Javier Cercas - Anatomija jedne pobune.pdf

1

Javier Cercas

Anatomija jedne pobune

Anatomía de un instante , 2009. Fraktura 2014

2

U spomen na Joséa Cercasa Za Raüla Cercasa i Mercè Mas

...onog vidjeh što ko slabić znani iz svojih ruku visok čin je dao. Dante, “Pakao”, III, 59-60

PREDGOVOR

POGOVOR JEDNOGA ROMANA 1 Sredinom ožujka 2008. pročitao sam da, prema istraživanju objavljenom u Velikoj Britaniji, četvrtina Britanaca misli da je Winston Churchill lik iz mašte.* U to sam doba završavao skicu romana o državnom udaru 23. veljače, bio sam pun nedoumica o tome što sam napisao i sjećam se da sam se pitao koliko Španjolaca misli da je Adolfo Suárez lik iz mašte, da je general Gutiérrez Mellado lik iz mašte, da su Santiago Carrillo ili pukovnik Tejero likovi iz mašte. I dalje mi se to ne čini neumjesnim pitanjem. Činjenica jest da je Winston Churchill umro prije više od četrdeset godina, da je general Gutiérrez Mellado umro prije nešto manje od petnaest i da su dok pišem ove retke o Adolfu Suárezu, Santiago Carrillo i pukovnik Tejero još uvijek živi, ali isto je tako činjenica da je Churchill neopisivo važan povijesni lik i da je, ako Suárez s njime dijeli taj status barem u Španjolskoj, prilično upitno dijele li ga i general Gutiérrez Mellado i Santiago Carrillo, a da ne spominjemo pukovnika Tejera; k tomu, u Churchillovo doba televizija još nije bila glavni proizvođač stvarnosti te istovremeno i glavni proizvođač nestvarnosti na našem planetu, dok je jedno od obilježja koja pobliže određuju udar 23. veljače upravo to što je snimljen kamerom i preko televizije prenesen čitavom planetu. Zapravo, tko zna je li danas pukovnik Tejero mnogim ljudima tek lik s televizije; možda su to do određene mjere čak i Adolfo Suárez, general Gutiérrez Mellado i Santiago Carrillo, ali ne toliko koliko on: osim oglasa velikih trgovačkih lanaca s kućanskim aparatima i špica tračerskih programa koje su istrošile njegov lik, javni život pukovnika pučista ograničen je na onih nekoliko sekundi koje se ponavljaju svake godine na televiziji kad s trorogim šeširom i vitlajući službenim devetmilimetarskim kratkim pištoljem upada u dvoranu Kongresa i hicima pokorava okupljene zastupnike. Iako znamo da je on stvarni lik, on je nestvarni lik; iako znamo da je to stvarna slika, to je nestvarna slika: prizor iz parodije netom proizašao iz klišejima zatrovanoga mozga kakva osrednjeg imitatora Luisa Garcíje Berlange. Nijedan stvarni lik ne postaje lik iz mašte time što se pojavi na televiziji, čak ni kad je prije svega lik s televizije, ali vrlo će ga vjerojatno televizija zaraziti nestvarnošću kad ga se takne i vjerojatno će povijesni događaj do određene mjere promijeniti svoju narav samim emitiranjem na televiziji jer televizija iskrivi način na koji ga doživljavamo (ako ga već ne trivijalizira ili degradira). Udar 23. veljače živi s tom anomalijom: koliko znam, to je jedini udar u povijesti snimljen preko televizije, a činjenica da je snimljen istovremeno je garancija njegove stvarnosti i garancija njegove nestvarnosti; ako tomu pridodamo opetovani strah koji bude ti prizori, povijesnu važnost toga događaja i stvarne ili navodne sjenovite zone koje ga još uvijek okružuju, ta okolnost možda objašnjava nezamislivu gomilu proze u obliku neosnovanih 3

teorija, bizarnih ideja, klimavih nagađanja i izmišljenih sjećanja koji ga obavijaju. Dat ću beznačajan primjer za ovo posljednje; beznačajan, ali ne banalan jer ima veze baš s televizijskim životom udara. Nijedan Španjolac koji se sjeća 23. veljače 1981. nije zaboravio što je radio toga popodneva, a oni s dobrim pamćenjem sjećaju se do u detalje - koliko je bilo sati, gdje su se nalazili, s kime su bili - da su u izravnom televizijskom prijenosu vidjeli ulazak pukovnika Tejera i njegovih žandara u Kongres, do te mjere da su se spremni zakleti najsvetijim da je riječ o stvarnom sjećanju. Nije, jer iako je radio izravno prenosio udar, televizijske su slike emitirane tek nakon oslobođenja okupiranoga Kongresa, nedugo nakon dvanaest i trideset 24. veljače, a izravno ga je vidjela tek šačica novinara i tehničara Španjolske televizije čije su kamere snimale prekinuto zasjedanje Parlamenta i koji su te slike pustili u opticaj u internoj mreži kuće u iščekivanju trenutka kad će biti uređene i emitirane u informativnim programima toga popodneva ili u večernjim vijestima. Tako je zapravo bilo, ali svi se opiremo da nam otuđe uspomene, koje su temelj identiteta, a neki pretpostavljaju ono čega se sjećaju onomu što se uistinu dogodilo pa se tako sjećaju da su vidjeli državni udar uživo. To je, vjerujem, neurotična reakcija, iako logična, pogotovo s obzirom na to da je riječ o udaru 23. veljače, u kojem je često teško razlučiti što je stvarno, a što izmišljeno. Naposljetku, ima razloga da se državni udar 23. veljače shvati kao plod kolektivne neuroze. Ili kolektivne paranoje. Ili, najpreciznije, kao kolektivni roman. U zabavnoj industriji, u svakom slučaju, doživljen je kao još jedan oblik zabave. Ali to ne znači da je to bilo izmišljeno: udar 23. veljače uistinu se dogodio, a dvadeset sedam godina nakon toga dana, kad su glavni likovi za većinu već počeli gubiti status povijesnih likova i počeli ulaziti u kraljevstvo izmišljenoga, ja sam dovršavao skicu za roman u kojem sam 23. veljače pokušao pretvoriti u književnost. I bio sam pun nedoumica. 2 Kako mi je palo na pamet pisati književno djelo o 23. veljače? Kako mi je palo na pamet pisati roman o neurozi, o paranoji, o kolektivnom romanu? Nema pisca koji barem jedanput nije osjetio nalet taštine da stvarnost od njega zahtijeva roman, da ne traži on roman, nego da roman traži njega. Ja sam to osjetio 23. veljače 2006. Nedugo prije toga jedan me talijanski dnevnik zamolio da u članku iznesem svoje sjećanje na državni udar. Pristao sam; napisao sam članak* u kojem sam iznio tri stvari: prva je da sam bio junak, druga da nisam bio junak, a treća da nitko nije bio junak. Bio sam junak jer sam toga popodneva, nakon što sam od majke čuo da je skupina žandara oružjem prekinula sjednicu na kojoj je trebao biti imenovan novi predsjednik vlade, izjurio prema fakultetu s maštom osamnaestogodišnjaka koja je ključala revolucionarnim slikama o gradu pod oružjem, uzavrelom od ljudi koji prosvjeduju protiv udara i punim barikada na svakom uglu; nisam bio junak jer zapravo nisam izjurio prema fakultetu s neustrašivom nakanom da se pridružim obrani demokracije od pobunjene vojske, nego s pohotnom nakanom da nađem kolegicu s godine u koju sam bio zaljubljen preko ušiju i da možda iskoristim te romantične sate, ili su se barem meni činili romantičnima, da je osvojim; nitko nije bio junak jer kad sam toga popodneva došao na fakultet, nisam zatekao nikoga osim svoje kolegice i još dva studenta , krotke i izgubljene: nitko na fakultetu na kojem sam studirao - ni na tom niti ijednom drugom fakultetu - nije prstom mrdnuo da se usprotivi udaru; nitko u gradu u kojem sam živio - ni u tom niti ijednom drugom gradu - nije izašao na ulicu kako bi se suprotstavio pobunjenim vojnicima: osim šačice ljudi koji su pokazali da su spremni riskirati svoju kožu kako bi branili demokraciju, čitava se zemlja zavukla u svoje domove iščekujući da udar propadne. Ili da uspije. To je ukratko ono o čemu sam pisao u svojem članku i, nesumnjivo zato što je njegovo pisanje probudilo zaboravljene uspomene, toga sam 23. veljače pozornije nego inače pratio članke, reportaže i intervjue kojima su mediji obilježili dvadeset petu godišnjicu udara. Ostao sam zapanjen: ja sam udar 23. veljače doživio kao potpuni krah demokracije, ali većina tih članaka, reportaža i intervjua govorila je o njemu kao o potpunoj pobjedi demokracije. I ne samo oni. Toga je istog dana Zastupnički kongres izdao proglas u kojem se moglo pročitati sljedeće: “Nedostatak bilo kakve naznake društvene potpore, uzorno držanje građanstva, 4

odgovorno ponašanje političkih stranaka i sindikata, kao i medija, a osobito demokratskih institucija (...), bili su dovoljni da spriječe državni udar.”* Teško je nagomilati više laži u manje riječi, ili sam to pomislio kad sam pročitao taj paragraf: ja nisam imao dojam da je udaru nedostajalo društvene potpore, ni da je držanje građanstva bilo uzorno, ni da je ponašanje političkih stranaka i sindikata bilo odgovorno, niti da su, uz rijetke iznimke, mediji i demokratske institucije išta učinili da spriječe udar. Ali nije mi zapravo upadljivi nerazmjer između mojega sjećanja na 23. veljače i očito kolektivnoga sjećanja privukao pozornost i izazvao nalet taštine da stvarnost od mene traži roman, nego nešto mnogo manje šokantno, ili elementarnije - iako vjerojatno povezano s tim nerazmjerom. Bila je to uvijek ista slika u svim televizijskim reportažama o udaru: slika skamenjenog Adolfa Suáreza u njegovoj klupi nekoliko trenutaka nakon ulaska pukovnika Tejera u dvoranu Kongresa, žandarski hici koji zuje oko njega i svi nazočni zastupnici - svi osim dvojice: generala Gutiérreza Mellada i Santiaga Carrilla - koji se bacaju na pod kako bi se zaštitili od metaka. Naravno, vidio sam tu sliku desetke puta, ali iz nekoga razloga toga sam je dana vidio kao da je vidim prvi put: vrisci, pucnjevi, užasnuta tišina u polukrugu i onaj čovjek priljubljen uz naslon od plave kože svoje klupe predsjednika vlade, sam, poput kipa i utvare usred crvene pustoši praznih klupa. Iznenada mi se to učinilo hipnotičkom i blistavom slikom, kompleksnom do u tančine, bremenitom značenjem; možda stoga što uistinu enigmatično nije ono što nitko nije vidio, nego upravo ono što smo svi mnogo puta vidjeli i što svemu usprkos tomu odbija dati značenje, odjednom mi se to učinilo enigmatičnom slikom. Ona je zazvonila na uzbunu. Kaže Borges da se “svaka sudbina, ma kako dugačka i zamršena bila, zapravo sastoji od jednoga trenutka: trenutka kad čovjek jednom zauvijek shvati tko je on zapravo”.* Gledajući toga 23. veljače Adolfa Suáreza kako sjedi u svojoj klupi dok oko njega zuje meci u pustoj dvorani, upitao sam se je li u tom trenutku Suárez shvatio jednom zauvijek tko je on zapravo i kakvo značenje u sebi krije ta daleka slika, pod pretpostavkom da ga uopće krije. To me dvostruko pitanje nije napuštalo idućih dana, a kako bih pokušao odgovoriti na njega - ili, bolje rečeno: kako bih ga pokušao točno postaviti - odlučio sam napisati roman. Odmah sam se bacio na posao. Ne znam je li neophodno objasniti da namjera mojeg romana nije bila obraniti Suárezov lik, ni ocrniti ga, čak ni ocijeniti ga, nego samo istražiti značenje jedne geste. Ipak, lagao bih kad bih rekao da mi je Suárez u to doba bio odveć simpatičan: dok je bio na vlasti, ja sam bio adolescent i uvijek sam ga doživljavao kao frankističkoga skorojevića koji se uspeo lomeći kralježnicu od silnoga klanjanja, kao političkog oportunista, reakcionara, bogomoljca, površnog i dodvoricu koji je utjelovljivao ono što sam najviše prezirao u svojoj domovini i kojeg sam, bojim se, poistovjećivao sa svojim ocem, tvrdokornim suaristom; s vremenom se moje mišljenje o ocu popravilo, ali ne i moje mišljenje o Suárezu, ili ne pretjerano: sad, četvrt stoljeća nakon toga, smatrao sam ga samo političarom kratka daha čija je glavna zasluga ležala u tome što je bio na mjestu na kojem je morao biti i u trenutku u kojem je morao biti, što mu je neočekivano dodijelilo glavnu ulogu u tranziciji, onoj iz diktature u demokraciju, koju bi zemlja prošla s njime ili bez njega, a upravo je prešućivanje te činjenice razlog što sam s više sarkazma nego čuđenja promatrao svečanosti njegove kanonizacije za života kao velikoga državnika demokracije uvijek mi se činilo da u tim svečanostima prepoznajem mnogo jači miris licemjerja nego što je uobičajeno u tim slučajevima, kao da to nitko ne vjeruje ili kao da, više nego što slave Suáreza, slavljenici slave sebe same. Ali, umjesto da ga osiromaši, oskudno poštovanje koje sam osjećao prema njemu obogaćivalo je kompleksnošću njegov lik i djelo, osobito tijekom kopanja po njegovoj biografiji i dok sam skupljao dokumentaciju o udaru. Prvo sam pokušao na Španjolskoj televiziji pribaviti kopiju kompletne snimke ulaska pukovnika Tejera u Kongres. Taj je korak bio teži od očekivanoga, ali vrijedio je truda; snimka - snimljena većim dijelom dvjema kamerama, koje su nakon upada u Kongres nastavile raditi sve dok ih netko slučajno nije isključio - bila je nevjerojatna: slike koje viđamo na svaku obljetnicu 23. veljače traju pet, deset, najviše petnaest sekundi; kompletna snimka traje sto puta dulje, trideset četiri minute i dvadeset četiri sekunde. Kad je emitirana na televiziji, u podne 24. veljače, filozof Julián Marías rekao je da zaslužuje nagradu za najbolji film godine;* gotovo tri desetljeća nakon toga mislio sam da je to preblaga pohvala: to su nabijene slike, izuzetne vizualne snage, 5

koje obiluju pričom i pucaju od istine i koje sam mnogo puta vidio i nisam se mogao oduprijeti osjećaju začaranosti. U međuvremenu, tijekom tih prvih dana, pročitao sam nekoliko Suárezovih biografija, nekoliko knjiga o godinama koje je proveo na vlasti i o državnom udaru, prelistao sam pokoje novine iz tih vremena, razgovarao s pokojim političarom, pokojom vojnom osobom i pokojim novinarom. Jedna od prvih osoba s kojom sam razgovarao bio je Javier Pradera, bivši komunistički urednik koji je postao siva eminencija španjolske kulture i jedna od rijetkih osoba koja je 23. veljače, kad je pisao uvodnike u El Paísu i kad su te novine objavile posebno izdanje s nedvosmisleno antiudarnim tekstom koji je napisao on, pokazala da je spremna riskirati vlastitu kožu za demokraciju. Rekao sam Praderi za svoj projekt (lagao sam mu: rekao sam da kanim napisati roman o 23. veljače; ili mu možda nisam lagao: možda sam otpočetka htio zamisliti da je gesta Adolfa Suáreza sadržavala ključ 23. veljače). Pradera se zagrijao; budući da on nije čovjek sklon entuzijazmu, bio sam na oprezu: upitao sam ga čemu toliki entuzijazam. “Vrlo je jednostavno”, odgovorio je. “Zato što je državni udar roman. Kriminalistički roman. Radnja ide ovako: Cortina pokreće udar i Cortina ga zaustavlja. Iz odanosti prema kralju.” Cortina je zapovjednik José Luis Cortina; zapovjednik José Luis Cortina bio je 23. veljače zapovjednik jedinice za specijalne operacije u CESID-u, španjolskoj obavještajnoj službi: pripadao je istoj vojnoj klasi kao kralj, pripisuje mu se uska povezanost s monarhom, a nakon 23. veljače bio je optužen za sudjelovanje u udaru ili, bolje rečeno, za pokretanje udara i bio je u pritvoru, gdje ga je ispitao i oslobodio ratni savjet koji je vodio slučaj, ali nikad se nisu raspršile sumnje koje su visjele nad njime. “Cortina pokreće udar i Cortina ga zaustavlja”: Pradera se nasmijao, podrugljivo; i ja sam se nasmijao, jer to mi se više činilo kao radnja sofisticirane verzije Triju mušketira nego radnja kriminalističkoga romana, sa zapovjednikom Cortinom u ulozi koja je objedinjavala D’Artagnana i gospodina Trévillea. Ideja mi se svidjela. Sasvim slučajno, ubrzo nakon što sam razgovarao s Praderom, pročitao sam knjigu koja se savršeno poklapala s fikcijom koju je bivši urednik El Paísa imao u glavi, samo što knjiga nije bila fikcija: bilo je to novinarsko istraživanje. Autor je bio novinar Jesús Palacios; njegova je teza bila da, protivno onomu što se na prvi pogled čini, udar 23. veljače nije petljavina koju je improvizirao nesavršeni spoj nepokolebljivo frankističkih časnika i monarhističkih časnika s političkim ambicijama, nego “autorski udar”, operacija koju je do u detalje osmislio CESID - zapovjednik Cortina, ali i pukovnik Calderón, njegov nadređeni i u to doba šef obavještajne službe - čiji cilj nije bio uništiti demokraciju, nego podrezati joj krila ili promijeniti njezin smjer, uklanjajući Adolfa Suáreza s mjesta predsjednika vlade i postavljajući na njegovo mjesto vojnu osobu na čelu vlade spasa sastavljene od predstavnika svih političkih stranaka; prema Palaciosu, u tom cilju Calderón i Cortina nisu računali samo na implicitnu privolu ili poticaj kralja, nestrpljiva u želji da prevlada krizu u koju su zemlju dovele kronične krize Suárezovih vlada: Calderón i Cortina odabrali su vođu operacije - generala Armadu, bivšega kraljeva tajnika, sokolili izvršitelje generale Milansa del Boscha i pukovnika Tejera - i milimetarski precizno satkali urotničku mrežu u koju su bili upleteni časnici, političari, poduzetnici, novinari i diplomati koje su okupile različite i suprotstavljene ambicije u zajedničkom cilju, udaru. Bila je to neodoljiva teza: odjednom se kaos od 23. veljače posložio; odjednom je sve bilo smisleno, simetrično, geometrijsko, kao u romanima. Naravno da Palaciosova knjiga nije bila roman i da točno poznavanje činjenica - da i ne spominjemo mišljenje najpozvanijih stručnjaka - daje nazreti da si je Palacios uzeo određene slobode u vezi sa stvarnošću kako ona sama ne bi opovrgnula njegovu pretpostavku; ali ja nisam bio povjesničar, čak ni novinar, samo književnik, tako da me stvarnost ovlastila da si uzmem slobode koliko god to bude potrebno jer roman je rod koji ne odgovara pred stvarnošću, nego jedino pred samim sobom. Sav sretan, pomislio sam da mi Pradera i Palacios nude poboljšanu verziju Triju mušketira: priču o tajnom agentu koji, s ciljem da spasi monarhiju, kuje divovsku urotu kako bi uz pomoć udara bacio na koljena kraljeva predsjednika, upravo jedinoga političara (ili gotovo jedinoga) koji u danom trenutku odbija poslušati pučiste i ostaje u svojoj klupi dok oko njega lete meci u dvorani Kongresa. Ujesen 2006., kad sam držao da znam dovoljno o udaru da mogu razviti nit, počeo sam pisati roman; zbog razloga koji sad nisu bitni u zimu sam ga se ostavio, ali krajem proljeća 6

2007. ponovno sam ga se latio i za manje od godine dana imao sam gotov nacrt: bio je, ili je to htio biti, nacrt za neobičnu eksperimentalnu verziju Triju mušketira, u kojoj je pripovjedač i glavni lik zapovjednik Cortina i čije se djelovanje, umjesto da se vrti oko dijamantnoga žezla koji je kraljica Ana Austrijska dala vojvodi od Buckinghama, vrti oko osamljenoga lika Adolfa Suáreza koji sjedi u dvorani Kongresa popodne 23. veljače. Tekst je obuhvaćao četiristo stranica; pisao sam ga s neuobičajenom tečnošću, gotovo pobjedonosnom, rastjerujući dvojbe razmišljanjem da je ta knjiga još u zametnom stadiju i da će se jednostavnim ulaskom u njezin mehanizam neizvjesnost napokon raspršiti. Nije bilo tako, i čim sam dovršio prvi nacrt, osjećaj uspjeha ispario je, a dvojbe, umjesto da se rasprše, samo su se umnožile. Za početak, nakon što sam proveo mjesece prebirući u mašti po tkanju udara, mislio sam da potpuno shvaćam ono što sam dotad prestrašeno ili mrzovoljno samo naslućivao i da je Palaciosova pretpostavka - koja je bila tek povijesni temelj mojega romana u biti pogrešna; nije problem bio to što je Palaciosova knjiga uvelike promašila ili što je loša: problem je bio to što je knjiga bila toliko dobra da je onaj tko nije bio upoznat s događajem 23. veljače mogao na kraju pomisliti da je, eto, jedanput povijest smislena, simetrična i geometrijska, a ne kaotična, slučajna i nepredvidljiva, kakva zapravo jest; drugim riječima: pretpostavka na kojoj je počivao moj roman bila je fikcija koja je, kao i bilo koja druga fikcija, bila zasnovana na pomno probranim činjenicama, datumima, imenima, analizama i pretpostavkama iznesenim s lukavošću romanopisca tako da je postigao da se sve poveže sa svime i da stvarnost poprimi homogen izgled. U redu, ako Palaciosova knjiga nije posve bila plod novinarskog istraživanja, nego više roman koji je pretpostavljen novinarskom istraživanju, nije li bilo redundantno pisati roman temeljen na drugome romanu? Ako roman treba rasvijetliti stvarnost uz pomoć mašte, namećući geometriju i simetriju ondje gdje su samo nered i slučajnost, nisam li trebao krenuti od stvarnosti, a ne od mašte? Nije li bilo površno dodavati geometriju geometriji i simetriju simetriji? Ako roman mora pobijediti realnost, izmišljajući je iznova kako bi je zamijenio izmaštanim, uvjerljivim kao i ona, nije li bilo neizostavno prije upoznati realnost kako bi je taj roman pobijedio? Nije li dužnost romana o 23. veljače da se odrekne određenih privilegija toga roda i da pokuša odgovarati pred realnošću koliko i pred samim sobom? Bila su to retorička pitanja: u proljeće 2008. odlučio sam da je jedini način da sagradim roman na udaru 23. veljače taj da što je moguće pomnjivije upoznam realnost toga udara 23. veljače. Tek sam tada do dna zaronio u klupko teorijskih konstrukcija, hipoteza, nesigurnosti, lakomislenosti, laži i izmišljenih sjećanja koji obavijaju taj dan. Nekoliko mjeseci, gotovo bez stanke, dok sam često putovao u Madrid i stalno se iznova vraćao snimci napada na Kongres kao da ti prizori u svojoj transparentnosti kriju tajni ključ udara - pročitao sam sve knjige koje sam našao o 23. veljače i o godinama koje su mu prethodile, provjeravao u novinama i časopisima iz tih vremena, prekapao po sudskom sažetku, razgovarao sa svjedocima i protagonistima. Razgovarao sam s političarima, vojnim osobama, žandarima, uhodama, novinarima, osobama koje su živjele u prvim redovima politike u godinama prelaska iz frankizma u demokraciju i koje su poznavale Adolfa Suáreza, generala Gutiérreza Mellada i Santiaga Carrilla te s ljudima koji su proživjeli 23. veljače na mjestima gdje se odlučivalo o posljedicama udara: u palači Zarzuela, uz kralja, u Zastupničkom kongresu, u vojnom stožeru, u Oklopnoj diviziji Brunete, u sjedištu CESID-a i u sjedištu AOME-a, tajnoj jedinici CESID-a koju je predvodio zapovjednik Cortina. Bili su to mjeseci opsesije, sretni, ali kako sam napredovao u svojim istragama i mijenjao pogled na državni udar, ne samo da sam ubrzo počeo shvaćati da zalazim u blistavi labirint sjećanja, gotovo uvijek nepomirljivih, na mjesto bez ikakve sigurnosti i dokumenata kroz koje su povjesničari oprezno jedva prošli, nego prije svega da je realnost 23. veljače bila tako važna da je u tom trenutku bila nesavladiva, ili je barem takav bio moj dojam, i zbog toga je bilo potpuno besmisleno da se latim pothvata da je dotučem jednim romanom; još mi je neko vrijeme trebalo da shvatim nešto još važnije: shvatio sam da događaji od 23. veljače imaju sami po sebi silnu dramatsku vrijednost i simbolički potencijal koji tražimo od književnosti i uvidio sam da, iako sam ja književnik, jedan me jedini put realnost zanimala više od književnosti ili me previše zanimala da bih je želio izmisliti zamjenjujući je tako alternativnom realnošću, jer ničim što sam ja mogao 7

zamisliti o 23. veljače nisam mogao biti toliko zanesen i oduševljen i ništa nije moglo biti kompleksnije i uvjerljivije od čiste realnosti 23. veljače. 3 Eto, tako sam odlučio napisati ovu knjigu. Knjigu koja je prije svega - najbolje će biti da to odmah priznam - skromno svjedočanstvo o neuspjehu: nisam bio u stanju izmisliti ono što znam o 23. veljače ni književnošću rasvijetliti njegovu realnost, pa sam se odlučio prepričati ga. Cilj je sljedećih stranica dati određeno dostojanstvo tom neuspjehu. To, da to odmah raščistimo, znači pokušati ne lišiti događaje njihove dramatične snage ni simboličkog potencijala koje sami po sebi nose, čak ni neočekivane dosljednosti i povremene simetrije i geometrije; isto tako to znači malo ih razjasniti, prepričavajući ih bez prikrivanja njihove kaotične prirode i bez brisanja tragova jedne neuroze ili paranoje ili kolektivnoga romana, ali uz najveću moguću čitljivost, uza svu nevinost za koju sam sposoban, kao da ih nitko prije nije iznio i kao da ih se više nitko ne sjeća, u određenome smislu kao da je istina da su gotovo svima Adolfo Suárez, general Gutiérrez Mellado, Santiago Carrillo i poručnik Tejero već likovi iz književnosti ili barem zaraženi nestvarnošću i kao da je udar 23. veljače izmišljeni događaj, u najboljem slučaju kao da ih pripovijeda kakav kroničar povijesti ili kroničar daleke budućnosti; i, za kraj, to znači pokušati prepričati udar 23. veljače kao da je to beznačajna priča i istovremeno kao da je ta beznačajna priča jedna od ključnih priča u posljednjih sedamdeset godina španjolske povijesti. Ali ova je knjiga isto tako - najbolje će biti da i to odmah priznam - oholi pokušaj da preobrazim neuspjeh svojega romana o udaru 23. veljače u uspjeh jer ga krasi odvažnost da se ničega ne odriče. Ili gotovo ničega: ne odriče se maksimalnoga približavanja čistoj realnosti 23. veljače, a samim time, iako ovo nije povijesna knjiga i nitko se ne bi trebao zavaravati tražeći u njoj neobjavljene podatke ili relevantne doprinose za poznavanje naše nedavne prošlosti, ne odriče se potpuno mogućnosti da bude čitana kao knjiga o povijesti;1 isto tako ne odriče se odgovaranja pred samom sobom osim što odgovara pred realnošću, i onda dalje, iako to nije roman, ne odriče se potpuno mogućnosti da se čita kao roman, čak ni kao najčudnija eksperimentalna verzija Triju mušketira; i iznad svega - a to je možda krajnja odvažnost - ova se knjiga ne odriče potpuno mogućnosti da shvati kroz realnost ono što nije mogla shvatiti kroz književnost, i samim time da se u biti ne vrti oko 23. veljače, nego samo oko slike ili jedne geste Adolfa Suáreza toga 23. veljače i, neizravno, oko slike ili jedne geste Gutiérreza Mellada i oko slike ili jedne geste Santiaga Carrilla toga 23. veljače. Pokušati shvatiti tu gestu ili tu sliku znači pokušati odgovoriti na pitanje koje sam si postavio kad sam jednoga 23. veljače oholo osjetio da realnost traži roman od mene; pokušati to shvatiti bez alata i slobode mašte izazov je koji si je postavila ova knjiga. 1

Sve i da teži tomu da bude knjiga o povijesti, kreće od prvoga dokumentarnoga dokaza o 23. veljače: snimke napada na Kongres; ne može iskoristiti, naprotiv, drugi i gotovo posljednji dokaz: snimku telefonskih razgovora koji su se odvijali tijekom popodneva i noći 23. veljače između onih koji su zauzeli Kongres i vanjskoga svijeta. Snimka je načinjena po nalogu Francisca Laíne, generalnoga direktora osiguranja i predsjednika vlade koju su toga popodneva po nalogu kralja hitno sastavili političari koji su pripadali drugoj liniji državne uprave s ciljem da zamijeni vladu koja je bila zatočena u Kongresu. Snimku ili dio snimke saslušali su 24. popodne Odbor za narodnu obranu, na čijem je čelu bio kralj, i Adolfo Suárez u palači Zarzuela (i sigurno je bila ključna za to da vlada naredi neodgodivo uhićenje vođe udara generala Armade); možda ju je saslušao i sudac koji je vodio slučaj udara 23. veljače, koji nije prihvatio da se upotrijebi kao dokazni materijal jer se do nje došlo bez sudskoga naloga; potom je nestala i otad se više ništa nije sa sigurnošću znalo o njoj. Neki kažu da je u arhivima obavještajne službe, što je netočno. Neki kažu da je uništena. Neki kažu da ako nije uništena, može biti samo u arhivima Ministarstva unutarnjih poslova. Neki kažu da je bila u arhivima Ministarstva unutarnjih poslova i da je nekoliko godina nakon udara nestala odande. Neki kažu da je Adolfo Suárez kad je izašao iz vlade, odnio sa sobom kopiju dijela snimke. Ima još mnogo pretpostavki. Ne znam više od toga.

8

PRVI DIO

POSTELJICA UDARA

Osamnaest sati i dvadeset tri minute 23. veljače 1981. U dvorani Zastupničkoga kongresa održava se glasovanje o imenovanju Leopolda Calva Sotela, kojeg trenutak dijeli od toga da bude izabran za predsjednika vlade kao nasljednik Adolfa Suáreza, koji je dvadeset pet dana prije toga podnio ostavku i još je bio vršitelj dužnosti premijera nakon gotovo pet godina mandata tijekom kojih je zemlja izašla iz diktature i izgradila demokraciju. Dok sjede u svojim crvenim klupama i čekaju da dođu na red za glasovanje, zastupnici razgovaraju, drijemaju ili se gube u popodnevnoj sanjivosti, jedini glas koji sejasno čuje u dvorani glas je Víctora Carrascala, tajnika Kongresa, koji s govornice čita popis parlamentaraca kako bi, čim čuju svoje ime, ustali u svojim klupama i samo s da ili ne poduprli ili odbacili kandidaturu Calva Sotela ili ostali suzdržani. To je već drugi krug glasovanja i nema napetosti: u prvom, održanom tri dana prije, Calvo Sotelo nije dobio potporu apsolutne većine zastupnika, ali u ovom drugom krugu dovoljna mu je natpolovična potpora, tako da će - budući da mu je ta većina osigurana - osim ako ne iskrsne kakva nepredviđena situacija, kandidat za nekoliko trenutaka biti izabran za predsjednika vlade. Ali nepredviđena se situacija dogodi. Víctor Carrascal čita ime Joséa Nasarrea de Letose Condea, koji glasuje za, onda čita ime Cariosa Navarretea Merina, koji glasuje protiv, potom čita ime Manuela Núñeza Encaba i u tom se trenutku čuje neuobičajen žamor, možda čak vrisak koji dolazi s desnih vrata dvorane, i Núñez Encabo ne glasuje ili njegov glas ostaje nečujan ili se gubi u zbunjenoj uznemirenosti zastupnika, od kojih se neki pogledavaju, neodlučni bi li povjerovali svojim ušima ili ne, dok se drugi uspravljaju u klupama kako bi provjerili što se događa, možda više znatiželjni nego uznemireni. Jasan, smeten glas tajnika Kongresa pita “Što se događa?”, nešto promrmlja, ponovno pita “Što se događa?”, a istovremeno kroz desna vrata ulazi uniformirani vratar, hitrim koracima prelazi središnji polukrug dvorane, gdje sjede stenografi, i počinje se penjati prema prilaznim stubama klupa; na pola uspona zastane, razmijeni nekoliko riječi s nekim zastupnikom i okrene se; onda se uspne još tri stube i opet se okrene. Tad se začuje drugi povik, nejasan, s lijevih vrata dvorane i potom, isto tako nerazgovijetan, treći, i mnogi zastupnici - i stenografi i vratar - okreću se kako bi pogledali lijevi ulaz. Plan se mijenja; druga kamera fokusira lijevo krilo dvorane: s pištoljem u ruci žandarmerijski pukovnik Antonio Tejero oprezno se penje stubama prema predsjedništvu Kongresa, prolazi iza tajnika i stane tik uz predsjednika Landelina Laville, koji ga gleda u nevjerici. Poručnik poviče “Mirujte svi!” i onda prođe nekoliko začaranih sekundi tijekom kojih se ništa ne događa i nitko se ne miče i doima se da se ništa neće dogoditi, nikomu, osim tišine. Plan se mijenja, ali ne i tišina: pukovnik je nestao jer se prva kamera fokusira na desno krilo dvorane, gdje su svi zastupnici koji su ustali ponovno sjeli, a na nogama ostaje samo general Manuel Gutiérrez Mellado, vršitelj dužnosti potpredsjednika vlade; kraj njega Adolfo Suárez i dalje sjedi u svojoj klupi predsjednika vlade, torza nagnuta naprijed i ruke naslonjene na rukonaslon klupe, kao da i on kani ustati. Četiri povika u blizini, različita i nerazumljiva, razbijaju čaroliju: netko viče: “Tišina!”; netko viče: “Mirujte svi!”; netko viče: “Na pod!”, netko viče: “Svi na pod!” Dvorana sluša: vratar i stenografi kleknu kraj stola; nekoliko zastupnika kao da se sklupčalo u svojim klupama. General Gutiérrez Mellado, ipak, kreće u potragu za pobunjenim pukovnikom dok ga predsjednik Suárez neuspješno pokušava spriječiti držeći ga za sako. Sad se pukovnik Tejero ponovno javlja u kadru dok silazi stubama govornice, ali zastaje na pola puta, zbunjen ili zastrašen nazočnošću generala Gutiérreza Mellada, koji hoda prema njemu zahtijevajući odlučnim pokretima da smjesta izađe iz 9

dvorane dok tri žandara upadaju kroz desna vrata i nasrću na staroga, slaboga generala, guraju ga, grabe za sako, natežu ga, samo što ga ne bace na pod. Predsjednik Suárez ustaje iz svoje klupe i kreće po potpredsjednika; pukovnik je na pola stuba od govornice, neodlučan bi li sišao do dna, promatrajući prizor. Onda se začuje prvi pucanj; potom drugi i predsjednik Suárez grabi za ruku generala Gutiérreza Mellada, neustrašiva pred žandarom koji mu pokretima i povicima naređuje da se baci na pod; onda se začuje treći hitac pa, i dalje pogledom prkoseći žandaru, general Gutiérrez Mellado grubo odmiče premijerovu ruku; onda počinje pucnjava. Dok meci izbijaju vidljive komade gipsa sa stropa te se stenografi i vratar jedan za drugim skrivaju pod stol, a klupe gutaju zastupnike sve dok više nijedan ne ostane na vidiku, stari general stoji unatoč vatri iz strojnica, ruku spuštenih niz tijelo, gledajući nepokorne žandare koji pucaju. Što se tiče predsjednika Suáreza, sporo se vraća u svoju klupu, sjeda, naslanja se na naslon i ostaje ondje, blago nagnut udesno, sam, kao kip i kao utvara usred crvene pustinje praznih klupa. 1 To je ta slika; to je ta gesta: jasna gesta koja sadržava mnoge geste. Krajem 1989., kad je politička karijera Adolfa Suáreza dosegnula svoj kraj, Hans Magnus Enzensberger slavio je u svojem eseju rađanje nove vrste junaka: junaka povlačenja. Prema Enzensbergeru, nasuprot klasičnom junaku, a to je junak pobjede i osvajanja, diktature XX. stoljeća upozorile su na modernoga junaka, a to je junak povlačenja, pada i rušenja: prvi je idealist jasnih i nesalomljivih principa; drugi je dvojbeni stručnjak grabeži i pregovora; prvi se realizira namećući svoje stavove; drugi napuštajući ih, potkopavajući samoga sebe. Zato junak povlačenja nije samo politički junak: on je i moralni junak. Enzensberger navodi tri primjera toga novog lika: jedan je Mihail Gorbačov, koji je u to doba pokušavao razdružiti Sovjetski Savez; drugi je Wojciech Jaruzelski, koji je 1981. spriječio sovjetsku invaziju na Poljsku; treći je Adolfo Suárez, koji je srušio frankizam.* Adolfo Suárez heroj? I to moralni heroj, ne samo politički? Kako za desnicu tako i za ljevicu on je bio gorak zalogaj: ljevica nije zaboravljala nije imala zašto zaboraviti - da je Suárez, iako je u određenome času htio postati progresivni političar, i donekle je u tome uspio, godinama bio odani suradnik frankizma i savršeni prototip skorojevića kojeg je štitila institucionalizirana korupcija frankizma; desnica nije zaboravila ne bi trebala zaboraviti - da Suárez nikad nije potpuno prihvatio pripadnost desnici, da mnoge mjere koje je primjenjivao ili branio nisu bile desničarske i da nijedan španjolski političar druge polovine XX. stoljeća nije toliko razdražio desnicu kao on. Je li onda Suárez junak centra, te političke himere koju je sam stvorio s namjerom da pobere glasove i desnice i ljevice? Nemoguće, jer je himera oslabjela čim je Suárez napustio politiku, ili čak i prije, kao što čarolija nestane čim mađioničar napusti pozornicu. Sada, dvadeset godina nakon što je Enzensberger iznio svoj sud, kad je bolest shrvala Suáreza i svi ga samo dižu u nebesa, možda zato što više nikomu ne može smetati, španjolska se vladajuća klasa dogovara da mu priznaju istaknutu ulogu u postavljanju kamena temeljca demokracije; ali jedno je sudjelovati u pokretanju demokracije, a nešto sasvim drugo biti junak demokracije. Je li on to bio? Ima li Enzensberger pravo? I, ako načas zaboravimo da nitko nije junak u očima svojih suvremenika i ako prihvatimo pretpostavku da Enzensberger ima pravo, ne bi li onda Suárezova gesta od 23. veljače popodne poprimila vrijednost geste pokretanja demokracije? Ne bi li se tad Suárezova gesta pretvorila u simbol Suáreza kao junaka povlačenja? Prvo valja reći da ta gesta nije promišljena gesta; Suárezova je gesta gesta koja nešto znači, iako ne znamo sa sigurnošću što znači, isto kao što nešto znači i nije nimalo promišljena gesta svih ostalih zastupnika - svih osim Gutiérreza Mellada i Santiaga Carrilla koji su umjesto da ostanu sjediti tijekom pucnjave poslušali naredbe pučista i potražili zaklon ispod svojih klupa: gesta ostalih zastupnika bila je, čemu se zavaravati, nimalo ponosna gesta, na koju se, s razlogom, nijedan od upletenih nije htio često vraćati, iako se jedan od njih netko tako hladnokrvan i razborit kao Leopoldo Calvo Sotelo - nije ustezao nazvati crvenu pustoš praznih klupa parlamentarnom sramotom.* Najočitija gesta koju sadržava Suárezova gesta jest bijes; vidljivi bijes: oni koji su proživjeli taj trenutak u Kongresu bez iznimke se 10

sjećaju apokaliptične grmljavine rafala iz strojnica u zatvorenome prostoru dvorane, panike od neposredne smrti, neizvjesnosti da se taj Armagedon - kao što to opisuje Alfonso Guerra, drugi čovjek socijalističke stranke, koji je sjedio prekoputa Suáreza - neće moći razriješiti bez pokolja, a to je isto uvjerenje obuzelo tehničare i upravu televizije koja je uživo gledala prizor iz studija u Ulici Prado del Rey. Toga dana dvoranu je napunilo tristotinjak parlamentaraca, a neki od njih - Simón Sánchez Montero na primjer, ili Gregorio López Raimundo - pokazali su svoju smionost u ilegali i u frankističkim zatvorima; ne znam ima li im se što predbaciti: ma s koje to strane gledali, ostati sjediti usred tog okršaja podrazumijevalo je ludu odvažnost koja graniči sa željom za mučeništvom. U ratnim vremenima, u nepromišljenoj žestini bitke, to ne bi bila izuzetna odvažnost; ali jest u mirnim vremenima i u svečanoj, uobičajenoj dosadi tijekom parlamentarne sjednice. Dodat ću i to da, sudeći prema slikama, Suárezova odvažnost nije bila pod utjecajem instinkta, nego razuma: kad se začuo prvi pucanj, Suárez stoji; kad se začuo drugi, pokušava vratiti u klupu generala Gutiérreza Mellada; kad se začuo treći i kad se pucnjava raspojasala, on sjeda, smješta se u klupu i naslanja na naslon čekajući da pucnjava završi ili da ga koji metak ubije. To je spokojna, razborita gesta; doima se kao da je uvježbana, a možda je to donekle i bila: oni koji su se u to doba družili sa Suárezom tvrdili su da se dugo pripremao za nasilan kraj, kao da ga progoni kakva mračna slutnja (već je nekoliko mjeseci nosio maleni pištolj u džepu; prethodne jeseni i zime mnogo ga je posjetitelja u Moncloi moglo čuti kako govori: “Odavde će me izbaciti samo ako me pobijede na izborima ili u vodoravnom položaju”;* možda, ali u svakom slučaju nije se lako pripremiti za takvu smrt, a još je teže ne pokleknuti kada taj trenutak dođe. S obzirom na to da je to hrabra gesta, Suárezova je gesta dobrodušna, jer svaka je hrabra gesta, kao što je primijetio Ernest Hemingway, zapravo dobrodušna gesta pod pritiskom. U tom smislu to je pozitivna gesta; za drugoga je to negativna gesta, jer svaka je hrabra gesta, kao što je primijetio Albert Camus, buntovna gesta čovjeka koji kaže ne. U oba je slučaja riječ o gesti najviše slobode; to nije proturječno s idejom da je isto tako riječ i o glumačkoj gesti: o gesti čovjeka koji glumi ulogu. Ako se ne varam, objavljeno je svega nekoliko romana koji su potpuno usredotočeni na udar 23. veljače; kao romani nisu bogzna što, ali jedan od njih budi zanimanje jer je njegov autor Josep Melià, novinar koji je bio oštar Suárezov kritičar prije nego što je postao jedan od njegovih najbližih suradnika. Pišući kao novinar, u određenom trenutku u svojem pripovijedanju Melià se pita što je prvo pomislio Suárez kad je začuo prvi hitac u dvorani; odgovara sam sebi: na sutrašnju naslovnicu The New York Timesa. Odgovor, koji se može doimati bezazlenim ili zlonamjernim, želi biti topao; meni se prije svega čini istinit. Kao i svaki pravi političar Suárez je bio sjajan glumac: mlad, atletske građe, izuzetno naočit i uvijek odjeven s brižnošču provincijskoga kavalira, što je ushićivalo desničarske domaćice i izazivalo porugu kod ljevičarskih novinara - sakoi na dvostruko kopčanje, pozlaćeni gumbi, tamnosive hlače, nebeski plave košulje i morski plave kravate - Suárez je svjesno iskorištavao svoj kenedijanski izgled, shvaćao je politiku kao svijet zabave i tijekom dugogodišnjega rada na Španjolskoj televiziji naučio je da nije realnost ta koja stvara slike, nego da slike stvaraju realnost. Nekoliko dana prije 23. veljače, u najdramatičnijem trenutku svojega političkoga života, kad je malenoj skupini kolega iz svoje stranke rekao da daje ostavku na mjesto predsjednika vlade, Suárez nije mogao, a da ne ubaci komentar iskusnoga glumca: “Jeste li svjesni toga?” rekao je. “Moja će ostavka biti glavna vijest u svim svjetskim novinama.”* Popodne 23. veljače nije bilo najdramatičnije popodne njegova političkoga života, nego njegova cjelokupnoga života i, unatoč tomu (ili upravo zbog toga), sasvim je moguće da mu je dok su oko njega u dvorani letjeli meci, intuicija izoštrena u godinama političke slave natuknula da, ma kakvu ulogu čuvao za njega kraj te grozne predstave, nikad više neće glumiti pred tako odanom i brojnom publikom. Ako je bilo tako, nije se prevario: sutradan je njegova slika osvanula na naslovnici The New York Timesa i u svim novinama i na svim televizijama svijeta. Suárezova je gesta dakle gesta čovjeka koji pozira. To je ono što smatra Melià. Ali kad malo promislim, njegova je mašta možda nedovoljno bujna; kad malo promislim, popodne 23. veljače Suárez možda nije pozirao samo novinama i televiziji: od toga će trenutka to činiti stalno u svom političkom životu - kao da u tom trenutku zna tko je on zapravo - možda je Suárez pozirao za povijest. 11

To je možda druga gesta koju sadržava njegova gesta: da tako kažemo, posmrtna gesta. Činjenica je da udar 23. veljače, barem za glavne vođe udara, nije bio baš udar protiv demokracije: bio je to udar protiv Adolfa Suáreza; ili ako hoćete: bio je to udar protiv demokracije koju je za njih utjelovljivao Adolfo Suárez. To je Suárez shvatio nekoliko sati ili dana nakon toga, ali u tim prvim sekundama nije mogao ne znati da tijekom gotovo petogodišnje demokracije nijedan političar nije navukao mržnju pučista kao on i da će ako Kongresom toga popodneva treba poteći krv, prvo poteći njegova. Možda je to objašnjenje njegova držanja: kad je začuo prvi hitac, Suárez je znao da se ne može zaštititi od smrti, znao je da je već mrtav. Priznajem da je to objašnjenje neugodno, da je ono neukusna kombinacija izvještačenosti i melodrame; ali nije zbog toga neistinito, osobito zato što je Suárezova gesta u biti izvještačena melodramatična gesta karakteristična za čovjeka čiji temperament jednako naginje komediji, tragediji i melodrami. Suárez bi, to svakako, odbacio takvo objašnjenje. Zapravo, kad god bi ga netko priupitao zašto se onako držao, uvijek je posezao za istim odgovorom: zato što sam već bio predsjednik vlade,* a predsjednik vlade nije se smio baciti. Odgovor, mislim da je iskren, sasvim je predvidljiv i razotkriva veoma važnu Suárezovu osobinu: njegovu svetu odanost vlasti, pretjerano dostojanstvo koje je pridavao dužnosti koju je obnašao; to je isto tako odgovor lišen razmetanja: pretpostavlja da bi, da već nije bio premijer, on poslušao isti mudri instinkt kao njegovi kolege, štiteći se klupom od metaka; ali to je, k tomu ili iznad svega, nedostatan odgovor: zaboravlja da su i ostali parlamentarci predstavljali narodnu suverenost s gotovo istim pravom kao i on - da i ne govorimo o Leopoldu Calvu Sotelu, koji je trebao biti izabran za premijera tog popodneva, ili o Felipeu Gonzálezu, koji će to postati za godinu i pol, ili Manuelu Fragi, aspirantu na to mjesto, ili Landelinu Lavilli, koji je bio predsjednik Kongresa, ili Rodríguezu Sahagúnu, koji je bio ministar obrane i odgovoran za vojsku. Kako bilo, jedno je sasvim izvjesno: Suárezova gesta nije gesta moćnoga čovjeka koji se suprotstavlja zlom udesu svim svojim snagama, nego držanje politički mrtvoga i privatno slomljenoga čovjeka koji mjesecima osjeća da čitava politička klasa rovari protiv njega i možda sad osjeća da je neočekivani ulazak pobunjenih žandara u dvoranu Kongresa rezultat te opće urote. 2 Prvi je osjećaj prilično točan; drugi ne toliko. Istinabog, tijekom jeseni i zime 1980. španjolska je vladajuća klasa poduzela čitav niz političkih manevara s ciljem da sruši Adolfa Suáreza s vlasti, ali samo je djelomično istina da su napad na Kongres i vojni udar rezultat te opće urote. U udaru 23. veljače povezane su dvije različite stvari: jedna je niz političkih operacija protiv Adolfa Suáreza, ali ne protiv demokracije, ili barem ne ponajprije protiv demokracije; druga je vojna operacija protiv Adolfa Suáreza i protiv demokracije. Te stvari nisu sasvim neovisne; ali nisu baš ni sasvim povezane: političke operacije bile su kontekst koji je omogućio vojnu operaciju; bile su posteljica udara, ne udar: ta je nijansa ključna za shvaćanje udara. Stoga se ne treba previše obazirati na političare iz toga vremena* koji tvrde da su unaprijed znali što će se dogoditi toga popodneva u Kongresu, ili da je mnogo ljudi u dvorani znalo, ili čak da je čitava dvorana znala; gotovo sa sigurnošću mogu reći, to su izmišljena sjećanja, razmetljiva ili proračunata: istina je ta da, budući da političke operacije i vojna operacija jedva da su bile povezane, nitko ili gotovo nitko u dvorani nije znao, isto je tako veoma malo ljudi izvan nje znalo. Svi su pak znali da je te zime čitava zemlja odisala atmosferom državnog udara. Dana 20. veljače, tri dana prije udara, Ricardo Paseyro, dopisnik Paris Matcha u Madridu, napisao je: “Gospodarska situacija u Španjolskoj na rubu je katastrofe, terorizam je u porastu, nepovjerenje prema institucijama i njihovim predstavnicima duboko ranjava dušu zemlje, država se urušava pod napadom feudalizma i autonomaških izgreda, a španjolska je vanjska politika pravi fijasko”; zaključuje: “U zraku se može omirisati državni udar, vojna pobuna.” Svi su znali da bi se to moglo dogoditi, ali nitko ili gotovo nitko nije znao kada, kako i gdje; što se tiče onoga tko bi to mogao izvesti, vojska nije oskudijevala kandidatima koji bi mogli povesti vojni udar, iako je sasvim izvjesno da su ga, čim je pukovnik Tejero upao u dvoranu, 12

svi ili gotovo svi zastupnici trebali odmah prepoznati jer je njegovo lice prekrivalo novinske stranice otkad je sredinom studenoga 1978. Diario 16 objavio da je uhićen jer je planirao udar koji se sastojao od toga da zatoči vladu okupljenu na ministarskom vijeću u palači u Moncloi i da iskoristi tu prazninu u upravi kako bi preuzeo kontrolu nad državom; nakon uhićenja Tejeru se sudilo, ali kazna koju mu je na kraju dao vojni sud bila je smiješna i nekoliko mjeseci nakon toga opet je bio na slobodi i prisilno neraspoređen, drugim riječima, bez konkretne zadaće, drugim riječima, bez druge zadaće osim pripreme drugoga pokušaja uz maksimalne ograde i imajući na raspolaganju najmanji mogući broj ljudi, što je trebalo spriječiti ubacivanje uljeza jer je upravo to spriječilo prvi pokušaj udara. I tako se, u najvećoj tajnosti, računajući na vrlo mali broj vojnika u uroti i na vrlo visoki stupanj improvizacije, kovao udar, i tako se velikim dijelom može objasniti to što se, od svih pučističkih prijetnji koje su se nadvijale nad španjolsku demokraciju još od prethodnoga ljeta, ova ipak ostvarila. Ipak, prijetnje španjolskoj demokraciji nisu počele prethodnoga ljeta. Dugo nakon što je Suárez napustio vlast, jedan ga je novinar upitao u kojem je trenutku počeo sumnjati da bi moglo doći do državnog udara. “U trenutku kad sam postao premijer”,* odvratio je Suárez. Nije lagao. Državni udar u Španjolskoj udomaćeni je ritual, ne tek nesretni slučaj u povijesti: svi demokratski eksperimenti u Španjolskoj završili su državnim udarima, a u posljednja dva stoljeća bilo ih je više od pedeset; posljednji se dogodio 1936., pet godina nakon uspostave republike; 1981. također se navršavalo pet godina od početka demokratskoga procesa i, u kombinaciji s lošim trenutkom u kojem se našla zemlja, ta se slučajnost pretvorila u numerološko praznovjerje, a to je numerološko praznovjerje raspirivalo među vladajućom klasom psihozu od državnog udara. Ali nije to bila samo psihoza ni samo praznovjerje. Zapravo, Suárez je imao više razloga od bilo kojeg drugog španjolskog demokratskoga premijera da se boji državnog udara od onoga trenutka kad je djelima dokazao da njegova nakana nije, kao što se moglo činiti na početku njegova mandata, promijeniti nešto kako bi sve ostalo isto, produbljujući frankizam ispod ušminkane forme, nego uspostava političkoga režima u osnovi sličnog onomu protiv kojeg je četrdeset godina prije Franco digao vojsku na oružje: nije tu bila riječ samo o tome da je kad je Suárez došao na vlast, vojska bila gotovo jednoliko frankistička; bila je riječ o tome da je on bio, po Francovoj eksplicitnoj zapovijedi, čuvar frankizma. Najčuveniju rečenicu prijelaza iz diktature u demokraciju (“Sve je svezano, i to dobro svezano”)* nije izgovorio nijedan od protagonista tranzicije; izgovorio ju je Franco, što možda hoće reći da je Franco bio pravi protagonist tranzicije, ili barem jedan od protagonista. Svi se sjećaju te rečenice izgovorene 30. prosinca 1969. u novogodišnjem govoru i svi je tumače onako kako treba: garancija diktatora svojim pristašama da će nakon njegove smrti sve ostati navlas isto kao prije njegove smrti ili, kao što je to rekao falangistički intelektualac Jesús Fueyo, “Nakon Franca institucije”; naprotiv, ne sjećaju se svi da je Franco sedam godina prije toga u govoru pred skupštinom bivših boraca iz Građanskoga rata okupljenih na brdu Garabitas izgovorio gotovo identičnu rečenicu (“Sve je svezano i zagarantirano”) i da je tom prigodom dodao: “Pod budnim i nenadmašnim okom naše vojske.” To je bila zapovijed: nakon njegove smrti zadatak vojske bio je da očuva frankizam. Ali nedugo prije smrti Franco je u oporuci časnicima dao drukčiju naredbu, a to je da slušaju kralja s istom odanošću s kojom su slušali njega. Naravno, ni Franco ni časnici nisu mogli ni zamisliti da te dvije naredbe mogu biti kontradiktorne i kad su u zemlju s demokracijom došle i političke reforme dokazujući da to doista jesu, jer je kralj napustio frankizam, većina je časnika oklijevala: morali su birati između toga da slušaju prvu Francovu naredbu i da silom spriječe demokraciju ili da poslušaju drugu i prihvate da je kontradiktorna prvoj, da je poništava, i u skladu s tim onda prihvatiti demokraciju. To je oklijevanje jedna od ključnih stvari za udar 23. veljače; to isto tako objašnjava činjenicu da je gotovo od istoga časa kad je došao na vlast u srpnju 1976., Suárez živio okružen glasinama o državnom udaru. Početkom 1981. te glasine nisu bile ustrajnije nego u siječnju ili travnju 1977., ali nikad kao tada politička situacija nije bila tako pogodna za udar. Od ljeta 1980. kriza u državi samo se produbljuje. Mnogi su se slagali s predviđanjima dopisnika Paris Matcha: gospodarstvo je bolesno, decentralizacija slabi državu i ozlojeđuje vojsku, pokazuje se da Suárez nije sposoban vladati dok raskol uzdrmava njegovu stranku, a 13

opozicija svjesno radi na tome da ga pokopa do kraja, početno oduševljenje demokracijom kao da je u tih nekoliko godina nestalo i na ulicama su nesigurnost, pesimizam i strah opipljivi;2 k tomu, tu je bio i terorizam, osobito terorizam ETA-e, koji je dosezao dotad neviđene razmjere bjesneći protiv žandarmerije i vojske. Situacija je alarmantna, i počinje se govoriti o pronalaženju hitnih rješenja: ne čine to samo vječni pobornici vojnog udara nepokolebljivi frankisti lišeni privilegija koji potpaljuju vojarne svakodnevnim patriotskim govorancijama - nego i ljudi stare demokratske orijentacije, kao Josep Tarradellas, stari republikanski političar i bivši predsjednik autonomne katalonske vlade, koja je od ljeta 1979. tražila nagli zaokret kojim bi se promijenio pogrešni smjer demokracije i koja je u srpnju 1980. zahtijevala “rez skalpelom kako bi se zemlja dovela u red”.* Nagli zaokret, rez skalpelom, promjena smjera: to je zastrašujuća terminologija koja od ljeta 1980. prožima razgovore u hodnicima Kongresa, političke večere, ručkove i domjenke te novinske članke u malenome madridskom centru moći. Takvi su izrazi puki eufemizmi ili, bolje rečeno, prazni koncepti, koje svatko popunjava već prema svojem interesu i koji, osim što pozivaju na puč, imaju samo jednu zajedničku točku: kako za frankiste tako i za demokrate, kako za ultradesničare Blasa Piñara ili Giróna de Velasca tako i za socijaliste Felipa Gonzáleza i za mnoge komuniste Santiaga Carrilla i za mnoge centraše samoga Suáreza, jedini je krivac za tu krizu Adolfo Suárez, a prvi je preduvjet za okončanje krize taj da ga se izbaci iz vlade. To je legitimna želja, u biti razumna, jer je već dugo prije ljeta Suárez postao neučinkovit političar; ali politika je i pitanje forme - osobito demokratska politika s mnogo neprijatelja u vojsci i izvan nje, tek postavljena demokracija čija su pravila u povojima i nitko njima suvereno ne vlada, i čiji je kostur još uvijek krajnje krhak - a ovdje problem nije u suštini, nego u formi: pitanje nije bilo izbaciti Suáreza ili ne, nego kako izbaciti Suáreza. Odgovor koji je na to pitanje trebala dati španjolska vladajuća klasa jedini je mogući odgovor u tako nestabilnoj demokraciji kao što je bila ona 1981.: putem izbora; odgovor koji je dala španjolska vladajuća klasa nije bio taj i bio je gotovo jednoglasan: pod svaku cijenu. Bio je to prostački odgovor, najvećim dijelom plod oholosti, pohlepe za vlašću i nezrelosti vladajuće klase, koja je radije riskirala da stvori uvjete pogodne za djelovanje saboterâ demokracije nego da i dalje podnosi nepodnošljivu nazočnost Adolfa Suáreza na vlasti. Ne može se nikako drukčije protumačiti to što od ljeta 1980. političari, poduzetnici, sindikalni vođe, svećenstvo i novinari pretjeruju do razine delirija o težini situacije kako bi se svakodnevno mogli poigravati dvojbeno ustavnim rješenjima od kojih je ionako posrnula vlada još više posrtala, dovijajući se izvanparlamentarnim prečacima, prijeteći da će opstruirati novi ustavni mehanizam i stvarajući pomutnju koja je bila idealno gorivo za puč. U velikoj madridskoj kanalizaciji, kako je u to doba Suárez zvao maleni madridski centar moći, ta rješenja - ti rezovi skalpelom ili nagli zaokreti, te promjene smjera - nisu bila tajna ni za koga, a rijetki su bili dani kad tisak ne bi ponavljao neka od njih, gotovo uvijek kako bi ih potpirio: jedan bi se dan govorilo o privremenoj vladi predvođenoj Alfonsom Osoriom - zastupnikom desnice i potpredsjednikom prve Suárezove vlade, idućega bi se dana govorilo o koncentriranoj vladi kojoj bi na čelu bio José María de Areilza - također zastupnik desnice i ministar vanjskih poslova u prvoj kraljevoj vladi; jednog bi se dana govorilo o operaciji Quirinal, s ciljem da za predsjednika koalicijske vlade postave Landelina Lavillu - predsjednika Kongresa i vođu demokršćanskoga sektora Suárezove stranke - idućega bi se dana govorilo o operaciji De Gaulle, s ciljem da za predsjednika vlade jedinstva postave uglednu vojnu osobu, Álvara Lacallea Leloupa ili Jesúsa Gonzáleza del Yerra ili Alfonsa Armadu, bivšega kraljeva tajnika, a potom predvodnika udara 23. veljače; prošlo bi jedva tjedan dana i glasovi koji su se inače razilazili u gotovo svemu 2

Prava je riječ zapravo razočaranje; ako se rabila kao opis toga vremena, to je stoga što je odražavala stvarnost: u drugoj polovini 1976., nedugo nakon Suárezova dolaska na vlast, 78% Španjolaca bilo je sklonije tomu da političke odluke budu donesene putem predstavnika koje je izabrao narod, a 1978., kad je donesen Ustav, 77% opisivalo je sebe kao bezuvjetne demokrate; ali prema agenciji Metroscopia, 1980. jedva polovina Španjolaca bila je sklonija demokraciji nego bilo kakvu drugom obliku vladavine: ostatak je bio neodlučan ili im je bilo svejedno, ako nisu i podupirali povratak diktature.* 14

složili bi se u zahtjevu za jakom vladom, što su mnogi tumačili kao zahtjev za vladom koju bi vodila vojna osoba ili uz nazočnost vojne osobe, vladom koja bi štitila krunu od turbulencija, koja bi uvela red u kaos improvizacija kojim je proveden prijelaz od diktature u demokraciju i koja bi postavila granicu onomu što su neki nazivali zloporabom, koja bi obuzdala terorizam, uskrsnula gospodarstvo, racionalizirala proces autonomizacije i vratila spokoj u zemlju. To je bio svakodnevni bućkuriš prijedloga, naklapanja i tajnih dogovora, a 2. prosinca 1980. Joaquín Aguirre Bellver, parlamentarni kroničar ultradesničarskoga dnevnika El Alcázar, ovako je opisao političku klimu u Kongresu: “Udar po turski, privremena vlada, koncentrirana... Trka Pavíjinih konja (...) Ovih dana ako netko nema svoju formulu udara, pravi je nikogović. U međuvremenu Suárez sam luta hodnicima, a da se nitko ne obazire na nj.”* Iskorištavajući pozitivnu klimu za udar, Aguirre Bellver svjesno je u svojem nabrajanju miješao vojne udare - onaj nedavni u Turskoj, čiji je protagonist bio general Evren, ili onaj u Španjolskoj prije malo više od stoljeća, čiji je protagonist bio general Pavía - s političkim operacijama, teoretski ustavnima. Bila je to nepoštena mješavina, kobna; iz te se mješavine rodio 23. veljače: političke operacije bile su posteljica koja je hranila udar, oboružavajući ga argumentima i alibijima; razgovarajući otvoreno o mogućnosti da ponude vlast nekoj vojnoj osobi ili da zatraže vojnu pomoć kako bi se izbjegao škripac, španjolska je vladajuća klasa odškrinula vrata politike vojsci, koja je žudjela za time da se uplete u politiku kako bi uništila demokraciju, i 23. veljače vojska je nahrupila kroz ta vrata. Što se tiče Suáreza, opis one zime uoči udara koji nudi Aguirre Bellver posve je točan i neizbježno se javlja misao da njegova osamljena figura u hodnicima Kongresa nagovješćuje njegovu osamljenu sliku u dvorani toga popodneva 23. veljače: to je slika izgubljenoga čovjeka i potrošenoga političara koji u mjesecima prije udara osjeća da čitava politička klasa, da čitava vladajuća klasa u državi kuje urotu protiv njega. Nije to sve što osjeća: “Svi kujemo urote” naslov je članka koji je Pilar Urbano objavila početkom prosinca u dnevniku ABC, u kojem se to odnosi na rovarenja protiv Suáreza određene skupine novinara, poduzetnika, diplomata i političara iz različitih stranaka okupljenih na večeri u jednom salonu u Madridu. Nije to sve što osjeća: u velikoj madridskoj kanalizaciji, u malenome madridskom centru moći, mnogi osjećaju da se realnost okrenula protiv Adolfa Suáreza i tijekom jeseni i zime 1980. jedva da je ostao koji član vladajuće klase koji svjesno ili nesvjesno ne dodaje svoje zrnce pijeska velikom brijegu urote. Ili onomu što Suárez osjeća kao urotu. 3 Protiv Suáreza rovare (ili Suárez osjeća da rovare protiv njega) novinari. Naravno, rovare novinari ultradesnice koji svakodnevno napadaju Suáreza jer drže da uništiti njega znači uništiti demokraciju. Istini za volju, nema ih mnogo, ali važni su zato što samo njihove novine i časopisi - El Alcázar, El Imparcial, Heraldo Español, Fuerza Nueva, Reconquista - ulaze u vojarne i uvjeravaju časnike da je situacija gora nego što uistinu jest i da će se, osim ako zbog neodgovornosti, sebičnosti ili kukavičluka ne pristanu pomagati sramotnoj političkoj klasi koja vodi Španjolsku u propast, prije ili poslije morati uplesti kako bi spasili domovinu u opasnosti. Nukanje na udar ne prestaje još od početka demokracije, ali od ljeta 1980. više nije prikriveno: tjednik Heraldo Español od 7. kolovoza prikazuje na naslovnici ogromna pobješnjela konja i naslov preko čitave stranice: “Tko će zajahati ovoga konja? Traži se general”; na unutarnjim stranicama članak potpisan pseudonimom novinara Fernanda Latorrea* predlaže izbjegavanje teškoga vojnog udara izvođenjem blagoga vojnog udara koji bi smjestio kakva generala na čelo vlade jedinstva, nabacuje nekoliko imena - među njima i ime generala Alfonsa Armade - i postavlja pred kralja prijeko potrebni izbor između ta dva tipa udara: “Ili Pavía, ili Prim: tko može, neka bira.” Ujesen i u zimu 1980., ali prije svega u tjednima koji su prethodili 23. veljače, takav je govor bio svakodnevan, osobito u dnevniku El Alcázar, možda najborbenijem glasilu ultradesnice, i nesumnjivo najutjecajnijemu: ondje su između posljednjih dana prosinca i prvih dana veljače objavljena tri članka koja je potpisao Almendros - pseudonim iza kojeg se vjerojatno krio pričuvni general Manuel Cabeza Calahorra, koji je pak sažeo razmišljanja skupine pričuvnih generala - u kojem se traži da vojska 15

ili kralj prekinu demokraciju, onako kako to traži petnaest dana prije udara pričuvni general Fernando de Santiago - koji je pet godina prije toga bio potpredsjednik prve Suárezove vlade u članku pod naslovom “Granična situacija”; ondje, 24. siječnja, glavni urednik Antonio Izquierdo piše: “Tajanstveni i revni glasnici, koji kažu da su upućeni u sve, ovih dana govore poznatim ljudima iz svijeta informacija i svijeta financija da se ‘sprema udar, da će sve biti riješeno unutar dva mjeseca”’; i tako, unatoč oprezu s kojim je udar skovan, uoči 23. veljače neki su obaviješteni čitatelji znali da je idući dan taj veliki dan: naslovnica s kojom je u 16

nedjelju 22. veljače El Alcázar otvarao svoje stranice prikazivala je kroz tri kolone sliku prazne dvoranu u Kongresu, ispod koje je, kao što je u drugim prilikama već bilo učinjeno u tim novinama, crveni krug upozoravao da naslovnica sadržava korisnu informaciju; informacija se mogla dobiti spajanjem ravnom linijom vrha debele strelice koja je pokazivala sliku dvorane (u njoj se moglo pročitati: “Sve je spremno za sjednicu u ponedjeljak”) s tekstom urednikova članka koji se nalazio desno od slike; rečenica iz članka koju je pokazivala ravna linija davala je gotovo točno vrijeme u koje će pukovnik Tejero sutradan ući u Kongres: “Prije 18.30 idućega ponedjeljka”. Stoga, iako najvjerojatnije nijedan zastupnik u Kongresu toga popodneva 23. veljače nije otprije znao što će se dogoditi, barem su urednik El Alcázara i pokoji njegov suradnik ipak znali. Nameću se četiri pitanja: tko im je proslijedio tu informaciju? Tko je još znao? Tko je znao protumačiti tu stranicu? Koga su novine htjele upozoriti?3 Ali ne rovare protiv Suáreza - i protiv demokracije - samo ultradesničarski novinari; rovare protiv njega - ili Suárez misli da rovare protiv njega - i demokratski novinari. To je osjećaj stiješnjenoga čovjeka, ali možda baš i nije netočan osjećaj. Posljednji dani frankizma i prvi tranzicije osigurali su jedinstvenu simbiozu novinarstva i politike, sudioništvo između političara i novinara koje je omogućilo ovima potonjima da se osjećaju kao da su prvorazredni protagonisti prijelaza diktature u demokraciju; ipak, do 1980. to je prijateljstvo puklo, ili je barem pukla suradnja Suáreza i tiska, koji doživljava da ga vlast omalovažava i pripisuje tom omalovažavanju odgovornost ili dio odgovornosti za taj užasni trenutak u kojem se zemlja našla. Povrijeđeni ponos od kojeg u tom času pati tisak slika je povrijeđenoga ponosa koji je osjećao Suárez (i isto tako slika povrijeđenoga ponosa koji osjeća zemlja) i s obzirom na to da si neki relevantni novinari pripisuju zadatak da diktiraju politiku vlade i smatraju Suáreza gotovo uljezom ili barem mrskim političarom, u mnogim je medijima kritika protiv Suáreza vrlo oštra i pridonosi poticanju na udar potpirujući priču o izvanrednoj situaciji i pružajući na svojim stranicama utočište neprekidnim glasinama o političkim operacijama i već pokrenutim teškim ili blagim udarima koje im više služe za pripremu terena nego za sprečavanje udara. Što se ostaloga tiče, četiri i pol godine na vlasti - a pogotovo četiri tako napete godine kakve je proživio Suárez - dovoljne su da stekne mnogo neprijatelja: tu su ogorčeni novinari koji su u kratkom vremenu zamijenili laskanje prijezirom; tu su kritički novinari koji su postali novinari kamikaze; tu su izdavačke grupe - kao što je Grupo 16, koja posjeduje Diario 16 i Cambio 16, u tom trenutku najvažniji politički tjednik - koje u ljeto 1980. započinju žestoku 3

Nemam odgovor na ta pitanja, ali imam pretpostavke. Novine su tu informaciju vjerojatno dobile od generala Milansa del Boscha, koji će se sutradan pobuniti u Valenciji, ili od nekog bliskog suradnika Milansa del Boscha ili, najvjerojatnije, od Juana Garcíje Carrésa, bivšega vođe vertikalnih frankističkih sindikata, koji je u mjesecima koji su prethodili udaru bio spona između Milansa del Boscha i Tejera: i Milans del Bosch i García Carrés održavali su tijesne veze s El Alcázarom. Vjerojatno je isto tako znao i José Antonio Girón de Velasco, vođa jednoga sektora ultradesnice, predsjednik Udruge boraca i bliski prijatelj Garcíje Carrésa; isto tako pričuvni generali povezani s Cabezom Calahorrom i Fernandom de Santiagom i bivši frankistički ministri povezani s Girónom de Velascom, ali ne i jedini parlamentarac ultradesnice koji je zauzimao klupu u Kongresu: vođa Fuerze Nueve Blas Piñar. Nesumnjivo je za to znalo još ljudi, ali ne mnogo više. U svakom slučaju, ovo je posebno plodno tlo za fantaziranje ili, isto tako, za tlapnje: dana 5. veljače Manuel Fraga, vođa desničarske stranke, piše u svojem dnevniku: “Sve su to glasine (...). Neka vidovnjakinja predviđa udar za 24.”; dana 13. policija dobiva izvješće od povjerljiva izvora da mu prijeti otkaz zbog toga što ne vjeruje previše najavi udara za 23.; dana 18. pušten je u prodaju Spic, mjesečnik komercijalnoga zrakoplovstva posvećen dokolici i turizmu, a u jednom članku, koji je potpisao njegov urednik, može se pročitati: “Nije istina da želim provesti udar u ponedjeljak, 23. veljače... ne znam ja to” (još malo tlapnje: šest slova tvori “ne znam”; dva tvore riječ “ja”; dva riječ “to”; rezultat: 6.22, gotovo točno vrijeme kad je pukovnik Tejero upao u Kongres). Važno je reći da ni 5. ni 13. ni 18. još nisu bili određeni datum ni vrijeme udara.* 17

kampanju protiv Suáreza koju potiču čelni ljudi njegove stranke; tu su slučajevi poput Emilija Romera, nesumnjivo najutjecajnijega novinara kasnoga frankizma, koji je, nakon što ga je Suárez smijenio s privilegiranoga položaja u glasilu Movimienta, jedine Francove stranke, trajno zamrzio premijera i koji je nekoliko dana prije udara predlagao u svojoj kolumni u ABC-u generala Armadu za predsjednika vlade nakon reza skalpelom ili nagloga zaokreta kojim je trebalo maknuti Suáreza.* Slučaj Luisa Maríje Ansona, istaknutoga novinara demokracije, drukčiji je i nešto zamršeniji. Anson je bio veteran, branitelj monarhije kojemu je Suárez pomogao u šezdesetima kad je mislio da će biti osuđen zbog uvreda nanesenih Francu putem članka objavljenog u ABC-u; poslije, sredinom sedamdesetih, Anson je pomogao Suárezu: na nagovor budućega kralja novinar je dao poticaj Suárezovoj političkoj karijeri dok je vodio časopis Blanco y Negro, pogurao je njegovu kandidaturu za predsjednika vlade i proslavio njegovo imenovanje u listu Gaceta Ilustrada sa žarom neuobičajenim za reformistički tisak; naposljetku je Suárez opet pomogao Ansonu: jedva dva mjeseca nakon dolaska na mjesto premijera imenovao je novinara direktorom državne novinske agencije EFE. Iako je Anson ostao na čelu agencije do 1982., ta razmjena usluga pukla je nakon nekoliko mjeseci, čim je novinar počeo osjećati da je Suárez slab političar iskompleksiran zbog svoje falangističke prošlosti i da predaje vlast nove demokracije ljevičarima, od istog se trenutka prometnuo u neumoljivoga kritičara premijerove politike; neumoljivog i javnog: Anson je povremeno okupljao u salonu agencije EFE političare, novinare, financijaše, svećenstvo i časnike i na tim je susretima vrlo skoro počeo poticati nezadovoljstvo protiv svojega bivšeg zaštitnika; isto tako, prema riječima Francisca Medine, pretresao je od jeseni 1977. plan ispravljanja demokracije - u biti prikriveni državni udar* - nadahnut događajima koji su u lipnju 1958. omogućili generalu De Gaulleu da se vrati na vlast i osnuje V. francusku republiku: bila je riječ o tome da vojska diskretno pritisne kralja da isposluje Suárezovu ostavku i da ga prisili da sastavi teoretski nepolitičku vladu s tehničkim predsjednikom, vladu jedinstva ili spasa koja bi na neko vrijeme zamrznula provođenje Ustava s ciljem da vrati red, presiječe krvoproliće terorizma i prebrodi gospodarsku krizu; uz dodatak vojne osobe na čelu vlade, uz veliku dozu improvizacije i nepromišljenosti, otvoreno raskidajući s ustavnim poretkom, to je bio plan koji su pokušali izvesti pučisti onoga popodneva 23. veljače. Povezanost Ansona i generala Armade - kojega on u svojim memoarima ističe kao “dobroga prijatelja” s kojim je “godinama” bio u kontaktu - čvrsta monarhistička uvjerenja koja su ih povezivala, podatak da bi prema nekim svjedočanstvima Anson postao nešto poput ministra u vladi koja bi u skladu s Armadinim planovima bila sastavljena nakon udara, otpor EFE-a da nakon 23. veljače generalu prizna ulogu vođe pobune, zaraćenost Ansona sa Suárezovom politikom i njegova reputacija stalnog urotnika s vremenom su pobudili sumnje u novinara. Ipak, činjenica je da Ansonova povezanost s Armadom nije bila tako uska kao što je to general htio, da se novinar nalazio na navodnom Armadinu popisu za vladu skupa s brojnim demokratskim političarima neupućenima u to da im je general kanio povjeriti ulogu jamaca udara i da je opiranje EFE-a da prizna da je bivši kraljev tajnik predvodio vojnu pobunu bilo odraz prilično raširena nepovjerenja u danima neposredno nakon 23. veljače; što se tiče ideje o udaru, najvjerojatnije joj je začetnik ipak bio sam general - koji je došao u Pariz kao student na École de Guerre nedugo nakon De Gaulleova dolaska na vlast u Francuskoj i proživio je na svojoj koži posljedice toga događaja - koji ju je osmislio i raširio s toliko uspjeha da je od ljeta 1980. nemilice kružila malenim madridskim centrom moći i gotovo da nije postojao nijedan političar koji nije razmotrio prijedlog da se postavi vojna osoba na čelo koalicijske vlade ili koncentrirane vlade ili vlade jedinstva kao jedan od mogućih oblika micanja Suáreza s vlasti. Ukratko, ne postoji nijedna ozbiljna indicija da je Anson bio izravni promicatelj Armadine kandidature za predsjednika unitarističke vlade - a još manje da je bio povezan s vojnim udarom - iako ne treba odbaciti mogućnost da je u nekom trenutku ujesen ili u zimu 1980. smatrao to hitno rješenje razumnim jer je taj novinar sasvim sigurno poticao svaki napor usmjeren tomu da se što prije smijeni predsjednik vlade koji je, prema njegovu mišljenju kao i prema mišljenju čitave vladajuće klase, vodio krunu i državu u katastrofu. 18

4 Isto tako protiv Suáreza rovare (ili Suárez osjeća da protiv njega rovare) financijaši, poduzetnici i desničarska stranka, koju huškaju financijaši i poduzetnici: Alianza Popular. Nije oduvijek bilo tako: nisu oduvijek poduzetnici i financijaši huškali desničarsku stranku, ili barem to nisu oduvijek činili s istim žarom. Iako su u dubini duše prezirali Suáreza otkad je došao na vlast (i to ne samo stoga što su ga držali neznalicom u gospodarskim pitanjima), činjenica je da su na početku njegova mandata financijaši i poduzetnici bezrezervno podupirali novoga premijera jer su shvatili da podupirući njega podupiru monarhiju i zato što ih je monarhija uvjerila da je to simpatično zabadalo, koji je karijeru započeo kao potrčko u zgradi Movimienta i poznavao ju je kao svoj dlan nakon što je pomeo svaki njezin zakutak, idealni predradnik za rušenje zastarjele arhitekture koja im je četrdeset godina bila od velike koristi, ali koja sada samo koči njihove poslove i posramljuje ih pred njihovim europskim kolegama. Suárez je odradio posao: uspješno je odradio taj posao; ipak, kad je bilo gotovo, morao je otići: većinom glasova, to je bilo mišljenje financijaša i poduzetnika. Ali Suárez nije otišao; naprotiv: dogodilo se to da je potrčko, promaknut u predradnika, umislio da je arhitekt i počeo dizati novu zgradu demokracije na sravnjenom građevinskom zemljištu zgrade diktature. Tu je nastao problem: nakon godina u kojima je tražio njihovo povlađivanje, osokoljen ponovno dobivenim glasovima, Suárez ih je počeo tjerati, odbijati savjete i tapšanje po ramenima, izbjegavati ih ili ignorirati ili prezirati ili činiti korake koje su oni tumačili kao prijezir i na kraju ih više nije primao u Moncloi, niti se javljao na telefon kad su ga zvali, niti je potvrđivao da je dobio upozorenja i korektive kojima su ga pokušavali obuzdati. Tako su na vlastitoj koži otkrili ono što su možda oduvijek naslućivali, a to je da je u nekadašnjem uslužnom potrčku čučao onaj prgavac iz provincije u kojem se poput gorčine krije san da se suprotstavi najjačemu iz glavnoga grada. Isto su tako otkrili, dok su zabrinuto uočavali da poslovi idu sve slabije, Suárezovu zakašnjelu ili iznenadnu sklonost socijaldemokraciji, koju su neodređeno pripisivali njegovoj nesposobnosti da se otarasi svoje naobrazbe mladoga falangista pred kojim je revolucija, njegovoj silnoj želji da se ugleda na Felipea Gonzáleza, mladog, sjajnog socijalističkoga vođu, i njegovoj opsesiji da zavrijedi epitet demokratske čistoće koji je udjeljivao list El País. I tako su naposljetku, osamdesetih, zaključili da Suárezova politika samo pogoršava gospodarsku krizu i komada zemlju; isto su tako zaključili da taj plebejac podmuklo vodi vladu jer je njegova moć dolazila od desnice, koja ga je izabrala i podržavala četiri godine, ali on je vladao za ljevicu. Ubrzo je došao zaključak: treba pod svaku cijenu okončati lošu vladavinu skorojevića i drskoga došljaka. Zato su ujesen i u zimu koje su prethodile udaru financijaši i poduzetnici potencirali noćnu moru o državi koja će se survati u katastrofu, podupirali sve političke operacije protiv Suárezove vlade koje su dolazile od desnice i svakodnevno ubrizgavali svoju zlovolju u zlovolju najkonzervativnijih sektora stranke koja je podupirala vladu, s ciljem da je rastrgaju, da disidente iz stranke spoje s manjinskom Alianzom Popular i da od nje sastave novu vladu koju će voditi političar ili neovisni stručnjak ili ugledna vojna osoba, koalicijsku vladu ili koncentriranu vladu ili vladu jedinstva, u svakom slučaju snažnu vladu koju bi podupirala nova parlamentarna većina. Budući da je trebalo uspostaviti prirodni red stvari koji je narušio Suárez, tu su većinu zvali prirodna većina; budući da je prirodni vođa te prirodne većine mogao biti samo vođa Alianze Popular, poduzetnici i financijaši za svoga su vođu izabrali Manuela Fragu. To da je ujesen i u zimu 1980. Fraga rovario protiv Suáreza (ili da je Suárez osjećao da Fraga rovari protiv njega) bila je gotovo neosporna činjenica koja je slijedila ne samo političku logiku: napokon, gotovo nitko nije imao snažnijih razloga od Frage da Suáreza smatra uzurpatorom. Fraga je bio miljenik diktature, godinama je sjedio u Francovu ministarskome vijeću i početkom sedamdesetih, prekriven liberalnom patinom, činio se kao čovjek kojeg je povijest izabrala da vodi postfrankizam, podrazumijevajući pod time reformirani frankizam koji je širio granice frankizma, ali tako da ih ne razbije, kako je to shvaćao Fraga. Nikad mu nitko nije poricao intelektualnu sposobnost da obavlja taj posao. Ima jedna čuvena anegdota: Felipe González, u nastojanjima da laska vođi Alianze Popular i da ponizi Suáreza, tijekom debate o izglasavanju nepovjerenja koju je pokrenuo protiv njega u svibnju 1980. izjavio je s 19

govornice u Kongresu da je Fragi glava puna države; ako je metafora točna, onda je i nepotpuna: ako je istina da je Fragi glava bila puna države, onda je istina i to da u nju nije stalo ništa više. U tom smislu, kao i u gotovo svima ostalim, Fraga je bio Suárezova suprotnost: student s najboljim ocjenama, kompulzivni oporbenjak, izuzetno plodan pisac, u godinama tranzicije Fraga je bio političar koji je odavao dojam da sve zna i da ništa ne razumije, ili barem da ne razumije ono što je morao razumjeti, a granice frankizma nisu se mogle proširiti, a da se ne unište jer je frankizam bilo nemoguće reformirati, ili ga se moglo reformirati samo tako da ga se uništi; ta dramatična intelektualna slabost - pridodana njegovoj urođenoj autoritativnosti, njegovoj oskudnoj domišljatosti, bezrazložnom nepovjerenju koje se krajem šezdesetih počelo uvlačiti u najmoćnije sektore frankizma i njegovu neslaganju s monarhom objašnjava zašto kraljev izabranik za predvodnika tranzicije nije bio očekivani Fraga, nego neočekivani Suárez, i to što su mu u nadolazećim godinama njegovo zastrašujuće držanje, politička neuljuđenost i Suárezova strateška inteligencija (koji je u tim trenucima ostavljao dojam da sve shvaća ili da barem shvaća ono što je trebalo shvatiti, iako ništa nije znao) smanjili manevarski prostor sve dok liberalnog teoretičara s principima tipičnima za sedamdesete nisu stjerali u kut s reakcionarima i osudili ga na to da ispucava svoje ometene ambicije vukući za sobom na konopcu frankističke dinosaure po kamenjaru bez ikakve šanse da se spasi. U mjesecima koji su prethodili udaru situacija se ipak promijenila: dok Suárez tone ništa ne shvaćajući, Fraga se doima punokrvnim, kao da sve zna i sve shvaća; iako mu je moć u Kongresu i dalje slaba jer teškom mukom sastavljena koalicija s kojom je izašao na posljednje izbore jedva da računa na šačicu parlamentaraca, njegov javni imidž više nije imidž neizlječivoga nostalgičara frankizma: za njime žale u Kraljevskoj palači, gdje je godinama imao vjernoga saveznika u generalu Alfonsu Armadi; njegovi odnosi s vojskom i Crkvom ne mogu biti bolji; laskaju mu poduzetnici i financijaši koji su ga prije stjerali u kut i slijede ga istaknute figure Suárezove vlade, koje su ga izabrale kao istinskoga vođu i razrađuju s njime najbolji način da svrgnu vladu i smjeste na njezino mjesto koalicijsku vladu ili koncentriranu vladu ili privremenu vladu ili vladu jedinstva, bilo što, samo da ne dopuste da Suárez ostane na vlasti i na kraju uništi državu. To bilo što uključuje koalicijsku vladu ili koncentriranu vladu ili privremenu vladu ili vladu jedinstva koju bi predvodila vojna osoba; ako ta vojna osoba bude njegov prijatelj Alfonso Armada, to bolje. Kao i toliko ljudi tih dana, možda više nego itko tih dana, Fraga, koji je svjestan da je politička referentna točka mnogih časnika s pučističkim težnjama, odvaguje tu mogućnost: njegovi dnevnici iz toga vremena obiluju* bilješkama o večerama s političarima i časnicima na kojima se to iznosi; mnogi ugledni članovi Alianze Popular, poput Juana de Arespacochage, bivšega gradonačelnika Madrida, otvoreno ga podupiru; prema Arespacochaginim riječima, podupiru ga i mnogi izvršni članovi stranke. Dok se tu i tamo sastaje s vođama Suárezove stanke, uključujući i njegova parlamentarnoga glasnogovornika, Fraga je neodlučan, ali nije neodlučan oko toga da treba pod svaku cijenu dokrajčiti tog inferiornoga čovjeka koji mu je četiri godine prije, pogreškom ili kraljevom lakomislenošću, preoteo sudbinu premijera: prije ljeta uznemirio je zemlju upozorenjem da “ako se ne poduzmu mjere, udar će biti neizbježan”; 19. veljače, četiri dana prije udara, upozorava u Kongresu: “Ako treba učiniti nagli zaokret, provesti promjenu smjera za koju svi znamo da je nužna, bit ćemo spremni na suradnju. A ako ne treba, nećemo (...) Treba postaviti brod na navoz i temeljito pregledati trup i strojarnicu.” Suárez je loše proveo političku tranziciju i došao je trenutak da se to presiječe ili ispravi put: to je i bio cilj 23. veljače. Nagli zaokret, rez skalpelom, promjena smjera: to je bila terminologija posteljice udara. Što se ostaloga tiče, tijekom popodneva i noći 23. veljače poduzetnici i financijaši šutjeli su, niti su osuđivali niti podupirali udar, kao i gotovo svi, i tek tamo negdje oko dva po ponoći, kad je propast vojnog puča bila sigurna nakon što se kralj na televiziji izjasnio protiv njega, pod pritiskom predsjednika provizorne vlade predsjednik CEOE-a napokon je javno osudio opsadu Kongresa i izjasnio se za poštovanje Ustava. Političke stranke, među njima i Alianza Popular, nisu to učinile do sedam ujutro. 5 Rovari li i Crkva protiv Suáreza? Osjeća li Suárez da i Crkva rovari protiv njega? Kao što 20

je u posljednje vrijeme zaratio s novinarima, financijašima, poduzetnicima i čitavom ili gotovo čitavom političkom klasom u zemlji, malo prije udara Suárez je zaratio i s Crkvom; ona ga prepušta njegovoj sudbini, ako čak i ne čini što je u njezinoj moći da ga sruši. Za Suáreza, religioznoga čovjeka, kršćanina koji svake nedjelje ide na misu, obrazovanog u školama i udruženjima Katoličke akcije, itekako svjesnoga neopisive moći koju Crkva još uvijek ima u Španjolskoj i toga da mu je ona jedan od rijetkih oslonaca koji su mu preostali u tom rasulu bez povratka tijekom tih posljednjih mjeseci, pljuska je veoma teška. Crkva - ili barem crkveni vrh ili važni dio crkvenoga vrha - bila je uoči Francove smrti naklonjena prijelazu iz diktature u demokraciju i od Suárezova dolaska na vlast kardinal Tarancón, od 1971. predsjednik Španjolske episkopalne konferencije, uspostavio je s njime suradnju, koja tijekom svih tih godina nije mogla zasjeniti nastojanje Crkve da unatoč političkim promjenama održi svoj vječni privilegirani položaj. Ipak, ujesen 1980. suradnja Suáreza i Tarancóna puca; to pucanje potaknuo je Zakon o rastavi braka, neprihvatljiva revolucija za veliki dio Crkve i španjolsku desnicu. U to doba zakon je već dvije godine u proceduri, uvijek pod kontrolom demokršćanskih ministara i uvijek u sjeni osobnoga pakta Suáreza i Tarancóna koji ozbiljno ograničava njegovo izglasavanje; ali u rujnu te godine, kao posljedica cikličkih kriza koje potresaju vladu, zakon prelazi u ruke vođe socijaldemokratskoga sektora predsjednikove stranke, koji ubrzava njegovo donošenje i uspijeva isposlovati da sredinom prosinca Odbor za zakonodavstvo u Kongresu odobri projekt Zakona o rastavi, mnogo slobodniji od onoga kakav su dogovorili Suárez i Tarancón. Tarancónov je odgovor stigao smjesta: bijesan, osjećajući se izdanim, prekida sve veze sa Suárezom i od toga trenutka, iznenađen predsjednikovim izmotavanjem - ili njegovom slabošću da održi obećanja Tarancón pada u nemilost konzervativnih biskupa, pobornika Manuela Frage, koji su ojačani na svojim pozicijama dolaskom u Madrid krajnje konzervativnoga nuncija krajnje konzervativnoga pape Wojtyle: monsinjora Innocentija. U tom trenutku Suárez ostaje i bez zaštite Crkve; više nego bez zaštite: znana je činjenica da su i nuncijatura i članovi Episkopalne konferencije poticali operacije protiv Suáreza koje su organizirali demokršćani u njegovoj stranci i vrlo je vjerojatno da su nuncij i još pokoji biskup bili obaviješteni* nekoliko dana prije udara da su rez ili vraćanje demokracije na pravi put uz potporu kralja neizbježni. Teško je povjerovati da Crkva nije bila upućena u događanja oko 23. veljače. Toga popodneva održano je plenarno zasjedanje Episkopalne konferencije u Casi de Ejercicios u Pinar de Chamartínu u Madridu, s ciljem da izaberu nasljednika kardinala Tarancóna; čim se pročulo o napadu na Kongres, zasjedanje je prekinuto bez i jedne jedine riječi potpore demokraciji i bez ijedne geste osude ili protesta zbog toga napada na slobodu. Ni jedna jedina riječ. Ni jedna jedina gesta. Ništa. Da, točno: kao i ostali. 6 Naravno da protiv Suáreza rovari (ili Suárez osjeća da protiv njega rovari) glavna opozicijska stranka: PSOE. Ali za razliku od Frage i njegove stranke, od poduzetnika i financijaša, čak i od novinara, vođe PSOE-a nemaju ni najmanje iskustvo na vlasti i jedva da su zašli u galerije velike madridske kanalizacije, tako da djeluju s naivnom nespretnošću novajlija i lako se povode za svima koji kuju udar. Socijalisti su bili veliko iznenađenje demokracije: predvođeni od 1974. probitačnom skupinom mladih ljudi čistoga demokratskog pedigrea (iako od malene ili nikakve relevantnosti u antifrankističkoj borbi), PSOE je od toga trenutka stranka zbijena oko vođe Felipea Gonzáleza i 1977., nakon prvih demokratskih izbora, postaje druga stranka u zemlji i prva na ljevici, uklanjajući komunističku partiju Santiaga Carrilla, koja je tijekom čitavoga frankizma bila gotovo jedina stranka ilegalne opozicije. Izborna pobjeda uranja socijaliste u euforičnu zbunjenost i tijekom iduće dvije godine razvijaju, kao što to čine Fragina desnica i Carrillovi komunisti, politiku sporazuma sa Suárezom, koja kulminira izglasavanjem Ustava, ali početkom 1979., kad su na pragu prvi ustavni izbori, uviđaju da je došlo njihovo vrijeme: kao i toliki ljudi na desnici i na ljevici misle da je, sad kad je srušena utvrda frankizma i Ustavom podignuta utvrda demokracije, Suárez odradio posao koji mu je dodijelio kralj; ne 21

preziru Suáreza (ili ne zasad ili ne javno ili ne potpuno) zato što je skorojevićki potrčko kojemu je povjeren zadatak predradnika, a onda se on uzdigao na položaj arhitekta, iako su sasma sigurni da samo oni uspješno mogu voditi demokraciju, ukorijeniti je u zemlju i integrirati u Europu; misle da čitava zemlja misli kao i oni i također misle, nervozni poput djece izmučene glađu ispred izloga slastičarnice, da ako sad ne dobiju izbore, neće ih dobiti nikad; misle da če ih dobiti. Ali ne dobivaju ih i to je razočaranje glavni krivac za četiri zaključka koja donose u idućim mjesecima: prvo, svoj neočekivani poraz pripisuju posljednjem Suárezovu televizijskom nastupu tijekom predizborne kampanje, u kojem je premijer uspio zastrašiti birače upozoravajući ih na marksistički radikalizam PSOE- a, koji je prema statutu još uvijek marksistička stranka, a koji je prema djelima i riječima prava socijaldemokratska stranka; drugo, tumače Suárezov nastup na televiziji kao oblik prljave igre i zaključuju da se ne može igrati čisto s nekim tko igra prljavo; treće, shvaćaju da će doći na vlast samo ako uspiju politički i privatno dotući Suáreza, uništavajući do korijena ugled vođe stranke koja ih je pobijedila dvaput zaredom na izborima; četvrto, kao posljedica prethodnih triju zaključaka: javlja se želja da se obruše na Suáreza. Od jeseni 1979. - kad su iz statuta PSOE-a uklonili termin marksizam i učvrstili vlast Felipea Gonzáleza na čelu stranke - ofenziva, sve jača zbog Suárezove nesposobnosti da zaustavi propast zemlje, postaje nemilosrdna: socijalisti svakodnevno daju apokaliptičnu sliku premijerovih postupaka, iskapaju i bacaju mu u lice njegovu prošlost falangističkoga potrčka i skorojevića iz Movimienta, optužuju ga da uništava demokraciju, da je spreman prodati Španjolsku samo da ostane u Moncloi, da je nepismen, da je varalica, da je potencijalni pučist. Istovremeno se odlučuju za pravi udar i sredinom svibnja 1980. traže da se izglasa nepovjerenje Suárezu. Manevar, smišljen da promakne Felipea Gonzáleza u premijera, urodio je neuspjehom jer socijalistički lider ne dobiva dovoljno glasova da oduzme Suárezu vlast, ali i propagandnim uspjehom: tijekom debate televizijske kamere pokazuju mladoga Gonzáleza, uvjerljivog i dominantnog nasuprot ostarjelom i poraženom Suárezu, nesposobnom da se obrani od napada protivnika. Ipak, ta je pobjeda kraj: izglasavanjem povjerenja socijalisti su iscrpili parlamentarne mehanizme napada na predsjednika; i onda, podbodeni očajem, strahom, nezrelošću i pohlepom za vlašću, počinju istraživati granice tek postavljene demokracije napinjući do krajnosti njezina pravila iako ih još nisu ni savladali; u tom času postaju koristan instrument pučistima. Još prije ljeta ti novopridošli članovi u salonima, na domjencima i u restoranima malenoga madridskoga centra moći počeli su govoriti i slušati o državnom udaru, o koncentriranim vladama, o privremenim vladama, o vladama spasa i o De Gaulleovim operacijama; njihovo je držanje pred time bilo podvojeno: sjedne strane, glasine su ih uznemirivale; s druge strane, ne žele ostati na margini Suárezove smjene jer su nestrpljivi da dokažu kako, osim što znaju biti opozicija, znaju biti i pozicija i počinju razmatrati hipotezu da osnuju koalicijsku vladu ili koncentriranu vladu ili vladu jedinstva koju će predvoditi vojna osoba i zbog toga u posljednjem tjednu kolovoza traže potporu sastajući se s Jordijem Pujolom, predsjednikom katalonske autonomne vlade. Ujesen, nesumnjivo s tom zamisli u glavi, socijalisti preispituju raspoloženje vojske i glasine o vojnom udaru, a sredinom listopada, nakon internoga sastanka na kojem se Felipe González pita jesu li upaljena sva demokratska svjetla upozorenja i na kojem se raspravlja o mogućnosti da stranka uđe u koalicijsku vladu, nekoliko čelnika PSOE-a sastaje se s generalom Sabinom Fernándezom Campom, kraljevim tajnikom, i s generalom Alfonsom Armadom, njegovim prethodnikom na tom položaju, koji se već mjesecima neprestano spominje kao mogući predsjednik vlade jedinstva. Felipe González dolazi na susrete s Fernándezom Campom; na susret s Alfonsom Armadom ne: dolazi Enrique Múgica, treći čovjek stranke i donedavno predsjednik Komisije za obranu Kongresa. U svjetlu događaja 23. veljače razgovor Múgice i Armade poprima važan smisao, a nemalo su puta u javnosti to isticali i njihovi sudionici. Razgovor, koji traje gotovo četiri sata, održava se 22. listopada tijekom ručka u domu gradonačelnika Léride, provincije u kojoj general od početka godine obnaša dužnost vojnoga guvernera, a u njemu sudjeluje, osim domaćina, i Joan Raventós, vođa katalonskih socijalista. Čini se da se Múgica i Armada privatno dobro slažu; i politički, barem u ključnoj točki: obojica se slažu da je situacija u 22

zemlji katastrofalna, što prema Armadinim riječima veoma zabrinjava kralja i dovodi u opasnost krunu; obojica se slažu da je jedini krivac za katastrofu Suárez i da je Suárezov odlazak s vlasti jedino moguće rješenje za tu pometnju, iako prema Armadi rješenje neće biti kompletno ako se odmah ne sastavi koncentrirana vlada ili vlada jedinstva uza sudjelovanje glavnih političkih stranaka i s neovisnim čovjekom na čelu, po mogućnosti vojnom osobom. Múgica ne odbacuje ovaj posljednji prijedlog; onda se upleće Raventós i pita Armadu je li on spreman biti ta vojna osoba na čelu vlade; ni na taj prijedlog Armada ne odgovara niječno.* Ručak završava bez obećanja i dogovora, ali Múgica sastavlja izvješće o razgovoru za Izvršni komitet stranke, u nadolazećim tjednima razni članovi tog organa ispipavaju čelnike manjih stranaka o mogućnosti da osnuju koalicijsku vladu kojoj bi na čelu bila vojna osoba, a tijekom jeseni i zime Madridom se šire različite glasine - PSOE planira novo izglasavanje nepovjerenja uz potporu dijela Suárezove stranke, PSOE planira ući u privremenu vladu ili koncentriranu vladu s Fraginom strankom i dijelom Suárezove stranke - a svima bi im zajednički nazivnik bio general kojim socijalisti kane maknuti Suáreza iz Moncloe. To je bilo sve. Ili je to sve što znamo, jer u to vrijeme vođe PSOE-a često raspravljaju o ulozi koju bi vojska mogla odigrati u hitnim situacijama poput one u kojoj se našla zemlja, što nije bilo ništa drugo nego oblik da se vojnoj intervenciji označi pista za slijetanje. U svakom slučaju, dugi razgovor Enriquea Múgice i generala Armade poslije ručka u Léridi, i manevri i glasine koje je to potaknulo bili su oslonac za Armadine pučističke težnje i dobar alibi da u mjesecima prije udara bivši kraljev tajnik natukne ili tu i tamo izjavi da će socijalisti rado sudjelovati u vladi jedinstva kojom će predsjedati on ili da su ga upravo oni poticali da je sastavi i da te noći 23. veljače, ponovno mašući zastavicom privole PSOE-a, pokuša nasilu nametnuti tu vladu. Sve to, dakako, ne znači da tijekom jeseni i zime 1980. socijalisti rovare u korist vojnog udara protiv demokracije; to znači samo da ih je velika zbrka, neodgovorno izazvana zbog žudnje za vlašću, dovela do toga da do nepromišljenih granica pojačaju napade na legitimnoga premijera i do toga da su, misleći da izvode manevre protiv Adolfa Suáreza, na kraju i ne znajući izvodili manevre u korist neprijateljâ demokracije. 7 Ali više od svih protiv Suáreza rovari (Suárez osjeća da više od svih rovari) njegova vlastita stranka: Unija demokratskoga centra. Riječ stranka netočna je; u biti, UCD nije stranka, nego koktel teškom mukom sastavljen od skupina različitih ideologija - od liberalnih i demokršćanskih do socijaldemokratskih preko takozvanih plavih, koji potječu kao i Suárez iz same utrobe frankističkog aparata - izborna kovanica koju su sklepali u proljeće 1977. kako bi uz propagandu Adolfa Suáreza mogli izaći na prve slobodne izbore nakon četrdeset godina, koje će prema jednoglasnim predviđanjima dobiti zahvaljujući uspjehu koji je imao kao predsjednik vlade jer je u manje od godine dana uspio razbiti institucionalno uređenje frankizma i sazvati prve demokratske izbore. Na kraju su se prognoze obistinile, Suárez pobjeđuje i tijekom iduće dvije godine UCD ostaje ujedinjen snagom vlasti, neospornim Suárezovim vodstvom i povijesnom prijekom potrebom da se izgradi sustav sloboda. Proljeće 1979. trenutak je Suárezova najvećega sjaja, vrhunac njegove vladavine i vladavine njegove stranke: u prosincu je izglasan Ustav, u ožujku je pobijedio na svojim drugim općim izborima, u travnju na svojim prvim lokalnim, čini se da će konstrukcija nove države biti gotova izglasavanjem statuta o autonomiji Katalonije i Baskije; ipak, upravo u tom trenutku ispunjenosti Suárez počinje tonuti u neku vrstu letargije, iz koje se neće izvući do odlaska s mjesta premijera, a njegova će se stranka neizbježno rascijepiti. Fenomen je čudan, ali ne i neobjašnjiv, samo što nema jedno jedino objašnjenje, nego nekoliko njih. Odmah ću iznijeti dva: jedno je političko, a to je da Suárez, koji je znao obaviti ono najteže, nije u stanju učiniti ono najlakše; drugo je osobne prirode, a to je da se Suárez, koji se dotad doimao kao čvrst političar, počeo psihički urušavati. Dodajem i treće objašnjenje, istovremeno političko i osobno: ljubomora, suparništvo i neslaganje koji klijaju u njedrima njegove stranke. Uistinu, krajem ožujka 1980., kad se više ne mogu sakriti loše stanje u zemlji ni silni pesimizam u ispitivanjima javnoga mnijenja koje provodi vlada, tri gorka neuspjeha na 23

glasovanju (Baskija, Katalonija i Andaluzija) otkrivaju u UCD-u nezadovoljene ambicije i razilaženje u ideologiji dotad prikrivene sjajem pobjede, tako da svako važno pitanje (gospodarska politika, autonomna politika, obrazovna politika, zakon o rastavi, integracija u NATO) i pokoje potpuno nebitno izazivaju sukobe koji se odgađaju kako bi se izbjegla unutarnja eksplozija, a koje vrijeme samo raspiruje; Suárez je pak sve odsutniji, zbunjeniji i zatvoreniji u kućnom labirintu Moncloe, izgubio je energiju iz svojih prvih godina na vlasti i čini se da nije u stanju uvesti red u neobuzdanu graju koja vlada u njegovoj stranci, možda stoga što već neko vrijeme naslućuje da ga, potaknuti njegovom slabošću, poput životinja koje nanjuše strah u svojemu plijenu, vođe skupina teoretski stopljenih u UCD-u ponovno počinju smatrati onime kime ga možda nikad i nisu prestali smatrati: provincijskim falangistom izjedenim ambicijom, neupućenim zabadalom, skorojevićem koji se okoristio u iskvarenom loncu frankizma zahvaljujući laskanju i petljanju u tuđe poslove i koji se nastavio petljati u tuđe poslove zahvaljujući tomu što mu je kralj povjerio da šibicarskim trikovima i piljarskim naklapanjem rasturi zbrku u Movimientu, lakrdijašem koji je možda posljednjih nekoliko godina bio nužno zlo, jer je bolje i od koga poznavao kaljužu frankizma, ali koji sad vodi državu u provaliju svojim smiješnim državničkim pretenzijama. Suárez počinje naslućivati da ga takvim vide vođe njegove stranke; njegove sumnje nisu neosnovane: umišljeni pravnici, ugledni stručnjaci iz dobrih obitelji, visoki funkcionari karijeristi, učeni ljudi i kozmopoliti ili oni koji se smatraju učenima i kozmopolitima, vođe UCD-a prešli su u nekoliko godina put od toga da laskaju Suárezu pripisujući mu nadmoćnost karizmatičnoga vođe do toga da svaki put sve jasnije ističu njegova osobna i intelektualna ograničenja, njegovu nesposobnost kao premijera, njegove katastrofalne parlamentarne osobine, njegovo nepoznavanje demokratskih uzusa - što mu omogućuje da misli da može nastaviti vladati proizvoljno kao u ona predsjednička vremena, kad je račune podnosio samo kralju - njegov prijezir prema Kongresu i zastupnicima njegove stranke u Kongresu, njegov kaotični način rada, njegov pseudoljevičarski populizam i izbjegličku izolaciju u Moncloi, gdje živi okružen družinom nesposobnih i nekoordiniranih ulizica. U travnju 1980. to je realnost koja je u to doba tek Suárezova slutnja: da ga svi vođe iz redova njegove stranke preziru, kao i mnogi njihovi zamjenici, i da svi misle da će ga moći nadmoćno zamijeniti. Taj skriveni osjećaj čelnika UCD-a nailazi ubrzo i na potvrdu javnosti, a Suárezova se slutnja pretvara u izvjesnost. Nokautiran razornim govorništvom Felipea Gonzáleza, tijekom debate o izglasavanju nepovjerenja koje su u svibnju tražili socijalisti, Suárez sramoti zastupnike iz svoje stranke izbjegavajući dijalektičku borbu i dopuštajući da njegovi ministri budu ti koji će braniti vladu s govornice dok drugi čovjek socijalističke stranke, Alfonso Guerra, zgromljuje predsjednika javnom tajnom. “Polovinu izaslanika UCD-a ponese oduševljenje kad čuju Felipea Gonzáleza dok govori”, izjavljuje Guerra u Kongresu. “A drugu polovinu ponese govor Manuela Frage.”* Suárez jedva jedvice izvuče živu glavu na izglasavanju povjerenja, ali zna da Guerrina rečenica nije tek govornička oštrica svadljivoga parlamentarca, da njegov politički ugled graniči s ništicom, da njegova stranka prijeti da se raspadne i da ako želi izbjeći kraj svoje vlade i vratiti kontrolu nad UCD-om, mora smjesta preuzeti inicijativu. I tako, čim uspije, okuplja čelnike stranke na posjedu Ministarstva javnih radova u Manzanares el Realu, nadomak Madrida. Konklava traje tri dana i predstavlja najgore poniženje koje je doživio u svom političkom životu; dapače, lako je zamisliti da čim je debata počela, Suárez u očima svojih drugova čita istinu, da Suárez u njima čita riječ trećerazredni falangist, riječ zabadalo, riječ skorojević, riječ laskavac, riječ neznalica, riječ šibicar, riječ piljar, riječ lakrdijaš, riječ populist, riječ nesposoban. Ali nema potrebe da išta umišlja jer tijekom ta tri dana čelnici UCD-a govore Suárezu u lice sve što mu već mjesecima govore iza leđa, a nisu ga dokraja uništili samo zato što još nisu našli pravu zamjenu - nijedan od njih nema potporu ostalih, a baza i dobar dio članstva još su uvijek uz predsjednika - i Suárez se koristi tom nestašicom kako bi učvrstio svoj položaj: nakon što prihvati kako zna i umije osuđujuće kritike na račun svega, Suárez obećava da će popraviti svoje loše premijerske navike i, što je važnije od svega, postiže kompromis da će dijeliti vlast s njima, i to tako da od toga trenutka prestane biti šef stranke i vlade kako bi postao primus inter pares. Odmah nakon sastanka Suárez pokušava održati obećanje i kompromis te krajem kolovoza s nekolicinom 24

odanih ljudi zacrtava strategiju koja u biti znači drugu rekonstrukciju vlade u nekoliko mjeseci i predaju važnih ministarstava čelnicima UCD-a. Kompromis vrvi ustupcima koji će štetiti njegovoj budućnosti - najgori: možda nepromišljen izlazak iz vlade potpredsjednika Abrila Martorella,* dugogodišnjega prijatelja koji mu je u posljednje vrijeme služio kao štit i kao čovjek za sve - ali Suárez je uvjeren da samo tako može ugušiti pobunu i produljiti svoj položaj uza samrtni hropac i oporaviti se od primljenih uvreda pokazujući svojim kritičarima da griješe. Ali pogriješio je Suárez jer ne zna ili ne može shvatiti da kad jednom izgubiš poštovanje prema nekomu, više ga ne možeš vratiti i da je pobuna u njegovoj stranci nezaustavljiva. Dana 17. rujna, nedugo nakon osnutka nove vlade, Suárez, koji kao da se na nekoliko trenutka budi iz letargije, lagodno dobiva većinu glasova prilikom izglasavanja povjerenja u Kongresu, što mu omogućuje da bez problema vlada idućih mjeseci i u nekoliko sati utvrđuje optimizam iz svojih prijašnjih dana. Ipak, već sutradan izbija pobuna. Miguel Herrero de Miñón - jedan od lidera iz demokršćanskoga krila stranke - objavljuje u El Paísu članak koji bi trebao biti analiza izglasavanja povjerenja, ali zapravo je frontalni napad na način vođenja politike predsjednika njegove stranke. Nekoliko dana nakon toga zastupnici UCD-a biraju Herrera de Miñona za glasnogovornika stranke u Kongresu; budući da se Herrero de Miñón prijavio za izbor kao protuotrov za Suárezove zloporabe i nemar i da je Suárez pokrenuo kandidaturu u depresivnome stanju, izbor znači ozbiljan udarac za predsjednika, koji tek tad naslućuje da njegova ljetošnja obećanja i ustupci nisu ublažili odbojnost koja se nagomilala protiv njega, nego su je pojačali. Njegova je slutnja sad točna, ali zakašnjela: u tom času moćni demokršćanski sektor UCD-a javno rovari protiv njega kako bi ga zbacio s predsjedničkoga mjesta; isto su počeli činiti i liberali, socijaldemokrati i frankistička struja i kako je odmicala jesen i počinjala zima, i oni najskloniji predsjedniku potiho se odriču odanosti i zauzimaju svoje pozicije za budućnost bez njega: pod pritiskom, uz dodvoravanje i uz pomoć novinarâ, poduzetnikâ, financijašâ, vojske i Crkve jedni teže stvaranju nove većine s Fragom; pod pritiskom, uz dodvoravanje i uz pomoć mladenačke žestine, beskrajne pohlepe i apsolutnoga samopouzdanja socijalista drugi teže stvaranju nove većine s Gonzálezom; svi ili gotovo svi - demokršćani, liberali, socijaldemokrati i frankistička struja, vječni antisuaristi i novopečeni antisuaristi - raspravljaju kako da smijene Suáreza bez izbora i koga da postave na njegovo mjesto. Prvih dana 1981., dok UCD priprema svoj novi kongres, koji se trebao održati u siječnju u Palma de Mallorci, u stranci vlada posvemašnja zbrka, a tih dana dokument u kojem se zahtijeva veća unutarnja demokracija, koji su sastavili premijerovi suparnici, već je potpisalo više od petsto zastupnika centra, što je ozbiljna prijetnja kontroli koju Suárez još ima nad bazom i u podružnicama stranke, koje su mu posljednja utvrda. Kao i u Alianzi Popular, kao i u PSOE-u, kao i u čitavome malenome madridskom centru moći, i u UCD-u se raspravlja o hipotezi da je neka vojna osoba ili ugledni političar na čelu koalicijske vlade ili koncentrirane vlade ili privremene vlade ili vlade jedinstva najbolji instrument da izbace Suáreza iz vlade i prevladaju krizu; o tome razmišljaju određeni ugledni zastupnici stranke - osobito zastupnici demokršćanskoga bloka, dobro povezanog s vojskom, a ponajviše s Alfonsom Armadom, s kojim su neki osobno raspravljali o toj zamisli - i sredinom siječnja pojačavaju se glasine koje od ljeta kruže* promjenjivim intenzitetom, glasine o teškim ili blagim udarima i glasine prema kojima se priprema novo izglasavanje nepovjerenja premijeru, izglasavanje koje će vjerojatno tražiti PSOE, ali koje će poduprijeti jedan sektor UCD-a, ako ne i razraditi, što bi trebalo osigurati uspjeh i možda osnivanje hitne vlade, o kojoj svi govore i za koju se, što svi znaju, počevši od samoga Suáreza, predlaže general Armada. Zapravo, glasine o izglasavanju nepovjerenja mnogo su više od glasina - nema sumnje da se ozbiljno razmatralo izglasavanje nepovjerenja - ali, u svakom slučaju, UCD je mjesec dana prije 23. veljače mnogo više klupko političara koji neprestano nešto snuju protiv predsjednika vlade nego politička stranka koja podržava vladu. Usred toga klupka raste udar: to klupko nije posteljica udara, ali jest ključni dio posteljice udara. 8 Sve navedeno događa se u Španjolskoj i čini se da se sve okrenulo protiv Adolfa Suáreza 25

(ili Adolfo Suárez osjeća da se sve okrenulo protiv njega). Izvan Španjolske situacija nije nimalo povoljnija za premijera; bila je, ali više nije, između ostaloga i zato što je Suárez, otkad je došao na vlast, činio sve suprotno od ostatka svijeta; dok se on očajnički pokušavao okrenuti ulijevo, svijet se mirno okretao udesno. U srpnju 1976., kad kralj predaje Suárezu mjesto predsjednika vlade, Europa čeka sa simpatijama, ne posve lišenim skepticizma, miran prelazak iz diktature u demokraciju; Sjedinjene Države sa simpatijama ne posve lišenim strepnje: u tom času njihov je ideal Španjolske - s njihove strateške točke gledišta ključne zemlje u slučaju rata sa Sovjetskim Savezom - poslušna parlamentarna monarhija i ograničena demokracija koja će onemogućiti zakonito postojanje komunističke partije i koja će se priključiti NATO-u. Za početak, imenovanje Suáreza, okarakteriziranoga kao mladoga lava frankizma, mnogo je više po volji Sjedinjenim Državama nego Europi, ali ubrzo se to preokreće: Suárez legalizira komunističku partiju, gura zemlju prema potpunoj demokraciji i, unatoč neprestanom pritisku koji se vrši na njega - uključujući i pritisak njegovih istomišljenika iz UCD-a - odgađa na neodređeno vrijeme molbu za ulazak u Atlantski savez; ne samo to: uvjeren da Španjolska, ako ostane na margini podjele u blokove nametnute Hladnim ratom, može odigrati učinkovitiju ili vidljiviju međunarodnu ulogu nego da se upiše kao statist pod vodstvo američkoga bloka, Suárez tijekom posljednje godine vladavine prima u Moncloi palestinskoga lidera Jasera Arafata i šalje službenoga promatrača na konferenciju nesvrstanih. Četiri godine nakon toga to neovisno držanje - koje u Španjolskoj iritira desnicu i gotovo sve lidere predsjednikove stranke, ali ne i cjelokupnu, uglavnom antiameričku javnost - izazvalo je u Washingtonu blagu uznemirenost pomiješanu s čuđenjem; a ako tomu pridodamo nestabilnost zemlje, ujesen 1980. izaziva općepoznatu uzbunu. Naime u te četiri godine situacija se radikalno promijenila, i ne samo u Sjedinjenim Državama: u listopadu 1978. Karol Woytila izabran je za poglavara Katoličke crkve; u svibnju 1979. Margaret Thatcher izabrana je za premijerku Ujedinjenoga Kraljevstva; u studenome 1980. Ronald Reagan izabran je za predsjednika Sjedinjenih Država. Zapadom se širi konzervativna revolucija i, s ciljem da unište Sovjetski Savez prstenom koji se sve jače steže, Reagan ponovno započinje utrku u naoružanju i zagrijava Hladni rat. U tim okolnostima, ako Washington nešto ne želi, onda su to nemiri na jugu Europe: u rujnu je uspješno podupro vojni udar u Turskoj i sad se boji da krhkost onoga Suáreza nagnutoga ulijevo i stiješnjenoga političkom i gospodarskom krizom i sve jačom socijalističkom strankom ne dovede do revolucije slične onoj u Portugalu 1974. Stoga u mjesecima koji prethode 23. veljače, kad sjevernoameričko veleposlanstvo u Madridu i podružnica CIA-e počnu dobivati vijesti o neminovnom rezu skalpelom ili naglom zaokretu u španjolskoj demokraciji, njihova je reakcija više nego povoljna, puna je entuzijazma, osobito reakcija njihova veleposlanika Terencea Todmana, ultradesničarskoga diplomata koji je proteklih nekoliko godina, kao izaslanik za sjevernoameričku politiku u Latinskoj Americi, podržavao latinoameričke diktature, koji sad uspijeva isposlovati da jedina dva španjolska političara koja je predsjednik Reagan primio u Bijeloj kući prije udara budu dva značajna frankistička političara - Gonzalo Fernández de la Mora i Federico Silva Muñoz - i uspijeva se 13. veljače na imanju blizu Logroña sastati s generalom Armadom.* Ne znamo sadržaj toga sastanka, ali neki događaji dokazuju, bez ikakve sumnje, da je američka vlada bila upoznata s udarom prije nego što je do njega došlo: od 20. veljače vojne baze u Torrejónu, Rod, Morónu i Zaragozi nalazile su se u stanju pune pripravnosti, brodovi VI. flote bili su smješteni blizu mediteranske obale, a tijekom popodneva i noći 23. veljače avion AWACS obavještajne elektroničke službe koji je pripadao 86. eskadronu za komunikacije, koji je poletio u njemačkoj bazi Ramstein, prelijetao je Poluotok s ciljem da kontrolira španjolski radioelektrični prostor. Te su se pojedinosti saznale tek nekoliko dana ili tjedana ili mjeseci nakon toga, ali te noći 23. veljače, kad je sjevernoamerički državni tajnik general Alexander Haig poslao upit što se događa u Španjolskoj, bez ijedne riječi osude napada na Kongres i bez ijedne riječi u korist demokracije - pokušaj državnog udara njemu nije predstavljao ništa više od “unutarnjeg pitanja” - svi su shvatili jedino što se moglo shvatiti: da Sjedinjene Države podupiru udar i da će ako bude uspješan, sjevernoamerička vlada prva to proslaviti. 26

9 Tako posljednjih dana 1980. i prvih dana 1981. čitava realnost kao da rovari protiv Adolfa Suáreza (ili Adolfo Suárez misli da čitava realnost rovari protiv njega): novinari, poduzetnici, financijaši, političari desnice, centra i ljevice, Rim i Washington. To čine čak i neki komunistički lideri,* koji se javno i privatno izjašnjavaju u korist koncentrirane vlade predvođene vojnom osobom. To čine čak i lideri vodećih sindikata, koji govore o ekstremnoj situaciji, o hitnoj situaciji, ne o krizi vlade, nego o krizi države. To čini čak i kralj, koji se na svoj način pokušava riješiti Suáreza te podbada i jedne i druge protiv njega. Od svih tih materijala izgrađen je udar: politički manevri protiv Adolfa Suáreza bili su humus udara; od svih tih materijala izrađena je posteljica udara. Kad to tako kažemo, riječ urota mogla bi zvučati neprimjereno za opisivanje kampanje političkoga pritiska protiv Adolfa Suáreza; drugim riječima: u mjesecima koji su prethodili udaru Suárez je nesumnjivo osjećao da se čitava realnost urotila protiv njega, ali nije li to bio osjećaj bez ikakva uporišta u činjenicama politički mrtvoga i privatno slomljenoga čovjeka? Nije li ono što se dogodilo u Španjolskoj tih dana obično stjecište političkih taktika, interesa i legitimnih ambicija usmjerenih da maknu nesposobnoga premijera s vlasti? Jest, ali upravo to čini političku urotu: savez skupine ljudi protiv onoga tko obnaša vlast. I upravo se to dogodilo u Španjolskoj posljednjih dana 1980. i prvih dana 1981. Ponavljam da je ta urota u biti bila legitimna, ali ne i način na koji je izvedena, a u tadašnjoj španjolskoj politici, nakon četrdeset godina diktature i nakon manje od četiri godine demokracije, način je bio ključan: rastezanje najkrhkijih oblika demokracije do krajnjih granica i dizanje gustog oblaka političke prašine dok se pomoć tražila od vojnih osoba, koje su neprestano bile u kušnji da unište politički sustav, bili su oružje kojim su željeli dokrajčiti Suárezovo vladanje, što je značilo predati neprijateljima demokracije instrument kojim će dokrajčiti Suáreza i demokraciju. Rijetki su odbijali sudjelovati u tom samoubilačkom kaosu; među njima su bili general Gutiérrez Mellado i Santiago Carrillo, dva najistaknutija političara koja se nisu pridružila pritisku na predsjednika te su tako izbjegla pogrešku tipičnu za vladajuću klasu, koju je urotnička strast protiv Adolfa Suáreza svjesno ili nesvjesno dovela do toga da rovari protiv demokracije. Što se tiče samoga Suáreza, on je sasvim sigurno bio pravi političar i kao takav, unatoč tomu što je bio politički mrtav i privatno slomljen, tih se mjeseci borio da se održi na vlasti, borio se za sebe, ali boreći se za sebe i boreći se za ostanak na vlasti, borio se i za to da održi konstrukciju koju je gradio u godinama dok je bio premijer: iako su od samoga početka vojni pučisti smatrali Suáreza utjelovljenjem demokracije - i zato kad je napokon došlo do udara, to je za njih bio udar protiv Suáreza više nego udar protiv demokracije - možda Suárez nikad nije uistinu toliko utjelovljivao demokraciju kao u danima koji su prethodili udaru, a možda je nikad nije tako potpuno utjelovio kao toga popodneva 23. veljače sjedeći u svojoj predsjedničkoj klupi dok su meci oko njega zujali dvoranom Kongresa, jer se nikad kao u tom trenutku borba za samoga sebe i za to da se održi na vlasti nije tako precizno poklapala s borbom za demokraciju. 10 Namjerno sam zaobišao glavnog urotnika: vojsku. Udar 23. veljače bio je vojni udar protiv Adolfa Suáreza i protiv demokracije, ali tko je to rovario u vojsci tijekom jeseni i zime 1980.? I s kojim je ciljem rovario? Jesu li urotu kovale i tajne službe, koje su u to doba bile dio vojske? Je li urotu kovao i CESID, organ koji je objedinjavao najveći dio tajnih službi? I ako jest, je li rovario kako bi zbacio Adolfa Suáreza s vlasti ili je rovario u korist udara? Je li CESID sudjelovao u udaru 23. veljače? Ovo posljednje jedno je od najprepornijih pitanja o udaru i, iz očitih razloga, nesumnjivo ono koje je pobudilo najviše nagađanja: istraživanje toga pitanja omogućuje nam da istražimo i pučističke manevre koji su smišljani u vojsci tijekom mjeseci koji su prethodili udaru. Na suđenju za 23. veljače bila su optužena samo dva člana CESID-a: zapovjednik José Luis Cortina, šef AOME-a, jedinice za specijalne operacije toga centra, i satnik Vicente Gómez Iglesias, Cortinin posilni. Zapovjednik je bio oslobođen; satnik je bio osuđen: tako 27

presuda za 23. veljače potvrđuje da CESID kao institucija nije sudjelovao u udaru, nego da je to učinio samo jedan njezin član, na vlastitu inicijativu. Je li presuda bila istinit odraz događaja? Naravno, odgovorni iz tadašnje obavještajne službe - njezin šef, brigadir mornaričkoga pješaštva Narciso Carreras i njezin generalni tajnik pukovnik Javier Calderón stalno su poricali ne samo da je CESID sudjelovao u udaru nego i da su imali i najmanje naznake da se on priprema, što je, s druge strane, jednako priznanju potpune nesposobnosti jer je jedna od ključnih zadaća koje je vlada povjerila tajnim službama - ako ne i ključna - upravo ta da spriječi eventualni udar. Govore li Carreras i Calderón istinu? Je li CESID uistinu podbacio 23. veljače? Ili to, upravo suprotno, nije bio neuspjeh i bili su upućeni u pripreme za udar, pa ipak nisu upozorili vladu jer su bili upleteni u pobunu? Dvije su činjenice odmah na početku neupitne: prva je, i dalje pod pretpostavkom da CESID nije unaprijed znao točne pojedinosti udara - tko, kad, kako i gdje - da je ipak imao vjerodostojne informacije o uroti protiv Adolfa Suáreza i vojnim spletkama koje će na ovaj ili onaj način na kraju dovesti do 23. veljače; druga je da je o tome obavijestio vladu. To je barem ono što se da zaključiti iz izvješća, koje se obično pripisivalo CESID-u, iz studenoga 1980. i pod naslovom “Pregled tekućih operacija”,* izvješća koje je prema verziji onih koji su ga mnogo godina nakon toga objavili u raznim knjigama bilo poslano kralju, Adolfu Suárezu, generalu Gutiérrezu Melladu i ministru obrane Agustínu Rodríguezu Sahagúnu. Riječ je o možda najkorisnijem dokumentu kojim raspolažemo kako bismo shvatili izravne događaje koji su prethodili udaru jer sadržava suvremen, detaljan i poprilično istinit opis političkih i vojnih urota toga doba i prilično točnu najavu onoga što će se zbiti 23. veljače. Izvješće je podijeljeno na predgovor i na tri dijela; svaki od njih iznosi pregled jednog tipa operacije: prvi daje pregled civilnih operacija; drugi vojnih operacija; treći pregled mješovite operacije, civilno-vojne. U predgovoru se iznose samo gola istina i jedno upozorenje: gola je istina da je zajednički nazivnik operacija koje će se poslije odvijati želja da se sruši Adolfa Suáreza kako bi se okončala “postojeća anarhična klima i društvenopolitički nered”; upozorenje upućuje da s obzirom na postojeću anarhiju i nered “nema nikakvoga razloga da se pretvaramo da nisu pokrenute još neke operacije” i “da se bojimo da bi ove posljednje mogle biti gotovo bezbrojne”. Prvi dio izvješća opisuje četiri civilne akcije, drugim riječima četiri političke akcije, od kojih su tri artikulirane u predsjednikovoj stranci, a četvrta u socijalističkoj stranci: izvješće minimizira provedivost ovih prvih, ali naglašava zanimanje njihovih organizatora - demokršćana, liberala i frankista unutar UCD-a - za civilnovojnu operaciju; mnogo veću važnost pridaje socijalističkoj operaciji. Ona bi se trebala provesti u siječnju ili veljači 1981. i sastojala bi se od podnošenja zahtjeva PSOE-a za izglasavanje nepovjerenja, od prethodnoga sporazuma s brojnom skupinom disidenata iz UCD-a, a ishod bi bio da Suárez bude zbačen s vlasti i da se oformi koncentrirana vlada na čijem bi čelu bila vojna osoba liberalnih sklonosti kojoj bi kruna bila naklonjena, što bi neutraliziralo pučističke tendencije vojske i, pod pretpostavkom da njihovi promicatelji u svojim redovima imaju odgovarajuću vojnu osobu koja je spremna na to i da imaju privolu kralja, koja bi dala projektu “gotovo posvemašnji kredibilitet”. Profil odgovarajuće i spremne vojne osobe bio je profil generala Armade ili profil koji se pripisivao generalu Armadi, koji se, što je autor izvješća bez ikakve sumnje znao, nedugo prije toga sastao u Léridi sa socijalističkim vođama. U tom je odjeljku zabilježeno i zanimanje PSOE-a za civilno-vojnu operaciju koja će biti iznesena na kraju i koja je tek varijanta operacije socijalista. Drugi dio izvješća donosi pregled triju vojnih operacija: operaciju general-pukovnikâ, operaciju brigadira i operaciju skupine koju se naziva “dobrovoljcima”. U tom su dijelu informacije autora osobito bogate i pouzdane. Prema izvješću, te su tri operacije neovisne iako imaju dodirnih točaka i u bilo kojem trenutku mogu se objediniti; sve su tri, k tomu, provedive i izuzetno opasne. Operacija general-pukovnikâ, čiji je referentni civil Manuel Fraga, sastojala bi se od kolektivne vojne pobune svih kapetanija - centara vojne moći u svakoj vojnoj regiji na koje je bila podijeljena zemlja - što bi, slično onomu što se dogodilo dva mjeseca prije u Turskoj, dalo udaru zakonit prizvuk ili izgled; u izvješću se izostavljaju imena generalpukovnika upletenih u operaciju (među njima i ono najpoznatije: Jaimea Milansa del Boscha, stožernoga generala Valencije), ali drži se “više nego vjerojatnim” da će doći do udara ako se 28

nastavi političko propadanje. Kao i prva operacija, operacija brigadirâ nije još sasvim sazrela; za razliku od prve operacija brigadirâ, koji su “hladnokrvni, racionalni i metodični”, temeljito je planirana i upravo stoga - i zbog “ljudskih i profesionalnih odlika” organizatora - kad bi se jednom pokrenula, “bila bi nezaustavljiva”; isto tako, za razliku od prve, ta operacija omalovažava krunu: brigadiri imaju “prilično napredan socijalni mentalitet, koji graniči s naglašeno nacionalističkim socijalizmom, nimalo marksističkim” i njihov politički ideal nije monarhija, nego republika s predsjednikom. U izvješću se opet povezuje ime Manuela Frage s tom operacijom; opet se izostavljaju njezini promicatelji, možda je jedan od njih bio brigadir José Ignacio San Martín, šef glavne obavještajne službe kasnoga frankizma i u to doba načelnik stožera Oklopne divizije Brunete. Što se tiče treće operacije, operacije takozvanih dobrovoljaca, riječ je, prema izvješću, o najopasnijoj: ne samo stoga što je najnasilnija i najnezaustavljivija nego i stoga što nimalo nije sklona monarhiji. Ti dobrovoljci smatraju da je jedini način da potaknu vojsku na udar taj da udare na neku neuralgičnu točku rušilačkom snagom (“ne isključujući prijeka smaknuća ako naiđu na otpor ili odbijanje ostavki”): u izvješću se ne spominje Zastupnički kongres, ali se spominju palača u Moncloi, presudna ministarstva, centri za komunikacije; u skladu s predviđanjima tih dobrovoljaca, kad iznenadni napad bude gotov, “ostatak oružanih snaga pripojio bi se njemu ili ga barem ne bi silom spriječio” i, kad se “totalno” ukloni politička klasa, zapovjednici operacije “stavili bi se na raspolaganje pobunjenim vojnim zapovjednicima, koji bi dali konačni oblik sveukupnom vojnom udaru”. Prema izvješću, plan dobrovoljaca imao je prethodnika u “famoznoj operaciji Galaxia”, kako je tisak krstio udar koji je dvije godine prije toga pokušao, ali nije uspio izvesti Tejero, čime pisac izvješća upućuje na poručnika kao protagonista novog udara. To su civilne i vojne operacije koje su u tijeku; u nastavku izvješća razmatra se mješovita operacija, civilno-vojna. To bi bio blagi udar usmjeren na to da spriječi opasnost od tri netom opisana teška udara; njezini promicatelji skupina su civila koji nikamo ne pripadaju, ali imaju političko iskustvo i skupina aktivnih generala “besprijekornih dosjea i sa sposobnošću da povuku”; mehanizam pokretanja te operacije formalno je ustavan, “iako ta formalnost ne bi pokrila minimalne zakonske kriterije da se to ne nazove udarom”: sastojala bi se od toga da se prisili Suáreza na ostavku putem niza konstantnih pritisaka iz raznih smjerova (političke stranke i financijaški, poduzetnički, crkveni, vojni i novinarski krugovi) koji bi kulminirali kraljevim pritiskom, koji bi istoga časa i uz pomoć glavnih stranaka predložio za predsjednika vlade generala “uz potporu ostatka vojnih struktura”, koji bi sastavio “privremenu vladu ili vladu narodnoga spasa” sastavljenu od barem pedeset posto neovisnih civila ili civila koje bi predložili UCD, PSOE i Alianza Popular. Osim obuzdavanja terorizma i podizanja gospodarstva ta bi vlada - čiji bi mandat završio krajem mandata skupštine - reformirala Ustav, uklonila autonomne vlade, smanjila moć stranaka i stavila izvan zakona komuniste i nacionaliste. U principu nije riječ o rušenju demokracije: riječ je o njezinu smanjivanju ili ograničavanju ili potkresavanju i pretvaranju u poludemokraciju. I dalje prema izvješću, tu mješovitu operaciju ne bi poduprli samo lideri UCD-a i PSOE-a, koje bi se uvjerilo da je to jedina alternativa teškom udaru; isto bi se tako tražilo slaganje promicatelja vojnih operacija uz uvjeravanje da bi ako mješovita akcija propadne, bojno polje ostalo slobodno za njihov pokušaj (“u kojem bi dobili suradnju onih koji su krenuli u nju”). Izvješće je završavalo tvrdnjom: “Izvedivost ove operacije veoma je visoka”; čak se spominjao datum izvođenja: “Procjenjuje se da bi vrijeme njezina izvođenja bilo prije proljeća 1981. (ako ne bude nepredviđenih okolnosti).” To je sažetak “Pregleda tekućih operacija”. Na kraju je bilo nepredviđenih okolnosti, ali ne previše: u biti, informacije koje je nudilo izvješće bile su točne; isto kao i predviđanja: nakon svega udar 23. veljače pokazao se kao improvizirani pokušaj ostvarivanja civilno-vojne operacije u okrilju četiriju civilnih operacija i kao zbroj triju vojnih operacija; ili jasno rečeno: propali pokušaj predavanja vlasti generalu Armadi uz uporabu sile vojnih urotnika - generalpukovnikâ pod vodstvom Milansa del Boscha, brigadirâ pod vodstvom San Martína i dobrovoljaca pod vodstvom Tejera - kako bi se civilne urotnike - UCD, Alianzu Popular i PSOE - prisililo da prihvate to hitno rješenje. Stoga, ako je istina da je CESID sastavio to izvješće, nema sumnje da je obavještajna služba - iako nije sasvim pouzdano znala tko će, 29

kada, kako i gdje provesti udar - u studenome 1980. posjedovala dovoljno pouzdane informacije o pučističkim spletkama da može prilično točno predvidjeti što će se dogoditi 23. veljače. Ipak, iako se izvješće pripisuje CESID-u, to nije djelo CESID-a: njegov je autor Manuel Fernández-Monzón Altolaguirre, u tom trenutku pukovnik i šef Službe za odnose s javnošću Ministarstva obrane. Fernández-Monzón bio je prije toga član obavještajne službe, sačuvao je dobre veze sa starim kolegama i godinama je prodavao političko-vojne informacije odabranoj klijenteli među političarima, financijašima i madridskim poduzetnicima, osim što je u to doba bio savjetnik Luisa Maríje Ansona u novinskoj agenciji EFE. Njegovo izvješće koje je bilo odaslano ministru obrane i došlo je do kralja, predsjednika vlade i potpredsjednika i koje je nesumnjivo kružilo malenim madridskim centrom moći ujesen i u zimu 1980. donosi kratki pregled gomile urota koje su ključale uoči 23. veljače, posebno sve vezano uz vojne urote. Iako su neke od njih bile općepoznate, veći dio informacija u izvješću potječe iz CESID-a, što dokazuje da je obavještajna služba znala opće crte tekućih operacija, ali da u danima koji su prethodili vojnoj pobuni nije znala sve do u tančine, tko će je, kada, kako i gdje provesti. Je li CESID znao? Je li CESID podbacio u svojem zadatku da obavještava i upozorava vladu? Ili nije podbacio i nije upozorio vladu jer je bio na strani pobunjenika? Najkontroverznije pitanje o 23. veljače zasad ostaje neriješeno: je li CESID sudjelovao u državnom udaru? 11 23. veljače Bio je ponedjeljak. Madrid je osvanuo u suncu; popodne oko trinaest i trideset popodne sunce je prestalo sjati i naleti zimskoga vjetra meli su ulice u središtu grada; oko osamnaest i trideset već se počelo mračiti. Upravo u to vrijeme - preciznije: u osamnaest sati i dvadeset tri minute - pukovnik Tejero ulazio je u Zastupnički kongres na čelu trupe koju je činilo šesnaest časnika i sto sedamdeset podčasnika i nižerangiranih vojnika regrutiranih u Motorističkom parku žandarmerije u Ulici Príncipe de Vergara. To je bio početak udara. Udara čija osnovna obilježja nisu odgovarala teškom, nego blagom udaru, drugim riječima obilježjima udara bez krvi u kojem su se oružjem služili samo zato da kralj, politička klasa i građanstvo pokleknu pred zahtjevima pučista: nakon preuzimanja Kongresa stožerni general Valencije Milans del Bosch podigao bi na noge svoju regiju i zauzeo glavni grad, brigadir San Martín i neki časnici iz Oklopne divizije Brunete podigli bi svoju jedinicu i njome zauzeli Madrid, a general Armada otišao bi do Zarzuele i uvjerio kralja da mu dopusti, s ciljem da riješi problem koji je nastao zbog pobunjenih vojnika, da se u njegovo ime pojavi u Kongresu kako bi oslobodio zatočene zastupnike, a zauzvrat da s glavnim političkim strankama oformi koalicijsku vladu ili koncentriranu vladu ili vladu jedinstva pod svojom palicom. Ta četiri taktička koraka na određeni su način odgovarala četirima vojnim operacijama najavljenim u studenom u izvješću Fernández-Monzóna: zauzimanje Kongresa, što je bio najkompleksniji (i najzvučniji) korak, odgovaralo je operaciji dobrovoljaca; zauzimanje Valencije, što je bio najpripremljeniji korak, odgovaralo je operaciji general-pukovnikâ; zauzimanje Madrida, što je bio najimproviziraniji korak, odgovaralo je operaciji brigadirâ; a zauzimanje Zarzuele, što je bio najlakši (i ključni) korak, odgovarao je civilno-vojnoj operaciji. Pa ipak, postojala je značajna razlika između udara kakav je predviđalo izvješće Fernández-Monzóna i udara kakav se odvio u stvarnosti: dok je u prvom slučaju civilno-vojna operacija funkcionirala kao političko sredstvo usmjereno na sprečavanje triju vojnih operacija, u drugom slučaju tri vojne operacije funkcionirale su kao sredstvo sile usmjereno na nametanje civilno-vojne operacije. Što se ostaloga tiče, iako je plan udara bio jednostavan, njegovo izvođenje ili određeni oblici njegova izvođenja nisu to bili, ali toga jutra, 23. veljače, rijetki su pučisti dvojili o njegovu uspjehu: svi ili gotovo svi mislili su da su ne samo vojska nego i kralj, politička klasa i veliki dio građanstva bili spremni prihvatiti uspjeh udara; svi ili gotovo svi mislili su da će čitava zemlja prihvatiti udar s više olakšanja nego rezignacije, ako ne i s oduševljenjem. Nagovijestit ću samo jedan podatak: u dva od četiri koraka udara upleli su se agenti CESID-a; spomenut ću još jedan: u barem 30

jednom od tih koraka njihovo upletanje nije bilo slučajno. Tako je: u sedamnaest sati toga dana satnik Gómez Iglesias, podređen zapovjedniku Cortini u CESID-u, raspršio je u Motorističkom parku žandarmerije posljednje dvojbe časnicima koji su trebali pratiti pukovnika Tejera u napadu na Kongres. Gómez Iglesias bio je pukovnikov prijatelj otkad su nekoliko godina prije zajedno bili u zapovjedništvu žandarmerije u San Sebastiánu, vjerojatno je mjesecima motrio Tejera po naredbi zapovjednika Cortine, savršeno je dobro poznavao planove svojega prijatelja i posljednjih mu je dana pomagao da ih ostvari. Potpora koju mu je pružio u tom trenutku i na tome mjestu sat i pol prije napada na Kongres i u uredu brigadira Miguela Manchada, zapovjednika Motorističkoga parka - bila je ključna. Nekoliko minuta prije dolaska Gómeza Iglesiasa u ured brigadira Manchada pukovnik je pokušavao navrat-nanos nagovoriti ondje okupljene časnike da pođu s njime u Kongres i dovrše operaciju uvođenja javnoga reda od velike nacionalne važnosti - to je bila fraza koju je stalno upotrebljavao - operaciju po naredbi kralja, a pod zapovjedništvom generala Armade, koji se u tom trenutku sigurno već nalazi u Zarzueli, i generala Milansa del Boscha, koji je trebao proglasiti izvanredno stanje u Valenciji. Nijedan od časnika koji su ga slušali nije znao za pukovnikovu buntovničku prošlost i pučističke sklonosti i iako je najveći dio njih bio već nekoliko dana ili sati upoznat s njegovim planom i iako su ga podupirali, oni koji nisu bili obaviješteni izražavali su dvojbe, osobito satnik Abad, veoma sposoban časnik koji je zapovijedao veoma sposobnom i odlično uvježbanom skupinom žandara, neophodnom da, kad jednom zauzmu Kongres, organiziraju njegovo zatvaranje i drže ga pod kontrolom; ulazak u ured Gómeza Iglesiasa, koji je u to doba vodio nekakav tečaj u Motorističkome parku, sve je promijenio: Abadova rezerviranost i suzdržanost, koje je mogao osjećati još pokoji od ostalih časnika, nestale su čim je satnik s onim neupitnim autoritetom agenta CESID-a ustvrdio da je ono što je rekao Tejero istina i svi okupljeni odmah su se bacili na posao puneći trupama šest autobusa koje je pribavio brigadir Manchado i organizirajući odlazak prema Kongresu, gdje se prema pukovnikovim planovima ta skupina morala sastati s drugim autobusom koji je u isto doba na drugom kraju Madrida satnik Jesús Muñecas punio žandarima koji su pripadali Eskadronu prve pokretne jedinice u Valdemoru. Na taj je način započeo prvi korak udara, a to su bili ljudi koji su ga vodili. Ipak, mnogi istražitelji 23. veljače* drže da je osim satnika Gómeza Iglesiasa još nekoliko agenata CESID-a surađivalo u tom trenutku s pučističkim pukovnikom; prema njima, Tejerova kolona i Muñecasova kolona bile su koordinirane ili povezane vozilima kojima su upravljali ljudi zapovjednika Cortine - narednik Miguel Sales, razvodnici Rafael Monge i José Moya opremljeni lažnim tablicama, toki-vokijima i prijenosnim radioodašiljačima. Po mojemu sudu, to može biti samo djelomice točno: gotovo je nemoguće da su obje kolone bile povezane CESID-om, između ostaloga i zato što su toki-vokiji koje su u to doba rabili njihovi agenti imali domet od svega nekoliko kilometara, a radioodašiljači petsto metara (k tomu, da su bile povezane, došle bi do Kongresa istodobno, kao što je, nesumnjivo, bila njihova namjera, a ne bi jedna kolona došla mnogo nakon druge, kao što se u stvarnosti dogodilo); s druge strane, sasvim je moguće da je pokoje vozilo CESID-a pratilo kolone, ne s nakanom da ih vodi do Kongresa (što bi bilo apsurdno: nijedan stanovnik Madrida ne treba vodiča donde), nego zato da im raščisti put lišavajući ih zapreka koje mogu iskrsnuti putem.4 Bilo to točno ili ne - a trebalo bi se vratiti na to - jedno je sigurno: najmanje je jedan agent iz CESID-a podređen zapovjedniku Cortini pružio odlučujuću pomoć pukovniku Tejeru kako bi napad na Kongres uspio. Jednako je uspješan bio drugi korak udara: okupacija Valencije. U sedamnaest i trideset 4

Također postoje indicije da su zajedno s agentima CESID-a u zauzimanju Kongresa sudjelovali agenti Službe za informacijsku sigurnost žandarmerije (SIGC), koji su bili pod zapovjedništvom brigadira Andrésa Cassinella. Prema izvješću jednoga člana te službe objavljenog u tisku 1991., 23. veljače u sedamnaest sati nekoliko časnika i dvadeset žandara iz operativne jedinice SIGC-a pod zapovjedništvom nekog natporučnika počeli su se raspoređivati po Kongresu i oko njega, a u sedamnaest i trideset već su pročešljali zonu kako bi se uvjerili da se u danom trenutku policajci zaduženi za sigurnost zgrade neće opirati ulasku pukovnika Tejera i njegovih žandara. Ta informacija nikad nije demantirana. 31

toga popodneva nakon jutra punog neuobičajene gužve u zgradi kapetanije Milans del Bosch okupio je u svojem uredu generale koji su bili pod njegovim zapovjedništvom i obavijestio ih o onome što će se dogoditi za sat vremena: govorio je o napadu na Kongres, o zauzimanju Madrida od Oklopne divizije Brunete, o objavljivanju proglasa o izvanrednom stanju u valencijskoj regiji i da se sve to događa uz odobrenje kralja, koji će biti u Zarzueli u društvu generala Armade, najvišeg odgovornog za operaciju i budućega predsjednika vlade, koja će ga imenovati zapovjednikom Vijeća načelnika vojnih stožera, najvišeg organa vojske. Uz pomoć zamjenika načelnika stožera brigadira Ibáñeza Inglésa i njegova zamjenika pukovnika Masa Olivera general Milans - jedan od najuglednijih časnika u španjolskoj vojsci, jedan od najgorljivijih frankista, jedan od najdeklariranijih monarhista - bio je duša ili jedna od duša urote: udar je osmišljen u Valenciji, ondje su dana krila Tejerovim pučističkim pritiscima, ondje je Milans uskladio svoje planove s Armadinim, ondje je dobio potporu za udar ili blagonaklonu neodlučnost pet od jedanaest vojnih regija na koje je bila podijeljena Španjolska (II., sa sjedištem u Sevilli; V., sa sjedištem u Zaragozi; VII, sa sjedištem u Valladolidu; VIII., sa sjedištem u La Coruñi; X., sa sjedištem na Balearima), odande se dan prije aktivirala pobuna Oklopne divizije Brunete kod Madrida, ondje je izabran vojni lider pobunjenika. Uoči udara Milans je nastojao zadržati pojedinosti za sebe: nekoliko dana prije odaslao je u zgradu kapetanije iz podružnice CESID-a u Valenciji dva povjerljiva dopisa - jedan o mogućem napadu terorista ETA-e; drugi o mogućim nasilnim činovima militantnih sindikalista ljevice koji su mu, iako su označeni najmanjim indeksom povjerljivosti i zasnovani na lažnim informacijama, trebali poslužiti kao dodatno pokriće za postrojavanje jedinica u vojarnama i proglašavanje izvanrednoga stanja predviđenog u dopisu koji je ujutro 23. veljače na njegov poticaj sastavio brigadir Ibáñez Inglés; isto je tako pokušao zadržati za sebe pojedinosti i na sam dan udara: dva je dopisa iz CESID-a* sastavio neki član obavještajne službe, ali Milans nije smatrao taj organ saveznikom, nego potencijalnim neprijateljem udara, a jedna od prvih mjera koje je poduzeo nakon proglašavanja izvanrednoga stanja bilo je zadržavanje šefa CESID-a u Valenciji i sprečavanje djelovanja tog organa šaljući u njihove urede u gradu odred sastavljen od narednika i nekoliko vojnika. Barem na svom teritoriju Milans je imao ili je mislio da ima pod kontrolom sve elemente nužne za udar: toga jutra poslao je vojnim zapovjednicima vojnih regija naredbe umetnute u zapečaćene omotnice, koje su smjeli otvoriti samo ako teleprinterom dobiju lozinku (“Miguelete”) i kad je u osamnaest sati raspustio sastanak s generalima koji je sazvao u stožeru vojne regije i poslao ih na njihova zapovjedna mjesta kako bi mogao pokrenuti operaciju, ništa u Valenciji nije nagovješćivalo propast udara. Ništa ga nije nagovješćivalo ni u El Pardu, na svega nekoliko kilometara od Madrida, gdje se nalazio stožer Oklopne divizije Brunete, najmoćnije, najmodernije i najspremnije jedinice u vojsci, ali isto tako i najbliže glavnomu gradu. U svakom slučaju, ništa ga nije nagovješćivalo oko sedamnaest sati, u trenutku kad je, gotovo istovremeno kad je pukovnik Tejero uz pomoć satnika Gómeza Iglesiasa savladao nepovjerenje časnika okupljenih s ciljem da ga prate do Kongresa i dok je general Milans obavještavao svoje podređene o neminovnosti udara, održan neobični sastanak u uredu generala Joséa Justea, zapovjednika divizije. Sastanak je bio neobičan iz nekoliko razloga, a glavni je taj da ga je navrat-nanos sazvao obični zapovjednik Ricardo Pardo Zancada,* kojega je prethodnoga dana general Milans zadužio da digne na noge Diviziju Brunete i njome zauzme Madrid. Pardo Zancada bio je u to doba ugledni načelnik stožera koji je sudjelovao u pobuni protiv vlade i bio naklonjen uroti brigadirâ ili je bio u bliskim odnosima s nekima od njih, osobito s brigadirom San Martínom, svojim neposrednim nadređenim i načelnikom stožera divizije; isto je tako blisko ideološki i privatno bio vezan uz Milansa još od vremena kad je general zapovijedao Divizijom Brunete u drugoj polovini sedamdesetih. Ovo posljednje objašnjava zašto ga je u nedjelju ujutro Milans hitno pozvao i zašto je Pardo Zancada, ne tražeći objašnjenja i ne časeći časa i nakon što je obavijestio brigadira San Martína o tom nenadanom pozivu, sjeo u auto i krenuo prema Valenciji. Po zapovjednikovu dolasku u grad nakon gotovo četiri sata puta Milans ga je izvijestio o planu za idući dan onako kako je idućega dana izvijestio svoje generale i povjerio mu zadatak da digne svoju jedinicu uz pomoć San Martína i Luisa Torresa Rojasa, generala koji je sudjelovao u pripremnim sastancima za udar i koji se isticao time što je zapovijedao 32

Divizijom Brunete prije nego što je bio smijenjen zbog čina neposluha i poslan pred vojne vlasti u La Coruñu; iako je vjerovao da će za podizanje divizije biti dovoljna aureola nepobjedivoga borca koja ga je obavijala i ustanička atmosfera kojom je odisala, kao i u gotovo svim vojnim jedinicama, Milans se pobrinuo da Pardo Zancada čuje telefonski razgovor s generalom Armadom, iz kojeg je zapovjednik zaključio da je kralj upoznat s udarom. Pardo Zancada sve je temeljito odvagnuo i, unatoč neizvjesnosti u koju su ga gurnule Milansove riječi i dijalogu između Milansa i Armade - plan mu se doimao siromašnim, nepovezanim i nezrelim - prihvatio je zadatak s velikim žarom; njegove se dvojbe nisu raspršile kad je u ponoć, na povratku u Madrid, obavijestio San Martína, ali nije mu ni splasnuo entuzijazam: obojica su godinama čekala taj trenutak i obojica su se složila da im nespretnosti i improvizacije u pripremama tog udara ne daju pravo da se povuku i da spriječe pobjedu koju su držali nesumnjivom. Iduće je jutro bilo najluđe u životu zapovjednika Parda Zancade: gotovo sam, bez pomoći Torresa Rojasa - kojega je uzaludno nazivao u njegov ured u zgradi vojnih vlasti u La Coruñi, bez pomoći San Martína - koji se u ranim jutarnjim satima zaputio prema vojnom poligonu blizu Zaragoze kako bi nadgledao taktičke vježbe u društvu generala Justea, Pardo Zancada pripremio je Diviziju Brunete za zadatak s kojim još nije bila upoznata i izradio program operacija koje je trebala izvesti svaka pojedina divizija: zauzimanje radijskih i televizijskih postaja, zauzimanje strateških točaka u Madridu - Campo del Moro, Retiro, Casa de Campo i Park Oeste - i razvijanje borbenih redova u gradu nakon toga. Sredinom jutra napokon je uspio razgovarati s Torresom Rojasom, koji se požurio i sjeo u putnički avion do Madrida odjeven u borbenu uniformu i s tenkističkom kapom na glavi, spreman podići na noge svoju bivšu jedinicu svojim ugledom strogoga zapovjednika, ali odanog svojim časnicima, koji je istesao tijekom nedavnih godina zapovjedništva. Pardo Zancada dočekao je Torresa Rojasa na aerodromu Barajas nakon četrnaest sati i ubrzo ručao s njime u blagovaonici stožera u društvu drugih zapovjednika i časnika iznenađenih posjetom bivšega zapovjednika, a istovremeno u svratištu u Santa María de la Huerti, gdje je ručao s generalom Justeom na putu prema Zaragozi, brigadir San Martín dobio je obavijest od Parda Zancade da je u Diviziji Brunete sve spremno za udar. U tom je trenutku San Martín zacijelo oklijevao: vratiti se s Justeom u stožer značilo je riskirati da zapovjednik Brunetea odustane od urote; ne vratiti se značilo je da će ga možda mimoići slava i korist od pobjede: njegova ambicija da uživa u njima, oholost svemoćnoga šefa frankističke obavještajne službe i svijest o poteškoćama koje prijete kad diviziju podiže netko tko nije njezin zapovjednik uvjerili su ga da mora obraditi Justea i vratiti se na svoje zapovjedno mjesto u El Pardu, što će se na kraju pokazati kao jedan od razloga propasti udara. Tako su se oko šesnaest i trideset Juste i San Martín iznenada pojavili u stožeru i nekoliko minuta prije sedamnaest sati, nakon što je naređeno postrojavanje trupa, zapovjednik Pardo Zancada preuzima riječ i priopćuje zapovjednicima i časnicima svih činova da je on sazvao taj neobični sastanak i da sad zauzimaju Justeov ured. Govor Parda Zancade kratak je: zapovjednik objavljuje da će se za nekoliko minuta dogoditi nešto od velike važnosti u Madridu; objašnjava da će potom general Milans zauzeti Valenciju; isto tako objašnjava da Milans računa da će Divizija Brunete zauzeti glavni grad; isto tako da operacijom upravlja general Armada iz Zarzuele uz kraljev blagoslov. Reakcija većega dijela skupa na riječi Parda Zancade kreće se od suzdržanoga veselja do ozbiljnosti pune iščekivanja, ali ne i neslaganja; zapovjednici i časnici čekaju odluku generala Justea, kojega Torres Rojas i San Martín pokušavaju pridobiti na stranu udara umirujućim riječima i pozivajući se na kralja, Armadu, Milansa i nekoga koga San Martín nagovara da ne zove svojega neposredno nadređenoga, generala Quintana Lacacija, stožernoga generala Madrida, koji nema pojma ni o čemu. Nakon nekoliko minuta tjeskobnih premišljanja, tijekom kojih Justeovom glavom prolaze pobuna iz 1936. i mogućnost da mu ako se suprotstavi udaru njegovi časnici preotmu zapovjedništvo nad divizijom i pogube ga na licu mjesta, u sedamnaest i deset zapovjednik Oklopne divizije Brunete čini beskoristan korak - neki od nazočnih to tumače kao neuspio pokušaj da bolje namjesti naočale od kornjačevine ili zagladi rijetke i sijede brkove, a neki kao znak pristanka ili rezignacije - privlači svoj naslonjač stolu u uredu i izgovara tri riječi koje se čine kao pretposljednji znak da će udar uspjeti: “Dobro, onda 33

idemo.” U isto vrijeme, i na jedva petsto metara od Kongresa, u sjedištu vojnoga stožera u palači Buenavista sve djeluje kao da je spremno za posljednji znak. Ondje, u još novom uredu zamjenika zapovjednika stožera, general Alfonso Armada upravo pristiže iz Alcalá de Henaresa, gdje je toga jutra prisustvovao obilježavanju osnutka Padobranske brigade, preodjenuo se iz svečane odore u svakodnevnu i čeka bez trunke nestrpljenja, čak i ne slušajući preko radija raspravu o imenovanju novoga predsjednika vlade, upad nekoga podređenoga koji će ga obavijestiti o napadu na Kongres. Ali ono što iznad svega očekuje Armada - možda najveći monarhist u čitavoj španjolskoj vojsci, do prije četiri godine kraljev tajnik, od prije nekoliko mjeseci kandidat mnogih u malome madridskom centru moći za predsjednika koalicijske vlade ili koncentrirane vlade ili vlade jedinstva - jest poziv kralja, koji će ga moliti da dođe u Zarzuelu da mu objasni što se događa u Kongresu. Armada ima dobre razloge da ga čeka: ne samo zato što je siguran da će kralj, nakon što je gotovo petnaest godina bio njegov čovjek od najvećega povjerenja, više vjerovati njemu nego ikomu ili gotovo ikomu, nego i zato što su se nakon njegova bolnog odlaska iz Zarzuele pomirili i tijekom posljednjih tjedana u mnogim je prilikama upozorio monarha na opasnost od udara i natuknuo mu da zna sve tajne o udaru i da će ga, ako do njega ipak dođe, on moći obuzdati. Onda, kad se nađe u Zarzueli, Armada će se pobrinuti za problem, kao što je to činio u neka stara vremena: uz kraljevu potporu, uz potporu kraljeve vojske, doći će u Kongres i, bez potrebe da se pretjerano trsi da uvjeri političke stranke da prihvate rješenje koje je većina već ionako smatrala razumnim i mnogo prije nego što su vojnici izašli na ulicu, oslobodit će zastupnike, sastavit će koalicijsku vladu ili koncentriranu vladu ili vladu jedinstva pod svojom palicom i vratit će mir vojsci i zemlji. To je ono što Armada očekuje da će se dogoditi i to je ono što će se, prema predviđanjima pučista, na kraju neizbježno dogoditi. Stoga su u osamnaest sati 23. veljače elementi ključni za udar bili spremni na mjestima koje su dogovorili pučisti: šest autobusa nakrcanih žandarima pod zapovjedništvom pukovnika Tejera upravo je izlazilo iz Motorističkog parka u smjeru Kongresa (i još jedan pod zapovjedništvom satnika Muñecasa spremao se krenuti iz Valdemora); vojni zapovjednici iz vojne regije u Valenciji otvorili su zapečaćene omotnice s Milansovim uputama i kad su jedinice bile opskrbljene i naoružane, vojarne su se spremale otvoriti vrata; zapovjednici brigade i regimente Brunete upravo su bili izašli iz stožera prema svojim mjestima u skladu s operativnim zapovijedima koje je sastavio Pardo Zancada i odobrio Juste, a koje su sadržavale konkretne upute o prioritetnim ciljevima, zonama gdje će se raširiti i zadacima vezanim uza zauzimanje i čuvanje; iako ne u svojem uredu, nego u uredu generala Gabeirasa - svojega neposrednoga nadređenog i zapovjednika vojnog stožera, koji ga je netom prije toga pozvao da rasprave neka rutinska pitanja - general Armada u stožernoj je bazi čekao poziv iz Zarzuele. Pola sata nakon toga pukovnik Tejero upao je u Kongres i udar je pokrenut. Zauzeće Kongresa bilo je možda i lakše nego što se očekivalo: ni policija koja je čuvala zgradu ni zaštitari nisu pružili ni najmanji otpor napadačima, a nekoliko minuta nakon njegova ulaska u dvoranu, kad su i unutrašnjost i vanjski dio Kongresa bili pod njegovom kontrolom, a njegovi su ljudi bili u euforičnome stanju, pukovnik Tejero telefonirao je u Valenciju da ekstatično iznese novosti generalu Milansu; bio je to lagan uspjeh, ali ne i potpun. Budući da je to trebao biti uvod u blagi udar, Tejero je imao naredbu da zauzimanje Kongresa prođe bez krvi i diskretno: trebalo je samo prekinuti sjednicu posvećenu imenovanju novoga predsjednika vlade, zadržati parlamentarce i održati red u iščekivanju da već pobunjena vojska priskoči upomoć njemu i njegovim žandarima i da general Armada ponudi političko rješenje za taj napad: nekim čudom Tejero je uspio da okupacija prođe bez krvi, ali ne i da prođe diskretno, a to je bio prvi problem za pučiste jer je pucnjavu u dvorani Kongresa radio izravno prenio čitavoj zemlji, što je dalo izgled teškog udara onomu što je trebalo biti blagi udar ili se trebalo pričinjati kao blagi udar i otežavalo je kralju, političkoj klasi i građanstvu da stanu na njihovu stranu. Moglo je proći i mnogo gore, naravno; da je operacija, kao što se u početku činilo očitim onima koji su slušali pucnjavu na radiju (da ne govorimo o onima koji su to proživjeli u dvorani), osim što je bila indiskretna, bila i krvava, sve bi bilo drukčije: budući da se mrtve ne može oživiti, blagi udar pretvorio bi se u teški udar i možda bi krvoproliće bilo neizbježno. 34

Ipak, kako se odvijala situacija, unatoč nasilju prilikom izvođenja operacije, ništa važno u prvih deset minuta udara nije pučistima stalo na put: napokon, izvedba je samo izvedba i iako će ih pucnjava u dvorani nesumnjivo prisiliti na određene preinake u planu, činjenica je bila da je Kongres zauzet, da je general Milans proglasio izvanredno stanje u svojoj regiji i da je poslao na Valenciju četrdeset tenkova i tisuću osamsto vojnika iz Motorne divizije Maestrazgo n° 3, da se Oklopna divizija Brunete digla i da su njihova bojna vozila AMX-30 bila spremna na izlazak iz vojarne te da je kralj u Zarzueli bio na najboljem putu da nazove vojni stožer i razgovara s generalom Armadom. Ako je istina da sudbina udara ovisi o njegovim prvim minutama, onda je isto tako istina da je nakon prvih deset minuta udar 23. veljače uspio.

DRUGI DIO

PUČIST PRED PUČEM

Zamrznuta slika prikazuje pustu dvoranu Kongresa. Ili gotovo pustu: u sredini slike, blago nagnut udesno, sam, poput kipa i poput utvare usred crvene pustoši praznih klupa, Adolfo Suárez ostaje sjediti u svojoj plavoj predsjedničkoj klupi. Njemu slijeva general Gutiérrez Mellado stoji u središnjem polukrugu, ruku spuštenih niz tijelo, leđima okrenut kameri i gleda šestoricu žandara koji u tišini pucaju iz oružja, kao da im pokušava prepriječiti ulazak u dvoranu ili kao da pokušava tijelom zaštititi premijera.* Iza staroga generala, bliže gledateljima, druga dva žandara rešetaju dvoranu vatrom iz strojnica dok s pištoljem u ruci sa stuba kraj govornice pukovnik Tejero užurbanim pokretima i zapovjednim nečujnim glasom zahtijeva od svojih ljudi da prekinu pucnjavu, koja je u suprotnosti s naredbama koje je dobio. Iznad premijera Suáreza nekoliko ruku skrivenih zastupnika proviruje između nepreglednoga crvenila klupa; ispred premijera, ispod i oko stola zastrtog otvorenim knjigama i upaljenom lampom, na raskošnom tepihu središnjega polukruga sklupčali su se stenografi i vratar; malo bliže, na donjem dijelu slike, gotovo stopljeni s plavetnilom klupa za članove vlade, razabiru se polegnuta leđa nekih ministara: niz račjih ljuštura. Čitavi je prizor obavijen vodenastom svjetlošću, oskudnom i nerealnom, kao da se odvija u unutrašnjosti kakva jezera ili kao da jedina svjetlost u polukrugu dopire iz baroknoga grozda svjetlećih kugla koje vise s jednoga zida u gornjem desnom kutu prizora; možda upravo stoga čitavi prizor djeluje poput plesa ili mračnog obiteljskoga portreta i bremenit je značenjem koje ne objašnjavaju ni elementi koji ga čine ni dojam vječnosti koju im daje njihov prividni mir. Ali ako odmrznemo sliku, mir iščezava i stvarnost se ponovno pokreće. Sasvim polagano, dok se čuju pucnjevi, general Gutiérrez Mellado okreće se, podbočuje rukama i, okrećući leđa žandarima i pukovniku Tejeru, promatra praznu dvoranu, kao kakav sitničav časnik koji pregledava nastalu štetu iako bitka nije sasvim gotova; za to vrijeme predsjednik Suárez ponovno se uspravlja u svojoj klupi, izravnavajući pomalo tijelo, a pukovnik napokon uspijeva prisiliti žandare da poslušaju njegove naredbe i da dvoranom opet zavlada muk koji je nastao zbog nedavnoga gromota, gluhi muk poput onoga nakon potresa ili zračne katastrofe. U tom času plan se mijenja; slika sad prikazuje pukovnika sprijeda, s dignutim pištoljem na stubama kod govornice; lijevo od njega tajnik Kongresa Víctor Carrascal - i dalje držeći u krilu popis zastupnika koji je još donedavna monotono čitao tijekom glasovanja -panično, ležeći na podu, promatra dvojicu žandara koji ciljaju prema generalu Gutiérrezu Melladu, koji ih pak 35

promatra podbočenih ruku. Onda, vidjevši da je stari general još uvijek ondje, da stoji i prkosi, pukovnik žurno silazi stubama, obrušava se na njega s leđa, grabi ga za vrat i pokušava ga srušiti pred dvojicom žandara i Víctorom Carrascalom, koji u tom času zabija lice u šake kao da mu nedostaje hrabrosti da gleda ono što će se dogoditi ili kao da osjeća neizrecivi sram što to ne može spriječiti. Plan se ponovno mijenja. To je frontalni plan dvorane, samo malo širi: zastupnici leže skutreni pod klupama, a glave nekolicine oprezno proviruju kako bi vidjeli što se zbiva u središnjem polukrugu, ispred govornice, gdje pukovnik nije uspio baciti na pod generala Gutiérreza Mellada, koji se održao na nogama grabeći svim snagama rukonaslon svoje klupe. Sad ga okružuju pukovnik i tri žandara, ciljaju ga svojim oružjem, a premijer Suárez, na jedva metar odgenerala, uspravlja se u svojoj klupi i približava mu se, također se pridržavajući za rukonaslon: načas se žandari čine kao da će pucati; načas, na rukonaslonu klupe, ruka mladoga premijera i ruka staroga generala kao da se traže, kao da se dva muškarca skupa žele suočiti sa sudbinom. Ali sudbina ne dolazi, ne dolaze ni pucnji, ili barem ne još, iako žandari zbijaju redove oko generala - više nisu četvorica, već osmorica - i dok ga jedan od njih vrijeđa i vikom zahtijeva da ga posluša i legne na tepih središnjega polukruga, pukovnik mu prilazi s leđa, podmeće mu nogu i sad ga zamalo ruši, ali general još jedanput odolijeva primajući se opet za spasonosni rukonaslon. Tek se tad pukovnik predaje i on i njegovi žandari udaljavaju se od generala dok predsjednik Suárez ponovno traži njegovu ruku, prima je načas prije nego što se general srdito odmakne, ne skidajući pogled sa svojih napadača; predsjednik, ipak, ustrajava, pokušava riječima ugasiti njegov gnjev, moli ga da se vrati u klupu i uspijeva ga urazumiti: uzima ga za ruku kao dijete, privlači ga k sebi, diže se i pušta ga da prođe, a stari general - nakon što raskopča sako jednim pokretom koji otkriva njegovu bijelu košulju, sivi prsluk i tamnu kravatu - napokon sjeda u svoju klupu. 1 Tu imamo drugu jasnu gestu koja, kao i prva, možda sadržava mnoge druge geste. Kao i gesta Adolfa Suáreza, koji je ostao sjediti u svojoj klupi dok su meci zujali dvoranom oko njega, gesta generala Gutiérreza Mellada, koji se bijesno suprotstavlja pučističkoj vojsci, gesta je hrabrosti, gesta je dobrohotnosti, gesta je pobune, gesta je najveće slobode. Možda je isto, da tako kažemo, posmrtna gesta, gesta čovjeka koji zna da će umrijeti ili je već mrtav jer, uz iznimku Adolfa Suáreza, od početka demokracije nitko nije navukao na sebe toliku mržnju vojske kao general Gutiérrez Mellado, koji je čim je počela pucnjava, možda osjetio kao i gotovo svi nazočni da to može završiti samo masakrom i da će ga, pod pretpostavkom da ga on preživi, pučisti ubrzo smaknuti. Sumnjam, naprotiv, da je to bila glumačka gesta: iako se otprije pet godina bavio politikom, general Gutiérrez Mellado nikad nije bio poglavito političar; uvijek je bio vojnik i stoga, baš zato što je uvijek bio vojnik, njegova gesta od toga popodneva bila je prije svega vojna gesta i stoga je isto tako na neki način bila logična gesta, prisilna, gotovo pogubna: Gutiérrez Mellado bio je jedina vojna osoba u dvorani i, kao bilo koja vojna osoba, nosio je u genima imperativ discipline i nije mogao podnijeti da se neki vojnici bune protiv njega. Ne govorim ovo posljednje kako bih umanjio generalove zasluge; to činim samo zato da pokušam objasniti značenje njegove geste. Značenje koje je s druge strane možda teško dokraja objasniti ako ne zamislimo da je general dok se suprotstavljao pučistima odbijajući im se pokoriti ili dok je vičući zahtijevao od njih da izađu iz Kongresa, mogao vidjeti samog sebe u žandarima koji su prkosili njegovu autoritetu pucajući po dvorani jer se četrdeset pet godina prije toga on oglušio na urođeni imperativ discipline i digao se protiv civilne vlasti utjelovljene u demokratskoj vladi; ili drugim riječima: možda srdžba generala Gutiérreza Mellada nije bila satkana samo od vidljivoga gnjeva prema pobunjenim žandarima nego i od potajnoga gnjeva prema samome sebi i možda nije sasvim nemoguće protumačiti njegovu gestu kad se suprotstavlja pučistima kao krajnju gestu kajanja bivšega pučista. General ne bi prihvatio tu interpretaciju, ili je ne bi javno prihvatio: ne bi prihvatio da je četrdeset pet godina prije toga bio buntovni časnik koji je podupro vojni udar protiv 36

političkoga sustava u svojoj biti identičnog onomu koji je on sad predstavljao. Ali nitko ne može zanemariti generalovu biografiju, a njegova ga biografija korigira: 18. srpnja 1936., kad je imao jedva dvadeset četiri godine i bio je natporučnik koji je tek izašao s Artiljerijske akademije, član Falange i upućen u regimentu koja se utaborila na nekoliko kilometara od Madrida, Gutiérrez Mellado pridonio je pobuni svoje jedinice protiv zakonite vlade republike i od 19. srpnja pa sve dok vojna pobuna nije ugušena u Madridu provodio je jutra na krovu svoje vojarne pucajući konvencionalnim mitraljezom po Breguetima XIX koji su polijetali s aerodroma u Getafeu i od svitanja bombardirali pobunjenike. General nikad nije porekao te činjenice, ali porekao bi sličnost između demokracije iz 1936. i one iz 1981. i između pobunjenika od 18. srpnja i onih od 23. veljače: nikad se u javnosti nije pokajao što se pobunio 1936., nikad ne bi priznao da je politički režim protiv kojeg se digao u mladosti bio u osnovi isti kao onaj koji je pomogao stvoriti u svojoj starosti i koji je sad predstavljao i uvijek je tvrdio da je državni udar generala Franca bio neophodan jer je demokracija iz 1936., koja je u nekoliko mjeseci donijela tristo nasilnih smrti u političkim incidentima, bila vapijuće nesavršena i neodrživa i prepustila je vlast ulici, odakle ju je vojska samo pokupila. Taj ili vrlo sličan bio je generalov argument (ili argument koji je dijelio taj mnogobrojni sektor španjolske desnice koji još uvijek nije bio prekinuo svoju povijesnu ovisnost o franikzmu); njegova je nedosljednost očita: nisu li pučisti iz 1981. baratali sličnim razlozima kao i oni iz 1936.? Nisu li tvrdili da je demokracija iz 1981. bila vapijuće nesavršena? Nisu li tvrdili da je vlast prepuštena ulici, da je bila spremna da je netko samo pokupi? I nisu li imali jednako toliko ili gotovo jednako toliko razloga da to tvrde kao i pučisti iz 1936.? Koliko mrtvih treba staviti na stol da neki demokratski režim to prestane biti ili da postane neodrživ ili da vojna intervencija postane neophodna? Dvjesto? Dvjesto pedeset? Tristo? Četiristo? Ne bi li bilo dovoljno manje? U onom tjednu između 23. i 30. siječnja 1977., kad je general Gutiérrez Mellado bio već četiri mjeseca na mjestu potpredsjednika prve Suárezove vlade, u Španjolskoj je iz političkih razloga bilo ubijeno deset osoba, petnaest ih je bilo ranjeno i dvije su otete iz najviših krugova režima (Antonio María de Oriol y Urquijo, predsjednik Državnoga vijeća, i general Emilio Villaescusa, predsjednik Vrhovnoga vojnog suda); samo u 1980. bilo je više od četiristo pedeset terorističkih napada, više od četiristo trideset ranjenih, više od sto trideset mrtvih, što znači više od jednog atentata dnevno, više od jednoga ranjenika dnevno i jednoga mrtvoga gotovo svaka tri dana. Je li ta situacija bila održiva? Je li demokracija koja je to dopuštala bila uistinu demokracija? Je li 1977. ili 1981. vojna intervencija bila neophodna? Odgovor na to pitanje sasvim je očit: jest, prema onomu što je izjavio general Gutiérrez Mellado pred kraj života, 1936. republika je bila neodrživ režim, u veljači 1981. ustavna monarhija također je to bila, i nije imao pravo general, nego žandari koji su toga popodneva zauzeli Kongres. Ali postoji i drugi odgovor: manje logičan, ali istinitiji i kompleksniji. Odgovor da je puka teorija jedno, a praksa nešto sasvim drugo: u teoriji se general nikad nije odrekao ustanka 18. srpnja, možda, kao ni svi časnici njegove generacije, ni Francisca Franca; u praksi, naprotiv, barem od trenutka kad ga je Adolfo Suárez uveo u politiku i povjerio mu vojna pitanja u svojoj vladi, general nije činio ništa drugo nego se odrekao Francisca Franca i ustanka 18. srpnja. Objasnit ću. Historiografski je klišej* da je u Španjolskoj prijelaz iz diktature u demokraciju bio moguć zahvaljujući paktu o zaboravu. To je laž; ili je, što mu ga dođe na isto, tek djelomice istina, a upotpunjava se samo suprotnim klišejom: prijelaz iz diktature u demokraciju u Španjolskoj bio je moguć zahvaljujući paktu o sjećanju. Općenito govoreći, prijelaz se - povijesno razdoblje koje poznajemo pod tom pogrešnom riječju, koja sugerira laž da je demokracija bila neminovna posljedica frankizma, a ne plod nasumičnog i nepripremljenoga niza slučajnosti kojima je dotrajalost diktature išla naruku - zasnivao na paktu pomoću kojeg su poraženi iz Građanskoga rata odustali od izravnavanja računa zbog onoga što se zbilo tijekom četrdeset tri godine rata i diktature, dok su, zauzvrat, nakon četrdeset tri godine izravnavanja računa nad pobijeđenima pobjednici pristali na stvaranje političkoga sustava koji je prihvaćao i jedne i druge i koji je u svojoj biti bio identičan sustavu koji je poražen u ratu. Taj pakt nije uključivao zaboravljanje prošlosti: uključivao je 37

odgađanje, zaobilaženje, zanemarivanje; uključivao je odustajanje od toga da povijest iskoristi politički, ali nikako nije uključivao to da je zaboravi. Sa stajališta pravde pakt je nosio u sebi pogrešku zato što je podrazumijevao odgađanje, zaobilaženje, zanemarivanje činjenice da su za rat bili odgovorni pobjednici, da su ga izazvali državnim udarom protiv demokratskoga režima i zato što je isto tako podrazumijevao odustajanje od potpune nadoknade štete žrtvama i od suđenja odgovornima za sramotno izravnavanje računa koje je uključivalo plan o istrebljenju pobijeđenih; ali s političkoga stajališta - čak i sa stajališta političke etike - pakt je bio pun pogodak jer je njegov rezultat bila pobjeda politike poraženih koji su restaurirali sustav u osnovi identičan onomu koji su branili u ratu (iako se jedan zvao republika, a drugi monarhija, oba su bila parlamentarne demokracije), i možda zato što bi bila moralna pogreška pokušati izravnati račune s onima koji su učinili tu pogrešku da izravnavaju račune, dodajući sramotu na sramotu: tako su barem mislili političari koji su proveli tranziciju, kao da su svi čitali Маха Webera i mislili kao i on da nema ništa etički podlije od provođenja lažne etike koja teži samo tomu da ima pravo, od etike koja se “umjesto da se bavi onime što uistinu pripada političaru, budućnosti i odgovornosti pred njome, gubi u nerješivim pitanjima pa stoga i politički sterilnima, o tome tko je bio kriv u prošlosti”* i koja, zapadajući u to pitanje krivnje, “usto prelazi preko neizbježna krivotvorenja čitavoga problema”, koje je posljedica grabežljivoga koristoljublja pobjednika i pobijeđenih da dođu do moralne i materijalne satisfakcije zbog priznavanja tuđe krivnje. U svakom slučaju, ako su političari tranzicije mogli ispuniti pakt koji je ona obuhvaćala, odustajući od toga da iskorištavaju prošlost u političkoj borbi, to nije zato što su je zaboravili, nego zato što su je se vrlo dobro sjećali: zato što su je se sjećali i zato što su odlučili da je nečasno i podlo izravnavati račune s prošlošću samo zato da bi imali pravo, riskirajući tako da osakate budućnost, možda čak da ponovno gurnu zemlju u novi građanski rat. Tijekom tranzicije malo je ljudi u Španjolskoj zaboravilo, a uspomena na rat bila je prisutnija nego ikad u sjećanju političke klase i građanstva; upravo je to jedan od razloga što se nitko ili gotovo nitko nije suprotstavio udaru 23. veljače: tijekom tih godina svi su pod svaku cijenu željeli izbjeći ponavljanje divljački krvave orgije koja se dogodila četrdeset godina prije i svi su prenijeli tu želju u političku klasu koja je bila samo njihov odraz. To nije bila junačka želja, žedna pravde (ili apokalipse); to je bila jednostavno hrabra i razumna građanska želja, a politička ju je klasa ispunila, hrabro i razumno: iako se ujesen i u zimu 1980. politička klasa ponijela neodgovorno, što je zemlju zamalo vratilo u ono divljaštvo, između 1976. i 1980. njezino je držanje bilo mnogo manje nesposobno nego što to nagovješćuju posljednja dva stoljeća njezina postojanja. Sve je to vrijedilo osobito za generaciju koja je vodila rat i koja je činila sve da se nikad više ništa slično ne ponovi. Sve je to vrijedilo, nesumnjivo, za generala Gutiérreza Mellada, koji se, ma što govorio u javnosti, barem od svojega dolaska u vladu uvijek držao kao netko tko se unaprijed odriče toga da ima pravo ili da ga je imao, drugim riječima, ponašao se kao da zna istinu: da je demokracija čijoj je izgradnji i sam pridonosio u osnovi bila identična onoj četrdeset godina prije, čijem je rušenju i sam pridonio, i da je na svoj način bio odgovoran za katastrofu rata. Stoga kao da je i general junak povlačenja - stručnjak u odricanju i uništenju koji napušta svoj položaj potkopavajući samoga sebe - čitava je njegova izvršna politika bila orijentirana ne na to da preispituje ili prizna svoju krivnju, nego na to da je očisti, prihvaćajući odgovornost da spriječi novi 18. srpnja i sruši, kako bi to spriječio, vojsku koja je taj udar izazvala: svoju vlastitu vojsku, Pobjedničku vojsku, vojsku Francisca Franca. Stoga se također - osim kao gestu hrabrosti i dobrohotnosti i pobune, osim kao gestu najveće slobode, posmrtnu gestu i vojnu gestu - njegovu gestu, kad se suprotstavlja pobunjenim žandarima u dvorani Kongresa, može shvatiti ne samo kao način da si udijeli konačni oprost za grijehe iz mladosti nego i kao rezime ili simbol njegovih dvaju glavnih nastojanja otkad ga je prije pet godina Adolfo Suárez imenovao potpredsjednikom i zadužio ga za obrambenu politiku vlade: podvrgavanje vojne moći civilnoj i zaštita premijera od gnjeva njegovih drugova u vojnim odorama. 2 Početkom rujna 1976., kad je bio načelnik vojnog stožera i svega nekoliko dana prije 38

nego što ga je Adolfo Suárez uvukao u politiku imenujući ga potpredsjednikom svoje prve vlade, general Gutiérrez Mellado bio je jedan od najuglednijih časnika među svojim kolegama; samo nekoliko mjeseci nakon toga bio je najomraženiji. Mnogo je onih koji tu munjevitu promjenu pripisuju pogreškama u vojnoj politici Gutiérreza Mellada; te su pogreške vrlo vjerojatno postojale, ali nesumnjivo bi, sve i da nisu postojale, rezultat bio isti: za vojsku - za većinu vojske okamenjenu u frankističkome mentalitetu - pogreška Gutiérreza Mellada bila je njegova bezuvjetna potpora demokratskim reformama Adolfa Suáreza i njegova uloga vojnoga jamca i vojnoga gromobrana za predsjednika. Obje je stvari skupo platio: Gutiérrez Mellado proživio je posljednje godine života prezren od svojih drugova, pokušavajući uzalud probaviti svoju izoliranost, pretvoren u sjenu ponosnoga vojnika kakav je nekoć bio, predmet divljenja ljudi čije mu je divljenje laskalo, ali mu nije odveć imponiralo i odbačen od ljudi čiju je naklonost uporno tražio. Strastveno je volio vojsku, a mržnja koja se sručila na njega potpuno ga je dokrajčila; to je isto tako bio razlog drastične preobrazbe koju je doživio tijekom veoma kratke političke karijere: početkom sedamdesetih, kad se još nalazio u Vrhovnom stožeru pod zapovjedništvom generala Manuela Díaza Alegríje - časnika liberalnih svjetonazora i veoma obrazovanoga, čijim se otad smatrao učenikom - Gutiérrez Mellado bio je ozbiljan čovjek, srdačan, sabran i otvoren za dijalog; manje od desetljeća nakon toga, kad je napustio vladu nakon 23. veljače, postao je osoran, nervozan, nepovjerljiv i raspaljiv čovjek, nesklon strpljivom primanju prigovora ili kritika. Politika ga je zdrobila: iako je u sedamdesetima razvio snažnu sklonost politici - djelomice kao plod kontakata s vojnim zapovjednicima u demokratskim zemljama, koji su ga uvjerili u neučinkovitost španjolske vojske, u nazadnjački anakronizam njegove tutorske uloge koju je obnašao u zemlji i u njegovu sposobnost da provede neodgodivu reformu - za politiku nije bio spreman; iako je vojna reforma koju je pokrenuo iz vlade značila modernizaciju zastarjele, siromašne, arhaične, predimenzionirane i neučinkovite vojske, politička reforma, nepopustljivost njegovih drugova i njegove vlastite pogreške na kraju su je zasjenile; iako je njegova glavna namjera bila odvojiti vojsku od politike (“Ili se baviš politikom i ostavljaš vojsku, ili si vojnik i ostavljaš politiku”,* govorio je), nije uspio u želji da njegovi drugovi prihvate razilaženje do kojega je došlo kad je tražio odlazak u pričuvu i tako postao general u mirovini, niti je uspio u želji ga ne optužuju da je i dalje vojnik iako se bavi politikom; iako je život proveo među vojnicima, kao da nije poznavao mentalitet vojske svojega doba, ili je možda odbijao poznavati ga ili priznati da ga poznaje: nikad nije priznao činjenicu da veći dio vojske ne prihvaća demokraciju ili je silom prihvaća; nikad nije priznao činjenicu da se veći dio vojske opire podvrgavanju civilnoj vlasti utjelovljenoj u vladi i da teži da uživa u širokoj autonomiji koja mu je omogućivala da se, pod izravnim kraljevim zapovjedništvom, drži u skladu s vlastitim mjerilima i da usmjeruje zemlju ili da nadgleda kamo ona ide; možda zato što je još nedugo prije toga okusio izravno zapovijedanje u trupama, nije shvatio ili je zaboravio da u ophođenju s nadređenima vojnik ne želi razloge, prijedloge ni razmjenu stajališta, nego naredbe i da u vojsci sve što nije naredba nosi opasnost da bude shvaćeno kao znak slabosti. Ta i druge kontradikcije, koje nije znao izbjeći ili pomiriti - možda zato što je to u godinama u kojima ga je zapalo da vlada bilo nemoguće - otkrile su previše slabih strana otvorenih kritikama onih koji su se od početka tranzicije suprotstavljali gubitku moći vojske kao jamstvu kontinuiteta frankizma, a na kraju su ga uništili, i onda kad je htio to shvatiti, već se među njegove drugove uvukla objeda da je izdao vojsku i domovinu zbog prljave političke ambicije i želje da bude javna osoba, a on je ostao bez ugleda i dovoljno moći da se bori protiv toga. Bila je to kalvarija koja je počela 21. rujna 1976., kad je general Gutiérrez Mellado prihvatio mjesto potpredsjednika prve vlade Adolfa Suáreza kao nasljednik generala Fernanda de Santiaga. Tog jutra De Santiago je zaprijetio predsjedniku da će dati ostavku ako se, kao što je bio najavio ministar za odnose sa sindikatima, legaliziraju ljevičarski sindikati; Suarez, koji je naslijedio De Santiaga iz vlade svojega prethodnika i znao je da će De Santiagov okorjeli frankizam predstavljati zapreku njegovim planovima za reformu, odmah je iskoristio priliku i prihvatio njegovu ostavku (ili mu ju je nametnuo), i čim je De Santiago izašao iz njegova ureda, nazvao je Gutiérreza Mellada i pozvao ga u sjedište vlade kako bi mu ponudio prazno mjesto. Razgovarao je s njime u svega nekoliko prigoda, ali nije ni najmanje sumnjao 39

da je to njegov čovjek: svima su bili poznati njegova sposobnost, njegova tolerancija, njegove ideje i diskurs modernoga vojnika, i nemalo osoba koje su imale utjecaj na njega - od kralja do samoga Díaza Alegríje - toplo mu ga je preporučilo kao generala kakva treba za obnovu vojske. K tomu, to nije bio prvi put da mu Suárez nudi ministarstvo: kad je sastavljao svoju prvu vladu u srpnju te godine, predsjednik mu je nudio mjesto ministra unutarnjih poslova, ali Gutiérrez Mellado odbio je ponudu govoreći da nema dovoljno znanja za obnašanje te dužnosti (činjenica koja sama po sebi demantira beskrajnu strast prema vlasti koju su mu uvijek prišivali njegovi neprijatelji); sad je, naprotiv, odmah prihvatio: dužnost potpredsjednika obuhvaćala je veliku moć u pitanjima obrane, a general je držao da na tome polju zna što mora učiniti i bio je spreman na to. Što se tiče političkoga projekta koji je trebala provesti vlada čiji će biti potpredsjednik, nije nikakva tajna da je Gutiérrez Mellado bio čovjek skučenih političkih ideja i elementarnoga konzervativizma, tako da je vjerojatno u to doba mislio, kao što su svi mislili, kao što je vjerojatno mislio i sam Suárez, da zadaća vlade neće biti ništa više od toga da prilagodi stare frankističke strukture novoj stvarnosti zemlje; iz istoga je razloga vjerojatno da je tek kako je realnost nametala svoju disciplinu i kako se Suárez podvrgavao disciplini realnosti, Gutiérrez Mellado na kraju shvatio - možda pomalo kolebljivo, ali kad je već bilo prekasno da se povuče jer je već imao previše obveza prema Suárezu i prema onomu što je Suárez predstavljao - da politički sustav čijoj uspostavi pridonosi nije bitno drukčiji od onoga čijemu je rušenju pridonio pola stoljeća prije i da gradnja toga sustava znači gradnju demokratske vojske na temeljima Francove vojske. Imenovanje Gutiérreza Mellada potpredsjednikom vlade bilo je za Suáreza odličan potez: još uvijek neokaljan generalov ugled umirivao je vojsku i ultradesničare jamčeći im njegovim istaknutim položajem u vladi da vojska kontrolira reforme; umirivao je i one sklone otvaranju režima i još uvijek ilegalnu demokratsku opoziciju jamčeći im reputacijom vojnika otvorenoga prema promjenama da će se reformama pristupiti ozbiljno; i umirivao je ogromnu većinu zemlje kojoj je sjećanje na rat ulijevalo strah od naglih poteza jamčeći im da će se reforme odvijati na dobro isplanirani način i bez nasilja. Naprotiv, prihvaćanje Suárezove ponude značilo je za Gutiérreza Mellada pomaljanje pukotine u njegovu vojnom ugledu i čim je prihvatio dužnost, general je shvatio da će oni koji su mu se dotad divili ili ga cijenili otad iskoristiti najmanju priliku da nasrnu na njega. Vladin posrtaj pružio im je prvu priliku i na kraju rastvorio tu pukotinu. Nekoliko dana nakon imenovanja Gutiérreza Mellada general De Santiago odaslao je dopis svojim kolegama u kojem opravdava svoju ostavku na mjestu potpredsjednika vlade jer je smatrao nespojivim sa svojom vojnom čašću da podupire vladu koja zagovara ozakonjenje ljevičarskih sindikata proskribiranih u vrijeme frankizma; ta je izjava bila pozdravljena, a general Carlos Iniesta Cano razglasio ju je u članku objavljenom u El Alcázaru u kojem drži nečasnim za vojnika prihvaćanje dužnosti koju je De Santiago napustio i u kojem optužuje novoga potpredsjednika za izdaju.* Odlučan u namjeri da suzbije i najmanju naznaku vojničkoga neposluha, Suárez je sankcionirao oba časnika i stavio ih u pričuvu; mjera je bila pravedna i hrabra, ali je isto tako bila nezakonita i kad je vlada uočila njegovu pogrešku, nije imao izbora i morao ju je povući, što je potaknulo prvu kampanju protiv generala u ultradesničarskom tisku, koji je zatrovao vojarne optužujući Gutérreza Mellada da se slizao s vladom, koja je spremna zaobilaziti zakon kako bi ponizila vojsku. Tad su ga prvi put prozvali izdajnikom. Drugi se put to dogodilo nakon sedam mjeseci, kad je njegova vlada ozakonila komunističku partiju, ali tad nije samo manjina u vojsci krenula u napad. Za povjesničare je to ključna epizoda u prijelazu diktature u demokraciju; za proučavatelje 23. veljače to je jedan od prvih uzroka udara; za generala Gutiérreza Mellada to je bilo nešto sasvim drugo: skretanje s puta, bez povratka, u njegovu privatnom i političkom životu. Komunistička partija bila je četrdeset godina prijeteći zloduh frankizma; isto tako i vojsci, koja je smatrala da ju je četrdeset godina prije porazila na bojnom polju i ni na koji način nije bila spremna dopustiti njezin povratak u politički život. Kad je u srpnju 1976. došao na vlast, Suárez vjerojatno nije namjeravao legalizirati komuniste, ali znao je da njihova legalizacija može predstavljati lakmus-papir za njegovu reformu zato što su komunisti bili glavna i jedina opozicija frankizmu i zato što bi demokracija bez komunista bila krnja demokracija, možda internacionalno prihvatljiva, ali nacionalno nedostatna. U svakom 40

slučaju, to je Suárez malo-pomalo shvatio tijekom prvih mjeseci vladavine i to ga je, nakon što je riješio mnoge nedoumice, uvjerilo da mora legalizirati komunističku partiju čak i uz protivljenje vojske. To se dogodilo 9. travnja 1977. i to je bio povijesni potres. U idućim danima, dok se zemlja budila iz nevjerice, vojska je bila na rubu državnog udara: osim Gutiérreza Mellada ministri časnici u vladi rekli su da su vijest doznali iz tiska, ministar pomorstva admiral Pita Da Veiga dao je ostavku, a ministar obrane general Álvarez Arenas sazvao je Vrhovno vojno vijeće, na kojem su se čule pogrde na račun vlade i prijetnje o izvlačenju trupa na ulicu, a s njega je poslan oštar prosvjed protiv vladine odluke; sav se bijes vojske slio prema premijeru (i, u skladu s tim, prema potpredsjedniku vlade): ponovno su se čule opširne optužbe da je urotnik i izdajnik; dodana je i optužba da ih je prevario. Nijedna optužba nije bila neosnovana: kad je legalizirao komunističku partiju, Suárez je nesumnjivo prekršio principe Movimienta, koje se zakleo da će braniti; no, istine radi, na neki je način ipak prevario vojsku. Sedam mjeseci prije toga, 8. rujna 1976., Suárez je sazvao sastanak s visokim vojnim zapovjednicima u sjedištu vlade kako bi im osobno objasnio prirodu i doseg političkih promjena koje je planirao. Na sastanak su došli članovi vrhovnih vijeća svih triju rodova vojske - ukupno više od trideset generala i admirala, među njima i Gutiérrez Mellado - a na njemu je tijekom tri sata neprekinutoga govora Suárez pokazao svu svoju dijalektičku spretnost i sve svoje umijeće zavođenja kako bi nazočne uvjerio da se uopće ne moraju bojati reformi koje će, kao što je rekao nekoliko mjeseci prije toga pred frankističkom skupštinom, biti ograničene samo na to da “dignu na razinu politički normalnog ono što je na razini ulice normalno” i da su one, kako su to shvatili svi koji su ga slušali (a Suárez nije ništa učinio kako to ne bi tako shvatili), zapravo sofisticirana varijanta frankizma ili njegov preoblikovani produžetak. To je bila srž Suárezova govora; ali ključni moment sastanka (ili ono što je vrijeme na kraju pretvorilo u ključni moment sastanka) nije se dogodio tijekom Suárezova izlaganja, nego dok je rasipao šale, zagrljaje i osmijehe među grupicama koje su se stvorile tijekom domjenka. U jednoj od njih netko ga je pitao što će biti s komunističkom partijom; premijerov je odgovor bio oprezan ali odlučan: dok ima postojeće statute,* neće biti legalizirana. Nedugo potom sastanak je završen uz entuzijazam i poklike generala (“Predsjedniče, živjela majka koja te rodila!” povikao je general Mateo Prada Canillas), koji su izašli iz sjedišta vlade uvjereni da komunistička partija u Španjolskoj neće opet biti legalizirana i da je Adolfo Suárez blagoslov za državu. Sedam mjeseci nakon toga realnost im je pokazala koliko su pogriješili. Ipak, ne može se reći da je toga jutra Suárez lagao generalima: s jedne strane, ograda koju je sadržavao njegov odgovor na ključno pitanje (“Dok ima postojeće statute”) bila je zaklon od budućnosti i činjenica je da je, prije nego što je legalizirao partiju, Suárez bio dovoljno lukav i mudar da ga se drži jer je isposlovao da PCE izmijeni određene dijelove svojih statuta; s druge strane, Suárez u rujnu 1976. još nije znao hoće li legalizirati komuniste: nije to znao ni u rujnu, ni u listopadu, ni u studenome, ni u prosincu, čak niti u siječnju, jer tranzicija nije bila unaprijed zacrtan proces, nego kontinuirana improvizacija koja je povukla Suáreza na tlo na koje mjesec-dva prije toga nije ni slutio da će kročiti. Ali, da, može se reći da je Suárez obmanuo generale ostavivši ih do posljednjega časa u uvjerenju da neće legalizirati komuniste, iako samo pod uvjetom da se odmah doda da je obmanuo pola svijeta, uključujući i same komuniste, vjerojatno uključujući i sebe samoga. Često su neke vojne osobe i demokratski političari predbacivali Suárezu taj pristup:* po njihovu mišljenju, da je premijer na vrijeme upozorio generale, oni bi poslušali njegovu odluku bez skandala i naznake buntovništva (i posljedično tomu ne bi započeli kontinuiranu urotu koja je kulminirala 23. veljače); argument mi se čini tanak, ako ne i lažan: dokaz je taj da se uvjeravanje čvrsto antikomunističke vojske u zakonitost komunističke partije pokazalo kao višegodišnja zadaća, u svakom slučaju nespojiva s brzinom kojom je Suárez provodio svoje reforme i koja je u konačnici bila jedan od temeljnih razloga njihovih uspjeha. Bilo kako bilo, bilo potrebno zavesti vojsku ili ne, a time i pola svijeta, činjenica je da su čim su dočuli da je Suárez legalizirao njihova vječnoga protivnika, zanemarujući ili zaboravljajući što im je obećao ili što su oni mislili da im je obećao, generali entuzijazam i poklike kojima su mu proteklih nekoliko mjeseci povlađivali zamijenili iskrenim gnjevom karakterističnim za onoga 41

tko se osjeća žrtvom odmetnikove podvale. Nikad više nisu vjerovali Suárezu. Ni Suárezu ni generalu Gutiérrezu Melladu, koji ne samo da je poštovao odluku svojega predsjednika nego je i, kad su komunisti legalizirani i kad su održani prvi demokratski izbori u srpnju 1977., ostao jedini časnik u Suárezovoj vladi i od toga je trenutka postao omiljeni cilj napada koji u osnovi nisu bili upereni protiv njega, nego protiv Suáreza. Ta je nečovječna i neumoljiva kampanja trajala godinama i podrazumijevala je svakodnevne napade u tisku, osobne uvrede, klevete iz prošlosti i povremene pobune, a od njezine izuzetne otrovnosti nisu bili pošteđeni ni oni koji su blisko ili manje blisko surađivali s njime. Gutiérrez Mellado preživio ju je kako je mogao, ali nisu svi njegovi suradnici imali tu sreću ili tu postojanost: general Marcelo Aramendi, koji nije izdržao da ga i dalje zovu usranim izdajnikom i gaziteljem vojske, ubrzo nakon državnog udara okončao je svoj život metkom iz pištolja u svom uredu u stožeru. Napadi koje je iskusio Gutiérrez Mellado nisu bili manje nesmiljeni od onih koji su slomili otpor generala Aramendija, nego upravo neusporedivo ustrajniji i rašireniji. Optuživali su ga za kukavštinu i dvoličnost zato što nije ratovao na bojišnici i zato što je veliki dio karijere ostvario u obavještajnoj službi, što je dvolična optužba, možda predvidljiva u vojsci kao što je bila frankistička, u kojoj je hrabrost, više nego vrlina, tek krčmarska retorika i u kojoj je loša reputacija obavještajne službe određena rečenicom koja se pripisuje Francu, rečenicom koje se, što je sam Gutiérrez Mellado znao iz prve ruke, frankizam potrudio pridržavati: uhodama se plaća, njih se ne odlikuje; osim što je predvidljiva i glupa, optužba je bila lažna: iako je točno da je gotovo od početka njegova vojna karijera bila vezana uz špijunažu, Gutiérrez Mellado ne samo da se borio s mitraljezom u ruci tijekom pobune 18. srpnja nego je i poslije postao jedan od zapovjednika madridske pete kolone, tri je godine nosio glavu u torbi u mraku republikanske odstupnice, mnogo dulje nego većina junačina koji su mu predbacivali da je prošao rat bez ispaljena metka. Optužili su ga da je vodio UMD - majušnu ilegalnu vojnu skupinu koja je u sumrak frankizma pokušala promicati stvaranje demokratskoga režima - a zapravo se, unatoč tomu što je privatno i ideološki bio blizak nekima od časnika koji su joj pripadali, bez oklijevanja borio protiv nje jer je prema njegovu mišljenju slabila disciplinu oružanih snaga i dovodila u opasnost njezino jedinstvo i kad su njezini članovi bili osuđeni i izbačeni iz vojske, protivio se tomu da se ponovno prime u službu, što ga nije sprečavalo da se često zalaže da prestane progon koji su njegovi drugovi pokrenuli protiv njih (a, naprotiv, nije se borio protiv članova drugih, također ilegalnih udruženja kao što je Vojna patriotska unija, koje su se borile za očuvanje frankizma i koje su se u to vrijeme proširile vojskom). Optužili su ga da želi demilitarizirati žandarmeriju - što je pokrenulo niz novinskih članaka, skupljanja potpisa i javnih okupljanja na kojima je vatreno sudjelovao pukovnik Tejero - a zapravo je samo htio da njihov korpus poveća učinkovitost tako da prijeđe pod okrilje Ministarstva unutarnjih poslova i bavi se redom i javnom sigurnošću. Optužili su ga da želi unakaziti, okrnjiti ili uništiti vojnu etiku svojom reformom Kraljevskoga kodeksa Karla III. - kodeksa koji je određivao vojnu etiku otkad ga je 1787. donio grof od Arande - a zapravo je samo htio prilagoditi ultrakonzervativnu etiku te institucije etici XX. stoljeća, dopuštajući da prodru laičke i liberalne vrijednosti demokratskoga društva. Optužili su ga za sve moguće niskosti i proučili su mikroskopom njegovu biografiju u potrazi za prljavštinom kojom bi oblatili njegov ugled: iskopali su događaj koji se zbio četrdeset godina prije, tijekom lova na vještice protiv masonerije koja se raspojasala među frankističkim vlastima po svršetku rata, i tvrdili su da je bio sudionik ili organizator ili poticatelj jednog ubojstva, zapovjednika Isaaca Gabaldóna, koji je izrešetan mecima jedne srpanjske noći 1939. dok je, prema nekim svjedocima, nosio fascikl s dokumentima koji su optuživali neke od njegovih kolega iz SIMP-a, Francove obavještajne službe, da pripadaju masoneriji; Gutiérrez Mellado bio je jedan od članova SIMP-a i iako je sudac koji je vodio slučaj presudio da su zapovjednika ubili republikanski partizani i oslobodio Gutiérreza Mellada i ostale članove SIMP-a svih optužaba, incident je bacio sjenu na početak njegove vojne karijere i bio iskorišten za sijanje novih sumnji o njegovoj odanosti vojsci i o njegovoj osobnoj časti. Osobna čast i odanost vojsci Gutiérreza Mellada bile su, koliko znamo, neupitne; koliko znamo, general je bio pošten, urođeno nesposoban za podmuklost i obmanu i možda upravo 42

stoga loše opremljen za bavljenje politikom, ili barem za bavljenjem politikom u burnim vremenima. To, dakako, ne znači da se sve optužbe koje su se sručile na njega mogu nazvati lažnim ili nepravednim. Nisu sva rješenja u generalovoj vojnoj politici bila pun pogodak; ali s obzirom na izvanredne okolnosti s kojima se morao boriti mnoge pogreške koje je učinio bilo je teško zaobići, ako ne i nemoguće izbjeći. To se primjerice dogodilo s politikom promaknuća, najboljim instrumentom kojim je raspolagala vlada za pročišćavanje oružanih snaga od olovnoga frankističkog balasta. Uzevši u obzir da je sustav napredovanja u vojsci bio nedodirljiv, u tom je slučaju, kao i u gotovo svim drugim, Gutiérrez Mellado balansirao između dvije vatre: mogao je poštovati sustav napredovanja dopuštajući da stara radikalna garda zasjedne na najviše zapovjedne stube i prijeti razvoju demokracije ili je mogao preskočiti sustav napredovanja promičući pouzdane časnike i tako razbjesniti zanemarene časnike i dati argumente pobornicima velike vojne pobune. Gutiérrez Mellado nerijetko se suočavao s tom nerješivom dvojbom; najpoznatija, i najilustrativnija, dogodila se u svibnju 1979., kad je došlo do imenovanja novoga načelnika vojnoga stožera nakon što je general De Liniers prešao u pričuvu. Kandidati za njegova zamjenika bili su general Milans del Bosch, u to doba stožerni general Valencije, i general González del Yerro, u to doba stožerni general Kanara; Gutiérrez Mellado nije vjerovao nijednomu od njih, tako da je imenovao generala Gabeirasa - časnika koji nije uživao povjerenje kolega, ali je uživao puno povjerenje potpredsjednika vlade - čime je bio prisiljen ne samo promaknuti njega na umjetan i ubrzan način nego i s njime promaknuti generale koji su bili ispred njega na ljestvici kako bi izbjegao optužbe za protekcije i da postupa hirovito s vojnim odredbama. Lukavština je bila uzaludna, a skandal u vojarnama neopisiv, da ne govorimo o bijesu Milansa i Gonzáleza del Yerra. Je li se oboje moglo izbjeći drukčijom promjenom na vojnome vrhu? Možda, ali se nije lako dovinuti kako; no lako se dovinuti što bi se dogodilo da se 23. veljače Milans našao u Madridu na čelu vojnoga stožera umjesto da je bio u Valenciji na čelu druge po važnosti vojne regije (isto ili gotovo isto vrijedi za Gonzáleza del Yerra, koji se tijekom 23. veljače držao opasno pogrešno): sasvim bi sigurno udar mnogo teže propao. Naprotiv, 23. veljače Gabeiras je pokazao da je, ako već nije odlučan zapovjednik kojeg je demokratska vojska trebala da se suoči s udarom, a ono barem odan vojnik, a njegovo imenovanje bilo je samo još jedna od mnogih epizoda koje su pogoršale odnose vlade i oružanih snaga i omogućile ultradesnici da drži vojarne u neprestanom niskom startu prema vladi i promiče predodžbu da je vojna politika Gutiérreza Mellada zbroj samovoljnih silnikovih postupaka kojima je demokracija htjela kazniti vojsku, demoralizirajući je i zatirući svaki trag njezina bivšeg ugleda. Ali nezadovoljstvo vojske, koja je razapela Gutiérreza Mellada, na kraju je rezultiralo udarom 23. veljače i nije se hranilo samo profesionalnim uvredama, izmišljenim zlostavljanjima i političkom netolerancijom; pučistički časnici nisu imali pravo, ali imali su razloga, a neki od njih bili su veoma moćni. Ne mislim pritom na nemir kojem su svjedočili 1980. propadanjem političke, socijalne i gospodarske situacije ni na neprikriveno nezadovoljstvo koje je u njima budilo - njima, koje je Ustav iz ‘78. zadužio za obranu jedinstva Španjolske i koji su se osjećali povezani s tom naredbom imperativom koji im je usađen u DNK - obilje nacionalističkih zastava i prohtjeva i decentralizacija u smjeru države autonomija, kombinacija riječi koja je za golemu većinu vojnika bila tek eufemizam koji je krio ili nagovješćivao kontrolirano uništavanje domovine; mislim na mnogo bolniju stvar, sasvim sigurno jedan od izravnih razloga državnog udara: terorizam, osobito terorizam ETAe, koja se u to doba krvavo obračunavala s vojskom i žandarmerijom uz blagonaklonost ljevice, koja još uvijek nije bila maknula s pripadnika ETA-e aureolu boraca protiv frankizma. Lako je shvatiti takvo držanje ljevice: dovoljno se prisjetiti nesretne uloge potpornja diktature koju su četrdeset godina igrale vojska, žandarmerija i policija, da i ne spominjemo podulji popis grozota; ali nemoguće ga je opravdati: ako su oružane snage trebale svim sredstvima štititi demokratsko društvo od njegovih neprijatelja, demokratsko je društvo trebalo svim sredstvima štititi oružane snage od pokolja kojem su stalno bile izložene, ili se barem trebalo solidarizirati s njihovim članovima. Nije to učinilo, a posljedica te pogreške bilo je to da su oružane snage osjećale da ih je napustio znatni dio demokratskoga društva i da se okončanje toga pokolja u očima velikoga dijela oružanih snaga pretvorilo u neodoljiv argument za 43

okončanje demokratskoga društva. Malo je ljudi bilo toliko svjesno stanja stvari kao general Gutiérrez Mellado, malo je ljudi učinilo koliko i on da to popravi i malo je ljudi na svojoj koži osjetilo koliko je osjetio on jer ga je bijesna vojska, koju je ultradesnica huškala od samoga početka, optuživala da dopušta ubojstva svojih kolega i za popustljivost s kojom su ih dočekivali određeni sektori u državi. Taj je bijes protiv generala izazvao niz nediscipliniranih postupaka i javnih pobuna koji su bili najava ili prefiguracija 23. veljače; nije im uvijek terorizam bio povod ili izlika - nisu se uvijek događali raspireni pogrebima časnika, žandara ili ubijenih policajaca: događali su se i na informativnim sastancima visokih zapovjednika, tijekom rutinskih obilazaka vojarni, čak i na protokolarnim ceremonijama ili domjencima - ali to je uvijek bio povod ili izlika onih najmnogobrojnijih i najnasilnijih. Možda je najteži takav čin bio onaj koji se dogodio popodne 4. siječnja 1979. u bazi vojnoga stožera tijekom karmina vojnoga guvernera Madrida Constantina Ortína, koji je poginuo prethodnoga dana u atentatu ETA-e i, valja reći, poput većine vojnih nemira tih godina, nije bila riječ o spontanom iskazu trenutačnih emocija, nego o činu koji je pripremio organizirani savez časnika sklonih udaru i skupine ultradesničara. Prizor, koji su brojni svjedoci prepričavali u brojnim prigodama, mogao se odviti ovako.* Gutiérrez Mellado, bliski prijatelj generala Ortína i jedini član vlade koji prisustvuje tom činu, predvodi komemoraciju. Dvorište stožerne baze puno je uskomešane gomile vojnika. Pod oblačnim zimskim nebom obred se odvija u atmosferi žalovanja, ali i inducirane napetosti, sve dok se u određenome trenutku, neposredno nakon što orkestar odsvira posmrtni marš i himnu pješaštva i nakon što zaposlenici pogrebnoga društva preuzmu lijes dok se razmiču redovi postrojenih zapovjednika, časnika i podčasnika poredanih ispred počasne tribine, ne počnu tu i tamo probijati povici protiv vlade i uvrede na račun njezina potpredsjednika, koji se odmah nađe okružen nekolicinom časnika koji ga nasilno gurkaju, stjeraju ga uz južna vrata dvorišta, obasipaju ga pogrdama i udaraju. Na jedva nekoliko metara od mjesta gdje se to odvija druga skupina časnika otima lijes pogrebnicima i nakon što zaprijete stražaru koji čuva dvorište da će pucnjavom otvoriti vrata, uspiju izaći s lijesom na ramenima na Ulicu Alcalá, gdje gomila koja kliče “Vlast vojsci!” razgaljeno pozdravlja nekoliko stotina pobunjenih zapovjednika i časnika, stopi se s njima i prati ih tri kilometra kroz središte Madrida do groblja La Almudena dok se u nekom uredu u bazi stožera Gutiérrez Mellado, shrvan, bez naočala i neupućen u vojni metež koji preplavljuje ulice glavnoga grada, pokušava oporaviti od poniženja među šačicom drugova koji su upravo spriječili njegovo kamenovanje. To je taj prizor: kako bi zaštitio okrnjeno samopoštovanje i svoju ljubav prema vojsci, Gutiérrez Mellado uvijek je poricao da je bio žrtva tog izgreda, ali dvije godine nakon toga više nije mogao nijekati, jer toga popodneva 23. veljače televizijske kamere zabilježile su omalovažavanje koje je on, s manje ili više blagim varijacijama, često osjećao na svojoj koži u zatvorenom krugu vojarni. U tom smislu njegova gesta u dvorani Kongresa, gdje se suprotstavlja pučistima, bila je isto tako rezime ili simbol njegove političke karijere; upravo stoga to je bila posljednja bitka nemilosrdnoga rata protiv svojih koji ga je iscrpio, slomio: kao i Adolfo Suárez Gutiérrez Mellado bio je 23. veljače politički mrtav i privatno slomljen čovjek, potonula morala i rastrojenih živaca nakon pet godina svakodnevnih okršaja. Ipak, moguće je da je 23. veljače general istovremeno bio sretan čovjek: toga popodneva Adolfo Suárez napuštao je vlast, a nakon njegova pada, obećao si je, napustit će političku karijeru, koju bez Adolfa Suáreza nikad ne bi ni započeo. Održao je obećanje: nisu ga u tome spriječili ni Leopoldo Calvo Sotelo, koji mu je zamijenivši Suáreza na mjestu premijera ponudio da ostane u vladi, ni sam Suárez, koji ga je pokušao vrbovati za stranku s kojom se vratio u politiku nakon 23. veljače, i Gutiérrez Mellado odlučio je provesti ostatak života kao umirovljenik, bez ikakve zanimacije osim što je predsjedavao dobrotvornim zakladama, igrao duge partije karata s prijateljicama svoje žene i provodio duga ljetovanja u Cadaquésu sa svojim katalonskim prijateljima. Tijekom pet godina njegova političkoga djelovanja mnogi su ga kolege prezreli zato što je uzalud pokušavao uništiti Francovu vojsku i zato što je uspješno položio temelje demokratske vojske; njegov odlazak nije ublažio taj osjećaj: prvi zahtjev visokih časnika vojske ministru obrane 44

nakon njegova izlaska iz vlade bio je da se general ne približava njihovim jedinicama i neko vrijeme nakon što je Gutiérrez Mellado napustio mjesto potpredsjednika vlade, moralo se odustati od organiziranja čina isprike, s ciljem da se obrani od nove kampanje u tisku protiv njega, u strahu da njegov prijedlog ne podijeli oružane snage. Nikad više nije kročio ni u jednu vojarnu, osim onoga dana kad mu je akademija na kojoj je prisegnuo u posljednji čas odala počast i general je mogao osjetiti - barem dok je bez ijedne prolivene suze slušao petominutne ovacije koje su mu stoječke uputili kadeti koji su toga dana ispunili svečanu dvoranu - lažnu i sentimentalnu sigurnost da su sva razočaranja iz godina provedenih u vladi nagrađena. Umro je nedugo nakon toga licemjernog dana, 15. prosinca 1995., kad se Opel Omega kojim je putovao u Barcelonu kako bi održao govor poskliznuo na ledu u zavoju i sletio s ceste. S njime je nestao najodaniji političar kojeg je uza se imao Adolfo Suárez, posljednji španjolski vojnik koji je imao klupu u Kongresu, posljednji veliki dostojanstvenik u španjolskoj povijesti. Oni koji su se družili s njime u njegovim posljednjim godinama sjećaju se skromnog, oslabjelog, tihog i pomalo odsutnoga čovjeka koji nikad nije davao intervjue tisku, nikad nije govorio o politici, nikad nije spomenuo 23. veljače. Nije se rado prisjećao toga popodneva, nesumnjivo zato što svoju gestu suprotstavljanja žandarima pučistima nije smatrao hrabrom, dobrohotnom ili buntovnom gestom, čak ni gestom najveće slobode ili skrušenom gestom ili simbolom svoje karijere, nego jednostavno svojim najvećim životnim promašajem; ali kad god bi ga netko uspio nagovoriti da govori o tome, otpravio bi ga istim riječima: “Učinio sam ono što su me naučili na Akademiji.”* Ne znam je li ikada dodao da je akademiju na kojoj su ga to naučili vodio general Francisco Franco. 3 Vraćam se na jednu sliku sa snimke: stojećke, ruku obješenih niz bokove i prkoseći žandarima koji rešetaju dvoranu Kongresa, general Gutiérrez Mellado - želi spriječiti ulazak pobunjenika u dvoranu, želi podrediti vojnu vlast civilnoj - čini se kao da svojim tijelom želi zaštititi tijelo Adolfa Suáreza, koji sjedi iza njegovih leđa u samoći svoje premijerske klupe. Ta je slika drugi rezime ili simbol: simbol ili rezime odnosa između ta dva čovjeka. Odanost Gutiérreza Mellada Adolfu Suárezu bila je bezuvjetna od početka do kraja njegove političke karijere. Tu činjenicu valja djelomice pripisati osjećaju zahvalnosti i discipline Gutiérreza Mellada, kojeg je Suárez imenovao prvim čovjekom vojske nakon kralja i drugim najmoćnijim čovjekom u vladi; sasvim je izvjesno da je za to zaslužno apsolutno povjerenje koje je imao u Suárezovu političku pronicavost i u njegovu hrabrost, njegovu mladost i njegov instinkt. Pa ipak, Suárez i Gutiérrez Mellado bili su, izvan političke zadaće koja ih je povezivala, dva gotovo u svemu različita čovjeka: obojici je, istinabog, bila zajednička nepokolebljiva katolička vjera, obojica su njegovala određeni kicoški stil, obojica su bila vitka, skromna i hiperaktivna, obojica su voljela nogomet i film, obojica su bila sjajni kartaši; ali tu zapravo završava njihova sličnost: prvi je bio ekspert u zamkama u musu, a drugi u čistoj otmjenosti bridža, prvi je bio provincijalac iz republikanske obitelji, a drugi Madriđanin dobra kova i iz fine monarhističke obitelji, prvi je bio kukavan učenik, a drugi je dobivao najviše pohvale, prvi je uvijek bio stručnjak u pitanjima vlasti, a drugi je uvijek bio stručnjak u vojnim pitanjima, prvoga su, na kraju, krasili politička inteligencija, osobni šarm, ljubaznost i drskost vođe ulične bande, koji su mu pomogli da neobično spretno prakticira umijeće zavođenja, dok su tehnička inteligencija i suzdržani karakter osudili drugoga da ograniči društveni život na obiteljski krug i svega nekoliko prijatelja. Razdvajala ih je k tomu mnogo očitija i važnija razlika: Suárez je imao točno dvadeset godina manje od Gutiérreza Mellada: po godinama su mogli biti otac i sin, a gotovo se nemoguće oduprijeti tumačenju odnosa koji ih je vezao kao čudnog i neuravnoteženog odnosa otac-sin u kojem je otac glumio oca jer je štitio sina, ali je glumio i sina jer nije raspravljao o njegovim odlukama niti je dovodio u pitanje valjanost njegovih sudova. Sasvim očekivano, politička odanost Gutiérreza Mellada Adolfu Suárezu rodila se prilikom njihova prvog razgovora, ili se barem tako general volio prisjećati. Vjerojatno su se koji put susreli krajem šezdesetih, dok je Suárez vodio Španjolsku televiziju i podilazio 45

časnicima emisijama o vojsci koje je emitirao u vrijeme najveće gledanosti i buketima ruža koje je slao njihovim ženama popraćenim pisamcima zahvalnosti u kojima se ispričava što im oduzima muževe izvan njihova vremena službe, ali tek su se 1975. prvi put sastali u četiri oka. U to doba, neposredno nakon Francove smrti, Suárez je netom bio imenovan ministrom generalnim tajnikom Movimienta u prvoj kraljevoj vladi; Gutiérrez Mellado pak nekoliko je mjeseci već bio general-zapovjednik i izaslanik vlade u Ceuti i tijekom jednog putovanja u glavni grad tražio je audijenciju kod novoga ministra kako bi mu govorio o sportskom centru koji se trebao graditi u tome gradu. Suárez ga je primio i sastanak koji je trebao biti poslovne naravi otegnuo se nekoliko sati, nakon čega je general izašao iz ureda u Ulici Alcalá 44 oduševljen neodoljivom simpatičnošću, novatorskim jezikom i jasnoćom ideja mladoga ministra, stoga kad je početkom srpnja Suárezu bilo povjereno da sastavi vladu, na neraspoloženo iznenađenje velikoga dijela zemlje, Gutiérrez Mellado osjetio je iznenađenje, ali ne i neraspoloženje jer se dotad već bio uvjerio u izuzetnu sposobnost novoga premijera. Ovaj ga je samo tri mjeseca nakon toga pozvao k sebi te ga istovremeno pretvorio u svojega tjelohranitelja i desnu ruku i više se nisu razdvajali. Gutiérrez Mellado bio je prvi potpredsjednik i jedini nesmijenjeni ministar u šest vlada, koliko ih je sastavljao Suárez, ali prijateljstvo koje se začelo između Suáreza i Gutiérreza Mellada nije bilo samo političko. Nedugo nakon ulaska u vladu Gutiérrez Mellado doselio se s obitelji u jednu od zgrada koje su bile dio kompleksa u Moncloi gdje je već bio dom Suárezove obitelji; od toga dana viđali su se gotovo svaki dan: radili su takoreći zid do zida, a s vremenom su počeli dijeliti ne samo radne sate nego i trenutke dokolice, povezani bliskošču punom poštovanja i povjerenjem koje se samo učvršćivalo dok je u mjesecima prije udara Suárez svakodnevno gubio, među ostacima svoje moći i ugleda, političke saveznike, bliske suradnike i dugogodišnje prijatelje. U tim posljednjim Suárezovim mjesecima na vlasti i na kraju svoje političke karijere Gutiérrez Mellado, osim politički mrtav i privatno slomljen, bio je nesiguran čovjek: nije shvaćao nezahvalnost naroda prema predsjedniku koji je okončao diktaturu i izgradio demokraciju; još je manje shvaćao neodgovornu lakomislenost političke klase - osobito političara iz premijerove stranke, osobito članova premijerove vlade - zavađene u nerazumnoj borbi za vlast dok se demokracija urušavala. Zato je pokušavao umiriti, a da se nitko na to nije obazirao, unutarnje pobune u UCD-u i zato je u najmanje jednoj prilici i s identičnim rezultatom iskoristio Suárezovu odsutnost na vijeću ministara kako bi oštro ukorio njegove članove i zahtijevao odanost onomu tko ih je imenovao. Iz toga vremena datiraju dvije anegdote koje govore same za sebe. Prva se dogodila u sedamnaest sati 29. siječnja 1981. u Moncloi, kad je, nakon što je Suárez na izvanrednom vijeću objavio ministrima svoju ostavku, Gutiérrez Mellado ustao sa stolca i održao kratki govor koji je zaključio sljedećom molbom: “Molim Boga da vas nagradi za usluge koje ste vi, gospodine predsjedniče, pružili Španjolskoj”;* rečenica je bila iskrena, ne rječita: rječito je to što je sastanak odmah završio, a da nijedan ministar nije javno progovorio ni jednu jedinu riječ utjehe premijeru u ostavci ili solidarnosti s njim. Drugoj anegdoti ne zna se točan datum ni mjesto, ali najvjerojatnije se dogodila u Moncloi, možda u dva tjedna koja su prethodila prijašnjoj anegdoti; ako je tako, morala se odviti u nedovršenom uredu u koji se Suárez istom uselio u tada stražnjem dijelu palače, u ogromnom neuređenom salonu, s velikim provizornim prozorima kroz koje je ulazio zimski zrak i sa žicama koje su visjele sa zidova, koji kao da je bio djelo dekoratera zaduženog da taj prostor oblikuje u metaforu osamljenosti Adolfa Suáreza tijekom posljednjih mjeseci u vladi. Moglo se to dogoditi ondje i tada, ali, kao što rekoh, nije moralo: na kraju krajeva, realnost je lišena i najmanje sklonosti dekoraciji. U svakom slučaju, zavrijedilo je da bude ondje i tada, prema onomu što se Suárez prisjetio u javnosti poslije generalove smrti, kad mu je general nakon razgovora o posljednjim danima ili nakon prisjećanja od koga je sve dobio pljusku i tko ga je sve izdao rekao: “Reci mi istinu, predsjedniče: osim kralja, tebe i mene je li još tko u ovomu s nama?” 4 Ne. Odgovor je ne: više nitko nije bio s njima. Ili je to barem bio samosažaljiv odgovor 46

koji je sam sebi tom zgodom dao Adolfo Suárez i opravdavajući odgovor koji si je davao nakon mnogo godina kad je pripovijedao anegdotu s pokojnim prijateljem (a možda ju je baš zato i pripovijedao). Ali sve i ako je bio samosažaljiv i opravdavajući, odgovor nije bio pogrešan. Slika Adolfa Suáreza dok sjedi sam u dvorani Kongresa toga popodneva 23. veljače također je simbol nečega drugog: simbol njegove gotovo apsolutne osamljenosti u mjesecima koji su prethodili udaru. Zanimljivo, godinu i pol dana prije toga datuma jedna je fotografkinja uhvatila sličan prizor na istome mjestu: Suárez sjedi na istome mjestu u predsjedničkoj klupi, odjeven kao 23. veljače - tamni sako, tamna kravata, bijela košulja - i iako je njegovo držanje ponešto drukčije od onoga tijekom pucnjave 23. veljače, desno od njega pruža se ista pustoš praznih klupa. Kao i na slici od 23. veljače Suárez pozira; kao i na slici od 23. veljače Suárez se ne doima da pozira (Suárez je uvijek pozirao u javnosti: to je bila njegova snaga; često je pozirao u privatnom životu: to je bila njegova slabost). Ta je slika od 25. rujna 1979., ali ako zanemarimo određene razlike u boji i okviru, mogla bi se zamijeniti slikom od 23. veljače 1981., kao da je fotografkinja slikala budućnost, a ne samoga Suáreza. Iako je tajna objavljena tek nakon godinu dana, u rujnu 1979., kad je bio na vrhuncu moći i slave, Suárez je u dubini duše bio mrtav političar. Već sam naveo jedan razlog njegova nagloga potonuća: Suárez, koji je znao učiniti ono najteže - srušiti frankizam i izgraditi demokraciju,

nije bio u stanju učiniti ono najjednostavnije - voditi demokraciju koju je izgradio; sad ću to iznijansirati: Suárezu je najteže bilo najlakše, a najlakše najteže. Nije to tek igra riječi: iako nije stvorio frankizam, Suárez je odrastao u njemu, savršeno je dobro poznavao njegova pravila i majstorski se snalazio u njima (zato je i mogao okončati frankizam hineći da samo mijenja njegova pravila); naprotiv, iako je stvorio demokraciju i uspostavio pravila, Suárez se teško snalazio u njima jer njegove navike, njegov talent ni njegov temperament nisu bili stvoreni za ono što je izgradio, nego za ono što je uništio. To je istovremeno bila njegova tragedija i njegova veličina: tragedija i veličina čovjeka koji svjesno ili podsvjesno radi ne kako bi ojačao svoju poziciju, nego, da se vratimo na Enzensbergerov termin, da je potkopa. Budući da nije znao rabiti pravila demokracije i samo se znao koristiti moći kao što se koristi u diktaturi, ignorirao je Parlament, ignorirao je svoje ministre, ignorirao je svoju stranku. U novoj igri koju je stvorio njegove su se vrline ubrzo pretvorile u mane - njegova se smionost pretvorila u ignoranciju, njegova odlučnost u nepromišljenost, njegova samosvijest u hladnoću - i rezultat je bio taj da je u vrlo kratkom roku Suárez prestao biti sjajan i odlučan političar kakav je bio tijekom prvih godina vladavine - kad je sve u njegovoj glavi djelovalo kao da je povezano sa svime, kao da u svojoj unutrašnjosti ima magnet koji privlači i dovodi u red najbeznačajnije fragmente realnosti i koji mu omogućuje da bez straha djeluje u njoj, jer u svakom je času bio siguran da zna najdalje posljedice svakoga postupka i najskrovitiji uzrok svake posljedice - i postao nespretan, sjetan i neodlučan političar, izgubljen u realnosti koju nije shvaćao i nesposoban voditi kriznu situaciju koju je njegova nesposobna vlada samo produbljivala. Zajedno s ljubomorom, prepirkama i pohlepom za vlašću vodeće klase ti su nedostaci od ljeta 1980. pokrenuli opću urotu protiv njega koja je dovela do udara; zajedno s iscrpljenošću zbog četiri strahovito teške godine na mjestu predsjednika vlade i s kompleksnijim i krhkijim karakterom nego što su pretpostavljali oni koji su ga samo površno poznavali oni su doveli do njegova osobnoga potonuća. 47

Od ljeta 1980. Suárez je živio takoreći zatočen u Moncloi, zaštićen svojom obitelji i šačicom suradnika. Doimao se kao da ga je pogodila neka čudna paraliza, ili neki mutni oblik straha, ili je to možda bila vrtoglavica, kao da je u nekom trenutku mazohističke lucidnosti shvatio da je tek obični lakrdijaš i dao si u zadatak da pod svaku cijenu izbjegne društvene kontakte iz straha da ga ne raskrinkaju i istovremeno kao da se bojao da ga mračna žudnja za požrtvovnošću tjera da sam završi s tom farsom. Satima i satima zatvarao se u ured čitajući izvješća o terorizmu, vojsci, gospodarskoj ili međunarodnoj politici, ali potom ne bi bio kadar donijeti odluke o tim pitanjima ili se jednostavno sastati s ministrima koji su ih trebali donijeti. Nije odlazio u Parlament, nije davao intervjue, jedva da ga se dalo vidjeti u javnosti i više no jedanput nije htio ili nije mogao voditi od početka do kraja sastanak vijeća ministara; nije čak našao snage da otiđe na pogreb trojice baskijskih članova svoje stranke koje je ubila ETA, ni na sprovod četrdesetosmero djece i troje odraslih koji su krajem listopada poginuli od slučajne eksplozije propana u školi u Baskiji. Tjelesno mu zdravlje nije bilo loše,* ali duševno stanje jest. Nesumnjivo je oko sebe vidio samo tamu nezahvalnih postupaka, izdaja, prijezira i svaki je napad na svoj rad tumačio kao napad na sebe, nešto što bi opet valjalo pripisati njegovoj poteškoći da se prilagodi demokraciji. Nikad nije shvatio da u politici jedne demokracije ništa nije osobno jer je u demokraciji politika predstava, a nitko ne može sudjelovati u predstavi, a da ne glumi ono što ne osjeća; naravno, on je bio pravi političar i, kao takav, iskusni glumac, ali njegov je problem bio taj što je tako uvjerljivo glumio da je na kraju počeo osjećati ono što je glumio, što ga je dovelo do toga da pobrka realnost s predstavom i političke kritike s osobnima. Istina, u bespoštednome lovu na njega tijekom 1980. mnoge kritike koje je dobio bile su više osobne nego političke prirode, ali isto tako nije manje istina da je došavši u vladu također bio predmet osobnih kritika, ali tad je premijer još uvijek bio zaštićen oklopom privilegija autoritativnoga sustava i njegov početnički entuzijazam novaka pretvarao je kritike u poticaj, a njegova ih je mentalna snaga neutralizirala, pripisivala ih slabosti odašiljatelja - njihovim pogrešnim prosudbama, njihovim ometenim ambicijama, njihovoj nezadovoljenoj taštini, njihovoj gorčini; a sad, naprotiv, nezaštićen zbog slobode, pod pritiskom hitnih zahtjeva i desetkovane obrane potrošene u gotovo pet godina mandata u često ekstremnim uvjetima, takve kritike bile su svakodnevni instrument mučenja, nedvojbeno zato što si ih je sam ponavljao, a čovjek sam protiv sebe nema učinkovitu zaštitu. Kao i svaki pravi političar Suárez je imao nasušnu potrebu da mu se dive i da ga vole i kao i svi u malenome madridskom centru frankističke moći iskovao je dobar dio svoje političke karijere uz pomoć ulizivanja, očaravajući sugovornike svojom simpatičnošću, nezasitnom željom za ugađanjem i bogatim repertoarom anegdota sve dok ih ne bi uvjerio ne samo da je on izuzetno biće nego i da su oni još izuzetniji od njega i da će stoga uživati njegovo potpuno povjerenje, pozornost i ljubav. Za takva čovjeka, tako otvorenoga, čije je samopoštovanje gotovo potpuno ovisilo o odobravanju drugih, sigurno je bilo razorno iskustvo kad je uočio da njegovi opsjenarski trikovi više ne polučuju nikakve učinke, da mu je vladajuća klasa uzela mjeru i da je sjaj njegove zavodljivosti izblijedio, da se više nitko ne smije njegovim šalama niti je više itko zadivljen njegovim stavovima, da više nitko ne osjeća čar njegovih priča ni povlasticu što je u njegovu društvu, da više nitko ne vjeruje u njegova obećanja niti prihvaća njegove izjave o vječnome prijateljstvu, da ga oni koji su mu se divili i ulagivali sada preziru, da ga oni koji su mu dugovali za svoju političku karijeru i kleli se u odanost sada izdaju, da je najbolji osjećaj koji je sad mogao probuditi među sebi jednakima mješavina odbojnosti i nepovjerenja i da je, kako su mu pokazale svakodnevne ankete od ljeta 1980., dozlogrdio čitavoj zemlji. Politički sam i iscrpljen, privatno izgubljen u labirintu samosažaljenja, prezasićenosti i razočaranja, negdje u studenom 1980. Suárez je počeo razmišljati o ostavci. To nije učinio samo zato što ga je vukla inercija ili nagon za moći i zato što je bio pravi političar, a pravi političar ne napušta vlast: njega maknu; isto tako, možda, zato što ga je u trenucima euforije koji su povremeno presijecali njegovo malodušje ono malo preostale hrabrosti i ponosa uvjeravalo da, mada ništa od onoga što će učiniti neće nadvisiti ono što je već učinio, samo on može popraviti ono što je sam i upropastio. Tih je dana tražio olakšanje i poticaj u putovanjima u inozemstvo, gdje je njegov ugled pokretača demokracije u Španjolskoj još 48

uvijek bio netaknut; tijekom jednoga od njih, nakon što je prisustvovao imenovanju peruanskoga premijera Belaúndea Terryja u Limi, Suárez je novinarki Josefini Martínez dao jedan od posljednjih premijerskih intervjua, a rezultat toga razgovora bio je tako crn tekst, tako gorak i tako iskren - tako pun žalopojki zbog nezahvalnosti, neshvaćanja, pogrda i osobnih uvreda kojima je osjećao da je postao objekt - da su njegovi savjetnici spriječili njegovo objavljivanje. “Običavam reći da sam se obvezao na boksačku borbu u kojoj nisam spreman zadati nijedan udarac”, rekao je novinarki toga dana Suárez. “Želim pobijediti u petnaestoj rundi, tako da iscrpim protivnika... Dakle moram biti veoma izdržljiv!”* Nije točno da nije zadao nijedan udarac (zadavao ih je, samo što ih više nije imao snage zadavati), ali istina je da je bio veoma izdržljiv i, iznad svega, istina je da se tako vidio mnogo puta ujesen i u zimu 1980.: u sredini ringa, kako tetura, slijep od krvi i znoja, natečenih kapaka, umrtvljenih ruku spuštenih niz tijelo, kako dašće usred zaglušne vike iz publike i vrućine reflektora priželjkujući potajno konačni udarac. 5 Konačni mu je udarac zadao kralj. Možda je on bio jedini koji mu ga je mogao zadati: kralj je Suárezu dao vlast i možda mu ju je samo kralj mogao i uzeti; i učinio je to: uzeo mu je vlast ili barem nije štedio napore da prisili Suáreza da otiđe. To znači da je, kao i veliki dio španjolske političke klase, ujesen i u zimu 1980. i kralj na svoj način rovario protiv predsjednika vlade; to znači da se Gutiérrez Mellado prevario: ni kralj nije bio s njima. Kralj je upoznao Suáreza u siječnju 1969., tijekom svojeg odmora u Segoviji u pratnji osobnoga tajnika, budućega predvodnika udara 23. veljače: generala Armade. U to je doba Suárez bio civilni guverner provincije, a kralj još uvijek princ koji će tek za nekoliko mjeseci prisegnuti pred frankističkom skupštinom kao Francov nasljednik, ali ni sam Franco nije bilo sasma siguran u njegovu kraljevsku budućnost jer je visjela o tankoj mreži ravnoteže koja se mogla pokidati nakon njegove smrti. Odmah su dobro sjeli jedan drugome; odmah su naslutili da trebaju jedan drugoga: Suárez nije bio monarhist, ali odmah je to postao, nesumnjivo zato što je znao da je, unatoč ravnotežama i neizvjesnostima, najvjerojatnija budućnost Španjolske monarhija, a on tu budućnost nije htio propustiti ni za što na svijetu; što se tiče kralja, kojega su gnjavili i omalovažavali vrlo utjecajni sektori frankizma - počevši od obitelji Franco - pod hitno je trebao saveznike, a taj momak jedva šest godina stariji od njega, diskretan, perspektivan, vrijedan, ljubazan i brbljav, sigurno mu je na prvi pogled djelovao kao dobar saveznik. Prvoga dana Suárez je objedovao s kraljevskom obitelji u gradskom restoranu, a tijekom idućih mjeseci kralj je nekoliko puta svraćao na jedno provincijsko imanje u gorju Guadarrama i ondje se začelo vikendaško druženje, koje je vjerojatno na kraju uvjerilo budućega monarha da Suárez, ako bude znao iskoristiti svoju želju za ugađanjem, svoju ambiciju i brzu i praktičnu inteligenciju, može postati mnogo više od zabavnoga društva. Vjerojatno u početku nisu mnogo razgovarali o politici iako je kralj gotovo sigurno ubrzo shvatio da Suárezov mozak nije fosiliziran frankizmom, da zna zapovijedati i da nema razrađene političke ideje; isto tako kralj je vjerojatno naslućivao da je njegova glavna politička ideja vlastiti politički prosperitet i da stoga njegova sklonost monarhiji ovisi isključivo o mogućnosti da zadovolji svoje aspiracije. Od toga trenutka kralj je pomagao koliko je god mogao u gradnji Suárezove političke karijere. U studenome te godine posredovao je da ga admiral Carrero Blanco imenuje direktorom Španjolske televizije i Suárez je, prije nego što je zauzeo to mjesto, pokazao monarhu da nije pogriješio što se zauzeo za njega. Tijekom četiri godine, koliko je vodio jedinu televiziju u zemlji, pokrenuo je kampanju koja je u sve domove unijela dotad blijedu i tanku figuru prijestolonasljednika: bilježio je svako njegovo putovanje, sve službene događaje, sva javna pojavljivanja; njegova netom otkrivena naklonost monarhiji (ili njegov žar konvertita) dovela ga je u nekoliko navrata do sukoba s ministrom, osobito kad je odbio izravno prenositi, i to na prvome programu, vjenčanje Francove unuke s Alfonsom Burbonskim, prijestolonasljednikovim bratićem i aspirantom na tron, čiji je brak u najbližim generalovim krugovima raspirivao san o daljnjoj uključenosti obitelji Franco u vlast. U to 49

vrijeme, početkom sedamdesetih, Suárez se već počeo pripremati za položaj ministra, ali nije dobio tu dužnost sve dok se po Francovoj smrti nije sastavljala prva vlada u monarhiji i kralj, koji nije imao dovoljno snage da nametne predsjednika po svome ukusu, pa je bio prisiljen imenovati Ariasa Navarra - neodlučnu mumiju nesposobnu riješiti se svojega frankističkog nasljeđa - imao je dovoljno snage da nametne Suáreza, kojemu je Arias Navarro dodijelio Generalni sekretarijat Movimienta nakon što je uvjerio Torcuata Fernándeza Mirandu, u tom času glavnoga kraljeva savjetnika i predsjednika Skupštine i Kraljevskoga vijeća, dvaju glavnih bastiona moći tijekom diktature. Samo šest mjeseci nakon toga kralj se uspio otarasiti Ariasa Navarra i nakon niza spletki Fernándeza Mirande u Kraljevskome vijeću - tijelu zaduženom da predloži monarhu tri kandidata za premijera - izabrati Adolfa Suáreza za predsjednika vlade. On nije bio jedini mogući izbor. Bilo je mnogo očitijih kandidata, sklonijih monarhiji, intelektualno spremnijih i s više političkog iskustva; ali kralj je (ili kralj prema savjetu Fernándeza Mirande) procijenio da su u tim trenucima to više mane nego vrline: na primjer vlada Joséa Marije de Areilze - obrazovanoga čovjeka, kozmopolita i oduvijek odanoga kruni, dobro povezanoga s ilegalnom opozicijom i favorita mnogih reformista režima - ili vlada Manuela Frage - bivšega Francova ministra, a poslije vođe desnice - bile bi vlade Areilze ili Frage jer su i jedan i drugi imali veoma jaku osobnost i vlastite političke projekte; Suárezova vlada, naprotiv, ne bi bila Suárezova vlada, nego kraljeva vlada jer Suárez (ili su tako barem vjerovali kralj i Fernández Miranda) nije imao nikakav politički projekt i bio je spreman provesti projekt koji mu povjeri kralj i onako kako mu ga povjeri. Kraljev je projekt bila demokracija; ili točnije: kraljev je projekt bio neki oblik demokracije koji bi omogućio ukorjenjivanje monarhije; ili još točnije: kraljev je projekt bio neki oblik demokracije ne zato što bi mu frankizam kao takav bio odbojan ili zato što bi bio nestrpljiv da se odrekne ovlasti koje je naslijedio od Franca ili zato što bi mislio da je demokracija univerzalni lijek za sve, nego zato što je vjerovao u monarhiju i zato što je mislio da je u tom trenutku demokracija jedini način da se monarhija ukorijeni u Španjolskoj. Dakle zamijeniti diktaturu demokracijom, a pritom se ne ogriješiti o zakon bila je kompleksna operacija, možda dotad neviđena, i kralj je imao snažnu potrebu kontrolirati je izbliza tako da je htio da je vodi netko čija je pohlepa za vlašću takva da će od njega učiniti apsolutno odanu i apsolutno poslušnu osobu, osobu njegovih godina koja će biti u iskušenju da mu govori ti ili da mu se nametne i s kojom će moći imati gladak odnos. Suárez je otpočetka ispunjavao te uvjete; i druge. Odlično je poznavao političku klasu iz frankizma i hodnike, ministarske sobice i zakutke sustava koji je trebalo razoriti, bio je mlad, sposoban, brz, svjež, realističan, fleksibilan, učinkovit i dovoljno šarmantan i dovoljno dodvorljiv da uvjeri opoziciju da će se sve promijeniti i istovremeno frankiste da se ništa neće promijeniti iako će se promijeniti. Naposljetku, osim ignorantske bahatosti i neustrašivosti karakterističnih za one koji nemaju što izgubiti imao je nevjerojatno povjerenje u sebe i debelokožačko držanje pobjednika koje mu je trebalo omogućiti da ostvari zadaću koju su mu htjeli povjeriti i da izdrži gnjevne nasrtaje i jednih i drugih, a da pritom ne posrne i ne izgori prije vremena. Ali, naravno, na kraju je izgorio. Ipak, kad se to dogodilo, Suárez je već odradio svoj posao za kralja: s ciljem da ukorijeni monarhiju podigao je demokraciju, možda kompletniju i dublju demokraciju od one koju su kralj i on u početku zamišljali. Dobro je odradio posao. Samo što se tamo osamdesetih činilo kao da je zapeo da je uništi. Prema kraljevu mišljenju, i prema mišljenju gotovo čitave španjolske vladajuće klase, problem je bio taj što je Suárez nakon što je sagradio demokraciju umišljao da je kadar voditi je i što je njegov ostanak u vladi samo produbljivao krizu koju je sam i prouzročio. Drugi je problem bio taj što je kralj naumio riješiti taj problem i što se u tu svrhu i s ciljem da smijeni Suáreza priklonio spletkama koje su činile posteljicu udara 23. veljače. Vjerojatno je mislio da je to njegova dužnost. Kao i čitava politička klasa, kao i sam Suárez, kralj se počeo koristiti demokratskim pravilima, a još se uvijek nije suživio sa svojom novom ulogom institucionalne ili simbolične figure bez prave političke moći (ili to nije htio učiniti); kao da je i dalje zadržao lakoću postavljanja i smjenjivanja predsjednika vlade koju je naslijedio od Franca, a koje se odrekao potvrdivši Ustav iz ‘78., htio se opet uplesti u politiku zemlje preko granica nametnutih nedavnim 50

zakonima parlamentarne monarhije. Njegova pogreška nije bila samo plod neiskustva; učinio je to iz navike i iz straha. Tijekom idile prvih godina na vlasti Suárez je navikao kralja na to da se posavjetuje s njime oko svakoga koraka, da svaku njegovu želju pretvori u naredbu; sad, naprotiv, uzoholjen svojim uspjesima i kad je postao predsjednik vlade ne voljom monarha, nego voljom građana, Suárez je napuštao svoje ponizne manire i poslušničko ponašanje i počeo se razilaziti od kralja i donositi odluke ne samo zanemarujući njegovo mišljenje nego i protiv njega (požurivan od Sjedinjenih Država, kralj je smatrao da hitno moraju ući u NATO, a Suárez nije; požurivan od vojske, kralj je smatrao da Gutiérreza Mellada hitno treba udaljiti iz vlade, a Suárez nije; u mjesecima koji su prethodili udaru 23. veljače imali su žučnu raspravu o pitanjima koja će biti presudna za 23. veljače, osobito o imenovanju generala Armade zamjenikom zapovjednika vojnoga stožera, što je kralj smatrao potrebnim, a Suárez opasnim); kralj je loše primio Suárezov neposluh ili želju za osamostaljenjem, koje je nesumnjivo djelomice pripisivao lošem funkcioniranju države, a to je vodilo do zatrovanja njihova odnosa: prije četiri godine, prije tri godine, prije dvije godine Suárez je nenajavljen znao doći u Zarzuelu i kralj je znao banuti u Monclou samo kako bi popio viski s prijateljem, imali su iznenadne sastanke ili poslovne telefonske razgovore, svadbene večere i obiteljsko gledanje filma; sad je taj duh zajedništva ispario, a zamijenilo ga je sve iritantnije natezanje koje je osim različitih stavova uključivalo kraljeve pozive u Monclou bez odgovora ili s neotesano odgođenim odgovorima i mučno Suárezovo čekanje u Zarzueli. Možda se između ta dva čovjeka koja su se natjecala za Španjolsku, a izvan nje za prestižne zasluge za novu demokraciju, uvukla ljubomora. Nesumnjivo se uvukao strah. Kralj se rodio u egzilu i vratio je prijestolje sebi i svojoj obitelji zahvaljujući neizmjernoj inteligenciji, bogatstvu, sposobnosti i žrtvi; sad ga je spopala panika da će ga izgubiti i, prema onomu što su ponavljali koliko politički vođe toliko i dvorjani u Zarzueli - a među njima i njegov otac, koji se već odavno sukobio s predsjednikom vlade - nepovjerenje u Suáreza nije kaljalo samo demokraciju nego i monarhiju, ako su se u tom trenutku uopće mogle razdvojiti: iako Suárez više nije bio kraljev premijer, kao što je bio kad ga je on svojevoljno imenovao 1976., nego premijer građana koji su ga dvaput izabrali na izborima, većina građana i dalje je poistovjećivala kralja sa Suárezom, tako da je Suárezovo potonuće moglo za sobom povući i monarhiju. Taj alarmantni, varljivi i često ponavljani argument sigurno je pridonio tomu da si kralj, prisiljen da prema zakonu bude neutralan, nametne dužnost i da svojata pravo da pridonese Suárezovu padu. “Skinite mi ovoga s vrata”, čuli su ga kako govori ujesen i u zimu 1980., misleći na Suáreza, brojni posjetitelji Zarzuele. “Ovaj će nas odvesti u propast.”* Kralj se nije ograničio samo na to da svojim autoritetom potakne Suárezov progon; također je raspravljao s mnogima o načinu da ga smijeni i vrlo je vjerojatno, s obzirom na otužnu situaciju u zemlji, kao i veliki dio vodeće klase i on mislio da je demokracija uvedena navratnanos, da bi bilo pametno učiniti rez skalpelom s ciljem da se odstrane gnojni čirevi i zašiju šavovi i da u tom trenutku obična promjena vlade možda ne bi bila dovoljna da popravi stvari, ali povrh svega vrlo je vjerojatno u nekom trenutku blagonaklono gledao ili barem ozbiljno razmotrio prijedlog o koalicijskoj vladi ili koncentriranoj vladi ili vladi jedinstva koju bi predvodila vojna osoba monarhističkog usmjerenja - a nije bilo vojne osobe sklonije monarhiji od njegova bivšeg tajnika Alfonsa Armade, s kojim je nedvojbeno raspravljao o tom pitanju u tjednima prije udara - samo ako prijedlog naiđe na blagoslov političkih stranaka i ako bude usmjeren na popravljanje situacije uz pomoć nagloga zaokreta u posrnuloj zemlji sprečavajući da demokracija, koja je prije pet godina bila instrument preživljavanja krune, na kraju postane instrument njezine propasti. Suárez je to znao. Znao je da kralj više nije uz njega. Bolje rečeno: znao je, ali nije htio priznati da zna ili barem nije htio priznati sve dok više nije imao izbora. Ujesen 1980. Suárez je znao da ga kralj smatra glavnim krivcem za krizu i da ozbiljno sumnja u njegovu sposobnost da je riješi, ali nije znao (ili nije htio priznati da zna) da je kralj prijezirno govorio o njemu u razgovorima s kakvim političarom, vojnom osobom ili poduzetnikom; Suárez je isto tako znao da je njegov odnos s kraljem loš, ali nije znao (ili nije htio priznati da zna) da je kralj izgubio povjerenje u njega i da je poticao njegove protivnike da ga zbace s vlasti. Napokon, 24. prosinca, Suárez nije imao izbora i morao je priznati da zna ono što zapravo zna 51

već nekoliko mjeseci. Te večeri televizija je emitirala kraljev božićni govor; gotovo uvijek to je bio kićen govor, ali tom prigodom nije bio (i, kao da želi naglasiti da nije, monarh se pojavio pred kamerama sam, a ne u pratnji obitelji, kao što je običavao). Politika se, rekao je između ostaloga kralj te noći, mora smatrati “sredstvom za postizanje cilja, a ne ciljem po sebi”. “Potrudimo se da zaštitimo i učvrstimo ono ključno”, rekao je, “ako se ne želimo dovesti u opasnost da ostanemo bez osnove i prilike da imamo ono uzgredno.” “Da sažmem danas o našem ponašanju”, rekao je, “moramo se pitati jesmo li uistinu učinili sve da se osjećamo ponosnima.” “Pod hitno”, rekao je, “svatko pojedinačno mora preispitati svoje ponašanje na polju odgovornosti, bez izvrdavanja koje uvijek vodi u traženje krivca u drugima.” “Želim pozvati na promišljanje one koji u svojim rukama drže vođenje države”, podvukao je. “Moraju stati u obranu demokracije i općega dobra iznad svojih ograničenja i prolaznih osobnih, grupnih ili stranačkih interesa.”* To su bile neke od rečenica koje je kralj izrekao u govoru i sasvim je nemoguće da Suárez nije osjetio da su upućene njemu; isto tako, da ih nije protumačio onako kako su vjerojatno bile upućene: kao optužba da se sebično održava na vlasti, da štiti ono uzgredno, a to je njegov položaj premijera, iznad onoga ključnog, što je bila monarhija; optužba da se ponaša neodgovorno i da traži krivce za vlastite krivnje i da stavlja svoj ograničeni interes iznad opće dobrobiti; u svojoj biti, javan i prijateljski oblik traženja njegove ostavke. Nije mi poznato kakva je bila neposredna Suárezova reakcija na kraljev govor. Ali znam da je Suárez znao dvije stvari: jedna je da iako kralj nije imao zakonsko pravo da traži njegovu ostavku, zadržao sije moralno pravo jer ga je postavio za premijera četiri godine prije toga; drugo - budući da je izgubio potporu ulice, Parlamenta, svoje stranke, Rima i Washingtona, slijep, dok tetura i dašće usred ringa između povikâ gledateljâ i vrućine reflektora - izgubiti potpuno kraljevu potporu značilo je izgubiti posljednju potporu i primiti konačni udarac. Tog dana Suárez je morao shvatiti da je njegov jedini izbor dati ostavku. Nije u nesuglasju s time činjenica da je, prema nekim izvorima,* na sastanku koji je održao 4. siječnja u svom planinskom utočištu u La Pleti u Léridi kralj natuknuo Suárezu da bi morao dati ostavku i da je on odbio. Možda: agonija je agonija, a neki umirući odbijaju umrijeti iako znaju da su već mrtvi. Činjenica je da je samo tri tjedna nakon monarhova božićnoga večernjega upozorenja Suárez rekao svojim bliskim suradnicima da napušta mjesto predsjednika vlade. Dana 27. priopćio je to kralju u njegovu uredu u Zarzueli. Kralj se nije prenemagao: nije ga tražio da objasni razlog ostavke, nije učinio ni najmanju protokolarnu gestu da je odbija niti je u skladu s protokolom upitao je li dobro razmislio, isto tako nije imao ni jednu jedinu riječ zahvalnosti predsjedniku koji mu je pomogao da sačuva krunu; samo je pozvao svojega tajnika generala Sabina Fernándeza Campa i čim je ovaj ušao u ured, gledajući njega, ali pokazujući Suáreza nemilosrdnim prstom, rekao: “Ovaj odlazi.” 6 Dana 29. siječnja, dvadeset pet dana prije udara, Adolfo Suárez najavio je u televizijskom govoru svoju ostavku na mjesto predsjednika vlade. Nameće se pitanje: kako je moguće da svojevoljno iz Moncloe otiđe netko tko je tvrdio da će iz Moncloe otići samo ako izgubi izbore ili ako ga odande iznesu u vodoravnom položaju? Nije li Suárez bio pravi političar i nije li pravi političar onaj tko ne napušta vlast osim ako ga ne zbace? Odgovor je da Suárez nije svojevoljno otišao s vlasti, nego su ga zbacili: zbacila ga je ulica, zbacio ga je Parlament, zbacili su ga Rim i Washington, zbacila ga je vlastita stranka, zbacio ga je osobni krah, na kraju ga je zbacio i kralj. Ima još jedan odgovor, koji je zapravo isti: budući da je bio pravi političar, Suárez je otišao prije nego što ga svi protivnici zbace i kako bi se legitimirao pred zemljom, razbijajući tako savez koji se stvorio protiv njega i pripremajući povratak na vlast. S iznimkom udara 23. veljače - kojemu je realnost osnovni sastojak - nijedan događaj u novijoj španjolskoj povijesti nije pobudio više nagađanja od ostavke Adolfa Suáreza; pa ipak, od svih enigmi vezanih uz 23. veljače možda je najmanje enigmatična ostavka Adolfa Suáreza. Iako je nemoguće iscrpiti razloge koji su je potaknuli, moguće je odbaciti one najnesmiljenije i najraširenije. Suárez nije dao ostavku zato što ga je na to prisilila vojska niti 52

je dao ostavku kako bi zaustavio vojni udar: kao predsjednik vlade imao je mnogo mana, ali među njima nije bio kukavičluk i nema nikakve sumnje da bi Suárez, ma koliko poražen bio, da mu je netko iz vojske prislonio pištolj na prsa, smjesta naredio stav mirno; isto tako nema nikakve sumnje da bi da je znao da smišljaju udar, učinio sve da ga spriječi. Rečenica koju svi pamte iz njegova govora kad je davao ostavku prividno opovrgava ovu posljednju tvrdnju: “Kao što se često događa u povijesti”, rekao je Suárez, “kontinuitet nekoga djela zahtijeva promjenu lica, a ja ne želim da demokratski sustav koegzistencije bude, još jedanput, interval u španjolskoj povijesti.”* Ta požrtvovna izjava, koja sugerira da se njezin tvorac žrtvuje kako bi spasio demokraciju i koja, gledajući unatrag, kao da je 23. veljače postala bremenita značenjem, nije postojala u nacrtu govora koji je Suárez poslao kraljevskoj kući dan uoči pojavljivanja na televiziji, dodao ju je u posljednji čas i unatoč tomu što ju je barem jedna od osoba koje su mu obično sastavljale govor i ispravljale njegove tekstove izbacila iz govora, Suárez ju je ponovno ubacio. Tu je možda bila riječ o dramatičnom pretjerivanju karakterističnom za njega i o dijelu njegove osobite taktike podnošenja ostavke, ali nikako ne o varanju. Mada nije znao da u zemlji raste posteljica udara na demokraciju, Suárez je znao da su spletke protiv njega opasne i za demokraciju jer su ga planirale zbaciti s vlasti bez izlaska na izbore i rastezale do krajnjih granica mehanizme netom započete igre; znao je (ili je barem sumnjao) da se priprema izglasavanje nepovjerenja usmjereno njegovu rušenju; znao je (ili je barem sumnjao) da bi to izglasavanje nepovjerenja moglo imati uporište u dijelu njegove stranke i da bi stoga moglo uspjeti; znao je da mnogi drže da izglasavanjem nepovjerenja treba na mjesto premijera dovesti generala na čelu koalicijske vlade ili koncentrirane vlade ili vlade jedinstva; znao je da je kralj blagonaklon prema tome ili da ozbiljno razmatra taj postupak ili barem da dopušta da određeni krugovi misle da je blagonaklon prema tome ili da ga ozbiljno razmatra; znao je da je najvjerojatniji časnik koji će ga provesti Alfonso Armada i da unatoč njegovu protivljenju kralj poduzima sve što je u njegovoj moći da dovede svojega bivšeg tajnika u Madrid kao drugoga čovjeka u vojnom stožeru. Sve mu se to nesumnjivo činilo veoma opasnim za njegovu budućnost, ali - upravo zato što je to značilo staviti na kušnju nove mehanizme demokratske igre uvlačenjem vojske u operaciju koja je otvarala vrata politike časnicima koji su nevoljko surađivali sa sustavom sloboda ili su čak bili nestrpljivi da ga unište - isto mu se tako činilo opasnim za budućnost demokracije: Suárez je poznavao njezine norme i iako se nije dobro snalazio u njima, izmislio je tu igru ili je smatrao da je izmislio igru i nije bio spreman dopustiti da je netko pokvari, iz jednostavnoga razloga što je bio njezin izumitelj. Kako bi izbjegao opasnost da se igra pokvari, dao je ostavku. Ali iako je bio politički mrtav i privatno slomljen, također je dao ostavku iz istoga razloga iz kojeg bi je dao svaki pravi političar: kako bi se mogao nastaviti igrati; drugim riječima: kako ne bi bio silom udaljen od stola za igru i kako ne bi bio prisiljen izaći iz kockarnice kroz lažna vrata i bez mogućnosti povratka. Zapravo, moguće je da je Suárez davši ostavku htio oponašati fintu Felipea Gonzáleza, koji je u svibnju 1979. napustio upravljanje PSOE-om nezadovoljan činjenicom da stranka i dalje definira samu sebe kao marksističku i koji se jedva četiri mjeseca nakon toga, kad ga PSOE nije uspio zamijeniti i kad je iz statuta izbrisan termin marksistički, vratio na isti položaj uza sveopće divljenje.5 Možda je Suárez pokušao izazvati sličnu reakciju u svojoj stranci; ako je tako, bio je nadomak tomu. Dana 29. siječnja, upravo onoga dana kad je Suárez preko televizije objavio ostavku na mjesto premijera, u Palma de Mallorci bio je predviđen početak drugoga kongresa UCD-a; Suárezova se taktika možda sastojala od toga da tijekom prvoga dana iznebuha objavi svoju ostavku i da čeka da tako 5

Suárez je na svoj način pridonio uspjehu Gonzálezove finte i njegov doprinos dokazuje da mu je i u tom trenutku bila važnija demokracija nego moć: kad je González dao ostavku, predsjednik vlade imao je priliku da jednoj skupini marksista olakša dolazak na vlast u PSOEu - Enriqueu Tiernu Galvánu, Luisu Gómezu Llorenteu i Franciscu Bustelu - koje bi vjerojatno bez ikakvih poteškoća pobijedio na izborima; nije to učinio: olakšao je povratak Gonzálezu iako je znao da je on mnogo moćniji izborni suparnik, smatrao je da je mladi socijaldemokrat poput njega korisniji za stabilnost demokracije nego njegovi protivnici. To je još jedan dokaz da je Suárez više od svega htio da igra koju je osmislio funkcionira.* 53

izazvana uznemirenost pokrene pobunu u bazi stranke protiv viših funkcionara da mu odmah ili u roku od nekoliko mjeseci vrate vodeće mjesto u stranci i vladi. Loša sreća (možda u kombinaciji s lukavošću pokojega suparnika u vladi) pokvarila je njegove planove: štrajk kontrolora leta prisilio ih je da za nekoliko dana odgode kongres u trenutku kad je Suárez već priopćio svoju nakanu o ostavci nekolicini ministara i funkcionara iz redova stranke, a posljedica te neugodnosti bila je da je, uvjeren da se ta vijest neće dugo moći držati u tajnosti, morao objaviti svoju ostavku prije vremena, tako da je kad je kongres održan prvoga tjedna u veljači, vrijeme koje je proteklo od objave o njegovu povlačenju već ublažilo snagu vijesti, što mu nije bilo dovoljno da vrati izgubljenu vlast, ali jest da ovlada vrhom UCD-a, da bude izabran velikom većinom glasova i da ga okupljeni toplo pozdrave uz ovacije. Možda postoji još jedan razlog Suárezove ostavke, možda još odlučniji razlog od svih prijašnjih, zato što je on njihov temelj i zato što im daje dodatni i dublji smisao: Suárez je dao ostavku na mjesto predsjednika vlade kako bi se legitimirao kao predsjednik vlade. To je paradoks, ali Suárez je paradoksalan lik i onih gotovo pet godina koliko je proveo na vlasti nije mu na neki način ni bilo ništa drugo: stalna borba, agonijska i u konačnici beskorisna da se legitimira kao predsjednik vlade. U srpnju 1976., kad ga je kralj zadužio da preuzme vođenje političke reforme, Suárez je znao da je zakonski predsjednik vlade, ali znao je i da kao što je sam rekao novinaru* koji mu je pristupio nekoliko sati nakon imenovanja - nije legitiman predsjednik vlade jer nije bio izabran glasovima građana kako bi proveo reformu; u prosincu 1976., kad je velikom većinom pobijedio na referendumu o Zakonu o političkoj reformi - zakonskom instrumentu koji je omogućivao provođenje reforme - Suárez je znao da ga ta pobjeda legitimira da ostvari prijelaz iz diktature u demokraciju ili u neki oblik demokracije, ali znao je da nije legitimiran da bude predsjednik vlade jer ga je izabrao kralj, a predsjednik vlade legitiman je tek nakon što ga građani izaberu na slobodnim izborima; u srpnju 1977., kad je pobijedio na prvim slobodnim izborima, Suárez je znao da je demokratski premijer jer je imao legitimitet glasa građana, ali znao je da nema legitimitet pred zakonom jer je još uvijek vladao prema frankističkim zakonima, a ne demokratskim; u ožujku 1979., kad je pobijedio na prvim izborima održanim nakon izglasavanja Ustava, Suárez je znao da ima sav legitimitet glasova i zakona, ali tad je shvatio da nema moralni legitimitet jer ga je čitava vladajuča klasa stala podsjećati - a možda je on to i sam sebi ponavljao, a protiv sebe nije imao nikakvu zaštitu - da nikad nije ni prestao biti kraljev potrčko, obični provincijski falangist, frankistički skorojević, zabadalo kojeg je izjela ambicija i lakrdijaš intelektualno nesposoban da predsjeda vladom koji je politiku uvijek shvaćao samo kao instrument vlastitoga uspona i kojega je nerazumna sklonost prema vlasti držala vezanoga uz mjesto predsjednika vlade dok se zemlja oko njega raspadala. Tako je od proljeća 1979. Suárez znao da ima sav politički legitimitet da može vladati, ali tek godinu dana nakon toga otkrio je da nema moralni legitimitet (ili da su ga lišili njega): jedini način koji je pronašao da ga vrati bila je ostavka. To je u biti značenje njegova oproštajnoga govora na televiziji, govora koji sadržava osobni odgovor na kraljev božićni prigovor i na kolektivni prigovor vladajuće klase, koja mu je uskratila žuđeni legitimitet, ali koji prije svega sadržava obranu njegova političkog integriteta, što u političara kao što je Suárez, koji ne razlikuje osobno od političkoga, znači i obranu osobnog integriteta. Dignute glave, u konačnici i iskreno (iako samo u konačnici), Suárez tumači cijeloj zemlji da odlazi svojevoljno, “a da me to nitko nije tražio”, i da to čini kako bi djelima dokazao (“jer riječi kao da nisu dovoljne i nužno je djelima pokazati tko smo i što želimo”) da je pogrešna predodžba koja je nametnuta o njemu, prema kojoj je on “osoba koja se grčevito drži za svoju dužnost”. Suárez se prisjeća svoje uloge u prijelazu iz diktature u demokraciju i tvrdi da ne napušta mjesto predsjednika vlade zato što su ga protivnici porazili ili zato što je ostao bez snage da se i dalje bori, što vjerojatno nije točno ili nije sasma točno, nego zato što je zaključio da je njegov odlazak s vlasti korisniji za zemlju nego njegov ostanak, što vjerojatno i jest: želi da njegova ostavka bude “moralni purgativ” koji će zauvijek iskorijeniti iz prakse demokratske politike “žuč”, “neprestano ocrnjivanje drugih”, “iracionalno sustavno napadanje” i “sveopće besmisleno obezvređivanje”: sve one napade čijom se žrtvom osjećao mjesecima. “Nešto veoma važno mora se promijeniti u našem 54

nastupu i ponašanju” tvrdi on. “Ja želim svojom ostavkom pridonijeti da ta promjena nastupi odmah.” Što se ostaloga tiče, Suárez ne govori da se povlači iz politike - iako se povlači s mjesta predsjednika svoje stranke; upravo suprotno: nakon što je jasno iznio svoj optimizam u vezi s budućnošću zemlje i sposobnošću UCD-a da je vodi, tvrdi da će politika “i dalje biti glavni smisao mojega života”. “Zahvaljujem vam na požrtvovnosti, na suradnji i na opetovanim iskazima povjerenja koje ste mi udijelili”, završava. “Moja je želja bila da odgovorim na njih apsolutnom predanošću svojem radu, posvećenošću, požrtvovnošću i velikodušnošću. Obećavam vam da ću, ma gdje se našao, voditi računa o vašim željama. Uvijek ću biti uz vas i pokušat ću, koliko to bude u mojoj moći, ostati na istoj liniji i s istim radnim poletom. Hvala svima i na svemu.” Ponavljam: govor je, uključujući i dobre namjere i emotivnu retoriku, osim političkoga i moralno očitovanje. Nikako ne smijemo sumnjati u njegovu iskrenost: napuštajući mjesto predsjednika vlade, Suárez pokušava dići dostojanstvo demokracije (i, u određenom smislu, zaštititi je); ali razlozima političke etike pribrajaju se razlozi osobne taktike: Suárezu je ostavka određeni način da zaštiti i vrati vlastito dostojanstvo, vraćajući tako samopoštovanje i svoje bolje ja s ciljem da pripremi povratak na vlast. Zato sam prije rekao da je njegova ostavka na mjesto predsjednika bila posljednji pokušaj da se legitimira kao predsjednik vlade. Sad se ispravljam. Nije to bio njegov posljednji pokušaj: bio je pretposljednji. Posljednji je bio 23. veljače popodne kad je, sjedeći u klupi dok su oko njega zujali meci u dvorani Kongresa i riječi više nisu bile dovoljne i trebalo je djelima pokazati tko je i što želi, poručio političkoj klasi i čitavoj zemlji da je iako je imao najprljaviji demokratski pedigre iz madridske velike kanalizacije i iako je bio provincijski falangist i frankistički skorojević i neuko zabadalo, spreman riskirati život za demokraciju. 7 Jedno je pitanje ostalo neriješeno i sad se vraćam na njega: jesu li ujesen i u zimu 1980. obavještajne službe rovarile protiv demokratskoga sustava? Je li CESID sudjelovao u državnom udaru? Hipoteza nije samo literarno neodoljiva nego i povijesno vjerojatna i djelomice je upravo stoga jedna od najspornijih točaka o 23. veljače. Hipoteza je vjerojatna jer nije neobično da u razdobljima promjene političkoga režima obavještajne službe - oslobođene od stege starih gospodara i ne sasvim pod kontrolom novih, ili nezadovoljne starim gospodarima što promiču nestanak staroga režima - djeluju autonomno i predstavljaju žarište otpora promjenama, organizirajući manevre usmjerene njihovoj propasti ili sudjelujući u njima. To se primjerice dogodilo 1991. u Sovjetskom Savezu Mihaila Gorbačova. Je li se to dogodilo deset godina prije toga u Španjolskoj Adolfa Suáreza? Je li 1981. CESID bio žarište otpora promjeni? Je li CESID organizirao udar 23. veljače? Je li sudjelovao u njemu? General Gutiérrez Mellado bio je možda više nego ijedan španjolski političar svjestan opasnosti koju neprijateljski raspoložene obavještajne službe mogu predstavljati za demokraciju, zato što je u njima odradio veliki dio svoje karijere, i znao je iz prve ruke njihovo naličje; ili obratno: rijetki su španjolski političari bili svjesniji od Gutiérreza Mellada korisnosti koju za demokraciju mogu imati obavještajne službe odane novim gospodarima. Godine 1977., kad je nakon prvih slobodnih izbora Adolfo Suárez sastavio prvu demokratsku vladu, Gutiérrez Mellado požurio se opremiti državu modernom, učinkovitom i pouzdanom službom. Zato je htio odmah na početku stopiti brojne organe u obavještajnoj službi iz vremena diktature u samo jedan, CESID, ali snažan otpor na koji je naišao njegov projekt omogućio mu je da stopi samo dva glavna: SECED i treću sekciju Vrhovnoga vojnog stožera. Bile su to dvije različite službe: obje su bile vojne, ali treća je sekcija Vrhovnoga vojnog stožera bila usmjerena na inozemnu špijunažu i imala više tehnički nego politički karakter, dok je SECED bio usmjeren na tuzemnu špijunažu i imao mnogo više politički nego tehnički karakter jer ga je sredinom šezdesetih osnovao tadašnji zapovjednik San Martín - pučistički brigadir Oklopne divizije Brunete tijekom 23. Veljače - kao neku vrstu političke policije zadužene da bdije nad frankističkom pravovjernošću. Neuspjeh Gutiérreza Mellada pri pokušaju da objedini sve obavještajne organe ponovio se kad ih je pokušao modernizirati: 55

1981. CESID je još uvijek bio nedostatna i primitivna obavještajna služba, gotovo obrtnička; oskudijevala je osobljem, a struktura je bila zakržljala: imala je jedva sedamsto zaposlenih, malo više od petnaest ureda raspršenih po čitavoj zemlji i bila je organizirana u četiri odjela (Unutarnji, Vanjski, Kontraobavještajni i Šifre i komunikacije); na njihovu čelu nalazili su se direktor i generalni tajnik; izvan njih - i pod isključivim nadzorom generalnoga tajnika - bila je elitna jedinica: AOME, jedinica za specijalne zadatke koju je vodio zapovjednik Cortina. O poteškoćama na koje je naišla obavještajna služba Gutiérreza Mellada predodžbu može dati jedna neuobičajena činjenica: unatoč tomu što je jedan od glavnih zadataka koje joj je povjerio general bila kontrola nad pučističkim spletkama i unatoč tomu što je postojala jedinica koja se bavila time u Unutarnjem odjelu, Jedinica za involuciju, članovi CESID-a nisu bili ovlašteni za ulazak u vojarne i obavještavanje o tome što se u njima događa ili planira (ta je zadaća bila rezervirana za obavještajnu službu unutarvojne obavještajne jedinice, takozvane Druge B, koja je u praksi blokirala sve vijesti i podupirala puč), tako da je sve što je CESID znao o vojsci, znao poluslužbeno, što ga nije spriječilo da zahvaljujući doušničkoj dojavi u studenome 1978. spriječi prvi pokušaj državnog udara pukovnika Tejera, takozvanu operaciju Galaxia. O neredu koji je vladao u obavještajnoj službi predodžbu može dati ne manje neobična činjenica od prethodne: do 23. veljače, nakon više od tri godine postojanja, CESID je imao tri direktora, od kojih nijedan nije bio stručnjak za špijunažu, svi su bili takoreći prisiljeni prihvatiti dužnost i svi su držali gotovo nečasnim istraživati svoje kolege. To znači da je CESID 1981. bio ne samo nedostatna i primitivna nego i kaotična i skrpana obavještajna služba. Znači li to da nije bila pouzdana? Nakon što su u CESID stopljene dvije glavne špijunske službe iz vremena diktature, nasljeđe koje je prevladalo u njemu bilo je SECED-ovo - politička policija režima: obavještajna grana najodanija frankizmu - ali Gutiérrez Mellado trudio se da na čelu Centra uvijek bude čovjek iz treće sekcije Vrhovnoga vojnog stožera koji je uživao njegovo posvemašnje povjerenje. Dana 23. veljače izvršni direktor CESID-a nije bio brigadir Narciso Carreras, njegov direktor, nego pukovnik Javier Calderón, njegov generalni tajnik. Calderónov je životni put jedinstven jer je karakterističan za neznatnu manjinu vojnika koji su se kao i Gutiérrez Mellado pokušali riješiti ideološke ovisnosti o frankizmu i zagovarati političku promjenu: obrazovan krajem pedesetih u ozračju Colegija Pinilla - srednje vojne škole koja je poticala falangizam sa socijalnom osjetljivošću iz koje su izniknuli neki članovi buduće, malene i ilegalne Vojne demokratske unije (UMD) - početkom sedamdesetih Calderón je počeo raditi u kontraobavještajnoj službi treće sekcije Vrhovnoga vojnoga stožera; ubrzo je bio branitelj satnika Restituía Valera, jednog od odgovornih u UMD-u, i sudjelovao je u GODSA-i, agenciji ili nekoj vrsti stranke koja je u kasnome frankizmu pokušavala promicati rastezanje režima i koja je postavila Manuela Fragu kao vođu reforme sve dok se, smijenjen i nadmašen od Suáreza, nije ukopao u najčišći frankizam Alianze Popular; 1977., stvaranjem CESID-a, Calderón se priključio Kontraobavještajnoj jedinici, a 1979. Gutiérrez Mellado promaknuo ga je u najjačega čovjeka u Centru. Dana 23. veljače Calderón se držao besprijekorno: CESID je pod njegovom upravom jedan od rijetkih vojnih organa koji je od samoga početka i otvoreno stao na stranu zakona, općepoznato pridonoseći sprečavanju izlaska Oklopne divizije Brunete u Madridu (što se pokazalo ključnim za poraz pučista); mnogo više sumnje pobuđuje njegovo držanje nakon 23. veljače: CESID je doživio presudni neuspjeh time što nije unaprijed otkrio udar i kako ne bi sasvim uništio ugled Centra, u danima nakon 23. veljače Calderón je pokušao utišati glasine o sudjelovanju nekih svojih ljudi u udaru, ali činjenica je da je na kraju naredio pokretanje istrage i da je na kraju izbacio one koji su ostali zasjenjeni sumnjom za dosluh s pučistima, uključujući i zapovjednika Cortinu. Taj Calderónov dvojbeni postupak nakon udara ipak ne može sakriti očito, a to je da je do 1981. glavni čovjek CESID-a bio jedan od rijetkih demokratskih časnika u španjolskoj vojsci, čijim je trudom obavještajna služba postala upravo suprotno od žarišta otpora političkoj promjeni: zato su se ultradesničarski časnici okomili na CESID; zato se Calderónovo ime nalazilo na svim popisima nepoželjnih koje su njegovi drugovi povremeno objavljivali: zato je bio pouzdan čovjek Gutiérreza Mellada, s kojim je prije 23. veljače imao dobre prijateljske odnose, koji su se učvrstili nakon 23. veljače i to objašnjava da je 1978., 56

nakon smrti Calderónova sina od prevelike doze droge, general osnovao Zakladu za pomoć u ovisnosti, na čije je čelo postavio svojega prijatelja. Ne: Gutiérrez Mellado nije uspio osoviti moćnu, jedinstvenu, modernu i učinkovitu obavještajnu službu i tom neuspjehu treba pripisati neuspjeh CESID-a kad je trebalo predvidjeti tko će, kada, kako i gdje provesti udar 23. veljače; ali general je uspio osoviti pouzdanu obavještajnu službu: CESID kao organ sudjelovao je u kočenju državnog udara* i nema nikakvih dokaza koji ga povezuju s njegovim pripremama ili provedbom. Nikakvih osim sudjelovanja nekih njegovih članova u udaru. Jer sad već znamo da je nekoliko agenata CESID-a - bez ikakve sumnje, satnik Gómez Iglesias, vjerojatno narednik Miguel Sales i razvodnici Rafael Monge i José Moya - surađivalo s pukovnikom Tejerom onoga popodneva kad je proveden udar: prvi nagovarajući neke neodlučne časnike poslane u Motoristički park žandarmerije da pomognu pukovniku u napadu na Kongres; ovi posljednji prateći Tejerove autobuse madridskim ulicama do njihova cilja. Ta četiri agenta pripadala su AOME-u, elitnoj jedinici zapovjednika Cortine. Jesu li djelovali na svoju ruku? Jesu li djelovali po Cortininoj naredbi? Budući da ni Calderón ni CESID nisu poduprli ni organizirali udar 23. veljače, je li ga podupro ili organizirao AOME? Je li ga podupro i organizirao Cortina? To je pitanje koje ostaje neodgovoreno. 8 23. veljače Ne znam je li istina da se uspjeh ili propast državnog udara razriješi u prvim minutama; znam da je u osamnaest i trideset pet, deset minuta nakon njegova početka, državni udar bio uspješan: pukovnik Tejero zauzeo je Kongres, tenkovi generala Milansa Boscha patrolirali su ulicama Valencije, tenkovi Oklopne divizije Brunete spremali su se izaći iz vojarne, general Armada čekao je kraljev poziv u svom uredu u Vojnom stožeru; u osamnaest i trideset pet za pučiste je sve išlo po predviđenome redu, ali u osamnaest i četrdeset njihovi su se planovi počeli urušavati i udar je počeo propadati. Sudbina tih ključnih pet minuta bila je na kocki u palači Zarzuela. Sudbinom se kockao kralj. Već od 23. veljače nisu prestale optužbe da je kralj organizirao 23. veljače, da je na neki način bio uključen u udar, da je na neki način želio da uspije. To je besmislena optužba: da je kralj organizirao udar, da je bio upleten u njega ili da je želio njegov uspjeh, udar bi nesumnjivo uspio. Istina je očita: kralj nije organizirao udar, nego ga je zaustavio iz jednostavnoga razloga što je on bio jedina osoba koja ga je mogla zaustaviti. Prethodna tvrdnja ne znači da je kraljevo držanje u vezi s 23. veljače bilo besprijekorno; nije bilo, kao što nije bilo ni držanje većine političke klase: kao i političkoj klasi kralju se mogu pripisati mnoge olakotne okolnosti - mladost, nezrelost, neiskustvo, strah - ali činjenica je da je u mjesecima koji su prethodili 23. veljače učinio neke stvari koje nije smio učiniti. Nije smio napustiti svoj položaj arbitražnoga suca među institucijama, kako je stajalo u Ustavu. Nije smio poticati Suárezovu smjenu. Nije smio poticati ni razmatrati rješenja koja bi bila alternativa Suárezu. Nije smio razgovarati ni s kime ni dopustiti da itko razgovara s njime o mogućoj zamjeni Suárezove vlade nekom koalicijskom vladom ili koncentriranom vladom ili vladom jedinstva koju bi predvodila vojna osoba. Nije smio vršiti ekstremni pritisak na vladu da prihvati generala Armadu za zamjenika načelnika vojnoga stožera ni dopuštati mu da začne i propagira ideju da će ga dovesti u Madrid i postaviti za predsjednika koalicijske vlade ili koncentrirane vlade ili vlade jedinstva. Nije smio biti dvosmislen i trebao je biti odrješit: nije smio dopustiti da nijedan političar, nijedan poduzetnik, nijedan novinar, nijedna vojna osoba osobito nijedna vojna osoba - uopće pomisli da smije poduprijeti navodno ustavne manevre koji su napinjali tek postavljene šarke demokracije i odškrinuti vrata vojsci željnoj da je sruši. Kao i cijela politička klasa, u mjesecima koji su prethodili 23. veljače kralj se ponio, u najmanju ruku, nesmotreno i - vojsci on nije bio samo državni poglavar nego i vrhovni vojni zapovjednik i Francov nasljednik - mnogo više od nesmotrenosti političke klase njegova je nesmotrenost dala krila udaru. Ali 23. veljače kralj ih je i podrezao. 57

Nije lako rekonstruirati ono što se dogodilo u Zarzueli tijekom prvih petnaest minuta udara; bili su to trenuci neopisiva nemira: ne samo da su svjedočanstva protagonista bila oskudna ili proturječna; katkad su protagonisti bili proturječni sami sebi. Namjerno rabim množinu: protagonist nije bio samo kralj; isto tako - na sporedan ali značajan način - to je bio njegov tajnik Sabino Fernández Campo, u teoriji treći autoritet* u kraljevskoj kući, ali u praksi prvi. Fernández Campo bio je u to doba general s političkim iskustvom, s pravnim znanjem i izuzetno razgranatim vezama u vojsci, koji nije pripadao kraljevskoj aristokraciji i koji je četiri godine prije toga zamijenio generala Armadu, s kojim je u početku bio u izvrsnim odnosima, koji su se u mjesecima prije udara narušili, možda zato što se Armada nakon nekoliko godina udaljavanja od palače ponovno uspio približiti kralju i njegova je sjena opet počela lebdjeti nad Zarzuelom. Upravo je Fernando Campo bio taj koji je popodne 23. veljače, nakon što je preko radija čuo pucnjavu u Kongresu, obavijestio kralja, koji je s prijateljem igrao skvoš i koji je, kao i njegov tajnik, od prvoga trenutka shvatio da je riječ o državnom udaru. Ono što se u nastavku događa u Zarzueli - ono što se čitavu noć događa u Zarzueli događa se u nekoliko četvornih metara, u kraljevu uredu i u uredu Fernándeza Campa, u predsoblju kraljeva predsoblja. Kad je došao onamo, kralj saznaje da je onoga časa kad je napadnut Kongres, Milans del Bosch proglasio izvanredno stanje u Valenciji i, s obzirom na to da je Milans nepokolebljivi monarhistički vojnik, koji se trudio stalno to isticati, telefonira mu; Milans ga umiruje ili ga pokušava umiriti: nema se razloga brinuti, on je kao i uvijek pod njegovim zapovjedništvom, samo je preuzeo svu vlast u regiji kako bi sačuvao red dok se ne riješi pitanje zauzimanja Kongresa. Dok kralj razgovara s Milansom, Fernández Campo uspijeva stupiti u kontakt s Tejerom zahvaljujući članu kraljevske garde koji je u civilu sudjelovao na sjednici imenovanja novoga predsjednika vlade i koji ga obavještava o događajima iz neke sobice i daje mu broj telefona: Fernández Campo razgovara s Tejerom, zabranjuje mu da, kako je to učinio pri upadu u Kongres, spominje kraljevo ime, naređuje mu da smjesta napusti Kongres; ipak, prije nego što dovrši, Tejero prekida vezu. U tom času Fernández Campo zove generala Justea, zapovjednika Oklopne divizije Brunete. To čini jer zna da je Oklopna Brunete - najmoćnija, najmodernija i najuvježbanija jedinica u vojsci, i najbliža glavnomu gradu - presudna za uspjeh ili propast udara; isto tako to čini zašto što ga uz Justea veže dugogodišnje prijateljstvo. Nakon neočekivane pucnjave u Kongresu, što je onomu što želi biti blagi udar dalo sliku teškog udara, razgovor Justea i Fernándeza Campa predstavlja drugi obrat za pučiste i početak rasapa udara. U početku razgovora nijedan general ne govori otvoreno, djelomice stoga što ne znaju s koje će se strane udara postaviti sugovornik, ali najviše zbog toga što su uz Justea u uredu general Torres Rojas i brigadir San Martín, koji zajedno sa zapovjednikom Pardom Zancadom stoje na čelu pobune u Bruneteu i koji su ga nagovorili da pošalje svoje trupe na Madrid uz argument da operaciju predvodi Milans, da računa na kraljevu potporu i da operacijom upravlja Armada iz Zarzuele; Torres Rojas i San Martín prate riječi koje Juste izgovara Fernándezu Campu i one teško ulaze u telefon, onako neodređene i dvosmislene, sve dok zapovjednik Brunetea ne spomene Armadino ime i onda mu se sve počne uklapati: Juste pita Fernándeza Campa je li Armada u Zarzueli i Fernández Campo odgovara da nije; onda ga Juste pita očekuju li Armadu u Zarzueli i Fernández Campo opet odgovara da nije; onda Juste kaže: “Ah. To mijenja sve.” Tu počinje protuudar. Razgovor Justea i Fernándeza Campa trajao jejoš nekoliko minuta, nakon kojih zapovjednik Oklopne divizije Brunete shvaća da su ga Torres Rojas, San Martín i Pardo Zancada obmanuli i da kralj ne podupire operaciju; Juste spušta slušalicu, diže je i zove neposrednog nadređenog i najveću vojnu vlast u madridskoj regiji generala Guillerma Quintanu Lacacija. Do toga je trenutka Quintana Lacaci kratko razgovarao s kraljem; kao i svi stožerni generali Quintana Lacaci okorjeli je frankist,* ali za razliku od onoga što su učinili svi stožerni generali tijekom idućih sati, bespogovorno se stavio kralju na raspolaganje, ma što kralj naredio: zaustaviti udar ili izvući tenkove; kralj mu je zahvalio na odanosti i naredio mu da ne pokreće trupe, tako da kad Quintana Lacaci prima Justeov poziv koji mu javlja da je Oklopna divizija Brunete spremna zauzeti Madrid po Milansovoj naredbi, stožerni general poludi: njegov podređeni preskočio je zapovjedni lanac i izdao neopisivo važnu naredbu preskačući njega; naređuje mu da opozove naredbu: mora držati jedinicu u vojarni i prisiliti 58

jedinice koje su izašle na ulicu ili se spremaju izaći da se vrate. Juste sluša naredbu i tad se počinje povlačiti, ili to pokušava; pokušava bez mnogo uvjerljivosti, bez odviše energije, obeshrabren pobunjeničkim raspoloženjem koje je ovladalo stožerom Brunetea i zastrašujućom blizinom Torresa Rojasa i San Martína - koji, s druge strane, paralizirani vrtoglavicom ili strahom, isto tako ne nalaze dovoljno energije i vjere da mu oduzmu zapovjedništvo nad jedinicom i spriječe kočenje udara - tako da ponajviše Quintana Lacaci započinje žestoku telefonsku bitku, nabijenu vikom, prijetnjama, uvredama i pozivanjem zapovjednika divizije Brunete na disciplinu, koji su nekoliko minuta prije toga euforično poslušali naredbu da zauzmu Madrid i sad odbijaju poslušati protuzapovijed ili isprikama, okolišanjem i vojničkim cjepidlačenjem odgađaju koliko mogu trenutak kad če to učiniti s nadom da če se vojna pobuna preliti iz vojarni i da če preplaviti glavni grad, a potom i čitavu zemlju. To se, ipak, neće dogoditi, iako se 23. veljače tijekom čitavoga popodneva, noći i ranih jutarnjih sati stječe dojam da hoće, a nije se dogodilo ne samo zato što je petnaest minuta nakon napada na Kongres Quintana Lacaci (ili Juste i Quintana Lacaci, ili Juste i Quintana Lacaci po kraljevoj naredbi) pokrenuo mehanizam protuudara u Madridu nego i zato što se u to vrijeme dogodilo nešto još važnije, što razara sve planove pučista: kralj (ili Fernández Campo, ili kralj i Fernández Campo) odbija primiti generala Armadu u Zarzueli. Kralj i Armada razgovarali su preko telefona neposredno nakon što je kralj razgovarao s Milansom i s Quintanom Lacacijem, ali nije Armada nazvao kralja, nego je kralj, baš kao što su pučisti i predvidjeli (ili kao što je predvidio Armada), nazvao Armadu. To što je tako postupio, kao što je prije nazvao Milansa i Quintanu Lacacija, sasvim je logično: Armada se nalazi u vojnom stožeru, u palači Buenavista, i kralj ga onamo zove jer želi držati čitavi vojni vrh pokornim i želi znati kojim informacijama raspolaže Armada; iako, možda ne zove zbog toga, možda ne traži samo vlast i informacije: budući da je uplašen, da zna da je to udar, ali ne zna je li na strani udara ili protiv njega i možda ne može razmišljati ni o čemu drugom osim o tome da sačuva krunu, koju je teškom mukom stekao višegodišnjim naporima, u tim trenucima panike i uznemirenosti kralj možda traži i (ili iznad svega) zaštitu. Armada mu može pružiti tri stvari. Ili je barem logično da kralj misli da mu ih može pružiti Armada, njegov bivši tutor, njegov dugogodišnji tajnik, čovjek koji ga je godinama izvlačio iz tolikih nevolja i bio uz njega u teškim trenucima restauracije monarhije, čovjek kojega je popuštajući pred pritiskom Adolfa Suáreza maknuo s njegova dugogodišnjega mjesta u kraljevskoj kući prije nešto manje od pet godina i kojeg, otkad se želi otarasiti Adolfa Suáreza, opet sluša, čovjek koji ga je toliko puta posljednjih mjeseci upozorio na opasnost od državnog udara, čije konce poznaje ili naslućuje i možda ih može prerezati, i koji je toliko puta i toliko žestoko predlagao promjenu smjera kako bi spriječio tu opasnost, čovjek kojeg je protivno volji Adolfa Suáreza doveo u Madrid kao zamjenika zapovjednika vojnoga stožera kako bi mu bio blizu i na raspolaganju i možda - ili barem tako želi ili zamišlja Armada, kao što to žele i zamišljaju mnogi - kako bi predvodio nagli zaokret na čelu vlade jedinstva i, u svakom slučaju, kako bi ga obavještavao i savjetovao i kontrolirao oružane snage i ublažio njegov nemir, i eventualno mu pomogao u situaciji poput ove. Tako da, manje od petnaest minuta od početka udara, kralj zove vojni stožer i nakon što razgovara sa zapovjednikom stožera generalom Gabeirasom, traži da ga spoje s generalom Armadom, koji sjedi kraj njega. Razgovor kralja i Armade traje kratko. Kao što je nekoliko minuta prije toga pokušao Milans, Armada pokušava umiriti kralja: situacija je teška, kaže, ali ne i bezizlazna; može mu je objasniti: “Popet ću se u svoj ured, pokupiti neke papire i krećem prema Zarzueli, gospodine.” Kralj još nije ni čuo te riječi (ili ih je tek čuo i, u želji da mu Armada kaže sve što zna, samo što mu ne kaže: “Da, dođi ovamo, Alfonso”), kad u ured ulazi Fernández Campo i pogledom pita kralja s kime razgovara. Armada je, odvraća mu kralj prekrivajući dlanom slušalicu. Želi doći. U tom trenutku Fernández Campo, koji je netom razgovarao s Justeom i dojurio u kraljev ured kako bi mu prepričao razgovor, sigurno pomišlja dvije stvari: prvo, ako dopusti Armadi da uđe u Zarzuelu, Armada može zagospodariti palačom, jer u tako izvanrednoj situaciji kralj se možda radije uzda u svojega starog tajnika, potiskujući njega u drugi plan, a tek je četiri godine na toj dužnosti; drugo, ako, kao što mu je upravo rekao Juste, pobunjenici tvrde da je Armada u Zarzueli i predvodi operaciju uz kraljevo odobrenje, to znači da je bivši 59

tajnik sudionik udara ili je na neki način povezan s udarom ili namjerava izvući korist iz udara. Oba razmišljanja tjeraju Fernándeza Campa na pomisao da treba spriječiti Armadu da dođe u Zarzuelu tako da razgovara s kraljem i onda traži slušalicu i javlja se na telefon. Ovdje Sabino, Alfonso, kaže Armadi. Fernández Campo ne pita Armadu zašto je Juste spomenuo njegovo ime, zašto se na njega pozivaju pučisti iz Brunetea, ali Armada mu ponavlja ono što je rekao kralju: situacija je teška, ali ne i bezizlazna; mogu mu je objasniti: “Popet ću se u svoj ured, pokupiti neke papire i krećem prema Zarzueli, Sabino.” U tom času Fernández Campo izgovara konačnu rečenicu: “Ne, Alfonso. Ostani tu. Ako te zatrebamo, pozvat ćemo te.” To je bilo to: iako je Armada navaljivao da mora osobno razgovarati s kraljem, ponovljeno odbijanje Fernándeza Campa prisililo ga je da ostane u vojnom stožeru, a tako se bivši tajnik nije mogao približiti monarhu i ključni element udara nije sjeo na svoje mjesto. E, sad, što bi se dogodilo da je bilo suprotno? Što bi se dogodilo da je i to sjelo na svoje mjesto? Zamislimo načas da jest. Zamislimo načas što bi bilo da se sve dogodilo kako su pučisti planirali ili kako je planirao Armada ili kako su Armada i neki pučisti mogli zamišljati da će se dogoditi. Zamislimo načas da, ma koji razlozi bili, Juste nije spomenuo Armadino ime u razgovoru s Fernándezom Campom; ili da Fernándo Campo, sve da ga je i spomenuo, nije sumnjao u Armadu i da se nije bojao da će ga istisnuti s njegova privilegiranoga položaja uz kralja i da nije mislio da nije sudionik udara ili da ne namjerava izvući korist iz udara; ili da je, makar Juste spomenuo Armadino ime i makar Fernández Campo sumnjao u njega, kralj odlučio vjerovati svojemu dugogodišnjem tajniku više nego novomu tajniku ili da je barem odlučio da mora znati što njegov bivši tajnik zna o udaru i kako mu se kani suprotstaviti. Onda bi kralj rekao Armadi preko telefona: “Da, Alfonso, dođi ovamo”, i Armada bi otišao u Zarzuelu, gdje bi nesumnjivo objasnio kralju da se dogodilo ono na što ga on mjesecima upozorava, čega se on boji i što mu najavljuje, objasnio bi mu da je unatoč pucnjavi u Kongresu siguran da pobunjenici imaju dobre namjere, da su skloni monarhiji i da je siguran da on još uvijek može obuzdati taj izljev strasti u vojsci - “preusmjeriti” je glagol koji bi možda upotrijebio - u korist države i krune. Potom bi, možda, u Zarzueli došlo do malenog, tihog i gotovo nevidljivoga dvorskog udara i moć i utjecaj Fernándeza Campa bili bi zamijenjeni Armadinim utjecajem i moći, i onda bi kralj (ili kralj po Armadinu savjetu) možda naredio Vijeću načelnika stožera da dok se čeka rješenje problema u vezi sa zauzimanjem Kongresa i dok zastupnici ne budu oslobođeni, preuzme svu vlast, možda bi naredio stožernim generalima da, s ciljem da održe mir na ulicama i zaštite demokraciju, učine što i Milans del Bosch i da preuzmu kontrolu svaki nad svojom vojnom regijom, i Vijeće načelnika stožera i stožerni generali možda bi bespogovorno poslušali, ne samo zato što im tako naređuje vrhovni zapovjednik oružanih snaga i šef države i Francov nasljednik nego i zato što im Francov nasljednik i šef države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga naređuje da učine ono što već dugo žele učiniti. Zatim, nakon što učvrste kontrolu nad institucijama i uvedu red u gradovima, ili sve to istovremeno, jedna jedinica iz Brunetea možda bi zamijenila žandare pukovnika Tejera i naredila tihu opsadu zauzetoga Kongresa, raščistila bi okolni prostor i držala vladu i zastupnike na manje upadljiv i ponižavajući način dok bi čekali da se pojavi kraljev izaslanik. Onda bi se Armada pojavio u Kongresu kao kraljev izaslanik i uz potporu čitave vojske, sastao bi se s glavnim političkim vođama, složio bi se s njima da je ta prisilna situacija potpuno neprihvatljiva i uvjerio bi ih da je jedini način da je riješe i osobito da spase ugroženu demokraciju taj da sastavi koalicijsku vladu ili koncentriranu vladu ili vladu jedinstva kojoj bi na čelu bio upravo on, u konačnici rješenje kojim su svi mešetarili posljednjih mjeseci kako bi odmaknuli naciju od ponora u koji se, kako su svi znali, sunovraćuje. I onda, nakon što uvjeri vladu i zastupnike da je to najbolje ili jedino moguće rješenje u tom hitnom slučaju (rješenje kojemu je kralj bio naklonjen ili koje kralj ne bi odbacio ako ga Kongres prihvati), svi bi bili oslobođeni i tog popodneva ili te noći ili sutradan, s vojnicima u vojarnama ili još na ulicama, nastavila bi se sjednica imenovanja koju je prekinuo pukovnik Tejero, samo što izabrani predsjednik ne bi bio Leopoldo Calvo Sotelo, nego Alfonoso Armada, koji bi istoga trena sastavio vladu, koalicijsku vladu ili koncentriranu vladu ili vladu jedinstva, snažnu, stabilnu vladu i vladu svih onih koji bi se učinkovito suočili s velikim problemima Španjolske - terorizmom, dezintegracijom države, 60

gospodarskom krizom, gubitkom vrijednosti - i koja ne bi umirila samo vojsku i političku klasu, poduzetnike i financijaše, Rim i Washington nego i sveukupno građanstvo, koje bi ubrzo izašlo na ulice u svim glavnim gradovima pokrajina kako bi proslavilo sretan svršetak udara i nastavak demokracije i koje bi pozdravilo razumni postupak kralja kao poticatelja nove političke etape i koje bi učvrstilo svoje povjerenje u monarhiju kao neizostavnu instituciju da izvuče zemlju iz gliba u koji su je uvukle pogreške i zastrašujuća neodgovornost nekih političara. To je manje-više ono što se moglo dogoditi da je Armada ušao u Zarzuelu i da je pridobio kralja i da je posljednji djelić slagalice našao svoje mjesto. Hoću reći: to je manje-više ono što je Armada mogao zamisliti da će se dogoditi ako pobijedi njegov plan blagog udara; preostali pučisti, mnogi od preostalih pučista, zamišljali su teški udar - sa zabranjenim izborima, sa zabranjenim političkim strankama, sa zabranjenim autonomnim vladama, sa zabranjenom demokracijom - ali ono što je zamišljao ili što je mogao zamišljati politički vođa udara bilo je manje-više to. Možda je to bio plod prebujne mašte. Možda je to bio nepromišljen plan. Sad, kad znamo da je propao, lako je misliti da je tako; istini za volju, to je bio nepredvidljiv plan između ostalih razloga i zato što je univerzalno pravilo da kad jednom izvučeš vojsku iz vojarne, teško ju je vratiti i zato što da je blagi udar uspio, vjerojatno bi bio samo uvod u teški udar - ali nisam baš tako siguran da je bio nepromišljen: na koncu konaca, to ne bi bio prvi put da demokratski parlament popusti pred oružanim ucjenama, a Armadin je plan imao tu vrlinu da je pregovorima o izlasku zamaskirao zauzimanje Kongresa i operacijom spašavanja demokracije ono što je u biti bio obični udar protiv demokracije. Nije dobro ispalo, a nije dobro ispalo ponajviše zato što su se u prvim minutama udara, kad se rješavao njegov uspjeh ili propast, dogodile nepredviđene stvari: prvo, zauzimanje Kongresa nije odrađeno uz dogovoreni oprez i izrodilo se u pucnjavu, što je estetikom teškog udara ukaljalo ono što je smjeralo biti blagi udar i što je otežalo kralju da im pruži potporu i onemogućilo ga da u početku pokaže popustljivost kakvim političkim manevrom; drugo, usta pučista bila su puna Armadina imena prije nego što je general imao priliku objasniti kralju prirodu udara i predložiti mu kako da to sredi, a nepovjerenje koje je spominjanje Armadina imena pobudilo u kralju i u Fernándezu Campu, uz dodatak suparništva Fernándeza Campa i Armade, dovelo je do toga da su obojica odlučila držati bivšega tajnika podalje od Zarzuele. I tako se petnaest minuta nakon početka udar nasukao.

TREĆI DIO

REVOLUCIONAR PRED UDAROM

Zamrznuta slika prikazuje pustu dvoranu Zastupničkoga kongresa. Ne, slika je zamrznuta, ali dvorana (bolje rečeno: njezino desno krilo, kojeje zapravo prikazano na slici) nije pusta: Adolfo Suárez još sjedi u svojoj plavoj premijerskoj klupi, još uvijek poput kipa ili aveti. Iako više nije sam: prošle su dvije minute od ulaska pukovnika Tejera u Kongres i kraj premijera, njemu zdesna, sjedi general Gutiérrez Mellado: još malo dalje udesno tri ministra, koja su tek zauzela svoje isto tako plave klupe, slijede njihov primjer; lijevo od njih, u predvorju, u središnjem polukrugu, skupina žandara zastrašuje oružjem sve u dvorani. Vodenasta, oskudna i nestvarna svjetlost obavija prizor, kao da se odvija u unutrašnjosti kakva jezera ili u kakvoj noćnoj mori ili kao da je osvijetljena samo baroknim grozdom 61

svjetiljaka koji visi na jednome zidu, u gornjem desnom kutu slike. I odjednom se odmrzava: ja je odmrzavam. Sada, u pucketavoj i užasnutoj tišini dvorane, žandari kruže predvorjem, središnjim polukrugom, četirima pristupnim stubama do govornice, još uvijek tražeći svoje mjesto u mehanizmu otmice; iznad Adolfa Suáreza i niza ministara koji sjede dalje od njega, među crvenom pustoši praznih klupa pojavljuju se jedna, dvije, tri, četiri sramežljive glave zastupnika koji se bore između znatiželje i straha. Onda se plan mijenja i prvi put imamo sliku lijevoga krila dvorane, gdje osim pokojega ministra sjede zastupnici socijalističke stranke i komunističke partije. Ono što sad vidimo neobično je slično onome što smo vidjeli dosad i neobično različito od toga, kao da je ono što se događa u lijevom krilu dvorane negativ onoga što se događa na desnoj strani. Ovdje, u lijevom krilu, sve su plave klupe članova vlade prazne; isto su tako prazne crvene zastupničke klupe, ili sve osim jedne: u gornjem vrhu slike, u prvoj klupi sedmoga reda, točno na onoj strani tribina gdje se na podu tiskaju reporteri iz Parlamenta, jedan zastupnik sjedi i puši. Zastupnik od šezdeset šest godina neprobojnaje izraza lica i pogleda iza naočala s metalnim okvirom, tako široka čela da se doima gotovo potpuno ćelav, nosi tamno odijelo, tamnu kravatu i bijelu košulju. To je Santiago Carrillo, generalni tajnik komunističke partije: kao i Suárez, kao i Gutiérrez Mellado, Carrillo se oglušio na zapovijed da se baci na pod i ostao je sjediti dok su meci rešetali dvoranu, a njihovi su kolege tražili utočište ispod klupa. Oglušio se na zapovijed i sad, nakon dvije minute pucnjave, ponovno će se oglušiti: nakon što jedan žandar prođe kraj njega bez riječi, i ne pogledavši ga, nama nevidljivi otmičar naređuje mu da učini što i njegovi kolege i da se baci na pod; Carrillo hini da će poslušati, ali ne posluša: malo se promeškolji na svome mjestu, čini se kao da će leći ili kleknuti, ali na koncu se samo pomakne ustranu, s rukom u kojoj je cigareta naslonjenom na rukonaslon klupe, u čudnom i usiljenom pokretu, koji mu omogućuje da se pretvara pred otmičarom da je poslušao njegovu naredbu, a da je zapravo nije poslušao. Plan se ponovno mijenja: slika se zaustavlja na desnome krilu dvorane, gdje se nalaze Suárez, Gutiérrez Mellado, nekoliko ministara iz vlade i zastupnici stranke koja je podupire. Ondje se ništa posebno nije promijenilo, osim što ima sve više zastupničkih glava koje se pomaljaju u crvenoj pustoši praznih klupa: dok se plan desnoga krila mijenja s frontalnim planom klupa predsjedništva Kongresa (na čijim pristupnim stubama i dalje leži Víctor Carrascal, koji se sakrio onamo jer ga je napad iznenadio dok je s govornice čitao popis zastupnika tijekom glasovanja prilikom imenovanja novoga premijera), Suárez i ministri u istom redu i dalje sjede u svojim klupama, žandari i dalje kruže gore-dolje po dvorani, povremeno se čuju zapovjedni glasovi i nerazumljivi komentari. Upravo iza jednog od njih javlja se s donje lijeve strane slike, silazeći stubama koje vode u klupe, žena koju žandar drži za ruku; oboje prelazi središnji polukrug, zaobilazeći tijela čuvara i stenografa na podu, i nestaje u donjem desnom kutu slike, prema izlazu iz dvorane. Žena je Anna Balletbó, socijalistička zastupnica Barcelone, koja je u visokoj trudnoći i koju napadači oslobađaju. Čim je zastupnica izašla, u dvorani se začuje prasak razbijena stakla; buka uzbuni žandare i njihove strojnice nišane gornji dio dvorane, i zastupnici se svi istovremeno okreću onamo, ali istoga časa - jer se radilo o banalnom događaju: nesumnjivo zakasnjela posljedica pucnjave s početka - sve ostaje kao prije, vraća se prijašnja tišina i plan se počinje mijenjati i slika opet prikazuje Santiaga Carrilla usred crvene pustoši praznih klupa, starog, neposlušnog, kako puši i sjedi sam u lijevom krilu dvorane. Odmah se, na zapovijed jednoga žandara, u prvom redu klupa ministri uspravljaju i sjedaju, obješenih lica, ruku ponižavajuće vidljivih na rukonaslonu klupa: prepoznajemo Rodolfa Martína Villu, ministra teritorijalne uprave; Joséa Luisa Álvareza, ministra prometa; Íñiga Cavera, ministra kulture; Alberta Oliarta, ministra zdravstva; Luisa Gonzáleza Searu, ministra znanosti i visokoga školstva. Nakon što kamera opet mijenja plan i opet pokazuje sliku desnoga krila dvorane, zastaje na nečemu što je dotad prošlo nezapaženo: neposredno iza Adolfa Suáreza, na bočnim stubama koje vode do klupa, jedan je zastupnik ostao ležati licem dolje još od početka pucnjave; kamera to sad uočava jer se zastupnik miče i, mrtvački blijed i raščupan, okreće se na koljenima dok se Adolfo Suárez isto tako načas okreće i uočava - kao što to uočava i kamera - da je riječ o Miguelu Herreru de Miñonu, glasnogovorniku njegova parlamentarnoga kluba i jednom od najgorljivijih 62

kritičara u UCD-u. Borben, drzak, s pištoljem u ruci, nakon nekoliko minuta u predvorju dvorane pojavljuje se časnik žandarmerije: to je natporučnik Manuel Boza iz Podsektora za promet. Umjesto da uđe u dvoranu, časnik ostaje ondje, na svega nekoliko metara od Suáreza, promatra dvoranu i promatra Suáreza; učini korak naprijed, onda jošjedan i kad se nađe već blizu premijera, zapućuje se prema njemu s odbojnim držanjem, prigušeno nasilnim, nešto kaže kao da ga poziva na red ili kao da ga pljuje, vjerojatno ga vrijeđa; u početku ga Suárez ne čuje ili hini da ga ne čuje, ali onda se okreće prema njemu i načas se ta dva muškarca u tišini netremice gledaju, nepomično, i onda se u idućem času prestaju gledati i natporučnik se penje bočnim stubama i gubi u gornjem dijelu dvorane. Ubrzo nakon toga čuju se jasni zapovjedni glasovi (jasni, ali i nerazgovijetni) i potom se počinje dizati mukli žamor negodovanja dok naizmjence gledamo desno i lijevo krilo dvorane, kao da žele ponuditi panoramski pogled onoga što se zbiva; a zbiva se to da se, slušajući zapovijed jednog od otmičara, više od dvjesto osoba koje u tom času leže na podu počinje uspravljati i vraćati na svoja sjedala: u lijevom krilu prvo to čine novinari na tribini za izvjestitelje, onda članovi komunističke stranke i napokon socijalisti, tako da su u jedva nekoliko sekundi svi zastupnici vidljivi u svojim klupama. Svi, uključujući i Santiaga Carrilla, koji za razliku od ostalih nije imao potrebu ustati jer se ni u jednom času nije ni bacio na pod. I koji nastavlja pušiti dok se slika zamrzava. 1 To je treći čovjek, treća gesta: jasna, kao i prijašnje dvije, ali i dvostruka gesta, ponovljena: kad pučisti prekidaju sjednicu imenovanja, Carrillo se oglušuje na svima upućenu zapovijed da legnu na pod i ostaje u svojoj klupi dok žandari pucaju po dvorani i dvije minute nakon toga oglušuje se na njemu upućenu zapovijed jednog od otmičara i ostaje u svojoj klupi pretvarajući se da će leći. Kao ni Suárezova gesta, kao ni gesta Gutiérreza Mellada, ni Carrillova gesta nije slučajna ni nepromišljena: savršeno promišljeno Carrillo odbija poslušati pučiste; kao i Suárezova gesta i gesta Gutiérreza Mellada Carrillova je gesta jedna od onih koja sadržava druge geste. To je gesta bijesa, gesta dobrodušnosti, gesta buntovništva, gesta najveće slobode. Isto je tako, kao i Suárezova gesta i gesta Gutiérreza Mellada, da tako kažemo, posmrtna gesta, gesta čovjeka koji zna da će umrijeti ili da je već mrtav, kao i mnogi zastupnici, čim Carrillo ugleda pukovnika Tejera, shvaća da je njegov ulazak u dvoranu početak državnog udara, a kad počne pucnjava, shvaća da će ga ako preživi pucnjavu, pučisti strijeljati: vrlo dobro zna da izuzev Suáreza i Gutiérreza Mellada ultradesničarska vojska nikoga ne mrzi kao njega i da u njihovim očima predstavlja srž komunističkoga neprijatelja. Kao i Suárezova gesta i Carrillova je gesta gluma: Carrillo je pravi političar, kao i Suárez, i stoga iskusni glumac, koji bira dostojanstvenu smrt uz otmjenu gestu, fotogeničnu, i koji je uvijek govorio da se nije bacio pod klupu toga popodneva 23. veljače iz istoga scenskog, reprezentativnog i nedostatnoga razloga koji je Suárez uvijek navodio: bio je generalni tajnik komunističke partije,* a generalni tajnik komunističke partije ne može se baciti na pod. Kao i gesta Gutiérreza Mellada Carrillova je gesta vojna gesta jer je Carrillo pola stoljeća prije toga ušao u komunističku partiju poput nekoga tko ulazi u vojni red i čitava ga je njegova biografija pripremala za takav trenutak: odrastao je u obitelji revolucionarâ, otkad zna za sebe bio je revolucionar, u mladosti je bio nekoliko puta uhićen, sukobljavao se s političkim revolverašima, preživio je smrtnu kaznu, poznavao je žar borbe, surovost tri godine rata, izgon i ilegalu. Možda ima još nešto: možda ima još sličnosti između Carrillove geste i geste Gutiérreza Mellada, manje uočljive sličnosti, ali mnogo dublje. Kao i Gutiérrez Mellado Carrillo pripada generaciji koja je bila u ratu; kao ni Gutiérrez Mellado Carrillo nije vjerovao u demokraciju sve do poznih godina, iako je u ratu branio demokratsku republiku; kao i Gutiérrez Mellado Carrillo je kao mladić sudjelovao u oružanom ustanku protiv vlade republike, u nemirima u Asturiasu, čijega je revolucionarnoga komiteta bio član kad je imao jedva devetnaest godina; kao ni Gutiérrez Mellado Carrillo se nikad nije javno pokajao što se pobunio protiv demokratskih zakona, ali isto kao i Gutiérrez Mellado barem je od sredine sedamdesetih u praksi pokazao da se itekako pokajao što je 63

sudjelovao u toj pobuni. Ne pokušavam izjednačiti očajničku pobunu proletarijata koju je promicao Carrillo u listopadu ‘34. s vojnim udarom silnika koji je promicao Gutiérrez Mellado u srpnju ‘36.; samo tvrdim da je, ma kako razumljiva bila - a razloga za razumijevanje ima napretek - ta pobuna bila pogreška i da se Carrillo, osobito od trenutka kad je počela tranzicija i kad su komunisti počeli igrati odlučnu ulogu u njoj, gradio kao da je to isto, deaktivirajući ideološke i političke mehanizme koji su mogli dovesti do ponavljanja pogreške, donekle kao što je Gutiérrez Mellado po dolasku u vladu htio deaktivirati ideološke i političke mehanizme vojske koja je četrdeset godina prije pokrenula rat. Ne samo to: i Carrillo se - a s njime i čitava stara garda iz komunističke partije - odrekao izravnavanja računa sa sramotnom prošlošću rata, represije i egzila, kao da je držao da je izravnavanje računa s onima koji su pogriješili i koji su izravnavali račune tijekom četrdeset godina zapravo dodavanje sramotnoga čina sramotnomu činu, ili kao da je čitao Маха Webera i poput njega mislio da nema ništa podlije od prakticiranja etike koja ide samo za time da bude u pravu i koja, umjesto da ide za time da gradi pravednu i slobodnu budućnost, raspravlja o pogreškama iz nepravedne i ropske prošlosti s ciljem da izvuče moralnu i materijalnu korist iz priznanja tuđe krivnje.* Na čelu stare komunističke garde, tijekom tranzicije i kako bi pomogao nastanak demokracije, Carrillo je s ratnim pobjednicima i čelnicima diktature potpisao pakt koji je uključivao odricanje od prakse da se prošlost rabi u političke svrhe, ali ne zato što je zaboravio rat i diktaturu, nego zato što ih se itekako dobro sjećao i bio je spreman na sve, samo da se izbjegne njihovo ponavljanje, pod uvjetom da ratni pobjednici i čelnici diktature pristanu ukinuti tu diktaturu i zamijene je političkim sustavom koji prihvaća pobjednike i pobijeđene i da bude u svojoj biti identičan onomu koji su poraženi u ratu branili. Carrillo je bio spreman na sve ili gotovo sve: odreći se mita o revoluciji, komunističkog ideala jednakosti, nostalgije za poraženom republikom, vlastite predodžbe o povijesnoj pravdi... Jer ono što je pravda nametala nakon Francove smrti bio je povratak na republikanski legitimitet pogažen četrdeset godina prije državnim udarom i ratom koji je slijedio, suđenje odgovornima za frankizam i potpunu odštetu njihovim žrtvama; Carrillo je odustao od toga, ne samo zato što nije imao snage za to nego i zato što je shvatio da su često najplemenitiji ljudski ideali međusobno inkompatibilni i da u tom času pokušaj nametanja apsolutne pobjede pravde u Španjolskoj predstavlja opasnost od izazivanja apsolutnoga poraza slobode i pretvaranje apsolutne pravde u najgoru nepravdu. Mnogi ljevičari, pobornici one Fiat iustitia et pereat mundus, ogorčeno su mu predbacivali zbog tih odreknuća, koji su njima predstavljali određeni oblik izdaje; nisu mu to oprostili, isto kao što mnogi desničari nisu oprostili Suárezu i Gutiérrezu Melladu: kao pripadnik stare komunističke garde, kako bi pomogao gradnji demokracije, Carrillo se odrekao svojih životnih ideala i izabrao je sklad i slobodu pred pravdom i revolucijom i na taj se način pretvorio i u aktivnoga rušitelja i uništavatelja koji je svu svoju puninu dosegnuo potkopavajući sebe, poput kakva junaka povlačenja. Kao i protivnici Suáreza i Gutiérreza Mellada Carrillovi protivnici tvrde da je u tome bilo više osobnih računa i čistoga političkog preživljavanja nego istinskog uvjerenja; ne znam: ali znam da je ta prosudba njihovih namjera politički irelevantna jer se zaboravlja da, ma kako neplemeniti bili, osobni razlozi ne umanjuju pogrešku ili uspjeh neke odluke. Relevantno je, politički relevantno, to što je, budući da su odluke koje je donio omogućile stvaranje pravednijeg i slobodnijega političkoga sustava od bilo kojega koji je Španjolska upoznala u svojoj povijesti, i u svojoj biti identičnog onomu koji je bio poražen u ratu (iako je jedan bio republika, a drugi monarhija, oba su parlamentarne demokracije), barem u toj točki povijest pokazala da pravo ima Carrillo, čija gesta bijesa i dobrohotnosti i slobode i buntovništva pred pučistima toga popodneva 23. veljače tako poprima drukčije značenje: kao i gesta Gutiérreza Mellada, to je gesta čovjeka koji nakon što je dokrajčio demokraciju, ponovno je gradi poput nekoga tko okajava grijeh iz mladosti, koji je gradi rušeći vlastite ideje, koji je gradi odričući se svojih i odričući se sebe, koji sve ulaže u nju, koji na kraju odlučuje žrtvovati život za nju. Posljednja gesta koju ja prepoznajem u Carrillovoj gesti nije stvarna gesta; to je zamišljena gesta ili barem gesta koju ja zamišljam, možda pomalo proizvoljno. Ali da je moja mašta istina, onda bi Carrillova gesta sadržavala gestu sudioništva, ili suparništva, i njegova bi priča bila sljedeća. Carrillo sjedi u prvoj klupi sedmoga reda lijevoga krila dvorane; točno 64

ispred njega i ispod njega, u prvoj klupi prvoga reda desnoga krila sjedi Adolfo Suárez. Kad krene pucnjava, prvi je Carrillov impuls onaj koji nameće zdrav razum: ono što čine njegovi drugovi iz stare komunističke garde koji sjede kraj njega, koji su isto kao i on ušli u partiju poput onih koji ulaze u vojsku punu samoodricanja i opasnosti i upoznali su rat, zatvor i egzil i koji možda isto tako osjećaju da će ako prežive pucnjavu, biti strijeljani, Carrillo se instinktivno sprema načas zaboraviti ljutnju, dobrohotnost, slobodu, buntovništvo, čak i svoj glumački instinkt kako bi poslušao naredbe žandara i zaštitio se od metaka pod klupom, ali tik prije nego što to učini, uočava da ispred njega, ispod njega, Adolfo Suárez ostaje sjediti u svojoj premijerskoj klupi, sam, poput kipa i utvare, usred pustoši praznih klupa. I onda, promišljeno, razborito - kao da u samo jednoj sekundi shvaća potpuni smisao Suárezove geste - odlučuje se ne baciti na pod. 2 To je proizvoljno tumačenje, možda nemoguća mašta, ali činjenica je da su obojica bila mnogo više od sudionika: činjenica je da su u veljači 1981. Santiago Carrillo i Adolfo Suárez već četiri godine bili povezani savezom koji je bio politički, ali bio je i više od toga, i samo bi ga bolest ili Suárezova stranputica mogle raskinuti. Povijest iznjedri neobične likove, često se predaje sentimentalizmu i ne odbacuje simetrije iz književnosti, kao da si želi dati smisao koji sama po sebi nema. Tko je mogao predvidjeti da prijelaz iz diktature u demokraciju u Španjolskoj neće skovati demokratske stranke, nego falangisti i komunisti, nepomirljivi neprijatelji demokracije i međusobno nepomirljivi neprijatelji tijekom tri godine rata i četrdeset godina poslijeratnoga razdoblja? Tko je mogao prognozirati da će se generalni sekretar komunističke partije u egzilu izgraditi u najodanijega političkog saveznika posljednjega generalnoga tajnika Movimienta, jedine fašističke stranke? Tko je mogao pojmiti da će Santiago Carrillo na kraju postati bezuvjetni branitelj Adolfa Suáreza i jedan od njegovih posljednjih prijatelja i pouzdanika? Nitko, ali možda to nije bilo nemoguće učiniti: s jedne strane, zato što su samo nepomirljivi neprijatelji mogli pomiriti nepomirljivu Francovu Španjolsku; s druge, zato što su za razliku od Gutiérreza Mellada i Adolfa Suáreza, koji su bili dubinski različiti unatoč površinskim sličnostima, Santiago Carrillo i Adolfo Suárez bili dubinski slični unatoč površinskim razlikama. Obojica su bila pravi političari, više nego dva profesionalca u politici bili su dva profesionalca u vlasti, zato što nijedan od njih dvojice nije mogao zamisliti politiku bez vlasti ili zato što su se obojica držala kao da je politika za vlast ono što je gravitacija za Zemlju; obojica su bila birokrati koji su prosperirali u nefleksibilnoj hijerarhiji političkih organizacija u kojima su vladale totalitarne metode ili metode nadahnute totalitarnim ideologijama; obojica su bila preobraćeni, zakašnjeli ili pomalo prisilni demokrati; obojica su oduvijek bila navikla zapovijedati: Suárez je zauzeo svoje prvo političko mjesto 1955., s dvadeset tri godine, i otad se korak po korak uspinjao svim stubama Movimienta sve dok nije došao do vrha i postao predsjednik vlade; Carrillo je više od tri desetljeća vladao komunističkom partijom s autoritetom vrhovnoga svećenika kakve ilegalne vjere, ali prije nego što je navršio dvadesetu, vodio je socijalističku mladež, s jedva dvadeset jednom preuzeo je dužnost u Povjerenstvu za javni red u Upravnome vijeću obrane Madrida u jednom od najtežih trenutaka u ratu, s dvadeset dvije uključio se u Politbiro PCE-a i otad je neprestano bio na odgovornim položajima u partiji i u Komunističkoj internacionali. Paralele ovdje ne završavaju: obojica su njegovala osobnu viziju u politici, istovremeno epsku i estetsku, kao da je politika više nego polagan, kolektivan i naporan posao slamanja otpora realnoga, sa- motnjačka avantura ispresijecana dramatičnim epizodama i neustrašivim odlukama; obojica su se izbrusila na ulici, nisu imala fakultetsko obrazovanje i nisu imala povjerenja u intelektualce; obojica su bila toliko žilava da su se gotovo uvijek osjećala neranjivima pred oporošću svojega zanata i obojica su bila ambiciozna bez ikakva kompleksa, imala su bezgranično povjerenje u sebe, promjenjivi nedostatak obzira i općepoznati talent za politički oprez i pretvaranje vlastitih poraza u pobjede. Ukratko: u biti su se doimali kao političari blizanci. Tamo negdje 1983., kad nakon državnog udara ni Carrillo ni Suárez više nisu bili ono što su nekoć bili i kad su posrćući pokušavali ponovno osoviti svoje 65

političke karijere, Fernando Claudín - jedan od Carrillovih prijatelja i najbližih suradnika tijekom gotovo trideset godina komunističke aktivnosti - napisao je sljedeće o dugogodišnjem generalnome sekretaru:* “Nije imao ni najmanje znanja o političkom i ustavnom pravu i nije se uopće trudio da ih stekne. Jača mu strana nisu bile ni ekonomija ni sociologija niti druga područja koja bi mu pomogla da iznese stručno mišljenje u većem dijelu parlamentarnih debata (...) Njegova su jedina specijalnost bili ‘opća politika’, što se obično prevodi kao govoriti pomalo o svemu, a ni o čemu temeljito, i vođenje stranke, u kojemu mu, naravno, nitko nije mogao osporiti stručnost. Kao što mu se uvijek događalo, nije mogao naći vremena za učenje jer je uvijek bio iscrpljen partijskim sastancima, intervjuima, tajnim sastancima, promocijama i drugim aktivnostima toga tipa. Čeličnu volju koju je pokazivao za druge stvari, osobito za očuvanje vlasti unutar partije i za krčenje puta prema vlasti u državi, nije, nažalost, imao za stjecanje znanja koja bi dala više ozbiljnosti obavljanju tih funkcija.” Političari blizanci: ako prihvatimo da Claudin ima pravo i da navedeni citat opisuje neke slabosti Santiaga Carrilla, onda bi bilo dovoljno zamijeniti riječ “partija” riječju “Movimiento” kako bi se opisale slabosti Adolfa Suáreza. Možda su te sličnosti izašle na vidjelo čim su se upoznali, krajem veljače 1977., ali sigurno nijedan od njih ne bi zapečatio pakt koji je zapečatio s onim drugim da obojica nisu već odavno shvatila da trebaju jedan drugoga kako bi jačala u politici jer u tom je času Suárez imao vlast poteklu iz frankizma, ali Carrillo je imao legitimitet iz antifrankizma, a Suárez je trebao legitimitet onoliko koliko je Carrillo trebao vlast; druga je stvar sigurna: budući da su bili pravi političari, ne bi zapečatili taj pakt da nisu mislili da njihova zemlja može bez njihova individualnoga saveza, ali ne i da može bez kolektivnoga saveza između dvije nepomirljive Španjolske koje su oni predstavljali i da se one trebaju. Unatoč tomu valja pretpostaviti da se Suárez, odgojen u manihejskoj klaustrofobiji diktature, iznenadio kad je prepoznao intimnu srodnost sa službenim zlikovcem diktature; isto tako valja pretpostaviti da je Carrillovo iznenađenje bilo još veće kad je shvatio da se mladi provincijski falangist nadmoćno natječe s njegovom spretnošću iskusnoga političara - kojemu su legenda o ratu i progonstvu, međunarodni ugled i apsolutna moć u partiji priskrbljivali imidž poluboga - i da ga prisiljava da se u svega nekoliko mjeseci odrekne politike koju je on osmislio i održavao godinama i da krene putem koji je on zacrtao. Povijest tih odricanja i njihovih posljedica djelomice je povijest prijelaza iz diktature u demokraciju i bez nje se ne može shvatiti neraskidiva spona koja je godinama povezivala Santiaga Carrilla i Adolfa Suáreza; ni udar 23. veljače; možda ni blizanačka gesta tih blizanaca toga popodneva 23. veljače dok su meci zujali oko njih u dvorani Kongresa. Priča počinje u nekom trenutku 1976. Recimo da počinje 3. srpnja 1976., onoga dana kad je kralj usred opće zapanjenosti imenovao Adolfa Suáreza predsjednikom vlade. U to doba, nakon trideset sedam godina progonstva, Santiago Carrillo šest je mjeseci ilegalno živio u kućerku u četvrti Viso u Madridu, uvjeren da mora osjetiti puls stvarnosti u zemlji i učvrstiti unutarnju organizaciju partije s ciljem da na početku postfrankizma komunisti steknu položaj najbrojnije, najaktivnije i najbolje organizirane političke snage u oporbi režima. Dotad je već bilo prošlo točno godinu dana otkad je Carrillo započeo proces ideološkog rastakanja ili potkopavanja ili uništenja PCE-a s namjerom da ga predstavi španjolskom narodu kao modernu stranku lišenu starih staljinističkih dogmi: s Enricom Berlinguerom i Georgesom Marchaisom - talijanskim i francuskim komunističkim liderima - osnovao je u srpnju ‘75. eurokomunizam, podvojenu i heterodoksnu verziju komunizma, koji je proklamirao neovisnost o Sovjetskome Savezu, odbacivanje diktature proletarijata i poštovanje parlamentarne demokracije. Baš u to vrijeme navršavala su se točno tri desetljeća otkad je PCE razradio takozvanu politiku nacionalnoga mirenja, što je u praksi značilo da se partija odriče oružanoga rušenja režima i uzda u miroljubivi nacionalni štrajk koji će paralizirati zemlju i predati vlast u ruke privremene vlade sastavljene od svih stranaka demokratske oporbe, čiji će prvi zadatak biti sazivanje slobodnih izbora. Do toga doba pak Carrillo je već postao svjestan da iako je to i dalje službena politika partije, antifrankističke organizacije nemaju snage da same dokrajče produžetak frankizma, u tom trenutku utjelovljenog u monarhiji; nije bio manje svjestan da će prije ili poslije, ako je cilj uspostava demokracije bez 66

krvi u Španjolskoj, opozicijske političke stranke morati pregovarati s predstavnicima režima sklonim reformi - budući da se nije moglo raskinuti s frankizmom kako bi se nametnula demokracija, trebalo je pregovarati o raskidu s frankizmom s dovoljno inteligentnim ili dovoljno rezigniranim frankistima da prihvate da je jedina budućnost frankizma demokracija promjena strategije, koja se nije počela nazirati u službenoj doktrini PCE-a sve dok početkom 1976. generalni tajnik nije unio terminološku nijansu u svoj diskurs, prestao govoriti o “demokratskom raskidu” i počeo govoriti o “sporazumnom raskidu”. Tako da je Carrillo dobio neočekivanu vijest o Suárezovu imenovanju u trenutku posvemašnje neizvjesnosti i određenoga malodušja, znajući da je njegova partija, iako se doima čvrstom, zapravo slaba i da je frankizam, iako se doima slabim, zapravo još uvijek jak. Njegov odgovor na vijest bio je toliko neočekivan kao i sama vijest, ili je barem takav bio vodstvu i članovima njegove partije, da su i demokratska opozicija i reformisti unutar režima i većina javnosti procijenili da izbor posljednjega generalnoga tajnika Movimienta znači kraj osloboditeljskih nada i pobjedu reakcionara unutar režima. Dana 7. srpnja, četiri dana nakon Suárezova imenovanja i jedva nekoliko sati nakon što je objavio preko televizije da je namjera njegove vlade postići demokratsku normalizaciju *(“Da buduće vlade budu rezultat slobodne volje Španjolaca”, rekao je), Carrillo je objavio u tjedniku Mundo Obrero, ilegalnome glasilu PCE-a, članak pun benevolentnoga skepticizma prema novom predsjedniku: nije vjerovao da je Suárez kadar održati obećanja, čak nije bio siguran da su iskrena, ali priznao je da njegov jezik i ton nisu karakteristični za tipičnoga vođu Falange i da njegove dobre namjere zavređuju šansu. “Suárezova vlada” zaključio je, “mogla bi poslužiti za vođenje pregovora koji vode do sporazumnoga raskida.” Carrillovo predviđanje bilo je točno. Ili gotovo točno: Suárez nije samo proveo pregovore koji su doveli do raskida; odradio ih je u granicama koje nitko nije očekivao: za Carrilla, za demokratsku oporbu i za režimske reformiste politička alternativa postfrankizma počivala je u biranju između reforme frankizma, tako da se promijeni njegov oblik, ali ne i sadržaj, i raskida s frankizmom, mijenjanjem oblika kako bi se promijenio i sadržaj; Suárezu je trebalo jedva nekoliko mjeseci da shvati da je alternativa lažna: shvatio je da je u politici forma isto što i sadržaj i da je stoga moguće ostvariti reformu frankizma koja će u praksi zapravo biti raskid s frankizmom. Postupno je to shvaćao, uviđajući da je nužno raskinuti s frankizmom, ali čim je zauzeo svoj položaj i objavio program u kojem najavljuje slobodne izbore prije 30. lipnja iduće godine, Suárez je započeo niz opreznih razgovora s vođama ilegalne opozicije kako bi istražio njihove namjere i iznio svoj projekt. Carrillo je ostao izostavljen; u tom se trenutku Suárezu žurilo u svemu osim da razgovara s Carrillom: iako je naslućivao da će bez komunista njegova reforma biti lišena uvjerljivosti, još nije kanio legalizirati stranku, možda stoga što je bio siguran da je ta mjera neprihvatljiva za frankistički mentalitet vojske i društvenih slojeva koje je trebao voditi prema demokraciji ili prema nekom obliku demokracije. Ali Carrillu se žurilo da razgovara s njime: Suárez je u svom prvom premijerskom govoru obećao da će se sastati sa svim političkim snagama, ali nije ispunio obećanje i iako još nije znao kani li Suárez uistinu raskrstiti s frankizmom ili ga samo reformirati, Carrillo nije htio riskirati da zemlja otiđe u smjeru nekog oblika demokracije bez prisutnosti komunista jer je mislio da će to unedogled oduljiti ilegalnost stranke i osuditi je na progonstvo i možda na nestanak. Tako sredinom kolovoza Carrillo preuzima inicijativu i ubrzo uspijeva stupiti u kontakt sa Suárezom preko Joséa Marija Armera, šefa novinske agencije Europa Press. Prvi susret Carrilla i Armera održan je u Cannesu krajem kolovoza; drugi je održan u Parizu početkom rujna. Nijedan od ta dva susreta ne donosi konkretne rezultate (Armero tvrdi da Suárez kreće prema demokraciji i zato traži od Carrilla da bude strpljiv: još nema uvjeta da se legalizira PCE; Carrillo nudi pomoć u gradnji novoga sustava, ne zahtijeva trenutačnu legalizaciju svoje partije i tvrdi da ona ne odbacuje monarhiju ako je ona ekvivalent pravoj demokraciji); ali nijedan susret nije potpuni promašaj. Naprotiv: od rujna pa tijekom jeseni i zime ‘76. Carrillo i Suárez ostaju u kontaktu preko Armera i Jaimea Ballesterosa, Carrillova čovjeka od povjerenja u vodstvu PCE-a. I tad među njima počinje neobično sudioništvo preko posrednika: poput dva slijepca koja se ispipavaju u potrazi za licem, Carrillo i Suárez mjesecima stavljaju na kušnju svoje namjere, odanost, inteligenciju i 67

lukavost, nagađaju zajedničke interese, otkrivaju tajne sklonosti, priznaju da se moraju složiti; obojica shvaćaju da trebaju demokraciju kako bi preživjeli i da trebaju jedan drugoga jer nijedan od njih nema ključeve demokracije, ali obojica imaju dio - Suárez moć, a Carrillo legitimitet - što nadopunjuje ono što ima onaj drugi: dok stalno iznova navaljuje da se sastane s njime, Carrillo sve jasnije vidi teškoće s kojima se suočava Suárez, a većina njih potječe iz otpora moćnog dijela zemlje prema legalizaciji PCE-a; i dok ga pritisak društva u korist demokratskoga režima iz dana u dan tjera da prizna da je frankizam moguće reformirati samo putem reforme koja znači raskid i tako da počne rastakati kostur režima i razgovara s liderima ostalih oporbenih političkih snaga - kojima uopće nije važna legalizacija PCE-a: općenito ne smatraju da je nužno riskirati da do toga dođe prije obećanih izbora - Suárez sve jasnije vidi da neće biti vjerodostojne demokracije bez komunista i da Carrillo drži svoju stranku pod kontrolom, da je umirovio svoje revolucionarne ideje i da je spreman učiniti koliko je god potrebno ustupaka kako bi isposlovao ulazak PCE-a u novi politički sustav. Gledano izdaleka, oprez i početno nepovjerenje dvojice muškaraca počinju se raspršivati; zapravo, moguće je da krajem listopada ili početkom studenoga Suárez i Carrillo zacrtavaju strategiju legalizacije partije, prešutnu strategiju, ne riječima, nego onim što se podrazumijeva, što će na kraju rezultirati posvemašnjim uspjehom za Suáreza i tek relativnim uspjehom za Carrilla, koji je prihvaća jer nema alternativu, jer je dotad već prihvatio da je oblik političke promjene koju Suárez predlaže ispravan i jer se nada da će njezin uspjeh također biti potpun. Strategija se sastoji od dva dijela. S jedne strane, Suárez obećava da će omogućiti legalizaciju PCE-a prije izbora u zamjenu da Carrillo uvjeri komuniste da zaborave svoj frontalni raskid s frankizmom i da će biti ozakonjeni i da će se demokracija sagraditi samo putem reforme frankističkih institucija koje osmišljava vlada jer ta reforma u praksi znači raskid; Carrillo odmah ispunjava taj dio dogovora: na tajnome sastanku Izvršnoga komiteta PCE-a održanom 21. studenoga generalni sekretar zanemaruje taktički program stranke iz vremena frankizma uvjeravajući svoje ljude da više nema potrebe za demokratskim raskidom ni za sporazumnim raskidom, nego za reformom s raskidom koju predlaže Suárez. Drugi dio strategije kompleksniji je i opasniji i zato zadovoljava intimno Carrillovo i Suárezovo shvaćanje politike kao avanture. S ciljem da legalizira PCE Suárezu treba da Carrillova partija prisili vladu da poveća razinu tolerancije prema komunistima, da ih učini sve vidljivijima, da im da manevarskoga prostora u zemlji s ciljem da većina građana shvati da ne samo da su bezopasni za buduću demokraciju nego i da se buduća demokracija ne može graditi bez njih. Ta postupna legalizacija de facto, koja je trebala olakšati legalizaciju de iure, poprimila je oblik dvoboja vlade i komunista u kojem niti su komunisti htjeli dotući vladu niti je vlada htjela dotući komuniste i u kojem su svi unaprijed znali (ili su barem sumnjali ili naslućivali) kada će i gdje dobiti suparnikov udarac: udarci toga lažnog dvoboja bili su propagandni udarci koji su uključivali generalni štrajk, koji nije uspio paralizirati državu, ali uspjeli su dovesti vladu u škripac, uz masovno raspačavanje lista Mundo Obrero madridskim ulicama i masovno dijeljenje stranačke iskaznice članovima, snimanje reportaže za francusku i švedsku televiziju koje su prikazivale Carrilla kako se vozi u autu središtem glavnoga grada, razvikanu tajnu konferenciju za tisak na kojoj je generalni sekretar PCE-a - s Dolores Ibárruri, mitskom ikonom antifrankističkoga otpora, koju je pola zemlje demoniziralo, a pola idealiziralo između pomirljivih riječi najavio da je već mjesecima u Madridu i da ne kani otići, i na kraju policijsko uhićenje samoga Carrilla, kojega kad je već bio u zatvoru, vlada nije mogla izbaciti iz zemlje, a da se ne ogriješi o zakon, ali ni zadržati usred nacionalnog i internacionalnog skandala izazvanoga njegovim uhićenjem, zbog čega je nakon nekoliko dana Carrillo izašao na slobodu kao punopravni španjolski građanin. To je bio korak bez povratka u legalizaciji PCE-a: kad je jednom generalni tajnik stavljen s ove strane zakona, legalizacija partije bila je pitanje vremena. Carrillo je to znao, a znao je i Suárez; ali Suárez je imao vremena, a Carrillo nije: legalizacija drugih stranaka počela je početkom siječnja i on još nije bio siguran hoće li Suárez održati svoj dio dogovora ili hoće li odgoditi njegovu provedbu dok ne prođu izbori ili će ga odgoditi unedogled. Sredinom siječnja Carrillo je hitno trebao raspršiti nedoumice o Suárezu, ali realnost ih je raspršila umjesto njega kad je tih dana Madridom ovladao razorni metež pun straha i nasilja i kad je 68

lažni dvoboj koji su njih dvojica održavala bio gotovo na samome rubu propasti jer je čitava zemlja bila takoreći na samome rubu da se razleti. Dana 24. siječnja, u petnaest minuta do 23 sata, kad Carrillo nije ni mjesec dana legalno živio u Španjolskoj, ultradesničarski revolveraši izrešetali su petoricu komunističkih članova jedne odvjetničke tvrtke u uredu smještenom u Ulici Atocha 55. To je bila jeziva apoteoza nadolazećih dana krvoprolića. Ujutro prethodnoga dana neki je ultradesničarski revolveraš jednim hicem usmrtio studenta na proamnestičkim demonstracijama, a istoga popodneva jedna je studentica preminula nakon pada dimne bombe koju su bacile snage javnoga reda na skupinu ljudi koji su protestirali zbog smrti od prethodnoga dana, dok je svega nekoliko sati prije toga GRAPO - ultraljevičarska teroristička banda koja je još od 11. studenoga držala Antonija Maríju de Oriola y Urquija, jednog od najmoćnijih, najbogatijih i najutjecajnijih predstavnika ortodoksnoga frankizma - oteo generala Emilija Villaescusu, predsjednika Vrhovnoga vojnog suda. Četiri dana nakon toga GRAPO će usmrtiti još dva policajca i jednoga žandara, ali u noći 24. Madrid živi u gotovo predratnom ozračju: čuju se eksplozije i pucnjevi u različitim dijelovima grada, a ultradesničarski gerilci siju užas po ulicama. Ako pridodamo ostale epizode iz tih krvavih dana, ubojstvo njihovih članova na Atochi predstavlja PCE-u težak izazov, koji potiče na nasilan odgovor iz vlastitih redova, izazivajući pak tako nasilan odgovor vojske, da odustane od početnih demokratskih reformi; ali komunisti ne odgovaraju: Izvršni odbor naređuje da se izbjegnu bilo kakve demonstracije ili ulični sukobi i da se pokaže sva moguća mirnoća, i naputak se provodi pod svaku cijenu. Nakon mučnih pregovora s vladom - koja se boji da svaka iskra može raspaliti požar koji ultradesničari priželjkuju - partija dobiva dopuštenje da izloži tijela odvjetnika u Palači pravde, na Trgu Salesas, i da ljesovi budu preneseni na ramenima njihovih drugova do Trga Colón. Tako i biva u srijedu nešto nakon šesnaest sati; televizijske kamere prikazuju prizor koji se odvija u središtu Madrida; slike su prikazane mnogo puta: usred mora crvenih ruža i stisnutih pesnica i usred tišine i reda koji je nametnulo vodstvo partije, a što članovi poštuju disciplinom uvježbanom u ilegali, deseci tisuća osoba preplavljuju Trg Salesas i susjedne ulice kako bi se oprostili od ubijenih; nekoliko fotograma prikazuje Santiaga Carrilla kako hoda među gomilom, zaštićen zidom članova. Događaj završava bez i jednoga jedinog incidenta, s istom svečanom tišinom kojom je i počeo, pretvoren u proglas o slozi koji raspršuje sve nedoumice vlade o PCE-ovu izbjegavanju nasilja i koji čitavom zemljom širi val solidarnosti prema članovima partije. Prema riječima tadašnjih najbližih suradnika,* vrlo je vjerojatno toga dana Suárez potajno donio odluku da legalizira komuniste; ako je tako, vrlo je vjerojatno Suárez odlučio da prije toga mora osobno upoznati njihova lidera. I stvarno, jedva mjesec dana nakon toga, 27. veljače, ta su se dva muškarca srela u kući koju je izvan Madrida posjedovao njihov posrednik José Mario Armero. Susret je organiziran uz najveći mogući oprez: iako za Carrilla nije predstavljao nikakvu opasnost, za Suáreza je predstavljao mnoge, i zato dva od tri čovjeka s kojima se savjetovao u vezi s tim - njegov potpredsjednik Alfonso Osorio i Torcuato Fernández Miranda, predsjednik Skupštine i Kraljevskoga vijeća i njegov politički mentor posljednjih godina - odlučno su ga odgovarali od toga tvrdeći da će ako se sazna za njegov susret s ilegalnim komunističkim vođom, politički potres biti strahovit; ali kraljeva potpora Suárezu, njegovo povjerenje u Carrillovu diskretnost i njegova vjera u Suárezovu dobru zvijezdu i njegov zavodnički dar prevagnuli su da riskira. Nije pogriješio. Godinama nakon toga Suárez i Carrillo podjednako su opisivali susret kao pun pogodak: možda to i jest bio pun pogodak, ali činjenica je da ih je nužda spojila mnogo prije nego što su se upoznali; možda to i jest bio pun pogodak, ali činjenica je da tijekom idućih sedam sati, koliko je trajao njihov susret, dok su pušili cigaretu za cigaretom u Armerovoj nazočnosti, u tišini prazne ladanjske kuće, Carrillo i Suárez ponašali su se kao dva slijepca koja su iznenada progledala i prepoznala blizanca, ili kao dva sudionika dvoboja koja mijenjaju lažni dvoboj u stvarni dvoboj u kojem obojica daju sve od sebe da na kraju zasjene suparnika. Pobjednik je bio Suárez, koji je čim su se rukovali i razmijenili prigodne pošalice, razoružao Carrilla govoreći mu o svom djedu republikancu, o svom ocu republikancu, o pokojnim republikancima u obitelji, gubitnicima u ratu, i onda ga je dotukao svojim iskazima skromnosti i hvalospjevima o njegovu političkom iskustvu i političkoj odmjerenosti; poražen, Carrillo se rasipao riječima 69

punim razumijevanja, realizma i opreza koje su za cilj imale još jedan pokušaj uvjeravanja sugovornika da on i njegova partija ne samo da ne predstavljaju nikakvu opasnost za Suárezov projekt demokracije nego da će i s vremenom postati glavno jamstvo njegova uspjeha.* Ostatak susreta bio je posvećen razgovoru o svemu i nisu se obvezali ni na što osim na to da će se podupirati i da će se konzultirati o važnim odlukama, a kad su se dva muškarca razišla u sitnim noćnim satima, nijedan od njih nije osjećao ni trunčicu sumnje: obojica su mogla vjerovati u odanost onoga drugog; obojica su bila jedini pravi političari u zemlji; obojica će, nakon legaliziranja PCE-a, nakon izbora i nakon uspostave demokracije, na koncu zajedno držati uzde budućnosti. Događaji će ubrzo podlokati njihovu sigurnost, ali ona je i dalje upravljala Suárezovim i Carrillovim držanjem tijekom četiri godine, koliko je Suárez još ostao na vlasti; ništa toj sigurnosti nije dalo toliku čvrstinu kao način na koji je napokon došlo do legalizacije komunističke partije. To se dogodilo u subotu 9. travnja, mjesec dana nakon susreta dvojice vođa, usred obezglavljenosti tijekom Velikoga tjedna i nakon što je Suárez, znajući da se javno mnijenje brzo promijenilo u korist mjere koju je kanio provesti, još uvijek tražio način da se zaštiti protiv očekivanoga gnjeva vojske i ultradesnice nakon pravnoga mišljenja Tužiteljskoga vijeća koje je podupiralo legalizaciju; i Carrillo ga je štitio, ili učinio sve da ga zaštiti. Po Suárezovu naputku, generalni je sekretar otišao na odmor u Cannes, gdje je toga subotnjega jutra saznao od Joséa Marija Armera da je legaliziranje prošlo brzo i da ga Suárez moli dvije stvari: prvo, da, kako ne bi još više razjario vojsku i ultradesnicu, partija proslavi taj događaj bez buke; drugo, da Carrillo, kako bi izbjegli da vojska i ultradesnica optuže Suáreza za dosluh s komunistima, kad se vijest proširi, dade izjavu u kojoj kritizira Suáreza ili se barem distancira od njega. Carrillo je poslušao: komunisti su diskretno proslavili vijest i njihov se lider tog dana pojavio pred tiskom kako bi izrekao ono o čemu se dogovorio s predsjednikom vlade. “Ne mislim da je predsjednik Suárez prijatelj komunista”, izjavio je Carrillo. “Smatram ga prije antikomunistom, ali inteligentnim antikomunistom koji je shvatio da se ideje ne mogu uništiti represijom i stavljanjem izvan zakona. I koji je spreman suprotstaviti naše ideje svojima.”* Nije bilo dovoljno. U danima nakon legalizacije državni udar doima se neizbježnim. Suárez opet traži pomoć od Carrilla; Carrillo opet pomaže. U podne 14. travnja, dok se u lokalu u Ulici Capitán Haya Santiago održava sjednica Centralnoga komiteta PCE-a, prva legalna sjednica u Španjolskoj nakon Građanskoga rata, José Mario Armero poziva Jaimea Ballesterosa, svoju vezu s komunistima, u kavanu obližnjega hotela. Suárezova glava ne vrijedi više ni dura, kaže Armero Ballesterosu. Vojska samo što se ne digne. Ili ćete nam pomoći, ili svi odosmo k vragu. Ballesteros razgovara s Carrillom i sutradan, tijekom drugoga dana zasjedanja Centralnoga komiteta, generalni sekretar prekida zasjedanje kako bi izrekao dramatičnu poruku. “Nalazimo se na najtežoj sjednici koju smo dosad održali još od rata”, kaže Carrillo usred ledene tišine. “U ovim trenucima, ne kažem danima, nego trenucima, možda se odlučuje hoće li biti demokracije ili će doći do vrlo teške involucije, koja neće pogoditi samo partiju i sve demokratske snage opozicije nego i reformiste i predstavnike državnih institucija... Mislim da ne dramatiziram, kažem kako stvari u ovom času stoje.” Odmah potom i ne dajući vremena da itko reagira, kao da je to sam napisao, Carrillo čita papir koji je sastavio predsjednik vlade, a koji je Armero predao Ballesterosu i koji sadržava svečano i bezuvjetno odricanje od nekih simbola koji su predstavljali partiju od njezina osnutka i prihvaćanje onih koje vojska legalizacijom partije smatra ugroženima: crveno-žute zastave i jedinstvo domovine i monarhije. Zabezeknuti i ustrašeni, navikli na bezuvjetnu poslušnost svojemu predsjedniku, članovi Centralnoga komiteta prihvaćaju revoluciju koju im je nametnuo Carrillo i partija žurno prenosi dobre vijesti na tiskovnoj konferenciji na kojoj vodstvo stoji ispred predivne, goleme i neočekivane zastave monarhije. Nije došlo do državnog udara iako se udar 23. veljače tada počeo kovati - jer vojska nije oprostila Suárezu legalizaciju komunista i od toga časa nisu prestali rovariti protiv izdajničkoga predsjednika - ali PCE je s mnogo teškoća probavio silni pragmatizam i ustupke iznuđene prijetnjom državnim udarom. Prema Carrillovu predviđanju, plod njegove miroljubive mudrosti u posljednjih godinu dana i u pola stoljeća monopola nad 70

antifrankizmom urodit će izbornom pobjedom u obliku milijuna glasova koji će pretvoriti njegovu partiju u drugu stranku, odmah iza Suárezove, i pretvorit će njega i Suáreza u dva velika protagonista demokracije; nije bilo tako: poput mumije koja se raspadne čim je se iskopa, na izborima 15. lipnja 1977. PCE jedva da je prešao devet posto izbornih glasova, manje od pola očekivanoga i manje od trećine glasova PSOE-a, koji je na iznenađenje svih preuzeo vodstvo na ljevici jer je znao apsorbirati sumnjičavost i razočaranje mnogih komunističkih simpatizera i zato što je nudio sliku mladosti i modernosti naspram ostarjelim kandidatima PCE-a pridošlim iz egzila, staroj komunističkoj gardi koja je počevši od samoga Carrilla prizivala u glasačima užasnu ratnu prošlost i blokirala obnavljanje partije mladim komunistima iz zemlje. Iako se Carrillo nikad nije osjećao poraženim, Suárez je ponovno pobijedio: za predsjednika vlade legalizacija PCE-a bila je potpuni uspjeh jer je tako demokracija bila uvjerljivija otkad su u nju bili uključeni komunisti, zaustavio je na izborima onoga koga je držao svojim najopasnijim takmacom i dobio je trajnoga saveznika; komunističkom generalnom sekretaru to nije bio poraz, ali nije bio ni uspjeh koji je očekivao: iako je legalizacija PCE-a potvrdila da je Suárezova reforma uistinu prekid s frankizmom i da će posljedica prekida biti prava demokracija, prisilni ustupci kojima je došlo do nje, napuštanje simbola i razvodnjavanje tradicionalnih postulata organizacije, doveli su do udaljavanja od sna o stvaranju nadmoćne stranke ljevice iz redova komunističke partije. Odgovor PCE-a na taj izborni fijasko bio je možda upravo onakav kakav se može očekivati od organizacije koja je obilježena čitavom poviješću podvrgavanja principima svoga generalnoga sekretara i čija je neosporiva povijesna zadaća prožeta ideologijom u povlačenju: umjesto da partija realno prizna svoje pogreške s ciljem da ih popravi, pripisivala je pogreške realnosti. Partija se uvjerila (ili, točnije rečeno, generalni je sekretar uvjerio partiju) da nije pogriješio on, nego glasači: jedva dva mjeseca od legalizacije stranke nije bilo dovoljno da se pobijedi četrdeset godina antikomunističke propagande, ali PSOE će ubrzo pokazati svu svoju nezrelost i nepostojanost i idući će im izbori vratiti ulogu prve stranke u opoziciji socijalističke orijentacije s obzirom na to da u Španjolskoj nije bilo ozbiljnijih stranka od PCE-a i UCD-a ni realnijih političkih lidera od Santiaga Carrilla i Adolfa Suáreza. Sasvim neočekivano, nakon prvih izbora činilo se da se Carrillove prognoze počinju ostvarivati i on je još neko vrijeme mogao zavaravati svoje drugove iluzijom da je poraz zapravo pobjeda ili barem najbolja priprema za pobjedu. “Od svih španjolskih političkih vođa”, pisale su novine Le Monde u listopadu 1977., “u posljednjim mjesecima nesumnjivo najbrže i s najvećim autoritetom uspio se nametnuti Santiago Carrillo.”* Tako je i bilo: veoma brzo Carrillo je u čitavoj zemlji stekao čvrstu reputaciju odgovornoga političara koji je pridonio da PCE daje dojam snažne stranke sposobne vladati i biti mnogo važnija od one koju su pokazali njezini jadni izborni rezultati. Savršeno se slagao sa Suárezom i čitava njegova politička taktika tih godina vrtjela se oko prijedloga koji ga je trebao institucionalizirati i zaštititi demokraciju koju su njih dvojica trebala graditi ili koju su prema njegovu mišljenju njih dvojica trebala graditi: oko prijedloga o koncentriranoj vladi. Formula je samo po etiketi bila slična onoj o kojoj je raspravljao ili joj kumovao veliki dio vladajuće klase u mjesecima koji su prethodili udaru 23. veljače (i koja ga je omogućila): nije bila riječ o vladi na čijem bi čelu bila vojna osoba, nego o vladi na čijem bi čelu bio Suárez, a njezin bi stup bili UCD i PCE, iako uz sudjelovanje ostalih političkih stranaka; prema Carrillu, samo bi snaga takve vlade mogla osigurati stabilnost zemlje dok se ne sastavi Ustav, ojačati demokraciju i suzbiti opasnost od državnog udara, a Paktovi iz Moncloe - važni skup socijalnih i gospodarskih mjera usmjerenih prema prevladavanju nacionalne gospodarske krize uzrokovane prvom svjetskom naftnom krizom, koje su sastavili Carrillo i Suárez, a onda potpisale glavne političke stranke i potvrdio Kongres u listopadu ‘77. - predstavljali su za generalnoga sekretara PCE-a uvod u tu unitarističku vladu. Carrillo je stalno iznova ponavljao svoj prijedlog i iako je u jednom trenutku bilo naznaka da ga Suárez kani prihvatiti, koncentrirana vlada nikad nije sastavljena: vrlo bi vjerojatno Suárez drage volje vladao u Carrillovu društvu, ali najvjerojatnije mu to nikad ne bi ozbiljno predložio, možda stoga što se bojao reakcije vojske i dobroga dijela društva. Unatoč tomu Carrillo je nastavio podupirati Suáreza s uvjerenjem da podupirati Suáreza znači podupirati demokraciju, čime je postao neizostavni potporanj sustava i što mu 71

je, iako mu nije donijelo moć, osiguralo nacionalni i internacionalni ugled: nakon potpisivanja Paktova iz Moncloe Carrillo je dobio ovacije zastupnika UCD-a u Kongresu i primljen je u najkonzervativnije debatne klubove zemlje; u to je doba putovao Ujedinjenim Kraljevstvom i Francuskom i postao prvi generalni sekretar neke komunističke partije koji je smio ući u Sjedinjene Države, gdje ga je časopis Time pozdravio kao “apostola eurokomunizma”.* Kratkoročno je to bilo rezultat njegova saveza sa Suárezom: tih je godina Carrillo utjelovljivao neku vrstu oksimorona, demokratski komunizam; dugoročno je rezultat bio njegova propast. Kao što se dogodilo i sa Suárezom, početak pada Carrillove politike dogodio se u trenutku njegove najveće slave. U studenome 1977., tijekom njegova trijumfalnoga proputovanja Sjedinjenim Državama, Carrillo je bez konzultacija sa svojom strankom objavio da će na idućem kongresu PCE napustiti lenjinizam. U biti, radilo se o logičnoj posljedici labavljenja ili rušenja ili podrivanja komunističkih principa koje je počelo godinama prije toga - logičnoj posljedici pokušaja ostvarivanja oksimorona komunističke demokracije koja je obilježavala eurokomunizam - ali ako je prije nekoliko mjeseci mnogima bilo teško prihvatiti monarhiju i crveno-žuti barjak, naglo napuštanje krutoga povijesnog ideološkog vektora stranke bilo je još teže jer je značilo radikalan zaokret koji je u praksi smještao PCE unutar granica socijalizma (ili socijaldemokracije) i jer je usto pokazalo da demokratizacija stranke u javnosti nije značila demokratizaciju iznutra: generalni sekretar i dalje je bez ikakva ograničenja diktirao politiku PCE-a i vodio je u skladu s takozvanim demokratskim centralizmom, staljinističkom metodom koja u sebi nije imala ništa demokratsko, ali jest mnogo centralističkoga, jer se zasnivala na sveobuhvatnoj moći generalnoga sekretara, na krajnjoj hijerarhizaciji organizacijskog aparata i na nekritičkoj poslušnosti članova. Tad se očito počelo kalati jedinstvo partije, i onda kad je Carrillo u čudu shvatio da njegovi drugovi počinju raspravljati o njegovu autoritetu: jedni - takozvani obnovitelji - odbacivali su njegov individualizam i autoritarne metode i zahtijevali su veću unutarnju demokraciju, dok su drugi - takozvani prosovjetski - odbacivali njegov ideološki revizionizam i razilaženje sa Sovjetskim Savezom i tražili povratak komunističkoj ortodoksiji; i jedni i drugi s jednakom su silinom kritizirali njegovu potporu vladi Adolfa Suáreza i njegovu nepokolebljivu ambiciju da koalira s njime. Ali pokorna ili disciplinirana navika da se pokore diktatima generalnoga sekretara još je uvijek vladala duhom komunista i budući da obećanje o vlasti funkcionira u strankama kao ljepilo, ta su razmimoilaženja ostala manje ili više zakopana u PCE-u sve do idućih izbora, onih u ožujku ‘79.: zato je Carrillo isposlovao da u travnju 1978. IX. kongres partije prihvati eurokomunizam i napusti lenjinizam. Ipak, ponovni izborni neuspjeh - na izborima u ožujku PCE je imao blagi porast broja glasova, ali jedva trećinu onih koje su dobili njihovi izravni suparnici socijalisti - doveo je do toga da ubrzo izrone razilaženja puna otrova, Carrillo više nije bio kadar uvjeriti svoje ljude da je poraz zapravo pobjeda te da treba i dalje podupirati Suáreza i suprotstavljati se socijalistima kako bi im preoteli politički prostor i biračko tijelo, i tijekom idućih godina komunisti su uronili u niz sve dubljih internih kriza , otežanih zbog njihova gubitka utjecaja na državnu politiku: novom razdiobom snaga proizašlih iz izbora, s krajem politike dogovora svih stranaka nakon izglasavanja Ustava, od 1979. Suárez više nije trebao Carrilla kako bi vladao i tražio je potporu socijalista, a ne komunista , pretvarajući ih u izoliranu i nevažnu stranku na koju jedva da se računalo u rješavanju velikih problema, a čiji je lider osim toga izgubio aureolu sposobnoga političara koja ga je okruživala još samo nekoliko mjeseci prije. Kao što se u to doba dogodilo i Suárezu, gubitak Carrillova ugleda u državnoj politici prevodio se u gubitak ugleda u politici partije. Dok su se protesti protiv nacionalnoga vodstva PCE-a zaoštravali, uz pripreme pobune u Kataloniji i Baskiji, u Madridu su se neki članovi Izvršnoga komiteta suprotstavili generalnomu sekretaru: u srpnju 1980., istovremeno kad su se i vođe iz redova UCD-a pobunili protiv Adolfa Suáreza na sastanku održanom na imanju u Manzanares el Realu i počeli povlačiti poteze da ga skinu s vlasti, nekoliko uglednih članova PCE-a pozvalo je Carrilla u kuću Ramóna Tamamesa - najistaknutijega vođe takozvanog obnoviteljskoga sektora - s ciljem da mu iznesu boljetice partije, predbace mu za pogreške i dovedu u pitanje njegovo vođenje stranke; bio je to nečuven prizor u povijesti španjolskoga komunizma, ali ponovio se početkom studenoga u srcu Centralnoga komiteta, kad je Tamames predložio da se generalni sekretarijat preobrazi u zborni organ, gotovo kao što su prije 72

nekoliko mjeseci na sastanku u Manzanares el Realu vođe iz redova UCD-a zahtijevali od Suáreza da s njima podijeli vlast u stranci i vladi. Za razliku od Suáreza Carrillo nije popustio, ali do toga je časa njegova organizacija već bila nepopravljivo podijeljena između obnovitelja, prosovjetskih i kariljista i u siječnju 1981. taj je raskol završen odvajanjem PSUC-a, Komunističke partije Katalonije, što je tek najavljivalo oštre unutarnje borbe koje će trgati PCE idućih godinu i pol i koje će se takoreći bez stanke produljiti do neumitnoga gašenja stranke. Stoga se uoči 23. veljače Santiago Carrillo nije nalazio u bitno drukčijoj situaciji od Adolfa Suáreza. Njihova zajednička sjajna epoha već je prošla: bili su dva politički progonjena i privatno oslabjela čovjeka, bez ikakva ugleda u javnosti, bijesno napadana u vlastitim strankama, ogorčena zbog nezahvalnosti i izdaje svojih ljudi ili zbog onoga što su oni osjećali kao izdaju i nezahvalnost svojih ljudi, dva iscrpljena i dezorijentirana čovjeka bez ikakva utjecaja, sve sputanija određenim manama koje sujos samo prije koju godinu izgledale nevidljive ili se nisu doimale kao mane: podčiniteljskim poimanjem vlasti, sklonošću političkom trgovanju, zastarjelim navikama birokrata iz totalitarnih aparata i inkompatibilnošću s uzusima demokracije koju su podigli. Potkopavajući do urušavanja sustave u kojima su odrasli i kojima su vladali kao rijetko tko - jedan u komunizmu, a drugi u frankizmu - obojica su se na kraju batrgala da prežive među krhotinama svojega starog područja vladavine. Nijedan nije uspio, a uoči 23. veljače bilo je sasvim razvidno da nijedan i neće uspjeti. U to su se vrijeme rijetko družili jer su se pretvorili u dvije slagalice, a slagalica se izliže od pustoga slaganja. Vjerojatno bi se katkad iskosa pogledah prisjećajući se ne tako davnih vremena u kojima su zajedno rješavah sudbinu zemlje uz pomoć izuzetne pirotehnike za lažne dvoboje, uz obilje finti, paktova bez riječi, tajnih sastanaka i velikih dogovora na državnoj razini, i sigurno je čelični savez koji su iskovali tih godina ostao nepromijenjen: ujesen i u zimu 1980. Carrillo je bio jedan od rijetkih političara iz prvoga reda koji nije sudjelovao u političkim manevrima protiv Suáreza koji su doveli do 23. veljače i nikad nije spomenuo rez skalpelom ili nagli zaokret, osim kako bi istaknuo da su ta mračna terminologija i to koketiranje s vojskom idealno streljivo puča; ni izvan stranke ni unutar stranke: bilo je i u tadašnjem PCE-u zagovornika političkih šok-rješenja, ali kad je Ramón Tamames u dva navrata objelodanio tisku svoje slaganje s unitarističkom vladom na čijem bi čelu stajala vojna osoba, Carrillo je u letu uhvatio priliku da još jedanput brani Suáreza zgromivši svojega glavnog partijskog suparnika bezobzirnom dijagnozom: “Ramón tlapi.”* Uoči 23. veljače Carrillo se i dalje držao Suáreza kao što se jedan brodolomac drži drugoga, i dalje je mislio da podupirati Suáreza znači podupirati demokraciju, i dalje je upozoravao na opasnost od državnog udara, i dalje je mislio da je njegova formula koncentrirane vlade sa Suárezom jedini način da se udar izbjegne i da se spriječi raspad onoga što su prije četiri godine njih dvojica počela graditi. Naravno, u to doba ideja da vlada sa Suárezom bila je neizvediva; dvostruko neizvediva: zato što ni Suárez ni on nisu više kontrolirali svoje stranke i zato što, iako je prije četiri godine njihov osobni savez predstavljao neku vrstu kolektivnoga saveza između dvije nepomirljive Francove Španjolske , najvjerojatnije u vrijeme kad se zbio udar 23. veljače ni Suárez ni on nisu više predstavljali nikoga ili gotovo nikoga, predstavljali su samo sebe. Ali moguće je da je onoga popodneva državnog udara, dok su obojica ostala sjediti u svojim klupama usred pucnjave, a preostali su zastupnici poslušali naredbe pučista i bacali se na pod, Carrillo osjetio neku vrstu osvetoljubivoga zadovoljstva, kao da se tad uvjerio u ono što je uvijek mislio, da su Suárez i on jedini pravi političari u zemlji, ili barem jedini političari koji su spremni riskirati život za demokraciju. Ne mogu odoljeti iskušenju da ne pomislim da je ako je istina da su obojica gajila epsko ili estetsko poimanje politike kao individualne avanture ispresijecane dramatičnim epizodama i hrabrim odlukama, taj trenutak također sažimao njihovo blizanačko poimanje politike, jer nijedan od njih dvojice nije proživio dramatičniji trenutak od pucnjave u Kongresu niti je donio hrabriju odluku od one da ostane sjediti u svojoj klupi dok su dvoranom oko njih zujali meci. 3 Predstavljali su samo sebe? Više nisu predstavljali nikoga ili gotovo nikoga? Ne znam koje su bile prve riječi koje su izgovorili Adolfo Suárez i general Gutiérrez 73

Mellado kad su vidjeli kako pukovnik Tejero upada u Kongres, i mislim da uopće nije važno da to znamo; ali znam koje su bile prve riječi koje je izgovorio Santiago Carrillo - jer su ih se osim njega još koji put prisjetili i njegovi kolege iz zastupničke klupe - i naravno da ni one nisu važne. Carrillo je rekao: “Pavía dolazi prije nego što sam očekivao.”* Bio je to klišej: više od pola stoljeća ime Pavía u Španjolskoj metonimija je za državni udar jer je državni udar generala Manuela Pavíje - časnika koji je prema legendi upao na konju u Zastupnički kongres 3. siječnja 1874. - do 23. veljače 1981. bio najspektakularnija povreda demokratskih institucija, a od početka demokracije - osobito od ljeta 1980., i osobito u malenome madridskom centru moći opsjednutom od ljeta 1980. glasinama o državnom udaru - rijetko se komentirao državni udar, a da se ne bi spomenulo Pavíjino ime.6 Ali to što je Carrillova rečenica bila opće mjesto i što nema ama baš nikakvu važnost ne znači da nije zanimljiva, jer stvarnost pobolijeva od neobične sklonosti da operira općim mjestima ili da dopusti da je ona nasele; isto se tako katkad zadovoljava time - već sam to prije spomenuo - da iznjedri čudne figure, a jedna je od tih figura ta da udar generala Pavíje kao da nagovješćuje udar 23. veljače i ono što se time htjelo postići. Povijest se ponavlja. Marx je zamijetio da se veliki događaji i likovi javljaju dvaput u povijesti, jedanput kao tragedija i drugi put kao farsa, kao kad ljudi u trenucima velikih preobrazbi, prestravljeni odgovornošću, prizivaju duhove iz prošlosti, preuzimaju njihova imena, način ponašanja i krilatice kako bi tom prestižnom krinkom i tim lažnim izričajem predstavljali novu povijesnu scenu kao da se radi o uroti mrtvaca.* U slučaju 23. veljače Marxova je pretpostavka sasvim točna, iako nepotpuna. Legenda je djelomično neistinita: general Pavía nije upao na konju u Kongres, učinio je to pješice, i s njime žandarmerijski detašman, koji je pucnjavom istjerao parlamentarce Prve republike i izveo državni udar, koji je konzervativni tisak mjesecima branio kao jedino sredstvo protiv nereda u koji je utonula zemlja, udar koji je odveo do sastavljanja vlade jedinstva s generalom Serranom na čelu, koji je produljio za gotovo godinu dana agoniju režima uz neobičnu republikansku diktaturu sve dok je proglas generala Martíza Camposa nije dokrajčio. Točna pretpostavka, iako nepotpuna: Pavíjin je udar bio tragedija, ali Tejerov udar nije bio farsa, ili ne u potpunosti, ili je samo bio utoliko što je njegova propast spriječila tragediju, ili samo sad pretpostavljamo da je tako bilo jer je tragedija većinu vremena isto što i farsa; Tejerov udar bio je, to svakako, jeka, imitacija, urota mrtvih: Tejero je težio da bude Pavía; Armada je težio da bude Serrano, i moguće je zamisliti da bi, da je udar uspio, Armadina vlada jedinstva ili koalicijska vlada ili koncentrira vlada samo produljila agoniju smrtno ranjenoga režima osebujnom autoritarnom demokracijom ili osebujnom monarhističkom diktaturom. Ima još jedna poveznica između udara 1874. i onoga 1981., između Pavíjina i Tejerova udara. Grafike iz toga vremena pokazuju zastupnike Prve republike kako protestnim pokretima dočekuju ulazak pobunjenih žandara u dvoranu, suprotstavljajući se napadačima; to je druga legenda, samo što ovom prilikom nije djelomice, nego potpuno neistinita. Držanje zastupnika 1874. bilo je gotovo navlas isto držanju zastupnika 1981: kao i zastupnici 1981. sakrili su se pod klupe čim su začuli prve pucnjeve, čim su 1874. odjeknuli prvi hici u hodnicima Kongresa, zastupnici su prestravljeni izletjeli iz dvorane i kad je došla žandarmerija, dvorana je ve' bila prazna. Trideset godina nakon Pavíjine pobune Nicolás Estévanez, jedan od zastupnika koji je tad bio u Kongresu, napisao je: “Ne odričem se dijela odgovornosti koji mi pripada za nevjerojatnu sramotu toga dana; svi smo se ponijeli nedolično.”* Još nije prošlo trideset godina od Tejerove pobune i, koliko ja znam, nijedan od zastupnika koji su bili nazočni 23. veljače u Kongresu nije napisao ništa slično. Učinio tko to u budućnosti ili ne, nisam siguran da se itko od njih ponio nedolično; sakrivanje od metaka pod klupu nije baš častan potez, ali mislim da to nikomu ne možemo predbaciti: unatoč tomu što je moguće da se većina parlamentaraca u dvorani posramila što nije ostala na svojemu 6

Jedan od najzvučnijih pripisuje se drugom najjačem čovjeku socijalističke stranke Alfonsu Guerri. “Da Pavíjin konj uđe u Kongres”, rekao je Guerra, “na njemu bi jahao Suárez.” Predviđanje nije bilo osobito točno iako prilično dobro sažima mišljenje koje su u tom trenutku mnogi imali o predsjedniku vlade.* 74

mjestu i unatoč tomu što bi demokracija bila silno zahvalna da je to barem pokoji učinio, ne mislim da se itko nedolično ponio time što je potražio zaklon dok su okolo zujali meci. K tomu, barem 1981. - a mislim i 1874. - držanje zastupnika bilo je točni odraz držanja čitavoga društva jer jedva da je bilo ikakve reakcije javne osude udara u Španjolskoj sve dok se u zoru kralj nije pojavio na televiziji osuđujući napad na Kongres i dok nije objavljeno da je pokušaj propao: osim Francisca Laíne, predsjednika privremene vlade kojeg je imenovao kralj, ili predsjednika autonomne katalonske vlade Jordija Pujóla toga popodneva 23. veljače svi ili gotovo svi odgovorni političari koje nije zarobio Tejero - vođe stranaka, senatori, predsjednici i autonomni zastupnici, civilni guverneri, gradonačelnici i vijećnici - samo su čekali rasplet događaja, a neki su se sakrili ili pobjegli ili pokušali pobjeći u inozemstvo; osim dnevnika El País - koji je otisnuo posebno izdanje u dvadeset dva sata - i Diarija 16- koji je otisnuo svoje izdanje u ponoć - jedva da je ijedna tiskovina izašla u obranu demokracije; osim Policijske sindikalne unije i PSUC-a, katalonske komunističke partije, jedva da je ijedna politička ili društvena organizacija izdala protestno priopćenje i ako je ijedan sindikat i razmatrao mogućnost podizanja svojega članstva na noge, odmah je bio odvraćen od toga uz argument da svaka manifestacija može izazvati nove vojne manevre. Što se ostaloga tiče, toga je popodneva sjećanje na rat zatvorilo ljude u kuće, paraliziralo zemlju, ušutkalo je: nitko nije pružio ni najmanji otpor udaru i svi su dočekali zauzimanje Kongresa i tenkovsku okupaciju Valencije raspoloženjem koje je variralo od užasa preko malodušja do euforije, ali uz podjednaku pasivnost. To je bio odgovor naroda na udar: ništa. Bojim se da, osim što to nije bio osobito častan odgovor, nije bio ni doličan: iako je u tim trenucima naputak Zarzuele i privremene vlade narodu bio da zadrži smirenost i da se ponaša kao da se ništa nije dogodilo, činjenica je da se nešto dogodilo i da nitko ili gotovo nitko nije odmah rekao pučistima da narod ne podupire to kršenje zakona. Nitko ili gotovo nitko nije im rekao, što nas goni na razmišljanje jesu li Armada, Milans i Tejero pogriješili kad su mislili da je zemlja zrela za udar i kad su pretpostavili da bi u slučaju da udar postigne cilj, većina to prihvatila s više olakšanja nego malodušja. Isto nas tako goni na razmišljanje jesu li zastupnici koji su se 23. veljače sakrili ispod klupa utjelovljivali volju naroda bolje od onih koji se nisu skrivali. Konačno: možda je pretjerano reći da u zimu 1981. Santiago Carrillo i Adolfo Suárez nisu predstavljali nikoga, ali sudeći po onome što se zbilo popodne 23. veljače ne bi se reklo da su predstavljali mnoge. 4 Istina: povijest iznjedri čudne figure i ne odbacuje simetriju iz književnosti, kao da time želi dati neki smisao koji sama po sebi ne posjeduje. Povijest udara 23. veljače obiluje njima: iznjedrili su ih događaji i ljudi, živi i mrtvi, sadašnjost i prošlost; možda nije najmanje neobična ona koju su iznjedrili u jednom od salona Kongresa Santiago Carrillo i general Gutiérrez Mellado. U petnaest minuta do dvadeset sati, kad je več prošlo više od sata otkad je žandarmerijski satnik objavio s govornice dolazak u Kongres vojnog autoriteta zaduženoga za preuzimanje vodstva udara, Carrillo je vidio iz svoje klupe da nekoliko žandara izvlači Adolfa Suáreza iz dvorane. Kao i ostali zastupnici generalni sekretar PCE-a zaključio je da su pučisti odveli predsjednika kako bi ga ubili. Nije se začudio što su to učinili, ali jest kad su pola sata nakon toga izvukli generala Gutiérreza Mellada i što nisu izvukli njega, nego Felipea Gonzáleza. Ubrzo se čuđenje raspršilo: jedan mu je žandar naredio da ustane i, s mitraljezom u ruci, prisilio ga da napusti dvoranu; s njime su izašli Alfonso Guerra, drugi čovjek u socijalističkoj stranci, i Agustín Rodríguez Sahagún, ministar obrane. Njih su trojicu odveli u prostoriju poznatu kao salon satova, gdje su već bili Gutiérrez Mellado i Felipe González, ali ne i Adolfo Suárez, koji je bio sam u vratarskoj sobi, na nekoliko metara od dvorane. Pokazali su mu stolac u jednom kraju salona; Carrillo je sjeo i u petnaest sati, koliko su ostali ondje, gotovo da se nije pomaknuo, očiju sve vrijeme uprtih u veliki sat s klatnom, djelo Alberta Billetera, švicarskog urara iz XIX. stoljeća; lijevo od njega, veoma blizu, bio je general Gutiérrezo Mellado; ispred njega, u sredini sobe i okrenut leđima, sjedio je Rodríguez Sahagún i tamo 75

dalje, licem prema zidu (ili se barem tako sjećao spominjući se te noći), González i Guerra. Na svim su vratima stražarili pobunjeni vojnici naoružani mitraljezima; u sobi nije bilo grijanja, ili ga nitko nije bio upalio, a krovni prozor otvoren na noćnoj svježini tjerao je petoricu muškaraca da čitavu noć drhte od hladnoće. Kao i njegovi kolege, tijekom prvih sati zatočenosti u salonu satova Carrillo je mislio da će umrijeti. Mislio je da se mora pripremiti za smrt. Mislio je da je spreman za smrt i istovremeno da nije spreman za smrt. Bojao se bola. Bojao se da će mu se ubojice smijati. Bojao se da će u posljednjem času pokleknuti. “Neće to biti ništa”, mislio je sokoleći se. “To će biti samo trenutak: prislone ti pištolj uz glavu, opale, i sve je gotovo.”* Možda zato što nam neizvjesnost od smrti, više nego sama smrt, djeluje nepodnošljivo, te su ga posljednje misli umirile; još su ga dvije stvari umirile: jedna je bila ponos što nije poslušao zapovijed pobunjenih vojnika ostavši u svojoj klupi dok su meci oko njega fijukali dvoranom; druga je bila ta da će ga smrt osloboditi sve muke kojoj ga podvrgavaju njegovi partijski drugovi. “Kako ćeš samo biti miran”, pomislio je. “Kakvo će olakšanje biti nikad više nemati posla s tolikim kretenima i neodgovornim ljudima. Kakvo će olakšanje biti nikad im se više ne nasmiješiti.” Čim je pomislio da možda neće umrijeti, došao je nespokoj. Ne sjeća se točno kad se to dogodilo (možda u času kad je kroz krovni prozor doprla buka aviona koji su nadlijetali Kongres; možda kad se Alfonso Guerra vratio sa zahoda krišom ga bodreći; sasvim sigurno, dok je prolazilo vrijeme, a pučisti nisu donosili vijesti od vojnih vlasti); jedino se sjeća da se kad je jednom prihvatio da može umrijeti, njegov mozak pretvorio u kovitlac pretpostavki. Nije znao što se zbiva u dvorani ni što se zbiva izvan Kongresa, nije znao je li Tejerova operacija dio šire operacije ili je to izolirana operacija, ali znao je da je riječ o vojnom udaru i bio je siguran da njegov uspjeh ili propast ovise o kralju: ako kralj prihvati udar, udar će uspjeti; ako kralj ne prihvati udar, udar će propasti. Nije bio siguran u kralja; čak nije znao je li još na slobodi ili su pučisti i njega zatočili. Isto tako nije bio siguran kako će se držati Kongres kad se pojave vojne vlasti, pod pretpostavkom da se pojave: ne bi bio prvi put da pod pritiskom oružja demokratski parlament preda vojsci vlast, razmišljao je. Nije mislio samo na Pavíju; pola svojega života proveo je u Francuskoj i prisjećao se da je pred navalom njemačke vojske nakon ratnoga debakla Narodna skupština Francuske dala vlast maršalu Pétainu i da ju je 1958. pod pritiskom vlastite vojske u Alžiru dala generalu De Gaulleu. Sad se, mislio je, može dogoditi ista stvar, ili nešto slično, i nije bio siguran da će zastupnici odbiti ucjenu: bio je siguran u Adolfa Suáreza, bio je siguran u staru gardu u svojoj partiji (ne u mlade), bio je siguran u sebe; ali nije bio siguran ni u koga više. Što se tiče činjenice da su ga pučisti izolirali upravo s tim kolegama, kako su prolazili sati i kako je osjećao da raste nada da je udar paraliziran, počeo je misliti da su to učinili baš s ciljem da ograniče slobodu najreprezentativnijim i najopasnijim vođama, ili s ciljem da mogu pregovarati s njima kad za to dođe trenutak. Ali nije znao o čemu će morati pregovarati, ni s kime će morati pregovarati, čak ni hoće li stvarno imati mogućnost pregovarati, i kovitlac se nastavio vrtložiti. Proveo je noć sjedeći kraj generala Gutiérreza Mellada. Nisu prozborili ni riječ, ali razmijenili su nebrojene poglede i cigarete. Unatoč činjenici što su bili istih godina i gotovo se četiri godine susretali u hodnicima Kongresa, površno su se poznavali, jedva da su ikada razgovarali, a i to protokolarno, jedva da ih je vezalo išta osim prijateljstva s Adolfom Suárezom; gotovo sve drugo razdvajalo ih je: posebno ih je razdvajala povijest. Obojica su to znala: razlika je u tome što Gutiérrez Mellado, koji je mislio da to bolje zna, nikad nije aludirao na to (barem ne javno), dok je Carrillo to učinio u nekoliko navrata. U jednom intervjuu koji je dao navršivši devedeset godina bivši se generalni sekretar PCE-a prisjećao da je tijekom tih sati zatočeništva, dok je slušao bronhitični kašalj Gutiérreza Mellada i gledao ga shrvana i oronula na njegovu stolcu, više no jedanput pomislio na čudnu i ironičnu figuru koju ih je sudbina prisilila da oblikuju. “Tisuću devetsto trideset šeste taj je general bio jedan od vođa pete kolone u Madridu”, pomislio je. “Ja sam bio povjerenik za javni red i imao sam zadatak boriti se protiv pete kolone. U tom smo času bili smrtni neprijatelji, a večeras smo ovdje, skupa, i umrijet ćemo skupa.” Carrillo je naslutio figuru, ali ne i njezin točni oblik jer podaci kojima je raspolagao nisu bili točni: da su bili, otkrio bi da je figura bila još ironičnija i još čudnija nego što je zamišljao. 76

Prvi dio figure proizlazi iz samoga početka njegove biografije: 6. studenoga 1936., nedugo nakon početka Građanskoga rata, Carrillo je postao glavni negativac za frankizam i heroj antifrankizma. Netom je navršio dvadeset jednu godinu i, kao i Gutiérrez Mellado, samo sa suprotne strane jarka, bio je sve, samo ne barjaktar sloge, u što če se s vremenom pretvoriti (“Sloga? Ne”, pisao je početkom 1934. u novinama El Socialista. “Rat klasa! Nasmrt mrzim kriminalnu buržoaziju”).* Nekoliko je mjeseci iza sebe imao vodstvo JSU-a, ujedinjenu socijalističku i komunističku mladež, i toga dana, kao posljedica svoje sustavne ideološke radikalizacije, ali i svoje sigurnosti da time pridonosi obrani republike od Francova udara, ušao je u komunističku partiju. Ipak, republika je bila na rubu propasti. Danima prije toga Madrid je zahvatila panika, s vojnim trupama iz Afrike pred vratima i ulicama preplavljenim tisućama izbjeglica koji su bježali u zaklon od frankističkoga terora. Uvjerena da je pad glavnoga grada neizbježan, vlada republike pobjegla je u Valenciju i ostavila nemoguću obranu Madrida u rukama generala Miaje, koji je u dvadeset dva sata u Ministarstvu obrane sazvao sastanak s ciljem da osnuje Odbor za obranu, novu gradsku vladu, u kojoj bi trebali biti predstavnici svih stranka koje podupiru odbjeglu vladu; sastanak se oduljio do kasno u noć i na njemu je odlučeno da će se Povjerenstvo za javni red prepustiti vođi JSU-a: Santiagu Carrillu. Ali nakon toga sastanka general je nenadano sazvao zatvoreni sastanak, tijekom kojeg su komunistički vođe i anarhisti došli do brzoga dogovora za uzgredni problem predstavljen na prethodnome sastanku; hoću reći, uzgredni problem usred krajnje hitnih problema obrane Madrida, hoću reći: oko deset tisuća zatvorenika preplavilo je zatvore glavnoga grada - Modelo, San Antón, Porlier i Ventas - mnogi od njih bili su fašisti ili pobunjeni časnici kojima je ponuđeno da se pridruže republikanskoj vojsci, ali nisu pristali; Franco je mogao svakoga časa zauzeti grad - zapravo, bitke su se vodile na dvjesto metara od Modela - i u tom slučaju zatvoreni vojnici i fašisti ondje bi podebljali redove pobunjeničke vojske. Ne znamo koliko je trajao sastanak; znamo da su sudionici odlučili podijeliti zatvorenike na tri kategorije i osuditi na smrtnu kaznu najopasnije: fašiste i vojne pobunjenike. Toga dana, u sitne noćne sate, počela su strijeljanja u Paracuellosu del Jarama, na nešto više od trideset kilometara od glavnoga grada, i u iduća tri tjedna više od dvije tisuće uhićenih frankista bilo je strijeljano bez suđenja. Bio je to najveći masakr koji su počinili republikanci tijekom rata. Je Ii Carrillo sudjelovao na tom nenadanom zatvorenom sastanku? Je li on odlučio da se provedu ubijanja ili sudjelovao u donošenju te odluke? Frankistička propaganda, koja je strijeljanje u Paracuellosu uzela kao savršeni primjer republikanskoga divljaštva, uvijek je tvrdila da jest: prema njoj, Carrillo je bio odgovoran za smaknuća, između ostaloga i zato što je bilo nemoguće izvući taj golemi broj zatvorenika iz zatvora bez pomoći šefa Povjerenstva za javni red; s druge strane, Carrillo se uvijek branio da je nevin: on je samo izvodio zatvorenike iz zatvora kako bi izbjegao opasnost da se spoje s frankistima, ali njegova je nadležnost završavala u glavnome gradu, a zločini su se odigrali izvan njega i trebali su se pripisati nekontroliranim skupinama koje su izvirale u žaru ratnoga kaosa Madrida i okolice. Je li frankistička propaganda imala pravo? Ima li Carrillo pravo? Povjesničari su o tom pitanju raspravljali do iznemoglosti; po mojemu mišljenju, istraživanja koja su proveli Ian Gibson, Jorge M. Reverte i Ángel Viñas* najviše nas približavaju istini. Nema sumnje u autorstvo komunista i anarhista u tim smaknućima i da to nije bilo djelo nekontroliranih skupina; nema sumnje ni u to da su ih osmislili komunisti; ni u to da Carrillo nije dao naredbu da se počine ni da, koliko pokazuju materijalni dokazi, nije izravno sudjelovao u njima. Prema Viñasu, zapovijed je mogla poteći od Alexandra Orlova,* agenta sovjetskoga NKVD-a u Španjolskoj, mogao ju je prenijeti Pedro Checa, moćnik u PCE-u i provesti, također komunist, Segundo Serrano Poncela, izaslanik u Povjerenstvu za javni red. Sve navedeno ne amnestira Carrilla od odgovornosti u tim događajima: nema dokaza da je sudjelovao na zatvorenom sastanku nakon sastanka Odbora za obranu na kojem su isplanirana strijeljanja - nisu donosili nikakvu odluku: odluka je već bila donesena - ali Serrano Poncela bio je njemu podređen i iako je moguće da su se smaknuća prvih dana odigrala bez Carrillova znanja, teško je povjerovati da kasnija nisu doprla do njegovih ušiju. Carrilla se može teretiti da nije učinio ništa da ih spriječi, da se pravio blesav; ne može ga se teretiti da ih je naredio ili organizirao. Nije se upleo kako bi 77

spriječio takvo divljaštvo i to se ne može opravdati, ali možda se može shvatiti ako se potrudimo zamisliti momka koji je tek izašao iz puberteta, tek je ušao u militariziranu partiju, čije odluke nije smio dovoditi u pitanje ili opirati im se, tek je došao na položaj, čijim nadležnostima nije sasvim dorastao (iako, kako ih je polako preuzimao, tako je prestao veliki dio samovoljnoga nasilja koje je zarazilo Madrid) i iznad svega bio je izvan sebe od kaosa i zastrašujućih obrambenih zahtjeva očajnoga grada u čijim su predgrađima vojnici padali kao muhe i ljudi su svakodnevno ginuli pod bombama (ali koji je još dvije i pol godine zadivljujuće odolijevao Francovoj opsadi). Potruditi se zamisliti te stvari ne znači, ponavljam, pokušati opravdati smrt više od dvije tisuće ljudi: to samo znači ne odustati potpuno od shvaćanja stvarnoga užasa rata. Carrillo ga je shvatio i zato - iako su ga se u Španjolskoj osamdesetih godina vjerojatno rijetki usuđivali lišiti izravne odgovornosti za ubojstva - nikad nije poricao da je neizravno odgovoran za njih. “Ne mogu reći da sam ako se Paracuellos dogodio dok sam ja bio povjerenik”, izjavio je 1982., “potpuno nevin za ono što se zbilo.”* To je prvi dio figure; sad ću opisati drugi dio. Tijekom mjeseci u kojima je Carrillo vodio Povjerenstvo za javni red u Madridu Gutiérrez Mellado nije bio, kao što je mnogo godina nakon toga mislio generalni sekretar PCE-a, jedan od šefova pete kolone u glavnome gradu. To će postati poslije, ali 6. studenog u sitne noćne sate, upravo u času kad se rađao suprotni mit koji će pratiti Carrilla ostatak života - mit o heroju obrane Madrida i mit o glavnome negativcu u strijeljanjima u Paracuellosu - Gutiérrez Mellado bio je već tri mjeseca zatočen u drugoj galeriji prvoga kata zatvora San Antón jer je budući general bio jedan od mnogih časnika koji su, nakon što su u srpnju u Madridu pokušali dići garnizone protiv legitimne republikanske vlade i nakon što su zatvoreni, odbili ponudu da se priključe republikanskoj vojsci u obrani glavnoga grada od proboja frankista; to znači da je Gutiérrez Mellado isto tako bio jedan od časnika koji je 7. studenoga, nakon zatvorenoga sastanka komunističkih i anarhističkih vođa do kojeg je došlo nakon prvoga sastanka Odbora za obranu Madrida prethodne noći, trebao biti izveden iz zatvora zajedno s desecima drugova i pogubljen u sumrak u Paracuellosu. Nekim čudom, zbog nereda kojim je provođena operacija, Gutiérrez Mellado izbjegao je izlazak toga dana i iduće izlaske kojima je svjedočio zatvor San Antón sve do 30. studenoga, kad su smaknuća prekinuta. Budući da su se obojica godinama borila u istom rovu i postala barjaktari sloge protiv koje su se borili u mladosti, nevjerojatno je da je Gutiérrez Mellado 1981. mislio da je Carrillo zločinac iz Paracuellosa, ali nije nevjerojatno da je u jednom trenutku u noći 23. veljače, dok je s njime razmjenjivao cigarete i poglede u ledenoj i ponižavajućoj tišini salona sa satovima, general s punim pravom pomislio na čudnu ironiju da će umrijeti zajedno s čovjekom koji je, kako je vjerojatno mislio (a vjerojatno je mislio jer je i on shvaćao stvarni užas rata), jedne noći prije četrdeset pet godina naredio njegovu smrt. Ako je istina da je to pomislio, možda bi bilo dobro da je znao da griješi. 5 Nakon državnog udara politička zvijezda Santiaga Carrilla brzo je gasnula. Izgradio je demokraciju i toga popodneva 23. veljače riskirao život za nju, ali demokracija ga više nije trebala ili nije htjela čuti za njega; isto tako ni njegova partija. Tijekom 1981. PCE se nastavio prepirati u gustišu unutarnjih borbi koje su ga trgale otkad je, četiri godine prije, njezin generalni sekretar objavio napuštanje lenjini- stičkih korijena partije; držeći se grčevito svojega položaja i svojega starog i autoritarnoga poimanja moći, Carrillo je pokušavao sačuvati jedinstvo komunista pod svojom palicom na osnovi čistki, kazni i disciplinskih mjera. Rezultat toga pokušaja katarze bio je žalostan: mjere, kazne i čistke izazivale su još više čistki, kazni i mjera, i do ljeta 1982. PCE je bio na putu da se uruši, s manje od pola članova nego što je imao pet godina prije i sa sve rjeđim i nesigurnijim pojavljivanjem u javnosti, razlomljen u tri frakcije - na prosovjetske, na obnovitelje i na kariljiste - i neprepoznatljiv za one koji su mu pripadali u teškoj ilegali kasnoga frankizma, kad je bio prva oporbena stranka, ili koji su mu pripadali tijekom početnog optimizma demokracije, kad se još činilo da će ostati prva oporbena stranka. I sam je Carrillo bio neprepoznatljiv: heroj obrane Madrida, mit an- tifrankističke borbe, međunarodno priznati lider, simbol novog europskoga 78

komunizma, generalni sekretar obdaren autoritetom poluboga i strateg koji je kadar pretvoriti svaki poraz u pobjedu, pokretač demokracije kojeg su njegovi protivnici smatrali čvrstim, promućurnim, pragmatičnim i nužnim političarom ostao je iza njega; sad je bio tek nervozni, defanzivni vođa sporedne stranke, zavađene nejasnim ideološkim raspravama i unutarnjim borbama u kojima se ambicija maskirala čistoćom principa, a nakupljena gorčina željom za promjenama, političar u zenitu s manirama komunističkoga brontosaura, zastarjelog izričaja poput kakva aparatčika, izgubljen u umišljenom labirintu paranoja o uroti. Tijekom tih mjeseci osobnoga mučenja i političkih samrtnih hropaca Carrillo je često podsjećao na 23. veljače kako bi se obranio od buntovnika iz PCE-a (ili kako bi ih napadao): činio je to na sastancima, gdje bi ga njegovi drugovi isfućkali - “Ako me pukovnik Tejero nije uspio natjerati da se bacim na pod, još ćete me manje vi natjerati da ovdje zašutim”,* rekao je usred graje na obilježavanju nekoga događaja 12. ožujka ‘81. u Barceloni - a činio je to na sastancima organa partije, predbacujući vođama da su u noći udara partiji pripisali svoju nesposobnost ili nedostatak hrabrosti da na pobunu vojske odgovore mobiliziranjem ljudi; možda je to isto tako učinio (ili su tako barem mislili njegovi protivnici) opravdavajući sliku komunističkoga slikara Joséa Ortege, koji ga portretira uspravljenog u dvorani Kongresa tijekom toga popodneva 23. veljače, dok se ostali zastupnici osim Adolfa Suáreza i Gutiérreza Mellada - na platnu dvije skromne figure u usporedbi s panoramskom figurom generalnoga sekretara - sklanjaju od pučističkih metaka pod klupe. Sve je bilo uzaludno. Opći izbori u listopadu 1982., prvi nakon državnog udara, donijeli su apsolutnu većinu socijalističkoj stranci i omogućili osnivanje prve ljevičarske vlade nakon rata, a bili su politička smrtna kazna za Santiaga Carrilla: PCE je izgubio polovinu glasova, a njihovu generalnom sekretaru nije preostalo ništa drugo nego da podnese ostavku pred Izvršnim komitetom. Odrekao se dužnosti, ali ne i vlasti; Carrillo je bio pravi političar, a pravi političar ne napušta vlast: njega zbace. Kao ni Suárezovo povlačenje prije udara Carrillovo nakon udara nije bilo konačno povlačenje, nego taktika smišljena da kontrolira partiju izdaleka u iščekivanju pogodnoga trenutka za povratak: uspio je na čelo generalnoga sekretarijata postaviti nesamostalnog i bezličnoga zamjenika (ili se barem u početku činio nesamostalnim i bezličnim), ostao je član Izvršnoga komiteta i Centralnoga komiteta i zadržao ulogu glasnogovornika partije u Kongresu. Ondje, sa svoja bijedna četiri zastupnika, nije uspio oformiti vlastiti parlamentarni klub i bio je prisiljen uključiti se u takozvani mješoviti klub, klub beznačajnih stranaka u Kongresu; ondje se opet sreo s Adolfom Suárezom, koji je pokušavao uskrsnuti u politiku nakon ostavke na mjesto predsjednika vlade i koji je netom osnovao CDS, stranku kojom je uspio požeti pola od one bijede od parlamentarnih glasova koliko je dobio Carrillo. Opet su se našli ondje, blizanci i nesagorivi, združeni u svojoj posljednjoj javnoj avanturi, ovisni o politici, glasovima građana i parlamentarnom normativom, odbačeni od političkoga sustava koji su skupa gradili kao da povijest s njima želi oblikovati novu figuru: pet godina prije zamijenili su diktaturu demokracijom, a sad su bili dva moglo bi se reći nevidljiva zastupnika, tek mučne ikone jedne epohe koju je čitava zemlja nestrpljivo željela prevladati. Nijedan se nije pomirio s tom sporednom ulogom. Iduće se tri godine Carrillo nastavio baviti politikom u Kongresu i u partiji, gdje se borio do kraja kako bi zadržao kontrolu nad aparatom i bio tutor svojemu nasljedniku. Ubrzo su se među njima javila razilaženja i u travnju 1985. Carrillo je napokon smijenjen sa svih dužnosti i pretvoren u običnog člana partije; bilo je to prikriveno izbacivanje i njegov ponos nije to otrpio: smjesta je napustio stranku i sa skupinom vjernih sljedbenika osnovao Radničku stranku Španjolske, organizaciju koja je u vrlo kratkom roku pokazala svoju predvidljivu nebitnost i koja je 1991. zatražila ulazak u PSOE, ljutoga suparnika tijekom četiri desetljeća frankizma i petnaest godina demokracije. Pokušavajući potrebu pretvoriti u vrlinu, Carrillo je tumačio taj potez kao svojevrsno zatvaranje osobnoga kruga, kao gestu mirenja s vlastitom biografijom: kao mladić, onoga dana kad je rođen mit o madridskome heroju i o zlikovcu iz Paracuellosa, napustio je socijalističku stranku svoje obitelji, svojega djetinjstva i svoje rane mladosti kako bi ušao u komunističku partiju; kao starac krenuo je suprotnim smjerom: napuštao je komunističku partiju kako bi ušao u socijalističku stranku. Naravno, nitko nije prihvatio to tumačenje iako je 79

vrlo moguće da je to uistinu bio simboličan čin: simbolično priznanje da je nakon čitavoga života posvećenog vrijeđanju demokratskoga socijalizma (ili socijaldemokracije) demokratski socijalizam (ili socijaldemokracija) bio neizbježan rezultat urušavanja ili potkopavanja ili uništavanja komunističke ideologije koje je počelo prije mnogo godina. Možda je to bila i gesta neposluha, posljednji manevar pravoga političara: iako sa svojih sedamdeset šest godina više nije težio da zauzme položaje na kojima se odlučuje, možda još nije bio odustao od toga da sa svoje stražarske kule starog iskusnoga lidera utječe na mlade i moćne socijaliste u vladi. Bilo kako bilo, njegova je gesta ostala jalova: PSOE je prihvatio i ostale članove PCE-a, ali njega su uvjerili, a tko zna je li se tu radilo o duboko skrivenoj namjeri da ga ponize, da je, s obzirom na njegov politički put, najbolje za sve da ne formalizira svoj ulazak u stranku. Bijaše to gorak zalogaj na kraju njegove političke karijere. Ono što se zbilo poslije toga opovrgnulo je taj dojam. Udaljen od aktivne politike, pišući članke u novinama i iznoseći mišljenje svojim vječno prepuklim, monotonim i sporim glasom na radijskim domjencima i u televizijskim emisijama, ne odvajajući se od cigarete, posljednjih godina života Carrillo kao da se uspeo na obožavani pijedestal očeva domovine. Tako se samo pričinjalo. Ispod povremenih hvalospjeva i znakova poštovanja koje su mu mediji i institucije upućivali tekla je zlosretna struja, tvrdoglava i moćna: desnica nikad nije prestala povezivati njegovo ime s užasima rata ni izmišljati nove pakosti u njegovoj prošlosti i do kraja životnoga vijeka jedva da je mogao nazočiti kakvom javnom činu, a da ga skupina radikala ne pokuša bojkotirati uvredama i pokušajima fizičkih napada; što se tiče ljevice, odbojnost koju je u njoj izazivao Carrillo bila je manje bučna i suptilnija, ali potajno možda ne manje pasionirana, osobito među njegovim bivšim drugovima ili među nasljednicima njegovih bivših drugova ili među nasljednicima nasljednika njegovih bivših drugova: njegovi su bivši drugovi osjećali neprestanu mrzovolju starih vjernika podređenih njegovoj vlasti, koja je u biti isto tako bila (ili je barem bila za mnoge) neprestana mrzovolja protiv sebe samih zato što su pripadali crkvi u kojoj je Carrillo bio obožavan poput svećenika; po uzoru na zlobu Felipea Gonzáleza, nasljednici njegovih bivših drugova optužili su ga da je u pet godina demokracije uspio ono što Franco nije u četrdeset godina diktature: izbrisati komunističku partiju; što se tiče nasljednika nasljednika njegovih bivših drugova, klevetali su ga i napamet ponavljali staru optužbu, okorjelu uslijed neznanja i obijesne mladosti: po njihovu mišljenju - Fiat iustitia et pereat mundus - Carrillova osobna ambicija i njegovo sudioništvo s Adolfom Suárezom, pridodani njegovu ideološkom revizionizmu, popustljivoj politici i pogrešnoj strategiji, prisilili su ljevicu da u nepovoljnim okolnostima pregovara s desnicom o prelasku iz diktature u demokraciju i onemogućili ponovnu uspostavu republikanske legalnosti ukinute Francovom pobjedom u ratu, potpuno obeštećenje žrtava frankizma i suđenje odgovornima za četrdeset godina diktature. Nitko od njih zapravo nije imao pravo, ali besmisleno je poricati da su svi imali barem djelomice pravo i da je - iako bi bilo zanimljivo znati što su točno činili drugovi i nasljednici drugova i nasljednici nasljednika Carrillovih drugova onoga popodneva 23. veljače dok je on riskirao život za demokraciju - Carrillo na neki način bio gubitnik jer su, osim što je uz pomoć demokracije pomirio Francovu nepomirljivu Španjolsku, svi veliki projekti koje je počeo u životu završili neuspjehom: pokušao je provesti revoluciju kako bi silom došao na vlast i nije uspio; pokušao je dobiti pošten rat i nije uspio; pokušao je srušiti nepravedni režim i nije uspio; pokušao je reformirati komunizam kako bi došao na vlast putem izbora i nije uspio. Posljednje godine života proživljava okružen hinjenim poštovanjem gotovo svih i iskrenim poštovanjem tek rijetkih. Možda je bio mnogo toga, ali nikad nije bio neznalica ni plašljiv, i možda je oko sebe vidio samo sprženi pejzaž propalih ideala i potučenih nada. Tijekom toga posljednjeg razdoblja prijateljstvo s Adolfom Suárezom ostalo je netaknuto. Obojica su se u isto vrijeme ostavila političke aktivnosti, 1991., i tijekom idućih deset godina njihov je odnos postao postojaniji i bliskiji. Često su se sastajali; mnogo su se smijali; uzalud su pokušavali ne razgovarati o politici. Negdje tamo zimi 2001. Carrillo je počeo naslućivati da je njegov prijatelj bolestan. U lipnju iduće godine, prilikom službenog obilježavanja dvadeset pet godina demokracije, Suárez se nakon dugo vremena pojavio u javnosti i izjavio za tisak da je José María Aznar, koji je tad već šest godina bio u Moncloi, najbolji predsjednik vlade tijekom demokracije. Ditiramb je izazvao brojne komentare; Carrillove su riječi zli 80

jezici protumačili kao cinizam staroga lisca koji je bio spreman iznevjeriti prijatelja kako bi se dodvorio društvu: “Adolfo nije dobro: mislim da ima nekakvu ozljedu mozga.”* Ubrzo je posjetio Suáreza u La Floridi, naselju izvan Madrida. Zatekao ga je kao i uvijek, ili kao i uvijek u to doba, ali u nekom trenutku Suárez mu je govorio o svojim dugim osamljenim šetnjama naseljem i Carrillo ga je prekinuo. “Ne smiješ izlaziti sam”, rekao mu je. “Netko te može napasti.” Suárez se nasmiješio. “Tko?” upitao je. “ETA?” Nije mu dao da odgovori: “Ako imaju muda, neka dođu po mene”, rekao je. Nakon toga Carrillo ga je zamišljao kako glumi poznatu ulogu iz kakva vestern-prizora: jednoga dana izađe sam iz kuće i dok se šeće obližnjim parkom, tri naoružana terorista obruše se na njega, ali prije nego što ga uspiju ščepati, on se okrene, izvuče pištolj i razoruža ih s tri pucnja; nakon što ih upozori da će idući put pucati u njih i da će ako se ne kane pokoriti zakonu i demokratskoj volji naroda, ostatak života provesti u zatvoru, preda ih pravdi svezanih nogu i ruku. Nikad više nije vidio Adolfa Suáreza. Ili mi je barem tako rekao Carrillo jedinom prilikom kad sam razgovarao s njime proljetnog jutra 2007. Sastali smo se u podne u njegovu domu, skromnome stanu smještenom na Trgu Reyes Magos u četvrti Niño Jesús, vrlo blizu parka Retiro. U to je doba Carrillo već bio devedesetogodišnjak, ali izgledao je kao da mu je sedamdeset; tijelo mu se možda doimalo manjim, a kostur malo krhkijim, glava mu je bila ćelavija, usta ispijenija, nos blaži, oči malo manje sarkastične i srdačnije iza naočala s debelim staklima. Dok smo razgovarali, popušio je čitavu kutiju cigareta; govorio je bez gorčine i oholosti, s velikom željom da se izražava precizno, uz pomoć besprijekornoga pamćenja. Pitao sam ga prije svega o godinama političkih promjena, o legalizaciji PCE-a i o 23. veljače; on mi je prije svega govorio o Adolfu Suárezu (“S obzirom na to da ste radili na fakultetu, sigurno ste upoznali hrpu učenih bedaka, zar ne?” pitao me dvaput. “Suárez je bio sve, samo ne to”). Dulje od tri sata, koliko je trajao razgovor, sjedili smo sučelice u njegovoj radnoj sobi, majušnoj prostoriji do stropa obloženoj knjigama; na njegovu radnom stolu bilo je još knjiga, papira i pepeljara puna opušaka; kroz napola odškrinuti prozor koji je gledao na ulicu dopirao je žamor dječje igre; iza mojega sugovornika, položena na jednoj polici, fotografija od 23. veljače dominirala je sobom: fotografija s naslovnice The New York Timesa na kojoj Adolfo Suárez, mlad, hrabar i izbezumljen, izlazi iz svoje klupe prema žandarima koji naguravaju generala Gutiérreza Mellada u dvorani Kongresa. 6 Ostaje pitanje obavještajne službe, iako sada drugo. Znamo da CESID pod vodstvom Javiera Calderóna nije organizirao udar ni sudjelovao u njemu, nego mu se suprotstavio, ali isto tako znamo da je nekoliko članova iz elitne jedinice CESID-a koju je vodio zapovjednik José Luis Cortina, iz AOME-a, surađivalo s pukovnikom Tejerom u napadu na Kongres (to je nesumnjivo bio satnik Gómez Iglesias, koji je u posljednjem trenutku uvjerio neke neodlučne časnike da pomognu pukovniku; vjerojatno su to bili i narednik Miguel Sales i razvodnici José Moya i Rafael Monge, koji su pratili Tejerove autobuse do njegova cilja); stoga se postavlja pitanje: je li AOME organizirao ili potpomogao 23. veljače? Je li narednik Cortina organizirao ili potpomogao 23. veljače? Ustvari, nemoguće je odgovoriti na ta dva pitanja, a da prije ne odgovorimo na pitanja: tko je bio narednik Cortina? Što je bio AOME? Gledajući sa strane, biografija Joséa Luisa Cortine pokazuje dosta sličnosti s biografijom Javiera Calderóna, s kojim je u sedamdesetima započeo prijateljstvo koje traje do dana današnjega; ali sličnosti nisu samo vanjske jer Cortina je mnogo kompleksnija i neodređenija osoba od bivšega generalnog tajnika CESID-a, kojeg oni koji ga dobro poznaju zadivljujuće jednoglasno opisuju kao pravoga čovjeka od akcije i istovremeno stručnjaka u prikrivanju: lik s dvanaest lica, kako ga je opisao Manuel Vázquez Montalbán* nakon intervjua s njime. Kao i Calderón Cortina je obrazovan u falangizmu u vojnoj školi Colegio Pinilla, samo što je Cortinina politička vokacija uvijek bila mnogo čvršća od Calderónove i odvela ga je u sedamdesetima do priključivanja radikalnim grupicama falangističke ljevice, koje su, kao i Socijalna revolucionarna fronta, htjele obnoviti ili pročistiti režim, ali tako da ne izlaze iz njegova okvira, filomarksističkim presacima i naklonošču Kubi Fidela Castra. Taj ideološki 81

bućkuriš, ne tako rijedak među politiziranom mladeži toga doba, omogućio mu je pokoji susret s vojnom obavještajnom službom i s policijom, ali isto tako i susrete s članovima raznih skupina oporbenih frankizmu, osobito s komunistima. Cortina je postao dio obavještajne službe tek 1968., kad je, s tek navršenih trideset godina i nakon što je diplomirao na Vojnoj akademiji s izvrsnim ocjenama - kao i kralj - izabran od Visokoga vojnog stožera da organizira prvu jedinicu za posebne operacije unutar obavještajne službe, SOME, u kojoj je radio do sredine sedamdesetih. Dotad se već ublažila njegova pseudorevolucionarna žestina i, kao i Calderón i njegov brat Antonio, s kojim je uvijek dijelio političke ideje i projekte, sudjelovao je u GODSA-i,* agenciji ili nekakvom obliku političke stranke, koja se povezivala s Manuelom Fragom kako bi tražio s njime neki oblik reforme, ali bez raskida s frankizmom, ali ona se distancirala od toga (ili su to učinili mnogi njezini članovi) čim je postalo jasno da se monarhija priklanja Suárezovoj reformi s raskidom; kao i Calderón Cortina je u to doba bio branitelj jednog od antifrankističkih vojnika iz Vojne demokratske unije: satnika Garcíje Márqueza. Napokon, ujesen 1977., odmah po osnutku CESID-a nakon prvih demokratskih izbora, njegov mu je prvi direktor povjerio stvaranje jedinice za specijalne operacije unutar Centra, AOME, koju je vodio sve dok ga nekoliko tjedana poslije, 23. veljače, sudac nije osudio zbog navodnoga sudjelovanja u udaru. S političkoga gledišta Cortina je početkom osamdesetih bio vojnik odan monarhiji koji je, iako je četiri godine prije prihvatio demokratski sustav bez ikakvih ograda, sad razmišljao kao dobar dio političke klase (za razliku od Calderóna, kojega je vezala odanost Gutiérrezu Melladu) da je Adolfo Suárez loše vodio demokraciju ili da ju je uništio, da je sustav ušao u duboku krizu koja je prijetila kruni i da je najbolji način izvlačenja iz te krize sastavljanje koalicijske vlade ili koncentrirane vlade ili vlade jedinstva oko vojne osobe koja bi imala odlike generala Armade, kojeg je Cortina dobro poznavao i s kojim je bio vezan preko svojega brata Antonija, koji je bio dobar generalov prijatelj i koji je nastavio svoju političku karijeru u redovima Alianze Popular Manuela Frage; s tehničkoga gledišta, s gledišta njegova djelovanja unutar špijunaže, ništa bolje ne opisuje Cortinu od same prirode AOME-a. Iako je AOME bio dio CESID-a, nisu ga krasili njegov organizacijski kaos ni oskudica sredstava; upravo suprotno: možda je to bila prva jedinica španjolske obavještajne službe koja se ravnopravno mogla nositi s bilo kojom jedinicom obavještajne službe na Zapadu. Zasluge se mogu u potpunosti pripisati njegovu osnivaču: Cortina je četiri godine vodio AOME uživajući gotovo punim plućima u autonomiji; njegova jedina hijerarhijska veza sa CESID-om bio je Calderón, koji nije nadzirao jedinicu, nego je u praksi samo tražio od nje, na zahtjev različitih odsjeka u Centru, informacije koje bi zapovjednik dobio ne ispostavljajući nikomu račun kako je došao do njih. Kao i sve slične jedinice u zapadnim obavještajnim službama AOME je bio tajna jedinica unutar obavještajne službe, donekle i za samu obavještajnu službu. Struktura mu je bila jednostavna. Sastojao se od tri operativne skupine koje su bile podijeljene na dvije podgrupe, koje su pak bile podijeljene na tri tima, svaki od njih činilo je sedam ili osam osoba i bile su opremljene trima ili četirima vozila i osobnim toki-vokijima kojima su mogli komunicirati s ostalim članovima tima i radiovezom u vozilima; svaki bi tim dobio zadatak i svaki je agent imao svoju specijalnost: fotografija, radioveze, bravarstvo, eksplozivi itd. Osim tim trima operativnim skupinama AOME je vrlo rano počeo raspolagati vlastitom školom, gdje je svake godine održavan tečaj o tehnikama obavještavanja koji je omogućivao poučavanje polaznika sofisticiranim metodama informiranja i biranje najsposobnijih koji će moći izvesti povjerene zadaće, uvijek najrizičnije u CESID-u: praćenje, prisluškivanje, ilegalni ulazak u domove i urede, otmice. Priroda tih aktivnosti objašnjena je time da su oni koji su ih provodili vodili poluilegalan život čak i unutar samoga CESID-a, čiji članovi nisu znali identitete agenata AOME-a ni gdje su smještena tajna sjedišta jedinice, četiri kuće na periferiji Madrida poznate kao Pariz, Berlin, Rim i Jaca. Ta se hermetičnost mogla održati samo, između ostaloga, zahvaljujući nekoj vrsti sektaškoga duha; kako tvrde oni koji su mu tih godina bili podčinjeni, Cortina je uspio usaditi taj duh u gotovo dvjesto svojih ljudi i uspio je na taj način s njima stvoriti kompaktnu elitnu jedinicu koja je sebe shvaćala kao rod konjice disciplinirane odanošću svojemu šefu i krilatici koja je bila zajednička i drugim vojnim jedinicama: “Ako je moguće, obavljeno je; ako nije, obavit će se.” 82

To je u grubim crtama bio zapovjednik José Luis Cortina; to je u grubim crtama bio AOME. Uzevši u obzir osobne zapovjednikove karakteristike i uzevši u obzir organizacijske i operativne karakteristike jedinice kojom je zapovijedao, uvijek na rubu zakona ili malo preko njega, uvijek djelujući prikriveno i bez vanjske kontrole, nema nikakve sumnje da je Cortinin AOME mogao poduprijeti udar 23. veljače dok mu se Calderónov CESID suprotstavljao; uzevši u obzir unutarnju koheziju kojom je Cortina obdario AOME, teško je povjerovati da su njegovi članovi mogli djelovati bez zapovjednikova odobrenja ili znanja. Ne kažem da je to bilo nemoguće (napokon, pokazalo se da unutarnja kohezija jedinice nije savršena, jer su članovi AOME-a bili ti koji su nakon 23. veljače prijavili sudjelovanje svojih članova i samoga Cortine u državnom udaru; napokon, iako je možda satnik Gómez Iglesias nekoliko mjeseci prije dobio od Cortine zadatak da motri Tejera, u posljednjem se trenutku mogao priključiti udaru bez konzultacija s Cortinom, ponesen starim prijateljstvom i idejama koje su ga vezale uz pukovnika); kažem da je to malo vjerojatno. To se dogodilo? Zapovjednik Cortina organizirao je i podupro 23. veljače? A ako jest, zašto je to učinio? Kako bi svojim snagama podupro Armadinu vladu? Ili je podupro udar taman toliko da bude pobjednik ako udar uspije i borio se protiv njega taman toliko da bude pobjednik ako udar propadne? Ili ga je podupro kao dvostruki agent, ili kao agent provokator, pridružujući se udaru kako bi ga kontrolirao iznutra i osigurao njegovu propast? Sve su te hipoteze već iznesene, ali nemoguće je pokušati odgovoriti na tih pet pitanja, a da prije ne pokušamo odgovoriti na ovih pet pitanja: je li Cortina već prije znao tko će, kada, kako i gdje provesti udar 23. veljače? Je li Cortina bio u kontaktu s Armadom i ostalim pučistima u danima koji su prethodili 23. veljače? Što je točno činio Cortina uoči 23. veljače? Što je točno činio Cortina 23. veljače? Što se točno dogodilo 23. veljače u AOME-u? 7 23. veljače U dvadeset minuta do devetnaest sati, petnaest minuta nakon početka napada na Kongres i nakon što je kralj spriječio ulazak generala Armade u Zarzuelu, državni je udar zaglibio. To ne znači da u tom trenutku, sa zatočenom vladom i zastupnicima, s pobunjenom valencijskom regijom i s Oklopnom divizijom Brunete koja prijeti Madridu, udar nije imao drukčiju sudbinu osim propasti; to samo znači da je osim udara u tom trenutku već bio u tijeku i protuudar i da su od toga trenutka pa sve do malo nakon dvadeset jedan sat planovi pučista stajali u iščekivanju da se nove vojne jedinice pridruže pobuni. Zapovjedno mjesto protuudara nalazilo se u Zarzueli, u kraljevu uredu, gdje je on ostao čitavu noć u društvu svojega tajnika Sabina Fernándeza Campa, kraljice, svojega sina prijestolonasljednika Felipea - u to doba momčića od trinaest godina - i jednoga pobočnika, dok su se udaljeniji saloni palače punili članovima obitelji, prijateljima i članovima kraljevske kuće koji su se javljali na telefon ili komentirali događaje. Iako u skladu s Ustavom nije bio više od simboličnoga vrhovnoga zapovjednika oružanih snaga, kojima su zapravo upravljali predsjednik vlade i ministar obrane, u toj iznimnoj situaciji kralj je djelovao kao vrhovni zapovjednik vojske i od prvoga trenutka počeo je dijeliti svojim drugovima naredbe da poštuju zakon. U početku, s ciljem da zamijeni zatočenu vladu, kralj je odobrio prijedlog prema kojem sva izvršna vlast prelazi u ruke Vijeća načelnika stožera, najvišeg organa u vojnoj hijerarhiji, ali ubrzo je povukao svoje odobrenje čim ga je netko - možda Fernández Campo, možda sama kraljica - upozorio da ta mjera znači prenošenje civilne vlasti u vojne ruke i u praksi odobravanje udara; taj korak koji je na vrijeme povučen pokazao je u Zarzueli potrebu za postavljanjem zamjenske civilne vlasti, što je učinjeno prije dvadeset sati, kad je okupio grupu državnih tajnika i podtajnika pod izravnim zapovjedništvom generalnoga direktora za sigurnost Francisca Laíne. Ipak, u to vrijeme glavna kraljeva briga nisu bili pukovnik Tejero, koji je držao Kongres, ni general Milans, koji je digao na noge valencijsku regiju, ni urotnici iz Oklopne divizije Brunete, koji unatoč protunaredbi zapovjednika divizije i stožernoga generala Madrida nisu odbili sudjelovanje u udaru, čak niti general Armada, na 83

koga je svakim časom sve više padala sumnja jer su pučisti isticali njegovo ime (na njega se pozivao Tejero, na njega se pozivao Milans, na njega su se pozivali urotnici iz Brunetea); glavna su kraljeva briga bili stožerni generali. Riječ je bila o desetak generala koji su imali ovlasti potkraljeva u jedanaest vojnih regija na koje je zemlja bila podijeljena. Svi su bili frankisti: svi su se borili s Francom, gotovo su svi bili u Plavoj diviziji s Hitlerovim trupama, svi su se ideološki priklanjah ultradesnici ili su održavali dobre odnose s njome, svi su prihvatili demokraciju iz osjećaja dužnosti i nevoljko i mnogi su držali da je upletanje vojske u državnu politiku 1981. nužno ili korisno. U danima koji su prethodili 23. veljače Milans je dobio iz poglavarstva III. vojne regije eksplicitnu ili implicitnu potporu za tu stvar od petorice stožernih generala (Merry Gordon, zapovjednik II. regije; Elícegui, V. regije; Campano, VII. regije; Fernández Posse, VIII. regije; Delgado, IX. regije), ali kad su im na samome početku udara kralj i Fernández Campo počeli pojedinačno telefonirati i kad su se morali odrediti, nijedan od njih nije jasno podupro Milansa. Ipak, nisu ni bespogovorno poslušali kralja; poslušali bi ga da je kralj naredio da izvuku trupe na ulicu, ali budući da je zapovijed koja je odaslana iz Zarzuele bila upravo suprotna, svi su se stožerni generali osim dvojice (Quintane Lecacija u Madridu i Luisa Polanca u Burgosu) prevrtali čitavo popodne i noć u živome pijesku nedoumica, s jedne strane pod pritiskom Milansovih telefonskih besjeda i njegovih apela na vojnu čast i spas Španjolske i preuzete dužnosti, a s druge strane jer su im ruke bile vezane iz poštovanja prema kralju i katkad zbog neodlučnosti ili opreza zbog poštovanja zapovjednoga lanca, možda opijeni grozničavošću da u starosti ponovno prožive buntovničko junaštvo iz mladosti, kad su bili Francovi časnici i svjesni da ih bilo kakva potpora udaru može otvoreno svrstati na stranu udara - ako nagovore druge kolege da se upletu i prisile prije svega kralja da zamrzne ili dokine politički režim koji su svi prezirali - ali također svjesni da ta potpora može uništiti njihov dosje, uništiti njihove planove o mirnoj mirovini i osuditi ih da ostatak života provedu u vojnome zatvoru. Vrlo su vjerojatno ti generali imali visoko mišljenje o sebi, ali, sudeći po onome što se dogodilo 23. veljače, izuzev iznimaka, dokazali su samo da su šačica kukavnih vojnika bez imalo časti, iskvareni beneficijima i lažnim junaštvom: da su bili časni vojnici, ne bi dvojili ni sekunde i stavili bi se kralju na raspolaganje štiteći zakon koji su se zakleli braniti; da nisu bili časni vojnici, ali da su bili hrabri, učinili bi ono što su od njih zahtijevali njihovi ideali i žudnja i izvukli bi tenkove na ulice. Izuzev iznimaka nisu učinili ni jedno ni drugo; izuzev iznimaka njihovo ponašanje osciliralo je između sramotnog i besmislenoga: tako je na primjer bilo s generalom Marryjem Gordonom, zapovjednikom II. regije, koji je obećao da će stati na Milansovu stranu, a proveo je popodne i noć u krevetu, izvaljen nakon previše džina; ili s generalom Delgadom, zapovjednikom IX. regije, koji je preselio svoj ured u restoran u okolici Granade, gdje je ostao zaštićen od neizvjesnosti udara ne izjašnjavajući se ni za ni protiv sve dok tamo negdje iza ponoći nije procijenio da se situacija razbistrila i vratio se u svoj ured u kapetaniju; ili s generalom Campanom, zapovjednikom VII. regije, koji je neumorno smišljao lukavštine kako da se pridruži udaru, ali štiteći se od moguće optužbe da je pučist; ili s generalom Gonzálezom del Yerrom, zapovjednikom na Kanarima (što je odgovaralo XI. regiji), koji se pokazao spremnim surađivati s pučistima pod uvjetom da predsjedništvo nove vlade ne preuzme Armada, nego on. Postoji obilje anegdota, ali kategorija je uvijek ista: osim Milansa nijedan stožerni general nije otvoreno podupro udar, a, osim Quintane Lacacija y Polanca nijedan mu se stožerni general nije otvoreno suprotstavio. Unatoč tomu, i unatoč činjenici da su čitavu večer i noć vijesti o stožernim generalima koje su dolazile u Zarzuelu varirale iz minute u minutu i često su bile ili su djelovale kontradiktorne, vrlo je vjerojatno kralj prije dvadeset jedan sat bio s razlogom uvjeren da se, osim ako ne dođe do nepredviđenih okolnosti, stožerni generali zasad neće usuditi oglušiti na njegove zapovijedi. Ali do nepredviđenih je okolnosti još moglo doći, i do obrata: kralj je ugasio dio pobune, ali nije ju ugušio. Točke najvećeg usijanja između devetnaest i dvadeset jedan sat bili su Kongres i Oklopna divizija Brunete, jedinica najodlučnija za uspjeh puča. Ono što se u ta dva sata zbivalo u Bruneteu potpuno je neobjašnjivo; neobjašnjivo osim ako se ne prizna da je groznica kukavičluka ili neodlučnosti, sličnih onima koje su ovladale stožernim generalima, ovladala i pučistima u Bruneteu. Uvjeren od stožernih generala da operacija ima kraljev 84

blagoslov, u minutama koje su prethodile udaru zapovjednik Brunetea general Juste izdao je naredbu da sve jedinice krenu prema Madridu, ali prije devetnaest sati, nakon razgovora sa Zarzuelom i nakon što je primio stroge naredbe generala Quintane Lacacija - svojega neposredno nadređenoga - Juste je izdao protunaredbu; ipak, mnogi zapovjednici divizije i dalje su se doimali kao da zaziru od slušanja naredbe, a neki od najgorljivijih - brigadir Valencia Remón, brigadir Ortiz Call i pukovnik De Meer - tražili su izlike ili hrabrost da izvuku svoje trupe na ulicu, uvjereni da je dovoljno postaviti bojno vozilo usred Madrida da se rasprše obzirnost i neodlučnost njihovih kolega i da će tako udar uspjeti. Nisu našli nijedno od toga, ali prije svega to nisu našli pučistički glavešine divizije (general Torres Rojas, prema planu urotnika Justeov zamjenik, brigadir San Martín, zapovjednik vojnoga stožera, i zapovjednik Pardo Zancada, kojeg je Milans zadužio da pokrene operaciju), niti ijedan drugi zapovjednik i časnik koji su se uznemirili usred zbrke u stožeru: kao i toliki drugi časnici u godinama prije udara, mnogi su se rasipali prijetnjama i junačenjima vladi, ali kad je došao trenutak da se pokažu u praksi, nisu bili kadri preoteti vlast slabom i neodlučnom Justeu i iako je točno da su tijekom prvih sati udara Torres Rojas i San Martín još uvijek pokušavali nagovoriti Justea da povuče protunaredbu o izlasku, isto je tako točno da to nisu činili pretjerano uvjerljivo i da su pritisci koje su poduzimali protiv zapovjednika Brunetea isparili kad je malo nakon dvadeset sati, pokorno slušajući zapovijedi svojih nadređenih, Torres Rojas otišao iz vojnoga stožera i redovnim se letom vratio u La Coruñu. U međuvremenu, nakon što je dignuta kočnica udara u Bruneteu, u Kongresu i oko njega kao da se pomalo smirivao strahoviti nered nastao zbog otmice zastupnika. Ondje je dva sata nakon početka udara vladalo bezumlje. Dok je kako je odmicala večer Madrid postajao grad utvara (grad bez otvorenih barova i restorana, bez ijednoga taksija na cesti, s pustim ulicama kojima su haračile ultradesničarske bande, prema napucima uništavajući izloge i zastrašujući rijetke prolaznike dok su se istovremeno ljudi zaključavali u kuće i držali se uz radio ili televizor jer u tom času nisu emitirali ništa osim vojne ili klasične glazbe zato što je još prije dvadeset sati javni radio i televiziju okupirao detašman koji je poslao neki satnik iz Brunetea), ispred pročelja Kongresa, s druge strane Carrere de San Jerónimo, saloni i stubište hotela Palace počeli su vrvjeti vojnicima sa svim mogućim oružjem i činovima, novinarima, fotografima, radijskim komentatorima, znatiželjnicima, pijancima i luđacima, i gotovo se odmah u uredu direktora hotela smjestio maleni krizni štab koji su između ostalih činili general Aramburu Topete, generalni načelnik žandarmerije, general Sáenz de Santamaría, glavni načelnik nacionalne policije, dva odana časnika koja su došla u blizinu Kongresa malo nakon upada i koji su, čim su shvatili da otmica može potrajati neko vrijeme koje je nemoguće predvidjeti, organizirali dva sigurnosna kordona - jedan sastavljen od nacionalne policije, a drugi od žandarmerije - s ciljem da izoliraju zgradu i ovladaju vrtlogom oko Kongresa. Trebalo je nekoliko sati da se to postigne, ako se to uopće postiglo; zapravo, bučne skupine pristaša udara opsjedale su čitavu noć Carreru de San Jerónimo i od prvih do posljednjih minuta udara vojnici, policajci i žandari, odjeveni u uniforme ili u civilu, samovoljno su ulazili u Kongres, a da nitko sa sigurnošću nije znao hoće li se taj tko je ušao priključiti Tejeru i njegovim ljudima ili samo želi saznati njihove namjere, hoće li se solidarizirati s njihovom stvari ili im urušiti moral, hoće li im donijeti vijesti iz vanjskoga svijeta ili skupiti unutarnje i obavijestiti vlasti, hoće li pregovarati s njima ili samo njuškati; k tomu: mnoge osobe koje su u prvim trenucima udara dolazile u okolicu Kongresa tvrdile su, usred one zbrke, da nitko nije sasvim siguran jesu li žandari i policajci Aramburua i Sáenza de Santamaríje bili okružili zgradu kako bi smanjili broj napadača ili kako bi ih osiguravali, kako bi spriječili da im novi kontingenti vojske ili civila priskoče upomoć ili kako bi im ograničili ulaz, kako bi spriječili udar ili ga potpomogli. Bio je to pogrešan utisak, ili je barem postajao sve pogrešniji kako je udar odmicao i iako nikad nisu potpuno ovladali opsadom i sasvim izolirali Kongres, oko dvadeset sati Aramburu i Sáenz de Santamaría uspjeli su barem maknuti blokadu pobunjenika i okončati improvizirane pokušaje da otmica bude naprečac završena, uklanjajući tako strah da će eksplozija nasilja između pobornika i protivnika udara masovnim uključivanjem vojske

85

dovesti do preokreta za kojim su pučisti toliko žudjeli.7 Dva od tih pokušaja dogodila su se vrlo brzo: prvi se odvio pola sata nakon napada na Kongres, a predvodio ga je brigadir nacionalne policije Félix Alcalá-Galiano; drugi se odvio jedva pet minuta nakon toga, a predvodio ga je sam general Aramburu. U optjecaju su različite verzije onoga što se dogodilo u oba slučaja; najvjerojatnije su sljedeće.* Brigadir Alcalá-Galiano jedan je od prvih visokih zapovjednika koji stiže u Carreru de San Jerónimo nakon početka udara. Kada dođe, razgovara s generalom Gabeirasom, zapovjednikom vojnoga stožera, koji mu je izdao naredbu da uđe u Kongres i uhiti ili ukloni pukovnika Tejera. Alcalá-Galiano posluša: uđe u zgradu, nađe Tejera i dok razgovara s njime, traži priliku da ga uhiti ili ubije; ipak, u nekom trenutku razgovora Tejera iz Valencije zove Milansov zamjenik zapovjednika stožera brigadir Ibáñez Inglés, koji kad čuje da je AlcaláGaliano u Kongresu,* zapovijeda Tejeru da ga razoruža ili smjesta uhiti, ali pukovnik to i ne stigne učiniti jer je Alcalá-Galiano bio dovoljno oprezan i lukav da sluša razgovor dvojice pobunjenika preko drugoga telefona i uspije isposlovati, između usiljenih šala i lijepih prijateljskih i kolegijalnih riječi, da Ibáñez Inglés povuče naredbu i da mu Tejero dopusti da se vrati na ulicu. Što se tiče pokušaja generala Aramburua, mnogo je manje suptilan i vrludav, također i mnogo opasniji. Čim stigne u Carrera de San Jerónimo, malo nakon što je AlcaláGaliano izašao iz Kongresa, Aramburu se zapučuje prema ulaznoj ogradi u društvu svoja dva pomoćnika i zahtijeva da razgovara s vođom pobunjenika; nekoliko sekundi nakon toga javlja se pukovnik Tejero, s pištoljem u ruci, drska pogleda i držanja, i bez prevelikog okolišanja general mu izdaje odlučnu naredbu da isprazni zgradu i preda se. Aramburu je zapovjednik žandarmerije i stoga vrhovni zapovjednik snaga kojima pripada pukovnik, ali ovaj se ne zaplaši i, vitlajući pištoljem dok skupina pobunjenih žandara cilja Aramburua, odgovara: “Generale, prije ću upucati vas pa sebe nego se predati.” Aramburuov je odgovor instinktivan i on se laća pištolja, ali jedan ga pomoćnik prima za nadlanicu, sprečava ga da izvuče pištolj i tako sprečava da okršaj završi novim nasiljem, osim kršenja discipline, i Aramburu se udaljava od Kongresa bijesan i nijem, uvjeren da Tejerova odlučnost nagovješćuje dugu opsadu. Ta se epizoda zbila oko devetnaest sati. Dotad je, nakon početne vike i pucnjave napadača i panike i užasnutosti parlamentaraca, novinara i gostiju koji su sjedili u dvorani, unutrašnjost Kongresa bila zasićena teškom atmosferom noćne more, ili je se takvom barem sjećaju mnogi koji su ostali ondje, gotovo kao da se sjednica imenovanja novoga predsjednika vlade nastavlja u nekoj drugoj dimenziji, ili kao da je neki maleni, stravični ili smiješni razlozi pretvaraju u blago nestvarnu. Širokim prolazom koji okružuje dvoranu hodali su kao i uvijek parlamentarci, samo što su to sad činili pognute glave i poniženi, lica zastrta strahom, u društvu žandara koji su ih pratili na zahod, i slušali zapovjedne glasove i razdragane povike pučista koji su odjekivali uredima i hodnicima; povremeno bi zahodi bili puni ljudi kao na pauzama plenarnih sjednica, samo što političari i novinari ovaj put za pisoarima nisu razmjenjivali uobičajene beznačajne komentare, nego samo šapate pune neizvjesnosti, agonije, samosažaljenja ili crnoga humora; isto tako, kao i na pauzama bilo kakve plenarne sjednice, natisnula se gomila ljudi u bar, u to vrijeme smješten na glavnome ulazu u staru zgradu, a konobari su posluživali, naplaćivali i uzimali napojnice, samo što sad klijentelu nisu činili političari i novinari, nego časnici, podčasnici i brojni žandari naoružani Cetmesom i strojnicama Star koji su za šankom izgovarali riječi ohrabrenja, psovke, bedastoće i patriotske uzvike i samo što su kave s alkoholom, viskiji, konjaci, džin-tonici i piva uvelike nadmašivali uobičajene količine. Što se tiče dvorane, nakon upada pučista ondje je vladala prijeteća tišina isprekidana kašljanjem parlamentaraca i povremenim naredbama žandara; tišina se zaledila kad se deset minuta nakon početka neki satnik popeo za govornicu i najavio dolazak vojnog 7

Strah od posljedica oružanoga sukoba poslužio je također u odvraćanju Francisca Laíne, šefa privremene vlade, da provede projekt kojim se bavio do kasno u noć - da silom zauzme okupirani Kongres uz pomoć specijalne jedinice žandarmerije - i koji je nakon mnogih nedoumica i rasprava na kraju odbacio uvjeravajući Aramburua i Sáenza de Santamaríju da su Tejero i njegovi ljudi spremni odbiti napad i da bi napad samo doveo do pokolja. 86

autoriteta zaduženog da preuzme kontrolu nad udarom, a potpuno se raspršila kad je Adolfo Suárez ubrzo ustao iz svoje klupe i zahtijevao da razgovara s pukovnikom Tejerom, izazivajući metež koji zamalo da nije pokrenuo novu pucnjavu, koji se umirio kad su žandari vikom i prijetnjom uspjeli ponovno posjesti premijera. Nakon nekoliko minuta, nesumnjivo kako bi podigao moral svojih ljudi i oslabio moral otetih, Tejero je najavio da je Milans izdao naredbu o generalnoj mobilizaciji u Valenciji. Nije to bilo jedino što su pobunjenici razglasili s govornice tijekom noći: u određenom trenutku jedan je časnik pročitao parlamentarcima objavu ratnoga stanja koju je izdao Milans u Valenciji; u drugom im je jedan žandar pročitao novosti koje su išle u prilog pučistima, a koje su objavile novinske agencije; u sljedećemu, oko ponoći, Tejero je objavio da je nekoliko vojnih regija - II., III., IV. i V. - prihvatilo Milansa kao novoga predsjednika vlade. To su bile jedine vijesti o tome što se zbivalo izvan Kongresa koje su dobili zastupnici tijekom prvih sati otmice; ili gotovo jedine: isto su tako kolale fragmentarno ili zbrkano one koje je krišom slušao preko tranzistora bivši potpredsjednik vlade Fernando Abril Martorell,* koji ih je više nego jedanput, onako frizirane, pustio u optjecaj kako bi ohrabrio kolege. Naravno, nije uspio nikoga osokoliti, ili barem ne u tim prvim satima, kad ništa od onoga što se događalo u dvorani - čak ni činjenica da najavljeni vojni autoritet nije došao, čak ni činjenica da su napadači pustili iz Kongresa one koji nisu bili zastupnici - nije pomoglo da se umiri nespokoj zastupnika: dugo se katastrofa doimala neizbježnom, a nervoza, bijes i nasilno ponašanje žandara nisu jenjavali, i oko devetnaest i trideset, nakon što je iznenadno treperenje svjetla u dvorani preplašilo otimače, namjerno izazvani kratak spoj koji je bio nagovještaj pokušaja da ih nasilu izvuku iz Kongresa, pukovnik Tejero udvostručio je osiguranje na prilazu dvorani i vičući zahtijevao od svojih ljudi da ako se ugasi svjetlo, pucaju na najmanji titraj ili neobičan pokret i odmah je naredio da se raskomada nekoliko stolaca i pripremi lomača ispred govornice kojom bi nadomjestili svjetlo ako ga nestane, što je ulilo jezu među zastupnike, uvjerene da će lomača odmah izazvati požar u prostoriji presvučenoj debelim tepisima i plemenitim drvom. Ta je jeza bila tek nagovještaj one koja je prostrujila dvoranom dvadesetak minuta prije dvadeset sati, u trenutku kad je nekoliko žandara izvuklo odande Adolfa Suáreza i potom, redom, generala Gutiérreza Mellada, Felipea Gonzáleza, Santiaga Carrilla, Alfonsa Guerru i Agustína Rodrígueza Sahagúna. Njih su šestorica izašla iz dvorane usred užasnutoga muka, neki bijeli poput gipsa, svi pokušavajući zadržati dostojanstvo, ili hineći ga, a većina njihovih kolega gledala ih je kako odlaze s predosjećajem da će biti smaknuti i da drukčiju sudbinu pučisti nisu namijenili ni mnogima od njih. Taj ih predosjećaj nije napuštao dobar dio noći jer je zastupnike tek postupno počeo napuštati strah od pokolja i počeli su se nadati da su pučisti izdvojili njihove vođe kako bi pregovarali o udaru s vojnim autoritetom, koji se nikad nije uprizorio, do čega zapravo nikad nije došlo. Takva je bila situacija oko dvadeset i trideset ili dvadeset jedan sat toga 23. veljače: Kongres je bio zauzet, valencijska regija dignuta na noge, Oklopnu diviziju Brunete i stožerne generale još je nagrizala nedoumica, a čitava je zemlja bila utonula u strašnu pasivnost, rezigniranu i punu iščekivanja, udar pobunjenika činio se kao da je blokiran protuudarom iz Zarzuele i isto se tako činilo da se čeka da ga netko - pobunjenici ili Zarzuela - deblokira, izvlačeći ga iz te stanke u koju su ga zaglavili djelomični neuspjeh prvih i djelomični uspjeh ove druge. U tom su trenutku učinili dva suprotna i odlučujuća poteza, jedan je došao iz vojnoga stožera u palači Buenavista, a drugi iz Zarzuele, jedan u korist udara, a drugi u korist protuudara. Oko devetnaest i trideset ili dvadeset sati, dok su kralj i Fernández Campo još uvijek ispipavali teren kod stožernih generala i zahtijevali od njih da drže trupe u vojarnama, u Zarzueli se počelo raspravljati o mogućnosti da se kralj pojavi na televiziji s porukom koja bi raspršila svaku nedoumicu o njegovoj osudi napada na Kongres i da ponovi zapovijed da se brani zakon, što je već telefonom i telefaksom javio Milansu i drugim stožernim generalima; ideja je odmah donijela promjene, ali prije nego što su u kraljevskoj kući uspjeli smisliti zadovoljavajući način, trebalo je riješiti jedan problem: u tom je trenutku bilo nemoguće snimiti i emitirati monarhov govor jer je radijske i televizijske studije u Pradu del Rey okupirao detašman lake oklopne jedinice iz Brunetea; tako da se Zarzuela u sljedećim minutama mobilizirala kako bi odande uklonili pučiste, sve dok napokon, nakon što su se 87

uvjerili da detašman koji ih je okupirao pripada Lakoj oklopnoj pukovniji Villaviciosa 14, pod zapovjedništvom brigadira Valencije Remóna, markiz od Mondéjara, šef kraljevske kuće i general lake oklopne vojske nije nagovorio kolegu da povuče svoje ljude i malo nakon toga Zarzuela je zatražila od netom oslobođene televizije montažna kola kako bi kralj mogao snimiti svoju poruku. To je bio početak jednog od dva suprotna poteza, potez protiv udara. Drugi, potez u korist udara, vjerojatno je počeo sazrijevati u mislima pobunjenih glavešina nedugo nakon što je kralj Armadi zabranio ulazak u Zarzuelu i sigurno je bujao dok su polako počeli shvaćati da kralj u principu neće poduprijeti udar i isto tako da ni stožerni generali u principu nisu spremni na to; u biti potez nije bio ništa drugo nego prisilna varijanta originalnoga plana udara: u originalnom planu Armada je trebao otići iz Zarzuele i zauzeti Kongres i, uz izričitu potporu kralja i cjelokupne vojske, trebao je sastaviti koalicijsku vladu ili koncentriranu vladu ili vladu jedinstva kojoj bi on bio na čelu u zamjenu za oslobađanje zastupnika i za povratak vojske u vojarne; u toj gotovo prisilnoj varijanti Armada je trebao otići u Kongres s istim ciljem, samo ne iz Zarzuele, nego iz stožera, gdje je bio na položaju zamjenika načelnika vojnoga stožera, i sa svom izravnom i neizravnom potporom koju uspije skupiti, počevši od kraljeve potpore. Pučistima je potez bio teži i nesigurniji od originalno planiranoga jer nitko nije znao s koliko potpore može računati Armada u tim okolnostima, ali s obzirom na neočekivanu reakciju kralja, koji je osudio udar, bio je, ponavljam, gotovo prisilan, ili je to barem bio za Milansa i Armadu: Milans je išao otvoreno, izvukavši svoje trupe na ulicu i odbijajući se povući, tako da nisu imali izbora i morali su ići dalje, gurajući Armadu da provede plan, pa makar to bilo u najgorim mogućim uvjetima; što se tiče Armade, koji nije ništa poduzeo i bio je gotovo zatočen u vojnom stožeru, trudeći se ne učiniti nikakav manevar koji bi odao njegovu upletenost u udar, potez je krio dodatne opasnosti, ali isto je tako mogao donijeti i prednosti: ako potez uspije, Armada će završiti kao predsjednik vlade, kao što je predviđao originalni plan, ali ako propadne, sprat će sumnje koje su se nagomilale oko njega od početka udara, omogućujući mu da ispadne kao žrtvovani iako ometeni pregovarač o oslobađanju Kongresa. Moguće da su oko dvadeset jedan sat Milans i Armada, svatko za sebe, zaključili da je taj potez neminovan. Bilo kako bilo, pola sata nakon toga Milans je nazvao u palaču Buenavista i zatražio da mu daju Armadu, u tom času najveći autoritet u vojnom stožeru u odsutnosti generala Gabeirasa, koji je bio na sastanku Vijeća načelnika stožera u njegovu sjedištu u Ulici Vitruvio. To je bio prvi razgovor, dugačak i težak, koji su te noći održala dva pučistička generala, i od toga trenutka, za mnoge koji su odmah saznali za njega, državni udar kao da se počeo deblokirati; zapravo je jednostavno krenuo u drugom smjeru.

ČETVRTI DIO

SVI UDARI UDARA

Zamrznuta slika pokazuje lijevo krilo dvorane Zastupničkoga kongresa: zdesna se nalaze klupe koje u potpunosti zauzimaju parlamentarci; u sredini tribina za tisak dupkom puna novinara; slijeva klupa predsjednika Kongresa, iz profila, s govornicom u prvom planu. To je uobičajena slika plenarne sjednice u Kongresu u prvim danima demokracije; osim po detaljima: prvi su ruke ministara i zastupnika, jednoliko naslonjenih na rukonaslon klupa; drugi je prisutnost jednoga žandara u dvorani: stražari u lijevom kutu središnjega polukruga, 88

stoji sučelice zastupnicima s prstom na obaraču strojnice. To su detalji koji potpuno uklanjaju svaku iluziju normalnosti. Osamnaest sati i trideset dvije minute, 23. veljače, i prošlo je točno devet minuta otkad je pukovnik Tejero upao u Kongres i otkadje počeo državni udar. Ništa se bitno ne mijenja u prizoru kad odmrznemo sliku: naoružani stražar sa strojnicom motri lijevo i desno hodajući laganim korakom po tepihu središnjega polukruga; parlamentarci djeluju okamenjeni u svojim klupama; dvoranom vlada tišina isprekidana samo kašljanjem. Sad se plan mijenja i slika prikazuje središnji polukrug i desno krilo dvorane: u središnjem polukrugu stenografi i čuvar uspravljaju se nakon što su proveli posljednje minute sklupčani na tepihu, a tajnik Kongresa Víctor Carrascal - kojega je početak udara zatekao dok je vodio glasovanje za imenovanje Leopolda Calva Sotela novim predsjednikom vlade koji će zamijeniti Adolfa Suáreza - ostaje ukočen na nogama i puši ispod govornice; što se tiče desnoga krila dvorane, svi ministri i zastupnici još su ondje, sjede u svojim klupama, većina s rukama na rukonaslonu, većina nepomična. Adolfo Suárez ne pripada toj većini, i to ne samo zato što njegove ruke nisu vidljive nego i zato što se neprestano meškolji u klupi; u biti, nije se prestao micati otkad je prestala pucnjava i otkad je general Gutiérrez Mellado ponovno sjeo kraj njega nakon sukoba sa žandarima: uznemiren, stalno se okreće lijevo, desno, otraga, pali cigaretu za cigaretom, malo s prekriženim nogama, malo ne; sad se nalazi gotovo leđima okrenut polukrugu promatrajući skupinu žandara koji nadziru ulaz, kao da traži nekoga, možda pukovnika Tejera. Ali ako njega traži, ne nalazi ga, i kad ponovno pogleda ispred sebe, uočava da, sudeći prema žandarovu pokretu, Víctor Carrascal ustupa vrataru svoje mjesto u podnožju predsjedničkoga stola i s cigaretom u jednoj ruci i popisom zastupnika u drugoj penje se stubama do predsjedničkoga stola, smješta se za govornicu, odlaže na pult svoje iznenada beskorisne papire, podiže pogled i gleda desno i lijevo s mješavinom uznemirenosti i preklinjanja, kao da mu je iznenada besmisleno ili smiješno ili opasno to što se popeo onamo i kao da žudi za nekim mjestom kamo bi se sakrio, ili kao da u pogledima punim iščekivanja svojih kolega iznenada čita da misle da su mu pučisti naredili da se popne onamo kako bi nešto rekao ili kako bi nastavio glasovanje ondje gdje je prekinuto, a on pokušava riješiti tu zabludu. Ali zabluda se razrješuje sama. Minutu nakon što se Víctor Carrascal popeo za govornicu, žandarmerijski satnik zauzima njegovo mjesto kako bi uputio nekoliko riječi plenumu Kongresa. Satnik se zove Jesús Muñecas i on je časnik od najvećega povjerenja na kojeg u tom trenutku računa pukovnik Tejero, osim što je bio jedan od njegovih najvećih uzdanica u danima prije udara. Pukovnik ga je zamolio da umiri zastupnike i, nakon što je časak promatrao dvoranu iz predvorja - poput kakva oprezna govornika koji proučava okolnosti u kojima će održati govor kako bi ga prilagodio njima - sa strojnicom u jednoj ruci i trorogom kapom u drugoj penje se do govornice. Ipak, čim časnik započne svoj govor, netko namjerno ili slučajno isključuje kameru koja nam ga prikazuje i, nakon nekoliko nervoznih i vrlo kratkih slika satnika, slika se zacrnjuje. Srećom, tu je druga kamera, smještena u lijevom krilu dvorane, koja još uvijek radi i koja nam ga, prije nego što završi govor, ponovno pokazuje, gotovo sićušnoga, tek mutan uniformirani profil u donjem desnom kutu. Ali apsolutno su jasno razaznatljive njegove riječi koje odzvanjaju dvoranom usred ledene tišine. Satnikove su riječi točno ovakve: “Dobar dan. Sve će biti u redu, ali pričekat ćemo trenutak da dođe nadležni vojni autoritet koji će učiniti... ono što mora učiniti i da on... da nam se obrati. Dakle umirite se. Ne znam je li u pitanju sat vremena, dvadeset minuta, pola sata... pretpostavljam ne više od toga. A taj nadležni autoritet, vojni, naravno, odlučit će što će biti dalje. Naravno da će sve biti u redu. Dakle svi budite mirni.” Samo to: satnik je govorio jasnim glasom, naviknut na zapovijedanje, iako uz određenu nesigurnost i tako da dvije naglašene riječi zvuče izvještačeno - kad je drugi put izgovorio riječi nadležni autoritet - i odaju usiljeno neutralni ton njegova govora. Ništa više: satnik silazi stubama s govornice i dok se pridružuje žandarima koji su ga slušali iz predvorja, slika se ponovno zamrzava. 1 Tko je bio taj nadležni autoritet? Tko je bio vojna osoba čiji su dolazak uzaludno 89

iščekivali oteti parlamentarci tijekom popodneva i noći 23. veljače? Još od dana udara to je jedna od službenih tajni; i jedan od najiskorištavanijih rudnika za nezasitno pisanje knjiga koje ga obavija. Zapravo, jedva da je postojao jedan političar iz toga razdoblja koji nije iznio svoju hipotezu o identitetu te vojne osobe i nema knjige o 23. veljače koja nije elaborirala svoju: neki tvrde da je bila riječ o generalu Torresu Rojasu, koji će - nakon što generalu Justeu preotme vlast nad Oklopnom divizijom Brunete i s divizijom preuzme kontrolu nad Madridom - zamijeniti sa svojim trupama pukovnika Tejera u Kongresu; neki tvrde da je general Milans, koji će u ime kralja i pobunjenih stožernih generala doći u Madrid iz Valencije; neki nagađaju da je general Fernando de Santiago, prethodnik Gutiérreza Mellada na mjestu potpredsjednika vlade i član skupine pričuvnih generala koji već neko vrijeme rovari u korist udara; neki drže da se kralj glavom i bradom trebao pojaviti u Kongresu kako bi se obratio zastupnicima u svojstvu šefa države i vrhovnoga zapovjednika oružanih snaga. Ta četiri imena imaju najveći broj kandidata; ima i onih koji raspiruju zbrku, ali ne dodajući još jednoga kandidata na popis, nego izostavljajući ime svojega kandidata: 1988. Adolfo Suárez tvrdio je da su samo dvije osobe znale identitet te vojne osobe i da je on jedan od njih.* Naravno, samim je pučistima bilo najviše stalo da podjaruju tu tajanstvenost. U toj se zadaći isticao pukovnik Tejero, koji je tijekom suđenja za 23. veljače izjavio da je na jednom od sastanaka koji su prethodili udaru zapovjednik Cortina identificirao taj vojni autoritet koji je trebao doći u Kongres pod šifriranim imenom: Bijeli Slon; vrlo je vjerojatno Tejerovo svjedočenje bilo samo fantazija s ciljem da unese još više zbrke tijekom ispitivanja, ali neki ju je novinar prihvatio u svojim kronikama i tako uspio popuniti rupu osobnog imena snagom simbola i do dana današnjega produljio tu enigmu. Enigmu koja više nije enigma jer je istina opet očita: najavljena vojna osoba mogla je biti samo general Armada, koji je u skladu s planovima pučista trebao doći iz Zarzuele u Kongres i uz odobrenje kralja i potporu pobunjene vojske osloboditi parlamentarce u zamjenu za to da pristanu na sastavljanje koalicijske vlade ili koncentrirane vlade ili vlade jedinstva pod njegovom palicom. Tako je bilo predviđeno i ako je istina da je Bijeli Slon bilo kodno ime najavljene vojne osobe, onda je Bijeli Slon bio Armada. 2 Armada je bio Bijeli Slon i vojna osoba najavljena u Kongresu i vođa operacije, ali izveli su je general Milans i pukovnik Tejero. Njih su trojica skovala zaplet udara. Je li postojala još neka urota iza te urote? Isto tako od dana udara počelo se nagađati o postojanju civilne urote skrivene iza vojne urote, urote u kojoj je, čini se, sudjelovala skupina bivših Francovih ministara, magnata i radikalnih novinara koja je trebala iz sjene voditi vojnike, poticati ih i financirati. Činjenica da je sud koji je vodio slučaj 23. veljače procesuirao samo jednoga civila pretvara tu skrivenu urotu u još jednu enigmu udara. Ta je spekulacija imala osnove, ali u svojoj je biti bila neistinita. Postoji jedno pravilo koje se rijetko ne ispoštuje: kad se krene u državni udar, vojska se zatvara u sebe jer u ključnim trenucima vojnici vjeruju samo vojnicima; u ovom slučaju pravilo se ispoštovalo i enigma takozvane civilne urote zapravo nije enigma: ako se izuzme upletanje konkretnoga civila kao što je Juan García Carrés - frankistički vođa Sindikata raznih sektora i Tejerov osobni prijatelj, koji je bio jedini civil procesuiran na sudu zbog svoje uloge poveznice između pukovnika i generala Milansa u mjesecima koji su prethodili udaru - iza pobunjenih vojnika nije bilo nikakve civilne urote: ni bivši ministri i lideri ili ljudi iz referentnih frankističkih skupina kao što su José Antonio Girón de Velasco ili Gonzalo Fernández de la Mora ni bankari poput obitelji Oriol y Urquijo ni novinari poput Antonija Izquierda - glavnog urednika El Alcázara - niti ijedan drugi član ultradesnice, koja je često spominjana, nisu vodili ni izravno poticali udar zato što Armada, Milans i Tejero nisu imali nikakvu potrebu da neki civil potiče vojnu operaciju i zato što nisu dopustili da se ijedan civil uplete u njihove planove osim vrlo sporadično (nisu dopustili da García Carrés sudjeluje na glavnom pripremnom sastanku: došao je na njega, Milans ga je otpravio kako bi izbjegao civilno upletanje); što se tiče financiranja, udar 23. veljače plaćen je novcem demokratske države koja je financirala 90

vojsku.8 Ipak, činjenica je da su ugledni članovi ultradesnice - uključujući i neke gore spomenute - bili u bliskom odnosu s pučistima i možda su unaprijed znali tko će, gdje, kako i kada izvesti udar; isto je tako činjenica da su ga godinama poticali i, unatoč često nepomirljivim razlikama koje su ih dijelile, da je uspjela najžešća verzija udara, možda bi im vojska predbacivala da su ga oni vodili, ali u svakom bi slučaju to proslavili s mnogo žara. Sve je to točno, ali nedovoljno da se ta skupina civila uključi u pripreme udara, u isključivo vojnu operaciju koja bi, da je postigla svoje ciljeve, računala na odobravanje ne samo uskoga kruga ultradesnice i koja bi ga, sudeći po odgovoru naroda i državnih institucija na udar i po čistoj logici stvari, najvjerojatnije dobila. Govori se da je kad je predsjednik ratnoga suda koji je sudio Joséu Sanjurju za pokušaj državnog udara u kolovozu 1932. upitao generala tko je podupirao njegovu pobunu, generalov odgovor bio sljedeći: “Da sam uspio, čitavi svijet. A vi prvi, časni suče.”* Bolje je ne zavaravati se: da je udar 23. veljače uspio, najvjerojatnije bi bio dobro prihvaćen od znatnoga dijela građanstva, uključujući i političare, organizacije i društvene sektore koji su ga osudili kad je već propao; mnogo godina nakon 23. veljače Leopoldo Calvo Sotelo rekao je ovako: “Uopće nema sumnje, da je Tejero uspio i da je Armada proveo udar do kraja, možda mu potporu na manifestacijama ne bi pružilo milijun ljudi, koliko ih je 27. u Madridu poduprlo demokraciju, ali možda bi osamsto tisuća vikalo: ‘Živio Armada!”’ To je ono što su očekivali pučisti i to nije neutemeljeno; to što su očekivali prihvaćanje civilnoga dijela društva ipak ne znači, ponavljam, da su ga vodili civili: iako je ultradesnica vapila za državnim udarom, 23. veljače nije postojala civilna urota iza vojne urote ili ako je postojala, onda nije spletkarila samo ultradesnica nego i čitava nezrela, bezočna i smušena vodeća klasa, koja je usred apatije jednoga društva razočaranoga demokracijom ili funkcioniranjem demokracije nakon iluzija o kraju diktature, stvorila uvjete pogodne za udar. Ali ta civilna urota nije stajala iza vojne urote: stajala je iza, ispred i oko vojne urote. Ta civilna urota nije bila civilna urota usmjerena na udar: to je bila posteljica udara. 3 Armada, Milans i Tejero. Oni su bili trojica protagonista udara; oni su skovali urotu: Armada je bio politički zapovjednik; Milans vojni zapovjednik; Tejero je bio operativni zapovjednik detonatora udara, napada na Kongres. Unatoč sličnostima to su bila tri različita čovjeka koja su krenula u udar vođena različitim političkim i osobnim razlozima; možda ovi posljednji nisu manje važni od prvih: iako se povijest ne povodi za osobnim razlozima, iza svakoga povijesnog događaja uvijek stoje osobni razlozi. Sličnosti Armade, Milansa i Tejera ne objašnjavaju udar: ne objašnjavaju ga ni razlike. Ali bez shvaćanja njihovih sličnosti nemoguće je shvatiti zašto su organizirali udar, a bez shvaćanja njihovih razlika nemoguće je shvatiti zašto je udar propao. Armada* je bio najkompleksniji od njih trojice, možda stoga što je mnogo prije nego što je postao vojna osoba bio dvorjanin; dvorjanin po starim navadama, valja dodati, poput člana pratnje u srednjovjekovnoj monarhiji opisanog preciznim anakronizmima u djelu kakva romantičarskoga dramaturga: sklon spletkama, neuhvatljiv, ohol, pohlepan i pretjerano pobožan, prividno liberal, a istinski integrist, stručnjak za protokole, pretvaranje i obmane u dvorskome životu, krasile su ga ljepljive manire prelata i izgled tugaljiva pajaca. Za razliku od neizmjerne većine visokopozicioniranih vojnih osoba toga doba Armada je nosio monarhiju u krvi jer je potjecao iz kraljevske aristokracije (njegov otac, također vojnik, odrastao je s Alfonsom XIII. i bio je tutor njegova sina don Juana Burbonskoga, kraljeva oca); on je pak 8

Ovdje treba iznijeti određenu dozu rezerve: dva i pol milijuna peseta kojima je Tejero kupio šest rabljenih autobusa i nekoliko desetaka mantila i jakni koje su njegovi žandari trebali nositi prilikom napada na Kongres - i koje u hitnji u posljednji čas nisu ni obukli. Porijeklo toga novca nije jasno; najvjerojatnija je verzija koja tvrdi da ga je pribavio Juan García Carrés i da je potjecao od njegova privatnoga nasljedstva ili od dobrovoljnih priloga koje je prikupio pričuvni general Carlos Iniesta Cano.* 91

bio kumče kraljice Maríje Cristine, majke Alfonsa XIII., i nosio je titulu markiza Santa Cruz de Rivadulla. Kao i svi visoki časnici Armada je bio frankist u duši: tri je godine ratovao s Francom, borio se u Rusiji s Plavom divizijom, gradio vojnu karijeru u Francovoj vojsci i zahvaljujući sporazumu između Franca i don Juana Burbonskoga 1955. postaoje tutor princa Juana Carlosa. Od toga trenutka njegov odnos s budućim kraljem postao je sve bliskiji i intenzivniji: 1964. imenovan je pomoćnikom šefa prinčeve kuće, 1965. tajnikom prinčeve kuće i 1976. tajnikom kraljevske kuće. U tih gotovo petnaest godina, tijekom kojih je Juan Carlos odrastao i postao mladić i od princa stasao u kralja, Armadin utjecaj na njega bio je ogroman: kao prvi istinski autoritet u monarhovu okruženju (prvi teoretski autoritet bio je markiz od Mondéjara, šef kraljevske kuće) general je nadzirao njegov raspored, određivao strategiju, pisao govore, filtrirao posjete, organizirao putovanja, planirao i vodio kampanje i pokušavao usmjeriti politički i privatni život Juana Carlosa. Sigurno je u tome i uspio i kralj je počeo razvijati znatan stupanj ovisnosti i ljubavi prema njemu, a vrlo su vjerojatno povlastica monarhove blizine i autoritet koji je dugo uživao u palači, zajedno s njegovom urođenom patricijskom arogancijom i uspjehom proglašavanja monarhije nakon četiri desetljeća neizvjesnosti, usadili u Armadu uvjerenje da je njegova sudbina vezana uz kralja i da kruna ima budućnost u Španjolskoj samo ako je on bude nadzirao. Prva polovina toga uvjerenja isparila je u ljeto 1977., malo nakon prvih demokratskih izbora. U to je doba kralj priopćio Armadi da mora napustiti svoju dužnost. Smjena je provedena tek ujesen, ali, prema mišljenju onih koji su poznavali generala, prihvatio je vijest kao odredbu o izgonu i pripisivao duboko u sebi svoj pad u nemilost sve većem utjecaju Adolfa Suáreza na monarha. To je bilo točno: kralj je imenovao Suáreza predsjednikom vlade suprotno Armadinu mišljenju - koji je bio sklon zadržavanju Ariasa Navarra na mjestu premijera ili zamjeni Manuelom Fragom i u svakom slučaju sklon frankističkoj monarhiji ili ograničenoj demokraciji koja će dati velike ovlasti kruni - i od trenutka imenovanja novoga premijera sukobi među njima bili su neprestani: oštro su se razilazili u vezi s otmicom generala Villaescuse i Antonija Maríje de Oriola y Urquija, što je Suárez u početku držao djelom ultradesnice, a Armada ultraljevice, u vezi s legalizacijom PCE-a, što je Armada držao izdajom vojske i tajnim državnim udarom, u vezi s pismima koja je Armada poslao sa zaglavljem kraljevske kuće u kojima je tražio glasove za stranku Manuela Frage tijekom izborne kampanje 1977., u vezi s planiranim zakonom o razvodu, u vezi s gotovo svime. Suárez je loše podnosio upletanje kraljeva tajnika, kojemu nije priznavao legitimitet da raspravlja o njegovim odlukama i kojeg je ubrzo počeo doživljavati kao prepreku za političku reformu; zbog toga, kad je osjetio da mu je ojačao autoritet nakon pobjede na prvim demokratskim izborima, premijer je uporno tražio od kralja da smijeni tajnika i, iskoristivši priliku da se otarasi svojega tutora iz mladosti, kralj je na kraju popustio. Armada to Suárezu nikad nije oprostio. Nikad mu nije ulijevao ni najmanje poštovanje i nikad nije ni slutio da će on postati njegov takmac i krvnik: često je viđao Suáreza još od vremena kad je vodio Španjolsku radio-televiziju i obraćao mu se za usluge kako bi promicao u to doba nesigurnu i tanašnu figuru princa, a njegovo mišljenje o budućem premijeru sigurno nije bilo drukčije od mišljenja tolikih drugih koji su ga početkom sedamdesetih smatrali udvornim i snalažljivim zabadalom i bezobzirnim plebejcem preobraćenim na monarhizam iz čiste osobne ambicije; činjenica da ga je taj dotepenac razdvojio od kralja samo je još više zaoštrila neprijateljstvo koje je od toga trenutka osjećao prema njemu. Armada je to uvijek poricao, ali dovoljno je prelistati njegove memoare, objavljene dvije godine nakon udara, da se svako malo čovjek spotakne o otrovne aluzije na predsjednika vlade; o Ariasu Navarru, Suárezovu prethodniku, tvrdi: “Ne može ga se optužiti za probleme koji su se poslije pojavili ni za gubitak vrijednosti koje su, prema Povijesti i tradiciji, duša Španjolske. Drugi su doveli do te situacije” (kurziv je njegov); o Manuelu Fragi, koji je, prema njegovu mišljenju, trebao zauzeti Suárezovo mjesto, tvrdi: “Život je takav i često žrtvuje najbolje kako bi propustio bezidejne i bezobzirne drznike ili im dao odgovorna mjesta.” Ne treba čovjek imati velike deduktivne sposobnosti da pogodi tko je bio bezidejni i bezobzirni drznik odgovoran za gubitak španjolske duše. Armada se nije pomirio s izgonom iz Zarzuele. Kad je napustio palaču, vratio se uza silne izljeve entuzijazma vojnoj karijeri, prvo kao profesor taktike na Višoj vojnoj školi, a potom 92

kao direktor Generalske službe u vojnom stožeru, ali iduće ga je tri godine nagrizala mrzovolja prema Adolfu Suárezu i fiksna ideja da će vratiti svoje mjesto uz kralja. Mjesto tajnika već je bio zauzeo Sabino Fernández Campo - njegov prijatelj, od kojeg je očekivao da će mu olakšati povratak na dvor, možda kao šefu kraljevske kuće - te se preko njega i nekih prijatelja koji su još ostali u palači svim silama trudio održati kontakte sa Zarzuelom, šaljući kralju izvješća ili poruke, čestitajući osobno članovima kraljevske obitelji Božić, rođendane i imendane te tražeći mjesto na njihovim audijencijama i javnim primanjima, uvjeren da će kralj prije ili poslije uvidjeti svoju pogrešku i ponovno ga pozvati k sebi kako bi opet uspostavili odnos o kojem, kako je bivši tajnik i dalje mislio, ovisi budućnost krune u Španjolskoj. Početkom 1980. Armada je imenovan vojnim guvernerom Léride i zapovjednikom Brdske divizije Urgell broj 4; među njegovim protokolarnim obvezama bila je i pratnja kraljevske obitelji tijekom njihovih zimskih posjeta tom području kad su dolazili na skijanje, a to je olakšalo ponovnu uspostavu odnosa generala i kralja: vidjeli su se jedanput u veljači, u proljeće su nekoliko puta večerali. To pomirenje, taj povratak staroj bliskosti odvijao se u trenutku kad je kralj gubio povjerenje u Suáreza i u kojem se činilo da Suárezov pad i kriza u zemlji potvrđuju Armadina predviđanja, a politička ambicija i dvorski mentalitet bivšega kraljeva tajnika protumačili su tu slučajnost kao najavu dolaska trenutka osvete: Suárez mu je oduzeo vlast i Suárezov je pad mogao značiti povratak. Godina 1980. nije donijela ništa što bi ispravilo to tumačenje, a još manje mjeseci koji su prethodili udaru, kad se kralj udaljavao od Suáreza i približavao Armadi - često se privatno sastajući s njime, raspravljajući s njime o političkoj i vojnoj situaciji i smjeni premijera, što mu je pribavilo prvorazredni ugled u Madridu - gotovo kao da su Suárez i on dva miljenika koja se bore za kraljevu naklonost i kao da kralj traži način da zamijeni jednoga drugim. Vjerojatno je Armada tako mislio uoči 23. veljače i zato udar za njega nije bio samo način da vrati ograničenu demokraciju ili frankističku monarhiju, koja je od samoga početka bila njegov politički ideal, nego i da uništi Adolfa Suáreza i - potpuno vraćajući kraljevu naklonost - vrati još veću vlast od one koju mu je Suárez preoteo. Za Milansa je udar 23. veljače bio dobrim dijelom drukčija priča, ne zato što njega ne bi pokretale osobne opruge, nego zato što je Milans u biti bio dobrim dijelom drukčiji od Armade. Ne toliko na površini: poput Armade Milans je bio vojnik aristokratskih korijena; poput Armade Milans je osjećao dvostruku odanost, prema frankizmu i monarhiji. Ali, za razliku od Armade, Milans je bio više frankist nego monarhist i povrh svega bio je mnogo više vojnik. Sin, unuk, praunuk i prapraunuk istaknutih vojnika pučista - njegov otac, pradjed i prapradjed došli su do čina general-pukovnika, njegov je djed bio stožerni general Katalonije i zapovjednik Vojne službe Alfonsa XIII. - do 1981. Milans je svojim profilom staroga ratnika i bogatim ratnim životopisom bolje i od koga predstavljao ne toliko Francovu vojsku koliko Pobjedničku vojsku. Godine 1936., dok je bio kadet na Pješačkoj akademiji, ušao je u popis svetaca frankističkoga junaštva nakon što je branio toledski Alcázar dva i pol mjeseca, koliko je trajala republikanska opsada: ondje je dobio prvu ratnu ozljedu; u idućih šest godina zadobio je još četiri, tri boreći se sa VII. postrojbom Madridske legije na Ebru i u Teruelu, a posljednju s Plavom divizijom u Rusiji. Vratio se u Španjolsku s činom satnika i prsima okićenim medaljama, među kojima su bile i neke od najpoželjnijih u vojsci: Odlikovanje San Fernando, jedna osobna vojna medalja, dvije kolektivne, pet ratnih križeva, tri crvene za vojne zasluge i nacistički željezni križ. Nijedan španjolski vojnik njegove generacije nije se mogao podičiti sličnim ocjenama u vojnom pohodu i iako je bio jedini od njih koji je dobio diplome vojnoga stožera u tri vojske, nakon Francove smrti nitko nije bolje od Milansa utjelovljivao prototip vojnika snalažljivog na terenu, sažetih ideja, alergičnog na urede i knjige, izravnoga, poduzetnoga, žučljivoga i lišenoga licemjerja koje je frankizam idealizirao. Ni u tom smislu Milans nije mogao biti dalje od Armadine dvorske dvoličnosti; ni, naravno, od nespretnosti ili mlakosti u vojnim odlukama, od tehničkoga mentaliteta, intelektualne znatiželje i sklonosti Gutiérreza Mellada refleksivnosti i toleranciji. Ne spominjem uzalud njegovo ime: ako je možda nemoguće shvatiti Armadino ponašanje 23. veljače bez njegove ogorčenosti prema Adolfu Suárezu, možda je nemoguće shvatiti i Milansovo držanje toga dana bez shvaćanja njegove odbojnosti prema Gutiérrezu Melladu. 93

Iako su se Milans i Gutiérrez Mellado odavna poznavali, Milansova ozlojeđenost nije bila dalekoga datuma; rodila se kad je Gutiérrez Mellado prihvatio ulazak u prvu Suárezovu vladu i rasla je kako se general pretvarao u premijerova najvećega saveznika te zacrtavao i provodio u praksu plan čiji je cilj bio uskratiti vojsci privilegije iz diktature i pretvoriti je u instrument demokracije: Milans se nije osjetio samo osobno zapostavljen i ponižen politikom promaknuća koju je provodio Gutiérrez Mellado, koji je činio koliko je mogao da ga drži podalje od izvora moći i tako ga poštedi pučističkih iskušenja; zakriven iza svojih ultrakonzervativnih ideja i svoje odanosti Francu, isto je tako doživio kao nepravdu to što je Gutiérrez Mellado htio razoružati Pobjedničku vojsku, koju je on smatrao jedinim legitimnim jamstvom legitimne ultrakonzervativne države koju je osnovao Franco i posljedično jedinom institucijom osposobljenom da izbjegne drugi rat (kao i ultradesnica i ultraljevica Milans je bio alergičan na riječ pomirba, po njegovu sudu običan eufemizam za riječ izdaja: mnogi su članovi njegove obitelji bili ubijeni tijekom rata, i Milans je osjećao da se dostojanstvena sadašnjost ne može utopiti u zaboravu prošlosti, nego u neprestanom prisjećanju i u produžetku pobjede frankizma nad republikom, što je njemu bilo isto što i pobjeda civilizacije nad barbarstvom). Milans je u tim osobnim uvredama našao dovoljno argumenata da okarakterizira Gutiérreza Mellada skorojevićem koji je spreman prekršiti svoju zakletvu odanosti Francu kako bi u zamjenu za to zadovoljio svoje prljave političke ambicije; to objašnjava činjenicu da je svim raspoloživim sredstvima, uključujući i predsjedavanje osnivačkim odborom El Alcázara, potpomagao grubu tiskovnu kampanju koja nije propuštala ni jednu jedinu priliku da prekapa po svakom zakutku privatnog, političkog i vojnog života Gutiérreza Mellada u potrazi za prljavim detaljima kojima bi uvjerio kolege da čovjek koji provodi podmuklo pročišćavanje oružanih snaga nema ni trunčice moralnog ili profesionalnoga integriteta; to isto tako objašnjava činjenicu da je Milans čim je Gutiérrez Mellado došao na vlast počeo utjelovljivati otpor vojske prema vojnim reformama Gutiérreza Mellada i političkim reformama koje su do njih dovodile: između kraja 1976. i početka 1981. u vojsci jedva da je bio ijedan protest protiv vlade, ijedan teži disciplinski prekršaj ili ijedna naznaka urote u koju nije bio upleten Milans ili gdje se nije pozivalo na Milansovo ime. Razmetao se da nikad nikoga nije prevario i da nikad nije skrivao svoje namjere i tijekom tih godina - prvo kao zapovjednik Oklopne divizije Brunete i poslije kao stožerni general Valencije - često je prijetio opasnošću od udara: volio je to spominjati u šali (“Veličanstvo”, rekao je kralju dok su ispijali piće nakon monarhova posjeta Bruneteu. “Ako popijem još jedan koktel, izvući ću tenkove na ulicu”); prvi je put to rekao na bučnom skupu Vrhovnoga vojnog vijeća održanoga 12. travnja 1977., tri dana nakon što je Adolfo Suárez legalizirao PCE uz pomoć Gutiérreza Mellada, protivno onomu što je obećao vojsci ili protivno onomu što je vojska mislila da im je obećao. “Predsjednik vlade dao je časnu riječ da neće legalizirati komunističku partiju”, rekao je toga dana Milans pred kolegama. “Španjolska ne može imati nečasnoga premijera: trebali bismo izvući tenkove na ulicu.” U gotovo tri godine, koliko je bio na čelu vojnoga stožera Valencije, takvi su izrazi često izlazili iz njegovih usta. “Bez brige, gospođo”, čulo ga se nebrojeno puta kako govori damama koje su mu laskale na primanjima potičući ga da postane spasitelj domovine u opasnosti. “Neću otići u mirovinu, a da prije ne izvučem tenkove na ulicu.”* Održao je riječ točno na vrijeme: 23. veljače nedostajala su mu još četiri mjeseca do odlaska u pričuvu; isto je tako poslušao svoje pučističke i monarhističke gene jer, iako je bio okorjeli frankist, njegov udar nije bio zamišljen protiv monarhije, nego rame uz rame s monarhijom. Kao i Armada, koji je bio siguran da će toga dana moći držati Zarzuelu pod kontrolom svojim autoritetom bivšega kraljeva tajnika, 23. veljače Milans je pretjerao u oholosti: smatrao je sebe najprestižnijim vojnikom u vojsci i mislio da će njegov imidž nepobjedivoga generala biti dovoljan da povuče ostale generale u nesigurnu avanturu i digne Oklopnu diviziju Brunete ne pripremivši je za to. Nije uspio ni jedno ni drugo, a to je jedan od razloga što udar 23. veljače nije na kraju bio ono što je Milans predvidio: način da se osveti za poniženja kojima je Gutiérrez Mellado kaznio njega i svoju vojsku i jednako tako način da - vraćajući pod kraljevom palicom temelje države koju je podigao Franco - vrati Pobjedničkoj vojsci moć koju joj je Gutiérrez Mellado oduzeo. Posljednji je protagonist udara bio pukovnik Tejero. On je ikona udara i očito je bio 94

predodređen za ikonu i njegov je izgled žandara s folklorne vinjete ili žandara iz Lorcine pjesme ili žandara iz Berlangina filma - nabijena tijela, gustih brkova, užarena pogleda, unjkava glasa i andaluzijskoga naglaska - pridonosio toj predodređenosti; ali isto tako očito nije bio nepromišljena marioneta kakvu priželjkuje klišej o 23. veljače i kakvu je čitava država uporno gradila nakon 23. veljače, kao da je nečista kolektivna savjest zbog ništavnog otpora udaru trebala dokazati samoj sebi da samo luđak može pucnjevima napasti Kongres i da je stoga udar bio tek budalaština kojoj se nije ni trebalo opirati jer je unaprijed bila osuđena na propast. Nije istina: Tejero ni u kojem slučaju nije bio luđak; bio je nešto još opasnije: idealist spreman ostvariti svoje ideale, spreman pod svaku cijenu zadržati odanost onima koje je doživljavao kao svoje, spreman silom nametnuti dobro i ukloniti zlo; 23. veljače Tejero je dokazao da je još mnogo toga, ali samo zato što je prije svega idealist. To što nama Tejerovi ideali djeluju izopačenima i anakronima ne govori o dobroti ili pokvarenosti njegovih namjera jer zlo se često postiže dobrim i možda se dobro postiže zlim; još nam manje daje za pravo da pripisujemo njegovo zlodjelo zabludi; da je Tejero bio u zabludi, ne bi mjesecima pripremao i uspješno proveo kompleksnu i opasnu operaciju kao što je zauzeće Kongresa, ne bi uspio držati otmicu pod gotovo apsolutnom kontrolom sedamnaest i pol sati, koliko je trajala, ne bi riskirao vlastitu kožu niti bi sve to proveo kako bi postigao cilj s onako mirnom racionalnošću; da je bio u zabludi, da je proveo svoje ludilo do kraja, možda bi zauzeće Kongresa završilo pokoljem, a ne pregovorima kojima je završilo u času kad je Tejero bio svjestan da je udar propao. Činjenica je da je Tejero bio tehnički kompetentan časnik kojemu su povjeravana najodgovornija mjesta - kao što je zapovjedništvo žandarmerije u San Sebastiánu - i da je njegov žestoki i emotivni idealizam, iako je izazivao sumnjičavost kod nadređenih i kolega, isto tako izazivao privrženost njegovih podređenih. Suvišno je govoriti da je bio fanatik našopan tonama patriotske papice, moralist zaslijepljen veličanjem vrlina i megaloman s nesavladivim porivom da bude glavni. Temperamentom i mentalitetom bio je veoma daleko od Armade, ali ne i od Milansa. Kao i Milans Tejero je sebe smatrao čovjekom od akcije, a to je i bio; razlika je u tome što je Milans to ponajviše bio tijekom mladosti u otvorenom građanskom ratu, dok je Tejero to ponajviše bio tijekom svoje zrelosti u podmuklom ratu u Baskiji. Kao Milans i Tejero je sanjao o utopiji Španjolske kao vojarne mjesta koje odiše redom, bratstvom i skladom reguliranim propisima pod blistavom Božjom vladavinom - razlika je što je Milans prihvaćao postupno osvajanje utopije, dok je Tejero težio trenutačnom pokretanju revolucije. Kao i Milans Tejero je prije svega bio frankist; razlika je ta što je, upravo stoga što je pripadao generaciji nakon Milansove i nije upoznao rat ni drugu Španjolsku osim Francove, Tejero bio, ako je to uopće moguće, veći frankist od Milansa: slijepo je obožavao Franca, ravnao se prema trijadi Bog, Domovina i Vojska, njegov je smrtni neprijatelj bio marksizam, drugim riječima komunizam, drugim riječima Antišpanjolska, drugim riječima neprijatelji utopije Španjolske kao vojarne koji su trebali biti iskorijenjeni s domovinskoga tla prije nego što ga uspiju zatrovati. Ovo posljednje bilo je, dakako, dio retoričke Vulgate ultradesnice u sedamdesetima, ali za Tejerov literarni sentimentalizam to je istovremeno bio točan opis realnosti i moralna zapovijed: Tejero se vodio za otrcanom fuzijom patriotizma i religije i, kao što kaže Sánchez Ferlosio, “Kad ima Boga, sve je dopušteno; stoga nitko nije tako okrutno opasan kao pravednik, onaj tko ima potpuno pravo.”* Zato je za Tejera, kao i za svu ultradesnicu, Santiago Carrillo predstavljao nešto slično što je Adolfo Suárez predstavljao za Armadu i Gutiérrez Mellado za Milansa: personifikaciju svih nedaća domovine i, u mjeri u kojoj je njemu njegov histerični egocentrizam omogućivao da se osjeća personifikacijom domovine, personifikaciju svih njegovih nesreća; zato mu je isto tako, baš stoga što fuzija patriotizma i religije dehumanizira protivnika i pretvara ga u Zlo, čim je naslutio mogući povratak u Španjolsku iz Antišpanjolske, njegov eshatološki fanatizam nametnuo zadatak da je dokrajči i da od toga trenutka promijeni svoj vojni historijat u pobunjenički historijat. Najteži među tim skandaloznim iskazima nediscipline bio je ono što je Tejero smatrao najočitijim znakom Antišpanjolske: terorizam. Tijekom suđenja za 23. veljače njegov je branitelj podsjetio na epizodu koja se odigrala nakon što je ETA ubila jednoga žandara koji je bio njegov podređeni u žandarmerijskoj upravi u Guipúzcoi; više od činjenice to je bila slika, 95

teška slika, ali ne i iskrivljena: slika poručnika koji se naginje nad tijelo razneseno eksplozijom, usana i uniforme umrljanih krvlju svojega podčinjenoga.* Vrlo vjerojatno Tejero nikad nije znao ili htio ili mogao doživjeti terorizam kao nešto drugo osim duboko skrivene divlje agresije i nema sumnje da ga je terorizam pretvorio u kroničnoga buntovnika i pokazao mu da ima pravo jer se država pokazala nesposobnom da ga obuzda, a dio društva ravnodušnim prema šteti koja je nanošena njegovim kolegama. U siječnju 1977., malo nakon što je jedan od njegovih ljudi ubijen, pukovnik je smijenjen sa svojeg mjesta u Guipúzcoi i poslan na mjesec dana u zatvor zato što je poslao sarkastični brzojav ministru unutarnjih poslova, koji je netom legalizirao baskijsku zastavu dok se, kako je ponavljao svaki put kad bi spomenuo taj događaj, grad San Sebastián sve više punio zapaljenim španjolskim zastavama; u listopadu iste godine smijenjen je sa zapovjednoga položaja u Málagi i dobio novih mjesec dana zatvora jer je s pištoljem u ruci onemogućivao odobrenu manifestaciju s argumentom da je ETA upravo ubila dva žandara i čitava bi Španjolska trebala biti u crnini; u kolovozu 1978., dok su političke stranke raspravljale o projektu Ustava, završio je u zatvoru na četrnaest dana jer je u El Imparcialu objavio otvoreno pismo kralju* u kojem ga moli, kao šefa države i vrhovnoga zapovjednika oružanih snaga, da spriječi izglasavanje teksta koji ne uključuje “neke od vrijednosti zbog kojih mislimo da vrijedi riskirati život”, da donese zakon koji će okončati terorističko orgijanje i dokrajčiti “branitelje te krvave farse, makar oni bili parlamentarci i osjećali se očevima Domovine”; u studenome 1978. bio je uhićen i procesuiran jer je planirao udar koji je anticipirao udar 23. veljače - takozvanu operaciju Galaxia: trebalo je oteti vladu u palači u Moncloi i poslije, uz pomoć ostatka vojske, prisiliti kralja da sastavi vladu nacionalnoga spasa - ali nakon skraćivanja kazne, za manje od godine dana izašao je iz zatvora i sredinom 1980. sud ga je osudio na beznačajnu kaznu koju je ionako bio odslužio i koja ga je uvjerila da to može opet pokušati bez rizika većeg od kratke i ugodne zatvorske kazne, a zauzvrat će postati prigušeni junak vojske i razglašeni junak ultradesnice. U tim se trenucima počeo opijati strašću za pozornošću; u tim se trenucima u njegov mozak urezala opsjednutost udarom; tad je počeo pripremati 23. veljače. Ideja je bila njegova: on ju je rodio, zibao i odgojio; Milans i Armada htjeli su je prisvojiti, podređujući je svojim ciljevima, ali dotad se pukovnik već smatrao njezinim vlasnikom i kad je u noći 23. veljače shvatio da dva generala žele uspjeh udara drukčijeg nego što ga je on osmislio, Tejeru je bio draži neuspjeh njegova udara nego uspjeh tuđeg udara zato što je mislio da uspjeh Milansova i Armadina udara ne jamči neposredno ostvarenje njegove utopije o Španjolskoj kao vojarne ni uništenje Antišpanjolske, koju nitko nije bolje personificirao od Santiaga Carrilla, ili zato što je za Tejera državni udar bio prije svega način da dokrajči Santiaga Carrilla ili ono što je Santiago Carrillo personificirao i - vraćajući blistavi red bratstva i sklada reguliranoga pravilima pod blistavom vladavinom Boga obesnaženoga dolaskom demokracije - da vrati ono što mu je Santiago Carrillo oteo ili ono što je on mislio da mu je Santiago Carrillo oteo. Tejero je to dobro shvatio: ne samo da su trojica protagonista udara bila duboko različita i da su djelovala potaknuta različitim političkim i osobnim razlozima; svaki od njih težio je drukčijem udaru i u noći 23. veljače dva su generala pokušala iskoristiti udar koji je osmislio pukovnik kako bi nametnula svoj udar: Tejero je bio protiv demokracije i protiv monarhije i njegov je udar u bitnim odrednicama trebao biti sličan udaru koji je 1936. imao za cilj srušiti republiku i doveo je do rata i potom do frankizma; Milans je bio protiv demokracije, ali ne i protiv monarhije i njegov je udar trebao biti oblikom i sadržajem sličan udaru koji je 1923. srušio parlamentarnu monarhiju i uspostavio monarhističku diktaturu Prima de Rivere, drugim riječima vojna pobuna osmišljena da vrati kralju ovlasti kojih se odrekao kad je odobrio Ustav i, možda nakon nekoga kraćeg vremena, da prijeđe u vojni udar koji bi poslužio kruni kao potporanj; i na kraju, Armada nije bio protiv monarhije ni (barem ne otvoreno ni izravno) protiv demokracije, samo protiv demokracije koja je vladala 1981. ili protiv demokracije Adolfa Suáreza, i u svojoj biti njegov je udar trebao oblikom biti sličan onomu koji je 1958. doveo na mjesto predsjednika Francuske generala De Gaullea i u biti neka vrsta dvorskog udara koji mu je trebao omogućiti da s više autoriteta nego ikad obavlja staru ulogu kraljeve desne ruke pretvarajući ga u predsjednika koalicijske vlade ili koncentrirane vlade ili vlade jedinstva sa zadaćom da oslabi demokraciju sve dok je ne bi pretvorio u poludemokraciju ili 96

neki nadomjestak demokracije. Udar 23. veljače bio je jedinstveni udar jer je to bio jedan udar i tri različita udara: prije 23. veljače Armada, Milans i Tejero mislili su da je to isti udar, i to je vjerovanje omogućilo udar; tijekom 23. veljače Armada, Milans i Tejero otkrili su da je njihov udar zapravo tri različita udara, i to je otkriće dovelo do propasti udara. Tako se to zapravo zbilo, barem s političkoga gledišta; s osobnoga gledišta ono što se zbilo bilo je još čudnovatije: Armada, Milans i Tejero proveli su jedinim udarom tri različita udara protiv tri različita čovjeka ili protiv onoga što su personificirala tri različita čovjeka, a ta tri čovjeka Suárez, Gutiérrez Mellado i Carrillo: tri čovjeka koja su na svojim plećima iznijela teret tranzicije, tri čovjeka koja su se najviše dala za demokraciju, tri čovjeka koja su najviše mogla izgubiti ako demokracija bude uništena - bila su upravo jedina tri političara u Kongresu koja su pokazala da su spremna riskirati život pred pučistima. Ta trostruka simetrija oblikuje neobičnu figuru, možda najneobičniju figuru među svim čudnim figurama 23. veljače, i najsavršeniju, kao da njezin oblik nosi značenje koje nismo kadri dokučiti, ali bez kojeg bi bilo nemoguće dokučiti značenje 23. veljače. 4 Bili su trojica izdajnika; hoću reći: za sve one kojima su dugovali odanost zbog obitelji, društvene klase, vjerovanja, ideja, vokacije, povijesti, interesa, jednostavno zbog zahvalnosti, Adolfo Suárez, Gutiérrez Mellado i Santiago Carrillo bili su trojica izdajnika. I nisu to bili samo za njih; bili su to za mnoge druge, u određenom smislu objektivno i jesu: Santiago Carrillo izdao je ideale komunizma podrivajući njegovu revolucionarnu ideologiju i smještajući je na prag demokratskoga socijalizma i izdao je četrdeset godina antifrankističke borbe odustajući od provođenja pravde nad odgovornima i sukrivcima za frankističku nepravdu i prisiljavajući svoju stranku da učini prave, simbolične i sentimentalne ustupke koje su nametali njegov pragmatizam i njegov doživotni pakt s Adolfom Suárezom; Gutiérrez Mellado izdao je Franca, izdao je Francovu vojsku, izdao je Pobjedničku vojsku i njezinu blistavu utopiju o redu, bratstvu i skladu reguliranima propisima pod blistavom Božjom vladavinom; Suárez je bio najgori, potpuni izdajnik jer je njegova izdaja omogućila izdaju ostaloj dvojici: izdao je jedinu fašističku stranku u kojoj je stasao i kojoj je sve dugovao, izdao je političke principe koje se zakleo braniti, izdao je frankističke visoke funkcionare i magnate koji su vjerovali da će on produljiti frankizam i izdao je vojsku svojim mutnim obećanjima da će zaustaviti Antišpanjolsku. Na svoj način Armada, Milans i Tejero mogli su zamisliti sebe kao klasične junake, šampione ideala pobjede i osvajanja, pobornike odanosti jasnim i čvrstim principima koji su trebali doseći svoju ispunjenost namećući svoje pozicije; Suárez, Gutiérrez Mellado i Carrillo odrekli su se toga onoga časa kad su započeli svoj zadatak uzmicanja i uništenja i razaranja i tražili svoje ispunjenje napuštajući svoje pozicije, potkopavajući sami sebe, a da to nisu ni znali. Sva su trojica učinila političke i privatne pogreške tijekom života, ali upravo ih to značajno odricanje određuje. U biti je Milans imao pravo (kao što su ga imali i ultradesničari i ultraljevičari toga doba): u Španjolskoj sedamdesetih riječ pomirba bila je eufemizam za izdaju, jer nije bilo pomirbe bez izdaje ili barem bez toga da neki izdaju. Suárez, Gutiérrez Mellado i Carrillo učinili su to više od drugih i zato ih se često nazivalo izdajnicima. U određenom smislu oni su to i bili: izdali su svoju odanost pogrešnomu cilju kako bi izgradili odanost dobromu; izdali su svoje ljude kako ne bi izdali sebe; izdali su prošlost kako ne bi izdali sadašnjost. Katkad se može biti odan sadašnjosti samo ako se izda prošlost. Katkad je izdaja teža od odanosti. Katkad je odanost oblik hrabrosti, ali katkad je oblik kukavštine. Katkad je odanost oblik izdaje, a izdaja oblik odanosti. Možda i ne znamo sasvim točno što je odanost ni što je izdaja. Imamo etiku odanosti, ali nemamo etiku izdaje. Trebamo etiku izdaje. Junak povlačenja zapravo je junak izdaje. 5 Da sažmem: udar 23. veljače bio je isključivo vojni udar, pod vodstvom generala Armade, koji su skovali sam general Armada, general Milans i pukovnik Tejero, a koji je poticala 97

frankistička ultradesnica i omogućio je niz političkih manevara kojima je veliki dio vladajuće klase u zemlji htio skinuti Adolfa Suáreza s mjesta premijera. Ali: kad je sve počelo? Gdje je sve počelo? Tko je sve počeo? Kako je sve počelo? Nema toga protagonista, svjedoka ili istražitelja udara koji nema odgovor na ta pitanja, ali jedva da su dva odgovora ista. Unatoč tomu što su kontradiktorni, mnogi su od njih dobri; ili to mogu biti: seciranje povijesti arbitraran je posao; strogo uzevši, nemoguće je odrediti točni korijen nekoga povijesnog događaja, kao što je nemoguće odrediti točni kraj: svaki događaj ima svoj korijen u prethodnome događaju, a on u nekom drugom prethodnom, a on u nekom drugom prethodnom i tako u beskraj jer je povijest kao materija i u njoj ništa ne nastaje i ne nestaje: samo se pretvara. General Gutiérrez Mellado rekao je više no jednom* da se udar 23. veljače rodio u studenome 1975., u onom trenutku kad je, nakon što je proglašen kraljem pred frankističkom Skupštinom, monarh izjavio da želi biti kralj svih Španjolaca, što je značilo da želi okončati s dvije nepomirljive Španjolske koje je održavao frankizam. Mnogi su držali da je udar počeo 7. travnja 1977., kad je vojska osjetila da ju je Suárez prevario legaliziranjem komunističke partije i da je izdao Španjolsku dajući prednost Antišpanjolskoj. Sasvim je sigurno dosta onih koji odlučuju smjestiti početak udara u samu palaču Zarzuela, nekoliko mjeseci nakon toga, onoga dana kad je Armada saznao da mora napustiti tajništvo kraljevske kuće ili, još bolje, nekoliko godina nakon toga, kad je monarh svojim riječima i šutnjom počeo pogodovati političkim manevrima protiv Adolfa Suáreza i kad je razmatrao ili dopustio da svi vjeruju da razmatra mogućost da zamijeni vladu na čijem je čelu stajao Suárez koalicijskom vladom ili koncentriranom vladom ili vladom jedinstva s vojnom osobom na čelu. Možda bi najjednostavnije ili najmanje netočno bilo vratiti se malo unatrag, do onoga dana krajem ljeta 1978. kad su sve novinske naslovnice ponudile pukovniku Tejeru formulu udara koju je već neko vrijeme razrađivao i koja je u idućim mjesecima narasla u njegovu mozgu poput trakavice: dana 22. kolovoza te godine sandinistički zapovjednik Edén Pastora zauzeo je na prepad Nacionalnu palaču u Managvi i nakon što je nekoliko dana držao više od tisuću političara sklonih diktatoru Anastasiju Somozi, uspio je osloboditi znatni broj političkih zatočenika Sandinističke fronte za nacionalno oslobođenje; odvažnost nikaragvanskoga gerilca zaslijepila je pukovnika i, uza sjećanje na događaj iz devetnaestoga stoljeća kad su žandari generala Pavíje nasilno rasturili Parlament Prve republike, katalizirala njegovu opsjednutost pučem i nadahnula prvo takozvanu operaciju Galaxia, koju je nekoliko tjedana nakon toga neuspješno pokušao provesti, a potom i udar 23. veljače. Možda ako se izuzme prva među njima - previše neodređena, previše nedorađena - svaka bi spomenuta pretpostavka mogla biti korijen udara, ili barem polazišna točka za njegovo tumačenje. Ja sam se pak odlučio za drugu, ne manje arbitrarnu, ali možda prikladniju za ono što kanim učiniti na sljedećim stranicama: opisati zaplet urote, gotovo neprekinuto tkanje privatnih razgovora, povjerljivih i implicitnih priopćenja koji se često mogu pokušati rekonstruirati samo putem neizravnih svjedočanstava, pomičući granice mogućega sve do granica vjerojatnoga i pokušavajući vjerodostojno ocrtati istinu. Naravno, ne mogu tvrditi da je sve što ću iznijeti u nastavku istina; ali mogu tvrditi da je pomiješano s istinom i iznad svega da je najbliže koliko ja mogu doći do istine, ili do toga da je zamislim. Madrid, srpanj 1980. Početkom toga mjeseca u glavnom su se gradu dogodile dvije stvari koje možemo smatrati istovremenima ili gotovo istovremenima: prvi je bio ručak pukovnika Tejera s izaslanikom generala Milansa; drugi je bio dolazak izvješća generala Armade u Zarzuelu. Poznajemo kontekst u kojem su se odigrali: u ljeto te godine ETA je masovno ubijala, druga naftna kriza oborila je španjolsko gospodarstvo na koljena i nakon što je pometen na nekoliko autonomnih izbora i doživio poniženje socijalističkog izglasavanja nepovjerenja, Adolfo Suárez doimao se kao da nevoljko vlada dok je veoma brzo gubio povjerenje Parlamenta, povjerenje svoje stranke, kraljevo povjerenje i povjerenje države, koja se pak doimala da isto tako brzo gubi povjerenje u demokraciju ili funkcioniranje demokracije. Pučistički ručak održao se u gostionici u središtu glavnoga grada i osim Tejera nazočili su mu pukovnik Mas Oliver, ađutant generala Milansa, Juan García Carrés, Tejerov prijatelj i spona između njih dvojice, i možda pričuvni general Carlos Iniesta Cano. Iako preko posrednika, to je bio prvi kontakt između Milansa i Tejera i na njemu se govorilo o politici, ali 98

ponajviše se govorilo o planu napada na Kongres koji je osmislio Tejero i, danima ili tjednima nakon toga, na drugom, sličnom ručku, uvijek preko svojeg ađutanta, Milans je povjerio pukovniku da dobro prouči ideju i obavijesti ga o napretku; iako je čekao da Savjet vojnoga suda potvrdi presudu koju je ratni sud izrekao protiv njega u svibnju zbog njegove upletenosti u operaciju Galaxia, i unatoč tomu što je slutio da ga nadziru, Tejero je odmah krenuo s pripremom udara i u idućim mjesecima, dok je preko Masa Olivera bio u kontaktu s Milansom, fotografirao je zgradu Kongresa, informirao se o mjerama sigurnosti kojima je bio zaštićen i unajmio tvorničku halu u gradu Fuenlabradi, kamo je spremio odjeću i šest autobusa koje je kupio s namjerom da zakamuflira i preveze svoju trupu na dan udara. Tako je krenuo udar pod vodstvom Milansa, vojna operacija koja je ostala u tajnosti sve dok nije počela 23. veljače. Dolazak izvješća bivšega kraljeva tajnika u Zarzuelu* označuje, s druge strane, početak niza manje ili više javnih poteza naknadno krštenih imenom operacija Armada s ciljem da dovedu generala na mjesto predsjednika vlade, političku operaciju u početku neovisnu o prethodnoj, ali koja se dugoročno stopila s njome, što je Armadu pretvaralo u vođu obje operacije: vojna je operacija na kraju bila privjesak političke operacije, a politička operacija na kraju je bila zaleđe vojne operacije. Izvješće za Zarzuelu Armada je predao kraljevu tajniku Sabinu Fernándezu Campu i bilo je djelo profesora prava čiji identitet ne znamo; sastojalo se od svega nekoliko stranica i na njima, nakon opisa propasti prema kojoj je srljala zemlja, njezin je autor kao lijek za politički kaos predlagao odlazak s vlasti Adolfa Suáreza putem izglasavanja nepovjerenja koje bi poduprli PSOE, desnica Manuela Frage i disidentski sektori UCD-a; manevar je trebao završiti stvaranjem unitarne vlade na čijem bi čelu stajao neovisni čovjek, možda vojna osoba. To je bio sadržaj izvješća. Ne znamo je li ga kralj pročitao, iako znamo da ga je pročitao Fernández Campo i da ga tad nitko u Zarzueli nije komentirao s Armadom, ali tijekom idućih tjedana, dok se šuškalo da PSOE ponovno priprema izglasavanje nepovjerenja Adolfu Suárezu, izvješće je cirkuliralo uredima, novinskim redakcijama i novinskim agencijama i vrlo skoro pretpostavka o vladi jedinstva s vojnom osobom na čelu kao pojasom za spašavanje od potonuća zemlje došla je do svih zakutaka malenoga madridskog centra moći. “Znam da PSOE razmatra mogućnost da dovede vojnu osobu na čelo vlade”, izjavio je Suárez* za tisak u nekom trenutku u srpnju; i dodao: “Mislim da je to izvan pameti.” Ali mnogi nisu držali da je to izvan pameti; štoviše, tijekom srpnja, kolovoza i rujna ideja je prodirala u španjolski politički život kao opće mrmljanje, koje se pretvaralo u prihvatljivu mogućnost. Tražio se general: svi su se slagali da to mora biti ugledni vojnik, liberal, politički iskusan, dobro povezan s kraljem i kadar pridobiti povjerenje političkih stranaka desnice, centra i ljevice te ih okupiti u vladi koja će širiti optimizam, nametnuti red, obuzdati gospodarsku krizu i dokusuriti ETA-u i svaku opasnost od državnog udara; organizirala su se klađenja: budući da se fotorobot generala spasitelja prividno poklapao s njegovim političkim i osobnim crtama, u svima se javljalo ime Alfonsa Armade. Vrlo su vjerojatno njemu bliski ljudi, kao što je Antonio Cortina - brat šefa AOME-a i istaknuti član Alianze Popular Manuela Frage promicali njegovu kandidaturu, ali nedvojbeno se nitko nije toliko trudio kao sam Armada. Iskoristivši česta putovanja iz Léride u Madrid, gdje je bila njegova obitelj, i iskoristivši prije svega ljetne praznike, Armada je pojačao svoje dolaske na večere i ručkove političara, vojnih osoba, poduzetnika i financijaša; unatoč tomu što su nakon odlaska iz Zarzuele njegovi susreti s monarhom bili tek sporadični, na tim se okupljanjima Armada zaodijevao svojim bivšim autoritetom kraljeva tajnika i predstavljao se tumačem ne samo kraljevih razmišljanja nego i njegovih želja, tako da su u toj razmjeni ideja, insinuacija i napola izgovorenih riječi kojima je ovladao u desetljećima dvorskih lukavština svi koji su razgovarali s Armadom na kraju bili uvjereni da iz njegovih usta progovara kralj i da sve što govori Armada govori i kralj. Naravno, to je bila laž, ali kao i svaka dobra laž sadržavala je dio istine jer ono što je Armada govorio (i ono što su svi mislili da kralj izgovara kroz Armadina usta) bila je mudro uravnotežena kombinacija onoga što je kralj mislio i onoga što je Armada htio da kralj misli: Armada je tvrdio da je kralj uznemiren, da je zabrinut zbog loše situacije u zemlji, da je veoma zabrinut zbog stalnoga nespokoja u vojsci, da je njegov odnos sa Suárezom loš, da ga Suárez više ne sluša i da njegova nespretnost, nemar, neodgovornost i nerazumna ovisnost o 99

vlasti dovode u opasnost i zemlju i krunu i da bi kruna bila vrlo blagonaklona promjeni predsjednika (što je vrlo točno predstavljalo ono što je u tom trenutku kralj mislio); ali Armada je govorio (i svi su mislili da to kralj progovara kroz Armadina usta) da je to izvanredna okolnost koja zahtijeva izvanredna rješenja i da je vlada jedinstva sastavljena od lidera vodećih političkih stranaka predvođena vojnom osobom dobro rješenje i davao je naslutiti da bi on, Armada, bio najbolji mogući kandidat na njezinu čelu (što je vrlo točno predstavljalo ono što je Armada htio da kralj misli i što je možda u nekom trenutku pod Armadinim utjecajem i pomislio, ali u tom konkretnom trenutku nije tako mislio). Sredinom ili krajem rujna, dok se bivši monarhov tajnik vraćao u Léridu i više ga se nije moglo vidjeti u Madridu i nastavljen je politički život nakon godišnjih odmora, među dokoličarima u glavnome gradu operacija Armada kao da je gubila na snazi, kao da je bila tek izlika za gubljenje vremena u nedostatku novosti za vrijeme ljetne dremljivosti; ali zapravo se dogodilo nešto drugo, i iako je među dokoličarima glavnoga grada ostala zaboravljena zbog raspadanja vlade i Suárezova odlaska i zbog lavine operacija protiv premijera koja je počela oblikovati posteljicu udara, operacija Armada i dalje je bila veoma živa u mislima svoga protagonista i onih oko njega koji su držali da je to idealni način za nagli zaokret ili rez skalpelom, koje je zemlja, prema mnogima, trebala. Armada je održavao dobre veze s političarima u vladi, u stranci koja ju je podržavala i u desnici - uključujući i njezina lidera: Manuela Fragu - i tijekom njihovih ljetnih susreta svi su slušali njegove promotivne perifraze s dovoljno zanimanja da on povjeruje da će ga svi, kad za to dođe vrijeme, prihvatiti kao zamjenu za Suáreza; Armada, naprotiv, nije poznavao vođe socijalista, čija je pomoć bila nužna za njegovu operaciju, i u prvim jesenskim tjednima pružila mu se prilika da se susretne s njima. Nije se mogao susresti s Felipeom Gonzálezom (kao što je možda namjeravao), ali uspio je s Enriqueom Múgicom, trećim čovjekom u PSOE-u i povjerenikom za vojna pitanja u stranci; prije nekoliko stranica opisao sam susret: održan je 22. listopada u Léridi i bio vrlo uspješan za Armadu, koji je s njega otišao u uvjerenju da socijalisti podupiru ne samo ideju o vladi jedinstva na čijem bi čelu stajala vojna osoba nego i ideju da ta vojna osoba bude on. Pa ipak, kao i izvješće kojim brani Ustav koje je poslao u Zarzuelu u srpnju te kao i njegova ljetna kampanja u salonima malenoga madridskog centra moći, susret sa PSOE-om za Armadu je bio obični pripremni manevar za središnji manevar: pridobivanje kralja za operaciju Armada. Dana 12. studenoga kralj i Armada susreli su se u La Pleti u brdskoj kućici smještenoj u dolini Arán kojom se kraljevska obitelj koristila za skijaški odmor. Susret je bio dio obveza ili protokolarnih izraza poštovanja vojnoga guvernera Léride, ali kralj i njegov bivši tajnik dugo se nisu vidjeli - vjerojatno od prethodnoga proljeća - i razgovor se otegnuo izvan granica protokola. Dva su muškarca razgovarala o politici: kao što je tad već činio s mnogima, kralj je vrlo vjerojatno kritizirao Suáreza i izrazio zabrinutost zbog stanja u zemlji; budući da je to bila posvuda raširena ideja koja je raznim kanalima došla do Zarzuele, vrlo su vjerojatno kralj i general razgovarali o vladi jedinstva kojoj bi predsjedala vojna osoba: u tom slučaju sasvim mu se sigurno Armada učinio pogodnim za to mjesto iako nijedan od njih dvojice nije spominjao njegovu kandidaturu za premijera; ali nesumnjivo su razgovarali o nezadovoljstvu vojske, čega se kralj bojao, a u čemu je Armada pretjerivao, što možda objašnjava činjenicu da je kralj tražio od generala da se informira i da informira njega. Ta je zamolba bila povod ili izlika za idući Armadin potez. Jedva pet dana nakon toga bivši je kraljev tajnik otputovao u Valenciju kako bi se sastao s Milansom, svjestan da u vojsci nema nezadovoljnijega vojnika od Milansa i da svaka pučistička spletka kreće od Milansa ili vodi do njega ili ima dodirnih točaka s njime. Generali su se poznavali od četrdesetih, kad su se obojica borila u Rusiji s Plavom divizijom; nikad nisu bili bliski prijatelji, ali njihova stara sklonost monarhiji razlikovala ih je od kolega i predstavljala dodatnu poveznicu, koja im je toga popodneva, kad su bili nasamo - nakon ručka u kapetaniji u pratnji supruga i pukovnika Masa Olivera, Milansova ađutanta, i brigadira Ibáñeza Inglésa, zamjenika načelnika njegova stožera omogućila da jasno iznesu svoje projekte, ili je to barem omogućila Milansu. Obojica su se slagala u nesretnoj dijagnozi situacije u zemlji, dijagnozi koju su dijelili i mediji, političke stranke i društvene organizacije inače nimalo naklonjene ultradesnici; isto su se tako slagali da je najpametnije da vojska uzme stvar u svoje ruke, iako su se razilazili u načinu izvedbe: sa 100

svojom uobičajenom otvorenošću Milans se izjasnio da je spreman predvoditi monarhistički puč, govorio je o davnim sastancima generala u Játivi, ili možda u Jávei, i o nedavnim sastancima u Madridu i Valenciji, i vrlo se vjerojatno već na prvom susretu osvrnuo na operaciju koju je planirao Tejero, od koga je i dalje dobivao vijesti zahvaljujući svojem ađutantu. S druge pak strane, Armada je govorio o sastanku s kraljem ili izmislio nekoliko razgovora s kraljem i o bliskosti s monarhom koja više nije postojala ili barem nije bila kao prije - kralj je zabrinut, rekao je; kralju je dosta Suáreza, rekao je; kralj misli da je nužno poduzeti nešto, rekao je - i govorio je o svojem političkom sondiranju terena tijekom ljeta i jeseni i o planu stvaranja vlade jedinstva pod njegovom palicom i da bi imenovao njega, Milansa, zapovjednikom Vijeća načelnika stožera; isto je tako rekao da kralj odobrava taj hitni postupak i potkrijepio to time da su njihova dva projekta komplementarna jer bi njegovu političkom projektu mogla zatrebati vojna pomoć i da, u svakom slučaju, obojica imaju zajedničke ciljeve i da za dobrobit Španjolske i krune trebaju djelovati koordinirano i ostati u vezi. Uvjeren da Armada govori u kraljevo ime, žarko želeći uvjeriti samoga sebe u to, Milans je prihvatio dogovor i na taj način operacija Armada dobila je potporu u vojsci: preko Milansa bivši je kraljev tajnik držao pučističku vojsku i mogao se poslužiti prijetnjom ili silom u trenutku kad bi to najviše odgovaralo njegovim ciljevima. Bila je to promjena smjera. Do toga časa operacija Armada bila je samo politička operacija koja je trebala biti nametnuta isključivo političkim sredstvima; od toga časa to je bila više nego isključivo politička operacija jer je postojala mogućnost vojnog udara ako se ne bude mogla nametnuti isključivo političkim sredstvima. Razlika je bila očita, iako to Armada vjerojatno nije htio uočiti, ili barem ne još: najvjerojatnije je rekao samomu sebi da je susret s Milansom tek njegov način da obavi informativni zadatak za kralja ublažavajući usput pučistički žar stožernoga generala; k tomu, kao da je tražio način da ostane slijep, studeni i prosinac bili su puni događaja koje je Armada možda iščitao kao nagovještaje nenasilne pobjede isključivo političke operacije: dok se nezadovoljstvo vojske iskazivalo novim skandalima - 5. prosinca nekoliko stotina generala, zapovjednika i časnika bojkotiralo je jedan čin u Školi vojnoga stožera u znak protesta zbog vladine odluke - i dok je Madridom kružila glasina* da je skupina stožernih generala zatražila od kralja ostavku Adolfa Suáreza i da se priprema novo izglasavanje nepovjerenja premijeru, neki su vođe političkih stranaka došli u Zarzuelu* kako bi iskazali zabrinutost zbog pogoršanja situacije i potrebu za jakom vladom koja će prekinuti nepodnošljivu slabost Suárezove vlade. Ti povoljni znakovi ili ono što je Armada mogao protumačiti kao povoljne znakove ojačani su javnim priznanjem krune kad je malo prije kraja godine u svojoj božičnoj poruci kralj poručio svima koji su htjeli shvatiti - a prvi je shvatio Adolfo Suárez - da više ne podupire predsjednika vlade. Možda je to bila gesta koju je Armada čekao još od odlaska iz Zarzuele: kad je njegov suparnik pao u nemilost, ostao bez kraljeva povjerenja i zaštite, za Armadinu oholost i dvorski mentalitet to je bio trenutak da s kamatama vrati mjesto kraljeva miljenika, za koje je Suárez učinio sve da mu ga preotme, postajući šef vlade u onim za krunu teškim vremenima. Taj ga je predosjećaj osokolio da pojača opsjedanje kralja. Tijekom božićnih blagdana Armada je barem u dva navrata bio s kraljem, jednom u Zarzueli i drugi put u La Pleti, gdje je kraljevska obitelj provela prve dane siječnja. Ponovno su nadugo i naširoko razgovarali i u tim razgovorima bivši je kraljev tajnik mogao nagomilati dokaze da se vraća kraljevo povjerenje za kojim je gotovo pet godina čeznuo; nisu to bili fiktivni dokazi: zabrinut zbog budućnosti monarhije, odbijajući prihvatiti ulogu suca bez ikakve moći koju mu daje Ustav, kralj je tražio načine da izbjegne krizu i besmisleno je zamišljati da bi odbio načine koje mu je mogao pružiti ili načine za koje je mislio da mu može pružiti čovjek koji mu je pomogao da prijeđe tolike prepreke u mladosti. Iako imamo samo Armadino svjedočenje o predmetu razgovorâ na tim tajnim sijelima s kraljem,* neke stvari možemo smatrati sigurnim ili vrlo vjerojatnim: sigurno je ili vrlo vjerojatno da je, osim što su obojica ustrajno ocrnjivala Adolfa Suáreza i trenutačnu političku situaciju, Armada govorio o glasinama i o izglasavanju nepovjerenja Suárezu i o glasinama o vladi jedinstva, da je iznio svoje slaganje s njome i da se na manjeviše izravan način predložio za kandidata da je predvodi, naglašavajući da njegov monarhistički i liberalni profil odgovara profilu predsjednika koji su iskrojili mediji, 101

društvene organizacije i političke stranke, a mnogi od njih (opet prema Armadinim riječima) već su mu izrazili ili natuknuli svoj blagoslov; sigurno je ili vrlo vjerojatno da je kralj pustio Armadu da govori i da mu nije protuslovio i da je, ako to nije činio prije, sad počeo ozbiljno razmatrati prijedlog o vladi jedinstva s vojnom osobom na čelu, bio to Armada ili ne, samo ako to Kongres odobri i u skladu s Ustavom, što Armada smatra zajamčenim; sigurno je to da je, osim što su obojica ustrajavala u crnoj interpretaciji trenutka u vojsci, Armada do krajnjih granica prenaglašavao situaciju i govorio o susretu s Milansom predstavljajući sebe kao kočnicu intervencionističkoj žestini stožernoga generala Valencije, lukavo dozirajući informacije o njegovim projektima ili prijetnjama i ne ulazeći u pojedinosti koje bi mogle nauditi njegovim ciljevima (malo je vjerojatno da je primjerice spomenuo Tejera i njegovu povezanost s Milansom); isto je tako sigurno da je kralj zamolio Armadu da ga i dalje obavještava o svemu što se događa ili snuje u vojarnama; isto tako obećao je da će mu naći mjesto u glavnome gradu. Razloga za to obećanje sigurno je bilo nekoliko: kralj je nesumnjivo mislio da sama činjenica što se Armada nalazi daleko od Madrida otežava pristup brojnijim i točnijim vijestima o vojsci; nesumnjivo je mislio da mu smještanje na neko centralnije mjesto unutar vojne hijerarhije može pomoći da zaustavi udar; nesumnjivo ga je htio imati uza se da mu se može uteći u kakvoj nepredviđenoj okolnosti, možda i onoj da predsjeda koalicijskom vladom ili koncentriranom vladom ili vladom jedinstva. Možda je imao još neke razloge. Bilo kako bilo, kralj je ubrzo ispunio obećanje i unatoč žestokom protivljenju Suáreza, koji je bio nepovjerljiviji nego ikad prema makinacijama bivšega kraljeva tajnika, isposlovao je da ministar obrane osigura za Armadu mjesto zamjenika vojnoga stožera. Oboružan tim budućim imenovanjem, mnogim satima provedenim s kraljem i konkretnim prijedlogom, čim je završio odmor kraljevske obitelji u Léridi, Armada se sa ženom vratio u Valenciju i ponovno susreo s Milansom. To se zbilo 10. siječnja i to je bio posljednji razgovor oči u oči dvojice lidera prije udara. Armada je toga dana rekao Milansu da kralj dijeli njihovo mišljenje o političkoj situaciji i da je njegov skorašnji odlazak u Madrid na mjesto zamjenika načelnika vojnoga stožera idealna platforma za monarha da ga imenuje predsjednikom vlade jedinstva, koja će biti sastavljena u nekoliko tjedana, taman koliko je potrebno da se iskristalizira pobjedonosno izglasavanje nepovjerenja Adolfu Suárezu; stoga, zaključio je Armada, bio je trenutak da zaustave vojne operacije koje su uzele maha i da ih zamijene političkim operacijama: trebalo je pod jednim zapovjedništvom i jednim projektom ujediniti sve raspršene pučističke spletke kako bi ih se moglo deaktivirati čim pobijedi politička operacija ili, ako ne bude drugog izbora nakon propasti političke operacije, da ih se reaktivira s ciljem da uspije. Taj cilj koji je Armada definirao, a Milans prihvatio dominirao je sastankom koji je održan osam dana nakon toga u madridskom domu ađutanta stožernoga generala Valencije u Ulici General Cabrera; njemu je nazočilo, a pozvao ih je sam Milans, nekoliko pričuvnih generala - među njima Iniesta Cano, nekoliko aktivnih generala - među njima Torres Rojas, i nekoliko pukovnika - među njima Tejero; naprotiv, odan dosljednoj taktici da nikad ne govori o udaru u nazočnosti više od jedne osobe i da traži odstupnicu za bilo kakav potencijalno neugodan korak (zato je uvijek razgovarao nasamo s Milansom i uvijek je išao u Valenciju u pratnji žene i s izgovorom da ide riješiti neka privatna pitanja), Armada se u posljednji čas ispričao i nije došao na skup. Budući da je to bio najmnogobrojniji skup na kojem se pripremao udar, i s vojno-operativnoga gledišta najvažniji, dobro je poznato o čemu se ondje raspravljalo: tijekom suđenja za 23. veljače nekoliko gostiju iznijelo je slične verzije, a godinama nakon toga to će učiniti i gosti koji su svojevremeno izbjegli suđenje. Na tom je sastanku riječ vodio Milans. Stožerni general Valencije preuzeo je na sebe vođenje manje-više zametnih planova udara u koje su bili upleteni svi nazočni i izložio je Armadin plan onako kako ga je Armada izložio njemu, podvlačeći da se sve radi pod kraljevim okriljem; isto tako, nakon što je Tejero iznio tehničke detalje svoje operacije, Milans je definirao osnovne mehanizme koji će se odvijati u danom trenutku: Tejero će zauzeti Kongres, on će imati pod kontrolom valencijsku regiju, Torres Rojas imat će pod kontrolom Oklopnu diviziju Brunete i Armada će biti s kraljem u Zarzueli, dok će im se ostali stožerni generali, čija će suradnja biti dogovorena, pridružiti držeći pod kontrolom svoja područja i na taj će način zaokružiti udar; to je - kako je stalno ponavljao 102

Milans - bio tek plan i njegovo ostvarivanje neće biti potrebno ako, kao što je očekivao, Armada u razumnom vremenu pokrene svoj isključivo politički plan; Milans je objasnio i što smatra razumnim vremenom: trideset dana. Nije prošlo ni petnaest dana kad se činilo da su se pučistički planovi raspršili. Dana 29. siječnja Adolfo Suárez najavio je preko televizije svoju ostavku na mjesto predsjednika vlade. Iako je vladajuća klasa to već mjesecima zahtijevala, svi su ostali zatečeni viješću, i moguće je zamisliti da je u prvom trenutku Armada s pravom pomislio da je Suárez dao ostavku kako bi onemogućio političke operacije usmjerene protiv njega, između ostaloga i operaciju Armada; ali isto je tako moguće zamisliti da je u idućem trenutku general pokušao uvjeriti samoga sebe da daleko od toga da mu Suárezova ostavka komplicira stvari, jer mu je uštedio neizvjesno izglasavanje nepovjerenja i da prepušta svoju političku budućnost kralju, kojeg Ustav ovlašćuje da predloži novoga predsjednika nakon konzultacija s parlamentarnim liderima. U tom je trenutku Armada odlučio kralju bez okolišanja iznijeti svoju kandidaturu i čvrsto ga pritisnuti da je prihvati. Učinio je to na jednoj večeri nasamo s kraljem, tjedan dana nakon Suárezove ostavke. Tad je Armada mislio da sve ide njemu u korist, a dokaz je to da je Milans, nesumnjivo po njegovim napucima, ponovno okupio svoje ljude ili dio svojih ljudi u Ulici General Cabrera kako bi ih uvjerio da se puč zamrzava do nove obavijesti jer je odlazak predsjednika vlade i trenutačno premještanje Armade u Madrid značilo da je puč nepotreban i da je operacija Armada krenula: jutro nakon Suárezove ostavke novine su bile pune hipoteza o koalicijskoj vladi ili koncentriranoj vladi ili vladi jedinstva,* političke stranke nudile su se da sudjeluju u njoj ili su tražile potporu za nju i Armadino ime pronosilo se malenim madridskim centrom moći, a promicale su ga osobe iz njegove blizine poput novinara Emilija Romera, koji je 31. siječnja predlagao generala u svojoj kolumni u ABC-u kao novoga predsjednika vlade; tri dana nakon toga kralj je nazvao Armadu i rekao mu daje upravo potpisao dekret o njegovu imenovanju zamjenikom zapovjednika vojnoga stožera i neka pakira kovčege jer se vraća u Madrid. U tim idealnim okolnostima za Armadu kralj i on skupa su večerali i tijekom večere bivši je tajnik tvrdoglavo ponovio svoje argumente: da je potreban jasan rez ili nagli zaokret koji će ukloniti opasnost od državnog udara, da je pametno sastaviti vladu jedinstva kojom će predsjedati vojna osoba i da je to rješenje sasvim ustavno; također se ponudio da preuzme vođenje vlade i tvrdio ili jasno naznačio da računa na potporu glavnih političkih stranaka. Ne znam kakva je bila kraljeva reakcija na Armadine riječi; ne treba odbaciti mogućnost da je dvojio,* a razlog da je ne odbacimo jest taj da je kralju, iako je UCD već predložio Leopolda Calva Sotela kao Suárezova nasljednika, trebalo još jedanaest dana da iznese njegovu kandidaturu Kongresu: prilično je malo vjerojatno da se na zakonski obveznim konzultacijama s vođama političkih stranaka, koje su prethodile kandidaturi, spomenulo Armadino ime, ali zacijelo se razgovaralo o koalicijskoj vladi ili koncentriranoj vladi ili vladi jedinstva; osim tog odgađanja još jedan razlog potiče nas da ne odbacimo mogućnost da je kralj dvojio: mnogi su se već dulje vrijeme zalagali za izvanredan izlaz koji, teoretski ne kršeći Ustav, ne pretpostavlja ni automatsku primjenu Ustava, a on je imao apsolutno povjerenje u Armadu i mogao je misliti da bi vlada kojom predsjeda general i koja uživa potporu svih političkih stranaka mogla smiriti vojsku, mogla bi pomoći zemlji da izađe iz krize i mogla bi ojačati krunu. Ne treba odbaciti mogućnost da je dvojio, ali činjenica jest da je, ma koji razlozi bili - možda stoga što je na vrijeme shvatio da forsiranje Ustava znači ugrožavanje Ustava i da ugrožavanje Ustava znači ugrožavanje demokracije i da ugrožavanje demokracije znači ugrožavanje krune - kralj odlučio doslovno primijeniti Ustav i 10. veljače iznijeti Kongresu kandidaturu Leopolda Calva Sotela. To je bio kraj operacije Armada, kraj isključivo političke operacije; od toga trenutka isključeno je da će bivši kraljev tajnik postati predsjednik koalicijske vlade ili koncentrirane vlade ili vlade jedinstva parlamentarnim putem. Pred Armadom su se otvorila samo dva izlaza: jedan se sastojao od toga da zaboravi svoje ambicije i da uvjeri Milansa da zaboravi vojnu operaciju i da Milans pak nagovori Tejera i ostale urotnike da zaborave vojnu operaciju; drugi se sastojao od toga da odmrzne vojnu operaciju i iskoristi je kao potporu kako bi nasilu nametnuo politički recept koji nije mogao primijeniti isključivo političkim sredstvima. Ni Armada niti ijedan drugi urotnik nisu uopće razmotrili prvu mogućnost; ni Armada niti ijedan 103

drugi urotnik ni u jednom času nisu se odrekli drugog izlaza, tako da je na kraju pobijedila vojna opcija. Također valja reći da mu okolnosti toga mjeseca nisu otežavale uspjeh jer su u tri tjedna koja su prethodila 23. veljače urotnici vjerojatno osjećali da realnost od njih zahtijeva neodgodivi udar koristeći se posljednjim arsenalom argumenata i uvjeravajući se da jedino dizanje vojske može spriječiti propast domovine: dana 4. veljače, istoga dana kad je objavljen oštri dokument Episkopalne konferencije protiv Zakona o rastavi, skupina proetinih zastupnika prekinula je uz viku i domoljubne pjesme prvi kraljev govor pred baskijskim parlamentom; 6. veljače pojavilo se truplo jednog inženjera u nuklearnoj centrali u Lemónizu kojeg je otela ETA; 13. veljače u zatvorskoj bolnici u Carabanchelu umro je pripadnik ETA-e Joseba Arregui, a i idućih dana politička je napetost rasla: tijekom mukotrpna parlamentarnoga zasjedanja oporba je optužila vladu da tolerira torturu, došlo je do javnih okršaja između Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva pravosuđa, došlo je do smjena nekih dužnosnika i odmah potom do policijske pobune koja je rezultirala ostavkom čitavoga vodstva; 21. veljače ETA je otela urugvajskoga konzula u Pamploni i austrijskog i salvadorskog u Bilbau. Usred tih nemirnih dana Armada je dvaput vidio kralja, jedanput 11. i potom 13. veljače, oba puta u Zarzueli; prvom prilikom, tijekom komemoracije za Fredericu od Grčke, kraljevu svekrvu, jedva da je mogao razmijeniti riječ s monarhom; drugom prilikom, tijekom njegova promaknuća u zamjenika načelnika vojnoga stožera, razgovarali su sat vremena. Tijekom susreta Armada je bio nervozan i uzrujan: nije se usudio predbaciti kralju što ga nije imenovao predsjednikom vlade, ali rekao mu je da je učinio veliku pogrešku što je imenovao Calva Sotelu; prema Armadinim riječima, također mu je najavio neizbježan vojni potez* kojem će se pridružiti nekolicina stožernih generala, među njima i Milans, kao što je to najavio i generalu Gutiérrezu Melladu, koga je toga jutra učtivo posjetio po izlasku iz Zarzuele. Ovo posljednje čini mi se nevjerojatnim: barem je to general Gutiérrez Mellado porekao pred sucem. Naprotiv, posvema je sigurno da je tri dana nakon toga Armada odškrinuo vratašca udara: 16. veljače susreo se u svojem novom uredu u glavnom stožeru s brigadirom Ibáñezom Inglésom, Milansovim zamjenikom u vojnom stožeru i uobičajenom vezom između njih dvojice, i rekao mu da je politička operacija propala; možda mu nije rekao ništa više, ali nije ni trebao: to je bilo dovoljno da Milans zna da, osim ako ne pristane da sve ostane u zraku, treba odmah pokrenuti vojnu operaciju. Udar je bio neopoziv. Jedva četrdeset osam sati nakon susreta Armade i Ibáñeza Inglesa, točno onoga dana kad je u Kongresu počela rasprava o imenovanju Calva Sotele predsjednikom vlade, Tejero je nazvao Ibáñeza Inglésa: rekao mu je da je istekao rok koji je odredio Milans za uspjeh operacije Armada, da su sjednice s raspravom o imenovanju, s vladom i svim zastupnicima okupljenim u Kongresu prilika da ostvare svoj naum i da neće tako skoro imati tako dobru šansu, uvjerio ga je da ima skupinu satnika koji su ga spremni poduprijeti, da su ih posljednji događaji - uvreda kralju u baskijskom parlamentu, ubojstvo inženjera u Lemónizu koje je počinila ETA, posljedice smrti pripadnike ETA-e Arreguija digli na noge i da ih neće još dugo moći zadržati i da će, ukratko, zauzeti Kongres s Milansom ili bez njega; Tejerovo upozorenje Ibáñezu Inglésu raspršilo je neodlučnost koja je još uvijek tinjala u stožernome generalu Valencije: nije mogao zaustaviti pukovnika, Armadin politički neuspjeh ostavio ga je bez ikakva izlaza, previše se uvalio u sve to da bi se u posljednjem času povukao. Milans je stoga odobrio Tejerov plan i 18. veljače pukovnik je organizirao večeru s nekolicinom pouzdanih satnika s kojima je već neko vrijeme neodređeno razgovarao o državnom udaru (lagao je Ibáñezu Inglésu: nije istina da više nije mogao zauzdati satnike, nego nije više mogao zauzdati sebe); te je noći bio konkretan: iznio im je plan, isposlovao da se obvežu da će mu pomoći u provedbi, raspravljao je s njima o mogućnosti da napadne Kongres tijekom glasovanja o imenovanju novoga premijera za dva dana, odgodio je donošenje odluke o datumu napada do idućega dana. Idući dan bio je 19. veljače. Ujutro je Tejero shvatio da mu za pripremu udara treba više od dvadeset četiri sata i stoga ga nije mogao organizirati za petak, ali netko - možda jedan od njegovih kapetana, možda jedan od Milansovih ađutanata - upozorio ga je da parlamentarna većina koja je bila za Calva Sotela nije dovoljna da bude izabran u prvom glasovanju i da predsjednik Kongresa mora organizirati drugo glasovanje, koje se ni u kojem slučaju neće moći održati prije ponedjeljka, 104

što im je davalo najmanje četiri dana za pripreme; ma koji dan izabrao predsjednik Kongresa, udar će biti toga dana: dana drugoga kruga glasovanja o predsjedniku vlade. Na taj je način udar odgođen i u ovoj točki moje se pripovijedanje račva. Dosad sam iznio događaje kako su se odvijali ili kako mi se činilo da su se odvili; budući da su u ono što je slijedilo bili upleteni članovi CESID-a, uz činjenice koje sam dosad iznio o obavještajnoj službi ne mogu izabrati između dvije verzije događaja koje međusobno kolidiraju. Izabrat ću poslije, a sad ću iznijeti obje. Prva je verzija službena verzija; drugim riječima: verzija pravde; i manje problematična. Od 19. Tejero i Milans - jedan u Madridu, drugi u Valenciji - rade na pripremama udara, ali od 20., kad predsjednik Kongresa određuje datum i vrijeme drugoga glasovanja o novome premijeru i tako nehotice pučistima daje datum i vrijeme udara - ponedjeljak 23., ne prije osamnaest sati - rad na planiranju ubrzava se. Tejero dotjeruje posljednje detalje svojega plana, traži sredstva kojima će ga provesti, u nekoliko navrata razgovara preko telefona s Milansovim pomoćnicima (pukovnikom Masom Oliverom i brigadirom Ibáñezom Inglésom) i osobno razgovara s nekoliko časnika žandarmerije, osobito sa skupinom svojih satnika; barem četvoricom: Muñecasom Aguilarom, Gómezom Iglesiasom, Sánchezom Valienteom i Bobisom Gonzálezom. Prva su dvojica dobri Tejerovi prijatelji i dobro ih poznajemo: Muñecas je satnik koji se 23. veljače obratio otetim parlamentarcima s govornice u Kongresu i najavio dolazak vojnog autoriteta; Gómez Iglesias satnik je dodijeljen AOME-u - jedinici za specijalne operacije unutar CESID-a - kojeg je vjerojatno zapovjednik Cortina zadužio da čuva Tejera i koji je, prema toj prvoj verziji događaja, 23. veljače radio iza leđa svojemu šefu jer je bez Cortinina znanja pomogao pukovniku da pobijedi posljednje sumnje nekih časnika koji su trebali ići s njime toga popodneva udara i možda mu je osigurao ljude i sredstva AOME-a kojima su praćeni autobusi prema Kongresu. Što se tiče Milansa, tijekom ta četiri dana organizira s dva pomoćnika pobunu u Valenciji, dobiva obećanja o potpori ili neutralnosti ostalih stožernih generala, punom parom osmišljava pobunu Oklopne divizije Brunete preko zapovjednika Parda Zancade (kojega uoči udara zove u Valenciju kako bi mu dao upute) i u barem tri navrata razgovara preko telefona s Armadom. Posljednji se razgovor vodi 22. veljače: iz ureda sina brigadira Ibáñeza Inglésa Milans razgovara s Armadom u nazočnosti Ibáñeza Inglésa, pukovnika Masa Olivera i zapovjednika Parda Zancade, i to čini tako da ponavlja naglas riječi svojih sugovornika kako bi i njegovi kolege sve čuli, kao da ne vjeruje sasvim Armadi ili kao da želi da njegovi podčinjeni steknu potpuno povjerenje u njega; dva generala prolaze plan: Tejero će zauzeti Kongres, Milans će zauzeti Valenciju, Brunete će zauzeti Madrid i Armada će zauzeti Zarzuelu; i ono najvažnije: sve se događa po kraljevoj naredbi. Kad Milans spusti slušalicu, sedamnaest je i trideset. Malo više od dvadeset četiri sata prije početka udara. To je prva verzija; druga joj ne proturječi i razlikuje se od nje u samo jednoj krajnjoj točki: pojavljuje se Cortina. Riječ je o sumnjivoj verziji jer je to verzija pučista ili, sasvim konkretno, Tejerova verzija: držeći se zajedničke linije obrane upotrijebljene za sve optužene tijekom suđenja za 23. veljače i zasnivajući se na navodnom sudioništvu Cortine, Armade i kralja, Tejero se pokušava izvući okrivljujući Cortinu (a s Cortinom i obavještajnu službu), okrivljujući preko Cortine Armadu (a s Armadom sam vojni vrh) i okrivljujući preko Cortine i Armade kralja (a s kraljem i najvažniju državnu instituciju); sve to, dakako, ne pretvara automatski Tejerovo svjedočenje u laž. Zapravo, tijekom ispitivanja pukovnik je dao neke vrlo precizne pojedinosti koje potkrepljuju vjerodostojnost njegove verzije; ipak, sud mu nije povjerovao jer je lagao u drugim stvarima i jer je Cortina imao besprijekorni alibi za svaku Tejerovu optužbu, što je nužno dovelo do njegova oslobađanja, iako to nije predstavljalo zapreku da se i dalje sumnja u njega: Cortina je stručnjak u nalaženju alibija i, kao što je pisala novinarka koja je pokrivala zasjedanje suda, čovjek ne mora čitati detektivske romane da zna da nevin čovjek gotovo nikad nema alibi jer mu ne pada na pamet da bi mu mogao zatrebati.* Otud djelomice poteškoća u odabiru podataka koje sam dosad iznio o dvjema verzijama događaja. Nastavit ću s drugom. Popodne 18. ili ujutro 19., kad Milans i Tejero odlučuju krenuti u udar, satnik Gómez Iglesias, koji mjesecima nadgleda pukovnika prema Cortininoj naredbi, priopćuje vijest šefu 105

AOME-a. Cortina ne obavještava nadređene, ne razotkriva pučiste; umjesto toga stupa u vezu s Armadom, koji je, prema Tejerovim riječima upućenim Gómezu Iglesiasu, vođa udara ili jedan od vođa udara ili je uvučen u udar i djeluje prema kraljevim napucima.* Armada već dugo poznaje Cortinu i, zato što želi iskoristiti zapovjednika ili zato što nema drugog izbora, govori mu ono što zna; Cortina se odmah stavlja Armadi na raspolaganje. U nastavku, u sprezi s Armadom, možda prema Armadinoj naredbi, Cortina traži od Gómeza Iglesiasa da mu ugovori susret s Tejerom: želi iz prve ruke upoznati pukovnikove planove, podsjetiti ga na ciljeve udara i ojačati zapovjedni lanac urotnika. Tejero potpuno vjeruje Gómezu Iglesiasu i misli da bi prilikom napada na Kongres bilo dobro raspolagati ljudima i sredstvima AOME-a, tako da pristaje na susret i iste večeri, toga 19. veljače, dva se časnika sastaju u Cortininu domu, u stanu u Ulici Biarritz, u parkovnoj zoni Las Avenidas, gdje zapovjednik živi s roditeljima. Cortina se pokazuje pred pukovnikom kao pouzdan čovjek ili kao Armadin glasnogovornik; instruira ga: naglašava da se operacija izvodi po kraljevoj naredbi s ciljem da se spasi monarhija, jasno naglašava da je njegov politički zapovjednik Armada iako mu je vojni zapovjednik Milans, ponavlja mu u kratkim crtama tijek udara i predviđeni izlaz (govori o vladi s Armadom na čelu, ali ne o koalicijskoj vladi ili koncentriranoj vladi ili vladi jedinstva), postavlja mu tehnička pitanja o načinu na koji kani provesti svoj dio plana, uvjerava ga da može računati na ljude i sredstva AOME-a i inzistira da napad mora proći bez krvi i diskretno i da njegov zadatak završava kad ga dođe zamijeniti vojska i kad Armada preuzme okupirani Kongres. To je sve: dva se muškarca raziđu oko tri ujutro i do 23. veljače ostaju u kontaktu preko Gómeza Iglesiasa, ali sutradan Tejero zove Valenciju kako bi se uvjerio da je Cortina dio udara i nakon telefonskoga razgovora između Milansa i Armade iz Valencije mu potvrđuju da može vjerovati Cortini i neka slijedi njegove upute. U međuvremenu, u nekom trenutku tog petka, ili možda u subotu ujutro, Armada odlučuje, slijedeći Cortinin savjet, da se i on mora sastati s Tejerom i, ponovno preko Gómeza Iglesiasa, Cortina ugovara za subotu navečer 21. veljače sastanak te dvojice muškaraca s ciljem da general upozna pukovnika, da mu osobno razjasni prirodu operacije i izda mu posljednje naredbe. Susret se odvija, a na njemu Armada ponovno daje iste upute koje je Tejero dobio od Cortine dva dana prije toga: operacija mora biti diskretna i bez krvi, pukovnik mora ući u Kongres u ime kralja i demokracije i mora izaći odande kada dođe vojni autoritet koji će sve preuzeti (Armada ne misli da je potrebno razjasniti da će taj vojni autoritet biti on sam, ali identificirat će se lozinkom: “vojvoda od Ahumade”); sve se radi po kraljevoj naredbi kako bi se spasila monarhija i demokracija putem vlade kojom će predsjedati on, ali čiji sastav još nije utvrđen. Prema onomu što će izjaviti Tejero na suđenju, ponavljanje riječi monarhija i demokracija u generalovu diskursu bilo mu je sumnjivo (nije mu, naprotiv, sumnjivo to što bi Armada bio predsjednik vlade: to zna već neko vrijeme i siguran je da će to biti vojna vlada); ipak, Tejero ne traži objašnjenje, a još manje protestira: Armada je general, a on samo pukovnik i iako prema njegovu unutarnjem zakonu Milans ostaje vođa udara jer je zapovjednik kojemu se divi i s kojim se osjeća iskreno povezanim, stožerni general Valencije nametnuo je Armadu kao političkoga vođu i Tejero ga prihvaća; k tomu, nije monarhist, ali pokorava se monarhiji i siguran je da je u Armadinim ustima riječ demokracija šuplja riječ, obični paravan kojim se prikriva gola realnost udara. Do susreta je došlo u tajnome stanu AOME-a ili u stanu kojim se često koristio šef AOME-a, smještenom u Ulici Pintor Juan Gris, u koji je Cortina doveo Tejera nakon što se sastao s njime u obližnjem hotelu Cuzco; Armada i Tejero razgovaraju nasamo, ali za to je vrijeme Cortina ostao u hodniku stana i kad su završili, zapovjednik je opet ispratio pukovnika do ulaza u hotel Cuzco, gdje su se oprostili. Cortina i Armada nikad nisu priznali da se taj susret dogodio, a Tejero to na suđenju nije mogao dokazati: Cortinin je alibi bio savršen; tom je prigodom bio i Armadin. Opet prema Tejerovim riječima, susret je kratko trajao, ne dulje od trideset minuta, između dvadeset i trideset i dvadeset jedan sat. Za manje od četrdeset osam sati počeo je udar. 6 To su dvije verzije događaja neposredno prije 23. veljače. Zamislimo sada da je ova druga 106

verzija istinita; zamislimo da Tejero ne laže i da je četiri ili pet dana prije udara Cortina saznao od Gómeza Iglesiasa da će do udara doći i da je Armada njegov predvodnik ili jedan od predvodnika i da je odlučio priključiti se operaciji stavljajući se generalu na raspolaganje. Ako je tako učinio, možda ne bi bilo zgorega upitati se zašto je to učinio. Postoji jedna teorija, poprilično raširena,* prema kojoj je Cortina bio upleten u udar kao dvostruki agent: ne s ciljem da udar uspije, nego da propadne, ne s ciljem da uništi demokraciju, nego da je zaštiti. Zagovornici te teorije drže da je Cortina saznao da će doći do udara kad je već bilo prekasno da ga deaktivira; drže da je shvatio da je riječ o improviziranoj i loše organiziranoj operaciji i da je odlučio ubrzati je kako ne bi bilo dovoljno vremena da je pučisti dotjeraju i kako bi se osigurao da će propasti; drže da je stoga gurnuo Tejera u udar tijekom njihova susreta 19. veljače, uglavljujući datum napada na Kongres. Lijepo, ali neistinito. Na prvome mjestu zato što Tejero nije nikoga trebao da ga pogura da izvede udar jer je već bio odlučio niti mu je tko trebao uglaviti datum koji je on sam uglavio ili su ga uglavile peripetije oko imenovanja Calva Sotela u Kongresu; i, drugo, zato što, sve i da je Cortina znao nekoliko dana unaprijed da će do udara doći, mogao ga je bez ikakve muke deaktivirati: dovoljno je bilo da prenese nadređenima sve što zna, a oni bi u svega nekoliko sati uspjeli zaustaviti pučiste kao što su uspjeli prije 23. veljače s pučistima iz operacije Galaxia i kao što će učiniti nakon 23. veljače s drugim pučistima. Moja je teorija mnogo jasnija, prozaičnija i heterogenija. Za početak podsjetit ću da je postojala povezanost između Cortine i Armade: poznavali su se od 1975., iz vremena kad je Cortina zalazio u Zarzuelu; Cortinin brat Antonio - više bliski prijatelj nego brat - bio je Armadin prijatelj i promicatelj Armadine kandidature za predsjednika vlade jedinstva; sam Cortina podržavao je ideju o takvoj vladi, a možda i Armadinu kandidaturu. Dakle moja je teorija da je, ako je Cortina uistinu bio uključen u udar, bio uključen zato da uspije, a ne da propadne: zato što je, kao i Armada i Milans, bio uvjeren da je zemlja zrela za udar i zato što je mislio da vrijedi truda riskirati i dići se na oružje kako bi se nametnulo političko rješenje koje se nije moglo nametnuti bez oružja; isto tako zato što je mislio da će ako se pridruži udaru moći sudjelovati u njegovu vođenju ili utjecati na njega i usmjeriti ga u najpametnijem smjeru; isto tako zato što je mislio da, skriven iza dobrih alibija, njegov osobni rizik nije velik i da, ako bude inteligentno djelovao, može imati koristi od udara jednako ako uspije i ako propadne (ako uspije, bit će jedan od tvoraca njegova uspjeha; ako propadne, znat će manevrirati tako da se predstavi tvorcem njegove propasti); isto tako zato što, iako njegov odnos s kraljem nije bio tako blizak kao što su brujali pučisti nakon udara - najvjerojatnije nije bio mnogo bliskiji od onoga kakav je monarh održavao s drugim kolegama iz generacije s kojima se sastajao na ručkovima ili večerama bratovština - Cortina je bio vojnik strogo monarhističke orijentacije i mislio je da, jednako ako uspije i ako propadne, Armadin blagi udar može djelovati kao dekompresor, opuštajući politički i vojni život, tih dana napet do krajnjih granica, ventilirajući tim potresom ustajalu atmosferu i postajući tako profilaktično sredstvo protiv sve žešće prijetnje od teškog udara, antimonarhističkog i dovoljno dobro isplaniranog da ispadne nezaustavljiv, i zato što je, u krajnjoj liniji, mislio da će monarhija, kao i on, biti s udarom na dobitku uspio on ili ne, kao da je čitao Machiavellija i prisjećao se onoga savjeta: “Mudar vladar mora, kad god ima priliku, lukavo poticati svaku oporbu s ciljem da on, kad je jednoga dana savlada, zasja još većim sjajem.”* Kao i bilo koji od urotnika Cortina je uoči 23. veljače mogao misliti da postoje samo tri načina da udar propadne: prvi je bio reakcija naroda; drugi je bio reakcija vojske; treći je bio reakcija kralja. Kao i bilo tko od urotnika Cortina je mogao misliti da je prva reakcija nevjerojatna (i ako je tako mislio, udar 23. veljače pokazao mu je da ima pravo): 1936. Francov je udar propao i izazvao rat jer su ljudi izašli na ulice uz potporu vlade i s oružjem u rukama kako bi branili republiku; s otetom vladom i zastupnicima u Kongresu, zastrašen sjećanjima na rat, razočaran funkcioniranjem demokracije, umrtvljen i bez oružja, 1981. narod neće znati ništa drugo nego pozdraviti udar ili mu se pokoriti ili, u najgorem slučaju, pružiti zanemarivo slab otpor. Kao i bilo koji od urotnika Cortina je mogao misliti da je druga mogućnost jednako nevjerojatna (i ako je tako mislio, opet mu je 23. veljače pokazao da ima pravo): 1936. Francov je udar propao i izazvao rat jer je dio vojske ostao pod 107

zapovjedništvom vlade i priključio se narodu u obrani republike; naprotiv, 1981. vojska je bila jednoliko frankistička i stoga če visoki časnici koji se usprotive državnom udaru, državnom udaru koji je pod pokroviteljstvom kralja, biti iznimke. Ostala je treća mogućnost: kralj. On je, zapravo, bio jedina mogućnost ili barem jedina mogućnost koju je Cortina ili bilo koji od urotnika mogao prije udara smatrati ostvarivom: mogao je misliti - iako udar nije bio protiv kralja, nego s kraljem, iako nije bio teški udar, nego blagi, iako u svojoj biti teoretski nije imao za cilj uništiti demokraciju, nego je popraviti, iako će pritisak pobunjenika i velikog dijela vojske na njega biti ogroman i iako će čak i vlada koja nastane kao rezultat udara morati imati odobrenje Kongresa i Armada bi je mogao predstaviti ne kao pobjedu udara, nego kao rješenje udara - da kralj neće štititi udar i iskoristiti svoju ulogu Francova nasljednika i simboličnoga vrhovnog zapovjednika oružanih snaga kako bi ga spriječio, možda prisjećajući se primjera svojega djeda Alfonsa XIII. i svojega šurjaka Konstantina od Grčke, koji su prihvatili pomoć vojske kako bi se održali na vlasti i nakon manje od deset ljeća bili su svrgnuti.9 E, sad, što bi se dogodilo da se kralj suprotstavi udaru? Činjenica je da to nitko nije mogao predvidjeti jer kad udar jedanput krene, sve je moguće, čak i da se udar s kraljem pod vodstvom dvojice generala najsklonijih monarhiji u čitavoj vojsci pretvori u udar protiv kralja koji će na kraju uništiti monarhiju; ali isto je tako činjenica da će ako se kralj usprotivi udaru, udar najvjerojatnije propasti jer nije bilo vjerojatno da će monarhistički udar degenerirati u antimonarhistički udar, kao što je izvjesno da bi ako udar propadne kraljevom intervencijom, on postao u svakom pogledu spasitelj demokracije, što bi samo značilo osnaživanje monarhije. I dalje uporno tvrdim: ne kažem da je to za monarhiju bio jedini mogući rezultat udara ako mu se kralj suprotstavi; samo kažem da je, kao i bilo koji od urotnika, prije nego što se Cortina pridružio puču, mogao zaključiti da su opasnosti koje udar nosi za monarhiju manje od koristi i da je posljedično tomu taj udar dobar jer će jednako značiti pobjedu uspio on ili propao: uspjeh udara ojačat će krunu (to je barem mogao misliti Corona ili su to mislili Armada i Milans); jednako će tako biti i ako propadne. Pročitao on Machiavellija ili ne i prisjetio se on njegova savjeta ili ne, tako je mogao misliti Cortina; pretpostavimo da je tako bilo, i u tome mu je 23. veljače dokazao da ima pravo, itekako pravo. 7 Ovo navedeno tek su pretpostavke: glavno pitanje - glavno pitanje o Cortini, glavno pitanje o ulozi obavještajnih službi 23. veljače - ostaje otvoreno i zato se s podacima koje sam dosad iznio još uvijek ne možemo odlučiti ni za jednu od te dvije verzije o onome što se dogodilo u danima prije udara. Sigurni smo da CESID Javiera Calderóna kao takav nije sudjelovao u udaru, ali nismo sigurni je li Cortinin AOME sudjelovao u udaru. Sigurni smo da je član AOME-a satnik Gómez Iglesias sudjelovao s Tejerom u pripremi i provedbi udara, ali nismo sigurni je li to učinio po Cortininoj naredbi, a ne na vlastitu inicijativu, iz solidarnosti ili zbog prijateljstva s pukovnikom; isto smo tako sigurni da su drugi članovi AOME-a - narednik Sales i razvodnici Monge i Moya - sudjelovali u udaru prateći Tejerove autobuse do njihova cilja, a ne znamo jesu li to, pod pretpostavkom da su to učinili, učinili po naredbi Gómeza Iglesiasa, koji ih je unatoč strogoj Cortininoj kontroli nad ljudima izabrao za operaciju iza Cortininih leđa, ili su to učinili po naredbi Cortine, koji se pridružio udaru sa svojom jedinicom ili dijelom svoje jedinice jer je držao da je to dobar udar, uspio on ili ne. U toj početnoj točki imamo pretpostavke i imamo mogućnosti, ali nemamo ništa sigurno, čak ni vjerojatno; možda se tomu možemo približiti ako si pokušamo odgovoriti na pitanja koja su ostala neriješena: što je točno činio Cortina 23. veljače? Što se točno dogodilo u AOME-u 23. veljače? 9

Sasvim je pak moguće da monarhističkim pučistima primjer Alfonsa XIII. i Konstantina od Grčke nije djelovao nimalo neprihvatljivo za krunu; njihovo razmišljanje bilo je možda gotovo obratno od kraljeva razmišljanja 23. veljače: prema njihovu mišljenju, upravo je pomoć vojske omogućila kraljevu djedu i šurjaku da se još nekoliko godina održe na vlasti i da bi da su znali mudro upravljati njome, sigurno spriječili kraj monarhije u Španjolskoj i Grčkoj. 108

Usprkos hermetičnom karakteru AOME-a* imamo brojna izravna svjedočanstva o onome što se događalo u jedinici te noći. Ta su svjedočanstva često kontradiktorna - katkad izrazito kontradiktorna - ali omogućuju nam da ustanovimo neke činjenice. Prva je da je držanje šefa AOME-a bilo prividno besprijekorno; druga je da se taj privid kala u svjetlu držanja nekih članova AOME-a (i u svjetlu svjetla koje ono baca na određene segmente ponašanja šefa AOME-a). U trenutku kad se odigrao napad na Kongres, Cortina se nalazio u AOME-ovoj školi, u kućici smještenoj u Ulici Miguel Acaril. Čuo je pucnjavu preko radija i smjesta se preselio u drugo tajno sjedište jedinice, smješteno u Aveniji cardenal Herrera Oria; ondje se nalazilo njegovo zapovjedno mjesto, štab, i odande je, uz pomoć satnika García-Almente, zamjenika šefa AOME-a, počeo izdavati naredbe: budući da je znao ili pretpostavljao da je napad na Kongres uvod u državni udar i da može izazvati napetosti u jedinici, Cortina je naredio da svi podređeni ostanu na svojim mjestima i zabranio svaki komentar u korist udara ili protiv njega; onda je poslao po sve ekipe koje su bile vani na zadacima, organizirao raspoređivanje svojih ljudi po Madridu kako bi prikupljali informacije i odmah nametnuo posebne sigurnosne mjere u svim bazama. Napokon, oko devetnaest i trideset, krenuo je prema sjedištu CESID-a u Castellani 7, gdje je ostao sve do propasti udara u jutarnjim satima, stalno pod zapovjedništvom Javiera Calderóna, stalno u kontaktu sa štabom svoje jedinice i stalno nudeći svojim šefovima informacije koje je dobivao od nje, što će biti ključno za zaustavljanje udara u glavnome gradu. Dovde - i ponavljam: do ranih jutarnjih sati - Cortinino držanje: držanje koje odbacuje svaku upletenost u udar, ali koje apsolutno ne dopušta da ga isključimo (zapravo, suradnja s protuudarom bila je, kako je noć odmicala i kako se umanjivala mogućnost da udar uspije, najbolji način da se osigura od propasti udara jer je to bio način da se osigura od optužbe da ga je podupirao); još manje dopušta da ga isključimo ono što znamo o držanju njegovih podređenih. Osobito jednoga od njih: razvodnika Rafaela Mongea. Monge je bio šef SEA-e, tajne jedinica unutar Cortinine tajne jedinice koju su činili ljudi od njegova najvećega povjerenja i čiji je glavni, ali ne i jedini zadatak u to doba bio priprema agenata koji su se trebali infiltrirati među simpatizere ETA-e u Baskiji; toj su jedinici pripadali narednik Miguel Sales i razvodnik José Moya.10 Toga popodneva 23. veljače, nakon što je oko devetnaest sati došao u AOME-ovu školu u Ulici Marqués de Aracil, Monge je u pratnji satnika Rubija Luenga otišao u kućicu u kojoj se nalazio štab; uzrujan i euforičan, Monge je rekao Rubiju Luengu sljedeće: rekao mu je da je pratio Tejerove autobuse do Kongresa, rekao je da je to učinio s drugim članovima AOME-a, rekao mu je da je to učinio na zapovijed García-Almente (Rubio Luengo odmah je povezao Mongeovo trostruko priznanje s naredbom García-Almente koju je dobio toga jutra u školi: trebao je predati Mongeu, Salesu i Moyi tri vozila s lažnim tablicama, toki-vokije i niskofrekventne radioodašiljače koje ne može otkriti ni ostatak ekipa AOME-a). To nije bio prvi put da Monge toga popodneva iznosi svoju upletenost u udar; učinio je to i nekoliko minuta poslije toga kad je, nakon razgovora s García-Almentom u štabu, García-Almenta zapovjedio naredniku Randu Parri da pođe s njime autom u blizinu Kongresa, gdje je šef SEA-e morao pokupiti auto njihove jedinice; putem je Monge rekao Randu Parri manje-više isto što je rekao Rubiju Luengu - da je pratio Tejera u njegovu pohodu, da to nije učinio samoinicijativno, da je slušao naredbe García-Almente - i dodao je da je, nakon što je obavio zadatak, ostavio auto, po koji sad idu u Ulicu Fernanflor, kraj Kongresa. Te se noći dogodilo još mnogo toga u AOME-u - bilo je frenetičnih dolazaka i odlazaka u svim sjedištima, neprestanoga dotoka informacija koje su pribavljale ekipe raspoređene po 10

Među osobitostima o AOME-u pričalo se i o tome da je iako je bio vojna jedinica, u njemu čin imao relativnu važnost: natporučnik je mogao zapovijedati satniku, narednik je mogao naređivati natporučniku, razvodnik je mogao naređivati naredniku; u AOME-u nije ključan bio čin, nego sposobnost svakoga čovjeka (ili ono što je Cortina smatrao sposobnošću svakog agenta) i tako se objašnjava da je u SEA-u narednik Sales bio podređen razvodniku Mongeu. Ta je anomalija izazivala ljubomoru, nepravdu i suparništvo među agentima, što je nesumnjivo utjecalo na eksploziju međusobnih optužbi do koje je došlo u jedinici nakon državnog udara. 109

Madridu i okolici, gomile ljudi koji su pokazali veselje zbog udara i relativno malo onih koji su krili tugu i barem dvojica koja su u sitne noćne sate ušla u Kongres i izašla iz njega sa svježim informacijama, među inima i s onom da je Armada pravi vođa udara - ali ponovljeno Mongeovo priznanje Rubiju Luengu i Randu Parri zapravo je najvažnije. Je li i sasvim pouzdano? Dakako, nakon 23. veljače Monge je to opovrgnuo: rekao je da je izmislio tu fantaziju pred kolegama kako bi se razmetao lažnim pučističkim pothvatom; objašnjenje nije sasvim nevjerojatno (prema riječima svojih nadređenih i kolega, Monge je bio avanturist i jak na riječima i nije bilo prikladnijega dana od 23. veljače da se razmeće pučističkim pothvatima, i protupučističkim): ali malo je vjerojatno zbog činjenice da je Monge tu priču ispričao ne jedanput, nego barem dvaput, ne samo u žaru prvoga trenutka nakon udara nego i u smirenosti drugoga, kad je već prošao kroz sjedište jedinice i već razgovarao s nadređenima, barem s García-Almentom; no sasvim je nevjerojatno zbog činjenice da je Monge ostavio auto blizu Kongresa, što je dokaz njegova sudjelovanja u udaru. 11 Dobro dakle, ako prihvatimo da je svjedočanstvo o Mongeovu činu istinito - a ne vidim kako ga možemo odbaciti - onda se počinje bistriti držanje AOME-a 23. veljače, a time i Cortinino: tri člana jedinice - tri člana SEA-e: Monge, Sales i Moya - sudjelovala su sasvim sigurno u napadu na Kongres, ali nisu to učinili Cortini iza leđa ni na naredbu Gómeza Iglesiasa, s kojim nisu imali ama baš nikakve veze - tih je dana, k tomu, Gómez Iglesias bio privremeno odsutan iz jedinice jer je, baš prikladno, davao instrukcije iz vožnje u istoj vojnoj nastambi odakle su krenuli Tejerovi autobusi - nego na naredbu García-Almente i potpuno je moguće da je Gómez Iglesias regrutirao ljude i djelovao u korist udara bez ijedne Cortinine naredbe, ali potpuno je nepojmljivo da je to učinio García-Almenta, koji nije bio vezan nikakvom privatnom sponom s Tejerom i koji je samo preko Cortine mogao unaprijed znati za udar. Stoga je vrlo vjerojatno da je 23. veljače šef AOME-a naredio nekolicini ljudi iz svoje jedinice - barem Gómezu Iglesiasu, García-Almenti i trojici članova SEA-e - da potpomognu udar.12 Na taj bi se način moglo objasniti to što se Cortina u sitne noćne sate 24. veljače, kad je propast udara bila 11

Usprkos svemu neki odgovorni u obavještajnim službama toga vremena i dalje tvrde da je Mongeova priča izmišljotina ili da je razvodnikovo sudjelovanje u udaru bilo sporedno, slučajno i strogo individualno; ovo posljednje na primjer tvrdi Cortina. Prema njegovim riječima, 23. veljače popodne Monge je radio na takozvanoj operaciji Mister,* koju je organizirao AOME, a izvela SEA s ciljem da drže na oku Vincenta Shildsa, zamjenika šefa CIA-e u Španjolskoj, koji je, prema informacijama pristiglim u CESID, iz svoje kuće u Ulici Cariosa III. i putem opreme za snimanje možda špijunirao kraljeva primanja u palači Oriente (visokorizična operacija - na koncu konaca, riječ je o praćenju člana prijateljske špijunske agencije - prisiljavala ih je da se koriste neuobičajenom opremom kao što su niskofrekventni radioodašiljači); Monge je završio praćenje oko osamnaest sati i dok se spremao za povratak u sjedište AOME-a, slučajno je naletio na Tejerove autobuse na Trgu Beate Marije Ane de Jesús i spontano im se pridružio. Ma koliko dobre volje čovjek uložio, teško je povjerovati u tu priču, zato što je izrazito teško zamisliti žandare u autobusima kako neznancu poput Mongea govore usred Madrida da se spremaju napasti Kongres i provesti državni udar; to nije prizor koji je zamislio Luis García Berlanga: to je prizor Paca Martíneza Sorije (ili Monty Pythona); takav prizor nije budalaština: on je nemoguć. Ipak, to ne znači da Cortinina opravdavajuća verzija djelomice ne sadržava istinu: operacija Mister postojala je i SEA je neko vrijeme nadgledala Shieldsovu kuću, ali to nije bio jedini zadatak koji je obavljala SEA tih dana - čak ni najvažniji - i njezini članovi nikad nisu rabili posebnu tehniku upotrijebljenu toga dana. Ukratko: razumno je vjerovati da je operacija Mister iskorištena nakon 23. veljače kao alibi za upletanje AOME-a u udar. 12

Prema riječima jednoga člana AOME-a koji je prijavio svoje pučističke kolege* nakon 23. veljače, Cortina je oformio SEA-u nekoliko mjeseci prije toga upravo zato da pripremi udar. Ali Cortina nije mogao znati za udar mjesecima prije, nego tek nekoliko dana prije, tako da ta hipoteza nema smisla: ali, naprotiv, ima smisla teza da je kad je odlučio sudjelovati u udaru, Cortina potpomogao napad na Kongres uključujući SEA-u, posebnu jedinicu, izoliranu ili barem izoliranu od ostatka AOME-a, u kojoj su bili najprovjereniji ljudi koje je imao na raspolaganju. 110

neizbježna i kad se vratio iz sjedišta CESID-a u sjedište AOME-a, u dva navrata sastao, iza zatvorenih vrata i na prilično dugo, s Gómezom Iglesiasom i García-Almentom, svoja dva glavna suradnika, vjerojatno kako bi pripremili alibi i zaštitili se od bilo kakve sumnje; isto bi se tako moglo objasniti to što je 24. veljače Cortina održao niz sastanaka u svim sjedištima AOME-a s ciljem da rasprši glasine koje su se širile jedinicom - gotovo sve potekle su iz Mongeova nelojalnog čina - da dogovori službenu i besprijekornu priču o tome što se događalo ondje prethodnoga dana i da ih oslobodi svake odgovornosti u udaru generala Armade, kojeg je Cortina na sva usta hvalio pred svojim ljudima nekoliko dana prije toga, kao da ih želi pripremiti za ono što se mora dogoditi. K tomu, vrlo velika vjerojatnost da je Cortina bio dio udara daje nam retroaktivno druge mogućnosti, tjera nas da se priklonimo jednoj od dvije verzije događaja koji su prethodili udaru i daje nam pravo da odgovorimo na glavno pitanje o Cortini i o ulozi obavještajnih službi u 23. veljače: kad je čuo od Gómeza Iglesiasa da se Tejero upušta u udar koji vodi Armada, Cortina je vrlo vjerojatno stupio u kontakt s generalom (ako ta dva čovjeka nisu i prije bila u kontaktu; u svakom slučaju, Cortina priznaje da je vidio Armadu nekog neodređenoga dana toga tjedna i čestitao mu na imenovanju zamjenikom načelnika vojnoga stožera); vrlo je vjerojatno da se Cortina, kad se našao pod Armadinim zapovijedima, pobrinuo da Tejeru objasni osobno ili preko Gómeza Iglesiasa prirodu, ciljeve i hijerarhiju udara i da je obećao pomoć svojih ljudi u napadu na Kongres; vrlo je vjerojatno da je Cortina, uglavio on sastanak Tejera i Armade ili ne, održao se on ili ne, pomogao da Armada prenese posljednje upute Tejeru o operaciji; i konačno, vrlo je vjerojatno da je u danima prije udara Cortina postao neka vrsta Armadina pomoćnika,* neka vrsta načelnika stožera. Vrlo se vjerojatno tako dogodilo. Ja mislim da se tako dogodilo. 8 23. veljače Oko dvadeset jedan sat - dok je Kongres još bio pod opsadom, dok je valencijska regija bila okupirana, dok su Oklopnu diviziju Brunete i stožerne generale još uvijek izjedale nedoumice, a čitava je zemlja bila u pasivnoj i bojažljivoj tišini punoj iščekivanja - Armadin i Milansov udar i dalje je bio blokiran kraljevim protudarom. Neizvjesnost je bila apsolutna: sjedne su strane pobunjenici pod lažnom kraljevom zaštitom zazivali frankističko srce i nagomilani bijes u vojsci; s druge je strane kralj, otpočetka lišen iskušenja da se udruži s pobunjenicima - s obzirom na to da je pucnjava u Kongresu koju je prenio radio promijenila izgled blagog udara, prema kojem je bilo šanse da bude popustljiv, u izgled teškog udara, koji je morao osuditi - pozivao vojsku na disciplinu i odanost Francovu nasljedniku, šefu države i vrhovnomu zapovjedniku oružanih snaga. Svaki korak trupa, svaki civilni sukob, svaki incident mogao je dovesti do gubitka kontrole pučista nad udarom, ali u to su doba kralj, Armada i Milans bili osobe koje su možda imale najveću moć da odluče hoće li uspjeti ili propasti. Sva su trojica postupila kao da su to znala. S ciljem da pokori pobunjenike i da ih vrati u vojarne, ali i da bude jasan pred narodom u svojoj osudi napada na Kongres i u obrani ustavnoga poretka, malo prije dvadeset dva sata kralj je tražio iz televizijskih studija, dotad pod okupacijom pučista, pokretnu ekipu da snimi njegov govor upućen vojsci i građanima; s ciljem da udar uspije, pa makar to bilo na drukčiji način od planiranoga, manje-više u isto doba Milans je nazvao Armadu u vojni stožer. Razgovor je važan. To je prvi razgovor dvojice generala od početka udara, ali to nije privatni razgovor, ili ne u potpunosti: Milans zove iz svojeg ureda u kapetaniji u Valenciji, okružen časnicima svojega stožera; u odsutnosti načelnika vojnoga stožera generala Gabeirasa (koji je u tom času na sastanku Vijeća načelnika stožera negdje u Madridu) Armada razgovara u uredu svojega nadređenog u palači Buenavista, i to okružen generalima centralnoga vojnog stožera. Milans predlaže Armadi rješenje udara, kojemu su skloni, prema njegovim riječima, mnogi stožerni generali; to je možda neizbježno rješenje za pučiste o kojem je Armada vjerojatno potajno razmišljao i takoreći prisilna varijanta originalnoga plana: budući da je on propao i da kralj odbija 111

poduprijeti udar i da Armada nije uspio ući u Zarzuelu i izaći odande s izričitim monarhovim dopuštenjem da pregovara s otetim parlamentarcima, jedini način da se srede stvari jest da Armada - čije je ponašanje počelo u nekima buditi nepovjerenje, ali čiju jasnu povezanost s udarom još nitko ne može zamisliti - otiđe iz vojnoga stožera u zauzeti Kongres, razgovara sa zastupnicima i sastavi s njima predviđenu vladu jedinstva kojoj će on stajati na čelu u zamjenu za to da ih Tejero oslobodi, da Milans povuče odluku o izvanrednome stanju i da se u zemlji normalizira stanje. Iako je bio mnogo teži i manje siguran od originalnoga, Milansov improvizirani plan nosi znatne prednosti za Armadu: ako postigne svoj cilj i bude imenovan predsjednikom vlade, bivši će kraljev tajnik moći predstaviti uspjeh udara kao propast udara, a svoju vladu kao mudri izlaz iz situacije koju je izazvao udar, nešto poput hitnoga prečaca privremenog, možda ne baš zadovoljavajućeg, ali nužnog - koji bi vratio ustavni poredak narušen napadom na Kongres; ali ako ne postigne svoj cilj, nitko ga neće moći optužiti ni za što drugo osim da se upinjao da oslobodi parlamentarce pregovorima s pučistima, što bi trebalo raspršiti sumnje koje su se nadvijale nad njega od početka udara. Tako da Armada prihvaća Milansov prijedlog, ali kako ne bi odao svoje sudioništvo s pobunjenim generalom pred generalima koji ga okružuju u vojnom stožeru - kojima je ponavljao probrane rečenice svojega sugovornika - javno je odmah odbacuje: kao da mu nikad kroz glavu nije prošla ambicija da bude predsjednik vlade i kao da nikad o tome nije razgovarao s Milansom, izražava iznenađenje tom idejom i odbacuje ju uza sablazan, mnogo gestikulirajući, iznoseći primjedbe i gotovo nepremostive dvoumice; potom, sasvim polagano, okolišajući, hini da popušta Milansovu pritisku, hini da se dao nagovoriti njegovim argumentima, hini da uviđa da nema drugoga prihvatljivog izlaza za Milansa i Milansove stožerne generale ili da je to najbolji ili jedini izlaz i na kraju se izjašnjava da prihvaća preuzeti na sebe tu žrtvu za kralja i Španjolsku koja se traži od njega u tom za domovinu ključnom trenutku. Kad Armada spušta slušalicu, svi generali nazočni tom razgovoru (Mendívil, Lluch, Castro San Martín, Esquivias, Saenz Larumbe, Rodríguez Ventosa, Arrazola, Pérez Íñigo, možda još koji) znaju ili zamišljaju Milansov prijedlog, ali Armada im ga ponavlja. Svi ga generali odobravaju, svi se slažu s Armadom da mora otići u Kongres s kraljevim pristankom i kad netko upita stoji li takva mogućnost u Ustavu, Armada traži da mu donesu primjerak Ustava, čita naglas pet točaka od kojih se sastoji članak 99 i uvjerava svoje podčinjene da, pod pretpostavkom da dobije potporu natpolovične većine parlamentaraca, kralj može ne kršeći Ustav potvrditi njegovo imenovanje za predsjednika vlade. U tom času Armada ponovno zove Zarzuelu, što nije učinio otkad mu je kralj (ili kralj kroz usta Fernándeza Campa) onemogućio ulazak u palaču petnaest minuta nakon početka udara. General prvo razgovara s kraljem; kao ni maloprije s Milansom razgovor nije sasvim privatne naravi: nekoliko ljudi sluša kraljeve riječi u Zarzueli; nekoliko ljudi sluša Armadine riječi u vojnom stožeru. Armada kaže kralju da je situacija teža nego što misli, da su stvari u Kongresu svakom minutom sve teže, da Milans ne kani povući trupe i da se diglo nekoliko stožernih generala, da postoji opasnost da se vojska podijeli i da postoji ozbiljna opasnost od oružanoga sukoba, možda čak građanskoga rata; potom mu kaže da Milans i nekoliko stožernih generala smatraju da je on jedina osoba kadra riješiti problem i da su mu iznijeli prijedlog koji odobravaju ostali stožerni generali i generali koji su uz njega u palači Buenavista. Koji prijedlog, pita kralj. Koncentriran na kralja koliko i na generale koji ga slušaju, umjesto da odgovori na pitanje, Armada nastavlja glumiti ulogu požrtvovnoga sluge: ideja mu se čini pretjeranom, gotovo nepriličnom, ali budući da Milans, stožerni generali i ostatak vojske tvrde da nema drugoga rješenja, on se spreman žrtvovati za dobrobit krune i Španjolske i preuzeti na sebe odgovornost i osobnu cijenu koju to sa sobom nosi. Koji prijedlog, ponavlja kralj. Armada mu iznosi prijedlog; kad mu ga je iznio, kralj još ne zna da je njegov bivši tajnik predvodnik udara - vjerojatno još i ne naslućuje - ali zna da pokušava postići udarom ono što nije uspio bez njega. Možda zato što je sumnjičav prema utjecaju koji Armada još uvijek ima na njega ili zato što ne želi da ga podsjeća na razgovore u kojima su raspravljali o mogućnosti da zauzme mjesto predsjednika vlade ili zato što misli da će to njegov sadašnji tajnik riješiti bolje od njega, kralj moli Armadu da pričeka trenutak i daje mu na telefon Fernándeza Campa. Dva prijatelja ponovno razgovaraju, samo što su sad suparnici 112

više nego prijatelji, i obojica to znaju: Fernández Campo sluti da Armada želi okrenuti udar u svoju korist; Armada zna da se Fernández Campo boji njegova utjecaja na kralja - zato ga drži odgovornim za to što ga nekoliko sati prije toga monarh nije htio primiti u Zarzueli - i naslućuje kako će reagirati kad mu objavi da je jedini mogući izlaz iz udara vlada pod njegovom palicom. Armadina se slutnja obistinjuje ili on misli da se obistinjuje: nakon razgovora o opasnostima, o osobnim žrtvama i o dobrobiti za krunu i Španjolsku Armada izlaže Fernándezu Campu Milansov prijedlog i kraljev ga tajnik prekida. To je besmislica, kaže. Slažem se, laže Armada. Ali ako nema drugog izbora, spreman sam... Fernández Campo opet ga prekida, ponavlja mu da govori besmislice. Kako ti pada na pamet da će te zastupnici izabrati dok su na nišanu mitraljeza? pita. Kako misliš da će kralj prihvatiti predsjednika vlade izabranoga nasilu? Nema drugog izlaza, odgovara Armada. K tomu, nitko me neće izabrati nasilu. Tejero sluša Milansa, tako da, kada dođem u Kongres, iznijet ću mu Milansovu ideju i on će maknuti svoje ljude i pustit će me da razgovaram s vođama stranaka i da im iznesem taj prijedlog; mogu pristati ili ne, nitko ih neće ni na što siliti, ali uvjeravam te da će pristati, Sabino, uključujući i socijaliste: razgovarao sam s njima. Sve je savršeno ustavno; a sve i da nije: sad je najvažnije izvući zastupnike odande i riješiti izvanrednu situaciju; poslije će biti vremena za pravne detalje. Ustavno, sasvim sigurno, nije ono što se sad zbiva u Kongresu. Fernández Campo pušta Armadu da govori i kad Armada završi, kaže mu da je sve što je izrekao suludo; Armada i dalje tvrdi da nije suludo i Fernández Campo prekida raspravu uskraćujući mu dopuštenje da otiđe u Kongres u kraljevo ime. Nekoliko minuta nakon toga rasprava se ponavlja. U međuvremenu su u vojni stožer došle vijesti da Tejero želi ili pristaje razgovarati s Armadom i u Zarzueli se čuju glasovi skloni dopustiti taj pothvat bivšega kraljeva tajnika - ako ne uspije, nije uspio on; ako uspije, barem će proći opasnost od krvoprolića - ali Armada ponovno razgovara sa Zarzuelom zato što se u palaču Buenavista vratio general Gabeiras, načelnik vojnoga stožera. Armada iznosi svojemu izravno nadređenomu Milansov plan; uvjeren da je riječ o dobrome planu i da se ništa ne gubi ako ga Armada pokuša provesti, nadajući se da će biti uvjerljiviji od svojega podčinjenoga, Gabeiras ponovno zove Zarzuelu. Razgovara s kraljem i Fernándezom Campom i obojici ponavlja Armadine argumente, ali obojica ga opet odbijaju; onda se javi Armada i razgovara s Fernándezom Campom, koji mu opet kaže da je njegov prijedlog budalaština, i poslije s kraljem, koji ga umjesto odgovora samo pita je li poludio. Rasprava se oteže, ponavljaju se pozivi iz vojnoga stožera u Zarzuelu i Armada je uporan i Gabeiras je uporan, i možda su i glasovi u Zarzueli uporni, a sasvim su sigurno uporni Milans i stožerni generali i generali koji podupiru Armadu i Gabeirasa u palači Buenavista i naposljetku, gotovo u isto doba kad u Zarzuelu stižu televizijska montažna kola koja moraju snimiti kraljev govor, kralj i Fernández Campo popuštaju. To je suludo, ponavlja Fernández Campo Armadi po tko zna koji put. Ali ne mogu te spriječiti da odeš u Kongres; ako želiš, idi. Mora ti biti jasno da ideš sam, to svakako, i samo zato da oslobodiš vladu i zastupnike: ne spominji kralja, ma što predlagao, to je tvoja stvar, a ne kraljeva, kralj nema veze s time. Jasno? To je sve što Armadi treba i dvadeset minuta prije ponoći, samo u društvu svojega ađutanta zapovjednika Bonella, general izlazi iz palače Buenavista u smjeru Kongresa. Nekoliko generala, uključujući i Gabeirasa, ponudilo se da pođe s njime, ali Armada je zahtijevao da ide sam: njegova dvostruka igra ne podnosi svjedoke; dobio je od Gabeirasa dopuštenje da u zamjenu za oslobađanje zastupnika ponudi Tejeru avion kojim će moći otići iz zemlje u Portugal i novac za troškove privremenog egzila; izvodio je predstavu moleći Milansa da pita Tejera lozinku koja će mu omogućiti ulaz u Kongres (a Milans mu je prenio od Tejera istu lozinku koju je Armada vjerojatno dao Tejeru nekoliko dana prije toga: “vojvoda od Ahumade”); izvodio je predstavu opraštajući se od generala u vojnom stožeru mašući primjerkom Ustava (a generali su ga ispratili sa sigurnošću ili nadom da će se vratiti kao predsjednik vlade). Vojni stožer nalazi se svega stotinjak metara od Carrere de San Jerónimo, tako da Armada jedva nekoliko minuta nakon što je ga je napustio u službenom autu, stiže u blizinu Kongresa, ulazi u hotel Palace i razgovara sa skupinom vojnika i civila koji osiguravaju obruč oko Tejera, među njima i generali Aramburu Topete i Sáenz de Santamaría te civilni guverner Madrida Mariano Nicolás: Armada iznosi zbrkana objašnjenja 113

o svojoj misiji, ali objašnjava da dolazi u svoje ime, da iza njega ne stoji nikakva institucija; no vijesti koje nosi toliko su alarmantne - po njegovim riječima, četiri stožerna generala podupiru Milansa - i povjerenje njegovih sugovornika u njegov ugled toliko je veliko da ga svi požuruju da što prije uđe i pregovara s Tejerom, koji već neko vrijeme traži da dođe. Tako i čini, i u ponoć i trideset, dok se vijest da se spremaju pregovori s pučistima o kraju otmice širi među vojskom, novinarima i znatiželjnicima koji se množe u hotelu Palace i njegovoj neposrednoj okolici, Armada dolazi do ograde Kongresa samo u društvu zapovjednika Bonella. Ono što se događa u nastavku jedna je od središnjih epizoda 23. veljače; isto tako jedna od najproblematičnijih i najprepornijih. Na ulazu u Kongres general Armada daje lozinku žandarima koji ga čuvaju: “vojvoda od Ahumade”. To je suvišni oprez jer tijekom čitavoga popodneva i noći brojni vojnici i civili sasvim su slobodno ulazili u Kongres i izlazili iz njega, ali žandari obavještavaju satnika Abada i on obavještava pukovnika Tejera, koji odmah dolazi i salutira pred generalom, nesumnjivo s olakšanjem zbog dolaska očekivanoga vojnog autoriteta i političkoga lidera udara. Onda, u pratnji satnika Abada i zapovjednika Bonella, dva muškarca hodaju prema vratima stare zgrade Kongresa, onima koja vode u dvoranu gdje drže zastupnike. Prema Tejerovim riječima, Armada se ispričava zbog kašnjenja, tvrdi da je imao određenih problema, koji su, srećom, riješeni i da, kao što mu je objasnio u subotu navečer, u tom času završava njegova zadaća: sad će on preuzeti pregovore s parlamentarnim vođama i isposlovat će da mu predlože da bude predsjednik vlade jedinstva. Tejero potom pita koje će ministarstvo u toj vladi biti povjereno generalu Milansu i u tom času Armada čini najveću pogrešku u životu; umjesto da laže, umjesto da izbjegne pitanje, prepuštajući se svojoj urođenoj aroganciji i svojem zapovjednom instinktu, odgovara: nijedno. Milans će biti predsjednik Vijeća načelnika vojnih stožera. Tada, kad ga je gotovo propustio u staru zgradu, Tejero zastaje i prima Armadu za podlakticu. Samo malo, generale, kaže pukovnik. Moramo porazgovarati o tome. Iduće dvije ili tri minute Armada i Tejero ostaju u dvorištu koje razdvaja staru i novu zgradu Kongresa, razgovaraju, Tejerova ruka čvrsto drži Armadinu podlakticu, a nekoliko metara od njih promatraju ih zapovjednik Bonell i satnik Abad, koji ne shvaćaju što se zbiva. Bonell i Abad isto tako ne shvaćaju zašto, nakon što su prošle dvije ili tri minute, Armada i Tejero ne ulaze u staru zgradu, kao što su planirali, nego prelaze dvorište i ulaze u novu zgradu te se odmah potom pojavljuju iza velikih prozora ureda na prvome katu. Dva muškarca ostaju ondje zatvorena gotovo sat vremena, raspravljajući, ali Bonell i Abad (i časnici i žandari koji skupa s njima promatraju taj prizor iz dvorišta) iz njihovih gesta samo mogu pokušati zaključiti što govore, kao da gledaju nijemi film: nitko jasno ne razabire izraze njihovih lica, ali svi ih vide kako razgovaraju, prvo normalno, a onda izražajnije, svi ih vide kako se žeste i mašu rukama, svi ih vide kako prelaze sobu gore-dolje, u određenome trenutku nekima se čini da vide Armadu kako iz vojničke bluze vadi naočale za čitanje, a poslije se nekima čini da vide kako diže telefonsku slušalicu i nekoliko trenutaka razgovara prije nego što je preda Tejeru, koji isto tako razgovara na telefon i onda slušalicu vraća Armadi, barem jedan žandar sjeća se da je pred kraj vidio dva ukočena muškarca kako stoje u tišini, razdvojeni jedva nekoliko metara, kako gledaju kroz prozor kao da su iznenada shvatili da ih promatraju iako pogleda uperena prema unutra, ne videći ništa drugo osim vlastitoga bijesa i vlastite zbunjenosti, poput dvije ribe koje zijevaju u akvariju bez vode. Tako da ni zapovjednik Bonell ni satnik Abad niti ijedan drugi časnik i žandar koji su iz dvorišta Kongresa nazočili raspravi Armade i Tejera nisu mogli razabrati ni prepoznati ni jednu jedinu riječ koja je bila izrečena, ali svi su znali da su pregovori propali mnogo prije nego što su se dva muškarca pojavila u dvorištu i razišla se ne salutiravši, i ne pogledavši se, a posebno mnogo prije nego što su čuli Armadu kako dok je prolazio kraj njega u smjeru Carrere de San Jerónimo i hotela Palace, izgovara rečenicu koju će svi koji su je čuli teško zaboraviti: “Ovaj je čovjek potpuno lud.” Nije bio. Moguće je dovoljno precizno rekonstruirati ono što se zbilo između Armade i Tejera u zgradi novoga Kongresa jer imamo izravna i suprotstavljena svjedočanstva obojice protagonista; isto tako imamo i brojna neizravna svjedočanstva. Prema onomu što mogu rekonstruirati ili zamisliti, dogodilo se sljedeće.* 114

Čim su dva muškarca ostala sama u uredu, Armada je ponovno objasnio pukovniku ono što mu je već objasnio u dvorištu: Tejerov je zadatak završen i sad mora pustiti njega da pregovara sa zastupnicima i ponudi im slobodu u zamjenu za sastavljanje vlade jedinstva pod njegovom palicom; dodaje da bi, budući da stvari nisu ispale onako kako je bilo predviđeno i da su nasilje i buka u napadu na Kongres izazvali negativnu reakciju u Zarzueli, najbolje bilo da čim zastupnici prihvate njegove uvjete, pukovnik i njegovi ljudi krenu prema Portugalu avionom koji ih čeka na aerodromu Getafe, s dovoljno novca da provedu neko vrijeme u inozemstvu, dok se stvari malo ne smire i ne vrate se u Španjolsku. Pukovnik pozorno sluša; zasad se oglušuje na ponuđeni novac i egzil, ali ne i na spomen vlade jedinstva. Na sastancima koji su prethodili udaru objašnjeno mu je da će rezultat udara biti vlada jedinstva, ali, odan svojoj utopiji o zemlji kao vojarni, sve je vrijeme bio siguran da će ta vlada biti vojna vlada. Pita Armadu što podrazumijeva pod vladom jedinstva; Armada mu objašnjava: vladu sastavljenu od neovisnih ljudi - vojnih osoba, poduzetnika, novinara - ali ponajprije od članova svih političkih stranaka. Tejero kolebljivo pita koji če političari biti uključeni u tu vladu; Armada njuši opasnost, okoliša, ali na kraju otkriva da njegova vlada neće uključivati samo političare desnice i centra nego i socijaliste i komuniste. Neki čak tvrde da Armada nosi popis članova vlade zato da može pregovarati s liderima političkih stranaka i, pod Tejerovim pritiskom, pristaje pročitati mu ga.13 Bilo kako bilo, u tom trenutku pukovnik eksplodira: nije on napao Kongres zato da vlast preda socijalistima i komunistima, nije on proveo udar da Španjolskom vlada Antišpanjolska, ne kani on uzeti avion i otići kao bjegunac dok se preko njegove grbače organizira ta sramotna zavjera, on prihvaća samo vojnu huntu pod palicom generala Milansa. Suočen s tom pobunom unutar pobune, Armada pokušava urazumiti pukovnika: vojna je hunta tlapnja i pogreška, vlada jedinstva najbolje je rješenje udara i usto 13

Postojanje toga popisa nije sigurno. Objelodanili su ga deset godina nakon udara novinari Joaquín Prieto i José Luis Barbería.* Prietov i Barberíjin je izvor Carmen Echave, članica UCD-a koja je radila u timu jednog od potpredsjednika Kongresa i koja je, kao liječnica, te noći imala slobodu kretanja kako bi pružila hitnu pomoć zastupnicima; zahvaljujući tomu Echave je očito čula kako jedan od Tejerovih časnika recitira Armadin popis. Postojao on ili ne, pročitao ga Armada Tejeru ili ne, popis je prilično vjerojatan: na njemu se nalaze politički lideri i novinari bliski Armadi, kao što su Manuel Fraga i Luis María Anson, vojne osobe s određenim demokratskim sklonostima, kao što su generali Manuel Saavedra Palmeiro i José Antonio Sáenz de Santamaría, poduzetnici koji su javno zagovarali vladu jedinstva, kao što je Carlos Ferret Salat, i brojni političari desnice, centra i ljevice koji su činili isto to ili s kojima je Armada održavao kontakte u mjesecima prije udara ili oni koje je Armada s razlogom ili bez njega držao sklonima rješenju koje je on utjelovljivao ili jednostavno oni koje bi nagovorio da ga prihvate. Iako ima i onih koji tvrde da su imali vijesti o mogućim Armadinim vladama prije 23. veljače, prije udara većina ljudi koji se nalaze na tom popisu ništa nije znala. Popis je sljedeći. Predsjednik: Alfonso Armada. Potpredsjednik za politička pitanja: Felipe González (generalni tajnik PSOE-a). Potpredsjednik za gospodarska pitanja: José María López de Letona (bivši guverner Banco de Españe). Ministar vanjskih poslova: José María de Areilza (zastupnik Coalición Democrátice). Ministar obrane: Manuel Fraga (predsjednik Alianze Popular i zastupnik Coalición Democrátice). Ministar pravosuđa: Gregorio Peces Barba (zastupnik PSOE-a). Ministar financija: Pío Cabanillas (zastupnik UCD-a). Ministar unutarnjih poslova: general Manuel Saavedra Palmeiro. Ministar javnih radova: José Luis Alvarez (ministar prometa i komunikacija i zastupnik UCD-a). Ministar obrazovanja i znanosti: Miguel Herrero de Miñón (zastupnik i glasnogovornik parlamentarne grupe UCD-a). Ministar rada: Jordi Solé Tura (zastupnik PCE-a). Ministar industrije: Agustín Rodríguez Sahagún (ministar obrane i zastupnik UCD-a). Ministar trgovine: Carlos Ferrer Salat (predsjednik CEOE-a, udruge poslodavaca). Ministar gospodarstva: Ramón Tamames (zastupnik PCE-a). Ministar prometa i komunikacija: Javier Solana (zastupnik PSOE-a). Ministar autonomija i regija: general José Antonio Sáenz de Santamaría. Ministar zdravstva: Enrique Múgica Herzog (zastupnik PSOE-a). Ministar informiranja: Luis María Anson (predsjednik novinske agencije EFE). 115

jedino moguće, Milans se slaže i neće prihvatiti ništa drugo, kralj neće prihvatiti ništa drugo, vojska neće prihvatiti ništa drugo, narod neće prihvatiti ništa drugo; okolnosti su takve kakve jesu i Tejero mora shvatiti da je tisuću puta bolji uspjeh blagog udara nego propast teškog udara jer iako su po obliku različiti, ciljevi teškog udara isti su kao i ciljevi blagog udara; isto tako mora shvatiti da ne mogu računati ni na najmanju mogućnost da će teški udar uspjeti i da je za njega i njegove ljude tisuću puta bolje kraće vrijeme u inozemstvu u luksuznom progonstvu nego dugačko razdoblje u zatvoru zato što su se ogriješili o demokraciju. Tejero odgovara da ne želi čuti za egzil, za vladu jedinstva ni za blage udare. Uporan je: nisam zato došao dovde. Onda (onda ili malo prije ili malo poslije: nemoguće je točno odrediti) eksplodira i Armada, i obojica viču, predbacuju jedan drugomu i međusobno se optužuju, sve dok Armada ne posegne za posljednjim sredstvom, traži vojnu disciplinu, a Tejero odgovara: ja slušam samo naredbe generala Milansa. U tom se trenutku Armada utječe Milansu. Putem telefona u uredu, koji policija već satima prisluškuje, kao i ostale telefone u Kongresu, Armada razgovara s Milansom, objašnjava mu što se zbiva, moli ga da uvjeri Tejera da je njegov plan dobar i predaje pukovniku slušalicu. Milans ponavlja Tejeru Armadine argumente: jedino je rješenje za sve vlada jedinstva i privremeni egzil za pukovnika i njegove ljude; Tejero ponavlja Milansu svoje argumente: egzil je nečastan izlaz, vlada socijalista i komunista nije nikakvo rješenje, ne prihvaća nikakvo rješenje osim vojne hunte na čijem bi čelu bio on. Tko je spominjao vojnu huntu, odgovara Milans. Ja nisam političar, a niste ni vi: ovdje samo treba sve staviti na raspolaganje Njegovu Veličanstvu, pa neka on i Armada odluče; već su odlučili, dakle misija je provedena: poslušajte Armadu i pustite ga da on to riješi. To je naredba. Ne mogu poslušati tu naredbu, generale, odgovara Tejero. Vi to dobro znate. Ne tražite da učinim ono što ne mogu učiniti. Razgovor se oteže još nekoliko minuta, ali zapovjedni lanac udara već je prekinut i Milans ne uspijeva prisiliti Tejera da posluša; nakon Milansova neuspjeha Armada pokušava još jedanput, opet neuspješno: ni upozorenje da se tim specijalaca priprema za zauzimanje Kongresa ne uspijeva pobijediti tvrdoglavost pukovnika, koji Armadi prije odlaska prijeti masakrom ako netko pokuša silom okončati otmicu zastupnikâ. Na taj je način završio razgovor između Tejera i Armade, ili barem ja pretpostavljam da je tako završio. General je izašao iz Kongresa točno u jedan i dvadeset pet; pet minuta prije toga televizija je emitirala poruku koju je odaslao kralj iz Zarzuele, poruku koju su mediji već satima najavljivali i u kojoj je kralj jasno rekao da stoji na strani Ustava i demokracije. Ta su dva događaja bila ključna za rasplet udara, ali ovaj je drugi veliki dio zemlje protumačio kao sigurni znak da je udar propao; to nije bila istina: istina je ta da su Armadin neuspjeh u Kongresu i odašiljanje kraljeve poruke preko televizije značili samo da je udar, onakav kakav je bio originalno zamišljen, propao: to više nije mogao biti Armadin i Milansov udar, ali još je uvijek mogao biti Tejerov udar (a Armada i Milans još su mu se uvijek mogli priključiti); udar više nije mogao biti blag: morao je biti težak; udar više nije mogao računati na kralja ni na kraljevu himbenu potporu: sad je to morao biti udar protiv kralja. Time je, dakako, postao mnogo opasniji jer je mogao podijeliti vojsku na dvije suprotstavljene strane, jednu odanu kralju i drugu pobunjenu; ali to ni u kojem slučaju nije bio nemogući udar jer nije bilo nimalo nemoguće da se, vidjevši da kralj nije uz njih, vojska s još frankističkijim srcem i s još više nakupljena bijesa opredijeli za Tejerov primjer i iskoristi tu možda neponovljivu priliku da se grupira bez ikakve isprike oko udara koji priželjkuje već godinama. Armadin i Milansov udar umro je u uredu nove zgrade Kongresa ne zato što je Tejero bio lud, kao što je mislio ili hinio da misli Armada, nego zato što je, opijen moći, egolatrijom, slavom i idealizmom, spreman izaći iz Kongresa kroz velika vrata uspjeha ili propasti (ali samo kroz velika vrata), pukovnik raskinuo preslabi zapovjedni lanac i pokušao nametnuti svoj udar Armadi i Milansu: ne udar koji bi odveo u vladu jedinstva, nego udar koji bi odveo u vojnu huntu, ne udar s monarhijom protiv demokracije, nego udar protiv monarhije i protiv demokracije; Armadin i Milansov udar propao je jer je Tejero u razgovoru s Armadom u Kongresu išao na sve ili ništa i bio mu je draži neuspjeh udara od uspjeha udara koji nije bio njegov, ali u jedan i trideset još je trebalo znati koliko će vojnika prihvatiti Tejerov izazov, koliko ih dijeli njegovu isključivu ideju udara i utopije zemlje poput vojarne i koliko ih je spremno uistinu riskirati kako bi je 116

ostvarili upuštajući se u udar koji dovodi kralja u nedoumicu da prihvati njegov rezultat ili se odrekne krune. Stoga kraljevo pojavljivanje na televiziji i Armadin neuspjeh u Kongresu ne obilježavaju kraj udara, nego početak sljedeće faze udara: posljednje. Oba su se događaja odvila gotovo u isto vrijeme; taje sinkronija neizbježno potaknula pretpostavke. Najčešća je ona koju su razradili i širili pučisti tijekom suđenja za 23. veljače, koja kaže da je Zarzuela kočila kraljevu poruku* sve dok nisu saznali rezultate razgovora Armade i Tejera i da je dopušteno da se emitira preko televizije tek kad se pročulo da general nije uspio; isto tako kaže da bi kralj, da Armada nije uspio, da je Tejero dopustio da general pregovara sa zastupnicima i da su oni pristali na sastavljanje vlade jedinstva kako bi razriješili udar, pristao na sporazum, njegova poruka ne bi se emitirala i udar bi uspio uz njegov blagoslov: napokon, s vladom jedinstva pod Armadinom palicom i uz potporu Kongresa kralj bi postigao ono što je tražio kad je povjerio udar Armadi. Riječ je o nečasnoj pretpostavci - jednoj od mnogih koje su poslužile tijekom suđenja za 23. veljače kako bi se pokušalo okriviti kralja i kako bi se pokušalo pučiste osloboditi krivnje - zato što kreće od laži da je kralj naredio udar i zato što miješa provjerljivo s neprovjerljivim, ali u određenome smislu ta pretpostavka nije nerazumna. U provjerljivom je dijelu lažna; dokazano je da kralj nije čekao rezultat Armadina pothvata kako bi dopustio da televizija emitira njegovu poruku: ako i ostavimo po strani jednoglasno svjedočanstvo televizijskih urednika i tehničara, koji tvrde da su stavili na male ekrane poruku čim je došla u njihove ruke, činjenica je da je Armada izašao iz Kongresa pet minuta nakon što su emitirane kraljeve riječi, da nije mogao obavijestiti Zarzuelu o propasti pregovora iz Kongresa - trebao bi to učiniti u Tejerovoj nazočnosti i on bi to zacijelo rastrubio tijekom suđenja - i činjenica je da se kad je došao u hotel Palace i od organizatorâ obruča saznao da se kralj upravo obratio preko televizije, general doimao iznenađenim i nezadovoljnim, u teoriji zato što je kraljev govor mogao podijeliti vojsku i izazvati oružani sukob, ali u praksi zato što se nije htio pomiriti s neuspjehom (a nesumnjivo i stoga što je počeo osjećati da se preračunao, da se previše izložio pregovarajući s Tejerom, da su sumnje koje su se nadvijale nad njega sve gušće i da mu, ako su pučisti poraženi, neće biti tako lako, kako je mislio u početku, sakriti svoju pravu ulogu u udaru iza fasade pukoga neplodnog pregovarača o oslobađanju zatočenih parlamentaraca). Dovde je sve provjerljivo; sada dolazi neprovjerljivo: što bi se dogodilo da je Armada uspio pregovarati s parlamentarcima o stvaranju vlade jedinstva? Bi li ga prihvatili? Bi li ga prihvatio kralj? Armadin plan može djelovati nevjerojatno, možda je to i bio, ali povijest je puna nevjerojatnosti i, kao što se te noći prisjećao Santiago Carrillo dok je bio zatočen u dvorani sa satovima u Kongresu, ne bi bio prvi put da demokratski parlament ustukne pred ucjenama vlastite vojske i prikaže taj poraz kao pobjedu ili mudri izlaz privremen, možda nezadovoljavajući, ali nužan - iz ekstremne situacije: Armadi je stalno bilo pred očima to što je dvadeset godina prije toga, malo prije nego što se nastanio u Parizu kao student Ratne škole, general De Gaulle na sličan način došao na vlast Francuske Republike i nesumnjivo je mislio da bi 23. veljače mogao De Gaulleov model prikrivenog udara primijeniti na Španjolsku. Što se tiče kralja, valja se zapitati bi li odbio prihvatiti sporazum koji bi prihvatili predstavnici narodnoga suvereniteta, ili čak bi li to smio učiniti. Ma koji odgovor izabrali za to pitanje, jedno mi se čini nesumnjivim: da su parlamentarni vođe prihvatili Armadine uvjete, kraljeva poruka ne bi predstavljala nikakvu prepreku da se oni ispune jer ni jedna jedina rečenica nije odbijala mogućnost da vlada na čelu s Armadom postane sredstvo povratka ustavnoga poretka narušenog napadom na Kongres ili zato što su kraljeve riječi bile toliko neodređene da su mogle pokriti, da je to bilo potrebno, i Armadino rješenje. Poruka je bila ponovna razrada telefaksa koji je u dvadeset dva i trideset bio poslan iz Zarzuele stožernim generalima i u njoj je stajalo:* “Dok se obraćam svim Španjolcima, kratko i jasno, u izuzetnim okolnostima koje u ovom trenutku proživljavamo, molim za najveću smirenost i povjerenje i obavještavam vas da sam generalnim kapetanijama svih vojnih regija, mornarice i zrakoplovstva proslijedio sljedeću naredbu: ‘Pred situacijom nastalom zbog događaja u palači Zastupničkoga kongresa i kako bismo izbjegli svaku moguću zbrku, potvrđujem da sam naredio civilnim vlastima i Vijeću načelnika vojnih stožera da poduzmu sve moguće mjere kako bi se održao ustavni poredak unutar postojećega zakona. 117

Svaka mjera vojnoga karaktera koja bi se u ovom trenutku poduzela morat će imati odobrenje Vijeća načelnika vojnih stožera.’ Kruna, simbol opstojnosti i jedinstva domovine, ne može ni na koji način tolerirati nikakvu akciju ili akcije osoba koje nasilu žele prekinuti demokratski proces određen Ustavom, a koji je narod izglasao na referendumu.” Te riječi - koje je izgovorio monarh odjeven u uniformu stožernoga generala i lica izobličena nakon najtežih sati u svoje četrdeset tri godine života - jasna su deklaracija odanosti Ustavu, potpore demokraciji i osude napada na Kongres, i tako su bile interpretirane kad ih je kralj izgovorio i tako su otad interpretirane; interpretacija mi se čini točnom, ali riječi imaju gospodara i sasvim je razvidno da su te iste riječi, da je Armada uspio sklopiti dogovor s političkim vođama o vladi koju su predvidjeli pučisti i predstaviti kao razrješenje udara ono što bi zapravo bio uspjeh udara, mogle, dakako, i dalje predstavljati osudu napadača na Kongres, ali mogle su postati i potpora onima koji bi, poput Armade i političkih vođa koji bi pristali biti sudionici njegove vlade, uspjeli okončati otmicu parlamentaraca i tako restaurirati okrnjenu zakonitost i ustavni poredak. Konačno: kraljev odgovor nije sastavljen s predviđanjem i željom da Armada izađe iz Kongresa kao pobjednik; njegove su riječi samo nosile u sebi osudu Tejerova udara, ne nužno i osudu Armadina udara. Nikad nećemo saznati bi li kralj da je Armada izašao kao pobjednik iz Kongresa, osudio njegov uspjeh odbijajući prihvatiti vladu jedinstva koja je sastavljena ucjenom, ali znamo da je Armadin neuspjeh suzio opseg riječi kraljeve poruke do te mjere da su svim pučistima vrata Zarzuele ostala zatvorena i postavile monarha javno i bez povratka protiv Tejerova udara, protiv Milansova udara, protiv Armadina udara, protiv svih udara toga udara. Ponavljam, to ne znači da je u jedan i dvadeset pet udar propao; propao je blagi Armadin i Milansov udar, ali ne i Tejerov teški udar: pukovnik je i dalje držao Kongres, Milans je i dalje držao Valenciju i dio vojske, i dalje je bio u stanju pune pripravnosti, ravnodušan prema kraljevoj poruci ili iznerviran ili uznemiren njome, čekajući najmanji pokret trupa koji će uništiti svaku sumnju, zbiti sav nagomilani bijes u frankističkim srcima i tako donijeti pobjedu poklonicima udara. U tom se trenutku pojavila izlika koju su svi toliko čekali, najmanji korak koji je mogao nagovijestiti pobunjeničku lavinu: u jedan i trideset pet, deset minuta nakon poraza bivšega kraljeva tajnika, jedna kolona pod zapovjednikom Oklopne divizije Brunete sastavljena od četrnaest lakih vozila i više od stotinjak vojnika pokušala je poremetiti ravnotežu udara pridružujući se stotinama žandara koji su držali Kongres. Na taj je način udar ušao u posljednju fazu.

PETI DIO

ŽIVJELA ITALIJA!

Zamrznuta slika pokazuje desno krilo dvorane Kongresa 23. veljače popodne. Prošlo je gotovo petnaest minuta od upada pobunjenih žandara i satnik Jesús Muñecas upravo je objavio s govornice dolazak vojne osobe koja će preuzeti zapovjedništvo nad udarom. U ovom trenutku kamera - jedina kamera koja još radi - daje statični frontalni plan toga dijela dvorane, s figurom Adolfa Suáreza gotovo točno u sredini slike, kako monopolizira pozornost gledatelja kao da se u dvorani odvija povijesna drama i kao da predsjednik vlade tumači glavnu ulogu. Ništa ne govori protiv te usporedbe dok se slika odmrzava; ništa neće govoriti protiv nje 118

sve do kraja snimke. Nakon govora satnika Muñecasa atmosfera u dvorani opušta se, zastupnici razmjenjuju upaljače i cigarete i iznemogle poglede i Adolfo Suárez pokretima traži cigaretu od vratara, ustaje iz svoje klupe, odlazi do vratara, uzima cigaretu koju mu on pruža i ponovno sjeda. Suárez je okorjeli pušač, uvijek nosi cigarete sa sobom i ovo popodne nije iznimka (štoviše, već je popušio nekoliko cigareta od početka otmice), tako da je njegov pokret oblik ispipavanja napadača, tako iskušava njihov stupanj popustljivosti prema otetima i istražuje kako da dobije informaciju o tome što se događa. Odmah dolazi do informacije. Nije popušio ni pola cigarete, kad kroz desna vrata dvorane dolazi muškarac u civilu: iza njega ulazi pukovnik Tejero, koji svojim ljudima pokazuje da došljak zauzme mjesto kraj predsjednika, na bočnim stubama koje vode do klupa. Muškarac (mršav, visok i crnokos, s bijelim rupcem koji mu viri iz džepa tamnoga sakoa) sjeda kamo su mu pokazali i potom Suárez i on započinju dijalog koji traje idućih minuta takoreći bez prekida; riječ dijalog malo je pretjerana: Suárez samo sluša došljakove riječi i povremeno umeće komentare ili pitanja, ili ono što na prvi pogled djeluje kao komentari ili pitanja. Tko je došljak? Zašto mu je dopušten ulazak u dvoranu? O čemu razgovara sa Suárezom? Došljak je zapovjednik konjice José Luis Goróstegui, ađutant generala Gutiérreza Mellada; vjerojatno ga je napad na Kongres zatekao u blizini zgrade ili u nekom dijelu zgrade; isto se tako vjerojatno poziva na to da je vojna osoba, prijatelj ili poznanik satnika Muñecasa i Tejerov poznanik kako bi ga on pustio da sjedne kraj predsjednika i rekao mu sve što zna. Sudeći prema rastresenoj pozornosti koju mu pridaju ministri i zastupnici koji okružuju Suáreza, informacije kojima raspolaže Goróstegui sigurno su oskudne i ne odveć važne; sudeći prema nepodijeljenoj pozornosti koju mu pridaje Suárez, sigurno su obilne i od najveće važnosti. Najvjerojatnije je sve četvero zajedno i najvjerojatnije je Tejero dopustio Gorósteguiju da razgovara sa Suárezom kako bi mu potkopao moral, kako bi mu dao do znanja da je sve pod kontrolom u Kongresu i da je udar uspio. Tako prolazi nekoliko identičnih minuta, a na kraju nekakav glas poput noža prereže tišinu, isprekidanu kašljanjem i mrmljanjem, koja je obavila dvoranu. “Doktore Petinto, molim vas da dođete ovamo”, kaže. “Čini se da je ovaj gospodin ozlijeđen.” Glas pripada pobunjenom časniku ili dočasniku koji traži pomoć od liječnika u Kongresu za Fernanda Sagasetu, zastupnika Unióna del Pueblo Canario, na kojeg je nakon pucnjave palo nekoliko krhotina sa stropa. Svi su se parlamentarci istovremeno okrenuli prema gornjem dijelu dvorane, odakle je došao glas, iako se odmah vraćaju na svoj položaj u klupama; to čini i Adolfo Suárez, koji nekoliko sekundi nakon toga nastavlja svoj tihi razgovor sa zapovjednikom Gorósteguijem. U određenom trenutku, ipak, dva muškarca zanijeme i netremice gledaju lijeva vrata dvorane; ondje se nakon nekoliko sekundi gotovo neprimjetno u donjem desnom kutu slike pojavljuje pukovnik Tejero, prvo s leđa, a potom okrećući se i usmjerujući pogled prema dvorani, kao da se želi uvjeriti da je sve u redu; pukovnik nestaje i onda se ubrzo opet javlja i onda opet nestaje, a njegovi dolasci i odlasci vjerna su slika drugoga dolaženja i odlaženja u slici: zastupnik - Donato Fuejo, liječnik i socijalist - upućuje se prema klupi Fernanda Sagasete, dva vratara donose čaše vode stenografima i napokon izvlače stenografe iz dvorane, novinar s vidljivom akreditacijom na džemperu penje se bočnim stubama u pratnji žandara. To seljakanje ljudi nije prekinulo došaptavanje i komentare Adolfa Suáreza i zapovjednika Gorósteguija i neposredno nakon što je u dvoranu ušao Antonio Jiménez Blanco (član UCD-a i predsjednik Državnoga vijeća, koji je čuo za napad preko radija i isposlovao da mu napadači dopuste da uđe u Kongres kako bi dijelio sudbinu svojih kolega) i sjeo iza Gorósteguija, Suárez ustaje iz svoje klupe i kaže dvojici žandara koja čuvaju ulaz u dvoranu: “Želim razgovarati s onim tko vam zapovijeda”; onda se spusti stubama i načini nekoliko koraka prema žandarima. Ono što se događa u nastavku kamera ne bilježi jer, iako ne zna da i dalje snima, jedan žandar slučajno udari po njezinu viziru i tako kamera počne bilježiti izbliza tribinu za tisak; zvuk iz dvorane, naprotiv, i dalje se jasno čuje. Čuje se Suárezovglas, nerazgovijetan usred mrmljanja; čuju se oštri glasovi vojnika koji pokušavaju nametnuti tišinu (jedan kaže: “Mir,gospodo!”; drugi kaže: “Na idući pokret ruku ovo će se pokrenuti, jasno?”; treći kaže: “Mir s tim rukama. To radite kad ste sami. Sad je dosta”); oštriji, moćniji i prezriviji od ostalih, nameće se drugi glas (“Gospodine Suáreze, 119

ostanite u svojoj klupi!”) i tad se u toj graji uspijeva probiti premijerov glas (“Kao predsjednik vlade imam ovlasti...”) sve dok se njegov glas ne uguši u kiši vike, uvreda i prijetnji koja kao da umiri dvoranu i vraća joj privid normalnosti u kojem živi već pola sata. Od toga trenutka u dvorani ponovno zavlada smrtna tišina, dok kamera, napuštena, i dalje daje statičnu sliku tribine za novinare; njome u sljedećim minutama prolazi u chiaroscuru anarhija nepovezanih fragmenata: mutno lice neke žene s naočalama, jakne s nerazaznatljivim novinarskim akreditacijama, zgrčene ruke koje oslobađaju svoju nervozu ili strah vrteći jeftine kemijske ili pridržavajući drhtave cigarete, snop papira sa zaglavljem Kongresa bačen na stube, ograda stuba od lijevanoga željeza, kravate s romboidnim šarama i bijele košulje i bijele šake i haljine ljubičaste boje i plisirane suknje i džemperi i sive hlače i ruke koje drže fascikle krcate papirima i aktovke. Ina kraju, gotovo trideset pet minuta nakon početka, snimka se gasi u snježnom kovitlacu. 1 Ovako završava snimka: u savršenom neredu bez ikakva smisla, kao da ključni dokument o 23. veljače nije slučajni plod rada kamere koja neopaženo ostaje uključena tijekom prvih minuta otmice, nego rezultat kreativnosti kakva realizatora koji odlučuje zaključiti svoj rad mogućom metaforom o državnom udaru; isto tako, obranom Adolfa Suáreza kao predsjednika vlade. Suárez nije bio dobar predsjednik vlade tijekom posljednje dvije godine mandata, kad se doimalo da se demokracija u Španjolskoj stabilizira, ali možda je bio najbolji predsjednik za suočavanje s državnim udarom jer se nijedan španjolski političar toga trenutka nije znao bolje od njega nositi s ekstremnim okolnostima niti je imao njegov osjećaj za dramu, njegovu obraćeničku vjeru u vrijednost demokracije, njegov mitificirani koncept dostojanstva predsjednika vlade, njegovo poznavanje vojske i hrabrost da se suprotstavi pobunjenim vojnicima. “Nužno je razjasniti da u Španjolskoj ne postoji civilna vlast i vojna vlast”, pisao je Suárez u lipnju 1982. u članku u kojem protestira zbog benevolentnih kazni koje su dobili procesuirani za 23. veljače. “Vlast je samo civilna.”* To je bila jedna od njegovih opsesija tijekom pet godina na čelu vlade: on je bio predsjednik države i jedina dužnost vojske bila je da sluša njegove zapovijedi. Do posljednjega časa mandata uspijevao je da ga slušaju, do posljednjega časa mandata vjerovao je da je pokorio vojsku, ali upravo u posljednjem času mandata udar 23. veljače razuvjerio ga je; možda mu je nedostajala lijeva ruka da ih pokori, ili ih je možda bilo nemoguće pokoriti. U svakom slučaju, Suárez je znao kako upotrijebiti svoju lijevu ruku, ali nije uvijek smatrao da je treba upotrijebiti s vojskom, i od onoga trenutka kad je postao premijer i osobito dok se privikavao na tu dužnost, trudio se da ih zapovijedima ili drskim ponašanjem podsjeti koje su njihove obveze: zato je uživao u ponižavanju generala sileći ih da ga čekaju pred vratima ureda i nije časio časa da se suoči s bilo kojom vojnom osobom koja bi dovela u pitanje njegov autoritet ili ga uvrijedila (ili mu prijetila: u rujnu 1976., tijekom vrlo žive rasprave u Suárezovu uredu koja je završila prihvaćanjem ili traženjem ostavke na mjestu potpredsjednika vlade, general De Santiago rekao mu je: “Podsjećam te, predsjedniče, da je u ovoj zemlji bilo više od jednoga državnog udara.” “A ja tebe podsjećam, generale”, odvratio mu je Suárez, “da u ovoj zemlji još uvijek postoji smrtna kazna”); zato je imao hrabrosti donijeti ključne odluke kao što je legalizacija komunističke partije, u kojoj nije računao na potporu vojske, koja je mimo njegova očekivanja bila gotovo jednoglasna; zato zbirka anegdota o 23. veljače obiluje primjerima njegove odlučnosti da ga ne zastraše pobunjenici ili da ne odstupi ni centimetar od svoje moći predsjednika vlade. Neki od tih primjera izmišljotine su u Suárezovoj hagiografiji; dva su nesumnjivo istinita. Prvi se dogodio tijekom sitnih noćnih sati toga 23. veljače u malenom uredu blizu dvorane u kojem je Suárez bio zatvoren sam nakon pokušaja da pregovara s pučistima. Prema svjedočenju dvojice žandara koji su ga čuvali, u određenom trenutku u ured je upao pukovnik Tejero, bez riječi izvukao pištolj iz korica i pritisnuo mu cijev na prsa; Suárez je odgovorio ustavši sa stolca i dvaput izrekao u lice pobunjenom časniku istu odlučnu naredbu: “Mirno!”* Druga se anegdota zbila popodne 24. veljače, nakon propasti udara, tijekom sastanka Vijeća za nacionalnu obranu u Zarzueli, pod kraljevim predsjedanjem; tek je tad Suárez shvatio da je Armada bio 120

glavni vođa udara i saslušavši dokaze koji su okrivljivali bivšega kraljevog tajnika, među njima i snimku telefonskih razgovora otmičara u Kongresu, predsjednik je naredio generalu Gabeirasu da ga smjesta uhiti. Gabeiras je oklijevao - bio je neposredno nadređen Armadi u vojnom stožeru, jedva da se odmaknuo od njega čitavu noć i mjera mu se činila preuranjenom i nerazmjernom - onda je general pogledao kralja tražeći potvrdu ili opoziv Suárezove naredbe, a ovaj je, zato što je vrlo dobro znao tko je zapravo vrhovni zapovjednik vojske, sasjekao generala dvjema bijesnim rečenicama: “Ne gledajte kralja. Gledajte mene.”* To je u biti bio Adolfo Suárez ili je volio zamišljati da to jest: fakin iz provincije koji je dospio u vladu i odlično se uživio u ulogu premijera. Tako se pokušavao držati gotovo pet godina, koliko je bio na vlasti, i tako se ponašao 23. veljače. Njegova gesta kad ustaje iz klupe i pokušava pregovarati s pučistima nije u bitnim odrednicama drukčija od njegove geste da se suprotstavi Tejeru ili Gabeirasu: sve to troje pokušaji su da se afirmira kao predsjednik vlade; također nije u bitnim odrednicama drukčija od njegove geste da ostane u svojoj klupi dok oko njega dvoranom zvižde meci: to je gesta hrabrosti, dobrohotnosti i buntovništva, glumačka gesta i posve slobodna i posmrtna gesta, gesta slomljenoga čovjeka koji politiku zamišlja kao avanturu i koji se u agoniji pokušava legitimirati i koji se načas doima kao da utjelovljuje potpunu demokraciju, ali to je isto tako gesta autoriteta. Drugim riječima: gesta prisile. Drugim riječima: gesta pravoga političara. 2 Što je pravi političar? Je li pravi političar isto što i veliki političar ili izuzetni političar? Je li isto izuzetni političar i izuzetni čovjek, ili etički besprijekorni čovjek ili jednostavno pošteni čovjek? Adolfo Suárez vrlo je vjerojatno bio pošteni čovjek, ali nije bio etički besprijekorni čovjek ni izuzetni čovjek, ili barem ne ono što se obično smatra izuzetnim čovjekom; pa ipak, kad se sve zbroji i oduzme, bio je najčvršći i najodlučniji španjolski političar prošloga stoljeća. Tamo negdje 1927. Ortega y Gasset pokušao je opisati izuzetnoga političara i na kraju je možda opisao pravoga političara.* On za Ortegu nije etički besprijekorni čovjek, i nema razloga da to bude (Ortega smatra neprimjerenim ili zlonamjernim etički suditi o nekom političaru: treba ga suditi politički); u njegovoj prirodi sužive neke vrline, koje se apstraktno gledajući obično smatraju vrlinama, s drugima koje se apstraktno gledajući smatraju manama, ali one mu nisu manje bitne od ovih drugih. Nabrojit ću nekoliko vrlina: urođena inteligencija, hrabrost, smirenost, šarm, lukavost, otpornost, zdravi instinkti, sposobnost da pomiri nepomirljivo. Nabrojit ću neke mane: impulzivnost, neprestani nemir, bezobzirnost, talent za varke, neuglađenost ili nedostatak profinjenosti u idejama i ukusu; isto tako, odsutnost prijašnjega života ili definirane osobnosti, što ga pretvara u kameleonskoga glumca ili transparentno biće čija je najskrivenija tajna ta da nema tajni. Pravi je političar suprotno od ideologa, ali nije samo čovjek od akcije; isto tako nije upravo suprotno od intelektualca: posjeduje intelektualčevu žudnju za znanjem, ali u cijelosti ju je uložio u otkrivanje mrtvoga u onome što se doima živim i u izoštravanje esencijalnoga sastojka, i najvažniju vrlinu svojega zanata: historijsku intuiciju. Tako ju je nazivao Ortega; Isaiah Berlin zvao ju je drukčije: zvao ju je osjećajem za realnost,* što je dar koji se ne uči na sveučilištima ni u knjigama i koji podrazumijeva određenu upoznatost s bitnim činjenicama koja određenim političarima i u određenim trenucima omogućuje da znaju “što se uklapa u što, što se može učiniti u određenim okolnostima, a što ne, koje će metode biti korisne u kojim situacijama i u kojoj mjeri, a da to nužno ne znači da su kadri objasniti kako to znaju ni čak što znaju”. Ortegijanski priručnik pravoga političara nije savršen; nisam ga ovdje sažeo zato što bi on to bio, nego zato što daje točni portret budućeg Adolfa Suáreza. Činjenica je da među osobinama pravoga političara Ortega jedva da usput spominje osobinu koju su svojedobno najviše predbacivali Suárezu: ambiciju; ali to je zato što Ortega zna da za pravoga političara, kao i za umjetnika ili za znanstvenika, ambicija nije osobina - vrlina ili mana - nego jednostavno premisa. Suárez je bio itekako ambiciozan. Osobina koja ga je najbolje opisivala sve dok nije došao na vlast bila je neutaživa glad za vlašću: poput jednog od onih nasrtljivih mladića iz romana devetnaestoga stoljeća koji dolazi iz provincije kako bi pokorio grad - poput 121

Stendhalova Juliena Sorela, poput Balzacova Luciena Rubempréa, poput Flaubertova Frédérica Moreaua - Suárez je bio slika i prilika ambicije i nikad se nije sramio što to jest jer nikad nije priznao da ima išta vrijedno osude u želji za vlašću; naprotiv: mislio je da bez vlasti nema politike i da bez politike za njega nema ni najmanje mogućnosti za životnu ispunjenost. Bio je pravi političar jer nikad nije mislio da će biti išta drugo, jer nikad nije sanjao da će biti išta drugo, jer je bio asket vlasti spreman žrtvovati sve kako bi je se domogao i zato što bi nesumnjivo i s vragom sklopio pakt u zamjenu da postane ono što je postao. “Što je vama vlast?” upitao ga je novinar Paris Matcha nekoliko dana nakon što je imenovan predsjednikom vlade, a Suárez je samo odgovorio svojim blistavim pobjedničkim osmijehom i riječima koje nisu objašnjavale ništa ili su objašnjavale sve: “Vlast? Obožavam je.”* Ta vesela neusiljenost obdarila ga je u njegovim najboljim godinama nepobjedivom superiornošću nad protivnicima, koji su u njegovim očima vidjeli nezasitnu pohlepu, pa ipak joj nisu mogli odoljeti i nastavili su je hraniti na svoj račun. Politička moć pretvorila se u njegov instrument osobnoga rasta, ali samo zato što je to prije bila razuzdana strast, nezasitna, a to što je prije imao idealiziranu viziju mita o dostojanstvu predsjednika vlade bilo je stoga što je njemu predsjednik vlade predstavljao najveći izraz moći i stoga što čitava života nije želio postati ništa drugo osim predsjednika vlade. To je točno: bio je huncut bez obrazovanja, bio je trećerazredni falangist iz provincije, bio je frankistički skorojević, bio je kraljev potrčko; njegovi su ogovarači imali pravo, samo što njegova biografija dokazuje da to pravo nije potpuno pravo. Imao je glumački talent za obmane, ali prvi put kad je vidio Santiaga Carrilla, nije ga obmanuo: pripadao je obitelji poraženih republikanaca, od kojih su mnogi tijekom rata upoznali Francove zatvore; ipak, nitko u njegovoj obitelji nije mu usadio ni najmanje političke principe niti je vjerojatno da mu je itko govorio o ratu osim kao o prirodnoj katastrofi; naprotiv, lako je vjerojatno da je odmalena naučio mrziti poraz na isti način kako se mrzi kakva poznata zaraza. Rodio se 1932. u Cebrerosu, vinogradarskome selu u provinciji Ávila. Majka mu je bila kći malenih poduzetnika i veoma snažna, pobožna i svojeglava žena; otac mu je bio sin sudskoga tajnika i isto tako simpatičan fakin, umišljen, prevarant, ženskar i kockar. Iako se nikad nije dobro slagao s ocem - ili upravo stoga - možda je u dubini duše uvijek bio isti otac, osim u činjenici da je u njegovu slučaju prakticiranje tih sklonosti i karakternih osobina bilo posvema podređeno zadovoljavanju jedinoga pravog apetita. Bio je katastrofalan učenik koji se mučio iz škole u školu i koji nije kročio na fakultet osim na polaganje ispita, koje je često biflao bez ikakva razumijevanja; nedostajala mu je navika čitanja i do kraja njegovih dana pratila ga je legenda, koju je on samo u početku raspirivao, prema kojoj nikad nije skupio dovoljno strpljenja da pročita knjigu od prve do zadnje stranice. Zanimale su ga druge stvari: djevojke, plesnjaci, nogomet, tenis, film i karte. Bio je hiperaktivni vitalist i kompulzivno društven, vođa ulične bande sa spontanom privlačnošću i nedvojbenim uspjehom među ženama, ali olako su se izmjenjivale euforija i klonulost i iako vjerojatno nikad nije posjetio psihijatra, neki intimni prijatelji držali su ga psihijatrijskim materijalom. Umirujuće sredstvo za njegovu psihičku krhkost bila je predana religioznost, koja ga je bacila u naručje Katoličke akcije i usmjerivala njegovu sklonost da bude glavni omogućujući mu da od adolescentskih dana osniva pobožne udruge s bezazlenim političkim pretenzijama i predsjeda im. Krajem četrdesetih i početkom pedesetih u gradu poput Ávile, opasanom provincijskim nacionalkatoličkim licemjerjem, Adolfo Suárez savršeno je utjelovljivao mladenački ideal diktature: momak od reda, katolik, naočit, veseo, sportaš, hrabar i poduzetan, čije su političke ambicije bile utkane u njegove društvene i ekonomske ambicije i čiji poslušni crkvenjački mozak nije mogao ni pojmiti da netko može preispitivati temelje i mehanizme režima, nego se samo poslužiti njima. Sve kao da mu je navješćivalo blistavu budućnost, ali preko noći sve se počelo urušavati. Početkom 1955., kad je napunio dvadeset tri godine, kad je teškom mukom završio pravni fakultet i dobio prvi posao s plaćom u Upravi za javnu skrb u Ávili, njegov je otac utekao iz grada upleten u nekakav poslovni skandal i napustio obitelj. Suárez je taj bijeg doživio poput kataklizme: osim psihičke boli očev bijeg značio je i javnu sramotu i oskudicu za brojnu obitelj, čija besparica nije odgovarala dobrom položaju kakav je uživala u gradu; sasvim je moguće da je Suárez, kao žrtva hipohondrije i nesposoban svojom pripravničkom plaćom 122

zadovoljiti potrebe svoje majke i četvorice mlađe braće, ozbiljno razmišljao o odlasku u samostan. Nalet sreće oslobodio ga je muka. U kolovozu je Suárez upoznao Fernanda Herrera Tejedora, mladoga falangističkog činovnika i aktivnoga člana Opusa Dei, koji je netom bio imenovan civilnim guvernerom i šefom Movimienta provincije Ávile i koji mu je, zahvaljujući preporukama jednoga od njegovih profesora, dao posao u civilnoj vlasti, što mu je omogućilo da pridoda nešto novca plaći u Upravi za javnu skrb, uđe u strukture jedine stranke i druži se s moćnom i dobro umreženom osobom koja je s vremenom postala njegov politički mentor. Ipak, radost je kratko trajala: godine 1956. Herrero Tejedor prebačen je u Logroño, Suárez je izgubio posao i iduće godine, bez novca i nade da će prosperirati u provinciji, odlučio je iskušati sreću u Madridu. Ondje se ponovno susreo s ocem, ondje je s njime otvorio ured za sudskog opunomoćenika (posao koji je njegov otac povremeno obavljao u Ávili), ondje je uspio ponovno pod istim krovom okupiti oca, majku i braću u stanu u Ulici Hermanos Miralles. Ali nakon svega nekoliko mjeseci stvari su se opet izokrenule: njegov je otac opet uvalio obitelj u novčane nevolje i Suárez je raskrstio s njime, napustio ured i otišao živjeti sam u nekakav pansion. Možda je u to doba dosegnuo dno, iako malo pouzdanoga znamo o njemu: govori se da jedva da je ikoga poznavao u Madridu, da je rijetko viđao majku i da je zarađivao za život povremenim poslovima, noseći kovčege na stanici Príncipe Pío ili prodajući kućanske aparate od vrata do vrata; govori se da je živio u neimaštini, da je bio gladan, da se mnogo smucao po ulici. Neki Suárezovi branitelji ističu* tu pravu oskudicu iz tih dana kako bi oslikali self-made mana koji je upoznao bijedu i nije znao za privilegije u kojima su odrastali političari frankizma; slika nije lažna, samo ako se ne zaboravi da je ta epizoda bila kratka i da je, dok je trajala, Suárez bio tek gospodičić iz provincije u nevolji koji u glavnome gradu čeka priliku dostojnu njegovih ambicija. Opet mu ju je pružio Herrero Tejedor, koji je u to vrijeme obavljao funkciju narodnoga provincijskog poslanika u Generalnom tajništvu Movimienta i koji se čim mu je otac Suárezova prijatelja rekao za njegovu situaciju i molio ga da mu da posao, požurio i imenovao ga osobnim tajnikom. To je bilo ujesen 1958. Od toga datuma pa sve do smrti Herrera Tejedora 1975. Suárez jedva da se odvojio od svojega tutora; od toga datuma pa sve dok je sam nije uništio, Suárez se nije ni trenutka odvojio od frankističke vlasti jer to je bio veoma skroman početak njegova uspona, stubu po stubu, u hijerarhiji Movimienta. No ipak, prije nego što ga je počeo, dogodilo se nešto, Suárez je u Ávili upoznao Amparo Illanu, lijepu, bogatu i otmjenu djevojku, u koju se odmah zaljubio i s kojom će se nakon četiri godine vjenčati; u tom trenutku bio je na putu da otiđe iz Madrida bez posla i prvoga dana kad je posjetio kuću svoje buduće žene, njezin otac - brigadir na vojnome sudu i rizničar Udruženja novinara u Madridu - upitao ga je od čega živi. “Zarađujem loše”, odvratio je sa svojom neokrnjenom dopadljivošću avilskoga kicoša. “Ali ne brinite se: prije nego što navršim tridesetu, bit ću civilni guverner; prije četrdesete podtajnik, a prije pedesete ministar i predsjednik vlade.” Možda je ta anegdota lažna - jedna od mnogih legendi koje su obavijale njegovu mladost iako, činjenica je da je Suárez točku po točku ispunio taj program. U hermetičkom i piramidalnom poretku frankističke vlasti u kojem je ulizivanje bilo neizostavno oruđe političkog napredovanja njegov je uspjeh prije svega zahtijevao od njega da iskoristi do maksimuma sve svoje umijeće zavođenja i svu svoju sposobnost laskanja. Kao tajnik Herrera Tejedora njegov je posao bio raznositi poštu, ugovarati sastanke i primati posjetitelje, među njima i mnoge visoke dužnosnike u stranci i civilne guvernere koji bi se našli u Madridu, a nijedan od njih neće zaboraviti naočitoga falangista, vrijednog i punog entuzijazma, koji ih je pozdravljao dižući ruku u fašističkom pozdravu (Na zapovijed, šefe!) i koji se s njima opraštao uz vojničko lupanje potpeticama (Je li to sve?). Tako je počeo graditi svoj ugled falangističkoga mladunca i uspinjati se na položaje u dvjema strateškim enklavama režima: Generalnome tajništvu Movimienta i Ministarstvu uprave; i tako je, ostajući odan Herreru Tejedoru, počeo zadobivati povjerenje dvojice diktatorovih podložnika koji su sredinom šezdesetih imali najveću izvršnu moć u Španjolskoj i predstavljali najbolju mogućnost budućega frankizma bez Franca: admirala Luisa Carrera Blanca, ministra uprave, i Laureana Lópeza Rodóa, ministra komesara Plana razvoja. Do toga časa Suárez je poznavao kao malotko svaku kancelariju vlasti, razvio je šesto čulo kojim je hvatao i najmanji potres u osjetljivoj tektonici koja ju je održavala i doktorirao s najvišim ocjenama u profinjenoj 123

disciplini cirkuliranja među najistaknutijim obiteljima režima, a da nije stekao nijednoga neukrotivog neprijatelja, uspijevajući da ga svi svojataju, od falangista do članova Opusa Dei. Još je daleko od njega bilo vrijeme kad će se maleni madridski centar moći za njega pretvoriti u veliku madridsku kanalizaciju: sad ga je taj grad očaravao natprirodnim sjajem vrlo profinjenoga dragulja; njegov najblaži biograf Gregorio Morán opisao je do u tančine skorojevićke taktike kojima se poslužio da ga osvoji. Prema Moránu, Suárez je obasipao pažnjom sve koje je želio osvojiti, posjećivao je s kojekakvim izlikama njihove domove i urede, rastrgao se da pridobije njihove obitelji i, raspolažući podacima iz prve ruke o stanju unutar struktura moći i o zloporabama i slabostima onih koji su je činili, donosio je i odnosio vijesti, tračeve i glasine, čime je postao vrlo vrijedan informator i čime si je pomogao u usponu. Nije birao metode, nije štedio na sredstvima.* Godine 1965. bio je imenovan direktorom programa Španjolske radio-televizije; njegov šef bio je Juan José Rosón, oholi Galježanin imun na njegov talent i čari, s kojim nije bio u baš srdačnim odnosima: pokušao ih je popraviti seleći se s obitelji u stan u zgradi u kojoj je živio Rosón. Negdje u to doba odlučio je da je njegov sljedeći cilj da postane civilni guverner: riječ je o veoma privlačnoj funkciji jer je tih godina civilni guverner u svojoj provinciji imao enormnu moć i kako bi pridobio za svoju stvar ministra unutarnjih poslova Camila Alonsa Vegu - bliskog Francova prijatelja i vrlo važnoga čovjeka pri imenovanju civilnih guvernera - tri je uzastopna ljeta unajmljivao stan u susjedstvu stana u kojem je svake godine boravio ministar u Alicanteu i podvrgao ga nesmiljenom progonu koji je počinjao jutarnjom misom i završavao posljednjim pićem u sitne noćne sate. Godine 1973., kad se već sasvim opravdano počeo nadati da će dobiti neko ministarstvo, pala mu je na um genijalna ideja da unajmi ljetnu kućicu na samo nekoliko metara od palače La Granja u Segoviji u čijim se vrtovima svake godine, i to čitav bogovetni dan, slavila godišnjica početka Građanskoga rata u nazočnosti Franca i glavnih dužnosnika frankizma; Suárez je pozvao u kućicu nekoliko odabranika, koji su prije i poslije beskrajnoga primanja, bljutavoga doručka i spektakla kojim je nazočne maltretirao ministar informiranja i turizma uživali u povlastici da se osvježe od bezdušne zapare svakoga 18. srpnja, da se poštede mučenja da prođu osamdeset kilometara, koji su razdvajali palaču od Madrida, u večernjim haljinama i smokinzima prilijepljenim znojem i da im laska domaćin čiji su simpatičnost i gostoprimstvo budili u njima osjećaj dugotrajne zahvalnosti. Sprijateljio se s Camilom Alonsom Vegom i 1968. bio je imenovan civilnim guvernerom Segovije; sprijateljio se s Rosónom - ili je barem uspio umanjiti nepovjerenje koje mu je ulijevao - i 1969. bio je imenovan generalnim direktorom Španjolske radio-televizije: sprijateljio se s mnogim dužnosnicima frankizma, i 1975. bio je imenovan ministrom. Bio je neodoljiv, ali te epizode čistog obješenjaštva ne samo da čine dio njegove crne legende nego su i dokaz da je malo političara ovladalo poput njega sramotnom endogamijom frankističke moći i da su rijetki bili spremni otići tako daleko i okoristiti se njome. Stoga je osoba koja je na neki način najtočnije opisala Suáreza u to doba bio Francisco Franco, koji je najbolje poznavao logiku frankističke moći jer ju je on i stvorio. Dva muškarca jedva da su se susrela tijekom svojih života, osim na protokolarnim događanjima, a na jednome od njih mladi je političar ostao zapažen po nekoj neprimjerenoj izjavi; možda se Francu baš zato i nesumnjivo zato što je bio dobar psiholog, što mu je pomoglo da četrdeset godina ostane na čelu države, učinilo da u Suárezu prepoznaje začetke izdajničkoga držanja i jednom je prilikom, kad je Suárez već bio direktor Španjolske radio-televizije, nakon što su kratko pročavrljali u palači El Pardo, diktator prokomentirao svojem osobnom liječniku:* “Ovo je čovjek opasnih ambicija. Bezobziran je”.14 14

Suárez je toga dana došao u El Pardo kako bi snimio Francovu božičnu poruku; ne znamo o čemu su razgovarali, ali znamo da je na nekom službenom primanju održanom negdje u to doba Suárez razgovarao s Francom - na to sam mislio kad sam maločas spomenuo neprimjerene izjave - o neizbježnoj demokratskoj budućnosti koja čeka državu nakon njegove smrti. Za bilo koga od nas takva drskost znači samo to da je Suárez bio frankist toliko siguran u svoju besprijekornu frankističku povijest i u odanost Francu da si je mogao dopustiti da dovede u pitanje kontinuitet režima bez straha da će raspiriti bijes njegova osnivača ; možda je to i Franco tako shvatio, ali upravo je stoga to smatrao neopisivo podmuklim komentarom i nije ga zaboravio. 124

Franco je pogodio: Suárezova je ambicija na kraju bila smrtonosna za frankizam; njegova bezobzirnost također. Ipak, te dvije stvari ne objašnjavaju same po sebi njegov munjeviti uspon u šezdesetima i sedamdesetima. Suárez je radio danonoćno i njegov je politički talent neosporiv: bio je znatiželjan, više je slušao nego što je govorio, brzo je učio, rješavao je probleme najbržim i najizravnijim putem, obnavljao je bez razmišljanja političke timove koje je nasljeđivao, znao je objediniti suprotne težnje, pomiriti nepomirljivo i otkriti mrtvo u nečemu što se još doima živim; k tomu, nije odbacivao ni jednu jedinu priliku da dokaže svoju moć: kao da je uistinu sklopio sporazum s đavlom, čak nije propuštao nijednu priliku koja je mogla uništiti karijeru bilo kojeg drugog političara. Dana 15. lipnja 1969., dok je još bio civilni guverner Segovije, pedeset osam osoba umrlo je zatrpano ruševinama restorana smještenog u naselju Los Ángeles u San Rafaelu; tragedija je bila posljedica pohlepe vlasnika restorana, ali normalno bi bilo da to politički baci mrlju na Suáreza, osobito u trenutku kad je bitka koju su zapodjenuli frankisti i pristaše Opusa Dei u unutrašnjim strukturama režima dosezala točku ledišta; pa ipak, Suárez je iz katastrofe uspio izaći još jači: tjednima novine nisu prestale veličati smirenost i hrabrost civilnoga guvernera, koji je, kako su ponavljale kronike, došao na poprište ubrzo nakon urušavanja, pobrinuo se za situaciju i stao golim rukama izvlačiti ranjene iz ruševina i kojeg je ubrzo vlada zbog njegova držanja odlikovala Velikim križem za civilne zasluge. Nekoliko mjeseci prije katastrofe u Los Ángelesu u San Rafaelu dogodilo se nešto što će promijeniti život budućemu premijeru: upoznao je budućega kralja. U tom je trenutku Suárez bio uvjeren da je princ Juan Carlos pobjednički konj u skoroj utrci postfrankizma - zbog Herrera Tejedora, zbog admirala Carrera, zbog Lópeza Rodóa, bio je uvjeren iznad svega zbog jednoga razloga i zbog političkog instinkta, što je zapravo jedna te ista stvar - tako da je uložio sav kapital u princa; on je također uložio sve u Suáreza jer je žudio za odanošču mladih političara spremnih boriti se s njime rame uz rame protiv moćnoga sektora starih krutih frankista koji nisu vjerovali u njegovu sposobnost da naslijedi Franca. To je bila jedina zadaća kojoj se Suárez gotovo potpuno posvetio idućih šest godina jer je znao da borba da princ postane kralj znači borba za moć iako je isto tako, kao što je znao otkriti ono što je mrtvo u nečemu što se doimalo živim, znao otkriti živo u nečemu što se doimalo mrtvim. Što se tiče kralja, od samoga početka osjećao je silnu naklonost Suárezu, ali nikad nije bio u zabludi što se njega tiče: “Adolfo Suárez niti pripada Opusu niti je falangist”, rekao je jednom prilikom. “Adolfo je adolfist.”* Ubrzo nakon što je upoznao princa - a djelomice prinčevom zaslugom imenovan je generalnim direktorom Španjolske radio-televizije; na tome je mjestu ostao četiri godine, tijekom kojih je s ratobornom odanošću služio ideji monarhije, ali to je osim toga bila važna etapa u njegovu političkom životu jer je u njoj otkrio novu moć televizije u oblikovanju realnosti i zato što je počeo osjećati blizinu i dašak prave moći i počeo pripremati napad na vladu: često je posjećivao Zarzuelu, gdje je predavao princu snimke s njegovih putovanja i protokolarnih događaja o kojima su redovito izvještavale informativne emisije prvoga programa, rješavao je svakog tjedna probleme s admiralom Carrerom u sjedištu Ministarstva uprave u Castellani 3, gdje je bio srdačno priman i gdje je dobivao ideološku orijentaciju i konkretne upute, koje je primjenjivao bez oklijevanja, prijateljevao je s vojnim osobama i tetošio ih - vojska ga je odlikovala zbog velikodušnosti s kojom je prihvaćao svaki njezin prijedlog - čak i s obavještajnim službama, s čijim je zapovjednikom, budućim brigadirom pučistom Joséom Ignaciom San Martínom, sklopio neku vrstu prijateljstva. U to doba, pred kraj mandata na Radio-televiziji, Suárezovo je šesto čulo registriralo gotovo nevidljivo premještanje centra moći, koje će se ubrzo pokazati odlučujućim: iako je Carrero Blanco i dalje predstavljao jamstvo da će i poslije Francove smrti nastaviti s frankizmom, López Rodó počeo je gubiti utjecaj, a kao novi politički uzor počeo se probijati Torcuato Fernández Miranda, tada ministar generalni tajnik Movimienta, hladan, učen, prepreden i tih čovjek čija je ohola neovisnost prosuđivanja izazivala sumnjičavost svih istaknutih obitelji režima i zadovoljstvo princa, koji je prihvatio toga profesora ustavnoga prava kao prvoga političkog savjetnika. Suárez je zapazio tu promjenu: prestao je posjećivati Lópeza Rodóa i počeo je

125

posjećivati Fernándeza Mirandu, koji je, iako ga je u dubini duše možda i prezirao, javno dopuštao da mu laska, nesumnjivo stoga što je bio siguran da može izaći nakraj s tim mladim falangistom žednim slave. Suárezova se intuicija pokazala točnom, u lipnju 1973. Carrero je imenovan predsjednikom vlade - prvim kojeg je imenovao Franco, koji je zadržao za sebe moć šefa države - a Fernández Miranda, osim što je bio šef Movimienta, bio je potpredsjednik kabineta, ali Suárez nije dobio ministarstvo koje je mislio da zaslužuje niti je uspio nagovoriti Fernándeza Mirandu da ga utješi mjestom zamjenika tajnika Movimienta. Razočaranje je bilo neizrecivo: zato je Suárez dao ostavku na mjesto na Radio-televiziji tražeći utočište u upravi neke državne tvrtke i u mladoj kršćanskoj organizaciji YMCA. Iduće dvije i pol godine Suárez se držao podalje od vlasti, a njegova politička karijera kao da je zaglavila; u nekom trenutku čak je djelovalo da je došla do kraja. Dvije nasilne smrti pridonijele su tom prolaznom utisku: u prosincu 1973. admiral Carrero poginuo je u ETA-inu atentatu; u lipnju 1975. Herrero Tejedor poginuo je u prometnoj nesreći. Carrerovo ubojstvo došlo je od Božje providnosti za državu jer je nestanak predsjednika vlade koji je trebao očuvati frankizam olakšao prelazak diktature u demokraciju, ali budući da je Carrerovom smrću izgubio moćnoga zaštitnika, za Suáreza je moglo biti pogubno; smrt Herrera Tejedora mogla je biti još gora; moglo bi se reći da je Suárez ostao potpuno izbačen iz igre, lišen zaštite čovjeka u čijoj je sjeni razvio čitavu svoju političku karijeru i koji ga je jedva tri mjeseca prije nesreće imenovao zamjenikom generalnoga tajnika Movimienta. Suárez je prevladao tu dvostruku nevolju jer kad se to dogodilo, već je uživao prinčevo povjerenje i osjećao se previše sigurnim u sebe da bi ga porazio taj zli udes, tako da je tu stanku u svojem političkom usponu posvetio zarađivanju novca sumnjivim poslovima, s pravom uvjeren da je nemoguće politički prosperirati u frankizmu bez određenog osobnoga bogatstva (“Nisam ministar jer niti živim u Puerti de Hierro niti sam studirao na Pilaru”,* rekao je jednom prilikom tih godina); isto ju je tako posvetio zbližavanju s Fernándezom Mirandom - i preko njega s princem - i organiziranju Unióna del Pueblo Español (UDPE), političkog udruženja stvorenog na nadgrobnom spomeniku majušnog oslobodilačkoga impulsa koji je došao s nasljednikom admirala Carrera na čelu vlade Carlosom Ariasom Navarrom, a koje su činili bivši Francovi ministri i mladi kadar režima, poput samoga Suáreza. Što se ostaloga tiče, u vrijeme u kojem je Francova smrt nakon četrdeset godina apsolutističke vlasti djelovala istovremeno kao čudesan i neizbježan događaj i u kojem je od svake zdravstvene krize osamdesetogodišnjega diktatora zemlja podrhtavala od neizvjesnosti, Suárez je maestralno usavršio neophodnu dvoličnost kako bi pripremio svoju budućnost ma kakva budućnost Španjolske bila: s jedne strane, nije propuštao priliku da istakne svoju odanost Francu i režimu i 1. listopada 1975., u društvu ostalih članova UDPE-a, prisustvovao je na Trgu Oriente vrlo posjećenoj manifestaciji potpore generalu, koji se nalazio pod pritiskom međunarodne zajednice nakon odluke da smakne nekoliko članova ETA-e i FRAP-a; s druge pak strane, javno i privatno rasipao se izjavama u korist otvaranja političke igre i stvaranja temelja za izražavanje drukčijih razmišljanja koja su se javljala u društvu, općim mjestima političkoga bućkuriša toga vremena koja su frankistima zvučala kao bezopasna drskost ili mamac za naivne, a koja su pristašama ukidanja frankizma mogla zvučati kao još uvijek suzdržane izjave pune želja o demokratskoj budućnosti Španjolske. Možda ni u jednom ni u drugom slučaju - ni kad se nedvojbeno izjašnjavao kao frankist ni kad se izjašnjavao kao rudimentarni demokrat - Suárez nije govorio istinu, ali gotovo je sigurno da je, poput kakva transparentnoga bića čija je najveća tajna da nema tajnu ili poput vrhunskoga glumca koji odrađuje svoju ulogu na pozornici, vjerovao u to što je govorio i zato bi mu svi koji su ga slušali na kraju povjerovali. Smrt Francisca Franca - čije je bdijenje posjetio u društvu stožera UDPE-a nakon što je satima stajao u redu s tisućama frankista oblivenih suzama - ponovno je definitivno lansirala njegovu političku karijeru. Nakon što je proglašen kraljem, Juan Carlos popustio je pod pritiskom najtvrđe frankističke struje potvrđujući na mjestu predsjednika vlade krutoga frankista kao što je Arias Navarro, ali isposlovao je da Fernández Miranda zauzme mjesto predsjednika Skupštine i Kraljevskoga vijeća - druga dva glavna organa moći - i da, zahvaljujući Fernándezu Mirandi, Arias imenuje Suáreza ministrom generalnim tajnikom Movimienta. Bila je to dužnost koju je godinama priželjkivao i koja bi zadovoljila i ambicije 126

najambicioznijih, ali Suárez je bio ambiciozniji od najambicioznijih i nije se zadovoljio time. U teoriji, njegova funkcija u toj vladi koja je trebala voditi u postfrankizam bila je gotovo ukrasna (važna su ministarstva držali stariji i mnogo ozbiljniji ljudi, ugledniji i s mnogo više političkog iskustva, kao Manuel Fraga i José María de Areilza): Suárez je znao da je namješten ondje kao sluga ili kao kraljev potrčko; pa ipak, ponovno je ulovio u letu priliku koja mu je pružena i, prije svega, kako se pokazivalo da je Arias spor i neodlučan premijer, da nije kadar amortizirati svoje golemo frankističko nasljeđe, iskoristio je razjedinjenost i neučinkovitost vlade satrvene valom socijalnih nemira koji su u biti bili politička mobilizacija usmjerena da preotme prvi plan kolegama iz kabineta: u ožujku 1976., u odsutnosti Manuela Frage, ministra unutarnjih poslova, Suárez je vrlo spretno riješio krizu izazvanu u Vitoriji zbog smrti trojice radnika koje je ubila policija, čime je spriječio predsjednika Ariasa da proglasi izvanredno stanje s ciljem da suzbije ono što je u očima vlade djelovalo kao da će se izroditi u početak revolucije; u lipnju te godine branio je u Skupštini, briljantnim govorom u kojem se zalagao za politički pluralizam kao put pomirenja Španjolaca, sramežljivi pokušaj reforme pod okriljem vlade. Pokušaj je propao, ali taje propast predstavljala za Suáreza mnogo veći uspjeh nego što bi to bio uspjeh. To nije proturječje: u tom trenutku, šest mjeseci nakon proglašenja monarhije, kralj i njegov politički mentor Fernández Miranda već su bili shvatili da se kralj ako želi sačuvati tron mora odreći vlasti ili velikoga dijela vlasti koju je naslijedio od Franca i pretvoriti frankističku monarhiju u parlamentarnu monarhiju; isto su tako osmislili plan dublje i ambicioznije reforme od one pod okriljem vlade, znali su da je Arias Navarro neće ni moći ni htjeti provesti i Suárezova rasprava u Skupštini na kraju ih je uvjerila da je taj mladi političar prava osoba za to. Ili je barem kralj napokon bio uvjeren; Fernández Miranda već je neko vrijeme bio uvjeren u to, dok kralju još nije bilo sasvim jasno da je to udvorno i ambiciozno zabadalo, taj falangistički fakin, simpatičan, varalica i neuk koji se pokazao prilično korisnim kao sluga ili potrčko - idealni lik za provođenje vrlo suptilne zadaće da bez štete razbuca frankizam i postavi na njegovim temeljima neki oblik demokracije koja bi osigurala budućnost monarhije. Fernández Miranda, sa svojom retorikom poštovatelja Machiavellija i intelektualnim utjecajem, uvjerio je kralja da za njegove tadašnje namjere te Suárezove osobine nisu mane, nego vrline: trebalo im je nekakvo uslužno i ambiciozno zabadalo zato što su njegova uslužnost i ambicija jamčile apsolutnu odanost, a to što nema nikakvu političku važnost ni definirani politički plan ili vlastite ideje jamčilo je da će bez ikakva odstupanja primijeniti one koje mu oni nametnu i da ga, kad odradi svoju zadaću, mogu maknuti zahvalivši mu na pruženim uslugama; trebao im je falangistički fakin njegova kroja jer će samo falangistički kicoš njegova kroja, mlad, otporan, brz, fleksibilan, odlučan i žilav, biti kadar izdržati žestoke nasrtaje falangista i vojske i poslije će ih moći držati na rastojanju; trebali su simpatičnoga tipa jer će trebati zavesti pola svijeta, ali i varalicu jer će drugu polovinu morati prevariti; što se tiče njegova pomanjkanja obrazovanja, Fernández Miranda bio je dovoljno obrazovan da zna da se politika ne uči iz knjiga i da za takav pothvat kultura može biti zapreka i bio je dovoljno promućuran da već tad uoči da Suárez posjeduje, kao nijedan političar svoje generacije, taj rijetki dar ili to ispravno i neobjašnjivo poimanje onoga što je u tom trenutku mrtvo, a što je živo ili tu upoznatost s bitnim događajima - s onime što se uklapa i ne uklapa, s onime što se može i što se ne može učiniti, kako se i s kime i čime može učiniti - ono što je Ortega zvao historijskom intuicijom, a Berlin smislom za realnost. Odlučan u nakani da pretvori Suáreza u predsjednika vlade koji će provesti reformu, 1. srpnja 1976. kralj je dobio ostavku Ariasa Navarra; ipak, nije imao slobodne ruke da imenuje njegova nasljednika: u skladu s frankističkim zakonom trebao je birati između trojice kandidata koje mu predstavi Kraljevsko vijeće, savjetodavni organ u kojem su sjedili neki od najuglednijih članova ortodoksnoga frankizma. Ali zahvaljujući lukavosti i sposobnosti Fernándeza Mirande, koji je predsjedao Vijećem i mjesecima se pripremao za to, u podne 3. srpnja kralj je dobio popis trojice kandidata koji je sadržavao izabrano ime. Suárez je to znao; bolje rečeno: znao je da će biti među trojicom kandidata, ali nije znao da je izabran; bolje rečeno: nije znao, ali je naslućivao i toga subotnjega popodneva, dok je čekao kraljev poziv u svojoj kući u Puerti de Hierro - napokon je živio u Puerti de Hierro i zato je bio ministar i 127

mogao je postati predsjednik vlade - izjedala ga je neizvjesnost. U svojim posljednjim godinama lucidnosti Suárez se nekoliko puta u javnosti prisjetio toga prizora, jednom prigodom na televiziji, onako star, sijed i s istim onim melankoličnim pobjedničkim osmijehom s kojim su se sigurno Julien Sorel ili Lucien Rubempré ili Frédéric Moreau prisjećali najsvjetlijeg trenutka na kraju života, ili s istim onim ironičnim poraženim osmijehom s kojim se čovjek koji je prodao dušu đavlu prisjeća nakon mnogo godina onoga trenutka kad je đavao napokon ispunio svoj dio dogovora. Suárez je znao za spletke kralja i Fernándeza Mirande, za uvjerenost Fernándeza Mirande i kraljeve nedoumice, znao je da kralj cijeni njegovu odanost, njegov šarm i učinkovitost koju je pokazao u vladi, ali nije bio siguran da ga u posljednjem trenutku oprez ili strah ili konformizam neće prisiliti da zaboravi odvažnost i da imenuje drugorazrednoga političara i javnosti gotovo nepoznatoga, kao što je bio on, i da će se odlučiti za iskustvo Federica Silve Muñoza ili Gregorija Lópeza Brava, druge dvojice iz trojca. Nikad nije htio biti ništa drugo, nikad nije sanjao ništa drugo, uvijek je bio asket moći i sad kad je sve izgledalo spremno da on zadovolji svoju glad i ambiciju koja bi mu donijela životnu ispunjenost naslućivao je da ako to ne postigne tada, neće nikada. Nestrpljivo je sjeo kraj telefona i naposljetku, negdje popodne, telefonje zazvonio. Bio je kralj; upitao ga je što radi. Ništa, odvratio je. Sređuje neke papire. Ah, rekao je kralj, i onda ga je upitao za obitelj. Na ljetovanju su, objasnio je. Na Ibizi. Ostao sam sâm s Miriam. On je znao da kralj zna da on zna, ali nije rekao ništa drugo i nakon kratke tišine koju je doživio kao vječnost odlučio je upitati kralja što želi. Ništa, rekao je kralj. Samo me zanimalo kako si. Onda se kralj oprostio i Suárez je poklopio slušalicu s uvjerenjem da se monarh uplašio i da je imenovao Silvu ili Lópeza Brava i da nije imao hrabrosti prenijeti mu vijest. Ubrzo je telefon ponovno zazvonio: opet je bio kralj. Čuj, Adolfo, rekao mu je. Daj, dođi ovamo. Želim razgovarati s tobom o nečemu. Pokušao je savladati euforiju i dok se odijevao, sjedao u ženin Seat 127 i vozio prema Zarzueli kroz rijetki promet ljetnoga vikenda, s ciljem da se zaštiti od razočaranja protiv kojeg je bio bespomoćan, stalno si je iznova ponavljao da ga kralj samo zove da se ispriča što nije izabrao njega, da mu obrazloži svoju odluku, da ga uvjeri da i dalje računa na njega, da ga obaspe dokazima prijateljstva i naklonosti. U Zarzueli ga je dočekao ađutant, koji mu je rekao da pričeka nekoliko minuta i onda ga je pozvao da uđe u kraljev ured. Ušao je, ali nije vidio nikoga i u tom je času mogao osjetiti jasan osjećaj nestvarnosti, kao da se sprema iznenada završiti kazališnu predstavu u kojoj je godinama glumio, a da toga nije bio svjestan. Iz te sekunde panike ili uznemirenosti izvukao ga je grohot iza njegovih leđa; okrenuo se: kralj se bio sakrio iza vrata svojeg ureda. Moram te zamoliti za jednu uslugu, Adolfo, rekao mu je iznebuha. Želim da budeš predsjednik vlade. Nije pobjedonosno uskliknuo; samo je uspio izgovoriti: Čovječe, Veličanstvo, mislio sam da me to nikad nećeš upitati.* 3 Dana 18. veljače 1981., pet dana prije državnog udara, novine El País objavile su članak u kojem uspoređuju Adolfa Suáreza s generalom De la Rovereom. To je bio još jedan klišej, ili gotovo klišej: u malenome madridskom centru moći u skladu s principima osamdesetih - u određenim krugovima ljevice toga malenog Madrida - usporediti Suáreza s talijanskim nacističkim kolaboracionistom pretvorenim u heroja otpora, protagonistom u starom filmu Roberta Rossellinija, bilo je gotovo uobičajeno kao i spomenuti ime generala Pavíje svaki put kad se spomene prijetnja od državnog udara. Ali iako su prošla tri tjedna od Suárezove ostavke na mjesto premijera i možda je ta činjenica pomogla da se zaborave pogreške i da se prizovu u sjećanje dobri potezi pokretača demokracije, novine nisu posegnule za tom usporedbom kako bi kovale Suáreza u zvijezde, nego kako bi ga ocrnile. Članak je bio opak. Zvao se “Zbogom, Suáreze, zbogom” i sadržavao je ne samo neumoljive kritike na njegovu premijersku pasivnost, nego prije svega globalni pregled njegova rada na čelu vlade; jedina priznata zasluga bila je ta što je s dostojanstvom demokratskoga predsjednika godinama kočio ostatke frankizma, “poput generala De la Roverea uvjerenog i preobraženog u ulogu branitelja demokracije”. Ali odmah potom novine su uskratile Suárezu tu utješnu čast i optužile ga da se 128

svojom ostavkom predao pred desničarskom ucjenom. “General De la Rovere bio je strijeljan”, zaključuju, “a Suárez je otišao naprečac i trkom, uz pregršt gorčine i malo petlje.” Je li Suárez vidio Rossellinijev film? Je li pročitao članak u El Paísu? Suárez je silno volio film: kao mladić bio je revni posjetitelj kina i kad je postao premijer, rijetki su bili tjedni kad ne bi vidio više od jednoga filma koje je njegov majordom Pepe Higueras nabavljao preko Španjolske televizije i projicirao na 16-milimetarskom projektoru u salonu u Moncloi (katkad bi filmove gledao s obitelji ili s obiteljskim gostima; često ih je gledao sam, u sitne noćne sate: Suárez je malo spavao i loše se hranio, uz mnogo crne kave, jakih cigareta i kajgane); njegov filmofilski ukus nije bio osobito profinjen - posebno je uživao u avanturističkim filmovima i američkim komedijama - ali nije nemoguće da je vidio Rossellinijev film kad je šezdesetih premijerno prikazan u Španjolskoj, ili ga je možda čak gledao nakon mnogo godina u Moncloi, u želji da upozna lik s kojim ga je uspoređivala velika madridska kanalizacija. Što se tiče članka iz El Paísa, moguće da ga je pročitao; iako u mjesecima političkoga progona i osobnoga pada koji su prethodili udaru nije dopuštao da novine uđu u obiteljske prostorije prije nego što ih pročiste, kako bi poštedio ženu i djecu svakodnevnih paljbi kojima je bio meta, Suárez ih je i dalje čitao, ili je barem i dalje čitao El País; od dana njegova imenovanja pa sve do ostavke novine su bile vrlo oštar kritičar njegova mandata, ali upravo zato što je predstavljao intelektualnu, modernu i demokratsku ljevicu, kojoj je bivši falangist zavidio i koju je oduvijek žudio predstavljati, ni načas nije prestao biti svjestan toga niti je podsvjesno prestao tražiti njihovo odobravanje, i zato ga je toliko ljudi iz njegove stranke i izvan nje optuživalo da vlada uvijek jednim okom gledajući novinske stranice. Ne znam je li Suárez uistinu 18. veljače pročitao članak u El Paísu; ako jest, zacijelo je osjetio duboko poniženje jer ništa nije moglo toliko poniziti bivšega falangističkoga fakina kao optužba za kukavičluk i malo ga je toga toliko moglo usrećiti kao dokaz, pet dana nakon toga, da je ta optužba neistinita. Ne znam je li Suáreza spopao hir ili znatiželja da vidi Rossellinijev film kad je već bio predsjednik vlade i kad su ga toliki identificirali s njegovim protagonistom; ako je to učinio, možda je osjetio isti onaj duboki osjećaj koji nas savlada kad vidimo izvan sebe ono što nosimo u sebi i ako ga se sjetio nakon 23. veljače, možda je pomislio na čudnu sklonost realnosti da dopusti da njome ovladaju klišeji, da dokaže da unatoč tomu što su to fosilizirane istine, svejedno ostaju istine, ili je prefiguriraju. General De la Rovere priča je smještena u siromašan i ruševan talijanski grad koji su okupirali nacisti. Protagonist je Emmanuele Bardone, naočito zabadalo, simpatičan, lažljivac, prevarant, ženskar i kockar, bezobzirni fakin koji od obitelji antifašističkih zatvorenika iznuđuje novac i laže im da njime olakšava zatočeništvo njihovih bližnjih. Bardone je i kameleon: pred Nijemcima je gorljivi pristaša Reicha; pred Talijanima licemjerni protivnik Reicha; i pred jednima i pred drugima razmeće se svojim darom zavođenja, i jedne i druge uspijeva uvjeriti da na svijetu nema važnijih od njih i da je spreman rastrgati se za njihovu stvar. Bardoneova se sudbina počne mijenjati onoga dana kad Nijemci u rutinskoj kontroli na cesti ubiju generala De la Roverea, talijanskog aristokrata i vojnoga heroja, koji se tek vratio u zemlju kako bi osmislio otpor okupatoru; za brigadira Müllera - zapovjednika okupatorskih snaga grada - riječ je o vrlo lošoj vijesti: da je uspio zarobiti De la Roverea, mogao mu je biti koristan; mrtav nema nikakvu važnost. Müller tad odluči razglasiti da je De la Rovere zarobljen i Bardone, čiji je glumački talent brigadir malo prije toga upoznao i čije je prijevare s korumpiranim časnikom odmah razotkrio, vrlo mu brzo nudi priliku da izvuče korist iz te laži: Müller mu nudi da ga oslobodi streljačkoga voda i nudi mu slobodu i novac u zamjenu da glumi generala De la Roverea i otiđe u zatvor, nadajući se da će moći iskoristiti njegov boravak ondje. Bardone prihvaća dogovor i prebačen je u zatvor krcat antifašističkim zatvorenicima. Od prvoga trenutka bezobzirni fakin s mnogo samopouzdanja glumi ljevičarskog aristokrata i sve što vidi ili doživi u zatvoru pomaže mu u njegovoj glumi, prodrma mu savjest: istoga dana kad stigne, čita na zidovima svoje ćelije posmrtne poruke strijeljanih partizana; zatvorenici mu se stavljaju na raspolaganje i odnose se prema njemu s poštovanjem koje zavređuje netko tko njima utjelovljuje obećanje o slobodnoj Italiji, pitaju ga za rodbinu i prijatelje koji su se borili pod njegovim zapovjedništvom, zbijaju šale o nesretnoj sudbini koja ih čeka, mole ga 129

nijemo da im ulije snage; jedan od zatvorenika s kojim se Bardone druži radije se ubije nego da postane izdajnik; kako bi učinili njegovu ulogu De la Roverea uvjerljivijom, Nijemci muče i Bardonea, što samo što ne pokrene pobunu među njegovim supatnicima; poslije Bardone dobiva pismo grofice De la Rovere u kojem generalova žena tješi muža uvjeravajući ga da su djeca i ona dobro i samo misle na to da budu dostojni njegove hrabrosti i patriotizma. Taj neprekidni niz utisaka počinje pokretati blagu, gotovo nevidljivu preobrazbu u Bardoneu i jedne noći događa se nešto neočekivano: tijekom savezničkoga bombardiranja, koje izaziva paničnu viku u zatvoru, Bardone zahtijeva da izađe iz ćelije; dršće od straha, ali, kao da je načas generalov duh ovladao njime, stojeći u hodniku galerije s političkim zatvorenicima i oboružan De la Rovereovom plemenitošću, Bardone ublažava strah svojih supatnika dižući glas usred gromota bitke: “Prijatelji, govori vam general De la Rovere”, veli. “Mir, dostojanstvo, kontrola. Budite muškarci. Dokažite tim gadovima da se ne bojite smrti. Oni bi trebali drhtati. Svaka od ovih bombi primiče nas njihovom kraju, našemu spasu.” Nedugo nakon te epizode sudbina daje brigadiru Mülleru priliku koju je čekao. U zatvor dolazi skupina od devet partizana uhićenih u raciji; među njima je i Fabrizio, vođa otpora, čiji identitet Nijemci ne znaju: Müller moli Bardonea da ga prvo identificira, a potom izda. Načas Bardone dvoji, kao da se u Bardoneu bore Bardone i De la Rovere; ali Müller ga podsjeća na obećani novac i slobodu i dodaje ponudi propusnicu s kojom će moći pobjeći u Švicarsku, i naposljetku nagovori Bardonea. On još ne uspije otkriti Fabriziov identitet, kad snage otpora ubiju visokoga fašističkog časnika; u znak odmazde Müller mora strijeljati deset partizana i brigadir uviđa da je to trenutak kad može olakšati Bardoneu njegovu izdajničku zadaću. U noći prije strijeljanja Müller zatvori u ćeliju dvadeset muškaraca, među njima će biti deset žrtvenih janjaca; siguran da će se na pragu smrti Fabrizio odati De la Rovereu, Müller uključuje među njih i Bardonea i devet uhićenih tijekom racije. Müller ne griješi: tijekom noći u kapeli, dok zatvorenici traže snagu i utjehu u hrabrom društvu lažnoga generala De la Roverea, Fabrizio mu kaže tko je. Na kraju, u svitanje, jedanaest zatvorenika izlazi iz ćelije; Bardone je jedan od njih, ali Fabrizio nije. Na putu za streljački vod postavljen u dvorištu zatvora Müller zaustavlja Bardonea, odvaja ga od kolone osuđenika, pita ga je li uspio saznati tko je Fabrizio. Bardone netremice gleda Müllera, ali ništa ne kaže; dovoljna je jedna riječ da ga puste na slobodu, s dovoljno novca da nastavi živjeti život pun žena i kocke, ali ne kaže ništa. Zbunjeni Müller navaljuje: siguran je da Bardone zna tko je Fabrizio, siguran je da bi mu Fabrizio u onakvoj noći rekao tko je. Bardone ne skida pogled s Müllera. “Ma što vi znate?” kaže napokon. “Jeste li kad proveli takvu noć?” “Odgovorite mi!” viče Müller gnjevno. “Znate li tko je on?” Kao odgovor Bardone traži od Müllera olovku i papir, načrčka nekoliko redaka, preda mu ih i prije nego što brigadir uspije provjeriti sadržavaju li pravo Fabriziovo ime, moli ga da to odnesu grofici De la Rovere. Dok Bardone traži od čuvara da mu otvori vrata dvorišta, Müller čita s papira: “Moje posljednje misli upućene su vama”, piše. “Živjela Italija!” Dvorište je prekriveno snijegom; vezani svaki za svoj stup, deset muškaraca vezanih očiju čeka smrt. Bardone - koji više nije Bardone, nego De la Rovere, kao da je na neki način De la Rovere oduvijek bio on - zauzima svoje mjesto među drugovima i netom prije nego što padne pred streljačkim vodom, obraća im se. “Gospodo” kaže. “U ovim uzvišenim trenucima posvetimo misli svojim obiteljima, domovini i Njegovu Veličanstvu kralju.” I dodaje: “Živjela Italija!” 4 Vjerojatno je preobrazba Adolfa Suáreza u čovjeka koji je na neki način oduvijek čučao u njemu i koji jedva da je imao ikakve veze s bivšim provincijskim falangistom i bivšim frankističkim skorojevićem počela onoga dana kad ga je kralj imenovao predsjednikom vlade, ali činjenica je da je to postalo vidljivo tek mnogo mjeseci nakon toga. Javno mnijenje o njegovu imenovanju bilo je razorno. Nitko ga nije bolje sažeo od jednoga humorista. Na Forgesovoj sličici dva Francova pobornika zatvorena u bunker komentiraju vijest: jedan od njih kaže: “Zove se Adolfo, nije li to divno?”; drugi odgovara: “Naravno.”* Tako je i bilo: osim rijetkih iznimaka samo je ultradesnica - od starih članova Falange do vojske i tehnokrata 130

Opusa, preko Ratnika Krista Kralja - slavila Suárezov dolazak na mjesto premijera, uvjerena da taj mladi, pokorni i disciplinirani falangist predstavlja novo vino iz starih mjehova, sasvim opipljivi dokaz da su ideali 18. srpnja i dalje živi i najbolje jamstvo da frankizam, sa svim kozmetičkim zahvatima koje okolnosti zahtijevaju, neće umrijeti s Francovom smrću. Svuda osim među ultradesnicom vladali su pak samo pesimizam i užasnutost: za neizmjernu većinu demokratske opozicije i za reformiste režima Suárez je trebao biti, kao što je pisao Le Figaro, “izvršitelj niskih manevara ekstremne desnice, odlučne u namjeri da svim sredstvima spriječi demokratizaciju”* ili, kao što je natuknuo El País, vrh koplja na “stroju koji se pokazao kao pravi stagnirajući bunker zemlje” i koji “utjelovljuje tradicionalne oblike duha Španjolske u njezinoj najcrnjoj i najzajedljivijoj legendi: gospodarskoj i političkoj moći ujedinjenima u savršenu simbiozu s crkvenim integrizmom”.* Suárez se nije uplašio: to je sasvim sigurno bio doček kakav je očekivao - s obzirom na svoj put nije mogao očekivati drukčiji - a to je bio i doček koji mu je najviše odgovarao. Ako se dužnost koju je primio od kralja sastojala od toga da rasturi frankizam i da svim svojim naporima uspostavi parlamentarnu monarhiju, uklanjajući mrtvo što se još uvijek doimalo živim i oživljujući ono što se doimalo mrtvim, prvo je trebao računati na pomoć (ili barem povjerenje, ili barem pasivnost) frankističke ortodoksije; drugo s čime je trebao računati bilo je razumijevanje (ili barem tolerancija, ili barem strpljivost) ilegalne opozicije. Od prvoga se momenta bacio na to dvostruko a priori nemoguće osvajanje. Machiavelli preporučuje političaru da “drži u neizvjesnosti i čuđenju svoje podređene”,* nižući svoje postupke s ciljem da ne da svojim protivnicima “prostor da u miru spletkare protiv njega”. Možda Suárez nije pročitao Machiavellija, ali slijedio je bez odstupanja njegov savjet i čim je bio imenovan predsjednikom vlade, počeo je tako brzo i samosvjesno mitraljirati efektne udarce da nitko nije mogao naći razloge, sredstva ili snage da ga zaustavi: dan nakon što je preuzeo vlast, pročitao je na televiziji poruku u kojoj rječnikom, tonom i držanjem političara nespojivog s otrcanom dotjeranošću frankizma obećava slogu i pomirbu kroz demokraciju u kojoj će vlade biti “rezultat volje većine Španjolaca”,* drugoga je dana uz pomoć potpredsjednika Alfonsa Osorija sastavio kabinet od mladih falangista i demokršćana dobro povezanih s demokratskom opozicijom i s gospodarskim moćnicima; jednoga je dana predstavio gotovo reformističku programsku deklaraciju u kojoj se vlada obvezuje na “vraćanje suvereniteta španjolskomu narodu”* i najavio opće izbore prije 30. lipnja iduće godine, potom je dekretom reformirao Kazneni zakon, koji je sprečavao legalizaciju stranaka, i onda je dekretom amnestirao političke zločine; jednoga je dana proglasio da je dotad proskribirani katalonski paralelni službeni jezik i onda je proglasio zakonitom zabranjenu baskijsku zastavu; jednog je dana objavio zakon koji omogućuje odstupanje od frankističkog Osnovnoga zakona i onda je isposlovao da ga frankistička Skupština prihvati, onda je sazvao referendum da ga potvrdi i onda je bio izglasan; jednoga je dana dekretom ukinuo Narodni pokret i onda je naredio da se noću i kriomice uklone falangistički simboli s pročelja svih zgrada Movimienta i onda je iznenada legalizirao komunističku partiju i onda je sazvao prve slobodne izbore u četrdeset godina. Tako je radio tijekom prve vlade, koja je trajala jedanaest mjeseci: donio bi neobičnu odluku i dok bi je narod još pokušavao prihvatiti, donio bi drugu još neobičniju odluku i onda iduću još neobičniju i onda još neobičniju; neprestano je improvizirao; nametao je događaje, ali je dopuštao i da se događaji nametnu njemu; nije davao vremena da reagiraju, ni da spletkare protiv njega, ni da uoče nesuglasje između onoga što je činio i govorio, čak niti da se čude, ili barem ne više vremena nego što ga je davao sebi: njegovi protivnici mogli su samo napeto čekati, pokušati shvatiti što čini i truditi se ne izgubiti korak. U početku mandata njegov je glavni cilj bio uvjeriti frankiste i demokratsku opoziciju da je reforma koju provodi jedini način da obje strane postignu suprotstavljene ciljeve. Frankiste je uvjeravao da se trebaju odreći određenih elemenata frankizma s ciljem da osiguraju produljenje frankizma; demokratsku je opoziciju uvjeravao da mora odustati od određenih elemenata prekida s frankizmom s ciljem da osigura prekid s frankizmom. Na iznenađenje svih, sve ih je uvjerio. Prvo je uvjerio frankiste i kad je njih uvjerio, uvjerio je i opoziciju: frankiste je potpuno obmanuo; opoziciju nije, ili ne sasvim, ili ne više nego što je obmanuo samoga sebe, ali upravljao je njome po svome, prisilio ju je da igra na terenu i po pravilima 131

što ih je on izabrao i osmislio i kad je pobijedio, postavio ju je da radi u njegovoj službi. Kako je to uspio? U određenome smislu istim glumačkim metodama zavođenja kojima je Emmanuele Bardone uvjerio podjednako i Talijane i Nijemce da na svijetu ne postoji nitko važniji od njih i da je spreman rastrgati se za njihovu stvar, i s istim kameleonskim darom s kojim je Bardone uvjerio Nijemce da je gorljivi poklonik Reicha, a Talijane da je zagriženi protivnik Reicha. Ako je na televiziji gotovo uvijek bio nepobjediv, jer je njome vladao bolje nego ijedan političar, u četiri oka bio je još bolji: mogao je sjesti nasamo s falangistom, tehnokratom Opusa ili ratnikom Krista Kralja i falangistom, tehnokrat i ratnik oprostili bi se od njega u uvjerenju da je on u duši ratnik, falangist ili branitelj Opusa; mogao je sjesti s vojnom osobom i prisjećajući se svojih dana pričuvnoga poručnika, reći: bez brige, u dubini duše ostao sam vojnik; mogao je sjesti s monarhistom i reći: ja sam prije svega monarhist; mogao je sjesti s demokršćaninom i reći: zapravo sam prije svega demokršćanin; mogao je sjesti sa socijaldemokratom i reći: ja sam, u dubini duše, socijaldemokrat; mogao je sjesti sa socijalistom ili komunistom i reći: komunist nisam, ne (ili socijalist), ali sam vaš jer je moja obitelj bila republikanska i u dubini duše nikad to nisam ni prestao biti. Frankistima je govorio: moramo prepustiti vlast kako bismo dobili legitimitet i sačuvali vlast; demokratskoj je opoziciji govorio: ja imam vlast, a vi legitimitet: moramo se slagati. Svi su od Suáreza čuli ono što su trebali čuti i svi su s takvih susreta odlazili oduševljeni njegovom dobrodušnošću, skromnošću, ozbiljnošću i poroznošću, njegovim izuzetnim namjerama i voljom da ih provede; što se njega tiče, on još uvijek nije bio demokratski predsjednik vlade, ali, kao što je od dolaska u zatvor Bardone pokušavao raditi ono što je mislio da bi radio general De la Rovere, on je od imenovanja predsjednikom vlade pokušavao raditi ono što je mislio da bi radio demokratski izabrani predsjednik vlade: kao i Bardoneu sve što je vidio i doživljavao pomagalo mu je da usavrši svoju glumu; kao i Bardone ubrzo se počeo natapati političkim i moralnim razmišljanjem o demokratskim strankama; kao i Bardone varao je toliko iskreno da ni sam nije znao da vara. Tako je tijekom te prve godine klimave vlade Suárez sagradio temelje demokracije od materijala diktature, uspješno ostvarujući neobične operacije, najneobičnija među njima - i možda ključna - bila je uklanjanje frankizma od samih frankista. To je osmislio Fernández Miranda, ali Suárez je bio mnogo više od običnog izvršitelja: on je proučio ideju, pripremio je i proveo u djelo. Gotovo da je trebalo izračunati kvadraturu kruga, i u svakom slučaju pomiriti nepomirljivo kako bi uklonio mrtvo iz onoga što se doimalo živim; bila je tu zapravo riječ o pravnoj lukavštini zasnovanoj na sljedećem razmišljanju: Francovom se Španjolskom vladalo skupinom Osnovnih zakona, koji su, kako je sam diktator neprestano ponavljao, bili savršeni i nudili savršena rješenja za bilo kakvu iznenadnu situaciju; no Osnovni su zakoni mogli biti savršeni samo ako su mogli biti izmijenjeni - u suprotnome ne bi bili savršeni jer se ne bi mogli prilagoditi svakoj iznenadnoj situaciji: plan koji je osmislio Fernández Miranda, a proveo Suárez sastojao se od razrade novoga Osnovnoga zakona, takozvanog Zakona o političkoj reformi, koji bi se dodao ostalima, prividno ih modificirajući iako ih je u biti dokidao ili omogućivao da ih se dokine, što će omogućiti mijenjanje diktatorskoga režima u demokratski režim uz poštovanje njegove pravne procedure. Smicalica je bila sjajna, ali trebala ju je potvrditi frankistička Skupština uz nevjerojatnu kolektivnu žrtvu; njezina je provedba bila vrtoglava: krajem kolovoza 1976. već je bio gotov nacrt Zakona, početkom rujna Suárez ga je najavio putem televizije i u iduća dva mjeseca krenula je bitka na svim bojišnicama kako bi se uvjerilo frankiste da prihvate svoje samoubojstvo. Taktika koju je osmislio kako bi to postigao bila je čudo od preciznosti i podvala: dok je Fernández Miranda iz predsjedništva Skupštine postavljao klipove protivnicima zakona, njegovo predstavljanje i obrana povjereni su Miguelu Primu de Riveri, nećaku osnivača Falange i članu Kraljevskoga vijeća, koji će tražiti glas u korist zakona “u spomen na Franca”;* u tjednima koji su prethodili plenarnoj sjednici Suárez, njegovi ministri i visoki dužnosnici njegove vlade, nakon što su zašli među suprotstavljene ili neodlučne predstavnike njegova projekta, doručkovali su, pili aperitive, ručali i večerali s njima, laskajući im gomilom obećanja i zaplećući ih u klopke za neoprezne; samo u nekoliko slučajeva trebalo je pribjeći otvorenoj prijetnji, a za jednu skupinu sindikalnih povjerenika nije preostalo ništa drugo nego ukrcati ih na kružno 132

putovanje Karibima i potom u smjeru Paname. Napokon, 18. studenog, nakon tri uzastopna dana rasprava i iako se u jednom času činilo da sve ide nizbrdo, Skupština je izglasala zakon; rezultat je bio nedvojben: 425 glasova za, 59 protiv i 13 suzdržanih. Reforma je odobrena. Televizijske kamere zabilježile su taj trenutak i poslije ga prikazale u nebrojenim prilikama. Frankistički predstavnici plješću na nogama; na nogama Suárez plješće frankističkim predstavnicima. Doima se ganut; doima se kao da je na rubu suza; nema nijednoga razloga da mislimo da glumi ili da, kao iskusan glumac, ako glumi, ne osjeća ono što glumi da osjeća. Istinabog, mogao se smijati u sebi, i to do suza, gomili slaboumnika koji su upravo potpisali svoju smrtnu presudu usred frenetičnoga frankističkog slavlja prepunoga zagrljaja i čestitki. Bio je to spektakularan čarobni trik i njegov najveći životni uspjeh. U Španjolskoj je demokratska oporba u čudu trljala oči; izvan Španjolske vladala je posvemašnja nevjerica: “Zaprepašćujuća pobjeda Adolfa Suáreza”, objavljenje naslov u New York Timesu; “Skupština koju je imenovao diktator pokopala je frankizam”, objavljen je naslov u Le Mondeu.* Nekoliko dana nakon toga, ne dajući si ni časa predaha ni vremena protivnicima da se oslobode šoka, sazvao je referendum o netom izglasanom zakonu; održan je 15. prosinca i dobio ga je uz gotovo 80 posto odaziva i s gotovo 95 posto glasova za. Za frankiste i demokratsku oporbu, koji su glasovali protiv i bili suzdržani, udarac je bio konačan; dakako, mnogo više za prve nego za druge: od toga trenutka frankisti su mogli posegnuti samo za nasiljem, i onaj tjedan od 23. do 28. siječnja - u kojem su skupine ultradesničara ubile devet osoba u predratnoj atmosferi i u kojoj je Suárez bio siguran da će netko pokušati izvesti državni udar - bio je prva naznaka da su ga spremni upotrijebiti; što se tiče demokratske oporbe, bila je prisiljena odreći se tlapnje da će nametnuti svoj čisti frontalni raskid s frankizmom kako bi prihvatila neočekivanu i podlu reformu s raskidom koju je nametnuo Suárez i započela pregovore s njime, podijeljena, nesređena i oslabljena, pod uvjetima koje je on odredio i koji su mu najviše odgovarali. Što se ostalih tiče, u to doba, početkom veljače 1977., već je svima bilo jasno da će Suárez u rekordnom roku obaviti zadaću koju su mu povjerili kralj i Fernández Miranda; zapravo, nakon što je prešao Rubikon Zakona o političkoj reformi, Suárezu nije preostalo ništa drugo osim da dovrši uništenje zakonskog i ustavnog skeleta frankizma i da sazove slobodne izbore nakon što sklopi pakt s političkim strankama o uvjetima njihove legalizacije i sudjelovanju u izbornim skupštinama. Ondje je teoretski završavao njegov posao, to je teoretski bio kraj predstave, ali dotad se Suárez toliko uživio u svoj lik i bio je toliko euforičan, ploveći na najvećem valu cunamija svojih uspjeha, da mu se ništa nije činilo toliko besmislenim kao da napusti svoju dužnost o kojoj je oduvijek sanjao; možda je to zapravo i bio cilj kralja i Fernándeza Mirande kad su mu povjerili ulogu zvijezde u toj drami zavođenja, polovičnih istina i prevara, sigurnih da će šarmantno i ulagivačko zabadalo možda pregorjeti na pozornici, sigurnih, u svakom slučaju, da neće biti kadar vladati kompleksnošću države u normalnim uvjetima, još manje nakon demokratskih izbora: kad su izbori sazvani i kad je završila njegova zadaća, Suárez se trebao povući iza zastora, pred aplauzom i iskazima zahvalnosti, kako bi pod reflektorima prepustio mjesto pravom državniku, možda samom Fernándezu Mirandi, možda vječnom predsjedniku Fragi, možda potpredsjedniku Alfonsu Osoriju, možda obrazovanom, elegantnom i aristokratskom Joséu Mariji Areilzi. Naravno, Suárez je mogao ne znati kraljevu nakanu, vršiti pritisak i pojaviti se na izborima bez njegova pristanka, ali on je bio predsjednik kojeg je imenovao kralj i htio je biti kraljev kandidat i poslije predsjednik kojeg će kralj izabrati, i tijekom tih blistavih mjeseci, dok se postupno oslobađao tutorstva Fernándeza Mirande i sve manje slušao Osorija, zasukao je rukave kako bi djelima dokazao kralju da je on predsjednik kakva treba jer je bio jedini predsjednik koji je sposoban ukorijeniti monarhiju gradeći demokraciju poput one koju je uništio frankizam; isto je tako zasukao rukave da mu dokaže da je, naprotiv, Fernández Miranda obični stari, bojažljivi, nerealni pravnik, Fraga zbrkani buldožer, Osorio pompozan koliko i beskoristan političar, a Areilza pozer i slabić. Sve će to na kraju kralju postati jasno kad početkom travnja Suárez odradi najhrabriji udarac svoje karijere, još jedan politički salto mortale, ali ovaj put bez umrežavanja s kolegama: legalizaciju komunističke partije. Ta je mjera bila granica koju je vojska postavila kao granicu reforme i koju je Suárez prividno prihvatio ili ih je bio uvjerio da je prihvatio; 133

možda ju je u početku iskreno prihvatio, ali kako se uživljavao u lik demokratskoga predsjednika bez demokracije i upijao argumente oporbe, koja je mobilizacijom masa vršila pritisak s ulice i prisiljavala ga da otiđe mnogo dalje nego što je zamislio u reformi, Suárez je shvatio da treba komunističku partiju koliko i komunistička partija njega. Prema kraju veljače več je odlučio i osmislio trik poput onoga koji je omogućio da Francova Skupština poklekne, samo što je ovaj put odlučio to provesti gotovo sam i gotovo krišom: prvo, uz neslaganje Fernándeza Mirande i Osorija, ali uz kraljevo slaganje, susreo se kriomice sa Santiagom Carrillom i zapečatio s njime čvrsti dogovor, poslije si je htio zaštititi leđa pravnim mišljenjem Vrhovnoga suda u korist legalizacije i kad ga je odbio, snašao se nekako da ga iskamči od Sudbenoga vijeća; potom je ispipao teren kod vojnih ministara i posijao zbrku među njima naređujući generalu Gutiérrezu Melladu da ih upozori da PCE može biti legaliziran (čekaju nekakvu sudsku formalnost, rekao im je Gutiérrez Mellado, i ako žele kakvo objašnjenje, predsjednik im ga je voljan dati), iako im nije rekao kad će ni kako ni hoće li zapravo biti legaliziran, opsjena unutar opsjene kojom je htio izbjeći da ga vojni ministri optuže da ih nije obavijestio i istovremeno da ne reagiraju protiv njegove odluke prije nego što je objavi; onda je čekao praznike tijekom Velikoga tjedna, poslao je kralja i kraljicu na put po Francuskoj, Carrilla u Cannes, svoje ministre na praznike i, s pustim ulicama velikih gradova i s pustim vojarnama i novinskim redakcijama i pustim radijskim i televizijskim postajama, ostao je sam u Madridu, kartajući se s generalom Gutiérrezom Melladom. Naposljetku, opet uz kraljevu potporu i uz Osoriovo protivljenje i ne konzultirajući se s Fernándezom Mirandom, na Veliku subotu - najpustiji od tih pustih dana - legalizirao je PCE. Bila je to bomba i malo je falilo da mu eksplodira u šaci: donio je tu naglu odluku jer su mu silne pobjede dale apsolutnu sigurnost u sebe i iako je očekivao da će reakcija vojske biti gruba i da će biti protesta i prijetnji i možda naznaka pobune, stvarnost je nadvisila njegove najgore slutnje i u nekim trenucima, tijekom četiri luda dana nakon Velike subote, Suárez je možda više nego jedanput pomislio da je precijenio svoje snage i da je državni udar neminovan, sve dok petoga dana najavljenu katastrofu nije okrenuo opet u svoju korist: vršio je do krajnjih granica pritisak na Carrilla i on je isposlovao da se partija javno odrekne nekih svojih simbola i da prihvati sve one koje je vojska doživljavala ugroženima njezinom legalizacijom: monarhiju, jedinstvo domovine i crveno-žutu zastavu. Tu je sve završilo. Vojska je ostala u vojarnama, čitava je zemlja prestala susprezati dah i Suárez je doživio dvostruku pobjedu: s jedne je strane uspio pripitomiti vojsku - ili je barem privremeno pripitomiti - prisiljavajući je da probavi za nju neprobavljivu, a za njega nužnu odluku (i za demokraciju); s druge strane, uspio je pripitomiti komunističku partiju - i s komunističkom partijom, ubrzo, čitavu demokratsku oporbu - prisiljavajući je da se bezrezervno pridruži projektu parlamentarne monarhije i tako pretvorio vječnoga suparnika u glavni potporanj sustava. A kao vrhunac uspjeha Suárez je iznenada učinio od Fernándeza Mirande i Osorija dva staromodna političara, na pragu umirovljenja, i sve je bilo spremno za prve demokratske izbore u četrdeset godina i za to da ih dobije kapitalizirajući uspjeh svojih reformi. Sazvao ih je i pobijedio, usput je eliminirao Fragu i Areilzu, svoja dva suparnika. Prvoga je stjerao u kut u zastarjeloj stranci u kojoj su se razmetali prolaznom slavom frankističkoga rasula; prema drugome nije imao milosti. Suárez nije imao svoju stranku s kojom bi išao na izbornu skupštinu, tako da je mjesecima, zavučen u mišju rupu, spletkareći na daljinu i blefirajući da se neće kandidirati, čekao da se formira velika koalicija stranaka centra oko stranke koju je predvodio Areilza; kad je koalicija formirana, zapikirao se na nju i, osnažen općim mišljenjem da će izborna lista koju on bude predvodio zbog ugleda stečenog u reformi biti pobjednička lista na izborima, postavio je vođama nove tvorevine čist izbor: ili Areilza, ili on. Nije bilo potrebe da odgovore: Areilza je morao odstupiti, on je preoblikovao koaliciju kako je htio i 3. svibnja 1977., na dan kad je osnovao UCD, najavio je svoju kandidaturu na izborima. Za manje od mjesec i pol pobijedio je na njima. Možda je Suárez s razlogom mislio da je na njima pobijedio on, a ne UCD, jer bez njega UCD ne bi bio ono što je bio; ali, s razlogom ili bez njega, možda je počeo razmišljati o drugim stvarima. Možda je mislio da bez njega ne samo da ne bi postojao UCD: ne bi postojale ni druge stranke. Možda je mislio da bez njega ne samo da ne bi postojale druge stranke; ne bi postojala ni demokracija. Možda je 134

mislio da je njegova stranka on, da je vlada on, da je demokracija on, jer on je bio karizmatični vođa koji je u jedanaest mjeseci i na miran način okončao četrdeset godina diktature dotad neviđenom operacijom u povijesti. Možda je mislio da će vladati desetljećima. Možda je mislio da, upravo stoga, neće vladati pogleda uperena samo u desnicu i centar - a to su bili njegovi, oni koji su ga glasovima doveli na vlast - nego i pogleda uperena u ljevicu; na kraju krajeva, mogao je misliti, pravi vladar ne vlada samo nekolicinom, nego svima; na kraju krajeva, mogao je misliti, treba i ljevicu da bi mogao vladati; na kraju krajeva, mogao je misliti, u biti je bio socijaldemokrat, gotovo socijalist; na kraju krajeva, mogao je misliti, on više nije falangist, ali je to prije bio, a falangizam i ljevica dijelili su istu antikapitalističku retoriku, istu socijalnu brigu, isti prijezir prema moćnima; na kraju krajeva, mogao je misliti, on je bio sve, samo ne moćnik, polagano se uspinjao u politici i životu, znao je što je vjetrometina na ulici i bijedni pansioni i crkavica i ni na koji način ne bi dopustio da ga okarakteriziraju desničarskim političarom, on je pripadao lijevomu centru, više lijevom, a manje centru, iako su za njega glasovali centar i desnica, on je bio svjetlosnim godinama daleko od Frage i njegovih frankističkih debelokožaca, biti desničar značilo je biti star tijelom i duhom, biti protiv povijesti i potlačenih, nositi krivnju i sram za onih četrdeset godina frankizma, a biti progresist bilo je najpravednije moguće, najmodernije i najodvažnije, a on je uvijek - uvijek: otkad je predvodio uličnu bandu u Ávili i do savršenstva utjelovljivao mladenački ideal diktature - bio najpravedniji, najmoderniji i najodvažniji, njegova frankistička prošlost bila je istovremeno veoma daleko i previše blizu i ponižavala ga je svojom blizinom, on više nije ono što je bio, on je sad bio ne samo pokretač demokracije, nego njezin pobjednik, glavni bedem njezine obrane, on ju je sagradio svojim rukama i on će je obraniti od vojske i teroristâ, od ultradesnice i ultraljevice, od bankarâ i poduzetnikâ, od političarâ i novinarâ i pustolovâ, od Rima i Washingtona. Možda je Adolfo Suárez to s godinama osjećao; to ili djelomice to ili nešto vrlo slično tomu, nekakav osjećaj koji ga je postupno počeo obuzimati čim je izabran za predsjednika vlade na prvim demokratskim izborima i koji je od toga časa počeo u njemu buditi radikalnu preobrazbu: bivši provincijski falangist, bivši frankistički skorojević, Julien Sorel ili Lucien Rubempré ili Frédéric Moreau iz šezdesetih godina, na kraju se zaodjenuo dostojanstvom junaka demokracije, Emmanuele Bardone umislio je da je general De la Rovere i fašistički plebejac sanjao je da je postao ljevičarski aristokrat. Kao ni Bardone nije to učinio iz oholosti, jer oholost nije bila dio njegove prirode, nego zato što ga je estetski i politički instinkt koji je bio prejak za njega natjerao da veoma vjerno glumi ulogu koju mu je povijest dodijelila ili koju je on mislio da mu je dodijelila. Rekao sam s godinama, rekao sam postupno: kao ni Bardoneova Suárezova preobrazba nije bila, to je takoreći suvišno objašnjavati, momentalna epifanija, nego spori proces, krivudav i često skriven od svih ili gotovo svih, ali možda prije svega od samoga Suáreza. Iako bi bilo razumno potražiti korijen svega u onomu danu kad ga je kralj imenovao predsjednikom vlade, a on, počašćen tom dužnošću, dao sije zadaću da djeluje kao da je predsjednik kojeg su izabrali svi građani, otvarajući se načelima politike i morala demokratske oporbe, činjenica je da njegov novi lik nije pokazivao znakove života sve dok, s ciljem da sa sebe skine obilježja desnice, kratko prije izbora Suárez nije zapeo da dodijeli neproporcionalno veliku važnost u UCD-u malenoj socijaldemokratskoj stranci koalicije i sve dok se, neposredno nakon toga - dok se u njegovu stranačkom klubu nije počelo raspravljati o mogućnosti da njezini zastupnici zauzmu lijevo krilo kongresne dvorane, simbolično rezervirano za lijeve stranke - on nije deklarirao socijaldemokratom pred svojim bivšim potpredsjednikom* i objavio mu sastavljanje vlade iz redova lijevoga centra. Takvo ponašanje anticipira skretanje s puta koje je Suárez doživio u četiri godine, koliko je još bio na vlasti. Bile su to godine u kojima je krenuo nizbrdo: nikad više nije bio onaj eksplozivni političar iz prvih jedanaest mjeseci mandata, ali do ožujka ‘79., kad je pobijedio na drugim općim izborima, još je uvijek bio odlučan i poduzetan političar; otad pa do 1981. bio je osrednji političar, katkad zlosretan. Tri su projekta vladala prvim razdobljem; tri kolektivna projekta, koja je Suárez vodio, ali u kojima su sudjelovale glavne političke stranke: Paktovi iz Moncloe, razrada Ustava i nacrt takozvane Države autonomija. Nisu to bili epski pothvati koji su poticali njegovu maštu i povećavali njegov talent tijekom njegove prve godine na vlasti, 135

pothvati koji su zahtijevali pravne smicalice, nikad viđene čarolije, lažne dvoboje s lažnim neprijateljima, tajne susrete, odluke o životu ili smrti i scenografije s vitezom koji sam stoji sa svojim štitonošom pred opasnošću; to nije bila takva vrsta pothvata, ali to su bila pitanja od povijesne važnosti; nije navalio na njih sa silinom predatora koju je pokazivao dotad, ali barem je to činio s uvjerljivošću koju su mu davali snaga njegovih pobjeda i ugled zbog stečenih glasova; također, to je činio dok je general De la Rovere malo-pomalo u njemu zauzimao mjesto Emmanuelea Bardonea. Tako su Paktovi iz Moncloe bili velikim dijelom uspjeli pokušaj umirivanja zemlje na pragu rata još tamo od samrtnih hropaca frankizma i u konvulzijama zbog razornih posljedica prve naftne krize; ali ti su paktovi prije svega bili sporazum vlade i ljevice i iako su ih potpisale glavne političke stranke, dobili su oštre kritike poduzetnika, desnice i određenih sektora UCD-a, koji su optužili predsjednika da se predao pred sindikatima i komunistima. Isto tako, Ustav je bio uspjeli pokušaj da se demokraciji dade trajniji zakonski okvir; ali najvjerojatnije ga je Suárez pristao razraditi pod pritiskom zahtjeva ljevice i sasvim je sigurno da se, unatoč tomu što je u početku činio sve što je bilo u njegovoj moći da taj tekst učvrsti njegove interese, kad je shvatio da je njegov napor uzaludan i poguban, upinjao više i od koga da rezultat bude sporazum svih stranaka, a ne, kako su to bili svi ili gotovo svi prijašnji ustavi, neprestani povod nesloge i dugoročno balast za demokraciju, isto je tako istina da je kako bi uspio, uvijek tražio način da sklopi savez s ljevicom, a ne s desnicom, što je izazvalo još više zlovolje u njegovoj stranci. Ta dva velika projekta - prvi izglasan u Kongresu u listopadu 1977., a drugi izglasan referendumom u prosincu 1978. predstavljala su dva uspjeha za Suáreza (i za demokraciju); kao i u njima u trećem je nemoguće opet ne zamisliti generala De la Roverea kako se bori da zamijeni Emmanuelea Bardonea: razlika je u tome što je ovom prilikom projekt iskliznuo Suárezu iz ruku i na kraju se pretvorio u jedan od glavnih uzročnika političkoga nemira koji je vodio do njegova odlaska s vlasti i do udara 23. veljače. To se nije trebalo dogoditi jer je ideja o Državi autonomija bila barem jednako vrijedna kao i ona o Paktovima iz Moncloe i gotovo jednako nužna kao i razrada Ustava. Možda Suárez nije znao ni jednu jedinu riječ povijesti, kako su ponavljali njegovi protivnici, ali dobro je znao da demokracija u Španjolskoj neće funkcionirati ako ne zadovolji želje Baskije, Katalonije i Galicije da budu priznate njihove povijesne i jezične posebnosti i da uživaju određeni stupanj političke autonomije. Osma odredba Ustava, gdje se definira teritorijalna organizacija države, pokušava odgovoriti tim drevnim zahtjevima; sasvim predvidljivo, njegovo je uređivanje raspalilo bitku između političkih stranaka jer je rezultat bio hibridan, zbrkan i dvosmislen tekst koji je ostavljao gotovo sva vrata otvorena i koji je kako bi mogao biti primijenjen s neposrednim uspjehom, zahtijevao lukavost, profinjenost, sposobnost mirenja nepomirljivoga i povijesnu intuiciju ili smisao za realnost, koje je početkom 1979. Suárez gubio sad već vrlo brzim ritmom. Sve je počelo mnogo prije izglasavanja Ustava i počelo je dobro, ili je barem počelo dobro za Suáreza, koji je u Kataloniji ostvario novu čaroliju: kako bi spriječio opasnost da ljevica koja je ondje pobijedila na općim izborima sastavi autonomnu ljevičarsku vladu, Suárez je izvukao iz rukava Josepa Tarradellasa, posljednjega predsjednika katalonske vlade u egzilu, staroga pragmatičnog političara koji je istovremeno jamčio potporu svih katalonskih stranaka i poštovanje krune, vojske i čitave Španjolske, tako da je njegov povratak u listopadu 1977. nakon četrdeset godina donio obnovu republikanske institucije kao legitimnog oruđa parlamentarne monarhije i kao pobjedu vlade u Madridu. U Galiciji stvari nisu išle tako glatko, a u Baskiji još manje. Mnoge su vojne osobe prihvatile objavu autonomije tih triju teritorija kao objavu komadanja Španjolske, ali pravi su problemi nastali poslije; poslije i u više smjerova, i to krivnjom Suáreza ili generala De la Roverea, koji se u Suárezu nagurivao kako bi izbacio Emmanuelea Bardonea: budući da su unutar Španjolske tih godina sasvim kontradiktorno bili poistovjećivani nacionalizam i ljevica, budući da su sasvim kontradiktorno bile poistovjećivane ljevica i decentralizacija države, djelomice kako bi se približio ljevici i, u svakom slučaju, kako ga nitko ne bi mogao optužiti da ikoga diskriminira - kako bi i dalje bio najpravedniji, najmoderniji i najodvažniji - Suárez se požurio dodijeliti autonomiju svim teritorijima, uključujući i one koji je nikad nisu ni tražili jer nisu imali svijest o posebnosti ili 136

takve ambicije, a onda se, prije nego što je održan referendum o Ustavu, preko noći pojavilo četrnaest predautonomnih vlada i počelo se raspravljati o četrnaest statuta o autonomiji, čije je izglasavanje zahtijevalo hitno održavanje desetaka i desetaka referenduma i regionalnih izbora usred iznenadnoga procvata jezičnih posebnosti i potajnoga rata sumnjičavosti i uvreda među regijama. To je bilo više nego što je stoljetno centralistička država u tih nekoliko mjeseci mogla podnijeti bez prijetnje da će se raspasti, i počela se širiti uzbuna čak i među nacionalistima i najgorljivijim zagovornicima decentralizacije zbog te centrifugalne sile čiji kraj nitko nije mogao nazreti i čijih su se posljedica svi počeli bojati. Krajem 1979. Suárez kao da je uočio da galopirajući nered s kojim se provodi decentralizacija demokratske zemlje u sebi nosi prijetnju i za demokraciju i za zemlju, pa se odlučio povući, racionalizirati je ili usporiti, ali dotad je već postao kljakav i nemaštovit političar, i pokušajem kočenja samo je uspio podijeliti vladu i svoju stranku i smanjiti joj popularnost, što je dovelo do toga da u manje od mjesec dana, uzastopno i upadljivo, izgubi referendum u Andaluziji, izbore u Baskiji i još jedne u Kataloniji. Činjenica je da mu nitko nije pomogao da sredi tu pometnju: tijekom proljeća i ljeta 1980. sve se okrenulo protiv njega i umjesto da ga pokušaju poduprijeti kao što su to činili prvih godina njegova mandata - jer su shvatili da podržati njega znači podržati demokraciju - političke su stranke bile opsjednute time da ga pod svaku cijenu sruše, ne shvaćajući da rušiti njega pod svaku cijenu znači pridonijeti rušenju demokracije; ali nisu bili opsjednuti samo time: teritorijalno spajanje zemlje bilo je u tom času možda ključni problem i nijedno pitanje nije više od toga ogolilo užasnu bijedu i površnost političke klase, koja se na taj račun tijekom 1980. zaplela u nebulozne rasprave, bezobzirno tražila nadmoćne pozicije, hranila privid univerzalnoga kaosa i zavrijedila brzo nepovjerenje, dovodeći zemlju u sve nesigurniju situaciju dok je druga naftna kriza raspršivala kratkotrajno blagostanje postignuto Paktovima iz Moncloe, gušila gospodarstvo i ostavljala polovinu radne snage u štrajku, i dok je ETA tražila državni udar ubijajući vojne osobe u najnesmiljenijoj terorističkoj kampanji u svojoj povijesti. To je bio svežderski humus u kojem je niknuo i rastao 23. veljače, a Suárezova nespretnost pokretanjem Države autonomija hranila je njihovu proždrljivost kao što to nije činila možda nijedna nespretnost koju je dotad počinio. Ipak, gledajući u perspektivi, pretjerano je tvrditi da je u to vrijeme situacija bila objektivno katastrofalna i da se zemlja bez kontrole sunovraćivala prema dezintegraciji, ali čini se da su to svi mislili uoči državnog udara; ne samo pučističke vojne osobe: svi, uključujući i one rijetke koji su se 23. veljače imali hrabrosti od prvoga trenutka zauzeti za demokraciju. Pretposljednjega dana prosinca 1980. El País davao je sliku kataklizme u kojoj je teritorijalni nered nagovješćivao nasilno rješenje; nakon što je bez iznimke optužio sve političke stranke za neodgovornost i predbacio im za neznanje koje je bilo krivo za točku u kojoj se našao projekt Države autonomija, ili za koristoljubivu nezainteresiranost da ga definiraju, članak je završavao ovako: “Manje teško političko rasulo od onoga koje se (...) ovdje ističe nagnalo je 6. listopada 1934. Companys na pobunu protiv središnje vlade desničarske koalicije i jednu socijalističku frakciju na poticanje očajničkoga pokušaja državnog udara u Asturiasu.”* Budući da je to bila pred revolucionarna dijagnoza novina koje su najbolje predstavljale španjolsku ljevicu, možda bi se valjalo zapitati nije li veliki dio demokratskoga društva nudio pučistima svakodnevne izlike da potvrde svoju uvjerenost da se zemlja nalazi u izuzetno teškom položaju koji je zahtijevao izuzetno teška rješenja; možda bi se isto tako valjalo zapitati - to je samo neugodniji način da postavimo isto pitanje - nije li se veliki dio demokratskoga društva urotio i tako nehotice olakšao zadaću neprijateljima demokracije. Suáreza, kakav je tad bio, može se optužiti samo za pasivnost i nesposobnost, i za političko siromaštvo, ali ne i za neodgovornost ili lakomislenost ili bezobzirno koristoljublje: Suárez je i dalje bio Suárez, ali više nije bio Julien Sorel ili Lucien Rubempré ili Frédéric Moreau, nego Emmanuele Bardone neposredno prije konačne preobrazbe u generala De la Roverea. Možda je Suárez posljednji put glumio Bardonea netom prije nego što je drugi put izabran za predsjednika vlade, u ožujku 1979.; u strahu od pobjede PSOE-a pokazao je svoju posljednju iluzionističku točku, posljednju varku fakina iz provincije: pojavio se na televiziji uoči izbora vapeći da postoji opasnost da revolucionarna ljevica pobijedi i uništi obitelj i državu; dobro je znao da taj vapaj nije ništa drugo doli plašenje, ali možda je naslućivao da će, 137

samo ako posegne za tom demagoškom piruetom, pobijediti na izborima, i nije oklijevao. Trik je upalio, pobijedio je na izborima i nakon pobjede dobio veću vlast nego što ju je ikad imao. Nakon nekog vremena, ipak, našao se u slobodnom padu; ostatak priče znamo: 1979. za njega je bila loša godina; 1980. još i lošija. Unatoč tomu vjerojatno se Suárez tijekom toga razdoblja katastrofa - dok se približavao trenutak njegove ostavke na mjesto premijera i trenutak vojnog udara i dok je zamišljao sebe u sredini ringa, slijepa, kako se klati i dašće među povicima gledatelja i u vrućini reflektora, politički pokopan i privatno slomljen - više nego ikad uživio u svoju aristokratsku ulogu progresivnoga političara, sve uvjereniji da je on posljednji bedem demokracije kad su se sve obrane demokracije urušavale, sve uvjereniji da su bezbrojni politički manevri osmišljeni protiv njega otvarali neprijateljima vrata demokracije, sve uživljeniji u dostojanstvo svoje dužnosti predsjednika demokracije i svoje odgovornosti tvorca demokracije, sve naglašenije uloge koja je zastirala pravoga Suáreza, kao neki izmišljeni Suárez, ali stvarniji od stvarnoga Suáreza jer je nadmašivao stvarnoga probijajući iz njega, poput glumca koji se sprema odglumiti prizor koji će ga opravdati pred poviješću, skriven iza maske koja više otkriva njegovo pravo lice nego što ga skriva, poput Emmanuelea Bardonea sad već preobraženog u generala De la Roverea koji će 23. veljače popodne, u ključnome trenutku, dok meci zuje oko njega u dvorani Kongresa i dok zastupnici traže utočište ispod svojih klupa, ostati na svojemu mjestu usred onoga gromota bitke kako bi umirio strah svojih drugova i ovim im riječima pomogao da se suoče s nesrećom: “Prijatelji, govori vam vaš predsjednik. Mir, dostojanstvo, kontrola. Budite muškarci.” Ali i ovim riječima: “Pokažite ovim gadovima da se ne bojite smrti.” Ali i ovima: “U ovim uzvišenim trenucima posvetimo svoje misli obitelji, domovini i Njegovu Veličanstvu kralju.” I na kraju ovima: “Živjela Italija!” 5 Rossellini nije bio odveć ponosan na Generala De la Roverea,* ali umjetnik nije uvijek najbolji sudac vlastitoga djela i ja mislim da je griješio: film je u formalnom smislu tradicionalan, povremeno čak konvencionalan, ali fabula koja iznosi sudbinu Emmanuelea Bardonea - fašističkoga kolaboracionista pretvorenog u heroja antifašističke Italije - izuzetno je bogata i kompleksna; još je možda bogatija i kompleksnija paralelna fabula koja iznosi sudbinu Adolfa Suáreza - frankističkoga kolaboracionista pretvorenog u heroja demokratske Španjolske - zato što je Suárez bio političar i njezin rasplet sugerira da političareve osobne mane mogu biti javne vrline ili da je u politici moguće doći do dobra kroza zlo ili da nije dostatno moralno suditi nekog političara i da ga ponajprije treba suditi politički ili da su etika i politika inkompatibilne i da je izraz politička etika oksimoron ili možda da vrline i mane ne postoje apstraktno, nego samo u službi okolnosti u kojima se pokazuju: Suárez nije bio besprijekorno etičan, ali prilično vjerojatno nikad ne bi uspio učiniti ono što je učinio da godinama nije bio huncut s moralom borca koji posjeduje dar obmanjivanja, skorojević bez mnogo obrazovanja i čvrstih političkih ideja, falangistički fakin, sklon laskanju i varanju. Sasvim je razumno pretpostaviti da je ono što je učinio Suárez mogao učiniti svaki od mladih frankističkih političara* koji su nakon Francove smrti znali ili naslućivali poput njega da frankizam nema budućnost i da ga je nužno proširiti ili preobraziti; to je sasvim razumno, ali u stvarnosti, iako su svi oni imali njegove osobne mane, nijedan nije imao njegovu odvažnost, njegovu neustrašivost, njegovu snagu, njegovu izuzetnu političku sklonost, njegov glumački dar, njegovu ozbiljnost, njegov šarm, njegovu skromnost, njegovu urođenu inteligenciju, njegovu sposobnost da pomiri nepomirljivo i iznad svega osjećaj za realnost i povijesnu intuiciju koji mu je omogućivao da vrlo brzo shvati, pod pritiskom demokratske oporbe, da se treba prepustiti da realnost oblikuje njega, a ne da joj se on nameće, da će proširivanje ili preoblikovanje frankizma donijeti zlu kob i da je jedino što može učiniti ubiti ga jednom zasvagda, izdajući prošlost kako ne bi izdao budućnost. Kako bilo, ne valja brzati s usporedbom Bardonea i Suáreza: Bardone je bio moralno podao lik koji je počinio okrutne grijehe u okrutnim vremenima; Suárez je, naprotiv, bio bazično pošten čovjek: dok je bio na mjestu predsjednika vlade, njegovi grijesi nisu bili smrtni - ili su to bili samo oni smrtni grijesi 138

koje sa sobom nosi obnašanje dužnosti na vlasti - i prije nego što je zauzeo mjesto predsjednika vlade, njegovi su grijesi bili uobičajeni u tim trulim vremenima. Osim političkih uspjeha koje je požeo ovo posljednje možda objašnjava da mu se toliko ljudi godinama divilo i stalno glasovalo za njega; hoću reći da nije istina da su ljudi glasovali za Suáreza zato što su bili u zabludi u vezi s njegovim manama i ograničenjima, ili zato što ih je Suárez uspio obmanuti: djelomice su glasovali za njega zato što su htjeli biti poput njega, ali iznad svega su glasovali zato što je, manje zbog svojih vrlina, a više zbog mana, bio poput njih. Takva je manje-više bila Španjolska u sedamdesetima: zemlja naseljena priprostim ljudima, neukima, varalicama, kockarima, ženskarima i prilično bezobzirnima, provincijalcima s moralom boraca, školovanima unutar Katoličke akcije i Falange koji su komotno živjeli pod frankizmom, kolaboracionistima koji nisu htjeli priznati svoj kolaboracionizam, ali potajno su ga se sve više sramili i koji su vjerovali u Suáreza jer su znali da će iako želi biti najpravedniji i najmoderniji i najodvažniji - ili baš zato što to želi biti - uvijek biti jedan od njih i da ih nikad neće odvesti kamo oni ne žele. Suárez ih nije iznevjerio: sagradio im je budućnost i gradeći je počistio njihovu prošlost, ili barem pokušao počistiti. Ako se dobro pogleda, u ovoj neobičnoj točki Suárezova budućnost nalikuje na Bardoneovu: vičući “Živjela Italija!” pred streljačkim vodom u jedno snježno svitanje, Bardone nije iskupio samo sebe nego je na neki način iskupio i čitavu svoju zemlju, koja je masovno surađivala s fašizmom; ostajući u svojoj klupi dok su 23. veljače popodne dvoranom oko njega zujali meci, Suárez nije iskupio samo sebe nego je na neki način iskupio i čitavu svoju zemlju, koja je masovno surađivala s frankizmom. Tko zna: možda baš stoga - možda i stoga - Suárez se nije bacio na pod. 6 Jesu li političareve osobne mane javne vrline? Je li moguće doseći dobro preko zla? Je li nedostatno ili pokvareno etički prosuđivati političara i treba li ga prosuđivati samo politički? Jesu li etika i politika inkompatibilne i je li izraz politička etika oksimoron? Još od Platona filozofija raspravlja o problemu napetosti između sredstava i cilja i svaka se ozbiljna etika zapitala je li dopušteno rabiti dvojbena sredstva, ili opasna, ili jednostavno loša, kako bi se postigli dobri ciljevi. Machiavelli nije imao nikakvih dvojbi da je moguće doći do dobra preko zla, ali njegov gotovo suvremenik Michel de Montaigne* bio je još izravniji: “Javno dobro traži izdaje i laži, i ubijanja”; zato su obojica držala da politiku treba ostaviti u rukama “najsnažnijih i najmanje plašljivih građana, koji žrtvuju čast i savjest za spas svoje zemlje”. Max Weber postavio je pitanje u sličnim terminima. Weber* ne misli da su etika i politika sasvim inkompatibilne, ali misli da je političarska etika specifična etika, s popratnim kobnim učincima: pred apsolutnom etikom, koju naziva “etika uvjerenja” i koja se bavi dobrotom djela bez obzira na posljedice - Fiat iustitia etpereat mundus - političar prakticira relativnu etiku, koju Weber naziva “etika odgovornosti” i koja se, umjesto da se bavi samo dobrotom djela, bavi prije svega dobrotom posljedica djela. E, sad, ako je ključno sredstvo politike nasilje, kako smatra Weber, onda je dužnost političara u tome da rabi izopačena sredstva kako bi, držeći se etike odgovornosti, postigao korisne ciljeve: otud je za Webera političar izgubljen čovjek koji ne može težiti spasu svoje duše jer je sklopio pakt s đavlom onoga časa kad je sklopio pakt s vlašću i osuđen je da pati od posljedica toga prijezira vrijednoga pakta. Otud je, isto tako, dodao bih ja, vlast slična kakvu abrazivnom sredstvu koje za sobom ostavlja pustoš, to veću što je veća njezina koncentracija, i otud svaki pravi političar prije ili poslije završi razmišljajući kako je žrtvovao čast i savjest za spas svoje zemlje, jer prije ili poslije shvati da je prodao dušu i da se neće spasiti. Suárez to nije odmah shvatio. Napustivši vlast poslije državnog udara, još je točno deset godina ostao u politici, ali u to je vrijeme postao drukčiji političar; nije prestao biti pravi političar, ali jedva da se tako ponašao i počeo je biti političar s manje odgovornosti i s više uvjerenja - on, koji je u mladosti imao jedva pokoje uvjerenje - kao da je razmišljao da ta promjena u posljednji čas može spriječiti da đavao naplati svoj dio dogovora. U vrijeme kad je dao ostavku na mjesto predsjednika vlade, kralj je obećao da će mu dati vojvodsku čast kao nagradu za usluge učinjene zemlji; malo je oko Zarzuele bilo poklonika toga da se dodijeli 139

naslov plemića tomu došljaku koji se, po mišljenju mnogih, pobunio protiv kralja i ugrozio krunu, tako da se dodjela te povlastice oduljila i, jednim više ganutljivim nego sramotnim činom - jer odaje provincijskoga plebejca skorojevića koji se još uvijek bori da se legitimira i iskupi svoju prošlost - Suárez je tražio ono što mu je obećano i jedva dva dana nakon 23. veljače monarh ga je napokon imenovao vojvodom Suárezom, pod uvjetom da se neko vrijeme drži podalje od politike. Suárezu je trebalo neko vrijeme da prihvati taj mučni sporazum, da mu izvezu košulje s vojvodskom krunom i da počne rabiti svoj plemićki naslov; to su bili vanjski znaci koji su omogućivali da se zaustave razna tumačenja o odličniku koji je on već dugo želio biti i koji je na neki način već bio: o progresivnom aristokratu, upravo kao što je bio general De la Rovere. Možda manje zabrinut zbog svoje političke budućnosti nego zbog toga da iskleše svoj povijesni lik, zauzet uzaludnim naporom da stopi etiku uvjerenja s etikom odgovornosti, tom samo djelomice nestvarnom liku pokušao je biti odan tijekom ostatka svojega političkog života: liku političara koji nije pohlepan za vlašću, posvećenom onomu što je tad zvao “uvođenje etike u politiku”,* očuvanju demokracije, hranjenju sloge, proširivanju sloboda i borbi s neravnopravnošću i nepravdom. Nije uvijek postizao svoj cilj, katkad zbog nedosljednosti, katkad zbog gorčine, često zbog poteškoće da zauzda onoga pravog političara kojeg je još uvijek nosio u sebi. Tri dana nakon državnog udara otišao je u sa ženom i nekoliko prijatelja na dugački odmor po Sjedinjenim Državama i Karibima; bio je to shvatljivi bijeg čovjeka shrvana i zgađena do krajnjih granica, ali bio je to i loš način da otiđe s mjesta predsjednika jer je to značilo napustiti svojega nasljednika: nije mu predao vlast, nije mu dao nijedan naputak niti mu je dao ijedan savjet, sve što je Leopoldo Calvo Sotelo našao u uredu u Moncloi bio je sef sa Suárezovim vladarskim tajnama, ali poslije se pokazalo da je njegov jedini sadržaj bio, kako se vidjelo nakon što su ga bravari provalili, papir presavijen na četiri dijela na kojem je Suárez rukom napisao šifru za otvaranje sefa,* kao da se htio našaliti sa svojim nasljednikom ili kao da mu je htio dati lekciju o pravoj biti vlasti ili kao da mu je htio otkriti da je u biti bio samo kameleonski glumac bez unutarnjega života i definirane osobnosti i transparentno biće čija je najveća tajna da nema tajnu. Ali nije napustio samo svojega nasljednika; napustio je i svoju stranku. Vrativši se s odmora, Suárez je otvorio odvjetnički ured sa skupinom odanih ljudi iz svojega predsjedničkog ureda i neko se vrijeme trudio kloniti politike; maleni madridski centar moći olakšao mu je napore: nevolje njegovih posljednjih mjeseci u vladi i trauma od ostavke i 23. veljače gotovo da su ga pretvorile u nepoželjnu osobu i svatko tko je imao ikakve ambicije - i takoreći svatko tko ih nije imao - pokušavao ga je držati na udaljenosti. Njegova vokacija bila je ipak mnogo jača od njegove nesolventnosti i unatoč obećanju koje je dao kralju to razdoblje bez politike bilo je kratko, a njegovo udaljavanje od politike relativno; napokon, ipak je preko nekolicine svojih ljudi imao kakvu-takvu kontrolu nad UCD-om, što nije spriječilo njegovu stranku da se i dalje raspada ni da on svjedoči tom raspadu uz nezadovoljstvo pomiješano s osvetničkim gnjevom: protivno svemu što su toliki istomišljenici već neko vrijeme predviđali to je dokazivalo da njegovo vodstvo nije bilo uzrok svim zlima u UCD-u; naprotiv, nezadovoljstvo njegovim nasljednikom bilo je očito: čim je Calvo Sotelo došao na mjesto predsjednika vlade, počeo je primjenjivati mjere koje su iz korijena korigirale Suárezovu politiku, što je on protumačio kao nedopustivi zaokret udesno. Kao posljedica toga nekoliko mjeseci nakon povlačenja iz politike Suárez je počeo pripremati svoj povratak. Dotad je Calvo Sotelo maknuo suariste iz vodstva UCD-a i Suárez je osjećao sve manje zadovoljstvo strankom koju je s pravom smatrao odgovornom za svoj pad, tako da je, iako je bilo ponuda da ponovno preuzme kormilo UCD-a i spriječi njegovu propast, Suárez to odbio i u posljednjim danima srpnja 1982., samo tri mjeseca od općih izbora, najavio osnutak svoje nove stranke: Demokratskog i socijalnoga centra. To je bila njegova posljednja politička avantura. Imala je dvostruki cilj: s jedne strane, stvaranje prave stranke, organizacijski i ideološki povezane, koja je trebala biti ono što UCD nije bio; s druge, promicanje njegovih novih principa progresivnoga političara koji se zalaže za sklad i nove političke etike aristokrata ljevice ili lijevoga centra. Osnovao je stranku gotovo bez ikakvih sredstava, gotovo bez ljudi, bez ičije ili gotovo ičije potpore, a ponajviše bez potpore ljudi koji su tad bili na vlasti, koji su učinili sve da ga maknu s vlasti i užasnuto 140

gledali bilo kakvu mogućnost da se vrati. Daleko od toga da su ga obeshrabrili, to ga je napuštanje raspalilo, možda zato što je osjetio da vraća politici dašak epike i estetike koji nije osjetio od svojih prvih mjeseci u vladi i koje je takoreći zaboravio, koji mu je k tomu dopuštao da se predstavlja kao žrtva moćnika i kao osamljeni borac protiv nepravde i udesa ili, kao što je rekao novinarima* prilikom osnutka nove stranke, kao Quijote koji se sprema baciti koplje kako bi ispravio krive putove na vjetrometini. Tih je dana često kružila priča koju su mnogi smatrali apokrifnom. Prema njoj, malo prije izbora jedan njegov suradnik preporučio mu je da za kampanju unajmi nekog američkog savjetnika; Suárez je prihvatio prijedlog. Želite li dobiti izbore? bilo je otvoreno pitanje koje mu je postavio savjetnik kad ga je Suárez primio. Dakako, Suárez je rekao da. Onda mi dopustite da iskoristim snimku državnog udara, rekao je savjetnik. Pokažite ljudima praznu dvoranu i kako vi sjedite u svojoj klupi, i imat ćete apsolutnu većinu. Suárez je prasnuo u smijeh, zahvalio savjetniku i smjesta ga otpravio. Anegdota djeluje kao tipični prizor iz mašte kakva Suárezova hagiografa iskoristiti za izbore najbolnije slike demokracije nije značilo učiniti uslugu demokraciji, a veliki je čovjek izabrao čistu igru, pa makar pod cijenu gubitka izbora - ne znam je li to istina, ali ako je istina da je neki savjetnik ponudio takvo što Suárezu, kladim se da je to bila njegova reakcija: prvo, jer je znao da savjetnik ima krivo i da iako bi mu slika dvorane 23. veljače mogla donijeti nekoliko tisuća glasova, nikad mu ne bi donijela pobjedu na izborima; i drugo i važnije od svega - zato što bi, pod pretpostavkom da mu upotreba tih slika na izborima donese pobjedu, zauvijek uništio ulogu koju je trebao glumiti kako bi konačno pročistio svoju prošlost od duhova i uglavio svoje mjesto u povijesti; ili drugim riječima: možda bi Emmanuele Bardone prihvatio prijedlog savjetnika, ali general De la Rovere ne, a Suárez već neko vrijeme nije htio ni čuti za Emmanuela Bardonea. Na tim je izborima dobio dva zastupnička mjesta. Bio je to beznačajan rezultat koji mu nije omogućivao ni da sastavi vlastiti parlamentarni klub u Kongresu i koji ga je osudio na potkrovnu sobicu u mješovitom klubu zajedno s njegovim vječnim drugom Santiagom Carrillom, koji je u to vrijeme produljivao svoju agoniju na čelu PCE-a i neumorno mu između osmijeha ponavljao da im zemlja tako plaća za riskiranje vlastite kože onoga popodneva 23. veljače; ali to je isto tako bio dovoljan rezultat da mu dopusti da glumi aristokrata ljevice ili lijevoga centra i političara koji se zalaže za slogu. Počeo ga je glumiti čim se pružila prva prilika: tijekom zasjedanja zbog imenovanja novoga predsjednika dao je svoj glas Felipeu Gonzálezu, koji je bio njegov najzadrtiji suparnik dok je bio na čelu vlade i koji mu nije ni zahvalio na potpori, nesumnjivo zato što mu je nakon apsolutne većine koju je PSOE dobio na izborima postao suvišan. “Ne smijemo podgrijavati razočaranje”, rekao je toga dana Suárez s govornice u Kongresu. “Nećemo se veseliti mogućim pogreškama vlade. Nećemo sudjelovati, ni u Kongresu ni izvan njega, u operacijama destabilizacije vlade. Nismo poklonici neodgovorne i opasne igre kapitaliziranja teškoća onih koji imaju časnu dužnost upravlja nja Španjolskom.”* Te su riječi bile dočekane zvučnom ravnodušnošću ili tihim prijezirom gotovo prazne dvorane, ali sadržavale su principe i lekciju o političkoj etici koju je iduće četiri godine neumorno dijelio: nije bio spreman činiti ostalima ono što su ostali činili njemu pod cijenu izazivanja državne krize poput one koja je dovela do njegove ostavke i do 23. veljače. Bio je to retroaktivni oblik obrane i iako mu nitko nije dao pravo da ikomu dijeli lekcije o političkoj etici, Suárez je nastavio neustrašivo propovijedati svoje novo evanđelje. Istini za volju, držao ga se djelomice zato što mu je to dopuštala njegova parlamentarna beznačajnost, ali ponajviše zato što je više od svega želio biti odan temeljnim obilježjima svojega novoga lika. Tako je počeo kovati svoje uskrsnuće: malo-pomalo ljudi su počeli zaboravljati dezorijentiranoga političara iz njegovih posljednjih godina mandata i prisjećati se vatrenoga pokretača demokracije i malo-pomalo, a osobito dok je neke obavijalo razočaranje socijalističkom iluzijom, počele su prodirati njegove geste i političarska retorika, njegovo etičko obnoviteljstvo i zbrkani progresivni diskurs koji mu je omogućivao da koketira s intelektualnom ljevicom u glavnim gradovima, kojoj je oduvijek htio pripadati, ali i da vrati dio svoje privlačnosti među tradicionalnom desnicom u provincijama, kojoj je oduvijek pripadao. Četiri godine nakon njegova prvoga zastupničkoga govora u Kongresu spriječio je da ga 141

opći izbori ponovno smjeste na prag vlade. Održani su u lipnju ‘86. i opet je na njih izašao bez novca i medijske potpore, ali s radikalnom porukom koja je uništila njegove suparnike i donijela mu gotovo dva milijuna glasova i gotovo dvadeset zastupničkih mjesta. Ta je zamašna i iznenadna pobjeda gurnula u jad desnicu (“Ako ova zemlja daje devetnaest zastupničkih mjesta Suárezu, onda za nju nema spasa”, izjavio je tad Fraga,* koji će ubrzo napustiti vodstvo svoje stranke) i u strah ljevicu, koja je bila prisiljena ozbiljno shvatiti Suárezov uspon i koja ga je otad neprestano molila da se prestane otimati za njihove glasače i da se vrati svom diskursu i mjestu unutar desnice. Da je njegov jedini cilj bio osvajanje premijerskoga mjesta, on bi to sigurno učinio: nakon što je Fraga nestao i nakon što su vladajući postali rezignirani njegovim povratkom u politiku, Suárez je za gotovo sve bio prirodni vođa desnoga centra i stoga mu je Fragin nasljednik stalno iznova nudio da se pojave na izbornim plakatima u sklopu velike koalicije koja će poraziti socijaliste. Trebao je to učiniti, ali nije to učinio: izgubio je mladenačku borbenost pravoga političara i više nije bio u stanju vratiti se na vlast gazeći ideje koje je iznosio kao svoje; bio je političar s uvjerenjima, a ne gladan vlasti; osjećao se bliže velikodušnoj ljevici, koja je vodila računa o obespravljenima, nego podloj desnici, koja je ljubomorno čuvala svoje povlastice; ukratko: odlučio je glumiti svoju ulogu do kraja. K tomu, nakon pet godina političke marginalizacije uspjeh ga je opet pokrenuo euforijom koja je povremeno djelovala kao da ga obeštećuje za agoniju u njegovim posljednjim godinama u Moncloi: ističući idealizam vrijednosti i stvarni zbroj svojih uspjeha nasuprot onomu što je smatrao bezglavim pragmatizmom socijalista i besperspektivnom nemoći desnice, kao da nikad nije izgubio svoju staru karizmu i sposobnost da pomiri nepomirljivo i svoju povijesnu intuiciju, Suárez je u idućim mjesecima ponovno zabljesnuo pred svojim bivšim istomišljenicima i privukao političare, stručnjake i intelektualce ljevice ili lijevoga centra i u kratko vrijeme uspio postići da stranka ovisna o svojem lideru, bez drugih jamstava osim upornosti i historijata svojega vođe, bude usađena u čitavu geografiju Španjolske i da je neki zamisle kao alternativu socijalističkoj vlasti. Sasvim je moguće da njemu neki simbolični uspjesi ovoga malenoga povratka u velikom stilu potajno znače koliko i izborni uspjesi. U listopadu 1989. bio je imenovan predsjednikom Liberalne internationale, organizacije koja je na njegov zahtjev promijenila ime u Liberalna i progresivna internacionala: bilo je to priznanje da je falangist iz Ávile koji je došao do mjesta generalnoga tajnika jedine Francove stranke postao relevantni političar za međunarodni progresivni pokret i konačna potvrda da je u očima svih Emmanuele Bardone postao general De la Rovere. U dubini duše još ga je više usrećio beznačajan događaj u Kongresu dvije godine prije toga. Tijekom parlamentarne debate novi vođa desnice Antonio Hernández Mancha, čiju je molbu za potporom Suárez nekoliko puta odbio, uputio mu je s ironičnom ohološću državnoga odvjetnika nekoliko stihova koje je za tu priliku pripisao Svetoj Terezi od Isusa: “Što to imam ja, Adolfo, da moje neprijateljstvo išteš? / Što te ojađuje, Adolfo moj / da pred mojim vratima, obliven rosom / provodiš noći mračne zime?” Kad je njegov suparnik završio govor, Suárez je skočio iz svoje klupe i zatražio riječ: tvrdio je da je Hernández Mancha pogrešno izrecitirao sve do jedan stih iz katrena, onda ih je točno izrecitirao i na koncu još dodao da njihov autor nije Sveta Tereza, nego Lope de Vega; onda je, bez ikakva komentara, ponovno sjeo.* Bio je to prizor o kojem sanja svaki fakin iz provincije željan osvete: uvijek je bio povučen i neuglađen zastupnik, ali tad je pred punim Kongresom i pred televizijskim kamerama posramio svojega najizravnijega takmaca, podsjećajući ih koga su tijekom godina smatrali neukim zabadalom, koje možda nije pročitalo koliko su pročitali oni, ali pročitalo je dovoljno da za svoju zemlju učini mnogo više nego što su učinili oni i podsjećajući ih, onako usput, da je Hernández Mancha još jedan od mnogih nikogovića okićenih diplomama kojima se mjerila njihova politička karijera i koji, upravo stoga što misle da sve znaju, nikad ništa neće shvatiti. Sve je to bio privid, posmrtni bljesak ugasle zvijezde, sto dana slave svrgnutoga vladara. Teško mi je povjerovati da Suárez to nije znao; teško mije povjerovati da se vratio u politiku ne znajući da se neće vratiti na vlast: na kraju krajeva, vrlo rijetki znali su kao on da je možda nemoguće uvesti etiku u politiku, a da se ne odrekne politike, jer vrlo rijetki znali su kao on da možda nitko ne dođe na vlast, a da se ne koristi dvojbenim ili opasnim ili jednostavno lošim 142

sredstvima, igrajući čisto ili maksimalno se trudeći da igra čisto kako bi si osigurao časno mjesto u povijesti; čak se pitam nije li znao i više, nije li barem naslućivao, pod pretpostavkom da se uistinu možemo diviti herojima i da nam nije neugodno ili da nas ne vrijeđaju ponižavajući nas pretjerano zanesenim nepravilnostima svojih djela, da se možda ne možemo diviti herojima povlačenja, ili barem ne potpuno, i zato ne želimo da opet vladaju nama nakon što njihov zadatak završi: zato što naslućujemo da su u tom zadatku žrtvovali svoju čast i svoju svijest, i zato što nama vlada etika odanosti, ali ne poznajemo etiku izdaje. Privid je, u svakom slučaju, trajao jedva dvije godine: u trećoj je već Kongres i javnost počelo obuzimati uvjerenje da je ono što Suárez naziva državnom politikom zapravo dvosmislena politika, varljiva i populistička, koja u Madridu traži glasove ljevice, a u Ávili glasove desnice, i koja mu dopušta sklapanje paktova s ljevicom u Kongresu, a s desnicom u vijećnicama; u četvrtoj, nakon što je požeo razočaravajuće rezultate na općim i europskim izborima, nastupili su problemi u stranci, unutarnji razdori i otpravljanje nepoćudnih članova, i desnica i ljevica ugledale su iščekivanu priliku da dokrajče zajedničkoga suparnika i istovremeno se obrušile na njega u potrazi za njegovim desničarskim i ljevičarskim glasačima; u petoj je godini došao krah: na autonomnim izborima 26. svibnja ‘91. CDS je izgubio više od polovine svojih glasova i ostao izvan svih regionalnih parlamenata, i te je noći Suárez objavio svoju ostavku na mjesto predsjednika stranke i na mjesto zastupnika u Kongresu. To je bio kraj: osrednji kraj, bez veličine i sjaja. Nije mogao dati više: bio je iznuren i razočaran, nemoćan da se opet bori unutar i izvan svoje stranke. Nije se povlačio: povukli su ga. Iza sebe nije ostavio ništa: UCD je kroz godine nestao, a ubrzo nakon toga i CDS. Politika je klaonica: začuli su se mnogi uzdasi olakšanja, ali nijedan uzdah žaljenja za njime. Tijekom iduće godine Suárez se počeo upoznavati sa svojom budućnošću prerano umirovljenoga političara, oca domovine bez posla, povremenoga posrednika u nekim poslovima, otmjenoga govornika u Latinskoj Americi i igrača dugih partija golfa. Bila je to duga budućnost, mirna i pomalo bljutava, ili ju je tako on zamišljao, možda s određenom neočekivanom dozom veselja. Prvi put kad je napustio vlast, nakon ostavke i državnog udara, Suárez je nesumnjivo osjetio hladnoću ovisnika o heroinu bez heroina; prilično je vjerojatno da ovaj put nije osjetio ništa slično, ili da je osjetio samo nešto vrlo slično sretnomu čuđenju onoga tko zbaci teret za koji nije bio ni svjestan da ga nosi. Zaboravio je politiku; politika je zaboravila njega. Ostao je duboko religiozan i ne vjerujem da je pročitao Maxa Webera, tako da nije imao nijedan razlog da sumnja da će se spasiti i da, iako je vlast abrazivno sredstvo i iako je sklopio pakt s đavlom, nitko neće doći i tražiti podmirenje računa; i dalje je bio kompulzivni optimist, tako da je zacijelo bio siguran da samo treba pričekati neko vrijeme da mu domovina zahvali na njegovu sudjelovanju u gradnji demokracije. “Jedna je stvar, samo jedna, zajamčena heroju povlačenja”, pisao je Hans Magnus Enzensberger o Suárezu nedugo nakon što se povukao iz politike, “nezahvalnost domovine.”* Prividno se Enzensberger varao, ili se barem djelomice varao, ali Suárez je bio potpuno u zabludi i ubrzo je u njemu počela završna metamorfoza, kao da je, nakon što je glumio mladoga skorojevića iz francuskoga romana devetnaestoga stoljeća i odrasloga fakina pretvorenoga u aristokratskoga heroja iz filma talijanskoga neorealizma, nekakav stvoritelj za posljednji odsječak njegova života sačuvao tragičnu ulogu stara, pobožna i shrvana kraljevića iz ruskoga romana. Suárezu je postalo jasno da ga ne čeka ugodna mirovina jedva godinu i pol nakon što je napustio politiku, kad je u studenome 1992. saznao da njegova kći Miriam ima rak dojke i da joj liječnici ne daju više od tri mjeseca života. Vijest ga je šokirala, ali ne i paralizirala, i ne gubeći ni minutu, dao se na zaustavljanje kćerine bolesti. Dvije godine nakon toga, kad je povjerovao da je u tome uspio, isti su takav rak dijagnosticirali i Amparo, njegovoj ženi. Tad je udarac bio jači, jer se pridružio prethodnomu, i više se nije oporavio. Možda ga, kao istinskoga katolika, oslabljenoga godinama i nedaćama, nije dotukao taj dvostruki smrtonosni udarac, nego krivnja. Godine 2000., dok su njegova kći i žena još bile žive, Suárez je u predgovoru jedne knjige napisao ono što je ova druga napisala o svojoj bolesti. “Zašto one? Zašto mi?” žalio se. “Što su one učinile? Što smo mi učinili?”* Suárez shvaća da su takva pitanja bespredmetna, “logični danak nagonskoj egolatriji”, ali unatoč tomu što ih postavlja, to je dokaz da ih je postavio mnogo puta i da ga je, iako nije pročitao Maxa Webera, često 143

mučilo grizodušje jedva čujnim prijekorom da je đavao došao naplatiti svoj dio dogovora i da je sažežena pustoš koja ga je okruživala plod nagonske egolatrije koja ga je tjerala da postane ono što je uvijek htio biti. I u tom se času to i dogodilo. U tom času, u možda najmračnijem trenutku njegova života, kad je došlo ono neizbježno, žuđeni trenutak javnoga priznanja, prilika da mu svi zahvale što je žrtvovao svoju čast i savjest za domovinu, ponižavajuće nacionalno vrzino kolo suosjećanja, kad je bio shrvan nesrećom i više nikomu nije smetao, niti je ikoga mogao zasjeniti, niti bi se više ikad vratio u politiku i mogli su ga iskoristiti i jedni i drugi i pretvoriti u savršena pobornika sloge, u nepobjediva asa pomirenja, u bezgrešnoga graditelja demokratskih promjena, u živi kip pogodan da se sakriju iza njega i očiste savjest i podboltaju klimave institucije i besramno pokazuju ponos zemljom i njezinom nedavnom prošlošću i organiziraju vagnerijanske prizore zahvalnosti palom velikašu, počele su pljuštati počasti, nagrade, odlikovanja, ponovno je počeo prijateljevati s kraljem, vratio je povjerenje svojih nasljednika na mjestu predsjednika vlade, naklonost naroda, postigao je sve što je želio i predviđao, iako je sve bilo pomalo lažno i isforsirano i navrat-nanos i iznad svega kasno jer se u tom času on počeo gubiti ili se već izgubio i jedva je uspijevao biti svjestan svojega konačnoga urušavanja i usrdno je tražio od svakoga koga bi sreo da moli za njegovu ženu i kćer, kao da mu je duša zauvijek odlutala u labirintu samosažaljivoga kajanja i mučiteljskih razmišljanja o plodovima egolatrije i on se zanavijek preobrazio u staroga kraljevića grešnika i pokajnika iz jednoga romana Dostojevskoga. U svibnju 2001. umrla mu je žena; tri godine nakon toga umrla mu je i kći. Dotad ga je um već bio napustio i on je bio negdje drugdje, daleko od sebe samoga. Bolest se već davno prije dala naslutiti, donoseći ga i odnoseći između sjećanja i zaborava, ali 2003. njegovo se pogoršanje više nije moglo prikriti. Iz toga vremena datira njegov posljednji politički govor, iako to baš i nije pravi politički govor; televizija je prikazala samo dio. Desnica je ponudila njegovu sinu Adolfu da se kandidira za predsjednika autonomne jedinice Castilla-La Mancha; budući da je znao da iza te ponude stoji nakana da iskoriste njegovo prezime, Suárez je odvraćao sina od toga da je prihvati, ali žudnja da se ugleda na oca bila je jača od nedostatka talenta, i sin se kandidirao, a otac se osjećao obveznim braniti kandidaturu. Dana 3. svibnja obojica su održala miting u Albaceteu. Ispred govornice i gomile Suárez nosi tamno odijelo, bijelu košulju i kravatu na točkice; sedamdeset mu je godina i unatoč tomu što njegovo tijelo zadržava izgled tenisača i držanje plesača s plesnjaka, dobro ih nosi, kosa prošarana sjedinama, visoki zalisci, koža posuta staračkim pjegama. Ne govori o politici; govori o svojem sinu, spominje činjenicu da je studirao na Harvardu i onda zastaje. “Bože moj”, kaže, jedva se smiješeći i spremajući papire koje je pripremio. “Mislim da sam se silno sapleo.” Publika mu plješće, potiče ga da nastavi, on diže pogled s papira, grize s ono malo preostaloga šarma donju usnu i široko se smiješi; za njegove stare poznavatelje to je nepogrešivi osmijeh: to je onaj isti osmijeh kicoša koji uživa u činjenici da je u davna vremena mogao uvjeriti falangista, tehnokrata Opusa Dei ili ratnika Krista Kralja da je u biti ratnik, falangist ili sljedbenik Opusa; to je onaj isti osmijeh koji je mogao reći: nisam komunist, ne (ili socijalist), ali sam vaš jer moja je obitelj oduvijek bila republikanska i u biti nikad to nisam ni prestao biti; to je onaj isti osmijeh koji je govorio: ja imam moć, a vi legitimitet: moramo se slagati. To je onaj isti osmijeh, možda malo manje prirodan ili tanašniji, ali u biti je isti. Ponovno pogleda papire, ponovno kaže da je njegov sin studirao na Harvardu, ponovno zastaje. “Ne znam ponavljam li se”, kaže. Odmah se začuju ovacije. “Imam silnih problema s papirima”, ponavlja. Začuje se glazba, ljudi se dižu kako bi pljeskom prekrili njegovo mucanje, on zaboravlja papire i pokušava improvizirati oproštaj, ali usred one buke čuje se samo sljedeća rečenica: “Moj vas sin neće iznevjeriti.”* Bile su to posljednje riječi koje je izgovorio u javnosti. Tu je sve završilo. Poslije, idućih nekoliko godina, nestao je, zatvoren u svojoj kući u La Floridi, i tako je umro. Zapravo, svi su počeli govoriti o njemu kao da je mrtav. I ja sam napisao ovu knjigu kao da je umro. Jednoga se dana ipak pojavio: bio je 18. srpnja 2008. Toga su jutra sve španjolske novine na naslovnici donijele njegovu posljednju fotografiju. Snimio ju je prethodnoga dana njegov sin Adolfo, a na njoj je Suárez u društvu kralja u vrtu svoje kuće u La Floridi. Dva su muškarca okrenuta leđima, hodaju pod suncem po svježe podšišanoj travi ispod gustoga drvoreda. Kralj nosi sivo 144

odijelo i drži desnu ruku na Suárezovu ramenu, prijateljski i zaštitnički; Suárez nosi plavu košulju zasukanih rukava, bež hlače i oker cipele. Fotografija je uhvatila trenutak kraljeva posjeta Suárezu kad mu donosi lanac Reda zlatnoga runa, najveće odlikovanje koje dodjeljuje španjolska kraljevska kuća; prema kronikama, kralj ga je dodijelio i drugim ključnim osobama u nedavnoj prošlosti Španjolske - među njima velikom vojvodi Jeanu I. Luksemburškom, Beatrix I. od Nizozemske i Margareti II. od Danske - iako, zabadalu koje mu je pomoglo da sačuva krunu više i od koga dodijelio ga je prije nešto više od godine dana i do toga mu ga dana nije imao vremena predati. Zahvalnost domovine. 7 Znamo što se dogodilo u tajnim službama prije 23. veljače i tijekom 23. veljače, ali što se dogodilo nakon toga? Ono što se dogodilo nakon toga jedva da budi nedoumice i može se sasvim jasno iznijeti. U danima nakon udara u CESID-u je vladala velika nervoza. Sjedištem organizacije kružile su glasine o sudjelovanju članova jedinice zapovjednika Cortine u udaru; mnogi od njih upirali su prstom u tri člana SEA-e - narednika Salesa, razvodnike Mongea i Moyu, satnika Gómeza Iglesiasa, satnika García-Almentu, zamjenika zapovjednika Cortine i samoga Cortinu; sve ili gotovo sve potjecale su iz istog izvora: od satnika Rubija Luenga i narednika Randa Parre, kojima je onoga popodneva kad je proveden udar Monge iznio svoje peripetije u vođenju Tejerovih autobusa do Kongresa, uz pomoć Моуе i Salesa, a po naredbi GarcíaAlmente i, to je bio opći zaključak, po Cortininoj naredbi. Zapovjednik je možda bio siguran da je tijekom pet godina provedenih na čelu AOME-a stvorio elitističku, hermetičnu, odanu i discipliniranu organizaciju poput kakva reda prisegnutih vitezova, ali tad je shvatio da su neki od njegovih ljudi imali s njime neraščišćene račune i da su bili odlučni u namjeri da ih izravnaju. Oni su otišli Calderónu, šefu službe, s nakanom da prijave Cortinu i ostale pučiste iz njegove jedinice. Iz očitih razloga Calderón je bio užasnut mogućnošću da odgovornost za događaj 23. veljače okrzne CESID (dovoljne su mu bile optužbe za nemar i nespremnost koje su pale na njega), tako da je razgovarao s Cortinom i, nakon što se uvjerio da AOME nije sudjelovao u udaru, zahtijevao je od njega da razgovara sa svojim ljudima i utiša glasine. Idućih se dana Cortina sastao s Rubiom Luengom i Random Parrom: prema Cortininim riječima, pokušao im je dokazati da su njihove optužbe lažne; prema riječima Rubija Luenga i Randa Parre, s ciljem da kupi njihovu šutnju, pokušao ih je ucjenjivati, pokušao ih je podmititi, prikriveno im je prijetio (prijetnje nekih prijavljenih kolega iz jedinice bile su, prema riječima Randa Parre, mnogo izravnije i uključivale su uvrede, prijetnje smrću i uništavanje nekog motocikla). Sredinom ožujka jedan je časnik iz AOME-a rekao predsjedniku Komisije za obranu Kongresa da vodstvo CESID-a pokušava prikriti sudjelovanje nekih kolega u udaru i krajem mjeseca, požurivan izvana i iznutra - možda prije svega iznutra - Calderón je povjerio istragu pukovniku juanu Jáudenesu, šefu Unutarnje divizije, koji je nakon nekoliko tjedana ispitivanja optužitelja i optuženih predao izvješće, koje je, kako se i predviđalo, izuzimalo zapovjednika Cortinu i osobito njegove podređene od svake povezanosti s udarom. Sve je bilo uzalud. Nekoliko dana nakon što je početkom svibnja novi direktor CESID-a preuzeo dužnost i isporučio Jáudenesovo izvješće sucu kojeg je imenovala vlada kako bi proučio razloge udara 23. veljače, pokrenut je postupak protiv zapovjednika Cortine. Nije bio procesuiran zbog izvješća, iako je moguće da su neki podaci u njemu na kraju uvjerili suca da je bio upleten u udar; bio je procesuiran krivnjom pukovnika Tejera.* U prvim izjavama pred sucem Tejero nije spomenuo Cortinu ni svojeg prijatelja Gómeza Iglesiasa jer su mu obojica preko odvjetnika poslala istu poruku: ako ih oda, samo će ostati bez njihove zaštite i zaštite CESID-a kad mu najviše bude potrebna; naprotiv, u svojoj trećoj izjavi, iznesenoj početkom travnja u dvorcu La Palma u Ferrolu, pukovnik je potvrdio da je Cortina bio pravi pokretač udara. Već sam iznio razloge te promjene: tijekom dva mjeseca nakon 23. veljače obrana svih procesuiranih razradila je zajedničku strategiju, nahuškanu od desničarskoga tiska, koja je ustrajala u tvrdnjama da su njihovi branjenici nevini za zločin pobune koji im se nameće jer su 145

oni samo slušali zapovijedi svojih nadređenih, koji su slušali Milansove i Armadine zapovijedi, koji su pak slušali kraljeve zapovijedi; to je bila njihova glavna linija obrane prije i za vrijeme suđenja, a upletanje Cortine nije bilo samo način da u udar uvuku ključni organ u državi, nego prije svega zato što je trebalo povezati zapovjednika s Armadom i s kraljem, način da u udar uvuku sam vojni vrh i krunu. Tako da se pukovnik Tejero u svojoj trećoj izjavi pred istražnim sucem odlučio odreći obećane zaštite CESID-a, iznio je ili izmislio svoja dva susreta s Cortinom i optužio ga da ga je gurnuo u udar i da je bio njegova veza s Armadom, i 21. svibnja, nakon što je ispitan pred istražnim sucem, zapovjednik Cortina otišao je u zatvor pod optužbom da je sudjelovao u udaru. Nekoliko dana nakon toga, 14. lipnja, procesuiran je i satnik Gómez Iglesias. Nijedan drugi član AOME-a nije doživio istu sudbinu. 8 23. veljače Na neki način, to je bio najopasniji trenutak te noći. Bilo je jedan i trideset i nakon televizijskoga govora u kojem je kralj osudio napad na Kongres i zahtijevao poštovanje Ustava mnogi ljudi u čitavoj zemlji koji su dotad bili u napetosti, priljubljeni uz radio ili televizor, povukli su se na počinak i gotovo su svi osjetili da je monarhovo pojavljivanje na televiziji označilo kraj udara ili početak kraja udara. To je bio tek djelomice točan osjećaj. Nakon Armadina neuspjeha u Kongresu propao je Armadin i Milansov blagi udar, ali ne i Tejerov teški udar, udar koji je težio uništenju demokracije čak pod cijenu uništenja monarhije i koji je - s pukovnikom koji je još uvijek držao Kongres, s Milansom koji je još uvijek bilo na ulicama Valencije, sa stožernim generalima koji su još iščekivali i s mnogo generala, zapovjednika i časnika koji su još bili u iskušenju da se uključe - i dalje čekao najmanji pokret trupa koji bi pokrenuo lančanu reakciju u vojsci. Problem je bio što bi u tom trenutku, nakon što se kralj odlučno suprotstavio pučistima, ta reakcija gotovo sigurno dovela do oružanoga sukoba između odanih kruni i pobunjenih, što je postojalo kao mogućnost od samoga početka udara, ali što nikad nije bilo tako blizu kao u tom času, kad su kraljeve zapovijedi tek počele nagrizati moral pobunjenih, a u vojsci se još nije sasvim raširilo uvjerenje da udar neće uspjeti. Tada, petnaest minuta nakon što se kralj pojavio na televiziji i deset minuta nakon što je Armada izašao iz Kongresa ne mogavši iznijeti zastupnicima svoj prijedlog o vladi jedinstva, dogodio se sićušni manevar trupa koji su pučisti iščekivali: kolona od četrnaest land rovera u kojima su bili jedan zapovjednik, četiri satnika, dva natporučnika, pet dočasnika i sto devet vojnika pojavila se u središtu Madrida, došla je do Carrere de San Jerónimo, probila dvostruki kordon osiguranja žandara i nacionalne policije koji je izolirao Kongres i dok je mnoštvo koje se natiskivalo oko hotela Palace pokušavalo razaznati je li cilj pridošlica izbaciti pobunjenike ili pomoći im, pridružio se snagama pukovnika Tejera. Kolona je došla iz stožera Oklopne divizije Brunete u okolici glavnoga grada i bila pod zapovjedništvom Ricarda Parda Zancade, načelnika stožera, koji je uoči udara, tijekom odlazaka iz Valencije i dolazaka u nju, dobio od Milansa zadatak da digne svoju diviziju uz pomoć generala Torresa Rojasa i brigadira San Martína. Tijekom čitavoga popodneva i noći Pardo Zancada svjedočio je u nevjerici, bijesan i nemoćan propasti pobune u Bruneteu nakon što je Juste, general-zapovjednik, povukao naredbu o pokretu proslijeđenu svim regimentama nekoliko minuta prije napada na Kongres; posramljen zbog bijega Torresa Rojasa, koji se poslije dvadeset sati vratio u La Coruñu ne ispunivši svoju zadaću, i zbog paraliziranosti San Martína i ostatka zapovjednika i časnika u jedinici, u tolikim prilikama gorljivih pobornika udara, malo prije jedan sat Pardo Zancada zamijenio je svakodnevnu uniformu maskirnom, navrat-nanos okupio kolonu lakih vozila uz pomoć nekoliko mlađih satnika i jedine dvije jedinice ukonačene u stožeru i nakon što ih je pustio da stoje postrojeni dulje od petnaest minuta u neposrednoj blizini izlazne ograde kao znak prkosa ili poziva svojim drugovima, krenuo je prema Kongresu shvativši da neće biti dodatno popunjena i da nitko neće prijetiti metkom u čelo vojniku koji se ogluši na zapovijed. To nije bio donkihotovski čin. Budući da se Pardo Zancada pridružio Tejeru kad je za 146

mnoge udar bio takoreći neutraliziran, mnogi su mislili da je njegov potez bio donkihotovski ili se to obično naziva donkihotovskim činom: plemenita gesta odanosti izgubljenoj stvari. To nije bilo to: činjenica je da je, za razliku od mnogih kolega, Pardo Zancada pokazao da nije kukavica, kao što je činjenica i da je bio idealist s maštom odveć raspirenom pitanjima časti iz bućkuriša frankističkoga heroizma i radikal previše opijen ideološkim cušpajzom ultradesnice da bi se u posljednjem času preplašio, ali nije istina da je njegov čin bio donkihotovski. To je bio ratni čin: točnije rečeno, jedini ratni čin do kojega je došlo otkad je Tejero zauzeo Kongres, a Milans ulice Valencije, i samim time nužna provokacija koja je trebala potaknuti vojsku i raspaliti zatomljeni pučistički zanos koji je već satima potresao vojarne, iskra koja je mogla zapaliti barut u Bruneteu i s njime čitavu vojsku. Zato je potez Parda Zancade bio opasan; zato, a možda i zbog nečeg drugog. Iako je 23. veljače djelovao pod Milansovim zapovjedništvom, možda je Pardo Zancada bio manje ili više povezan sa skupinom brigadira koji su pak bili povezani sa San Martínom ili pod zapovjedništvom San Martína, skupinom koja je, kako je u studenome prethodne godine objašnjavalo izvješće Manuela FernándezMonzóna Altolaguirrea naslovljeno “Pregled tekućih operacija”, mjesecima planirala teški udar čiji bi cilj bio uspostava republike s predsjednikom ili vojnom osobom na čelu; San Martín i Pardo Zancada u posljednji su se čas pridružili Armadinu i Milansovu monarhističkom udaru, ali kako je on propao, udar brigadirâ bio je pučistima možda jedina vidljiva alternativa usred one nervoze, uznemirenosti i kaosa koji su vladali, i čin Parda Zancade mogao je biti opruga koja je, iako nije, mogla aktivirati tu operaciju i njegove organizatore i suradnike i simpatizere organizatora, uključujući ih u taj metež i uvlačeći Milansa i druge stožerne generale u udar koji se više ne bi proveo na kraljevoj strani, nego protiv kralja. Unatoč tomu što je u jedan i trideset malo ljudi strahovalo da je taj nenadani događaj dovoljno jak okidač da donese pobjedu pučistima, prvi trenuci koje je Pardo Zancada proveo u Kongresu kao da su potvrđivali te crne slutnje. Dolazak njegove kolone digao je raspoloženje pobunjenih žandara, koje su već obuzeli umor i klonulost, svjesnih da je propast pregovora Armade i Tejera spriječila povoljni rasplet otmice i da će im sa svakom sekundom koja prolazi vojska sve teže priteći upomoć; ali osim što je pobunjenicima donio instant-dozu morala - dopuštajući im da vjeruju da se Oklopna divizija Brunete napokon pridružila udaru i da je taj detašman tek početak očekivanog općeg pokreta - čim se Pardo Zancada stavio Tejeru na raspolaganje, usredotočio se na to da digne druge jedinice; opremljen telefonskim imenikom divizije koji je pribavio u stožeru i skačući s telefona na telefon već prema tome kako su mu oni koji su predvodili opsadu Kongresa prekidali vezu s vanjskim svijetom sve dok u funkciji nije ostalo svega četiri ili pet telefona od osamdeset, koliko je imala zgrada, Pardo Zancada razgovarao je (iz ureda u prizemlju nove zgrade, s centrale, iz kabina za tisak) s brojnim zapovjednicima Brunetea koji su imali ovlasti u trupi; nakon što je prenio novosti San Martínu nazvavši ga u stožer, razgovarao je s brigadirom Centenom Estévezom, iz 11. mehanizirane brigade, s pukovnikom Fernandom Pardom de Santayanom iz Protuavionske artiljerije, s brigadirom Pontijasom iz XII. oklopne brigade i s pukovnikom Santom Pauom Corzánom iz 14. lake oklopne regimente Villaviciosa. Sa svima je razgovor tekao jednako: Pardo Zancada obavijestio ih je što je učinio i potom ih poticao da slijede njegov primjer tvrdeći da se mnogi spremaju učiniti isto i da je dovoljno postaviti tenk na Carreru de San Jerónimo da tijek udara bude nepovratan. Reakcije na njegove telefonske klopke oscilirale su između malodušnosti Parda de Santayane i entuzijazma Sante Paua Corzána (“Ne brini se, Ricardo, nećemo te ostaviti nezaštićene guzice! Idemo s vama!”)* i oko tri i trideset činilo se da njegovi napori donose plodove kad je jedan od Milansovih ađutanata nazvao Kongres i objavio da su se lake oklopne regimente Villaviciosa i Pavía upravo digle i zaputile prema Carreri de San Jerónimo. To nije bila istina, ali - zahvaljujući pukovniku De Meeru i brigadiru Valenciji Remónu, koji su dobar dio noći bili na pragu da izvuku svoje tenkove iz vojarni malo je nedostajalo da bude; isto je tako malo nedostajalo da barem još dvije ili tri jedinice iz Brunetea krenu stopama Parda Zancade. Jednaki je neuspjeh doživio kad je htio iznijeti manifest s pučističkim argumentima: novine El Alcázar odbile su ga objaviti na svojim stranicama; emisija Glas Madrida navela je tehničke probleme kako ga ne bi objavila: oba su 147

medija tako lišila zapovjednika propagandnoga sredstva koje mu je trebalo pomoći da pobijedi neodlučnost kolega u čitavoj zemlji. Ubrzo nakon što je primio vijest o toj dvostrukoj pljusci, Pardo Zancada nazvao je Valenciju i razgovarao s Milansom. To je bio njihov posljednji razgovor te noći i, iako zapovjednik to još nije znao, Milans je dotad već nekoliko sati bio svjestan da je udar došao do kraja. Nekoliko minuta nakon kraljeva televizijskoga govora i nakon što ga je Tejero odbio poslušati iz ureda nove zgrade Kongresa, čime je zapečatio propast njegova blagog udara, Milans je dobio telefaks iz Zarzuele u kojem ga na dramatičan način požuruju da prekine s pučem. U njemu, ponovivši svoju odluku da brani ustavni poredak, kralj piše: “Nikakav državni udar ne može se skrivati iza kralja, on je protiv kralja.” Također je pisalo: “Naređujem ti da povučeš sve jedinice koje si izvukao.” I ovo: “Naređujem ti da kažeš Tejeru da se odmah sabere.” I na kraju: “Kunem se da se neću odreći krune ni napustiti Španjolsku. Tko se pobuni, spreman je izazvati novi građanski rat i bit će odgovoran za to.” Taj je ultimatum slomio Milansov otpor i čim ga je primio, odaslao je svojim taktičkim skupinama naredbu da se vrate u vojarne, ali napetost u generalnoj kapetaniji u Valenciji produljila se za još nekoliko sati, i ne samo zbog propalih pokušaja obuzdavanja zapovjednika koji su potekli iz vojnoga stožera od generala Gabeirasa, nego prije svega zato što su Milansa neprestano mučile sumnje i nisu mu dopuštale da se sasvim preda, kao da se nadao da neka zaostala potpora može još uvijek pučistima donijeti pobjedu, ili možda kao da se sramio prepustiti sudbini okupatore Kongresa, koje je, na koncu konaca, ipak on poslao onamo. Nije bilo nikakve potpore, nitko se nije usudio oglušiti na kraljeva upozorenja, brigadiri pod San Martínom ili povezani sa San Martínom odlučili su se pritajiti u iščekivanju pogodnije prilike i nakon što se uvjerio da ne može ništa učiniti ni za Tejera ni za Parda Zancadu (ili da je najbolje što može učiniti za njih upravo to da ih napusti kako bi ih potaknuo da se predaju i prekinu otmicu), Milans je priznao poraz. To je i rekao Pardu Zancadi kad su razgovarali posljednji put te noći: da nijedna kapetanija ne podupire udar i da je on već vratio trupe u vojarne i povukao proglas o izvanrednome stanju; svemu je tomu samo još dodao da je pokušao nagovoriti Tejera da prihvati sporazum koji mu je satima prije toga nudio Armada, a koji je pukovnik odbio. U tom je trenutku ponuda bila besmislena, k tomu i beskorisna, i obojica su znala da je beskorisna i besmislena. Generale, rekao je Pardo Zancada. Ne želite razgovarati izravno s pukovnikom? Ne, odgovorio je Milans. Razgovaraj ti. Na zapovijed, generale, rekao je Pardo Zancada. Želite lijoš što od mene? Ništa, Pardo, rekao je Milans. Lijep pozdrav. Bilo je četiri i trideset 24. veljače i udar još nije bio gotov, ali sasvim je sigurno promijenio narav: dotad je bio politički i vojni problem; otad, kad su Armadin i Milansov blagi udar i njihov pokušaj promjene smjera teškoga Tejerova udara propali, to je postao samo problem javnoga reda: sastojao se u tome da se nađe nenasilan izlaz iz otmice vlade i zastupnika. A stvarnost je bila takva da je u taj jutarnji sat - zato što su nakon kraljeva pojavljivanja na televiziji u kaskadama padale osude udara iz političkih, sindikalnih i strukovnih organizacija, iz autonomnih vlada, iz gradonačelničkih ureda, iz općinskih skupština, iz tiska i čitave zemlje, koja je ostala u tišini sve dok nije nazrela neuspjeh pučista unutrašnjost Kongresa počela sazrijevati za kapitulaciju, ili su tako barem mislili oni koji su vodili opsadu zgrade i već zaboravili na pomisao da je napadnu skupinama specijalnih jedinica iz straha od pokolja i zaključili da je dovoljno pustiti da prođe još malo vremena, pa će nedostatkom vanjske potpore otmičari biti savladani: osim političkih vođa, izoliranih čitavu noć u drugim prostorijama Kongresa, zastupnici su ostali u dvorani, pušili i drijemali i šaptom izmjenjivali kontradiktorne vijesti, svakom minutom sve uvjereniji u propast udara, pod budnim okom žandara koji su ih pokušavali nagnati da zaborave uvrede iz prvih trenutaka otmice ophodeći se prema njima sa sve većim uvažavanjem jer su bili sve više demoralizirani dokazom o svojoj samoći, sve više desetkovani snom, umorom i klonućem, sve se više kajući što su se upustili u tu bezizlaznu odiseju ili što su joj se prepustili, sve više u strahu od budućnosti koja ih je čekala i sve nestrpljiviji da to što prije završi. Oko svitanja krenuli su pokušaji pregovora o predaji pobunjenika. Prvi je krenuo iz generalne kapetanije u Madridu (ili možda iz Zarzuele), a zadužen za provedbu bio je brigadir San Martín; drugi je krenuo iz vojnoga stožera, a zadužen za provedbu bio je pukovnik 148

Eduardo Fuentes Gómez de Salazar. Oba su pokušaja imala za cilj izvlačenje Parda Zancade iz Kongresa (teorija je bila da ako Pardo Zancada izađe odande, Tejero će za njime), ali iako se San Martín doimao kao prava osoba za to, jer je bio prijatelj Parda Zancade i njegov neposredni nadređeni i možda zato što su mnogi slutili da je na neki način upleten u udar, prvi je propao; ali nije i drugi. Pukovnik Fuentes bio je časnik kojemu je povjerena Divizija vanjske obavještajne službe vojnoga stožera i kojeg je otprije vezalo prijateljstvo s Pardom Zancadom: obojica su radila pod zapovjedništvom San Martína u obavještajnoj službi admirala Carrera Blanca, obojica su bila dio uredništva vojnoga časopisa Reconquísta i obojica su imala radikalne ideje; te su noći Pardo Zancada i on razgovarali u nekoliko navrata preko telefona, sokoleći se, ali oko osam Fuentes je već bio shvatio da boravak njegova prijatelja u Kongresu nema nikakva smisla i odlučio je tražiti dopuštenje od nadređenih da razgovara s njime i pokuša ga urazumiti. Njegova je zamisao dobro prihvaćena u vojnome stožeru, dobio je dopuštenje i nakon što je prošao zapovjednu točku opsade u hotelu Palace gdje su generali Aramburu Topete i Sáenz de Santamaría zahtijevali od njega da prihvati samo one uvjete predaje koje bude smatrao razumnima - nedugo nakon devet ukazao se žandarima koji su čuvali ogradu kod prilaza Kongresu i tražio da razgovara s Pardom Zancadom. Tako je počeo epilog udara. Dotad se zemlja već nekoliko sati budila usred sigurnog i zakašnjelog antipučističkoga raspoloženja, novine su rasprodavale specijalna izdanja s naslovnicama koje su pucale od oduševljenja kraljem i Ustavom i uvredljivih tekstova o pobunjenicima i iako se prema napucima o normalizaciji iz Zarzuele i privremene vlade u sve gradove vratila užurbanost običnoga zimskog jutra, u Madridu se više od četiri tisuće ljudi natiskivalo ulicama oko Carrere de San Jerónimo, kojima su tijekom noći haračile ultradesničarske bande uzvikujući živjela sloboda i demokracija; u to su doba otmičari jedva vladali situacijom u Kongresu: oko osam zastupnici su uz proteste odbili doručkovati namirnice koje su im bile ponuđene - mlijeko, sir i šunka - oko devet žandari su morali uz prijetnje oružjem suzbiti naznake pobune čiji je protagonist bio Manuel Fraga, kojem je pomagalo nekoliko njegovih drugova, i trebalo je proći još sat vremena da Tejero dopusti izlazak zastupnicama i da se nekoliko desetaka žandara preda odanim snagama skačući u Carreru de San Jerónimo kroz prozor dvorane za tisak nove zgrade Kongresa. Ti znaci bezglavoga bijega objašnjavaju da je, za razliku od brigadira San Martína nekoliko sati prije toga, pukovnik Fuentes zatekao Parda Zancadu spremnog pregovarati o kraju. Pregovori su, ipak, bili dugi i mučni. Pardo Zancada tražio je da izađe iz Kongresa istovremeno s Tejerom, tražio je da to učini na čelu svoje jedinice i da je odvede do stožera u Bruneteu, tražio je da se nijednoga njegova čovjeka ne poziva na odgovornost, nego samo njega, tražio je da ne bude fotografa ni televizijskih kamera u trenutku njegova izlaska. Fuentes je smatrao prihvatljivima sve uvjete osim jednoga. Neće dopustiti da satnici prođu nekažnjeno, pobunio se. U redu, odgovorio je Pardo. Onda od natporučnika naniže. Fuentes je otišao do Palacea, gdje su odobrili ono što je uglavio, kao što je to učinio i general Gabeiras iz vojnoga stožera, i pukovnik se odmah vratio u Kongres kako bi pokušao uvjeriti i Tejera. Nakon što se sastao sa svojim časnicima i čuvarima, Tejero je potpisao zahtjeve Parda Zancade, ali neke je dotjerao i dodao nove, među njima i taj da general Armada svojom nazočnošću jamči provedbu sporazuma. Fuentes je sve zabilježio na jednom listu iz bloka i izlazeći opet prema Palaceu, na nekoliko metara od ograde susreo je generala Aramburua Topetea u društvu generala Armade, koji je bio pozvan da učvrsti dogovor. Bilo je još tajnih sastanaka, još dolazaka i odlazaka između Kongresa i Palacea, a oko jedanaest i trideset došlo je do predaje: u dvorištu koje razdvaja novu i staru zgradu, iznad krova jednoga od land rovera Parda Zancade, u njegovoj nazočnosti, Tejerovoj, Fuentesovoj i u nazočnosti Aramburua Topetea, general Armada jamčio je za ispunjavanje točaka sporazuma potpisujući list papira na kojem je Fuentes sve zapisao.* Pola sata nakon toga počelo je pražnjenje Kongresa. Odrađeno je po redu: predsjednik Parlamenta prema pravilniku je zaključio zasjedanje i zastupnici su počeli izlaziti; ipak, još jedno, posljednje poniženje, čekalo ih je u dvorištu, gdje je Pardo Zancada oformio trored od svojih vojnika kako bi ih prisilio da prođu ispred njega, dotučeni zebnjom od neprospavane noći i dok ih iz daljine promatra gomila koja je čekala na vratima Palacea, prije nego što su izašli na slobodu u Carreru de San Jerónimo. 149

Jedan od prvih parlamentaraca koji je izašao bio je Adolfo Suárez. Učinio je to sam, žurno, ignorirajući vojnike poredane u dvorištu, ali kad je prošao ulaznu ogradu i zaputio se prema svojem službenom vozilu, zapazio je generala Armadu i, zato što je u nekom trenutku dugih sati zatočenosti u vratarskoj sobi načuo da je bivši kraljev tajnik pregovarao o rješenju otmice, Suárez je skrenuo prema njemu, srdačno ga pozdravio i gotovo zagrlio, uvjeren da je čovjek kojeg je oduvijek smatrao potencijalnim pučistom i u posljednje vrijeme promicateljem skliskih političkih operacija protiv vlade zapravo zaslužan za njegovo oslobađanje i za propast udara. Ostali su zastupnici oponašali Suárezovu gestu, među njima i Gutiérrez Mellado, ali gotovo su se svi često prisjećali mrtvačkoga lica generala Armade kojim je dočekivao njihovu razdraganost. Bilo je točno podne toga ledenog i maglovitog utorka, prošlo je najkonfuznijih i najodlučnijih sedamnaest i pol sati u povijesti španjolske druge polovine stoljeća i udar 23. veljače bio je gotov.

POGOVOR

PREDGOVOR JEDNOGA ROMANA

1 Suđenje za državni udar 23. veljače održano je između 19. veljače i 3. lipnja 1982. u skladištu papira Vojne geografske službe u Campamentu, u zoni vojnih objekata blizu Madrida, pod strogim sigurnosnim mjerama i tijekom beskrajnih jutarnjih i popodnevnih zasjedanja, u dvorani pretrpanoj članovima obitelji, pravnicima, novinarima, vojnim povjerenstvima, gostima i promatračima. Sud je bio sastavljen od trideset tri generala Vrhovnoga vojnoga suda, najvišeg organa vojnoga pravosuđa, i sudilo se tridesettrima osobama, sve vojnim osobama, izuzev jednoga civila. To je smiješan broj u usporedbi s pravim brojem uključenih u udar; razlog toga nerazmjera jasan je: vlada Leopolda Calva Sotela tri dana nakon udara imenovala je posebnoga suca zaduženoga za istragu slučaja i tijekom točno četiri mjeseca, koliko je trajala istraga skraćenoga postupka, učinila je koliko je mogla da ograniči broj uključenih jer je mislila da klimava demokracija nakon udara ne bi izdržala defile stotina vojnih osoba najviših činova kroz sudsku dvoranu i strogu istragu njihovih civilnih pomagača, istragu kao stvorenu da ukalja mnoge članove vodeće klase da su hotimice ili nehotice tkali posteljicu udara. Zapravo, sve vrijeme između udara i ispitivanjâ, dok se u vojarnama i ultradesničarskim novinama zaoštravala kampanja s ciljem da okrivi kralja, a pučiste liši krivnje, neki procesuirani počeli su gajiti nadu da do suđenja neće doći i nedugo prije početka zasjedanja suda sam predsjednik vlade okupio je glavne urednike vodećih nacionalnih novina i zamolio ih da izbjegavaju objavljivanje vijesti uvredljivih za vojne osobe, da ne pretvaraju svoje stranice u nehotične propagandne glasnogovornike pučista i da stoga izvještavaju o zbivanjima u dvorani Vojne geografske službe blagim tonom, gotovo prigušeno. Došlo je do suđenja, ugašena je nada procesuiranih da neće biti kažnjeni, a novine su odbile taj oblik autocenzure koji je vlada tražila, i tijekom više od tri mjeseca javne istrage Španjolci su svakodnevno dobivali iscrpne vijesti o udaru i pučisti su raspolagali moćnim pojačivačem svake svoje riječi, što je protivno strahovima vlade dovelo do toga da su osramoćeni pred većim dijelom zemlje, iako su u očima svojih bezuvjetnih pristaša dobili još više na ugledu. 150

Bio je to najdulji sudski proces u povijesti Španjolske. Budući da su suci i procesuirani bili vojne osobe i da je vojska pretjerano endogamska institucija, u biti je to bilo gotovo nemoguće suđenje: suci i procesuirani dijelili su istu vojnu sudbinu i prebivalište, njihove su žene bile prijateljice i kupovale u istim ekonomatima, njihova su se djeca družila i išla u iste škole; neki su suci lako mogli biti na mjestu procesuiranih, a neki procesuirani na mjestu sudaca. Od prvoga trenutka pučisti, njihovi branitelji i članovi obitelji pokušali su preobraziti sobu za posjete i njezinu okolicu u poprište prljave lakrdije, i donekle su uspjeli: jedva da je prošao koji dan bez dogovorâ, protestâ, vike, pljeska, uvreda, prijetnji, izbacivanja, prekidâ ili provokacija, tako da su se kako su prolazili dani procesuirani i njihovi branitelji do te mjere okuražili da su uspjeli zastrašiti sud, što objašnjava činjenicu da je prije vijećanja koje je prethodilo presudi smijenjen general koji je predsjedao sudom, preslab da podnese pritisak kojem je bio podvrgnut i obuzda nasrtanje pučista. Od prvoga časa bilo je sasvim jasno da je taktika obrane podijelila procesuirane na dvije suprotstavljene skupine: jednu su činili general Armada, narednik Cortina i satnik Gómez Iglesias, Cortinin podređeni u AOME-u; drugu su činili svi ostali, s generalom Milansom i pukovnikom Tejerom na čelu. Prvi su se ograničili samo na to da se bolje ili lošije obrane od zločina za vojnu pobunu za koju su bili optuženi i da se pokušaju osloboditi od udara i otarasiti ostatka procesuiranih; naprotiv, ovi drugi - s izuzetkom zapovjednika Parda Zancade, koji je bez skrivanja prihvatio svoj dio odgovornosti - pokušali su se povezati s prvima i preko njih, s kraljem, pokušavali pretvoriti taj ratni savjet u političko suđenje predstavljajući se kao skupina čestitih ljudi koji su djelovali pod zapovjedništvom Armade, koji je pak djelovao pod kraljevim zapovjedništvom, s ciljem da spase zemlju iskvarenu iskvarenim političkim režimom i iskvarenom političkom klasom, i u skladu s tim štiteći se vojnom olakotnom okolnošću zapovjednoga lanca i političkom olakotnom okolnošću da je zemlja bila u nevolji. Pravno gledajući, takva je obrana prividno bila logična: ili je Armada rekao istinu Milansu na njihovim urotničkim sastancima i državni je udar bio operacija koju je kralj priželjkivao, zbog čega, prema riječima obrane, procesuirani nisu krivi jer su samo slušali kralja posredovanjem Armade i Milansa, ili je Armada lagao Milansu i kralj nije htio udar i posljedično tomu jedni krivac za sve bio je Armada; zapravo, pomno gledajući, takva je obrana bila kontradiktorna i besmislena: kontradiktorna jer je vojna olakotna okolnost negirala političku olakotnu okolnost zemlje u nevolji, zato što su pučisti smatrali udar nužnim ili prijeko potrebnim jer su poznavali situaciju u zemlji i stoga nisu djelovali nevino i slijepo slušajući kraljeve naredbe; besmislena jer je besmisleno tražiti da pravna figura zapovjednoga lanca pokrije nasilje kao što je napad na Kongres ili invaziju tenkova po Valenciji. Tako se na osnovi kontradikcija i bedastoća suđenje srozalo na festival laži u kojima osim Parda Zancade nijedan osumnjičenik nije rekao ono što je trebao reći: da su učinili to što su učinili zato što su mislili da tako treba učiniti koristeći se time što je Milans rekao da je Armada rekao da je kralj rekao da tako treba učiniti i što bi, u svakom slučaju, prije ili poslije ionako učinili, jer je to upravo ono što je toliko njihovih drugova već odavno željelo učiniti. Tijekom ispitivanjâ protagonisti udara ponijeli su se u skladu sa svojom prirodom: Tejero kao prostak zaglupljen čistom savješću; Milans kao uniformirani drski gusar; Armada kao dvorjanin dobro opremljen dvoličnošću: izoliran, prezren i izvrijeđan od svih drugova na klupi, koji su zahtijevali da izda kralja ili da prizna da je lagao, Armada je sjedne strane poricao upletenost monarha, ali ga je s druge uvlačio svojim iskazima odanosti kruni i još više svojom šutnjom koja je sugerirala da šuti kako bi zaštitio kralja; što se tiče zapovjednika Cortine, pokazao je da je najinteligentniji od svih osumnjičenika: opovrgnuo je sve optužbe koje su pale na njega, izbjegao sve klopke koje su mu postavili tužitelj i obrana i, prema onomu što je napisao Martín Prieto - kroničar El Paísa na suđenju - podvrgnuo je svoje ispitivače “mučenju koje je nadmašivalo ljudsku izdržljivost”.* Posljednji su dani bili teški za Armadu, Cortinu i Gómeza Iglesiasa; iako su mjesecima živjeli bez pretjeranih problema s ostalim osumnjičenicima u rezidenciji Vojne geografske službe, kako se približavao trenutak presude i postajalo je očito da će svi ili gotovo svi biti osuđeni, odnosi u skupini postali su nepodnošljivi i onoga dana kad je Tejero pokušao napasti Cortinu nakon jutarnjega dijela suđenja, sud je odlučio zaštititi tri disidenta šaljući ih u udaljeno krilo rezidencije. Napokon, 151

3. lipnja sud je objavio svoju presudu: Tejero i Milans osuđeni su na trideset godina zatvora na maksimalnu kaznu - ali Armada je dobio samo šest, kao i Torres Rojas i Pardo Zancada, a svi ostali generali i časnici izvukli su se s kaznama između jedne i pet godina; svi osim Cortine, koji je oslobođen, kao i jedan satnik iz Brunetea i jedan satnik i devet natporučnika koji su pratili Tejera do Kongresa. Nije to bila blaga kazna, nego takoreći poziv na ponovni udar, i vlada se žalila Vrhovnomu sudu. Za manje od godine dana najviša je instanca* izrekla konačnu kaznu; većina procesuiranih dobila je barem dvostruko veću kaznu: Armadi je kazna povećana sa šest na trideset godina, Torresu Rojasu i Pardu Zancadi sa šest na dvanaest, Ibáñezu Inglésu s pet na deset, San Martínu s tri na deset i tako redom, a čak su i natporučnici, koji su napali Kongres i na prvome suđenju bili proglašeni nevinima, sada bili osuđeni. Vlada se nije žalila na Cortinino oslobađanje ni na oslobađanje drugih satnika, i Vrhovni je sud samo potvrdio već dosuđenih trideset godina Milansu i Tejeru. Možda je kazna i dalje bila blagonaklona, ali više nije bilo sudova kojima bi se vlada žalila i nakon izricanja konačne presude pučisti su počeli polako izlaziti iz zatvora. Neki su silom napustili vojsku, ali gotovo svi koji su imali priliku ostali su u njoj, uključujući, dakako, žandare i podčasnike koji unatoč pucnjavi u dvorani Kongresa i naguravanju generala Gutiárreza Mellada nisu uopće bili procesuirani. Bilo je časnika koji su nakon udara ostvarili značajne karijere: Manuel Boza - natporučnik kojeg snimka napada na Kongres prikazuje kako se unosi Adolfu Suárezu u lice, vjerojatno ga koreći ili vrijeđajući - nakon što je izdržao zatvorsku kaznu od dvanaest mjeseci, vratio se u žandarmeriju i nakon nekoliko godina dobio sljedeća odlikovanja za svoje izuzetne zasluge i besprijekorno ponašanje: Žandarmerijski križ za zasluge s bijelom značkom, Kraljevski orden Svetoga Hermenegilda, Plaketu Svetoga Hermenegilda i Značku Svetoga Hermenegilda; Juan Pérez de la Lastra - satnik kojega pučistički žar nije spriječio da u noći 23. veljače napusti svoje ljude u Kongresu kako bi kod kuće odspavao nekoliko sati i poslije se vratio, a da nitko nije uočio njegovo izbivanje također se nakon izdržavanja kazne vratio u žandarmeriju i 1996. otišao u mirovinu s činom brigadira i sa sljedećim odličjima koja je dobio nakon udara: Križem Svetoga Hermenegilda, Značkom Svetoga Hermenegilda i Plaketom Svetoga Hermenegilda. Zahvalnost domovine. Glavnima odgovornima za udar 23. veljače trebalo je dulje da izađu iz zatvora; neki su od njih umrli. Posljednji je na slobodu izašao pukovnik Tejero, koji se godinu dana nakon udara uzalud pokušao predstaviti na izborima s beznačajnom strankom pod imenom Španjolska solidarnost, čiji je slogan za kampanju bio: “Omogućite svojim glasom Tejeru ulazak u Kongres”; kao i mnogi njegovi drugovi, tijekom izdržavanja kazne vodio je lagodan život, gdje su ga neki od upravitelja zatvora u kojima je služio dvorili i postao je ikona ultradesnice, ali kad je 1996. izašao iz zatvora, više nije bio nikakva ikona ili je bio samo ikona popkulture, a njegova jedina poznata aktivnost bila je slikanje slika koje nitko nije kupovao i slanje urednicima novina pisama čitatelja koja nitko ne čita, osim što je svake veljače slavio godišnjicu svojega junačkog djela. Milans je umro 1997. u Madridu; pokopan je u kripti toledskoga Alcázara, gdje je i počela njegova ratna priča frankističkoga junaka; kao ni Tejero nikad se nije pokajao što je organizirao 23. veljače, ali nakon toga datuma odrekao se svojega dugogodišnjega monarhizma i tijekom zatvorskih godina poticao je ili blagoslivljao gotovo sve nove pokušaje državnog udara, uključujući i onaj 2. lipnja 1985. čiji je cilj bio ubojstvo vojnoga vrha, predsjednika vlade i kraljevske obitelji tijekom vojne parade. Armada je, naprotiv, ostao monarhist, ili je barem tako tvrdio, iako ni u jednoj od svojih brojnih javnih izjava - a ni u svojim slatkorječivim i lažljivim memoarima - nije prestao hraniti dvostruku kraljevu ulogu u udaru; socijalistička vlada pomilovala ga je krajem 1988. i onda je podijelio svoj život između kuće u Madridu i svojega dvorca Santa Cruz de Rivadulla u La Coruñi, aristokratske barokne kurije, gdje je donedavna osobno nadgledao rasadnik koji proizvodi sto tisuća kamelija godišnje. Što se tiče Cortine, ono što se zbilo nakon udara zavređuje opširnije obrazloženje. U zoru 14. lipnja 1982., nešto više od mjesec dana nakon što je izrečena kazna Vojnoga suda koji je oslobodio zapovjednika obavještajne službe, četiri snažne eksplozivne naprave raznijele su četiri tajna sjedišta AOME-a. Bombe su eksplodirale gotovo istovremeno, u sinkroniziranoj operaciji koja nije odnijela žrtve, a sutradan su mediji pripisali napade novoj 152

terorističkoj ofenzivi ETA-e. To je bila laž: ETA nikad nije preuzela odgovornost za tu akciju koja je nosila potpis žandarmerije i koja se mogla provesti samo uz pomoć informacija koje su potekle od članova AOME-a. Još uvijek pod utjecajem strahovite vojne napetosti koju je izazvalo masovno suđenje i zbog kazne nekih od najuglednijih vojnih zapovjednika, neki su četverostruki napad protumačili kao znak da je u tijeku novi vojni udar i kao upozorenje CESID-u da ovaj put ne staje na put njegovim organizatorima; vjerojatno je to bilo osobnije upozorenje: mnogi su vojnici i žandari bili gnjevni na CESID zato što 23. veljače nije stao uz udar i zato što je učinio koliko je mogao da ga zaustavi, ali bili su još gnjevniji na Cortinu, koji je, po njihovu mišljenju, bacio pučiste u avanturu, napustio ih na pola puta i unatoč svemu na suđenju uspio proći nekažnjeno. Taj zloslutni presedan i određena podudarnost u datumima i mjestima objašnjavaju sumnje koje je pobudila epizoda koja se dogodila godinu dana nakon toga, 27. srpnja 1983. Toga dana, svega nekoliko mjeseci nakon što je Vrhovni sud izrekao konačne kazne, za većinu osuđenih za 23. veljače dvostruko veće, Cortinin je otac izgorio u požaru u svome domu; činjenica da se to zbilo na onome mjestu gdje se, prema Tejerovim riječima, odvio susret sa zapovjednikom u danima prije udara, a pogotovo okolnosti u kojima se dogodila nesreća - u šesnaest sati, dok je Cortinin otac spavao - na kraju su poduprle pretpostavku da je riječ o osveti. Cortina i istražitelji pripisali su požar kratkomu spoju; objašnjenje nije bilo uvjerljivo gotovo nikomu, ali istina ne mora biti uvjerljiva. Kako bilo, nakon suđenja Cortina se vratio u vojsku; iako se nikad nije vratio u obavještajnu službu - svi su njegovi zadaci od toga časa bili povezani s logistikom - nije uspio odagnati sumnju koja je visjela nad njime, njegova ga je dvojbena reputacija posvuda pratila i u posljednjim godinama u vojsci jedva da se dogodio neki skandal koji nisu pokušavali povezati s njegovim imenom. Godine 1991., već kao brigadir, smijenjen je s položaja jer je omogućio filtriranje tajnih vojnih operacija novinama, ali iako je na kraju bio oslobođen optužbe za nemar, već je tražio prelazak u pričuvni sastav. Poslije je neko vrijeme bio savjetnik potpredsjednika vlade Joséa Marije Aznara i danas ima konzultantski ured za logistička pitanja koji se zove 12V i sudjeluje u projektu obiteljske sigurnosti. Dok dovršavam ovu knjigu, on je starac atletske građe, sijede, rijetke kose, s ćelom posutom pjegama, naočalama s metalnim okvirom i boksačkim nosom, prijazan, ironičan i nasmiješen čovjek koji u uredu ima potpisani kraljev portret i već godinama ne želi čuti ni riječ o 23. veljače. 2 U mjesecima nakon propasti državnog udara neki političari i demokratski novinari često su ponavljali da je udar uspio ili barem da nije potpuno propao. Bila je to retorička figura, način da upozore na ono što su smatrali smanjivanjem demokracije nakon 23. veljače. Udar nije uspio, nije uspio ni djelomice, ali neki politički ciljevi pučista kao da su kratkoročno ipak postignuti. Koji je u teoriji bio glavni politički cilj pučista? Za Armadu, za Cortinu i za one koji su mislili kao Armada i Cortina - ne za Milansa ni za Tejera ni za one koji su mislili kao Milans i Tejero, a to je nesumnjivo bila većina pučista - politički cilj 23. veljače bio je zaštita monarhije, tako da se popravi ili prekroji ili smanji demokracija, koja je, po njihovu mišljenju, bila prijetnja još boljem ukorjenjivanju monarhije u Španjolskoj. Kako bi postigli taj glavni cilj, morali su postići drugi glavni cilj: uništiti političku karijeru Adolfa Suáreza, koji je bio glavni krivac za takvo stanje stvari; onda je trebalo okončati takvo stanje stvari: trebalo je okončati opasnost od teškog i antimonarhističkog udara, trebalo je okončati s terorizmom, trebalo je okončati s Državom autonomija ili je načas zaustaviti ili smanjiti njezine pretenzije i učvrstiti nacionalne osjećaje, trebalo je okončati gospodarsku krizu, trebalo je okončati međunarodnu politiku koja je iritirala Sjedinjene Države jer je udaljavala Španjolsku od Zapadnoga bloka, trebalo je na svim područjima otvoriti prilike za toleranciju, trebalo je dati lekciju političkoj klasi i trebalo je zemlji vratiti izgubljeno povjerenje. To su, u teoriji, naglašavam, bili ciljevi 23. veljače. U mjesecima nakon udara - dok je zemlja pokušavala asimilirati ono što se dogodilo čekajući više sa skepsom nego sa strahom suđenje pučistima i dok su vlada i oporba provodile politiku pomirenja s vojskom i određeni političari i mnogi 153

novinari upozoravali na stvarnost, demokraciju pod nadzorom vojske - neki od njih odmah su ostvareni. Politička karijera Adolfa Suáreza završila je već 23. veljače, onoga časa kad je učinio svoj uistinu politički potez, dok je ostajao sjediti u svojoj klupi iako su dvoranom Kongresa meci zujali oko njega: bez udara Suárez je možda imao kakvu-takvu šansu da se vrati na vlast; s udarom nije imao nikakvu: možda bismo se mogli diviti junacima, možda bismo se čak mogli diviti junacima povlačenja, ali ne želimo da vladaju nama, tako da je nakon 23. veljače Suárez preživio jedino samoga sebe, bio je posmrtni političar. Nakon državnog udara svi su službeni uredi, svi balkoni na vijećnicama, sve stranačke skupštine i sva zasjedanja autonomnih vlada iznenada bili okićeni nacionalnim zastavama i svi su se zatvori napunili običnim kriminalcima. Državni udar, govorilo se često, bio je najučinkovitije cjepivo protiv još jednoga državnog udara, i to je točno: nakon 23. veljače vlada Leopolda Calva Sotela uložila je bilijune u modernizaciju oružanih snaga i obavila temeljito čišćenje smijenila je u jednom mahu zapovjednike Vijeća vojnih stožera, poslala u pričuvu najfrankističkije generale, pomladila zapovjedni kadar, strogo nadgledala promaknuća i reorganizirala obavještajne službe - i iako je nakon 1981. bilo još pokušaja vojnih pobuna, činjenica je da ih je organizirala sve ekscentričnija i sve izoliranija manjina, jer 23. veljače nije degradirao pučiste samo pred narodom nego i pred njihovim drugovima, nagovješćujući tako kraj tradicije vojnih udara tijekom dva stoljeća. Jedva tri mjeseca nakon 23. veljače vlada je potpisala sporazum o priključenju NATO-u koji je Suárez godinama odbijao potpisati, što je umirilo Sjedinjene Države, pridonijelo civiliziranju vojske, omogućilo kontakt s demokratskim vojskama i potpuno uključilo zemlju u Zapadni blok. Ubrzo, početkom lipnja, vlada, poduzetnici i sindikati, uz pomoć drugih političkih stranaka i s nakanom sličnom onoj koja je pokrenula Paktove iz Moncloe, potpisali su Nacionalni sporazum o zapošljavanju, koji je zaustavio svakodnevno ukidanje tisuća radnih mjesta, smanjio inflaciju i značio početak niza promjena koje su najavile početak gospodarskog oporavka sredinom osamdesetih. Nakon mjesec i pol vlada i opozicija potpisale su usred velikih prosvjeda nacionalista takozvani LOAPA, zakon koji je pod krinkom potrebe za racionalizacijom Države autonomija pokušao zaustaviti decentralizaciju države. Teroristi nisu prestajali ubijati, naravno, ali činjenica je da se nakon udara mišljenje naroda o njima promijenilo, ljevica se trsila da ih prestane braniti, oružane snage počele su osjećati solidarnost civilnoga društva i vlada se počela boriti protiv ETA-e instrumentima koje se Suárez nikad nije usudio rabiti: u ožujku '81. Calvo Sotelo dopustio je intervenciju vojske u antiterorističkoj borbi na kopnenim i morskim granicama, i samo dvije godine nakon toga, čim su došli na vlast, socijalisti su oformili GAL, skupinu plaćenika financiranu od države koja je započela s kampanjom otmica i ubojstava terorista na jugu Francuske. Veće neprijateljstvo društva prema teroristima bilo je samo jedan oblik šire društvene promjene. Sedamnaest i pol sati mučenja u dvorani Kongresa bilo je dovoljan korektiv za političku klasu, koja kao da je naglo prisilno sazrela, privremeno je zaustavilo bijesne međustranačke prepirke i sumanutu pohlepu za vlašću, koje su poslužile za stvaranje posteljice udara, prestalo se spekulirati o mračnim operacijama ustavnog inženjeringa i nikad se više nije spomenula privremena vlada ili koncentrirana vlada ili vlada spasa ili vlada jedinstva niti se i na koji način uključivalo vojsku u nju; nije manje bio težak ni korektiv za većinu zemlje, one koja je pasivno prihvaćala frankizam, koja se prvo zanijela demokracijom i onda kao da se razočarala: naglo je isparilo razočaranje i svi kao da su opet s mnogo žara otkrili dobrobiti slobode, a možda je najbolji dokaz taj što je godinu i pol nakon udara većina Španjolaca odlučila da neće biti prave pomirbe među njima sve dok na vlast ponovno ne dođu nasljednici gubitnika u ratu, omogućujući tako promjenu koja je na koncu uspjela povezati demokraciju i monarhiju. To je sekundarni učinak, koji je teško barem djelomice ne dodati na račun 23. veljače: početkom 1981. još je uvijek bilo teško zamisliti socijalističku stranku kako vlada Španjolskom, ali u listopadu iduće godine došla je na vlast s deset milijuna glasova i uz dobre želje krune i vojske, poduzetnikâ, financijašâ i novinarâ, Rima i Washingtona. Istina je: ništa od toga nije se dogodilo zahvaljujući udaru, nego unatoč udaru; nije se to dogodilo zato što je udar uspio, nego zato što je propao i zato što je njegova propast uzburkala zemlju i kao da ju je promijenila iz korijena. Ali bez udara do te uzburkanosti ne bi došlo, ni do te promjene ili ne bi na taj način došlo do nje ni tako brzo i, iznad svega, ne bi se dogodilo 154

ono najvažnije, kruna se ne bi dočepala moći i legitimiteta o kojima prije udara nije ni sanjala. Kraljeva moć potjecala je od Franca, a njegov legitimitet iz činjenice da se odrekao Francove vlasti ili dijela Francove vlasti kako bi je prepustio narodnom suverenitetu i postao ustavni monarh; ali to je bio nesiguran legitimitet koji nije davao kralju stvarnu moć i ostavljao ga je izložena nedaćama povijesti, koja je zbacila s vlasti mnoge njegove prethodnike. Državni je udar zaštitio krunu:* kralj je, djelujući prema Ustavu, svojemu posljednjem utočištu jer je ostao bez moći - one moći koju je imao kao simbolični vrhovni zapovjednik vojske i Francov nasljednik - zaustavio udar i pretvorio se u spasitelja demokracije, što je monarhiji donijelo legitimitet i pretvorilo je u najčvršću, najcjenjeniju, najpopularniju instituciju, najotporniju na kritike i, u biti, najmoćniju u zemlji. Tako je do dana današnjega, na nevjericu kraljevih mrtvih prethodnika i na zavist svih kraljevina na kontinentu. Ili rečeno drugim riječima: da su prije 23. veljače pučisti odvagnuli rizike i korist i da su zaključili da je za parlamentarnu monarhiju manje opasno izazvati udar ili dopustiti da do njega dođe nego ne izazvati udar, ili da su osmislili udar tako da ne unište demokraciju, nego da je samo ograniče na neko vrijeme te tako spase monarhiju u trenutku velike strepnje i učvrste je u zemlji, onda bi bilo razloga misliti da je udar 23. veljače uspio, ili barem da nije potpuno propao. Ali bolje je reći ovako: udar je potpuno propao i njegova potpuna propast pretvorila je demokratski sustav parlamentarne monarhije u jedini mogući vladajući sustav u Španjolskoj i zato se možda može reći da, isto kao da pokušavamo natuknuti da je nasilje dar povijesti, materijal od kojeg je sastavljena, i da samo rat može odvratiti od rata - isto kao da želimo natuknuti da samo državni udar može odvratiti od drugoga državnog udara, da samo državni udar može odvratiti od državnog udara koji je 18. srpnja ‘36. pokrenuo rat i produljenje rata drugim sredstvima, dakle frankizmom - 23. veljače nije samo okončao tranziciju i poslijeratno frankističko razdoblje: 23. veljače okončao je rat.* 3 Ima li Borges pravo i je li istina da svaka sudbina, ma kako dugačka i zamršena bila, zapravo stane u samo jedan trenutak, trenutak u kojem čovjek jedanput zauvijek shvati tko je on zapravo? Ponovno gledam lik Adolfa Suáreza onoga popodneva 23. veljače i, kao da je nisam vidio stotine puta, ponovno mi se čini kao hipnotička i isijavajuća slika, istovremeno stvarna i nestvarna, do u detalje bremenita značenjem: žandari pucaju dvoranom, general Gutiérrez Mellado stoji kraj njega, predsjednički stol prazan, stenografi i vratari na podu, zastupnici povaljani po podu i Suárez naslonjen na plavu kožu svoje premijerske klupe dok meci zuje oko njega, sam, poput kipa i duha među pustim klupama. To je prolazna slika. Ako se ne varam, u paralelnim gestama Gutiérreza Mellada i Santiaga Carrilla postoji određena logika koju odmah osjetimo, prije instinktivno nego razumom, kao da su to dvije nužne geste za one koje je programirala povijest i za njihove dvije sasvim oprečne biografije bivših ratnih neprijatelja. Suárezova je gesta gotovo identična njihovoj, ali istovremeno osjećamo da je drukčija i kompleksnija, ili barem ja tako osjećam, nesumnjivo zato što isto tako osjećam da mi njezino potpuno značenje izmiče. Istina je da je to gesta hrabrosti i gesta dobrodušnosti i gesta pobune, gesta potpune slobode i glumačka gesta, gesta slomljenoga čovjeka koji povijest shvaća kao avanturu i koji se očajnički pokušava legitimirati i načas se čini kao da potpuno utjelovljuje demokraciju, gesta autoriteta i gesta individualnog iskupljenja i možda kolektivnoga, posljednja prava politička gesta pravoga političara i upravo stoga najžešća; sve je to istina, ali isto je tako istina da iz nekog razloga taj inventar definicija ne zadovoljava ni osjećaje ni instinkt niti razum, kao da je Suárezova gesta neiscrpna ili neobjašnjiva ili besmislena, ili kao da sadržava beskonačno mnogo gesta. Prije nekoliko dana na primjer mislio sam da Suárezova gesta zapravo nije hrabra gesta, nego gesta straha: sjetio sam se jednoga toreadora* koji je govorio da ga ganuti do suza može samo borba s bikom, ne zato što je dobar toreador, nego zato što ga strah tjera da pobijedi strah, i istovremeno sam se sjetio jednoga pjesnika* koji je govorio o toreadora koji je mrtav od straha izlazio u arenu i koji se, budući da je mrtav, više nije bojao bika i bio je neranjiv, i tad sam pomislio da je u tom času Suárez tako miran u svojoj klupi zato što je bio 155

ganut do suza, obliven suzama iznutra, mrtav od straha. Preksinoć sam mislio da je Suárezova gesta gesta neurotičnoga čovjeka, gesta čovjeka koji se urušava u sreći i raste u nesreći. Sinoć sam mislio nešto drugo: mislio sam da imam već dovoljno napisanih stranica o Suárezu, a još nisam rekao da je Suárez bio sve, samo ne zabadalo, da je bio ozbiljan čovjek, čovjek koji je držao do svojih riječi i djela, čovjek koji je stvorio demokraciju ili je osjećao da ju je stvorio i da je toga popodneva 23. veljače shvatio da se mora brinuti o demokraciji i ostao je nepomičan u svojoj klupi dok su meci zujali dvoranom oko njega kao što kapetan ostaje nepomičan na zapovjednome mostu dok njegov brod tone. A maločas, nakon što sam napisao Borgesovu rečenicu kojom počinje ovaj ulomak, pomislio sam kako je Suárezova gesta borhesovska i da je to borhesovska scena, jer sam se sjetio Alana Paulsa, koji u jednom eseju o Borgesu tvrdi da je borba DNK Borgesovih priča, njegov otisak prsta, i rekao sam si, za razliku od lažne borbe koju su jednom izmislili Adolfo Suárez i Santiago Carrillo, ta je scena stvarna borba, drugim riječima borba naoružanih ljudi i nenaoružanih, drugim riječima ekstaza, vrtoglavi trans, halucinacija, sekunda izdvojena iz vremenskoga tijeka, “zastoj svijeta”, kaže Pauls, “odsječak života iščupan iz konteksta života”,* majušna i zasljepljujuća rupica koja pobija sva objašnjenja ili ih možda sve sadržava, kao da je dovoljno znati gledati da bismo u tom vječnome času vidjeli točno značenje 23. veljače, ili kao da nekako tajanstveno, u tom vječnome trenutku, ne samo Suárez nego i čitava zemlja zna tko je on zapravo. Ne znam: možda bih mogao unedogled produljiti ovu knjigu i unedogled izvlačiti različita značenja Suárezove geste ne iscrpljujući njezino značenje ili ne okrznuvši je ili ne ispitavši dokraja njezino pravo značenje. Ne znam. Katkad sam sebi kažem da je sve to pogreška, fantazija pridodana nebrojenim fantazijama koje okružuju 23. veljače, posljednja i najpodmuklija: iako zapravo enigmatično nije ono što nitko nije vidio, nego ono što su zapravo svi vidjeli i nitko ne uspijeva u potpunosti shvatiti, možda Suárezova gesta ne krije nikakvu tajnu ni pravo značenje, ili ne više od onoga koje krije bilo koja druga gesta, neiscrpna ili neobjašnjiva ili besmislena, strelice bačene u bezbroj smjerova. Ali onda u drugim prilikama, u mnogim drugim prilikama, kažem sam sebi da nije tako: da su geste Gutiérreza Mellada i Santiaga Carrilla jasne, iscrpive, objašnjive, razumljive, ili tako osjećamo; Suárezova gesta nije: ako se čovjek ne pita što znači, shvati što znači; ali ako se čovjek pita što znači, ne shvati što znači. Zato Suárezova gesta nije jasna, nego transparentna: gesta koja ima značenje jer sama po sebi ne znači ništa, gesta koja ništa ne sadržava, ali kroz koju, kao kroz staklo, osjećamo da bismo mogli vidjeti sve - mogli bismo vidjeti Adolfa Suáreza, 23. veljače, nedavnu prošlost Španjolske, možda neko lice koje je zapravo naše pravo lice - gestu koja utoliko više uznemiruje ukoliko je njezina najveća tajna u tome što nema tajne. Osim, dakako, ako ovo nije više nesporazum nego pogreška ili točno tumačenje i ako preispitivanje značenja Suárezove geste nije isto što i postavljanje pravoga pitanja ili pogrešnoga pitanja ili pitanja bez odgovora, nego samo postavljanje u biti ironičnoga pitanja, čiji je odgovor to isto pitanje. Osim, hoću reći, ako izazov koji sam si postavio pišući ovu knjigu, pokušavajući uz pomoć realnosti odgovoriti na ono što nisam znao i nisam htio odgovoriti uz pomoć književnosti, nije unaprijed izgubljeni izazov i ako odgovor na ovo pitanje - jedini mogući odgovor na ovo pitanje - nije roman. 4 “Tranzicija je već povijest”, napisao je 1996. sociolog Juan J. Linz. “To nije nešto što bi danas bilo predmet rasprave ili političke borbe.”* Desetljeće nakon toga Linz više ne bi mogao reći isto: već neko vrijeme tranzicija ne samo da je predmet rasprave nego i - katkad implicitno, a katkad eksplicitno - predmet političke borbe. Pada mi na pamet da je ta promjena posljedica barem dviju stvari: prva je dolazak do političke, gospodarske i intelektualne moći generacije ljevičara, moje generacije, koja nije aktivno sudjelovala u prijelazu iz diktature u demokraciju i koja smatra da je taj prijelaz odrađen loše, ili da se mogao odraditi mnogo bolje; druga je obnavljanje u centrima intelektualne moći staroga diskursa ekstremne ljevice, koja tvrdi da je tranzicija bila posljedica prijevare dogovorene između frankista željnih da pod 156

svaku cijenu ostanu na vlasti, na čelu s Adolfom Suárezom, i nesigurnih ljevičara na čelu sa Santiagom Carrillom, prijevara čija posljedica nije bio pravi prekid s frankizmom i koja je ostavila pravu vlast nad državom u rukama onih koji su je imali i tijekom diktature i tako stvorila krnju i nedostatnu demokraciju, defektnu.15 Napola plod čvrstih uvjerenja, kao što je bilo uvjerenje pučista 23. veljače, nesavladive nostalgije autoritarizma i katkad jednostavnoga nepoznavanja nedavne povijesti, obje činjenice dovode u opasnost da daju monopol za tranziciju desnici - koja je to žurno prihvatila slaveći tu epohu do granica smiješnoga, drugim riječima, mistificirajući je - dok ljevica, popuštajući pred ucjenom, sastavljena od narcisoidne mladosti i, s druge strane, od okorjelih ljevičara, kao da je na momente bila spremna odreći je se poput nekoga tko se odriče teške ostavštine. Ja mislim da je to pogrešno. Iako u njemu nije bilo veselja zbog trenutačne propasti režima ispunjenoga užasima, prekid s frankizmom bio je istinski prekid. Kako bi ga postigla, ljevica je učinila mnogo ustupaka, ali baviti se politikom znači praviti ustupke jer znači popustiti u nebitnome kako se ne bi popustilo u ključnome; ljevica je popustila u nebitnome, ali frankisti su popustili u ključnome, jer frankizam je nestao i oni su se morali odreći apsolutne vlasti koju su držali gotovo pola stoljeća. Činjenica jest da nije potpuno provedena pravda, da nije restauriran republikanski legitimitet koji su frankisti pogazili niti se sudilo odgovornima za diktaturu niti se istinski i odmah obeštetilo njezine žrtve, ali isto je tako istina da je u zamjenu za to izgrađena demokracija, koju bi bilo nemoguće izgraditi da prioritetni cilj nije bio izgradnja budućnosti, nego - Fiat iustitia etpereat mundus - popravljanje prošlosti: 23. veljače 1981., kad se činilo da nakon četiri godine demokratske vladavine sustav sloboda više nije u opasnosti, vojska je pokušala provesti državni udar, koji zamalo da nije uspio, tako da je lako zamisliti koliko bi trajala demokracija da je četiri godine prije toga, kad je tek počela s radom, vlada odlučila provesti pravdu u potpunosti, pod cijenu patnje zemlje. Isto je tako istina da se politička i gospodarska moć nisu promijenile preko noći - što se vjerojatno ne bi dogodilo ni da je umjesto dogovorenoga prekida s frankizmom došlo do frontalnoga prekida ali očito su se odmah počele podvrgavati restrikcijama koje je nametnuo novi režim, što je nakon pet godina dovelo do dolaska ljevice na vlast i, već davno prije, do dubinske reorganizacije gospodarske moći. Što se ostaloga tiče, to da politički sustav koji se rodio tih godina nije savršena demokracija svima je savršeno poznato: možda postoji savršena diktatura - sve diktature tomu teže, na neki način sve misle da to jesu - ali ne postoji savršena demokracija jer ono što definira pravu demokraciju zapravo je njezin fleksibilni, otvoreni, rastezljivi karakter - drugim riječima, permanentno se može poboljšavati - tako da je jedina savršena demokracija ona koja je usavršiva do beskraja. Španjolska demokracija nije takva, ali ona jest prava demokracija, lošija od nekih i bolja od mnogih i, u svakome slučaju, naravno, čvršća i dublja od krhke demokracije koju je silom srušio general Franco. Sve je to u najvećem dijelu bila pobjeda antifrankizma, pobjeda demokratske oporbe, pobjeda ljevice, što je prisililo frankiste da shvate da za frankizam nema druge budućnosti osim potpunog istrebljenja. Suárez je to odmah shvatio i djelovao sukladno tomu; za sve mu to dugujemo; za sve to i najvećim dijelom za ono očito: za najdulje razdoblje slobode koju je Španjolska uživala u svojoj povijesti. To je ono u čemu smo uživali posljednjih trideset godina. Poricati to znači poricati stvarnost, što je teška pogreška određenoga dijela ljevice kojoj demokracija i dalje smeta i određenih intelektualaca koji se teško oslobađaju apstrahiranja i poopćivanja, što ih sprečava da povežu ideje s iskustvom. Na kraju, frankizam je bio loša priča, ali kraj te priče nije bio loš. Mogao je biti: dokaz je da su sredinom sedamdesetih mnogi najlucidniji strani analitičari predviđali katastrofalan izlaz iz diktature; možda je najbolji dokaz 23. veljače. 15

Tim bi dvjema činjenicama filozof mogao dodati još jednu, manje temeljenu na indicijama i možda dublju: sve veću sklonost nezadovoljstvu u ljudi, paradoksalni plod sve veće mogućnosti zapadnih društava da zadovolje svoje potrebe. “Kad kulturni napredak stvarno postane uspjeh i ukloni zlo, rijetko budi entuzijazam”, piše Odo Marquard. “On se počne podrazumijevati, a pozornost se usredotočuje na zlo, koje i dalje postoji. Tako djeluje zakon o sve većoj važnosti ostatka: što više negativnosti nestane iz stvarnosti, to više iritira negativnost koja preostane, upravo stoga što je ima sve manje.”* 157

Mogao je biti, ali nije i ne vidim nijedan razlog zašto mi, koji zbog godina nismo sudjelovali u toj priči, ne bismo uživali; ni zašto da mislimo da bismo, da smo imali dovoljno godina da sudjelujemo u njoj, učinili manje pogrešaka od svojih očeva. 5 Dana 17. srpnja 2008., dan prije nego što se Adolfo Suárez posljednji put pojavio u novinama, fotografiran u vrtu svoje kuće u La Floridi u društvu kralja - kad se već dugo činilo da je mrtav ili kad je svijet već dugo govorio o njemu kao da je mrtav - ja sam pokopao oca. Imao je sedamdeset devet godina, tri više od Suáreza, i umro je prethodnoga dana u svom domu, u svojoj fotelji, na blag i bezbolan način, možda i ne shvaćajući da umire. Kao i Suárez bio je obični čovjek: potjecao je iz osiromašene imućne obitelji nastanjene od pamtivijeka u jednom selu u Extremaduri, studirao je u Córdobi i u šezdesetima je emigrirao u Kataloniju; nije pio, bio je strastveni pušač, ali više nije pušio, u mladosti je pripadao Katoličkoj akciji i bio je falangist; isto je tako bio naočit momak, simpatičan, umišljen, ženskar i kockar, i dobar plesač, iako bih se zakleo da nikad nije bio fakin. Bio je, to sasma sigurno, stručni veterinar i pretpostavljam da je mogao zgrnuti novac, ali nije to učinio ili ne više nego što je potrebno za uzdržavanje obitelji i fakultetsko školovanje troje od petero djece. Imao je malo prijatelja, nije imao hobi, nije putovao i svojih je posljednjih petnaest godina živio od mirovine. Kao i Suárez bio je crnokos, vitak, naočit, umjeren u jelu i piću, transparentan; za razliku od Suáreza pokušao je proći nezapaženo i mislim da je uspio. Neću ni pokušavati tvrditi da nije učinio nijedan lopovluk u tim lopovskim vremenima, ali mogu tvrditi da, koliko ja znam, nije postojao nijedan čovjek koji ga je smatrao nepoštenim. Uvijek smo se dobro slagali, osim možda, neizbježno, tijekom moje adolescencije. Mislim da sam se u to doba malo sramio što sam njegov sin, mislim da je to bilo stoga što sam mislio da sam bolji od njega ili da ću to biti. Nismo se mnogo svađali, ali kad smo se svađali, to je bilo oko politike, što je zanimljivo jer mog oca politika nije odveć zanimala, a ni mene, iz čega zaključujem da je to bio naš način komuniciranja u razdoblju u kojem nismo imali mnogo zajedničkih tema za razgovor ili u kojem razgovor nije bio jednostavan. Već sam na početku ove knjige rekao da je moj otac tada bio suarist, kao i moja majka, i da sam ja prezirao Suáreza, frankističkoga kolaboracionista, neupućeno i površno zabadalo koje je uz pomoć sreće i njuškanja uspjelo u demokraciji; možda sam tako nešto mislio i o ocu i možda sam se zato pomalo sramio što sam njegov sin. Činjenica je da je nekoliko svađa završilo vikom, ako ne i pokojim zalupljenim vratima (moj se otac na primjer ljutio i užasavao zbog ETA-inih ubojstava; ja nisam bio na strani ETA-e, barem ne previše, ali mislio sam da je Suárez kriv za sve, da ETA-i nije ostavljao dugu mogućnost nego da ubija); isto je tako činjenica da su nakon moje adolescencije prošle i svađe. Mi smo, ipak, nastavili razgovarati o politici, pretpostavljam zato što nas je, nakon što smo glumili da nas zanima, na kraju stvarno počela zanimati. Kad se Suárez povukao, moj je otac ostao suarist, glasovao je za desnicu i jedanput za ljevicu i iako smo se i dalje razilazili u mišljenjima, u to smo doba shvatili da je bolje da se razilazimo nego da se slažemo jer tako razgovor dulje traje. Zapravo, politika je na kraju postala naša glavna, gotovo jedina tema razgovora; ne sjećam se da smo često razgovarali o njegovu poslu ili o mojim knjigama: moj otac nije čitao romane i iako sam znao da moje čita i da je ponosan što sam pisac i da izrezuje i sprema sve vijesti koje su izlazile o meni u novinama, nikad nisam čuo nijedno njegovo mišljenje o njima. U posljednjim je godinama pomalo gubio zanimanje za sve, uključujući i politiku, ali njegovo je zanimanje za moje knjige raslo, ili je takav bio moj utisak, i kad sam počeo pisati ovu knjigu, rekao sam mu čime se bavi (nisam mu lagao: rekao sam da se bavi gestom Adolfa Suáreza, ne udarom 23. veljače, jer sam od samoga početka umislio da gesta Adolfa Suáreza sadržava šifru za 23. veljače); pogledao me: načas sam pomislio da će nešto prokomentirati ili da će zaplakati ili prasnuti u smijeh, ali samo je napravio nekakvu odsutnu grimasu, ne znam je li bila podsmješljiva. Poslije, u posljednjim mjesecima njegove bolesti, kad je već bio kost i koža i jedva se mogao micati i govoriti, i dalje sam mu govorio o svojoj knjizi. Govorio sam mu o godinama političkih promjena, o 23. veljače, o događajima i likovima o kojima smo se 158

posljednjih nekoliko godina svađali do iznemoglosti; sad me slušao rastreseno, ako me uopće slušao, i kako bih privukao njegovu pozornost, katkad bih ga nešto priupitao, ali on ne bi odgovorio. Ali jednoga sam ga popodneva upitao zašto su on i moja majka vjerovali u Suáreza, i iznenada se probudio iz letargije, pokušavajući se uzalud uspraviti u svojem naslonjaču, pogledao me širom otvorenih očiju i nervozno pomaknuo svoje koščate ruke, gotovo bijesno, kao da će mu to načas vratiti moć u obitelji ili vratiti mene u adolescenciju ili kao da čitav život vodimo raspravu bez ikakva smisla i napokon se pružila prilika da je razriješimo. “Zato što je bio poput nas”, rekao je glasom koji mu je preostao. Htio sam ga upitati što je time htio reći, kad je dodao: “Bio je iz naroda, bio je iz Falange, bio je iz Katoličke akcije, nije trebao učiniti nikakvo zlo, shvaćaš to, zar ne?” Shvatio sam. Mislim da sam napokon shvatio. I stoga, nekoliko mjeseci nakon toga, kad su njegova smrt i uskrsnuće Adolfa Suáreza u novinama načinili posljednju simetriju, posljednju figuru ove priče, nisam mogao, a da se ne zapitam jesam li počeo pisati ovu knjigu ne zato da shvatim Adolfa Suáreza ili gestu Adolfa Suáreza, nego zato da pokušam shvatiti svojeg oca, jesam li je nastavio pisati kako bih nastavio govoriti o svojem ocu, jesam li je htio dovršiti zato da je moj otac pročita i sazna da sam napokon shvatio, da sam shvatio da nisam imao baš potpuno pravo i da on nije baš toliko griješio, da nisam bolji od njega i da to neću ni biti.

BIBLIOGRAFIJA

Najvažniji dio informacija kojima sam baratao u pisanju ove knjige potječe iz razgovora koje sam u tri godine proveo sa svjedocima i protagonistima državnog udara i političke tranzicije. Što se pak tiče pisanih izvora, valja se prisjetiti da Vrhovni sud ne dopušta uvid u sažetak suđenja za 23. veljače: neće to dopustiti sve dok ne prođe dvadeset pet godina od smrti procesuiranih ili pedeset od udara; unatoč tomu mnogi pravnici koji su bili upleteni u suđenje posjeduju kopije iskaza svjedoka i optuženih, a važni dijelovi toga dokumenta objavljeni su u različitim knjigama, između ostalih u onima koje su napisali Juan Blanco (23F. Crónica fiel de un golpe anunciado, Madrid, Fuerza Nueva, 1995.), Julio Merino (Tejero. 25 años después, Madrid, Espejo de Tinta, 2006.), Juan Alberto Perote (23-F. Ni Milans ni Tejero. El informe que se ocultó, Madrid, Foca, 2001.), Manuel Rubio (23-F. El proceso: del sumario a la sentencia, Barcelona, Libros Ceres, 1982.) i Santiago Segura i Julio Merino (Jaque al Rey, Barcelona, Planeta, 1983.). Osim toga presuda suda koji je bio nadležan za događaje od 23. veljače reproducirana je u knjigama poput onih koje su napisali José Martín Prieto (Técnica de un golpe de estado, Barcelona, Planeta, 1982., str. 335-385), José Oneto (La verdad sobre el caso Tejero, Barcelona, Planeta, 1982., str. 381-406) i Manuel Rubio (23F. El proceso, str. 631-704). U nastavku dajem naslove nekoliko tekstova koji su mi bili osobito korisni u pisanju teksta. Podijelio da sam ih prema glavnim temama knjige, a toj sažetoj bibliografiji dodajem bilješke koje samo pobliže određuju porijeklo citata i samo rijetko objašnjavaju neke posebno dvojbene ili suprotstavljene poglede. Opća djela Agüero, Felipe, Militares, civiles y democracia, Madrid, Alianza, 1995. Alonso-Castrillo, Silvia, La apuesta del centro: historia de la UCD, Madrid, Alianza, 1996. 159

Attard, Emilio, Vida y muerte de UCD, Barcelona, Planeta, 1983., str. 189. Calvo Sotelo, Leopoldo, Memoria viva de la transición, Barcelona, Plaza y Janés, 1990. Colomer, Josep Maria, La trancisión a la democracia: el modelo español, Barcelona, Anagrama, 1998. Fernández Miranda, Pilar y Alfonso, Lo que el rey me ha pedido. Torcuato Fernández Miranda y la reforma política, Barcelona, Plaza y Janés, 1995. Fraga, Manuel, En busca del tiempo servido, Barcelona, Planeta, 1981. Herrero y Rodríguez de Miñón, Miguel, Memorias de estío, Madrid, Temas de Hoy, 1993. La transición democrática en España, Bilbao, Fundación BBVA-Fundaçao Mario Soares, 1999. Guerra, Alfonso, Cuando el tiempo nos alcanza. Memorias, Madrid, Espasa Calpe, 2004. Juliá, Santos, Javier Pradera i Joaquín Prieto, ur., Memoria de la transición, Madrid, Taurus, 1996. Los socialistas en la política española, 1879-1982, Madrid, Taurus, 1987. Linz, Juan J., i Alfred Stepan, Problems of Democratic Transition and Consolidation. Southern Europe, South America and Post Communist Europe, Baltimore, John Hopkins University Press, 1996. Osorio Alfonso, Trayectoria de un ministro de la Corona, Barcelona, Planeta, 1980. Prego, Victoria, Así se hizo la transición, Barcelona, Plaza y Janés, 1995. Diccionario de la transición, Barcelona, Debolsillo, 2003. Sánchez Navarro, Ángel J., La transición española en sus documentos, Madrid, Centro de Estudios Políticos y Constitucionales, 1988. Satorius, Nicolás y Alberto Sabio, Elfinal de la dictadura. La conquista de la democracia en España (noviembre de 1975 - junio de 1977), Madrid, Temas de Hoy, 2007. Serra, Narcis, La transición militar, Barcelona, Debate, 2008. Sinova, Justino, izd., Historia de la transición, 2 vol., Madrid, Diario 16,1984. Tusell, Javier, i Álvaro Soto, Historia de la transición, 1975.-1986., Madrid, Alianza, 1996. La transición a la democracia (España, 1975-1982.), Madrid, Espasa Calpe, 2007. Grupa autora, Tiempo de transición, Madrid, Fundación Pablo Iglesias, 2007. Aguilar, Miguel Ángel, Julio Busquts i Ignacio Puche, El golpe. Anatomía y claves del asalto al Congreso, Barcelona, Ariel, 1981. Blanco, Juan, 23-F. Crónica fiel de un golpe anunciado, Madrid, Fuerza Nueva, 1995. Calderón, Javier, i Florentino Ruiz Platero, Algo más que el 23-F, Madrid, La Esfera de los Libros, 2004. Cernuda, Pilar, Fernando Jáuregui i Miguel Ángel Menéndez, 23-F. La conjura de los necios, Madrid, Foca, 2001. Colectivo Democracia, Los ejércitos más allá del golpe, Barcelona, Planeta, 1981. Cuenca Toborio, José Manuel, Conversaciones con Alfonso Armada, Madrid, Actas, 2001. Fernández López, Javier, El Rey y otros militares. Los militares en el cambio de régimen político en España (1969.-1982.), Madrid, Trotta, 1998. Diecisiete horas y media. El enigma del 23-F, Madrid, Taurus, 2000. Fuentes Gómez de Salazar, Eduardo, El pacto del capó, Madrid, Temas de Eloy, 1994. García Escudero, José María, Mis siete vidas. De las brigadas anarquistas a juez del 23F, Barcelona, Planeta, 2005. Martín Prieto, José Luis, Técnica de un golpe de estado, Barcelona, Planeta, 1982. Palacios, Jesús, 23-F: El golpe del CESID, Barcelona, Planeta, 2001. Pardo Zancada, Ricardo, 23-F. La pieza que falta, Barcelona, Plaza y Janés, 1998. Prieto, Joaquín i José Luis Barbería, El enigma del Elefante. La conspiración del 23-F, Madrid, Aguilar, 1991. Urbano, Pilar, Con la venia... yo indagué el 23-F, Madrid, Argos Vergara, 1982. O Adolfu Suárezu Abella, Carlos, Adolfo Suárez, Madrid, Espasa Calpe, 1997. García Abad, José, Adolfo Suárez. Una tragedia griega, Madrid, la Esfera de los Libros, 2005. 160

Herrero, Luis, Los que le llamábamos Adolfo, Madrid, La Esfera de los Libros, 2007. Meliá, Josep, Así Cayó Adolfo Suárez, Barcelona, Planeta, 1981. La trama de los escribanos del agua, Barcelona, Planeta, 1983. Morán, Gregorio, Adolfo Suárez. Historia de una ambición, Barcelona, Planeta, 1979. Powell, Charles, i Pere Bonnin, Adolfo Suárez, Barcelona, Ediciones B, 2004. Suárez, Adolfo, Fue posible la concordia, ed. Abel Hernández, Madrid, Espasa Calpe, 1996. O Manuelu Gutiérrezu Melladu Gutiérrez Mellado, Manuel, Un soldado de España, conversaciones con Jesús Picatoste, Barcelona, Argos Vergara, 1983. Puell de la Villa, Fernando, Manuel Gutiérrez Mellado. Un militar del siglo XX (19121995), Madrid, Biblioteca Nueva, 1997. O Santiagu Carrillu Carrillo, Santiago, El año de la peluca, Barcelona, Ediciones B, 1987. Memorias, Barcelona, Planeta, 1993. Claudín, Fernando, Santiago Carrillo. Crónica de un secretario general, Barcelona, Planeta, 1983. Morán, Gregorio, Miseria y grandeza del partido comunista de España. 1939-1985, Barcelona, Planeta, 1986. O kralju Powell, Charles T., El piloto del cambio. El Rey, la monarquia y la transición a la democracia, Barcelona, Planeta, 1991. Preston, Paul, Juan Carlos. El Rey de un pueblo, Barcelona, Círculo de Lectores, 2006. Vilallonga, José Luis de, El Rey, Barcelona, Plaza y Jánes, 1993. O obavještajnoj službi Cernuda, Pilar, Joaquín Bardavío i Fernando Jáuregui, Servicios secretos, Barcelona, Plaza y Janés, 2000. Díaz Fernández, Antonio M .,Los servicios de inteligencia españoles: desde la guerra civil hasta 11-M. Historia de una transición, Madrid, Alianza, 2005. Perote, Juan Alberto, 23-F. Ni Milans ni Tejero. El informe que se ocultó, Madrid, Foca, 2001.

BILJEŠKE16 Predgovor. Pogovor jednoga romana str. 3. Dotična anketa u Umberto Eco, “Érase una vez Churchill”, El Mundo, 20. ožujka 2008. str. 4. Članak se zove “La tragedia y el tiempo”, La Repubblica, 23. lipnja 2006., preuzeto iz La verdad de Agamemnón, Barcelona, Tusquets, 2006., str. 39-42.

16

Delovi teksta na koje se odnose konkretne bilješke obeleženi su (u knjizi nisu) na odgovarajućim stranicama zvezdicom (*). “Bilješka na dnu” se odnosi na odgovarajuću footnotu. (prim. Severijan) 161

str. 5. Izjava iz Kongresa može se pročitati u: Amadeo Martínez Inglés, Juan Carlos I, el último Borbón, Barcelona, Styria, 2007., str. 264. str. 5. Jorge Luis Borges, “Biografía de Tadeo Isidoro Cruz”, u El Aleph. Obras completas, vol II, Barcelona, Círculo de Lectores, 1992., str. 155. str. 5. Julián Marías, Una vida presente, Madrid, Páginas de Espuma, 2008., str. 740.

Prvi dio. Posteljica udara str. 10. Hans Magnus Enzensberger, “Los héroes de la retirada”, El País, 25. prosinca 1989. str. 10. Leopoldo Calvo Sotelo, Memoria viva de la transición, str. 52. str. 11. “ODAVDE ĆE ME IZBACITI SAMO AKO ME POBIJEDE NA IZBORIMA...” Jedan od posjetitelja Moncloe kojemu je Suárez dao tu izjavu bio je Fernando Álvarez de Miranda, Del “contubernio” al consenso, Barcelona, Planeta, 1985., str. 145. Citat Alfonsa Guerre, iz Cuando el tiempo nos alcanza, str. 297; Hemingwayev citat iz intervjua s Dorothy Parker, “The Artist Reward”, New Yorker, 30. studenoga 1929., str. 20; Camusov citat iz “L’homme révolté”, iz Essais, izd. Roger Quilliot i Louis Faucon, París, Gallimard, 1965., str. 423; Meliàov citat, iz La trama de los escribanos de agua, str. 55-56. Meliàovu pretpostavku - da je Suárez kad je začuo pucnjeve žandara prvo pomislio na naslovnice sutrašnjih novina potvrđuju različiti iskazi samoga Suáreza: vidi Luis Herrero, Los que le llamábamos Adolfo, str. 224-225, ili Jorge Trías Sagnier, “La cacería de Suárez y el 23 de febrero”, ABC, 23. veljače 2009., koji citira neobjavljene memoare koje je uredio Suárez i koji se nalaze u osobnom arhivu Eduarda Navarra, jednog od najodanijih i najbližih suradnika bivšega premijera. str. 11. Suárezov citat, iz Leopoldo Calvo Sotelo, Memoria viva de la transición, str. 26. str. 12. “ZATO ŠTO SAM VEĆ BIO PREDSJEDNIK VLADE…” Vidi na primjer audiovizualnu reportažu Victorije Prego (“Asalto a la democracia”, u El camino de la libertad, Barcelona, Planeta/De Agostini, 2008.), gdje doslovno kaže: “Ja sam bio predsjednik vlade i ne pada mi na pamet baciti se na pod jednostavno zato što sam predsjednik vlade. Predsjednik vlade ne bi to trebao učiniti. Savršeno dobro razumijem ostale [one koji su se bacili]; da nisam bio predsjednik vlade, vjerojatno bih i ja to učinio. Ali ja sam predsjednik vlade.” str. 12. “STOGA SE NE TREBA PREVIŠE OBAZIRATI NA POLITIČARE…” Na primjer Pablo Castellano, izaslanik PSOE-a, piše: “Kad je Tejero upao u Kongres, imao sam osjećaj da su rijetki ostali iznenađeni”, Yo sí me acuerdo, Apuntes e historias, Madrid, Temas de Hoy, 1994., str. 344. Citat Roberta Paseyra, iz Juan Blanco, 23-T. Crónica fiel..., str. 131. str. 13. Suárezov citat, iz intervjua sa Sol Alameda; vidi Santos Juliá i drugi, ur., Memora de la transición, str. 454. “SVE JE SVEZANO, I TO DOBRO SVEZANO…” Prvi Francov citat, iz Discursos y mensajes del jefe de estado, 1968.-1970., Madrid, Publicaciones Españolas, 1971., str. 108; drugi iz Discursos y mensajes del jefe de estado, 1960.-1963., Madrid, Publicaciones Españolas, 1964., str. 397. Što se tiče rečenice Jesúsa Fueya, vidi Pueblo, 24. studenoga 1966., citirao Juan Pablo Fusi, España, de la dictadura a la democracia, Barcelona, Planeta, 1979., str. 236. Francova oporuka može se pročitati u Stanley G. Payne, El régimen de Franco, Madrid, Alianza Editorial, 1987., str. 649. str. 14. BILJEŠKA NA DNU… Prva sam dva podatka preuzeo od Mariana Toréala Lorientea, “El origen y la evolución del apoyo a la democracia en España”, Revista española de ciencias políticas, n° 18. travnja 2008., str. 50, a treći od Joaquina Prieta, El País, 28. listopada 2007. str. 14. Tarradellas prvi put govori o potrebi za naglom promjenom smjera 14. srpnja 1979.; vidi Juan Blanco, 23-F. Crónica fiel..., str. 49; citat potječe iz El Alcázara, 4. srpnja 1980.; ali prve nedjelje u svibnju 1980. bivši katalonski predsjednik već je bio izjavio u El Paísu: “Ako ne dođe do snažnog i brzoga zaokreta, morat će doći do reza skalpelom.” Citirali Santiago Segura i Julio Merino, Las vísperas del 23-F, Barcelona, Plaza y Janés, 1984., str. 286. str. 15. Joaquín Aguirre Bellver, “Al galope”, El Alcázar, 2. prosinca 1980., preuzeto iz El ejército calla, Madrid, Ediciones Santafé, 1981., str. 129-130. O spomenutim različitim političkim operacijama vidi na primjer Xavier Domingo, “Areilza aspira a Moncloa”, Cambio 16, n° 456, 31. kolovoza 1980., str. 109-121; Miguel Ángel Aguilar, “Sectores finanancieros, 162

militares y eclesiásticos proponen un ‘Gobierno de gestión’ con Osorio”, El País, 27. studenoga 1980.; José Oneto, La otra Operación, Cambio 16, n°470, 1. prosinca 1980., str. 21. str. 42. Pilar Urbano, ABC, 3. prosinca 1980. str. 15. Fernando Latorre, pod pseudonimom Merlin, u svojoj uobičajenoj rubrici “Las Brujas”, Heraldo Español, 7. kolovoza 1980. Fernando de Santiago, “Situación limite”, El Alcázar, 8. veljače 1981. Antonio Izquierdo, pod pseudonimom Telémetro, “La guerra de las galaxias”, El Alcázar, 24. siječnja 1981. Tri Almendrosova članka, sva tri objavljena u El Alcázaru: “Análisis político del momento militar”, 17. prosinca 1980.; “La hora de las otras instituciones”, 22. siječnja 1981.; “La decisión del mando supremo”, 1. veljače 1981. str. 17. BILJEŠKA NA DNU… Fragin citat iz En busca del tiempo servido, str. 232. Izvješće policijskoga doušnika, Prieto i Barbería, El enigma del Elefante, str. 233. Članak iz Spica objavila Pilar Urbano, u Con la venia..., str. 363. str. 18. Emilio Romero, “Las tertulias de Madrid”, ABC, 31. siječnja 1981. str. 18. Francisco Medina, 23-F, la verdad, Barcelona, Plaza y Janés, 2006., str. 89-117. Armadin citat iz Al servicio de la Corona, str. 92. Sumnje u suradnju između Ansona i Armade počele su zapravo kružiti tek nakon udara; vidi José Luis Gutiérrez, “Armada & Ansón”, Diario 16, 2. ožujka 1981. Što se tiče Armadine vlade, vidi bilješku na dnu stranica 283 i 284. O odnosu između Suáreza i Ansona vidi Gregorio Morán, Adolfo Suárez, str. 4042,189,297-298 i 305-306, i Luis María Anson, Don Juan, Barcelona, Plaza y Janés, 1994., str.403. str. 20. “…NJEGOVI DNEVNICI IZ TOGA VREMENA OBILUJU…” Vidi Manuel Fraga, En busca del tiempo servido, str. 225-226 (22. studenoga: “Dobio sam sigurnu informaciju da bi general Armada bio spreman predsjedati koncentriranom vladom”) ili 231 (3. veljače: “Politički ručak na kojem se naglašava važnost promaknuća Armade [u zamjenika šefa Vrhovnoga vojnog stožera], kojeg mnogi pokušavaju progurati kao ‘rješenje’”), Juan de Arespacochaga, Carta a unos capitanes, Madrid, CYAN, 1994., str. 274-275. Fragin citat iz Juan Blanco, 23-F. Crónica fiel..., str. 135. Str. 21. “…VRLO JE VJEROJATNO DA SU NUNCIJ I JOŠ PO KOJI BISKUP BILI OBAVIJEŠTENI…” To tvrdi Juan de Arespacochaga, Carta a unos capitanes, str. 274. Vidi također Cernuda, Jáuregui i Menéndez, 23-F. La conjura de los necios, str. 191; ili Palacios, El golpe del CESID, str. 385. str. 22 i 23. Armadina verzija u intervjuu s Múgicom, El Socialista, 11.-17. Ožujka 1981., i El País, 13. ožujka 1981. Armada tvrdi da je o razgovoru obavijestio svojega stožernoga generala, koji je to prenio Zarzueli, a Zarzuela Suárezu: vidi Prieto i Barbería, El enigma del Elefante, str. 92. Nedugo nakon toga Múgica je rekao Leopoldu Calvu Sotelu da je na sastanku u Léridi Armada objasnio svoju viziju koncentrirane vlade i da je generala kad se zapitao tko bi mogao predsjedati njome, prekinuo Raventós: “Tko bi predsjedao? Pa ti.” Intervju Rose Montero s Calvom Sotelom, Santos Juliá i drugi, ur., Memoria de la transición, str. 522. Što se tiče kontakata socijalista s liderima manjih stranaka - konkretno PNV-a i Convergència i Unió, vidi Prieto i Barbería, El enigma del Elefante, str. 93-96, ili Antxon Sarasqeta, De Franco a Felipe, Barcelona, Plaza y Janés, 1984., str. 137. Andreu Farràs i Pere Cullell izvještavaju o susretu Jordija Pujóla i nekog člana PSOE-a u El 23-F a Catalunya, Barcelona, Planeta,1998.,str. 53-54. O glasinama o novom izglasavanju povjerenja PSOE-u i o njegovu ulasku u koncentriranu vladu vidi 10. paragraf ovoga poglavlja i str. 60: “U TO VRIJEME VOĐE PSOE-A ČESTO RASPRAVLJAJU O ULOZI KOJU BI VOJSKA…” Na primjer: dana 9. siječnja Múgica održava govor u klubu Siglo XXI u nazočnosti istaknutih političara desnice i centra upletenih u različite operacije protiv predsjednika vlade - među njima su Alfonso Osorio i Miguel Herrero de Miñón; prema kronici Miguela Ángela Aguilara za El País, na njemu je socijalistički čelnik “opisao uvjete koji bi trebali biti zadovoljeni kako bi legitimno konstituirana vlast bila prisiljena pozvati svoju vojsku da obrani ljudska prava i sigurnost zemlje”; isto tako, “malo je pročešljao članak 116 španjolskoga Ustava koji govori o opsadnome stanju i ustavnim slobodama”. str. 24. Citat Alfonsa Guerre, u Abella, Adolfo Suárez, str. 421. Str.25. “...MOŽDA NEPROMIŠLJEN IZLAZAK IZ VLADE POTPREDSJEDNIKA ABRILA MARTORELLA...” 163

Odnos Suáreza i Abrila dotad je već bio narušen i vjerojatno Suárez ionako ne bi dugo čekao da se riješi svojega potpredsjednika; vidi Abella, Adolfo Suárez, str. 432-434; Luis Herrero, Los que le llamábamos Adolfo, str. 196; i Julia Navarro, Nosotros, la transición, Madrid, Temas de Hoy, 1995., str. 17. Članak Miguela Herrera de Miñona zove se “Sí, pero...”, El País, 18. rujna 1980., preuzet iz Memorias de estío, str. 211-213. Str. 25. “...SREDINOM SIJEČNJA POJAČAVAJU SE GLASINE KOJE OD LJETA KRUŽE...” Vidi na primjer članke Fernanda Reinleina i Abela Hernándeza, jedan objavljen u Diario 16, a drugi u Ya 24. siječnja. Reinlein piše: “Radikalna ofenziva protiv demokratskih institucija može se nasloniti na alternativu blage involucije (...). Posljednjih nekoliko dana u političkim krugovima komentira se u Diariju 16 da su razmatrane dvije involucijske alternative, jedna ‘blaga’, a druga ‘tvrda’ (...). Prema tim izvorima, nakon što je druga mogućnost odbačena jer je teže provediva i nepotrebna, prva bi mogla zaživjeti u glavama mnogih.” Hernández nesumnjivo aludira na ovu drugu alternativu kad tvrdi da se, “prema povjerljivim izvorima”, ozbiljno razmatra hipoteza o koncentriranoj vladi ili vladi spasa ili vladi “autoriteta” s vojnom osobom na čelu (“A, prema tim izvorima, već je jedna takva osoba bila spremna”), vladi koju bi uglavnom činili pripadnici centra i socijalisti; prema Hernándezu, “izvan svake je sumnje da su visoki čelnici održavali i da održavaju razgovore s istaknutim čelnicima socijalistima, centrašima i članovima drugih stranaka” imajući u vidu manevar koji, onako kako ga opisuje novinar, graniči s blagim udarom: “Svi konzultirani izvori uporno tvrde da nije riječ o vojnom udaru kao takvom, nego o pokušaju da se situacija dovede u red upravo zato da se izbjegne vojni udar. Prema istaknutim političarima koji su u prvom planu tih razgovora, ‘operacija’ je neizbježna i gotovo svršena stvar” (pet dana nakon toga članka Hernández ponovno govori o pritiscima da se sastavi vlada spasa u “La tregua”, Ya, 29. siječnja 1981.). da je Suárez znao da je na čelu tih operacija general Armada, potvrđuje nam Fernando Álvarez de Miranda jedan od demokršćanskih čelnika UCD-a, najkritičnijega prema premijeru - koji je tih dana dugo razgovarao s njime: “Ponovio sam mu na kraju da je po mojemu mišljenju situacija veoma loša, da su se već odavno upalila svjetla upozorenja za demokraciju i da bez apsolutne većine u Parlamentu treba tražiti koaliciju s opozicijskom strankom. Tužno me pogledao govoreći: ‘Da, znam da svi žele moju glavu i to je poruka koju mi šalju čak i socijalisti: koalicijska vlada, na čijem bi čelu bila vojna osoba, general Armada. Neću prihvatiti takvu vrstu pritisaka makar morao izaći iz Moncloe u lijesu’”, Del “contubernio ”al consenso, str. 145. Sto se tiče glasina o izglasavanju povjerenja, godinama nakon ostavke Suárez je rekao Luisu Herreru, prijatelju i sinu svojega političkoga mentora Fernanda Herrera Tejedora: “Otkrio sam da se kuje urota u krilu parlamentarne skupine kako bih loše prošao na izglasavanju povjerenja, drugome u malo vremena, koje će PSOE uskoro zahtijevati. Nekoliko je zastupnika UCD-a već stavilo potpis na njega, a papiri se čuvaju u sefu”; Los que le llamábamos Adolfo, str. 213. Što se ostaloga tiče, Miguel Herrero de Miñón priznaje da su poduzete radnje da se traži izglasavanje povjerenja. Vidi Prieto i Barbería, El enigma del Elefante, str. 116. str. 26. U 23-F. La conjura de los necios, str. 190-191, Cernuda, Jáuregui i Menéndez iznose pojedinosti o susretu Armade i Todmana, prema njihovim riječima održanom na imanju doktora Ramóna Castrovieja. Postoje pouzdane informacije o Todmanu i američkoj vladi i njihovoj povezanosti s udarom u Calderón i Ruiz Platero, Algo más que el 23-F, str. 203-209. Str. 27. “TO ČINE ČAK I NEKI KOMUNISTIČKI LIDERI (...). TO ČINE ČAK I LIDERI VODEĆIH SINDIKATA…” O prvima, konkretno o Ramónu Tamamesu, vidi Santiago Carrillo, Memorias, str. 710: o drugima, konkretno o Marcelinu Camachu i Nicolásu Redondu, vidi Santiago Segura i Julio Merino, Las vísperas del 23-F, str. 266-267. str. 28. “Pregled tekućih operacija” može se pročitati u Prieto i Barbería (El enigma del Elefante, str. 280-293), u Cernuda, Jáuregui i Menéndez (23-F. La conjura de los necios, str. 295-308) ili u Pardo Zancada (23-F. La pieza que falta, str. 407-417). str. 31. “...MNOGI ISTRAŽITELJI 23. VELJAČE...” Vidi na primjer Fernández López, Diecisiete horas y media, str. 214-218, i Prieto i Barbería, El enigma del Elefante, str.223-232. BILJEŠKA NA DNU. Vidi Cernuda, Jáuregui i Menéndez, 23-F. La conjura de los necios, str. 116-119. 164

str. 32. “…DVA JE DOPISA IZ CESID-A…” Dopisi se mogu pročitati u Juan Blanco, 23-F. Crónica fiel..., str. 527 i 529, a proglas koji je objavio Milans del Bosch u Urbano, Con la venia..., str. 360-364., ili Pardo Zancada, 23-F. La pieza que fialta, str. 416-417. str. 32. Citat generala Justea o onome što se zbilo u Oklopnoj diviziji Brunete, u Pardo Zancada (23-F. La pieza que falta, str. 81), koji prenosim u glavnim crtama.

Drugi dio. Pučist pred pučem str. 35. Mišljenje Gutierreza Mellada o Francovu državnom udaru u Al servocio de la Corona. Palabras de un militar, Madrid, Ibérica Europea de Ediciones, 1981., str. 254. str. 37. “HISTORIOGRAFSKI JE KLIŠEJ…” O pitanju takozvanoga “pakta o zaboravu”, o kojem se do iznemoglosti raspravljalo posljednjih godina, dovoljno je uputiti na dva neizostavna članka Santosa Juliáa: “Echar al olvido. Memoria y amnistía en la transición”, Claves de la Razón Práctica, n° 129, siječanj-veljača 2003., str. 14-24, i “El franquismo: historia y memoria”, Claves de Razón Práctica, n°159, siječanj-veljača 2005., str. 4-13. str. 38. Max Weber, “Politika kao poziv”, El político y el científico, Madrid, Alianza Editorial, 1967., str. 160. str. 39. “ILI SE BAVIŠ POLITIKOM I OSTAVLJAŠ VOJSKU…” Gutiérrez Mellado oblikovao je na različite načine istu ideju. Vidi Puell de la Villa, Manuel Gutiérez Mellado, str. 160. str. 40. Carlos Iniesta Cano, “Una lección de honradez”, El Alcázar, 27. rujna 1976. str. 41. “…DOK IMA POSTOJEĆE STATUTE…” Ne znamo kako je točno glasila Suárezova rečenica, ali ovu si manje-više sam pripisuje u intervjuu sa Sol Alameda: vidi Santos Juliá i drugi, ur.,Memoria de la transición, str. 452. (“Moj je odgovor bio da je uz tadašnje statute PCE-a legalizacija bila nemoguća”); ili njegove izjave Nativelu Preciadu, koje su citirali Nicolás Satorius i Alberto Sabio, El final de la dictadura, str. 743. U intervjuu sa Sol Alameda Suárez tvrdi da nije govorio o legalizaciji PCE-a na vlastitu inicijativu, kako se toliko puta tvrdilo (vidi na primjer što kaže njegov tadašnji potpredsjednik Alfonso Osorio u Victoria Prego, Así se hizo la transición, str. 536-537), nego ne pitanja vojnih osoba. Moguća verzija onoga što se moglo dogoditi na tom odlučujućem sastanku u Fernández López, Diecisiete horas y media, str. 17-20, odakle potječe citat generala Prade Canillasa. Citat Suárezova govora pred frankističkom skupštinom u Prego, Así se hizo la transición, str. 477. str. 41. “ČESTO SU NEKE VOJNE OSOBE I DEMOKRATSKI POLITIČARI PREDBACIVALI SUÁREZU TAJ PRISTUP…” Među njima na primjer Alfonso Osorio (Trayectoria de un ministro de la Corona, str. 277) i Sabino Fernández Campo (Javier Fernández López, Sabino Fernández Campo. Un hombre de estado, Barcelona, Planeta, 2000.,str. 98-103). Što se tiče Suárezova otezanja da odluči legalizirati komuniste, u prosincu 1976. premijer je uvjeravao Ramona Triasa Fargasa, katalonskog nacionalista koji je predvodio još uvijek ilegalnu Esquerru Democràticu de Catalunya, da “ne može ugroziti demokratizaciju zbog takve sitnice kao što je pregovaranje s nekim komunistom” (Jordi Amat, El laberint de la llibertat. Vida de Ramon Trias Fardas, Barcelona, la Magrana, 2009., str. 317); u siječnju 1977., kad se komisija sastavljena od stranaka demokratske oporbe sastala sa Suárezom kako bi razgovarali o legalizaciji političkih stranaka, premijer je odbio pregovarati o legalizaciji PCE-a (Satorius i Sabio, Elfinal de la dictadura, str. 765); a još sredinom veljače, prema Salvadoru Sánchez-Teránu - tadašnjem civilnom guverneru Barcelone i nekoliko mjeseci nakon toga savjetniku predsjednika vlade “službena teza (...) bila je da legalizacija PCE-a ne može biti zadatak Suárezove vlade i da se mora odgoditi za prvu demokratsku skupštinu; to je podrazumijevalo da PCE kao takav ne može izaći na opće izbore” (Sánchez-Terán, Memorias. De Franco a la Generalitat, Barcelona, Planeta, 1988., str. 248). str. 44. “PRIZOR (…) MOGAO SE ODVITI OVAKO…” Vidi na primjer govor Parda Zancade (23F. La pieza que falta, str. 71-73) na pogrebu generala Ortína. str. 45. Citat Gutiérreza Mellada, u Puell de la Villa, Manuel Gutiérrez Mellado, str. 202; ili audiovizualna reportaža Victorije Prego, “Asalto a la democracia”, u El camino de la libertad, Barcelona, Planeta/De Agostini, 2008. str. 46. Citat Gutiérreza Mellada u José Oneto, Los últimos días de un presidente. De la 165

dimisión al golpe de estado, Barcelona, Planeta, 1981., str. 152. Josep Meliá prenosi ponešto drukčiji prizor u Así cayó Adolfo Suárez, str. 111. Anegdote o Suárezu i Gutiérrezu Melladu prisjećao se Suárez u različitim radijskim i televizijskim reportažama. Vidi dokument Španjolske nacionalne radio-televizije, Manuel Gutiérrez Mellado. La cara militar de la Transición, lipanj 2006., citirao Manuel de Ramón, Los generales que salvaron la democracia, Madrid, Espejo de Tinta, 2007., str. 62. str. 48. “TJELESNO MU ZDRAVLJE NIJE BILO LOŠE…” Nakon Suárezove ostavke mnogo se nagađalo o njegovim zdravstvenim tegobama, koje su neki pripisivali djelomice upravo toj odgovornosti, ili barem njegovoj paralizi tijekom jeseni i zime 1980. Nagađanje nije imalo nikakve osnove: Suárez u to doba nije imao zdravstvenih tegoba, iako jest prethodne jeseni, kad je tijekom dva mjeseca trpio probadajuće bolove u glavi i morao je biti nekoliko sati dnevno biti pod liječničkom skrbi dok nisu otkrili da nema tumor na mozgu, već obični problem s čeljusti. O tome pripovijeda sam Suárez u intervjuu sa Sol Alameda; Santos Julià i drugi, ur., Memoria de la transición, str. 459. Vidi također “La buena salud del presidente Suárez”, u Justino Sinova, ed., Historia de la transición, vol. II, str. 648-649. str. 49. Josefina Martínez, ABC, 27. rujna 2007. str. 51. Kraljev citat, u ekstraktu El Príncipe y el Rey, Joséa Garcíje Abada, objavljeno u El Siglo, n° 781, 31. ožujka 2008. str. 52.Tekst kraljeva govora, u Juan Carlos I, Discursos. 1975-1995, Madrid, Departamento de Publicaciones del Congreso de los Diputados y el Senado, 1996., str. 280281. str. 52. “…PREMA NEKIM IZVORIMA…” Vidi Charles Powell, Juan Carlos, un rey para la democracia, Barcelona, Ariel/Planeta, Barcelona, 1995., str. 278-279. Rečenica koju je izgovorio čelnik UCD-a mogla bi potkrijepiti ovu verziju događaja između kralja i Suáreza 4. siječnja u La Pleti: “Čini se da je netko u nedjelju 25. siječnja čuo kraljev komentar: ‘Arias je bio kavalir: kad sam mu natuknuo da dade ostavku, podnio ju je’”, Emilio Attard, Vida y muerte de UCD, str. 189. str. 53. Tekst govora prilikom Suárezova podnošenja ostavke u Adolfo Suárez, Fue posible la concordia, str. 262-266; o načinu na koji je sastavljen vidi Josep Melià, koji je bio zadužen da uredi nacrt, Así cayó Adolfo Suárez, str. 94-96, i Fernández López, Sabino Fernández Campo, str. 136. str. 53. BILJEŠKA NA DNU. Suárez objašnjava razloge svoje potpore Gonzálezu na 28. kongresu PSOE-a u intervjuu sa Sol Alameda; vidi Santos Julià i drugi, ur., Memoria de la transición, str. 460. Vidi također Santos Julià, Los socialistas en la política española, 1879.1982., str. 535. str. 54. “…KAO ŠTO JE SAM REKAO NOVINARU…” Vidi Victoria Prego, Adolfo Suárez. La apuesta del Rey (1976-1981), Madrid, Unidad Editorial, 2002., str. 28. Str. 57. “...CESID KAO ORGAN SUDJELOVAO JE U KOČENJU DRŽAVNOG UDARA...” Zapravo, glasina prema kojoj je Javier Calderón na čelu CESID-a organizirao udar nije se rodila 1981., nego petnaest godina poslije. Povijest je zanimljiva. Godine 1996., nakon što je proveo više od godine dana daleko od Centra, Calderón se vratio u CESID na dužnost generalnoga direktora i, kao posljedica obnove koju je pokrenuo, otpušteno je nekoliko desetaka ljudi. Među njima se našao i Diego Camacho López-Escobar. Camacho je tvrdio da njegov izgon nije bio posljedica njegove profesionalne nesposobnosti i konfliktnoga karaktera, nego Calderónova kazna za njegovo držanje nakon 23. veljače, kad je kao satnik AOME-a pod Cortininim zapovjedništvom pred Calderónom optužio neposredno nadređenoga za navodno sudjelovanje u udaru: izbacivši ga iz CESID-a nakon petnaest godina, Calderón mu se osvetio za probleme koje mu je prijava njegova podređenoga prouzročila nakon udara, uvlačeći u njega članove Službe. Nije lako povjerovati u Camachovu verziju: već sam rekao da je odmah nakon udara Calderón izbacio Cortinu iz CESID-a - kao i sve osumnjičene za suradnju s pobunjenicima - ali ne i Camacha ni ostale agente koji su prijavili pučističke manevre unutar Centra, koji su idućih godina nastavili raditi ondje (jedan od njih također je bio otpušten s Camachom 1996., ali barem jedan od njih nije); s druge strane, kad je udar prošao, Camacha i Calderóna četrnaest je godina vezalo čvrsto prijateljstvo koje je počelo prije udara, kad je 166

Calderón uveo Camacha kao pouzdanoga časnika prvo u CESID, a potom i u AOME; k tomu (ili iznad svega), iako je nakon udara Camacho prijavio Cortinu, ni tada ni u idućih četrnaest godina nije prijavio Calderóna: nikad nije rekao da je Calderón sudjelovao u udaru, a još manje da ga je organizirao. Bilo kako bilo, nakon izbacivanja iz obavještajne službe Camacho je bio pod istragom i uhićen jer je davao tisku izjave kojima je kršio disciplinu i od toga trenutka njegova je vojna karijera prekinuta. Tad je počeo pripisivati Calderónu i CESID-u plan i izvođenje udara 23. veljače, što je ubrzo nadahnulo knjigu Jesúsa Palaciosa, 23-F: El golpe del CESID. str. 58. “…SABINO FERNÁNDEZ CAMPO, U TEORIJI TREĆI AUTORITET…” Prvi je autoritet bio general Nicolás Cotonery Cotoner, markiz de Mondéjar; drugi je bio šef vojnoga odsjeka general Joaquín de Valenzuela. Funkcioniranje kraljevske kuće i funkcije svih autoriteta koji su upravljali njome potanko su objašnjeni u Javier Cremades, La casa de S.M. el Rey, Madrid, Civitas, 1998., str. 61-105. str. 58. “…QUINTANA LACACI OKORJELI JE FRANKIST…” Nekoliko dana nakon propasti 23. veljače general Quintana Lacaci rekao je novomu ministru obrane Albertu Oliartu na prvom održanom sastanku: “Ministre, prije nego što sjednem, moram ti reći da sam frankist, da obožavam uspomenu na generala Franca, da sam osam godina bio brigadir u njegovoj regimenti, da nosim ovu vojnu medalju koju sam zaradio u Rusiji, da sam se borio u Građanskome ratu; stoga možeš naslutiti kako razmišljam. Ali Franco mi je naredio da slušam kralja, a kralj mi je naredio da zaustavim udar 23. veljače, i zaustavio sam ga; da mi je kralj naredio da napadnem Skupštinu, napao bih je.” Vidi Paul Preston, Juan Carlos. El Rey de un pueblo, str. 533.

Treći dio. Revolucionar pred pučem str. 63. “...BIO JE GENERALNI TAJNIK KOMUNISTIČKE PARTIJE...” Vidi Santiago Carrillo, Memorias, str. 712. str. 64. Max Weber, “Politika kao zvanje”, El político y el científico, str. 160. str. 66. Fernando Claudín, Santiago Carrillo, str. 303. str. 67. Suárezov citat u Sánchez Navarro, La transición española en sus documentos, str. 288; Carrillov u “Tras la inevitable caída...”, Mundo Obrero, 7. srpnja 1976. str. 69. “PREMA RIJEČIMA TADAŠNJIH NAJBLIŽIH SURADNIKA…” Vidi na primjer Alfonso Osorio, Trayectoria de un ministro de la Corona, str. 277, ili Rodolfo Martín Villa, Al servicio del Estado, Barcelona, Planeta, 1984., str. 62. Možda Salvador Sánchez-Terán najbolje sažima mišljenje koje je vladalo oko Suáreza održanju komunista prema ubojstvima na Atochi: “PCE je u nekoliko sati - i to na račun krvi svojih ljudi - dobio više poštovanja demokratske javnosti nego u svim onim godinama traženja slobode tijekom tranzicije”; La Transición. Síntesis y claves, Barcelona, Planeta, 2008., str. 157-158. str. 70. Najdulja verzija razgovora između Suáreza i Carrilla koju znam - verzija koju su dali sami protagonisti - nalazi se u Joaquín Bardavío, Sábado Santo rojo, Madrid, Ediciones Uve, 1980., str. 155-171. Carrillo ju je nadugo i naširoko iznio i u Juez y parte. 15 retratos españoles, Barcelona, Plaza y Janés, 1995., str. 218-223. Što se ostaloga tiče, nedugo nakon razgovora Carrillo je rekao Manuelu Azcárateu da mu je tijekom razgovora Suárez rekao: “U ovoj zemlji postoje dva političara: vi i ja”; Manuel Azcárate, Crisis del eurocomunismo, Barcelona, Argos-Vergara, 1982., str. 247. Što se tiče promjene javnoga mnijenja u korist legalizacije PCE-a, doista je bila spektakularna; vidi podatke ispitivanja javnoga mnijenja koje nudi Tusell u La transición a la democracia, str. 116. str. 70. Prvi Carrillov citat u Prego, Así se hizo la transición, str. 656; drugi u Morán, Miseria y grandeza del partido comunista de España. 1939-1985, odakle sam preuzeo veliki dio priče o onome što se dogodilo na sastanku u Hayi, uključujući i pojedinost s papirom koji je sastavio Suárez i pročitao Carrillo. Ali vidi i Prego, Así se hizo la transición, str. 663-667. str. 71. Le Monde, 22. listopada 1977. Citat Fernanda Claudína, Santiago Carrillo, str. 279. str. 72. Citat iz Timea, u Fernando Claudín, Santiago Carrillo, str. 281. str. 73. Carrillov citat, u Carlos Abella, Adolfo Suárez, str. 455. 167

str. 74. Carrillov citat, u Memorias, str. 712. BILJEŠKA NA DNU. Valja istaknuti da se u svojim memoarima Guerra kaje za tu rečenicu, izgovorenu u rujnu 1979. tijekom izvanrednoga Kongresa PSOE-a; vidi Cuando el tiempo nos alcanza, str. 274-275. str. 74. Karl Marx, El 18 Brumário de Luis Bonaparte, Madrid-Barcelona, Ediciones Europa-América, 1936., str. 11. str. 74. Nicolás Estévanez, Fragmentos de mis memorias, Madrid, Tipográfico de los Hijos de R. Álvarez, 1903., str. 460. str. 76. Citati potječu, doslovno preneseni, iz Santiago Carrillo, Memorias, str. 712-716. Afonso Guerra rekonstruira ono što se zbivalo u dvorani sa satovima u Cuando el tiempo nos alcanza, str. 297-301. str. 77. Intervju Santiaga Carrilla s Marijom Antonijom Iglesias, El País semanal, 9. siječnja 2005. Citat iz El Socialista, u Fernando Claudín, Santiago Carrillo, str. 19. str. 77. Ian Gibson, Paracuellos: cómo fue, Madrid, Temas de Hoy, 1983; Jorge M. Reverte, La batalla de Madrid, Barcelona, Crítica, 2004., str. 673-679, gdje se reproducira dokument sa sastanka između komunista i anarhista na kojem su se planirala strijeljanja u Paracuellosu; i Ángel Viñas, El escudo de la República. El oro de España, la apuesta soviética y los hechos de mayo de 1937, Barcelona, Crítica, 2007., Str. 35-78. “…ZAPOVIJED JE MOGLA POTEĆI OD ALEXANDRA ORLOVA…” Antonio Elorza tvrdi da naredba nije došla od Orlova i da je ju je “mogao izdati samo delegat Komunističke internacionale u Španjolskoj”, Victorio Codovilla; “Codovilla en Paracuellos”, El País, i. studenoga 2008. str. 78. Carrillov citat, u Gibson, Paracuellos, str. 229. str. 79. Carrillov citat, u Diario 16,16. ožujka 1981. str. 81. Carrillov citat, u José García Abad, Adolfo Suárez, str. 22. str. 81 i 82. M. Vázquez Montalbán, “José Luis Cortina Prieto. Cocido madrileño nocturno”, u Mis almuerzos con gente inquietante, Barcelona, Planeta, 1984., str. 91. “SUDJELOVAO JE U GODSA-I…” Zapravo, GODSA je bila stjecište radnih grupa nazvanih Equipo XXI koje su osnovali Antonio i José Luis Cortina krajem šezdesetih i koje su u brojnim člancima objavljenim u časopisima toga doba odražavale radikalni falangizam obojice braće. O Equipo XXI vidi Jeroen Oskam, Interferencias entre política y literatura bajo el franquismo, Amsterdam, Universiteit van Amsterdam, 1992., str. 215, 226 i 234, između ostalih; o GODSA-i vidi Cristina Palomares, Sobrevivir después de Franco, Madrid, Alianza Editorial, 2006., str. 198-205. str. 86. “…NAJVJEROJATNIJE SU SLJEDEĆE.” Moja se priča poklapa u glavnim crtama s onom koju nudi Fernández López u Diecisiete horas y media, str. 133-134. Tejerove riječi prenosi Aramburu u Manuel de Ramón, Los generales que salvaron la democracia, str. 99, gdje se isto tako može pročitati i verzija koju o sukobu između Aramburua i Tejera nude sam Aramburu i jedan od Tejerovih žandara, “…U KONGRESU…” Ono što se dogodilo u Parlamentu tijekom popodneva i noći 23. i jutra 24. iznosi se u izvješću koje je tražio predsjednik Kongresa, a sastavili su ga njegovi tajnici Víctor Carrascal, Leopoldo Torres, Soledad Becerril i José Bono i koje je predano istražnom sucu; nosi datum 15. ožujka 1981., ima više od 35 stranica i uključuje nekoliko aneksa u kojima se specificiraju štete koje su prouzročili napadači u Kongresu pa sve do količina konzumiranog alkohola - među njima devetnaest boca pjenušca, četiri Moëta Chandona - hrane i cigareta u baru. Dio moje priče potječe iz tog izvora. str. 87. “...ISTO SU TAKO KOLALE FRAGMENTARNO ILI ZBRKANO ONE [VIJESTI] KOJE JE KRIŠOM SLUŠAO PREKO TRANZISTORA BIVŠI POTPREDSJEDNIK VLADE FERNANDO ABRIL MARTORELL…” Prema El Paísu (25. veljače 1981.), u Kongresu je bio još jedan tranzistor, u vlasništvu zastupnika UCD-a Enriquea Sáncheza de Leona; prema Joséu Onetu (La noche de Tejero, Barcelona, Planeta, 1981., str. 123), aparat koji je slušao Abril Martorell pripadao je Julenu Guimonu, također zastupniku UCD-a.

Četvrti dio. Svi udari udara str. 90. Fernández López sažima neke od hipoteza o vojnom autoritetu koji očekuju u Kongresu u Diecisiete horas y media, str. 218-223. Suárezovu izjavu uzela je Agencija EFE 168

16. rujna 1988. Vidi Juan Blanco, 23-F. Crónicafiel..., str. 42. str. 91. BILJEŠKA NA DNU. Vidi Fernández López, Diecisiete horas y media, str. 73-75. str. 91. Anegdotu o generalu Sanjurju preuzeo sam iz Pardo Zancada, 23-F. La pieza que falta, str. 160. Citat Calva Sotele potječe iz Victoria Prego, “Dos barajas para un golpe”, El Mundo, 4. srpnja 2008. Malo nakon udara Emilio Romero - vrlo blizak s pučistima - iznio je mišljenje identično onomu koje će nakon mnogo godina iznijeti Calvo Sotelo u “De la radio a la prensa”, predgovoru za La noche de los transistores, Rose Villacastín i Maríje Beneyto, Madrid, San Martín, 1981., str. 7. S druge strane, mogući zaplet civilne urote vrlo su brzo objavili u Todos al suelo: la conspiración y el golpe (Madrid, Punto Crítico, 1981.) Ricardo Cid Cañaveral i drugi novinari, zbog čega su optuženi vrlo brzo digli prijave protiv njih; nešto poslije neki su novinari povukli svoje optužbe (vidi Cernuda, Jáuregui i Menéndez, 23-F. La conjura de los necios, str. 225-228). Za temeljitiju istragu knjiga Juana Plaa, La trama civil del golpe, Barcelona, Planeta, 1982. str. 91 i 92. Alfonso Armada, Al servicio de la Corona, str. 149 i 146. str. 94. Citati Milansa del Boscha u Gabriel Cardona, Los Milans del Bosch, Barcelona, Edhasa, 2005. Str. 340-341. Milansova nesnošljivost prema Gutiérrezu Melladu objelodanjena je nakon udara u pismu koje je objavio El Alcázar (28. kolovoza 1981.), u kojem piše da je jedini pridjev koji pristaje bivšem potpredsjedniku vlade “prijezira dostojan” i prije nego što ga prozove kukavicom i izdajnikom, između ostaloga kaže: “Nitko ne može dobivati lekcije o vojnoj etici od tebe, iz jednostavnoga razloga što je ti ne poznaješ. Želim misliti da si lud, što bi objasnilo tvoje česte histerične reakcije...” tr. 95. Rafael Sánchez Ferlosio, God & gип. Apuntes de polemología, Barcelona, Destino, 2008., str. 273. str. 96. El Imparcial, 31. kolovoza 1978. Priču o Tejeru nagnutom nad truplo ubijena žandara ispričao je José Luis Martín Prieto u jednoj od svojih kronika o suđenju za 23. veljače; vidi Técnica de un golpe de estado, str. 269. str. 98. Mišljenje Gutiérreza Mellada u Un soldado de España, str. 32. str. 99. Izvješće koje je Armada poslao u Zarzuelu obično se pripisuje nekom profesoru ustavnoga prava; ali, prema riječima Fernándeza Lópeza, najvjerojatnije je riječ o profesoru upravnoga prava; sam Fernández López predlaže ime autora: Laureano López Rodó. Vidi Diecisiete horas y media, str. 71-73, i od istog autora Sabino Fernández Campo, str. 131-132. da je izvješće procurilo iz Zarzuele i da je kružilo malenim madridskim centrom moći, tvrdi Emilio Romero u Tragicomedia de España, Barcelona, Planeta, 1985., str. 275. str. 99. Suárezov citat, u na primjer Abella, Adolfo Suárez, str. 437. str. 101. “…I DOK JE MADRIDOM KRUŽILA GLASINA…” O glasinama da je skupina stožernih generala tražila od kralja Suárezovu ostavku vidi Pardo Zancada, 23-F. La pieza que falta, str. 185; o glasinama o izglasavanju povjerenja vidi bilješku za stranicu 72. “…NEKI SU VOĐE POLITIČKIH STRANAKA DOŠLI U ZARZUELU…” Vidi dugu priču koju Manuel Fraga pripovijeda o razgovoru koji je vodio s kraljem 24. studenoga, u En busca del tiempo servido, str. 223 i dalje. Felipe González posjećuje Zarzuelu početkom prosinca; vidi na primjer Antonio Navalón i Francisco Guerrero, Objetivo Adolfo Suárez, Madrid, Espasa Calpe, 1987., str. 183. Što se tiče kraljeva govora, nije naodmet prisjetiti se da u svojim memoarima Armada tvrdi da mu je 18. prosinca u Zarzueli kralj pokazao nacrt; vidi Al servicio de la Corona, str. 225. str. 101. “IAKO IMAMO SAMO ARMADINO SVJEDOČENJE O PREDMETU RAZGOVORÂ NA TIM TAJNIM SIJELIMA S KRALJEM…” Vidi Palacios, El golpe del CESID, str. 282-286, gdje su sabrana Armadina sjećanja. Vidi također verziju koju nudi Fernández López, Diecisiete horas y media, str. 75, a o Armadinoj večeri s kraljem koja se poslije spominje, na str. 256 i 257, vidi str. 92-93. str. 103. “...NOVINE SU BILE PUNE HIPOTEZA O KOALICIJSKOJ VLADI ILI KONCENTRIRANOJ VLADI ILI VLADI JEDINSTVA...” Osim već citiranih članaka vidi na primjer izjave Josepa Tarradellasa, objavljene 1. veljače, koje je prikupio Europa Press, a citirao Palacios, 23-F. El golpe del CESID, str. 323, ili članak Fernanda Reinleina u Diario 16, 2. veljače 1981. str. 103. “…NE TREBA ODBACITI MOGUĆNOST DA JE DVOJIO…” I Manuel Fraga imao je u tom trenutku utisak da kralj dvoji; u petak 30. siječnja, dan nakon Suárezove ostavke, piše u svoj 169

dnevnik: “Kralj je odmah otvorio ustavnu raspravu; imao sam utisak da mu se ne žuri, da ništa ne želi ostaviti na pretpostavkama i da ovaj put rasprava nije puka formalnost.” Dodaje: “Dana 31. kralj je odlučio, i to mudro, da ne preloži kandidata dok se ne razriješi kriza u UCD-u i (nije to rekao) odlučio je dati vremena da razne političke skupine kontaktiraju”, En busca del tiempo servido, str. 230-231. Fraga piše i da je 1. veljače kralj otkazao predviđeni put u Sjedinjene Države. Što se tiče mogućnosti da sastavi vladu od različitih stranaka, kao rješenju političke krize, političke su stranke javno raspravljale o tome, a to su objavile i novine. Str. 104. “...PREMA ARMADINIM RIJEČIMA, TAKOĐER MU JE NAJAVIO NEIZBJEŽAN VOJNI POTEZ…” Vidi Armadine izjave koje je skupio Jesús Palacios u grupa autora, El camino de la libertad (1978-2008), t. IV, Madrid, Unidad Editorial, 2008., str. 10, gdje bivši kraljev tajnik isto tako tvrdi da je najavio Gutiérrezu Melladu; ne znamo je li, prema Armadi, generalu dao imena pučista: nekim čudom 2001. je tvrdio da to nije učinio “jer mi se to činilo kao nedostatak odanosti”; vidi Cuenca Toribio, 23-F. Conversaciones con Alfonso Armada, str. 99. S druge strane, Gutiérrez Mellado izjavio je pred istražnim sucem o razgovoru s Armadom: “Kad sam mu iznio što je moja stalna opsesija, neprestano jedinstvo vojske, general Armada ironično mi je odvratio, kako sam poslije shvatio, da budem miran jer je vojska itekako ujedinjena.” Citat Pilar Urbano, Con la venia..., str. 37. str. 105 i 106. Akreditirana novinarka na suđenju, koja citira razmišljanje Agathe Christie, zove se Pilar Urbano, Con la venia..., str. 108. Verzija koju je dala pravda o onome što je prethodilo udaru može se pročitati u presudi ratnoga suda: vidi na primjer Martín Prieto, Técnica de un golpe de estado, str. 335 i dalje; Tejerova se verzija može pročitati u njegovoj izjavi tužitelju, koju je objavio Merino u Tejero, 25 años después, str. 163 i dalje. str. 107. “POSTOJI JEDNA TEORIJA, POPRILIČNO RAŠIRENA…” Brani je na primjer Pilar Urbano u Con la venia..., str. 306. str. 107. Niccolò Machiavelli, De princip atibas, ed. Giorgio Inglese, Roma, Istituto Storico Italiano per il Medio Evo, 1994.,str. 286. str. 109. “USPRKOS HERMETIČNOM KARAKTERU AOME-A…” Izjave pred sucem narednika Randa Parre i satnika Rubija Luenga - članova Cortinine jedinice - mogu se pročitati u Blanco, Crónica fiel..., str. 487-494. Dvije verzije takozvanoga Izvješća Jáudene, u kojima se nalaze izjave o navodnom sudjelovanju u udaru nekolicine članova AOME-a, nalaze se u Cernuda, Jáuregui i Menéndez, 27-F. La conjura de los necios, str. 309-327, i u Perote, 23-F. Ni Milans ni Tejero, str. 253-270. Javier Calderón i Florentino Ruiz Platero podrobno raspravljaju o tim svjedočanstvima u Algo más que el23-F, str. 165-188. str. 110. BILJEŠKA NA DNU. O Operaciji Mister izvještavaju Prieto i Barbería u El enigma del Elefante, str. 223-232, i Cernuda, Jáuregui i Menéndez u 23-F. La conjura de los necios, str. 176-186. str. 110. BILJEŠKA NA DNU. Član AOME-a jest satnik Diego Camacho; Jesús Palacios razvija tu tezu u El golpe del CESID, str. 230-231. Str. 111. “...VRLO JE VJEROJATNO (...) U DANIMA PRIJE UDARA CORTINA POSTAO NEKA VRSTA ARMADINA POMOĆNIKA…” Neki autori drže da je Cortina osobno obavijestio o neizbježnosti udara američkoga veleposlanika i vatikanskoga nuncija; vidi Cernuda, Jáuregui i Menéndez, 23-F. La conjura de los necios, str. 191-198, ili Palacios, 23-F: El golpe del CESID, str. 344-347. str. 114. “PREMA ONOMU ŠTO MOGU REKONSTRUIRATI ILI ZAMISLITI…” Verzija razgovora koju daje Tejero može se pročitati u Merino, Tejero. 25 años después, str. 232-236; Armadina u Al servicio de la Corona, str. 242-243, i, još detaljnije, u Cuenca Toribio, Conversaciones con Alfonso Armada, str. 84-90. Postoje i vjerojatne rekonstrukcije događaja u Fernández López, Diecisiete horas y media, str. 161-165; Prieto i Barbería, El enigma del Elefante, str. 182-187; Pardo Zancada, 23-F. La pieza que falta, str. 296-300; Cernuda, Jáuregui i Menéndez, 23-F. La conjura de los necios, str. 152-159; ili Palacios, El golpe del CESID, str. 410-415. str. 115. BILJEŠKA NA DNU. Prieto i Barbería, El enigma del Elefante, str. 185- -186. Svjedočanstvo doktorice Echave može se vidjeti u televizijskoj reportaži El 23-F desde dentro, koju je uredio Joan Úbeda, realiziranoj 2001., koju je objavio Público 23. veljače 2009. Juan de Arespacochaga jedan je od onih koji tvrde da su imali informacije o Armadinoj vladi prije udara; vladi u kojoj će, kako je na početku slutio, sudjelovati “osoba kojoj se 170

najviše politički divim, a sa mnom i milijuni Španjolaca” (nedvojbeno se odnosi na Manuela Fragu) i, zajedno s njime, “još dva člana iz redova komisije koja je sastavila Ustav”; također tvrdi da je kružio popis vlade koji je uključivao i njega i druge “sluge Španjolskoj, koji su bili iznad stranaka i sekti”. Vidi Carta a unos capitanes, str. 274-275. str. 117. Oni koji se zalažu za namjerno kašnjenje odašiljanja kraljeve poruke - iako pripisujući to različitim razlozima i izvlačeći iz njih različite zaključke - idu od Pedra de Silve (Las fuerzas del cambio, Barcelona, Prensa Ibérica, 1996., str. 204) do Amadea Martíneza Inglésa (23-F. El golpe que nunca existió, Madrid, Foca, 2001., str. 145-148) preko Ricarda de la Cierve (El 23-F sin máscaras, Madrid, Fénix, 1999., str. 226). str. 117 i 118. Kraljeva poruka u na primjer Fernández López, Diecisiete horas y media, str. 166.

Peti dio. Živjela Italija! str. 120. Adolfo Suárez, “Yo disiento”, El País, 4. lipnja 1982. str. 120. Dijalog Suáreza i generala De Santiaga izvučen je iz Victoria Prego, Diccionario de la transición, str. 557. Događaj između Suáreza i Tejera iznose, između ostalih Urbano, Con la venia..., str. 183, i Charles Powell, AdolfoSuárez, str. 180; José Oneto književno ga oživljava u La noche de Tejero, str. 195. str. 120 i 121. Anegdotu sa sastanka Nacionalnoga vijeća obrane donosi Charles Powell, Adolfo Suárez, str. 181. str. 121. José Ortega y Gasset, Mirabeau o el político, en Obras completas, t. IV, Madrid, Taurus, 2005., str. 195-223. Isaiah Berlin, El sentido de la realidad, Madrid, Taurus, 1998., str. 67-68. str. 122. Paris Match, 28. kolovoza 1976. Citirao García Abad, Adolfo Suárez, str. 354. str. 123. “NEKI SUÁREZOVI BRANITELJI ISTIČU…” Mislim na primjer na Josepa Meliàa, koji u La trama de los escribanos del agua, str. 49-56, govori o Suárezovim danima u Madridu; u istoj knjizi, str. 49, nalazi se anegdota o Suárezu i ocu njegove buduće žene. str. 124. Gregorio Morán, Adolfo Suárez, str. 105 i dalje. str. 124. Francov komentar osobnomu liječniku Vicenteu Pozuelu ne potječe iz njegove knjige Los 476 días de Franco (Barcelona, Planeta, 1980.), nego iz knjige Luisa Herrera El ocaso del régimen (Madrid, Temas de Hoy, 1995.), kojemu se Pozuelo povjerio. Herrero tvrdi da je Francov sud o tome “možda posljedica toga što su nedugo prije obavještajne službe bile dostavile u El Pardo kopiju bilježaka koje je Suárez - kao i mnogi drugi pripadnici političke mladeži režima - poslao u palaču Zarzuela, u kojima rezimira svoje viđenje političke tranzicije koja se približavala”. str. 125. Kraljeva rečenica potječe iz srpnja 1972., a čuo ju je njegov biograf José Luis Navas; vidi García Abad, Adolfo Suárez, str. 70. str. 126. Suárezov citat, u Morán, Adolfo Suárez, str. 261. str. 128. Ta priča o Suárezu može se pročitati u Victoria Prego, Adolfo Suárez, str. 26-27; više pojedinosti o toj epizodi da je Luis Herrero u Los que le llamábamos Adolfo, str. 135-138. str. 130 i 131. Forgesova vinjeta u Cambio 16,12.-18. srpnja 1976., str. 18. Citat iz Le Figaroa u Sánchez Navarro, La transición española en sus documentos, str. 287. str. 131. Citat iz El Paísa u reportaži “Nombres para una crisis”, 6. srpnja 1967. Citat iz Machiavellija u De principatibus, str. 289. Suárezov citat u Sánchez Navarro, La transición española en sus documentos, str. 288. str. 131. Citat Adolfa Suáreza u Adolfo Suárez, Fue posible la concordia, str. 26. str. 132. Citat Miguela Prima de Rivere u Sánchez Navarro, La transición española en sus documentos, str. 355. Osim Prima de Rivere Zakon o političkoj reformi u Skupštini branili su Fernando Suárez, koji je iznosio referat, Noel Zapico, Belén Landábury i Lorenzo Olarte. str. 133. Citati iz The New York Timesa i Le Mondea u Abella, Adolfo Suárez, str. 149. Str. 135. “SVE DOK SE (...) NIJE DEKLARIRAO SOCIJALDEMOKRATOM PRED SVOJIM BIVŠIM POTPREDSJEDNIKOM...” Alfonso Osorio, u Trayectoria de un ministro de la Corona, str. 327-328, Martín Villa, u Al servicio del Estado, str. 82, i Herrero de Miñón, u Memorias de estío, str. 171

208., iznose anegdotu o prepirci o tome koja bi mjesta trebali zauzeti zastupnici UCD-a u dvorani Kongresa. str. 137. Naslov članka “Desorden autonómico, desorden partidario”, El País, 30. prosinca 1980. str. 138. Rossellinijevo mišljenje o Generalu de la Rovereu u Ángel Quintana, Roberto Rossellini, Madrid, Cátedra, 1995.,str. 187- “SASVIM JE RAZUMNO PRETPOSTAVITI DA JE ONO ŠTO JE UČINIO SUÁREZ MOGAO UČINITI SVAKI OD MLADIH FRANKISTIČKIH POLITIČARA...” Jedan od tih mladih političara, Alfonso Osorio, priznaje 2006.: “Za provedbu političke tranzicije (...) bio je potreban netko tko je bio dovoljno inteligentan, imao dovoljno znanja, umio voditi dijalog, imao beskonačno strpljenje, bio profinjen i zarazno simpatičan, a te odlike 1976. nije imao nijedan političar. (...) Sve je prštalo od umišljenosti, uobraženosti, elitizma i predrasuda: upravo ono što Adolfo Suárez nije imao”, “Prólogo”, u Manuel Ortiz, Adolfo Suárez y el bienio prodigioso, Barcelona, Planeta, 2006., str. 20. str. 139. Michel de Montaigne, “Lo útil y lo honesto”, Ensayos, izd. i prijevod J. Bayod Brau, Barcelona, El Acantilado, 2007., str. 1181. Max Weber, “Politika kao zvanje”, El político y el científico, str. 164 i dalje. str. 140. Suárezov citat u Adolfo Suárez, Fue posible la concordia, str. 331. Anegdota o sefu u Suárezovu uredu u Leopoldo Calvo Sotelo, Memoria viva de la transición, str. 187188. str. 141. “…KAO ŠTO JE REKAO NOVINARIMA…” Vidi Adolfo Suárez, Fue posible la concordia, str. 359. str. 141. Suárezov citat u Adolfo Suárez, Fue posible la concordia, str. 293. str. 142. Fragine riječi bile su upućene Ricardu de la Ciervi, koji ih reproducira u La derecha sin remedio, Barcelona, Plaza y Janés, 1987., str. 391. str. 142. Anegdotu o Suárezu i Hernándezu Manchi donose na primjer José Díaz Herrera i Isabel Durán u Aznar. La vida desconocida de un presidente, Barcelona, Planeta, 1999., str. 373-374. str. 143. Hans Magnus Enzensberger, “Los héroes de la retirada”, El País, 25. prosinca 1989. str. 143. Adolfo Suárez, “El amor y la experiencia del dolor”, predgovor za Mariam Suárez, Diagnóstico: cáncer, Barcelona, Debolsillo/Galaxia Gutemberg, 2005., str. 13. str. 144. Postoji priča o posljednjem Suárezovu javnom pojavljivanju u Luis Herrero, Los que le llamábamos Adolfo, str. 297-298. str. 145. “…BIO JE PROCESUIRAN KRIVNJOM PUKOVNIKA TEJERA…” Različite Tejerove izjave sucu o Cortininoj upletenosti preispitali su Calderón i Ruiz Platero u Algo más que el 23-F, str. 166-171. O izvješću Jáudenes vidi bilješku za str. 304. Suprotstavljene verzije Randa Parre i Rubija Luenga sjedne strane i Cortine s druge vidi u Palacios, El golpe del CESID, str. 31-58, gdje je podrobno opisano sve što se događalo u AOME-u nakon udara. str. 147. Riječi Sante Paua Corzána u Pardo Zancada, 23-F. La pieza que falta, str. 324. str. 149. Tekst s uvjetima predaje napadača na Kongres, takozvani “Pacto del capó”, može se pročitati u dodatku s dokumentima uključenom u knjigu Parda Zancade, 23-F. La pieza que falta, str. 425. Isto se tako ondje mogu pročitati (str. 412 i dalje) manifest koji su sastavili napadači na Kongres i poslali u tisak, tekst posljednjega telefaksa koji je Zarzuela poslala Milansu, onaj s proglasom kojim se poništava proglas o izvanrednome stanju u Valenciji i poruka koju je Zarzuela poslala Pardi Zancadi preko San Martína kako bi se predao.

Pogovor. Predgovor jednoga romana str. 151. Martín Prieto, Técnica de un golpe de estado, str. 387. Kronike prikupljene u knjizi Martína Prieta predstavljaju izvanrednu priču o onome što se događalo za vrijeme suđenja. Vidi i knjigu Milansova branitelja Santiaga Segure napisanu u suradnji s novinarom Juliom Merinom, Jaque el Rey, Barcelona, Planeta, 1983., i već citirane knjige Joséa Oneta, La verdad sobre el caso Tejero, i Manuela Rubija, 23-F. El proceso, kao i pripovijest Urbana u Con la venia..., str. 311-357. 172

str. 152. “ZA MANJE OD GODINE DANA NAJVIŠA JE INSTANCA...” O konačnoj presudi Vrhovnoga suda vidi Fernández López, Diecisiete horas y media, str. 195-198. str. 155. “DRŽAVNI JE UDAR ZAŠTITIO KRUNU…” Vidi Santos Juliá, “El poder del Rey”, El País, 17. studenoga 2007. str. 155. “…23. VELJAČE OKONČAO JE RAT…” Završni datum tranzicije sporno je pitanje. Generalno gledano, obično se kaže da je demokracija konsolidirana 1982., dolaskom socijalista na vlast, ali Linz i Stepan - čija je teza da se demokracija učvrstila onoga časa kad je postala “the only game in town” - drže da je 23. veljače možda ključni datum, ili čak trenutak kad je došlo do zatvaranja Milansa del Boscha i pukovnika Tejera, “a da nije došlo do značajnih manevara među vojskom niti je društvo tražilo milost za njih”; Problems of democratic transition and consolidation, str. 108-110. str. 155 i 156. Toreador je Rafael de Paula, kojeg je intervjuirao Miguel Mora u El País, 31. ožujka 2006., a pjesnik je José Bergamín, kojeg je intervjuirao Gonzalo Suárez u La suela de mis zapatos, Barcelona, Seix Barrai, 2006., str. 207. Citat Alana Paulsa potječe iz El factor Borges, Barcelona, Anagrama, 2004., str. 42. str. 156. Juan J. Linz, “La transición española en perspectiva comparada”, u J. Tusell i Alvaro Soto, izd., Historia de la transición, str. 21. str. 157. BILJEŠKA NA DNU. Odo Marquard, Filosofía de la compensación: estudios sobre antropología filosófica, Barcelona, Paidós, 2001., str. 41.

ZAHVALA Za ovu knjigu moju zahvalnost zavređuje mnogo više ljudi nego što mogu ovdje istaknuti, ali osobito Miguel Ángel Aguilar, Óscar Alzaga, Luis Alegre, Jordi Amat, Luis María Anson, Jacinto Antón, José Luis Barbería, Josep Anton Bofill, Javier Calderón, Jaime Castillo, Diego Camacho, Santiago Carrillo, Jordi Corominas, Carme Chacón, Javier Fernández López, Manuel Fernández-Monzón Altolaguirre, Felipe González, Jordi Gracia, Manuel López, Lídia Martínez (i Gemma Caballer i ostale knjižničarke u Pavelló de la República), Carles Monguilod, Joaquim Nadal, Alberto Oliart, Àngel Quintana, Ricardo Pardo Zancada, Javier Pradera, Joaquín Prieto, Francisco Rico, Narcís Serra, Carlos Sobrino, Luis Miguel Sobrino, Mariano Torcal, David Trueba, Miguel Ángel Valladares i Enrique Zapata.

Javier Cercas, jedan od najcjenjenijih suvremenih španjolskih pisaca, rođen je 1962. Na Sveučilištu u Geroni predaje španjolsku književnost i stalni je suradnik katalonskog izdanja El Paísa. Objavio je zbirku pripovjedaka Relatos reales (Istinite priče, 2000.) i dva hvaljena romana, El móvil (Motiv, 1987.) i El vientre de la ballena (Kitov trbuh, 1997.). Svjetski uspjeh postigao je romanom Salaminski vojnici 2005. Objavio je još i romane Brzina svjetlosti, 2005., Anatomija jedne pobune, 2009., te najnoviji roman Las leyes de la frontera (Zakoni granice), 2012.

Silvana Roglić rođena je 1971. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost te povijest umjetnosti. Prevodi filmove i dokumentarne emisije. Do sada je prevela knjige brojnih španjolskih i latinoameričkih autora, među kojima se ističu Manuel Vázquez Montalban, Jorge Bucay, Javier Cercas, Carlos Ruiz Zafón, Susana Fortes i Ariel Magnus.

173

SADRŽAJ P RED GO VO R

Pogovor jednoga romana

3

P RVI DI O

Posteljica udara

9

DR UG I DI O

Pučist pred pučem

35

T REĆI DI O

Revolucionar pred udarom

61

ČET V RT I DI O

Svi udari udara

88

P ET I DI O

Živjela Italija!

118

P OGO VO R

Predgovor jednoga romana

150

Bibliografija Bilješke Zahvala

159 161 173

O autoru i o prevoditeljici

173

174