javier cercas - salaminski vojnici.pdf

Prvi dio Prijatelji iz šume Bilo je to u ljeto 1994., ima tomu već više od šest godina, kad sam prvi put čuo za strijeljanje Rafaela Sancheza Mazasa. Upravo su mi se bile dogodile tri stvari: prvo, umro mi je otac; drugo, ostavila me žena; treće, napustio sam svoju književničku karijeru. Lažem. Zapravo, od te tri stvari prve su dvije istina, prava pravcata istina; ali to nije slučaj i s trećom. Iskreno rečeno, moja književnička karijera nikad nije ni uzela maha, pa stoga teško da sam je mogao napustiti. Bilo bi pravednije reći da sam je napustio čim je počela. Godine 1989. objavio sam prvi roman; budući da se zbirka priča pojavila dvije godine prije toga, knjiga je bila prihvaćena s očitom ravnodušnošću, ali moja taština i hvalospjevna recenzija moga tadašnjeg prijatelja združenim su me snagama uvjerile da mogu biti romanopisac i da bi, kako bih to postao, najbolje bilo da ostavim posao u novinarskoj redakciji i u potpunosti se posvetim pisanju. Posljedica takva načina života bilo je pet godina ekonomske, tjelesne i metafizičke oskudice, tri nedovršena romana i zastrašujuća depresija koja me dva mjeseca zavalila u fotelju ispred televizora. Sita plaćanja računa, uključujući i račun za sprovod mog oca, promatranja mene kako gledam ugašen televizor i plačem, moja me žena ostavila čim sam se počeo oporavljati i nije mi preostalo ništa drugo nego zauvijek zaboraviti svoje literarne ambicije i tražiti da me ponovno prime u redakciju. Tek sam bio navršio četrdeset godina, ali srećom - ili zato što nisam dobar pisac, ali ni loš novinar ili, što je vjerojatnije, zato što u novinama nisu imali nikoga tko bi radio moj posao za tako neznatnu plaću kao što je bila moja - primili su me natrag. Smjestili su me u kulturu, kamo smještaju ljude za koje ne znaju kamo bi ih smjestili. U početku, s ne baš izrečenim, ali očitim ciljem da kazne moju nelojalnost - budući da, za neke novinare, kolega koji napusti novinarstvo kako bi se bavio romanom nije mnogo bolji od običnog izdajnika - prisilili su me da radim sve, osim nošenja kave uredniku iz bara na uglu, a samo nekolicina kolega nije posegnula za sarkazmom i ironijom na moj račun. Vrijeme je trebalo ublažiti moju nevjeru: ubrzo sam počeo uređivati člančiće, pisati članke, voditi intervjue. Tako sam u srpnju 1994. intervjuirao Rafaela Sancheza Ferlosija, koji je u tom trenutku držao ciklus predavanja na sveučilištu. Znao sam da je Ferlosio krajnje nesklon razgovorima s novinarima, ali zahvaljujući jednom prijatelju (bolje rečeno prijateljici toga prijatelja koja je organizirala Ferlosijev boravak u gradu), uspio sam ga nagovoriti da kratko porazgovara sa mnom. Bilo bi pretjerano nazvati ono intervjuom; ako to i jest bio intervju, onda je bio najčudniji koji sam vodio u životu. Za početak, Ferlosio se pojavio na terasi Bistrota praćen oblakom prijatelja, sljedbenika, obožavatelja i laskavaca; ta činjenica - zajedno s nemarnim ruhom i izgledom u kojem su se nerazrješivo miješali izgled kastiljskog aristokrata posramljenog što to jest i staroga istočnjačkog ratnika - velike glave, razbarušene kose posute pepelom, gruba, ispijena i mučna lica, židovskoga nosa i obraza zasjenjena bradom - mamila je da ga loše upućen promatrač drži vjerskim guruom okruženim sljedbenicima. Ali, k tomu, Ferlosio je odlučno odbijao odgovoriti na svako pitanje koje sam mu postavio, navodeći da je u svojim knjigama dao najbolje odgovore koje je bio u stanju dati. To ne znači da ne želi razgovarati sa mnom; naprotiv: kao da je htio opovrgnuti famu o sebi kao o nepovjerljivu čovjeku (ili je ta fama bila neutemeljena), bio je veoma srdačan, i popodne nam je prošlo u čavrljanju. Problem je bio u tome što ako bih ga, pokušavajući spasiti svoj intervju, upitao (recimo) za razliku između karakternih i tragičnih likova, izvukao bi se i odgovorio mi iscrpnim izlaganjem o (recimo) uzrocima poraza perzijskih lada u Salaminskoj bitki, dok bi mi, kad sam pokušavao izvući njegov stav o (recimo) kronikama o petstotoj godišnjici otkrića Amerike, odgovorio razjašnjavajući obilatom gestikulacijom i pojedinostima (recimo) ispravnu uporabu blanje. Bilo je to iscrpljujuće povuci-potegni i tek mi je pri posljednjem pivu toga popodneva, Ferlosio ispričao priču 0 strijeljanju svoga oca, priču koja me držala u napetosti posljednje dvije godine. Ne znam tko je i kako spomenuo ime Rafaela Sancheza Mazasa (možda jedan od Ferlosi-jevih prijatelja, a možda sam Ferlosio). Sjećam se da je Ferlosio rekao: "Strijeljali su ga nedaleko odavde, u svetištu u Colle-llu." Pogledao me. "Jeste li kad bili ondje? Ni

ja, ali znam da je kraj Banvolesa. Bilo je to krajem rata. Osamnaesti srpnja zatekao ga je u Madridu, morao je naći utočište u čileanskom veleposlanstvu, gdje je proveo više od godine dana. Krajem trideset sedme pobjegao je iz veleposlanstva 1 izašao iz Madrida sakriven u kamionu, možda namjeravajući doći do Francuske. Ipak, uhićen je u Barceloni i dok su Frankove trupe stizale u grad, odveden je u Collell, vrlo blizu granice. Ondje su ga strijeljali. Bilo je to masovno strijeljanje, vjerojatno kaotično jer je rat bio izgubljen i republikanci su bezglavo bježali po Pirenejima, tako da sumnjam da su znali da strijeljaju jednog od osnivača Falange, osobnog prijatelja Josea Antonija Prima de Rivere, da budemo precizniji. Moj je otac čuvao u kući kožuh i hlače u kojima su ga strijeljali, pokazao mi ih je mnogo puta, možda su još uvijek ondje; hlače su bile pro-bušene jer su ga meci samo okrznuli, a on je iskoristio metež toga trenutka da pobjegne i sakrije se u šumi. Odande je, sakriven u nekoj rupi, čuo lavež pasa i pucnjeve i glasove vojnika, koji su ga tražili znajući da ne smiju gubiti mnogo vremena na traženje jer su im frankisti bili za petama. U jednom je trenutku moj otac čuo šuštanje grana za leđima, okrenuo se i ugledao vojnika koji ga je gledao. Onda se začuo uzvik: 'Je li ondje?' Moj je otac pripovijedao da je vojnik zastao i gledao ga nekoliko sekunda i onda, i dalje ga gledajući, povikao: 'Ovdje nema nikoga!', okrenuo se i otišao." Ferlosio je zastao, a oči su mu se suzile u izraz neizmjerne inteligencije i pakosti, kao u djeteta koje suspreže smijeh. "Proveo je nekoliko dana sakriven u šumi, hraneći se onime što bi našao ili što bi mu dali na majurima. Nije poznavao područje, a i razbile su mu se naočale, tako da je jedva vidio; zato je uvijek govorio da ne bi preživio da nije sreo neke momke iz obližnjega sela, Cornella de Terri se zvalo ili se još uvijek tako zove, momke koji su ga čuvali i hranili dok nisu došli nacionalisti. Sprijateljili su se, i kad je sve bilo gotovo, ostao je nekoliko dana kod njih. Sumnjam da ih je ponovno vidio, ali spomenuo mi ih je više no jednom. Sjećam se da ih je uvijek zvao imenom koje su si nadjenuti: prijatelji iz šume." Tad sam prvi put čuo tu priču, i čuo sam je upravo takvu. Sto se tiče intervjua s Ferlosijem, ipak sam ga uspio spasiti, ili sam ga možda izmislio: koliko se sjećam, nijednom se u njemu nije natuknulo ništa o Salaminskoj bitki (ali jest o razlici između karakternih i tragičnih likova) ni o pravilnoj uporabi blanje (ali jest o kronikama o petsto-toj obljetnici otkrića Amerike). U intervjuu se nije spominjalo ni strijeljanje u Collellu ni Sanchez Mazas. O ovome prvome znao sam samo onoliko koliko sam čuo od Ferlošija; o drugome malo više: u to vrijeme nisam bio pročitao ni retka Sancheza Mazasa, a njegovo mi je ime bilo samo maglovito ime još jednoga od falangističkih političara i pisaca koje su posljednje godine povijesti Španjolske ubrzano pokopale kao da se grobari boje da nisu zauvijek mrtvi. Zapravo i nisu bili mrtvi. Ili barem ne zauvijek. Budući da su me se priča o strijeljanju Sancheza Mazasa u Colle-llu i okolnosti koje su ga obavijale veoma dojmile, nakon intervjua s Ferlosijem počeo sam osjećati znatiželju prema Sanchezu Mazasu, i prema Građanskom ratu, o kojem dotad nisam znao mnogo više nego o Salaminskoj bitki ili pravilnoj uporabi blanje, i prema užasnim pričama koje je započeo, a koje su mi se uvijek činile kao povod za nostalgiju starih ljudi i pogonsko gorivo mašte nemaštovitih pisaca. Sasvim slučajno (ili ne tako slučajno) tada je medu španjolskim piscima bilo u modi braniti falangističke pisce. Sve je zapravo počelo prije, kad su sredinom osamdesetih neke izvrsne i utjecajne nakladničke kuće objavile pokoji svezak pokojeg izvrsnoga zaboravljenog falangista, ali u trenutku kad sam se počeo zanimati za Sancheza Mazasa, u određenim su književnim krugovima već branili ne samo dobre falangističke pisce nego i osrednje, čak i loše. Neki naivci, poput čuvara ortodoksne ljevice, ali i neki tvrdoglavi, objavili su da braniti falangističkog pisca znači braniti falangizam (ili pripremati teren za njegovu obranu). Istina je bila upravo suprotna: braniti falangističkog pisca značilo je samo braniti pisca; ili preciznije: značilo je braniti sebe same kao što pisci brane dobra pisca. Hoću reći da je ta moda izrasla, u boljim slučajevima (loši nisu vrijedni spomena), iz prirodne potrebe svakog pisca da izmisli vlastitu tradiciju, iz određene silne želje za provokacijom, iz problematične izvjesnosti da je literatura jedno, a život nešto posve drugo i da stoga možeš biti dobar pisac iako si najgori čovjek

(ili čovjek koji podupire i štiti najgore ciljeve), iz uvjerenja da smo literarno nepravedni prema nekim falangističkim piscima, koji su, da to kažem kovanicom Andresa Trapi-ella, dobili rat, ali su izgubili povijest književnosti. Kako bilo, Sanchez Mazas nije izbjegao toj kolektivnoj ekshumaciji: 1986. prvi su put objavljene njegove sabrane pjesme; 1995. ponovno je izdan u veoma popularnoj ediciji roman Novi život Pedrita de Andije; 1996. ponovno je izdana Rosa Kriiger, još jedan njegov roman, koji je ostao neobjavljen do 1984. Dotad sam pročitao sve te knjige. čitao sam ih sa zanimanjem, čak s užitkom, ali ne i sa žarom: nisam im se morao često vraćati kako bih zaključio da je Sanchez Mazas dobar pisac, ali ne i sjajan pisac, iako se mogu kladiti da ne bih znao jasno objasniti razliku između sjajnoga i dobroga pisca. Sjećam se da sam sljedećih mjeseci i godina osim knjiga skupljao još i pokoju raspršenu vijest o Sanchezu Mazasu i čak pokoju aluziju, veoma sažetu i nepreciznu, o epizodi u Collellu. Vrijeme je prolazilo. Počeo sam zaboravljati priču, jednoga dana početkom veljače 1999., u godini šezdesete obljetnice završetka Građanskoga rata, netko iz novina predložio je da napišemo komemorativni članak o tužnom kraju pjesnika Antonija Machada, koji je u siječnju 1939., u pratnji majke, brata Josea i drugih stotina tisuća izbezumljenih Španjolaca, potaknut napredovanjem franki-stičkih trupa pobjegao iz Barcelone prema Collioureu, na drugu stranu francuske granice, gdje je ubrzo nakon toga umro. Epizoda je bila veoma poznata i mislio sam da neće biti katalonskih (ili nekatalonskih) novina koje ga se tih dana neće prisjetiti, tako da sam se spremao napisati spomenuti rutinski članak, kad sam se sjetio Sancheza Mazasa i da se njegovo nesuđeno strijeljanje dogodilo manje-više u isto vrijeme kad i Machadova smrt, samo s ove strane španjolske granice. Zamislio sam tada da simetrija i kontrast između tih užasnih događaja - gotovo hijazam u povijesti - možda nisu bili slučajni i da bi im, ako ih uspijem točno ispripovijedati u istom članku, njihov neobičan paralelizam možda mogao dati novo značenje. To se praznovjerje potvrdilo kad sam, čim sam se počeo malo opskrbljivati činjenicama, slučajno naišao na priču 0 putovanju Manuela Machada u Collioure, ubrzo nakon smrti njegova brata Antonija. Tad sam počeo pisati. Rezultat je bio članak pod naslovom "Važna tajna". Budući da je na svoj način važan i za ovu priču, prenosim ga u nastavku: "Navršava se šezdeset godina od smrti Antonija Machada, u sumrak Građanskoga rata. Od svih priča iz te priče nesumnjivo je baš ta o Machadu jedna od najtužnijih jer završava loše. Ispričana je mnogo puta. Podrijetlom iz Valencije, Machado je došao u Barcelonu u travnju 1938., u pratnji svoje majke i brata Josea i smjestio se prvo u hotel Majestic, a onda u Torre de Castaner, u rezidenciju smještenu na šetalištu Sant Gervasi. Ondje je nastavio činiti ono što je činio od početka rata: svojim je djelima branio legitimnu vladu Republike. Bio je star, izmožden i bolestan, i odavno nije vjerovao u Frankov poraz; napisao je: 'Ovo je kraj; svakog će trena pasti i Barcelona. Za stratege, za političare, za povjesničare sve je jasno: izgubili smo rat. Ali onako ljudski, nisam tako siguran... Možda smo ga dobili.' Tko zna je li pogodio ovo posljednje; u onom prvom bio je u pravu. U noći 22. siječnja 1939., četiri dana prije nego što su Frankove trupe zauzele Barcelonu, Machado i njegova obitelj krenuli su u konvoju prema francuskoj granici. U tom zapanjujućem egzodusu pridružili su im se drugi pisci. Medu njima Corpus Barga 1 Carles Riba. Zaustavili su se u mjestima Cervia de Ter i Mas Faixat, blizu Figuerasa. Naposljetku, u noći 27., nakon što su prohodali šest stotina metara po kiši, prešli su granicu. Bili su prisiljeni ostaviti svoje kovčege; novac nisu imali. Zahvaljujući pomoći Corpusa Barge, uspjeli su stići u Collioure i smjestiti se u hotel Bougnol Quintana. Za manje od mjesec dana pjesnik je umro; majka ga je nadživjela tri dana. U džepu Antonijeva kaputa njegov je brat José našao nekoliko bilježaka; jedna je bila stih, možda prvi stih njegove posljednje pjesme: 'Ovi plavi dani i ovo sunce djetinjstva'. Priča ne završava ovdje. Ubrzo nakon Antonijeve smrti, njegov brat, pjesnik Manuel Machado, koji je živio u Burgosu, doznao je za događaj iz stranoga tiska. Manuel i Antonio nisu bili samo braća: bili su bliski. Manuela je pobuna 18. srpnja zatekla u Burgosu, na pobunjeničkom području; Antonija u Madridu, na republikanskom području. Bilo bi razumno pretpostaviti da bi, da je bio u Madridu, Manuel bio odan Republici; možda je jalovo pitati se što bi bilo da je Antonio bio u Burgosu. činjenica je da je, čim je doznao vijest o smrti svoga brata, Manuel isposlovao propusnicu

i, nakon što je danima putovao po spaljenoj Španjolskoj, stigao u Collioure. U hotelu je doznao da mu je preminula i majka. Otišao je na groblje. Ondje, na grobu svoje majke i svoga brata Antonija, susreo je drugoga brata, Joséa. Razgovarali su. Nakon dva dana Manuel se vratio u Burgos. Ali priča - ili barem priča koju ja danas želim ispričati - ni ovdje ne završava. Manje-više istodobno s Macha-dovom smrću u Collioureu, strijeljali su Rafaela Sancheza Mazasa pokraj svetišta u Collellu. Sanchez Mazas bio je dobar pisac; bio je i prijatelj Joséa Antonija i jedan od osnivača i ideologa Falange. Njegove ratne peripetije oba-vijene su tajnama. Prije nekoliko godina njegov sin Rafael Sänchez Ferlosio ispričao mi je svoju verziju. Ne znam je li vjerna pravim događajima; ispričat ću je kako mi ju je on ispričao. Uhvaćen u republikanskome Madridu, utočište je našao u čileanskom veleposlanstvu. Ondje je proveo velik dio rata; krajem rata pokušao je pobjeći sakriven u kamionu, ali uhićen je u Barceloni i, kad su Frankove trupe došle u grad, odveli su ga prema granici. Nedaleko od nje obavljeno je strijeljanje; meci su ga, ipak, samo okrznuli te je iskoristio zbrku i žurno se sakrio u šumi. Odande je čuo glasove vojnika koji su ga gonili. Jedan od njih naposljetku ga je pronašao. Pogledao ga je u oči. Zatim je viknuo drugovima: 'Ovdje nema nikoga!' Okrenuo se i otišao. 'Od svih povijesti unutar Povijesti', napisao je Jaime Gii, 'nesumnjivo je najtužnija povijest Španjolske, jer završava loše.' Završava loše? Nikada nećemo doznati tko je bio onaj vojnik koji je spasio život Sanchezu Mazasu ni što mu je prostrujilo glavom kad ga je pogledao u oči; nikada nećemo doznati što su si rekli José i Manuel Machado na grobu svoga brata Antonija i na majčinu grobu. Ne znam zašto, ali katkad si govorim da bismo, kad bismo uspjeli rasvijetliti jednu od tih paralelnih tajni, možda dotaknuli neku mnogo važniju tajnu." Bio sam veoma zadovoljan člankom. Kad je bio objavljen, 22. veljače 1999., točno šezdeset godina nakon Macha-dove smrti u Collioureu, točno šezdeset godina i dvadeset dva dana nakon strijeljanja Sancheza Mazasa u Collellu (ali točan datum strijeljanja doznao sam tek poslije), u redakciji su mi čestitali. Idućih sam dana dobio tri pisma; na moje iznenađenje - nikad nisam bio polemičar, od onih čija se imena često spominju u pismima uredniku, i ništa nije dalo naslutiti da bi neki događaji od prije šezdeset godina mogli nekoga odviše pogoditi - sva tri odnosila su se na članak. Prvo, koje je, pretpostavljam, napisao neki student filologije, predbacuje mi da sam u svom članku insinuirao (što ja mislim da nisam ili, bolje rečeno, mislim da nisam baš u potpunosti učinio) da bi Antonio Machado, da se zatekao u pobunjeničkom Burgosu u srpnju '36., stao na stranu frankista. Drugo je bilo još grublje; napisao ga je muškarac dovoljno star da je mogao prozivjeti rat. Nepogrešivim žargonom optužio me za "revizionizam" jer je pitanje u posljednjem odlomku, ono nakon citata Jaimea Gila ("Završava loše?"), sugeriralo na jedva prikriven način da povijest Španjolske završava dobro, što je prema njegovu sudu nevjerojatno pogrešno. "Dobro završava za one koji su dobili rat", pisalo je. "Ali loše za nas koji smo ga izgubili. Nitko nije bio ni tako ljubazan da nam zahvali što smo se borili za slobodu. U svim selima postoje spomenici koji podsjećaju na poginule u ratu. Na koliko ste od njih vidjeli imena s obiju strana?" Tekst je završavao ovako: "Eto im govno za tranziciju! Sa štovanjem, Mateu Recasens". Treće je pismo bilo najzanimljivije. Potpisao ga je neki Miguel Aguirre. Aguirre je bio povjesničar i, kao što je pisao, nekoliko je godina proučavao što se dogodilo tijekom Građanskoga rata u kotaru oko Banvolesa. Između ostaloga, u njegovu pismu stoji činjenica koja mi se u tom trenutku činila zaprepašćujućom: Sánchez Mazas nije jedini preživio strijeljanje u Collellu; neki čovjek po imenu Jesús Pascual Aguilar također je izvukao živu glavu. Još nešto: čini se da je Pascual ispripovijedao tu epizodu u knjizi pod naslovom Ubili su me crveni. "Bojim se da je knjigu gotovo nemoguće nabaviti", zaključio je Aguirre s nepogrešivom eruditskom umišljenošću. "Ali, ako vas zanima, moj vam primjerak stoji na raspolaganju." Na kraju pisma Aguirre je zabilježio svoju adresu i nekakav telefonski broj. Smjesta sam nazvao Aguirrea. Nakon nekoliko nesporazuma, iz kojih sam razabrao da radi u nekoj tvrtki ili državnoj službi, uspio sam razgovarati s njime. Upitao sam ga ima li informacija o strijeljanju u Collellu; rekao je da ima. Upitao sam ga stoji li još ponuda da mi posudi Pascualovu knjigu; rekao je da stoji. Upitao sam ga želi li da ručamo zajedno; rekao mi je da živi u Banyolesu, ali

da svakog četvrtka dolazi u Geronu snimati nekakvu ra-dijsku emisiju. "Možemo se dogovoriti za četvrtak", rekao je. Bio je petak i, s ciljem da si uštedim tjedan dana nestrpljivosti, bio sam na rubu da mu predložim da se vidimo tog popodneva, u Banvolesu. "Dogovoreno", rekao sam ipak. Tog sam se trenutka sjetio Ferlosija, njegova nedužna izgleda gurua i divlje veselih očiju, kako govori o svom ocu na terasi Bistrota. Upitao sam: "Vidimo se u Bistrotu?" Bistrot je bio bar u staroj jezgri, blago secesijskog izgleda, s mramornim stolovima i obrađenim željezom, ventilatorima s krilima, velikim zrcalima i balkonima pretrpanim cvijećem i otvorenim prema širokim stubama koje se uspinju do Trga Sant Domenech. U četvrtak, mnogo prije vremena dogovorenog s Aguirreom, već sam sjedio za stolićem u Bistrotu, s pivom u ruci; oko mene su zamorili profesori s Filozofskog fakulteta koji ondje obično jedu. Dok sam prelistavao nekakav časopis, pomislio sam da kad smo se dogovorili za taj ručak, ni Aguirreu ni meni nije palo na pamet da, budući da se ne poznajemo, netko od nas dvojice mora imati znak raspoznavanja, i nastojao sam zamisliti, samo uz pomoć glasa koji sam tjedan dana prije čuo preko telefona, kako bi mogao izgledati Aguirre, kad se pred mojim stolom zaustavio nizak lik, debeo i crnokos, s cvikerima i crvenim fasciklom pod rukom; trodnevna brada i kozja bradica kao u zlikovca doimale su se kao da mu jedu lice. Zbog nečega sam pretpostavljao da je Aguirre usporen starac, poput profesora, a ne veoma mlada osoba mamurna (ili možda ekscentrična) izgleda koja je stajala preda mnom. Budući da ništa nije rekao, upitao sam ga je li to on. Rekao je da jest. Onda je on mene upitao jesam li to ja. Rekao sam da jesam. Smijali smo se. Kad je došla konobarica, Aguirre je naručio rižoto KNJIŽNICA ZELINA i biftek al roquefort; ja sam naručio salatu i zečetinu. Dok smo čekali ručak, Aguirre mi je rekao da me prepoznao po fotografiji na unutarnjoj strani korica jedne od mojih knjiga koju je već davno pročitao. Kad sam svladao prvi grč taštine, kivno sam prokomentirao: "A, to si bio ti!" "Ne razumijem." Bio sam prisiljen objasniti: "Šalio sam se." Žarko sam se želio zadubiti u materiju, ali budući da nisam htio dati dojam da sam neuljudan ili previše zainteresiran, raspitivao sam se o radijskoj emisiji. Aguirre je ispustio nervozan grohot, koji je otkrio njegove zube: bijele i nejednake. "Trebala bi biti humoristična emisija, ali zapravo je sranje. Ja glumim fašističkoga komesara imenom Antonio Gargallo, koji sastavlja izvješća o ispitanima. Iskreno, mislim da se zaljubljujem u njega. Naravno, o svemu tome u gradskom vijeću ne znaju ništa." "Radiš u gradskom vijeću Banyolesa?" Aguirre je kimnuo, pomalo posramljeno i pokajnički. "Ja sam gradonačelnikov tajnik", rekao je. "Još jedno sranje. Gradonačelnik mi je prijatelj, zamolio me i nisam znao kako da ga odbijem. Ali čim mu istekne mandat, odlazim." Odnedavno je gradsko vijeće Banyolesa bilo u rukama veoma mladih ljudi iz radikalne nacionalističke stranke Esquerra Republicana de Catalunya. Aguirre je rekao: "Ne znam što vi mislite o tome, ali meni se čini da je civilizirana zemlja ona koja nema potrebe gubiti vrijeme na politiku." Primijetio sam taj "vi", ali nisam se naljutio zbog toga, nego sam prihvatio mamac koji mi je Aguirre bacio i zagrizao sam ga u letu: "Upravo suprotno onomu što se zbivalo '36." "Ni manje ni više." Donijeli su salatu i rižoto. Aguirre je pokazao na crveni fascikl. "Fotokopirao sam vam Pascualovu knjigu." "Dobro znaš što se zbilo u Collellu?" "Ne dobro", rekao je. "Bio je to veoma zbrkan događaj." Dok je proždirao velike zalogaje rižota gurajući ih dolje čašama crnoga vina, Aguirre mi je govorio, kao da je držao nužnim upoznati me sa situacijom, o prvim danima rata u kotaru oko Banvolesa: o

izglednoj propasti državnog udara, o revoluciji nakon njega, o nekontroliranom divljaštvu u odborima, o masovnom paljenju crkava i o masakru redovnika. "Iako to više nije u modi, ja sam i dalje antiklerikalan; ali to je bilo kolektivno ludilo", nadodao je. "Naravno da je lako naći razloge koji bi ga objasnili, ali lako je naći i razloge koji objašnjavaju nacizam... Neki nacionalistički povjesničari insinuiraju da su oni koji su palili crkve i ubijali svećenike došli izvana, da su bili doseljenici i slično. Lažu: bili su odavde i tri godine nakon toga nemalo ih je dočekalo nacionalnu vojsku ovacijama. Naravno, ako pitaš, nitko nije bio ondje dok su palili crkve. Ali to je druga tema. Jebe me to što ti nacionalisti još uvijek hodaju uokolo i pokušavaju prodavati štosove da je sve to bio rat između Kastiljaca i Katalonaca, film s dobrim i lošim momcima." "Mislio sam da si nacionalist." Aguirre je prestao jesti. "Ja nisam nacionalist", rekao je. "Ja sam independen-tist." "A u čemu je razlika između toga?" "Nacionalizam je ideologija", objasnio je, stvrdnuta glasa, kao da se uzrujao što mora razjašnjavati očito. "Zlokobna po mom sudu. Independentizam je samo mogućnost. Budući da je to uvjerenje, a o uvjerenjima se ne raspravlja, o nacionalizmu se ne može raspravljati; o in-dependentizmu može. To vam se može činiti razumnim ili ne. Meni se čini razumnim." Nisam više mogao izdržati. "Radije bih da mi govoriš ti." "Oprosti", rekao je. Nasmiješio se i nastavio jesti. "Navikao sam obraćati se starijima sa vi." Aguirre je nastavio govoriti o ratu; detaljno se zadržao na njegovim posljednjim danima, kad je, budući da gradska vijeća i Generalität mjesecima nisu funkcionirali, u kotaru vladao nered u obliku stampeda: ulice krcate beskrajnim karavanama izbjeglica, vojnici u uniformama svih činova lutali su poljima, predani očaju i otimačini, gomile napuštenih zaliha oružja i streljiva u jarcima... Aguirre je objasnio da je u tom trenutku bilo zatvorenika u Collellu, koji je od početka rata bio pretvoren u zatvor, oko tisuću zatvorenika, a svi ili gotovo svi potjecali su iz Barcelone: bili su prebačeni onamo, pred nezaustavljivim napretkom pobunjeničkih trupa, jer to su bili oni najopasniji ili najupleteniji u frankističku stvar. Za razliku od Ferlosija, Aguirre je mislio da su republikanci znali koga strijeljaju jer su pedesetorica izabranih bili veoma važni zatvorenici, ljudi koji su bili određeni da obavljaju važne društvene i političke dužnosti nakon rata: provincijski šef Falange u Barceloni, vode petokolonaških skupina, bankari, odvjetnici, svećenici, od kojih je većina pala u zarobljeništvo u sjedištima tajne službe u Barceloni i poslije na brodovima zatvorima kao što su Argentina i Uruguay. Donijeli su biftek i zeca i odnijeli tanjure (Aguirreov tako čist da je blistao). Upitao sam: "Tko je izdao zapovijed?" "Koju zapovijed?" upitao je odmah Aguirre istražujući pohlepno svoj golemi biftek mesarskim nožem i držeći vilicu, spreman napasti ga. "Da ih strijeljaju." Aguirre me pogledao kao da je na trenutak zaboravio da sam pred njim. Slegnuo je ramenima i uzdahnuo, duboko i glasno. "Ne znam", odgovorio je izdišući dok je rezao komad mesa. Mislim da Pascual insinuira da ju je izdao neki Monroy, mlad i okrutan tip, koji je možda upravljao zatvorom jer je u Barceloni upravljao i sjedištima tajne službe, radnim logorima, a i u drugim se svjedočanstvima iz toga vremena spominje njegovo ime... U svakom slučaju, ako je to i učinio Monroy, najvjerojatnije nije radio na svoju ruku, nego je slušao zapovijedi SIM-a." "SIM?" "Servicio de Información Militar*", objasnio je Aguirre. "Jedna od rijetkih službi unutar vojske koja je u to doba još funkcionirala kako treba." Nakratko je prestao žvakati; onda je nastavio jesti govoreći: "To je razumna pretpostavka: bio je to beznadan trenutak i naravno da se u SIM-u nisu baš bavili sitnicama. Ali ima toga još."

"Na primjer?" "Lister. Bio je ondje. Moj otac ga je vidio." "UCollellu?" "U Sant Miquelu de Campmajor, obližnjem selu. Moj je otac tada bio dječak i sakrio se na nekom majuru u selu. često mi je pripovijedao da je na imanje upala šačica ljudi, medu kojima je bio i Lister, zahtijevali su da im daju jelo i konak i prenoćili su raspravljajući u blagovaonici. Dugo sam mislio da je ta priča očeva izmišljotina, pogotovo kad sam se uvjerio da je većina staraca koji su onda bili živi govorila da je vidjela Listera, gotovo legendaran lik otkad je stao na čelo Pete pukovnije; ali s godinama sam povezao konce i zaključio da je to mogla biti * Obavještajna služba. istina. Sad ćeš čuti", pripremio me Aguirre umačući pohlepno komad kruha u lokvicu umaka u kojoj je plivao biftek. Pretpostavljao sam da se oporavlja od mamurluka i pitao sam se uživa li više u hrani ili u pokazivanju znanja 0 ratu. "Listera su krajem siječnja '39. upravo bili imenovali pukovnikom. Stavili su ga na čelo V. korpusa vojske s Ebra, ili, bolje rečeno, onoga što je ostalo od V. korpusa: šačica razbijenih jedinica koje su se povlačile, a da se više nisu ni borile, u smjeru francuske granice. Tijekom nekoliko tjedana Listerovi su ljudi hodali po kotaru i sigurno su se neki od njih smjestili u Collell. No vratimo se našoj temi. Jesi li čitao Listerove memoare?" Rekao sam da nisam. "Dobro, nisu to baš pravi memoari", nastavio je Aguirre. "Zovu se Naš rat, i dobri su iako u njima stoji golema količina laži, kao u svim memoarima. U svakom slučaju, ondje piše da je u noći između 3. i 4. veljače 1939. (drugim riječima, tri dana nakon strijeljanja u Collellu) na nekom imanju u obližnjem selu održan sastanak Politbiroa Komunističke partije na kojem su, između ostalih šefova i komesara, bili nazočni on i Togliatti, koji je tada bio delegat Komunističke internacionale. Ako se dobro sjećam, na sastanku se raspravljalo o mogućnosti organiziranja posljednjeg otpora neprijatelju u Kataloniji, ali to nije važno: važno je to da je to imanje moglo biti ono imanje kamo se sakrio moj otac; barem se protagonisti, datumi 1 mjesta poklapaju, tako da..." Vrlo bešćutno, Aguirre se zapleo u teško razumljivu djetinjastu digresiju. Sjećam se da sam tog trenutka pomislio na svog oca i da me ta činjenica začudila jer već dugo nisam mislio na njega; i ne znajući zašto, osjetio sam knedlu u grlu, nešto poput sjene krivnje. "Dakle Lister je izdao naredbu da ih strijeljaju?" zaustavio sam Aguirrea. "Mogao je to biti i on", rekao je pronašavši izgubljene konce i čisteći svoj tanjur. "Ali mogao je to i ne biti on. U Našem ratu piše da to nije učinio on, ni on ni njegovi ljudi. Što će drugo reći? Ali, iskreno, ja mu vjerujem: nije bio njegov stil, bio je previše opsjednut time da nastavi kao da je taj rat već izgubio. Osim toga pola stvari koje se pripisuju Listeru čista su legenda, a druga polovina..., no, pretpostavljam da je druga polovina istina. Ali, tko to zna. Meni se čini neospornim da je taj tko je izdao zapovijed, savršeno dobro znao koga strijelja i, naravno, tko je Sanchez Mazas. Mmmm", cvilio je skupljajući umak od roqueforta mekim dijelom kruha - "kako sam samo bio gladan! Hoćeš još malo vina?" Odnijeli su tanjure (moj s obilnim ostacima zečetine; Aguirreov toliko čist da je blistao). Tražio je još jedan vrč vina, komad torte od čokolade i kavu; ja sam naručio kavu. Pitao sam Aguirrea što zna o Sanchezu Mazasu i njegovu boravku u Collellu. "Malo", odgovorio je. "Njegovo se ime javlja nekoliko puta u Causa General, ali uvijek u vezi sa suđenjem koje je održano u Barceloni, kad su ga uhitili dok je bježao iz Madrida. I Pascual pripovijeda nešto o njemu. Koliko znam, nešto više mogao bi znati samo Trapiello, Andres Trapiello. Pisac. Objavio je djela Sancheza Mazasa i napisao lijepe stvari o njemu; osim toga u svojim dnevnicima stalno govori o obitelji Sancheza Mazasa, tako da je sigurno bio u kontaktu s njima. čak mi se čini kao da sam u nekoj njegovoj knjizi pročitao priču o strijeljanju... Ta priča je mnogo kolala nakon rata, pričaju je svi koji su tada poznavali Sancheza Mazasa, valjda zato što ju je on svima ispričao. Znaš li da su mnogi mislili da je to laž? Zapravo još ima nekih koji tako misle." "Ne čudim se."

"Zašto?" "Zato što je to poput fikcije." "Svi su ratovi puni fikcije." "Da, ali ne čini li ti se nevjerojatnim da čovjek koji u to doba više nije bio mlad, jer imao je četrdeset pet godina, i još je bio slabovidan...?" "Naravno. I još je povrh svega bio u žalosnom stanju." "Točno. Ne čini ti se nevjerojatnim da je tip poput njega uspio pobjeći iz takve situacije?" "Zašto bi to bilo nevjerojatno?" Dolazak vina, torte od čokolade i kave nije prekinuo njegovo razmišljanje. "Začuđujuće da. Ali ne i nevjerojatno. Ali o tome si ti dobro pisao u svom članku! Ne zaboravi da je to bilo masovno strijeljanje. Ne zaboravi da ga je vojnik morao odati, a nije ga odao. Ne zaboravi osim toga da govorimo 0 Collellu. Jesi li kad bio ondje?" Rekao sam da nisam i Aguirre se tada prisjetio goleme količine kamenja nagomilane po gustim borovim šumama 1 po vapnenastoj zemlji, brdskoga terena, surova i veoma prostrana, s razasutim majurima i izoliranim selima (El Torn, Sant Miquel de Campmajor, Fares, Sant Ferriol, Mieres) u kojima su tijekom tri ratne godine operirale brojne mreže za bjegunce koje su u zamjenu za novac (katkad i zbog prijateljstva ili čak političkih sklonosti) pomagale potencijalnim žrtvama revolucionarne represije, kao i mladićima sposobnima za vojsku da izbjegnu prisilno novačenje koje je naredila Republika. Prema Agu-irreu, to je područje obilovalo zasjedama, ljudima koji su, budući da nisu mogli snositi troškove bijega ili nisu uspjeli doći u kontakt s organiziranom mrežom za bjegunce, ostajali skriveni u šumi mjesecima ili godinama. "Tako da je to bilo idealno mjesto za skrivanje", zaključio je. "U tim ratnim danima seljaci su bili više nego navikli susretati se s bjeguncima i pomagati im. Je li ti Ferlosio govorio o prijateljima iz šume}" Moj je članak završavao u trenutku u kojem vojnik ne otkriva Sancheza Mazasa; uopće ne spominje prijatelje iz šume. Zagrcnuo sam se kavom. "Znaš tu priču?" ispitivao sam. "Poznajem sina jednog od njih." "Nemoj zajebavati." "Ne zajebavam. Zove se Jaume Figueras, živi u blizini. U Cornella de Terri." "Ferlosio mi je rekao da su momci koji su pomogli Sanchezu Mazasu bili iz Cornella de Terri." Aguirre je slegnuo ramenima skupljajući prstima posljednje mrvice kolača od čokolade. "To ne znam", priznao je. "Figueras mi je površno ispričao priču; nije me previše ni zanimala. Ali ako želiš, mogu ti dati njegov telefonski broj pa ga zamoli da ti je on ispriča." Aguirre je popio kavu pa smo platili. Oprostili smo se na Rambli, pred mostom Les Preixeteries Velles. Aguirre je ponovio da će me nazvati sutradan kako bi mi dao Figuerasov telefonski broj, i dok sam mu stiskao ruku, primijetio sam tamnu čokoladnu mrlju u kutovima usana. "Što kaniš učiniti s ovime?" upitao je. Bio sam na rubu da mu kažem da obriše usne. "S čime?" upitao sam ipak. "S pričom o Sanchezu Mazasu." Nisam kanio ništa učiniti (jednostavno je izazivala znatiželju u meni), tako da sam mu rekao istinu. "Ništa?" Aguirre me pogledao malenim, nervoznim i inteligentnim očima. "Mislio sam da kaniš napisati roman." "Više ne pišem romane", rekao sam. "Osim toga ovo nije roman, nego stvarni događaj." "Bio je to i članak", rekao je Aguirre. "Jesam li ti rekao da mi se veoma svidio? Svidio mi se jer je bio poput sažete priče, samo su likovi i situacije stvarne... Poput priče iz života." Sutradan me Aguirre nazvao i dao mi telefonski broj Jaumea Figureasa. Bio je to broj mobitela. Nije mi se javio Figureas nego Figuerasov glas, pozivajući me da ostavim poruku; ostavio sam je: rekao sam svoje ime, zanimanje, da poznajem Aguirrea, da želim razgovarati s njime o njegovu ocu, o Sanchezu Mazasu i prijateljima iz šume; ostavio sam mu svoj broj i zamolio ga da me nazove.

Tijekom idućih dana nestrpljivo sam čekao Figuerasov poziv, ali nije ga bilo. Ponovno sam ja njega nazvao, ponovno sam ostavio još jednu poruku, ponovno sam čekao. Za to sam vrijeme čitao Ubili su me crveni, knjigu Pascu-ala Aguilara. Bio je to nesmiljen podsjetnik na užase proživljene na zalasku Republike, jedan od mnogih koji su se pojavili u Španjolskoj nakon završetka rata, samo što je ovaj objavljen u rujnu 1981. Datum, bojim se, nije slučajan, jer pripovijest treba čitati kao odabir opravdanja za neozbiljne pučiste od 23. veljače iste te godine (Pascual više puta bilježi proročansku rečenicu koju je José Antonio Primo de Rivera ponavljao kao da je njegova: "Uvijek se nade četa vojnika koja u posljednjem trenutku spasi civilizaciju") i kao nagovještaj katastrofa koje su se približavale sa skorašnjim dolaskom Socijalističke partije na vlast i simboličnim krajem tranzicije; knjiga je, na moje iznenađenje, bila veoma dobra. Pascual, kojemu ni vrijeme ni provedene promjene u Španjolskoj nisu nagrizle nijedno od njegovih uvjerenja staroga falangista, s lakoćom iznosi svoje peripetije iz rata, od trenutka kad ga vojna pobuna zatekne na odmoru u nekom selu u Teruelu, koji potpada pod republikansko područje, do nekoliko dana nakon strijeljanja u Collellu događaju kojem posvećuje mnogo stranica s nesmiljenom minucioznošću, kao i danima prije i nakon njega - kad ga je oslobodila Frankova vojska nakon što je tijekom rata vodio mješavinu života Pimpinela Escarlate i Enriquea de Lagarderea, prvo kao aktivan član, a poslije kao voda petokolonaške grupe iz Barcelone i nakon što je neko vrijeme propatio u zatvorima sjedišta obavještajne službe u Vallmajoru. Pascualova je knjiga bila autorsko izdanje; u njoj se nekoliko puta spominje Sanchez Mazas, s kojim je Pascual proveo sate neposredno prije strijeljanja. Poslušavši Aguirreov prijedlog, pročitao sam i Trapiella i u jednoj od njegovih knjiga otkrio da je i on ispričao priču o strijeljanju Sancheza Mazasa, gotovo istim riječima koje sam čuo u Ferlosijevoj priči, osim što ni on, kao ni ja u svom članku ili istinitoj priči, nije spominjao prijatelje iz šume. Iznenadila me nesumnjiva sličnost između Trapiellove priče i moje. Mislio sam da je Trapiello čuo priču od Ferlosija (ili od nekog drugog djeteta Sancheza Mazasa, ili od njegove žene) i pretpostavljao da je priča, nakon što ju je Sanchez Mazas toliko puta ispričao u svojoj kući, dobila gotovo zadan oblik, poput onih savršenih šala u kojima se ne smije ispustiti ni riječ kako se ne bi uništila njihova duhovitost. Dobio sam Trapiellov telefonski broj i nazvao ga u Madrid. čim sam iznio zašto sam ga nazvao, postao je razdragan i iako se, kako je rekao, godinama nije bavio Sanchezom Mazasom, bio je oduševljen što se netko zanima za njega, a slutim da ga nije smatrao samo dobrim piscem nego sjajnim piscem. Razgovarali smo dulje od sata. Trapiello me uvjeravao da o događaju u Collellu ne zna više od priče koju je ispričao u svojoj knjizi i tvrdio je da su je, pogotovo neposredno nakon rata, pričali mnogi"U novinama Barcelone koju su tek okupirali frankisti često se javljala, ali i u čitavoj Španjolskoj, jer je to bio jedan od posljednjih trzaja nasilja u katalonskoj odstupnici i trebalo ju je iskoristiti u propagandne svrhe", objasnio mi je Trapiello. "Ako se ne varam, Ridruejo spominje taj događaj u svojim memoarima, a i Lain. Imam negdje Montesov članak u kojem piše o tome... Vjerujem da ju je Sanchez Mazas neko vrijeme pripovijedao svima koje bi sreo. Naravno da je to bila okrutna priča, ali... Sto ja znam... Pretpostavljam da je bio takva kukavica (i svi su znali da je bio takva kukavica) da je pomislio da ga taj užasni događaj na neki način oslobađa njegove kukavšti-ne." Upitao sam ga je li čuo za prijatelje iz šume. Rekao je da jest. Upitao sam ga tko mu je ispričao priču koju je on ispričao u knjizi. Rekao mi je da je to bila Liliana Ferlosio, žena Sancheza Mazasa, koju je, čini se, često posjećivao prije njezine smrti. "Zanimljivo je to", rekao sam mu. "Osim jednog detalja, priča se u potpunosti podudara s onom koju mi je ispričao Ferlosio, kao da ste je obojica izrecitirala, a ne ispričala." "Koji je to detalj?" "Nevažan detalj. U vašoj priči (odnosno u Lilianinoj) vojnik kad ugleda Sancheza Mazasa, slegne ramenima i onda ode. Naprotiv, u mojoj (odnosno u Ferlosijevoj) vojnik prije nego što ode, zastane nekoliko sekundi gledajući ga u oči." Nastala je tišina. Mislio sam da je veza prekinuta. "Halo?"

"Smiješno", razmišljao je Trapiello. "Sad, kad to kažete, istina je. Ne znam odakle mi to sa slijeganjem ramenima, sigurno mi se učinilo pitoresknim, ili malo više u Barojinom stilu. Mislim da mi je Liliana rekla da ga je vojnik pogledao prije nego što je otišao. Da. čak se sjećam da mi je jednom rekla, kad se ponovno našla sa Sanchezom Mazasom nakon tri godine razdvojenosti u ratu, da joj je često govorio o očima koje su ga gledale. O očima toga vojnika, hoću reći." Prije nego što je prekinuo vezu, još smo malo razgovarali o Sanchezu Mazasu, o njegovoj poeziji i romanima i člancima, o njegovoj nepodnošljivoj naravi, o njegovim prijateljima i obitelji ("U toj kući svi ružno govore o svima, i svi imaju pravo", rekao mi je Trapiello što je govorio González-Ruano); činilo se kao da mu je bilo važno što želim napisati nešto o Sánchezu Mazasu, ali zbog sramežljivosti me nije htio pitati što. Trapiello mi je dao neka imena i neke bibliografske prijedloge i pozvao me da ga posjetim u njegovoj kući u Madridu, gdje je čuvao rukopise i fotokopirane članke iz novina i druge stvari o Sánchezu Mazasu. Trapiella sam posjetio tek nakon nekoliko mjeseci, ali tragove koje mi je dao počeo sam slijediti odmah. Tako sam otkrio da je doista, pogotovo neposredno nakon svršetka rata, Sánchez Mazas ispričao priču o strijeljanju svima koji su ga željeli slušati. Eugenio Montes, jedan od najodanijih prijatelja, na što nikad nije računao, pisac poput njega, falangist poput njega, portretirao ga je 14. veljače 1939., točno dva tjedna nakon događaja u Colle-llu, "s pastirskim ogrtačem i hlačama prošupljenim od metaka", kako je "gotovo uskrsnuo s drugoga svijeta" nakon tri godine ilegale i zatvora u republikanskoj zoni. Sánchez Mazas i Montes euforično su se našli nekoliko dana prije toga, u Barceloni, u radnoj sobi tadašnjega šefa propagande pobunjenika, pjesnika Dionisija Ridrueja. Mnogo godina nakon toga, u svojim memoarima, on se još prisjećao prizora, kao što ga se prisjećao u svojima, nešto poslije, Pedro Laín Entralgo, tada još jedan mladi i obrazovani visoki dužnosnik unutar Falange. U dvojice pisaca memoara opisi Sancheza Mazasa - kojega je Ri-druejo površno poznavao, ali kojega Laín, koji će ga poslije nasmrt zamrziti, nikad nije ni vidio - upadljivo su podudarni, kao da ih je toliko impresioniralo što je sjećanje zamrznulo njegov lik u zajedničku trenutačnu sliku (ili kao da je Laín kopirao Ridrueja; ili kao da su obojica kopirala isti izvor): i njima izgleda kao da je uskrsnuo, mršav, nervozan i zbunjen, izbrijane glave i savijena nosa koji je dominirao njegovim ispijenim licem; obojica se sjećaju da je Sánchez Mazas u tom uredu ispričao priču o svom strijeljanju, ali možda mu Ridruejo nije previše vjerovao (i zato spominje "ne baš pitoreskne detalje" kojima je za njih nakitio priču), a samo Laín nije zaboravio da je nosio "grub, taman kožuh". Jer, kako sam slučajno doznao i, nakon nekih neuobičajeno brzih formalnosti uspio se uvjeriti sjedeći u separeu u arhivu Filmoteke Katalonije, u tom grubom, tamnom kožuhu i s tim izgledom uskrsloga - mršav i obrijane glave - Sánchez Mazas ispričao je priču o svome strijeljanju i pred kamerama, nesumnjivo baš tih dana veljače '39. kad ju je ispričao, u Ridruejovu uredu u Barceloni, i svojim drugovima falangistima. Snimka - jedna od rijetkih koju čuvaju o Sánchezu Mazasu pojavila se u jednim od prvih poslijeratnih vijesti, između ratnih slika Generalísima Franca tijekom mimohoda Armade u Tarragoni i idiličnih prizora s Carmencitom Franco kako se igra u vrtovima njegove rezidencije u Burgosu s mladunčetom lava, darom Socijalne pomoći. Tijekom čitave priče Sánchez Mazas stoji i bez naočala je, malo izgubljena pogleda; govori, ipak, sa samopouzdanjem čovjeka navikla na govorenje u javnosti, s užitkom onoga koji uživa slušati svoj glas, tonom neobično ironičnim na početku - kad aludira na svoje strijeljanje - i predvidljivo zanesenim na kraju - kad aludira na kraj svoje odiseje - uvijek mrvicu napuhan, ali riječi su mu toliko precizne, a stanke koje ih prate tako odmjerene da i on povremeno odaje dojam da ne pripovijeda priču nego da je recitira, poput glumca koji interpretira svoju ulogu na pozornici; što se ostaloga tiče, ta se priča ne razlikuje u bitnome od one koju mi je iznio njegov sin, tako da dok sam ga slušao kako je priča, sjedeći na tabureu ispred videa, u separeu Filmoteke, nisam mogao izbjeći neobjašnjivu drhtaju jer sam znao da slušam jednu od prvih verzija, još grubu i neumivenu, one priče koju mi je šezdeset godina nakon toga ispričao Ferlosio, i bio sam siguran da ono što je Sanchez Mazas ispričao svome sinu (a što je njegov sin ispričao meni) nije bilo ono čega se sjećao da se dogodilo, nego ono čega se sjećao da je već ispričao. Dodat ću samo da se nisam

nimalo iznenadio što ni Montes ni Ridruejo ni Lain (ako pretpostavimo da su znali za njegovo postojanje), a naravno ni sam Sanchez Mazas u tim vijestima upućenim nebrojenim anonimnim masama gledatelja kojima je laknulo zbog nedavnog svršetka rata, nisu spomenuli potez onoga bezimenog vojnika koji je dobio naredbu da ga ubije, a nije ga ubio; činjenica je objašnjiva bez potrebe da to pripisujemo zaboravu ili nečijoj nezahvalnosti: dovoljno je prisjetiti se da je tadašnja ratna doktrina Franko-ve Španjolske, poput svih doktrina svih ratova, nametala da nijedan neprijatelj nikad nije spasio nijedan život: bili su prezauzeti njihovim oduzimanjem. A što se tiče prijatelja iz šume... Prošlo je još nekoliko mjeseci prije no što sam uspio razgovarati s Jaumeom Figuerasom. Nakon što sam ostavio nekoliko poruka na njegovu mobitelu i nakon što nisam dobio nikakav odgovor, gotovo sam odbacio mogućnost da će mi se javiti i naizmjenično sam nagađao da je Figueras samo lik iz Aguirreove prebujne mašte ili da se jednostavno, zbog meni nepoznatih razloga, ali koje nije bilo teško zamisliti, Figueras ne voli ponovno prisjećati ratne avanture svoga oca. Zanimljivo je (ili mi se barem sad čini zanimljivim): otkad je Ferlosijeva priča pobudila zanimanje u meni, nikad mi nije palo na pamet da bi jedan od protagonista te priče još uvijek mogao biti živ, kao da se događaj nije zbio prije šezdeset godina nego kao da je tako dalek poput Salaminske bitke. Jednoga sam dana slučajno sreo Aguirrea. Bilo je to u meksičkom restoranu kamo sam išao intervjuirati nekog madridskog romanopisca od kojeg mi se povraćalo, i koji je u gradu promovirao svoj posljednji prdež, a u kojem se radnja zbivala u Meksiku; Aguirre je bio sa skupinom ljudi, pretpostavljam da su slavili nešto, jer još se sjećam njegova gromkoga smijeha pri zdravicama i njegova zadaha na tekilu kako mi zapljuskuje lice. Prišao mi je i, gladeći svoju kozju bradicu kao u zlikovca, odmah me upitao pišem li (htio je zapravo reći pišem li roman: kao gotovo svima, i Aguirreu pisanje u novinama nije pisanje); malo uzrujan, jer ništa tako ne iživcira pisca koji piše kao kad ga pitaju za ono što piše, rekao sam mu da ne pišem. Upitao me što je bilo sa Sanchezom Mazasom i mojom istinitom pričom; još uzrujaniji, rekao sam mu da nije bilo ništa. Onda me upitao jesam li razgovarao s Figue-rasom. Sigurno sam i ja bio pripit, ili me madridski pisac koji u meni izaziva povraćanje uspio izbaciti iz takta, pa sam odgovorio da nisam i bijesno dodao: "Ako uopće postoji." "Ako uopće postoji tko?" "A tko drugi? Figueras." Komentar mu je izbrisao osmijeh s lica; prestao je gladiti bradicu. "Ne budi glup", rekao mi je fokusirajući me svojim zaprepaštenim očima, a ja sam osjetio neodoljivu želju da ga pljusnem, a možda sam zapravo htio pljusnuti romanopisca iz Madrida. "Naravno da postoji." Suzdržao sam se. "Onda ne želi razgovarati sa mnom." Gotovo ganut, gotovo se ispričavajući, Aguirre je objasnio da je Figueras graditelj ili ugovara radove (ili tako nešto), a k tomu je i vijećnik za urbanizam u Cornella de Terri (ili tako nešto), da je u svakom slučaju veoma zauzet čovjek i da to zacijelo objašnjava zašto se ne javlja na moje poruke; poslije je obećao da će razgovarati s njime. Kad sam se vratio na svoje mjesto, osjećao sam se stravično: čitavim sam svojim bićem mrzio madridskog romanopisca, koji je i dalje besjedio. Tri dana nakon toga nazvao me Figueras. Ispričao se što se nije prije javio (glas mu je preko telefona bio spor i dalek, kao da je njegov vlasnik veoma star čovjek, možda čak bolestan), spomenuo je Aguirrea, pitao me želim li još uvijek razgovarati s njime. Rekao sam da želim; ali nije bilo lako ugovoriti sastanak. Napokon, nakon što smo prošli sve dane u tjednu, dogovorili smo se za idući tjedan; i nakon što smo prošli sve barove u gradu (počevši od Bistrota, koji Figueras nije poznavao), dogovorili smo se u Nuriji, na Trgu Poeta Marquina, veoma blizu postaje. Ondje sam i bio nakon tjedan dana, gotovo četvrt sata prije dogovorena vremena. Dobro se sjećam tog popod-neva jer sam sutradan putovao na odmor u Canciin s djevojkom koju sam sreo prije nekog vremena (trećom nakon rastave: prva je bila kolegica iz redakcije; druga, djevojka koja je radila u Pan's and Company). Zvala se Conchi, a njezin je jedini poznat posao bio posao vračare na

lokalnoj televiziji: umjetničko joj je ime bilo Jasmine. Conchi mi je malo ulijevala strah, ali mislim da su mi se uvijek sviđale žene koje su mi ulijevale strah, i naravno, trudio sam se da me nijedan poznanik ne zatekne s njome, ne toliko stoga što bi me možda bilo sram ako vide da izlazim s poznatom vračarom koliko zbog njezina pomalo upadljiva izgleda (blajhana kosa, kožnata minica, utegnuti topići i cipele s tankom potpeticom); i stoga što je, čemu lagati, Conchi bila pomalo specifična. Sjećam se prvoga dana kad sam je doveo k sebi. Dok sam se borio s bravom ulaznih vrata, rekla je: "Kakav usrani grad." Upitao sam je zašto. "Gle", rekla je i s izrazom neizmjerna gađenja pokazala ploču koja je oglašavala: "Avinguda Lluis Pericot. Prethistoričar". "Mogli su ulici dati ime nekoga tko je barem završio studij, zar ne?" Conchi je bilo super što izlazi s novinarom (intelektualcem, govorila je ona), i iako sam siguran da nikad nije pročitala nijedan moj članak (ili jest samo koji kratak), uvijek je glumila da ih čita i na počasnome mjestu u svome dnevnom boravku, uz sliku Gospe Guadalupske uzdignutu na postolju, imala je po primjerak mojih knjiga dražesno omotanih prozirnom folijom. "To je moj momak", zamišljao sam je kako govori svojim polupismenim prijateljicama, osjećajući se superiorno, svaki put kad bi koja od njih kročila u njezinu kuću. Kad sam je upoznao, Conchi se tek bila rastala od nekog Ekvadorca po imenu Dva-Prema-Dva Gonzalez, komu je ime, očito, dao otac u spomen na nogometnu utakmicu u kojoj je njegov omiljeni klub prvi i posljednji put u njegovu životu osvojio državno prvenstvo. Kako bi zaboravila Dva-Prema-Dva - koga je upoznala u teretani dok je bildao i kojega je u dobrim trenucima nježno zvala Izjednačenje, a u lošima Mozak, Mozak Gonzalez, jer ga nije držala baš pametnim - Conchi se preselila u Quart, obližnje selo, gdje je za malo novca unajmila neuređenu kućerinu, gotovo usred šume. Na suptilan način, ali uporno, navaljivao sam da se vrati u grad; moja se upornost zasnivala na dvama argumentima: jednom eksplicitnom i drugom implicitnom, jednom javnom i drugom tajnom. Javni je bio taj da je ta izolirana kuća opasna za nju, ali onoga dana kad su je dva lika pokušala opljačkati, Conchi je, koja se na njihovu nesreću nalazila unutra, na kraju bacala kamenje za njima po šumi, i morao sam priznati da je ta kuća opasna za sve koji je pokušaju opljačkati. Tajni je argument bio taj da smo se, budući da nisam imao vozačku dozvolu, svaki put kad bismo išli od mene Conchi ili od Conchi k meni, morali voziti Conchijinim volkswagenom, tako starom krntijom da bi zavrijedila pozornost prethistoričara Pericota i koji je Conchi uvijek vozila kao da će uspjeti spriječiti skorašnju pljačku u svojoj kući i kao da je u svim autima koji su vozili oko nas vojska kriminalaca. Zbog svega toga svaki je transport autom s mojom prijateljicom, koja je barem obožavala voziti, nosio opasnost koju sam bio spreman podnositi samo u posebnim okolnostima; njih je sigurno bilo mnogo jer sam, barem u početku, često riskirao glavu vozeći se u njezinu volksivagenu od njezine kuće do moje i od moje kuće do njezine. Sto se drugoga tiče i, iako se to nisam usudio priznati, mislim da mi se Conchi veoma sviđala (u svakom slučaju više od kolegice iz redakcije i djevojke iz Pan's and Company; manje, možda, od moje bivše žene); u svakom slučaju toliko da sam, kako bismo proslavili to što smo već devet mjeseci skupa, dopustio da me nagovori da odemo na dva tjedna u Cancun, mjesto koje sam zamišljao doista užasnim, ali koje će (nadao sam se) užitak što sam s Conchi i njezino zadivljujuće veselje učiniti barem podnošljivim. Tako da sam tog popodneva kad sam se napokon trebao naći s Figuerasom, imao spremljene kovčege i nestrpljivo srce da krenem na put koji sam povremeno (ali samo povremeno) držao nepromišljenim. Sjeo sam za neki stol u Niiriji, naručio džin-tonik i čekao. Još nije bilo osam navečer; preda mnom, s druge strane staklene stijene, terasa je bila puna ljudi, a iza njih su povremeno prolazile povorke putnika po pružnom nadvožnjaku. S moje lijeve strane, u parku, djeca u pratnji svojih majki igrala su se na ljuljačkama, pod sve slabijom sjenom platana. Sjećam se da sam mislio na Conchi, koja me nedavno iznenadila rekavši da ne kani umrijeti a da ne rodi dijete, a onda i svoju bivšu ženu, koja je prije mnogo godina razborito odbila moj prijedlog da imamo dijete. Mislio sam, ako je Conchijina izjava bila neka insinuacija (a tad sam mislio da razumijem da jest), onda je putovanje u Cancun bilo dvostruka pogreška jer ja nipošto nisam namjeravao imati

dijete; imati ga s Conchi, učinilo mi se smiješnim. Zbog nekog sam razloga opet pomislio na oca, opet sam se osjećao krivim. 'Ubrzo', iznenadio sam se tom mišlju, 'kad ga se više ni ja ne budem sjećao, bit će zauvijek mrtav.' U tom trenutku, dok sam gledao kako u bar ulazi čovjek od šezdesetak godina, za kojeg sam pomislio da bi mogao biti Figueras, prokleo sam se što sam u nekoliko mjeseci dogovorio sastanak s dva neznanca a da prije toga nisam ugovorio znak raspoznavanja, digao sam se, upitao ga je li on Jaume Figueras; rekao je da nije. Vratio sam se za stol: bilo je gotovo osam i pol. Pogledom sam potražio po baru samog muškarca; onda sam izašao na terasu, i to uzalud. Pitao sam se nije li Figueras sve to vrijeme bio u baru, blizu mene i, kad mu je dosadilo čekanje, otišao je: odgovorio sam si da je to nemoguće. Nisam ponio sa sobom broj njegova mobitela, tako da sam se, odlučivši da Figueras zbog nečega kasni i samo što nije došao, opredijelio za čekanje. Naručio sam još jedan džin-tonik i sjeo na terasu. Nervozno sam gledao s jedne strane na drugu; dok sam to činio, došlo je dvoje Cigana - muškarac i žena - s klavijaturom, mikrofonom i zvučnikom, i stali su pjevati pred gostima. Muškarac je svirao, a žena je pjevala. Najprije su svirali pasodoblese: dobro se toga sjećam jer je Conchi toliko voljela pasodoblese da me neuspješno nagovarala da odem na tečaj plesa i posebno stoga što sam prvi put u životu čuo riječi pjesme Uzdasi iz Španjolske, poznatoga pasodoblea za koji nisam ni znao da ima riječi: Htio je Bog, svojom moći, spojiti četiri zrake sunca i načiniti njima ženu i kad si je ispunio želju u nekom vrtu u Španjolskoj rodila sam se ja poput cvijeta u ružičnjaku. Slavna zemljo iz mog srca, blažena zemljo mirisa i strasti, Španjolsko moja, u svakom cvijetu pod tvojim nogama uzdiše jedno srce. Avaj, jadne li mene jer odlazim, Španjolsko moja, jer me čupaju iz mog ružičnjaka. Slušajući Cigane kako sviraju i pjevaju, pomislio sam da je to najtužnija pjesma na svijetu; ali i, gotovo potajno, da se ne bih bunio da jednog dana naučim plesati uz nju. Kad je predstava završila, bacio sam sto pezeta u Cigankin šešir, i dok su ljudi napuštali terasu, popio sam do kraja svoj džintonik i otišao. Kad sam došao kući, na telefonskoj sekretarici čekala me Figuerasova poruka. Molio me da mu oprostim jer ga je u posljednji tren nešto nepredviđeno spriječilo da dode na sastanak; molio me da ga nazovem. Nazvao sam ga. Ponovno se ispričao, ponovno je predložio da se nađemo. "Imam nešto za vas", dodao je. "Što?" "Dat ću vam to kad se vidimo." Rekao sam mu da sutradan idem na put (sramio sam se reći da idem u Canciin) i da se vraćam tek za dva tjedna. Dogovorili smo sastanak u Nuriji za dva tjedna i nakon što smo obavili idiotski zadatak da se površno opišemo jedan drugomu, oprostili smo se. To u Cancunu bilo je neopisivo. Conchi, koja je bila organizatorica puta, krila mi je da ćemo, osim nekoliko ekskurzija po poluotoku Jukatanu i mnogih popodneva šopinga u gradskom središtu, čitavo putovanje od dva tjedna provesti zatvoreni u hotelu u društvu skupine Ka-talonaca, Andalužana i Amerikanaca, koje su zviždukom pokoravali turistički vodič i dva instruktora koji nisu poznavali pojam odmor i koji osim toga nisu znali ni riječ španjolskoga; lagao bih kad ne bih priznao da već dugo nisam bio tako sretan. Dodat ću i to da, ma kako čudno izgledalo, mislim da bez tog boravka u Cancunu nikad ne bih odlučio napisati knjigu o Sánchezu Mazasu, jer tih sam dana imao vremena dovesti u red svoje misli o njemu i shvatiti da su se taj lik i njegova priča s vremenom pretvorili u jednu od onih opsesija koje postaju prijeko potrebno gorivo za pisanje. Sjedeći na balkonu svoje sobe s mojitom u ruci, dok sam gledao kako Conchi i njezinu skupinu Katalonaca, Andalužana i Amerikanaca prati bez milosti, u svakom kutu hotela, sportsko ludilo instruktora ("Now swimming pool!"), nisam prestajao misliti na Sancheza Mazasa. Ubrzo sam zaključio: što više znam o njemu, manje ga shvaćam; što ga manje shvaćam, više me intrigira; što me više intrigira, više toga želim znati o njemu. Znao sam - ali nisam to shvaćao i intrigiralo me - da je taj učeni čovjek, profinjen, melankoličan i konzervativan, lišen tjelesne hrabrosti i alergičan

na nasilje, nesumnjivo zato što je znao da je nesposoban služiti se njime, tijekom dvadesetih i tridesetih godina radio kao gotovo nitko na tome da njegova zemlja uroni u divlju, krvavu orgiju. Ne znam tko je rekao da, ma tko pobijedio u ratu, pjesnici uvijek gube; znam da sam malo prije odmora u Cancúnu pročitao da je 29. listopada 1933., na prvoj javnoj sjednici španjolske Falange, u madridskom Teatro de la Comedia, José Antonio Primo de Rivera, koji je uvijek hodao okružen pjesnicima, rekao da su "narod uvijek najviše pokretali pjesnici". Prva je tvrdnja glupost; druga nije: točno je da se ratovi vode zbog novca, koji je moć, ali mladići razbijaju glave i ubijaju i bivaju ubijeni zbog riječi, koje su poezija, i zato su uvijek pjesnici ti koji dobivaju rat, i zato je Sanchez Mazas, koji je uvijek bio uz Joséa Antonija i s toga povlaštenog mjesta znao skovati silovitu domoljubnu poeziju o požrtvovnosti i jarmu i strijelama i žestoke povike kojima je potpalio maštu stotina tisuća mladića i na kraju ih poslao u sigurnu smrt, odgovorniji za pobjedu frankističkih trupa od svih nesposobnih vojnih manevara zatucanoga generala kakav je bio Francisco Franco. Znao sam - ali nisam shvaćao, a zanimalo me - da je, kad je završio rat koji je on zapalio kao nitko drugi, Franco imenovao Sancheza Mazasa ministrom prve pobjedničke vlade, ali ga je nakon nekog vremena zamijenio jer, kako se govorkalo, nije dolazio ni na sastanke vijeća i od tog je trenutka gotovo u potpunosti napustio aktivnu politiku te, kao da se osjećao zadovoljnim režimom kojemu je pomogao da se ustoliči u Španjolskoj i kao da je smatrao da je njegov posao gotov, posljednjih dvadeset godina života posvetio je pisanju, rasipanju obiteljskoga nasljedstva i popunjavanju neizmjerne dokolice pomalo ekstravagantnim sklonostima. Zanimalo me to završno razdoblje povlačenja i nepovjerenja, ali iznad svega tri godine rata, s njegovim nerazmrsivim peripetijama, sa zaprepašćujućim strijeljanjem, s njegovim vojnikom spasiteljem i njegovim prijateljima iz šume, i jednog popodneva u Cancunu (ili u hotelu u Can-cunu), dok sam ubijao vrijeme čekajući večeru u baru, odlučio sam da je, nakon gotovo deset godina bez pisanja knjiga, došlo vrijeme da pokušam ponovno, i još sam odlučio da knjiga koju sam kanio napisati neće biti roman nego samo istinita priča, događaj vezan uza stvarnost, oblikovana stvarnim događajima i likovima, priča koja će biti usredotočena na strijeljanje Sancheza Mazasa i okolnosti prije i nakon toga. Kad sam se vratio iz Cancuna, tog popodneva kad sam se dogovorio s Figuerasom, došao sam u Nuriju, kao i uvijek prije vremena, ali još nisam bio naručio džin-tonik kad mi je pristupio nabit muškarac, pogrbljenih leda, od pedesetak godina, kovrčave kose, dubokih i plavih očiju, sramežljiva, seljačkog osmijeha. Bio je to Jaume Figueras. Sigurno zato što sam očekivao mnogo starijega čovjeka (kao što mi se dogodilo i s Aguirreom), pomislio sam: 'Telefon postara čovjeka.' Naručio je kavu; ja sam naručio džin-tonik. Figueras se ispričao što se nije pojavio na prošlom sastanku i što nema mnogo vremena za ovaj. Tvrdio je da mu se u to doba godine posao nagomila i da je, budući da je stavio na prodaju Can Pigem, obiteljsku kuću u Cornelia de Terri, veoma zauzet sređivanjem papira svoga već deset godina pokojnog oca. U tom je trenutku Figuerasu puknuo glas; uz odsjaj vlažnosti koja mu je zasjala u očima, progutao je slinu, nasmiješio se kao da se ponovno ispričava. Konobar je ublažio nelagodnost tišine kavom i džin-tonikom. Figueras je otpio gutljaj kave. "Je li istina da ćete pisati o mom ocu i Sánchezu Mazasu?" napao me. "Tko vam je to rekao?" "Miguel Aguirre." 'Istinitu priču', pomislio sam, ali nisam rekao. 'To ću napisati.' Također sam pomislio da Figueras misli da, ako netko piše o njegovu ocu, njegov otac neće biti zauvijek mrtav. Figueras je bio uporan. "Možda", lagao sam. "Još ne znam. Je li vam otac često govorio o svom susretu sa Sánchezom Mazasom?" Figueras je rekao da jest. Priznao je ipak da ima samo blagu predodžbu o događajima. "Shvatite", ispričao se još jednom. "Meni je to bila samo obiteljska priča. Toliko sam puta slušao oca kako je priča... Doma, u baru, samo nama ili okružen ljudima iz sela, jer smo u Can Pigemu godinama imali bar. No... Mislim da nikad nisam obraćao previše pozornosti. Sad mi je žao." Figueras je znao da se njegov otac čitav rat borio na strani Republike i kad se vratio kući, krajem rata, ondje je našao mlađega brata, Joaquima, i njegova prijatelja Daniela Angelatsa, koji su upravo

bili dezertirali iz republikanskih redova. Znao je i to da su, budući da nijedan od trojice vojnika nije želio otići u progonstvo s poraženom vojskom, odlučili pričekati skorašnji dolazak fran-kista skriveni u obližnjoj šumi i jednog su dana ugledali kako im se približava poluslijep čovjek koji je tapkao po šikari. Zaustavili su ga pod prijetnjom da će ga ubiti; prisilili su ga da se identificira: čovjek je rekao da se zove Rafael Sanchez Mazas i da je najstariji falangist u Španjolskoj. "Moj je otac odmah znao tko je on", rekao je Jaume Figueras. "Bio je veoma načitan čovjek, vidio je slike San-cheza Mazasa u novinama i čitao njegove članke. Ili je barem tako uvijek govorio. Ne znam je li to bila istina." "Možda i jest", pristao sam. "Što se onda dogodilo?" "Nekoliko dana krili su se u šumi", nastavio je Figueras nakon što je u jednom gutljaju popio ostatak kave. "Sva četvorica. Dok nisu došli nacionalisti." "Otac vam nije rekao o čemu je razgovarao sa Sanche-zom Mazasom dok su bili u šumi?" "Vjerojatno jest", odgovorio je Figueras. "Ali ne sjećam se. Rekao sam vam da nisam pridavao mnogo važnosti tim stvarima. Samo se sjećam da im je Sanchez Mazas rekao za svoje strijeljanje u Collellu. Znate priču, zar ne?" Kimnuo sam. "Također im je rekao mnogo drugih stvari, to je sigurno", nastavio je Figueras. "Moj otac je uvijek govorio da su se on i Sanchez Mazas tih dana jako sprijateljili." Figueras je znao da je, kad je završio rat, njegov otac bio u zatvoru i da ga je njegova obitelj često uzalud molila da piše Sanchezu Mazasu, koji je tada bio ministar, da se zauzme za njega. Znao je i to da je, kad je njegov otac napokon izašao iz zatvora, do njegovih ušiju došlo da je netko iz njegova sela ili iz nekog od susjednih sela, a taj je netko znao kakvo ih prijateljstvo veže, napisao Sanchezu Mazasu pismo u kojem, predstavljajući se kao prijatelj iz šume, traži novčanu naknadu za dug iz rata koji je imao prema njima i da je njegov otac pisao Sanchezu Mazasu prijavljujući podmetanje. "Je li mu Sanchez Mazas odgovorio?" "Mislim da jest, ali nisam siguran. Dosad medu očevim papirima nisam našao nijedno njegovo pismo, a čudio bih se da ga je bacio, bio je savjestan čovjek, sve je čuvao. Ne znam, možda se zametnulo, a možda ga pronađem ovih dana." Figueras je gurnuo ruku u džep svoje košulje: oprezno. "Ali našao sam ovo." Pružio mi je staru bilježnicu s koricama od potamnje-le gume koje su nekoć bile zelene. Prelistao sam je. Veći je dio bio prazan, ali nekoliko stranica na početku i kraju bilo je načrčkano olovkom, brzim rukopisom, ne sasvim čitljivim, koji se jedva razaznavao na prljavo krem papiru s kvadratićima; na prvi je pogled bilo vidljivo da je nekoliko stranica istrgnuto. "Sto je to?" upitao sam. "Dnevnik koji je vodio Sanchez Mazas dok je bježao po šumi", odgovorio je Figueras. "Ili se barem tako čini. Uzmite to; ali nemojte mi to izgubiti, to je nešto poput obiteljske uspomene, moj otac ju je veoma volio." Pogledao je na svoj ručni sat, coknuo jezikom i rekao: "Eto, sad moram ići. Ali nazovite me." Dok se dizao oslanjajući se na stol debelim i žuljevitim prstima, dodao je: "Ako želite, mogu vam pokazati mjesto u šumi na kojem su bili sakriveni, Mas de la Casa Nova; sad je to samo majur u ruševinama, ali budete li pričali tu priču, sigurno ćete rado pogledati. Naravno, ako je ne namjeravate ispričati..." "Još ne znam što ću", ponovno sam lagao, gladeći gumene korice bilježnice, koja mi je gorjela u rukama poput blaga. Želeći potaknuti Figuerasovo pamćenje, iskreno sam dodao: "Iskreno, mislio sam da ćete mi više toga reći." "Rekao sam vam sve što znam", ispričao se po tko zna koji put, ali sada mi se učinilo da je jezerastom površinom njegovih plavih očiju prošao odsjaj lukavosti ili sumnjičavosti. "U svakom slučaju, ako doista odlučite pisati o mom ocu i Sanchezu Mazasu, morate razgovarati s mojim stricem. On zna sve pojedinosti." "S kojim stricem?" "Mojim stricem Joaquimom." Objasnio je: "Bratom moga oca. Još jednim od prijatelja iz šume."

U nevjerici, kao da su mi upravo objavili uskrsnuće nekog vojnika iz Salamine, upitao sam: "Živ je?" "Nadam se!" nasmijao se nevoljko Figueras, a izvje-štačen pokret ruku nagnao me na pomisao da samo glumi da je iznenađen mojim čuđenjem. "Nisam vam rekao? Živi u Medinyái, ali mnogo vremena provodi na plaži u Montgóu, i u Oslu, jer njegov sin ondje radi, u WHO-u. Sumnjam da ćete ga sad naći, ali u rujnu će sigurno biti presretan da može razgovarati s vama. Hoćete da mu to predložim?" Malo omamljen tom viješću, rekao sam da, naravno, želim. "Usput ću pokušati saznati gdje živi Angelats", rekao je Figueras ne krijući zadovoljstvo. "Prije je živio u Banvo-lesu, možda je još živ. Ali María Ferré je sigurno živa." "Tko je Maria Ferré?" Figueras je očito zatomio nagon da mi objasni. "Reći ću vam drugi put", rekao je, opet pogledavši na sat; stisnuo mi je ruku. "Sad moram ići. Nazvat ću vas čim vam ugovorim sastanak sa stricem; on će vam ispričati sve detalje, vidjet ćete da ima odlično pamćenje. U međuvremenu bacite pogled u bilježnicu, mislim da će vas zanimati." Vidio sam kako plaća, izlazi iz Núrije, ulazi u prašnjav terenac, nepropisno parkiran ispred ulaza u bar, i odlazi. Pogladio sam bilježnicu, ali nisam je otvorio. Popio sam džin-tonik, i dok sam ustajao da odem, vidio sam kako Talgo prolazi nadvožnjakom, iznad terase pune ljudi, i sjetio sam se Cigana od prije dva tjedna koji su svirali pasodoble uz svjetlost sumraka poput ovoga te mi kad sam došao kući i u miru počeo pregledavati bilježnicu koju mi je provjerio Figueras, još nije izvjetrila iz glave veoma tužna melodija Uzdaha iz Španjolske. Noć sam proveo pregledavajući bilježnicu. U prvom dijelu, nakon nekoliko istrgnutih stranica, sadržavala je malen dnevnik napisan olovkom. Trudeći se dešifrirati rukopis, pročitao sam: "...smješten kuća šuma - Ručak - Spavanje sjenik - Prolazak vojnika. 3 - Kuća šuma - Razgovor starac - Ne usudi se primiti me u kuću - Suma - Gradnja skloništa. 4 - Pad Gerone - Razgovor uz vatru s bjeguncima - Stari me tretira bolje od gospode. 5 - Dan čekanja - Nastavljam se skrivati - Topovi. 6 - Susret u šumi s tri momka - Noć - Motrenje (nerazumljiva riječ) u skrovištu - Miniranje mostova - Crveni odlaze. 7 - Jutarnji susret s tri momka - Dostatan ručak iz kuhinje trojice prijatelja." Dnevnik tu prestaje. Na kraju bilježnice, nakon drugih istrgnutih stranica, napisanih drukčijim rukopisom, ali također olovkom, nalaze se imena trojice momaka, prijatelja iz šume: Pedro Figueras Bahi Joaquim Figueras Bahi Daniel Angelats Dilmé I niže: Casa Pigem de Cornelia (preko puta postaje) Još niže stoji potpis, tintom - ne olovkom, kako je ispisan ostatak bilježnice - braće Figueras, a na idućoj se stranici može pročitati: Palol de Rebardit Casa Borrell Obitelj Ferré Na drugoj stranici, također olovkom i istim rukopisom kao u dnevniku, samo mnogo jasnije, nalazi se najduži tekst u bilježnici. Piše ovo: "Ja, dolje potpisani, Rafael Sánchez Mazas, osnivač španjolske Falange, nacionalni savjetnik, bivši predsjednik Političkog odbora, sada najstariji falangist Španjolske i na najvišem položaju u crvenoj zoni, izjavljujem: 1. da sam dana 30. siječnja 1939. bio strijeljan u zatvoru u Collellu s drugih 48 jadnih zatvorenika i čudom sam pobjegao nakon prva dva rafala, zašavši u šumu. 2. da sam nakon tri dana lutanja šumom, hodajući noću i moleći milostinju po majurima, stigao u okolicu Palol de Rebardita, gdje sam pao u kanal i ostao bez naočala, te tako ostao poluslijep..." Ovdje nedostaje jedan list, iščupan. Ali tekst se nastav-lja: "...blizine vatrene linije krili su me u svojoj kući dok nisu došle nacionalne trupe 4. da unatoč velikodušnom protivljenju stanovnika majura Borrell želim ovim dokumentom

potvrditi svoje obećanje da ću im sve to vratiti znatnom novčanom naknadom, predložiti vlasnika (ovdje je prazan prostor) za počasno odlikovanje ako to prihvati vojno zapovjedništvo i posvjedočiti svoju neizmjernu zahvalnost njemu i njegovima za čitav svoj život, jer sve će to biti premalo u usporedbi s onime što su oni učinili za mene. Potpisujem ovaj dokument na majuru Casanova de un Pla blizu Cornella de Terri dana 1..." Tu završava tekst u bilježnici. Pročitao sam ga nekoliko puta, pokušavajući dati smisao onim razbacanim bilješkama i povezati ih s činjenicama koje sam znao. Za početak, odbacio sam sumnju, koja me podmuklo napala dok sam čitao, da je bilježnica prijevara, krivotvorina koju su smislili Figuerasi da me prevare ili da prevare nekog drugog: u tom trenutku činilo mi se da nema smisla zamisliti skromnu seljačku obitelj kako smišlja tako sofisticiranu prijevaru. Tako sofisticiranu i povrh svega tako besmislenu. Naime, za života Sancheza Mazasa, kad je mogao zaštititi poražene od odmazde pobjednika, dokument je bio lako provjerljiv, a nakon njegove smrti nije imao nikakvu vrijednost. Ipak, pomislio sam da bi bilo dobro uvjeriti se da je rukopis u bilježnici (ili jedan od rukopisa u bilježnici, jer bilo ih je nekoliko) rukopis Sáncheza Ma-zasa. Ako bi bilo tako (i ništa ne bi dopuštalo da pretpostavim da nije tako), Sánchez Mazas bio bi autor malenog dnevnika, bez sumnje napisanog onih dana dok je lutao šumom, ili najviše nekoliko dana nakon toga. Sudeći prema zadnjem tekstu u bilježnici, Sánchez Mazas je znao da je datum njegova strijeljanja 30. siječnja '39.: s druge strane, brojevi koji su stajali ispred svakog odlomka u dnevniku, odgovaraju danu u veljači iste te godine (nacionalne su trupe doista ušle u Geronu 4. veljače). Iz teksta u dnevniku zaključio sam da je, prije nego što se utekao skupini s braćom Figueras, Sánchez Mazas našao manje-više sigurno skrovište u nekoj kući u tom području, a to nije moglo biti drugo nego kuća ili majur Borrell, čijim je vlasnicima zahvaljivao i obećavao "veliku novčanu naknadu" i "odlikovanje časti" u opširnom završnom očitovanju, i zaključio sam da je ta kuća, ili majur, mogla biti u Palol de Rebarditu - susjednoj općini uz Cornelia de Terri - a da su njezini stanovnici mogli biti samo članovi obitelji Ferré, kojoj je sasvim sigurno pripadala María Ferré, a koja je, kako mi je najavio Jaume Figueras na neočekivanom kraju našega razgovora u Núriji, još živa. Sve prijašnje činilo se očitim, kao što se, nakon njezina otkrića, čini očitim da su dijelovi slagalice dobro posloženi. Što se tiče završnog očitovanja, napisanog u Mas de la Casa Novi, na mjestu u šumi gdje su se četiri bjegunca krila - i to nesumnjivo kad su znali da su spašeni - također se činilo očitim da je posrijedi samo način da se for-malizira dug koji je Sánchez Mazas imao prema onima koji su mu spasili život, nešto kao propusnica koja im je trebala omogućiti da prođu neizvjesnosti poslijeratnog vremena bez potrebe da pate zbog svih omalovažavanja koje je ono čuvalo za većinu onih koji su, poput braće Figueras i Angelatsa, popunjavali redove republikanske vojske. Ipak, iznenadio sam se što je jedan od dijelova koji su istrgnuti iz bilježnice bio upravo dio izjave u kojoj, kako je sve upućivalo, Sánchez Mazas zahvaljuje braći Figueras i Angelatsu na pomoći. Pitao sam se tko je istr-gnuo taj list. I zašto. Pitao sam se tko je i zašto istrgnuo prve stranice dnevnika. Kako jedno pitanje uvijek vodi drugomu, pitao sam se i - ali to sam se zapravo već dugo pitao - što se zapravo događalo onih dana dok je Sánchez Mazas besciljno hodao po ničijoj zemlji. Sto je mislio, što je osjećao, što je rekao Ferréima, Figuerasima, Angelatsu. čega su se oni sjećali od njegovih riječi. I što su mislili i osjećali. Gorio sam od želje da razgovaram sa stricem Jaumea Figuerasa, s Marijom Ferré i Angelatsom, ako je još uopće bio živ. Govorio sam si da, ako Figuerasova priča nije pouzdana (ili ako nije pouzdanija od Ferlosije-ve), budući da njezina vjerodostojnost ne ovisi o sjećanju (njegovu) nego o sjećanju sjećanja (njegova oca), priče njegova strica, Marije Ferré i Angelatsa, ako je još živ, bile su, naprotiv, priče iz prve ruke i stoga, barem u početku, mnogo manje nesigurne od one. Pitao sam se jesu li se te priče prilagodavale stvarnim činjenicama ili su, možda neizbježno, bile presvučene patinom polovičnih istina i izmišljotina koja uvijek uveličava dalek događaj, za njegove protagoniste možda legendaran, tako da ono što bi mi rekli da se dogodilo ne bi bilo ono što se doista dogodilo ni što su se oni sjećali da se dogodilo, nego samo ono što su već ispripovijedali. Ojađen nepoznanicama, siguran da uz malo sreće moram čekati još mjesec dana prije nego što razgovaram s Figuerasovim stricem, kao da hodam pješčanim prudovima, a morao sam hodati

čvrstim tlom, nazvao sam Miguela Aguirrea. Bio je ponedjeljak i bilo je veoma kasno, ali Aguirre je još bio budan i nakon što sam mu spomenuo razgovor s Jaumeom Figuerasom i njegova strica i bilježnicu Sancheza Mazasa, upitao sam ga mogu li se uvjeriti nekakvim dokumentima da je Pere Figueras, Jaumeov otac, doista bio u zatvoru nakon rata. "To je veoma lako", odgovorio je. "U Povijesnom arhivu postoji katalog u kojem su zabilježena imena svih zatvorenika koji su ušli u gradski zatvor još od prije rata. Ako je Pere Figueras bio u zatvoru, njegovo će ime biti ondje. Sigurno." "Nisu ga mogli poslati u drugi zatvor?" "Nemoguće. Zatvorenike iz područja Banvolesa uvijek su slali u zatvor u Geroni." Sutradan, prije no što sam otišao u redakciju, zavukao sam se u Povijesni arhiv, koji se nalazi u obnovljenom starom samostanu u staroj jezgri. Prateći natpise, uspeo sam se kamenim stubama i ušao u knjižnicu, prostranu i osunčanu dvoranu s velikim prozorima i stolovima od sjajna drva načičkanim lampama, u kojoj je tišinu prekidalo samo lupkanje po tipkovnici nekog službenika gotovo sakrivenog iza računala. Rekao sam službeniku - čovjeku razbarušene kose i sivih brkova što tražim; digao se, otišao do police i uzeo fascikl s prstenovima. "Pogledajte ovdje", rekao je pružajući mi ga. "Pokraj svakog imena nalazi se broj dosjea; ako ga želite pogledati, samo recite." Sjeo sam za stol i potražio u katalogu, koji je obuhvaćao vrijeme od 1924. do 1949. godine, nekog Figuerasa koji je došao u zatvor 1939. ili 1940. Budući da je to prilično često prezime u ovom kraju, bilo ih je nekoliko, ali nijedan se nije zvao Pere (ili Pedro) Figueras Bahi, kojeg sam tražio: nitko tog imena nije bio u zatvoru u Geroni 1939., ni 1940., čak ni 1941. ili 1942., što je, prema priči Jaumea Figuerasa, bilo vrijeme kad je njegov otac bio u zatvoru. Podigao sam pogled s fascikla: službenik je i dalje tipkao na računalu; dvorana prazna. Iza prozora okupanih svjetlošću nalazila se zbrka oronulih kuća koje, pomislio sam, ne nude mnogo drukčiji izgled od onoga prije šezdeset godina i nekoliko mjeseci, kad su, u posljednjim danima rata, nekoliko kilometara odande, tri bezimena momka i jedan glasoviti četrdesetogodišnjak čekali u zasjedi kraj noćne more. Kao obuzet neočekivanim prosvjetljenjem, pomislio sam: 'Sve je to laž.' Razmišljao sam da, ako je prva činjenica koju sam na svoju ruku pokušavao usporediti sa stvarnošću - boravak Perea Figuerasa u zatvoru - lažna, ništa me ne sprečava da pretpostavim da je i ostatak priče lažan. Rekao sam si da su tri momka nesumnjivo pomogla Sanchezu Mazasu da preživi u šumi nakon strijeljanja - tu sigurnost jamči nekoliko okolnosti, medu njima i podudarnost između bilježaka u bilježnici Sancheza Mazasa i priče koju je on ispričao svom sinu - ali određene su indicije dopuštale da pomislim da to nisu bila braća Figueras i Angelats. Za početak, u bilježnici Sancheza Mazasa njihova su imena napisana tintom i drukčijim rukopisom od ostatka teksta, koji je napisan olovkom; dakle bilo je izvjesno da ih je neka druga ruka, a ne ruka Sancheza Mazasa, dodala. Osim toga, okrnjen komad završnog očitovanja u kojem su, kako sam zaključio proučivši bilježnicu, morali biti spomenuti Figuerasi i Angelats, jer je služio tomu da im zahvali na pomoći, možda je i bio istrgnut upravo stoga što nisu bili spomenuti; drugim riječima: zato da netko ne dođe do zaključka do kojeg sam ja došao. Sto se tiče lažnoga boravka Perea Figuerasa u zatvoru, to je sigurno bila izmišljotina samoga Perea, ili njegova sina, ili tko zna čija; u svakom slučaju, zajedno s Pereovim ponosnim odbijanjem da pobjegne iz zarobljeništva dok je tražio pomoć visokoga frankističkog dostojanstvenika kao što je bio Sanchez Mazas i pismom u kojem prijavljuje drznika koji je od Sancheza Mazasa pokušavao izvući novac predstavljajući se njegovim imenom, priča ima idealne temelje da se na njoj gradi jedna od onih maglovitih legendi o očevu junaštvu koje, a da nitko ne uspije otkriti njihovo podrijetlo, toliko uzvisuje očevu smrt u nekim obiteljima sklonima mistifikaciji sebe samih. Više razočaran nego zbunjen, pitao sam se tko su onda bili pravi prijatelji iz šume te tko je i zašto izmislio tu prijevaru; više zbunjen nego razočaran, rekao sam si da možda, kako su neki i sumnjali od početka, Sanchez Mazas nije nikad ni bio u Collellu, i da možda čitava priča o strijeljanju i okolnostima koje ga okružuju nije bila ništa drugo doli velika prijevara koju je do u tančine smislila mašta Sancheza Mazasa - uz dobrovoljnu i nedobrovoljnu suradnju rođaka,

prijatelja, znanaca i neznanaca - kako bi porekao glasine da je kukavica, kako bi sakrio neki nečastan događaj iz te čudne ratne zgode i, ponad svega, kako bi je kakav lakovjeran istraživač željan novosti rekonstruirao šezdeset godina poslije, iskupljujući ga tako zauvijek pred poviješću. Vratio sam fascikl s prstenovima na njegovo mjesto na polici i već sam namjeravao izići iz knjižnice, ponižen osjećajem srama i prevarenosti, kadli me, dok sam prolazio ispred računala, službenik upitao jesam li našao što sam tražio. Rekao sam mu istinu. "Aha, ali nemojte mi se tako lako predati." Dignuo se i, ne dajući mi vremena da mu išta objasnim, opet je otišao do one police i ponovno izvadio fascikl. "Kako se zove osoba koju tražite?" "Pere ili Pedro Figueras Bahi. Ali ne uzrujavajte se: najvjerojatnije nikad nije bio ni u kakvom zatvoru." "Onda neće biti ovdje" rekao je, ne odustajući. "Znate li kad je mogao doći u zatvor?" "1939.", popustio sam. "Najkasnije 1940. ili 1941." Službenik je brzo našao stranicu. "Nema nikoga s tim imenom", ustanovio je. "Ali službenik u zatvoru mogao se zabuniti i loše ga prepisati." Zagladio je brk i promrmljao: "Da vidimo..." Prelistao je katalog nekoliko puta naprijed i natrag, pregledavajući popise imena i pomažući si pritom prstom, koji se naposljetku zaustavio. "Piqueras Bahí, Pedro", pročitao je. "To je sigurno on. Pričekajte trenutak, molim vas." Izgubio se iza bočnih vrata i ubrzo se vratio, smiješeći se i opskrbljen fasciklima dotrajalih korica. "To je vaš čovjek", rekao je. U fasciklu je doista bio dosje Perea Figuerasa. Uzbuđen, vraćena samopouzdanja, govoreći si da ako boravak Perea Figuerasa u zatvoru nije bio izmišljen, onda nije izmišljen ni ostatak priče, pregledao sam dosje. U njemu je stajalo da je Figueras rođen u San Andreu de Terri, općini koja je s vremenom priključena Cornelia de Terri. Da je bio poljoprivrednik i samac. Da mu je dvadeset pet godina. Da nema kriminalnu prošlost. Da dolazi u zatvor po nalogu vojne uprave 27. travnja 1939. i da nije optužen ni za što, i da je izašao tek za dva mjeseca, 19. lipnja. Piše i to da ga je na slobodu pustio vojni sudac u skladu s odredbom koja je priključena dosjeu nekog Vicentea Vile Ru-birole. Tražio sam u katalogu Rubirolu, našao sam ga, zatražio sam od službenika njegov dosje, donio mi ga je. Vojnik u Esquerri Republicani, Rubirola je bio u zatvoru neposredno nakon revolucije u listopadu '34. i vratio se u njega nakon rata, točno na dan kad su doveli Perea Figuerasa i drugih osmero stanovnika Cornelia de Terri; svi su bili oslobođeni 19. lipnja, istoga dana kad i Pere Figueras, u skladu s odredbom vojnoga suca u kojoj se ne specificira nikakav razlog koji bi opravdao donošenje te odluke, iako se Vila Rubirola vratio u zatvor u lipnju iste te godine i nakon suđenja i donošenja presude nije definitivno izašao iz njega još dvadeset godina. Zahvalio sam službeniku u Arhivu i došavši u redakciju, odmah sam nazvao Aguirrea. Njemu su imena ljudi koji su došli u zatvor s Pereom Figuerasom zvučala poznato - većinom poznati aktivisti ljevičarskih stranaka - a posebno Vila Rubirola, koji je, čini se, prvih dana rata bio umiješan u ubojstvo tajnika gradskoga vijeća Cornella de Terri u Barceloni. Prema Aguirreu, činjenica da su Pere Figueras i njegovih osam drugova bez objašnjenja dospjeli u zatvor, bila je normalna za ono vrijeme kad su sve one koji su imali bilo kakve političke ili vojne veze s Republikom podvrgavali rigoroznom, iako proizvoljnom ispitivanju njihove prošlosti tijekom kojeg bi bili u zatvoru; nije mu bilo čudno ni to što je Pere Figueras vrlo brzo bio na slobodi jer se to često događalo mnogima koje zakon novoga režima nije smatrao opasnima. "Ali čudno mi je da netko tako poznat kao što je Vila Rubirola i bilo tko od onih koji su ušli u zatvor s Figue-rasom, izađu s njime", primijetio je Aguirre. "I ne mogu nikako shvatiti da su svi izašli istoga dana i bez ikakvog objašnjenja, a sve to zato da bi se Vila Rubirola, a ne bi me čudilo da je tu bio još netko, za nekoliko dana vratio u zatvor. To mi nije jasno." Aguirre je zašutio. "Osim ako..." "Osim ako...?" "Osim ako netko nije intervenirao", zaključio je Aguirre izbjegavajući spomenuti ime koje smo obojica imala na umu. "Netko doista moćan. Neki visoki dužnosnik." Još iste večeri, dok sam večerao s Conchi u nekom grčkom restoranu, svečano sam joj objavio, jer

imao sam potrebu svečano joj objaviti, da je, nakon deset godina koliko nisam napisao knjigu, došlo vrijeme da pokušam ponovno. "Super!" uzviknula je Conchi, koja je žudjela dodati još jednu knjigu onima koje su stajale u njezinu salonu uz Gospu Guadalupsku; dok je komad lepinje umočen u tzatziqui išao prema njenim ustima, dodala je: "Nadam se da neće biti roman." "Neće", rekao sam, siguran u to. "To je istinita priča." "Što je to?" Objasnio sam joj; mislim da je shvatila. "To će biti poput romana", rezimirao sam. "Samo što, umjesto da sve bude izmišljeno, sve će biti istina." "Bolje bi bilo da ne bude roman." "Zašto?" "Tek tako", odgovorila je. "Samo zato što, dragi, čini mi se da mašta nije tvoja jača strana." "Srce si, Conchi." "Nemoj to tako shvaćati, maleni. Želim samo reći da..." Budući da nije mogla reći ono što je htjela reći, uzela je još jedan komad lepinje i rekla: "O čemu se zapravo radi u knjizi?" "O Salaminskoj bitki." "O čemu?" uzviknula je. Nekoliko pari očiju okrenulo se prema nama i pogledalo nas, već drugi put. Znao sam da se radnja moga romana neće svidjeti Conchi, ali budući da nisam htio da nas ukore zbog skandala, pokušao sam joj kratko objasniti. "To je zeznuta stvar", prokomentirala je Conchi uz gadljiv cerek. "Pisati o fašistu, a sigurno ima toliko dobrih crvenih pisaca! Garcia Lorca na primjer. Bio je crveni, zar ne? Uj!" rekla je ne pričekavši odgovor, stavljajući ruku pod stol: alarmiran, podigao sam stolnjak i pogledao. "Mali, kakav način da me napališ." "Conchi", ukorio sam je šapatom, brzo se uspravljajući i trudeći se nasmiješiti dok sam ispod oka gledao susjedne stolove, "bio bih ti zahvalan da, barem kad izlaziš sa mnom, nosiš gaćice." "Kako si postao staromodan!" rekla je uz najnježniji osmijeh, ali ne vraćajući zavučenu ruku na stol: u tom sam trenutku osjetio njezine nožne prste kako mi se penju uz listove. "Nije li ovako više seksi? Dobro, kad krećemo?" "Rekao sam ti sto puta da to ne volim raditi u javnim zahodima." "Nisam mislila na to, kretene! Mislim kad krećemo s knjigom." "A, to", rekao sam crveneći se dok mi se uzbuđenje penjalo nogom. "Ubrzo", procijedio sam. "Vrlo brzo. čim se dovoljno informiram." Ali zapravo mi je trebalo još dosta vremena da do kraja rekonstruiram priču koju sam htio ispričati i da upoznam, ako ne baš sve njezine tajne, a ono barem one koje sam držao ključnima. Zapravo, mjesecima sam ulagao vrijeme koje mi je ostavljao posao u redakciji u proučavanje života i djela Sancheza Mazasa. Ponovno sam pročitao njegove knjige i pročitao sam mnoge njegove članke koje je objavio u tisku, mnoge knjige i članke njegovih prijatelja i neprijatelja, njegovih suvremenika i sve što mi je palo u ruke o Falangi, fašizmu, Građanskom ratu, dvosmislenoj i promjenjivoj prirodi Frankova režima. Pročešljao sam knjižnice, hemeroteke, arhive. Nekoliko sam puta putovao u Madrid i često u Barcelonu, kako bih razgovarao sa stručnjacima, s profesorima, prijateljima i znancima Sancheza Mazasa (ili s prijateljima prijatelja i znancima znanaca). Proveo sam čitavo jutro u svetištu Collell, koje je, kako mi je rekao don Joan Prats - svećenik sjajne ćele i pobožna osmijeha koji mi je pokazao vrt s čempresima i palmama i nepregledne prazne salone, skrivene hodnike, stube s drvenim rukohvatima i puste dvorane kojima su poput upozoravajućih sjena lutali Sanchez Mazas i njegovi drugovi iz zatočeništva - nakon rata uređeno kao dječji internat, sve dok, godinu i pol prije moga posjeta, nije sveden na svoju sadašnju nižu ulogu centra za okupljanja vjerskih udruga i povremenog skloništa za izletnike. Upravo mi je don Prats, koji se tek bio rodio kad se dogodilo ono u Collellu, ali znao je za to, ispričao pravu ili apokrifnu priču prema kojoj Fran-kovi redovni vojnici kad su zauzeli svetište, nisu ostavili na životu nijednog čuvara zatvora, i dao mi je točne upute kako da dođem do mjesta na kojem se odigralo strijeljanje. Slijedeći ih, otišao sam iz svetišta prilaznom cestom, došao do kamenoga križa koji je bio spomen na masakr, skrenuo lijevo putem koji je

krivudao među borovima i našao se na čistini. Ondje sam kratko ostao šećući pod hladnim suncem i čistim i vjetrovitim listopadskim nebom, samo slušajući lisnatu tišinu šume i pokušavajući uzalud zamisliti manje kristalnu svjetlost nekog drugog jutra, nezamislivog jutra tog siječnja kad je, prije šezdeset godina i na tom istome mjestu, pedesetero ljudi neočekivano ugledalo smrt, a dvojica od njih uspjela su umaknuti Me-duzinu pogledu. Kao da iščekujem otkrivenje osmozom, ostao sam ondje neko vrijeme; ništa nisam osjećao. Zatim sam otišao. Otišao sam u Cornelia de Terri jer sam tog dana imao zakazan ručak s Jaumeom Figuerasom, koji mi je poslije podne pokazao Can Borrell, staru kuću obitelji Ferré, Can Pigem, staru kuću obitelji Figueras, i Mas de la Casa Novu, privremeno skrovište Sancheza Mazasa, braće Figueras i Angelatsa. Can Borrell je bio majur smješten uz rub općine Palol de Rebardit; Can Pigem je bio u Cornelia de Terri; Mas de la Casa Nova nalazio se između ta dva sela i usred šume. Can Borrell bio je nenaseljen, ali ne u ruševinama, isto kao i Can Pigem; Mas de la Casa Nova bio je nenaseljen i u ruševinama. Prije šezdeset godina bile su to nesumnjivo tri različite kuće, ali vrijeme ih je izjednačilo, a njihov zajednički izgled napuštenosti, kamenih kostura medu čijim suhim rebrima stenje vjetar u jesenjim popodnevima, nije davao nikakvu naznaku da je netko nekad živio u njima. Zahvaljujući Jaumeu Figuerasu, koji je napokon održao obećanje i bio je spretan posrednik, mogao sam razgovarati s njegovim stricem Joaquimom, Marijom Ferré i Danielom Angelatsom. Sve troje bilo je već prevalilo osamdesetu: Mariji Ferré bilo je 88; Figuerasu i Angelat-su 82. Sve troje imalo je odlično pamćenje, ili su se odlično sjećali svoga susreta sa Sánchezom Mazasom i okolnosti koje su ga pratile, kao da je to bio odlučujući događaj i u njihovim životima i kao da su ga se često prisjećali. Njihove su se verzije razlikovale, ali nisu bile kontradiktorne, i dopunjavale su se u više točaka, tako da nije bilo teško iznova sastaviti, preko njihovih svjedočanstava i popunjavajući logično i uz pomoć malo mašte, praznine koje su ostavljali, slagalicu o avanturi Sancheza Mazasa. Možda zato što više nitko nema vremena slušati ljude u određenim godinama, a pogotovo kad se prisjećaju događaja iz svoje mladosti, sve troje bilo je željno razgovora, i nekoliko sam puta morao vraćati tijek kaotičnih uspomena na pravi smjer. Pretpostavljam da su uljepšali neku sporednu okolnost, neki nebitan detalj; nisu lagali, između ostaloga i zato što, da su to učinili, laž se ne bi uklapala u slagalicu i razotkrila bi ih. Sto se drugoga tiče, njih troje bilo je toliko različito da ih je u mojim očima povezivalo samo to što su preživjeli, taj varljivi dodatak prestiža koji često protagonisti sadašnjosti, koja je, zato što je poznajemo kroz filtar sjećanja, uvijek uobičajena, bezvrijedna i lišena slave, daju protagonistima prošlosti, koja je uvijek iznimna, burna i junačka: Figueras je bio visok i koščat, gotovo mladenačkog izgleda - karirana košulja, mornarska kapa, iznošene traperice - svjetski čovjek i obdaren silnom vitalnošću, u govoru pun burnih pokreta, uzvika i gromoglasna smijeha; Maria Ferré, koja je, kako mi je poslije rekao Jaume Figueras, kakve li koketerije, otišla frizeru prije nego što me primila u svojoj kući u Cornelia de Terri - kući koja je bila bar i seoski dućan živežnim namirnicama, i koja je na ulazu još uvijek čuvala, poput relikvija, mramornu tezgu i vagu - bila je sićušna, nježna, puna digresija, očiju naizmjence zluradih i ovlaženih zbog nesposobnosti da izbjegne zamkama koje joj je tijekom razgovora postavljala nostalgija, mladih očiju, živopisnih, sličnih brzom potočiću u ljeto. Što se tiče Angelatsa, razgovor koji sam vodio s njime, bio je presudan. Presudan za mene, hoću reći; ili, da budem precizniji, za ovu knjigu. Angelats je već godinama u središtu Banyolesa upravljao krčmom koja se nalazila u dijelu oronule i lijepe seoske kuće s velikim dvorištem sa stupovima i prostranim sjenovitim salonima. Kad sam ga upoznao, upravo je bio preživio infarkt i bio je spor i slab čovjek čiji su pokreti, gotovo samostanski dostojanstveni, bili oprečni dječačkoj nevinosti mnogih njegovih opažanja i tromoj skromnosti njegova držanja maloga katalonskog poduzetnika. Ne znam pretjerujem li kad vjerujem da je, kao i Figuerasu i Mariji Ferré, Angelatsu donekle laskalo moje zanimanje za njega; znam da je jako uživao prisjećajući se Joaquima Figuerasa - koji je godinama bio njegov najbolji prijatelj i koga već dugo nije vidio - i njihove zajedničke avanture iz rata, i dok sam ga slušao kako se trudi predstaviti je kao običan, beznačajan nestašluk iz mladosti, naslućivao sam da mu je bila najvažnija na svijetu, možda stoga što je osjećao da je to bila jedina prava avantura u njegovu životu, ili barem jedina

kojom se mogao dičiti bez straha da je u zabludi. Naširoko mi je govorio o njoj; onda mi je govorio o svom infarktu, svome poslu, o svojoj ženi, djeci i jedinoj unuci. Shvatio sam da već dugo žarko želi razgovarati s nekim o tim stvarima; shvatio sam da ga slušam samo kao naknadu za to što mi je ispričao svoju priču. Posramljen, osjetio sam samilost, i kad sam zaključio da sam otplatio svoj dug, htio sam se oprostiti, ali budući da je počela padati kiša, Angelats je navalio da me otprati do autobusne postaje. "Sad sam se sjetio", rekao je dok smo pod kišobranom prelazili trg pun lokava. Zastao je i nisam se mogao suzdržati od pomisli da je to samo mamac u posljednji tren, da me zadrži. "Prije no što je otišao, Sanchez Mazas nam je rekao da će napisati knjigu o svemu tome, knjigu u kojoj ćemo se svi mi pojaviti. Trebala se zvati Salaminski vojnici; čudan naslov, ha? Rekao je i da će nam je poslati, ali nije to učinio." Tada me Angelats pogledao: svjetlost ulične svjetiljke dala je narančast odsjaj staklima njegovih naočala, i na trenutak sam u koščatim dupljama njegovih očiju i na izbočini njegova čela i na jagodicama i na rasječenoj čeljusti vidio odraz njegove lubanje. "Znate li je li napisao knjigu?" Tanak mlaz hladnoće prošao mi je leđima. Bio sam u iskušenju da mu kažem da jest; na vrijeme sam razmislio: 'Ako mu kažem da ju je napisao, htjet će je pročitati i otkrit će laž.' Osjećajući da na neki način izdajem Ange-latsa, suho sam rekao: "Ne." "Nije napisao ili ne znate je li napisao?" "Ne znam je li napisao", slagao sam. "Ali obećavam da ću provjeriti." "Učinite to." Angelats je nastavio hodati. "I ako ju je napisao, rado bih da mi je pošaljete. Sigurno govori o nama, rekao sam vam da je uvijek govorio da smo mu spasili život. Rado bih pročitao tu knjigu. Razumijete, zar ne?" "Naravno", rekao sam i, ne osjećajući se skroz prljavo, dodao: "I ne brinite se: čim je nađem, poslat ću vam je." Sutradan, čim sam stigao u redakciju, otišao sam u urednikov ured i tražio dopust. "Molim?" upitao je ironično. "Još jedan roman?" "Ne", odgovorio sam zadovoljno. "Istinita priča." Objasnio sam mu što je to istinita priča. Objasnio sam mu o čemu će govoriti moja istinita priča. "Sviđa mi se", rekao je. "Imaš li već naslov?" "Mislim da imam", odgovorio sam. "Salaminski vojnici. " «o on Dana 27. travnja 1939., baš onoga dana kad su Pere Fi-gueras i njegovih osam prijatelja iz Cornelia de Terri ušli u zatvor u Geroni, Rafael Sánchez Mazas upravo je bio imenovan nacionalnim savjetnikom Falange Espanola Tradicionalista y de la JONS (Juntas de Ofensiva NacionalSindicalista) i potpredsjednikom njezina Političkog odbora; još nije bilo prošlo mjesec dana od konačnoga pada Republike, a trebala su proći još četiri mjeseca da Sánchez Mazas postane ministar bez portfelja prve poslijeratne vlade. Uvijek je bio svojeglav, ohol i despotski nastrojen, ali ne i lakom i osvetoljubiv, i zato je u to doba predvorje njegova ureda uvijek vrvjelo članovima obitelji zatvorenika željnih da se zauzme za stare znance ili prijatelje koje je kraj rata zatekao zatočene u ćelijama poraženih. Ništa ne navodi na pomisao da nije učinio za njih koliko je mogao. Zahvaljujući njegovoj upornosti, Caudillo je promijenio smrtnu kaznu, koja je visjela nad glavom pjesnika Miguela Hernándeza, u doživotnu, ali ne i onu koja je jednog svitanja u studenome 1940. pred vodom za strijeljanje ugasila život Juliana Zugazagoitija, dobrog prijatelja Sáncheza Mazasa i ministra Vlade u Negrinovu kabinetu. Nekoliko mjeseci prije tog besmislenog ubojstva, na povratku s puta iz Rima u svojstvu nacionalnog izaslanika Falange Exterior, njegov tajnik, novinar Carlos Sentís, upoznao ga je s tekućim problemima i pročitao popis osoba kojima je odobrio audijenciju toga jutra. Iznenada oprezan, Sánchez Mazas zatražio je da ponovi jedno ime; onda je ustao, velikim koracima prešao ured, otvorio vrata, stao nasred predvorja i pomno ispitujući preplašena lica koja su ga ispunila, zapitao: "Tko je od vas Joaquim Figueras?" Paraliziran od užasa, jedan muškarac s očima kao u siročeta i izgledom trgovačkog putnika pokušao

je odgovoriti, ali samo je uspio krutu tišinu koja je nastupila nakon pitanja, razbiti nerazumljivim krčanjem dok je uvlačio očajnu ruku sličnu pandži u džep jakne. Stojeći ispred njega, Sanchez Mazas je htio znati je li u rodu s braćom Pereom i Joaquimom Figuerasom. "Otac sam im", uspio je jasno odgovoriti muškarac, izrazito katalonskim naglaskom i s frenetičnim trzajima glave, koji nisu popustili čak ni kad ga je Sanchez Mazas stisnuo u zagrljaj olakšanja. Nakon što su iscrpili svu srdačnost, dvojica su muškaraca nekoliko minuta razgovarala u uredu. Joaquim Figueras je izvijestio da je njegov sin Pere mjesec i pol dana zatočen u zatvoru u Geroni, optužen bez dokaza, poput drugih momaka iz sela, da je sudjelovao u paljenju crkve u Cornella de Terri prvih dana rata i da je bio upleten u ubojstvo tajnika gradskoga vijeća. Sanchez Mazas nije mu dopustio da završi; izašao je iz ureda kroz postrana vrata i ubrzo se vratio. "Riješeno", izjavio je. "Kad se vratite u Cornella, naći ćete sina doma." Figueras je euforično izletio iz ureda i dok je silazio stubama zgrade, osjetio je probadajući bol u ruci i shvatio da je i dalje drži u džepu jakne, gnječeći svom snagom list papira istrgnuta iz bilježnice zelenih korica medu kojima je Sanchez Mazas ostavio pisanu potvrdu o zahvalnosti koja ga je vezala uz njegove sinove. Kad je nekoliko dana nakon toga došao u Cornella i bez suza zagrlio tek oslobođena sina, Joaquim Figueras znao je da nije pogriješio što je krenuo na taj nevjerojatni put po uništenoj zemlji kako bi vidio čovjeka kojeg nije poznavao i kojeg je do kraja života držao jednim od najmoćnijih ljudi u Španjolskoj. Samo se djelomično varao. Jer iako je oduvijek smatrao da taj posao nije dostojan gospode, Sanchez Mazas tada je već više od desetljeća bio u politici i još je nekoliko godina neće napustiti, ali nikada u čitavu svome životu nije imao toliko stvarne moći u rukama kao u tom trenutku. Rodio se u Madridu 18. veljače četrdeset pet godina prije toga. Njegov otac, vojni liječnik podrijetlom iz Co-rije, a čiji je stric bio liječnik Alfonsa XII., umro je nekoliko mjeseci nakon toga, a majka, Maria Rosario Mazas y Orbegozo, odmah je zatražila zaštitu svoje obitelji u Bilbau. Ondje, u kući s pet katova smještenoj tik uz most u Deustu, u Ulici Henao, okružen maženjem čitave vojske ujaka i teta bez djece, protekli su njegovo djetinjstvo i mladost. Mazasi su bili obiteljski klan plemića liberalne tradicije i literarnih sklonosti, u rodu s Miguelom de Una-raunom i čvrsto ukotvljeni u srce visokoga društva Bilbaa, u kojem je Sanchez Mazas našao inspiraciju za nekoliko likova svojih romana i od kojeg je baštinio neukrotivu sklonost prema gospodskom dokoličenju i uporan literarni zov. Ovo posljednje okrznulo je i njegovu majku, školovanu i oštroumnu ženu koja je svu svoju energiju mlade udovice uložila u to da svom sinu olakša karijeru pisca, koju ona nije mogla ili željela sama ostvariti. Sanchez Mazas nije ju razočarao. Istina, bio je osrednji učenik koji je s više muke nego ponosa lutao kroz nekoliko renomiranih vjerskih internata dok nije uplovio u madridski Universidad Central i napokon u Real Colegio de Estudios Superiores de Maria Cristina u El Escorialu koji su vodili augustinci, a gdje je 1916. diplomirao pravo. Ipak, isto je tako istina i to da je ubrzo počeo pokazivati očite znakove literarnog talenta. S trinaest godina pisao je pjesme kao Zorrilla i Marquina; s dvadeset je oponašao Rubena i Unamuna; s dvadeset dvije bio je zreo pjesnik; s dvadeset osam njegovo je djelo u stihovima bilo uglavnom završeno. S karakterističnim aristokratskim držanjem, jedva da se potrudio objaviti ga, a to što ga u cijelosti poznajemo (ili gotovo u cijelosti), velikim dijelom dugujemo nastojanju njegove majke, koja je rukom prepisala njegove pjesme u malene bilježnice s crnim koricama i ispod svake od njih zapisala mjesto i datum nastanka. Po svemu se ostalome može reći da je Sanchez Mazas dobar pjesnik; dobar manje značajan pjesnik, hoću reći, što je sve čemu može težiti svaki dobar pjesnik. Njegovi stihovi imaju samo jednu žicu, skromnu i prastaru, monotonu i pomalo sentimentalnu, ali Sanchez Mazas svira je maestralno, izvlačeći iz nje čistu, prirodnu i prozaičnu glazbu koja opjevava samo gorko-slatku melankoliju vremena koje istječe i u svome tijeku čupa red i siguran poredak iznemogla svijeta koji je, upravo stoga što je iznemogao, također izmišljen i nemoguć, a koji gotovo uvijek odgovara nemogućem i izmišljenom svijetu Raja. Iako je za života objavio samo jednu zbirku pjesama, Sanchez Mazas možda se uvijek osjećao kao pjesnik, a možda je to uistinu i bio; njegovi su ga suvremenici ipak prije svega poznavali kao autora kronika, članaka, romana i iznad svega kao političara, što je upravo ono kako se nikad nije osjećao i

ono što možda nikad zapravo nije ni bio. U lipnju 1916., godinu dana nakon objavljivanja prvoga romana, Malene Tarinove uspomene, i nakon što je tek diplomirao pravo, Sanchez Mazas vratio se u Bilbao, u to doba grad u usponu i samodostatan, kojim je vladalo bogato građanstvo uživajući u trenucima ekonomskoga procvata koji je potjecao od španjolske neutralnosti u Prvome svjetskom ratu. To blagostanje našlo je svoj najugledniji kulturni izraz u časopisu Hermes, izdavala ga je šačica katoličkih, nacionalističkih pisaca odanih duhu Eugenija d'Orsa, rimskoj kulturi i vrijednostima zapadnjačke civilizacije, koje je Ramón de Basterra krstio pompoznim nazivom Pirenejska rimska škola. Basterra je bio jedan od najpoznatijih članova te skupine pisaca od kojih će većina s godinama popuniti redove falangizma; drugi je bio Sánchez Mazas. Okupljali su se na domjenku u kavani Lyon d'Or, smještenoj nasred Gran Vía de López de Haro, gdje je Sánchez Mazas briljirao kao učen govornik, promišljen i pomalo umišljen. José María de Areilza, tada dječak kojeg je otac vodio na toplu čokoladu u Lyon d'Or, sjeća ga se kao "visoka, štrkljasta, s ozbiljnim naočalama od kornjačevine, plamtećih očiju, ali istodobno izmoždenih, i povremeno gromka glasa kako bi naglasio određeno gledište u raspravi". U to je doba Sánchez Mazas već marljivo pisao za Abe, El Sol, El Pueblo Vasco, a 1921. Juan de la Cruz, urednik ovoga zadnjeg, poslao ga je kao dopisnika u rat u Maroko, gdje je sklopio dugotrajno prijateljstvo uz čašu i duge noćne razgovore, koje će prevladati mržnju rata koju su proživjeli na suprotnim stranama, s drugim dopisnikom iz Bilbaa, Indalecijem Prietom. Boravak Sáncheza Mazasa u Maroku trajao je jedva godinu dana jer ga je 1922. Juan Ignacio Luca de Tena poslao u Rim kao dopisnika dnevnika Abc. Italija ga je očarala. Njegova mladenačka strast prema klasičnoj kulturi, renesansi i carskom Rimu iskristalizirala je zauvijek njegov kontakt s pravim Rimom. Ondje je živio sedam godina. Ondje se vjenčao s Lilianom Ferlosio, Talijankom koja je tek izašla iz puberteta i koju gotovo da je oteo iz roditeljske kuće, a s kojom je čitav život održavao kaotičan odnos iz kojeg se rodilo petero djece. Ondje je sazreo kao muškarac i kao čitatelj i kao pisac. Ondje je sasvim opravdano stekao ugled kroničara s nekoliko članaka veoma visoka književna, profinjena stila i sigurne izvedbe - katkad bremenitih erudicijom i liričnošću, a katkad vehementnih od političke strasti - koji su možda najbolji dio Rubena i Unamuna; s dvadeset dvije bio je zreo pjesnik; s dvadeset osam njegovo je djelo u stihovima bilo uglavnom završeno. S karakterističnim aristokratskim držanjem, jedva da se potrudio objaviti ga, a to što ga u cijelosti poznajemo (ili gotovo u cijelosti), velikim dijelom dugujemo nastojanju njegove majke, koja je rukom prepisala njegove pjesme u malene bilježnice s crnim koricama i ispod svake od njih zapisala mjesto i datum nastanka. Po svemu se ostalome može reći da je Sanchez Mazas dobar pjesnik; dobar manje značajan pjesnik, hoću reći, što je sve čemu može težiti svaki dobar pjesnik. Njegovi stihovi imaju samo jednu žicu, skromnu i prastaru, monotonu i pomalo sentimentalnu, ali Sanchez Mazas svira je maestralno, izvlačeći iz nje čistu, prirodnu i prozaičnu glazbu koja opjevava samo gorko-slatku melankoliju vremena koje istječe i u svome tijeku čupa red i siguran poredak iznemogla svijeta koji je, upravo stoga što je iznemogao, također izmišljen i nemoguć, a koji gotovo uvijek odgovara nemogućem i izmišljenom svijetu Raja. Iako je za života objavio samo jednu zbirku pjesama, Sanchez Mazas možda se uvijek osjećao kao pjesnik, a možda je to uistinu i bio; njegovi su ga suvremenici ipak prije svega poznavali kao autora kronika, članaka, romana i iznad svega kao političara, što je upravo ono kako se nikad nije osjećao i ono što možda nikad zapravo nije ni bio. U lipnju 1916., godinu dana nakon objavljivanja prvoga romana, Malene Tarinove uspomene, i nakon što je tek diplomirao pravo, Sanchez Mazas vratio se u Bilbao, u to doba grad u usponu i samodostatan, kojim je vladalo bogato građanstvo uživajući u trenucima ekonomskoga procvata koji je potjecao od španjolske neutralnosti u Prvome svjetskom ratu. To blagostanje našlo je svoj najugledniji kulturni izraz u časopisu Hermes, izdavala ga je šačica katoličkih, nacionalističkih pisaca odanih duhu Eugenija d'Orsa, rimskoj kulturi i vrijednostima zapadnjačke civilizacije, koje je Ramón de Basterra krstio pompoznim nazivom Pirenejska rimska škola. Basterra je bio jedan od najpoznatijih članova te skupine pisaca od kojih će većina s godinama popuniti redove falangizma; drugi je bio Sánchez Mazas. Okupljali su se na domjenku u kavani

Lyon d'Or, smještenoj nasred Gran Vía de López de Haro, gdje je Sánchez Mazas briljirao kao učen govornik, promišljen i pomalo umišljen. José María de Areilza, tada dječak kojeg je otac vodio na toplu čokoladu u Lyon d'Or, sjeća ga se kao "visoka, štrkljasta, s ozbiljnim naočalama od kornjačevine, plamtećih očiju, ali istodobno izmoždenih, i povremeno gromka glasa kako bi naglasio određeno gledište u raspravi". U to je doba Sánchez Mazas već marljivo pisao za Abe, El Sol, El Pueblo Vasco, a 1921. Juan de la Cruz, urednik ovoga zadnjeg, poslao ga je kao dopisnika u rat u Maroko, gdje je sklopio dugotrajno prijateljstvo uz čašu i duge noćne razgovore, koje će prevladati mržnju rata koju su proživjeli na suprotnim stranama, s drugim dopisnikom iz Bilbaa, Indalecijem Prietom. Boravak Sáncheza Mazasa u Maroku trajao je jedva godinu dana jer ga je 1922. Juan Ignacio Luca de Tena poslao u Rim kao dopisnika dnevnika Abc. Italija ga je očarala. Njegova mladenačka strast prema klasičnoj kulturi, renesansi i carskom Rimu iskristalizirala je zauvijek njegov kontakt s pravim Rimom. Ondje je živio sedam godina. Ondje se vjenčao s Lilianom Ferlosio, Talijankom koja je tek izašla iz puberteta i koju gotovo da je oteo iz roditeljske kuće, a s kojom je čitav život održavao kaotičan odnos iz kojeg se rodilo petero djece. Ondje je sazreo kao muškarac i kao čitatelj i kao pisac. Ondje je sasvim opravdano stekao ugled kroničara s nekoliko članaka veoma visoka književna, profinjena stila i sigurne izvedbe - katkad bremenitih erudicijom i liričnošću, a katkad vehementnih od političke strasti - koji su možda najbolji dio njegova rada. Ondje se također okrenuo fašizmu. Zapravo nije pretjerano tvrditi da je Sanchez Mazas bio prvi fašist u Španjolskoj i svakako stoji da je bio njegov najutjecajniji teoretičar. Gorljiv čitatelj Maurrasa i blizak prijatelj Luigija Federzonija - koji je u Italiji udahnuo život učenom i buržujskom fašizmu i koji će s vremenom obavljati nekoliko funkcija ministra u Mussolinijevim vladama - monarhist i konzervativac po sklonostima, Sanchez Mazas mislio je da je u fašizmu otkrio prikladan instrument za liječenje svoje nostalgije za carskim katoličanstvom i, ponad svega, instrument za ponovno vraćanje sigurnog poretka iz antičkog režima jer je demokratsko izjednačivanje i novo i žestoko boljševičko izjednačivanje prijetilo uništiti čitavu Europu. Drugim riječima: možda za Sancheza Mazasa fašizam nije bio ništa drugo doli politički pokušaj da ostvari svoju poeziju, da ostvari svijet koji melankolično priziva u njoj iznemogao, izmišljen i nemoguć svijet Raja. Kako bilo, s entuzijazmom je u nizu kronika pod nazivom Italija laganim korakom pozdravio Marš na Rim, a u Benitu Mussoliniju vidio je reinkarnaciju renesansnih kondotijera i u njegovu usponu na vlast najavu da se vrijeme junaka i pjesnika vratilo u Italiju. Tako je 1929., kad se vratio u Madrid, Sanchez Mazas već bio donio odluku da će se u potpunosti posvetiti tomu da se to vrijeme vrati i u Španjolsku. Na neki je način i uspio. Jer rat je vrijeme par excellence za junake i pjesnike, a tridesetih je godina malo ljudi uložilo toliko inteligencije, toliko napora i toliko talenta poput njega kako bi u Španjolskoj buknuo rat. Kad se vratio u zemlju, Sanchez Mazas odmah je shvatio da kako bi postigao svoj cilj, nije nužno samo osnovati stranku po uzoru na onu koju je vidio da žanje uspjehe u Italiji, nego valja naći i renesansnog kondotijera čiji će lik, kada dođe taj trenutak, simbolično katalizirati svu energiju oslobođenu zbog panike koju će raspad Monarhije i neizbježan trijumf Republike potaknuti medu najtradicionalnijim dijelovima španjolskoga društva. Prvi zadatak još neko vrijeme nije bio ostvariv; ali s drugim nije bilo tako jer je José Antonio Primo de Rivera smjesta utjelovio lik vode kojeg šalje providnost, kakva je Sánchez Mazas tražio. Prijateljstvo koje ih je vezalo bilo je čvrsto i dugotrajno (toliko da je jedno od posljednjih pisama koje je napisao José Antonio iz zatvora u Alicanteu, uoči svog strijeljanja 20. studenog '36., bilo upućeno Sánchezu Mazasu); možda zato što se temeljilo na ravnopravnoj podjeli uloga. José Antonio posjedovao je doista sve ono što je nedostajalo Sánchezu Mazasu: mladost, ljepotu, tjelesnu srčanost, novac i plemenito podrijetlo; ali točno je i ono suprotno: oboružan svojim talijanskim iskustvom, velikom načitanošću i literarnim talentom, Sánchez Mazas se pretvorio u najpomni-jeg savjetnika Joséa Antonija, i kad je osnovana Falanga, u njezina glavnog ideologa i promicatelja te jednog od najvažnijih kovača njegove retorike i njegovih simbola: Sánchez Mazas predložio je, kao simbol stranke, jaram i strelice koji su bili simbol katoličkih kraljeva, skovao je ritualni poklič "Gore Španjolska!", sastavio slavnu Molitvu za mrtve falangiste i za nekoliko prosinačkih noći 1935. sudjelovao je, s Joséom Antonijem i drugim piscima

iz toga kruga - to su bili Jacinto Miquelarena, Agustín de Foxá, Pedro Mourlane Michelena, José María Alfaro i Dionisio Ridruejo - u pisanju riječi pjesme Licem prema suncu u prizemlju Or Kompona, baskijskoga bara smještenog u Ulici Miguel Moya u Madridu. Ali Sánchez Mazas još neko vrijeme nije postao glavni retoricar Falange, kako ga je nazvao Ramiro Ledesma Ramos. Kad je došao u Madrid 1929., okrunjen aureolom zbog ugleda kozmopolitskog pisca i svojih novatorskih ideja, nitko u Španjolskoj nije ozbiljno razmišljao o osnivanju stranke fašističke orijentacije, čak ni Ledesma, koji će nekoliko godina nakon toga utemeljiti JONS, prvu španjolsku fašističku grupaciju. Literarni život, ipak, kao i onaj drugi, postajao je sve radikalniji zbog previranja koja su potresala Europu i promjena koje su se nazirale na obzoru španjolske politike: godine 1927. mladi je pisac imenom César Arconada, koji je zagovarao ortegijanski elitizam i koji će ubrzo ojačati redove Komunističke partije, rezimirao osjećaje mnogih svojih vršnjaka kad je izjavio da "neki mladi čovjek može biti komunist, fašist, bilo što, samo ne može imati stare liberalne ideje". To je objašnjavalo zašto su toliki pisci toga vremena, u Španjolskoj i u čitavoj Europi, u nekoliko godina zamijenili sportski i ludički esteticizam dvadesetih čistom i grubom političkom borbom surovih tridesetih. Sánchez Mazas nije bio iznimka. Zapravo se sva njegova literarna aktivnost prije rata ograničava na pisanje nebrojenih članaka ratničke proze u kojoj se definiranje falangističke estetike i morala oblikovane iz promišljene ideološke zbrke, iz mistična veličanja nasilja i militarizma, iz esencijalističkog snobizma koji je zagovarao vječni karakter domovine i katoličke vjere - isprepleće s glavnom namjerom koja se, kako tvrdi Andrés Trapiello, sastojala u osnovi u tome da se gomilaju citati latinskih povjesničara, njemačkih filozofa i francuskih pjesnika, koji su trebali poslužiti opravdavanju bratoubilačkih napada koji su se približavali. Ipak, politička aktivnost Sáncheza Mazasa tih je godina bila pomamna. Nakon što je sudjelovao u nekoliko pokušaja stvaranja fašističke stranke, u veljači 1933., kad su uz njega bili novinar Manuel Delgado Ba-rreto, José Antonio Primo de Rivera, Ramiro Ledesma Ramos, Juan Aparicio i Ernesto Giménez Caballero - s kojim će godinama voditi bitku, ne uvijek prikrivenu, za ideološko vodstvo španjolskog fašizma, koju je na kraju i dobio - Sánchez Mazas osnovao je tjednik El Fascio, koji je donosio prve susrete različitih nacionalsocijalističkih tendencija koje će se na kraju sve sliti u Falangu. Prvi i jedini broj tjednika El Fascio pojavio se nakon mjesec dana i vlasti su ga odmah zabranile, ali 29. listopada iste godine održana je u Teatro de la Comedia u Madridu osnivačka skupština španjolske Falange, a Sánchez Mazas, koji je nakon nekoliko mjeseci dobio stranačku knjižicu broj četiri (Ledesma je imao broj jedan; José Antonio dva; Ruiz de Alda tri; Giménez Caballero pet), bio je imenovan članom njegova Upravnog odbora. Od tog trenutka i do 18. srpnja 1936. njegova uloga u stranci - stranci koja prije rata nije uspjela privući na španjolskom teritoriju više od nekoliko stotina aktivista i koja na svim izborima na kojima je sudjelovala nikad nije požela više od nekoliko tisuća glasova, ali koja će biti ključna za nadolazeću povijest zemlje - bila je odlučujuća. Tijekom tih čeličnih godina Sánchez Mazas održavao je govore, sudjelovao na mitinzima, osmišljavao strategije i programe, sastavljao referate, smišljao naputke, savjetovao svoga šefa i, posebno preko F.E.-a, službenoga tjednika Falange - u kojem je uređivao rubriku pod nazivom "Napuci i pravila stila" - širio, u anonimnim člancima ili onima koje bi potpisao on ili sam José Antonio, ideje i životni stil koji će se s vremenom, a da nitko to nije mogao ni naslutiti - a najmanje sam Sánchez Mazas - na kraju pretvoriti u životni stil i ideje koje će, prvo prihvaćene kao trenutačna revolucionarna ideologija pred žurnošću rata, a poslije spuštene na razinu ideološkog uresa podebljeg, feminiziranog, nesposobnog, lukavog i konzervativnog vojničića koji ih je prisvojio, na kraju biti pretvorene u sve truliju parafer-naliju lišenu značenja kojom se šačica budala četrdeset tegobnih godina borila kako bi opravdala svoj usrani režim. Ipak, u vrijeme kad se začinjao rat, napuci koje je širio Sánchez Mazas još su posjedovali novatorsku naznaku modernosti, a mladi domoljubi iz dobrih obitelji i divlji ideali koji su ih pratili pridonosili su njihovoj prihvaćeno-sti. U to je doba José Antonio rado citirao frazu Oswalda Spenglera, prema kojoj se uvijek u posljednji tren nade četa vojnika koji spase civilizaciju. U to su doba mladi falangisti osjećali da su baš oni ta četa vojnika. Znali su (ili su

mislili da znaju) da članovi njihovih obitelji sanjaju nevin san buržujskoga blaženstva, a nisu znali da će ih val bezbožnosti i izjednačujućega barbarstva iznenada probuditi užasnim treskom katastrofe. Osjećali su da se njihova zadaća sastoji u tome da sačuvaju civilizaciju i spriječe katastrofu. Znali su (ili su mislili da znaju) da ih je malo, ali ta ih jednostavna brojčana okolnost nije plašila. Osjećali su da su junaci. Iako više nije bio mlad i nije više imao snage i tjelesne srčanosti, čak nije ni vjerovao u to - ali imao je obitelj čiji je nevin san blaženstva morao čuvati Sánchez Mazas osjetio je to i stoga napustio književnost kako bi se sa svećeničkom vjerom predao zajedničkoj stvari. To ga nije sprečavalo da s Joséom Antonijem posjećuje najbiranije salone glavnoga grada ni da ga prati u nekim od njegovih čuvenih ekscentričnosti gospodičića kao što su Večere Karla Velikoga, zanosno raskošni banketi koji su se jedanput mjesečno održavali u hotelu París u carevu čast i, posebice, kako bi s nesnosnom aristokratskom otmjenošću protestirali protiv demokratske i republikanske vulgarnosti koja je vrebala izvan hotelskih zidova. Ali najposjećenija okupljanja Joséa Antonija i njegove stalne svite budućih pjesnika vojnika održavala su se u prizemlju Caféa Lyon, u Ulici Alcalá, na mjestu poznatom kao La Balena Alegre, gdje su gorljivo raspravljali, do sitnih noćnih sati, o politici i literaturi, i gdje su zajedno boravili u atmosferi nevjerojatne srdačnosti s mladim ljevičarskim piscima s kojima su dijelili uznemirenost, piva, razgovore, šale i prijateljske uvrede. Početak rata zamijenit će to srdačno i iluzorno neprijateljstvo pravim neprijateljstvom, iako je nezaustavljivo pogoršavanje političkoga života već tijekom tridesetih nagovijestilo, onima koji su to htjeli vidjeti, neminovnost promjena. Oni koji su nekoliko mjeseci ili tjedana ili dana prije toga razgovarali uz šalicu kave, po izlasku iz kazališta ili s izložbe zajedničkog prijatelja, sad su se našli zavađeni na suprotnim stranama u uličnim bitkama koje nisu oskudijevale pucnjavom i krvoprolićem. Nasilje je zapravo vuklo korijen otprije i unatoč prosvjedima protiv nasilja nekih voda stranaka, nesklonih mu temperamentom i odgojem, činjenica je da ga je Falanga poticala kako bi situaciju u Republici učinila neodrživom i činjenica je da se uporaba sile nalazila u samoj srži falangističke ideologije, koja je, kao i drugi fašistički pokreti, prihvatila Lenjinove revolucionarne metode, prema kojima je bila dovoljna malena skupina hrabrih i odlučnih ljudi - što odgovara Spenglerovoj šačici vojnika kako bi se oružjem preuzela vlast. Kao i José Antonio, Sanchez Mazas bio je jedan od tih falangista, povremeno i u teoriji, koji nisu podupirali uporabu nasilja (u praksi ga je poticao: čitao je Georgesa Sorela, koji ga je smatrao moralnom dužnošću i njegova su djela gotovo uvijek poziv na nasilje); stoga je u veljači 1934., u Molitvi za mrtve falangiste, sastavljenoj na zamolbu Joséa Antonija kako bi zaustavio nagon za osvetom svojih istomišljenika nakon ubojstva studenta Matfasa Montera u uličnom okršaju, napisao da "nam je od pobjede koja nije jasna, otmjena i velikodušna draži poraz jer je nužno da, dok je svaki udarac neprijatelja užasan i kukavički, svako naše djelovanje bude potvrda superiornih vrijednosti i morala". Vrijeme je pokazalo da te lijepe riječi nisu ništa drugo doli puka retorika. Dana 16. lipnja 1935., na sastanku održanom u Paradoru de Gredos, Politički odbor Falange, uvjeren da nikad neće doći na vlast glasačkim listićima i da je njezino postojanje kao političke stranke u opasnosti jer ju je Republika smatrala stalnom opasnošću za svoje održanje, donio je odluku da će krenuti u osvajanje vlasti vojnom pobunom. Tijekom godine nakon toga sastanka, urotničke spletke Falange - zaražene izrazitim oprezom, obzirom, isprikama i sumnjama koje su odražavale skromno povjerenje u vlastite mogućnosti za pobjedu, i bile su opravdane, i na koncu prijetećim strahovima njihova šefa pred mogućnošću da njegovu stranku i njegov revolucionarni program proguta izvjestan savez između vojske i najkonzervativnijih dijelova društva koji će poduprijeti udar - nisu stale ni trenutka sve dok 14. ožujka 1936., nakon poraza na izborima u veljači iste godine, Falanga nije bila obezglavljena nakon što je policija zatvorila njihov lokal u Ulici Nicolasija Gallega, uhitila čitav Politički odbor i sine die zabranila stranku. Od tog se trenutka Sánchezu Mazasu gubi trag. Njegove peripetije tijekom mjeseci koji su prethodili zatvoru i triju godina koliko je bio u njemu, mogu se rekonstruirati preko nepotpunih svjedočanstava - nepostojanih aluzija u sjećanjima i dokumentima iz tog vremena, usmenih predaja onih koji su s njime sudjelovali u dijelovima njegovih avantura, sjećanja članova obitelji i prijatelja

kojima je on povjerio svoja sjećanja - i kroz veo legende prošarane razilaženjima, kontradikcijama i dvosmislenostima koje je selektivna rječitost Sáncheza Mazasa o tom turbulen-tnom razdoblju njegova života itekako poticala. Tako da ovo što ću vam u nastavku ispripovijedati nije ono što se doista dogodilo nego ono što se čini vjerojatnim da se dogodilo; ne nudim provjerene činjenice nego razumne pretpostavke. Ove: U ožujku 1936., dok je Sánchez Mazas bio zatočen u madridskom zatvoru Modelo sa svojim kolegama iz Političkog odbora, rodio se njegov četvrti sin, Máximo, i Victoria Kent, tadašnja generalna direktorica zatvora, daje zatvoreniku tri dana da posjeti ženu, koliko mu je zakonski i pripadalo, pod uvjetom da da časnu riječ da neće otići iz Madrida i da će se vratiti po isteku dogovorena vremena. Sanchez Mazas prihvaća dogovor, ali prema navodima njegova drugoga sina, Rafaela, prije no što je izašao iz zatvora, upravitelj ga je pozvao u svoj ured i protisnuo ispod glasa da se njemu situacija čini crnom i da mu stoga preporučuje otprilike da bi "bolje bilo da se ne vraća" i da on "neće dati, kako se ono kaže, sve od sebe da ga traži i uhiti". Budući da to opravdava kasnije sumnjivo držanje Sancheza Mazasa, treba s rezervom uzeti vjerodostojnost te verzije; ali također treba uzeti u obzir da možda i nije pogrešna. činjenica je da Sanchez Mazas, zaboravivši prosvjede o viteštvu i junaštvu kojima je ukrašavao tolike stranice huškačke proze, krši dogovor i bježi u Portugal, ali José Antonio, koji je ozbiljno shvatio riječi svoga zamjenika i koji smatra da nije u pitanju samo njegova čast, nego i čast cijele Falange, naređuje mu iz zatvora u Alicanteu, kamo je preseljen sa svojim bratom Miguelom u noći s 5. na 6. lipnja, da se vrati u Madrid. Sanchez Mazas posluša, ali prije no što se uspije vratiti u Modelo, izbije pobuna. Sljedeći su dani zbrkani. Gotovo tri godine nakon toga Eugenio Montes - kojega je Sanchez Mazas nazvao "moj najveći i najbolji drug u nastojanju da stavi humane riječi u službu naše Falange" opisuje iz Burgosa peripetije svoga prijatelja u danima neposredno nakon 18. srpnja kao "avanturu skrivača, a crveni su ga žbiri pratili u stopu". Ta je rečenica pitoreskna koliko i neodređena, ali možda i nije daleko od istine. Revolucija je trijumfirala u Madridu. Ljudi su ubijali i umirali u rovovima i vojarnama. Zakonita je vlada izgubila kontrolu nad situacijom i atmosfera je odisala smrtonosnim metežom straha i euforije. Sve su češće premetačine po kućama; na ulicama vojne kontrole. Jedne noći početkom rujna, ne mogavši više trpjeti nespokoj ilegalnoga života i neprestanu blizinu opasnosti, ili možda pod pritiskom prijatelja ili znanaca koji su predugo bili u opasnosti dajući utočište bjeguncu njegova kalibra, Sanchez Mazas odlučuje izaći iz svoga brloga, pobjeći iz Madrida i prijeći na područje pod nacionalistima. Sasvim očekivano, nije uspio. Sutradan, čim je izašao na ulicu, uhićen je; patrola traži da se identificira. S neobičnom mješavinom panike i rezignacije, Sanchez Mazas uvida da je gotov i, kao da se u tišini htio oprostiti od stvarnosti, u beskrajnoj sekundi neodlučnosti pogleda oko sebe i uočava da su, iako je tek devet, u Ulici Montera trgovine već otvorene i da vreva užurbane i priproste gomile preplavljuje pločnike, a nesnosno sunce već najavljuje sparno jutro toga ljeta koje nikako da završi. U tom trenutku privlače mu pozornost tri naoružana vojnika na kamionu punom pristaša UGT-a, načičkanom puškama i bojnim pokličima, koji se kreće prema frontu kod Guadarrame s karoserijom išaranom kraticama i imenima, medu kojima je bilo ime Indalecija Prieta, koji je upravo bio imenovan ministrom pomorstva i zrakoplovstva u novoj vladi Larga Caballera. U tom trenutku Sanchez Mazas smišlja i provodi očajničku zamisao: kaže vojnicima da se ne može identificirati jer je u Madridu inkognito i obavlja zadatak koji mu je izravno povjerio ministar pomorstva i zrakoplovstva te zahtijeva da ga spoje s njime. Neodlučni, pomalo zbunjeni i nepovjerljivi, policajci ga odlučuju povesti u sjedište Generalne uprave sigurnosti kako bi se uvjerili u autentičnost te nevjerojatne izlike; ondje, nakon nekoliko tjeskobnih intervencija, Sanchez Mazas uspijeva telefonski razgovarati s Prietom. Ovaj se zanima za njegovu situaciju, savjetuje mu da potraži utočište u čileanskom veleposlanstvu, od srca mu poželi sreću; zatim, u ime starog prijateljstva iz Afrike, naređuje da ga smjesta puste na slobodu. Istoga dana Sanchez Mazas uspijeva ući u čileansko veleposlanstvo, gdje će provesti gotovo godinu i pol. Iz tog vremena zatočeništva sačuvana je jedna fotografija: Sanchez Mazas nalazi se u sredini

skupine izbjeglica medu kojima se nalazi falangistički pisac Samuel Ros; osmorica su, svi u dronjcima i loše obrijani, svi puni iščekivanja. Odjeven u bluzu koja je nekoć bila bijela, židovskoga profila, s naočalama za kratkovidne i široka lica, Sanchez Mazas elegantno je nalakćen na stol na kojem se vide samo prazna čaša, komad kruha, svežanj papira ili bilježnica i posuda. čita; drugi ga slušaju. čita ulomak iz Rose Kriiger, romana koji je napisao ili počeo pisati tih dana kako bi si olakšao zatvor i zabavio drugove, a koji će biti objavljen, nedovršen, nakon pedeset godina, kad je njegov pisac već odavno bio mrtav. To je nesumnjivo njegov najbolji roman, ali i dobar roman, koliko neobičan toliko i izvan svoga vremena, napisan po bizantinski, a napisao ga je pisac koji je imao ukus i senzibilitet prerafa-elitskoga slikara, europskih sklonosti, patriotski i konzervativno nastrojen, zasićen odabranim fantazijama, egzotičnim avanturama, melankolične senzibilnosti uz čiju se pomoć, i uz pomoć egzaktne i kristalno čiste proze, opisuje bitka koju u nutrini protagonistice oslobađaju dva glavna principa koja, prema autoru, vladaju svemirom đavolski i anđeoski - i konačnu pobjedu ovoga drugoga, utjelovljenog u donna angelicata imenom Rosa Kriiger. Začuđujuće je to da se Sanchez Mazas uspio izolirati iz prisilne i bučne zbrke koja je vladala u veleposlanstvu kako bi pisao knjigu, ali ne i to da plod te izolacije zaobilazi dramatične okolnosti koje okružuju njezino začeće, ta bilo bi zalihosno ratnoj tragediji dodavati priču o ratnoj tragediji. Što se ostaloga tiče, prividna kontradikcija između ratobornih falangističkih ideja Sancheza Mazasa i njegova apolitičnog i estetizirajućeg literarnog djela, koja je toliko zaokupljala neke njege čitatelje, razrješuje se ako priznamo da su ti izrazi suprotni, ali koherentni unutar iste nostalgije: one za dokinutim svijetom, za nemogućim i izmišljenim svijetom Raja, za utvrđenim hijerarhijama ancien regtme koji je neosporan nalet vjetra povijesti pomeo zauvijek. Kako prolazi vrijeme i kako se povećavaju krvarenje i očaj rata, situacija u veleposlanstvima koja prihvaćaju bjegunce iz republikanskog Madrida postaje sve nesigur-nija, a strah od napada povećava se, tako da svatko tko ima bilo kakvu razumnu mogućnost bijega radije riskira tu avanturu u potrazi za sigurnim utočištem nego da produljuje tjeskobnu neizvjesnost zatočeništva i čekanja. To je učinio i Samuel Ros, koji stiže u čile sredinom 1937. i koji se neće vratiti u nacionalističku Španjolsku još godinu dana. Ohrabren Rosovim uspjehom, negdje u jesen '37. Sanchez Mazas pokušava pobjeći. Pomažu mu neka prostitutka i neki mladić, simpatizer Falange, čija obitelj, koju poznaje Sanchez Mazas, posjeduje ili je posjedovala tvrtku za transport. Njegov se plan sastoji u tome da dođe do Barcelone i kada dođe onamo, da se utekne pomoći pete kolone kako bi stupio u kontakt s mrežom za bjegunce koja ilegalno prebacuje ljude preko francuske granice. Pokrenuvši plan, Sanchez Mazas tijekom nekoliko dana prolazi sporednim cestama i kolnim putovima, skriven među tovarom trula povrća, šest stotina kilometara koji ga dijele od Barcelone, u društvu prostitutke i mladoga falangista. Nekim čudom prođu sve kontrole i stignu do cilja živi i zdravi, bez većih neprilika osim puknute gume i smrtnoga straha koji im je ulila neka džukela odlična njuha. U Barceloni se tri putnika rastaju, a Sancheza Mazasa preuzima, kako je i bilo predviđeno, odvjetnik koji je pripadao JMB-u, jednoj od brojnih i razjedinjenih falangističkih grupacija koje je peta kolona imala raspršene po gradu. Nakon što se nekoliko dana odmarao, članovi JMB-a prave pritisak da preuzme zapovijed i, budući da zauzima četvrto mjesto u Falangi, da okupi sve peto-kolonaške skupine i podvrgne ih disciplini partije prisiljavajući ih da koordiniraju svoje aktivnosti. Možda stoga što je njegova jedina briga dotad bila kako izaći iz crvene zone i prijeći nacionalistima, ili jednostavno stoga što je znao da nije sposoban za akciju, ponuda ga iznenadi te je on glatko odbije tvrdeći da uopće nije upoznat sa situacijom u gradu i skupinama koje operiraju u njemu, ali članovi JMB-a, koji su mladi i neustrašivi koliko i neiskusni, i koji su čekali njegov dolazak kao dar providnosti, inzi-stiraju, pa Sanchezu Mazasu ne preostaje ništa drugo nego prihvatiti. Idućih se dana Sanchez Mazas sastaje s predstavnicima drugih grupacija pete kolone i jednoga jutra, dok kreće prema Iberiji, baru u središtu grada čiji vlasnik simpatizira nacionalnu stvar, zaustavljaju ga agenti SIM-a. Već je 29. rujan 1937.; verzije o tome što slijedi, razlikuju se. Neki tvrde da se otac Isidro Martin, koji je bio profesor Sanchezu Mazasu u Real Colegio de Maria Cristina u El Escorialu, uzalud zalagao za njega kod Manuela Azane, koji je također bio njegov učenik u toj

instituciji. Julian de Zugazagoitia, kojeg je kad je završio rat, Sanchez Mazas neuspješno pokušao izbaviti od streljačkoga voda, tvrdi da je predložio predsjedniku Negrinu da ga zamijeni za novinara Federica Angula i da mu je Azana natuknuo kako bi bilo pametno zamijeniti pisca za neke njegove kompromitirajuće rukopise koji su bili u rukama odmetnika. Druga verzija kaže da Sanchez Mazas nije ni došao do Barcelone, nego da se nakon boravka u čileanskom veleposlanstvu sakrio u poljsko veleposlanstvo, koje je bilo napadnuto, i da je Azorin posredovao da ga oslobode od smrtne kazne. Ima čak i nekih koji tvrde da je Sanchez Mazas razmijenjen tijekom rata. Ove dvije posljednje pretpostavke pogrešne su; gotovo sam sasvim siguran da prve dvije nisu. Bilo kako bilo, nakon što ga je uhitio SIM, Sánchez Mazas odveden je na brod Uruguay, usidren u barcelonskoj luci i već odavno pretvoren u plutajući zatvor, a poslije je odveden u Palaču pravde, gdje mu je suđeno zajedno s drugim petokolonašima. Tijekom suđenja optužen je da je glavni šef pete kolone u Barceloni, što je bilo pogrešno, i za poticanje pobune, što je bilo točno. Ipak, za razliku od većine drugih optuženika, Sánchez Mazas nije osuđen na smrt. Ta je činjenica čudna; možda to može objasniti samo još jedna intervencija Indalecija Prieta u posljednjem trenutku. Kad je završilo suđenje, Sánchez Mazas opet je vraćen na Uruguay i ondje će u jednoj ćeliji provesti sljedeće mjesece. Uvjeti života nisu dobri: hrana je slaba; tretman okrutan. Rijetke su i vijesti koje dolaze o tijeku rata, ali kako on napreduje, čak i zatvorenici na Uruguayu uviđaju da je Frankova pobjeda blizu. Dana 24. siječnja 1939., dva dana prije nego što su Yagüeine trupe ušle u Barcelonu, budi ga neuobičajen žamor, i ubrzo uočava napetost tamničara. Na trenutak pomišlja da će ga osloboditi; idućeg trenutka misli da će ga strijeljati. Jutro prolazi u tim tjeskobnim alternativama. Oko tri poslije podne agent SIM-a naređuje mu da izađe iz ćelije i s broda i da se uspne u autobus parkiran pred pristaništem, gdje ga čeka još četrnaest zatvorenika s Uruguaya i iz prostorija tajne policije u Villamajoru, i sedamnaest agenata SIM-a zaduženih za čuvanje. Medu zatvorenicima dvije su žene: Sabina González de Carranceja i Juana Aparicio Pérez del Pulgar; tu su i José María Poblador, vođa JONS-a još iz prvih dana i važan član organizatora pokušaja udara u srpnju '36., i Jesús Pascual Aguilar, jedan od šefova pete kolone u Barceloni. Nitko to još ne može znati, ali od svih muških članova povorke, tjedan dana poslije samo će Sánchez Mazas, Pascual i Poblador ostati na životu. Autobus u tišini prolazi Barcelonom, koju su užas rasula i zimsko nebo pretvorili u sablasnu pustoš čvrsto zatvorenih prozora i balkona i velikih pepeljastih avenija na kojima vlada nered kao u kampu. Tek tu i tamo prolaze pritajeni prolaznici koji se kao vukovi šuljaju praznim pločnicima, gladnih lica i kao da pripremaju bijeg, štiteći se bijednim kaputima protiv zle kobi i ledenog vjetra. Kad su izašli iz Barcelone i krenuli cestom egzila, prizor postaje apokaliptičan: lavina izbezumljenih muškaraca, žena, staraca i djece, izmiješanih vojnika i civila, natovarenih odjećom, madracima i kućanskim potrepštinama, mukotrpno hoda nepogrešivim korakom poraženih ili na kolima i očajnim mulama, preplavljuje kolnik i jarke, u kojima su porazbacana trupla životinja s rasporenim utrobama ili pokvarena vozila. Karavana napreduje beskrajno sporo. Povremeno se zaustavi; povremeno s mješavinom čuđenja, mržnje i nedokučiva umora netko pozorno gleda ljude u autobusu, zavideći im na udobnosti i ogrtaču, nesvjestan njihove sudbine strijeljanih; povremeno ih netko i vrijeđa. Povremeno, također, frankistički avion prelijeće cestu i bljuje nekoliko rafala iz mitraljeza ili ispusti koju bombu izazivajući panični stampedo među izbjeglicama i početak nade medu zatvorenicima u autobusu, koji se u nekom trenutku počnu nadati - a onda tu nadu ubrzo odagna strog oprez agenata SIM-a - da će iskoristiti kaos zbog napada kako bi pobjegli preko polja. Dok prolaze kroz Geronu, a potom i Banvoles, već je mrkla noć. Onda krenu strmom zemljanom cestom koja vijuga sjenovitom šumom i ubrzo se zaustavljaju pred kamenim blokom išaranim svjetlom poput golema gali-juna pri potapanju usred tmine zatrovane žurnim naredbama tamničara. To je svetište Santa Mana del Collell. Ondje će Sanchez Mazas provesti pet dana s dvije tisuće zatvorenika pristiglih iz onoga što je ostalo od republikanske Španjolske, uključujući i nekoliko crvenih dezertera i članova Internacionalnih brigada. Prije rata samostan je bio internat pod nadzorom svećenika u kojem se

naukovalo do mature, s dvoranama visokih stropova i golemih staklenih prozora koji su gledali u zemljana dvorišta i vrtove s čempresima, s mračnim hodnicima i vrtoglavim stubama drvenih rukohvata; sada je internat pretvoren u zatvor, dvorane su postale ćelije, a u dvorištima, hodnicima i na stubama više se ne čuje graja adolescenata iz internata, nego beznadni koraci zatvorenika. Upravitelj zatvora dotični je Monroy, onaj koji je vladao čeličnom rukom brodom zatvorom Uruguay; ipak, u Collellu je zatvorski režim manje strog: nije zabranjeno razgovarati s onima koji služe na imanju ni s onima koje susretneš na odlasku i dolasku iz kupaonica; hrana je i dalje pokvarena i oskudna, ali katkad se u nekoj ćeliji pojavi skrivena cigareta, koju svi žudno popuše. ćelija u kojoj je Sánchez Mazas nalazi se na posljednjem katu starog internata, svijetla je i velika. Osim njega i nekoliko pripadnika Internacionalnih brigada koji ne govore razumljivim jezicima, u njoj su liječnik Fernando Marimón, pomorski kapetan Gabriel Martín Morito, otac Guiu, Jesús Pascual i José María Poblador, koji jedva hoda jer ima čireve na nogama. Sutradan su članovi brigade pušteni na slobodu, a njihova su mjesta zauzeli nacionalni zatvorenici uhićeni u Teruelu i Belchiteu; ćelija se puni. Povremeno im dopuštaju da izađu prošetati dvorištem ili vrtom; ne motre ih agenti SIM-a ni karabinjeri (iako svetište vrvi i jednima i drugima): motre ih vojnici jednako neuhranjeni i odrpani kao što su oni, koji se šale ili ispod glasa pjevuše moderne pjesme dok dokono vrtom napucavaju kamenčiće ili ih ravnodušno gledaju. Trenutke zatočeništva i mrtvila podjaruju nagađanja: zbog blizine granice, a pogotovo od trenutka kad se visoki dužnosnik poput Sáncheza Maza-sa pridružio nizu zatvorenika, mnogi se nadaju da će ubrzo biti razmijenjeni, pretpostavka koja gubi snagu razmjerno vremenu koje prolazi; ti trenuci također pogoduju uživanju u intimnosti. Kao da nekom magijom predviđa da će biti jedan od preživjelih iz zatvora i jedini koji će nakon mnogo godina prepričavati užase tih posljednjih sati u minucioznoj i manihejskoj knjizi, Sánchez Mazas druži se ponajviše s Pascualom, koji ga poznaje samo po čuvenju i preko njegovih članaka u časopisu F.E., i njemu Sánchez Mazas iznosi svoje ratne dogodovštine: govori mu o zatvoru u Modelu, o rođenju svoga sina Máxima, 0 nesigurnim danima nakon pobune, o Indaleciju Prietu 1 čileanskom veleposlanstvu, o Samuelu Rosu i Rosi Kriiger, o svome ilegalnom putovanju u kamionu s povrćem po neprijateljskoj Španjolskoj u društvu dobrostojećega mladića i prostitutke, o Barceloni i o JMB-u, o petoj koloni, o svome uhićenju, suđenju i brodu-zatvoru Uruguay. U sumrak 29. siječnja Sánchez Mazas, Pascual i njihovi drugovi iz ćelije odvedeni su na samostansku terasu, kamo nikad nitko nije kročio i gdje se susreću s drugim zatvorenicima, sve skupa njih petsto, možda i više. Pascual poznaje nekolicinu, ali jedva stigne razmijeniti koju riječ s Pedrom Boschom Labrúsom - vikontom Boschom Labrúsom - i kapetanom zrakoplovstva Emilijem Leuco-nom, jer karabinjer im odmah naređuje da šute i počinje čitati popis imena. Budući da se u njegovoj glavi ponovno počinje rađati nada o razmjeni, čim čuje ime kojeg znanca, Pascual poželi svim srcem da i njegovo ime bude uključeno u popis, ali, iako nikakav određen razlog ne podupire ovu promjenu, čim ga karabinjer izgovori - ubrzo nakon imena Sáncheza Mazasa i odmah nakon Boscha Labrusa - već se kaje što je to poželio. Dvadeset četiri muškarca koja su prozvana, među kojima su bili svi koji su dijelili ćeliju sa Sánchezom Mazasom i Pascualom, osim Fernanda de Marimona, odvedena su u ćeliju na prvom katu u kojoj se nalazi samo nekoliko klupa prislonjenih uz okrnjene zidove i ploča s datumima patriotskih obljetnica načrčkanih kredom. Vrata se zatvaraju za njima; nastaje zloslutna tišina, koju smjesta prekida netko tko najavljuje skorašnju razmjenu i uspijeva raspršiti tjeskobu nekolicine raspravom o pretpostavci, koja ubrzo nestaje kako bi prepustila mjesto jednoglasnom pesimizmu. Sjedeći za klupom u jednom kutu ćelije, prije večere, otac Guiu ispovijeda neke zatvorenike, a onda organizira pričest. Nitko ne spava te noći: osvijetljeni kameno sivim svjetlom koje ulazi kroz prozor i koje na njihovim licima nagoviješta izgled trupla (iako, kako vrijeme prolazi, sivilo postaje gušće i tama postaje stvarna), zatvorenici bdiju osluškujući zvukove iz hodnika ili tražeći prividno olakšanje u svojim uspomenama ili posljednjem razgovoru. Sánchez Mazas i Pascual leže na podu, leđima naslonjeni na hladan zid, nogu pokrivenih nedovoljno velikom dekom; nijedan od njih dvojice nikada se neće precizno moći sjetiti o čemu su razgovarali te prekratke noći, ali sjećat će se dugih razdoblja šutnje koje su naglašavale njihov tajni sastanak,

šaputanja drugova i žamora njihova budna kašljanja i ustrajne, crne i ledene kiše koja je ravnodušno padala po dvorišnim pločama i čempresima u vrtu, kako nastavlja padati sve dok se 30. siječnja tama na prozorima polako ne promijeni u bolesno bljedunjavu ili sablasnu boju koja boji atmosferu ćelije poput kakva nagovještaja u trenutku kad im tamničar naređuje da izađu. Nitko nije spavao, čini se kao da su svi čekali taj trenutak i, kao da ih vuče žurnost da što prije razjasne dvojbu, slušaju pokorno poput mjesečara i pridružuju se drugoj skupini zatvorenika u dvorištu, nalik na njihovu, sve dok ih ne bude pedeset. čekaju nekoliko minuta, poslušno, tiho i nagužvani, pod sitnom kišom i nebom punim oblaka, i napokon dolazi mlad čovjek čije nejasne crte lica prepoznaje Sánchez Mazas, nejasne crte lica upravitelja Uruguaya. On im najavljuje da će raditi na gradnji zrakoplovnog logora u Banyolesu i naređuje im da u dnu naprave deset redova od po pet ljudi; dok to poslušno čini, zauzimajući bez razmišljanja prvo mjesto desno u drugom redu, Sánchez Mazas osjeća da mu srce puca: hvata ga panika, shvaća da to sa zrakoplovnim logorom može biti samo izlika budući da nema smisla graditi kad su nacionalisti na nekoliko kilometara od njih i kreću u konačnu ofenzivu. Počinje hodati na čelu skupine, uzrujan i drhteći, nesposoban jasno misliti, besmisleno tražeći na bezizražajnim licima naoružanih vojnika koji opkoljavaju cestu nekakav znak ili nadu, pokušavajući se uzalud uvjeriti da im kraj toga puta ne nosi smrt. Pokraj njega ili iza njega netko pokušava opravdati ili objasniti nešto što ne čuje ili ne razumije, jer svaki korak koji učini upija svu njegovu pozornost kao da je posljednji; pokraj njega ili iza njega, bolesne noge Joséa Marije Pobladora govore da je dosta, zatvorenik se ruši u lokvu, pomažu mu i vojnici ga odvlače natrag u samostan. Na nekih sto pedeset metara od njega, skupina skreće nalijevo, silazi s ceste i ulazi u šumu vapnenastim puteljkom koji se uspinje i vodi do čistine: do visoke čistine okružene borovima. Iz gustiša tada dopire glas nekog vojnika koji im naređuje da se zaustave i okrenu se nalijevo. Užas zavlada skupinom, koja se paralizira s automatskom složnošću; gotovo svi članovi okreću se nalijevo, ali zaprepaštenje zbunjuje instinkt drugih, koji se, poput kapetana Gabriela Martina Morita, okreću nadesno. Prolazi trenutak vječnosti tijekom kojeg Sánchez Mazas misli da će umrijeti. Misli da će meci koji će ga ubiti doći s leda, odakle je i dopro zapovjednički glas, i da će, prije no što umre, kad ga meci sustignu, oni morati sustići i četvoricu koji su iza njega. Misli da neće umrijeti, da će pobjeći. Misli da ne može pobjeći natraške jer će meci doći odande; ni nalijevo jer bi opet naletio na cestu i vojnike; ni prema naprijed jer bi morao premostiti zid od osam izbezumljenih muškaraca. Ali (misli da) može pobjeći nadesno, gdje mu na ne više od šest-sedam metara od njega gusta šikara borova i korova nudi mogućnost da se sakrije. 'Nadesno', misli. I misli: 'Sad ili nikad.' U tom trenutku nekoliko mitraljeza smještenih iza leda skupine, upravo iz smjera odakle se javio zapovjednički glas, počne mesti čistinu; pokušavajući se zaštititi, zatvorenici instinktivno traže zemlju. Dotad je Sanchez Mazas već došao do šikare, trči medu borovima grebući lice i još uvijek slušajući nemilosrdno štektanje mitraljeza, napokon se spotakne potpomognut providnoš-ću i padne, kotrljajući se po glibu i mokrom lišću, niz provaliju kojom završava čistina, dok se ne zaustavi u bari u koju se ulijeva potočić. Budući da s pravom zamišlja da će njegovi progonitelji misliti da je otišao što je dalje mogao, odlučuje skloniti se ondje, relativno blizu čistine, uplašen, dršćući, mokar i s lupanjem srca u grlu, pokrivši se kako je mogao lišćem i blatom i borovim granama, slušajući naknadne pucnjeve kojima su dokrajčili njegove nesretne drugove iz skupine, a zatim srčan lavež pasa i viku karabinjera koji obećavaju nagradu vojnicima koji nadu bjegunca ili bjegunce (jer Sanchez Mazas još ne zna da je, pod utjecajem nerazumna nagona za bijegom, i Pascual uspio izbjeći pokolj). Tijekom nekog vremena koje ne zna izračunati ni u minutama ni u satima, dok, kako bi se pokrio blatom, bez prestanka grebe zemlju dok mu ne prokrvare nokti i dok misli kako će kiša koja ne prestaje padati spriječiti pse da slijede njegov trag, Sanchez Mazas i dalje čuje viku i lavež i pucnjeve, sve dok u jednom trenutku ne osjeti kako se nešto miče iza njegovih leda i okrene se hitro poput progonjene zvijeri. Onda ga ugleda. Stoji pokraj jame, visok, krupan, kako se nazire ispred tamnog zelenila borova i tamnog plavetnila oblaka, pomalo dašćući, velikih ruku prislonjenih uz naherenu pušku i u maskirnoj uniformi prepunoj kopča i izlizanoj od lošega vremena. Hvata ga neobična rezignacija, kao u onih koji znaju da je došao njihov čas, preko

naočala za kratkovidne poprskanih vodom Sanchez Mazas gleda vojnika koji će ga ubiti ili predati mladoga muškarca, kose slijepljene uz lubanju od kiše, očiju možda sivih, ispijenih obraza i istaknutih jagodica - i prisjeća ga se, ili misli da ga se prisjeća, medu odrpanim vojnicima koji su ga čuvali u samostanu. Prisjeća ga se, ili misli da ga se prisjeća, ali nije mu nimalo lakše što će ga on, a ne agent SIM-a, poštedjeti beskonačne agonije straha, i poput nepravde dodane svim nepravdama tijekom tih bjegu-načkih godina vrijeđa ga to što nije umro zajedno s drugovima iz zatvora ili što nije znao umrijeti na otvorenom polju i na suncu i boreći se sa srčanošću koje nema, umjesto da to čini sada i ondje, blatnjav i sam i tresući se od straha i srama u rupi, bez dostojanstva. Tako, luda i zbunjena uma, iščekuje Rafael Sanchez Mazas - izniman pjesnik, ideolog fašizma, budući Frankov ministar - rafal koji će ga dokrajčiti. Ali rafal ne dolazi i Sanchez Mazas kao da je umro i u smrti se prisjeća prizora iz sna, gleda u nevjerici kako vojnik polako napreduje prema rubu jame između kiše koja ne staje i žamora vojnika i karabinjera koji ga progone, i na nekoliko koraka od sebe pušku jedva primjetno uperenu u njega, više ispitivačka nego napeta gesta, kao u neiskusna lovca koji samo što ne otkrije svoju prvu lovinu, i baš u trenutku kad vojnik dode do ruba jame, kroz jedva čujan šum kiše probije se povik u blizini: "Ima li tu koga?" Vojnik ga gleda; i Sanchez Mazas njega, ali njegove slabovidne oči ne razumiju ono što vide: pod mokrom kosom i širokim čelom i obrvama punim kapljica vojnikov pogled ne odražava sućut ni mržnju, čak ni prijezir, nego neku vrstu tajne ili neizrecive sreće, nešto što graniči s okrutnošću i opire se razumu, ali nije ni instinkt, nešto što živi u njemu zajedno s tvrdoglavošću s kojom krv ostaje u svojim putovima i Zemlja u svojoj nepromijenjenoj putanji i sva bića u svome tvrdoglavom svojstvu bića, nešto što zaobilazi riječi kao što voda iz potoka zaobilazi kamenje, jer riječi su stvorene samo da se kažu same sebi, da izreknu izrecivo, drugim riječima sve osim onoga što upravlja nama ili nas tjera da živimo ili nešto što nas se tiče ili nešto što jesmo ili nešto što jest onaj anonimni i poraženi vojnik koji sada gleda toga čovjeka čije se tijelo lako može zamijeniti zemljom i smeđom vodom iz jame, i koji snažno viče u zrak, netremice ga gledajući: "Ovdje nema nikoga!" Okrene se i ode. Devet dana i noći te surove zime 1939. Rafael Sanchez Mazas lutao je područjem oko Banvolesa pokušavajući prijeći liniju republikanske vojske u povlačenju i doći u nacionalističku zonu. Mnogo je puta pomislio da neće uspjeti; sam, računajući isključivo na svoju želju za preživljavanjem, nesposoban orijentirati se u nepoznatom području pokrivenom divljim i vrlo gustim šumama, do iznemoglosti oslabljen od hodanja, hladnoće, gladi i tri godine neprekidnog zatočeništva, mnogo je puta morao skupljati snagu kako se ne bi predao zbog klonuća. Prva tri dana bila su užasna. Spavao je danju, a hodao noću, izbjegavajući otvorenost cesta i sela, prošeci hranu i utočište na majurima, i iako se ni na jednom od njih nije usudio otkriti svoj identitet, nego se predstavljao kao izgubljeni republikanski vojnik, i iako su mu gotovo svi koje je molio dali nešto za jelo, dopuštali mu da se malo odmori i pokazivali mu kako da nastavi put, strah ih je sprečavao da ga prime pod svoj krov. U zoru četvrtoga dana, nakon više od tri sata lutanja šumama po mraku, Sanchez Mazas razabrao je u daljini neki majur. Manje razumnom odlukom, a više zato što je bio potpuno iscrpljen, pao je na ležaj od borovih iglica i ostao ondje nepomičan, zatvorenih očiju, jedva razabirući zvuk svoga disanja i miris zemlje natopljene rosom. Od prethodnoga jutra nije kušao ni zalogaja, bio je izmožden i osjećao se bolesno jer nije bilo nijednog mišića na tijelu koji ga nije bolio. Dotad su mu čudo što je preživio strijeljanje i nada da će se naći s nacionalistima, davali upornost i čvrstinu koje je smatrao izgubljenima; sada je shvatio da ostaje bez snage i da će, osim ako se ne dogodi još jedno čudo ili mu netko ne pomogne, njegova avantura ubrzo biti gotova. Ubrzo, kad je osjetio da se malo oporavio i kad mu je sjaj sunca između krošanja ulio zraku optimizma, skupio je snagu, uspravio se i krenuo prema majuru. Maria Ferré nikada neće zaboraviti blistavo veljačko svitanje kad je prvi put vidjela Rafaela Sáncheza Mazasa. Njezini su roditelji bili u polju, a ona se upravo spremala dati hranu kravama kad se neki čovjek pojavio u dvorištu - visok, izgladnio i poput sablasti, iskrivljenih naočala i s

višednevnom bradom, u kožuhu i hlačama punim rupa i prljavim od zemlje i korova - i zamolio za komad kruha. Maria se nije bojala. Upravo je bila napunila šesnaest godina i bila je smedokosa, nepismena i vrijedna djevojka, za koju rat nije bio ništa drugo doli nejasan žamor iz daljine u pismima koje je slao njezin brat s fronta i besmislen vrtlog koji je prije dvije godine oduzeo život jednome momku iz Palol de Rebardita za kojeg je sanjala da će se udati. Tijekom rata njezina obitelj nije gladovala ni strahovala jer su oranice koje su okruživale majur i krave, svinje i kokoši koje su živjele u štalama nudile dovoljno i previše da ih prehrane i zato što ih, iako se Mas Borrell, njezina kuća, nalazila na pola puta između Palol de Rebardita i Cornelia de Terri, nesreće iz revolucionarnih dana nisu dotaknule, a nered pri povlačenju samo bi im donio pokojeg izgubljenog, nenaoružanog vojnika koji bi ih, više bojažljivo nego prijeteći, molio štogod za jelo ili im ukrao kokoš. Možda je u početku Sánchez Mazas bio za Mariju Ferré samo još jedan od mnogih dezertera koji su tih dana lutali okolicom i zato se nije preplašila, ali uvijek je tvrdila da je, čim je vidjela njegov lik kako se ocrtava pred zemljom na putu koji je prolazio ispred dvorišta, prepoznala iza nemilosrdne pustoši nakon tri dana nevremena njegovo nepogrešivo gospodsko držanje. Bila to istina ili ne, Maria je pružila čovjeku jednako samilo-stan tretman kao i drugim bjeguncima. "Nemam kruha", rekla mu je. "Ali mogu vam pripremiti nešto toplo." Shrvan zahvalnošću, Sánchez Mazas slijedio ju je do kuhinje, i dok je Maria podgrijavala kotao od prethodne večeri - gdje su u smeđoj i gustoj juhi plutali leća i dobri komadi slanine, krvavice i kobasice uz krumpire i povrće - sjeo je na klupicu uživajući u blizini vatre i sreći zbog skoroga toplog obroka, skinuo je kožuh, izuo mokre cipele i čarape i iznenada osjetio snažan bol u nogama i neizmjeran umor u koščatim ramenima. Maria mu je dala čistu krpu i cokule, a ispod oka vidjela je kako briše vrat, lice, kosu, ali i noge i zglobove gledajući ples vatre između cjepanica, netremice i pomalo začuđeno, a kad mu je dala hranu, vidjela je kako je proždire tjeran višednevnom glađu, u tišini, ali ne gubeći manire čovjeka odgojena medu vezenim stolnjacima i srebrnim priborom koji su ga, više zbog osjećaja za pristojnost nego zbog tek stečenih navika izazvanih strahom, natjerali da spusti žlicu i kositreni tanjur kraj vatre i ustane čim su Marijini roditelji upali u polumrak kuhinje i zastali gledajući ga s mješavinom pasivnosti i opreza kao u goveda. Možda misleći da njezin gost ne razumije katalonski, i griješeći, Maria je na katalonskome rekla ocu što se dogodilo; on je zamolio Sáncheza Mazasa da pojede do kraja i ne skidajući pogled s njega, spustio kraj kamene klupe svoj alat, oprao ruke u lavoru, primaknuo se vatri. Dok je osjećao što otac čini, Sánchez Mazas počistio je tanjur; kad je glad bila ublažena, odvažio se: shvatio je da ako ne otkrije svoj pravi identitet, ondje neće imati ni najmanju šansu da mu ponude utočište, i shvatio je također da je bolja hipotetična opasnost da ga izdaju nego stvarna opasnost od gladi i zime. "Zovem se Rafael Sánchez Mazas i najstariji sam voda Falange u Španjolskoj", rekao je napokon čovjeku, koji ga je slušao ne gledajući ga. Nakon šezdeset godina, kad ni njezini roditelji ni Sánchez Mazas nisu bili živi da se toga sjećaju, Maria se još točno sjećala tih riječi, možda zato što je tada prvi put čula za Falangu, kao što se sjećala da je Sánchez Mazas u nastavku ispričao svoju nevjerojatnu avanturu iz Collella, govorio o svojim lutanjima u danima nakon toga i, neprestano se obraćajući muškarcu, dodao: "Znate koliko i ja da nacionalisti samo što nisu došli. U pitanju su dani, možda sati. Ali ako me crveni nadu, ja sam mrtav čovjek. Vjerujte mi da vam zahvaljujem na gostoprimstvu i ne želim zlorabiti vaše povjerenje, ali dajte mi jedanput dnevno ono što mi je upravo dala vaša kći i neko zaklonjeno mjesto gdje mogu prenoćiti i bit ću vam vječno zahvalan. Razmislite. Ako mi učinite tu uslugu, znat ću vam je uzvratiti." Otac Marije Ferré nije trebao razmisliti. Uvjerio ga je da ga ne može držati u kući jer je bilo preopasno, ali predložio mu je bolje rješenje: neka provede dan u šumi, na obližnjem i sigurnom pašnjaku kraj Mas de la Casa Nove - na majuru koji su vlasnici napustili još početkom rata - a noću neka spava na toplome, u sjeniku, na dvjesto metara od kuće, i oni će se pobrinuti da ima dovoljno hrane. Sanchezu Mazasu svidio se plan, uzeo je deku i svežanj s hranom koju mu je pripremila Maria, oprostio se od nje i njezine majke, a oca je slijedio zemljanim putom koji je prolazio ispred

kućnih vrata, zatim je prolazio između polja i s te se visine mogla vidjeti, kroz kristalan zrak sunčana jutra, cesta za Banyoles i dolina puna majura, a tamo još dalje oštar i udaljen profil Pireneja. Ubrzo, nakon što mu je otac Marije Ferré pokazao sjenik u daljini u kojemu bi trebao prenoćiti, prešli su otvoreno, neobrađeno polje i zaustavili se na rubu šume, upravo tamo gdje se put sužavao u usku stazu; čovjek mu je rekao da se na kraju te staze nalazi Mas de la Casa Nova i inzistirao da se ne vraća dok ne padne noć. Sánchez Mazas nije ni stigao ponovno mu izraziti zahvalnost jer se čovjek okrenuo i počeo vraćati u Mas Borrell. Poslušavši ga, Sánchez Mazas je ušao u šumu bijelog jasena, crnike i visokih hrastova koji su jedva propuštali sunčanu svjetlost, koja je bila sve gušća i zamršenija što se staza više spuštala niz strminu brežuljka, i već je toliko dugo hodao da mu je neki glasić mogao početi ulijevati u uho otrov nepovjerenja, kad je izbio na čistinu na kojoj se uzdizala Mas de la Casa Nova. Bila je to kućerina na dva kata, od kamena, s bunarom zanatske izrade i velikim drvenim vratima; kad se uvjerio da je već dugo napuštena, Sánchez Mazas htio je provaliti jedna vrata i smjestiti se u nju, ali nakon nekoliko trenutaka odlučio je slijediti upute oca Marije Ferré i potražiti pašnjak koji mu je savjetovao. Našao ga je u blizini, čim je prešao duboko, krševito i prazno korito potoka obrubljeno topolama, i ondje je legao, u visoku travu, pod vedrim, idealno plavim nebom i blještavim Suncem koje je grijalo hladan i nepomičan jutarnji zrak, i iako su ga sve kosti boljele, a beskrajan mu je umor sklapao vjeđe, prvi se put nakon dugo vremena osjećao sigurnim i gotovo sretnim, pomiren sa stvarnošću, i dok je opažao učinak ugodna svjetla na svoje oči i kožu, nepovratno iskliznuće svijesti prema vodama sna, na usnama su mu se pojavili, poput neskladne naznake toga nepredviđenog osjećaja punoće, stihovi za koje se i nije sjećao da ih je pročitao: Do not speak Let the wind blow That is paradise Nakon nekoliko sati probudila ga je tjeskoba. Sunce je blistalo nasred neba i iako je još osjećao probadajući bol u mišićima, san mu je vratio dio raspoloženja i snage izgorjele tijekom posljednjih dana očajničkoga napora da se održi na životu, ali čim se oslobodio pokrivača Marije Ferré i čuo u tišini pašnjaka mnogostruk i udaljen žamor upaljenih motora, shvatio je razlog svoje nelagode. Otišao je do kraja pašnjaka i odande, nepotrebno se krijući, gledao u daljini dugu povorku kamiona i republikanskih vojnika koji su nahrupili cestom za Banyoles. Iako će u bliskoj budućnosti ponovno mnogo puta osjetiti prijeteću blizinu neprijateljske vojske, samo ju je tog jutra shvatio kao opasnost koja ga je prisilila da se vrati do improviziranoga ležaja, pokupi deku i svežanj s hranom i sakrije se na rub šume. Ondje, u skrovištu sagrađenom od kamenja i granja koje je smislio još tog popodneva, ali nije počeo podizati do idućega jutra, proveo je nepomično veći dio sljedeća tri dana. U početku ga je zaokupljala gradnja skrovišta, a poslije je vrijeme provodio izvaljen na tlu i pomalo spavajući, vraćajući snagu koja mu je, kako je predviđao, mogla zatrebati svakog trenutka, tražeći u sjećanju svaki zaboravljeni trenutak svoje ratne avanture, a pogotovo zamišljajući kako će je ispričati jednoga dana kad ga njegovi oslobode, oslobođenje koje je, iako je logika stvari govorila da je sve bliže, njegova nestrpljivost osjećala sve daljim. Nije razgovarao ni s kime osim s Marijom Ferré ili njezinim ocem, s kojima je kratko govorio u sjeniku kad bi mu po mraku donosili hranu, a samo one noći kad mu je čovjek dopustio da ude u kuću kako bi večerao s njima, razgovarao je s republikanskim dezerterima, obiteljskim znancima, koji su ih, dok su malo jeli i grijali se uz vatru prije no što su nastavili put prema Ba-nvolesu, obavijestili da su toga jutra nacionalne trupe ušle u Geronu. Sutradan je sve bilo normalno; sljedećeg se sve promijenilo. Kao i svakog jutra, Sanchez Mazas ustao je sa suncem, uzeo svežanj s hranom koji su mu donijeli iz Mas Borrella i zaputio se u Mas de la Gasa Novu; dok je prelazio korito potoka, spotaknuo se i pao. Nije se ozlijedio, ali slomio je naočale. činjenica koja bi ga u normalnim okolnostima uzrujala, sada ga je natjerala u očaj: bio je gadno kratkovidan i bez stakala stvarnost je za njega bila samo pregršt nerazaznatljivih mrlja. Sjedeći na podu sa slomljenim naočalama u ruci, proklinjao je svoju nespretnost; samo što se nije rasplakao od bijesa. Prihvativši zlu kob, prešao je četveronoške korito potoka i pipajući i slijedeći navike iz posljednjih dana, tražio skrovište kod pašnjaka. U tom je trenutku čuo kako mu netko govori da stane. Zaustavivši se na suhom i nagonski dižući ruke, razabrao je na nekih petnaest metara udaljenosti kako se ispred mutna zelenila šume ističu tri

nejasne figure, koje su počele hodati prema njemu iščekujući i promatrajući. Kad su se približili, Sanchez Mazas shvatio je da su to republikanski vojnici, veoma mladi, koji su uperili dva pištolja u njega i bili nervozni i preplašeni kao i on, njihov odrpan izgled bjegunaca i nedisciplinirano rasparene uniforme nagnali su ga da pomisli da su dezerteri, ali nije imao vremena tragati za načinom da to provjeri jer ga je onaj koji je imao glas pjevača podvrgnuo ispitivanju, koje se produljilo na gotovo pola sata napetosti, ispipavanja i škrtih riječi sve dok Sanchez Mazas nije shvatio da taj neočekivani susret, baš u času kad je slomio naočale, može biti samo povoljan potez sudbine i odlučio je staviti sve na kocku i priznati da šest dana luta šumom očekujući dolazak nacionalne vojske. To je priznanje smanjilo nejasnoće. Iako peripetije trojice vojnika još nisu ni počele, namjera koja ih je poticala bila je ista kao u Sáncheza Mazasa. Dvojica su bila braća Figueras, Pere i Joaquim; treći se zvao Daniel Angelats. Pere je bio najstariji; bio je i najsposobniji i najinteligentniji. Iako u mladosti nije uspio uvjeriti oca - prepredena, ali veoma ugledna trgovca u Cornelia de Terri - da mu plati studij prava u Barceloni i zato je morao ostati u svom selu i pomagati obitelji u trgovini češnjakom, njegova od dječaštva nekritična pohlepa u čitanju, pothranjivana u školskoj knjižnici i Ateneu Popular, izbrusila mu je inteligenciju i obdarila ga širom kulturom nego što je uobičajeno. Kolektivni entuzijazam probuđen proglašenjem Republike privukao je njegovu pozornost politici, ali nakon događaja u listopadu '34. počeo se boriti u Esquerri Republicani de Catalunya, a pobuna u proljeće '36. zatekla ga je na kraju služenja vojnog roka u pješaštvu u Pedralbesu, gdje su ga 19. srpnja, ranije no inače, probudili s preuranjenom čašicom konjaka i najavom da će tog jutra defilirati Barcelonom u čast Narodne olimpijade; ipak, još prije podneva prebačen je s oružjem i vojnom opremom, s drugim vojnicima iz vojarne, u postrojbu s radnicima anarhistima koji su im u nekoj aveniji u središtu zaprijetili kaznom ako im se ne pridruže. čitavo popodne i čitavu noć toga strašnog ponedjeljka borio se na ulicama kako bi ugušio pobunu, a u revolucionarnom deliriju nakon toga, razljućen strahovima i neodlučnošću vlade Ge-neralitata, pridružio se anarhističkoj žestini Durrutijeve postrojbe i krenuo u osvajanje Zaragoze. Uza sve to, budući da ni opijenost pobjedom nad buntovnicima ni idealistički žar njegovih brojnih knjiga nisu potpuno uništile njegov zdrav razum katalonskog seljaka, ubrzo je shvatio svoju pogrešku, i kad se uvjerio na činjenicama da je nemoguće dobiti rat vojskom zanesenih amatera, prvom je prilikom ušao u regularnu vojsku Republike. Pod njome se borio u Ciudadu Universitaria u Madridu i Maestrazgu, ali početkom svibnja '38. jedan mu je zalutali metak prošao kroz bedreni mišić i priskrbio mu višemjesečni oporavak, prvo u improviziranim poljskim bolnicama, a onda i u vojnoj bolnici u Geroni. Ondje, usred apokaliptičnih nereda koji su vladali gradom u danima povlačenja, posjetila ga je majka. Iako je tek bio napunio dvadeset pet godina, Pere Figueras bio je već star, umoran čovjek, bez iluzija, pomalo mjesečar, ali više nije šepao, tako da je mogao otpratiti majku do kuće. Na njihovo iznenađenje, u Can Pigemu čekali su ih, osim njegovih sestara, njegov brat Joaquim i Daniel Angelats, koji su toga jutra iskoristili zbrku koju je posijala bomba koja je pala na tvornicu Grober u Geroni, blizu koje su se zaustavili da natoče gorivo, te izbjegli straži političkoga komesara svoje tvrtke i pobjegli prema Cornella de Terri kroz staru gradsku jezgru. Joaquim i Angelats upoznali su se dvije godine prije toga, kad su s tek navršenih devetnaest godina bili unovačeni i nakon tri mjeseca vojne obuke u svetištu Co-llell poslani kao članovi Brigade Garibaldi na bojišnicu u Aragon. Njihovo im je neiskustvo uštedjelo mnogo nevolja: ono i njihov izgled adolescenata nezrelih za borbu zaslužni su za sreću da su ih smjesta vratili u pozadinu - prvo u Binefar, onda u Barcelonu i napokon u Vilanovu i la Geltra, gdje su ih uključili u obalni artiljerijski bataljun sastavljen uglavnom od ranjenih i osakaćenih i gdje su se mjesecima igrali rata - ali kad je Republika osjetila da je njezina sudbina u opasnosti na obalama Ebra, čak su i oni bili poslani zaustaviti, bez ikakve nade, svojim starim i neučinkovitim cijevima, ofenzivu nacionalista. Kad je bojišnica probijena, došlo je do rasula; duž sredozemne obale ostaci ostataka republikanske vojske povlačili su se bez ikakva reda u smjeru granice, progonjeni bez prestanka vatrom iz njemačkih aviona i neprestanim Yagueovim, Solchaginim i Gambarinim opkoljivanjima koji su stotine zatvorenika užasnutih vojnim pokličima regularne vojske zatvarali u džepove bez izlaza (ili s

jedinim izlazom na more). Bez ikakva političkog uvjerenja, gladni, potučeni i siti rata, neskloni agoniji progonstva, pod utjecajem fran-kističke propagande da se, osim ako im ruke nisu uprljane krvlju, nemaju razloga bojati pobjednika i povratka reda koji je uništila Republika, Figueras i Angelats u tom trenutku nisu imali drugih ambicija osim spasiti vlastitu glavu, izbjeći neizrecivo ludilo Maura i iskoristiti prvu nepažnju svojih čuvara kako bi se zaputili kući i ondje pričekali nacionalnu vojsku. Tako su i učinili. Ali tog istog popodneva, kad su došli u Figuerasov dom, jedan ih je događaj uvjerio da ta kuća smještena točno uz cestu za Banvoles i uz željeznički kolodvor nije sigurno utočište za dezertere. Dok su, pritisnuti pitanjima obitelji, utaživali zaostalu glad u društvu Perea Figuerasa i ne skinuvši vojničke uniforme, čuli su zvuk motora koji su se zaustavili pred Can Pigemom. Prema Joaquimu Figuerasu, njegova majka, koja je naslućivala u kakvoj su opasnosti, poslala ih je da se popnu na gornji kat i sakriju ispod golema bračnoga kreveta. Odande su čuli kucanje na vratima, nepoznate glasove kako razgovaraju u na brzinu pospremljenoj blagovaonici, a onda i zvuk vojničkih čizama koje su se penjale stubama i prolazile gornjim katom dok nisu ušle u sobu; bila su dva para; jedne, koje su čekale na pragu, bile su ispucale i prašnjave; druge, stare, ali tek ulaštene, još uvijek ratničke, udarale su petama po popločenom podu dok braća Figueras i Angelats, zadržavajući dah pod krevetom, nisu čula kako smiren glas, navikao naređivati, nije zamolio da im urede sobu kako bi ondje prenoćili. čim su opet ostali sami, tri su dezertera gotovo bez riječi donijela jedinu moguću odluku i, instinktivno uvjereni da samo brzina može spriječiti nužnu nepromišljenost njihova pothvata, izašli su iz svog skrovišta i ne gledajući nikoga i pokušavajući da odrješitost njihovih pokreta ne oda njihovu žurnost, sišli niza stube, prošli kuhinju, dvorište i cestu zaštićeni anonimnošću svojih uniformi, u kojima su ih mogli zamijeniti ili izjednačiti s vojnicima koji su u kući ili oko kuće čekali svoj red na hranu ili se odmarali i raspremali svoje streljivo s ravnodušnom sporošću budućih apatrida. Od tog su se popodneva braća Figueras i Angelats skrivala. Njima nesumnjivo nije bilo tako teško kao Sanchezu Mazasu: bili su mladi, naoružani, poznavali su područje, poznavali su mnogo ljudi u tom području; osim toga, čim je republikanski odred idućeg jutra napustio Can Pigem, majka Figueras redovito im je dostavljala obilje hrane i osiguravala im velike količine ogrtača. Za dana su bili u šumi, nedaleko od Cornella de Terri i ceste za Banvoles, stalno motreći pokrete trupa koji su se odvijali na njoj, a noću su spavali u napuštenoj staji blizu Mas de la časa Nove. Nevjerojatno je da nisu naletjeli na Sancheza Ma-zasa dok su tri dana bili smješteni (riječ je, naravno, pretjerana) u okolici Mas de la časa Nove jer su onamo stigli istoga dana kad i on, ali tako je bilo. Nakon šezdeset godina i Joaquim Figueras i Daniel Angelats još su se s apsolutnom jasnoćom prisjećali jutra kad su ga prvi put ugledali, zvuka prelomljenih grana koji ih je uzbunio u tišini šume, a onda i koščata i slijepa lika, s kožuhom od janjeće kože i slomljenim naočalama u ruci kako pipkajući traži izlaz iz kamenita i zakrčena korita rječice. Također se sjećaju kad su ga zaustavili na nišanu pištolja i tih minuta beskrajnog ispitivanja i nepovjerenja za kojih su oni koliko i Sanchez Mazas - čije je držanje tijekom ovoga prvog razgovora ili ispitivanja ravnodušno išlo od kukavičkoga preklinjanja bez imalo dostojanstva do sigurna nastupa, gotovo očinskoga, onoga koji sugovornika premašuje ne samo godinama nego ponajviše inteligencijom i lukavošću - pokušavali doznati namjere onoga drugog i da se, čim su to učinili, Sanchez Mazas predstavio nudeći im astronomsku nagradu ako mu pomognu da prijeđe na drugu stranu. Joaquim Figueras i Daniel Angelats slažu se u još nečemu: čim je Sanchez Mazas rekao svoje ime, Pere Figueras znao je tko je on; ta činjenica, koja se možda čini neobičnom, nije sasvim nevjerojatna: već dugi niz godina Sanchez Mazas bio je poznat u čitavoj Španjolskoj kao pisac i političar i, iako je Pere Figueras izašao iz svoga sela samo kako bi mecima branio Republiku, mogao je vidjeti njegovo ime i sliku u novinama i pročitati njegove članke. Kako bilo, Pere, koji je preuzeo zapovijed u ime trojice vojnika, a da mu je nitko nije ni dao, rekao mu je da ga ne mogu poslati na drugu stranu, ali ponudio mu je da ostane s njima dok ne dođe nacionalna vojska; implicitno ili eksplicitno, dogovor je bio ovakav: sad će oni njega štititi oružjem i mladošću i poznavanjem područja i ljudi u tom području, a poslije će on štititi njih svojim neopozivim autoritetom visokog dužnosnika. Ponuda se nije mogla odbiti i iako se Joaquim u

početku malo bunio protiv toga da se u tim nesigurnim danima brine o napola slijepu čovjeku koji ih je, u slučaju da ih uhvate republikanci, mogao odvesti ravno pred streljački vod, na kraju nije imao izbora i morao se pokoriti volji svoga brata. Život trojice dezertera nije se bitno promijenio od tog trenutka, osim što su sada četvorica jela ono što im je majka braće Figueras donosila u šumu i što su četvorica spavala u napuštenoj štali kraj Mas de la časa Nove jer su odlučili da je sigurnije da se Sanchez Mazas više noću ne vraća u sjenik na Mas Borrell. Zanimljivo (a možda i nije: možda su odlučni trenuci u životu oni koje s najvećom pohlepom proždire zaborav), ni Joaquim Figueras ni Daniel Angelats ne sjećaju se pretjerano jasno tih dana. Figueras, čije je pamćenje britko, ali brzo i često se gubi u meandrima bez ikakva smjera, prisjeća se da ih je taj susret sa Sanchezom Mazasom smjesta izvukao iz dosade jer im je u detalje ispripovijedao svoju ratnu avanturu, tonom koji ih je u tom trenutku impresionirao svojom uzvišenoš-ću, ali s vremenom ga je počeo smatrati afektiranim, no prisjeća se i toga da je, kad su i oni to učinili - nesumnjivo na mnogo sažetiji i nesuvisliji i izravniji način - napeta i nestrpljiva dosada opet ovladala njima. Ili barem njime i Danielom Angelatsom. Jer Joaquim Figueras također se dobro sjeća da su, dok su on i Angelats opet kao i dotad prakticirali najrazličitije načine ubijanja vremena, njegov brat Pere i Sanchez Mazas neumorno razgovarali naslonjeni na deblo hrasta na rubu šume. Još ih tako vidi: tromi i neobrijani i dobro zaogrnuti, sve viših koljena i sve niže glave kako je vrijeme prolazilo, gotovo okrenuti leđima, pušeći duhan ili šiljeći neku granu, okrećući se katkad jedan prema drugomu, iako ne gledajući se, i naravno nikad se ne smiješeći, kao da nijedan od njih ne traži potvrdu ili ne želi uvjeravati onoga drugog, nego traže sigurnost da se nijedna njihova riječ neće izgubiti u zraku. Nikada nije doznao o čemu su razgovarali, ili možda nije ni htio znati; znao je da tema nije ni politika ni rat; jednom je posumnjao (bez neke osnove) da je riječ o književnosti. činjenica je da je Joaquim, koji se nikad nije dobro slagao s Pereom (kojemu se više no jednom narugao u javnosti, a potajno mu se divio), shvatio sa skrivenim udarom ljubomore da je Sanchez Mazas u nekoliko sati zadobio povjerenje njegova brata kojem on nije imao pristupa čitava svoga života. Sto se tiče Ange-latsa, čije je pamćenje kolebljivije od Figuerasova, njegovo se svjedočanstvo ne kosi sa svjedočanstvom njegova tadašnjega i sadašnjeg prijatelja; ali dopunjava ga s nekoliko anegdotalnih detalja (Angelats se na primjer sjeća kako je Sanchez Mazas pisao nekom olovčicom u bilježnicu tamnozelenih korica, što možda dokazuje da je piščev dnevnik nastao istodobno s događajima koje pripovijeda) i s nekoliko koji to nisu. Kako to već biva s pamćenjem nekih staraca koji se, zato što samo što ne ostanu bez njega, jasnije sjećaju nekog popodneva iz djetinjstva nego nečega od prije nekoliko sati, o ovom konkretnom događaju Angelatsovo je sjećanje prepuno pojedinosti. Ne znam je li vrijeme dalo ovom prizoru romaneskni sjaj; iako ne mogu biti siguran u to, pokušavam vjerovati da nije jer znam da je Angelats čovjek bez mašte; također se pitam koju bi korist mogao imati on - umoran i bolestan čovjek kojemu nije preostalo još mnogo godina života -od izmišljanja takva prizora. A prizor je ovakav: U jednom trenutku druge noći koju su proveli skupa u staji, Angelatsa je probudio neki zvuk. Preplašeno se uspravio i vidio Joaquima Figuerasa kako mirno spava kraj njega, između slame i deka; Perea i Sancheza nije bilo. Već se htio dići (ili možda pozvati Joaquima, koji je bio manja kukavica ili odlučniji od njega) kad je začuo njihove glasove i shvatio da ga je to probudilo; bio je to tek šapat, ali do njega su došli jasni glasovi u savršenoj tišini staje, na čijem je drugom kraju, gotovo u razini zemlje i u blizini pritvorenih vrata, Angelats razabrao žar dviju cigareta kako gore u tami. Rekao je sam sebi da su se Pere i Sanchez Mazas odmaknuli od slamnatoga ležaja gdje su spavala sva četvorica kako bi bez opasnosti pušili te je pitajući se koliko je sati i pretpostavljajući da su Pere i Sanchez Mazas već dugo budni u razgovoru, ponovno legao i pokušao opet zaspati. Nije uspio. Budan, uhvatio se za nit razgovora dvojice koja nisu mogla spavati: u početku je nezainteresirano slušao, samo da prikrati čekanje, razumio je riječi koje je čuo, ali ne i njihov smisao i namjeru; onda se situacija promijenila. Angelats je čuo glas Sancheza Mazasa, isprekidan i dubok, malo promukao, kako pripovijeda o danima u Collellu, zapre-pašćujućim satima, minutama, sekundama prije i nakon

strijeljanja; Angelats je poznavao tu epizodu jer je Sanchez Mazas govorio o tome prvoga jutra kad su bili skupa, ali sad je, možda zato što su neprobojna tama štale i tako pažljiv izbor riječi dali događajima još malo realnosti, čuo kao da mu je prvi put ili kao da, više nego da čuje, ponovno oživljava, pun iščekivanja i plašljiva srca, možda malo u nevjerici jer je također prvi put - Sanchez Mazas je izbjegavao spomenuti ga u prvoj priči - vidio vojnika kako stoji uz jamu, na kiši, visok i krupan i mokar, kako gleda Sancheza Mazasa svojim sivim očima ili možda zelenkastim ispod dvostrukoga luka obrva, ispijenih obraza i istaknutih jagodica, kako se nazire ispred tamnog zelenila borova i tamnog plavetnila oblaka, malo dašćući, velikih ruku prislonjenih uz naherenu pušku i u maskirnoj uniformi prepunoj kopča i izlizanoj od ružna vremena. Bio je veoma mlad, čuo je Angelats kako govori Sanchez Mazas. Tvojih godina ili malo mlađi, iako je imao izraz lica i neke crte odrasloga muškarca. Na trenutak, dok me gledao, mislio sam da znam tko je on; sada sam siguran da znam. Nastala je tišina, kao da Sanchez Mazas čeka Pereovo pitanje, ali ono nije došlo; Angelats je u dnu štale nazirao sjaj dva žara, a jedan od njih načas je postao jači i osvijetlio Pereovo lice slabašnim crvenkastim sjajem. Nije bio ni karabinjer, a još manje agent SIM-a, nastavio je Sanchez Mazas. Da je bio, ja ne bih bio ovdje. Ne: to je bio običan vojnik. Kao ti. Ili kao tvoj brat. Jedan od onih koji su nas čuvali kad smo izlazili u vrt u šetnju. Odmah sam se zagledao u njega, i mislim da se i on zagledao u mene, ili mi se tako barem sad čini jer zapravo nikad nismo razmijenili nijednu riječ. Ali zagledao sam se u njega, kao i svi moji drugovi, jer dok smo mi šetali vrtom, on je uvijek sjedio na klupi i pjevušio nešto, moderne pjesme ili tako nešto, i jedno se popodne dignuo i počeo pjevati Uzdahe iz Španjolske. Jesi li to ikad čuo? Naravno, rekao je Pere. To je Lilianin omiljeni pasodoble, rekao je Sanchez Mazas. Meni se čini veoma tužnim, ali njoj noge počnu bježati kad čuje prve taktove. Toliko smo puta plesali uz njega... Angelats je vidio kako se žar cigarete Sancheza Mazasa zažario i iznenada ugasio, a onda je čuo kako se njegov promukao glas, gotovo ironičan, diže do šapata i prepoznao je u tišini noći melodiju i riječi paso-doblea, pa mu je došlo da zaplače jer su mu se iznenada učinile najtužnijim riječima i najtužnijom glazbom na svijetu, ali i neutješnim zrcalom njegove opustošene mladosti i žalosne budućnosti koja ga je čekala: "Htio je Bog, svojom moći, / spojiti četiri zrake sunca / i načiniti njima ženu, / i kad si je ispunio želju, / u nekom vrtu u Španjolskoj rodila sam se ja / poput cvijeta u ružičnjaku. / Slavna zemljo iz mog srca, blažena zemljo mirisa i strasti, / Španjolsko moja, u svakom cvijetu pod tvojim nogama / uzdiše jedno srce. / Avaj, jadna li sam ja / jer odlazim, Španjolsko moja, / jer me čupaju iz mog ružičnjaka." Sanchez Mazas prestao je pjevušiti. Znaš li je cijelu, pitao je Pere. Što, pitao je Sanchez Mazas. Pjesmu, odgovorio je Pere. Manje-više, odgovorio je Sanchez Mazas. Opet je nastala tišina. Dobro, rekao je Pere. A što je bilo s vojnikom? Ništa, rekao je Sanchez Mazas. Umjesto da je ostao sjediti na klupi, tiho pjevušeći kao obično, tog je popodneva počeo pjevati Uzdahe iz Španjolske naglas i smiješeći se kao da se prepušta nekoj nevidljivoj sili, dignuo se i počeo plesati po vrtu zatvorenih očiju, grleći pušku kao da je žena, na isti način i s istom nježnošću, a ja i moji drugovi i ostali vojnici koji su nas čuvali, čak i karabinjeri, zastali smo gledajući ga, tužno ili nijemo ili posprdno, ali svi u tišini dok je on vukao svoje teške vojničke čizme po šljunku posutom opušcima i ostacima hrane poput plesačevih cipela na čistom podiju, i onda je, prije nego što je prestao plesati uz pjesmu, netko rekao njegovo ime, prijateljski ga uvrijedio, i tako je nestala čarolija, mnogi su se počeli smijati ili smiješiti, mi smo se počeli smijati, zatvorenici i čuvari, svi, mislim da je to bio prvi put nakon dugo vremena da sam se nasmijao. Sanchez Mazas je zašutio. Angelats je osjetio kako se Joaquim okreće pored njega i zapitao se sluša li i on, ali njegovo oštro i ujednačeno disanje natjeralo ga je da odbaci tu pomisao. To je bilo sve, zapitao je Pere. To je bilo sve, odgovorio je Sanchez Mazas. Jesi li siguran da je to bio on, upitao je Pere. Jesam, odgovorio je Sanchez Mazas. Mislim da jesam. Kako se zvao, upitao je Pere. Rekao si da je netko izgovorio njegovo ime. Ne znam, odgovorio je Sanchez Mazas. Možda nisam čuo. Ili sam čuo i odmah zaboravio. Ali to je bio on. Pitao sam se zašto me nije odao, zašto me pustio da pobjegnem. Zapitao sam se to mnogo puta. Ponovno su zašutjeli, i Angelats je osjetio da je ovaj put tišina čvršća i dulja i mislio je da je razgovor završen. Gledao me nekoliko trenutaka s ruba jarka, nastavio je Sanchez Mazas. čudno me gledao, nikad me nitko nije tako gledao, kao da me već dugo

poznaje, ali me u tom trenutku ne može prepoznati i kao da se trudi prepoznati me, ili kao entomolog koji ne zna ima li pred sobom jedinstven i nepoznat primjerak kukca, ili kao netko tko uzalud pokušava u obliku oblaka otkriti nepovredivu tajnu jer je nepostojan. Ali ne: zapravo me gledao nekako... veselo. Veselo, upitao je Pere. Da, rekao je Sanchez Mazas. Veselo. Ne razumijem, rekao je Pere. Ni ja, rekao je Sanchez Mazas. Eto, dodao je nakon još jedne stanke, ne znam. Mislim da govorim gluposti. Sigurno je veoma kasno, rekao je Pere. Bolje bi bilo da pokušamo zaspati. Da, rekao je Sanchez Mazas. Angelats je razabrao kako se dižu, liježu na slamu jedan pokraj drugoga, kraj Joaquima, i razabrao je (ili ih je zamislio) kako uzalud pokušavaju zaspati, okrećući se medu dekama, i ne mogu se riješiti pjesme koja im se zaplela u pamćenje i slike onoga vojnika kako pleše uz nju grleći pušku medu čempresima i vojnicima, u vrtu u Collellu. To se dogodilo u četvrtak noću; sutradan je došla nacionalna vojska. Od utorka su neprestano prolazili posljednji vojni konvoji i čule su se eksplozije kojima su republikanci - dižući u zrak mostove, presijecajući komunikacije - pokušali zaštititi svoju odstupnicu, i stoga su Sánchez Mazas i njegova tri druga proveli u petak čitavo jutro motreći nestrpljivo cestu iz svoje promatračni-ce na pašnjaku sve dok malo nakon podneva nisu nazreli izvidnice nacionalne vojske. Njih su trojica skakala od veselja. Ipak, prije nego što je krenuo u susret svojim osloboditeljima, Sánchez Mazas nagovorio ih je da ga otprate do Mas Borrella kako bi zahvalio Mariji Ferré i njezinoj obitelji, ali kad su došli na Mas Borrell, našli su majku i oca Marije Ferré, ali ne i Mariju Ferré. Ona se dobro sjeća da je tog dana oko podneva, s mjesta nedaleko od onoga gdje su bili Sánchez Mazas i njegovi drugovi, i ona vidjela kako prolaze prve trupe nacionalne vojske i da joj je ubrzo susjeda došla reći da su joj roditelji poručili neka se vrati kući jer su vojnici u njoj. Pomalo zabrinuta, María je hodala uz susjedu, ali smirila se kad joj je ona rekla da su momci s Can Pigema bili medu vojnicima. Iako nije razmijenila više od nekoliko riječi s Pereom i Joaqu-imom, oduvijek ih je poznavala, i čim je vidjela mlađeg Figuerasa u dvorištu majura kako čavrlja s Angelatsom, smjesta ga je prepoznala. U kuhinji su bili Pere i Sánchez Mazas s njezinim roditeljima; euforični ju je Sánchez Mazas zagrlio, neodlučno je dignuo i poljubio. Onda je ispripovijedao Ferréima što se zbivalo tih dana kad nisu znali što je s njime, rasplinuo se u riječima pohvale i zahvalnosti prema Angelatsu i braći Figueras te rekao: "Sad su moji prijatelji." Ni Maria ni Joaquim Figueras ne sjećaju se toga, ali Angelats se sjeća: u tom je trenutku, prema njegovim riječima, Sánchez Mazas prvi put izgovorio riječi koje će ponoviti mnogo puta u nadolazećim godinama i koje će do kraja života odjekivati u sjećanju momaka koji su mu pomogli da preživi, s avanturističkim prizvukom tajne lozinke. Prijatelji iz šume. A, opet prema Angelatsovim riječima, dodao je pomalo svečano: "Jednoga ću dana pripovjediti ovo u knjizi: zvat će se Salamin-ski vojnici." Prije nego što je otišao, ponovio je obitelji Ferré koliko im je zahvalan što su ga prihvatili, molio ih je da se ne ustručavaju stupiti u kontakt s njime kad god pomisle da im može pomoći, i kao neku propusnicu, ako slučajno budu imali problema s novom vlašću, napisao je šturo na komad papira što su učinili za njega. Nakon toga su otišli, i s dvorišnih vrata Maria i njezini roditelji vidjeli su ih kako se udaljavaju zemljanim putom prema Cornelia, Sánchez Mazas naprijed, uspravljen poput kapetana na čelu posljednjih, razdraganih i nesretnih ostataka pobjedničkih trupa, Joaquim i Angelats iza njega, a Pere još malo iza i gotovo pognute glave kao da ne sudjeluje u potpunosti u veselju ostalih, ali kao da se svim preostalim snagama bori da ne bude isključen iz njega. Tijekom sljedećih godina Maria je često pisala Sánchezu Mazasu i on joj je uvijek vlastoručno odgovarao. Pisma Sancheza Mazasa više ne postoje jer ih je Maria, prema savjetu svoje majke, koja se zbog nekog razloga bojala da bi je mogla dovesti u opasnost, na kraju uništila. Što se tiče njezinih pisama, pisao ih je tajnik u Poglavarstvu Banyolesa, u njima moli za oslobođenje nekog člana obitelji, prijatelja ili znanca u zatvoru, što joj je gotovo uvijek bilo nepogrešivo ispunjeno i što je nju tih nekoliko godina obavilo aureolom svetice ili dobre vile očajnika iz kotara čije su se obitelji njoj utjecale u potrazi za zaštitom za nejasne žrtve poslijeratnog razdoblja čije dugo trajanje nitko nije ni slutio. Osim njezine obitelji nitko nije ni znao da izvor tih usluga nije Marijin tajni ljubavnik, ni nadnaravna moć koju je oduvijek posjedovala ali nije držala zgodnim rabiti je dotad, nego prosjak u bijegu kojemu je zorom ponudila malo tople hrane i kojega, nakon

onoga veljačkog podneva, kad se izgubio zemljanim putom u društvu braće Figueras i Angelatsa, nikada više nije vidjela. Sanchez Mazas proveo je neko vrijeme u Can Pigemu u iščekivanju prijevoza koji bi ga vratio u Barcelonu. Bili su to veoma sretni dani. Iako je u nekim dijelovima Španjolske rat još uvijek trajao, za njega i njegove drugove bio je gotov, a užasna uspomena na mjesece neizvjesnosti i bijega i blizinu smrti pojačavala je njegovu euforiju, kao što ju je unaprijed pojačavao bliski susret s obitelji i prijateljima i novom zemljom, za čije je oblikovanje njegovo sudjelovanje bilo od presudne važnosti. U nastojanju da zadobije naklonost nove vlasti - u nastojanju nove vlasti da zadobije naklonost ljudi - taj je kotar republikanskih sklonosti slavio sve u šesnaest ulazak nacionalne vojske gozbama i popularnim svečanostima, s kojih Sanchez Mazas i njegova tri druga nikad nisu izostajali, još odjeveni u uniforme crvenih vojnika i naoružani svojim pištoljima, ali ponajviše zaštićeni nazočnošću visokoga dužnosnika koja ulijeva strahopoštovanje i koji ih je nekako ironično, ali nepogrešivo predstavljao kao svoje tjelohranitelje. To je razdoblje vesele nekažnjenosti za njih završilo onoga jutra kad je poručnik regularne vojske upao u Can Pigem s proglasom da u autu kojim odmah kreće u Barcelonu ima jedno slobodno mjesto za Sancheza Mazasa. Jedva se stigavši oprostiti od obitelji Figueras i Angelatsa, Sanchez Mazas uspio je Pereu dati bilježnicu zelenih korica gdje je, osim dnevnika o svojim danima u šumama, opisao svoju zahvalnost koja će ga uvijek vezati uz njih, a Joaqu-im Figueras i Daniel Angelats dobro se sjećaju da su posljednje riječi koje je izgovorio, izvlačeći ruku na pozdrav kroz prozor auta koji se udaljavao cestom prema Geroni, bile: "Vidjet ćemo se opet!" Ali Sanchez Mazas se varao: nikad više nije vidio Perea i Joaquima Figuerasa, ni Daniela Angelatsa. Ipak, iako on to nikad nije doznao, Daniel Angelats i Joaquim Figueras opet su vidjeli njega. Dogodilo se to nakon nekoliko mjeseci, u Zaragozi. Dotad je Sanchez Mazas postao sasvim drukčiji čovjek od onoga kojeg su oni poznavali. Potaknut žestinom oslobođenja, u to je vrijeme neumorno radio: posjetio je Barcelonu, Burgos, Salamancu, Bilbao, Rim, San Sebastian; posvuda je bio gost proslava koje su slavile njegovo oslobođenje i uključivanje u nacionalističku Španjolsku kao pobjedu od neprocjenjive vrijednosti za njezinu budućnost; posvuda je pisao članke, davao intervjue, držao govore, sudjelovao u raspravama i pozdravnim govorima na radiju, gdje je diskretno aludirao na epizode iz svoga dugog zatočeništva i gdje se, s nepokolebljivom vjerom, stavljao na raspolaganje novom režimu. Ipak, otkad je, dan nakon što je napustio Can Pigem, počeo u Barceloni zalaziti u ured Dionisija Ridrueja, šefa za pobunjenički tisak i propagandu, gdje su se redovito okupljali stari i novi drugovi intelektualne Falange, Sanchez Mazas mogao je nazreti, površno ili ispod površine pobjedničke atmosfere toga prividnog bratstva, nepovjerenje i sumnjičavost koju su medu pobjednicima posijali Frankova lukavost i tri godine urotničkih tajnih sastanaka u odstupnici. Mogao je nazreti, ali nije nazreo ili nije htio nazreti. činjenica je neobjašnjiva: čim je ponovno bio slobodan, Sanchezu Mazasu sve je bilo po volji jer nije mogao zamisliti da se stvarnost Frankove Španjolske razlikuje i u najmanjoj sitnici od njegovih želja; to nije bio slučaj s nekim od njegovih starih drugova iz Falange. Otkad je 19. travnja 1937. proglašen Dekret o objedinjavanju, pravi obrnuti državni udar (kako ga je nakon mnogo godina nazvao Ridruejo), kojim se sve političke snage koje su se pridružile ustanku pridružuju jedinoj stranci pod upravom Genera-lisimusa, stari čuvari Falange mogli su početi naslućivati da fašistička revolucija o kojoj su sanjali nikad neće doći jer će se ekspeditivni koktel njihove doktrine - koji je u sjajnoj demagoškoj i nemogućoj slitini miješao čuvanje tradicionalnih vrlina i hitnost temeljitih promjena u društvenoj i ekonomskoj strukturi zemlje, strah srednjih slojeva pred proleterskom revolucijom i vitalistički iracionalizam ničeanskih korijena, koji je, nasuprot buržujskom vivere cauto, poticao romantičarski vivere pericoloso - na kraju razvodniti u licemjeran, predvidljiv i konzervativan bućkuriš. Do 1937., obezglavljenu nakon smrti Joséa Antenna, ukroćenu kao ideologiju i obezvrijeđenu kao samostalan aparat moći, Franco je mogao koristiti Falangu, svojom retorikom i obredima i ostalim izvanjskim manifestacijama fašizma, kao instrument kako bi usuglasio svoj režim s Hitlerovom Njemačkom i Mussolinijevom Italijom (od

kojih je već prije bio dobio mnogo pomoći, još je dobivao i nadao se da će je još dobiti), ali mogao ju je iskoristiti, kako je mnogo godina prije toga bio predvidio i strahovao José Antonio, "kao čisti pomoćni element sukoba, kao zaštitu od napada reakcionara, kao mladenačku vojnu snagu osuđenu da defilira pred oholicama uspetima na postolja moći". Sve se tih godina urotilo kako bi rastočilo prvobitnu Falangu, od ortopedske uporabe koju je od nje napravio Franco do ključne činjenice da joj se tijekom rata nisu pridružili samo oni koji su dobrim dijelom dijelili njezine ideje nego i oni koji su se na taj način pokušavali zaštititi od svoje republikanske prošlosti. U takvoj je situaciji alternativa s kojom su se prije ili poslije morali suočiti mnogi stari fašisti bila jasna: odreći se očita nesklada između svoga političkog projekta i onoga koji je vladao novom državom ili živjeti s najmanjom mogućom ogorčenošću s tom kontradikcijom i staviti se u položaj da skupljaju i najmanje mrvice s gozba moći. Naravno, između ta dva ekstremna stava, onih na sredini bilo je beskrajno mnogo; ali činjenica je da se, unatoč svim tim protestima post festum o časti, osim Ri-drueja - čovjeka koji je mnogo puta pogriješio, ali koji je uvijek bio čist i hrabar i neiskvaren - gotovo nitko nije otvoreno odlučio za prvi. Naravno, nije to učinio ni Sánchez Mazas. Ni neposredno nakon rata ni nikada. Ali 9. travnja 1939., osamnaest dana prije nego što su Pere Figueras i njegovih osamnaest drugova iz Cornelia de Terri ušli u zatvor u Geroni i onoga dana kad je Ramón Serrano Súner - tadašnji ministar unutarnjih poslova, Frankov šurjak i glavni branitelj falangista u Vladi - organizirao i predvodio proslavu u čast Sancheza Mazasa u Zaragozi, on još nije imao nikakva ozbiljna razloga pomisliti da zemlja koju je on htio sagraditi nije ista kao zemlja koju želi sagraditi novi režim; još je manje mogao pomisliti da su Joaquim Figueras i Daniel Angelats u Zaragozi. Zapravo, bili su tek mjesec dana u gradu, kamo su bili poslani u vojnu službu, kad su čuli na radiju da je Sánchez Mazas od jučer smješten u Gran Hotel i da će te večeri održati govor pred stožerom aragonske Falange. Djelomično zbog znatiželje, a djelomično poneseni nadom da će utjecaj Sancheza Mazasa biti dovoljan da dvojici redova olakša surovost režima u vojarni, Figueras i Angelats pojavili su se u Gran Hotelu i rekli recepcionaru da su prijatelji Sancheza Mazasa i da ga žele vidjeti. Figueras se još dobro sjeća onoga ljubaznog i pretilog recepcionara u ogrtaču od plavoga sukna sa zlatnim resama i dvostrukim gajtanima koji su se presijavali ispod kristalnih lustera u predvorju, usred neprestana dolaženja i odlaženja uniformiranih dužnosnika, a posebno se dobro sjeća izraza njegova lica, nešto između vragolastog i nepovjerljivog, dok je ispitivački promatrao siromaštvo njihovih uniformi i njihov neizbježni izgled prostaka. Napokon im je recepcionar rekao da je Sánchez Mazas u svojoj sobi, da se odmara i da mu nije dopušteno uznemirivati ga ni pustiti ih unutra. "Ali možete ga ovdje pričekati", tikao im je s naznakama okrutnosti, pokazujući na stolce. "Kada dode, probijte kordon koji će napraviti falangisti i pozdravite ga: ako vas prepozna, odlično", smiješeći se prešao je kažiprstom preko vrata, "ali ako vas ne prepozna..." "Pričekat ćemo", Figueras ga je ponosno prekinuo i povukao Angelatsa prema stolcu. čekali su gotovo dva sata, ali kako je prolazilo vrijeme, osjećali su sve veći strah zbog recepcionarova upozorenja, nečuvene raskoši hotela i zagušljivih fašističkih dranguli-ja kojima je bio ukrašen, a kad se predvorje napunilo vojničkim pozdravima, plavim košuljama i crvenim beretkama, Figueras i Angelats već su bili odustali od svoje prvobitne namjere i odlučili smjesta se vratiti u vojarnu, i ne pozdravivši Sancheza Mazasa. Još nisu bili izašli iz predvorja kad im je prolaz koji su formirali falangisti između stubišta i rotirajućih vrata prepriječio put i ubrzo nakon toga omogućio im da nakratko razaberu, i to posljednji put u životu, kako klizi s nametnutom ratobornoš-ću vojskovođe u moru crvenih beretki i šumi uzdignutih ruku, nezamjenjiv židovski profil čovjeka, sada zaslijepljena napuhanošću zbog moći, a koji ih je tri mjeseca prije toga, jadna izgleda zbog poderotina i bez naočala, zbog izmučenosti, nevolja i straha, preklinjao za pomoć u udaljenom polju, i koji nikada neće moći vratiti tu uslugu iz rata dvojici svojih prijatelja iz šume. Proslava u Zaragozi, tijekom koje je održao Govor o Velikoj suboti - u kojem je, nesumnjivo zato što je naslućivao opasnost od odmetništva, ogorčeno pozvao svoje drugove falangiste na disciplinu i slijepu odanost Caudillu - bila je samo jedna od mnogobrojnih javnih intervencija Sancheza Mazasa tih mjeseci. Budući da su Ledesma Ramos, José Antonio i Ruiz de Alda bili strijeljani počet-

kom rata, Sánchez Mazas bio je najstariji živi falangist; ta činjenica, zajedno s njegovim bratskim prijateljstvom s Joséom Antonijem i odlučnom ulogom koju je imao u prvobitnoj Falangi, pribavila mu je nevjerojatan utjecaj medu stranačkim kolegama, i nagnala je Franca da se vlada prema njemu s najvećim uvažavanjem, kako bi zadobio njegovu odanost i izgladio nesporazume koji su se javili u njegovu odnosu s manje prilagodljivim falangi-stima. Vrhunac te jednostavne, ali učinkovite taktike pridobivanja, po svemu nalik na podmićivanje na bazi političkog patronata i laskanja - postupak, to se mora reći, u kojem je Caudillo razvio vještinu virtuoza i kojoj treba djelomično pripisati njegov beskrajan monopol nad vlašću - dogodio se u kolovozu 1939., kad je, nakon što je sastavljena prva poslijeratna vlada, Sánchez Mazas, koji je od svibnja bio na dužnosti nacionalnog izaslanika Falange Exterior, imenovan ministrom bez portfelja. Ipak, to nije bilo njegovo jedino zanimanje, ili ga nije shvatio veoma ozbiljno; u svakom slučaju znao je tu dužnost obavljati bez i najmanje štete za svoje zvanje pisca: u to je doba često objavljivao po novinama i časopisima, dolazio na domjenke i javno čitao svoje tekstove, a u veljači 1940. izabran je za člana Kraljevske akademije za jezik, zajedno sa svojim prijateljem Eugenijem Montesom, kao "glasnik revolucionarne poezije i jezika Falange", prema onomu što je objavio dnevnik Abe. Sánchez Mazas bio je tašt čovjek, ali ne i glup, tako da njegova taština nije nadvisivala njegov ponos: svjestan da je njegov izbor za akademika slijedio političke, a ne literarne kriterije, nikada nije održao govor za primanje u tu instituciju. Drugi su čimbenici sigurno utjecali na taj potez, koji su svi interpretirali, ne bez razloga, kao elegantan znak prijezira prema svjetovnoj slavi koji je pisac pokazivao. Iako su to stalno činili, mnogo je, naprotiv, opasnije pripisati isto značenje jednoj od epizoda koja je još više pridonijela tomu da liku Sancheza Mazasa bude pripisana aristokratska aureola nezainteresiranosti i nehajnosti koja ga je okruživala do smrti. Legenda, koju su izvori najrazličitijih predznaka razglasili na sve strane, kaže da je jednoga dana krajem lipnja 1940., usred Vijeća ministara, Franco, sit toga da Sanchez Mazas ne dolazi na sastanke, rekao pokazujući na vječno prazno piščevo mjesto: "Molim vas, neka maknu taj stolac." Dva tjedna nakon toga Sanchez Mazas je smijenjen, što mu, i dalje prema legendi, nije previše smetalo. Razlozi smjene nisu baš odveć jasni. Jedni tvrde da se Sanchez Mazas, čije mjesto ministra bez portfelja nije imalo stvarno značenje, izrazito dosađivao na sastancima Vijeća jer ga nikako nisu zanimali birokratski i administrativni poslovi, a oni potroše najveći dio vremena nekoga političara. Drugi tvrde da se Franco beskrajno dosađivao uz učena razglabanja o najekscentričnijim temama (uzroci poraza perzijskih brodova u Salaminskoj bitki, recimo; ili o ispravnoj uporabi blanje) kojima ga je Sanchez Mazas kažnjavao i da je zato odlučio riješiti se tog neučinkovitoga, nemarnog i nepromišljenog literata, koji je u Vladi imao gotovo ukrasnu funkciju. Nitko nije, prostodušno ili zlonamjerno, pripisao nemarnost Sancheza Mazasa razočaranju falangista odanog autentičnim stranačkim idealima. Svi se slažu da je u raznim prigodama predavao svoju ostavku, i da nikada nije bila prihvaćena, sve dok njegovi učestali izostanci s ministarskih sastanaka, uvijek opravdani krasnim isprikama, nisu doveli do nje. Ma kako gledali na to, za Sancheza Mazasa legenda je laskava jer pridonosi prikazivanju njegova lika kao poštena čovjeka i nesklona ispraznosti moći. Najvjerojatnije je ipak lažna. Novinar Carlos Sentis, koji je u to doba bio njegov osobni tajnik, tvrdi da je pisac prestao dolaziti na Vijeća jednostavno stoga što nije bio pozivan. Prema Sentisu, određene neprikladne ili nepovoljne izjave u vezi s pitanjem Gibraltara, zajedno s nenaklonjenošću koju je tada prema njemu osjećao svemoćni Serrano Súner, dovele su do njegova pada u nemilost. To je, prema mom sudu, pouzdana verzija događaja, ne samo zato što je Sentís bio najbliži Sánchez Mazasu tijekom te godine dok je bio ministar nego i zato što se čini vjerojatnim da je Serrano Súner u nespretnosti Sancheza Mazasa - a spletkario je više nego jedanput protiv njega kako bi se ulagivao Fran-cu, kao što je činio i mnogo godina prije toga protiv Giméneza Caballa kako bi se ulagivao Joséu Antoniju -vidio savršenu izliku da se oslobodi onoga koji je, kao najstariji fašist, mogao predstavljati prijetnju njegovu autoritetu i narušiti njegov utjecaj na ortodoksne falangiste i samoga Caudilla. Sentís tvrdi da je neposredno nakon smjene Sánchez Mazas prognan na nekoliko mjeseci u svoju kuću u koloniji Viso - u kuću u Ulici Serrano koju je nekoliko godina prije toga kupio sa svojim prijateljem komunistom Joséom

Bergamínom i koja još i danas pripada obitelji - i da je bio lišen svoje ministarske plaće. Njegova je ekonomska situacija povremeno postajala očajna, a u prosincu, kad su mu bez objašnjenja ukinuli prognanički status, odlučio je otputovati u Italiju i zatražiti pomoć od obitelji svoje žene. Prolazeći kroz Barcelonu, smjestio se kod Sentisa. On se ne sjeća točno tih dana ni duševnoga stanja Sancheza Mazasa, ali sjeća se da je na Božić, nakon obiteljskoga slavlja, pisac primio poziv, koji kao da je dolazio od providnosti, kojim ga rođak obavještava da je umrla njegova teta Julia Sánchez i ostavila mu poprilično bogatstvo koje je uključivalo palaču i nekoliko imanja u Coriji, u provinciji Cáceres. "Prije si bio pisac i političar, Rafaele", govorio mu je tada Agustín de Foxá. "Sada si samo milijunaš." Foxá je bio pisac, političar i milijunaš, ali i jedan od rijetkih prijatelja koje Sánchez Mazas s vremenom nije izgubio. Bio je i oštrouman čovjek koji je, kao što to biva s oštroumnima, često imao pravo. činjenica je da se nakon što je naslijedio tetino bogatstvo, Sanchez Mazas razmetao raznim političkim dužnostima - od člana Političkog odbora Falange do člana komisije koja određuje koji gradovi šalju zastupnike u Parlament, pa sve do predsjednika zaklade Muzeja Prado - ali isto je tako činjenica da su te dužnosti uvijek bile niže ili dekorativne, i na njih jedva da je trošio vrijeme, a od sredine četrdesetih pomalo ih je napuštao, poput onoga tko se rješava balasta, i polako, s vremenom, nestajao iz javnoga života. To ipak ne znači da je Sanchez Mazas bio u četrdesetima i pedesetima neka vrsta tihe opozicije frankizmu: nesumnjivo je prezirao neukost i osrednjost koje je režim nametnuo životu Španjolaca, ali nije se osjećao nelagodno u njemu, niti se u javnosti libio izricanja najlaskavijih ditiramba tiraninu i, ako je trebalo, njegovoj supruzi - koje je privatno ogovarao zbog njihove gluposti i neukusa - i, naravno, nije žalio zbog toga što je svim snagama pridonio razbuktavanju rata koji je poharao zakonitu republiku, a da nakon toga nije uspostavio strašan režim renesansnih pjesnika i vojskovođa o kojima je sanjao, nego običnu vladu lupeža, prostaka i puritanaca. "Niti se kajem, niti zaboravljam", napisao je glasovitu rečenicu, rukom i preko čitave stranice, na naslovnici knjige Osnutak, bratstvo i sudbina, u kojoj je sakupio neke od ratobornih članaka falangističke doktrine koje je tridesetih godina objavio u novinama Arriba i F.E. Ta rečenica datira iz proljeća 1957.; datum nas tjera na razmišljanje. U to je vrijeme Madrid proživljavao otrežnjenje od prve velike unutarnje krize frankizma, posljedice nepredvidljiva, ali u biti neizbježna savezništva između dvije skupine koje je Sanchez Mazas dobro poznavao jer je svakodnevno živio s njima. S jedne strane mlada ljevičarska inteligencija, čiji je značajan dio potekao iz razočaranih redova same Falange i koja je bila upotpunjena buntovnim potomcima poznatih obitelji toga režima, između ostalih i sinovima Sancheza Mazasa: Miguel, prvijenac, jedan od predvodnika studentskih nemira '56. - koji je u veljači te godine zatvoren i ubrzo nakon toga otići će u dugo progonstvo - i Rafael, ljubimac Sancheza Mazasa, koji je netom objavio roman Jarama, u kojem se zajedno drže estetika i nemiri onih mladih nezadovoljnika; s druge strane rijetki stari fašisti - među kojima su na prvome mjestu bili Dionisio Ridruejo, stari prijatelj Sancheza Mazasa, koji je bio uhićen s njegovim sinom Mi-guelom i drugim studentskim vođama antifrankističkih nemira prethodne godine, i koji je te iste 1957. osnovao Socijalističku partiju demokratske akcije, socijaldemokratske orijentacije - stari falangisti iz prvih dana koji možda nisu zaboravili svoju političku prošlost, ali su se nesumnjivo pokajali zbog nje ili su se čak usuđivali, s manje ili više odlučnosti ili hrabrosti, napadati režim čije su uspostavljanje pomogli. Niti se kajem, niti zaboravljam. Kao što često pretjerana vjernost oda izdajnika, nisu bili rijetki oni koji su sumnjali da je, ako je Sánchez Mazas i pisao takve stvari u onom trenutku, to bilo upravo stoga što se, poput nekih njegovih drugova pristalica Joséa An-tonija, bio pokajao - ili se barem djelomično pokajao - i pokušavao zaboraviti - ili je djelomično pokušavao zaboraviti. Pretpostavka je privlačna, ali pogrešna; u svakom slučaju, osim pritajena prezirna stava prema režimu, nijedna činjenica iz njegove biografije to ne potvrđuje. "Ako zbog nečega mrzim komuniste, Ekscelencijo", rekao je jednom prilikom Foxá Francu, "onda je to stoga što su me prisilili da budem falangist." Sánchez Mazas nikada nije izgovorio tu frazu - pretjerano drsku, pretjerano ironičnu - a pogotovo ne u nazočnosti generala, ali bez sumnje odnosi se i na njega. Možda Sánchez Mazas nikada i nije bio ništa drugo doli lažan falangist, ili ako hoćete, falangist koji je to bio samo zato što se osjećao

prisiljenim to biti, ako uzmemo da svi falangisti nisu bili lažni ili prisiljeni to biti, jer u biti nikada i nisu do kraja povjerovali da je njihova ideologija samo hitno sredstvo u zbrkanim vremenima, instrument usmjeren na to da nešto promijeni kako se ništa ne bi promijenilo; hoću reći, da se nije dogodilo, kao i s mnogim njegovim drugovima, da je osjetio kako stvarna prijetnja vreba na buržujski san o blaženstvu njegove obitelji, Sánchez Mazas nikada se ne bi ponižavao ulaskom u politiku niti bi se bavio kovanjem raspirujuće ratničke retorike koja je trebala voditi do pobjede četu vojnika zaduženih da spase civilizaciju. činjenica je da je Sánchez Mazas poistovjećivao sigurnost, povlastice i hijerarhiju svoje obitelji s civilizacijom, a fa-langiste sa Spenglerovom četom vojnika; činjenica je i to da je osjećao ponos što je bio dio te čete i, možda, da ima pravo na odmor nakon što je restaurirao hijerarhiju, sigurnost i povlastice. Zato je upitno je li htio što zaboraviti, ali sigurno se ni zbog čega nije kajao. Pa se tako ne može sa sigurnošću tvrditi da je u poslijeratnom razdoblju Sánchez Mazas bio političar; još je neizvjesnije tvrditi, kao što čini oštroumni Foxá, da nije bio ni pisac. Točno je da je tih godina, razmjerno slabljenju njegove političke karijere, jačala njegova literarna karijera: u dva poslijeratna desetljeća ugledali su svjetlo dana, potpisani njegovim imenom, romani, priče, eseji, dramske adaptacije i brojni članci objavljeni u novinama Arriba, La Tarde i Abe. Neki od ovih posljednjih iznimni su, krajnje profinjeni dragulji filigranske umjetnosti riječi, a neke knjige koje je tada objavio, kao što su Novi život Pedrita de Andije (1951.) i Vode Arbeloe i druga pitanja (1956.), ubrajaju se medu njegova najbolja djela. Sve je to točno, ali točno je i to da, iako je između sredine četrdesetih i sredine pedesetih zauzimao nadmoćno mjesto u španjolskoj književnosti, nikada se nije trudio napraviti literarnu karijeru (zadatak koji mu se, poput političke karijere, uvijek činio nedostojnim gospode) i da je, kako je prolazilo vrijeme, sve vještije primjenjivao suptilno umijeće prikrivanja, do te mjere da je tijekom pet godina od 1955., potpisivao svoje članke u dnevniku Abc trima zagonetnim zvjezdicama. Što se ostaloga tiče, njegov društveni život ograničavao se na često posjećivanje rijetkih prijatelja koji su, poput Ignacija Agustija ili Marina Góme-za Santosa, uspjeli preživjeti njegov nagao karakter i, od početka pedesetih, povremeno posjećivanje domjenaka koje je u Caféu Comercial na Trgu Bilbao organizirao César González-Ruano. On ga je dobro poznavao i u to je vrijeme vidio Sancheza Mazasa kao "velikog amatera, kao džentlmena pera, kao velikoga gospodina bez premca koji nikad nije trebao zarađivati od svoga poziva, nego od pisanja stihova ili proze na odmoru." Dakle, nakon svega, vjerojatno je Foxá imao pravo: od svršetka rata do smrti možda Sánchez Mazas i nije bio ništa drugo doli milijunaš. Milijunaš bez mnogo milijuna, slabašan i pomalo dekadentan, predan pomalo ekstravagantnim strastima - satovima, botanici, magiji, astrologiji - i ne manje ekstravagantnoj strasti, književnosti. Živio je na relaciji između kuće u Coriji, gdje je provodio duga razdoblja vodeći vie de cháteau, obiteljske kuće Velázquez u Madridu i kućice u koloniji Viso, okružen mačkama, pločama iz Italije, knjigama o putovanjima, španjolskim slikama i francuskim grafikama, s velikim salonom u kojem je dominirao francuski kamin i vrtom pretrpanim ružinim grmovima. Ustajao je oko podneva i nakon jela pisao do večere; noći, koje su se često protezale do svitanja, posvećivao je čitanju. Rijetko je izlazio iz kuće; mnogo je pušio. Vjerojatno već tada nije više ni u što vjerovao. Također je vjerojatno da u dubini duše nikad u životu nije ni u što vjerovao, a još manje u ono što je branio ili propovijedao. Bavio se politikom, ali u biti ju je uvijek prezirao. Uzvisivao je stare vrijednosti -odanost, hrabrost - ali sám je prakticirao izdaju i kukavičluk i kao rijetko tko pridonio je zatupljivanju do kojeg je dovela retorika Falange; također je uzdizao stare institucije - monarhiju, obitelj, domovinu - ali nije prstom maknuo da dovede kralja u Španjolsku, ignorirao je svoju obitelj, od koje je često bio odvojen, i bio bi mijenjao sav svoj katolicizam za samo jedno pjevanje iz Božanstvene komedije; što se tiče domovine, u redu, ne znamo što je domovina, ili je to samo izlika za nepodopštine ili do-količenje. Oni koji su se družili s njime posljednjih godina, sjećaju se da se često prisjećao ratnih zgoda i nezgoda te strijeljanja u Collellu. "Nevjerojatno je koliko se može naučiti u tih nekoliko sekunda strijeljanja", rekao je 1959. nekom novinaru, kojemu ipak nije otkrio pouku koju je izvukao iz blizine smrti. Možda on i nije ništa drugo nego jedan preživjeli i zato mu se na kraju života svidjelo zamišljati sebe kao velikoga gospodina, jesenjeg i propalog, kao nekoga tko, iako je mogao učiniti velike stvari, nije učinio

gotovo ništa. "Na nadu i pomoć koju sam dobio, odgovorio sam osrednje", priznao je u to doba Gonzalez-Ruanu, a nekoliko godina prije toga jedan lik iz Novoga života Pedrita de Andije kao da govori na usta Sancheza Mazasa kada na svom mrtvačkom pokrovu objavljuje: "Nikad ništa nisam mogao dovršiti na ovome svijetu." Zapravo, na taj mu se način, melankolično, poraženo i bez budućnosti, svidjelo zamišljati samoga sebe još od ranih dana. U srpnju 1913., u Bilbau, s jedva devetnaest godina, Sanchez Mazas napisao je, pod naslovom "Pod drevnim suncem", tri soneta, od kojih posljednji ide ovako: Na svojoj samrti razvratnoga starca i staroga pjesnika dvora provodit ću dane, ruku pod ruku, s blaženim ocem teatincem. Sve kostobolniji i sve pobožniji ko što je običaj u stare gospode moj drzak i uobražen duh postat će krhak i melankoličan. Na kraju će priče ove mise i dugove u mojoj oporuci naći, milodarima će platiti moj pokop. A posljednjom nepravdom sudbine bit ću okićen besmrtnim lovorom zbog Moralne poslanice Fabiju. Ne znam je li na kraju svoga života, pedeset godina nakon što je napisao te riječi, Sanchez Mazas bio stari razvratnik, ali bez sumnje jest bio stari dvorski pjesnik. I dalje je bio pobožan, iako je to bila samo vanjština, ali i star gospodin. Uvijek je bio drzak, umišljen, krhak i melankoličan. Umro je jedne listopadske noći 1966. od emfizema pluća; na pogrebu je bilo malo ljudi. Ostavio je malo novca i malo imanja. Bio je nesretan pisac i zato nije napisao - ali i zato što nikada nije bio dostojan toga - Moralnu poslanicu Fabiju. Bio je najbolji pisac Falange: ostavio je nešto dobrih pjesama i nešto dobre proze, što je mnogo više nego što bilo koji pjesnik može i poželjeti ostaviti, ali mnogo manje nego što je to iziskivao njegov talent, koji je uvijek bio iznad njegova djela. Antonio Trapiello kaže da je, kao i toliki pisci Falange, Sanchez Mazas dobio rat, a izgubio povijest književnosti. Rečenica je briljantna i barem djelomice točna, ili je to barem bila, jer je Sanchez Mazas svoju surovu odgovornost za surovi pokolj dugo plaćao zaboravom; ali također je istina da je, kad je dobio rat, Sanchez Mazas izgubio samoga sebe kao pisca: romantičan na kraju, možda je duboko u sebi mislio da je čitava pobjeda zagađena sramotom, i prvo što je potajno uočio kad je stigao u raj - makar to bio onaj neostvariv buržujski raj dokolice, pamučnih halja i papuča koji je sebi, kao bijednu imitaciju starih povlastica, hijerarhija i sigurnosti, sagradio posljednjih godina života - jest da se ondje može živjeti, ali ne i pisati, jer su pisanje i ispunjenost nespojivi. Rijetki ga se sjećaju, a možda je to i zaslužio. U Bilbau jedna ulica nosi njegovo ime. Treći dio Sastanak u Stocktonu Završio sam pisanje Salaminskih vojnika mnogo prije nego što su mi istekli slobodni dani koje su mi dali u redakciji. Osim Conchi, s kojom sam izlazio dva-tri puta tjedno na večeru, sve to vrijeme nisam vidio nikoga jer sam provodio dane i noći zatvoren u sobi, pred računalom. Pisao sam opsesivno, sa snagom i upornošću koje nisam ni znao da posjedujem; i bez previše jasna cilja. On se sastojao u pisanju neke vrste biografije Sancheza Mazasa koja je, usredotočena na prividno anegdotalnu epizodu, ali možda ključnu u njegovu životu - nesuđeno strijeljanje u Collellu - nudila jedno tumačenje tog lika, i još šire, prirode falangizma, ili još točnije, motiva koji su nagnali šačicu učenih mladića koji su osnovali Falangu da gurnu zemlju u bijesnu, krvavu orgiju. Pretpostavljao sam da će se, kako je knjiga napredovala, ta zamisao promijeniti, jer knjige uvijek počnu živjeti svojim životom, i zato što čovjek ne piše o onome o čemu želi, nego o onome o čemu može; također sam pretpostavljao, iako je sve što sam s vremenom doznao o Sanchezu Mazasu trebalo biti jezgra moje knjige, ono što mi je dopuštalo da se osjećam slobodnim, da će doći trenutak kad ću morati odustati od tih lutanja, jer - ako će ono što napišem doista nekoga zanimati - pisac nikad ne piše o onome što zna, nego upravo o onome što ne zna. Nijedna pretpostavka nije bila pogrešna, ali sredinom veljače, mjesec dana prije isteka slobodnih dana, knjiga je bila gotova. Pun euforije, pročitao sam je, i ponovno je pročitao. Tijekom drugog čitanja euforija se pretvorila u razočaranje: knjiga nije bila loša nego

nedostatna, kao potpun mehanizam koji ne može obavljati funkciju za koju je zamišljen jer mu nedostaje jedan dio. Zlo je bilo u tome što nisam znao koji je to dio. Temeljito sam preradio knjigu, iznova napisao početak i kraj, iznova napisao nekoliko epizoda, druge premjestio. Dio se ipak nije pojavio; knjiga je i dalje šepala. Ostavio sam je. Onoga dana kad sam to odlučio, izašao sam s Conchi, koja je sigurno uočila da sam čudan jer me upitala što mi je. Nisam imao volje razgovarati o tome (zapravo nisam uopće imao volje razgovarati; čak ni izići na večeru), ali objasnio sam joj. "Sranje!" rekla je Conchi. "Rekla sam ti da ne pišeš o fašistu. Ti ljudi sjebu sve što dotaknu. Moraš zaboraviti tu knjigu i početi drugu. Sto kažeš na neku o Garciji Lor-ci?" Dva tjedna proveo sam u naslonjaču, pred ugašenim televizorom. Koliko se sjećam, nisam razmišljao ni o čemu, čak ni o svome ocu; ni o svojoj prvoj ženi. Conchi me svakodnevno posjećivala: malo bi pospremila kuću, pripremila ručak i kad bih legao u krevet, otišla bi. Malo sam plakao, ali nisam to ni mogao izbjeći kad je svake večeri oko deset sati Conchi uključivala televizor kako bi gledala sebe odjevenu u vračaru i komentirala svoju emisiju na lokalnoj televiziji. Conchi je bila ta koja me nagovorila, iako moji slobodni dani još nisu bili istekli i još se nisam sasvim oporavio, da se vratim na posao u redakciju. Možda zato što sam izbivao kraće nego posljednji put, ili zato što su moje lice i izgled izazivali više samilosti nego sarkazma, ovom prilikom povratak s dopusta bio je manje ponižavajući, a u redakciji nije bilo ironičnih komentara, i nitko ništa nije pitao, čak ni urednik; on, osim toga, ne samo da me nije prisiljavao da mu donosim kavu iz kafića na uglu (na tu sam se aktivnost već bio pripremio) nego me čak nije ni kaznio nižim poslovima. Naprotiv: kao da je naslućivao da se moram malo prozračiti, predložio mi je da odem iz odjela za kulturu i svakodnevno radim intervjue s ljudima od bilo kakve važnosti koji su obično živjeli u provinciji, iako se u njoj nisu rodili. Tako sam nekoliko mjeseci intervjuirao poduzetnike, glumce, sportaše, pjesnike, političare, diplomate, svadalice i lijenčine. Jedan od prvih koje sam intervjuirao bio je Roberto Bolano. Bolano, čileanski pisac, već je dugo živio u Bla-nesu, priobalnom selu smještenom na granici Barcelone i Gerone, bilo mu je četrdeset sedam godina, imao je lijep broj knjiga iza sebe i onaj nepogrešivi izgled hipija koji je mučio tolike Latinoamerikance iz njegove generacije izbjegle u Europu. Kad sam ga posjetio, upravo je bio dobio važnu književnu nagradu i živio je sa ženom i sinom u Ulici Carrer Ample, u središtu Blanesa, u kojoj je novcem koji su mu dali kupio moderan stan. Ondje me primio toga jutra, i nismo se još ni pozdravili kad me napao: "čuj, da ti nisi onaj Javier Cercas koji je napisao Pokretača i Podstanara}" Pokretač i Podstanar bili su naslovi jedinih dviju knjiga koje sam objavio, prije više od deset godina, a da nitko, osim nekoliko ondašnjih prijatelja, to nije znao. Omamljen ili u nevjerici, kimnuo sam. "Pročitao sam ih", rekao je. "Mislim da sam ih čak kupio." "A, to si bio ti?" Nije se osvrnuo na šalu. "čekaj malo." Izgubio se nekamo u hodnik i ubrzo se vratio. "Ovdje su", rekao je mašući trijumfalno mojim knjigama. Prelistao sam dva primjerka. Uočio sam da su rabljeni. Prokomentirao sam gotovo s tugom: "Pročitao si ih." "Naravno", nasmiješio se blijedo Bolano, koji se gotovo nikada nije smiješio, ali gotovo se nikada nije činilo ni da govori ozbiljno. "čitam i papire koje nađem na ulici." Sad sam se ja nasmiješio. "Davno sam ih napisao." "Ne moraš se ispričavati", rekao je. "Meni su se svidjele, ili se barem sjećam da su mi se svidjele." Mislio sam da se ruga; dignuo sam pogled s knjiga i pogledao ga u oči: nije se rugao. čuo sam sebe kako ga pitam: "Doista?" Bolano je zapalio cigaretu, činilo se da na trenutak razmišlja.

"Prve se ne sjećam baš dobro", priznao je naposljetku. "Ali mislim da je to bila dobra priča o nekom kurvinom sinu koji navede nekog jadnika da počini zločin kako bi mogao završiti svoj roman, zar ne?" Nisam imao vremena kimnuti, a on je dodao: "Sto se tiče Podstanara, to je bilo izvrsno djelce." Bolano je iznio taj sud s takvom mješavinom prirodnosti i uvjerenosti da sam odmah znao da su rijetke pohvale koje su zavrijedile moje knjige bile plod ljubaznosti ili žaljenja. Ostao sam bez riječi i osjetio silnu želju da zagrlim toga čileanca tiha glasa, kovrčave kose, slabašnog i loše obrijanog, kojeg sam netom upoznao. "Dobro", rekao sam. "Hoćemo li početi intervju?" Otišli smo u neki bar u luci, između skladišta i valo-brana, i sjeli uz prozor s kojeg se vidio, kroz zlaćan i hladan jutarnji zrak, veličanstveno natkriljen galebovima, čitav zaljev Blanesa, s pristaništem u prvome planu, napučen dokonim ribarskim brodicama, a u dnu rt La Palomera koji označuje geografsku granicu Costa Brave. Bolano je naručio čaj i tost; ja sam naručio kavu i vodu. Razgovarali smo. Bolano mi je rekao da mu sada dobro ide jer su mu knjige počele donositi novac, ali da je posljednjih dvadeset godina bio siromašan kao crkveni miš. Gotovo u dječjoj dobi napustio je školovanje; povremeno je obavljao svakakve poslove (iako, osim što je pisao, nikad nije imao ozbiljan posao); u čileu je sudjelovao u Allendeovoj revoluciji, a za Pinocheta je bio u zatvoru; živio je u Meksiku i Francuskoj; putovao je cijelim svijetom. Nekoliko godina prije toga imao je veoma kompliciranu operaciju i odonda živi u Blanesu kao asket, jedini mu je porok pisanje i ne vida nikoga osim svoje obitelji. Sasvim slučajno, onoga dana kad sam intervjuirao Bolana, general Pinochet vratio se u čile, a njegovi su ga istomišljenici proglašavali junakom nakon što je proveo dvije godine u Londonu u iščekivanju da bude izručen Španjolskoj i osuđen za svoje zločine. Govorimo o povratku Pinocheta, o Pinochetovoj diktaturi, o čileu. Kao što je i prirodno, upitao sam ga kako je doživio Allendeov pad i Pinochetov udar. Kao što je i prirodno, pogledao me s izrazom neizmjerne dosade; onda je rekao: "Kao film braće Marx, samo s mrtvima. Ono je bio nevjerojatan metež." Malo je puhnuo u čaj, otpio gutljaj i vratio šalicu na tanjur. "Gle, reći ću ti istinu. Godinama sam kenjao po Allendeu koliko god sam mogao, mislio sam da je sve to njegova krivnja, što nam nije dao oružje. Sad kenjam po sebi što sam to govorio o Allendeu. Jebo-te, peder je mislio na nas kao da smo njegova djeca, razumiješ? Nije htio da nas poubijaju. A da nam je dao oružje, bili bismo popadali kao muhe. Napokon", zaključio je uzevši još jednom šalicu, "pretpostavljam da je Allende bio junak." "A tko je junak?" činilo se da ga je pitanje iznenadilo, kao da ga sam sebi nikada nije postavio, ili kao da mu ga neprestano postavljaju; sa šalicom u zraku, pogledao me kratko u oči, vratio pogled na zaljev, kratko razmislio; onda je slegnuo ramenima. "Ne znam", rekao je. "Netko tko misli da je junak i u pravu je. Ili netko tko ima hrabrosti i instinkta za vrlinu i zato nikad ne pogriješi, ili barem ne pogriješi u zadnjem trenutku kad je važno da ne pogriješi, i stoga ne može ne biti junak. Ili netko tko shvaća, kao Allende, da junak nije onaj tko ubija nego onaj tko ne ubija ili onaj tko dopusti da njega ubiju. Ne znam. Tko je za tebe junak?" Dotad je prošlo već mjesec dana kako nisam razmišljao o Salaminskim vojnicima, ali u tom trenutku nisam mogao a da se ne prisjetim Sancheza Mazasa, koji nikada nije ubio i koji je u jednom trenutku, prije nego što mu je stvarnost pokazala da mu nedostaje hrabrosti i instinkta za djelotvornost, pomislio da je junak. Rekao sam: "Ne znam. John Le Carre kaže da moraš imati narav junaka kako bi bio pošten čovjek." "Da, ali pošten čovjek nije isto što i junak", uzvratio je odmah Bolano. "Poštenih ljudi ima mnogo: to su oni koji znaju na vrijeme reći ne; junaka, naprotiv, ima malo. Zapravo smatram da u držanju nekog junaka uvijek ima nešto slijepo, iracionalno, instinktivno, nešto što je u njegovoj prirodi i od čega ne može pobjeći. Osim toga možeš biti pristojan čovjek čitavog života, ali ne možeš neprestano biti plemenit, i zato je čovjek junak samo iznimno, u jednom trenutku ili najviše u jednom razdoblju ludila ili inspiracije. Tu je Allende, govori na Radio Magellane-su, dok leži na podu u kutu La Monede, s mitraljezom u jednoj ruci i mikrofonom u drugoj, i govori kao da je pijan ili kao da je već mrtav, a da i ne zna baš dobro što govori, i izriče najčišće i najplemenitije riječi koje sam ikad čuo... Sad sam se sjetio druge priče. Dogodilo se to već davno u Madridu, pročitao

sam to u novinama. Jedan je mladić hodao ulicom u središtu grada i iznenada je vidio kuću obavijenu plamenom. Nikomu se nije ni obratio, ušao je u kuću i iznio na rukama neku ženu. Opet je ušao, a ovaj put je iznio muškarca. Onda je opet ušao i iznio drugu ženu. U to je vrijeme požar već bio tolik da se više ni vatrogasci nisu usuđivali ući u kuću, bilo bi to samoubojstvo; ali momak je sigurno znao da je unutra još netko jer je opet ušao. I, naravno, više nije izašao." Bolano je zastao, kažiprstom podignuo naočale sve dok okvir nije dodirnuo obrve. "Okrutno, zar ne? Nisam siguran je li tog momka potaknulo suosjećanje, ili pitaj Boga koji plemenit osjećaj; mislim da je djelovao prema nagonu, prema slijepom nagonu koji ga je svladao, koji je bio jači od njega, koji je djelovao umjesto njega. Najvjerojatnije je taj momak bio pošten čovjek, ne kažem da nije; ali možda i nije. Kvragu, Javiere, nije ni trebao biti: peder je bio junak." Bolano i ja proveli smo ostatak jutra razgovarajući o njegovim knjigama, o piscima koji mu se sviđaju - a bilo ih je mnogo - i o onima koje je mrzio - a tih je bilo još više. Bolano je o svima njima govorio s nekom čudnom ledenom strašću, koja me u početku opčinjavala, ali poslije mi je bila neugodna. Skratio sam intervju. Kad smo se htjeli razići, u Paseo del Maru, pozvao me da ručam kod njega, s njegovom ženom i sinom; slagao sam: rekao sam da ne mogu, da me čekaju u redakciji. Onda me pozvao da ga jednom posjetim; ponovno sam slagao: rekao sam da ću ga ubrzo posjetiti. Tjedan dana nakon toga, kad je objavljen intervju, Bolano me nazvao u redakciju. Rekao mi je da mu se svidio. Upitao je: "Jesi li siguran da sam rekao sve ono o junacima?" "Od riječi do riječi", odgovorio sam, odjednom sumnjičav, pomišljajući da je početna pohvala bila samo uvod u prigovore, pretpostavljajući da je Bolano jedan od onih s poganom jezičinom koji sve svoje verbalne pogreške pripisuju zloći, nepažnji ili površnosti novinara. "Snimio sam razgovor." "Jebote, baš je dobar!" umirio me. "Ali zovem te zbog nečeg drugog. Sutra ću biti u Geroni kako bih obnovio svoju dozvolu za boravak; usrana sitnica koja mi neće oduzeti mnogo vremena. Hoćeš da ručamo zajedno?" Nisam očekivao ni poziv ni prijedlog, i možda stoga što mi se činilo lakšim prihvatiti nego izmisliti kakvu obvezu, prihvatio sam, i sutradan kad sam došao u Bistrot, Bolano je već sjedio za stolom s Coca-Colom light u ruci. "Barem dvadeset godina nisam dolazio ovamo", prokomentirao je Bolano, koji mi je prethodnoga dana, preko telefona, rekao da je dok je živio u gradu, stanovao blizu Bistrota. "Ovo se uopće nije promijenilo." Nakon što je naručio (salata i biftek na naglo za njega; dagnje na pari i zečetina za mene), Bolano je opet hvalio moj intervju, govorio o Capoteu i Maileru, pa me iznenada upitao pišem li štogod. Budući da pisca koji ne piše, ništa toliko ne iritira kao kad ga pitaju što piše, malo sam uzrujano odgovorio: "Ne." I budući da sam mislio da, kako za sve, tako i za Bolana pisanje za novine nije pisanje, dodao sam: "Više ne pišem romane." Pomislio sam na Conchi i rekao: "Otkrio sam da nemam mašte." "Da bi pisao romane, ne treba ti mašta", rekao je Bolano. "Samo dobro pamćenje. Romani se pišu kombinirajući uspomene." "Onda sam ostao bez uspomena." Pokušavajući biti duhovit, objasnio sam mu: "Sad sam novinar; dakle: čovjek od akcije." "To je šteta", rekao je Bolano. "čovjek od akcije frustriran je pisac. Da je Don Quijote napisao samo jedan viteški roman, nikad ne bi bio Don Quijote, a da ja nisam naučio pisati, sad bih pucao s FARC-om. Osim toga pravi pisac nikad ne prestaje biti pisac. čak i kad ne piše." "Zašto misliš da sam ja pravi pisac?" "Napisao si dvije prave knjige." "Mladenačka djela." "Novine se ne računaju?" "Računaju. Ali ondje ne pišem zbog zadovoljstva: samo kako bih zaradio za život. Osim toga nije

isto biti novinar i pisac." "Tu imaš pravo", priznao je. "Dobar novinar uvijek je dobar pisac, ali dobar pisac gotovo nikad nije dobar novinar." Nasmijao sam se. "Sjajno, ali netočno", rekao sam. Dok smo jeli, Bolaho mi je govorio o vremenu kad je živio u Geroni; detaljno mi je opisao jednu beskrajnu veljačku noć u gradskoj bolnici "Josep Trueta". Tog su mu jutra dijagnosticirali Pankreatitis, i kad se liječnik napokon pojavio u njegovoj sobi i on ga je mogao pitati, znajući koji će biti odgovor, hoće li umrijeti, liječnik mu je pogladio ruku i rekao da neće, glasom kojim se uvijek govore laži. Prije no što je zaspao te noći, Bolano je osjetio beskonačnu tugu, ne zato što je znao da će umrijeti, nego zbog svih knjiga koje je planirao napisati, a nikad ih neće napisati, zbog svih mrtvih prijatelja, zbog svih latinoameričkih mladića iz svoje generacije - mrtvih ratnika u unaprijed izgubljenim ratovima - koje je uvijek sanjao kako uskrsavaju u njegovim romanima i koji će ostati zauvijek mrtvi, kao i on, kao da nikada i nisu postojali, a onda je zaspao i čitavu je noć sanjao kako se u ringu bori sa sumo-borcem, gigantskim i nasmiješenim istočnjakom protiv kojeg ništa nije mogao učiniti, a protiv kojeg se sveudilj borio čitavu noć sve dok se nije probudio i doznao, a da mu to nitko nije rekao, s nadljudskom radošću koju nikada više nije iskusio, da neće umrijeti. "Ali katkad mislim da se još nisam probudio", rekao je Bolano brišući salvetom usta. "Katkad mislim da sam još u krevetu u Trueti, da se borim sa sumo-borcem i da sve što se dogodilo ovih godina (moj sin i moja žena i romani koje sam napisao i mrtvi prijatelji o kojima sam govorio) zapravo sanjam, i da ću se u jednom trenutku probuditi i biti na podu u ringu, usmrćen od debelog istoč-njaka koji se smije poput smrti." Nakon ručka Bolano me zamolio da pođem s njime u šetnju gradom. Pošao sam s njime: prošli smo staru jezgru, hodali Ramblom, preko Trga Catalunya, preko tržnice. Kad se smračilo, popili smo kavu u baru hotela Carlema-ny, veoma blizu postaje, dok je Bolano čekao vlak. Ondje mi je, između šalica čaja i džin-tonika, ispričao priču o Mirallesu. Ne sjećam se zašto je ni kako došlo do nje; sjećam se da je govorio s neumoljivim entuzijazmom, nekom vrstom razdragane ozbiljnosti, otkrivajući svu svoju vojnu i povijesnu erudiciju, koja je bila opsežna, ali ne uvijek i točna jer sam poslije, kad sam se konzultirao s nekim knjigama o vojnim operacijama u Gradanskome ratu i Drugom svjetskom ratu, otkrio da su neki datumi i imena i okolnosti bili izmijenjeni u njegovoj mašti ili sjećanju. Priča, ipak, ne samo da je bila uvjerljiva nego i u većini pojedinosti vjerna događajima. Kad sam ispravio ono malo podataka i datuma koje je Bolano izmijenio, priča je išla ovako: Bolano je upoznao Mirallesa u ljeto 1978., u kampu Estrella de Mar, u Castelldefellsu. Estrella de Mar bio je autokamp u koji su svake godine hrlili valovi pučanstva sastavljeni uglavnom od članova europskog proletarijata: francuskoga, engleskog, njemačkog, nizozemskog i nešto španjolskog. Bolano se sjećao da su, barem za ono vrijeme koje je provodio ondje, ljudi bili veoma sretni; sjećao se da je i on bio sretan. Radio je u kampu četiri ljeta, od '78. do '81., i katkad vikendima tijekom zime; radio je kao smetlar, noćni čuvar, svašta. "Bio je to moj doktorat", uvjeravao me Bolano. "Upoznao sam najraznolikiju ljudsku faunu. Zapravo nikad u životu nisam naučio toliko stvari odjednom kao ondje." Miralles je stizao svake godine početkom kolovoza. Bolano ga se prisjeća za volanom njegove kamp-kućice, njegovih bučnih pozdrava, široka osmijeha, nabijene kape i golema trbuha kao u Bude, kako se upisuje u registar kampista i odmah smješta na određeno mjesto. Od toga trenutka Miralles čitavih mjesec dana ne bi obukao ništa drugo osim kupaćih gaća i gumenih natikača, a budući da je hodao čitav dan bez ogrtača, privlačio je pozornost jer je njegovo tijelo bilo pravi priručnik za ožiljke: zapravo čitava lijeva strana, od gležnja do samog oka, onoga na koje je mogao vidjeti, bila je jedan ožiljak. Miralles je bio Katalonac, iz Barcelone ili okolice Barcelone - iz Sabade-11a možda, ili Terrasse: u svakom slučaju, Bolano se sjeća da je čuo kako govori katalonski - ali dugo je živio u Francuskoj i prema Bolanovim riječima postao je pravi Francuz: prakticirao je izoštrenu ironiju, znao je dobro jesti i piti i bio lud za dobrim vinom. Noću se nalazio u baru sa

svojim ljetnim prijateljima i s Bolanom, koji se kao noćni čuvar često pridruživao tim sijelima koji su trajali dokasna, često ga je viđao kako se opija, ali nikad nije postao agresivan ni svadljiv ni sentimentalan. Na kraju tih noći jednostavno je trebao nekoga da ga otprati do kamp-kućice jer više nije bio u stanju sam doći do nje. Bolano je to često činio, a također je često ostajao nasamo s njime, u baru, pijući dokasna jer bi Miralles dotukao svoje družbenike, i tijekom tih beskrajnih i usamljenih noći (nikada o tome nije govorio pred drugima) slušao je kako stalno iznova iznosi svoj ratni historijat, iznosio ga je bez razmetanja i ponosa, s naučenom ironijom naturaliziranog Francuza, kao da nije riječ o njemu nego o nekomu drugom, nekomu koga jedva da poznaje i koga, ipak, blago poštuje. Zato se Bolano sjećao priče s apsolutnom točnošću. U jesen 1936., nekoliko mjeseci nakon početka rata u Španjolskoj, Miralles je bio unovačen s jedva osamnaest godina, a početkom '37., nakon ubrzane vojne obuke, uključen je u bataljun Prve mješovite brigade vojske Republike, koji je bio pod zapovjedništvom Enriquea Listera. On, koji je bio zapovjednik Radničke antifašističke vojske i Pete pukovnije, već je tada bio živa legenda. Peta je pukovnija upravo bila raspuštena i većina Mirallesovih drugova iz bataljuna, koji su nekoliko mjeseci prije toga, u studenome, bili ključni u zadržavanju Frankovih trupa na ulazu u Madrid, borila se u tim redovima. Prije rata Miralles je radio kao naučnik kod tokara; nije imao pojma o politici: njegovi roditelji, ljudi skromna podrijetla, nikad nisu govorili o njoj; ni njihovi prijatelji. Ipak, čim je došao na bojište, postao je komunist: činjenica da su to bili i njegovi drugovi i zapovjedništvo, i da je to bio i Lister, nesumnjivo je utjecala na njegovu odluku; možda ga je na to nagnala uvjerenost da su komunisti bili jedini spremni boriti se i pobijediti u ratu. "Pretpostavljam da je bio malo neodgovoran", prisjećao se Bolano Mirallesovih riječi jedne noći o Lísteru, pod čijim je zapovjedništvom proveo čitav rat. "Ali jako je volio svoje ljude i bio je jako hrabar, veliki Španjolac. Tip koji je imao muda." "Španjolac srcem i dušom", citirao je Bolano, ne rekavši Mirallesu da citira Cesara Valleja, o kojem je u to vrijeme pisao nekakav šašavi roman. Miralles se nasmijao. "Točno", složio se. "Poslije sam pročitao mnogo toga o njemu, protiv njega, zapravo. Većinom laži, barem prema onome što ja znam. Pretpostavljam da je mnogo puta pogriješio, ali mnogo je toga i učinio kako treba, nije li tako?" Prvih dana rata Miralles je osjećao veliku simpatiju prema anarhistima, ne toliko zbog njihovih zbrkanih ideja ili zbog revolucionarnog zanosa koliko zbog toga što su prvi izašli na ulicu u borbi protiv fašizma. Ipak, kako se sukob rasplamsavao i kako su anarhisti sijali kaos u odstupnici, ta je simpatija nestajala: kao svi komunisti - a to je nesumnjivo pridonijelo tomu da im se približi - Miralles je shvatio da je najvažnije dobiti rat; poslije će biti vremena za revoluciju. Tako je, kad je u ljeto '37. XI. divizija, kojoj je on pripadao, prema Listerovoj zapovijedi likvidirala skupine aragonskih anarhista, Mirallesu se operacija činila okrutnom, ali ne i neopravdanom. Poslije se borio u Belchiteu, u Teruelu, na Ebru, i kad je bojišnica pukla, Miralles se povukao s vojskom prema Katalo-niji te početkom veljače '39. prešao francusku granicu s drugih 450.000 Španjolaca koji su to učinili posljednjih dana rata. S druge ga je strane čekao koncentracijski logor u Argelesu, zapravo je to bila gola i golema plaža okružena dvostrukom bodljikavom žicom, bez šatora, bez ikakva zaklona na surovoj veljačkoj hladnoći, s higijenskim uvjetima kao u svinjcu, gdje je, u neljudskim životnim uvjetima, sa ženama i starcima i djecom koji su spavali u pijesku prošaranom snijegom i injem i muškarcima koji su lutali natovareni zapanjujućom težinom očaja i bijesa zbog poraza, osamdeset tisuća španjolskih izbjeglica čekalo kraj pakla. "Zvali su ih koncentracijskim logorima", govorio je Miralles. "A zapravo su vodili u sigurnu smrt." Tako se, nekoliko tjedana nakon što je došao u Argeles, kad su se na polju pojavile zastave francuske Legije časti, ne dvojeći ni časa, Miralles stavio na raspolaganje. Tako je otišao u Magreb, u neko mjesto u Magrebu, Tunis ili možda Alžir, Bolano se nije dobro sjećao. Ondje ga je zatekao početak svjetskoga rata. Francuska je pala u ruke Nijemcima u lipnju četrdesete, a veći dio francuskih vlasti u Magrebu stao je na stranu marionetske vlade u Vichyju. Ali u Magrebu je bio i Ledere, general Jacques-Philippe Ledere. Ledere je odbio slušati zapovijedi iz Vichyja i počeo je

novačiti koliko je god mogao ljudi sa suludom idejom da pod njegovim vodstvom prođu pola Afrike i dođu do neke francuske prekomorske kolonije koja prihvaća de Gaulleovu vlast, koji se u Londonu, kao i on, pobunio u ime slobodne Francuske protiv Pétaina. "Sranje, Javiere!" Izvaljen u naslonjaču u baru u Car-lemanyju, Bolano me gledao podrugljivo ili u nevjerici preko debelih stakala naočala i kroz dim svoga ducadosa. "Miralles je čitav život kenjao po Leclercu i po sebi samome jer je poslušao Leclerca. Jer ni on ni nijedan od onih odrpanaca koje je Ledere preveslao, nisu imali pojma kamo idu. Bio je to put od nekoliko tisuća kilometara preko pustinje, goli i bosi, u mnogo gorim uvjetima od onih koje je Miralles ostavio u Argelesu i bez ikakve opreme. Serem ti se na utrku Pariz-Dakar! To je nedjeljna šetnja u usporedbi s ovime! Moraš imati prava muda da napraviš tako nešto!" Ali ondje su bili Miralles i gomila prevarenih dobrovoljaca unovačenih na brzinu uz pomoć nerazumne Le-clercove propagande, koji su, nakon nekoliko mjeseci samoubilačkih marševa po pustinji, došli u provinciju čad, u Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi, gdje su napokon došli u kontakt s de Gaulleovim ljudima. Ubrzo nakon dolaska u čad, zajedno s engleskim detašmanom koji je došao iz Kaira i u društvu još petorice iz Legije stranaca pod zapovjedništvom pukovnika D'Ornana, zapovjednika francuskih snaga u čadu, Miralles je sudjelovao u napadu na talijansku oazu Murzuch u jugozapadnoj Libiji. Šest članova francuske patrole teorijski su bili dobrovoljci; činjenica je da Miralles nikada ne bi sudjelovao u tom izletu da nisu, budući da se iz njegove družine nitko nije javio, izvlačili šibice i da Miralles nije izgubio. Mi-rallesova je patrola bila prije svega simbolična jer je nakon pada Francuske to bio prvi put da neki francuski kontingent sudjeluje u ratnoj akciji protiv Sila osovine. "Shvati, Javiere", naznačio je Bolano, pomalo kolebljivo, kao da suspreže osmijeh, kao da on sam otkriva povijest (ili smisao povijesti) dok je pripovijeda. "čitava Europa pod nacistima, a u šupku svijeta, i da to nitko ne zna, četiri jebena Maura, jebeni crnac i jedan španjolski peder koji su činili D'Ornanovu patrolu digli su prvi put nakon nekoliko mjeseci zastavu slobode. Jebena je to stvar! I ondje je bio Miralles, na prijevaru i zbog kurvanj-ske loše sreće, a možda ni sam nije znao zašto je ondje. Ali bio je ondje." Pukovnik D'Ornan poginuo je u Murzuchu. Njegovo mjesto na čelu snaga u čadu zauzeo je Leclerc, koji se, potaknut uspjehom u Murzuchu, odmah bacio na oazu u Cufri - najvažniju u Libijskoj pustinji, koja je također bila u talijanskim rukama - sa šačicom dobrovoljaca iz Legije stranaca i šačicom domorodaca, s malo oružja i transportnih sredstava, 1. ožujka 1942., i nakon još jednog marša od više od tisuću kilometara preko pustinje, Leclerc i njegovi ljudi zauzeli su Cufru. I ondje je, naravno, bio Miralles. Kad se vratio u čad, Miralles je uživao u svojim prvim tjednima odmora u posljednjih nekoliko godina, i u jednom trenutku različiti su ga varljivi znakovi naveli na pomisao da će, nakon junačkih djela u Murzuchu i Cufri, rat neko vrijeme biti daleko od njega i njegovih drugova. Tada je drugi put u kratkom vremenu Leclercu pala još jedna genijalna ideja na pamet. Uvjeren da je sudbina Drugoga svjetskog rata na kocki upravo u sjevernoj Africi, gdje se Montgomeryjeva VIII. armija borila protiv njemačkog Afričkog korpusa, odlučio je pokušati ujediniti se s engleskim trupama, predvodeći obratni marš od onoga koji je od Magreba do čada predvodio prije nekoliko mjeseci. Druge su savezničke jedinice u tom trenutku krenule u istu ili sličnu operaciju, ali Leclerc nije imao nikakvu infrastrukturu, tako da su Miralles i tri tisuće dvjesto ljudi, koliko ih je dotad uspio skupiti, morali ponovno prijeći, pješice i u još težim uvjetima nego prvi put, tisuće kilometara nemilosrdne pustinje koja ih je dijelila od Tripolija, kamo su napokon stigli u siječnju '43., upravo kad je Montgomervjeva VIII. izbacila Ro-mmelove trupe iz grada. Leclercova je postrojba odradila ostatak manevara u Africi s tom vojskom, tako da je Miralles porazio Nijemce u ofenzivi na Maretsku liniju, i poslije Talijane u Gabesu i Sfaxu. Kad su manevri u Africi bili gotovi, Leclercova je postrojba, integrirana u strukturu savezničke vojske, motorizirana, te je tako postala II. oklopna divizija te je poslana u Englesku na obuku u vožnji američkih tenkova, i 1. kolovoza 1944., gotovo dva mjeseca nakon dana D, Miralles se iskrcao na plaži Utah u Normandiji, boreći se s Hislipovim korpusom XV. armije. Leclercova je postrojba smjesta poslana na bojišnicu i tijekom dvadeset tri dana, koliko su za Mirallesa trajali

manevri u Francuskoj, nije se prestao boriti ni časa, pogotovo na području Sarthe i u bitkama koje su prethodile definitivnoj izolaciji džepa kod Falaisea. Leclercova je jedinica u tom trenutku bila posebna: ne samo da je bila jedina francuska divizija koja se borila na francuskom tlu (iako je bila puna Afrikanaca i španjolskih veterana iz Građanskoga rata; to se vidjelo na imenima tenkova: Guadalajara, Zaragoza, Bel-chite) nego je bila jedina divizija koja se punila isključivo dobrovoljcima, tako da se nije mogla nositi s izmjenama svježih snaga kao u običnim divizijama, i kad bi neki vojnik poginuo, njegovo bi mjesto bilo prazno dok ga drugi dobrovoljac ne bi zamijenio. To objašnjava zašto su se, iako nijedan razuman zapovjednik ne drži vojnika dulje od četiri ili pet mjeseci na prvoj liniji bojišta, jer je napetost na bojišnici nepodnošljiva, kad su Miralles i njegovi drugovi iz Građanskog rata stupili na plaže Normandije, borili više od sedam godina bez prestanka. Ali za njih rat još nije bio gotov. Leclercova je postrojba bila prvi saveznički kontingent koji je ušao u Pariz; Miralles je ušao kroz Porte-de-Gentilly u noći 24. kolovoza, jedva sat vremena nakon što je, pod zapovjedništvom kapetana Dronnea, to učinio prvi francuski deta-šman. Nije prošlo ni petnaest dana kad su Leclercovi ljudi, sada integrirani u francusku III. armiju De Lattrea de Tassignvja, ponovno ušli u bitku. Idući tjedni nisu im pružali ni trenutka predaha: navalili su na Siegfriedovu liniju, ušli u Njemačku, došli do Austrije. Ondje je završila Mirallesova vojna avantura. Ondje je, jednoga vjetrovitog zimskog jutra koje nikad neće zaboraviti, Miralles (ili netko tko je bio kraj Mirallesa) nagazio na minu. "Nadrljao je", rekao je Bolano nakon što je napravio stanku da popije do kraja čaj koji mu se već ohladio u šalici. "Rat u Europi samo što nije završio i, nakon osam godina bitke, Miralles je vidio gomilu umirućih ljudi oko sebe, prijatelja i drugova Španjolaca, Afrikanaca, Francuza, bili su odasvud. Došao je red i na njega..." Bolano je udario naslon za ruke fotelje. "Došao je red i na njega, ali peder nije umro. Odveli su ga u pozadinu u komi i ponovno ga sastavili kako Bog zapovijeda. Nevjerojatno. Preživio je. I za malo više od godine dana Miralles je postao građanin Francuske i imao je doživotnu mirovinu." Kad je rat završio i kad se oporavio od ozljeda, Miralles je otišao živjeti u Dijon, ili u neko mjesto u okolici Dijona, Bolano se nije dobro sjećao. U nekoliko je prilika pitao Mirallesa zašto se smjestio u Dijonu (ili u okolicu Dijona), a on mu je katkad odgovarao da se onamo smjestio kao što se mogao smjestiti bilo kamo, a katkada da se smjestio onamo jer si je tijekom rata obećao da će ako uspije preživjeti, ostatak života piti dobro vino, "i do danas sam održao obećanje", dodao bi plješćući po svojoj goloj i debeloj trbušini kao u Bude. Dok se viđao s Mirallesom, Bolano je mislio da nijedan od ta dva razloga nije pravi; sada misli da su to bila oba. Miralles se oženio u Dijonu (ili u okolici Dijona) i u Dijonu (ili u okolici Dijona) dobio je kćer. Zvala se Maria. Bolano ju je upoznao u kampu, jer u početku je dolazila svakoga ljeta, s ocem: sjeća se da je bila fina, ozbiljna i snažna djevojka, "prava Francuskinja", iako je s ocem uvijek razgovarala na grubom španjolskom s guturalnim r. Prisjećao se također da je Miralles, koji je ostao udovac ubrzo nakon što se rodila, bio popustljiv prema njoj: Maria je šefovala u kući, ona je izdavala naredbe, koje je Miralles slušao s nekom vrstom sramežljive poniznosti veterana naučenog slušati naredbe, i ona bi ga, kad bi se razgovor medu prijateljima previše oduljio u baru u kampu i kad bi Mirallesu usta postala tjestasta od vina i kad bi mu se riječi petljale, uzela pod ruku i odvela u kamp-kućici, pokornog i klimavog, pogleda mutna od pića i osmijeha puna krivnje ponosnog oca. To s Marijom ipak je kratko trajalo, ne više od dvije godine (od četiri, koliko je Bolano radio u kampu), i Miralles je počeo dolaziti sam u Estrellu de Mar. Tek su se otad on i Bolano zapravo sprijateljili; i kad je Miralles počeo spavati s Luz. Luz je bila prostitutka koja je nekoliko ljeta radila u kampu. Bolano je se dobro sjeća: crnokosa, krupna, prilično lijepa i mlada, urođene dobrodušnosti i nepokolebljivo zdrava razuma; možda je samo povremeno radila kao kurva, pretpostavljao je Bolano. "Miralles se gadno zakačio za nju", dodao je. "Peder bi bio strahovito tužan i opijao bi se do besvijesti kad ne bi bilo Luz." Bolano se tada prisjetio jedne noći posljednjega ljeta kad je bio s Mirallesom, dok je bio na prvom obilasku, već u zoru, čuo je tihu glazbu koja je dolazila s drugoga

kraja kampa, točno uz ogradu koja ga je odvajala od borove šume. Više iz znatiželje nego zbog želje da stišaju glazbu - toliko je tiho svirala da nije mogla ometati ničiji san - oprezno se približio i ugledao zagrljen par kako pleše pod nadstrešnicom kamp-kućice. Kamp-kućicu je prepoznao kao Mirallesovu; par kao Mirallesa i Luz; glazbu kao veoma tužan i star pasodoble (ili se barem Bolariu tako učinilo), koji je Miralles često pjevušio ispod glasa u njegovoj nazočnosti. Prije nego što su mogli primijetiti njegovu nazočnost, Bolano se sakrio iza druge kamp-kućice i promatrao ih nekoliko minuta. Plesali su uspravljeni, veoma ozbiljni, u tišini, bosi na travi, obavijeni nestvarnom mjesečinom i starom butanskom svjetiljkom, a Bolanu je pozornost privukao kontrast između svečanosti njihovih pokreta i njihove odjeće, Miralles u kupaćim gaćama, kao uvijek, ostario i s trbušinom, ali koračajući sa sigurnom pristalošću lokalnoga plesača, vodeći Luz, koja se, možda zato što je nosila bijelu košulju koja joj je dosezala do koljena i kroz koju se naziralo njezino golo tijelo, činila kao da lebdi poput duha u svježini noći. Bolano je rekao da je u tom trenutku, uhodeći iza stare kamp-kućice onoga staroga veterana iz svih ratova, tijela pro-štepana ožiljcima i duše ustreptale zbog jedne povremene kurve koja nije znala plesati pasodoble, osjetio nešto čudno i, možda kao varljiv odraz toga osjećaja, u jednom mu se okretu učinilo da je nazreo iskru u Mirallesovim očima, kao da samo što se nije rasplakao ili uzalud pokušava zadržati suze, ili kao da je dugo plakao i onda shvatio ili zamislio da njegova nazočnost ondje ima u sebi nešto opsceno, da nekomu krade taj prizor i da mora otići, a usto je shvatio, zbunjen, da je njegovo vrijeme u kampu isteklo jer je u njemu već naučio sve što se naučiti dalo. Tako da je zapalio cigaretu, posljednji put pogledao Luz i Mirallesa kako plešu pod nadstrešnicom, okrenuo se i nastavio obilazak. "Na kraju toga ljeta oprostio sam se od Mirallesa do iduće godine, kao i uvijek", rekao je Bolano nakon duge šutnje, kao da razgovara sam sa sobom, ili s nekim tko ga sluša, ali taj netko nisam bio ja. S druge strane prozora Carlemanvja već je pala noć; pred sobom sam imao smrknut ili odsutan Bolanov izraz lica i stol s nekoliko praznih čaša i pepeljaru prepunu opušaka. Tražili smo račun. "Ali ja sam znao da iduće godine neću doći u kamp. I nisam se više vratio. I više nikada nisam vidio Mirallesa." Navalio sam da otpratim Bolana na postaju, i dok je kupovao kutiju ducadosa za put, pitao sam ga je li sve ove godine ikad išta čuo o Mirallesu. "Ništa", odgovorio je. "Izgubio sam mu svaki trag, kao i mnogima. Tko zna gdje je sada. Možda još ide u kamp; ali sumnjam: imat će više od osamdeset godina i sumnjam da mu je do toga. Možda još uvijek živi u Dijonu. Ili je možda mrtav, zapravo pretpostavljam da je to vjerojatnije, zar ne? Zašto pitaš?" "Onako", rekao sam. Ali to nije bila istina. Tog popodneva dok sam sa sve većim zanimanjem slušao pretjeranu priču o Mirallesu, pomislio sam da ću je ubrzo pročitati u jednoj od pretjeranih Bolafiovih knjiga, ali kad sam došao kući, nakon što sam se oprostio od svog prijatelja i prošetao gradom osvijetljenim svjetiljkama i izlozima, možda ponesen prevelikom količinom džin-tonika, već sam se ponadao da Bolano nikada neće napisati tu priču: htio sam je napisati ja. čitavu mi se noć to motalo po glavi. Dok sam pripremao večeru, dok sam večerao, dok sam prao tanjure od večere, dok sam pio čašu mlijeka gledajući, a ne videći televiziju, osmislio sam početak i kraj, organizirao epizode, izmislio likove, u mislima napisao i prepravio mnogo rečenica. Legao sam u krevet, nisam mogao zaspati ni u tami (samo su brojevi na digitalnoj budilici davali crven odsjaj u gustoj tami spavaće sobe), u glavi mi je bubnjalo, i u nekom trenutku, sasvim neizbježno, jer godine i promašaji udare pečat mudrosti, pokušao sam obuzdati entuzijazam prisjećajući se svoga posljednjeg poraza. Tada sam to pomislio. Pomislio sam na strijeljanje Sancheza Mazasa i na to da je Miralles tijekom čitava rata bio Li-sterov vojnik, da je bio s njime u Madridu, u Aragonu, na Ebru, pri povlačenju iz Katalonije. 'Zašto ne i u Collellu?' pomislio sam. I u tom trenutku, s varljivom ali odlučnom providnošću nesanice, poput nekoga tko nevjerojatnom slučajnošću, i to kad je već odustao od potrage (jer čovjek nikad ne nade ono što traži, nego ono što mu stvarnost ponudi), nade komadić koji je nedostajao za mehanizam koji je potpun, ali nesposoban odraditi ono za što je izmišljen, čuo sam sebe kako mrmljam u mračnoj tišini spavaće sobe: "To je on."

Skočio sam iz kreveta, bos, i u tri skoka bio sam u kuhinji, dignuo sam slušalicu i okrenuo Bolanov broj. čekao sam da se javi kad sam vidio da sat na zidu pokazuje tri i pol; načas sam oklijevao; onda sam prekinuo. Mislim da sam oko svitanja uspio zaspati. Prije devet opet sam nazvao Bolaha. Javila mi se njegova žena: Bolaho je još bio u krevetu. Uspio sam razgovarati s njime tek oko podneva, iz redakcije. Gotovo bez uvoda upitao sam ga kani li pisati o Mirallesu; rekao je da ne kani. Poslije sam upitao je li kad čuo da Miralles spominje svetište u Collellu; Bolano me zamolio da mu ponovim ime. "Ne", odgovorio je napokon. "Barem se ja toga ne sjećam." "A Rafaela Sancheza Mazasa?" "Pisca?" "Da", rekao sam. "Ferlosijeva oca. Poznaješ ga?" "Pročitao sam neke njegove stvari, i to dosta dobre. Zašto bi ga Miralles spomenuo? Nikad nisam s njime razgovarao o književnosti. Osim toga, čemu ovo ispitivanje?" Htio sam izbjeći odgovor, no na vrijeme sam shvatio da samo preko Bolana mogu doći do Mirallesa. Ukratko sam mu objasnio. "Javiere, čovječe!" uzviknuo je Bolano. "Imaš sjajnu priču. Znao sam da pišeš." "Ne pišem." Dodao sam kontradiktorno: "I nije roman. To je priča sa stvarnim događajima i likovima. Istinita priča." "Svejedno", odgovorio je Bolano. "Sve su dobre priče istinite priče, barem onomu tko ih čita, a samo je to važno. Ipak, ne razumijem kako možeš biti tako siguran da je Miralles vojnik koji je spasio Sancheza Mazasa." "Tko je rekao da je to on? Nisam ni siguran da je bio u Collellu. Samo kažem da je Miralles mogao biti ondje i da je stoga mogao biti taj vojnik." "Mogao je biti", promrmljao je Bolano skeptično. "Ali najvjerojatnije to nije bio on. Kako god..." "Kako god bilo, moram ga naći i riješiti se dvojbe", prekinuo sam ga nagađajući koji bi bio kraj rečenice: "... ako i nije bio on, izmisli da jest." "Zato sam te zvao. Pitanje glasi: imaš li pojma kako mogu naći Mirallesa?" Otpuhujući, Bolano me podsjetio da već dvadeset godina nije vidio Mirallesa i da nema nikakve prijatelje iz tih vremena, nikoga tko bi mogao... Zastao je i ne smišljajući nikakvo objašnjenje, zamolio me da malo pričekam. Taj se trenutak otegnuo toliko da sam mislio da je Bolano zaboravio da ga čekam na telefonu. "Imaš sreće, seronjo", čuo sam ga naposljetku. Onda mi je izdiktirao nekakav telefonski broj. "To je telefonski broj Estrelle de Mar. Nisam ni znao da ga imam, ali čuvam sve adresare iz tih godina. Nazovi i pitaj za Mirallesa." "Kako se zvao?" "Antoni, mislim. Ili Antonio. Ne znam. Svi su ga zvali Miralles. Nazovi i pitaj za njega: u moje vrijeme vodili smo registar s imenima i adresama ljudi koji su dolazili u kamp. Sigurno i sad to čine... Ako Estrella de Mar još uopće postoji, naravno." Spustio sam slušalicu. Dignuo sam slušalicu. Okrenuo sam telefonski broj koji mi je pribavio Bolano. Estrella de Mar još je uvijek postojala i već je otvorila svoja vrata za ljetnu sezonu. Upitao sam ženski glas koji mi se javio je li osoba imenom Antoni ili Antonio Miralles u kampu; nakon nekoliko sekundi, tijekom kojih sam čuo udaljeno tipkanje brzih prstiju, rekla je da nije. Objasnio sam slučaj: hitno trebam podatke o toj osobi koja je bila stalni gost Estrelle de Mar prije dvadeset godina. Glas se uozbiljio: tvrdio je da kuća ne običava davati podatke o gostima i, dok sam ponovno slušao kako prsti nervozno tipkaju po tipkovnici, obavijestio me da su prije dvije godine kompjutorizirali arhiv kampa i da su sačuvali samo podatke unatrag osam godina. Bio sam uporan: rekao sam da je Miralles možda tada još dolazio u kamp. "Uvjeravam vas da nije", rekla je djevojka. "Kako znate?" upitao sam. "Zato što ga nema u našem arhivu. Upravo sam provjerila. Imaju dva Mirallesa, ali nijedan se ne zove Antonio. Ni Antoni." "Zove li se koji Maria?" "Ne zove." Tog jutra, veoma uzbuđen i mrtav pospan, ispričao sam Conchi dok smo jeli u nekom self-serviceu, priču o Mirallesu, objasnio sam joj pogrešku u perspektivi koju sam napravio dok sam pisao

Salaminske vojnike i uvjeravao sam je da je Miralles (ili netko poput Mirallesa) komadić koji nedostaje kako bi mehanizam knjige funkcionirao. Conchi je prestala jesti, žmirnula i rekla rezignirano: "U dobar se čas posrao Lucas!" "Lucas? Tko je Lucas?" "Nitko", rekla je. "Prijatelj. Posrao se nakon što je umro, a umro je zato što se nije posrao." "Conchi, molim te. Jedemo. Osim toga, kakve veze ima taj Lucas s Mirallesom?" "Katkad me podsjećaš na Mozga, stari", uzdahnula je Conchi. "Da nisi intelektualac, rekla bih da si glup. Nisam li ti otpočetka govorila da moraš pisati o komunistu?" "Conchi, mislim da nisi dobro shvatila što sam..." "Naravno da sam dobro shvatila!" prekinula me. "Koliko bismo si svađa uštedjeli da si me otpočetka slušao! Znaš što ću ti reći?" "Što?" upitao sam oprezno. Conchijino se lice naglo razvedrilo: pogledao sam njezin osmijeh bez straha, njezinu blajhanu kosu, širom otvorene oči, veoma vesele, veoma crne. Conchi je digla čašu jeftina vina. "Imat ćemo jebeno dobru knjigu!" Kucnuli smo se čašama, i u jednom sam trenutku osjetio iskušenje da ispružim nogu i provjerim nosi li gaćice; u jednom sam trenutku pomislio da sam zaljubljen u Conchi. Oprezno i sretno, rekao sam: "Još nisam našao Mirallesa." "Naći ćemo ga", rekla je Conchi, apsolutno uvjerena. "Što ti je rekao Bolano, gdje živi?" "U Dijonu", rekao sam. "Ili u okolici Dijona." "Ondje moramo početi potragu." Navečer sam nazvao Telefonicine međunarodne informacije. Operaterka mi je rekla da ni u gradu Dijonu ni u čitavom 21. okrugu, kojem pripada Dijon, nema nikoga tko se zove Antoni ili Antonio Miralles. Onda sam upitao ima li kakva Maria Miralles; operaterka je rekla da nema. Upitao sam ima li ijedan Miralles; iznenađeno sam čuo kako govori da ih ima pet: jedan u Dijonu i četiri u selima u okrugu: jedan u Longuicu, jedan u Marsannvju, jedan u Nolavu i jedan u Genlisu. Zamolio sam da mi kaže njihova imena i telefonske brojeve. "Nemoguće", rekla je. "Mogu vam dati samo jedno ime i jedan broj po pozivu. Morat ćete nazvati još četiri puta da vam damo preostala četiri." Idućih dana nazvao sam Mirallesa koji je živio u Dijo-nu (Laurent se zvao) i preostalih četvero koji su se zvali Laura, Danielle, Jean-Marie i Bienvenido. Dvoje od njih (Laurent i Danielle) bili su brat i sestra, i svi su, osim Jean-Marie, korektno govorili španjolski (ili su ga natucali) jer su potjecali iz španjolskih obitelji, ali nitko od njih nije bio u rodu s Mirallesom i nitko nikada nije čuo za njega. Nisam se predao. Možda ponesen slijepom sigurnošću koju mi je usadila Conchi, nazvao sam Bolana. Upoznao sam ga sa svojom potragom, upitao ga pada li mu na pamet neki drugi trag koji bih mogao slijediti. Ništa mu nije padalo na pamet. "Morat ćeš ga izmisliti", rekao je. "Što?" "Razgovor s Mirallesom. To je jedini način da završiš roman." U tom sam se trenutku prisjetio priče iz svoje prve knjige, na koju me Bolano podsjetio u našem prvom intervjuu, u kojoj čovjek navede drugoga čovjeka na zločin kako bi mogao dovršiti svoj roman i mislim da sam shvatio dvije stvari. Prva me zaprepastila; druga nije. Prva je da mi je bilo važnije razgovarati s Mirallesom nego završiti knjigu; druga je da ja, suprotno onomu što je Bolano dotad mislio (suprotno onomu što sam ja mislio dok sam pisao prvu knjigu), nisam pravi pisac, jer da jesam, bilo bi mi važnije napisati knjigu nego razgovarati s Mirallesom. Odustao sam od toga da ponovno podsjećam Bolana da moja knjiga ne bi trebala biti roman nego istinita priča i da bi izmišljanje razgovora s Mirallesom značilo izdati njezinu bit, pa sam uzdahnuo: "Ha." Odgovor je bio lakonski, nikako potvrdan; Bolano to nije tako shvatio. "To je jedini način", ponovio je, uvjeren da me nagovorio. "Osim toga i najbolji. Stvarnost nas uvijek izda;

najbolje je ne dati joj vremena i izdati je prije nego što ona izda tebe. Pravi bi te Miralles razočarao; radije ga izmisli: izmišljeni je sigurno mnogo stvarniji od stvarnoga. Ovoga nećeš naći. Tko zna gdje je: može biti mrtav, ili u staračkom domu, ili kod svoje kćeri. Zaboravi ga." "Bit će najbolje da zaboravimo Mirallesa", rekao sam te noći Conchi nakon što sam preživio jeziv put do njezine kuće u Quartu i nakon brzog seksa u dnevnom boravku, pod pobožnim pogledom Gospe Guadalupske i melankoličnim pogledom onih dvaju primjeraka mojih knjiga koji su je pridržavali. "Tko zna gdje je: možda je mrtav, ili u staračkom domu, ili u kući svoje kćeri." "Jesi li tražio njegovu kćer?" upitala je Conchi. "Jesam, ali nisam je našao." Gledali smo se sekundu, dvije, tri. Onda sam se, bez riječi, dignuo, otišao do telefona, okrenuo broj Telefoni-cinih međunarodnih informacija. Rekao sam operaterki (mislim da sam prepoznao njezin glas; mislim da je i ona prepoznala moj) da tražim osobu koja živi u staračkom domu u Dijonu i upitao sam koliko staračkih domova ima u Dijonu. "Uf", rekla je nakon stanke. "Gomila." "Kolika je gomila?" "Trideset i nešto. Možda četrdeset." "četrdeset staračkih domova!" Gledao sam Conchi, koja je sjedeći na podu, jedva pokrivena potkošuljom, suspreza-la smijeh. "U tom gradu žive samo starci?" "U računalu ne piše jesu li starački", objasnila je operaterka. "Samo piše da su domovi." "A koliko ih onda ima u okrugu?" Nakon stanke je rekla: "Više nego dvostruko." Blago, ali zamjetno zadirkujući, dodala je: "Mogu vam dati samo jedan broj po pozivu. Da vam počnem diktirati abecednim redom?" Mislio sam da je to kraj potrage: uvjeriti se da Miralles ne živi ni u jednome od tih osamdeset i nešto domova, moglo bi trajati mjesecima i moglo me uništiti, da i ne spominjem da nisam imao ni najmanje naznake da uopće živi u jednom od njih, a još manje da je upravo on Listerov vojnik kojeg sam tražio. Pogledao sam Conchi, gledala me ispitivačkim pogledom, ruke su joj nestrpljivo bubnjale po golim koljenima; gledao sam svoje knjige kraj Gospe Guadalupske i, ne znam zašto, pomislio na Dani-ela Angelatsa. Onda sam, kao da se nekomu osvećujem, rekao: "Da. Abecednim redom." Tako je počelo telefonsko hodočašće koje će potrajati više od mjesec dana svakodnevnih razgovora, prvo po domovima Dijona, a onda po čitavom okrugu. Procedura je uvijek bila ista. Nazvao bih međunarodne informacije, tražio ime i broj telefona sljedećih s popisa (Abrioux, Bagatelle, Cellerier, Chambertin, Chanzv, Eperon, Fonta-inemont, Kellerman i Lyautey bili su prvi), nazvao bih dom, upitao operaterku na centrali za Monsieura Miralle-sa, odgovorili bi mi da ondje nema nikakvog Monsieura Mirallesa, ponovno bih nazvao međunarodne informacije, tražio drugi telefonski broj, i tako dok se ne bih umorio; a idućeg bih se dana (ili onoga nakon njega, jer katkad nisam nalazio vremena ili nisam imao volje zatvoriti se u taj opsesivni rulet), opet bacio na posao. Conchi mi je pomagala; srećom: sada mislim da bih, da nije bilo nje, bio brzo odustao od potrage. Zvali smo u slobodnim trenucima, gotovo uvijek kriomice, ja iz redakcije, a ona iz televizijskog studija. Poslije, svake noći, raspravljali smo o događajima od toga dana i izmjenjivali imena domova koje smo odbacili, i u tim sam raspravama shvatio da je ta monotonija svakodnevnih poziva u potrazi za čovjekom kojeg nismo poznavali i za kojeg čak nismo znali je li živ, bila za Conchi neočekivana i uzbudljiva avantura; što se mene tiče, zaražen detektivskim nagonom i Conchijinom bezuvjetnom uvjerenošću, u početku sam se bacio na posao pun entuzijazma, ali kad sam pretražio prvih trideset domova, počeo sam naslućivati da to činim više zbog inertnosti ili tvrdoglavosti (ili kako ne bih razočarao Conchi) nego zbog nade da ću naći Mirallesa. Ali jedne se noći dogodilo čudo. Redigirao sam nekakav člančić i zatvarali smo novinsko izdanje kad sam počeo sa svojom rundom poziva okrećući broj doma Re-sidence de Nimpheas, u FontaineLes-Dijonu, i čim sam upitao za Mirallesa, umjesto uobičajenoga negativnog odgovora operaterka na centrali odgovorila mi je šutnjom. Mislio sam da je prekinula vezu i već sam se i ja spremao učiniti isto, rutinski, kadli me zaustavio muški glas. "A/d?" Ponovio sam pitanje koje sam postavio operaterki i koje smo ponavljali deset dana u tom nerazumnom pothvatu po svim domovima 21. okruga. "Miralles na telefonu", rekao je čovjek na španjolsko-me: zbog iznenađenja nisam shvatio da me moj rudimentarni francuski odao. "S kim razgovaram?"

"Vi ste Antoni Miralles?" upitao sam tankim glasićem. "Antoni ili Antonio, svejedno je", rekao je. "Ali zovite me Miralles; svi me zovu Miralles. S kim razgovaram?" Sad mi se čini nevjerojatnim, ali, nesumnjivo stoga što u dubini duše nikad nisam vjerovao da ću razgovarati s njime, nisam unaprijed smislio kako ću se predstaviti Mi-rallesu. "Vi mene ne poznajete, ali već vas dugo tražim", improvizirao sam osjećajući pulsiranje u grlu i drhtanje glasa. Kako bih ih prikrio, brzo sam rekao svoje ime i odakle zovem; uspio sam dodati: "Ja sam prijatelj Roberta Bo-lana." "Roberta Bolana?" "Da, iz kampa Estrella de Mar", objasnio sam. "U Castelldefellsu. Nekada davno vi i on..." "Naravno!" Prekid je u meni izazvao više osjećaj zahvalnosti nego olakšanja. "čuvar! Gotovo sam ga zaboravio!" Dok je Miralles govorio o njihovim ljetima u Estrelli de Mar i prijateljstvu s Bolanom, razmišljao sam o načinu na koji ću tražiti intervju; odlučio sam poštedjeti se okolišanja i direktno sam krenuo na pitanje. Miralles nije prestajao govoriti o Bolanu. "Što je bilo s njime?" upitao je. "Pisac je", odgovorio sam. "Piše romane." "Pisao ih je i onda. Ali nitko ih nije htio objaviti." "Sad je drukčije", rekao sam. "Sada je uspješan pisac." "Doista? Drago mi je: uvijek sam mislio da je talentiran, osim što je lukavi lažljivac. Ali pretpostavljam da moraš biti lukavi lažljivac ako misliš biti dobar pisac, ha?" čuo sam kratak, suh i udaljen zvuk poput smijeha. "Dobro, kako vam mogu pomoći?" "Istražujem jednu epizodu iz Građanskoga rata. Strijeljanje nacionalističkih zatvorenika u svetištu Santa Ma-ria del Collell, blizu Banvolesa. Dogodila se krajem rata." Uzalud sam čekao Mirallesovu reakciju. Dodao sam riskirajući: "Vi ste bili ondje, zar ne?" Tijekom dvije beskrajne sekunde čuo sam Mirallesovo sipljivo disanje. Likujući i u tišini, shvatio sam da sam pogodio metu. Kad je opet progovorio, Mirallesov je glas bio mračniji i sporiji: drukčiji. "To vam je rekao Bolano?" "Ja sam to zaključio. Bolano mi je ispričao vašu priču. Rekao mi je da ste čitav rat proveli s Listerom, sve dok se niste s njime povukli preko Katalonije. Neki Listerovi vojnici u tom su trenutku bili u Collellu, upravo kad je došlo do strijeljanja. Vi ste lako mogli biti jedan od njih. Bili ste, ha?" Miralles je opet zašutio; opet sam čuo njegovo sipljivo disanje, a onda i coktanje: pomislio sam da je zapalio cigaretu; tihi razgovor na francuskome brzo je prošao linijom. Budući da je tišina potrajala, rekao sam samomu sebi da sam bio pregrub, ali prije nego što sam to mogao ispraviti, napokon sam čuo: "Rekli ste da ste pisac, zar ne?" "Nisam", rekao sam. "Novinar sam." "Novinar." Opet tišina. "Mislite pisati o ovome? Doista mislite da će nekog čitatelja vaših novina zanimati priča koja se dogodila prije šezdeset godina?" "Ne bih je pisao za novine. Pišem knjigu. Gledajte, možda se nisam dobro izrazio. Samo želim kratko razgovarati s vama, da mi kažete svoju verziju, da mogu napisati što se stvarno dogodilo, ili vašu verziju onoga što se dogodilo. Ne tražim ni od koga podmirivanje računa, samo pokušavam shvatiti..." "Shvatiti?" prekinuo me. "Ne nasmijavajte me! Vi ništa ne shvaćate. Rat je rat! Nema se tu što shvatiti. Dobro to znam, tri sam godine pucao po Španjolskoj, znate? I mislite da mi je netko zahvalio?" "Upravo zato..." "Šutite i slušajte, mladiću", prekinuo me. "Odgovorite mi, mislite da mi je netko zahvalio? Odgovorit ću vam: nitko. Nikad mi nitko nije zahvalio što sam ostavio mladost boreći se za njegovu usranu zemlju! Nitko. Ni riječi. Ni geste. Ni pisma. Ništa. A sad me vi, nakon šezdeset godina, sa

svojim usranim novinicama, ili knjigom, ili što već imate, pitate jesam li sudjelovao u strijeljanju. Zašto me izravno ne optužite za ubojstvo?" 'Od svih povijesti u Povijesti', pomislio sam dok je Miralles govorio, 'najtužnija je povijest Španjolske jer završava loše.' Onda sam pomislio: 'Završava loše?' I pomislio sam: 'I eto im govno za tranziciju!' Rekao sam: "Zao mi je što ste me pogrešno shvatili, gospodine Miralles..." "Miralles, jebote, Miralles!" rikao je Miralles. "Nitko me u ovom jebenom životu nije zvao gospodin Miralles. Zovem se Miralles, samo Miralles. Jeste li shvatili?" "Jesam, gospodine Miralles. Miralles, hoću reći. Ali ponavljam vam da se radi o nesporazumu. Ako mi dopustite da govorim, objasnit ću vam." Miralles nije ništa rekao; nastavio sam. "Prije nekoliko tjedana Bolano mi je ispričao vašu priču. Dotad sam već prestao pisati knjigu o Rafaelu Sanchezu Mazasu. Jeste li čuli za njega?" Miralles nije odmah odgovorio, ali ne zato što je imao dvojbi. "Naravno. Mislite na falangista, jel? Prijatelja Josea Antonija." "Točno. On je bio jedan od onih koji su pobjegli sa strijeljanja u Collellu. Moja je knjiga trebala govoriti o njemu, o tom strijeljanju, o ljudima koji su mu poslije pomogli da preživi. I o jednom Listerovom vojniku koji mu je spasio život." "I kakve ja imam veze sa svime time?" "Drugi čovjek koji je umaknuo strijeljanju ostavio je svjedočanstvo o događaju, knjigu koja se zove Ubili su me crveni." "Ma krasan naslov!" "Da, ali knjiga je dobra jer u njoj piše do u detalje što se dogodilo u Collellu. Nemam nijednu republikansku verziju događaja, a bez nje moja knjiga šepa. Kad mi je Bolano ispričao vašu priču, mislio sam da ste i vi bili u Collellu kad se odigralo strijeljanje i da mi možete dati svoju verziju događaja. To je sve što želim: pročavrljati malo s vama i da mi kažete svoju verziju. Ništa više. Obećavam da neću objaviti ni retka a da se prije ne dogovorim s vama." Ponovno sam čuo Mirallesovo disanje, isprekidano zbrkanim razgovorom na francuskom koji se opet upleo u liniju. Budući da mu je glas opet bio kao na početku, kad je Miralles ponovno progovorio, shvatio sam da ga je moje objašnjenje uspjelo smiriti. "Kako ste našli telefonski broj?" Objasnio sam mu. Miralles se veselo nasmijao. "Slušajte, Cercas", počeo je. "Ili vas moram zvati gospodine Cercas?" "Zovite me Javier." "Dobro onda, Javiere. Znate li koliko sam godina upravo napunio? Osamdeset dvije. Ja sam star i umoran čovjek. Imao sam ženu, ali više je nemam. Imao sam kćer, ali više je nemam. Još se oporavljam od embolije. Ne preostaje mi još mnogo vremena i samo želim da me puste da ga proživim u miru. Vjerujte mi: te priče više nikoga ne zanimaju, ni nas koji smo to proživjeli; jedno su vrijeme bile zanimljive, ali više nisu. Netko je odlučio da ih treba zaboraviti i, reći ću vam što mislim, najvjerojatnije ima pravo; osim toga polovina su nehotične laži, a druga polovina su hotimične laži. Vi ste mladi; vjerujte da vam zahvaljujem na pozivu, ali najbolje bi bilo da me poslušate, ostavite se gluposti i posvetite svoje vrijeme nečem drugom." Pokušao sam biti uporan, ali nije imalo smisla. Prije no što sam prekinuo, Miralles me zamolio da pozdravim Bolana. "Recite mu da se vidimo u Stocktonu", rekao je. "Gdje?" upitao sam. "U Stocktonu", ponovio je. "Recite mu: shvatit će." Conchi je pucala od sreće kad sam joj preko telefona rekao da smo našli Mirallesa; a onda je pucala od bijesa kad sam joj rekao da ga neću posjetiti. "Nakon svega ovoga?" viknula je. "Ne želi, Conchi. Shvati to." "Što se tebe tiče želi li on to?" "Conchi, molim te." Posvađali smo se. Pokušala me uvjeriti. Ja sam pokušao uvjeriti nju.

"čuj, učini nešto", rekla je naposljetku. "Nazovi Bo-lana. Mene nikad ne slušaš, ali on će te nagovoriti. Ako ga ne nazoveš ti, nazvat ću ga ja." Djelomično zato što sam to i namjeravao, a djelomično da izbjegnem da ga Conchi nazove, nazvao sam Bolana. Prenio sam mu razgovor koji sam vodio s Mirallesom i starčevo izričito odbijanje moga prijedloga da ga posjetim. Bolano nije ništa rekao. Onda sam se sjetio poruke koju mi je Miralles rekao da mu prenesem; prenio sam mu je. "Jebote, kakav starac!" promrmljao je Bolano odsutnim i podrugljivim glasom. "Još se sjeća." "Što to znači?" "To sa Stocktonom?" "A što drugo?" Nakon predugačke stanke Bolano je odgovorio na pitanje drugim pitanjem: "Jesi li gledao Fat City}" Rekao sam da jesam. "Miralles je jako volio filmove", nastavio je Bolano. "Gledao ga je na televizoru koji je instalirao pod nadstrešnicom svoje kamp-kućice; nekoliko puta bio je u Castelldefellsu i u jedno bi popodne progutao tri filma, čitav repertoar, bilo bi mu svejedno što daju. Ja sam koristio rijetke slobodne dane da odem do Barcelone, ali jednom sam ga našao u šetnji Castelldefellsom, popili smo skupa borcha-tu i onda mi je predložio da pođem s njime u kino; budući da nisam imao pametnijega posla, pridružio sam mu se. Sada zvuči nevjerojatno da u ljetovalištu prikazuju Hu-stonov film, ali tada se to događalo. Znaš što znači Fat City} Nešto kao Grad mogućnosti ili Fantastičan grad ili, još bolje, Kakva divota od grada! Kakva divota od sarkazma! Jer Stockton, a to je grad iz filma, surov je grad u kojem nema prilika ni za koga, osim prilika za propast. Zapravo, za apsolutnu i posvemašnju propast. Zanimljivo je to: u gotovo svim filmovima o boksačima, priča se priča o usponu i padu glavnoga junaka, kako postiže uspjeh i onda dolazi propast i zaborav; ovdje ne: u Fat Cityju nijedan od dvojice glavnih junaka - stari boksač i mladi boksač - i ne nazire mogućnost da uspije, ni nitko tko ih okružuje, poput onoga starog i oronulog meksičkog boksača, ne znam sjećaš li se njega, koji mokri krv prije nego što se popne u ring i koji sa stadiona dolazi i odlazi sam, gotovo u mraku. No te večeri, kad je rilm završio, otišli smo u bar i sjeli za šank, naručili pivo i ostali ondje čavrljati i piti dokasna, ispred zrcala u kojem smo se odražavali mi i čitav bar, kao i dva boksača iz Stocktona na kraju Fat Citjja, a ja mislim da su upravo ta slučajnost i piva nagnali Mirallesa da u jednom trenutku kaže da ćemo završiti jednako, poraženi i sami i napola isprebijani u nekom surovom gradu, mokreći krv prije nego što se popnemo u ring kako bismo se borili do smrti s vlastitom sjenom na praznom stadionu. Miralles to nije rekao, naravno, riječi su moje, ali rekao je nešto slično. Te smo se noći mnogo smijali i kad smo u zoru stigli u kamp i vidjeli da svi još spavaju i da je bar zatvoren, nastavili smo čavrljati i smijati se onim malaksalim smijehom koji spopadne ljude na sprovodima ili takvim mjestima, znaš već, a kad smo se već bili oprostili i ja sam krenuo u svoj šator, po-srćući u tami, Miralles me pozvao, i okrenuo sam se i ugledao ga, debela i obasjana blijedim svjetlom svjetiljke, uspravljena i uzdignute šake, i prije nego što je njegov suspregnuti smijeh ponovno prasnuo, čuo sam kako šapće u uspavanoj tišini kampa: 'Bolano, vidimo se u Stocktonu!' I od tada, svaki put kad smo se opraštali do idućega jutra ili idućega ljeta, Miralles bi svaki put dodao: 'Vidimo se u Stocktonu!'" Ostali smo u tišini. Pretpostavljam da je Bolano očekivao nekakav komentar s moje strane; nisam mogao ništa reći jer sam plakao. "Dobro", rekao je Bolano. "Sto sad kaniš učiniti?" "Super!" uzviknula je Conchi kad sam joj prenio vijest. "Znala sam da će te Bolano nagovoriti! Kad krećemo?" "Ne idemo nas dvoje", rekao sam misleći da bih uz Conchijinu nazočnost možda lakše došao do Mirallesova intervjua. "Idem sam." "Ne govori gluposti! Sutra ujutro sjedamo u auto i začas smo u Dijonu." "Već sam odlučio", bio sam uporan, odrješit, misleći kako je putovanje do Dijona u Conchijinu volksivagenu opasnije od marša od Magreba do čada u Leclercovoj postrojbi. "Ići ću vlakom." U subotu poslije podne oprostio sam se od Conchi na postaji ("Pozdravi gospodina Mirallesa u moje ime", rekla je. "Zove se Miralles, Conchi", ispravio sam je. "Samo Miralles") i sjeo na vlak za Dijon

kao što bi netko sjeo u vlak za Stockton. Bio je to raskošan, noćni vlak, i sjećam se da sam u restoranu s udobnim kožnatim sjedalima i prozorima istrošenim od brzine noći bio dokasna pijući i pušeći i misleći na Mirallesa, a u pet ujutro, suha grla, žedan i pospan, sišao sam na postaji u Dijonu i nakon što sam hodao po praznim peronima osvijetljenim kuglama slabašna svjetla, sjeo sam na taksi, koji me ostavio u Vic-toru Hugou, obiteljskom hotelu koji se nalazi u Rue des Fleurs, nedaleko od centra. Popeo sam se u svoju sobu, popio dobar gutljaj vode iz slavine, istuširao se i izvalio na krevet. Uzalud sam pokušao zaspati. Razmišljao sam o Mirallesu, kojeg ću ubrzo vidjeti, i o Sanchezu Mazasu, kojeg nikada neću vidjeti; razmišljao sam o njihovu pretpostavljenom susretu, prije šezdeset godina, gotovo tisuću kilometara odavde, na kiši divljeg i šumovitog jutra; razmišljao sam kako ću ubrzo doznati je li Miralles bio onaj Listerov vojnik koji je spasio Sancheza Mazasa, i da ću doznati o čemu je razmišljao dok ga je gledao u oči i zašto ga je spasio, i da ću onda možda napokon shvatiti važnu tajnu. Razmišljao sam o svemu tome i razmišljajući začuo prve jutarnje zvukove (korake u hodniku, cvrkut ptica, užurban motor nekog auta) i shvatio da zora navire na prozorska okna. Dignuo sam se, otvorio prozor i kapke: neodlučno jutarnje sunce osvjetljavalo je vrt s narančama i, tamo dalje, ugodnu ulicu optočenu kućama s krovovima na dvije vode; samo je pijukanje ptica narušavalo tišinu sela. Obukao sam se i doručkovao u hotelskoj blagovaonici; onda, budući da sam mislio da je prerano da idem u Resi-dence de Nimpheas, odlučio sam prošetati. Nikad nisam bio u Dijonu, a još prije četiri sata, dok sam u taksiju prolazio njegovim ulicama obrubljenim zgradama poput trupla prethistorijskih životinja i sneno gledao njihova gospodska i treperava pročelja sa svjetlećim natpisima, izgledao mi je poput onih veličanstvenih srednjovjekovnih gradova koji se noću uzohole i tek tada pokazuju svoje pravo lice, truli kostur svoje nekadašnje moći; sada, naprotiv, čim sam izašao na Rue des Fleurs i krenuvši kroz Rue des Roses i Rue Desvoges, stigao na Place D'Arcv -koji je u to doba vrio od automobila koji su vozili oko slavoluka - činio mi se poput onih tužnih gradova francuske provincije u kojima tužni Simenonovi muževi počine svoje tužne zločine, kao grad bez veselja i budućnosti, poput Stocktona. Iako je bilo pomalo svježe i Sunce jedva da je sjalo, sjeo sam na terasu nekog bara, na Place Gran-gier, i popio Coca-Colu. Desno od terase, u popločenoj ulici, smjestio se putujući sajam, a iza njega se uzdizala crkva Notre Dame. Platio sam Coca-Colu, znatiželjno zavirujući prošao preko sajma, prešao neku ulicu i ušao u crkvu. Isprva mi se činilo da je prazna, ali dok sam slušao odjek svojih koraka u gotičkom svodu, razabrao sam pred bočnim oltarom ženu koja je netom upalila svijeću; sada je pisala nešto u otvorenu bilježnicu na stalku. Kad sam se približio oltaru, žena je prestala pisati i okrenula se da ode; susreli smo se nasred broda; bila je visoka, mlada, blijeda, otmjena. Kad sam došao do oltara, nisam mogao a da ne pogledam zadnju rečenicu u bilježnici: "Bože moj, pomozi meni i mojoj obitelji u ovim mračnim vremenima." Izašao sam iz crkve, zaustavio taksi i dao adresu Resi-dencea de Nimpheas, u Fontaine-Les-Dijon. Nakon dvadeset minuta taksi se zaustavio na uglu Rue de Daix i Rue des Combottes, pred pravokutnom zgradom blijedozelene fasade, načičkanom majušnim balkonima, koja je gledala na vrt s jezerom i šljunčanim puteljcima. Na recepciji sam upitao za Mirallesa, a djevojka nepogrešiva izgleda i u ruhu časne sestre pogledala me radoznalo ili iznenađeno i upitala me jesam li u rodu s njime. Rekao sam joj istinu. "Prijatelj, dakle?" "Tako nekako", rekao sam. "Soba dvadeset dva." Pokazujući prema hodniku, dodala je: "Ali maloprije sam ga vidjela kako je prošao ovuda: sigurno je u dvorani za televiziju ili u vrtu." Hodnik je završavao velikim salonom s golemim prozorima pred kojima se nekoliko staraca sunčalo na okomitom podnevnom suncu, nogu zamotanih u karirane deke. U sobi je bilo još dvoje staraca - žena i muškarac - koji su sjedili u velikim naslonjačima od skaja i gledali televiziju; nijedno od njih dvoje nije se okrenulo kad sam ušao u salon. Nisam mogao a da ne pogledam muškarca: ožiljak mu je istrgnuo dio sljepoočnice, nastavljao se preko jabučice, lica i čeljusti, spuštao se niz vrat i gubio medu dlakama koje su se pomaljale iz njegove sive flanelske košulje. Odmah sam znao da je to Miralles. Paraliziran, nesabrano sam tražio riječi kojima bih mu se

obratio; nisam ih našao. Pomalo kao mjesečar, srca koje mi je kucalo u grlu, sjeo sam u naslonjač kraj njega; Miralles se nije okrenuo, ali nezamjetan pokret njegovih ramena otkrio mi je da je uočio moju nazočnost. Odlučan pričekati, smjestio sam se u naslonjaču i gledao televiziju: na ekranu zasljepljenom sunčanim zrakama, voditelj čiste kose i ljubazna izraza lica, ali s prezirnim grčem na usnama, diktirao je upute natjecateljima. "Očekivao sam vas ranije", promrmljao je ubrzo Miralles, gotovo uzdišući, ne odvajajući pogled s ekrana. "Stižete malo kasno." Gledao sam njegov isklesan profil, rijetku i sijedu kosu, bradu koja raste poput majušne šume bjelkastih grmića oko izvijene čistine ožiljka, zaobljen nos, odlučnu bradu i podbradak, jesenju izbočinu trbuha koji je razapinjao gumbe košulje, snažne ruke išarane mrljama oslonjene na bijeli štap. "Kasno?" rekao sam. "Ubrzo će vrijeme za ručak." Ništa nisam rekao. Gledao sam ekran, sada prekriven nagradom u obliku kućanskih aparata; osim metalna i neumorna voditeljeva glasa i zvukova održavanja čistoće koji su dopirali iz hodnika, tišina u salonu bila je gotovo potpuna. Tri ili četiri naslonjača iza Mirallesa, žena je i dalje sjedila, nepokretna, lica oslonjena na krhku ruku izbrazdanu plavim žilama; načas sam pomislio da spava. "Recite, Javiere", progovorio je Miralles, kao da smo dugo razgovarali te napravili stanku da se odmorimo "volite li gledati televiziju?" "Volim", odgovorio sam i zagledao se u čuperak bjelkastih dlaka koje su virile iz njegovih nosnica. "Ali rijetko je gledam." "Ja je, naprotiv, nimalo ne volim. Ali često je gledam: kvizove, reportaže, filmove, koncerte, vijesti, sve. Znate, već pet godina živim ovdje i to je kao da živite izvan svijeta. Novine su mi dosadne, a radio sam prestao slušati još davno, tako da zahvaljujući televiziji saznam što se događa. Ova emisija na primjer", jedva da je podigao okovani kraj štapa pokazujući na televizor. "U životu nisam vidio veću glupost: ljudi moraju pogoditi koliko stoji svaka od tih stvari; ako pogode, njihova je. Ali pogledajte kako su sretni, kako se smiju." Miralles je zašutio, nesumnjivo kako bih se mogao uvjeriti u točnost njegovih tvrdnji. "Ljudi su sada sretniji nego u moje doba, to znaju svi koji su dovoljno toga vidjeli. Stoga svaki put kad čujem nekog starca kako blati budućnost, znam da to čini kako bi se utješio jer je neće doživjeti, a svaki put kad čujem nekog od tih intelektualaca kako blati televiziju, znam da je preda mnom kreten." Uspravivši se malo, okrenuo je prema meni svoju gla-dijatorsku tjelesinu pogrbljenu od starosti i ispitivački me pogledao svojim zelenim očima, začudo različitim: desno bezizražajno i pritvoreno zbog ožiljka; lijevo širom otvoreno i znatiželjno, gotovo ironično. Onda sam primijetio da isklesano lice, koje sam na ulasku identificirao kao Mirallesovo, odgovara samo polovici uništenoj ožiljkom; druga je polovica bila živa, strastvena. Na trenutak sam pomislio da izgleda kao da dvije osobe žive u istom tijelu. Malo zastrašen Mirallesovom blizinom, zapitao sam se imaju li veterani iz Salamine taj zapušteni izgled staroga pregaženoga kamiondžije. Miralles je upitao: "Pušite li?" Krenuo sam izvaditi cigarete iz džepa jakne, ali Miralles mi nije dopustio da to učinim. "Ne ovdje." Uprijevši se o naslone za ruke fotelje i štap te jednostavno odbijajući moju pomoć ("Pustite, pustite, tražit ću da mi pomognete kad mi bude potrebno"), teškom je mukom ustao i naredio mi: "Dođite, idemo prošetati." Baš kad smo htjeli izaći u vrt, u hodniku se pojavila časna sestra od nekih četrdeset godina, crnokosa, nasmiješena i vitka, odjevena u bijelu košulju i sivu suknju. "Sestra Dominique mi je rekla da imate posjete, Miralles", rekla je pružajući mi blijedu i koštunjavu ruku. "Ja sam sestra Françoise." Stisnuo sam joj ruku. Vidljivo ozlojeđen, kao da su ga ulovili u prijestupu, pridržavajući pritvorena vrata, Miralles nas je upoznao: rekao je da je sestra Françoise ravnateljica doma; rekao je moje ime. "Radi u nekim novinama", dodao je. "Došao me intervjuirati."

"Doista?" Sestrine su se usne razvukle u osmijeh. "O čemu?" "Ni o čemu važnome", rekao je Miralles tražeći pogledom da izađem već jednom u vrt. Poslušao sam. "O ubojstvu. Dogodilo se prije šezdeset godina." "Drago mi je", nasmiješila se sestra Françoise. "Vrijeme je da počnete priznavati svoje zločine." "Idite u govna, sestro", oprostio se Miralles. "Vidite", gunđao je poslije, dok smo zajedno šetali uz jezero prekriveno bijelim lopočima, iza skupine staraca izvaljenih u visaljkama, "čitav život olajavam svećenike i časne sestre, a gledajte me sad, okružen časnim sestrama koje mi ne daju ni pušiti. Jeste li vjernik?" Sada smo sišli šljunčanim puteljkom s rubom od šim-šira. Mislio sam na blijedu i otmjenu ženu koju sam tog jutra vidio u crkvi Notre Dame dok je palila svijeću i pisala usrdnu molbu, ali prije nego što sam uspio odgovoriti na njegovo pitanje, odgovorio je on: "Glupost! Više nitko nije vjernik, osim časnih. Ni ja nisam, znate? Nemam dovoljno mašte. Kad umrem, rado bih da netko pleše na mom grobu, bilo bi veselije, zar ne? Naravno, sestri Françoise to ne bi bilo drago, tako da vjerujem da će održati misu i gotovo. Ali ni to mi ne smeta. Je li vam se svidjela sestra Françoise?" Budući da nisam znao sviđa li se Mirallesu ili ne, odgovorio sam da još nisam stvorio mišljenje o njoj. "Nisam vas pitao za mišljenje", odgovorio je Miralles. "Pitao sam sviđa li vam se. Pod uvjetom da čuvate tajnu, reći ću vam istinu: meni se jako sviđa. Lijepa je, draga i pametna. I mlada. Sto bi čovjek još mogao tražiti od jedne žene? Da nije časna sestra, već bih je davno potapšao po stražnjici. Ali, naravno, budući da je časna... Jebi-ga!" Prošli smo ispred ulaza u podzemnu garažu, sišli s puta i počeli se penjati - Miralles s neočekivanom lakoćom, upirući se o svoj štap; ja za njime, bojeći se da će svakog trena pasti - po malenom nasipu, a s njegove druge strane širio se komad travnjaka s drvenom klupom koja je gledala prema rijetkom prometu Rue des Combottes i redu spojenih kuća koje su se nizale u daljini. Sjeli smo na klupu. "Dobro", rekao je Miralles naslanjajući štap na rub klupe, "dajte tu cigaretu." Dao sam mu je; zapalio ju je; zapalio sam je i ja. Miralles je pušio s užitkom, duboko uvlačeći dim. "Zabranjeno je pušiti u domu?" upitao sam. "Ma nije! Ali gotovo nitko ne puši. Meni je liječnik zabranio kad sam dobio emboliju. Kao da jedno ima veze s drugim. Ali katkad se zavučem u kuhinju, ukradem kuharu cigaretu i popušim je u sobi ili je dođem ovamo popušiti. Što kažete na pogled?" Nisam ga odmah htio podvrgnuti ispitivanju, a osim toga želio sam malo slušati kako govori o svojim stvarima, tako da smo neko vrijeme razgovarali o njegovu životu u domu, o Estrelli de Mar, o Bolahu. Uvjerio sam se da ima bistru glavu i netaknuto pamćenje, i dok sam ga neobavezno slušao, palo mi je na pamet da je Mirallesu onoliko godina koliko bi bilo mome ocu da je živ; ta mi se činjenica učinila zanimljivom; još mi je bilo zanimljivije to što mislim na oca baš u tom trenutku i baš na tome mjestu. Pomislio sam da, iako je prošlo više od šest godina otkako je umro, moj otac još nije mrtav jer još postoji netko tko ga se sjeća. Poslije sam pomislio da se ne sjećam ja svoga oca, nego se on čvrsto drži moga sjećanja kako ne bi zauvijek bio mrtav. "Ali vi niste došli ovamo razgovarati o tim stvarima", prekinuo se u jednom trenutku Miralles: već smo odavno bacili opuške. "Došli ste razgovarati o Collellu." Nisam znao odakle bih počeo, pa sam rekao: "Dakle istina je da ste bili u Collellu?" "Naravno da sam bio u Collellu. Ne pravite se bedasti: da nisam bio ondje, vi ne biste bili ovdje. Naravno da sam bio: tjedan dana, možda dva, ne više. Krajem siječnja, dobro se sjećam jer sam 31. toga mjeseca prešao granicu, taj datum ne zaboravljam. Jedino ne znam zašto smo bili ondje tako dugo. Mi smo bili ostatak V. korpusa vojske s Ebra, većinom veterani iz toga rata, i od ljeta smo neprestano pucali dok bojišnica nije probijena i morali smo bježati prema granici, a Mauri i fašisti bili su nam za petama. I odjednom, na nekoliko koraka od Francuske, morali smo stati. Naravno da smo bili zahvalni jer smo iza sebe imali gadan poraz; ali svejedno nismo shvaćali čemu oni dani

predaha. Kružile su glasine: neki su govorili da Lister priprema obranu iz Gerone, ili protunapad, ni sam ne znam odakle. Gluposti: nismo imali ni oružja ni municije ni opreme ni ničega! Zapravo, više i nismo bili vojska: samo gomila odrpanaca, izgladnjelih mjesecima, raspršenih po šumama. Ali da, barem smo se odmorili. Znate valjda kako izgleda Collell." "Donekle." "Nije daleko od Gerone, u okolici Banvolesa. Ondje su neki ostali tih dana, drugi su bili u okolnim selima; a preostale su poslali u Collell." "Zašto?" "Ne znam. Zapravo sumnjam da je to itko znao. Zar ne shvaćate? Ono je bila nevjerojatna ludnica, spašavaj se tko može. Svi su izdavali naredbe, ali nitko ih nije slušao. Ljudi su dezertirali kad god bi im se pružila prilika." "Zašto vi to niste učinili?" "Dezertirao?" Miralles me to upitao kao da njegov mozak nije bio pripremljen da procesuira takvo pitanje. "Ne znam. Nije mi palo na pamet, pretpostavljam. U tim trenucima nije lako misliti, znate? Osim toga, kamo da odem? Moji su roditelji bili mrtvi, brat mi je isto bio na bojištu... Gledajte", dignuo je štap, kao da ga nešto nepredviđeno dolazi izvući iz nevolje, "eno ih." Pred nama, s druge strane ograde koja je razdvajala vrt doma od Rue des Combottes, prolazila je skupina dječice koju su vodile dvije učiteljice. Pokajao sam se što sam prekinuo Mirallesa jer se činilo da je pitanje (ili njegova nesposobnost da odgovori; ili možda je to bio sam prolazak djece) prekinulo vezu s njegovim uspomenama. "Točni kao urica", rekao je. "Imate li djece?" "Nemam." "Ne volite djecu?" "Volim", rekao sam i pomislio na Conchi. "Ali nemam ih." "I ja ih volim", rekao je dižući štap prema njima. "Pogledajte onog mudrijaša, onog s kapom." Ostali smo na trenutak u tišini, gledajući djecu. Nije bilo razloga da išta kažem, ali glupo sam filozofirao: "Uvijek se čine tako sretnima." "Niste dobro pogledali", ispravio me Miralles. "Nikad se ne čine sretnima. Ali jesu. Kao i mi. Samo ni mi ni oni to ne shvaćamo." "Što pokušavate reći?" Miralles se prvi put nasmiješio. "Zivi smo, zar ne?" Uspravio se pomažući si štapom. "Dobro, vrijeme je za ručak." Dok smo hodali prema domu, rekao sam: "Govorili ste mi o Collellu." "Možete li mi dati još jednu cigaretu?" Kao da ga podmićujem, dao sam mu čitavu kutiju. Spremajući je u džep, upitao je: "Sto sam vam ono govorio?" "Da je dok ste vi bili ondje, bila prava ludnica." "Naravno." S lakoćom je ponovno uhvatio nit. "Zamislite situaciju. Bili smo mi koji smo preostali iz bataljuna; vodio nas je neki baskijski kapetan, dosta pristojan tip, sad se ne sjećam kako se zvao, zapovjednik je poginuo u bombardiranju pri izlasku iz Barcelone. Ali bilo je i civila, karabinjera, ljudi iz SIM-a. Svega. Mislim da nitko nije znao što radimo ondje, valjda smo čekali naredbu da prijeđemo granicu, a to je bilo jedino što nismo smjeli učiniti." "Niste čuvali zatvorenike?" Napravio je skeptičnu grimasu. "Manje-više." "Manje-više?" "Da, naravno da smo ih čuvali", nerado je potvrdio. "Hoću reći da su za to bili zaduženi karabinjeri. Ali povremeno, kad su zatvorenici izlazili u šetnju ili su radili nešto, naredili bi nam da budemo s njima. Ako vi to zovete čuvanje, onda da, čuvali smo ih." "I znali ste tko su oni?"

"Znali smo da su velike ribe. Biskupi, vojnici, falangi-sti iz pete kolone. Takvi ljudi." Sišli smo sa šljunčane staze: starci koji su se prije nekoliko minuta sunčali, otišli su iz svojih visaljki i sad su razgovarali u skupinama na ulazu u zgradu i u dvorani s televizorom, koji je i dalje bio uključen. "Još je rano: pustite ih da udu", rekao je Miralles uzimajući me pod ruku i sileći me tako da sjednem kraj njega, na rubu jezera. "Htjeli ste razgovarati o Sanchezu Mazasu, zar ne?" Kimnuo sam. "Govorili su da je dobar pisac. Sto vi mislite?" "Da je bio dobar manje značajan pisac." "Sto vam to znači?" "Da je bio dobar pisac, ali da nije bio veliki pisac." "Dakle možeš biti dobar pisac iako si najveći kurvin sin? Zamisli ti to, ha?" "Znali ste da je Sanchez Mazas u Collellu?" "Naravno! Kako ne bih znao kad je bio najveća riba! Svi smo to znali. Svi smo čuli o Sanchezu Mazasu i znali smo dovoljno o njemu, drugim riječima, da se njegovom krivnjom i krivnjom još četvorice ili petorice tipova poput njega događa to što se događa. Nisam siguran, ali čini mi se da smo, kad je on stigao u Collell, mi već bili nekoliko dana ondje." "Možda. Sanchez Mazas došao je svega pet dana prije strijeljanja. Prije ste mi rekli da ste granicu prešli trideset prvog siječnja. Strijeljanje se odigralo tridesetoga." Baš sam ga htio upitati je li toga dana bio još u Collellu i sjeća li se toga događaja kad je Miralles, koji je okovanim krajem svoga štapa počeo čistiti zemlju iz spojeva ploča, počeo govoriti. "Noć prije rekli su nam da pripremimo svoje stvari jer sutradan idemo", objasnio je. "Ujutro smo vidjeli povorku vezanih zatvorenika kako izlazi iz svetišta u pratnji nekoliko karabinjera." "Znali ste da ih vode na strijeljanje?" "Nismo. Mislili smo da ih vode na rad ili možda na razmjenu, mnogo se govorilo o tome. Iako zapravo nisu izgledali kao da ih idu razmijeniti." "Znali ste kako izgleda Sanchez Mazas? Prepoznali ste ga medu zatvorenicima?" "Ne, ne znam... Mislim da nisam." "Niste znali kako izgleda ili ga niste prepoznali?" "Nisam ga prepoznao. Naravno da sam znao kako izgleda. Kako ne bih znao kako izgleda! Svi smo znali kako izgleda." Miralles je tvrdio da netko poput Sancheza Mazasa ne bi mogao proći nezamijećen na onakvu mjestu i da se stoga, kao i svi njegovi drugovi, mnogo puta zagledao u njega, kako izlazi u šetnju s drugim zatvorenicima; kroz izmaglicu se sjećao njegovih naočala za kratkovidne, njegova strma židovskog nosa, kožnate jakne u kojoj će mnogo dana nakon toga pred Frankovom sobom trijumfalno pripovijedati svoju nevjerojatnu avanturu... Miralles je umuknuo, kao da ga je napor da se sjeti na trenutak izmorio. Slabašan zvuk jedaćeg pribora dolazio je iz unutrašnjosti zgrade; okrznuo sam pogledom ugašen televizijski ekran. Sad smo Miralles i ja bili sami u vrtu. "I onda?" Miralles je prestao kopati štapom između ploča i udahnuo besprijekoran podnevni zrak. "Onda ništa." Duboko je udahnuo. "Zapravo se ne sjećam baš dobro, sve je bilo zbrkano. Sjećam se da smo čuli pucnjeve i da smo počeli bježati. Netko je onda viknuo da zatvorenici pokušavaju pobjeći, tako da smo počeli pretraživati šumu kako bismo ih našli. Ne znam koliko je trajala hajka, ali povremeno bi se čuli pucnjevi. Uhvatili su nekoga. Kako bilo, ne bih se čudio da im je pobjegao i više nego jedan." "Bila su dvojica." "Kažem vam da se ne čudim. Počela je padati kiša, a šuma je ondje veoma gusta. Ili se barem ja tako sjećam. Kako bilo, kad smo se umorili od traženja (ili kad nam je netko naredio), vratili smo se u svetište, pokupili svoje stvari i tog smo jutra otišli." "Dakle vi kažete da strijeljanja nije bilo." "Ne stavljajte mi riječi u usta, momče. Ja samo kažem kako je bilo, ili kako sam ja to doživio. Vi interpretirajte kako hoćete, zato i jeste novinar, zar ne? Osim toga i sami ćete priznati da ako je

netko zaslužio da ga tada strijeljaju, onda je to Sanchez Mazas: da su ga uklonili na vrijeme, njega i još nekolicinu sličnih, možda bismo se poštedjeli rata, ne mislite li tako?" "Ja mislim da nitko ne treba biti strijeljan." Miralles se polako okrenuo i pogledao me svojim različitim očima, kao da u mojim očima traži odgovor na svoju ironičnu neodlučnost; nježan osmijeh, za koji sam se na trenutak pobojao da će prijeći u grohot, ublažio je iznenadnu grubost crta njegova lica. "Nemojte mi reći da ste pacifist!" rekao je i stavio mi ruku na ključnu kost. "Trebali ste mi to odmah reći, čovječe! Kad smo već kod pacifizma", oslanjajući se na mene, uspravio se i pokazao štapom prema vratima doma, "da vidimo kako ćete se izvući kod sestre Françoise." Ignorirao sam Mirallesovu šalu i, zato što sam mislio da mi je vrijeme isteklo, naglo upitao: "Rado bih vam postavio posljednje pitanje." "Samo jedno?" Glasno se obratio sestri: "Sestro, novinar mi želi postaviti posljednje pitanje." "Slažem se", rekla je sestra Françoise. "Ali ako je odgovor jako dugačak, ostat ćete bez ručka, Mirallese." I dodala je nasmiješivši se: "Zašto ne biste došli poslije podne?" "Naravno, momče", složio se Miralles veselo. "Vratite se poslije podne pa ćemo nastaviti s razgovorom." Dogovorili smo se da ću se vratiti u pet, nakon sieste i fizikalne terapije. Sa sestrom Françoise otpratio sam Mirallesa do blagovaonice. "Ne zaboravite cigarete", šapnuo mi je Miralles na uho, kao da se opraštamo. Poslije je ušao u blagovaonicu i dok je sjedao za stol, između dvoje staraca bijele kose koji su već počeli jesti, pompozno mi je sudionički namignuo. "Što ste mu dali?" upitala je sestra Françoise dok smo hodali prema izlazu. Budući da sam mislio da se to odnosi na kutiju zabranjenih cigareta koji se ocrtavala u Mirallesovu džepu, pocrvenio sam. "Dao?" "Djelovao je veoma sretno." "Aha!" Nasmiješio sam se s olakšanjem. "Razgovarali smo o ratu." "O kojem ratu?" "O španjolskom ratu." "Nisam znala da je Miralles sudjelovao u ratu." Htio sam joj reći da Miralles nije sudjelovao samo u tom ratu nego u mnogim ratovima, ali nisam mogao jer sam u tom trenutku vidio Mirallesa kako hoda Libijskom pustinjom prema oazi Murzuch, mlad, odrpan, prašnjav i bezimen, kako hoda noseći trobojnu zastavu zemlje koja nije bila njegova domovina, zemlje koja je svačija domovina i zemlje slobode, a koja postoji samo zato što je on, četiri Maura i jedan crnac dižu dok hodaju naprijed, naprijed, i uvijek naprijed. "Dolazi li ga tko posjetiti?" upitao sam sestru Françoise. "Ne. U početku je dolazio zet, udovac njegove kćeri. Onda je prestao dolaziti; mislim da su se ružno razišli. Znate, Miralles ima malo težak karakter, ali uvjeravam vas u jedno: ima zlatno srce." Dok sam je slušao kako govori o emboliji koja je prije nekoliko mjeseci paralizirala Mirallesovu lijevu stranu, rekao sam sâm sebi da sestra Françoise govori kao upraviteljica sirotišta koja pokušava udomiti raskalašenoga štićenika kod potencijalnoga klijenta; rekao sam si i to da Miralles možda nije raskalašeni štićenik, ali sigurno jest siroče, i onda sam se zapitao za čije će se on sjećanje grčevito uhvatiti kad umre kako ne bi umro zauvijek. "Mislili smo da se neće izvući", nastavila je sestra Françoise. "Ali dobro se oporavio: ima volovsku gradu. Loše podnosi to s nepušenjem i neslanu hranu, ali već će se on priviknuti." Kad je došla do recepcije, nasmiješila se i pružila mi ruku. "Dobro, vidimo se poslije podne, zar ne?" Prije no što sam otišao iz doma, pogledao sam na sat: bilo je malo više od dvanaest. Imao sam pred sobom pet praznih sati. Hodao sam malo po Rue de Daix u potrazi za terasom gdje bih nešto popio, ali budući da je nisam našao - četvrt je bila mreža širokih prigradskih avenija s dvojnim kućicama čim sam ugledao taksi, zaustavio sam ga i zamolio da me odveze natrag u centar. Ostavio me na polukružnom trgu koji se otvarao sve dok nije na svoja prsa primio palaču vojvoda od Burgundije. Pred njezinim pročeljem, sjedeći na terasi, popio sam dva piva. S mjesta gdje sam se nalazio, vidjelo se ime trga: Place de la Libération. Neizbježno sam pomislio na Mirallesa kako ulazi u Pariz

kroz Porte-de-Gentilly u noći 24. kolovoza '44., s prvim savezničkim trupama, za upravljačem svoga tenka koji se vjerojatno zvao Guadalajara ili Zaragoza ili Belchite. Kraj mene na terasi, jedan mladi par padao je u delirij zbog smijeha i gugutanja ružičasta djetešca; zaposleni i ravnodušni ljudi prolazili su kraj nas. Mislio sam: 'Nijedan od njih ne zna za onog napola ćoravoga starca u terminalnoj fazi koji kriomice puši cigarete i upravo sada jede neslanu hranu nekoliko kilometara odavde, ali svi su oni njegovi dužnici.' Pomislio sam: 'Nitko ga se neće sjetiti kad bude mrtav.' Ponovno sam vidio Mirallesa kako hoda sa zastavom slobodne Francuske preko beskrajna i vrela libijskoga pijeska, kako hoda prema oazi Murzuch dok su ljudi hodali po ovom francuskom trgu i po svim trgovima Europe obavljajući svoje poslove, a da nisu ni znali da njihova sudbina i sudbina čitave civilizacije koje su se odrekli ovisi o tome da Miralles ide naprijed, uvijek naprijed. Onda sam se sjetio Sancheza Mazasa i Joséa Antonija i sinulo mi je da možda i nisu griješili i da na kraju četa vojnika uvijek spasi civilizaciju. Pomislio sam: 'Ni José Antonio ni Sanchez Mazas nisu mogli ni zamisliti da ni oni ni nitko poput njih nikada neće moći biti dio te zadnje čete, nego da će to, naprotiv, biti četiri Maura, jedan crnac i španjolski tokar koji se ondje zatekao slučajno ili igrom nesreće, i koji bi umro od smijeha da mu je netko rekao da spašava sve u ona mračna vremena, i da možda baš zbog toga, zato što nije ni slutio da u tom trenutku civilizacija ovisi o njemu, spašava nju i da spašava nas, i ne znajući da će nagrada na kraju biti neugledna soba u domu za siromašne u tužnome gradu zemlje koja i nije njegova domovina, i gdje nikomu neće nedostajati, osim jednoj nasmiješenoj i uspravnoj časnoj sestri koja nije ni znala da je bio u ratu.' Objedovao sam u Caféu Central, na Place Granier, veoma blizu mjesta gdje sam doručkovao toga jutra, i nakon što sam popio kavu i viski na nekoj terasi u Rue de la Poste i kupio steku cigareta, vratio sam se u Residence des Nimphéas. Još nije bilo pet kad me Miralles pustio u svoju sobu i uočio sam, prilično iznenađen, da to nije prljava soba u domu kako sam očekivao, nego malen i čist apartman, uredan i svijetao: jednim sam pogledom obuhvatio kuhinju, umivaonik, spavaću sobu i malen dnevni boravak gotovo praznih zidova, s dva naslonjača, stolom i prozorom koji je gledao na balkon otvoren popodnevnom suncu. U znak pozdrava predao sam Mirallesu cigarete. "Ne budite blesavi", rekao je poderavši celofanski omot i izvadivši dvije kutije cigareta. "Gdje da sakrijem tu grdosiju?" vratio mi je ostatak šteke. "Hoćete nescaféi Bez kofeina, naravno. Onaj pravi su mi zabranili." Nije mi bilo do kave, ali prihvatio sam. Dok ju je pripremao, Miralles me upitao što mislim o njegovu apartmanu; rekao sam da mi se sviđa. Govorio mi je o uslugama (zdravstvenim, zabavnim, kulturnim i higijenskim) koje nudi dom i o fizikalnoj terapiji na koju mora svakodnevno ići. Kad je završio s pripremom nescafea, uzeo sam čaše da ih odnesem u dnevni boravak, ali zadržao me jednim pokretom: otvorio je donji ormar i sa savitljivošću akrobata uvalio pola tijela unutra te trijumfalno izvukao pljoskicu. "Ako ne dodate kap ovoga", komentirao je ulijevajući tanak mlaz u svaku šalicu, "ova juha ima odvratan okus." Miralles je vratio pljoskicu na mjesto i onda smo, svaki sa svojom šalicom, sjeli u naslonjače u dnevnom boravku. Popio sam gutljaj nescafea: to što je Miralles ulio bio je konjak. "Dobro, izvolite", rekao je Miralles zabavljajući se, gotovo polaskan, zavaljujući se u naslonjač i miješajući nescafe. "Nastavljamo s ispitivanjem? Upozoravam vas da sam vam rekao sve što znam." Odjednom sam se posramio što ga i dalje ispitujem, osjetio sam potrebu da kažem Mirallesu da bih, iako ga više nemam što pitati, svejedno bio ondje, razgovarao i pio nescafe s njime, načas sam pomislio da već znam sve što trebam znati o Mirallesu i, ne znam zašto, sjetio sam se Bolaha i one noći kad je otkrio Mirallesa kako pleše pasodoble s Luz pod nadstrešnicom njegove kamp-kućice i kad je shvatio da je njegovo vrijeme u kampu isteklo. Bilo je to razmišljanje i o Bolahu i o mojoj knjizi, o Sala-minskim vojnicima i o Conchi i o mnogim mjesecima u kojima sam tražio čovjeka koji je spasio Šancheza Maza-sa i tražeći značenje u jednom pogledu i uzviku u šumi, tražeći čovjeka koji je plesao pasodoble u vrtu improviziranoga zatvora prije šezdeset godina, kao što su Miralles

i Luz plesali drugi pasodoble ili možda taj isti u kampu za proletarijat u Castelldefellsu, pod nadstrešnicom njegova improviziranoga doma. Nisam ništa pitao; kao da otkrivam nepoznatu činjenicu, rekao sam: "Sanchez Mazas preživio je strijeljanje." Miralles je kimnuo, strpljivo, pijući svoj nescafé s konjakom. Dodao sam: "Preživio je zahvaljujući jednom čovjeku. Jednom Listerovom vojniku." Ispričao sam mu priču. Kad sam završio, Miralles je spustio svoju praznu čašu na stol i nagnuvši se blago, ne dižući se iz naslonjača, otvorio balkonski prozor i pogledao van. "Veoma pitoreskna priča", rekao je onda, neutralnim tonom, vadeći cigaretu iz kutije koju je dopola ispraznio toga jutra. Sjetio sam se Miguela Aguirrea i rekao: "Moguće. Ali nisu li svi ratovi puni pitoresknih priča?" "Samo za one koji ih ne prožive." Ispustio je kolut dima i ispljunuo nešto što je možda bio korijen duhana. "Samo za one koji ih pripovijedaju. Za one koji idu u rat kako bi pripovijedali o njemu, a ne kako bi se borili. Kako se zvao onaj američki romanopisac koji je ušao u Pariz...?" "Hemingway." "Hemingway, da. Kakav klaun!" Miralles je zašutio, odsutan: gledao je kolute dima kako se sporo valjaju na oskudnu svjetlu na balkonu, preko kojega je dolazila isprekidana buka prometa. "A tu priču o Listerovom vojniku", počeo je okrećući se ponovno prema meni: njegova desna strana poprimila je svoj isklesan izgled; lijeva je imala dvosmislen izgled, nešto između ravnodušnosti i razočaranja, gotovo ljutnje, "tko vam ju je ispričao?" Objasnio sam mu. Miralles je kimao, izvijenih usana, malo podrugljivih. Bilo je očito da je njegovo veselo raspoloženje kojim me dočekao toga popodneva, potpuno nestalo. Nisam znao što da kažem, ali znao sam da moram nešto reći; Miralles me preduhitrio: "Recite mi nešto. Vas baš briga za Sancheza Mazasa i njegovo famozno strijeljanje, zar ne?" "Ne razumijem", rekao sam iskreno. Sa zanimanjem je potražio moj pogled. "Kvragu i s piscima!" Nasmijao se glasno. "Dakle vi ste tražili junaka. I taj sam junak ja, ha? Kvragu! Zar se nismo dogovorili da ste vi pacifist? Znate što? U miru nema heroja, osim možda onog niskog Indijanca koji je uvijek hodao polugol... čak ni on nije junak, ili je to samo bio onoga trena kad su ga ubili. Junaci su junaci kad umru ili kad ih ubiju. Pravi se junaci rađaju u ratu i umiru u ratu. Nema živih junaka, mladiću. Svi su mrtvi. Mrtvi, mrtvi, mrtvi." Glas mu je prepukao; nakon stanke, gutajući slinu, ugasio je cigaretu. "Želite li još ove mješavine?" S praznim čašama otišao je u kuhinju. Iz boravka sam čuo kako ispuhuje nos; kad se vratio, oči su mu se sjajile, ali djelovao je mirno. Pretpostavljam da sam se pokušao ispričati zbog nečega, ali sjećam se da me Miralles, kad mi je dodao nescafe i udobno se smjestio u naslonjač, nestrpljivo prekinuo, gotovo razdražen. "Ne ispričavajte se, mladiću. Niste učinili ništa loše. Osim toga u tim ste godinama već trebali naučiti da se muškarci ne ispričavaju: čine to što čine i govore što govore, a poslije snose posljedice. Ali reći ću vam nešto što ne znate, nešto iz rata." Popio je gutljaj nescafea; ja sam popio još jedan; Miralles je pretjerao s konjakom. "Kad sam otišao na bojište '36., sa mnom su otišli i drugi momci. Bili su iz Terrasse, kao i ja; veoma mladi, gotovo dječaci, kao i ja; pokojeg sam poznavao iz viđenja ili sam porazgovarao koji put s njime; većinu nisam. Bili su to braća Garcia Segues (Joan i Lela), Miguel Cardos, Gabi Baldrich, Pipo Canal, Debeli Odena, Santi Brugada, Jordi Gudavol. Skupa smo ratovali; u oba rata: u našem i onom drugom, iako je sve to bio isti rat. Nijedan od njih nije preživio. Svi mrtvi. Posljednji je bio Lela Garcia Segues. U početku sam se bolje slagao s njegovim bratom Joanom, koji je bio moja generacija, ali s vremenom mi je Lela postao najbolji prijatelj, najbolji kojeg sam ikad imao: bili smo tako dobri prijatelji da nismo ni morali razgovarati kad smo bili skupa. LJmro je u ljeto četrdeset treće, u nekom seli blizu Tripolija, zgnječio ga je engleski tenk. Znate što? Otkad je završio rat, nije prošao nijedan dan da nisam mislio na njih. Bili su tako mladi... Svi su umrli. Svi mrtvi. Mrtvi. Mrtvi. Svi. Nijedan nije kušao lijepe stvari u životu: nijedan nije imao ženu samo za sebe, nijedan nije upoznao

tu divotu da ima dijete i da se njegovo dijete, s tri ili četiri godine, uvuče u njegov krevet, između žene i njega, u nedjelju ujutro, u sobi s mnogo svjetla..." U jednom je trenutku Miralles počeo plakati: izraz lica i glas nisu se promijenili, ali nekoliko neutješnih suza brzo se skotrljalo niz pukotinu njegova ožiljka, malo sporije niz neobrijano lice. "Katkad ih sanjam, i onda se osjećam krivim: sve ih vidim, netaknute, kako me pozdravljaju između šala, jednako mlade kao onda, jer za njih vrijeme ne prolazi, jednako mlade, i pitaju me zašto nisam s njima, kao da sam ih izdao, jer moje je mjesto bilo ondje; ili kao da sam zauzeo mjesto jednoga od njih; ili kao da sam ja zapravo umro prije šezdeset godina u nekom rovu u Španjolskoj ili Africi ili Francuskoj i kao da sanjam neki budući život sa ženom i djecom, život koji ću skončati ovdje, u ovoj sobi u domu, razgovarajući s vama." Miralles je nastavio govoriti, malo brže, ne brišući suze koje su mu klizile niz vrat i močile flanelsku košulju. "Nitko ih se ne sjeća, znate? Nitko. Nitko se ne sjeća ni zašto su umrli, zašto nisu imali ženu i djecu i osunčanu sobu; nitko, a još manje od toga ljudi za koje su se borili. Ne postoji i nikada neće postojati nijedna bijedna ulica ni u jednom jadnom selu nijedne usrane zemlje koja će ikad nositi ime ijednog od njih. Razumijete me? Razumijete, zar ne? Ali ja se sjećam, itekako se sjećam, sjećam se svih njih, Lela i Joan i Gabi i Odena i Pipo i Brugada i Gudavol, ne znam zašto to činim, ali činim to, i ne prođe nijedan dan da ne mislim na njih." Miralles je prestao govoriti, izvadio je rupčić, obrisao suze, ispuhao nos; učinio je to bez srama, kao da se ne srami što plače u javnosti, kao što su to činili stari home-rovski ratnici, kao što bi to učinio bilo koji vojnik iz Sa-lamine. Onda je, u jednom gutljaju, popio hladan nescafe. Ostali smo u tišini, pušeći. Svjetlo s balkona bilo je sve slabije; automobili jedva da su se čuli. Ja sam se osjećao dobro, pomalo omamljen, gotovo sretan. Pomislio sam: 'Sjeća se zbog istog razloga zbog kojeg se ja sjećam svog oca i Ferlosio svog i Miguel Aguirre svog i Jaume Figueras svog i Bolano svojih latinoameričkih prijatelja, svih mrtvih ratnika u unaprijed izgubljenim ratovima: sjeća se jer iako su mrtvi već šezdeset godina, još nisu mrtvi, upravo stoga što ih se on sjeća. Ili se možda ne sjeća on njih nego se oni grčevito drže njega kako ne bi bili zauvijek mrtvi. Ali kad Miralles umre', pomislio sam, 'njegovi će prijatelji umrijeti zauvijek jer neće biti nikoga da ih se sjeća kako ne bi umrli zauvijek.' Dugo smo razgovarali o drugim stvarima, između nescafea, cigareta i dugih stanki, kao da se nismo upoznali tek tog jutra. U jednome me trenutku Miralles iznenadio kad sam krišom pogledao na sat. "Dosađujem vam", prekinuo se. "Ne dosađujete mi", odgovorio sam. "Ali moj vlak polazi za sat i pol." "Morate ići?" "Mislim da moram." Miralles se dignuo iz naslonjača i uzeo štap. Rekao je: "Nisam vam mnogo pomogao, zar ne? Mislite li da ćete uspjeti napisati knjigu?" "Ne znam", odgovorio sam iskreno; ali onda sam rekao: "Nadam se da hoću." I dodao: "Ako uspijem, obećavam da ću pisati o vašim prijateljima." Kao da me nije čuo, Miralles je rekao: "Ispratit ću vas." Pokazao je prema šteki cigareta na stolu: "I ne zaboravite to." Izlazili smo iz apartmana kad me Miralles zaustavio. "Recite mi nešto", rekao je s rukom na kvaki: vrata su bila pritvorena. "Zašto ste htjeli naći vojnika koji je spasio Sancheza Mazasa?" Odgovorio sam sa sigurnošću: "Da ga upitam o čemu je razmišljao onoga jutra u šumi, nakon strijeljanja, kad ga je prepoznao i pogledao u oči. Da ga upitam što je vidio u tim očima. Zašto ga je spasio, zašto ga nije odao, zašto ga nije ubio." "A zašto bi ga ubio?" "Zato što se ljudi u ratu ubijaju", rekao sam. "Zato što se krivnjom Sancheza Mazasa i još četvorice ili petorice tipova poput njega događalo ono što se događalo, a sada je taj vojnik u progonstvu bez povratka. Zato što ako je netko zaslužio biti strijeljan, onda je to bio Sanchez Mazas." Miralles je prepoznao svoje riječi, kimnuo blago se smiješeći, i kad je otvorio vrata, lagano me

udario štapom u stražnji dio nogu; rekao je: "Idemo, da vam ne pobjegne vlak." Sišli smo dizalom u prizemlje; na recepciji smo naručili taksi. "Pozdravite mi sestru Françoise", rekao sam dok smo hodali prema izlazu. "Ne kanite se vratiti?" "Ne ako vi to ne želite." "Tko je rekao da ne želim?" "Onda obećavam da ću se vratiti." Vani je svjetlost oksidirala: bio je sumrak. čekali smo taksi na vrtnim vratima, pred semaforom koji je mijenjao svjetla ni za koga jer je promet na križanju Rue de Daix i Rue des Combottes bio rijedak i pločnici su bili prazni. S moje desne strane nalazila se stambena zgrada, ne previsoka, s velikim prozorima i balkonima s kojih se mogao vidjeti vrt Résidencea de Nimphéas. Pomislio sam da je to baš lijepo mjesto za život. Pomislio sam da je svako mjesto lijepo za život. Pomislio sam na Lfsterova vojnika. čuo sam sebe kako govorim: "Sto mislite, što je on pomislio?" "Vojnik?" Okrenuo sam se prema njemu. čitavim tijelom oslonjenim na štap, Miralles je gledao svjetlo semafora, koje je bilo crveno. Kad se nakon crvenog upalilo zeleno, Miralles me pogledao neutralnim pogledom. Rekao je: "Ništa." "Ništa?" "Ništa." Taksi je kasnio. Bilo je osam i petnaest, a još sam morao svratiti u hotel, platiti račun i uzeti stvari. "Ako se vratite, donesite mi nešto." "Osim cigareta?" "Osim cigareta." "Volite li glazbu?" "Volio sam. Sad je više ne slušam: dok je slušam, osjećam se loše. Odjednom počnem razmišljati o svemu što mi se dogodilo, a pogotovo o onome što mi se nije dogodilo." "Bolano mi je rekao da dobro píesete pasodoble." "To vam je rekao?" nasmijao se. "Usrani čileanac." "Jedne vas je noći vidio kako píesete Uzdahe iz Španjolske s prijateljicom, kraj kamp-kućice." "Ako nagovorite sestru Françoise, možda ga još mogu zaplesati", rekao je Miralles namigujući mi okom pod ožiljkom. "To je lijep pasodoble, ne čini vam se? Gledajte, eno vam taksija." Taksi se zaustavio na uglu, kraj nas. "Dobro", rekao je Miralles. "Nadam se da ćete se ubrzo vratiti." "Vratit ću se." "Mogu li vas zamoliti uslugu?" "Što god hoćete." Gledajući svjetlo na semaforu, rekao je: "Godinama nikoga nisam zagrlio." čuo sam kao je Mirallesov štap pao na pločnik, osjetio sam kako me njegove goleme ruke gnječe i kako su ga moje jedva uspjele obgrliti, osjećao sam se tako malenim i krhkim, osjetio sam miris lijekova i godina zatočeništva i kuhanog povrća, a najviše miris starosti, i znao sam da je to uklet miris junaka. Popustili smo zagrljaj i Miralles je uzeo svoj štap i gurnuo me prema taksiju. Ušao sam, dao taksistu adresu Victora Hugoa, zamolio sam ga da malo pričeka i spustio prozor. "Nisam vam nešto ispričao", rekao sam Mirallesu. "Sánchez Mazas poznavao je vojnika koji ga je spasio. Jednom ga je vidio kako pleše pasodoble u vrtu u Collellu. Sam. Bio je to pasodoble Uzdasi iz Španjolske." Miralles je sišao s pločnika i približio se taksiju, naslonio je svoju veliku ruku na spušteni prozor. Bio sam siguran u njegov odgovor jer sam vjerovao da mi Miralles ne može uskratiti istinu. Gotovo moleći, upitao sam ga: "To ste bili vi, zar ne?" Nakon trenutka oklijevanja Miralles se široko nasmiješio, nježno, jedva pokazujući dva reda iskrivljenih zuba. Njegov je odgovor bio: "Ne." Maknuo je ruku s prozora i naredio taksistu da krene. Onda je, iznenada, rekao nešto što nisam shvatio (možda neko ime, ali nisam siguran) jer je taksi krenuo, i iako sam gurnuo glavu kroz prozor i upitao ga što je rekao, bilo je prekasno da me čuje ili mi je možda i odgovorio, vidio sam

ga kako diže štap u znak pozdrava i onda sam kroz stražnji prozor taksija vidio kako hoda prema domu, sporo, slobodno, napola ćorav i sretan, u sivoj košulji, izlizanim hlačama i pustenim papučama, smanjujući se sve više prema blijedozelenom pročelju, ponosne glave, gruba profila, nestabilna, krupna i rasklimana tijela, kako podupire svoj nestabilni korak o štap, i kad je otvorio vrtna vrata, osjetio sam neku vrstu anticipirane nostalgije, kao da se, umjesto da ga vidim, prisjećam Mirallesa, možda zato što sam u tom trenutku pomislio da ga više neću vidjeti, da ću ga se takva sjećati zauvijek. Navrat-nanos pokupio sam stvari iz hotela, platio račun i stigao na postaju točno na vrijeme da sjednem na vlak. I ovo je bio raskošan vlak, veoma sličan onomu na koji sam sjeo u dolasku, ili je možda i bio isti. Sjeo sam u svoj odjeljak osjećajući kako kreće. Onda sam kroz prazne, zeleno tapecirane prolaze otišao u restoran, vagon s dvostrukim redom savršeno složenih stolova i mekanih, kožnatih sjedala boje tikve. Samo je jedan stol bio slobodan. Sjeo sam i budući da nisam bio gladan, naručio viski. Pušeći, otpio sam gutljaj dok se s druge strane prozora nazirao Dijon u sumrak, a onda se ubrzo pretvorio u brzi niz jedva vidljivih obrađenih polja u sve većoj tami. Sada je prozor odražavao vagon-restoran. Udvostručio sam se. Vidio sam sebe debela i stara, pomalo tužna. Ali bio sam euforičan, neizmjerno sretan. Pomislio sam da ću čim dođem u Geronu, nazvati Conchi i Bolana i da ću im reći kakav je Miralles i kakav je taj grad koji se zove Dijon, ali njegovo je pravo ime Stockton. Planirao sam jedan, dva, tri putovanja u Stockton. Išao bih u Stockton i smjestio bih se u stan u Rue de Daix, nasuprot domu, i provodio bih jutra i popodneva čavrljajući s Mirallesom, pušeći cigarete na skrivenoj klupi u vrtu ili u njegovu apartmanu, a onda možda ne bih ni čavrljao, ne bih govorio ništa, samo bih osjećao kako vrijeme prolazi jer dotad bismo već bili prijatelji i ne bismo morali razgovarati da nam bude lijepo skupa, a noću bih sjedio na balkonu svoga stana, s kutijom cigareta i bocom vina, i čekao dok ne bih s druge strane Rue de Daix ugledao kako se svjetlo Mi-rallesova apartmana gasi i onda bih još kratko ostao ondje, u tami, pušeći i pijući dok bi on spavao ili bdio preko puta, veoma blizu, ležeći na svome krevetu i prisjećajući se možda svojih mrtvih prijatelja. I pokajao sam se što nisam dopustio Conchi da dode sa mnom u Dijon i načas sam zamislio užitak da budem ondje s njom i Mirallesom i s Bolanom, zamislio sam kako nas troje uvjeravamo Bolaha da ode u Dijon kao što netko ide u Stockton, i Bolano bi otišao u Stockton sa ženom i sinom, i nas bi šestero unajmilo auto i išli bismo na izlete po okolnim selima i bili bismo ekscentrična ili nemoguća obitelj i onda bi Miralles konačno prestao biti siroče (a možda i ja), a Conchi bi osjetila užasnu nostalgiju za djetetom (a možda i ja). Također sam zamislio da me jednoga dana, ne baš kasno, sestra Françoise nazove u moju kuću u Geroni i ja bih nazvao Conchi u njezinu kuću u Quartu i Bolana u njegovu kuću u Blanesu i nas troje krenulo bi prema Dijonu, iako bismo stigli u Stockton, svakako u Stockton, i morali bismo isprazniti Mirallesov apartman, baciti njegovu odjeću i prodati ili darovati njegov namještaj i sačuvati pokoju stvar, malo stvari jer bi Miralles zasigurno sačuvao malo stvari, možda pokoju njegovu fotografiju dok se sretno smije između žene i kćeri ili odjeven u vojnika među drugim mladićima odjevenima u vojnike, i još pokoju stvar, tko zna, možda kakvu staru vinilnu ploču sa starim istrošenim pasodoblesima koje već stoljećima nitko nije slušao. I bilo bi bdijenje i onda pokop, a na pokopu glazba, vesela glazba tužnoga pasodoblea s izgre-bene vinilne ploče, i onda bih ja uzeo sestru Françoise i zamolio bih je da pleše sa mnom kraj Mirallesova groba, nagovorio bih je da pleše na glazbu na koju ne zna plesati nad svježim Mirallesovim grobom, potajno, da nas nitko ne vidi, tako da nitko u Dijonu ni u Francuskoj ni u Španjolskoj ni u čitavoj Europi ne dozna da jedna lijepa i pametna časna sestra, s kojom je Miralles oduvijek htio plesati pasodoble i kojoj se nikada nije usudio potapšati stražnjicu, i provincijski novinar plešu na nekom anonimnom groblju nekog melankoličnoga grada kraj groba staroga katalonskoga komunista, nitko ne bi znao osim jedne ateističke vračare s majčinskim instinktom i jednoga čileanca izgubljenog u Europi koji bi pušio očiju zamagljenih od dima, malo izdvojenoga i veoma ozbiljnoga dok nas gleda kako plešemo pasodoble kraj Mirallesova groba kao što je jedne noći prije mnogo godina gledao Mirallesa i Luz kako plešu neki drugi pasodoble pod nadstrešnicom kamp-kućice u kampu Estrella de Mar, gledajući ga i pitajući se, ne čekajući odgovor jer je unaprijed znao da je jedini odgovor da

odgovora nema, jedini je odgovor bio neka vrsta tajne i neizmjerne sreće, nešto što graniči s okrutnošću i opire se razumu, ali nije ni instinkt, nešto što živi u njemu s istom slijepom tvrdoglavošću s kojom krv ostaje na svojim stazama i Zemlja u svojoj nepromjenjivoj orbiti i sva bića ostaju u svojem tvrdoglavom svojstvu bića, nešto što izmiče riječima kao što voda potoka izmiče kamenju, jer riječi su stvorene samo zato da se kažu samima sebi, da izreknu izrecivo, drugim riječima sve osim onoga što upravlja nama ili što nas tjera da živimo ili što nas se tiče ili onoga što jesmo ili što su ta časna sestra i novinar, a to sam ja, koji plešu kraj Mirallesova groba kao da im je u tom plesu sav život ili poput nekoga tko traži pomoć za sebe i svoju obitelj u mračnim vremenima. I ondje, sjedeći u mekanom naslonjaču boje tikve u vagon-restoranu, uljuljan klopotanjem vlaka i vrtlogom riječi koji se okretao bez prestanka u mojoj glavi, uz buku gostiju koji su večerali oko mene i uz gotovo ispijen viski preda mnom, a na prozoru, pokraj mene, mutna slika tužnoga čovjeka koji nije mogao biti ja, ali bio sam to ja, ondje sam iznenada vidio svoju knjigu, knjigu koju već godinama naganjam, vidio sam je gotovu, dovršenu, od početka do kraja, od prvog do zadnjeg retka, ondje sam znao da, iako ni na jednome mjestu nijednoga grada nijedne usrane zemlje nikada nijedna ulica neće nositi Mirallesovo ime, dok ja budem pričao njegovu priču, Miralles će na neki način biti živ, a živjet će i, sve dok pričam o njima, braća Garda Segués - Joan i Lela - i Miguel Cardos i Gabi Baldrich i Pipo Canal i Debeli Odena i Santi Brugada i Jordi Gudayol, živjet će i dalje iako su već godinama mrtvi, mrtvi, mrtvi, mrtvi, govorit ću o Mirallesu i o svima njima, ne izostavljajući nijednoga, i naravno o braći Figueras i Angelatsu i Mariji Ferré, i o svome ocu i o Bolanovim mladim Latinoameri-kancima, ali najviše o Sánchezu Mazasu i onoj četi vojnika koja u posljednji trenutak uvijek spašava civilizaciju, a u kojoj Sánchez Mazas nije zaslužio biti, ali Miralles jest, o onim nevjerojatnim trenucima u kojima čitava civilizacija ovisi o samo jednom čovjeku, i o tom čovjeku i o plaći koju ta civilizacija čuva za tog čovjeka. Vidio sam svoju knjigu čitavu i stvarnu, gotovu moju istinitu priču, i znao sam da je samo još moram napisati, prepisati u čisto, jer mi je u glavi od početka ("Bilo je to u ljeto 1994., ima tomu već više od šest godina, kad sam prvi put čuo za strijeljanje Rafaela Sáncheza Mazasa") do kraja, kraja na kojem star, propao i sretan novinar puši i pije viski u vagon-restoranu u noćnom vlaku koji vozi francuskim poljima, medu ljudima koji večeraju i sretni su i konobarima s crnom leptir-kravatom, dok razmišlja o divnom čovjeku koji je imao hrabrosti i instinkta za vrlinu i zato nikad nije griješio ili barem nije pogriješio u jedinom trenutku kad je doista bilo važno ne pogriješiti, misli na čovjeka koji je bio čist i hrabar i neiskvaren i na hipotetičnu knjigu koja će ga uskrsnuti kad već bude mrtav, i onda novinar pogleda svoj tužan i star odraz u prozoru koji blago dotiče noć sve dok se odraz ne rastopi, i na prozoru se ne pojave beskonačna i vrela pustinja i usamljeni vojnik koji nosi zastavu zemlje koja nije njegova domovina, zemlje koja je svačija domovina i koja još postoji samo zato što taj vojnik nosi njezinu ukinutu zastavu, mlad, odrpan, prašnjav i bezimen, neizmjerno malen u onom neizmjernome, plamenome moru pijeska, kako hoda naprijed pod crnim suncem prozora, ne znajući baš točno kamo ide ni s kime ide ni zbog čega ide, a i ne zanima ga baš dokle god ide naprijed, naprijed, naprijed, uvijek naprijed.