Jane Johnson - Sultanova miljenica.pdf

Jane Johnson

Sultanova miljenica Naslov izvonika: The Sultan's Wife

-1-

Dio Prvi

-2-

1. Prvi 5. dan mjeseca rebiulevela 1087. godine po hidžri (1677. po kršćanskom kalendaru) Meknes, Kraljevina Maroko

Kiša je pljuštala još od ranih jutarnjih sati, pretvarajući tlo u kaljužu. bubnjala je po crijepovima i po terasama na kojima se obično okupljaju žene, peru rublje i s visine pomno prate dolazak i odlazak muškaraca. Bubnjala je po zelenim keramičkim pločicama džamije Chaouia, odbijajući se o četiri zlatne jabuke i polumjesec ponad visoka minareta. Slijevala se u potocima niz zidine što okružuju palaču, ostavljajući za sobom mrlje tamne poput krvi. Obrtnici stajahu poredani, halja slijepljenih uz tijelo, zureći u ogromne ploče cedrovine od kojih je valjalo izraditi glavnu kapiju, sada mokre i poprskane blatom. Nikome nije palo na um zaštititi drvo: ovo je doba godine kada neveni svojim ćilimastim pokrovom oblažu ranjene crvene brežuljke poput krpica narančastog snijega, a u gradskim vrtovima zriju nabrekle smokve. Na susjednom kontinentu, francuski kralj zaokupljen je ekstravagantnim planovima za uređenje palače i vrtova u Versaillesu. Sultan Moulay Ismail, marokanski car, objavio je kako namjerava izgraditi palaču koja će nadmašiti Versailles: njezine zidine protezat će se od Meknesa tri stotine milja, preko planina Srednjeg Adasa, sve do Marakeša! Prva faza gradnje — Dar Kbira, s dvanaest uzdignutih paviljona, s džamijama i hamamima, dvorištima i vrtovima, kuhinjama, barakama i kubetima — već se bliži kraju. Bab al-Rais, glavni ulaz u carsko zdanje, bit će sutra svečano otvoren. Mjesni vladari iz svih dijelova carstva pristigli su kako bi nazočili otvorenju, donoseći darove — robove, zlatne tkanine, francuske zidne satove i srebrne svijećnjake. Točno u ponoć, Ismail namjerava vlastitim rukama zaklati vuka i ukopati njegovo tijelo pod temelje praga. Ali, avaj, što ako sama kapija — simbol tog velikog pothvata — ne bude dovršena? Što li će sultan učiniti ako mu pokvare planove ? Nije se jedan zanatlija počeo češati po glavi. S druge strane utvrde, skupina europskih robova marljivo radi na dovršetku vanjskih zidina, popravljajući

-3-

zastrašujuću rupu na mjestu gdje su se tijekom noći urušile zidine. Zemljani zid natopljen je vodom, pijesak i vapno vjerojatno ionako nisu dovoljno dugo odstajali, a sada je i kiša cijeli projekt učinila kobno neizvjesnim. Nema sumnje da će i taj popravak poći po zlu, a onda će svi odreda biti izbičevani zbog nemara. Ili štogod gore. Radnici su prilično neuhranjeni i blijedi, lica su im ušiljena od silne pothranjenosti, a tunike poderane i prljave. Jedan od njih, guste brade i prazna pogleda, tupo pilji u pust prostor oko sebe. "Dovraga, ova hladnoća satrala bi i krme." Radnik pokraj njega natmureno kimnu glavom. "Opako je hladno, poput Hulla zimi." "U Hullu barem ima piva." "Aj, i žena." Uslijedio je dubok uzdah. "Nakon pet mjeseci provedenih ovdje, prekrasne su čak i žene iz okolice Hulla." "A kad se samo sjetim da smo se odlučili poći na brod kako bismo pobjegli od žena!" Smijeh koji je uslijedio potaknut tom opaskom bio je kratak i gorak. Proživjevši silne mjesece u smrdljivim podzemnim katakombama kamo su ih zatočili ti strani vrazi nakon što su ih zarobili s njihovih trgovačkih brodova i ribarica od Corka do Cornwalla, svoje prve tjedne u Maroku proveli su prepričavajući jedni drugima razne priče, i na taj način održavali na životu snove o povratku kući. Will Harvey iznenada se uspravio, rukom odmaknuvši s čela kišom natopljenu kosu. "Za ime Božje, ma vidi ti to!" Okrenuše se svi do jednoga. Unutarnja vrata u sklopu ulaza u veliku palaču iznenada su se otvorila, kroz njih je provirila neobična naprava popraćena visokom kreaturom koja se morala gotovo dopola sagnuti kako bi izašla. Potom se osoba uspravila, dosegavši nevjerojatnu visinu. Na sebi je imala grimiznu halju dijelom prekrivenu bijelim vunenim ogrtačem zlatna obruba. Poviše turbanom urešene glave držala je okrugao komad tkanine na dugačkom dršku kako bi se zaštitila od pljuska.

-4-

"Što li je to, dovraga?" upita Harvey. "Mislim da je bonegrace", odvrati velečasni Ebslie. "Ma ne mislim na napravu, pametnjakoviću, nego na osobu koja je nosi. Vidi ga samo kako poskakuje amo poput dresiranog lipicanera!" Silueta se oprezno kretala između lokvi ustajale vode. Preko papuča optočenih draguljima navukao je plutene klompe koje su pohlepno upijale blato. Radnici su promatrali njegovo kretanje sa sve većom opčinjenošću, a neki stadoše i dobacivati: "Vidi klauna!" "Vidi mekoputog!" Bila je to rijetka prilika da dio svoje muke iskale na nekom drugom, pa makar meta bio tek neki stranac koji ne razumije njihove uvrede. "Napirlitani fićfirić!" "Rascvjetana tetkica!" "Polovični!" Kao da je upravo ta posljednja, najmanje drska opaska pogodila ravno u metu, dvoranin se iznenada zaustavio, nagnuo smiješnu napravu unatrag i zagledao se u radnike. Iako su držanje i odjeća odavali dojam krhke ženstvenosti, lice koje se okrenulo prema zviždačima odavalo je sasvim drugačiji dojam. Bilo je sve samo ne blijedo i, k tome, bez trunke krhkosti. Djelovalo je kao da je isklesano iz opsidijana, ili kakva tvrdog drva potamnjelog od starosti. Poput ratničke maske, strogo i nepomično, potpuno je skrivalo svaki trag ljudskosti koja se možda skrivala iza nje — izuzev prijeteće bijele linije što je izvirala ispod crne šarenice oka dok ih je pržio bijesnim pogledom. "Malo razmislite o tome kome se rugate." Tajac i nevjerica zavladaše u grupici robova. "Dovoljno je da samo jednom pucnem prstima i da se odmah pored vas stvore vaši nadglednici." U zaklonu ulaznog luka, nekoliko metara dalje, četiri muškarca kuhala su čaj u samovaru. Para iz čajnika posve ih je omotala, pretvorivši ih u utvare. Ali dojam nevidljivosti prilično je varljiv: na sam nagovještaj prilike da

-5-

nekoga kazne, isti tren ostavit će pripremu čaja za poslije i sjuriti se u svijet ljudskih oblika, s bičevima i batinama spremnim za akciju. Zarobljenici se stadoše nelagodno meškoljiti, prekasno uvidjevši ozbiljnost svoje pogreške. Pa nitko ne govori engleski u ovoj prokletoj zabiti! Dvoranin ih nastavi hladno promatrati. "Ti su muškarci odabrani za posao nadglednika upravo zbog nemilosrdnosti. U njima nije ostao ni tračak ljudskosti. Napućeni su bez imalo milosti kažnjavati lijene i neposlušne i spremni su vas ubiti i zazidati vaša tijela u zidine koje upravo popravljate, i to bez imalo kajanja. Uvijek ima drugih koji će vas zamijeniti. U Meknesu život ima vrlo nisku cijenu." Zarobljenici znaju da je to točno. Očajni, okreću se Willu Harveyu kao glasnogovorniku (uostalom, on ih je upozorio na neobičnu pojavu), no njegova je glava spuštena nisko na grudi, kao da iščekuje udarac. Nitko se ne usudi ni pisnuti. Zavladala je opipljiva napetost. Harvey naposljetku pridiže glavu. Izraz lica i dalje odaje tvrdoglavost. "Jesi li ti čovjek? Ili si možda vrag? Zar bi dopustio da nas pobiju zbog nekoliko nepromišljenih šala?" Ostali su duboko udahnuli, a dvoraninu se načas omaknu slabašan smiješak, da bi se potom ponovno skrio iza maske. "Jesam li čovjek? Ah, pa to je jako dobro pitanje..." kratko je zastao, dopustivši im na trenutak da promotre njegovu ogrtač zlatna obruba, skupocjene narukvice koje krase mišićave crne ruke, srebrnu naušnicu u lijevome uhu. "Ja sam polovičan, ja sam nitko — i ja sam rob, baš kao i vi. Imate sreću, jer kada su me rezali, nisu mi odstranili srce." Kišobran se zanjihao unatrag, zaklonivši mu lice. Nitko nije prozborio ni riječ, ne znajući kako bi shvatili izgovoreno. Nastavili su promatrati dvoranina kako nastavlja svoj put kroz blato prema dugačkoj pustopoljini što se proteže između palače i udaljene medine. Prolazeći pokraj nadglednika, zaustavi se. Načas ostadoše bez daha. Očito su razmijenili pozdrave, no ništa više od toga. Naposljetku, ukoreni, svjesni da su za dlaku izbjegli smrt, nastavljaju s poslom bez kraja i konca. Žive kako bi radili još koji dan — i umrli neki drugi dan. A to je, uostalom, ono čemu svi mi težimo — živjeti što dulje.

-6-

2. Mir s vama, gospodine." 1. Sidi Kabour sitan je stariji gospodin besprijekorne bijele brade, njegovanih ruku i uglađenih manira. Nikada ne biste pogodili da je ujedno najveći stručnjak za otrove u čitavom Maroku. Nakrivio je glavu i uputio mi osmijeh, krajnje uljudan, ostavljajući dojam tim neutralnim službenim pozdravom kao da me nikada prije nije sreo, kao da sam tek još jedna slučajno zalutala mušterija koja je nabasala na njegovu skrivenu tezgu u stražnjem dijelu Suka Henne privučena mirisom tamjana, taliouinskog šafrana i drugih ilegalnih tvari. Zapravo me dobro poznaje: moja gospodarica često poseže za njegovim vještinama. Istog trena, uvježbani dvorski instinkt upozorio me na oprez. Spustio sam pogled prema njemu, jer je zbog smiješnih klompa moja ionako prilično visoka pojava sada bila još viša. "I s vama,fkih." Svojim držanjem nisam ništa odao. Lijevo oko lagano mu je zatitralo pa sam se osvrnuo preko njegova ramena. U sjeni dućana ugledao sam muškarca. Svrnuvši pogled ponovno na trgovca, primijetio sam da je lagano rastvorio usne. Oprez. "Kakav pljusak!" trudio sam se biti što opušteniji. "Moja supruga, čuvao je Bog, iznijela je sve sagove iz gostinjskog salona jučer u podne i izvjesila ih na terasu da se prozrače." "A onda ih zaboravila unijeti?" Sidi Kabour bespomoćno slegnu ramenima. "Majka joj se nešto razboljela. Cijelu je noć bdjela nad njom, a sagova se sjetila tek jutros, nakon prvog klanjanja. Sagovi su pripadali još mojoj baki, tkani su od kvalitetne čvrste vune, no boje su se potpuno razlile." Lagano se namrštio, no bio sam svjestan da je čitav taj razgovor osmišljen kako bi odvukao pažnju znatiželjne mušterije. Dok je nabrajao trave koje je izmiješao za punicu i objašnjavao kako djeluju na zatvor, muškarac je napokon progovorio. "Imate li možda lukovicu vučjaka?" Dlake na vratu su mi se nakostriješile. Lukovica vučjaka rijetka je biljka oprečnih svojstava. Blagotvorni sastojci njezina gomolja mogu zaustaviti

-7-

krvarenje i pospješiti cijeljenje rana, u što sam i više nego dobro upućen. No, ekstrakt listova može biti smrtonosan otrov. Zbog rijetkosti i snažnog djelovanja biljka je nevjerojatno skupocjena. Muškarčev naglasak daje naslutiti da potječe iz područja između Donjeg Atlasa i Velike Pustinje, gdje je lukovica vučjaka prilično česta (a kad spustim pogled, vidim da na nogama ima papuče zaobljena vrha, kakve nisu uobičajene kod nas na sjeveru). Stoga sigurno znade da se taj korijen može nabaviti na suku u Tafraoutu po daleko razumnijoj cijeni. Što znači da tome čovjeku, ili gospodaru kojega služi, novac nije u pitanju, a biljka mu je žurno potrebna. No, pitanje ostaje visjeti u zraku; je li mu potrebna za liječenje ili ubijanje? Sidi Kabour hitrim se korakom zaputio u stražnji dio trgovine. Osjećam kako me muškarac promatra te mu se uljudno nasmiješih, no ostah zatečen prodornošću njegova pogleda. Dvoranima uglavnom zavide, bogatune i crnce preziru — njegov pogled pripisujem tim predrasudama. "Selam alejkum. Mir s vama, gospodine." "I s vama." Praveći se da izuvam one užasne klompe, ispustih ceduljicu s popisom traženih artikala koju sam do tada držao u ruci, gurnuvši je ispod bočice omiljene vrste mošusa carice Zidane, gdje će je sidi Kabour znati potražiti. Već smo primjenjivali taj postupak, on i ja — nikad dovoljno opreza kada je riječ o tajnama. Klompe odložih ispod tezge, odakle ih poslije mogu pokupiti, a potom se uspravih, pažljivo otresavši kišne kapi s ogrtača, ne bi li stranac dobro vidio kako su mi ruke prazne. Strančeve oči i dalje su uprte u mene: od njegova pogleda ježi mi se koža. Jesam li ga već sreo negdje na dvoru? Njegovo mi je lice odnekud poznato. Ispod pletene crvene kufi kape naziru se naglašene lične kosti; moglo bi se čak reći da je ljepuškast da mu se oko usana ne nazire neka podmuklost. U uhu nema naušnicu kakvu nose robovi. Je li možda oslobođeni rob? Ili pak samostalni trgovac? Sve je moguće. Maroko je jedno od svjetskih trgovačkih sjecišta, čitava je zemlja velika tržnica. No, ako je riječ tek o običnom trgovcu, zašto mi je sidi Kabour dao znak za oprez? I zašto ovaj čovjek sada pokušava kupiti, bez imalo uvijanja, moćni otrov? Znade li tko sam, onda sigurno zna i da sam ovdje po sličnom poslu. Je li to neka provjera? I ako jest, tko li me to provjerava? Naravno da imam svoje sumnje. I ja imam neprijatelje, baš kao i moja

-8-

gospodarica. Sidi Kabour promolio je glavu iz stražnjeg dijela trgovine. "Jeste li ovo tražili?" Kupac omiriše gomolj, kao da kani tek snažnim njuhom procijeniti odgovara li mu kakvoćom. Još jedna sitnica koja ga odaje — svaki pravi trovač zna da starost korijena nije važna — baš kao i njegov srodnik, ljiljan, lukovica vučjaka trajno zadržava smrtonosne odlike. "Koliko?" Travar navodi svoju pretjeranu cijenu, a muškarac pristaje uz nimalo cjenkanja. To samo potvrđuje moju sumnju da je riječ o nečem ozbiljnom. Dok južnjak kopa po torbi ne bi li iščeprkao novac, stadoh se udaljavati hitrim korakom u gužvu Suka Henne, umalo se sudarivši s tačkama prepunim ćupova s vodom, lonaca i tava, probijajući se pokraj magaraca, gomile velom zakrivenih žena i hrpice djece, ostavljajući progonitelja daleko iza sebe. Sklonivši se ispod nadstrešnice tržničke kavane, osvrćem se i promatram prolaznike, u potrazi za oštrim crtama lica ispod pletene crvene kuji kape. Utvrdivši da me ipak nitko ne slijedi, bjesnim zbog vlastite ludosti. Dobacivanje europskih robova poigralo se s mojim živcima. Nisam sasvim svoj. Uostalom, preda mnom stoje zadaci koje sam obećao obaviti za svoju gospodaricu: nemam vremena za motanje po tržnici i tetošenje vlastite paranoje. Najbolje da prepustim sidi Kabouru da se sam riješi južnjaka i baci se na spravljanje caričine narudžbe: poslije ću se po nju vratiti. Na popisu je nekoliko pripravaka za koje će mu trebati nešto više vremena. Tezga s uresima za konje nalazi se na drugom kraju suka, poslije trgovaca tkaninama, prodavača galanterije i krojača, užara i postolara. Izrađivač uresa za konje krupniji je muškarac, puti tamne gotovo poput moje, krupnih tugaljivih crta lica koje su se, čuvši moj zahtjev, pretvorile u izraz gotovo komične nevjerice. "Vreću za izmet? Izvezenu zlatom?" Kimnuh. "Namijenjena je vrlo svetom konju. Sudjelovao je na hodočašću do Meke pa sada njegov izmet ne može tek tako padati po tlu." Objasnih do najsitnijih pojedinosti uzorak koji zahtijeva Moulay Ismail. Muškarac razrogači oči. "A koliko sultan namjerava platiti tako složen uradak?" Djelovao je prilično ojađeno — odgovor mu je ionako bio dobro poznat.

-9-

Raširio sam ruke u znak isprike. Sultan se rijetko i teška srca odvaja od novca. Čitava zemlja i sve u njoj pripadaju isključivo njemu; stoga, čemu plaćati ? Čemu je uopće potreban novac u takvom uređenju? No, moj ga gospodar gomila u Riznici i, ako je vjerovati glasinama, u brojnim tajnim odajama pod temeljima palače. Dan nakon smrti svojega brata, sultana Moulaya Rashida, koji je proslavljao Kurban-bajram divlje jašući svog ata po vrtovima palače u Marakešu, sve dok mu nisko ovješena grana narančina drveta nije zadala smrtonosan udarac u glavu, Ismail je okupirao Riznicu u Fesu i proglasio se carem. Stekavši na taj način nadzor nad njihovom plaćom, vojska mu se istoga trena priklonila. Lukav je on čovjek, taj moj gospodar; ima izoštren njuh za moć. Uistinu je stvoren za vladara, iako isključivo po vlastitoj mjeri. Podsjetih sirotog trgovca ukrasima za konje da će mu kraljevska narudžba sigurno donijeti još unosna posla kad stanu oponašati primjer mog gospodara, ali, napuštajući ga, opazih kako nije pretjerano uvjeren da će naići još kupaca koji bi poželjeli zlatom izvezene vreće za konjski izmet. Ostatak važnih zadataka obavljam malo lakše s obzirom na to da trgovci već dobro poznaju uobičajeni način plaćanja. Uostalom, velika je čast opskrbljivati cara, pogotovo stoga što je izravan potomak samog Proroka. To je nešto čime se valja dičiti. Neki od njih čak su izradili natpise sljedećeg sadržaja: Po narudžbi Njegova Visočanstva Sultana Moulay Ismaila, Vladara Maroka, Bog mu dao slavu i dug život. Poživjet će taj dulje od svih nas, pomislih dok krećem dalje. U svakom slučaju dulje od svih nas izloženih milosti i nemilosti njegove divlje ćudi. I njegova mača. Najviše se radujem idućem zadatku. Koptski trgovac knjigama rijetko posjećuje Meknes. Stigao je u poseban posjet u ovom povoljnom trenutku s novom pošiljkom koju je Ismail naručio za svoju slavnu zbirku svetih spisa. Nije da je Ismail u stanju pročitati makar i slova iz tih hvaljenih svezaka (a zašto i bi, kada može platiti učenjake da to čine umjesto njega? Uostalom, cijeli Kur’an ionako znade napamet, što često voli javno naglašavati). No, on uistinu voli svoje knjige i tretira ih s velikim strahopoštovanjem: prema tim knjigama odnosi s mnogo većim poštovanjem nego prema ljudskim životima. Nakon uobičajeno srdačnog pozdrava i čitavog niza učtivih upita o zdravlju njegove žene, djece, majke, rođaka i koza, Egipćanin me načas napušta i

-10-

odlazi po narudžbu u skladište koje unajmljuje kada se nade u gradu, a ja kratim vrijeme udišući miris stare kože i pergamenta, dodirujući pomno čuvane korice, upijajući urezane stihove. Vrativši se u prostoriju, trgovac knjigama zadihan je i zajapuren, a kapuljača njegove dželabe skroz je mokra. Izvukavši knjigu iz lanena pokrova, postade mi jasno zašto je ne drži među ostalima, a od njezine ljepote zastade mi dah. Korice su pozlaćene u dvije nijanse zlatne boje. Složeni uzorci ugravirani su u središnju ploču omeđenu širokim dvostrukim obrubom. Podsjeća me na sagove u sultanovim osobnim odajama, one prekrasne stvarčice pristigle iz dalekog Herata i Tabriza. "Dopuštate?" Zadržavam smireni izraz lica, no ruke mi podrhtavaju dok posežem za knjigom. "Potječe iz Širaza. Nastala je u vremenu prvih Safavida. Vidite ovu rezbariju na unutrašnjoj strani korica? Iznimno fina izrada, ali vrlo osjetljiva." "Je li ovo svila ili papir?" Prstima prelazim preko sitnog uzorka urezanog s unutrašnje strane korica, dok kroz sićušne proreze, poput dragulja, proviruju kvadratići tirkizne boje. Koptski trgovac knjigama samozadovoljno se osmjehnu. "Svila, naravno." Nasumce otvaram svezak i nailazim na sto i trinaestu suru, Al-Falak. Prstom slijedeći kaligrafske zavijutke, čitam naglas: "Utječem se Gospodaru svitanja, od zla onoga što On stvara i od zla mrkle noći kada razastre tmine, i od zla smutljivca kad smutnje sije i od zla zavidljivca kada zavist krije..." Kao da opisuje moj svijet. Podižem pogled. "Ovo je izdanje dostojno ljepote riječi koje sadrži. Ovo je uistinu neprocjenjivo blago." "Kada bih rekao sultanu da si izjavio kako ova knjiga nema cijene, vjerojatno bi samo slegnuo ramenima i dodao kako ništa što bi ti mogao ponuditi neće biti dostatno i da ti stoga neće dati ništa." Zaustavih se na trenutak. "No, ja sam ovlašten dati ti ponudu." Izrekoh prilično izdašan iznos. On navede dvostruk, te se, nakon kratkog cjenkanja, nalazimo negdje na pola puta. "Dođi u palaču jutro nakon inauguracije", rekoh, "a Veliki vezir posvetit će naš dogovor." "Sutra ću sultanu dostaviti knjigu." "Knjigu moram smjesta ponijeti sa sobom: Moulay Ismail s nestrpljenjem je

-11-

iščekuje. Uostalom, sutra je džuma namaz: sutra ne prima posjete." "Zar po ovakvu vremenu? Okrzne li je makar i jedna kap kiše, uništit će je. Dopustite mi da je osobno dostavim u palaču na sabat propisno upakiranu u kutiju kako bih je mogao uručiti." "Ostat ću bez glave vratim li se natrag bez knjige, a njezinoj ružnoći usprkos, s vremenom sam se prilično vezao uz tu svoju glavu." Uputio mi je podmukao smiješak i ja se iznenada prisjetih da se o njemu priča kako, uz hvaljenu ženu i djecu, ima još i jednog ili dva dječaka koje dobro plaća za njihove usluge, a taj običaj, iako je možda uvriježen u Egiptu, valja pomno kriti u Ismailovom Maroku. "Pa i nije tako ružna — ne bih je volio vidjeti razdvojenu od ostatka tvoga tijela, Nus-Nus. Ponesi je onda: ali čuvaj je kao oči u glavi. Doći ću po svoj novac ujutro na sabat." Uzdahnuvši, pažljivo je umota u laneno platno i uruči mi je. "Upamti: nezamjenjiva je." Lagao bih kada bih rekao da me nije hvatala nelagoda što sa sobom nosim takvu dragocjenost, no ostala su mi još svega dva zadatka: nabaviti neke začine za prijatelja Malika i nabrzinu svratiti opet k travaru kako bih pokupio Zidaninu narudžbu. Malik i ja često razmjenjujemo usluge: sprijateljismo se u nuždi, ali i u skladu s vlastitim sklonostima, s obzirom na to da je on Ismailov glavni kuhar, a ja sultanov kušač hrane, uz brojne druge zadaće. Međusobno povjerenje od velike je koristi u takvim okolnostima. Malikova potraživanja — ras el hanout zamiješan prema vlastitu receptu uz dodatak esencije ružina ulja kojem je Ismail vrlo sklon u svom kuskusu— vode me natrag do odjeljka sa začinima gdje obavljam potrebnu nabavku. Odatle imam svega nekoliko koraka do skrivene tezge sidi Kaboura. Sagnuvši se ispod nadstrešnice, ustanovih, iznenađeno, da je trgovina posve pusta. Možda je sidi Kabour nakratko otišao popiti čaj s nekim od susjednih trgovaca, ili se pak zaputio po još ugljena za svoj kotao. Pomaknuh bočicu mošusa u stranu i s velikim olakšanjem otkrih da je uklonio Zidanin popis. Možda se travar zaputio po neki sastojak pohranjen na malo skrivenijem mjestu... Prošla je još minuta, no od njega nije bilo ni traga. Opojan miris tamjana što gori u mjedenoj posudi postaje prilično zagušljiv. To nije onaj uobičajeni

-12-

ugodni miris koji sidi Kabour obično odabere — kombinacija elemi smole pomiješane s bijelim benzoinom — nego neka mnogo složenija kombinacija od koje prepoznajem tek alojino drvo i posve oprečne mirise jantara i borove smole, slatko nasuprot oporom, što nitko pri zdravoj pameti ne bi pomiješao. Ta, hajde više, promumljah, dok osjećam kako mi se crijeva pletu od silne nestrpljivosti. Da pričekam ili da pođem? Napetost u meni sve više raste. Sultan uskoro kreće u poslijepodnevnu šetnju i sigurno očekuje da mu se, kao i obično, pridružim. No, vratim li se bez Zidanine narudžbe, to će je razjariti ili, još gore, navesti na jedno od onih tihih premišljanja koja obično prethode činu okrutne kazne. Razapetost između njihovih pojedinačnih prohtjeva dio je moje svakodnevne opasnostima izložene egzistencije: ponekad je teško procijeniti tko je od njih opasniji — sultan sa svojim provalama bijesa i iznenadnim izljevima nasilja, ili pak njegova glavna žena sa svojim malo suptilnijim metodama. Nisam siguran vjerujem li u učinkovitost njenih čarolija, jer iako sam i sam odrastao uz sličnu tradiciju (ja u plemenu Senufo, ona u susjednom plemenu Lobi), volim vjerovati da sam se obrazovao i prosvijetlio upravo zahvaljujući putovanjima. No, kada je riječ o njezinoj sposobnosti da se učinkovito služi svim vrstama blagih otrova, u to ne sumnjam. Ne uživam u prenošenju otrovnih pripravaka za vladaricu, pomažući joj u zlobnom sijanju smrti, no s obzirom na to da sam dvorski rob, baš i nemam izbora. Dvor u Meknesu paukova je mreža spletki i prevara, pomutnje i intrige. Odabrati pravi put za sebe na jednom takvom mjestu gotovo je nemoguće: čak i moralno ispravan čovjek naći će se u situaciji kobnog kompromisa. Zabrinuto kročih u stražnji dio trgovine. Posvuda kutije što sadrže dikobrazove bodlje, mišje trepavice (one što pripadaju mužjacima u jednoj kutiji, one ženske u drugoj), antimon, arsen i zlatnu prašinu, sušene kameleone, ježeve, zmije i salamandere. Talismani protiv uroka; ljubavni napitci; poslastice što privlače djinne baš kao što šećer privlači ose. Probijajući se uz prašnjavi stražnji zid prostorije, nailazim na ogromnu staklenku punu očnih jabučica. Naglo ustuknuvši, bokom okrznuh rub police, opasno zaljuljavši staklenku, uzdrmavši njezin sadržaj tako da se načas učinilo kao da sve oči zure u mene, kao da sam probudio tucet zarobljenih djinna. Tada ustanovih da se kut nagiba police lagano nakrivio kada sam udario u nju. Pažljivo odložih u lanenu tkaninu umotan Kur’an

-13-

pored sebe te stadoh popravljati policu kako bi staklenka stajala što stabilnije, zapljeskavši samome sebi što sam tako vješto izbjegao katastrofu. Pitam se kako je sidi Kabour uspio nabaviti toliko ljudskih očnih jabučica, no potom ustanovljavam da su im zjenice tek okomiti prorezi, poput očiju mačaka ili koza. No, zaista, ne mogu se ovdje više zadržavati. Vratit ću se ravno u palaču kako bih bio na usluzi Moulayu Ismailu, a Zidani ću objasniti da su njezine narudžbe predane te da ću se kasnije istoga dana vratiti po pripravke, a sve u nadi da me sreća i dalje služi. To je jedino razumno što trenutačno mogu učiniti. Odlučno se okrenuh, trunkicu prenaglo, nogom zapevši o neku prepreku na tlu iza mojih leđa te potom izgubih ravnotežu. Inače sam prilično okretan, no te silne oči jako su me uznemirile — ili možda čak prouzročile moj pad, baš kada sam si čestitao što tako uspješno izbjegoh njihov zao utjecaj — i već idući trenutak našao sam se na leđima, udarivši glavom o hrpu košara što su se zatresle i prevrnule, prekrivši me dikobrazovim bodljama, sušenim škorpionima i — podigoh neki predmet i promotrih ga s gnušanjem — opipljivom najezdom krepanih žaba. Prilično uznemiren, osovih se na noge, otresajući sa sebe ogavne predmete. Bodlje i škorpionski repovi uhvatili su se za vunenu tkaninu mojeg humusa i čvrsto se drže, kao da je pitanje života ili smrti. Skidam ih sa sebe, jednog po jednog, te potom hvatam stražnji dio burnusa kako bih ga bolje promotrio, no uviđam da sam u padu uspio prevrnuti i posudu s karmin crvenom bojom dobivenom od biljnih ušenaca koji, zgnječeni u tekućinu, sada mile prema gore kroz bijelu vunu, poput pohlepne karmin crvene plime. Gubim i posljednje ostatke pribranosti: taj burnus, krasan primjerak, bolji nego što bih ga ja ikada mogao sebi priuštiti, pripadao je samom Ismailu, no sada je posve uništen. Obično kada primite neki dar, s njime možete činiti što god vas volja, no sultan ima vrlo oštro pamćenje i vrlo nezgodan način kojim preispituje zašto ne nosite ono što vam je tako velikodušno darovao: u više navrata imao sam priliku svjedočiti kako njegovi podanici ostaju bez udova, ili čak bivaju smaknuti, zbog jednog nezadovoljavajućeg odgovora. Dohvativši jedan kraj ogrtača, pokušavam iscijediti crvenu tekućinu, no tada ustanovih da je tamnija i gušća od karmina i lijepi se za dlanove, a usta i nos potom mi ispuni opor zadah, miris koji nema nikakve veze sa zdrobljenim kukcima, tamjanom ili ičim lijepim ili svetim.

-14-

Prestravljeno pogledavši prema tlu, otkrivam da je prepreka preko koje se spotaknuh uistinu mrtvo tijelo sidi Kaboura. Netko mu je precizno prerezao grkljan, baš kao janjcu žrtvovanom uoči Kurban-bajrama. Njegova krasna bijela brada također je raspolovljena i sada leži polegnuta na grudi u lokvi zgrušane krvi. Čini se da su mu se u trenutku smrti ispraznila crijeva, što objašnjava odvratan smrad prikriven mirisom željeza — počinitelj je mjedeni kotlić napunio prvim što mu je došlo pod ruku nastojeći prikriti smrad. Obuze me silna tuga. Muslimani vjeruju kako je smrt naša dužnost, zadaća koju valja ispuniti, a ne izbjeći — uče nas da smrt nije ni kazna ni tragedija i da je se ne treba bojati. No, taj blagi filozofski pristup nekako ne odgovara brutalnosti njegove smrti. Sidi Kabour bio je za života vrlo izbirljiv čovjek: užasna je i sama pomisao da je tako zaklan i ostavljen ležati u moru vlastite krvi i izmeta, tupa pogleda uprta u tamu. Sagnuh se da mu zaklopim te jadne iskolačene oči, opazivši pritom da mu nešto viri iz sivih usana. Uzeh to. Čak i prije nego što proučih predmet, sa sigurnošću sam znao što je posrijedi. Sažvakani kut ceduljice na koju sam zapisao popis Zidaninih zahtjeva: starac je očito pokušao spriječiti oduzimanje ceduljice progutavši je. Ili mu je netko silom ugurao ceduljicu u usta. Ostatak ceduljice je nestao, no je li završio u ždrijelu sidi Kaboura ili u rukama njegova ubojice, to uistinu ne mogu dokučiti. No, nisam u prilici ostati kako bih doznao, jer snašla me još jedna strašna pomisao, a potom još jedna. Prva je bila da sam prekriven krvlju pa ću stoga jasno biti obilježen kao ubojica. A ona druga jeziva misao bila je da sam neprocjenjivo vrijedan Kur’an stavio na do pored nogu dok sam popravljao policu na kojoj je stajala staklenka s očnim jabučicama. Osjetivši nalet žuči, osvrnuh se oko sebe i uvjerih u ono najgore. Nekoć besprijekorna bjelina zaštitne lanene tkanine sada je bila umazana grimizno crvenim mrljama. Trgam tkaninu s vrijednog predmeta što se u njoj skriva... Krv na svetome Kur’anu užasno je svetogrđe. A krv na safavidskom Kur’anu za kojim Ismail silno žudi, znači polaganu i bolnu smrt.

-15-

3. Zurim naizmjenično u uništenu knjigu i potom u tijelo mrtvog starca, pokušavajući sagledati širinu čitave situacije, dok moje misli uzaludno lete u svim smjerovima. Trebao bih objelodaniti to ubojstvo, dati izjavu pred nadležnim tijelom, uvjeriti ih u svoju nevinost. Ali tko će vjerovati jednom robu? Jer ja sam uistinu samo to, bez obzira na moj status na dvoru. Unutar njegovih zidina krije se čaroban, zaštićen svijet — ali u vanjskome svijetu, ja sam tek crnac u odjeći koja ne dolikuje njegovu položaju, umrljan krvlju poštena trgovca. A ako me uhite, uopće se ne zavaravam mišlju da bi me sultan možda mogao spasiti od zle sudbe — veća je vjerojatnost da će pobjesnjeti što kasnim i osobno mi odrubiti glavu čim me ponovno ugleda. Ta me pomisao pokrenula. Nema mi druge nego što žurnije zaputiti se natrag u palaču. Skinuh sa sebe uništeni ogrtač i u nj umotah krvlju natopljen Kur’an. Osvrnuvši se oko sebe, uočih prastari burnus sidi Kaboura obješen na vješalicu na ulazu u trgovinu. Nije se odijevao u skladu sa svojim bogatstvom — no, to je ispravan muslimanski način, to neisticanje činjenice da ste imućniji od susjeda. Hitrim korakom zaputih se prema njegovom ogrtaču, da bih tek naknadno spoznao da za sobom ostavljam krvave tragove stopala. Njegov mi je burnus prekratak, no u njemu se osjećam dovoljno anonimno — izuzev, naravno, mojih žutih, draguljima optočenih papuča, koje su sada poprimile zagasito grimiznu boju. U ovoj zemlji samo žene nose crvenu obuću, a što god bio, žena sigurno nisam. Izuvam ih i spremam u svežanj zajedno s knjigom. Radije bos nego umrljan krvlju — bolje da me smatraju prosjakom ili Židovom, nego ubojicom. Navlačim izduljenu, šiljastu kapuljaču preko turbana, grbim ramena kako bih prikrio visinu, prebacujem svežanj preko ramena i hitrim korakom kročim u gužvu suka, nisko spuštene glave. "Sidi Kabour!" Glas je zvučao nekako radoznalo, upitno. Ne osvrćem se. Pri prvim ulaznim vratima u palaču, stražari me pripuštaju unutra, suviše uljuljkani u dosadu kako bi primijetili da sam u drugačijoj odjeći. Prelazim preko trga za procesije, hitro prolazim pokraj magazina i ogromnih baraka u

-16-

kojima je smješteno deset tisuća sultanovih crnih stražara; potom prolazim kroz drugu kapiju koja vodi među paviljone. Duga koraka obilazim hrpe pijeska i piramide vapnene žbuke, kace tadelakt gipsa, naslagane hrpe drvne građe i keramičkih pločica. Jurim pokraj koubbe gdje sultan čuva darove koje je primio u znak poštovanja. (Kako bi se samo darovatelji razbjesnili kad bi znali da rariteti koje su tako pažljivo birali sada leže odbačeni na ogromnu hrpu koja sakuplja prašinu. Ismail je baš poput svoga najmlađeg sina Zidana — darovi mu dosade već nekoliko trenutaka nakon što ih dobije.) Stražari su me po svoj prilici trebali zaustaviti — tako okrvavljenog i bosonogog, dok sam trčao po dvorištu noseći tko zna što pod rukom — no sada su unutra potražili zaštitu od nemilosrdnih vremenskih prilika. Kad sam se približio sultanovim paviljonima, osoblje je nužno postalo malo opreznije. "Hej! Ti tamo! Pokaži nam lice i reci po kojem si poslu stigao." Bio je to Hassan, a iza njega i tri Ismailova najpouzdanija čuvara, muškarci zastrašujuća izgleda, pola glave viši od mene i golemih mišića. Imao sam prigodu vidjeti Hassana kako čovjeku golim rukama lomi vrat i Samija, koji nije niti trepnuo kada mu je koplje proletjelo kroz bedro. Zabacujem natrag kapuljaču svoje dželabe. "To sam ja, Nus-Nus." "Izgledaš kao utopljeni štakor kojeg su uhvatili kako krade kruh iz žitnice." "Prao sam rublje." Što je barem donekle točno. "Pa, bolje ti je da uđeš na suho, ili će ti se rublje namočiti po drugi put." Hitro prolazim mimo, kroz prostranu kolonadu u obliku potkove, zaputivši se prema velikoj dvorani, šljapajući i kližući se bosih nogu po mramoru. Čujem dvorsku svitu kako se kreće u mom smjeru. Stižem do vrata svoje odaje, što služi kao predvorje Ismailova paviljona, te šmugnem unutra tren prije nego se svita pojavila u mom vidokrugu. U fontani vani u dvorištu perem krv sa stopala i ruku, nadajući se da me nitko ne gleda, potom zakopavam uništene papuče u meku zemlju podno hibiskusa. Ali što ću s burnusom i Kuranom? Moja skromna odaja i dalje je prilično prostrana, sa zaobljenim prozorom, stropom od cedrovine i mozaicima ukrašenim zidovima, ali uz moj uski divan od konjske dlake sadrži tek molitveni sag, sklopivi stolić za pisanje na krilu i drvenu škrinju

-17-

na kojoj su posuda za miris i svijećnjak. Odjeća koju trenutačno imam na sebi, sadržaj torbice koju nosim i ostala odjeća u škrinji, sve je što posjedujem od svjetovna blaga. Odlažem sa strane posudu za miris i svijećnjak te praznim sadržaj škrinje na krevet, i tek što sam ubacio svežanj u škrinju, začuh sultanov glas. "Nus-Nus!" Taj glas nikako ne možete zamijeniti. Bez obzira na to koliko tiho govorio, bez obzira na gomilu ili žamor koji ga okružuju, prodire ne samo u moje osjetilo sluha, nego duboko u nutrinu moje utrobe. Odbacujem uništenu grimiznu halju, uzimam prvu stvar koja mi dođe pod ruku (tamnoplavu vunenu tuniku), navlačim svoje stare papuče, istrčavam van i spuštam se u nizak naklon. "Ustani, Nus-Nus! Gdje je knjiga?" Moj siroti izbezumljeni um još nije uspio smisliti uvjerljivo objašnjenje gdje se nalazi uništeni Kur’an. Ležim na tlu, čela pritisnuta o hladne pločice, zamišljajući ljude kako pitaju: Je li dobro umro, ubogi Nus-Nus? Je li bilo puno krvi? Što su mu bile posljednje riječi? "Knjigu, momče! Ustaj! Hajde, donesi je! Kako ćemo inače unijeti moje preinake?" Trebalo mi je nekoliko trenutaka da moj smušeni um shvati naredbu, a val olakšanja koji je uslijedio gotovo mi je oduzeo snagu u nogama. Šeprtljavo se osovih na noge, odjurih natrag u svoju odaju, dohvatih knjigu i pokretni pisaći stolić te izjurih van. Ismail me fiksira pogledom. Lagano čupka tamnu bradu podijeljenu u uredne čuperke. Poviše brade, oči su mu sjajne i posve crne, kapci teški i napola spušteni. Djeluje kao da se dobro zabavlja, kao da zna nešto čega ja nisam svjestan, što vjerojatno ima veze s trenutkom i načinom mog odlaska s ovoga svijeta. No, danas je odjeven u zeleno, što je obično dobar znak. Zelena mu je omiljena boja (jer je to boja samoga Proroka), a kada je nosi, to obično znači da mu se glavom ne mota još koje krvoproliće. No, crvena — ili žuta — to je već sasvim druga stvar. Dvorani svi odreda nastoje se držati podalje kad na sebi ima nešto crveno ili žuto, ili kad njegov sluga nosi rezervni komplet odjeće. "Dođi!"

-18-

Okreće mi leđa, a ja ga slijedim u stopu, zajedno s nadglednicima radova, čitavom hrpom njih, a slijedi nas i Kaid Mohammed ben Hadou Ottur (znan kao El Attar, Kotlokrpa) zaokupljen razgovorom s još trojicom dvorskih visokih službenika, a tu je naposlijetku i Hajib — veliki vezir glavom i bradom, prvi ministar Si Abdelaziz ben Hafid. Hajib me sustigao i sada hoda tik uz mene. "Jesi li dobro, Nus-Nus? Djeluješ mi pomalo napet." Njegove mesnate usne zakrivljene su u blag osmijeh, no taj izraz ne zahvaća i njegove oči. Svi mi ovdje nosimo svoje maske. "Prilično sam dobro, sidi, hvala na pitanju." "Alhamdulillah." "Bogu hvala", uzvraćam učtivo, iako mi uopće ne ide u glavu kako takav čovjek može spomenuti Allaha, a da ga smjesta ne udari grom. "Drago mi je čuti. Bio bih vrlo uznemiren da ti se išta zlo dogodi." Spušta pogled prema tlu. "Čini se da si se potezao." Srce mi stade ubrzano kucati. "To je samo blato." Prkosno mu uzvraćam pogled i promatram kako s njegovih usana iščezava smiješak, ostavljajući lice bez traga ljudskosti, poput kakvog gmaza. Potom si dopušta da mu ruka spuzne prema dolje, tako opušteno da djeluje gotovo slučajno, no na takav način da se usput očeše o moje prepone. Promatra me dok neuspješno pokušavam prikriti gađenje. "Kako god ti kažeš, Nus-Nus. Kako god ti kažeš." Još koji trenutak zadržao je prodorni pogled na meni, a potom se okrenuo i stao probijati kroz svitu kako bi se pridružio sultanu, što je bio jasan podsjetnik meni i svima drugima da sebe — i isključivo sebe — smatra ravnim našemu vladaru. Ben Hadou okrznu ga blijedim pogledom, a ja u kaidovu pogledu osjećam antipatije, antipatije pomiješane s prijezirom, iako mu lice ostaje okamenjeno. Potom okreće glavu i one svoje sive oči — prodorne, na oprezu — u mom smjeru, te mi se čini da je u tih nekoliko kratkih trenutaka shvatio sve što se odigralo između mojeg neprijatelja i mene. Izgradnja kraljevskog kompleksa u Meknesu čin je silne oholosti, toliko silne da djeluje gotovo manijakalno. Ismail se hvali kako namjerava

-19-

izgraditi zidine palače koje će se protezati sve do Marakeša, a iako Dar Kbira predstavlja tek djelić tog ambicioznog plana, svejedno je riječ o postignuću od kojeg vam zasuze oči. Čuli smo od nekolicine francuskih zatočenika s dobrim vezama da i njihov kralj pokušava ostvariti sličan projekt, iako znatno manjih razmjera, i premda je riječ tek o lovačkoj kuriji usred močvare prepune komaraca. Kada je Ismail prvi put čuo za taj projekt, posprdno se nasmijao. "Ti Europljani, skloni su jedino lakrdijama, osobnim ekstravagancijama koje ne vode ničemu. A kada moj projekt bude završen, nalikovat će na golem velegrad — bit će to najveći dar Božjoj milosti koji je itko ikada podario. Uzeh ovu pustoš i kanim je preobraziti na čast i slavu Allahu. Njegova sveta riječ bit će zapisana velikim slovima na ovome tlu, zidovima i u svakom najmanjem detalju — njegov vječni i beskrajni naum utjelovljen na ovome svijetu!" Ta se pustoš danas pokazala prilično neposlušnom — nailazimo na problem za problemom, koje moram pažljivo bilježiti u zapisnik dok hodamo gradilištem. Moj rastreseni um učinio me lošim pisarom, a i kiša se silno trudi dodatno mi otežati posao, mrljajući tintu i mjestimično potpuno ispirući zapisane riječi. Čim sam dobio dozvolu napustiti sultana, jurim natrag u svoju odaju. Ako istog trena ne zapišem precizne upute koje mi je Ismail izdiktirao i smjesta ih ne dostavim glavnom predradniku, njegov će bijes biti brz i zajamčen. Sjedam prekriženih nogu na divan, otvaram sklopivi pisaći stolić i, umočivši tršćanu pisaljku u tintu, pažljivo zapisujem: "Najprije, Bab al-Rais treba učvrstiti željeznim zakovicama i vodoravno položenim metalnim polugama. Valja pronaći novog zanatliju koji će dodati uzorak sunca i polumjeseca, jer ako je francuski kralj nazvao sebe Roi Soleil (kralj Sunce), Ismail će vladati i danom i noći. Taj novi uzorak ima biti dovršen prije inauguracije. "Sljedeće, valja srušiti postojeću stražarnicu i izgraditi novu na istočnoj strani. "Treće, vanjski zid u blizini mellaha valja pomaknuti pedeset koraka unatrag, što podrazumijeva rušenje kuća u tom području kako bi se postigla propisna udaljenost između našeg područja i onoga stanovnika grada. Stanare valja obavijestiti proglasom i narediti im da smjesta započnu s poslom. U međuvremenu ćemo im pronaći zamjenski smještaj, no dužni su osobno ukloniti građevinski materijal sa zemljišta.

-20-

"Četvrto, rezbareni friz u Koubbet el Khiyatinu treba ponoviti. Važno je ovaj put pronaći pismenog zanatliju." (Na nesreću prvog drvodjelje, nasmiješeni je vezir primijetio da je natpis na kojem je trebalo opetovano stajati "Veličanstvo Božje" elegantnim kufskim pismom, isprva pogrešno napisan, pa sada glasi "Okovi Božji" nakon čega je ista greška ponovljena još desetak puta.) To nisu jedine upute koje mi valja upamtiti, ali su jedine koje moram i zapisati. Vuk će morati pričekati. Trčim do ureda glavnog voditelja radova, predajem mu bilješke i provjeravam je li shvatio upute — potom trčkaram milju i pol do harema na drugom kraju palače. Harem je u svakom smislu zabranjeno mjesto: sam njegov naziv potječe od riječi koja označava nešto zabranjeno, a glasi haram. Ući u harem znači prijeći nevidljivu crtu, pomaknuti se iz javnog u privatno, iz profanog u sveto — to je poput podizanja feredže, neovlaštena ulaska u intiman prostor. U vanjskome svijetu, ljudi drže tu zapreku u svojim srcima i mislima, a u Ismailovoj su palači točke prelaska mnogo opipljivije — četvera željezna vrata s čuvarima. Prisiljen sam objašnjavati svoj nezakazani dolazak na svakom ulazu, iako sam jedan od rijetkih kojemu je dopušteno kretati se između ta dva svijeta — muškog i ženskog, izvanjskog i skrivenog. Glavni eunuh promatra me svisoka. "Da?" Qarim je jedan od Ismailovih ljudi: odgajan da bude potpuno odan sultanu. Njegov brat Bilal čuva stražu na ulazu u Ismailove privatne odaje, mladić mišića kao isklesanih od cedrovine i mozgom koji ide uz to. Većina stražara nije starija od devetnaest ili dvadeset godina, ali svi su iznimno krupna stasa. Ja sam prilično visok čovjek, ali nadvisuju me odreda za pola glave, a i dvostruko su širi od moje malenkosti. "Dobro znaš tko sam, Qarime. Viđaš me svaki dan." "Obično ne ovim danom, ili u ovo vrijeme." Njegov visok piskutav glasić uvijek me iznova iznenadi, u takvom je neskladu s njegovom krupnom pojavom. Kažu da je obično tako s onima koji su kastrirani u mlađoj dobi. "Imate li pisano dopuštenje?" "Qarime, znaš da bi, čak i da ga imam, bilo napisano mojom rukom, s

-21-

obzirom na to da sam sultanov osobni pisar." Ta ga je logika potpuno zbunila. I dalje tupo zuri u mene. "Obavljao sam neke poslove za caricu", dodajem. Promotrio je moje prazne ruke i potom se ponovno zagledao u moje lice. Ne skrećem pogled te naposlijetku kima glavom i dovikne žilavom tamnoputom dečkiću od kojih šest ili sedam godina, "Potraži Aminu i reci joj da Nus-Nus želi vidjeti njezinu gospodaricu." Dječak nestade u trenu. "Amina, Amina!" odzvanja hodnicima poput krikova zarobljene ptice. Baš sam htio poći dalje, kad mi Qarimova krupna ruka obujmi nadlakticu. "Bit će najbolje da ne uznemiravate caricu nenajavljeni." Dječak se naposlijetku vratio, a za njim i bujna žena čije crvene papuče bučno odzvanjaju na mramoru. S lica joj se cijedi znoj, maramu je očito svezala nabrzinu. Djeluje prilično uzrujano. "Gdje su Zidanine stvari?" odrješito pita. "Avaj, nemam ih i upravo zato moram s njom osobno razgovarati." Amina nakrivi usne. "Zauzeta je. Poslala je mene da preuzmem stvari koje je naručila s tržnice." Sumnjičavo me odmjerava kao da sam ih sakrio kod sebe i da ih odbijam dati, da bi naposlijetku uzdahnula i pokazala mi rukom da pođem s njom. Slijedim je i promatram s nekom vrstom prestravljene opčinjenosti njene ogromne bokove kako se njišu i poskakuju. Muškarac koji bi legao ispod nje bio bi zgnječen poput psa na kojeg je nagazio slon. Krupne su žene zbog bujnosti ovdje veoma cijenjene, i samo bi ubog siromašak pristao na mršavicu. Žene se namjerno debljaju, jedu zumetu, gustu smjesu orašastih plodova, maslaca i zgnječenih sjemenki tifidasa, gorkaste dinje. Kunem se da se golim okom vidi kako naočigled rastu. Potrebna je cijela vječnost da stignemo do caričinih odaja, a ja te trenutke provodim djelomično hipnotiziran Amininim kružnim kretnjama. Zbog toga sam se, uz misli što su se rojile, iznenađeno zagrcnuo kada su se okrenule kako bi me pozdravile. Nekoliko jezivih trenutaka činilo mi se da sam ušao u nekakvu čarobnu špilju, mjesto gdje je Zidana sazvala skup demona, ili je svoje žene pretvorila u čudovišta, jer lica što su se okrenula prema meni na

-22-

titravoj svjetlosti svijeće uistinu su bila ružna, izobličena i nekako razlivena. A onda se sjetih da je danas peti dan, kada se žene predaju tajanstvenim ritualima ljepote, a te utvare pred mojim očima nisu demoni nego dvorske dame prekrivene maskama od blata i gnječenog povrća, kose podignute u kovrče slijepljene kanom i uljima. Miris badema i mirte ispunjava cijelu prostoriju, mirisna ulja isparavaju iz posuda postavljenih po nišama duž svih zidova. Posvuda po prostoriji leže dokazi njihove alkemije: niski mjedeni stolići pretrpani posudama s jajima, mlijekom i medom, staklenke raznobojnih ulja, oguljena šipkova kora i ljuske oraha, zdjele obojenog blata i hrpice kanina lišća. Zidanu je, makar je prekrivena maskom od crvenog blata prošaranog prugama kane koja se cijedi, lako prepoznati: njezina sjajna crna koža proviruje ispod silnih metara crvene tkanine u koju je umotana, a gležnjevi i zapešća ukrašeni su tucetom sjajnih zlatnih narukvica. Oko snažnog mišićavog vrata nosi više puta omotanu nisku bisera, a ogromne zlatne naušnice vuku joj ušne resice prema ramenima. "Moja gospo, oprostite..." započeh. Rukama daje znak ostalim ženama da nas ostave same. "Nestanite, smjesta nestanite! Zar nemate ni trunke srama? Sakrijte se!" "Pa to je samo Nus-Nus", reče jedna od njih, a ostale se stadoše cerekati, promatrajući me razigrano preko velova kojima su zaklonile donji dio blatom prekrivenih lica. Trepću u užasnoj parodiji koketiranja. Samo Nus-Nus. Ja sam za njih samo to. Nekakva igračka na kojoj mogu vježbati tehnike zavođenja. "Zar nismo prekrasne, Nus-Nus?" Laila je nešto ljepša od drugih, s krasnim gležnjevima i rukama koje trepere poput ševinih krila. Nekoć davno možda bih se i udvarao lijepoj Laili, no sada osjećam tek beskorisnu bol i skrećem pogled. "Zidanine su dame poput sjajnih zvijezda pored savršena mjeseca koji predstavlja carica osobno", odgovorih diplomatski. "Prestanite mučiti jadnog čovjeka i nestanite više!" Zidana baci zdjelicu na Lailu, pogodivši je u rame, a pregršt crvenih latica izleti iz nje poput okrvavljena perja. Žene se potom brzo razbježaše, ostavljajući me samog s caricom. Kada bi se bilo koji drugi muškarac našao s njom nasamo, jamačno

-23-

bi ostao bez glave — no, ja sam samo Nus-Nus. Nus-Nus nije ime s kojim sam došao na ovaj svijet i nadam se da ga neću ponijeti sa sobom kada napustim ovaj život. Nosim ga od dana kada su me predstavili Zidani, prije pet dugih ljeta. Kad su me uveli u njezinu odaju, tresao sam se, spuštene glave, odjeven tek u komadić tkanine svezane oko bokova, sa željeznim ovratnikom i okovima. Zaurlala je na čuvare da mi skinu ovratnik i okove. Ne iz suosjećanja, nego zato što bi prisutnost željeza mogla ugroziti neku od njezinih čarolija. Čak i kad su mi skinuli okove, ostao sam stajati spuštene glave. Stopala su joj bila tamna poput mojih, s tek malo ružičaste boje oko tabana. Njezini gležnjevi, primijetih, bili su prilično jaki. Promatrao sam stopala kako kruže oko mene, svjestan da me odmjerava od glave do pete — urezane plemenske uzorke na mojim leđima, ukrštene ožiljke nastale od trgovčeva bića, srebrnu robovsku naušnicu zataknutu o moje uho. Uz pomoć pruta koji uvijek nosi sa sobom, podigla mi je bradu i zagledala mi se u lice. Od sultana koji može birati po cijelom kontinentu, uključujući i zarobljenice dovedene sa svih krajeva svijeta, očekivali biste da će za glavnu ženu odabrati onu najveličanstvenija izgleda. Zidana međutim nikada nije bila ljepotica. Ali, njezin pogled prodire kroz meso i kosti do same biti muškarčeve duše. Kada vas ona ošine pogledom, znate da je dokučila svaki vaš nedostatak i svaku vašu slabost, osmislivši najbolji način kako da ih iskoristi. Vaša je prva reakcija strah, a prvim reakcijama uvijek valja vjerovati. "Gdje ti je ponos?" upitala me tiho, okrećući moju glavu s jedne na drugu stranu, odmjeravajući me iz svakog mogućeg kuta. Glas joj je bio jednako poletan koliko joj je tijelo bilo nezgrapno. "Ti si Senufo. Ratnik. Dobro to upamti." Ratnik! Došlo mi je da se nasmijem. U plemenu iz kojeg dolazim vječito su mi se rugali što više volim pjesmu i bubnjeve od kopalja i ratničkih vještina. "Kako se zoveš?" Pristojno sam odgovorio, a ona se nasmiješila, a kada se nasmiješila, nalikovala je na djevojku iz plemena Lobi kakva je nekoć bila. Naša su plemena bila bliski susjedi na jugu nekoć moćnog Songajskog carstva1 u tom dijelu Afrike, koji trgovci redovito nazivaju "Gvineja", ne trudeći se upamtiti razliku između naših odvojenih zemalja s jasno razdijeljenim

-24-

plemenskim lozama, kraljevstvima, vjerama i narodima - baš kao što zemlje južno od Maroka nazivaju skupno "Sudan", što znači jug ili "crno". Njima nije važno odakle dolazimo ili tko smo: hvataju nas i pretvaraju u ono što im najviše odgovara — u tjelesne čuvare, ratnike, konkubine i eunuhe. Tada mi se obratila na našem mjesnom narječju, "Mi smo njima ništa, tek hrpica mesa kojom mogu upravljati. Ali naše znanje i naš duh naše su vlasništvo i valja nam ih održati snažnima. Informacije i volja: to je glavni ključ moći." Nagnula se naprijed, a oči su joj blistale dok me promatrala. "Momče, znaš li kako nazivaju ovo piće?" Zurio sam u posudu na stolu iz koje se dizala para, ne rekavši ništa. "To je kava, piće istodobno gorko i slatko, baš kao i život. Obično je pijem s mlijekom i vodom, u omjeru pola-pola", reče. "Pola-pola, odnosno na arapskom nus-nus. A tako ću i tebe zvati: jer, sve dok ne stekneš moć nad onime što ti je učinjeno, tek si pola osobe." Sada se naginjem prema njoj i zapljuskuje me snažan miris mošusa i nerolija. "Moja gospo, bismo li mogli razgovarati na nekom skrovitijem mjestu?" "Pa, sami smo, Nus-Nus, ako možda nisi primijetio." "Uhode imaju vrlo izoštren sluh." Nasmiješi se — zabljesnu me sjaj zlata na mjestima gdje je skupocjeni metal zamijenio prirodne zube. Priča se da su joj izvadili prednje zube kada su je kupili, kako ne bi ugrizla muškarca za genitalije, no možda su to tek zlonamjerna naklapanja. Zidana je u svojem arsenalu oduvijek imala daleko suptilnije i opasnije oružje nego što su to obični zubi. Slijedim je do odaje u unutrašnjosti koju prelazi hitrim korakom, pažljivo obišavši veliki sag. Podiže ga, razotkrivši otvor kroz koji se nazire vrh mračnih stuba. Spušta se dolje kroz otvor okretnošću koja proturječi njenoj krupnoj građi. "Slijedi me." Dolje u tmini pojavilo se svjetlo i dok se spuštam stubama, opažam izduženu prostoriju niska svoda s divanom prislonjenim na najudaljeniji zid, stol s velikim mužarom i tučkom, plamenik i nekoliko staklenih posuda, sa svih strana okruženoj ormarićima s mnogo ladica i policama s naslaganim staklenkama i kutijama poput onih u trgovini sidi Kaboura.

-25-

Čarobničin brlog, tu pred Ismailovim nosom! Kihnuh nenadano — mora da je od mirisa prostorije, nekako pljesnivog i neugodnog. "Počašćen sam, Vaše visočanstvo. Znade li još tkogod za ovo mjesto?" "Nitko... živ." "Osim graditelja." Zidanin osmijeh sve mi govori. Prekrasno. Znači, ja sam sada jedina živuća osoba s kojom je podijelila tajnu? Moj položaj sada je dodatno ugrožen. Skreće svoj sjajni pogled prema meni. "Dakle, Nus-Nus, gdje li su one stvarčice koje sam naručila?" Odlučih biti izravan. "Sidi Kabour je mrtav. Ubijen." Povjerih joj što se dogodilo, sve do moje vlastite gluposti. Kada stigoh do dijela o tome kako sam pronašao komadić nestala popisa zaguranog u usta sirotog čovjeka. Zidana me naglo prekida. "Zapisao si moju narudžbu na komad papira? I potom ostavio popis tako da ga svatko može pronaći?" "Ostavio sam ga na mjestu za koje je znao jedino sidi Kabour." Moje obrazloženje zvuči prilično neuvjerljivo, čak i meni samom. Ushodala se u krug po prostoriji, grozničavo razmišljajući. Mrmlja li ona to neke čini, zazivajući Merra ben Haritha, kralja svih demona, ili pak Demoucha, zapovjednika afrita, da me odvuku u pakao? Pitam se kojom se brzinom mogu popeti stubama i odjuriti u salon — koliko daleko stignem pobjeći prije nego me sustignu stražari. Ustuknuh, potajno odmjeravajući stube, no ne dovoljno potajno. Zidana me zabezeknuto prostrijeli pogledom. "Ta, što je tebi ? Ta je prijetnja bila upućena meni: imam mnogo neprijatelja koji bi se vrlo rado dočepali takva popisa i optužili me da sam vještica." "Pa svi vas već ionako zovu 'vještica Zidana'", napomenuh. "Ogromna je razlika između sumnji i dokaza." "Popis je napisan mojom rukom", podsjećam je, no ona samo napući usne i prezrivo me pogleda. "Što bi netko poput tebe s takvim pripravcima? Nitko ne bi povjerovao da su bili za tvoju osobnu uporabu." Bode me pogledom. "I zašto si se onda tako natmurio?" Oklijevajući, ispričah joj o uništenom perzijskom Kuranu, te o tome da će

-26-

koptski trgovac knjigama doći po svoj novac na sabat i da će me Ismail sigurno skratiti za glavu jer sam mu uništio njegovo blago. "I gdje je sada ta sveta knjiga?" "U mojoj sobi, umotana u okrvavljeni ogrtač koji mi je dao sultan." Pucnu jezikom. "Ah, Nus-Nus. Vidiš li sada u kakve se nevolje čovjek uvali kada služi dva gospodara? Evo, vidiš što se događa u takvim slučajevima: tvoja je odanost podvojena i to te silno zbunjuje. Trebao si te dvije narudžbe obaviti dvama odvojenim posjetima tržnici. Miješanje svetih spisa i crne magije ne može donijeti ništa dobro." Iako se obratila na islam, uzela muslimansko ime i sudjelovala u obredu kojim je postala Ismailovom ženom pred Bogom, Zidana i dalje slijedi svoja vjerska uvjerenja, drevnu religiju koja potječe iz tamnog srca džungle. Kada moli, moli se Thagbi i njegovim miljenicima, a ne Mahu Milostivom, Samilosnom. Kroz svoje čini zaziva afrite i demone muslimanskog svijeta da unesu svoj specifični nemir, i istodobno zaziva thilu, djecu šume, ta anarhična bića koja za svoje postupke odgovaraju jedino Thagbi. Možda i nosi srebrne amajlije zakvačene iglom za halje s porukama iz Kur’ana, ali tik uz njenu kožu priljubljeni su fetiši sačinjeni od bogzna kakvih užasa. Nastavlja hodati u krug, mrmljajući, a ja ponovno imam osjećaj kao da prisluškujem njezin razgovor s nekim nevidljivim stvorom i ježe mi se dlake na vratu. Naposlijetku se ponovno okreće prema meni. "Smislila sam plan. Poslat ću jednu od djevojaka da pokupi ogrtač i knjigu i potom ću se pobrinuti da stvari budu vraćene u prvobitno, neokaljano stanje. A ti ćeš zatim učiniti nešto za mene." Te noći pridružio sam se sultanu u džamiji na večernjoj molitvi, kušao njegovu hranu i jedva okusio hranu na vlastitu tanjuru. Potom sam sjedio s njime u društvu njegovih dvadesetak žena, sve odreda oboružane glazbalima i zastrašujućom količinom kajala, pod budnim okom Zidaninim i desetak Ismailovih ljubljenih mačaka. Naposlijetku je odabrao partnericu za tu večer i nama, koji smo višak, dao znak da se udaljimo. Zahvalno se povlačim u samoću svoje odaje kako bih zapisao nužnu zabilješku u priležnički dnevnik: Prvi 5. dan mjeseca rebiulevela Aziza, robinja iz Gvineje, zlatni prednji zub, dug vrat.

-27-

Djevica. Sjedim tako, tupo zureći u tu nadasve izravnu zabilješku te potom zaklapam dnevnik, uzdahnuvši, i odlažem ga u stranu. Tek se tada sjetih otvoriti škrinju. Na mjestu gdje su prije bili moj ogrtač i Sveti Kur’an, sada zjapi tek prazan prostor. Zidana se već nekako dovinula kako da ih ukloni, baš kao što se dosjetila i kako da mala Aziza noćas bude razdjevičena. Aziza joj nije nikakva prijetnja, za razliku od Fatime, Hajibove sestre, koju valja držati što dalje od sultanova oka. Abdelaziz već dulje smišlja kako se dočepati sultanova prijestolja. Plemenita je podrijetla, iako je njegova obitelj sve do njegova uspona bila prilično siromašna. Ismail mu je povjerio na brigu sve vezano za upravljanje državom, uključujući ključeve riznice — čak se i Zidana boji izravno mu nauditi, iako su dva njegova kušača zagonetno skončala. Kada se sve zbroji i oduzme, ona je ipak samo robinja bez plemenite loze ili statusa, osim onog koji joj je dodijeljen zahvaljujući sultanovom hiru. A on je vrlo hirovit čovjek, što su svi mogli osjetiti na vlastitoj koži. Vlastitim sam ušima čuo Abdelaziza kako sultanu govori da bi njegov priznati nasljednik trebao biti čistog marokanskog podrijetla želi li očuvati kraljevstvo i nakon smrti (neka Samilosni Allah bude toliko milostiv i taj strašni dan zakaže što kasnije). Jedino si Hajib može dopustiti rizik sultanova bijesa, predložiti takvo što i preživjeti — ali Ismail ugađa svom veziru, ophodeći se prema njemu kao prema vlastitu bratu. No, prema krasnoj Fatimi, tom jedrom privjesku, ne odnosi se kao prema sestri. Prije tri godine rodila mu je sina — na žalost, dijete je umrlo. Što je u svakom slučaju dobro, jer bi inače izgurao Zidaninog drugog sina. Prošle je godine rodila drugo muško dijete, i ono se za sada pokazalo mnogo otpornijim. No, večeras ni traga od Fatime — nesumnjivo joj je pozlilo od pažljivo odmjerene količine jedića. Zavaljen na divanu, iznenada se sjetih jedne prilično nezgodne sitnice koju sam potpuno smetnuo s uma toga jezivog dana. Proklete klompe! Ostavio sam ih ispod tezge sidi Kaboura, misleći kako ću ih pokupiti na povratku u palaču. Srce kao da će mi iskočiti iz grudi — moj očajnički jecaj ispunio je tminu. Ne smijem biti viđen kako se vraćam u njegovu trgovinu. Mogu li poslati nekog slugu po njih? Ali, što ako ga zaustave i stanu ispitivati? Nitko neće lagati u moje ime iz čiste ljubavi, a novca nemam.

-28-

Znoj mi se stade cijediti niz procjep između leđnih mišića. Imam osjećaj da ću povratiti. Klompe. To su samo klompe. Mnogi su ih danas nosili po ovoj kiši, a ne samo ja, iako su moje vjerojatno bolje izrade. Ležim i borim se s naletima panike, zureći u tamu.

-29-

4. Prvi Dan klanjanja, mjeseca rebiulevela, 1087. godine po hidžri

Mujezin je započeo s prvim pozivom na molitvu još prije zore, podsjetivši me da je bolje moliti nego spavati. Inače više volim spavanje nego molitvu, no protekle noći nisam oka sklopio. Krmeljavih očiju i s osjećajem olovne težine u želucu, ustajem s divana, perem se, odijevam svoju najbolju halju kako i priliči molitvi petkom, žureći da bih se pridružio svom gospodaru Ismailu na putu u džamiju. Iz svoje odaje izlazim upravo u trenu kada su dva sultanova tjelesna roba projurila hodnikom, umalo me srušivši. "Hej", viknuh za njima, "gledajte kuda hodate!" Abid se okrenu. Prilično je blijed u licu. "Njegovo veličanstvo užasne je volje", upozorava me i potom nastavlja svojim putem kao da ga progone demoni. Stigavši do veličanstvenih dvokrilnih vrata nadsvođenih ogromnim lukom u obliku potkove koja označavaju ulaz u sultanove privatne odaje, neopaženo ulazim i istog se trena bacam u dubok naklon, čela prislonjena o popločeni pod. Tek tada uviđam da nisam jedini koji se došao pokloniti, jer slijeva vidim vratara Bilala kako čini isto. Odmah uočavam dvije neobične činjenice: s obzirom na to da je riječ o vrataru, bilo bi logično da čuva ulaz u sultanove odaje, umjesto da leži na tlu; usto, primjećujem da me prilično čudno gleda. A tada uviđam razlog neobična škiljenja.

-30-

Bilalovo tijelo leži nedaleko mene... i njegove glave, koja, tek sada uviđam, stoji položena na batrljak vrata, lagano rastvorenih usana, kao da ju je to iznenadno razdvajanje od tijela prilično iznenadilo. "Ah, Nus-Nus, stigao si baš na vrijeme! Hajde, ustani — pomozi mi oko turbana. Ne znam kamo su nestala ona dva nesretnika, bili su ovdje još prije koji trenutak." Unatoč dokazima koji govore suprotno, Ismail djeluje uobičajeno raspoložen, čak nekako veseo. Nervozno ustajem, propisno spuštena pogleda, jer sam već stigao primijetiti da je Njegovo veličanstvo jutros odjenulo halju boje zlatnog suncokreta, koja je sada uprljana ružnom grimiznom mrljom. Žuta halja uvijek je loš znak. Vrlo loš znak, posebno dok stoji uz obezglavljenog čuvara. Da mu kažem za mrlju? Ismail sigurno ne bi želio biti na molitvi u halji oskvrnutoj krvlju — ali, tko zna kako će reagirati spomenem li je i na taj način uvedem njegovu povezanost sa smrću sirotog Bilala? I mnogo manje pogreške u dvorskim manirama završile su smrću. No, pustim li ga da pođe u džamiju u zamrljanoj halju, sigurno će u nekom trenutku primijetiti mrlju i potom me osobno smaknuti jer nisam dostojno obavio svoju dužnost. Razapet tom dvojbom, nastojim se usredotočiti na motanje turbana, no pogled mi stalno bježi prema sve većoj grimiznoj mrlji i crvenom odsjaju sultanove omiljene sablje, ukrašene srebrom i s ugraviranim Prorokovim svetim riječima: "Mač je ključ raja i ključ pakla". U Bilalovu slučaju, to je uistinu bio slučaj. Nakon što dovrših vezanje njegova turbana, Ismail sprijeda umetnu veliku kopču s rubinom, poravna rukave i stade popravljati nabore halje. Na trenutak se namršti. Dotakne mrlju. "Kako li je ovo dospjelo ovamo?" Zvuči istinski zbunjen. Nakon nekog vremena podiže pogled i oštro me gleda. Koplje mu je prislonjeno na stolicu, a dva koraka dalje nalazi se desetak sablji, bodeža i ukrštenih helebardi što ukrašavaju najbliži zid — a jedna od njih mogla bi me stajati glave. "Uistinu ne znam, moj gospodaru", uzvratih. "Ah, kakva zbunjujuća neugodnost", reče blago. "Ne mogu ovakav u džamiju. Nus-Nus, hoćeš li biti tako ljubazan i donijeti mi jednu od zelenih halja? Iz škrinje od sandalovine. Da, zelena će mi danas savršeno odgovarati."

-31-

Vrativši se natrag u prostoriju, zatekoh ga u istom položaju kako zuri u prazan prostor, kao da meditira. Razmotavam mu turban, skidam halju boje šafrana, pomažem mu odjenuti čistu zelenu halju te ponovno omotavam turban. Potom mu perem ruke ružinom vodicom, sušim ih i ispirem svoje. "Izvrsno." Ponovno namješta kopču s rubinom, polaže ruku na moje rame i stišće ga u znak dragosti. "Hajde, Nus-Nus, pođimo na molitvu." Uputi mi razdragan pogled i zaputi se prema izlazu, pažljivo odižući noge kako bi prekoračio mrtvo tijelo, kao da je riječ o kakvom nezgodno odloženom predmetu. Stigavši do vrata, ogledava se lijevo i desno. "Za ime Božje, ta gdje li je samo taj Bilal?" Tužno zatrese glavom na taj očit čin zanemarivanja dužnosti i nastavlja put prema džamiji. Po povratku u palaču, sat vremena poslije, dočekuje nas drugi stražar, a svaki Bilalov trag pomno je uklonjen. Spokoj koji je zavladao u sultanovim odajama toliko je nestvaran da navodi na pomisao da se ništa nije dogodilo. No, brojne pojedinosti padaju mi na pamet dok provjeravam sigurnost gospodareva doručka neprestano razmišljajući o vlastitoj krvlju umrljanoj odjeći i uništenom Kur’anu. A da one vražje klompe i ne spominjem. Kao da mi čita misli, Ismail dometnu, "Potrudi se dostaviti ono safavidsko remek-djelo u knjižnicu. Sada kada je kiša konačno prestala, nema više izlika za odgađanje tog posla." Povlačim se iz prostorije nisko spuštene glave, zadubljen u mislima. Stupivši u svoju odaju, imam snažan osjećaj da je netko bio u njoj u mojoj odsutnosti. Osvrnuh se oko sebe, no čini se da se ništa očito nije promijenilo. Tada mi zatitraše nosnice: blag miris mošusa i nerolija, Zidanin osobni parfem, zabranjen ostalim ženama. Je li carica osobno posjetila moju odaju? Teško mi je povjerovati da je najmoćnija i najstrašnija u čitavome carstvu možda posjetila moju skromnu sobicu dok sam bio na molitvi u društvu njezina supruga. Zamišljam je kako prekapa po mojim jadnim stvarima s onim prepredenim osmijehom na licu, od čega me strese jeza. Otvaram poklopac svoje drvene škrinje, napola očekujući kako ću unutra pronaći nešto strašno — no, unutra čuči pažljivo složen bijeli vuneni ogrtač. Izvadivši ga iz škrinje, tresem ga kako bi se rastvorio. Nema sumnje da je to onaj isti ogrtač koji sam nosio dan prije jer ga zlatovez na rubovima čini jedinstvenim, no na mjestima gdje je bio umrljan travarevom krvlju, sada je blistavo besprijekoran, možda čak bolji i bjelji nego ikada.

-32-

Ispod njega leži safavidski Kur’an2 neokaljana zlatna uveza. Vadim ga iz škrinje i prislanjam na grudi. "Hvala ti, o Milostivi, Samilosni", izgovaram naglas, dodajući potom, "i hvala vama, moja gospo Zidana, neka vam Svemoćni podari dug život i puno veselja." Nikad nisam toliko snažno vjerovao u milost Allahovu, u njegovu beskonačnu mudrost i samilost. Vraćam ogrtač natrag u škrinju, pod ruku uzimam safavidski Kur’an i hitam prema knjižnici. Unutra talib recitira Mjesec hipnotičkim tonom, a moj gospodar Ismail sjedi zavaljen na svojem zlatom i biserima optočenom tronu, u transu od poetičnih ritmova svetih riječi. Dok ulazim u prostoriju, pogledom pohlepno zuri u predmet koji nosim pod rukom. Sačekao je da učenjak dovrši suru i potom mahnu rukom u njegovu smjeru, dajući mu znak da ode. Primjećujem da je i talibov pogled skrenuo prema knjizi i znam da ga užasno muči što je otjeran a da nije dobio priliku pogledati neprocjenjivo blago, znajući također da Ismail uživa u tome što mu je to uskratio. Moj gospodar ima prema svojim učenjacima dvojak odnos: cijeni njihovo društvo zbog njihove prosvijećenosti, koju prenose i na njega, no ne podnosi mišljenja koja se razlikuju od njegova. Mijenja talibe nevjerojatnom brzinom, jer dovoljno je tek nekoliko riječi izgovorenih u pogrešnom trenutku ili kakva propovijed u zao čas pa da završe u jami među berberskim lavovima ili zmijama otrovnicama, a ponekad i naglavce bačeni u bunar. Kada nas je učenjak konačno napustio, Ismail ispruži ruke. Ima dugačke, graciozne ruke, prstiju tanašnih poput ženskih. Teško je povjerovati da su jutros jednim potezom odrubile glavu omiljenog čuvara, k tome prilično krupnog. "Daj mi je, Nus-Nus. Želim dobro promotriti knjigu koja tako skupo košta moju riznicu." Predajem mu Kur’an u ruke i promatram dok prstima prelazi po složeno izrađenim uzorcima dvostruka obruba, kako je okreće tamo-vamo diveći se pozlati. Grube crte njegova lica vidno su omekšale, kao da gladi glavu sina miljenika, ili grudi omiljene kurtizane. Sav je jedno neobično proturječje, taj naš sultan; istodobno nasilan i nježan, okrutan i velikodušan, kiseo i puten. Imao sam prilike vidjeti ga kako hrani bolesnog mačića toplim mlijekom iz ruke, one iste ruke koja će sat vremena potom skončati život nekog sluge koji ga je uvrijedio. Kada me tresla groznica, odnio me u vlastiti krevet i ostao uz mene sve dok temperatura nije pala, brišući mi znoj sa čela

-33-

ručnicima umočenim u ružinu vodicu, a njegova zabrinutost za moje zdravlje bila je jača od straha od zaraze. Dva dana poslije, kad sam se prilično oporavio, gađao me u glavu vrčem punim vode jer mu nisam dovoljno hitro donio čašu. Zbog te ga ćudi podanici vole, ali ga se u jednakoj mjeri i boje. "Prekrasno. Uistinu prekrasno. Dobro si učinio, Nus-Nus, što si mi je dobavio, stoga ću te nagraditi. Ah, ali danas više nitko ne izrađuje ovakve knjige." Otvara korice, a ja na trenutak zadržavam dah. Krhke rezbarije unutarnjih korica prije su se dičile umetkom od tirkizne svile — boje morem oplahnuta stakla — a sada je prljavo ružičasta, kao da se krv što je natopila knjigu uspjela tek lagano razvodniti. A kada je stigao do stranice na kojoj bi trebala biti prva sura, pomislih kako će mi srce zauvijek stati. "Čitaj mi Kravu, Nus-Nus." Krajevi usana izvinuti su mu u blagonaklon osmijeh, koji uistinu zastrašuje. Recitiram po sjećanju, jer tekst knjige nema nikakve veze sa svetim riječima koje je Allah diktirao Proroku, napućujući ljude kako da kroče pravim putem u Njegovo ime. Krava je prilično dugačka sura, jedna od najduljih u Kuranu. Prva koju učite napamet još u djetinjstvu. No, ja nisam odgajan kao musliman, s islamom sam se susreo tek kasnije u životu, i to ne baš vlastitom voljom. A svi znaju da, što je čovjek stariji, to je teže učiti napamet. Osim toga, jedno je prisjetiti se bez ometanja, a posve drugo recitirati riječi koje Ismail očekuje čuti dok s užasom zurim u riječi zapisane na stranici preda mnom. Kaligrafija je besprijekorna, ali sadržaj... Izbečih oči u nevjerici dok pažljivo intoniram: "Ova knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputa je svima onima koji se budu Allaha bojali, onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali..." Pogledom prelijećem preko idućih nekoliko redaka, umalo se zagrcnuvši. Nešto o tome da je ružnu ili poganu ženu bolje naguziti kako je ne bi morao gledati u lice... Očajnički se trudim otjerati sliku iz glave kako ne bi zarazila svete riječi Kurana. "A pred očima njihovim je koprena, njih čeka patnja golema..." Je li Zidana to namjerno učinila? Uzela najprofaniji tekst koji je mogla pronaći kako bi njime zamijenila uništene stranice? Je li to njena osveta za to što nisam uspio obaviti zadatak, ili pak osveta njenom mužu, koji se toliko ponosi svojim vjerskim osjećajem, ili osveta čitavoj kulturi koja ju je zarobila u taj luksuzni kavez? Kako bilo, siguran sam da još i sada sjedi u

-34-

svojim odajama i smije se poganoj šali koju nam je svima priredila. Preznojavajući se, pravim grešku za greškom, sve dok nisam stigao do "Njih čeka bolna pa... patnja zato što lažu...", na što Ismail pljesnu dlanom o dlan kako bi me zaustavio. "Što ti je, Nus-Nus? Inače tako prekrasno čitaš: tvoj pjevni glas jedan je od malobrojnih razloga zašto te držim uza se." Zastade na trenutak kako bi mi se što bolje urezala ta neizravno izrečena prijetnja. "Mora da te ometa vrijednost ove knjige, no imaj na umu da je nećeš platiti ti! Što me upravo podsjeti: smjesta otrči i dovedi mi Abdelaziza da raspravim s njime koliko treba platiti trgovcu knjigama." Zatekoh velikog vezira kako uživa u drugom doručku u vlastitom privatnom paviljonu u sklopu Dar Kbire. Srebrni pladnjevi pretrpani hladnim narescima, maslinama, kruhom, sirom i finim pekarskim poslasticama prekrivaju niske stoliće, dok Abdelaziz sjedi zavaljen u svilene jastuke, a poslužuju ga dva polugola dječaka-roba kojima nije više od dvanaest ili trinaest godina, unatoč razvijenim mišićima i sjajnoj koži boje ebanovine. Vezirove odaje raskošnije su čak i od sultanovih. Zidovi blistaju od zlatnog praha pokradenog s kraljevskih dvorova Songajskog carstva, dok zlato i lapisi bliješte sa zvjezdanih uzoraka visoke kupole. Pitam se kako je moguće da su njegove odaje već dovršene i to po tako raskošnim standardima, dok se ostatak palače još uvijek gradi. A onda se prisjetih tko čuva ključeve riznice... "Nus-Nus, kako je krasno vidjeti te u mojim skromnim odajama. Dođi, pridruži mi se. Posluži se — ovi kolačići s bademima zaista su izvrsni." Domahuje mi rukom urešenom prstenjem, tapšući potom jastuke pored sebe i odmjeravajući me gušterskim pogledom. Naklonih se. "Sultan moli vašu nazočnost." "To sigurno može pričekati dok završim s doručkom." Šutim. Obojica znamo da Ismail nikada ne moli. Abdelaziz se namršti i potom dograbi punu šaku slastica, naguravši ih u usta. Malena lavina medom slijepljenih mrvica spušta se niz njegovu bradu dok žvače otvorenih usta. Potom nevoljko ustaje, udarcem dlanom o dlan tjera nubijske dječake i potom popravlja nabore halje. "Drska pseta! Izbičevat ću vas kada se vratim." Izgovorio je te riječi kao od milja, no pogled mu je hladno okrutan. Primijetih kako se jedan dječak zbunjeno

-35-

okrenuo prema njemu, po čemu sam zaključio da je nov i da još nije svladao dovoljno arapskog. Drugi momčić sasvim ga je dobro razumio. Djeluje uplašeno, što me ne čudi, jer mu tanki bijeli ožiljci prekrivaju ruke i ramena. Povlači drugog dječaka za sobom, i dok izlazimo iz prostorije, čujem ga kako mu žustro objašnjava na njihovu materinjem jeziku, no razumijem tek pokoju riječ. "On je okrutan... voli nauditi drugima, promatrati njihovu bol. Ne daj mu priliku..." Osjećam grč mučnine. Prisjećam se tih tamnih, praznih očiju kako promatraju moju bol, naslađujući se njome. "Dakle, Nus-Nus", riječi velikog vezira prodiru u moje misli dok hodamo nadsvođenim hodnikom, "jesi li možda malkice razmislio o mojoj ponudi?" Kako bih nekako preživio svoj boravak ondje, naučio sam se služiti svojim "drugim licem", poput kponyugu maske koju sam nekoć davno nosio u Poro obredima mojeg plemena. I neprekidno ponavljam u sebi, ja nisam ja: ja sam netko drugi. Ta se maska sada smiješi. "Počašćen sam, sidi, no bojim se da se to ne bi svidjelo njegovom uzvišenom veličanstvu." "Njegovo uzvišeno veličanstvo ne mora nikad doznati." Njegov ton sugerira blago ismijavanje. "Sultan sve vidi." Abdelaziz se posprdno naceri. "Misliš, njegove uhode sve vide. Uhode poput Kotlokrpe." Odmahnu rukom u znak podcjenjivanja, kao da tjera muhu. Kotlokrpa: pritom misli na Kaid ben Hadoua, El Attara. Njih se dvojica javno ne podnose. Bližimo se carskim odajama, a ja ne želim da Ismail načuje ni najmanji djelić tog razgovora. A čini se da to ne želi ni veliki vezir, jer me zgrabio za nadlakticu i snažno zarinuo prste, instinktivno napipavši najosjetljivije akupresurne točke. Hladno ga odmjerih, navukavši svoje drugo lice.. Ja nisam ja. "Nemoj me pretvarati u neprijatelja, Nus-Nus. To ti uistinu ne bi bilo mudro." No, on već jest moj neprijatelj. Naklonih se. "Gospodaru, ja sam vaš sluga ponizni, no ipak sam ponajprije sluga njegova uzvišenog veličanstva." "Ismail je samo zavidan na onome što mu ionako ne treba."

-36-

Postoji jedna izreka koju sam čuo među robovima: Što god se dogodi u pustinji, ostaje u pustinji. Trudimo se svim silama obnoviti svoje živote i zadržati samopoštovanje. Ali kako mogu ikada zaboraviti ono što mi je učinio Abdelaziz? Prislonjene uz bok, moje se šake pretvaraju u pandže. "Nema potrebe da itko ikad dozna." Uslijedio je gušterski osmijeh. "Da dozna što?" Ismail hoda gotovo nečujno: voli zateći ljude kada ga najmanje očekuju, a kada je na sigurnom u svojim privatnim dvorima, često uokolo hoda posve sam i potpuno bos. Hajib i ja hitro se bacamo u dubok naklon. Dolje na tlu, opojan miris svježe posječena stabla opija moje nosnice poput kandila. "Ah, ustaj, čovječe." Ismail gurka vezira bosim stopalom. "Želim ti nešto pokazati. Uistinu rijetko blago." Oh, nebesa, ta knjiga. Umalo zaboravih. Mili Bože, ugleda li Abdelaziz što stoji između njenih korica, istog trena shvatit će prevaru, a iako je dovoljno suptilan da neke informacije zadrži za sebe kada mu to odgovara, moja će sudbina pasti u njegove ruke da se njome poigrava kako mu drago. Nema te smrti koja bi bila dovoljno brza da me spasi... Smisli nešto, podbada me mozak, smisli bilo što, samo da mu odvučeš pažnju! No moja je glava posve prazna. Ismail podiže knjigu, a ja vidim Abdelazizove oči kako se sjaje dok promatra bogato urešen uvez. Pohlepno pruža ruke. Sultan se zagleda u njih. Potom spušta safavidski Kur’an ravno na vezirovu glavu, udarivši ga tako snažno da je odjeknulo. Vidim otisak uzorka urešenih korica savršeno utisnut u meki pamuk njegova turbana, poput pečata utisnutog u vruć vosak. Hajib zastenja i uhvati se za glavu. "Usuđuješ se stati pred mene prekriven prljavim ostacima hrane!" bjesnio je Ismail. "Prsti su ti potpuno slijepljeni od meda, a brada puna mrvica od kolačića! Zar nemaš nikakva poštovanja prema meni ili Svetome Kur’anu?" Nastavi ga udarati knjigom po glavi, iznova i iznova, sve dok se vezir ne sruši na do. "Milost, smilujte mi se, Vaše visočanstvo. Nus-Nus mi je rekao da smjesta pođem, smatrao sam da se radi o nečemu vrlo žurnom..."

-37-

Udarac koji je uslijedio bio je malo manje nasilan, a onaj sljedeći tek je blago okrznuo vezirovo rame, kao da je Ismail potpuno izgubio zanimanje. Sultan se povuče i stade promatrati knjigu ne bi li uočio kakvo oštećenje, no prilično je otporna, a tko god da ju je popravljao, odradio je sjajan posao. "Odlazi. Plati trgovcu knjigama koliko god traži." Dodaje mi Kur’an. "Stavi ga na najvišu policu, Nus-Nus. Sada je oskvrnut." Kad bi samo znao koliko je u pravu! Dohvativši drvene knjižnične ljestve, odlažem safavidski Kur’an između dvije prastare knjige na najvišoj polici, nadajući se da se Ismail nikada neće predomisliti i poželjeti je ponovno spustiti. Okrenuvši se, ugledah Ismaila kako kleči na podu, obgrlivši Hajiba oko ramena. "Ustani, čovječe. Što radiš tamo dolje? Ta ne moraš pokleknuti preda mnom — mi smo poput braće, ti i ja, nismo li?" Abdelaziz se teturavo osovi na noge. Oči mu djeluju zamućeno, a na obrazima se naziru tragovi krvi. Zgroženo promatram sultana kako hvata kraj svoje ešarpe i nježno mu briše obraz. "Eto, tako je već bolje, nije li?" "Da, o Veliki." Teškom mukom, vezir rastegnu usne u nakrivljen osmijeh. Ismail se okrenu prema meni. "Jesi li već bio pogledati vuka?" Prokletstvo. Usred svih mojih ostalih nedaća, potpuno sam zaboravio na vuka. "Idem iz ovih stopa, Vaše visočanstvo."

*** Vuk izgleda više mrtav nego živ. Navrh glave ima veliku krvavu kvrgu. Dva dječaka stoje pored kaveza, stariji dječak u ruci drži štap. Obojica imaju izbrijane glave s tek jednom dugačkom pletenicom što izvire iz sredine tjemena, za koju ih anđeli mogu uhvatiti ako posrnu. No, nema tih anđela koji će priskočiti u pomoć toj djeci. Ogroman zlatni prsten koji nose znači da su i oni jedni od brojnih Ismailovih malenih emira koji neometano harače dvorom bez trunke odgoja. Tu dvojicu itekako dobro znam: jedan je Zidan, caričin najstariji sin, šest mu je godina i pokvaren je do srži; drugi je još gotovo malo dijete, a ime mu je Ahmed Zlatni, pravo malo čudovište u nastajanju.

-38-

Uzdahnuh. "No, Zidane, što radiš tu?" Stariji dječak odmjerava me prkosnim crnim očima. "Ništa. Uostalom, ako se želim igrati s vukom, smijem. Otac mi je dopustio." "Siguran sam da ti otac nije dao dopuštenje da ga nasmrt zatučeš." Posprdno se nasmiješio. "Samo sam ga malo udario." Ahmed se razdragano nasmija. "Malo jače!" "Nemoj meni glumiti nevinašce, Zidane. Sjeti se u čemu sam te zatekao prošli tjedan." Uputih mu značajan pogled. Prošli sam ga tjedan našao pokraj staje s jednim starijim dječakom, robom, kako mački reže kandže u korijenu. Maleni rob izgledao je kao da će povratiti: mačka je očigledno ogrebla Zidana, pa je mali demon naredio starijem dječaku da drži mačku dok je on pomahnitalo mahao bodežom. Obojicu sam pošteno izgrdio, a malenom sam robu udijelio i pljusku, malo jaču nego što sam namjeravao, jer sam zapravo želio udariti Zidana, no to se ipak nisam usudio. Baš kao i njegova majka, prilično je uvredljiv; baš poput oca, uživa u mogućnosti da nekoga osakati ili čak skrati za glavu. Mačka je svejedno uginula. Osobno sam je pokopao. "Ako me tužiš, naredit ću da te ubiju." Udari štapom o svoje bedro. Za njim je ostao krvavi trag na njegovoj košulji. "Možda svejedno naredim da te ubiju. Polovični." "Tvoj otac silno voli svoje mačke, a Kuran kaže da će oni koji ih muče i sami biti mučeni u paklu", podsjećam ga. "No, ne piše ništa o vukovima", reče, iskesivši se u mom smjeru. Već su počeli truliti, od silnih slatkiša koje uspijeva iznuditi na sve strane. Srećom, pojavio se čuvar zvjerinjaka. Djeluje pokunjeno, i to s razlogom. Konačno u prilici da istresem žuč, derem se na njega. "Što li mu se, dovraga, dogodilo?" Sliježe ramenima. "Krenuo je na princa Zidana kada sam ga stavljao u kavez. Izgledalo je kao da će mu iščupati grkljan, no mali je emir bio jako hrabar." Bila je to čista izmišljotina. Siroti stvor bio je u takvom stanju da bi teškom mukom pregrizao i pileći vrat, a dječak ga je očito mlatio kroz rešetke kaveza. Zidan se stade pobjedonosno cerekati i potom odjuri, vukući za

-39-

sobom mlađega brata, uvjeren da je nedodirljiv. Pogledom prostrijelili čuvara zvjerinjaka. "Ne bude li hodao i režao do ponoći, poželjet ćeš da je iščupao tvoj grkljan." Nema smisla da mu održim bukvicu zbog Zidanova ponašanja, obojica znamo u čemu je stvar. Čučnuh da bolje promotrim zvijer. Uistinu je riječ o prilično jadnom primjerku, onako zgužvanom i izgriženom po nogama i bedrima od pasa koji su ga ščepali. Promatra me potpuno nezainteresirano, niti se kostriješi, niti mršti gubicu, kao da čeka još samo smrt. Srce mi se stislo od tuge. "Je li uopće u stanju hodati?" Osovih se ponovno na noge. "Snažniji je nego što izgleda", reče čuvar braneći se. "Onda ga pusti van da vidim kako hoda." Upućuje mi prezriv pogled. Kako se jedan obični gvinejski rob usuđuje tako obratiti njemu, Arapinu svijetle puti? Prezir i gađenje uvijek idu ruku pod ruku: bojim se da znam što bi odlučio kada bi morao birati hoće li ubiti mene ili vuka. Preko volje učini što sam zatražio, ušavši u kavez spremne palice, no vuk se nije ni pomaknuo dok mu je pričvršćivao lanac oko vrata, pa ga je morao izvući van poput vreće repe, kao da su mu noge sasvim odumrle. Ipak, četiri divlja magarca koje sultan silno obožava uputiše mu tek jedan pogled, glasno zanjištaše i odjuriše prema najudaljenijem dijelu tora, poplašivši nojeve koji se stadoše promuklo glasati. No, vuk je i dalje samo čučao, njuškom gotovo dodirujući tlo. "Ovo neće biti dobro. Je li to jedini vuk kojeg su lovci dostavili?" "Sultan ga je osobno ulovio", odvrati čuvar zlovoljno. "Morat će biti u nešto boljem stanju za ceremoniju. Znaš da će nas sultan skratiti za glavu ne bude li mu zvijer po volji te ga osramoti." Čuvar se zamisli. Potom reče. "A da pitaš vješticu da ti dadne nešto što bi moglo popraviti stvar?" Ostadoh zuriti u njega. Zar cijela palača zna čime se bavim? Ostavljajući ga bez odgovora, udaljih se hitrim korakom. Sljedeća osoba kojoj se zaputih bila je Zidana, nabavivši putem košaru naranača, svjestan da mi je potreban izgovor kako bih bez prethodne najave

-40-

ušao u harem. No, stražari na ulazu ne daju se lako prevariti: posvuda raste puno naranača, čak i u haremskim vrtovima, i baš poput mojih još uvijek su zelene. Sumnjičavo pretražuju košaru, a ja stojim po strani, meškoljeći se, dok ne završe. Primjećujem da su Qarimove oči crvene i natečene. Znači, vijest je stigla do njega: šaputanja što jure kroz labirint tajnih prolaza. "Žao mi je zbog tvojeg brata", tiho dometnuh. On kimnu glavom. Nije prikladno govoriti o smrti onih koji su pali od ruke Ismailove. Na to se gleda kao da su jednostavno prestali postojati. "Pustite čovjeka da prođe, to su samo naranče", reče ostalim čuvarima. Qarim položi ruku na moje rame. "Pazi na se, Nus-Nus", govori mi piskutavim glasom, u potpunom neskladu s njegovom vanjštinom. "Ovdje nitko nije siguran." Dok se približavam unutrašnjim dvorima Zidanine palače, do mene dopiru meki zvuci ouda. Oud je prekrasan instrument, preteča europske lutnje, i rado ga sviram kad god uhvatim priliku. Njegov je zvuk poput uzdaha, stoga je osobito prikladan za ljubavne balade i melankolične arije. Naučio sam ga prilično dobro svirati: čuvši sada oud kako odzvanja s toliko osjećaja, prsti me svrbe da mu se pridružim. A tada se pridružuje i vokal usklađen s mračnom melodijom, a ja zastajem na mjestu, u sjeni arkada zaklonjenih vinovom lozom, kako bih poslušao. "Dok sam bio momak, kakav sam samo momak bio, volio sam djeve i one voljahu mene. Ah, putovao sam svijetom naširoko A sada sam zatvorenik, žaluj me ti. Zatočenik tvoje ljepote, moja tamna djevo Tvoje sjajne crne oči moje srce zarobiše. No, mogu te samo promatrati i uzdisati Momak više nisam, moramo se razići." Zavirujem u dvorište i vidim Crnog Johna, Zidanina omiljenog eunuha, zgrbljenog nad krasnim oudom poput majmuna nad ukradenom voćkom, dok njegovi krupni prsti prebiru po strunama prebacujući se u niži tonalitet. Balada je francuskog podrijetla, i izvorno ne govori

-41-

o tamnoputim djevama ili crnim očima. Svi mi moramo se mijenjati u skladu s našim izmijenjenim okolnostima, prilagoditi se ili umrijeti, a John je sjajno napredovao zahvaljujući svojim vještinama. Dok započinje iduću strofu, koja govori o tome kako ljubavnik stoji po strani i promatra dragu kako se udaje za drugoga, jer se sam ne može njome oženiti (u izvorniku se pritom misli na novac, a ne na smanjenu tjelesnu sposobnost), osjećam, prilično neobjašnjivo s obzirom na banalnost stihova, kako mi se oči pune suzama. Posljednji sam put tu pjesmu čuo kad sam bio sluga, a ne rob, pomažući liječniku škotskog podrijetla i afričke duše. Tijekom svega nekoliko godina koliko me posjedovao, naučio sam čitati i pisati na četiri jezika, raspoznavati korijen mandraka od korijena đumbira, odsvirati nekoliko melodija na španjolskoj gitari i oudu. Naučio sam napamet dijelove Kur’ana i stihove Rumija (jer moj se gospodar obratio na islam, tvrdeći u šali da je ta vjera kršćanskija od samoga kršćanstva). Osvajao sam srca od Timbuktua do Kaira, od Firenze do Cadiza — mislio sam za sebe da sam sjajan momak. Moj rođak Ayew rekao bi da sam nadmašio samoga sebe. Ah, srce me zaboli kad pomislim na Ayewa. Njegova je sudbina bila još strašnija od moje. Liječnik mi je bio dobar gospodar, bio mi je više učitelj nego gospodar, do pred sam kraj, koji je bio prilično okrutan. Bili smo u Gauu, gosti njihova samoproglašenog kralja (zapravo je bio tek vrlo ambiciozan poglavica koji je nastojao ponovno podignuti veličanstven grad iz ruševina), kada je više od pola ukućana podleglo nekoj neobičnoj bolesti. Doktor Lewis uspio je spasiti troje kraljeve djece i dvije žene, no potom se i sam počeo preznojavati i tresti, nakon čega su uslijedili buncanje i halucinacije. Pokušao sam ga prokrijumčariti iz palače, no nisam uspio. On je podlegao bolesti, a ja sam ostao sam, bez prijatelja, žrtva strašne nezahvalnosti tog takozvanog kralja, koji me odveo na tržnicu robija u slučaju da sam i sam zaražen klicama. I ondje sam prodan zlom čudovištu. Crni John završio je s pjesmom, a dvorske dame uzdasima izražavaju štovanje. Izdvajam se iz sjene i kročim u dvorište. Tu su Naima i Mina, lijepa Khadija i Fouzia, a tu je i Fatima, Hajibova sestra, pridržava svog sina o bok. Po običaju, osupnut sam činjenicom da crte lica zajedničke bratu i sestri mogu biti tako odbojne u jednog, a tako zavodljive u drugog. Fatima

-42-

sjajno nosi višak kilograma, bujno raspoređen u grudima i bokovima, no unatoč majčinstvu, uspjela je zadržati elegantno uzak struk. Dok njegove usne djeluju prevelike i ljigave, njezine su usne poput udobnih jastuka. Njegove crne oči djeluju opasno poput očiju morskog psa — a Fatimine su sjajne i nestašne, nagovještavajući sve zamislive trikove u krevetu. Kada me ugledala, oči joj se raširiše od iznenađenja, no potom je brzo skrenula pogled. Zanimljivo, pomislih, pohranjujući taj pogled za kasnije razmatranje. Klanjam se Zidani. Upućuje mi osmijeh koji je trećinom sladak poput šećera, a u preostale dvije trećine prevladava čista zloba. "Znači, još uvijek si živ, Nus-Nus? Snalažljiv si ti momak." Uzvraćam joj oštrim pogledom koji govori, Sigurno ne zahvaljujući tebi, no ona se samo još šire osmjehnu. Potom pljesnu dlanom o dlan. "Odlazite, John i svi ostali. Moram razgovarati s Nus-Nusom." "Nadam se da cijeniš vještinu kojom je knjiga dovedena u red", govori mi nakon što su nas ostali napustili, a kako ništa ne odgovorih, ona prasnu u smijeh. "Moglo je ispasti mnogoo gore, znaš. Druga knjiga koju sam namjeravala uvezati u te krasne korice imala je slike. Nadasve poučne i kreativne slike." Zastade na trenutak. "Je li tražio od tebe da mu čitaš dijelove knjige?" Kimnuh glavom, kipteći. "Eh, da sam mogla biti ondje da to vidim. I je li mudro kimao glavom, Ismail, i izgovarao riječi dok si mu recitirao?" Poznaje svojeg supruga i suviše dobro. "Zbog toga sam mogao ostati bez glave." "Ah, Nus-Nus, suviše se podcjenjuješ. Ja te nipošto ne podcjenjujem: znala sam da ćeš položiti ovaj moj mali ispit. Ti si vrlo domišljat čovjek. No, priznaj, šala je bila zaista sjajna." "Došao sam od vas zatražiti pomoć po jednom drugom poslu." Izložih joj problem u vezi s vukom, ne spominjući Zidanovo zlostavljanje sirote zvijeri. Ionako ne bi imalo smisla. Ona ne želi čuti ni riječ protiv njega. "Da se mene pitalo, odabrala bih lava, a ne nekog šugavog olinjalog vuka", reče uzdignuta nosa. "Što to govori o nama vanjskom svijetu?" "Da će njegova sudbina zadesiti svakog napadača koji nam se usudi približiti?" riskiram.

-43-

"Prije bih rekla da poručuje kako smo svi mi tek ovce u toru." "Ali, vuk je njegov simbol", podsjećam je, no njoj se očigledno ne nastavlja ta rasprava, pa samo nestade, vrativši se koji trenutak potom s bočicom ljubičaste tekućine. "Premazi meso ovime i daj ga zvijeri odmah nakon zalaska sunca. Oporavit će se na neko vrijeme." "Ne previše, nadam se." "Tada bi to ipak bila pravedna borba, zar ne?" Oči joj se zasjajiše. "Bio bi to pravi spektakl. Iskreno se nadam da sam pogodila omjere." Uputi mi prepreden smiješak. Namjeravao sam poći, no ipak se okrenuh natrag. Da joj kažem za klompe? Pobjesnjet će zbog moje gluposti, a uostalom, što bi mogla učiniti? Ni jednoj ženi nije dopušteno napustiti palaču, i osim ako nije u stanju narediti svojim duhovima da se očituju u ljudskom obliku, Zidanine čarolije neće ih moći vratiti. Promatra moju neodlučnost podignute obrve. "Pođi sada, Nus-Nus, no imaj na umu da sam sada ja na redu za uslugu." Predajem napitak i upute čuvaru zvjerinjaka, uz ozbiljnu prijetnju kako ću ga bez sumnje osobno potražiti ne bude li se vuk večeras ponašao u skladu s očekivanjima, a potom se vraćam u Dar Kbiru, u glavi prelazeći popis ostalih dužnosti koje mi valja izvršiti, sve dok ne stekoh opasan dojam da su stvari uglavnom pod nadzorom. Ali, dok hodam dugačkom šetnicom u sjeni vinove loze koja vodi do sultanovih paviljona, netko me dozva po imenu. Bio je to Yaya, jedan od čuvara postavljenih na glavnom ulazu. "Maločas je ovdje bila neka skupina muškaraca." Lice mu je obliveno znojem. Zar je trčao meni u susret samo kako bi mi to priopćio? Uzdahnuh. Ljudi vječito navraćaju u palaču kako bi tražili novac ili publiku. "I što su htjeli?" Yaya djeluje zabrinut. "Raspitivali su se. Jučer je na tržnici ubijen neki čovjek." Srce mi zatitra, a utrobom prođoše hladni trnci. "Ubijen?" drhtavo ponavljam njegove riječi. Kapljica znoja izbila mi je ispod turbana, kotrlja se niz čelo i ostavlja trag po sredini nosa. Yaya me promatra, očiju izbuljenih od silne znatiželje. "Ispitali su sve

-44-

čuvare o jučerašnjim dolascima i odlascima iz palače, no mi im rekosmo da se nije mnogo ljudi odvažilo izaći po onom strašnom pljusku..." "Ali si im spomenuo da si vidio mene", dovršavam njegovu rečenicu, osjetivši nalet mučnine. "Pa, morao sam im reći", uzvrati, kao da laž nije dolazila u obzir. "I?" Mršti se. "Željeli su razgovarati s tobom. Rekao sam im da obavljaš neke poslove za sultana, da mu pomažeš oko priprema za inauguraciju, i potom su otišli." Pobjegnu mi suspregnut uzdah. "Onda u redu." "Sutra će ponovno navratiti." Osjećam kako me oblijeva vreo, a potom i hladan znoj. "Ali i sutra ću biti prilično zauzet." "Sutra nisam na dužnosti." Osjećam sebično olakšanje u njegovu glasu dok to izgovara. Spazivši moj izraz lica, sumnjičavo dodaje: "Ali zamolit ću Hassana da ih odbije." "Izvrsno." Udaljih se hitrim korakom, psujući u sebi. Kadijini ljudi obično nisu tako ustrajni — svjesni su da kadijina nadležnost prestaje pred zidinama palače. Je li tko vidio nešto što me izravno povezuje s time? Sidi Kabour mora da je bio kudikamo utjecajniji kada tako revno pristupaju rješavanju njegova umorstva. Dok te večeri obavljam svoje zadatke, osjećam kako me iznutra izgriza napetost. Stalno se pitam, "Je li ovo posljednji put da čistim sultanove papuče? Je li ovo posljednji ukusan obrok koji ću moći kušati?" Vuk dostojanstveno odlazi u smrt — najavljuju ga dugačke feske trube i glazbenici odjeveni u bijelo. Propinje se na stražnje noge, reži i zavija, ostavljajući pun dojam divlje zvijeri koju simbolizira, a Ismail ga svladava teže nego što sam očekivao, uzevši u obzir u kakvom sam ga stanju zatekao toga jutra. Osjećam val tuge kako me preplavljuje dok Ismail davi sirotu životinju, a kada naposlijetku vadi obredni nož kako bi mu odsjekao glavu, primoran sam skrenuti pogled.

-45-

5. Prvi Dan molitve u džamiji, mjeseca rebiulevela Ma’assouda, crna Sudanka, kći Abida, roba nekoć držanog u Tafilaltu. Trinaest godina. Djevica.

Ime, datum, šturi opis: tako sterilne riječi na listu papira kako bi se zabilježio čin oplodnje. Priležnički dnevnik vođen je vrlo strogo kako bi se ustanovilo rođenje i legitimnost sultanovih potomaka, kako bi se održavao raspored kojim se rješavaju sve rasprave i sprječavaju ljubomora i svađe. On je tek šest godina stariji od mene, naš Ismail; sultanom je proglašen prije samo pet godina, a već je svojim ženama i konkubinama podario na stotine djece. Sultan gotovo svake večeri liježe s djevicom, iako ima i nekolicinu miljenica kojima se vraća s vremena na vrijeme. Za razliku od kralja Šahrijara iz arapskih pripovijetki, iduće jutro ne zahtijeva da plijen zadave kako bi osigurao njezinu vjernost. Mali su izgledi da se dogodi nevjera na njegovu dvoru — eunusi strogo čuvaju harem. Zidana ima vlast nad haremom, baš kao i nad samim sultanom. Gotovo svaku večer, nakon pete molitve, nakon što Ismail povečera i okupa se, ona organizira okupljanje na kojem će vrtom prodefilirati odabir vrijednih kandidatkinja, ili će mu svirati na glazbalima, ili pak pjevati ispod narančinih stabala, ili u njegovim privatnim odajama, ili će pak samo ležati nanizane po divanima, zavodeći izgledom. Zidanu djevojke bogato nagrađuju kako bi dobile priliku pokazati mu se; kako bi utjecala na Ismailove prosudbe i odvratila mu pozornost od suparnice joj Fatime, odvest će ga do određene djevojke, hvaleći njezine vrline, napominjući ljepotu tankog gležnja ili ruke prekrasno ukrašene kanom, ponekad čak obnažujući njihove grudi kako bi istaknula njihovu zaobljenost i težinu. Sultan, koji je inače u svakom pogledu tvrdoglav poput razjarenog ždrepca, neuobičajeno je sretan što mu njegova glavna žena daje naputke u vezi sa spavaćim odajama. Pomislili biste da rasplamsavanjem želje vlada određena nepredvidiva alkemija, no ili ga predobro poznaje, ili on jednostavno nije izbirljiv. U svakom slučaju, nedvojbeno ima nevjerojatan apetit. Čak bi i najsnažniji

-46-

muškarac nakon nekoliko tjedana bio prezasićen takvim bogatstvom izbora, no ne i Ismail. To je još jedan od razloga zašto je toliko cijenjen: žene ga obožavaju do te mjere da već graniči s idolatrijom. Šuljaju mu se iza leda kako bi za sreću dotaknule rub njegovih skuta; dodirne li ih, danima ne peru ruku ili obraz; čuvaju poput talismana sitne predmete koje su uspjele prikupiti tijekom druženja s njime — vlas kose ili čuperak brade, sjeme koje se sasušilo na njihovu bedru ili koje su cijelu noć zadržale u ustima — u malenim bočicama ili amajlijama kako bi ih njegova baraka, ta tajanstvena sila blagoslova i sreće koju sultan posjeduje, zaštitila od bolesti i uroka. One s kojima liježe idućeg će jutra nositi u povorci po cijelom haremu. Najveća sreća je zanijeti njegovo dijete, iako bi nakon početnog oduševljenja — praćenog topovskim plotunima, službenom objavom i trubljama (za rođenje dječaka), ili pak vatrometom i posipanjem cvijećem (za djevojčicu), brzo izgubio zanimanje. A i Zidana se oko toga redovito potrudi — vječito ističe svoga prvorođenog sina Zidana i, iako je dječak neodgojen i priglup, Ismail je njime posve opčinjen, nosi ga po vrtu na ramenima, neprestano mu ugađa, a proglasio ga je i svojim nasljednikom, iako mu majka nekoć bješe robinja. Naravno, tu je i visoka stopa prirodne smrtnosti i mnoga djeca ne požive dulje od prvih nekoliko mjeseci, no valja istaknuti da je smrtnost osobito velika u muške djece za čije je majke sultan pokazao nešto više od prolaznog zanimanja, a uglavnom stradavaju od raznih grčeva, gripe i pretjeranog povraćanja. Često im se u grobu pridružuju i njihove majke: umrle od tuge, znao sam čuti caricu kako objašnjava, prilično bešćutno, dok ostale žene plaču i nariču, a neke čak trgaju odjeću sa sebe. Toliko o tome. Odloživši priležnički dnevnik natrag u škrinju, ponovno me prožmu trnci jeze. Moje klompe obično stoje desno od škrinje. No, nisu tamo. Preplavljuje me osjećaj straha dok razmišljam jesu li još uvijek ondje gdje sam ih ostavio i jesu li možda ipak prošle neopaženo. Ne moram dugo čekati kako bih doznao pravu istinu. Kasnije toga jutra odlazim pregledati svježe postavljena vrata Bab al-Rais, kako bih poslije mogao izvjestiti Ismaila jesu li njegove naredbe valjano izvršene. Baš kao što sam i očekivao, glava sirotog vuka postavljena je iznad kapije, jezivo iskešene grimase. Na povratku prema unutarnjim dverima, put mi prepriječiše dvojica muškaraca ogrnuta šarenim ešarpama, oznakama kadijinih službenika, u pratnji dva carska stražara s puškama oduzetim kadijinim ljudima prije ulaska u palaču. Nitko osim carskih stražara nema

-47-

dozvolu nositi oružje unutar carskih zidina, što je mudra mjera opreza u carstvu koje je Ismail osobno opisao kao "košaru punu štakora" — uvijek spremnih pobuniti se i ugristi ruku koja ih hrani. "Jesi li ti dvorski sluga zvani Nus-Nus?" Iza njihovih leđa, Hassan sliježe ramenima. "Oprosti." "Jesam." "Želimo te ispitati u vezi jedne stvari. Jedan je čovjek brutalno ubijen na tržnici." Trudim se djelovati iznenađeno. Trudim se izgledati nevino. Ta ja i jesam nevin, za ime Božje — zašto se onda osjećam nekako kriv? "Gdje si bio prekjučer između jedanaest i dva popodne?" Gledam ga ravno u oči. "Obavljao sam jedan poslić za njegovo veličanstvo na bazaru." Potom mu ispričah o zakazanom susretu s koptskim prodavačem knjiga. Drugi mi se službenik lagano približio. Njegov mi se izgled nimalo ne sviđa: mlad je, uhranjen i očito ima vrlo visoko mišljenje o sebi, sudeći po tome kako je ošišao bradu u gizdav oblik. Čini mi se da je vjerojatno počupao i obrve. "Već smo razgovarali s trgovcem knjigama, pa znamo da si bio kod njega negdje poslije podneva. U koje doba si se vratio u palaču?" Pita me na način koji ostavlja dojam kao da već zna odgovor. "Nedugo prije carevog dnevnog obilaska", odgovaram. "A kada bi to točno bilo?" "Negdje oko dva popodne." "Tu je velika vremenska rupa za koju nemaš objašnjenje. Dok si bio na tržnici, jesi li možda otišao do tezge nekog Hamida ibn M’barek Kaboura?" Moja maska čvrsto je na mjestu. "To mi ime nije poznato." "Znamo da si bio ondje. Viđen si kako ulaziš u njegovu trgovinu u..." proučava tablicu na koju je zapisao bilješke, "... malo poslije jedanaest, odjeven u ' bijeli ogrtač rubova bogato urešenih zlatovezom'." Srce mi stade lupati kao ludo. "Ah, sidi Kabour. Ispričavam se: nikada nisam doznao njegovo pravo ime. I kažete da je jadnik mrtav, ubijen? Pa to

-48-

su uistinu strašne vijesti. Gdje će car sada nabavljati svoja mirisna ulja? On ne može živjeti bez svojeg agara"3 i tamjana, a odbija ih nabavljati od ikoga drugog. Ne znam što će Ismail reći kada dozna tu vijest, to će ga strašno potresti. Je li iza njega ostala udovica kojoj bi mogao udijeliti kakav dar?" Čini mi se da mi dobro ide uloga zabrinutog majstora svih zanata, no mladi službenik nije odveć impresioniran mojim blebetanjem. "Dakle, nisi nabavljao ilegalne tvari za Njezino veličanstvo caricu Zidanu?" pita. "Zaboga, ne. A na tvojem bih mjestu bio vrlo oprezan s izgovaranjem takvih zlobnih glasina o sultanovoj glavnoj ženi." "Ona je vještica, pa to svi znaju." Okrenuh se na peti. "Imam važnijeg posla — nemam vremena zadržavati se s vama i slušati vaša zlobna naklapanja." Hvata me za nadlakticu. U mojem prethodnom životu, sada bi već ležao hladan na zemlji, ali na Ismailovu dvoru čovjek vrlo brzo nauči obuzdavati prirodne reakcije. "Imam nalog s kadijinim potpisom u kojem stoji da smo dužni privesti te ne budeš li surađivao." Dakle, ipak me smatraju sumnjivcem. Srce mi stade neugodno lupati, prisjetivši se glasa koji je zazivao dok sam napuštao travarev dućan. Glas je zazivao ime sidi Kaboura, no što ako me netko ipak prepoznao unatoč mojoj krinki? "Bijeli ogrtač koji si imao na sebi — gdje je sada?" Bogu hvala na Zidaninim vještinama. "U mojoj odaji. Zašto pitate?" "Čovjek koji je ubio Hamida Kaboura sigurno je umazan njegovom krvlju — bilo je to prilično brutalno klanje." Načinih znak za tjeranje uroka, a u tome me slijedi i onaj drugi službenik. Zagleda mi se ravno u oči. "Imaš li taj ogrtač kako bismo ga pogledali? Potom ćemo te pustiti da se baviš svojim poslom" reče, znatno blažim tonom od njegova kolege. "Naravno, poklonio mi ga je sultan osobno. On je jedna od najvrjednijih stvari koje posjedujem." Okruženi stražarima probijamo se kroz čekićanje i gužvu građevnih radova

-49-

u tijeku. U drugom dvorištu iskopana je velika jama za miješanje tadelakta, posebnog gipsa koji se dade ispolirati do visokog sjaja. To je vrlo pipkav i težak posao, a potrebni su silni mjeseci da smjesa bude spremna za korištenje. U ranoj fazi pripreme prilično je nestabilna. Dok prolazimo pored jame začu se urlik, a jedan od radnika zatetura unatrag, držeći se za lice. "Opekao se vapnom", rekoh, tresući glavom. "Vjerojatno će trajno oslijepiti." "Blagi Bože", reče stariji službenik. "Siroti čovjek." "Bude li imao imalo sreće, barem će ostati na životu." "Inšallah." Promisli na trenutak o izgovorenim riječima, a potom doda, "A ako ne?" "Ubacit će ga u smjesu." Djeluje zgroženo. "Vidjet ćete i gore od toga, budete li se dulje zadržavali na dvoru. U prosjeku na dan izgubimo tridesetak radnika." Nakon te izjave hodamo u tišini, iako, dok se probijamo prema unutrašnjosti dvora gdje građevine postaju sve monumentalnije i raskošnije, primjećujem starijeg službenika kako u čudu zvjera na sve strane. Ta, tko bi mu zamjerio? Nikada prije ništa takve veličine i obujma nije bilo izgrađeno u Maroku. Mlađi službenik djeluje impresioniran, po čemu zaključujem da je vjerojatno već kročio nogom u carski kompleks. Djeluje nestrpljivo, isturene brade koja sa svakim novim korakom postaje još isturenija, kao da ga ništa ne može smesti da obavi svoju dužnost. Poigravam se mišlju da priznam kako sam zatekao tijelo sidi Kaboura te potom napustio mjesto zločina ne prijavivši ga, no nešto mi govori da su prilično odlučni u svojim nakanama i da bi moje priznanje čitavu stvar samo dodatno pogoršalo. Zaustavljam se pred ulazom u svoju odaju. "Donijet ću vam ogrtač da ga pregledate." "Ući ćemo zajedno s tobom." Drugi službenik upućuje mi prodoran pogled. Stoje na ulazu u sobu, promatrajući skromni namještaj, a ja odlazim do škrinje i iz nje vadim ogrtač, koji potom pomno pregledavaju. Ne pronašavši ni traga krvi, vraćaju mi ga. "A ovo je jedini bijeli ogrtač koji posjeduješ?" "Pa, ne raste mi novac na drveću." Mlađi se muškarac zlobno naceri, okrenuvši se potom prema Hassanu.

-50-

"Kažeš da si bio na dužnosti jučer kada se ovaj čovjek vratio u palaču?" Hassan klimnu glavom. "Da, ja sam mu otvorio vrata. Trčao "Trčao je?" Okreće se natrag prema meni. "Zašto si trčao?" "Zato što je padala kiša." "Nisi spomenuo da je na sebi imao bijeli ogrtač kada se vraćao u palaču", službenik se obrati Hassanu, zadržavajući pogled na mojoj malenkosti. U panici svrnuh pogled u smjeru stražara: no on tek tupo zuri u mom smjeru. "Nemam vremena obraćati pozornost na to kako je tko odjeven, no siguran sam da je Nus-Nus na sebi imao taj ogrtač." Razočaranje mlađeg službenika može se gotovo opipati. "A vaša obuća, gospodine?" To "gospodine" nov je dodatak, što mi daje nadu u nešto bolji ishod razgovora — no, potpuno sam zaboravio na papuče. "Koliko znam, bili ste bosi", doda Hassan, trudeći se biti od pomoći. "Bosi?" Oba službenika zagledaše se u mene s obnovljenim zanimanjem. "Bilo je mnogo blata, nisam želio uništiti papuče." Mlađi službenik ponovno pregledava svoje bilješke. "Ovdje stoji da ste napustili palaču obuveni u visoke plutene klompe." Oh, blagi Bože. "Je li?" Zar su preispitali čak i uboge robove? Ta je pomisao potpuno apsurdna, no ovdje čak i zidovi imaju oči. "Nosio sam klompe na izlasku iz palače, no bile su jako nespretne za hodanje pa sam ih izuo, jer mi je bilo lakše hodati bos. Mnogo je lakše isprati blato s nogu nego s obuće." Službenici razmijeniše poglede. Pitam se što to znači. "Gospodine, smijemo li pogledati vaše papuče? U svrhu cjelovitosti istrage", reče stariji, kao da mi se ispričava. Dovraga i bestraga. Prstom upirem u svoja stopala. "Evo ih: baš sad ih imam na sebi." Spuštaju pogled. Ove feske papuče započinju svoj život u boji svježeg limuna, no s vremenom omekšaju do blatno smeđe, a koža se raširi i oblikuje prema stopalu. Moje su izlizane poput papuča najsiromašnijeg radnika i sigurno ne zahtijevaju nošenje zaštitnih klompi. Službenici djeluju

-51-

prikladno sumnjičavi. "I to su jedine papuče koje imate?" "Da." Odgovor čak i meni zvuči krajnje neuvjerljivo. "Nemate ništa protiv da nabrzinu pregledamo vašu sobu." Bila je to izjava, ne pitanje. Odmaknuh se u stranu. "Samo izvolite." Začas su gotovi s pretragom, ionako se nema bogzna što vidjeti. Pregledavaju škrinju, prelistavaju čak i moje knjige, kao da sam među stranice mogao sakriti inkriminirajuće papuče. Pronalaze umotane začine koje sam nabavio za Malika i potom mu ih zaboravio dati - ras el hanout i esenciju ružina ulja, no njih je lako raspoznati po mirisu. Potom pomno proučavaju stolić za pisanje na krilu, njuškajući tintu kao da misle da uza se držim bočice otrova, i to na vidljivome mjestu. Naišavši na handžar, obredni bodež koji svi muškarci (pa čak i oni kastrirani) nose u posebnim prigodama, prilično se uzbudiše, no odmah potom licem im se razlije razočaranje, uvidjevši da mu je oštrica tupa i zahrđala, posve neupotrebljiva želite li njome prerezati bradu i grkljan nekog starca. Naposlijetku, nezadovoljan ishodom, mlađi službenik vadi iz torbe smotuljak tkanine i odlaže je na pod. Na njoj se nazire otisak nečijeg stopala, tamne, hrđavo smeđe boje. "Uzeo sam ovaj otisak na mjestu zločina. Biste li bili tako ljubazni, gospodine, i položili desno stopalo na otisak?" I dalje jednako ljubazan, činim kako mi je rečeno. Koža mojih starih papuča raširila se preko izvornog ruba potplata — moje stopalo progutalo je znatno manji otisak. "Hvala vam, gospodine." Službenikov glas zvuči nekako zašiljeno, prkosno. Prezrivo zamata komad tkanine s otiskom. Ali, još uvijek nije sasvim završio. "Rachide", obrati se starijem službeniku, "klompe, molit ću." Oh, Maleeo... evo ih, proklete bile. Drugi ih službenik vadi iz torbe i polaže na do ispred mojih nogu. "Biste li ih obuli... gospodine?" Osjećam inat u njegovu glasu. Da se bacim na pod i glumim napadaj bolesti? Da im priprijetim i odbijem daljnju suradnju? Ne činim ništa od toga. Pažljivo balansirajući, guram desnu nogu u odgovarajuću klompu. No, umjesto da posluži kao nepobitan

-52-

dokaz moje upletenosti, noga tek dopola ulazi u klompu jer su moje udobne stare papuče dobra dva broja veće od njihovih lijepih draguljima optočenih prethodnica. Službenik mi pokušava nasilu navući klompu, no posve je očito da ove papuče i klompe ne idu zajedno. Cuknuvši klompu takvom silinom da umalo izgubih ravnotežu, konačno ih uspijeva odvojiti, odbacivši potom uvredljive klompe u stranu. Osjećam kako bi mi licem svaki tren mogao zatitrati širok osmjeh, no ipak navlačim svoju kponiyugu masku i obuzdavam se. "Sigurno su pripadale pokojnom gospodinu." Širim ruke u znak isprike. "Je li to sve, gospodo? Čekaju me brojne dužnosti." Prvi me službenik odmjerava skamenjena lica. Uzvraćam mu pogled, ne trepnuvši. Naposlijetku skreće pogled. "A imate li privatni pristup dvorištu?" "I drugi ga koriste", rekoh oprezno, no već su se zaputili prema izlazu. Kiša je isprala tragove krvi s fontane: mramor sjaji netaknutom bjelinom. Nekoliko trenutaka nogama udaraju zemlju duž ograđena trga, a ja stojim naslonjen na vrata. Iza mojih leđa, Hassan i drugi stražar raspravljaju o nekoj ženi koju je jedan od njih dvojice ugledao na mellahu. Kako je riječ o židovskoj četvrti, njihovi su balkoni okrenuti prema van, a ona nije bila prekrivena velom. Navodno je prava ljepotica. Stražari što čuvaju vanjske zidine obično nisu kastrirani, osim ako ne traže promaknuće kako bi mogli čuvati unutarnje dvore — njihovo podsmjehivanje krajnje je nepristojno. "Je li ovo vaše, gospodine?" U ruci drži krvave feske papuče koje sam zakopao u dvorištu. Njegova je radost vidljiva golim okom. Potom, poput glumca u kazališnoj predstavi, ponovno odmotava krvavi otisak i polaže desnu papuču na mrlju. Naravno, savršeno odgovara otisku. "I što nam imate reći u vezi s ovim?" Polako, Nus-Nus. Polako. Oprezno šutim, kako ne bih rekao nešto što bi me moglo dodatno inkriminirati. "Izujte papuču", naređuje mi, a nakon što učinih zapovijeđeno, prstom pokaza na uništeni par. "Navucite ih." Krv se sasušila i potpuno skorila. Već su mi i prije bile tijesne; molim Boga

-53-

da su sada još uže, no izdajnice uz malo truda ipak stanu na moje stopalo. Samouvjereno, službenik ponovno uzima odbačenu klompu i uz puno pompe polaže je na tlo ispred mojih nogu. "Sada nataknite klompe." Činim kako mi je zapovijeđeno. Naravno, savršeno pristaju. Potpuno sam izgubljen. "Dvoranine Nus-Nus", poče pobjedonosno izgovarati, da bi potom zastao. "Zar nemaš nikakvo drugo ime?" Niječno zatresoh glavom. Ne ono koje bih obznanio takvima poput njega. "Dvoranine Nus-Nus, ovi stražari svjedoci su da te moramo uhititi zbog sumnje da si ubio travara, sidi Hamida Kaboura." "Ja nisam taj kojeg tražite. Kada sam stigao do njegove tezge, zatekao sam ga u društvu nekog mladića sumnjiva izgleda, izdužena lica i južnjačkog naglaska. Bio je u njegovoj trgovini i kada sam otišao, a travar je tada još uvijek bio živ. Taj ga je čovjek vjerojatno ubio, a ne ja!" Mlađi službenik prezrivo se nasmija. "Očajnikova obrana! Čovjek kojeg spominješ je gospodin besprijekorna ugleda, dobro poznat kadiji. Javio se našim istražiteljima čim je čuo za smrt sidi Kaboura i bio je od velike pomoći u našoj istrazi." "Rekao nam je da si ti taj koji je ostao nasamo s travarom", doda stariji službenik, a po tonu njegova glasa zaključujem da mi više ne vjeruje ni riječi. Svezaše mi ruke i odvedoše me.

-54-

Dio drugi

-55-

6. 2.svibnja 1677.

Ime mi je Alys Swann i dvadeset i devet mi je godina." "Ne, nemam djece. Nisam se nikada udavala." "Da, još sam djevojka." Odgovaram na njihova pitanja visoko uzdignute glave. Ne sramim se svojeg položaja. Stoga gledam tog stranog probisvijeta ravno u oči, skupivši svu svoju hrabrost, i odgovaram, razgovijetno odgovaram. Da su okolnosti iole drugačije, neki od prisutnih možda bi mi se podrugljivo nasmijali, no s obzirom na to da svi strahujemo za vlastite živote, trenutačno su zaokupljeni drugim stvarima i nemaju vremena baviti se činjenicom da sam usidjelica i mojom dugo očuvanom nevinošću. Pisar mojih utamničitelja zapisuje te pojedinosti radi vlastite evidencije pismom koje se piše slijeva nadesno. To, zajedno s njegovom tamnom kožom i u tkaninu umotanom glavom, govori mi da su se na naš brod ukrcali Turci. Iza leda čujem Anouk i Mariku, moje punašne sluškinje, dvije sestre unajmljene da me prate na putovanju od Scheveningena do Engleske, kako šmrcaju i grcaju u suzama, te na trenutak osjetih sažaljenje. Još su gotovo djevojčice, i iako su prilično neljubazne i svojeglave, ne zaslužuju preranu smrt. Sirotice, tek su na početku života, pune snova kakve sam i ja imala u njihovim godinama — snova o mladićima i udaji, o djeci i smijehu. Većinu putovanja provele su smijuljeći se i očijukajući s posadom, no sada mnogi od tih zgođušnih momaka leže mrtvi na palubi našeg broda, ili su pak lancima vezani na njemu. "Što mislite, hoće li nas silovati?" pita me Anouk, razrogačenih očiju. "Nadam se da neće", bilo je jedino što sam joj mogla iskreno odgovoriti. No, neki me muškarac već uhvatio za grudi dok su nas odvodili s prijašnjeg broda. Bila sam toliko iznenađena da čak nisam uspjela vrisnuti, samo sam ga uhvatila za ruku i odgurnula je. Na licu mu se vidjelo da se srami. Uz lagan naklon glavom promrmljao je nešto na svom čudnom jeziku za što

-56-

vjerujem da je bila isprika, a što sigurno nije bilo u skladu s nemilosrdnim načinom na koji su zaposjeli naš brod. No, ne treba dugo da shvatimo kako smo za njih samo roba, tek nešto malo vrednija od bala tkanina u našem brodskom skladištu. Dvije mulatkinje koje su služile ubijenom kapetanu kao kuharice (a bojim se i kao ljubavnice) kolutaju očima. "Robinje", reče jedna od njih, dok druga odgovori tek: "Opet." Ropstvo mi je oduvijek djelovalo kao jeziv običaj. Pomisao da netko posjeduje neku osobu poput komada namještaja čini mi se moralno neispravna i zato nisam htjela zapošljavati robove za poslugu. Majka me oduvijek kudila da ne znam s novcem: Amsterdam je glavni europski grad za preprodaju robova, i mogli smo nabaviti robove po vrlo povoljnoj cijeni. No, nakon očeve smrti, ja sam nastavila voditi knjige i trsiti se oko kućanstva, iako se ona vječito jadala što nema tucet malenih crnih dječaka koje bi mogla odijevati u finu odjeću kao svoj modni dodatak kada joj dolaze odvratne prijateljice zajedno sa svojom sirotom pratnjom. No, na vlastitu sramotu, nikada nisam ni pomišljala da bi netko bijele kože mogao biti prodan kao rob, ja ponajmanje. Čula sam ponešto o brodovima punim robova, o muškarcima vezanim u lance usred vlastita izmeta i boleština u potpalublju, o tome da ih više biva bačeno u more nego što ih stigne živih do željenog odredišta — no čini se da to ipak neće biti moja sudbina. Odveli su me u malenu kabinu koja mi ipak, iako tijesna i prljava, omogućuje određenu privatnost i dostojanstvo, gdje sada ležim u mraku pitajući se što bi bilo da je naš brod stigao do Engleske. Nakon udaje, živjela bih sa svojim suprugom, gospodinom Burkeom, u njegovoj novoj kući na Golden Squareu u Londonu — mjestu koje zvuči tako čarobno, iako ga nikada nisam imala prilike vidjeti, a kako stvari sada stoje, najvjerojatnije nikad ni neću. Nisam upoznala ni gospodina Burkea — naš su brak dogovorile obitelji, iako, bojim se da on nije bio partija kakvu je moja majka priželjkivala. Ona je gajila velike snove, govorila mi kako ću se udati u plemićku obitelj te na taj način vratiti bogatstvo koje je moj otac izgubio kada je pobjegao iz Parlamenta u Nizozemsku netom prije početka Engleskoga građanskog rata. Zašto se zapravo udala za njega, to uistinu ne znam, jer mi je još kao djetetu bilo posve jasno da joj do njega nije previše stalo. I sama je bila

-57-

emigrantkinja, kći obiteiji koja je živjela na rubu dvorskog života, družeći se s bogatima i slavnima, a pritom nije imala nikakvo pokriće za takvo ponašanje. Mislim da je izbio nekakav skandal — kao posljedica toga, udala se za moga oca. Cijelu me moju mladost predstavljala gospodi koja je navraćala u posjet, ali s povratkom kralja Charlesa, u Englesku se vratilo više djevojaka izrazite ljepote i znatno većeg bogatstva, zadovoljivši tako domaće potrebe na bračnom tržištu, a moja se majka pretvorila u vrlo razočaranu ženu. Razočaranje je preraslo u ogorčenost, ogorčenost u duševnu bolest koja je ubrzo potom prerasla u tjelesnu bolest, nakon čega sam bila primorana skrbiti o njoj. Isključivo stoga što su nam se dugovi povećali, a ona je "čeznula vidjeti svoju ljubljenu Englesku prije nego umre", pristala je u moje ime prihvatiti ruku gospodina Andrewa Burkea. Najbliže što sam se ikada približila svome zaručniku bilo je kroz maleni portret koji mi je poslao, no s obzirom na to da sam imala prilike vidjeti svoj portret izrađen za potrebe zaruka, prilično sam sumnjala u njegovu točnost. Na svom sam portretu bila prikazana kao sitna i plavokosa djevojka, oči mi bijahu krupnije i modrije nego u stvarnosti, a koža bijela poput porculana, bez naznaka pjegica, pa sam djelovala mlade dobrih deset godina zahvaljujući nedostatku sitnih detalja, kao da me netko obasjao jarkim svjetlom i izbrisao tragove godina i briga. Ugledavši portret, prasnula sam u glasan smijeh. "Poslat će me natrag kad vidi što je zapravo dobio!" Majci moj komentar nije bio nimalo smiješan. Portret gospodina Burkea predstavljao je sredovječnog muškarca crne brade i rumenih obraza, pozamašna trbuha, u tamnoj odjeći s balom skupocjena sukna ispred sebe i metrom u ruci kako bi se naglasila njegova profesija majstora tkalca — miljama udaljenog na klasnoj ljestvici od majčinih snova o slavi i bogatstvu. No, živnuvši pri pomisli da će i sama uskoro biti poslana u Englesku, kada se ja konačno udam, majka se čak uspjela uspraviti u bolesničkom krevetu i proglasiti ga "vrlo naočitim portretom". Dakle, sve se svodilo na težinu, mjere i robu: a taj sustav trgovine sada je pronašao svoj najiskonskiji oblik. Umjesto da me zapakiranu pošalju debelom i ostarjelom tkalcu u London, bit ću prodana nekom drugom muškarcu u nekoj drugoj stranoj zemlji. Mnoge smo dane proveli na pučini — mnogo više od ona tri dana koliko je

-58-

potrebno za putovanje od Scheveningena do engleske obale. Do tada još nikada u životu nisam imala toliko vremena za samu sebe. Bilo mi je svega trinaest godina kada nas je otac napustio. Onoga dana kada su ga pokopali, majka se povukla u svoje odaje iz kojih se nikada više nije pomaknula; provodila je vrijeme drijemajući ili čitajući poeziju, zureći tupo kroz prozor i uzdišući nad vlastitom izgubljenom mladosti, ili pak nevješto svirajući na svom spinetu4. Držali smo poslugu dok je otac još bio živ — kuharicu, domaćicu, lakeja, dvije sluškinje, vrtlara — no nakon njegove smrti izašlo je na vidjelo pravo stanje njegovih financija, a ubrzo potom napustila nas je posluga, jedan po jedan, kako su nam pozajmice isticale, a dugovi postajali sve veći, te im više nismo mogle isplaćivati plaće. Naposlijetku su s nama ostale tek stara Judith i njezina kći Els. Judith je kuhala, na svoj specifičan način, a Els je otprilike bila u stanju tek guliti krumpire i mijesiti tijesto. I tako sam, iako vrlo mlada, morala preuzeti vođenje domaćinstva. Nismo živjeli osobito dobro, no ja sam stalno bila zaokupljena sitnicama potrebnim za funkcioniranje jednog kućanstva — metenjem, čišćenjem, šivanjem i krpanjem, održavanjem vrta, koji sam pretvorila u povrtnjak pun mahunarki i cijepljenih voćki. Komad po komad, rasprodala sam očevu zbirku antikviteta — njegovo talijansko staklo i porculan, njegove knjige i razne sitnice, naposlijetku i zbirku laboratorijskih instrumenata. Potom su na red došli krasni turski ćilimi, a naposlijetku i namještaj iz svih prostorija osim primaće sobe, kamo su još uvijek povremeno svraćali neki gosti. Ostatak kuće sveden je na ono najosnovnije: manje posla oko čišćenja, uvjeravala sam samu sebe, bacivši se ponovno na obračune kućanskih izdataka. (Kako sam samo priželjkivala prodati majčin jezivi spinetten — zvuk njegovih pogrešno odsviranih tonova što odzvanjaju kroz sve prazniju kuću bio je uhu krajnje nepodnošljiv.) Kada je stigla bračna ponuda gospodina Burkea, bilo bi logično da sam osjetila olakšanje što će nas netko konačno zbrinuti i što se više neću morati baviti tako prizemnim stvarima. No, ja sam zapravo uživala u praktičnosti takvoga života, u jednostavnoj logici spoznaje da, ne ustanem li zajedno sa suncem kako bih pomogla Judith i Els u kuhinji, za doručak nećemo imati kruha; ne posijem li sjemenke u svibnju, u rujnu nećemo imati graha; ne pokrpam li poderanu podsuknju čim se pojavi prva poderotina, uskoro neće biti dobra ni za što drugo osim za brisanje prašine. Kako smo uopće uspjeli

-59-

zadržati privid uglađenosti uopće mi nije jasno, no vjerujem da nitko nije bio svjestan naše neimaštine. Svaku večer lijegala sam u krevet zadovoljna što su sve stvari na svome mjestu — ruke bi mi počivale jedino u snu. I dok tako ležim u ovoj kabinici, moje misli lutaju. Razmišljam odakle su ljudi koji su nas zarobili, i pitam se plovimo li sada kroz Herkulova vrata prema Sredozemnom moru, na tržnice robljem diljem Alžira ili Tunisa, ili čak još dalje na istok, u susret Velikom Turčinu, glavom i bradom, posred Carigrada. Prošlo je tek nešto manje od tjedan dana kada je moja radoznalost konačno zadovoljena. Kada smo konačno pristali u luci i iskrcali se na kopno, stajala sam na obali a suze su mi curile niz lice — jer oči su bile navikle na tamu, a svjetlost na tom novom mjestu bila je vrlo jaka. Vode me s broda na muli, kroz uske uličice gdje prolazimo pokraj gomile tamnoputih muškaraca s turbanima ili šiljastim kapuljačama na glavi, koji nas znatiželjno promatraju — uglavnom šute, no neki se razbacuju raznim uvredama, ili možda blagoslovima na svojem neobičnom grlenom jeziku. Prolazimo pored mršavih magaraca i tamnooke djece i žena umotanih od glave do pete u dugačke tkanine (san svakog tkalca). Naposlijetku se zaustavljamo pokraj visoke bijele građevine bez ijednog prozora, tek s masivnim, željezom ojačanim vratima. Ondje me smještaju u neku prostoriju s još nekoliko žena, od kojih nijedna ne govori ni riječ engleskoga, a jedna, Saar, natuca malo nizozemskog. Govori mi kako su ona i ostale žene otete iz španjolskih i portugalskih sela. Sve odreda mlađe su od mene čitavih deset godina, iako im je sunce postaralo kožu podarivši njihovim licima bore koje ih čine ozbiljnijima. Te su djevojke nekoć sjedile po dokovima i morskim hridinama krpajući mreže i slažući srdele u kašete pune soli. Ogrubjele su i praktične: u njihovim obiteljima nije bilo govora o romantičnoj ljubavi i plemstvu, stoga ne gaje nikakve iluzije u vezi s onim što nas čeka, malodušna pogleda na svoju sudbinu. "Promisli samo; što nam je svima zajedničko?" upita Saar. "Sve smo ženskoga roda." "A osim toga?" Ne treba mi dugo da shvatim na što cilja.

-60-

"Sve smo djevojke." "Da, sve smo djevice. To nas čini vrijednima." Postoji samo jedan razlog zašto bi neoskvrnuti himen nekoga učinio vrijednom robom. Odlučno stisnuh zube. "Pa, to barem znači da vjerojatno žele očuvati svoju investiciju dok nas ne prodaju." "I gore od toga", reče djevojka po imenu Constanza. Ta, što bi moglo biti gore od toga? "Oni su Muhamedovi — pretvorit će nas u poturice." Zurim u njih u nevjerici. "Takvo što neću nikada dopustiti." "Sada tako zboriš." U prostoriju je ušla zdepasta žena odjevena u mjesnu nošnju i stade petljati oko nas, pregledavajući nam ruke i zube, kao da smo stoka. Stigavši do mene, nasmijala se i pogladila me po kosi. A tada reče na razgovijetnom nizozemskom, "Kakav dragulj — ovom će biti posebno zadovoljan." Odgovaram joj na istom jeziku, što je očito iznenadi. Govori mi da joj je ime Fatima i da joj je majka "nekoć bila Nizozemka", što god to značilo. "Ne izgledaš mi kao Nizozemka", odgovoram, proučavajući njezinu tamnomaslinastu put i tamnu, neukrotivu kosu. "Više sličim ocu. Moja je majka godinama radila za sidi Qasema. Došla je iz Amsterdama s mužem, odbjeglim mornarom koji se ovdje pridružio gusarskoj floti, no poginuo je u pomorskoj bitki u blizini Gibraltara, a ona se obratila i udala za domaćeg čovjeka, Berbera iz planinske regije Rifa." " Čini se da je ovo vrlo kozmopolitski kraj", rekoh napola ironično. "O, da!" uskliknu ona ponosno. "Imamo zarobljenike iz svih krajeva svijeta." Pojašnjava mi da se gradić zove Sale i da je smješten na sjevernoj obali Maroka, ime koje sam do tada vezala isključivo uz lijepo izrađene kožne predmete koji se mogu nabaviti na glavnoj tržnici u Haagu. Taj je gradić, čini se, glavna luka za trgovinu stranim robovima u čitavom barbarskom carstvu. "Sidijeve matamore pune su španjolskih i portugalskih robova, robova iz Francuske i sa Sicilije, s Korzike i Malte, pa čak i iz Irske i još udaljenijih sjevernih zemalja." Govori mi kako se u majčino vrijeme zbila slavna opsada arktičkog grada Reykjavika, tijekom koje su se u samo jednom danu uspjeli domoći čak četiri stotine zarobljenika. Ispruži ruku i

-61-

dodirne mi obraz. "Bile su još bljeđe od tebe, te djevojke — majka mi je pričala da su izgledale kao isklesane od leda. Od tada je ovdašnja aristokracija jednostavno luda za svijetloputim ženama žute kose. Tretirane su kao statusni simbol, jer samo vrlo bogati muškarci mogu sebi priuštiti tako rijetka stvorenja." Ponovno me potapša po ruci, zbližena zajedničkim jezikom. "Postići ćeš dobru cijenu." Dakle, to je razlog što su me, unatoč godinama, izdvojili od ostalih žena na brodu. "A tko je taj sidi Qasem?" pitam je. "On je vrlo utjecajan čovjek." Promrmlja nešto na svojem poganskom jeziku, rukama prelazi po licu, ljubi dlanove i polaže ih na srce, kao da je riječ o kakvoj ikoni ili svecu. "Sidi Qasem je vođa gusarske divizije. Koliko je samo zarobljenika dopremio svojim brodovima, Allah ga blagoslovio! Imaš veliku sreću što te zarobio jedan od sidijevih kapetana", reče, bez trunke ironije. "Njegova žena, Lalla Zahra, također je bila zarobljenica. Dolazi iz Engleske, gdje su je zvali Catherine. No, ovdje je zovemo Ruža sa Sjevera. Sama je odabrala ime Zahra kada se obratila na Islam." Lecnuh se. "Postala je Muhamedova sljedbenica?" "Ona je prava dama, svijetao primjer svima nama. Imat ćeš uskoro priliku upoznati je. A to je vrlo velika čast." Stisnuh usne, ne rekavši više ni riječ. Malo poslije vode me dolje u velik salon s poredanim niskim trosjedima. Namještaj je jednostavan, ali svejedno djeluje prilično raskošno. Moja je majka prvoklasan snob. Odgajana da raspoznajem i cijenim najsitnije nijanse bogatstva i dobrog ukusa, smjesta zaključujem da je vlasnik kuće očito vrlo bogat, iako svoj novac troši mudro i nimalo razmetljivo. Na ulazu u salon zahtijevaju od mene da se izujem: sagovi po kojima kročim djeluju svilenkasto pod stopalima, u bojama su prigušenog zalaska sunca. Uz gornji rub zida nalazi se izrezbareni gipsani friz, uzorka složenog poput pčelinjeg saća. Strop je izrađen od tamnog, rezbarenog drveta, zidovi su bijeli, trosjedi prekriveni običnim nebijeljenim platnom, jastuci poslagani po njima prekriveni su svilom i baršunom jarkih boja, a od vezene slike na zidu zastaje mi dah. Dodirujem je radoznalim prstima, zadigavši jedan kut kako bih bolje promotrila vez sa stražnje strane, jednako savršen kao i onaj s prednje, što je odlika istinski vrhunskih majstora. Neobično je naići na takvu ljepotu na mjestu izgrađenom na čistoj okrutnosti.

-62-

"Primjećujem da te zanima fini vez." Hladan i odmjeren engleski glas načas me zbuni. Okrenuh se i ugledah profinjenu ženu od kojih šezdesetak godina kako me promatra, usana zakrivljenih u blag osmijeh. Oči su joj hladne sivoplave boje, no vjeđe su oslikane nekom tamnom smjesom pa izgledaju vrlo prodorne, a pogled istodobno posve stran i vrlo izravan. Nisam navikla na takvo odmjeravanje: nelagodno mi je od njezina pogleda. Promatram detalje njezinih krupnih srebrnih naušnica i složene ogrlice sastavljene od niske staklenih perlica koju nosi vezanu visoko oko vrata. Na sebi ima halju duboke tamnoplave boje, rukavi su obrubljeni tankim srebrnim koncem s nanizanim biserima. Visoka je i uspravna držanja — uistinu dojmljiva. No, spustivši se među jastuke, napravila je grimasu kao da je bole zglobovi, po čemu zaključujem da je ipak starija nego što sam pretpostavila. "Dobrodošla u naš dom", reče, pokazujući rukom da sjednem, kao da sam kakva nedjeljna gošća koja je navratila na poslijepodnevni čaj i čavrljanje. "Zovem se Lalla Zahra i žena sam sidi Qasema, vlasnika ove kuće." "Ime mi je Alys Swann i dolazim iz Haaga, iako moja obitelj izvorno potječe iz Engleske." Usne joj lagano zatitraše. "Baš kao i ja, nekoć. Iz mjesta Kenegie u zapadnom Cornwallu. Ovih dana nemam tako često priliku razgovarati na materinjem jeziku." "Znači, i nema baš previše engleskih robova i zarobljenika?" pitam je kiselo. Pljesnu dlanovima o bedra i glasno se nasmija. "Ah, Alys Swann, kakva šteta što te moramo poslati dalje. Bilo bi zabavno zadržati te neko vrijeme. Lijepo je sresti nekoga s malo više temperamenta, iako te moram upozoriti da ti nije pretjerano pametno pokazivati ga ondje kamo ideš." Progutah knedlu. "A gdje li je to, ako smijem pitati ? Voljela bih znati kakva mi je sudbina. Smatram da je lakše pomiriti se sa sudbinom kada imate malo vremena da je prihvatite." Podignu obrvu. "Označena si za Meknes." Poput ovce, spremne za stočni sajam. "A tko je ili što je taj Meknes?" "Zar je moguće da slava našeg velikog sultana još uvijek nije dospjela do

-63-

nizozemskog visokog društva?" "Ne krećem se u takvim krugovima", uzvratih hladno. Poigrava se sa mnom što je čini posebno odbojnom. "Izdvojena si kao poseban dar našem presvijetlom kraljevskom veličanstvu, sultanu Moulay Ismailu, čiji se dvori nalaze u kraljevskom gradu Meknesu koji trenutačno nadograđuje, prema riječima mojeg supruga, u velebno zdanje." U tišini probavljam taj podatak. Kada mi je majka govorila kako bih se trebala udati za plemića, mislim da pritom nije mislila na nešto takvo. "Primit će te u njegov kraljevski harem, budeš li se primjereno i razborito ponašala, i ni u čemu nećeš oskudijevati dok god živiš. Živjet ćeš u palači sazdanoj od mramora, porfira i jaspisa, jest ćeš obroke poslužene na tanjurima od zlata i srebra, bit ćeš odjevena u najfiniju svilu, a zimi u najmekšu vunu, namirisana svim bogatstvom mirisa Arabije. Nije li to nešto što bi svaka... djevojka poželjela?" "Marokanski car želi mene za kurtizanu?" Ta mi pomisao djeluje prilično nevjerojatno. "Dovoljno si lijepa, svijetle puti i kose, stoga ćeš mu biti predstavljena kao takva, a što će poslije učiniti s tobom, to je samo njegova stvar." Slatko se nasmiješi, kao da je sasvim prirodno da sjedimo ovako i raspravljamo o takvim stvarima. "Ta hajde, Alys, nije to ni tako loše. Stranci možda predstavljaju sultana kao neko čudovište, no on je ipak samo običan muškarac. Kao jedna od žena u njegovu haremu, živjet ćeš udobnim životom, a s njime ćeš morati leći svega nekoliko puta u životu. Možda čak samo jednom." Više ne uspijevam suspregnuti bijes. "I samo jednom jest previše!" "Znam, teško je to prihvatiti, taj gubitak izbora i vlastite volje. Ja sam bila malo sretnija od tebe, iako su i mene zarobili gusari." "Ako su zaista i vas zarobili pirati, očekivala bih malo više suosjećanja." "To su gusari, Alys, a ne pirati. Možda ti se čini da medu njima nema razlike, ali u ovoj kulturi, ti se muškarci smatraju herojima, a ne zločincima. Oni to ne čine radi osobne koristi nego za dobrobit cijele zajednice." Rukom pokazujem na raskošnu prostoriju. "Dakle, vaš prekrasan dom se ne

-64-

broji kao osobna korist?" Suzdrža se od odgovora. "Razumijem da je teško pojmiti da ti netko uskraćuje ono što smatraš svojom slobodom — no, odgovori mi iskreno, Alys, jesu li žene ikada istinski slobodne? U Engleskoj, a pretpostavljam da je isto i u Nizozemskoj, kupuju nas i prodaju, šalju nas umotane poput kakva paketa, a sve radi učvršćivanja obiteljskog obrta, zbog političkih težnji, kako bismo pomogle u ponovnom uzdizanju zapuštenog vlastelinskog imanja ili jednostavno kako bi nas skinuli s obiteljske grbače. Potpuno razumijem da ti je sve ovo velik šok - počevši od otmice na moru, do toga da si sada okružena ljudima koje smatraš poganima. Svjesna sam da to može biti vrlo zastrašujuće. Mene su zarobili tijekom opsade crkve u Penzanceu 1625. i potom me prodali na tržnici robljem ovdje u Saleu. Mislila sam da je mom životu kraj, no bio je to tek početak. Čovjek koji me kupio uzeo me za ženu, a naš brak jedan je od sretnijih. Možda ćeš reći da sam imala sreću, no ja ti kažem, Alys, da se ovi ljudi ni po čemu ne razlikuju od ostalih: neki su bogobojazni, puni poštovanja, pa čak ljubazni, dok su drugi iskvareni i puni mržnje. Jedino što nam preostaje jest nadati se najboljem..." "I pripremiti se na ono najgore." Dovršavam njenu rečenicu, uzrujana njenom propovijedi. Nemoćno širi ruke. "Možda sve skupa ispadne mnogo bolje nego što strahuješ. No, mudro je biti praktičan i prihvatiti situaciju u kojoj si se našla s najvećim mogućim dostojanstvom — na taj ćeš način sačuvati sebe i smanjiti moguće... poteškoće." "Ne kanim se obratiti na islam." "Donosi odluke u skladu sa svojom savjesti. No upamti, Alys, važno je samo ono što držiš u srcu. Ne budi tvrdoglava, preklinjem te. Za tvoje vlastito dobro." Na trenutak u zraku osjećam nagovještaj nasilja, a potom iza svojih leđa začuh šuštanje tkanine, njezine oštre crte lica trenutačno su omekšane, a licem joj se razlije blago rumenilo, kao da je netko u njenoj unutrašnjosti upravo upalio svjetiljku. Iza mene dopre muški glas, dubok i treperav, i preda mnom se ukaza gospodar kuće, zastavši kako bi me bolje promotrio. Star je i mršav, tamne puti i kratko podšišane snježno bijele brade. Oči mu

-65-

sjaje, lukave i prodorne ispod ruba složeno omotanog pokrivala za glavu dok me odmjerava od glave do pete. Ostah osupnuta kada mi se obrati na tečnom engleskom jeziku. "Dobar dan, Alys Swann. Moj kapetan sklon je pretjerivanju, no vidim da je ovaj put njegov opis uistinu točan." Ohrabrena nevjericom, drsko mu uzvratih pogled. "Dovoljno je lijepa da je prisile na sužanjstvo, da kao kurtizana služi monstruoznom sultanu, ili tako barem kažu." Oči mu bljesnuše. "Supruga mi kaže da ste žena čvrstih uvjerenja. Uvjerenje i ljepota dvije su odlike koje svaku za sebe valja cijeniti, ali združene postaju poput divljeg vranca i mule privezanih za ista kola — konačni ishod mogao bi biti prilično poguban." "Poguban po kočijaša, ili za putnike?" "Za sve. No, posebno poguban za tebe. Alys Swann, bila bi prava šteta slomiti taj tvoj temperament i oskvrnuti tvoju ljepotu." "Znači, mučit će me ne bih li se obratila?" "Car ne liježe s nevjernicama." "Možda bi bilo najbolje da me odvedete na tržnicu i prodate najboljem ponuđaču." S nevjerojatnom elegancijom i gipkošću spustio se ispred mene u turski sjed kako bi mi se zagledao ravno u oči. "Njegovo veličanstvo uvijek je najbolji ponuđač, Alys Swann — čak i kad ne plaća u novcu. Možda ovo nećeš moći razumjeti, znam, ali vjeruj mi kada kažem da te se ne usudim prodati nikome drugome. Moulay Ismail već bi to nekako doznao i skratio me za glavu. Mlade žene ovako naočita izgleda suviše su rijetka roba na našem tržištu da ne bi privukle pažnju." "Onda me zadržite ovdje kao sluškinju", izazivam ga. "To nije izvedivo. Oprosti, no moramo te poslati dalje. Ti si blago dostojno tek kakvog cara, stoga ćemo te za njega i pripremiti."

-66-

7. Tri dana poslije Lalla Zahra navrati u moju sobu noseći svežanj različitih svila. Položivši ih na ćilim, stade ih razvrstavati u hrpice živahnih boja. Potom dohvati komad tkanine i prisloni ga uz mene. "Ovo će ti pristajati." Bila je to jednostavna svilena halja sjajne zelenoplave boje, širokih rukava, s koncem ukrašenom dugmadi što se spušta duž cijele prednjice. U potpunosti se razlikovala od bilo kojeg odjevnog predmeta koji sam ikada nosila. Pragmatičnost, nategnute financije i klimatska ograničenja dopuštala su uglavnom tek tvid i vunu, sprečavajući me da odjenem nešto tako nepraktično. Ne mogoh dočekati da je odjenem, iako se djeličak mene opirao tom porivu. "Čisto sumnjam", rekoh, prekriživši ruke. "Probaj je." Stajale smo tako neko vrijeme zureći jedna u drugu. Potom se nasmiješi. "Potpuno razumijem tvoje opiranje, Alys. Ta, nisam od kamena. No, svaki događaj ima svoj prirodni slijed i nema načina da vratimo stvari unatrag. Pokušajmo iz cijele situacije izvući ono najbolje, baš kao i iz tebe." Razodjenuh se do kombinea, a ona mi preko uzdignutih ruku i glave navuče halju. Svila kliznu poput vode niz moju vrelu kožu, suviše nestašna da bi se mogla smatrati čednom. "Ovo se nosi povrh." Dodala je još jedan tanašan odjevni predmet, neku vrstu vanjskog pokrivala sačinjenog od sitnog veza na zlatnoj mrežastoj pozadini. Nevjerojatno profinjen uradak. Uhvatih svoje izdajničke ruke kako posežu za njime kao da posjeduju vlastitu volju. Raspustivši mi kosu da padne niz ramena, odvela me do ogledala. U nevjerici sam zurila u vlastiti neprepoznatljiv odraz. Ta preobrazba probudi u meni gotovo tjelesnu bol. Da sam nekoć ovako izgledala, bi li me Laurent napustio onakvom lakoćom? Laurent bješe putujući slikar — Nizozemska ih je tada bila prepuna. Kažu da je to obećana zemlja za ljude iole vješte s kistom i bojom. Po okončanju rata sa Španjolskom ponovno je uspostavljena trgovina, a nizozemski trgovci iznenada osjetiše poriv da javno pokažu svoje bogatstvo, da se

-67-

okruže ne samo prekrasnim predmetima kako bi učvrstili vjeru u novonastalu stvarnost nego i umjetničkim odrazima tih istih predmeta. Mrtva priroda, prikazi gradskog života, portreti — kuća nije bila dom ako joj zidovi nisu bili ispunjeni desecima uokvirenih prikaza vanjskog i unutarnjeg svijeta. Nizozemska je objesila svoju dušu o klin kako bi je cijeli svijet mogao vidjeti. Laurent je pokušao živjeti od slikarstva u rodnoj Francuskoj, no Francuzi su pravi snobovi kada su u pitanju takve stvari, a Laurent nije bio proslavljen umjetnik. Iako je bio relativno vješt, nipošto se nije mogao smatrati vrsnim umjetnikom, no u Haagu je nekako uspijevao pristojno živjeti. Bio je vrlo naočit — njegov se uspjeh djelomično temeljio upravo na toj činjenici. Žene i kćeri bogatih trgovaca poticale su njegovo udvaranje. Crne kose, tamna pogleda i markantnih crta lica bio je prava suprotnost plećatim i rumenim plavušanima kakve se moglo vidjeti u gradu. Nikad se nisam smatrala romantičnom praznoglavom djevojkom kojoj bi razum moglo pomutiti ljepuškasto lice ili kakav nakićen kompliment, no kada sam upoznala Laurenta, imala sam osjećaj kao da mi je glava otkazala poslušnost, nakon čega je uslijedio i ostatak. Došao je na vrata nudeći svoje usluge: ugledavši solidno građenu i pristojno uređenu trgovačku kuću, sigurno je očekivao da će mu otvoriti kakav krupan i lijepo odjeven trgovac, no pojasnivši mu da takvog nema, uočih kako je na trenutak spustio pogled, no ubrzo se pribrao i stao ispričavati. Upravo taj pogled očita razočaranja za mene je bio poguban: jer zaljubih se istoga trena. Bila je to uistinu izopačena odluka — žudjeti za nečim tako nedostižnim. Svojom nesmotrenošću dao je naslutiti iskreni dojam o meni: nisam ni dovoljno bogata ni dovoljno lijepa da u njemu pobudim zanimanje bilo kao osoba ili predmet njegova umjetničkog umijeća. Iako smo imali metre i metre praznih zidova na koje bi se slika mogla objesiti, zadnje što smo si mogli priuštiti bila je naručena umjetnina. No ja sam je svejedno naručila. Judith je načula naš razgovor. Stajala je tik iza mene kada sam se konačno okrenula nakon što sam neko vrijeme gledala kako se Francuz udaljava niz ulicu, šepureći se do te mjere da osjetih kako mi čitava utroba titra. "Takvo što ne možemo si priuštiti" reče kratko. "I sama znaš da ne možemo." Bila sam njezin poslodavac, a ona moja sluškinja, no kada zajedno svakog

-68-

jutra ranom zorom mijesite kruh, te nejednakosti jednostavno iščeznu. Bila sam već navikla na njezine komentare i rijetko sam je zbog njih korila. "On je problematičan tip", nastavila je. "Vidi mu se već po hodu. Pođi za njim, reci mu da si se predomislila." Znala sam da ima pravo, no ja sam je samo ušutkala — vanjski glas savjesti nikada nije ugodan. Došao je sutra, i prekosutra, i tako puna tri blažena tjedna, a ja sam mu pozirala sjedeći u vrtu. "Ondje je bolja svjetlost", rekoh, svjesna da u kući više nema ni traga namještaja i da bi stoga lako mogao dokučiti moje nakane. Postavio je svoj slikarski stalak posred gredica mahuna, gazeći moje mladice, no nisam mu prigovorila. Bio je divan osjećaj pozirati za svoj portret. Bio je vičan u izbjegavanju nezgodnih tema, a od njegova laskanja postala sam meka i podatna. Kako bijah neiskusna u takvim stvarima, svaki njegov kompliment doživljavala sam doslovno. Svake večeri grlih te riječi (umjesto njega) u svome uskome krevetu: činjenica da tako naočit muškarac studiozno promatra moje lice, iako svjesna da mu taj privilegij plaćam, bila je vrlo zanosno iskustvo za jednu neudatu dvadesetčetverogodišnjakinju koja se do tada nije smatrala vrijednom tuđih pogleda. Svaki potez kistom po platnu činio se poput nježnog dodira — sa svakim novim potezom kao da sam postajala sve ljepša. Sanjala sam o našem zajedničkom životu, o našoj djeci. Iznenada, nevjerojatnom strašću, poželjeh njegovu djecu. Do tog trenutka nikada nisam ni pomišljala da bih mogla imati djecu, no od tada ta me pomisao opsjedala poput kakve bolesti. Zar sam uistinu mislila da ga podređujem nekoj čaroliji tijekom tih sati provedenih u tišini? Što sam se više zaljubljivala, to sam bila sve uvjerenijom da su moji osjećaji uzvraćeni, zbog načina na koji bi nakrivio glavu, titraja njegovih usana, zadržavanja po završetku posla uz čašu slatke limunade ili kolačiće koje sam svakog dana s takvom pomnjom pripremala za njega. Odbijao je pokazati mi djelo dok je još bilo u izradi, no do trenutka kada je konačno završio s narudžbom, ja sam već bila posve uvjerena u ono što su njegove vješte ruke uhvatile na platnu, vjerujući u besmrtnost uljanih boja koje je tako lascivno istiskivao na paletu. I tako, kada je konačno otkrio dovršenu sliku, pomislih da je to neki trik, da je moj portret zamijenio

-69-

portretom neke druge žene. Ta je žena bila neugledna i posve nezanimljiva izgleda, u haljini odmjereno podignuta ovratnika, s uškrobljenom bijelom kapicom na glavi... Njene oči, stisnute kako bi se zaštitile od jake svjetlosti, potpuno su se utopile u naborima blijede kože, nos joj bijaše kljunast, usne stisnute u ravnu crtu. Izgledala je poput smrknute puritanske djevice, a ne poput kćeri engleskog rojalista koja žudi da joj francuski slikar strgne odjeću i obljubi je usred nasada mahuna i rotkvi. Potisnula sam razočaranje, platila mu dogovoreni iznos i zaželjela mu zbogom. Svaki dan tijekom protekla tri tjedna provodio je četiri sata u mom društvu: pokupio je novac u roku od pet minuta i otišao ni ne osvrnuvši se. Više ga nikada nisam vidjela. Pomno sam promotrila portret. Potom sam ga spalila. Tu sliku nosim duboko u sebi, kao odraz onoga što uistinu jesam... no, to definitivno nije žena koja me sada promatra iz okvira ogledala Lalle Zahre. Ovo je žena kakvu je Laurent trebao naslikati, egzotična zavodnica sjajne kože i svijetle raspuštene kose, očiju što blistaju istim tirkiznim sjajem svile u koju je odjevena. Ova žena mogla ga je zarobiti na način koji sam tako priželjkivala. Uputih iskrivljen osmjeh svojem odrazu u ogledalu — možda i bolje, pomislih, što mi takvo što nije pošlo za rukom. Lalla Zahra pogrešno je protumačila moj izraz lica kao samozadovoljstvo. "Vidiš, Alys, bit ćeš uistinu lijepa kurtizana. Ovaj ti kaftan krasno pristaje." Stoga joj nije bilo jasno kada sam kaftan strgnula sa sebe, bacila ga natrag u njezino naručje i briznula u plač. Prvi put otkako su me zarobili, zaplakala sam. Kaftan je bio tek početak. Odvedoše me do mjesta zvanog hamam, neke vrste zajedničke kupelji. Ondje me razodjenuše i natjeraše u vrlo vruću prostoriju ispunjenu parom. Od silne vodene pare jedva da se išta vidjelo, no kada se konačno lagano slegnula, vidjela sam mnogo njihovih žena kako hodaju uokolo posve nage, besramne poput Eve prije nego li je zagrizla jabuku. Neke sjede, neke čuče, otkrivajući međunožje, golo kao u djeteta. Sve odreda brbljaju svojim čudnim jezikom, a njihovo dovikivanje i smijeh odzvanjaju između tijesno postavljenih kamenih zidova. Da su mi oči zatvorene, pomislila bih da sam dospjela u koloniju majmuna.

-70-

Ta me opuštena golotinja posve zgranula, jer te iste žene na ulici su pokrivene od glave do pete, umotane u slojeve tkanine koja ne pruža ništa čak ni najpohotnijoj mašti. Morat ću ponovno razmotriti svoje stavove o narodu u kojem sam se zatekla. Ako nježniji spol može biti tako besraman, kakvi li su im tek muškarci i kako će se ophoditi prema ženi poput mene? Sluškinje mi peru kosu i trljaju kožu, a ja odustajem od pokušaja da ih se otarasim, sve dok me ne odvedoše do prednje prostorije, gdje me natjeraše da raširim noge i legnem posred kamene postelje. Komadić kombinea kojim sam prekrila međunožje grubo je strgnut s mene, i idućih pola sata, sklopljenih očiju, nastojala sam se prisjećati umirujućeg dvorišta kuće Lalle Zahre, jer poniženje kojem sam podvrgnuta jednostavno nije pretočivo u riječi. Kasnije te iste večeri, proučavajući se u osami svoje sobe, vidim da je moja koža crvena i lišena i posljednje dlake, baš kao u Rafaelovih kerubina. Idućeg dana Lalla Zahra reče mi da se spremim za putovanje do Meknesa. Daje mi neku knjigu. "Ti si obrazovana i pametna žena, vjerujem da ćeš znati cijeniti ovu knjigu. Obećaj da ćeš je čitati kada god budeš mogla." Potom me kratko zagrli, odmaknuvši se kako bi me još jedanput pomno promotrila, očiju sjajnih od žarke svjetlosti. Knjiga je malena i ukoričena u običnu tamnu kožu. Naivno pomislih da mi je dala Bibliju te joj zahvalih na lijepoj gesti. No, otvorivši prvu stranicu, nailazim na sljedeći naslov: "Mahometov Alkoran5 Preveden s arapskog na francuski. Preveo Sieur du Ryer, gospodar Malezaira, nastanjen u Aleksandriji po volji francuskoga kralja. Novo poenglešteno izdanje, na zadovoljstvo svih onijeh koji žele proučiti turske navade. Tiskano u Londonu, anno Domini 1649." Sveta knjiga pogana, k tome tiskana u Londonu! Podignuvši glavu kako bih pokazala svoj gnjev, uviđam da se u međuvremenu iskrala iz moje sobe, tiho i nečujno baš kao što je ušla. Odbacujem uvredljivu knjigu što dalje od sebe, no kada siđoh u dvorište, nalazim je pažljivo položenu na torbu s odjećom i toaletnim priborom pripremljenim za moje putovanje.

-71-

8. Grad napuštamo u petak, sveti dan Muhamedovih sljedbenika. Diljem grada odjekuju jezoviti povici njihovih molitvenih pozivatelja, razliježući se vrelim zrakom poput kliktanja rijetkih ptica. Nas tri putujemo smještene u zastorom zakrivenu kočiju. Druge dvije žene odjevene su slično meni, u pamučne kaftane i s velovima jarkih boja omotanim oko glave. Plavooke su baš kao i ja, no djeluju mi jednako strano kao i marokanske žene, tamnih obrva i trepavica. Sjedimo u tišini, dok kočija škripi i poskakuje po uskim gradskim ulicama. Lagano razmaknuh zastor, a oštar rascjep sunčeve svjetlosti presjekao je poput noža tamu kočije. Djevojka koje je sjedila do mene naglo se trznu i okrenu glavu na drugu stranu. Ruke joj ni trenutka ne miruju, prsti neumorno pritišću jedni druge pokazujući uzrujanost. Posvuda samo muškarci, hrle u bujicama ka najbližoj džamiji — muškarci u lepršavim bijelim haljama i kapama tijesno priljubljenim uz tjeme, muškarci u tunikama i širokim hlačama podvrnutim iznad gležnja, muškarci s turbanima ili glava zakrivenih kapuljačama. Lica su im smeđa poput ulaštenih oraha, a njihove crne oči djeluju znatiželjno. Pogledi su izravni, prodorni — poput lovaca koji su nanjuših lovinu. Nakon beskonačno duge vožnje, koja je možda trajala tek dva sata, konačno smo stali. "Zar smo već stigli?" upita djevojka smještena na drugom kraju kočije. "Pa ti govoriš engleski!" uskliknuh gotovo optužujućim tonom. Odgovori mi ona druga. "Irski. Irkinje smo, a ne Engleskinje. Sestre smo, da, Theresa i Cecelia — sestre iz Ringaskiddyja, iako ljudi uglavnom nemaju pojma gdje je to, pa stoga obično samo kažem Cork." Što objašnjava njezino prebiranje prstima po zamišljenoj krunici. Moja je majka bila žestoka protivnica katoličanstva, okrivljujući suprugu starog kralja, Francuskinju, za kraljev pad i s time i propast naše obitelji, a kada se njegov sin oženio katolkinjom iz Portugala, potpuno je poludjela od bijesa. Provirih kroz procijep između zastora. "U nekoj smo šumi." Vidno se opustiše. "Blažena Marijo, hvala ti. Cecelia i ja zavjetovale smo se

-72-

da ćemo biti mučenice poput svete Julije i svete Eulalije." Cecelia briznu u glasan plač. Theresa je potapša po ruci. "Sve je u redu. Ti ćeš biti poput svete Julije, a ja ću biti Eulalija." Ponovno se okrenula prema meni. "Sveta Eulalija odbila se odreći vlastite vjere, stoga su joj odsjekli grudi." Theresino ridanje preraste u glasan jecaj. "Zatvorili su je u bačvu punu staklenih krhotina i gurnuli je niz brijeg, da. No, čak ni to nije bilo dovoljno da je obrate, pa su joj potom dva krvnika kidala meso željeznim kukama, prislonivši joj na otvorene rane plamen baklji, sve dok se nije onesvijestila od silnog dima. Naposlijetku su je pribili na križ i odrubili joj glavu, a iz njezina vrata uzletjela je golubica. Bilo je to pravo čudo!" Oči joj zasjaše fanatičnim žarom. "A imala je tek dvanaest godina. Theresa i ja zavjetovale smo se samoj Djevici Mariji da ćemo zauvijek ostati čedne. Postat ćemo sveta Cecelia i sveta Theresa iz Ringaskiddyja. Djevojke u cijeloj Irskoj molit će se nama dvjema u godinama koje dolaze." Ne mislim da je to osobita utjeha kada je u pitanju tako okrutna smrt, no mučeništvo ionako nikada nije bilo sastavnim dijelom protestantizma. "Zavidim vam na uvjerenosti", rekoh blago, iskreno im zavideći. Hoće li mene moja vjera zaštititi u kušnjama koje nas čekaju? Iznenada se odškrinuše vrata kočije i neki muškarac proviri unutra. Cecelia priguši vrisak. "Sidi Qasem." Lagano se naklonih. "Gospođice Swann. Ovdje ćemo napraviti kratku stanku." Dok su se Irkinje poslužile gustim zaklonom vegetacije da bi se olakšale, uočavam u daljini kako nam se kroz šumu približava kolona muškaraca. Čovjek koji predvodi zarobljenike prilazi nam na konju ne bi li se sastao sa sidi Qasemom. Prignuvši se na konju, prihvaća starčevu ispruženu ruku, prinijevši je potom usnama. Čini se da čak i među trgovcima robljem postoji određena hijerarhija. Cecelia i Theresa bučno se probiše kroz gusto žbunje kako bi mi se pridružile, otresajući čičak i sjemenke trave s halja, pogleda uprtih u skupinu muškaraca koja nam se približavala. "Majko Sveta." Cecelia se prekriži. "Izgledaju napola izgladnjelo." Sestre potražiše zaklon kočije, dok ja ne uspijevam skinuti pogled s kolone.

-73-

Ruke su im vezane konopom, oko gležnjeva pričvršćeni teški okovi kako bi ih spriječili u pokušaju bijega. Na mjestima gdje se željezo pomiče u ritmu njihova koraka, okovi su na koži ostavili otvorene, crvene rane, pa vuku noge da ublaže bol. Mnogi nemaju na sebi košulje i ramena su im potpuno izgorjela na suncu: rebra se jasno ocrtavaju poput kostura kakve brodske olupine, a vidljive modrice krase mnoga pleća. Sramim se dok ih promatram puna želuca, odjevena u svilu što miluje kožu. Lica su im blijeda i ne odražavaju ni tračak nade, svak za sebe zarobljen u vlastitu paklu — svi osim jednog. Okrenuo se prema meni dok kolona prolazi pokraj naše kočije. Visok je i svijetle puti, s naznakama žućkastih mekinja brade što se probija kroz kožu. U nevjerici zaključujem da je riječ o tek nešto odraslijem dječaku. "Moli za nas, gospo!" govori mi na svim mogućim jezicima, na što je nadglednik okrenuo konja, došao do njega i snažno ga udario bičem, toliko snažno da je mladić zaurlao od boli i lagano posrnuo. Svrnuh pogled, zamagljenih očiju. Kakvi su izgledi, kakve nade, da te muškarce neće tretirati kao običnu stoku? Sidi Qasem stvori se pored mene. "Čemu suze, gospo?" "Zar moraju propješačiti čitav put do Meknesa?" "Mogu pješačiti ili umrijeti." "A što će biti s njima kada konačno stignu tamo?" "Pomagat će u izgradnji novoga grada Moulaya Ismaila. A ako ne umru putem, smrt će ih zasigurno dočekati u Meknesu. Za tjedan, mjesec ili godinu dana, ako su dovoljno otporni. Ismail je vrlo zahtjevan poslodavac, ne dopušta bolest ili slabost." "Kako olako protraćeni životi, samo da bi se izgradio tamo neki grad." "To nije tek tamo neki grad, Alys. To je posveta Bogu. Naša religija gradi čitave civilizacije — potječe iz pustinje i u samo jedno stoljeće izgradila je najmoćnije civilizacije ovoga svijeta. Allah nam zapovijeda da ne dopustimo da pustinja ostane pustinja, planina tek planina. Svijet se mora preobraziti u skladu s božanskim, a mi upravo tom preobrazbom postižemo povezanost s božanskim. Meknes je molitva Bogu, jedinstvena pjesma slave, a Ismail je istodobno graditelj i skladatelj. Svi mi sudjelujemo u toj velebnoj kreaciji."

-74-

Stresoh se dok sjedam natrag u kočiju, pokraj dvije djevojke spremne umrijeti za katoličku vjeru, dok sidi Qasem razglaba o ubojstvu kao sastavnom dijelu božanske preobrazbe. Sa svih strana okružena sam fanaticima. Ostaje mi tek jedno pitanje: jesam li i ja jedna od njih?

-75-

9. Treći sabat mjeseca rehiulahira 1087. po hidžri

Već tri tjedna trunem u ovoj mračnoj ćeliji, okružen luđacima i zločincima. Znam, tri tjedna i nije tako dugo kad čovjek sagleda širu sliku, no vrijeme u mrklome mraku vuče se poput same propasti. Kadija je poslao po mene još prvoga tjedna, samozadovoljno se smiješeći: još jedan gnjusan zločin bi riješen, još jedan zločinac kojeg valja ukloniti. Kazna za ubojstvo, zabijanje klina čekićem u lubanju. To mi je priopćio sjajeći od oduševljenja. Nizak i zdepast, posjeduje onu vrst mekoće što dolazi od lagodna života koji je očita posljedica bogatog bakšiša što ga je godinama primao ispod stola. Nažalost, ja ga nemam čime podmititi. Ja sam samo rob, koliko god bio visoka položaja, a robovi ne rade za plaću. Pitao sam ga je li sultan upućen u moju nepriliku, a on mi se samo nasmijao u lice. "Zašto bi sultana uopće bilo briga za još jednog crnog prijestupnika u ovome gradu? Mnoge smo već pogubili ovog mjeseca, no baš kao i štakora, uvijek ih ima još." Sama činjenica da i dalje čamim u tamnici nakon tri tjedna odsutnosti s dužnosti govori mi sve što trebam znati: da sam zamjenjiv, zaboravljen. Pitam se tko sada prati Ismaila na molitvu, tko provjerava ima li škorpiona u njegovim papučama ili otrova u njegovoj hrani, tko prenosi njegove poruke, tko vodi dnevnik priležnica. Mučim se mišlju kako je moja zamjena naslijedila moju malenu odaju, prethodno izbacivši moju skromnu imovinu, ono malo na što se sveo moj čitavi život. Pitam se je li upravo ovoga trena izdvojio nekoliko minuta između silnih obveza kako bi sjeo u ono dvorište kamo sam onako glupavo skrio uništene papuče, uživajući u toplome suncu što mu miluje uzdignuto lice i mirisu jasmina što dopire sa šetnice. Jedino što ovdje njušim jesu izmet, mokraća i znoj, ukiseljeni od silnog užasa, a nijedno od toga mirisom sigurno ne podsjeća na jasmin. Na mujezinov poziv okrećem se i klanjam Allahu baš kao i ostali zatočeni nesretnici. Ali tko će ovdje, u ovome mraku, znati u kojem se smjeru nalazi Meka? Razmišljam o Ismailu kako kreće u obilaske praćen čitavom vojskom astronoma oboružanih astrolabima i izračunima, kako petljaju sa

-76-

svojim pravilima i kutova, poravnavajući alhidade prema suncu ne bi li precizno ustanovili u kojem se smjeru nalazi Sveti Grad, prije nego li sultan započne s klanjanjem. Meni preostaje tek da okrenem leđa kanti punoj izmeta i nadam se najboljem. Jednog jutra, prelazeći rukom preko brade, nalazim naznake čekinja. Je li moguće da me ovo kratko vrijeme provedeno u zatvoru ponovno pretvorilo u muškarca? Dopuštam si trenutak neveselog smijeha, uhvativši se potom rukama za glavu. Bog uistinu voli zbijati šale. Iznenada se otvoriše vratašca na prozoru za ogled, i iz mraka se začu stražarev glas, "Nus-Nus? Koji je od vas dvorski službenik znan po imenu Nus-Nus?" Začu se pokoji hihot, no i on utihnu kada ustadoh. "Taj sam." Stražar otključa vrata i pozva me da izađem. "I da ti nije palo na pamet štogod pokušati, jer ću ti odrezati noge." Za stolom u pokrajnjoj prostoriji sjedi neka žena, umotana od glave do pete u crnu tkaninu i pije čaj. Istog trena znam o kome je riječ, unatoč njezinu velu, prepoznah je po debljini ručnog zgloba i boji kože, iako je za tu prigodu skinula svoj uobičajeni nakit. Dovoljno pribran, ne rekoh ni riječi, a čuvar mirno zatvori vrata za sobom ne pokazavši nikakvu znatiželju. Pitam se, stresavši se od jeze, kako druge žene dospijevaju do ovog zloglasnog mjesta da bi obavile posljednji bračni posjet. "Dakle, tu si, Nus-Nus", prozbori jezikom plemena Lobi. "Tako se čini", odgovorih joj jezikom plemena Senufa. "Nitko se to nije udostojao javiti mi sve do jučer", reče Zidana. "Mislila sam da si bolestan." Ne vjerujem joj ni riječi. Zidanine uhode nalaze se posvuda. "Zašto ste došli?" Čisto sumnjam da se za moje dobro izložila takvom riziku. Dozna li Ismail da je prekršila njegovu volju iskravši se izvan zidova palače, neće je spasiti čak ni to što je njegova glavna žena. Imao sam ga prilike vidjeti kako golim rukama davi jednu od svojih takozvanih ljubimica, i to zbog sitnog prijestupa kao što je uzimanje otpale naranče s da kako bi je pojela. "Pa nismo neki siromasi da se ovako ponašamo!" korio ju je istišćući posljednji dah iz njezina jadnog tijela. "Gdje ti je dostojanstvo? Ako si u stanju sramotiti svojeg sultana takvim ponašanjem, tko li će znati što si još u stanju

-77-

učiniti?" Iduće noći mučile su ga jezive noćne more, zazivajući u snu njeno ime — Aiša, Aiša — a ujutro jastuk mu bješe posve mokar. "Došla sam te pitati u vezi s onim popisom", odvrati kratko. "Je li ga itko spominjao? Imaju li ga medu dokazima?" Uzdahnuh. "Nitko ga nije spominjao." "Dobro. No, i to je nešto." Mirno pijucka čaj dok sjedimo u tišini. "Kako je sultan?" pitam je nakon dulje stanke. "Ismail k'o Ismail, ali nešto razdražljiviji nego inače. Sinoć je vratio Zinu, ne taknuvši je. Prvi put otkako ga znam." "Nije me tražio?" "Meni te nije spominjao." "Ali tko mu sada vodi priležnički dnevnik? Tko kuša njegovu hranu?" "Ne zamaraj se time" reče ustajući kao bi pošla. "Zar se baš nitko neće založiti za mene? Pa i sami znate da sam nedužan u vezi s onim za što me optužuju." "Zar je nedužnost ikada ikoga spasila? Znanje je mnogo korisnije." "Uistinu. Ne bih volio biti podvrgnut mučenju", izlanuh iznenada, ohrabren očajem. "Strahujem od onoga što bih sve mogao izreći, o razlozima mojeg posjeta sidi Kabouru." No ona samo prasnu u smijeh. "Oh, Nus-Nus, daj pokaži malo čvrstine, malo snažnog duha plemena Senufo." Potom zakuca na vrata, i stražar je pusti na svjetlo dana, a mene odvede natrag u mrak. Kada mi konačno donesoše obrok, zaokupljen vlastitim mislima, počeo sam mahnito jesti, poput životinje. Smetnuvši s uma da bi u ječmenom kruhu mogao biti kakav zalutali kamenčić, zagrizoh svom snagom i polomih sjekutić, prouzročivši sebi novu brigu kojom mogu zaokupiti misli. Sutra je stražar ponovno došao po mene. "Iznenada si postao vrlo popularan", ruga mi se. Znam da je posrijedi nešto važno kada mi donosi kantu hladne vode, šačicu paste od maslina umjesto sapuna i krpenu trljačicu kako bih se oprao vani na hodniku. Okrenuh mu leđa, nastojeći zadržati dostojanstvo, no on se samo nasmija. "Ovdje sam se nagledao stvarno svega, ništa me više ne može šokirati."

-78-

Ali ipak, pogledom znatiželjno gleda u moje međunožje dok svlačim odjeću, no kada se uspravih i pogledah ga ravno u oči, konačno skrene pogled. Tako opran, navlačim čiste lanene hlače i dugu sivu tuniku koju mi je pripremio. Spazivši još s leđa bogate svilene nabore njegova turbana, znam tko je posjetilac. Okrenu se prema meni i promotri me od glave do pete. "Ah, NusNus, srce me boli kad te vidim ovako poniženog. Vrlo si brzo pao u zaborav, zar ne? U jednom trenu nalazio si se u središtu svega, obasjan blaženom svjetlošću našeg sultana, već idućeg nalaziš se u mraku periferije. A ondje je prilično hladno, nije li?" "Zar ste došli ovamo poigravati se mnome?" Veliki vezir se nasmiješi. "Hajde, hajde, Nus-Nus. Zar nećeš preklinjati za život? Znaš da imam moć kojom bih te mogao izbaviti." Prekrižih ruke na grudima. "Sumnjam da je moj život vrijedan pogodbe koju biste mi nametnuli." "Suviše se podcjenjuješ." Pruža ruku i dodiruje mi bedro, prstima masirajući veliki mišić kao da od njega kani zamijesiti kruh. Trudim se ignorirati ga: neću se izvući uz brzu smrt pokušam li ga ubiti, a svjestan sam i da će me čuvar, koji viri kroz pukotinu na vratima, zaustaviti prije nego što mi pođe za rukom dokrajčiti ga. Što li je ono Zidana posljednje izgovorila? Malo snažnog duha plemena Senufo. Svim silama nastojim prizvati duh davno ugušenog ratnika u sebi. Ruka mu se sve više približava mojim genitalijama prekrivenim dugačkom tunikom i postaje mi jasno da je upravo on odabrao tu odjevnu kombinaciju, pomno osmišljenu isključivo za tu prigodu. Obujmljuje me prstima kroz tanku tkaninu lanenih hlača, miluje me. Potrudit ću se domoći tvoje glave, obećajem sebi — ako nekim čudom preživim. "Radije bih podnio izvršenje dosuđene mi kazne, nego bio vaša igračka." Nasmiješi se svojim jezivim osmijehom. "Nedužan čovjek spreman umrijeti stravičnom smrću za zločin koji nije počinio?" "A što vi znate o tome?" "Dovoljno da spasim tvoju nezahvalnu crnu stražnjicu. Dobro razmisli o tome, Nus-Nus. Mjesto u mom domu, od svega samo najbolje: život

-79-

ispunjen luksuzom. To, ili klin zabijen u tjeme. A to mi se baš i ne čini neki izbor. No, daj si vremena. Potrudit ću se da kadija još nekoliko dana ne izvrši dosuđeno smaknuće, kako bi mogao razmisliti o odluci." "A što će biti s mojim suđenjem?" "Kakvim suđenjem? Kadija ima sve potrebno kako bi dokazao tvoju krivnju. Naravno, osim ako se ne odluči za mučenje kako bi dobio iscrpniji izvještaj o tvojem posjetu travaru. A to bi moglo biti stvarno nezgodno, to batinanje po tabanima, mučenje kliještima i čerečenje, prije nego završiš s klinom posred lubanje." "Kao člana dvorskog osoblja, ne smiju me smaknuti bez naloga koji je potpisao sultan osobno", rekoh kruto. Abdelaziz se posprdno osmjehnu. "Zar nisi znao, Nus-Nus, da sam ja zadužen za takve naloge?" Poraženo pognuh glavu. "Ismail nije ni primijetio tvoj izostanak, dragi moj dječače. Ma, ne, malo pretjerah: primijetio je da kasniš prvog dana izostanka, divljao je i tražio tvoju glavu. Mlatio je dvojicu svojih tjelesnih robova gotovo do besvijesti kada su mu priopćili da ne znaju gdje si, ali nakon toga više te nije ni spomenuo, nesumnjivo uvjeren da ti je možda u nekom od napadaja ludila odsjekao glavu. Jesi li možda primijetio tu njegovu neobičnu naviku? Ubije nekoga, a idućeg dana pravi se kao da se ništa nije dogodilo? Sjećam se kada je na mrtvo pretukao Kaida Mehdija jer nije uspio spriječiti neku omanju pobunu u Rifu — čovjek je ostao bez oka. Kada ga je Ismail idući put sreo s povezom na oku, uhvatio ga je za ruku i najozbiljnijim ga je tonom pitao kako je ostao bez oka. Jadnik je uspio promucati nekakvu laž o padu s konja, a sultan ga je zauzvrat obasipao darovima, bez sumnje kako bi umirio savjest. Ali osjećaj krivnje ne da se tako lako ugušiti. Kažu da nakon takvih ispada s vremena na vrijeme ima noćne more. Je li to istina?" Jest, no odbijam išta odgovoriti. "Nebitno. Moj nećak Samir Rafik sada brine o njemu." Zabivši mi tim posljednjim riječima bodež ravno u srce, odlazi. Po mene dolazi stražar i odvodi me u ćeliju, namigujući, a ja, iako sam se temeljito oprao prije nepunih pola sata, osjećam se prljavo iz dubine duše.

-80-

Idućeg dana, rano poslije podne, čuvar me ponovno zove da izađem iz ćelije. Sto je sada? Veliki vezir sigurno me smatra pravim slabićem ako misli da će jedna noć premišljanja biti dovoljna da se pokorim njegovoj volji. "Kažu da je treći put najslađe", dobaci mi čuvar zagonetno, otključa vrata pokrajnje prostorije i gurnu me unutra. Zurim iznenađeno u Kaida Mohammeda ben Hadou Ottura, a on mi uzvraća pogled, blago zabavljen. "Očekivao si nekog drugog?" "Sidi, vi ste mi treći posjetitelj u jednako toliko dana." Gromko se nasmija. "Zidana i Abdelaziz, pretpostavljam?" Na glasu je kao vrlo lukav čovjek, a pretpostavljam da predvodi i čitav bataljun uhoda. "Svuci se." Nisam do tada o njemu čuo da je sodomist, no mudri ljudi na Ismailovu dvoru nauče vješto kriti poroke. Ali kada se stadoh razodjevati, umjesto da drsko zuri u me, dobaci mi svežanj odjeće — pamučne hlače i običnu vunenu dželabu. "Navuci kapuljaču", savjetuje mi. "Objasnit ću ti u hodu." Hodu? Dvije minute poslije, tek tako, našli smo se izvan zatvora, na otvorenom. Stojim nepomično, glave zabačene unatrag, trepćući u zlaćano svjetlo dana, iznenada preplavljen modrinom neba i jarkim zelenilom propupalog smokvinog lišća u obližnjem dvorištu od kojeg bole oči. Kada sam posljednji put vidio to drvo, pupovi su se tek počeli nazirati, a svilenkasta poleđina njihova lišća bila je jedva uočljiva uz srebrnkastu koru smokvina debla. "Što se dogodilo?" pitam, potrčavši kako bih sustigao svojeg izbavitelja, koji se velikom brzinom, svojim uobičajeno dugim korakom, kreće u smjeru medine. "Potreban si nam. Sultanu i meni." Srce mi zatitra od silne radosti — ipak nisam zaboravljen! "Zauvijek sam vam zahvalan što ste mi omogućili da se vratim u službu mojega gospodara..." "Ne žuri sa zahvalama, Nus-Nus. Neće ti se svidjeti razlog puštanja na slobodu. Pred tobom stoji zadatak. A taj je zadatak, recimo to tako, prilično

-81-

nezgodan." Ne mogu ni zamisliti što li je to tako tegobno. Prolazimo pored skupine žena koje uspoređuju pletenice i brojanice ispred tezge s galanterijom. Promatraju nas sa zanimanjem, trepćući ispod svojih velova. "A što će biti sa... slučajem... sidi Kaboura?" Kotlokrpa mi prstom pokazuje da šutim. "Uspiješ li obaviti ovaj zadatak, pravit ćemo se da sidi Kabour nikada nije postojao." Namrštih se. "Ali... ali, njegova obitelj..." "Potplatit ćemo koga god bude trebalo. Svi će izvještaji netragom nestati. Nauči se diskreciji, Nus-Nus. Ako ti kažem da je noć dok sunce sja, navuci noćnu halju i pripali svijeću. Učini kako ti je rečeno i nitko više nikada neće spominjati taj slučaj." Izusti još nešto, a meni se učini da je spomenuo ime velikoga vezira, no sada prolazimo kroz kujundžijsku četvrt, gdje muškarci sjede na žarkome suncu kujući velike bakrene zdjele i posude za kuskus, toliko velike da su sigurno namijenjene za potrebe kraljevske kuhinje, no buka čekića zagušila je njegove riječi. Malo kasnije izbijamo iz labirinta uskih uličica na Sahat al-Hadim, "mjesto za odlaganje šute", jer sav se otpadni građevinski materijal odlaže izvan zidina palače. Prvo što je moj gospodar Ismail naredio kada je odlučio učiniti Meknes glavnim građom, umjesto obližnjeg Fesa (koji je prilično zapušten, vlažan i smrdljiv, a k tome još prepun disidenata, pustinjaka i učenjaka koji proučavaju Kur’an, vječno spremnih na izražavanje nepoželjnih mišljenja) ili Marakeša (kojim vlada njegov brat otpadnik, pa je stoga riječ o posve nesigurnom mjestu) poslao je tisuću robova da sravne prijašnji grad sa zemljom i načine mjesta za njegov veličanstveni novi plan. Bilo je to prije pet godina i, iako se prva faza gradnje bliži kraju, gradom i dalje vlada kaos. On je velik čovjek, Moulay Ismail, Vladar Maroka, Otac naroda, Emir Vjernoga, Sljedbenik Allaha. Da, velik čovjek — ali ne i graditelj. Na jednoj strani trga zbrinjavaju upravo pristiglu kolonu mula, hraneći i napajajući životinje dok s njih skidaju težak teret. Uokolo sjede trgovci, pogađajući se uz pomoć štapova za brojanje i utega. Lastavica se spušta i vrti oko njihovih glava, kao da su s otvaranjem tereta izletjeli čitavi rojevi muha. Dok leti pored nas uočavam na njezinom vratu crveno perje, tamno

-82-

poput osušene krvi, rašireno perje njezina repa, da bi potom potpuno iščeznula. Ne prepoznajem stražare na glavnom ulazu, no oni se hitro uklanjaju ugledavši čovjeka u čijem sam društvu, a ja ostajem zapanjen brzinom kojom se svijet izmijenio otkako su me zatvorili. Dok hitrim korakom idemo mramornim hodnicima, skupih hrabrosti načeti temu moje odaje. "Dok sam bio u zatvoru, njezin mir i udobnost često su mi bili u mislima. Znam da je to tek sitnica, stvar koja nije vrijedna vaše pažnje, sidi..." Izgubih se u pola rečenice, obeznanjen. "Tvoje odaje ponovno su tvoje, Nus-Nus — tvoje sam stvari vratio na mjesto kako sam najbolje znao i umio. Oprosti mi ako sam štogod previdio i javi ako što nedostaje, a ja ću dati sve od sebe da ti to nadomjestim." Takva ljubaznost uistinu je neočekivana. Srce mi obli topla zahvalnost, no onda se prisjetih tegobna zadatka. "Dakle, što želite da učinim?" Dobaci mi neodređeno zagonetan pogled. "Kažu da si u stanju vrlo uvjerljivo općiti na ovom poganskom jeziku", reče na savršenom engleskom. Ne uspijevam sakriti iznenađenje. "Moj bivši gospodar podučio me mnogim stvarima, a jedna od njih je i prolazno vladanje engleskim jezikom." Zastadoh na trenutak. "Ali, sidi, kako je moguće da ga tako dobro govorite?" "Engleski je bio materinji jezik moje majke", kratko pojašnjava, osvrćući se. To objašnjava njegove neobično svijetle oči. Sjećam se da se šuškalo kako mu je majka bila europska robinja, no smatrao sam to tek zlobnim govorkanjima. Ako je uistinu tako, morao se jako potruditi da pridobije Ismailovu naklonost. "Želite li da vam nešto prevedem s engleskog?" "Nazovimo to tako nekako." Približivši se ulazu u harem, naglo se zaustavlja. "Sada možeš skinuti kapuljaču. Najavi se čuvarima. Oni znaju što im je dalje činiti." Čudno. Promatram ga kako se hitrim korakom udaljava, pitajući se o kakvom li je jezičnom problemu riječ da je zbog njega bio voljan izbaviti me iz tamnice i time riskirati bijes velikoga vezira. Čuvari na ulazu me

-83-

propuštaju, a dječak kojeg su poslali da me uvede unutra vuče me za ruku, pored Zidanina paviljona, do građevine u kojoj do tada još nikada nisam bio, ili je uopće zamijetio. "Pričekaj ovdje", reče, utrčavši unutra. Naslonivši se o suncem ugrijan zid, sklapam oči i podižem pogled prema suncu. Negdje u daljini čuje se melankolično glasanje pauna, no jedino što mi se mota po glavi jest — ja sam slobodan! Svake noći, usred smrada i žamora odvratne ćelije, zamišljao sam hladni željezni klin kako mi probija lubanju — a evo me sada ovdje, udišem mirise nerolija i mošusa, dok mi sunce obasjava lice, a unutarnja strana vjeđa sjaji svijetlocrvenom bojom. Nosnice mi lagano zatitraše. Taj mi je miris odnekud poznat... Otvaram oči, no odbljesak sunca muti mi vid. Trepnuh i ugledah Zidanu kako mi se unosi u lice. Crna robinjica zadihano trčkara uz njene skute, mahnito mašući snopom nojeva perja ne bi li je rashladila. Glasno kihnuh, jer mi je lepezom otpuhnula zrnca prašine ravno u nos. "Dakle, Nus-Nus, zar se tako pozdravlja vladarica? Smjesta da si se naklonio nisko na tlu kako ti i priliči, pseto jedno!" Bacam se na do, jer to očito očekuje. Čemu takva formalnost? Zidana inače nije tako službena u ophođenju sa mnom. Preda mnom stoji neka mačka — elegantno sivoplavo stvorenje jantarno žutih očiju. Spušta plosnatu njušku i znatiželjno me promatra. Potom se okrenu i vretenasto se stade motati oko para nečijih nogu, te primjećujem da joj je krzno na leđima uprljano tamnocrvenim mrljama, kao da ju je netko poprskao bojom. Kada se udaljila iza tih nogu, uočavam još jedna stopala obuvena u papuče ukrašene zlaćanom žicom i dragim kamenjem. Taj mi je stil dobro poznat — posljednji par koji je odbacio zakopao sam u teglu s cvijećem usred vlastita dvorišta, jer bile su umrljane krvlju sidi Kaboura. Pritišćem čelo o pločice. "Je li konačno pokleknula?" čujem Zidanin glas. "Silno je tvrdoglava." "Upozorila sam vas — vidi joj se već u očima." "Možda me upravo ta njezina odlika toliko privukla." "Čudim se da još uvijek nije izgovorila šahadu..." Šahada — svega nekoliko riječi koje poganin mora izgovoriti ne bi li se

-84-

odrekao svoje vjere i postao muslimanom u Božjim očima. Iznenada mi sinu koji je razlog što me Kotlokrpa tako velikodušno oslobodio ne bih li odradio tegoban zadatak za koji sam nije imao želudac... "Bojim se da nije posve razumjela situaciju." "Očito nije shvatila kakvu joj veliku čast činiš." "Kakvu joj čast tek kanim učiniti." Čujem pohotu u njegovu glasu — odašilje je u valovima. "Dragi, umiri se načas..." Stanka. "Dijete, otrči po krpicu i ružinu vodu." Čujem djevojčine stope kako odzvanjaju popločenom stazom. Nitko mi nije rekao da smijem ustati, pa ostajem na mjestu, čela pritisnuta o pod. Djevojčica se vratila. Odlaže zdjelicu pored mene. Medici porculan, nježno plavi cvijetovi na bijeloj pozadini. U vodi koju sadrži nazirem Zidanin odraz kako nježnim pokretima briše suprugovo lice. "Uprljala te, ta mala nevjernica. Tako, sada je već bolje. Ah, još samo trenutak, ostalo je malo i na tvojem cijenjenom Afafu." Umočen u zdjelicu, komadić tkanine umrljao je vodu. Promatram kako se krv rastvara poput cvijeta, oplahujući svojom crvenom plimom rubove porculana, istom hrđavom nijansom poput mrlje na lastinom vratu. "Baš je luda što pravi takav problem oko svega nekoliko riječi", reče Zidana. "Iznenađena sam što je sidi Qasem nije bolje podučio." Zvuči posve staloženo, kao da je prelazak na drugu vjeru nešto tako jednostavno poput presvlačenja već nošene halje. Lako je tebi govoriti, pomislih: izgovorila si šahadu i odrekla se svojeg robovskog imena, no nikada se nisi odrekla stare vjere, nastavila je prakticirati svima pred nosom. Iznenada osjetih težinu sultanova pogleda. Oštar udarac po ramenu dade mi do znanja da smijem ustati. Osovih se na noge. "Vaše Visočanstvo." Ismail stoji preda mnom, držeći mačku u naručju. Ona mirno sjedi, savršeno opuštena. Mislim da sultan nikada nije pokušao svojim životinjskim ljubimicama nametnuti šahadu. "Ah, Nus-Nus. Dobro je." Uslijedi stanka, kao da neuspješno traži dio informacije koja mu nedostaje. "Dobro je.

-85-

Čekam te već neko vrijeme." Puna tri tjedna, pomislih, ne izrekavši misao naglas. Ismail me odmjeri od glave do pete. "Sjajan izbor odjeće — crna kako bi prikrio kakve nezgodne mrlje te otjerao uroke: mudro smišljeno, momče. Ima nevjerojatne oči, ta mala, no čini se da je opsjedaju neki demoni." Okrenu se prema vratima dajući mi znak da ga slijedim. "Nek’ ti je sa srećom, Nus-Nus", dobaci mi Zidana, a licem joj bijesnu zloban osmijeh. "Trebat će ti." U sredini prizemne prostorije, okrenuta leđima, sićušna figura sjedi uspravljena na pozlaćenoj stolici, dijelu kompleta koji je francuski veleposlanik darovao u ime svojeg monarha. No, taj dar nije pridobio Ismailovu naklonost — bijaše mu silno odbojan zbog zaobljenih nogu, pa ga je sklonio s očiju. Često sam se pitao gdje li je završio. Iza sjedeće figure, dva muškarca bacaju se u hitar naklon spazivši sultana da ulazi. Prvi, po imenu Faroukh, poznat mi je otprije kao jedan od Ismailovih omiljenih mučitelja: Egipćanin obrijane glave i hladnih crnih očiju, kao u krepana morskog psa. Drugi muškarac plemenita je roda, sultanov rođak ili kakav daljnji izrod, kojeg je ambiciozna obitelj nesumnjivo natjerala na tu gnjusnu službu. U svakom slučaju, djeluje kao da mu je zlo, onako blijed i ljepljiv, kao da bi svakog časa mogao povratiti ili pasti u nesvijest. Bog mu pomogao, dođe li do nečeg takvog — Ismail nema milosti za one slabijeg želuca. Kotlokrpa je toga itekako svjestan, pa se mudro povukao i poslao mene da odradim njegov prljavi posao. Kad samo pomislim da sam mu načas bio zahvalan. Nimalo čudno što mi je rekao da mu ne zahvaljujem unaprijed... "Kako se zove?" upitah neodređeno. Ismail samo odmahnu rukom. "Kada bude upisana u dnevnik priležnica, tek tada ćeš joj trebati znati ime. Ona je jedna obična tvrdoglava poganka, stoga je valja ukoriti i izvesti na pravi put. Reci joj da se prestane glupavo opirati i neka prihvati pravu vjeru. Ne popusti li, ode joj glava. Ako samo želi zadržati nevinost, reci joj da ćemo je dati najprije..." pogledava u momka plemenita podrijetla te potom skreće pogled, ne mogavši se sjetiti njegova imena, "...najprije njemu, a potom Faroukhu, zatim svakom stražaru koji je poželi, a naposlijetku psima, i tek kada svi budu zadovoljeni, njezina će

-86-

duša otići voljenom joj Isusu." Fiksira me svojim žarećim crnim pogledom. "Učini što god bude potrebno ne bi li je obratio — neka je potom urede, pa mi je dovedi u moje odaje. Čekat ću je, pokorenu volji Allahovoj, nakon pete molitve. Učini to za me, Nus-Nus, i bit ćeš bogato nagrađen. Ne pođi li ti za rukom, prepustit ću te Faroukhu koji upravo za mene razrađuje jednu posebnu novu tehniku. Riječ je o preciznom deranju kože s udova, što je već samo po sebi sjajno mučenje, a uz to drži žrtvu na životu nevjerojatno dugo. Treba mu baš netko poput tebe: snažan muškarac definirane muskulature s ponešto borbena duha. Ostali su bili suviše slabi da bih na njih uopće trošio riječi, a kamoli Faroukhove najbolje noževe."

-87-

10. Dok se sultanovi koraci uspinju stubama prema svjetlu, umalo poželjeh vratiti se natrag u svoju zatvorsku ćeliju. Umalo. Nadam se da će žena podlegnuti zdravom razumu, iako prvi dojam nije nimalo obećavao. Ruke su joj stisnute u pesnice i položene u krilu, a tetive njenih podlaktica iskočile su od silna naprezanja. Svaki mišić njezina tijela napet je od silnog otpora, iako joj je lice skriveno iza zavjesa plave kose. Tada uočih kako je privukla stopala uz gornji dio tijela, kao da se nada da će ih tirkizna svila njene umrljane i poderane halje nekako zaštititi. Stopala su joj natečena i puna masnica, mokra od krvi i okrenuta jedno prema drugome: očito su je batinali po tabanima. Uputih optužujući pogled Faroukhu, no on uzvrati tek posve tupim pogledom. U rukama drži dugačku i masivnu brazilsku palicu. Batinanje po tabanima iznimno je bolno. Čak i neki muškarci nakon takvog batinanja više nikada ne mogu normalno hodati. Iznenada se prisjetih udaljena paunova krika i obuze me sram što sam tada samome sebi čestitao na ponovnoj slobodi, dok je istovremeno ta sirota žena, u ime Boga, bila batinana. "Pođi po hladnu vodu za piće i još jednu zdjelu vode za pranje - donesi i čiste ručnike", naredih plemenitašu, i on smjesta odjuri prema izlazu. Prezir prema mojem suosjećanju dodatno produbi bore oko mučiteljevih usana. Odjednom osjetih kako ne mogu podnijeti biti s njime u istoj prostoriji. "Izađi van, Faroukh", rekoh mu. "Sačekaj me na vrhu stuba." "Sultan mi je naredio da ostanem." "Zar stvarno misliš da je u stanju pobjeći?" Odvrati mi jedva primjetnim trzajem ramena. "Neke od njih pokušaju. Ne bi vjerovao što sam sve vidio da zarobljenici pokušavaju." Uistinu ne želim znati što je sve vidio, ali znam što bih ja pokušao učiniti Abdelazizu kada me uhvatio za testise. "Pođi više", ponovih strogo. "Stražari na tim vražjim stubama, ako te to toliko raduje." Zadržao je pogled na meni dva drska otkucaja srca, da bi se potom zaputio prema izlazu, nemarno lupkajući brazilskom palicom o bedro.

-88-

Učinak njegova odlaska gotovo je opipljiv — ženina ramena naglo se opustiše, kao da ju je sama snaga volje do tada držala uspravnom, a ruke joj se otvoriše poput blijeda cvijeta. Spuštam se na koljeno pored nje, uzimam joj ruku medu svoje i okrećem je. Krvavi polumjeseci od stiskanja šaka ostali su urezani u dlan. "Tako sićušna ruka", rekoh, nježno joj preklopivši prste preko rana. "Zovu me Nus-Nus, što znači pola-pola. Kako je tebi ime?" Podiže glavu. U trenutku kad nam se pogledi sretoše, vidim da su joj oči zapanjujuće neobične boje, divlji plamen modrog sumraka što okružuje raširene crne zjenice. Trepavice i obrve su joj zlaćane. Do tada još nikada ne vidjeh nešto takvo. Haremske žene crnih su očiju i obrva te umjetnim putem dodamo ističu tamnu dramatičnost pogleda. Njezine oči djeluju ogoljene, otvorene i ranjive. Trenutak prije nego skrenu pogled, znam da je njezin učinak na moje srce jednak, zurio u nju ne trepnuvši sat vremena ili čitavu vječnost. Promatram kako rumenilo oblijeva blijedo lice, šireći se prema čelu i čineći masnicu na jagodičnoj kosti nešto tamnijom, prekrivši gotovo, iako ne sasvim, trag razmazane krvi koja joj curi iz nosa. Potom reče visokim, jasnim glasom: "Ime mi je Alys Swann." Sva sreća što se mlađi dvoranin vratio upravo u tom trenu — jer osjećam se potpuno izgubljeno. Ustajem i preuzimam krčag, natočivši sebi čašu vode i ispivši je u jednom gutljaju, potom još jednu čašu za zarobljenicu. Nastojala je pristojno pijuckati, ali kao što kaže pustinjski narod, "aman imam": voda je život. Ne uspijeva se suzdržati i naposlijetku je pohlepno ispija. Sluga što slijedi dvoranina nosi presavinute bijele krpene ručnike i zdjelu vode s razasutim ružinim laticama, što je sasvim apsurdna gesta s obzirom na okolnosti: upućujem ga da sve odloži pokraj pozlaćene stolice, zahvaljujem obojici i otpuštam ih. Pažljivo joj perem stopala, no ona ipak od boli zagrize usnu takvom silinom da joj zube umrlja krv. "Imaš sreću, Alys", progovorih nakon nekog vremena, nakon što su mi se ruke prestale tresti. "Nema polomljenih kostiju." Iz nje se začu neveseo smijeh. Potom podiže svoje neobične oči, prostrijelivši me pogledom. "Moje kosti još uvijek nisu polomljene, baš kao ni moj duh..." zastade načas. "Zašto te zovu Nus-Nus? Zvuči pomalo uvredljivo."

-89-

"Ja sam ono što zovu kastriranim muškarcem. Eunuh." Promatra me, ne trepnuvši. "Oprosti, baš ne razumijem što to znači." Teškom mukom prizvah iskrivljeni osmijeh. "Tek oni koji dijele moju jadnu sudbinu mogu potpuno razumjeti." Vidim je kako razmišlja, nastojeći povezati to okrutno ime uz spomenute implikacije. Blago kimnu glavom. Potom me upita, "A kako ti je pravo ime?" Glava mi je na trenutak posve prazna. Uistinu, koje je moje pravo ime? Prošlo je toliko vremena otkako sam ga posljednji put koristio. Niknu negdje iz dubine te ga izgovaram, a ona ga ponovi dva puta, sve dok joj intonacija ne bijaše potpuno ispravna. Izgovoreno njenim tihim, melodičnim stranim glasom, zvuči egzotično i slatkasto. Osjećam kako mi je utroba zaritrala. "Znači li ono nešto na tvojem jeziku, to tvoje ime?" "Znači 'mrtav, a ipak budan'. Bio sam tako sićušan kad sam se rodio, da je majka pomislila kako sam mrtvorođenče, no onda sam otvorio oči. Ali, bilo bi mi draže da me zoveš Nus-Nus. Dječak tog imena davno je iščeznuo i prilično je promijenjen." Uslijedi blagi smiješak. "A tebe su poslali da promijeniš mene'?Um joj je i dalje vrlo bistar, unatoč bolnom premlaćivanju. "Poslan sam kako bih te nagovorio da prihvatiš islam i na taj se način poštediš daljnjih neugodnosti." Nasmija se. "Neugodnosti! Jesi li ti neki diplomat, Nus-Nus? Mek si na jeziku kao jedan od njih." Naklonih se. "Ja sam samo rob, eunuh na sultanovu dvoru — kraljevski sluga. Žao mi je. Ovo nije zadatak kakav bih priželjkivao. No, osobno sam iskusio patnju i svjedočio koječemu, i ne bih volio vidjeti da s tobom postupaju okrutno." "Nus-Nus, nitko ne bi rekao da sam prilično hrabra žena. Nikada u životu nisam bila izložena tjelesnoj boli. Do danas, nitko nikada nije digao ruku na mene. Ali u nekoliko posljednjih sati spoznala sam da u meni postoji snaga kakvu nisam očekivala, neka čvrstoća ispod površine. Neki bi to nazvali tvrdoglavošću. Ne znam što je, ali jednostavno, to ne uspijevam kontrolirati — bojim se da bi me moglo natjerati da se ponašam na način koji će mi u

-90-

konačnici ugroziti život." "Zašto ne bi ukrotila tu opasnu odliku, prepustila se i spasila živu glavu?" Odgurnu čašu prema meni. "Moja je majka bila pravi stručnjak u nagovaranju, iznuđivanju i povlađivanju. Tvoje riječi možda zvuče blago, ali tvoj konačni cilj nimalo se ne razlikuje od njihovog, priopćio mi ga ljubaznim riječima ili batinom." Mijenjam taktiku. "Razgovarajmo onda o obraćenju. Zamjeni jednog oblika vjere drugim. Svi mi služimo jednom Bogu. On je jedan i jedinstven, bez obzira kako ga nazivali — Deus, Allah ili Jahve. To je onaj isti koji uslišava naše molitve. Je li uistinu tako strašno promijeniti ime religije kojom mu se obraćamo, ako u srcu i dalje ostaje istinska vjera?" Usne joj se stisnuše u čvrstu ravnu crtu. Nastavljam. "Svi smo mi samo ljudi, Alys. Putovao sam na sve strane i mogu ti reći da postoje dobri muslimani, baš kao i loši kršćani, a isto tako postoje loši muslimani i dobri kršćani. Takvima ih ne čini vjeroispovijest kojoj pripadaju nego njihova iskonska priroda." "Istina je, susrela sam brojne loše kršćane. I usudila bih se reći da i među ovim ljudima ovdje postoji blagost i milosrđe. Ali to nije moj narod, a njihova vjera nije moja vjera." "Ne bih smio ovo reći, jer me smatraju čestitim muslimanom, ali duboko u srcu znam da je Bog samo Bog, ostalo su tek riječi. A riječi su tek proizvoljni zvukovi koje koristimo kako bismo međusobno komunicirali." Nije ničim pokazala da su je te bogohulne riječi zgrozile, stoga nastavih. "Platon je govorio kako je davanje imena predmetima sasvim proizvoljno, da bilo koji predmet možemo zvati bilo kojim imenom, dokle god dovoljan broj ljudi zna njegovo značenje i pristaje na korištenje tog određenog imena kako bi se njime definirao određeni predmet. Također je tvrdio da se postojeća imena stvari mogu mijenjati a da se pritom ne mijenja bit samog predmeta. Stoga te ponovno pitam, Alys: što za tebe znači izgovaranje potrebnih riječi, promjena imena tvoje vjere i spominjanje Allaha?" "Nije li to čisto licemjerje, prihvatiti vanjski oblik, a u srcu vjerovati u nešto sasvim drugo? Kakva je vrijednost takvog obraćenika u vašoj vjeri, ako ne vjeruje istinski?" Slegnuh ramenima. "Puno je licemjerja prisutno u svakodnevnom

-91-

preživljavanju u čitavome svijetu, osobito u ovom ovdje. Mislim da ti Bog ne bi zamjerio što pokušavaš sačuvati glavu suočena s takvim alternativama." "Ne želim postati otpadnicom svoje vjere. Sve to nije tako jednostavno kako ti prikazuješ. Kako da svjesno odbacim svaku istinu kojoj su me podučili o Svetom Trojstvu i čovjekovu spasenju kroz Krista? I to samo zato da bih spasila vlastitu kožu. Isus je tri dana i tri noći visio na križu za spas naših duša — ja možda jesam tek slabašna žena, ali mislim da jedno batinanje u kojem mi čak nije polomljena nijedna koščica stopala nije dovoljna izlika da se okrenem protiv Boga." Uzdahnuh. Okružen sam onima koji snažno vjeruju u to da je Bog jedan, ljudima koji su svakoga tko misli drugačije spremni mučiti i ubiti bez trunke grižnje savjesti. Moj narod vjeruje da u svakom drvu i svakoj mlaki u šumi živi duh, da nam govore u snovima i da su i sami postali dijelom božanskog. Ja uistinu nisam čovjek kojem bi se valjalo obratiti po pitanju teoloških debata. A ipak, izgovorio sam šahadu i obratio se na Islam... "Alys, ne tražim od tebe da promijeniš bit svojih uvjerenja. Tražim samo da prihvatiš vanjski oblik koji ti se nudi. Izgovori te riječi i spasi glavu. Oni neće prestati sve dok ne budeš potpuno slomljena, u svakom jezivom pogledu. Govorim ti iz iskustva." "Meni ne djeluješ potpuno slomljeno. Doduše, ne znam kakav si bio prije nego što si danas došao ovamo, u ulozi dvoranina poslanoga da me obrati. Reci mi kakvo je tvoje iskustvo. Želim znati zašto si postao osobom koja je u stanju pristati na takvo što." Zabaci glavu unatrag i uputi mi dug, izazivački pogled. "Nismo ovdje da bismo razgovarali o meni." Prekriži ruke. "Onda nećemo uopće razgovarati, a ti nećeš uspjeti u nakani da me obratiš. A i sigurno neću biti jedina koju će staviti na muke." Naravno, imala je pravo o toj posljednjoj pretpostavci. Ne uspijem li je obratiti, bit ću sigurno predan na milost i nemilost Faroukhu. Stegnulo me u grlu. Zar je stvarno moralo doći do toga? A da skinem krinku i otkrijem pravo lice? Promatram je, njezinu odlučnost, volju i ponos što drže tu krhku ženu na okupu, i znam da joj dugujem ono malo istine što sam je u stanju prenijeti.

-92-

"Rođen sam u naselju naroda Senufo. Daleko odavde, iza planinskog lanca i Velike pustinje. Moj otac bio je poglavica omanjeg plemena. Imao sam dva brata i tri sestre, a ja sam bio najstariji, majčin mezimac. Ocu sam bio pravo razočaranje. Priželjkivao je da budem ratnik i lovac, da budem poput moga bratića Ayewa, no ja sam više volio glazbu i ples. Žao mi je što se nisam više posvetio baratanju kopljem i mačem — možda sam majci i najmlađem bratu mogao spasiti život... jer, kada su naši neprijatelji napali selo bio sam u šumi, izrađivao sam nov bubanj. Kad sam shvatio što se događa, bilo je već prekasno. Uhvatili su me i prodali trgovcima robljem, no imao sam više sreće nego što sam zaslužio. Moj prvi gospodar bio je vrlo pristojan čovjek, liječnik. Ophodio se prema meni kao da sam mu pratioc, a ne sluga. Naučio me čitati i pisati, podučio me medicini i anatomiji, kupovao mi je instrumente i poticao moju ljubav prema glazbi, vodio me sa sobom po cijeloj Europi i lijepo me odijevao. Za sebe mišljah da sam sjajan momak. Moj rođak Ayew rekao bi da sam nadmašio samoga sebe." Blago se nasmiješi na te posljednje riječi. "Rob koji sebe smatra gospodinom?" "Tako nekako." "Za sada ne zvuči loše. Ne čini mi se kao ona vrsta gospodara koji će te batinati ne bi li prihvatio njegovu vjeru." "Nije bilo potrebe za tim. Rado sam se obratio na islam, smatrajući ga blaženijom i milosrdnijom vjerom od kršćanstva. Odlučio sam prihvatiti islam zbog njegovih uvjerenja, a potom sam ga i istinski zavolio." čvrsto stisnu usne. "Dakle, s tobom su lijepo postupali, obrazovali te i tetošili kako bi se odrekao svoje vjere. Baš ti i ne polazi za rukom uvjeriti me kako si stručnjak kada je u pitanju patništvo." Opaska stoji. "Ono što slijedi nisam nikada povjerio nijednom živom biću. Suviše je...", zaklopih oči, "bolno da bih se uopće prisjetio." Ne izustivši ni riječ, samo me promatrala. Odlučna, puna iščekivanja, ne dajući se smesti. Duboko uzdahnuh. "Moj gospodar, liječnik, umro je... iznenada. Ponovno su me prodali, no ovaj put moj novi gospodar nije bio tako milostiv. Imao je velike planove od kojih sam ja bio tek malen djelić. I malen dijelić mene morao je biti žrtvovan za taj plan. Je li baš nužno da pojašnjavam daljnje

-93-

pojedinosti?" "Jest." "Dovevši me do kolibe na rubu grada, pomislio sam da će me ubiti, pa sam se stao svojski opirati. Kada sam konačno shvatio što su naumili, požalih što me nisu odmah ubili. S navršenom dvadeset i jednom godinom bio sam visok i snažan, ali bili su odlučni zbog očekivane koristi. Uvukli su me unutra. Ugledavši stol uprljan crnim mrljama od prolivene krvi onih koji su bili uškopljeni prije mene i jezive noževe poredane u sjajni niz na tkanini rasprostrtoj pored stola, koljena mi popustiše te zateturah poput vola udarena maljem između očiju." Zgranuto zuri u mene, raširenih zjenica. Jedna ruka poleti joj prema ustima. "Ono što je uslijedilo, pa, događalo se u nekoj vrsti nesvjestice. Tijelo nije u stanju shvatiti takvu bol: u tom trenu šalje duh na neke druge razine stvarnosti. Poput ptice što svija gnijezdo na visokoj krovnoj gredi, spustio sam pogled dolje na sebe, raskrečenog i krvavog, ne osjetivši ništa. Rekli su da su me tri sata nakon operacije šetali uokolo kako bi spriječili zaustavljanje krvotoka, a potom me do vrata zakopali u pustinjski pijesak i ostavili tako dok mi rana ne zacijeli. Tri dana bio sam bez hrane i vode, samo su mi stavili na glavu šešir široka oboda kako bi me zaštitio od sunca i platili nekom dječaku da tjera mrave i ptice grabežljivice. No, nije mogao učiniti ništa kada su mladi gradski plemenitaši svaki dan dolazili naslađivati se mojom boli. Prvog dana uopće ih nisam bio svjestan, drugi dan glasovi im se nisu previšeno razlikovali od kreštanja vrana i lešinara. No, trećeg dana došao sam k svijesti i vidio ih gdje se naslanjaju na zid dok njihov zlatni nakit bliješti na suncu. Trpali su u sebe datulje i gađali me košticama. Kada sam podviknuo, prasnuli su u smijeh. 'Čuj ga kako riče!' 'Ovaj lav uistinu djeluje prilično šugavo.' 'Ta tko li je ikada vidio crnoga lava? On je tek hijena, divlje pseto. ' 'Taj muškarac baš i nije sklon luksuzu!' 'Muškarac? Ta on i nije muškarac, ne, više nije!' Na to svi prasnuše u smijeh. Prijetio sam im smrću i kidanjem udova, najprije jezikom Senufo, a potom na engleskom, talijanskom i konačno arapskom, sve dok jedan od njih nije prišao i stao iznad mene, zadigavši

-94-

halju i protresavši mi pred licem svoju muškost. 'Ovako izgleda pravi muškarac, ti smrdljivi svodniče!' Upravo se namjeravao pomokriti po meni kada se iznenada pojavi čovjek koji je platio moje sakaćenje, otjeravši njega i njegove drugove, naredivši potom da me otkopaju. Začudo, rana je dobro zacijeljela. Bio sam svjestan svojeg dobrog oporavka, jer poznavao sam vrijednost svakog pojedinog sastojka obloga od mekinja i tekuće masti koje su mi stavljali i mogao sam procijeniti njihov učinak. Kada su konačno počeli koristiti lukovicu vučjaka, vrlo skupocjene trave, znao sam da ću preživjeti, a u sebi sam perverzno uživao, znajući na kolikom su trošku." Oči joj se cakle — od suza? Toliko sam bio zaokupljen svojom pričom da uopće nisam promatrao njeno lice. "Zar nisi poželio umrijeti?" "Želio sam umrijeti. Dugo sam uistinu želio umrijeti. Ležao sam tako, pun tuge, mržnje, bijesa i srama. Poricao sam Boga, a potom mu se molio. Proganjale su me noćne more i bljeskovi sjećanja — na moj prijašnji život, na sakaćenje. No, s vremenom sam počeo primjećivati i druge stvari osim vlastita jada. Sitnu radost u osjećaju čistog pamuka na koži. Gubitak straha od mokrenja. U naletima titrave sunčeve svjetlosti. U ptičjem pjevu. U okusu kruha. U zvucima dječjeg smijeha..." Suza što je bujala u njezinu oku sada se prelila preko ruba i stala polagano kliziti niz obraz. Uhvatih vlastitu ruku kako poletje bez moje volje prema njezinu licu ne bi li je obrisala. Ona se trznu unatrag, odmaknuvši se od mene poput uplašene životinje. "Ispričavam se." "Ne. Ne, nema potrebe. Samo si me malo iznenadio." Uputi mi dug pogled. "Nisam očekivala ljubaznost." Ljubaznost. Je li ta gesta uistinu bila samo ljubaznost? Možda, djelomično: no, bilo je tu i nešto vlastita interesa. Jer sada osjećam neku vrstu povezanosti s tom ženom, vezu, vatru što polagano tinja: moram joj nekako pomoći da se spasi od sebe same. Moram je uvjeriti da se obrati kako bi poživjela, kako bih je, pa makar samo povremeno, mogao gledati u vrtovima harema, sa suncem u toj zlatnoj kosi, susresti njezin pogled s druge strane fontane dok Crni John pjeva svoje melankolične pjesme. Prikupljam svaku česticu snage uvjeravanja koju uspijevam izvući iz dubine

-95-

duše. "Moj sadašnji život i nije tako loš. Uživam u svakom najmanjem trenutku jednostavnog bivanja. A tih je trenutaka mnogo, čak i ovdje, čak i u mojem osakaćenom tijelu." "Čini se da život nadvladava i našu želju za preživljavanjem. Kako li smo samo tvrdoglavi, čvrsto se hvatamo za svaki i najmanji užitak koji nam je ostao." Trese glavom u čudu. "Pitam se postoji li neki mističan vrč u našoj duši u kojem se ti užici nakupljaju poput vode u čaši? Naposlijetku ta praznina biva ispunjena životom, i iznenada jednoga dana, poput velikog prevrata, želja za životom nadvlada želju za smrću. Prihvatio sam činjenicu da nikada neću biti slobodan, da se nikada neću oženiti ili imati djecu no ipak i dalje uživam u hrani, snu, smijehu, i dalje razmišljam i čitam, i dalje osjećam. I dalje sam svoj. Opstao sam."

—

Spušta pogled u krilo, a ja promatram njene prepletene ruke. "Djeca. Ah, da, stigli smo i do te slabe točke. A ja bih svejedno radije bila drvo bez plodova, dvostruko mrtva", reče naposlijetku tiho. "Ne razumijem." "U Judinoj poslanici tako glasi opis otpadnika: onoga tko je duhovno mrtav i koji će naposlijetku završiti pod kaznom vječne vatre. Ali u mom slučaju to znači mnogo više od toga." Dignu pogled s prepletenih prstiju. "To je ono što sam ja. Djevica, netaknuta i bez ikakvih mrlja. No, oduvijek sam željela djecu." Osjetih kako me steže oko srca. "Bila sam na putu iz Nizozemske u Englesku, gdje sam se trebala udati za jednog Engleza, kada su me zarobili. Pomisli samo, sada sam mogla biti tamo, u krasnoj kući usred Londona, udana žena u drugom stanju, možda čak mjesec i pol dana nakon udaje, trudnica." Je li ovo možda moja posljednja prilika da je pridobijem? "Alys Swann, želiš li priliku da na svijet doneseš novi život, samo izreci šahadu. S tobom će postupati blago — biti ćeš mažena i pažena. Sultan je divan prema ženama iz svojeg harema — njihovi životi nisu nimalo tegobni. Veća je vjerojatnost da ćeš umrijeti od dosade i pretjeranog komfora, nego od straha ili boli."

-96-

"A djeca koja na taj način dolaze na svijet?" "Smatra ih vlastitom djecom i priznaje očinstvo. Rodiš li mu sina, bit će ti dodijeljen vrlo visok status, možda te čak uzme za zakonitu ženu." "A to je uistinu velika cast kojoj valja težiti." U tonu njena glasa nazire se ironija. "A djeca ostaju uz majke?" "Djeca su ovdje izuzetno cijenjena. Ostaju s majkama u haremu dok ne navrše određene godine, kada su spremna za školovanje i podučavanje određenim dužnostima." Zastadoh, no savjest me tjera da nastavim. "Muška djeca posebno su cijenjena", dopunjavam neprecizan opis. "Muška djeca uvelike utječu na ženin status u haremu, no s njime često dolazi ljubomora i neprijateljstvo ostalih žena, a to zna biti... opasno." Te nevjerojatne oči prelijeću preko mojeg lica, a potom spušta pogled i mirno sjedi promatrajući svoje ruke, sve dok nisam potpuno uvjeren da sam iskrenošću uspio uništiti i posljednju priliku da je obratim. Budalo! Kudim samoga sebe. Na trenutak mi se učinilo da se val okreće u mom smjeru, no sada je uslijedila jeziva tišina koja navodi na nekakvo prihvaćanje. Vlastita mučeništva? Odluči li se za smrt, za sobom će povući i mene. Prisjećanje na osjećaj blaženstva koji sam iskusio ranije tog poslijepodneva po izlasku iz tamnice sada mi se ponovno vraća, onako zajedljivo i podrugljivo. Ben Hadou uistinu je vrstan manipulator, pomislih. Diplomat, ambasador, pregovarač. A ipak, čini se da je zaključio da je zadaća obraćenja te žene suviše teška za njega, stoga ju je povjerio meni. Točno mogu zamisliti njegove riječi, "Vaše Veličanstvo, Nus-Nus će je se mnogo više dojmiti od vašeg pokornog sluge. Tako visok i tako crn muškarac, s tečnim znanjem engleskog jezika? Bivši stanovnik džungle, sada uzdignut na razinu dvorskog sluge i dovoljno obrazovan da je obasipa pjesničkim frazama? Kako ne bi povjerovala riječima takva čovjeka? Možda joj čak ispriča svoju priču; je li uopće moguće da je njegova sudbina ne dirne?" A Ismail, koji je već posve zaboravio da me nije vidio puna tri tjedna dok sam trunuo u zatvorskoj ćeliji, sigurno mu je odgovorio, "Da, ima vrlo uglađene manire za jednog roba: uistinu si mudar čovjek, El-Attare — smjesta dovedi tog momka." Ja sam tek potrošna roba, ionako mi već prijeti smrtna kazna. Kome bih, uostalom, mogao nedostajati? Nikome. Pred očima vidim Zidanine usne razvučene u onaj zlobni osmijeh. "Nek’ ti je sa srećom... trebat će ti."

-97-

Hoću li morati preklinjati tu krhku ženu za svoj život, pitam se. To mi je uistinu posljednja karta, i to prilično neslavna. Osjećam kako me trese žar grozničave odlučnosti dok se pripremam baciti na do i ponizno zamoliti Alys da se podredi sultanovoj volji, ako ne radi sebe, onda barem da spasi moj život. Izvana dopire tugaljiv mujezinov poziv na molitvu, četvrtu molitvu, prikladni aksam-namaz, večernju molitvu. Pitam se hoće li mi biti posljednji. "Sve vrijeme znala sam da će kad-tad doći do ovoga", prozbori tiho. "Do pitanja hoće li čvrstina moje volje i snaga moje vjere nadvladati blagost moga srca." Uslijedi stanka. "Čini se da strah ionako ostaje, bez obzira na to što prevlada." Pogledom traži moje oči. Ne znam što vidi u njima, no osmijeh koji mi potom uputi uistinu je mio. "Ustrajem li u opiranju, neće smaknuti samo mene nego i tebe, zar ne?" Iznenada ne uspijevam izustiti ni riječ. Stoga tek tupo kimnuh glavom. Potom svrnu pogled u stranu.

-98-

11. Moj je sobičak vraćen u prijašnje stanje, baš kao što je Ben Hadou obećao. Moj stari prekrivač zaglađen je i raširen preko uskog divana, molitveni ćilim prostrt po sredini prostorije, a stolić za pisanje odložen na drvenoj škrinji, odmah pored posude za mirisno ulje. Nova svijeća utaknuta je u moj stari svijećnjak. Mičem te predmete i otvaram škrinju, gdje nalazim svu svoju odjeću, uredno složenu, no ni traga priležničkom dnevniku. Mora da ga je Abdelazizov nećak ponio sa sobom. Pitam se zašto i kome ću se morati obratiti kako bih ga dobio natrag. Nadam se da ga neću morati tražiti od vezira. Izlazim u dvorište i osvrćem se u sumrak. Ništa se nije promijenilo, osim što je s toplim vremenom nakon kiše vegetacija naglo buknula i grm hibiskusa sada krasi još više cvjetova, tih vedrih grimiznih trubica što jedro najavljuju ravnodušnost prema vječitim razdorima u svijetu ljudi. To me cvijeće inače uvijek razvedri, no danas me samo čini još jadnijim. Je li Bogu doista stalo kojim ga imenom prizivamo, ili u koji oblik umatamo molitve? Aiys je izgovorila šahadu. Sada je i ona jedna od Allahovih sljedbenica, spremna za ulazak u harem. Jesam li je osudio na život zbog kojeg će me svakog dana proklinjati? No, i to je sigurno bolje od jezive smrti u patnjama. "Nus-Nus?" Okrenuh se i ugledah Abida, jednog od sultanovih tjelesnih slugu, gdje me pozdravlja širokim osmjehom. "Vratio si se! Mislili smo da si mrtav. Samir nas je u to uvjeravao." "A je li? Pitam se zašto." Momak djeluje kao da mu je prilično neugodno. Pretpostavljam da zna mnogo više od onog što je rekao. Potom spuštam pogled i otkrivam da u ruci drži priležnički dnevnik. "No, to je već bolje — baš sam se pitao kamo li je nestao." Čini se da se stvari vraćaju u normalu, korak po korak. Preuzimam dnevnik. Njegov stari kožni uvez djeluje toplo i utješno u mojim rukama, a oblik i težina poznati su mi kao da se radi o meni samom. Okrenuvši se kako bih se zaputio na

-99-

drugi kraj sobe s dnevnikom pritisnutim o grudi, Abid reče, "Moraš smjesta doći. Sultan zahtijeva tvoju nazočnost." Saginjem se i odlažem vrijednu knjigu natrag u škrinju kamo i pripada. " Što to radiš?" "Stavljam dnevnik na sigurno." "Ta nemoj! Ponesi ga sa sobom." "Zar sada?" glupavo pitam. "Sada, smjesta!" "Zar treba unijeti neke preinake?" Pretpostavljam da je Samir Rafik načinio brojne greške, što je dodatno pridonjelo njegovu uklanjanju... "Njegovo Veličanstvo trenutačno je u društvu jedne žene." Bliži se vrijeme pete molitve. Sultan nikada ne bi propustio jaciju zbog neke priležnice — on je predan i strastven vjernik, nadasve revan u pravilnoj formi štovanja Allaha. Možda ga je Abid pogrešno shvatio. "Još je prerano." "Treba te radi prevođenja, jer nikako mu ne polazi za rukom prenijeti naredbe bijeloj ženi. Potreban si da prevodiš, kako bi učinila ono što od nje traži, te da sve to zabilježiš u priležnički dnevnik." Srce mi na tren zastade, da bi potom stalo divljački lupati. Ali, što sam uostalom očekivao? Stigavši do sultanovih privatnih odaja, nalazim ga tek u dugačkoj pamučnoj podtunici, kako se ushodao po prostoriji napet od bijesa i nemoći — no, barem u rukama ne drži nikakvo oružje. "Veličanstvo!" Pažljivo odloživši priležnički dnevnik, padam ničice u dubok naklon posred svilenog saga. "Ustani, Nus-Nus", naredi nestrpljivo, vukući me za ruku. "Reci toj glupavoj ženi da se svuče!" Osovih se na noge. Alys sjedi pogrbljena na rubu sultanova divana, ruku prekriženih na grudima. Razderani svileni kaftan — čisti ružičasti kaftan koji je zamijenio umrljani tirkizni — visi u komadima niz njena ramena poput oderane kože. Ne diže pogled dok joj se približavam. Imao sam prilike vidjeti toliko nepredviđenog nasilja na tome mjestu,

-100-

svjedočio sam iznenadnim umorstvima, sakaćenju i ranjavanju; nazočio sam stotinama razdjevičenja, zavođenja i — najblaže rečeno — silovanja, da sam do sada već trebao biti neosjetljiv na slične prizore, no čini se da još uvijek nisam. "Alys." Podiže pogled prema meni. "Tako mi je žao što sam prouzročila tolike probleme", reče. "Alys, nemoj ga dalje razjarivati. Dopusti mu da učini ono što mora i cijela će stvar prije završiti." Te riječi zvuče mi prestrašno još dok ih izgovaram. "Svuci halju, Alys." Jedan dugačak trenutak ostade zuriti u mene. Ne znam ni sam što mi točno poručuje iz tih modrih dubina. Optužuje li me? Nazire li se u njima razočaranje? Ili pak bijes? Pogledom me čvrsto fiksira dok spušta ostatke kaftana da kliznu niz ramena. Ispod je posve naga. Iako prikovan njenim pogledom, moj periferni vid upija svaki milimetar njene ogoljele kože, krhkost njene ključne kosti, tanašne nadlaktice, pune grudi. Ismail me odgurnu u stranu. "Momče, prestani zuriti. Nije da te krivim: prava je poslastica, zar ne? Možda trunkicu premršava za moj ukus, ali svejedno prava poslastica." Kunem se da mu niz bradu cure sline. Zvuci mujezina što zove vjernike na petu molitvu zatitra svijećama obasjanim zrakom, te sultan načas zastade. Neko vrijeme stoji sklopljenih očiju i vidim kako mu se usne miču dok šaptom izgovara, "Oprosti mi. Milostivi, Svemilosni". Potom jednim pokretom ruke prebacuje tuniku preko glave, ostavši potpuno gol. Skrećem pogled — ali, avaj, prekasno, vidjevši više od onoga što sam namjeravao. Nije da nisam i prije imao priliku vidjeti njegovo veličanstvo potpuno nago. Tisuću sam ga puta dvorio u hamamu. Trljao mu leđa i mazao udove tekućom masti nakon lova. Vrlo je žilav, ovaj kralj, žilav i pravilno građen. Mišići su mu poput kvrgava drveta — u borbi jedan na jedan, mogao bih ga prelomiti nadvoje. No, iz njega zrači moć, iz svakog i najmanjeg pokreta, kao da je stvoren za vladara, iako je vlast preuzeo prije samo pet godina. Taj se dojam ne da skriti, čak ni kada je sasvim opušten — ali kad podivlja, postaje opasno nadmoćan. "Skloni se iza paravana, Nus-Nus, i reci joj da legne na krevet."

-101-

Osjećam Alysin pogled na sebi dok se povlačim u drugi dio prostorije, uzimam priležnički dnevnik i zauzimam svoj položaj iza zaklona od rezbarene cedrovine. Njezine oči zadržavaju se na mome licu čak i kroz drvene ornamente. Glas mi dršće dok izgovaram, "Alys, molim te uđi u krevet." Ustaje bez riječi, puštajući razderani kaftan da klizne oko gležnjeva. Čovjek bi očekivao da će djelovati ranjivo, poraženo — ali ne, njeno dostojanstvo ostaje čvrsto poput oklopa. Okreće se prema meni kao da mi se nudi, a ja ne uspijevam skinuti pogled s nje, čak ni trepnuti. Vrijeme kao da je načas stalo, čak se i moje srce doimlje razapeto između dva otkucaja. "Reci joj da se popne na krevet, dovraga!" zaurla Ismail, poništivši čaroliju. "Na koljenima." Pogotovo kada je riječ o kršćankama koje su odbacile svoju vjeru, čini sljedeće: tjera ih da mu se okrenu stražnjicom, poput životinje koju valja zajaliti, ne dopuštajući nikakav ljudski kontakt osim samog seksualnog čina. To je njegov način da ih ponizi, da pokaže kako ih ne cijeni jednako kao one koje su se rodile kao muslimanke, nego su se samo obratile pod prisilom ili iz koristoljublja. To je tek još jedna od svojstvenih mu oprečnosti — on je taj koji ih tjera da odbace vjeru, iako u biti cijeni snagu njihova vjerovanja. Imao sam prilike vidjeti ga kako istinski oplakuje žene koje se odluče na mučeništvo umjesto da svoju vjeru odbace i prihvate tuđu. Prenosim joj njegovu naredbu zamuckujući; primjećujem kako se stresla od jeze. "Oprosti mi, Alys", započeh, no ona me zaustavi pogledom. "I to će proći. Molit ću se da bude sin, snažan i zdrav dječačić." Namjesti se na bijelu plahtu rasprostrtu preko golemog kreveta, licem okrenuta prema meni, netremice zagledana u moje oči. U trenutku kada je ušao u nju, bez ikakva uvijanja, vidim bolnu grimasu na njezinu licu, no uspijeva se suzdržati, a dok prevodim njegove upute, izvršava potrebne radnje mehanički, kao da je od nje zatražio da pomakne stolicu ili otvori neku ladicu. Nadam se da će sam čin potrajati što kraće, radi svih nas, a nedugo potom čujem Ismailovo ekstatično propinjanje, glave zabačene unatrag i mišića napetih od silnog sladostrašća. Svo to vrijeme, oči joj ostaju prikovane uz moje, dajući mi do znanja da joj služim kao utočište, nepomična točka u koju pretače duh dok joj tijelo biva zlorabljeno. Kao da nas povezuje

-102-

užarena žica: osjećam njezinu bol poput vatre u vlastitoj utrobi, a svaki moj živac prožet je suosjećanjem. A tada se dogodi nešto što me dodatno uznemiri — osjetih kako rastem i otvrdnjujem u predjelu prepona. Pojava je toliko šokantna da na trenutak prekidam kontakt očima i spuštam pogled. Nema sumnje, na spomenutom mjestu dželaba se uzdignula poput šatorskog krila. Kakva li je to nečastiva čarolija? Opsjedaju li me to demoni? Je li sultanova pohota toliko snažna da je uspjela zaraziti čak i mene? Ali, prisustvovao sam stotinama — tisućama! — njegovih priležničkih avantura, no nikada nisam osjetio išta više od gađenja i ravnodušne dosade. Ovo mora da je neko čudo! Dođe mi da vrisnem od sreće, no tada me preplavi dubok osjećaj srama. Jesam li uistinu toliko izopačen da sam u stanju oživjeti tek kroz tuđe poniženje i bol? Erekcija splasnu jednakom brzinom kojom se pojavila, a kada ponovno podigoh pogled, sultan je završio sa svojim poslom i Alys čuči okrenuta leđima, čvrsto stegnuvši uza se krvavu plahtu. Po obavljenu poslu, Ismail navlači na sebe bogato izvezenu halju te hitrim korakom prilazi vratima, doviknuvši ženama da je odvedu. One nahrupiše u odaju, diveći se, što im uostalom i jest zadatak, krvavoj plahti — sada će odjuriti u harem i svima objaviti Engleskinjinu nevinost i sultanovu plodnost, što znači da će eventualni potomak biti nesumnjivo njegov — odjenuvši Alys u raskošnu haljinu namijenjenu onima koje su imale cast da ih razdjeviči sam sultan, odvode je iz prostorije. Slijedim je pogledom, no ona se ne osvrnu. Preživjela je ono najgore — a ono što sada slijedi, pitanje je izdržljivosti. Ali, nikakve utjehe u toj hladnoj činjenici. Osjećam se uskraćeno, ispražnjeno — zgroženo. Osjećam se, uviđam, kao nekoć davno kada sam legao u postelju s venecijanskom kurtizanom. Nisam si to tada želio priznati, niti se kasnije prisjećati, no ti susreti bez ljubavi ostavili su u meni određenu dozu srama, a sada, sada se osjećam kao da sam, umjesto sultana, osobno iskoristio Alys i potom je odbacio. "Nus-Nus!" Zapovjedni ton razbija moje snatrenje. Skačem na noge u takvoj panici da ispustih priležnički dnevnik, a kada sam se sagnuo da ga podignem, rušim drveni zaslon koji nas je do tada razdvajao. Nekoliko trenutaka ostajemo zuriti jedan u drugoga, dvojica muškaraca koji se razotkriše kao obični

-103-

muškarci — i ništa više. Trenutak iščeznu, a u mene se ponovno uvlači strah, pitajući se hoće li naslutiti uzrok moga pada, no on se samo nasmiješi. Pogled mu je posve rasplinut, nekako sanjiv. "Sjajna je ta Engleskinja." "Alys." "Je li joj to ime?" "Da, gospodine. Alys. Alys Swann." Iznenada, iz čista mira, na um mi padne misao gdje sam posljednji put čuo tu englesku riječ, swan ili labud. Igrat ću labuda i umrijeti u glazbi. Sjećam se tih riječi, no ne i njihova konteksta. Doktor Lewis podučavao me engleski jezik čitajući sa mnom dijelove iz svojeg omiljenog portfelja, starog preko pedeset godina i prilično izlizanog od ljubavi i učestalog korištenja. Citat potječe iz drame o maurskom kralju i bjelkinji koju je uzeo za ženu: usne mi se razvukoše u osmijeh. "Zašto se smješkaš?" Nema smisla pojašnjavati razlog — umjesto zadiranja u povijest drame, nastojim mu pojasniti značenje riječi, no ne uspijevam se sjetiti imena te ptice na arapskom. Poslužih se pantomimom: rukom u zraku oslikavam zakrivljenu liniju, a on svojom rukom slijedi luk gracioznog ptičjeg vrata. "El ouez abiad. Bijeli labud. Tako ću je od sada zvati." Samir nije osobit pisar, to je sigurno. Njegovi zapisi u priležničkom dnevniku ispisani su lošim rukopisom, s brojnim žvrljotinama i mrljama razmazane tinte. Na čistom listu papira, netaknutom njegovom grubom rukom, bilježim: Treći Dan molitve u džamiji, mjeseca rebiulahira Alys Swann. Obraćena engleska zarobljenica, 29 godina. Djevica. Djevojka koju je Njegovu Veličanstvu darovao sidi Qasem ben Hamed ben Moussa Dib. Ruka mi dršće dok zapisujem te riječi, toliko sam uznemiren. Kakva okrutna ironija da je zadatak vođenja kronike požude i plodnosti povjeren upravo jednom eunuhu. A da sve bude još bolnije, povjeren je eunuhu koji je donedavno bio cjelovit i imao prilike iskusiti čari skrivene među ženskim nogama. Jesam li ikada začeo djecu? Bojim se da se nikada nisam zadržao

-104-

dovoljno dugo da bih se ozbiljnije vezao; moj se gospodar rijetko zadržavao na jednom mjestu dulje od mjesec-dva, u vječitoj potrazi za znanjem koja nas je vodila diljem sjeverne Afrike, sve do Španjolske, a jednom čak i do Venecije. Ah, te venecijanske kurtizane, nježnih bijelih ruku, odjevene u izazovne haljine koje samo što im sasvim ne razotkrivaju grudi, njihovi dragocjeni parfemi, pronicljivi pogledi i zadivljujući trikovi. Otkako me osakatiše, nastojao sam skrenuti misli što dalje od takvih stvari — jer sigurno ništa ne može biti beskorisnije od spolne želje u mislima jednog eunuha. A onda se pojavi Alys Swann... Čak i sam spomen njezina imena u mojim mislima budi onaj dio mene za koji sam bio uvjeren da je odavno mrtav, pa se trudim zauzdati nalet krvi koji titra mojim preponama. Taj je osjećaj sigurno neprirodan — no ipak, ipak, ne mogu a da se ne zapitam jesam li možda jedan od odabranih, jedan od onih kojima se dogodilo čudo... Kako bih odagnao podivljale misli, prelistavam dnevnik, ponosan što ga održavam tako urednim i elegantnim. Većina priležničkih zapisa potječe još iz Fesa, prije preseljenja dvora u Meknes. Sjećam se odaja stare palače, tako raskošnih i prostranih, no prilično tmurnih, unatoč visokim lukovima i bogatim ukrasima. To se mjesto nagledalo previše ružnih stvari: kao da je energija patnje prožela gipsane reljefe što prekrivahu zidove. Pogledom prelijećem zabilješke, prisjećajući se svih žena poimence — Naima i Habiba, Fatima, Jamilla i Yasmin, Ouarda, Aisa, Eptisam, Maria i Chama — neke od njih bijahu tek nešto starije djevojčice. Neke su čak plakale dok ih je snubio, ne shvaćajući što se od njih očekuje. U jednom od ranijih zapisa tinta je razmazana mojim suzama koje sam prolio suosjećajući s jednom djevojčicom. Pokušavam pronaći taj zapis. Nikada neću zaboraviti izraz njezina lica nakon samog čina — zjenice su joj bile više nalik na crne rupe nego ljudske oči, kao da joj je silinom snošaja zauvijek oduzet duh. Vraćam se unatrag, na sam početak, zatim ponovno listam prema naprijed, do današnjega dana, moj život i životi tih žena zabilježeni tek kratkim dnevnim zapisima. Mrštim se. Gdje li je ta stranica? Prije nego li se Samir dočepao knjige, bila je to jedina stranica koja nije bila besprijekorna. Nailazim na zapis o Emiri Zoubidi, koja je vrlo dobro znala što joj je činiti — bila je prava mala zavodnica, kože boje patlidžana. Rodila je sultanu

-105-

sinove blizance, nakon čega je uslijedilo bučno slavlje. Naravno, nisu dugo poživjeli, boležljivi od samog početka, a zasigurno i uz dodatnu pomoć Zidaninih ruku. Gotovo sve ostale žene iz tog vremena rodile su žensku djecu — a od ono malo dječaka rođenih u tom razdoblju čini se da nijedan nije preživio. Osim Zidana, naravno, očeva mezimca. Okrećem list i nalazim... ne onu stranicu umrljanu sentimentom koja je trebala uslijediti, nego neku meni nepoznatu. Neko vrijeme zurim u nju, posve zbunjen. Pomnije promotrivši, uviđam da nije pisana mojom rukom nego vjernom krivotvorinom mog rukopisa, toliko vjernom da bih vjerojatno jedino ja mogao uočiti razliku. Na preklopu se nazire blijeda crta, a pri samom dnu stranice uočljiva je malena oznaka. Iznosim knjigu na svjetlost zalazećeg sunca u dvorište, iako mi njezina potvrda nije potrebna. Znam... jednostavno znam. Jedna stranica, vrlo pažljivo izmijenjena, uklonjena je s prijašnjeg mjesta. Na njoj nije napisana nikakva neistina — osim izmijenjenog datuma — sin, koji je prestigao mnoge druge sinove, uspevši se korak više na ljestvici nasljednika, pijun u rukama pravog igrača spremnog da zauzme položaj. Spoj ulijepljene stranice jedva da se i nazire, toliko je pažljivo izveden — izvorna je stranica istrgnuta, a ne odrezana, ne oštetivši lanenu mrežicu uveza. Riječ je očito o vrlo dugom postupku. Postupku koji je mogao trajati čak puna tri tjedna, jer valjalo je izvježbati moj rukopis, preurediti zapis i obaviti zamjenu... Zar su uistinu vjerovali da neću uočiti? Ali, naravno, da je sve pošlo po planu, sada bih već bio mrtav, lubanje probijene klinom, ili, da sam slučajno prihvatio njegovu nakaradnu ponudu, sada bih bio sklonjen na sigurno, zatočenik izložen izgladnjelim hirovima velikog vezira. Odavno mi je bilo jasno tko mi je neprijatelj; ali nikako nisam uspijevao dokučiti njegove razloge. No, sada sam napokon razotkrio o kakvoj je igri riječ i koliki su ulozi, a prilično su visoki. Njegov urotnički plan da me ukloni s mojih dužnosti prilično ga je skupo stajao - sigurno neće biti sretan što sam se uspio izvući iz njegovih pandži i što sam ponovno zadužen za vođenje priležničkog dnevnika. Pitam se koliko će proći do idućeg pokušaja mojega smaknuća.

-106-

12. Narednog se dana moje uobičajene dužnosti nastavljaju kao da uopće nije bilo prekida, kao da se čitava priča oko ubojstva sidi Kaboura nikada nije ni dogodila, baš kako je ben Hadou obećao. A ipak, svijet kao da je promijenio oblik — zar je moguće da sam jedini koji to primjećuje? No, dok tog poslijepodneva obilazimo gradilište, primjećujem Abdelazizov pogled ispod oka, u trenucima kada misli da sam zaokupljen vođenjem zabilješki. U eksploziji vapna poginula su četvorica radnika, a jedna od velikih kaca tabelakta — žbuke dobivene miješanjem mramorne prašine i bjelanjaka — misteriozno je uništena, što znači tri mjeseca posla i dvadeset tisuća jaja bačenih u vjetar. Ismail, silno uzrujan, izvikuje upute i jezive prijetnje — a ja unatoč navodnoj usredotočenosti na zapisnik, osjećam vezirov pogled na leđima poput najezde insekata. Podigavši glavu, hvatam ga kako zuri u mene, da bi potom skrenuo pogled i započeo žustru raspravu s glavnim astronomom. Djeluje uznemireno, kao da je primijetio promjenu u meni. Mora da je uznemiren mojim iznenadnim povratkom na posao, podsjećam se. Pitam se što se dogodilo s njegovim nećakom. Pitam se i što je s Alys. Je li dobro? Jesu li sultanove žene pažljive prema njoj? Predbacuje li mi zbog odluke da se obrati, mrzi li me zbog sudioništva u njezinoj muci? Vraćamo se u pravcu Ismailovih odaja, kada nam u susret dotrči dvorski službenik najavljujući da je jedan od naših generala dojahao do palače, i iako još prekriven prašinom, zahtijeva žurnu audijenciju. Zatječemo ga u dvorani za prijame, i dalje prašnjavog, okruženog svojim jednako neurednim vojnicima koji su nosili desetak velikih vreća. Bili su zaokupljeni gušenjem berberske pobune u Rifu, suočeni sa snažnim otporom. Do sada ta akcija nije baš dobro napredovala, jer riječ je o divljem i okrutnom narodu, gorštacima poznatim po tvrdoglavosti. Bilo je potrebno više od dvjestotinjak godina kako bi se Berbere nagovorilo da prihvate islam. Neki misle da se nikada nisu posve odrekli animizma i potajnog štovanja svoje božice, a navodno čak jedu divlje svinje što trče njihovim planinama, pa ipak, jedini Berberi koje sam imao prilike susresti bili su snažni, časni ljudi, izdržljivi i inteligentni, praznovjerni i skloni magiji i

-107-

kletvama, te suviše ponosni i goropadni da bi se pokorili pred nekim tko nije pripadnik njihova plemena. Ismail ih prezire s nevjerojatnim žarom. To što odbijaju prihvatiti njegovu vlast doživljava kao osobnu uvredu. Naposlijetku, on je ipak osobni Božji poslanik na zemlji, jer je Prorokov izravan potomak. Kako se usuđuju ne pokoriti svetoj Božjoj volji? Ismail obično ne dopušta takvu odsutnost ceremonije i nedolične manire poput boravka u istoj prostoriji s prljavim muškarcima, ali suviše je radoznao kada su u pitanju vijesti koje nose — oči mu zaiskriše od iščekivanja. "Pokažite što ste to donijeli!" zahtijeva od njih iako su na tlu u dubokom naklonu. "Smjesta, latite se posla!" Očekivao sam zarobljeni plijen: zlato i srebro, luksuzne tkanine, blago oduzeto palim poglavicama iz Rifa. Recimo da su upravo to i donijeli: njihovu najvredniju imovinu. Ostadosmo bez daha kada su se iz prve vreće otkotrljale glave, jezivo odzvanjajući po mramornom podu. Mislim da će nakon ovoga biti potrebno temeljito čišćenje. Glave su toliko svježe, da se iz njih još uvijek cijedi krv i druge tekućine. Mora da su natjerali zatvorenike da stupaju u koloni većinu puta dovde, a onda ih jutros poklali. Pitam se što sultan misli o svemu ovome, je li uopće svjestan — uvjeren sam da bi ih radije osobno smaknuo, i to ne po brzom postupku. No, sada to više nije važno — spustio se na sve četiri medu glave, potpuno nesvjestan izlučevina i gnjusobe, okrećući svaku glavu prema sebi i promatrajući je sa zadovoljstvom, dok mu general čita imena i plemensku pripadnost. "Izvrsno", ponavlja Ismail, "izvrsno. Još jedan Božji neprijatelj bi smaknut." Prema posljednjim mi spoznajama, Berberi su muslimani poput svih nas ostalih — ali očito ne mogu biti dobri muslimani ako se opiru sultanu. Poslan sam zajedno sa skupinom robova pokupiti te gadne ljudske ostatke i odnijeti ih Zidovima, dok Ismail pregledava konje i ostalu pokretnu imovinu koju su donijeli njegovi vojnici. Mellah, židovska četvrt grada, dobila je naziv kao izvedenicu iz arapske riječi al-mallah — mjesto za sol, što je upravo glavni razlog zašto smo poslani onamo, jer samo bogati Zidovi imaju dovoljno soli kojom bi se mogli preparirati ti simboli pobjede, tako da kada ih Ismail dadne izložiti na gradskim zidinama potraju što dulje, a da pritom komadi njihova izdajnička mesa ne padaju po glavama uzornih građana Meknesa. Židovi u Meknesu Iako su prepoznatljivi — unutar gradskih zidina,

-108-

muškarci po zakonu moraju nositi crvene kape i crne ogrtače te hodati bosonogi, ali u svojoj četvrti (koja se nalazi u blizini palače, kako bi sultanu bio što dostupniji njihov novac) smiju nositi što god žele. Žene hodaju uokolo nepokrivena lica, zgodne su i izravne; muškarci su vrlo vješti u trgovini, što je ujedno razlog njihova naseljavanja ovdje, i uglavnom se dobro slažu s Marokancima. Određeni broj Židova zaposlen je pri dvoru, jer ovdje ih više cijene i manje omalovažavaju nego u drugim dijelovima grada, iako ih sultan pritom nemilosrdno oporezuje. Kažu da bi bez njih bio kao odrezanih ruku — oni su ti koji podmiruju troškove njegove vojske i čitave obnove palače. Zauzvrat im je dopušteno neometano se baviti svojim poslom i u miru štovati svoju vjeru. Nosim glave Danielu al-Ribatiju, vrlo cijenjenom trgovcu koji upravlja tucetom saharskih karavana veličine omanjih sela, kao i flotom brodova kojima prevozi robu dovezenu iz pustinje — slonovaču i sol, indigo tkaninu, nojevo perje, zlato i robove, jantar i pamuk — prodajući je po Europi, Levantu i Konstantinopolu. On je muškarac u poznijim godinama, otprilike kasnim pedesetima, tamnoput i plećat, uredno podšišane brade i prodornih plavih očiju. Posvuda ima veze i prati ga glas mudra i poštena čovjeka, što je u trgovaca vrlo rijetka odlika. Priča se da je njegovo bogatstvo zakopano u špiljama podno mellaha, da plaća porez u vrijednosti tek stotine onoga što zarađuje i da je bogat poput Kreza ili bet-Sabe. Vadi odsječenu glavu iz jedne vreće i stade je ozbiljno promatrati. Riječ je o prilično gnjusnom predmetu, iskrzana vrata i napola presječena lica. Pucnu jezikom — bit će to prilično skup posao (za njega, naravno, nipošto za sultana), no nije od onih što cjepidlače — cijela je njegova egzistencija zasnovana na davanju i uzimanju, iako mu se vjerojatno ponekad čini da je uglavnom riječ samo o davanju. "Dva tjedna", izusti naposlijetku. "Vrati se po njih za dva tjedna i bit će spremne." Izrazih sumnje u to da će Ismail htjeti toliko dugo čekati na svoje trofeje, no on se samo nasmija. "Čak ni sultan ne može ubrzati sol." Te noći Ismail liježe u postelju s kćeri jednog od palih plemenskih voda, krasnom petnaestogodišnjakinjom divljih obrva i čupave crne kose. Djeluje prilično poslušno kada je dovode u njegove odaje pa me otpuštaju s dužnosti, no stigoh tek nekoliko koraka od vrata svoje sobe kada začuh užasan urlik iz gospodarovih odaja, pa potrčah natrag, i zatječem vratara

-109-

kako se hrva s djevojkom, nastojeći joj oduzeti nož. Kako li ga je samo uspjela unijeti, nije mi uopće jasno. Odnosno, jest. Za ime Božje, riječ je očito o vrlo odlučnom stvorenju. Ugledavši me, Ismail mi sa smješkom odmahuje da se udaljim. "Ništa se nije dogodilo, Nus-Nus, slobodno pođi." Udaljavam se, osjetivši djelomično olakšanje, ponajprije stoga što neću morati prisustvovati njihovu snošaju, koji sigurno neće biti ugodan, a potom i stoga što ona nije Alys. Ostavljam praznu stranicu u priležničkom dnevniku za berbersku princezu čije ime nisam uspio zapamtiti i odlazim u postelju, gdje neometano snivam poput djetešceta, u komadu. Odnosno, sve dok me grubo ne probudiše. Čim otvorih oči, i prije nego što me sluga prodrmao, znam da nešto nije kako valja — svjetlost, svjetlost je nekako pogrešna. Suviše jaka, čak i za ljetne mjesece — prva molitva mora da je bila još prije sat vremena, ako ne i prije. Naglo se uspravih. "Sultan?" Abid kimnu glavom, mučeći se pronaći prave riječi. "Nije dobro. Tražio te." Nabacim halju i hitam prema njegovim odajama. Leži na divanu, vrlo blijed. Graške znoja izbile su mu posred čela. Prilično sam uznemiren: Ismail gotovo nikada nije bolestan, iako se često žali na izmišljene boljke. I ama baš nikada ne propušta prvu jutarnju molitvu. "Dovedi mi doktora Salgada", jedva čujno prošapće. Liječnika — španjolskog otpadnika — zatječem u duboku snu iz kojeg se budi vrlo polagano, crvena lica i mutna pogleda. Dah mu bazdi na češnjak i kuhano vino. Kad rekoh da sultan žurno traži njegove usluge, oči mu se izbečiše od panike. Hitam do najbližeg dvorišta i berem šaku svježe metvice dok se on odijeva. Žvače ih poput životinje, otvorenih usta i isprekidana daha, dok jurimo prema sultanovim odajama. No, Ismail se ne da zavarati našim lukavstvom — s gnušanjem odbija liječnika i zahtijeva da mu dovedem Zidanu. Sva sreća što je toliko slab, inače bi i Salgadova glava završila u društvu berberskih. Kraljicu nalazim gdje čuči nad hrpom pilećih iznutrica u jednom od unutarnjih vrtova, okružena skupinom žena koje joj čuvaju leđa od znatiželjnih pogleda. Podignu pogled. "Bit će neka smrt", izjavi bezbrižno. Položivši ruke na svoja krupna bedra, ustaje — i istoga trena muhe stadoše

-110-

salijetati vrelo meso. Meni nisu potrebne pileće iznutrice da bih to i sam dokučio — ovdje je smrt svakodnevna pojava. "Sultan zahtijeva vašu nazočnost. Ne osjeća se dobro." Ne pita me što mu je — čini se kao da već ionako zna. Dok skuplja svoje stvari, moj pogled luta uokolo, no od Alys nigdje ni traga. Ni sam ne znam osjećam li zbog toga olakšanje ili razočaranje — živci su mi na oprezu poput mačke, suviše blizu površine. Ne znam što bih joj rekao čak i da je pronađem. No, nema je nigdje u blizini, pa se zabrinuh da joj se nije štogod dogodilo. Obuzet iznenadnim naletom straha, okrećem se Laili i pitam je za njezino zdravlje, a ona mi uz usiljen osmijeh odgovara da je dobro, "iako pomalo usamljena". Nije neuobičajeno da se od eunuha traži da zadovolje haremske dame - ljudi su vrlo domišljati kada je riječ o potrazi za užitkom — tu su prsti, jezici i muški organi izrađeni od voska, kamena ili zlata, a može poslužiti i kakvo dobro oblikovano povrće. Da sultan samo zna što mu se događa pred nosom, vjerojatno bi dobio moždani udar — stoga je svima u interesu da takve stvari ostanu u tajnosti. Laila me već gotovo godinu dana nastoji navabiti da se poigram s njome. Mislim da je to kod nje više pitanje potrage za onim neostvarivim nego što je uistinu zanimam, no ja se sada samo nasmiješih dodavši kako suosjećam s njezinom mukom te je potom pitam za brojne druge haremske mezimice i zdravlje brojne djece čijih se imena uspijevam prisjetiti i tek tada, odslušavši čitav niz manjih boljki i problema, pitam je za Alys — odnosno, englesku obraćenicu, kako je nazvah. Laila okrenu očima. "Izbjegava društvo. Sudeći po njenom ponašanju, čovjek bi pomislio da je časna sestra." Dvije časne sestre darovane su Ismailu tijekom prošle sezone opsada, no bile su toliko odlučne u odbijanju islama i sultanove volje da su, zadavljene, umrle sa smiješkom na licu, kao da su postigle vječno blaženstvo. Dvije Irkinje koje su mu darovane zajedno s Alys spopala je takva histerija na zvuk prve prijetnje, da su naposlijetku poslane za sluškinje u palači u Fesu. Gotovo bih poželio istu sudbinu i Bijelom Labudu, no barem je još na životu. Ne stižem je još štogod upitati, jer se upravo u tom trenu vratila Zidana, propisno odjevena i ruku punih raznih pomada i raznih nepoznatih mi pomagala. Vrativši se u Ismailove odaje, uzrok njegove boljke postaje očit —

-111-

razodjeven do pojasa, tragovi ugriza jasno se naziru na goloj koži. To nisu tek blage ogrebotine nego duboke, nepravilne rane, a okolna je koža natečena i upaljena. Ne mogu si pomoći, no osjećam poštovanje prema mladoj Berberki — najprije nož, a potom zubi i kandže. "Ljubavni ugrizi?" zadirkuje ga Zidana, na što Ismail blago zareža. "Janje moje jadno", tepa mu, "nije te valjda ujela ona mala vučica?" Imaju vrlo neobičan odnos, taj kraljevski par: tretira ga kao dijete, a on se rijetko opire. I dalje povremeno dijele postelju, čak i nakon svih tih godina, a ostatak vremena pomaže mu odabrati partnerice za snošaj, birajući ih prema odlikama koje će zaintrigirati njegovo neobično nepce, što je tek još jedan način na koji pokazuje moć. No, čini se da je berberska princeza ipak bila trunkicu predivlja. "Čista divljakuša! Barbarka! Zadavit ću je vlastitim rukama." "Primiri se, dodatno ćeš upaliti rane. Pusti, ja ću." Ustrčala se oko njega, mrmljajući nerazgovijetne riječi i tajanstveno mlatarajući rukama. U plamenicima gori mirisno ulje kako bi očistilo zrak od svakog zaostalog traga zaraze. Tjera ga da ispije nekakvu tekućinu iz bočica s pomadama. Zidana pregledava stvari koje je donijela sa sobom, dok joj narukvice glasno zvekeću. Odjednom glasno opsova i reče: "Nus-Nus?" "Da, vaše uzvišeno visočanstvo?" "Otrči mi po dva korijena lukovice vučjaka i malo gaveza — da, i malo meda od majčine dušice — znaš već gdje se nalaze." Dolje u njezinoj tajnoj odaji toliko je mračno da ne vidim ni prst pred nosom. Tražim svijeću i kriješ, a potom i sastojke po koje me poslala. Tu je toliko toga natrpano, i pritom bez ikakva reda ili logike. Za svaku od potraživanih stvari potrebna mi je čitava vječnost. Najprije nalazim med — gust i taman, gotovo sasvim crn — taj sigurno nije za jelo. Vrlo je prodorna gorkasta mirisa, gadniji od zadaha doktora Salgada. Potom pronalazim lukovice vučjaka, a dok očajnički pipkam ne bih li pronašao gavez, iznenada začuh nečiji glas, "Što radiš tu?" Okrećem se i otkrivam iza leđa malenog Zidana. Oči mu sjaje u polumraku poput očiju kakva demona. "Poslala me tvoja majka po neke sitnice." "Lažeš! Ovo je njeno tajno skrovište. Jedino ja znam za njega." Širom raskrilih ruke. "To i nije sasvim točno, kao što vidiš iz priloženog."

-112-

"Moraš me zvati 'emir' ili 'gospodine'!" "Gospodine." "Reći ću joj da sam te zatekao ovdje." "Slobodno postupi kako te volja." Uslijedi kratka stanka dok probavlja izrečeno. "Po što te poslala?" Pokazujem mu med i lukovice. Naravno, nema pojma što je to posljednje — tek mu je šest, uskoro sedam godina, no ipak glumi pravog znalca, primaknuvši lukovice nosu kako bi ih bolje onjušio. "Jesu li otrovne?" "Čisto sumnjam." "Ti znaš mnogo o otrovima?" "Znam ponešto. Zašto pitaš... gospodine?" Slegne ramenima. "Koji je otrov najjači?" "Tvoja je majka puno bolji stručnjak za te stvari od mene. Nju pitaj." Taj ga odgovor nimalo ne zadovoljava. Slijedi me u stopu dok nastavljam potragu za gavezom, da bih ga naposlijetku pronašao u košari punoj sušenog bilja. "Kome je to namijenjeno?" "Tvom ocu." "Zar je bolestan?" Oči mu naglo bljesnuše. Prije nego što stigoh odgovoriti, nadoveza se, "Ako umre, ja ću postati kralj. Onda će svi morati činiti onako kako ja kažem, u protivnom ću narediti da im odrube glave. Hoće li umrijeti?" "Ne, neće umrijeti." "Daj mu neki otrov i umrijet će." Zapanjeno zurim u njega. "Zidane, to je izdaja! Da mu kažem što si upravo rekao, izmlatio bi te ili štogod gore." "Nećeš mu reći", samouvjereno odgovara. "A zašto ne bih?" "Zato što ću te ubiti ako mu kažeš." Licem mu se rastegnu širok osmijeh, sve dok mu oči ne postadoše maleni stisnuti polumjeseci. "Ili će te moja

-113-

mama ubiti. Ako je zamolim, ubit će te umjesto mene, i to samo tako." Pucnu prstima. Odbijam odgovoriti na takvu prijetnju: na takvo što jednostavno nemam odgovora. Pribojavajući se svoje reakcije, probijam se mimo njega i jurim stubama na svjetlost dana. Zaboravio sam dolje upaljenu svijeću: nije baš odgovorno ostaviti upaljenu svijeću u zatvorenom prostoru pretrpanom suharcima i u društvu šestogodišnjaka, no ne mogu se suzdržati a da ne poželim da čitavo skrovište izgori u plamenu, zajedno s njime — otrovi, bilje, čarobnjačke knjige i sve ostalo. Svijet bi time bio na dobitku. Čitav taj razgovor o smrti i trovanju prilično me uznemirio: odlazim hitra koraka, spuštene glave, ravno među skupinu žena koje vuku za ruke nevoljku sudionicu, nastojeći je uključiti u svoju igru. Uočavam Lailu, Naimu, Fatimu, Ma’assoudu, Salku. Salijeću me sa svih strana, hihoćući, sve dok se ne nađoh licem u lice s njihovom žrtvom. Čak je ni tada ne prepoznam otprve, jer lice joj je posve drugačije zbog tamne šminke. Kajal i kana potamnili su njene svijetle obrve, trepavice i usne, dajući njenim očima pravi egipatski pogled. "Alys!" Očito je plakala — kajal joj se razmazao po licu. "Ophode se sa mnom kao s kakvom lutkom!" Tako mi je laknulo uvidjevši da joj je gubitak dostojanstva jedina briga, da prasnuh u smijeh. Lice joj se naglo smrkne te mi okrenu leđa hitro se udaljivši natrag u ruke svojih gnjavatorica, a ja ostajem zuriti u njezinu smjeru, ponižen. Kada konačno stigoh natrag u Ismailove odaje, čini se da mu je već znatno bolje — nije više onako blijed i znojan. Zidana me kori zbog sporosti, no vidim da joj je godilo što je neko vrijeme mogla ostati nasamo sa suprugom — to što joj je dopustio da ga liječi svojom magijom i slatkim riječima dodatno učvršćuje njezin osjećaj nadmoći. Seks, magija i slatkorječivost — to je najmoćnije oružje u ženskom arsenalu, a nitko se njime ne služi bolje od Zidane. Do sada mu je već podarila tri snažna sina — Zidana, priznatog nasljednika, trogodišnjeg Ahmeda Zlatnog, a početkom ove godine i malenoga Abdela Malika (sve do samog poroda, nitko nije ni znao da je trudna, toliko je debela; činilo se da je iskočio na ovaj svijet niotkuda, poput

-114-

kakva demona). Budući da mu je ona prva i glavna žena, sva bi trojica morala umrijeti ako bi tko drugi naslijedio sultanovo prijestolje. Do prije koji dan bio bih se zakleo da takvo što nije moguće — no, sada se počinjem pitati. Strpljivo čekam da Zidana završi s nanošenjem posljednje pomade, premazavši je ljekovitim medom i omotavši izgrižena rebra i rame tkaninom (kako li je samo bila odlučna ta djevojka da svom silinom zarije zube u koščate predjele tijela, toliko snažno da su joj komadi mesa možda ostali medu zubima?), te je potom slijedim van na hodnik. Ondje, izvan dosega ušiju vjernih čuvara, povjeravam joj u kakvom sam stanju zatekao priležnički dnevnik. "Znala sam da se zbiva nešto sumnjivo kada je dao kastrirati vlastita nećaka." Prostrijelih je pogledom. "Samira Rafika? Onog koji je preuzeo moje obveze?" "A nego koga drugog. Zar misliš da Abdelaziz ima čitavu četu bezmudih nećaka?" Taj je čovjek uistinu pravo čudovište. Čak mu ni vlastita obitelj ne predstavlja ništa više od načina da se domogne moći. Duboko uzdahnu nad mojom naivnošću. "Zašto si to povjerio baš meni?" "Oboje ga mrzimo. Mislio sam da će vam ta spoznaja dobro poslužiti." "Odnosno, mislio si da bih je mogla proslijediti sultanu." Stojim pred njom pun iščekivanja, no ona samo duboko uzdahnu. "Misliš li da ne bih i sama jedva dočekala priliku da svrgnem svojeg neprijatelja? No, za takvo što bit će potrebno puno više od svega nekoliko riječi našvrljanih u dnevniku i predočenih čovjeku koji ne umije čitati. Nađi mi opipljive dokaze da Hajib spletkari ako ga želiš vidjeti uništenog." Nasmija se vidjevši kako sam se prenerazio. "Šašavi momče. Ostavi dnevnik u škrinji tijekom večernje molitve i stvar će biti popravljena." Sjetih se safavidskog Kur’ana i prođe me jeza. Prije posljednje molitve, zapisujem sljedeće: Treći 1. dan mjeseca rebiulahira. Illi, berberska princeza. Opaka.

-115-

13. A LYS Prošlo je već više od tjedan dana, a da nisam ponovno pozvana u sultanovu postelju. Neko sam vrijeme čak osjećala olakšanje što neću morati ponoviti gnjusni susret. No, jesam li se prerano ponadala? To je jedno od pitanja koje me danonoćno proganja. Uistinu, je li uopće moguće zatrudnjeti pri tako neobičnom snošaju? Nakon što me silovao, dvije djevojke tamne kože umotale su me poput dojenčeta, brbljajući pritom neprestano kao dvije čavke, a sve kako se ne bi uznemirilo sjeme koje je možda posijao — idućeg dana, dok su me odmatale, dodirivale su moju kožu znatiželjnim rukama i bockale nadlanicu prstima, štipkajući me ne bi li otkrile kojom brzinom koža postaje ružičasta. Nakon što su me okupale, posušile i odjenule, posjele su me na nosiljku u visini ramena i pronijele dvorištem harema, dok su ostale žene ciktale i ispuštale visoke prodorne glasove, premještajući jezik s jedne na drugu stranu usne šupljine, poput štićenica kakve umobolnice. Njima je to bila neka vrsta slavlja, no meni se smučilo od samog pogleda na njih. Stoga se zagledah u daljinu. Iznad njihovih glava, visokih stupova i lukova, pregršta visećeg cvijeća, malenih ptica, jarko plavog nebeskog svoda. Tamo negdje iza, Bog kojeg sam se odrekla sjedi i promatra, prosuđujući i osuđujući... Plakala sam zbog vlastitih grijeha sve dok mi nije ponestalo suza. "Alys!" Ime mi izgovaraju prilično čudno, naglašeno odvajajući slogove. Podižem pogled i vidim kraljicu (ili što god već jest), koja me došla osobno posjetiti. Nevjerojatno debela, okićena je od glave do pete krupnim komadima nakita i tkanine: niske zlata i bisera debljine užadi omotane su oko bikovskog vrata; teške naušnice vuku joj ušne resice nadolje; tijara ukrašena cekinima i draguljima uzdiže se iznad obrva i nestaje u grmu kose; narukvice su joj nanizane od zapešća pa sve do laktova (pravo je čudo kako uopće uspijeva podići ruke — no, mišićava je poput dobro građena muškarca). Koža joj je crna poput crnog jantara, poput kože crnog eunuha Nus-Nusa, onog čije lice podsjeća na masku. Polaže ruku pored moje i smije se očitom kontrastu. Taj

-116-

smijeh ne zvuči nimalo prijateljski, više kao da mi se ruga, naglašavajući da u usporedbi s njom — tamnom i sjajnom, bujnom i obilatom — djelujem blijedo, mršavo i općenito poput kakva jadnog stvora. Osmijeh joj je toliko širok da se vide zlatni zubi i rupe na mjestima gdje nedostaju, no oči joj svjetlucaju u mom smjeru poput grumenja uglja — tvrdog i hladnog minerala. Okrenu se i dohvati nešto iz ruku jedne od sluškinja, pružajući taj predmet u mom smjeru. Dodaje mi kupicu, zlatnu poput svetoga grala, a u njoj je neka tamna tekućina koja isparava neobičnim mirisom. Svo to vrijeme, obraća mi se blagim tonom, tapšući me po ramenu, kao da dodirom nastoji prenijeti značenje meni nepoznatih riječi. Što god bilo u toj kupici, ne želim ispiti njezin sadržaj. Zatresoh glavom i blago odgurnuh njenu ruku, što sam pristojnije mogla, no ona ne odustaje, prinaša kupicu mojim usnama, a drugom krupnom rukom naginje moju glavu u smjeru posude kako bi me na silu približila. Sadržaj kupice trpka je i gorkasta mirisa: okrećem glavu na drugu stranu. Ona iznova pokušava, ovaj put još nasrtljivije, razjarena mojim odbijanjem. Potom me svom snagom uštipne za nadlakticu, ne nastojeći prikriti zlobu. Vrisnuh i izbih joj kupicu iz ruke. Tekućina se proli po sagu, iz nje se stade podizati vrela para, a ona poče skakati oko mene, ruku podignutih od silne ljutnje, grdeći me nesumnjivo svojem poganom Bogu. Narukvice zvekeću i udaraju jedna o drugu. Plašim je se, no ne želim pokazati, pa iako mi se noge tresu, usrdno se nadam da se ne primjećuje. Uputi mi još jedan bijesan pogled, a potom se udalji dugim i odlučnim korakom, urlajući svojim ženama da joj se pridruže, a ja konačno ostajem sama u blaženom miru. Ubrzo zatim vraća se u prostoriju u društvu nekog muškarca. Toliko je visok da gotovo dodiruje vrh dovratka, a mene na trenutak hvata iracionalan strah kao da su upili svu svjetlost, ne ostavivši mi ni tračka. Tek kad mi se muškarac približio, razabrah da je to Nus-Nus. "Dobar dan, Alys", reče bez smiješka. Ne uspijevam izustiti ni riječ od njegova pogleda, a težina njegova držanja dodatno me paralizira. "Alys, jesi li dobro? Djeluješ nekako blijedo."

-117-

"Toliko sam svijetle puti da se čudim što uopće opažaš razliku." Pognu glavu u lagan naklon. "Moram ti se ispričati zbog svojeg ponašanja pri našem posljednjem susretu. Nadam se da te nisam uvrijedio." Prisjetih se kako mi se smijao, te poravnah ramena. "Nimalo, gospodine. To sam već odavno zaboravila." Riječi su nam vrlo odmjerene, no među nama se pruža dubok crni ponor. Vidio me potpuno ogoljenu i silovanu poput životinje. Kraljica mu nešto dobacuje sa strane, a Nus-Nusove oči naglo se raširile. Potom mi reče, "Alys, pažljivo me slušaj. Kimaj glavom i smiješi se kada ti kažem da to učiniš. Nipošto nemoj pokazati zapanjenost — dojam koji ostavljamo od presudne je važnosti za naše preživljavanje. Moraš naučiti nositi drugo lice, lice kojim ćeš skriti svoje vlastito. Razumiješ li što ti želim reći?" Kimam glavom, no srce mi lupa kao ludo. Što može biti gore od onoga što se već zbilo? "Ona ima nekakav napitak koji moraš ispiti. Uzmi šalicu iz njene ruke i zahvali joj. Uzmi joj ruku je i poljubi je u znak zahvalnosti. Objasnit ću joj da prije nisi razumjela o kakvoj je časti ovdje riječ. No, Alys, ovo što slijedi uistinu je važno — napitak ne smiješ popiti. Pravi se kao da ispijaš male gutljaje, a ja ću smisliti neki razlog da je odvedem iz prostorije. Izlij tekućinu na tlo, no pripazi da te pritom nitko ne vidi, i budi spremna s praznom šalicom koju ćeš mi predati kada se za desetak minuta vratim." Osjećam kako me oblijeva vrućina, potom i hladan znoj. "Zar me želi otrovati?" "Nasmiješi se", nalaže mi, a ja činim kako mi je rečeno. "Ne baš. No, objasnit ću ti čim budem u prilici." Kraljica pucnu prstima i na vratima se pojavi robinja noseći iznova napunjenu kupicu. Ne uspijevam odvojiti pogled od te posudice. Što li je u njoj? Nije pravi otrov. Nešto od čega ću se razboljeti, no ne i umrijeti? Kako li je samo, u tako kratkom roku, uspjela sakupiti toliko mržnje prema meni? Kakva li sam joj ja prijetnja? "Uzmi šalicu i nadugačko joj zahvali", govori mi Nus-Nus, a ja vidim da je zabrinut. Je li to ono lice koje skriva ispod svojeg "drugog lica"? Uočavam

-118-

bore koje prije nisam zamijetila, napor koji proviruje oko očiju i vilice. Vrlo je naočit muškarac, iznenadih samu sebe pomislivši to — dostojanstven, impresivan. Smjesta u glavi začuh majčin zgroženi glas: "On je divljak, rob — crn poput katrana!" Zapravo i nije tako crn — koža mu je duboke tamnosmeđe boje, boje bakina omiljena naslonjača od orahovine, poput ulaštena drveta potamnjelog od zuba vremena i tisuća stražnjica. Djeluje toplo, njegova koža, a moja je prilično hladna. Ustanovih da se ponovno tresem, a koljena klecaju ispod strane mi halje. "Šalica", podsjeti me grubim glasom, a ja skrećem pogled s njega i uzimam kupicu, sjetivši se da joj moram izljubiti ruke. "Hvala vam, moja gospo, uistinu ste vrlo ljubazni", blebećem. "Lijepo od vas što mislite na mene." Promatra me prodornim pogledom. Osjećam se poput muhe zaglavljene u ljepljivoj svilenoj mreži dok je pauk mirno promatra, iščekujući pravi trenutak da napadne i proždre plijen. "Pravi se da piješ", uputi me Nus-Nus, a ja prislonih usne uz rub zlatne kupice, sve dok mi tekućina ne dodirne kožu. Vrela je i miriše užeglo. To je najviše što sam u stanju učiniti kako bih ostavila dojam da pijem i gutam gnjusni napitak. "Reci joj da mi je okus prilično stran, ali da sam joj jako zahvalna na brizi i da ću ispiti sve do posljednje kapi", govorim eunuhu, promatrajući ga potom kako prevodi. Kraljica kimnu glavom, ne pomaknuvši se s mjesta. Pravim se da ispijam još jedan gutljaj, no ovaj put tekućina kliznu između usana i dotaknu mi jezik. Unatoč slatkastom mirisu, gorka je poput pelina. To možda i jest pelin. Lagano se zagrcnuh, a ona se na to samo nasmiješi. NusNus djeluje uspaničeno te stade nešto brzo govoriti kraljici kako bi joj odvratio pažnju. Konačno se okrenuše i izađoše iz moje odaje. Ostali ih slijede, zaintrigirani njihovim razgovorom, koji je očito zanimljiviji od mene kako ispijam svoj gorki napitak. Zadigoh kraj saga i ispraznih sadržaj šalice. Potom se zavalih na divan, iščekujući njihov povratak, pažljivo odloživši praznu kupicu u krilo. Vrativši se u moju odaju, kraljica mi priđe hitrim korakom, proučavajući šalicu, a potom i prostor oko mene. Očito nešto sumnja — no tekućina se upila u nepopločeni zemljani pod. Razmijenismo neiskrene osmijehe, nakon čega napusti prostoriju. Prilazi mi Nus-Nus. "Sultan je za večeras ponovno zatražio tvoju

-119-

prisutnost." Imam osjećaj kao da me netko svom snagom udario u trbuh. Čini mi se da ću povratiti, no suzdržah se, svjesna da bi mogla uslijediti nova porcija gorke tekućine. "Izdrži nekako, Alys", govori mi. "To je dobar znak — očito si ušla u krug miljenica." Okrenu se, spreman napustiti prostoriju. "Što je bilo u toj šalici?" vičem za njim, no on mi ne odgovori. Umjesto odgovora, otputi se u dvorište, vrativši se sa zelenom grančicom u ruci. "Ako ti ikada zatrebam, pošalji svojeg slugu k meni s grančicom korijandra u ruci", reče, "i ja ću smjesta doći."

-120-

14. Alys je postala sultanova miljenica — zatražio ju je čak tri puta proteklog tjedna — pretpostavljam da bi je tražio svake večeri kada to ne bi izazvalo Zidanin bijes. Kako stvari stoje, carica bjesni zbog Alys. Naziva je Bijelim Crvom, Zmijom, Engleskim Štapićem i sličnim nimalo laskavim imenima. Baš kao i u ostalim slučajevima, svoje frustracije u vezi s Alys povjerava upravo meni. Stalno mi se žali da je Ismail zanemaruje, jer otkako je Alys ušla u haremu, sultan nije proveo nijednu jedinu noć sa svojom prvom ženom. Traži od mene informacije o svakoj pojedinosti Ismailova duševnog stanja, njegova raspoloženja, prehrambenih navika i probave. Zahtijeva da je izvještavam o svakoj sitnici koju izgovori u vezi s mrskoj joj Engleskinjom. Naravno, ne govorim baš sve — Zidana ne razumije logiku koja razdvaja poruku od onoga koji je prenosi. Stoga prenosim uglavnom samo ono što smatram bezopasnim, počinivši brojne grijehe izostavljanja podataka, a nesretnim spletom okolnosti postajem njezin glasnogovornik i spoticalo između nje i njezine suparnice. Zidana me potiče da provodim vrijeme s Alys Swann — pod izlikom da je podučavam arapskom jeziku (koji usvaja većom lakoćom nego što sam očekivao) — ne bih li zadobio njezino povjerenje do te mjere da bez pogovora ispija gnjusne pripravke koje joj spravlja kako bi spriječila da začne Ismailovo dijete, ili ga ubila još u utrobi. Grozim se takva prividnog suučesništva, no istodobno se neizmjerno radujem svakom susretu s Alys, uvjeravajući samoga sebe da je svojom prisutnošću na neki način štitim od mogućeg zla. No, duboko u srcu, svjestan sam da se kompromitiram. Čovjek koji je preuzeo posao sidi Kaboura na suku, oniži tamnoput muškarac podrijetlom iz Imchila, istodobno je prepreden i oprezan. Obojica se pretvaramo kao da ne zna za koga radim, a ja se pretvaram kao da ne znam ništa o bilju, što mi ostavlja mogućnost da mu postavljam pitanja. Kada me poslala da joj nabavim sušeni cvijet buhača i listove gotu kole, koji potiču spontani pobačaj i truju maternicu, sa sobom odnosim i crvenu djetelinu, sušeni list maline i eliksir agnus castusa — konopljike — jer oni

-121-

potiču plodnost. Ponekad mi polazi za rukom zamijeniti napitke, no katkada je Alys primorana izliti ili sakriti napitke koje joj Zidana uredno šalje. A tu je i moćan protuotrov koji sam zatražio od travara u slučaju onog najgoreg. To je prilično rizičan pothvat: ako Alys zatrudni, Zidana će znati da sam je iznevjerio, a onda bi mogla pokušati umoriti suparnicu, njeno nerođeno dijete i moju malenkost, no Alysina trudnoća mogla bi učvrstiti njezin položaj pri dvoru te potaknuti Ismaila da dodatno skrbi o njezinu zdravlju. Možda bi joj čak dopustio preseljenje u neki drugi paviljon, što dalje od Zidanina izravna utjecaja. Danas me upitala: "Da ga nije možda začarala? Posjeduje li možda znanje o nekoj vrsti europske magije koja je snažnija od moje?" Nisam navikao vidjeti Zidanu da pokazuje ikakve znakove ranjivosti. "Koliko ja znam, ne posjeduje" oprezno odgovaram. Možda bi zbog spoznaje da Alys posjeduje vještičje moći konačno mogla postati malo obazrivija. "To je sigurno zbog onih njezinih očiju", odlučno zaključi, hodajući u krug. "Plave oči. To je sasvim neprirodno. Normalni ljudi nemaju plave oči. To je čisto svetogrđe." Uvjeravam je da Ismail ne obraća previše pažnje Engleskinjinim očima, što je najbliže istini od svega što sam danas uspio izgovoriti. "To sigurno nije zbog njene bolesno blijede kože. Predobro poznajem Ismaila da bi mu to palo na pamet. On obožava crnkinje." Isprsi svoje pozamašne grudi. "Odgajala ga je crnkinja — majka mu je bila tamna baš poput mene ili tebe. Uz to, draže su mu mesnatije žene — on cijeni punašnost i snagu. A ona je poput sablasti, utvare, lebdećeg duha. Zašto bi se želio pariti s mrtvim tijelom?" Slijedi čitav niz sličnih naklapanja — osobno mislim da Alys nalikuje anđelima koje sam vidio na slikama što krase zidove venecijanskih vila, no mudro odlučih držati jezik za zubima. "Čak i da uspije roditi, možeš li uopće zamisliti kako bi to dijete izgledalo? Imala sam prilike zamiješati orahove ljuske s pastom arsena - dobro znam što se događa kada se izmiješaju crna i bijela! Želi li Ismail sivog crva za potomka?" Zidana uzdignu ruke prema nebesima, a njene narukvice stadoše zaglušujuće zveckati. "Ah, Thagba, ukloni je s ovoga svijeta!"

-122-

Ubrzo počinjem potpuno razumijevati Ismailovu opčinjenost Alys. Te noći, završivši sa snošajem, a prije nego što se Alys stigla odjenuti, zove me s druge strane drvenog zaklona. Promatram ga kako polaže ruku na njeno golo bedro, milujući ga — razmijeniše poglede za koje im nije potreban nikakav svjedok, a ja prvi put osjetih val ljubomore koji me preplavi poput užarene lave. "Nus-Nus, nije li nevjerojatno s koliko čvrstine ovo krhko biće podnosi moj ljubavni zanos? Uistinu ima snažnu volju — jednostavno vlada svojom strašću! Pametna je i razumije istinsku prirodu preživljavanja — gleda dugoročno, umjesto da se baci na mene zubima i kandžama poput one male berberske kuje — svladava se, kontrolira emocije, poput vrhunskog konjanika koji nameće svoju volju divljem pastuhu. Zamisli koliko je samo snage potrebno za takvu suzdržanost. Veličanstvena je! Podarit će mi i takve potomke — čvrsta tijela i moćna uma." Okreće se prema meni, očiju sjajnih od osjećaja nadmoći. "Imam jedan plan, Nus-Nus, jednako veličanstven. Osnažit ću svoju vojsku, stostruko je uvećati i istjerati osvajače, sve do jednog — Portugalce ću otjerati iz Mehdije, Španjolce iz Mamore, Larachea i Asile, Engleze iz Tangera. Očistit ću svoje carstvo od bezvjernika i posvetiti ga slavi Allahovoj. Jedini stranci kojima ću dopustiti da ostanu bit će podređeni mojoj volji. Moji pirati pretraživat će mora i obale kako bi mi dobavili još bijelih žena, a ja ću ih križati sa svojim buharijima i tako stvoriti vojsku kakvu svijet još nije vidio, vojsku koja će objediniti najbolje odlike sviju rasa, one crne i one bijele." Hoda po prostoriji, raširenih ruku, glasom ispunivši čak i kupolu visokoga svoda. Govori o ponovnom širenju islama diljem Iberije, pronoseći ga sve do praga katoličkog Kralja Sunca usred Francuske, o novom kalifatu, moćnijem od vladavine Almohada. Njegova je retorika zanosna, uvjerljiva, teatralna. Doktor Lewis vodio me po kazališnim kućama diljem Italije, gdje sam imao prilike vidjeti takve veličanstvene nastupe, nastupe namijenjene razgaljivanju publike. No, ovdje nas je tek dvoje — okrećem se Alys da vidim kako se nosi s tako dramatičnim iskazom, no ona je licem okrenuta prema Ismailu, poput cvijeta što slijedi putanju sunca. Ne razumije više od tek nekoliko sporadičnih riječi njegova govora, no posve je opčinjena njegovom energijom. Sultan ima gotovo čarobnu karizmu — jednostavno privlači sve oko sebe u svoju orbitu. Upravo ta odlika čini ga toliko moćnim i toliko opasnim.

-123-

Buhari o kojima govori elitna su postrojba crnih vojnika dopremljenih iz južnih krajeva, zarobljenih tijekom opsada Sahare, razmijenjenih za sol i željezo. Porobljava ih ili kupuje, obraća na islam i zahtijeva od njih da prisegnu na punu vjernost polaganjem ruke na primjerak al-Buharijeva Sahiha, zbirke svetih izreka proroka Muhameda, nakon čega im poklanja primjerak te iste knjige — uistinu vrlo vrijedan predmet — osiguravši tako njihovu vječnu odanost. Već neko vrijeme pari ih s crnim robinjama, ženeći ih u vrlo ranoj dobi i potičući učestale spolne odnose kako bi stvorili što više potomaka. Na tisuće takve djece odrasta u pokrajinama gdje je smjestio svoje postrojbe do završetka izgradnje njihovih baraka u blizini dvora — s navršenih deset godina, dječake podučavaju vojnim vještinama, a djevojčice kućanskim poslovima, a čim uđu u pubertet, i njih žene i potiču na razmnožavanje. Ismail već godinama izjavljuje da će tako stvorene postrojbe biti najmoćnije na svijetu. No, ovo je sasvim nov preokret u odnosu na njegovu izvornu zamisao. Okreće se prema meni, oduševljen vlastitom domišljatošću. "Zamisli, NusNus, zamisli samo kakvu bi djecu ti stvorio — kada bi bio čitav — s jednom ovakvom poput Alys!" Izljev mržnje koji osjetih dok to izgovara zatekao me potpuno nespremnog. Čak i onda kada sam se grozio sultana — pogotovo onda kada sam ga se grozio — moja je vjernost ostala neupitna. No, nešto se u meni promijenilo, a tu promjenu potaknula je Alys. Kimam glavom, smiješeći se, trudeći se postići izraz lica koji odražava neku vrst divljenja — no čim mi dade znak da napustim prostoriju, udaljavam se hitra koraka, s priležničkim dnevnikom pod rukom. Hodam pognute glave, ne obraćajući pažnju na svijet koji me okružuje. Stigavši u svoju odaju, odlažem knjigu na divan i okrećem se na drugu stranu. Hladan zrak što prodire iz dvorišta, njegovi cvjetni mirisi i netaknuto noćno nebo vuku me van. Boreći se s vlastitim uzdrmanim osjećajima, posve sam nespreman na napad koji je uslijedio. Sručiše se na mene u jednom skoku, njih četvorica. Prvi udarac zahvati mi rame, koje stade isijavati nenadanu vrelinu. Neki vrag udario me palicom! Bol u meni probudi demona. Bacam se na njih uz glasan urlik, mlateći ih divljim, ekstatičnim žarom. Pravi je užitak udariti nekoga, udariti ga takvom silinom da poleti unatrag i odbije se o zid. "Uzmi knjigu!" viče onaj drugi,

-124-

dok me jedan od njih pokušava udariti u glavu — niži je za glavu pa promaši, što me samo dodatno razjari. Ruka mi se pretvori u palicu, hladno oružje vođeno iskonskim bijesom — šaka se stapa s mekim dijelom njegova lica koje popušta pod mojom pesnicom, polomivši mu kosti žestinom udarca. Začu se krckanje te potom grgljanje — on pada na tlo, a ja ga nastavljam divlje udarati nogama, nesvjestan činjenice da tako vjerojatno više štetim svojim stopalima, nezaštićenim i obuvenim tek u meke papuče, nego njegovim rebrima. Ipak, treći napadač, a ja u nevjerici zurim u četvrtoga. "Zar ti!" Toliko sam iznenađen njegovom pojavom, da uopće nisam svjestan noža koji je iznenada izvukao. Možda je to onaj isti nož kojim je prerezao grkljan sirotom sidi Kabouru, razmišljam, dok izmičem njegovu prvom naletu. Djeluje dovoljno oštro — njegova opaka oštrica sjaji u polumraku. "Gade jedan. Smrdljivi crni gade", prosikta, ponovno mi se približavajući. "Tko bi rekao da jedan eunuh ima muda braniti se takvom žestinom?" U govoru mu se osjeća snažan južnjački naglasak. Njegovim izduženim licem razlije se gmazovski osmijeh te primjećujem da su mu zubi sitni i zašiljeni poput psećih. Prepoznah ga. "Znam te!" uskliknuh, a ta je svijest toliko snažna da me preplavi od glave do pete. Stresoh se od te jezive spoznaje. "Znam tko si — tvoj ujak odrezao mi je muda baš kao i tebi!" U tom trenu jurnu na mene ubojitim skokom. Iz nekog razloga, umjesto da se povučem i uskratim mu prednost, zakoračih prema njemu i, dok nasrće na mene nožem, ščepah ga objema rukama za zapešće, okrenuh se na peti i odgurnuh ga leđima, služeći se njegovom rukom kao polugom. Njegova ruka ne uspijeva se oduprijeti takvom istezanju — u životu sam pomagao seciranju dovoljnog broja trupala te dobro poznajem ljudsku anatomiju. K tome je sitniji od mene, a ja iznenada (prvi put u životu) osjetih poriv da nekome nanesem bol — da ga osakatim. Zbog tog sam čovjeka — iako je on tek obični pijun - prošao kroz pravi pakao. S nevjerojatnim zadovoljstvom čujem kako mu je rame iskočilo iz čašice, potrgavši pritom hrskavicu. Nož mu ispade iz ruke, koja ga više nije u stanju držati, i ja ga pritisnuh svom težinom uza zid (u mojoj sobici nema previše mjesta za takve borilačke zahvate), a drugom mu rukom stišćem vrat sve dok mu oči ne iskočiše iz duplji. U očima mu nazirem prezir, a ne strah — što je donekle razumljivo. Čini se da me uistinu mrzi zbog gubitka testisa. To

-125-

dijelom mogu razumjeti — no pritom nimalo ne suosjećam s njegovom patnjom. Odmjeravam zašiljene crte njegova lica, njegovu gizdavo ošišanu bradu. "Znam tko si", ponovih. "Stvarno ti je dugo trebalo." Na čelu mu se rose kapljice znoja, izbijajući jedna za drugom iz pora. "Ubio si starca koji nikada nije naudio nijednoj živoj duši i ostavio ga da leži u lokvi vlastite krvi." "Nikada nije naudio nijednoj živoj duši? Možda nije vlastitim rukama, da, možda, ali sjeti se samo svih onih drugih ruku koje su kupovale njegove zle proizvode — sjeti se svih tih nedužnih žrtava. Ona zla đavolica truje sve koji stanu na put njenom dragocjenom derištu — a ti, ti joj u tome još i pomažeš! Ali, jednog dana otrovat će i tebe — ona je čarobnica, zla vještica..." Nije da se dijelom ne slažem s njegovim rječima, no iznenada me svlada umor. Oslonih se punom težinom na ruku kojom sam priklještio njegov vrat, prekinuvši ga u pola rečenice. "Sve ja to dobro znam. Nema toga što bi me moglo iznenaditi. Znam i da je tvoj ujak zatražio da te uškope kako bi te zaposlio pri dvoru — natjerao te da ubiješ travara i meni podmetnuo ubojstvo, da bi me ti zamijenio, a on se konačno domogao priležničkog dnevnika i unio određene promjene. Pomaknuo je zapis o Fatimi nekoliko dana unaprijed, pa se njezin sin uspeo za jedno mjesto na ljestvici nasljednika..." Uživam dok me gleda razrogačenih očiju. "Dakle", razmišljam naglas, "Abdelazizov je sljedeći potez ukloniti Ahmeda, dijete od svega tri godine..." "To je dijete pravo čudovište, potomak još jednog čudovišta." Misli li pritom na Zidanu ili na Ismaila, pitam se. Siguran sam da bi svijet bio daleko bolje mjesto bez tog malog čudovišta, no unatoč tome, moja je dužnost održati ispravan nasljedni slijed. U konačnici, ipak sam ja zadužen za vođenje tog dnevnika. "Mogao bih pozvati stražare — sjurit će se za tili čas. Mogao bih ih pozvati i narediti im da te odvedu sultanu. Mogao bih mu pokazati dnevnik, pokazati vašu krivotvorinu." (Naravno, to ne mogu učiniti: Zidanin knjigoveža već je vratio knjigu u prvobitno stanje, no on to ne zna.) "Nema čak potrebe ni da posebno objašnjavam važnost tog djela njegovu veličanstvu — on je vrlo pronicljiv i okrutan čovjek. Sve bi vas dao

-126-

smaknuti, čemu bi nesumnjivo prethodilo jezivo mučenje. No, iz osobnih sam razloga odlučio to ne učiniti. Pođi sada svome ujaku i reci mu da sve znam te da mu je bolje da me se kloni ako ne želi da cijelu stvar priopćim sultanu." Uputi mi prezriv osmijeh. "Hajib i sultan bliski su poput braće. Ismail ne želi čuti ni riječ protiv Abdelaziza. Neće ti povjerovati." No, unatoč samouvjerenim riječima, u očima mu se naslućuje sumnja. Pritisnuh ga snažnije, a on naposlijetku klimnu glavom. Puštam ga iz stiska. Protrlja vrat onom jednom zdravom rukom, a zatim se sagiba kako bi podigao nož, no preduhitrih ga, stavivši nogu na ubojito oružje. "Pođi već jednom", ponavljam, što on i učini, vodeći sa sobom preostala dva napadača. Kasnije te noći, dok ležim budan u krevetu, u glavi ponovno vrtim prizor tučnjave, diveći se vlastitom neobuzdanom izljevu nasilja, oslobađanju ratnika u meni za kojeg do tog trena nisam ni znao da postoji. Ne žalim zbog zadobivenih masnica; naprotiv štujem ih. Veliki vezir sada će me sigurno pokušati ubiti, bio ja predmet njegovih želja ili ne, no ne želim više glumiti tupavog pijuna u ovoj plemenitaškoj igri moći: nema mi druge nego biti na oprezu. Razmišljam o raznim načinima na koje bi me se mogao pokušati riješiti te zaključujem da će vjerojatno posegnuti za otrovom kao najjednostavnijom metodom. Idućeg dana odlazim na tržnicu i kupujem majmuna — krasno razvijenog, uska nosa i bez repa — od trgovca živadi. Krojač mu izradi halju nalik na moju i malen crveni tarbus koji nosi povrh glave, pričvršćen vrpcom ispod brade. Majmun se uopće ne buni na takvo lickanje, sretan što je izašao iz kaveza i dobio hrpu voća. Vodim ga sa sobom natrag u palaču privezanog konopom, a kada stade vući povodac i obraćati mi se nerazgovijetnim glasanjem, zaustavljam se, a on čučnu u žlijeb kako bi se olakšao. Očito je već prošao neku vrstu dresure, što dodatno olakšava moj naum. Ismail je majmunom oduševljen (životinje su mu ionako milije od ljudi), a haremske dame uživaju hraneći ga orasima i datuljama. Majmun ide sa mnom kamo god pošao. Učim ga malim trikovima i oponašanju ljudskih manira, što Ismaila posebno zabavlja, naročito kad preuzima moju ulogu kušača hrane dok ja glumim sultana (prilično opasna igra, no čini se da mu se sviđa). Nazvao sam ga Amadou — maleni ljubimac.

-127-

Amadou i ja još uvijek smo na životu, barem za sada.

-128-

15. Ređeb, 1088. godine po hidžri

Ljeto pristignu poput vala, zapljusnuvši nas sve svojom zagušujućom vrelinom. Žene u haremu leže napola razodjevene, napola usnule, a svila koja ih prekriva umrljana je na mjestima gdje dodiruje kožu — no građevinski se radovi nastavljaju nepromijenjenim tempom. Radnici umiru poput muha — nisu navikli na takve temperature, na silno preznojavanje, gotovo bez ikakve hrane ili pića, dok ih nadglednici gone i bičuju. Matamore, tamnice u kojima obitavaju robovi, bazde do nebesa zbog nedostatka vode — nema je dovoljno da bi se njome čistila tako nedolična mjesta. U mjesecu šabanu lavovi iz zvjerinjaka pokušali su probiti put do najbliže matamore. Tko bi rekao da su lavovi u stanju kopati? Mora da su postali halapljivi na ljudsko meso zahvaljujući jadnicima koje im za kaznu ili sultanovu razonodu bacaju u brlog. Rupa koju iskopaše — više nalik na tunel — dovoljno je dugačka da u nju po dužini stanu čak dva velika lava — uspjeli su u nju uvući i čovjeka (nekog Francuza — stigao je tek zaurlati Mon dieu, m’aidez!, da bi koji trenutak potom ostao bez nogu i bez svijesti, dok ostalim robovima nije konačno pošlo za rukom udarcima otjerati napadače, mlateći ih kamenjem i šakama, a nesumnjivo i poput stijene tvrdim hljebovima kruha. Nitko od njih nije se usudio ni pokušati iskoristiti lavlji tunel za bijeg iz tamnice — umjesto toga, dozvali su čuvare, koji zatrpaše otvor pozamašnom količinom vapna i otpadne građe. Zvjerinjak je potom dodatno ograđen. Događaj je prilično zabavio sultana. Pirati stalno dovode nove zarobljenike, muškarce i žene — no nijedna žena ne rasplamsa Ismailovu maštu. Čini se da je Alys potpuno zadovoljila njegovu glad za Europljankama — ostale žene prepušta svojim buharijima. Drži je stalno okupiranom, no još uvijek nema opipljiva ploda njihovih učestalih susreta. Ona se žali na vrućinu, koja je uistinu nesnosna. Nije navikla na tako visoke temperature i uglavnom se osjeća slabo i tromo. Danju spava — mlitava je i nasmrt se dosađuje. Jedino što je donekle uspijeva oraspoložiti jest Amadou koji, u savršenoj kopiji moje halje, skakuće za mnom u stopu. Tepa mu i promatra ga blagim pogledom dok on izvodi svoje budalaštine.

-129-

Jednog dana zaputih se na tržnicu kako bih joj nabavio vlastita majmuna. Bješe to vrlo maštovit dar. Nadjenu mu ime Herkul, iako je riječ o vrlo sitnom stvoru, baršunastom majmunčiću, majušnom i mekom poput tek rođena djetešca, te ga nosi svuda sa sobom. Srce mi se para dok promatram kako grli maleno stvorenje, milujući mu glavu i dopuštajući mu da sićušnim kandžama hvata njezine prste. Svaki put kada ih vidim zajedno, primoran sam skrenuti pogled. No, životinjica joj nije darovana samo radi ispunjavanja majčinskih nagona, jer još uvijek osjećam Zidaninu mržnju prema mrskoj joj suparnici. Upućujem Alys neka svaki put dopusti Herkulu da kuša malo njezina jela i neka sačeka nekoliko minuta ne bi li možda zamijetila kakve promjene u njegovu ponašanju, prije nego i sama okusi obrok. Ali, strahujem od blagosti njezina srca — bojim se da bi radije sama kušala hranu kako bi bila sigurna da neće naštetiti majmunčiću. No, uskoro majmuni postadoše glavni modni krik u haremu: svaka dama želi svojeg majmunčića. Čitav harem bruji od njihova brbljanja i skvičanja, a sa svih strana osjeća se smrad njihova izmeta. Više nisam popularan među slugama, koji su primorani čistiti za njima, a ni među haremskim čuvarima, dan i noć izloženim njihovom glasanju. Sada kada su se žene konačno prestale međusobno svađati i bockati, teren su preuzeli majmuni. Svakog dana izbije barem jedna žestoka svađa — oni koji ih pokušavaju razdvojiti redovito riskiraju opasne ugrize. Zidana naposlijetku naredi da ih se sve okupi na hrpu i pobije. Vlastitim rukama pokupila je mozgove i unutarnje organe za svoje čarolije. Alys je bila neutješna.

-130-

Nakon tog nemilog događaja, držim Amadoua isključivo u svojem dvorištu. Mjeseci prolaze. Ismail povede Abdelaziza sa sobom u posjet vojsci smještenoj u Rifu i duž sjeverne obale sve do engleske enklave u Tangeru, kako bi popisao njihove potrebe i u skladu s time odredio visinu poreza koji namjerava naplatiti od Zidova i pirata. Alys je neobično uznemirena zbog njegove odsutnosti. Jednog dana uhvati me pod ruku, ignorirajući poglede ostalih žena koje su se zatekle u haremskom dvorištu. Živci mi poskakuju pod njezinim dodirom, čak i kroz prozračni rukav pamučne halje. Okrenu srcoliko lice prema meni, poput cvijeta u potrazi za suncem. Glava mi se odjednom učini nevjerojatno teškom — to je jedino što sam u stanju učiniti kako bih se svladao i odupro porivu da se sagnem i poljubim je. "Vratit će se, zar ne? Mislim, Ismail? Na sjeveru nije jako opasno, jel’ da?" Osjetih udarac razočaranja u želucu. Ukočena držanja, uvjeravam je da je sultan vrlo otporan, kako na ubode nožem, tako i na metke. Tko bi se usudio ubiti Sunce i Mjesec Maroka? Bog bi smjesta ubio onoga tko bi se drznuo takvo što i pomisliti. To joj govorim napola u šali: no ona druga polovica mene uistinu vjeruje u izrečeno. Ostatak tjedna držim se podalje od harema, mehanički obavljajući zadane mi poslove, podnoseći izvještaje ben Hadouu i ostalim dužnosnicima zaduženim za funkcioniranje dvora u sultanovoj odsutnosti. Kotlokrpa je vrlo zahtjevan nalogodavac: palaču drži pod preciznim nadzorom poput mehanizma francuskog sata. Dvor je kudikamo mirniji kad nema sultana i velikog vezira — čak i haremske razmirice i rivalstva nestaju kao rukom odneseni. No, ne uspijevam dulje ostati po strani — Zidana me poziva da razonodim njezinu svitu jer je Crni John odsutan zbog bolesti. I dok milujem strune onda i kitim melodije stihovima, posvećujem Rumijeve vječne strofe jednom jedinom paru ušiju: Moje je srce poput lutnje Svaka struna jeca od čežnje Dok promatra me moja Voljena, U tišinu umotana. Kad razotkriješ lice.

-131-

Čak i kamen pleše od radosti; Kad ukloniš svoj veo, Čak i mudraci razum gube. Odraz lica tvoga Vodi daje zlatan sjaj, A zar vatrenog plamena U blagi pretvara odsjaj. Kad vidim lice tvoje, Mjesec i zvijezde slavu gube. Mjesec je suviše star i mutan Da bih ga usporedio s odrazom tvojim. Alys me prodorno promatra — čak i kada joj ne uzvraćam pogled, osjećam na sebi njezina. Razmišlja li o meni, pitam se. Ja na nju toliko često mislim, da mi se ta pomisao čini gotovo stvarnom. Zamišljam kako ležim pored nje dok nam se koža dodiruje. No, misli mi se tada klone onoga što bi moglo uslijediti, a ja korim samoga sebe zbog ludosti. Noću, sa sobom u krevet nosim omiljeni u kožu uvezan primjerak Rumijeve poezije, tražeći utjehu u stihovima davno preminula pjesnika. Ja sam crna noć što mrzi Mjesec, Ja sam ubogi prosjak što bjesni na Kralja ... Nemam mira, no neću uzdisati Bijesan sam od uzdisanja! ... Bježim od Magneta Ja sam suha vlat što opire se zovu Jantara. Mi smo tek malene čestice bespomoćne na ovome svijetu Bijesan sam na Boga! Ti ne znaš kako je utapati se. Ti ne plivaš u moru ljubavi, Ti tek si Sunca sjena, A ja bijesan sam na sjene!

-132-

Bijesan sam na onog vraga što mi oduže muškost, na sultana koji želi da mu na dvoru služe eunusi, iz straha da bi se njegova zbirka žena inače neobuzdano razmnožavala, na haremske žene koje me doživljavaju tek kao bespolnog slugu, na Alys, koja je u meni probudila težnje koje nikada neću moći ostvariti. Ali, ponajviše sam bijesan na samoga sebe. Iz noći u noć ležim budan i pitam se tko sam ja uopće, u što li sam se to pretvorio i što bih još mogao postati. Zar me gubitak testisa nužno i nepobitno određuje kao osobu? Zar sam toliko nevažan da gubitak dva majušna okruglasta komadića moga tijela potpuno mijenja moj identitet, svodeći me na neko čudno biće koje se više ne može smatrati muškarcem? Konačno, što uopće određuje muškarca? Valjda je muškarac ipak nešto više od obične zvijeri zadužene za oplodnju ženki. Razmišljam o muškarcima koje sam poznavao — o mojem ocu, nekoć ponosnom muškarcu koji je podlegao ratnim ranama i bolesti. Umirao je izvaljen na podlozi od trske, izvikujući mrzovoljne naredbe svakome tko bi se zatekao u blizini; kralj čije se kraljevstvo pri kraju života svelo na zidove smrdljive kolibice. O mojem ujaku, koji je proizveo čitav tucet djece, da bi potom ustanovio kako nije u stanju prehraniti rastuću obitelj te je jednoga dana jednostavno nestao, ponijevši sa sobom tek koplja i svoju "lulu". O doktoru — obdarenu muškarcu koji, koliko znadem, nikada nije pokazivao nikakvo zanimanje za žene - baš kao ni za dječake, na moje veliko olakšanje. Jedino što ga je pokretalo u životu bila je težnja za razumijevanjem svijeta — bila je to neka vrsta gladi, gladi koja se nikada ne može posve utoliti, jedino što ga je činilo sretnim. A tu su potom i čuvari vanjskih kapija — cjeloviti muškarci čiji odnos prema ženama nema nikakve veze s romantikom. Služe im isključivo za zadovoljavanje nagona i time pravljenje novih potomaka koji će jednoga dana popuniti redove dvorskog osoblja. Sultan? On je daleko više od obična muškarca, gotovo nalik na božanstvo — nema koristi od proučavanja takva primjerka. A što se tiče ostalih dvorskih eunuha — među njima se može naći vrlo raznolik spektar ljudskih primjeraka... Postoje oni koji su toliko temeljito prihvatili svoje novo stanje da su se gotovo sasvim preobrazili u žene: izrasle su im ovješene grudi i trbusi, koža im je meka poput jastuka, i svakoga jutra trljaju lice prahom leptirovih krila kako se ne bi vidio ni najmanji trag rasta neprilične im brade. Uglavnom djeluju kao zadovoljni svojom sudbinom, sretni što po cijele dane sjede u

-133-

društvu štićenica i razmjenjujući tračeve, neprekidno žderući, u iščekivanju nekog novog događaja o kojem bi mogli naklapati. A postoje i oni poput Darima i Mohammadoua, koji zajedno uživaju u tjelesnim užicima, poput muškarca i žene, kao da im odstranjivanje testisa nije izmijenilo samo tijelo nego i cijelu prirodu. Kada ih vidim glava priljubljenih jednu uz drugu, ili dok potajno razmjenjuju osmjehe, gotovo im zavidim — pronašli su neku vrstu mira u svojem novom stanju koju bi bilo teško ostvariti pred očima vanjskoga svijeta. Je li tako ružno reći da me pogled na njihovu sreću čini još praznijim? Ja sam posve različit od svih navedenih vrsta muškaraca. Nikada neću moći biti otac, ni muškarac koji napušta svoju obitelj — dat ću sve od sebe da nikada ne postanem mekušac s grudima i trbuhom ovješenim poput kese, ili jedan od onih koji zadovoljstvo nalaze u drugim muškarcima; niti životinjama niti sultanu. Nikakva korist od toga da se pokušavam uživjeti u bilo koju od navedenih uloga — stoga mi jedino preostaje pokušati od sebe učiniti ono što mogu. Možda jesam rob, a k tome i kastriran, no još je u meni ostalo ponosa i duha. Ja sam Nus-Nus. Onaj koji jesam. Nema mi druge nego, kao što mi je Zidana svojedobno predbacila, pronaći željezo u vlastitoj duši — pronaći ratnika u sebi. Možda će već i to biti sasvim dovoljno. No, čini se da se nešto ipak promijenilo. Nekoliko dana kasnije Zidana mi se obrati sljedećim riječima, "Nego, Nus-Nus, primjećujem da u posljednje vrijeme sjajno izgledaš. Poput kakva omanjeg kralja. Ili je to možda do tvojeg držanja?" Kruži oko mene, promatra me, da bi odjednom prasnula u hrapav, grlen smijeh. "Leđa su ti malo ravnija, ako me oči ne varaju — kretnje su ti malkice slobodnije. Zveckaš li ti to svojim okovima, momče, jesi li se dočepao malo više slobode u gospodarevoj odsutnosti?" Gledam je ispod oka, a ona se samo još šire osmjehnu. "Ta, možeš mi reći, znaš da neću iznevjeriti tvoje povjerenje. Je li u pitanju neka djevojka?" Nagnu se prema meni. "Ili možda momak?" Osjećam kako se zatvaram u sebe. Ne smijem si dopustiti takvu očitost. Povlači se, uvrijeđena izostankom odgovora. "Držim te na oku, Nus-Nus", prijeti mi. Dakle, čini se da sam poput knjige ispisane jasnim rukopisom, lako čitljiv poznavateljima ljudskih slabosti. Ovako neće ići — morat ću biti oprezniji u

-134-

prikrivanju osjećaja, pogotovo kada je u pitanju Zidana. Jer, naravno, ima pravo: moja novootkrivena snaga zahvaljujući kojoj hodam uspravnije, visoko uzdignuta čela, nije potaknuta prijezirom ili osvetoljubivošću nego novootkrivenom zaljubljenošću. Da, uistinu je u pitanju zaljubljenost — nema mi druge nego priznati samome sebi.

-135-

Dio treći.

-136-

16. Safer, 1088. godine po hidžri

S ranim proljećem vrati se i Ismail, u ne baš najboljem raspoloženju — sjeverom hara kuga, pristigla s brodovima u Alžir i Tetouan, a i on sam izbjegnu je tek za dlaku. Kuga. Vijesti se proširiše dvorom poput plamene stihije, sve dok naposlijetku svi ne stadoše šaputati o njoj. Čuli su glasine o europskoj bolesti koju još zovu i Crna smrt, a koja dolazi s nesnosnim glavoboljama, nepodnošljivom žeđi, povraćanjem i probadajućim bolovima, nakon čega počinju naticati žlijezde u području prepona i pod pazusima. Zemljom vlada suša: svi su već ionako žedni, omamljeni vrućinom i potresani snažnim glavoboljama. Doda li se k tome uobičajen niz želučanih tegoba, možete zamisliti paniku koja nas je sve zahvatila. Žene u haremu (koje ionako nikad nemaju pametnijeg posla) neprestano jedna drugoj međusobno pregledavaju tijela ne bi li uočile tragove crnih ruža za koje su čule da se pojavljuju na koži zaraženih, najavljujući smrt. Masnice i ugrizi kukaca dovode ih do nekontrolirane histerije. Čak ni Ismail nije ostao imun na sveopću paranoju. Ma što ja to govorim? On je zapravo najgori od svih, iako su imena onih kojima je suđeno umrijeti ionako zapisana u Knjizi sudbine, te stoga nikakvi lijekovi i mjere opreza ne mogu izliječiti ili spriječiti neizbježnu nam sudbinu. Ipak, svakog dana šalje me po doktora Salgada (koji zbog vlastita zdravlja, i posljednjeg iskustva kada je umalo umro, sada izbjegava žestoka pića) kako bi pregledao sultana: kako bi mu izmjerio temperaturu i pregledao jezik, miris i boju urina i gustoću stolice. Svakoga dana, iako ga liječnik redovito proglašava zdravim, Ismail saziva svoje astrologe i numerologe da uz pomoć brojeva i astroloških karti proračunavaju njegove izglede (koji su znakovito i nepromjenjivo povoljni). Na ključnim mjestima oko palače posuta je sol ne bi li otjerala demone i spriječila ih da udu u dvor i sa sobom donesu kugu, jer zna se da izazivaju nevolje. U svim dvorištima posađeni su zumbuli — poznato je da njihov miris čisti zrak. Ismail od taliba naručuje stihove Kur’ana ispisane na komadićima papira, koje potom guta. Od Zidane je

-137-

zatražio da mu spravlja čajne pripravke i pomade. Ona me gotovo svakodnevno šalje na tržnicu, u vječnoj potrazi za novim sastojcima, a tijekom idućih tjedana, kako se kuga sve više približava, popis traženih sastojaka postaje sve bizarniji — tu su kameleoni, dikobrazove bodlje, svračje noge, kristali i kamenje s Himalaje, lapis iz faraonovih grobnica, oderane kože hijena i paukove mreže. No, kada je zatražila da nabavim netom svježe ukopano dijete, zahtjev sam odlučno odbio. Ona se samo nasmija. "Ako to ne želiš učiniti za mene, pronaći ću već neki drugi način." Učtivo, ne progovorivši ni riječi, naklonih se na tu posljednju ucjenu, a ona srećom nije ustrajala u zahtjevu pa odlazim uvjeren kako sam uspio izbjeći njezinu zlu utjecaju. Ali, idućeg dana iz harema se začu plač i naricanje — nestalo je dijete jedne od crnih robinja. Pogledom susrećem Zidanin pogled. U očima joj primjećujem onaj prazan, drzak izraz koji i suviše dobro poznajem i točno znam što znači. Te noći nisam oka sklopio. Kuga je poharala Tanger, odnijevši sa sobom brojne živote omraženih Engleza, koji trenutačno drže ovu strateški važnu luku — ključ svih važnih mediteranskih trgovačkih puteva, svadbeni dar njihovu kralju od portugalske mlade. Stiže do Larachea i Asile, raširivši svoje pipke duž obale, sve do Salea i Rabata. Trgovci je prenose u unutrašnjost — svakim tjednom sve je bliže, i do nas dopiru strašne priče o čitavim obiteljima koje podlegoše bolesti, o imanjima na kojima stoka ugiba od gladi, o zalutalim ovcama što lutaju po brdima, o trgovačkim karavanama što se vuku ustaljenim putevima bez ikoga da ih nadgleda. Stiže i do Kehmisseta i Sidi Kasema, udaljenim od nas tek nekoliko milja. Iščekujemo je po vrućini bez daška vjetra, jedva dišući, moleći se da nas nekim čudesnim zaokretom sudbine obiđe i umjesto nas zahvati Marakeš. Okružen histerijom, ni sam ne uspijevam odagnati strah. Nisam imao prilike vidjeti tu bolest iz prve ruke, no slušao sam o njoj od bivšega gospodara, doktora Lewisa, a zajedno s njime svjedočio sam njezinim posljedicama, velikom izljevu praznovjerja koji i dalje potresa Veneciju, tridesetak godina nakon posljednjeg udara kuge. On je bio fasciniran tom epidemijom i strastvenim vjerovanjem mletačkog stanovništva da su uspjeli izbjeći najveći pomor zahvaljujući snazi molitvi. "Ovi ljudi nisu ništa civiliziraniji od tvojeg naroda", ponavljao mi je nebrojeno puta dok smo hodali gradom.

-138-

"I oni vjeruju u velika čuda, no umjesto da žrtvuju životinje i neprijatelje kako bi osigurali naklonost svojih idola, žrtvuju ogromne količine novca za izgradnju visokih crkvenih tornjeva i narudžbe vjerskih slika, vjerujući kako će na taj način osigurati Božju milost i oprost grijeha." U jednoj od majušnih sporednih uličica, liječnik je ušao u ljekarnu i kupio dvije čudnovate maske ptičjeg kljuna kakve su nosili venecijanski liječnici da bi se neometano i zaštićeno mogli kretati gradom. Stavio je jednu dok nisam gledao i tako me iznenadio, da sam pao nasred ulice. Nakon što sam se pribrao, pokazao mi je kako su punili nosnice raznim travama ne bi li pročistili zrak koji udišu, da bi potom uskliknuo, "No, uvjeren sam da se kuga ne prenosi zrakom. Morat ćemo se nadati nekoj novoj epidemiji da bih mogao provjeriti svoje teorije." Stresao sam se od nelagode, nadajući se da ćemo je ipak izbjeći: pomisao da bismo mogli ostati zaglavljeni u tome gradu — toliko lijepom na prvi pogled, a tako prepunom uskih, tamnih prolaza, vlažnih kutaka i smrdljivih zaljeva koji pouzdano u sebi nose sve moguće boleštine — postala je moja najveća noćna mora. Vratili smo se u San Giobbe u sjeverozapadnom dijelu grada, u blizini židovske četvrti gdje smo imali nekog posla, da bismo potom posjetili crkvu Santissimo Redentore, a naposlijetku i Scuolu San Rocco, ne bi li doktorova znatiželja vezana uz gradske crkve povezane s kugom bila zadovoljena. Slike koje smo vidjeli u tim crkvama bile su uglavnom daleko od stvarnosti, prepune velikih bijelih anđela, svjetlećih Djevica Marija i krupne dojenčadi, ali u jednom atelijeru u blizini Scuole San Rocco zatekli smo mladog slikara Zanchija kako dovršava ogromnu sliku koja prikazuje do najsitnijih pojedinosti gotovo sasvim gola tijela žrtava kuge kako ih spuštaju niz mostove i kroz prozore žilavim muškarcima, a ovi ih slažu na hrpe u gondole svježe obojene crno: tijela pobacana u kanale, a na bolešću pokošenim žrtvama naziru se jezive kvržice i čirevi. Stajao sam opčinjen i promatrao slikara na djelu. Način na koji je nanosio boju na platno, stvarao oblike i perspektivu na nečemu tako ravnom i praznom, bio mi je poput čarolije, a istodobno prilično uznemirujuće, na meni teško razjašnjiv način. Imao sam osjećaj kao da zornim prikazom njezinih posljedica ponovno oživljava kugu. Slikajući, Antonio nam je pripovijedao o San Roccu, talijanskom svecu zaštitniku od kuge. Njegove smo portrete viđali po cijelom gradu

-139-

kako njeguje oboljele u bolnici, gdje je i sam naposlijetku podlegao bolesti, ili gdje zadiže halju pokazujući trag kuge na bedru. Prema Zanchijevom iskazu, oboljeli se svetac zavukao u deblo drveta, ležeći tako u iščekivanju smrti, u društvu svojeg psića, koji mu je svakog dana donosio kruh potajno ukraden od gradskih pekara. Za nagradu što je njegovao bolesnike, s neba se spustio anđeo, brinuo o njemu i tako bi čudesno spašen.

—

Primijetio sam da moj gospodar ne djeluje baš sasvim uvjereno, iako je sačekao da izađemo iz atelijera prije nego li je izjavio, "Eto ti još predrasuda. Neki ljudi uistinu se oporave od kuge: izdržiš li do petog dana, znači da je tijelo dobilo bitku. To nema nikakve veze s molitvama ili dobrotom. Nagledao sam se u životu više grešnika nego svetaca koji su uspjeli izboriti put natrag do zdravlja! No, ne zovu je bez razloga Velikom smrti — kažu da je odnijela život svakog trećeg stanovnika ovih krajeva te kobne 1630. godine." Svakog trećeg. Još sada se dobro sjećam te grozne objave. Alys. Zidana. Ismail. Alys. Zidana. Ja. Alys. Ismail. Ja. Iz noći u noć mučim se istim jezivim strahovima. Ptice-glasnici dolaze iz Fesa svakog dana noseći sa sobom stravične vijesti. Ljudi umiru na tržnici, po ulicama, na putu do tržnice, padaju mrtvi sa svojih mula. U štavionici kože, gdje se smatralo da će gadni mirisi guana i urina korištenih u postupku štavljenja sigurno otjerati kugu, jedan se čovjek srušio i upao u veliku jamu punu boje, a da kolege radnici uopće nisu primijetili. Njegovo tijelo isplivalo je na svjetlost dana obojeno tako jarkom žutom bojom da su ljudi isprva pomislili kako je riječ o demonu iz nižih krugova pakla. Kuga nema nikakva obzira prema društvenom staležu ili pojedinčevoj dobroti: među umrlima ima i šarifa i plemića i marabuta, a navodno se na popisu našao i koji imam i mujezin. Ismail odgovara na te poruke zahtijevajući cenzus, naputivši gradske kaide da podijele grad na sektore i pobroje mrtve u svim važnijim ulicama kako bi smislili neko rješenje. Uz pomoć navedene metode izračunato je da je već više od šest tisuća ljudi podleglo bolesti — a ta se brojka udvostručuje iz tjedna u tjedan. Kotlokrpa zahtijeva primanje kod sultana. "Gospodine", govori mu

-140-

ozbiljnim glasom, "ova je kuga opasna i sasvim izvan nadzora. Trebali bismo napustiti Meknes i nakratko se preseliti u planine." Naravno, Abdelaziz, smješten sultanu s desne strane, suprotstavlja se njegovu prijedlogu. "Meknes je potpuno siguran. Vaše veličanstvo — nitko nije zaražen, a osigurat ćemo i zabranu ulaska u grad." Hvata sultana za ruku — jedini čovjek koji se usudi dodirnuti ga bez dopuštenja — odvodeći ga sa sobom. Ben Hadou promatra ih kako se udaljavaju, da bi se potom okrenuo i uhvatio moj pogled. "Dakle, još uvijek si živ, Nus-Nus?" upita me blagim glasom. "Mislio sam da bi možda volio znati da je Abdelazizov nećak napokon napustio dvore. Osobno sam ga poslao u Fes." Oko mu se trznu načas — namiguje li mi to ili je riječ tek o običnom tiku? Kod Kotlokrpe je takve stvari teško razlučiti. Ismail naredi da se zaključaju sva vrata što vode u palaču te izda upute da Meknes ima biti u potpunosti izoliran, a svi putnici što pristižu iz drugih zaraženih gradova smjesta pogubljeni. U jednome je krajnje odlučan: ne namjerava napustiti svoj novoizgrađeni glavni grad, iako neprestano strahuje od potencijalnih loših znakova i traži od nas da danonoćno pregledavamo njegovo tijelo ne bismo li uočili eventualne zloslutne znakove bolesti. Čak dvije noći liježe u postelju sasvim sam, prvi put u pet godina koliko ga služim, a kada napokon ponovno odabere djevojku, snošaj je krajnje površan, kao da su mu misli zaokupljene nečim sasvim drugim. Nekoliko dana potom pade prva žrtva u Meknesu. Je li to slučajnost da prva podlegnu upravo supruga uzgojitelja ptica-glasnika? Ismail naredi da se pobiju sve ptice — uvjeren je kako su proletjele kroz zaraženi zrak. I dalje čekamo. Možda ju je odnijela kakva druga boljka, neka boljka što oponaša simptome kuge. I dalje nagađamo kada još troje iznenada umire, nitko ni na koji način povezan s umrlom ženom. Čuvši te vijesti, Ismail naglo problijedi. Zahtijeva od mene da mu kažem sve što znam o pojavi kuge u Europi, sve što sam naučio od prošlog gospodara, sve što sam uočio na svojim putovanjima. Zatraži da se izrade maske s ptičjim kljunom za potrebe dvora, tražeći da ih nosimo u njegovoj prisutnosti. Maske preko maski. Hranu mu od sada priprema isključivo Zidana. Sjedi glave pognute nad loncem, dok joj on sjedi nasuprot, moleći uz tepih. Bio bi to ljubak kućni prizor da Zidana na licu ne nosi veliki bijeli kljun pričvršćen vrpcom, a sultan sjedi i pomno prati svaki njezin pokret,

-141-

poput kakve ptice grabljivice. Više ne jede u društvu ostalih dvorana, što znači da smo Amadou i ja počašćeni istom povlasticom, a iako nam je prehrana jednolična (slanutak s kuskusom, dan za danom), ne obolijevamo. Kada se konačno učini da epidemija ipak neće zahvatiti Meknes, kuga odnese svoju prvu žrtvu u haremu — Fatimu. Najprije se pojavila glavobolja, potom bol u zglobovima, no isprva je nitko ne shvaća ozbiljno, jer Fatima se uvijek na nešto žalila, vječno u potrazi za tuđom pažnjom. Ali kada se stade preznojavati i na koži joj se pojaviše i prve kvržice, njezino vrištanje odjekuje od jednog do drugog kraja palače. Ismail je izbezumljen: podarila mu je dva sina, iako jedan od njih nije preživio. Šalje doktora Salgada da brine o njoj. Ali što siroti liječnik može učiniti ? Kuga je već zahvatila njene vitalne organe kada konačno pristiže u pomoć. Skida joj temperaturu, pušta krv, umata je u hladne ručnike. Kako ništa od toga nije polučilo osobite rezultate, savjetuje se sa Zidanom i ona spravlja obloge od mekinja koji bi trebali izvući zlu kob iz čireva. Gnoj koji curi iz upaljenih čireva tako je gnjusna vonja da čak i liječnik načas izlazi u dvorište kako bi povratio. Sat vremena potom Fatima umire, a nekom čudnom podudarnošću slijedi je i njezin sinčić. I tako se, jednim udarcem, izjaloviše Hajibovi planovi o nasljedniku. Kada su vijesti stigle do sultana, on se hitra koraka zaputi u harem, naletivši na Salgada koji je upravo izlazio, te u trenutku ludila ili prevelike tuge, vadi sablju i na licu mjesta odsijeca mu glavu jer je nije uspio spasiti. I eto nas zarobljenih u najveličanstvenijoj palači na svijetu, uhođeni smrću i propašću, bez ikoga da nas njeguje na tom opasnom putu. Šalju me u medinu da pronađem, kako god znam i umijem, nekog drugog europskog liječnika. S ptičjom maskom na licu, natrpanom ljekovitim biljem, napuštam palaču i zapućujem se u grad. Grad je neobično izmijenjen. Glavni trg posve je pust, barem kada su u pitanju ljudi. Mršave mačke vucaraju se u sjeni i žalosno mjauču dok prolazim pored njih; psi leže iscrpljeni i izgladnjeli na hrpama, jer nema ljudi koji bi ih otjerali. Napuštena mula luta ispražnjenim dijelom tržnice na kojoj se inače prodaju začini, a štale i funduci stoje zaključani. U uličicama diljem medine nailazim tek na prazne zidove i zaključana vrata. Sav obiteljski život u marokanskim domovima odvija se iza pročelja, pa ipak prevladava dojam sablasne tišine — čini se da su čak i

-142-

golubovi odletjeli u nepoznatom smjeru. Dok se približavam mellahu, parajući krik ubrza mi otkucaje srca i iza ugla iznenada dotrči neka žena, posve naga. Ugledati golu ženu na javnome mjestu toliko je nezamislivo, da jednostavno ostadoh stajati ukopan na mjestu, posve izbezumljen. Trči ravno prema meni, ustiju otvorenih u glasnom jecaju, dok joj duga crna kosa poskakuje oko glave. Niz obraze joj curi krv — razderala ih je noktima. Na njoj se naziru tragovi kuge — tamne ruže na bedrima i grudima. Prestravljen, priljubih se uza zid, a ona projuri pored mene, ni ne primijetivši me. Maleeo. Drevna majko, sačuvaj me! Hitra koraka nastavljam put prema mellahu. Stigavši do kuće Daniela alRibatija, glasno zakucah na vrata. Zvuk odzvanja uskom uličicom, poput kakvog uljeza usred sveopće tišine. Toliko je tiho da čujem vlastito disanje, hroptavo zahvaljujući maski. Stojim tako u iščekivanju, ne čuvši iznutra ni zvuka. Tada se otvaraju rebrenice na uskom prozoru iznad vrata i u mraku nazrem sjenu. Ne mogu razabrati je li to Daniel ili tko od njegovih ukućana, dok ne začuh glas kako pita, "Tko je to?" Na trenutak spuštam ptičju masku i pokazujem lice, a već trenutak potom svežanj teških željeznih ključeva pada ravno meni pod noge. Sam otključavam i ulazim u rashlađenu i tamnu unutrašnjost kuće. "Podsjećaš na demona s neke slike Hieronymousa Boscha." Daniel se pojavi na stubištu. Djeluje istodobno zabavljen i ustrašen mojom pojavom. Osjećajući se prilično glupavo, skidam masku, a trgovac se sjuri stubama i srdačno me zagrli. Prilično je čudan osjećaj biti u zagrljaju drugog ljudskog bića. Ne mogu se prisjetiti kada me posljednji put netko zagrlio. Neko vrijeme stojim nepomično, ne znajući što bih točno trebao učiniti, potom ipak uzvraćam zagrljaj. "Silno mi je drago vidjeti te, momče. Ovo su užasna vremena." Pitam ga za zdravlje ukućana, a on objašnjava da je otpustio sluge kako bi se mogli brinuti za vlastite obitelji. Žena mu je gore na katu, spava, nakon što je probdjela čitavu noć pomažući pri rođenju rođakinjina djeteta. "Neki će reći da je loš znak roditi se u vrijeme kuge, no ja tvrdim da nam je Bog dao znak koji nam poručuje da ništa nije snažnije od ljubavi, čak ni smrt." Na to mogu jedino potvrdno kimnuti. Pijemo čaj koji je trgovac sam skuhao.

-143-

Promišljenim kretnjama nekoga tko se mora jako koncentrirati na inače nepoznatu radnju, izlažem mu svoj zadatak. Danielovo je držanje tajanstveno, posve nedokučivo, dok mu objašnjavam kako je Ismail zatražio europskog liječnika, nekog tko ima iskustva u liječenju zaraženih u Rimu, Parizu ili Londonu. "Sultan želi ono što sultan želi." "A ja mu to moram naći. Ili se suočiti s posljedicama." Trgovac napući usne, zamišljen. Nakon podulje stanke, reče, "Zašto to radiš, Nus-Nus?" "Zašto radim... što?" "Zašto i dalje radiš za Moulay Ismaila? Taj je čovjek, bez imalo pretjerivanja, posve lud." Osjećam kako me oblijeva znoj, kao da u zidu iza mojih leđa čuče uhode. Uvidjevši da nisam u stanju izreći odgovor, Daniel se tužno nasmiješi. "Govoriti istinu smatra se izdajom, je li u tome stvar?" Nagnu se prema meni i blago me dodirnu po koljenu. Jesam li sve ovo vrijeme pogrešno tumačio njegovo zanimanje za mene? Po čitavom gradu ima muškaraca sa ženama i djecom koji ostavljaju dojam uglednih građana, a istodobno u medini održavaju odnose s dječacima. "Poslušaj što ću ti sada reći, Nus-Nus. Imao sam prilike u životu vidjeti gradove opustošene kugom. Odrastao sam na Levantu. Svatko se boji te bolesti i to s opravdanim razlogom — no, kuga je poput rata, ona otvara mnogo mogućnosti. Gdje ima kuge, ima i veće slobode kretanja, veće protočnosti — možda čak kaosa. čovjek može lako nestati bez puno straha od moguće potjere." Njegove plave oči postaju još prodornije. "Izađi dok još možeš. Napusti Meknes, napusti ludog sultana. Možda jesi eunuh, ali ne moraš biti i rob. Ti si inteligentan čovjek, kulturan, obrazovan. Lako ćeš naći posao negdje drugdje: mogao bih ti pomoći — imam veze u Alžiru, Veneciji, Londonu, Kairu, Safedu, Hebronu — trgovci poput mene, trgovci i poslovni ljudi koji će znati cijeniti čovjeka tvojih sposobnosti — mogao bi se zaputiti u bilo koji od tih gradova i započeti nov život. Ismail ima mnogo važnijih briga od potjere za odbjeglim robom. Pođi dok možeš, ili ćeš vječno žaliti." Zurim u njega poput kakva idiota. Naravno, ima pravo. A i vidio sam dosta od tog svijeta o kojem mi govori, pokretnog svijeta međunarodne trgovine u

-144-

kojem se vrlo rijetko postavlja pitanje podrijetla. Često sam sanjao o bijegu od Ismailovih uzdi, o bijegu od Abdelaziza, Zidane, jezivih intriga i osveta dvorske svite — ali s obilježjem roba na uhu i mojom bojom kože, bez novca, utjecaja ili prijatelja, znao sam da neću daleko stići prije nego li netko ugrabi priliku da me vrati gospodaru kako bi za to zatražio izdašnu nagradu. Ali sada, u vremenu sveopćeg kaosa, možda bih i mogao pobjeći, zaposliti se kao učitelj, prevoditelj, pregovarač... Iznenada se osjetih tako laganim, poletnim, pokrenutim brojnim mogućnostima. A tada me vlastito srce podsjeti: ne mogu nikamo poći, ne bez Alys. Pročita odgovor na mojem razotkrivenom licu. "Suviše si lojalan." "Nije baš samo lojalnost to što me drži ovdje." "Znači, u pitanju je strah?" "Nije ni strah." "Ah, onda mora da je posrijedi ljubav." Osjetih kako mi val vrućine grije obraze dok se neuspješno borim protiv toga. "Da, u pitanju je ljubav", izgovorih naposlijetku. Daniel al-Ribati djeluje zamišljeno. "Tko god bio taj zbog kojeg ostaješ, mora se smatrati iznimno sretnim što mu je na raspolaganju tako postojano srce." "Ona ne zna ništa o tome. Nisam joj rekao za svoje osjećaje." "Ah, Nus-Nus, jednostrana ljubav prilično je jadna stvar. Barem joj otvori srce i vidi kako će reagirati. Možda odluči poći s tobom; a ako ne želi, barem ćeš znati odgovor, pa ćeš ipak poći sam." "Da je to barem tako jednostavno", rekoh pun žara. "Ljubav je uvijek vrlo jednostavna. Najjednostavnija stvar na svijetu. Ona kosi sve pred sobom i otvara ravan, čist prolaz." Uputih mu iskrivljen osmijeh. "Kako li to samo dobro znam. Otvorila je ravan i čist prolaz kroz moje srce." "Nadam se da je vrijedna tvoje ljubavi, Nus-Nus. Ti si dobar čovjek." "Jesam li uistinu dobar? Ponekad sam toliko pun bijesa i straha, da mi se čini kako sam jedan od najvećih grešnika na ovom svijetu. A što se tiče

-145-

moje muškosti, hm..." "Potrebno je mnogo više od odstranjivanja dva majušna komada ljudskog mesa da bi se takvo što uistinu promijenilo." Pritisnu dlanove o bedra, ustajući. "Pođi za mnom, idemo provjeriti je li doktor Friedrich kod kuće." Hodamo kroz labirint pustih uličica. Trgovac hoda odlučnim korakom, mlatarajući rukama, dok mu se halja njiše, a kožne cipele zvučno odzvanjaju kaldrmom. Ne izuva ih ni kada prolazimo pokraj Velike džamije, što je zakonom zabranjeno i zbog čega bi, da u blizini stoje stražari zaduženi za kažnjavanje prijestupnika, mogao zaraditi batinanje. No, grad je ponovno pao u ruke svojih izvornih stanovnika, divljih životinja i običnog puka — svi su ostali pobjegli ili podlegli bolesti. Slijedim Daniela, s ptičjom maskom prebačenom preko ruke, moj jedan korak pokriva njegova dva, osjećam se slobodnijim nego ikada prije, ako nikako drugačije, a ono barem u vlastitoj glavi. U stražnjim uličicama iza glavne tržnice Daniel skreće desno, a potom lijevo, da bi se konačno zaustavio pred prašnjavim, željezom okovanim vratima, boje oljuštene do temelja, tek s naznakama prvobitno plave boje. Glasno zakuca u iščekivanju. Uslijedi tišina, nitko ne otvara. Moj novootkriveni entuzijazam lagano splašnjava. Zvuci koraka što odzvanjaju u tišini natjeraše nas da se istodobno okrenemo. Usamljena pojava zaokrenu iza ugla ravno prema nama. Visok muškarac s plosnatim okruglim crnim šeširom — bez kapuljače, tarbuša ili turbana, dakle, nije Marokanac. Trgovac stupi korak naprijed. "Friedrich ?" čovjek zastade, zatim nam se hitro približi. "Daniel ?" Uhvatiše se za ruke, nasmijaše se i stadoše neko vrijeme razgovarati na njemačkom, kojem baš nisam vičan. Naposlijetku se okrenuše prema meni. "A ovo je Nus-Nus, eunuh na dvoru Sultana Moulaya Ismaila." Nađoh se licem u lice s liječnikom, što je prilično rijetko iskustvo s obzirom na moju visinu. Poput kakva medvjeda, uhvati me za ruku, kratko je protrese, pokazujući potom glavom u smjeru moje ptičje maske. "Ovo ti neće pomoći", prezrivo se nasmija. Otključa željezna vrata i propusti nas unutra. Na kraju mračnih hodnika uočavam komadić suncem obasjana vrta prepunog bilja, a moje srce žudi za

-146-

svjetlošću i pjevom ptica, no liječnik nas vodi na kat do svoje radne sobe, prostorije pretrpane knjigama, svicima, papirima i svim zamislivim sitnicama. Doktor Friedrich spušta se umorno u velik drveni naslonjač, pokazujući nam da sjednemo na dvije velike drvene kutije u središtu prostorije. "Pakiraš se?" upita ga Daniel. "Vrijeme je da krenem dalje. Ovdje više nema zarade — oni koji još nisu pomrli ili ne umiru, napuštaju grad u hordama." "Kamo ćeš?" "Čujem da kuga još nije stigla do Marakeša." "Udaljena je svega nekoliko tjedana od grada ograđenog crvenim zidinama" reče trgovac. "A što se nalazi iza Marakeša? Samo planinska plemena, a iza njih divljaci iz pustinje. Nus-Nus ima prijedlog za tebe." Objašnjavam svoju zadaću. Friedrich djeluje prilično skeptično, što mu ne mogu zamjeriti. "Čemu iznenadna potreba za novim liječnikom? Zar se Salgado konačno otrovao alkoholom? Ili ga je pokosila kuga?" Bez pretjeranog pojašnjavanja uzroka, odgovaram da je Salgado uistinu preminuo. On na to samo slegnu ramenima. "Čudi me što je uopće toliko poživio, ako ćemo pravo — bio je najobičniji šarlatan." "Smatrate li sebe boljim liječnikom od Salgada?" upitah. "Pa to i nije tako teško biti. Njegovo znanje potječe iz prastarih vremena. U svijetu se događaju nevjerojatni pomaci u medicini, nastojim ih pratiti koliko god mogu. U Londonu se trenutačno objavljuju veličanstvena otkrića. Volio bih otići tamo i uvjeriti se iz prve ruke što su sve članovi njihova Kraljevskog društva u stanju učiniti. No, danas je putovanje iz marokanskih kugom opustošenih luka bezobrazno skupo, i bojim se da nemam sredstava za takav bijeg." "Sultan će vas bogato nagraditi za vaše usluge", ustrajah. Uspravi prste i položi bradu na njih te naposlijetku duboko uzdahne. "Pretpostavljam da je svejedno poginem li od mača ili kuge." Pakira tek malenu putnu torbu — na meni je da uredim da i ostatak njegovih

-147-

stvari presele u palaču. Daniel nas prati sve do Sahat al-Hedima, gdje nas obojicu srdačno grli. Odmaknuvši se od liječnika, reče mi sljedeće: "Dobro upamti što sam ti rekao, Nus-Nus. Svrati do mene ako se predomisliš, a ja ću učiniti sve što je u mojoj moći kako bih ti pomogao. No, ne čekaj predugo. Odluči li se se Sarah pridružiti sestri u Tetouanu, i ja idem s njome." "Čuvao te Bog, Daniele." "I tebe, Nus-Nus." Promatramo ga kako se udaljava i potom prelazimo preko napuštenog trga približavajući se palači. Srce mi lupa kao da želi prestići samo sebe, kao da sam već u bijegu. Iznenada se ukazaše brojne mogućnosti, neki drugi putevi kojima bi moj život mogao krenuti. Dok tako hodamo, obraćam se liječniku, hineći opuštenost, "Vi mora da ste kroz život sakupili silno medicinsko znanje o ljudskom tijelu..." Oklijevam, smišljajući kako bih mu postavio to pitanje. On zastane i zagleda se u mene. Izraz njegova lica posve je nedokučiv. "Slobodno nastavi", reče usporenim glasom. Ne mogu ga pogledati u oči. Iznenada me stid zbog vlastita stanja do te mjere preplavi, da nisam u stanju izustiti ni riječ. Nastavljamo hodati u tišini sve do Bab al-Raisa. Sad ili nikad: natjerah se i iscjedih iz sebe, promuklim glasom, tik u blizini stražara, "Doktore, vi znate lijek svakoj boljki. Recite mi, postoji li ikakav lijek za eunuha?" Zastane i promotri me pomno, a ja osjetih u njegovu pogledu toliko ljudske topline i razumijevanja, da mi oči odjednom zasuziše. "Nus-Nus, ti tražiš čudo", reče mi blago. Ismail je oduševljen liječnikom koji svima govori da odbace maske s ptičjim kljunom i koji sa sobom donosi pregršt priča iz zapadnoga svijeta. Njegovo poznavanje filozofije, stare i nove, daje im čitav niz zajedničkih tema o kojima mogu raspravljati, što sultanu na neko vrijeme odvlači pozornost od sveprisutnih užasa sada već proširene kuge. Dok je sultan tako zaokupljen, i dok je odluka u meni još dovoljno snažna, iskradoh se iz njihova društva i zaputih prema haremu. Na ulazu u harem, Qarim me promatra tupa pogleda. Izgleda kao da noćima nije oka sklopio, no u prevelikoj sam žurbi da bih zastao i upitao ga za zdravlje, a kada me

-148-

pokušava uvući u razgovor, samo nestrpljivo kimam dajući tek kratke odgovore, na što me konačno, prilično rezignirano, propušta kroz kapiju. Danas je peti dan, što sam potpuno smetnuo s uma. Žene se danas uljepšavaju — čak ni kuga ne može omesti taj protokol, iako je sveopći ugođaj nešto napetiji nego inače, njihov žamor nešto glasniji, a kozmetički eksperimenti odvažniji i k tome još bizarniji. Laknu mi kad zatekoh Alys u njezinim privatnim odajama samu, samo sa sluškinjom. Ugledavši me na ulaznom pragu, oči joj zasjaše od radosti — pozva me da uđem. Prelazim na drugi kraj prostorije, dok mi pitanje žari na vrhu jezika. Sada i ovdje, to je moja jedinstvena prilika — je li ovo taj trenutak kada će se moj život konačno preusmjeriti k novoj i prekrasnoj budućnosti ? No, Alys prva progovori. "Mislim da sam trudna." Srce mi načas zastade, da bi potom stalo tonuti, probodeno iznenadnom boli, poput ptice koju, dok leti bistrim plavim svodom, iznenada niotkuda pogodi nemila strijela. "Jesi li sigurna?" Spušta pogled, njezin je osmijeh nekako tajanstven, kao da nešto skriva. Sigurna je. "Koliko? " Ispruži tri prsta preko raskošne modre svile svoje halje. Zurim u njenu ruku, u bjelinu njezine kože u snažnom kontrastu sa živahnom nijansom tkanine. Tri mjeseca. Već tri mjeseca nosi zametak Ismailova djeteta, a ja o tome nemam pojma. Ona je Sukuba, demonska zavodnica — a njeno dijete preteča sultanove Nove uzorite vojske. Osjećam - što? Oduzetost, nakon čega slijedi val ledene hladnoće koji se širi mojim tijelom, kao da mi svi vitalni organi odumiru, jedan za drugim. Ruku je položila zaštitnički preko još uvijek ravnog trbuha, a dok spušta pogled, primjećujem kako joj se usne šire u blažen smiješak, što podsjeća na talijanske portrete madonna. Na trenutak je gotovo mrzim. Ona je sretna. A ja? Uz nevjerojatan napor, uspijevam se nekako svladati. "Čestitam. Sultan će biti oduševljen", izgovaram službenim tonom. "Nadam se da će biti muško."

-149-

17. Sultan ne skriva svoje istinsko oduševljenje. Obasipa Alys skupocjenim darovima: za njezine odaje — sat s kukavicom, vrč od egipatskog kristala, mirisna svjetiljka iz Sirije, tanjuri iz Iznika, a tu su i svilene halje, antikni češalj optočen srebrom i biserima. Miluje joj trbuh i ljubi ga — suzdržavajući se od snošaja. Nikada prije nisam vidio da se na taj način ophodi s drugim ženama, što cijelu situaciju čini još bolnijom. Zidani ne prenosim ništa od tih intimnih pojedinosti, ali ona ne prestaje zapitkivati. "Kako je moguće da je trudna?" Pravim se da ne razumijem što se krije iza tog pitanja. "Ako je zaista pila napitke koje sam joj slala, to uopće nije moguće." Promatra me svojim prodornim pogledom. "Siguran sam, Vaše visočanstvo, da se nikada ne bi usudila odbiti neki od napitaka koje ste joj poslali." Pokušava s drugom taktikom. Hvata me za nadlakticu. "Ti si provodio prilično vremena s malom Engleskinjom — reci mi, Nus-Nus, je li dijete uistinu Ismailovo?" Osjećam kako u meni kuha osjećaj krivnje. "I sami znate, baš kao i ja, da su sultanove žene pomno čuvane u svako doba dana i noći i da su svi blaženi događaji isključivo rezervirani za Sunce i Mjesec Maroka osobno." Prsti joj se stežu oko moje nadlaktice. "Jesi li potpuno siguran u to, NusNus? U posljednje si vrijeme djelovao prilično samozadovoljno. Da nisi možda pronašao kakvog čarobnjaka koji je poništio tvoje stanje?" Unosi mi se u lice. "Jesi li uistinu siguran da nisi općio s njome, poigrao se malo dok se osjećala usamljeno? Reci, slobodno — znaš da sam vrlo diskretna. A znam i da se takve stvari ponekad dogode." Zastane na trenutak. "Da, bila je ona Egipćanka, sjećaš li se, koja je svojeg mlađahnog roba odvukla u krevet kada je Ismail nije odabrao, a onda je uslijedilo naticanje trbuha? Uvjerila je samu sebe da je zanijela — naposlijetku sam joj gurnula žarač u trbuh, i iz nje je stao izlaziti zrak, sve dok nije bila sasvim ravna, sjećaš li se toga? A ako se ne varam, nedugo potom je i umrla. "Ova je gospa potpuno čedna. Ponosna je što nosi vladarevo dijete",

-150-

odgovaram, osjetivši napad mučnine. Zidanine oči opasno sijevnuše. Ushodala se po prostoriji, ne ispuštajući me iz ruku. "Ta žena mora da je čarobnica. Začarala je nekog demona i ponudila mu dom u svojem trbuhu. Sada sjedi unutra i broji dane. Znam ja ponešto o tim stvarima — proučavala sam ih u rodnom selu, jedna je žena u vagini pohranila čitavo leglo s deset demona. Oni vole krv — posebno krv ženske utrobe. Hrane se njome i postupno jačaju. Ta ih krv začara, veže ih za davaoca do te mjere da im više nije potrebna nikakva druga hrana. I svih deset je natjerala da se pokore njenoj volji — ostale žene učinila je neplodnima, muškarce nemoćnima. Vezivala je čvorove na odjeći netom vjenčanih parova ne bi li ih posvađala — ubijala je mazge i trovala rijeke. Nije postojalo ništa što nije bila u stanju učiniti. I ona je imala svijetle oči, kunem se. To je znak njihove moći." Utiša na čas prodorni glas. "Znam ja dobro što je ona — reci joj to. Ni na trenutak je neću ispuštati iz vida." Okrenula se kao da će poći, ali odjednom zastane, piljeći u pod, i ponovno mi se obrati. "Vidiš li ovo?" Prstom upre u pod. Zagledah se u mjesto koje je pokazala. Kameni pod očito nije dobro pometen, a tamo gdje pada njezina sjena nakupila se prašina, crvenkasta na svjetlu zalazećeg sunca. "Što?" "Evo, ovo ovdje!" Probada prstom kroz zrak. "Moja sjena, pogledaj samo kako je tanašna! Ona ju je začarala. Uopće nije trudna — samo krade moj oblik kako bi izgledala punija! Pokušava narušiti moju ljepotu, želi me potpuno uništiti. Dobro zna da Ismail ne podnosi mršave žene!" Ne preostaje mi drugo nego da zurim u prazno. Ima li smisla objašnjavati joj da su sve sjene u to doba dana tanje, izdužene zbog kuta pod kojim pada sunčeva svjetlost? Ili bi to bilo posve uzaludno? Još je nikada do tada nisam vidio tako uznemirenu. Na trenutak (ali samo na trenutak), osjećam prema njoj sažaljenje — gotovo osjećaj pripadnosti, jer oboje smo pogaženi u svojoj ljubavi. Sultanovo oduševljenje Alysinom trudnoćom kratka je vijeka, jer muče ga druge brige. Kaidi redovito dostavljaju izvještaje o sve većem broju mrtvih u gradu — metoda računanja uz pomoć štapova za brojenje i računanje prosjeka koju su razvili daje alarmantne podatke. Nakon posljednjeg takvog izvješća, sultan odluči, u pratnji odabranih dvorana i dvorske svite, potražiti privremeno boravište u brdima, sve dok se kuga ne povuče.

-151-

Isprva, njegova zamisao zvuči sjajno, poput kakva izleta ili produženog piknika — iako njegovi izleti znaju biti i te kako raskošni i uključuju ponekad cijelu vojsku posluge, zlatne i srebrne pladnjeve, samovare, krda mula koje dovode odabrane haremske družice, horde glazbenika i košare pune omiljenih Ismailovih mačaka, kako bi i one sudjelovale u slavlju, a sam Ismail najradije pristiže u zlatnoj kočiji koju vuku osmorica omiljenih mu dvorana. Sjećam se zgode kada se jedna mačka odvažila loviti i zaklati jednog od kraljevskih zečeva, a povrh svega drznula se navaliti na tijelo sirotoga zeca, odgrizavši mu njušku, i to ispred samog sultana, kao da se samo željela poigrati. Ismail je smjesta naredio da je zbog uništavanja kraljevske imovine stave na povodac, izbičuju i potom vuku gradskim ulicama. Objavljeno je da sultan zahtijeva društvo, ne samo svoje osobne dvorske svite nego i dvjestotinjak odabranih haremskih žena, sedam stotina čuvara i čitave pričuvne vojske. To znači da će se većina od trideset tisuća muškaraca, žena, djece i eunuha zaputiti u planine na potezu od Meknesa do Marakeša. Nabavka namirnica koje bi trebale zadovoljiti tako brojnu svitu premašuje čak i sposobnosti velikoga vezira. Kunem se da je posljednjih tjedan dana izgubio težinu čitave jedne ovce, trčeći s jednog na drugi kraj palače, sascajući se s brojnim dobavljačima namirnica, organizatorima prijevoza ili smještaja i cjenkajući se s plemenskim vođama čija će nam podrška biti neophodna na putovanju. Čujem da će samo za preseljenje sultanova zlata biti potrebno tucet kola i četiri tuceta volova koji će vući ta kola (ostatak zlata pohranjen je u tajnim podzemnim odajama koje čuvaju duhovi i brojne kletve). A Zidanini prohtjevi još su zamršeniji. Već sam ni sam ne znam koliko puta otišao na tržnicu nabaviti vreće kane, sapune od maslinova ulja i biljne pripravke — kao i barem stotinjak drugih sastojaka, uglavnom otrovnih. A tu su još ogromne bale raznih svila, hrpe pozamanterije i pronalaženje tridesetak švelja koje će nam se pridružiti na putovanju u planine, a sve je to, zahvaljujući kugi, daleko teže nego što bi čovjek očekivao. Noću u glavi neprestano vrtim riječi Daniela al-Ribatija. Namjeravam li pobjeći iz ropstva, sada je prava prilika. Dvor je već ionako u potpunom kaosu. Stranci dolaze i odlaze, dvorski službenici sklanjaju članove svojih obitelji kod rodbine na jugu zemlje gdje se kuga još nije pojavila, a moji

-152-

brojni zadaci vode me izvan zidina palače u najčudnija doba dana, i to bez ikakvih zaustavljanja ili pretresa. Mogao bih jednostavno išetati odavde. Pronaći Daniela, prihvatiti njegovu pomoć. Napustiti Meknes i nikada se više ne vratiti. Započeti novi život negdje drugdje. Bilo gdje. I to kao potpuno slobodan čovjek. Jednog jutra, kada je Ismailov bijes zbog po njemu očite lijenosti građevinskih radnika ponovno uskipio, tako da je osobno zgrabio i odvukao jednog od robova i bacio ga izgladnjelim lavovima, koji po hitrom i krvavom postupku razriješiše njegovo tijelo svih muka, postadoh svjestan kako mi se misli opetovano vraćaju na bijeg. Ta me zamisao proganjala cijelo jutro, sve dok ne postade nepodnošljiva. Jurim natrag do svoje sobe, otvaram drvenu škrinju, prekapam po stvarima u stanju slijepa ludila, i već trenutak kasnije odlučno koračam kolonadom u smjeru Bab al-Raisa, s improviziranom vrećom prebačenom preko ramena. Na sebi imam dželabu koja će me zaštititi kada konačno stignem do medine. A iza medine prostire se ostatak mog života. Umotane u čitavu dužinu pamučnog turbana leže: moj primjerak Rumijeve poezije, moj Kuran, jedna čista tunika, jedna dugačka košulja, moje najbolje pero i bočica tinte. Dođe li do najgorega, ponudit ću svoje pisarske usluge ili se zaposliti kao javni pisac pisama. Na remenu priljubljenom uz moje tijelo privezana je torbica u kojoj se nalazi sav novac koji posjedujem. Dovoljno, možda za kupnju jedne mule. Koliko uopće košta mula? Nemam ni najdalju predodžbu. Sigurno puno više nego prije pojave kuge u Meknesu, jer broj očajnika koji nastoje pobjeći iz grada svakim je danom sve veći. No, bude li mula preskupa, morat ću se osloniti na vlastite noge. "Nus-Nus!" Riječi su joj jedva čujne, toliko je zadihana. Nagnu se naprijed, hvatajući zrak, ruku položenih na bedra, dok joj se grudi nadimlju. Uspravi se, nasmijavši se blago posramljeno. "Posvuda sam te tražila." Bješe to Makarim, robinja dodijeljena Alys. Pruža mi neki predmet, a ja zurim u grančicu korijandra, lagano povenulog od topline djevojčine ruke. Korijandar. Ljudi prolaze pored nas kao da smo tek dva kamena posred rijeke. Nastojeći

-153-

prikriti drhtanje u glasu, pitam je, "Tvoja gospodarica, je li dobro?" "Ne znam. Djeluje uznemireno. Razdražljivo. Bijeda je nego inače." Prolazimo kroz moju sobu, gdje ostavljam svoje stvari. Na ulazu u harem, iznenađen sam činjenicom što ne zatječem Qarima nego jednog starijeg čuvara, mislim da se zove Ibrahim. "Gdje je Qarim?" Ibrahim složi grimasu i prijeđe prstom preko grla. "Mrtav?" Čuvar mi uputi širok osmijeh, tako da uspijevam vidjeti komadić mesa gdje mu je svojedobno odrezan jezik. Stresoh se, no ne zbog sakaćenja koje je ovdje prilično uobičajeno, već od pomisli kako je Quarim uistinu bolesno izgledao posljednji put kada sam ga vidio, kako mi se pokušao obratiti, a kako sam ja samo projurio mimo njega. Dok prolazim kroz kapiju, izgovaram kratku molitvu za pokoj njegove duše, nadajući se da će mi oprostiti što sam bio tako loš prijatelj. Alys je bijela poput jasminova cvijeta. Dok se formalno klanjam, ona briznu u plač, što joj uopće nije nalik. Mrštim se. "Zašto ste me zvali?" Iznenada se osjećam uznemireno poput duha iz svjetiljke, čiji je miran san prekinut bez valjanog razloga. Drhtavom rukom pokazuje na sag u drugom dijelu prostorije gdje se nalazi čipkana marama s četiri-pet tamnih mrlja. "Ta žena je pravo čudovište! Nije joj bilo dovoljno što me pokušala otrovati svojim pripravcima, sada mi šalje ovo..." Zaputih se prema komadiću čipke i zagledah se u njega, ne shvaćajući o čemu je riječ. Što li je to? Komadići sušene smokve? Komadići smole? "'Nosi je u blizini svojeg srca,' rekla mi je. 'To će ti donijeti sreću. ' Pritom mi naravno nije spomenula kakvu mi je sreću namijenila!" Saginjem se kako bih iz blizine promotrio o čemu je riječ. "Ne diraj to!" viknu Alys očajnički. Posrijedi su kraste, tek sada vidim. Sasušeni gnoj i krv, stvrdnuti u krastu. Instinkt mi govori da su u pitanju ostaci Fatiminih okuženih čireva, stoga se naglo povlačim. "Maleeo, drevna majko, zaštiti me!" otelo mi se nesvjesno s

-154-

usana. Kada se ponovno okrenuh, ugledah Alys kako se smiješi kroz suze. "Stare navike teško umiru." Izrekavši to, hitro se prekriži. "Alys..." rekoh u znak upozorenja, a ona spusti ruku. "Mi i nismo toliko različiti, ti i ja, unatoč svim vanjskim činjenicama koje upućuju na suprotno — oboje se u krajnosti molimo svojim bogovima." "U krajnosti i u tajnosti. Ako ti je iole stalo do života." Šaljem djevojku, Makarim, da donese kliješta iz kuhinje, a kada se konačno vraća, palim vatru u dvorištu i spaljujem tkaninu i njezin sadržaj, promatrajući inkriminirani predmet sve dok od njega ne ostane ništa više do pepela — čak i to odlučno zakopavam. "Pomislila sam da si otišao i napustio me", govori tihim glasom. Oklijevajući, naposlijetku rekoh, "Umalo i jesam." Nikada ne smije doznati koliko sam bio blizu tome. U trenutku kada sam pakirao svojih nekoliko stvari i planirao bijeg, ona je otvarala čipkanu tkaninu punu kužnih krasta. Od same pomisli dođe mi da povratim. "Ne mogu te kriviti zbog toga. U ovim teškim vremenima svatko se mora najprije pobrinuti za sebe. Bolje je da odeš, Nus-Nus. Pođi smjesta — ovo ti je možda jedina prilika da se dočepaš slobode. Kada su srce i savjest vezani lancima, kakvi su izgledi za slobodu? Zatresoh glavom. "Ne mogu." "Lagala bih kada bih rekla da mi nije zbog toga drago." Gleda me u oči, no iako su njezine plave oči beskrajno izražajne, nisam sasvim siguran što točno vidim u njima, osim što znadem da ne uspijevam skrenuti pogled. Ona naposlijetku ispruži ruku, tipična engleska gesta, a ja je prihvatih, nježno, između dlanova. Djeluje kao da vrije životom, dvama životima. Saginjem glavu i prislanjam njenu ruku o čelo, a potom je hitro napuštam jer su mi oči pune suza. Selidbena povorka proteže se miljama: nekoliko tuceta otvorenih i zatvorenih kola za Ismaila i njegovu odjeću i nakit, zlato i oružje, njegov krevet, sagove, prekrivače i omiljene komade namještaja, njegov pokretni hamam, njegova mirisna ulja i parfeme, uljanice i boce, njegov Kur’an i molitvene prostirke, njegove omiljene mačke. Abdelaziz, doktor Friedrich i

-155-

Ben Hadou putuju s Ismailom, okruženi elitnim buharskim postrojbama i konjicom. Ja putujem s dvorskim robovima i našim skromnim potrepštinama: odjećom, krevetninom i nekoliko osobnih sitnica. Za nama slijede žene i djeca i dvorski čuvari unutarnjih prostorija, njih petstotinjak, svi odreda eunusi. Iza njih su astronomi, dvorska gospoda i viši dužnosnici, njihove obitelji i posluga. Potom slijede kola puna robnih zaliha; Malik i njegovo kuhinjsko osoblje; švelje, krojači, frizeri, kovači i ostali zanatlije. Putnička povorka proteže se preko brda iza nas i još dalje izvan vidokruga. Negdje na samom začelju pješači i čitava vojska robova, sastavljena uglavnom od Afrikanaca — kršćani su ostali u gradu kako bi nastavili s radom, pod budnim okom najpouzdanijih (dakle, najokrutnijih) nadzornika. Ismail je svojim majstorima zidarima ostavio dugačak popis zadataka koje očekuje da budu obavljeni do njegova povratka, i teško njima ne zatekne li sve u zadovoljavajućem redu. Nakon pet dana jahanja stižemo do prohladnih obronaka planinskog lanca Atlasa te se ondje utaborismo, tik uz prozirno zelenkaste vode rijeke Melwiye. Gol do pojasa na vrelome suncu, radim zajedno s ostalim robovima na podizanju sultanovih šatora, no neravno tlo dodatno otežava posao tako da paviljoni — crno-bijeli izvana, zeleno-crveno-zlatni iznutra — bivaju previše zbijeni pa je svak’ svakome na putu. Već je izbila i prva tučnjava. Netko je slučajno zadobio udarac pri nespretnom zamahu maljem, i odlučio stvar preuzeti u svoje ruke, a astronomi su se zbog poteškoća u smještanju opreme na nepoznatom terenu podijelili na dva tabora, i sada se svađaju oko preciznog smjera kible — što je detalj od životne važnosti, jer sultan u svako doba dana želi imati mogućnost prileći glave okrenute prema Meki. Upravo u tome trenutku prilazi nam Ismail s Alys pod desnom i Zidanom pod lijevom rukom. Svi odreda spuštamo se u dubok naklon, lica zagnjurenih u travu, zadržavajući pogled na tlu. "Što li ovo znači?" Ismailov je sluh istančan poput šišmiševa — očito je načuo njihovu prepirku. Primjećujem kako zvjezdoznanci razmjenjuju uspaničene poglede, trenutačno zacijeljevši svaki trag razdora. "Robovi odbijaju slušati upute — svojevoljno su odlučili postaviti šatore prema potpuno pogrešnom rasporedu. Ćaba se nalazi u ovome smjeru..." Glavni astronom pokazuje

-156-

sultanu svoju spravu za otkrivanje smjera kible, a Ismail se prigiba kako bi promotrio složene oznake na graviranim bakrenim diskovima. Kada se uspravio, lice mu je bilo ljubičasto od bijesa. Nakon silnih godina provedenih u njegovoj službi, ne bi me trebala pretjerano čuditi brzina kojom mijenja raspoloženja, no čak ni ja nisam sasvim pripremljen na žestinu njegove ćudi. "Sve ih postrijeljajte!" urla čuvarima. Rukom maše po zraku kako bi naznačio sve sudionike podizanja šatora, nas četrdesetak. "Sve ih želim mrtve. Oni vrijeđaju Proroka! Oni vrijeđaju mene! Sve ih postrijeljajte!" Očajnički želim skočiti na noge i potrčati u nepoznatu smjeru. No, kao začaran kakvom čarolijom, ne mogu se ni pomaknuti. U stanju sam tek blago okrenuti glavu kako bih promatrao vlastiti usud. Čuvar najbliži sultanu stade oklijevati — što bi kobno po njega. U djeliću sekunde, Ismail se obruši na njega, nastojeći mu oteti oružje. Sirota budala držaše se svoje kubure koji trenutak predugo, što mu ujedno bi posljednje što je stigao učiniti, jer kada spusti pogled nešto niže, ugleda dragim kamenjem optočen držak kraljevskog bodeža kako ponosno strši iz njegovih njedara. Usta mu se širom otvoriše, otkrivajući batrljak jezika. Potom se onako nijem stušti na tlo, ispustivši iz ruke kobno oružje. Ismail dohvati kuburu, napnu okidač i ne trudeći se nišaniti, ispali hitac u rasprostrto tijelo muškarca pored mene, koji zaurla od šoka i odskoči nekoliko centimetara od tla, lipteći krv koja, onako vrela, zapljusnu i mene. Kao da je to bio znak koji su čekali, i ostali čuvari divljački zapucaše. Na sve strane zavlada kaos. Iznenada začuh ženski vrisak, i iako je nikada prije nisam čuo vrištati, znam da je Alys. "Nemojte, gospodaru!" Muški glas — Kotlokrpa — Kaid Mohammed ben Hadou. "Trebat će nam streljiva, gospodaru. Planine su prepune Berbera." Uistinu mudar čovjek, taj Kotlokrpa — k tome i prilično hrabar. Nema previše smisla apelirati na Ismailovu mekšu stranu — on je jednostavno ne posjeduje. Ben Hadou uzme si za pravo da stražarima dade znak neka odstupe. Uslijediše kratke konzultacije između sultana i kaida, i Ismail se potom zaputi medu nas, dok iz njega, poput vulkanskog oblaka, isparava nasilje. Vidim njegove zlatom urešene bahuše kako prođoše pored mene, a nešto dalje začu se mokri zvuk hrskanja i ljudsko zavijanje, više nalik životinjskome. Okrenuh se i ugledah Ismaila kako mahnito udara na sve

-157-

strane, poput podivljalog vihora, s maljem za podizanje šatora u svakoj ruci, razbija lubanje podastrtih mu robova. Umrijet ću. Osjećam tu izvjesnost poput olova u dubini utrobe. Ovdje, neslavno ležeći na trbuhu, na komadiću sasušene trave, u tuđoj zemlji, bez ikakva valjana razloga, umrijet ću. Bio sam korak do smrti više puta. Svakog dana u kraljevskoj palači netko biva smaknut, često od Ismailove ruke. Neki smatraju velikom čašću biti smaknut od sultana glavom — uostalom, on je nasljednik Prorokove loze i stoga bliže Bogu nego što će itko od nas ikada biti. Kažu da će svatko tko pogine od sultanove ruke sigurno biti nagrađen u raju sjenovitim vrtovima punim ruža, gdje teku rijeke meda, mlijeka i vina, a fontane mirišu na đumbir i kamfor, okružen djevicama što mirišu na tamjan. Problem je u tome što, u trenucima krajnje opasnosti, mojim vladanjem upravljaju Maleeo i Kolotyolo, a oni nažalost ne nude takve blagodati. Pokušavam se pripremiti na susret s vlastitim precima, no jedino o čemu uspijevam razmišljati jest udarac koji će uslijediti, mrskanje moje krhke lubanje, liptanje krvi i mozgovine, i činjenica da ću umrijeti tu na tlu, smrskan maljem za podizanje šatora, i to pred očima žene koju volim. Upravo ta pomisao dala mi je snage. Osvrnuh se oko sebe. Ismail, i dalje jednako mahnit, udaljen je svega desetak koraka od mene. Sve se više približava. Vidim kako nogom udara tijelo sljedećeg roba — čovjek uopće ne reagira, očigledno mrtav, a on samo ide dalje. Rob koji leži pored mene žrtva je strijeljanja, polovica njegove lubanje leži rasprsnuta po travi. Potajice pružam ruke i šakama grabim ostatke krvi i mozga sirotog jadnika. Hitro ih razmazujem po glavi i vratu, zauzimam mučeničku pozu, izvinuta vrata, iščekujući vlastiti kraj. Ostadoh tako nepomično ležati sve dok vrućina protekloga dana sasvim ne splasnu, sve dok nije pao mrak i dok mjesec nije izašao iz svojeg tajnog skrovišta. "Sada možeš ustati, Nus-Nus." Trepnuh i okrenuh glavu, a vlastito lice doima mi se potpuno strano, nekako hladno i ukočeno. Abdelaziz stoji nagnut nada mnom, podbočen. Mjesečina obasjava dragulje što rese njegov turban. Lice mu je zaklonjeno sjenom, no osjećam njegov osmijeh kako lebdi u mraku između nas.

-158-

"Domišljat momak. Vidio sam što si učinio." "Je li otišao?" Pokušavam se pomaknuti, no tijelo me ne sluša. Uz velike napore, uspijevam se pridignuti u sjedeći položaj. Lice mi i dalje djeluje nekako strano, kao da me uopće nije spopao snažan napadaj gađenja. Prije nego što sam se uspio snaći, nečije ruke zgrabiše moje nadlaktice i podigoše me na noge. Oko glave mi zavezaše komad hladne i vlažne tkanine što miriše na neku jaku kemikaliju, i svijet se iznenada izvrnu naopako dok me, poput zaklane ovce, nose prebačenog preko ramena. Unesoše me u šator na samom rubu tabora. Izvana izgleda kao običan vojnički šator, ali iznutra... Netko se potrudio opremiti to mjesto s jednom jedinom svrhom. Unutra su naslagani madraci i jastuci, okruženi francuskim kićenim ogledalima, i čitava prostorija intenzivno zaudara po dimu, slatkastim mirisnim štapićima i prosutom sjemenu. U središtu šatora, među jastucima, zabijen je kolac. Stadoh se opirati, no udovi su mi mlitavi i posve beskorisni, svladani opojnim sredstvom koje sam udisao kroz tkaninu, te u tom trenu prokleh zlotvora koji je osmislio takvo sredstvo, što ostavlja um budnim, dok je tijelo sasvim uspavano. Bacaju me na madrac i vežu ruke o kolac, a ja sve to vrijeme govorim svojim nogama da se usprave na tlu kako bih iščupao kolac iz zemlje i njime na smrt izmlatio neprijatelja, no čini se da su se svi mišići moga tijela oglušili na moje zahtjeve. Čujem ga kako zapovjeda jednome od robova da donese vodu, sapun i maleni ručnik, a nekoliko trenutaka kasnije, mladić se vraća sa zapovijeđenim mu potrepštinama te stade čistiti krv i mozgovinu s mojeg lica. Tog sam momka već prije spazio u taboru, no ne znam mu ime, a ne bih ga bio u stanju izgovoriti čak ni da ga znam. Stoga ga promatram razrogačenih očiju, nastojeći mu na taj način prenijeti opiranje ovoj nečasnoj situaciji i molbu da otrči po pomoć, no njegov je pogled spušten i nedostupan: sigurno nije prvi put da prisustvuje nečem takvom. Vjerojatno je, jadnik, i sam bio podvrgnut mnogo gorim stvarima. Veliki vezir mota se po šatoru paleći lanterne i tiho pjevušeći sebi u bradu — melodiju poznatu pod imenom Lovac i golubica, tu krasnu nježnu pjesmu omiljenu među haremskim ženama — a ja osjećam kako mi se od silnog gađenja okreće želudac. Je li, dakle, to ono kako me on doživljava — kao bespomoćan plijen koji će uskoro prostrijeliti svojom strijelom?

-159-

Konačno je završio s pripremama. Čučnu pored mene. "Eto, Nus-Nus, ovako je već mnogo ugodnije, zar ne? Samo nas dvojica. On ionako misli da si mrtav, Ismail — ako uopće misli na tebe. Sada si samo meni na raspolaganju, da činim s tobom što god me volja." Zadignu mi halju, razotkrivajući me, te stade piljiti u ostatke mojih genitalija. Potom me uhvati za penis i stade ga pohlepno milovati. "Uistinu lijep, uredno odrađen posao, zar ne? Baš kako valja: osobno sam platio najboljeg čovjeka te struke, nakon što se nagledah izmesarenih uradaka na drugima, natečenih šavova, upala, trovanja krvi. Valjalo je dobro izabrati." Odmjerava me od glave do pete svojim lijenim pogledom, očito uživajući u iskazivanju moći nad osobom koja bi ga u nešto drugačijim okolnostima u trenu sravnila sa zemljom. "Spadones, čupanje testisa; ili thlibaie, jednostavan zahvat mrskanja istih, ili sandali, uklanjanje penisa i testisa, što je uobičajen postupak kod crnaca. Takva kastracija za sobom povlači visoku stopu smrtnosti, a od onih koji ipak prežive, mnogima ostaje tako malo da se jedva uspijevaju pomokriti." Naginje se još bliže. "Crni John u svojem turbanu nosi veliku srebrnu iglu ukrašenu smaragdom... Možda si je zamijetio?" Jesam, primijetio sam tu iglu, no umjesto potvrdnog odgovora, nastavljam tupo zuriti u prazan prostor preko njegova ramena, kao da uopće nije pored mene. Osjećam podmukli osmijeh u njegovu glasu dok nastavlja, "Znaš, to ti nije igla — to je šupljikava cjevčica. Koristi je kako bi se pomokrio." Od njegova stiska blago se trznuh. "Imao si sreću: ja sam bio taj koji se usprotivio rezanju kompletne opreme — uočio sam tvoj puni potencijal i zaključio da je posrijedi sjajna investicija za budućnost." Krepaj! Kad-tad vidjet ću te mrtvog, odrubljene glave, dok ti iz očnih duplja gmižu crvi. "Ksenofont nam govori da divlji pastusi, nakon kastracije, gube loše osobine, prestaju ujedati i ritati se, no i dalje odlično služe u boju; a kaže i da psi s kastracijom ne gube na snazi ili sposobnosti za lov, samo im više ne pada na pamet pobjeći od gospodara. Vjerujem da isto, ako ne i još više, vrijedi i kada su u pitanju ljudi. S uklanjanjem muda postaju pitomiji. A, nadam se i zahvalniji. Čuo sam, također, da taj postupak može poboljšati — a ne, kako mnogi vjeruju, spriječiti — spolnu aktivnost, a ako je k tome kastracija obavljena nakon puberteta, spolna se želja uopće ne smanjuje. A siguran sam, Nus-Nus, da će se, uz malo poticaja, isto pokazati i kod tebe.

-160-

"Ovo baš i nije sasvim u skladu s mojim maštarijama o našem susretu, no ne možeš me kriviti što sam iskoristio priliku kada se konačno ukazala. Najprije malo slatke ljubavne igre, a potom ćemo te odnijeti natrag gdje smo te i pronašli i uistinu ti razmrskati glavu. I nitko neće nikada znati da si preživio pokolj na nekoliko kratkih sati. Uistinu šteta što je moralo doći do ovoga, Nus-Nus. Sve je moglo biti potpuno drugačije da nisi bio toliko tvrdoglav. Sve što sam ikada želio, bilo je podučiti te umijeću užitka. Tako si ostvaren na svim ostalim poljima — to bi sjajno upotpunilo tvoje obrazovanje. Kakva šteta ovako prekrasnoga tijela." Dade znak svome robu i zajedno me okrenuše i namjestiše tako da mi je stražnjica okrenuta prema njemu. Dok momku daje nalog da se udalji, zgroženo se prisjetih Alys, koja je na isti način bila namještena posred Ismailova kreveta, one prve noći. Potom osjetih njegove ruke na sebi i istog trena u mislima otplovih natrag u pustinju, gdje sam doživio svoje prvo silovanje, te mi se učini da sam uronjen u noćnu moru u kojoj me proganja zlo čudovište a ja nisam u stanju uteći... Iz ždrijela mi se prospe sadržaj želuca, zapljusnuvši raskošnu svilu, izbačen takvom silinom da poprska čak i staklene površine francuskih ogledala. "Srami se!" vikne veliki vezir zgađeno. Skoči na noge i udari me nogom u rebra. Iz mene provali nova bujica bljuvotine, što vjerujem da mu nije bila namjera, te mu poprska cipele, koje su nesumnjivo bile skupe. Zareži poput razjarena psa, ponovno me udarivši, ovaj put niže, u želudac. Osjetih bol, što je dobar znak — širi se mojim tijelom poput pročišćujućeg plamena. Očito, opojno sredstvo lagano popušta. Savijam nožne prste i osjećam kako se miču na podu, isprva lagano, potom malo odlučnije. Hajde, nalažem svojem beskorisnom tijelu. Usredotočujem se na vlastite ruke, svezane o željezni kolac, usmjeravajući misli u prste, jedan za drugim — i, jedan za drugim, promatram ih kako se miču. Čvrsto zgrabih kolac i stadoh ga vući i čupati... "Što je? Što?" Abdelaziz izbezumljeno krešti. Pokušava dograbiti bodež. Kolac konačno popusti te ga dohvatih njime, zadavši mu udarac koji se glasno i pobjedonosno stušti ravno posred turbanom okićene glave. Ali, naravno, veliki vezir nosi turban još veći i raskošniji od sultanova. Njegov turban sadrži metre i metre tkanine, omotane u beskonačne složene navoje, tako da mu glava nalikuje na divovsku lukovicu. Udarac ga tek na tren

-161-

ošamuti, te on svom silinom nasrnu bodežom na mene, dok mu iz očiju sijeva uskraćena pohota. Izmakoh prvom naletu, nastojeći mu zadati protuudarac pri sljedećem nasrtaju, no on je poput stijene. Bodež me probode ispod rebara. Ne osjećam bol, samo val vrućine koji dodatno hrani moj uskiptjeli bijes. Zavitlah kolcem iznad glave, punom dužinom prikupljajući snagu za idući udarac koji ga razvali posred grudi, oborivši ga s nogu: poput letećeg nilskog konja slijeće na leđa, a iz njega, uz glasno pištanje, bi ispuhnut sav zrak. Nakon tog udarca više neće ustati — neću to dopustiti. Jednom nogom među jastucima, dok drugom pritišćem želudac, oduzimam mu bodež iz omlitavljele ruke. "Sada bi bilo dosta, Nus-Nus." Na vratima ugledah Ben Hadoua, a tik do njega, Abdelazizova nijemog slugu. Dječak uspaničeno zvjera u bodež, i svoga gospodara rasprostrtog na tlu, te se glavom bez obzira dade u bijeg. "Ostavi ga. Koliko god ga obojica prezirali, od ovoga bi bilo slabe koristi." Život se nastavlja, kao da se nije dogodilo ništa izvan okvira uobičajenog. Kada se ponovno pojavih u čistoj odjeći, rane previjene rukom smirenog i praktičnog Kotlokrpe, Ismail mi zadaje uobičajena dnevna zaduženja, kao da nikada nije bio tek za trenutak udaljen od toga da mi maljem razbije lubanju. Za večerom, nakon što smo Amadou i ja obavili svoju dužnost kušanja hrane, prilično je sjetna raspoloženja, što je kod njega često nakon izvršena krvoprolića. Sjedimo na sagu rasprostrtom ispred njegova glavnog paviljona, promatrajući nebo. "Moji mi astronomi govore da su ove iste zvijezde što sjaje nad nama nekoć sjale nad Prorokom dok je sjedio na ulazu u pećinu Hira. Vidiš li tamo al-šaulu, uzdignuti škorpionov rep..." pokazuje rukom u smjeru bezbroj neraspoznatljivih točkica svjetlosti razasutih po noćnom nebu. "Pokraj Tinnina, zmije; Sa’ad al-Malik, zvijezda velikoga kralja." Dugo zuri u posljednji tračak svjetlosti, onako tih, zamišljen, dok mu mjesečina ocrtava profinjeni profil, podarivši srebrn odsjaj njegovim očima. Naposlijetku progovori, "U kakvom li ću sjećanju ostati budućim naraštajima, Nus-Nus?" Je li ikada postojalo pitanje opasnije od toga, koje k tome zahtijeva iskren odgovor? Tijekom proteklih godina raspravljali smo o mnogim stvarima, no posrijedi su uglavnom bila pitanja strogo praktične naravi: o blagodatima

-162-

vune zimi i pamuka u ljetnim mjesecima; o kakvoći soli dobivene iz različitih izvora — morska ili pustinjska; o prirodi mačaka i deva. Želio je znati kako je u Veneciji, no primijetio sam da mu se oči zamutiše dok sam govorio o njenim vodenim ulicama — jednostavno nije mogao zamisliti nešto poput kanala, niti ga je to odveć zanimalo. No, kada sam govorio o arhitekturi i silnom pokazivanju raskoši i bogatstva, pozorno me slušao i postavljao mnoga potpitanja. Zanimala su ga jezična pitanja i priroda prevođenja, pogotovo kada je riječ o stručnim izrazima; raspravljali smo čak o Aristotelu, Homeru i Pliniju — o piscima koji, s obzirom na to da prethodiše rođenju islama, nude nešto sigurniji teren za raspravu od mojeg omiljenog Rumija, sa svojim uzletima u ekstatičnu fantaziju i svojim opasno heretičnim stavovima. No, Ismail nikada prije nije dao naslutiti ni trunak svoje ranjivosti ili sumnje, te stoga nisam znao kako bih uopće reagirao. "Kao veliki vladar?" iskušavam kliski teren. Polagano kimnu glavom. "Ali što čini nekog vladara velikim? Što li će povijest govoriti o meni?" "Na žalost, nisam previše upućen u te stvari, gospodaru." Fiksira me svojim tamnim pogledom, dok mu oči sjaje. "Abdelaziz mi je rekao da si i ti sin nekoga kralja." Mogao bih to pokušati poreći, tvrdeći kako mu je veliki vezir slagao, no bila bi to neistina, iako je očevo kraljevstvo na kraju bilo jedva veće od jednog od Ismailovih paviljona, a ja sebe nikada nisam smatrao nekim vladarem. Spuštam glavu. "Riječ je o sasvim nevažnom kralju, gospodaru — svaka usporedba bila bi suvišna." "Ta, hajde, momče, ne budi tako skroman." Ima li išta jezivije od hladna pogleda krvnika na žrtvi dok od nje traži da presudi sama sebi ? Očajnički kopam po sjećanju ne bih li se prisjetio svega što znam o kraljevima, iz priča zapadnoafričkih griota, plemenskih pripovjedača, dok pletu pjesme i rime uz plamen logorske vatre. Sva su mi se imena potpuno izmiješala. Faraon Akhenaton, Askia Toure, kralj Songajskog Carstva; rimski Cezar, Hanibal, Kir, Aleksandar Veliki i Sulejman, koji je prepilio dijete popola i razdijelio ga dvjema majkama, ili nešto slično. Moja braća i ja bili smo prilično opčinjeni krvavim pojedinostima iz priča o pothvatima tih velikih vladara — o zatvorenicima čije su lubanje smrskane pod slonovskim stopalima: o neprijateljima koji su

-163-

živi zakapani; o dojenčadi spaljenoj kao žrtve poganskim božanstvima; o pokoljima u Jennei i Babilonu... Čini se da je okrutnost jedna od sastavnih i nužno potrebnih osobina svakog vladara, ili možda vladarski položaj nameće takvo ponašanje običnom smrtniku. Je li moguće da upravo to čudovišno ponašanje osigurava osobi mjesto na prijestolju? Za Ismaila kažu da je svoj put do marokanskog trona izborio između desetak ili više potencijalnih pretendenata od kojih su neki bili daleko zaslužniji od njega, iako ni sam ne znam ima li ikakve istine u tome. Ili pak moć do te mjere izopačuje čovjekovu dušu da na kraju uistinu vjeruje kako je iznad svih ostalih? Da mi se svi iznenada stanu klanjati, ophodeći se sa mnom kao s kakvim božanstvom što pohodi zemlju, da ugađaju svakom mojem hiru, da mi se prestravljeno bacaju pod noge i okreću pogled na drugu stranu svaki put kada prolijem tuđu krv, bih li i ja bio poput Ismaila? Ta bi se pomisao mogla smatrati izdajničkom, te strahujem da se možda dade i iščitati s lica. Već ionako oduljih s odgovorom. Hajde, Nus-Nus, reci nešto. Reci bilo što! "Mislim, gospodaru, da će vas pamtiti kao Prvaka Maroka." Njegove sjajne oči stisnuše se u polumjesece — je li to izraz sumnje? Ne, oduševljenja. "Prvak, da, to mi se sviđa. Pamtit će me kao Promicatelja Vjere, Goniča Bezvjernika, Pronositelja Polumjeseca. A pamtit će me i kao Graditelja, kralja koji je podigao Meknes od običnog sela do velebnog kraljevskog grada. I kao začetnika veličanstvene dinastije." Naglo ustade i ushoda se uokolo, kao da se upravo sprema otposlati tu sliku o sebi u svijet. Naravno, on je već dio jedne dinastije — dinastije Alavita, šarifa što potječu od drevnog Proroka, krvnom linijom njegove kćeri Fatime. Prešućujem to. A ne spominjem ni njegovu jezivu deriščad, koji su to jutro pronađeni u jednom od spremnika kako se prežderavaju grešnom mješavinom datulja, šećera i smena, zrelog fermentiranog maslaca koji težinom vrijedi gotovo jednako kao i suho zlato. Kladim se da su se njegovi sinovi nažderali smena upravo stoga što je toliko neprocjenjiv. Starije žene po lokalnim selima odmjereno ljušte smen žličicu po žličicu, kako bi glazirale kakav umak, začinile kuskus za vrlo posebne prigode, ili možda kakav svadbeni složenac. Ali bogati i razmaženi ne razumiju pravu vrijednost ičega. Žderu sve dok se ne ispovraćaju, i onda ponovno nastavljaju s jelom. Kraljevski emiri uhvaćeni su zahvaljujući tragu bljuvotine koji su za sobom ostavili, no za taj prijestup, naravno, nisu kažnjeni. Oni su nastavljači Ismailove veličanstvene loze, nositelji njegove čarobne dinastije. Krađa je pripisana dvojici ubogih

-164-

robova, za što su im odrubljene glave. Moćnike prvenstveno pokreće pohlepa. Oni žive kako bi tamanili; hranu, piće, muškarce, žene. Čitav svijet. Njihov apetit nikada nije potpuno zadovoljen: ta lakoma, zlokobna praznina u njima jednostavno nikada ne biva posve ispunjena. Razmišljam o svojem ocu dok leži u tami, ogorčen. Ponekad je ipak bolje ne biti kralj.

-165-

18. A LYS Već sam danima u šoku, samo sjedim u ženskom paviljonu poput velike voštane lutke, jedva svjesna svojeg okruženja, neprestanog svračjeg graktanja, dolazaka i odlazaka brojnih slugu, djece i hrane, ne usudeći se gotovo ni disati. Znala sam otprije da je muškarac čije dijete nosim prilično zastrašujuć, no sada sam imala prilike osvjedočiti se o njegovoj istinskoj prirodi, te mi se čini kao da sam zavirila u ponor bez dna. Ruke koje me svojedobno milovaše, sada sam mogla vidjeti kako nemilice siju smrt. Svaki put kad zaklopim oči, pred sobom vidim dugačke maljeve kako udaraju na sve strane, razbijajući glave i mrskajući kralježnice, noge, rebra, bez milosti, bez trunke razuma. Ta iskonska brutalnost, ta neutaživa krvožednost muškarca koji je otac mog djeteta, postala je mojom definicijom samoga Vraga. Najgore od svega, ondje je bio i Nus-Nus, izvaljen na tlu, lica okrenuta zemlji, u iščekivanju smrtonosnog udarca. Kakav užas mora shrvati čovjeka da ostane tako ležati očekujući sigurnu smrt? Pogledavala sam Zidanu, nadajući se da će ona uspjeti zaustaviti muževljevo divljanje, poput prirodne sile što se suprotstavlja drugoj prirodnoj sili, no tek jedan pogled bio je dovoljan da shvatim kako joj oči sjaje, a šake se grče i stišću, kao da bi najradije i sama pohrlila u taj pokolj i osobno razmrskala nekoliko lubanja. Bila sam toliko sigurna da ću vidjeti kako mi ubijaju prijatelja da sam, stidim se priznati, gotovo i sama pobjegla umjesto njega. No, tada ugledah njegovu ispruženu ruku. Zagrabio je krv sirotog čovjeka što ležaše pored njega, razmazavši je po glavi i vratu, te ostade nepomično ležati. Pogled mi skrenu na sultana koji se upravo riješio još jedne žrtve. Bješe okrenut leđima, no potom se okrenu naprijed i zaputi prema Nus-Nusu, nezasitan u želji da prolije još krvi, te se činilo da ta jednostavna lukavština ipak neće upaliti. Sultan naposlijetku stignu i do njega, zaustavivši se načas kako bi promotrio vlastitih ruku djelo, a u tom trenu, kao da ga je nešto napustilo, kao da je neki zli duh konačno istjeran iz njegova tijela, samo ispusti malj iz ruke i ode u suprotnom smjeru, uhvativši velikog vezira pod ruku,

-166-

zaokupivši se neobaveznim ćaskanjem, kao da je i do tada raspravljao o sutrašnjim vremenskim prilikama. Nisam imala pojma sve do tog trenutka da je u stanju počiniti takve strahote. A ja? Ja nosim njegovo dijete. Čuči unutra, raste svakim novim trenutkom u sićušnu kopiju oca. Nije li to jeziva pomisao? Toliko sam željela dijete da sam odabrala odbaciti vlastitu vjeru radije nego umrijeti, i eto kako sam kažnjena za svoj grijeh. Pokušavala sam moliti, no čini se da sam zaboravila riječi svake molitve koju sam ikad znala. Kažu da šok može imati vrlo čudne posljedice po ljudski um, no ovo se čini kao najokrutniji mogući udarac. Život se nastavlja, neumoljivo, a ja u sebi nastojim prihvatiti ljude o kojima trenutno ovisi moje postojanje. Uvjeravam samu sebe da je sultan zacijelo bio grubo isprovociran, uvrijeđen — možda čak izdan. Da nasilnost njegove kazne sigurno odražava gnjusnu prirodu zla nanesenog njegovu imenu, osobi ili položaju, da je njegova reakcija sigurno donekle bila i opravdana, a njezina izravnost čini je dodatno iskrenom, osobnom... Ponekad se ulovim da razmišljam na takav način, koristeći otrcane fraze koje sam toliko prezirala kada bi ih moja majka koristila opravdavajući suprugovu rasipnost. "On je čovjek široke ruke", govorila bi nakon što se ponovno zadužio kockajući, ostavivši nas bez novca. "On je vrlo spontan. Ponese ga trenutak. Ne želi pokvariti zabavu prijateljima, jer zna da bi suzdržavanje u njima pobudilo osjećaj nelagode..." I tako redom. No, ono što čovjek ne može promijeniti, jednostavno mora prihvatiti. Nekako moram podučiti vlastite misli mirovanju, a osjećaje blagosti, jer će se inače moja uznemirenost prenijeti na bebu i dodatno potaknuti razvoj one monstruozne crte. Otkrivam da, nakon nekoliko tjedana provedenih na ovome mjestu, i nakon što su prošle paklene ljetne vrućine, počinjem uživati u smirenom životu, odmaknuta od jarosnih haremskih nadmetanja. Ostale žene neprestano prigovaraju zbog jednolične prehrane, zbog manjka namještaja, zbog kukaca i skučenosti zatvorenih šatora — no svejedno rijetko izlaze na svježi zrak. Ja, pak, odmah nakon večere odlazim u šetnju nedaleko od naših paviljona (unutar označenog prostora za žene – nisam toliko luda da se usudim odlutati izvan naših ograda) — gdje sjedam na stijenu odakle mogu vidjeti rijeku kako krivuda i planine što se pružaju iza nje.

-167-

Prvi put u životu imam prilike vidjeti takav krajolik. U Nizozemskoj jedva da se nazire kakav brežuljak, jedva kakva uzvisina. S vrha naše kuće u Haagu pucao je pogled sve do same obale pokraj Scheveningena, preko kilometara zelenih parkova i farmi, poldera i dina, do ravnog sivog mora negdje u daljini. Iskreno, to i nije bio inspirativan krajolik, iako je bio vrlo otvoren, jednostavan i smirujuć, baš kao i sami Holanđani. Počinjem se pitati, sjedeći tako pored uzburkane rijeke, čija je voda smeđa i blatna nakon obilatih kiša, podno divovskih planina čiji se nazubljeni vrhovi uzdižu pod oblake parajući nebo, odražava li donekle temperament ovdašnjih ljudi prirodu krajolika koji ih je oblikovao, čineći njihova raspoloženja ekstremnijima, njihove strasti izraženijima. Možda je upravo to pretvorilo sultana u čovjeka kakav jest. Polažem ruku na trbuh i molim bogove da ovo dijete u meni preuzme ono najbolje iz oba svijeta. Molim kako ne bih rodila još jedno čudovište.

-168-

19. Šaban, 1088. godine po hidžri

Kako se približava zima, do nas dopiru glasine da su izbili nemiri u Tafilaltu, gdje je Ismail za upravitelja postavio svojega starijeg brata Moulay al-Harranija ukazavši mu time milost bez presedana iako je bio začetnik ustanka u Marakešu. Izvještaji kažu da je al-Harrani udružio snage s mlađim bratom, Moulay al-Sagirom, i s plemenom posebno nezgodnih Berbera, plemenom Ait Atta, te sada zajedno planiraju pohod na Meknes kako bi osvojili trenutačno nezaštićen glavni grad. Čuvši te glasine, sultanovo lice ispuni se krvlju sve dok ne bi gotovo posve crno. Fijuče duž paviljona poput olujnog oblaka, izdajući bijesna naređenja, ushodavši se takvom žestinom da graške znoja izbiše na Abdelazizovu licu dok ga nastoji slijediti u stopu. "Taj moj prokleti brat! Želi li on to uništiti sve što sam stvorio? Zar me toliko mrzi? Trebao sam ga smaknuti još onomad, umjesto da mu podarim oprost za podizanje ustanka. Mišljah tada da sam poslušao onog dobrog anđela na mome ramenu koji je govorio o praštanju - no, čini se da je to ipak bio crni đavao. Trebao sam nabiti njegovu glavu na kolac i izložiti je na zidinama oko Marakeša dok sam mogao. No, sad kad ga se dočepam, odsjeći ću mu glavu i izvjesiti je nad glavni ulaz u Meknes!" Abdelaziz mu plaho povlađuje. Kada je sultan u takvom raspoloženju, bilo što drugo bilo bi ravno samoubojstvu. Ali kada Ismail stade govoriti o tome kako valja povesti vojsku kroz brda na jug ne bi li se obračunao s pobunjenicima, primjećujem da je veliki vezir sasvim problijedio. Noću se s rijeke diže ledena magla, poput jeziva daha tisuća demona, prekrivajući naše šatore tankim slojem leda. Logorovanje u podnožju planine, daleko od njegova uobičajena luksuza, već je samo po sebi dovoljno strašno, a kako bi tek strašan mogao biti prisilni marš kroz nemilosrdan planinski teren usred zime? Naš vezir nije se udebljao i omlohavio izlažući se prisilnim marševima — i gle sad, već se dobrovoljno javlja za povratak u Meknes kako bi nadgledao građevinske radove. Kada se konačno okrenuo, zamijetih u Ismailovim očima sjaj, te uviđam da

-169-

je itekako svjestan svega navedenoga, i da zapravo zadirkuje Hajiba, čovjeka koji bi mu bio od slabe praktične koristi u bitci. Pušta ga još neko vrijeme da se preznojava od muke, da bi ga potom obgrlio oko ramena. "Ne brini, Abdou. Neću te prisiliti da sa mnom jašeš u bitku — sumnjam da imamo dovoljno snažnog konja koji bi izdržao tvoj teret! Ne, potreban mi je netko u koga imam dovoljno povjerenja da ostane ovdje i nadgleda dvore u mojoj odsutnosti." Abdelazizova ramena ovjesiše se od olakšanja. No, tada mu nešto drugo padne na um te mi uputi usputni pogled, prodoran i proračunat. Uglavnom smo se uspješno izbjegavali proteklih tjedana, vezir i ja — ili, bolje rečeno, ja sam njega izbjegavao — ali u odsutnosti Ismaila i Kotlokrpe, neće preostati nitko tko bi me mogao zaštititi od njegovih zlih nakana. Iznenada čujem samog sebe kako izgovaram sljedeće, "Ne ostavljajte svojeg vjernog slugu, O Sunce i Mjeseče Maroka — povedite me sa sobom. Svim bih se srcem volio dokazati u bitci!" Abdelaziz mi dobaci ubojit pogled. "Koješta, Nus-Nus! Planine i nisu neko mjesto za eunuhe — oni nemaju izdržljivost za takve uvjete, baš kao ni snagu da prežive bitku. Uostalom, sultanu u takvom pothvatu nije potreban čuvar priležničkog dnevnika ili sluga od papuča!" Izgovori moje dvije uboge titule takvim podrugljivim tonom da zazvučaše apsurdno čak i mojim ušima. "Mislim da Amadou ne bi bio suviše sretan u planinama", reče Ismail blago. Sagnu se da pomiluje majmuna ispod svilenkaste brade, na što životinjica oduševljeno zažvrgolji. Da je Ismail kojim slučajem vladar životinjskog carstva, i on i njegovi podanici bili bi uistinu sretni. "Povjerit ću ga na brigu Bijelome Labudu." Pri pomisli na nju osjetih blago strujanje u tijelu. Pokupim li se s ostatkom vojske, ostavit ću Alys na milost i nemilost Abdelazizu i Zidani, koji bi se zasigurno s radošću riješili i nje i djeteta. "Ali, gospodine, znajte da sam vam na raspolaganju, bilo da ostanem ili pođem." Kao da je to uopće bilo potrebno izgovoriti. Na trenutak se zamisli. "Promaknut ću te u buharija, Nus-Nus. Dobro će ti pristajati." Potom uhvati vezira pod ruku te se udaljiše, raspravljajući o logistici. Buhari — već i sama pomisao toliko je apsurdna, da se jedva suzdržah da ne

-170-

prasnem u smijeh. Čini se da će ratnik u meni konačno ipak dobiti priliku da se pokaže u pravome svjetlu. Dan prije zakazanog marša, jedna nomatkinja prilazi našem taboru, spustivši se s planine okružena malenim stadom koza, od kojih svaka oko vrata ima privezanu srebrnu amajliju što izazva nagađanja medu sultanovom svitom. "Ona nije tek obična žena — ona je čarobnica, a ono su njena djeca, prerušena u koze." "Ne, ono su duše začaranih muškaraca zarobljene u tijelu koza" dobaci netko drugi, ocrtavši u zraku znak protiv uroka. Smiješim se, prisjetivši se Homerove Kirke. Ismail, koji bi se obično zgrozio pri samoj pomisli da žena putuje sama, k tome drsko otkrivena lica, prilično se zainteresirao za nju. Nomadske žene razgovaraju s duhovima i u stanju su pretkazati budućnost, a on se voli posavjetovati prije bitke. Vrlo je ljubazan s njome, iako je starija i prilično naborana od neprestane izloženosti suncu, te dijeli komplimente njenom stadu. Samo za njega, žena ih sve odreda imenuje, a on ih redom pamti, iako je riječ o nekoliko desetaka grla, sve mahom istog izgleda — crne i zgužvane loptice prepune energije. Ona baca kosti i najavljuje mu laku pobjedu te mu poklanja jednu od amajlija pričvršćenih o svoju halju — velik kvadrat srebra s nekim nepoznatim simbolima ugraviranim po cijeloj površini, kako bi otjerali zle utjecaje. Zauzvrat, on joj ljubi ruke (takvu gestu s njegove strane još nikada nisam vidio) te joj velikodušno poklanja vreću punu zlata koju uzima od Abdelaziza, jer on sam nikada ne nosi nešto tako prostačko kao što je novac. Dok je pratim iz tabora, pitam je tko je i odakle dolazi, a ona odgovara da se zove Amzir, Tuarežanka iz područja Tinariwen, pustinjskog područja. Umrljana je indigo bojom oko usana i očiju, a uši, vrat i ruke urešeni su teškim srebrnim nakitom, što jasno govori da se ne boji razbojnika. Počinjem se pitati posjeduje li uistinu čarobničke moći. A tada mi na um pade jedna zamisao. Nakon što joj izložih tu svoju zamisao i ispregovarah cijenu, ona se široko osmjehnu, pokazujući pritom krupne bijele zube. Ostavljamo njene koze u šatoru za goste, a ja je potom vodim do Zidane. "Ova se dama zove Amzir. Dolazi iz Velike pustinje, i baš kao i vi, znade upravljati duhovima. Mislio sam da biste se možda željeli posavjetovati s njome."

-171-

Carica odmjeri nomatkinju od glave do pete, očito nimalo impresionirana. "Vrlo si mršava", grubo je prokomentira. Tuarežanka se osmjehnu — bijaše to vrlo kiseo osmijeh, toliko oštar da bi njime mogla rezati kosti. "Ti si vrlo debela." Zidana se stade ponosno šepiriti, posve oduševljena. Kao da je ta razmjena komentara na neki način postavila društvene odnose među njima, velikodušno joj pokaže rukom da sjedne te zazvoni posluzi da im donese čaj. Provedoše neko vrijeme uspoređujući različita imena kojima se služe za pojedine duhove, a pustinjska žena pokaza dovoljno znanja da uskoro i Zidana stade ocrtavati simbole po tlu, a Amzir joj uzvraća svojom neobičnom kombinacijom krugova i linija. "Ovo će zaštititi tvoje dječake", reče starija žena naposlijetku. "Od vatre, poplave i kuge." "I od otrova?" Amzir kimnu glavom. "A od mača?" Tuarežanka doda još jedan simbol. Zidana se duboko zamisli. "A tu je još i smrt utapanjem, pa vješanje..." "Tvoji sinovi bit će zaštićeni..." Amzir kratko zastade, promotri simbole, te potom ispusti blag zvuk neodobravanja. "Što? Što je bilo? " "Tu je neka bijela žena, strankinja." Zidana se nagnu unatrag, lagano stisnutih očiju. "Nastavi." "Ona je trudna." Oči joj se blago raširiše. "Znam tko je. Hoće li biti muško?" Tuarežanka odmahnu prstom. "Neće biti onako kako ti se čini. Ispostavit će se da će njezino jedino dijete biti djevojčica. Čak i ako se isprva bude činilo da je muško." Takav odgovor oduševi Zidanu — stade se zadovoljno smijuljiti. "Dječak koji je zapravo djevojčica! Ha! To mi se sviđa. Znači, moji će dječaci preživjeti kako bi naslijedili oca?" "Dokle god je bijela žena na životu."

-172-

To je već manje veseli. Zadržavam dah. Iskreno, čitava stvar zvuči suviše namješteno, no Zidana naposlijetku zamišljeno kimnu glavom te potom obasipa ženu brojnim darovima: nakitom i grumenjem slatkog mirisnog jantara, kolačićima od badema, voćem za njene koze. Čini se da su obje vrlo zadovoljne susretom. Dok se opraštam od Tuarežanke, zagleda se u moje oči i oslovi me mojim imenom, ne Nus-Nus, nego mojim plemenskim imenom. To me toliko osupnu da gotovo i ne čuh što mi potom reče, pa je zamolih da još jednom ponovi izrečeno. "Budi postojan, ti koji si istodobno i mrtav i živ. Pred tobom su brojna mora koja ćeš morati prijeći." Mirno dozva svoje koze, koje nahrupiše iz gostinjskog šatora, i zaputi se niz rijeku gdje slatka ispaša još uvijek nije podlegla mrazu, a ja ostadoh namršteno zuriti za njom. Toga poslijepodneva izvukoše me van na Ismailovo zadovoljstvo (a moram neskromno priznati, i moje vlastito) u odori elitnog crnog čuvara, odnosno u dugačkoj grimiznoj tunici svezanoj preko bijele košulje i širokim hlačama s dugačkim pojasom od zelenog pamuka. Preko jednog ramena prebačen je kožni remen u koji je zataknut malen zakrivljeni bodež koji se nosi sasvim blizu njedara. Nema turbana, jer Ismail vjeruje da pokrivanje glave za vrijeme bitke slabi njegove buharije — uostalom, kako će ih anđeo pokupiti sa sobom u raj ako ih ne može dohvatiti za perčin? Ja nemam perčin — bez turbana, moja gola glava djeluje ranjivo i hladno. Padnem li u bitci, kliznut ću po hitrom postupku ravno u pakao. Kada odvedoh Amadoua k Alys na čuvanje, isprva me uopće nije prepoznala. Usplahireno je skočila na noge. Prvi put nakon duljeg vremena imam je prilike vidjeti uspravljenu. Trbuh joj je isturen poput zrele lubenice, pa me iznenada uhvati strah da će sigurno roditi za naše odsutnosti na ratištu. Majmun se zaputi u svoj uobičajeni harač po šatoru, u potrazi za slatkišima skrivenim ispod jastuka, što dodatno pojača moju sjetu — mi ljudi uistinu smo lakovjerni kada mislimo da nas životinje cijene zbog nas samih, a ne tek kao izvor hrane. Amadouova prisutnost vjerojatno bijaše zaslužna što me Alys konačno prepozna. "Ah, Nus-Nus, zamijenih te za kakva strogog stražara!" "Oprostite mi što sam vas uznemirio. Došao sam se pozdraviti. A i zamoliti

-173-

vas da pričuvate Amadoua — mislim da još nije sasvim spreman za odlazak u boj." "A ti?" Trudim se odglumiti hrabrost, iako ni sam nisam siguran jesam li dorastao odori i dugačkoj sablji ovješenoj o bok koju mi je Ismail osobno uručio. "Zar ne izgledam spremno?" Neko vrijeme promatra me u tišini, ovješenih usana. Potom zakorači prema meni i položi ruku na moju nadlakticu. Dok me promatra odozdo, ponovno me snažno zapljusnu prostrani modri ocean njezina pogleda. "Molim te, ne budi heroj, Nus-Nus. Ne budi ludo odvažan." "Večeras polažem prisegu da sam spreman dati život za našeg sultana." Naglasak na riječi "naš" nije joj promaknuo. Oči joj se ispuniše suzama. "Ipak", prošapće. "Radije bih da se vratiš kući kao kukavica, ali živ, nego tek kao hrabra uspomena." "Berberske žene govore svojim muževima da se nipošto ne vraćaju poraženi. Plutarh pripovijeda da su Spartanke govorile svojim sinovima neka se vrate kući sa štitovima ili na njima. Ashante kažu da su žene te koje ulijevaju željezo u muškarčev mač. Zar se Engleskinje toliko razlikuju od ostalih žena?" "Previše si knjiga pročitao u životu." Oprezno se nasmiješi. "Nikad dosta znanja. Čovjek ne može čitav život živjeti samo u mislima." "Ti nisi neki stari, smežurani učenjak, u to sam potpuno uvjerena." "Ja, moja gospo, ni u što nisam uvjeren. Zapravo, to i nije sasvim točno. Postoji jedna stvar u koju sam prilično siguran." "A što bi to bilo?" Njezin stisak na ruci dodatno se pojača. Osjećam pritisak svakog njenog prsta zasebno, koža oživi pod njenim dodirom. Kako da povjerim ono što nosim na srcu ženi koja bi svaki tren mogla roditi dijete drugog muškarca, a taj je muškarac k tome moj gospodar? "Bilo bi izdajnički takvo što izreći naglas." "Mislim", reče blago, "da bi bilo svetogrđe ne izreći to. Ali, ne bih voljela da zbog toga tvoj život bude ugrožen." Položi prst na moje usne kako bi moje riječi ostale unutra.

-174-

Hvatam joj ruku za zapešće ne bih li odmaknuo njezin prst, saginjem se prema njoj i odlučno je ljubim, svaki moj živac iznenada je oživljen čistom željom. Čitav svijet se okreće oko mene — ili se možda ja okrećem? Zakleo bih se da sam u djeliću trenutka osjetio blagi pritisak njene ruke na zatiljku, kao da me želi privući još bliže, no tada nestade, a ona se odmaknu, te ostadosmo tako stajati, zureći jedno u drugo. Veličina onoga što se upravo dogodilo raste između nas, kao da je upravo s neba pao neki planet, i sletjeo ravno u njezin šator. Mogli bi me smaknuti zbog toga što sam upravo učinio — bezumno, suludo; a ista sudbina mogla bi zadesiti i Alys. A tada Amadou, nezadovoljan neuspjelom potragom za hranom, izviri ispod pokrivača na divanu, razbivši svojim živahnim žvrgoljenjem napetost među nama. Uz nevjerojatan trud, uspijevam navući svoje drugo lice te se blago naklonih. "Ostaj mi dobro, Alys. Nadam se da će porod biti lak." Hitra koraka napuštam šator, dok mi srce divljački lupa u grudima, kao da želi odletjeti iz njedara i ostati s njome. Te večeri prisežem na vjernost sultanu, ruku položenih na Sahih al-Buhari, Knjigu Prorokovih izreka, skupocjeno uvezan svezak star nekoliko stoljeća koji je bio krunidbeni dar sultanu od guvernera Hedžaza, Barakat ben Mohammeda, čuvara svetoga grada Meke. Zbog toga je Ismail posebno cijeni i knjiga ga vjerno prati kamo god putovao, pohranjena u samo za to savršeno namještenu šatoru i prenošena na veličanstveno urešenu konju (za kojeg sam naručivao zlatom izvezenu vrećicu za izmet onoga kobnog dana na mekneškoj tržnici). Važno je napomenuti da tu posljednju večer u taboru provodi sa svojom prvom ženom. Unosim taj podatak u priležnički dnevnik idućeg jutra prije prve molitve. Sunce još nije izašlo, a Ismail se već pozdravlja s krmeljavim Abdeiazizom. "Najdraži prijatelju, pazi na moj harem, na moje žene i sinove. Zadesi li ih išta loše, naredit ću da te vuku kroz cijeli grad privezanog za mulinu stražnjicu!" Oči velikog vezira razrogačiše se od užasa, na što sultan prasnu u gromki smijeh.

-175-

"Tako je lako zadirkivati te, Abdou." Uzjahasmo odmah nakon doručka — sedam tisuća konjanika i petnaest tisuća pješaka, prešavši rijeku Melwiyu na njenom plitkom dijelu, a vreli konjski dah stvori maglu što nas obavije sa svih strana, tako da kada se osvrnuh natrag prema našem taboru, ugledah tek vojsku duhova koja se kreće između dva svijeta.

-176-

20. Ramazan, 1088. godine po hidžri

Te prve noći nisam mogao oka sklopiti, razmišljajući o našem poljupcu, uzdižući se u jednom trenu do visina najvišeg ushićenja, da bih već trenutak potom pao u ponore najdubljeg očaja. Agonija je neprestano sustizala svaki moj ushit — danima nisam bio ništa pametniji, unatoč silnim satima razmišljanja posvećenim tom poljupcu, iako je moja nenaviklost na dugo jahanje dobrim dijelom uvježbala moj um da se mora posvetiti konkretnim problemima. Sada, iscrpljen dugim satima provedenim u sedlu, spavam bolje nego što sam spavao proteklih nekoliko godina, i to unatoč ledenim temperaturama i tvrdom tlu na kojem spavam. Brdski uvjeti prilično su zahtjevni: nikada prije nisam doživio takvu hladnoću. Sleđuje mi dlačice u nosu, suze u očima, urin dok mokrim u jarugama. Naučih plitko disati kako bih izbjegao onaj osjećaj kao da mi noževi režu pluća. Sultan nas nemilosrdno tjera naprijed, pokretan silovitom željom da uguši ustanak. Kada postade jasno da kola s teretom usporavaju kretanje, bešćutno se rješava kreveta, stolova, plamenika — svega onoga što nije moguće jednostavno smjestiti na jednu mulu. On podnosi iste uvjete, spava na ogrtaču položenom na tlo i jede istu priprostu hranu kao i mi ostali. Počinjem gajiti skromno poštovanje prema Ismailu kao čovjeku koji lakše podnosi muke od svojih najokorjelijih vojnika. Do tada sam ga promatrao kao despota, sladostrasnika, božanskog luđaka, koji koristi moć samo kako bi uživao u svojim hirovima i opsesijama. Sada prvi put iza njegove titule vidim i naznake čovjeka, čovjeka koji je započeo svoj život kao mlađi sin omanjeg vojskovođe daleko od samog središta moći, da bi potom spletkama izborio put do prijestolja koje je do sada svom strašću i odlučnošću obranio od svih pretendenata i neprijatelja. Čovjek koji je čvrsto odlučio ujediniti kraljevstvo, proširiti njegove granice, osnovati dinastiju i za sobom ostaviti veličanstveno nasljeđe. A sada mi je jasniji i vjerski zanos koji ga pokreće: s početkom ramazana pridržava se posta i nameće ga čitavoj vojsci. Iako se do zalaska sunca naša izgladnjela tijela tresu kao pogođena malaričnom groznicom, a mnogi padaju s konja umjesto da siđu, Ismail ne pokazuje nikakve znakove nelagode ili neudobnosti te se uvijek pobrine da su

-177-

životinje nahranjene i namirene prije nego li ode na počinak Kada mu jedan od kaida nesmotreno predloži da, s obzirom na to da smo musaafiri, putnici, što nam omogućuje da odgodimo post do iza pohoda, Ismail suspregne žarku želju da mu odrubi glavu i samo ga degradira u čuvara mula na samom kraju povorke. "Mi smo u svetoj misiji za obranu Božjeg kraljevstva!" vikne. "Kome je potreban kruh, kada nas Njegova volja osnažuje?" Nitko se ne usudi podsjetiti ga da su vjernici u džihadu također izuzeti iz posta. I tako nastavljamo pohod praznih želudaca praćeni kristalno jasnim danima, dok se konji probijaju kroz snijeg toliko bijel da nas zasljepljuje bjelinom. Noću milijuni zvijezda kruže iznad naših glava, a zavijanje šakala odzvanja svuda oko nas, progoneći nas u snovima. Tijekom svih tih tjedana putovanja nismo naišli ni na kakvo živo biće, osim nekolicine otrcanih pastira. Spuštamo se s planina odmah nakon zalaska sunca, približavajući se malenom naselju smještenom u zaklonu doline. Iz otvorene vatre diže se dim — čitava ovca okreće se na ražnju. Dok se približavamo, stariji čovjek u otrcanoj halji i s prljavim turbanom na glavi baca se ničice pred sultanova konja na tlo. "Merhaba, moj gospodaru! Vrata raja su vam otvorena, vrata pakla zatvorena. Šejtan je okovan u teške lance, a demoni zatvoreni. Preklinjem vas, prekinite post i prizalogajite sa svojim siromašnim podanicima." Gesta oduševi Ismaila te radosno zasjedne na vrlo nekraljevski način na izlizane prostirke od trske poslagane oko vatre, podijeli obrok s mještanima i posluži se djevicom koju mu ponudiše da s njim legne te noći. Nisam ponio priležnički dnevnik sa sobom, što je posljedica sarkastičnog komentara upućenog mi od strane velikog vezira, a nitko ne zna reći kako se piše djevojčino ime, jer nitko od njih ne zna ni čitati ni pisati. Ponavljaju mi njeno ime, sve dok ne raspoznam otprilike kako bi se to trebalo pisati, i zapisujem ga zašiljenom trskom i tintom koju sam zamiješao od pepela i vode na komadić lanene tkanine. Te noći ne prestajem razmišljati o Alys. Molim za njeno zdravlje i pitam se hoću li preživjeti bitku koja nam sutra slijedi u Tafilaltu.

-178-

21. A LYS

Što li sam to učinila? Nastojim ne misliti o tome, ali nešto u meni ne da mi mira: sjećanja na neprimjereni poljubac što ga podarih svom sirotom prijatelju, a koji ga otjera od mene s osjećajem srama i zbunjenosti, neprestano mi se vraćaju, vrelija no ikada. Sjećam se i slike njegova nagog torza onoga dana kada je sultan sasvim pomahnitao, te skulpture od opsidijana. Mora da me opsjeda neki zao duh, duh koji je svakim danom sve veći i snažniji u mojoj utrobi. Sigurno ću roditi neko čudovište. Pokušavam moliti, no osjećam se vrlo licemjerno posežući za kršćanskim molitvama, iako sam odbacila svoju vjeru. Nemir me potiče da potražim muallimu, ženu koja povremeno dolazi davati vjersku poduku haremskim ženama, uz druge praktične dužnosti, poput nadgledanja vezenja. Napustili smo Meknes u takvoj žurbi da je to potonje nije suviše opteretilo, jer naši su okviri i svileni konci ostali zaboravljeni na dvoru, izgurani vrećama kane, boja, nakita, slatkiša i balama satena, a nikome očito nisu toliko nedostajali da bi poslali robove natrag po njih. Do sada sam uspjela svladati nešto malo arapskoga, no i dalje me slabo razumiju. Kada joj pokazah prijevod Kur’ana koji mi je uručila odbjegla Engleskinja Catherine Tregenna, pokušavajući objasniti što bih željela — poduku iz njihove svete knjige — baca je daleko od sebe kao da je otrovna, pljuje u dlanove i briše ih o skute svoje halje. Potom se hitro udalji, mrmljajući nešto sebi u bradu, a ja ostajem u uvjerenju da sam je nepopravljivo uvrijedila, no ubrzo se vraća s malenim sveskom u ruci, prekrasno uvezenim u finu zelenu i zlatnu kožu. Otvara je sa stražnje strane i, klizeći prstom zdesna nalijevo, slijedi zapisane simbole i istodobno ih izgovara. Zvuče ritmično, repetitivno, hipnotički: čak se i majmunčić načas umirio. Mirno leži, sklupčan pored mojih nogu i promatra nas, ne trepnuvši. Nus-Nus me podučio nekoliko riječi arapskog jezika, a ja ih raspoznajem u stihovima ženine molitve. Slijedim je po sluhu, učeći napamet pojedine stihove i ponavljajući ih iznova i iznova poput papige, a muallima povremeno rukama izvodi malene geste kako bi mi pomogla razumjeti.

-179-

Tako saznajem da al-Fatiha znači "ona koja otvara", što mi zorno predočuje sklopivši dlanove, da bi ih potom na pregibu otvorila, a otkrivam i da u njihovoj vjeri postoji mnogo naziva za jednog Boga. Muallima je oduševljena mojim napretkom. Tapša me po nadlaktici, brbljajući svojim nerazumljivim jezikom, šepureći se prostorijom s novim ponosom. Čini se da sam joj postala najboljom učenicom, živi dokaz njezine vještine i snage moći uvjeravanja. Pokraj nas protutnji Zidana, umotana u prekrivače i krzna, a uočivši kako sjedim u mualliminom društvu s otvorenim Kur’anom u krilu, uputi nam objema jedan od svojih zloslutnih pogleda. Amadou je kratko odmjeri i skloni se pod nabore moje halje. Još jedna od dvorskih dama, baš kao i ja, približava se svojem terminu, a očito je zanijela koji tjedan prije mene. Riječ je o mladoj crnkinji izbuljenih očiju i blaga, vodenasta pogleda poput holandskih buldoga moje majke. Na dan kada joj započeše trudovi, ostale žene zabrinuto je peru i obnavljaju crteže kanom na njenim noktima, nadlanicama, dlanovima i tabanima. Pritom se ponašaju prema njoj kao prema kakvom divovskom dojenčetu, hrane je iz ruke, nose je do toaleta te konačno i do improviziranog hamama, gdje ispiru smjesu kane što joj je po rukama ostavila jarko narančaste uzorke kojima je očigledno vrlo zadovoljna. Oči joj uokviruju kajalom — čak su joj i usne obojene. Zaključujem kako je riječ o praznovjernim obredima osmišljenim ne bi li je čuvali od zlih utjecaja. Navodno ti zli demoni, koje nazivaju djinnima, vole iskoristiti trenutke ljudske slabosti te bi mogli pokušati ući u tako oslabljeno tijelo. Pitam se na koja su joj mjesta još nanijeli kanu. No, čini se da kana ipak nije odradila svoju zaštitničku čaroliju, a demonima je uslijedilo pravo slavlje, jer sirota je djevojka rodila mrtvorođenče. Uslijedilo je oplakivanje, i žene su provele čitav dan naričući i cokćući. Ožalošćena majka sa sebe je strgnula svu odjeću, izgrebavši lice, ne dopuštajući nikome da joj oduzme mrtvo dijete kako bi ga pokopali, hvatajući se za njegove malene gležnjeve dok joj ga pokušavaju istrgnuti iz ruku. Uistinu vrlo potresan prizor. Kasnije, neko vrijeme sjedim uz nju, milujući joj ruke i šapćući riječi utjehe, no sam prizor mojeg pozamašnog trbuha u njoj prouzroči novu navalu suza te se stoga udaljavam, osjetivši kako me spopada jeza od same pomisli na moje nadolazeće muke.

-180-

Ovo zaista nije mjesto za rađanje. Unatoč zagrijanim kotlovima, osjeća se hladnoća što dopire izvana. Uvlači se kroz potku tkanine od koje su izrađeni šatori, kroz krila tkanih vrata koja nikada nisu dokraja zatvorena, kroz zemlju, prostirke od trske i orijentalne sagove koji ih prekrivaju. Pa ipak, ponekad mi dođe da se iskradem u noć, prijeđem rijeku na najplićem dijelu i uspnem se u planine kako bih se porodila posve sama, u nekoj pećini, poput divlje zvijeri.

-181-

22. Ševal, 1088. godine po hidžri

Osvajanje Tafilalta prošlo je bez upotrebe oružja. Čini se da su seljaci koji su nas puna dva dana tako krasno gostili, zapravo bili masno potplaćeni ne bi li nas zadržali, čime su al-Harrani i Moulay Sagir dobili na vremenu da umaknu na sjever prema Tlemcenu. Ulazimo u grad Sijilmassu dočekani velikim slavljem, a stanovnici koji sada kliču nama, sigurno su koji dan prije na isti način pozdravljali pobunjeničke snage. Svaki stanovnik iznosi pred kuću debele sagove prekrivajući ulice kojima jaše sultan. Naravno, na tom pohodu nemamo uza se luksuznu opremu poput vrećica za izmet (ni zlatom izvezenih ni ikakvih drugih) — bojim se da dobrim domaćicama Sijilmasse predstoji ogroman posao prije nego li će se ti sagovi moći ponovo koristiti. Pobunjenici su u ovome gradiću osmislili vlastitu barbarsku, lažnu raskoš. Očito su za svoj ustanak primili stranu potporu, jer među predmetima koje su u silnoj žurbi ostavili za sobom nalaze se i raskošni sagovi iz Turske i Isfahana, potpuno novi francuski namještaj s razmetljivom pozlatom te engleski top od kojeg Ismailu zasjaše oči. Čitav niz mjesnih glavešina dogmizao je pokloniti se sultanu, natovareni blagom i izljevima vjernosti, nudeći u zalog svoje živote, sablje, sinove i kćeri, koje su uglavnom vrlo neprivlačne. Ismail je oduševljen. Kako je ramazanu došao kraj, što proslavismo velikom gozbom, on nadoknađuje silne tjedne apstinencije odvodeći sa sobom svake večeri u postelju po dvije do tri djevojke, kao da je odlučio osobno obnoviti stanovništvo svoje kraljevine. "Podanici" zaostali u Sijilmassi pravi su odrpanci: grubijani, propalice i špekulanti, pripadnici desetak različitih plemena i naroda. Tu su dvojica muškaraca koji za sebe tvrde da su prinčevi Asantea; otpadnici iz Portugala i Holandije te trgovci iz Egipta i Etiopije, koji odmah pokušavaju prodati svoju robu novopridošlim vojnicima. No, Ismail zaplijeni robu i sam stade rezignirano prekapati po njoj. "Evo ti..." dobaci Ben Hadouu zlatnu kutijicu punu tamjana. Svaki drugi muškarac bio bi oduševljen takvom luksuznom sitnicom, no Kotlokrpin osmjeh prilično je namješten — očito nije ljubitelj

-182-

mirisa. Doktoru je poklonio neobičnu zbirku sušenih kukaca i škorpiona, koji se koriste u nadriliječničke svrhe — naknadno doznajem da ih je doktor potajice bacio, a prema kricima koje ubrzo začuh iz toaleta, zaključih da je idući korisnik doživio priličan šok. Meni pokloni bogato ukrašenu srebrnu škrinjicu, na kojoj mu neizmjerno zahvaljujem. Otvorivši kutijicu, otkrivam da sadrži neku vrstu mirisnog sušenog lišća što istodobno miriše i drvenasto i slatkasto i oporo, vrlo slično muškatnom oraščiću. Kasnije te iste večeri, dok se sultan odmara od svojeg najnovijeg osvajačkog pohoda, pridružuju mi se dvojica asanteških prinčeva, donijevši sa sobom zemljane lule i vrećicu sušenog lišća koje nazivaju duhan, a koji je pušio i moj prethodni gospodar liječnik. Predlažu da s duhanom pomiješamo i komadić sušene biljke koju nazivaju "kif" kako bismo dodatno "zasladili" dim. Sliježem ramenima. "Kako god želite." Već sam jednom probao pušiti duhan, i nije me se previše dojmio. No, imali su pravo — ta biljka uistinu popravlja cijelo iskustvo te se uskoro sva trojica raspričasmo poput starih drugara, obavljeni oblacima slatkastog dima, smijući se vlastitim pričama, koje su postajale sve nepovezanije i sve bizarnije. Iznenada osjetih strašnu glad te se zaputih prema kuhinjskim prostorijama ne bih li nam pronašao kakav zalogaj. Vraćajući se hodnikom, s pladnjem punim kolača i keksića od badema (koji su uistinu slasni — nisam mogao odoljeti da ne smažem punu šaku dok sam ih slagao na pladanj), naletjeh na djevojku očiju naglašeno uokvirenih kajalom i sa širokim osmjehom na licu. Nepokrivena Ait Habbaši nomatkinja. Zapriječivši mi put, vrškom jezika obliznu gornju usnu poput mačke koja se sprema proždrijeti pticu. "Zdravo." Izgleda egzotično s teškim trokutastim srebrnim naušnicama i ogrlicama od sedefastih školjaka što sjaje obasjane svjetlošću svijeće. Položi ruku na moju nadlakticu i reče, zureći ravno u mene, a ne u pladanj, "Ovo mi djeluje vrlo primamljivo." Prisjetivši se uljudnih manira, nudim je kolačima. Ona prasnu u smijeh. "Nisam mislila na kolače." Rukom posegnu ravno prema mojoj halji, položivši je između prepona. Umjesto šoka, uhvati me navala smjeha. I dalje grcam u smijehu dok mi privlači glavu bliže svojoj i mlitavo me ljubi. Kada nam se glave razdvojiše, reče "Promatram te čitav dan. Zar me nisi zamijetio?" Moram joj uz ispriku priznati da nisam. Kako li je to moguće? Nevjerojatno

-183-

je naočita. No, ona nije Alys. "Ti si iznimno lijep muškarac." Ponovno prasnuh u smijeh. "Ljepota krasi žene, a ne muškarce." "Pođimo na neko skrovito mjesto i promotrimo tvoju tvrdnju na obostrano zadovoljstvo." Uzima mi pladanj i vodi me za ruku, popustljivog poput janjeta kojem slijedi žrtveno klanje, u malenu prostoriju prekrivenu debelim sagovima od ovčje kože. Um mi je toliko rasplinut da imam osjećaj kao da promatram neko drugo dvoje ljubavnika u halucinativnim naletima. Njeni blijedi prsti prelaze preko mojih ožiljaka. Tepa mi, "Dakle, ti si uistinu vrlo neobičan primjerak", da bi me potom zajahala. U takvom polusanjivom stanju, nimalo me ne čudi moja erekcija. Rukama obujmih njezin struk ukrašen srebrnim lančićem s nanizanim čarobnim amajlijama dok je namještam na udu. Njezina čarolija, kakva god bila, uistinu djeluje: njišemo se i propinjemo u laganom ritmu. Izduženih je udova i vrlo gipka, visokih grudi i uska boka. Koža joj blista baršunastim sjajem, a njezine tamne oči daju mi do znanja da je upućena u sve tajne putenosti. S promjenom položaja uviđam da joj je stražnjica zaobljena poput mjesečeve polutke u najpunijoj fazi. Dlanovi i stopala ukrašeni su tintom iscrtanim uzorcima, a njeni blijedi tabani okrenuti su prema meni dok joj klečeći prilazim, poput slatkog poklona. Kada je dnevna svjetlost ispunila prostoriju, vidim da sam posve sam. No, na prostirci od ovčje kože uočavam nepogrešiv otisak ženskog bedra. Pred očima mi, jedna za drugom, naviru slike, sirove slike, suviše žive i neobične da bih ih mogao smjestiti u neka davnija sjećanja. Blagi Bože, kakav li me je to demon spopao? Ta, ja sam eunuh, kastrirani muškarac — to jednostavno nije moguće. Ležim na prostirci, dehidriran i iscrpljen, lebdeći između nevjerice i izvjesnosti, oduševljenja i posramljenosti. To mora da je posljedica kifa, ili neke njene egzotične čarolije. No sada, poput magneta, moje srce čezne za Alys, a neki tihi glas govori mi da, iako možda nisam sposoban podariti joj djecu, ipak mogu zadovoljiti ženu, a nije li već i to velik dar? Vrijeme provedeno u Sijilmassi tek je nešto kraći odmor, jer do nas dopriješe glasine da su pobunjenički saveznici, Berberi iz regije Ait Atte, umjesto da prisegnu na vjernost sultanu, napustili svoje dvore u dolini Draa

-184-

i povukli se u brda planinskog masiva Atlasa. Ubrzo potom stižu i prkosne poruke odbjeglih glavešina, izazivajući Ismaila da ih napadne. U brda su odaslane izvidnice — nekoliko dana kasnije, vratio se tek jedan ranjeni muškarac, a prije nego što izdahnu, izvijesti sultana da su se pobunjenici povukli u niz spilja visoko u strmim vapnenim klisurama planine Djebel Saghro. Ponovno krećemo u ratni pohod, usprkos debeloj zimi i činjenici da su planine Visokog Adasa vrlo opasan teren. No, Ismail je odlučan u namjeri da pokori problematična plemena — ili da ih zauvijek uništi. Pred nama se prostiru spektakularni vidici — ali hladnoća oko nas je nemilosrdna, a mnogi prijevoji zatrpani su snijegom. Čak i najotporniji buhariji očito pate — odrasli u tropskim uvjetima, nismo navikli na ovako očajne uvjete. Jedan za drugim posrćemo, ili bivamo osakaćeni odumiranjem udova koje prerasta u gangrenu ruku i stopala. Unatoč svemu, Ismail je ustrajan u svojoj nakani, i zahtijeva da nastavimo s pohodom. Dok prilazimo planini, trojica plemenskih glavešina spustiše se s planine kako bi pregovarali. Riječ je o žilavim muškarcima, otvrdnjela lica i pogleda, čiji osmjesi, unatoč darovima koje sa sobom donose i izrečenim komplimentima, ne zahvaćaju i njihove oči, pogotovo kada im Ismail daruje pamučne tunike, posve beskorisne u zimskim uvjetima a k tome loše kvalitete, kao da im želi poručiti kako nisu ništa više do obični prosjaci. "Ne ulijevaju mi povjerenje", tiho došapnuh ben Hadouu, koji stoji pored mene i promatra šaradu. Ne pomaknu se ni milimetra, ne skidajući pogled sa sultana. "Potpuno je svejedno da li im ti i ja vjerujemo. Oni će učiniti ono što su nakanili, a Ismail će također učiniti po svome. Oni su glavni akteri ove igre, mi smo tek obični promatrači." "Promatrači koji bi mogli poginuti ničim izazvani." Tek se tada, potpuno staložen, okrenu prema meni. "Život i smrt događaju se uvijek ničim izazvani, Nus-Nus. Iznenađen sam što si tako dugo preživio na Ismailovu dvoru, ne naučivši tu važnu životnu lekciju." Plemenske glavešine zaputiše se natrag u planine, navodno s namjerom da se uskoro vrate s ostatkom plemena Ait Atte kako bi položili oružje pred svojim vladarom. I tako ostadosmo čekati na ledenoj hladnoći, uz ostatke

-185-

naših već prilično iscrpljenih zaliha. Nakon što je prošlo čitavih mjesec dana, a oni se i dalje ne predaše, postade jasno da se nikada nisu ni namjeravali predati, utrošivši tako dobiveno vrijeme u jačanje obrambenih linija i okupljanje dodatnih vojnih snaga. Ismail je mahnit od bijesa. Ignorirajući sve savjete, zapovijeda napad. "Prorok nam kazuje kako je jedna kap krvi prolivene u Božje svrhe, jedna noć provedena pod oružjem, daleko vrednija od dva mjeseca posta ili molitve! Tko pogine u bitki, grijesi će mu biti oprošteni — na Sudnji dan njegove će rane biti sjajne poput grimiza i mirisne poput mošusa, a njihove izgubljene udove nadomjestit će krila anđela i kerubina! U ime Allahove slave i slave našeg velebnog kraljevstva, naprijed!" Uistinu sjajan govor, no zapovjednik konjice i dalje se protivi. Utišan je po kratkom postupku — jezik mu nastavlja mlatarati čak i kad mu glava udari o tlo. I tu bi kraj svakom daljnjem oklijevanju — zaputismo se uz padinu posutu oblucima, viđajući oružjem i prkosno izvikujući. No, naravno da je pali konjanik imao pravo — konji su i više nego beskorisni na takvom terenu. Ne uspijevaju svladati uske kozje staze i varljive odrone koje te planine skrivaju — svuda oko nas konji posrću i padaju, a to je jednako opasno kao i berberske strijele što iz visina u lukovima padaju na nas. Pored mene jaše odbjegli europski vojnik koji, kada jedna strijela prozuji tik pored njega, stade gadno kleti. "Oči Isusove! Tko su ti jebeni ljudi? Jebeni divljaci! Pa, više se nitko ne služi jebenim strijelama!" Krik ranjenog konja zapara uši — potresa čak i najokorjelije ratnike. Ja, koji sam daleko od boju vična ratnika, osjećam kako mi koljena zaklecaše, a stisak kojim držim svoju zakrivljenu sablju dodatno oslabi. Jadne životinje, pomislih. Hoću li i ja tako urlati kada mi dođe kraj ? Ohrabreni paklenim kricima iz doline, Berberi izmiliše na sam rub ispupčene litice, a kako se približavamo crti njihova dometa, stadoše pucati i iz mušketa. Metak se odbije o stijenu nedaleko od mene, a komadić odlomljena kamena pogodi me ravno u cjevanicu. Bol je toliko iznenadna i snažna da se ne mogoh svladati a da ne zaurlam, zbog čega mi je bilo vrlo neugodno, iako se taj urlik posve izgubio usred opće halabuke — iz porezotine sipi krv, no riječ je o tek jedva vidljivoj rani. Nastavi se uspinjati, Nus-Nus, govorim samome sebi, iako ti pluća žare i iako jedva da znaš

-186-

ispaliti metak iz kubure ovješene o boku. Ne obaziri se na mrtve i umiruće. Ne gledaj prema gore. Za ime Božje, što god činio, ne gledaj dolje. S naglim povećanjem kosine, konjica lagano odustaje. Konji koji su preživjeli uspon bivaju odvođeni za uzde niz nešto blažu kosinu izvan sultanova vidokruga. Što se nas ostalih tiče, dok sa svih strana pucaju iz mušketa, kaidi nam zapovjediše da se sklonimo u zaklonjenije udubine stijenja, odakle nastavljamo s usponom, ovaj put s usukanim oružjem, jer potrebne su nam obje ruke za hvatanje oslonaca. Ovdje ionako nema smisla razmahivati se oružjem — neprijatelj je i dalje visoko iznad nas, a sultan, koji voli promatrati sjaj oružja dok njegova vojska napada, daleko je u nizini. Naša stopala, nenavikla i prilično nesigurna po tako opasnom terenu, odronjuju stijenje i kamenje koje zasipa suborce što se penju ispod nas. Bojim se da im predstavljamo veću opasnost od samog neprijatelja. Riskiram osvrnuti se, no istog trena poželjeh da to nisam učinio: s jedne strane tlo je toliko strmo da imam osjećaj da visim nad ponorom. Srce se tako uzlupalo da jedva dišem — na tren mi se zavrtjelo u glavi, te pomislih da ću povratiti. A za sve to kriv sam isključivo ja sam! Mogao sam ostati u relativnoj udobnosti zajedno s haremom u zelenim dolinama rijeke Melwiye, braneći se tek od velikog vezira, umjesto da se latih borbe protiv tisuća žilavih plemenskih ratnika po njihovim kliznim stjenovitim padinama. Srećom, Bogu hvala, prilično loše gađaju! Za sada još nijedan od nas nije pao pogođen metkom, iako su mnogi okrznuti i nakratko posrnuli. Dok se tješim tom mišlju, svrnuh pogled gore i ugledah rubove litica prepune načičkanih Berbera s dugačkim cijevima uperenim nadolje, poput ikre što ju planina mrijesti, umnožavajući je iz trenutka u trenutak. Svjestan sigurne smrti što vreba odozdo i odozgo, potpuno se sledih, prislonivši čelo o hladnu stijenu, dok osjećam kako mi krv bubnja u ušima. Bog mi pomogao. Tresem se čitavim tijelom, mišiće kao da je zahvatila potpuno automatska drhtavica, koja svakim trenom biva sve jača. Čak i zubi cvokoću. Nastavim li ovako, otrest ću samog sebe s planinske litice, bez ičije pomoći. "Nastavi!"

-187-

Glas mi zvuči poznato, no, što se mene tiče, mogao bi pripadati i samome Bogu, trenutačno ga nisam u stanju poslušati. Pokraj mene ukaza se nečije lice — izduženo, tamno, odlučno, očiju ispunjenih žarećom unutarnjom iskrom. Široko se iskesi prema meni. Bijaše to ben Hadou. "Hrabrosti, Nus-Nus! Naprijed k slavi. Ili Raju, ovisno o tome što ti je zapisano u knjigama." Nisam ga prije doživljavao kao fanatika, no čini se da uistinu uživa u svemu tome. Na trenutak ga mrzim više čak i od ludog sultana koji me je poslao u brda. "Hajde, momče, nastavi. I prestani misliti — razmišljanje u borbi može te stajati glave." Nastavi, navuci lice ratnika, navuci kponyugu. Tjeram svoje izdajničke udove na neki oblik poslušnosti i nastavljam se uspinjati, slijepo, suludo, prema vlastitoj propasti. Sat vremena poslije, nalazim se medu preživjelima. Nadvladasmo ih — ili, bolje rečeno, Berberi se povukoše, ostavljajući za sobom oružje, zalihe hrane i čitavu gomilu stoke. Oni koji se nađoše u izravnom sukobu prošli su nešto lošije: niz polomljenih tijela svjedoči o nemilosrdnosti napada. Stotine poginulih, i to za što? Kako bismo osvojili potpuno nedostupan stjenovit vrh, nekoliko vreća žitarica i stado šugavih ovaca. Ipak, mi koji smo uspjeli stići ovako daleko ispunjeni smo vatrenom energijom, ushićenjem koje nadilazi sve naše sumnje i strahove. Slijedi nam pobjednički spust kroz široki usjek između planina, goneći ovce pred sobom, osnaženi vizijama pečene ovčetine. Nitko od nas nije spreman na ono što slijedi. Berberi nas opkoliše sa svih strana, zavijajući poput demona — u trenu, zrak je ispunjen dimom mušketa i kricima umirućih — kako ljudi, tako i ovaca. Činim ono što mi je ben Hadou savjetovao — prestajem misliti. Odnosno, dopuštam tijelu da razmišlja umjesto mene, jer čini se da mnogo bolje od mog uma razumije što se u ovom trenutku od mene očekuje. Prvi muškarac kojeg smaknuh bio je naoružan dugačkim nožem — no moj je zamah ipak nešto duži. Drugi na mene nasrnu palicom — spotaknuh se i njegov me udarac promaši, a on, izgubivši oslonac zbog siline zamaha, naleti na oštricu mojeg mača koji mu

-188-

prereza grkljan (bijaše to igra slučaja, prije nego li istinski naum). U trenu sam natopljen njegovom krvlju. Prisjetih se tijela koje je moj bivši gospodar doktor svojedobno secirao, i dok odolijevam udarcima muškarca s umrljanim turbanom, izraz "karotidna arterija" odzvanja mojim mislima poput pulsirajuće jeke. Sljedećeg sam udario nožem medu rebra u trenu dok je punio oružje, a nakon toga prestadoh brojati, samo mahnito sijekoh, urlajući kao da me progone demoni, ili strah, posve nesvjestan noža koji me zahvatio po leđima, ostavivši za sobom ranu od jedne do druge lopatice. I tada odjednom, naši neprijatelji samo nestadoše, hitro utekavši u zaklon planine, a sakaćenje i pokolj postupno je zamijenila sablasna tišina, prekinuta tek vapajima ranjenih i glasanjem strvinara koji se iznenada pojaviše, kružeći iznad naših glava, odmjeravajući gozbu koja će uslijediti. Tog dana izgubismo četiri tisuće vojnika, cvijet mekneških postrojbi, najbolje među buharijima. U borbi na nepoznatom terenu, protiv divljini vičnih planinskih plemena — kakvi su im uopće bili izgledi ? Ugledavši me, sultan pomisli da sam na samrti. "Ah, Nus-Nus, zar ću i tebe izgubiti?" Uvidjevši da silna krv na meni većinom nije moja, prati me do potoka i pomaže mi isprati krv, a kada sam konačno čist, zagrli me poput oca. Ne znam što bih rekao ili učinio — bojim se da nije sasvim skrenuo s uma. Kasnije mi sinu da sam mu možda u tom času predstavljao utjelovljenje svih onih jadnih, vjernih buharija koje je izgubio toga dana, svih onih vjernih ratnika iz nizina i prašuma regije iz koje i sam potječem te da je ta gesta zapravo njegov način da se iskupi za to što ih je poslao u smrt. Ismail je prisiljen pristati na primirje — čak i njemu postade jasno da ćemo teško pobijediti ratnike plemena Ait Atte na njihovu terenu. Nekolicina njihovih glavešina spustila se iz planina, a sultan za tu priliku vlastitim rukama zakolje devu kako bi zapečatio dogovor po kojem će Berberi živjeti kao neovisan narod, oslobođeni bilo kakvih poreza. Zauzvrat, plemenski starješine zaklinju se na savezništvo u borbi protiv zajedničkih neprijatelja — kršćana. To je prilično isprazna razmjena, što je svima posve jasno, pogodba osmišljena da bi sultan zadržao obraz — jer uostalom, Berberi su već ionako dovoljno lukavi da izbjegnu sultanov porez, a izgledi da ijedna kršćanska vojska ikada zaluta u ove udaljene krajeve kraljevine uistinu su mali. No, s pogodbom slijedi i obećanje za siguran prolaz kroz doline i nizinska područja Adasa. Za sultana je to prilično gorko poniženje. Siguran

-189-

sam da svi mi itekako dobro znamo da to neće nikada zaboraviti ni oprostiti.

-190-

23. A LYS Imam sina! Teško mi je povjerovati da tako savršeno majušno stvorenje može proisteći iz tako nakaradne veze, a da pritom i ne spominjem krvavi proces rađanja. Svaki dan provodim sate i sate zureći u njega kao da bi svakoga trena mogao nestati poput komadića sna. Promatram njegove krupne oči i kovrčave uvojke, njegova sićušna stopala, gdje je svaki prstić savršena minijatura nožnog prsta, sa zglobićima i noktićem na vrhu. Koža mu je boje koju je teško opisati — poput gustog vrhnja s tek kapljicom kave, poput krhke unutrašnjosti jezgre badema, boje kokošjeg jajeta, ili mekog paperja — nalik svemu nabrojenom i ničemu od toga. A usred te blijede maslinaste puti, smjestiše se oči prodorne različak plave boje. Kad plače, glasan je poput irske narikače, a tek mu je kao u lava. Kakvo li je samo čudo prirode, to moje čarobno hibridno djetešce! Je li ijedna žena ikada rodila tako neobičnu bebu? Pri takvim izljevima osjećaja svjesna sam da je to vjerojatno posljedica majčinstva koju osjećaju sve žene, te da sam posve izgubila svaku naznaku objektivnosti. No, nije me briga. On je pravo čudo, taj moj maleni sinčić, i obožavam ga tako snažno kao da mi se vlastito srce rasprostrlo preda mnom, sklupčano u slatkome snu. A onda, ponekad, izljevi topline pretvaraju se u ledenu zimicu, te me praplavljuje strah da štogod loše ne zadesi mog dječačića. Kada me obuzme takav strah, jedva da se usudim oka sklopiti. Dječaku su dali ime Mohammed, što nije bio moj izbor, već uobičajeno ime za najstarijeg prvorođenog sina. Ja ga zovem Momo. Zidana me posjećuje svakog dana, uvijek pod nekom drugom izlikom, te svakog dana, iz meni nepoznatog razloga, inzistira na tome da premata Moma, pažljivo ga proučavajući. Diže ga na ruke i začuđeno promatra njegovo sićušno tjelešce, da bi se potom nasmijala sebi u bradu i napustila nas bez riječi. Često šalje sitne darove — pržene oraščiće i suho voće, slatkiše, a jednom i prilično nezaboravan desert sačinjen od ušećerenih

-191-

skakavaca — no ne pada mi na pamet pojesti išta od onoga što šalje, a ne dopuštam ni Amadouu da okusi njene poslastice, unatoč Nus-Nusovim uputama. Zidana nije jedina koja promatra moje dijete sa značajnim čuđenjem — majmunčić često sjedi pored mene dok mi sin spava u krilu, promatrajući njegovo sićušno tijelo s tako izravnim izrazom zlobe, da se bojim kako bi mu mogao ozbiljno nauditi ostavim li ih ikada same. Ponekad dok ga dojim, Amadou mi skoči u krilo pokušavajući zubima dohvatiti drugu dojku. Kada ga odgurnem, toliko se uzgrakće da bi netko mogao pomisliti kako sam ga upravo pokušala ubiti. Takvo ponašanje uznemirava moje dane i remeti moj duševni mir, jer sam svjesna da ću, ako se to ponašanje nastavi, morati donijeti prilično tešku odluku. Čini se da je sultanova odsutnost rezultirala određenim popuštanjem kada su u pitanju haremska pravila, jer danas mi je u posjet došao veliki vezir Abdelaziz ben Hafid, glavom i bradom. Moram priznati da sam, ugledavši ga, ostala prilično zbunjena — bila sam uvjerena da već jedan pogled na haremske žene znači smrtnu kaznu, no on objašnjava da je došao u sultanovo ime izraziti mi poštovanje, te bi želio pregledati dijete. Ugledavši Moma, djeluje prilično zbunjeno, te zatraži od mene bi li ga mogao vidjeti razodjevenog — bojim se da ću tu njegovu želju morati odbiti. Ima ruke poput žene, Abdelaziz — dlanovi su mu meki i debelo potkoženi, no iza sala skrivaju se mišići, a njegove crne oči djeluju hladno i prilično odlučno. Nimalo mu ne vjerujem i gotovo sam potpuno sigurna da nam je došao nauditi — čak i Amadou reagira na njega, keseći zube i kričeći s prilične udaljenosti. No, moje blago opiranje nije ga otjeralo — nastavlja nas posjećivati, svaki put donoseći krasne darove — raskošne posudice parfema s intenzivnim mirisom mošusa i tamjana, velike komade mirisnog jantara kojim mogu osvježiti odjeću, francuski dječji krevetić s bogatom pozlatom. Smijući se apsurdnoj ekstravagantnosti takvog predmeta, pokušavam ga odbiti. "La, bezef, bezef, sidi!" Uspjela sam promucati nešto na arapskom. "Ja mil... Prekrasan je, ali ne hvala." No, on je uporan. "Dijete je Ismailovo i mora biti tretirano u skladu s tom činjenicom." Kratko zastade. "Ismailovo je, zar ne?" "Naravno."

-192-

"Za takvo što nema sumnje? Osim što..." raširi ruke u znak isprike, "kruže razne glasine." "Glasine?" "O još jednoj zainteresiranoj strani?" Ne razumijem o čemu je riječ, što mu jasno dajem do znanja. "Oprostite mi na mojoj izravnosti, no čuo sam od gospe Zidane da vam je rob Nus-Nus prilično sklon." Pažljivo me promatra, te je sigurno primijetio moju zgranutost. Sva se zarumenjeh — osjećam kako me oblijeva vrućina poput krivice jasno ispisane na mom licu. "Nus-Nus je savršeni gospodin i vjerni sluga svojega gospodara." "Dvorom kruže prilično drugačije glasine. Govorka se da liježe s vama, te da je dijete njegovo." "Dijete je sultanovo i ni od koga drugoga. Osim toga, gospodin kojeg optužujete je, koliko znam, kastriran, te stoga nije sposoban za takve pothvate." Neki nerazumljiv izraz preleti njegovim licem. Potom reče, "Ja vam vjerujem, draga gospo. No, Zidana je nemilosrdna protivnica, a sklona je i vradžbinama. Nabavite li mi dokaze o njezinim zlim čarolijama, bit ću vaš štit i vaša snaga u borbi protiv nje. Naravno, ako želite sigurnost za sebe i svoje dijete." Ostavlja da prođe tjedan dana prije ponovna posjeta. Ovaj put. muallima se zatekla u šatoru u trenutku njegova dolaska s naramkom ružmarina za osvježenje zraka, vrisnu i zakloni se velom, te se potom zaleti prema nama i sjedne između nas, kao da me tako štiti od njegove prisutnosti. Nakon što se ispričao i napustio šator, muallima mi reče, "Moćan čovjek. Opasan." "Da, znam — on je Ismailova desna ruka:" Snažno zatrese glavom. "Samo je desna ruka mojeg gospodara Ismaila uistinu njegova desna ruka. Abdelaziz ben Hafid nešto je sasvim drugo, te nema što tražiti ovdje." Moćan. I opasan. Trebala sam upamtiti te njene riječi. Vjerojatno je moj engleski odgoj zaslužan što ga nisam smjesta ukorila ili utekla iz njegova

-193-

društva. Istina je da strahujem od Zidane i da bi mi dobro došao saveznik. Iz nekog razloga, Momo je potpuno opčinjen velikim vezirom. Ubrzo shvatih i zašto. Čovjek je prekriven draguljima. Turban mu je ukrašen biserima, a rubovi halje opšiveni zlatnim koncem; zlato resi njegove podlaktice i prste obiju ruku, a oko vrata vise kao oznaka titule, brojni lanci ukrašeni dragim kamenjem veličine pačjeg jajeta. Dragulji rese i držak bodeža (koji izgleda kao da nikada nije bio upotrijebljen za išta više do guljenja jabuke), pa čak i sam vrh njegovih papuča. A tu je i jedan dragi kamen koji posebno fascinira dječačića, te ga jednog dana dohvati ručicom i jednostavno ga ne ispušta, unatoč svim našim trikovima, navlačenjima i pokušajima da mu zaokupimo pažnju nečim drugim. Odvojivši ga konačno od smaragda, on ispusti takav vrisak da se čovjeku učini kao da su se otvorila vrata Pakla i da je sav gnjev onoga svijeta izašao na njegova usta. Abdelaziz ustuknu. "Ima jaka pluća, a k tome i prilično nepredvidivu ćud. Nema sumnje da je Ismailov sin." Fiksira me svojim crnim očima, sve dok ne svrnuh pogled u drugu stranu. Pri ponovnom posjetu, sa sobom donosi dar za Moma: zlatni prsten sa sultanovim pečatom, ukrašen velikim biserom. "Ismail bi mu ga osobno uručio da je sada ovdje." Objesio je prsten o zlatni lančić jer je suviše velik za dječakovu sitnu ruku te ga prebaci bebi oko vrata. Momo ručicom dohvati svoju novu igračku s nevjerojatnom radošću. "On poklanja ovo prstenje svim svojim pravim sinovima." Abdelaziz se nagnu prema meni i potapša me po ruci. "Potrudi se da ga Zidana ne vidi, dobro?" Potom mi isuviše prisno namignu. Odmaknuh se od njega, prekrižih ruke i zagarah dlanove u suprotne rukave. "Vrlo ljubazno od vas, gospodine — mezian, mezian - no, možda bi ipak bilo bolje pričekati da se sultan vrati sa svojih osvajanja, pa da mu ga on osobno uruči?" Veliki vezir zadovoljno se osmjehnu. "Draga gospo, Ismail se možda još dulje vrijeme neće vratiti iz rata protiv vlastitog brata." Uslijedi značajna stanka. "Ako se uopće vrati... Imajte to na umu, kao i ponudu koju vam nedavno dadoh." "Ali tko bi se mogao suprotstaviti tako brojnoj vojsci? Sumnjam da bi i sam engleski kralj uspio sakupiti tako veliku vojsku." "Engleski kralj!" Abdelaziz će posprdno. Prezrivo odmahnu rukom, kao da tjera kakvu muhu. "Ta omanja kneževina. Njegovu ocu vlastiti je narod dao

-194-

odrubiti glavu. Kakav li je to uopće kralj? A njegov sin skrivao se u egzilu, bez prebijene pare, obijajući vrata, ovisan o milostinji francuskoga dvora, a potom nizozemskog..." "Istinu zborite", rekoh glatko, "jednom je prigodom odsjeo kod moje obitelji u Haagu." Ta ga izjava iznenadi. "Ako je engleski kralj vaš obiteljski prijatelj, zašto onda nisi tražila slobodu uz otkupninu?" "Bilo je to jako davno", kratko odgovorih. Izbjegnuh pritom napomenuti da je moja majka toliko siromašna da me praktički prodala trgovcu tkaninama. Razgovor donekle promijeni njegovo ophođenje prema meni. No, umjesto da iskaže nešto više poštovanja, kao što bi bilo za očekivati, čini se da je sada još čvršći u svojoj nakani da mi pravi društvo. Nekad me posjećuje čak i dva do tri dana zaredom. Zlatni lančić s prstenom sakrila sam ispod divana. "To nije u redu", reče muallima jednog poslijepodneva, stisnuvši usne. "Nije moje da ti to govorim, lalla, no trebala bi voditi više računa o svom ugledu. On je Zidanin zakleti neprijatelj. Ali, ona je puno opasnija od njega. Ako se dohvati njegovih posjeta i pretvori ih u nešto više od onoga što uistinu jesu, mislim... Sultan nije jedan od onih koji prašta, charaf." Sljedeći put kada mi je veliki vezir dolazio u posjet, potrudih se biti u društvu ostalih žena, te poput njih zakrivam lice velom, iako primjećujem da se neke drznuše očijukati s njime preko ruba vela. Jedne noći Makarim donese čaj protiv glavobolje. "Uklonit će vam bol", reče blago, nalijevajući čaj iz malenog srebrnog čajnika s velike visine ravno u čašu. Miris je ugodan i vrlo složen — miris zaslađenog čaja i vrtnog bilja. Sačekah da otpije gutljaj čaja, te potom i sama uzimam obilan gutljaj, zadržavši tekućinu nekoliko trenutaka u ustima, procjenjujući. Nešto bogatiji okus od uobičajenog okusa čaja od metvice — manje sladak. Progutah čaj, osjećajući kako tekućina klizi niz ždrijelo u želudac, putem zagrijavši čitavu unutrašnjost. Probudivši se, osjećam kako mi je glava teška i bolna — nisam uopće u stanju razmišljati. Trepćem u nastojanju da usmjerim pogled, no u šatoru je prilično mračno i neuobičajeno tiho. Dulje vrijeme ostajem ležati na divanu, svjesna da se nešto promijenilo. Ogledavam se kroz mrak. Na prvi pogled sve izgleda normalno, no ja osjećam neku prazninu, neku čudnu odsutnost.

-195-

Uspravih se, ali suviše naglo — svijet oko mene mahnito se okreće. Kada se slika konačno umiri, drhtavom rukom palim svjetiljku pored kreveta, iznenada prožeta strahom. Podižem svjetiljku kako bih promotrila prostoriju. Njezin zlaćani sjaj osvjetljava zlatni dječji krevetić u kojem sniva moj maleni anđeo. Kako svjetlost obasja kolijevku, tišinu prekine promuklo škrgutanje koje me nagna da zavrisnem. U krevetiću nema ni traga djetetu, već u njemu sjedi majmunčić. Amadou, sa zlatnim lančićem obješenim oko vrata i prstenom što reflektira odbljesak svjetlosti sa svakim njegovim pokretom. Oči mu se pobjedonosno krijese u polumraku. "Momo?" Glas mi je isprva jedva čujan i ustreptao, no dobiva na snazi kako me sve više obuzima panika. "Momo?" Doseže jačinu jecaja. Na lelujavim nogama istrčavam iz šatora. "Moje dijete! di!" urlam. "Uzeli su mi dijete!" Žene dotrčaše sa svih strana, no Makarim, moje sluškinje, nema nigdje na vidiku. "Možda ga je odnijela među ostalu djecu", reče jedna od njih. "Možda nije mogao zaspati, pa ga je izvela u šetnju da ga uspava. "Možda su u hamamu. Otići ćemo provjeriti." No ostale samo razmijeniše sumnjičave poglede u trenutku kada su bile uvjerene da ih ne gledam. Kao sumanuta jurim od šatora do šatora, zaobilazeći namještaj, podižem prekrivače i odbacujem ih u stranu, zavijajući poput zvijeri. Suze i sluz slijevaju mi se niz lice. Ponovno istrčavam u mrkli mrak. Odnekud sam nabavila nož, malenu, više ukrasnu nego svrsishodnu spravicu. Mašem njime uokolo, izluđena strahom. Naposlijetku mi se približi muallima, dohvativši me za ruku. "Samo tiho i mirno, lalla. Pssst, umiri se." Uz olakšanje što je netko konačno uspio obuzdati poludjelu ženu, ostale dvorske dame lagano se raziđoše. "Znate li što su učinile s njime? Znate li gdje je?" Trznu se ugledavši oštricu malenoga noža. "Pođi sa mnom, ali tiho, i skloni taj nepotreban predmet." Vodi me do stražnje strane našeg tabora. Za jednu tako krupnu ženu,

-196-

prilično je okretna, a i vid joj je sjajan, što dokazuje činjenicom da se nijednom nije spotaknula. Dok tako hodamo kroz mrak, osluškujem ne bih li čula plač svojeg djeteta, pri čemu me plač ostale djece uopće ne ometa, jer glas svakog dojenčeta njegovoj je majci jednako raspoznatljiv kao i njegov izgled. A sve to vrijeme dok pažljivo osluškujem, u mislima mi je slika mojeg djeteta kako leži nepokretno, umotano u hrpu tkanine, odbačeno i beživotno. Ili ga pak zamišljam ukopanog u kakvu jamu. Ili pak ostavljenog u planini na milost i nemilost vukova i šakala. I svaki put kada pomislim na neku od tih grozota, s usana mi se otme blag jecaj. Jednostavno se ne uspijevam svladati — čak i čvrsto stisnutih usana, čeljust mi se toliko trese da zvuk naprosto klizne. Naposlijetku se došuljasmo do šatora iz kojeg se čuje glasna glazba, šatora ukrašenog raskošnim baršunom i svilom, raskošniji čak od sultanova šatora, po čemu znam, baš kao i po činjenici da nismo usput vidjeli prošli nijednog haremskog čuvara, jednostavno znam da je to Zidanin šator. Svjetlost svijeća iz unutrašnjosti šatora baca sjene rasplesanih tijela, ruku visoko podignutih u zrak, te mi se iznenada učini vrlo opscenim da se drugi zabavljaju i raduju dok je moje dijete netragom nestalo. Muallima položi prst na usne i pokaže mi potom na omanji šator nedaleko caričina. Uvjerivši se da sam shvatila što mi pokazuje, kratko kimnu glavom i hitro se udalji. Zaputih se prema šatoru, kratko osluškujući, zatim vadim svoj nožić i param prorez u stijenki šatora ne bih li zavirila. Unutra, sve je pretrpano zalihama: tu su vreće i staklenke brašna, maslaca i meda, stošci šećera i soli. Pokraj samog ulaza, dvije žene sjede na malenim tronošcima, nagnute nad neku čudnu staklenu napravu položenu iznad malenog plamenika. Svjetlost koju isijava djeluje sablasno, jer što god da se nalazi u staklenoj napravi, isparava obojeni dim — no unatoč dimnoj kulisi, raspoznajem svoju sluškinju, Makarim, i Taroob, jednu od Zidaninih sluškinja. A što li je ono u tami iza njih? Među vrećama i staklenkama, uočavam nešto bljedunjavo, umotano u tamnu tkaninu. Jedna od njih saginje se naprijed te svjetlost obasja zlaćani uvojak što proviri između vreća. Momo... Nepomično leži, a meni srce zamre u grudima. Guram šaku u usta kako ne bih zaurlala od očaja i bijesa što kipte u meni. Makarim i Taroob mirno sjede, omotane dimom što se spiralno uzdiže iz posude odložene pored njih — međusobno si dodaju šareno okićenu cjevčicu kroz koju uvlače dim, cerekajući se. Zaputih se do one strane šatora gdje su vreće naslagane visoko do stropa, te

-197-

nadljudskim naporom čupam nekoliko klinova kojima je šatorsko krilo zakovano za tlo. Spustivši se potrbuške, upuzah unutra. Svo to vrijeme u glavi mi odjekuje misao da je mrtav — mrtav je, a one čuvaju njegovo tijelo kako bi ga Zidana iskoristila za neki svoj magijski ritual... A tada se maleni smotuljak pomaknu. Zaledih se u pola pokreta - je li moguće da mi se to samo učinilo? Nekoliko beskrajno dugih trenutaka susprežem dah u iščekivanju, promatrajući. Odjednom izmili malena ručica, sićušna šaka, kao da maše. To je Momina uobičajena kretnja prije buđenja, taj maleni izazov velikome svijetu — za koji trenutak potpuno će se razbuditi, zahtijevajući hranu glasnim urlanjem. Ta spoznaja hitro oživi krv u mojim žilama — osjećam je kako isprekidano tutnji mojim tijelom. Još svega nekoliko centimetara, pužući potrbuške oslonjena na laktove, i dohvatit ću vreću u koju je umotan — lagano vučem kraj tkanine i rukom hvatam njegovu nožicu. Sada mu već mogu vidjeti i lišće, stisnuto u polusnu, dok otvara usta, uvlačeći zrak kako bi se konačno oglasio. Treći trzaj tkanine i... vreća zapnu o nevidljivu prepreku. Očajna, povlačim je svom snagom, nakon čega uslijedi zvuk paranja tkanine. Taj mi se zvuk čini potpuno zaglušujuć, kao da sam upravo probušila rupu u finom tkanju noćnog plašta, no žene su toliko usredotočene na dim i tračeve da se čak ni ne okrenuše. Trenutak kasnije, držim ga u naručju, a on bi toliko iznenađen mojom prisutnošću da čak zaboravi da je nakanio zaplakati — i eto nas ponovno izvan šatora, omotani baršunastom tamom. Vrativši se natrag u svoj šator, dojim Moma koji zadovoljno siše, dok nas Amadou oprezno promatra, sakrivši zlatni lančić u neki samo njemu poznat tajni pretinac. Sjedim opterećena tamnim slutnjama koje su sada ponovno zamijenile osjećaj uzvišenog olakšanja što sam pronašla svoje dijete. Ali, što nam je sada činiti, nama dvoma, s neprijateljima koji vrebaju sa svih strana? Sumnjam da ću se ikada više usuditi zaspati.

-198-

24. Otprilike dva tjedna nakon sklapanja mirovnog sporazuma s Berberima, vrijeme se potpuno urotilo protiv nas i strašne snježne oluje zatrpale su planine. Teške engleske topove koje smo dovukli iz Tafilalta morali smo ostaviti za sobom — volove koji su ih vukli zaklali smo i pojeli. Potom smo pojeli i ono malo berberskih ovaca što smo ih uspjeli sakupiti nakon napada. Preostale su nam još samo životinje iz karavane, no one su, prema objašnjenju imama, haram — zabranjene prema Prorokovim riječima, jer svako stvorenje ima svoju određenu svrhu, a tovarne životinje stvorene su da vuku teret, a ne kako bismo ih mi pojeli. No, sve ostalo već smo potamanili, osim uzda i kožnog remenja, te nam je to možda sljedeće na jelovniku. Naposlijetku, kada smo već sasvim oslabjeli od silne izgladnjelosti, svećenici proglasiše da su uvjeti dovoljno kritični za odbacivanje zabrane konzumacije magaraca i mula, nakon čega uslijedi veliko slavlje. No, Ismail bi radije umro od gladi nego prekršio bilo koju riječ zapisanu u Kuranu — izjašnjava se kako on i njegova najbliža svita (što, nažalost, uključuje i mene) neće okusiti mesa sve dok ne bude nekim čudnim čudom pribavljena halal hrana. Bojim se da neki od nas kunu u sebi našega gospodara, iako se nitko ne bi usudio takvo što izreći naglas — posvuda u planinama nalaze se demoni koji bi mu mogli prenijeti izgovorene riječi. Može ih se uočiti krajičkom oka dok pada sumrak ili bjesni snježna oluja — tračak svjetlosti na mjestima gdje je ne bi trebalo biti, poput blijedog plamena u tmini. Nekolicina Ismailovih tjelesnih čuvara nakon posljednje molitve krišom prelazi u vojnički tabor, preklinjući za komadić mulina mesa — zatekoh Abida kako isisava posljednje tragove mesa iz kopita, a jadnik se umalo rasplaka od olakšanja kada mu obećah da ga neću prijaviti. Najiskrenije, za takvo što nemam snage. U nekim trenucima pomišljam kako bih najradije zalegao nekamo u snijeg i pustio njegovim paperjastim bijelim krilima da me posve prekriju, poput Bijelog Labuda, i odnesu me u zaborav. Upravo u trenu kada me stadoše progoniti mračna prisjećanja na priče o susjednim plemenima sklonim kanibalizmu, dogodi se ono dugo očekivano čudo i pred nama se ukaže zalutali lovac s divljom ovcom koju je naganjao duž opasnih planinskih vrhunaca prebačenom preko ramena. Sultan

-199-

pozdravi njegov dolazak brojnim počastima i molitvama. Divi se njenim čudesno zakrivljenim rogovima te nagrađuje lovca vrećom zlata koju siroti čovjek prihvati s velikim zahvalama, odmjerivši je potom prilično tužna pogleda. Vidjevši da bi čovjek radije zamijenio svaki zlatnik za samo jedan zalogaj ovčetine, Ismail ga velikodušno nudi komadom pečene noge, na što lovcu potekoše suze, baca se na tlo u dubok naklon i proglašava sultana najveličanstvenijim, najdarežljivijim, najbožanskijim i najobožavanijim vladarom kojeg je Maroko ikada imao sreću dočekati. Ismail je toliko oduševljen tom izjavom da vlastitim rukama podiže čovjeka sa zemlje te ga proglašava kaidom, nudeći mu ravnopravan udio u cjelokupnom plijenu koji smo ponijeli sa sobom iz Sijilmasse. Čovjek ne vjeruje vlastitim ušima. Cijelu večer obilazi svakog od nas pojedinačno, tražeći da mu ponovimo sultanovo obećanje, u slučaju da je sve to samo sanjao. Vrijeme se dodatno pogoršava. Puna tri dana ne možemo se ni maknuti. Snijeg nas je posve zatrpao, prekrivši sve oko nas. Postavljeni su stražari kako bi spriječili urušavanje kraljevskih šatora pod snježnim teretom i gušenje njihovih stanara. Jedno jutro pronalazimo dvojicu stražara ispred Ismailova šatora potpuno smrznute, poput sivih sjena onoga što su nekoć bili. Kada se snježne oluje naposlijetku smiriše, izvidnica nam dojavljuje da se čitava horda Berbera okupila na ulazu u dolinu podno nas, zapriječivši nam silazak s planine. "Namjeravaju nas natjerati da skapamo od gladi", Ben Hadou će namrgođeno. Neće im dugo trebati. Čak i planinska ovca sada se čini kao daleka uspomena. "Odnesi im darove i saznaj tko su", Ismail će Kotlokrpi, koji je, i u svojem iscrpljenom, mršavom izdanju, najvještiji diplomat među nama. Ostajemo čekati, izmoždeni i promrzli. Ta neće valjda ti divlji Berberi ubiti Kotlokrpu i poslati natrag njegovu glavu u znak podsmjeha? Možda jednostavno iščezne u snijegu. Ili možda, u trenutku slabosti, odluči prijeći na njihovu stranu potkupljen ukusno začinjenom porcijom mechouija (uvjereni smo da bi nas sada i zalogajčić pridobio na njihovu stranu). Ne očekujemo previše od njegova izaslanstva — s uništenjem drskih neprijatelja Berberi ne gube ništa, a dobivaju sve. Ali sultan, lukav kao i obično, ima sasvim druge nakane od obične diplomacije. Ben Hadou vraća se u tabor, no nije sam. S njime su dvojica Berbera, masno potplaćena

-200-

kraljevskim zlatom, ne bi li nas poveli do prijevoja Telweta te potom do Marakeške ravnice kako bismo li na taj način obišli berbersku vojsku usred mrkle noći. Uz smirenu pragmatičnost istinskih očajnika, za sobom ostavljamo tri tisuće šatora, sve blago zaplijenjeno s dvora u Sijilmassi, kao i mrtva tijela dvjestotinjak robova koji su odbili pješačiti dalje, te krenusmo u tiho povlačenje obasjani svjetlošću punog mjeseca. Nakon čitavog dana pješačenja, pred našim očima konačno se ukaza crvenim zidinama okružen grad. S obzirom na to da kuga i dalje vlada unutar njegovih zidina, Ismail se ponovno vraća u brda, gdje zaposjedamo neko berbersko selo i proždiremo sve ovce i koze koje su seljani uspjeli održati na životu te teške zime. Zavlada opći ushit. Živi smo! Branitelj Vjernika ponovo se pokazao dostojnim toga časnog naslova. Kada konačno stižemo do Dile, mjesta kamo se dvor u međuvremenu preselio, prošlo je više od pola godine. Sa svakim novim korakom osjećam kako me, umjesto slatkog iščekivanja, hvata paničan strah. Je li Alys preživjela porod, a ako jest, je li preživjela Zidanine predatorske namjere? Prava je muka što se ne mogu smjesta zaputiti u harem i potražiti je, a nitko od meni pouzdanih ljudi nije ostao na dvoru da bih bez rizika doznao najnovije vijesti. No, dok je sultan zaokupljen luksuzom dugo priželjkivane parne kupelji, ja lunjam između vojničkog tabora i dvora, ne pripadajući u potpunosti nijednom od ta dva svijeta. Posvuda oko mene odjekuju zvuci slavlja dok se prijatelji i obitelji ponovno spajaju, pomiješani s tugaljivim naricanjem onih koji primaju vijesti o poginulima. No, nikoga nije briga jesam li živ ili mrtav, a ja se osjećam poput duha što lebdi dvorskim dvorištima. "Izgledaš napušteno, Nus-Nus." Okrećem se. Bijaše to glavni kuhar, Malik. Rukujemo se kao stari druzi. Pa mi i jesmo stari druzi. Iz dubina najcrnje melankolije, iznenada poletjeh visoko. Smiješimo se jedan drugome širokim osmjesima. "Dođi", reče mi. "Upravo pečem janje sultanu za večeru, a tu je i njegov omiljeni kuskus sa slatkom bundevom i slanutkom. Čini se da bi ti dobro došlo dohranjivanje." Uhvati me za obje nadlaktice i pomno odmjeri, blago nakrivljene glave. "Znaš, prilično si se izmijenio. Izgubio si na težini — nije

-201-

da si imao mnogo izgubiti — izgledaš nekako starije." "Baš ti hvala." "Ne govorim da je to loše. Rat promijeni čovjeka. Očvrsne ga, pretpostavljam. Visoki Adas zimi u svakom slučaju nije moj izbor zabave." Vodi me do dugačkog šatora u kojem je trenutačno smještena njegova kuhinja. Unutra je vruće i prilično tijesno, prepuno prodornih mirisa od kojih mi potekoše sline tako snažno da sam primoran brzo gutati kako ne bih balio poput psa. Sjedam na svoje uobičajeno mjesto na omanji tronožac, dok on sjecka, dovikuje, miješa, da bi konačno donio zdjelicu kuskusa prekrivenog svježim povrćem jarkih boja — prvo povrće nakon nebrojenih tjedana — a zatim čitavu porciju prelijeva prekrasnim grimiznim umakom, dok ja dulje vrijeme ostajem sjediti s čvrsto obgrljenom zdjelicom u krilu, tupo zureći u njen sadržaj. Rajčice crvene poput rubina, smaragdno zelen grašak, slanutak boje opala, zlaćana tikva. Nakon naše zimske prehrane u monotonim planinama, to je prava gozba za oči, poput škrinje što skriva neprocjenjivo blago boja i tonova. Gotovo mi je žao žlicom pokvariti savršenstvo prizora — no Malik tada posred veličanstvene kompozicije nabaci i komad svježe pečene janjetine začinjene češnjakom i kuminom, i više se ne uspijevam suzdržati, te se bacam na meso poput kakvog uličnog psa, što uostalom i jesam. Dok jedem, prepričava mi novosti s dvora, koje uglavnom prolaze pored mojih ušiju, poput besmislenih brbljarija, onako zabavljen hranom, sve dok ne začuh riječ "labud", na što naglo odvajam pogled od tanjura. "Daj mi to ponovi", promumljah kroz puna usta. "Bijela Labudica rodila je dijete, iako je bilo puno govorkanja o djetetovu podrijetlu." Srce mi uzleti i aterira poput vilina konjica što preskače baru. "A jesu li oboje dobra zdravlja, mislim, i majka i dijete?" pitam, trudeći se zvučati posve nezainteresirano. Malik slegnu ramenima. "Kružile su neke glasine... Nije na meni da sudim. Uvjeren sam da je ona relativno dobro, ali..." Dijelovi lica prilično su mu ovješeni i pokretni, a nabori opuštene kože povrh obrva namršte se svaki put kada se na nešto koncentrira. Okrenu se prema meni i odmjeri me svojim smeđim, staloženim očima. "Pripazi se, Nus-Nus. Zli jezici uokolo šire glasine da je dijete tvoje."

-202-

Zabezeknuto zurim u njega. "Moje? No, to bi stvarno bilo čudo neviđeno!" Njegov namršteni izraz lica pretvori se u poluosmijeh, iskrivljen i ironičan. "Znam, Nus-Nus, baš kao i ti. No, ipak, budi na oprezu. Tvoja brižnost prema njoj nije prošla nezapaženo." Nasmijah se na silu i ponovno spuštam glavu nad jelo kako ne bi uočio pravu istinu, te nastavljam jesti sve dok u potpunosti ne ispraznih tanjur, iako sam već odavno utolio glad. "Nego, Nus-Nus, kakav je prvi zalogaj poštene hrane nakon svih tih silnih tjedana?" Ismail djeluje neuobičajeno zabrinut dok izvršavam svoju dnevnu dužnost kušanja njegova obroka. Ranije sam se potpuno zanio. Želudac mi je toliko pun da imam osjećaj kao da ću svakog trena roditi dijete sačinjeno od bundeve i kuskusa, sa staklasto bijelim slanutkom umjesto očiju. Svom se snagom suzdržavam kako ne bih podrignuo dok na silu trpam još jedan zalogaj. Gutam hranu smiješeći se, gutam još jedan zalogaj uz osmijeh. Trudim se hiniti ushit, poprativši svaki zalogaj prikladnim uzdasima oduševljenja, a čim obrok bi proglašen sigurnim za sultanov želudac te dobivši znak da se udaljim, odlazim do prve kante kako bih iz sebe izbacio Malikovo vrsno kulinarsko umijeće. Idućeg dana sultan odlazi u posjet svojem haremu. Najprije pozdravlja Zidanu, koja tugaljivo primjećuje da je izgubio na težini. "Demoni ti oglodaše svo meso! Mora da je netko na tebe bacio kletvu!" Ismail nema previše strpljenja za priče o demonima. "Mislim da si mi ga ti osobno oglodala", govori joj, opalivši je po vječito rastućoj stražnjici. Carica bi toliko iznenađena takvim kršenjem protokola da ne uzvrati ni riječi, samo mu dopusti da je odvede u svoje odaje ne bi li je zabilježio kao prvu u novom poglavlju njegova priležničkog dnevnika. To mi daje priliku koju sam tako željno iščekivao. Govorim haremskom čuvaru da sam došao preuzeti svojeg majmunčića, a on me pripušta unutra sa zagonetnim osmjehom na licu koji mi se nimalo ne sviđa. Ušavši u harem, dočeka me još jedan problem — nigdje ni traga Alys. Zapitkujem jednu od haremskih sluškinja. "Ne znam gdje je, stalno se seli", reče mi jedna od djevojaka, prilično ogorčeno. "Ne gubi vrijeme trudeći se oko nje." Druga mi govori, "Bijela Labudica? Ma, nemoj me nasmijavati!"

-203-

udaljavajući se uz posprdan smijeh, kao da sam je pitao gdje mogu pronaći jednoroga ili feniksa. A tada ugledah Makarim, Alysinu osobnu sluškinju. Spazi me kako joj se približavam te me pokuša izbjeći, no ja joj zapriječih put. "Gdje je Engleskinja?" Osmijeh koji mi uputi prilično je podrugljiv. "Demoni je odniješe." Grabim je za nadlakticu. "Kako to misliš? Gdje je?" Pokušava se izvući iz mojeg stiska, no ja postajem sve očajniji. Pretresam je, nimalo nježno. Makarim prosikta. "Miči te ruke s mene! Povikat ću i natjerati stražare da ti odrube glavu!" "Gdje je Alys? Znam da ti znaš!" "Pa što ako i znam? Ona je ionako obična luđakinja, a ti si kastriran. Ona je ostala bez razuma, a ti bez muda — prokleti bili oboje!" To nije ona ista mala poslušna sluškinja u čijim sam rukama ostavio Alys — nešto se očigledno promijenilo u haremskoj hijerarhiji moći. Zarivam nokte u meko meso njene nadlaktice — iznenada joj želim istinski nauditi. Kao da je i ona to osjetila, iznenada skupi nadljudsku snagu i otme se iz mojeg stiska. No, umjesto da utekne, samo se lagano izmaknu van moga domašaja i oštro me odmjeri. Nešto u izrazu njezina lica govori mi da previše zna, nešto drsko, podrugljivo i likujuće. Proučava crvene tragove na svojoj nadlaktici i potom se zapilji ravno u mene, hladnog i staklenog pogleda. "Platit ćeš mi za ovo, eunuše", prosikta poput nakostriješene mačke te se potom okrenu na peti i odjuri u nepoznatom smjeru. Najradije bih potrčao za njom, ali čemu? Uvalit će me u nevolju dozivajući čuvare i pokazujući im masnice. Okrećem se i nastavljam s potragom, rastrčavši se u svim smjerovima, zavirujući u svaki šator, dok osjećam kako me obuzima panika. Naposlijetku, sasvim slučajno, nailazim na neobično sklepanu kolibicu na samom rubu harema, gdje potpuno sama sjedi neka ofucana starica, omotana tamnim prekrivačem koji joj zaklanja lice, pognuta nad malenim kotlićem u kojem kuha nešto za ručak.

-204-

"Dobar dan, gospo", obratih joj se, a ona se ukoči kao da sam je nečime uplašio. Upravo zaustih da je upitam znade li možda gdje se nalazi engleska dvorska dama, kada nešto doleti iz kolibe, bacivši se ravno na mene, čavrljajući kao ludo. Osjetih hladne pandže kako me grebu po koži i iznenada evo Amadoua na mom ramenu, unosi mi se u lice, kesi svoje žute zube. "Zdravo, prijatelju moj, jesam li ti nedostajao?" Razbaruših mu krzno na samom vrhu glave, a on me stade gurkati svojom glavicom, škiljeći od zadovoljstva. Okrećem se starici kako bih se ispričao što joj je moj majmun zadao tolike nevolje, kada ona iznenada odbaci prekrivač, a ja uviđam kako uopće nije riječ o starici. Malik mi je rekao da djelujem starije i ispijenije nego inače, no ova teška zima daleko je teže pogodila Bijelu Labudicu. Pogrbljena je i iscijeđena, s tamnim kolobarima ispod očiju koje djeluju dvostruko krupnije nego obično. Odjeća joj je prilično odrpana, prljava i iznesena, a tijelo djeluje sasvim izobličeno. Zuri u mene kao da je ugledala utvaru. Prilično uznemiren, odlažem majmuna na tlo i spuštam se na koljena tik pored nje. "Alys. Blagi Bože, Alys, što ti se dogodilo?" Porekao bih to kada bih mogao, no njezin zadah umalo me obori unatraške. Je li to ona ista blistava ljepotica koju sam ostavio za sobom, žena bujna i mirisna poput šipka, o kojoj sam sanjao svake noći? Što bi moglo spriječiti jednu osobu urednu poput Alys Swann da redovito odlazi u hamam zajedno s ostalim ženama? Mora da je riječ o nečem strašnom, nečem poput straha ili ludila... "Pomislila sam da se više nikada nećeš vratiti." Glas joj je grub i hrapav poput vranina, a pomalo i nalikuje na vranu, odjevena u crno i tako pognuta. Preplavljen suosjećanjem, na tren zaboravih da bi svaki čas netko mogao zalutati sa stražnje strane šatora i ugledati nas, te ispružih ruke prema njoj i privukoh je sebi. Držim je čvrsto stisnutu u naručju, prljavu i ofucanu, zagnjurivši lice u beživotnu izblijedjelu sjenu njene nekoć zlaćane kose. U tom trenu, nešto se stade micati između nas i potom tiho zajeca. Spustivši pogled, uviđam da je Alys rupcem pričvrstila dijete o svoje grudi. Zapovjednički maše ručicama, a lice mu se stisnu u lopticu glasnog zahtijevanja. Dok se odmaknu od mene kako bi podojila dijete, presječe me snažna bol. Sve što je do sada pretrpjela, pretrpjela je za taj trenutak: sužništvo, poniženje, zarobljeništvo, odbacivanje vjere, a sada

-205-

čak i ludilo. A ipak, to dijete pobjedonosno je i sebično nesvjesno majčine žrtve. Prava je pohlepna životinjica: čini se da beskonačno dugo siše, kao da želi isisati i posljednji tračak ljudskosti iz njezina tijela, ostavljajući za sobom tek šuplju olupinu ljudskoga mesa. Možda je Makarim imala pravo: možda su Alys uistinu zaposjeli demoni... Saginjem se nad kazan juhe što krčka nad plamenikom — tanašna mješavina povrća i pilećih kostiju potpuno ogoljena od bilo kakvih začina te se laćam miješanja sive cicvare, dok su moje misli potpuno uzburkane. Hvatajući se za najmanji tračak normalnosti, pitam je, "Nego, Alys, reci mi — kako si nazvala svoje dijete?" Uviđam kako je nisam zapitao čak ni kojeg je spola. Podiže pogled, a oči joj se ispuniše ljubavlju — no, ne za mene. "Ime mu je Momo, skraćeno od Mohammed — Mohammed James — jedno ime za njegovu novu obitelj, a jedno za njegovu staru obitelj. Nije li prekrasan?" Jedino što uspijevam uočiti jest pramen žućkaste kose i pohlepna crvena ustašca. Ispuštam neki neodređen zvuk — znači, muško je. Ismail će biti vrlo zadovoljan. "Reci mi što se dogodilo da si sada ovdje i u ovako zapuštenom stanju", potičem je na razgovor. "Je li te to Zidana otjerala?" Moje lukavstvo u dogovoru s onom Tuarežankom očito se izjalovilo. Nasmija se, a smijeh joj zvuči poput zahrđale šarke. "Zidana, ah da, uvijek se sve iznova svodi na nju. Ali, ne samo na nju — riječ je o zloj uroti protiv mene. Ne bi vjerovao kada bih ti ispričala što su mi sve učinile..." Kao da je netko otčepio otvor u kanti punoj vode — riječi nezaustavljivo naviru iz nje. Priča u kratkim crtama kako su oteli Moma, kako se pribojavala da će ga netko pokušati otrovati. Priča kako je posljednjih nekoliko tjedana živjela u ovom jezivom polusvijetu — ni u haremu, ni izvan njega — držeći se podalje od svih. Dijete joj je sve vrijeme privezano uz tijelo — spava isprekidano, uspravno sjedeći, baš kao što sam je i zatekao. "Na taj način, ako me zaskoče, neće ga moći tako lako odvojiti", objašnjava, kao da je riječ o najprirodnijoj stvari na svijetu. Noću, kada ostali spavaju, šeće taborom kako bi dobavila ostatke hrane za svoj kotlić i nešto odjeće za dijete. Svo vrijeme dok govori o tome, kao da je riječ o sasvim uobičajenom i zdravom ponašanju, zurim u nju razrogačenih očiju. "U nekim sam trenucima pomišljala da će nas tvoj majmun stajati života", povjerava mi, "no da nije njegove vještine sakupljanja ostataka, ne znam što

-206-

bi bilo s nama. Zaista sjajna mala lopuža! Samo nebo zna gdje je uspio iskopati smokve i naranče u ovo doba godine." Nasmiješi se i u tom trenu cijelo lice joj se ozari, a ja načas ugledah onu Alys koju sam ostavio za sobom, a srce mi se još više raspara. "Sada sam ponovno ovdje." Gutam slinu. "Baš kao i Ismail. Sada se više nitko neće usuditi nauditi tebi ili djetetu. Sve će biti dobro." Tupo me gleda. "Ne mogu ostati ovdje. Moraš nas nekako izbaviti! Ti i Ismail ponovno ćete otići na kakav put, a one će nas tada oboje ubiti." Potom me ščepa za nadlakticu takvom žestinom da osjetih vrške njenih prstiju kako mi se zarivaju u kosti. "Izbavi nas odavde, Nus-Nus, preklinjem te." Je li to izvedivo? Suludi planovi tutnje mi kroz glavu — mogao bih potamniti zlatnu kosu majke i djeteta uz pomoć pepela i vode, izraditi si bradu od ovčjeg krzna, potkupiti jednog ili dvojicu čuvara (petoricu ili desetoricu, ali čime? Novca nemam) da bismo prebjegli u vojnički tabor te još i dalje, gdje uhode vrebaju na samom rubu ovog improviziranog naselja. Otamo, uz jednu ili dvije mazge, slijedi dugačko putovanje sporednim putovima i kroz pustopoljinu, sve do Meknesa, gdje bismo potražili Daniela al-Ribatija, ako je još uvijek ondje, ne bi li nam pomogao napustiti zemlju... Gotovo da sam uspio samog sebe uvjeriti kako je takvo što izvedivo, kada začuh prodorne zvuke feske trube što najavljuje sultanov dolazak i mojim žilama pojuriše trnci kukavičluka, jednim potezom ugušivši uzavrele misli. Hitro okrećem misli u drugom smjeru. "Pođi smjesta u hamam", nalažem Alys. "Ponesi svoje dijete i pošteno se operite. Poslat ću ti nekoga, neku pouzdanu sluškinju, s čistom odjećom za oboje. Potom moraš izaći pred sultana i predstaviti mu Moma." Oči joj se ispuniše suzama, opirući se mojem prijedlogu. Prisiljen sam je protresti. "To je jedini način — obećajem ti da će sve biti dobro." Odjurih natrag do kuhinje. "Malik, moram razgovarati s tobom!" Djeluje uznemireno. "Nemoj mi voditi tog majmuna unutra!" Amadou stade uzbuđeno žvrgoljiti — posvuda njušeći hranu. Držim ga čvrsto stisnutog, a on se toliko uzjoguni da me pokuša ugristi. "Malik, koliko je godina tvojoj najstarijoj kćeri?" "Mamass? Dvanaest, još malo pa će napuniti trinaestu."

-207-

"Savršeno." Onom slobodnom rukom hvatam se za kesu ovješenu o remen i istresam njezin sadržaj na stol. "Ovo je sve za tebe. Ili priloži to u njezin miraz." Izlažem mu svoj plan, a on tupo zuri u mene. Točno znam što misli, no na kraju mi samo uputi prijekoran pogled i duboko uzdahnuvši hitro pokupi kovanice u svoju kesu, usput dovikujući upute pomoćnim kuharima, obrisa ruke o pregaču i zaputi se u nepoznatu smjeru. Dvadesetak minuta poslije, Amadou je zavezan o šatorsku šipku, a uz mene korača Mamass, djelujući naizmjence prestrašeno i uzbuđeno. Velika je cast služiti u haremu, posebno kada je riječ o onim ženama koje su sultanu rodile sinove, iako ni sama ne zna što je zapravo čeka — no, ona je vrlo bistra djevojka i do sada je uspjela mnogo naučiti od oca, koji je tako visoko pozicioniran na dvoru. "Drži oči širom otvorene, a usta zatvorena", upozoravam je. "Uvijek budi ljubazna prema carici i njenim ljubimicama, ali ako u bilo kojem trenu osjetiš da je Bijela Labudica na bilo koji način ugrožena, smjesta otrči po mene." Zuri u mene raširenih očiju, preko ruba hrpice odjeće koju nam je njezina majka pripremila — sve odreda pamuk, a ne svila, ali čist poput snijega — povremeno kimajući glavom, ozbiljna pogleda, upijajući svaku moju riječ. Čekam ih ispred hamama, trudeći se ostaviti dojam kao da sam došao po nekom drugom poslu. Kada se Alys konačno pojavi na vratima, ostadoh bez daha — nalik je kakvoj božici, sva u bijelom i zlatnom, s djetešcetom poput anđela u njezinu naručju. Upravo smo na putu ka glavnom paviljonu, kada naiđosmo na sultanovu pratnju što nam se približava iz suprotnog smjera — teško ju je ne uočiti s obzirom na to da je predvode četiri glasnika-eunuha s nevjerojatno dugačkim trubljama u rukama. Glasnici i sluge (koji metu tlo pred sultanovim nogama uz pomoć ogromnog nojevog perja) iznenada se razmaknuše, i pred nama se ukaza Ismail u pratnji Zidane. Pogled joj se trenutačno zaustavi na Alys i Momu, onako hladan i bijesan. Povlači supruga za nadlakticu. "Dovela sam ti neke nove djevojke, moj ljubljeni gospodaru, otete tijekom posljednjih gusarskih pothvata po Mediteranu. Jedna od njih dolazi čak iz Kine, onako blijeda i tanašna, s grudima poput jabuka i kosom poput crne svile, a bijaše namijenjena haremu velikog turskog sultana. Svidjet će ti se, vrlo je egzotična, ali i prilično vatrena. Morala sam joj dati odrezati nokte..." Ali Ismaila zanima isključivo dijete u Alysinu naručju. Iskorači pred nju,

-208-

jedva je pogledavši, te dohvati Moma iz njezina naručja i podignu ga u vis, upitno ga promatrajući. "Je li to moj sin?" Zidanino lice naglo se i ubojito smrknu, ali zalud, jer dijete je već u sultanovim rukama. "Ne daj se zavesti. U ime sveg svjetla ovoga svijeta, ovo što vidiš pred sobom zla je čarolija", reče ona dok on odmata dijete. "Ovo dijete je demon koji se samo pretvara da je muško. Moje žene vidjele su Bijelu Labudicu kako šuruje s demonima, sišući ih, liježući s njima, pregovarajući s njima kako da stekne moć ne bi li proizvela ovu iluziju. Pitaj koga god želiš — oni joj oteše razum — živjela je s njima u prljavštini i smeću na samom rubu našeg tabora. Ljudi su je znali čuti kako pjeva s njima u sumrak — vidjeli su je kako potpuno obnažena pleše s njima. A muškarci! Muškarci vječito nešto njuškaju oko nje. Čula sam da noću potajice napušta harem kako bi raširila noge svakom muškarcu koji joj se svidi. Ona je jedno vulgarno stvorenje, ljubavi moja. Vlastitim očima vidjeh je gdje liježe s Hajibom..." Na njen znak rukom, kroz gomilu se probija Makarim i baca se na tlo kako bi se poklonila sultanu. "Moj gospodaru, to je prava istina! I ja sam ih vidjela. Ja sam služila Bijelu Labudicu, no ona me otjerala kada sam pokušala spriječiti velikog vezira da ude u njezin šator. 'Pusti ga unutra! Pusti ga unutra!' preklinjala je. A kada sam se usprotivila, rekavši da takvo ponašanje nije dolično, udarila me u naletu bijesa po glavi i potom otjerala, a ja sam otrčala ravno do carice koja se i sama sjurila do njenog šatora kako bi spriječila takvo nečasno ponašanje u vašem haremu, i tada se i osvjedočila tom gnjusnom prizoru!" "Što sam ti rekla?" Zidanine oči pobjedonosno zablistaše — dvoje neprijatelja oboreno jednim udarcem. "A tu su i drugi koji mogu posvjedočiti o nečasnom vladanju ove kurve." Saginje se kako bi nešto došapnula Taroob, koja potom klimnu glavom i odjuri. Ismailovo lice crveno je od naglog izljeva bijesa, a sa svakim novim trenom postaje još mračnije. Hitrim pokretima umata dijete, zastavši na trenutak kako bi promotrio zlatni prsten na lančiću ovješenom oko djetetova vrata. "Moj gospodaru", hvatam se kako iznenada progovaram. Ta nećete valjda povjerovati tim klevetama?" Srce mi divlje lupa, a sultanovo lice bi još mračnije. Osjećam Zidanin pogled kako gmiže niz moja leđa — time sam pouzdano potpisao svoju smrtnu kaznu, bilo od njegove ili njezine ruke. No,

-209-

Alys je suviše izbezumljena da bi se obranila od takvih optužaba te stoga moram progovoriti u njeno ime. "Bijela Labudica rodila vam je sina, i to vrlo lijepog sina", nastavljam. No, sultan zuri u Moma kao da je uistinu riječ o kakvom neljudskom biću, nekom zlom demonu, prevrtljivom djinnu. Istina je — nema neke prevelike sličnosti između oca i sina. Plave oči, plava kosa — čini se kao da je Momo odlučio odbaciti svoje marokansko naslijede u korist svoje majke. Ismail se okrenu prema meni, lica krutog kao istesanog od drveta, bijesan i podivljao. Sumnjam da je čuo i jednu jedinu riječ što izgovorih. Prođe pored mene kako bi se zagledao u Alys. Stoje jedno pored drugog, gledajući se ravno u oči — sultan nije pretjerano visok muškarac. "Je li to istina?" riknu bijesno. "Ti i veliki vezir?" Ona tupo zuri u njega, spustivši potom pogled na dijete. Pruža ruke prema djetetu ne bi li ga preuzela, no Ismail ga hladno privuče sebi, stisnuvši ga takvom silinom da dijete zaplaka. "Odgovori kada te pitam!" Unosi joj se u lice — kapljice njegove sline sletješe na njenu bradu. Prestravljena, Alys se stade gubiti. "On... on... ne znam..." Uspjeh je dohvatiti prije nego što je udarila o tlo. Nesvjestica joj spasi glavu — no ništa nije moglo spasiti Abdelaziza. Jedan za drugim, Zidanini potplaćeni svjedoci istupaju pred sultana kako bi pridodali vlastita svjedočanstva na ona što ih iskazaše Zidana i Makarim, pripovijedajući o tome kako su vidjeli velikog vezira da posjećuje harem u svako doba dana i noći, posebno u trenucima kada bi mujezin zvao na molitvu, a sva bogobojazna stvorenja okreću se molitvi — i svaki put zaputio bi se ravno u šator te Engleskinje. Čak i muallima bijesno svjedoči kako ga je zatekla samog s Alys, nakon što je otjerao njenu sluškinju. "No, dama nije kriva, moj gospodaru - ničime nije poticala njegove posjete, a podnosila je njegovo društvo isključivo stoga što ju je uvjeravao da je upravo on vaša desna ruka." Ismail me šalje da dovedem Abdelaziza. Suzdržan je, gotovo skamenjen. "Ništa mu ne spominji. Ne želim mu dati priliku da osmisli čitav niz ružičastih laži." Trebalo mi je neko vrijeme da pronađem velikog vezira — naposlijetku ga nalazim u hamamu, obavijenog gustom parom tako da podsjeća na Aladinova duha koji je upravo izmilio iz čarobne svjetiljke. Njegov sluga,

-210-

koji mu je upravo sapunao leda, dobaci mi tek jedan pogled i hitro napusti prostoriju. Hadžib zatrepta očima u nevjerici dok stojim iznad njega, brišući znoj s vjeđa ne bi li me bolje vidio. "Ma, vidi ti njega", reče odmjeravajući me od glave do pete znatiželjna izraza lica. "Evo tebe, vratio si nam se iz rata, i to u jednom komadu, manje-više. Svući se, Nus-Nus, i sagni se, budi tako ljubazan." "Sultan zahtijeva vašu nazočnost." On na to napući usne i duboko uzdahnu. "Baš šteta." Podiže se na noge, potpuno besraman u svojoj golotinji. "Što god bilo posrijedi, sigurno može malo pričekati?" "Odjenite se", kratko odvratih. "Pričekat ću vas vani." Treba mu čitava vječnost da se osuši i odjene. Gubeći strpljenje, hitrim korakom zaputih se unutra da bih, naravno, ustanovio da je veliki vezir iščezao. Njegov sluga leži u lokvi blijedoružičaste krvi u već sasvim ohlađenoj prostoriji. U prostoriji više nema ni traga pari — iščezla je, zajedno s velikim vezirom, kroz procjep u šatorskom krilu. Posve sam uvjeren da ću zbog ovoga izgubiti glavu dok prepričavam događaj Ismailu, no on se samo razjareno nasmiješi. "Samo istinski krivac bježi prije nego uopće bi optužen." Potom šalje konjanike u svim smjerovima kako bi li ga potražili izvan tabora. Privode ga natrag u tabor dva dana kasnije, raščupanog i prepunog masnica. "Pružao je priličan otpor", reče zapovjednik buharija gotovo zadivljeno. Dva dana prilično su dugo razdoblje kada je u pitanju Ismailovo pamćenje — do sada je već sigurno zaboravio o kakvom se prijestupu radilo. No, čini se da je njegov bijes ovaj put ravnomjerno nastavio tinjati, ili je pak za to bila zaslužna Zidana, koja se pobrinula oko vatre i neprestano ga podsjećala na suparnikove brojne i raznolike prijestupe. Danas se predstavila u neobično ratobornom svjetlu, pomiješavši stil lobijskih ratnika s tko zna čime još. Preko leda je prebacila leopardovu kožu, glavu ubijene zvijeri prislonila je na svoju, a jedan od leopardovih snažnih prednjih udova prebacila preko ramena, zataknuvši šapu o svoj remen. O bok joj je zataknuta sablja, a u desnoj ruci drži ogromno perjem ukrašeno koplje. Oči su joj uokvirene bojom tako da djeluju još opasnije nego inače. Njezine uhode očito su stigle prije konjanika koji privedoše vezira da bi joj dojavili

-211-

radosne vijesti, a ona se potom odjenula u taj bizarni kostim kako bi likovala u njegovom padu. Zanemarivši uobičajeni protokol, udara drškom kopija o do, opasno blizu Abdelaziza, koji rukama prekriva glavu i očajnički zapomaže, "Oprosti mi, oprosti mi, o Svemoćni!" Ismail ga na trenutak promatra gotovo blagim pogledom. Potom ga udari nogom svom snagom u područje dijafragme, toliko snažno da mu se cijelo tijelo zatreslo. "Ti vrećo govana! Ti grozoto! Drznuo si se dodirnuti svojim gnjusnim rukama ono što pripada jedino i isključivo meni?" Abdelaziz tiho cvili. "O Sunce i Mjeseče Maroka, Gospodaru Milosti i Dobročinstva, oprosti svojem poniznom slugi što god već misliš da sam učinio." "Ne pokušavaj se izvući iz ovoga, ti bijedni crve!" doviknu Zidana. "Vidjela sam te vlastitim očima gdje liježeš s Bijelom Labudicom." Vezirovo lice ponovno se pribra — to očito nije ono za što je očekivao biti optužen. Licem mu preleti proračunat izraz dok procjenjuje različite izglede za preživljavanje. Konačno odabravši pravi izgovor, reče, "Ali gospodaru, svi koji me poznaju dobro znaju da takve optužbe ne mogu biti istinite. Moja požuda — i moji grijesi, koje sam mnogima priznao — nije usmjerena prema ženama, koliko god lijepe bile. Znam, neće vas previše radovati, dragi gospodaru, ovo što vam sada priznajem, ali slobodno upitajte svojega glavnog pisara i čuvara priležničkog dnevnika, dragog Nus-Nusa." Sultan okrenu svoj mračan pogled prema meni, očiju toliko prodornih da mi se načas učini da će me sasvim okameniti. "Govori, Nus-Nus." Osjećam kako se počinjem tresti. Poželjeh na licu mjesta satrti svojeg ljutog neprijatelja, zauvijek ušutkati njegova nasmiješena krokodilska usta — poželjeh u trenu propasti u zemlju. No, nipošto ne želim svima razglasiti svoju sramotnu prošlost. Sada sam postao buhari, ratnik koji je preživio planinske pohode — nipošto ne želim biti doživljen kao kakav eromenos. Ali, moram nekako spasiti Alys. Gutam slinu i hitro izgovaram, "Koliko znam, veliki vezir uistinu više voli muškarce nego žene." "Dakle, ti mu se sviđaš?" "U više navrata pokazao je stanovito zanimanje." Takvo uvijeno pojašnjenje Ismaila nimalo ne zadovoljava. "Jasno zbori, momče!"

-212-

"Ta, među prijateljima si", potiče me Zidana, glasom premazanim slatkim iščekivanjem. Ako njezina spletka u vezi s Bijelom Labudicom ne upali, rado će prihvatiti i neki drugi put do ostvarenja cilja. Potom mi namignu, "Duh Senufo ratnika, ta nisi valjda zaboravio!" Prikupljam snagu. Uostalom, ja nisam taj koji bi se trebao stidjeti, podsjećam se. Dozivam svoje drugo lice, svoju kponyugu masku. Ja nisam ja. "Abdelaziz ben Hafid napastovao me tijekom našeg putovanja od Gaoa do Fesa, nakon što me kupio na tržnici robljem i dao kastrirati, silovao me tri puta prije nego što sam se uspio potpuno oporaviti od obrezivanja. Kasnije je također u više navrata neuspješno pokušavao učiniti to isto." Ismail blago škilji dok pokušava probaviti izgovorene optužbe, iako ne djeluje suviše iznenađen. "Ti drugi pokušaji događali su se kad si već bio pod mojim okriljem?" Kimnuh glavom. Usta su mi suha, toliko suha da jedva uspijevam progovoriti. "Posljednji put zbilo se to na dan kada pristigosmo u dolinu rijeke Melwiyu, a vi ste bili primorani... hm... disciplinirati robove koji su pogrešno postavili šatore. Naredio je da me omame nekim opojnim sredstvom i odnesu u njegov šator. Kaid ben Hadou može posvjedočiti o tom posljednjem pokušaju." Dovedoše kaida. Nadiže obrve na upućeno mu pitanje, pogle davajući najprije u Hajiba, koji prkosno zuri preda se, potom u mene Nazirem li ja to sažaljenje u njegovim očima, ili tek puku zabavljenost Kako god, on potvrđuje sultanu da ga je uistinu dozvao jedan od vezirovih slugu, te da je potom zatekao mene kako pokušavam pobjeći od Abdelazizovih neželjenih nasrtaja. Sve je to sročio vrlo čedno, ali precizno, dodajući neugodan detalj da je i taj dječak također žrtva Hajibove neprirodne požude — Ismailovo lice sa svakom novom rečenicom postaje sve mračnije. "Evo vidiš!" Zidana će pobjedonosno. "Muškarci, žene, djeca - taj uopće ne bira!" "Nikada nisam ni taknuo Bijelu Labudicu, moj gospodaru, nikada! Sve ovo urota je mojih neprijatelja koji me se žele riješiti..." Ismail dograbi koplje iz ženine ruke te njime udari vezira tolikom žestinom da mu glava odskoči unatrag. "Da te nisam čuo govoriti ako te osobno ne prozovem!"

-213-

Zidana, na koju se to pravilo očito ne odnosi, glasno se nasmija. "Kakve očajničke laži. Svatko tko poznaje velikog vezira dobro zna koliko je opsjednut statusom i moći — u tvojoj odsutnosti, zasjeo je na tvoje prijestolje, šepurio se taborom izigravajući tebe, nazivajući se tvojom desnom rukom. Čak se drznuo kopiletu Bijele Labudice uručiti zlatni prsten što ga ti osobno daješ svojim istinskim sinovima." Ismail ponovno udari Hajiba kopljem. "Je li to istina?" "Jest, ali..." Ismail se nasmiješi i koplje vrati ženi. Bijaše to dobrohotan osmijeh, gotovo topao. "Prestani cmizdriti i uspravi se na noge, čovječe. Hajde, uhvati me za ruku..." Abdelaziz se uhvati za ispruženu ruku te se trapavo uspravi, osovljen na klimave noge, pun nade da će njihovo dugogodišnje pobratimstvo ipak prevladati, unatoč svemu — naposlijetku, to je do sada uvijek bio slučaj. No, Ismail ga ne ispušta iz ruke, već još čvršće stišće njegovo zapešće, vukući ga prema svome licu. "Ovo ti je vrlo zgodan prsten, Abdou, uistinu krasan kamen. Smijem li ga pogledati izbliza?" Vezir pokušava izmigoljiti ruku iz Ismailova stiska, no sultanovi prsti čvrsti su poput čelika. Grabi prsten, navlačeći ga sve do kraja prvog članka, gdje se prsten iznenada zaglavio. Nastade borba, vezir na trenutke cvili od boli te se nudi sam skinuti željeni predmet, ako bi njegovo veličanstvo bilo tako ljubazno da mu to dopusti. Trenutak kasnije uslijedi prodoran vrisak, a Hajib se drži za ruku, dok mu se između prstiju cijedi krv. Ismail obrisa svoj bodež o halju, odvaja prsten i odbacuje uvredljivi prst na do, gdje ga jedna od njegovih mačaka stade znatiželjno njuškati, gurnuvši ga potom upitno šapom. Kako prst ne prihvaća igru, prezrivo se okrene i sjedne sa strane, podigavši stražnju šapu u zrak, nastavljajući lizati donje dijelove tijela. "Mislim da prepoznajem ovaj kamen, Abdou. To je jedan od onih koje sam dobio na dar od upravitelja Herata — lapis, prošaran zlatom, porijeklom s planine Pamira u Afganistanu. No, prije nego mi ponudiš neku ispriku, moram ti reći da me to nimalo ne iznenađuje." Naginje se još bliže velikom veziru. "Zar uistinu misliš da ne znam ama baš sve o tebi, Abdou?" Ova umanjenica zvuči prilično prijeteće. "Zar uistinu misliš da sam poslao svoje ljude da te dovedu na ovo ispitivanje isključivo na temelju optužbi moje Prve žene. Sve ove godine bio sam svjestan tvojih neprirodnih sklonosti, no

-214-

odlučio sam ih ignorirati dok god tvoja korisnost nadilazi škrtost i pohlepu. Mislim da se ta ravnoteža konačno poremetila, i to ne u tvoju korist. Savršeno sam svjestan da si sve vrijeme umakao prste u blago moje riznice — zabavljalo me promatrati te kako se naizgled neopaženo sladiš. No, čini se da si u mojoj odsutnosti dopustio pohlepi da se sasvim razmaše. Ne trudi se poricati tu činjenicu — zadužio sam Kotlokrpu da popiše sve zalihe po našem povratku s ratišta. Naišao je, recimo to tako, na znatna odstupanja..." Hajib stade grcati od šoka, toliko iznenađen tim otkrićem da to nije u stanju ni izreći. "A bili smo spremni čak i ovu krađu progledati kroz prste, da nije bilo te tvoje taštine i ambicije koje su se u mojoj odsutnosti tako strelovito razmahale. Postoji samo jedan vladar Maroka, a ime mu je Abul Nasir Moulay Ismail al-Samin ben Šarif." Bodežom optočenim dragim kamenjem bocka Hajiba sve jače sa svakim izgovorenim imenom. "Jedino ja mogu proglasiti neko dijete zakonitim i dodijeliti mu moj pečat. Nasljeđivanje mojeg kraljevstva tebe se ne tiče, ti crve! Kraljica Zidana već mi je pokazala dokaze koji ukazuju na tvoje spletkarenje u vezi s mojim priležničkim dnevnikom, a koje si naredio vlastitu nećaku, stoga je kazna koja ti slijedi već odavno trebala biti izvršena." Zurim najprije u njega, potom u nju. Obećala je da neće reći Ismailu, glumeći slabost — laži, sve same laži. Hvata moj pogled i upućuje mi mlitavi osmijeh zadovoljne zmije. Igra koju je sve vrijeme igrala dugačka je i naporna, svaki potez pomno je isplaniran, važući prednosti svakog trenutka, ubacujući otrov u suprugovo uho kap po kap, stežući svoje navoje milimetar po milimetar, sve dok ne bi sasvim sigurna da je neprijatelj više ne može ujesti. Izdaje upute Ben Hadouu i predvodniku buharija da odvedu zarobljenika i zavežu ga mazgi za stražnje noge, koju potom valja potjerati duž grubog terena prema zapadu. "Ne želim ocrniti svoje kraljevstvo dopustivši mu da umre okrenut prema Svetome Gradu." Hajibu se iznenada vrati glas — preklinje ga, no Ismailovo lice je od mramora, hladno i tvrdo. Zaputi se za njima kako bi promatrao izvršenje danih naredbi, vodeći sa sobom i svoje osoblje — kao sjajnu poduku svima koji misle da mogu nadmašiti vlastiti položaj. Zidana preklinje da joj dopusti da nam se pridruži, no on joj naređuje da ostane u haremu. Odlazi

-215-

relativno ponizno, svjesna svoje pobjede, no bijaše to prvi put da Ismail ne udovolji njenoj volji. Debeli vezir odveden je do zapadnog ruba tabora gdje biva petama zavezan za najveću i najsvojeglaviju mazgu u štali, i dalje cvileći i preklinjući za milost. Ni u jednom trenutku ne okreće se molitvi — ponekad mislim da se tada okrenuo molitvi, Ismail bi možda i popustio, no njegove su misli posvećene isključivo sudbini vlastita tijela, radije nego spasenju duše. Životinja divlje zakoluta očima, nezadovoljna ljudskim ophođenjem, i uz žestoko bičevanje i povike buharija biva potjerana u kas. Promatram kako glava mojeg neprijatelja poskakuje po kamenju i žbunju, dok mu meso biva oderano, i dok konačno ne postade nalik komadu staroga mesa bačenog pred lovačke pse. Zgađen, skrećem pogled. Ben Hadou postrance me gleda. "Nus-Nus, ti baš i ne uživaš promatrajući konačan kraj vlastita neprijatelja?" "Nikome ne bih poželio takvu smrt." Kotlokrpa slegnu ramenima. "Nema smisla biti suviše izbirljiv kada je u pitanju ispravljanje životne ravnoteže." Možda je zaista u pravu. No, umjesto osjećaja pobjede ili olakšanja zbog smrti čovjeka koji mi je oduzeo muškost, jedino što osjećam jest praznina. Hajibova smrt nadvila se nad dvor poput crnog vela. Ako netko tako moćan može tako iznenada i tako neslavno pasti — svezan za stražnje noge jedne mazge — to svakoga na neki način podsjeća na neizvjesnost vlastita položaja. Ljudi se boje smrti od Ismailove ruke više nego rata ili kuge. I sama Zidana je donekle obuzdana — ne usuđuje se čak ni prosvjedovati kada Ismail proglasi Alysinog sina vlastitim, a time i još jednim emirom svojega carstva. A mene kamo god pošao ljudi značajno odmjeravaju, došaptavajući komentare dok rukom prekrivaju lica. Smiješe se, podsmjehuju ili još gore, pokazuju svoje sažaljenje. Teškom mukom uspijevam ih pogledati u oči i na taj im način začepiti usta. Nakon dva tjedna gurkanja i šaputanja, konačno gube zanimanje — nakon tri tjedna čitava stvar čini se zaboravljenom, pa ipak u meni svakim danom raste sve veća ozlojeđenost. Želio sam osobno izravnati račune s Abdelazizom, no sada mi je oduzeta prilika za osvetu, zbog čega posebno žalim. U mojoj zemlji, ako te tko obeščasti, uvredu

-216-

možeš poništiti jedino ako mu oduzmeš život vlastitim rukama — izgubi li život na neki drugi način, izgubljena čast nastavlja te progoniti, a duh uništenog dobrog glasa nastavlja te slijediti do kraja života. Dok se vraćamo u Meknes, čujem kliktanje bijelih čaplji što odzvanja čitavom ravnicom, a meni se čini kao da čujem Hajibove samrtne jecaje.

-217-

25. Ismailove misli ubrzo zaokuplja njegovi glavni grad. Igrom slučaja, zarobljen je jedan Francuz, trgovac barutom, uhvaćen kako opskrbljuje engleski pobunjenički garnizon u Tangeru. Inače bi već sam taj čin značio trgovčevu hitru smrt, no kako barut bi preusmjeren Kaidu Omaru i njegovoj opsadničkoj vojsci, to toliko oduševi kaida da poštedi čovjeku život i zauzvrat ga pošalje medu robove, zajedno s ostalim ratnim zarobljenicima. Jedan od čuvara slučajno ga je čuo kako u tamnici raspreda o Versaillesu, te zaključi da bi to moglo zanimati sultana. Potom ga prebaciše na sultanov dvor, zajedno s pošiljkom novih radnika osuđenih da okončaju svoje dane u Meknesu. Pri predstavljanju sultanu ispostavi se da je trgovac u prilično lošem stanju, a Ismail u jednom od rijetkih izljeva dobrote naredi da mu zaliječe rane i prikladno ga odjenu. Na čovjekovu licu mogla se uočiti nagla promjena, od straha pred neminovnom nasilnom smrću do izraza potpune zbunjenosti, no kada ga ponovno dovedoše pred sultana, bilo je očito da je dijelom povratio samopouzdanje te se smjesta prihvatio opisivanja detalja izgradnje velebne palače Louisa XIV. Naime, arhitekt Kralja Sunca upravo je planirao izgradnju veličanstvene Dvorane zrcala u samom srcu palače, zatvaranjem ogromne dvorane čijih sedamnaest lučnih prozora gleda na raskošan vrt, dok suprotan zid namjerava prekriti sa sedamnaest lučnih zrcala istih dimenzija. Na taj će način svjetlost što ulazi u dvoranu u zrcalima odražavati čudesa vrtlarske umjetnosti, ostavljajući dojam šetnje duž šumovitih perivoja u okrilju zaštićene dvorane popločene mramorom i zlatom. Trgovac potom nastavi naširoko raspredati o silnim troškovima nabavke venecijanskog stakla za izradu zrcala, o pozlati njihovih raskošnih okvira te o kapitelima što nadsvođuju ogromne pilastre koji uokviruju navedena zrcala, sve dok Ismailu ne potekoše sline od zavisti i silne ambicije. Po hitnom postupku vraćamo se u Meknes, vođeni ludim zamislima o perivojima i zrcalima ukrašenim dvoranama, šetalištima, vrtovima i maslinicima, a spominjalo se čak i jezerce prepuno zlatnih ribica, s flotom brodića za razonodu što plove povrh ribljih glava. No, Meknes koji zatekosmo nije onaj isti Meknes koji smo svojedobno napustili, ne samo zbog znatnog pomora stanovništva — u Meknesu i Fesu,

-218-

kuga je odnijela više od osamdeset i pet tisuća duša; još i više ljudi je s najavom kuge odbjeglo u najudaljenije dijelove kraljevstva. Izgradnja je potpuno stala, a mnogi predradnici i obrtnici pokleknuli su pred pošasti ili pak napustili grad, iako preostali robovi djeluju nevjerojatno zdravo i čilo — čini se da su se matamore pokazale kao najsigurnije sklonište. Naredne dvije godine Ismail odluči posvetiti izgradnji kraljevskog kompleksa, i to strašću opsjednuta čovjeka. Najprije naredi da se palače diljem kraljevstva potpuno ogole od svih ukrasa — počevši od zlata kojim su pozlaćeni zidovi i svodovi, uključujući prekrasno rezbarene frizove i vrata od cedrovine. Naručuje nekoliko brodova najboljeg mramora iz Carrare, koji valja prevesti od Genove do Salea. Potom bi odaslana posebna izvidnica s ciljem da pregledaju ruševine zapadno od grada te popišu one dijelove koji bi se dali iskoristiti u izgradnji i ukrašavanju Ismailove palače u Meknesu. Šalju i mene kako bih u njegovo ime popisao nalazište, a ujedno se pobrinuo da nitko ne ukrade ništa vrijedno prije nego li se on opskrbi. "U povratku, donesi mi kamen po vlastitu izboru", napućuje me, pružajući komad fine svile u koju bih trebao umotati kamen. Moram priznati da na taj zadatak odlazim prilično nevoljko i bez prevelikih očekivanja, jer sunce nemilosrdno udara poput čekića ravno u glavu. No, nalazište je uistinu čudesno. Smješteno je na jedinoj uzvisini usred ravnice, što je vrlo nadmoćan položaj uočljiv miljama daleko, a njegova veličina, dok mu se približavamo, postaje svakim novim korakom sve impozantnija. U sjeni podno slavoluka podižem pogled. Ovaj grad mora da su gradili divovi, jer uzdiže se više čak i od minareta Velike džamije, a kamenje kojim je izgrađen toliko je masivno da je gotovo nezamislivo da su takvo što izgradili obični smrtnici. Satima lutam između nenadsvođenih stupova, s kapitelima ukrašenim urezanim ornamentima toliko oštrih bridova da djeluju kao da su jučer svježe uklesani, ne znajući bih li gledao put svoda, diveći se njihovoj visini, ili u tlo, ukrašeno milijunima sićušnih komadića raznobojnih pločica, poput radova naših najvrsnijih majstora zellija, no pritom zamijenivši apstraktne uzorke složenim prizorima iz života. Nailazim na mozaik koji predstavlja razna čudovišna stvorenja što plivaju morem; potom na muškarca što sjedi okrenut leđima na konju, izvodeći akrobatske vragolije; potom na dugačka šetališta ukrašena mozaicima ljudi što slave uz ples i piće; na krupnu potpuno obnaženu ženu što ulazi ili izlazi iz velike i

-219-

duboke kade, dok je poslužuju dvije jednako korpulentne sluškinje. Ovaj Volubilis mora da je bio prilično živahno mjesto, a njegov vladar velik sladostrasnik — mislim skicirajući, dok popisujem broj i kakvoću stupova i podnih ploča prema Ismailovoj naredbi, usput za sebe motive s mozaika. Toliko sam zaokupljen proučavanjem da umalo zaboravih odabrati kamen koji mi valja ponijeti natrag sultanu, a kada začuh poziv na povratak u Meknes, potrgah se ne bih li pronašao nešto rijetko, te naposljetku uz pomoć nekolicine muškaraca uspijevam podići komad urušenog stupa, fragment isklesanog kapitela koji zorno pokazuje na vještinu i umješnost drevnih majstora kamenoklesara. Pažljivo ga umotasmo u čitavu dužinu svile, ubacivši ga potom u bisage jedne od mazgi. Sirota životinja čitavim je putem hodala nakrivljena na jednu stranu. Ismail je vrlo zadovoljan mojim odabirom. Divi se kamenu, prelazeći vršcima prstiju duž uklesanog reljefa. Uklesani uzorak sugerira, prije nego li izravno prikazuje, šaru ukrašenu lišćem i cvijećem. "Ovo potječe iz samog srca prvog afričkog kraljevstva, iz Mauretanije Tingitane, koju su osnovali još stari Rimljani. Moje ovdašnje carstvo već sada nadilazi opseg njihove moći." Okreće se prema meni i promatra me blistavim pogledom. "Zamisli, Nus-Nus: već sada sam moćniji od Rimljana sa svim njihovim vojskama. Jedino što mi još preostaje jest da protjeram te proklete Engleze iz Tangera i pogane Španjolce iz Larachea i Marmore, i na taj način povratim čistoću prave vjere po cijeloj dužini i širini Sjeverne Afrike. Suđeno mi je da to učinim. To je moja dužnost. Znaš li zašto sam te poslao u Volubilis?" Odmahnuh glavom. Ponekad je mudrije šutjeti. "Upravo tamo je Moulay Idris, Prorokov praunuk, prvi put donio islam u Maroko, bježeći pred ubojicama abasidskog kalifa. A upravo ondje je rođen i njegov sin, drugi Idris, koji je ujedinio Maroko i utemeljio čvrstu vjernost Prorokovim riječima, sjedinivši jedinstvenu vjeru pod jedinstvenom zastavom ove velike kraljevine. Ovo kamenje, Nus-Nus, u sebi nosi svojevrsnu čaroliju: ono je prožeto ne samo moći drevnih Rimljana, već i riječju velikoga Allaha. I to je razlog zašto ih moram ugraditi u svoj grad, jer njihova će me moć podržati u mome svetom zadatku." Sve to vrijeme, isprekidano opetovanim ustancima u Rifu i izvještajima o opsadi engleske kolonije u Tangeru, Ismail se baca silnim žarom na preuređenje svoje palače, često radeći uz ostale robove, poput obična

-220-

radnika, gol do pojasa, lica i ruku umrljanih zemljom i vapnom. Radi kao da je primoran, poput čovjeka koji jednostavno ne može mirovati zbog snova što ga izjedaju iznutra. To drugo ljeto bilo je uistinu nemilosrdno, a vrućina neumoljiva. Bunari su sasvim presušili, a ono malo preživjele ljetine uništila je ogromna najezda skakavaca što ih donese vjetar iz pustinje. Do kraja godine, suša nas je i dalje držala u svojem stisku. Isključeni su svi vodoskoci: komarci su se razmnožavali kao ludi u ustajaloj vodi, mučeći nas noću svojim zujanjem i krvožednim pohodima. Vijesti o engleskom garnizonu u Tangeru koji je nakon duge i krvave borbe ipak uspio odbiti sultanovu vojsku nisu mogle stići u gorem trenutku. Ismailov general, Kaid Omar, dojaha sa sjevera, trećeg dana muharema 1091. godine po hidžri, ne bi li raspravio moguće sklapanje mirovnog sporazuma s bezvjernicima, koji prema njegovu izvještaju i sami namjeravaju odaslati predstavnika na mekneški dvor. Sultan naredi okupljanje svojih sudaca i učenjaka kako bi procijenili zakonitost takvog postupka. Sukob s Englezima prilično je skup i iscrpljujuć, posebno u vrijeme kada je zemlja pogođena velikom sušom. Svakako želi protjerati neprijatelja iz Maroka, no rat s njima prerastao je u nešto više od obične neugodnosti, a mogući poraz potpuno je neprihvatljiv. Ako ih naše oružane snage nisu uspjele protjerati s obale, možda postoji neki drugi način koji bi ih mogao uvjeriti da je vrijeme da napuste zemlju. Je li moguć mirovni sporazum, bez kršenja zakona zapisanih u Kur’anu? Atmosfera je prilično napeta: mnogi okupljeni poglavari tvrde da bi bilo kakav sporazum s kršćanima bio sramotan, no ben Hadou opire se takvim političkim potezima s obzirom na okolnosti. Ovakve tvrdnje dodatno potpaljuju one najbeskompromisnije - uzvikuju da je Allah na njihovoj strani, da će im on pomoći; da bezvjernici moraju biti sasječeni i satrti sa zemljom koju oskvrnuše. Usred silne zbrke, Kotlokrpa se obrati izravno sultanu. "Moj gospodaru, pokaže li se da ste strpljivi i milostivi prema Englezima, i ostale europske okrunjene glave sigurno će htjeti vaše prijateljstvo." Ismail nakrivi glavu, prilično zainteresiran. Podignu ruku, a žamor istog trena utihnu. "Sjećate li se što se dogodilo nakon osvajanja Meke?" Osvrće se po prostoriji, dok mu u očima titraju iskre. Zapisujem izrečeno, svjestan

-221-

kamo vodi to pitanje. "Dok se brojna vojska slavodobitno približavala Meki, Said ibn Ubajda, kojemu je Prorok dodijelio ovlasti, pozvao je Abu Sufjana, vođu Kurejša iz Meke, a koji se već dugo opiraše islamu, potpuno svjestan slabih izgleda da se u potpunosti odupre tako moćnoj vojsci: 'Oh, Abu Sufjane, ovo mora da je dan pokolja!' 'Oh, Glasniče Božji!' povika Abu Suljan, 'zar si naredio klanje vlastita naroda? U ime Boga, molim te za milost, u ime tvojeg vlastitog naroda, jer ti si od svih smrtnika najpobožniji, najmilostiviji, najveći dobrotvor.' 'Danas je dan od milosti,' reče Prorok. 'Na današnji dan. Bog uzvisi Kurejše.' I na taj način on pomilova svoje neprijatelje." Kaid Omar glasno se nasmija. "Nadam se da nećemo pomilovati na isti način sve naše neprijatelje, ili bi to moglo izgledati kao poziv svim kršćanskim hordama da nas slobodno pregaze." "Je li Saladin bio slab što je pokazao milost nakon osvajanja Jeruzalema? Njegovo dobrotvorstvo samo je dodatno osnažilo njegovu veličinu." Struje se naglo okreću — ta je promjena gotovo opipljiva u prostoriji. "Moj gospodaru, mir s Englezima mogao bi biti od velike koristi za nas." Vješto moduliran glas ben Hadoua ponovno nadglasa čitavu dvoranu. "Tijekom mirnodopskog razdoblja, daleko je lakše i jeftinije dopremati oružje i streljivo kako bismo se što bolje razračunali s pobunjenicima unutar vlastitih granica — a nakon nekog vremena, i sa Španjolcima, a bude li potrebno, i s Englezima." Uslijedi rasprava o potonjem, a neki se čak i složiše. Promatram Ismaila kako pogledom šara od jednog do drugog lica, procjenjujući vlastiti trenutak. Potom ponovno podignu ruku. "Pokazat ćemo bezbožnicima milost, no pritom ćemo biti lukavi — valja nam uvijek gledati dugoročno, što u konačnici znači njihovo izbacivanje s našeg tla." Engleski glasnik pristiže ponosno jašući svoga konja, odjeven prema posljednjoj modi engleskoga dvora — sav je prekriven mašnama, čipkanim volanima, dodatno naglašenih ramena, u pratnji jednako nakićene garde i posluge, od kojih polovici nije dopušten ulaz na dvor, te im je rečeno da prošeću. Toliko smo kratki s vodom da si jednostavno ne možemo dopustiti da je trošimo na neprijatelje. Engleza uvode u novopreuređenu Dvoranu ambasadora, zidova prekrivenih zlatnim prahom skinutim iz odaja velikog vezira, stropa obojenog azurno plavom bojom sa sjajnim zlatnim detaljima.

-222-

Posvuda su zapaljeni mirisni štapići iz kojih se dižu oblaci dima, dok u zidnim svijećnjacima tinja plamen svijeća. Sultan ga već iščekuje, izvaljen na niskom trosjedu, okružen raskošno odjevenim kaidima i pašama, dok ga njegove sluge hlade ogromnim lepezama od nojeva perja. Siroti Englez ne zna kamo bi gledao: pogled mu luta u svim smjerovima, očigledno zadivljen raskoši i bogatstvom, što je upravo onaj dojam kakav Ismail želi ostaviti na svoje goste — dojam beskonačnog bogatstva i neiscrpnih zaliha. Ne pokazuj nikakve slabosti pred neprijateljem, i njihova moć pregovaranja bit će otežana. Muškarac skida šešir i blago se naklonivši, predstavi se kao pukovnik Percy Kirke koji nosi poruku od engleskog ambasadora. Sir James Leslieja, koji je nažalost spriječen osobno prisustvovati pregovorima (ben Hadou prevodi, a ja zapisujem). Sultan se na to samo osmjehnu svojim uskim, sjajnim osmijehom — sve to već je ionako saznao preko uhoda. Ambasador se nalazi u Tangeru — ono što kasni jest brod s darovima koji šalje engleski kralj kako bi se dodvorio sultanu, jer potpuno je nezamislivo da se neki strani ambasador pojavi na Ismailovu dvoru praznih ruku. A razlog kašnjenja broda? Francuzi su zapriječili prilaz Saleu i blokirali pomorske puteve zapadno od Tangera u znak prosvjeda zbog velikog broja njihovih zemljaka koje je zarobio moćni sidi Qasem sa svojim gusarima. Ismailova mahnitost da što prije završi izgradnju Meknesa zahtijeva sve više robova — stari voda gusara i njegova flota prilično su zabavljeni trudeći se zadovoljiti sultanove potrebe. Ismail procjenjivačkim pogledom promatra pristiglog posjetitelja‒ odmjerava ga od glave do pete, da bi ga potom prezrivo odbacio. Osmjeh mu postaje prevrtljiv, a fokus dodatno izoštren. Pretvara se u pravo oličenje šarma, dostojanstveno i uzvišeno prihvativši čovjekovu ispriku. Na prvi nervozan spomen puštanja engleskih zarobljenika, sultan samo pucnu prstima i dozva dvojicu buharija da mu dovedu četvoricu ili petoricu najslabijih i najmanje korisnih zatvorenika u znak njegove dobre volje. Sirota stvorenja izlaze trepćući iz matamora te bivaju izručeni Kirkeu, koji potom izrazi svoju zahvalnost sultanu, nazivajući ga velikim vladarom, kao da je rođen da se ulizuje u pravoj orijentalnoj maniri. Djeluje potpuno zatečen lakoćom kojom je ispregovarao slobodu tih zatvorenika, da je potpuno zaboravio da mu je cilj bio osloboditi još dvjestotinjak. Hvatam ben Hadouov pogled tijekom ove sladunjave predstave, a on samo trznu obrvom

-223-

u mom smjeru, kao da mi želi reći, zar je ovo ono najbolje što nam Engleska može ponuditi? Naredna dva dana Ismail glumi velikodušnog domaćina. Vodi Engleza i dio njegove pratnje u lov na veprove i antilope po obližnjim brežuljcima u okolici Meknesa — od njihova ulova priređuje spektakularne gozbe. Dok se bezbožnici svetogrdno prežderavaju veprovinom, sultan jede potpuno sam, svoj omiljeni kuskus sa slanutkom i tek komadićem mesa. Englezi se do sita nauživaše mesa i kuhanoga vina, te kifom obogaćena duhana što im marljivo razdjelismo. Čak i idućeg jutra jednako su zbunjeni i mamurni, te u takvom stanju nastavljaju pregovore. Dok šeću vrtovima naranača, Kirke otvara temu mirovnih sporazuma u Tangeru. Ismail se široko osmjehnu, obećavši da nijedan hitac neće biti ispaljen u smjeru Tangera dok god se Kirke nalazi u njemu. Bijaše to jedno od najpraznijih obećanja: Ismail se nikada ne pridržava zadane riječi kada su u pitanju bezbožnici. No, Englez to ne zna: isprsio se poput pauna, uvjeren kako su njegove sjajne diplomatske vještine uspjele pridobiti inače zastrašujućeg neprijatelja. U vrtove pristiže još jedna porcija osvježenja: čaj od metvice za sultana i litre kuhanog vina za Engleza, s gomilom voća i začina koji prekrivaju snažan okus alkohola. On uz osmijeh ispija cijeli kalež na iskap, nesumnjivo kako bi iskazao zahvalnost domaćinu, iako sam čuo da Englezi općenito imaju izražene sklonosti prema alkoholu. Dok se opraštaju, moj gospodar Ismail naveliko se razmahuje. "Nego moj Kirke, osvrni se malo oko sebe. Kao engleski aristokrat, naviknut samo na najfinije stvari u životu, reci mi kako ti se čini ova palača koju upravo gradim?" Kirke, polaskan što ga sultan doživljava kao plemića i pritom traži njegovo mišljenje, sav se zanio upućujući silne pohvale. Palača je, navodno, elegantnija od bilo čega što je imao prilike vidjeti u Londonu, iako je načuo da bi joj nova palača francuskoga kralja u Versaillesu mogla konkurirati. Ismailovo lice poprimi mračan izraz, a Kirke potom hitro dodaje, "Ali naravno, poznato je da Francuzi nemaju ukusa. Skorojevići, čovječe, bez trunke ukusa. Sve same drangulije i kič, u to nema sumnje. Za razliku od svega ovoga..." širi ruke pokazujući u smjeru trenutnih radova, majstora i zanatlija, vrtlara i uvezenih radnika koji se preznojavaju od muke duž zidina. "Ovo je... djelo divova, uistinu, gospodine. Moćno, monumentalno...

-224-

ambiciozno." Ismail nakloni glavu. Pogled mu je oštar i bistar, poput sokola što spazi plijen te se priprema okomiti na nj. "Naravno, takav pothvat uključuje veliku količinu zavisti i ogorčenosti — siguran sam da ste primijetili kako drugi ne vole vidjeti da vaše svjetlo nadjača njihovo. Primoran sam zaštititi svoje radove pred neprijateljima čak i u vlastitoj zemlji, od divljaka koji ne znaju kao vi prepoznati vrednote, koji ne cijene umjetnički rad koji se ovdje obavlja, koji sa zavišću gledaju na ovo moje djelo. Moram se naoružati protiv takvih barbara ako ne želim doživjeti propast svojeg naslijeđa." Daje mi znak da od tog trenutka krenem bilježiti njihov razgovor. Riječ je o jedva vidljivom podizanju jednog prsta, no ja sam već navikao primjećivati takve stvari. Hitrim pokretima miješam tintu, umačem trsku te je držim spremnom. "Molio bih vašu velikodušnost, uvaženi lorde..." Ismail besramno promaknu čovjeka na hijerarhijskoj ljestvici. "Ono što mi treba, do čega ne mogu doći nigdje drugdje diljem ove moje prekrasne zemlje, jest nešto oko čega mi možete pomoći jedino vi. Imamo najbolje majstore zanata u brojnim disciplinama, no nitko ne može nadmašiti Engleze u jednome." "U čemu to, gospodine?" "Pa, u izradi oružja, čovječe. Topova. Ono što mi uistinu treba kako bih se obranio od zlih Berbera, koji bi rado vidjeli sve što sam stvorio sravnjeno do temelja, jest deset najboljih engleskih topova. Potreban mi je postojan čovjek, čovjek od povjerenja, da zaprimi moju narudžbu i proslijedi je najboljim proizvođačima kojima se Engleska toliko diči. Vi, Percy Kirke, vi mi se doimate postojano, čovjek od povjerenja - pitam vas kao dobrog prijatelja, možete li mi pomoći u tome?" Pukovnik se duboko nakloni. "Bit će mi velika čast, gospodine." Na Ismailov poticaj potpisuje moje bilješke, iako su zapisane arapskim jezikom te bi mogle podrazumijevati tko zna što, a vjerojatno uskoro i hoće. Pribavivši ono što je htio, k tome i napismeno, sultan veselo otpravi čovjeka i njegovu pratnju natrag u Tanger, obasuvši ih poklonima u znak dobre volje i brojnim praznim obećanjima. Iskreno sumnjam da će pravi ambasador biti iole zadovoljan načinom na koji je njegov tupavi izaslanik prekoračio dane mu ovlasti. Gotovo mi bi žao sirota čovjeka.

-225-

A suša ne posustaje. Molitve su sada udvostručene: Ismail je uvjeren da su ovako okrutne vremenske prilike sigurno znak Allahova bijesa, iako ne precizira na što bi se točno taj bijes mogao odnositi. Gradska djeca poslana su u polja da plešu i mole za dolazak kiše, no nijedna kap kiše ne kanu. Sultan zaključuje da odgovornost sada pada na marabute i talibe, te im naređuje da uobliče svoje molitve u skladu sa situacijom i bosih nogu podu u hodočašće obilazeći grobove svih svetih ljudi. Kiši i dalje ni traga. Ismaila spopade bijes. Njegove ogromne žitnice, izgrađene uz velike troškove, protežući se poput katakombi miljama ispod grada, zjape poluprazne, s tek nešto manje od desetine planiranih zaliha. Ako, ne daj Bože, netko od njegovih neprijatelja (njegova posrnula braća, berberska plemena ili bezbožnici) sada pokušaju opsadu Meknesa, pocrkavali bi od gladi poput štakora u kanti. Njegov gnjev se preusmjeri na gradske Židove: protjeruje ih iz grada kako bi molili za kišu, govoreći im da, ako su uistinu izabrani Božji narod kao što sami tvrde, On će sigurno uslišati njihove molitve. Proglasom im zabranjuje da se vrate u grad sve dok ne počne kišiti. Nebo se silno naoblači, i načas se učini kao da Bog uistinu voli mekneške Židove — no tada se ponovno promoli sunce i nastavi nas pržiti još nemilosrdnije. Tržište je prezasićeno mesom — po selima u okolici Meknesa, ljudi su primorani klati svoju živad zbog nedostatka stočne hrane kojom bi ih hranili. Neki od njih napustili su domove i zaputili se u planine s ono malo preostale stoke, a brojni starci poumirale od sunčanice. Ismail zahtijeva pomoć gatara, no znakove je vrlo teško tumačiti. Naposlijetku odlučuje da će odabrani članovi njegove dvorske svite poći s njime u polja, bosi i odjeveni u najstariju i najprljaviju odjeću koje se uspijemo domoći. Abid i ja poslani smo u najsiromašniji dio grada kako bismo kupili prljave prnje, prepune ušiju i ofucanih rubova i rukava — što prljavije, to bolje. Starice što prodaju odjeću svojih supruga grabe ponuđene novčiće prstima nalik na pandže, hitro za sobom zatvarajući vrata prije nego što se predomislimo. Glasine se ubrzo proširiše i okružuju me muškarci što s veseljem posred ulice svlače svoje stare iznošene halje. Idućeg dana stojimo ispred palače okupani jutarnjim suncem, koje već opako žari iako je tek izašlo, opravši se još prije prve jutarnje molitve kako bi nam barem tijela bila čista — no, odjeća na našim leđima kužna je i smrdljiva, a sultanove prnje u tome daleko prednjače. Vodi nas kroz Bab al-

-226-

Rais, odakle nas promatra vučja glava kroz prazne bijele očne duplje. Kladio bih se da se sada te koščate vučje čeljusti podsmjehuju svojem negdašnjem mučitelju, Emiru Zidanu, koji je spao na to da se češe poput psa punog buha i preklinje da mu dopuste ostati kod kuće s majkom. Ali, Ismail je odlučan u svojem naumu: zahtijeva prisutnost svih kraljevskih emira, pa i malenog Mome, koji je tek nedavno napunio dvije godine i kojeg sam teškom mukom uspio odvojiti iz ruku uplakane majke. Alys čak ni nakratko ne podnosi odvojenost od sina — mislim da to ima veze sa Zidaninim zlim planovima da joj ga oduzme. Prelazimo preko Sahat al-Hedima, a građani izlaze iz svojih domova kako bi nas promatrali — otrcanu skupinu predvođenu čovjekom odjevenim u prnje. Jesu li uopće svjesni da je to njihov vlastiti vladar? Cisto sumnjam — nikad do sada nisu imali prilike vidjeti Ismaila bez zlatom urešenih konja, bez dječaka što ga hlade nojevim perjem, bez do zuba naoružanih buharija. No, nitko ne izusti ni riječi. Čini se da je okupljene dirnula ozbiljna priroda našeg hodočašća. Neki od njih mora da su se pridružili našoj povorci — kada konačno napustismo gradske zidine i zaputismo se u brda, naša brojnost znatno je uvećana. Idemo od oltara do oltara, moleći, a nebo je sve vrijeme bez oblačka, dok sunce nemilosrdno prži. Ne okusismo ni jela ni pića — to posebno teško pada djeci, no od svih Ismailovih potomaka, Momo jedini stoički podnosi te uvjete. Kada se konačno vratismo u palaču, sultana obuze jedno od njegovih mračnih raspoloženja, a svi mi beskrajno se trudimo izbjeći ga. Neki od nas, na žalost, ne mogu imati taj privilegij. Tutnji palačom, urlajući. Čuvari su poslani u matamore kako bi uklonili bilo kakve slike kršćanskih svetaca koji nam možebitno ometaju molitve ili pak navlače na nas Allahov bijes. U parnoj kupelji, jedna od njegovih papuča ispade mi u lokvu vode (čini se da uvijek ima dovoljno vode za sultanove parne kupelji), umrljavši savršenstvo njezine limun žute kože. Sam je podiže i izmlati me njome iz sve snage, prekrivši mi vrat i ramena vidljivim modricama. Mogu samo zahvaliti Bogu što nije bio naoružan nečim pogubnijim. Te večeri pratim ga dok šeće haremom kako bi odabrao partnericu za predstojeću noć. Tu su i neke nove europske zarobljenice što ih dovedoše sidi Qasemovi poručnici zajedno s čitavim kontingentom novih radnika. Dvoumi se nad plavokosom Ruskinjom, da bi se potom naglo okrenuo na peti i zaputio ravno do odaja Bijele Labudice.

-227-

Četvrti 4. dan safera 1091. godine po hidžri El ouez abiad, rođena Alys Swann. Preobraćena engleska zarobljenica, majka emira Mohammeda ben Ismaila. Idućeg dana stušti se kiša.

-228-

26. A LYS Sjećam se vremena kada sam mislila da ću nekako uspjeti otrpjeti svoj život ovdje, prije gotovo tri godine, kada sam zanijela svojeg premilog sina. Razmišljala sam tada, evo, konačno ću postati majkom i sve će biti prekrasno. Mislila sam da će to promijeniti sve oko mene, taj osjećaj majčinstva. I imala sam pravo — no, ne onako kako sam ja to zamišljala. Gledam kroz kukuljicu vlastite lubanje, promatram vlastitim očima — promatram ostale žene u haremu posvećene dnevnim porcijama molitve i trača, kaniranju i dotjerivanju, kao da je riječ o kakvim dobrohotnim stvorenjima, bezopasnim i šarmantnim bićima. No, stvari su puno drugačije. Uvidjeh što se krije iza kajala i glinenih maski, svile i satena, parfema i pomada. Ispod svega toga kriju se trulež i otrov, na usluzi čistome zlu. A ime toga zla jest Zidana. Ona je prava vlasnica harema — to je njeno kraljevstvo, kojim vlada šireći strah. Ako su i druge žene svjesne te činjenice, ničime to ne iskazuju. One pjevaju i brbljaju, dodvoravaju joj se, roje se poput pčela oko svoje kraljice — no, u ovoj košnici ne proizvodi se med nego žučljivost. Tko god joj se zamjeri postaje njenim neprijateljem, a time i neprijateljem svih ostalih haremskih žena. Rugaju se, maltretiraju, ignoriraju: izvode sitne nepodopštine i šire zlobne glasine, od dnevne zalihe ostavljaju tek trulo voće i pljesnjivi kruh, pljuju u čajnike i polijevaju te kipućom vodom u hamamu. Pretpostavljam da imam sreću što se ne usude učiniti i štogod više, iako sam uvjerena da napadaji mučnine koje sam pretrpjela nisu bili prirodna pojava i da u sebi kriju tragove Zidanine zbirke trava i praškova. Ali, kako da to ikome dokažem? I tko bi uopće saslušao moje pritužbe, čak i da pokušam? Čini se da Ismail robuje njezinom utjecaju baš kao i haremske dame. Teško je uopće i zamisliti da bi tako moćan čovjek mogao strahovati pred nekime — no, vidjela sam kako se trzne čim čuje njen glas, primijetila sam izraz u njegovim očima svaki put kada ga dotakne. Je li u pitanju neka njena

-229-

čarolija koja ga drži tako podređenim? Čarobnjaštvo bijaše u suprotnosti sa svime u što sam nekoć kao dobra kršćanka vjerovala, no teško je ne povjerovati u zlu magiju u svijetu koji je do kostiju umočen u praznovjerje. Ova je zemlja prožeta magijom. Ona teče ispod površine stvari, poput podzemne rijeke, povremeno podmuklo izbijajući na površinu, pjeneći se i pretvarajući temelje ljudskoga života u običnu trulež. Ljudi je prihvaćaju kao dio svakodnevice — haremske žene vječito se trude umiriti demone koje nazivaju djinnima, ostavljajući im hranu, koristeći sol, kajal i željezo kako bi ih otjerale. Uvjerene su da se Zidana može teleportirati kamo god poželi u treptaju oka, a ona ih u tome i sama potiče. Hvali se kako se može pretvoriti u razne životinjske oblike, tako da se nitko ne usudi raditi joj o glavi iz straha da bi ih mogla prisluškivati u obličju guštera na zidu, mačke što šmugnu mimo, goluba na grani. Istina je da je upućena u sve što se događa u svim kutovima ove ogromne palače, no tu nije posrijedi neka posebna vještina — Nus-Nus mi je povjerio da posvuda ima svoje uhode i da im masno plaća. I stoga sam na vječitom oprezu — zbog sebe, no ponajprije zbog Moma. Zidanini sinovi daleko su iznad njega u liniji nasljeđivanja, no to je nimalo ne sprječava da uklanja drugu mušku djecu iz čiste pakosti. Pokazujem li svoje sumnje? Nipošto, samo se slatko smiješim, priželjkujući im mir Božji. Promatram svoje ruke prekrižene u krilu i vidim ruke starice — tanašne, koščate i venama prošarane kandže. Puštam nokte da izrastu dugi i oštri, u slučaju da to bude jedino raspoloživo oružje u borbi protiv mojih neprijatelja. Čitam i molim, te nadgledam Moma poput sokola. To i nije uvijek lako: on je prilično živahan dječačić, svojeglav i krupan za svoje godine. Vrlo brzo odbacio je pelene i pobjegao iz kolijevke, a potom i iz naših odaja. Svaki put kada bih mu načas okrenula leđa, utekao bi. Nisam imala pojma da bebe mogu tako brzo puzati! Ponekad mi dođe da mu zavežem uzicu, kako bih ga uvijek mogla dovući natrag odakle god ga nestašluk naputio, a čim je prohodao, a potom naravno i protrčao, stvari su postale i gore. On je poput vragolastog demona — u trenu nestane. Kada ga nadgledam, šeće uokolo poput pravog emira, što uostalom i jest, ponosno noseći svoj prsten na lančiću, promatrajući svijet oko sebe (iako sam ga strogo upozorila da ne stavlja u usta ništa što nije došlo iz moje ruke, ili pak Nus-Nusove, kada je kod sultana). Sada kada mu je kosica lagano potamnjela, Ismailu se puno više sviđa, naziva ga pravim malenim

-230-

Marokancem, unatoč plavim očima. Rado se spušta u harem kako bi ga uzeo i posjeo na ramena, odnoseći ga sa sobom na dvor. Na očiglednu smetnju Zidani, obasipa ga brojnim darovima — moje zlato nosi najgizdaviju odjeću, koju naprosto obožava, što šarenije i što sjajnije, to bolje. Očito je zadržao svoje svračje oko: vječito ga zatječem s nekim novim blještavim drangulijama, a kada ga pitam odakle mu to, samo me fiksira nedužnim plavim pogledom i odgovara, "Od Dade". No, već sam u dva navrata ustanovila da ne govori istinu. Carica je prije tjedan dana pala u očaj zbog nestalog joj bisernog privjeska i potom zbog tog nestanka namlatila sluškinje. Pronašla sam ga zaguranog ispod Momovih prekrivača — no, to nije sve. Velika smaragdom ukrašena pribadača sa srebrnom prošupljenom cjevčicom također se zatekla skrivena ispod prekrivača, zajedno s narukvicom od narančastih staklenih perlica i sedefa te minijaturnim portretom neke crnokose žene, a tu je i zlatni prsten ukrašen sultanovim pečatom, nalik onome što ga Momo stalno nosi oko vrata. No, to nije njegov prsten, to skriveno blago, jer njegov visi oko vrata — a onda se prisjetih Zidanine jučerašnje dernjave i vike posred dvorišta, te Mamass koja mi reče da je to stoga što je izgubila nešto jako vrijedno. Ponovno prekrivam otkriveno blago slojevima prekrivača. Čini se da odgajam talentiranog lopova. Prvom prigodom kada Nus-Nus ponovno navrati u harem, šaljem Mamass da obavi neki poslić, te ga pozivam u naše odaje i pokazujem mu bez riječi Momovu malenu hrpicu. Nadignu obrve u čudu i potom prasnu u smijeh. "Pa ti ovdje skrivaš malenog Ali Babu!" " Što ću sad?" "Prepusti to meni", reče. Zabavlja Momu napola zadirkujućim komplimentima, da bi potom uskliknuo kako je njegova odora — crvene satenske hlače i jarko plava tunika — suviše obična za jednog istinskog emira i da zahtijeva dodatne ukrase. Dijete istog trena odjuri put krevetića, da bi se koji trenutak kasnije vratio natovaren svojim blagom. Jedan za drugim, Nus-Nus mu uspijeva izmamiti ukradene predmete razotkrivši njihovo pravo podrijetlo, a kako bi mu nadoknadio oduzete dragulje, poklanja mu svoju masivnu zlatnu narukvicu. Narukvica je prevelika za Momovu sićušnu ruku pa se maleni

-231-

neko vrijeme trudi pronaći način kako da je natakne — suviše je uska da bi kroz nju provukao glavu, suviše teška da je objesi o lančić. Naposlijetku je odluči navući na bedro, što izgleda krajnje smiješno, te zadovoljan odjuri na igranje u dvorište gdje ga mogu vidjeti. "Baš je pravi hajduk!" dobaci Nus-Nus, gotovo oduševljeno. Obećaje da će vratiti ukradene stvari njihovim pravim vlasnicima — prsten je uistinu Zidanin; minijatura pripada mletačkom ambasadoru, dok ga je otac držao na rukama u blizini dotičnog čovjeka; narukvica od sedefa jednoj od sultanovih žena, šupljikava srebrna cjevčica ukrašena smaragdom vlasništvo je Zidanina omiljenog eunuha, Crnog Johna. Taj posljednji predmet Nus-Nus hvata prilično nevoljko, dodirujući tek dragulj na samom vrhu pribadače. "Što li je to?" Ugrize se za usnu i potom mi objašnjava što je uvijenije moguće da ta igla ne služi samo kao ukras na Johnovu turbanu i da ima još jednu, manje ukrasnu svrhu. Izbjegava moj pogled. Osjećam kako crvenim od vrata do korijena kose, osjećam vruću navalu neugode kako raste u meni poput plime. Nakon duge i bolne tišine, posprema ukradeno blago u nabore svoje halje, pozdravlja me i hitro se udalji. On je vrlo ugodan čovjek, taj Nus-Nus, i uistinu dobar prijatelj. Dok je Momo na poslijepodnevnom počinku, prihvaćam se čitanja engleskog prijevoda Kur’ana koji mi je poklonila žena vođe gusara kada tek stigoh u zemlju kako bih zaokupila misli malo dostojnijim štivom. No, zle li sreće, otvaram ga baš na priču o Jusufu, naočitu muškarcu koji biva prodan kao rob jednom visokodostojanstveniku s egipatskog dvora po imenu alAziz. Njegova gospodarica toliko je očarana Yusufovom ljepotom da se na kraju zaljubi u njega te ga stade preklinjati da legne s njome. Jednoga dana toliko je razbjesni njegovo uporno odbijanje, da zaključa sedmera vrata kako ne bi mogao uteći te ga ponovno stade preklinjati da joj dođe u postelju. Oboje se sjuriše prema jedinim otključanim vratima, no Yusuf stignu prvi, i kad je dohvatio kvaku, ona ga uhvati za stražnji kraj košulje i podere je. Iznenada mi se pred očima pojavi slika Nus-Nusa dok radi na podizanju šatora našeg privremenog tabora u planinama, bez košulje, s odsjajem znoja na goloj koži... Koncentriraj se, Alys, govorim samoj sebi bijesno. No, ni tekst mi baš ne

-232-

pomaže: "Žudjela je za njim silnom strašću, a i on bi je poželio da nije bilo znaka Božjeg te joj reče: 'Ja tražim svoj zaklon u Allahu! Uistinu, tvoj suprug je moj gospodar koji učini moj boravak ovdje podnošljivim, te ga stoga neću iznevjeriti. '" Razmišljam o nezgodnim usporedbama s ovom pričom, kada me prekrije nečija sjena. Toliko sam se udubila u svoje misli da uopće nisam primijetila nečiji dolazak. "Oh!" uskliknuh, bacivši se zakašnjelo u dubok naklon, jer bijaše to sultan glavom i bradom. Knjiga mi ispadne iz krila ravno na do podno njegovih nogu, a on se sagiba i podiže je. Kroz kosu koja mi zakriva lice, dižem pogled i uočavam kako promatra tekst, nepromijenjena izraza lica, a potom i njene korice, prevrćući knjigu po rukama. Konačno reče da ustanem, dodajući mi knjigu. "Što je to, u toj knjizi?" tiho me priupita. Pojašnjavam da je to primjerak Kur’ana, preveden na moj jezik i otisnut u Engleskoj, jer, unatoč mojoj silnoj želji da svladam arapski, i dalje imam poteškoća s pismom. Istodobno promatram kako mu se lice mrači, prelazeći u zastrašujuće ljubičastu, a potom i u prijeteće crnu boju. No, ja i dalje ne uspijevam zašutjeti, te mu stadoh objašnjavati kako je u mojoj Bibliji zapisana ista priča, iako se tamo Yusuf zove Josip, a al-Aziz Potifar. "Umukni, ženo!" riknu, a ja se preneraženo pitam čime sam ga toliko razjarila. Je li to stoga što sam priznala da je arapski teško svladati, ili pak stoga što se i dalje držim vlastita jezika iako obitavam na njegovu dvoru? Ili mu pak nije po volji da i žene čitaju, ili, pomislih iznenada, on sam ne zna čitati. Čini mi se kao da je Nus-Nus to svojedobno rekao. "Na engleskom?" zagrmi iznenada. "Sveti Kuran na engleskom?" Istrgnu mi knjigu iz ruke, baci je na tlo i potom zgazi, što me potpuno prenerazi, jer Muhamedovi sljedbenici beskrajno štuju svoju svetu knjigu, perući ruke svaki put prije nego li je dotaknu. "Oprostite mi, uistinu mi je jako žao!" grcam kroz suze. Moji vapaji mora da su probudili moga sina, jer iznenada se stvori pokraj nas, promatrajući užasnuto oca koji bjesni, a ja plačem. I tada mali Momo, hrabro, ali nepromišljeno, nasrće na vlastitog oca, udarajući ga majušnim šakama po potkoljenicama. "Ostavi mamu na miru!" Ismail spusti pogled prema tlu. I tada, gotovo usputno, odgurnu mojeg dječaka, a Momo preleti kroz čitavu prostoriju, zaustavivši se o rezbareni

-233-

stolić na drugom kraju moje odaje. Potom podignu uvredljivu knjigu i zaputi se u dvorište, ne osvrnuvši se. Kasnije te iste večeri, u moje odaje bi dostavljena ogromna košara. U njoj su igračke i dragulji, peciva i slastice, tigrasto mače sa srebrnom ogrlicom, odijelce izrađeno od zlatnih niti. A na samom vrhu, bogato ukrašen primjerak Kur’ana. Na arapskome.

-234-

27. Prvi 2. dan rebiulevela 1091. godine po hidžri

Vraćam se na dvor nakon što obavih još jedan od zadataka po nalogu vladarice kada, zakrenuvši za ugao unutar harema, posred jednog od inače pustih dvorišta ugledah Zidana kako je zajašio Moma, zagnjurivši djetetovu glavu u fontanu. Momo bijesno udara nožicama, no Zidan ga sa svojih navršenih devet godina znatno nadjačava. To čudovište u dječjem obliku potpuno je zaokupljeno svojim ubojitim namjerama, da uopće ne primjećuje moj dolazak, a snaga mojeg bijesa tolika je da ga jednom rukom hvatam za šiju i podižem od da. Načas me vlastita snaga gotovo prestravi — kako bih ga samo lako mogao zadaviti iz ovih stopa, i s koliko strasti — no, Zidanov strah još je veći. Momo se nekako izvukao iz fontane i sjeo na pločicama ukrašen rub, tresući se, i u tom trenu uočavam ružnu masnicu posred njegova čela, što u meni prouzroči dodatnu navalu bijesa. Protresam Zidana kao što bi lav pretresao štene. "Ovaj puta tužit ću te ocu", žustro mu prijetim. "A pokušaš li makar još jednom taknuti Mohammeda, osobno ću te zadaviti." Potom ga spuštam na do, a on samo tupo zuri u mene, očiju poput šupljih rupa posred lica, što odražavaju tek pustu prazninu. Potom dade petama vjetra. Dobro znam kamo se zaputio — ravno pod okrilje svoje majke. No, time ću se morati pozabaviti kasnije - trenutačno me uopće nije briga. Položih ruku na Momova ramena te stadoh proučavati dječakovu masnicu, tamnu poput prezrele banane. "Boli li te?" Odlučno zatrese glavom. Momo je nevjerojatno čvrst momčić za svoje godine — čovjek zaboravi da su mu tek tri godine. "Nikada ne lunjaj sam — ovaj svijet vrlo je opasan." Kimne glavom, ozbiljna izraza lica. "Ali, to je bila samo igra," izusti naposlijetku. Kakvo razmetanje hrabrošću! Očito je naslijedio majčin ponos. Osjećam kako mi se srce nadima kao da je riječ o mojem vlastitom djetetu. "To nije

-235-

bila igra, Momo, i obojica to vrlo dobro znamo. Hajde, odvest ću te natrag majci i ondje moraš i ostati." "Nećeš reći, molim te?" "Neću reći tvojoj majci. To bi je suviše zabrinulo." "Ne, mislim, nećeš reći mojem Dadi?" "A zašto ne bih?" "Pomislit će da sam slabić." Dulje vrijeme ostadoh zuriti u njega. Tolika mudrost prilično je zastrašujuća kod tako majušnog momčića, naprosto vas zatekne. "Ne mogu dopustiti da Zidan prođe nekažnjeno za ovakvo ponašanje." "Ako mu ne kažeš, obećajem ti da ću biti pažljiviji." "A ako mu kažem, onda nećeš?" Izbaci donju usnu, a u očima mu bijesnu plava iskra. Gledamo se tako neko vrijeme ravno u oči, a ja pomislih, ovaj će izrasti u nevjerojatna muškarca, ako se uspije dovoljno dugo održati na životu. Naposlijetku obećah. Narednog dana nalazim se u džamiji zajedno sa sultanom, pomažući mu da navuče papuče nakon poslijepodnevne molitve, kada se pred nas baca haremski sluga, čelom dotaknuvši do. "Carica zahtijeva vašu nazočnost", izbaci kao iz topa. Ismail dohvati momka za rame i uspravi ga. "Ona zahtijeva što? Nitko od mene nema što zahtijevati!" Iskesi se bijesno, što bi prilično zastrašujuć prizor. Dijete briznu u plač, a Ismailov pogled neočekivano se smekša. "Za ime Božje, Ali, ne budi tako plah. Prenesi svoju poruku kako dolikuje." Ali na čas oklijeva, da bi se potom okrenuo prema meni. "Carica Zidana zahtijeva vašu nazočnost", izusti ciljano. Sultan me promotri podignutih obrva. "Zar je zaboravila da ti radiš za mene?" Pitanje je sasvim retoričke prirode — stoga šutim. "Ta, onda radije pođi i vidi što želi. Hajde, pođi. Povest ću Samira sa sobom u nadgledanje radova." Samira?

-236-

Iz sjene predvorja za izuvanje cipela izmili neki lik. Povrh halje od bijele svile nosi pletenu crvenu kapu, a kosti njegova lica vidno su izražene. Brada mu je toliko nježna da djeluje kao iscrtana kajalom. Sa sobom nosi tintu i pera te svežanj papira. Upućuje mi pogled neskrivenog likovanja. Posljednji put kada sam ga imao prilike susresti bio je u pratnji trojice davitelja, s jasnom namjerom da me smakne, no ja ga se otarasih iščašivši mu rame. Uz iznenadan napadaj bijesa, ponadah se da ga i dalje boli. "Požuri, Nus-Nus", dobacuje podrugljivo. "Ja ću se pobrinuti za njegovo veličanstvo." Dođe mi da nasrnem na njega, da smrskam te podrugljive crte lica u kašu — no, naravno da to ne činim. Svrćem pogled s njega i klanjam se duboko sultanu, te se hitra koraka zaputih iz predvorja na kasno poslijepodnevno sunce. Čitavim putem prema haremu muči me jedno jedino pitanje — kako li je nećak smaknutog izdajice uspio dogmizati natrag u milost sultanu? I zašto je uopće ovdje, taj moj neprijatelj? Čisto sumnjam da se negdje u njegovoj strategiji, kakva god bila, ne skriva želja za osvetom. Prisjetih se krivotvorene stranice umetnute u priležnički dnevnik i načina na koji je potom greška ispravljena, te od bijesa čvrsto stisnuh pesnice uz tijelo. Sve to, uspjelo je barem načas odvratiti pažnju od Zidanina očekivanog poziva, čije razloge i predobro znam. I zaista, uveden u njene odaje, zatječem Zidana, crvenih očiju, kako sjedi u majčinu krilu. Mora da je gurnuo glavu među lukovice, pomislih — čak ni derište njegova kalibra nije u stanju plakati punih dvadeset i osam sati. Klanjam se, trudeći se ostati smiren i dostojanstven — časni sultanov sluga. No, Zidana ne pada na takve trikove. Okružena je ostalim sultanovim ženama — tu su i Umelez i Lalla Bilqis — i sve tri zure u mene kao porota prijekog suda, kao da sam počinio gnjusan zločin za koji im valja donijeti presudu. A tada nestade svaki trag formalnosti, jer carica ustade s prijestolja, izbuljenih očiju, pljunuvši u mom smjeru. U lice mi gura malenu crnu figuricu, tresući je. "Vidiš li ovo? Vidiš li, Nus-Nus? Ovo je tvoja smrt!" Riječ je o obrednoj lutkici izrađenoj od neke vrste crne gline, s bijelim perlicama ukrašenim crnim točkama u sredini, umjesto očiju, a malena rupica predstavlja usta, ostavljajući dojam prigušenog vriska. Odjevena je u

-237-

vjernu kopiju odjeće koju imam na sebi — moju dnevnu odoru sastavljenu od bijele pamučne halje obrubljene zlatnim vezom uz ovratnik i rukave, a tu su i žute papuče, bijeli turban, izostavivši zlatnu narukvicu koju sam prije neki dan poklonio Mohammedu. Refleksno me prođoše trnci. Iako sam se skitao gradskim ulicama dvorovima diljem Europe, iščitao književnost tucet različitih rasa i predao svoju dušu Allahu, nikako da se otarasim usađenih mi senufskih uvjerenja o kojima me na krilu podučavao vlastiti djed. i

Zidana zadiže lutkinu halju: okrutno, na mjestu gdje se spaja izduženi torzo s dugačkim nogama, nalazi se maleni muški organ, ali bez pripadajućih mu testisa. Prelazi nježno kanom ukrašenim noktom duž lutkina trbuha, sve do prsne kosti. Vršak prsta ondje se kratko zaustavi, te potom pritisnu maleno dugme, a vratašca na grudima obredne lutke naglo se otvoriše, razotkrivši... Osjećam žuč u grlu. Ono što vidim jednostavno nije moguće. U unutrašnjosti lutke kuca maleno crveno srce od krvi i mesa. Dok ga netremice s jezom promatram, ono ritmično otkucava, ubrzavajući zajedno s mojim vlastitim bilom. Zidana zatvori vratašca nad tom grozotom, smiješeći se. "Sve što trebam učiniti jest ukloniti mu srce, i ti ćeš pasti mrtav. Da nisi više nikada taknuo mog sina." Uzima kutiju od sandalovine, otvara rezbareni poklopac i sprema lutku s mojim likom. Prije nego je stigne ponovno zatvoriti, promotrih ostale lutke pohranjene u njoj. Jedna od njih, u to uopće nema sumnje, ima zlatnu kosu i izrađena je od svijetle gline — pokraj nje je maleni dječak s plavim perlicama umjesto očiju. Pokušavam samoga sebe uvjeriti kako su sve to samo gluposti — tek još jedan od Zidaninih načina da sije strah oko sebe — manipulacija, a ne magija. Ponavljam u sebi kako te lutke nemaju nikakvu drugu moć osim da zaplaše, da je organ koji sam upravo vidio gdje kuca u unutrašnjosti mojeg lika samo iluzija — no, osjećam kako me svojim kandžama dograbio iskonski strah i više me ne ispušta. Proganjaju me uznemirujući snovi i nikako da ih se otresem. Ne strahujem samo za vlastitu glavu, bojim se i za Alys i Moma. Otkako sam stigao na dvor, oduvijek sam šetao uskom stazom između sultana i

-238-

njegove Prve žene, no mislio sam da su stvari između Zidane i Bijele Labudice već odavno izglađene, ako ne u obliku prijateljstva, a ono barem neke vrste prihvaćanja. Sada znam da nije tako. Zidanina mržnja uistinu je korjenita, i čini se neuništiva. Na ovaj ili onaj način, strpljivo će čekati sve dok ne dočeka smrt svoje suparnice, i sinova suparnika, baš kao što je bio slučaj i s velikim vezirom — pokušat će otrovom, plaćenim ubojicama, spletkama. Ili pak vuduom, njenom ritualnom magijom. Naježih se. U Ambasadorskoj dvorani održava se prijem za engleskog ambasadora, Sir Jamesa Leslieja. Dvorana je prepuna dostojanstvenika i službenika u najsvečanijim odorama — Ismail je okružen brojnim slugama koji ga hlade nojevim perjem. Njegova trenutačno omiljena mačka — elegantna prugasta dama koju naziva Eida — leži mu rasprostrta u krilu, posve opuštena, hladno promatrajući sve prisutne morski zelenim očima. Sjedam pored sultanovih nogu, sa svojim sklopivim pisaćim stolićem i službenim zapisnikom, no trenutak kasnije odnekuda se pojavi Samir Rafik, naoružan snopom papira i perima, smjestivši se sultanu s druge strane. Na trenutak zurimo jedan u drugoga, kao da bismo se mogli poklati perima, a potom se uvrijeđeno okrećem prema Ismailu. On prasnu u smijeh vidjevši moj izraz lica, te me potapša po glavi kao što bi potapšao omiljenu mačku. "Dva zapisničara ponekad bolje služe nego jedan." "Ali, on uopće ne govori engleski jezik, a o pisanju da i ne govorim!" uskliknuh, zazvučavši čak i samome sebi poput uvrijeđena djeteta. "Koja korist od njega na ovome prijemu?" "Samir može zapisivati pjesme zaljubljenih golubova, što se mene tiče", nasmija se Ismail. "Vidi li engleski ambasador da sam okružen školovanim ljudima, nastojat će biti što oprezniji u svojim koracima, a njegov će nas kralj tretirati s poštovanjem kakvo i zaslužujemo." Sir James Leslie odaje dojam tvrdog oraha, rumena lica i zdepasta tijela, odjeven jednostavno ali prikladno, u strukirani tamnoplavi frak, sa žućkastim prslukom i tamnim hlačama. Ispod šešira ukrašenog perjem nazire se vlasulja prašnjavo smeđe boje s neurednim uvojcima do ramena. Nigdje ni traga mašnama — ostavlja posve drugačiji dojam od svojega povodljiva izaslanika. Iz nekog razloga — ili možda pak zbog velike razlike u izgledu — Ismailu se čovjek od samog početka nije svidio te stoga zatraži od ben Hadoua da mu pristupi. "Reci mu da skine ne samo šešir nego i

-239-

vlasulju dok se nalazi u kraljevskom društvu, u znak istinskog poštovanja." Poruka je revno prenesena. Nakon podulje i prilično mučne stanke, ambasador se pokori sultanovoj volji. Ispod vlasulje, glava Sir Jamesa mjestimično je prekrivena sijedim raščupanim pramenovima — djeluje prilično bijesan i osramoćen, no uspijeva se svladati te dvojica dostojanstvenika razmijeniše pozdrave i nužne uljudnosti kakve zahtijeva takav državnički posjet. Potom slijedi predstavljanje ambasadorovih darova, koji su konačno stigli, iako bi možda bilo bolje da je došao praznih ruku, jer Ismail je krajnje razočaran onime što vidi. Nakon tako velikog zakašnjenja — više od dva mjeseca — očekivao je sve moguće finese, sam vrh engleskog luksuza, ručne izrade. No, pred njim su rasprostrte tek bale brokata i svile, uništene tijekom putovanja, prepune mrlja od plijesni i vlage. Engleske muškete koje je ambasador donio na poklon eksplodiraju na prvi dodir okidača, što Ismaila potpuno razbjesni, a čini se da ni siroti Sir James nije ništa boljeg raspoloženja. Grdi svojeg poručnika što nije pošteno provjerio muškete prije njihove predaje — sudeći po bespomoćnu izrazu poručnikova lica, pitam se jesu li uistinu doživljavali Maroko toliko zaostalom zemljom da su mislili kako takvo moderno oružje još nije poznato na ovim prostorima (unatoč činjenici da već godinama ispaljujemo topovske kugle na zidine njihovih utvrda u Tangeru i svojim barutom raznosimo njihove odvodne kanale), ili smatraju sultana nekim tobožnjim kraljem, a ne ratnički nastrojenim vodom? Slijedi pregled pola tuceta galwayskih konja dopremljenih za sultanovu konjušnicu, a koji su odabrani prema vrsnoći podrijetla i duljini te kakvoći repova. Na prvi pogled djeluju kao prilično lijepi primjerci, a netko se barem pobrinuo oko njihova timarenja prije uručenja sultanu, jer grive i repovi očito su počešljani, a uzde ulaštene. No, nisu opremljeni blještavim uresima kakve sultan voli — a on je već ionako dovoljno ozlojeđen te ih smjesta proglasi "običnim ragama, dostojnim tek društva obične kljusadi". Ne znam je li podcjenjivanje koje je osjetio primivši tako neprikladne darove zaslužno za izmjenu uvjeta koje je planirao ponuditi Englezima, no Ismail je prilično grub prema Sir Jamesu. Ambasadoru je ponuđena mogućnost polugodišnjeg mira i dvogodišnjeg primirja. Engleski kolonizatori za to vrijeme smiju trgovati, uzgajati stoku i stočnu hranu te vaditi kamen, a Marokanci zauzvrat traže veliku količinu tekstila (bez

-240-

mrlja), muškete (koje ne bivaju raznesene na prvi dodir obarača), streljivo, barut i jedan top. Neopozivo odbija Lesliejevo inzistiranje da im dopusti obnoviti stare utvrde izvan grada. Sir James odmahuje glavom. Uvjeti su krajnje nemogući, i na potpunu štetu Engleza. Podsjeća sultana da Tanger nije osvojen silom, već im je poklonjen kao dio miraza kraljice Catherine koja se udala za engleskoga kralja. Taj komentar dodatno potpaljuje Ismailov bijes — Portugalci od samog početka nisu imali nikakvo pravo na taj dio teritorija, podsjeća ambasadora. Ta zemlja nikada i nije bila njihova, stoga je nisu imali pravo poklanjati, zajedno sa svojom drugorazrednom princezom, jednom sirotinjskom kralju. Sir James napući usne kao da bi svaki čas mogao progovoriti, no ipak se suzdrži, ne nasjevši na verbalni mamac. Skrenuvši razgovor s Tangera, okreće se temi broja engleskih zatvorenika zatočenih u sultanovim matamorama. Ismail ga vodi u razgledavanje građevinskih radova, dok Samir i ja trčkaramo za njim, zajedno s ostatkom brojne svite, trudeći se voditi bilješke dok on leti od jedne do druge lokacije, pokazujući ambasadoru brojne strane radnike, sve odreda Francuze, Španjolce, Talijane, Grke, Portugalce. Čini se da među njima nema nijednog Engleza. Ambasador mu, naravno, ne vjeruje — prstom upire u jednog čovjeka, a potom još jednog te mu ih na njegov zahtjev dovode na razgovor. "Recite svoje ime i odakle dolazite!" biva im zapovijeđeno. Odgovaraju jedan za drugim: Jean-Marie iz Bretanje, Benoit iz Marseillesa, David iz Cadiza, Giovanni iz Napulja. "Gdje su zatvorenici zarobljeni u Tangeru?" inzistira Sir James, vidno uzrujan. "Više od dvije stotine pripadnika našeg garnizona odvedeno je u zarobljeništvo." Ismail širi ruke u znak isprike. "Bojim se da su mnogi od njih umrli. Od bojnih rana i ostalih boljki. Čini se da Englezi nisu toliko otporni koliko bi čovjek očekivao od tako ratobornog naroda. One preživjele već sam predao vašem izaslaniku u znak dobre volje i milosti." Sir James nastavlja svojom karakterističnom izravnošću. "A tu je i gotovo tisuću i petsto ljudi odvedenih s brodova naše trgovačke flote i ostalih plovila proteklih nekoliko godina. Oteti su deseci naših brodova, a njihove posade nestale su bez traga."

-241-

"More u blizini vaše obale poznato je po nemirnoj ćudi." Sultan djeluje krajnje nezainteresirano. On je uistinu sjajan glumac. I predobro znam gdje je završila većina engleskih zarobljenika: pospremljeni u mračnoj matamori koja se proteže ispod Dvorane ambasadora. To je neka vrsta Ismailove šale. "Neki od njih prihvatili su pravu vjeru te sada žive životom dostojnim Allaha. Oženili su se dobrim muslimankama i odgajaju dobru muslimansku djecu, kao slobodni ljudi u mojemu carstvu." Naredi da dovedu jednog od obraćenih Engleza koji navodi svoje pravo ime, predstavivši se kao William Harvey podrijetlom iz Hulia. Prepoznah ga, unatoč marokanskoj halji, kao jednog od zarobljenika koji mi dobacivaše uvrede sa zidina palače onog kobnog dana kada je ubijen sidi Kabour, od ruke čovjeka s pletenom crvenom kapom koji je sada na tri koraka od mene. Harvey, bez trunke srama, pripovijeda Sir Jamesu kako je zadovoljan svojim novim životom, da se obratio po vlastitoj volji, da se oženio prekrasnom crnkinjom koja je daleko voljnija i veselija od žene koju je ostavio u Engleskoj te da je život u Meknesu stoput bolji od njegova prethodna života kada je služio engleskoj kraljevskoj mornarici. Sir Jamesovo lice vidno se smrknu tijekom tog izlaganja, no uspijeva se svladati, a Ismail mu naposlijetku priznaje da uistinu posjeduje tek stotinu i trideset engleskih robova, od kojih njih sedamdeset dolaze iz Tangera, a ostalih šezdeset, koji su postali dio njegove dvorske pratnje, sluge njegovih službenika, trenutačno se uče dvorskim manirima. "Vaše visočanstvo, nudim vam po pedeset zlatnika za svakog od njih." Sultan se samo prezrivo nasmije. "Njihova otkupna cijena je dvjesto zlatnika po glavi — još i više za sluge mojih dvorana, ukoliko se žele vratiti." "Dvije stotine zlatnika? Pa to je nečuveno!" "Mislio sam da je Engleska bogata zemlja koja visoko cijeni svoje ljude." "Gospodine, ljudska vrijednost nema cijene. Ali, dvije stotine zlatnika..." Ambasador ostade bez riječi, jarko crvena lica i prilično uspuhan. Ismail se rastapa od silne ljubaznosti. "Razmislite još malo o tome, dragi gospodine. Poslat ću vam slastice i šerbet u vaše odaje kako biste se malkice osvježili i razmislili hladne glave o mojoj ponudi." Ako se Sir James nadao nadmudriti sultana tijekom gozbe priređene iste večeri, mora da se silno razočarao: Ismail rijetko blaguje u društvu —

-242-

uvjeren je da bi javno uživanje u tako nedostojnim svjetovnim pobudama moglo naštetiti njegovu statusu. No, nakon što obavih svoju dnevnu dužnost kušanja sultanove hrane, poslan sam da sjedim uz ambasadora kako bih odgovorio na neka njegova pitanja u vezi s dvorom te općenito držao oči i uši otvorenima, posebno kada je u pitanju ben Hadou, koji sjedi ambasadoru s druge strane, a prema kojem Ismail u posljednje vrijeme gaji određene sumnje. Prije tjedan dana gađao je Kotlokrpu vrijednom keramičkom zdjelom iz Iznika urlajući "Miči mi se s očiju, pseto jedno, sine kršćanke!" Kaid se uspio izmaknuti, zdjela se razbila, a mene je dopalo skupljanje krhotina. Smetnuh s uma što je bio točan povod gospodareva bijesa — ima dana kada mu nije potrebno puno, no opaska da je ben Hadou sin bezbožnice bila mi je nadasve fascinantna. To možda objašnjava njegovu vještinu kada je u pitanju engleski jezik. U svakom slučaju, on sjedi s ambasadorove desne strane, a ja sam zauzeo manje popularnu lijevu stranu. S radošću ustanovih da od Samira Rafika nema ni traga ni glasa. Stol je postavljen nadasve raskošno — Malik je nadmašio samoga sebe. Na središnjem pladnju nalazi se čitava pečena ovca, i dalje nataknuta na ražanj, pripremljena s medom, korijandrom, bademima, kruškama i orasima. U zdjeli od tucanog srebra nalazi se složenac od kozletine s umakom od svježeg zelenog korijandra i kumina: na zlatnim pladnjevima nanizana je piletina pečena u šafranu, a tu je i mirisni kuskus s golubinjim i pilećim mesom ukrašen bademima i grožđicama, vruće pite od mekog bijelog kozjeg sira s datuljama, pržene slastice i peciva posuta cimetom i prelivena medom, sitni kolačići od badema u obliku gazelinih rogova te polumjeseci punjeni drobljenim pinjolima i pistacijama i preliveni ružinom vodicom. Ranije sam kušao nekoliko zalogaja Ismailove uobičajene hrane — bijaše to njegov omiljeni kuskus sa slanutkom — te stoga zajedno s ostalima radosno prionuh na gozbu. Dulje vrijeme može se čuti tek zvuk jela i silnih pohvala, dodatnih pohvala i još jela. Pričekah da ben Hadou napusti stol kako bi se olakšao te se tiho obratih Sir Jamesu, "Molim vas, gospodine, ne pokazujte nikakve znakove uznemirenosti kada čujete ono što ću vam ispričati: ljudski životi ovise o našoj diskreciji." No, ambasador baš i nije dobro uvježban glumac — zabezeknuto zuri u mene. Saginjem glavu nad svoj tanjur, praveći se da sam duboko zabavljen odvajanjem mesa od kosti. Primjećujem da su Sir Jamesu i njegovoj pratnji

-243-

poslužili neki novoizmišljeni pribor za jelo, kao da im njihove dvije zdrave ruke nisu dovoljno prikladne. I dalje petljajući oko mesa, tiho mu govorim, "U sultanovu haremu nalazi se jedna Engleskinja. Ime joj je Alys Swann. Njena obitelj odselila se u Haag za vrijeme vašeg građanskog rata — otac joj je bio zagrižen rojalist, pa je morao pobjeći kako bi spasio glavu. Alys je oteta s broda na putu iz Nizozemske u London, gdje se imala udati za jednog engleskog gospodina. Vođa gusara darovao ju je sultanu prije četiri godine — od tada je ovdje na dvoru. Nije se ni pokušavala osloboditi — njezina je majka udovica i gotovo bez novčića, a zaručnika nije nikada ni upoznala." Riskiram kratak pogled u stranu i primjećujem kako me pozorno sluša. "Zašto mi to govorite?" "Njezin je život ovdje ugrožen — možete li pomoći da je nekako izbavimo?" "Mislite, da platim njenu otkupninu?" "Da." Nasmija se. "Vaš sultan pokušao je od mene izmamiti dvije stotine zlatnika za običnog roba — što mislite, koliko bi mogao tražiti za jednu od svojih haremskih družica?" Znam, čitavo bogatstvo. No, svejedno nastavljam. "Ona je prava engleska dama — nije li to sramota za vašu zemlju da ostane zatočena ovdje?" On samo napući usne. "Je li se poturčila?" Kako grub izraz. "Gospodine, samo na riječima — no ne i srcem. Da nije prihvatila islam, već bi odavno bila mrtva." "Onda ne mogu ništa učiniti, bez obzira na to je li se odmetnula od svoje vjere silom ili vlastitom voljom." "Ne pomognete li joj, gospodine, bojim se da bi i ona i njezin sinčić mogli skončati još prije isteka tekuće godine." "U tome vam stvarno ne mogu pomoći. Ona je sada Muhamedova sljedbenica, baš kao i njezino derište. Svatko neka se brine za svoje." "To je uistinu nedostojno jednog kršćanina, gospodine." Oči mu se pretvoriše u svrdla. "Nisam navikao da mi jedan bezmudi crnjo

-244-

dijeli poduku iz učtivog vladanja!" Trudim se ne pokazati bijes. Hvatam zdjelu sa slatkišima s druge strane stola te mu je uz smiješak ljubazno nudim. "Oprostite. Malo sam se zaletio. Dopustite mi, gospodine, da se iskupim — siguran sam da će vam se ovo posebno svidjeti, riječ je o pravoj poslastici." Raznježen, nabode jedan na vilicu, razreze ga popola i strpa u usta. "Mmmm. Nevjerojatno ukusno. Što je to?" "Ovčja muda kuhana u masti odstajaloj pet godina", odgovaram mu s velikim zadovoljstvom, promatrajući ga kako je problijedio dok zgađeno briše usne. S povratkom ben Hadoua, ispričavam se i udaljavam od stola. Narednog dana pregovori ne počinju dobro — ambasador je ostavio šešir u svojim odajama, no drznuo se nataknuti vlasulju. Ismail se suzdržava od komentara na očigledan nedostatak poštovanja, no potom prkosno izjavi kako nipošto ne može započeti pregovore s bezvjernikom koji nema čak ni osnovne pristojnosti da izuje čizme dok se nalazi u civiliziranome društvu. Ambasador se buni da nijedan Englez ne može voditi pregovore u čarapama, no Ismail je nepopustljiv. Kada konačno izuje čizme, svima postade sasvim jasno zašto ih je želio zadržati. Čarape su mu u užasnome stanju, s rupama na prstima i peti. Ostatak razgovora očito je vrlo uznemiren činjenicom da se morao izuti i neprestano pokušava sakriti stopala. Pregovori o budućnosti Tangera čini se da neće uroditi plodom, jer Ismail je prilično okrutno raspoložen. Naposlijetku Sir James, uvidjevši da gubi i posljednju šansu za sklapanje mira ili primirja, pristaje na Ismailove uvjete, ali uz jednu iznimku. "Gospodine, onda ću vas zamoliti da sa mnom u Englesku pošaljete vašeg ambasadora kako bi se susreo s kraljem Charlesom i njegovim savjetnicima radi daljnjih pregovora." Nakon kratkog premišljanja Ismail pristaje na taj uvjet, što me prilično iznenadi. Čini se da je taj odgovor iznenadio i ambasadora, koji očigledno pomisli da je uspio dobiti vodu na svoj mlin te nastavlja inzistirati na temi engleskih zarobljenika. No, kada je u pitanju cijena otkupa, Ismail je nepopustljiv. "Dvije stotine zlatnika po glavi, ili ništa." Sir James teško uzdahnu. "A tu je i pitanje jedne Engleskinje u vašem haremu." "Engleskinje?" Ismail ponovi za njim, kao da nije siguran je li dobro čuo.

-245-

"Mislim da je riječ o nekoj Alys Swann." Sjedeći pored sultana i vodeći bilješke, spuštam glavu i sklapam oči od očaja. Ti Englezi su toliko izravni! Zar ne znaju da je vrlo nepristojno izravno pristupiti tako osjetljivoj temi, poput bika što se sjurio posred ružičnjaka? No, Ismail djeluje kao da ga sve to prilično zabavlja. "U privatnom dijelu moje palače posjedujem više od tisuću žena, iz svih zemalja svijeta", hvali se. "Tu su Francuskinje, Španjolke, Talijanke, Grkinje i Turkinje, dame iz Rusije i Kine, iz Indije i s obale Newfoundlanda. Iz prašuma Gvineje i Brazila, iz pomorskih luka Irske i Islanda. I od svih njih, vi biste izdvojili baš svoju Engleskinju?" "Ona je moja zemljakinja i rečeno mi je da je njezin otac bio gorljivi pristaša pokojnog oca našega kralja — uvjeren sam da bi naš kralj bio nadasve zahvalan kada biste nam je vratili." Ismail ni ne trepnu. "Zahvalnost ne košta novca. Ali, Bijela Labudica... ah, Bijela Labudica je neprocjenjiva. No, čak i kada bismo se uspjeli dogovoriti oko cijene (što se, naravno, nikada neće dogoditi, jer ta mi je djeva neizmjerno draga), ta se dama obratila na islam i sigurno ne bi željela napustiti svoj maleni raj, baš kao ni svoje dijete. Naš sin, Mohammed, jedan je od mogućih nasljednika ove zemlje, njegove zemlje — on ne smije nikamo bez mojeg blagoslova." "Razumijem..." Ambasadoru je očito prilično neugodno — upućuje mi ubojit pogled. "No, vratimo se onda temi ostalih zarobljenika..." Sultan odmahnu rukom — sve mu je to već dosadilo. "Pođimo, Nus-Nus." Okreće leđa Englezu, što je neoprostiva uvreda, te napusti prostoriju, ne progovorivši više niti riječi. Idućeg dana Sir James Leslie i njegova pratnja napuštaju Meknes. Ja sam zadužen da jašem s njima sve do sjeverne ceste. Baš kao i Samir Rafik. Teško je razabrati tko uhodi koga — iako taj Tafraoućanin gotovo i ne govori engleski, vidim ga kako promatra mene i Ben Hadoua, Kaida Omara i ambasadora čim tko od nas progovori. Sir James je prilično osoran prema meni i izbjegava kontakt očima. Mislim da me krivi za svoje jučerašnje sramoćenje. Opraštajući se od njega, uz engleski stisak ruke, pitam ga hoće li po povratku u Englesku nastaviti raditi na onoj stvari, no on mi tek kratko odvrati, "To je poglavlje dovršeno", te potom okrenu konja kako bi razmijenio službene pozdrave s kaidom i Kotlokrpom.

-246-

"O čemu ste to razgovarali?" pita me Samir, dok mu šiljasto lice gori od znatiželje. Prikrivam razočaranje. "Ništa što bi se ticalo tebe", odgovorih mu kratko. "Nikada te neće pustiti da odeš odavde, baš kao ni Moma", govorim Bijeloj Labudici kada prvom prigodom nađoh dobru izliku da posjetim harem. "Žao mi je, Alys. Pokušao sam." Oči joj se ispuniše suzama. Voda se stade nakupljati, potom lagano zatitra i izlije se niz njezin obraz, ostavljajući crne tragove razmazanog kajala. Bijesno obrisa suze, kao da je ljutita na vlastito tijelo koje ju je izdalo baš kao i ostatak svijeta. Crni trag umrlja savršeno lice. Dođe mi da poletim rukom i obujmim te njene obraze, no trenutačno je suviše uznemirena. "Prokletstvo! Prokleti bili! Prokleti bili svi muškarci!" Podiže pogled. "Oprosti mi, Nus-Nus. U to ne ubrajam tebe." Ne znam što mi je gore — biti ubrojen ili isključen iz opće kategorije muškaraca.

-247-

28. A LYS Momo već tjednima pati od zastrašujućih noćnih mora, a dva sam ga puta zatekla i kako hoda u snu. Prošle sam se noći probudila i našla ga gdje stoji u dvorištu. Čula sam da je francuskome kralju dok je bio dijete jedan majstor po imenu Camus izradio minijaturnu kočiju s konjima, zajedno sa slugama, pažem i jednom putnicom, te da su sve te figurice bile u stanju proizvesti gotovo ljudske kretnje. Kada sam dozvala svoga sina, a on se okrenuo s mjesečevim sjajem u očima, djelovao je kao jedna od tih nevjerojatnih naprava: savršena kopija ljudskog bića, ali bez duše, tup i prazan iznutra. "Momo!" nježno sam zazvala. " Što to radiš?" Odgovorio je poput automata. "Moram biti spreman." "Spreman za što?" "On me dolazi ubiti." "Tko dolazi?" Nije odgovorio, samo je nastavio zuriti u mene praznim pogledom. "Dušo, pođi sa mnom, vratit ću te u tvoj krevetić. Ondje ćeš biti posve siguran." "Nitko nije siguran." Stresoh se od jeze. Naposlijetku sam ga ipak nekako uspjela natjerati u krevet i on je smjesta ponovno zaspao ne budeći se sve do jutra, no ja sam ostatak noći provela ležeći budna. Jutros dok ga odijevam, pitam ga, "Kako se slažeš s malim Zidanom?" Dobaci mi kratak mračni pogled, gotovo posve crnih očiju. "On je moj brat." "Nije ti učinio ništa nažao?"

-248-

Oprezno odgovara. "Ne." "Jesi li posve siguran?" Kima glavom, no odbija me pogledati u oči. "I ni na koji način ti nije prijetio?" "Mama, baš si čudna. On je moj prijatelj." "Ako ti ikada bude prijetio, moraš mi to svakako reći, Mohammede. Obećaješ?" "Obećajem, mama." "I još nešto, sigurna sam da te otac nije želio ozlijediti onda kada te udario. Misli su mu bile zaokupljene nečim sasvim drugim. Bio je ljutit na mene, a kada izgubi kontrolu, znaš... ne može si pomoći. Ali, silno te voli, Mohammede, nemoj nikada posumnjati u to." Momo kimnu glavom, ozbiljna izraza lica, iako je suviše malen da bi uistinu shvatio. On je tako hrabar maleni čovjek, premda je u neku ruku još uvijek beba. Moram ga sačuvati, bez obzira na to koliko me to stajalo, jer već od same pomisli da bih mogla ostati bez njega, srce mi se stisne poput podivljale pesnice. Imam plan, plan koji sam skovala zureći u strop proteklih noći. Puno sam toga naučila ovdje na marokanskom dvoru. Naučila sam se dovitljivosti i oprezu, a naučila sam i kako biti samodostatna. Naučila sam i nešto arapskog jezika i kako to ne pokazati: slušala sam Zidanu dok izdaje naredbe svojim sluškinjama i priča im priče o otrovima. Naučila sam navući svoje drugo lice, baš kao što me Nus-Nus savjetovao, naučila sam se smješkati kada bih najradije na nekog pljunula i rastrgala ga. Naučila sam glumiti užitak kada uistinu osjećam samo bol i poniženje — ukratko, naučila sam biti tako vrsna glumica da bih mogla zasjati na londonskoj pozornici uz bok najboljim kurvama. U svemu tome pomaže mi moja mala sluškinja, kuhareva kći Mamass, služeći mi i kao dodatan par očiju i ušiju. Dokazala se kao vrlo mudra doušnica. Djeluje tako majušna i nedužna, i sama još uvijek dijete, da jezici često neoprezno lupetaju u njezinoj prisutnosti. Postavlja pitanja kakva se nitko drugi ne bi usudio postaviti. Sprijateljila se s travarovim sinom te je

-249-

zahvaljujući svojem znanju o neobičnim sastojcima koje je stekla odrastajući u dvorskoj kuhinji u stanju razglabati s njime o najrazličitijim temama. Ona je pravo blago. A s obzirom da joj je otac Malik sultanov kuhar, slobodna je kretati se čitavom palačom — dovoljno joj je samo reći da je došla u posjet ocu. No, rijetko je pokušaju zaustaviti — svi znaju malu Mamass, crnih očiju i šarmantna krezuba osmjeha. Šaljem je po Nus-Nusa. "Čujem da namjeravaju poslati marokansko izaslanstvo u London." Gleda me prilično iznenađeno. "Harem je možda ograđen zidinama, kapijama i čuvarima, no glasine ponekad ipak uspiju prodrijeti kroz ove utvrđene linije obrane." "Da — predvodit će ga Kaid Mohammed ben Hadou. Engleski ambasador, je iz čiste pristojnosti, ne uspijevši sklopiti nikakvu nagodbu sa sultanom ni po pitanju otkupa engleskih zarobljenika, ni po pitanju Tangera, predložio da marokansko izaslanstvo posjeti kralja u Londonu kako bi nastavili pregovore. Mislim da se pribojavao da bi ga engleski kralj mogao ukoriti što nije bio u stanju nijedno od bitnih pitanja riješiti na zadovoljavajući način." "A tko će se pridružiti ben Hadouu?" "Kaid Mohammed al-Hafid, otpadnik Hamza i još tucet ljudi." "A je li taj tucet već odabran?" Nus-Nus slegnu ramenima. "Nisam upućen u takve povjerljive informacije." "Tko je zadužen za njihov odabir?" "Pa, sultan, naravno." "Potrudi se da odabere tebe kako bi se pridružio ben Hadouu na putu za Englesku." "Mene? Nema šanse da Ismail pošalje mene!" "Zbog mene, Nus-Nus, zar ne bi mogao pronaći neki način?" Djeluje sumnjičavo, čvrsto stisnutih obrva. Dođe mi da posegnem rukom kako bih mu izgladila namršteni izraz lica, no ne smijem - ovo mjesto posvuda ima oči. "Pokušat ću, ali molim te, reci mi zašto to tražiš od mene."

-250-

"Želim da preneseš... jednu poruku u moje ime."

-251-

29. Upravo se spremam napustiti harem, kada do mene dotrči Samira, jedna od Zidaninih sluškinja. "Moja gospodarica vas zove." Slijedim je do caričinih privatnih odaja i zatječem je gdje sjedi sva uznemirena na trosjedu prekrivenom leopardovom kožom, s visokom krunom izrađenom od zlata sa suzama od kristala nanizanim poviše čela i s ogrlicom od sedefa i bisera koja joj prekriva čitav vrat. Njena halja je satkana od srebra i ljubičaste svile, kruta od silnog veza. U desnoj ruci drži žezlo na koje je nataknula lubanju neke jadne životinje s kljovama. Formalno se klanjam, no ona nestrpljivo udara štapom o tlo pored moje glave. "Ustani, ustani, ustani!" Kada konačno ustadoh, zauzima teatralnu pozu, iskrivivši vrat kako bi podigla pogled prema suncu, dok joj silni kristali titraju i blješte na čelu. "Jesam li još uvijek lijepa, Nus-Nus? Od svih muškaraca, ti kao pripadnik plemena Senufo najbolje znaš procijeniti djevojku iz plemena Lobi." Djevojka više sigurno nije, a komplikacije nakon posljednjeg poroda prilično su je usporile — masno tkivo širi se sve više prema van. Dok zamahuje žezlom, nabori sala lelujaju na njenoj nadlaktici. Dobila je podbradak i strije — iskreno, izgleda iscrpljeno, a tijelo joj je zbog godina prilično mlohavo. Naravno, ne smijem biti iskren. "Vaše visočanstvo, lijepi ste kao i prvoga dana kada sam vas sreo."

-252-

"Ne laži, eunuše. Stara sam i umorna i polagano gubim šarm. Suprug me više ne zove često kao nekad, bole me zglobovi, a haremske žene postaju sve svojeglavije. Osjetile su da mi slabi moć, međusobno se nadmeću za prevlast, vrebajući prvu priliku da zauzmu moje mjesto." "Vaše presvijetlo visočanstvo, prilično sam uvjeren da strahuju pred vama, kao i uvijek." Odmahne rukom otežalom od silnog prstenja. "Nisam te pozvala da bih izmamila isprazne komplimente. Imam zadatak za tebe." Blago se naklonih. "Na vašu zapovijed, uvažena gospo, kao i uvijek." "Trebam nešto. Iz Londona. Moraš mi to dobaviti." Umalo se sruših na tlo. Zašto odjednom svi od mene žele da pođem u London? "Ali, vaše presvijetlo visočanstvo, ja ne idem u London." "O, da, ideš. Razgovarat ću s Ismailom i pobrinuti se da budeš odabran u izaslanstvo koje će se predvođeno El Attarom zaputiti u Englesku. Za vrijeme boravka morat ćeš mi potražiti njihove najbolje alkemičare. Čujem da su otkrili čudotvornu tvar koja osigurava vječan život i mladost. Plati koliko god budu tražili i donesi je. Ili, ako ti je ne budu željeli prodati, dovedi mi, kako god znadeš i umiješ, čovjeka koji ju je osmislio, kako bi je ovdje pripravio samo za mene." "Vječan život?" ne uspijevam sakriti nevjericu. "Ako mi to podari makar desetak ili petnaestak godina moći i utjecaja, bit ću zadovoljna — to je sasvim dovoljno da mirno ispratim Zidana na njegovu putu ka prijestolju i pobrinem se da njegovo nasljedstvo bude osigurano." "Siguran sam da se za to možete i sami osobno pobrinuti. Posljednjih devet godina to vam je sasvim dobro polazilo za rukom." "Ali on je potpuno opsjednut Labudičinim bljedunjavim crvom! Stalno zasipa to malo čudovište darovima i komplimentima. Jesi li vidio kakvu mu je ogromnu zlatnu narukvicu dao?" Vrijeme je da zaigram opasnu igru. "Da, čini se da će ga otac sasvim razmaziti. Eto, baš mu je prošli tjedan poslao ogromnu košaru prepunu dragulja i slatkiša. Vječito ga nosi uokolo po dvoru, pokazuje ga gostima govoreći im kako je mali prava slika i prilika jednog emira. Čudi me da se niste već prije potrudili ukloniti tu zapreku svojem Zidanu."

-253-

Sumnjičavo me promatra. "Zašto to sada govoriš? Mislila sam da gajiš određene... simpatije prema Bijeloj labudici i njenom derištu." Usiljeno se nasmijah. "Zar vam se ne čini da je ona pomalo čudna? Oduvijek je djelovala nekako hladno, a nakon što smo se vratili iz južnih osvajačkih pohoda, imam dojam da je sasvim poludjela." Zidana se nasmija. "Ah, da, misliš na ono vrijeme kada je živjela poput divlje krmače, rujući po zemlji da bi se dokopala malo hrane. Nikako mi nije jasno kako se Ismailu uopće da s njome lijegati, no muškarci znaju biti tako ćudljivi kada je u pitanju žudnja." "Čuo sam da je ovdje u posjetu jedan trgovac koji prodaje talijanske napitke. Oni su, ako se ne varam, jedna od najdiskretnijih nacija kada su u pitanju ljekoviti napitci." Načas razmišlja o izrečenim. Potom joj se oči lagano suziše. "Ti si svojedobno putovao po Italiji, zar ne? A govoriš i njihov jezik, nije li tako?" Potvrđujem njezine navode. "Vidiš, vidiš, Nus-Nus. Mislim da znaš kakav bi mi napitak trebao. Učini to za mene i uklonit ću kletvu koju sam bacila na tebe." Kakva velikodušnost. "Vaše visočanstvo zaslužuje samo najbolje." Blago se naklonih. Zidana je pouzdana baš kao što su i njezina obećanja: idućeg dana dok pomažem Ismailu da se odjene nakon posjeta hamamu on mi se obrati, onako gotovo usput, "Nego, Nus-Nus, što kažeš na to da i ti posjetiš London?" Trudim se iz sve snage odglumiti zaprepaštenost. "London, gospodaru?" "Ben Hadouu je potreban zapisničar koji bi pratio njegovu izaslaničku misiju. Moja gospa Zidana smatra da bi upravo ti bio najprikladniji za tu ulogu, i moram priznati da mi se to čini vrlo lukav izbor. A tu je i još jedna stvar kojom se valja pozabaviti." Dobacuje mi neki predmet. Riječ je o nekakvoj knjizi. Otvaram njene korice — na prvoj stranici piše "Mahometov Alkoran, preveden s arapskog".. Pogled mi preskače nekoliko redaka, "novo poenglešteno izdanje, na zadovoljstvo svih onijeh koji žele proučiti turske navade. Tiskano u Londonu, anno Domini 1649."

-254-

Turske navade? Sva sreća da Ismail ne razumije engleski... Uskače mi u misli. "Želim da pronađeš čovjeka koji je otisnuo ovo svetogrđe. Jasno?" Kimnuh glavom, jednako zbunjen. "Naravno, vaše visočanstvo." "Pretraži čitav London, a kada ga pronađeš, ubij ga i donesi mi njegovu glavu." "Da ga ubijem?" Glava mi poskoči od šoka. "Ali, ja nisam ubojica, moj gospodaru..." Hladno me odmjeri, nakrivljene glave. "Zar nisi, Nus-Nus?" Osjetih kako mi od njegova pogleda zaklecaše koljena. Povuci to svoje nijekanje, za ime Božje, govorim samome sebi, ali jednostavno ne uspijevam pronaći riječi. "Kako dobar musliman može trpjeti jednog bezvjernika koji je na takav način oskrvnuo našu svetu knjigu? Kur’an se može čitati isključivo na arapskome jeziku, jeziku kojim je Allah diktirao svoju konačnu objavu — prevesti je, znači od nje napraviti parodiju, počiniti zvjerstvo, blasfemiju." "Naravno, gospodaru, to mi je posve jasno." On uzdahnu i tugaljivo zatrese glavom. "Ti to ne možeš u potpunosti razumjeti — ti nisi našeg roda. Iako ti osobno nisi za to kriv." Uzima knjigu natrag. "Pođi u miru, Nus-Nus. Neću te tjerati da učiniš nešto što se protivi tvojoj prirodi." Ostadoh stajati ukopan još koji tren, ne vjerujući što sam upravo čuo. Mora da je netko, negdje, pokrenuo neku neobičnu čaroliju, učinivši ga tako prijaznim.

Drugi 5.dan ševala Lalla Zidana, rođena Aisha M’barka u Gvineji, sada kraljica Maroka, Prva žena Njegova Uzvišena Veličanstva sultana Moulay Ismaila. Idućeg jutra, odmah po izlasku sunca, začuh kucanje na vratima svoje odaje. Otvorih vrata i ugledah malenu Mamass kako stoji ispred mojeg praga. Bez riječi, vadi komadić smotane tkanine iz rukava i predaje mi ga. "Moja je gospodarica izradila nešto što biste trebali ponijeti sa sobom u izaslaničku misiju." "Vidim, glasine se brzo šire."

-255-

Osmijeh joj ozari lice. "Svi smo jako ponosni na tebe." Spuštam pogled i promatram uručeni mi predmet. Čini se da je riječ o vezom ukrašenom svitku, no kada ga pokušah rastvoriti, ustanovljavam da je zašiven kako se ne bi mogao otvoriti. "To smije vidjeti jedino engleski kralj — dar od Bijele Labudice." Nasmiješih se. "Sumnjam da ću biti u prilici osobno mu uručiti ovaj dar, Mamass, no poruči svojoj gospodarici da ću dati sve od sebe da ispunim njenu želju." Nekoliko dana poslije, u potrazi za Ben Hadouom, nailazim na skupinu prosvjednika ispred njegova službenog ureda, a unutra zatječem Kotlokrpu usred svađe dvojice trgovaca koja se očigledno prilično zahuktala: čini se da je ukradena pošiljka skupocjenog francuskog sapuna. Oštećeni trgovac čija je roba netragom nestala maše tovarnim računom dokazujući da je njegova roba isplovila iz Marseillesa prošli mjesec te da je iskrcana u Saleu. "To je pravo gnijezdo poskoka i prevaranata!" viče, udarajući se u prsa. "A ovaj... ovaj... lopov..." upire optužujući prstom u drugog čovjeka, duge brade i široka podsmijeha na protivnikov rastući bijes, "ima brojne prijatelje među tim poskocima." Slina leti posvuda. "Podmazao im je dlanove..." Ben Hadou kratko se nasmija. "Mislim da zmije nemaju ruke, sidi Hamede." Ignorirajući Ben Hadouov komentar, trgovac nastavlja bjesniti; hajduci su usred Marmorske šume zaskočili njegovu karavanu, a nestali je sapun, nekim čudom, sada osvanuo na mekneškom suku, gdje ga Židovi prodaju po nabavnoj cijeni. Pretražuje džepove i izvlači umotani komad spomenutog sapuna, mašući njime ben Hadouu ispred nosa. "Sapun od čistog maslinovog ulja, s dodatkom mirisne lavande iz Provanse! Ja držim monopol nad proizvodima tog marsejskog proizvođača — dakle, odakle je to onda stiglo?" Ben Hadou uzima sapun iz njegove ruke, odmotava papir, i njuši sporni predmet rasprave. "Lavanda? Meni ovo miriše na bademe, ukusne marokanske bademe." Nakon podulje govorancije, presuđuje u korist dugobradog čovjeka, a sidi Hamed napušta ured bijesno psujući. "Previdjet ću vaše bogohuljenje", Kotlokrpa doviknu za njim okrećući se drugom čovjeku uz prijateljski stisak ruku. "Dostavite kutiju tog sapuna u moju rezidenciju, hoćete li?"

-256-

Razmijeniše urotničke osmjehe, a bradati trgovac potom zadovoljno napušta prostoriju. Tek tada se Ben Hadou, podignutih obrva, okreće prema meni. Oduvijek sam se pitao odakle dolaze njegovi prihodi — njegova službena primanja nisu nedostatna, no nikako ne bi mogla podmiriti troškove posluge i održavanja dviju kuća u Meknesu i jedne u Fesu, koje navodno posjeduje, a kamoli troškove pustinjskih karavana kojima upravlja. Naravno, ništa ne komentiram — u mojem položaju, diskrecija je ključna stvar. "Sultan zahtijeva vašu prisutnost, pretpostavljam da želi s vama raspraviti pojedinosti vaše izaslaničke misije, sidi." "Krećemo krajem tjedna — jesi li se spakirao?" pita me dok hodamo prema sultanovim odajama. Pitanje je prilično zlobno. Zna da gotovo ništa ne posjedujem. "Ja sam spreman, ako ste na to mislili." "Mislio sam na tintu, pera i dovoljnu količinu egipatskog papira." "Naravno." "Nadam se da imaš prikladnu odjeću?" Sliježem ramenima. "Ja sam ionako samo rob — zar je to važno?" "Izgled je uvijek važan. Nalazit ćeš se u društvu engleskog kralja i njegovih dostojanstvenika. Vrlo je važno da si prikladno odjeven — po takvim će detaljima procjenjivati Maroko i sultanovu moć. Ako su nam čak i najniži članovi izaslanstva raskošno odjeveni, po tome će prepoznati našu snagu — to će pridonijeti našem pregovaračkom položaju." Najniži članovi... A ja sam Ben Hadoua doživljavao gotovo kao prijatelja. Nus-Nus, naivna budalo — kastrirani robovi nemaju prijatelje. Okrećemo za ugao i koračamo sjenovitom kolonadom što vodi do sultanovih odaja kada začusmo užasnu galamu iz harema — dovikivanje i plač, a povrh sve te pozadinske buke čuje se glas žene koja vrišti. Zastadosmo u pola koraka, pogledavši se — ti su zvuci krajnje uznemirujući. "Mrtvorođenče?" Kotlokrpa nagađa. "Ili nečija smrt." Okrećem se prema njemu, dok mi srce divlje lupa. "Vi pođite k Ismailu, a ja odoh vidjeti što se dogodilo."

-257-

Kimne glavom i produži dalje, sigurno sretan što se ne mora upletati u zamršeni svijet žena koji se krije iza željezne kapije. Obratih se jednom od haremskih čuvara. "Što se to ovdje događa?" Čuvar — krupni muškarac iz plemena Asante s licem koje izgleda kao iz kamena isklesano — hladno me odmjeri. "Imate li propusnicu?" "Sultan me poslao da izvidim oko čega se digla tolika buka", slagah. Dugo me fiksira pogledom te potom odstupi kako bih prošao. Jurim šetnicama do izvora buke, svjestan da se sve više približavam Alysinim odajama, a želudac mi se stisnu od muke. U dvorištu ispred stana Bijele Labudice žene plaču i nariču. Dočepah se Alysine sluškinje, male Mamass. Oči su joj natečene od suza — iz nosa joj cure bale. Zagnjuri lice u moju halju, tresući se cijelim tijelom od siline jecaja. Odgurujem je od sebe i pitam, "Što je, Mamass, što se dogodilo?" Pokušava izustiti, no usne joj podrhtavaju. "To... to... to je Mo...mo." "Što, što je bilo s njime?" No, ionako znam odgovor. Odmaknuvši djevojku u stranu, utrčavam u Alysine odaje. Unutra je gotovo potpun mrak. Zbog jakog kontrasta između oštrog dnevnog zimskog svjetla i zamračene unutrašnjosti prostorije neko vrijeme bespomoćno trepćem. A tada, kada mi se oči konačno priviknuše, uočavam majušno tijelo na divanu, mlitavo obješene ruke, i Alys koja vrišti pored njega. Veo joj je poderan u komadiće, a plava kosa raspuštena, raščupana u svijetlo štakorovo gnijezdo. Lice koje okreće prema meni nalik je na masku umrljanu od krvi i razmazanog kajala iz koje luđački zure njene plave oči. Njeno zavijanje na trenutak prestade, no potom, udahnuvši zrak, postade dvostruko glasnije. Kleknuh pored divana i uhvatih Momovu malenu ručicu. Još uvijek je topla. Izgleda kao da spava, glave zabačene unatrag, usta otvorenih kao da diše kroz njih. Osim što uopće ne diše. Tresem ga. "Momo! Momo!" Nema reakcije — naravno da je nema. Izjurih na dvorište i naletjeh ravno na Zidanu. "Je li tko pozvao liječnika?" "Nema potrebe." Djeluje istinski zabrinuta, no u očima joj se nazire iskra zadovoljstva koja je odaje. "Prekasno je za to." "Moram poći. Je li sultan obaviješten?"

-258-

Na to se ona široko osmjehnu. "Možda je najbolje da ta čast pripadne tebi." I nije mi neka čast, ali i to je jedan od onih zadataka koje jednostavno moram nekako podnijeti. Trčećim korakom napuštam harem. Sanatorij dr. Friedricha nalazi se na putu prema sultanovim odajama. Glasno kucam na vrata i ulazim ne sačekavši odgovor. Neki maleni, oderani stvor leži raširenih udova na njegovu stolu, sav crven i blistav. Doktor stoji nad njim sa skalpelom u ruci. Djeluje uznemiren mojom pojavom. Na tren se prisjetih srca koje kuca u unutrašnjosti obredne lutke te bez daha izgovaram: "Hitno ste potrebni u haremu — preminuo je mali princ Mohammed, a njegova će se majka ubiti od silne tuge. Moram pronaći sultana." Prije nego li me stigao bilo što upitati, ja već trčim dalje niz hodnik, a zvuci mojih koraka odzvanjaju među mramornim stupovima. Sultan se nalazi usred rasprave s Ben Hadouom. Jedino što uspijevam razabrati su "pokretni merzeri" što mi apsolutno ništa ne znači. Djeluju zbunjeni neočekivanim prekidom, no lica im se naglo opustiše uvidjevši da sam to samo ja. Bacam se ničice na tlo u dubok naklon, nadajući se da Ismail neće ubiti glasnika. "Vaša najpresvjetlija visosti, nosim vam strašne vijesti. Emir Mohammed, sin Bijele Labudice, preminuo je." Zapanjenost koja je uslijedila ispuni čitavu prostoriju. Osjećam kako mi prenapregnuto srce lupa o hladne pločice, tup, tup, tup. Sultan na to glasno jauknu, te vidim njegova stopala kako prolaze pored mene, bljesak zlatne i zelene, izjurivši van iz prostorije. Podižem glavu i opažam ben Hadoua kako me intenzivno promatra. "Takvu poruku zasigurno nije lako prenijeti." "Uistinu nije lako, sidi", odgovaram, osovivši se na noge. "Siroti mališan." "Njegov je otac bio potpuno opčinjen njime." "Baš kao i svi mi." "Netko možda ipak nije bio toliko opčinjen kao ostali." Razmijenismo značajne poglede. Potom kazah, "Ne znam što je uzrok djetetove smrti, no nisam na njemu opazio nikakve tragove." "Čini se, da neke... tvari ne ostavljaju za sobom tragove."

-259-

"Doktor Friedrich trenutačno pregledava tijelo." Ben Hadou odmahnu rukom. "Carica je doktora Friedricha smotala oko malog prsta." Trudim se zadržati bezizražajno lice. "Ne bih znao ništa o tome. Oprostite, moram poći kako bih bio pri ruci Njegovu Veličanstvu." Osjećam njegov pogled na leđima sve dok mu sasvim ne iščezoh iz vidokruga. Dječak je mrtav — doktor Friedrich ne osjeća bilo, a kada Ismail konačno stiže do harema, Momovo se tijelo već sasvim ohladilo. Praznovjerje ga sprečava da priđe dječakovu tijelu — samo tupo zuri u njega, ne vjerujući da je dijete koje je još jučer na svojim ramenima pronosio palačom, smijući se i cikćući, sada tiho i nepomično te se više nikada neće nasmijati ili ciknuti od radosti. Tijelo je propisno okupano, namirisano i umotano u čist bijeli pokrov te potom preneseno do džamije i položeno pred imama kako bi obavio molitvu za umrloga, salat al-džamaz. Nikad ranije nisam vidio sultana da plače, no sasvim je neutješan, a kada dođe trenutak da dijete bude pokopano, on izjavljuje kako ne može podnijeti da takva ljepota bude ukopana u zemlju te me šalje zajedno s kaidima i dvorskim službenicima da nadgledamo sprovod. Momovo majušno tijelo položeno je na počinak u uzani komadić zemlje okrenut prema istoku, u smjeru Meke koju nikada neće moći vidjeti. Molitve su se također održavale u ženskoj džamiji, iako sam kasnije čuo da je Alys bila toliko shrvana tugom, izbezumljeno mahnitajući uokolo, da su ostale žene smatrale kako je za nju najbolje da ostane u svojim odajama, gdje i dalje zavija poput divlje zvijeri, trgajući odjeću sa sebe i ranjavajući lice. Idućeg dana kada se zaputih u harem, posvuda su i dalje vidljivi tragovi njezina ludila: odbačeni komadići tkanine, tu i tamo koja kap krvi, kao da je toliko ukleta da nitko ne želi ni počistiti njezine ostatke. Više od svega želio bih je posjetiti, no kada pitam za nju, odgovaraju mi da se zatvorila u svoj stan i da odbija ikoga vidjeti. Kažu da je potpuno izgubila razum i vratila se u svoje prijašnje životinjske stanje, sramotno za jednu muslimanku, što samo pokazuje da joj je duša pogana. Dan prije zakazanog polaska našeg izaslanstva. Zidana me zove u svoje odaje. Čini se odlično raspoložena: zrači poput sjajnog sunca. Smrt

-260-

Labudičina sina pripisana je prirodnim uzrocima, navodno mu je zatajilo srce zbog srčane mane s kojom je rođen, te je na taj način skinula sa sebe svaku sumnju. Dapače, Ismail je prethodnu noć proveo u njenom društvu (iako nije zatražio da upišem nove podatke u njegov priležnički dnevnik), te nije čak ni zatražio da vidi Alys, govori mi sva zadovoljna. Čini se da mu je dječak više prirastao srcu od njegove majke. Predaje mi kožnu torbu prepunu zlatnika i dragulja kojima mi valja platiti eliksir koji je zatražila, ili pak uvjeriti njegovog tvorca da nam se pridruži na mekneškome dvoru. Dlanovima obujmi moje ruke dok preuzimam torbu. "Hvala ti, Nus-Nus, jer si se unatoč svim našim razmiricama posljednjih godina pokazao kao istinski prijatelj i vjeran sluga." Osjetih mučninu dok napuštam njezine odaje. Preda mnom je još jedan zadatak koji mi valja obaviti prije nego se zaputim na putovanje u društvu ben Hadoua, a to je razduživanje mojih dvorskih dužnosti i predaja priležničkog dnevnika. Prilično sam se grozio tog trenutka, zbog zle krvi između mene i Samira Rafika. Uopće ne želim biti u njegovoj blizini, stoga se teška srca vraćam u svoju sobicu. No, muškarac kojeg zatječem unutra nije Samir, zapravo uopće nije muškarac, već sićušan dječarac, bljedunjava izgleda kao da je iz Fesa. Predstavlja se kao Aziz ben Faoud, a sa sobom je ponio i svoj vlastiti pisaći pribor: tintu, pera i prenosivi pisaći stolić. Dok ga upućujem u dužnosti, potpuno sam zatečen iskazanim mi poštovanjem kao i njegovim vrlo bistrim umom. Rukopis mu je elegantan, način izražavanja uredan i precizan. Pažljivo sluša sve što mu govorim, te brzo i revno izvršava zadatke na koje ga uputih. Promatra me dok tražim zapis o Momovu rođenju i na mjestu koje je uvijek ostavljeno prazno za takve slučajeve zapisujem: "Emir Mohammed ben Ismail proglašen je mrtvim 3. petog dana zulkade 1091. godine po hidžri, Bog mu podario blagoslov." "Siroti dječak", Aziz će tiho. Iznenadih se opazivši suze u njegovim očima. Kada mu povjerih priležnički dnevnik, on ga uzima u ruke s velikim divljenjem, pomilovavši njegove korice kao da je riječ o kakvom živom biću, pohranivši ga pažljivo u pripadajući mu ovitak od voštane tkanine. "Štitit ću ga vlastitim životom, gospodine", prošapta. "Neće biti potrebe da me kudite po povratku kući — dat ću sve od sebe da održim vaše visoke standarde."

-261-

Ne sjećam se kada sam posljednji put bio tretiran s tolikim poštovanjem — iako nemam osjećaj da ga uistinu zaslužujem. Spomenuh da mi predstoji još jedan zadatak — predaja priležničkog dnevnika zapravo je bila moja posljednja službena dužnost. No, tu je još jedna, neslužbena zadaća koju mi valja izvršiti, i to možda i najvažnija. Toga dana sultan uopće nije napuštao svoje odaje. Stoga, nakon posljednje molitve, umjesto da po izlasku iz džamije skrenem lijevo u pravcu kraljevskih odaja, slobodno mogu skrenuti desno i zaputiti se prema gradu. Medina noću uistinu djeluje sablasno. Zvuk mojih koraka odbija se o zidove uskih uličica, a meni se pričinja kao da me netko prati u stopu te se neprestano uznemireno osvrćem ne bih li se uvjerio da sam potpuno sam. Kada iz jedne veže iznenada iskoči mačka, srce mi poskoči poput ustrašenog zeca. Stigavši do cilja, zvuk mojih ručnih zglobova na vratima željene destinacije čini mi se toliko glasan da gotovo očekujem kako će svaki tren odnekud istrčati stražari. Daniel al-Ribati otvara vrata, te neko dulje vrijeme stojimo, bez riječi, zureći jedan u drugog. Uvjeren sam da nas je ovaj dan obojicu prilično iscrpio — on uistinu djeluje iznureno, a siguran sam da ni ja ne izgledam ništa bolje. "Uđi, Nus-Nus", reče, uvodeći me u kuću. Zagrlismo se kao štogod više od običnih prijatelja, jer mi smo sada urotnici koje povezuje zajedničko izlaganje opasnosti. Ne moram ni postaviti pitanje koje mi titra na usnama, jer on se samo nasmiješi i klimnu glavom u smjeru stropa. Na gornjem katu, ulazimo u malenu stražnju sobu osvjetljenu tek jednom svijećom. U krugu njezine zlaćane svjetlosti leži maleni oblik prekriven prugastim prekrivačem. Kleknuh pored njega i vlastitom rukom uhvatih ručicu što viri povrh pokrivača. "Momo?" Kratak napeti trenutak ne bi nikakve reakcije, no dječak se potom trznu, namršti nosić, stisnu okice i promeškolji se te izvuče ručicu iz mog stiska kao da se kani okrenuti na drugu stranu i povući se natrag u svijet snova. "Momo!" Ovaj put otvori oči. Na trenutak djeluju toliko mračno i tupo da pomislih kako je možda sasvim izgubio razum zbog našeg suludog pothvata, no potom iz tog mraka ipak proviri osobnost, ispunivši ih životom. Polagano izoštrava sliku i osmjehne se ugledavši me.

-262-

Nikada ranije u životu nisam osjetio takvo olakšanje. Čvrsto ga zagrlih. Iznad dječakove glave ugledah Daniela kako se smiješi od uha do uha. "Vidiš da je dobro. Dao sam mu nešto da poništi učinak dature, a kada se danas poslijepodne konačno osvijestio, pojeo je pola štruce kruha i cijeli pileći batak brzinom izgladnjelog psa. Potom je ponovno čvrsto zaspao — pravim, zdravim snom." Momo se uspravi u krevetiću. Koža mu je toliko prozirna da izgleda poput vlastitoga duha, što na neki način i jest. "Gdje je mama?" upita usporeno, kao da mu je za to bilo potrebno uložiti silan napor. "U palači je, još uvijek. "Ona je..." kratko zastadoh. "Relativno dobro..." Što bih mu drugo mogao reći? Nema još ni četiri godine, kako da razumije to što se ovdje događa, kroz što mu majka trenutno prolazi? Moram se vratiti natrag u palaču, pomislih. Moram joj nekako dojaviti da je živ ili će sasvim izludjeti od tuge. "Kada će doći?" "Ne može još doći. Ne brini, Momo. Ideš sa mnom na jedno putovanje, jedno vrlo dugo putovanje, na zahtjev tvoje mame." Njegovo lice, do tada prepuno radosnog iščekivanja, sada naglo pokisnu. Suze mu se nakupiše u kutovima očiju, no suviše je ponosan da bi im dopustio da kliznu. "Onda dobro", jedva izgovara od boli što ga tišti. "Kada krećemo?" "Sutra. Nekoliko dana putovat ćemo na mazgama do Tangera, a potom brodom do Engleske, odakle potječe obitelj tvoje mame. Neće biti baš jako udobno, Momo, i morat ćeš biti vrlo, vrlo tih i hrabar. Možeš li to učiniti za svoju majku?" Ozbiljna izraza lica, kimne glavom. "Daj da ti pokažem škrinju", Daniel će tiho, dotaknuvši mi rame. "Pusti, neka se naspava — sutra će već biti sasvim svoj." Ušuškah Moma pod prekrivač i vršcima prstiju dotaknuh njegovo čelo, baš kao što je i moja majka nekoć činila sa mnom, kako bi otjerala zle duhove i zle misli. "Odmori se sada. Doći ću po tebe sutra ujutro, inšallah." "Inšallah", ponovi pospanim glasićem i okrene se na drugu stranu. Velika drvena škrinja za putovanja uistinu je sjajna stvar. Plitki skriveni

-263-

pretinac na samom dnu škrinje u kojem će ležati jadni Momo prekriven je tkaninom s malenim otvorima na dnu i sa strane kako bi dječak mogao disati. Tko god bude pregledavao sadržaj škrinje, nadam se, teško da će posumnjati u postojanje dodatne, skrivene ladice. Nosim sa sobom i lagano sredstvo za spavanje kako bih mu olakšao mukotrpno putovanje, no unatoč tome, teško mi je zamisliti kako će ovaj maleni dječak izdržati tako dug put — silni sati nepomičnog ležanja dok ga nose i drmusaju mazge i brojni nosači, predstavljali bi golemo iskušenje čak i za najočajnijeg bjegunca, a kamoli za jedno živahno dijete koje inače nije u stanju ni trenutak sjediti na miru i koje ne može razumjeti nužnost takve tajanstvenosti. Povrh njega bit će naslagani stošci soli i šećera, te vreće šafrana i začina koje nosimo kao sultanov dar engleskome kralju. Krasno blago, no nedovoljno raskošno ili rijetko da bi privuklo nekog usputnog kradljivca ili suvišnu pažnju - ili se barem tako nadam. No, još uvijek bi, u vezi s tim našim planom, toliko toga moglo poći po zlu, da se silno trudim odvratiti misli od lutanja brojnim mračnim stranputicama. Ali, barem za sada, Momo je živ i ne pokazuje veće posljedice djelovanja opasnog opojnog sredstva kojim ga je Zidana tog kobnog jutra osobno otrovala, misleći da ga je poslala ravno u smrt. Opojnog sredstva koje sam joj ja dobavio. Odigrah vrlo smionu dvostruku igru, primoran posegnuti za takvim domišljatostima zbog Alysinog sve većeg straha za sinov život i malenim izgledima za bijeg uz pomoć engleskog izaslanstva. No, ne bih mogao učiniti ništa od navedenog da nije bilo pomoći dobrog trgovca. Riskirao je vlastiti život kako bi nam pomogao, i to bez ikakve nagrade osim prijateljstva. Jer, Daniel je bio taj — a ne neki neprovjereni travar — koji je dobavio napitak, većim dijelom mješavinu pustinjske trnovite jabuke, koji sam potom predao Zidani, ne bi li prouzročio stanje nalik na smrt. Daniel je bio taj koji se pobrinuo da upravo njegov prijatelj, doktor Friedrich, proglasi dječakovu smrt, a Friedrich je proteklih tjedana iskušavao opojno sredstvo na svim mogućim stvorenjima različitih veličina kako bi utvrdio ispravnu dozu. Daniel je bio taj koji je, zajedno sa svojim zetom Isaacom, slijedio ožalošćenu povorku sve do mjesta ukopa, zadržavajući se na groblju sve dok se svi ne raziđoše, da bi potom uzeo dječakovo tijelo iz njegova pokrova ispod meke zemlje, dok je svjetlo sve više blijedjelo, zamjenivši ga kostima nekog drugog, bezimenog djeteta, preminulog od kuge, ponijevši Moma u svoj dom gdje me i dočekao. Daniel

-264-

je taj koji je dao izraditi putnu škrinju kod pouzdanog majstora, on je taj koji je pribavio sol i ostale namirnice spremljene u škrinju — bio je to ujedno i moj alibi za posjet njegovu domu, jer je barem ta narudžba bila službena i za promjenu podmirena novcem iz sultanove riznice. Na odlasku, u šaku mi utisnu neku ceduljicu. Na njoj je njegovim ujednačenim rukopisom zapisano neko ime i adresa u Londonu. "Hoće li ti biti voljan pomoći, to uistinu ne bih znao. Nisam previše mario za njega dok smo zajedno poslovali, no možda je riječ tek o kulturološkom nesporazumu, te nam stoga ne preostaje drugo nego vjerovati u svjetliju stranu njegovog karaktera." Svojom rukom zatvori moju šaku povrh ceduljice, iskreno me zagrlivši. "Pođi s Bogom, Nus-Nus. Osigurat ću da škrinja i njen vrijedan sadržaj budu dostavljeni pred vrata palače rano ujutro, kako bi se pridružila ostatku izaslaničke prtljage. Molit ću za tvoj uspjeh, i ako Bog da, ponovno ćemo se sresti." Nisam dobio priliku oprostiti se od Alys. Odlučivši se ne uključiti malu Mamass u naš opasni plan, potražih doktora Friedricha i zamolih ga da proslijedi glase Bijeloj Labudici da joj je sin živ i zdrav i na putu za Englesku. On se na to samo namršti. "Već sam jednom riskirao glavu u ovoj spletki", reče nevoljko. "Mislim da sam se već dovoljno poigrao sudbinom." Nastavih ga nagovarati, no on samo odmahne glavom i zaputi se van na hodnik, ostavivši me samog u njegovu jezivu laboratoriju, okruženog staklenkama odstranjenih organa, stalcima oderanih koža i prokuhanim kostima cijelog niza neprepoznatljivih stvorenja. Čitavim putem prema Tangeru ne prestajem razmišljati o njoj, kako ćupa kosu i trga odjeću sa sebe hineći ludilo prouzrokovano silnom tugom, ne znajući je li njezina šarada možda ipak tek okrutno ogledalo okrutne stvarnosti. Dok prolazimo kroz dolinu Gharb, napada nas skupina razbojnika koja je očito podcijenila našu oružanu moć. Uskoro postaju svjesni pogrešne procjene, pa ipak uspijevaju pobjeći s četiri mazge sa samog začelja naše teretne kolone. U djeliću trenutka shvatih da su nestala i kola u kojima je i moja škrinja za putovanja, te okrećem svog konja za njima, urlajući poput kralja svih demona. Siroti Amadou, koji mi se pridružio na putovanju i čija je uzica čvrsto zavezana o oglavlje mojeg sedla, stade vrištati kao lud zbog iznenadne promjene tempa. Okreće glavu prema meni, iskezivši zube i

-265-

kolutajući očima. Zapriječi mi put pri prvom pokušaju da naciljam pušku u smjeru napadača pa sam prisiljen gurnuti ga u stranu. Od silnog užasa misli mi postadoše vrlo usredotočene, a ruka ojačana čeličnom snagom — sve to čini me boljim strijelcem u rukovanju mušketom no ikada prije. Jedan od razbojnika pada na tlo od metka što ga pogodi u zatiljak, zauvijek mu izbrisavši lice — ugledah krvave ostatke njegova lica dok preda mnom ispada iz sedla. Moje koplje pogađa drugog razbojnika u bedro, pribivši ga ravno za sedlo, uz glasno zapomaganje. Amadou stade oponašati te neljudske krike, cikćući poput demona. Očito zaključiše da sam ja tek izvidnica čitavog kraljevskog bataljuna, pa se ostatak razbojnika brzo razbježi, ostavljajući za sobom ukradena kola. Ben Hadou odmjerava prizor podignutih obrva. "Sjajno obavljen posao, Nus-Nus. Takav zanos, a sve kako bi obranio sultanove darove engleskome kralju! Ne sjećam se da si s takvim osvetničkim žarom nasrtao na pobunjene Berbere." Spustih glavu i promrmljah nešto o vlastitoj dužnosti, a on se samo nasmija. "Ti si pravi primjer svima ostalima. Promaknut ću te u zamjenika ambasadora tijekom ovog našeg posjeta — iako ćeš i dalje obavljati dužnosti zapisničara. Dogovoreno?" Ostadoh bez riječi — tek kimnuh glavom. Za to vrijeme Amadou izvodi ludorije povrh konjskog hrpta, kao da je za sve to upravo on zaslužan, na što ben Hadou prasnu u smijeh. Ispruži ruku i potapša me po leđima. "Svaka ti cast. Potreban mi je netko kome mogu vjerovati. Već su me smjestili s nekim očajnim engleskim otpadnikom, čovjekom poznatim po izazivanju nereda, a tu su i neke druge zmije u redovima našeg izaslanstva. Promatraj, osluškuj i dojavljuj mi sve što ti se čini sumnjivim. Ako ti tko ponudi nešto slično, smjesta mi reci. Potrudit ću se da ti se pošteno isplati." Kotlokrpa kod mnogih nije omiljen, to dobro znam, stoga me ništa od navedenog pretjerano ne začuđuje. Poznat je po zapovjedničkom tonu koji ljude često smeta, uz određeni nedostatak strpljenja s onima nešto tromijeg uma, što si dopušta pokazati bez imalo krzmanja. A tu su i plemenske razmirice — među Marokancima uvijek postoje određene plemenske razmirice. Pristajem služiti mu kao njegove vlastite oči i uši — uvijek je bolje pridružiti se ben Hadouu, nego se okrenuti protiv njega. No, nisam toliko glupav da mu povjerim svoju tajnu, jer unatoč njegovoj prevrtljivosti,

-266-

ipak je vrlo odan sultanu. Jednako tako sam svjestan da bi unatoč svoj svojoj srdačnosti, bez imalo grižnje savjesti poslao malenog princa natrag u Meknes, pod pratnjom stražara i s mojom glavom u vreći. Grad Tanger nalazi se u stanju prilično nesigurnog primirja, što je vidljivo čim se približite njegovim visokim zidinama nagorjelim od požara i izrešetanim sa svih strana. Svuda uokolo prostiru se sravnjene utvrde, danak dugotrajnog bombardiranja kojemu je kolonija bila izložena tijekom proteklih godina. Seoske žene kopaju po ruševinama u potrazi za stočnom hranom kako bi životinje preživjele zimu — dok naša šarena povorka prolazi pored njih, one se uspravljaju i izvikuju pozdrave kroz feredže navučene preko lica. U susret nam jašu konjanici ne bi li izvidjeli tko smo, a nakon što nas Ben Hadou najavi, glasine se brzo proširiše gradom te se odjednom sa svih strana pojaviše engleske vojne trupe odjevene u najsvečanije odore, salutiraju nama u čast. dok topovi ispaljuju kugle u znak dobrodošlice. Odnosi djeluju toliko srdačno da čovjek nikada ne bi pomislio kako već godinama ratujemo oko ove luke, ovog komadića zemlje što strši u more, gotovo dodirujući španjolsku obalu, dijeleći Sredozemlje od Atlantskog oceana. Sir James Leslie izlazi pred nas kako bi nam osobno zaželio dobrodošlicu. Unatoč prilično neugodnom prijemu kod sultana, iznimno je srdačan: časte nas raskošnom gozbom i mušketnim plutonima, a potom uslijedi i vatromet što se raspršuje u velikim eksplozijama boje, šušteći iznad morske površine. Volio bih da i Momo može vidjeti taj veličanstveni prizor. Na vrhuncu slavlja, iskradam se i odlazim provjeriti u kakvom je stanju. Nalazi se u škrinji već puna četiri dana, s tek nešto malo kruha, datulja i malenom bočicom vode. No, naš je putni teret pod naoružanom stražom, a ja ovdje ne posjedujem nikakve ovlasti — odbiše me odrješito, iako vrlo ljubezno. Te noći teško mi je spavati u mojoj udobnoj odaji, svjestan da dječak leži stiješnjen i uprljan u vlastitu zatvoru. Ponovno me uhvati strah od razmjera našeg pothvata - odvojiti dijete od njegove majke, i to možda zauvijek, riskirati sve... Prestani, Nus-Nus, odlučno si zapovijedam. Budi muško.

-267-

Dio četvrti

-268-

30. Brod koji će nas prevesti do Engleske uplovio je na sidrište smješteno u plavom zagrljaju zaljeva. Jedra su mu svinuta i lagano poskakuje na plimnome valu — izrada je vrlo jednostavna, ali svrsishodna. Ben Hadou razočarano prebrojava. "Dvije palube i svega pedesetak topova. Očekivao sam mnogo više od Engleza, koji sebe smatraju najvećim gospodarima mora. U najboljem slučaju, ovo je tek trećerazredno plovilo. Izgledat ćemo kao prosjaci kad doplovimo u takvome brodu. Već ionako dolazim s kudikamo manjom pratnjom nego što sam htio." Cijelim putem kroz grad, pa sve do prolaska kroz gradska vrata što vode do mora, nastavlja prigovarati zbog lošeg dojma koji ćemo ostaviti. U pristaništu, ozlojeđeno reče, "Mi smo potomci nacije koja je podignula džamiju Kutoubia i Hasanovu kulu, potomci smo al-Mansura, najbogatijeg čovjeka na svijetu, dvorani najmoćnijega vladara čitave Afrike. Loše će biti za našeg sultana stignemo li bez odgovarajuće pompe." Svjestan sam kako zapravo želi reći da će to biti loše za njega. Ben Hadou poznat je po svojem ponosu. No, brod barem djeluje čvrst i izdržljiv za duga putovanja. Dok mu to pokušavam reći, Kotlokrpa tek nezainteresirano odmahnu rukom, odjahavši kako bi se izvikao na jednog od svojih poručnika. Dok ukrcavamo teret na brod, i dalje je loše volje. Naposlijetku, posve uzrujan, okreće se prema meni. "Nadgledaj ostatak ukrcaja, Nus-Nus — pobrini se da se ništa ne uništi ili prolije. Vratit ću se prije zalaska sunca." Sjuri se preko žala, istrgne uzde iz ruku dječaka kojemu je povjerio konja i potom atletskim skokom uskače u sedlo (prilično dojmljivo za muškarca iznad četrdesete) i odjuri punom brzinom natrag u smjeru grada. Jedna za drugom, škrinje s našim stvarima ukrcavaju u brodsko skladište, a ja se osobno pobrinuh da Momova škrinja bude pohranjena tako da zrak pravilno cirkulira, i da mi bude što pristupačnija kada konačno isplovimo. Sunce stade crveniti oblake nisko na obzoru kada se ben Hadou konačno vratio, na čelu prilično neobične kolone. Desetak muškaraca posrće pod teretom dviju golemih škrinja kroz čije se rešetke naziru određene kretnje.

-269-

Za njima slijedi skupina muškaraca koji sa sobom vode... Namrštih se. Nije valjda? Kako se približavaju, moje sumnje bivaju potvrđene: čini se da je negdje među trgovcima koji prevoze svoju robu iz Tangera Ben Hadou uspio pronaći i dobaviti dva nubijska lava i pozamašnu skupinu nojeva. Lavovi zlovoljno zure iz kaveza, a nojevi (njih trideset — prebrojao sam ih) prolaze pored njih ravno do obale, visoko dižući koščata koljena, pažljivo koračajući kandžastim stopalima, dok im se ćelave glave komično njišu na dugačkim vratovima i razmetljivo perje neurotično svija i širi. U savani, odnos između mačke i ptice bio bi odnos grabežljivca i plijena, no u ovom slučaju svedeni su na običan brodski teret. Teret za čiji prijevoz nismo uopće opremljeni. "Za Boga miloga, pa kamo ćemo ih sve potrpati?" Moje pitanje više podsjeća na očajnički vapaj. "Siguran sam da ćeš im pronaći neko prikladno mjesto." Sav sjaji od zadovoljstva zbog uspješne kupnje. "Engleski kralj nikada nije vidio nešto ovakvo" izjavljuje, odlično raspoložen zbog te dopune izaslaničkih darova prema vlastitu odabiru. Hamza i ja razmijenismo poglede, poglede koji nadilaze potrebu za bilo kakvim komentarom, dok Ben Hadou odlazi u svoju kabinu kako bi se udobno smjestio. S izlaskom punog mjeseca nastupi plima. Stojim na palubi dok posada diže sidro te konačno isplovljavamo, klizeći duž bijelih zidina kazbe, prema pučini. Promatram spokojno mjesečevo lice što blijedo sjaji između oblaka, okupavši njihove obrise i vodenu masu svojim srebrom, i razmišljam o Alys. Uskoro se nađosmo na otvorenom moru, a ben Hadou i izaslaničko osoblje otiđoše na počinak. Ja zaostajem za njima, hineći mučninu, a potom se spuštam u potpalublje kako bih oslobodio Moma iz zatočeništva. Namjera mi je smjestiti ga u moju malenu kabinu, više nalik na ormarić u službeničkom dijelu broda, ali pravi blagoslov dodijeljen mi s promaknućem. Ondje sam napravio malo mjesta ispod ležaja gdje se maleni dječak može malo udobnije skriti i unutra sam stavio ne samo posteljinu nego i nekoliko igračaka da bi se imao čime razonoditi. A tu je, naravno, i Amadou koji će mu praviti društvo i čije će žvrgoljenje prikriti svaki zvuk koji bi dječak mogao proizvesti dok sam u nekom drugom dijelu broda, a

-270-

njegova će mi prisutnost ujedno poslužiti kao sjajna izlika za odnošenje hrane u kabinu. Dok se spuštam u potpalublje, čestitam samome sebi na sreći i pronicljivom razmišljanju, sve dok u krcatom hodniku poviše otvora koji vodi do najniže palube ne bijah prisiljen stati u stranu kako bih propustio neku osobu da prođe. Na zlaćanom svjetlu moje malene voštane svjetiljke, njegove oči bljesnuše, a potom se stisnuše u upitan pogled. Kratki tren stojimo tako zureći jedan u drugog, da bi u trenu iščezao dalje. Okrećem se i gledam za njim, zamišljen i uspaničen, no mrak ga je već progutao. Odakle Samir Rafik na ovome brodu? I što li je tražio u potpalublju? Uz lupanje srca spuštam se ljestvama hvatajući se rukama za prečke dok svjetiljku držim čvrsto stisnutu zubima, strahujući od onoga što bih mogao zateći. Jedan od lavova, uznemiren svjetlom, oglasi se poluzainteresiranom rikom, izbacivši šapu kroz željezne rešetke dok prolazim pored njega (primijetih da mu je netko podrezao pandže i pitam se kojeg je jadnika zapala ta zadaća). Nojevi su, unatoč negodovanju posade čiji se vezovi nalaze u blizini, i pritužbi na silnu buku, smrad i škljocanje kljunova, smješteni u oružarnicu, jedino mjesto dovoljno prostrano da ih sve primi, pod izlikom da će ben Hadou, napadnu li nas gusari, pokazati našu zastavu, a ako nas zaustavi engleska mornarica, Sir James će ih se riješiti pa tako neće ni biti potrebe za topovskom paljbom. Pronalazim škrinju sa svojom prtljagom i provjeravam bravu. Je li ju tko možda pokušao otvoriti ? Na mjedi uočavam svježe ogrebotine, što može biti tek posljedica grubog rovarenja. No, čini se da je unutra netko vrlo odlučno prekopavao po mojim stvarima, jer djeluju neuredno razbacane. Obuzet jezom, mahnito vadim vreće sa začinima, na njih nabacujem stošce soli i šećera, uopće ne mareći hoće li se oštetiti, bez obzira na to što je riječ o darovima za kralja Charlesa. "Momo!" Moj uspaničeni šapat u tom uzanom prostoru djeluje glasno poput povika. Nema odgovora. Na dnu škrinje, iznad lažnog dna, rasula se vreća kurkume. Njezin je zlatni prah posvuda. Psujući, brišem prah i odlažem vreću zajedno s ostalim sadržajem škrinje te otvaram lažno dno i vadim ga iz škrinje što je pažljivije moguće, s obzirom na ruke koje mi se tresu. "Momo?" Podižem svjetiljku poviše kovčega, strahujući od onoga što bih mogao zateći.

-271-

Dug trenutak uvjeren sam da je umro i da je valerijana u kombinaciji s ranije korištenom daturom bila kobna, jer zuri u mene razrogačenih očiju, ne trepćući. Potom glasno kihnu, a kurkuma se razleti na sve strane. "Nus-Nus!" pruža ruke prema meni. Presavinuvši se napola preko ruba škrinje, oprezno ga podižem iz uzanog i smrdljivog skrovišta. "Kako li si samo hrabar. Tvoja majka bila bi jako ponosna da te sada može vidjeti!" Privijam ga uza se jer on je sve što trenutačno imam od nje, a on mi uzvraća zagrljaj jer sam sve što trenutačno ima na ovome svijetu. Tek tada konačno zaplaka, to strpljivo dijete. Osjećam kako mu tijelo podrhtava od sitnih jecaja, a i meni zasuziše oči. Što li to činimo? No, sada je prekasno da se vratimo — nema druge nego čvrsto stisnuti zube i nastaviti. Spuštam ga konačno na pod i vraćam stvari u škrinju. Okrećući ključ u nekako čudno olabavljenoj bravi, osjećam kako zapinje u usporedbi s ranijom preciznošću i misli se ponovno vraćaju škiljavom i prevrtljivom pogledu Samira Rafika. Što li je tražio? Znade li možda što? Mislio sam da će nam Momovo ukrcavanje na brod biti najveći izazov, no sada vidim da su naše kušnje tek na samome početku. Idućeg dana potražih ben Hadoua. Zatječem ga u njegovoj kabini, gdje se bori s morskom bolešću. Kotlokrpa je inače uvijek vrlo sređen, vječito pazi na izgled, no danas mu kosa, oslobođena povoja svilenog turbana, pada niz ramena i koža se doimlje sivom i znojnom. Pokraj njegova kreveta nalazi se kanta ukiseljena mirisa, a na niskom stoliću stoji tanjur netaknute, napola sasušene hrane. Upućuje mi nezainteresiran, letimičan pogled. "Udalji se, Nus-Nus, izgledaš mi suviše zdravo." "Oprostite mi, sidi." Blago naklonili glavu, ne pomaknuvši se s mjesta. "No, što hoćeš?" "Jeste li znali da je Abdelazizov nećak, Samir Rafik, s nama na brodu?" Duboko uzdahnu. "Taj prokleti rezač grkljana. Sultan mu je povjerio zadatak da se vrati s glavom nekog sirotog bezbožnika zaslužnog za tiskanje primjeraka svetog Kur’ana prevedenog na engleski jezik. Čini se da taj ne preže ni od čega kako bi ponovo zadobio milost koju je njegov ujak tako olako prokockao. Rekao sam Ismailu da je taj tiskar već ionako najvjerojatnije mrtav i pokopan, jer je knjiga tiskana prije trideset godina, no

-272-

uopće se nije dao smesti, a Rafik je jedva dočekao da pokaže hrabrost, preklinjući za priliku da dokaže svoju vjernost, ta jadna tetkica." Uhvati moj pogled. "Oprosti, Nus-Nus, nisam te htio uvrijediti." "Nisam to tako ni shvatio." "On nije ni tvoj ni moj prijatelj, stoga ga svakako imaj na oku." Nasmijah se gorko, iako u sebi tiho jecam. Dakle, sam sam skrivio što se moj neprijatelj sada nalazi na brodu i prati svaki moj korak. Eh, da sam barem prihvatio sultanovu naredbu... "Možda bih ga mogao prebaciti preko palube, pa da vidimo kako pliva." Ben Hadou blago se zagrcnu i povrati blijedu tekućinu u kantu, da bi se potom uspravio, brišući usta. "Da je to tako jednostavno, već bi bilo učinjeno. Ismail osjeća krivnju zbog kazne dodijeljene velikom veziru, pa se zainteresiranošću želi iskupiti njegovu nećaku — dogodi mu se išta, tražit će cjelovit izvještaj. Kako stvari stoje, vjerojatno ću morati osobno osigurati neku prikladnu glavu koju bismo mu mogli odnijeti — sultan vrlo loše podnosi poraze." li

"Čak i ako je tiskar odavno preminuo?" "čak i ako ga budemo morali dovući ravno iz pakla." Lice mu ozari blag osmjeh. "Možda bismo mogli reći Ismailu da smo razmijenili Rafikovu dušu za dušu posrnulog tiskara." Da stvari budu gore, ben Hadou nije jedini član našeg izaslanstva pogođen morskom bolešću. Ne vidjevši ga već puna četiri dana našeg putovanja, usputno pitam engleskog otpadnika, Hamzu, što li bi od Samira Rafika. Podignu obrve na moje pitanje i slegnu ramenima. "Nemam ni najblažeg pojma." Vraćajući se natrag s pramca, ugledah Rafika kako tetura glavnom palubom, dok mu noge poskakuju u neskladu s ritmom broda. Dogegavši se nekako do ruba broda, uhvati se za najvišu oplatu brodskog trupa, djelujući vrlo blijedo. Veselo mu zaželjeh dobar dan, naslonivši se tik do njega, trudeći se stati na stranu s koje puše vjetar. "Nije li veličanstven taj moćni ocean?" Uputi mi prezriv pogled, ne odgovorivši. "Kako samo teče i previja se poput živog bića. Nadima se i spušta, val za valom..."

-273-

"Umukni!" "A naš mali brod poskakuje na pučini poput plutenog čepa u kadi, baca ga i spušta, gore, dolje. Mi smo tako sićušni, a ocean tako beskrajan. Pravo je čudo što uopće uspijevamo preživjeti pored takve sile." Zaklopi oči i zastenja. "Morska bolest prava je muka, zar ne? Mogu ti dati nešto protiv mučnine. Imam dolje u spremištu sanduk pun začina i sladila. Kažu da je kumin iznimno dobar, posebno pomiješan s ovčjom masti..." "Tornjaj se od mene, ti crno kopile!" Sagnu se preko ograde i povrati jadnu količinu žuči u valove. "Samo pokušavam biti od koristi", uzvratih, sjajno odglumivši uvrijeđenost. Posljednja tri dana našeg putovanja prođoše bez izgreda. Plovidba je bila blagoslovljena lijepim vremenom i praćena dobrim vjetrovima, što je prilično neobično za to doba godine. To mi se učini kao dobar znak te se počinjem osjećati gotovo sasvim smireno u pogledu našeg pothvata. Dok plovimo prema obrisima udaljena kopna, srce mi treperi u grudima. Engleska! Zemlja Alysinih predaka, o kojoj mi je doktor Lewis tako često govorio. Njezine južne nenaseljene dijelove opisivao je poput pravog rajskog vrta, prepunog cvijeća i zelenila ispresijecanog rijekama i potočićima, pripovijedao mi je o gustim šumama okupanim blagim sunčevim sjajem i oplahnutim nježnom kišom. Silne sam godine proveo sanjajući o Engleskoj. Ne mogu dočekati da taj san konačno usporedim sa stvarnošću. No, niska i uglavnom bezlična obala uz koju plovimo djeluje mi prilično nezanimljivo, prigušenih i hladnih boja. Struja nas nosi pored izduženog grebena s oblucima preko kojeg valovi zapljuskuju u potočićima, da bismo potom okrenuli kormilo u smjeru prostranog sidrišta. Engleski mornari pojašnjavaju mi da se to pristanište zove Downs, južno od lučkog grada po imenu Deal. Pristajemo uz dok, između više od stotinjak plovila najrazličitijih oblika i dimenzija — tu su trgovačke brodice, ribarice, nekoliko većih brodova nalik na ovaj naš — a povrh luke uzdiže se prijeteća tvrđava s načičkanim topovima. Stvari nam iskrcavaju grubi i promukli lučki radnici koji se, ugledavši nojeve, smjesta razbježaše, no udarcima biča nadglednici ih ponovno vraćaju na posao. To me neizrecivo podsjeti na Meknes. Promatram ih dok

-274-

na kola tovare Momovu škrinju koju sam prethodno očistio, napunio svježim zalihama i zaključao novim lokotom, te se prisjetih ozbiljna izraza njegova lica dok sam mu sinoć objašnjavao da se mora ponovno vratiti u stiješnjeno skrovište. Primijetio sam kako je gotovo zaplakao, no muški je zadržao suze. "To je samo nakratko. A onda smo u Londonu i ti ćeš biti na sigurnome." Kakvo prazno obećanje — čudi me da me Bog na licu mjesta nije šatro. Sir James Leslie odvodi ben Hadoua i njegovu svitu, uključujući i mene, na ručak u neku krčmu blizu obale. Obrok počinje prepirkom s krčmarom, koji nas neuviđavno nudi usoljenim svinjskim mesom, da bi ga potom Sir Leslie izgrdio zbog neukosti i bijesno otjerao. "Budaletino jedna, ova draga gospoda sljedbenici su Muhamedovi i ne jedu svinjetinu. Pođi i donesi im svoju najbolju paštetu od divljači, i to smjesta!" Krčmar naredi svojoj sluškinji da otrči u kuhinju, iskalivši pritom bijes na malome peraču suđa prema kojemu se ponaša kao prema robiju, iako dječak ne nosi robovsku naušnicu i bijel je baš poput njega. Momak se ustrča nervozna koraka i razrogačenih očiju, noseći golem krčag pjenušave tekućine, izbezumljeno promatrajući neobične turbane i našu smeđu kožu. Stigavši do mene, oči mu se još više raširiše, držeći se na pristojnoj udaljenosti, ulijevajući napitak u moju kriglu s pola metra udaljenosti, kao da se boji da bih, iako ne jedem svinjetinu, mogao pojesti njega. Otpijam gutljaj i otkrivam da je riječ o tamnom napitku gorkasta okusa. "Stanite!" zavapi ben Hadou, otpivši i sam gutljaj ponuđene tekućine. "Ako ste pravi muslimani, nećete popiti ni kapi ovoga pića — ono sadrži alkohol i stoga je zabranjeno." Kao reakciju na taj komentar, otpadnik Hamza iskapi sadržaj krigle u svega nekoliko glasnih gutljaja. "U ovoj zemlji smatra se nepristojnim odbiti pivo." Kotlokrpa mu uputi prodoran pogled pun prijezira. "Ti si prevrtljivac koji je već jednom odbacio vlastitu vjeru — od takvoga i nije za očekivati istu razinu dolična ponašanja." Potom podsjeti nas ostale članove izaslanstva da nam se valja pridržavati najviših vrijednosti islama za vrijeme boravka u zemlji, jer svatko od nas služi kao primjer prema kojem će ti neprosvijećeni bezvjernici procjenjivati našeg sultana te nam stoga u svakome trenutku valja zadržati skromnost, odmjerenost i uglađene manire. "Ni u kojem

-275-

slučaju nije vam dopušteno jesti ili piti pripravke zabranjene Kur’anom — dužnost vam je učtivo se izražavati i štovati ime Allahovo, i ni u kojem slučaju da vam nije palo na pamet položiti ruku ili uputiti pohotan pogled nekoj od ovdašnjih žena." Na tu posljednju uputu, nekolicina muškaraca razmijeni prilično razočarane poglede. Dva dana poslije stižemo do našeg konačnog odredišta. Polako pada mrak, a vani je ledena zima. Dok prilazimo širokoj rijeci Temzi, osjećam kako mi se smrzavaju dlačice u nosu. Brije oštri sjeverac, a trava preko koje prelazimo prekrivena je mrazom i škripi pod kopitima naših konja — baš kao u Visokom Atlasu zimi. Prilazimo Londonu s istoka preko močvara, a kada konačno stižemo do glavne ceste što vodi u grad, pokraj nas prolaze brojne kočije s konjima kakve nikada nisam imao prilike vidjeti. Svi Marokanci zvjeraju oko sebe u čudu dok prolazimo ispod lukova Old Gatea između dviju obrambenih kula, ulazeći u samu jezgru grada. Ben Hadou uhvati nas kako se ogledavamo te nam samo šturo dobaci, "Bab Rais daleko prednjači u svojoj izradi — ova gradska vrata vrlo su neugledna i daleko lošije izrade u usporedbi s njime." Prelazimo rijeku preko dugačkog mosta uokvirenog visokim zgradama što suzuju cestu na širinu od svega tri metra, što nas primorava da zbijemo redove, dok nam topot naših konja i drmusanje teretnih kola odzvanjaju još glasnije u ušima, a tamna traka beskonačne rijeke nazire se tek na trenutke. Posred mosta izdiže se nevjerojatna građevina urešena čitavim nizom tornjića i kupola, a njezino majstorski izrezbareno pročelje sjaji od silne pozlate. Ugledavši je, ben Hadou uskliknu, "Ovo mora da je kraljeva palača!" našto se muškarac koji jaše uza me, krupniji čovjek srednjih godina kose prošarane sijedima, koji mi se predstavio kao John Armitage i povjerio mi da je silno sretan što je napokon stigao kući nakon pet godina provedenih služeći u Tangeru, blago nakašlja i glasno doviknu objašnjenje kako je riječ o zgradi zvanoj Nonsuch House, staroj svega stotinjak godina, koja služi tek kao stražarnica na ulazu u grad, što uspješno ušutka našeg ambasadora. Prešavši rijeku, ulazimo u grad na sjevernoj strani mosta koji mi djeluje vrlo čudno i neobično, sa širokim prometnicama i visokim kamenim zidinama što se ljeskaju sivo-bijelim sjajem na mjesečini — nešto sasvim različito od mračnog, vlažnog i zadimljenog pakla kakvim ga je doktor Lewis

-276-

svojedobno opisao. Posvuda, s obzirom na to da je nedjelja i, stoga, engleski blagdan, glasno odzvanjaju zvona, zvuk posve stran muslimanskim gradovima jer je Muhamed zvona smatrao đavoljim sviralama. Općenito, London ima vrlo malo sličnosti s mojim ranijim iskustvima drugih europskih gradova — Venecije ili Marseillesa, sa zavojitim kanalima, uskim uličicama i raskošnim trgovačkim kućama, iako tu i tamo zamjećujem detalje koji me podsjećaju na Firenzu ili Bolognu s prostranim trijemovima i stupovima veličanstvenih zgrada. No, nakon nekog vremena zaključujem da postoje određene sličnosti i s našim Meknbom, jer čini se da su i ovdje u tijeku veliki radovi rušenja i izgradnje. Upitah Johna Armitagea za uzrok tolikih građevinskih aktivnosti. "Grad je doživio velik požar", pojašnjava mi. "Prije kojih petnaest, šesnaest godina. Vatra je uništila čitave gradske četvrti — stotine ulica i crkava, na tisuće domova. Sjećam se kako je prije izgledao, mračan i pretrpan, obavljen smradom kanalizacije i štakorima iz nje. Učinili su pravo čudo, gospodin Wren i gospodin Hooke, prema napucima kraljevskog visočanstva." U usporedbi s mračnim labirintima Fesa i naguranim prolazima mekneške medine, djeluje kao jedan posve drugačiji svijet — prostran i uredan. Pitam se kakav li je taj kralj što vlada nad tim veličanstvenim modernim velegradom. U svakom slučaju, vjerujem da ću uskoro imati prilike doznati.

-277-

31. 10. siječnja 1682.

Smješteni smo u kraljevskoj palači White Hall, golemoj i nadasve kompleksnoj građevini koja sadrži, kažu, gotovo dvije tisuće odaja. U iščekivanju službenog primanja kod engleskoga kralja, koje bi se trebalo zbiti sutradan, ben Hadou od nas traži da se držimo vlastitih odaja kako ga ne bismo osramotili pokleknuvši pred stranim iskušenjima te kako ne bismo ispali nepristojni zbog nepoznavanja ovdašnjih dvorskih običaja. Pogled što se prostire s našeg prozora Momu je posve opčinio - popeo se pored mene na stolicu stisnuvši poslušnog Amadoua u naručje, dok mu pokazujem ljude i životinje u parku iza Tilt Yarda i omanjeg trga gdje konjička straža izvodi svoje vježbe. Ondje u parku, bujice ljudi šeću goredolje između krasnog drveća i cvjetnih nasada, dok raznorazne životinje trčkaraju travnatim površinama uz jezero — ovce i psi, krave i koze. "Možemo li ih pogledati izbliza?" Momo me stade preklinjali. "Uskoro", obećajem mu, nadajući se da mu nisam slagao. Perem ga ugrijanom vodom iz lavora — sinoć sam glupavo upitao jednog od slugu gdje se na dvoru nalazi parna kupelj kojom bih se mogao poslužiti, pojašnjavajući mu da se želim okupati, na što je uslijedio pogled pun čuđenja. "Kupelj postoji jedino u kraljičinim odajama, no nitko drugi nema pravo pristupa. Možda možete organizirati posjet Streathamskim toplicama ili izvoru Bagnigge Wells, a ljeti kralj osobno rado pliva u Temzi, ali..." zbunjeno promrmlja, blago se nakloni i stade se hitro udaljavati dvorskim hodnikom, kao da je upravo doživio susret s potpunim luđakom. Onako čistog i osvježenog, spremam Moma u krevetac, ušuškavši ga među prekrivače, čekajući da zaspi. Tek tada vadim svoju kožnu torbu i prekapam po njoj. Ušiven u njenu podstavu zbog sigurnosnih razloga nalazi se sitnim vezom urešen svitak koji je izvezla Bijela Labudica, uručivši mi ga preko male Mamass. Vadim bodež i pažljivo provlačim njegovu oštricu kroz šav tajnog pretinca ne bih li izvadio zamotuljak, prevrćući po rukama maleni

-278-

komadić tkanine. Iskušenje da nastavim čeprkati svojim spretnim bodežom kako bih razrezao šavove koji zatvaraju svitak uistinu je preveliko — sada kada smo se konačno domogli sigurnog zaklona Londona, kakve štete od toga povirim li unutra? Osjećam kako me prsti svrbe da prerežem uredne svilene šavove — uostalom, pravdam se sam pred sobom, prilično sam vješt s iglom i koncem, a imam uza se i maleni set za popravak odjeće koji uvijek nosim — dakle, moći ću ga ponovno zašiti nakon što povirim. Uostalom, ta mi je dama povjerila na čuvanje svojeg sina — zar bi nakon toga uopće više moglo biti ikakvih tajni medu nama? Nakon duljeg premišljanja, naposlijetku zaključujem da, ako Alys nije smatrala da me treba upoznati s njegovim sadržajem, nema mi druge nego pokušati izručiti netaknutu poruku jer njezin sadržaj nije namijenjen mojim očima. Netko drugi, siguran sam, ne bi bio toliko savjestan. No, kamo skriti taj svitak, kako od Amadouovih nestašnih prstića, tako i od svih ostalih potencijalnih opasnosti? Mogao bih ga nositi sa sobom, no to bi značilo da ovu halju moram zamijeniti haljom s džepovima, ili bih ga pak mogao nekako priljubiti uz kožu, skriti u cipelu, no to bi bio prilično neumjesan i nedoličan način ophođenja prema predmetu namijenjenom kraljevskim rukama. Naposlijetku ga ponovno vraćam u torbu i ponovno zašivam u podstavu dugačkim, nemarnim šavovima. Možda je ipak najsigurnije da torbu stalno nosim sa sobom. U tu svrhu, uklanjam sve one predmete koji bi je mogli nepotrebno opterećivati — Momovu rezervnu odjeću, moj vlastiti primjerak sura, pločicu francuskog sapuna koju mi je ben Hadou velikodušno poklonio i koju nikako da počnem koristiti jer je riječ o takvom luksuzu, rezervni turban, zamotan par lanenih hlača, nekoliko pari kožnih čarapa. Tu je i vrećica datulja i oraščića kako bi Amadou bio miran. Na samome dnu torbe, ispod moje vrećice s novcem i Momove majušne hrpice nakita, nailazim na papirić koji mi je uručio Daniel te ga dugo i pomno promotrih, nastojeći odgonetnuti nepoznat mi rukopis. Hoću li riskirati da na sebe navučem ambasadorov bijes potraživši čovjeka čije su ime i adresa tu zapisani? Golden Square, Zlatni trg, uistinu kraljevska i raskošna adresa koja se sigurno nalazi negdje u blizini palače — koliko bi to daleko moglo biti ? Ipak, osjećam kako me ispunja jeza te papirić ponovno spremam u torbu. Amadou, spazivši vrećicu sa slatkim delicijama, stade žvrgoljiti i vući me za skute. Kako ne bi probudio dječaka, vadim nekoliko datulja i kikirikija,

-279-

odloživši ih potom na prozorsku dasku. Ludirajući se, zaputi se za slatkišima, sklupčavši se na prozorskoj dasci gdje se potpuno usredotoči na ljuštenje oraščića. To me podsjeti da nisam ništa pojeo još od zore. Zaključavši za sobom vrata odaje, odlazim potražiti nešto za jelo. Na donjem katu, sobe za dnevni boravak daleko su velebnije od naših odaja za stanovanje, s visokim stropovima ukrašenim štukaturama i zidovima prekrivenim raznobojinim tapiserijama i portretima brojnih velikana i plemenitih dama te prizorima iz brojnih priča — još jedna u nizu neobičnosti kada je u pitanju naše izaslanstvo nenaviklo na takav oblik umjetnosti, jer prikazivanje svijeta na bilo koji način osim apstraktnog islam najstrože zabranjuje. Pažnje odvučene od moje izvorne nakane, hvatam se kako hipnotizirano zurim u jedan od ogromnih portreta iz razdoblja talijanske renesanse, vrlo živih boja. Stojim sav ushićen podno bogatog zlatnog okvira, upijajući bogatstvo nijansi, diveći se prozirno blijedom licu Djevice Marije, njezinu nježno smirenu pogledu, plavih očiju usredotočenih na djetešce u njezinu naručju, te pomislih na Alys i njezino dijete koje sada spava na katu u mojoj zaključanoj odaji, kad iza sebe začuh glas, "Prekrasno je, zar ne?" Ne razmišljajući, misli mi neoprezno izletješe, "Izgleda tako tužno — kao da već unaprijed zna da će izgubiti sina." "Dragi gospodine — to je uistinu vrlo mračna interpretacija ovako lijepog prizora." Okrenuh se i ugledah visokog i plećatog muškarca kako promatra sliku tužna izraza lica. Uznapredovalih je srednjih godina, no kosa mu je crna poput crne noći, baš kao i njegov brk. Suviše tamna za jednog Engleza, pomislih — možda je riječ o Španjolcu, ili pak Talijanu? Odjeven je u jednostavno odijelo od grimizne tkanine s jednostavnom lanenom košuljom ispod, u pratnji dva malena crveno-bijela psića i tri mlade dame odjevene u vrlo lijepe, iako krajnje neskromne halje, što izazovno naglašavaju njihove bujne grudi. Skrenuvši pogled s uznemirujućeg prizora, vraćam se spomenutoj slici. "Primjećujete li kutove njezinih usana, kako su zakrenuti nadolje", hvatam se kako govorim. "A obratite pažnju i na kut njezina pogleda, kao da gleda nekamo u daljinu, mimo djetešceta. Kao da gleda u budućnost, pretkazujući njegovu smrt."

-280-

Muškarac se nasmija, dubokim baritonom, onako punim i toplim. "Mislite, za razliku od uobičajena pogleda jedne mlade majke, čije su oči uprte isključivo u djetešce što ga drži u naručju, ignorirajući ostatak svijeta, a da ne spominjemo sirotog joj muškarca?" Jedna od dama lagano ga udari lepezom po nadlaktici. "Ah, Rowley, nikada te nisam odbila, ni jedan jedini put, i to vrlo dobro znaš. Približava se slici kako bi bolje promotrila portret. "Ne djeluje li vam nekako tužno? Nikad prije nisam pomnije promotrila ovu sliku. Možda bi bilo bolje da me gospodin Cross portretirao kao Blaženu Djevicu, a ne kao glupavog Kupida. Siroti moj Charlie, bilo mu je tek dvadeset i sedam kada je prošle godine preminuo — čak je i Krist poživio šest godina dulje od njega." Zgrožene, ostale dame pokušavaju je ušutkati, no to je samo još dodatno potakne. Okreće se prema meni, pohotno me odmjeravajući. "Svega sam se u životu nagledala, ali ti si uistinu velik!" izjavljuje, oponašajući duboki glas svoje muške pratnje. Pogled joj je prepreden poput mačjeg, i definitivno je mnogo starija nego mi se isprva učinilo. "I crn poput tinte. Recite mi, gospodine, jeste li posvuda te iste boje?" Njezine družice stadoše se naglas smijuljiti, razmahavši se lepezama. "Mislim, stvarno, Nelly", muškarac je blago ukori. "Ostavi jadnog čovjeka na miru — došao je ovamo provesti miran trenutak štovanja u društvu presvijetle Djevice, a ne kako bi bio meta tvojih profanih provokacija" Uputi mi ironičan naklon. "Molim oprost, uvaženi lorde." Uvaženi lorde? Muškarac zlobno podignu obrvu. Odmjerava me svojim krupnim, vodenastim očima, tamnim poput oniksa, upijajući moj bijeli turban, sve do žutih kožnih papuča, a ono što vidi, čini se da ga neizmjerno zabavlja. "Oprostite mi, lorde... Rowley." Baš kao što bih to učinio na marokanskome dvoru u društvu nekog daleko uzvišenijeg od mene, običnog roba, prostirem se u dubok naklon trudeći se učiniti to što elegantnije, a jedan od pasa smjesta me stade znatiželjno njuškati, sjajnih izbečenih smeđih očiju, dodirujući mi lice svojom vlažnom njuškom. Mora da je prethodno jeo nešto toliko neugodna mirisa da sam prisiljen zadržati dah. Dame sada prasnuše u histeričan smijeh, a ja se pitam je li to zbog psa ili mene, ili nečeg sasvim desetog.

-281-

"Makni se, Rufus!" muškarac podviknu i pas se stade povlačiti. Uslijedi dugačak, značajan trenutak tišine tijekom kojeg mi u ušima odzvanja tek kolanje vlastite krvi te potom lupkanje potpetica što se zvučno udaljavaju duž kamenog poda. Podižem glavu tek koji centimetar od tla, no dovoljno da vidim kako se čitavo društvo preselilo u drugi, udaljeni kraj prostorije. Polagano se pridignuh na koljena, promatrajući ih kako odlaze, veselo čavrljajući. Kakva nepristojnost, pomislih. No, možda sam ih na neki način uvrijedio — činjenica je, kao što reče ben Hadou, da uopće ne poznajemo običaje toga dvora. Prilično srdit, bacam se u potragu za hranom, odlučivši se potom držati vlastitih odaja dok ne naučim kako mi se valja ophoditi na tome čudnom mjestu. Idućeg dana slijedi službeno predstavljanje članova izaslanstva engleskome kralju tijekom prijema u Dvorani za bankete. Ben Hadou prilično je uznemiren obaviješću da sa sobom ne može povesti lavove, nojeve i ostale darove kao što je namjeravao — dopušteno mu je uručiti ih tek na privatnoj audijenciji, jer danas je dan od formalnog protokola. I tako, čini se da su svi njegovi planovi za veličanstven ulazak posve propali — ponovno ga obuzima mračno raspoloženje te nas ostavlja da ga čekamo dok s posebnom pažnjom namješta odoru namijenjenu toj prigodi, a kada se konačno ukaza pred nama — omotan gustim oblakom mirisnog tamjana — uistinu izgleda veličanstveno, u raskošnoj halji od bogate grimizne svile sa zlatovezom oko rukava i ovratnika, s bijelim vunenim burnusom prebačenim preko ramena i crvenim turbanom ukrašenim biserima. O boku mu je ovješena zaobljena sablja damaskija u kožnim koricama ukrašenim zlatnom srmom, obuven u papuče od najfinije kozje kože optočene draguljima. Svi smo se potrudili najbolje što smo mogli, odjenuvši dželabe i stavivši ono malo nakita i mirisa koje posjedujemo, no pored njega svi izgledamo kao kakvi odrpanci. Što mu je, poznavajući Kotlokrpin ponos, uostalom i bila nakana. Pristigle su i kočije kako bi nas dovele do Dvorane za bankete, no tek što smo se ukrcali i malo odmaknuli, kočije se zaustaviše, a mi stigosmo do našega cilja. Dok se iskrcavamo iz kočije, postade mi jasno zašto je bilo nemoguće prehodati tu kratku udaljenost duž King’s Streeta, od našeg dijela palače do impresivnog, stupovima urešenog pročelja Dvorane za bankete. Jer, okupilo se silno mnoštvo ljudi, ispunivši široku cestu sve do ulaza Holbein i iza, svijajući vratove i naginjući se prema naprijed, od silne

-282-

znatiželje da vide egzotične strance iz daleke Barbarije, čudovišta koja sve ove godine otimaju njihove zemljake kako bi im služili kao robovi, koji su bili dovoljno drski da topovskom paljbom napadaju njihovu koloniju u Tangeru i pobiju na stotine njihovih vojnika. Kada se kočije konačno zaustaviše, rulja nahrupi prema naprijed, prijeteći pregaziti čak i ceremonijalne čuvare odjevene u crvene kapute s blještećim helebardama. Miris rulje — koji je probio čak i Kotlokrpin prodoran oblak tamjana — urezao mi se u mozak gotovo istom žestinom kao i uvrede što su ih izvikavali. Zar se u ovome gradu nitko ne pere? Ta mješavina smrada i buke uistinu je snažna, gotovo zastrašujuća. "Crna kopiladi!" čuje se sa svih strana. "Pogani divljaci!" "Ubojice!" "Silovatelji!" "Barbarski đavoli!" Okrećem se prema Hamzi i dovikujem mu kroz zaglušujuću halabuku. "Reže na nas poput podivljalih pasa! Uvjeren sam da bi nas rastrgali na komadiće, samo kad bi mogli. Zar nas uistinu toliko mrze? Možeš li uopće zamisliti Ismaila izloženog takvom ponašanju?" Uputi mi vučji osmjeh. "Sva sreća da Ismail ne vlada ovim krajevima. Englezi su svojem posljednjem kralju odsjekli glavu — i to upravo ispred ove zgrade." Progura se pokraj mene, a ja ostadoh zuriti za njim u šoku, pitajući se u kakvu li smo to zemlju pristigli, gdje je narod sklon takvom grupnom divljaštvu. Ovo mora da je vrlo nesigurno mjesto. A onda se prisjetih Ismailovih riječi: "Moji su podanici poput štakora u košari, a kada ne bih stalno tresao košaru, sigurno bi je bili progledali i posvuda se razmiljeli." U pratnji stražara uvode nas u prostranu dvoranu krcatu kićeno odjevenim plemstvom — muškarci su okupljeni u glavnoj dvorani, a na galeriji na rub ograde naslanjaju se žene, zureći u nas s jednakom znatiželjom, iako nešto ljepših manira od rulje okupljene pred dvoranom. Smatrao sam Ambasadorsku dvoranu u sklopu mekneškoga dvora veličanstvenim primjerkom dvorske arhitekture, ali ova Dvorana za bankete nadmašuje je desetak puta. Osvrćem se oko sebe, promatrajući raskošne tapiserije što krase zidove, desetke visokih reljefnih stupova, sjaj nekoliko tisuća zidnih i

-283-

stropnih svijećnjaka koji ističu blještavilo silnog nakita što resi ruke, ušne resice i vratove uzvanika. Strop je podijeljen na rombove jarkih boja unutar kojih je neki div oslikao velike prizore iz života brojnih junaka opasanih raskošnim draperijama, a tu su i okrunjeni kraljevi u društvu nagih kerubina, svi odreda ukrašeni zlaćanim girlandama i festonima. Spuštam pogled, osjetivši blagu vrtoglavicu, upravo u trenutku kada dvoranom zavlada muk. Vrata s obje strane prostranog baldahinom okriljenog podija sada se otvoriše, a kroz jedna od njih ulazi sitna žena mišjeg izgleda čiji zubi strše prema van pod prilično nezgodnim kutom, dok kroz druga vrata ulazi visok, veličanstven gospodin. Muškarac se zaputi prema prednjem dijelu podija, uhvativši sićušnu ženicu pod ruku kako bi je odveo do dvaju prijestolja postavljenih ondje, ispod grimiznog baldahina. Ona sjeda na jedno dok on zaposjeda drugo, a ja osjetih kako me lagano svladava mučnina, neka slabost, dok upijam te žalosne tamne crte lica, crni brk i kosu čovjeka kojeg sam imao prilike sresti prethodnog dana. Ma, ne, nije moguće. Muškarac kojeg sam jučer sreo bio je krajnje jednostavno odjeven, za razliku od ove raskošne kombinacije svile i volana, dok ova žena blagih crta lica i zečjih zubi pouzdano nije bila među ženama u njegovoj pratnji što su veselo brbljale, razbacujući se svojim bujnim bijelim grudima. Zurim i zurim, no pouzdano nije riječ o zabuni. Čovjek s kojim sam jučer razmijenio par riječi kao da je riječ o meni ravnom uistinu bijaše kralj Engleske, glavom i bradom. A ondje pored njega sjedi kraljica, njegova žena, nekoć portugalska infantkinja, Katarina od Braganze, zahvaljujući čijem mirazu je Tanger dospio u engleske ruke. Izbačen sam iz zgroženih sanjarija iznenadnom pojavom dvorskog službenika koji se ukaza ravno ispred mene. "Tko je od vas prevoditelj?" želi znati. Hamza i ja istodobno se prijavljujemo na tu dužnost, da bismo se potom zagledali jedan u drugoga. Ben Hadou prodorno zagrmi. "Ja sam ambasador i dovoljno tečno govorim engleski." "Odlično. U tom slučaju možete obavijestiti svoju pratnju kako je zbog uvrede iskazane Sir James Leslieju u Maroku od strane vašega kralja, sada na njima red da skinu šešire i izuju se te priđu tronu golih glava i bosih nogu." Izrekavši te šture upute, okrenu se na peti i zaputi natrag u odaju. Promatram niske bisera brižno upletenih u nabore grimiznoga ben

-284-

Hadouova turbana, da bi mi pogled potom spuznuo na njegovo sve mračnije lice. Suspregnuti bijes širi se iz njega u valovima dok odmotava svoje složeno pokrivalo za glavu — kada nas konačno uvode u dvoranu za prijem, kruto hoda ravno do prijestolja, ravnih leda i ponosna držanja, ne poklonivši se ni iskazavši bilo kakav drugi znak poštovanja, što kod engleskoga kralja izazva podizanje guste crne obrve. Ako ćemo iskreno, jedva da se sjećam što se točno odigralo tijekom tog prijema, toliko sam zgrožen vlastitim prijestupom od prethodnoga dana, kao i činjenicom da sam, propustivši priliku da Alysinu poruku predam u vladareve ruke, vjerojatno tu priliku zauvijek izgubio. Jedino što znam jest da je tijekom govorancije Kaida Mohammeda ben Hadoua — počevši od pozdrava Njegova Visočanstva Sultana Abul Nasir Moulay Ismail as-Samin ben Šarifa, Vladara Maroka i drevnih kraljevstava Tafilalt, Fes, Sus i Tarudant, uzvišenom Kralju Engleske, želeći mu dugo i dobro zdravlje tijela i duha (uključujući i detaljnu sultanovu usporedbu tih točaka u muslimanskoj religiji s engleskim protestantizmom, u kojem te dvije vjere dijele neke sličnosti, time nas čineći nadmoćnijima od našim zajedničkih neprijatelja, katolika)... i tako redom, bez kraja i konca. Vidno se dosađujući, kralj Charles skrenu pogled mimo Ben Hadoua, zadržavši se na meni, a ja osjetih kao da je malena munja šibnula ravno kroz moju očnu duplju prikovavši me za tlo. Usne mu lagano zatitraše, a jedna od njegovih teških vjeđa blago se spusti, naizgled poput nesvjesnog tika, iako bih ga ja prije protumačio kao znakovito namigivanje. Prolaze dani a od engleskoga kralja nema ni traga ni glasa, tu je samo mnoštvo dosadnih dvorskih službenika, poslanih kako bi uzeli izjavu namjere vezanu uz pitanje engleskog garnizona u Tangeru, njihovih predloženih prava i mjera sigurnosti; potom uslijediše i drugi službenici kako bi raspravili o sudbini i mogućem oslobađanju određenih zatvorenika za koje smatraju da se nalaze pod sultanovom ingerencijom, a za koje ni Ben Hadou ni ja nismo nikada čuli, a koji su najvjerojatnije mrtvi ili nestali, ili su pak odbacili svoju vjeru i preuzeli muslimanska imena. Naš sljedeći susret s kraljem Charlesom zakazan je u obliku privatne audijencije u njegovu vlastitu krilu dvorca. Je li to možda moja prilika, pitam se. Zataknuh izvezeni svitak u džep halje u slučaju da mi se ukaže kakav prikladan trenutak. Ben Hadou nervozno se uređuje ispred ogledala, trudeći se ostaviti najbolji dojam. Moram priznati da je prilično naočit

-285-

muškarac — profinjenih crta lica i svijetla tena (u usporedbi sa mnom), izvrsna držanja i blistava, bistra pogleda. Bradu i brkove kratko je podšišao kako bi što bolje istaknuo izduženu čeljust i pune usne — već sam imao prilike primijetiti kako ga zagledaju dvorske dame, a uvjeren sam da ih je i on sam uočio. Ovo je njegov trenutak da uruči darove koje smo donijeli. Sva sila raznih darova okupljena je dolje u predvorju, te ih sluge sada teškom mukom nose na kat uz visoko stubište, s dodatnim poteškoćama kada su u pitanju životinje. Srećom, lavovi su iz sigurnosnih razloga ostavljeni dolje u vrtu, zajedno s kavezom, kako bi kralj uživao u njima po svojoj volji, jer vjerujem da bi u protivnom moglo doći do pokolja. Ispostavlja se da je "privatna" audijencija zapravo ogromna sala krcata dvoranima, uključujući i nekoliko tuceta dama stisnutih uza zidove prostorije kako bi svojim pohotnim pogledima promatrale marokanske uzvanike. Najprije uručujemo tradicionalne darove u obliku začina, soli i šećera, svile i mjedene zidne svijećnjake, prošupljene željezne lanterne i ručno vezene ćilime iz Srednjeg Atlasa, kao poseban doprinos berberskih plemena. Engleski kralj prihvaća sve te darove s iskrenom zahvalnošću, izrazivši divljenje finom ručnom radu plemenskih žena. Primjećujem kako se Kotlokrpine grudi nadimlju od silna ponosa, no istovremeno osjećam kako u meni titra lagana zabrinutost. Izuzev sićušnih kraljevih pasa, nisam imao prilike vidjeti nijednu drugu životinju da se kreće ovim elegantnim dvorom prepunim u livreje odjevenih slugu, pozlaćenih stolica i raskošnih sagova... "A sada", ponosno naglasi, "slijedi i vrlo poseban dar." Pljesnu dlanovima i u prostoriju nagrnuše nojevi, prestigavši svoje timaritelje, svijajući svoje dugačke vratove i obijesno škrgućući kljunovima. Jedna žena odjevena u zelenu svilenu haljinu stajaše malkice preblizu, a njezin vrisak uzrokovan ugrizom natjera čitavo nojevsko jato u razjaren stampedo, dok im se dlakavi vratovi stadoše opasno nadimati. Potom stadoše mlatarati krilima i nabijati golemim nogama, nakon čega uslijedi opći kaos. Dvorani se razbježaše kroz prvi najbliži izlaz kojemu su mogli pristupiti — čak sam uočio jednog muškarca kako je odmaknuo zavjese i uspentrao se van kroz prozor. Pogledom tražim kralja, i spazim ga kako se kida od smijeha. Uspješno spašava neku sirotu ženu otjeravši pticu koja ju je napala. Naposlijetku pozva stražare te oni okupiše nojeve u predvorju dvorane, odakle će ih otpremiti u jedan od kraljevskih parkova, ostavivši za sobom umrljane

-286-

sagove, ugrižene udove i pregršt lepršavog perja. Prijem je naglo priveden kraju. Vrativši se u svoju odaju znatno ranije nego što je bilo za očekivati, pred vratima zatekoh tajanstvenu spodobu. Osoba se okrenu, i ugledavši me pobježe niz hodnik suprotnim smjerom. Pa ipak, prije nego nestade, uspio sam raspoznati šiljasto, namršteno lice Samira Rafika. Ustreptala srca, provjeravam bravu — lagano je izgrebana, no osim toga čini se neoštećenom. Gurnuvši željezni ključ u nju, vrata se glatko otvoriše. No, u sobi vlada neki jeziv tajac. "Momo?" tiho upitah. "Amadou ?" Uslijedi vrisak, a potom se nešto stušti na mene s vrha baldahina, te se na mom ramenu učas stvori moj majmunčić. S vrha baldahina proviri jedno nadasve ozbiljno lišće. "Samo smo se malo igrali." Momo zabaci nogice preko ruba drvenog okvira i spretno poput majmuna spuznu niz uspravni potporanj. "Dosadno je stalno čučati zatvoren, sve vrijeme u tišini. Zašto ne smijem izaći van? Rekao si da će sve biti drugačije kada stignemo u Englesku. Lagao si!" Sjedam na rub kreveta i zagledam se u njega rastuženim pogledom. "Znam. Oprosti mi, Momo. Još samo jedno kraće vrijeme. No, stvarno je važno da budeš tih, i ne smiješ nikome osim meni otvarati vrata. Jasno ti je da je to važno, zar ne?" "Netko je maločas kucao na vrata." "Vjerojatno neki sluga, pretpostavljam da je htio pospremiti sobu. Rekao sam im da ću je sam počistiti i da bi bilo najbolje da uopće ne ulaze jer bi ih moj majmun mogao ugristi." "I ja znam gristi", reče Momo, iskesivši zube, da bi se potom nasmijao. "Obojica grizemo, zar ne, Amadou?" Iskesiše zube jedan prema drugome, glumatajući prijeteći prezir, ogoljena zubnog mesa, tresući glavom i pokazujući zastrašujuću sličnost. Počinjem strepiti da će, ostavim li ga još neko vrijeme u društvu s mojim majmunom, dječak sasvim preuzeti njegovo ponašanje. "Nikome ne otvaraj", ponavljam mu. "Čak i ako se prave da sam to ja." "Zašto bi se itko pravio da si ti?" "Ne znam", priznajem. "No, u svakom slučaju, ne otvaraj vrata."

-287-

"Ali što ako se dogodi požar ili poplava ili nešto slično?" "Ne brini, to se neće dogoditi." "Ali, moglo bi. Nije sasvim nemoguće." Uzdahnuh. "Nije. Ali je vrlo malo vjerojatno. A ako se takvo što i dogodi, ja ću te spasiti." "Obećaješ?" "Obećajem." "Obećao si mi da ćemo biti na sigurnome kada konačno stignemo u Englesku", podsjeća me svojom besprijekornom logikom. "Momo, dajem sve od sebe." No, morat ću se potruditi i više — s potpunim pravom bocka moju savjest. Uzdahnuvši, s oklijevanjem uzimam komadić papira s adresom koju mi je Daniel dobavio. Taj mi zadatak nije posebno drag, no valja ga obaviti. Sa svježe probuđenom odlučnošću, tog istog poslijepodneva potražih jednog od slugu ne bih li ga upitao na koji način mogu poslati pismo. Promatra me sumnjičavo, izvinuvši kut usana. "Za vašeg gospodara?" Uputih mu prodoran pogled — očito misli da takvi poput mene ne umiju pisati. No, možda je čak i bolje da misli kako je riječ o pismu koje šaljem u ime ambasadora. "Da. Valja ga uručiti na Golden Squaru" "Za nekoliko novčića mogao bih poslati nekoga da ga uruči, ili vam mogu naručiti kočiju da ga sami uručite. Nije daleko — možda koju milju." Zabranjeno nam je napuštati palaču, ali što je jedna milja — prehodao bih je začas, možda kojih desetak minuta, znatno brže mojim krupnim korakom nego u jednoj od onih smiješnih kutija s kotačima. Mogao bih biti natrag već za pola sata, i to u razdoblju kada Ben Hadou i ostali odlaze na poslijepodnevni odmor. Nitko neće znati. Pažljivo saslušah smjernice koje mi dade vrli sluga te se vratih u svoju sobu i zamijenih dvorske papuče svojim starim izlizanim papučama, zagrnuvši se tamnim burnusom. S kapuljačom prebačenom preko glave, ogledalo mi govori da izgledam prilično neuočljivo, izuzev tamne boje kože u vezi s kojom ništa ne mogu učiniti. Hitrim korakom udaljavam se širokim pločnikom ulice King’s Street te

-288-

malo prije ulaza Holbein skrećem lijevo u St James’s Park, spuštene glave i ruku uvučenih u nabore ogrtača. Svejedno me prate znatiželjni pogledi usputnih prolaznika — možda zbog brzine kojom se krećem, s obzirom na to da svi oni uglavnom šeću s noge na nogu, uživajući u elegantnom krajobrazu, smijući se pticama koje se spotiču preko ledenog prekrivača što prekriva jezero, pokušavajući doći do vode. Mili Bože, al’ je hladno! Dah mi se pretvara u guste oblačke vodene pare dok me put navodi u smjeru laništa. Lanad, koja je do tada stajala glava spuštenih nad travu pucketavu od mraza, podigoše pogled oprezno me promatrajući. Zamišljam strijelce kako im se tiho približavaju, baš poput mene, kako bi ustrijelili koju srnu za kraljevu trpezu — njihov oprez stoga nimalo ne čudi. Učinim li nagao pokret, pobjeći će na drugi kraj parka poput gazela, u to sam posve siguran. Polaganim hodom obilazim njihovo stanište, osjetivši neku vrstu srodnosti s tim stvorenjima — takva prividna sloboda u stvari je sve osim slobode. Baš kao i one, i ja sam tek vlasništvo jednog moćnika, a naši životi mogli bi biti naglo prekinuti kad god im se svidi. Izlazim na popločeni puteljak koji me vodi kroz čitav niz krasnih vrtova, te potom na široku cestu pretrpanu kočijama i ostalim prometalima. Probijajući se između pješaka, konja, kola i kočija, prelazim na drugu stranu ceste i nastavljam uskim uličicama put sjevera, u skladu s uputama. Okolina postade znatno prljavija i zloslutnija, a posvuda me prati razasuto smeće i vonj prljavštine. Opore tekućine slijevaju se niz žlijebove — teško je ne primijetiti smrad po truleži. Čak i štavionice kože u Fesu mirišu bolje od ovog, pomislih — mora da sam pogriješio smjer. Na jednom od raskrižja, neki timaritelj pregledava konja kojem je očigledno otpala potkova. "Oprostite, gospodine", obratih mu se, a on se naglo uspravi, pomalo zatečen. "Možete li mi reći kako ću doći do Golden Squarea?" Rukom mi pokazuje u smjeru zapuštene površine prekrivene ruševinama. "Taj se trg nalazi sjeverno od So Hoea — samo nastavite ravno po James’s Street, prođite pokraj stare vjetrenjače pa preko poljane Dog Fields, sve dok ne ugledate kuće u izgradnji i na željenoj ste adresi." Niz visokih stambenih zgrada ponosno se uzdiže usred ostalih napola izgrađenih katnica i onih kojima jedva da su položeni temelji. Vidi se da će, kada radovi konačno završe, trg biti prilično impresivan - no, za sada nije ni zlatan, a nije ni trg u punom smislu te riječi nego tek nešto nalik na naš Sahat al-Hedim. S papirića čitam točnu adresu i pristupam ulaznim vratima

-289-

na broju dvadeset i četiri. Pred vratima visi mjedeno zvono — loš znak za svakog dobrog muslimana — no ipak pozvonih. Neko vrijeme ne začuh nikakva odaziva, no konačno se vrata ipak lagano odškrinuše i kroz njih proviri nečija glava. "Za dostavu ugljena pozvonite na stražnji ulaz", žena se obrati odrješitim tonom zalupivši mi svom snagom vratima pred nosom. Kada konačno shvatih o kakvom je nesporazumu riječ, snažno pokucah na vrata. Ovaj put vrata se naglo širom otvoriše. "Već sam vam rekla..." Ovaj put gurnuh nogu preko praga kako ne bi mogla zatvoriti vrata. Ostade zuriti u mene, zbunjena, da bi potom spustila pogled i ugledala moju nogu. "Gubi se odavde, ti crni prosjače!" izbezumljeno zaurla. "Gledajte, imam nekog posla za raspraviti s ovim ovdje gospodinom", pokazujem joj ceduljicu u koju ostade piljiti, ne shvaćajući o čemu je riječ. Potom uslijedi, "Upomoć! Lopov! Ubojica!" S leđa me dohvati nekoliko pari ruku, srušivši me na do. Napadač je pokušao koljenom pritisnuti moje grudi kako bi me zadržao na tlu, no ja se izmigoljih i otkotrljah u stranu, uhvativši se pritom za njegovu uspravljenu nogu, tako da je izgubio ravnotežu i stuštio se na tlo. Opsovavši, ponovno se osovi na noge. Ostadosmo tako stajati, ispuhujući hladan zrak, oprezno odmjeravajući jedan drugog. Riječ je o tek nešto starijem dječarcu, iako građenom poput sabita bika. "Nisam ni lopov ni ubojica. Samo želim razgovarati s gospodinom Andrewom Burkeom." Žena konačno izađe van na stube. "Pa, zašto mi to odmah niste rekli?" Lice joj je crveno i zajapureno, odjevena je u umrljanu pregaču prebačenu preko krute pustene haljine. "Ovo je kuća gospodina Burkea." Blago se namršti, odmahujući rukom dječaku da se udalji. "Hajde, Tome, slobodan si." Tom djeluje prilično razočaran, kao da se nadao borbi pesnicama. "Je li gospodin sada kod kuće?" pitam dalje. "Najprije mi recite po kojem ste poslu došli." "Bojim se da te informacije mogu podijeliti isključivo s gospodinom Burkeom." Usne joj se stisnuše od neodobravanja. "Pričekajte ovdje." Prođoše dugi trenuci otkako mi je zatvorila vrata, no naposlijetku se na pragu ipak ukaza traženi muškarac. Nije nimalo sličan onome kakvim sam ga zamišljao, debeo je poput velikog vezira, lica uokvirenog gustom crnom

-290-

bradom. Spazivši me, djeluje prilično zbunjen. "Kako vam mogu pomoći?" upita, no tada ga konačno nešto prosvijetli. "Ah, vi mora da ste u vojvotkinjinoj službi." Zatresoh glavom. "Ne poznajem nikakvu vojvotkinju." "Cijenjenu vojvotkinju Mazarin?" Ponovno zatresoh glavom. Zaustih da mu ponudim objašnjenje, no on me prekinu. "Nevjerojatno — nevjerojatno sličite njezinu crnom slugi. Onda mora da ste došli po serž za gospodina Qallaha?" "Ne, došao sam radi..." "Dakle, niste ni sluga sirijskog trgovca koji je došao po tkaninu za njegovu livreju?" Prodorno se obratih prije nego me nastavi ispitivati. "Ne, gospodine. Ja stižem iz Maroka po nešto delikatnijem poslu. Možda bismo mogli razgovarati unutra?" "Iz Maroka?" Djeluje uznemireno. "Kakva bih ja posla imao s nekim tamo crncem iz Maroka?" "Dolazim u ime gospođice Alys Swann." "Koga?" Stvari se ne odvijaju u skladu s mojim planom. "Vaše... ah... zaručnice." Sada pak djeluje krajnje izbezumljeno. "Zaručnice? Gospodine, ja nemam zaručnice, vi ste pogriješili." Uslijedi stanka. A potom, "Ah, to je ona Holanđanka. Naravno, nisam je nikada upoznao, pa sam vjerovao da je navedena dama stradala na moru." "Zapravo, dragi gospodine, ona nije stradala". Pojašnjavam mu gole činjenice, promatrajući kako je zinuo. "Kako ste me, dovraga, pronašli? I što, za ime Božje, očekujete da bih ja mogao učiniti u vezi s tim?" "Trgovac Daniel al-Ribati pribavio mi je vašu adresu", šturo ga izvještavam. Izraz lica naglo mu se promijeni. "Ah, onaj Židov, da, naravno — sklopili

-291-

smo određeni broj poslova proteklih godina. Sasvim pristojan čovjek unatoč... No, nije važno — uistinu mi je žao sirote žene, no kada sam čuo da se utopila, potražio sam i pronašao drugu mladenku, oženivši je prije tri godine. Već imamo i dva sina." Raširi ruke kao u znak isprike. "Dakle, kao što vidite, problemi gospođice Swann više me se ne tiču." "A njezin sin?" "Zašto mislite da bi moja nova supruga pristala pod svojim krovom hraniti kopile nekog poganskog kralja? Ova kuća nije nikakva ubožnica za napuštenu djecu. Ugodan vam dan, gospodine." Ovaj put vrata se trajno zatvoriše. Moram priznati da mi je nevjerojatno laknulo dok se vraćam istim putem prema palači White Hall. Nije li to pomalo sebično što se radujem zato što taj neugledni trgovac tkaninama neće odigrati nikakvu ulogu u određivanju Momove budućnosti? A kad samo pomislim da se Alys umalo udala za takvog primitivca... Mislim, možda bi joj život u neku ruku bio jednostavniji nego na marokanskome dvoru. No, ovdje bi bila tek malo drugačija vrsta zatočenice. Ali, što li će sada biti s Momom? U priličnoj sam nedoumici.

-292-

32. Dani prolaze ispunjeni mučnim sastancima s brojnim dvorskim službenicima i političarima na temu Tangera. Oni djeluju nezainteresirani, a Ben Hadou prilično je dvosmislen u svojim izjavama - čitava stvar očito je potpuni gubitak vremena za obje strane, a ja se silno trudim ne meškoljiti se ili zaspati usred pregovora — uistinu nemam što bilježiti. Jedan od vijećnika čak se drznuo izjaviti da, što se njega tiče, slobodno zadržimo to vražje mjesto. "Kralj može inzistirati koliko ga volja na tome kako je riječ o najsjajnijem dragulju u njegovoj kruni, no ne možemo dovijeka trošiti na utvrđivanje tako udaljene kolonije. To je obično papinsko leglo i užasno opterećenje za našu državnu blagajnu u trenucima kada je proračun već ionako probijen. Kako sada stvari stoje, morat ćemo poduzeti stroge mjere — čak i sam kralj trenutačno je primoran otkidati sebi od usta, baš kao i njegova supruga i ostale mu ljubavnice." Ako sam se i nadao da ću na nekom od tih sastanaka imati prilike ponovno susresti njihova kralja, prevario sam se. Nakon onog prvotnog, sasvim slučajnog susreta, imao sam ga prilike vidjeti samo s velike udaljenosti, a sada je, kažu, otišao u lov. Ben Hadou prilično je razočaran što nije pozvao i njega. Kada nakon nekoliko dana boravka u zatvorenoj palači stade čeznutljivo raspredati o jahanju, jedan od dvorana predloži nam da se na jedan dan poslužimo osedlanim konjima iz kraljevske konjušnice kako bismo projahali Hyde Parkom. Kotlokrpa istog trena ugleda priliku da ostavi dojam. Poziva tog dvoranina i sve one koji nam se žele pridružiti u promatranju marokanske "fantazije". "Pokazat ćemo mi njima što znači jahanje", reče mi naslađujući se te me pošalje da se presvučem u prikladnu odjeću. Vraćam se odjeven u bijelu halju, pamučnu košulju i kožne papuče, s burnusom prebačenim preko ramena. Ben Hadou silazi u predvorje od glave do pete u narančastoj i crvenoj, s uskom tunikom koja se nosi preko košulje širokih rukava, u kombinaciji s ekstravagantnom grimiznom pelerinom i bijelim kožnim čizmama te turbanom s draguljima. Izgleda veličanstveno, poput kakva princa iz Tisuću i jedne noći. Ugledavši me, razočarano uzdahnu. "Zaboga, Nus-Nus, zar nemaš ništa bolje?"

-293-

"Ali, to je sve što imam." "U svakom slučaju, nije dobro. Ovo nam je jedinstvena prilika da Englezima dočaramo istinski ugođaj Maroka." Stade pored mene - viši sam od njega kojih desetak centimetara, no to ga ne sprečava da pošalje jednog od svojih slugu da donese nešto primjerenije, tako da me presvukoše u modre i zelene tonove s puno bogatog zlatoveza. Izgledam veličanstveno, iako su mi njegove hlače neudobno tijesne. Za svakog od nas šestorice Kotlokrpa tvrdi kako smo vrhunski jahači — tu ubraja sebe, Šarifa, dvojicu sultanovih bratića, Samira Rafika i mene. Dovedoše nam osedlane konje iz kraljeve konjušnice. Konji su uistinu prekrasni — kralj Charles očito vrlo pomno bira svoje rasne konje. Hamza, odjeven u običniju kombinaciju, donosi naša koplja, koja mora da je Ben Hadou spakirao i ponio upravo za tu prigodu. Prilično mi je mučno vidjeti Samira Rafika među najboljim jahačima - na trenutak osjetih kako mi se diže želudac. Ako ništa drugo, tješim se, barem u mojoj odsutnosti neće moći njuškati po mojim stvarima. Hyde Park je uistinu čudesan — golemo prostranstvo zelene površine usred grada, prepun šetača i jahača. Kada je konačno teren spreman za nas, okupilo se više od stotinjak promatrača, a na nama je samo da priredimo dobru predstavu. Galopiramo naprijed-natrag po tratini, sve dok konjima ne poteče znoj, kopljem gađajući metu postavljenu za vježbanje streličarstva, pogađajući u sredinu toliko često da okupljena gomila ne prestaje klicati. Potom se utrkujemo u parovima, bacajući i hvatajući koplja na opće oduševljenje gledatelja. Dobar je osjećaj biti ponovno aktivan nakon silnih dana provedenih u zatvorenom prostoru White Halla, tako da euforično jašem punom snagom, visoko propet u stremenu, upravljajući konjem tek pritiskom koljena dok bacam koplje divljim ushitom. Okrenuvši se kako bih zamahnuo, otkrivam da su se parovi izmijenili te sada stojim licem u lice sa Samirom Rafikom koji se iskesi prema meni, namjerno bacivši koplje pola sekunde prerano. Vrh koplja juri ravno prema mom licu te se iznenada sve oko mene uspori, a ja u tom trenu pomislih kako je to upravo idealna prilika za naizgled slučajno umorstvo, daleko od kuće, tijekom nedužne konjaničke igre... Iznenada, posvuda zavlada pomutnja i sljedeći svjestan osjećaj jest udarac moga tijela svom težinom o tlo, nakon čega uslijedi potpun mrak.

-294-

Pokušavam se pomaknuti, ali uzalud, sve me boli, te tada pomislih: je li to smrt konačno došla po mene, uslijed igre, pred stranom publikom? Začuh uskomešane glasove — vrištanje žena i dovikivanje muškaraca, topot konja, a potom mi neki zvuk propara uši i pred očima mi se ponovno ukaza svjetlo. Ben Hadou stoji nagnut nada mnom, s kopljem u jednoj i mojim ogrtačem u drugoj ruci, poderanim na mjestu gdje ga je probušilo koplje. Odvaja me od konja i polaže na zemlju. "Uistinu imaš sreću, Nus-Nus!" Polagano se uspravih. U glavi mi još uvijek odzvanja — teško mi je uopće razmišljati. Spuštam pogled, no ne vidim tragove krvi. Protežem jednu po jednu nogu, razgibavam ruke — ništa nije slomljeno. Oprezno stajem na noge, iako još uvijek nisam u stanju stajati posve uspravno, dok mi se turban sam od sebe odmata oko lica. "Čovječe, kakvo čudovište!" povika neka žena. "Je li mu to zmija?" "Ma, to je sam Levijatan, glavom i bradom!" Stadoše zavijati poput čopora hijena, da bi se okupile oko mene, istodobno se smijuljeći i dovikujući. Ben Hadou dobaci mi burnus. "Pokrij se, čovječe!" Posramljen, ogrćem se burnusom, prikrivajući golotinju što je razotkriše rasparane hlače. Iznenada, čitav grad bruji o marokanskom izaslanstvu. Žene se slatko smijulje prikrivajući lice lepezama svaki put kada nas ugledaju, muškarci nas hvataju za ruke i čestitaju nam na sjajnoj izvedbi. Sa svih strana stižu nam pozivi — za ručak, za večeru, za kazalište, za kartaške igre - no, Ben Hadou ih sve odreda pristojno odbija. Pokazuje mi oglas koji je netko slučajno ostavio za sobom: pomalo vulgarna skica naše konjaničke fantazije prikazuje nas odjevene u egzotične halje i turbane, petorica s kopljima spremnim za napad, dok je onaj šesti oboružan tek svojim povećim spolovilom. "Što li će sultan Moulay Ismail reći na ovo'" Mrzovoljno zurim u crtež. Na to pitanje svaki je odgovor uistinu suvišan. Već sam prije spomenuo Kotlokrpi kako mislim da me Samir tom prigodom pokušao ubiti, na što se ovaj tek posprdno nasmijao. "Po bijelu danu usred engleskoga dvora? Jednostavno nisi bio dovoljno pažljiv, a tvoje nas je

-295-

ponašanje sve izvrgnulo ruglu. Prava je sreća što barem engleski kralj nije nazočio tom vulgarnom incidentu." Zaustih kako bih ga podsjetio da je njegova taština dobrim dijelom neizravno prouzročila nepriliku — da me nije natjerao da na sebe navučem pretijesnu odjeću... No, ionako nema previše smisla raspravljati s njime. Kasnije tog istog poslijepodneva uslijedi još jedan poziv. "Vojvotkinja od Portsmoutha poziva nas na večeru", Ben Hadou zadovoljno izjavi. "Ovaj sam poziv čekao. Louise de Keroualle glavna je kraljeva ljubavnica i ima veliki utjecaj ne samo ovdje, već i na francuskome dvoru. Ovoj će večeri, nema sumnje, prisustvovati i sam kralj." Dakle, odbijanje čitavog niza sve učestalijih poziva bio je tek dio njegova lukava plana — a sada ćemo, čini se, večerati s engleskim kraljem glavom. Okupljamo se iduće večeri u vojvotkinjinu ekstravagantnome stanu u sklopu same palače. Dok čekamo u predvorju kako bi nas najavili, osvrćemo se po prostoriji čiji su zidovi prekriveni tapetama s ručno oslikanim motivima cvijeća, s bogato pozlaćenim štukaturama i raskošno oslikanim stropom, a tu su i kineski lakirani ormarići, gusto nabrani svileni paravani, venecijanska ogledala i vaze od kovanih ploča, visoki francuski satovi i brojne skulpture ogoljenih tijela što pridržavaju majušne komadiće tkanine ne bi li njome prekrili genitalije. "Ovdje se baš i ne nazire pretjerana suzdržanost", kažem Ben Hadouu, kojemu kut usana zatitra u blag osmjeh. No, dok je predvorje bogato urešeno, raskoš dvorane za gozbe u koju nas uvodi sluga u livreji oduzima nam dah. Tu su stolice presvučene damastom, sjajno pozlaćenih nogu i rukohvata, zidovi ukrašeni tapiserijama, tucet bujno razgranatih srebrnih svijećnjaka, slike u zlatnim okvirima, debeli turski sagovi, kristalne čaše i vrčevi, zlatni pladnjevi, ogledala, zidni svijećnjaci, kristalni lusteri sa stotinama upaljenih svijeća. A njihove žene... Dragulji im sjaje u visoko uzdignutim napudranim frizurama, na ušima, vratu i zapešćima, među veličanstveno podignutim grudima. Ne znam kamo bih gledao a da pritom ne ispadnem nepristojan, stoga se okrećem muškarcima koji su na sebe odjenuli nešto skromniju odjeću — tamna grimizna odijela s bijelim isturenim ovratnicima i manžetama — no, ispostavlja se da je riječ tek o običnim glazbenicma. Francuzi, pojašnjavaju

-296-

nam, upravo pristigli s dvora Louisa XIV. u Versaillesu kako bi nam odsvirali najnovije djelo gospodina Marina Maraisa, skladatelja na dvoru Kralja Sunca, a koje još nije nigdje tiskano te je stoga sasvim svježe. Ben Hadou defilira dvoranom, vječito u društvu krasne dame melankolična pogleda i nešto bujnije figure, prekrivene dijamantima i biserima i čitavim asortimanom tkanina koje stanu u bolje opskrbljenu trgovinu, a za koju pretpostavljam da je naša domaćica, vojvotkinja od Portsmoutha. Promatram glazbenike kako se smještaju u za njih predviđenu nišu, namještajući oboe i nekoliko drvenih žičanih instrumenata sa sedam žica, neka mješavina španjolske gitare i marokanskog rababa. Njihov vođa odgudi melankoličan ton usporenim pokretom gudala, nakon čega orkestar zasvira moćnu melodiju čiji prodorni basovi odzvanjaju duboko u kostima. Oboe i cimbalo dodatno pojačavaju zvuk, a meni se čini kao da me odnose u neku drugu dimeziju, toliko je izražajna ta glazba. Gotovo iskočih iz vlastite kože kad odjednom osjetih nečiju ruku na nadlaktici kako prstima nježno pritišće mišić. Okrenuh se i ugledah istu onu ženu što je prvoga dana našeg boravka na dvoru bila u kraljevoj pratnji dok sam se divio slici Djevice Marije u velikome salonu. Uputi mi vragolast osmjeh i usmjeri me prema samom začelju stola, na mjesto najudaljenije od naše domaćice. "Ne, ne!" dobaci ta uvažena dama. "On će sjediti ovdje, između mene i lady Lichfield." "Zaboga, Louise, pa ne možeš posjesti ovog momka pored male Charlotte — sirotica neće znati što bi s njime. A ja ću se lijepo brinuti za njega." Uhvati me pod ruku, stišćući me blizu sebi. Vojvotkinja od Portsmoutha nadureno se namršti. "Sasvim ćeš mi pokvariti zamišljeni raspored sjedenja, Eleanor!" "Baš me briga!" Preko Eleanorina ramena opazih kako se mršti debeljuškasto lice naše domaćice, no potom se ponovno pribra i zauze stav društveno prihvaćene suzdržanosti te s pretjeranom srdačnošću pozva goste da pristupe stolu. Blago se naklonih svojoj družici. "Bit će mi velika cast sjediti pored vas, Eleanor." "I te kako će ti biti čast. No, za ime Božje, zovi me Nelly — nisam od

-297-

pretjerane formalnosti." Upitno me promatra ne bi li doznala moje ime. "Oh, oprostite. Nus-Nus, dvorski eu... ah... dvoranin sultana Moulay Ismaila od Maroka." Nešto tišim glasom dometnuh, "Nadam se da nismo uvrijedili našu domaćicu." "Ne brini se kada je u pitanju Squintabella." "Squintabella?" "Venecijanski ambasador bio je oduševljen Louise kada su se prvi put sreli, obraćajući joj se stalno s bella., bella. Prije bih rekla Squintabella, škiljava ljepotica, no rekla sam to trunkicu preglasno. Nas se dvije baš previše ne ljubimo." Nasmija se vlastitoj dosjetki, unoseći mi se u lice. "Bojim se da se taj nadimak nekako održao, a pravo joj i budi, toj snobovskoj kravi. Znaš, došla je na naš dvor kako bi špijunirala za francuskoga kralja. Ha, što ćeš, kad naš Charlie voli francuski stil, ako shvaćaš što želim reći." Dok zbunjeno zurim u nju, ona samo nastavi. "A za to je ujedno dobro plaćena, kao što vidiš iz priloženog." Rukom maše u prazno, aludirajući na raskošnost dvorane. "Kada je u pitanju Madame la Duchesse, ti si joj tek prolazna zanimljivost — nemamo tako često prilike vidjeti raskošno dotjerane crnce za ovim stolom, iako ja nisam jedna od onih koje ljude cijene prema izgledu. Baš kao što je moja majka znala reći, tek ćemo na Sudnji dan vidjeti čija je guzica najcrnja! Usudila bih se reći da blagi potez kistom umočenim u katran čini muškarca daleko privlačnijim — dovoljno je pogledati Charlieja i sve ti je odmah jasno. Nego, Hortense (za tebe vojvotkinja Mazarin) ima jednog krupnog momka baš poput tebe — no Mustafa je toliko daleko od blijede puti da vrlo rijetko dobije priliku sjediti s nama za istim stolom, što je prava šteta. A što se tiče Hortense, ona je pak slučaj za sebe, recimo to tako. Već je bila s dvije osobe koje trenutačno sjede u ovoj dvorani (k tome nijedna od njih nije muško!), a bila je i s kraljem, a prilično sam sigurna da povremeno konzumira i Mustafu (sam Bog zna da bih i ja učinila isto), iako kažu za njega da je eunuh..." Prstima oponaša škare, u slučaju da nisam shvatio značenje te riječi. "Eunuh? Kako je takvo što uopće moguće u njegovu stanju?" pitam tupavo. Nelly se grleno nasmija. "Zaboga, pa ti uistinu nisi ni u što upućen! Nisu muda to što čini muškarca muškarcem, a postoji i više načina da se odere mačka osim onog očitog. Usto, danas možeš naći lijeka za ama baš sve, ako poznaješ pravog šarlatana."

-298-

"Šarlatana?" "Ma, svi su oni isti, nisu li? Liječnici, kirurzi, nadriliječnici, kostolomci, šarlatani — titule im se razlikuju samo po tome koliko ih plaćaš, usudila bih se reći." "Dakle, u Londonu postoje liječnici koji za sebe tvrde da su u stanju izliječiti... hm... nemoć?" "Naravno da postoje, srećo, iako ne znam što će to tebi, ovako velikome. Cijeli London bruji o tvojoj obdarenosti." Njezin prštavi smijeh privuče Ben Hadouovu pozornost pa najprije svojim prijekornim pogledom odmjeri nju, a potom i mene. "Moja, hm, kraljica zadužila me da se raspitam o raznim ljekovitim pripravcima dok sam ovdje u Londonu, stoga me zanima možete li mi koga preporučiti?" "Kakve je točno ljekarije zanimaju?" "Pa, brine je prebrzo starenje..." Nelly se blago podsmjehnu. "Najbolji lijek za koji znam su puno smijeha i vrckava guzica — one koje na to zavrnu nosom najčešće završe kao smežurane stare jabuke." Ne mogu si pomoći a da se ne nasmijem — njena je izravnost pravo osvježenje. "Mislim da moja kraljica ne bi bila pretjerano zadovoljna vratim li se u Maroko naoružan tek tim svijetlim savjetom." "Onda ćeš se morati obratiti onim tamo učenjacima. Porazgovaraj s gospodinom Evelynom tamo dolje..." prstom mi pokazuje dugonosog gospodina koji je Ben Hadouu predložio da projašemo Hyde Parkom. "Ili pak s mojim dobrim prijateljem, gosporinom Pepysom – no, taj uistinu zna uživati". Uistinu pravi veseljak, puca od smijeha nad onime što je žena pokraj koje sjedi upravo izjavila. Pokazuje mi ostale prisutne za stolom govoreći njihova imena i ponešto o svakom od njih kako bih ih bolje upamtio. Dama koja sjedi ambasadoru s druge strane jest gospođa Aphra Behn, kazališna spisateljica koja je svojedobno špijunirala za Nizozemce; maleni dječak je Louisin sin Charles, vojvoda od Richmonda; ljepuškasta mlada dama okićena smaragdima je Anne, lady od Sussexa, kraljeva kći i vojvotkinja od Clevelanda, koja je

-299-

svojedobno imala kraću vezu s vojvotkinjom Mazarin, a sada je u vezi s nekim diplomatom u Parizu; sljedeći je na redu francuski ambasador, Paul Barillion D’Amancourt — "veliki ljubitelj žena", i tako redom, sve dok mi se ne zavrti u glavi. Čini se da je tu i mnogo kraljevskih potomaka, pa se drznuh priupitati je o kakvoći njegova harema, što je prilično zabavi. "Što, zar misliš da je Charles primoran okupiti ih u kokošinjac ako želi kakav snošaj? Ta, one čekaju u redu na stubište Privy kako bi se ogreble za nešto malo kraljevog dodira — gospodin Chiffinch jedva ih se uspijeva otarasiti!" "No, kako onda itko uspijeva pratiti njegove ljubavne pothvate?" Pojašnjavam joj neka od mojih zaduženja vezanih uz priležnički dnevnik, što je oduševi. "Koliko onda ukupno ima žena, taj tvoj sultan?" "Prije bih rekao konkubina, nego žena — čini mi se, prema posljednjem prebrojavanju, oko tisuću ili možda čak nešto više." Oduševljeno zapljeska rukama na takvo mnoštvo. "Ha! Dakle, pa ti imaš pune ruke posla. A te njegove dame, kakve li su? Jesu li sve odreda tamnopute ljepotice?" "Mnoge od njih jesu, no ima i Europljanki. A među njima je i jedna engleska dama." Ta je vijest vidno uzbudi. "Engleskinja? Pa kako li je samo dospjela u taj harem?" Pričam joj o gusarskoj trgovini zarobljenicima, o izgradnji palače u Meknesu koja stalno zahtijeva nove robove te o visokoj cijeni bijelih žena na našem tržištu, zadržavši za sebe sultanov san o uzgoju mješovite vojske koja bi muslimanske krajeve vratila iz ruku kršćana. "Neke bi ljude zgranula činjenica da su žene kupovane i prodavane na takav način, no ja nisam jedna od njih", ustvrdi Nelly. Svi smo mi na ovome svijetu tek roba za prodaju, na ovaj ili onaj način — trampiš se za nešto bolje, ili, ako ti sreća nije naklonjena, za nešto lošije, a sudbina je prilično prevrtljiva gospodarica. Ali, ipak, sirota žena — zar nema želje vratiti se ovamo?" Osjećam se ponukanim odati joj moju tajnu nakanu dolaska no ipak se

-300-

uspijevam suzdržati s obzirom da je njezin jezik toliko raspleten da bi nekome mogla izblebetati. No, možda mi se ipak ukaže prilika da ostvarim makar dio zamišljenog plana. "Spomenuta dama izvezla je dar Njegovu Veličanstvu", govorim joj. "Prekrasan ručni rad koji sam obećao uručiti ravno u njegove ruke, ako mi se ukaže prilika." "Pa, rekao je da će svratiti — potrudit ću se da ti to bude omogućeno." "Bilo bi mi draže da mu to uručim u nešto prisnijem okruženju." "Nadam se da ne kaniš učiniti štogod nažao mojem Charlieju." Uvjeravam je da nema razloga za brigu, priželjkujući da joj uopće nisam spomenuo čitavu stvar. Nešto kasnije, ben Hadou ustaje i blagoslivlja našu domaćicu te joj zahvaljuje na ljubaznu pozivu, obećavši kako će moliti za Božju naklonost njezinu sinu, zahvaljujući joj u naše ime na krasnoj večeri. Potom se zaputismo prema izlazu. U predvorju, naš ambasador ljutito me pozva na red. "Što si ti zamišljaš, ophodeći se tako besramno s kraljevom ljubavnicom?" "Besramno? Nisam učinio ništa nedolično", hitro uzvratih, osvrnuvši se u mislima na protekla dva sata, ovaj put s određenom dozom poniznosti. "Vidio sam kako ti je sipala vino u čašu, a ti si je iskapio do dna!" Ah, vino. Ponadao sam se da možda ipak neće primijetiti. "Pokušao sam joj objasniti da ne pijem alkohol, no ona je inzistirala, a ja nisam želio da čitava stvar preraste u neugodnu scenu." "Ti si ruglo što sramoti islam i našega vrlog sultana!" "On da je ruglo?" javi se dubok glas, a kada smo se okrenuli, opazismo Njegovo Veličanstvo, engleskoga kralja, kako nam se obraća, oznojena lica i blago nakrivljene vlasulje. Ben Hadou smjesta se duboko nakloni. "Moje najdublje isprike, uvaženi gospodine." "Čemu isprike, što ste učinili?" Kralj Charles potapša ga po ramenu te se okrenu prema meni. "Gospodine, čini se da vaš ambasador nije pretjerano zadovoljan vama — sigurno ste očijukali s našim vrlim damama? Zar bih vam to uopće mogao zamjeriti? Čuo sam za vašu malenu eskapadu dolje u Parku. Dakle, stvarno ćete morati ponoviti tu predstavu — ovaj put možda

-301-

bez incidenta s hlačama — jer uistinu rado prisustvujem prikazima vrhunskih jahaćih vještina." Kotlokrpa obeća s velikom radošću ponoviti našu "fantaziju" i potom se okrenu kako bi ispratio kralja natrag u vojvotkinjinu dvoranu za gozbe, no Charles nam tek veselo zaželi laku noć: "Ovako kasno doba noći rezervirano je tek za bludnike i kockare, a ja sam posve siguran da vi niste ni jedno ni drugo." I tako se ipak udaljismo. Vrativši se natrag u svoju odaju, nalazim Moma sklupčanog povrh baldahina, blijeda lica što izbezumljeno viri preko ruba kreveta. "Ušao je neki čovjek", izvještava me vidno uznemiren. "Kakav čovjek?" Želudac mi se stisnu od muke. Detaljno mi opisuje Samira Rafika, ne izostavivši čak ni njegove zaobljene tafrautske papuče. "Je li te vidio?" Momo zatrese glavom. "Uspeo sam se ovdje gore. Amadou ga je ugrizao za ruku, a on je izgovorio hrpu psovki i mlatarao je nogama ne bi li ga udario. Amadou se strašno uznemirio i razgalamio, pa se ovaj tek osvrnuo po sobi i potom je napustio." "Ali, kako je uspio ući? Vrata su bila zaključana." "Imao je ključ." Dakle, mora da se Rafik sprijateljio s ovdašnjim slugama i tako nabavio duplikat — jer original je sve vrijeme bio zataknut o moj pojas. Olakšanje zbog toga što je Momo živ i zdrav, što ga moj neprijatelj nije vidio, blago je narušila misao da bi se Rafik mogao vratiti idući put kada ostavim dječaka samog u sobi. A tada mi sinu jedna druga misao. Moja torba... Panično je tražim po sobi, no, naravno, netragom je nestala. Zajedno sa svim novcem koji mi je povjerila moja gospodarica ne bih li joj nabavio toliko željeni eliksir. A ušiven u njenu podstavu, i maleni svitak koji mi je povjerila Alys. Nema mi druge nego se smjesta suočiti s njime. Što se tiče novca, ah, što se tu može — ali svitak... Zajurih se uza stube, preskačući po dvije odjednom, sve do tavana gdje je smješten ostatak izaslanstva, zaletjevši se unutra bez prethodne najave. Visoke, njima sasvim nepoznate krevete odgurali su u najudaljeniji kraj izdužene prostorije te su, osim trojice koji u potpunoj tišini kartaju u kutu, ostali legli na do umotani u prekrivače i ogrtače poput larvi. Nazire se prigušeni sjaj svijeće što baca po

-302-

sobi pomalo groteskne sjene. "Samire Rafiče!" Moj glas ispuni prostoriju niska stropa, sve dok spavači jedan za drugim ne stadoše mrmljati i meškoljiti se. Rafik proviri krmeljavim pogledom iz slojeva ogrtača te, ugledavši me, smjesta skoči na noge. Za pojasom mu je zataknut nož — koji pošteni čovjek spava s nožem spremnim za akciju? "Što hoćeš?" "Hoću ono što mi je oduzeto." Samir Rafik se okrenu kako bi pridobio pažnju ostalih. "Pa što si meni došao tražiti svoja muda, ti pederastu?" Neki od njih ispuste zvižduk, neki zaškrgutaše zubima, dok se jedan od njih glasno nasmija. Leži u sjeni, no dobro poznajem zvuk njegova podozriva cereka — bijaše to Hamza, taj vjerski prebjeg. Stisnuh zube na izrečenu uvredu. "Provalio si u moju sobu i ukrao mi torbu, a s njome i određene stvari koje mi je dala carica Zidana." Oči mu se blago stisnuše. "Jel’ ti to mene nazivaš lopovom?" "Ti i jesi lopov. Viđen si na djelu." "A tko li je lažov koji tvrdi takve neistine?" "Netko čijoj riječi vjerujem." Sagiba se i razgrće pokrivač. "Kao što vidiš, ovdje nema ničega." Ponovno se okreće promatračima, rukom gestikulirajući prostote. "Ovaj sanja da sam mu bio u sobi!" Smijeh sada biva sve glasniji, poprimivši sveopće razmjere. Hamza se došeće s drugog kraja prostorije, naizgled lijena koraka varljiva poput onog u mačke. "Mislim da bi se trebao ispričati što si nam narušio mir i što si Samira prozvao kradljivcem." S visoka mu uputih prezriv pogled, okrenuvši se potom prema Rafiku. "Čini se da si se ozlijedio." Desna mu je ruka omotana komadićem tkanine. "Vjerujem da taj zavoj skriva ugriz kojeg ti je zadao moj majmun." Rafik se blago nasmija. "Ovo? To sam zadobio neki dan tijekom one sramotne viteške igre u kojoj si ti odigrao budalu i time na sve nas navukao ljagu."

-303-

"Jučer ti ruka nije bila zamotana. Kad tvrdiš da nije riječ o ugrizu, zašto ne pokažeš ranu?" "Riječ je o jasno vidljivom ubodu koplja", ubaci se Hamza. "Ja sam mu je osobno premotao." Ruku drži položenu na dršku bodeža, trudeći se svim silama ne bih li je uočio. Znači, tako stvari stoje, pomislih. Ne izustivši više ni riječi, okrećem se na peti i hitro udaljavam, razmišljajući, zalete li se sada na mene, bit će to dvojica naoružanih protiv jednog još uvijek u svečanoj odori, u mračnom hodniku, na tavanu, posred odjela za poslugu, na stranome dvoru. Možda bi bilo mudrije da sam se izravno obratio Ben Hadouu i od njega zatražio dozvolu za pretres, no on mi još uvijek zamjera onaj debakl u parku — uostalom, bilo bi prilično nezgodno objasniti odakle mi tako velika svota novca, a k tome i Alysin pomno skriveni ručni rad. Srce mi divlje lupa čitavim putem natrag do sobe, no, srećom, nitko me ne slijedi. Unatoč stolici naguranoj između ormara i vrata, te noći jedva da sam oka sklopio.

-304-

33. 5.siječnja 1682.

Sutradan vojvotkinja od Portsmoutha posla svog paža kako bi nam uručio poziv na čaj u njenim odajama. Ben Hadou duboko uzdahnu. "Bilo bi nepristojno od nas da je razočaramo nakon što nam je sinoć ukazala onoliku čast, no obećao sam kralju da ćemo za njega ponovno izvesti naše konjaničke igre." "No, ta čajanka s uvaženom damom sigurno neće potrajati čitav dan?" Vrativši se u sobu da bih se presvukao, pokazujem Momu kako da zaglavi stolicu između ormara i vrata te mu predajem i svoj bodež, što ga je posebno obradovalo. Razmahao se njime punim žarom, glumeći lažne nasrtaje i zamahe, sve dok ga autoritativno ne uhvatih za zapešće. "Ovo je vrlo ozbiljna stvar, Mohammede. Rafik je opasan čovjek i želi nam nanijeti zlo. Nipošto ne otvaraj vrata, a ako ipak pokuša provaliti, probodi ga i bježi, čuješ li me? I nastoj pritom podići što veću buku." Dječak prasnu u smijeh. "Amadou i ja zajedno ćemo ga otjerati. Nas smo dvojica sjajni ratnici, zar ne, Amadou?" Majmunčić na to samo iskesi zube i stade izvoditi ludorije. Čini se da su njih dvojica sklopili pravi pakleni savez. Mogao sam i bez tih usporenih rituala karakterističnih za engleski dvor. Najprije nas puštaju čekati gotovo punih sat vremena, kako bi vojvotkinja konačno ustala iz kreveta, iako je već odavno prošlo jedanaest sati. Kada nas konačno uvedoše u njezine odaje, ona je još uvijek u jutarnjem ogrtaču, dok joj tri dame uvijaju dugu svijetlosmeđu kosu i istodobno nanose bijeli venecijanski cerus puder, i to ne samo na lice, već izbjeljujući i njezine ruke, vrat i bujni joj dekolte. Takvih sam se prizora već imao prilike nagledati u našem haremu — no, Ben Hadou se ukipio, onako kako običava kada nastoji prikriti nelagodu, te se očito teškom mukom trudi svrnuti pogled s njezina poprsja. Pribravši se, duboko se nakloni vojvotkinji, kojoj očito nimalo ne smeta što dvojica posve stranih muškaraca na takav način prekidaju njezin ritual uljepšavanja, te me predstavi kao zamjenika ambasadora. Ona se na to blaženo nasmiješi ispruživši ruku. "Kako mi je

-305-

drago što smo se konačno upoznali, gospodine Nus-Nus — slobodno me zovite Louise. Strašno mi je žao što vas je Eleanor uzela pod svoje tijekom čitave jučerašnje večere, no uvjerena sam da ćete prihvatiti moju ispriku u njeno ime — bojim se da ona baš i ne posjeduje le bon ton. Naravno, nije to njena krivica — jednostavno nije odgajana za život na dvoru." Gospodine Nus-Nus. Uzimajući u obzir engleske počasne titule, moje ime zvuči daleko apsurdnije no ikada ranije, pogotovo s tako krasnim francuskim naglaskom. Saginjem se nad njenu ruku, kao što sam vidio da i drugi čine, okrznuvši usnama jedan od njenog brojnog prstenja. "Iako sam vas pozvala na čaj", reče smiješeći se, "ipak sam bila tako slobodna naručiti kavu — znam da vi Mauri više volite upravo kavu. Možda neće biti onako jaka kakvu ste inače navikli piti — za što se moram unaprijed ispričati, no to je zbog moje krhkosti — jer, bojim se da bi mi njezin opojan okus mogao umrljati dušu." Njezine pratilje prasnuše u vragolast smijeh. Ben Hadou i ja razmijenismo znakovit pogled te potom sjedamo u stolice koje su za nas donešene, a pred našu domaćicu postavljaju paravan, i dok razgovaramo o vremenu, o tome kako nam se sviđa London, o usporedbama između dvora u Meknesu i onog u Versaillesu, o stilu marokanskih žena i sličnim temama, trudimo se ostati usredotočeni na razgovor, unatoč nepogrešivom zvuku šuštanja svile i zatezanja uzica njezina korzeta. Kava je slaba i bljutava u usporedbi s onom kakvu smo navikli piti kod kuće — teško da bi takav napitak mogao umrljati ičiju dušu. Naslućujem po Kotlokrpinu lupkanju nogom da bi najradije što prije nestao s tog mjesta zasićenog ženskim društvom. Kako vrijeme prolazi, njegovi odgovori postaju sve šturiji — uskoro će doći i proći već i vrijeme ručka. Vojvotkinja naposlijetku izmili iza paravana, utegnuta u usku haljinu od žute svile s lepršavim plavim rukavima kroz čije proreze proviruje podstava od batista, stapajući se s gotovo neprirodnom bjelinom njezina tena. Ben Hadou naglo skoči na noge i iznenadno najavi kako mu je vrijeme poći — čeka ga sastanak s kraljem. Dok se i sam spremam poći, ona izjavi, "Lišiti me tako krasnog društva bilo bi uistinu okrutno!" Primjećujem kako joj se bijeli cerus raspucao u kutovima usana, vidno naglašavajući njezino nezadovoljstvo. Cerus ili ceruzit dobiva se od bijelog olova koje se smatralo otrovnim još u Galenovo

-306-

doba — zašto bi ijedna žena na taj način ugrožavala svoje zdravlje u nastojanju da udovolji proizvoljno nametnutim kriterijima ljepote? Louisina izjava vjerojatno nije ništa više od obične ljubazne geste, no ambasador smjesta dometnu: "Nus-Nus, ti ostani praviti društvo uvaženoj dami — već ćemo se nekako snaći i bez tebe", i hitro napusti prostoriju. Vojvotkinja frknu nosom. "Ha, čini se da ću se morati zadovoljiti zamjenikom ambasadora, ali ne uzimam to pretjerano k srcu." Prije nego uspjeh smisliti prikladan odgovor, ona se okrenu na peti i povika, "Jacob, viens!" i iza kićenog orijentalnog paravana ukaza se malen dječak sjajnih bijelih zubi što se ističu na tamnoputom licu. Crne kovrče čvrsto su priljubljene uz zaobljenu mu glavicu, očito afričkog podrijetla. Preko bijele košulje bogato ukrašene volanima navlači usku pripijenu jaknicu od baršuna, paradirajući pred njom. "Ca va, madame?" Vrteći se na peti, iznenada me spazi, i od iznenađenja umalo padne. "Ici petit, laisses-moi voire", dozva ga njegova gospodarica, i on poslušno prilazi, no sve vrijeme zadržava pogled na meni, kao da bih ga mogao svaki tren udariti, ugristi ili još štogod gore. Vojvotkinja mu namjesti malenu jaknicu, zagladivši je na leđima, popravljajući nagužvane volane, položivši potom zaštitnički ruku na njegovu glavicu. "Tres joli. Ovo je moj dječačić, Jacob. Jacob, ici Monsieur Nus-Nus, de la court du Maroc." Dječak me netremice promatra svojim krupnim očima i odjednom mi se obrati na tečnom senufo jeziku, "Strašno sličiš mojem ujaku Ayewu." Dok se ja čudim nad izrečenim, Louise pucnu prstima. "Les bijoux, Marie." Jedna od njenih sluškinja donosi bogato ukrašenu kutiju s nakitom, a vojvotkinja potom istrese cijeli sadržaj u krilo, odbacujući dijamante i rubine veličine prepeličjih jaja, zlatne lančiće, broševe, dijademe i narukvice. Prebire po nizovima bisernih ogrlica, sve dok ne pronađe upravo onu koju je tražila te je zakopča dječaku oko vrata, pokazujući mu pritom njegov odraz u tucanom ručnom ogledalu. Iznenada se sjetih Moma i kako bi se samo veselio svim tim blještavim tricama. "Imate li i vi djece, gospodine?" "Nikada se nisam ženio." "Nisam vas to pitala. Mais quel dommage. Vaši bi sinovi sigurno bili vrlo naočiti, usudila bih se reći. Baš kao i naš Jacob."

-307-

Jedna od sluškinja donosi žut svileni pojas, nakon čega uslijedi petljancija oko njegova pravilna vezanja. Vode je do stolice kraj prozora koji gleda na kraljevski vrt, namještajući nabore haljine. Ne odvajajući pogled od vojvotkinje, pitam Jacoba odakle je podrijetlom. Navodi ime sela susjednog mojem vlastitom, što me zapravo previše ne čudi. "Ujak ti se zvao Ayew Diara?" Dječak kininu glavom, a ja osjetih kako zrak između nas dvojice blago zatitra. "On je bio moj dobar prijatelj." Kada bismo stali rame uz rame, bili smo iste visine, identične građe. Ljudi su nas često znali zamijeniti, barem izdaleka — volio je za sebe tvrditi da je naočitiji — u svakom slučaju, imao je mnogo više samopouzdanja, posebno kada su u pitanju bile djevojke. Zajedno smo odlazili u lov, dijelili isti ritual muškosti — no, ismijavao me zbog moje sklonosti glazbi, pa smo se nakon nekog vremena potpuno razišli. "On je sjajan ratnik!" povika Jacob. "Ali otišao je iz našeg sela i nikad se više nije vratio." Dječak mora da je bio otprilike Momovih godina kada su Ayewa i mene odveli iz sela. Očito ima izvrsno pamćenje. Baš kao i ja, nažalost — sjećam se kako je neprijateljsko pleme koje nas je zarobilo nabilo Ayewa na kolac ostavivši ga na nemilosrdnom suncu, nakon što su mu odrezali vjeđe, usne, nos, uši i penis. Na njegovu i našu žalost, ostavili su mu jezik. Njegovi urlici slijedili su nas čitav dan. "Da, bio je uistinu sjajan ratnik. A kako si ti dospio ovamo?" "Pleme južno od nas željelo je našu zemlju, i bili smo primorani boriti se protiv njih. Oni su pobijedili. Preživio sam na brodu onih kojima su nas prodali — moja majka i brat nisu." Izraz lica postade mu sasvim nečitljiv. Poraženi, kupljeni i prodani, i to od strane vlastita naroda — uvijek ista priča. Promatram slikara kako ulazi u prostoriju u pratnji pomoćnika koji nose njegov štafelaj, boje i platno. Klanja se Louise ljubeći joj ruku i obasipajući komplimentima njenu bezmjernu ljepotu, šećući između modela i napola dovršena portreta, popravljajući određene sitnice i brbljajući na francuskom. S udaljenosti na kojoj stojim, zvuči mi poput Amadoua. Iznenada se okrenu prema nama. "A gdje je crnac?"

-308-

Jacob se teška koraka zaputi prema njima kako bi zauzeo svoje mjesto pokraj uzvišene dame. Slikar stade prigovarati — vidi mu se previše rukava, biseri su sasvim pogrešno nanizani. Dohvati dječakovu glavu i grubo je okrenu u određeni položaj, kao da je riječ tek o kakvoj neživoj lutki. "Prends ca et ne bouges pas!" U ruke mu polaže ogromnu školjku prepunu bisera. Jacob zakoluta očima. "Ja simboliziram bogatstvo njihovih kolonija." "Nema razgovora!" Shvaćam to kao znak da se udaljim — klanjam se vojvotkinji, upućujem širok osmijeh Jacobu i lagano se udaljavam prema vratima. Pri izlasku, lagano zavirih u napola dovršen portret. Umjetnik je prilično vjerno prikazao Jacoba, iako je iz nekog razloga izostavio dječakovo robovsko obilježje, no žena na slici nema nikakve sličnosti s vojvotkinjom, mršavija je i mnogo blažih crta lica. Mršavo i bezizražajno — je li to ono što se smatra poželjnim u ovim krajevima? Zatresoh glavom, prisjetivši se Zidanina iracionalna straha od svoje izdužene sjene. Žene nikada nisu zadovoljne svojim izgledom — one debele žele biti mršave, mršave žude za debljinom. Nikada ih neću razumjeti. Vrativši se natrag u dio dvora gdje je odsjelo naše veleposlanstvo, uviđam kako su svi odavno otišli s Ben Hadouom ne bi li pokazali svoje konjaničke vještine. Čini se da su i oni koji ne jašu izašli u park kao gledatelji, čak je i tavan posve prazan. Koristim priliku kako bih ga temeljito pretražio, no i nakon punih sat vremena premetanja po stvarima, vraćam se praznih ruku. Sigurno su novac sakrili na nekom drugom mjestu, baš kao i dragulje. Torba je, nema sumnje, već odavno nestala, nekamo zakopana ili tek olako odbačena. Zajedno s Alysinim izvezenim svitkom. Boreći se s očajem, trudim se ostati usredotočen na trenutačne praktikalije. U kuhinji uspijevam šarmirati jednu od sluškinja ne bi li mi dala nešto kruha i kuhanoga mesa te se povlačim natrag u svoju sobu. "Amadou, to sam samo ja!" dovikujem, u slučaju da me tko uhodi, a koji trenutak kasnije začuh kako se stolica odmiče od vrata. Ušavši unutra, Momo i majmunčić bacaju se na hranu poput izgladnjelih vukova, dok ja prebirem po mislima što mi je dalje činiti. Čuvši kucanje na vratima, skačem na noge kao iglom uboden. Položivši prst na usta, podižem Moma i smještam ga povrh baldahina. Širom otvorivši vrata, pred njima zatječem Jacoba, naručja krcatog voćem i kolačima, nesumnjivo ukradenim s vojvotkinjina stola. Amadou se smjesta progura

-309-

pored mene, pokazujući više pažnje hrani nego posjetitelju. Uspentra mi se na rame, kako bi se lakše poslužio raskošnom gozbom, i brzo poput munje dograbi jabuku i glazirani kolačić, skočivši potom na vrh baldahina da bi ih potamanio prije nego li mu ih stignem oduzeti, svo vrijeme žvrgoljeći od zadovoljstva. Uz glasan zvuk paranja, baldahin popusti pod silinom njegova skoka, a majmun, dječak, njihova lovina i kojekakve druge tričarije stropoštaše se na krevet. Zlatnina i dragulji rasuše se po podu. Momo na trenutak djeluje posramljeno, no ugledavši izraz na mome licu, prasnu u vragolast smijeh. "Oh, Maleeo!" Uvlačim Jacoba u sobu i zatvaram vrata prije no što neki znatiželjni prolaznik dobije priliku zaviriti. Potom preuzimam pladanj iz njegovih ruku, odlažem ga na stol i, spustivši se na koljena, zagledah se dječaku ravno u oči. "Jacobe, voliš li ti svojeg ujaka Ayewa?" Dječak svrnu pogled s Moma i Amadoua onako razbacanih po krevetu te potvrdno klimnu glavom. "Onda ne smiješ zucnuti ni riječ o onome što si ovdje vidio. Zakuni se Maleeu, Kolotyolou i duhovima vlastitih predaka." Oči mu se sasvim raširiše. "Kunem se." Dotaknu svoje čelo, potom i svoje gradi. "Izvrsno. Dođi, Momo, upoznaj mojeg rođaka Jacoba." Ozbiljna izraza lica, Momo obrisa tragove glazure sa svoje košulje te pruži ruku kako bi se upoznao. "Drago mi je." Promatraju se oduševljeno, kako to već djeca često čine, dok ja skupljam zlatninu i dragulje, s djelomičnim olakšanjem. Nije sve tu, no možda je tako i bolje, jer bi se Rafik inače mogao zapitati zašto dižem toliko buke oko najobičnije prastare kožnate torbe. "Jesi li još štogod spremio, Momo?" Dječak energično zatrese glavom. "Samo sam se igrao time. Ja sam bio kralj, a Amadou moj rob." Počistismo sobu i namjestismo baldahin najbolje što smo umjeli, dok ja djelomično objašnjavam našu situaciju Jacobu, čije se oči sjaje od uzbuđenja što je i on dobio priliku sudjelovati u tajnome planu. Ispostavlja se da je momak prilično domišljat. Sat vremena poslije, divimo se našem zajedničkom uratku. "Ne možemo puno učiniti kada su u pitanju tvoje oči", nezadovoljno će Jacob, "a i kosa ti je vrlo tanka, unatoč novoj boji."

-310-

Pronalazim jednu rezervnu maramu te pokazujem Momu kako da je veže u turban. Iz trećeg pokušaja, savršeno je ovladao vještinom. A nema mu još ni četiri godine, mislim u sebi — meni je trebalo nekoliko mjeseci, a bilo mi je devetnaest... Momo je sav oduševljen tom igrom prerušavanja. Divi se vlastitu odrazu u ogledalu, pozirajući, uspoređujući novostvorenu tamnoputost najprije s bojom moje, a potom i Jacobove kože, izjavivši kako je vrlo zadovoljan. "No, to znači da nema kupanja!" govorim mu strogo, "ili ćeš sa sebe isprati boju." On se na to samo radosno nasmija. "Pa ja se ionako mrzim kupati!" "Gledaj u pod, a ne u ljude — crni paž plavih očiju mogao bi prilično odskakati." "A bilo bi bolje i da previše ne govoriš", doda Jacob. "Predobro vladaš engleskim." Momo uputi čeznutljiv pogled prema Amadouu, koji upravo dovršava posljednje mrvice hrane iz kuta kamo sam ih pomeo. "Mogu li i njega povesti sa sobom?" Zatresoh glavom. "Žao mi je, ali suviše je poznat, a trenutačno ne smijemo riskirati da te povezu sa mnom. No, nadam se da ovo prerušavanje neće dugo potrajati." Usne mu načas zadrhtaše, no brzo se pribra. "Ovo je sjajna igra", hitro izjavi, kao da pokušava samog sebe uvjeriti u tu činjenicu. "Pravit ču se da sam nijem. Poput starog Ibrahima." "Želiš li možda da ti odrežem jezik kako bi postigao što uvjerljiviji dojam?" govorim mu ozbiljna glasa, praveći se kao da ću mu ga dohvatiti u trenu kada mu proviri iz usta. Dječarac vrisnu hineći istinski strah, i nakon malo hrvanja raspoloženje mu se naglo popravi. Jacob ima svoju vlastitu sobu u sklopu stana vojvotkinje od Portsmoutha koji se sastoji od preko dvadeset soba. "Momo će ondje biti na sigurnom. Reći ću madame da mi je rođak, poslan kako bi služio na dvoru. Sumnjam da će me previše zapitkivati — okružena dvojicom crnih dječaka, njezina put djelovat će još bjelije — ionako vječito smišlja kako istaknuti svoje

-311-

prednosti nad suparnicama u borbi za kraljevu naklonost." Rješenje je daleko od idealnog, no morat će za sada poslužiti. Momo se oprosti od mene prilično muški — čvrsto ga zagrlih i hitro se udaljih kako ne bi vidio suze koje su mi se skupile u kutovima očiju. Amadou me silno izgrdi uvidjevši da sam se vratio sam, očito silno razočaran što mu je oduzet prijatelj za igru. Ben Hadou i ostatak veleposlanstva stadoše se vraćati u svoje odaje kasno poslije podne u prilično dobrom raspoloženju. Konjaničke igre požnjele su velik uspjeh, a kralj je bio oduševljen njihovim vještinama. "Pitao je i za tebe - 'gdje li je onaj momak s poderanim gaćama' - no ja sam mu rekao da ti nije dobro", Kotlokrpa mi usput dobaci. "Stoga se bojim da večeras nećeš moći prisustvovati večeri." Ne mogu reći da sam pretjerano razočaran — današnji događaji prilično su me izmorili, a ne mogu reći ni da sam se noć prije pošteno naspavao. Susrećem jednog od slugu vani na hodniku i pitam ga bi li mi mogli poslati obrok u sobu. Odmjerivši me od glave do pete, reče kako "u ovoj zemlji pošteni ljudi nisu dužni posluživati robove" te se potom bijesno stade udaljavati, mrmljajući u bradu "prokleti crnjo". Pored mene prođe jedna od sluškinja, obična cura medenoplavih kovrča što joj proviruju ispod kape. "Takav je prema svima, taj Thomas", reče kako bi me utješila. "Molim vas, ne obraćajte pažnju na njegovu drskost. Ako želite, osobno ću vam nešto donijeti." Okrenu se kao da će poći, da bi se potom ponovno osvrnula prema meni. "Bilo bi najbolje da mi odmah kažete što jedete — ne znam točno što vaš narod voli." "Mislite, što mi crnci volimo?" Lice joj promijeni boju. "Ne, gospodine. Mislila sam na vas muhamedance." Sada je na meni red da porumenim od stida. "Govorim to stoga što se dolje u kuhinji sprema veliko pečenje, a ja nisam sigurna jedete li to." Doznajem da se zove Kate, ispričavam se zbog nesmotrenosti te zahvalno prihvaćam ponuđenu pečenu piletinu, kruh i sir. "Zar ne želite pivo?" Široko se osmjehnuh. "Rado bih i jedno pivo, Kate." Vrijedna je i odana kao i njena riječ — ubrzo se začu kucanje na vratima

-312-

moje sobe te se ukaza s oslikanim pladnjem krcatim hranom i zemljanim vrčem punim piva. Nakon što joj zahvalih na velikodušnosti, ljupko se zarumeni. "Ovako velik muškarac poput vas sigurno ima i jak apetit." Zadrža pogled na meni koji trenutak predugo, sve se više crveneći. Nisam toliko naivan da ne bih shvatio dvosmislenost njezinih riječi, no za obostrano dobro, pravim se da nisam shvatio, preuzimam pladanj te je ljubazno pozdravljam. Ali nažalost, večera nije prošla u miru kao što sam priželjkivao, jer je Amadou još uvijek prilično bijesan. Uporno krade komadiće hrane s mojeg tanjura, baca ih potom na pod i traži još, sve dok mi nije do te mjere dodijao da bih ga najradije s veseljem zadavio, i dok ljutito razmišljam o tome ponovno začuh kucanje na vratima. Odloživši vrč s pivom na drugu stranu, pobirem ostatke večere natrag na pladanj, pronalazim novčić za djevojčin trud te sa smiješkom otvaram vrata. Trenutak potom bačen sam na leđa dok mi Rafik nogom pritišće grudi, zarinuvši mi nož pod grlo. "Zatvori vrata", čujem ga kako šapće, te u prostoriju uđe i otpadnik Hamza. S prečke iznad kreveta, Amadou stade divlje vrištati. "Ušutkaj tog prokletog majmuna!" Hamza zamahnu rukom, odbacivši Amadoua duž čitave prostorije, sve dok se ne začu tupi udarac o zid. Njegovo majušno tijelo kliznu na tlo poput bačena kamena. "Gdje je?" Rafik zahtijeva odgovor. "Gdje je tko?" "Dječak. Sultanov sin." Od silnog šoka, mozak mi načas zataji. Kako je moguće da znaju? "Sultanov sin? Pa, ima ih toliko da ne znam na koga mislite." "Ne pravi se lud." Hamza me svom snagom udari nogom u rebra. Obuo je cipele od tvrde engleske kože, što prilično boli. "Onaj za kojeg su svi mislili da je mrtav i pokopan, sin one Engleskinje. Znamo da je s tobom, jedino nam nije bilo jasno iz kojeg razloga — no, sada znamo i to." Unosi mi se u lice, cereći se, prstima pokazujući kretnju šuškanja novca. "Mislio si masno zaraditi ovdje u Londonu, je li?"

-313-

Zbunjeni izraz mojeg lica ovaj put je nepatvoren. "Pustite me da ustanem — uopće nemam pojma o čemu govorite." Ponovno me udari nogom, istisnuvši sav zrak iz mene. Osjećam pivo kako mi se vraća natrag u ždrijelo, što je daleko neugodnije od načina kojim je dospjela onamo. "Prestani udarati ovog bijednog gada i pretraži mu sobu!" Rafik bijesno zapovjedi. Potom se spusti na koljeno tik pored mene. "Ti si kriv što je moj stric završio vezan za mulu koja ga je potom vukla kroz pustopoljinu sve dok mu meso nije oderano s tijela, a kosti mu popucaše poput suhih grančica. Stoga se nimalo neću libiti da ti prerežem taj tvoj crni grkljan ako budem morao — nazovimo to ubojstvom zbog povrede časti. Nego, gdje li je to derište ? Znam da mora biti tu negdje — nitko drugi nije me mogao vidjeti kako ti uzimam torbu — za to sam se osobno pobrinuo. Osim šugavog majmuna — a on nema dar govora." Dakle, to je razriješilo jedan dio misterije, no kako li je mogao znati da je promatrač bio upravo Momo? Iznenada mi sinu — Alysin svitak — mora da je u njemu napisala nešto u vezi sa sinom, a Rafik mora da je ipak temeljitije pretražio moju torbu nego što sam mislio. Vjerojatno ga je pronašao i zatražio od otpadnika Hamze da mu ga pročita. Oblije me vruć te potom hladan znoj — kako sam samo bio naivan. "Ovdje nema nikoga." Hamza se zavali punom težinom na krevet. "Dakle, što si učinio s njime?" Licem mu zatitra lukavi osmijeh. "Reci nam i nećemo nikome reći — podijelit ćemo novac koji si za njega dobio na tri dijela, a sultan neće nikada doznati." Rafik se bijesno istrese na njega. "Tako je, dodaj još i izdaju povrh vlastite pohlepe i prelaska na drugu vjeru, ti pseto bezvjerničko! Sultan je moj gospodar — moramo pronaći dječaka i vratiti ga natrag u Maroko. No, najprije ćemo prerezati grkljan ovome gadu." "Smiri se, čovječe — ova je palača uistinu ogromna, mogao ga je skriti bilo kamo — mogao ga je čak prokrijumčariti do grada. Rekao sam ti da je već bio izvan palače, raspitujući se uokolo. Morat ćeš ga zadržati na životu, jer inače nikada nećemo doznati gdje je mali." Umjesto odgovora, Rafik pritisnu svoj maleni nož još dublje prema mome vratu. Osjećam kako mi se koža napela na tom mjestu, popustivši potom

-314-

pod naletom grimizne bujice. Poput alkemijske reakcije, bol se iznenada pretvori u zaslijepljeni gnjev i uz bijesnu riku zbacih Rafika sa sebe i skočih na noge, spreman za borbu. On pade unatrag, udarivši o stol, a oslikani pladanj i njegov sadržaj stropoštaše se na pod uz glasan zveket. U glavi mi odzvanja tek jedna misao — morat ću ih ubiti obojicu, jer, pošalju li glase natrag u Maroko, Alys je mrtva žena. Užas koji u meni probudi posljednja misao ispuni me još većom snagom. Jednom rukom zgrabih Rafika za grkljan, dok mu drugom uhvatih ruku u kojoj je držao nož. Tras! Spotaknusmo se o ormar, taj glomazni komad namještaja. Pod silinom naših tijela, jedno masivno krilo ormara naglo se otvori i udari nasrnulog Hamzu ravno u lice. Bujica psovki slila se iz njegovih usta. Od silne buke nastale prepletanjem njegovih psovki i Rafikovih prkosnih prijetnji, nisam ni svjestan kada se vrata moje odaje naglo raskriliše te u nju nahrupiše naoružani stražari. Dva stražara odvajaju me od Rafika, kojeg su prethodno razoružali, dok treći svlada otpadnika Hamzu. U hodniku iza njihovih leda ugledah sluškinju Kate panično skupljenih ruku. A onda se sjetih Amadoua. Glava mu opušteno kliznu kada ga podignuh na ruke. Slomljen mu je vrat, a ja od muke tiho zajecah. Djevojka se smjesta ukaza pored mene. "Pa ti krvariš!" uskliknu, što je ionako tek usmena potvrda onog sasvim očitog. Potom spusti pogled prema Amadouu. "Oh." Izmaknu se u stranu i ispovraća. Ne mogu joj zamjeriti gađenja — siroti Amadou izgleda kao da su ga raščerupali lešinari jer sam ga svog poprskao svojom krvlju. Odaslan je hitan poziv Ben Hadouu, a on se nakon duljeg odugovlačenja konačno i ukaza, nakostriješen i bijesan. Zuri najprije u Rafika, a potom pogledom strijelja i mene, kao da bi nas najradije obojicu na mjestu sravnio sa zemljom jer smo ga primorali da, ne svojom voljom, napusti večeru u kraljevu društvu. Potom objašnjava stražarima da između Rafika i mene već dulje postoji određena netrpeljivost te da će se on osobno pobrinuti za naše buduće dolično vladanje. "Što se pak Hamze tiče, taj je čovjek svojevoljno promijenio vjeru, no kako je podrijetlom Englez, smatram da podliježe vašim zakonima. Vodite ga sa sobom i činite s njime što god vas volja." Kad smo ostali ponovno sami, ben Hadou od nas zahtijeva objašnjenje: "Dakle, čemu sve ovo?" Uslijedi duga, napeta tišina. Sada je konačno prava prilika za Rafika da mi se osveti jednom i zauvijek? Čekam da me optuži —

-315-

da mahne svitkom pred Kotlokrpinim nosom, zahtijevajući pretres palače ne bi li pronašli sultanova sina, no Tafraućanin me iznenadi držeći jezik za zubima. Sigurno je itekako svjestan Ben Hadouova prezira prema njemu, kao i činjenice da sam ambasadoru daleko miliji od njega, a dodamo li k tome i onaj navodni incident u Hyde Parku...No, tek tada mi sinu, možda on uopće ne posjeduje sporni svitak, pa dakle ni dokaz za ono što bi moglo ispasti nalik na sulude optužbe. Je li svitak ipak zakopan negdje zajedno s mojom torbom, ili se pak nalazi u Hamzinu posjedu? Kako god, dok ne doznam istinu, ne mogu ga optužiti ga za krađu. Dok obojica šutimo, nitko ništa ne riskira, no Ben Hadou naposlijetku izgubi strpljenje i istrese se na nas obojicu, zaprijetivši da će nas poslati prvim brodom natrag u Maroko ponovi li se još jednom takva situacija, i to s naređenjem za izvršenje najstrožije kazne. Istjera Rafika iz moje sobe, a na samome pragu, osvrnu se natrag prema meni. "Nek’ ti netko to pogleda", govori, pokazujući glavom u smjeru rane na vratu. "Zatraži nekog od posluge da dovedu kirurga." Posegnuvši rukom u svoju torbu, izvadi nekoliko novčića i uruči mi ih. "Ovo bi trebalo biti dovoljno." Nestade hodnikom prije nego što sam stigao spustiti pogled. U ruci mi sjaje tri zlatnika. Dovoljno da kupim vlastitog kirurga. Zajedno s njegovom kćeri i obiteljskim psom. No, dobro, možda ipak malo pretjerujem. No, mora da ga ipak muči grižnja savjest — mislim da je tome najviše pridonio pogled na mojeg sirotog majmunčića. Isplahnjujem tragove krvi s Amadoua i umatam ga u komad tkanine. Momu će se srce slomiti kad dozna. Potom vlastoručno zašivam ranu na vratu, trzajući se i stenjući, da bih zatim premotao svoj prilično neuredan uradak zavojem iz vlastite radinosti. Naposlijetku se spuštam do kuhinje gdje zatječem sluškinju Kate kako grije noge na peći. Beskrajno joj zahvaljujem što je pozvala stražare te joj dajem jedan od zlatnika. Djevojka ostade šutke zuriti u novčić, a potom mi ga vrati. "Ne mogu to prihvatiti, uistinu ne mogu." "Ali, meni bi bilo drago da prihvatiš taj oblik zahvale." No, ona na to samo zatrese glavom. "Ja sam samo učinila ono što je ispravno. Kako vaš vrat?" "Ma, bila je to samo ogrebotina."

-316-

"Ogrebotina? Pa krv je šikljala na sve strane. Dajte da pogledam." Sablažnjava se nad mojim uratkom, oprezno dodirujući šavove. "Ostat će vam ožiljak." "A to bi moglo naškoditi mojoj ljepoti?" nasmijah se. "Dodat ću ga svojoj zbirci ožiljaka." "A gdje su vam drugi ožiljci?" "Previše ih je da bih ih sve nabrojio", odgovaram hitro. "No, morat ću vas zamoliti za još jednu uslugu." Oči joj načas zasjaše, a ja uvidjeh, prekasno, da se ponadala kako sam se možda ipak predomislio u vezi s njenom neizrečenom ponudom — sjajno, sada sam je uvrijedio nudeći joj novac i k tome je dva puta odbivši. Uistinu ne znam sa ženama. Lupetajući dalje, pitam je, "Kamo su stražari mogli odvesti Engleza što se zatekao u mojoj sobi, prebjega po imenu Hamza?" Odgovori mi, a ja joj se ponizno naklonih i napustih kuhinju prije nego se dodatno upetljam. Zatvorske ćelije smještene su dolje u podzemnim hodnicima dvorca. Podmićujem jednog od stražara zlatnikom kako bi mi dopustio deset minuta nasamo sa zatvorenikom. "Samo mu nemojte ostaviti ožiljke po licu, to je sve što od vas tražim", procijedi kroz smijeh. Hamza podiže pogled pun nade čuvši naše korake kako se približavaju njegovoj ćeliji, no pogled mu se naglo smrači kada me ugleda. Nos mu izgleda kao crna nabubrena kvrga — čini se da mu je udarac vratima ormara polomio nos. "Što hoćeš od mene, eunuše?" Izgovorena uvreda promumljana je kroz nos, a stražar se kratko vrati do nas kako bi mi napomenuo, "Slobodno me pozovite bude li vam potrebna moja pomoć da ga još malo uneredimo." Otključava vrata ćelije i pušta me unutra. Sačekah kako bih bio sasvim siguran da se udaljio te se potom obratih otpadniku Hamzi. "I, gdje je?" "Gdje je što?" "Torba koju ste uzeli iz moje sobe." "Nisam je ja uzeo." "Znači, vidio si je?"

-317-

Promatra me prepredeno, češući madež na obrazu. "Zašto pitaš?" "Zato što mi je ta torba potrebna." Hladno mi se naceri u lice. "Žao mi je zbog tvojeg majmuna." Jedan pogled dovoljan je da znam kako mu nije nimalo žao. Pokazujem mu zlatnik. "Reci mi gdje je." Djeluje prilično zbunjeno. "Ona prastara torba? Najobičnije smeće — za te pare možeš nabaviti stotinjak torbi iz štavionice u Fesu. Što je, zar imaš neki neograničen izvor zlata, pa ne možeš dočekati da ga se riješiš?" Naginje se prema meni. "Gle, što se mene tiče, Rafika možemo izbaciti iz igre — znam da se vas dvojica pretjerano ne ljubite. Hajde, rukujmo se nad sklopljenim dogovorom, pa možemo podijeliti otkupninu koju ćeš dobiti za dječaka na dva dijela, a ja ću se osobno potruditi da Rafika snađe kakva nedaća u jednoj od mračnih uličica, što kažeš na to?" "Pred tobom je lagana odluka, Hamza — reci mi gdje ste bacili torbu i za taj trud bit ćeš nagrađen zlatnikom, ili ću se istog trena okrenuti i otići, ostavljajući te bez zlata." Sliježe ramenima i naposlijetku otkriva mjesto. Trebao sam se držati vlastitog dijela nagodbe i okrenuti se po dobivenom odgovoru, no ipak popuštam niskim strastima i svom ga snagom opalih nogom u prepone. "Ovo ti je za majmuna!" dobacujem, brutalno se naslađujući. Dvadesetak minuta kasnije, torba je napokon u mojim rukama, ništa ofucanija no ranije, osim ogavnog smrada po konjskoj balegi — nimalo čudno, s obzirom na to da je bila zakopana u stajskom gnoju. Sjajna mjesečina obasjava moje šeprtljave šavove, netaknute — svitak je ondje gdje sam ga i ostavio, ušiven u podstavu. Vadim ga iz njegova skrovišta i pospremam u halju, priljubivši ga uz srce. Vjerojatno ću ipak morati ukloniti otpadnika Hamzu, baš kao i Rafika, no sve dok je dječak na sigurnom, ionako nemaju dokaza. Sada mi još samo preostaje Alysinu poruku isporučiti kralju — ili je pak uništiti te na taj način uzeti Alysinu i Momovu sudbinu u vlastite ruke. Amadoua pokopah ispod ružina grma u jednom od kraljevskih vrtova. To mi se mjesto učinilo dovoljno spokojnim. Svaki put kad vidim ruže u cvatu, sjetit ću se njega.

-318-

34. Na Svijećnicu, izaslanstvo je pozvano u veliku opatiju u Westminsteru na procesiju sa svijećama koja simbolizira ulazak Krista, Svjetlosti Svijeta, prvi put u Hram, četrdeset dana nakon njegova rođenja. Ben Hadou uljudno otklanja poziv. On je vrlo predan musliman, pojašnjava, a muslimanima je Krist tek neki omanji prorok — poštuju ga zbog pronošenja Riječi Božje, no smatraju ga tek običnim smrtnikom. "Čuo sam da je ta opatija pravo graditeljsko čudo", reče Šarif. "Uvjeren sam da nam ne može naškoditi da posjetimo tu Božju kuću, sve dok ne sudjelujemo u obredu. A osim toga, ukoliko svi odreda odbijemo njihov poziv, to bi moglo djelovati vrlo neuljudno." "U redu onda, neka Nus-Nus pođe s tobom." Zaustih kako bih se izvukao od te obveze — jer, nadao sam se posjetiti Moma u rezidenciji vojvotkinje od Portsmoutha — no, potom pomislih, i kralj će sigurno biti u opatiji, i tko zna kakva bi mi se prilika mogla ukazati — te ipak ušutjeh. Izvezeni svitak sada je sa mnom u svakoj prilici — ponio sam ga sa sobom čak i u javnu kupelj na Charing Crossu, kada mi je konačno dodijalo umivati se mlakom vodom iz lavora donesenog iz kuhinje tri kata niže. Ondje su u mene zurili u čudu, iako sam na sebi zadržao košulju — no, prilika da konačno kralju uručim Alysin svitak nije se ukazala već više od tjedan dana i već počinjem blago očajavati. Procesija bi već sama po sebi bila pravi spektakl bilo gdje u svijetu, no još čudesnijom čini je Westminsterska opatija sa svojim golemim stupovima i prekrasnim šiljastim svodom, iako posvuda izloženi portreti umrlih vladara koji vrebaju iz svojih niša, pozlaćeni i živopisni, na trenutke djeluju uistinu sablasno, osvijetljeni treperavim svjetlom tisuća svijeća zbog kojega kao da se miču. Ako se ben Hadou nadao da ćemo Šarif i ja proći neopaženi, prevario se, jer nekoliko trenutaka nakon što smo se zbili među redove običnog puka

-319-

probija se do nas dvorski službenik kako bi nam rekao da je za nas oslobođeno mjesto odakle ćemo imati bolji pregled nad obredom, te se nakon puno guranja, laktarenja i gaženja po tuđim prstima konačno probijamo do klupa rezerviranih za kraljeve goste, tik pod nosom samoga kralja. O samoj ceremoniji neću previše zboriti, osim što moram istaknuti da je bila istančana i svečana poput kazališne predstave, no kada je krenula glazba, ostao sam potpuno zadivljen, jer tonovi golemih orgulja ispuniše čitav prostor, sve do visoko uzdignuta krova, djelujući na trenutke poput lavlje rike, na trenutke poput treperavog ptičjeg pjeva, a kada se u glazbu umješao i zbor, imao sam osjećaj kao da mi se obraćaju sami anđeli, odnosno kao da u opatiji progovara sam Božji glas. Bijah toliko opčinjen da nisam ni primijetio kako mi se niz lice slijevaju suze, sve dok me Šarif ne podbode laktom u rebra, gestikulirajući rukama da obrišem obraze. "Dozna li naš sultan da te ovoliko potresla ova bezbožnička ceremonija, svi odreda gadno smo nadrapali", bijesno mi došapnu. Naravno, nema izgleda da se približim kralju. Promatram ga kako se udaljava Uz dodvoravanje podanika koji se probijaju prema njemu nadajući se prozboriti s njime ili ga dodirnuti, čemu očito pridaju gotovo čudesne odlike. Ne mogu si pomoći a da ne pomislim kako je u slučaju našeg vladara svaki kontakt s njegovim podanicima nešto manje blagotvoran po njihovo zdravlje. Upravo nakanismo poći, kada iznenada iza sebe začuh, "Dobar vam dan, gospodo", te okrenuvši se ugledah jednog od uzvanika također prisutnih na onoj krasnoj večeri kod vojvotkinje od Portsmoutha. Čovjek se nasmiješi, a ja se iznenada prisjetih Nellyna opisa njegove osobnosti, zajedno s njegovim uvaženim imenom. "Dobar vam dan, gospodine Pepys, prava mi je čast ponovno vas sresti." Upoznajem ga s kaidom čiji je engleski na vrlo niskoj razini. Šarif nakloni glavu, smiješeći se, ogolivši pritom šećerom upropaštene zube. "Jeste li namjeravali odmah natrag u palaču, ili vas mogu otpratiti do sajma što se održava povodom Svijećnice u Westminster Hallu, a što je prilično zanimljiva atrakcija?" Prevodim Šarifu. "Engleski suk? To bih doista vrlo rado vidio."

-320-

Gospodin Pepys vodi nas kroz samostane do vrta sa stražnje strane opatije kako bismo izbjegli gužvu. Dolazimo do krasnog, mirnog mjesta obasjanog blijedim veljačkim suncem, krcatim začinskim biljem, povrćem i golim stablima raznih voćki. Saginjem se kako bih proučio srebrnozelene listove niknule uz puteljak. "Istu ovu biljku uzgajamo u Meknesu", pojašnjavam našem vodiču. "Zovemo je sheeba, no mislim da je vi nazivate artemisia, ili pučki, pelin." Naš se vodič saginje kako bi bolje promotrio biljku, a čineći to, nešto mu izviri iz okovratnika. Hitro gura predmet natrag u košulju, no ipak uspijeh opaziti krzno i kandže. Posrami se spazivši moj pogled. "Zečja šapa, kako bih odagnao grčeve u želucu. Sklon sam prejedanju." Nasmiješih se. "Više bi vam koristilo da skuhate čaj od ove biljke - i naš sultan s vremena na vrijeme uživa u čaju od pelina. Poznat je po blagotvornom djelovanju na želudac." "Vi ste liječnik, gospodine?" "Neko sam vrijeme služio kod jednog liječnika iz Aberdeena, pa sam imao prilike ponešto naučiti o ljudskoj anatomiji i njenim nedostacima." "Ne mogu ni zamisliti ovako visokog i snažnog momka poput vas..." rukom opisuje moju veličinu, "da znade išta o tjelesnim nedostacima." Prevedoh Šarifu, a on se na to samo nasmija. "On je eunuh", reče glasno. Gospodin Pepys ostade vidno zatečen. "Za ime Božje, zar zbilja?" Nevoljko kimnuh glavom. "Je li to zato da biste zvonkije pjevali? Imao sam prilike čuti neke sjajne kastrate. Često sam se pitao posjeduje li slavni sopran, gospodin Abel, sve svoje... sposobnosti." Uvjeravam ga da to u mojem slučaju nema nikakve veze s pjevanjem, a on me zgroženo promatra, sav u čudu. "Ne mogu ni zamisliti ništa strašnije." Hodamo u tišini narednih nekoliko minuta koliko nam je potrebno da stignemo do velike dvorane, prostrane građevine uzdignute na masivnim kamenim potpornjima. Žamor sajmišta i prije nego stigosmo do njega toliko je glasan da je naš vodič primoran podignuti glas. Pita nas želimo li kupiti nešto određeno. Kaid priznaje kako bi rado kupio kakav slatkiš, a ja odgovaram kako bih rado nabavio kvalitetnu tintu, na što se gospodin Pepys

-321-

blaženo nasmiješi. "Ah, pregovori o Tangeru — sve te silne zabilješke." Potom zatrese glavom. "Godinama sam osobno sjedio u toj komisiji — vrlo nezgodna stvar, uvijek jedan korak naprijed, tri natrag. Sigurno ste i sami svjesni koliko je to pitanje složeno — osobno ne vidim nikakvo lagano rješenje. Valja imati na umu da ovdje nije u pitanju čista logika — umiješano je tu puno emocija i puno iracionalnosti." Nasmiješih se. "I to s obje strane, uvjeren sam." "Baš kao i u svim ljudskim aktivnostima. Održavanje te kolonije stoji nas suhog zlata, znatno više od onoga što sebi zapravo možemo priuštiti, no kralj ima osjećaj da bi odustajanjem od te kolonije iznevjerio svoju ženu — kao što znate, dobio ju je u sklopu njezinog miraza — a kako ju je iznevjerio u mnogim drugim stvarima, prilično je odlučan kada je u pitanju Tanger. A tu je ujedno u pitanju siroti grof od Plymoutha." Upitno podignuh obrvu. "Charlesov sin — nezakoniti, naravno, ali ipak sin. Dao mu je zapovjedništvo nad kraljevskom regimentom, imenujući ga pukovnikom. Poslan je u Maroko u ljeto 1680. godine, da bi četiri mjeseca potom podlegao gripi. A bilo mu je tek dvadeset i tri, sirotom momku. Charles je to vrlo teško podnio." "Koliko kralj ima djece?" upita Šarif. Gospodin Pepys slatko se nasmija. "Prema posljednjem izračunu oko tucet, od toga deset na životu, i od toga nijedno od njegove voljene Žene, što je prava šteta. On uistinu uživa u ženskome društvu — a tko bi mu zamjerio? Što vi mislite o našim ženama, Nus-Nus? Zaista su sočne, zar ne?" Iznenada zastade, prisjetivši se mojeg nedostatka. "Oprostite mi, gospodine, nisam vas kanio uvrijediti." "Bez brige, još uvijek sam u stanju uživati u ljepoti neke slike, iako nisam u stanju baratati kistom, a priče s vašeg dvora uistinu su vrlo zabavne." "Naš kralj ima petstotinjak djece", reče Šarif glasno, prekinuvši naš razgovor. Naš se vodič širom osmjehnu, očito ne vjerujući ni riječi. "I tisuću žena!" Potvrdno kimnuh glavom. "Ismail se hvali kako ima po jednu ženu iz svake do sada otkrivene zemlje na svijetu."

-322-

"Ha, to je prava zbirka! Osobno moram priznati da je meni i jedna sasvim dovoljna. Nego, evo nas, stigosmo — ne udaljavajte se, ovih dana sve vrvi od džeparoša." Unutrašnjost dvorane uistinu je impresivna — prilično sam iznenađen što tako prekrasan prostor služi isključivo za sajmove, te to i naglas komentiram. "Ostalo vrijeme ovdje zasjeda Sud pravde", odvrati gospodin Pepys. "Vidite li one mračne trice tamo gore?" Pokazuje nam u smjeru tri neprepoznatljiva predmeta što vise s golemih stropnica. "To su glave izdajica koji su osudili kraljeva oca na smrt u ovoj istoj dvorani — Cromwell i njegovi generali, Ireton i Bradshaw. Ostale su visjeti ovdje kao podsjetnik na ono što će se dogoditi svakom izdajici koji se okrene protiv kraljevske krune." Nasmijah se. "I naš vladar čini isto." "Osam stotina glava na zidu u Meknesu", Šarif veselo dometnu. "Osam stotina?" Gospodin Pepys upitno me pogleda. "Petsto djece, osamsto glava i tisuću žena — Maroko mora da je vrlo bogata zemlja!" Duž čitave dvorane poslagane su tezge sa svakojakom robom. Trgovci se probijaju kroz gomilu kupaca noseći pladnjeve sa slatkišima, češljeve, naranče, noževe. Uočavam čovjeka koji prodaje bilježnice i pera te kupujem ono što mi je potrebno; nakon dosta premišljanja, kaid dobavlja veliku vreću paprenjaka. Čovjek što prodaje perad zaslužuje dodatne bodove pred konkurencijom izloživši ofucanog pauna na uzici; drugi nam pak trgovac nudi vruće magareće mlijeko. Gospodin Pepys zaleti se ravno do trgovca što prodaje ženske modne dodatke, provodeći jednako mnogo vremena u odmjeravanju ljepuškastih gospođica što razgledavaju robu, koliko i u biranju kupovine. Pokazuje mi zelene svilene čarape koje je upravo kupio. "Petnaest šilinga, no vrijede svakog novčića — jučer sam se posvađao sa svojom suprugom Elizabeth — došlo je do omanjeg nesporazuma u vezi sa susjedovom sluškinjom. Naravno da u svemu tome nema nikakve istine!" naceri se. "Pođite za mnom, idemo posjetiti šarlatane — oni su uvijek sjajan izvor zabave." Na samom kraju sajmišta nalaze se trgovci nanizani po stubama kako bi što bolje oglašavali svoju robu, okruženi velikom gomilom promatrača, uglavnom muškog roda. Prvi od njih nudi tinkturu "iz samog srca tamnog

-323-

afričkog kontinenta, supruge će vam garantirano biti vrlo zahvalne! Kap na dan i garantirano ćete biti aktivni čitave noći." Naginje se naprijed tapšući se po nosu u znak stroge povjerljivosti. "Neće biti u stanju nositi se s vama — morat ćete nabaviti i pokoju ljubavnicu sa strane!" Posao mu ide kao od šale. "Vaš kralj očito ima dobru zalihu takvih trava", dobaci gospodin Pepys kroz smijeh. "Njemu to ne treba", Šarif bijesno odbrusi, shvativši to kao uvredu. Sljedeći šarlatan razmahuje se nečime nalik na bikova muda, a za što se ubrzo ispostavi da i jesu. U šarolikoj ponudi također nudi spolne organe lava, tigra i kita, baš kao i čitav niz tajanstvenih afričkih trava, a koje mi izgledaju kao najobičnija krizantema, jetrnjak i rutvica. Treći pak nudi "univerzalan sklop lijekova" koji uključuje kamenčiće bezoara, mahovinu s lubanje smaknutog zločinca, pljuvačku čovjeka koji posti i urin "bezgrešnog dječaka". Posljednji u nizu šarlatana okupio je gomilu žena. U ruci drži staklenku punu prozirne tekućine, tvrdeći da je riječ o "čistoj svibanjskoj rosi, sakupljenoj u zoru podno moćnog hrasta — pravo čudo u ponovnom postizanju savršena tena, čak i kod ožiljaka od vodenih kozica". Ne uspijevajući se suspregnuti, prasnuh u glasan smijeh. Čak ni u Marakešu, gdje obitava znatan broj šarlatana, ne bi mu pošlo za rukom prodati najobičniju vodu. Također nudi "zdravi grašak za gubitak prekomjerne težine". Pojašnjavam Sarifu o čemu se radi, a on se samo počeša po glavi. "Ne bi baš previše zaradili prodajući to u Maroku." "U našoj zemlji", pojašnjavam našem vodiču, "žene se trude biti što punašnije. Svaki dan jedu smjesu koštica gorke dinje i meda ne bi li dobile na težini." Gospodin Pepys zakoluta očima. "Žene. Obožavam ih, no ne razumijem ih ništa više u svojoj četrdesetisedmoj godini nego što sam ih razumio sa sedamnaest." "Čemu ovo služi?" upita Šarif znatiželjno, upirući prstom u kavez pokraj šarlatanovih nogu, pun štenaca starih jedva nekoliko dana. Gospodin Pepys odvlači nas od trgovca. "Ljudi su uistinu spremni na sve ne bi li pronašli lijek za svoje izmišljene nedostatke i boljke. Bojim se da ovim sirotim stvorenjima predstoji kuhanje u vinu, nakon čega će ih protisnuti ne

-324-

bi li iscijedili esencijalne sokove za koje ljudi vjeruju da izbjeljuju kožu." Okrenusmo se da pođemo kada začuh, prilično razgovjetno, riječi "čarobni eliksir" i "pacijentu vraća savršeno zdravlje...". Povukoh našeg vodiča za rukav. "Pričekajte!" "Što vam bi, prijatelju dragi?" "Netko je spomenuo nekakav eliksir, no ne vidim točno tko." Pogledom pretražujem po gomili, ali uzalud. Gospodin Pepys blagonaklono se nasmija. "Ovdje pouzdano nećete naći eliksir života! No, ako vas zanimaju čudesa s područja znanosti, slobodni ste pridružiti nam se na jednom od naših sastanaka." "Sastanaka?" "Sastanaka Kraljevskog društva, dragi prijatelju — sastanaka Nevidljivog fakulteta, recimo to tako. Momci na tim sastancima proizvode svakojaka čudesa." Idućeg dana na vrata nam dolazi paž s još jednom pozivnicom. Naivno se ponadah da je riječ o jednom od sastanaka koje je spominjao gospodin Pepys, ali ne — u pitanju je daleko prestižniji poziv, poziv na glazbeno druženje tog poslijepodneva u sklopu kraljevske rezidencije. Panika me hvata čim kročismo u prostranu dvoranu, jer uočih Moma odjevenog u odijelce od zlatne čipke kako stoji pokraj vojvotkinje od Portsmoutha, s Jacobom s njene druge strane, a među kojima Louise — u krem bijeloj haljini, okićena biserima i kose napudrane zlatnim prahom — naprosto bliješti bjelinom. Čine vrlo dojmljivu sliku koja privlači poglede ama baš svih posjetitelja. Preplavljen strahom, pogledom tražim Rafika, no on je zaokupljen proučavanjem detalja raskošne dvorane te, kada Momo podignu pogled i spazivši me rastegne usne u širok osmjeh, ta gesta srećom prođe neopaženo. Kralj ulazi nešto kasnije, s Nelly pod jednom rukom, i ukočenom ženom strogih crta lica pod drugom rukom. Za njom ulazi i visok crni muškarac široka lica prekrivenog plemenskim ožiljcima — dakle, ovo mora da je Mustafa, a uvažena dama pretpostavljam da je vojvotkinja Mazarin. Pogledom lijeno preleti preko mog lica, a gornja joj usna lagano zatitra u poluosmijeh dok prolazi pored mene. Glazba je uistinu božanstven spoj dirljivog broja žicanih instrumenata s

-325-

cimbalima što udaraju moćnu bas pratnju od koje osjećam podrhtavanje u grudima. Kada se kompoziciji pridružiše i zvonki glasovi kastrata, osjećam se baš kao i dan prije u Westminsterskoj opatiji - kao da mi se duša izdiže iz tijela. Potpuno izvan moje moći, u očima mi se stadoše nakupljati suze. No, kada se osvrnuh oko sebe kako bih taj trenutak podijelio s ostalima, opažam ostatak marokanskog izaslanstva kako ukočeno sjede u svojim najsvečanijim odorama, trudeći se ne djelovati kao da im je suviše neudobno ili dosadno, a neki dvorani ne samo što nisu dirnuti glazbom nego još i neometano ćaskaju. Takvo ponašanje potpuno je nezamislivo na Ismailovu dvoru — za takav prijestup potekla bi krv, letjele bi glave i razlijegali se krici. Recital naposlijetku biva priveden kraju, nakon čega uslijedi učtiv pljesak. Cimbalist ustaje od svojeg instrumenta i klanja se uzvanicima - očito je ujedno autor ovog djela, iako prilično mlad momak, vrlo ozbiljna izgleda. "Bravo, Henry!" gospodin Pepys dovikuje. "Još jedan trijumf!" Dok polagano napuštamo dvoranu, jedan od paževa povuče me za rukav. "Kralj želi razgovarati s vama." Ben Hadou naglo se okrenu, očiju sjajnih od oduševljenja. "Vjerojatno ste mislili na mene. Ja sam ambasador — on je samo moj tajnik." "Ne, gospodine, kralj je posebno naglasio da želi razgovarati s visokim crnim gospodinom." Kotlokrpa me prostrijeli pogledom. "Ne mogu uopće zamisliti o čemu bi on točno s tobom želio razgovarati, no potrudit ću se doznati." Vode nas do njegova veličanstva, a ja se uspješno suzdržavani od bacanja na rio u dubok naklon, naučivši do sada da je engleski dvor po tom pitanju nešto neformalniji od našeg dvora u Meknesu. Kralj nezainteresiranim pogledom preleti preko Ben Hadoua, zaustavivši se potom na meni. "Kako vam se svidjela glazba, gospodine?" Iako pitanje uopće nije bilo namijenjeno njemu, ambasador hitro uleti s odgovorom. "Prekrasan koncert, vaše visočanstvo, uistinu prekrasan." Laže, znam ga, jer glazba ga ni najmanje ne zanima. Sve vrijeme, kralj svojim tamnim pogledom mjerka mene — djeluje kao da se pritom sjajno zabavlja. Potom zakorači između nas i uhvati me za lakat. "Svirate li vi koji instrument?"

-326-

Sledih se. Kotlokrpa će mi oderati kožu zbog ovoga. Ali, što ja tu mogu? "Znam ponešto odsvirati na gitari, gospodine, a sviram i oud — vrstu arapske lutnje." "Mogli bismo to onda iskoristiti." Daje znak cimbalistu da pristupi. "Gospodine Purcell, pođite sa mnom. A vi, gospodine Pepys, gospodine James, odaberite svoje omiljene violiniste i dovedite ih u glazbenu dvoranu!" Okreće se prema meni, smiješeći se poput razdraganog dječaka. "Pođite s nama, gospodine, nek’ se zaori glazba! Primijetio sam vas još u katedrali — kunem se da još nikada nisam sreo nijednog smrtnika toliko dirnutog glazbom." Engleski je kralj čovjek nevjerojatne energije — gotovo bi se moglo reći da isijava iz njega. Po tome me donekle podsjeća na Ismaila — čini se da dijele isti nemir duha i hitrost koraka. Rečeno mi je da Charles svako jutro rano ustaje kako bi prošetao ili odigrao partiju tenisa, da pliva i jaše, odlazi u lov i pleše (te nesumnjivo zadovoljava svoje brojne konkubine) žestinom muškarca upola mlađeg od njegove stvarne dobi. U svakom slučaju, teško slijedim njegov korak na putu iz dvorane kroz nebrojene hodnike, iako mi je korak prilično dug. Osvrnuvši se, vidim glazbenike kako se vuku za nama, spriječeni teretom instrumenata, dok za njima tapkaju gospodin Pepys, cimbalist i sumnjičavi ben Hadou. Je li ovo konačno moj trenutak? Strogo sam dresiran da se nikada ne obraćam vladaru ako se on najprije ne obrati meni, no ovo mi je možda jedina prilika. "Gospodine", zaustih, prikupljajući hrabrost. "Želio bih razgovarati s vama vezano za jednu vrlo važnu stvar." Dobacuje mi znatiželjan pogled. "Nastavite." "Gospodine, ima jedna dama..." To ga nasmija. "Ah, uvijek je u pitanju neka dama. Vidim da niste gubili vrijeme tijekom boravka ovdje." "Navedena dama nalazi se u Maroku, pri sultanovu dvoru. Odnosno, točnije, unutar njegova harema. Riječ je o jednoj Engleskinji iz ugledne obitelji." "Mislim da mi je Nelly nešto spominjala. Nastavite." Pojašnjavam mu u kratkim crtama okolnosti Alysina zatočeništva. "A kako je uzoritoj dami ime?" "Alys, gospodine. Alys Swann." "Sto ste ono rekli, odakle je podrijetlom?"

-327-

"Iz Haaga, gospodine — njezin je otac gorljivo zagovarao rojaliste i tijekom rata bio je prisiljen pobjeći u Nizozemsku." Lice mu se naglo ukoči, korak uspori te se konačno posve zaustavi. "Ne želim više čuti ni riječi." Potpuno izvan sebe zbog tog komentara, nastavljam unatoč njegovu zahtjevu. "Preklinjem vas, gospodine, saslušajte me. Zamolila me da vam ovo uručim, budem li ikako u prilici. Izvezla je taj svitak vlastitom rukom, pomno ga zašivši kako bi sadržaj ostao tajnom." Vadim Alysin svitak i predajem mu ga, zaklanjajući tijelom tu radnju od ostalih koji nam se sve više približavaju. Vidjevši ga kako oklijeva preuzeti poruku, grubo mu je tutnuh u ruku. "Preklinjem vas, vaše visočanstvo, pročitajte je — tri života ovise upravo o vama." Jedan dulji trenutak stojimo tako dok nam se ostatak glazbene družine sve više približava, a meni se u glavi vrti misao, "Gotovo je, propao sam." Mora da je u mojim očima ugledao očajanje, jer naposlijetku ipak prihvati svitak i spremi ga u unutarnji džep. "Istinski prezirem spletke, dragi mladiću", kratko reče prije nego nastavi hodati. "No, čovjek poput vas koji toliko voli glazbu sigurno ima dobro srce, stoga vam odlučih vjerovati." Jedva da se sjećam ičega što se događalo narednih sat vremena, toliko bijah opijen činjenicom što sam konačno uspio obaviti svoj zadatak. Sjećam se kao kroz maglu da sam na španjolskoj gitari odsvirao duet s kraljem te da se pokazao daleko vještijim glazbenikom od mene. Gospodin Pepys svirao je flažolet, a ja lutnju, praćeni tucetom dirljivih violina i gospodinom Purcellom na spinetu, a ovaj potonji povjerio mi je sa sjajem u očima da mu je Sjeverna Afrika poslužila kao divna inspiracija, jer trenutačno piše kompoziciju zasnovanu na ljubavnoj priči između grčkog junaka i tragične kartaške kraljice te je stoga posebno oduševljen činjenicom da me imao priliku upoznati. No, moje uzvišeno raspoloženje ubrzo kvari Ben Hadou. Uhvativši me čvrsto pod ruku dok se družina razilazila, užurbana koraka usmjerava me natrag prema našem smještaju. "Zar si čvrsto odlučio sabotirati našu misiju? Najprije izigravaš budalu dolje u parku, a sada se guraš ruku pod ruku s našim domaćinom kao da ste si ravni, a ne tek jedan običan rob u društvu uvažena kralja. Ja sam taj koji predvodi ovo izaslanstvo i ako se kralj ikome od nas kani obratiti, onda sam to ja. Dakle, o čemu ste razgovarali?"

-328-

"Isključivo o glazbi", slagah. On progunđa nešto sebi u bradu. "I to je sve?" Kimnuh glavom, strahujući da bih se mogao izlanuti. Malo poslije ponoći začu se tiho kucanje na mojim vratima. Mamuran od sna, otvaram vrata i zatječem paža sa srebrnim poslužavnikom na kojem se nalazi poruka zapečaćena crvenim voskom s utisnutim kraljevskim pečatom. Preuzimam poruku i povlačim se u svoju odaju, dok mi srce divlje lupa. Pismo našvrljano na neurednom komadu papira prilično mi je teško dešifrirati, jer nisam naviknut na engleski rukopis. U poruci kratko piše: Šetalište Birdcage, Park St James "Sutra u zoru" C.R.

-329-

35. 4.veljače 1682.

Ustajem još prije zore — ovaj put ne radi molitve, iako izgovaram Bogu čitav niz zavjeta dok navlačim kapuljaču preko glave i iskradam se u mračnu jutarnju izmaglicu. Kada konačno stižem do mjesta za koje pretpostavljam da je Šetalište Birdcage — jer ovdje se nalazi čitav niz pernatih stvorenja, u krletkama i izvan njih, a koje još uvijek snivaju blaženim snom, kljunova uronjenih ispod krila — ružičasta svjetlost obasjava oblake na istoku, obojivši mirnu vodu ukrasnog jezerca. Povukoh se ispod krošnji drveća i čekam, a nedugo potom u daljini ugledah visoku, vitku siluetu ogrnutu pelerinom kako se približava brzim korakom. Prepoznajem ga već po držanju, zanemarivši trorogi šešir — stupih pred njega u nakani da se naklonim, kada začuh kraljev duboki glas kako mi zapovijeda, "Zaboga, čudni čovječe, nemojte mi se klanjati!" Zakorači u sjenu drveća gdje sam se i sam do maločas skrivao. "Dječak kojeg spominje, jeste li ga doveli sa sobom u London?" Promatra me u nevjerici dok objašnjavam kakvim sam se domišljatostima bio primoran poslužiti ne bih li Moma izvukao iz Maroka i doveo ga na njegov dvor. Stigavši do onog dijela priče kako sam ga prerušio u malenog crnca, glasno se nasmija. "Dakle, Nus-Nus, moram priznati da ste prilično dosjetljiv momak. Prikriti dječaka ovako svima ispred nosa uistinu je vrlo smion potez, a dodijeliti ga u ruke Louise pokazuje dar pravog genijalca! Želim da mi ga sutra dovedete, odmah nakon zvanične večere. Uspnite se stubištem Privy — izdat ću upute gospodinu Chiffinchu da vas pusti unutra. Možete li to nekako izvesti?" Kimnuh glavom. "Naravno, vaše visočanstvo. Hvala vam." Ne uspijevši se suzdržati, spuštam se na koljena kako bih mu poljubio ruku u znak zahvalnosti i olakšanja, no on se samo nasmija i produži dalje. Dok sunce izlazi nad krovovima White Halla, osjećam se kao da sjaji samo za mene, te zahvaljujem svim bogovima kojima sam se ikada molio. Momo će sutra konačno biti na sigurnome, pod kraljevom zaštitom, položivši temelje da mu se i Alys uskoro pridruži. Učinio sam sve što je od mene bilo

-330-

traženo — sada mi još samo preostaje nabaviti eliksir za Zidanu. Ah, NusNus, uistinu si sretan i sposoban momak, govorim si — smion i dosjetljiv, kao što kralj reče, a tko sam ja da to poreknem? Dođe mi da zakukuričem poput pijetla, eto koliko sam ponosan. No, bilo bi mi bolje da sam se u tom trenutku sjetio da nakon svakog izljeva samohvale najčešće slijedi nisko slijetanje. Svi su znakovi upućivali na to. Na horizontu se stadoše skupljati tamni oblaci, crna mačka prepriječila mi je put u trenu kada sam ulazio u palaču, a uzimajući doručak iz malene kuhinje, nehotice prosuh sol. U kuhinji upitah kuharicu, prilično zlovoljnu stariju ženu, je li Kate možda negdje u blizini, na što mi ona ljutito odbrusi, "Ne, ta lijena kučka nije ovdje, a jedan vražji crnac nema se što raspitivati o njoj!" U znak prezira prema mojoj boji kože i robovskim obilježjima, uvalila mi je uz meko kuhano jaje toliko star kruh da sam na njemu uspio polomiti zub, što me istog trena u mislima vrati ponovno u ćeliju mekneškog zatvora prije toliko godina. I to mi je trebalo poslužiti kao upozorenje — opasnost vreba iza svakog ugla, a nad svakim krasnim prizorom odnekud izviruje smrt. Uspinjući se stubištem natrag do svoje sobe, toliko sam smeten tom snažnom kombinacijom ushita i boli, da se umalo zaletjeh u leđa Ben Hadouu, koji se bosonog šulja uza stube. Zastadoh kako bih mu pružio priliku da se neometano nastavi šuljati, sretan što ni on mene nije opazio. Pitam se gdje li se skitač u ovo doba, i to bos, on koji uvijek toliko drži do izgleda? Možda se otišao okupati i pomoliti, korim samoga sebe, ili je pak poput mene otišao zatražiti nešto raniji doručak. No, cijela me stvar prilično izjeda. Ovaj dan sa sobom nosi još jedan poziv — jer gospodin Pepys, uistinu čovjek od riječi, pozva ambasadora i mene da prisustvujemo sastanku u Kraljevskome društvu. "Ti su sastanci obično otvoreni samo za članove", govori nam u povjerenju dok se kasnije toga jutra vozimo kočijom kroz pretrpane ulice, "no, osobno sam razgovarao sa Sir Christopherom te će vam iz usluge prema meni dopustiti da nam se danas pridružite. Odlučite li ostati nešto duže u Londonu i ako vam se svidi, možda bismo vas mogli proglasiti počasnim članovima?" Ben Hadou oduševljen je tom ponudom i pritom iskazuje veliku ljubav za znanost za koju nisam ni znao da je posjeduje. Temeljito ispituje gospodina

-331-

Pepysa o povijesti samoga Društva i njegovim poznatijim članovima, a naš mu domaćin s veseljem odgovara. Nepoznata imena prolaze pokraj mene, ne ostavljajući traga. Um mi je ravan poput pijeska na plaži zaglađenoj plimnim valom. Osjećam se gotovo blaženo — izuzev napuklog zuba. Čak i gradske ulice kroz koje prolazimo — prepune prljavštine i blata, prosjaka i uličnih bundžija, prožete smradom ribe i konjskog izmeta — djeluju daleko dobroćudnije nego ikada prije, unatoč sivom nebu i kisici koja počinje lagano sipiti. Smiješim se grupici muškaraca zabavljenim razgovorom na jednom od gradskih uglova, no moj je spokoj ubrzo prekinut kada razgovor biva zamijenjen glasnim povicima, nakon čega slijedi razmahivanje noževima te iznenadno prskanje krvi. Gospodin Pepys smjesta izviri kroz prozor kočije i dobaci nešto kočijašu, na što ovaj tri puta zazviždi u zviždaljku. "Ovo će začas dozvati redare", pojašnjava nam. "Nemojte se pretjerano uzbuđivati, prijatelji dragi — redarstvenici će već to riješiti." Gresham College, smješten na širokoj prometnici Holborn, prilično je mirno mjesto u usporedbi s prethodno viđenim. Prolazimo kroz kolonadu što uokviruje prekrasno unutarnje dvorište s pravilnim travnjacima i drvećem, te stižemo do dvorane za sastanke gdje nas dočekuje dvadeset, možda trideset, muškaraca s vlasuljama i ozbiljnim izrazima lica, od kojih prepoznajem njih petoricu kao česte goste kraljeva dvora. Predsjednik Društva, Sir Christopher Wren, prilično umišljen muškarac srednjih godina, poželje nam dobrodošlicu, s osmjehom koji mu se ne odražava u očima. "Čujem da je vaše izaslanstvo društvena senzacija godine", posprdno nam dobaci, da bi se potom okrenuo i nastavio razgovarati s gospodinom Evelynom. Kotlokrpa djeluje prilično uvrijeđen izjavom, no u tren se raspoloži kada ga predstavile gospodinu Deaneu, koji mu izražava komplimente na sjajnim jahaćim vještinama te komentira kratkoću stremena u odnosu na torzo i brzinu. U dvorani je izložen škorpion pronađen u nekoj prodavaonici ulja u Londonu. Ben Hadou i ja razmijenismo poglede: ako je ovo razina čudesa kakvom ovdje raspolažu, čeka nas uistinu dosadan dan. Izloženo je i nekoliko većih grumena jantara s ostacima kukaca — ni to nam nije nikakva novina. Zidana posjeduje jednu ogrlicu u kojoj čuči veliki okamenjeni pauk, zauvijek sačuvan u toj mirisnoj smoli, a koja joj često resi vrat.

-332-

Slijedi podulja rasprava na latinskome, od koje ni ambasador ni ja nismo u stanju razumjeti ni riječi, iako mi se čini da je riječ o odlikama čitavog niza različitih tvari i predmeta, zlata i srebra, vode i krzna, pčele i lista, a koji potom bivaju temeljito proučavani s pomoću neke neobične sprave koja se sastoji od dugačkog ukrašenog tuljca i zaobljene staklene leće na koju promatrač prislanja jedno oko. Ben Hadouu nude da kroz tuljac promotri pčelinji usni otvor, što on i učini, da bi već trenutak kasnije zgroženo odskočio komentirajući čudovišne proporcije spomenutog predmeta, što prisutne prilično zabavi. Odabirem radije promotriti list, jer nekako više odgovara mojem trenutačnom raspoloženju, te bivam nagrađen raskošnim uzorkom zelenih i žutih tonova ispresijecanih providnim žilicama. To iskustvo djeluje mi gotovo poput halucijacije — kada se konačno odmaknuh od tuljca, osjećam vrtoglavicu i ošamućenost, kao da mi je netko pružio priliku zaviriti u tajanstveni svijet dotad nevidljivog. Oporavivši se od susreta s iznenada divovskim kukcem, Ben Hadou inzistira na tome da prouči sve predmete izložene na stolu, uključujući i vlastiti prst, a kako se sastanak dalje nastavlja, dopuštam si da u mislima otplovim u ugodne maštarije o budućnosti koja nam predstoji: zamišljam Moma odjevenog u prekrasno plavo svileno odijelce, u društvu svoje prelijepe majke zagrnute bež satenom. Nema potrebe za zlatnim prahom ili otrovnim ceruzitom da bi se naglasile prirodne ljepote Alysine porculanske puti ili suncem pozlaćene kose, nema potrebe za kapima beladone kako bi se proširile zjenice njenih savršeno modrih očiju. A tu sam i ja, u baršunastom odijelu s prslukom, sa srebrnim kopčama na cipelama i crnom vlasuljom koja je zamijenila moj dosadašnji turban — ponosno stojim iza njih dok poziramo umjetniku koji će naslikati taj portret, a koji će krasiti naš novi dom. U jednoj od sočnih maštarija zamišljam Alys kako u naručju drži malenu djevojčicu — našu kćer (dajem mašti oduška) — umotanu u pjenastu čipku, pokazujući je krugu dvorskih dama. "Kakve su to ludosti!" hvatam se u pola misli, kudeći se u tišini. Pa ja sam eunuh. Nisam u stanju imati djecu. K tome, ja sam običan rob, a ona plemkinja — ja sam crn kao noć, ona bijela poput bijeloga dana, a to dvoje nikada se neće spojiti. Ah, ali ti možeš biti noć, a ona sjajna mjesečina, ohrabruje me tihi glas u meni, i tko zna čime bi još taj spoj mogao uroditi? Prilično bolno bivam probuđen iz sanjarije oštrim naletom boli u predjelu napuknutog kutnjaka, te iako sam prilično siguran da sam uspio prikriti jecaj

-333-

koji je bol proizveo, gospodin s bujnom smeđom vlasuljom naginje se prema meni i pita jesam li dobro. "U pitanju je samo lagana zubobolja", odgovaram. "Polomio sam jutros zub na prilično tvrdom komadu kruha." "Zaboga, čini se da su mjere štednje na dvoru mnogo strože nego što sam mislio!" Predstavlja nam se kao gospodin Ashmole, kaže da je stigao na sastanak iz Oxforda, te me s velikim zanimanjem zapitkuje o mojem podrijetlu, ispitujući Kotlokrpu o maurskim običajima, pojašnjavajući nam da je sakupljač antikviteta i neobičnih predmeta te da upravo radi na otvaranju muzeja kako bi zbirka postala dostupnom široj publici. Potom uzdahnu. "Ah, volio bih da mogu više putovati. Čini se da svijet svakim danom postaje sve veći — tu su Afrika, Amerika, Kina... Zamislite samo ona silna prekrasna bogatstva koja možete sakupiti na tim putovanjima, umjetnine što pripadaju brojnim drugačijim kulturama...Među izlošcima imamo i sjajnu oderanu kožu jednog indijanskog poglavice i sedlo koje je Džingis-kan osobno koristio u svojim pohodima." Ben Hadou lagano se namršti. "Bojim se da vam ne mogu ponuditi ništa takvih razmjera, no imam dvije krasne maurske mamuze koje bih vam rado ponudio za zbirku." Ashmole djeluje oduševljen. "To bi bilo uistinu prekrasno. No, ne mogu ih prihvatiti, a da vam nešto ne ponudim zauzvrat." Razmisli na trenutak te potom izjavi, "Možda bih vam se mogao odužiti povećalom koje biste mogli ponijeti sa sobom natrag u Maroko — a u toj istoj kući živi i jedan moj prijatelj koji bi vam mogao popraviti zub." Ben Hadou sijevnu pogledom. "Uvjeren sam da nema potrebe da Nus-Nus gnjavi vašeg prijatelja, no moram priznati da bih uistinu volio imati jedno od tih vaših čarobnih povećala." "Ne mogu vam jamčiti da će biti jednako jako kao mikroskop gospodina Hookea, no mislim da će vam se svejedno svidjeti. Pođite sa mnom nakon sastanka do kuće gospodina Draycotta, da vidim što se dade učiniti. Nije daleko odavde, nešto južnije od ulice Fleet." Primjećujem da se Kotlokrpa prilično koleba u vezi ovog poziva, no na kraju ipak pristojno odbija, pojašnjavajući da ga čekaju brojne obveze u palači. Naposlijetku se dogovoriše da ja pođem s gospodinom Ashmoleom kako bih preuzeo povećalo te bivam oslobođen svih ostalih dužnosti toga dana.

-334-

Ispostavlja se da je gospodin Ashmole sjajno društvo. Inzistira na tome da se prošećemo, umjesto da se odvezemo kočijom, pokazujući mi usput razne zanimljivosti. "Znate, u mojim godinama jako je važno kretati se, ponajviše iz straha što bi se moglo dogoditi zastanete li na trenutak." Podigoh obrve, ne rekavši ni riječi. Sigurno mu nije više od pedeset godina, a kreće se jednakom brzinom kao i sam kralj, dok mu štap služi više kao modni detalj, a ipak govori o sebi kao o kakvom starcu. Hitrim korakom spuštamo se niz ulicu Chancery Lane u trenu kada se nebesa otvoriše nad nama. "Zaboga", reče moj pratioc, podigavši pogled ispod ruba šešira s kojeg se cijedila kiša. "Bojim se da će vaš turban biti sasvim upropašten. Nije mi palo na pamet ponijeti kišobran." "Bez brige, ionako ne podnosim kišobrane", vedro ga uvjeravam. Sklanjamo se u tavernu Black Spread Eagle kako bismo sačekali da prođe najgori pljusak. U taverni je prilično bučno i zadimljeno, no moja je prisutnost privukla prilično pozornosti te uskoro zavlada neugodan tajac. A tada netko od prisutnih provali, "Boga ti, koje čudovište!" nakon čega uslijedi opći smijeh i još dobacivanja. "Je li boja prava ili se samo prefarbao, što mislite?" "Ne želimo crnce u ovoj taverni!" "Hej, Otelo, vrati se natrag na pozornicu!" Gospodin Ashmole djeluje zgroženo. "Tako mi duše, gospodine Nus-Nus, primite najdublju ispriku za bezobrazluk mojih zemljaka. Možda je ipak bolje da se hrabro suočimo s kišom." Upravo se probijamo kako bismo izašli iz taverne, kada me neki čovjek zgrabi za nadlakticu. "Hej, Mustafa, podsjeti svoju gospodaricu da mi još uvijek duguje osamdeset funti za onaj stol!" Okrenuh se i pomno promotrih govornika, bogato odjevenog, no prilično zapuštenog mladića ofucane i loše podšišane brade. "Ja nisam Mustafa." Momak stisnu obrve, prilično zbunjen. "Nemoguće da postoje dvojica iste visine i boje. Samo ti njoj reci, čuješ li me? Prenesi joj komplimente gospodina Jakesa koji je ujedno podsjeća na njezin dug. Ako se ne varam,

-335-

vidjet ću je na premijeri Gradske nasljednice." Vani kiša i dalje lijeva kao iz kabla. Gospodin Ashmole hvata me pod ruku, ubrzavajući moj korak. "Ah, ti kazališni ljudi, strašno nešto. Ovo je nekoć bio tako miran dio grada." Skrećemo desno u Fleet Street, prelazimo je i ulazimo u ulicu u kojoj se s obje strane nalaze visoke zgrade, a na samom dnu ulice nazire se rijeka koja se vuče poput goleme zmije. Nekoliko metara niže skreće desno u usku uličicu te se uskoro uspinjemo stubama prema ulaznim vratima s mjedenom lavljom glavom koja služi za kucanje. Vrata nam otvara muškarac rumenih obraza s naočalama privezanim oko glave zbog čijih su mu stakala oči krupne i vodnjikave, poput riba u staklenom akvariju. "Elias!" uskliknu. "Već si se vratio?" "Nadam se da te nismo omeli u nekom važnom pokusu." "Upravo sam usred postupka pretvorbe vode i sušenog lišća u moćan alkoholni napitak", odgovara gospodin Draycott sa smiješkom. "Jeste li vi i vaš gost možda za šalicu čaja?" Vodi nas do mračne gostinjske sobe u kojoj iznad omanjeg plamena s metalne kuke visi čajnik. Čitava prostorija prekrivena je čađom i razbacanim papirima i knjigama — čovjek ne zna kamo bi uopće sjeo, pogotovo odjeven u bijelu halju, stoga čučnuh na pod u afričkom stilu. Dok pijuckamo engleski čaj (odvratnu gorku tekućinu), moj pratioc objašnjava kako imam napukli zub koji valja popraviti, a naš domaćin sa zadovoljstvom trlja ruke. "Pacijent? Pa to je sjajno!" "Ali, bez plaćanja, Nathaniele. Shvati to kao uslugu meni, ako ti nije teško." Promatram gospodina Draycotta dok mu raspoloženje lagano splašnjava. "Ali, ja imam novca da vam platim", brzo dometnuh, no on samo zatrese glavom. "Ne, ne — ne bih mogao uzeti novac od prijatelja gospodina Ashmolea — sve što posjedujem, posjedujem zahvaljujući njemu, uključujući ovu kuću." "Gluposti, dragi moj Nathaniele, ovo je naš zajednički pothvat. Da nema ovoga tvojeg laboratorija, gdje bih ja izvodio svoje pokuse?" Spuštamo se klimavim drvenim stubama u izduženi podrum niska stropa, s policama što se protežu duž oba zida. Na policama su naslagane hrpetine knjiga i papira te čitava gomila označenih bočica i staklenki kao u kakvog

-336-

apotekara. Zadubivši se u rukom ispisane etikete, čitam: "poskokovo meso", "kamenje goe", "hiera picra", "paukova svila", gotovo napola uvjeren da bih uskoro mogao naletjeti na staklenku koja sadrži mišje trepavice ili pak zmajeve zube — sve to podsjeća me na zalihe sidi Kaboura. Na jednom zidu stoji velika cilindrična peć u kojoj se ugljen crveno žari, a u njenom podnožju leže razbacane hrpe neke crne tvari, ostaci rastaljenog metala, praha i pepela. Prostorija je mračna i vonja na sumpor — po stolu leže razbacane posudice i retorte, kotlići, mužari i tučci, svi odreda nečim umrljani. Na jednom stoliću poslagane su staklenke s larvom i fetusima životinjskog podrijetla, a tu je i daščica s pribodenim prepariranim glodavcem, ogoljenih vitalnih organa i kostura. Prisjetih se Zidanine tajne odaje, od čega mi se nakostriješe dlake na vratu. "Možda bih ipak trebao posjetiti nekog kirurga u vezi sa zubom, da mi ga izvadi zajedno s korijenom." "Koješta, dragi prijatelju, nema potrebe da se samo tako predate tim zlim barbarima s kliještima i polugama. Nathaniel je izumio nevjerojatan amalgam koji je u stanju ispuniti svaku pukotinu i rupu, a prianja čvrsto poput kamena." Sročivši misli u riječi, izravno ga pitam, "Jeste li vi alkemičar?" "Više volim kad me nazivaju filozofom prirode", Nathaniel veselo odgovara. "Znatiželjno propitkujem skrivene zakone svemira." "Iako riječ 'alkemičar' vizionarima poput nas ne predstavlja uvredu — mi samo tražimo dokaze čiste esencije božanske kreacije." Gospodin Ashmole potapša me po ramenu. "A sada sjednite ovdje pa da pogledamo. Dodaj mi tu svijeću, Nathaniele." Znatiželjno pilje u unutrašnjost moje usne šupljine. "Nevjerojatni zubi", komentira Ashmole. "Tu bi bila potrebna prilična snaga da se iščupa zub — čini se da im je korijen prilično čvrst." "Napuknuti kutnjaci s obje strane — ništa lakše od toga!" pojašnjava gospodin Draycott. "Brzi premaz mojom patentiranom smjesom i bit će kao novi." "Ali, stvarno me više ne boli", pokušavam se izvući. "Siguran sam da mogu mirno s time živjeti."

-337-

No, gospodin Draycott već miješa svoje sastojke brzinom vještog stručnjaka. "Još malo kositra i cinka" mrmlja sebi u bradu, "trun bakra i kap vitriola..." Iz retorte se začu glasno cvrčanje, a plamen alkoholom napajanog plamenika iznenada postade zelen, potom plavičast, i prostoriju zapuhnu oduran smrad. Silovito miješajući, odmiče posudicu s plamena te s police hvata jednu od bočica. "A sad nek’ se još malkice ohladi prije nego dodamo živu..." Uznemiren neugodnim isparavanjem, skačem sa stolice, slučajno prevrnuvši bočicu sa živom, i sićušne kuglice metalno srebrne boje razasuše se posvuda. Ono što bi trebala biti tekućina, sada se kotrlja i poskakuje niz moju halju u čvrstim srebrnim kuglicama, što me ostavi sva u čudu. Gospodin Draycott prasnu u smijeh ugledavši moje iznenađeno lice. "Ah, gospodine — živa je definitivno najčudljiviji element — ni potpuno tekuća, ni sasvim kruta — ona je pratvar od koje potječu svi ostali metali. Štoviše, ona predstavlja transcendentalno načelo preobrazbe, poput Hermesa, krećući se između neba i zemlje, povezujući život i smrt. Poput kalomela, ona je najmoćniji lijek, sposobna zaliječiti čak i naše najtvrdokornije bludnike — no, izložena suncu, pretvara se u smrtonosan otrov." "Tako mi Boga, ne želim imati tako opasan element u ustima", odlučno izjavljujem. Gospodin Ashmole približi svijeću svojem licu kako bi mi pokazao čitav niz stražnjih zubi prekrivenih metalom. "Imam ih već petnaest godina — bio sam Nathanielov prvi pacijent i, tako mi svega, čovjek mi je spasio život. I to ne samo kada su u pitanju zubi — zakrpao je i jednu kost u šaci ruke kojom pišem te otjerao trodnevnu groznicu ogrlicom od paukova." Ogrlicom od paukova? Već vidim kako bi se gospodin Draycott i Zidana sjajno slagali. Spazivši moju neodlučnost, gospodin Ashmole popustljivo se nasmiješi. "Što mislite, gospodine, koliko mi je godina? Nemojte se bojati da biste me mogli uvrijediti — neću to uzeti k srcu." "Pedesetak, možda pedeset i dvije?" nagađam. "Šezdeset i pet!" uskliknu slavodobitno, pljesnuvši gospodina Draycotta po plećima. "Sve to zahvaljujući njegovoj ljekovitoj mješavini koju uzimam svakog dana. Da ste me upoznali prije petnaest godina, ne biste me prepoznali, toliko sam se naglo počeo urušavati, no njegove spagirične kapi

-338-

vratile su mi tkivo na kosti i podmazale mišiće. A što se kose tiče — slobodno povucite jedan pramen. Ne ustručavajte se pošteno potegnuti." Oprezno hvatam pramen njegove vlasulje, da bih s iznenađenjem ustanovio da su bujne kovrče čvrsto ukorijenjene. "Vidite li ? Uopće mi nije jasno kako je moguće da još nije postao slavan." Gospodin Draycott blago se zacrveni. "Ta hajde, Elias, nisam ja neki čudotvorac, samo sam malkice poboljšao već postojeći recept. Odavno je poznato da je Primum Ens Melissae vrlo moćan tonik, kako za žene, tako i za muškarce." "Te iste kapi ponudio je i svojoj služavki Agnes", povjerava mi gospodin Ashmore, "ženi koja je već prešla šezdesetu, i sva joj je kosa otpala, tako da je bila ćelava poput jajeta..." "... zbog čega nije bila nimalo sretna!" "No, potom joj je izrasla nova kosa, gusta i crna kao u mladosti, a vratila joj se i menstruacija nakon puna dva desetljeća. Prošle je godine rodila krasnog momčića — ako to po vama nije čudo, onda se uistinu pitam što jest!" Trnci mi prostrujiše čitavom kralježnicom. Jesam li konačno pronašao eliksir koji je Zidana zatražila? Djeluje mi suviše jednostavno da bi bila istina, no ipak, dok njih dvojica nastavljaju brbljati, sa svakim novim trenutkom osjećam da im počinjem vjerovati. Ukratko, dopustio sam tom alkemičaru da mi popravi zube, što nije bilo ni upola neugodno koliko sam se pribojavao, i poslije sam čak bio u stanju pažljivo sažvakati skromnu večeru koja se sastojala od graha, hladne janjetine i kruha, smišljajući svoj idući potez. Kada konačno napuštam dom gospodina Draycotta, vani je već potpun mrak. Preko ramena nosim prebačenu krpenu vreću u kojoj se nalazi obećano povećalo i malena, plutenim čepom začepljena bočica što sadrži tekućinu žutu poput sunčeve svjetlosti. Gospodin Ashmole inzistira na tome da me otprati do White Halla: "To mi je ionako usput na povratku do Lambetha, a možda bih ujedno mogao pokupiti maurske mamuze koje je vaš ambasador tako velikodušno jutros ponudio u zamjenu za povećalo." Dok prolazimo kroz park Temple Gardens, mjesečina osvjetljava rijeku kroz pukotinu među oblacima, posrebrivši je metalnim sjajem žive. Preplavljen pobjedonosnim osjećajem zbog sreće koja me prati, pomislih kako nikada nisam vidio ljepšeg prizora, kad nas iznenada zaskočiše razbojnici. Dvojica

-339-

prilično krupnih momaka, lica prekrivenih da ih se ne bi prepoznalo. "Predaj tu vreću, ti crno kopile!" povika jedan od njih. Drugi se okomi na gospodina Ashmolea. "A ti — nakit, novac, sve što imaš." Nasrnuše na nas razmahujući se palicama, a jedan od njih obori gospodina Ashmolea na tlo. Priskačem mu u pomoć, no drugi me napadač svom snagom udari palicom u dijafragmu te načas ostadoh bez daha. Pokušava mi iz ruke istrgnuti platnenu vreću, no ja je čvrsto držim. Bijaše to grdna greška — drugi udarac pogodi me u koljena te se sruših na tlo, sletjevši uz lomljavu ravno na vreću. Dok se pokušavam pomaknuti, u pozadini čujem nepogrešivi zvuk razbijenog stakla, i sada sam toliko razjaren zbog gubitka dragocjenog povećala da kao katapultiran smjesta skačem natrag na noge. U trenutku kada moj napadač ponovno nasrnu na mene, hvatam njegovu palicu i trgam mu je iz ruke takvom žestinom da on gubi ravnotežu. Jedan pošten udarac nogom odbaci ga preko travnjaka ravno u prvo stablo. Okrenuvši se. vidjeh gospodina Ashmolea kako mlati drugog napadača štapom za hodanje — ugledavši me kako mu prilazim uzdignute palice, razbojnik pobježe uz psovke, a koji trenutak kasnije i onaj drugi se pridiže i bježi za njim, gadno šepajući. "Gospodine, jeste li dobro?" Gospodin Ashmole proučava poderani rukav kaputa. "Ovo mi je bio jedan od boljih kaputa, prokleti bili. No, izuzev toga, nema neke veće štete. A vi?" Protresoh vrećicu, zorno mu dočaravši zvukom polomljena stakla. Zavirivši unutra, otkrivam kako nije polomljeno samo povećalo, već i bočica s eliksirom. Rastajemo se kod Westminstera, dok mi se gospodin Ashmole po tko zna koji puta ispričava zbog pogrešnog odabira puta, jer taj je park navodno prilično poznat po razbojnicima koji djeluju ondje nakon mraka. Uspijeva dozvati jednog od brodara da ga preveze preko rijeke do Lambetha, dok preostalih stotinjak metara nastavljam sam, jadna raspoloženja. Kraljevski stražari znatiželjno me promatraju, a jedan od njih doviknu nešto onom drugom, na što se obojica stadoše cerekati. Gore u ambasadorskim odajama vlada grobna tišina. Zaključujem da je najbolje čitavu stvar smjesta prijaviti Ben Hadouu kako bih što prije odradio taj neugodan zadatak, i baš kad sam

-340-

htio zakucati na njegova vrata, ona se sama od sebe otvoriše i iz sobe izađe neka žena, smijuljeći se i pokušavajući ugurati raspuštene kovrče boje meda natrag pod kapu. Čarape joj vise prebačene preko podlaktice — nema sumnje što se unutra upravo zbilo. "Zdravo, Kate." Rukom prekri usta, žarko se zacrvenjevši, skupi skute suknje te se sjuri prema stubištu koje vodi do čajne kuhinje. Zurim preneraženo u Ben Hadoua sve dok on ne svrnu pogled. "Sve je to posve bezazleno", izvlači se. "Vaša me se posla ni najmanje ne tiču, sidi." Ipak, pobježe mi titrav osmijeh. On potpuno problijedi. "Da nikome nisi zucnuo ni riječi o ovome, je li jasno? Nije onako kako se čini — uskoro ćemo se vjenčati." "Vjenčati?" Potvrdno kimnu glavom. "Da, ali drži to za sebe — dozna li se, moglo bi biti nevolja." Zagledasmo se jedan drugome u oči, no njegov pogled tada kliznu prema dolje. "Zaboga, Nus-Nus, zar si se pomokrio po sebi?" Spuštam pogled. Na mjestu gdje sam smrskao bočicu, haljina je umazana jarkom izdajničkom žutom mrljom. Za danas je bilo sasvim dovoljno uzbuđenja i otkrića — zaključujem da nema previše smisla objašnjavati mu okolnosti pod kojima je nastala. Soba mi djeluje neprirodno tiha i pusta otkako u njoj više nema ni Moma ni Amadoua. Dulje vrijeme ostajem sjediti na rubu kreveta, a misli se divlje roje. Trudim se potom ukloniti mrlju s halje, no kao da želi dokazati moć preobrazbe, otopina odolijeva svakom mojem pokušaju.

-341-

36. 5.veljače 1682.

Budim se rano idućeg jutra, ispunjen neobjašnjivim optimizmom i energijom. Danas je taj dan kada ću Alysina sina predstaviti engleskome kralju, a nakon što to učinim, stvari će konačno sjesti na svoje mjesto. Nakon beskrajno dosadnog sastanka našeg ambasadora s kraljevskim ministrima na temu predloženog mirovnog sporazuma, još dugočasnijeg i nedorečenijeg od prethodnog, Ben Hadou me negdje oko podneva konačno otpušta s dužnosti. Tim bolje, pomislih — barem ću kraće vrijeme morati skrivati sirotog Moma. Probijam se kroz zamršeni labirint hodnika i galerija prema rezidenciji vojvotkinje od Portsmoutha. Stigavši već i do posljednjeg okretišta, naletjeh na Jacoba. Ugledavši me, lice mu poprima gotovo tragikomičan izraz. "Upravo sam vas krenuo potražiti." "A ja krenuo posjetiti tebe", veselo mu odgovaram. "Večeras ću predstaviti Moma kralju, u njegovim privatnim odajama." "Oh. Ali, on je nestao. To sam došao reći." "Nestao?" "Upitao sam madame gdje je, a ona samo odmahnu rukom i reče 'il n'est plus a moi'." "Što?" U želucu mi je kao da sam progutao topovsku kuglu. "Ne želi mi reći. Možda će htjeti reći vama." Louise sjedi u svojoj sobi za uljepšavanje i prelistava neki časopis, okružena sluškinjama. Ugledavši me, uputi mi blistav osmijeh. "Monsieur Nus-Nus! Pa to je divno. Sjednite, pridružite mi se. Što kažete na ovaj novi način češljanja kose — fontange? Što mislite, je li to mrvicu previsoko za mene? Hoće li mi lice izgledati suviše izduženo?" Okreće časopis — Le Mercure Galant — prema meni, a sa stranice se smiješi žena s visokim čipkanim uresom za kosu, izgledom podsjećajući na smiješnog papagaja s ogromnom

-342-

krijestom. "Užasan je", kratko odgovorih, ignorirajući pravila finih manira. Louise zahihoće i u šali me nježno udari časopisom po glavi. "Ah, vi muškarci, što vi znate o modi?" "Došao sam se raspitati o vašem malom pažu." "Jacobu?" djeluje iznenađeno. "Ta bio je ovdje prije koji trenutak." "Ne o Jacobu, već o onom drugom, malenom dječačiću." Lice joj se blago natmuri. "Ah, pitate me za Miettea? Jacobova rođaka? Bio je tako dražestan, no bojim se da sam ga morala otpustiti." Nagnu se prema meni u povjerenju. "Imao je — kako da vam to kažem? — ljepljive prste." Zurim u nju ne shvaćajući što mi želi reći. "Un voleur! Mali gnjusni lopov. Mes pauvres bijoux! poslijepodne pronašla sam tri niske bisera i moj najljepši smaragdni broš skrivene među njegovim stvarima. I tako, kada sam sinoć gadno izgubila na partiji baseta, zaključih kako je najbolje da ga prodam dalje, kao što to već biva u svijetu financija. Agent je ponudio vrlo visoku cijenu." "Koliko god da vam je ponudio, ja nudim dvostruko!" viknuh. "Trostruko!" "Za taj iznos, cheri, možeš dobiti i Jacoba!" Louise me potapša po ruci. "Kud ide ovaj svijet kad jedan crnac želi crnca za slugu? Ah, svijet se potpuno izokrenuo!" Pet minuta kasnije jurim preko dvorišta palače prema parku Svetog Jamesa s imenom i adresom zataknutim u džep. Moja zla sreća se nastavlja — agent, gospodin Lane, nije kod kuće u Pall Mallu, već u svojem uredu u Cornhillu. Ne znam čak ni gdje se nalazi taj Cornhill — zvuči zabrinjavajući ruralno i udaljeno — no, svejedno od njegovog sluge preuzimam ceduljicu s adresom te hvatam prvu kočiju. Kočijaš me pristaje povesti za prilično napuhanu cijenu, ali jedino ako se vozim na sjedalu pored njega. "Ne smiju vidjeti da sam dopustio da sjedite unutra", pojašnjava. "Uništit će moj ugled kod uvažene gospode." Dolazim u napast da pođem pješice, no ipak zatomljujem ponos, a kočijaševe predrasude sa sobom doniješe i jednu prednost, jer pogled s vrha kočije uistinu je nevjerojatan dok jurimo niz užurbane ulice glavnoga grada,

-343-

ubrzo počinjem prepoznavati određene ulice i orijentire, jer prolazimo pokraj rijeke, pokraj dijela kojim sam se šetao s gospodinom Ashmoleom do kuće gospodina Draycotta, a tu je i raskrižje s Chancery Lane što vodi prema sjeveru do prostorija za sastanke Kraljevskog društva. Dobar je osjećaj biti upoznat sa zemljopisnim odrednicama ovoga grada koji se ispostavio daleko manjim nego što sam prvotno mislio, a kada konačno stižemo do Cornhilla, tješim se činjenicom da bih se, bude li potrebno, mogao vratiti istim putem pješice, bez potrebe da svoj ponos podastirem londonskim kočijašima. No, tada se prisjetih da će uz mene biti i Momo, te da je sve prilično drugačije kada su u pitanju sićušne dječje nožice. O tome ću razmišljati kasnije, govorim samome sebi, još uvijek prepun optimizma, dok vozaču plaćam njegova dva šilinga. Ali, stvari nisu tako jednostavne. Pažljivije proučavam dobivenu adresu. "Jonathans, Ulica Change Lane, Cornhill" zapisao sam, što je u tom trenutku djelovalo prilično jednostavno, no ispostavlja se da je ta ulica svijet za sebe, šireći se u manje uličice i razgranata raskrižja, sve odreda mračne, poput rječnih kanjona, jer sunce očito ne uspijeva doprijeti u njihove uske prolaze. Hodam niz ulicu, zasjenjen visokim zgradama o koje se odbijaju glasni razgovori mladića dok prolaze pored mene, suviše zaokupljeni vlastitim raspravama da bi obratili pažnju na izgubljenog stranca koji traži smjernice. Prolazim pored vlasuljarnica, zalagaonica i taverni, no ovim dijelom grada uglavnom prevladava miris kave. Zaustavljam nekog momka što nosi ogromnu vreću prebačenu preko ramena. "Oprostite, tražim Jonathana", govorim mu. "Jonathana Lanea." Uputi mi potpuno zbunjeni pogled. "Ha?" "Agenta koji se bavi prodajom robova." "Ne poznajem nikakvog Jonathana Lanea, ali Jonathans je tamo preko ceste." Pokazuje mi veliku kavanu okruženu visokim stupovima. "Ondje trgovci dolaze ugovarati poslove." Jonathans je prostrana i prilično bučna rupa prepuna ozbiljnih muškaraca s trorogim šeširima što žustro pregovaraju preko gusto zbijenih stolova. Osvrćući se po prostoriji, do mene dopiru zalutale fraze poput "prinos", "roba", "zalihe" i "marža". Zvuči kao jezik trgovine, no jedina stvarna novčana razmjena koju zamjećujem jest plaćanje pića i hrane koji se poslužuju u lokalu. Raspitujem se kod momka u pregači koji nosi

-344-

poslužavnik prepun šalica kave gdje bih mogao pronaći gospodina Lanea, urlajući kako bih nadglasao silnu buku. "Eno ondje", pokazuje mi u smjeru udaljenog kuta. "Sjedi u društvu gospodina Hydea, agenta vojvode od Yorka, koji radi za Royal African Company." Teškom se mukom probijam do njihova stola te neko vrijeme stojim iznad njih dok me konačno ne primijetiše, toliko su zaokupljeni poslovnim pregovorima. Naposlijetku onaj sa svijetlosmeđom vlasuljom podignu pogled prema meni. "Dosta nam je kave za sada, hvala." Izrekavši to, svrnu pogled. Potom me odmjeri njegov poslovni partner, muškarac u plavom baršunastom kaputu ukrašenom skupocjenom čipkom. "Mislim da on ne radi ovdje, Thomas, ne ovako odjeven u orijentalnu halju, osim ako nije riječ o promidžbenom triku kako bi promovirali neku novu vrstu turske kave. Možda je jedan od tvojih?" Thomas se osvrnu prema meni i odmjeri me od glave do pete, mršteći se. "Ti nisi jedan od mojih. Što hoćeš?" Objašnjavam mu da tražim dječaka koji je do tog jutra bio u službi vojvotkinje od Portsmoutha. "Ah, Louisin mali crnčić. Što s njim?" "Želim ga kupiti." Na to obojica prasnuše u smijeh. "Što, pokrećete konkurentsku tvrtku? Prodajete vlastite rođake?" "Ja dolazim iz marokanske ambasade. Došlo je do prilično nesretnog nesporazuma — dječak je greškom prodan." Thomas Lane naglo me prekinu. "Tu sigurno nije u pitanju nikakav nesporazum — ponudio sam joj vrlo visoku cijenu!" Drugi muškarac, gospodin Hyde, promotri me iskosa. "Ako se ne varam, vi niste iz Maroka? Mislim, podrijetlom. Odakle ste?" Pojašnjavam mu, a on se znalački osmjehnu. "Ah, već sam se zabrinuo da je Royal African Company previdjela pravi rudnik gdje možemo naći momke vaših mjera. Ali, ne, tu regiju već imamo pokrivenu. Dobro je znati." Nisam siguran jesam li ga dobro shvatio, no cijela mi stvar smrdi na

-345-

trgovinu robljem, što ga čini zlikovcem, a agenta koji posluje s njim tek još jednim trgovcem tuđom nesrećom. Već i sama pomisao da bih ijednom od njih dvojice dao novac čini mi se odbojnom, no moram nekako spasiti Moma. Okrećem se gospodinu Laneu. "Koliko god da ste ponudili vojvotkinji, ja nudim više — tako ćete dodatno zaraditi." On na to nemoćno raširi ruke. "Bojim se da je prekasno. Imao sam već jednu mušteriju na listi čekanja — jutros sam ga preprodao gospodi Herbert. Željela je nešto posebno čime bi se mogla pohvaliti na poslijepodnevnoj premijeri Gradske nasljednice." Sat vremena kasnije uspijevam se probiti na drugi kraj Londona do kazališta Dorset Garden, koje se nalazi dolje na obali, južno od ulice Fleet. I dalje me prati zla sreća, jer čim napustih kavanu stušti se nevjerojatan pljusak, te kada konačno stižem do kazališta, halja mi je sasvim priljepljena uz tijelo, a turban dvostruko teži. Pod zaklonom drveća, cijedim vodu iz turbana i ponovno ga zamatam, promatrajući kočije koje pristižu pred kazalište i iskrcavaju svoje putnike. Iako je tek četiri poslije podne, svijeće u fenjerima već su zapaljene zbog velike naoblake koja ostavlja dojam potpunoga mraka — pod njihovom titravom svjetlosti imam dobar pregled nad kazališnom publikom u dolasku. Ignoriram obične kočije, pretpostavljajući da će žena koja je u stanju kupiti malenog crnčića kao modni dodatak za tu prigodu najvjerojatnije stići uz mnogo više pompe. Usprkos lošem vremenu, na predstavu je došla gomila svijeta — maleni trg ispred kazališta uskoro je pretrpan kočijama, a ja ih promatram poput kopca, no od Moma ni traga, tek dame s maskama i ugledna gospoda s napudranim vlasuljama. A tada se istodobno pojaviše tri zlatne kočije, iskrcavajući veću skupinu raskošno odjevenih putnika — sve vrvi od nojeva perja i svile — koji se hitro zaputiše stubama kako bi se sklonili od kiše u unutrašnjosti kazališta. Odjednom nastade takva gužva da uopće ne uspijevam išta vidjeti od silne gomile kotača i konja te sam primoran napustiti svoje sklonište kako bih imao bolji pregled. Čini mi se da sam uočio ženu koja je sjedila pokraj Ben Hadoua za večerom kod vojvotkinje od Portsmoutha — da, to je ona, a pokraj nje i vojvotkinja Mazarin, upečatljiva lica uokvirenog slapovima gustih crnih uvojaka koji proviruju ispod kapuljače, zajedno sa slugom Mustafom, odjevenim u žarko crven brokat koji izviruje ispod dugačke crne pelerine. Toliko sam impresioniran njihovim izgledom da umalo propustih

-346-

dolazak posebno raskošne kočije iz koje najprije izlazi dvoje prekrasno odjevenih slugu noseći velike kišobrane, a za njima i tri dame, od kojih jedna odjevena u haljinu prostranu poput dvosjeda. Uspijevam nakratko spaziti Moma, onako nakićenog u zlatnom čipkanom odijelu, da bi ga žene potom zaklonile svojim toaletama te svi zajedno hitro nestadoše u zgradi kazališta. Psujući u sebi, zaletjeh se preko kazališnog trga za njima uza stube, no na vratima me zaustavljaju redari i traže da platim ulaz. Dodatno gubim vrijeme prevrćući po novčanicama meni nepoznate valute i na kraju gubim strpljenje te spuštam čitavu šaku kovanica na njegov dlan. Unutra vlada potpun kaos — predvorje je krcato ljudima pa, iako sam za glavu viši od većine, apsurdne vlasulje, perje i ukrasi za glavu zaklanjaju mi vidik. Naposlijetku uočih Mustafu te se stadoh probijati prema njemu. Zagledasmo se jedan drugome ravno u oči. "Senufo?" pita me, blago nakrivljene glave, kao da procjenjuje. Kimnuh glavom. "Asante?" "Dogomba", precizira. Njegovo plemensko obilježje sastoji se od okomitih crta urezanih u obraze poput tragova suza. "Možeš li mi pomoći? Tražim ženu po imenu gospođa Herbert - s njom bi trebao biti i jedan mali dječak." Licem mu zatitra prezriv smiješak. "Ima rezerviranu ložu gore na katu." Zahvaljujem mu i okrećem se prema stubama, no on me uhvati za nadlakticu. "Pođi s nama. Slijedi nas u stopu kada se za koji trenutak zaputim s mojom gospom prema gore. Bit će prilična gužva — s nama je i gospođa Behn." Gospođa Behn okružena je čitavom gomilom obožavatelja koji su joj došli čestitati, trudeći se biti viđeni s autoricom predstave — naposlijetku među njih uplovi vojvotkinja Mazarin poput galije što klizi punim jedrima, zgrabivši autoricu pod ruku, te se konačno zaputismo uskim stubama što vode na galeriju, i nitko me ne zaustavi dok se probijamo prema zatvorenoj privatnoj loži. S tog povišenog položaja imam pregled nad čitavim kazalištem — na privatne lože s druge strane galerije te dolje u gledalište gdje se žene pod maskama miješaju s običnim pukom. Galerija je prekrasno uređena, s baršunastim sjedalima i pozlaćenim anđelima — no sve to

-347-

postaje tek blijed odraz kada iznenada spazih Moma dvije lože dalje, u društvu neke pretjerano nakićene žene koja mora da je gospođa Herbert te dviju malo mršavijih i mlađih verzije nje koje mora da su joj kćeri, u pratnji dvojice sluga odjevenih u livreje. Sva Momova pažnja usmjerena je na minijaturnog psića kojeg drži u naručju — obojica oko vrata nose identične dijamantima optočene ogrlice. Odozdo se oglasiše fanfare. Trudeći se biti što neprimjetniji, odvajam se od vojvotkinjine pratnje i izlazim na uski hodnik iz kojeg se ulazi u ostale privatne lože. Otvaram vrata druge lože u nizu i provirujem unutra. Istog trena put mi prepriječi jedan od sluga, prilično uznemiren. "Upozoravam vas da sam naoružan." "Imam nešto raspraviti s gospođom Herbert. Neću dugo." "Rekoh vam već, nestanite — predstava upravo počinje." Uistinu, ustanovih — četiri muškarca u šarenim kostimima izlaze na pozornicu i zauzimaju poze — za njima trčkara sluga, noseći nekakvu pelerinu. Kada konačno progovoriše, sluga gospođe Herbert okrenu se kako bi vidio što se zbiva na pozornici, a ja iskoristih trenutak i ugurah se mimo njega u ložu. "Gospođo Herbert..." Ugledavši me, jedna od kćeri prestravljeno zacvili, no njezin piskutavi vrisak izgubi se u sveopćoj buci, jer publika je već počela dobacivati glumcima, zvižducima grdeći strogog ujaka i bodreći slabašnog nećaka. Druga kći sakrila se iza lepeze. "Gubi se odavde, grubijanu jedan!" povika gospođa Herbert. Rukom se hvata za dragulje što joj vise oko vrata. "Nećeš me opljačkati, ne usred prepune dvorane!" "Ali, gospođo, ja nisam pljačkaš — došao sam po dječaka. Vojvotkinja od Portsmoutha greškom ga je prodala, došao sam kako bih joj ga vratio." Prepoznavši moj glas. Momo se naglo okrenu, sjajnih očiju i osmijeha što bliješti posred lica, i dalje crnog poput mojeg vlastitog. "Momče, tek sam ga jutros kupila, i to za popriličnu svotu!" "Rečeno mi je da vam ponudim dvostruko više od onog koliko ste platili." Pokazujem joj zlatnike, no ona samo zatrese glavom. "Ne bih to nipošto mogla učiniti — dragoj Fanny, toliko joj je prirastao srcu!"

-348-

"Dat ću vam i više kako bih ublažio tugu dragoj Fanny", očajnički predlažem. Tko god bila ta Fanny. Dok se gospođa Herbert premišlja, pogled mi kliznu pored Moma u smjeru osvijetljene pozornice i publike nagurane u parteru. I uda mi nešto zapnu za oko, neko šesto čulo na djelu — jer dolje u publici, među gomilom tamnih šešira i pelerina, jedno jedino lice okrenuto je prema gore, pogledom pretražuje galeriju. Bijaše to engleski otpadnik, Hamza. Spazi me u trenu kada se moj pogled zaustavi na njemu. Zagledasmo se prodorno jedan drugome ravno u oči. Smjesta se stade probijati kroz gomilu. Spuštam zlatnike u krilo gospođe Herbert, hvatam Moma za ruku i vučem ga sa stolice. "Fanny!" zavapi jedna od kćeri, te "Lopov!" povika gospođa Herbert, a dvojica sluga prilično nevoljko kreću u potjeru za nama. Izvukavši pseto iz Momova naručja, bacam ga prema njima. U nastojanju da uhvate dragu Fanny, sluge se nespretno sudariše, srušivši usput i jednu od kćeri koja se obruši ravno na svoju majku, dok se pas ustrčao uokolo, radosno lajući, kao da mu je to najzabavniji događaj u životu. Pogurnuh Moma kroz vrata na hodnik te se uskim stubama sjurismo dolje do predvorja, istrčavši potom van na pljusak koji smjesta stade ispirati boju s Momova lica i tijela, pretvorivši lice u razmrljanu masu. "Hej, eunuše, stani!" Hamza izjuri iz kazališta urlajući. Spazivši Momovu razmazanu krinku, oči mu pobjedonosno zablistaše. "Znao sam da nešto mutiš!" Grabim Moma, prebacujem ga preko ramena te bježim u nepoznatom smjeru, dok moji koraci odzvanjaju po mokrom kamenu i očaj napaja mišiće. Obišavši parkirane kočije i uznemirene konje, trčim cik-cak, čas lijevo, čas desno, uličicama iza kazališta, bez ikakva određena cilja osim da izbjegnemo našeg progonitelja. Ubrzo osjetih žarenje u plućima, no svejedno nastavljam trčati, desno, pa opet lijevo, te ravno uskom uličicom prepunom smrdljivih otpadaka. Kada konačno uviđam da sam skrenuo u slijepu ulicu, prekasno je za povratak. U daljini odzvanja topot njegovih koraka, a koji trenutak potom, na početku uličice, ukazaše se obrisi otpadnika Hamze. Osvrćem se na sve strane, no nema nam izlaza. Hamza nastavlja prema nama malo sporijim trkom, a u ruci mu zabljesnu nož. "Bogami si me prilično izmorio prethodnih nekoliko

-349-

dana otkako te slijedim, gade jedan! No, osjećam se prilično velikodušno, pa ti nudim priliku da spustiš dječaka i odšetaš u drugom smjeru, ako znaš što je za tebe dobro." Sada je već na svega par koraka od nas, demonski se cereći. "Samo preko mene mrtvog", govorim mu mrko. Na to se otpadnik grohotom nasmija. "Zar su ti s mudima odstranili i razum? Nema potrebe za junačenjem. Nitko neće nauditi djetetu — samo ćemo ga vratiti natrag tatici, pokupiti nagradu što smo ga doveli natrag iz mrtvih, s obzirom na to da prokleti trgovac tkaninama nije bio spreman platiti za njega. A tko bi mu i zamjerio?" Prasnu u smijeh ugledavši moj zbunjeni izraz lica. "Naravno da sam te uhodio, naivna budalo — uopće nije bilo teško. Poprilično odskačeš od gomile! Vidi, nemaš što izgubiti — samo mi predaj dječaka i nestani. Ukrcaj se na brod za Ameriku ili nešto slično. Čujem da ondje ima puno posla za velike crnje kao što si ti!" Prebacujem Moma s ramena u naručje, a on me gleda razrogačenih očiju. "Je li igra sada završila, Nus-Nus?" "Bojim se da jest, dragi moj." Pažljivo ga spuštam iz ruku, a čim mu nožice dotaknuše tlo, povikah, "Trči, Momo, trči! Vrati se u kazalište. Hitro!" Blago ga pogurnuh, a on se zajuri kao munja, vješto izmigoljivši pored otpadnika Hamze koji grubo opsova i krenu za njim, uz bljesak noža u tmini. Bacam mu se na leđa i obojica padamo u blato. Koprca se i kotrlja te me nekako uspijeva svladati i gurnuti mi nož pod vrat, no ja ne posustajem pa se nastavljamo divljački hrvati na tlu među izmetom i otpacima od povrća. Uslijed silna natezanja turban mi se stade odmotavati, zaplićući mu se oko ruke u kojoj drži nož, a on psuje nastojeći osloboditi ruku. Namatam turban i udaram ga laktom u lice, namjerno ciljajući već prije slomljen nos. Zaurla od boli, a krv stade šikljati na sve strane, umrljavši nas obojicu, ali i dalje ne ispušta oružje iz ruke. Zamahujući glavom, uspijevam se nekako riješiti navoja tkanine koja mi zaklanja vid te ga svom snagom udaram u ruku. On zavapi, a nož mu ispade iz ruke, otkotrljavši se u mrak. Posežem za njime, osjetivši nalet veselja kada ga konačno dohvatih, no tada me Hamzina šaka pogodi ravno u uho takvom žestinom da osjetih kako mi odzvanja u glavi dok slika postaje crvena i ja padam na bok, ispustivši držak noža. U tom trenutku nesmotrenosti, udara me čizmom u želudac te ostajem na tlu

-350-

očajnički hvatajući dah. Maleeo, ovo je zaboljelo! Bol je uistinu strašna, no kada ponovno zamahnu nogom kako bi me udario, hvatam ga za nogu i povlačim takvom silinom da se svom težinom stušti na tlo pored mene. No, on je prilično grub momak, navikao na ulične obračune, a čini se i da ga prati sreća, jer smjesta se pridiže, a i nož je opet u njegovim rukama. Osovivši se ponovno na noge, kružimo jedan oko drugoga poput bijesnih pasa, huktajući i psujući svaki na svom jeziku, hvatajući sapu, prekriveni prljavštinom i mokri do kože — a kiša i dalje ne prestaje padati. Seretski prebacuje nož iz ruke u ruku. "Vrat ili želudac, eunuše?" sikće u mom smjeru. "Hitro ili natenane? Ne mogu se odlučiti..." Ne dovršivši rečenicu, obruši se na mene. Nastojeći izbjeći nasrtaj, poskliznuh se na neku gnjilu voćku ili štogod gore, a oštrica noža pogodi me ravno u rame. Odskočih, urlajući, no jednim vještim skokom zgrabi me i pritisnu uza zid, priljubivši mi nož uz rebra. Zuri u mene izbečenih očiju, trepćući kroz masku od krvi. "Glupa crnčugo! Sada ću te morati ubiti, a mogao si samo mirno odstupiti..." Oštrica zapara kroz tkaninu, a ja se trznuh osjetivši njen hladan dodir, zarezavši potom kožu poput sigurnog nagovještaja smrti. Prilično neslavan kraj, u zabačenoj i prljavoj londonskoj uličici, daleko od kuće i ičije pomoći. Ponovno zamahnu nožem prema meni, no iznenada mu se otme krik, te spušta izbezumljeni pogled prema dolje i divljački trese nogom. Nešto odskoči s njegove noge, maleni demon okrvavljenih usta. Naceri se, keseći crvene zube, te na trenutak pomislih da se to Amadou vratio iz mrtvih kako bi se osvetio svojem ubojici, no dok se stvorenje keseći se udaljava u svojem zlatnom čipkanom odjeku, shvaćam da je to bio Momo. Potom spazih ogromnu sjenu koja izroni iz mraka, dohvati odmetnika, zavitla ga u zrak, te Hamza i nož poletješe svaki na svoju stranu. Odmetnik tresnu svom snagom o zid, kliznuvši niz njega, nogu ispruženih ispred sebe. Nakašlja se, opsuje i pokuša ustati, no sjenka mu nogom pritisnu grudi, sagnuvši se potom i precizno mu prerezavši grkljan jednim potezom, hitro odstupivši u stranu kako bi izbjegao šikljanje krvi. Potom obrisa nož o otpadnikov kaput, zataknu ga o pojas i okrenu se prema meni. Od prvog sam trena znao da ću se prije ili poslije morati riješiti Hamze, no pred tako učinkovitim ubojstvom ravno pred mojim očima zanijemio sam od silnog šoka. Naposlijetku ipak uspijevam nekako procijediti, "Zašto?"

-351-

Mustafa me dugo zagonetno promatra, potom slegnu ramenima. "Već sam ionako otišao iz kazališta kako bih te sustigao — na putu sretoh dječaka kako se trkom vraća natrag prema kazalištu. Rekao mi je da te neki zao čovjek pokušava ubiti." Momo mi svom snagom obujmi nogu. "Ugrizao sam ga, Nus-Nus, jesi li vidio?" "Vidio sam." Uzvraćam mu zagrljaj te potom ponovno dižem pogled. "Ne znam što bih rekao. Obično hvala nije dovoljno. Ali, zahvaljujem ti, Mustafa, od sveg srca." "Molim te, zovi me Addo. To je moje plemensko ime." "Kralj ceste." Kimam glavom. Upravo tako i izgleda, dok stoji ovdje usred sve gušćeg mraka, ogrnut plastom i s turbanom na glavi, prodornih očiju što sjaje u tmini. "Moje pravo ime je Akuji." "Mrtav, a ipak budan. Vrlo prikladno. U svakom slučaju bolje nego NusNus." Uputi mi iskrivljen osmijeh, a njegovi sjajno bijeli zubi zabljesnuše u sjeni lica. Potom se prilično uozbilji. "Tražit će te. Odnosno, krenut će u potragu za dvojicom crnaca. Mislim da bismo ovako u trojcu mogli privući previše pažnje, a i trebao bih se vratiti Hortense prije nego primijeti da me nema." "Ne brini za nas, znam kamo se možemo skloniti. Hvala ti, Addo." Uz kratki stisak ruke, iščeznu u tmini. Vodim Moma do kuće Nathaniela Draycotta, za koju prekasno ustanovih da se nalazi svega dvije ulice dalje. Kiša i dalje lije kao iz kabla - na ulici nema ni žive duše, što je ionako bolje za nas. Kada konačno stižemo do njegova ulaza, Momo je već napola bijel. Nathaniel, svaka mu cast, samo podignu obrvu ugledavši nas na vratima te pokaže rukom da uđemo. Začuđeno zuri u Moma. "Nebesa, nigredo postade albedo'. Kakva li je to neobična alkemija u pitanju?" Momo se oduševljeno smijulji. "Gospodine Draycott, bojim se da ću vas morati zamoliti za pomoć." U kratkim crtama objašnjavam situaciju. "Uistinu mi je žao što vas uvlačim u tako neugodan položaj, i neću nimalo zamjeriti odlučite li pozvati pozornike. Ipak, saslušajte me, jer imam za vas jedan prijedlog."

-352-

Sat vremena poslije, čist, previjenih rana i sklopljena posla, penjem se u zatvorenu nosiljku koju nam je pozvao gospodin Draycott, ogrnut posuđenom pelerinom i s trorogim šeširom nabijenim na čelo. Nosači stenju i uzdišu dok nas prenose natrag do White Halla. "Blagi Bože", reče jedan od njih dok izlazim iz nosiljke s Momom prislonjenim na bok ispod prostrane pelerine. "Oprostite mi na komentaru, gospodine, al’ teški ste ko konj." Ispričavam se i dajem mu posljednji preostali zlatnik, što ga ušutka. Te večeri, nakon kraljeva odmora, trčim s Momom kroz neosvijetljene hodnike, duž rijetko korištenih galerija i stražnjih stuba — kroz sve te rijetko posjećivane dijelove prostrane palače koji će nas neometano dovesti do privatnog kraljevskog stubišta. Stigavši do stubišta, vratar, gospodin Chiffinch, uvodi nas u kraljeve odaje. Zatječemo kralja zabavljenog večerom, a Momo se, ugledavši hranu, baci na ostatke s tanjura poput divlje zvijeri. Presvukavši se iz svojeg dnevnog ruha, kralj sjedi ogrnut indijskom haljom, poput kakvog orijentalnog vladara — možda je upravo to razlog, tješim se, što se Momo osjeća kao kod kuće i halapljivo jede bez riječi molbe ili dopuštenja. Najvjerojatnije je ipak samo izgladnio, a za to sam kriv isključivo ja. Strogo ga korim te se ispričavam zbog njegova neuglađena ponašanja, no njegovo visočanstvo uopće ne obraća pažnju na moje riječi. Čini se suviše zaokupljen proučavanjem dječaka dok trpa u ždrijelo komadiće pite, a licem mu zatitra neuobičajena blagost. Nakon nekog vremena svrne pogled prema meni. "Jeste li znali da su me u njegovim godinama zvali Mali Crnčić? Put mi je bila znatno tamnija od njegove, a oči mi nikada nisu bile modre. Njegova majka mora da je vrlo svijetle puti." "Koža joj je izrazito bijela, a kosa poput zlatnog tkanja." Prošlo je već gotovo četiri mjeseca otkako sam je posljednji put vidio — točne crte njezina lica lagano izblijedješe, ostali su tek hipnotizirajući detalji — sjena što je bacaju njene svijetle trepavice na obraz obasjan žarkom sunčevom svjetlošću, sitne bore što se skupiše oko ustiju u trenu kada usnama potraži moje... Kralj zamišljeno kimnu glavom, obrativši se potom Momu. "Priđi bliže, mladiću." Momo, koji je upravo smazao čitavu pitu, izuzev mrvica razmrljanih po licu, pristojno posluša. "Moraš se nakloniti", inzistiram. "Ovo je engleski kralj."

-353-

No, Momo je suviše fasciniran da bi se naklonio. Umjesto naklona, znatiželjno upita, "A gdje vam je nakit?" na što kralj prasnu u gromki smijeh. Pribravši se, kralj odgovara, "Kralju nije potreban nakit da bi se smatrao kraljem, mladiću." Momo trenutak ostade zamišljeno stajati te potom skine dijamantnu ogrlicu kojom ga je okitila gospođa Herbert, a koju sam potpuno smetnuo s uma u nastojanju da ga dovedem ovamo u jednom komadu, i ozbiljna je lica preda kralju. "Onda mi ovo nije potrebno", pompozno izjavi. Potom stade prazniti džepove svojeg čipkanog odijelca, izvukavši biserni broš, dijamantne naušnice i tanki zlatni lančić s raspelom. Potpuno ponižen, kratko uzdahnuh, "Oh, Momo..." Charles začuđeno podignu svoju gustu crnu obrvu. "No, ovo je uistinu lijep ulov. Znaš li što činimo s lopovima u mojem kraljevstvu?" Momo zatrese glavom, prilično zbunjen. "Ah, ali ja ih nisam ukrao", reče izokola. "Ja ih samo čuvam. Ali sada više nema potrebe, jer ti si kralj i taj nakit pripada tebi. U Maroku, sultan vlada svime što postoji u njegovu kraljevstvu." "Ma je li to istina?" "Da, otac mi je stalno ponavljao, 'Sve što vidiš, Momo, pripada meni: svi ovi ljudi i sve što oni posjeduju pripada meni.' To je tako kada si kralj." Kralj se ironično nasmiješi. "Čudnovata li stvora, al’ bi tvoj pradjed bio ponosan na tebe." Lagano se namrštih. "Njegov pradjed?" "Moj otac, kralj Charles Prvi." No, ja i dalje nastavljam glupavo lupetati. "Ali, dječakov pradjed odavno je umro, baš kao i njegov djed, i pokopan je u Haagu, u Nizozemskoj." "Da, moram priznati da je prošlo prilično vremena otkako sam bio u egzilu u tom gradu. Više od trideset godina — vrijeme leti kao ludo, znate već i sami." Charles me neko vrijeme radoznalo promatra, dok mu iznenada ne sinu, "Ah, pa vi to niste znali?" "Moram priznati, vaše visočanstvo, da sam izgubio nit vaše priče." Ustaje i odlazi do drugog kraja prostorije, te iz lakirane komode vadi Alysin

-354-

izvezeni svitak. Odmota ga preda mnom i sada ga mogu pročitati: Vaše visočanstvo, oprostite što Vam se obraćam kao Vaša nesretna podanica. Ne tražim ništa za sebe, već Vas preklinjem da se pobrinete za moga sina, Vašega malog unuka Charlesa, poznatog i kao Mohammed, sina sultana Ismaila od Maroka, koji me drži u Meknesu kao svoju ženu. Posramljena i očajna, Vaša kći Alys (rođena od Mary Swann u Haagu, listopada 1649. godine) Zavrtje mi se u glavi. Rušim se u naslonjač i sklapam oči te mi je potrebno nekoliko trenutaka da se priberem. Kada ih ponovno otvorih, ugledah kralja, ćelavog poput jajeta, kako svojom ogromnom crnom vlasuljom zaodijeva Moma. "Što kažeš, mladiću, sviđa li ti se pomisao da ćeš i ti jednog dana morati nositi ovaj užas na glavi? A morat ćeš, znaš, ako ovdje odrasteš u odrasla muškarca, iako je pod tim vlasuljama vraški vruće i iako od njih svrbi glava." "Pokrenut ću novi modni trend". Momo izjavljuje, stresavši sa sebe jezivu vlasulju. "Svi će brijati glave da izgledaju poput tebe i Nus-Nusa, a ako im je hladno, nosit će šešire." "Kako si ti samo razuman momak." Kralj svrnu pogled prema meni. "Naravno, nagradit ću vas što ste ga doveli. Odvest ću ga k Nelly — ona će uživati s njime, a i ja ću ga često posjećivati. Ondje će mu biti uistinu krasno." "Ne tražim nikakvu nagradu", rekoh promuklim glasom. Alys nije zatražila ništa za sebe, čak ni da bude otkupljena. Zauvijek se odrekla vlastita sina. Kudim samoga sebe što nisam otvorio taj vražji svitak i osobno izvezao maleni dodatak. No, prekasno je sada za to - nema mi druge nego pokušati se osobno založiti za nju. "A što će biti s njegovom majkom, gospodine? Drže je zatočenom iako nije ništa skrivila, oteše je s broda koji je plovio prema Engleskoj." Promatram ga dok mu lice poprima mračan izraz. "No, dakle, to je nešto

-355-

posve drugo — ta dama sada pripada sultanu, a prema pričama, on je prilično ćudljiv čovjek. Kako stvari stoje, čini mi se da ni pregovori o Tangeru ne stoje baš najbolje." Nema mi druge nego pregristi jezik kada su pregovori u pitanju. Pregovori o Tangeru slabo napreduju ne samo zbog nepopustljivosti engleskih kraljevskih ministara, i ne samo stoga što je Ismail uputio Ben Hadoua da im nudi dvosmislena rješenja, već i stoga što se naš uvaženi ambasador spetljao sa služavkom Kate te sada rasteže naš boravak zbog vlastita užitka. "Ali, gospodine, ako vi osobno uputite zahtjev, zahtjev jednog vladara drugom vladaru, možda bi se mogao dogovoriti njezin otkup?" Kralj mi rukom daje znak da ušutim. "Dragi momče, moja je kraljevina već ionako na rubu bankrota, a otkupnina je prilično skupa stvar. Ako se ne uspijevamo dogovoriti oko otkupnine čak ni za sirote momke zarobljene u opsadi Tangera, ne mogu zamisliti da bismo se uspjeli dogovoriti oko otkupnine tako neprocjenjive osobe kao što je sultanova žena." "Ali, Alys je vaša vlastita kći!" I sama pomisao još uvijek mi se čini nevjerojatnom. "Kada bih išao uokolo petljajući se u brakove svih mojih potomaka, život bi mi bio prilično naporan. A ne mogu je ni službeno priznati kao svoju kćer — to bi bilo suviše složeno. Uostalom, pretpostavljam da se spomenuta dama poturčila, s obzirom na to da je rodila sultanovo dijete?" Nevoljko kimnuh. "Ali, pod najžešćom prisilom." Prisilom i, oh Nus-Nus, tvojim nagovorom. "No, dakle, tu stvarno nema pomoći. Ne mogu se umiješati. No, ako je sultan svojevoljno pusti, kunem se da ću učiniti za nju sve što je u mojoj moći. Eto, to je najviše što mogu ponuditi. A što se vas tiče, Nus-Nus, uvijek ste dobrodošli vratiti se na moj dvor, nadam se da to znate." Usput mi izloži još jednu ljubaznu ponudu, no s obzirom na to da je mala vjerojatnost da bi se štogod takvo ikada moglo ostvariti, teška srca mu zahvaljujem te se potom bolno opraštam od Moma koji, čini se, nije shvatio ozbiljnost svega onoga što se upravo pred njim odigralo. A kako i bi, u tako nježnoj dobi? Polagano se vraćam u svoju sobu, a moje srce koje je još prije svega nekoliko sati bilo vrelo i lagano poput čistog alkemijskog zlata, iznenada se pretvori u mrtvo, hladno olovo.

-356-

37. Mirovni sporazum o Tangeru konačno je potpisan krajem ožujka, iako nijedna od zainteresiranih strana nije postigla željene uvjete. Ben Hadou i dalje odgađa naš povratak u Maroko, najprije pod izlikom da valja istražiti nestanak otpadnika Hamze, čije je ubojstvo zbog nedostatka dokaza pripisano nepoznatim uličnim razbojnicima; a tu je i narudžba za top koji je Ismail zatražio da mu se dopremi, a za čiju je izradu potrebno najmanje dva mjeseca. Uza sve to, iznenada se silno zainteresira pomoći Samiru Rafiku u potrazi za tiskarom koji se drznuo objaviti engleski prijevod Kur’ana, kako bi izvršio sultanovu fetvu nad nesretnim čovjekom. Na njegovu veliku nesreću, problem biva brzo razriješen: Alexander Ros mirno je trunuo proteklih dvadeset i osam godina na jednom crkvenom groblju u Hampshireu, no Rafik je svejedno napućen poći oskvrnuti tijelo — sultan je zatražio čovjekovu glavu, stoga mu je valja i pribaviti. Taj suludi pothvat kupuje nam još nešto malo vremena kako bi Kotlokrpa mogao neometano uživati u čarima svoje ljupke sluškinje. I tako nastavljamo prihvaćati pozive uvaženih i milostivih Londončana te putujemo čak izvan glavnoga grada — do sveučilišta u Oxfordu, gdje nas tetoše i daruju vrlo vrijednim knjigama na arapskome kako bismo ih ponijeli sa sobom u Maroko; a potom i do sveučilišta u Cambridgeu; do kraljeve rezidencije u Windsoru te na konjičke utrke u Newmarketu. Ostajemo u Londonu i na obljetnici krunidbe, a i za kraljev rođendan koncem svibnja. Na veliko oduševljenje Ben Hadoua, izrađuju i njegov portret, i to ne jednom nego dva puta, biva imenovan počasnim članom Kraljevskoga društva, a naposlijetku mu daju i novo povećalo. Gospodin Ashmole pak preuzima darovane maurske mamuze kako bi ih izložio u svojem novootvorenom muzeju u Oxfordu. Odgađanje povratka barem mi pruža priliku da redovito posjećujem Moma u domu Eleanor Gwynne na Pall Mallu kako bih provjerio je li se dobro smjestio. Dobio je i vlastitog psića — štene engleskog španijela iz jednog od kraljevskih legla — a on i Nelly sjajno se slažu. Odlučeno je, radi Momove sigurnosti i sigurnosti njegove majke, da će njegov identitet ostati zatajen. Predstavljen je kao nezakoniti sin Nellyna pokojna sina, tako da nitko ne postavlja suvišna pitanja. Moram priznati da mi je svaki pogled na njega

-357-

prilično gorak — bolan podsjetnik na činjenicu da će Alys zauvijek ostati usamljena zatočenica mekneškoga dvora. Svaki put kada ga vidim čini mi se da je još malo narastao, da se još više poenglezio, da je sve sličniji majci a sve manje ocu iako je i dalje zadržao očevo svračje oko. (Upozorio sam Nelly da pripazi na svoj nakit, no ona se na to samo nasmija: "Ma, pusti ga, neka se dijete zabavlja. Vještija sam u džeparenju nego što će Charlie ikad biti — jednostavno mu ih ukradem natrag kada ne gleda.") Srce mi žudi za Marokom — za Alys — iako znam da to znači povratak u ropstvo. Konačno u srpnju, natovareni darovima za Ismaila — uključujući francusku kočiju najfinije izrade i šest rasnih konja, tisuću i dvjesto bačvi najkvalitetnijeg baruta i dvije tisuće mušketa — isplovljavamo iz luke u Dealu. Vraćamo se u Maroko usred pobjedničkog slavlja — Španjolci su konačno protjerani iz svojeg uporišta u luci Mamori. Kaid Omar naveliko je slavljen, jer je upravo zahvaljujući njegovoj lukavštini neprijatelj konačno istjeran s marokanskog teritorija. Potukavši omanji garnizon na rubnoj točci španjolske kolonije, pobijeđenim je vojnicima podario neočekivanu milost ostavivši ih na životu, a oni se smjesta zaputiše do mamorskoga guvernera kako bi dojavili da silna marokanska vojska upravo kreće u napad na grad, predvođena iznimno časnim čovjekom, te da bi stoga bilo najbolje da se predaju, jer su i sami dokaz dobrohotnosti Kaida Omara. Nakon prilično premišljanja, španjolski guverner zaključi kako je to vjerojatno najbolje rješenje, zatraži mir, ispregovaravši slobodu za sebe i pola tuceta najuglednijih obitelji. Naravno, obično građanstvo bi porobljeno, te vjerojatno još i sada trule u matamorama podno Salea i Meknesa, iščekujući otkup ili oslobođenje koji se nikad neće dogoditi. U ratu uvijek nastrada običan svijet. Zahvaljujući toj slavnoj pobjedi, Ismail nije toliko nestrpljiv da smjesta dozna uvjete pod kojima je s Englezima sklopljen mirovni sporazum o Tangeru, tako da iz Salea možemo putovati mnogo opuštenije, dopustivši si čak kratko zaustavljanje u Fesu kako bi Ben Hadou obavio neke nenadano iskrsle poslovne obveze. Stigavši u Fes, naš ambasador smješta alkemičara, gospodina Draycotta, u jednu od svojih brojnih kuća, a potom konačno nastavljamo put natrag u Meknes. Naime, želim biti siguran da će Zidana

-358-

prihvatiti Nathaniela prije nego li ga predstavim uvaženoj carici. Kao što sam mu prethodno objasnio, u njenoj mu službi predstoje brojne raskošne nagrade, ali i brojne opasnosti. Ta ga dvojakost nije pretjerano uznemirila, dapače silno se oduševio što će postati marokanski kraljevski alkemičar. Ali, još nije upoznao Zidanu. S druge pak strane, kaid je opčinjen činjenicom što jedan znanstvenik ovisi o njegovoj velikodušnosti — to laska njegovu mišljenju o vlastitu položaju u svijetu. No, zanimljivo je napomenuti da sa sobom u Maroko nije poveo novu ženu Kate, vjerojatno iz opreza prema sultanu koji je gotovo jednak mojem oprezu od Zidane, no uposlio je nove sluge u kući u Fesu gdje gospodin Draycott trenutačno obitava, a kroz kuću prolazi i čitav niz galanterista, krojača i stolara, po čemu zaključujem da namjerava poslati po nju čim zaključi da je došao pravi trenutak. Dok promatram kako svija svoje novo gnijezdo, moje srce žudi za Alys. Toliko sam joj blizu ovdje u Fesu, a opet toliko daleko da imam osjećaj kao da sam još uvijek u Engleskoj. Stoički podnijevši protekle mjesece odgađanja našeg povratka, s obzirom na to da ionako nikako nisam mogao utjecati na donošenje te odluke, sada sam sveden na ogorčenu nestrpljivost te ne nalazim zadovoljstvo ni u čemu, a dani provedeni u veličanstvenom gradu Fesu prolaze ogrnuti jedva suspregnutim prezirom prema svemu i svakome. Tjedan dana poslije konačno ulazimo u Meknes, gdje zatječemo palaču i njezine vrtove u uobičajenom rasulu — štoviše, na putu do kraljevske rezidencije uspijevamo se čak izgubiti jer je čitav niz paviljona i dvorišta srušen do temelja i podignut na drugome mjestu kako bi se dobio prostor za izgradnju novih stambenih objekata. Izaslavši glase o našem povratku, dobivamo poruku da će nas sultan primiti malo kasnije, jer trenutačno trenira vojne trupe. Ben Hadou podignu obrvu. "Dakle, Nus-Nus, čini se da ćemo imati nekoliko sati odmora prije podnošenja izvještaja." Značajno me pogleda. "Bio si sjajan zamjenik tijekom boravka našeg izaslanstva u Engleskoj — svakako ću to spomenuti sultanu." Dulje vrijeme ostade zuriti u mene, a u njegovu pogledu osjetih neku vrstu nelagode. "Budite uvjereni da neću spomenuti ništa nezgodno vezano za naš posjet." Nasmija se, potapša me po ramenu i potom se hitro udalji. Konačno sam slobodan pa mogu posjetiti harem, pod izlikom da imam zakazan sastanak sa Zidanom kako bih joj uručio bočicu dragocjenog eliksira koji je naručila iz Engleske. Jedino harem djeluje sasvim neizmijenjeno, kao da nije prošao

-359-

ni dan otkako sam posljednji put bio ondje, te me iznenada obuze jeziv osjećaj da bih iza ugla mogao naletjeti na Alys kako se igra s Momom u dvorištu. Iako pomno promatram svaki paviljon i svaki vrt pokraj kojih prolazim, od nje ni traga, tako da me nakon nekog vremena počinje obuzimati hladan osjećaj panike. No, u svakom slučaju, pronalazim Zidanu. Odmjerava me od glave do pete. "Primjećujem da ti je London uistinu godio, Nus-Nus. Nikad nisi izgledao bolje." Ne mogu to isto reći za nju. Proteklih sedam mjeseci očito je nisu mazili — ispod očiju naziru se tamni kolobari, a bjeloočnica je žućkasta i prošarana vidljivim žilicama, kreće se daleko sporije nego prije, a štap okrunjen lubanjom postao je više potreba nego modni dodatak. Preuzima bočicu Primum Ens Melisse i sumnjičavo je onjuši. "Miriši na običnu limunsku pomadu i alkohol", optužnički komentira. "Alkemičar koji je usavršio recept tvrdi da je iznimno učinkovit." Prepričavam joj sve što su mi Nathaniel i Elias rekli o napitku. "Makarim!" Sluškinja se pojavi istog trena, zagledajući se čas u mene, čas u svoju gospodaricu. "Popij malo ovoga", zapovjedi Zidana, pružajući joj bočicu. Makarim problijedi. Nije ni čudo, s obzirom na to da itekako dobro zna kakve napitke Zidana obično dijeli. Ruke joj se tresu dok istače mjericu zlatne tekućine te je nakon kratkog oklijevanja ipak ispija, nesumnjivo zaključivši da je bolje popiti otrov nego biti umlaćena štapom. Zidana je promatra dok djevojka ne proguta, očiju stisnutih u uske proreze koji se jedva naziru u naborima mesnatog lica. Naravno, ništa se ne dogodi, barem ne istog trena ili vidljivo na van. "Zar uistinu smatraš da sam budala koja će se zadovoljiti napitkom prvog šarlatana na kojeg si slučajno nabasao? Za ovo bih trebala zatražiti da te skrate za glavu, eunuše! A možda i hoću. A sada mi vrati zlato i dragulje koje sam ti povjerila da njima platiš moj eliksir, pa ću te pustiti da poživiš. Barem još jedan dan." Ah, da. Nakon neugodnog trenutka šutnje, obećajem joj ih vratiti sutradan, iako su zapravo odavno potrošeni. "Smjesta!" urla Zidana. "Bojim se da naše stvari još uvijek nisu skinute s mazgi, ni raspakirane",

-360-

riskiram, očajnički nastojeći dobiti na vremenu. Opali me štapom, no srećom zamah joj je prilično oslabio. "Zar misliš da sam jednako glupa i naivna kao i ti ? Tko normalan bi ostavio zlato i dragulje zajedno s ostalim teretom u karavani? Pođi i smjesta ih donesi! Makarim će poći s tobom. Ne vratiš li se do podneva, poslat ću stražare po tebe." Makarim i ja, oboje pokunjeni, napuštamo harem i hodamo dvorskim hodnicima. Nakratko se pitam bi li mi možda Ben Hadou posudio novac da platim Zidani izgubljeno joj blago, te zaključujem da vjerojatno ipak ne bi. Koga bih onda mogao pitati? Mozak mi je savršeno tup i prazan. Tišinu naposlijetku prekida Makarim, koja zapitkuje, prestravljena izraza lica, "Što je bilo u tom napitku? Hoću li od njega umrijeti?" "Vjerojatno", odgovaram joj ozbiljnim tonom. Naglo zastade i zagleda se u mene, razrogačenih očiju. "To je bio otrov?" Gotovo prasnuh u glasan smijeh ugledavši užas u njenim prestravljenim očima. Neka misli da jest, pomislih prisjetivši se njenog spletkarenja i boli koju je nanijela Alys. Šutim. Makarim se obgrli rukama i stade se tresti. "Toliko je puno smrtnih slučajeva bilo u posljednjih nekoliko mjeseci." Lice joj se zgrči, a oči ispuniše suzama. "Oh, ali ja ne želim umrijeti." "Toliko puno smrtnih slučajeva?" Osjećam kako me nešto presječe u grudima. "Kako to misliš?" "Bolest krvavog proljeva — odnijela je toliko mnogo života." "A Alys?" Glas mi je toliko promukao da jedva uspijevam izgovoriti njeno ime. Pogleda me iskosa i potom kimnu glavom. "Oh, da, ona je podlegla među prvima." Oblije me vrućina, a potom hladan znoj, te se stadoh tresti kao da me hvata groznica. Krv mi bubnja u ušima takvom žestinom da ne čujem ostatak njene rečenice, već zateturah unatrag prema zidu, kliznuvši niz njega, sve dok se ne zatekoh kako sjedim na tlu. Makarim me znatiželjno promatra. "Nije ti dobro, Nus-Nus?" Lagani

-361-

osmijeh zatitra joj licem — usprkos mogućnosti da je smrt i nad njom raširila krila, svejedno uživa u mojoj muci. Nemam riječi, samo tupo zurim u nju, sleđen unatoč žarkoj ljetnoj vrućini. Riječi se čine suvišnima — ionako više ništa ne mogu učiniti. Zidana će mi dati odsjeći glavu, no to više i nije bitno. Odigrao sam svoju ulogu. Izvukao sam Moma odavde i odveo ga u novi život, daleko od pogibeljnih spletki ovoga dvora. Pokunjeno spuštam glavu. Već kad pomislih da ništa ne može narušiti moju beznadnost, uočavam čitavu kolonu mrava kako se kreću duž hodnika, izvirući iz pukotine između složenih ornamenata šarenih pločica, prema jednom udaljenom dvorištu, i svaki nosi po zrno riže ili mrvicu kruha. Promatram ih kako marširaju, ta sićušna stvorenja koja neometano nastavljaju sa svojim životima unatoč tome što ih sa svih strana nadvisuje zastrašujuće monumentalna arhitektura, san jednog ludog sultana. Promatram ih kao u transu, iz kojeg me naglo trznu nečiji glas. "Nus-Nus, naređeno ti je da pođeš sa mnom!" Bijaše to Abid, sultanov tjelesni sluga. "Posvuda te tražim", reče zadihano. "Nema on kamo ići", ubaci se Makarim, sijevnuši pogledom prema dječaku. "Trenutačno obavlja nešto za caricu." Abid joj uzvrati jednako otresitim pogledom. "Moulay Ismail smjesta zahtijeva njegovu prisutnost u dvorani za vijećanje." I to je to — čak se ni Zidana ne bi usudila proturječiti sultanu. Makarim me vuče za rukav dok se teškom mukom pridižem na noge. "Je Ii to bio otrov? Reci mi istinu." Tupo zurim u nju. Potom zatresoh glavom. "Upravo suprotno." "Znači, živjet ću?" "Siguran sam da ćeš nas sve nadživjeti." Oporavljena, smjesta se prisjeti po kojem je zadatku pošla sa mnom. "Hitro onda, predaj mi novac da ga odnesem Zidani i tako nas oboje spasim." Gledam je kao da govori nekim nerazumljivim jezikom. "Nemam novac. Nemam ni dragulje. Ništa nemam. Ako se želi naplatiti mojom glavom,

-362-

neka bude. Nije me briga. Pođi i poruči to svojoj gospodarici." Potom se okrenuh za Abidom, slijedeći ga hodnikom do moje odaje kako bih pokupio bilješke i potom se zaputismo prema dvorani za vijećanje. Okupilo se mnoštvo ministara i kadija, uključujući i novoproglašenog vezira — suhonjavog čovječuljka lica izbrazdana tragovima ospica, prilično neuglađenih manira, odjevenog u jednostavnu halju i bez ikakvog nakita, na prvi pogled čista Abdelazizova suprotnost na svim vidljivim razinama. Sultan sjedi zavaljen na divanu, a dva roba hlade ga velikim lepezama od nojeva perja. Ako me i prepoznao nakon što se pridignuh iz duboka naklona, ničime to ne pokazuje — pogled mu kliznu mimo mene bez trunke zanimanja. Uz noge mu sjedi Aziz, s perom od trske uzdignutim iznad papira položenog na prenosivi stolić koji drži u krilu, spreman zapisati bilješke sa sastanka. Ben Hadou stiže koji trenutak nakon mene te, bacivši usputni pogled na moje bilješke, kreće s punim izvještajem našeg boravka u Londonu. Naravno, prva je točka današnjeg dnevnog reda mirovni sporazum sklopljen s Englezima — no, Ismail razdraženo odmahnu rukom čim ambasador zausti navoditi uvjete dogovorene sporazumom. "Okolnosti su se prilično izmijenile otkako ste otišli pregovarati po tom pitanju, ako slučajno još nisi čuo. Protjerali smo bezvjernike iz Mamore, tako da je sada još jedna luka pod našom upravom. Španjolci su za sobom ostavili nekoliko odličnih topova, a u kombinaciji s puškama koje si pribavio te sjajnim mušketama i barutom koje nam je darovao engleski kralj, mislim da smo u daleko boljem položaju da iznova s njima pregovaramo. Inzistirat ću na tome da mi kralj Charles pošalje još jednog izaslanika." Potom zadovoljno protrlja ruke. Nevjerica na Ben Hadouovu licu bila bi gotovo komična, da sam se bio u stanju nasmijati. Umjesto toga promatram ga prilično nezainteresirano dok on spušta glavu i ponovno zamata moje iscrpne bilješke u debeli svitak, a njegove kretnje upućuju na to kako bi ih najradije razderao na komadiće i bacio sultanu u lice. No, Kotlokrpa je suviše oprezan da bi si dopustio takav ispad. Kada ponovno podiže glavu, izraz lica sasvim je prazan. Kratko odgovara na sultanova pitanja o životu na engleskome dvoru — o kralju, njegovoj palači i ostalim posjedima — trudeći se uvijek malo umanjiti njihovu raskoš. White Hall opisuje Ismailu kao velik labirint prepun prolaza prekrivenih paučinom i moljcima izjedenim tapiserijama, koji povezuju prazne prostorije u kojima njegovi sušičavi dvorjani zveckaju uokolo poput koštica u velikoj tikvi. "Neki dijelovi palače stari su i više stoljeća, a novi

-363-

dijelovi dodavani su tijekom godina na sasvim proizvoljan način. Nedostaju joj raskoš i epski razmjeri vašeg graditeljskog postignuća, vaše presvijetlo visočanstvo." Ismail je vrlo zadovoljan odgovorom. Potom se lagano nagnu prema naprijed. "A njegove žene?" "Prema kršćanskom zakonu, dopušteno mu je oženiti se tek jednom ženom, a kraljica Catherine nalikuje mišici s izbačenim zečjim zubima. Nažalost, za razliku od zečeva, nije sposobna za razmnožavanje." "Tko će ga onda naslijediti ? Sada mu je već više od pedeset godina — krajnji mu je trenutak da se riješi te portugalske infantkinje i dobije nasljednika s nekom drugom ženom!" Dok Ben Hadou pojašnjava složeni engleski sustav nasljeđivanja, moja pažnja odluta ponovno do Bijele Labudice. Pitam se je li bila potpuno sama u trenutku smrti i je li je itko mogao spasiti — i nije li joj možda Zidana pomogla na tom putu. Pitam se kada li se to točno zbilo. Možda dok sam ja posezao za čašom vrhunskog francuskog vina za stolom vojvotkinje od Portsmoutha? Ili možda dok sam prije mjesec dana šetao vrtom prepunim ruža, zamišljajući kako sjedim ondje s Alys i udišemo miris cvijeća okupanog blijedim engleskim suncem? Možda joj je prepuklo srce nedugo nakon što sam odveo Moma sa sobom. Mučim se tim mislima, tu i tamo uhvativši pokoju frazu Ben Hadouova opisa engleskoga dvora. Sada raspravljaju o ženama... "Jesu li sve blijede kao što je bila i Bijela Labudica?" sa zanimanjem će sultan, a meni se srce stisnu u grudima. "Uglavnom su prilično neupadljive", komentira ben Hadou, "smeđe kose, prekrivene bojom i mrljama kako bi prekrile ožiljke od vodenih kozica." To sultana posebno razveseli te traži od našeg ambasadora još više pojedinosti na tu temu, posebno kada su u pitanju kraljeve ljubavnice. "Pitajte Nus-Nusa o njima", dobaci neki grub glas. "On je proveo prilično vremena družeći se s priležnicama engleskoga kralja." Naglo podižem glavu. Osvrnuh se i ugledah Samira Rafika kako me promatra, usana iskrivljenih u prezriv osmijeh. "Pogledajte ga kako samo žali za njima!" Sultan se blago uspravi na divanu, znatiželjno me promatrajući. "Nus-Nus, priđi bliže."

-364-

Stupih korak naprijed, potom još jedan. "Klekni." Učinih kako mi je zapovijeđeno, a Ismail ispruži ruku i pogladi me po licu. "Ti plačeš?" Zar plačem? Rukom dotaknuh lice i ustanovih da je uistinu vlažno. "Zašto plačeš?" Na to pitanje nisam u stanju odgovoriti. "Možda plače od stida!" Rafik dobaci usred opće tišine. "On i Kaid Ben Hadou našli su sebi engleske konkubine za vrijeme našeg boravka u Londonu, a kada smo se Kaid Šarif i ja požalili na njihovo bludničenje, poslali su nas na selo da se bavimo glupostima kako bi nas maknuli s puta dok su oni nastavili skrnaviti ugled islama, Maroka i izaslanstva vašeg presvijetlog visočanstva." Potom iz halje vadi veliki svitak, koji odmotava i čita s njega dugačak popis preciznih zabilješki o pojedinačnim prilikama u kojima je bilo tko od našeg izaslanstva skrenuo s pravog puta, uz brojne izmišljotine, čuvajući uvijek one najgore prijestupe za svoje mrske neprijatelje — mene i Ben Hadoua. Ismailovo lice grdno se smrknu, no meni je naprosto svejedno — uostalom, većina optužbi na granici je apsurda. Otme mi se sulud hihot, što dodatno razjari sultana. "Ti se na to smiješ?" zareži bijesno, a ja se na to tek nastavim smijati. Vidim kako me Ben Hadou zabezeknuto promatra: kao da nije dovoljno strašno što je Samir Rafik uletio sa svojim očajničkim pokušajem da okalja našu čast, prije nego što smo uopće stigli do škakljiva pitanja odavno preminula tiskara i njegove sada već prilično ogoljele lubanje za koju pouzdano zna da neće zadovoljiti našeg krvožednog sultana, a sada je k tomu i njegov zamjenik sasvim skrenuo s uma. Upućuje mi oštar pogled, kao da me želi prisilno urazumiti, no za to je sada već prekasno. Sultan se osovi na noge. "Šarife!" zareži oštro, a siroti čovjek praktički dopuže do njega. Ismail ga udari nogom ne bi li ustao. "Je li to istina?" urla. "Jesu Ii ova dvojica osramotili svoju vjeru, svoju zemlju i mene?" Šarif očajnički pogledava čas u Kotlokrpu, čas u mene, ne znajući što bi odgovorio da dodatno ne pogorša stvar. Odjednom postajem svjestan ushićene pažnje kojom okupljeni ministri prate tijek događaja —

baš poput hijena koje nestrpljivo čekaju da lavovi dovrše gozbu kako bi

-365-

se bacile na ostatke. Jer dok god se prolijeva tuđa krv, znači da su oni sigurni — barem neko vrijeme. Ismail se unosi Šarifu u lice. "Zar su ti u Londonu odrezali jezik?" "N-n-nisu, vaše visočanstvo", zamuckuje ovaj. "Pa, odgovori mi onda na pitanje. Jesu li ova dvojica petljali s njihovim ženama i na taj način iznevjerili vjeru koju sam im usadio?" "G-gospodine, vaš s-sluga Nus-Nus je... je... eunuh." Ismail ga odmjeri kao kakvog žohara. Žohara kojeg upravo namjerava zgaziti. Tada krenu izvlačiti svoj bodež iz korica, no saplete mu se o remen, što ga potpuno izbezumi. "Sve ću vas pobiti, sve do jednog!" Konačno uspijeva otpetljati bodež te ga prislanja na Šarifov tanašni vrat. "Izvoli smjesta reći istinu!" Pljuvačka mu leti na sve strane, poprskavši kaidovo podignuto lice. "Ja... ah... vidio sam Nus-Nusa da je popio č-čašu vina", naposlijetku protisne, kolutajući očima poput ovce pred klanje na Kurban-bajram. "I... ah..." pokušava se prisjetiti još nekog primjera kršenja islamskih zakona, nečeg kažnjivog, ali ne pretjerano ozbiljnog. "I... ah... Kaid Mohammed bben Hadou... ah... dopustio je da ga p-portretiraju." "I to dva puta", prkosno dobaci Rafik. "Dva puta", složi se Šarif. "Pasji sine!" Odgurnu kaida i okomi se na Ben Hadoua, koji se rukama pokušava zaštititi od sultanova mahnita nasrtaja. "Riječ Allahova zabranjuje slikanje vjernih odraza stvarnosti! Umrijet ćeš zbog toga što si mi nanio toliku sramotu, meni, promicatelju islama, branitelju svete vjere!" Zari bodež Kotlokrpi u bedro i ovaj se sruči na pod vrišteći. Na trenutak zavlada tajac, kao da je Ismailov iznenadni nalet krvožednosti zadovoljen, da bi potom povikao stražarima. "Sve ih bacite lavovima!" Mislio sam da mi je potpuno svejedno hoću li poživjeti ili umrijeti. No, kada se nađete u jami sa sedam gladnih lavova koji kruže oko vas, i pred vjerojatnošću da bi vas mogli rastrgati i živog pojesti, tada sve dobiva sasvim drugu dimenziju. "Držite se na okupu!" govori nam Ben Hadou. Povezao sam mu ozlijeđeno bedro svojim turbanom, no već je prilično slab od velikog gubitka krvi.

-366-

"Razdvojimo li se, bit će im lakše potamaniti nas jednog po jednog. Gađajte ih pijeskom, kamenjem, šljunkom, što god vam se nađe pri ruci." " Njega bacite lavovima!" povika Samir Rafik, pokazujući rukom na Šarifa, koji očito neće biti od pretjerane koristi u odbijanju nasrtaja divovskih predatora, jer se već od prvog pogleda na njih sav ukočio, razrogačivši oči, praktički mrtav od silnoga straha. "To će im neko vrijeme odvratiti pažnju." Načas se učini kao da i sam Kotlokrpa razmišlja o toj okrutnoj opciji, no tada ustanovih da mu krvarenje usporava tijek misli, da ih je gotovo posve zaustavio. "Mašite rukama i urlajte", predlažem, prisjetivši se što su nam govorili dok smo bili djeca, odrastajući u podneblju gdje su lavovi običavali loviti svoj plijen — no, to je bila taktika za tjeranje jednog lava, a ne sedam izgladnjelih zvijeri. Ipak, to ih neko vrijeme drži na pristojnoj udaljenosti, no ubrzo su shvatili kako ta buka ne predstavlja nikakvu prijetnju pa stadoše ponovno kružiti oko nas, sve nam se više približavajući. Berberski lavovi smatrani su najkrupnijim i najmoćnijim, a ovi su u svakom pogledu prave mrcine. U nekim drugim okolnostima, možda bismo ih čak mogli smatrati lijepim ili plemenitim životinjama, mišićave građe i bujne crne grive, široke čeljusti i mudrih jantarnih očiju. No sada, sluđeni mirisom Ben Hadouove krvi, te nesumnjivo ostavljeni nekoliko dana bez hrane, sva njihova mudrost i lukavstvo usmjereni su na to kako svojim velikim zubima otrgnuti s nas što veće komade mesa. Naposlijetku ženke preuzimaju vodstvo — ta krupna zlaćana stvorenja glatka krzna i oštra pogleda. Nešto su sitnije od dvojice mužjaka, no ono što im nedostaje od mišićne mase i grive nadoknađuju žestinom i lukavstvom. Dvije lavice krenuše u lažni napad, salijećući nas i potom izmičući izvan dosega, odvlačeći nam pažnju, dok se treća tiho prišuljala iza nas i, precizno odabravši žrtvu koja bi se mogla najmanje opirati, ščepa Šarifa za nadlakticu. Siroti kaid zaurla u agoniji, ukopavajući se svom težinom petama u pijesak — no lavica je neusporedivo snažnija. Jakim trzajem glave odvlači ga u stranu, a mi ne možemo ništa učiniti da bismo ga spasili. Zvuci koji uslijediše uistinu su jezivi — zvuci kidanja i lomljave, bolni urlici... Potom se ubaciše i mužjaci, nastojeći silom otjerati ženku, te uslijedi opaka borba. Rika golemih zvijeri odzvanja mi u prsnoj kosti dok se ogledavam oko sebe, važući naše skromne opcije. Na samom rubu jame nalazi se dubok

-367-

jarak pun vode — suviše širok da bi ga lavovi mogli preskočiti — iza kojeg je željezna ograda. Nakon onog incidenta u matamorama kada se ustanovilo da su lavovi u stanju prokopati put do hrane, te iskušavši nekoliko manje uspješnih metoda, zaključeno je da je to najbolji način da se zvijeri spriječi od bježanja iz jame i napada na dvorsku poslugu, iako ta ograda donekle kvari gledateljima pogled na ono što se zbiva u jami. Obično među lavovima završi tek pokoji siroti bezimeni rob — ali kako se ovaj put radi o četvorici istaknutih članova kraljeva izaslanstva koji se upravo vratiše iz Engleske, taj je događaj vjerojatno privukao popriličan broj gledatelja. Svi se naguraše na ogradu kako bi nas promatrali — ljudi koje poznajem godinama dvorska posluga i dvorski službenici, stražari, konjušari, lončari i robovi, moćnici i trgovci, čak i carica Zidana sa svojim sinovima — svi u iščekivanju naše smrti. S ushićenom žudnjom promatraju kako lavovi trgaju sirotog Šarifa, od čega mi se potpuno smuči. —

"Hitro, bjež’mo u jarak!" dobacujem Ben Hadouu, računajući da su nam šanse protiv lavova na čvrstom terenu znatno manje nego u riskantnim vodama prokopanog rova. Očaj mu ulijeva dodatnu snagu — sva trojica zajedno trčimo prema drugom kraju lavlje jame, dok se Kotlokrpa oslanja rukom o moje rame. Stižemo do jarka prije nego lavovi odustaše od borbe za ono malo što je još preostalo od sirotog kaida, te Rafik i ja preplivasmo jarak i stigosmo do ograde. Rukom obuhvativši jednu od željeznih rešetki, riskiram pogled unatrag i vidim Ben Hadoua kako mahnito prska i viče na prilično odlučnu lavicu koja se usudila za njim uči u vodu. "Ne znam plivati!" očajnički urla. Rafik se samo zlobno naceri. "Utoliko gore po tebe." Potom se uzvera uz željezne rešetke i prebaci preko šiljaka na samom vrhu ograde, spuznuvši na drugu stranu, izgreban i krvav, ali u jednom komadu. Kratko oklijevam. Mogao bih se lagano spasiti baš kao i Samir Rafik, no prizor Kaida Sarifa rastrganog na komadiće jezivo mi se urezao u pamćenje, iako jedva da sam ga i poznavao — s Kotlokrpom sam prošao mnogo više, makar mi se nije uvijek sviđalo njegovo ponašanje. Kako ću nastaviti živjeti znajući da sam ga ostavio u raljama razjarene lavice? Uostalom, još prije sat vremena ionako sam priželjkivao vlastitu smrt. Sada, začudo, ipak želim poživjeti, pa makar i bez Bijele Labudice. Duboko udahnuvši, prizivam duh

-368-

plemena Senufo i navlačim kpnyugu, svoju masku. Nisam uspio dovršiti svoju inicijaciju u Poro, tajno muško društvo koje mladiće Senufa podučava mudrosti, snazi i odgovornosti, jer su me trgovci robljem oteli upravo te godine kada sam počeo izučavati naše plemenske obrede. No, prošao sam obredni ples kponyugu i poznavao njegovu moć. U našoj kulturi, ta maska služi u borbi protiv zla, bilo s ovog ili drugog svijeta, prirodnog ili natprirodnog. Ta maska ponekad služi kao pasivan štit, glatki oklop koji odbija zlo — no može poslužiti i kao izraz krajnje agresije. Prizivam u glavi moćne ralje krokodila i oštre zube hijene kojima se ništa ne može oduprijeti; dodajem i kljove bradavičaste svinje i rogove mošusnog goveda; a među njih postavljam kameleona, biće od promjene. Naknadno zamišljam čitavu vojsku mrava kako maršira po maski s odlučnošću nezaustavljivih ratnika. Oštro zarežavši, bacam se natrag u vodu i propuštam kroz masku svu ljutnju, sav bijes i svu tugu koju sam ikada osjetio. Ona više nije moje drugo lice, postaje moje vlastito ja. Ja više nisam Nus-Nus, pola-pola, eunuh, rob — postajem Akuji. Mrtav sam, a ipak budan. Lavica u nevjerici zuri u mene. Potom nabora gubicu i iskesi goleme očnjake, pokazujući, umjesto dotadašnjeg neprijateljstva, čisti strah. Nakon nekoliko trenutaka nabijenih mogućnošću nasilja, okreće se, uz snažno pljuskanje vode, i vraća se natrag na suho do kako bi se pridružila ostalima u gozbi. Ben Hadou zuri u mene, bez riječi. Ne mogu ni zamisliti što vidi pred sobom — a prvi put u životu, nije me ni briga. Više uopće ne razmišljam, samo djelujem, a u jednostavnosti čina počiva iskonska neiskvarenost koja me čitavog ispunjava, poput munje ushita i moći, kao da kroz mene oživješe svi moji slavni preci. Grabim skute Ben Hadouove halje i vučem ga nezgrapno za sobom, iznosim ga van iz vode i prebacujem na ogradu. Iznenada se na rubu ograde pojaviše stražari — njih četvorica, petorica, naoružani kopljima i sabljama. Dakle, to je to, pomislih — ako nas ne potamane lavovi, buhariji će se pobrinuti da ne izbjegnemo dodijeljenu nam kaznu — tu su kako bi nas gurnuli natrag u jamu. No, umjesto toga, oni tek dohvatiše Ben Hadoua i iznesoše ga iz jame, vrativši se potom i po mene. Ophode se prema nama s toliko pažnje kao da smo kakvi uvaženi gosti sultanova dvora koji su nekim nesretnim slučajem upali medu lavove.

-369-

38. Redžeb, 1092. godine po hidžri

Prema sultanovoj naredbi, Samir Rafik podvrgnut je mučenju sve dok ne prizna da su optužbe protiv Kaida Mohammeda ben Hadoua i moje malenkosti, njegova zamjenika, bile lažne. Iako je istina da je Kotlokrpa dopustio da ga portretiraju u Londonu. I to dva puta. Iako se oženio sluškinjom s engleskog dvora. A ja sam za našeg boravka u Engleskoj uistinu kušao vino i pivo. A tu je naravno i ono najstrašnije od svega — uistinu sam oteo sultanova sina i predao ga u ruke engleskoga kralja. No, bez ikakvih dokaza, čini se da se Rafik nije odvažio čak ni spomenuti taj posljednji i najozbiljniji prijestup. No, nije bilo nikakvog bludničenja i pijančevanja kao što je tvrdio nakon našeg uhićenja, a ostali članovi izaslanstva, vidjevši posljedice njegovih optužbi, odlučuju se radije prikloniti Ben Hadouu nego čovjeku na spravi za mučenje. Kada Faroukh konačno završi sa svojim nadasve domišljatim postupcima mučenja, nećak velikog vezira zakleo bi se na bilo što, a što i čini. Čuo sam kasnije da je priznao najbizarnija moguća nedjela, uključujući i ubojstvo travara sidi Kaboura, za koje je tvrdio da je bilo dio Abdelazizove spletke da se riješi Zidane i njenih zlih potomaka, te da je čitava stvar bila djelomično potaknuta ujakovom željom da me zatoči u svojem domu kao svojega eromenosa. No, kako ništa od navedenog nema veze sa sultanovom naredbom koja se odnosila isključivo na boravak našeg izaslanstva u Londonu, čitavo priznanje odbačeno je kao prazno blebetanje, a čovjek koji mi sve ovo prepriča, duboko se ispričavao zbog ponavljanja tih silnih kleveta i besmislica. Rafik nedugo potom preminu. Ben Hadou ponovno je postavljen za Ismailova prvog ministra. Meni je poklonjena sloboda. (Kada konačno izvadih srebrnu robovsku naušnicu s

-370-

uha, glava mi se čini nevjerojatno lagana, iako pomalo nakrivljena. Naušnicu bacih u jedan od rovova — to mi se učini kao prikladno mjesto za njen vječni počinak.) Mislim da je sultan u trenutku kada me obuzela kponyugu snaga u meni ugledao nešto što ga je ponukalo da odluči kako me više ne želi za svojeg pisara ili čuvara priležničkog dnevnika, pa čak ni kao slugu od papuča. Umjesto toga, imenuje me visokim časnikom svojih buharija, poslavši me potom na službu u Fes. Upravo u Fesu, četiri mjeseca poslije, dobivam poruku carice Zidane. Glasnik cupka s noge na nogu, iščekujući moj odgovor. Odjeća mu je potpuno prekrivena prašinom — nije se stigao čak ni oprati. "Reci svojoj gospodarici da ću je posjetiti za tri dana", kažem mu. To ga odgađanje pretjerano ne raduje, no otkako postadoh slobodan čovjek, Zidana više nema isti utjecaj nada mnom kao što je nekoć imala. Promatram ga s određenom strepnjom dok se udaljava — bio bih najsretniji da više nikada ne moram nogom kročiti u mekneške dvore. Čak i sama pomisao na haremske bedeme ispunjava me gorućim bijesom što je Alys tako besmisleno protratila život te nemam nikakve želje ponovno vidjeti ženu koja joj je toliko dugo željela zlo i koja joj je najvjerojatnije pripomogla da što prije skonča. No, obećao sam svojem prijatelju, a to obećanje valja mi i ispuniti. I tako idućeg dana odlazim posjetiti alkemičara Nathaniela Draycotta. Zatječem ga u zatvorenom vrtu na samom rubu dvorišta Ben Hadouove kuće kako destilira neku gustu narančastu tekućinu. Na moj pozdrav, zagleda se u mene kroz debele naočale, znatiželjno odmjeravajući moju neuobičajenu odoru i moje bez sumnje izmijenjeno držanje. "Moj dragi NusNus..." "Molim te, zovi me Akuji. Odbacio sam svoje staro ime." Zbunjeno zatrepta. "Akuji", polagano izgovara, ponavljajući potom još jednom sebi u bradu. "Vrlo neobično. Moram se sjetiti to spomenuti Eliasu u idućem pismu. Evo, kušaj malo ovoga." Nudi mi žličicu narančaste tekućine. "To je ulje istisnuto iz plodova drevnog drveća što raste isključivo na jugozapadu ovog carstva, barem tako tvrde ovdašnji stanovnici." Ulje mi kliznu niz jezik, ostavljajući za sobom okus istodobno slatkast i orašast. Dok ga kušam, s džamije Qarawiyin začu se poziv na molitvu, odzvanjajuć čitavim utvrđenim gradom, a koji trenutak kasnije oglasiše se i

-371-

ostali mujezini sa svih stotinjak gradskih džamija. Zvuk je gotovo izvanzemaljski — čak i nakon nekoliko mjeseci provedenih ovdje, još uvijek nisam navikao na taj zvuk. Je li to ono što mi daje tako poseban osjećaj dok gutam probni uzorak ulja? Nathaniel se osmjehnu, a nakon što ispariše i posljednje okusne note ulja, pojašnjava mi, "U narodu se taj plod naziva argan, ili je to možda ime drveta? Moje znanje arapskoga svakim se danom popravlja, iako mislim da je ta riječ berberskog podrijetla. Seljaci sakupljaju neprobavljene koštice nakon što njihove koze pobrste plodove, a potom slijedi složen i dugotrajan postupak prženja koštica i tiještenja ulja. Tako dobiveno ulje koriste vrlo štedljivo u spravljanju obroka, i uistinu je slasno, no osobno vjerujem da daljnjom destilacijom i pročišćavanjem napitak dobiva gotovo čarobna svojstva — blagotvoran je za kožu i probavu, kao i u borbi protiv starenja — i mogao bi se pokazati čudotvornijim čak i od Primum Ens Melisse." "Došao sam upravo zbog vašeg eliksira." Prenosim mu Zidaninu poruku. Na trenutak djeluje pomalo razočaran. No, donekle se oraspoloži kada mu priopćavam da će se već za tjedan dana moći vratiti svojem postupku usavršavanja formule. Odlazi se presvući, navukavši na sebe dugačku crnu halju i crveni turban. Tako odjeven i s gustom bradom koju je uzgojio tijekom proteklih nekoliko mjeseci, mogao bi proći kao kakav islamski učenjak, talib iz Qarawiyyina. Uzimam njegovu torbu i prebacujem je preko ramena. Potom se zaputismo uskim prašnjavim uličicama medine prema rijeci i funducima gdje nas čekaju osedlani konji. Upravo smo prešli most pored zgrade sveučilišta, kad se iz prašine izdignu nečija ruka i stade me vući za skute burnusa. Spuštam pogled. Jezivo unakažen prosjak sjedi ondje na tlu, s bijednim milodarima razasutim na komadu grube tkanine prostrte pored njega. Guba ili kakva druga nemila bolest izgrizla mu je isturene dijelove tijela — nos i usne, kao i većinu prstiju na rukama i nogama. Odnijela mu je i jedno oko, ostavivši za sobom gadne brazde na ono malo preostale kože. Ne sjećam se da sam ikada vidio gnjusniji prizor. "Selam alejkum", tiho pozdravih, refleksno posegnuvši u torbicu s novcem kako bih jadniku udijelio milodar, no on me stade još žešće potezati za skute. "Nss-Nss..."

-372-

"Čini se da te poznaje", ubaci se Nathaniel, zgroženo promatrajući prosjaka. Čak i u Londonu čovjek rijetko ima prilike vidjeti nešto toliko odbojno poput ovog ubogog stvorenja. Prepoznavanje mi tek postupno navire, usporeno poput zimskog izlaska sunca. Pa to je veliki vezir. Ili, bolje rečeno, ono što je ostalo od njega, nakon što ga je najsnažnija mula iz sultanovih staja miljama vukla duž kamene pustopoljine. "Tako mi Maleea... Abdelazize." Ono što je ostalo od čovjeka koji me dao kastrirati uputi mi jezivi osmijeh — bezub i s batrljkom od jezika, pokušava se osoviti na kljaste noge, no naposlijetku odustaje. Trebao bih likovati ugledavši svojeg neprijatelja u tako urušenom stanju, no ja osjećam tek sažaljenje. Iz torbe prebačene preko ramena vadim bočicu Nathanielova eliksira i bacam mu je u krilo. "Zaslužio si sve što ti se dogodilo", mrko mu govorim. "No, i sam vrlo dobro znam što znači živjeti sakat." Ostavljam ga da u čudu zuri u zlaćanu tekućinu, zacijelo uvjeren kako je riječ o nekoj okrutnoj šali. Vjerojatno će je baciti, pomislih. Učini li to, bit će to njegov vlastiti izbor. Zidana i ja oprezno se mjerkamo kroz oblake mirisnog dima što se uzdižu iz uljnog plamenika. U prostoriji je strahovito vruće, čak i bez zapaljene vatre. "Promijenio si se", govori mi. "Baš kao i vi." Istina je — izgleda sasvim drugačije od našeg posljednjeg susreta — i dalje jednako tusta, možda čak deblja nego posljednji put, no za razliku od onda, kada je djelovala kao da je taj višak tjelesne mase guši, sada djeluje bujna, puna života. Ironično, ispostavlja se da je upravo to posrijedi. Puna je života. Usprkos godinama, jer mora da se već bliži pedesetoj. Doktor Friedrich tvrdi da je trudna i da nosi blizance, što se u ovoj zemlji smatra znakom najveće sreće. Dok mi to radosno priopćava, dođe mi da duboko uzdahnem — još novih čudovišta koja će ugledati svjetlost dana. No, svejedno joj čestitam. Kruži oko mene poput kopca. "Više ne nosiš robovsku naušnicu?" "Ne." "Ni svoje robovsko ime?"

-373-

"Sada me zovu Akuji." "Mrtav, a ipak budan." Naceri se. "Ne zvuči baš u skladu s islamom." Sliježem ramenima. "To mi je ime." "Dakle, jesi li mi doveo alkemičara?" "Ovdje je u Meknesu." "Dobar si ti momak što si mi ga pronašao. Njegov je eliksir uistinu čudesan. Iako sam se nažalost morala riješiti Makarim — nakon što je popila taj pripravak, Zidan je postao potpuno opčinjen njome, što je bilo sasvim neprihvatljivo, s obzirom na to da je riječ o mojoj sluškinji." Oči joj zablistaše. "A mi planiramo neke velike stvari, on i ja." Čuo sam da su pronašli Makarimino tijelo s tragovima davljenja na vratu, no naravno da se nitko nije usudio okriviti Zidanu. "Spreman je raditi za vas, ali samo pod dva uvjeta. Prvi je da ne živi u palači nego da zadrži smještaj u Fesu, a drugi da njegove pripravke ne koristite kako biste naudili drugima." Očekujem da će svaki tren eksplodirati od bijesa, no ona se tek blago naduri, poput kakve znatno mlađe žene. "Pa to uopće nije zabavno!" "Jeste li vi ubili Bijelu Labudicu?" Nisam je kanio tako izravno upitati, no iznenada osjetih potrebu doznati istinu. Uputi mi začuđen pogled. "Onu ludu Engleskinju? Nisi li malo pobrkao lončiće, Nus-Nus-koji-to-više-nije? Bijela Labudica nije mrtva, samo je luda i otpremljena u odvojen smještaj." "Ali, Makarim mi je rekla..." Prisiljavam se u mislima dozvati taj jezivi trenutak usred kolonade, sa sunčevom svjetlosti koja se ukoso probija između stupova, dok se dugačka kolona mrava užurbano kreće prema udaljenom dvorištu. Što mi je Makarim točno rekla? Bilo je jako puno smrtnih slučajeva uzrokovanih krvavom groznicom — što je ublaženi izraz za Zidanine trovačke pothvate — a onda sam čuo Alysino ime i jednostavno prestao slušati. Očekujući ono najgore, upravo to sam i čuo, smjesta prihvativši taj slijed događaja. Mrtav, a ipak budan? Prikladnije bi bilo, Živ, ali ipak kreten. Suviše sam glup da bih uopće zaslužio živjeti.

-374-

"Smještena je u Maloj palači, na samom rubu grada. Nakon što joj je sinčić okrutno nastradao, potpuno je poludjela, sirotica, a Ismail je više nije mogao podnijeti u svojoj blizini, pa ju je poslao onamo." Zidana prepričava čitavu stvar kao da osobno nije ničim pridonijela Momovoj "pogibiji" — možda je do sada već uspjela samu sebe uvjeriti da je uistinu tako. Osjećam divlju, nesputanu radost kako buja u meni, poput sjemena nepokošene nade, i primoran sam okrenuti se u stranu prije nego je Zidana spazi — no njezine crne oči čvrsto me prikovaše na mjestu. "Vidjela sam te dolje među lavovima", reče gotovo s divljenjem. "Vidjela sam ratnika u tebi." Kada se potom nasmiješi, uočavam na tren tračak djevojke iz plemena Lobi kakva je davno bila. No, ta iluzija začas nestade. Zaputi se na drugi kraj prostorije po drvenu rezbarenu škrinju te je prinese natrag do plamenika. Iz kutije vadi debelu obrednu lutku nakićenu draguljima i majušnu lutkicu s plavim perlicama umjesto očiju — obje završavaju u plamenu, gdje se cvrlje i dime. "Obojica su mrtvi", zadovoljno izjavljuje. Potom vadi i treću, posve bijelu lutku s pramičkom plave kose. "Kao da i jest", reče nemarno, ubacivši i nju u plamen. Naposlijetku vadi lutkicu od crne gline, izbuljenih bjeloočnica, baš kao što su i moje trenutačno, dok se prisjećam onih jezivih vratašaca u lutkinim grudima i onog što sam vidio unutra. "Hoćemo li provjeriti jesu li ti ponovno narasla?" pita me podrugljivo, hvatajući rub lutkine halje. Primijetivši izraz na mom licu, prasnu u glasan smijeh. "Ah, siroti Akuji, jednako ga je lako zadirkivati kao i negdašnjeg roba po imenu Nus-Nus." Potom i četvrta lutka završi u vatri. Mala palača mirno je mjesto okruženo vrtom punim drveća citrusa i maslina, zidova prekrivenih bugenvilijom. U sjenama drveća izležavaju se mačke, čvrsto sklopljenih očiju, sasvim opuštene. Cijelim putem donde, hitra koraka, razmišljam je li se možda suviše uživjela u svoju ulogu. Možda je uistinu poludjela. No, divlja radost ubrzo ponovno buja u meni, otjeravši crne misli. Nakon svega što smo svaki za sebe prošli, jednostavno ne vjerujem da bi ono zapisano u Knjizi sudbine uistinu moglo biti toliko okrutno. Vrata mi otvara Mamass, odjevena u jednostavnu pamučnu halju i ogrnuta hidžabom. Djeluje vrlo odraslo — tupo zuri u mene, zbunjena mojom vojnom odorom. Kada joj se nasmiješih, ciknu od veselja i zagrli me poput

-375-

djeteta, pribravši se potom kako bi me upitala za zdravlje. Njezin vrisak privukao je pažnju — u sjenovitom hodniku iza njenih leđa naziru se nečije kretnje te iznenada začuh glas, "Izgledaš nekako drugačije... a ipak, ipak... to si ti!" Mamass se blago nakloni i iščeznu s velikim osmijehom na licu. Dulji napeti trenutak Alys i ja ostajemo stajati licem u lice, zureći jedno u drugo kao da ćemo se progutati pogledom. Uzimam je u naručje osjećam koliko je mršava, krhka poput ptičice. No, osjećam i njezinu snagu — nevjerojatnu, čeličnu snagu. i

"On je na sigurnom, dobro je i čeka te", naposlijetku joj šapnuh u kosu. Podiže pogled. Lice joj je mokro od suza. Nus-Nus bi vjerojatno oklijevao, no Akuji pruži ruku i dodirnu joj obraz, nježno brišući suze. Alys položi dlan preko moje ruke, priljubivši je na svoja usta. Usne su joj vrele na mom dlanu — osjećam njezin dah na koži. "Mislila sam da se nikada nećeš vratiti", reče, a ja se prisjetih trenutka kada je zadnji put izgovorila te iste riječi, i svega što se od tada izmijenilo. "Pođi sa mnom u London", izustih, prekrivši joj usne cjelovima. Neko dulje vrijeme ne progovorismo ni riječi.

-376-

Epilog Tjedan dana poslije ukrcasmo se na jedan od trgovačkih brodova Daniela elRibatija, iskravši se hitro i neprimjetno s tek nešto malo prtljage, noseći sa sobom pisma gospodina Draycotta upućena Kraljevskome društvu i čitav niz bočica njegovih tajanstvenih napitaka. Ben Hadou, svjestan da sam mu spasio život, dao mi je pozamašnu svotu kako bih se pobrinuo da se njegova nova žena Kate sretno ukrca na taj isti brod kada se bude vraćao u Maroko, zajedno s popisom stvari za njihov novi dom, dugačkim kao moja ruka, a koje mi valja pribaviti s londonskih tržnica. Teško mi je uopće i zamisliti kako će izgledati naš život u Londonu. Engleska nije poput Maroka gdje se crnci žene bjelkinjama na zapovijed sultana, i nitko ne postavlja nikakva pitanja. Možda ćemo se morati vjenčati u tajnosti i na van živjeti kao da smo tek gospodarica i sluga, poput vojvotkinje Mazarin i Addoa, kralja ceste koji se skriva pod krinkom roba Mustafe. No, imat ćemo Moma, a on je ujedno ključ cijele ove priče. I bolje da je tako, jer čisto sumnjam da ćemo ikada imati vlastitu djecu. Zajedno činimo prilično neobičnu obitelj — ali ni Alys ni ja previše ne marimo za odobravanje ostatka svijeta — preživjeli smo daleko strasnije stvari od pogrda i sumnjičavih pogleda, i kakvu god budućnost zajedno skovali, bit će kudikamo bolja od naših odvojenih prošlosti koje smo bili prisiljeni istrpjeti. Uostalom, kralj mi je prije odlaska obećao dvije stvari — da će se pobrinuti za Alys ako je sultan ikada odluči osloboditi iz harema te da, ako se ikada vratim i ako me bude volja, imam zajamčeno mjesto kraljevskog glazbenika na dvoru u White Hallu, pa se nadam da ćemo u danim okolnostima, s obzirom na našu dosadašnju sreću i odlučnost, preživjeti sve nedaće. Je li previše tražiti od svijeta da muškarci i žene prestanu biti robovi te da budu slobodni graditi život u dvoje? Preostaje nam samo nada — naposlijetku, i veća su se čuda događala. KRAJ

-377-

POVIJESNE ZABILJEŠKE

Sultan Moulay Ismail vladao je Marokom od 1672. do 1727. godine — što je nevjerojatno dugo razdoblje vladanja "košarom punom štakora". Jedna od tajni njegova uspjeha krije se i u nadimku pod kojim je također poznat: Safay Adimaa, Krvožedni. Druga tajna leži u njegovoj politici nametanja autoriteta na način koji je prikazan u knjizi — šireći strahopoštovanje među pukom kroz pompu i raskoš kojima se okružio. Po tome, baš kao i po rasponu i načinu primjenjivanja moći, smatra ga se posljednjim sultanom koji je uistinu bio ravan svojim europskim kraljevskim suvremenicima. Tijekom pedeset i pet godina apsolutne vladavine, uspio je pokoriti divlja plemena planinskih masiva Rifa i Atlasa, vratiti priobalne gradove Tanger i Mamom, Asilu i Larache iz ruku stranih kolonizatora te obraniti suverenost Maroka pred nasrtajima osmanskih Turaka. Također je dao izgraditi brojne džamije, svetišta, mostove, kazbe i, naravno, nevjerojatan kraljevski kompleks u Meknesu, čiji su ostaci danas proglašeni UNESCO-vim spomenikom svjetske baštine. Godine 1703. neki strani izaslanik upitao je jednog od Ismailovih sinova koliko ima braće i sestara. Nakon puna tri dana, uručen mu je popis sa 525 dječaka i 342 djevojčice. Godine 1721. bio je na glasu kao otac "sedam stotina sinova sposobnih za konjicu". (Posljednji Ismailov sin navodno je rođen osam mjeseci nakon sultanove smrti, što je prilično postignuće.) Još je teže pratiti broj njegovih žena i haremskih štićenica s obzirom na to da su čak i u službenim zapisima većinom zabilježene tek šturim arapskim imenom, koje im je obično bilo dodjeljivano s prelaskom na islam, bio on svojevoljan ili prinudan. Među svim tim imenima, samo se jedno javlja često i opetovano - Lalla Zidana, kupljena kao robinja od njegova brata za 60 dukata. Prema povijesnim zapisima, u kasnijim godinama bila je uistinu golema i prilično zastrašujuća pojava, nevjerojatno debela i uvijek vrlo čudno odjevena, a svi na dvoru strahovali su od "vještice Zidane". Unatoč tome — ili možda upravo zbog toga — zadržala se punih trideset godina kao Ismailova glavna ljubavnica koja je ujedno imala apsolutnu moć nad njegovim haremom. Njezin najstariji sin, Zidan, proglašen je Ismailovim nasljednikom, iako mu nije bio prvi sin. No, Ismail ga je 1700. godine

-378-

razbaštinio, dodijelivši tu čast Zidaninom jednako razmaženom drugom sinu Ahmedu al-Dhahebiju, Ahmedu Zlatnom. Nakon Ismailove smrti 1727. godine uslijedila je velika bitka za nasljedstvo među preostalim sinovima i jedinstveno marokanske carstvo vrlo se brzo raspalo u vrtlogu građanskog rata i općeg nemorala. Meknes je uistinu smatran drugim Versaillesom. Moulay Ismail i Luj XIV. Imali su jednaki žar za gradnjom i moći, a obojica su također osobno sudjelovala u podizanju svojih palača. Versailles možda nisu gradili robovi, no Luj je bio prilično nemaran kada su bili u pitanju sigurnost i životi njegovih radnika. Tijekom opake zime 1682. godine gotovo četrdeset tisuća radnika radilo je na izgradnji versajske palače, unatoč oštroj hladnoći i silnim boleštinama, i mnogi su tijekom izgradnje umrli. Naravno, sudbina tisuća robova u Meknesu bila je neusporedivo strašnija. Ali, za razliku od Versaillesa koji odlikuju simetričnost, red i elegancija, kraljevski kompleks u Meknesu, s pedesetak povezanih palača, džamija, dvorišta, stambenih objekata i parkova, razasut je i prilično nedosljedan, vječito mijenjanih nacrta, s obzirom na to da su se zidine i paviljoni često gradili te potom rušili, u skladu s hirovima njihova tvorca. Ismailovi nasljednici nastavili su s programom izgradnje, no 1755. godine, zbog podrhtavanja tla uzrokovanog velikim potresom u Lisabonu, za koji se vjeruje da je dosegao 9 stupnjeva po Richteru, kraljevski je kompleks teško oštećen, a u svega nekoliko minuta potres je uspio razrušiti zdanja koja su se gradila i po nekoliko desetljeća i na kojima je živote ostavilo na tisuće ljudi. Od Ismailovog mahnito ambicioznog projekta ostao je tek njegov nevjerojatni mauzolej, dijelovi Dar Kbire, golema žitnica, pokoji dio vanjskih zidina te gradska vrata. Ipak, uistinu vrijedi posjetiti te ostatke palače kako biste stekli pravi dojam o sultanovoj megalomaniji. Charles II. nije imao zakonitih potomaka. No, zapisi upućuju na to da je za sobom ostavio dvanaestero ili čak četrnaestero nezakonite djece, a vjerojatno je bilo i onih koji nisu preživjeli ili nisu nikada priznati. Gdje god se skrivao tijekom dugih godina provedenih u egzilu, prije povratka na prijestolje 1660. godine, posijao bi svoje sjeme — od Jerseya 1646., do Haaga 1649., Pariza 1650. i Brugesa 1656. godine. Alys Swann je potpuno izmišljen lik — no Moulay Ismail uistinu je imao jednu ili čak dvije Engleskinje u svojem haremu u koje je bio posebno

-379-

zaljubljen, od kojih je jedna umrla (ili nestala), a druga mu je rodila sina Mohammeda, nešto kasnije nego moja Alys, a koji je također bio predodređen za prestolonasljednika (Mohammed je inače uobičajeno ime u Maroku i daje se prvorođenom sinu). Marokansko izaslanstvo uistinu je stiglo u London u siječnju 1682. godine, pod vodstvom ambasadora Mohammeda ben Hadoua Otture, također zvanog Kotlokrpa. Njihov gotovo sedmomjesečni boravak pomno je zabilježen u povijesnim arhivima i posebno živo opisan u dnevniku Johna Evelyna, koji za Ben Hadoua piše da je pokrenuo "pravu modu te sezone". Ambasador je uistinu dva put portretiran, u oba slučaja od strane nepoznatih umjetnika. Jedan od tih krasnih portreta nalazi se u arhivu londonske National Portrait Gallery. Nus-Nus — ili Akuji, ako ćemo pravim imenom — plod je moje mašte.

-380-

POJMOVNIK

Abid

rob

afrit

đavo, vrag

agar

miomirisno drvo podrijetlom iz Indije; od njega se za spravljanje parfema koriste ulje (dehn al oud) i smola (oud mubakhar)

alhamdulillah

Bogu hvala

bab

gradska vrata

babuše (babouches)

ručno izrađene kožne papuče

baraka

dobra sreća

buhari

Crni Čuvar

burnus

arapski dugački i široki vuneni ogrtač s kapuljačom, seže do zemlje; pokrivalo za zaštitu od pijeska i sunca, ga beduini

charaf

čast

chicha

vodena lula, nargile

Dar Kbira

Velika Palača

djinn

zao duh, demon vatre bez dima

dželaba

halja s kapuljačom

džuma namaz

svečana molitva u džamiji petkom u podne

elemi

drvo s kojeg se uzima smola boje meda; miriše na

nose

borovinu i limun eromenos

"onaj koji je voljen", termin kojim se u antičkoj Grčkoj označavao mladić, koji je bio u vezi s odraslim muškarcem (erastom). U hrvatskim prijevodima klasičnih djela za eromenosa se koristi riječ " mekoputi" ili "ljubimac".

fkih funduk Hajib

gospodin, iz poštovanja konačište; zaklon za deve i putnike vezir

-381-

hamam hanžar haram hidžab inšallah jacija kadija kaid kazba kibla kif kube (koubba) Kurban-bajram lalla marabut matamora merhaba mechoui medina mellah mezian muallima nus-nus oud rabab rais ramazan ras el hanout rebiulahir rebiulevel redžeb Ribati sabah safer selam alejkum šcval sidi (si) smen suk sura šaban šahada

parna kupelj orijentalni dvosjekli bojni/obredni bodež sve ono što je grešno, nedopustivo muslimansko pokrivalo za glavu ako Bog da peta obvezna muslimanska molitva (obavlja se nakon što potpuno nestane sunčeva svjetla na zapadu) šerijatski sudac vođa, viši administrativni službenik utvrda strana svijeta na kojoj se nalazi Caba u Meki marihuana kockasta građevina s kupolom, često svetište veliki muslimanski blagdan (od 10. do 13. dana mjeseca zulhidže) gospoda, iz poštovanja sveti čovjek, asket, pustinjak, vjerski učenjak, sufija (muslimanski mistik) jama u kojoj su bili smješteni robovi muslimanski pozdrav i odzdrav (najčešće poslije džume) janjetina s ražnja stara jezgra muslimanskoga grada; sastoji se od više sukova mjesto gdje se čuva sol dobro učitelj (ica) pola-pola arapska lutnja arapski gudaći instrument kapetan 9. mjesec muslimanskog kalendara najbolja mješavina začina koju trgovac može ponuditi 4. mjesec muslimanskog kalendara 3. mjesec muslimanske lunarne godine 7. mjesec muslimanske lunarne godine iz Rabata islamska jutarnja molitva, prva od pet dnevnih 2. mjesec muslimanskog kalendara mir s tobom, muslimanski pozdrav 10. mjesec muslimanskog kalendara gospodin (počasna titula) zreli, fermentirani maslac tržnica jedno od 114 poglavlja Kurana 8. mjesec muslimanskog kalendara muslimansko očitovanje vjere, jedan od prvih pet

-382-

šarif

tadelakt talib tarbuš tespih zellij zumeta

temelja islama počasni naslov Muhamedova unuka, kalifa Hasana i njegovih potomaka šejtan prema islamskom učenju zao duh, vrag, sotona koji navodi ljude na grijeh posebna vrsta gipsa koji se da ulaštititi do visokog sjaja, karakterističan za marokanske građevine đak, učenik fes, vrsta pokrivala za glavu crvene boje brojanica ukrašavanje zidova šarenim pločicama koje tvore razne uzorke mozaika; dio tradicije u muslimanskom svijetu gusta smjesa od orašastih plodova i sjemenki

-383-

1

Jedno od najvećih carstava 16. st. u zapadnoj Africi. Usmena predaja kazuje da ga je u 7. st. osnovao al-Yaman, kršćanin, a da su u 11. st. njegovi vladari prešli na islam. 2

safavidi su iranska šijitska dinastija; vjerojatno je riječ o nekom posebno lijepo iluminiranom primjerku Kur’ana koji potječe iz Irana.

3

Miomirisno drvo podrijetlom iz Indije. Od njega se za spravljanje parfema koriste ulje (dehn al oud) i smola (oud mubakhar). 4

Starinski muzički instrument na žice, preteča klavira

5

Muhamedov Kuran

-384-