Netko koga prepoznajem. Sa svojom kolegicom zvala sam ga "Gospodin Samt". Ne znam kako da ti to objasnim, no osjećam da je taj čovjek izvan čitave priče. Da pripada razdoblju mojeg života koji su izbrisali. - A zašto bi bio na tvojem putu? - Možda slučajno. Mathilde je odmahnula glavom: - Slušaj. Ako postoji nešto u što sam sigurna to je da nema slučaja u ovoj priči. Taj tip je s ostalima, možeš u to biti sigurna. A ako ti njegovo lice nešto govori, to je zato što si ga primijetila s Lauerntom. - Ili zato što voli Jikole. -Što? - Čokolade punjene kremom od badema. Specijalitet trgovine. (Nasmijala se u dahu brišući suze). U svakom je slučaju logično da me nije prepoznao budući da moje lice više nije isto. (Dodala je tonom nade). Trebalo bi ga ponovno pronaći. Mora znati nešto o mojoj prošlosti! Mathilde se suzdržala od komentara. Penjala se sada uz bulevar Hopital, duž čeličnih stupova vanjskog dijela podzemne željeznice. - Kuda idemo, tamo? uzviknula je Anna.

172

Mathilde je prešla dijagonalo i parkirala se na drugoj strani ispred dvorišta bolnice La Pitie-Salpetriere. Zaustavila je, potegnula kočnicu a zatim se okrenula prema maloj Kleopatri: - Jedini način da shvatimo tu priču je da otkrijemo tko si bila "prije". Ako je suditi po tvojim ožiljcima, tvoja operacija stara je otprilike šest mjeseci. Na ovaj ili onaj način moramo se vratiti u to razdoblje. (Prislonila je kažiprst na njeno čelo). Moraš se sjetiti onoga što se dogodilo prije tog datuma. Anna je bacila pogled na ploču sveučilišne bolnice. - Želiš me...Želiš me ispitati pod hipnozom? - Nemamo više vremena za to. - Što želiš učiniti? Mathilde je pomaknula jedan crni pramen iza Annina uha: - Ako nara tvoje pamćenje ništa više ne može reći, ako je tvoje lice uništeno, preostaje još jedna stvar koja se može sjetiti tebe. -Što? - Tvoje tijelo.

31. Odjel za biološka istraživanja La Pitoe-Salpetriere smješten je u zgradi medicinskog sveučilišta. Veliki blok od šest katova,okrunjen stotinama prozora, zagušen brojnim laboratorijima koji su se tamo trebali nalaziti. Ta zgrada karakteristična za 60-te godine podsjećala je Mathildu na sveučilišta i bolnice na kojima je pohađala studije. Imala je određenu tankoćutnost u pogledu mjesta i taj tip arhitekture bio je

173

uvijek povezan u njenom duhu sa znanjem, s autoritetom, sa spoznajom. Hodale su u pravcu ulaza. Njihovi su koraci odzvanjali na srebrnastom pločniku. Mathilde je utipkala ulaznu zaporku. U unutrašnjosti su ih dočekale hladnoća i tama. Prešle su ogroman hodnik i stigle do čeličnog dizala na lijevoj strani koji je nalikovao na kovčeg. U tom dizalu s mirisom masti, Mathilde je osjetila da se uspinje u sam toranj znanja, duž nadstruktura znanosti. Unatoč svojim godinama, osjećala se shrvano tim mjestom koje je podsjećalo na hram. Sveto tlo. Dizalo se nije prestajalo uspinjati. Anna je upalila cigaretu. Mathildine je bila tako razdražena da je pomislila kako vidi cvrčanje papira koji je gorio. Odjenula je svoju štićenicu u odjeću svoje kćeri, zaboravljenu u njenom stanu nakon jedne večeri prošle godine. Dvije žene bile su istog rasta, a voljele su i iste tonove: crno. Anna je sada nosila ogrtač od samta stegnut u struku, uskih i dugih rukava, svilene hlače, lakirane cipele. Ta večernja odjeća davala joj je izgled male djevojčice u crnini. Na petom katu vrata su se otvorila. Popele su se hodnikom popločanim crvenim pločicama koji je završavao tavanskim prozorima zatamnjenog stakla. Mutno svjetlo svjetlilo je na kraju hodnika. Približavale su se. Mathilde je otvorila vrata bez kucanja. Profesor Lalain Vevnerdi čekao ih je, stojeći pokraj bijelog kreveta. Nizak rastom, veseli šezdesetogodišnjak imao je tamnu put Hindusa i suhoću papirusa. Pod besprijekornom košuljom naziralo se još besprjekornije gradsko držanje. Ruke su mu bile manikirane: nokti su mu se činili čišći od kože, male pločice penjale su se iznad zaglavaka; 174

siva nauljena kosa bila mu je začešljana prema natrag. Nalikovao je na obojenu figuricu koja je izišla ravno iz crtica Tintina. Leptir-mašna sjajila mu je poput ključa nekog tajnog mehanizma, spremnog da se pokrene. Mathilde ih je upoznala i nastavila s krupnim lažima koje je već rekla biologu preko telefona. Anna je imala prometnu nesreću, prije osam mjescei. Automobil joj je izgorio. Dokumenti su izgorjeli, pamćenje joj je uništeno. Njene rane na licu zahtijevale su drastičan kirurški zahvat. Misterij njenog identiteta bio je, dakle, potpun. Priča je bila jedva vjerojatna no Vevnerdi nije živio u racionalnom svijetu. Za njega su se računali samo znanstveni porazi kakav je bio Annin slučaj. Pokazao je stol od inoksa: - Odmah ćemo početi. - Čekajte, protestirala je Anna. Možda bi bilo uputno da mi kažete o čemu se radi, zar ne? Mathilde se obratila Vevnerdiju: - Profesore, objasnite joj. Okrenuo se prema mladoj ženi: - Bojim se da treba proći mali tečaj iz anatomije.... - Nemojte mi prodavati velike riječi. Kratko se nasmijao, kiselo, kao da je progutao limun. - Elementi koji sačinjavaju ljudsko tijelo obnavljaju se u specifičnim ciklusima. Crvena krvna zrnca reproduciraju se za stotinu i dvadeset dana. Koža se obnavlja za pet dana. Probavna stijenka se obnavlja za samo četrdeset i osam sati. Ipak, na kraju te neprestane rekonstrukcije postoje u imunološkom sustavu stanice koje još dugo čuvaju trag doticaja s vanjskim elementima. Zovemo ih stanicama pamćenja. 175

Imao je glas pušača, ozbiljan i promukao, koji se natjecao s njegovim njegovanim izgledom: - U kontaktu s bolestima, te stanice stvaraju obrambene molekule ili one koje nose prepoznavanje tragova agresije. Kada se one obnove, prenose zaštitnu poruku. Neka vrsta biološkog pamćenja, ako želite. Princip cijepljenja počiva potpuno na tom sustavu. Dovoljno je dovesti ljudsko tijelo samo jednom u doticaj s patogenim agensom kako bi stanice tijekom godina proizvele zaštitne molekule. Ono što vrijedi za bolesti vrijedi i za bilo koji vanjski element. Čuvamo uvijek trag našeg prošlog života, brojnih doticaja sa svijetom. Moguće je proučavati te otiske, njihovo porijeklo i datum. Naklonio se, u znak poštovanja: - To područje, još uvijek malo poznato, moja je specijalnost. Mathilde se sjećala svojeg prvog susreta s Vevnerdijem tijekom jednog seminara o pamćenju, na Majorei 1997. Većina uzvanika bili su neurolozi, psihijatri, psihoanalitičari. Govorili su o sinapsama, mrežama, nesvjesnom i svi su se pozivali na složenost pamćenja. Zatim je četvrtog dana jedan biolog s leptir-mašnom iznio svoje kratko izlaganje i sva stajališta su se promijenila. Ex eathedra, Alain Vevnerdi nije više govorio o sjećanju mozga već tijela. Znanstvenik je izložio studiju koju je izvršio na mirisima. Stalna impregnacija alkoholiziranom tvari na koži na kraju završava "gravurom" određenih stanica, stvarajući znak koji se može prepoznati čak i nakon stoje osoba prestala koristiti parfem. Citirao je primjer žene koja je koristila Chanel No5 deset godina i čija je koža još uvijek, četiri godine kasnije, imala kemijski potpis. Tog su dana slušatelji s konferencije izišli zapanjeni. Istog trena pamćenje se počelo shvaćati na fizički način i moglo se podvrći analizi, kemiji, promatranju... Tog trena taj se apstraktni entitet, koji nije prestajao izmicati instrumentima moderne tehnologije, pokazao 176

materijalno mjerljivim, prikladnim za proučavanje. Još jedna ljudska znanost postajala je egzaktnom. Annino lice obasjavala je mala svjetiljka. Unatoč umoru njene su oči sjale posebnim sjajem. Počinjala je shvaćati: - U mom slučaju, što možete pronaći? - Imajte povjerenja u mene, odgovorio je biolog. Vaše je tijelo u tajnama tih stanica zadržalo tragove Vaše prošlosti. Istisnut ćemo ostatke iz fizičke sredine u kojoj ste doživjeli Vašu nesreću. Zrak koji ste disali. Tragove Vaše uobičajene hrane. Potpis parfema koji ste nosili. Na ovaj ili onaj način, siguran sam, Vi ste još uvijek ono što ste bili...

32. Veynerdy je pokrenuo nekoliko strojeva. Svjetlost oznaka i ekrana računala otkrivala je pravu veličinu laboratorija: velika prostorija čija se oprema sastojala od ostakljenih polica i zidova tapeciranih plutom, zatrpanih instrumentima za analizu. Krevet i stol od inoksa odražavali su sve izvore svjetla, pretvarajući ih u zelene trake, žute, ružičaste, crvene. Biolog je pokazao na vrata na lijevoj strani: - Svueite se u onoj kabini, molim vas. Anna se povukla. Vevnerdi je navukao gumene rukavice, rasporedio sterilne instrumente na pločicama stolića; zatim se smjestio iza jedne baterije s cijevima za ispitivanje. Izgledao je poput glazbenika koji se sprema zasvirati u ksilofon od stakla. Kada se Anna ponovno pojavila imala je samo crnu košulju. Njeno tijelo bilo je bolesno mršavo. Činilo se da će joj kosti probiti kožu s ma i najmanjim pokretom. - Ležite, molim Vas.

177

Anna se popela na stol. Kada bi učinila napor činila se jačom. Mišići su joj napeli kožu, izazivajući neki čudan dojam snage, moći. Taje žena skrivala tajnu, neku neprekidnu energiju. Mathilde je pomislila na ljusku jajeta koja u svojoj prozirnosti otkriva obrise tiranosaurusa. Vevnerdi je uzeo jednu sterilnu iglu i injekciju: - Počet ćemo s vađenjem krvi. Zario je iglu u lijevu Anninu ruku, a da nije izazvao nikakvu reakciju. Upitao je Mathildu, namrštenih obrva: - Davali ste joj sredstva za smirenje? - Tranxene, da. Intravenozno. Sinoć je bila uzbuđena i... - Koliko? - 50 miligrama. Biolog je napravio grimasu. Ta injekcija mogla je poremetiti njegove analize. Izvukao je iglu, stavio zavoj u udubinu lakta a zatim se povukao iza kreveta. Mathilde je slijedila svaki njegov pokret. Pomiješao je uzetu krv s hipotoničnom otopinom kako bi uništio crvena krvna zrnca i dobio koncentraciju bijelih zrnaca. Smjestio je epruvetu u crni cilindar koji je sličio na malenu grijalicu: centrifuga. Okrećući tisuću okretaja u sekundi aparat je odvajao bijela krvna zrnca od posljednjih ostataka. Nekoliko trenutaka kasnije, Vevnerdi je izvukao proziran sadržaj. - Vaše imunološke stanice, komentirao je on na Annino inzistiranje, sadrže tragove koji me zanimaju. Istražit ćemo ih pobliže... Izlio je koncentrat s fiziološkim serumom i zatim izlio u citometar tekućine - sivi blok u kojem je svaka kuglica bila izolirana i podvrgnuta laserskom zračenju. Mathilda je poznavala postupak:

178

uređaj će odvojiti molekule imunološkog sustava i identificirati ih zahvaljujući katalogu otisaka koje je Vevnerdi sastavio. - Ništa značajno, rekao je nakon nekoliko minuta. Vidim samo doticaj s bolestima i uobičajene patogene agense. Bakterije, viruse... U količini manjoj od srednje vrijednosti. Vodili ste jako zdrav život, gospodo. Ne vidim više tragova egzogenih agensa. Ni mirisa, ni ikakve posebne natopljenosti. Istinski neutralan teren. Anna je bila nepomična na stolu, ruku skupljenih oko koljena. Njena prozračna koža reflektirala je boje svjetala, poput komadića ogledala, gotovo plavičasto do bijeloga. Vevnerdi se približio držeći puno dužu iglu: - Obavit ćemo biopsiju. Anna se uspravila. - Ne bojte se, uzdahnuo je. Bezbolno je. Samo ću uzeti malo limfe iz ganglija smještenog ispod vašeg pazuha. Podignite ruku, molim Vas. Anna je podigla lakat iznad glave. Uveo je iglu, mrmljajući pušačkim glasom: - Ti gangliji su u kontaktu s plućnim područjem. Ako ste udisali posebnu prašinu, plin, pelud ili bilo što značajno, bijela krvna zrnca će se sjećati. Još uvijek pod utjecajem anksiolitika Anna se nije ni trznula. Biolog se vratio za svoje računalo i nastavio nove operacije. Nekoliko minuta je prošlo prije nego je rekao: - Vidim nikotin kao i katran. Pušili ste u svom prijašnjem životu. Mathilde je intervenirala: - Puši i danas. Biolog je prihvatio primjedbu kimanjem glave, a zatim dodao: 179

- Što se ostalog tiče, nema nikakvog značajnog traga neke sredine, atmosfere. Dohvatio je malu bočicu i iznova se približio Anni: - Vaša zrnca nisu sačuvala nikakve uspomene kojima sam se nadao, gospodo. Preći ćemo na drugi tip analiza. Predjeli tijela zadržavaju ne samo otisak već direktno čestice vanjskih agensa. (Protresao je bočicu). Molim Vas da obavite nuždu u ovu posudicu. Anna se lagano ustala i otišla u kabinu. Prava noćna mora. Mathilde je progovorila: - Ne znam što očekujete pronaći u urinu. Tražimo tragove koji su stariji od godine dana i... Znanstvenik je Mathilde prekinuo smiješkom: -Urin je proizvod bubrega koji rade poput filtera. Kristali se nakupljaju u unutrašnjosti tih filtera. Mogu otkriti tragove tih izlučevina. Stare su i po nekoliko godina i mogu nam dati podatke, na primjer, o prehrambenim navikama osobe. Anna se vratila u sobu s bočicom u ruci. Činila se sve odsutnijom i odsutnijom, dalekom od radnji čijim je predmetom bila. Vevnerdi je još jednom upotrijebio stroj za centrifugiranje kako bi odvojio elemente a zatim se iznova okrenuo prema drugom uređaju, još impozantnijem: spektometru za masu. Izlio je zlaćanu tekućinu u vinu trašnj ost uređaja a zatim pokrenuo proces analize. Zelenkasti znaci pojavili su se na ekranu računala. Znanstvenik je pucnuo jezikom: - Ništa. Evo jedne mlade osobe koju nije lako odgonetnuti... Promijenio je stav. Udvostručivši koncentraciju, umnožio je testove, analize, doslovno uranjajući u Annino tijelo. 180

Mathilde je slijedila svaki njegov pokret i slušala njegove komentare. Uzeo je najprije čestice zubne cakline, živo tkivo smješteno u unutrašnjosti zuba koje akumulira određene tvari, kao što su antibiotici, ostaci krvi. Zatim se zainteresirao za melatonin koji se proizvodi u mozgu. Po njegovom mišljenju, taloži tog hormona, koji se izlučuju uglavnom noću, mogu otkriti stare navike Anninog "budnog stanja sna". Zatim je oprezno uzeo nekoliko kapi tekućine smještene u oku, u kojoj se mogu nakupiti mnogi ostaci tragova hrane. Naposljetku je odrezao nekoliko pramenova kose koji u pamćenju sadrže egzogene tvari kako bi ih izdvojio kada na njih dođe red. Fenomen je poznat: otrovani leš nakon smrti u korijenu kose i dalje izlučuje otrovni arsen. Nakon tri sata ispitivanja znanstvenik se povukao: ništa nije otkrio ili gotovo ništa. Portret koji je mogao načiniti o nekadašnjoj Anni bio je beznačajan. Žena koja je pušila, vodila je inače sasvim zdrav život; trebala je patiti od nesanice ako je suditi po nepravilnim talozima melantonina; koja je od djetinjstva koristila maslinovo ulje - našao je masne kiseline vi dnu njenog oka. Posljednja točka bila je da je bojala kosu u crno; u početku je bila više kestenjasta, prema crvenom. Alain Vevnerdi skinuo je rukavice i podigao ruke do umivaonika izdubljenog u dnu sobe. Sićušne kapljice znoja sjajile su na njegovom čelu. Činio se razočaranim i iscrpljenim. Po posljednji put približio se Anni koja je ponovno zaspala. Okrenuo se oko nje, kao da još nešto traži, trag, znak, sumnju, koja bi mu omogućila da odgonetne to izmučeno tijelo. Iznenada se nagnuo nad njene ruke. Zgrabio je njene prste i pažljivo ih promatrao. Jednim pokretom je probudio Annu. Čim je otvorila oči upitao je s jedva prikrivenim uzbuđenjem:

181

- Vidim na vašem noktu smeđu mrlju. Znate li odakle potječe? Anna je bacala izgubljen pogled oko sebe. Zatim je promotrila svoju ruku i podigla obrve. - Ne znam, promrmljalaje, nikotin? Mathilde se približila. Primijetila je i sama sićušnu smećkastu točkicu na vrhu nokta. - Kako često režete nokte? upitao je biolog. - Ne znam. Ja... Svaka tri tjedna otprilike. - Imate li osjećaj da brzo rastu? Anna je zijevnula ne odgovorivši. Vevnerdi se okrenuo prema krevetu mrmljajući: "Kako to nisam primijetio!". Zgrabio je sićušne škare, prozirnu kutiju, a zatim se vratio do Anne i odrezao komadić koji mu se učinio najzanimljivijim. - Ako rastu normalno, komentirao je tiho, ti rožnati vrhovi datiraju iz perioda koji je prethodio Vašoj prometnoj nesreći. Ta mrlja pripada vašoj prošlosti. Ponovno je pokrenuo uređaje. I dok su motori iznova zujali, rastopio je uzorak u jednoj epruveti koja je sadržavala otapala. - Zamalo, našalio se. Kroz nekoliko dana odrezali biste nokte i izgubili bismo ovaj dragocjeni trag. Stavio je sterilnu epruvetu u centrifugalni stroj i pokrenuo mehanizam. - Ako je to nikotin, riskirala je Mathilde, ne vidim što biste mogli.... Vevnerdi je stavio tekućinu u spektrometar:

182

- Možda ću otkriti marku cigareta koje je ova mlada žena pušila prije svoje nesreće. Mathilde nije shvaćala njegov entuzijazam; jedan takav detalj nije donosio ništa opipljivo. Na ekranu uređaja, Vevnerdi je promatrao svjetleće dijagrame. Minute su prolazile. - Profesore, bila je nestrpljiva Mathilde, ne razumijem Vas. Nema tu ništa, Ja... - Ovo je neobično. Svjetlo monitora osvjetljavalo je izraz čuđenja na licu biologa: - To nije nikotin. Mathilde se približila spektrometru. Anna se uspravila na metalnom stolu. Vevnerdi je zakrenuo svoju stolicu prema dvjema ženama. - Kana. Tišina se otvorila poput mora. Istraživač je istrgnuo milimetarski papir koji je uređaj ispisao, zatimje unio koordinate na tipkovnicu računala. Ekran je nakon toga izbacio popis kemijskih sastojaka. - Prema mom katalogu tvari, ta mrlja odgovara specifičnom biljnom sastavu. Jako rijetka kana, uzgajana u nizinama Anadolije. Alain Vevnerdi trijumfalno je pogledao Annu. Činilo se da je živio samo za taj trenutak. - Gospodo, u svom prijašnjem životu, Vi ste bili Turkinja.

183

ŠESTO 33. Prava noćna mora. Cijele noći Paul Nerteaux zamišljao je kameno čudovište, zlog titana koji je krstario 10. arrondissementom; Moloha koji je držao pod svojom kosom tursku četvrt i zahtijevao obredne žrtve. U svom razmišljanju čudovište je nosilo poluljudsku, poluživotinjsku masku, grčko-perzijskog porijekla. Njegove kamene usne bile su usijane do bjelila, njegovo spolovilo obdareno sječivima. Svaki njegov korak izazivao je potres koji je dizao prašinu i tresao zgrade. Na kraju se probudio u 3 sata ujutro sav u znoju. Smrzavajući se u svom trosobnom stanu skuhao si je kavu i uronio u nove arheološke spise koje mu je maturant sinoć ostavio ispred vrata. Do zore je listao kataloge, detaljno promatrajući svaku skulpturu i uspoređujući je s opisima obdukcija - i također, nesvjesno, s maskom iz svog sna. Sarkofazi Anadolije. Freske Cilicije. Niski reljefi Karpata. Biste Efeza... Prošao je razdoblja, civilizacije, a da nije postigao nikakav rezultat. Paul Nerteaux ušao je u pekarnicu Les Trois Obus, na stanici Saint-Cloud. Sudario se s mirisima kave i duhana, prisiljavajući se da zaključa osjećaje i potisne mučninu. Njegovo loše raspoloženje nije bilo povezano samo s noćnim morama. Bila je srijeda i kao i gotovo svake srijede morao je nazvati Revnu u zoru da joj javi da neće moći pokupiti Celine. Naletio je na Jean-Louisa Schiffera kako stoji uz blagajnu. Glatko izbrijan, umotan u Burberrv kišni ogrtač, čovjek je ponovno izgledao poput životinje. Prepotentno je namakao kroasan u kavu s mlijekom. 184

Ugledavši Paula namjestio je široki osmijeh: - Jesi dobro spavao? - Genijalno. Sehiffer je promatrao njegovo sniežurano lice i suzdržao se od svakog komentara. - Kava? Paul je prihvatio. Istog trena, crni koncentrat s rubovima smeđe pjene pojavio se na pultu. Brojka je dohvatio šalicu i pokazao slobodan stol uz prozor. - Dođi sjesti. Ne izgledaš baš najbolje. Kada se smjestio dodao mu je košaricu s kroasanima. Paul je odbio. Na ideju da proguta bilo što kiselina mu se penjala do sinusa. No morao je priznati da je Sehiffer jutros glumio "prijatelja". I sam je upitao: - A Vi, jeste li Vi dobro spavali? - Kao beba. Paul je ponovo vidio prste-sječiva, krvavu kiselinu. Nakon tog krvoprolića otpratio je Brojku do stanice Saint-Cloud gdje je on imao stan u ulici Gudin. Od tog trenutka jedno ga je pitanje stalno mučilo: - Ako imate taj stan (pokazao je sivo mjesto s onu stranu prozora) što radite u Longeresu? - Nagon čopora. Ljubav prema žgancima. Sam bih se previše dosađivao. Objašnjenje se činilo uvjerljivim. Paul se sjetio da se Sehiffer prijavio za dom umirovljenika pod pseudonimom, djevojačkim

185

prezimenom svoje majke. Tip iz IGS-a dao mu je taj podatak. Još jedna zagonetka. Da li se skrivao? Od koga? - Izvadi dosjee, naredio je Brojka. Paul je otvorio jedan dosje i stavio spise na stol. To nisu bili originali. Svratio je u ured jako rano da napravi kopije. Proučio je svaki spis, naoružan turskim rječnikom. Uspio je shvatiti domovinu žrtava i osnovne podatke koji su se odnosili na njih. Prva se zvala Zevnep Tutengil. Radila je u radionici pokraj hamama1 La Porte Bleue, koji je pripadao određenom Talatu Gurdileku. Dvadeset i sedam godina. Udata za Burbu Tutengila. Nije imala djece. Stanovala je u uliei Fidelite 34. Porijeklom iz zaselka čije ime se nije dalo izgovoriti, nedaleko od Gaziantepa, na jugoistoku Turske. Smještena u Parizu od mjeseca rujna 2001. Druga se zvala Ruya Berkes. Dvadeset i šest godina. Neudana. Životarila je u svojem kućanstvu u ulici Enghien 58 na račun Gozara Halmana - ime koje je Paul vidio nekoliko puta u usmenim procesima: gonič robova specijaliziran za kožu i krzno. Ruya Berkes dolazila je iz velikog grada Adana, smještenog na jugu Turske. Bila je u Parizu već osam mjeseci. Treća je bila Roukive Tanvol. Trideset godina. Neudana. Radnica u tekstilnoj industriji u društvu Surelik, smještenom u prolazu Industrie. Iskrcana u Parizu prošlog kolovoza. Nikakve obitelji u prijestolnici. Živjela je u ženskom domaćinstvu, potajno, na broju 22 u ulici Petiets-Ecuries. Rođena, kao prva žrtva, u provinciji Gaziantep. Ti podaci nisu nudili nikakvo moguće sužavanje. Ni najmanju dodirnu točku koja bi mogla otkriti, na primjer, kako ih je ubojica pronalazio ili im prilazio. A pogotovo, ti podaci nisu otkrivali tjelesnost, nikakvu prisutnost tih žena.Turska imena samo su pojačavala njihov 1

Hamam - naziv za javno kupalište u Turskoj ili turska kupelj.

186

neprobojan karakter. Da bi se uvjerio u njihovo postojanje Paul je morao pogledati polaroidne slike njihovih lica. Široka lica finih crta koja su dala naslutiti tijela velikodušnih oblina. Pročitao je negdje da su turski kanoni ljepote odgovarali tim oblicima, licima punog mjeseca.... Schiffer je još uvijek proučavao papire s naočalama na nosu. Paul je oklijevao popiti svoju kavu budući je još uvijek bio žrtvom mučnine. Žamor glasova, zveckanje stakla i metala odzvanjalo mu je u glavi. Riječi pijanaca, zakvačenih za blagajnu, vrtjele su mu se u mozgu. Nije mogao podnijeti ljude koji su zastranili, koji su umirali na nogama pijući malim gutljajima... Koliko puta je išao tražiti roditelje, zajedno ili odvojeno, u sjeni cinčanih blagajni? Koliko puta ih je skupljao u piljevini i opušeima dok se i sam borio protiv želje da popusti tim proždrlj ivcima? Brojka je odložio opremu i zaključio: - Počet ćemo od treće radionice. Najnovija žrtva. To je najbolji način da pokupimo svježa sjećanja. Zatim ćemo se vratiti do prve. Nakon toga, ispitat ćemo domaćinstva, susjede, putove. Mora da su ih negdje presreli, a nitko nije nevidljiv. Paul je progutao kavu u jednom gutljaju. Izjavio je žučljivo: - Sčhifferu, ponavljam Vam: na i najmanje sranje... - Dosadan si. Shvatio sam. No jutros mijenjamo metodu. Lomio je prste kao da upravlja koneima marionete: - Radit ćemo nenametljivo. Krenuli su prečačem, s upaljenim sirenama. Sivilo Seine, pridodano granitnoj boji neba i brežuljaka, tkalo je gladak i sumoran svijet. Paul je volio to vrijeme, shrvan umorom i tugom. Dodatna prepreka koju mora svladati voljom energičnog policajca.

187

Na česti je slušao poruke mobilnog telefona. Sudac Bomarzo došao je do novosti. Glas je bio napet. Davao je Paulu dva dana prije nego ugasi kriminalističku brigadu i postavi nove istražitelje. Naubrel i Matkowska nastavit će njihovu istragu. Proveli su prethodni dan kod "podvodnjaka". terasara koji su dubli pariško tlo i svake večeri vršili dekompresiju u prilagođenim komorama. Ispitali su odgovorne iz osam različitih društava - bez rezultata. Posjetili su i glavne konstruktore tih komora u Arcueilu. Prema njihovom gazdi ideja jedne kabine za prešanje kojom upravlja čovjek bez inženjerskog obrazovanja bila je puka besmislica. Znači li to da ubojica ima takva znanja ili naprotiv da su bili na krivom tragu? OPJ-i su slijedili istragu u drugim područjima industrije. Stigavši do trga Chatelet Paul je primijetio jedno ophodno vozilo koje se kretalo u smjeru bulevara Sebastopola. Sustigao ga je u ulici Lombards i pokazao vozaču znak da stane. - Samo minutu, rekao je Schifferu. Zgrabio je iz pretinca za dokumente ranije kupljene Kinder Surprise i Carambar. U žurbi se papirnati omot otvorio i ispraznio na zemlju. Paul je pokupio slatkiše i izvadio ih iz pakiranja sav crven od zbunjenosti. Policajci u uniformi zaustavili su se i čekali pokraj automobila, s palčevima zataknutim za pojas. Paul im je u nekoliko riječi objasnio što očekuje od njih a zatim se okrenuo na petama. Kad je sjeo za volan, Brojka je izvadio jedan Carambar: - Srijeda, dan djece. Paul je krenuo bez riječi. - Ja sam također koristio prometnike kao kurire da odnesu poklone mojoj djeci... - Vaše službenike, željeli ste reći... -To je to, mali. To... Schiffer je ogulio ploču karamele i stavio je u usta: 188

- Koliko imaš djece? - Jednu kćerku. - Koliko godina? - Sedam godina. - Kako se zove? - Celine. - Dosta snobovski za kćer jednog policajca. Paul se složio. Nikada nije shvatio zašto je Revna kao zadrti marksist dala njihovom djetetu to razmetljivo ime. Schiffer je žvakao velikim zalogajima: A majka? - Razvedeni. Paul je upalio sirenu i prešao ulicu Reaumur. Njegov fijasko bio je zadnja tema o kojoj je želio razgovarati sa Schifferom. S olakšanjem je primijetio crveno i žuti znak McDonaldsa koji je označavao početak bulevara Strasbourg. Još je ubrzao ne dajući vremena svom partneru da mu postavi novo pitanje. Njihovo područje lova bilo je na vidiku.

34. U 10 sati ulica Faubourg-Saint-Denis nalikovala je na bojno polje u najžešćem napadu. Pločnici i prijelazi miješali su se u jednu frenetičnu bujicu prolaznika koji su se gurali u labirintu blokiranih i tulećih vozila. I sve to pod nebom bez boje, napetim poput napuhnutog voštanog platna, spremnog da prasne u nekom trenutku.

189

Paul se radije parkirao u ulici Petites-Ecuries i slijedio Schiffera koji sije krčio put medu ljudima-sendvičima, gomilama kostima, teretima koji su se ljuljali u kolicima. Krenuli su prolazom Industrie i našli se pod jednim kamenim svodom koji je gledao na ulicu. Radionica Surelik bila je jedan blok od cigli koje su podupirale kovane metalne grede. Fasada je imala zabat u obliku slomljenog luka, zastakljenih timpana, frizova izrađenih od pečene zemlje. Zgrada žive crvene boje odisala je nekom vrstom entuzijazma, stremeći prema industrijskoj budućnosti kao da su iza tih zidova upravo izumili eksplozivni uređaj. Na nekoliko metara od vrata Paul je brutalno zgrabio Schiffera za revere kišnog ogrtača i gurnuo ga pod trijem. Prepustio se redovitoj pretrazi u potrazi za oružjem. Starije murjak ispustio jedan "tss, tss" neodobravanja: - Gubiš vrijeme, mali. Nenametljivo, rekao sam. Paul se podigao bez riječi i usmjerio prema radionici. Zajedno su gurnuli željezna vrata i ušli u veliki četvrtast prostor bijelih zidova i obojanog cementnog poda. Sve je bilo čisto, glatko, sjajno. Metalne blijedo zelene strukture, naglašene izbočenim klinovima pojačavale su dojam čvrstoće cjeline. Veliki prozori širili su kose zrake svjetla dok svi uski hodnici tekli duž svakog zida podsjećajući na mostove zgrade. Paul je zastao u novoj prostoriji, otkrivajući talent glumca. Četrdesetak radnika, samo muškaraca, radilo je na dobroj udaljenosti jednih od drugih, iza strojeva za šivanje, okruženi tkaninama i otvorenim kutijama. Odjeveni u košulje nalikovali su na prijevoznike koji su stvarali kodirane planove za rat; jedan radiokasetofon širio je tursku glazbu; džezva je ključala na plameniku. Raj zanatlija. Schiffer je udario nogom o tlo:

190

- Ono što zamišljaš je ovdje. U radionicama. Stotine radnika, stisnutih poput palačinki. Svi ilegalni. Mi smo u unutrašnjosti. Ovo ovdje je samo paravan. Odveo je Paula prema pultu prolazeći između radnika koji su se trudili ne gledati. - Nisu li slatki? Uzorni radnici, mladiću moj. Vrijedni. Poslušni. Disciplinirani. - Čemu taj ironični ton? - Turci nisu radnici, oni su profiteri. Nisu poslušni, ravnodušni su. Nisu disciplinirani, slijede svoja vlastita pravila. Kurvinski vampiri, da. Lopovi kojima nije teško naučiti čak ni naš jezik... Čemu? Ovdje su da bi maksimalno zaradili i pobjegli stoje prije moguće. Njihov moto je: "Sve uzeti, ništa ne ostaviti." Schiffer je uzeo Paula za ruku: - To je guba, sine. Paul ga je snažno odgurnuo: - Nikada me nemojte tako zvati. Ovaj drugi je podigao ruke kao da mu je Paul zaprijetio nekim oružjem; pogled mu je bio hipnotizirajući. Paul je imao potrebu istrgnuti taj izraz s lica no jedan glas odzvonio mu je iza leda: - Što mogu učiniti za vas, gospodo? Zdepast muškarac, odjeven u besprijekorno čistu košulju, kretao se prema njima, prijetvornog smiješka zalijepljenog za brkove. - Gospodin inspektor? rekao je začuđenim glasom. Dugo već nismo imali zadovoljstvo vidjeti Vas.

191

Schiffer je prasnuo u smijeh. Glazba je stala. Rad strojeva također. Mrtva tišina zavladala je oko njih. - Ne zoveš me više Schiffer? I ne govoriš mi "ti"? Umjesto odgovora šef radionice bacio je nepovjerljiv pogled na Paula. - Paul Nerteaux, nastavio je murjak. Kapetan prve DJP. Moj nadređeni, no prije svega prijatelj. (Podario je Paula s obješenjačkim pogledom). Govoriti pred njim isto je što i govoriti preda mnom. Zatim ga je krećući se prema Turčinu obgrlio oko ramena. Balet je bio utvrđen do u najmanji korak: - Ahmid Zoltanoi, rekao je na Pualovo inzistiranje, najbolji šef radionica Male Turske. Jednako ispravan kao i njegova košulja, no dobar u duši, povremeno. Ovdje ga zovu Tanoi. Turčin se savio u znak dubokog klanjanja. Činilo se da pod svojim ugljenim obrvama procjenjuje pridošlicu. Prijatelj ili neprijatelj? Vratio se Schifferu koristeći glatki izgovor: - Rekli su mi da ste se povukli. - Slučaj od velike važnosti. Kada je hitno koga zovu? Sveznajućeg Schiffera. - Kakva hitnost, gospodine inspektore? Brojka je vrtio komadić tkanine na stolu s hrpom i pokazao portret Roukive Tanvol: - Poznaješ je? Čovjek se sagnuo ruku u džepovima, izvučenih palaca poput otponaca pištolja. Činilo se da drži u ravnoteži uškrobljene nabore svoje košulje.

192

- Nikada je nisam vidio. Schiffer je okrenuo polaroidnu fotografiju. Na bijelom rubu, napisano vodootpornim markerom, moglo se pročitati ime žrtve i adresa Surelikove radionice. - Marius je progovorio. I svi ćete tim putom, vjeruj mi. Turčin se uznemirio. Dohvatio je fotografiju u tišini, stavio je naočale i koncentrirao se: - Zapravo mi nešto govori. - Govori ti puno više od toga. Bila je ovdje. Od kolovoza 2001. Točno? Tanoi je oprezno odložio sliku. -Da. - Što je radila? - Mehaničarka u konfekciji. - Ti si ju tamo smjestio. Šef radionice slegnuo je obrvama popravljajući svoje naoćale. Iza njih radnici su nastavili svoj posao. Činilo se da su shvatili da murjaci nisu tu zbog njih, da je samo njihov voda imao problema. - Tamo? ponovio je. - U tvojim skladištima, uzrujao se Schiffer. Probudi se, Tanoi. U protivnom ću se doista naljutiti. Turčin se lagano ljuljao na petama. Usprkos svojim godinama sličio je malom zbunjenom školarcu: - Radila je u donjim radionicama, da. -Odakle je, Gaziantep? - Ne baš Gaziantep, selo pokraj. Govorila je južnjačkim narječjem. 193

- Tko ima njenu putovnicu? - Nema putovnice. Schiffer je uzdahnuo kao da je dobio novu laž: - Reci mi o njenom nestanku. - Nema se što za reći. Djevojka je napustila radionicu u četvrtak ujutro. Nikada nije stigla kući. - Četvrtak ujutro? - Da, u 6 sati. Radila je noću. Dvojica murjaka izmijenila su pogled. Žena se doista vraćala sa svog posla kada su je iznenadili, no sve se dogodilo u zoru. Dobro su pretpostavljali osim obrnutih sati. - Kažeš da nikada nije stigla kući, nastavio je Brojka. Tko ti je to rekao? - Njen zaručnik. - Vraćali su se zajedno. - Radio je danju. - Gdje ga možemo naći? - Nigdje. Vratio se u zemlju. Tanoijevi odgovori bili su jednako pravocrtni kao i šavovi njegove košulje. - Nije tražio da preuzme tijelo? - Nije imao papire. Nije govorio francuski. Pobjegao je u bolu. Turska sudbina, sudbina egzila. - Bez violina. Gdje su ostali kolege? 194

- Koji kolege? - Oni koji su se vraćali s njom? Želim ih ispitati. - Nemoguće. Svi su otišli. Nestali. - Zašto? - Boje se. - Ubojice. - Vas. Policije. Nitko ne želi biti umiješan u tu stvar. Brojka se unio u Turćinovo lice, ruku prekriženih na leđima. - Vjerujem da znaš više o toj stvari nego što želiš reći, debeljko moj. Sada ćemo zajedno sići u tvoje prostorije. Možda će te to nadahnuti. Ovaj drugi nije se micao. Strojevi za šivanje su krčkali. Glazba je vijugala pod čeličnim gredama. Još je nekoliko sekundi oklijevao a zatim se usmjerio prema željeznom stepeništu u jednom uskom hodniku. Policajci su ga slijedili. U dnu stepenica uronili su u mračni hodnik, prošli kroz jedna metalna vrata a zatim krenuli novim hodnikom, sa zemljanim podom. Morali su se sagnuti da bi prošli. Gole cijevi obješene između kanalizacije i stropa, slijedile su put. Dva reda vrata, sastavljena samo od dasaka, obilježena kredom, bila su im nasuprot. Zujanje se dizalo s dna unutrašnjosti. Njihov se vodič zaustavio u jednom kutu i dohvatio jednu željeznu šipku, skrivenu iza stare registarske knjige očiglednih okova. Zatim je, oprezno koračajući, počeo udarati po cijevima na stropu koje su glasno odzvanjale. Odjednom su se pojavili nevidljivi neprijatelji. Štakori, skupljeni najednom taljenom luku, smještenom iznad njihovih glava. Paul se 195

sjetio riječi jednog sudskog liječnika: Druga, to je drugačije. Mislim da je koristio nešto... živo. …šef radionice kleo je na turskom i udarao svom snagom u njihovom pravcu: glodavci su nestali. Hodnik je sad titrao čitavom svojom dužinom. Svaka su se vrata tresla. Naposljetku, Tanoi je stao pred vratima 343. Gurnuo ih je ramenom i teško otvorio. Zujanje je eksplodiralo. Svjetlost se pojavila u jednoj urednoj radionici malih dimenzija. Tridesetak žena sjedilo je pred strojevima za šivanje koji su se okretali punom parom, kao opsjednuti vlastitom brzinom. Sagnute pod fluorescentnim svjetiljkama radnice su gurale komade tkanine pod igle ne obraćajući ni najmanju pažnju na pridošliče. Prostorija nije imala više od dvadeset kvadratnih metara i nije imala nikakve ventilacije. Zrak je bio gust - miris boje, čestice tkanine, ostaci otapala - tako da se jedva moglo disati. Neke žene nosile su zaštitne maske na ustima. Ostale su držale hranu na koljenima, u šalu. Djeca su također radila, grupirana oko nakupina tkanine, slažući komade, slažući kutije. Paul se gušio. Bio je kao oni filmski likovi koji se ne bude usred noći da bi primijetili da je noćna mora stvarna. Schiffer je primijetio tonom Gospodina Lojalnog: - Pravo lice Surelikova poduzetništva! Dvanaest do petnaest sati rada, nekoliko tisuća komada dnevno po radnici, "tri-osam" turska inačica, sa samo dvije ekipe, kada nije samo jedna. I imamo posao u svakoj odaji, mladiću moj. (Činilo se da gledaju predstavu kazališta okrutnosti). No pozor: sve se to događa uz blagoslov Države. Svi zatvaraju oči. Mjesto konfekcije temelji se na robovlasničkom sustavu. Turčin se trudio izgledati posramljeno no plamičak ponosa sjajio mu je u očima. Paul je promatrao radnice. Neke su se oči podigle zauzvrat, no ruke su nastavljale svoj posao, kao da ništa i nitko ne može prekinuti pokret. 196

Gledao je tanina lica i duge brazde, krvave ožiljke žrtava. Kako je ubojica dolazio do tih podzemnih žena? Kako je nailazio na njihovu sličnost? Brojka je nastavio s ispitivanjem, oči u oči: - U trenutku kada se ekipe zamjenjuju, dostavljači dostavljaju obrađene tkanine, zar ne? - Točno. - Ako pridodamo radnike koji izlaze iz radionica, to je dosta ljudi na ulici u 6 ujutro. Nitko ništa nije vidio? - Kunem vam se. Murjak se naslonio na zid od fasadnog kamena: - Ne kuni se. Tvoj bog je manje svet od mog. Razgovarao si s gazdom drugih žrtava? - Ne. - Lažeš, no nema veze. Što znaš o seriji ubojstava? - Kažu da su žene bile mučene, da im je lice uništeno. Ne znam ništa više. - Nijedan murjak te nije posjetio? - Ne. - Vaša policija, što ona radi? Paul je zadrhtao... Nikada nije čuo ništa o tome. Četvrt je imala svoju vlastitu policiju. Tanoi je vikao kako bi nadglasao buku strojeva: - Ne znam. Ništa nisu otkrili. Schiffer je pokazao radnice: - A one, što one misle?

197

- Ne usuđuju se više izaći. Boje se. Alah ne može to dozvoliti. Četvrt je ukleta! Azriel, anđeo smrti je ovdje! Brojka je uzdahnuo, prijateljski udario čovjeka po leđima i pokazao na vrata: - U dobar tren. Napokon dobra stara vibra... Izišli su na hodnik. Paul ih je slijedio, zatim je zatvorio vrata za paklom strojeva. Nije dovršio pokret kada je čuo prigušeni hropac. Schiffer je upravo prikliještio Tanoija uz kanalizaciju. - Tko ubija djevojke? - Ja... ja ne znam. - Koga skrivate, luđaci? Paul se nije umiješao. Pretpostavljao je da Schiffer neće ići predaleko. Samo zadnji ispad bijesa, stvar časti. Tanoi nije odgovarao, izbuljenih očiju. Brojka ga je pustio, dozvolivši mu da dođe do daha, pod cijevi koja se ljuljala kao opsesivno klatno, zatim je promrmljao: - Zaključavaš sve ovo, Tanoi. Ni riječi o našoj posjeti bilo kome. Šef radionice podigao je pogled prema Schifferu. - Vrata su zaključana zauvijek, gospodine Inspektore.

35. Druga žrtva, Ruya Bekres, nije radila u radionici već kod kuće u ulici Enghien 58. Šivala je ručno podstave za ogrtače koje je zatim otpremala radionicama za krzno Gozar Holmana u ulici Sainte-Cecile 77, okomito na os predgrađa Poissoniere. Mogli su početi sa stanom radnice no Schiffer je radije ispitao najprije poslodavce koje je, činilo se, dugo poznavao. 198

Vozeći u tišini Paul je osjetio povratak na svjež zrak. No već sad se bojao novih veselja. Vidio je izloge kako tamne, otežavaju od tamnog materijala, dugačke tkanine po mjeri koje se nižu duž ulice Faubourg-Saint-Denis i Faubourg-Saint-Martin. U svim trgovinama štofovi i tkanine ustupali su mjesto koži i krznu. Skrenuo je nadesno u ulicu Sainte-Cecile. Schiffer ga je zaustavio: stigli su do broja 77. Paul je ovaj put očekivao kanal ispunjen oguljenom kožom, gajbama sa skrutnutom krvlju, mirisima mrtvog mesa. No, išavši udesno došao je do malog dvorišta, svijetlog i punog cvijeća, čije je popločano tlo bilo uglačano jutarnjom maglicom. Dvojica murjaka prešla su ga dok nisu stigla do zgrade u dnu, prorešetane prozorima s rešetkama, jedine fasade koja je podsjećala na industrijski izlog. - Upozoravam te, rekao je Schiffer prelazeći preko praga, Gozar Halman je fanatik Tansu Ciller. - Tko je to? Nogometaš? Murjak se nasmijao kričeći. Krenuli su velikim, sivim, drvenim stepeništem. - Tansu Ciller je stara Premijerka Turske. Studirala na Harvardu, međunarodna diplomacija, ministarstvo vanjskih poslova. Zatim pravac - vlada. Uzor uspjeha. Paul je progovorio ranjenim tonom: - Klasičan put političara. - Osim što je Tansu Ciller žena. Stigli su na drugi kat. Svako odmorište bilo je prostrano i tamno poput kapelice. Paul je primijetio:

199

- To sigurno nije često u Turskoj da muškarac uzme ženu za uzor. Brojka je prasnuo u smijeh: - Da ne postojiš trebalo bi te izmisliti. Ma, Gozar je također žena! To je jedna "TEYZE". Jedna "tetka", kuma u širem smislu riječi. Bdije nad svojom braćom, svojim nećacima, svojim rođacima i nad radnicima koji rade za nju. Brine se da regulira situaciju. Šalje im ljude da bi obnovila njihove ćumeze. Brine se za pošiljke njihovih paketa, njihov staž. I plaća povremeno policajce kako bi je pustili na miru. To je gonič robova, ali dobronamjeran gonič robova. Treći kat. Stan Halmanove bio je velika prostorija, sa sivo obojanim parketom, prošaranim polistirenom i smežuranim svilenim papirom. U središtu prostorije, daske položene na stalke činile su ured s radnim stolom. Na njima su bile kutije, akrilne košarice, torbe od ružičastog materijala s logom TATI, gomilama kostima... Muškarci su izvlačili ogrtače, sakoe, ženske šalove. Pipali su. gladili, provjeravali podstave, zatim vješali odjeću na držala koje su pridržavali portiri. Nasuprot njima, žene, stegnutih košulja i dugačkih suknji, tena tamnog poput kore, činilo se da čekaju svoju osudu, iscrpljena izgleda. Ostakljeni mezanin, zastrt bijelom zavjesom, nadsvodivao je prostor: idealan pogled za promatranje tog malog svijeta na djelu. Ne pozdravljajući nikoga Sćhiffer je došao do rampe i krenuo trošnim stepenicama koje su vodile do platforme. Na visini se trebalo suočiti sa zidom zelenog bilja prije nego se ude u prostoriju s potkrovljem gotovo jednako velikim kao stoje bila i donja prostorija. Prozori uokvireni zavjesama gledali su na pejzaž gline i cinka: krovove Pariza.

200

Unatoč dimenzijama, radionica pretrpana dekoracijama više je podsjećala na budoar 1900.-tih godina. Paul je krenuo prema naprijed i uhvatio prve detalje. Mali stolnjaci štitili su moderne uređaje računala, hi-fi linije, televiziju ... - ili su se na njima podizali okviri s fotografijama, stakleni ukrasi, velike lutke utopljene u čipku. Zidovi su bili posuti turističkim posterima koji su prikazivali lijepi Istanbul. Mali ćilimi živih boja bili su obješeni na ormarima kao zavjese. Turske zastave od papira, postavljene posvuda, odgovarale su poštanskim razglednicama pribodenim u grozdovima na drvene stupove, koji su podržavali krovne grede. Uredski stol od masivnog hrasta, prekriven kožnim podloškom, zauzimao je desnu stranu prostorije, ostavljajući središnji prostor jednom kauču od zelenog samta koji je kraljevao na prostranom tepihu. Nikoga ovdje nije bilo. Sehiffer se usmjerio prema jednoj udubini, skrivenoj zavjesom od perli i umilno progovorio: - Prineezo moja, to sam ja, Sčhiffer. Nema straha da ću ti upropastiti ljepotu. Samo je tišina odgovorila. Paul je načinio nekoliko koraka i izbliza promatrao fotografije. Na svakoj ridokosa kratke kose, ljepuškasta, smijala se u društvu slavnih predsjednika: Bili Clinton, Boris Elstine, Francois Mitterand. Nema sumnje slavna Tansu Ciller... Pucketanje ga je nagnalo da se okrene. Zavjesa od kuglica otvorila se na ženu s fotografija, stvarnu, no u krupnijem izdanju. Gozar Halman naglašavala je svoju sličnost s ministricom, bez sumnje kako bi doprinijela svojem autoritetu. Njena odjeća, tunika i erne hlače, samo par komada nakita, igrale su na ozbiljnost. Njeni pokreti i držanje potvrđivali su se u istom registru, izdajući visoku distaneiranost poslovne žene. Izgledala je kao da se oko nje oertava

201

nevidljiva zaštita. Poruka je bila jasna: svaki pokušaj zavođenja je zabranjen. Ipak, lice je odavalo drugačiji stav, gotovo suprotan. Bilo je to krupno bijelo liee mjesečeva klona, uokvireno ervenom kosom, čije su oči divlje sjale: Gozarini kapci bili su iscrtani narančastom bojom, obrubljeni zlatnom. - Schifferu, rekla je promuklim glasom, znam zašto si tu. - Napokon netko! Složila je, rastreseno, nekoliko papira na uredskom stolu. - Sumnjala sam da će ti dati ikakav trag. Nije imala naglasak- samo malo kotrljanje koje je šuštalo na kraju svake rečenice, koju je, činilo se, izgovarala koketno. Sehiffer ih je upoznao, popuštajući svom škripavom tonu. Paul je predosjetio da je igrao istu igru kao i žena. - Što znaš? upitao je bez okolišanja. - Ništa. Još manje od ništa. Nagnula se još nekoliko sekundi nad uredski stol, zatim je sjela na kanape, prekriživši lagano noge. - Četvrt je u strahu, uzdahnula je. Pričaju svašta. - To će reći? - Glasine. Kontradiktorne glasine. Čak sam čula da je ubojica i iz vaših redova. - Naših? - Policajac, da. Sehiffer je odbacio tu ideju odmahnuvši rukom. 202

- Pričaj mi o Ruyi Berkes. Gozar je pogladila stolnjak koji je prekrivao naslon kanapea. - Donosila je svoje proizvode svaka dva dana. Stigla je 6. siječnja 2001. Ne 8. To je sve što mogu reći. Sehiffer je izvadio malu bilježnicu iz džepa i napravio se kao da nešto bilježi. Paul je u tome vidio pokret prikrivanja, Teyze" ga je mamila slatkišima. - Ruya je druga ubojičina žrtva, nastavio je, očiju spuštenih na papir. Tijelo koje smo pronašli 10. siječnja. - Bog joj čuvao dušu. (Njeni su se prsti još uvijek igrali s čipkom). No to me se ne tiče. - Svih vas se tiče. I trebaju mi informacije. Glas se podizao, no Paul je osjećao čudnu prisnost u toj promjeni. Suučesništvo između vatre i leda, koje nije imalo nikakve veze s ispitivanjem. - Nemam više što za reći, ponovila je. Četvrt se zatvorila u tu priču. Kao i sve druge. Riječi, glasovi, ton naveli su Paula da bolje promotri Turkinju. Usmjerila je svoj erni pogled nadsvoden erveno-zlatnim prema Brojci. Razmišljao je o pločicama čokolade punjenima korom naranče. No, shvatio je u tom trenutku očitu istinu: Gozar Halman bila je otomanska žena koju je Sehiffer trebao oženiti. Što se dogodilo? Zašto se priča izjalovila? Trgovkinja krznom zapalila je cigaretu. Dugački dimovi plavičastog umora. - Što želiš znati? - Kada je isporučivala svoje ogrtače? 203

- Krajem dana. - Sama? - Sasvim sama. Uvijek. - Znaš li kojim je putom išla? - Ulicom Faubourg-Poissoniere. U to je doba tamo gužva, ako je to tvoje pitanje. Sehiffer je prešao na općenita pitanja: - Kada je Ruya Berkes stigla u Pariz? - U svibnju 2001. Nisi vidio Mariusa? Zanemario je pitanje: - Kakav je to tip žene? - Seljanka, no poznavala je grad. - Adana? - Najprije Gaziantep, zatim Adana. Schiffer se sagnuo, ćinio se zainteresiranim za taj detalj: - Porijeklom je iz Gaziantepa? - Mislim da jest. Hodao je sobom dodirujući ukrase: - Pismena? - Ne. Ali moderna. Nije bila ropkinja tradicije. - Šetala je Parizom? Izlazila? Išla je u diskoteke? - Rekla sam moderna, ne razuzdana. Bila je muslimanka. Ti jednako dobro kao i ja znaš što to znaci. U svakom slučaju, nije govorila ni riječi francuskog. 204

- Kako se odijevala? - Zapadnjački (povisila je glas). Schifferu: što tražiš? - Želim znati kako ju je ubojica mogao iznenaditi. Djevojka koja ne izlazi iz kuće, ne razgovara ni s kime, nema nikakav hobi, takvoj djevojci se teško približiti. Ispitivanje se vrtilo u krug. Ista pitanja kao i sat vremena prije, isti očekivani odgovori. Paul je stao ispred jednog staklenog ormara sa strane radionice i pomaknuo pregradu. Turci su nastavljali s radom; novac je išao iz ruke u ruku, iznad krzna koje je izgledalo poput uspavanih zvijeri. Schifferov glas je nastavljao iza njegovih leda: - Kako je Ruya bila raspoložena? - Kao i druge. "Moje tijelo je ovdje, glava tamo". Razmišljala je samo o tome kako će se vratiti u zemlju, udati se, imati djecu. Živjela je ovdje u prolazu. Svakodnevica jednog mrava, prikvačenog na mašinu za šivanje, koji je dijelio svoj dvosobni stan s dvije druge žene. - Želim vidjeti njene sustanarke.... Paul nije više slušao. Promatrao je prolazak ljudi donjeg kata. Ti su manevri imali očiglednost jedne zamjene, običaja predaka. Brojkine riječi ponovo su doprle do njega: - A ti, o ubojici, što ti misliš? Nastupila je tišina. Dosta duga jer se Paul iznova okrenuo prema prostoriji. Gozar se ustala i istraživala krovove kroz stakla. Ne mičući se promrmljala je: - Mislim da je to stvar.... politike. Schiffer joj se približio:

205

- Što želiš reći? Napravila je grimasu: - Afera može biti i veća od interesa samo jednog ubojice. - Gozar, do vraga, objasni! - Nemam što objašnjavati. Četvrt se boji, a ja nisam izuzetak od tog pravila. Nitko ti neće pomoći. Paul je zadrhtao. Moloh iz njegove noćne more, koji je držao četvrt u svojoj šaci, činio mu se stvarnijim više nego ikada. Kameni bog koji je došao tražiti žrtve u podrumima i potkrovljima Male Turske. "Teyze" je zaključila: - Sastanak je gotov, Schifferu. Murjak je stavio u džep svoju bilježnicu i povukao se bez inzistiranja. Paul je bacio posljednji pogled prema pregovorima dolje. Tada ga je ugledao. Dostavljač - crnih brkova i plave Adidas veste - upravo je ulazio u skladište, ruku punih kartonskih kutija. Njegov pogled mehanički se podigao prema mezaninu. Primijetivši Paula izraz mu se skamenio. Odložio je svoj paket, rekao nekoliko riječi jednom radniku, nedaleko od luka, a zatim se povukao do vrata. Njegov posljednji pogled prema platformi potvrdio je Paulovu intuiciju: strah. Dvojica policajaca sišla su u donju prostoriju. Schiffer je progovorio: - Gnjavi me, ta magarica, sa svojim finim aluzijama. Turske kurve. Sve iskrivljene, sve... Paul je ubrzao korak i skočio na prag. Uronio je svoj pogled u kabinu dizala: smeđa ruka stajala je na zaslonu. Muškarac je trčao svom snagom. 206

Promrmljao je Schifferu koji je stigao na odmorište: - Dođite. Brzo.

36. Paul je trčao do automobila. Smjestio se za volan i okrenuo ključ u bravi jednim pokretom. Schiffer je tek imao vremena za ući u vozilo. - Što se događa? gunđao je. Paul je krenuo bez odgovora. Silueta je upravo skrenula udesno, na početku ulice Sainte-Cecile. Ubrzao je i okrenuo se u ulicu Faubourg-Poissoniere, suočavajući se iznova s prometom i gužvom. Muškarac je hodao brzim korakom, gurajući se između dostavljača, dima prodavača palačinki i pita, bacajući kratke poglede preko ramena. Popeo se u ulicu u smjeru bulevara Bonne-Nouvelle. Sehiffer je bio loše raspoložen: - Hoćeš li objasniti, da? Paul je promrmljao, prelazeći u treću: - Kod Gozar, jedan čovjek. Kada nas je vidio, počeo je bježati. - I onda? - Nanjušio je murjake. Boji se da ćemo ga ispitivati. Možda zna nešto o našoj stvari. "Pacijent" je skrenuo lijevo, u ulieu Enghien. Sreća: hodao je u pravcu prometa. - Ili nema dozvolu boravka, promrmljao je Schiffer. - Kod Gozar? Tko ima dozvolu? Taj čovjek ima poseban razlog za strah. Osjećam to.

207

Brojka je priljubio koljena uz upravljački pult. Upitao je: - Gdje je? - Pločnik s lijeva. Adidas trenirka. Turčin se još uvijek penjao ulicom. Paul se prisilio diskretno voziti. Crveno svjetlo. Plava mutna mrlja se udaljila. Paul je slutio Schifferov pogled koji ga je također pratio. Tišina je poprimila specifičnu gustoću: shvatili su se dijeleći isti mir, istu pažnju, koncentrirani na isti cilj. Zeleno. Paul je krenuo lagano igrajući se pedalama, osjećajući intenzivnu toplinu kako juri duž njegovih nogu. Ubrzao je upravo na vrijeme kako bi vidio Turčina kako je kliznuo udesno, u ulicu Faubourg Saint-Denis, još uvijek u pravcu prometa. Paul je slijedio pokret no ulica je bila u blokadi. Blokirana, ugušena mnoštvom, bacajući u sivkasti zrak zvuk svojih krikova i truba. Ispružio je vrat i zažmirio. Iznad karoserija i glava, znakovi su stajali jedni iznad drugih - veliki, srednje veličine, detalji... Adidas trenirka je nestala. Pogledao je i dalje. Fasade zgrada topile su se u magli smoga. Na kraju, luk stanice Saint-Denis lebdio je u zadimljenoj svjetlosti. - Ne vidim ga više. Schiffer je otvorio svoj prozor. Vreva se zgusnula oko zgrade. Provirio je ramenima isturenim prema van. - Više, upozorio je. Na desno. Promet je opet krenuo. Plavo svjetlo otkinulo se od grupe pješaka. Novo stajanje. Paul se uvjerio da je zastoj njihov ulog; voziti brzinom koraka kako bi se slijedio hod čovjeka... 208

Turčin je iznova nestao, zatim se materijalizirao, između dva kamioneta, upravo ispred kafića Sully. Nije se prestajao osvrtati iza sebe. Jesu li ga primijetili? - Umire od straha, komentirao je Paul. Zna nešto. - To ništa ne znači. Postoji tisuću stvari zbog.... - Vjeruj mi. Samo jednom. Paul je ponovno prvi prošao. Vrat mu je gorio, ovratnik njegove parke bio je vlažan od znoja. Dobio je na brzini i ponovno se našao u visini Turčina pred kraj ulice Faubourg-Saint-Denis. Iznenada, na pločniku ispod luka, čovjek je prešao prijelaz, prošavši im praktički ispred nosa, a da ih nije primijetio. Zakoračio je u gužvu na bulevaru Saint-Denis. - Sranje, psovao je Paul. To je jednosmjerna. Schiffer se uspravio. - Parkiraj. Nastavit ćemo... Dovraga. Ide u podzemnu željeznicu! Bjegunac je prešao bulevar nestajući na bulevaru podzemne željeznice Strasbourg-Saint-Denis. Paul je divlje manevrirao i zaustavio krntiju ispred kafića Arcade u kutku koji je zaokruživao trijumfalna velika vrata. Schiffer je već bio vani. Paul je spustio štitnik sa znakom POLICIJA i iskočio iz Golfa. Brojkin kišni ogrtač vijorio je između automobila kao plamen. Paul je ponovno osjetio plamen groznice. U jednoj sekundi sve je uhvatio, treperenje zraka, Schifferovu brzinu, odlučnost koja ih je povezivala u tom trenutku. Hodao je cik-cak tehnikom u gužvi na bulevaru i ponovno je uhvatio svog partnera u trenutku kada je silazio niz stepenice. 209

Dvojica murjaka ugurala su se u hodnik stanice. Gomila u žurbi gurala se pod narančastim svodom. Paul je preletio pogledom ploču: s lijeve strane, zastakljene kabine RATP-a; s desne, plave ploče linija podzemne željeznice; nasuprot, automatski ulazi. Nigdje Turčina. Schiffer je uronio medu putnike, izvodeći munjevit slalom u smjeru pneumatskih vrata. Paul se izdigao na vrhove prstiju i ugledao njihovog mladića kako skreće nadesno. - Linija 4! zaurlao je svom partneru, nevidljivom u gužvi. Već u dnu keramičkog hodnika odjeknuo je zrak iz ulaznih vrata podzemne željeznice. Val ludila potresao je gomilu. Što se događalo? Tko je vikao? Tko se gurao? Jedan je krik zaparao žamor. - Vrata, dovraga! Bio je to Schifferov glas. Paul je shvatio: nemoguće je bilo proći bez karte. Požurio se prema kiosku upravo na lijevoj strani. Sasvim nedaleko stakla, povikao je: - Otvorite vrata! Agent RATP-a se ukočio: - Molim? U daljini sirena je signalizirala kretanje vlaka. Paul je priljubio policijsku iskaznicu na staklo: - Dovraga: hoćeš li otvoriti vrata, čuješ? Prepreka se raširila. Paul se progurao laktovima, posrtao je, uspio se ugurati na drugu stranu. Schiffer je trčao pod crvenim svodom za koji mu se sada činilo da pulsira poput grla.

210

Dograbio je stepenice. Murjak je gutao četiri po četiri stepenice. Nisu prešli ni pola udaljenosti kada je zatvaranje vrata odzvonilo. Schiffer je zaurlao a da nije prestao trčati. Išao je dostići stajalište kada ga je Paul zgrabio za ovratnik prisiljavajući ga da ostane stajati. Brojka je ostao nijem od čuđenja. Svjetla vlaka probijala su se ispod pričvršćenih zavjesa. Izgledao je poput luđaka. - Ne smije nas vidjeti! urlao mu je Paul u lice. Schiffer ga je još uvijek fiksirao, ne mogavši doći do daha. Paul je dodao tiše, dok se zviždanje vlaka udaljavalo: - Imamo četrdeset sekundi da stignemo na drugu stanicu. Presjeći ćemo je kod Chateau-d'Eau. U jednom su pogledu shvatili jedan drugoga. Ponovno su se popeli stepenicama, prešli uz male skupine bulevara, bacili se u svoj automobil. Dvadeset sekundi bilo je prošlo. Paul je zaobišao slavoluk pobjede, skrenuo udesno spuštajući prozor. Priljubio je magnetsku sirenu na krov i umiješao se na bulevar Strasbourg uključujući je. Prešli su pet stotina metara u sedam sekundi. Stigavši do križanja s ulicom Chateau-d'Eau Schiffer je izgledao kao da će izići. Paul ga je još jednom zadržao: - Čekat ćemo ga na površini. Ima samo dva izlaza. Parna i neparna strana bulevara. - Tko ti kaže da će sići ovdje? - Čekat ćemo dvadeset sekundi. Ako ostane u vlaku, imat ćemo dvadeset sekundi da stignemo do stanice Gare de l'Est. 211

- A ako side na sljedećoj? - Neće izići iz turske četvrti. Ili će se sakriti ili će upozoriti nekoga. U svakom će se slučaju sve dogoditi ovdje, na našem teritoriju. Trebamo ga slijediti do kraja. Gledaj kuda ide. Brojka je pogledao sat: - Uroni. Paul je po posljednji put zaokružio cestom, desno-lijevo, parnoneparno, zatim je krenuo prema kraju. Mogao je osjetiti u svojim venama vibracije podzemne željeznice koja je jurila pod ulicama. Sedamnaest minuta kasnije zaustavio se pred rešetkama ulaza na stanicu Est zaustavljajući sirenu i svjetlo. Opet je Schiffer želio iskočiti. Opet je Paul naredio: - Ostajemo ovdje. Vidjeli smo skoro sve ulaze. Središte -ulaz. Nadesno, onaj ulice Faubourg-Saint-Martin. Nalijevo, onaj ulice 8. svibnja 1945. To nam daje tri naprama pet šansi. - Gdje su dva druga? - Sa strane stanice. Ulica Faubourg-Saint-Martin i ulica Alsace. - A ako krene jednom od njih? - Te su najudaljenije od linije. Trebat će mu više od minute da stigne do njih. Čekamo ovdje trideset sekundi. Ako se ne pojavi ostavljam Vas u ulici Alsace i idem ulicom Saint-Marzin. Ostajemo ovdje u kontaktu našim mobitelima. Ne može nam pobjeći. Schiffer je šutio. Bore od razmišljanja izdubile su se na njegovom čelu: - Izlazi. Kako to znaš? Paul se nasmiješio kroz groznicu: 212

- Naučio sam ih napamet. U slučaju nužde. Lice otvorenih sivih očiju uzvratilo mu je osmijeh: - Ako se tip ne pojavi, skratit ću te za glavu. Deset, dvanaest, petnaest sekundi. Najduže u njegovom životu. Paul je detaljno gledao siluete koje su iskrsavale iz svakog otvora podzemne željeznice, propuhane vjetrom: nije bilo Adidasove trenirke. Dvadeset, dvadeset i dvije sekunde. Bujica prolaznika smjenjivala se pred njegovim očima, tresući se u ritmu vlastitih otkucaja srca. Trideset sekundi. Krenuo je prvi i uzdahnuo: - Ostavljam Vas u ulici Alsace. Zaškripao je kotačima, krenuo ulicom 8. svibnja nalijevo i ostavio Brojku na početku ulice Alsace bez da mu je dao vremena da bilo što kaže. Napravio je polukrug a zatim se vratio, korakom na pločnik, u ulicu Faubourg-Saint-Martin. Deset novih sekundi je potrošeno. Ulica Faubourg-Saint-Martin je na toj visini bila jako različita od donjeg dijela, s turske strane: ovdje nije nudila ništa osim praznih pločnika, područja skladišta i administrativnih zgrada. Put idealnog izlaska. Paul je ispitao svoje brzo hodanje; svaki korak gulio mu je kožu. Anonimna masa ljudi mrvila se, gubila se u toj preširokoj ulici. Bacio je pogled prema unutrašnjosti stanice. Primijetio je veliko staklo i pomislio na botanički vrt ispunjen otrovnim grmljem i na biljke mesožderke. 213

Deset sekundi. Šanse da vidi Adidasovu trenirku kako se pojavljuje smanjile su se gotovo do ništavila. Razmišljao je o vlakovima podzemne željeznice koji su jurili pod zemljom; na polasku velikih linija i vlakova predgrađa, koji su se raspršivali u otvorenom nebu; na tisuće lica i svijesti koje su žurile pod sivim gredama. Nije se mogao prevariti: to jednostavno nije bilo moguće. Trideset sekundi. Još uvijek ništa. Njegov je mobitel zazvonio. Čuo je Schifferov guturalni glas: - Lupež od čovjeka. Paul mu se približio u podnožju stepenica koje su sjekle ulicu Alsace po sredini kako bi se uzdigle iznad ogromnog jarka tračnica. Policajac je uskočio u automobil ponavljajući: - Lupež. - Pokušat ćemo sa stanicom Nord. Nikad se ne zna. Mi... - Tvoja intuicija. Gotovo je. Izgubili smo ga. Paul je ubrzao i ipak se uputio prema sjeveru. - Nikada te nisam trebao slušati, ponavljao je Schiffer. Nemaš nikakvog iskustva, ništa, baš nikakvog. Ti... - Tamo je. Na desnoj strani, na kraju ulice Deux-Gares Paul upravo je primijetio Adidas trenirku. Čovjek je teturao gornjim dijelom ulice Alsace, točno iznad željezničkog puta. - Peder, rekao je Brojka. Upotrijebio je vanjsko dizalo SNCF-a. Izašao je na stanicu.

214

- Vozi desno ispred. Bez sirene. Bez ubrzanja. Uhvatit ćemo ga u sljedećoj ulici. Lagano. Paul je razmislio sekundu i poštovao brzinu od dvadeset kilometara na sat. Ruke su mu se tresle. Presjekli su ulicu La Favette kada je Turčin izbio stotinu metara više. Zaokružio je pogledom i skamenio se. - Sranje! Uzviknuo je Paul sjetivši se iznenada da je ostavio magnetsko svjetlo na krovu vozila. Čovjek je počeo trčati kao da asfalt gori. Paul je nagazio papučicu gasa. Monumentalni most koji se otvarao ispred njih pojavio se kao simbol. Kameni div koji je otvarao svoje crne križeve pod olujnim nebom. Još više je ubrzao i pretekao Turčina usred prolaza. Schiffer je iskočio van još dok je automobil bio u vožnji. Paul je zakočio i vidio u retrovizoru Schifferovu siluetu koja se obrušila na Turčina u polutučnjavi. Kleo je, zaustavio motor, izišao iz Golfa. Murjak je već zgrabio bjegunca za kosu i prikovao ga između rešetaka mosta. Paul se sjetio Mariusove ruke pod rezačem. Nikada više. Otkočio je svoj Glock trčeći prema dvojici muškaraca: - Stanite! Schiffer je sada gurnuo svoju žrtvu iznad rešetaka. Njegova snaga i brzina bili su planetarni. Čovjek u gornjem dijelu trenirke slabašno je udarao nogama, priklješten između dva komada metala. Paul je bio siguran da će se srušiti u prazninu. No Brojka mu je zgrabio ruke, uhvatio prvi kameni križ a zatim u jednom pokretu povukao Turčina na svoju razinu.

215

Operacija je trajala tek nekoliko sekundi a fizička snaga pridonosila je zloglasnom Schifferovom glasu. Kada je Paul stigao do njihove visine, dvojica muškaraca već svi bila izvan dosega, nagnuti nad udubinu betonskih rašlji. Bjegunac se derao dok ga je njegov mučitelj gurao u prazninu, navrat nanos zadajući mu udarce i uzvikujući rečenice na turskom. Paul je izbjegavao metalne izbočine kada se smjestio na pola visine. - BOZKURT! BOZKURT! BOZKURT! Turčinovi su krici odzvanjali u mokrom zraku. Najprije je pomislio da zaziva u pomoć, no vidio je da Schiffer pušta svoju žrtvu i gura je sa strane pločnika kao da je dobio što je htio. Dok je Paul dohvaćao svoje lisice čovjek je pokušao pobjeći teturajući. - Pusti ga! - Š...Što? Schiffer se spustio na asfalt. Oslonio se na lijevo koljeno, napravio grimasu, a zatim se ustao na koljeno. - Rekao je što je imao za reći, pljunuo je između dvije rešetke. - Što? Stoje rekao? Uspravio se. Bez daha, držao je svoju lijevu preponu. Koža mu bila je zderana, posuta bijelim točkama. - Stanuje u istoj zgradi kao i Ruya. Vidio ih je kako su pokupili djevojku, u kabini dizala. 8. siječnja u 20 sati. - "Oni"? - Bozkurt. 216

Paul nije ništa razumio. Koncentrirao se na Schifferov pogled plavog kroma i razmišljao o drugom imenu: Željezo. - Sivi Vukovi. -Što? - Sivi Vukovi. Klan ekstremne desnice. Ubojice turske mafije. Od početka smo na krivom tragu. Oni ubijaju žene.

37. Željezničke pruge gubile su se na horizontu ne dajući mira pogledu. Bila je to strašna i teška gomila koja je zarobljavala duh i osjećaje. Čelične linije ugravirane u zjenice kao bodljikava žica: namještanje skretnica koje je ocrtavalo nove smjerove, a da se nikada nisu oslobodili zakovica ni sivoga željeza; bjegunci su se gubili na horizontu, no još uvijek su podsjećali na isti neizbrisiv osjećaj ukorijenjenosti. I mostovi načinjeni od prljavog kamena ili crnog metala, sa stepenicama, stupićima, svjetiljkama, uokvirivali su cjelinu. Schiffer je krenuo zabranjenim stepeništem kako bi se približio tračnicama. Paul ga je sustigao, iskrivljujući gležnjeve na prijelazima. - Što su Sivi Vukovi? Schiffer je hodao ne odgovarajući, udišući lagane pramenove zraka. Crno kamenje kotrljalo mu se pod nogama. - Predugo bi trajalo da ti objasnim, rekao je naposljetku. Sve to pripada povijesti Turske. - Za ime Boga, govorite! Dugujete mi objašnjenja. Brojka je išao prema naprijed, držeći se još uvijek za lijevi bok, a zatim je napao dubokim glasom: - 70-tih godina u Turskoj je vladala ista pregrijana autonomija kao i u Europi. Ideje ljevice bile su ih sve preplavile. Pripremala se neka vrsta Svibnja 68. ... No ondje je tradicija još uvijek jaka. Stvorila se skupina reakcije. Ljudi ekstremne desnice, kojima je upravljao jedan 217

muškarac koji se zvao Alpaslan Turkes, pravi nacist. Najprije su stvorili mali klan, na sveučilištima, a zatim su uključili mlade seljake u kampanju. Ti novaci zvali su se "Sivi Vukovi'": "Bozkurt". Ili još "Mladi Idealisti": "Ulku Occaklari". Ubrzo, njihov je potpis postalo nasilje. Usprkos toplini tijela Paul je škripao zubima do te mjere da su mu čeljusti odzvanjale u lubanji. - Na kraju 70-tih godina, nastavio je Schiffer, ekstremna desnica i ekstremna ljevica uzele su oružje. Atentati, pljačke, ubojstva: u toj epohi bilo je i trideset mrtvih dnevno. Pravi građanski rat. Sivi Vukovi obučavali su se u kampovima. Uzimali su ih vrlo mlade. Indoktrinirali su ih. Pretvarali u strojeve za ubijanje. Schiffer je još uvijek koračao tračnicama. Disanje mu je postajalo pravilnije. I dalje je imao pogled prikovan za sjajne osi kao da su ocrtavale smjer njegovih misli: - 1980. turska vojska je napokon preuzela vlast. Sve se vratilo u red. Borci dvije fronte su zaustavljeni. No Sivi Vukovi brzo su se oporavili: njihova uvjerenja bila su ista kao i vojna. Samo što su bili u nestajanju. Ni ti momci koji su se obučavali u kampovima nisu znali raditi ništa drugo osim ubijati. Po logici stvari uzimali su ih ljudi koji su trebali njihove vještine. Prvenstveno vlada, još uvijek sretna što može naći mladiće koji bi diskretno uklonili armenske vode ili kurdske teroriste. Zatim turska mafija koja se upravo tada uključivala u trgovinu opijumom u Zlatnom Križu. Za mafijaše su Sivi Vukovi bili dobitak. Živa sila, naoružana, iskusna. I prije svega: povezana s vlasti. "Od tog su razdoblja Sivi Vukovi radili na ugovor. Ali Agca, čovjek koji je pucao na papu 1981. bio je Bozkurt. Većina je danas postala plaćenim ubojicama, koji su ostavili svoja politička uvjerenja u svetištu. No najopasniji su ostali fanatici, teroristi sposobni za najgore. Prosvijetljeni koji vjeruju u nadmoćnost turske rase, u veliki povratak turskog carstva.

218

Paul je slušao, zabezeknut. Nije vidio nikakve veze između ovih udaljenih priča i svoje istrage. Naposljetku je rekao: - I ti mladići su ubili ove žene? - Adidas trenirka ih je vidjela kako odvode Ruyu Berkes. - Vidio je njihova lica? - Bili su maskirani, u odijela komandosa. - U odijela komandosa? Brojka se podrugljivo nasmijao: - To su ratnici, mladiću. Vojnici. Krenuli su u crnoj odjeći. Turčin se ne sjeća ni tkanine ni marke. Ili se ne želi sjećati. - Zašto je siguran da su to Sivi Vukovi? - Uzvikivali su slogane. Imaju razlikovne znakove. Nema sumnje. Uostalom, slaže se s ostalim. Tišina u zajednici. Razmišljanje Gozar s obzirom na "političku stvar". Sivi Vukovi su u Parizu. I četvrt krepava od straha. Paul nije mogao prihvatiti tako različit smjer, tako neočekivan, potpuni prekid s njegovom vlastitom interpretacijom. Dugo je radio na tragu jednog ubojice. Inzistirao je: - Ali čemu takvo nasilje? Schiffer je još uvijek slijedio šipke koje su sjajile pod kišicom. - Dolaze iz dalekih zemalja. Iz ravnica, pustinja, planina, gdje je takva vrst mučenja pravilo. Dio su jedne hipoteze, one serijskog ubojice. Sa Scarbonom vjerovao si da prepoznaješ rane žrtava u potrazi za patnjom, tragove trauma ili ne znam čega... No zaboravili ste jednostavno rješenje: te su žene mučili profesionalci. Eksperti obučeni u kampovima Anadolije. - A izobličenja nakon smrti? A izobličenje lica? 219

Brojka je okrutnostima:

učinio

bespomoćnu

gestu,

otvorenu

svim

- Jedan od mladića možda je ludi od ostalih. Ili jednostavno žele da žrtve budu neprepoznatljive, da se ne može prepoznati lice koje traže. - Što traže? Murjak se zaustavio i okrenuo prema Paulu: - Nisi shvatio što se događa, mladiću moj: Sivi Vukovi imaju ugovor, traže jednu ženu. Potražio je u kišnom ogrtaču poprskanom krvlju i ispružio mu polaroidne fotografije: - Jednu ženu koja ima ovo lice i odgovara jednom opisu: ridokosa, krojačica, ilegalka, porijeklom iz Gaziantepa. Paul je u tišini promatrao fotografije u naboranoj ruci. - Jednu ženu koja zna nešto i iz koje moraju izvući priznanje. Već tri puta su mislili da je imaju. Tri puta su se zabunili. - Čemu takva sigurnost? Kako biti siguran da je nisu pronašli? - Da je jedna od njih bila ona prava, progovorila bi, vjeruj mi. I oni bi nestali. - Vi... Vi vjerujete da se lov nastavlja? - U to možeš biti siguran. Schifferove zjenice sjajile su pod niskim kapcima. Paul je mislio na srebrne metke koji jedini mogu ubiti vukodlake. - Zabunio si se u istrazi, mali. Tražio si jednog ubojicu. Plakao si nad mrtvima. No, oni traže jednu živu ženu. Doista živu. Ženu koju slijede Sivi Vukovi. 220

Širokim pokretom pokazao je na zgrade koje su uokvirivale željezničke putove: - Ona je ondje, negdje, u toj četvrti. U tim spremištima. Na vrhovima. U dnu nekog skvota ili kućanstva. Slijede je najgori ubojice koje možeš zamisliti i samo je ti možeš spasiti. No, morat ćeš brzo djelovati. Jako, jako brzo. Jer ti su gadovi, za razliku od nas, obučeni i imaju sva prava u četvrti. Brojka je zgrabio Paula za ramena i prodorno ga pogledao: - A budući da se zlo nikada ne događa samo, najavljujem ti lošu vijest: ja sam tvoja jedina šansa da uspiješ.

SEDMO 38. Zvonjava telefona eksplodirala mu je u bubnjićima. - Halo? Nije bilo odgovora. Eric Ackermann je spustio slušalicu, polagano, zatim je pogledao na sat: 15 sati. Dvanaesti anonimni poziv od jučer. Posljednji put što je čuo ljudski glas bilo je jučer uvečer kada ga je Laurent Hevmes nazvao da ga upozori na Annin bijeg. Kada ga je htio i sam nazvati poslijepodne nijedan od brojeva nije odgovarao. Već je kasno za Laurenta? Pokušao je i druge kontakte - uzalud. Iste je večeri primio prvi anonimni poziv. Odmah je provjerio kroz prozor: dvojica murjaka stajala su ispred njegove zgrade, u aveniji Trudaine. Situacija je, dakle, bila jasna: nije više bio čovjek kojega se zove, partner kojega se obavještava. Sada su ga nadgledali, neprijatelj za kontrolu. Za nekoliko sati granica se pomakla pod njegovim nogama. Od sada je bio na krivoj strani, na strani odgovornih za katastrofu.

221

Ustao je i krenuo prema prozoru sobe. Dvojica murjaka stajala su još uvijek na straži ispred srednje škole Jacques-Decourt. Gledao je ravnu površinu travnjaka koja je dijelila aveniju čitavom njenom dužinom, platane koje su se uspravljale, još uvijek gole, na osunčanom zraku, sive strukture kioska trga Anvers. Nijedno vozilo nije prolazilo i ova se prometna žila kucavica, kao i uvijek, činila kao zaboravljeni put. Jedan citat mu je prošao mozgom: "Depresija je fizička ako se radi o konkretnoj opasnosti, psihološka ako je riječ o instinktima" .Tko je to napisao? Freud? Jung? Kako će se opasnost odraziti na njega? Hoće li ga ubiti na ulici? Iznenaditi ga u snu? Ili jednostavno strpati u vojni zatvor? Mučiti ga dok ne dobiju dokumente koji se odnose na program? Čekati. Trebalo je čekati noć da bi prešao na svoj plan. Još uvijek je stajao nedaleko prozorskog okvira, popeo se u mislima putom koji ga je doveo do ovdje, u predsoblje smrti. Sve je počelo strahom. Sve će završiti s njim. Njegova je odiseja počela u lipnju 1985. kada se priključio ekipi profesora Waynea C. Drevetsa, na sveučilištu Washington Saint Louis, u državi Missouri. Taj znanstvenik si je bio zadao veliki zadatak: lokalizirati, zahvaljujući pozitronskoj emisijskoj tomografiji, područje straha u središtu mozga. Da bi se postigao taj cilj počeli su s nizom strogih eksperimentalnih postupaka koji su trebali izazvati užas, kod dobrovoljaca. Pojava zmija, obećanje električnog šoka, činili su se sve strasnijima što se duže na njih čekalo... Na kraju nekoliko testova otkrili su tajanstveno područje. Nalazilo se u temporalnom režnju, na limbičnom kružnom kraju, u maloj režiji koja se zvala amigdala, neka vrsta niše koja je odgovarala "arheomozgu". Najstariji dio našeg tijela -onaj koji čovjeka povezuje s reptilima - koji lagano dodiruje seksualne nagone i agresivnost.

222

Ackermann se sjećao uzbudljivih trenutaka. Po prvi puta promatrao je na računalnim monitorima moždana područja u trenutku aktivnosti. Znao je to, pronašao je svoj put, svoj brod. Pozitronska kamera bit će sredstvo njegova putovanja u ljudski korteks. Postat će jedan od pionira, kartograf mozga. Po povratku u Francusku, napisao je zahtjev za financiranje INSERM-u, CNRS-u, Visokoj školi za društvene znanosti i također različitim sveučilištima i bolnicama u Parizu, umnažajući tako svoje šanse da mu odobre sredstva. Prošla je godina dana bez odgovora. Otišao je u Veliku Britaniju i pridružio se skupini profesora Anthonva Jonesa, na sveučilištu Manchester. S tom novom ekipom krenuo je prema drugom neuralnom području, onom bola. Još jednom je sudjelovao u nizu analiza na osobama koje su pristale podnositi bolove. Još jednom, vidio je kako se pale monitori neistraženog područja: zemlje bola. Nije se radilo ni o koncentriranom području već o cjelini točaka koje svi se istodobno aktivirale, nekoj vrsti pauka koji se razvijao kroz korteks. Godinu dana kasnije profesor Jones je pisao u časopisu Znanost: "Jednom kada ga talamus zabilježi, osjećaj boli je orijentiran cingulumom i frontalnim korteksom manje ili više prema negativnom. Samo tada taj osjećaj postaje patnja". Činjenica je bila od esencijalne važnosti. Potvrđivala je glavnu ulogu razmišljanja i percepcije bola. U mjeri u kojoj cingulum djeluje kao selektor asocijacija, može se ublažiti osjećaj patnje zahvaljujući seriji čisto psiholoških vježbi, umanjiti "rezonancija" u mozgu i postići orijentacija. U slučaju, na primjer, opekotine, dovoljno je misliti na sunce a ne na pougljenjeno tijelo da bi se bol povukla... Patnju se može pobijediti mozgom: sama tomografija mozga je to pokazivala.

223

Ackermann se vratio u Franeusku izuzetno uzbuđen. Već se zamišljao na čelu skupine multidisciplinarnih istraživača, čija bi struktura okupljala kartografe, neurologe, psihijatre, psihologe... Sada kada je mozak otkrivao svoje fiziološke ključeve, suradnja medu svim disciplinama postajala je mogućom. Vrijeme suparništva je prošlo: bilo je dovoljno pogledati kartu i ujediniti snage! No njegovi zahtjevi za financiranjem ostali su mrtvo slovo na papiru. Zgađen, očajan, propadao je u jednom malom laboratoriju u Maison-Alfortu gdje je pribjegavao amfetaminima kako bi ponovno pronašao volju. Uskoro se, nadut od paketića Bentazedrina, uvjerio da su iz pukog neznanja zanemarili njegovu istragu a ne iz ravnodušnosti: moći PETscana bile su premalo poznate. Odlučio je objediniti sva svoja internacionalna istraživanja koja su se odnosila na kartografiju mozga u jednu opsežnu knjigu. Ponovno je krenuo na putovanja. Tokio, Kopenhagen, Boston... Susreo je neurologe, biologe, radiologe, prikupio njihove članke, napisao sintezu. 1992. objavio je djelo od šest stotina stranica: Funkcionalni imaginarij i cerebralna geografija, istinski atlas koji je sadržavao novi svijet, poseban zemljopis, naglašene kontinente, mora, arhipelage... Unatoč uspjehu knjige u središtu međunarodne znanstvene zajednice, francuske institucije i dalje su šutjele. Još gore, dvije pozitronske kamere postavljene su u Porsavu i Lvonu i nijednom njegovo ime nije bilo spomenuto. Nijednom ga nisu ni konzultirali. Istraživač bez broda, Ackermann je tada duboko uronio u svoj svijet sinteze. Ako se dobro sjećao, u tom je razdoblju bio je pod utjecajem eestasva, koji ga je ponio s onu stranu njega samog, no sjećao se i ponora koji su mu se otvarali u lubanji pod utjecajem loših tripova. Bio je na rubu tih provalija kada je primio pismo Komesarijata za atomsku energiju. Prvo je povjerovao da se njegov delirij nastavlja. Zatim se primio opipljivog: bio je to pozitivan odgovor. Postupak u kojem je 224

koristio pozitronsku kameru uključivao je injekcije radioaktivnog tragača, CEA se zainteresirao za njegove radove. Posebna komisija željela ga je čak susresti da bi vidjeli u kojoj mjeri CEA može financirati njegov program. Eric Ackermann se predstavio sljedećeg tjedna u sjedištu Fonteney-aux-Roses. Iznenađenje: odbor za doček bio je sastavljen uglavnom od vojnih lica. Neurolog se nasmiješio. Te uniforme podsjećale su na zlatno doba 1968. kada je bio maoist i kada je razbijao CRS na barikadama u ulici Gay-Lussac. Ta ga je vizija istog trena učinila ponosnim. Tim više se opskrbio šakom Benzedrina, u nagađanju ishoda. Ako treba sive orlove nagovoriti, znat će govoriti.... Njegovo izlaganje trajalo je nekoliko sati. Počeo je s objašnjavanjem kako uporaba PETscana od 1985. omogućava prepoznavanje područja straha i kako će sada kada je to područje poznato definirati specifičnu farmakoterapiju za umanjenje njegovog utjecaja na ljudski mozak. Ispričao je to vojnim licima. Zatim je opisao radove profesora Jonesa; kako je Britanac lokalizirao neurološki tijek bola. Precizirao je da je moguće, pridodajući tim lokalizacijama psihološki tretman, ograničiti bol. Rekao je to generalima i vojnim psihijatrima. Zatim je podsjetio na druga istraživanja - o šizofreniji, pamćenju, mašti.... Divlje gestikulirajući, nabrajajući statistike, članke, pokazao im je jedinstvene mogućnosti: od sada je moguće, zahvaljujući cerebralnoj kartografiji, promatrati, kontrolirati, oblikovati ljudski mozak! Mjesec dana kasnije, primio je novi poziv. Prihvatili su financiranje njegovog projekta pod izričitim uvjetom da se smjesti u

225

institut Henri-Becquerel, vojnu bolnicu smještenu u Orsavu. Trebao bi tako surađivati s vojnim suradnicima, u potpunoj transparentnosti. Ackermann je prasnuo u smijeh: radit će za Ministarstvo obrane! On, potpuni proizvod subkulture 70-tih godina, psihijatar narkoman, ovisnik o amfetaminima.... Uvjerio se da će znati biti zlobniji od svojih zapovjednika, da će znati manipulirati a da ga ne izmanipuliraju. Jako se varao. Zvonjava telefona ponovno je odjeknula u sobi. Čak se nije potrudio ni odgovoriti. Razmaknuo je zavjese i stao pokraj prozora. Poručnici su još uvijek bili ondje. Avenija Trudaine nudila je delikatnu višeslojnost smeđe boje tonovi osušenog blata, zatamnjenog zlata, starog metala. Promatrajući je, još uvijek je razmišljao, ni sam ne znajući zašto, o kineskom ili tibetanskom hramu čije su slike, žute ili rdaste, otkrivale naličje neke druge stvarnosti. Bilo je 16 sati i sunce je još bilo visoko. Iznenada je odlučio ne čekati noć. Prenestrpljiv da ne bi bježao. Prešao je dnevni boravak, dohvatio svoju putnu torbu i otvorio vrata. Sve je počelo strahom. Sve će završiti njime.

39. Sišao je na parkiralište zgrade pomoćnim stepeništem. Na pragu je pogledom pročešljao mračnu zonu: prazno. Prešao je parkiralište a zatim otključao jedna vrata od crnog željeznog lima, skrivena iza jednog stupa. Na početku hodnika stigao je na stanicu

226

Anvers podzemne željeznice. Bacio je pogled iza sebe: nitko ga nije slijedio. U predvorju stanice gomila putnika na trenutak ga je uspaničila, a zatim se pribrao: ti će mu prolaznici pomoći u bijegu. Prokrčio sije put a da nije usporio, pogleda prikovanog za nova vrata s druge strane keramičkog prostora. Ondje se, nedaleko od kabine za fotografiranje, pravio da čeka svoju seriju fotografija Poslužio se prolazom koji si je stvorio nasuprot maloj kabini. Nakon malo oklijevanja, pogodio je pravi ključ i diskretno otvorio stijenku na kojoj je bilo napisano: SAMO ZA OSOBLJE. Ponovno je s olakšanjem pronašao samoću. Postojan miris širio se hodnikom; gorka, teška bujica koju niste mogli identificirati i koja je, činilo se, sve omatala. Uronio je u uzak. prolaz, saplećući se o vlažni karton, zaboravljene kablove, metalne kontejnere. Ni u jednom trenutku nije pokušavao zapaliti. Pokušao je s nekoliko ključanica, otvorio lokot, stijenke s rešetkama, zapečaćena vrata. Nije mu bilo teško zatvoriti ih ključem no osjećao je kako se na njegovom putu gomilaju poput zaštitnih jastuka. Naposljetku, ušao je u prostor drugog parkirališta smještenog pod trgom Anvers. Potpuna kopija prvoga, osim tla I zidova obojanih u svjetlo zeleno. Sve je bilo pusto. Ponovno je nastavio hodati. Bio je sav znojan, uznemiren drhtajima osjećao se kao da ga istovremeno tresu i vatra i led. Pored tjeskobe prepoznavao je te simptome: pogreška. Na kraju je na broju 2033 primijetio novi Volvo. Njegov impozantan izgled, metalik siva karoserija, tablica koja je nosila oznaku područja Gornje Rajne davala su mu osjećaj utjehe. Činilo se da mu se čitav organizam stabilizirao, pronalazeći svoju točku ravnoteže. Od prvih Anninih smetnji shvatio je da će se situacija pogoršati. Bolje no itko znao je da će se te smetnje umnogostručiti i da će se projekt, prije ili kasnije, pretvoriti u katastrofu. Stoga je razmišljao o 227

novom rješenju. U prvo će se vrijeme vratiti u rodnu pokrajinu: Alsace. Budući da nije mogao promijeniti ime, pobjeći će medu druge Ackermanne - više od tri stotine ih je samo u području Donje i Gornje Rajne. Zatim će se suočiti sa stvarnim odlaskom: Brazil, Novi Zeland, Malezija... Izvadio je dojavljivač iz džepa. Taman ga je htio uključiti kada ga je netko potapšao po leđima: - Siguran si da ništa nisi zaboravio? Okrenuo se i na nekoliko metara od sebe primijetio crnu i bijelu kreaturu, stegnutu u ogrtaču od samta. Anna Hevmes. Ponovno je osjetio tračak bijesa. Razmišljao je o ptici nesreće, prokletstvu zakovanom za njegove korake. Zatim se uspravio: "Osloboditi se nje, rekao je sam sebi. Osloboditi je se, moje jedino zdravlje". Ispustio je torbu i upitao utješnim glasom: - Anna, gdje si bila, dovraga? Svi te traže. (Krenuo je prema njoj raširenih ruku). Imala si pravo kada si me došla potražiti. Ti... - Ne miči se. Potpuno se ukopao i lagano, jako lagano, okrenuo prema novom glasu. Jedna druga silueta se odvojila od stupa, na desnoj strani. Toliko se začudio da mu se pogled zamaglio. Sjećanja su se nesuvislo uobličila na površini njegove svijesti. Poznavao je tu ženu. - Mathilde? Približila se bez odgovora. Ponovio je, istim zapanjenim glasom: - Mathilde Wilcrau?

228

Stala je ispred njega, držeći u svojoj ruci u rukavici automatski pištolj. Zateturao je, prelazeći pogledom sjedne na drugu: - Vi... Vi se poznajete? - Kada više nemaš povjerenja u neurologe, kuda ideš? Psihijatru. Izgovarala je slogove polako, u ozbiljnom, valovitom tonu kao nekoć. Kako zaboraviti takav glas? Nakupina sline natopila mu je usta. Mulj koji u sebi nosi imao je okus čudne plijesni. Ovaj put ga je prepoznao: okus straha, kiseo, dubok, zloslutan. Bio mu je jedinim izvorom. Izlučivao ga je svim porama svoje kože. - Slijedili ste me? Što želite? Anna se približila. Njene oči boje indiga sjajile su na zelenkastom svjetlu parkirališta. Oči boje tamnog oceana, izdužene, gotovo azijatske. Rekla je smiješeći se: - Po tvom mišljenju?

40. Najbolji sam ili barem jedan od najboljih u području neuroloških znanosti, neuropsihologije i kognitivne psihologije. To nije taština, jednostavno činjenica koju je priznala međunarodna znanstvena zajednica. U pedeset i drugoj godini ja sam ono što se smatra vrijednošću, referencom. Ipak, u tom sam području postao značajan tek kada sam se izvukao iz znanstvenog svijeta, kada sam iskoračio sa zacrtanih staza kako bih se zaputio zabranjenim putom. Putom kojim nitko nije krenuo prije mene. U ovom sam trenutku postao glavni istraživač, pionir koji će obilježiti vrijeme. Ali, prekasno za mene.... Ožujak 1994.

229

Nakon šesnaest mjeseci tomografskih ispitivanja pamćenja trogodišnjeg programa "Osobno i kulturalno pamćenje" -ponavljanje određenih anomalija potaklo me da kontaktiram laboratorije koji, u okvirima svojih istraživanja, koriste ista radioaktivna tražila kao i moja vlastita ekipa: kisik 15. Jednoglasan odgovor: ništa nisu primijetili. To ne znači da se varam. To znači da ucjepljujem veće doze u svoje ispitanike i da jedinstvenost mojih istraživanja ovisi upravo o tom doziranju. Predosjetio sam tu istinu: prešao sam prag i taj prag otkrio je moć tvari. Prerano je za objavljivanje bilo čega. Zadovoljan sam pisanjem izvješća za svoje financijere, Komesarijat atomske energije, podnoseći godišnje izvješće. U dodatnim bilješkama, na zadnjoj stranici, spominjem ponavljanje izvornih činjenica primijećenih u tekstu. Činjenica koje se odnose na direktni utjecaj kisika 15 na ljudski mozak i koje nesumnjivo zaslužuju da budu predmetom posebnog programa. Trenutna reakcija. Pozvan sam u sjedište CEA-e u mjesecu svibnju. U jednoj ogromnoj prostoriji dočekalo me dvanaestak specijalista. Ošišani na četku, krutih stavova: prepoznao sam ih na prvi pogled. To su bili vojnici koji su me primili dvije godine prije toga, kada sam po prvi puta predstavljao svoj istraživački program. Počinjem svoje izlaganje, po redu: - Prineip PET-a (pozitronske emisijske tomografije) sastoji se u ubrizgavanju radiokativnog tražila u krv ispitanika. Tako radioaktivnost emitira pozitrone koje kamera hvata u realnom vremenu, što dozvoljava da se lokalizira cerebralna aktivnost. Sa svoje strane izabrao sam klasični radioaktivni izotop, kisik 15 i... Jedan glas me prekinuo:

230

- U vašoj bilješci govorite o anomalijama. Pređite na stvar: što se dogodilo? - Ustanovio sam da su neki ispitanici, nakon testova, brkali svoje vlastite uspomene s anegdotama kojima su bili podvrgnuti tijekom ispitivanja. - Budite precizniji. - Neke vježbe, unutar mog uobičajenog postupka, sastoje se u tome da raspršim izmišljene priče, male privide koje ispitanik mora usmeno usvojiti. Nakon testova, ispitanici se sjećaju tih izmišljenih priča kao istinitih činjenica. Bili su uvjereni da su ih stvarno proživjeli, te privide. - Mislite da je uporaba kisika 15 izazvala taj fenomen? - Pretpostavljam. Pozitronska kamera ne može imati učinak na svijest: to je nenansilna tehnika. Kisik 15 jedini je proizvod koji sam davao svojim ispitanicima. - Kako objašnjavate taj učinak? - Ne objašnjavam ga. Možda utjecaj radioaktivnosti na neurone. Ili učinak same molekule na neurotransmitere. Sve se događa kao da je pokus potaknuo kognitivni sustav, učinilo ga prijemljivim za podatke koje je sreo tijekom testova. Mozak više ne zna razlikovati izmišljene činjenice i proživljenu stvarnost. - Mislite li da je moguće, zahvaljujući toj tvari, usaditi u svijest jednog ispitanika uspomene, recimo... umjetne? - To je složenije od toga, ja... - Mislite li da bi to bilo moguće, da ili ne? - Moglo bi se raditi u tom smjeru, da. Tišina. Jedan drugi glas:

231

- Tijekom svoje ste karijere radili s tehnikama ispiranja mozga, zar ne? Prasnuo sam u smijeh, uzaludan pokušaj da olakšam atmosferu inkvizicije koja vlada ovdje: - Ima više od dvadeset godina. To je bila moja doktorska teza. - Jeste li pratili dostignuća u tom području? - Manje-više. No u tom području objavljeni su mnogi radovi. Radovi koji su strogo povjerljivi u sektoru obrane. Ne znam da li... - Da li bi te tvari mogle biti učinkovito korištene kao kemijski pospješivač koji utječe na pamćenje ispitanika? - Postoji više proizvoda. - Kojih? - Upravo govorite o manipulacijama... - Kojima? Odgovorio sam protiv svoje volje: - Dosta se, trenutno, govori o tvarima kao što je GHB, gamahiodroxybutyrate. No da bi se postigao takav cilj, trebalo bi koristiti još novije proizvode: valijum, na primjer. - Zašto? - Zato što valijum u određenim infraanestetičnim dozama izaziva ne samo djelomičnu amneziju, već i automatizme. Pacijent postaje podložan sugestiji. Povrh toga, posjedujemo protuotrov: ispitanik zatim može ponovno pronaći svoje sjećanje. Tišina. Prvi glas:

232

- Pod uvjetom da jedan ispitanik bude podvrgnut takvom ispitivanju, možemo li zamisliti da mu se zatim usade nove uspomene zahvaljujući kisiku 15? - Ako računate na mene za... - Da ili ne? -Da. Nova tišina. Sve su oči uprte u mene. - Ispitanik se ničega ne bi sjećao? - Ne. - Ni prvog tretmana valijumom, ni drugog kisikom 15? - Ne. No prerano je za... - Osim Vas, tko zna za te učinke? - Nitko. Kontaktirao sam laboratorije koji koriste izotop no nisu ništa primijetili i... - Znamo koga ste kontaktirali. - Mene... mene prate? - Jeste li razgovarali s odgovornima u tim laboratorijima? - Ne. Sve se odvijalo e-mailom. Ja... - Hvala, profesore. Na kraju 1994. izglasan je novi proračun. Program potpuno posvećen učincima kisika 15. To je ironija sudbine: meni koji sam sreo toliko teškoća da dobijem sredstva za program koji sam zamislio, predstavio, obranio, odobravaju mi sada sredstva za projekt o kojem nisam ni razmišljao. Travanj 1995.

233

Počinje noćna mora. Dolazi mi u posjetu policajac kojeg štite dvije spodobe u crnom. Jedan div sivih brkova, odjeven u laneni gadarben. Predstavlja se: Philippe Charlier, načelnik. Veselo govori, smiješeći se, dobroćudan, no moja intuicija nekadašnjeg hipija mi šapće da je opasan. Prepoznajem u njemu razbijača, lomitelja pobuna, gada koji je na svom terenu. - Došao sam ti ispričati jednu priču, najavio je. Osobnu uspomenu. Povodom vala atentata koji je posijao paniku u Francuskoj od prosinca 1985. do rujna 1986. Ulica Rewnnes, sve to, sjećaš se? Sveukupno, trinaest mrtvih i dvije stotine ranjenih. U to sam vrijeme radio za DST (Direction de Surveillance du Territoire). Omogućili su nam sva sredstva. Tisuće mladića, sustave prisluškivanja, neograničene sustave za nadzor. Prevrnuli smo islamska kućanstva, protresli palestinske mreže, libanonske mreže, iranske zajednice. Pariz je bio potpuno pod našom kontrolom. Čak su predlagali i nagradu od milijun franaka svakom tko nam može dati obavijest. Ništa. A atentati su se nastavljali, ubijajući, ranjavajući, demolirajući, a da nismo mogli zaustaviti masakar. Jednog dana, u ožujku 1968., nešto se malo promijenilo i odjednom smo uhitili sve članove mreže: Fuada Ali Salaha i njegove suučesnike. Stvarali su zalihe oružja i eksploziva u jednom stanu u ulici Voute u 12. arrondissementu. Mjesto okupljanja bio je jedan tuniski restoran u ulici Chartres, u četvrti Goutte d'Or. Ja sam upravljao operacijom. Sve smo ih pohvatali u nekoliko sati. Dobar posao, čist, bez pogreške. Sutradan ujutro, atentati su prestali. Mir se ponovno spustio na grad. Znaš li tko je omogućio to čudo? "Nešto" stoje promijenilo ishod? Jedan član grupe, Lotif ben Kallak, jednostavno je odlučio promijeniti strane. Kontaktirao nas je, izdao svoje suučesnike u zamjenu za nagodbu. Čak je pristao i organizirati klopku, iznutra.

234

Lotif je bio luđak. Nitko se ne odriče života zbog nekoliko milijuna franaka. Nitko ne prihvaća živjeti kao progonjena zvijer, pobjeći na kraj svijeta znajući da će ga, prije ili kasnije, stići kazna. No, mogao sam mjeriti utjecaj izdaje. Po prvi puta bili smo unutar grupe. U srcu sustava, kužiš? Od tada je sve postalo jasno, lako, učinkovito. To je pouka moje priče. Teroristi imaju samo jednu moć: tajnu. Udaraju bilo gdje ili kad njima odgovara. Samo je jedan način da ih se zaustavi: prodrijeti u mrežu. Prodrijeti u njihov mozak. Samo tada je sve moguće. Kao s Loftijem. I zahvaljujući tebi, doći ćemo i do drugih. Charlierov projekt bio je jasan: vratiti se ljudima bliskim terorističkoj mreži zahvaljujući kisiku 15, usaditi im umjetne uspomene - na primjer motiv osvete - kako bi ih se uvjerilo da surađuju i izdaju svoju braću po oružju. - Program će se zvati Morfo, objasnio je. Zato što ćemo promijeniti psihičku morfologiju tih tipova. Promijenit ćemo njihovu osobnost, njihovu cerebralnu geografiju. Zatim ćemo ih pustiti u njihovo domaće okruženje. Prokletnici zaraženi u pobuni. Zaključio je glasom od kojeg se ledi krv: - Tvoj izbor je jednostavan. Sjedne strane, neograničena sredstva, dobrovoljci, prilika da upravljaš znanstvenom revolucijom u potpunoj tajnosti. S druge, povratak životu osrednjeg istraživača, pribjegavanje drugim sredstvima, labosi u propadanju, nejasne publikacije. Ne računajući da ćemo u svakom slučaju voditi program; s drugima, kojima ćemo povjeriti posao, tvoje bilješke, sve. Možeš računati na te znanstvenike kako bi iskoristio utjecaj kisika 15 i pripisao si zaslugu za to. U narednim sam se danima informirao. Philippe Charlier je jedan od pet načelnika Šeste divizije Središnje uprave sudske policije (DCPJ). Jedan od voda međunarodne antiterorističke borbe, koji je djelovao po naredbama Jean-Paula Magnarda, direktora "Šestog ureda". 235

Na čelu službe "Zelenih divova" bio je poznat po svojoj opsesiji o infiltraciji i također po nasilnosti svojih metoda. Čak ga je Magnard redovito udaljavao, i sam svjestan vlastite nemilosrdnosti, no vjernog tradicionalnim metodama, alergičnog na bilo kakve eksperimente. Ipak, u proljeće '95. i Charleierove ideje posebno su odjeknule. Prijetnja terorističke mreže tištala je Francusku. 25. srpnja jedna je bomba eksplodirala na stanici Rer-a Saint-Michel, ubivši deset osoba. Posumnjali su u članove GIA-e no nije bilo ni sjene tragu koji bi osvijetlio val atentata. Ministarstvo obrane, priključeno Ministarstvu unutarnjih poslova, odlučuje financirati projekt Morfo. Čak i ako operacija ne bude učinkovita s obzirom na specifičnu dozu -"premalu" - vrijeme je da se upotrijebe nova oružja protiv terorizma u državi. Krajem ljeta 1995. Philippe Charlier me ponovno posjećuje i podsjeća na izbor grabežljivca medu stotinom islamista uhićenih u okviru plana Vigipirate2. U tom trenutku Magnard odnosi odlučujuću pobjedu. I dok je boca plina pronađena na liniji TGV-a i dok su je lioneški žandari pokušavali uništiti, Magnard zahtijeva analizu predmeta. Otkrivaju se otisci jednog osumnjičenog, Khaleda Kelkala, koji se pokazuje jednim od autora atentata. Ostatak je povijest, za medije: Kelkal, progonjen poput zvijeri u šumi lioneške regije uhićen je 29. rujna a zatim se mreža raspala. To je Magnardov trijumf i dobre stare metode. Kraj dosjea Morfo. Izbacivanje Philippa Charliera.

2

Vigipirate (franc. Plan Vigipirate) je sustav uzbunjivanja Francuske nacionalne sigurnosti. Sustav je stvorio predsjednik Valerv Giscard d'Estaing 1978. g. Od 1978. g. Sustav je aktiviran tri puta (usporedo s borbom protiv Islamističkog bombaškog terorizma) 1995., 2000. i 2003. g.

236

Ipak, novac i dalje stiže. Ministarstva zadužena za sigurnost zemlje posuđuju mi znatna sredstva za nastavak rada. Moji rezultati od prve godine pokazuju da sam bio u pravu. Kisik 15 ubrizgan u određenim količinama doista čini neurone popustljivim umjetnim sjećanjima. Pod tim utjecajem, pamćenje postaje porozno, dozvoljava da se ubace izmišljeni elementi koji se potom ujedinjuju i postaju stvarni. Moj protokol se stanjuje. Radim na nekoliko desetaka pacijenata, sve ih je dovela vojska, vojnici dobrovoljci. Radi se o tretmanu jako slabog učinka. Samo jedno sjećanje svaki put. Zatim čekam još nekoliko dana kako bi se osigurao da se primilo. Preostaje iskušati posljednji eksperiment: djelovati na pamćenje jednog ispitanika, a zatim mu usaditi potpuno nove uspomene. Nisam se žurio iskušati takvo pranje mozga. Tim više što su ga policija i vojska, činilo se, zaboravili. Tijekom tih godina, Charlier je vodio terenska ispitivanja, lišena sfere moći. Magnard bezuvjetno vlada svojini tradicionalnim metodama. Nadao sam se da će me konačno pustiti s uzice. Sanjam o povratku civilnom životu, zvaničnoj publikaciji svojih rezultata, zdravoj primjeni svojih istraživanja... Sve bi to bilo moguće da se nije dogodio 11. rujan 2001. Atentat na Twin Towers i Pentagon. Dah eksplozija ruši u cijelom svijetu svaku sigurnost policije, sve tehnike istraživanja i špijunaže. Tajne službe, obavještajne službe, policiju i vojsku zemlje ugrožava Al- Qaida i u njenim su raljama. Odgovorni političari su se pogubili. Teroristička je opasnost još jednom pokazala svoju veliku snagu: tajnost. Govori se o svetom ratu, o kemijskoj prijetnji, atomskoj opasnosti...

237

Philippe Charlier vraća se na prve linije. On je čovjek bijesa, opsesije. Figura snage, mračnih metoda, divljačkih i učinkovitih. Dosje Morfo je ponovno iskopan. Časne riječi ponovno se vraćaju u njegova usta: tretman, ispiranje mozga, infiltracija... Charlier se polovicom rujna iskrcava u institutu HenriBecquerel. Uz široki osmijeh najavljuje: -Ponovno smo u igri. Poziva me u restoran. Lioneški restoran: vruće kobasiee i vino iz Bourgogne. Noćna mora ponovno započinje u nakupinama masti i kuhane krvi. - Znaš li koji je godišnji proračun CIA-e i FBI-a? upitao jeOdgovaram negativno. - Trideset milijardi dolara. Dvije ageneije imaju satelite, podvodne špijune, automatske strojeve za prepoznavanje, pokretne prislušne uređaje. Najfiniju tehniku u području elektronskog nadgledanja. Ne računajući NSA-u (National Seeuritv Agenev) i njeno umijeće. Amerikanci sve mogu čuti, sve vidjeti. Nema više tajni na zemlji. Puno smo pričali. Cijeli je svijet zabrinut. Čak su zažvali i Velikog Brata... Samo, dogodio se 11. rujan. Nekoliko momaka, naoružanih plastičnim noževima uspjeli su uništiti Svjetski trgovački centar i dobar komadić Pentagona, dosežući brojku od pet tisuća mrtvih. Amerikanci sve slušaju, sve hvataju, osim ljudi koji su istinski opasni. Zeleni Div se više nije smijao. Okrenuo je polagano dlanove prema stropu, iznad tanjura: - Možeš li zamisliti dva tanjura u ravnoteži? S jedne strane trideset milijardi dolara. S druge plastični noževi. Tko je učinio razliku po tvom mišljenju? Tko je pomaknuo ravnotežu? (Udara divlje o stol). Volja. Vjera. Ludilo. Nasuprot armadi tehnologije, tisućama američkih agenata, šačica odlučnih ljudi mogla je izbjeći cijelom tom nadzoru. Jer 238

nijedan stroj nikada neće biti tako jak kao ljudski mozak. Jer nikada nijedan službenik, koji vodi normalan život, ima normalne ambicije, neće moći pobijediti fanatika koji se bori za vlastiti život, koji se apsolutno utjelovljuje u jednu višu stvar. Zaustavlja se, ponovo dolazi do daha, a zatim nastavlja: - Piloti-kamikaze 11. rujna žrtvovali su svoje tijelo. Znaš li zašto? Da bi bili savršeno čisti u trenutku kada udu u raj. Ništa ne možemo protiv tih gadova. Ni špijunirati ih. ni kupiti ih, ni shvatiti ih. Njegove oči sjaje nekim oštrim svjetlom kao da je upozorio čitav svijet na opasnost katastrofe: - Ponavljam ti: ima samo jedan način da se zaustave ti fanatici. Uvući se medu njih. Preobraziti ih kako bi se iščitalo njihovo ludilo. Samo tada ćemo se moći boriti. Zeleni Div stavlja laktove na salvetu, zaokružuje usne u oblik ervenog balona, zatim podiže brk jednim osmijehom: - Imam jednu dobru vijest za tebe. Od danas projekt Morfo ponovno kreće. Čak sam ti pronašao kandidata (ljuta usta se zaoštravaju). Radije bih trebao reći: kandidatkinju.

41. -Ja. Annin glas je odzvanjao na cementu poput ping-pong loptice. Eric Ackermann obratio joj se slabašnim smiješkom, gotovo smiješkom isprike. Već je sat vremena govorio bez prekida, sjedeći u Volvu Break, otvorenih vrata, nogu isturenih prema van. Grlo mu je bilo suho i dao bi bilo što za čašu vode. Anna Heymes je nepokretna stajala uz stup, jednako fina kao grafit od tinte iz Kine. Mathilde Wilcrau nije prestajala hodati goredolje, pogledavajući na sat kada se neon počeo gasiti. 239

Govoreći, promatrao je jednu i drugu. Malena, blijeda i crna, činila mu se, usprkos svojoj mladosti, kao da je u nju utisnuta drevna uspravnost, gotovo mineralna. Velika je, naprotiv, bila podsjećala na biljku, vibrirajući nedirnutom svježinom. Još uvijek ta precrvena usta, ta precrna kosa, ta bujica sirovih boja, kao na polici u trgovini. Kako je mogao imati takve ideje u tom trenutku? Charlierovi ljudi trebali su sada češljati četvrt, u pratnji policajaca iz arrondissementa, svi u potrazi za njom. Odredi naoružane policije koji su je htjeli uhvatiti. I ta potreba za drogom koja je rasla, pridružujući se žeđi, iritirajući i najmanju stanicu njegovog tijela... Anna je ponovila, nekoliko tonova tiše: - Ja.... Izvadila je iz džepa kutiju cigareta. Ackermann je riskirao: - Mogu... Mogu li dobiti jednu? Najprije je zapalila Marlboro, a zatim, nakon oklijevanja, i njemu ponudila jednu. Kada je zapalila upaljač, tama je nestala. Plamen je prodro u noć i osvijetlio prizor poput negativa. Mathilde je ponovno upalila svjetlo. - Nastavi, Ackermanne. Nedostaje nam ključna informacija: tko je Anna? Ton je još uvijek bio prijeteći no bez bijesa ili mržnje. Sada je znao da ga ove žene neće ubiti. Nisu se ponašale poput ubojica. Njegova ispovijest bila je dobrovoljna i donijela mu je olakšanje. Čekao je da okus zapaljenog duhana ispuni njegovo grlo kako bi odgovorio: - Ne znam sve. Daleko od toga. Prema onome što su mi rekli zoveš se Sema Gokalp. Turkinja si, ilegalna radnica.

240

Dolaziš iz područja Gaziantepa, na jugu Anadolije. Radiš u 10. arrondissementu. Doveli su te u institut Henri-Becquerel 16. studenog 2001. nakon kratke hospitalizacije u bolnici Sainte-Anne. Anna je izgledala nemirno, još uvijek naslonjena na stup. Činilo se da je riječi ne dodiruju, kao bombardiranje sitnim česticama, nevidljivo ali smrtonosno. - Oteli ste me? - Prije pronašli. Ne znam kako se to dogodilo. Sukob medu Turcima, lom u radionici Strasbourg - Saint-Denis. Neka mračna priča o reketu, ne znam zapravo. Kada su murjaci stigli više nikoga nije bilo u radionici. Osim tebe. Bila si polegnuta na jednu policu... Udahnuo je dim. Unatoč nikotinu neki drugi miris je opstajao. - Slučaj je stigao do Charlierovih ušiju. Odmah je shvatio da ima idealnog kandidata za projekt Morfo. - Zašto "idealnog"? - Bez papira, bez obitelji, bez veza. A svakako, u šoku. Ackermann je bacio pogled na Mathildu; pogled specijalista. Zatim se vratio na Annu: - Ne znam što si vidjela te noći, no moralo je biti nešto gadno. Bila si sasvim istraumatizirana. Tri dana kasnije tvoje su noge još bile oduzete katalepsijom. Poskakivala si i na najmanji zvuk. No najzanimljivije je stoje trauma zamaglila tvoje pamćenje. Izgledalo je da se ne možeš sjetiti ni svog imena, svog identiteta, nekoliko informacija upisanih u tvoju putovnicu. Nisi prestajala mrmljati nepovezane riječi. Ta amnezija pripremila mije teren. Mogao sam ti jako brzo usaditi nove uspomene. Savršen plijen. Anna je uzviknula:

241

- Gadovi! Kimnuo je zatvarajući oči a zatim se uspravio, osvješćujući svoje ponašanje i dodao cinično: - Povrh svega govorila si besprijekoran francuski. Taj detalj je dao ideju Charlieru. - Koju ideju? - U početku srao jednostavno željeli umetnuti umjetne fragmente nekog stranog subjekta različite kulture u tvoju glavu. Željeli smo vidjeti što će to dati. Na primjer, modificirati vjerska uvjerenja jednog muslimana. Ili mu izbrisati osjećaj mržnje. No s tobom su se otvorile druge mogućnosti. Savršeno si govorila naš jezik. Tvoje fizičko stanje bilo je stanje dobro uščuvane Europljanke. Charlier je postavio cilj više: totalni tretman. Izbrisati tvoju osobnost i tvoju kulturu u korist Zapadne. Zaustavio se. Dvije žene su šutjele. Prešutni poziv da nastavi: - Najprije sam produbio tvoju amneziju ubrizgavši ti preveliku količinu Valiuma. Zatim sam počeo s tretmanom u pravom smislu riječi. Konstrukcijom tvoje nove ličnosti. Pod kisikom 15. Mathilde je upitala zainteresiranim glasom: - Od čega se to sastojalo? Novi dim, zatim je odgovorio ne ispuštajući Annu iz vida: Uglavnom izlaganju informacijama. U svim oblicima. Razgovori. Snimljene slike. Zabilježeni zvukovi. Prije svake seanse ubrizgao sam ti radioaktivnu tvar. Rezultati su bili nevjerojatni. Svaki uneseni podatak transformirao se u tvojem mozgu u stvarnu uspomenu. Svaki dan si malo pomalo postajala prava Anna Heymes. Sitna žena odmaknula se od stupa: 242

- Želiš reći da ona stvarno postoji? Unutarnji miris bio je sve snažniji i snažniji, mirišući na trulež. Da, upravo je trunuo na mjestu. I dok je nedostatak amfetamina podizao laganu paniku u dnu njegove lubanje, nastavio je: - Trebalo je ispuniti tvoje sjećanje jedinstvenom cjelinom uspomena. Najbolji način bio je izabrati postojeću osobu, koristiti njenu povijest, njene fotografije, njene video filmove. Eto zašto smo izabrali Annu Hevmes. Imali smo materijale. - Tko je ona? Gdje je prava Anna Hevmes? Ponovno je stavio naočale na oči, prije nego je nastavio: - Nekoliko metara pod zemljom. Mrtva je. Hevmesova žena se ubila ima šest mjeseci. Mjesto je bilo slobodno, na neki način. Sve tvoje uspomene pripadaju njenoj priči. Preminuli roditelji. Obitelj na jugozapadu. Vjenčanje u Saint-Paul-de-Venice. Diploma iz prava. U tom trenutku svjetlo se ugasilo. Mathilde ga je ponovno upalila. Povratak njenog glasa poklopio se sa svjetlom: - Vi biste pustili jednu takvu ženu u tursku sredinu? - Ne. To ne bi imalo nikakvog smisla. Bila je to čista operacija. Samo pokušaj tretmana...potpunog. Da vidimo kako nam ide. - Anna je nato upitala: što biste učinili sa mnom? - Nemam pojma. To više nije bila moja domena. Još jedna laž. Naravno da je znao stoje čekalo ovu ženu. Što učiniti s plijenom koji je toliko stršao? Lobotomija ili eliminacija. Kada je Anna ponovo progovorila činilo se da je shvatila tu nepobitnu stvarnost. Njen glas bio je hladan poput sječiva: - Tko je Laurent Hevmes?

243

- Točno ono što kaže: Ministarstva unutarnjih poslova.

direktor istraživačkog odjela

- Zašto je pristao na tu igru? Sve je povezano s tom ženom. Bila je depresija, nekontrolirana. Laurent ju je u posljednje vrijeme pokušao zaposliti. Poseban zadatak u Ministarstva! obrane, na poslu koji se ticao Sirije. Anna je ukrala dokumente. Htjela ih je unovčiti kod uglednika iz Damaska, kako bi pobjegla ne znam kuda. Luđakinja. Afera je otkrivena. Anna je pukla i ubila se. Mathilde se trznula: - A ta je priča bila pritisak na Laurenta Hevmesa nakon njene smrti? - Uvijek se bojao skandala. Njegova karijera bila bi uništena. Visoki službenik oženjen špijunkom... Charlier je imao kompletnu dokumentaciju o tome. Držao je Laurenta kao i cijeli svijet. - Sve? - Alain Lacroux. Pierre Caracilli. Jean-Francois Gaudemer. (Okrenuo se prema Anni). Takozvani visoki činovnici zajedno su večerali. - Tko su oni? - Klaunovi, lutke, korumpirani policajci o kojima Charlier ima podatke i koji su morali prisustvovati tim karnevalskim okupljanjima. - Čemu ta okupljanja? - Moja ideja. Želio sam te izložiti vanjskom svijetu, promatrati tvoje reakcije. Sve je snimano. Razgovori su bili zabilježeni. Moraš shvatiti da je čitav tvoj život bio lažan: zgrada u aveniji Hoche, kućepazitelj, susjedi. Sve je bilo pod našom kontrolom. 244

- Štakorski laboratorij. Ackermann je ustao, želio je učiniti nekoliko koraka no istog trena su ga blokirala otvorena vrata i zid parkirališta. Sručio se u svoje sjedalo: - Ovaj program je znanstvena revolucija, odgovorio je hrapavim glasom. Nema tu moralnih obzira. Anna mu je iznad vrata dodala novu cigaretu. Činilo se da mu je spremna oprostiti pod uvjetom da joj otkrije sve detalje: - Kuća čokolade? Paleći Marlboro primijetio je kako se trese. Val šoka se najavljivao. Kriza će uskoro urlati pod njegovom kožom. - To je bio jedan od problema, rekao je u oblaku dima. Taj posao došao nam je iznenada. Trebalo je pojačati nadzor. Murjaci su te stalno držali pod nadzorom. Vozač restorana, mislim... - La Maree. - La Maree, tako je. - Kada sam radila u Kući čokolade jedan kupac je često dolazio. Muškarac koji mi se činio poznatim. Je li i to bio murjak? - Moguće. Ne znam detalje. Sve što znam to je da si nam pobjegla. Iznova se spustio mrak. Mathilde je upalila neonske svjetiljke. - No, pravi problem su bile krize, nastavio je. Odmah sam osjetio da postoji greška. I da će postati još gore. Problem koji se odnosio na lica samo je bio najava: tvoje pravo sjećanje upravo je izbijalo na površinu. 245

- Zašto lica? - Nemam pojma. Tek smo u fazi eksperimenta. Njegove ruke su drhtale sve više i više. Koncentrirao se na govor: - Kada je Laurent vidio kako ga promatraš usred noći, shvatili smo da se poteškoće pojačavaju. Trebalo te zatvoriti. - Zašto si želio napraviti biopsiju? - Da bih bio nacistu sa sobom. Možda je teška injekcija kisika 15 isprovocirala povredu. Moram shvatiti taj fenomen! Zaustavio se žaleći stoje uzviknuo. Imao je dojam da mu se od tih kratkih izljeva ježi koža. Vrtio je cigaretu i grčio prste pod bedrima. Koliko će još izdržati? Mathilde Wilerau je prešla na najvažnije pitanje: - Charlierovi ljudi: gdje traže? Koliko ih ima? - Ne znam više. Nisam u igri. Ni Laurent. Čak nisam ni s njim u kontaktu... Za Charliera je program gotov. Samo je jedna žurba: pronaći tebe i povući te iz opticaja. Čitate novine. Znate što se događa u medijima, s javnim mnijenjem, za neautorizirano telefonsko prisluškivanje, zamislite što će se dogoditi ako se sazna za ovaj projekt. - Znači ja sam žena za odstrel? upitala je Anna. - Žena za zbrinuti radije. Ti ne znaš što imaš u glavi. Moraš se predati, vratiti se Charlieru. U njegove ruke. To je jedino rješenje da ozdraviš i da svi životi budu spašeni! Podigao je pogled iznad okvira svojih naočala. Mutno ih je vidio a tako je bilo i bolje. Pribrao se: 246

- Dragi Bože, ne poznajete Charliera! Siguran sam da djeluje protuzakonito. Sada radi veliko pospremanje. U ovom trenutku nisam siguran ni da je Laurent živ. Sve je izgubljeno, još možemo barem tebe spasiti.... Glas mu je zamro u grlu. Čemu nastaviti? Ni sam nije vjerovao u tu slučajnost. Mathilde je tihim glasom najavila: - Sve to nam ne govori zašto ste joj promijenili osobni opis. Ackermann je osjetio kako mu se smiješak pojavljuje na usnama: očekivao je to pitanje od početka. - Nismo promijenili tvoje lice. - Što? Ponovno ih je promotrio preko okvira. Čuđenje je zakovalo njegove crte. Zagledao se u Annine zjenice: - Bila si takva kada smo te pronašli. Od prvih rendgena otkrio sam ožiljke, implantate. Bilo je to nevjerojatno. Potpuna estetska kirurgija. Posao koji mora da je stajao čitavo bogatstvo. Nije vrsta zahvata koju bi mogla platiti jedna ilegalna radnica. - Što želiš reći? - Da ti nisi radnica. Charlier i ostali su se prevarili. Mislili su da su oteli anonimnu Turkinju. No ti si puno više od toga. Kako god se čudno činilo, vjerujem da si se skrivala u turskoj četvrti kada su te otkrili. Anna se počela tresti: - To je moguće... To je moguće... Kada se sve to dogodilo? - U nekom smislu, nastavio je on s čudnim žarom, ta istina objašnjava uspjeh manipulacije. Ja nisam čarobnjak. Ne bih mogao do

247

te mjere promijeniti jednu Turkinju koju su iskrcali iz Anatolije. Svakako ne u nekoliko tjedana. Samo je Charlier mogao izvesti takav posao. Mathilde se zaustavila na toj posljednjoj točci: - Što si rekao kada te obavijestio da joj je lice promijenjeno? - On nije znao. Nisam mu rekao. Svima sam tu činjenicu sakrio. (Pogledao je Annu). Čak i prošle subote, kada si stigla u Becquerel zamijenio sam snimke. Tvoji ožiljci pojavljuju se na svim snimkama. Anna je obrisala suze: - Zašto si to učinio? - Želio sam dovršiti pokus. Prilika je bila predobra... Tvoje psihičko stanje bilo je idealno da pokušam pustolovinu. Jedino je projekt bio važan.... Anna i Mathilde ostale su zatečene. Kada je mala Kleopatra došla k sebi glas joj je bio suh poput lista tamjana. - Ako nisam Anna Hevmes, ni Selma Golkap, tko sam? Nemam ni najmanjeg pojma. Intelektualka, politička useljenica... Ili teroristkinja. Ja... Neon se još jednom ugasio. Mathilde se nije ni pomaknula. Činilo se da je tama postala gušća, poput tekuće smole. Na trenutak sije rekao: "Ako sam se prevario, ubit će me". No Annin glas je zazvonio u mraku: - Samo je jedan način da saznam. Nitko nije ponovno upalio svjetlo. Eric Ackermann slutio je nastavak. Anna je mrmljala iznenada pored njega: - Vratit ćeš mi što si mi ukrao. Moje pamćenje. 248

OSMO 42. Riješio se momka i to je već bilo to. Nakon koride kod stanice, Jean-Louis Schiffer je odveo Paula Nerteauxa u jednu slastičarnicu, nasuprot stanici Est, La Strasbourgeoise. Iznova mu je objasnio da je istinski ulog istraga koja se svodila na "potragu za jednom ženom". Za sada ništa drugo nije bilo bitno; ni žrtve ni ubojice. Trebalo je zaštiti metu Sivih Vukova; onu koju su tražili već pet mjeseci u turskoj četvrti i koju do sada nisu našli. Naposljetku, na kraju teške rasprave, Paul Nerteaux kapitulirao je i zaokrenuo za stotinu osamdeset stupnjeva. Njegova inteligencija i sposobnost prilagodbe nisu prestajali čuditi Schiffera; mladić je napokon i sam odredio jednu novu strategiju koju je trebalo slijediti. Prva točka: stvoriti foto robot žrtve na temelju fotografija triju mrtvih žena, zatim ga razdijeliti kao predmet traganja u turskoj četvrti. Druga točka: pojačati ophodnje, umnožiti kontrole identiteta, pretraživanja po Maloj Turskoj. Jedno takvo usporavanje moglo se činiti uzaludnim no, prema Nertauxu, mogli su slučajno nabasati na ženu. To se već događalo: nakon dvadeset i pet godina djelovanja Toto Riina, voda najvišeg vrha Cosa Nostre, uhićen je nakon niza banalnih kontrola identiteta usred Palerma. Treća točka: vratiti se kod Mariusa, gazde Iskelea i proučiti njegove dosjee da se vidi ima li i drugih radnica koje odgovaraju opisu. Ta ideja svidjela se Schifferu, no nije se mogao pojaviti tamo nakon tretmana koji je priuštio trgovcu robljem. Rezervirao si je zauzvrat četvrtu točku: posjetiti Talat Giirdilek kod koje je radila prva žrtva. Trebalo je dovršiti posao ispitivanja kod zaposlenika ubijenih žena, a on je bio kandidat. 249

Naposljetku, peta točka: okrenuti se prema ubojicama samim: pokrenuti istragu od strane Ureda za useljeništvo i vize u slučaju turskih iseljenika poznatim po svojim vezama s ekstremnom desnicom ili mafijom, a koji su stigli u Francusku od mjeseca studenog 2001. To je značilo pročešljati sve dolaske koji su vukli porijeklo iz Anadolije u zadnjih pet mjeseci, usporediti ih s dosjeima Interpola i podvrgnuti ih paralelnom ispitivanju s turskom policijom. Schiffer nije vjerovao u taj trag, predobro je poznavao skrivena mjesta koja su postojala između turskih kolega i Sivih Vukova, no pustio je mladog murjaka da govori, sav u zanosu. Uistinu, nije vjerovao ni ujedan od ovih poteza. No pokazao se strpljivim jer je imao novu ideju u glavi... I dok je bio na putu prema otoku Cite, gdje je Nerteaux računao predstaviti novi plan sucu Bomarzu, iskušao je svoju sreću. Objasnio mu je da je najbolji način za napredak da se razdvoje u ekipe. I dok Paul bude dijelio foto-robote i "brifirao" jedinice u policijskoj postaji 10. arrondissementa, on bi mogao ispitati Giirdileka... Mladi je kapetan bio rezerviran u odgovoru nakon posjete sucu. Pustio ga je da čeka više od dva sata u jednoj kavani nasuprot Palače pravde smjestivši ga pod nadzor jednog redarstvenika. Zatim je izišao iz svog nadutog skrovišta u kvartu: Bomarzo mu je dao slobodne ruke za njegov mali Vigipirate. Očigledno ga je ta mogućnost oduševljavala, bio je sada složan sa svime. U 18 sati napustio je bulevar Magneta nedaleko stanice Est i zakazao mu sastanak u 20 sati vi kafiću Sancak, u ulici Faiubourg-SaintDenis kako bi se dogovorili. Schiffer je sada u ulici Paradis! Napokon sam! Napokon slobodan... Disati kiseli okus četvrti, osjećati magnetsku snagu "svog" teritorija. Kraj dana nalikovao je na groznicu, blijedu i zagušujuću. Sunce je na svaki izlog bacalo čestice svjetla, neku vrst pozlaćenog 250

praha, koji je imao smrtonosnu gracioznost, istinsku šminku balzamatora. Napredovao je sporim korakom, spremajući se za suočenje s onim koji je bio na najvišim instancama četvrti: Talat Gurdilekom. Čovjek koji se iskrcao u Parizu 60-tih godina, u sedamnaestoj, bez prebijene pare, bez i najmanje pomoći, a koji je sada posjedovao dvadesetak radionica i tvornica odjeće u Francuskoj i u Njemačkoj kao i dobrih desetak glačaonica i automatskih praonica. Zlatni rudnik koji je vladao u svim slojevima turske četvrti, službenih ili službeničkih, legalnih i ilegalnih. Kada bi Giirdilek kihnuo čitava četvrt bi bila prehlađena. Na broju 58 Schiffer je gurnuo dvostruka vrata. Ušao je ujedan crnkasti prolaz koji je presijecao središnji kanal, uokviren radionicama i tiskarama koje su zujale. Na kraju uličice, dosegao je četvrtasto dvorište, popločano rombovima. Na desnoj strani nalazilo se sićušno stepenište koje je silazilo u jedno dugačko dvorište prekriveno napola ocvalim žardinjerama. Obožavao je taj dio četvrti, sakriven od pogleda, nepoznat čak i većini stanovnika bloka; sree u srču, traka koja je iskrivljavala sve poznato, vertikalno i horizontalno. Hrdava metalna stijenka zatvarala je prolaz. Položio je ruku na vrata: bila su mlaka. Nasmiješio se i snažno udario. Nakon dugog trenutka jedan muškarac je otvorio oslobađajući oblak pare. Schiffer je izrekao nekoliko objašnjenja na turskom jeziku. Vratar se pomaknuo kako bi ga pustio ući. Murjak je primijetio da je bio bos. Novi smiješak: ništa se nije promijenilo. Uronio je u paru. Bijelo svjetlo otkrilo mu je poznatu sliku: hodnik od fajanse, velike cijevi od grijanja obješene na stropu, odjevene u kirurški blijedo zeleno platno; potoci suza na pločicama; željezna blindirana vrata koja

251

su naglašavala svako sito i nalikovala na stijenke toplane, izbijeljena od bijeloga vapna. Hodali su tako tijekom nekoliko minuta. Schiffer je osjećao svoje eipele kako udaraju po lokvama. Tijelo mu je već mokro od znoja. Skrenuli su u jedan novi uzak prolaz popločan bijelim pločicama, ispunjen parom. Na desnoj strani se otvarao prolaz i otkrivao radionicu iz koje je izlazila buka divovskog disanja. Schiffer si je dao vremena promotriti prizor. Pod stropom kanalizacije jalovo stijenje prigušenog svjetla, tridesetak radnika, bosih, koji su nosili bijele maske i užurbano radili oko skladišta ili stolova za glačanje. Mlazovi pare šuškali su u pravilnom ritmu, mirisi deterdženta i alkohola natapali su atmosferu. Schiffer je znao da se tvornica za odjeću hamama nalazi u blizini, nekoliko koraka pod njihovim nogama, crpeći vodu s više od osam stotina metara dubine, koja je kružila u razvodima, pročišćena, klorirana, ugrijana, prije nego stoje kanalizirana bilo prema hamamu u doslovnom smislu riječi bilo prema toj ilegalnoj bojaonici. Giirdilek je imao ideju spojiti radionicu za pranje sa svojim kupalištima kako bi koristio jedan jedini sustav kanalizacije za dvije različite aktivnosti. Ekonomična strategija: ni kaplja vode nije bila izgubljena. Murjak je u prolazu bacio pogled, promatrajući žene zamaskirane pamukom, s čijih je čela kapao znoj. Natopljene bluze lijepile su im se uz grudi i bokove, široke i oble kao što je on volio. Postao je svjestan svoje erekcije. Prihvatio je to kao dobar znak. Nastavili su hodati. Toplina i vlaga postajale su još naglašenije. Jedan specifičan miris se mogao osjetiti, zatim je nestao, do te mjere da je Sehiffer pomislio da ga je sanjao. No nekoliko koraka dalje ponovno se još preciznije pojavio. 252

Ovaj je put Scfhiffer bio siguran. Počeo je polako udisati. Gorki udisaji napadali su mu nosnice i grlo. Protuslovni osjećaji napadali su njegov dišni sustav. Imao je osjećaj da udiše komadiće leda dok su mu usta gorjela. Taj miris osvježavao je i palio istovremeno, napadao i pročišćavao u istom dahu. Menta. Napredovali su dalje. Miris je postajao rijekom, morem u koje se Schiffer utapao. Bilo je još gore nego u njegovom sjećanju. Na svakom se koraku polako pretvarao u vrećicu za infuziju dok je njegovo lice imalo efekt maske rastopljenog voska. Kada je stigao do kraja hodnika, bio je na rubu gušenja, dišući još samo malim udisajima. Hrabrio se da napreduje prema divovskom inhalatoru. Znajući da nije daleko od istine ušao je u glavnu odaju. Bio je to prazan bazen, plitak, uokviren finim bijelim stupovima koji su bili odsječeni u dnu bujieom pare; plave pločice iz Pruske označavale su rubove kao na starim postajama podzemne željeznice. Drveni zasloni prekrivali su cijeli zid, urešeni turskim ukrasima: mjeseci, križevi, zvijezde. U centru bazena na keramičkom bloku sjedio je čovjek. Težak, tust, bijelog rućnika svezanog oko struka. Lice mu je bilo utopljeno u tamu. Smijeh mu je odzvanjao u gorućoj zadimljenosti. Smijeh Talat Giirdileka, čovjeka-mente, čovjeka promuklog glasa.

43. U turskoj su četvrti svi znali njegovu priču. Stigao je u Europu 1961. , u kamionu s dvostrukim dnom, na klasični način. U Anadoliji su njega i suputnike zatvorili pod željeznu 253

stijenku koju su zatim zakovali. Ilegalni putnici trebali su ostati tako ležati, bez zraka i svjetla, tijekom cijelog puta, otprilike četrdeset i osam sati. Toplina i pomanjkanje zraka jako su ih brzo omamili. Zatim su im tijekom prijelaza preko planinskih tjesnaca u Bugarskoj hladnoća i metalni oblozi prodrli do kosti. No prava kalvarija počela je na jugoslovenskoj granici kada je cisterna puna kadmijumske kiseline počela puštati. Spremište u metalnom kovčegu polako se počelo ispunjavati otrovnim parama. Turci su urlali, udarali, tresli stijenku koja ih je pritiskala, no kamion je nastavljao put. Talat je shvatio da ih nitko neće doći osloboditi prije njihova dolaska i da vrištanje i micanje samo povećavaju dotok kiseline. Bio je miran udišući stoje manje moguće. Na talijanskoj granici, ilegalci su se primili za ruke i počeli moliti. Na francuskoj granici većina je već bila mrtva. U Nancyu gdje je bilo predviđeno prvo iskrcavanje vozač je otkrio poredane leševe, natopljene urinom i izmetom, otvorenih usta u posljednjem hropcu. Samo jedan adolescent je preživio. No i njegov je dišni sustav bio uništen. Njegov jednjak, grlo i nosne šupljine bili su nepovratno spaljeni - mladić nikada više neće imati osjetila njuha. Glasnice su izgorjele - glas će mu od sada biti samo škripanje staklenog papira. Što se tiče disanja, kronična upala prisiljavat će ga da stalno udiše tople i vlažne pare. U bolnici mu je liječnik doveo prevoditelja kako bi mu objasnio tu tužnu računicu mladog imigranta i rekao mu da će ga vratiti kroz deset dana jednim čarter letom za Istanbul. Tri dana kasnije, Talat Gurdilek je pobjegao, lica u zavojima poput mumije stigao je do prijestolnice pješice.

254

Schiffer ga je upoznao s inhalatorom. Još dok je bio samo mladi šef jedne radionice koju nikada nije napuštao i s vama je razgovarao između udisaja iz inhalatora. Kasnije je nabavio prozirnu masku koja je zatvarala njegov promukli glas. Zatim mu se zlo još pogoršalo, no financijske su mu mogućnosti porasle. Krajem 80-tih Gurdilek je imao hamam La Porte Bleue. u ulici Faubourg-Saint-Denis i odaju je opremio za svoje potrebe. Neka vrsta divovskih pluća, popločano sklonište puno para mentoliranog balsofumina. - Salmn alejkum; Talat. Oprosti što te uznemirujem u tvojem odmoru. Čovjek se iznova nasmiješio, omotan oblakom pare: - Alejkum salaam, Schifferu. Dolaziš medu mrtve? Turčinov glas podsjećao je na zviždanje grana u plamenu. - Prije bi se reklo da me mrtvi šalju. - Očekivao sam tvoju posjetu. Sehiffer je skinuo ogrtač (bio je natopljen do kraja), a zatim sišao stepenicama bazena: - Svi me očekuju, reklo bi se. Što mi možeš reći o ubojstvima? Turčin je ispustio dubok uzdah. Škripanje željeza: - Kada sam napustio svoju zemlju moja je majka izlila vodu iza mojih koraka. Ocrtala je put sudbine, koji bi me trebao vratiti. Nikada se nisam vratio, brate moj. Ostao sam u Parizu i neprekidno gledam kako stvari postaju sve gore i gore. Ništa ovdje ne ide. Murjak je bio na dva metra od nababa no nije jasno razabirao njegovo liee.

255

- Egzil je težak zanat, rekao je pjesnik. A ja dodajem da postaje sve teži i teži. Nekoć su s nama postupali kao s psima. Iskorištavali su nas, krali nas, uhićivali nas. Sada ubijaju naše žene. Gdje će to završiti? Sehiffer nije bio raspoložen za igranje s tom filozofijom bazara. - Ti određuješ graniee, uzvratio je. Tri radniee ubijene na tvom teritoriju, jedna iz tvoje vlastite radionice: to je puno. Gurdilek je učinio neobaveznu kretnju. Njegova ramena u sjeni podsjećala su na sagorjele brežuljke. - Na francuskom smo teritoriju. Vaša policija nas treba štititi. - Nemoj me nasmijavati, Vukovi su ovdje i ti to znaš. Koga traže? I zašto? - Ne znam. - Ne želiš znati. Nastupila je tišina. Turćinovo disanje još uvijek je bilo teško. - Ja sam gospodar ove četvrti, rekao je naposljetku, ne i svoje zemlje. Ta afera ima korijene u Turskoj. - Tko ih šalje? upitao je Sehiffer jače. Istanbulski klanovi? Obitelji Antepa? Laži? Tko? - Schifferu, ne znam. Kunem se. Murjak je krenuo prema naprijed. Istog je trena drhtaj uskovitlao maglu na dnu bazena: tjelohranitelji. Odmah je stao pokušavajući još uvijek nazrijeti Giirdileka. Vidio je samo djeliće ramena, ruku, prsnog koša. Zatamnjena, erna koža smežurana vodom kao krep-papir. - Dakle, misliš dozvoliti da se taj masakar nastavi? - Prestat će kada urede tu stvar, kada pronađu djevojku. 256

- Ili kada je ja sam nađem. Crna ramena su se stresla: - Na meni je da se nasmijem. Nisi ti tog kalibra, prijatelju moj. - Tko mi u tome može pomoći? - Nitko. Da netko nešto i zna, već bi rekao. Ne tebi, Njima. Četvrt teži samo miru. Sehiffer je na trenutak razmislio. Gurdilek je govorio istinu. To je bio jedan od misterija koji su ga okupirali. Kako se ta žena, nasuprot cijeloj zajednici, uspijevala izvući dosada? I zašto su je Vukovi još uvijek tražili u četvrti? Zašto su bili sigurni da se ona još uvijek nalazi ovdje? Promijenio je temu: - U tvojoj radionici, što se dogodilo? - Bio sam u Miinchenu u tom trenutku i... - Dosta gluposti, Talat. Želim sve detalje. Turčin je ispustio rezignirani uzdah: - Bili su ovdje, usred radionice. U noći 13. studenog. - U koliko sati? - 2 sata ujutro. - Koliko ih je bilo? - Četvorica. - Da li je netko vidio njihova lica? - Nosili su maske. Prema djevojkama, bili su naoružani do zuba. Strojnice. Ručno oružje. Potpuno.

257

Adidas trenirka opisala je istu sliku. U četrdeset godina karijere nikada nije čuo nešto tako čudno. Tko je bila ta žena da je zaslužila takav eskadron? - Dalje, promrmljao je. - Oteli su djevojku i povukli se, to je sve. Trajalo je svega tri minute. - Kako su se ponašali u radionici? - Imali su fotografiju? Schiffer se povukao i progovorio kroz paru: - Zvala se Zevnep Tiitengil. Imala je dvadeset i sedam godina. Udata za Burbuu Tutengila. Bez djece. Stanovala je na broju 34 u ulici Fidelite. Porijeklom iz regije Gaziantep. Nalazi se ovdje od rujna 2001. - Dobro si obaviješten, brate moj. No, ovaj te put to nikuda neće odvesti. - Gdje joj je muž? - Vratio se u zemlju. - Ostale radnice? - Zaboravi sve. Nisi dorastao toj vrsti posla. - Prestani govoriti u zagonetkama. - U naše doba stvari su bile jednostavne i jasne. Teritoriji su bili jasno razgraničeni. Te granice danas više ne postoje. - Objasni, za ime Boga! Talat Giirdilek je napravio stanku. Oblaci pare još uvijek su obavijali njegovu siluetu. Napokon je ispljunuo: - Ako želiš znati više pitaj policiju. Schiffer je zadrhtao. 258

- Policiju? Koju policiju? - Sve sam već ispričao momcima iz Louis-Blanc-a. Paljevina mente činila mu se još snažnijom. - Kada? Giirdilek se nagnuo nad svoju kocku od fajanse: - Slušaj me dobro, Schifferu: neću ponavljati. Kada su Vukovi te noći otišli naletjeli su na vozilo ophodnje. Bila je potjera. Ubojice su pobjegli vašim momcima. No murjaci su zatim došli baciti pogled ovdje. Schiffer je slušao to otkriće ne znajući što bi mislio. Na trenutak je pomislio da je Nerteaux sakrio taj iskaz. No nije bilo razloga da bi tako razmišljao. Mladić nije znao, samo to. Duboki glas je nastavio: - U međuvremenu su se moje djevojke vješto izvukle. Murjaci su samo ustanovili upad i ometanje. Moj šef radionice nije progovorio o otmici ni o komandosima. Uistinu ne bi ništa rekao da nije bilo te djevojke. Schiffer je poskočio: - Djevojke? - Murjaci su otkrili jednu radnicu, u dnu hamama, kako leži na strojevima. Schiffer nije vjerovao svojim ušima. Od početka te afere jedna žena je vidjela Sive Vukove. I ta žena je ispitana u 10. arrondissementu! Kako to da Nerteaux nikada nije čuo priče o nečemu takvom? Sada je bilo izvjesno: murjaci su zataškali taj iskaz. Dovraga. - Ta žena: kako se zove? - Sema Gokalp. 259

- Koliko joj je godina? - Tridesetak. - Udata? - Ne. Samica. Čudna djevojka. Usamljena. - Odakle je dolazila? - Gaziantep. - Kao i Zeynep Tutengil? - Kao i sve djevojke iz radionice. Radila je ovdje nekoliko tjedana. Recimo: od listopada. - Vidjela je otmicu? - Bila je u prvim redovima. Dvije djevojke su regulirale temperaturu u kanalizacijskom odvodu. Vukovi su oteli Zevnep. Sema se sakrila u spremište. Kada su ju policajci otkrili bila je u stanju šoka. Mrtva od straha. - Zatim? - Nikada ništa više nisam čuo. - Ponovno su ju poslali u Tursku? - Nemam pojma. - Odgovori, Talat. Sigurno su te obavijestili. - Sema Gokalp je nestala. Sutradan više nije bila u policijskoj postaji. Isparila je zauvijek. Yemin ederim. Kunem se! Schiffer se još uvijek znojio u krupnim kapima. Prisilio se kontrolirati svoj glas: - Tko je upravljao ophodnjom te noći? 260

- Beauvanier. Christophe Beauvanier bio je jedan od kapetana Louis-Blanc-a. Strastveni obožavatelj body-buildinga koji je dane provodio u sportskim dvoranama. Nije bio tip murjaka koji bi se bavio sličnom pričom. Trebalo je ići više... Drhtaji uzbuđenja potresali su njegove natopljene krpe. Nabab je izgledao kao da slijedi njegove misli: - Štite Vukove, Schifferu. - Pričaš gluposti. - Govorim istinu i ti to znaš. Izbrisali su jednog svjedoka. Jednu ženu koja je sve vidjela. Možda i lice jednog od ubojica. Možda detalj koji bi ga pomogao identificirati. Štite Vukove i to je to. Ostala ubojstva počinjena su uz njihov blagoslov. Dakle, možeš prestati izigravati velikog pravednika. Jači ste od nas. Schiffer je izbjegavao gutanje kako ne bi povećao opekotine grla. Gurdilek se varao: utjecaj Turaka nije mogao ići tako visoko u mrežama francuske policije. Bio je dovoljno dobro pozicioniran da bi to znao: tijekom dvadeset godina bio je tampon između dva svijeta. Postojalo je, dakle, drugo objašnjenje. Ipak, jedan detalj mu nije izlazio iz glave. Jedan detalj koji je mogao potvrditi verziju makinacije na visokim položajima. Činjenica da su istragu koja se ticala tri ubojstva povjerili Paulu Nertauxu, kapetanu bez iskustva, koji je gotovo pao s Marsa. Bio je tek dječarac da bi imali takvo povjerenje u njega. Sve je to jako nalikovalo na zataškavanje.... Misli su strujale pod njegovim gorućim sljepoočnicama. Ako je to sranje bilo istina, ako je to stvar tursko-francuskog saveza, ako politika dvije države zaista zajedno djeluje po cijenu života tih jadnih

261

djevojaka i nade jednog mladog policajca, tada će Schiffer mladiću pomoći do kraja. Dvojica protiv svih: evo jezika koji je razumio. Povukao se u paru, pozdravio starog pašu a zatim se bez ijedne riječi popeo stepenicama. Gurdilek se zadnji put nasmijao: - Sada je vrijeme da pospremiš stvari u svojoj kući, brate moj.

44. Schiffer je jednim pokretom ramena gurnuo vrata policijske postaje. Svi pogledi uperili su se prema njemu. Mokar do kosti, pogledao ih je i sam upijajući njihove izgubljene poglede. Dvije grupe agenata javnog djelovanja, u uniformama, bile su na odlasku. Poručnici s kožnim prslucima na leđima opasali su crvene vrpce. Veliki su manevri već počeli. Schiffer je na pultu ugledao hrpu foto-robota. Imao je ideju za Paula Nerteauxa koji je dijelio oglase u svim policijskim postajama 10. arrondissementa kao da se radilo o policijskim brošurama ne sumnjajući ni jednog trenutka da je bio budala u cijeloj aferi. Bez riječi se popeo na prvi kat. Ušao je u jedan hodnik prošaran vratima svom svojom dužinom i skrenuo udesno na trećem katu. Beauvanier se nije promijenio. Širokih napuhnutih ramena, odjeven u crnu kožu s Nike visokim tenisicama. Murjak je patio od čudne afektacije, sve raširenije medu policijskim načelnicima. Približavao se pedesetoj no još uvijek se pravio da je mlad. Upravo je pripasivao pojas s oružjem krećući u noćni obilazak. - Schifferu? začudio se. Što radiš ovdje? - Kako ide, stari moj? 262

I prije nego je mogao odgovoriti, Schiffer ga je zgrabio za revere njegova sakoa i pritisnuo uza zid. Kolege su već dolazili u pomoć. Beauvanier ih je smirio jednom gestom, iznad svojeg napadača: - Nema problema, momci! To je prijatelj! Schiffer je promrmljao, tik do njegova lica: - Sema Gokalp. Prošli 13. studeni. Gurdilekov hamam. Zjenice su se suzile. Usta zadrhtala. Schiffer mu je pribio glavu uz jedan ormar. Murjaci su se požurili. Beauvanier je već osjećao kako mu se šake stišću na ramenima no još uvijek je pokazivao rukom na smirenje, prisiljavajući se na smiješak: - To je prijatelj, kažem vam! Sve je u redu! Pritisak je popustio. Koraci su se povukli. Naposljetku, vrata su se ponovno zatvorila, kao uz žaljenje. Schiffer je popustio pritisak i upitao mirnijim glasom: - Što si učinio s tim svjedokom? Kako je nestala? - Čovječe, nije to samo tako. Nisam ja imao ništa s tim stoje nestala... Schiffer se povukao da bi ga bolje vidio. Lice mu je bilo čudno smireno. Lice djevojke, uokvireno izrazito crnom kosom, jako plavih očiju. Podsjećao ga je na irsku zaručnicu koju je imao u svojoj mladosti: jednu "crnu Irkinju" koja je sva bila u kontrastima crnog i bijelog umjesto klasičnog "bijelog i ridokosog". Murjak je nosio baseball kapu, spuštenog štitnika, bez sumnje da bi izgledao strasnije. Schiffer je zgrabio jednu stolicu i na silu sjeo: - Slušam te. Želim sve detalje.

263

Beauvanier se pokušao nasmiješiti no pokušaj mu je bio uzaludan. - Te je noći jedno vozilo ophodnje naletjelo na jedan BMW. Momci su izlazili iz hamaraa La Porte Bleue i... - Znam sve to, kada si ti intervenirao? - Pola sata kasnije. Momci su me zvali. Pridružio sam im se kod Giirdileka s jedinicom tehničke policije. - Ti si otkrio djevojku? - Ne. Pronašli su je u međuvremenu. Bila je izgubljena. Znaš kakav je posao tih djevojaka tamo. - Opisi mi je. - Sitna. Smedokosa. Kost i koža. Tresli su joj se zubi. Mrmljala je nerazumljiv jezik. Turski. - Ispričala vam je stoje vidjela? Kakva priča. Čak nas nije ni vidjela. Traumatizirana prostitutka. Beauvanier nije lagao: njegov je glas bio iskren. Schiffer je hodao gore -dolje prostorijom, ne ispuštajući ga iz vida. - Po tebi, što se dogodilo u hamamu? - Ne znam. Reket. Mladići su došli ubrati svoje. - Reket, kod Giirdileka? Što bi mu se dogodilo? Časnik je popravio kožni sako. Kao da popravlja ovratnik. - Nikada se ne zna s Turcima. Možda postoji novi klan u četvrti. Ili napad Kurda. Čovječe. To je njihov posao. Giirdilek je čak uložio žalbu. Imali smo čitavu proceduru i... 264

Nova ideja mu je pala na pamet. Ljudi iz Porte Bleue nisu govorili o otmici Zeynep ni o Sivim Vukovima. Beauvanier je dakle zaista vjerovao u svoju pretpostavku o reketu. Nitko nije vidio vezu između te jednostavne "posjete" hamamu i otkrića prvog tijela, dva dana kasnije. - Što si učinio sa Semom Gokalp? - U postaji smo joj dali odjeću, pokrivač. Sasvim je drhtala. Pronašli smo njenu putovnicu ušivenu u suknju. Nije imala vizu, ništa. Posao za Ured za useljenike. Poslao sam im izvješće faksom. Jedno sam poslao i u državnu upravu, na trgu Beauvau, da se pokrijem. Nije bilo što za čekati. - Zatim? Beauvanier je uzdahnuo prolazeći prstom po čelu: - Njeno drhtanje se nastavilo. Postajalo je sve jače i jače. Tresli su joj se zubi, nije mogla ni jesti ni piti. U 5 sati odlučio sam je odvesti u Sainte-Anneu. - Zašto ti a ne policajci? - Ti glupani htjeli su joj staviti lisice. A osim toga... Ne znam. Taje djevojka imala nešto... Ispunio sam "32 13" i ukrcao je. Glas mu se gasio. Nije prestajao češati bradu. Schiffer je primijetio duboke tragove akni. "Toxico" pomislio je. - Sutradan ujutro, pozvao sam momke iz VPE-a. Uputio sam ih u Saint-Annu. U podne su me pozvali: nisu pronašli djevojku. - Pobjegla je? - Ne. Već su je policajci dolazili tražiti, u 10 ujutro. - Koji murjaci?

265

- Nećeš mi vjerovati. - Ipak pokušaj. - Prema sveznalici stražaru bili su to momci iz DNAT-a. - Antiteroristička jedinica? - Išao sam osobno provjeriti. Pokazali su naredbu za premještaj. Sve je bilo zakonito. Schiffer za svoj povratak u krilo nije mogao ni sanjati bolji način. Sjeo je na ugao uredskog stola. Svaki pokret mu je, još uvijek, isparavao tragove mente. - Jesi li ih kontaktirao? - Pokušao sam, da. No momci su ostali diskretni. Po onome što sam mogao shvatiti uhvatili su moje izvješće, na trgu Beauveau. Zatim je Gharlier izdao naredbe. - Philippe Gharlier? Kapetan je kimnuo glavom. Sva ta priča obuzimala ga je potpuno. Charlier je bio jedan od pet načelnika antitero-rističke jedinice. Ambiciozan policajac kojeg je Schiffer poznavao od svog prelaska u antibrigadu, u 77-icu. Čisti gad. Možda i opakiji od njega, ali ne manje brutalan. - Poslije? - Poslije - ništa. Nikada ništa nisam čuo. - Rugaš mi se. Beauvanier je oklijevao. Znoj mu se pojavio na čelu. Pogled mu je i dalje je bio spušten.

266

- Sutradan, charlier me osobno nazvao. Postavio mi je hrpu pitanja o cijeloj toj stvari. Gdje je Turkinja bila pronađena, u kakvim okolnostima, sve to. - Što si mu odgovorio? - Ono što sam znao. "To će reći - ništa, glupane", mislio je Schiffer. Murjak s kapom je dovršio: - Charlier me obavijestio da će se pobrinuti o dosjeu. Transferu paketa, Službi za kontrolu stranaca, uobičajena procedura. Također mije dao do znanja da je u mom interesu da šutim. - Tvoje izvješće, još uvijek ga imaš? Smiješak se pojavio na njegovom zbunjenom licu. - Što ti misliš? Došli su ga odnijeti istoga dana. - A kopija? Smiješak se pretvorio u smijeh: - Kakva kopija? Sve su izbrisali. Čak i zapise s radija. Uništili su svjedoka! Jednostavno i čisto. - Zašto? - Što ja znam? Ta djevojka ništa nije mogla reći. Bila je potpuno sluđena. - A ti, zašto si je zatvorio? Murjak je spustio glas: - Charlier me drži. Stara priča... Sehiffer ga je udario po ruei, na prijateljski način, a zatim ustao. Pokušavao je shvatiti informacije hodajući iznova po sobi. Iako se moglo činiti nevjerojatnim, otmica Seme Gokalp od strane DNAT-a 267

pripadala je drugoj aferi. Aferi koja nije imala ništa s nizom ubojstava ni sa Sivim Vukovima. No to nije nimalo dovodilo u pitanje svjedoka u njegovoj istrazi. Trebalo je pronaći Semu Gokalp jer je vidjela nešto. - Ponovno si u službi? riskirao je Beauvanier. Schiffer je popravio svoje natopljene hlače i zanemario pitanje. Primijetio je jedan od Nerteauxovih foto-robota na stolu. Dohvatio gaje, poput lovca, i upitao: - Sjećaš li se imena liječnika koji se pobrinuo za nju u SaintAnnu? - Sjećam. Jean-Francois Hirsch. Taj mije sredio izvješće za podređene i.... Schiffer više nije slušao. Pogled mu se vratio na portret. Bila je to spretna sinteza lica triju žrtava. Široke i blage crte lica, koje su sramežljivo isijavale ispod riđe kose, ulomak turske poeme kojeg se sjetio: "Padišah je imao jednu djevojku. Nalik na mjesec četrnaestog dana..." Beauvanier je još pokušavao: - Priča Porte Bleuea ima veze s tom ženom? Schiffer je zgrabio vrata. Uhvatio je policajčev štitnik i stavio ga na mjesto: - Ako ti budu postavljali pitanja, reći ćeš nam, "čovječe".

45. Bolnica Sainte-Anne, 21 sat. Dobro je poznavao mjesto. Dugački zidovi zgrade zbijenog kamena; mala vrata na broju 17 ulice Broussais jednako diskretna kao i umjetnički ulazi; zatim samo središte, ispresijecano, izvještačeno,

268

ogromno. Cjelina blokova i paviljona miješala je stoljeća i stilove arhitekture. Istinska utvrda, zaključani svijet poremećenosti. Te je večeri utvrda ipak izgledala kao da nije tako dobro nadgledana kao inače. Od prvih zgrada plakati su najavljivali bijes: "SLUŽBE SIGURNOSTI U ŠTRAJKU", "ZAPOŠLJAVANJE ILI SMRT!". Malo dalje su uzvikivali drugi plakati: "NEMA PREKOVREMENOG!", " RTT= KRAĐA", "UKRADENI SLOBODNI DANI"... Ideja najveće psihijatrijske bolnice u Parizu oslobođene same sebe, puštajući pacijente da galopiraju sasvim slobodni, zabavljala je Schiffera. Zamišljao je već brod luđaka, opći bordel gdje bi bolesnici zauzeli mjesto liječnika za jednu noć. No, upavši na ta mjesta, otkrio je samo grad utvara, potpuno napušten. Slijedio je crvene panoe, smjer hitnih neurokirurških i neuroloških slučajeva i primijetio u prolazu imena hodnika. Upravo je krenuo hodnikom "Guy de Maupassant" i popeo se stazicom "Edgar Allan Poe". Upitao se ne radi li se o šaljivoj dosjeci onih koji su zamislili bolnicu. Maupassant je potonuo u ludilo prije smrti, a ni autor Crnog mačka, alkoholičar, nije bio sasvim čist. U komunističkim gradovima, avenije su se zvale "Karl Marx" ili "Pablo Neruda". U Saint-Annei, hodnici su nosili imena tenora ludila. Schiffer se nasmijao u svoj ovratnik prisiljavajući se igrati svoju uobičajenu ulogu grubog murjaka, no već je osjećao kako ga ispunja strah. Previše uspomena, previše rana iza ovih zidova... Bila je to jedna od ovih zgrada u koju je dospio nakon Alžira kada je imao jedva dvadeset godina. Ratna neuroza. Bio je zatvoren nekoliko mjeseci, proganjan halucinacijama, izjedan idejama samoubojstva. Ostali, koji su bili u Alžiru u sastavu "Jedinice za zaštitu", nisu toliko oklijevali. Sjećao se jednog mladog iz Lillea koji se objesio čim se vratio kući. I onog Bretonca koji si je na obiteljskoj farmi 269

odsjekao desnu ruku, ruku koja je bila izložena elektrodama, koja je podupirala vrat u kupaonicama.... Hodnik za hitne slučajeve bio je pust. Velika četvrtasta prostorija popločana crvenim pločicama. Unutrašnjost krvavo crvene narančaste boje. Sehiffer se naslonio na zvono, zatim je ugledao kako dolazi stara bolničarka: škrobljena košulja s pojasom, punda i dvostruke naočale. Žena je žmirnula ispred njega. Nije imao značku ali je pokazao iskaznicu brzim pokretom i objasnio što ga dovodi. Bez ijedne riječi bolničarka je otišla potražiti doktora Jean-Frančoisa Hirscha. Sjeo je na jednu od stolica učvršćenih za zid. Učinilo mu se da je keramićka stijenka potamnjela. Unatoč naporima nije uspijevao zakopati uspomene koje su izbijale iz dna njegova pamćenja. 1960. Kada se iskrcao u Alžiru da bi postao "obavještajnim agentom" nije se želio provlačiti, ni umanjivati napetost posla alkoholom ili bolničkim pomagalima. Naprotiv: prionuo je na posao, danju i noću, uvjeravajući se da ostaje gospodarom svoje sudbine. Rat ga je doveo u situaciju teškog izbora, jednog i jedinog: izbora svog područja. Nije mogao ustuknuti, ni okrenuti se. A nije mogao biti u krivu, bilo je ili tako ili izvući streljivo. Prakticirao je mučenje danju i noću, izvlačeći priznanja iz Alžirača. Ponajprije uobičajenim metodama: udarci, elektrošokovi, kupke. Zatim je uveo vlastite tehnike. Organizirao je simulirana smaknuća, odvodeći zatvorenike izvan grada, gledajući ih kako se svijaju u svojoj koži kada bi im uperio oružje na sljepoočnicu. Spravljao je koktele od kiseline koju im je na silu davao piti, pod prijetnjom noža postavljenog pod grlo. Ukrao je medicinske instrumente u bolnici kako

270

bi složio nekoliko varijanti, kao stoje pumpa za želudac koju je koristio za ubrizgavanje vode u nosnice... Strah ih je modelirao, oblikovao, dao im obličje sve intenzivnije i intenzivnije. Kada bi odlučio dovesti zatvorenike do iskrvarenja, kako bi ih istovremeno oslabio i dao njihovu krv žrtvama atentata, osjetio bi neku čudnu opijenost. Osjećao se poput boga, koji ima pravo na život i smrt nad ljudima. Ponekad se u sobi za ispitivanje smijao sasvim sam, zaslijepljen svojom moći, promatrajući čudo krvi koja je bojala njegove prste. Mjesee dana kasnije bio je protjeran iz Francuske, pogodio ga je potpuni izgon. Čeljusti su mu bile paralizirane; nije mogao reći ni riječi. Bio je zatvoren u Sainte-Anneu, u jednu zgradu u kojoj su obitavali samo stradalnici rata. To je vrsta mjesta gdje su hodnici potmulo odzvanjali uzdasima, gdje nije bilo moguće dovršiti ručak a da vas ne zapljusne povraćanje jednog od susjeda za stolom. Zatvoren u svoju tišinu Schiffer je živio u užasu. U vrtovima je patio od dezorijentacije ne znajući više gdje se nalazi, pitajući se nisu li ostali bolesnici zarobljenici koje je mučio. Kada bi hodao galerijom paviljona pripijao se uz zidove "kako ga žrtve ne bi vidjele". Noću su noćne more poprimale razmjere halucinacija. Goli ljudi privezani za svoje stolice; testisi koji su gorjeli pod elektrodama; čeljusti koje su pucale razbijane o emajlirane umivaonike; nosnice koje su krvarile zbog igala... Uistinu sve to nisu bile vizije već uspomene. Posebno je vidio čovjeka, obješenog naglavačke čiju je lubanju razbio udarcem noge. I budio bi se znojan, vidjevši sebe još uvijek poprskanog mozgom. Strugao je unutrašnjost sobe i razabirao oko sebe glatke zidove nekog podruma, kadu koju su donijeli dolje i na središnjem stolu radio stanicu ANGRC 9 - slavnu "gegene". Liječnici su mu objasnili da je nemoguće potisnuti takva sjećanja. Savjetovali su mu da se suoči s njima, da im posveti svaki dan, svaki trenutak dobrovoljne pažnje. Takva je strategija bila u skladu s 271

njegovim karakterom. Nije se ukopao u mjestu; ne će se sada predati, u tim vrtovima punim ljudi. Potpisao je svoje otpusno pismo i uronio u civilni život. Planirao je postati murjakom, skrivajući psihijatrijske dogodovštine, ističući svoj čin poručnika i vojna odlikovanja. Politički kontekst išao mu je na ruku. Atentati OAS-a u Parizu bili su sve brojniji. Nedostajalo im je momaka koji bi lovili teroriste. Nisu imali nos za nanjušiti trag... A on, on je to znao činiti. Njegov osjećaj za ulicu odmah je učinio čudo. Njegove metode također. Radio je sam, bez ičije pomoći i postizao same rezultate. Sve silom. Njegov će život od sada biti takav. Uvijek će se kladiti na sebe i samo na sebe. Bit će iznad zakona, iznad ljudi. Bit će jedan i jedini zakon, crpeći volju, zapravo izvršavajući pravdu. Neka vrsta kozmičkog pakta; njegova riječ protiv svjetskog sranja. - Što želite? Od glasa je poskočio. Ustao je i fotografski pogledao pridošlicu. Jean-Francois Hirsch bio je krupan - viši od metar i osamdeset i vitak. Njegove dugačke ruke završavale su masivnim šakama. Dva utega, pomislio je Schiffer, koji su davali ravnotežu njegovoj izduženoj silueti. Imao je i lijepu glavu, uokvirenu smeđom i kovrčavom kosom. Druga točka ravnoteže... Nije nosio košulju već ogrtač od vune. Očigledno je bio na odlasku. Sehiffer se predstavio, ne vadeći iskaznicu: - Glavni narednik Jean-Louis Schiffer. Imam vam postaviti nekoliko pitanja. Trajat će svega nekoliko minuta. - Odlazim s posla, i već kasnim. Ne može li to pričekati do sutra? Glas je bio još jedna protuteža. Ozbiljan. Stabilan. Čvrst. 272

- Žao mije, nasmijao se murjak. Stvar je važna. Liječnik je promjerio pogledom svog sugovornika. Miris mente uspravio se poput paravana svježine. Hirsch je udahnuo i sjeo na jednu od isturenih stolica: - O čemu se radi? Schiffer je ostao stajati. - Jedna turska radnica koju ste pregledali 14. studenog 2001. ujutro. Doveo ju je poručnik Christophe Beauvanier. - I onda? - Čini nam se da bi u toj stvari moglo biti nepravilnosti u postupku. - U kojoj ste vi službi točno? Murjak je pogledao kroz prozor: - Interna istraga. Opća inspekcijska služba. - Upozoravam vas. Neću reći ni riječi o kapetanu Beauvanieru. Znači li vama uopće nešto profesionalna etika? Liječnik se varao o tijeku istrage. Sigurno je trebao pomoći "Gospodinu Čovjeku" da se riješi jednog od svojih problema s drogama. Schiffer je bio na konju: - Moja istraga ne odnosi se na Christophea Beauvaniera. Nije mi važno što ste mu prepisali metadone. Liječnik je podigao obrve - Schiffer je točno pogodio - zatim se ponovno uspravio: - Što želite znati? - Turska radnica. Zanimaju me policajci koji su je došli tražiti nakon toga. Psihijatar je prekrižio noge i popravio nabor na hlačama:

273

- Stigli su oko četiri sata nakon njenog primitka. Imali su naredbu o premještaju, naredbu o povlačenju. Sve je bilo u savršenom redu. Gotovo i previše, rekao bih. - Previše? - Rečenice su bile ušminkane, potpisane. Dolazili su direktno iz Ministarstva unutarnjih poslova. Sve to u 10 sati ujutro. To je bio prvi put da sam vidio toliko papira oko jedne obične ilegalke. - Pričajte mi o njoj. Hirsch je promatrao vrhove cipela. Slagao je ideje: - Kada je stigla vjerovao sam da je u stanju hipotermije. Drhtala je. Bila je na izdisaju. Kada sam je pregledao, shvatio sam da joj je temperatura normalna. Njeni su simptomi bili histerični. - Što želite reći? Smiješio se nadmoćno: - Imala je fizičke znakove, no nikakva fiziološkog uzroka. Sve je dolazilo odavde (Pokazao je kažiprstom na sljepoočnicu). Iz glave. Taje žena doživjela psihološki šok. Posljedica je bila reakcija njenog tijela. - Kakvu vrstu šoka, po vašem mišljenju? - Užasan strah. Pokazivala je karakteristične znakove egzogene tjeskobe. Analiza krvi je to i potvrdila. Otkrili srao tragove velikog izljeva hormona. No to je malo previše stručno za vas... Smiješak s visoka se pojačao. Taj tip počeo mu se strašno gaditi. Činilo se da je on to osjetio pa se vratio uobičajenom tonu: - Taje žena doživjela intenzivan stres. Na toj razini, govorio bih o traumi. Podsjećala me na slučaj koji susrećemo nakon bitki, na bojištima. Neobjašnjive paralize, učestala gušenja, taj tip...

274

- Znam. Opišite je. Želim reći: fizički. - Smedokosa. Jako blijeda. Jako mršava, do granice anoreksije. Ošišana kao Kleopatra. Izrazito snažne crte lica, no koje nisu umanjivale njenu ljepotu. Naprotiv. S tog stajališta, bila je... impresivna. Schiffer je počeo jasnije zamišljati djevojku. Instinktivno je predosjetio da to stvorenje nije bilo obična radnica. Ni običan svjedok. - Jeste li je zbrinuli? - Prvo sam joj dao injekciju ankisolitika. Mišići su joj se opustili. Počela se smijati, teturati. Pravi delirij. Rećeniee joj nisu imale nikakva smisla. - Bio je to turski, u svakom slučaju? - Ne. Govorila je francuski. Poput vas i mene. Jedna potpuno luda ideja pala mu je na pamet. No radije ju je zadržao na distanci kako bi sačuvao hladnokrvnost. - Da li vam je rekla što je vidjela? Što se dogodilo u hamamu? - Ne. Izgovarala je krnje rečenice, nepovezane riječi. - Na primjer. - Govorila je da su se vukovi zabunili. Da, to je... Govorila je o vukovima. Ponavljala je da su odveli krivu djevojku. Nerazumljivo. Neki bljesak mu je osvijetlio svijest. Ideja mu se vratila. Kako je ta radnica pogodila da su uljezi bili Sivi Vukovi? Kako je znala da su pogriješili metu? Bio je samo jedan odgovor: istinski je plijen bila ona sama. Sema Gokalp bila je žena koju je trebalo ubiti. Schiffer je skupljao komadiće bez problema. Ubojice su imale doušnika: njihova je meta radila noću u hamamu Tallat Giirdileka. Upali 275

su u radionicu i odveli prvu ženu koja je nalikovala na lik s fotografije: Zeynep Tiitengil. No, prevarili su se: riđokosa, prava, poduzela je mjere predostrožnosti i obojila kosu u crno. Sinula mu je i druga ideja. Izvadio je iz džepa svoj foto-robot: - Djevojka, je li sličila na ovu? Čovjek se nagnuo: - Uopće. Čemu to pitanje? Schiffer je stavio sliku u džep bez odgovora. Drugi bljesak. Nova potvrda. Sema Gokalp - žena koja se krije iza ovog imena - otišla je i dalje u metamorfozi: promijenila je lice. Utekla se u pomoć plastičnom kirurgu. Klasična tehnika onih koji izbjegavaju udarce. Pogotovo u kriminalnom miljeu. Zatim je uzela identitet anonimne radnice, u dnu para Porte Bleue. Ali zašto je ostala u Parizu? Nekoliko sekundi pokušavao je razmišljati kao Turkinja. Kada ih je vidjela u noći 13. studenog 2001. skrivajući se od vukova skvrčena u radionici, pomislila je da je za nju sve gotovo. No, ubojice su se požurili prema njenoj radnici susjedi. Riđokosoj koja je sličila na ono stoje ona nekoć bila...7fl/