Jane Feather - Porok

Jane Feather, autorica uspješnica Venera i Taština, donosi nam novi očaravajući ljubavni roman o smionim obmanama i zabranjenim strastima. Juliana nikako nije željela postati bludnica. Tek što je tjedan započela kao nevjesta... završila ga je kao ubojica. Bila je sigurna kako nitko neće povjerovati da je svojeg postarijeg mladoženju posve slučajno udarila mangalom i ubila. Stoga je učinila jedino što je mogla — pobjegla je. Stoga nije mogla odbiti šokantan prijedlog opasno naočitog vojvode od Redmaynea: da postane žena jednog čovjeka i ljubavnica drugog — njegova ljubavnica. Može li odigrati takvu ulogu? Je li dorasla takvoj nagodbi? Osim toga, kad jednom upozna užitke Redmayneova kreveta, hoće li ikad željeti nešto drugo?

Dragi čitatelji, Iskreno vam zahvaljujem što čitate moje romane. Svaki je roman meni poseban, a jako mi puno znači spoznaja da i vi tako mislite. Osobito sam uživala u pisanju priče o nesrećama sklonoj Juliani i njezinom vojvodi od Redmaynea, te osjećam da je taj strastveni par prikladan finale moje serije od sedam knjiga čiji naslovi na engleskom jeziku počinju slovom V. Slijedi serija romana pod naslovom Narukvica s privjescima, niz ljubavnih priča povezanih čarolijom narukvice koja se kao obiteljska dragocjenost čuva pokoljenjima. Potražite Dijamantnu papučicu, prvu priču iz te serije. U međuvremenu, molim vas da svakako uđete u zavodnički svijet Poroka... Uz najtoplije želje, Jane Feather

Posveta Ova je knjiga, napokon, posvećena Jimu. Uvijek moja inspiracija. Uvijek — pa, gotovo uvijek — oličenje strpljenja. Uvijek čvrst oslonac i podrška. Uvijek moja ljubav.

Prolog

London – 1750. renutno nemam ništa takvoga, Vaša Milosti. — Nisam ni očekivao da ćete imati, gospo. No pretpostavljam da je možete naći. — Tarquin, treći vojvoda od Redmaynea, sagnuo se i udahnuo miris ruže u dubokoj zdjeli na stolu. — Neće biti jednostavno osigurati tako specifične potrebe — zamišljeno je rekla gospođa Dennison iza svoje lepeze. Osmijeh je preletio mršavim vojvodinim licem. — Vi i gospodin Dennison otkrit ćete da nagrada odgovara trudu, Elizabeth. Njegova je domaćica pogledala preko lepeze, a oči su joj zasjale. — Eh, vojvodo, znate kako mrzim raspravljati o uvjetima... tako vulgarno. — Veoma vulgarno — spremno se složio. — Međutim, to mora biti pravo. Uopće me ne zanima lažni djevičnjak, bez obzira kako se svježom osoba doima. Elizabeth Dennison izgledala je povrijeđeno. — Kako to uopće možete reći, Vaša Milosti? Vojvodin se osmijeh proširio, ali je neznatno odmahnuo glavom i izvadio burmuticu od lazurita iz dubokog džepa svojeg baršunastog kaputa širokih skuta. U sunčanom je salonu vladala tišina dok je ležerno uzimao prstohvat, zatvorio kutijicu i vratio je u džep prije nego je čipkom obrubljenim rupčićem obrisao nos. — Je li riječ o nečemu za vašu vlastitu uporabu, ako smijem pitati? — s oklijevanjem je pitala dama. Čovjek nikad ne može biti siguran gdje vojvoda od Redmaynea povlači crtu između korisnog upita i drskosti. — Dok budete tražili, možete pretpostavljati da će biti isključivo za moju uporabu. — Vojvoda je ustao. — Tako možemo biti sigurni da će posve odgovarati mojim mjerilima. — Nadam se da ćete otkriti da sve naše dame udovoljavaju najvišim standardima, gospodine. — U glasu gospođe Dennison osjećao se prijekor kad je ustala, obavijena šuštanjem svile. — Moj muž i ja ponosimo se kvalitetom naše kuće. — Povukla je vrpcu zvona. — Da u to ne vjerujem, Elizabeth, ne bih zatražio vašu pomoć — blago će vojvoda, uzevši rukavice i štap sa stolića uza zid. Gospođa Dennison doimala se udobrovoljenom. — Odmah ću se početi raspitivati, Vaša Milosti. — Obavještavajte me o napretku. Želim vam ugodan dan, gospo. — Posjetitelj se uljudno naklonio, ali je u njegovim sivim očima postojao sjaj koji je neodređeno smućivao

gospođu Dennison. No to je bio poznat osjećaj kad je riječ o poslovanju s vojvodom od Redmaynea, i ona nije jedina koja ga poznaje. Žustro i samouvjereno okrenula se slugi koji se pojavio na zvuk zvona. — Njegova Milost odlazi. — Gospo, vaš ponizni... — promrmljao je vojvoda i još se jednom naklonio. Slijedio je slugu iz sobe u predvorje. U kući je vladao mir sunčanog jutra, služinčad je tiho obavljala svoj posao kao da ne želi uznemirivati one koji spavaju na katu — one koje svoj posao obavljaju noću i zasluženo se odmaraju danju. Smiješak je nestao s lica gospođe Dennison kad su se zatvorila vrata za vojvodom. Neće biti lako ispuniti njegov zahtjev. Djevojka koja još uvijek ima djevičnjak i koju bi se dalo nagovoriti da sluša vojvodine odredbe. Djevice se lako mogu naći... naivnih djevojaka sa sela koje same i bez prijatelja dolaze u veliki grad ima na svakom koraku. Ali ona koja bi imala razloga pristati na vojvodine prohtjeve... To nisu prohtjevi uobičajeni za ovu vrstu ugovora, što je vojvoda izričito naglasio. Nije želio običnu kurvu jer za tu osobu ima posve neuobičajen zadatak. Elizabeth Dennison slegne svojim punašnim ramenima. Objasnit će situaciju Richardu. Njezin muž i poslovni partner zasigurno će iznijeti neki plan. Nije preporučljivo oglušiti se o zahtjev tako bogatog i moćnog klijenta kao što je Tarquin, vojvoda od Redmaynea.

1. poglavlje

uliana se gušila. Njezin muž ju nije ni pokušao zaštititi od svoje goleme težine dok je uzdisao i puhao, crvena lica i mutnih očiju od pića na vjenčanju. Rezignirano se pomirila s ovom konzumacijom braka i sir John joj je zapravo bio drag, bez obzira na njegove poodmakle godine i gojazno tijelo, ali je pomislila da će pod njim izdahnuti ako ga na neki način ne upozori što joj čini. Golema su joj prsa pritisnula nos, a grlo joj se zatvaralo. Nije mogla dovoljno jasno razmišljati da bi shvatila što se događa s ostatkom njezina tijela, ali sudeći po Johnovim psovkama i mučenju, stvari se ne odvijaju kako bi trebale. Pred njezinim su očima počele poigravati crne točkice, grudi su joj se uzdizale u očajničkoj borbi da uvuče zrak u pluća. Obuzeta panikom, mahala je rukama s obje strane svojeg zarobljenog tijela, a zatim su se prsti njezine lijeve ruke stisnuli oko mjedenog drška mangala. S instinktivnim je očajem podigla predmet i njime udarila muževa ramena. Udarac nije bio jak i namjera mu je bila samo ga osvijestiti, ali se činilo da je postigla suprotan učinak. Mutne oči sir Johna su se raširile dok je zurio u zid iza njezine glave, a usta otvorila. Tada se srušio na nju, uz neobičan zvuk koji je podsjećao na ispuštanje zraka iz balona. Ako je ranije mislila da je težak, tek je sad na sebi osjećala svu težinu mlitavog tijela. Juliana ga je gurala svom snagom, neprestano izgovarala njegovo ime, pokušavala ga probuditi. Ranije je osjećala paniku koja se sad pretvorila u užas. Pokušala je viknuti, ali glas joj je bio prigušen ispod njegova tijela i nečujan iza debelih zastora od brokata oko kreveta. Nitko ju nije mogao čuti iza zatvorenih hrastovih vrata. Kućanstvo je spavalo, a George se onesvijestio na kauču u knjižnici nakon što je popio treću bocu porta. Premda ne bi mogla podnijeti da je ovako izloženu u neugodnom položaju pronađe mrski pastorak. Juliana se migoljila poput jegulje, a tijelo joj je bilo sklisko od znoja tada je konačno uspjela privući koljena i naći se u boljem položaju da oslobodi noge. Zarila je pete u madrac, gurnula rukama i ramenima, a John se okrenuo ustranu tek toliko da se izvuče prije nego se vratio u prvobitni položaj. Polako je ustala i zagledala se u njega, rukom pokrivši usta, očiju raširenih od šoka. Sagnula se nad njime. — Johne? — Nesigurno mu je dotaknula rame, lagano ga prodrmala. — Johne? Nije čula nikakav zvuk, a lice mu je bilo zagnjureno u jastuke. Okrenula mu je glavu. U nju su zurile njegove prazne oči. — Slatki Isuse, smiluj se! — šapnula je Juliana i odmaknula se od trupla. Ubila je svojeg muža! Omamljena i u nevjerici, stajala je kraj kreveta i slušala noćne zvukove kuće: kucanje

ura, škripanje podnih dasaka, podrhtavanje na vjetru okna otvorenih prozora. Nikakvih zvukova ljudskog života. Dragi Bože, opet njezina prokleta nespretnost! Zašto, o zašto uvijek sve što čini ispadne pogrešno? Mora nekoga probuditi. Ali što će ljudi reći? Okrugli trag mangala jasno se vidi na mrtvačevim leđima. Zacijelo ga je udarila jače no što je namjeravala. Ali jasno, to je neizbježno s obzirom na njezinu trapavu, nesrećama sklonu narav. Osjećajući mučninu od užasa, dotaknula je mangal i otkrila da je još uvijek veoma vruć. Udarila je i ubila svojeg muža gorućim predmetom. George ne bi gubio vrijeme. Ne bi slušao nikakva razumna objašnjenja. Javno bi je optužio da se udala iz interesa, kao što je jutros učinio nasamo. Da se udala za čovjeka dovoljno starog da joj bude djed samo radi njegovog novca. Optužio bi je da je manipulirala opčinjenošću njegova oca, a zatim se pobrinula da umre kako bi ona mogla slobodno uživati u svemu što joj je dodijeljeno bračnom nagodbom. Imovina za koju je George vjerovao da pripada isključivo njemu. Ako žena ubije svojeg muža, to se smatra izdajom. Baš kao kad sluga ubije svojega gospodara. Proglase li je krivom, spalit će je na lomači. Juliana se još malo odmaknula od kreveta, razmaknula zastore oko njega i jurnula do prozora, a ondje je stajala i duboko udisala topli noćni zrak obogaćen morskim povjetarcem iz Solenta. Spalili bi je na lomači. Jednom je to vidjela, ispred zatvora Winchester. Gospođa Goadsby osuđena je za ubojstvo muža kad je pao niza stube. Rekla je da je bio pijan i tukao je, a tada se spotaknuo i pao. Stajala je na mjestu za optuženike s još uvijek vidljivim masnicama na licu. Ali odveli su je na stratište, objesili i spalili. Juliana je tada bila tek malo više od djeteta, ali ju je ta slika godinama progonila... vonj zapaljenog mesa zavukao se u njezine nosnice. Obuzela ju je mučnina, pa je potrčala natrag do kreveta, izvukla noćnu posudu i povratila. Možda bi suci vjerovali da je John umro prirodnom smrću izazvanom pojačanim naporima... ali tu je trag udarca na njegovim leđima. To nije mogao sam učiniti. George bi to sigurno zamijetio. Maćeha osuđena za umorstvo muža ništa ne može naslijediti. Bračna bi se nagodba poništila i George bi dobio ono što želi. Juliana nije znala koliko je dugo sjedila na podu, zgrbljena nad noćnom posudom, ali znoj se postupno osušio na njezinu čelu i um joj se razbistrio. Mora otići. Ovdje nema nikoga tko bi se za nju založio... tko bi govorio protiv svima vidljivih činjenica. Njezin je skrbnik dogovorio bračnu nagodbu, pobrinuvši se, naravno, da i on iz toga izvuče korist. Potom se zahvalno riješio one koja je uvijek samo stvarala probleme, od prvog trenutka kad su mu isporučili njegovu nećakinju koja je ostala siroče. Nitko drugi nije za nju nimalo zainteresiran. Ustala je, nogom gurnula noćnu posudu natrag ispod kreveta i razmislila. Poštanska kočija za London zaustavlja se ispred Rose & Crowna u Winchesteru u četiri ujutro. Mogla bi preko polja pješice prijeći šesnaest kilometara do Winchestera i stići na vrijeme. Kad se kućanstvo probudi, ili kad se George otrijezni, ona će biti daleko.

Progonit će je, ali u Londonu lako može nestati. Samo mora paziti da ne privuče pozornost na sebe ili na Rose & Crown. Izbjegavajući pogledati krevet, Juliana je pošla do ormara, nedavno napunjenom njezinom opremom. Potajno je ubacila hlače i lanenu košulju. U tom je kostimu često bježala iz Forsett Towersa kad bi joj život postao više nego uobičajeno neugodan pod vladavinom žene njezina skrbnika. Nitko nikad nije otkrio taj kostim, kao ni razna mjesta kamo je odlazila. Naravno, po povratku bi za to platila, ali činilo se da se isplati otrpjeti udarce šibom ledi Forsett kako bi se uživalo u tim dragocjenim satima slobode. Brzo se odjenula, navlačeći čarape i čizme, skupila plameno crvenu kosu u punđu na tjemenu, uvukla izdajničke pramenove ispod vunene kape navučene preko ušiju. Treba joj novac. Dovoljno za vožnju kočijom i nekoliko noći smještaja dok ne nađe posao. Ali neće uzeti ništa što bi nekome moglo nedostajati. Ništa što bi je obilježilo kao kradljivicu, povrh optužbe da je ubojica. Juliana nije imala pojma zašto se opterećuje takvim cjepidlačenjem, ali se činilo da njezin um ima vlastitu volju, sam donosi odluke i odbacuje mogućnosti učinkovitošću nekog automata. Uzela je četiri zlatnika iz zalihe u ladici komode. Gledala je kako John prazni svoje džepove... prije mnogo sati, činilo se — nakon što su se sudionici svadbenog slavlja konačno maknuli od vrata i odnijeli svoje opscene šale iz kuće, ostavljajući mladence same. John je bio previše pijan da bi uspravno stajao. Sad ga je vidjela pred očima kako se njiše dok sadržaj džepa prebacuje u ladicu — krvlju podlivene plave oči blistale su mu od uzbuđenja, njegovo inače rumeno lice postalo je tamnocrveno. Suze su je odjednom počele gušiti u grlu dok je s prsta skidala vjenčani prsten na koji se još uvijek nije navikla. John je prema njoj uvijek bio ljubazan na neki očinski način. Bila je više nego spremna prihvatiti brak s njim kako bi pobjegla iz kuće svojeg skrbnika. Više nego spremna dok nije shvatila da će se morati boriti s Georgeom... pakosnim, ljubomornim, pohlepnim Georgeom. No tada je bilo prekasno za odustajanje. Spustila je prsten u ladicu s preostalim zlatnicima. Zlatni joj je krug namigivao, njegov se sjaj raspršio kroz njezine suze. Juliana je odlučno zatvorila ladicu i okrenula se prema zrcalu kako bi provjerila svoj izgled. Nikad se nije prerušavala s ciljem da zavara ljude koji su joj blizu, a dok se proučavala, shvatila je da lanena košulja uopće ne skriva njezine bujne grudi, a hlače ističu obline njezinih bokova. Iz ormara je uzela teški zimski ogrtač i cijela se njime obavila. Sakrio je obline, ali ni to nije bilo dovoljno. Međutim, u to doba jutra neće biti dovoljno svjetla, a uz malo sreće bit će i drugih putnika pa neće upadati u oči. Na prstima je prišla vratima spavaće sobe, osvrnuvši se prema navučenim zastorima oko kreveta. Osjećala je da bi se nekako trebala oprostiti od pokojnika. Činilo se pogrešnim tako pobjeći od njegove samrtničke postelje. Ipak, ništa joj drugo nije padalo na pamet. Trenutak je razmišljala o čovjeku kojeg je poznavala samo tri mjeseca. Sjetila se njegove ljubaznosti. Tada ga je udaljila od sebe. John Ridge je imao šezdeset pet godina. Imao je tri supruge. Umro je brzo, bezbolno... smrt za koju je ona odgovorna. Juliana je izišla iz spavaće sobe i šuljala se posve mračnim hodnikom, prstima dodirujući

zidove kako bi znala kuda hoda. Zastala je na vrhu stubišta. Predvorje u prizemlju bilo je mračno, ali ne onako posve crno kao hodnik iza nje. Slabašna mjesečina prodirala je kroz prozorska okna. Pogled joj je skrenuo prema vratima knjižnice. Bila su zatvorena. Hitro je sišla stubama, na prstima prišla vratima i prislonila uho na hrastovinu. Srce joj je lupalo u grudima i ona se pitala zašto se zadržava, sluša glasno pijano hrkanje iznutra. No kad je to čula, osjećala se sigurnije. Okrenula se da ode i nogom zapela za resice izlizanog elizabetanskog saga. Poletjela je, uhvatila se za nogu stola kako bi se zaustavila i pala na koljena. Bakreni vrč pun vrtnog sljeza zanjihao se kad je pomaknula stol i tresnuo na kamenom popločan pod. Ostala je na koljenima, slušajući kako zvuk odjekuje do strojnih greda i zatim polako nestaje u noći. Taj bi zvuk mogao probuditi i mrtve. Ali ništa se nije dogodilo. Nitko nije viknuo, nisu se čuli trčeći koraci... i najčudesnije od svega, hrkanje u knjižnici nije se promijenilo. Juliana se podigla, psujući ispod glasa. Opet njezina stopala, prevelika i trapava. Pretjerano se oprezno šuljala prema stražnjim dijelovima kuće i izišla kroz kuhinjska vrata. Vani je sve bilo tiho. Svi su u kući iza nje spavali. U kući koja je trebala biti njezin dom — njezino utočište pred hirovitim preokretima života koji joj je dosad donio veoma malo sreće. Juliana slegne ramenima. Poput mačke lutalice, koja je odavno naučila hodati sama, rezignirano se suočila s nesigurnom budućnošću. Dok je prolazila povrtnjakom, zaputivši se prema voćnjaku i poljima iza njega, crkvena je ura odbila ponoć. Njezin je sedamnaesti rođendan završio. Dan što ga je započela kao nevjesta, a završila kao udovica i ubojica.

— Želim ti dobar dan, bratiću — čule su se nejasne riječi iz naslonjača kad je vojvoda od Redmaynea ušao u knjižnicu svoje kuće u Albermarle Streetu. — Čemu dugujem ovo zadovoljstvo, Lucien? — mirnim je tonom pitao vojvoda, premda mu je licem preletio izraz gnušanja. — Bježiš od svojih vjerovnika? Ili si me posjetio samo iz uljudnosti? — Uh, takav sarkazam, bratiću. — Lucien Courtney je ustao i pogledom naoko nehajno odmjerio svojeg bratića i čovjeka koji je ušao odmah iza njega. — No, no, pa to je i naš dragi velečasni Courtney. Kakvi sramotni rođaci. Kako si, momče? — Sasvim dobro — mirno je odgovorio drugi čovjek. Na sebi je imao sivu odjeću i običan bijeli šal oko vrata, sušta suprotnost vojvodinom jarko plavom satenskom kaputu sa zlatnim petljama za gumbe i vezenim manšetama. No fizička sličnost s vojvodom bila je zapanjujuća: isti orlovski nos i duboko usađene sive oči, ista tanka lijepo oblikovana usta, ista rascijepljena brada. Međutim, tu je sličnost završavala. Dok je Quentin Courtney na svijet i

njegove hirove gledao s blagim i iskrenim suosjećanjem pobožnog svećenika, njegov polubrat Tarquin, vojvoda od Redmaynea, promatrao je druge ljude oštrim i razočaranim očima cinika. — Onda, što te dovodi na ova raskalašena mjesta? — pitao je Lucien, cereći se. — Mislio sam da si postao važna osoba u nekoj seoskoj biskupiji. — Kanonik katedrale Melchester — mirno će Quentin. — Trenutno sam poslovno doputovao nadbiskupu Canterburya. — O, penjemo se daleko, brzo i svetački — reče Lucien i prezirno izvije usne. Quentin ga je ignorirao. — Smijem li ti ponuditi nešto za osvježenje, Lucien? — Tarquin je pošao do boca na bifeu. — O, vidim da si se već poslužio — dodao je, opazivši čašu konjaka u ruci mlađeg čovjeka. — Ne misliš li da je malo prerano ujutro za konjak? — Dragi moj, još nisam bio u krevetu — reče Lucien i zijevne. — Sto se mene tiče, ovo je piče prije spavanja. — Odložio je čašu i pomalo nestabilno krenuo prema vratima. — Nemaš ništa protiv da ovdje prespavam nekoliko noći? — Kako bih mogao imati? — reče Tarquin i cinično uzdigne obrvu. — Stvar je u tome da je moja kuća pod opsadom — reče Lucien, nasloni se na vrata i u džepu potraži burmuticu. — Prokleti vjerovnici i sudski službenici lupaju na vrata u svako doba dana i noći. Čovjek se ne može pristojno naspavati. — Što ćeš prodati kako bi ih ovaj put zadovoljio? — upita vojvoda, ulijevajući maderu u čaše za sebe i svojega brata. — To će morati biti Edgecombe — reče Lucien i uzme prstohvat burmuta. Uzdahne kao da mu je veoma teško. — Strašna stvar. Ali ne vidim što bih drugo mogao učiniti... osim, naravno, ako ti ne bi našao neki način da pomogneš rođaku. Njegove svijetlosmeđe oči, koje su plamtjele u dubokim dupljama kao posljednja žeravica umiruće vatre, odjednom su se izoštrile dok je prepredeno promatrao svojega bratića. Nasmiješio se kad je vidio kako se izdajnički mišić trza u Tarquinovoj čeljusti dok nastoji uspostaviti kontrolu nad svojim gnjevom. — Pa — nehajno reče. — Kasnije ćemo o tome razgovarati... kad se naspavam. Možda za ručkom? — Gubi se odavde — reče Tarquin i okrene mu leđa. Lucienovo hihotanje ostalo je visjeti u zraku kad su se za njim zatvorila vrata. — Ostat će veoma malo od Edgecombea što će naslijediti maleni Godfrey — reče Quentin i popije gutljaj vina. — Otkako je Lucien postao punoljetan prije jedva šest mjeseci, spiskao je imetak koji bi većini ljudi osigurao bezbrižnost za cijeli život. — Neću mirno stajati i gledati ga kako prodaje Edgecombe — gotovo bezizražajno ustvrdi Tarquin. — Niti ću mirno stajati i gledati kako ono što ostane prelazi u ruke Lucienova žaljenja vrijednog bratića. — Ne vidim kako bi to mogao spriječiti — pomalo iznenađeno reče Quentin. — Znam da siroti Godfrey nije pametniji od dojenčeta, ali on je ipak Lucienov zakoniti nasljednik. — Bio bi kad Lucien ne bi imao vlastitog nasljednika — istakne vojvoda, nehajno listajući Gazette.

— Pa, svi znamo da je to nemoguće — reče Quentin, ustvrdivši ono za što su uvijek vjerovali da je nepobitna činjenica. — Sad kad se Lucien oslobodio tvojeg nadzora, malo što možeš učiniti kako bi ga kontrolirao. — Da, i on mi to uvijek nabija na nos — odgovori Tarquin. — No prije će na vrbi roditi grožđe, dragi moj, nego Lucien Courtney nadmudri mene. — Podigao je glavu i susreo pogled svojega polubrata. Quentin je osjetio lagane žmarce na leđima kad je čuo tu tiho izgovorenu tvrdnju. Poznavao je Tarquina bolje od ikoga. Poznavao je mekšu stranu očito nepopustljive naravi, znao je ranjive strane svojega polubrata. Znao je da je tvrdi cinizam što ga Tarquin pokazuje svijetu zapravo obrana, usvojena u mladosti, od onih koji su za vlastite ambicije željeli iskoristiti prijateljstvo budućeg vojvode. Quentin je također znao da ne valja podcjenjivati nemilosrdnost vojvode od Redmaynea kad odluči dobiti ono što želi. Stoga je samo pitao: — Sto ćeš učiniti? Tarquin iskapi svoje vino. Nasmiješio se, ali u tome nije bilo veselja. — Vrijeme je da se naš mladi bratić oženi i osnuje obitelj — reče. — To bi trebalo riješiti problem nasljednika Edgecombea. Quentin je zurio u njega kao da je izgubio zdrav razum. — Nitko se neće udati za Luciena, čak i kad bi se on želio oženiti. Boluje od sifilisa, a jedine žene koje za njega dolaze u obzir su kurve iz najbjednijih četvrti koje su spremne glumiti momka. — Istina. Ali što misliš, koliko će još živjeti? — Tarquin upita, gotovo nehajno. — Samo ga treba pogledati. Propao je od raskalašenosti i spolnih bolesti. Dao bih mu možda šest mjeseci... najviše godinu dana. Quentin ništa nije rekao, ali je zadržao pogled na bratovu licu. — On to također zna — nastavi Tarquin. — Svaki dan živi kao da mu je posljednji. Uopće ga nije briga što će se dogoditi s Edgecombeom ili bogatstvom obitelji Courtney. Zašto bi ga bilo briga? No ja se kanim pobrinuti da barem Edgecombe prijeđe u sposobne ruke. Quentin je izgledao užasnuto. — Za ime svijeta, Tarquine! Ne možeš neku ženu osuditi na to da s njim dijeli krevet, čak i kad bi je on prihvatio. To bi bila smrtna osuda. — Dobro me slušaj, dragi brate. Sasvim je jednostavno.

2. poglavlje

o trenutka kad je poštanska kočija stigla u dvorište Bella u Wood Streetu, Cheapside, Juliana je gotovo zaboravila da postoji svijet izvan skučene unutrašnjosti i društva njezinih šest suputnika. Brzinom od osam kilometara na sat, uz zaustavljanje nakon zalaska sunca, zašlo jer ni kočijaš ni putnici nisu željeli putovati noću, trebalo im je više od dvadeset četiri sata da prijeđu sto dvanaest kilometara od Winchestera do Londona. Juliana je, kao i ostali putnici, cijelu noć sjedila u točionici konačišta. Unatoč neudobnosti tvrdih drvenih klupa, to je bila dobrodošla promjena u odnosu na neugodno poskakivanje željeznih kotača po cestama. Ponovno su krenuli odmah nakon svanuća i ona je malo iza sedam ujutro posljednji put izišla iz poštanske kočije. Stajala je u dvorištu konačišta Bell, šakama pritišćući križa i izvijajući se kako bi se otkočila. Kočija iz Yorka također je upravo stigla i iz nje su se iskrcavali iscrpljeni putnici. Lipanjski je zrak već bio topao, ispunjen gradskim mirisima, a ona je nabrala nos kad je osjetila vonj trulog smeća u jarcima i gnoja u uskim prolazima. — Imaš li nešto ovdje gore, momče? Juliana nije odmah shvatila da je kočijaševo pitanje upućeno njoj. Kao i tijekom cijelog putovanja, i dalje se skrivala ispod plašta, s kapom navučenom preko ušiju. Okrenula se čovjeku na kočijaševu sjedalu koji je odvezivao prtljagu putnika. — Ne, ništa, hvala. — Poći na ovako dalek put bez ikakve prtljage — znatiželjno primijeti čovjek. Juliana je samo kimnula i pošla prema ulazu u konačište. Nije joj se činilo da je pošla samo na dalek put, već u drugi svijet... drugi život. Zanimala su je samo pitanja što će joj donijeti i što će ona od toga napraviti. Ušla je u točionicu s tamnom oplatom na zidovima gdje je kuhinjska pomoćnica vodom iz kabla polijevala prljave kamene ploče na podu. Juliana je preskočila prljavi potočić koji je zaprijetio njezinim stopalima, vrhom čizme zapela za rub kablića i uhvatila se za šank kako ne bi pala. Ponovno uspostavivši ravnotežu, vedro je kimnula djevojci. — Želim ti dobro jutro. Djevojka je šmrcala i uopće se nije doimala zadovoljna jutrom. Mršava i blijeda, kose gotovo bolno zategnute u tanak i mastan konjski rep. — Želite nešto pojesti? — Molim lijepo — jednako vedro odgovori Juliana. Sjedne na visok stolac za šankom i pogleda naokolo. Usporedba sa seoskim konačištima što ih je poznavala nije bila povoljna. Ondje je navikla na svježe cvijeće i kitice sušenog bilja, poliranu mjed i voskom namazano drvo, a ovo je mjesto mračno, prljavo i zaudara po ustajalom pivu i zahodskoj jami. Ljudi se doimaju opreznima i neprijateljski raspoloženima. Vlasnik konačišta pojavio se iz polumraka iza šanka. — Što vam mogu donijeti? —

Pitanje se činilo sasvim pristojnim, ali je njegov ton bio mrzovoljan, a oči podlivene krvlju. — Jaja, prepečenac i čaj, molim lijepo, gospodine. Upravo sam stigao kočijom iz Yorka. — Juliana se nasmiješila. Čovjek ju je sumnjičavo promatrao, a ona je čvršće stisnula plašt oko sebe. — Najprije da vidim vaš novac — rekao je. Juliana je posegnula u džep i izvadila šiling. Tresnula je njime o šank i bijesno ga pogledala, a njezine su zelene oči odjednom plamtjele. Krčmar je gotovo nesvjesno uzmaknuo pred vrelinom njezina gnjeva. Uzeo je novčić, još jednom je čudno pogledao i prasnuo na kuhinjsku pomoćnicu koja je još uvijek čistila: — Ellie, idi u kuhinju i džentlmenu donesi jaja i prepečenac. Sluškinja je grubo i nestrpljivo ubacila krpu u kablić tako da se voda prelila preko ruba, izmučeno uzdahnula i ljutitim koracima otišla u kuhinju iza šanka. Krčmareve blijede, krvlju podlivene oči lukavo su se stisnule. — Vrč piva, mladi gospodine? — Ne, samo čaj, hvala. Prepredenim je pogledom odmjerio njezinu plaštem obavijenu figuru. — Čaj će ti samo naškoditi, momče. To je piće prikladno samo za žene. Zar te nitko nije naučio da uz doručak treba piti pivo? Juliana je znala da njezina krinka nije uvjerljiva, ali je dosad poslužila svrsi. Bila je sigurna da se nitko nije obazirao na nju u konačištu Rose & Crown u Winchesteru, a koliko je krčmaru poznato, ona je upravo stigla kočijom iz Yorka — što na ovoj strani škotske granice ne može biti dalje od Winchestera. — Tražim smještaj i posao — prešutno potvrdivši njegove sumnje. — Znate li za takvo što? Čovjek je zamišljeno gladio svoju bradu. — Pa, dakle, možda bih se mogao nečega sjetiti. Da vidimo što imate ispod te kape. Juliana slegne ramenima i skine kapu. — Ne vidim kakve veze moja kosa ima s pronalaženjem posla. U tom se trenutku Ellie vratila i donijela doručak, te je blenula u vatrenu masu koja se, oslobođena ispod kape, rasula po Julianinim ramenima. — Hej, zašto si odjevena kao muško? — Spustila je tanjur pred Julianu. — Tako je lakše putovati — odgovorila je Juliana i umočila kruh u jaje. — Mogu li dobiti moj čaj, molim lijepo? — O, kako smo bahati, je li? — reče Ellie. — Kladim se da nisi tako dobra kako misliš. — Drži jezik za zubima i donesi čaj, curo — naredio je krčmar, zaprijetivši joj nadlanicom. Ellie se sagnula, šmrcnula i potrčala u kuhinju. — Dakle, zašto jedna dama luta ulicama odjevena kao momak? — nehajno je pitao dok je o rukav brisao prljav kositreni pehar. Juliana je lakomo pojela zadnji zalogaj doručka i odložila vilicu. — Tražim posao, kao što sam vam rekla. — Govorite kao dama — uporno je nastavio. — Dame ne traže posao u ovom području.

— Dame koje je sreća iznevjerila, možda traže. — Ulila je čaj iz čajnika što ga je Ellie stavila kraj njezina lakta, vratila ga na pult, a kad je pomaknula ruku, naborom plašta zahvatila je kljun čajnika. Zanjihao se i zveketao po šanku, ali je uspjela osloboditi plašt bez previše prolijevanja. — Da. Valjda — složio se krčmar, promatrajući njezine nevolje s čajnikom. — Onda, znate li za nešto? — Mislim da znam. Samo pričekajte malo ovdje dok ja pogledam što mogu učiniti. — Hvala. — Blistavo se nasmiješila, a on je trepnuo svojim sitnim očima i otišao u stražnji dio krčme, ostavivši Julianu samu s čajem. U kuhinji je pozvao dječaka koji je kraj vrata ribao masne posude u drvenoj kadi. — Hej, momče. Idi u Russell Street u Covent Gardenu. Kuća gospodina Dennisona. Reci gospođi Dennison da Josh Bute iz Bella možda ima nešto zanimljivo. Jesi li razumio? — Da, gospodine Bute — rekao je dječak, mokrom i masnom rukom potežući čuperak kose na čelu. — Odmah, gospodine. — Žurno se udaljio, a gospodin Bute je ondje kratko stajao i trljao ruke. Dennisoni lijepo plaćaju za dobar komad, a u onoj koja sjedi u točionici ima nečeg neodređenog, što je krčmara uvjerilo da je našao vrhunski primjerak za onaj veoma izbirljiv par. Kimnuo je i vratio se u točionicu. — Mislim da mogu nešto učiniti za vas, gospođice — rekao je uz smiješak što ga je on smatrao veselim, ali koji je Julianu podsjetio na bezubog bijesnog psa. — Kakva vrsta posla? — pitala je. — O, dobar, čist posao, gospođice — uvjeravao ju je. — Pod uvjetom da gospođa Dennison bude zadovoljna, bit će vam dobro. — Je li riječ o poslu uz koji dolazi smještaj? — O, da, gospođice, svakako — odgovorio je i napunio sebi vrč piva. — Otmjen posao i smještaj. Baš ono pravo za mladu damu koja je sama. Gospođa Dennison vodi brigu o svojim djevojkama. — Nadlanicom je obrisao pjenu s usta i opet se nasmiješio onim svojim neugodnim smiješkom. Juliana se namrštila. Sve se to činilo nevjerojatno prikladnim, brzim i jednostavnim. Previše. Potom je slegnula ramenima. Ništa neće izgubiti ako pričeka upoznavanje s tom gospođom Dennison, a ukoliko ona doista traži kućnu pomoćnicu ili sobaricu, to bi bio dobar početak. — Trebam li poći k njoj? — Zaboga, ne. Gospođa Dennison će doći ovamo — rekao je i opet napunio svoj vrč piva. — Onda ću sjesti kraj kamina. — Juliana je zijevnula. — Malo ću odrijemati dok čekam. — To je najbolje — ravnodušno će gospodin Bute, ali ju je držao na oku sve dok se nije sklupčala na drvenoj klupi kraj ognjišta i spustila obraz na ruku. Gotovo je odmah zatvorila oči. Gospodin Bute je zadovoljno oblizao svoje bezube desni. S njom neće biti nikakvih problema do dolaska gospođe Dennison. No ipak je ostao u točionici i pazio na usnulu djevojku sve dok, dva sata kasnije, nije čuo štropot kotača u dvorištu, a zatim i kretanje u

prolazu. Žurno je izišao iza šanka i dubokim naklonom pozdravio gošću. — Dakle, što imaš za mene, Bute? — pitala je dama, lupkajući cipelom od ružičaste svile ukrašene srebrnom čipkom. — Paklenski je rano ujutro za posjete, pa se nadam da nisam uzalud došla. — Vjerujem da niste, gospo — rekao je krčmar i opet se naklonio, nosom gotovo dotaknuvši koljena. — Djevojka kaže da je stigla kočijom iz Yorka. — Pa, gdje je? — Elizabeth je mahala svojom lepezom, neznatno nabravši nos na ustajali vonj, sad s primjesom kuhanog kupusa. — U točionici, gospo. — Krčmar joj je pridržao vrata i dama je prošla kraj njega, vješto odmaknuvši svoje skute od zelenog satena. — Na klupi kraj kamina — tiho je rekao gospodin Bute i pokazao prstom. Gospođa Dennison je laganim koracima pošla onamo, a u očima joj se pojavio sjaj iščekivanja. Stajala je i gledala usnulu figuru umotanu u plašt. Procjenjivačkim je pogledom odmjerila raskoš plamenocrvene kose, nježno bljedilo kože, oblik punih opuštenih usta, sitne pjegice na lijepo oblikovanom nosu. Nije ljepotica, stručno je zaključila gospođa Dennison. Ima previše snažne crte lica da bi bila istinski lijepa. No kosa joj je veličanstvena. Ima mnogo džentlmena koji preferiraju nešto pomalo neobično. Zašto je, za ime svijeta, ovako odjevena? Što želi sakriti? Nešto skriva, to je sigurno. Ako se pokaže da je djevica... Elizabethine su se lijepe oči naglo stisnule. Djevica koja nešto želi sakriti... Sagnula se nad Julianom i prodrmala joj rame. — Draga moja, vrijeme je da se probudiš. Juliana se izvlačila iz dubine sna bez snova. Otvorila je oči i trepnula prema licu nad sobom. Ljupko lice: nasmiješene crvene usne, ljubazne plave oči. No nije poznavala to lice i na trenutak se smutila. Žena joj je opet dotaknula rame. — Dušo, ja sam gospođa Dennison. Sjećanje joj se naglo vratilo. Juliana je sjela na klupu i spustila noge preko ruba. Kraj tog blistavog stvorenja u raskošnom satenu, s finom čipkastom kapom na tamnosmeđim uvojcima, osjećala se štrkljasto i trapavo. Zavukla je stopala ispod klupe, nadajući se da nigdje neće zapeti, i žurno pokušala ukosnicama skupiti kosu. — Čini se da krčmar misli da možda tražite kuću pomoćnicu, gospođo — počela je. — Draga moja, oprosti mi, ali ne govoriš poput nekoga tko je navikao služiti — bez uvijanja će gospođa Dennison. Sjela je na stolicu koju je spremno primaknuo revni gospodin Bute. — Čujem da si stigla kočijom iz Yorka. Juliana je kimnula, ali se Elizabethin pogled izoštrio. Imala je previše životnog iskustva da bi je zavarala neiskusna lažljivica. Osim toga, ova djevojka uopće ne govori jorkširskim naglaskom. — Gdje je tvoj dom? Juliana je u kosu zavukla posljednju ukosnicu. — Je li potrebno da to znate, gospođo? Elizabeth se nagnula naprijed i ruku u rukavici spustila na Julianinu. — Ne ako mi ne želiš reći, dijete. Ali možda tvoje ime i koliko imaš godina? — Juliana Ri — Beresford — brzo se ispravila. Tražit će Julianu Ridge. — Tek sam

navršila sedamnaest, gospođo. Dama kimne. Nije joj promaknula zabuna. — Pa, zašto ne pođeš sa mnom, draga moja? Treba ti odmor i osvježenje, kao i odjeća. — Ljubazno se nasmiješila i ustala uz šuštanje satena. — Ali... ali koji ćete mi posao namijeniti, gospođo? — Juliana je počela osjećati zbunjenost. Sve se previše brzo odvijalo. — O tome ćemo razgovarati nakon što se malo osvježiš, dijete. — Gospođa Dennison ju je povukla na noge. — Vani je moja kočija, a do moje se kuće moramo kratko voziti.

3. poglavlje

uliana se probudila u zoru. Uvijek je rano ustajala, pa nije bila pospana i odmah je sjela, gledajući naokolo. Soba je bila malena, ali udobna, dobro namještena, mada ne luksuzno. Zastori oko kreveta i zavjese bili su od uštirkanog parheta, jednostavni sagovi prekrivali su polirani hrastov pod, šareni jastuci od kretona nalazili su se na ležaljci. Soba joj se činila ugodno poznatom, slična njezinoj spavaćoj odaji u Forsett Towersu. Ali zvukovi koji su dopirali izvana s ulice nisu bili nimalo slični glasanju paunova koji se kočopere na tratinama imanja ili zapovjednom zovu pijetlova na farmi. Odbacila je pokrivače, ustala i protegnula se uz uzdah zadovoljstva, a zatim je bosa pošla do prozora. Odmaknula je zavjese i pogledala usku ulicu krcatu teretnih kola s namirnicama. Bučni dječaci gurali su kroz mnoštvo svoja kolica, krećući se prema Covent Gardenu na kraju ulice. Iz krčme na suprotnoj strani ulice teturala su dva neuredna mlada čovjeka u večernjoj odjeći i zastala trepćući na suncu. Laskavo se smiješeći, prišla im je žena u prljavoj crvenoj podsuknji, podignutoj tako da joj se vide listovi, s poderanom jeftinom čipkom oko dubokog dekoltea što ga je spustila i razgolitila svoje grudi. Jedan od muškaraca se glasno nasmijao i zgrabio je, a potom je pritisnuo usta na njezina, grubo je držeći za glavu. Potom ju je odgurnuo od sebe, i dalje se smijući, a dva su mlada čovjeka nastavili teturati prema Strandu. Kurva se podigla iz jarka, psujući i mašući stisnutom šakom. Tada je namjestila jeftinu čipku, poravnala skute i krenula prema tržnici. Juliana je fascinirano zurila u prizor ispod prozora. Winchester čak ni na sajmeni dan nije ovako živahan. Ispunjena energijom znatiželje i uzbuđenja, Juliana je otrčala do ormara. Izvadila je jednostavnu haljinu od muslina i pamučnu košulju što joj ih je prethodnog jutra dala njezina dobročiniteljica. Juliana je prihvatila odjevne predmete upravo zbog njihove jednostavnosti. Haljina je bila od one vrste kakvu bi nedjeljom mogla nositi dobro zbrinuta kućna pomoćnica. Navukla je košulju preko glave i potom zakoračila u haljinu. Zakopčala ju je i oko vrata pričvrstila maramu od muslina. Na bose noge obula je kožne cipele koje joj je također dala gospođa Dennison. Umila se vodom iz vrča, počešljala kosu i učvrstila je u nemarnu punđu na tjemenu. Izišla je iz sobe i sjurila se niz široko stubište u predvorje za manje od deset minuta nakon što se probudila. Ulazna su vrata bila otvorena, a jedna je sluškinja klečala i glancala parket. Juliane je prethodnoga dana vidjela samo mali dio kuće. Nakon što se preodjenula, preostalo je vrijeme provela s gospođom Dennison u njezinom privatnom salonu. Ondje je sama večerala i rano otišla u krevet, previše shrvana čudnim i uzbudljivim danom nakon iscrpljujućeg putovanja da bi dovoljno pomno proučila svoj položaj ili mjesto gdje se našla.

Međutim, sad je osvježena i bistre glave, pa je sa zanimanjem gledala naokolo. Dvokrilna vrata na desnoj strani predvorja bila su otvorena, otkrivajući dugi otmjeni salon. Prema onome što je vidjela, sav je namještaj, osim nekoliko dubokih primamljivih sofa i mekanih otomana, bio je od finog pozlaćenog i lijepo izrezbarenog drva, sag bogato vezen, a draperije i presvlake od smaragdno zelenog baršuna. U zraku se osjećao vonj duhana i vina, nadmećući se s mirisom svježih ruža i potpurija iz zdjela na svim raspoloživim površinama. Juliana je vidjela lakaja i sluškinju koji su polirali namještaj u salonu, ali inače se činilo da u kući vlada neobičan mir. Ovo je kao scena na pozornici, pomislila je. Sve je spremno i čeka glumce. Uopće se ne doima kao privatna kuća, već više kao hotel. Pomalo se zbunjeno namrštila i prišla sluškinji koja je glancala pod. No prije nego je stigla do nje, nečiji je glas rekao tiho, ali autoritativno: — Što ti misliš, kamo si krenula, curo? Naglo se okrenula, iznenađena jer iza sebe nije čula korake. Promatrao ju je krupan čovjek u tamnocrvenoj livreji s naprašenom perikom, impresivnom zlatnom pletenicom i petljama za kopčanje na kaputu, te s debelim zlatnim lancem za uru preko širokih prsa. — Odlučila sam poći u šetnju — reče Juliana i nesvjesno podigne bradu, izazovna izraza lica. — Ako se to vas tiče. Sluškinja koja je nekoliko koraka dalje još uvijek glancala pod ispustila je čudan zvuk. Juliana ju je hitro pogledala, ali je djevojčina glava bila sagnuta i činilo se da još marljivije radi. Juliana je opet pogledala batlera u livreji, ili je barem pretpostavila da je riječ o batleru. Promatrao ju je kao da ne vjeruje vlastitim ušima. — Čini se da moraš još mnogo naučiti o ovoj kući, curo — rekao je. — Lekcija broj jedan: moje ime je Garston. Gospodin Garston za tebe, ili jednostavno gospodin. I mene se tiče sve što ti radiš. Njezine su ga oči obasipale zelenom vatrom. — Dobri čovječe, jedina osoba u ovoj kući koja se ima pravo raspitivati o mojem kretanju je gospođa Dennison. Dakle, ako biste me ispričali, idem u šetnju. — Pokušala je proći kraj njega prema vratima, ali je pomaknuo svoje krupno tijelo i prepriječio joj put. — Vrata su zatvorena, curo. — Činilo se da ga njezin prkos više zabavlja nego ljuti. — Nisu! — ustvrdila je. — Širom su otvorena prema ulici. — Vrata su zatvorena za dame ove kuće, curo, ako ja tako kažem — flegmatično je rekao, prekrižio ruke i promatrao je s ciničnim osmijehom. Što je ovo? Juliana je zurila u njega, zbunivši se na trenutak. Dok je pokušavala srediti svoje misli, s otvorenih se ulaznih vrata začuo smijeh i u predvorje su ušle dvije žene, a za njima lakaj. Bile su u večernjim haljinama i s crnom maskom na licu. — Čovječe, kakva je to noć bila — rekla je jedna od njih dok je žustro mahala lepezom. — Takav par mačevalaca, zaista, Lilly! Druga je žena opet prasnula u smijeh i otkopčala masku. — Onaj lord Bingley, tako mi svega, mogao bi još sat vremena da se nisam gotovo onesvijestila od iscrpljenosti... O, gospodine Garston, hoćete li biti tako dobri i u moju sobu poslati slanu kupku? Itekako mi je potrebna. — Odmah, gospođice Lilly. — Naklonio se. — Čini se da ste vi i gospođica Emma imale uspješnu noć. Gospodinu i gospođi Dennison bit će drago kada to čuju. — Eh, prilično uspješnu, gospodine Garston. — Gospođica Emma zijevne. — Ali vrč

punča s mlijekom ne bi bio naodmet. — Odmah ću ga naručiti, gospođice. Samo vi pođite gore i sve prepustite meni. — Gospodin Garston zvučao je gotovo očinski dok se ozareno smiješio dvjema pospanim mladim ženama. Juliana je zurila s neskrivenom znatiželjom. Obje su bile veoma zgodne, raskošno odjevene, s kompliciranim frizurama, ali s tako debelim slojem šminke i pudera da je bilo teško procijeniti njihovu dob. Sigurno su mlade, ali ne bi znala reći koliko mlade. — Eh, koga to ovdje imamo? — rekla je gospođica Lilly kad je iza krupnog gospodina Garstona opazila Julianu. Sa zanimanjem ju je promatrala, uočivši jednostavnu haljinu i površno učvršćenu kosu. — Nova sluškinja? — Ne vjerujem, gospođice — reče Garston i značajno kimne. — Ali gospođa Dennison nije me točno upoznala sa svojim planovima za mladu damu. — O? — Gospođica Emma je uzdignute obrve proučavala Julianu. Potom je slegnula ramenima. — Pa, vjerujem da ćemo uskoro saznati. Dođi, Lilly, ne mogu više stajati na nogama. Dvije su žene krenule uza stube, brbljajući kao svrake, ostavivši Julianu s osjećajem nelagode, razdraženosti i sve veće zbunjenosti. — No dakle, curo, samo ti pođi u svoju sobu — reče gospodin Garston. — Ondje pozvoni i doći će sobarica. Ona će ti dati sve što trebaš. Rekao bih da će te gospođa Dennison primiti čim ustane. — A kad je to? — Juliana se pitala bi li uspjela šmugnuti kraj njega i stići do vrata prije nego je uhvati. — Podne — rekao je. — Tada prima posjete u svojoj odaji, dok se odijeva. Ali neće biti spremna za tebe mnogo prije ručka. — Kao da je pogodio njezine misli, okrenuo se i tresnuo vratima. Juliana je stajala i mrštila se. Činilo se da je zatočenica. I kakva je to žena koja prima posjete u svojoj spavaćoj odaji dok se odijeva za predstojeći dan? Činilo se da u tom trenutku ne može mnogo učiniti, pa se zamišljeno vratila na kat kako bi u miru svoje sobe razmislila o situaciji. Ne mogu je ondje beskonačno dugo držati protiv njezine volje, a gospođa Dennison dosad nije ničim pokazala da to želi. Sobarica, koja se pojavila kad je pozvonila činila se veoma šutljivom, sposobnom za malo više od kniksa i mrmljanja ‘da, gospođice’ na sve njezine pokušaje da pokrene razgovor. Na izravna pitanja o ustanovi gospođe Dennison nije mogla ili nije htjela odgovarati, a kad je otišla, Juliana je shvatila da je sve veća nelagoda što ju je osjećala uvelike smanjila njezin apetit za doručak. Kad je nekoliko minuta kasnije čula kako se izvana okreće ključ u bravi, skočila je sa stolice, jurnula do vrata da ih otvori i otkrila da su zaključana. Desetak je minuta lupala po vratima i vikala iz petnih žila. No iz hodnika nisu dopirali nikakvi zvukovi. Potrčala je do prozora i zagledala se na ulicu dva kata niže. Na zidu od cigle nije se imala za što uhvatiti, nije bilo nikakvih prikladnih povijuša ili penjačica. Prozori na katu ispod imali su malene balkone od kovanog željeza, ali Juliana nije mogla zamisliti da bi s uske prozorske klupice na svojem prozoru bez opasnosti mogla skočiti na jedan od njih. Razmišljala je o

dozivanju prolaznika na ulici, ali što bi mogla reći? Da je zatočenica? Tko bi se uopće obazirao? Zaključili bi da je nekakva sluškinja koju su zaključali u potkrovlju jer je nešto zgriješila. Nitko se ne bi uplitao u kućanske probleme drugog kućevlasnika. Juliana se bacila na ležaljku i počela grickati nokat, zabrinuto se mršteći. Sama je kriva jer je vjerovala licu koje se doimalo ljubaznim. To je zapravo samo još jedna njezina trapavost. Spotiče se o vlastita stopala i naglavce ulijeće u nešto gadno. Ali ništa ne može učiniti dok joj netko ne odluči objasniti situaciju tako da u potpunosti shvati u kakvu se nevolju uvalila. No, jutro je polako odmicalo i tek se rano poslijepodne opet okrenuo ključ u bravi. Vrata su se otvorila i ušla je mala sobarica. — Gazdarica vas čeka u malenom salonu, gospođice. — Napravila je kniks. — Ako biste bili tako ljubazni i pošli sa mnom. — Već je i vrijeme — rekla je Juliana i prošla kraj djevojke, a ona je požurila za njom i pretekla je kako bi je mogla voditi hodnikom i niz jedne stube do dvokrilnih vrata na vrhu glavnog stubišta. Djevojka je širom otvorila vrata i prodornim glasom najavila: — Gospođica je ovdje, gospo. Gospođa Dennison je nasmiješena ustala. — Draga moja, doista se ispričavam zbog zaključanih vrata — rekla je i s ispruženim rukama pošla prema Juliani. — Ali nakon tvojeg jutrošnjeg pokušaja bojala sam se da bi mogla pobjeći prije nego dobijem priliku, sve ti objasniti. Hajde, reci da mi opraštaš. — Čvrsto je uhvatila djevojčine ruke i dražesno se smiješila. Juliana nije vidjela izdajstvo u krupnim plavim očima, nije čula prepredeni ton u mirnom i blagom glasu. Ali je odlučno povukla ruke, mada ne neljubazno, i rekla: — Gospođo, teško mi je oprostiti ono što ne razumijem. Da ste me zamolili da ostanem u kući, jasno da bih to učinila nakon što ste jučer bili onako ljubazni. Elizabeth ju je upitno promatrala. — Doista? — Tada je kimnula. — Da, zacijelo bi. Bojim se da život u gradu čovjeka čini sumnjičavim. Ovdje se zaboravlja na bezazlenost seoske djevojke. Sjela je na baršunom presvučenu ležaljku i potapšala mjesto kraj sebe. — Sjedni, draga moja. Imam prijedlog za tebe. — Prijedlog? — Juliana sjedne. — Spremna sam raditi, gospođo, kao što sam jučer jasno rekla. Ako imate posao za mene, onda ću vam biti veoma zahvalna, jasno. — Pa, ne znam može li se moj prijedlog opisati baš kao posao — reče dama, zamišljeno se mršteći. — No valjda je to ipak neka vrsta posla. Juliana se osvrnula naokolo. Prostorija je bila manja i intimnija od salona u prizemlju, a raskošan i elegantan namještaj kao da je pozivao na senzualne užitke. — Gospođo, je li ovo javna kuća? — Postavila je pitanje na koje je tijekom dugih sati razmišljanja već pogodila odgovor. — Nikako. — Gospođa Dennison uspravila se na ležaljci, doimajući se veoma uvrijeđenom. — U našim salonima imamo samo birano društvo, a naše mlade dame zauzimaju mjesta u najboljim društvenim krugovima.

— Shvaćam — suho će Juliana. — Javna kuća visoke klase. Gospođa Dennison naglo je izgubila svoje dobro raspoloženje. — Dakle, nemoj biti budalasta šiparica, dijete. Nemaš novca za osnovne potrebe. Progone te zbog umorstva muža. Stigla si u grad bez prijatelja i imovine. Nudim ti prijateljstvo i način da se obogatiš. — Kurvanje me ne zanima, gospođo. — Juliana ustane s ležaljke. — Ako mi vratite moju odjeću, otići ću odavde onako kako sam došla. Zahvalna sam na vašem gostoprimstvu i rado ću za to platiti radom u kuhinji, ako želite. — Nemoj biti apsurdna! — Gospođa Dennison uhvatila je Julianine ruke i proučavala duge prste, mekanu kožu. — Nikad u životu nisi radila fizičke poslove, mogla bih se kladiti. — Posve sam spremna sad početi. — Ljutitom je kretnjom oslobodila svoje ruke. — Nisam kilava, gospođo Dennison. A život bludnice uopće me ne zanima. Zato, ako biste me ispričali... — Možda ja mogu biti malo uvjerljiviji. Juliana se naglo okrenula kad je čula tihi glas. Neki je muškarac izišao iza tamnocrvenog zastora u dnu prostorije, a ona je iza njega ugledala malenu odaju. Nosio je jahaće hlače i crni kaput obrubljen srebrnom čipkom. Iz nabora uškrobljenog bijelog šala namigivao je dijamant. Zaustavio se ispred zastora i nehajno uzeo prstohvat burmuta. Pogled njegovih sivih očiju cijelo je vrijeme počivao na njezinu licu i Juliana je imala neugodan osjećaj da joj može zaviriti u dušu, da vidi mnogo više od onoga što je ikad ikome otkrila. — Tko ste vi? — oštro je upitala, a glas joj je zvučao hrapavo. Pročistila je grlo i koraknula unatrag, prema dvokrilnim vratima iza sebe. — Nemoj bježati — blago će čovjek. Vratio je srebrnu burmuticu u džep. — Nema potrebe da paničariš, što će ti i gospođa Dennison reći. — Ne, doista nema, dušo. Ovo je Njegova Milost vojvoda od Redmaynea — reče Elizabeth i spusti ruku na Julianinu podlakticu. — On ima prijedlog za tebe. — Rekla sam vam, vaši me prijedlozi uopće ne zanimaju — Juliana reče glasom koji je podrhtavao od gnjeva. Odgurnula je ruku gospođe Dennison. — Svejedno mi je dolaze li od vojvode ili smetlara. — Okrenula se na peti i pošla prema vratima tako da joj je promaknuo iznenađen izraz u očima Njegove Milosti. U hladnoj sivoj površini hrvali su se razdraženost i zapanjenost, a zatim ih je rastjeralo zanimanje i nevoljko divljenje. Vojvoda, naviknut na ulizivačku pokornost, iznenadio se jer ga je donekle zabavljalo takvo nemarno odbacivanje njegova društvenog položaja. No ta se reakcija nije osjećala u njegovu glasu. — Vjerujem da je smrt na lomači kazna za umorstvo muža. Juliana se zaustavila kad je čula vojvodin tihi otegnuti glas. Njezina ruka na kvaki odjednom je postala skliska od znoja i krv joj je pulsirala u sljepoočnicama. Polako se okrenula i svojim krasnim zelenim očima, užarenim na smrtno blijedom licu, optužujuće fiksirala gospođu Dennison. — Iznevjerili ste moje povjerenje. — Draga moja, tako je najbolje — reče Elizabeth. — Vidjet ćeš kako je ovo sjajna prilika, samo kad bi poslušala Njegovu Milost. Poznajem stotinjak djevojaka koje bi se za takvu

priliku odrekle vlastitih očiju. Život ispunjen luksuzom... — Dopustite meni da iznesem koristi i nagrade, gospo. — Sad se čulo da se vojvoda zabavlja, a rascjep na njegovoj bradi produbio se kad su mu se usne izvile u osmijeh. — Čini se da mladu damu treba malo nagovarati. — Nagovarati... mislite, ucijeniti — prasne Juliana. — To biste mi držali nad glavom? — Ako moram, draga moja, da — veoma razboritim tonom reče vojvoda. — No nadam se da ćeš prihvatiti moj prijedlog samo zato što je to rješenje tvojih problema, vjerujem da neće biti previše mukotrpno za tebe, a riješit će i moj veliki problem. Juliana okrene porculansku kvaku na vratima. Samo ih mora gurnuti, potrčati preko predvorja i izići na ulicu. No ako iz kuće ode u odjeći koju joj je dala gospođa Dennison, njezina bi nazovi dobročiniteljica mogla podići galamu i optužiti je za krađu. Ako bi se to dogodilo, na tim krcatim ulicama ne bi daleko stigla. Objesili bi je zbog krađe. Spalili bi je zbog izdaje. — Elizabeth, biste li nas ostavili, molim vas? — Vojvodin blag, uljudan ton probio se kroz očajnički vrtlog Julianinih misli. Spustila je ruku s kvake. Uhvaćena je u klopku što ju je sama postavila kad se jučer onako glupavo povjerila toj ženi. U ovom trenutku ništa neće postići ako se bude otimala iz klopke. Samo bi pregrizla vlastitu nogu, poput uhvaćenog zeca. Odmaknula se od vrata kad je Elizabeth krenula preko sobe. — Dobro poslušaj Njegovu Milost, dušo — reče gospođa Dennison, tapšajući Julianin obraz. — I nemoj biti tako mrzovoljna. Zaboga, dijete, trebala bi plesati od radosti. Kad pomislim što ti se nudi... — Hvala, gospo. — U vojvodinu se glasu osjećala hladnoća i malo je prirodnog rumenila pojačalo šminku na Elizabethinu glatkom obrazu. Napravila je kniks pred vojvodom, dobacila još jedan pogled Juliani, mješavinu upozorenja i ohrabrenja, te vješto okrenula postrance svoje široke skute dok je prolazila kroz vrata. — Zatvori vrata. Juliana je poslušala tihu uputu. Polako se okrenula prema unutrašnjosti sobe. Vojvoda od Redmaynea prišao je jednom od prozora s balkonom odakle se pružao pogled na ulicu. Zraka sunca uhvatila je kestenjasti sjaj u njegovoj kosi, srebrnom vrpcom vezanoj na zatiljku. — Dođi ovamo, dijete. — Pozvao ju je kretnjom bijele ruke vitkih prstiju. — Nisam dijete. — Juliana se nije pomaknula s mjesta. Ostala je leđima okrenuta vratima, s rukama iza sebe, još uvijek držeći kvaku kao da je to slamka spasa. — Sedamnaest u odnosu na trideset dvije doista djeluje mlado — rekao je, odjednom se nasmiješivši. Smiješak je preobrazio njegovo lice, sive su oči zasjale, oštre crte lica se ublažile, a ona je vidjela pravilne bijele zube. — Što još znate o meni, gospodine? — pitala je, ali nije reagirala na taj smiješak, nije se maknula sa svojeg mjesta. — Znam da se zoveš Juliana Beresford... premda mislim da je to lažno ime — zamišljeno je dodao. — Je li? — Ako jest, ne biste očekivali da vam to kažem — obrecnula se.

— Ne. Istina — priznao je i posegnuo za vrpcom zvona kraj dimnjaka. — Sviđa li ti se ratafia? — Ne — bez oklijevanja odgovori Juliana, zaključivši da je vrijeme za preuzimanje inicijative. — Mrzim je. Vojvoda se tiho nasmijao. — Možda šeri? — Pijem samo šampanjac — reče Juliana, nehajno slegne ramenima i odmakne se od vrata. Bahatom je kretnjom poravnala svoje skute i prstima zahvatila delikatnu porculansku figuricu na sporednom stoliću tako da je pala na sag. — Dovraga! — izustila je i spustila se na koljena, na trenutak zaboravivši sve osim te poznate, potencijalne katastrofe. — Molim te, Bože, samo da se nije razbila... Ah, ne, čini se da je ostala cijela... nije čak ni napukla. Podigla je figuricu prema svjetlu i prstima prelazila po površini. — Rekla bih da je ovo itekako skup komad. Inače je ne bih srušila. — Vratila je figuricu na stolić i brzo se maknula iz opasne zone. Vojvoda je pomalo zapanjeno promatrao te manevre. — Imaš li naviku uništavati skupe stvari? — To je moja prokleta nespretnost — uz uzdah objasni Juliana, oprezno promatrajući figuricu kako bi bila sigurna da neće ponovno pasti. Eventualni vojvodin odgovor omeo je dolazak gospodina Garstona koji se javio na zvono. — Šampanjac za damu, Garstone — mirno naredi vojvoda. — Klaret za mene. Četrdeset treća, ako ga imate. — Vjerujem da imamo, Vaša Milosti. — Garston je izišao klanjajući se. Juliana je šutjela, razdražena jer ju je njezina nespretnost omela u trenutku kad joj se činilo da se u toj zastrašujućoj situaciji ipak donekle pribrala. Činilo se da je vojvoda posve zadovoljan takvim stanjem stvari. Prišao je polici za knjige i veliku pozornost posvetio pozlaćenim hrptima knjiga sve dok se Garston nije vratio i donio piće. — Prepustite to meni, Garstone. — Mahnuo je čovjeku neka ode i vješto izvadio čep iz boce šampanjca. — Nadam se da će ovo biti po tvojem ukusu. — Napunio je čašu i odnio je Juliani koja je i dalje nepomično stajala kraj stola. Juliana je samo jednom kušala šampanjac, na dan svojeg vjenčanja. Navikla je na lagano pivo i povremeno čašu klareta. No s obzirom na raniju bahatost, uzela je čašu, otpila maleni gutljaj i s odobravanjem kimnula. Vojvoda je sebi natočio čašu klareta, a zatim blago rekao: — Ako bi željela sjesti, možda bih i ja sjeo. Ta je uljudnost u danim okolnostima bila tako neočekivana da je Juliana bez razmišljanja sjela. Vojvoda se naklonio i sjeo na stolicu sučelice sofi. Tarquin je pomirisao vino i proučavao nepomičnu djevojku. Podsjećala ga je na jelena u škripcu, zračila je određenom vrstom očajničke hrabrosti, ali je ipak prihvaćala mračnu stvarnost svojeg položaja. Susrela je njegov pogled ne trepnuvši, odlučno je uzdigla čvrstu bradu i stisnula široka puna usta. U Juliani Beresford ima nečeg beskompromisnog, od vrha glave prekrivene plamenocrvenom kosom do prstiju na njezinim dugim stopalima. Slika

njezina nagog tijela nezvana se pojavila u njegovom umu. Lagano je stisnuo oči dok je klizio po njoj tromim pogledom, sjećajući se bujnih oblina, glatke bijele kože u neobičnom kontrastu s blistavom kosom. — Ako insistirate na iznošenju tog prijedloga, milorde vojvodo, željela bih da to što prije učinite. — Juliana je naglo progovorila i prekinula napetu tišinu koja je na nju čudno djelovala. Osjećala je trnce po koži, bradavice su bockale čipku gornjeg dijela haljine i morala se boriti protiv poriva da spusti pogled pred tim tromim, a ipak neobično prodornim sivim očima. — Svakako — rekao je i popio gutljaj vina. — Ali najprije ti moram postaviti jedno pitanje. Jesi li još uvijek djevica? Juliana je osjećala kako joj boja nestaje s lica. S nevjericom je zurila u njega. — Što se to vas tiče? — Itekako me se tiče — mirno će vojvoda. — O tvojem odgovoru ovisi hoću li iznijeti svoj prijedlog ili ne. — Neću odgovoriti na takvo pitanje — Juliana reče s ogorčenjem koje je nadmašilo gnjev. — Draga moja, moraš. Ako se želiš poštedjeti nelagodnog pregleda — rekao je istim mirnim tonom. — Gospođa Dennison će sama otkriti odgovor ako mi ti ne želiš reći. Juliana je odmahnula glavom jer je ostala bez riječi. Ustao je i prišao joj. Sagnuo se nad njome, uhvatio joj bradu palcem i kažiprstom te podigao njezino lice prema sebi. — Juliana, rekla si gospođi Dennison da je tvoj muž umro prije nego je brak konzumiran. Je li to istina? — Zašto bih to rekla da nije? — Nekako je i dalje uspijevala zvučati nepopustljivo, čak i dok je odgovarala jer nije imala drugog izbora. Dugi joj je trenutak držao bradu dok ga je bijesno promatrala, poželjevši da ima nož pri ruci. Zamišljala je kako bi ga zarila u njegova prsa dok joj stoji tako blizu da osjeća miris njegove kože, kao i dašak suhe lavande kojom se zacijelo posipa njegovo čisto rublje. Tada ju je pustio i kratko kimnuo. — Vjerujem ti. — O, ukazujete mi preveliku čast, gospodine — rekla je glasom koji je podrhtavao od bijesa. Skočila je na noge i svom ga snagom udarila šakom u trbuh. Presamitio se i zastenjao od bola, ali kad se okrenula da pobjegne, zgrabio ju je i držao, premda je i dalje hvatao dah. Juliana se mučila kako bi oslobodila zapešće iz čeličnog stiska. Podigla je nogu da ga šutne, ali se maknuo ustranu tako da ga je stopalom zahvatila po bedru. — Miruj! — dahnuo je kroza stisnute zube. — Grom i pakao, curo! — Snažno je trznuo njezinim zapešćem i ona se konačno prestala boriti. Tarquin se polako uspravio kad je bol popustila i on je opet mogao normalno disati. — Kosa koja plamti poput paklene vatre zacijelo ide uz paklenski temperament — rekao je, a Juliana je zapanjeno vidjela da su mu se usta izvila u skrušeni smiješak, premda ju je i dalje čvrsto držao za zapešće. — Moram to zapamtiti za ubuduće. — Što želite od mene? — oštro upita Juliana. Nezaustavljiv osjećaj bespomoćnosti počeo je nagrizati njezinu izazovnu razmetljivost i premda se pokušala boriti protiv toga, shvatila je

koliko je to uzaludno. — Posve jednostavno, dijete, želim da se udaš za mojeg bratića, vikonta Edgecombea. — Pustio joj je zapešće dok je to govorio, te mirno poravnao svoj kaput i čipkaste volane na manšetama. — Što želite da učinim? — Mislim da si me čula. — Udaljio se od nje i ponovno napunio svoju čašu. — Želiš li još šampanjca? Juliana odmahne glavom. Jedva je taknula ono što ima u čaši. — Ne razumijem. Vojvoda se okrene prema njoj. Zamišljeno popije gutljaj vina. — Treba mi žena za mojega bratića, Luciena. Žena koja će roditi dijete, nasljednika imanja Edgecombe i titule. — Trenutni nasljednik, blago rečeno, malo teže shvaća. O, sasvim je dobra duša, ali ne bi mogao izvući Edgecombe iz kaljuže u koju ga je Lucien bacio. Lucien komada Edgecombe. Ja to kanim zaustaviti. I kanim se pobrinuti da njegov nasljednik bude moj štićenik. Nasmiješio se, ali smiješak nije bio ugodan kao oni raniji. — Tako ću imati dvadeset jednu godinu za ponovno uzdizanje Edgecombea... popravljanje štete što ju je Lucien počinio — a vjerujem da je to dijelom učinio i meni za inat. — Zašto vaš bratić sam ne može naći ženu? — pitala je dok je s nevjericom zurila u njega. — Pa, mislim da bi mu to moglo biti teško — rekao je vojvoda i zamišljeno vrtio pečatnjak na svojem prstu. — Lucien nije ugodan čovjek. Niti jedna obična, dobro odgojena djevojka ne bi se za njega udala. Juliana se pitala gubi li razum. U najmanju ruku, očito je uletjela među luđake. Pokvarene, podmukle luđake. — Vi... vi želite rasplodnu kobilu! — uzviknula je. — Ucijenili biste me da svoje tijelo prepustim vašem bratiću za njegovo potomstvo, jer niti jedna žena koja ima malo samopoštovanja ne bi na to pristala! Vi... vi se prema meni odnosite kao prema ženki koju treba odvesti mužjaku. Tarquin se namrštio. — Tvoj izbor riječi mrvicu je grub, draga moja. Nudim ti brak koji dolazi s titulom i onim što ostaje od prilično velikog bogatstva. Mojem bratiću nije preostalo mnogo života, zato je stvar hitna. Međutim, siguran sam da ćeš se riješiti njegovog, priznajem, nepoželjnog društva za manje od godine dana. Pobrinut ću se, naravno, da budeš dobro zbrinuta kao udovica. I jasno, neće se spomenuti niti jedna riječ o tvojoj nesretnoj prošlosti. Popio je malo vina. Ona je i dalje zaprepašteno gledala u njega, pa je nastavio: — Tvoja će tajna biti zakopana sa mnom i Dennisonima. Nitko nikad neće povezati ledi Edgecombe s Julianom... kako god. — Nemarno je zamahnuo rukom. — Bit ćeš na sigurnom, imućna i zbrinuta za cijeli život. Juliana je ispraznila svoju čašu. Zatim ju je bacila u kamin. Lice joj je ostalo bez kapi krvi, oči se pretvorile u tvrdi nefrit, glas joj je postao tih i gorak. — Da bih stekla takvu sigurnost... takve pogodnosti... samo moram zatrudnjeti s nepoželjnim bolesnikom koji je jednom nogom... — Ah, ne, ne baš. — Vojvoda je podigao ruku i prekinuo je usred rečenice. — Nećeš

roditi Lucienovo dijete, draga moja Juliana. Rodit ćeš moje.

4. poglavlje

e znam kako bismo vam mogli pomoći, sir George. — Sir Brian Forsett hladno se nasmiješio svojem gostu. — Juliana je prestala biti naša odgovornost čim je prešla pod legalnu kontrolu svojeg muža. Nakon nesretne smrti vašeg oca njegova je udovica postala neovisna jer u oporuci sir Johna nisu ostavljene upute suprotne tome. — A to omogućuje vama, gospodine, da upravljate njezinim nasljedstvom u njezino ime — prasne sir George Ridge. Kasnih dvadesetih godina, bio je korpulentan čovjek rumena lica, s rukama poput debelih šunki. Pravi sin svojeg oca, tjelesno ako ne karakterno, tjerao je u očaj svoje krojače koji su shvatili da sva njihova vještina i sav novac njihova klijenta od njega nikad neće učiniti elegantnu figuru. — To je točno — sir Brian reče svojim uobičajeno šturim tonom. Više ništa nije rekao, a njegov je naprasiti gost počeo hodati knjižnicom između prozora i pisaćeg stola, gunđajući sebi u bradu, rupčićem tapkajući po oznojenim naborima mesa iznad šaka. — Ali to je krajnje nepravedno — konačno je ustvrdio. — Vaša je štićenica ubila mojeg oca. Ona pobjegne, a vi i dalje imate kontrolu nad njezinim nasljedstvom — što je znatan dio mojega, kažem vam, gospodine — i čuvate ga za nju. Ponavljam, gospodine, ona je ubojica! — To je, ako smijem primijetiti, pitanje za sud — reče sir Brian, a nos mu se neznatno trzao od gnušanja. Toplina ljetnog poslijepodneva loše djeluje na njegovoga gosta. — Opet vam kažem, gospodine, ona je ubojica! — ponovio je sir George, a nosnice su mu se raširile. — Vidio sam trag na očevim leđima. Ako nije odgovorna za njegovu smrt, zašto je pobjegla? Sir Brian slegne svojim mršavim ramenima. — Dragi moj gospodine, Juliana je uvijek bila prava zagonetka. Ali dok je ne pronađu, ništa se ne može učiniti da bi se trenutna situacija promijenila. — Ubojica ne može naslijediti imanje svoje žrtve. — Sir George tresne šakom po pisaćem stolu, a njegov se domaćin povuče unatrag, uljudno se mršteći. — Ali njezina djeca mogu — podsjetio je gnjevnog mladog čovjeka. — Možda je trudna, gospodine. Njezin je muž umro u okolnostima koje daju naslutiti... — Zastao je, uzeo prstohvat burmuta i profinjeno zaključio: — Koje daju naslutiti da je brak bio konzumiran. Njegov ga je posjetitelj malodušno pogledao. Očito mu tako nešto uopće nije palo na pamet. — Nije moguće. — No njegov je glas djelovao nesigurno. — Zašto ne? — blago upita njegov domaćin. — Na kraju krajeva, vi sami ste dokaz da vaš otac nije bio impotentan. Naravno, možda nikad nećemo znati za Julianu. Najprije bi je trebalo naći.

— Ako je ne nađemo, trebat će sedam godina da bismo je proglasili legalno mrtvom. Sedam godina tijekom kojih ćete vi imati pod kontrolom njezino nasljedstvo, a ja neću moći ni taknuti pola mojeg imanja. Sir Brian je samo uzdigao obrvu. Pregovarao je o bračnoj nagodbi svoje štićenice s hladnim, proračunatim užitkom čovjeka kojeg u poslovnom pothvatu nikad nitko nije nadmašio. Otvoren i ljubazan sir John Ridge, već gotovo senilan, ali posve opčinjen šesnaestogodišnjom Julianom, nije imao nikakvih izgleda protiv pronicavog i gramzljivog protivnika. Julianina dobrobit bila je tek sporedni čimbenik za sir Briana dok je uživao vrtjeti u krug budalastog i opsjednutog Ridgea. — Pa, kako ćemo je naći? — Sir George se bacio na sofu, gnjevno se mršteći. — Predlažem da to prepustimo policiji — reče sir Brian. — Što mislite, koliko će se truditi ta lijena skupina prokletih hulja? Sir Brian opet slegne ramenima. — Ako imate bolju ideju... — O, imam, svakako! — Sir George je skočio na noge i opsovao. — Sam ću poći u potragu za tom prokletom curom. I dovest ću je natrag kako bi se suočila sa sucima, makar mi to bilo posljednje što ću učiniti. — Divim se vašoj odlučnosti, gospodine. — Sir Brian ustane i pođe prema vratima, blago potičući gosta na odlazak. — Molim vas, svakako me obavještavajte o vašem napredovanju. Sir George ga je ljutito gledao. U tonu sir Briana Forsetta osjećala se samo formalna uljudnost. Što dulje Juliana ostane na slobodi i nedostupna, to će dulje Forsett upravljati njezinom imovinom kako mu se svidi. Čovjek ne mora imati previše mašte da bi shvatio da će se pokazati pravim stručnjakom za skretanje prihoda iz zaklade u vlastite džepove. — O, sir George... molim vas, primite moju sućut... Tako grozna tragedija. — Oštar glas ledi Amelije Forsett najavio je damu koja je u knjižnicu ušla s terase. Visoka žena bahata držanja napravila je kniks. Georgeu je ulijevala strah u kosti, pa joj je odgovorio dubokim naklonom, bez obzira na gnjev što ga je osjećao. Bistre svijetloplave oči ledi Forsett procjenjivački su ga odmjerile i činilo se da nije zadovoljna onim što vidi. Na njezinim se usnama pojavio hladan osmijeh. — Nadam se da nisam prekinula nešto o čemu ste razgovarali s mojim mužem. — Ni slučajno, draga moja — mirno ju je uvjeravao sir Brian. — Sir George upravo odlazi. — Povukao je vrpcu zvona. Amelia je opet napravila kniks, a George je shvatio da se kreće unatrag iz knjižnice, praćen lakajem koji kao da se pojavio niotkuda. — Što je želio taj debeli klipan? — Amelia je odmah prešla na stvar kad su se za njihovim gostom zatvorila vrata. — Koliko sam shvatio, želi Julianu što prije predati krvniku kako bi mogao dobiti natrag onaj dio svojeg nasljedstva koji je ostavljen njoj na doživotno uživanje. — Zaboga — promrmlja ledi Forsett. — Kakva vulgarna žurba. Njegov je otac pokopan prije tri dana. — Sve je to veoma neugodno — reče njezin muž. — Od svih komičnih... — Tipično za Julianu — prekinula ga je njegova žena, skupivši svoje tanke usne. — Tako nespretno, neobazrivo stvorenje.

— Da, ali gdje je ona? — upita sir Brian poznatim razdraženim tonom. — Zašto bi pobjegla? Nije moguće da je odgovorna za starčevu smrt. — Upitno pogleda svoju ženu. — Ili jest? — Tko zna? — ledi Forsett odmahne glavom. — Uvijek je bila divlja i napasna djevojka. — Neumjerenog temperamenta — namršteno dometne njezin muž. — No teško mi je vjerovati da je mogla namjerno... — O, ne namjerno, ne — prekine ga ledi Forsett. — Ali znaš kako ona uvijek posve slučajno čini krajnje neprikladne i nepromišljene stvari. Ako je izgubila živce... — Točno. — Sir Brian je grickao donju usnu, i dalje se mršteći. — Sve to već miriše na najveći skandal desetljeća u grofoviji. Dođe li do suda, bit će grozno. — Nadajmo se da je neće naći — bez uvijanja će njegova žena. — Onda će se sve brzo zaboraviti. Ne budemo li je mi marljivo tražili, tko bi se drugi time gnjavio? — George Ridge. — Ah... naravno. — Ledi Forsett je na sporednom stoliću dovela u red hrpu knjiga u kožnim uvezima. — Ali sumnjam da je dovoljno pametan da uspije — reče njezin muž. — Nije nimalo pametniji od svojeg budalastog oca. — S druge strane, Juliana... — ... je domišljata i pametna — sir Brian dovrši umjesto nje i suho se nasmiješi. — Ako ne želi da je netko nađe, kladim se da je George Ridge neće uhvatiti.

George Ridge se još uvijek mrštio kad je izjahao iz dvorišta konjušnice u Forsett Towersu. Njegov je konj bio koščati sivac, jednako loše raspoložen kao i njegov gospodar, te je divlje zabacivao glavu i frktao usnama iznad okrutno stegnutih žvala. Kad ga je jahač udario bičem, konj je zabacio glavu i prodorno zanjištao, propeo se i jurnuo neravnim šljunčanim prilazom kao da ga gone svi vragovi iz pakla. George je kod Forsetta našao još manje satisfakcije no što je očekivao. Proklinjao je sir Briana kao arogantnog, bahatog čovjeka koji se u sve upliće, a nije čak ni toliko pristojan da ponudi pomoć u potrazi za njegovom neobuzdanom, ubojitom bivšom štićenicom koja je sad u bijegu. Juliana. George je povukao uzde kad je konja izveo na stazu. Juliana. Njezina se slika pojavila u njegovom umu u navali vrele crvene požude. Oblizao je usne. Žudio je za njom otkako ju je vidio rukom pod ruku sa svojim opčinjenim, slinavim ocem. Doimala se malenom uz masivno tijelo njegova oca, ali to nije uspjelo sakriti njezine bujne grudi ispod čedne haljine, njihanje zaobljenih bokova ispod jednostavne odjeće na kakvoj je ledi Forsett insistirala. Njezina ga je kosa uzbuđivala jednako kao i skrivene obline. Plamena, neposlušna masa uvojaka koja kao da obećava nesputanu i strastvenu narav. U početku je bila prijateljski

raspoložena, smiješila mu se, njezine su se zelene oči doimale toplima, ali je pogriješio kad se prepustio poticanju lascivnih snova koji su ga noćima proganjali. Pokušao ju je poljubiti, a ona mu je umalo iskopala oči. Otad nadalje njezin je pogled bio hladan i sumnjičav, njezin je glas izgubio raskošan ton veselja, postao je distanciran i neprijateljski. Georgeova požuda nije se smanjila, ali gnjev i kivnost bili su pakosno gorivo. Sad je očevu nevjestu doživljavao kao uzurpatoricu. Pokvarenu, manipulativnu kučku koja je opčinila senilnog sir Johna Ridgea obećanjima svojeg mladenačkog tijela. U zamjenu za ta obećanja dobila je na trajno uživanje kuću i dvije tisuće jutara vrhunske zemlje, kao i sve prihode tih gustih šuma i zakupnika. George je slušao očeva odmjerena objašnjenja za diobu Georgeova nasljedstva. Protestirao je, ali uzalud. Sir Brian Forsett je odlučno tvrdio da su to jedini uvjeti pod kojima će dopustiti da njegova štićenica postane ledi Ridge. Sir John je bio spreman pristati na bilo što kako bi ono slatko mlado tijelo dobio u svoj krevet. Želja mu se ostvarila, a to ga je ubilo. George je divlje udarao po konjskim sapima. Juliana je nestala, a njezin bivši skrbnik sad upravlja nasljedstvom koje joj je ostavljeno na doživotno korištenje. A Georgeu je ostala samo polovica nasljedstva. No kad bi je uspio naći, onda bi je njezin zločin lišio nasljedstva. Osim ako nije trudna. Kad bi se pozvala na trudnoću, ne bi je osudili na smrt. I njezino bi dijete naslijedilo ono što je ostavljeno njoj na uživanje. S druge strane, kad bi se udala za sir Georgea Ridgea — mlada ožalošćena udovica prikladno udana za sina pokojnog muža — ne bi bilo važno je li trudna ili ne. Sve bi se vratilo obitelji Ridge, a on, George, imao bi Julianu u svojem krevetu. Bi li pristala? Podbo je konja, natjeravši ga da preskoči visoku živicu od kupina. Konj je preletio preko nje, iskesivši žute zube, kolutajući očima, i uz trzaj stigao na drugu stranu. George je proklinjao nespretnost životinje i naglo povukao uzde. Juliana bi pristala jer ne bi imala drugog izbora. U zamjenu za to, on bi prisegnuo da je očeva smrt bila prirodna. Nitko ne bi sumnjao u Georgeovo tumačenje tako neugodnog incidenta. U grofoviji bi se mjesecima šalili na račun toga i svi bi razumjeli da se debeli starac, pijan nakon svadbe, u svojoj prvoj bračnoj noći ne bi mogao nositi s mlađahnom ždrebicom kojoj je tek sedamnaest godina. Juliana bi pristala. Ali najprije ju mora pronaći. Okrenuo je konja udesno i zaputio se u Winchester. Sigurno je otišla iz ovog područja. To je mogla učiniti jedino kočijom ili na konju. Iz konjušnice Ridge Halla nije nestao niti jedan konj. Ali poštanske kočije iz Winchestera kreću veoma rano ujutro. Raspitat će se u konačištu Rose & Crown i stavit će oglase po gradu za slučaj da je netko usred noći svojim teretnim kolima povezao usamljenu ženu.

Juliana je naredna tri dana provela u kući u Russell Streetu u relativnoj izolaciji, a razgovarala je samo s Bellom, sluškinjom koja je vodila brigu o njezinim potrebama i donosila

joj obroke. Neodređeno se sjećala trenutaka u salonu odmah nakon vojvodinog sramotnog prijedloga. Ogorčenje ju je shrvalo, ostavilo je bez riječi. Nije mogla ostati u njegovu društvu, pa je pobjegla iz sobe. Nitko nije pošao za njom i više joj nitko to nije spominjao. Vrata njezine odaje više nisu bila zaključana, ali kad je jednom prilikom krenula hodnikom, niotkuda se pojavio gospodin Garston i, tonom koji nije dopuštao prepirku, zamolio je da se vrati u svoju sobu. Dobila je sve što je tražila: knjige, pribor za pisanje i crtanje. No i dalje je neosporno bila zatočenica u ovoj kući gdje je sve okrenuto naglavce, koja spava cijeli dan i budi se tek uvečer. Ležala je u krevetu i cijelu noć slušala taktove glazbe iz salona, ženski smijeh, zvonke muške glasove na stubama, zveckanje porculana i stakla. Raskošne arome iz kuhinje provlačile su se ispod njezinih vrata, a ona se zabavljala pokušajima prepoznavanja delikatesa od kojih se šire. Ona je dobivala dovoljno obične hrane za koju je pretpostavila da se poslužuje u kuhinji, ali očito je da su klijenti i zaposlene dame kuće jeli nešto sasvim drugo. Drijemala je tijekom noći, a obično bi čvrsto zaspala u zoru kad bi konačno prestalo lupanje alke na ulaznim vratima i kad bi utihnuli zvukovi zabave. S prvim sivilom na nebu čula bi glasove u hodniku, tihe i umorne ženske glasove, poneko hihotanje, a jednom je čula i plač od kojeg se čovjeku paralo srce. Onu koja je plakala tješilo je mrmljanje drugih žena, a tada je šaptanje prekinuo glas gospođe Dennison. Ljubazan, ali odlučan. Juliana je slušala kako je žene poslala na spavanje, a onu koja je plakala povela sa sobom. Osim straha, što ga je svim silama nastojala držati pod kontrolom, Juliana se mogla požaliti jedino na dosadu. Navikla je na aktivan život i zatočenost u sobi trećeg je dana postala nepodnošljiva. Nije postavljala nikakva pitanja, nije zahtijevala slobodu jer joj tvrdoglavi ponos nije dopuštao da svojim tamničarima pokaže kako se osjeća. Pokazat će im da može čekati, a kad vide da je odlučna, pustit će je na slobodu. No situacija se promijenila rano poslijepodne četvrtog dana. Malena se sluškinja pojavila u Julianinoj odaji s naručjem punim svile i čipke. — Jest ćete u prizemlju, gospođice — rekla je, ozareno se smiješeći preko šarene odjeće. — I tada će vas predstaviti u sobi za primanje. — Raširila je ruke i njezin je teret pao na krevet. — Pogledajte kako je lijepu haljinu gospođa Dennison dala sašiti za vas. — Rastresla je nabore od zelene svile i podigla haljinu da je Juliana vidi. — Odnesi je, Bella — reče Juliana. Srce joj je poskakivalo u prsima, ali je mislila da joj glas zvuči otresito i odlučno. — Eh, gospođice, ne mogu. — Bella se prestala diviti haljini i zagledala se u Julianu. — Gospođa Dennison dala ju je napraviti posebno za vas. Tek je jutros zgotovljena i zato su vas držali ovdje. Ali sad ste spremni. — Entuzijastično se okrenula hrpi tkanine na krevetu. — Vidite... novo rublje, dvije podsuknje, svilene čarape, a pogledajte ove lijepe cipelice. Kladila bih se da su to prave srebrne kopče, gospođice! Gospođa Dennison ima samo najbolje za svoje djevojke. — Podigla je par finih cipela od zelene svile s visokim petama. Juliana ih je uzela kao u nekom transu, prstom mjereći petu. Njezina su stopala dovoljno trapava i kad stoje ravno na tlu, pa ne vrijedi niti razmišljati o tome što bi se moglo dogoditi kad bi obula te cipele. Spustila ih je na pod. — Molim te, obavijesti gospođu Dennison da nemam namjeru

nositi tu odjeću, ili biti predstavljena... ili bilo što. Bella se doimala zaprepaštenom. — Ali, gospođice... — Ali ništa — otresito će Juliana. — Sad prenesi moju poruku... i odnesi svu tu bludničku odjeću. — Prezirno je pokazala krevet. — O, ne, gospođice, ne usuđujem se. — Bella je napravila kniks i hitro izišla. Ignorirajući lupanje svojeg srca, Juliana je sjela na klupu u prozorskom udubljenju, sklopila ruke u krilu i čekala daljnji razvoj događaja. Bračni par Dennison stigao je za manje od deset minuta. Elizabeth, blistava u haljini od narančaste svile iznad nebesko plave podsuknje, elegantno je ušla u sobu, a slijedio ju je džentlmen u odijelu od žutog tafta, naprašene i nakovrčane kose. Juliana je zaključila da ništa neće izgubiti ako bude uljudna, pa je ustala i napravila kniks, ali je bračni par procjenjivala oštrim pogledom. Nikad nije upoznala Richarda Dennisona, ali je zahvaljujući Bellinu opisu pogodila da je to on. — Dakle, kakve su to besmislice, dijete? — Elizabeth je odmah prešla na stvar, a zvučala je razdraženo. — Ja bih to isto mogla pitati vas, gospo — mirno će Juliana. Glavom su joj letjele misli. Mogu li je primorati na prostituciju? Mogu li je dati silovati i uništiti, tako da više nema što izgubiti? Koža joj je bila vlažna i ljepljiva, ali je njezin glas ostao miran dok je pogledom odlučno fiksirala Dennisone. — Nema potrebe da budeš neuljudna, draga moja. — Glas Richarda Dennisona bio je dubok i blag, ali su njegove pronicave i prodorne oči govorile suprotno. Prišao je krevetu. — Imaš li neke zamjerke na haljinu... ili rublje? — To je odjeća jedne bludnice, gospodine. Ja nisam bludnica. — O, za Boga miloga, curo! — uzvikne Elizabeth. — Ova je haljina posljednji krik mode na dvoru. Sve što tu vidiš najbolje je kvalitete i dizajna. — Zahvaljujem vam na vašoj ljubaznosti, gospo, ali neću primiti vašu milostinju. — Ovo nije moj dar, dijete, već... — Naglo se prekinula kad se njezin muž nakašljao, upozoravajući je pogledom. Juliana se ugrizla za usnu. Ako odjeća nije dar Dennisona, onda postoji samo jedno objašnjenje. — Molim vas da obavijestite Njegovu Milost, vojvodu od Redmaynea, da mi ne treba ni njegova milostinja. — Zašto neprestano trabunjaš o milostinji, dijete? Upita Richard. — Od tebe se traži da učiniš jednu uslugu u zamjenu za naše gostoprimstvo i velikodušnost Njegove Milosti. — Uslugu koju neću učiniti — ustvrdila je, zapanjena odlučnošću vlastitoga glasa dok joj koljena klecaju, a dlanovi su skliski od znoja. — Nisam kurva. — Koliko sam shvatio, Njegova Milost nudi ti položaj vikontese... što je jako daleko od kurve — suho primijeti gospodin Dennison. — Tu postoji kupac i prodavač, gospodine. Ne vidim nikakvu razliku. — Tvrdoglava nezahvalnica — ustvrdi gospođa Dennison. — Njegova Milost insistirala je na tome da moraš imati vremena za razmišljanje o njegovoj ponudi bez nagovaranja, ali... — Gospo! — strastveno je prekine Juliana. — Samo želim netaknuta otići iz ove kuće. Ako biste mi vratili odjeću u kojoj sam došla, mirno ću otići i nikome neću stvarati nikakve

probleme. Zašto me držite ovdje protiv moje volje? — Jer smatramo, curo moja, da ti ne znaš što je za tebe dobro — reče Richard. — Što misliš, koliko bi dugo izdržala na ulici? Nemaš pojma kako bi živjela u Londonu. Nemaš novca, nemaš prijatelja, nemaš nikakvu zaštitu. U ovoj ti je kući ponuđeno sve to, pa i više. U zamjenu samo tražimo da odjeneš tu odjeću i siđeš na večeru. Juliana je osjećala kako joj tlo klizi pod nogama jer je postajala sve nesigurnija. Istina je sve što su rekli. Kroz prozor je vidjela dovoljno da bi znala da ju je zaštićeni život među pripadnicima aristokracije u grofoviji slabo pripremio za život siromašne djevojke u Londonu. — Bella je rekla da ću biti predstavljena u sobi za primanje — reče. — Vjerujem da znam što to znači. — Ja mislim da ne znaš — oštro će Richard. — Od tebe nitko ništa neće tražiti, osim tvojeg društva. Nikoga nećeš morati zabavljati, osim da možda malo sviraš i razgovaraš kao u bilo kojoj civiliziranoj sobi za primanje. — A vojvoda od Redmaynea... ? — pitala je, sad s oklijevanjem. Gospodin Dennison slegne ramenima. — Draga moja, vojvodini interesi nemaju veze s nama. O tome odlučuješ ti i on će se dogovarati izravno s tobom. Gospođa Dennison i ja tražimo samo da jedeš s drugim članovima ovoga kućanstva i popiješ čaj u sobi za primanje. — Što ako odbijem? Licem gospodina Dennisona preletio je razdražen izraz, ali je podigao ruku kad se činilo da će njegova žena protestirati. — Mislim da si dovoljno pametna da to ne učiniš — reče. — Potrebno ti je sigurno utočište, a ovdje ga imaš. Pa se čini sasvim razumnim očekivati da ćeš poštivati kućna pravila. Juliana se poraženo okrenula. Prijetnja je bila sasvim jasna. Sucima ne bi mnogo trebalo da otkriju njezin pravi identitet nakon što bi čuli njezinu priču. Vlasnik krčme Bell u Wood Streetu sjetio bi se da je kočija iz Winchestera stigla istodobno kad i ona iz Yorka. Ostalo bi lako povezali. — Hajde, dušo. — Glas gospođe Dennison bio je blag i laskav. Nježno je spustila ruku na Julianinu podlakticu. — Pozvonit ću Belli i ona će ti pomoći da se odjeneš. Haljina će savršeno isticati tvoje oči i kosu, vjeruj mi. — To baš i nije neki poticaj u danim okolnostima, gospo — suho će Juliana, ali se okrenula prema njima. — Ako ste tako čvrsto odlučili oduzeti mi moje djevičanstvo, čini se da ja to ne mogu spriječiti. — Nemoj biti tako nepovjerljiva — ukori je Elizabeth, tapšući je po ruci. — Moj muž i ja nećemo te ni na što prisiljavati. Imaš dogovor s vojvodom od Redmaynea i s njim možeš pregovarati kako god želiš. Juliana stisne oči. — Želite da povjerujem kako nemate nikakvih interesa, financijskih ili nekih drugih, u vojvodinim planovima za mene? Oprostite mi, gospo, ako u to ne vjerujem. Sigurna sam da svodnica očekuje da joj se plati. — Kako je to tvrdoglava i mrzovoljna cura, tako mi svega — Elizabeth reče svojemu mužu. — Želim Njegovoj Milosti svaku sreću s njom. — S gnušanjem je zabacila komplicirano počešljanu glavu i izišla iz sobe, a Richard ju je slijedio.

Možda nije mudro sukobljavati se s ovo dvoje o kojima ovisi njezina trenutna udobnost i sigurnost, skrušeno je pomislila Juliana. Prišla je krevetu i počela pregledavati odjeću. Svijetlozelena prošivena podsuknja slagala se s tamnozelenom haljinom, donja podsuknja i košulja od vezenog batista, svilene čarape i podvezice, par lažnih rukava s volanima što ih treba navući na podlaktice, i one smiješne cipele. Sjela je na krevet i navukla cipelu na stopalo u pamučnoj čarapi. Savršeno joj je pristajala. Zacijelo su uzeli mjeru njezinih čizama. Stopala su joj tako velika da sigurno nisu tako točno pogodili veličinu. Ispružila je nogu, nakrivila glavu i proučavala cipelu. Doista je njezino stopalo činila neobično elegantnim. No može li u tome hodati? Obula je drugu cipelu i oprezno ustala. Jednako je oprezno napravila korak i opasno se zanjihala. Cipele su je sad grozno stiskale, gnječile su joj nožne prste i boljeli su je tabani. — O, gospođice, zar nisu lijepe? — Bella je uzviknula s vrata dok je užurbano ulazila, noseći vrč vrele vode. — Želite li se okupati prije večere? Mogu reći lakaju da donese kadu. Juliana je opet sjela i izula cipele. Posljednji put se okupala ujutro na dan svojeg vjenčanja. Možda bi bilo dobro da se pripremi za ono što će joj donijeti večer, što god to bilo. Poput djevice koju će žrtvovati, pomislila je, neočekivano se zabavljajući. Njezin smisao za šalu često je bio neprikladan, a u prošlosti ju je uvalio u jednako mnogo nevolja kao i njezina neposlušna stopala. No u trenutnim okolnostima, pomislila je, mogao bi teško pogoršati situaciju. — Da, molim te, Bella. — Mogla bih staviti kanu u vodu za ispiranje vaše kose, ako želite — nastavila je Bella. — Još će jače blistati. Gospođica Deborah to koristi kad ima večer s lordom Bridgeworthom. Premda njezina kosa nije lijepa kao vaša. Zapravo je bez sjaja u usporedbi s vašom. — Ozareno se smiješila kao da se posebno ponosi Julianinom superiornošću na tom području. — Kod kuće koristim ocat — reče Juliana. — O, ali kana je daleko bolja za vašu boju, gospođice. Kad sam se već uvalila, najbolje da idem do kraja. — Neka bude. Kako god ti misliš da je najbolje, Bella. Doimajući se veoma zadovoljnom, Bella je hitro izišla, a Juliana se opet okrenula odjeći na krevetu. Istina je da je moderna i elegantna. Ledi Forsett je proučavala časopise i krojeve u londonskom stilu, te je u Winchesteru davala šivati svoju odjeću po najnovijoj modi, mada je Juliana zaključila da to vjerojatno nije najnovija moda prema dvorskim mjerilima jer su časopisi i krojevi bili stari barem šest mjeseci kad su stizali u Winchester. To svoje mišljenje nije iznijela ženi svojeg skrbnika. Ledi Forsett je insistirala na tome da Juliana nosi samo najjednostavniju seosku odjeću prikladnu za školarku koja nema što tražiti u sobi za primanje. Malo je popustila po pitanju vjenčane haljine i opreme za nevjestu, ali je Juliana bila itekako svjesna da je odjeća namjerno napravljena prema staromodnim krojevima. Ledi Forsett je bez uvijanja rekla da u braku sa sir Johnom Ridgeom Juliani doista neće trebati moderna garderoba. On je bio imućan čovjek, svakako, ali ne dovoljno profinjen da bi ga primali kao vođu u grofovijskom visokom društvu. No ta je garderoba ostala uz njezinog mrtvog muža. Njezine hlače i košulja jednostavno su nestali. Jedina je odjeća koju ima ona što je trenutačno na njoj, a tu je sad i ova raskošna,

šuštava svila i fini batist. Julianu je jednostavno morala zavesti predivna slika nje same odjevene u tako fine stvari. Bella se vratila s lakajem i dječakom koji je čistio čizme, a oni su donijeli bakrene vrčeve vruće vode i drvenu kadu za sjedenje. Dok su izlazili, lakaj i dječak s poštovanjem su se naklonili Juliani, a ona je počela osjećati da je njezin položaj u kući na neki spletkarski način promijenjen. — Svi su veoma uzbuđeni, gospođice, jer ćete se večeras vi pridružiti damama — povjerila joj je Bella dok je ulijevala vodu u kadu. — Gospodin Garston kaže da ste već obećani važnom pokrovitelju. Svi jedva čekaju da vas upoznaju. Razodijevajući se, Juliana je shvatila da je cijelo kućanstvo slobodno nagađalo o njezinom položaju dok je bila izolirana u potkrovlju. Nekako je pretpostavila da ni ona nikoga neće zanimati jer nju nitko ne zanima. Očito nije bilo tako. Međutim, nije rekla ništa, već je ušla u kadu i spustila se u toplu vodu, uzdahnuvši od zadovoljstva. Nije navikla na usluge sluškinje jer je ledi Forsett to smatrala nepotrebnim, ali je uskoro otkrila da je Bella veoma iskusna, a ne samo puna entuzijazma. Juliana je za petnaest minuta sjedila na otomanu, a Bella joj je žustro brisala kanom ispranu kosu. — Evo, gospođice, što sam vam rekla? — Bella je podigla ručno zrcalo kad je s Julianine glave maknula ručnik. — Blista kao sunce kad ujutro iziđe. Juliana je prstima prošla kroz vlažne uvojke tako da su joj stršili oko glave poput sunčevih zraka. — Ali što ćemo sad s njom, Bella? — pitala je i nasmiješila se od uha do uha. — Oduvijek je posve nepokorna nakon pranja. — Gospodin Dennison je rekao da je treba ostaviti slobodnu, gospođice. Samo moram provući baršunastu vrpcu. Juliana se namrštila. Čini se da glas gospodina Dennisona dopire do najintimnijih kutaka spavaćih odaja njegovih kurvi. Zaključila je da joj se savjeti gospođe Dennison ne bi činili uvredljivima, ali njezin je muž nešto sasvim drugo. Slušala bi naredbe svodnika. No možda su to naredbe vojvode od Redmaynea, prenijete preko gospodina Dennisona. Ako je tako, još je manje sklona poslušati ih. — Sama ću je podići — rekla je i istrgnula ručnik iz Bellinih ruku. Ignorirala je djevojčine proteste i grubo dovršila brisanje vlažnih uvojaka. — Gospodin Dennison je bio veoma jasan, gospođice — rekla je Bella, kršeći u pregači ruke ogrubjele od rada. — Njega se ne tiče što ću ja napraviti sa svojom kosom... kao ni bilo koga drugoga. — Bacila je ručnik na pod i stresla glavom poput pokislog psa. — Dakle, ako je pomno počešljam i upotrijebim mnogo ukosnica, možda ću je uspjeti pokoriti. Bella je i dalje izgledala veoma nesretno dok joj je pružala novu košulju i oprezno odmotavala čarape. Juliana ih je navukla i potom zakoračila u donju podsuknju. Pogledala se u zrcalu i zaključila da njezini divlje razbarušeni uvojci nalikuju Meduzinim zmijama. Možda bi ih doista trebala ostaviti takvima — nepočešljane i bez ukosnica. To bi trebalo biti dovoljno da se čak i vojvoda od Redmaynea predomisli. S gnušanjem je pogledala steznik od brokata što ga je držala Bella, ali se okrenula da bi sluškinja mogla vezati uzice. Taj je ograničavajući odjevni predmet povezivala s dugim

mučnim danima kad je ledi Forsett odredila da je treba stegnuti onoliko čvrsto koliko može podnijeti. To je navodno trebalo poboljšati njezino držanje i njezino ponašanje, ali samo je izazvalo veći prkos. Stajala je s rukama na utegnutom struku, gledajući u zrcalu kako Bella veže vrpce širokog obruča od kitovih kostiju. Juliana nikad nije nosila ništa osim veoma skromnih obruča. Sad je napravila korak i gledala kako se oko njezinih bokova njiše obruč. Izgledalo je veoma glomazno, a pomisao da će morati manevrirati na onim nemoguće visokim petama, činila joj se smiješnom. Zakoračila je u prošivenu podsuknju, a Bella joj je preko glave spustila zelenu haljinu, zakopčavši je na leđima. Juliana je preko ruku navukla volane lažnih rukava i gurnula ih do laktova gdje su se spojili s volanima uskih rukava haljine. Obula je cipele i s oklijevanjem zakoračila. Tada se opet pogledala u zrcalu. Oči su joj se raširile od čuda. Ako se izuzme njezina neuredna kosa, uopće nije sličila sebi. Steznik joj je podigao grudi tako da su se zamamno nadimale iznad dekoltea haljine, a širok lelujav obruč isticao je njezin uzak struk. Haljina je odavala dojam zamamne zrelosti koja ju je posve smutila, premda je bila svjesna laganog uzbuđenja ispod nemira. No izgleda li kao bludnica? Nakrivila je glavu ustranu i razmislila o pitanju. Odgovor je definitivno niječan. Izgleda kao žena koja prati modu. Po nečemu neodređenom ta je haljina bila drukčija od imitacija što ih je imala ledi Forsett — stilska elegancija ili način na koji joj stoji ne može se imitirati. — O, gospođice, krasno izgledate — rekla je Bella, trčkarajući oko nje, namještajući volane, popravljajući otvor haljine iznad podsuknje. — Kad biste mi sad dopustili da dovedem u red vašu kosu — čeznutljivo je dodala i uzela vrpcu od zelenog baršuna koja je savršeno odgovarala haljini. — Ne, hvala, Bella. Sama ću. — Juliana je uzela četku za kosu s toaletnog stolića. Provlačila ju je kroz uvojke dok nisu malo urednije padali na njezina ramena, a zatim ih je skupila u punđu na tjemenu i nemarno uvlačila ukosnice u plamenu masu. Na koncu se osjećala kao jež, a pramenovi su i dalje bježali iz punđe. Znala je da će se za manje od pet minuta sve to samo od sebe srušiti i da će cijelu večer namještati ukosnice u očajničkom i na koncu uzaludnom pokušaju da je zadrži na mjestu. No tvrdoglavo je odlučila da će radije činiti to nego poslušati upute Richarda Dennisona ili vojvode. — Hoćete li nositi vrpcu oko vrata, gospođice? — Bella je držala baršunastu vrpcu. — Isticala bi dekolte vaše haljine. Juliana je pristala, a sluškinja se doimala malo sretnijom dok je učvršćivala vrpcu oko Julianina vrata. Tamnozelena boja naglašavala je bjelinu njezine kože i vitkost vrata, a ujedno je privlačila poglede na obline njezinih dojki. — Ovdje je vaša lepeza, gospođice. — Bella joj je pružila lepezu od pileće kože. Juliana ju je raširila i proučila profinjenu sliku svijetlozelenih listova. Netko se itekako potrudio oko ovog kompleta. — Odvest ću vas u blagovaonicu, gospođice. — Bella je potrčala do vrata i širom ih otvorila. — Ručak je u četiri, a već je gotovo četiri i pet.

Juliana je sklopila lepezu i zakoračila. Odmah je shvatila da neće moći kao obično hodati dugim koracima jer smetaju obruč i cipele. Morala je hodati sitnim koracima, a obruč se oko nje graciozno njihao. Može ovladati malenim koracima, zaključila je, pod uvjetom da ne izgubi ravnotežu i trapavo ne padne, a skuti joj se prebace preko glave. Premda to ne bi bilo prvi put. — Spremna sam — mrko je rekla. — Vodi me, Bella.

5. poglavlje

ella je poskakivala ispred Juliane, silazeći zavojitim stubištem do predvorja. Juliana je hodala mnogo sporije, a jednom je rukom naoko nehajno klizila niz ogradu, mada se prstima zapravo grčevito držala. Kad je stigla do dna stubišta, gospodin Garston je dostojanstveno pošao naprijed. Zapanjila se kad se naklonio. — Doista je lijepo vidjeti vas dolje, gospođice. Ako biste pošli za mnom. Njezina se situacija tijekom nekoliko posljednjih sati definitivno promijenila. Juliana je samo kimnula i slijedila ga do dvokrilnih vrata u stražnjem dijelu predvorja. Širom ih je otvorio i zvonkim tonom najavio: — Gospođica Juliana. — Ah, draga moja, dobro došla. — Elizabeth Dennison bila je sušta ljubaznost, kao da nije ni bilo sukoba u Julianinoj sobi. — O, da, ta je haljina doista predivna. Boja je savršena, nije li, moje dame? — Pošla je prema njoj s ispruženim rukama. — Dopusti da te predstavim našoj malenoj obitelji. Toplo ju je uzela za ruku i povela prema ovalnom stolu gdje je kraj svojih stolica stajalo deset mladih žena. Prepoznala je Lilly i Emmu jer ih je prvoga dana vidjela u predvorju. Imena i lica ostalih su se, zbog brzine usporavanja, stopila u jedno, ali je uspjela izdvojiti Deboru i zapaziti njezinu kosu. Bella je točno primijetila da ne posjeduje blještavu vitalnost kao njezina. Ta joj je spoznaja iz nekog razloga pričinjala zadovoljstvo. Juliana se počela pitati što joj se događa. Rijetko je kad uopće razmišljala o svojem izgledu, a sad proučava druge djevojke kao da su joj one nekakve suparnice. Suparnice u čemu? Gospode! Počinje razmišljati kao kurva. To sigurno ima nekakve veze s atmosferom u kući. Uljudno se naklonila svakoj ženi, a one su odgovorile na isti način. Bila je svjesna činjenice da one procjenjuju nju jednako kao i ona njih. — Sjednite, drage moje. — Elizabeth zamahne rukom oko stola. — Sad kad smo se svi okupili, nema potrebe da pazimo na formu. Juliana, sjedni kraj gospodina Dennisona. Počasno mjesto? Juliana sjedne na stolicu s Richardove desne strane. Izvukao ju je za nju i naklonio se kao da je doista počasna gošća. Oko stola se kretao lakaj i punio vinske čaše. — Hoćeš li kušati jarebicu, Juliana? — upita Lilly, vješto izrezavši komad ptičjih prsa na pladnju ispred sebe. Juliana je opazila da je većina djevojaka zauzeta jednim od pladnjeva za posluživanje. Rezale su filete šarana u umaku od maslaca s peršinom, razrezivale patke, golubove i jarebice. — Jesi li vješta u razrezivanju, Juliana? — upita Richard. — Mi to smatramo neophodnom kućanskom vještinom za dobro obrazovanu mladu ženu. Za kurvu, poželjela je pitati Juliana, ali se uspjela suzdržati. Nije dolično vrijeđati žene za

stolom samo zato što je u sukobu s njihovim poslodavcima. — Žena mojeg skrbnika također je to smatrala potrebnim — neutralno je rekla. Činjenica da ne zna otmjeno razrezati pticu, baš kao što ne može napraviti ravan šav, nije osobito bitna. Dobro poznaje načela jednog i drugog, ali su joj prsti previše nespretni da bi to vješto činila. Popila je gutljaj vina i slušala razgovor. Žene u raskošnim haljinama brbljale su poput ptica šarenog perja. Činilo se da su sve sjajno raspoložene, pričale su šale, raspravljale o svojim mušterijama i izgledu drugih žena koje su napustile kuću i skrasile se s nekim pripadnikom plemstva. Juliana ništa nije govorila i nitko ju nije pokušao uvući u razgovor, ali je bila svjesna iskosa dobačenih pogleda dok su razgovarale, kao da procjenjuju njezine reakcije. Pitala se je li ovo pokazivanje dobrog raspoloženja predstava za nju... jesu li dobile upute da je pokušaju uvjeriti kako pod krovom Dennisona vode ugodan, zabavan život i mogu se radovati blistavoj budućnosti. Ako je tako, uopće nisu pokolebale njezine predrasude, ni na koji način nisu umanjile njezine sumnje i strah. Richard Dennison je također malo govorio, prepuštajući svojoj ženi usmjeravanje razgovora. No Juliana je osjećala da on sve vidi, a opazila je da neke od djevojaka oklijevaju u svojem govorenju ako osjete da gleda prema njima. Gospodar kurvi očito ima moćan utjecaj. Međutim, obroku nije mogla naći zamjerke. Prvo jelo zamijenilo je drugo koje se sastojalo od zviždovkinih jaja, prepelica, slasnih pita, rajnske kreme, košare slastica i kreme u čaši. Juliana je privremeno potisnula svoj strah i s tekom jela, sjećajući se kako je sjedila u svojoj sobi i pokušavala identificirati različite arome iz kuhinje od kojih su joj rasle zazubice. Kuhana govedina i puding, pita od mesa i bubrega, riba na lešo, sve je to u redu za punjenje trbuha, ali slabo golica nepce. Na koncu je gospođa Dennison ustala. — Hajde, moje dame, povucimo se. Uskoro će početi stizati naši prijatelji. Lilly, draga, trebala bi popraviti rumenilo. Mary, na tvojem rukavu je malena mrlja od umaka. Idi do svoje sobarice neka to očisti. Džentlmena ništa tako ne odbija kao neuredan izgled. Juliana je automatski podigla ruke do kose koja je bježala iz ukosnica, kako je i očekivala. — Zar ti Bella nije rekla kako želimo da pustiš kosu da ti slobodno pada? — pitao je Richard koji je ostao sjediti za stolom dok su žene oko njega ustajale. Ulio je porto u svoju čašu i pogledao Julianu. — Da, ali meni se više sviđa ovako — mirno je odgovorila. U prostoriji se začulo gotovo nezamjetljivo zaustavljanje daha. — U takvim stvarima moraš naučiti prednost davati onome što se više sviđa džentlmenima, draga moja — blago će Elizabeth. — Posebno smo zatražili da je večeras ostaviš slobodnu. — Uvijek je važnije ono što se meni sviđa, a ne nekome drugome — odgovori Juliana. Grlo joj se stegnulo, a srce joj je lupalo u ušima. Neće im se pokoriti bez borbe. Zapanjila se kad se Elizabeth samo nasmiješila. — Rekla bih da će se to uskoro promijeniti. Dođi. Juliana ih je slijedila iz blagovaonice u dugi salon u koji je zavirila onog prvog jutra.

Osvjetljavale su ga visoke voštanice, premda je kroz prozore još uvijek dopirala sunčeva svjetlost predvečerja. Na svakoj je površini stajalo cvijeće, a u zraku se osjećao miris lavande i pčelinjeg voska. Na dugom bifeu nalazile su se boce i čaše, bilo je čaja i kave na niskom stoliću ispred sofe kamo je gospođa Dennison odmah sjela. Oko nje su se složile djevojke, uzele šalice čaja i sjele. U prostoriji je vladao ugođaj iščekivanja. Juliana je odbila čaj i prišla prozoru s kojeg se pružao pogled na ulicu. Iza nje su zrak ispunjavali tihi glasovi i poneki smijeh. Čula je kako su se vratile Lilly i Mary, a gospođa Dennison pohvalila je njihov trud. Netko je počeo svirati čembalo. Ulicom su hodala dva džentlmena, krećući se prema kući. Dok su razgovarali, mahali su štapovima, a ispod skuta njihovih baršunastih kaputa vidjeli su se mačevi. Kad su stigli do kuće, popeli su se stubama. Na ulaznim se vratima začula alka. Prostorijom je prostrujao napeti šapat. Djevojka na čembalu nastavila je svirati, ostale su se meškoljile na stolicama, namještale svoje skute, rastvarale lepeze, pogledavale prema vratima dok su čekale da vide tko će biti njihovi prvi gosti. — Lord Bridgeworth i sir Ambrose Belton — najavi gospodin Garston. Gospođa Dennison ustane i napravi kniks. Druge su žene slijedile njezin primjer, osim Juliane koja se povukla do zastora od vezenog damasta. Deborah i blijeda plavokosa djevojka po imenu Rosamund odlepršale su prema dvojici džentlmena. Juliana se sjetila da je Bella rekla da je lord Bridgeworth Deborahin džentlmen. Zacijelo sir Ambrose i Rosamund čine sličan par. Ponovno se oglasila alka na ulaznim vratima i najavljena je skupina od šest džentlmena. Juliana se povukla još dublje u sjenke, promatrajući prizor dok je nervozno gurala uvojke natrag ispod ukosnica. Opazio ju je jedan od novih gostiju i sagnuo se kako bi nešto rekao gospođi Dennison. Juliana je jasno čula “Njegova Milost od Redmaynea” u Elizabethinu odgovoru. Tada se Elizabeth nasmiješeno okrenula i pozvala je kretnjom ruke. — Juliana, vikont Amberstock te želi upoznati. Činilo se da nije imala izbora. Juliana se nevoljko maknula iz sjenki i pošla preko sobe, hodajući sitnim koracima na visokim petama, osjećajući se jednako nesigurno kao i dijete koja tek uči hodati. — Redmayne je pravi sretnik — glasno će vikont kad je uzeo njezinu ruku i primaknuo je svojim usnama, kićeno se naklonivši. Juliana je bez riječi napravila kniks i poniknula pogledom. — Zaboga, gospo, zar je ova cura previše sramežljiva da bi govorila? — vikont uzvikne domaćici. — Daleko od toga — mirno odgovori Elizabeth. — Juliana ima veoma oštar jezik kad joj to odgovara. — Ali taj jezik pripada Redmayneu, štoli? — Vikont se veselo nasmijao toj smionoj dosjetki. — Ah, dobro, mi ostali moramo venuti od tuge. — Pustio je Julianinu ruku. Čedno je napravila kniks i vratila se do svojeg mjesta kraj prozora. — Naljutit ćeš gospođu Dennison ako se budeš tako izdvajala. — Tiho je rekla Emma kad je, u oblaku ružičastog muslina ležerno stigla do Juliane. — To mi je posve svejedno. — Neće ti biti svejedno ako se doista naljute na tebe — namršteno će Emma. — Veoma

dobro skrbe o nama, ali očekuju suradnju. Ne može se reći da je to nerazumno. Juliana je susrela Emrnin namršten pogled i u njezinim tamnosmeđim očima vidjela znatiželju i želju da pomogne. — Ali ja sam ovdje protiv svoje volje — objasnila je. — Ne vidim zašto bih trebala surađivati. Samo želim da mi dopuste da odem. — Ali, draga moja, ne znaš što govoriš! — pobunila se Emma. — Ondje vani ima vlasnica javnih kuća i svodnika koji će ti uzeti svaki novčić koji ga zaradiš u zamjenu za pravo da se baviš svojim zanatom u nekoj straćari na Piazzi. Naplaćuju pet šilinga za rabljenu haljinu i šal, a istisnut će posljednju kap krvi iz tvojih žila za vino i žestice što ih moraš imati za mušterije. Ako odbiješ ili ako ne možeš platiti, bacit će te u zatvor Fleet ili Marshalsea, a odande te nikad neće pustiti. Juliana je zurila u nju, istodobno užasnuta i fascinirana. — Ali ja uopće nemam namjeru postati kurva — na koncu je rekla. — Ni ovdje, ni bilo gdje drugdje. Emma se još više namrštila. — Ali što drugo postoji za bilo koju od nas? — Kretnjom je obuhvatila prostoriju. — Živimo okružene luksuzom. Naši klijenti su plemići, senzibilni, pažljivi... uglavnom — dodala je. — Odigraš li svoje karte kako treba, možeš naći zaštitnika koji će se dobro odnositi prema tebi i osigurati tvoju budućnost. — Ali ja nisam ovdje zato što to želim — opet pokuša Juliana. Emma slegne ramenima. — Zar je bilo koja od nas, draga? No zahvalne smo na onome što imamo. Tako bi i ti trebala biti, inače ćeš svaku noć ležati ispod grmlja u St. James’s Parku. Vjeruj mi, znam... O, evo lorda Farquara. — Uz tihi cvrkut ushićenja — koji je možda bio iskren, a možda i nije — Emma je požurila preko sobe do postarijeg čovjeka u burmutom posutom tamnocrvenom kaputu. Garston je pet minuta kasnije najavio vojvodu od Redmaynea. Juliani se želudac stisnuo. Okrenula je leđa sobi i zagledala se u suton u Russell Streetu. Tarquin je neko vrijeme stajao na vratima i polako uzeo prstohvat burmuta. Pogledom je harao prostorijom i zaustavio ga na leđima figure u zelenom kraj prozora. Kosa joj je blistala pod zrakama zalazećeg sunca. Nije joj vidio lice, ali bijela su ramena djelovala ukočeno. Dok je gledao, ispod ukosnica se izvukao uvojak kose i spustio se niz njezin vitki vrat. Ostala je nepomična. Krenuo je preko sobe do svoje domaćice. — Elizabeth, šarmantna kao i uvijek. — Naklonio se nad njezinom rukom. — A dame... vrt užitaka. — Podigao je svoj monokl i pogledom prešao po okupljenim damama, a svaka je redom napravila kniks. Elizabeth je naglašeno pogledala preko ramena u Julianu prije nego je upitno uzdigla obrvu. Njegova Milost odmahne glavom i sjedne kraj nje na sofu. — Ostavite je zasad. — Jednako je tvrdoglava kao i ranije, Vaša Milosti — tihim će glasom Elizabeth, pružajući mu šalicu čaja. — No vidim da ste je nagovorili da se odjene i siđe ovamo. — Prilično teško. — Hmm. — Vojvoda popije gutljaj čaja. — Morali ste je prisiliti? — Zapravo, ukazati joj na realnost njezine situacije. Vojvoda kimne. — Pa, drago mi je što nije toliko glupa da bi ignorirala tu realnost. — O, uopće ne vjerujem da je gospođica Juliana glupa — reče gospođa Dennison. —

Ima jezik oštar poput britve. Vojvoda se nasmiješi i spusti šalicu na stolić. — Ako biste me ispričali, gospo, idem je pozdraviti. — Ustane i pođe prema prozoru. Juliana je osjetila da joj se približava. Leđa su joj se naježila. Gusti pramen kose izvukao se iz punđe i nezaustavljivo pao na njezin vrat. Automatski je podigla ruke do glave. — Dopusti meni. — Njegov je glas iza njezina ramena bio je dubok i mračan, a ona se vidljivo trgnula premda ga je očekivala. — Jesam li te prestrašio? — blago je pitao. — Čudno... mogao bih se zakleti da si znala da sam ovdje. — Odmaknuo je njezine ruke i svoje joj zavukao u kosu. Potrajalo je trenutak dok Juliana nije shvatila da uklanja ukosnice. — Ne! — uzviknula je i uhvatila njegove ruke. — Neću je pustiti da slobodno pada. — Čini se da tvoja kosa ima drukčije ideje — primijetio je i jednom joj rukom uhvatio oba zapešća. — Doista se čini da ima vlastiti um, draga moja Juliana. — Slobodnom je rukom nastavio ono što je započeo i plamena je masa pala po njezinim ramenima. — Eto, dakle, to mi se čini daleko poželjnijim. — Uopće me ne zanima što se vama čini poželjnim, Vaša Milosti. — Povukla je svoja zarobljena zapešća i on ih je odmah oslobodio. — O, nadam se da ću to promijeniti — odgovorio je, spustio joj ruke na ramena i okrenuo je prema sebi. — Izgledaš kao da si spremna zariti mi bodež u srce! — Željela bih ga vrtjeti kao vadičep u vašoj utrobi — rekla je divljim šaptom. — Izrezala bih svoje inicijale na vašem trbuhu i željela bih gledati kako vas vješaju, utapaju i četvore! I smijala bih se vašim patnjama. — Protrljala je ruke držeći se kao da je uspješno dovršila neki zadatak kad je to izgovorila, a oči su joj pobjednički svjetlucale kao da ga se doista riješila na taj krajnje zadovoljavajući način. Tarquin se nasmijao. — Kako si ti vatreno dijete, mignonne. — Nisam dijete! — prosiktala je, istrgnuvši se iz njegova stiska. — Ako mislite da sam neiskusna glupača koju možete kao slamku savijati prema vlastitim željama, kažem vam, gospodine, posve ste u krivu! — Bojim se da privlačimo pozornost na sebe — rekao je. — Dođi, pođimo na neko privatno mjesto gdje ćeš se moći do mile volje izvikati na mene. Juliana se osvrnula naokolo, svjesna čudne tišine koja je zavladala u prostoriji. Pogledi su se hitro okrenuli i ponovno se začuo žamor razgovora. — Dođi — ponovio je i ponudio joj ruku. — Nikamo ne idem s vama. — Dođi — ponovio je, a ispod nasmiješene dobrohotnosti u duboko usađenim sivim očima nazirao se čelik. Budući da je ona i dalje oklijevala, uzeo je njezinu ruku i provukao je ispod svoje, tiho je savjetujući: — Ništa ne možeš izgubiti ako se ponašaš pristojno, draga moja, a sve možeš dobiti. Juliana nije vidjela izlaza. Svuda oko sebe vidjela je muškarce čija su lica odražavala lascivnu pohlepu onih koji žude za mesom. Mogla bi vrištati i napraviti scenu, ali ne bi naišla na suosjećanje ili podršku ni kupaca ni prodavača u ovom bordelu koji glumi blago osvijetljeni, otmjeni salon. Ovdje nitko ne bi imao razumijevanja za jogunastu bludnicu.

Može li se osloboditi i pobjeći? No čak i kad bi uspjela proći kraj Garstona i krupnih lakaja u predvorju, kamo bi mogla poći? Ovako odjevena ne bi mogla nestati u uskim, zavojitim ulicama oko Covent Gardena. Njezina jedina šansa je obratiti se profinjenijoj naravi vojvode od Redmaynea — pod uvjetom da je ima. Ne bi joj pomoglo izazivanje njegova bijesa. Bez riječi mu je dopustila da je izvede iz salona. Slijedili su ih prikriveno znatiželjni pogledi. Kad su oni izišli kroz dvokrilna vrata, Richard Dennison prolazio je predvorjem prema salonu. — Vaša Milosti. — Duboko se naklonio. Pogledom je preletio preko Juliane i kimnuo kad je vidio njezinu spuštenu kosu. Nasmiješio joj se. — Pokazat ćeš Njegovoj Milosti svu gostoljubivost ove kuće, Juliana. — Kad bih bila članica ovog kućanstva, gospodine, osjećala bih se obveznom to učiniti — odbrusila je Juliana. Richardova su se usta stisnula od razdraženosti. Tarquin se tiho nasmijao, pomislivši da je rijetko kad upoznao stvorenje s toliko duha. — Želim vam dobru večer, Dennisone. — Poveo je Julianu uza stube do malenog salona gdje ga je prvi put vidjela. Pustio joj je ruku kad su ušli, zatvorio vrata i povukao vrpcu zvona. — Koliko se sjećam, ti piješ samo šampanjac. Juliana odmahne glavom. Više nema smisla pretvarati se. — Baš i ne. — Ah. — Kimnuo je. — Rekao bih da si mi pokušavala očitati bukvicu. — Je li to moguće? To ga je opet nasmijalo. — Ne, draga moja, ne vjerujem. Što će ti donijeti lakaj? — Ništa, hvala. — Kako želiš. — Zamolio je lakaja da donese klaret, a zatim je stao iza naslonjača i položio dugu bijelu ruku na naslon, promatrajući Julianu. Stajala je kraj kamina i zurila u prazno ognjište. Tarquinu se nešto u njoj činilo dirljivim. Ranjivost koja ide ruku pod ruku s vatrenom odlučnošću da ostane svoja čak i kad nema nikakvih izgleda. Uopće nije lijepa, pomislio je. Ima neobuzdanu, neprivlačnu crtu koja joj ne dopušta da bude klasično lijepa. No tada se sjetio njezinog nagog tijela, i njegovo se pri tom sjećanju razbudilo. Ne, nije lijepa, ali čovjek ne bi bio pravi muškarac kad je ne bi smatrao poželjnom. Zahvaljujući tome, bila bi sigurna od Luciena. Njezino je tijelo previše obdareno oblinama da bi se njemu sviđalo. Odjednom se bacila u naslonjač i tako silovito odbacila cipele da je jedna završila na stoliću uza zid. Svijećnjak se zatresao i vosak je pao na poliranu površinu. — Proklete bile te grozne stvari! — Juliana je zastenjala i sagnula se kako bi masirala svoja stopala. — Kako itko može nositi te instrumente torture? — Većina žena to uspijeva bez problema — primijetio je, a ta ga je nagla promjena ponašanja silno zabavljala. Kosa joj je skrivala izraz lica kad se sagnula nad stopala, ali je mogao zamisliti kako je s gnušanjem iskrivila usne, kao i razdraženi bljesak u njezinim očima. Čudno, pomislio je, da samo nakon dva susreta može tako točno zamisliti njezine reakcije. Podigla je glavu i trzajem odmaknula kosu s lica, a on je vidio da je sve točno pogodio.

— Nije me briga što druge žene uspijevaju! Meni su nepodnošljive. — Ispružila je jednu nogu i istegnula stopalo. — Samo treba vježbati — reče Tarquin i uzme odbačenu cipelu sa stolića. Podigne i drugu koja je završila u kanti za ugljen. Otpuhnuo je ugljenu prašinu s blijede svile, mrmljajući: — Kakav odnos prema cipelama vrijednim pedeset gvineja. Znači, ipak ih je on platio. Juliana se zavalila u naslonjaču i nehajno rekla: — Sigurna sam da neće propasti, Vaša Milosti. Zacijelo ima mnogo bludnica koje će željno prihvatiti takve darove. — Možda je tako — složio se. — Kad bi bilo lako naći žene s tako velikim stopalima. Povratak lakaja koji je donio klaret pružio je Juliani priliku da se ugrize za jezik prije nego je nešto neuljudno odbrusila. Kad je čovjek otišao, bila je spremna obratiti se vojvodinim profinjenijim osjećajima. — Milorde vojvodo — počela je nakon što je ustala, a stajala je veoma uspravno i mirno. — Moram vas zamoliti da prestanete s tim proganjanjem. Ne mogu učiniti ono što tražite. To je apsurdno... barbarski je što tako nešto uopće tražite od osobe za koju znate da nema nikakve zaštite i nikakvih prijatelja. Sigurno ima žena koje bi bile voljne... čak željne... sklopiti takvu nagodbu. Ali ja nisam jedna od njih. Molim vas, preklinjem vas, pustite me da odem odavde bez da me itko zlostavlja. Gotovo svaka žena koje se Tarquin mogao sjetiti, kad bi se našla u Julianinoj situaciji, objeručke bi prihvatila njegovu ponudu — bogatstvo, društveni položaj, sigurnost. Ova je djevojka ili budala ili veoma neobična. Međutim, nije to glasno rekao, već je primijetio: — Nekako imam dojam da je moljakanje strano tvojoj naravi, mignonne. — Popio je gutljaj klareta. — Tom kratkom govoru nedostajao je uvjerljiv ton. — O, proklet bio, Judo pokvareni! — vikne Juliana. — Podli kurvin sine! Smrdljivi izrode. Ako misliš da me možeš pokoriti svojoj volji, kažem ti, nikad u svojem bijednom životu nisi više pogriješio! Skočila je prema njemu, spotaknula se o rub haljine, uhvatila se za stolicu kako bi uspostavila ravnotežu i okomila se na njega. Prste je savila kao pandže, iskesila zube, iz očiju joj je sukljala mržnja. Tarquin je žurno koraknuo unatrag. Naglo je izgubio želju za smijehom. Gospođica Juliana ne trpi podrugljivost. — Neka bude. — Podigao je ruke u pomirljivoj gesti. — Ispričavam se što sam bio tako drzak. Sjedni pa ćemo krenuti iznova. Juliana je stala. Rumenilo je oblilo njezine inače blijede obraze, a prsa su joj se uzdizala i spuštala u silovitom ritmu dok je nastojala uspostaviti kontrolu nad sobom. — Ti si sin kučke iz kala — rekla je tihim, ali divljim glasom. Tarquin uzdigne obrve. Što je previše, previše je. Ništa nije rekao dok se nije povuklo njezino rumenilo i usporilo nepravilno disanje. Tada je mirno pitao: — Jesi li završila s vrijeđanjem? — Ne postoje uvrede, milorde vojvodo, koje se mogu usporediti sa zlostavljanjem što ga vi imate na umu za mene — gorko je rekla. — Nemam namjeru zlostavljati te. Sjedni prije nego se soba raspadne pred tvojim uraganom i popij čašu klareta.

Namjerno je govorio tonom koji je izražavao dosadu, a to ju je smirilo. Juliana je sjela i prihvatila čašu vina koju joj je donio. Ispad ju je iscrpio, ostavivši je na rubu beznađa. — Zašto ne želite naći neku drugu? — umorno je pitala. Tarquin joj je sjeo sučelice. — Zato, draga moja, jer si ti savršen izbor. — Počeo je nabrajati na prste. — Imaš potreban odgoj da bi se mogla pojavljivati kao Lucienova žena bez da itko uzdigne obrvu. Također imaš odgoj i određene vrline za koje vjerujem da će te učiniti dobrom majkom mojem djetetu. I konačno, treba ti ono što ja nudim u zamjenu. Zaštita, dobar društveni položaj, financijska sigurnost. I povrh svega, Juliana, neovisnost. — Neovisnost? — S nevjericom je uzdigla obrvu. — Kako se to podudara s činjenicom da bih bila rasplodna kobila? Tarquin je ustao i pošao napuniti svoju čašu. Ova djevojka nije glupa, ali se počeo pitati isplati li se na nju trošiti vrijeme i trud, bez obzira koliko je neobična. Ima i drugih žena, što je točno naglasila. Žena koje bi objeručke prihvatile njegovu ponudu. Okrenuo se i proučavao je u tišini, zamišljeno pijuckajući klaret. Ponovno je sjedila, zatvorenih očiju, a njezina je kosa bila živa vatra oko blijedog lica. Pogled mu je privukla duboka udubina između njezinih dojki. U njoj ima nečeg intrigantnog, a ne samo neobičnog. Njezin prkosni otpor je tako nov izazov da mu se čini neodoljivim. Želio je znati što ju je učinilo tako neočekivanom, tako drukčijom od ostalih. Na kakvom je tlu rasla? Možda je budala, ali instinkt mu govori da je gospođica Juliana svakako vrijedna vremena i truda. Spustio je čašu i prišao joj. Sagnuo se, uzeo je za ruke i povukao na noge. — Dopusti da ti nešto pokažem. Juliana je otvorila usta kako bi se pobunila, ali se zaprepastila kad ih je zatvorio svojima. Zavukao joj je ruke u kosu i držao joj glavu, a njegove su usne na njezinima bile čvrste i podatne. Jezikom je prešao po njezinim ustima, dodirujući kutove u toplom, zaigranom milovanju koje ju je na trenutak ostavilo bez daha. Obavila ju je crvena tmina, a sva je osjetila fokusirala na svoja usta, na okus i dodir njegovih. Usne su joj se rastvorile pod nježnim pritiskom i njegov je jezik kliznuo unutra, krivudajući, istražujući njezina usta, ispunjavajući ih slatkoćom, a njezinim su tijelom strujali vreli valovi zbunjujuće čežnje. Polako se povukao i nasmiješio njezinom iznenađenom licu, s prstima još uvijek u njezinoj kosi. — To sam ti želio pokazati. — Ti... ti si me zlostavljao! Tarquin je zabacio glavu i nasmijao se. — Nije tako, mignonne. Dao sam ti obećanje. — Premjestio je jednu ruku na njezin obraz i palcem joj milovao rumena usta. Juliana je zurila u njega, a on je u njezinim očima vidio zbunjenost, malodušnost i uzbuđenje. — Obećao sam ti da će ti ono što će se među nama događati donijeti samo užitke. Ništa ti se neće dogoditi, Juliana, na što nećeš svim srcem pristati. — Onda me pusti da odem — preklinjala je, s tihim očajem shvativši da će je Tarquin, vojvoda od Redmaynea, pobijediti bude li primorana ostati. Prepustila se njegovom poljupcu. Nije mu se opirala. Dragi Bože, bez trenutka oklijevanja otvorila je usta pred njegovim jezikom.

— Ne, moraš ostati u ovoj kući — insistiram na tome. Juliana je polako prešla sobu i podigla svoje odbačene cipele. Sjela je i obula ih. Znala je da će on to shvatiti kao simboličnu gestu pristanka, ali trenutno je bila previše malodušna da bi se dalje borila. Polako je ustala i pošla prema vratima. — Molim za dopuštenje da vam zaželim laku noć, milorde vojvodo. — Formalno je napravila kniks, a glas joj je bio tih i bezizražajan. — Imaš dopuštenje — odgovorio je i nasmiješio se. — Sutra ćemo početi iznova.

6. poglavlje

eliš da se oženim! — Lucien je zabacio glavu i posprdno se nasmijao, ali se smijeh pretvorio u silovit napadaj kašlja. Tarquin je spokojno čekao dok se njegov bratić borio da dođe do daha. Škripalo mu je u prsima i po njegovom blijedom, nezdravom licu izbio je znoj. — Tako mi svega, Tarquine, doista mislim da si konačno izgubio razum! — konačno je uspio izustiti Lucien, zavalivši se u naslonjaču. Očito je bio iscrpljen, ali se i dalje cerio, a u njegovim tamnim, grozničavim očima vidio se sjaj pakosnog zanimanja. — Ne bih rekao — mirno će vojvoda. Ulio je konjak u čašu i pružio je bratiću. Lucien ju je iskapio jednim gutljajem i uzdahnuo. — Sad je bolje. Ublažava napetost. — Potapšao se po prsima i pružio čašu Tarquinu. — Još jedan, stari moj, molim lijepo. Tarquin pogleda uru na polici iznad kamina. Deset ujutro. Potom slegne ramenima i ponovno napuni vikontovu čašu. — Možeš li me sad saslušati? — O, svakako... svakako — uvjeravao ga je Lucien, i dalje se cereći. — Zašto bih inače tako spremno poslušao tvoj poziv? Zabavi me, stari moj. Silno mi treba nešto veselo. Tarquin je sjeo i neko vrijeme bez riječi promatrao svojeg bratića. Lice mu je bilo bezizražajno, nije pokazivalo duboko gnušanje prema tom ruglu od mladog čovjeka koji je svojevoljno odbacio sve prednosti što ih je dobio rođenjem, odgojem i bogatstvom, izabravši put samouništenja i izopačenosti na kojem se nikakvo raskalašeno ponašanje ne smatra previše ogavnim. Tarquin se katkad pitao zašto je Lucien postao takav. Katkad se pitao snosi li on, kao njegov skrbnik, dio odgovornosti za to. Nastojao je biti stariji brat Lucienu, pružiti mu razumijevanje i staložen utjecaj u životu, ali Lucien mu je uvijek nekako izmicao. Oduvijek je bio odbojan, porazio je čak i Quentinovu odlučnost da u njemu vidi nešto dobro. — Tvoja strast za dječacima na neki je način postala obiteljski teret — primijetio je dok je iz džepa vadio Sevres burmuticu. — Čini se da je onaj prilično gadan incident s malim Daltonom postao općepoznat. Lucien više nije izgledao kao da se zabavlja. Lice mu je postalo mrzovoljno i oprezno. — Sve je sasvim dobro zataškano. Tarquin odmahne glavom. — Očito nije. — Uzeo je prstohvat burmuta i spremio kutijicu u džep prije nego je nastavio. — Ukoliko želiš nastaviti s takvim načinom života u Londonu, moraš se zaštititi od daljnjeg šaptanja. Podizanje optužnice protiv tebe značilo bi izgnanstvo... osim, naravno, ako nisi spreman visjeti zbog svojih sklonosti. Lucien ga je bijesno pogledao. — Od muhe praviš slona, bratiću. — Doista? — Vojvoda uzdigne obrvu. — Pročitaj ovo. — Izvadio je dio novina iz džepa na prsluku i dobacio ih bratiću. — Ta priča na naslovnici osigurala je zabavno ogovaranje u

svim gradskim kavanama. Mislim da je sličnost nevjerojatna. Ovaj umjetnik ima dobro oko za karikature. Lucien je pročitao priču, sve više se mršteći. Umjetnikova karikatura prikazivala ga je lascivno i sugestivno, baš kao i besraman opis incidenta u kapelici katedrale St. Paul’s u kojem su sudjelovali jedan plemić i jedan ministrant. — Tko je to napisao? — Bacio je novine na pod. — Pobrinut ću se da dospije na stup srama. — Svakako. Ako želiš da svi saznaju tko si — primijetio je vojvoda i podigao novine. Zadivljeno je odmahnuo glavom. — Sličnost je doista nevjerojatna. Taj umjetnik je genij. Lucien je zubima navalio na nokat palca. — Neka je proklet! Probost ću ga, samo ako otkrijem tko je on. — Ne u leđa, nadam se — blagim će glasom Tarquin, ali oči su mu prezirno sijevale. Lucien je naglo porumenio. — To se nikad nije dogodilo. — Naravno da nije — svilenkastim će glasom Tarquin. — Nikad se ne smije reći da bi jedan Edgecombe zario mač u čovjekova leđa. Luden skoči na noge. — Optužiš li me za to ponovno, Redmayne, sastat ćemo se u dvoboju na Barnes Commonu. — Ne, ne bih rekao — odgovori Tarquin, a usne su mu se prezirno iskrivile. — Nemam namjeru počiniti umorstvo. — Misliš da bi mogao... — Da! — prekine ga vojvoda, a glas mu je postao oštar i prodoran. — Da, ubio bih te, Lucien, mačem ili pištoljem, a ti to znaš. Sad se prestani svađati sa mnom i sjedni. Lucien se opet bacio u naslonjač i na sag ispljunuo komadić nokta. — Odavno sam izgubio želju da te pokušam navesti da izabereš drukčiji način života — reče Tarquin. — Ti si odvratan pokvarenjak i pederast, ali neću dopustiti da javno obeščastiš obiteljsko ime. Što će se dogoditi ako roditelj nekog drugog ministranta odluči podići optužnicu protiv tebe. Oženi se i budi diskretan. Glasine i skandali odmah će utihnuti. — Prstom je lupkao po novinama. Lucien stisne oči. — Nećeš me zavarati, Redmayne. Bilo bi ti posve svejedno kad bi me objesili, samo bi ti smetala mrlja na obiteljskoj časti. — Nasmiješio se, doimajući se veoma samozadovoljnim kao da je upravo uspješno dovršio složenu intelektualnu vježbu. — Pa? — Tarquin uzdigne obrvu. — Pa... zašto bih učinio ono što ti želiš, bratiću? — Jer ću se pobrinuti da ti se to isplati. Sad se u Lucienovim svijetlosmeđim očima pojavio prepreden sjaj. — O, stvarno? Molim te, nastavi, stari moj. — Skinut ću ti vjerovnike s vrata — reče vojvoda. — I osigurat ću ti sredstva. U zamjenu za to oženit ćeš ženu po mojem izboru i oboje ćete boraviti pod ovim krovom. To ti ne bi smjelo smetati jer je kuća Edgecombe trenutno posve zapuštena, a nećeš morati održavati ni kućanstvo. — Ženu po tvojem izboru! — Lucien je zurio u njega. — Zašto je sam ne mogu izabrati? — Jer te neće prihvatiti niti jedna koja je barem donekle prikladna.

Lucien se opet namrštio. — Koga točno imaš na umu? Zacijelo neku staru rugobu. Usidjelicu koja bi bilo što prihvatila. — Laskaš sebi — suho će vojvoda. — Niti jedna žena, bez obzira koliko očajna, ne bi svojevoljno pristala na brak s tobom, Edgecombe. Žena koju imam na umu poslušat će ono što joj kažem. Tako je jednostavno. Ti se njome ne trebaš zamarati. Imat ćete zasebne odaje i ostavit ćeš je na miru. Jasno, u javnosti će se vidjeti da imaš mladu suprugu dobrog podrijetla. To bi ti trebalo osigurati zadovoljavajuću sliku u javnosti. Lucien je zurio u njega. — Poslušat će ono što ti kažeš! Čovječe, Tarquine, kakav si ti pakleni vrag? Čime držiš u šaci tu ženu kad ćeš je natjerati da te posluša u nečem takvom? — To se tebe ne tiče. Lucien ustane i pođe ponovno napuniti svoju čašu. Ulio je sadržaj u grlo i opet napunio čašu. — Svi moji troškovi... svi moji dugovi... ? — upita. — Svi. — I nećeš mi cijelo vrijeme držati prodike? — Tvoje me stvari uopće ne zanimaju. — No, no. — Popio je gutljaj konjaka. — Nikad ne bih očekivao da ću doživjeti dan kad će vojvoda od Redmaynea mene moliti za uslugu. Tarquinov se izraz lica nije promijenio. — Imam veoma skupe navike — zamišljeno će Lucien. Prepredeno je pogledao vojvodu, ali on ni sad nije pokazao nikakvu reakciju. — Poznato je da sam znao izgubiti deset tisuća gvineja tijekom jedne večeri kartanja. — Opet bez reakcije. — Jasno, ti si bogat kao Krez, svi to znamo. Rekao bih da me možeš uzdržavati. Ne bih te želio dovesti do bankrota, bratiću. — Nacerio se. — Nećeš. — A ta žena... ? Kad ću je vidjeti? — Pred oltarom. — O, sad si pretjerao, Tarquine! Očekuješ da ću poslušno poći do oltara kao ovca na klanje bez da uopće vidim tu ženu? — Da. — Što ona kaže o tome? Zar ne želi vidjeti svojeg mladoženju? — Nije važno što ona želi. Lucien je prošetao po sobi. Mrzio je kad mu je bratić tako kratko i otresito odgovarao. Osjećao se kao školarac. No s druge strane... pomisao da će Tarquin, unatoč svojem preziru i mržnji, financirati Lucienon način života, izmamila je smiješak na vikontove usne. Tarquin će se ljutiti zbog svakog bankovnog naloga što će ga potpisati, ali neće pogaziti svoju riječ. A nije postavio nikakva ograničenja na Lucienove troškove. Osim toga, živjeti ovdje usred dobro vođenog luksuza. Njegova kuća nema gotovo nikakav red. Rijetko je kad uspijevao zadržati poslugu dulje od mjesec dana. Uvijek bi se dogodilo nešto zbog čega bi jurnuli prema vratima, ne pitajući čak ni preporuke. Ali ovdje bi mogao uživati koliko mu srce želi, živjeti divlje i razulareno, a sve to na trošak svojeg bratića. Predivna misao. U zamjenu za to samo mora proći obred vjenčanja s nekom nepoznatom ženom. S njom nikad neće morati imati nikakvog posla. Nema što izgubiti, a sve

može dobiti. — Neka bude, stari moj, vjerujem da ti mogu udovoljiti. — Oduševio si me, Edgecombe. — Tarquin ustane. — Ako bi me ispričao, sad imam drugi dogovor. — Samo pođi, stari moj, samo pođi. Ja ću popiti još malo ovog izvrsnog konjaka. — Protrljao je ruke. — Imaš tako veličanstven podrum. Jedva čekam da sve to kušam.... O, Quentine, dragi moj... — Okrenuo se kad su se vrata otvorila i dubokim naklonom pozdravio svojeg drugog bratića. — Pogodi što se događa. Trebao bih se oženiti... smiriti se i postati ugledan. Što misliš o tome, eh? Quentin je polubratu dobacio pogled koji je više izražavao tugu nego ljutnju. — Znači, ustraješ u tome, Tarquine. — Da. — Moja žena i ja živjet ćemo pod Tarquinovim krovom — nastavi Lucien. — Prikladnije za mladu damu... udobnije. Znači da ćeš nas često viđati, dragi moj Quentine. Quentin uzdahne. — Kako krasno. — Nije nimalo kršćanski što si tako sumnjičav — ukori ga Lucien i isprazni bocu u svoju čašu. — Čini se da je prazna. — Povukao je vrpcu zvona. — Želim ti ugodan dan, Lucien. — Tarquin naglo pođe prema vratima. — Quentine, jesi li me želio vidjeti? — Ne — reče njegov brat. — Samo bih uzalud trošio riječi. — Siroti moj brate! — Tarquin se nasmiješio i potapšao ga po ramenu. — Nemoj očajavati zbog mene. Ovo neće ispasti onako loše kako ti misliš. — Volio bih da to mogu vjerovati. — Quentin se okrene i pođe za Tarquinom iz knjižnice. U ušima mu je neugodno odzvanjalo Lucienovo hihotanje.

— Prošli petak, kažete? — Joshua Bute potezao je svoje lijevo uho i promatrao mušteriju s dobroćudnom pozornošću koja je bila u suprotnosti s njegovom pronicavom, lukavom proračunatošću. — Petak ili možda subota — reče George Ridge, podigne vrč do usana i žedno popije nekoliko dugih gutljaja piva. — Kočijom iz Winchestera. — Mala dama... bez pratnje? — Joshua jače potegne svoje uho. — Ne mogu reći da sam vidio neku takvu, gazda. Jasno, u isto vrijeme dolazi kočija iz Yorka. U to vrijeme ovdje vlada prilična vreva. George se svom težinom naslonio na prljavi šank točionice. Između njegovih debelih prstiju bljesnulo je zlato kad je na pultu zavrtio gvineju. — Možda će vam ovo osvježiti pamćenje. Joshua je zamišljeno promatrao gvineju. — Pa, možda biste opet mogli opisati tu mladu osobu?

— Crvena kosa, zelene oči — nestrpljivo ponovi George. — Njezina vam kosa ne bi mogla promaknuti. Poput šumskog požara plamti joj oko lica. Blijedo lice... veoma blijedo... tamnozelene oči... visoka za ženu. — Ah. — Joshua zamišljeno kimne. — Idem se raspitati u kuhinji. Možda je netko od njih u dvorištu vidio takvu osobu kako izlazi iz kočije. Otišao je u kuhinju, a George je ispod glasa opsovao. Oni u konačištu Rose & Crown u Winchesteru nisu bili od pomoći. Nisu se sjećali tko je bio na popisu putnika u petak ili u subotu. Kuhinjska je pomoćnica rekla da se sjeća kako se neki momak ukrcao u petak, ali je tu informaciju dobio nakon što je dao nekoliko kovanica od šest penija, pa George nije mogao biti siguran je li to doista pravo sjećanje. U svakom slučaju, momak nije odgovarao opisu putene Juliane. Olabavio je gornji gumb svojeg prsluka i rukom hladio lice. Oko koluta mekanog sira Stilton na pultu zujala je muha. Jedina druga osoba u točionici bio je stariji čovjek u udubljenju oko kamina koji je pušio dugu glinenu lulu te naizmjence pljuvao u piljevinu na podu i puhao u pjenu na svojem pivu. Kroz otvorena su vrata dopirali zvukovi ulice, zajedno s neugodnim mirisima. George je poznavao seosko dvorište, ali smrad trulog otpada i izmeta na podnevnom suncu bio je dovoljan da čovjeku uništi apetit za ručak. Štropotali su željezni kotači nekih kola, a ulični je prodavač glasno nudio svoju robu. Neka je žena vrisnula. Čuo se ružan zvuk silovitog udarca po mekanom mesu. Neki je pas glasno lajao. Neko je dijete plakalo. George je odolio porivu čovjeka sa sela da pokrije uši. Buka i vreva činile su ga nervoznim i razdražljivim, ali morat će se na to naviknuti ako želi pronaći Julianu. Bio je uvjeren da je ona negdje u gradu. To je jedino logično mjesto. Na selu se nema gdje sakriti, a netko bi je sigurno opazio u Winchesteru ili nekom drugom manjem gradu. Sad već svi govore o njezinoj priči. — Pa, čini se da imate sreće, gospodine. — Joshua je izišao iz kuhinje, ozareno se smiješeći. — Dakle? — George nije uspio prikriti gorljivost u glasu i na licu. — Čini se da je jedan od momaka vidio mladu osobu koja je donekle slična onoj koju ste opisali. — Joshua je pogledom fiksirao gvineju koja se još uvijek nalazila na šanku. George ju je gurnuo prema njemu. Krčmar ju je spremio u džep. — Ne zna točno iz koje je kočije izišla, gazda. Ali to je mogla biti kočija iz Winchestera. — Kamo je pošla? Joshua se opet potezao za uho. — Nije znao reći, gospodine. Nestala je iz dvorišta zajedno sa svima ostalima. Slijepa ulica. Ili možda nije? George se mrštio u polumračnoj, prašnjavoj i smrdljivoj točionici. Sad barem zna da je u Londonu i da je stigla u Cheapside. Netko će se sjetiti da ju je vidio. Koliko je njemu poznato, ona uopće nema novca. Činilo se da iz kuće ništa nije uzela... činjenica koja je uvelike zbunjivala policajce i suce. Zašto ubojica ne bi pljačkom upotpunila zločin? To nije imalo smisla. — Što je imala na sebi? Joshuine su se sitne oči izoštrile. — Ne znam, gazda. Momak nije mogao točno reći. Bilo

je rano ujutro. Nije bilo mnogo svjetla. U dvorištu je prava ludnica u to doba dana. Uvijek je tako. George se još više namrštio. — Donesite mi bocu burgunca — odjednom je zatražio. — I zacijelo možete pripremiti rebarce ovčetine. — Da, gazda. Fino rebarce ovčetine, malo kuhanog krumpira i nešto povrća, ako želite. — Joshua se ozario. — Tu je i fini komad Stiltona. — Zamahnuo je i dlanom zgnječio muhu. — Donijet ću burgundac. Udaljio se, a George je pošao do otvorenih vrata. Bilo je vruće i sparno pa je rupčićem obrisao čelo. Mora pronaći smještaj, a zatim tiskara. Posegnuo je u unutrašnji džep i izvadio list papira. Razmotao ga je i kritički se mršteći proučio poruku. Trebalo bi upaliti. Dat će ih tiskati dvadesetak ili više, a zatim će naći dva ulična derana i dati im po jedan peni kako bi postavili oglase u tom području. Nagrada od pet gvineja trebala bi nekome probuditi sjećanje. — Izvolite, gospodine. Moj najfiniji burgundac — reče Joshua. Izvadio je čep i napunio dvije čaše. — Nemate ništa protiv da vam se pridružim, gazda? U vaše zdravlje, gospodine. — Podigao je čašu i pio. Sve je u najboljem redu. U džepu ima gvineju što ju je dobio od ovog čovjeka, a dobit će barem još jednu od gospođe Dennison kada do nje stigne njegova poruka. Zapravo, vjerojatno može računati na dvije s te strane. Sigurno će je zanimati taj džentlmen i njegovo raspitivanje o njezinoj najnovijoj stečevini. Da i ne spominje činjenicu kako cura nije stigla kočijom iz Yorka, već onom iz Winchestera. Sve je to veoma intrigantno. I sigurno će biti unosno. Joshua je ponovno napunio njihove čaše i ozareno se nasmiješio svojoj mušteriji.

7. poglavlje

uliana, želiš li poći u šetnju s nama? — Gospođica Deborah promolila je glavu oko Julianinih vrata. — Lucy i ja idemo do kitničarke. Moram pronaći točno određenu nijansu ružičaste vrpce. Hajde, pođi s nama. — Imam dojam da mi nije dopušteno izići iz kuće — reče Juliana. Bilo je podne dan nakon njezinog predstavljanja u sobi za primanje, a ona se nakon rastanka s vojvodom od Redmaynea nije maknula iz svoje odaje. Tijekom cijelog jutra kuća je bila tiha kao i obično, ali je oživjela tijekom posljednjih sat vremena, a Juliana je sjedila u svojoj sobi i čekala da se nešto dogodi. — O, ali gospođa Dennison mi je rekla neka te pozovem — istinski iznenađeno reče Deborah. — Rekla je da će ti dobro doći ako malo izađeš na zrak. — Shvaćam. — Juliana ustane. Ovo je bio neočekivan preokret. Očekivala je da će nakon njezina ponašanja prijašnje večeri ograničenja biti više, a ne manje. — Kako lijepo od nje. Onda idemo. Deborah je iskosa pogledala Julianinu haljinu. Opet je na sebi imala jednostavan muslin namijenjen sluškinjama. — Kako bi bilo da se preodjeneš? Juliana slegne ramenima. — To bi moglo biti teško jer nemam ništa osim ovoga na sebi i haljine koju sam sinoć nosila. Deborah se očito zbunila, ali prije nego je dospjela nešto reći, na vratima kraj nje pojavila se Bella. — Gospođa me poslala ovamo s ovom haljinom, gospođice, za vašu šetnju. Nije li dražesna? — Podigla je haljinu od brončane svile. — Uz nju ide i šal od indijske svile. — O, kako lijepo. — Deborah je stručno opipala haljinu. — Najfinija svila, Juliana. — Zavidno je uzdahnula. — Njegova Milost sigurno je mnogo potrošio. Bridgeworth je dovoljno velikodušan, naravno, ali često ga moram podsjećati. Tako je neugodno kad se to mora činiti, ne misliš li? — Upitno je pogledala Julianu koja je pokušavala naći odgovor kojim neće uvrijediti Deboru, ali će ujedno biti istinit. — Još se nisam našla u toj situaciji — neodređeno je rekla i uzela haljinu iz Bellinih ruku. Svila je poput vode tekla kroz njezine prste. Pogledala je prema otvorenom prozoru. Sunce je sjalo. Koliko je već vremena prošlo otkako nije bila vani? Danima. Bila je u Londonu, ali nije vidjela ništa osim dvorišta konačišta Bell u Cheapsideu i ulice ispod ovog prozora. Ako mora prihvatiti vojvodinu haljinu kako bi izišla iz ovog zatvora, neka bude. — Pomogni mi, Bella. Deborah je sjela na rub kreveta dok je Bella spremno pomagala Juliani navući donju podsuknju i obruč što ih je nosila prethodne večeri, a potom joj je preko glave spustila haljinu od brončane svile. — Kako ću vas počešljati, gospođice? — Kosa mi danas nije onako divlja — rekla je Juliana, nesposobna prikriti dobro

raspoloženje pri pomisli da će izići na sunce. — Ako je podigneš u čvrstu punđu, trebala bi tako i ostati. Bella ju je poslušala, a zatim joj je oko ramena namjestila šal od fine krem svile. Odmaknula se i s odobravanjem kimnula. Juliana se proučavala u zrcalu. Brončana je boja lijepo isticala njezine boje. Ponovno je pomislila da netko točno zna što joj odgovara. Odlučuje li vojvoda od Redmaynea? Ili samo daje novac, a odluke prepušta gospođi Dennison? U trbuhu joj je odjednom zatreperila panika kad ju je preplavio osjećaj bespomoćnosti. Klopka se iz dana u dan sve više steže. Svakim danom osjeća sve manje povjerenja u vlastitu sposobnost određivanja svoje sudbine. Njezina rezigniranost iz dana u dan raste. Cvrkutanje drozda ispred otvorenog prozora i toplina sunca na njezinim leđima potisnuli su crni val. Ide u šetnju tijekom predivnog ljetnog jutra i ničemu ne smije dopustiti da joj uništi to zadovoljstvo. — Hajde, Deborah, idemo. — Radosno je izišla iz sobe, zahvalna na činjenici da nitko nije prigovorio udobnim kožnim cipelama što ih je imala na nogama. Lucy ih je čekala u predvorju. — To je tako lijepa haljina — pomalo je zavidno rekla dok je Juliana ushićeno poskakivala niza stube. — Ti nabori na leđima posljednji su krik mode. — Da, i pogledaj kako pada povlaka — reče Deborah. — Veoma elegantno. Moram zamoliti Minnie da onu purpurnu tkaninu koja se prelijeva sašije u istom stilu. Juliana je jedva čekala da stigne do ulaznih vrata, pa se nije obazirala na njihov razgovor. Gospodin Garston joj je otvorio vrata, naklonio se i nasmiješio. — Uživajte u šetnji, gospođice. — O, to i namjeravam — rekla je, prošla kraj njega, podigla lice prema suncu, zatvorila oči i uzdahnula od zadovoljstva. — Ah, gospođice Juliana. Savršeno odabran trenutak. Naglo je otvorila oči kad je čula blagi glas vojvode od Redmaynea. Stajao je u dnu stuba, gledajući je s upitnim sjajem u očima, i jednom se rukom oslanjao na ogradu od kovanog željeza. — Savršeno odabran trenutak za što? — Čekala je da njezino uživanje u jutru nestane, ali se to nije dogodilo. Umjesto toga, u trbuhu je osjećala čudno pjenušavo uzbuđenje, lice joj je postalo toplije, a usne su je svrbjele kao da očekuju dodir njegovih usta. — Došao sam kako bih te poveo na vožnju — rekao je. — A vidim da si ti već spremna. — Griješite, gospodine. Imam dogovor s ovim damama. — Pokazala je Lucy i Deboru. Obje su napravile kniks pred vojvodom, što je Juliana posve zaboravila učiniti. — One će te ispričati — reče Tarquin. — Da, svakako, Juliana — brzo će Deborah. — Ali ja ne želim da me ispričaju. — Želim vam ugodan dan, moje dame. Uživajte u šetnji. — Tarquin se naklonio pred Deborom i Lucy, a zatim se odmaknuo kako bi prošle kraj njega. Kad je Juliana pošla za njima, spustio je ruku na njezinu podlakticu. — Bit će ti mnogo ugodnije u vožnji sa mnom, Juliana. Julianu je pekla koža ondje gdje ju je dotaknuo, a pjenušavo se uzbuđenje širilo njezinim

tijelom kao da joj žilama teče šampanjac. Podigla je pogled prema njemu, a u očima joj je bljesnulo zbunjeno uzbuđenje. Tarquin se nasmiješio, a zatim joj je lagano dotaknuo usne svojima. — Tebe je veoma ugodno odijevati, mignonne. Nema mnogo žena koje bi mogle nositi tu haljinu, a da ne izgledaju bolećivo i bezbojno. — Znači, ipak ste je vi izabrali? — Svakako. Lijepo sam se zabavljao dok sam osmišljavao tvoju garderobu. Nadam se da ćeš biti zadovoljna kad je vidiš. Juliana je mahnito pogledala na jednu i drugu stranu ulice, kao da se nada nekoj mogućnosti bijega, da će doći neki vitez na bijelom konju doći i spasiti je. No susrela je samo ravnodušne poglede konjušara, uličnih prodavača, piljarica i ostalih koji su žurili za svojim poslom. — Dođi, moji konji postaju nemirni. — Vojvoda je provukao Julianinu ruku ispod svoje i odlučno je poveo preko ulice do mjesta gdje se nalazio lagani otvoreni faeton koji su vukla dva lijepa riđana. Konjušar je skočio s mjesta za kočijaša i spustio stubu za njih. Juliana je oklijevala. Vojvoda ju je uhvatio oko struka i podigao u kočiju. — Jutros se doimaš nevjerojatno pospanom — primijetio je i popeo se za njom. — Možda si loše spavala. — Sjeo je i uzeo uzde. — Grimes, možeš se vratiti u Albermarle Street. Konjušar dotakne čuperak kose na čelu i lagano potrči ulicom prema Strandu. — Dakle, kamo bi željela ići? — prijazno upita vojvoda. — Želiš li vidjeti nešto određeno? Možda Westminster? Parlament? Hyde Park? Lavove ispred Exchangea? Juliana je razmišljala o mrzovoljnoj šutnji, a potom je odustala. Zapravo bi se sama sebi inatila. — Sve to — spremno reče. Tarquin kimne. — Tvoja je želja meni zapovijed, gospo. Juliana mu je iskosa dobacila oštar pogled. — Nisam mislila da ste lažljivac, milorde vojvodo. Samo se nasmiješio. — Najprije ćemo se voziti po Covent Gardenu. Vjerujem da će ti biti zanimljivo. Juliana je shvatila što je mislio čim su skrenuli iza ugla Russell Streeta i ona je konačno ugledala ono što nije vidjela sa svojeg prozora. Piazza s kolonadama bila je puna muškaraca i žena svih klasa i zanimanja. Kicoši su šetali rukom pod ruku s jako našminkanim kurvama, moderno odjevene žene, u pratnji lakaja, paradirale su po kamenim pločama, jednako očito pozivajući mušterije kao i njihove manje sretne sestre koje su stajale naslonjene na ulazima drvenih straćara i kavana, pozivajući prljavim prstima, podižući poderane podsuknje kako bi pokazale koljeno ili punašno bedro. Ulični prodavači i pekari nosili su na glavama košare s kruhom i pitama te se provlačili između prodavača voća i povrća, glasno nudeći svoju robu. Juliana je s fasciniranim gnušanjem zurila u reprodukcije izložene u kiosku na uglu Russell Streeta. Vojvoda je slijedio njezin pogled i ležerno primijetio: — Opscenost se dobro prodaje u Gardenu. Opscenost i tijelo — dodao je. — To dvoje dobro ide zajedno. — Pokazao je bičem. — Turske kupelji i kupališta sjajno posluju na temelju pare i znoja... i tijela, naravno. Juliana nije znala što bi rekla. Nastavila je gledati oko sebe, istodobno opčinjena i

zgađena prizorom. — Mlade dame Dennisona ne dolaze na Piazzu. Prije ćeš ih vidjeti na dvoru nego ovdje — nastavio je vojvoda. Juliana je zurila u par koji je stajao uza zid jednog kupališta. Tada je naglo skrenula pogled i njezinim se obrazima razlilo rumenilo. — Da, privatnost ovdje nije osobito cijenjena roba — primijetio je. — Kad padne mrak, isto možeš vidjeti u St. James’s Parku... ispod svakog grma, uza svako stablo. Juliana se sjetila Emmina upozorenja o ležanju ispod grmova u St. James’s Parku. Naježila se. Željela ga je zamoliti da je odvede s tog mjesta, ali je znala da ju je ovamo doveo s nekim razlogom, a nije mu željela pružiti zadovoljstvo da vidi njezinu malodušnost. Skrenuli su u Long Acre, a vojvoda je usporio konje dok su se približavali crkvi St. Martin-in-the-Fields. Skupina djece u dronjcima okupila se oko crkvenih stuba. Među njima su hodale tri starije žene, pregledavajući ih, posebnu pozornost obraćajući djevojčicama. Neke su odbacile odmahivanjem ruke, drugima su gestom pokazale neka stanu sa strane. — Što rade? — Juliana je jednostavno morala postaviti to pitanje. — Djeca su za iznajmljivanje... neka od njih su na prodaju — nonšalantno je odgovorio. — Vlasnice javnih kuća biraju onu koja bi se mogla svidjeti određenim željama njihovih mušterija. Juliana je čvrsto stisnula ruke u krilu i zurila ravno naprijed. — Ako ih iznajme, dobit će pristojan obrok i zaraditi nekoliko šilinga — vojvoda nastavi istim tonom. — Jasno, veći dio njihove zarade dobit će osoba koja ih je ponudila. — Kako zanimljivo, milorde vojvodo. — Juliana je pronašla svoj glas kad je konačno shvatila svrhu ovog obilaska londonske bijede. Ukoliko nije posve u krivu, vojvoda od Redmaynea pokazuje joj kakav je život onih bez zaštite. Tarquin je skrenuo faeton na Strand. Održavao je informativno čavrljanje dok je vozio korz St. James’s Park i duž Piccadillya, a Julianu su uskoro opčinili drugi londonski prizori: raskošno uređeni izlozi, gradske kočije, konjanici, nosiljke. Dame, koje su nosile malene psiće, šetale su širokom ulicom, ushićenim povicima pozdravljale poznanike, razmjenjivale naklone i poljupce. Pratili su ih lakaji u kićenim livrejama i, u većini slučajeva, maleni paževi, također u livrejama, s rukama prepunim kutija za šešire i paketa. Juliana se počela opuštati. Ulice u ovom dijelu Londona bile su čišće, smrad zahodskih jama nije bio tako jak, zgrade visoke i otmjene, s ostakljenim prozorima koji su svjetlucali na suncu, blistavim mjedenim alkama na ulaznim vratima, bijelim brušenim stubama. Ovo je London kakav je zamišljala dok je živjela u Hampshireu. Impresivan i bogat, pun elegantnih ljudi. Vojvoda zaustavi kočiju ispred zdanja u Albermarle Streetu. Ulazna su se vrata odmah otvorila i niza stube se sjurio konjušar kojeg je u Covent Gardenu poslao kući. Vojvoda je sišao i pružio ruku Juliani. — Dobro će ti doći nešto za osvježenje — ljubazno reče. Juliana se nije maknula. — Kakvo je ovo mjesto? — Moja kuća. Budi tako ljubazna i siđi. — U ljubaznom tonu osjetila je oštrinu kakvu je već ranije zapazila. Juliana pogleda duž ulice, zatim u konjušara koji je bezizražajno zurio preda se. Ima li uopće izbora?

Pružila je vojvodi ruku i izišla iz kočije. — Dobra djevojka — rekao je uz osmijeh odobravanja, a ona ga je poželjela šutnuti. Međutim, samo je istrgnula ruku iz njegove i popela se stubama do otvorenih ulaznih vrata, ostavivši ga da pođe za njom. Lakaj se naklonio kad je prošla kraj njega i ušla u mramorom popločano predvorje. Juliana je na trenutak zaboravila svoj gnjev i strah dok je gledala naokolo, opazivši finu štukaturu na visokom stropu, masivne svijećnjake, profinjeno pozlaćen namještaj, graciozno izvijeno stubište u obliku konjske potkove. Forsett Towers, gdje je odrasla, bila je otmjena džentlmenska rezidencija, ali ova kuća pripada posve drugoj klasi. — Donesi nešto za osvježenje u jutarnju sobu — reče vojvoda preko ramena, a potom obujmi Julianu oko struka i povede je prema stubama. — Čaj, limunadu, kolače za damu. Šeri za mene. — Vaša je posluga zacijelo navikla na to da ovamo dovodite dame bez pratnje — ledeno je ustvrdila Juliana dok ju je vodio uza stube tako vješto da je nogama jedva dodirivala tlo. — Nemam pojma jesu li ili ne — odgovori vojvoda. — Plaćeni su da izvršavaju moje naredbe i to je jedino što me zanima. — Otvorio je vrata malenog salona, sunčanog i vedrog sa žutim svilenim zidnim tapetama i sagom Aubusson. — Mislim da bi ovo trebao biti tvoj privatni salon. Misliš li da će ti se sviđati? — Pritiskom ruke na leđa lagano ju je gurnuo naprijed, a ona se pitala je li ga dobro čula. — Ugodno je i tiho, a odavde se pruža pogled na stražnji vrt — nastavio je, pokazavši prozor. — Ako želiš preurediti sobu, onda svakako možeš učiniti što god želiš. Juliana je rekla sebi da je to nekakav san... neka grozna, šašava noćna mora koja će se uskoro raspasti poput razbijene slagalice. Ali on se okrenuo prema njoj i nasmiješeno je povukao prema sebi. Pogledom je fiksirala njegova usta, tanka, ali tako lijepo oblikovana. U duboko usađenim sivim očima bilo je vedrine i razumijevanja, ali još nečega — bljesak žudnje koji je ponovno izazvao pjenušavost u njezinim žilama. Tada se izgubila u toplini i mirisu njegove kože kad su njegova usta uzela njezina, bez oklijevanja, posesivno. Odgovarala je na isti način, bez volje ili misli. Dok su njegova usta bila na njezinima, vrhom prsta prešao je po oblinama njezinih grudi iznad dekoltea. Zastenjala je uz njegove usne, a kad je njegov prst kliznuo u duboku udubinu između njezinih dojki, želudac joj se silovito stegnuo od divlje gladi koju ne bi mogla opisati riječima. Stoga se priljubila uz njega dok je njome strujao duboki, praiskonski trijumf kad je na trbuhu osjetila kako raste njegova muškost. Kucanje na vratima prekinulo je čaroliju i Juliana je odskočila unatrag, prestrašeno kriknuvši. Okrenula se, porumenjevši, i rukom pokrila usne dok je lakaj spuštao pladanj na bife i pitao vojvodu treba li još nešto. Tarquin je mirno odgovorio kao da se tijekom proteklih minuta ništa neprilično nije dogodilo. Juliana se živo sjećala kako joj je trbuh pritiskala njegova erekcija, pa nije mogla vjerovati da može zvučati tako prozaično. Tek je ovlaš poznavala mušku anatomiju, ali nije vjerovala da se tako nešto može bez problema ignorirati. Poskočila je kad joj je njegova ruka dotaknula rame. Naglo se okrenula i vidjela da su u sobi opet sami. Tarquin se nasmijao iznenađenom izrazu njezina lica. — Mignonne, predivna si. — Kažiprstom joj je pomilovao usta. — Doista vjerujem da ćemo uživati. — Ne! — kriknula je, napokon pronašavši svoj glas. — Ne, neću vam dopustiti da mi to učinite. — Odmaknula se od njega baš kad su se vrata opet otvorila, ali bez kucanja.

— Lakaj je rekao da si ovdje, Tarquine. Želio sam... O, ispričavam se. — Quentinov je pogled na brzinu odmjerio Julianu. — Nisam znao da imaš društvo — mirno je rekao. — Catlett mi je trebao reći. — Dopusti da ti predstavim gospođicu Julianu Beresford, kako želi biti poznata. — Tarquin ju je uhvatio za ruku i povukao naprijed. — Juliana, ovo je moj polubrat, lord Quentin Courtney. Siguran sam da ćeš ga dobro upoznati. Juliana je na trenutak bila previše smućena, pa je samo zurila u čovjeka. Tada je shvatila da joj se on naklonio te je žurno napravila kniks. — Želim vam ugodan dan, milorde. Quentin ju je ozbiljno promatrao, a ona je osjetila kako na njezinu licu jača rumenilo. Pitala se vide li se tragovi vojvodina poljupca na njezinim usnama, može li taj čovjek opaziti nešto na njoj, nešto što će odati besramno uzbuđenje koje još uvijek pulsira u njezinu trbuhu. Postoji li nekakva aura? Možda miris? Okrenula se jer više nije mogla podnijeti njegov pogled. — Je li pošteno prema jadnom djetetu dovesti je ovamo bez pratnje, Tarquine? — Quentinov je glas bio oštar i prijekoran. — Bit će kompromitirana ako ju je netko vidio na ulici. Julianin smušeni um uočio je tračak nade. Možda je našla saveznika u ovom pomahnitalom svijetu. — Milorde, Njegova Milost ne vjeruje da ja posjedujem ugled koji bi mogao biti kompromitiran — rekla je tihim tugaljivim glasom. Polako se okrenula i podigla pogled do čovjeka u tamnoj odjeći, opazivši izrazitu fizičku sličnost između dva muškarca. — Jeste li vi možda svećenik? — pitala je, pogodivši po njegovom tamnom, skromno krojenom kaputu i običnoj bijeloj košulji. — Jesam, dijete. — Quentin je koraknuo prema njoj, a ona se odjednom bacila na pod pred njegove noge i uz jecaj obujmila njegova koljena. — O, gospodine, spasite me. Molim vas, preklinjem vas, nemojte vojvodi dopustiti da sa mnom čini što ga je volja. — Ignorirajući čudan, prigušen zvuk vojvode koji je stajao iza nje, briznula je u plač. — O, tiho, dijete. Tiho. Molim te, nemoj se tako uzrujavati. — Quentin se sagnuo i podigao je na noge. — Tarquine, ovo mora prestati! Neću dopustiti da to pođe makar i korak dalje. — Pomilovao je Julianinu sagnutu glavu i pružio joj svoj rupčić. — Obrisi oči, drago dijete. U ovoj se kući ničega ne moraš bojati. Juliana je uzela rupčić, nešto promrmljala i zagnjurila lice u uštirkanu tkaninu, a svi su joj se mišići napeli kako bi otkrila vojvodinu reakciju. — Tarquine? — oštro će Quentin. — Moraš je pustiti da ode. — Svakako. Juliana je na to naglo podigla glavu. Odmah je to požalila kad joj je vojvoda uhvatio bradu i njezino lice okrenuo prema sebi. — To je bila sjajna predstava, mignonne. Čestitam. Čak i prave suze. — Palcem je slijedio trag suze na njezinu obrazu. — Nema ih mnogo, ali ipak. — O, vi ste odvratni! — šapnula je i oslobodila se njegova stiska. — Pustite me. — Ali svakako. — Pošao je do vrata i otvorio ih. — Slobodno možeš ići kamo god želiš... osim, naravno, natrag u Russell Street. Gospođa Dennison više neće imati poticaja da ti pruža

gostoprimstvo. Juliana je zurila u njega, ništa ne shvaćajući. Zar će joj doista dopustiti da ode iz ove kuće nakon svega što je rečeno? — Smiješ zadržati odjeću koju imaš na sebi jer se čini da je ona u kojoj si stigla izgubljena — nastavio je uz ljubazan smiješak koji nije otkrivao njegovu unutarnju nesigurnost. Hoće li prihvatiti njegov blef? Ili ju je točno procijenio? Impulzivna, ali ipak razumna. Tvrdoglavo prkosna, ali bistre glave i inteligentna. Juliana je pogledala haljinu od brončane svile, rese svilenog šala. Kamo bi uopće mogla poći u tako finoj odjeći? Ovako odjevena ne može tražiti posao sluškinje. — Oprosti mi — blago je rekao. — Ali već sam se umorio od držanja vrata za tebe. Juliana je prošla kraj njega, pomaknuvši skute ustranu. Marširala je niza stube. Lakaj joj je otvorio vrata i ona je izišla na ulicu. Quentin se u jutarnjoj sobi okomio na svojeg polubrata, a u očima mu je plamtio rijetko viđen gnjev. — Kako se usuđuješ tako odnositi prema njoj! — Slobodno može otići. Neću je zadržavati protiv njezine volje. Želiš li popiti šeri? — Ne — kratko će Quentin. — Što će sada? — Doista ne znam. — Tarquin ulije sebi šeri u čašu. — Sigurno je imala nekakav plan kad je stigla u grad. Valjda će ga sad provesti. Quentin je s nelagodom prišao prozoru, ali je taj gledao iza kuće pa nije vidio ulicu. — Idem za njom — reče. — Barem ću joj ponuditi nešto novca. Tako je mlada da bi se sama snalazila u gradu. — Upravo tako i ja mislim, stari moj. — Tarquin je popio gutljaj šerija i stisnutim očima promatrao brata. — Previše mlada. I previše bezazlena. — Čovječe, Tarquine, stvarno si hladan gad — reče Quentin kao da nije tri godine proveo u sjemeništu. — No ako ti za nju ništa nećeš učiniti, ja hoću. — Ljutitim je koracima pošao prema vratima baš kad su se ponovno otvorila. Ondje je stajala Juliana. Gledala je Tarquina. — Kamo bih trebala poći? — pitala je. — Što bih trebala činiti? — Kamo god želiš i što god želiš — odgovorio je, ali glas mu više nije bio onako tvrd. — Znate što će mi se dogoditi. Zato ste mi jutros sve ono pokazali, zar ne? — Lice joj je bilo izrazito blijedo tako da su se jače vidjele pjegice na njezinu nosu. Oči su joj plamtjele zelenom vatrom. — Draga djevojko, ne moraš se zabrinjavati. Dat ću ti nešto novca pa se možeš vratiti kući, natrag svojoj obitelji. — Quentin je tražio po svojim džepovima. Juliana odmahne glavom. — Hvala vam, milorde. Veoma ste ljubazni, ali vidite, ja se ne mogu vratiti kući, što vojvoda dobro zna. Također zna da zapravo nemam nikakvog izbora i moram učiniti ono što Njegova Milost zahtijeva.

8. poglavlje

ospođa Dennison je pitala možete li joj ukazati čast i posjetiti je. — Gospodin Garston se duboko naklonio, isporučivši poruku kad je vojvoda od Redmaynea pola sata kasnije doveo Julianu u predvorje kuće u Russell Streetu. — Ako možete izdvojiti malo vremena, Vaša Milosti. — Svakako — reče Tarquin. — Ionako želim s njom razgovarati. — Okrene se Juliani. — Ostani u kući. Uskoro će poslati po tebe. — Krenuo je uza stube, ne osvrnuvši se. — Čini se da ste ti i Njegova Milost sklopili nekakvu nagodbu — primijetio je gospodin Garston, dobrodušno se smiješeći. — Sretnica. Njegova Milost je pravi džentlmen. Dobro će se pobrinuti za tebe. — Uštipnuo ju je za obraz. — Tako mrzovoljno lice, curo. Nema nikakvog razloga za to. Druge mlade dame pozelenjet će od zavisti, pazi što ti kažem. — Onda bih željela da jedna od njih zauzme moje mjesto — iscrpljeno će Juliana. Nemirno se okrenula prema ulaznim vratima, još uvijek otvorenima iza nje. — No, no, curo. Čula si što je Njegova Milost rekao. — Gospodin Garston je s iznenađujućom brzinom pokrenuo svoje krupno tijelo i zatvorio vrata. — Moraš ostati u kući dok ne pošalju po tebe. Kao ropkinja koja sluša svojeg vlasnika, pomislila je Juliana, još uvijek zapanjena nad veličinom onoga na što je pristala. Čula je Emmin glas iz sobe za primanje, zatim hihotanje, a potom više nasmijanih glasova. Zvučale su tako vedro. Kako mogu tako veselo prihvaćati ovo ponižavajuće ropstvo? Možda bi je mogle naučiti dragocjenu lekciju o rezigniranosti. Juliana pođe u sobu za primanje. — O, Juliana, dođi sjesti. — Tri žene koje su zajedno sjedile na sofi i prelistavale modni časopis pozdravile su je toplo i s entuzijazmom. — Bila si na vožnji s vojvodom. Je li ti već formalno dao ponudu? — Kako to misliš... formalno? — Juliana je sjela na rub naslonjača. — O, mora se dogovoriti s Dennisonima. Sastavljaju ugovore ako nas netko želi ekskluzivno — objasni Rosamund. — Hoćeš li ostati ovdje ili će te vojvoda smjestiti negdje samu? Ne vjerujem da bi se meni to sviđalo, bilo bi previše samotno. — Njezino punašno ljepuškasto lice zadovoljno se ozarilo kad je stisnula Emminu ruku. — Trebam se udati za vojvodina bratića, vikonta Edgecombea — bezizražajnim glasom reče Juliana. Nije se mogla natjerati da im kaže za drugu polovicu nagodbe. — Brak! — dahne Emma. — O, draga moja Juliana. Kako divno za tebe. Bit ćeš osigurana za cijeli život. — Pod uvjetom da to nije lažno vjenčanje — mračno će Lilly. — Sjećate li se Molly Petrie? Otišla je iz bordela majke Needham kako bi se udala za lorda Livertona, ali je

vjenčanje bilo lažno. Kad mu je dojadila, bacio ju je na ulicu samo s onim što je imala na sebi. Na koncu je spavala ispod štandova u Covent Gardenu i primala svakoga tko joj je mogao dati peni za džin. — Što je lažno vjenčanje? — upita Juliana jer je znatiželja konačno probila balon njezina transa. — O, to je kad uzmu nekog propovjednika da obavi obred. Ima toga po cijelom Fleetu — reče joj Lilly. — To nije pravo vjenčanje, premda djevojka to katkad ne zna... kao jadna Molly. — Ali to je grozno! — uzvikne Juliana. — Pokvareno. Zlo je tako prevariti ženu. Emma slegne ramenima. — Naravno. Ali muškarce nije briga. Čine što ih je volja. A niti jedna od nas ne može ih u tome spriječiti. Juliana se mrštila tako da su joj obrve gotovo spojile. — Kad biste se sve udružile i ne biste dopustile da se loše odnose prema vama, morali bi promijeniti svoje ponašanje. Lilly se popustljivo nasmijala. — Draga moja Juliana, nemoj biti glupa. Za svaku od nas koja bi odbila dati im ono što žele, ima desetak drugih koje bi jedva čekale da zauzmu naše mjesto. — Nije baš da se loše ponašanje prema kurvama smatra zločinom — mirno će Rosamund. — Želim reći, ne bi mogla poći k sucu i podići optužnicu ili takvo što. — Ne, suci su previše zauzeti proganjanjem nas — s gnušanjem će Emma. — Teško je zaraditi za bilo kakav život ako nisi u nekoj uglednoj kući. U drugima su uvijek racije, a cure često odvlače u Bridewell. Juliana je na ulicama Winchestera dovoljno često vidjela kako muškarce i žene vuku za kolima i bičuju zbog skitanja ili neprihvatljivog ponašanja, ali nikad nije očekivala da će se naći u svijetu gdje je takva kazna rizik zanimanja. — Ipak mislim da bi se nešto promijenilo kad bi se svi pobunili. — Hrabre riječi, ali ti si nova u ovoj igri, Juliana — reče Lilly. — Čekaj šest mjeseci pa ćeš vidjeti kako ćeš tada biti hrabra. — Ako će sklopiti pravi brak s vikontom, neće se morati navikavati — istakne Rosamund. — Ali zašto te vojvoda želi za svojeg bratića? To se čini veoma neobičnim. — Bolje da pokušaš otkriti ako taj bratić želi nešto posebno — reče Emma. — Katkad moraju uzeti kurve jer ugledne žene neće raditi ono što oni žele. Ali možda on želi nešto loše... nešto bolno. Moraš biti sigurna u što se upuštaš. Tim ženama nije mogla reći da je ucjenjuju, te da će morati udovoljiti bez obzira što vojvoda i njegov bratić od nje budu zahtijevali. Nije im mogla reći da su sve njezine hrabre riječi o zauzimanju za sebe i traženju promjena u njihovim uvjetima zapravo samo hvastanje. Uhvaćena je u klopku jednako čvrsto kao i bilo koja od njih, a u ovom trenutku nema nikakvu moć da promijeni svoju sudbinu. — Njegova Milost vam nalaže da se pridružite njemu i gospođi Dennison u malom salonu, gospođice Juliana — gospodin Garston reče s vrata. Nalaže, ne poziva. Juliana ustane. Mora udovoljiti nalogu Njegove Milosti jer nema drugog izbora. Oklijevala je pred vratima malog salona. Trebala bi pokucati. Tada je lagano uzdigla

bradu i odlučila napraviti barem jednu malenu gestu. Širom je otvorila vrata i ušla u sobu. — O, tu si, Juliana. — Elizabeth je izgledala iznenađeno. — To sigurno nije iznenađenje, gospo. Koliko sam shvatila, pozvali ste me. Tarquinove su se usne trznule. Izgleda da se gospođici Juliani vratio njezin duh. Ustao je i prišao joj. — Dođi i sjedni, mignonne. — Uzeo je njezinu ruku i dotaknuo je usnama, a zatim joj je polako i veoma lagano poljubio usta. To se činilo kao nehajan pozdrav, ali Juliana je točno shvatila o čemu je riječ. Javno iskazivanje posesivnosti. Osjetila je žmarce na leđima i pogledala ustranu. — Draga moja, netko se raspitivao o tebi u konačištu Bell — reče gospođa Dennison. — Znaš li tko bi to mogao biti? Juliani se zaledila krv u žilama. Slijedili su je do Londona. Odmahnula je glavom. — Taj je džentlmen bio uvjeren da si došla iz Winchestera, a ne iz Yorka — blago će vojvoda. Uzdigao je obrvu kad ga ja pogledala. — Prilično te točno opisao. Ali možda negdje imaš blizanku. — Nemojte se poigravati sa mnom, milorde vojvodo — vatreno će Juliana. — Nemam namjeru nijekati da sam stigla kočijom iz Winchestera. Kakvog bi to smisla sad imalo? — Baš nikakvog — složio se i sjeo joj sučelice. — Dakle, tko bi te mogao tražiti... osim policije? — Možda moj skrbnik, sir Brian Forsett. — Koliko sam shvatila, radilo se o mladom čovjeku — reče Elizabeth. — Pomalo korpulentnom i donekle... pa, priprostom, kako kaže gospodin Bute. — George — reče Juliana. — Ali zašto bi se on trudio da me nađe? Očekivala bih da će biti sretan da me se riješio. Kao i svi ostali — dodala je, gotovo šaptom. Tarquinov se pogled izoštrio dok je počivao na njezinu licu. Vidio je povrijeđenost u zelenim očima, kratko podrhtavanje punih usta. Zapanjio se kad je shvatio da je želi zagrliti i utješiti. Samo je uz još jednu drugu ženu osjećao takav poriv. Pamelu Cartwright. Kako je bio polaskan kad je prelijepa Pamela izabrala njega, naivnog mlaca, umjesto sofisticiranih iskusnih muškaraca, imućnih bećara, moćnih političara, koji su joj padali pred noge. I kako mu je dugo trebalo da shvati da nju zanima samo njegovo bogatstvo. Kupio je svaki poljubac, svako milovanje, i uvjerio sebe da mu ona uzvraća ljubav. Povjerio joj je svoje najintimnije osjećaje, razgolitio je dušu pred njom, a ona je zgazila njegove mladenačke strasti, njegov senzibilitet u razvoju. Ali to je bilo u prošlosti, a on više nije idealistična mlada budala. — Ma hajde — otresito je rekao. — Valjda ne misliš da možeš nestati s lica zemlje, a da te ne traži neki član tvoje obitelji. — Ne vidim zašto ne — reče Juliana. — Moj skrbnik i njegova žena jedva su dočekali da me se riješe. Neće im se žuriti da me pronađu, pogotovo zato što sam navodno ubojica. Prije će me se odreći. Govorila je staloženim glasom, ali je Tarquin vidio bol koja se još uvijek nazirala u njezinim očima, i dalje je lagano podrhtavala na njezinim ustima, te je na trenutak opazio usamljeno i nevoljeno dijete kakvo je bila.

— Taj George — potaknula ju je Elizabeth, naglo vrativši vojvodu na trenutni problem. — Je li on član tvoje obitelji? — Sin mojeg muža — reče Juliana. — Zacijelo je sad sir George jer je John mrtav. Vjerojatno me želi naći kako bi dobio natrag cijelo svoje nasljedstvo. Bio je bijesan zbog uvjeta u bračnoj nagodbi. — Ah — reče Tarquin. — Novac. To je jak motiv. Što misliš, koliko je on pametan? — Veoma je glup — reče Juliana. — Ali postaje opak poput terijera kad si nešto zabije u glavu. Ne pušta. — Pa, rekao bih da ga možemo zavesti na pogrešan trag — reče vojvoda. — Kao supruga vikonta Edgecombea, bit ćeš izvan dohvata nekog seoskog prostaka. — Ali neću biti izvan dohvata vojvode od Redmaynea — odbrusila je. Tarquin ju je neko vrijeme cinično promatrao u tišini, a ona je zurila u njega, ne želeći spustiti pogled. Potom se opet okrene prema Elizabeth. — Ako biste poslali po gospodina Copplethwaitea, gospo, mogli bismo riješiti formalnosti. Juliana će biti sigurnija ako se sve to što prije obavi. — Što ako se obavi, ako smijem pitati? — Juliana je razdraženo osjetila kako joj glas podrhtava. — Hoće li me vjenčati neki lažni propovjednik? — Dakle, tko ti je stavio u glavu tako apsurdnu i uvredljivu ideju? — oštro upita Tarquin, istinski iznenađen. — Ona je tako nezahvalno stvorenje, doista — reče Elizabeth, prijekorno pogledavši Julianu. — Tako je neuljudna, a kakva joj se prilika nudi. — O, poštedite me vašeg licemjerja, gospo! — Juliana skoči na noge. — Prinuđena sam na prostituciju, i zato recimo popu pop, a bobu bob. — Okrenula se na peti i ljutito pošla prema vratima. Nažalost, dramatičan dojam njezina izlaza malo je pokvarila činjenica da su joj vrata, kad ih je s treskom zatvorila za sobom, uhvatila skute pa ih je morala opet otvoriti da se oslobodi. Vojvoda od Redmaynea nehajno uzme prstohvat burmuta. — Predviđam nekoliko pomalo turbulentnih mjeseci — primijeti. — No očekujem da će mi u najmanju ruku biti zanimljivi. — Ustao je. — Vratit ću se večeras. Ne želim da se Juliana danas druži s drugim djevojkama. Mislim da je čula dovoljno njihovih priča i tračeva. Neka ostatak dana provede u svojoj odaji. Kada dođem, želim je ondje naći samu. — A odvjetnik, gospodine? — Elizabeth je pošla s njim do vrata. — Recite Copplethwaiteu neka me posjeti u Albermarle Streetu čim sastavi ugovore kojima ćete biti zadovoljni — rekao je. — Tada ću pribaviti posebnu dozvolu. Brak treba što prije sklopiti... O, umirite to dijete po pitanju braka, hoćete li? Ne želim da vjeruje da ću je prevariti. — Ne shvaćam kako je to uopće mogla pomisliti. — Elizabeth je kraj vrata napravila kniks. — Ni ja — suho je odgovorio. — Želim vam ugodan dan, gospo. — Naklonio se i polako sišao stubama, a Elizabeth je ostala gore, doimajući se zamišljeno i razdraženo. Potom se okrenula i pošla stubama do Julianine odaje. Juliana je skinula obruč i mučila se s vezicama steznika kad je gospođa Dennison ušla.

— Trebala bi pozvati Bellu da ti pomogne — reče Elizabeth. — Navikla sam sama brinuti o sebi — odgovorila je Juliana, nestrpljivo se vrteći dok je potezala tvrdokorni uzao. Odvezao se te je uzdahnula od olakšanja i maknula steznik sa sebe, bacivši ga na krevet. — Željeli ste razgovarati sa mnom, gospo? — Njegova Milost nalaže da ostaneš u svojoj odaji — reče Elizabeth. Juliana, samo u košulji i donjoj podsuknji, sjedne na krevet. — Zašto? — Njegova Milost se veoma uzrujao jer si slušala priče o lažnim vjenčanjima — reče gospođa Dennison. — Želio bi da više ne slušaš takve besmislice. — O? — Juliana uzdigne obrvu. — Znači, to su besmislice, gospo, je li? Sve su izmislile? — Ne — odgovori Elizabeth. — Takve se stvari događaju, ali djevojkama koje u ovoj kući sklapaju ugovore ne prijeti ta opasnost. A Njegova Milost od Redmaynea je častan čovjek. — Ha! — s gnušanjem će Juliana. — Ono što on predlaže teško bi se moglo nazvati časnim, gospo. — O, bacaš me u očaj, curo. — Elizabeth ljutito podigne ruke. — Više se neću prepirati s tobom. Hoćeš li mi dati riječ da ćeš ostati u ovoj sobi do povratka Njegove Milosti? Ili te moram zaključati? — Neću otići — reče Juliana, sruši se na krevet i zatvori oči. — Svejedno mi je hoćete li me zaključati ili ne. Ionako sam zatočenica. Elizabeth puhne kroz nos i ljutito iziđe, tresnuvši vratima za sobom. Dok je ležala na krevetu, Juliana je zamislila vojvodu od Redmaynea. On je moćan čovjek, očito navikao da uvijek bude po njegovu. Od početka joj je jasno stavio do znanja da će i u ovome provesti svoju volju. Pitala se kako bi reagirala da joj je to predložio na drukčiji način. Da ju je pitao bi li na to pristala umjesto što joj je od prvog trenutka prijetio ucjenom. Možda bi joj se prijedlog činio gotovo primamljivim da joj je drukčije predstavljen. Lako je moguće da bi ozbiljno razmislila o tome da je predloženo kao partnerstvo korisno za oboje. Takva sudbina ne bi bila gora od ležanja ispod Johna Ridgea, iz noći u noć, rađanja njegove djece... Nesvjesno je prešla rukama po tijelu ispod tanke košulje. Njome ponovno struji ona čudna pjenušavost. Radosni, uzbudljivi osjećaj iščekivanja. Vojvoda od Redmaynea je arogantan tiranin, ali kad je dotakne, njezino tijelo krene u neki neobični let kroz maštu, a njezin um nad time nema nikakvu kontrolu. Mogla bi uživati u tome, kad bi tako odlučila. Mogla bi uživati s vojvodom od Redmaynea, kad bi tako odlučila. Ali to mu ne mora staviti do znanja. Njezina su se usta izvila u lijeni smiješak.

Nakon što je Juliana sama pojela obrok ušla je Bella, a njezino se okruglo lice ozareno smiješilo, kao i obično. — Gazdarica vam je poslala lijep kućni ogrtač, gospođice. — Istresla

je nabore bijelog ogrtača od finog batista obrubljenog čipkom. — Hoćete li ga odjenuti? Juliana uzme ogrtač. Predivno mekana pjena od čipke i nabora, vezena sićušnim krem tratinčicama. Još jedno vojvodino krojačko nadahnuće? — To je za vojvodin posjet — reče Bella, potvrđujući tu neizgovorenu pretpostavku. — Moram vam pomoći da se pripremite za njega. — Sada? — Bez obzira na ranije odluke, Juliani je krv počela juriti žilama, a srce joj je divlje lupalo. Prerano je. Nije spremna. — Njegova Milost će doći na čaj — reče Bella. — Gazdarica je rekla da vam trebam pokazati o parfemu i kakva se vrsta osvježenja sviđa gospodi. — Spustila je malenu bočicu na toaletni stolić. — Ovime samo malo dotaknete mjesta iza ušiju i koljena, te između dojki. Nekim se džentlmenima sviđa i na drugim mjestima, ali vjerujem da će vam Njegova Milost reći što želi. Obično to čine. — Nasmiješila se i ohrabrujuće kimnula. — Gospođica Rosamund je jednom imala džentlmena koji je želio da parfem stavi između nožnih prstiju. Volio ih je sisati. — Bella se hihotala. — Rekla je da ju je to strašno škakljalo. Ali nije se smjela smijati da se ne bi uzrujao. Bella je bez oklijevanja počela Juliani skidati košulju i podsuknju. Juliana je na trenutak ostala bez riječi dok je slušala sobaričino čavrljanje. Čula je slične rasprave o ukrašavanju svinje za aukciju na ljetnom sajmu. — Pitam se trebamo li staviti malo rumenila na vaše bradavice — glasno je razmišljala Bella. — Ne znam kako se to sviđa Njegovoj Milosti. Mnogima se sviđa. — Ulila je vruću vodu u lavor i umočila krpu. — Samo ću vas malo oprati. Osvježiti. Gospođa Dennison jako pazi na čistoću u ovoj kući. Ovdje ne trebaju nikakve terapije živom ili pilule dr. Leakeya. — Čemu služe? — Julianu je to trgnulo iz zaprepaštene tišine. — Za spolne bolesti, naravno — iznenađeno će Bella. — Zar ne znate za sifilis? — Ne baš — suho će Juliana. — No to je zacijelo opasnost zanimanja, kao što je potezanje za kolima i Bridewell. Sarkazam uopće nije djelovao na Bellu dok je krpom prelazila po Julianinu nagu tijelu. — O, naše dame se toga ne boje, gospođice — rekla je. — Ovo je ugledna kuća. Samo najbolje mušterije i najsvježiji komadi. Mi nismo dio tržišta. Ovdje nikad nema racija. — Laknulo mi je. — Juliana se prepustila Bellinim rukama. Djevojka očito zna što treba raditi kad priprema bludnicu za mušteriju. Obrisala je Julianu, a zatim joj je stavila malo parfema iza ušiju, na grlo, zapešća i iza koljena. — Onda, što ćemo s rumenilom, gospođice? — Bella je otvorila posudicu od alabastra i umočila prst. — Samo mrvicu. — Njezin se prst približavao Julianinoj dojci. Juliana skoči unatrag. — Ne — s gnušanjem je rekla. — Ima nekih stvari koje ću otrpjeti, ali to nije jedna od njih. Bella je izgledala razočarano, ali je krpom obrisala prst. — Kako bi bilo da obojimo vaše nokte na nogama? Mnogim se džentlmenima to sviđa. — Ne — reče Juliana. — Nikakve boje, nikakav puder, nikakvo rumenilo. Samo mi dodaj taj ogrtač. Bella je hitro uzela ogrtač i prebacila ga preko Julianinih ramena. U mekanim je naborima padao do njezinih bosih nogu, milujući joj mirisnu kožu. Bella joj je oko struka

pričvrstila vezeni pojas i namjestila nabrani ovratnik. — O, to je tako čedno, gospođice — zadivljeno je rekla. — Uopće se ništa ne vidi. Onda se pitam što se sviđa Njegovoj Milosti? Neki muškarci vole da se djevojke odijevaju kao školarke... a onom lordu Tartletonu sviđa se da su odjevene kao opatica. — Odmahnula je glavom. — Ti su džentlmeni stvarno čudni. Juliana se proučavala u zrcalu. Čedno je svakako prava riječ, ali ipak ne sasvim. Materijal je tako fin da joj se nazire ružičasti sjaj kože, a kad se kreće, ogrtač se pripija uz nju, razotkrivajući oblike i sjenke njezina tijela. Veoma zavodljiv odjevni predmet. Gospode, počinje razmišljati kao kurva! Napravila je nekoliko koraka po sobi, osjećajući senzualno milovanje tkanine, udišući vlastiti miris kad ga je zagrijala njezina koža. Osjećala je kako joj u trbuhu raste uzbuđenje i šalje malene plamsave strelice u njezine prepone. — Vaša kosa, gospođice. — Bella je mahala četkom za kosu. — Počešljat ću je. Juliana je sjela na otoman i sagnula glavu pod Bellinim snažnim ritmičkim potezima. Kosa joj je pucketala i bježala ispod četke kao da ima vlastiti život. Činilo se da sobu ispunjava bojom. U zrcalu je gledala kako svaki pramen hvata sjaj svijeće. — Hoću li uplesti vrpcu u uvojke? — Bella je spustila četku i uzela vrpcu od bjelokosne svile. Juliana kimne. Večeras nema volje za sitne, besmislene geste neovisnosti. Mogu je pripremati za vojvodin krevet kako god žele. Ona ima dovoljno posla s mentalnom pripremom. Gledala je kako Bella učvršćuje vrpcu oko njezina čela tako da joj je držala kosu navrh glave, ali je odande padala poput vatrenih slapova, uokvirivala joj lice i spuštala se do bijelog ogrtača od batista. — Izgledam kao neka djevičanska pastirica — promrmljala je. Ta je pomisao iz nekog razloga izazvala sjaj u njezinim očima, potaknut uzbuđenjem koje joj se širilo trbuhom. — Sve djeluje tako nedužno — složila se Bella. — Valjda Njegova Milost večeras to želi. — Zar džentlmeni uvijek unaprijed kažu što žele? — Ne uvijek. — Bella počne čistiti toaletni stolić. — Katkad se dame moraju odjednom preodjenuti ako neki džentlmen poželi nešto drugo. Tada im ja pomažem. Ja i Minnie. — Uzela je lavor, vrč i krpu za pranje. — Riješit ću se ovoga, gospođice. Zatim ću donijeti okrepu. Juliana je pošla do prozora kad je sobarica izišla. Spuštao se sumrak, a u toplom i sparnom zraku jasno su se čuli zvukovi Piazze. Čula se glazba, frula i bubnjevi, glasnija od opće kakofonije. Na nekom sanduku u ulici ispod nje sjedio je slijepi svirač harfe, žalosno prebirući po svojim žicama, nadmećući se s čistačem cipela koji je prodornim tonom pozivao potencijalne mušterije. Gledala je kad će stići vojvoda od Redmaynea. No dok je gledala, pitala se nije li već u kući. Alka na ulaznim vratima neprestano se čuje već sat vremena, a kuća je oživjela kao i svake večeri. Žurni koraci, hihotanje, užurbano šaptanje, sve je to čula ispred svojih vrata dok su se djevojke vraćale u svoje sobe kako bi nešto popravile. Još nije čula muški glas, ali zacijelo još uvijek piju čaj i razgovaraju u sobi za primanje kao da je ovo zdanje u Russell Streetu obično otmjeno kućanstvo. — Dakle, evo nas. — Bella je teturala pod teretom krcatog pladnja. Slijedio ju je lakaj

koji je nosio pladanj s bocama i čašama. Spustio ga je na niski stolić ispred praznog kamina, pomno izbjegavajući pogledati Julianu u njezinom zavodljivom ogrtaču. Možda je to kućno pravilo, pomislila je. Okrenuo se i izišao, ponovno bez ikakvog pozdrava, a Bella je na stol počela slagati pokrivene posude. — Dakle, Njegova Milost voli klaret — reče. — Gospodin Garston kaže da je ovo dobra godina, pa nas to ne mora zabrinjavati. Ovdje je limunada za vas. Djevojke obično ne piju kad imaju džentlmena kod sebe. Ali tu je vinska čaša ako vojvoda poželi da mu se pridružite. — Proučavala je stol, prstom lupkajući po zubima. — Dakle, ima pašteta od jastoga i malo salate od šparoga. Njegova Milost jako voli šparoge začinjene s malo ulja i octa. Juliana nije osobito voljela šparoge, a od jastoga dobije osip, ali njezine želje nisu važne, jasno. Ondje je također bila zdjelica jagoda i košarica slastica koje bi je u drugim okolnostima mamile. Međutim, bila je previše živčana da bi uopće razmišljala o jelu. — Dakle, je li to sve? — Bella je brojila na prste dok je podrobno proučavala prostoriju. — U vrču na stalku za umivanje ima vruće vode. Hoću li ja odmaknuti pokrivače, gospođice, ili ćete vi to učiniti? Teško je znati što bi bilo bolje. Neki džentlmeni vole osjećati da ih djevojka zavodi i ne žele ući u sobu i vidjeti da je sve spremno. Ali drugi ne vole tratiti vrijeme. — Ostavi ovako — reče Juliana, svjesna da ne bi mogla sjediti i čekati vojvodu kraj spremnog kreveta. — Onda dobro. — Bella je još jednom pogledala Julianu, popravila nabor rukava i zatim napravila kniks. — Ako nešto trebate, gospođice, samo pozvonite. Kucat ću prije nego uđem. — Hvala, Bella. — Juliana se uspjela nasmiješiti. — Jasno, doći ću k vama čim Njegova Milost ode. — Djevojka je zastala s rukom na vratima. — Rekla bih da će vam tada trebati slana kupka, budući da ste djevica i sve to. I vjerojatno će vam dobro doći napitak od toplog mlijeka i ruma. — Hitro se nasmiješila i izišla, zatvorivši vrata za sobom. Juliana je stajala nasred svoje odaje i grčevito stezala ruke na prsima. Slana kupka! Tako prozaično. Koliko je djevica Bella pripremala za gubitak njihova djevičnjaka? Tada joj je palo na pamet da je gubitak djevičanstva u ovoj kući gdje se sve zna, koja je puna žena koje pružaju utjehu i razumijevanje, daleko poželjniji od spavanja sa sir Johnom Ridgeom nakon što su je pijani gosti, izvaljujući opscene šale, odnijeli u bračnu odaju i pred vratima je prepustili njezinoj sudbini. Veoma je malo znala o onome što je očekuje. Ledi Forsett nije smatrala da bi štićenicu svojeg muža trebala pripremiti za njezinu prvu bračnu noć. Sad zna malo više, ali ne mnogo. Vrata su se otvorila dok je ondje stajala. Spustila je ruke niz tijelo, osjećajući kako joj kapljice znoja klize niz kralješnicu. Vojvoda od Redmaynea tiho je zatvorio vrata. Okrenuo se Juliani. U napetoj su atmosferi sive oči neko vrijeme netremice gledale u njezine, a potom je pogledom polako pošao niz njezino tijelo. Nasmiješio se i lagano zakoračio prema njoj.

9. poglavlje

obro — reče Tarquin i uhvati je za ruke. — Drago mi je što vidim da ne koristiš nikakvu šminku ili rumenilo. Zaboravio sam reći gospođi Dennison da mi se to ne sviđa... ili barem — dodao je — ne na tebi. — Odmaknuo se, i dalje je držeći za ruke, i ponovno je odmjerio od glave do pete. — Veoma ste određeni kad je riječ o onome što vam se sviđa, milorde vojvodo. — Julianin je glas bio tih i bezizražajan dok je pokušavala prikriti navalu vreline koja joj je zahvatila kožu tijekom njegove inspekcije. — Ne više od većine muškaraca — nehajno je rekao. — Moje se sklonosti povremeno mijenjaju, što ćeš sigurno otkriti. — Nadam se da ću dovoljno brzo naučiti koje su mi dužnosti, milorde vojvodo, tako da budete zadovoljni. — Oborila je oči, svjesna da u njima plamti bespomoćni bijes. Tarquin joj je palcem i kažiprstom uhvatio bradu i primorao je da podigne lice. Tiho se nasmijao. — Izgledaš kao da si spremna baciti me u pakleni oganj, mignonne. — Nažalost, nemam vile — prasnula je, nesposobna odoljeti. — Jesam li te uvrijedio? Ispričavam se — rekao je tako naglo promijenjenim tonom i držanjem da je to Julianu posve izbacilo iz ravnoteže. Poljubio ju je prije nego se uspjela pribrati. Nježan dodir njegovih usana na njezinima, poput perca, od čega joj se koža naježila. — Katkad znam biti pomalo bahat — ozbiljno će Tarquin, milujući joj obraz vrhom prsta. — Bojim se da je to posljedica mojeg odgoja. Ali dopuštam ti da mi u pravom trenutku ukažeš na moje propuste. — A kad bi to bilo? — U trenucima kao što je ovaj. Kad smo sami i vodimo... — Upitno je uzdigao obrvu. — Prisan razgovor. — Nastavio joj je milovati obraz i ona se nesvjesno počela opuštati, crte njezina lica su se ublažile, usta se rastvorila, oči su izgubile žestinu. Tarquin se nasmiješio i pustio joj bradu kad je u njoj osjetio promjenu. Ostavio ju je nasred sobe i pošao po čašu vina za sebe. — Želiš li popiti malo Mareta, Juliana? — Da, molim. — Možda se pripadnice hrama Dennisonovih moraju odreći alkohola tijekom svojih radnih sati, ali Juliana je osjećala potrebu za nečim jačim što će joj dati hrabrosti. Uzela je čašu koju joj je pružio i iskapila njezin sadržaj. Tarquin se lagano namrštio, uzeo njezinu praznu čašu i stavio je na stol. — Zar se bojiš, mignonne? — Ne. — No kršila je ruke uza skute ogrtača. Naslonio se na stol, polako pio klaret i bez problema prozreo njezino hrabro nijekanje. — Reci mi što se dogodilo u tvojoj prvoj bračnoj noći. Juliana trepne. — Mislite, osim što sam se umalo ugušila, udarila svojeg muža vrućim

mangalom i ubila ga? — Da, osim toga. — Zašto želite znati? — Želio bih razumjeti neke stvari — rekao je. — Je li te tvoj muž dodirivao kao ljubavnik? Je li te na bilo koji način nastojao uzbuditi? Juliana samo odmahne glavom. Sir John se jednostavno srušio na nju na krevetu. — Jesi li bila naga? Kimnula je. — Znači, znaš kakvo je muško tijelo? Znaš kako izgleda? — Znam kakav je osjećaj kada te netko gotovo uguši — ustvrdila je. Zapravo se malo čega drugog sjećala od tih groznih pola sata. Johnovo tijelo bilo je velika masa oznojenog mesa koja ju je pritiskala na krevet, mučeći se i nastojeći učiniti nešto za što je znala da mu nije uspjelo. Tarquin kimne. — Onda pretpostavimo da baš ništa ne znaš. — Spustio je čašu i nogom povukao otoman prema sebi. Sjeo je i kretnjom je pozvao. Juliana mu je nesigurno prišla. Vojvoda ju je povukao između svojih koljena i ležernim pokretom odvezao pojas oko njezina struka. Ogrtač se rastvorio, a on ga je još više raširio kako bi mogao vidjeti njezino tijelo. Juliana je zadrhtala. Stavio je ruke na nju. Bile su tople, čvrste i sigurne. Stajala je i njegova su joj koljena pritiskala bedra, a koža joj je naizmjence bila vrela i hladna dok je rukama prelazio preko njezinih bokova, palčevima je slijedio oštre izbočine njezinih kukova, na trbuhu je osjećala njegov topao dah. Rukama joj je obujmio struk, kliznuo prema gore, nježno joj pokrio dojke. Kad je sagnuo glavu i uzeo u usta jednu bradavicu, Julianino je tijelo postalo bojno polje osjeta. Poriv da se prepusti veličanstvenoj tekućoj toplini koja je strujala njezinim žilama borio se protiv paničnog instinkta da se ne preda jer bi predajom izgubila neki dio sebe. Ugledala je svoj odraz u zrcalu. Zurila je u svoje bijelo tijelo, zaobljene dojke i trbuh uokvirene delikatnom pjenom ogrtača. Svjetlost svijeće obasjavala je kestenjaste pramenove u glavi sagnutoj uz bjelinu njezine dojke. Tada su se njegove ruke opet pokrenule, polako su klizile preko njezina trbuha. Opčinjeno je gledala kako joj oči postaju teške i sjajne, koža nježno rumena. Njezine su se usne, vlažne i ružičaste, rastvorile jer je naglo udahnula kad ju je dotaknuo, otvorio. Bilo je kao da promatra neku drugu ženu, nekog drugog muškarca. Gleda ženu koja se topi od neopisivog užitka koji raste iz dubine njezina trbuha. Gledala je, a ipak se ona topila. Kroz njezine su usne dopirali tihi uzvici čuđenja. Njezine su oči postale goleme dok su zurile natrag u nju, šarenice tamne i blistave u zelenim dubinama. Tada je njezinu sliku u zrcalu zahvatio val užitka koji joj je ispunio svaku poru tijela. Zatvorila je oči, a koljena su joj se pretvorila u med. Tarquin ju je povukao u krilo kad se srušila uz njega. Lagano ju je držao i milovao joj kosu. Prepone su mu otežale od vlastite žudnje dok se meškoljila na njegovim koljenima, a on je udisao nježan miris parfema pomiješan s raskošnim mirisima njezina orgazma. — Dođi. — Podigao ju je u naručje, pomalo ironično pomislivši da čovjek ne bi želio previše daleko nositi to bujno tijelo. Spustio ju je na krevet i stajao gledajući je odozgo. Oči su

joj još uvijek bile omamljene, koža rumena. Juliana je naglo zatvorila oči. Kako se to dogodilo? Kako je moguće da se tako posve izgubila? — Otvori oči, Juliana. Gotovo je nesvjesno poslušala tihu naredbu. Tarquin je skinuo kaput i počeo otkopčavati prsluk. Juliana sjedne. Sad je s otvorenom znatiželjom gledala kako se on razodijeva, a svaki njegov pokret je staložen i učinkovit. Kako je skidao svaki raskošni odjevni predmet, slagao ga je preko stolice. Oči su joj se raširile kad je skinuo košulju od finog batista. No imala je malo vremena da se navikne na njegov nagi torzo prije nego je spustio hlače i gaće. Juliani je dah zastao u grlu dok je zurila u njega, bespomoćno shvativši da ga proučava jednako pomno kao što je on proučavao nju kad joj je razmaknuo krajeve ogrtača. Nag, vojvoda od Redmaynea bio je vitak i žilav, mišići su mu se mreškali ispod napete glatke kože. Imao je vitke bokove i široka ramena, a niz tamnih dlačica spuštao mu se preko trbuha i spajao se s oštrom kovrčavom šumom ondje gdje se spajaju njegova duga bedra. Pogledom je fiksirala njegov ud, sjetivši se kako je pulsirao uz njezin trbuh kad ju je poljubio u jutarnjoj sobi svoje kuće u Albermarle Streetu. — Dakle, gospo? — Smiješio se otvorenoj radoznalosti i uzbuđenju u njezinim očima. — Sviđa li ti se ono što vidiš? Željela je da se okrene kako bi ga vidjela straga, ali nije se usudila to zamoliti. Bez riječi je kimnula. Kao da joj je pročitao misli, polako joj je okrenuo leđa. Juliana se impulzivno nagnula naprijed i dotaknula mu stražnjicu. Čvrsti su se mišići stegnuli pod njezinom rukom, a ona se podigla na koljena i prstom krenula od rascjepa prema gore. — Na opip si posve drukčiji od mene. — Hvala milostivom gospodu — rekao je i okrenuo se prema njoj. Sagnuo se i zavukao ruke do njezinih ramena ispod rastvorenog ogrtača, gurnuvši ga s nje. — Dakle, sad se upoznajemo u istim uvjetima, mignonne. — Izvukao je ogrtač ispod nje i bacio ga na pod prije nego se spustio na krevet. Rukom je prešao po njoj, ležerno je milujući, ali je to ipak bio zahtjev da legne. Juliana je istodobno osjećala znatiželju i uzbuđenje. Uopće se nije bojala i posve je zaboravila na ono što ju je ovamo dovelo. Instinktivno je ispružila ruku i dotaknula njegovu erekciju, uhvativši ud rukom kad se nagnuo nad nju. Izbočene žile snažno su pulsirale uz njezin dlan, a njezin je prst našao vlažan vrh. Tarquin je nešto promrmljao, ali Juliana je znala da je u redu to što radi. Njezino je uzbuđenje raslo dok ga je milovala, osjećala kako podrhtava i postaje još tvrđi pod njezinom rukom. Pogledala mu je lice i vidjela da je on također izgubljen u nekom drugom svijetu, baš kao i ona maločas. Izgubljen je u vlastitom užitku, a takvu je u zrcalu vidjela i sebe. Ponovno poslušavši instinkt, pojačala je pritisak svojih milovanja, a tada joj je Tarquin naglo uhvatio zapešće i maknuo njezinu ruku od sebe. — Dosta je — promuklo reče. — Ali zašto? Znam da si uživao. — Još uvijek moraš naučiti neke stvari, mignonne. — Tiho se nasmijao i koljenom joj

razmaknuo noge. Juliana je raširila bedra. Njezini su se bokovi sami od sebe podigli kad je kliznuo u njezino vlažno otvoreno tijelo. Na trenutak je punina koja ju je širila bila gotovo nepodnošljiva. Širom otvorenim očima zurila je u sive oči koje su je netremice gledale. — Pokušaj se opustiti, Juliana. Brzo će popustiti. — Malo se povukao, a zatim se gurnuo duboko. Činilo joj se da se njezino tijelo rascijepilo i čula je vlastiti krik bola. Tada je sve postalo glatko i bezbolno, a njezino je tijelo reagiralo na snažne ritmičke pokrete njegovoga. Napetost koja je sad rasla bila je najljepše vrste. Kad je došlo do eksplozije, Juliana se ponovno raspala na tisuće zvjezdica. Njegovo je tijelo svom težinom počivalo na njezinome, a njihov se znoj pomiješao. Juliana mu je milovala leđa dok je lebdjela natrag na zemlju i ponovno uspostavila kontrolu nad sobom. Još uvijek ga je osjećala u sebi, kako se smanjuje, te ju je nježno zahvatio val zadovoljstva izazvan osjećajem da je ostao dio nje. Instinktivno je oko njega stegnula svoje unutrašnje mišiće i osjetila trzaj kad je reagirao. Tarquin joj je poljubio udubljenje vrata. — Imaj strpljenja — rekao je i lijeno se nasmijao. Polako se izvukao i otkotrljao ustranu. Juliana je tiho promrmljala protest zbog gubitka i slijedila ga svojim tijelom, sklupčavši se uz njega u predivnoj tromosti. Tarquin joj je zavukao ruku ispod glave tako da je počivala na njegovu ramenu. Milovao joj je dojku, osjećajući kako tone u lagan san. Ležao je i slušao njezino disanje, a i njemu su se vjeđe spuštale. Nije očekivao tako strastvenu reakciju i takvo povjerenje. Očekivao je da će je uzbuditi i kanio je gubitak njezina djevičnjaka učiniti što bezbolnijim. Očekivao je da će u njoj uživati jednako kao u većini drugih žena. Nije očekivao da će ga ona dirnuti. Ali njezina svježa bezazlenost u kombinaciji s tom požudnom, nesputanom strašću djelovala je na njega. Ima sve razloga da mu ne vjeruje, da se ustručava s njim, a ipak je s divnom otvorenošću jahala na valu užitka, bez ustručavanja se prepustivši njemu i seksualnoj radosti. Dok ju je držao u naručju, imao je osjećaj da je našao nešto što treba čuvati. To je bila čudna pomisao, a on nije bio siguran odakle je stigla. Samo što se on jednom prepustio s takvim radosnim povjerenjem i bio je izdan. Juliana u njegovim rukama neće doživjeti takvu izdaju. Juliana se promeškoljila i probudila. Privila se uz njega uz tiho i zadovoljno mrmljanje. — Koliko sam dugo spavala? — Oko pet minuta. — Pomilovao joj je leđa i potapšao je po stražnjici prije nego se izvukao i sišao s kreveta. — Vina, mignonne? — Da, molim. — Juliana se protegnula i sjela. Na svojem dugom bijelom bedru vidjela je mrlju krvi. Skočila je s kreveta i tiho uzviknula. — Trebali smo odmaknuti pokrivač. Tarquin se okrenuo od stola s čašom vina u ruci. Nasmiješio se njezinom zabrinutom mrštenju dok je pregledavala teški damast kako bi vidjela je li se zaprljao. Odložio je čašu i napunio lavor toplom vodom iz vrča. — Dođi, dopusti da se pobrinem da ti bude ugodnije — pozvao ju je, cijedeći krpu nad lavorom. Odjednom sramežljiva, Juliana mu je s oklijevanjem prilazila. Ispružila je ruku kako bi uzela krpu, ali je rekao. — Dopusti da ja to učinim za tebe. Nježno joj je razmaknuo bedra i Juliana se prepustila njegovoj vještoj, intimnoj pažnji,

zaboravivši na nelagodu kad je shvatila da on uživa u onome što radi. Od jednostavnog je čišćenja napravio delikatno uzbudljiv ritual. Oči su joj otežale kad se uspravio i bacio krpu natrag u lavor. — To nije bilo tako strašno, zar ne? — zadirkivao ju je, poljubivši joj usta. — Osjećam se veoma čudno — povjerila mu je Juliana. — Kao da sam izgubila doticaj s tlom. — Možda će te lagana večera vratiti u stvarnost. — Tarquin je otvorio ormar i izvadio muški kućni ogrtač od baršuna. Navukao ga je i s poda podigao Julianin. — Odjeni ovo, nakratko. Juliana ga je uzela. “Nakratko” je zvučalo obećavajuće. Neodređeno se pitala koliko dugo njegov ogrtač visi u njezinu ormaru. Jednako se neodređeno pitala kako je znao da će biti ondje. Uzela je čašu vina koju joj je pružio. Odmahnula je glavom kad joj je ponudio jastoga i šparoge, ali je grickala kandirano voće, pijuckala vino i gledala ga kako jede. — Zacijelo bismo morali požuriti sa sklapanjem braka — rekla je nešto kasnije. — Ako sam zanijela, moglo bi biti nezgodno objasniti prijevremeno rođenje. Tarquin je podigao pogled sa svoje večere i namrštio se. — Nema potrebe da večeras o tome razgovaramo, Juliana. — Ali budući da je to cilj svega ovoga... — Nije znala zašto je sad načela tu temu. Odmah je bacila sjenu na njezino dobro raspoloženje. No činilo se da se ne može zaustaviti. — Ispričavam se, milorde vojvodo. — Napravila je kniks. — Bilo je veoma nespretno od mene kad sam to spomenula. Valjda je to zato što nemam iskustva u umijeću udovoljavanja muškarcima. Kad se više naviknem na život u javnoj kući, sigurna sam da više nikoga neću uvrijediti. Vojvoda je trenutak zurio u nju i onda se tiho nasmijao. — Kako si ti provokativno dijete — reče. — Pojedi još jedan slatkiš. — Pružio joj je košaricu. Juliana je oklijevala. Potom je slegnula ramenima, uzela ušećereni badem i sjela na ležaljku. Tarquin je kratko kimnuo, odobravajući, i vratio se jastogu. — Slučajno i ja mislim da bismo obred vjenčanja trebali što prije obaviti — rekao je dok je ubrusom brisao usta. — U džepu mojeg prsluka naći ćeš nešto što bi te moglo zanimati. Juliana je prišla stolici na koju je odložio svoju odjeću. Našla je džep njegova prsluka i izvadila presavijeni pergament. — Što je to? — Pogledaj. — Zavalio se na stolici, popio gutljaj vina i pozorno je promatrao dok je odmatala papir. — O? To sam ja! — Do tog sam zaključka i ja došao. Juliana je zurila u sliku. Netko ju je nacrtao... pomalo grubo, ali prilično točno. Međutim, fizički je opis bio detaljan i nepogrešiv, čak do pjegica na njezinu nosu. Pogledala je u zrcalo, uspoređujući sebe sa slikom i opisom. Odavale su je kosa i oči. — Gdje si to našao? — Ima ih po cijelom gradu. — Prstima je izabrao šparogu i podigao je do usta.

Juliana je pročitala opis svojeg zločina. Traži se zbog umorstva supruga: Juliana Ridge iz sela Ashford u Hampshireu. Nudi se bogata nagrada za svaku informaciju, bez obzira koliko malenu. Kontaktirajte sir Georgea Ridgea u Gardener’s Armsu u Cheapsideu — Pitam se koliko nudi — zamišljeno je rekla, u početku više zaintrigirana nego prestrašena ovim dokazom Georgeove potjere. Vojvoda odmahne glavom. — Bez obzira koliko, nećeš biti sigurna izvan ove kuće sve dok ne budeš izvan dohvata tog seljačine. Zato ću pribaviti posebnu dozvolu za vjenčanje čim Copplethwaite sastavi ugovore. Sve bi trebalo završiti do kraja tjedna. — Shvaćam. A što ću ja misliti o tvojem bratiću? — Juliana je još uvijek stajala kraj stolice i držala pergament. — Nema sumnje da će ti biti mrzak. — Opet je napunio svoju vinsku čašu. — Ali nasamo ne moraš imati nikakve veze s njim. Oboje ćete živjeti u mojoj kući, ali u zasebnim odajama. Lucien će te ostaviti na miru. — A kad ostanem trudna, to će se zacijelo odnositi i na tebe, milorde vojvodo? — To će ovisiti o tebi — prasnuo je. Bacio je ubrus na stol i ustao, ali nije bio siguran zašto ga je njezino pitanje uznemirilo. Na kraju krajeva, to je sasvim pošteno pitanje. — Ne čini se nemogućim da bih te nakon Lucienove smrti mogao negdje smjestiti kao svoju ljubavnicu. To bi se lako moglo diskretno urediti. Udovica mojeg bratića čije je dijete pod mojim skrbništvom imala bi posve pravo na moju pozornost i zaštitu. — Shvaćam. Vojvodina stalna ljubavnica. Sve će mi kurtizane u gradu zavidjeti, milorde. — Neću se više rječkati s tobom. — Pošao je do svoje odjeće. — Ali zar ne možeš razumjeti! — strastveno uzvikne Juliana. — Zar ne možeš pokušati razumjeti što ja osjećam? Tarquin je zastao u odijevanju i okrenuo se kako bi pogledao njezino rumeno lice uokvireno plamenom aureolom kose i zelene oči koje su izražavale gotovo očajnu frustriranost. — Valjda mogu — na koncu je rekao. — Ako ti možeš pokušati vjerovati meni. Ne želim ti nikakvo zlo. Naprotiv. Brzo se odjenuo u tišini koja je uslijedila nakon njegovih riječi, a zatim joj je prišao i poljubio je. Poljubio joj je kutove usta, vrh nosa i čelo. — Večeras je bilo nekoliko trenutaka kad me nisi željela baciti u pakleni oganj, nije li tako? Juliana kimne. — Nemoj ići — rekla je, odjednom sigurna u jedno što želi. — Najbolje je da odem. Juliana više ništa nije rekla, a on je odmah otišao. Popila je gutljaj svojeg zaboravljenog vina. Očito se ne bi smjela upuštati u neugodne prepirke niti imati uznemirujuća mišljenja, kao ni postavljati provokativna pitanja. Jasno je da se Njegovoj Milosti od Redmaynea to ne sviđa kod žena. U tom je slučaju izabrao pogrešnu ženu za svoje planove. Nije joj ni nakraj pameti obuzdavati vlastitu narav samo zato da se uklopi u vojvodinu sliku prikladne ljubavnice. Gospode! Ona je njegova ljubavnica. Vojvodina ljubavnica! Prvi put je to doista shvatila. Naglo je sjela na krevet, svjesna svakog centimetra svoje osjetljive kože, neodređene boli između nogu, krajnje ugodnog osjećaja da je iskorištena, ispunjena, zadovoljena. Uživaju li kurve u svojem poslu? Odlaze li svako jutro na spavanje ispunjene tom predivnom, tromom

tjelesnom radošću? Juliana nekako nije u to vjerovala. Osjećaju li se supruge tako? Bila je posve sigurna da žena Johna Ridgea ne bi to osjećala. Da John nije umro usred svojeg stenjanja i puhanja, ona bi bila njegova zakonita žena, zauvijek osuđena na nepoznavanje užitaka što ih je upravo dijelila s vojvodom od Redmaynea. Dakle, što sve to znači? Da bi s radošću trebala prihvatiti ono što joj je sudbina udijelila? Biti zadovoljna onim što ima i s radosnim uzvicima prigrliti vojvodu? O, ne! Neće biti tako. Pronaći će neki način da uživa u pogodnostima te veze, a istodobno će vojvodu natjerati da se dobro potrudi. Juliana je povukla vrpcu zvona kako bi pozvala Bellu, a um joj je ključao od energije, prava suprotnost prema tromosti njezina tijela.

10. poglavlje

dvjetnik Copplethwaite je nizak, okrugao čovjek kojemu je prsluk nategnut preko velikog trbuha. Doima se zabrinuto i perika mu je nakrivljena tako da razotkriva čelu koju nervozno češka. — Gospođo Ridge. — Naklonio se kad je Juliana idućeg jutra ušla u salon gospođe Dennison, odazvavši se na poziv. Pogledom je zvjerao naokolo, gledajući sve osim izravno nju. Zapravo, činilo se da mu je veoma neugodno. Izgledao je kao netko tko nikad ne zalazi u javne kuće, pa je Juliana zaključila da njegova nelagoda proizlazi iz njegove trenutne okoline. Čedno se naklonila odvjetniku, a potom i Elizabethi koja je sa snopom papira u krilu sjedila na sofi ispod otvorenog prozora. — Dobro jutro, mignonne. — Vojvoda, odjeven u odijelo od tamnocrvene svile obrubljene srebrnom čipkom, odmaknuo se od kamina i prišao joj. Juliana nije bila sigurna kako će ga pozdraviti nakon prethodne večeri. Nisu se rastali kao neprijatelji, ali niti kao intimni ljubavnici. Sad je krišom proučavala izraz njegova lica i vidjela bljesak humora u njegovim očima, kao i posve očito zadovoljstvo dok joj se smiješio. Vragolasti poriv nagnao ju je da se spusti u duboki kniks i pokaže pretjerano ponizno držanje. Tarquin je uzeo njezinu ruku i poljubio je dok ju je podizao. — Možda jesam vojvoda, draga moja, ali ne zaslužujem naklon prikladan za kraljevskog princa — ozbiljno je rekao. — Premda sam ushićen tako dražesno pokornim pozdravom. — Humor u njegovim očima postao je izraženiji, a ona mu se jednostavno morala nestašno nasmiješiti. Morat će ustajati veoma rano ujutro kako bi vojvodu od Redmaynea nadmašila u tim igricama. — Nadam se da si dobro spavala — rekao je i povukao je prema sredini prostorije. — Nikad nemam problema sa spavanjem — krotko je rekla. Samo je uzdigao obrvu i privukao stolicu. — Sjedni, molim te. Gospodin Copplethwaite pročitat će onaj dio ugovora koji se tiče tebe. Odvjetnik je plaho pročistio grlo. — Ako smijem, gospo. — Da, svakako. — Elizabeth mu je pružila snop papira. Uslijedio je trenutak tišine narušen jedino šuštanjem papira dok je odvjetnik birao relevantne dokumente. Tada je ponovno pročistio grlo i počeo čitati. Čula je niz klauzula, sve posve jednostavno, sve uglavnom onako kako je Juliani već objašnjeno. Pozorno je slušala, osobito klauzulu koja se tiče mogućnosti da ne uspije zatrudnjeti za života sadašnjeg vikonta Edgecombea. Odvjetnik je lagano porumenio dok je to čitao, žustro se češkajući po glavi tako da mu je perika kliznula ustranu i umalo pala s blistave površine. Dok je slušala, Juliana je nastojala zadržati bezizražajno lice. Ako ne uspije zatrudnjeti za vikontova života, primat će razumno velikodušnu mirovinu nakon njegove smrti. Podari li

vojvodi željeno dijete, primat će veliku plaću, a ona i dijete živjet će pod vojvodinim krovom do djetetove punoljetnosti. Njegova Milost od Redmaynea bit će jedini djetetov skrbnik i odlučivat će o njegovoj egzistenciji. Njegova će majka imati sva prirodna prava majčinstva te će se s njom savjetovati po pitanju odluka koje se tiču djeteta, ali će vojvoda uvijek imati konačnu riječ. Sve je to savršeno normalno, jasno. Djeca po zakonu pripadaju svojim očevima, a ne majkama.Unatoč tome, Juliani se nije sviđalo to hladno ukazivanje na pomanjkanje njezinih prava kad je riječ o životu tog navodnog djeteta. — Što ako dijete bude djevojčica? — Isto — reče vojvoda. — Ne postoji muško pravo nasljedstva na imanje. Titulu će dobiti Lucienov bratić, Godfrey, ali ništa ne priječi kćeri da naslijedi bogatstvo i imovinu. — A naravno, ovdje je imovina glavni motiv? — Točno. Juliana je grickala donju usnu, a zatim se okrenula odvjetniku. — Je li to sve, gospodine? — Sve što se tiče vas, gospođo Ridge. — Ne možete mi reći za koliko me gospođa Dennison prodala? — pitala je, gledajući ga krupnim nedužnim očima. — Doista bih željela znati koliko vrijedim. Odvjetnik se zagrcnuo, olabavio ovratnik, opet se zagrcnuo. Elizabeth prijekorno reče: — Nema nikakve potrebe da se gospodina Copplethwaitea dovodi u nelagodnu situaciju, Juliana. — Očekivala bih da je dosad već navikao na takva pitanja — odgovori Juliana. — Zacijelo je već sastavio dosta takvih ugovora. — Tri tisuće gvineja — ležerno će vojvoda. — Mislim da ćeš se složiti da je to prilično velikodušan iznos. — Pogledom je preletio preko njezina lica, a potom ga polako spustio niz njezino tijelo. Juliana opet napravi kniks. — Duboko sam polaskana, milorde vojvodo. Nadam se da se nećete razočarati zbog takve investicije. Tarquin se nasmiješio. — Mislim da to uopće nije vjerojatno, mignonne. — George zacijelo ne nudi takav iznos — zamišljeno će Juliana. — Čini se da sam vama dragocjenija, gospodine, nego mojem pastorku. I jasno, idem onome tko najviše ponudi. U očima mu je bljesnulo upozorenje. — Podigni svoj mač, Juliana. Iskusniji sam mačevalac od tebe. — Ako biste željeli potpisati dokumente, gospođo Ridge... ? — Odvjetnikovo taktično pitanje prekinulo je neugodan trenutak. — Čini se da je irelevantno želim li ja to ili ne — kiselo će Juliana, a potom ustane. — Ovdje su relevantne samo želje Njegove Milosti. — No, dakle, Juliana, nema potrebe da budeš drska. — Elizabeth je ustala u vrtlogu blijede svile i odlepršala do pisaćeg stola. — Dođi do stola. Gospodine Copplethwaite, biste li ovamo donijeli dokumente? Hvala vam. Dakle, pero je lijepo naoštreno. — Pružila ga je Juliani. — U tintarnici ima plave i crne tinte. Koju god želiš. Gospođa Dennison je očito jedva čekala da se posao obavi, da sve bude potpisano, zapečaćeno i isporučeno. Stajala je nad Julianom koja je veoma polako čitala sve klauzule

prije nego je stavila svoj potpis na dnu svake stranice. Čega se tim potpisom odrekla? Svojeg života? Svoje budućnosti? Obvezala se na sudbinu koju su odredili ti neznanci među koje je upala poput mane s neba. Već je bila upaljena svijeća kako bi se dobio vosak za pečat. Odvjetnik Copplethwaite pažljivo je nakapao vosak na dno stranice, a potom utisnuo svoj pečat kako bi posvjedočio da je to ona potpisala. — Evo, gospođo. Vjerujem da je ovo savršeno sročen dokument. — Pedantno je poravnao rubove stranica, tjeskobno se mršteći. — Ako ste zadovoljni, Vaša Milosti. — Savršeno, zahvaljujem. Međutim, imam još jedan zadatak za vas, Copplethwaite. — Da, Vaša Milosti. — Čovjekovo se zabrinuto mrštenje pojačalo. — Što god želite, naravno. — Želim da budete svjedok na vjenčanju — vojvoda reče nehajno kao da predlaže partiju vista. — Sklapanje braka između gospođe Ridge i vikonta Edgecombea. Zakazano je za dva sata u St. James’su, Marylebone. Mogu vas povesti svojom kočijom ako želite. — Ali rekao si krajem tjedna! — šokirano se pobuni Juliana. — Rekao si da ćeš pribaviti dozvolu nakon potpisivanja ugovora, a brak će se sklopiti krajem tjedna. — Uspio sam malo ubrzati stvari — rekao je. — Smatrao sam da je to u tvojem interesu... u danim okolnostima. Imaš li nešto protiv? Juliana duboko udahne. — Ne, nemam ništa protiv. Ionako nije osobito važno kad će se to dogoditi. — Znala sam da si razumna djevojka — žustro odobri Elizabeth. — Pođimo u tvoju odaju da te pripremimo. Njegova je Milost izabrala prekrasnu vjenčanu haljinu. Tek je prije dva dana prihvatila njegov prijedlog! No Juliana se već počela navikavati na vojvodinu sposobnost da ubrza zbivanja više no što se činilo mogućim. Haljina je doista bila prekrasna. Svila krem boje otvara se iznad bijele vezene podsuknje. Bella je pola sata titrala oko nje, sve namještajući prema uputama i pod budnim Elizabethinim okom. Splela je Julianinu kosu oko glave u strogo stegnutoj pletenici, a potom joj je preko glave prebacila pjenu od fine čipke. Juliana se kroz tanki veo proučavala u zrcalu, razmišljajući o vjenčanoj haljini što ju je ledi Forsett dala za nju sašiti. Juliana ju je smatrala lijepom, ali u usporedbi s ovom, to je bio dosadna i šlampava odjeća. Ta joj je haljina loše pristajala u struku i jedva da je imala obruč. Veo je bio težak, učvršćen za njezinu kosu sa stotinjak bolno uskih ukosnica. Vjenčat će se po drugi put u deset dana. Prvi je obred imao svoje elemente farse, ali ovaj je šarada koja predstavlja izazov razumu. Juliana je namjestila veo, popravila čipkane volane na laktovima i okrenula se prema vratima. — Hoćete li me vi pratiti, gospo? Ili idem sama? — Bella će te pratiti do crkve, draga moja. Ondje će čekati Njegova Milost i on će te predati mladoženji. Juliana je osjetila gotovo neodoljiv poriv da prasne u histeričan smijeh kad je čula svečan glas gospođe Dennison. Kao da ta žena ne zna istinu o lažnom braku i vojvodinoj ulozi u svemu tome. Ipak je uspjela zvučati posve uvjereno i uvjerljivo dok je iznosila tu apsurdnu verziju istine. — To je tako divno, gospođice — dahne Bella. — Vidjeti vas kako se udajete, postajete

ugledni i sve to. — Ugledna — promrmlja Juliana i otvori vrata. — Da, svakako. Međutim, nije bila spremna za uzbuđenje djevojaka koje su je čekale u predvorju. Lepršale su oko nje, proučavale njezinu haljinu, s očito istinskim zadovoljstvom uzvikivale kakva ju je sreća snašla. Crpe nadu i ohrabrenje iz sreće jedne od njih, pomislila je Juliana. Ako jedna od njih ima sreće, mogla bi je imati i druga. Odgovarala je što je toplije mogla jer nije mogla reći istinu, ali joj je laknulo kad joj je gospodin Dennison ceremonijalno ponudio ruku i poveo je van, do fijakera koji je čekao. Bella se popela u vozilo za njom i poravnala Julianine skute, pazeći da ne zapnu o vrata. Crkva se nalazila u malenoj tihoj uličici. Marylebone je gotovo na selu i zrak je bio čišći, bolje se čuo ptičji cvrkut. Bella je prva skočila iz kočije, a Juliana je skupila svoje skute nadajući se da će joj taj manevar uspjeti bez neke katastrofe. Za nju bi bilo tipično da zapne petom za stubu i naglavce tresne na tlo. No vojvoda se pojavio na otvorenim vratima. Izgledao je mrko kad je ispružio ruku da joj pomogne. Juliana je prihvatila ponuđenu ruku i uspjela sebe i svoje skute provući kroz uski otvor. — Gdje je tvoj bratić? — Čeka pred oltarom. — Vještim je trzajem poravnao njezin veo. — Jesam li prošla kontrolu, milorde vojvodo? — Nije uspjela izbaciti žalac iz glasa, ali on je samo kimnuo. — Izgledaš baš onako kako sam očekivao. Dok je ona pokušavala otkriti je li to kompliment ili ne, zavukao je njezinu ruku ispod svoje. — Spremna? Kao što uopće mogu biti. Juliana je hrabro podigla glavu i suočila se s otvorenim vratima crkve. Bella se držala veoma važno kad se sagnula da poravna njezine skute, a potom se svečano odmaknula i gledala, obrisavši suzu s oka kad su vojvoda od Redmaynea i Juliana nestali u crkvi gdje ju je čekao mladoženja. Lucien je stajao pred oltarom s Quentinom i nestrpljivo pogledavao prema vratima, cupkajući po hladnom kamenom podu. Odvjetnik Copplethwaite sjedio je u prednjoj klupi i napeto zurio u prazno. Postariji je svećenik nervozno prelistavao stranice molitvenika kao da traži pravi odjeljak. — Ne razumijem zašto ti to nisi htio obaviti — gunđao je Lucien. — Sve bi ostalo unutar obitelji. Quentinovo je lice bilo kao isklesano od granita. — Ne bih počinio takvo svetogrđe — odgovorio je odsječnim šaptom, pitajući se zašto je uopće ondje. Samo što svojem bratu nikad ništa nije mogao odbiti. Također je osjećao potrebu da bude uz djevojku. Treba joj prijatelj, bez obzira koliko se Tarquin kune da neće biti povrijeđena... zapravo će joj biti bolje jer je pristala na njegov plan. Okrenuo se prema vratima kad je par ušao u polumrak crkve. Juliana je djelovala kao bijela prikaza uz vojvodino tamnocrveno odijelo. — Visoka je, zar ne? Prava Long Meg — tihim glasom primijeti Lucien. — Nadam se da usto nema i mršavo lice oštrih crta. Ne bih želio da mi se cijeli grad smije. Quentin je stisnuo usta i prstima obavio jednostavan zlatan prsten u džepu. Mladenka i

njezin pratitelj stigli su do oltara i Quentin je gurnuo Luciena kako bi koraknuo naprijed. Vojvoda je doveo Julianu do njega. Quentin u njezinu držanju nije opazio nikakvo oklijevanje, ali joj nije vidio lice ispod vela. Juliana je kroz veo promatrala svojeg mladoženju. Prvi dojam bio je da gleda neobično skutrenu fguru, pogrbljenu i upalih prsa. Uz njega se osjećala veoma visokom i kršnom. To joj je ulijevalo ugodan osjećaj prednosti. Nije mu jasno vidjela lice, ali je jasno uočila njegovo bljedilo — mrtva bjelina ribljeg trbuha. Njegove su oči bile samo duplje, duboko usađene, plamteće rupe kad ju je na početku obreda bez imalo znatiželje pogledao. Naježila se kad je osjetila strepnju, te se nesvjesno okrenula vojvodi koji joj je stajao s druge strane. Spustio je ruku na njezinu koja je počivala na njegovoj podlaktici i umirujuće se nasmiješio. Juliana je polizala odjednom suhe usne. Kako bi se u ovom trenutku osjećala da se udaje za vojvodu od Redmaynea? Sigurno ne bi osjećala strepnju. Svakako se može reći da o njemu već zna sve što treba znati. Ne udaje se za njega, ali svoj život neopozivo isprepliće s njegovim. On kani biti otac njezina djeteta. Koliko bliskije mogu postati dvije osobe? Bit će mnogo bliskiji nego što je to moguće u bilo kojem lažnom braku. Ta joj je pomisao ulila hrabrosti, pa je čula sebe kako jasnim odlučnim glasom daje odgovore. Lord Quentin je bratiću pružio prsten. Vojvoda je tek tada pustio Julianinu ruku. Ispružila je prste. Nisu bili posve mirni, ali nisu prekomjerno drhtali. Međutim, vikontovi su se prsti gotovo nekontrolirano tresli dok joj je pokušavao staviti prsten. Divlje je psovao, gunđajući da je prokleto rano i da mu treba piće kako bi se smirio. Svećenik je čuo njegovo gunđanje dok je nervozno kimao i smiješio se tijekom obreda. Izgledao je šokirano i slabašno se pobunio dok se prtljanje nastavljalo. Vojvoda je hitro reagirao. U trenu je Lucienu uzeo prsten i stavio ga na mladenkin prst. Svećenik ih je, očito i dalje u šoku, drhtavim glasom proglasio mužem i ženom. — Hvala Bogu da je to gotovo — rekao je Lucien čim se svećenikov glas izgubio u sjenkama. — Hoće li mi sad biti dopušteno pogledati tu moju ženu? — Gospodine... preklinjem vas... zar morate... — No Lucien je ignorirao nesretnog svećenika koji je zamuckivao i rukama koje su se silovito tresle posegnuo za Julianinim velom. Podigao ga je i zatim je u polumraku kritički proučavao. — Bolje no što sam očekivao — primijetio je. — Treba mi piće. Pozivam vas da mi se pridružite, gospo, kako bismo nazdravili ovom sretnom događaju. — Podrugljivo se naklonio i ponudio joj ruku. Odjenuo se besprijekorno i raskošno u smaragdnozeleni i zlatni brokat, ali je Juliana zadrhtala od pomisli da bi ga trebala dotaknuti. Činilo se da se iz njega širi nekakva infekcija, iz njegovih uvučenih prsa i mršavih ramena, njegovih grozničavih očiju i sablasno zelenkasto-bijele puti. Poput nekog crva iz groba, pomislila je osjećajući mučninu. Nekog odvratnog, gmizavog stanovnika grobnica. Navodno je bolestan. Ali od čega boluje da je tako propao, da se čini kao da truli iznutra? Juliana je oklijevala i s gotovo mahnitom molbom pogledala Quentina, a potom vojvodu. — Rekao bih da bi nam svima dobro došlo nešto za okrepu — Quentin je rekao prije nego je Tarquin uspio reagirati. — Dođi, draga moja. — Uzeo je njezinu ruku, provukao je ispod

svoje i vikontesa Edgecombe je nakon svojeg vjenčanja izišla iz crkve držeći pod ruku bratića svojeg muža. On je polako pošao za njima, uzevši malo burmuta, a Tarquin je ušao u sakristiju sa svećenikom i odvjetnikom Copplethwaiteom kako bi riješio poslovnu stranu ceremonije. Juliana je vani duboko udahnula sparan zrak i primorala se da ponovno pogleda svojeg muža. Na jarkom je suncu njegova boja izgledala još gore. Zelenkasta je koža bila nategnuta preko njegove lubanje, ističući svaku kost i udubljenje. Izgledao je star kao Metuzalem i mlad kao sama Juliana. Odjednom se presamitio od silovitog napadaja kašlja, prsa su mu se nadimala, kapljice znoja izbile po čelu. Gledala je sa suosjećajnom užasnutošću dok je kašljao kao da će izbaciti pluća. — Zar ništa ne možemo učiniti? — pitala je Quentina koji je stajao kraj nje napeta i bijesna lica. — Ne — kratko je rekao. — Treba mu konjak. — Što mu je? — šapnula je. — Vojvoda je rekao da je bolestan... ali od čega boluje? — Nije ti rekao? — U Quentinovim je očima bljesnuo gnjev pa je izgledao baš kao njegov polubrat. — Što joj nisam rekao? — Tarquinov se glas začuo s crkvenih stuba iza njih. Pogledao je Luciena koji je još uvijek grčevito kašljao i sišao s posljednje stube. — Dijete ne zna od čega boluje njezin muž — oštro će Quentin. — Srami se, Tarquine! — Juliana neće imati nikakve veze s Lucienom, pa zašto je onda važno od čega on boluje? — rekao je Tarquin dok je vadio svoju burmuticu. — Tvoj muž boluje od sifilisa, mignonne. Ali obećavam ti da te neće taknuti ni malim prstom. Juliana je bez riječi zurila u vojvodu dok je on ležerno uzimao prstohvat burmuta, a potom je vratio kutijicu u džep i snažno udario Luciena po leđima. — Hajde, Edgecombe. Ubacit ćemo malo konjaka u tvoje grlo i bit ćeš sasvim dobro. Lucien se uspravio i rupčićem pokrio znojno lice. — Dovraga! — promuklo je izustio kad je došao do daha. — Mislio sam da više nikad neću disati. — Obrisao je nos i usta te vratio rupčić u džep. Tada se nacerio i pogledao svoju ženu. — Žao mi je zbog toga, draga moja. Nije baš osobito dobar prvi dojam što ga čovjek može ostaviti na svoju nevjestu, zar ne? — Ne — slabašno će Juliana. — Zar moramo i dalje ovako stajati na ulici? — S izrazom dubokog gnušanja dotaknula je svoju vjenčanu opremu. Kakve li travestije, biti ovako odjevena za tako dijaboličnu šaradu. — Moja kočija je ondje. — Tarquin ju je uzeo pod ruku i poveo je preko ulice do mjesta gdje je stajala lagana gradska kočija na čijim su se vratima kočili grbovi obitelji Redmayne. — Quentine, ideš li s nama natrag u Abermarle Street? Njegov je brat oklijevao, još uvijek bijesan. No kad ga je Juliana pogledala s nijemom molbom u očima, kratko je kimnuo i prešao ulicu. — Neće vam smetati ako ne pođem s vama? — Lucien je promolio glavu kroz otvoren prozor kočije. — Mislim da moram bez odgađanja utažiti žeđ. Ne mogu riskirati još jedan napadaj. Na uglu je krčma. — Zamahnuo je šeširom. — Samo izvoli — ljubazno će Tarquin. — Ali doći ću na svadbenu gozbu... za to možete računati na mene. — Nasmijavši se,

Lucien se udaljio prema krčmi Lamb & Flag na uglu. — Svadbenu gozbu? — Juliana je gnjevno pogledala dva muškarca koji su joj sjedili sučelice. — Kad će ova sprdnja završiti, milorde vojvodo? — Lucienova smisao za šalu — reče Tarquin. — Nisam ništa takvo planirao. Planirao sam odlazak u kazalište, a potom večeru u Ranelaghu. Ako bi time bila zadovoljna, Juliana. Želiš li poći s nama, Quentine? — Ako bi mi Juliana dopustila da vam se pridružim — reče njegov brat, još uvijek hladno. — No možda bi se radije povukla u vlastite odaje i ondje plakala. — O, ne vjerujem da je Juliana sklona takvoj melodrami — odgovori Tarquin. Nadao se da će joj njegove poticajne riječi pomoći da zadrži hrabrost. Instinktivno je znao da će joj kasnije biti mnogo teže ako se sad slomi. — Kako bi ti to mogao znati, milorde? — Juliana se skutrila u kutu i neprijateljskim očima zurila u vojvodino lice. — Pogađam — rekao je. — Dakle, nemoj se sad prepustiti zlovolji, dijete. Predlažem večer užitaka. Nećeš vidjeti Luciena — zapravo, sasvim je moguće da ga nećeš vidjeti sve dok se ne budeš morala pojaviti u visokom društvu. O, poslao sam obavijesti o vjenčanju u Morning Post i Times, pa možeš očekivati posjete već tijekom ovog tjedna. — Ali moj muž neće biti uza me, pretpostavljam? — O, takve stvari nisu za Luciena. No Quentin i ja ćemo biti ondje i pružati ti podršku. Nije li tako, dragi brate? — Naravno. — Quentin je shvatio da je sada duboko upleten u šaradu svojeg polubrata, bez obzira želi li to ili ne. Juliana ga je u to uvukla mnogo učinkovitije nego Tarquin. Juliana koja se ne može nositi s Tarquinom... ne može se nositi s Lucienom... kojoj će trebati njegovo prijateljstvo i zaštita. Oči su joj bile mutne dok je zurila kroz prozor, napetih usta, ruku čvrsto stisnutih u krilu. Tako je mlada. Tako ranjiva. Tako nedužna. Siroto dijete. Nije mogla ni sanjati da će se naći uhvaćena u tu mahnitu šaradu vojvode od Redmaynea. Tarquin je uvijek preferirao zakučaste putove do svojih ciljeva, a ovo je prepredeno i domišljato kao nikad ranije. Ali je krajnje neoprostivo to što je uključio nekoga nezaštićenog i neiskusnog kao što je Juliana. Iskosa je pogledao svojega polubrata koji je nepomično sjedio kraj njega. Tarquin se zavalio na sjedalu, prekrižio ruke i napola zatvorio oči. No Quentin je znao da netremice promatra Julianu. Tarquinova su se usta lagano izvila kao da nešto smatra zabavnim ili ugodnim. Quentin je iznenađeno osjetio da iz njegovog polubrata zrači neobična blagost. Uvijek je mogao proniknuti u Tarquinovo raspoloženje. Ta je vještina plod niza godina bliskosti, godina tijekom kojih je obožavao svojega polubrata i pokušavao ga oponašati. Više ga ne pokušava oponašati... više to ne želi. Quentin je našao vlastiti put, a to nije onaj što ga je izabrao njegov brat. No veza među njima jednako je jaka kao uvijek. Sad je Quentin zapanjeno osjećao nježnost u Tarquinu — toplinu dok je promatrao Julianu, toplinu koja je u suprotnosti s hladnim cinizmom njegovog ponašanja. Quentin je vratio pogled na Julianu, tako napetu i nepomičnu u bjelini vjenčane haljine, s velom zabačenim unatrag tako da je njezina kosa plamtjela u polumraku kočije. Ako ona na neki način djeluje na Tarquina, onda sve ovo neće završiti onako loše kako se Quentin boji.

Kočija je usporila i zaustavila se. Juliana se trgnula iz svojeg gorkog, gnjevnog razmišljanja. Pogledala je kroz prozor i prepoznala kuću u Albermarle Streetu. Kuću koja bi u doglednoj budućnosti trebala biti njezin dom. Ukoliko vojvodi uspije podariti željeno dijete, onda će to mnogo godina biti njezin dom. Lakaj je otvorio vrata. Tarquin je lagano skočio na tlo, ne obazirući se na stubu, i pružio ruku Juliani. — Dobro došla u svoj novi dom, ledi Edgecombe. Juliana je okrenula lice od njega kad je prihvatila ponuđenu ruku i sišla na tlo, a Quentin ju je slijedio. Njezin je gnjev gorio vrelo i duboko poput Zemljine jezgre. Kako ju je mogao udati za onu bijednu ruševinu od čovjeka ne rekavši joj istinu? On misli da je ona samo skupa roba koja nema pravo išta znati ili imati svoje mišljenje. Tražio je njezino povjerenje, ali kako bi ikad mogla vjerovati njezinoj riječi kad joj je tako nešto zatajio? Ali osvetit će se. Dragi Bože, itekako će se osvetiti. Ta joj je odlučnost omogućila da visoko uzdignute glave uđe u kuću, a dostojanstvo ju nije napustilo ni kad je petom zapela za prag i morala se uhvatiti za lakaja kako ne bi pala na koljena. Quentin je skočio naprijed i uhvatio je za lakat kako bi uspostavila ravnotežu. — Hvala — ukočeno je rekla, odmaknuvši se od Quentina i lakaja. — Juliana je sklona padanju i spoticanju — primijeti Tarquin. — U određenim okolnostima može stvoriti dojam tajfuna. — Kako galantno od tebe, milorde vojvodo — prasnula je, grubo povukavši veo s glave i bacivši ga prema stolu od palisandrovine prislonjenom uza zid. Promašila je i veo je u treperavom oblaku pao na mramorni pod. — Pa, nemojmo se svađati pred poslugom — mirno će Tarquin. — Pođi sa mnom pa ću ti pokazati tvoje odaje. — Uhvatio ju je za lakat i poveo prema stubištu. Quentin je ostao iza njih, podigao odbačeni veo i pažljivo ga stavio na stol, a potom se zaputio u knjižnicu i potražio bocu šerija. Juliana i vojvoda stigli su do vrha stubišta u obliku konjske potkove. — Kao što sam već spomenuo, mislio sam da bi jutarnju sobu možda željela koristiti kao vlastiti privatni salon — vojvoda reče s odlučnom vedrinom, pokazujući niz hodnik do vrata na prvom odmorištu što ih se Juliana sjećala. — Ondje ćeš moći u privatnosti primati vlastite prijatelje. Koje prijatelje? Juliana je odlučno zatvorila usta kako ne bi postavila zajedljivo pitanje. — Tvoja spavaća odaja i budoar nalaze se u prednjem dijelu kuće, na drugom katu. — Poveo ju je drugim stubištem na desnoj strani odmorišta. — Trebat će ti sobarica pa sam angažirao ženu s mojeg imanja. Udovica — njezin je muž bio jedan od mojih zakupaca, a umro je prije nekoliko mjeseci. Ona je dobra duša. Veoma ugledna. Siguran sam da ćete se slagati. Nije rekao da je zaključio da Juliana treba majčinsku dušu koja će o njoj skrbiti, a ne jednu od onih bahatih žena koje obično obavljaju poslove sobarica za dame iz visokog društva. Juliana je i dalje šutjela. Otvorio je dvokrilna vrata. — Tvoja spavaća odaja. Budoar je iza vrata na lijevoj strani. — Kretnjom ju je pozvao da ispred njega uđe u veliku, vedru odaju namještenu u bijelim i zlatnim tonovima. Ogroman krevet imao je baldahin od zlatnog damasta i pokrivač od vezenog batista. Delikatan

namještaj čine izrezbarene tanke noge i graciozno savijeni nasloni za ruke i leđa, udobna ležaljka i stolice presvučene su zlatno-bijelim brokatom. Zrak je mirisao po žutim i bijelim ružama složenim u vazama. Julianina su stopala utonula u mekani krem sag s uzorkom zlatnog cvijeća. — O, kako elegantna soba! — Njezin je ogorčeni gnjev nestao dok je oduševljeno gledala naokolo. Nije uspijevala potisnuti nesvjesnu usporedbu ovog utjelovljenja bogatstva i dobrog ukusa s ružnim, glomaznim, izgrebenim i trošnim namještajem u kući sir Johna Ridgea. Tarquin se zadovoljno nasmiješio, a zatim se neodređeno pitao zašto mu toliko znači odobravanje ovog curetka. Juliana je doskakutala do vrata budoara i on je čuo njezine ushićene uzvike dok je istraživala malenu intimnu prostoriju. — Kako je lijepo. — Blistavih se očiju vratila u spavaću odaju. — Nikad nisam očekivala da ču boraviti u tako otmjenom okruženju — povjerila mu je. — Ti ćeš ga ukrašavati, draga moja — reče Tarquin, a nesvjesni je smiješak još uvijek lebdio na njegovim usnama dok je gledao njezino spontano zadovoljstvo. — O, rekla bih da će za deset minuta cijela odaja izgledati kao da ju je poharao tajfun — odbrusila je. Tarquin je pružio ruke prema njoj. — Hajde, sklopimo primirje. Nisam te želio uvrijediti. Zapravo, veoma mi se sviđa tvoja... nespretnost. Juliana ga je s nevjericom promatrala. — Ne shvaćam kako bi se ikome mogla sviđati takva nespretnost. — U tebi ima nečeg izrazito privlačnog, Juliana. Bez obzira stojiš li na glavi ili na petama. — Njegov je glas odjednom postao milovanje, a krajnje senzualan smiješak slao je neodoljiv poziv. Juliana je koraknula prema njemu jer su je bistre sive oči nezaustavljivo vukle naprijed. Uhvatio ju ju za ramena i zagledao se u njezino lice. — Ima tako mnogo ugodnijih stvari što ih možemo raditi, slatka moja, nego svađati se. Željela mu je reći da je prevarantski kurvin sin. Željela ga je psovati, prokleti njegovu kuću. No samo je stajala i gledala ga, gubeći se u njegovim očima dok je čekala da svojim lijepim ustima uzme njezina. Kad je to učinio, prepustila se uz tihi zvuk slatkog zadovoljstva, rastvorivši usne za njega, pohlepno mu gurajući vlastiti jezik duboko u usta, udišući miris njegove kože, uvlačeći prste u njegovu kosu, povukavši njegovo lice do svojega kao da ga se ne može nasititi. Poveo ju je unatrag do kreveta i ona se srušila u masi djevičanske bjeline. Njegovo je lice lebdjelo nad njezinim, ali se više nije smiješilo, već je izražavalo duboku praiskonsku glad koja je izazvala reakciju u njezinu trbuhu. Podigao je njezine skute i podsuknje, ignorirajući nezgrapnu prepreku obruča. Slobodnom je rukom otkopčao svoje hlače, a potom ju je zavukao ispod njezine stražnjice tako da ju je podigao i uronio u nju. Juliana je dahnula na tako naglu penetraciju, ali ga je njezino tijelo radosno dočekalo, njezini su se bokovi sami od sebe pomicali, mišići stražnjice stezali su se na njegovom toplom dlanu. Oslanjao se na jednu ruku dok se ritmički i silovito pomicao u njoj. Njezin se trbuh stezao pri svakom pokretu, spirala je postajala sve napetija dok nije kriknula i valovi užitka širili su se njezinim tijelom. Zabacio je glavu, na vratu su mu iskočile žile, zatvorio je oči.

Tada je na neobičan način izgovorio njezino ime, a njegovo se sjeme izlijevalo u nju sa svakim pulsirajućim trzajem njegova tijela, a kad je pomislila da više ne može podnijeti, val predivne radosti zahvatio je svaku stanicu njezina tijela. — Tako čarobno — promrmljao je Tarquin kad se sagnuo i poljubio oblinu njezine dojke iznad dekoltea. Juliana je ležala ispod njega, nesposobna pomaknuti se ili govoriti dok joj srce nije . malo usporilo. S naporom je podigla ruku i dotaknula mu lice, a potom joj je ruka nemoćno pala natrag na pokrivač. — Negdje sam se izgubila — promrmljala je. Tarquin se nježno izvukao iz njezina tijela. — Predivan krajolik za istraživanje. — O, da — složila se Juliana, slabašno gurajući svoje neuredne skute. — I čak se ne treba niti razodjenuti za to putovanje — dodala je uz vragolast smijeh, odjednom puna života. Sjela je. — Gdje su odaje mojeg muža? — Na drugoj strani kuće, sa stražnje strane. — Vojvoda je ustao i zakopčao hlače, promatrajući je s upitnim mrštenjem. Kliznula je s kreveta i spustila skute. — A gdje su tvoje odaje, milorde? — Odmah kraj tvojih. — Kako prikladno — primijeti Juliana i počne vaditi ukosnice iz kose. — Dopusti da ti pokažem koliko je prikladno. — Okrenuo se prema ormaru na drugoj strani sobe. — Dođi pogledati. Juliana je još uvijek vadila ukosnice iz kose kad je znatiželjno pošla za njim. Otvorio je vrata, a ona je zapanjeno uzdahnula pri pogledu na raskošnu masu svile, satena i tafta koja je ondje visjela. — Što je to? — Rekao sam ti da sam se bavio tvojom garderobom — podsjetio ju je. — Ali to nije ono što ti sad želim pokazati. — Gurnuo je odjevne predmete u siranu i koraknuo unatrag da Juliana može vidjeti unutrašnjost. Ugledala je vrata na stražnjoj strani ormara. — Otvori ih — rekao je, uživajući u njezinoj zbunjenosti. Juliana ga je poslušala. Uska su se vrata otvorila prema drugoj spavaćoj sobi koja nije bila nimalo slična njezinoj. Umjesto elegantne, ženstvene odaje vidjela je tamno drvo i tapiserije, čvrst namještaj od hrastovine i ulašten pod. — O — izustila je. — Prikladno, ne čini ti se? — Oči su mu blistale. — Veoma. — Juliana je koraknula unatrag i rastresla kosu iz pletenice. — Jesi li ih dao posebno ugraditi? Odmahnuo je glavom. — Ne, ugradio ih je treći vojvoda za kojeg se priča da je volio izvoditi trikove na račun svoje vojvotkinje. Prema pričama, nije bio ugodan čovjek. No vjerujem da ćemo ih mi bolje iskoristiti. — Da. — Juliana je opet počela osjećati omaglicu. — Zar svi znaju za postojanje tih vrata... vikont, primjerice? — Ne. Za njih zna veoma malo osoba. Jamčim da Lucien nije jedan od njih. Ovu kuću ne poznaje dobro. — Lord Quentin?

— Da, on zna, naravno. — Baš kao što zna sve o ovoj šaradi? — Provukla je prste kroz kosu, nastojeći je razmrsiti. — Da. — Što on o tome misli? — Uopće ne odobrava — bez uvijanja će Tarquin. — Ali predomislit će se. Uvijek je tako. — Opet se okrenuo prema ormaru. — Hoćemo li izabrati haljinu koja je dovoljno prikladna da je ledi Edgecombe odjene za kazalište i odlazak u Ranelagh? Zašto ne? Ovaj je čovjek lavina koja se kotrlja preko svih prepreka, nezaustavljiva. Premda ju je ta spoznaja zbunjivala, shvatila je da ga zasad ne želi zaustaviti.

11. poglavlje

eorge Ridge sredinom poslijepodneva iziđe iz Cross Keys Bagnia osjećajući se kao pripadnik otmjenih krugova. Okrene se na peti, uživajući u šuštali ju novog kaputa od purpurnog brokata sa širokim skutima. Važno je spustio ruku na držak mača dok je gledao duž Little Russell Streeta, razmišljajući hoće li poći jesti u Black Lion Chop-House ili se vratiti u Gardener’s Arms kako bi vidio jesu li njegovi oglasi dali rezultata. Zajednički stol u Gardener’s Armsu nudi razuman obrok, a ostali koji ondje jedu obično mnogo piju, vode prostačke razgovore i izvaljuju lascivne šale. Georgeu to općenito sasvim odgovara, ali je sinoć, kad je stol nakon jela raščišćen i pripremljen za kockanje, otkrio da su svi ti ljudi okorjeli kockari. Dok su naokolo kružile boce porta i prostorija se zagrijavala, George je postajao sve glasniji, veseliji i sve manje oprezan, raspoloženo je gledao kockice i bacao gvineje preko stola s bezbrižnošću koja ga je kasnije šokirala. Još nije skupio dovoljno hrabrosti da izračuna koliko je izgubio. Njegov bi otac pomahnitao da zna. No s druge strane, sir John je bio stari čistunac, osim kad je riječ o njegovoj sklonosti mladim ženama, i bio je veoma oprezan sa svojim imetkom. George nikad ranije nije bio u Londonu. Njegov je otac London smatrao mjestom za raspikuće i lijenčine, nastanjenim lakim ženama i muškarcima koji će ti za sitniš prerezati grlo. George je tog poslijepodneva u kupalištu uživao u lakim ženama. Tri. Tri veoma skupe žene. Džepovi su mu se poprilično ispraznili otkako je tog jutra izišao iz Gardener’s Armsa. No vrijedilo je svake gvineje. Zaključio je da je uobičajeno da londonske kurve piju šampanjac. Jabukovača je sasvim u redu za seosku djevojčuru širokih bokova i rumenih obraza koju se može povaliti u štaglju ili iza stoga sijena, ali našminkane žene u košuljama od finog batista, s čistom posteljinom na svojim krevetima, očito imaju veća očekivanja. No slijedom toga, osjećao se krivim zbog spoznaje da je u dvadeset četiri sata zacijelo potrošio onoliko koliko je godišnje potrebno za kovača. Ako se vrati u Gardener’s Arms, sigurno će ga kasnije uvući u kockanje. Skromna večera u Black Lionu i kasnije odlazak u kazalište definitivno bi večeras bili mudriji izbor. Budući da je Theatre Royal samo nekoliko koraka dalje od jeftinog restorana, stići će onamo prije nego se u pet sati otvore vrata pa će zauzeti pristojno mjesto u parteru. S ponosom je proučavao srebrnu čipku na svojem novom trorogom šeširu prije nego ga je oprezno stavio na glavu, pazeći da ne poremeti kovrče svoje perike. Dlanom je lupkao po dršku mača i bahato gledao naokolo, kao da će nekome uskoro dobaciti izazov. Neki neuredni džentlmen s otrcanom perikom žurno je prešao na drugu stranu ulice kad je ugledao Georgea koji se tako ratoborno držao. London je pun agresivnih mladih pripadnika otmjenih krugova koji smatraju da je veoma zabavno maltretirati ranjive prolaznike.

George ga je bahato pogledao i uklonio trunak burmuta s rukava. Na selu nije nosio mač, ali je odmah shvatio da je u gradu to obilježje džentlmena. Svoje je sadašnje oružje kupio kod oružara u Ebury Streetu nakon što ga je taj obrtnik uvjerio da mač nije samo ukras — da će u rukama iskusnog mačevaoca, kakav Njegova Milost sigurno jest, biti smrtonosno oružje i moćna zaštita. George je zadovoljno kimnuo i zaputio se prema Black Lionu. Nakon što je upoznao londonske užitke, odlučio je da će svake godine provoditi nekoliko tjedana u gradu — zimi, naravno, kad imanje treba manje pozornosti. Juliana će mu biti više nego zadovoljavajuća družica. Odrasla je u kući jednog džentlmena, obrazovana je u svim područjima nužnim za jednu damu. Zna se ponašati u najboljem društvu... bolje nego on sam, morao je priznati George. On je sin svojeg oca. Sin neotesanog, slabo obrazovanog zemljoposjednika kojeg su više zanimali njegovi usjevi i šume, njegov lov, njegovi obroci i boca nego knjige ili glazba, ili uljudni razgovori. No Juliana je dama. Ali gdje je ona, za ime svijeta? Georgeovo zadovoljstvo i uživanje u danu odjednom su isparili. Sasvim je u redu stvarati takve sretne planove, ali to su kule u zraku ako nema djevojke od krvi i mesa koja bi ih učinila stvarnima. Mora je dobiti za svoju ženu. Želi je u svojem krevetu. Želi vidjeti kako iz njezinih očiju nestaju superiornost i prezir kad ga bude priznala kao svojeg muža i gospodara. Juliana s očima koje mogu biti hladne i zelene poput najdubljeg oceana. Juliana s punim ustima koje se mogu izviti u posprdan smiješak koji ponizuje muškarca. Juliana s onim uskomešanim šumskim požarom od kose i dugim udovima, te s punim, ponosno uzdignutim dojkama. Imat će tu Julianu, poslušnu i krotku u svojoj kući i u svojem krevetu. Ili će gledati kako je spaljuju na lomači. George skrene u Black Lion i naruči bocu burgunca. Naći će je, makar za to morao platiti sto gvineja.

Juliana je drukčije raspoložena, mislio je Quentin kad su njih troje sjeli za večeru. U dvjema prijašnjim prilikama kad je bio u njezinu društvu, bila je vidljivo uzrujana, a jutros još i ogorčeno gnjevna. No sad su njezine oči blistavi dragulji, a njezina blijeda koža posjeduje sjaj koji kao da dopire iznutra. Vedra je i živahna, spremna na smijeh i duhovite dosjetke koje ukazuju na pronicav um. Tarquinu je dobacivala vragolaste izazove, a katkad i hitre poglede koji su uvijek uspijevali nasmiješiti vojvodu. Quentin nije čistunac niti su mu žene nepoznate, bez obzira na njegovo zvanje. Nije trebao biti genije da zaključi da je ledi Edgecombe tog poslijepodneva uživala u krevetu. Popustljivo raspoloženje njegovog brata i jasno vidljivo milovanje njegovih očiju kad bi počivale na Juliani pokazivalo je da se vojvoda od Redmaynea i žena njegovog bratića dobro

slažu u spavaćoj odaji, bez obzira koliko nesuglasica imaju u nekim drugim stvarima. Quentin bi vjerojatno trebao pokazati neodobravanje. Ali on nije licemjer. Dao je svoju podršku Tarquinovoj sramotnoj spletki — istina, nevoljko, ali ipak je dio toga. Ako Juliana uživa u vođenju ljubavi s vojvodom, onda se može reći da je barem u tom aspektu cijele šarade nitko ni na što ne primorava. Juliana nije bila sigurna je li njezin osjećaj omamljujućeg uživanja u ovoj večeri posljedica poslijepodneva ili ima veze s novim položajem u kojem se našla. Kao jedina žena za stolom nalazi se u središtu pozornosti. U Forsett Towersu bio joj je dodijeljen skučen ugao stola, naloženo joj je da šuti ukoliko joj se netko ne obrati, te je stoga trpjela beskonačne večere na kojima je provodila najdosadnije sate svojeg života. Svaki put kad je za ovim stolom otvorila usta i nešto rekla, vojvoda i njegov brat obraćali su joj pomnu i laskavu pozornost. — Koju ćemo predstavu gledati? — Posegnula je za svojom vinskom čašom. Lakaj je hitro priskočio kako bi uhvatio kaskadu pribora za jelo što ju je pokrenuo njezin širok rukav. — Garricka kao Macbetha — odgovorio je Tarquin, nasmiješivši se kad je posramljeno pogledala nestašne volane rukava. — Sigurno će biti i neka farsa — reče Quentin. — Budući da je Garrick imenovao Thomasa Arnea za glazbenog direktora, možemo biti sigurni da će tijekom glazbenih međuigri biti živahne zabave. — Nikad nisam bila na predstavi. — Juliana je držala rukav daleko od stola kad je posegnula za košaricom slastica. — Kod kuće su o Božiću dolazili pantomimičari, a katkad i tijekom sajma, ali nikad nije bilo prave kazališne predstave. — Nadam se da ćeš uživati. — Tarquin se čudio kako očaravajućim smatra njezino entuzijastično čavrljanje i spontani smijeh. Ovo je Juliana koju je dosad samo letimice vidio. Također ima zdrav apetit. Ili joj nitko nije rekao da se smatra kako bi jedna dama u javnosti trebala prikriti svoj entuzijazam za stolom, ili je to jednostavno odlučila ignorirati. Vjerojatno ovo drugo, pomislio je i nasmiješio se u sebi. Njezin je razgovor istodobno zabavan i inteligentan. Očito je da njezini skrbnici nisu zanemarili njezino obrazovanje, bez obzira koliko su se trudili potisnuti njezinu osobnost. — Imam li mrlju na nosu, milorde vojvodo? — upita Juliana i vrhom prsta obriše nos. — Ne vidim je. — Činilo se da me gledaš s posebnom pozornošću — rekla je. — Bila sam sigurna da nešto nije u redu s mojim izgledom. — Sve je u redu koliko ja vidim. — Odgurnuo je stolicu. — Ako si završila, draga moja, predlažem da pođemo popiti čaj u sobi za primanje. — O, da. — Juliana je porumenjela i skočila na noge, a stolica je otklizala preko ulaštenog poda. — Trebala sam se sjetiti, ispričavam se. Ostavit ću vas uz vaš porto. — Nema potrebe — reče Tarquin i zaustavi stolicu kako bi je mogla s lakoćom zaobići. — Quentin i ja ne volimo se predugo zadržavati za stolom. Nije li tako, brate? — Apsolutno — složio se Quentin. — Ne vidim zašto bi Juliana trebala sama sjediti u sobi za primanje dok se mi opijamo portom. — Lucien bi, naravno, imao drukčiji stav — primijeti Tarquin. Juliana ga je brzo pogledala preko ramena, ali lice mu je bilo bezizražajno kao i glas.

Koliko bi nazočnost njezina muža promijenila ugođaj? Znatno, zaključila je. No nije dopustila da joj takve misli poremete zadovoljstvo tom večeri. Upala je u ovu situaciju pa može uživati u njezinim dobrobitima. Vojvodinom gradskom kočijom odvezli su se u Covent Garden, a Juliana je gledala kroz prozor, zaintrigirana noćnim životom Londona. Sad je prvi put izišla uvečer otkako je sišla s kočije kod Bella, a kad su skrenuli u Covent Garden, vidjela je da se veoma razlikuje u odnosu na dnevne prizore. Nestali su ulični trgovci i kola s robom, štandovi su se zatvorili. Središte Gardena sad je puno žena u pratnji lakaja koje su tražile mušterije, te dječaka koji su jurcali kroz mnoštvo i izvikivali kakve se užitke može naći u specijaliziranim bordelima koji rade pod krinkom kavana ili slastičarnica. Ispod stupova Piazze šetali su otmjeni ljudi i promatrali prizor dok su hodali prema Theatre Royalu čija su vrata bila otvorena. Bilo je malo prije šest i gužvu na vratima činila je masa ljudi koji su se hrvali i svađali kako bi se progurali unutra i našli slobodno mjesto. Juliana je sumnjičavo promatrala gužvu i pitala se kako će onuda proći sa svojim širokim obručem. Sigurno će nešto poderati. — Zar predstava ne počinje u šest? — Počinje. — Tarquin joj je pomogao da siđe na kamene ploče ispred kazališta. — Ali ako nemamo sjedala... — Imamo, draga moja — s osmijehom ju je umirio Quentin. — Tarquinov je lakaj došao u četiri i osigurao nam ložu. Znači tako se snalaze privilegirani. Juliana uzdigne obrvu i zaključi da joj se sviđa biti među njima. Hodala je između vojvode i lorda Quentina dok su se približavali gužvi na vratima. Ne bi znala reći kako se to dogodilo, ali kroz mnoštvo se stvorila staza i ona se odjednom našla u kazalištu. Haljina joj je ostala u jednom komadu, ništa se nije poderalo, obje su joj cipele i dalje bile na nogama, a njezin se obruč ponašao besprijekorno. Imala je neodređen dojam da su njezini pratitelji tu i tamo dotaknuli nečije rame, tihim glasovima izgovorili nekoliko riječi, odmaknuli ustranu nečije tijelo. Bez obzira kako su to izveli, oni su se našli unutra. Orkestar je svirao, ali se jedva čuo povrh žamora i brbljanja dok su se ljudi kretali između sjedala, zastajkujući kako bi popričali s prijateljima ili dovikivali preko glava da bi privukli pozornost nekoga u drugom dijelu gledališta. Glasniji od svega toga bili su prodorni i imperativni povici prodavača naranči. — Ovuda. — Julianu su vješto odveli do lože iznad pozornice gdje je stajao i klanjao se lakaj u livreji obitelji Redmayne. Tarquin nije puštao Julianin lakat sve dok se nije smjestila na stolicu u prednjem dijelu lože. — Sad ćeš biti sigurna ako ne pokušaš istraživati — rekao je i sjeo kraj nje. — Neće mi nedostajati zabave. — Juliana se nagnula preko ruba lože. — Ako je predstava upola zanimljiva kao mnoštvo, bit ću veoma zadovoljna. Zašto imaju one željezne šiljke duž pozornice? — Kako bi spriječili publiku da skoči na pozornicu. — Tarquin se nasmiješio njezinom ushićenom izrazu lica. — Vidiš li one prilično kršne ljude straga? Oni su ondje iz istog razloga. Juliana se nasmijala. — Tako mi je drago što sam došla u London. — Tada je

porumenjela i sjenka je preletjela njezinim licem. — Inače bih bila u drukčijim okolnostima. Quentin joj je suosjećajno dotaknuo rame. Tarquin je odlučio ignorirati primjedbu. Uslijedio je trenutak neugodne tišine, a tada je orkestar izveo zapovjednički tuš. Zavjesa se podigla i na pozornicu je izišao David Garrick kako bi izgovorio prolog za večernju zabavu. Juliana je opčinjeno slušala kad je predstava započela. Publika je nastavila sa svojim žamorom, cijelo vrijeme brbljajući i tračajući, ali Juliana nije bila svjesna ničega osim pozornice. Uopće joj se nije činilo čudnim što se Macbetha igra u suvremenoj odjeći, a Garrick u glavnoj ulozi bio je odjeven u svečanu odoru hanoverskog časnika. Po završetku prvog čina opustila se na stolici i zadovoljno uzdahnula. — Kako čarobno. Sasvim je drukčije slušati riječi umjesto čitati, čak i glasno. — Drago mi je da ti se sviđa, mignonne. — Tarquin ustane. — Ako biste me na trenutak ispričali, moram nekoga posjetiti. — Udaljio se, a Juliana je vratila svoju pozornost na mnoštvo. Neka je prepirka u prvom redu postala gadna i jedan je čovjek zaprijetio da će izvući mač. Netko je šaljivim glasom nešto doviknuo i bacio šaku narančine kore na dva protivnika. Uslijedio je smijeh i trenutak napetosti kao da je nestao. Juliana je pogledala preko partera u lože na suprotnoj strani. Vidjela je vojvodu točno sučelice kako stoji iza stolice jedne žene odjevene u tamno-sivo, gotovo crno, s bijelom maramom oko vrata i kosom stegnutom ispod bijele kape. Gledala je Tarquina dok joj je nešto govorio. — S kim to vojvoda razgovara? Quentin nije podigao pogled s mnoštva. — Zacijelo s ledi Lydiom Melton. Sa svojom zaručnicom. — Bilo je nečeg lažnog u njegovom namješteno nehajnom tonu, ali je ta obavijest previše zapanjila Julianu da bi o tome razmišljala. — Njegova zaručnica? — Ne bi uspjela izbaciti malodušnost iz glasa čak ni da je pokušala. — On se treba oženiti? — Zar ti to nije rekao? — Quentin još uvijek nije pogledao ni nju ni ženu o kojoj su razgovarali. — Ne... čini se da ima mnogo toga što mi nije rekao. — Posve je nestalo njezino uživanje u večeri, a vratila se gorčina jutra. — Vjerujem da je mislio kako njegove zaruke nisu relevantne za tebe... za bilo koga — blago je dodao. — Da, nisu relevantne — kiselo je rekla. — Zašto bi to meni bilo važno? — Pa, to se neće tako skoro dogoditi — bezizražajnim glasom reče Quentin. — Vjenčanje se trebalo održati prije dva mjeseca, ali umro je Lydiin djed i cijela je obitelj u koroti. To će trajati pune dvije godine. — Zašto je onda na predstavi? — oporo će Juliana. — To nije baš u skladu s dubokim žalovanjem. — Ovo je ipak Macbeth — istakne Quentin. — Otići će prije farse. — Meni se to čini veoma licemjernim. — Juliana je škiljila preko partera, nastojeći bolje vidjeti ledi Lydiu Melton. Bilo je teško steći dojam u treperavoj svjetlosti baklji koje osvjetljavaju pozornicu i parter. — Koliko ima godina? — Dvadeset osam.

— Već je usidjelica — ustvrdi Juliana. — Ne bi trebala osuđivati kad ne znaš sve činjenice — oštro će Quentin. — Lydia i Tarquin zaručeni su od kolijevke, ali je smrt Tarquinove majke prije tri godine odgodila vjenčanje. Sad je umro Lydiin djed i opet je došlo do odgode. — O. Nisam željela biti zlobna. — Juliana mu je uputila skrušen smiješak. — Samo sam iznenađena. Quentinov se izraz lica ublažio. — Da, mogu zamisliti. Juliana je zurila na suprotnu stranu i odjednom opazila da dama gleda ravno u nju. Bilo je jasno da je sama Juliana tema razgovora kad je Tarquin podigao ruku na pozdrav, a ledi Lydia se lagano naklonila. Juliana je odgovorila na isti način. — Pitam se što govore o meni. — Tarquin zacijelo objašnjava da si Lucienova supruga — reče Quentin. — Meltoni su se sigurno pitali što on i ja radimo u loži s nepoznatom damom. — Ali zar im se neće činiti čudnim to da vikont nije s nama tako brzo nakon vjenčanja? — Ne — kratko će Quentin, bez dodatnih objašnjenja. Orkestar je započeo još jedan tuš upozorenja, a Tarquin je izišao iz lože Meltonovih. Nekoliko minuta kasnije već je bio kraj Juliane. — Nisi mi rekao da si zaručen — optužujućim je tonom šapnula kad je počeo drugi čin. — To nije osobito važno — odgovorio je. — Sad budi tiho i slušaj. Juliani je bilo teško koncentrirati se na ostatak predstave. Pitala se kad joj je Tarquin namjeravao reći za svoju zaručnicu. Pitala se što će biti s njihovim dogovorom kad se pojavi nova vojvotkinja. Zacijelo će ljubavnica i njezino dijete biti smješteni u jednom krilu kuće, a vojvotkinja i njezina djeca u drugom dok će vojvoda po želji posjećivati jednu i drugu obitelj. Možda njezine sadašnje dražesne odaje po pravu pripadaju vojvodinoj ženi. Sigurno je tako s obzirom na to kako su blizu njemu, da i ne spominje skrivena vrata. Stoga će se zacijelo morati odande iseliti kad onamo dođe nova vojvotkinja. Juliana je rastvorila i sklopila svoju lepezu tako silovitim pokretima da je puknuo jedan od tankih štapića. Oba njezina pratitelja iznenađeno su pogledala ustranu. Vojvoda je spustio ruku na njezine koje su i dalje grubo rukovale lepezom što ju je sada držala u krilu. Okrenula se i pogledala ga s takvim bijesom da je gotovo osjetio kako ga prži plamen iz njezinih očiju. Jedno se može reći za Julianu, potišteno je pomislio: čovjek uvijek zna na čemu je. Tako je puna strasti svake vrste da nije sposobna prikriti svoje emocije. — Ako se želiš svađati, odgodimo to za kasnije šapnuo je. — Nećemo to raditi usred krcatog kazališta. Molim te, Juliana. Juliana je vratila pogled na pozornicu, ali su joj usta ostala napeta, čeljust stisnuta, a leđa ukočena kao da se u njima nalazi čelična šipka. Tarquin je razmijenio pogled sa svojim bratom, ali nije naišao na razumijevanje. Meltoni su, kao što je Quentin predvidio, otišli prije farse. Izišli su tako diskretno da to Juliana nije niti opazila. Pogledala je prema loži kad su upalili baklje kako bi osvijetlili parter i vidjela da je prazna. Tarquin se nagnuo iz lože i pozvao prodavačicu naranči. Prišla je s drskim osmijehom i dobacila mu dvije naranče. Spretno ih je uhvatio i bacio joj kovanicu od šest penija. Nasmiješila se i napravila kniks, a potom je gurnula novčić između bujnih dojki koje su se

nadimale iznad izreza haljine čiji u skuti učvršćeni tako da su joj se vidjeli gležnjevi i listovi. — Želite doći i uzeti ga natrag, gospodine? — doviknula je i lascivno namignula. — Bez korištenja ruku. Ako ga udvostručite, tko zna gdje bi to završilo. Tarquin je nasmijano odbio poziv. Iz džepa na prsluku izvadio je maleni nož i počeo guliti naranču. Odvojio je krišku i primaknuo je Julianinim usnama. — Otvori usta, draga moja. — Nisam raspoložena za igre. — Čvrsto je stisnula usne. No prstima je uzela krišku naranče i zahvalila mu s formalnom uljudnošću. Tarquin joj je bez daljnjih riječi pružio ostatak naranče, ogulio drugu i podijelio je s Quentinom koji je došao do zaključka da Juliana možda ipak nije onakva žrtva kakvom je on smatra. Njezino oduševljenje farsom bilo je tako zarazno da se izgubila sva prijašnja napetost. Tarquin i Quentin inače ne bi ostali na toj jeftinoj komediji koja je izazivala histeričan smijeh mnoštva u parteru, ali Juliana je bila tako opčinjena, od srca se smijala raskalašenim primjedbama, pa su se opustili i jednostavno uživali u njezinom uživanju. Kad se zastor spustio, vrhom je prsta obrisala suze smijeha. — Nisam se toliko smijala otkako sam na sajmu u Winchesteru gledala lutkarsku predstavu Punch i Judy. George Ridge je također silno uživao u večeri. Farsa mu se daleko više svidjela od dugotrajnih sumornih govora tragedije, premda ga je impresioniralo mačevanje koje se činilo veoma realističnim. Ledi Macbeth je kapala kokošju krv, a duh Banquoa bio je grozno unakažen. Izišao je iz partera prepustivši se masi. Na vratima se mnogo ljudi okupilo oko našminkane vlasnice javne kuće i njezinih kurvi. Cjenkali su se za žene, a oštrim očima vlasnice ništa nije promaknulo dok je prodavala svoje cure. George je oklijevao jer mu se svidjela cura smionih očiju u jarko žutoj haljini. Tada je vlasnica viknula: — Deset gvineja za džentlmena u prugastom prsluku — i gurnula djevojku u ruke čovjeka kojeg je opisala, a on joj je spremno pružio deset gvineja što ih je žena ubacila u kožnu kesu obješenu o struk. George je zaključio da je za taj dan potrošio dovoljno novca na žene. Vratit će se u Gardener’s Arms i ondje večerati, a zatim će možda nekoliko puta baciti kockice. Odredit će si strogi limit pa mu neće prijetiti opasnost da upadne u dugove. Progurao se iz zagušljive vrućine kazališta i vani duboko udahnuo svježiji zrak. Činilo se da se navikava na londonski smrad jer mu sad već mnogo manje smeta. Razmišljao je hoće li uzeti nosiljku natrag do Cheapsidea ili uštedjeti i prošetati kad je večer ovako lijepa, a tada ju je ugledao. Zurio je, nesposoban vjerovati vlastitim očima, a srce mu je nepravilno lupalo. Juliana se nalazila na drugoj strani ulice, okrenuta prema njemu. Živahno je razgovarala sa svoja dva pratioca, muškarcima zbog čije se odjeće George odmah osjetio otrcanim i seoskim. Nije važno što je odijelo naručio kod krojača u Bond Streetu. U usporedbi s dvojicom muškaraca uz Julianu, jednako je tako mogao nositi radničku odjeću i vile. I Juliana. Nikad ju nije vidio takvu. Zapravo, da nije njezine kose, izraza lica i putenog tijela za kojim već tjednima žudi, mislio bi da ga je zavarala njegova opsjednutost. Odjevena je jednako otmjeno kao i bilo koja dama u koju je blenuo dok je ulazila u St. James’s Palace ili

šetala Hyde Parkom. U njezinoj je odjeći i načinu na koji ju je nosila ponovno vidio onaj neodrediv dojam mode i kvalitete koji je Georgea Ridgea smještao na farmu. Shvatio je da bi ledi Forsett pozelenjela od zavisti kad bi svoju nekadašnju štićenicu vidjela u tako otmjenom izdanju. Iako širok obruč i šokantno dubok dekolte njezine haljine od svijetloljubičaste svile. Povukao se unatrag u sjenke kako ga ne bi vidjela ako slučajno pogleda na drugu stranu ulice. Zatim je stajao i nastavio zuriti u njih troje. Koji su ti ljudi s njom? Zar je postala kurva? Samo mu je to objašnjenje padalo na pamet — da je nekako u danima otkako je stigla u London, sama i bez prijatelja, uspjela zgrabiti bogatog zaštitnika s dobrim vezama. Ili možda dvojicu. Smijala se i razgovarala sa svojim pratiteljima tako ležerno i neformalno da je to stvaralo dojam dugotrajnog poznanstva ili određenog stupnja intimnosti. To se objašnjenje Georgeu činilo sasvim razumnim. Nesvjesno je oblizao usne, zamišljajući kako bi život kurve promijenio arogantnu i neiskusnu djevojku sa sela koju je poznavao. Ali kako bi reagirala na mogućnost da se vrati u Hampshire kao žena sir Georgea Ridgea nakon što je upoznala užitke pomodnog Londona? Kočija se zaustavila na drugoj strani ulice i sakrila ih od njegova pogleda. Izjurio je iz sjenki na vrijeme da vidi kako jedan od muškaraca pomaže Juliani da se popne u kočiju. Oba su muškarca ušla za njom i vrata su se zatvorila. George je zurio u vojvodsku krunu na vratima. Nije uspio pročitati geslo na latinskom ili identificirati grb, ali je znao da kočija pripada jednom vojvodi. Činilo se da Juliana visoko leti. Možda previsoko za jednostavnog zemljoposjednika sa sela, bez obzira koliko je bogat. Progurao se do fijakera koji se zaustavio kraj skupine pijanih muškaraca koji su se prepirali o tome gdje bi trebali nastaviti večer. George se grubo progurao između njih i ušao u fijaker prije nego su shvatili što se zbiva. — Slijedite onu kočiju. Crno-žutu — George je viknuo kočijašu dok je udarao po stropu drškom mača. Fijaker je uz trzaj krenuo naprijed, a njegovi su se nesuđeni putnici okrenuli i počeli bijesno vikati. Pokušali su ga preko volje slijediti, a jedan se čak objesio za prozorsko remenje i proklinjao Georgea kao podlog lopova, ali je nakon nekoliko metara pao u jarak. George se zabrinuto naginjao kroz prozor, nastojeći zadržati na vidiku crno-žutu kočiju kad su skrenuli iza ugla. Činilo se da kočijaš uživa u lovu jer se fijaker u zavoju nagnuo na dva kotača lako da je George pao unatrag na ispucale i prljave kožne naslone. Opsovao je i uspravio se, a zatim se ponovno nagnuo kroz prozor. — Evo nas, gazda. Ranelagh Gardens — viknuo je kočijaš odozgo i zaustavio se ispred kapije od kovanog željeza. — Želite da pođem unutra za njima? — Ne, poći ću pješice. — George je iskočio van, platio kočijašu i žurno ušao u vrtove, plativši ulaznicu prije nego se zaputio prema okrugloj građevini gdje je pretpostavljao da će ih naći. Ostatak je večeri slijedio Julianu, neprestano pazeći da ga ona ne primijeti. Gledao je kako večera u jednom odjeljku, slušajući orkestar koji je svirao u sredini. Bila je živahna, ali nije vidio nikakav znak da je u fizičkoj vezi sa svoja dva pratitelja. Ako je ondje kao njihova kurva, zacijelo bi vidio prste ondje gdje ne bi trebali biti, poljubac ili dva, svakako očijukanje. Ipak, bez obzira na njezinu elegantnu haljinu, njih troje podsjećali su na popustljive ujake koji su izveli svoju mladu nećakinju.

Posve zbunjen, slijedio ih je van iz vrta baš kad je počelo svanjivati. Drugim je fijakerom slijedio crno-žutu kočiju, a kad se vojvodska kočija zaustavila ispred kuće u Albermarle Streetu i troje putnika izišlo, rekao je kočijašu neka vozi dalje. Zapamtio je kuću u čije je osvijetljeno predvorje ušlo njih troje. Potom se opustio na sjedalu i razmišljao o svim tim zagonetkama. Juliana je ušla u kuću s dvojicom muškaraca. To može značiti jedino da se počela baviti najstarijim zanatom na svijetu. I to visoko na ljestvici. No ona je ipak ubojica njegova oca. Kurva ne može očekivati da će izbjeći takvu optužbu, bez obzira koliko je moćan njezin zaštitnik. Otkrit će sve što može o dvojici muškaraca i tada će čekati svoj trenutak. Tada će je iznenaditi.

12. poglavlje

obro jutro, miledi. Juliana se izvukla iz niti toplog i maglovitog sna kad se jarka sunčeva svjetlost razlila preko kreveta. Trepnula je i podigla se na lakat. Niska žena, okrugla poput peciva, s blijedoplavim očima i sijedom kosom ispod uredne bijele kapice, stajala je kraj kreveta gdje je upravo razmaknula zastore kako bi unutra pustila dnevnu svjetlost. Napravila je kniks. — Dobro jutro — reče Juliana. — Vi ste sigurno... — Gospođa Henley, miledi. Ali obitelj me zove Henny, pa ako biste vi učinili isto, dobro ćemo se slagati. — Neka bude, Henny. — Juliana sjedne i ogleda se po lijepoj spavaćoj odaji dok su joj se vraćala sjećanja na proteklu večer. Porumenjela je kad joj je pogled pao na hrpu nemarno odbačene odjeće kraj prozora. Po povratku iz Ranelagha vojvoda je inzistirao na tome da glumi sobaricu, ali nije bio osobito pažljiv s finom svilom i delikatnim batistom njezinog donjeg rublja. — Ispričavam se što sam odjeću ostavila u takvom neredu — rekla je. — Nebesa, miledi, zašto sam ja ovdje? — vedro je odgovorila Henny. — Začas ću to pokupiti dok vi pijete jutarnju čokoladu. — Okrenula se, uzela pladanj i stavila ga na Julianina koljena. Iz kljuna srebrnog vrča za čokoladu uzdizala se mirisna para. Julianine su se oči raširile na taj nečuveni luksuz. Rutina u Forsett Towersu zahtijevala je da se odjene i doručkuje prije sedam svakog jutra. Ledi Forsett čvrsto je vjerovala da razmažen život loše djeluje na mlade pa je Juliana za zimskih jutara morala razbijati led na vrču da bi se mogla umiti. Oprezno je ulila čokoladu u široku plitku šalicu. Porculan je bio obrubljen zlatom i tanak poput papira, zabrinjavajuće krhak. Naslonila se na jastuke i oprezno popila gutljaj, a potom se ohrabrila, uzela keks s odgovarajućeg tanjura i umočila ga u čokoladu. Natopljeni komadić pljusnuo je natrag u šalicu dok je keks prinosila ustima, a kapljice čokolade poprskale su pokrivač. — Zar nešto nije u redu, miledi? — Henny je istresala nabore haljine od svijetlo-ljubičaste svile te se okrenula kad je Juliana posramljeno uzviknula. — Prolila sam čokoladu po krevetu — rekla je, grickajući usnicu dok je trljala kapljice. — Sigurna sam da će ostati mrlje. — Pralju neće uzrujati malo čokolade. — Henny joj je prišla kako bi pogledala štetu. — Draga moja, nije to ništa. — Meni izgleda kao da jest — s gnušanjem će Juliana. — Možda bi bilo bolje da sjedim na stolici dok je pijem. — Pružila je pladanj Henny i skočila s kreveta. — Želim vam dobar dan, gospo suprugo.

Juliana se naglo okrenula prema vratima koja su se otvorila bez upozorenja. Lucien je ušao u sobu. bio je posve odjeven, ali je izgledao veoma neuredno, kao da je spavao u odjeći. Nosio je čašu konjaka i promatrao svoju ženu s ciničnim sjajem u svojim krvlju podlivenim šupljim očima. — Milorde. — Žurno je koraknula unatrag i petom zapela za rub spavaćice. — Čovječe, izgledate veoma iznenađeno što me vidite, miledi. Provjerio sam je li uobičajeno da muž posjeti svoju ženu ujutro nakon njihove prve bračne noći. — Pijuckao je konjak i podrugljivo je glodao preko ruba čaše. Ali u njegovom pogledu naziralo se nešto više od podrugljivosti. Vidjelo se gnušanje dok je proučavao oblik njezina tijela ispod finog batista spavaćice. Juliana je naglo odlučila vratiti se u krevet. — Iznenadili ste me, milorde — rekla je s onoliko dostojanstva koliko ga je uspjela prikupiti. Ponovno se popela u krevet i povukla pokrivače do vrata. — Henny, opet ću uzeti čokoladu. Žena joj je vratila pladanj i napravila kniks pred vikontom. — Hoću li otići, milorde? — Ne — brzo će Juliana. — Ne, nema nikakve potrebe da odete. Lucien se samo nasmiješio i slegnuo ramenima. Polako je prišao krevetu i sjeo na rub. — Dakle, nadam se da ste proveli ugodnu večer. — Popio je gutljaj konjaka. Činilo se da je najbolje ponašati se normalno... kao da je riječ o sasvim običnom razgovoru s čovjekom koji ima posve pravo biti ovdje. — Da, hvala na pitanju, gospodine. Bili smo u kazalištu i kasnije u Ranelaghu. — Umočila je još jedan keks u šalicu, nastojeći izgledati posve bezbrižno, i uspješno ga primaknula ustima, cio. — Suhoparna zabava! — Lucien prezirno izvije usne. — Ako doista želite vidjeti grad, gospo, trebali biste se prepustiti meni. — Sumnjam da bi Njegova Milost tako nešto odobrila — odgovorila je i naslonila se na jastuke, a njezine su se oči odjednom stisnule. Lucien se glasno nasmijao, ali se smijeh pretvorio u još jedan siloviti napadaj kašlja. Presamitio se na krevetu, a mršavo se tijelo treslo dok su mu se prsa grčila kako bi došla do zraka. — No, no, milorde. Samo polako. — Henny je uzela konjak iz njegove ruke i čekala da napadaj prođe. — Popijte to, gospodine. — Vratila mu je čašu, držeći se poput nekoga tko zna koji je najbolji lijek. Zacijelo poznaje sve kosture u ormaru ako već dugo godina radi za obitelj. Lucien je jednim gutljajem iskapio čašu i uzdahnuo od olakšanja. — Oprostite mi, draga moja. Neugodna navika za jednog mladoženju. — Nacerio se, a Juliana je prvi put opazila da mu nedostaju četiri prednja zuba. Bilo je teško odrediti njegove godine, ali čak i uz posve slobodnu procjenu, ipak je previše mlad da bi tako gubio zube. — Dakle, što ste ono rekli da me tako nasmijalo...? O, da... Tarquin sigurno ne bi blagonaklono gledao na mogućnost da vam ja budem vodič kroz londonski život. — Tiho se nasmijao, ali ovaj put je to učinio oprezno. Juliana zamišljeno kimne. Nije teško zamisliti kako bi na takvo što vojvoda od Redmaynea škrgutao zubima. Nimalo teško... zapravo, baš je divno... posve primamljiva zamisao...

— Dobro jutro, ledi Edgecombe... Ah, Lucien. Vidim da si došao u jutarnji posjet svojoj nevjesti. — Vojvoda od Redmaynea materijalizirao se iz njezinih misli. Juliana se iznenađeno okrenula prema vratima. Odjeven u kućni ogrtač od brokata, Tarquin se opušteno naslonio na dovratak, ali je njegovo indolentno držanje bilo u suprotnosti s oštrim sjajem u očima. Iz nekog razloga nitko u ovom kućanstvu ne smatra da je dolično kucati na vrata, pomislila je Juliana. — Želim vam dobar dan, Vaša Milosti. — Popila je još jedan gutljaj čokolade, pokušavajući izgledati kao da je posve navikla primati gospodu dok se nalazi u krevetu i na sebi ima samo spavaćicu. Naravno, to je sasvim prikladno mjesto za muževe i ljubavnike, a ona ima po jednog od obojega. Osjećala je poriv da se nasmije. Žurno je spustila šalicu i gurnula pladanj na sigurno do samog ruba kreveta. — Čini se da se u spavaćoj odaji moje žene osjećaš veoma slobodno, Tarquine — cerio se Lucien. — Pitam se trebam li glumiti ogorčenog muža? — Nemoj biti budala. — Tarquin je izgledao kao da mu je bratićeva primjedba dosadna. Ušao je u sobu. — Zacijelo još nisi bio u krevetu? — Dobro si pogodio, dragi moj. — Lucien podigne praznu čašu prema svjetlu. — Zaboga, opet je prazna. Kunem se da ova čaša pušta. Imaš li još uvijek bocu u svojoj sobi, Redmayne? — Idi u svoju sobu, Lucien — Tarquin mu reče istim tonom koji je izražavao dosadu. — Čeka te tvoj sobar, a siguran sam da ćeš naći sve što ti treba za udobnost. Lucien zijevne i ustane. — Pa, možda imaš pravo. Veoma mi je žao što moram završiti ovo dražesno čavrljanje, draga suprugo. — Smatram ga samo odgođenim, gospodine. Nestalo je Tarquinovo držanje koje je ukazivalo na indolentnu dosadu. — Kako molim, Juliana? Juliana se posve bezazleno nasmiješila. — Samo sam rekla da se radujem nastavku razgovora s mojim mužem, gospodine. Zar nešto nije u redu? Tarquin je izgledao tako zaprepašteno da je jedva zadržala ozbiljan izraz lica. — Ne možeš ženu udaljiti od njezina zakonitog muža, Tarquine, znaš — rekao je Lucien dok se mučio s burmuticom. Nije imao pojma zašto je Juliana odlučila bockati vojvodu, ali je bio više nego voljan pridružiti joj se u tome. Tarquin pođe do vrata i otvori ih. — Želim ti ugodan dan, Luciene. Lucien je izgledao uvrijeđeno. — Bacaš me iz spavaće odaje moje vlastite žene, bratiću? Čini se da ja imam pravo izbaciti tebe, a ne obrnuto. — Izlazi. — Vojvodin je glas bio veoma blag, ali mu je žila u sljepoočnici pulsirala, a nosnice su mu pobijeljele i stisnule se. Lucien je pogledao prema Juliani, ali je ona izbjegavala njegov pogled jer je mudro zaključila da se treba povući iz te konfrontacije. Nije joj se sviđalo kako vojvoda od Redmaynea trenutno izgleda i nije ga željela dodatno provocirati udruživanjem s vikontom. Barem ne prije nego razradi suvisao plan. Lucien slegne ramenima i pođe prema vratima, svjestan da ništa neće postići ako nema saveznika. Ionako nije bio posve siguran koji je cilj toga, ali se iznenadio kad je shvatio da mlada Juliana nije posve poslušna sudionica u vojvodinoj šaradi. Podrugljivo se naklonio

bratiću i izišao na hodnik. — Ledi Edgecombe će pozvoniti kada te bude trebala, Henny — otresito će vojvoda, i dalje držeći vrata. Sobarica je napravila kniks, uzela Julianin pladanj i izišla. — Dakle, što je sve to zapravo bilo? — Vojvoda je prišao krevetu. — Što sve? — Julianin je smiješak bio posve bezazlen. — Moj me muž došao posjetiti. Razgovarali smo. — Shvaćam. — Tarquin je proučavao njezine oči. — Zar mi bacaš rukavicu, Juliana? — Zašto bih takvo što učinila, zaboga? — Ne znam. Ali ako to činiš, moram te upozoriti da ću prihvatiti izazov. — Ne bi baš imalo smisla baciti je, milorde, kad ne bi bilo tako.... Premda — dodala je slatkim glasom — to nemam namjeru učiniti, jasno. Tarquin je stajao i namršteno je promatrao. Zračila je vragolijama, vibrirala od strujanja energije od koje kao da joj je kosa pucketala. No nije imao pojma kakvo zadovoljstvo ili cilj može postići ako se udruži s Lucienom, osim ukoliko ne želi samo uzrujavati Tarquina. Odlučivši da je neće ohrabrivati daljnjim bavljenjem time, ljubazno se nasmiješio i promijenio temu. — Sinoć sam ti zaboravio reći da će ti jutros ledi Lydia Melton i njezina majka vjerojatno doći čestitati sklapanje braka. — O? Tvoja je zaručnica veoma ljubazna — hladno je rekla. — Teško da je riječ o ljubaznosti ako ti je dužnost posjetiti novu rođakinju tvojeg zaručnika, koja usto živi i pod njegovim krovom. — Ne, zacijelo nije — zamišljeno će Juliana. — Pitam se je li svjesna činjenice da je ta nova rođakinja također smještena u vojvotkinjinim odajama? — Nemoj biti smiješna. Juliana je nemirnim prstima gnječila pokrivač. — Zacijelo ćeš me preseliti nekamo drugamo kad se oženiš... ili će sve ovo završiti čim zatrudnim s tobom? — Čini se da si jutros čvrsto odlučila svađati se sa mnom — primijeti Tarquin. — Probudio sam se prije pola sata osjećajući se kao da me dotaknula čarolija. — Glas mu je postao dublji, oči su mu sjale, usta se izvila u smiješak senzualnog zadovoljstva. — Sjećanje na tebe ostalo je na mojoj koži, teklo je kroz moju krv. Sagnuo se nad nju i oslonio se rukama na jastuk s obje strane njezine glave. Juliana nije uspijevala skrenuti pogled s njegovih očiju koje su joj sada prišle tako blizu, zahtijevajući njezinu reakciju. Na obrazu je osjećala toplinu njegova daha, njegova su usta lebdjela nad njezinima... lebdjela su cijelu vječnost sve dok nije poraženo zastenjala, uhvatila mu lice rukama i povukla njegova usta na svoja. Gladno ga je ljubila, gurajući mu jezik u usta, kušajući ga, uvlačeći njegov posebni miris u svoja pluća. Nepomično se prepustio njezinom istraživanju, prepuštajući joj inicijativu, sve dok nije ostala bez daha, pustila mu lice i maknula usta s njegovih. — Mnogo ugodniji pozdrav — nasmiješeno će Tarquin. — Jesi li ujutro uvijek loše volje? Ili se noćas nisi dovoljno naspavala? — Moja su pitanja bila posve razumna — odgovorila je Juliana, ali joj je glas bio tih i sladak, usta mekana, oči blistave.

Sjeo je na krevet kraj nje. — Možda sam ranije trebao spomenuti da ću se vjenčati, ali to doista nisam smatrao važnim. Bez obzira kakav je naš dogovor, draga moja, jednom se moram oženiti. I bez obzira što bih možda želio — pomalo je skrušeno dodao — obvezuje me dužnost prema obitelji. — Zar radije ne bi oženio ledi Lydiu? — Juliana je zaboravila na vlastite brige kad je postavila to daleko intrigantnije pitanje. — To je brak iz interesa — mirno je objasnio. — Netko na mojem položaju uvijek sklapa brak iz interesa. Za zabavu, strast — čak i za ljubav — čovjek ima ljubavnicu. Valjda te to ne iznenađuje? — Ne, valjda ne. Imaš li još neku ljubavnicu? Nekoga... možda nekoga koga voliš? — Prsti su joj postali još nemirniji na pokrivaču, i nije ga mogla pogledati. Iz Tarquinovih je očiju nestao svaki izraz i lice mu je postalo posve bezizražajno. — Ljubav je, draga moja, luksuz kojeg se čovjek mojeg položaja mora odreći. Sad ga je pogledala, iznenađena gorčinom koju je osjetila u njegovom hladnom tonu. — Zašto se toga moraš odreći? — Kako si ti znatiželjno dijete. — Trenutak ju je promatrao u tišini dok ga je gledala s otvorenom radoznalošću. — Ako čovjek posjeduje moć i bogatstvo, nikad ne može doista vjerovati u iskrenost onih oko njega. Možda je potrebna određena količina povjerenja da bi se moglo voljeti — jednostavno je rekao. — Kako grozno! — Juliana je ispružila ruku i dotaknula njegovu koja je počivala na krevetu. — Znači li to da su se ljudi pretvarali da te vole, ali su zapravo samo željeli ono što si im ti mogao dati? Pogledao je njezinu ruku na svojoj. Tako instinktivna i velikodušna gesta utjehe, pomislio je, a zatim nježno izvukao ruku ispod njezine. — Kad sam bio mlad i glup — vedro je rekao. — Ali naučio sam lekciju. — Ljudi su se barem pretvarali da si im drag — zamišljeno će Juliana. — Nitko se nije čak ni pretvarao da sam mu ja draga. Ne znam što je gore. — Naravno da si bila draga ljudima — pobunio se, unatoč vlastitom cinizmu šokiran tom tvrdnjom iz usta nekog tako mladog i privlačnog. Juliana odmahne glavom. — Ne — reče. — Nitko me nije želio, osim sir Johna, jasno. Doista mislim da sam se njemu istinski sviđala... ili je to možda bila samo požuda. George je rekao da je on bio perverzan starac koji je žudio za školarkama. Tarquin se nagnuo naprijed i prstom joj podigao bradu tako da ga je morala pogledati u oči. — Meni si draga, Juliana. Zagledala se u njegove oči, ispod površine tražeći dokaze o ljubaznoj laži. Nije ih našli; zapravo su njegove oči odjednom postale nečitljive, svjetlucale su s neobičnom žestinom koja je u njoj izazivala nelagodu. Prešla je na drugu temu, razbivši opčinjenost. — Dakle, kad ledi Lydia postane tvoja vojvotkinja, kamo namjeravaš smjestiti mene? Tarquin joj je pustio bradu jer je nestalo neobičnog raspoloženja. — Nisam te kanio nikamo smjestiti. Naravno, ako rodiš nasljednika Edgecombea, preselit ćeš se u vlastite odaje, u ovoj kući i u Redmayne Abbeyu. Isključivo će o tebi ovisiti gdje ćeš živjeti. Ako želiš otići iz ove kuće i osnovati vlastito kućanstvo, slobodno ćeš to moći učiniti. Međutim, dijete će ostati

ovdje. — Ako ne budem imala dijete? — Mislio sam da smo o tome raspravili s Copplethwaiteom — rekao je, sad već nestrpljivo. — Nije se spominjalo pitanje tvojeg vjenčanja. Držeći se veoma strpljivo, počeo je nabrajati na prste. — Nakon što se ja oženim... nakon smrti tvojeg muža... bez obzira hoćeš li imati dijete ili ne, moći ćeš živjeti u Edgecombe Courtu kao vikontova udovica. Međutim, dijete će, ako ga bude, ostati pod mojim krovom. Ukoliko ne bude djeteta, sve je savršeno jednostavno. Ako ga bude, a ti odlučiš živjeti negdje drugdje, imat ćeš velikodušni pristup djetetu. Mislio sam da je sve to posve jasno. — Rekla bih da malo teže shvaćam, Vaša Milosti. — Ha, a mjesec je napravljen od sira. Juliana je vodila bezglasnu bitku kako bi prikrila svoje ogorčenje. Svi su se njezini instinkti bunili protiv tog hladnog, racionalnog određivanja njezinih majčinskih prava. Što ako se ona i vojvoda nađu u sukobu, posvađaju se tako strašno da se to više ne može izgladiti? Kako bi u takvim okolnostima mogla nastaviti živjeti pod njegovim krovom? I kako bi uopće mogla otići i ostaviti vlastito dijete? Ali naravno, ona i dijete su za vojvodu od Redmaynea samo imovina. Žene se kupuju i prodaju na svim razinama društva. Izgladnjeli muškarci prodaju svoje žene na tržnici za kruh. Kraljevske princeze šalju se u strane zemlje kao stoka, da bi se razmnožavale i tako učvršćivale saveze, kako bi se spajale zemlje, vojske i škrinje s blagom. Zna sve to otkako je postala svjesna svijeta izvan dječjih odaja. Ali kako je teško na isti način doživljavati sebe. Tarquin ju je promatrao upitno se mršteći. Budući da je šutjela, promijenio je temu. — Imaš li kakve planove za danas? Pitanje ju je iznenadilo. Cijelog su života njome vladali drugi — vladali i zatvorili je u kuću u Russell Streetu. Nije joj palo na pamet da će jedna od nagrada ovog zakučastog ropstva biti sloboda da radi što želi i ide kamo joj se sviđa. — Nisam razmišljala o tome. — Znaš li jahati? — Zaboga, da. U Hampshireu je zimi to bio jedini način putovanja kad su ceste bile zametene. — Želiš li konja za jahanje? — Ali gdje se može jahati? — U Hyde Parku za dostojanstvenu vrstu jahanja. Ali Richmond pruža više uzbuđenja. — Njezino ushićeno iznenađenje tim zaokretom u razgovoru izazvalo je u njemu zadovoljstvo. Kako joj je lako udovoljiti. Ali i povrijediti, podsjetio se, no brzo je potisnuo tu misao. — Ako želiš, jutros ću ti uzeti konja kod Tattersalla. — O, smijem li i ja poći? — Zbacila je pokrivače i energično skočila na noge, a oko nje je lepršala spavaćica. — Bojim se da ne možeš. Dame onamo ne zalaze. Pogled mu se zaustavio na oblinama njezinih dojki i njihovim tamnim vrhovima ispod

tanke tkanine. — Ali možeš imati povjerenja da ću dobro izabrati — polako je rekao. — Skini spavaćicu. Juliana jezikom dotakne usne. — Netko bi mogao ući. — Skini je. — Glas mu je bio gotovo otresit, ali je u njemu jasno čula strast. Odvezala je uzice na vratu i polako povukla spavaćicu prema gore, osjećajući da će on uživati u postupnom razotkrivanju. Kad ju je bacila ustranu i stajala naga, gutao ju je očima, gladno pogledom prelazeći po njezinu tijelu, ali ju nije ni pokušao dotaknuti. — Okreni se. Polako je to učinila i okrenula se prema krevetu, osjećajući kako joj koža gori pod njegovim pogledom, kao da je miluju njegove ruke, a ne njegove oči. Tarquin je jednim hitrim pokretom odvezao pojas kućnog ogrtača i prišao joj straga. Zavukao je ruke oko njezina struka i obujmio joj pune dojke, a ona je osjećala kako joj tvrdi ud pritišće stražnjicu. Tada je rukama prešao po njezinu trbuhu, slijedio obline bokova, milovao joj stražnjicu. Juliana je zadržala dah kad su njegovi prsti kliznuli između njezinih guzova i bedara, otvarajući vlažnu i vrelu brazdu njezina tijela. Požuda joj je preplavila prepone, stegnula trbuh, odaslala bujicu krvi njezinim žilama. Pomicala se uz njegove prste, zavukavši ruke iza sebe kako bi milovala njegov ukrućeni ud, osjećajući njegov brzi i vreli dah na zatiljku. — Stavi dlanove na krevet. Juliana je poslušala tihu naredbu, svjesna samo njegovog tijela uza svoje i vlastitog bolnog središta koje je jedva čekalo njegov dodir koji će donijeti kataklizmu. Rukama je grubo prelazio po njezinim leđima, a zatim joj je stegnuo stražnjicu i zario se u nju. Bilo je drukčije — divlje, predivno drukčije — njegov je tvrdi trbuh udarao u njezinu stražnjicu sa svakim snažnim, ritmičkim pokretom, a njegov je ud ulazio sve dublje i dublje u nju. Čula je vlastite tihe uzvike. Glava joj je pala na zgužvane plahte, kralješnica se savila. Usta su joj se osušila, uskomešana praznina sve se više približavala... trenutak kad će se njezino tijelo osloboditi sidra. Prstima je stiskao njezine bokove, a na njezinim je usnama bilo njegovo ime, a svako je slovo govorilo o njihovom užitku. Juliana je padala polako, polako poput perca koje lebdi na proljetnom povjetarcu. Praznina joj je pošla ususret i ona se izgubila u vrtoglavom čudu osjeta. Srušila se na krevet, a Tarquin je pao na nju, njegovo joj je tijelo pritiskalo leđa dok ju je držao rukama oko struka, držao ju je čvrsto dok je njime harao njegov orgazam. Zagnjurio je lice u plameno crvenu kosu na njezinu vratu, a ona je na koži osjećala njegov vreli i vlažni dah. Praznina se povukla i napetost je polako napuštala njezine udove, a njezino je tijelo preuzelo njegovu težinu kad ga je snaga napustila na valu vlastitog užitka. Prošlo je mnogo vremena prije nego se Tarquin uspravio i stao na noge. Ponovno je učvrstio svoj kućni ogrtač i pomilovao Julianina leđa. — Mignonne, vrati se. — Ne mogu. Izgubljena sam — promrmljala je u pokrivač. — To je bilo posve drukčije. Sagnuo se nad nju i okrenuo je na leđa. Pomilovao joj je obraz vrhom prsta, a oči su mu bile tamne od strasti i nečega što je izgledalo kao zbunjenost. — Ne znam što si ti — samo je rekao. Poljubio ju je i potom tiho izišao. Juliana je polako sjela. Tijelo joj je treperilo. Trenutno ni sama nije znala što je ona.

Mladenka, ljubavnica... kurva? Žena, djevojka? Osoba ili imovina? Ako više ne poznaje sebe, onda vojvodu poznaje još manje.

13. poglavlje

djevena u haljinu od žute svile sa širokim obručem koja se otvara iznad bijele podsuknje ukrašene uzorkom zelenih grančica, Juliana je u podne izišla iz svojih odaja. Doista se osjećala kao pomodna dama jer se pojavila tako sramotno kasno i odjevena sa stilom. Ledi Forsett, koja čvrsto vjeruje u kućansku marljivost, uopće ne bi to odobravala. Žene u kući ne skidaju svoje pregače i ne odijevaju se za dnevno ljenčarenje sve do malo prije večere. Ta joj je pomisao izmamila smijeh i malo je poskočila, pribravši se kad je opazila pogled sluškinje koja je očito pokušavala prikriti smiješak. — Dobar dan — reče Juliana i oholo kimne. — Miledi — promrmlja djevojka koja je s poštovanjem ostala u naklonu dok ledi Edgecombe nije prošla. Juliana zastane na vrhu stubišta, pitajući se kamo bi mogla poći. Jučer je vidjela javne prostorije zdanja i malo se pribojavala silaska stubama i ulaženja u knjižnicu ili sobu za primanje. Strogo govoreći, ona je samo gošća u toj kući, premda je njezin položaj donekle ambivalentan, bez obzira kako netko na to gleda. Tada se sjetila da ima vlastiti privatni salon. Otvorila je vrata malene jutarnje prostorije, napola strahujući da će je naći promijenjenu ili zauzetu, no bila je prazna i baš onakva kakva joj je ostala u sjećanju. Zatvorila je vrata za sobom i razmislila o svojem sljedećem potezu. Godila bi joj šalica kave. Dok je ovdje, zacijelo ima pravo zatražiti sve što želi. Povukla je vrpcu zvona kraj kamina i sjela u naslonjač kraj prozora, pažljivo namjestivši skute. Kucanje na vratima uslijedilo je tako brzo da je bilo teško zamisliti da je lakaj koji je odgovorio na njezin poziv mogao tako brzo stići iz kuhinje. No izgledao je besprijekorno i nimalo užurbano u svojoj tamnoj livreji i s naprašenom perikom na glavi. Naklonio se. — Zvonili ste, miledi. — Da, željela bih malo kave, molim vas. — Nasmiješila se, ali je njegovo lice ostalo bezizražajno. — Odmah, gospođo. Je li to sve? — O, možda malo kruha i maslaca — rekla je. Ručak će biti tek u tri, a jutarnje su joj aktivnosti probudile apetit. Lakaj se naklonio i izišao, a ona je dostojanstveno sjedila u naslonjaču i pitala se što će raditi do ručka. Bilo je nekih časopisa i novina na stoliću uza zid ispod zrcala u pozlaćenom okviru i ona je baš ustala kako bi ih pošla pogledati kad se na vratima opet začulo lagano kucanje. — Naprijed. — Dobro jutro, Juliana. — Lord Quentin se naklonio na vratima, a potom je nasmiješeno ušao, uzeo njezinu ruku i prinio je svojim usnama. — Došao sam pogledati kako

si. Ima li nešto što mogu učiniti za tebe... nešto što bi željela? — Nešto što bih mogla raditi — reče Juliana i skrušeno se nasmije. — Lijepo sam se dotjerala, spremna sam vidjeti i biti viđena, ali nemam kamo poći ni što raditi. Quentin se nasmijao. — Za dan ili dva morat ćeš uzvraćati posjete, a koliko sam shvatio, Tarquin će ti osigurati konja za jahanje. Ali dotad možeš šetati parkom, ako bi prihvatila moju pratnju. Ili bi mogla poći u putujuću knjižnicu i obići prodavaonice. Na raspolaganju ti je nosiljka, kao i lagana kočija. No ako bi radije išla pješice, pratit će te lakaj. — O — slabašno će Juliana, prilično zatečena takvom lepezom opcija. — Pretpostavljam da smijem koristiti i vojvodinu knjižnicu? — Naravno — odgovori Quentin. — Sve u ovoj kući stoji ti na raspolaganju. — Je li Njegova Milost to rekla? Quentin se nasmiješio. — Ne, ali moj je brat prekomjerno darežljiv. Svi do određene mjere živimo na njegov račun, a nikad nisam vidio da nekome nešto uskraćuje, čak ni Lucienu. Juliana je mogla vjerovati u vojvodinu velikodušnost. Osjećala je da je to jedina njegova osobina koja nije potaknuta vlastitim interesima. Na trenutak je osjetila empatiju prema njemu, pomislivši kako mora biti bolno kad netko iskorištava njegovu velikodušnost. — Živite li ovdje, milorde? — Samo kada dođem u London. Moj dom je u području katedrale u Melchesteru, Hertfordshire, gdje sam kanonik. Juliana zamišljeno kimne. Kanonici su veoma važni u crkvenoj hijerarhiji. Promijenila je temu. — Zašto moj muž ovdje živi? Zar nema vlastitu kuću? Stigao je lakaj i donio kavu, a Quentin je pričekao s odgovorom. Juliana je vidjela da su na pladnju dvije šalice. Očito je da služinčad uvijek zna gdje se u kući nalaze njihovi gospodari. — To je dio nagodbe na kojem je Tarquin insistirao — rekao joj je Quentin kad je lakaj izišao. Prihvatio je šalicu koju mu je pružila i kimanjem joj zahvalio. — Radi tvoje dobrobiti. Jasno je da se od tebe očekuje da boraviš pod istim krovom kao i tvoj muž. Lucienova je kuća neudobna, najblaže rečeno. Opsjedaju ga vjerovnici. Osim toga, Tarquin ga ima pod kontrolom ako boravi ovdje. — Može paziti da me ne napastuje? — Juliana uzdigne obrvu. Quentin porumeni. — Kad bih vjerovao da te Tarquin neće zaštititi, gospo, ne bih sudjelovao u ovome. — Biste li mogli birati? — blago je pitala. — Vaš brat je veoma... veoma uvjerljiv. Quentin je još više porumenio. — Da, istina. No želio bih vjerovati da me ne bi mogao nagovoriti da činim nešto što se protivi mojoj savjesti. — A ova manipulativna šarada to nije? — Juliana je zvučala istinski zapanjeno dok je s tanjura uzimala komad kruha i maslaca. Požalila je zbog pitanja kad je vidjela kako se Quentin uzrujao. Njemu ništa nije zamjerala — zapravo je osjećala da bi bez oklijevanja bio njezin prijatelj i zaštitnik kad bi ga to zamolila. — Kako mogu reći da nije? — nesretno je rekao. — To je sramotan plan... a ipak će riješiti tako mnogo poteškoća i sramote za obitelj.

— A interes obitelji je, naravno, na prvomu mjestu? — Uglavnom — jednostavno je rekao. — Ja sam Courtney prije nego bilo što drugo. Isto vrijedi za Tarquina. Ali doista vjerujem da će se pobrinuti da ti ne trpiš zbog svega toga... i... — Zastao je od nelagode. — Oprosti mi, ali meni se uistinu čini da bi iz ove šarade mogla imati koristi, ukoliko se ne gnušaš samog Tarquina. Juliana je bila previše poštena da bi lagala. Spustila je šalicu, svjesna da su joj se obrazi zagrijali. — Ne — rekla je. — Sve je to veoma zbunjujuće. Katkad ga mrzim, a ipak u drugim prilikama... — Bespomoćno je slegnula ramenima. Quentin je ozbiljno kimnuo i odložio svoju šalicu. Čvrsto ju je uhvatio za ruke i usrdno rekao: — Moraš razumjeti, Juliana, da uvijek možeš računati na mene. Imam nešto utjecaja na polubrata, premda se može činiti da ga nitko ne može imati. Njegove su sive oči bile mirne i iskrene dok su počivale na njezinu licu i ona se zahvalno nasmiješila, osjećajući se neizmjerno obodrenom. To je bila prva prava izjava prijateljstva što ju je u životu čula. Novo kucanje na vratima prekinulo je trenutak napete tišine i pojavio se batler. — Ledi Melton i ledi Lydia, gospo — najavio je. — Bio sam tako slobodan da ih uvedem u sobu za primanje. — Hvala, Catlette — brzo odgovori Quentin. — Ledi Edgecombe će odmah sići... Bez brige — rekao je Juliani kad je batler izišao, hitro se osmjehnuvši. — Pružat ću ti podršku tijekom te kušnje. — Zar će to biti kušnja? — Juliana je proučila svoj odraz u zrcalu i nervoznom rukom potapšala kosu. — Ni slučajno. Lydia ima najugodniju narav na svijetu, a ni ledi Melton nije osobito opasna. — Čini se da vojvoda nije sklon sklapanju braka s ledi Lydiom — rekla je Juliana, polizala vrh prsta i zagladila obrvu. — Rekao je da je to brak iz interesa. — Opazila je izraz Quentinova lica u zrcalu i srce joj je poskočilo kad je u njegovim očima jasno vidjela mučnu frustriranost. Tada se okrenuo i otvorio vrata, pridržavši ih za nju. Sad se jasno sjećala njegove namještene ravnodušnosti u kazalištu, ravnodušnosti za koju je bila uvjerena da skriva duboku napetost. No sad nije trenutak za razmišljanje o toj zagonetki. Juliana ju je pohranila za kasnije istraživanje i pripremila se za svoj prvi kurtoazni susret kao ledi Edgecombe. Tek dok je hodala predvorjem prema sobi za primanje shvatila je da nema nikakvu priču koja bi objasnila njezin brak s vikontom. Tko je ona? Odakle je došla? Je li vojvoda u kazalištu nešto rekao Meltonima? Ako jest, što? Panično se zaustavila nasred predvorja i uhvatila Quentinov rukav od crne svile. — Tko sam ja? — šapnula je. Zbunjeno se namrštio; tada je shvatio. — Daleka rođakinja Courtneya iz Yorka. Zar ti Tarquin nije rekao... ali ne, jasno da nije. — Odmahnuo je glavom. — Mogla bih mu iščupati jezik! — bijesno šapne Juliana. — On je krajnje bezobziran, nepodnošljiv, kukavički... — Moja draga Juliana. — Vojvodin blagi glas čuo se sa stuba iza nje. — Je li moguće da

govoriš o meni? — Oči su mu svjetlucale. Naglo se okrenula i petom zapela za rub haljine. Čuo se ružan zvuk paranja. — O, grom i pakao! — uzviknula je. — Pogledaj što sam zbog tebe učinila! — Pođi zamoliti Henny da to pričvrsti — mirno će Tarquin. — Quentin i ja zabavljat ćemo tvoje gošće dok ne budeš spremna. Juliana podigne svoje skute i dobaci mu pogled za koji se nadala da izražava krajnji prezir. Ali on ju je lagano uštipnuo za nos dok je prolazila kraj njega, a ona mu je isplazila jezik sa žalosnim pomanjkanjem dostojanstva. Njihov tihi smijeh slijedio ju je uza stube. Kad je dvadeset minuta kasnije ušla u sobu za primanje, Tarquin joj je odmah prišao. — Ledi Edgecombe, dopustite mi da vas upoznam s ledi Melton i ledi Lydiom Melton. — Uzeo ju je za ruku i povukao naprijed. Dvije dame sjedile su na sofi i naklonile se iz struka kad je Juliana napravila kniks. Obje su nosile crninu, a ledi Melton je također imala crnu kapicu koja joj je posve prekrivala kosu. Njezina je kći imala skromniju kapu tamnosive boje. No sveopći dojam bio je izrazito melankoličan. — Počašćena sam, gospo — promrmlja Juliana. — Molim vas, primite moju sućut zbog vašeg gubitka. Ledi Melton se osmjehnula. — Ledi Edgecombe, koliko sam shvatila, tek ste nedavno stigli iz Yorka. Juliana kimne i spusti se na krhku pozlaćenu stolicu što ju je Tarquin gurnuo naprijed. Ledi Lydia se smiješila, ali je malo govorila, prepuštajući riječ svojoj majci. Julianu je daleko više zanimala kći nego majka. Zapazila je dražesno, ali ne osobito izražajno lice, blage plave oči, pomalo povučeno držanje. Vojvoda je bio formalno uljudan s obje dame — distanciran, činilo se Juliani, za razliku od svojeg polubrata koji je bio topao i pažljiv. Opazila je da je većina plahih osmijeha ledi Lydie upućena lordu Quentinu. Posjet je trajao petnaest minuta, a Juliana je sa zahvalnošću opazila da je kroz razgovor vodi vojvoda od Redmaynea. Odgovarao je na mnoga pitanja umjesto nje, ali na takav način da se činilo da ona sama odgovara. Vješto je otvarao neutralne površne teme razgovora koje su ih vodile kroz čisto kurtoazno čavrljanje i doticale se onoga za što je znao da će Juliani biti poznato. Kad su se dame oprostile, Juliana je pomislila da će sljedeći posjet moći sama primiti. Quentin i vojvoda ispratili su dame do njihove kočije. Juliana je gledala s prozora sobe za primanje. Quentin je pomogao ledi Lydii da se popne u kočiju, a Tarquin je pomogao njezinoj majci — što je neobično, pomislila je Juliana. Lydia se nasmiješila Quentinu dok se smještala na sjedalu, a on je pažljivo namjestio nabore njezine povlake. Tada je Juliana odjednom s posvemašnjom sigurnošću znala da bi Quentin i ledi Lydia bili savršeni zaručnici. To bi objasnilo Quentinovo čudno držanje u kazalištu, i svakako bi razjasnilo onaj mučni frustrirani izraz što ga je opazila na njegovom licu kad je nehajno ponovila ono što je Tarquin rekao o svojem predstojećem vjenčanju. Činilo se da je bila uobičajeno nespretna. Dok je gledala, Quentin je pošao ulicom za kočijom, a vojvoda se vratio u kuću. Čula je njegov glas u predvorju i čekala da se vrati k njoj, ali nije to učinio. Očekivala je

odobravanje... kratak razgovor o posjetu... barem nešto. Ljutito je izišla u predvorje. — Gdje je Njegova Milost, Catlett? — Mislim da je u knjižnici, miledi. Pošla je hodnikom do knjižnice u stražnjem dijelu kuće. Pokucala je i odlučno ušla. Tarquin je iznenađeno podigao pogled sa svojih novina. — Jesam li se prikladno ponašala, milorde vojvodo? — rekla je i ironično napravila kniks. Tarquin je odložio novine i zavalio se na stolici. — Bojim se da sam te opet uvrijedio. Reci mi u čemu sam pogriješio da to mogu ispraviti. To glumljenje ukorene poniznosti bilo je tako apsurdno da je Juliana prasnula u smijeh. — Bojim se da si ti izgubljen slučaj, milorde vojvodo. Prije nego se razgovor mogao nastaviti, pojavio se batler na otvorenim vratima iza nje. — Posjetitelji za ledi Edgecombe. Uveo sam ih u vaš privatni salon, gospo. Juliana se iznenađeno okrenula. — Posjetitelji. Tko? — Tri mlade dame, gospo. Gospođica Emma, gospođica Lilly i gospođica Rosamund. Mislio sam da će se ugodnije osjećati u vašem salonu. — Njegovo je lice ostalo posve bezizražajno. Je li Catlett pogodio da su dame iz Russell Streeta drukčije od ledi Melton i njezine kćeri? Ili je samo zaključio da će svoje prijateljice primiti u svojem salonu? — Ispričavam se, Vaša Milosti. — Nasmiješila se, napravila kniks i požurila na kat u svoju privatnu prostoriju. Tarquin je uzdigao obrvu i slegnuo ramenima. Jedina žena s kojom je do sada živio bila je njegova majka. Očito mora naučiti ponešto o bavljenju s nježnijim spolom — a čini se da će mu tu edukaciju pružiti Juliana Courtney, vikontesa Edgecombe. Rastreseno se pitao zašto ta misao nije iritantnija. Juliana je požurila u svoj salon, neodređeno iznenađena činjenicom da tako željno iščekuje susret s prijateljicama iz Russell Streeta. Nije imala mnogo vremena da ih bolje upozna, ali život pod istim krovom s njima, bez obzira koliko kratko, tvorio je ležerno drugarstvo koje proizlazi iz zajedničkog smijeha, ali i iz zajedničkih briga. — Juliana, ovo je veoma otmjen salon — Rosamund je ustvrdila čim je Juliana ušla. — Čovječe, cijela je kuća veoma elegantna. — Lilly je pošla preko sobe i zagrlila Julianu. — Ti si najsretnije stvorenje. Pogledaj samo tu haljinu! Tako je lijepa. Kladila bih se da su to prave srebrne kopče na tvojim cipelama. — Stručnim je okom odmjerila svaku pojedinost Julianine odjeće. — Kunem se da ću umrijeti od zavisti — izjavila je Emma, hladeći se lepezom. — Osim, naravno, ako ovdje nema nečeg neugodnog. — Pogled joj se izoštrio kad je preko lepeze pogledala Julianu. — Sve ovo sigurno moraš na neki način platiti. — Da, ispričaj nam sve o tome. — Rosamund je uhvatila Julianu ispod ruke i povukla je na sofu kraj sebe. — Nama možeš reći što god želiš. Juliana je bila u iskušenju da im sve ispriča dok su sjedile oko nje, zračeći suosjećanjem i znatiželjom. No trenutak razmišljanja potisnuo je opasan poriv. Mora naučiti čuvati svoje tajne bolje nego dosad. Da nije popustila slabosti i gospođi Dennison povjerila svoju priču,

sad ne bi bila u ovoj zbrci. — Nema se što pričati — reče. — Točno je onako kako vidite. Jučer sam se udala za vikonta Edgecombea, a on i ja živimo pod krovom vojvode od Redmaynea. — Znači, vojvoda te nije kupio za sebe? — uporno će Emma, nagnuvši se naprijed da bolje vidi Julianino lice. — Na neki način jest — oprezno će Juliana. — Znači, ljubavnici su ti on i vikont. — Lilly je poravnala svilene rukavice na svojim prstima, promatrajući je oštrim procjenjivačkim očima. — Ne baš. — Hajde, Juliana, nemoj biti tako tajanstvena! — uzvikne Emma. — Svi žele znati kako si uspjela osigurati tako čudesnu sreću sebi. Nema ničeg čudnog u tome da te dijele... osobito ako su ti osigurani tako dobri uvjeti. Jesu, naravno? — Da. — Juliana je zaključila da će biti jednostavnije ako ih ostavi u uvjerenju da je vojvoda i njegov mladi bratić dijele. To ionako nije potpuna izmišljotina. — Dobro se skrbe za mene, a valjda bi se moglo reći da pripadam i vojvodi i vikontu. — Ustala je i povukla vrpcu zvona. — Hoćete li liker, ili šeri... ili šampanjac? — dodala je kad ju je obuzelo nestašno nadahnuće. — Volite li šampanjac? — Čovječe, kako divno — reče Lilly. — U ovoj kući možeš tražiti takve stvari za sebe? — Što god želim — pomalo hvalisavo reče Juliana kad se na njezin poziv pojavio batler. — Catlett, donesite nam šampanjac, molim vas. — Miledi. — Catlett se naklonio i izišao, a da nije okom trepnuo. — Vidite — reče Juliana i nasmiješi se. — Imam pravo zahtijevati što god poželim. — Kako predivno — uzdahne Rosamund. — Kad pomislim na sirotu Lucy Tibbet... — Oblak mrzovolje prekrio je tri Julianine gošće, a dotad vedra i mlađahna lica postala su cinična i umorna. — Lucy Tibbet? — potaknula ih je. — Radila je u jednoj od kitničarskih radnji Haddock — reče Emma, a njezin inače nježan glas postao je kiseo poput octa. — Drži se podalje od majke Haddock, Juliana, ako ti je život mio. — Jednako je loša kao i Richard Haddock — reče Rosamund. — Kad je on umro, svi smo mislili da će biti lakše raditi za njegovu ženu. No Elizabeth ju jednako opaka i okrutna kakav je bio Richard. Catlettov dolazak sa šampanjcem izazvao je sjetnu tišinu koju je prekinulo samo vađenje čepa i šum pjenušave tekućine u čašama. Catlett ih je pružio ženama, naklonio se i izišao. — Što ne valja s kitničarskom radnjom? — Juliana je pijuckala šampanjac, skupivši nos jer su joj mjehurići škakljali nepce. — To je javna kuća, dušo — reče Lilly, držeći se pomalo sažaljivo. — Sve su u Covent Gardenu... kao i slastičarnice i kavane. To su samo različita imena kako bi se zadovoljilo lokalne pozornike. Ne možemo ih zvati javnim kućama, mada svi znaju o čemu je riječ. Ostale su se tiho nasmijale Julianinu neobičnu neznanju. — Haddocki iznajmljuju prodavaonice i straćare na Piazzi... obično za tri gvineje tjedno. Plaćaju pristojbe i očekuju dio profita.

— Premda baš i nema profita — reče Lilly. — Lucy je prošli tjedan potrošila deset funti na najam, posteljinu i čaše što ih je morala kupiti od majke Haddock, a na kraju tjedna ostalo joj je samo šest penija. — Richardu je prije nego je umro dala zadužnicu na četrdeset funti — Rosamund je nastavila objašnjavati. — Jednom ju je izvukao iz dužničkog zatvora, a ona mu je svakog tjedna trebala vraćati dug. Ali to ne može ako ima samo šest penija pa je majka Haddock zatražila naplatu cijeloga duga i dala je baciti u Marshalsea. — Skupljamo novac za nju — reče Lilly. — Sve pokušavamo pomoći ako možemo. — Nikad ne znaš kad se to tebi može dogoditi — potišteno doda Rosamund. — Neke vlasnice bordela dat će zajam bez kamata ako im se sviđa neka od djevojaka koja je u nevolji — reče Lilly. — No Lucy je stvorila mnogo neprijatelja kad joj je dobro išlo, a sad kad ju je sreća iznevjerila, niti jedna od tih vlasnica neće podići ni mali prst. — A tamničari u Marshalseau veoma su okrutni. — Emma zadrhti. — Maltretiraju zatvorenike i ne daju im hranu, ugljen ili svijeće ako ne mogu platiti nevjerojatne iznose. Lucy nema čime platiti. — Ali koliko joj treba? — Juliani su misli jurile glavom. Za ovo kratko vrijeme u Londonu vidjela je dovoljno da bi joj se Lucyina sudbina činila zastrašujućom, ali sasvim mogućom. Na kraju krajeva, vojvoda se itekako potrudio da bi joj pokazao kako nezaštićena djevojka lako može propasti. Tada više nema izlaza. — Treba joj onih četrdeset funti da se riješi majke Haddock — odgovori Rosamund. — Djevojke u Russell Streetu skupile su deset funti, a nadamo se da će svoj doprinos dati i druge kuće. — Čekajte ovdje. — Juliana je skočila na noge, prolivši šampanjac po haljini. Nestrpljivo je obrisala kapljice. — Odmah ću se vratiti. — Spustila je čašu i hitro izišla iz salona. Tarquin je prelazio predvorje na putu prema ulaznim vratima kad se ona sjurila niza stube, držeći skute prilično visoko. — Milorde vojvodo, moram razgovarati s tobom, veoma je hitno. S osmijehom je promatrao njezinu jurnjavu. Oči su joj blistale od fanatične vatre, a njezin je ton bio uzbuđen. — Stojim ti na usluzi, draga moja — rekao je. — Hoće li to dugo trajati? Trebam li konjušaru reći da mojega konja vrati u konjušnicu? Juliana je zastala u dnu stubišta. — Ne vjerujem da će dugo trajati... no s druge strane, moglo bi — rekla je i zamišljeno se namrštila. — To zapravo ovisi o tvojem stavu, milorde. — Ahh. — Kimnuo je. — Pa, recimo da će moj stav biti povoljan. — Okrenuo se natrag prema knjižnici. — Catlett, reci Tobyu neka šeće s mojim konjem. Uskoro ću doći. Juliana ga je slijedila u knjižnicu i zatvorila vrata za sobom. Činilo se jednostavnijim odmah prijeći na stvar. — Hoću li imati džeparac, milorde? Tarquin je sjeo na naslon za ruke sofe. — Uopće nisam o tome razmišljao, ali jasno je da moraš imati nešto za sebe. — Koliko? — pitala je bez uvijanja. — Pa, da vidimo... — Potezao je desno uho i zamišljeno se mrštio. — Vjerujem da već imaš adekvatnu garderobu? — Upitno je uzdigao obrvu. — Da, svakako — rekla je Juliana, pokušavajući obuzdati svoju nestrpljivost. — Ali ima

i... — Drugih stvari — prekinuo ju je. — To. mi je sasvim jasno. Kad bi trebala zauzeti svoje mjesto na dvoru, naravno, dvjesto funti godišnje jedva bi bilo dovoljno za osobne sitnice, ali budući da se to neće dogoditi, rekao bih... — Tko kaže da se to neće dogoditi? — oštro je pitala Juliana, na trenutak zaboravivši svoj prijašnji cilj. Tarquin se doimao zbunjenim. Imao je posve jasnu ideju o tome kako će se Juliana ponašati pod njegovim krovom, a uključivanje u ekskluzivne dvorske krugove nije bilo dio toga. Sjetio se kako se jutros činilo da ohrabruje Luciena da joj pravi društvo — još nešto što nije uzeo u obzir. Je li to samo nestašna šala s njezine strane? Ili će mu stvarati više neprilika no što je očekivao? — Ostavimo zasad to pitanje — rekao je. — Predlažem da se dogovorimo za pedeset funti svaka tri mjeseca. Obavijestit ću svoje bankare o tome. — Ustao je i pošao prema vratima. — Pa, mogu li sada dobiti četrdeset funti, molim te? — Juliana je stajala između njega i vrata, nesvjesno uspravivši ramena. Nikad nije dobila novac za sebe i ranije se nikad nije usudila pitati za novac. No zaključila je da ima pravo postaviti neke zahtjeve budući da je sad vikontesa. — Zašto ti, zaboga, treba taj novac? — Moram li ti reći kako trošim svoj džeparac? Odmahnuo je glavom. — Ne, valjda ne moraš. Imaš li kakvih problema? — Ne. — Žustro je odmahnula glavom. — Ali treba mi četrdeset funti... pa, valjda bi bilo dosta i trideset... ali mi treba odmah. — Neka bude. — I dalje očito zbunjen, Tarquin je prišao pisaćem stolu i otvorio gornju ladicu. Izvadio je maleni sef, otključao ga i uzeo tri novčanice od dvadeset funti. — Izvoli, mignonne. — To je šezdeset funti — rekla je dok je uzimala novčanice. — Možda ti zatreba malo više — rekao je. — Hoćeš li mi dati riječ da nisi ni u kakvoj nevolji? — Da, svakako, kako bih mogla biti? — rekla je i tutnula novčanice u njedra. — Mnogo ti hvala. Veoma sam ti zahvalna, milorde vojvodo. — Okrenula se na peti i gotovo istrčala iz knjižnice, ponovno visoko podigavši skute. Tarquin je neko vrijeme namršteno stajao. Ima li ta hitna potreba neke veze s njezinim gošćama iz Russell Streeta? To se činilo vjerojatnim. Veoma vjerojatnim, a on uopće nije bio siguran da odobrava Julianino pomaganje bludnicama Elizabeth Dennison. Ali doista ima pravo na malo vlastitog novca, a on nema pravo određivati joj kako će ga potrošiti. Shvatio je da je izgubio zanimanje za jahanje, te je u tišini namršteno stajao usred prostorije. — Evo, tu je četrdeset funti. — Juliana je pred zapanjenim očima svojih prijateljica spustila dvije novčanice na stol u salonu. — Tako nećete morati trošiti vlastiti novac da biste izvukle Lucy iz zatvora. Hoćemo li odmah poći? — Ali... ali je li to tvoj vlastiti novac, Juliana? — Čak se i posve razborita Lilly zapanjila. — Na neki način — bezbrižno je rekla. — Vojvoda mi ga je dao kao dio mojeg džeparca.

Nisam bila sigurna hoću li ga imati ili ne, ali lord Quentin je rekao da je Njegova Milost pretjerano velikodušna, pa sam pomislila da bih to mogla provjeriti. I eto. — Kićenim je pokretom pokazala bogatstvo na stolu, ali je pomalo pokvarila dojam kad je dodala: — Na kraju krajeva, nije da si to ne može priuštiti. — Pa, ja sigurno neću postavljati nepotrebna pitanja — reče Lilly i gurne novčanice u svoj svileni muf. — Znam da neće ni Lucy. — Onda smjesta pođimo. — Juliana energično pođe prema vratima. — Znate li kako se onamo dolazi? Možemo li pješice? Ili da pozovem kočiju? — dodala je uz još jednu grandioznu gestu. — Ne možemo poći osobno — šokirano se pobunila Rosamund. — Ali dolje imate lakaja. — To ipak nije mjesto za dame — objasni Emma. — Tamničari su grozni i nepristojni, a tražit će svakojake dodatke prije nego puste Lucy. Gospodin Garston će poći umjesto nas. Njega neće moći zastrašiti. — Neće zastrašiti ni mene — ustvrdi Juliana. — Hajde, pođimo. Zaustavit ćemo fijaker jer ne smijemo gubiti ni trenutka. Samo nebo zna kakve nedaće trpi Lucy. To je prevladalo sve daljnje prigovore, mada su njezine družice još uvijek bile prilično sumnjičave dok su je slijedile niza stube. Ondje ih je čekao lakaj Dennisonovih, a Juliana je Catlettu rekla da će se vratiti do ručka. Potom su izišle na toplo poslijepodnevno sunce.

14. poglavlje

amo ste krenule, ledi Edgecombe? — Quentin se penjao prednjim stubama kad su izišle iz kuće. Uljudno se naklonio njezinim družicama. — U Marshalsea — vedro će Juliana. — Izvući nekoga iz zatvora. — U Marshalsea? — Quentin je zurio u nju. — Nemoj biti apsurdna, dijete. — Lakaj će nas pratiti — rekla je i pokazala čovjeka iza sebe. — Lakaj može pratiti tvoje prijateljice, ali ledi Edgecombe ne ide u dužnički zatvor — reče Quentin. — Doista bi bilo najbolje zamoliti gospodina Garstona da pođe umjesto nas, Juliana — reče Emma, spustivši ruku na Julianinu podlakticu. — Tarquin bi me živog oderao kad bih to dopustio — reče Quentin. Juliana ga je mirno promatrala. — Koliko sam shvatila, slobodno mogu poći kamo god želim. — Ne u Marshalsea. — Čak ni ako biste me vi pratili? — Juliana, nemam ni najmanju želju posjetiti dužnički zatvor. — Ali vi ste svećenik. Zasigurno vam je dužnost pomoći nekome tko je u nevolji? A ovo jest milosrdan čin. — Njezin je glas bio nježno razuman, smiješak laskav, ali je Quentin bio svjestan snažne odlučnosti iza bezazlene fasade. — Zašto ne bi poslušala prijateljičin prijedlog i zamolila tog gospodina Garstona da pođe umjesto vas? — Ali to bi potrajalo. A ona sirota djevojka ne bi smjela ondje provesti ni trenutka više no što je nužno. Čula sam da tamničari muče zatvorenike kako bi im dali novac, ali je jasno da ne mogu imati nikakvih sredstava jer inače uopće ne bi dospjeli onamo. — Oči su joj ogorčenu svjetlucale, a obrazi problijedjeli od gnjeva. Posve je nestalo bezazleno laskavo nagovaranje. — Vaša je dužnost, lorde Quentine, da pomognete onima koji su u nevolji. Nije li tako? — Da, volim misliti da je tako — suho će Quentin. Neugodno ga je podsjetila da kao kanonik katedrale Melchester nije proveo mnogo vremena u brizi za pastvu. Počeo se pitati zašto mu se ikad činilo da Juliana treba zaštitu i smjernice. U ovom se trenutku uopće nije doimala poput nečije žrtve. — Imamo novac — nastavi Juliana. — Svih četrdeset funti Lucyina duga. Ako tamničari budu zahtijevali više, reći ću im neka se nose — dodala je dok joj je iz očiju frcalo. — Dopustimo li im da se nekažnjeno bave iznudom, činit će to svima. — Siguran sam da ćeš ih dovesti u red — promrmlja Quentin. — Žalim onoga koji tebi stane na put.

— O, zvučite baš kao vojvoda — reče Juliana. — Tako bahato. Ali odmah vam kažem da me nećete navesti da se predomislim. — Imaš pravo kad kažeš da je moja obveza pomagati onima u nevolji. — Usta su mu se cinično izvila, a po tome je još više sličio svojem polubratu. — Također mi je obveza sprečavati ljude da se uvale u nevolje. Uvjeravam te, draga moja Juliana, biti ćeš u nevoljama do grla ako Tarquin otkrije da si se motala po dužničkom zatvoru. Juliana je stajala na gornjoj stubi, napola okrenuta prema otvorenim ulaznim vratima. Krajičkom oka opazila je Luciena koji je prolazio predvorjem prema sobi za primanje. — Ako moj muž nema ništa protiv, ne vidim zašto bi se vojvoda bunio — rekla je, obuzeta nadahnućem. — Ispričavam se što sam vas gnjavila, lorde Quentine. Jasno da se time više ni trenutka ne smijete opterećivati. Blistavo mu se nasmiješila i okrenula se trima mladim ženama. — Odmah ću se vratiti. Čekajte me ovdje. — Požurila je u kuću, a Quentin je s nelagodom gledao za njom. Nije bio siguran da ju je dobro čuo. — O, zaboga — reče Emma. — Mislite li da se Juliana možda malo prenaglila? — Bojim se da je ‘malo’ veoma blago rečeno, gospo — reče Quentin. — Valjda ne kani zatražiti Edgecombeovu podršku? — Vjerujem da kani, milorde — reče Rosamund, a njezine su smeđe oči bile krupne i ozbiljne na okruglom licu. — Ispričajte me. — Quentin se kratko naklonio i ušao u kuću kako bi potražio Tarquina, ostavivši žene na stubama ispred kuće. Juliana je slijedila Luciena u sobu za primanje i zatvorila vrata za sobom. — Milorde, trebam vaše dopuštenje da pođem po jednom zadatku — odmah je rekla. — Zaboga! Što je ovo? — uzvikne Lucien. — Vi od mene tražite dopuštenje? — Svakako, milorde. — Juliana napravi kniks. — Vi ste moj muž, zar ne? Lucien se glasno nasmijao. — To je lijepa izmišljotina, draga moja. No rekao bih da ima svoje dobre strane. — Točno — rekla je. — Budući da ste vi moj muž, potrebno mi je samo vaše dopuštenje. Ponovno se začuo Lucienov promukli smijeh. — Pa, neka sam proklet, draga moja. Suprotstavljate me Tarquinu, je li? Hrabra djevojka! — Otvorio je emajliranu burmuticu i uzeo prstohvat, a oči su mu podsjećale na hladan ugljen usred sivkastog bljedila. — Nije baš da se suprotstavljam Njegovoj Milosti iskreno će Juliana — jer s njim uopće nisam o tome razgovarala — zapravo, mislim da se to njega ne tiče. Ali razgovaram s vama, gospodine, i željela bih vaše dopuštenje. — Da učinite što? — znatiželjno je pitao. Juliana uzdahne. — Da pođem u Marshalsea i platim jamčevinu za prijateljicu mojih prijateljica. — Kojih prijateljica? Djevojaka iz kuće gdje sam živjela prije nego sam došla ovamo — pomalo je nestrpljivo rekla, nadajući se da se vojvoda neće odjednom pojaviti na poziv lorda Quentina. Lucien je silovito kihnuo i zagnjurio lice u rupčić. Prošlo je nekoliko minuta prije nego se opet pojavio, bolesno rumenih obraza, vlažnih očiju. — Zaboga, curo! Nemoj mi reći da te

Tarquin uzeo iz javne kuće! — Nasmijao se, dlanom udarajući po prsima dok je bolno soptao. — To je nešto posebno. Moj svetački bratić našao mi je ženu u bordelu kako bi spriječio obiteljski skandal. Kakva cijena za obiteljsku čast, eh! Juliana ga je promatrala sa slabo prikrivenim gnušanjem. — Možete vjerovati što god želite, milorde. Ali ja nisam i nikad nisam bila kurva. Lucien je pomirljivo podigao ruku. — Nemoj me proždrijeti, draga moja. Meni nije važno, što si bila... baš kao ni što jesi. Bilo bi mi svejedno da si prije ručka opslužila cijelu regimentu. Juliana je osjećala kako u njoj raste gnjev. Usne su joj se prezirno izvile, a oči u njega bacale otrovne bodeže. Odlučno je sebi rekla da vikont Edgecombe nije vrijedan njezina gnjeva. — Hoćete li mi dati dopuštenje da pođem u Marshalsea, milorde? — nestrpljivo upita. — O, imaš dopuštenje da činiš što god želiš ako će to naljutiti Tarquina, miledi. — Tiho se nasmijao, sopćući. — Svakako posjeti dužnički zatvor. Svakako biraj prijateljice u bordelima Covent Gardena. Svakako se sa strane malo bavi tim poslom ako ti se to sviđa. Imaš moje bezuvjetno dopuštenje da se upustiš u bilo kakvu vrstu raskalašenosti, da se svake večeri valjaš u zloglasnim četvrtima. Samo me nemoj pitati novac. Nemam ni dva mjedena novčića. Juliana je problijedjela tako da su joj se na nosu istaknule pjegice. — Budite uvjereni da vas više ništa neću pitati, milorde. — Ledeno je napravila kniks. — Ako biste me ispričali, čekaju me moje prijateljice. — Samo trenutak. — Podigao je ruku, neosjetljiv na njezin gnjev. — Možda ću poći s vama po tom poslu. Unijeti mrvu dostojanstva... — Nacerio se, a koža mu se nategnula preko kostiju lica. — Ako vam vaš muž pravi društvo, Tarquin će morati u tišini škrgutati zubima. Juliani se nije sviđala pomisao da bi trebala trpjeti društvo svojeg muža. S druge strane, neodoljivo je privlačna mogućnost da vojvodi pomrsi račune. Na kraju krajeva, to je i zaslužio. — Neka bude — promrmlja Juliana. — Pa, pođimo to obaviti. — Zvučao je relativno krepko zbog pomisli da će izazvati neprilike i gotovo živahnim koracima pošao prema vratima. Juliana ga je slijedila, a oči su joj vragolasto blistale. Quentin i vojvoda izišli su iz knjižnice baš kad su stigli do ulaznih vrata. — Juliana! — Tarquinov je glas bio oštar. — Što misliš, kamo si krenula? Okrenula se i napravila kniks. — Na vožnju sa svojim mužem, milorde vojvodo. Nadam se da tome nema prigovora. Vojvodina su se usta stisnula i na obrazu mu se zloslutno trzao mišić. — Lucien, nećeš poticati tu nevjerojatnu ideju. — Moja je žena zatražila moje dopuštenje da pomogne prijateljici, a ja sam joj ponudio svoje društvo kao podršku, stari moj. — Lucien nije uspijevao prikriti svoje likovanje. — Ne bi bilo u redu da ledi Edgecombe sama pođe u Marshalsea... ali nitko ne može prigovoriti ako bude u mojem društvu. — Nemoj biti apsurdan — prasne vojvoda. — Juliana, idi gore u svoj salon. Odmah ću

doći. Juliana se namrštila na tu otresitu naredbu. — Ispričavam se, milorde vojvodo, ali moj muž zahtijeva moju nazočnost. Vjerujem da njegove naredbe imaju prednost. — Opet je napravila kniks i izišla iz kuće prije nego se Tarquin dovoljno pribrao da reagira. Lucien se nacerio, podrugljivo se naklonio bratiću i pošao za svojom ženom. — Drske li cure! — uzvikne Tarquin. — Što ona misli, dovraga, tko je ona? — Vikontesa Edgecombe, očito — reče njegov polubrat, nesposoban prikriti ironičan osmijeh. Ne događa se često da netko potuče Tarquina. Vojvoda je u bijesnoj tišini zurio u njega, a potom se okrenuo na peti i dugim koracima pošao natrag u knjižnicu. Ostavio je vrata odškrinuta, pa ga je Quentin, nakon trenutka oklijevanja, slijedio. — Ako to dijete misli da može iskorištavati Luciena da bi mene provocirala, trebala bi ponovno razmisliti — vojvoda procijedi kroza stisnute usne, a oči su mu postale hladne i tvrde poput ahata. — Što bi uopće mogla dobiti takvim ponašanjem? — Osvetu — reče Quentin, spustivši se na široku prozorsku dasku. — Ona je dama koja ima mnogo duha. — Ona je drznica! — Vojvoda je dugim, ljutitim koracima hodao prostorijom. — Neće im se ništa loše dogoditi — umirujuće će Quentin. — Lucien će... — Pijani degenerik samo želi meni napakostiti — prekine ga Tarquin. — Juliana ga uopće ne zanima. — Pa, to nitko ne mora znati — reče Quentin. — Nitko ne bi trebao znati da je vikontesa Edgecombe u društvu tri kurve otišla u Marshalsea spasiti siromašnu bludnicu! — uzvikne Tarquin. — Prokletstvo, Quentine! Možda neće prepoznati Julianu, ali će sigurno prepoznati Luciena. — Neće ako pođu zatvorenom kočijom — nesigurno će Quentin. Tarquin je samo ljutito odmahnuo rukom na tu mogućnost. Nastavio je hodati amo-tamo, gnjevno se mršteći. Lucien će izazvati što više neprilika. Juliana je samo bezazlena djevojka sa sela i nema pojma s čime ima posla. Nekako će morati okončati njezin budalasti savez s Lucienom.

George Ridge popeo se podrumskim stubama kuće nasuprot vojvodinu zdanju u Albermarle Streetu, a potom je stajao i gledao skupinu od četiri žene i jednog muškarca koji su krenuli ulicom, a pratio ih je lakaj. Stajao je lagano raširenih nogu, samodopadno je popravio prsluk i držao ruku na dršku mača. Promatrao je kuću u Albermarle Streetu od sredine jutra, a ništa od onoga što je vidio nije imalo smisla. Sinoć je pretpostavio da su dva muškarca koji su je uveli u kuću kupili Julianu za tu noć. No sad se čini da ona tu živi. Njegova prva misao bila je da je to javna kuća i muškarci je ondje posjećuju. No dvije dame, očito besprijekorna ugleda i u žalobnoj odjeći, stigle su kočijom na čijim su se vratima kočili

grofovski grbovi. Tada su ih dva muškarca koje je vidio prethodne večeri s mnogo poštovanja i uljudnosti ispratili natrag do kočije. Potom su stigle tri mlade žene u pratnji lakaja. Bio je uvjeren da je došlo do nekakve prepirke između Juliane i jednog od dvojice muškaraca koji, čini se, žive u toj kući, a sad je u društvu trećeg muškarca i zajedno s ostalim ženama hoda niz ulicu. Ništa od toga nije imalo nikakvog smisla. Julianina je haljina veoma otmjena i uopće ne izgleda kurvinski, ali nešto u djevojkama u njezinu društvu stvaralo je dojam da se bave najstarijim zanatom na svijetu. Skupe bludnice, svakako, ali definitivno neprikladno društvo za mladu damu Julianina podrijetla i odgoja. A što je s čovjekom na čiju se ruku oslonila? Stvorenje nezdrava izgleda, pomislio je George, premda iz svojeg skrovišta nije dobro vidio jer su mu smetale željezne rešetke. Događa se nešto veoma čudno i što prije otkrije o čemu je riječ, to će prije moći odlučiti o svojem sljedećem potezu. Stajao je nekoliko minuta dok skupina nije stigla do kraja ulice. Tada je pošao prema konjušnici iza kuće. Netko će mu ondje reći kome pripada kuća. To će biti početak.

— Ne mislite li da bismo trebali uzeti fijaker, gospodine? — pitala je Juliana kad su stigli do krcate prometnice na Piccadillyu. — O, sve u svoje vrijeme... sve u svoje vrijeme — nehajno odgovori Lucien. — Odlučio sam pokazati se svijetu u tako šarmantnom društvu. Rijetkost je da se mene vidi okruženog jatom Venerinih golubica. Sigurno ćemo sresti neke od mojih prijatelja... jednog ili dva znanca. Predstavit ću vas, draga suprugo... i vaše prijateljice, jasno... vaše prijašnje kolegice. — Hihotao se. Juliana stisne usne. Nije bila spremna žrtvovati svoj ugled samo zato da naljuti vojvodu. Lucien je pretjerao. Fijaker je tandrkao Piccadillyem prema njima i ona ga je odlučno zaustavila. — Oprostite mi, milorde, ali ne vjerujem da imamo vremena za zadržavanje u društvu. — Povukla je kvaku na vratima kad se kočija zaustavila. — Mislim da ćemo svi stati ako nemate ništa protiv da se smjestite na kočijaško sjedalo, gospodine. — Pomirljivo mu se nasmiješila, ali ju je iznenadio bljesak mrzovoljnoga gnjeva u njegovim tamnim očima. — Kažem da ćemo pješice duž Piccadillya, gospo. Julianin se smiješak nije pokolebao dok je lakaj pomagao njezinim trima prijateljicama da se popnu u kočiju. — Doista, milorde, ne smijemo tratiti vrijeme. Sirota Lucy ondje možda u ovom trenutku umire od gladi. Ne smijemo gubiti ni minute. — Okrenula se i ušla u fijaker za svojim družicama. Sjela je i nagnula se kroz još uvijek otvorena vrata. — Ako ne želite sjediti na kočijaševu sjedalu, milorde, možda bi nas mogli slijediti drugim fijakerom. Lucien ju je bijesno gledao. Juliana ga je nagovarala: — Molim vas, dođite, milorde. Pođem li sama, Njegova Milost će smatrati da ima razloga ljutiti se na mene. No kao što ste

točno primijetili, pođete li vi sa mnom, morat će pregristi jezik. Djelovalo je. Vikont je i dalje bijesno gledao, ali se popeo na mjesto kraj kočijaša. — U Marshalsea — zarežao je. Kočijaš je pucnuo bičem i fijaker je krenuo, a lakaj je skočio na stražnju stubu i držao se za kožni remen. — Zašto si tako zapela za ovo, Juliana? — Lilly se hladila lepezom u toploj unutrašnjosti, a oštar pogled bio je u suprotnosti s njezinim nehajnim držanjem. — Kladila bih se da to nema veze samo s Lucyinom mučnom sudbinom. — Možda nema — reče Juliana i spokojno se nasmiješi. — Ali Lucyna je situacija sad najvažnija. Rosamund je bez riječi sjedila u kutu, a ovratnik od muslina njezina kratkog plašta podigla je oko ušiju kao da se od nečega skriva. Kad je progovorila, glas joj je bio promukao i čudan. — Oprosti mi, Juliana, ne želim zabadati nos. Ali... ali čovjek koji nas prati je tvoj muž? — Da, za moje grijehe — odgovori Juliana i zadrhti. Čim se malo udaljila od vikonta, nije mogla sakriti svoje gnušanje. — On je bolestan čovjek — s oklijevanjem će Rosamund. — Ne znam je li... — Ima sifilis — bez uvijanja će Lilly. — Nema smisla okolišati, Rosamund, znakovi su nam svima poznati. Jesi li bila u njegovu krevetu, Juliana? Juliana odmahne glavom. — Ne, a neću ni biti. To nije dio nagodbe. — Pa, to je olakšanje! — Emma uzdahne i opusti se. — Nisam znala što bih rekla... kako bih te upozorila. — Nema potrebe. Upozorena sam — reče Juliana, gledajući kroz prozor kako bi pred njima sakrila svoj izraz lica. — I uopće mi ne prijeti opasnost... barem ne te vrste — tihim je glasom dodala. — Treba se nadati da se nećemo nečim zaraziti u Marshalseau — progunđa Rosamund. — Ondje hara zatvorska groznica i svakakve druge boleštine. Možeš se zaraziti samo udisanjem tog zraka. — Onda možeš ostati u fijakeru — reče Juliana. — Vikont i ja poći ćemo unutra i osigurati da puste Lucy. — Ja sigurno idem unutra — odlučno će Lilly. — Ti ne poznaješ Lucy. Ona neće znati da ti može vjerovati. — Ne, imala je tako mnogo nesreće u životu — s uzdahom se složila Emma. — Neće znati kome može vjerovati. Kočija se bučno zaustavila na neravnoj kaldrmi ispred zastrašujuće građevine visokih zidova. Velika željezna kapija bila je otvorena prema ulici, a onuda su prolazila stvorenja u dronjcima oko kojih se širila očajnička poraženost. — Tko su oni? — Juliana je gledala van kad je lakaj otvorio vrata. — Dužnici — reče Lilly i prije nje siđe na cestu. — Ali nisu zatvoreni. — Ne, puštaju ih van od zore do sumraka tako da mogu prositi — ili raditi ako nešto uspiju naći — objasnila je Emma dok je izlazila za Julianom. — Imaju i posjetitelje koji im donose hranu, ako spadaju među one sretnije. Ondje unutra su cijele obitelji. Bebe, malena

djeca, starci i žene. Lucien se spustio s kočijaševa sjedala, a očito je u taj manevar morao uložiti podosta truda. Trenutak je stajao i soptao, naslonjen na kočiju, a po blijedom čelu izbio mu je znoj. — Sigurno sam lud kad sam pristao na tako apsurdan plan — gunđao je dok je rupčićem brisao čelo. — Vi samo pođite za svojim poslom, gospo suprugo. Ja ću smiriti svoja prsa u onoj tamo krčmi. — Pokazao je trošnu građevinu s nakrivljenim dovratkom i labavim škurama. Nečitljiv natpis visio je na čavlu iznad vrata. — Dođite k meni u točionicu kad obavite svoj milosrdni čin. Juliana je u sebi odlučila da će kroz ta vrata neugodna izgleda poslati lakaja, ali je krotko napravila kniks pred mužem, pogleda oborena prema blatom slijepljenim kamenim pločama na tlu. Lucien je ignorirao pozdrav i žurno se udaljio prema mirisu konjaka koji ga je privlačio kao što psa privlači kost. — O, zaboga, mislila sam da će vikont pregovarati umjesto nas — malodušno će Rosamund. — Edgecombe nam trenutno nije potreban. — Juliana podigne svoje skute i krene prema kapiji, pazeći kamo staje dok je oprezno prolazila smrdljivim jarkom nasred ulice, nadajući se da neće petom zapeti za neku neravninu. Vratar je mutnim očima zurio u njih kad su se zaustavile ispred njegove kolibe. Njegove su sitne oči bile crvene i nefokusirane, a oko njega se širio vonj džina. Popio je gutljaj iz kamene posude što ju je držao u krilu i tek se tada udostojao odgovoriti na Julianino pitanje. — Lucy Tibbet? — Nadlanicom je obrisao usta. — Tibbet, eh? Dakle, tko ju je strpao ovamo? — Gospođa Haddock — reče Lilly. — O, ta drolja! — Vratar je zabacio glavu i nasmijao se, šireći smrad kroz sparni ljetni zrak. — Lucifera mi, ta je opaka. Gora je od onog njezinog muža. Onog Richarda. Tako mi svega, on je bio dobro potkovan. — Ako time mislite da je uzimao svaki peni što su ga njegove cure zaradile, složit ću se s vama — kiselo će Lilly. Ona je očito sazdana od čvršćeg materijala nego Rosamund i Emma, koje su se držale podalje i podigle svoje skute visoko iznad slijepljene slame i trulog povrća na kamenim pločama. — Jesi li ti jedna od njih, curo? — Vratar se cerio. — Možda bismo se mogli nešto dogovoriti. — A možda biste nam mogli reći gdje ćemo naći gospođicu Tibbet — reče Juliana, koraknuvši naprijed. Vratar je nesvjesno ustuknuo pred njezinim plamtećim očima, napete linije usta, visoke uspravne figure. Ta je dama izgledala kao da nije navikla na protivljenje, a držala se tako samouvjereno kako se rijetko može vidjeti kod kurvi. — Pa, dakle, možda bih mogao, miledi... za nagradu — rekao je, gladeći svoju čekinjavu bradu. — Ovdje imam četrdeset funti za plaćanje njezina duga — otresito će Juliana. — Povrh toga, dat ću vam gvineju, dobri čovječe, ako nam olakšate situaciju. Inače ćemo se snaći bez vas.

— Oho... kako smo bahati! — Vratar je ustao. — Sad me slušajte, fina damo. Za vas se zovem gospodin Cogg, i bio bih vam zahvalan kad biste pokazali malo poštovanja. — A ja bih vama bila zahvalna kad biste pripazili na svoje ponašanje — reče Juliana. — Zanima li vas mogućnost da zaradite gvineju ili ne? — Stajat će vas deset gvineja ako želite osigurati njezino oslobađanje. — Oči su mu se prepredeno stisnule. — Četrdeset gvineja za plaćanje njezina duga i jedna gvineja za vas — reče Juliana. — Inače ću poći do najbližeg gradskog suca i s njim dogovoriti oslobađanje gospođice Tibbet. A vi, Cogg, ništa nećete dobiti. Vratar je izgledao zapanjeno. Nije navikao na tako autoritativne mlade žene pred svojom kapijom. Oni koji dolaze osloboditi prijatelje i rođake uglavnom su gotovo jednako siromašni kao i zatvorenik. Coggu su se obraćali s gospodine, obarali su oči i šuljali se naokolo, držeći se sjenki. Nisu se ugodno osjećali pri spomenu sudaca i općenito je bila dovoljna jedna prijeteća riječ da vratar dobije lijepu nagradu. Lilly je prišla Juliani pa je i ona ljutito gledala vratara. Emma i Rosamund, ohrabrene stavom svojih prijateljica, također su pogledima fiksirale gospodina Cogga. Vratar je trenutak kasnije puhnuo kroz nos i ispružio ruku. — Onda dajte ovamo. Juliana odmahne glavom. — Ne prije nego nas odvedete do gospođice Tibbet. — Najprije želim vidjeti vaš novac, miledi. — Uspravio se, ali čak su i tako njegove oči bile tek u razini s Julianinima. Promatrala ga je prezirno kako bi amazonka mogla gledati pigmejca. — Idem potražiti suca. — Okrenula se na peti, moleći se da njezin blef upali. Potraga za sucem mogla bi trajati satima, a zatim još toliko da se na taj način osigura Lucyino puštanje iz zatvora. Osim toga, Juliana uvijek mrzi kad mora mijenjati svoje planove. Nakon što je odlučila da će odavde izići Lucy, nije željela odustati. — Čekajte, čekajte — gunđao je vratar. Znao je da neće vidjeti niti jedan peni ako neki sudac naredi puštanje zatvorenice na slobodu. Zlatna gvineja bolja je od ničega. Popio je još jedan gutljaj iz kamene posude i izišao iz svoje malene kolibe, ispuhavši nos rupčićem na crvene točke. — Ovuda. Slijedile su ga preko dvorišta krcatog ljudi. Dva malena dječaka jurcala su među ljudima i zaletjela se u vratara, njegove su ruke automatski zamahnule i svaki je dječak dobio po ušima, a on nije čak ni usporio. Dječaci su pali na tlo, plakali i trljali uši. Neka je žena vrisnula na njih i dotrčala mašući valjkom za tijesto. Dječaci su ustali i tako brzo nestali da se činilo kao da nisu ni bili ondje. Vratar je prošao kroz drugu kapiju u unutrašnje dvorište, jednako krcato kao i ono prvo. Ondje je bilo vatri nad kojima se kuhalo i žene su prale odjeću na bačvama za kišnicu. Mršava su tijela bila u dronjcima, a djeca uglavnom napola naga. Prizor je Julianu podsjetio na ciganske tabore u New Forestu tijekom njezina djetinjstva. Ali unutar zgrade situacija je bila posve drukčija. Ondje je bilo boleština i očaja. Bolesno mršave, pogrbljene figure praznih očiju sjedile su na prljanu kamenim stubama dok se vratar zadihano penjao, a slijedile su ga Juliana i njezine prijateljice. Juliana je ovlaš vidjela prostorije u koje se ulazilo s odmorišta — prostorije bez namještaja, neostakljene prozore i

slamu na podovima. Na slami su ležala sklupčana tijela, zgužvana poput komadića odbačenog papira. Zrak je zaudarao po smrti i očaju. Ti ljudi ovdje umiru. To su oni za koje nema spasa. Koji nemaju nikoga na svijetu tko ima novca za njihovo oslobađanje ili da im barem osigura dovoljno kruha da im duša i tijelo ostanu jedno. Njezine su tri družice šutjele, nisu gledale ni lijevo ni desno, izbjegavale su pogled na užase koji lebde na rubovima njihovih vlastitih života. Užase koji neizbježno dolaze starima i nemoćnima u Covent Gardenu ako nisu dovoljno lukavi ili sretni da si osiguraju budućnost. — Ovdje je. — Gospodin Cogg se zaustavio pred otvorenim vratima na vrhu posljednjeg stubišta. Teško je disao i znoj mu se cijedio niz lice. — Lucy Tibbet! — zaurlao je u slabo osvijetljenu prostoriju u potkrovlju. — Lucy Tibbet... pokaži se. Kraj suprotnog se zida začulo tiho stenjanje i Lilly se progurala kraj njega i gotovo utrčala u prostoriju, a njezini su se ružičasti skuti graciozno njihali. Ostale su je slijedile, plava i svijetlozelena, pa su se sve tri sagnule nad tijelom na slami. Izgledaju poput ljetnih leptira u tamnici, pomislila je Juliana dok je ulazila kako bi im se pridružila, skupivši nos na smrad koji se širio iz limene kante u kutu. Lucy je napola zatvorenih očiju ležala na slami. Prljava, slijepljene kose, bez cipela i samo u poderanoj košulji. Na njezinim se mršavim obrazima vidjelo grozničavo rumenilo, a ruka slična pandži drhtala je u Lillyinu dlanu. — Nebesa, što su ti učinili? — krikne Emma i klekne na prljavu slamu. — Gdje ti je odjeća? — Tamničar ju je uzeo — hrapavim će glasom Lucy. — Plaća za kruh i vodu. Sve dok ništa nije ostalo... — Okrenula je glavu na slami i dvije suze pustile su se ispod zatvorenih vjeđa. — Uzeli su moju finu košulju i dali mi ovu. Valjda bih trebala biti zahvalna da me nisu ostavili nagu. — O, kako okrutno! — Rosamundine su suze padale po slami. — Došle smo te odvesti odavde — reče Juliana, žustrom akcijom prikrivajući vlastitu zaprepaštenost od šoka. — Rosamund, ako bi Lucy posudila svoj plašt, malo će je zaštititi dok je ne ukrcamo u fijaker. Rosamund je spremno otkopčala svoj plašt. Lilly je podigla Lucy sa slame i prebacila joj oko ramena odjevni predmet od mekane svile. Kontrast između svjetlucave svile i djevojčine prljave raskuštrane kose, mršavih obraza i poderane košulje bio je šokantan. — Možeš li hodati? — Juliana je pridržavala Lucy dok se nesigurno zanosila. — Vrti mi se u glavi. — Lucyin je glas bio slab i drhtav. — Danima nisam stajala na nogama. — Brzo ćeš se osjećati snažnije — reče Emma, milujući Lucyinu mršavu ruku. — Mogla bih zariti nož u majku Haddock! — gnjevno doda. — Tek smo prije nekoliko dana saznale da si ovdje. Drolja je svojim djevojkama rekla neka šute o tome ako ti se ne žele pridružiti. — Mora postojati neki način da joj vratimo istom mjerom — gunđala je Lilly, gledajući naokolo kao da tek sad prvi put vidi gdje se nalazi. — Željela je da umreš u ovoj rupi. — Kasnije ćemo razmišljati o vraćanju istom mjerom. — Juliana je zavukla ruku oko Lucyina struka kako bi je pridržala. — Lilly, ti je uhvati za drugu ruku. Vratar je još uvijek stajao na vratima i s malo zanimanja promatrao prizor. Međutim, oči

su mu se naglo izoštrile kad je vidio Lucy na nogama. — Eh, nećeš otići odavde prije nego ja dobijem novac. Juliana je kimnula Lilly, a ona je izvukla dvije novčanice iz mufa. — Ovo je iznos njezina duga. — Gospodin Cogg je pružio ruku prema novcu, ali ga je čvrsto držala. — Kako ste zaboga... — Tiho, dušo, nemoj govoriti dok se ne izvučemo odavde — reče Rosamund, tapšajući Lucyinu ruku. — Tada ćemo ti sve objasniti. — Daj to ovamo. — Gospodin Cogg pucne prstima. — To treba platiti gospođi Haddock — reče Juliana. — Neću vam dati novac prije nego dobijem priznanicu. Gospodin Cogg joj dobaci pogled čiste antipatije. — Dobro se snalaziš s obzirom da si tako mlada — gunđao je i okrenuo se prema stubama. — Gdje si odrasla? Kod nekog zajmodavca? To je trebala biti uvreda, ali se Juliana samo nasmijala, pomislivši da je sir Brian Forsett bio dobar uzor kad je riječ o novčanom poslovanju. Sama je napisala priznanicu i stajala nad gospodinom Coggom dok ju je potpisivao. Tada je spustila četrdeset funti na klimavi stol u njegovoj kolibi. — Imam samo novčanicu od dvadeset funti. Ima li netko gvineju za ovog ljubaznog džentlmena? Rosamund je izvadila potrebnu kovanicu i one su izišle iz Marshalseaa, a Lucy je poskakivala na bosim nogama između Juliane i Lilly. Lakaj i fijaker su ih čekali ondje gdje su ih ostavile, a Luciena nije bilo na vidiku. — Dovedite vikonta Edgecombea iz krčme, molim vas — Juliana reče slugi koji je s neskrivenom znatiželjom zurio u patetično strašilo koje su podigle u fijaker. Lucy je zastenjala kad se spustila na ispucano kožno sjedalo. — Jesi li gladna, dušo? — nježno je pitala Emma kad je sjela kraj nje i trljala joj ruke. — Više ne osjećam glad — rekla joj je Lucy, a glas joj je i dalje bio tih i slabašan. — Prvi je tjedan bilo bolno, ali sad ne osjećam ništa. — Kamo ćemo je odvesti? — Lilly joj je sjedila sučelice i namršteno skupila obrve. — Ne možemo je vratiti majci Haddock. — Kako bi bilo da je odvedemo gospođi Dennison? — Juliana je gledala kroz prozor, čekajući hoće li se pojaviti njezin muž. — Ne — reče Rosamund. — Već je rekla da neće pomoći Lucy. — Lucy je odbila bogatu mušteriju koju joj je gospođa Dennison dovela — objasni Emma. — Bio je prljavi pervertit — reče Lucy s više snage u glasu nego dosad. — Tada mi nije trebao ni on ni njegov novac. — Izdržavao ju je lord Amhurst — reče Lilly. — Gospođa Dennison se pobrinula za sklapanje tog ugovora i vjerovala da joj Lucy duguje uslugu. Navodno se radilo samo o jednoj noći. — Jedna noć s tim ljigavcem! — Lucy se iscrpljeno zavalila na sjedalu i zatvorila oči. — U svakom slučaju, zato joj gospođa Dennison neće pomoći — reče Rosamund. — Može poći sa mnom — Juliana reče s više samopouzdanja no što ga je osjećala.

Vojvoda ionako njome neće biti osobito zadovoljan. Zamoliti ga da pruži krov nad glavom siromašnoj Lucy u njezinu sadašnjem stanju je usluga koju bi mogao odbiti, čak i kad je najmilosrdnije raspoložen, i nitko mu to ne bi zamjerio. — Pa, to je riješeno. — Lilly je zvučala kao da joj je laknulo kad je svojim riječima zapečatila Julianinu ponudu. — Dok se ti oporavljaš, Lucy, pokušat ćemo nagovoriti gospođu Dennison da te primi kad opet budeš spremna raditi. — Ona je zapravo dobra srca — dometne Emma. — Oboje su takvi ako im se ne zamjeriš. Počela je rasprava o mogućnosti da Dennisoni popuste, ali je Juliana nastavila gledati kroz prozor prema krčmi. Lakaj je konačno izišao i dotrčao natrag do fijakera. Bio je sam. — Ispričavam se, miledi, ali njegovo gospodstvo kaže da još nije spremno otići i da vi pođete bez njega. — Dovraga — progunđa Juliana. Vikont nije pouzdan partner u zločinu. Ako on ne bude uz nju kad se vrate u Albermarle Street, bit će joj teže i neće moći Tarquinove prigovore preusmjeriti na svojeg muža, što joj je bila namjera. Razmislila je o mogućnosti da sama pođe po Luciena, ali je odustala. Ukoliko je već popio velike količine konjaka, samo će samu sebe dovesti u nepriliku. — Neka bude. Recite kočijašu neka se vrati u Albermarle Street — rekla je i povukla glavu s prozora. Lucy se skutrila između Lilly i Rosamund, sićušna krhka figura u tankoj košulji uz raskošnu odjeću ostalih žena. Nije izgledala kao da ima više od dvadeset godina. Kakav je život dosad vodila da je tako mlada mogla biti osuđena na tako groznu smrt?

15. poglavlje

očija se zaustavila u Albermarle Streetu i Juliana je izišla, podigavši ruke kako bi pomogla Lucy dok su je njezine prijateljice spuštale. — Hoćemo li ući s tobom? Juliana je trenutak razmišljala i odmahnula glavom. — Ne, mislim da je bolje da to sama obavim, Emma. Moglo bi biti malo neugodno. Uspjet ću bez pomoći odvesti Lucy uza stube. — Ako si sigurna — rekla je Rosamund, bezuspješno pokušavajući prikriti svoje olakšanje. — Vi biste trebale nagovoriti Dennisone da prime Lucy kad se oporavi — rekla je Juliana, pridržavajući Lucy oko struka. — Sutra ću doći u Russell Street i reći vam kako joj je. Isto tako — dodala je zamišljeno se mršteći — imam jednu ideju o kojoj želim sa svima vama razgovarati. I s drugim djevojkama, ako bi bile zainteresirane. — Zainteresirane za što? — Lilly se nagnula naprijed, gledajući je prodornim očima. — Ne mogu ovdje objašnjavati. Ionako najprije moram sama dobro razmisliti. — Nasmiješila se i podigla ruku na pozdrav. — Do sutra. Uslijedili su pozdravi dok je ona pomagala Lucy da se popne stubama do ulaznih vrata. Catlett ih je otvorio prije nego je dospjela pokucati, a njegovo se bezizražajno lice ipak promijenilo kad je ugledao koga je dovela. Juliana mu to nije mogla zamjeriti. Lucy je doista grozno izgledala. Rosamundin fini plašt obrubljen muslinom samo je naglašavao njezino gotovo nago stanje. Međutim, Juliana je samo kimnula Catlettu dok je pomagala djevojci da e spusti na stolicu u predvorju. Lucy je pala unatrag, lica bijelog poput mlijeka, otvorenih očiju, srca koje je divlje lupalo od napora što ga je iziskivao put od kočije do stolice. Juliana je stajala i promatrala je, na trenutak smetena. Kakve bi naredbe trebala dati? U kući sigurno ima slobodnih spavaćih soba, no ima li pravo bez vojvodina dopuštenja zauzeti jednu? Vjerojatno nema, zaključila je, ali se doista činilo da nema mnogo izbora. — Catlett, biste li zamolili domaćicu da me odvede do... — Što se ovdje događa, za ime svijeta? Juliana se naglo okrenula kad je začula vojvodin glas. Znači, nije mu se vratilo dobro raspoloženje za njezina izbivanja — mada to nije niti očekivala. Opazila je Quentina iza njega, zasjenjenog bratom, ne toliko visinom koliko Tarquinovom osobnošću. Pročistila je grlo i počela: — Milorde vojvodo, ovo je žena koju smo dovele iz Marshalseaa i... — Catlett, možete se udaljiti. — Vojvoda ju je prekinuo tom kratkom naredbom slugi koji je zurio u blijedu pogrbljenu Lucy, fascinirano kao da je ona dvoglava žena na sajmu.

— Sad smiješ nastaviti — rekao je Tarquin kad je Catlett nestao u sjenkama iza stuba. Juliana je duboko udahnula. — Molim te, milorde... Lucy je slabašno zastenjala, a Quentin je progunđao neki uzvik, progurao se kraj brata i sagnuo se nad njome. Juliana je ponovno pokušala. — Izgladnjela je — rekla je, a glas joj je postao snažniji dok je razmišljala o Lucyinoj patnji. — Mučili su je izgladnjivanjem i ostavili je da umre na tom groznom mjestu. Treba joj njega i ja sam rekla da može doći ovamo. — Uistinu, Tarquine, prema djevojci su se sramotno loše ponijeli. — Quentin se uspravio, a na licu mu se vidio izraz šoka. — Trebali bismo poslati po liječnika čim je smjestimo u krevet. Vojvoda je pogledao Lucy i lice mu se na trenutak smekšalo, ali kad se okrenuo natrag Juliani, opet je postalo hladno. — Zasad je možeš povesti gore i prepustiti Henny. Ona će znati što treba učiniti. Ali tada želim s tobom razgovarati u knjižnici. Juliana se odmaknula od njega i napravila kniks. — Hvala, milorde vojvodo. Slušam pokorno. — Oborila je pogled glumeći podložnost pa joj je promaknuo izraz humora koji je bljesnuo u njegovim očima. Kad je podigla glavu, više ga nije bilo. Kratko je kimnuo i žustrim se koracima zaputio prema knjižnici. — Hajde, Juliana, pomoći ću ti da jadnu djevojku odvedeš gore. Jedva je pri svijesti. — Quentin je podigao Lucy u naručje, naoko nesvjestan njezine prljave odjeće i kose pritisnute uz njegovu besprijekornu bijelu košulju i sivi svileni kaput. Nosio ju je uza stube, a Juliana ga je slijedila. — Stavit ću je u žutu spavaću odaju — Quentin je govorio gotovo sebi u bradu, skrenuvši desno na vrhu stubišta. — Tada ćemo pozvati Henny. Položio je Lucy na krevet i pokrio je nježnošću iskusne njegovateljice. Juliana je pozvonila Henny, a zatim je sjela na rub kreveta kraj Lucy. — Kako se usuđuju? — gnjevno je izustila. — Pogledajte je! Ono je mjesto bilo puno kostura... malene djece.... O, tako je grozno! — Volio bih da je moguće promijeniti takve stvari — s nelagodom će Quentin. — Ali vi biste mogli! — Juliana je skočila na noge, a oči su joj plamtjele od fanatičnog entuzijazma. — Vi i ljudi poput vas. Moćni ste i bogati. Mogli biste nešto postići. Znate da biste mogli. Quentin nije morao odgovoriti jer je stigla Henny i učinkovito uzela stvari u svoje ruke, ne pokazujući nikakvo vidljivo iznenađenje stanjem pacijentice. — Dođi, Henny ćemo pripustiti brigu o njoj. — Quentin povuče Julianu prema vratima. — A ti moraš poći k Tarquinu. Juliana je napravila grimasu. — Čini se da je veoma ljutit. — To se slobodno može reći. — Na usnama mu se pojavio osmijeh. — No ako dobro odigraš svoje karte, neće ostati ljutit. Vjerovala ili ne, on je veoma pravedan čovjek. Bio je bezbrižan dječak... osim pred nekom nepravdom ili namjernom provokacijom. — Quentinov se smiješak proširio kad se sjetio nekih incidenata iz njihovog zajedničkog djetinjstva. — U takvim smo trenucima svi naučili da mu se treba maknuti s puta. — Čini se da ja nisam sposobna maknuti mu se s puta — rekla je i bespomoćno slegnula

ramenima. — Da sam to mogla, sad ne bih ovdje živjela.

Tarquin je pokušavao vratiti osjećaj da ima kontrolu nad zbivanjima. Nije mogao razumjeti kako takav curetak može imati duboko uznemirujući učinak na miran tijek njegova života. No još otkako ju je vidio kroz špijunku, nagu u svjetlosti svijeća, imala je određenu moć nad njime... moć koja se pojačala nakon što ju je upoznao sa strašću. Ona djeluje snažno na njega. Više ne zna što može očekivati — od nje, od sebe. Osjećaj nije nimalo ugodan i zapravo mu se čini gotovo zastrašujućim. Kad je Juliana pokucala na vrata, hitro se spustio na stolicu iza masivnog pisaćeg stola od mahagonija i uzeo snop papira. — Naprijed. — Nije podigao pogled s dokumenata kad su se vrata otvorila. Juliana je stajala na vratima i čekala da je pozdravi. No on je samo rekao, još uvijek ne podigavši glavu: — Zatvori vrata. Juliana ga je poslušala i zakoračila u sobu. Podigla je bradu. Ako je kani ponižavati tim uvredljivim ponašanjem, otkrit će da to ne djeluje. Premda joj to nije ponudio, ležerno se spustila na stolicu tako da su široki skuti graciozno lepršali oko nje, i sa sporednog stolića uzela primjerak Morning Posta. Tarquin je podigao pogled i onaj isti bljesak nevoljkog smijeha pojavio se u njegovim očima dok je promatrao crvenokosu glavu sagnutu nad novinama, elegantno izvijen vrat, prepoznavši apsolutni otpor koji je zračio iz nepomične figure. Vikontesa Edgecombe neće popustiti ni za milimetar. Odložio je papire i rekao: — Nemojmo okolišati, mignonne... koliko sam shvatio, kaniš sklopiti savez s Lucienom. Je li to točno? Juliana uzdigne obrve. — Ne znam što želiš reći, milorde. Vikont je moj muž. Već sam sklopila savez s njim pred očima crkve i zakona. Tarquin stisne usne. — Otvoreno ti kažem, Juliana, da to neću tolerirati. Isto tako, od ovog trenutka više nećeš imati nikakve veze s djevojkama gospođe Dennison. One te neće ovdje posjećivati i ti nećeš posjećivati njih. Ne smije te okaljati povezanost s bordelom. — Ali zar nisam već okaljana? Nisam li ja samo tvoja kurva, kupljena prema ugovoru s vlasnicom bordela? — Ti si moja ljubavnica, Juliana. To te ne čini kurvom. — O, ma hajde, milorde vojvodo — prezirno je rekla. — Kupio si me za tri tisuće funti, koliko se sjećam. Ili su to bile gvineje? Polaskana sam činjenicom da ti toliko vrijedim, ali zacijelo me vrijednijom čini aspekt trudnoće u toj nagodbi. Možda jesam naivna, ali ipak znam da muškarci ne kupuju svoje ljubavnice. Kupuju kurve. — Mislim da si rekla sve što se o toj temi može reći — hladno će vojvoda. — Nekoliko puta, mogao bih dodati. Sad ću se i ja ponavljati. Više nećeš imati nikakvog kontakta s djevojkama iz Russell Streeta. Henny će skrbiti o onom nesretnom stvorenju na katu dok se

ne oporavi dovoljno da može otići, a tada ću joj dati određeni novčani iznos koji će joj omogućiti život bez zaštitnika. Quentin je rekao da je vojvoda prekomjerno velikodušan. Činilo se da nije pretjerivao, a ovaj milosrdni čin prema djevojci koju uopće ne poznaje nekako je ublažio Julianu ratobornost. Međutim, kako njezinim planovima ne odgovara prekidanje veza s Russell Streetom, bitka se mora nastaviti. — Veoma si ljubazan, milorde — formalno je rekla. — Sigurna sam da će Lucy biti dolično zahvalna. — Za Boga miloga, curo, ne tražim zahvalnost — prasnuo je. — Samo tvoju poslušnost. — Koliko mi je poznato, milorde, poslušnost dugujem samo svojemu mužu. — Poslušnost duguješ čovjeku koji ti osigurava sredstva za život — ustvrdio je i naglo ustao. Juliana je morala paziti da ostane čvrsta i dok je ovako odozdo gledala u njega. Nagnuo se naprijed i dlanovima se oslonio na stol. — Već si išla na ruku Lucienu kad si ga potaknula da me dovede u neugodnu situaciju. Sam Bog zna tko vas je jutros vidio. Tko je znao kamo idete. Kome će on to reći. Paradirao je s tobom ulicama otmjenog Londona u društvu triju prostitutki i napravio je od tebe budalu, nepromišljeno dijete. Ti naivni postupci odmazde daleko će više nauditi tebi nego meni. Juliana je problijedjela. Zaboljela ju je pomisao da on vjeruje da je Lucien od nje napravio budalu. Zasigurno zaslužuje malo više povjerenja. — Čini se da ponašanje tvojeg bratića dosad nije naudilo tvojem ugledu u društvu, milorde — rekla je s ledenom mirnoćom. — Ne vidim kako bi njegova žena mogla promijeniti situaciju. — Opet je napravila kniks. — Molim dopuštenje da odem, milorde. Tarquin je zaobišao pisaći stol. Uhvatio joj je bradu i uspravio je. — Nemoj to činiti, Juliana — tiho je rekao. — Molim te. Pogledala ga je, vidjela iskrenost u njegovim očima i oštre crte njegova lica. Shvatila je da joj nudi mogućnost da se povuče a da se ne osramoti, ali su njezini gnjev i ogorčenje bili previše duboki i previše vreli da bi ih se moglo tako lako izbrisati. — Milorde, čovjek žanje kako je sijao. Dugi su se trenutak gledali u oči i ona je u njegovima vidjela smućene emocije. Bilo je gnjeva, zbunjenosti, rezigniranosti, žaljenja. A ispod svega toga, plamteća žudnja. — Neka bude — polako je rekao. — No imaj na umu da ćeš i ti žeti ono što posiješ. — Sagnuo je glavu i uzeo njezina usta svojima. Poljubac je bio navještaj rata i njezina je krv uzavrela u skladu sa snagom i strašću, sa zbunjujućom spoznajom da se može boriti zubima i noktima, a ipak s očajničkom glađu reagirati na dodir, miris, okus, na veličanstvene ritmove njegova tijela. Kad ju je pustio, i dalje ju je promatrao, upijajući rumenu raskoš njezinih usana, delikatno rumenilo žudnje na njezinim blijedim obrazima, zelene dubine njezinih očiju, plamen crvene kose. Osjećao je kako njezino uzbuđenje pulsira poput aure i znao je da je podjednako uzbuđuje navještaj rata kao i strast. — Imaš dopuštenje da odeš — rekao je. Juliana je napravila kniks i izišla, tiho zatvorivši vrata za sobom. Dok je hodala hodnikom prema predvorju, prošla je kraj nepoznatog lakaja. — Znate li je li se vikont

Edgecombe vratio kući? — Mislim da nije, miledi. Zurio je nekamo iza njezine glave, a Juliana je pomislila da su sluge u ovoj kući naučene izbjegavati kontakt očima sa svojim poslodavcima, uz izuzetak Henny. — Hoćete li me obavijestiti kad se vrati? — ljubazno je pitala. — Bit ću u svojem salonu. Lakaj se naklonio i ona je pošla dalje, a glavom su joj se vrtložile misli dok ih je pokušavala organizirati. Nije uspijevala osloboditi um pjenušavog vulkana svojeg tijela. Vojvoda je onim poljupcem započeo nešto što se neće tako brzo ugasiti. Pitala se je li on to znao... je li isto i njemu. Mrko je pretpostavila da on zna što joj je učinio i, za razliku od nje, on može kontrolirati svoje reakcije. U žutoj spavaćoj sobi na katu našla je Lucy poduprtu jastucima dok ju je Henny hranila zobenom kašom. — O, izgledaš mnogo bolje — rekla je i prišla krevetu. Lucyina je kosa bila čista, premda bez sjaja i raskuštrana, a na mršavom licu više nije bilo skorenog blata. Na sebi je imala bijelu spavaćicu koja joj je očito prevelika, ali se u njezine tamne oči vratilo malo života. Okrenula je glavu prema Juliani i slabašno se osmjehnula. — Ne znam tko ste vi. Niti gdje sam. Ali dugujem vam svoj život. Juliana žustro odmahne glavom. Nije učinila ništa više od onoga što bi učinilo svako suosjećajno ljudsko biće, a zahvalnost joj se činila nepotrebnom i izazivala je u njoj nelagodu. — Zovem se Juliana — reče i sjedne na rub kreveta. — Nalaziš se u kući vojvode od Redmaynea. Udana sam za njegova bratića, vikonta Edgecombea. Lucy se još više zbunila. Odmahnula je glavom kad joj je Henny ponudila još jednu žlicu zobene kaše. — Mislim da više ne mogu jesti. — Da, rekla bih da tvoj želudac nije navikao da bude pun — vedro će Henny, maknuvši zdjelu. — Ostavit ću te s njezinim gospodstvom. Samo pozvoni ako me trebaš. — Pokazala je uže zvona kraj kreveta i izišla. — Odakle poznajete Lilly i ostale? — upita Lucy i spusti se na jastuke. — Ah, to je prava priča — nasmiješeno će Juliana. — No izgledaš kao da ti treba san pa ću ti je ispričati kasnije, kad budeš snažnija. Lucyine su se oči zatvarale i nije se bunila. Juliana navuče zastore oko kreveta i na prstima iziđe iz sobe. Pošla je u vlastiti salon i stala kraj prozora. Zamišljeno se mrštila dok je gledala u vrt. Tarquin može spriječiti Lucyine prijateljice da je posjećuju u njegovoj kući, ali nju nikako ne bi mogao spriječiti da posjeti Russell Street kad bi za to imala dopuštenje svojeg muža. Zvučalo je kao da misli da može, ali kako bi to učinio? Time što bi Luciena primorao da joj uskrati svoje dopuštenje, naravno. To bi mogao postići ako bi mu uskratio svoju financijsku pomoć. Stoga mora prije vojvode doći do Luciena. Mora pronaći neki način na koji će ga nagovoriti da se usprotivi Tarquinu, bez obzira kakav će pritisak morati podnijeti. To bi moralo biti moguće. Lucien joj se nije činio osobito pametnim. Osvetoljubiv, inatljiv, pokvaren, ali nema oštar um. Moći će ga vrtjeti oko malog prsta ako pronađe pravu motivaciju. Quentin je ušao u vrt ispod nje i pošao stazom od kamenih ploča. Nosio je vrtne škare i zaustavio se kraj grma žutih ruža. Odrezao je šest ruža, a potom još šest bijelih sa susjednoga

grma. Juliana je gledala kako ih vješto slaže u buket, a na licu mu je lebdio osmijeh. Zapanjujuće koliko se razlikuje od svojeg polubrata. Zapravo, nevjerojatno je koliko su trojica Courtneya međusobno različiti. Lucien je krajnje podao. Vjerovala je da je Tarquin, ispod dominantne površine, u suštini častan čovjek. Nije se bojala da će joj se nešto loše dogoditi dok je pod njegovom zaštitom. No nedostaju mu senzibilnost i blagost njegovoga polubrata. Quentin se vratio u kuću s buketom ruža, a ona se pitala kome je namijenjen. Možda ledi Lydii? Ta joj je misao neočekivano pala na pamet. Zbog nečega je stekla dojam da bi oni bili idealan par. A prema onome što je vidjela, činilo se da oboje za tim čeznu. Ili bi barem čeznuli kad bi vjerovali da bi se to ikad moglo ostvariti. No između njih stoji vojvoda od Redmaynea. A vojvoda nije osobito zainteresiran za sklapanje braka s ledi Lydiom — samo ispunjava obvezu. Možda bi ona to mogla promijeniti. Ljudi često ne znaju kako bi se mogli izvući iz vlastite zbrke. Što može posvjedočiti i njezino iskustvo, kiselo je pomislila. Začulo se kucanje na vratima i na njezin je poziv ušao lord Quentin. Nosio je ruže pa je trenutak mislila da su njoj namijenjene. No brzo se nasmiješio i rekao: — Mislio sam da bi malo cvijeća moglo utješiti tvoju prijateljicu. Tako lijepo mirišu, svježe su i nekako žive. Ne želim nenajavljeno upasti k njoj pa sam se pitao bi li pošla sa mnom u njezinu odaju. — Da, svakako. — Juliana je skočila na noge. Njezin se obruč njihao u širokom luku dok je žurila prema vratima. Maleni okrugli stol zanjihao se kad ga je obruč udario. Zastala je i automatski umirila stolić prije nego je nastavila put. — Bila je pospana kad sam je ostavila, no bilo bi lijepo otvoriti oči i ugledati vazu punu ruža. Nisu li prekrasne? Quentin se nasmiješio kad je zagnjurila nos u mirisno cvijeće. — Samo moraš narediti slugama da li odrežu malo cvijeća za tvoje odaje. Juliana je brzo podigla pogled, bojeći se da je možda ranije pogodio njezine misli. — O, sama bih ga ubrala — reče. — Ali netko je već stavio ruže u moju spavaću odaju i budoar. — Pošla je s njim hodnikom do Lucyine sobe, poželjevši da je usvojila umijeće čavrljanja kako bi prikrila trenutke nelagode. Tiho je otvorila Lucyina vrata i na prstima ušla u sobu, zavirivši iza zastora oko kreveta. Lucy je otvorila oči i umorno se osmjehnula. — Lord Quentin ti je donio ruže. — Juliana se maknula ustranu kako bi Quentin mogao prići postelji. — Pozvonit ću sluškinji da ih stavi u vodu. Povukla je vrpcu zvona, a potom se povukla za slučaj da Quentin želi nasamo razgovarati s Lucy. Možda kani voditi dušobrižničke razgovore. No Quentinov je glas bio vedar, više očinski nego svećenički, dok je pitao Lucy kako joj je i stavljao ruže na noćni ormarić. — Sobarica će se pobrinuti za cvijeće. Ne želim ometati vaš odmor. — Hvala vam, gospodine. — Lucyin je smiješak postao znatno vedriji. — Ne znam čime sam zavrijedila takvu ljubaznost. — Ne moraš je zavrijediti — pomalo ogorčeno ustvrdi Juliana. — Kad se prema nekome tako ružno postupalo, ima pravo na svako suosjećanje i brigu što ih pristojni ljudi mogu ponuditi. Nije li tako, lorde Quentine? — Svakako — složio se, mada se pitao zašto mu se njezina strastvena tvrdnja čini tako

novim pristupom. Kao svećenik, sam bi trebao zastupati takva načela, ali mu to dosad nije palo na pamet. Siromašni su ljudi životna činjenica. Okrutnost i ravnodušnost neprestano ih prate. Ako je uopće razmišljao o njihovoj sudbini, to je jednostavno smatrao neizbježnim zlom u današnjem svijetu. Bogataš u svojem dvorcu, siromah pred njegovom kapijom. Juliana mu je otvarala oči prema nečem novom. Lucy je izgledala zapanjeno, a njemu je bilo drago što nije pokazao vlastito iznenađenje Julianinom revolucionarnom doktrinom. — Ostavit ću vas da se odmarate — rekao je. — No ako ikad poželite sa mnom razgovarati, svakako pošaljite po mene. — Naklonio se i izišao. — O čemu bih s njim mogla razgovarati? — upita Lucy, podigavši se na jastucima. — Ne bih se usudila poslati po njega. — On je svećenik — reče joj Juliana nakon što je sjela na rub kreveta. — Ako bi željela razgovarati o crkvenim pitanjima, jasno da bi ti stajao na raspolaganju. — O, shvaćam. — Lucy se doimala manje zbunjenom. — Ispričaj mi svoju priču, Juliana. Sad se osjećam mnogo jače. Juliana joj je ispričala ono što su i druge djevojke znale, prekinuvši se kad je ušla sobarica da ruže lavi u vodu. Henny je stigla nekoliko minuta kasnije i donijela vrući napitak svojoj pacijentici. Juliana je otišla kako bi se odjenula za večeru. Proučavala se u zrcalu u svojoj spavaćoj odaji, mršteći se na svoj neuredan izgled. Jutarnje aktivnosti u dužničkom zatvoru Marshalseaa poremetile su njezinu prijašnju eleganciju. Uznemirivala ju je pomisao da je izgledala poput neuredne školarke kad se konfrontirala s vojvodom. Međutim, to ga nije spriječilo da je poljubi. Znala je da nije pogrešno protumačila žudnju u njegovim očima, a sigurno nije odglumio strast onog poljupca. Možda ga uzbuđuju neuredne školarke. Bella je u Russell Streetu na svoj iskusni način opisala neke od čudnih maštarija muškaraca koji onamo zalaze. Opatice i školarke... tko može reći da je vojvoda drukčiji? U tom je trenutku ušla Henny i Juliana je potisnula zanimljivo pitanje, prepustivši se brzim vještim rukama sobarice koja joj je splela kosu i namjestila neposlušne uvojke u lijepe kovrče koje joj uokviruju lice. Nije pitala Julianinu za mišljenje po pitanju haljine, već je izabrala haljinu francukoga kroja od ljubičaste tkanine koja se prelijeva, a otvara se iznad tamnozelene podsuknje. Oko vrata joj je namjestila maramu od muslina, poravnala čipkaste volane na laktovima, izravnala skute preko obruča, pružila joj lepezu i duge svilene rukavice, te je poslala u prizemlje kao što farmerova žena tjera kokoši. No Juliani se takvo ophođenje činilo veoma ugodnim. Nije imala ni najmanju želju prepirati se s tom ženom ili glumiti gospodaricu sluškinji. — Ah, u pravom trenutku, miledi. Hoćemo li zajedno sići? — Lucien je izišao iz svoje sobe dok je prolazila. Jezik mu se lagano zaplitao, oči mu nisu bile fokusirane, a kretao se pomalo nestabilno. Oko njega se širio vonj konjaka. — Inače ne jedem za stolom mojega bratića. Dosadno je, samo što je vino kvalitetno i njegov je kuhar pravo čudo. Ali mislio sam da bih trebao ukazati čast svojoj ženi, eh? — Nekako se suzdržano nasmijao tako da je izbjegao napadaj kašlja. — Izvolite moju ruku, draga moja. Juliana je prihvatila ponuđenu ruku u tamnocrvenom taftu. Baš nitko ne bi mogao prigovoriti ako sa svojim mužem dođe za stol. Ali kako će to uzrujati vojvodu od Redmaynea!

Nasmiješila se Lucienu. — Možda bismo nakon večere mogli nasamo razgovarati, milorde. — Samo ako obećate da mi neće biti dosadno. — O, uvjeravam vas, gospodine, da vam neću dosađivati. — Njezine su oči, gotovo u istoj razini s njegovima, susrele i izdržale njegov odjednom oštar pogled. Tada se nasmiješio zlobnim smiješkom. — U tom slučaju, miledi, bit će mi čast posvetiti vam malo vremena. — Maknuo se ustranu i naklonio kako bi ispred njega ušla u sobu za primanje.

16. poglavlje

eorge Ridge je sjedio i zurio u svoju juhu od kornjačevine, držeći se poput čovjeka koji je pretrpio strašan šok. Oko njega se buka i terevenka u krčmi Shakespeare’s Head pojačala do razularene razine dok su mušterije slavnu juhu od kornjačevine ispirale čašama klareta. Skupina striptizeta radila je nasred prostorije, ali je George jedva primjećivao njihove provokativne poze dok su svoje najintimnije dijelove razotkrivale mušterijama. Striptizete rade na principu gledaj-ali-ne-diraj, uzbuđujući gledatelje do mahnitosti, ali ne ispunjavajući obećanja što ih daje njihov nastup. To je unosan posao i ženama prijeti manja opasnost od boleština nego da se bave konvencionalnom prostitucijom. No to nije djelovalo na Georgea. On vjeruje da mora dobiti ono što plati, a ovu vrstu zabave smatra zamkom i prijevarom, kad su djevojke puzale naokolo da bi pokupile novčiće što ih je dobacivala prekomjerno uzbuđena publika, on im je okrenuo leđa u naglašenoj gesti odbacivanja. Prišla mu je jedna od žena koja je podsuknju podigla do struka. Gurnula mu je svoje spolovilo pred lice i ispružila ruku kako bi mu pomilovala kosu. Udario ju je po ruci i opsovao je, napola ustavši sa stolice s prijetećim pokretom. — Smrdljivi kurvin sine — rekla je žena, prezirno iskrivivši usta. — Gledaš, ali ne plaćaš. Proklet bio. — Prezirno je pljunula u piljevinu kraj njegovih nogu i ljutito se udaljila, i dalje držeći podsuknju oko struka dok je tražila nekoga tko će više cijeniti njezin trud. George je podigao svoj vrč punča i iskapio ga, a potom je dosegnuo zdjelu na sredini stola i kutlačom ponovno kositreni vrč napunio mirisnim sadržajem. Popio je polovicu i nastavio jesti juhu od kornjačevine. Juliana je udana za vikonta! Spustio je žlicu tako da se čuo zveket kad je udarila u kositrenu zdjelicu jer je prvi put doista shvatio tu činjenicu. U početku nije mogao vjerovati kad mu je konjušar u konjušnici nonšalantno rekao da radi za vojvodu od Redmaynea. George mu je opisao dva muškarca koje je vidio s Julianom, a konjušar je rekao da su to vojvoda i njegov brat, lord Quentin. Opis džentlmena boležljiva izgleda koji je tog jutra izišao sa ženama izazvao je prezirno izvijanje usana, pa je saznao da je to zacijelo bio vikont Edgecombe, bratić Njegove Milosti. Tada su uslijedile nevjerojatne riječi: — Jučer se oženio. Doveo je svoju ženu ovamo... siroto stvorenje! Ženu! To mu se činilo nemogućim, ali konjušar je ledi Edgecombe opisao kao damu s nezamjenjivo upadljivom kosom, rekavši da je viša od prosjeka. Nije postojala nikakva sumnja. George ponovno uzme žlicu. Nema smisla potratiti skupu delikatesu. Žlicom je pokupio sve do zadnje kapi, a zatim je komadom kruha obrisao zdjelicu. Tada se zavalio na stolici i mrzovoljno se zagledao u prljav zid. Čuo je smijeh i pljesak iza sebe. Krišom je pogledao

preko ramena, a zatim se žurno okrenuo. Žene su očito imale snošaj na stolu. Georgeu se to činilo duboko uvredljivim. U Winchesteru nema takve pokvarenosti, pa čak ni u zloglasnim četvrtima Portsmoutha gdje se na svakoj klupi u parku moglo vidjeti mornare s kurvama. U tom bi trenutku otišao iz krčme Shakespeare’s Head da nije naručio gusku poslije juhe, vjerujući da bi dobra večera mogla smiriti neugodnu mučninu u njegovu trbuhu. Ako je Juliana doista udana za vikonta, onda se ne može udati za Georgea Ridgea. Osim ako to nije bilo lažno vjenčanje. Ta mu je misao pružila malo nade pa je tanjur pečene guske koja je plivala u vlastitoj masti dočekao s više entuzijazma no što se mogao nadati. S užitkom je žvakao, prstima kidajući meso, vrhom noža uzimajući krumpir, ne obazirući se na mast što mu se cijedila niz bradu, dok je bez zadrške ispijao klaret iz boce što ju je krčmar spustio kraj njegova lakta. Više nije ni čuo raskalašena zbivanja iza sebe. Lažno vjenčanje činilo mu se sve vjerojatnijim. Kako bi se Juliana za tako kratko vrijeme mogla udati za vojvodina bratića? George nije znao mnogo o najvišim aristokratskim krugovima, ali je bio prilično siguran da se brakovi ne sklapaju tako hirovito. I neće oženiti žene bez imena, čak i ako su otmjeno odgojene, što Juliana svakako jest. Dakle, to mora biti nekakva kurvinska nagodba. Zacijelo su je prevarili ilegalnim obredom. To mu se činilo savršeno razumnim jer je teško mogao zamisliti da bi Juliana prodajom svojeg tijela zarađivala za život. Osjećajući se neusporedivo vedrije, rukavom je obrisao bradu te naručio bocu porta i porciju paklara. Juliana će morati biti zahvalna nakon što shvati kako je nepovoljan njezin sadašnji položaj. On će, naravno, morati biti veoma velikodušan. Nema mnogo muškaraca koji bi oženili bludnicu. To će svakako naglasiti Juliani. Osim toga, obećanje da će se ukloniti sve sumnje po pitanju njezine umiješanosti u smrt njegova oca trebalo bi je natjerati da se pokorava svim njegovim željama. Zlobno se nacerio i vilicom navalio na jelo od ribe slične jegulji, trpajući ga u usta dok nije ispraznio posudu, a potom se bacio na kuhani puding s grožđicama. Dva sata kasnije svladala ga je pospanost, ali je najprije provjerio sjedi li čvrsto na svojoj kesi i tek tada pustio da mu glava padne na stol. Uskoro je glasno hrkao usred ostataka svojeg ručka. Nitko se na njega nije obazirao.

Vikont Edgecombe popio je gutljaj konjaka i promuklo se nasmijao dok je nakon ručka zurio u svoju ženu u njezinu salonu. — Svakako, pokazat ću vam grad, draga moja. — Štucnuo je i još se jednom nasmijao. — Mogu vam pokazati neke zanimljivosti. Zaboga, da. — Iskapio je čašu i opet se nasmijao. Juliana mirno reče: — To se neće sviđati Njegovoj Milosti. — O, ne, to je sigurno. — Lucien je pokušao izoštriti pogled, ali je samo škiljio. — On će to zabraniti, naravno. — Namrštio se. — Mogao bi postati pravi gnjavator, znate. — Ali vi niste pod njegovom kontrolom, zar ne, gospodine? — Raširila je oči. — Ne mogu zamisliti da biste se pokoravali bilo čijim naredbama.

— O, inače ne bih — složio se i ponovno napunio svoju čašu. — No otvoreno ću vam reći: Tarquin kontrolira novac. Veoma je velikodušan, istina, ali ne bih želio riskirati da mi uskrati sredstva. Ne mogu vam reći kako je život skup u današnje vrijeme. — Zašto vas on financira? — Čekala je da prestane napadaj kašlja kad se zagrcnuo konjakom. — Pa, draga moja, zato što sam pristao na ovaj prokleti brak — sopćući joj je rekao. — Onda zasigurno možete reći da ćete me odbaciti kao svoju ženu ako vas ne nastavi financirati — predložila je Juliana dok je nehajno gladila damast na sofi. Lucien je zurio u nju. — Čovječe, kako ste vi prepredeno stvorenje. Zašto vam je tako važno prkositi Tarquinu? Juliana slegne ramenima. Lucien zacijelo ne zna sve pojedinosti njezina ugovora s vojvodom. — Smeta mi kad netko na taj način sa mnom manipulira. U Lucienovim se upalim očima pojavio lukav izraz. — Ah — reče. — Tarquin je rekao da ćete ga slušati. Ima nešto čime vas ucjenjuje, zar ne? — Samo to da nemam prijatelja ni zaštite — mirno je rekla. — I stoga ovisim o njemu. — Zašto ga onda želite ljutiti? — Lukav izraz nije nestao iz njegovih očiju. — Rekao bih da vam to nije u interesu. — Imam legalan ugovor koji ne može poništiti — Juliana odgovori uz hladan osmijeh. — Sastavio ga je odvjetnik, a svjedočila mu je gospođa Dennison. Obvezan je izdržavati me, bez obzira što se dogodi. Lucien se na to nacerio. — Iz čiste ću vam ljubaznosti reći, draga moja, da ćete morati ustati veoma rano ujutro ako želite preveslati Tarquina. — Možda je tako — pomalo nestrpljivo reče Juliana. — Ali želim poći u Covent Garden. Želim vidjeti kako je ondje, kako ljudi žive, osobito žene. Vaš me bratić ne želi odvesti na mjesta koja želim vidjeti, ali vi to možete. Budući da ionako ondje provodite vrijeme, koliko sam shvatila, ne bi vam trebalo smetati ako me povedete sa sobom. — Pa, rekao bih da ne bi. Ali to će stvoriti neprilike Tarquinu. — Uzeo je još konjaka i kritički odmjerio njezinu odjeću. — Naravno, žene iz visokog društva doista posjećuju kupališta. Siroti Fred uvijek sa sobom vuče ženu nekog dvoranina. — Siroti Fred? — Princ od Walesa. Svi ga zovu Siroti Fred — jadnik nikad ništa ne može učiniti kako treba, vodi pasji život. Njegov ga otac prezire. U svakoj ga prilici ponižava u javnosti. Ne bih se s njim mijenjao ni za sve krune u Europi. — Znači, zapravo ne bi bilo ničeg lošeg u tome da pođem s vama? Opet se zagrcnuo konjakom. — Ničeg lošeg! Mala budalice! — uzviknuo je. — To nisu ugledna mjesta, draga moja. No nisu svi u visokom društvu uštogljeni poput mojih cijenjenih bratića. — Glasno je spustio čašu na stol. — Isplatit će se samo zato da vidim Tarquinovo lice. Učinit ćemo to, a zaprijeti li da će me ostaviti bez sredstava, ja ću zaprijetiti njemu. — Znala sam da imate hrabrosti — toplo će Juliana, skrivajući gnušanje iza pobjedničkog izraza lica. — Hoćemo li odmah poći? — Ako želite. — Lucien ju je ponovno odmjerio pogledom, kritički se mršteći. — Zacijelo nemate hlače, je li?

— Hlače? — Juliana se doimala zapanjenom. — Imala sam ih, ali... — Nije važno — rekao je, otresito je prekinuvši. — Imate previše oblina da biste bili privlačni. Nikako ne biste mogli izgledati kao momak, bez obzira koliko se trudili. Juliana se na trenutak nije mogla sjetiti prikladnih riječi. Sjetila se izraza gnušanja u njegovim očima kad ju je vidio u spavaćici. Na koncu polako upita: — Sviđa vam se kad se žene odjenu kao momci, gospodine? Napravio je grimasu. — Više volim same momke, draga moja. No ako mora biti žena, onda mi se sviđaju mršave koje mogu odjenuti hlače i igrati tu ulogu. Dragi Bože, što li će još saznati o svojemu mužu? Čula je za muškarce kojima se sviđaju muškarci, ali to je zločin kažnjiv smrću, a u idiličnom miru Hampshirea takve se sklonosti smatraju vražjim djelom. — Kakvo ste vi nevinašce — podrugljivo će Lucien, pogodivši njezine misli. — Bit će pravi užitak osloboditi vas dijela tog neznanja. Upoznat ću vas s neobičnijim oblicima zabave koji se mogu naći u Gardenu. Tko zna, možda će se i vama svidjeti. Uzmite plašt. Julianu je na trenutak obuzela nesigurnost. U što se to uvaljuje? Prepušta se rukama ovog pokvarenog degenerika koji boluje od sifilisa... ali ne, ne čini to. Ima vlastitog novca i može se bilo kad bez pratnje vratiti kući. A doista želi sama vidjeti što se događa ženama koje za život zarađuju na ulicama Covent Gardena. — Odmah ću doći. — Pošla je prema vratima. — Hoćete li me ovdje pričekati? — Sa zadovoljstvom — rekao je i naklonio se. — Sve dok je boca puna. — Pošao je do stola i ponovno napunio čašu. Juliana je iz ormara uzela tamni plašt s kapuljačom i zakopčala ga ispod vrata. Nije nosila nakit jer ga nije niti imala, osim tankog zlatnog vjenčanog prstena, a plašt je skrivao bogatstvo njezine haljine. Zbog toga se osjećala bezbrižnije po pitanju ove ekspedicije, gotovo kao da je inkognito. Požurila je natrag u salon gdje se Lucien zavalio na sofi, izgubljen u svom svijetu, vrteći tekućinu jantarne boje u čaši. Podigao je pogled kad je ušla, a činilo se da mu je trebalo neko vrijeme dok ju nije prepoznao. — O, tu ste. — Pomalo je nesigurno ustao, a Juliana je opazila da je tijekom nekoliko minuta njezina izbivanja počeo još više zaplitati jezikom. — Jeste li sigurni da vam je dovoljno dobro za izlazak? — Nemojte biti glupi! — Zabacio je glavu i jednim pokretom izlio ostatak tekućine niz svoje grlo. — Ništa mi nije. I nemam namjeru večer provesti u ovom mauzoleju. — Teturao je prema vratima gdje je stajala i nepristojno se progurao kraj nje. Namršteno ga je slijedila iz kuće i u fijaker što ga je zaustavio. Tarquin je pet minuta kasnije izišao iz sobe za primanje. Odlučio je poći u White’s Chocolate House u St. James’s Streetu kako bi večer proveo u političkim raspravama i odigrao partiju faraona. Dok je od lakaja uzimao svoj plašt i rukavice, rekao mu je neka na ulaznim vratima ostavi noćnog čuvara jer će se kasno vratiti. Potom je izišao u ugodnu večer. Nije mu palo na pamet pitati gdje bi Juliana mogla biti. Mislio je da je u svojem salonu ili sjedi uz bolesnicu u žutoj spavaćoj odaji.

Obavijena plaštem, Juliana je sjedila u kutu fijakera i kroz prozor promatrala prizore dok se vozilo zaustavljalo i opet kretalo ulicama krcatim kao da je sredina jutra. Glavne su prometnice osvjetljavale lampe, ali kad su skrenuli u sporednu ulicu, jedina je svjetlost dopirala od fenjera jednog bakljonoše koji je pratio dvojicu džentlmena koji su hodali s rukama na dršku mača. Covent Garden je bio jednako živahan kao i prethodne večeri. Vrata kazališta već su bila zatvorena jer je predstava počela, ali ih je fijaker odveo do stuba ispred crkve St. Paul i ondje se zaustavio. Juliana je čvrsto stisnula plašt oko sebe i izišla. Lucien ju je pomalo nestabilno slijedio i dobacio kovanicu kočijašu koji ju je, sudeći po njegovu mrštenju, smatrao nedovoljnom plaćom. Bučna se skupina okupila ispred crkvenih stuba. Neki je čovjek svirao frulu, ali se jedva čuo uz raskalašene povike i pijane psovke dok se masa njihala i gurala. — Što se ondje događa? Lucien slegne ramenima. — Kako bih ja to mogao znati? Pođi pogledati. Juliana je pošla do ruba mnoštva i podigla se na prste kako bi vidjela preko njihovih glava. — Proguraj se naprijed — Lucien joj reče kraj ramena. — Uljudnost te ovdje nikamo neće dovesti. — Počeo se gurati kroz mnoštvo, a Juliana ga je slijedila, nastojeći ostati tik iza njega da se prolaz ne zatvori. Sjetila se kako su Tarquin i Quentin raščistili put kroz gužvu ispred kazališta, ali to se gotovo činilo kao čarolija. Nikad nisu povisili glasove, niti se činilo da se guraju. Lucien je divlje psovao i svojim se mršavim tijelom probijao naprijed, a ljudi su psovali njega. Nekako su stigli do prednjih redova mnoštva. Muškarac u gruboj radničkoj odjeći stajao je na stubama, a kraj njega žena u košulji od grubog platna i pregači, kose skrivene ispod marame. Ruke su joj bile vezane, a oko vrata je imala povodac od konopca. Gledala je u tlo i pogrbila ramena kao da bi se mogla učiniti nevidljivom. Mnoštvo je zaurlalo kad joj je muškarac uhvatio bradu i primorao je da podigne pogled. — Onda, kakva je ponuda? — glasno je viknuo. — Dobra je u kući. Čvrsta tijela... dobre jake noge i široki bokovi. — Dodirivao je dijelove o kojima je govorio, a žena je zadrhtala i pokušala se povući unatrag. No čovjek je zgrabio kraj povoca i opet je povukao naprijed. Lucien se smijao s ostalima. Juliana ga je, obuzeta užasom, pogledala i na njegovu licu vidjela tako pakosno uživanje da je osjetila mučninu. — Što se događa? — Prodaja žene. Nije li očito? — Lucien nije skretao pogled s prizora na stubama dok je muž nabrajao dobre strane nesretne žene. Odjednom je nečiji glas zaurlao i nadjačao buku. — Dosta si se zabavljao, Dick Begg. Obavimo to već jednom. — Mišićav se muškarac progurao do stuba i skočio do para. Žena je porumenjela do korijena kose i pokušala se okrenuti ustranu, ali je njezin muž ponovno povukao povodac pa je mogla samo okrenuti glavu.

— Deset funti — reče pridošlica. — I ostavit ćeš je na miru odsad nadalje. — Vrijedi — reče muž. Oba su muškarca pljunula u dlanove i pljesnula jedan o drugi kako bi zapečatili nagodbu. Drugi je čovjek izbrojao deset kovanica u šaku prvoga, a mnoštvo je ponovno glasno odobravalo. Tada je uhvatio kraj povoca i uplakanu ženu poveo dalje od mnoštva, prema stražnjoj strani crkve. Dick Begg spremio je novac u džep. — Dobro sam se riješio lošeg smeća — nacereno je izjavio. — Ionako se nikad nisam slagao s tom kučkom. — Kako odvratno! — progunđa Juliana. Čula je za takve aukcije, ali nikad ih ranije nije vidjela. Mnoštvo se razilazilo sad kad je zabava završila, ali je tada započela tučnjava dvojice uličnih prodavača. Navalili su jedan na drugoga golim šakama i oko njih se brzo formirao krug ljudi koji su ili poticali. Sad je Lucien izgledao zgađeno. — Životinje — prezirno je rekao. Krenuo je prema krčmi Green Man, ne trudeći se pričekati Julianu. Slijedila ga je u točionicu niska stropa, a oči su joj odmah počele suziti zbog duhanskog dima koji je činio gustu plavkastu maglu u zraku. — Blue ruin[1]! — Lucien je viknuo momku koji je posluživao, a istodobno je izvukao klupu ispod dugog stola i sjeo. Klupa je bila jednako prljava kao i daske stola pune skorenog blata. Juliana je bezus pješno pokušavala ukloniti prljavštinu, a potom je u mislima slegnula ramenima i sjela. Njezin će tamni plašt zaštititi finu haljinu. — Nije baš privlačno i po vašem ukusu, rekao bih — cerio se Lucien. — Ne baš — mirno će Juliana. — Ovo je mjesto pravi svinjac. — Pazite da vas ne čuje domaćin. — Lucien se hihotao. — Tom King se veoma ponosi svojim lokalom. — Tresnuo je kovanicom od šest penija po stolu kad se momak vratio s kamenom posudom i dva pehara. — Napuni ih. Momak ga je poslušao, a potom je prstom obrisao kapljice sa stola i polizao ih. Ruke su mu bile jednako prljave kao i pregača, a kosa mu je visjela u mlitavim masnim uvojcima do ramena. Uzeo je šest penija i nestao u gužvi kad ga je netko drugi glasno pozvao. Očito nije stigao dovoljno brzo jer ga je dočekao snažan udarac tako da je tresnuo o zid. Juliana je s užasnutom fasciniranošću promatrala prizor, trepćući svojim suznim očima. Kad je Lucien prema njoj gurnuo pehar i otresito joj rekao neka pije, primaknuta ga je usnama i rastreseno popila veliki gutljaj. Grlo joj je gorjelo, a činilo joj se da u trbuhu ima užareno ugljevlje. Presamitila se preko stola, gušeći se dok su joj iz očiju tekle suze. — Čovječe, kakav ste vi mekušac! — Lucien ju je dlanom udarao po leđima, nimalo nježno. — Ne možete podnijeti malo džina! — No čula je zloban prizvuk u njegovu glasu dok ju je nastavio udarati po leđima. Zacijelo je reagirala točno onako kako je želio. — Ostavite me na miru! — bijesno je rekla, uspravila se i odgurnula njegovu ruku. — Zašto me niste upozorili? — Kako bih se onda zabavljao? — Prijekorno je pucketao jezikom. Juliana je stisnula usne i odgurnula pehar što dalje od sebe. Željela je čašu mlijeka da 1

Koktel od džina i likera

poništi taj okus, ali je pomisao da ovdje zatraži tako nešto očito apsurdna. — Čovječe, ono je Edgecombe! — nečiji je glas viknuo iz oblaka dima. — Hej, stari moj, što te dovodi ovamo? Čuo sam da su ti stavili okove. Tri su muškarca vijugala prostorijom prema njima, a svaki je nosio pehar. Perike su im bile nakrivljene, lica rumena od pića, kretanje izrazito nestabilno. Bili su mladi, ranih dvadesetih godina, ali je razuzdan život ostavio traga na njihovim licima i istjerao mladost iz krvlju podlivenih upalih očiju. Lucien podigne ruku na pozdrav. — Dođite upoznati moju ženu, gospodo. — Ustao je s klupe i s podrugljivom se formalnošću naklonio kad je pokazao Julianu. — Ledi Edgecombe, dragi moji. Gospo, molim vas, napravite kniks za kapetana Franka Carsona, plemenitog Bertranda Petersa i najsimpatičnijeg među njima, Freddiea Binktona. Prebacio je ruku oko posljednjeg i zagrlio ga prije nego ga je čvrsto poljubio. Juliana je ustala i napravila kniks, osjećajući se smiješno u ovom okruženju, ali nije znala kako bi se drukčije ponašala. Tri su se muškarca glasno nasmijala i naklonila, ali je u svima osjećala neprijateljsku radoznalost dok su je proučavali na slabom svjetlu. — Dakle, zašto si se, dovraga, oženio, Lucien? — pitao je kapetan Frank nakon što je dovršio proučavanje Juliane. — Mislio sam da si zaprisegnuti neženja. — O, obiteljski pritisci, stari moj. — Lucien je namignuo i popio još jedan gutljaj iz svojeg pehara. — Moj bratić misli da će se tako izbjeći skandal. Na to su se svi ponovno nasmijali, a Juliana je opet sjela. Bilo je nečeg neobjašnjivo užasnog u toj skupini. Koža joj se ježila od njih, a osjećala je njihove prikrivene poglede mada se činilo da je ignoriraju jer ih je sve zaokupila neka kapetanova skandalozna priča. Pogledala je prema vratima gdje je stajala elegantna dama, a iza nje je bio lakaj zadubljen u razgovor sa zaobljenim džentlmenom sa starinskom nakovrčanom perikom. Dok je Juliana gledala, postariji je džentlmen izbrojio pet kovanica u damine ruke. Ona ih je predala lakaju koji je novac spremio u džep, a zatim je uhvatila džentlmena pod ruku te su ušli u krčmu i popeli se klimavim stubama u stražnjem dijelu točionice. Lakaj se naslonio na dovratak i lijeno čačkao zube, promatrajući prolaznike. Žena je izgledala previše imućno da bi mušterije tražila na ulica, razmišljala je Juliana. I svakako previše dobro odjevena da bi vodila mušterije u stražnju sobu ovog užasnog mjesta. Mora pitati Lilly da joj to objasni. — Opa, gospo, vi ne pijete? — s podrugljivim je užasom ustvrdio plemeniti Bertrand. — Lucien, Lucien, sramotno zanemaruješ dragu damu. Lucien se nacerio. — Pokušao sam s koktelom, ali čini se da joj nije prijao. Što vam drugo mogu ponuditi, draga moja? Možda pivo? Porto? — Punč s mlijekom, molim lijepo, gospodine — rekla je Juliana čiji su se živci razbudili jer je shvatila da se na neki način žele njome poigravati. Pogledala je naokolo i odmah shvatila da ovdje neće dobiti nikakvu pomoć. Jedan se par valjao po podu, a ženine su noge bile u zraku, njezini skuti podignuti oko glave, razotkrivajući je do struka. Juliana je osjetila mučninu. Odgurnula je klupu i ustala. — Ako biste me ispričali, milorde, boli me glava. Vani ću uzeti fijaker. — O, ali ne želim vas ispričati — Lucien je zaplitao jezikom, uhvatio je za ruku i

povukao je natrag do sebe. — Dugujete poslušnost svojemu mužu, gospo, a vaš muž zahtijeva da mu pravite društvo i popijete svoj punč s mlijekom. Juliana je pomislila da bi se vjerojatno bez problema mogla istrgnuti iz Lucienova stiska, ali su je ostali fiksirali pogledima u kojima se vidjela zlokobna napetost dok su čekali da vide što će učiniti. Ne bi se mogla svih njih osloboditi kad bi je pokušali zadržati. Ovdje joj nitko ne bi priskočio u pomoć. I doživjela bi krajnje poniženje. Lucien bi uživao u svakom trenutku. Upravo mu se to sviđalo kad je onaj čovjek prodavao svoju ženu. Posvemašnja degradacija žene navela ga je da oblizuje usne poput hijene koja slini nad trulom strvinom. Sjela je i mirno se nasmiješila. — Kako želite, milorde. Lucien je izgledao pomalo razočarano, no tada je pljesnuo rukama i viknuo momku neka donese punč s mlijekom. Juliana je nepomično sjedila, nastojeći zadržati smiren osmijeh i dojam nonšalantnog zanimanja za okolinu. Žena na podu sad je bila na rukama i koljenima, a čovjek iza nje dlanovima je udarao po njezinim bokovima dok je oponašao čin snošaja uz bučno klicanje publike u kojoj su ljudi podizali pehare u nizu zdravica. Žena se smijala kao i ostali, zabacila je glavu i ritmički se gurala unatrag kao da zajedno uživaju. Juliana je nastojala prikriti gnušanje. Opazila je da Luciena prizor uopće ne zanima, mada su njegovi prijatelji sudjelovali u sveopćoj galami, lupali peharima po stolu i povicima poticali par. — Hoće li joj platiti za to? — nehajno je pitala. Pitanje kao da je iznenadilo Luciena. Mutnim je očima sumnjičavo proučavao njezino lice. Spokojno mu se nasmiješila kao da je baš ništa na ovomu mjestu ne može uznemiriti. — Valjda — rekao je i slegnuo ramenima. — Meni se takva zabava ne sviđa. — Odgurnuo je klupu i ustao. — Dođite. — Kamo idemo? — Pokazati vam još nekoliko razonoda koje su dostupne u ovom zdravom području. Ipak ste me zamolili da vas upoznam s londonskim društvom... a vaša je želja meni zapovijed, draga moja gospo. Ironično se naklonio. Juliana je na isti način napravila kniks i prihvatila ponuđenu ruku, čvrsto odlučivši da mu neće pružiti zadovoljstvo da vidi njezinu malodušnost. — O, zar baš moramo poći? — prigovarao je kapetan dok je nesigurno ustajao. — O, da. Kamo god idu Lucien i njegova žena, tamo idemo i mi — rekao je Bertrand, iskapivši svoj pehar. — Ne bih želio da im ove bračne večeri ponestane društva. — Uzeo je Julianinu drugu ruku pa su je odveli van na Piazzu. — Kamo sada? — pitao je Freddie i pogledao naokolo, glumeći silno zanimanje. — U kupališta — odgovori Lucien. — Pokazat ćemo mojoj ženi što se zbiva u prostorijama s parom. — Ne vjerujem da bi prostorija s parom bila dobra zamisao — libila se Juliana. — Neće li to uništiti moju haljinu? — Čovječe, ne, gospo! — nasmijao se kapetan. — Uzet će svu vašu odjeću i dati vam ručnik. Veoma ugodna mjesta, ta kupališta. Juliana nije imala namjeru poći onamo, bez obzira koliko su ta mjesta ugodna. Hodala je

između svojih pratitelja, čekajući trenutak za bijeg. Stigli su do ugla Little Piazze i ona je zastala pred kioskom gdje su se prodavale opscene slike, a koji je vidjela kad je bila s vojvodom. — Što mislite o ovome, gospodo? — sa smiješkom je upitala. Okrenuli su se prema kiosku. Juliana je oslobodila svoje ruke i brzo se okrenula. Previše brzo. Poskliznula se na nekakvom ljigavom blatu na kaldrmi i uhvatila se za ono što joj je bilo najbliže. Kapetan Frank se pokazao kao čvrst potporanj, premda se od srca nasmijao njezinoj nespretnosti. Kad je uspostavila ravnotežu, srce joj je divlje lupalo u prsima, a kapetan ju je držao previše čvrsto pa nije vidjela kako bi mogla pobjeći. — Ja bih na borbu pijetlova — rekao je Bertrand i uhvatio Luciena pod ruku. — Što misliš, Lucien? Već se dosta dugo nismo kladili na ptice. — Tako mi svega, to je istina. — Lucien se odmah predomislio. — Kladim se da će moja supruga u tome uživati. — Nasmiješio se Juliani, a oči su mu bile pune pakosnog uživanja. — Što kažete? Royal Cockpit ili kupališta, draga moja? Na borbi pijetlova barem će zadržati svoju odjeću. I sigurno će moći izdržati okrutnost ako bude držala oči zatvorene. — Borba pijetlova, molim lijepo, gospodine. — Uspjela je namjestiti još jedan bezbrižan osmijeh i izvukla određeno zadovoljstvo iz činjenice da je takvim odgovorom smutila svojeg muža. — Onda pođimo! — Bertrand je zaustavio fijaker. — Poslije vas, ledi Edgecombe. Ušla je u mračnu unutrašnjost, a ostali su se natisnuli iza nje uz mnogo smijeha. No u njihovom se veselju osjećala oštrina koja ju je ispunjavala strepnjom. — U Royal Cockpit, kočijašu. — Lucien se nagnuo kroz prozor kako bi viknuo koje je njihovo odredište. Kočijaš je pucnuo bičem i konji su krenuli prema St. James’s Parku.

17. poglavlje

arquin se vratio u tri ujutro. Kimnuo je noćnom vrataru koji mu je otvorio vrata i zaputio se prema stubištu. Čovjek je opet gurnuo zasune i vratio se u svoj sobičak ispod stuba. Vojvoda je ušao u svoje odaje i skinuo kaput od zlatnog brokata. Njegov pospani sobar skočio je sa stolice kraj praznoga kamina i pokušao prikriti zijevanje. — Dobra večer, Vaša Milosti. — Žurno je preuzeo kaput svojeg poslodavca, istresao ga i objesio u ormar. — Nadam se da ste proveli ugodnu večer. — Sasvim ugodnu, hvala. — Tarquin je pogledao prema ormaru sa skrivenim vratima, pitajući se je li Juliana budna. Zacijelo je prije nekoliko sati otišla na počinak. Sobar mu je pomogao da se razodjene i pružio mu kućni ogrtač. Vojvoda je sjedio za svojim toaletnim stolićem i uređivao nokte dok se čovjek kretao po sobi, spremao odjeću, razmicao zastore oko kreveta i pripremao krevet. — Hoće li to biti sve, Vaša Milosti? Vojvoda je kimnuo i poslao ga na spavanje. Tada je prošao kroz vrata u ormaru i tiho ušao u susjednu odaju. Nitko nije spavao u krevetu. Henny je tiho hrkala na ležaljci. Juliani nije bilo ni traga ni glasa. — Gdje dovraga... — O, zaboga, gospodine! — Henny je skočila na noge kad je začula njegov glas. Njezine blijede plave oči bile su mutne od sna. — Doista ste me prestrašili. — Drhtavom je rukom tapšala prsa. — Gdje je Juliana? — Glas mu je bio oštar, otresit. — Pa, ne znam, Vaša Milosti. Koliko sam shvatila, izišla je s lordom Edgecombeom. Još se nisu vratili. Ali njegovo gospodstvo nikad ne ide spavati prije zore — dodala je, poravnavši svoju pregaču i zavukavši pramen sijede kose pod kapicu. Tarquinona prva reakcija bila je bijes koji se odmah pomiješao sa strahom. Juliana ne može imati pojma o tome gdje i kako Lucien traži svoje užitke. Previše je naivna kad je riječ o urbanom svijetu da bi uopće zamislila takve stvari. Upravo je zbog te njezine naivnosti vjerovao da će biti podatno oruđe u njegovom planu. Sad je upravo ta naivnost u kombinaciji s njezinim prkosnim duhom vodi u užase Lucienova svijeta. Možda je pogrešno izabrao. Možda je trebao uključiti ženu koja se snalazi u svijetu, koja bi otvorenih očiju ušla u poslovnu nagodbu. Ali takva žena ne bi bila djevica. A kurva ne može biti majka nasljednika Edgecombea. No izabrao je i sad mora snositi posljedice. Vjerovao je da će moći prekinuti njezine vragolije s Lucienom, ali nije očekivao da će biti tako brza. Zapamtit će tu lekciju. — Je li sve u redu, Vaša Milosti? — Henny je zvučala zabrinuto i njezine su se rijetke

obrve namršteno skupile dok je promatrala vojvodino gnjevno lice. — Ako sam pogriješila... — Dobra ženo, jasno da niste — otresito ju je prekinuo. — Vi niste zaduženi za čuvanje ledi Edgecombe. Možete poći spavati. Noćas vas neće trebati. Henny je izgledala pomalo sumnjičavo, ali je napravila kniks i izišla. Tarquin je neko vrijeme stajao i noktima lupkao po stolu, mrko stisnutih usta. Okrenuo se na peti i vratio u svoju odaju, zbacio kućni ogrtač i brzo se odjenuo u obične hlače od jelenje kože, čizme i tamni kaput. Mač kojim se opasao nije nikakva igračka, a i njegov štap sadrži oštricu. Ponovno je sišao u prizemlje, a zbunjeni noćni vratar žurno je otvorio vrata. — Znaš li kad su izišli lord i ledi Edgecombe? — Ne, Vaša Milosti. Catlett je rekao da su izišli prilično rano, prije Vaše Milosti. Vojvoda je proklinjao vlastitu glupost. Zašto se prije nego je izišao nije sjetio provjeriti je li ona u svojoj sobi? Posve ju je podcijenio kad je njezin prkos smatrao tek inatom jedne školarke. Izišao je iz kuće i pozvao bakljonošu koji je stajao u veži na suprotnoj strani ulice i kraj nogu imao ugašenu petrolejku. Momak se razbudio i dotrčao preko ulice. — Kamo idete, milorde? — U Covent Garden. — To će biti Lucienova prva, a vjerojatno i posljednja stanica večeri. Momak je hitro uredio stijenj svoje lampe i potom je upalio. Žuti je sjaj stvarao osvijetljenu stazu dok je momak žurio uz vojvodu, trčkarajući kako bi mogao pratiti Tarquinove brze i nestrpljive korake.

Juliana je gutala svježi zrak St. James’s Parka, pokušavajući iz nosnica izbaciti smrad krvi. Međutim, nije se uspijevala osloboditi slika. Premda je uglavnom oči držala zatvorene, njezin u unutrašnji vid mučile osakaćene i izmrcvarene ptice koje su nepomično ležale u piljevini, okružene krvlju natopljenim perjem. Još uvijek joj je u ušima odzvanjao zaglušujući urlik dok je divlje klađenje postajalo sve mahnitije sa svakim novim purom pijetlova, sa srebrnim ostrugama na nogama, koji su spuštali u ring. U pamćenje su joj e usjekla otvorena usta koja su vrištala ohrabrenju i psovke, od pića crvene oči ispunjene pohlepnom okrutnošću, zapanjujuća odlučnost pijetlova koji su se borili do smrti čak i kad su bili smrtno ranjeni, pa se prvi put u životu prestrašila da će se onesvijestiti. Nekako je izdržala, svjesna Lucienovih brzih pogleda prema njezinom smrtnom bljedilu, zatvorenim očima. Nije mu kanila priuštiti zadovoljstvo da vidi kako ju je slomio taj grozni prizor. Njegove su upale oči postajale sve zlobnije kako se odvratni događaj razvijao. Bila je neodređeno svjesna činjenice da brzo gubi novac. Bertrand mu je veselo pružio šaku kovanica kad je Lucien izvrnuo svoje prazne džepove i žestoko opsovao. No tek kad se četvrti par pijetlova četrdeset pet minuta međusobno razdirao, a krv i perje zasipali publiku u donjim

redovima, Lucien je ustao s prljave klupe i rekao da mu je dosta te gadarije. Juliana je doteturala iz okrugle prostorije i izišla u toplu noć. Željela se zavući iza grmlja i povraćati. Ali takvo zadovoljstvo nije htjela priuštiti svojem prezira vrijednom mužu. — Pa, draga moja, nadam se da uživaš u upoznavanju londonskih razonoda. — Lucien je uzeo malo burmuta, promatrajući je s ironičnim osmijehom. — To je svakako veoma poučno, milorde — odgovorila je, iznenađena i zahvalna na činjenici da joj glas zvuči jasno i mirno. Lucien se namrštio dok ju je ljutito promatrao u treperavoj svjetlosti baklji što su osvjetljavale put od ringa prostorije za borbu pijetlova do kapije. Žena je pravo razočaranje. Očekivao je da će se već ranije slomiti. — Hej, čovječe, paklenski sam žedan — reče Frank Carson i olabavi već ionako neurednu kravatu. — Pođimo u Shakespeare’s Head. Malo bih bacao kockice. — Da, dobra ideja — odobravao je Freddie dok je čipkom obrubljenim rupčićem brisao znojno čelo. — Ideš li, Edgecombe? — Svakako — reče vikont. — Noć je tek počela. Dođite, gospo. — Uhvatio je Julianu za lakat i povukao je stazom do ulice. — Fijaker! Hej, čovječe. Ti tamo, lijeni gade! — Ratoborno je mahao kočijašu fijakera koji je spokojno pušio na mjestu gdje su stajali fijakeri i čekali mušterije koje su izlazile iz Royal Cockpita. Kočijaš je zamahnuo bičem i svojeg umornog konja usmjerio preko ulice. — Kamo, gazda? — U Shakespeare’s Head. — Lucien se popeo u vozilo, ostavivši Julianu da ga slijedi. Podsuknja joj se zaprljala na prljavom podu oko ringa, a njezine je elegantne cipele prekrivalo nešto neprepoznatljivo i odvratno. Čvršće je stisnula plašt oko sebe, unatoč toplini noći, i skutrila se u kutu dok su ostali bučno ulazili u vozilo. Bila je veoma umorna i obuzimao ju je sve veći sirah. U ponašanju njezina muža bilo je neke mahnitosti, a u užarenim očima vidjela je zastrašujući sjaj. Boja njegova lica bila je gora nego inače i dah mu je škripao u prsima. Instinktivno je znala da je na neki način kani izvrgnuti ruglu. Budalasto je s njim pokušala sklopiti savez kako bi se suprotstavila vojvodi. Budalasto je vjerovala da je našla savršen motiv za Edgecombeovu suradnju. Budalasto je mislila da će ga moći iskoristiti za vlastite ciljeve. Ali Lucien ne surađuje s njom. Iskorištava je za vlastitu zabavu. I još nije završio. Ništa nije mogla učiniti jer njih ima više, jedino paziti i čekati priliku za bijeg. Možda će ih kockanje tako zaokupiti i piće tako svladati da će moći neopazice šmugnuti. Možda će joj odlazak u poljski zahod krčme pružiti željenu priliku. Covent Garden i dalje je bio krcat, ali je opijenost mnoštva dosegla novi vrhunac. Ljudi su govorili glasno i zaplitali jezicima, povisivali su Ion u gnjevu i psovkama jednako često kao i u smijehu. Muškarci i žene zanosili su se preko kamenih ploča, stežući kamene posude džina, i Juliana je gledala kako neka žena pijano pada u odvodni jarak i prolijeva po sebi piće. Čovjek s kojim je bila pao je na nju i zaurlao, a zatim joj je podigao skute preko glave uz odobravanje i klicanje prolaznika. Juliana je skrenula pogled. Nije znala je li žena voljna sudionica u onome što se događa, ili samo ne zna za sebe. Činilo se da se ne opire. Netko je vrisnuo u jednoj straćari ispod

Piazze, glasno cičeći kao kad se kolju svinje. Juliana je zadrhtala i kosa joj se nakostriješila. Iz straćare je izletjela neka žena odjevena samo u tanku košulju. Za njom je dojurio čovjek koji je mahao štapom. Njegovo je lice izražavalo bijes, a njezino užas. Juliana je čekala da netko intervenira, ali nitko se nije obazirao na ženu dok je vijugala i skrivala se kroz gužvu, nastojeći pobjeći od štapa. — Prljava kurva, opet izvodi svoje trikove — reče Bertrand, cereći se. — Drolje misle da se mogu nekažnjeno izvući čak i s umorstvom. — Dakle, što je učinila? — pitala je Juliana, a oči su joj plamtjele pod treperavim narančastim svjetlom baklji i petrolejki. Bertrand slegne ramenima. — Odakle bih ja to znao? — Varala je, najvjerojatnije — reče Frank. — Sve one to čine. Varaju svoje mušterije, varaju svoje svodnike, varaju vlasnice javnih kuća. Svima im s vremena na vrijeme treba boravak u Bridewellu. To ih malo potrese. Juliana je progutala svoj bijes. Time bi ih samo zabavljala. Mora postojati neki način da se poprave uvjeti pod kojima se te žene prodaju. Razumjela je da im je to jedini dostupni način zarađivanja za život... razumjela je to zahvaljujući vlastitom gorkom iskustvu. Ali zasigurno ne moraju biti tako ranjive pred nemilosrdnom pohlepom onih koji ih iskorištavaju. Odlučna ju je ruka vodila prema nekoj krčmi čija su vrata bila otvorena prema ulici, a iznutra su se prosipali raskalašeni pijani glasovi zajedno sa svjetlošću i oblakom duhanskog dima. Žena nagih grudi prišla im je njišući bokovima i noseći pladanj pun vrčeva piva. — Što mogu učiniti za vas, gospodo? — Namignula je i jezikom dotaknula usne na hitar, sugestivan način. — Pivo, curo! — reče Bertrand i s nepotrebnom je žestinom pljesne po stražnjici tako da joj se pladanj zatresao u rukama i pivo se prolilo. — Nespretna drolja — reče i nehajno slegne ramenima, a potom izvuče klupu ispod jednog od dugih stolova. Juliana je sjela s ostalima. Ožednjela je i pivo će joj dobro doći. S druge strane prostorije se kroz promukli žamor čulo izvikivanje oklada, a zatim psovke i uzvici dok su se bacale kockice. U sveopćoj se galami osjećala oštra zajedljivost, ratoborni ton zbog kojeg joj se nakostriješila kosa na zatiljku u iščekivanju nasilja koje je ključalo tik ispod površine naoko uzbudljivog veselja. Pred njom se uz tresak našao vrč piva. Ono što se prolilo završilo joj je u krilu, ali je odavno tijekom ove grozne večeri prestala brinuti za svoju odjeću. Ako su zaprljana podsuknja i mrlja od piva na haljini najgore što će se dogoditi, smatrat će se sretnom. Zahvalno je popila nekoliko gutljaja. Nekoliko minuta kasnije, kad se činilo da su njezini pratitelji zaokupljeni klađenjem o mogućim dimenzijama mlake prolivenog piva, ustala je i pokušala neopazice šmugnuti. Lucien je naglo ispružio ruku i uhvatio joj zapešće. Spustila je pogled na mršave bijele prste neodređeno se čudeći njihovoj snazi. Tako ju je stiskao da joj je taj dio kože ostao bez kapi krvi. — Kamo ste krenuli, gospo? — pitao je zajedljivim tonom, zaplićući jezikom. — U poljski zahod — mirno je odgovorila. — Boli me ruka.

Nasmijao se i pustio joj zapešće. — Straga je, treba proći kraj kuhinje. Nemoj se dugo zadržati. Juliana se probijala kroz prostoriju. Gotovo na svakom koraku zaustavljali su je pijanci i kockari, ali je izbjegavala kontakt očima i s prezirom gurala od sebe ruke koje su je grabile. Zahod se nalazio u ograđenom stražnjem dvorištu i Juliana nije vidjela kuda bi mogla pobjeći. Borila se sa svojim skutima u smrdljivom mraku, a glava ju je boljela od buke, dima i silnog umora. Kako će pobjeći? Lucien bi uživao u onemogućavanju svakog pokušaja, a prijatelji bi mu rado pružili podršku. Ne isplati se riskirati poniženje poraza i Lucienova zlobnog uživanja. Trenutak je zastala na ulazu u krčmu prije nego je ponovno ušla u točionicu. Lucien je gledao vrata, čekajući da se pojavi. Pozvao ju je zapovjedničkom kretnjom i nesigurno ustao kad mu je prišla. — Igrat ćemo — rekao je i uhvatio je za lakat. — Vi ćete stajati kraj mojeg ramena, gospo, i smiješiti se kockicama. Juliana nije vidjela izlaza pa je silom na lice navukla smiješak vedre popustljivosti i pošla s njima do stola za kockice. Dočekani su prilično neprijateljskim pogledima, ali su im ipak nevoljko napravili mjesta. Juliana je zijevnula i zanjihala se od iscrpljenosti dok je sa svakim bacanjem kockica uzbuđenje raslo. Lucien je sve više zaplitao jezikom. Nezdravo se rumenilo isticalo na njegovom zelenkastom bljedilu, a oči su mu gorjele grozničavim sjajem dok se razina tekućine u boci konjaka što ju je držao sve više spuštala. U početku je pobjeđivao pa se, ohrabren time, počeo sve neumjerenije kladiti. Kako se sve više uzbuđivao, tako su rasli njegovi gubici. Sav je vlastiti novac izgubio u borbi pijetlova i sad je potrošio ono što mu je Bertrand pozajmio, a potom je na stol bacio svoj sat, prsten i burmuticu prije nego je prešao na zadužnice što ih je s nehajnom impulzivnošću bacao na stol. Juliana je osjećala silnu pospanost, ali je ipak shvatila da ostali igrači nisu zadovoljni tim načrčkanim papirićima, a na koncu je jedan s gnušanjem izjavio: — Ako ne možeš igrati s robom ili novcem, čovječe, ja više neću bacati. Nemam nikakve koristi od obećanja. — Da, što će čovjeku komad papira kad želi kupiti pivo? — Glasovi su postajali glasniji i lica su se natisnula oko stola, a svi su bijesno gledali Luciena. — Neka vas sve nosi vrag — proklinjao ih je. — Moje su zadužnice vrijedne kao zlato, kažem vam. Iza njih stoji Njegova Milost, vojvoda od Redmaynea. Ujutro ih odnesite u njegovu kuću u Albermarle Streetu i on će vam platiti s kamatama. — Tko želi čekati do jutra? — Oko stola se rogoborilo i jedan je čovjek napola ustao. Imao je masivne šake slične malju, a jedno mu je oko bježalo tako da je dodatno pojačavalo prijetnju dok je pijano škiljio. — Plati, milorde — podrugljivo je naglasio — inače ću ti skinuti kaput s leđa. Lucien je pokušavao izvući svoj mač, ali je kapetan Frank Carson prvi odgurnuo svoju stolicu i skočio na noge s mačem u ruci. — Usuđuješ se vrijeđati čast jednog džentlmena! — zaurlao je, a oči su mu kolutale dok se mučio kako bi ih fokusirao. — Odgovarat ćeš za to! — Zamahnuo je preko stola. Krupan se čovjek odmaknuo iznenađujuće okretno, a svjetlost svijeća bljesnula je na oštrici kratkog mača. Neka je žena vrisnula i mnoštvo u točionici natisnulo se bliže, a neki su se popeli na stolice da bi bolje vidjeli. Juliana se posve razbudila. Hitro je pogledala prema vratima, primamljivo otvorenima.

No željni su se gledatelji gurali iza njih i stisnuli je uz rub stola. U prostoriji je vladalo ružno raspoloženje. Lucien i njegovi prijatelji, s isukanim mačevima, suočili su se s pravom vojskom nitkova koji su mahali noževima. Kockice su ležale zaboravljene nasred stola, a raskalašena je buka utihnula kad je uslijedio trenutak iščekivanja. Freddie Binkton prekinuo je zloslutnu napetost. Bili su beznadno u manjini, a gledatelji su im onemogućavali uzmak. — Dakle, nemojmo brzati — rekao je i nervozno se nasmijao. — Lucien, stari moj, sigurno kod sebe imaš nešto za što možeš dobiti malo gotovine. Svi možemo nečim doprinijeti. — Potapšao je svoje džepove kao da može stvoriti kovanice u njihovim dubinama. — Ja bih dao svoj sat — reče Bertrand, ali je žalosno dodao — ali sam ga izgubio kad sam se kladio na onog prokletog crvenog pijetla... nije imao više duha od cendravog janjeta. Predao se bez borbe... ostao sam bez sata... vrijednog čak pedeset gvineja... izgubio sam ga u tričavoj okladi u deset funti. — Glas mu je zamro kad mu je pozornost odlutala, a mač u njegovoj ruci se spustio. Kao da pristaje na primirje, skupina nitkova spustila je svoje noževe, njihov se agresivni stav opustio dok su zurili u Luciena, čekajući odgovor. Lucien je, čvrsto stisnutih usta, pogledao naokolo, a puls mu je pulsirao u sljepoočnicama i isto se grozničavo rumenilo pojavilo na njegovu licu, drečavo poput boje na licu klauna. Juliana mu je stajala sasvim blizu i osjećala kako iz njega zrači divlji bijes pomiješan s kiselkastim vonjem straha i znoja. Njegov je pogled pao na nju, a ona je ustuknula, instinktivno se nastojeći stopiti s ljudima oko sebe. Nešto je odjednom bljesnulo u svijetlim smeđim očima i on se polako i zlokobno nasmiješio. — O, vjerujem da imam nešto za prodaju — rekao je jedva pomičući usne. — Ne! — šapnula je Juliana i rukom se uhvatila za vrat kad je shvatila što kani. — Ne, ne smijete! — O, ali vjerujem da smijem, gospo — vedro je rekao. — Supruge su imovina svojih muževa. Vi ste moji i mogu s vama činiti što god želim. Trebalo bi vam biti drago da ste od koristi, draga moja. — Opet je naglo ispružio ruku i bolno joj stisnuo zapešće. — Neka mi netko donese komad konopca. Moramo to obaviti kako se priliči. — Ma daj, Lucien, to nije u redu — mrmljao je Frank, napola se ispričavajući. S nelagodom je pogledao Julianu, a ona je samo zurila u njega, tako užasnuta da ništa nije vidjela. — Nemoj biti takva baba — reče Lucien i mušičavo se namršti. — Nije na tebi da govoriš što je ili nije u redu kad je riječ o mojoj ženi. Ah, konopac. — Uzeo je konopac što mu ga je pružio nacerem konjušar, te napravio petlju tako da dobije povodac. — Evo, gospo. Sagnite glavu. — Ne! — Juliana se odmaknula od njega, podjednako užasnuta zlom utjelovljenim u iscerenom licu nalik kosturu i njegovom namjerom. Netko joj je uhvatio ruke i stegnuo ih iza nje tako da je bila primorana stajati mirno. Lucien, još uvijek s onim otrovno iskešenim licem, grubo joj je navukao povodac preko glave. Ruke su je gurale i vukle na stol. Borila se, a njezin je bijes nadjačao užas koji ju je obuzeo. Udarala je nogama i grebla, ozljeđujući noge na rub stola dok su je gurali i vukli prema gore. No unatoč njezinom otimanju, uspjeli su je

podići na stol, a Lucien je uhvatio kraj povoca. Juliana, zaslijepljena bijesom, zamahnula je nogom i potplatom ga zahvatila ispod brade. Pao je unatrag i pustio konopac. Pokušala je skočiti sa stola, ali su je dva čovjeka uhvatila za gležnjeve, držeći je dok Lucien nije ustao. Stisnuo je oči i rukom pokrio bradu. — Kučko — tiho je rekao. — Platit ćeš za to. Opet bi ga šutnula da joj nisu tako čvrsto držali gležnjeve. Vrtjelo joj se u glavi tako da se njihala na stolu, mučnina joj se dizala u grlu, hladan znoj izbio joj je na leđima. Kako je ušla u ovu noćnu moru? Znala je da je Lucien pokvaren, ali čak ni u svojim najmračnijim razmišljanjima ne bi mogla naslutiti da je sposoban za takvo zlo. Ali vojvoda je znao. Uvijek je znao za što je njegov bratić sposoban. Znao je, ali ga to nije spriječilo da je iskoristi... da je izloži tom zlu. Lucien je pijanim glasom izvikivao: — Dakle, što mi se nudi za ovaj lijepi komad, gospodo? Hoćemo li početi s dvadeset gvineja? Zrak je ispunila vika. Juliana je pogledala dolje i vidjela sitne crvene oči kako pohlepno zure u nju, skidaju je pogledima, zlostavljaju je svojim lascivnim cerenjem. Nije se mogla maknuti jer su joj čvrsto držali gležnjeve, a Lucien je vukao konopac tako da joj se usjekao u zatiljak. George Ridge probudio se kad su povici oko njega postali još raskalašeniji. Podigao je glavu sa stola i treptao, na trenutak dezorijentiran. Sjetio se gdje je kad je vidio da je spavao usred ostataka svojeg obroka. Glasno je podrignuo i podigao bocu porta do usana. Ostao je jedan gutljaj i on je cmoknuo usnama, spustio bocu i okrenuo se kako bi naručio još jednu. Pogled mu je pao na prizor na drugoj strani prostorije. Najprije nije mogao odgonetnuti što se događa jer je buka bila previše glasna, a gužva prevelika. U nešto su se kladili, a mahnita napetost u licitiranju silovito je na njega djelovala. Trepnuo je i protresao glavom kako bi se oslobodio smušenosti. Juliana je stajala na stolu. To nije mogao biti nitko drugi. Ne s onim bujnim šumskim požarom od kose, onim zelenim očima koje plamte s tako očajničkim bijesom, onom visokom putenom figurom. Ali što se, za ime svijeta, ondje događa? Odgurnuo je stolicu i polako ustao, pokušavajući razabrati riječi u sveopćoj galami. Čuo je kako netko izvikuje: — Sto gvineja. Hajde, gospodo. Moja žena barem toliko vrijedi. Žena! Približio se rubu mnoštva. Licitiranje je postajalo žustrije. Sto pedeset, dvjesto. Juliana je stajala kao okamenjena. Čovjek koji je držao konopac, čovjek koji se predstavljao kao njezin muž, izazvao je mahnitanje gomile kad je počeo isticati Julianine atribute. Georgeova su se usta osušila. Gutnuo je, nastojeći stvoriti malo sline. Situacija je bila nevjerojatna, a ipak je bila stvarna. Progurao se kroz gužvu i pročistio grlo. — Petsto gvineja! — Glas mu je zvučao hrapavo i slabašno pa se u početku činilo da ga nitko nije čuo. Pokušao je ponovno, vičući. — Nudim za nju petsto gvineja! Juliana je čula Georgeov glas koji je probio trans u koji se povukla pred nepodnošljivim poniženjem, a činilo joj se da je usisavaju valovi užasa. Nemoj ga gledati. Nemoj reagirati. Unutrašnji joj je glas vrištao usprkos osjećaju omamljenosti. Ne smije pokazati da ga je prepoznala. Ako bude tvrdila da ga ne poznaje, neće moći dokazati njezin identitet. Ona je i

dalje vikontesa Edgecombe. Još uvijek je pod zaštitom vojvode od Redmaynea. Dragi Bože, je li pod njegovom zaštitom? — Petsto gvineja — rekao je Lucien i okrenuo se Georgeu s još jednim od svojih divljih izraza lica. — Dakle, gospodine, to je doista lijepa ponuda. Ali ona je vrhunska roba, a vi imate dobro oko. Činilo se da ga George nije čuo. Zurio je u Julianu, nastojeći je snagom volje primorati da ga pogleda. Ali ona je bila nepomična i zurila je ravno naprijed. Ispružio je ruku da joj dotakne gležanj, ali se nije pomaknula. — Nudi li tko više od petsto gvineja za moju dragu ženu, ili će je ovaj džentlmen dobiti? — veselo je viknuo Lucien. — To je dobra cijena, kažem vam. — Ima trenutaka, Edgecombe, kad čak i mene iznenađuješ dubinom svoje izopačenosti. — Miran je glas presjekao raskalašeno raspoloženje kad je vojvoda od Redmaynea stigao s vrata gdje je već nekoliko minuta nezapažen stajao. Noćna mora ju je tako zaokupila da Juliana trenutak nije reagirala. Tada su se jasni tonovi spasa probili kroz njezin trans. Polako se okrenula, zaboravivši Georgea u bujici olakšanja i nevjerice. Došao je po nju. — Tarquin... — To je više bila molba nego tvrdnja, kao da se još uvijek ne usuđuje vjerovati da je on ondje. — Ovdje sam — potvrdio je. Njegov je glas bio milovanje, blagi melem umirenja za njezinu izmučenu dušu. Obuhvatio ju je pogledom sivih očiju koje su sve vidjele i tada se okrenuo Lucienu. Lucien je ustuknuo kad se na njemu zaustavio plamteći pogled njegovog bratića. Mišić se trzao u vojvodinu obrazu, ali ništa nije rekao, već je samo jednom stegnutom šakom udarao u dlan druge. Tada je, veoma polako, podigao šaku i — gotovo nježno, činilo se — dotaknuo Luciena u vrh brade. Vikont je bez glasa pao unatrag u mnoštvo. Tihi je žamor prostrujao mnoštvom kad je vojvoda polako prešao pogledom po okupljenim ljudima. Odjednom je opaka oštrica bljesnula na kraju njegovog štapa. I dalje ništa nije govorio, ali se mnoštvo povuklo unatrag, a dva čovjeka koji su držali Julianine gležnjeve maknuli su se od stola. George Ridge pročisti grlo. Nije znao što se tu događa, ali je vidio da mu željena nagrada izmiče iz ruku. Pridošlica se naglo okrenuo na taj zvuk, a George se lecnuo pred prodornim pogledom, hladnim i smrtonosnim poput vrha strelice. Oborio je pogled u nesvjesnoj pokornosti pred tom nepoznatom, ali daleko moćnijom silom. Tarquin se opet okrenuo Juliani. Podigao je ruke i spustio je sa stola. Maknuo je povodac i bacio ga u mnoštvo. Oči su mu ostale iste kao kad je gledao Luciena, hladne i opasne, ali joj je dotaknuo kosu i maknuo joj pramen s čela. Dugim je prstima lagano prešao po njezinu obrazu. — Jesi li povrijeđena? Odmahnula je glavom. Govorila je jedva šaptom, ali je uspjela iskreno reći: — Povrijeđen je samo moj ponos. Iznenađenje je bljesnulo u njegovim očima, ublaživši oštrinu njegova pogleda. Svaka druga žena prepustila bi se suzama i histeriji. No Juliana je jedinstvena. — Možeš li hodati?

Koljena su joj nekontrolirano klecala, ali nešto u njegovu pogledu dalo joj je snage da kaže “naravno”, mada se uhvatila za njegovu ruku. Nekako je stavljala nogu pred nogu dok je razularena rulja uzmicala. Tada su se našli vani. Zora je svanjivala i neobična je tišina vladala na Piazzi i trgu. Nekoliko je osoba spavalo pod stupovima, dvije su drolje stajale u nekoj veži, pile pivo i zijevale. Povik i tresak čuo se iz kavane Toma Kinga, a zatim je neki čovjek izletio kroz vrata i pao u jarak gdje je ostao ležati, stežući kamenu posudu džina. Vojvoda je podigao prst i fijaker se pojavio kao nekom čarolijom. Tarquin je bez oklijevanja gurnuo Julianu u vozilo tako da joj je stavio ruku ispod stražnjice i odmah ušao za njom, gotovo u istom pokretu. S treskom je zatvorio vrata. Juliana prvi put tijekom nekoliko sati nije osjetila stravu. Mračna, pljesniva unutrašnjost kočije bila je pravo utočište, privatno i posve zaštićeno. Slabašna siva svjetlost dopirala je kroz prozor tako da je vidjela vojvodino lice dok joj je sjedio sučelice i zamišljeno je promatrao u tišini. — O čemu razmišljaš? — Glas joj je zvučao slabašno, kao da su je noćna zbivanja posve lišila snage. — O mnogočemu — odgovorio je i vrhovima prstiju prešao po svojim usnama. — Da si ti najperverznija, najtvrdoglavija, najupornija cura s kojom sam u životu imao posla.... Ne, dopusti da završim s odgovorom na tvoje pitanje. — Podigao je ruku kad je Juliana ogorčeno otvorila usta. — Da je Lucienova izopačenost večeras nadmašila čak i moja očekivanja; i, najvažnije od svega, da ti nikad nisam smio dopustiti da ga upoznaš. — Znači, žao ti je što si osmislio onu demonsku šaradu? — Ne, nisam to rekao. Ali duboko žalim što sam upleo tebe. — Zašto? Tarquin nije odmah odgovorio. Bilo mu je navrh jezika da jednostavno kaže da ona nije stvorena za tu ulogu, nije dovoljno poslušna. Vjerovao je da bi samo nekoliko sati ranije tako odgovorio. Ali nešto mu se dogodilo kad ju je vidio na onom stolu, izloženu znojnim, požudnim, pokvarenim pogledima opakog londonskog podzemlja. Kad je vidio kako po njezinoj svježini, jednostavnosti, urođenoj iskrenosti mentalno čeprka ona pokvarena rulja, spoznao je bijes kakav nikad ranije nije osjetio. A na njegovu nelagodu i zbunjenost, taj je bijes bio podjednako usmjeren na njega samoga kao i na Luciena. — Zašto? — ponovila je Juliana. — Zar nisam dovoljno dobra za dražbu, milorde vojvodo? — Kako se njezina strava povlačila, tako je rasla gorčina. Na određenoj je razini Tarquin jednako kriv za ono odvratno zlostavljanje kao i Lucien. — Žao mi je što sam te noćas izložila takvoj neugodnosti. — Zubima je ljutito otrgnula kožicu oko nokta. Tarquin se nagnuo naprijed i maknuo joj ruku s usta. Držao ju je u svojem toplom dlanu i ozbiljno je promatrao u svjetlosti praskozorja. — Spreman sam preuzeti veliki dio krivnje za noćašnja zbivanja, Juliana, ali i ti snosiš dio odgovornosti. Odlučila si se udružiti s Edgecombeom kako bi se meni osvetila. Možeš li to zanijekati? Poštenje ju je primoralo da odmahne glavom. — Ali što si drugo od mene očekivao? Ozlojeđeno je pitanje izmamilo njegov tihi smijeh. — O, očekivao sam da budeš dobra i poslušna, da meni dopustiš da znam što je za tebe najbolje. Glupo s moje strane, nije li? — Veoma. — Juliana je pokušala izvući ruku, ali je čvršće stisnuo prste oko njezinih.

— Pobrinut ću se da ti se Lucien više nikad ne približi. Imam li tvoju riječ da ga nećeš sama potražiti? — Učim na svojim greškama, milorde — rekla je hladnim dostojanstvom. — Ja ću nastojati učiti na mojima — kiselo je rekao i pustio joj ruku kad se kočija zaustavila u Albermarle Streetu. — Možda se možemo radovati skladnijoj budućnosti. Možda, pomislila je Juliana, ali bez mnogo optimizma. Završila je s Lucienom, ali je nakon noćašnjih zbivanja bila odlučnija nego ikad u svojoj namjeri da pomogne ženama iz Covent Gardena. U glavi joj se odjednom zavrtjelo kad je sišla na ulicu. Koljena su joj popustila od silnog umora pa je naslijepo potražila oslonac. Tarquin ju je uhvatio uza se i čvrsto držao. — Polako, mignonne. — Njegov ju je glas smirio pa se prepustila toplini i snazi njegova zagrljaja. — Sva sam klimava — promrmljala je u njegov kaput, kao da se ispričava. — Ne znam zašto. Tiho se nasmijao. — Pa, ja znam. Hajde, idemo te strpati u krevet. — Sagnuo se, zavukao rame ispod njezina trbuha i podigao je. — Oprosti zbog pomanjkanja dostojanstva, dušo, ali ovo je najlakši način. Juliana ga je jedva čula. Već je gotovo usnula, tijelo joj je postalo mlitavo i nije pružalo nikakav otpor dok ju je unosio.

18. poglavlje

arquin se probudio uz sunčevu svjetlost koja je prodirala kroz zastore oko kreveta. Pokrivači su bili odmaknuti, a njegovo se nago tijelo predivno razbuđivalo pod vlažnim, lepršavim milovanjima na njegovim preponama. Julianina je koža bila topla uz njegovu, njezina mu je kosa milovala trbuh, a dah zagrijavao unutrašnju stranu bedara. Njezini su prsti bili jednako marljivi kao i usta, a on je zatvorio oči na valu ushićenja, prepuštajući se užitku. Rukom je prelazio po oblinama njezina tijela, milovao joj donji dio leđa, gladio joj stražnjicu, prstima šetao po njezinim bedrima. Osjećao je kako njezina koža podrhtava pod njegovim prstima i nasmiješio se. Pomogao joj je da se razodjene i stavio je u krevet kad je već svanula ružičasta zora, a do trenutka kad se sam razodjenuo kako bi joj se pridružio, ona je već spavala poput iscrpljenog djeteta, spustivši obraz na ruku. Zavukao se kraj nje, pitajući se zašto je odlučio dijeliti njezin krevet samo radi spavanja kad ga u susjednoj sobi čeka vlastiti. Držao se pravila da nikad ne provede cijelu noć sa svojim ljubavnicama, ali u Juliani je bilo nečeg tako primamljivog. Duboko ravnomjerno disanje, tamni polumjesec što su ga njezine trepavice stvarale na blijedim obrazima, sitne pjegice na njezinu nosu, položaj nagog ramena na jastuku, svjetlucava kaskada kose koja se izvukla ispod noćne kapice obrubljene čipkom. Nije mogao odoljeti pa se zavukao ispod pokrivača kraj nje, a ona se promeškoljila i priljubila uz njega poput malene životinje koja traži toplinu i sigurnost. Zaspao je smiješeći se i probudio se s istim smiješkom. Sad ju je lagano pljesnuo po stražnjici. — Mignonne, dođi gore. Juliana je podigla glavu i okrenula se na trbuh kako bi ga pogledala. — Zašto? — Odgurnula je kosu lica i uputila mu upitni smiješak. — Jer ćeš mi uskoro oduzeti muškost — odgovorio je. Juliana je promijenila položaj i ispružila se na njemu, ustima mu milujući vrat, vrteći preponama iznad njegovih. — Bolje? — promrmljala je uz njegovo grlo. Lijeno je izvio bokove i ušao u nju dok je ležala na njemu. Gledao je kako se u njezinim očima pojavljuje iznenađenje, ali ga je odmah zamijenio izraz uživanja. — Ovo je drukčije. Kimnuo je. — Ako klekneš, vidjet ćeš da može biti još bolje. Juliana se podigla na koljena. Dahnula je kad je osjetila promjenu i polako kružila tijelom oko njegovog tvrdog spolovila. Lagano mu je vrhom prsta dotaknula ukrućene bradavice, proučavajući mu lice kako bi vidjela njegovu reakciju, tiho se nasmijala kad je zastenjao od užitka. — Je li dobar osjećaj kad ovo činim, milorde? — Podigla se na koljenima, a zatim se polako opet spustila, izvijajući leđa kad je rukama uhvatila svoje gležnjeve. Njegov je ud pritiskao nutrinu njezina tijela i ona je odjednom izgubila zanimanje za Tarquinovu reakciju

kad ju je zapljusnuo val veličanstvenih osjeta. Kriknula je, tijelo joj se napelo poput luka, a gotovo neizdržljiva napetost rasla je u sve užim krugovima. Tarquin je nepomično ležao, svjestan da joj ne treba njegova pomoć da bi dosegnula vrhunac. Promatrao ju je kroz napola zatvorene oči, uživajući u bezazlenoj iskrenosti njezine radosti. Kad je ponovno kriknula, uhvatio je njezine bokove i čvrsto je držao dok se njihala na njegovim bedrima sa svakim valom svojeg orgazma. — Ali što je s tobom? — dahnula je kad je uspjela progovoriti, a suze radosnice blistale su joj u očima. — Zar sam te ostavila za sobom? — Ne zadugo — tiho je obećao. Krajnje osjetljivo središte njezina tijela bilo je otvoreno za njegov dodir i on je nježno svirao na njoj dok se Juliana pomicala na njemu i oko njega. Zubima je uhvatila jezik dok se koncentrirala na užitak svojeg ljubavnika, potisnuvši vlastiti koji je postao manje važan. No kad je još jednim, gotovo ležernim pokretom uronio duboko u nju, ponovno ju je iznenadila nagla, vrela bujica ekstaze koja je topila mišiće i snagu kao da su maslac na suncu. Stezao joj je bokove tako da su mu prsti utonuli duboko u raskošne obline, držeći je kao da je ona njegovo jedino sidro u olujnome moru senzualnog blaženstva. Kad je završilo i on je postao svjestan linija i kontura svojega tijela na madracu, trunaka prašine u zrakama sunca koje su prodirale između zastora, povukao ju je tako da se ispružila na njemu, milovao joj vlažna leđa dok se njegov ud u njoj polako smanjivao. Što je to u ovoj ženi da ga može tako transportirati? Natjerati ga da zaboravi sve osim ljepote njihovog sjedinjavanja? Zašto je tako silno želi zaštititi, učiniti je sretnom? Ima trideset dvije godine, od djetinjstva je zaručen sa savršenom partnericom ženom koja će mu biti supruga, ali neće prigovarati zbog njegovih ljubavnica. Sa ženom kojoj su poznata pravila njihovih društvenih krugova. Sa ženom koju želi oženiti. Zašto mu se ta činjenica odjednom čini tako neugodnom? Kad pomisli na dobro uređene godine u budućnosti, osjeća se mrzovoljno i deprimirano. Ali zašto? On i Lydia su dvoje odraslih ljudi koji znaju što očekuju jedno od drugoga. Njegov će se brak pridržavati pravila svih uspješnih veza. Daje ljudima ono što očekuju od njegovog novca, položaja i utjecaja i vodi računa o tome da zauzvrat dobije ono što treba dobiti. Ranije je to uvijek funkcioniralo, ali ne funkcionira s Julianom. Bio je uvjeren da bi druga žena u njezinu položaju objeručke prihvatila mogućnost da dobije titulu i udobnost do kraja života. Ali ne i Juliana. Nju ne zanima ono što joj on može ponuditi. Čini se da želi nešto više. Želi nešto od njega. Nešto daleko važnije od materijalnih stvari. Ta je misao djelovala na njega, ispunjavala ga nemirnim uzbuđenjem. Iz nje izvire ova iznenadna nestrpljivost pomno razrađenom budućnošću. Dok je držao to dugo puteno tijelo, osjećao pogled zelenih očiju na svojem licu, dok su ga pramenovi crvene kose škakljali po nosu, duboko u sebi shvatio je da mu za osobnu sreću nedostaje nešto fundamentalno. Drži to u rukama, ali ne može učiniti svojim. Nije znao kako. Utjelovljeno je u Julianinu neobičnom, vatrenom, otvorenom duhu, a on ne zna kako da ga zarobi. Ne razumije Julianina pravila. Naglo se pribrao. Juliana je nešto novo, rekao je sebi dok je, zasićena i zadovoljna, kratko zadrijemala na njegovim prsima. Pobrkao je njezinu neobičnost s nečim dubljim što se

ne može imenovati. Ona je mlada i svježa. Njezin ga duh zabavlja, njezina strast u njemu izaziva ganuće. Njezina hrabrost i odlučnost također na njega djeluju. Uz malo sreće, bit će majka njegovog djeteta. U najboljem od svih mogućih svjetova ostat će njegova ljubavnica i odgajat će njegovo dijete. Tu nema mjesta — nema potrebe — za dublje, neizrecive emocije. Juliana se promeškoljila i otvorila oči. Pospano mu je poljubila vrat. — Zaboravila sam spomenuti da je George Ridge noćas bio u krčmi. Ruka mu se zaustavila na njezinim leđima. — Zaboga! Kako si, za ime svijeta, mogla zaboraviti takvo što? — Imala sam mnogo drugih briga — rekla je, sjela i maknula kosu s očiju. — A tada sam postala tako nesigurna na nogama i sve mi je isparilo iz glave. — Valjda je to razumljivo. — Lijeno je posegnuo za jednom punom dojkom, obuhvativši je dlanom tako da je vrhom prsta kružio po bradavici. — Je li te vidio? — Teško sam mu mogla promaknuti kad sam stajala na stolu s konopcem oko vrata. — Zadrhtala je i odmaknula se od njegove ruke, naglo rekavši: — Čini se da nisam raspoložena za dodire. Tarquin je odmah spustio ruku, a njegovo se lice naglo ukočilo od gnjeva. — Lucien će platiti za ono što ti je učinio — gnjevno je obećao. — Kad se vrati u kuću, platit će. — Naglo je ustao i pošao do prozora, zagledavši se u vedro jutro. Juliana je promatrala njegova ukočena leđa i lagano zadrhtala pred silnim gnjevom što ga je u njemu osjećala. Nije mogla znati koliki je dio toga gnjeva usmjeren na njega samoga. — Preboljet ću to — rekla je. — Maločas je to bio samo prolazni trenutak. — Zgrbila se na krevetu, zaštitnički prekriživši ruke na prsima. — Svega sam se sjetila... borbe pijetlova, prije toga prodaja one žene, i džin... — Džin? — uzviknuo je i okrenuo se prema njoj, na kratko zaboravivši na gorka predbacivanja samom sebi. — Lucien ti je dopustio da piješ džin? — Primorao me. Nisam znala o čemu je riječ. — U očima joj je bljesnula uvijek spremna vatrena ćud. Tarquin je to u sebi dodao računu što ga mora izravnati sa svojim bratićem i mirno rekao: — Vratimo se na Georgea Ridgea. Prepoznao te? Juliana kimne, prihvaćajući promjenu temu kao neku vrstu isprike. — Sigurno, jer je za mene ponudio petsto gvineja. Tarquin se namrštio. Stajao je kraj kreveta s rukama na bokovima, držeći se staloženo kao da je potpuno odjeven, a ne posve i predivno nag. — Što si učinila? — Ništa — pomalo je odsutno rekla, posve smućena njegovim izgledom, očima gutajući vitko tijelo, razigrane mišiće, duga čvrsta bedra. Njegovo je spolovilo mirovalo, ali dok je njezin pogled počivao na njemu, trgnuo se i podigao kao da odgovara na neizgovorenu želju. Činilo se da Tarquin toga nije svjestan. — Kako to misliš, da ništa nisi učinila? Sigurno si na neki način reagirala. Juliana je ispružila ruku i dotaknula ga, jezik joj je provirio između usana, a čelo joj se lagano namrštilo od koncentracije. Tarquin je koraknuo unatrag i sa smiješkom primijetio: — Mislim da bih trebao navući kućni ogrtač ako želimo voditi razuman razgovor. — Okrenuo se i podigao ogrtač s ležaljke.

Juliana je uživala u promatranju njegovih leđa, nakupini tamnih dlačica u donjem dijelu koje se sužavaju prema dolje i nestaju u rascjepu između čvrstih guzova. Željela je prstima kliznuti između njegovih bedara i već je kanila skočiti s kreveta, ali on je prebacio ogrtač oko ramena, zavukao ruke u rukave i odlučno vezao pojas prije nego se okrenuo prema krevetu. Juliana nije uspjela prikriti svoje razočaranje. Tarquin se tiho nasmijao. — Polaskan sam, mignonne. Ti doista znaš kako se muškarcu daje kompliment. — To nije bilo laskanje — uzdahnula je, ponovno se promeškoljivši ispod pokrivača. — Dakle, odgovori na moje pitanje. Što ti znači to ‘ništa’? — Činilo mi se mudrim ponašati se kao da ne znam tko je on — objasnila je. — Nisam mogla osobito jasno razmišljati, ali mi se činilo da će mu biti leže identificirati me ako ne priznam da ga poznajem. Budem li tvrdila da nisam Juliana Ridge, onda je to njegova riječ protiv moje. — Hmm. — Tarquin je gladio bradu. — Brzo si reagirala. No na duge staze, mogu te identificirati tvoji skrbnici. — No ja bih i dalje mogla nijekati. A ti bi mogao jamčiti za moj identitet, kao da sam posve druga osoba. Tko bi se usudio posumnjati u riječ vojvode od Redmaynea? Juliana naivno vjeruje u sposobnost aristokracije da zaobiđe zakon. No premda bi Tarquin možda mogao iskoristiti svoj položaj i utjecaj da zastraši Georgea Ridgea, a možda i Forsette, položaj i utjecaj slabo bi koristili pred sudom. — Bilo bi najbolje da te Ridge više uopće ne vidi — rekao je nakon trenutka namrštenog razmišljanja. — Zasad se drži u kući, osim ako nisi sa mnom... ili možda s Quentinom. Julianino se lice snuždilo. Ne može ga poslušati ako se želi sastati sa svojim prijateljicama u Russell Streetu. — Ne bojim se Georgea — protestirala je. — Ne mogu pristati na zatočeništvo samo zato što se onaj idiot George mota naokolo. On je takav tupan da ne zna gdje mu je glava, a gdje rep. Bilo je drukčije kad nisam imala prijatelja ni zaštite, ali kako mi može prijetiti opasnost kad imam moćnu zaštitu Njegove Milosti od Redmaynea? — Dražesno mu se nasmiješila i povukla plahtu do brade. — Ti se sigurno možeš uspješno nositi sa seoskim klipanom, milorde vojvodo. — Upravo zato ne smiješ izlaziti bez mene ili Quentina. — Sagnuo se i lagano je poljubio. — Barem jednom postupaj razumno i poslušaj me. — Njegove su sive oči bile mirne, glas bez ikakve prijetnje, ali je Juliana znala da je to bilo upozorenje. Kad je Tarquin otišao, Juliana je skočila s kreveta, pozvonila Henny i počela planirati dan. Poduzet će sve mjere opreza. Vozit će se samo u zatvorenoj kočiji i neće na ulici pokazivati svoje lice, barem ne ukoliko to ne bude apsolutno nužno Lucy je spavala kad ju je posjetila dok je silazila na doručak. Djevojka je čak i u snu već bolje izgledala. Kao da joj se duh vratio u tijelo i ponovno će se moći suočiti sa svijetom. Juliana ju nije probudila, već je na prstima izišla i pošla u salon za doručak gdje je za stolom našla Quentina. Podigao je glavu i gotovo je nesvjesno odmjerio pogledom, a ona je odmah osjetila zadovoljstvo svojom haljinom od svijetlozelenog muslina iznad ružičaste podsuknje. Henny je izvela svoju uobičajenu čaroliju s njezinom kosom, ukrotivši neposlušne uvojke i vješto ih složivši oko njezinih ušiju. Quentin je ustao i sa smiješkom se naklonio. — U kući vlada posve drukčije ozračje,

draga moja, otkako si nam se ti pridružila. Smijem li ti narezati malo šunke? — Hvala. — Juliana se spustila na stolicu što ju je lakaj za nju izvukao. Lagano se namrštila, pitajući se što je mislio kad je rekao ’drukčije ozračje’. Kad bi joj ljudi govorili takve stvari, obično bi je korili, ali nije se činilo da je to slučaj s lordom Quentinom. — Je li ozračje ugodnije, gospodine? — oprezno je pitala. Quentin se nasmijao. — O, definitivno. Kuća se općenito doima vedrijom i veselijom. Juliana se široko nasmiješila. — Nadam se da se Njegova Milost slaže s vama. — S čime bih se trebao slagati? — Tarquin je ušao u prostoriju i zauzeo mjesto na čelu stola. Bacio je pogled na Gazette kraj svojeg tanjura. — Lord Quentin je bio veoma ljubazan i rekao da sam kuću učinila veselijom. — Juliana je uzela komad kruha s maslacem i vedro povjerila: — Nisam navikla da mi se govore takve stvari. Većina ljudi kaže da im život činim neugodnim. Vojvoda je zamišljeno skupio usne. — Možda je to za neke ljude isto. — Kako galantno, milorde vojvodo! — Valjda bi neki ljudi doista mogli uživati ako te u tri ujutro love po cijelom gradu. — O! Kako sad to možeš spominjati! — uzviknula je, a oči su joj ogorčeno bljesnule. — To nije nimalo viteški! Tarquin se osmjehnuo. — Draga moja, kako si mi jednom tako prikladno rekla, čovjek žanje ono što je posijao. — Juliani je laknulo kad se okrenuo Quentinu i promijenio temu. — Još nema vijesti o tome kad ćeš nas morati napustiti? — Ne, čini se da je nadbiskup posve zadovoljan time što ovdje besposličarim dok on razmatra molbu mojeg biskupa. — Pa, bit će mi žao kad otiđeš — uljudno će vojvoda. — Zato se nadam da će još neko vrijeme razmatrati. Juliana se uskoro ispričala i ostavila braću da doručkuju. Činilo se razumnim pričekati da vojvoda ode obavljati svoje jutarnje poslove prije nego sama nešto poduzme, pa je stoga vrebala iz hodnika na katu, osluškivala što se zbiva u predvorju i čekala da vojvoda iziđe iz kuće. Otišao je malo prije podneva, nakon što je naredio da mu dovedu konja. Juliana je potrčala u svoju sobu i s prozora gledala kako je odjahao na snažnom šarcu. Tako je ostao samo Quentin. Požurila je niza stube i zamolila Catletta da joj pozove nosiljku. — Miledi, zacijelo biste radije uzeli nosiljku Njegove Milosti? — s neodobravanjem će Catlett. Juliana se sjetila da joj je Quentin rekao da joj na raspolaganju stoji vojvodina nosiljka. Ako je uzme, bit će pod zaštitom Tarquinovih ljudi. Uvijek može reći da je smatrala kako je to jednako dobro kao i njegova osobna pratnja, ako je pozove na red kad se vrati. — Da, hvala, Catlett — rekla je i dražesno se nasmiješila. — Nisam znala je li Njegova Milost uzeo nosiljku. Donekle udobrovoljen, Catlett se naklonio i poslao dječaka u konjušnicu po nosiljku. Nosači su je donijeli u predvorje gdje je Catlett pomogao Juliani da uđe i potom rekao nosačima: — Budite žustri. I pazite na njezino gospodstvo. Bez trzaja. — Nagnuvši se unutra, pitao je: — Što ću im reći, miledi, kamo da vas nose?

— U Bond Street — mirno će Juliana. Kasnije će nosačima dati drugu adresu. Nosili su je Albermarle Streetom, nesvjesni muškarca koji je stajao u veži na drugoj strani ulice. Nisu ga opazili kad je krenuo za njima, gotovo trčeći kako ih ne bi izgubio. Čelo mu se obilno znojilo od napora, prsluk mu se zategnuo preko trbuha, a uvijek rumeno lice postalo je tamnocrveno. Juliana je čekala dok nisu skrenuli iza ugla na Piccadilly. Tada je lepezom lupnula po krovu. — Predomislila sam se. Odnesite me u Russell Street, molim lijepo — arogantno je rekla. Nosač je izgledao pomalo iznenađeno. Adrese u Covent Gardenu nisu za nekoga poput ledi Edgecombe. Ali je promjenu doviknuo drugom nosaču koji je držao stražnje šipke, te su krenuli u drugom smjeru. George je zaustavio nosiljku i jedva uvukao svoje krupno tijelo. — Slijedite onu nosiljku. Onu s plemićkom krunom. Nosači su podigli šipke na mišićava ramena, iskrivivši lica u grimase pod težinom svojeg putnika. Potom su krenuli za nosiljkom na kojoj se kočila vojvodska kruna, ali su se kretali daleko sporije od nosiljke koju su slijedili. Juliana je izišla pred vratima kuće bračnog para Dennison. Poravnala je svoje skute i pogledala kuću koja je nekoć bila njezin zatvor. Najprije utočište, a zatim zatvor. Vidjela je svoj nekadašnji prozor na trećem katu gdje je noću ležala u krevetu i slušala kako stanovnice kuće rade. Što bi se s njom dogodilo da vlasnik krčme nije poslao po Elizabeth Dennison? Nikad ne bi upoznala Tarquina, vojvodu od Redmaynea, to je sigurno. Ruka joj je nesvjesno pošla do trbuha. Možda već u sebi nosi njegovo sjeme? Odlučno odbacivši tu misao, rekla je nosačima: — Najbolje da me ovdje pričekate. Glavni je nosač dotaknuo svoj šešir i namjestio jastučiće na ramenima gdje je držao šipke. Njegov drug je potrčao uza stube i pokucao na vrata. Juliana ga je slijedila, držeći se jednako arogantno kao ranije, kao da ih izaziva neka se pitaju što ona radi na ovakvomu mjestu. Gospodin Garston je otvorio vrata i na trenutak izgledao posve zapanjeno. Tada se naklonio onako kako se nikad nije naklonio Juliani Ridge. — Molim vas, uđite, miledi. Juliana je ušla. — Došla sam posjetiti gospođicu Lilly i ostale. — Zatvorenom je lepezom lupkala po dlanu i bahato gledala naokolo po predvorju, kao da nešto nedostaje cijelom prostoru. Potajno se radovala kad je vidjela da se gospodin Garston doima pomalo zastrašenim, kao da nije siguran kako bi se prema njoj trebao odnositi. To je bila malena osveta za njihov prvi susret, kao i za druge prilike kad joj nije dopuštao da iziđe. — Biste li željeli čekati u salonu, miledi? — Dostojanstvenim je koracima pošao prema prostoriji koje se tako živo sjećala i širom otvorio dvokrilna vrata. Salon je očišćen i doveden u red, ali se ondje od sinoć još uvijek zadržao vonj vina i duhana pomiješan s parfemom djevojaka, unatoč širom otvorenim prozorima. Dekadentna kombinacija mirisa. Juliana je prišla prozoru i zagledala se u prizor na ulici. Sunčeva je svjetlost uvelike ublažavala tmurnu sliku: dijete s jednom nogom koje poskakuje sa štakom i gura prema prolaznicima naopako okrenutu kapu, prosjačeći plačnim glasom, žena koja spava ili je bez svijesti u jarku, a na prsima steže bocu. Dva su džentlmena izišla iz knjižare

Thomasa Daviesa na suprotnoj strani ulice, na broju 8. Izgledali su kao učeni ljudi sa svojim dugim perikama i crnim salonskim kaputima. Obojica su nosili knjige u kožnom uvezu i ozbiljno razgovarali. Prekoračili su ženu niti je ne pogledavši i prošli kraj osakaćenog djeteta, ignorirajući njegove patetične molbe dok ih je slijedilo ulicom. Molbe koje su se brzo pretvorile u psovke kad je postalo jasno da neće staviti peni u njegovu kapu. Dok je dijete gunđajući poskakivalo natrag do svojeg položaja u sjenkama ulaza u knjižaru, Juliana se zbunjeno namrštila. Nešto na njemu nije bilo sasvim u redu. Zurila je, nagnuvši se kroz prozor prema ulici. Tada je vidjela. Djetetova je noga bila savijena u koljenu i pričvršćena uzicom oko bedra. Uopće nije bez noge. Ali mu je sigurno veoma teško, pomislila je, a suosjećanje je odmah potisnulo trenutak gnušanja nad varkom. Zacijelo ima nekakvog gospodara prosjaka koji je smislio tu varku. Možda ima sreće da nije trajno osakaćeno. Zadrhtala je i okrenula se od prozora kad su se vrata otvorila i začulo se brbljanje uzbuđenih glasova. — Kako je Lucy, Juliana? — Prva je ušla Rosamund čije je ljupko lice izražavalo zabrinutost. Ostale su slijedile u veselom lepršanju prozirnih ogrtača i kapica obrubljenih čipkom. Još uvijek se nisu odjenule za dan, čega se Juliana sjećala iz dana što ih je i sama provela u ovoj kući. Formalno će se odjenuti tek malo prije ručka. — Spavala je kad sam otišla. No mislim da se brzo oporavlja. Henny skrbi o njoj. — Juliana je sjela na naslon za ruke jedne sofe presvučene brokatom. — Njegova Milost ne dopušta da ima posjete jer joj treba odmor — taktično je objasnila. — Zato ću ja morati preuzeti ulogu vašeg kurira. Srećom, nitko nije posumnjao u tu ljubaznu izmišljotinu, a Lilly je započela opisivanje reakcije Dennisonovih na Lucyinu sudbinu i molbu da je prime natrag kad se dovoljno oporavi da opet može raditi. — Gospođa Dennison je sa zadovoljstvom rekla da će razmisliti o tome jer se čini da je Lucy stekla naklonost Njegove Milosti — rekla je Emma, sjedeći na sofi i tapšajući Julianinu podlakticu. — Koliko je drukčije kad imaš utjecajnog zaštitnika — uzdahnula je Rosamund, žustro odmahnuvši svojim uvojcima. — Zapravo, mislim da to nema mnogo veze s vojvodom — trpko će Lilly. — Riječ je samo o tome da bi gospođa Dennison rado napakostila Majci Haddock. Na to su se tiho nasmijale, a potom Lilly reče: — Dakle, kakav je to plan što si ga spomenula, Juliana? — Ah. — Nervozno je rastvarala i sklapala lepezu. — Pa, mislila sam da bismo mogle paziti jedna na drugu kad bismo se sve međusobno povezale. Štitile bismo jedna drugu tako da se ne može ponoviti ono što se dogodilo Lucy. — Kako? — pitala je jedna od djevojaka bujnih tamnosmeđih uvojaka i oštre brade. — Kad bi sve u raznim kućama pristali svakog tjedna od svoje zarade izdvojiti malen iznos, mogle bismo imati zakladu za pomoć. Mogle bismo plaćati dugove kakav je bio Lucyin... izvlačiti osobe iz dužničkog zatvora. Lica oko nje promatrala su je u sumnjičavoj tišini. Tada netko reče: — To bi moglo biti

dobro za nas... i za djevojke u nekima od boljih kuća, ali za većinu... one ne zarađuju dovoljno za život nakon što svojim gazdama plate za piće i svijeće, za ugljen, haljinu i posteljinu. Molly Higgins mi je rekla da je prošli tjedan potrošila više od pet funti jer je za svoje klijente morala imati voštanice, te nove vrpce za svoju noćnu kapicu jer ne smije izgledati zapušteno ako želi privući pravu vrstu mušterija. A u tih pet funti nije računala dar što ga je morala dati vlasnici javne kuće kako bi ostala u njezinoj milosti. — Ali bilo bi im bolje kad ne bi morale kupovati sve te stvari od svojih gospodara — istakne Juliana. — To su uvjeti pod kojima unajmljuju mjesta gdje obavljaju svoj posao — strpljivo objasni Emma, kao da djetetu govori o nečemu što je svima posve jasno. — No kad bi sve odbile prihvatiti te uvjete i kad bismo uspjele prikupiti dovoljno novca da im ga pozajmimo za sve te neophodne stvari, onda ne bi ovisile o svodnicima i vlasnicama javnih kuća. — Meni se čini da govoriš o golemoj količini novca — reče tamnokosa djevojka, grickajući nokat. — Novac je ključ za sve — mrzovoljno će Rosamund. — Ne znam kako bismo to mogle izvesti, Juliana. — Nije toliko riječ o novcu koliko o solidarnosti — uporno će Juliana. — Kad bi sve pristale dati onoliko koliko mogu, iznenadile biste se kako će iznos rasti. Ali sve moraju sudjelovati. Sve se moraju složiti da će stajati jedna uz drugu. Kad bismo to uspjele, mogle bismo se suprotstaviti vlasnicama javnih kuća i svodnicima. Uslijedila je još jedna sumnjičava tišina, a Juliana je shvatila da je posve jasno što treba učiniti. Te su žene tako navikle na život eksploatacije i nemoći da ne mogu prihvatiti ideju da svoje živote uzmu natrag. Otvorila je svoju torbicu i izvadila preostalih dvadeset funti. — Ja ću ovime započeti zakladu. — Stavila je novčanicu na stol ispred sebe. — Ali, Juliana, zašto bi ti sudjelovala? — upita Lilly. — Ti nisi jedna od nas. Zapravo, nikad nisi ni bila. — O, ali jesam — odlučno je rekla. — Moj je položaj malo drukčiji, malo sigurniji, ali ipak sam u situaciji koju nisam sama izabrala, jer sam bila sama, bez prijatelja i ranjiva. Eksploatirana sam jednako kao i bilo koja od vas. I jednako tako ovisim o dobroj volji muškarca koji sebe ne bi nazvao mojim svodnikom, ali u suštini je upravo to. Juliana je nesvjesno pogledala prema prozoru dok je to govorila, odjednom se prestrašivši da bi ondje mogla vidjeti vojvodu od Redmaynea. Ne isplati se ni misliti kakva bi bila njegova reakcija kad bi čuo da ga na taj način opisuje. No s druge strane, on nije čovjek koji bi cijenio neuljepšanu istinu primijenjenu na njegove vlastite postupke. — Trebale bismo o tome razgovarati s djevojkama u drugim kućama — reče Lilly. — Ako nitko drugi ne želi sudjelovati, onda neće funkcionirati. Ne možemo sve same učiniti. — Ne — složila se Juliana. — To mora biti pravo sestrinstvo. — Sestrinstvo — zamišljeno će Rosamund. — Sviđa mi se ta riječ. Sviđa mi se što znači. Hoćeš li poći s nama da razgovaramo s ostalima, Juliana? Zvučiš tako uvjerljivo... tako sigurno. I to je ipak tvoja ideja. Juliana kimne. — Ali ne danas. — Nije objasnila kako misli da je već dovoljno dugo

izbivala iz kuće. Vojvoda bi sigurno saznao za dugotrajno izbivanje, ali kratkotrajni izlazak u njegovoj nosiljci vjerojatno bi izazvao samo uzdah i uzdignutu obrvu. — Bilo bi najbolje kad bismo mogle okupiti sve zajedno — reče Emma. — Trebale bismo poslati poruku u kojoj ćemo navesti mjesto i vrijeme sastanka. — Gdje bismo se trebale sastati? — Sve su se oči okrenule prema Lilly koja kao da je imala ulogu prirodnog vođe. — Bedford Head — odmah je rekla. — Pitat ćemo gospođu Mitchell hoće li nam jednog prijepodneva dopustiti da koristimo stražnju sobu. Tada neće imati posla. Juliana je vidjela Bedford Head tijekom svoje noćne more s Lucienom. Riječ je o krčmi usred Covent Gardena — a to nije mjesto kamo se želi vratiti. Međutim, što se mora nije teško, a Garden će ujutro zacijelo biti manje neugodan. Ušao je lakaj koji je donio čaj i kolače, kao i poruku da gospođa Dennison moli da joj se ledi Edgecombe pridruži u njezinom salonu kad završi svoje druženje s mladim damama. — Moli, ne zahtijeva — zamišljeno će Juliana, vragolasto se osmjehnuvši. — To je nešto novo. Ostale su se na to nasmijale i ugođaj je izgubio svoju ozbiljnost. Razgovor je postao vedar i pjenušav poput šampanjca, uz mnogo smijeha i lepršanja lepeza. Juliana se jednom pitala je li njihovo veselje iskreno, a ne samo predstava kojom skrivaju svoje prave osjećaje, ali se uskoro uvjerila da je posve stvarno. Malo su čemu dopuštale da ih uzrujava. Zacijelo zato što se više nikad ne bi smijale kad bi se previše često prepuštale razmišljanju i gledanju oko sebe. Nikad ranije nije uživala u ženskom društvu. Ledi Forsett je u Hampshireu ograničila njezino druženje samo na ozbiljne vikarove kćeri, a obje su na Julianu gledale kao na opasnu vrstu iz životinjskog carstva, uzmičući pred njom kad god su bile same u njezinu društvu. Naravno, stekla je glas muškarače kad je pala s velikog hrasta na ulazu u Forsett Towersu i slomila ruku. To je bila mladenačka nepromišljenost, ali ju je incident ocrnio među damama grofovije. Stoga je vedro i nimalo zahtjevno prijateljstvo žena u Russell Streetu krasno novo iskustvo. George Ridge je vani nehajno razgovarao s vojvodinim nosačima. U početku su s prezirom i sumnjom gledali na krupnog mladog čovjeka koji se znojio u svojem raskošno ukrašenom kaputu od tamnocrvenog baršuna. No nije im trebalo dugo da shvate da je on primitivac koji nastoji glumiti nešto što nije. Njihovo je držanje postalo otvorenije, premda ne i manje posprdno. — Onda, kakva je to kuća? — George je štapom pokazao ulazna vrata. — Najvjerojatnije javna kuća. — Nosač je pljunuo na tlo i nastavio čačkati zube. — I to veoma otmjena. — Ona dama nije izgledala kao kurva — ležerno primijeti George, tražeći burmuticu u džepu. — Što? Ledi Edgecombe? — Drugi se nosač zagrcnuo od smijeha. — Ona je prava mala dama... ili barem tako kaže ona njezina sobarica. Njegova Milost dobro pazi na nju. Rekao je gospođi Henny da joj treba malo majčinske njege. Nije želio da se o njoj skrbi obična sobarica.

— Je li? — Prvi je nosač izgledao zainteresirano. — Jasno, gospođa Henny je punica tvojega brata, pa ti može pričati takve stvari. — Da — složio se drugi i samodopadno kimnuo. — Priča mi gotovo sve. Osim — dodao je, mršteći se — što se događa s onom curom koju je njezino gospodstvo jučer dovelo u kuću. Gospodin Catlett je rekao da njegovo gospodstvo time nije bilo osobito zadovoljno. Ali lord Quentin, on je rekao da mu je dužnost... ili tako nešto. — Opet je pljunuo i skupio ramena kad je odjednom zapuhao hladan vjetar. — Ali ništa o tome ne mogu saznati od Henny. Drži čvrsto zatvorena usta. — Dakle, zašto ledi Edgecombe posjećuje javnu kuću? — glasno se pitao George. Oba su ga nosača sumnjičavo pogledala. — Zašto to vas zanima? — U pitanju se osjećala ratobornost i George je pomislio da je iz njih možda izvukao sve što je mogao. Slegnuo je ramenima. — Zapravo me ne zanima osobito. Samo mi se učinilo da sam je sinoć vidio u krčmi Shakespeare’s Head. Sa skupinom muškaraca. Možda je njezin muž... ? Oba su muškarca istodobno pljunula. — Vikont nikome nije nikakav muž. Nemam pojma zašto je oženio tu siroticu. Može joj priuštiti samo pasji život. — Ali Njegova Milost pazi na nju — podsjetio ga je drug. — Eh, čovječe, nas se ne tiču poslovi otmjenih. Ne bih to razumio ni da živim milijun godina. — Da, to je istina. Obojica su utonuli u zamišljenu šutnju, a George ih je na koncu kratko pozdravio i udaljio se. Zagonetka postaje sve zamršenija. Je li Juliana doista udana za vikonta koji ju je sinoć pokušao prodati? Ili je uvučena u nekakvu kurvinsku šaradu? Ovo drugo činilo mu se vjerojatnijim jer nije mogao zamisliti da bi prava vikontesa Edgecombe sudjelovala u onome u krčmi. Čovjek vikontova odgoja nikad ne bi svoju ženu izvrgnuo takvom poniženju. Kurve su plaćene da sudjeluju u takvim predstavama. No ako vojvodine sluge vjeruju da je doista udana za vikonta, onda je tu nešto veoma mutno. Žena, gospođa Henny, stara obiteljska sluškinja čiji je zadatak skrbiti za Julianu, veoma je uvjerljiv detalj u priči. Ali zašto bi Juliana sudjelovala u takvoj prijevari? Zbog novca, naravno. Otišla je iz doma svojeg muža bez prebijene pare, nije uzela čak ni svoju odjeću. Nekako je dospjela pod vojvodin utjecaj, a on od nje traži da zarađuje za život igranjem te uloge. Sinoć joj je došao pomoći, a to znači da je duboko upleten. No zna li da drolju koju je zaposlio traže zbog umorstva? Možda bi mu netko to trebao reći. George je skrenuo u krčmu ispod Piazze i naručio pivo. Možda bi se trebao suočiti s Julianom prije nego je razotkrije njezinu zaštitniku. Možda bi se tako prestrašila kad bi ga vidjela i shvatila kakvu moć sad ima nad njome, da bi bez riječi kapitulirala. Sve dok nije zakonski vjenčana, ništa ne stoji na putu njegovoj namjeri da je učini svojom. Sinoć se činilo da ga nije prepoznala, ali tada je bila u velikoj nevolji i vjerojatno nije bila svjesna ničega oko sebe. Pobrinut će se da ga sljedeći put dobro vidi i prizna njegovu moć. George je popio pivo i naručio bocu burgunca. Počeo je osjećati da će uskoro prokrčiti put kroz tu zbrku i izići kao pobjednik. Sad samo mora uhvatiti Julianu nasamo i bez lakog izlaza na vidiku, kako će je uvjeriti da shvati što je za nju bolje. Burgundac je stigao, ali je nakon nekoliko gutljaja ustao i nemirno pošao do vrata

krčme. Pomisao na Julianu privlačila ga je poput magneta. Noge su ga gotovo protiv njegove volje odvele natrag do Russell Streeta gdje je zauzeo položaj na stubama knjižare, naoko gledajući svoja posla.

Gospođa Dennison se Juliani činila srdačnom i gostoljubivom. Ponudila joj je stolicu i čašu šerija, a potom je i sama sjela i bez okolišanja pitala: — Znaš li jesi li već začela? Juliana se zagrcnula šerijem prije nego se podsjetila da u ovoj kući nema intimnih tabu tema kad je riječ o ženskim pitanjima. — Još je prerano da bi se znalo, gospođo — odgovorila je s uvjerljivo samosvjesnim držanjem. Gospođa Dennison mudro kimne. — Poznati su ti znakovi, naravno? — Vjerujem da jesu, gospođo. No rado ću poslušati ako mi nešto želite reći. Gospođa Forster je samo jednom govorila o tim stvarima, a tada je Juliani rekla da može pretpostaviti da je trudna ako ne dobije mjesečnicu. Juliana je vjerovala da ima i drugih stvari osim te činjenice, i stoga je bila zahvalna na Elizabethinu zanimanju. Elizabeth si je natočila još jednu čašu šerija i počela opisivati simptome trudnoće i metodu izračunavanja datuma očekivanog porođaja. Juliana je fascinirano slušala. Gospođa Dennison nije okolišala, govorila je posve otvoreno tako da nije postojala mogućnost nesporazuma. — Eto, dijete. Nadam se da sad razumiješ te stvari. — O, da, posve, gospođo. — Juliana je ustala kako bi se oprostila. — Veoma sam zahvalna na informacijama. — Pa, draga moja, uvijek moraš imati na umu da je ona koja odavde ode u tako krasno kućanstvo kao što je tvoje, ipak i dalje jedna od mojih djevojaka. Ako imaš bilo kakva pitanja, ovdje ćeš naći odgovore. Kada dođe vrijeme, rado ću pomoći pri porođaju. Mi smo blisko povezana obitelj, razumiješ. — Toplo se nasmiješila Juliani. — Nadam se da ćete pronaći način da u svoju obitelj primite Lucy Tibbet, gospođo. — Juliana se smjerno naklonila. — Njegova Milost je bio tako ljubazan i rekao da će joj dati određeni novčani iznos kad ode iz njegove kuće pa će moći sama živjeti, ali trebat će joj prijatelji. Kao što nam svima trebaju — dodala je. Gospođa Dennison doimala se mrvicu razdraženom zbog takvog pritiska, ali je pomalo ukočeno rekla: — Njegova Milost je veoma velikodušan, kao i uvijek, Juliana. Lucy ima veliku sreću. Možda više nego što zaslužuje. No treba se nadati da je naučila važnu lekciju i da će ubuduće biti malo poslušnija. Juliana je oborila pogled kako bi sakrila ljutit bljesak. — Sigurna sam da ćete učiniti ono što smatrate najboljim, gospođo. — Da, svakako, dijete. Uvijek je tako. — Elizabeth je ljubazno kimnula. — I rekla bih, ako se Lucy istinski pokajala, da ćemo gospodin Dennison i ja naći neki način da joj

pomognemo. — Gospođo. — Juliana je opet napravila kniks i okrenula se da ode prije nego je oda njezin neobuzdani jezik. U svojoj se žurbi spotaknula o stolić na tankim nogama tako da se zbirka sitnih umjetničkih predmeta razletjela na sve strane. — O, doista se ispričavam. — Sagnula se kako bi podigla najbliži predmet, a njezin se obruč divlje zanjihao i srušio svijećnjak od alabastra s niskog stola. — Nije važno, draga moja. — Elizabeth je brzo ustala i posegnula za vrpcom zvona. — Sluškinja će se za to pobrinuti. Samo sve ostavi kako jest. Juliana je oprezno izišla iz prostorije, ali njezino rumenilo nije bilo posljedica nelagode, već skrivenoga gnjeva. Sišla je stubama. Sve su se žene povukle u svoje odaje kako bi se odjenule za posao. Sluškinja je hitro prošla predvorjem i u salon odnijela vazu svježeg cvijeća. Juliana je vidjela lakaja koji je punio boce od brušenog stakla na stolu uza zid. Klijenti će početi stizati za nekoliko sati. Gospodin Garston joj se ceremonijalno klanjao dok je izlazila, a zatim je zapovjednički prstima pucnuo nosačima. — Samo hitro. Njezino gospodstvo je spremno za odlazak. Nosači su bijesno pogledali Garstona, ali su spremno dočekali Julianu kad je sišla stubama. Kad se okrenula da uđe u nosiljku, vidjela je Georgea kako gleda sa stuba knjižare na broju 8. Nespretno joj se naklonio, a usne su mu se izvile u neveseli smiješak. Juliana se namrštila kao da je zbunjena. Glasno je progovorila. — Nosaču, onaj čovjek ondje zuri u mene na veoma neobičan način. To mi se čini uvredljivim. Prvi je nosač dotaknuo čelo. — Želite da izbrišem smiješak s njegova lica, miledi? — Ne — žurno će Juliana. — To neće biti potrebno. Samo me odnesite natrag u Albermarle Street. George ju je proklinjao kao arogantnu drolju. Kako se usuđuje gledati kroz njega kao da nije ništa više od puža pod njezinim nogama? Što ona misli, kakvu to igru igra? No sad kad ju je našao, sad kad zna da sama izlazi, može isplanirati svoju akciju. Kad sljedeći put sama ode iz Albermarle Streeta, zgrabit će je. Natjerat će je da dolično poštuje nasljednika svojeg pokojnog muža. Ponovno je osjetio žeđ i vratio se svojem burguncu.

19. poglavlje

uliana se vratila kući prije vojvode. Jedan problem manje, veselo je pomislila. Što ga dulje bude mogla držati u neznanju po pitanju njezinih odlazaka u Russell Street, to će život biti jednostavniji. Međutim, George je prokleta gnjavaža. Bude li slijedio svaki njezin korak, morat će reći Tarquinu, a to znači da će mu priznati svoje izlaske. Iz nekog je razloga s posvemašnjom sigurnošću vjerovala u vojvodinu sposobnost da se na neki prikladni način riješi Georgea Ridgea... ali je također slutila da bi uspio zaustaviti njezine aktivnosti ako bi tako odlučio. No taj će most prijeći kasnije. Sjela je za maleni pisaći stol u svojem salonu i primaknula list papira. Umočila je pero u tintu i počela sastavljati popis svega onoga što bi trebala pokriti zaklada sestrinstva ako će od toga biti neke koristi. Mogu pomagati samo članicama koje daju priloge, zaključila je, premda će to na ulicama ostaviti mnoge ranjive žene. One koje se uza zid krčme prodaju za malo džina ili se valjaju u jarku sa svakim tko će im za to dati novčić od četiri penija. No veliki pothvati započinju malim koracima. Lakaj je prekinuo njezine izračune porukom da je Njegova Milost pred ulaznim vratima i želi da mu se pridruži. Zbunjeno je slijedila lakaja u prizemlje. Ulazna su vrata bila otvorena pa je čula Tarquina kako razgovara s Quentinom. — Ah, tu si, mignonne — doviknuo je kad se pojavila na stubama. — Dođi mi reći sviđa li ti se. Juliana je podigla skute i umalo se skotrljala niza stube od nestrpljive znatiželje. Tarquin je stajao kraj kobile otmjene glave i aristokratskih linija. — O, kako je lijepa. — Pogladila je baršunast nos. — Smijem li je jahati? — Tvoja je. — Moja? — Juliana je raširenih očiju zurila u njega. Nikad nije imala vlastitoga konja i morala se zadovoljiti životinjom iz konjušnice sir Briana koju nitko drugi nije želio jahati — uglavnom starim konjima koje je već trebalo otpisati. — Ali zašto bi mi dao tako krasan dar? — U očima joj se pojavio sumnjičav bljesak pa se gotovo nesvjesno odmaknula od konja. — Obećao sam da ću ti nabaviti konja za jahanje — mirno je rekao. — Zar si zaboravila? — Gotovo je mogao vidjeti kako joj sumnje galopiraju umom jer se sve to vidjelo na njezinu izražajnom licu. Pitala se što želi u zamjenu. — Ne, nisam zaboravila — oprezno je rekla. — Ali zašto tako veličanstvena životinja? Ničim to nisam zaslužila, jesam li? — O, ne znam — ozbiljno je rekao. — Padaju mi na pamet određene stvari, mignonne, koje su mi pružile bezgranično zadovoljstvo. — U očima mu se vidio zavodnički smiješak pa je bilo sasvim jasno na što je mislio, a Juliana je osjetila kako joj obrazi gore. Iskosa je pogledala Quentina koji se doimao neobično zainteresiran za živicu od kaline.

Juliana je grickala donju usnu, slegnula ramenima i opet prišla kobili. Odlučila je da neće svoje zadovoljstvo darom kvariti razmišljanjem o tome podrazumijeva li kakve obveze. Ako ih ima, jednostavno će ih ignorirati. Rukama je uhvatila kobilinu glavu i nježno joj puhnula u nozdrve. — Pozdrav. Tarquina je ponovno opčinilo njezino prostodušno ushićenje. Njezino ga je uživanje u njegovu daru ispunjavalo dubokim zadovoljstvom koje nije imalo nikakve veze s njegovom namjerom da ona bude sretna i zauzeta tako da neće imati vremena ni sklonosti stvarati mu daljnje neprilike. Quentin se također smiješio. Ne bi se moglo naći dvije žene koje se međusobno toliko razlikuju kao što su Lydia Melton i Juliana Courtney, pomislio je. Prva je tako mirna i staložena i može se usporediti s blijedim dostojanstvom kameje. Druga je turbulentno, divlje stvorenje kojim vlada strast. Usporedba ga je pogodila u srce s poznatim oštrim bolom što ga je osjećao svaki put kad bi pomislio na Lydiu. Kako je krajnje nepravedno da će je imati Tarquin koji je zapravo ne želi, a on će ostati vani da odande promatra dok mu se srce kida od ljubavi i gubitka. Ali mora se pokoriti božjoj volji. Pobuna protiv planova Svevišnjeg nije prikladno ponašanje za jednog svećenika. — Kako ćeš je nazvati? — naglo je upitao. Juliana je potapšala svilenkastu zaobljenost kobilina vrata. — Boadicea. — Dakle, zašto tako, za ime svijeta? — Tarquin je uzdigao obrve. — Jer je ona bila snažna, moćna žena koja je radila ono u što je vjerovala. — Julianin se vragolasto nasmiješila, ali su joj oči bile nedokučive. — Primjer svima nama, milorde. Tarquin se rezignirano osmjehnuo i pokazao na čovjeka koji je držao konje. — Ovo je Ted, Juliana. On je tvoj konjušar i pratit će te kamo god pođeš. Juliana se doimala iznenađenom. Čovjek je na sebi imao kožni haljetak i hlače, a ne livreju. Imao je slomljen nos i lice mu je izgledalo kao da je tijekom godina bilo u kontaktu s različitim tvrdim predmetima. Bio je veoma visok i veoma krupan, ali je Juliana imala dojam da nije riječ o salu, već o mišićima. Imao je goleme šake s dlakavim zaglavcima i krupnim prstima. Mrzovoljno joj je kimnuo bez ikakvog traga osmijeha, a ni u njegovim očima nije bilo ni traga humora ili zadovoljstva. — Posvuda? — pitala je. — Posvuda — ponovio je Tarquin, a smiješak je nestao iz njegovih očiju. — Ali meni ne treba tjelohranitelj — pobunila se Juliana, užasnuta implikacijama takvog ograničavanja. — O, ali treba — ustvrdio je Tarquin. — Budući da se ne mogu pouzdati u tebe kad je riječ o poduzimanju razumnih mjera opreza, netko to mora učiniti umjesto tebe. — Ispružio je ruku i lagano joj uhvatio bradu. — Ako nećeš Teda, Juliana, nema ni konja. Činilo se da zna za njezin izlazak. Juliana uzdahne. — Kako si saznao? Nisam očekivala da ćeš se vratiti. — Pod mojim se krovom ne događa mnogo stvari za koje ja ne znam. — I dalje joj je držao bradu i promatrao je ozbiljna izraza lica. — Prihvaćaš li uvjet, Juliana? Juliana je opet pogledala mrkog Teda. Hoće li on biti i špijun, a ne samo zaštitnik?

Zacijelo. Kako će uspjeti poći u krčmu Bedford Head ako je on bude pratio? Pa, nekako će ga zaobići. Vratila je svoju pozornost na Boadiceu i odgovorila na zaobilazan način: — Željela bih je odmah jahati. — Samo je još deset minuta do ručka — reče Quentin, zabavljajući se. — Nakon ručka možeš jahati parkom u Tedovoj pratnji — predložio je Tarquin, prikrivajući svoje olakšanje zbog njezine kapitulacije. — Svi će se pitati tko si. Izazvat ćeš popriličnu pomutnju. Juliana se na to nasmijala, nimalo nezadovoljna tom činjenicom. — Bolje da se prije ručka malo dovedem u red. — Nestašno se naklonila braći i potrčala natrag u kuću. Quentin se nasmijao i uhvatio brata pod ruku dok su ulazili. — Ako joj treba zaštita, Ted je pravi čovjek za to. Tarquin kimne. — Najbolji. — Obojica su se nasmiješili, svaki s vlastitim dječačkim uspomenama na šutljivog, beskompromisnog lovočuvara koji ih je naučio jahati, škakljati pastrve, hvatati zečeve u klopke i slijediti visoku divljač. Ted Rougley posve je odan obitelji Courtney, uz izuzetak Luciena, i njegova je odanost nepokolebljiva. Tarquin mu nikad ništa ne bi naredio, ali ako bi ga nešto zamolio, Ted bi sve točno izvršio. Juliani će biti teško nešto učiniti potajice. — Razumijem da Julianu treba držati podalje od onog njezinog pastorka, ali što će biti s Lucienom? — pitao je Quentin kad su ušli u blagovaonicu. Tarquinove su se nosnice raširile, a usta su mu postala gotovo nevidljiva. — Još se nije vratio u kuću. Pozabavit ću se njime kad se vrati. Quentin je kimnuo i odustao od te teme kad je ušla Juliana. — Dakle — razgovorljivo će Juliana, posluživši se žlicom ragua s gljivama. — Neću primati nikakve posjete i mogu izlaziti samo u pratnji onog mrzovoljnog tjelohranitelja. Zar će tako biti? — Draga moja, možeš primati posjete koliko god želiš... — Osim mojih prijateljica — prekinula je Tarquina. — Osim djevojaka gospođe Dennison — mirno je dovršio. — Zacijelo ću se smrtno dosađivati — ustvrdila je, ali je zvučala nevjerojatno veselo. — Neka nas nebo čuva! — uzvikne vojvoda i podigne ruke, glumeći užasnutost. — Uopće se ne može pomisliti na kombinaciju tebe i dosade, draga moja Juliana. Ali upoznat ćeš mnogo ljudi. Bit će onih koji će ti doći čestitati na vjenčanju. Možeš ići u Vauxhall i Ranelagh, na predstave i opere. Ondje ćeš upoznati ljude, a vjerujem da ćeš primati pozivnice za soareje, kartanje i druženja. — Pa, to je olakšanje — Juliana reče jednako veselo kao i ranije, ubacivši u usta pečeni krumpir. Tarquin se osmjehnuo. Quentin je pijuckao vino, pomislivši da se u Tarquinovim očima vidi neka blagost, popustljivost kad njegov pogled počiva na djevojci, čak i kad se prepiru. Juliana ih je ostavila kad se pojavila boca porta, rekavši da se želi pripremiti za jahanje, a braća su sjedila uz porto u ugodnoj tišini, svaki sa svojim mislima. Juliana je dvadeset minuta kasnije promolila glavu iza vrata. — Smijem li ponovno ući, ili smetam? — pažljivo je pitala. Noćne posude se drže u ormariću kako bi bile pri ruci

džentlmenima koji dugo sjede uz porto, a ona je znala da nije pametno nenajavljeno ulaziti. — Samo uđi — pozvao ju je Tarquin koji se zavalio na stolici, ispružio noge i prekrižio gležnjeve. Quentin je vidio da se u njegovim očima opet pojavio onaj topli izraz. — Budući da si ti zacijelo izabrao moju jahaću haljinu, mislila sam da bi volio vidjeti kako izgleda. — Juliana uđe u blagovaonicu. — Veoma je lijepa. — Nije uspjela prikriti svoju samodopadnost dok je iščekivala njihovo divljenje. — Ne misliš li da je baršun na ovratniku i manšetama krasan detalj? — Istezala je vrat kako bi proučila svoj odraz u zrcalu iznad kamina. — Lijepo ističe moju kožu i oči. — Kritički se mrštila dok je namještala crni šešir obrubljen zlatnom vrpcom. — Nikad nisam imala ni tako elegantan šešir. Tarquin se nesvjesno nasmiješio. Zabavljalo ga je naručivanje te garderobe, ali je njegovo zadovoljstvo utrostručilo očito Julianino uživanje i činjenica da je dobro procijenio. Kaputić i suknja od zelenog platna, prsluk od krem svile i ukrasi od tamnozelenog baršuna isticali su njezine krasne zelene oči i blistavu plamenu kosu. Suženi struk kaputića i graciozni nabori suknje naglašavali su raskošne linije njezina tijela. Spustila se u kniks pred obojicom, a potom se uspravila i radosno se zavrtjela. Povlaka njezine suknje omotala se oko noge stola. Progunđala je psovku i oslobodila se prije nego je počinjena šteta. — Izgledaš čarobno — reče Quentin. — Tarquin je uvijek imao dobro oko kad je riječ o ženskoj odjeći. — Trošiš li toliko vremena i truda, da i ne spominjem novac, na garderobu svih svojih ljubavnica? — Juliana je povukla rub snježnobijelog šala kako bi namjestila nabor. Quentin se okrenuo kako bi sakrio svoj smiješak, a Tarquin je s nevjericom zurio u bezbrižnu Julianu. — Činim li što? — O, je li to bilo indiskretno s moje strane? — Vedro se nasmiješila. — Nisam to željela. Samo me zanimalo. Mislim da je neobično da se muškarci toliko bave ženskom odjećom. — Promijenimo temu, može? — Vojvoda je uspravno sjeo, a obrve su mu se ljutito skupile. — O, neka bude. — Slegnula je ramenima. — Ali koliko ih imaš? — Koliko čega? — pitao je prije nego se uspio obuzdati. — Ljubavnica. Tarquinovo se lice smrknulo i nestala je njegova popustljiva staloženost. Quentin je hitro intervenirao, odgurnuo stolicu i ustao. — Juliana, draga moja, mislim da bi bilo najbolje kad bi pošla jahati. Otpratit ću te do konjušnice i pomoći ti da uzjašeš. — Izveo ju je iz blagovaonice prije nego je uspjela još nešto nedolično reći, i prije nego je Tarquin uspio riječima izraziti svoj gnjev. — Nisi baš osobito taktična, je li? — Quentin je primijetio kad su stigli u dvorište konjušnice. — Zar je to bilo neprilično pitanje? — vedro je pitala Juliana kad se popela na blok. — Meni se činilo posve razumnim. — Smjestila se na sedlu, lijepo namjestila skute i dobacila Quentinu vragolast smiješak, a on je morao odgovoriti na isti način. — Nepopravljiva si, Juliana. Ted je uzjahao čvrstog niskog konja i kritički proučavao Julianu. — Kobila je živahna,

gospo. Mislite da ćete moći njome vladati? — Naravno. — Juliana je petama dotaknula kobiline slabine i Boadicea je naglo krenula prema ulici. Juliana je mirno povukla uzde i zaustavila životinju. Ted je gunđao. — Pravilno sjedi — primijetio je i kimnuo Quentinu. — Rekao bih da će biti u redu. Quentin je podigao ruku na pozdrav dok su konji mirno izlazili iz dvorišta, a potom se vratio u kuću po svoj šešir i štap. Bilo je prekrasno poslijepodne i šetnja Hyde Parkom činila se kao privlačna zamisao. Juliana je nekoliko puta pokušala započeti razgovor sa svojim pratiteljem, ali on je odgovarao samo jednosložnim riječima. Uskoro je odustala i odlučila uživati u jahanju. Bila je tako zaokupljena upravljanjem Boadiceom i nastojanjem da ostavi što bolji dojam da nije vidjela Georgea koji je izišao iz neke veže kad su krenuli Albermarle Streetom. Nije opazila da ih slijedi sa sigurne udaljenosti. Bila je previše zauzeta gledanjem oko sebe, procjenjivanjem reakcija drugih dok je kraj njih prolazila. Godilo joj je kad je vidjela znatiželjne i zadivljene poglede, a kod kuće je navikla da je nitko ne pogleda dvaput. Međutim, Ted je bio svjestan čovjeka koji ih je slijedio. Vodio je Julianu zaobilaznim putem do parka, sporednim ulicama i prolazima, uvijek brzinom koja neće biti nedostižna za odlučnog progonitelja. Čovjek ih je cijelim putem slijedio. Georgea je ispunjavao nemoćan bijes. Satima je čekao da iziđe, zamišljao kako će joj prići, zgrabiti je na ulici i odvesti. Ali ona je još uvijek daleko izvan njegova dohvata, prati je taj čovjek prijeteća izgleda koji stvara nepogrešiv dojam da bi znao kako se treba ponijeti u tučnjavi. George je bio opsjednut. Izgubio je svako zanimanje za tjelesne užitke u Londonu. Njegovi snovi na javi i u snu ispunjeni su Julianom i mučnim strahom da mu je ona još uvijek predaleko, premda mu je tako blizu. Slijedio ju je od Russell Streeta natrag do Albermarle Streeta i zauzeo svoj uobičajeni položaj na podrumskim stubama na drugoj strani ulice. Promatrao je pohlepnim, grabežljivim očima kad se pojavila ispred kuće s dvojicom muškaraca i šarenom kobilom. Nije čuo što su govorili, ali je bilo očito da raspravljaju o nečem ugodnom. Gledao ju je kako ulazi u kuću, a želudac mu se stezao dok je gorko razmišljao o tome da se ti muškarci prema njoj ponašaju s obzirnošću koja je prikladnija za uglednu suprugu nego za bludnicu. A sad jaše kroz London, odjevena po posljednjoj modi, na dobro dresiranom i veoma skupom konju za dame, u pratnji konjušara. Mora se nekako dokopati te cure. Primorati je da prizna da ga poznaje. Stisnuo je šake kad se sjetio kako je gledala ravno kroz njega. To je bilo tako uvjerljivo da je gotovo mogao povjerovati da je pogriješio — da to razmaženo otmjeno stvorenje nije Juliana Ridge, zapostavljena i nimalo sofisticirana seoska cura, ubojica njegova oca i legalna vlasnica povećeg dijela nasljedstva Georgea Ridgea. No po načinu na koji su se njegove prepone uzbuđivale i kako mu je krv brzo kolala žilama u njezinoj blizini, znao je da nije pogriješio. To je Juliana. Njegova Juliana. Njegov je plijen skrenuo u Hyde Park i on se sakrio iza stabla kad su zaustavili konje i činilo se da raspravljaju o tome kojim će smjerom poći. Ništa neće postići ako ih nastavi slijediti. Ne može je povući s njezina konja... ne ovdje... ne sada. Eventualno će se vratiti u

Albermarle Street i bit će mu pametnije da ondje malo istraži situaciju dok čeka, ali se nije mogao natjerati da Juliani okrene leđa. Pogled ga je vukao naprijed na pješčanu stazu koja se pruža uz šetnicu, a ondje su potjerali konje u kas i potom u galop, previše brzo da bi ih mogao zadržati na vidiku. Mogao bi sjesti i čekati da naprave cijeli krug, ili se može vratiti na svoj položaj. Njegov se želudac pobunio, podsjetivši ga da je bio tako zaokupljen motrenjem da nije niti ručao. Odlučio je vratiti se u Gardener’s Arms i utapati svoje frustracije. Ujutro će se vratiti da motri i čeka svoju priliku. To je bila razumna odluka, ali se ipak morao primorati da ode. Juliana se udobno prepustila kobilinom ritmu. Galopirala je s lakoćom i činilo se da uživa u kretanju jednako kao i njezina jahačica. Mrki je Ted držao korak s njima. Jahali su drugi krug kad je na stazi ispred sebe opazila Quentina koji je hodao prema njima s damom odjevenom u crni taft. Juliana je prepoznala ledi Lydiu premda joj je gusti crni veo skrivao lice. Zaustavila je konja kad je stigla do njih. — Želim vam dobar dan, ledi Lydia. Lorde Quentine. Na trenutak je u Quentinovim očima opazila malodušnost, što ju je uvjerilo da nije dobrodošla, a onda se vratio njegov uobičajeno spokojan smiješak. — Sjaši i malo prošeći s nama. — Podigao je ruku kako bi joj pomogao da siđe s konja. — Ted će voditi Boadiceu. — Boadicea? Kako neobično ime za tako lijepu damu — Lydia reče svojim blagim glasom, odgovorivši vlastitim kniksom na Julianin, ali ne podigavši veo. — Lijepa je — složila se Juliana — ali vjerujem da misli vlastitom glavom. — Pružila je uzde Tedu i uhvatila Quentina pod drugu ruku, pošavši s njima. — Baš je lijepo što smo se ovako sreli. Nisam znala da ćete i vi poći u park, lorde Quentine. — To je bio iznenadni poriv — odgovorio je. — Tako je lijepo poslijepodne. — Da, veoma lijepo — složila se Lydia. — Više ni trenutka nisam mogla izdržati u kući. Još uvijek smo u strogoj koroti, naravno, ali nitko ne može prigovoriti ako pođem u šetnju zastrta velom. — Ne, naravno da ne može — toplo će Quentin. — Sviđa li vam se u Londonu, ledi Edgecombe? — O, silno, ledi Lydia. Sve mi je tako novo. Hampshire je takva zabit. Quentin ju je nogom udario po gležnju u istom trenutku kad je shvatila svoju grešku. — Hampshire? — Lydia je podigla veo i iznenađeno je pogledala. — Mislila sam da je vaša obitelj iz Yorka, na sjeveru. — O, da — vedro će Juliana. — Zaboravila sam. Običavala sam posjećivati rodbinu u Hampshireu, a ondje mi se daleko više sviđalo nego u Yorku. Zato o tome uvijek mislim kao o svojem domu. — Shvaćam. — Lydia je spustila veo. — Nisam znala da u Hampshireu ima Courtneya. — Obitelj moje sestrične — reče Juliana. — Veoma daleke sestrične. — Kako je neobično da ste bliskiji s rodbinom daleke sestrične nego s vašom vlastitom — zbunjeno će Lydia. — Ledi Edgecombe ima pomalo neobične životne stavove — mirno će Quentin. — Siguran sam da želiš nastaviti s jahanjem, Juliana. Zasigurno je dosadno šetati kada te čeka tvoja nova kobila.

Juliana nije bila sigurna želi li je se riješiti zbog nje ili zbog sebe, ali je shvatila mig i dala znak Tedu koji je jahao malo iza njih i vodio Boadiceu. Lydia je ponovno podigla veo kako bi je pozdravila. — Doista se nadam da ćemo biti kao sestre — rekla je i poljubila Julianu u obraz. — Bit će tako ugodno imati još jednu ženu u kući. Juliana je nešto promrmljala i uzvratila poljubac. Opet je pogledala Quentina. Lice mu je postalo gotovo ružno pa je znala da, jednako kao i ona, razmišlja o tome kako će Tarquin pod istim krovom imati dvije obitelji. A žena koju Quentin voli bit će majka u jednoj od tih obitelji. Juliana više uopće nije sumnjala da Quentin voli Lydiu Melton, a vjerovala je da mu ona uzvraća ljubav. Tarquin je priznao da ne voli Lydiu, a ipak je njezin zaručnik. Mora postojati neki način da se razriješi ta zbrka. Quentin nije baš tako poželjan muž kao njegov brat, ali je ipak mlađi sin jednog vojvode, također je bogat i očito će postići velike stvari u svojem zvanju. Bio bi savršen par za Lydiu — nakon što se razvrgnu zaruke s Tarquinom. Ali tako bi Tarquin ostao bez supruge. Bez majke za svoje zakonite nasljednike. To je problem za neki drugi dan. Uz Tedovu je pomoć ponovno uzjahala, veselo domahnula Quentinu i njegovoj dami, te pošla dalje. — Zar dugo poznajete obitelj Courtney, Tede? — Da. — Oduvijek? — Da. — Otkako je Njegova Milost bio dječak? — Otkako je bio beba. To je bila duga rečenica, pomisli Juliana. Možda je to obećavajući znak. — Poznajete li dugo ledi Lydiu i njezinu obitelj? — Da. — Oduvijek? — Da. — Znači da i oni oduvijek poznaju Courtneye? — Da. Posjedi Courtneya i Meltona graniče. — Ah — reče Juliana. To je mnogo toga objašnjavalo, uključujući i brak iz interesa. Ted bi se lako mogao pokazati kao koristan izvor informacija ako bude pravilno birala pitanja. Međutim, sad je čvrsto stisnuo usne i ona je zaključila da zasad više ništa ne kani reći. Sjahala je pred ulaznim vratima i Ted je poveo konje u konjušnicu. Juliana se zaputila na kat. Kad je skrenula prema svojim odajama, našla se licem u lice s Lucienom. Srce joj je poskočilo u grudima. Tarquin je rekao da se više nikad neće morati suočiti sa svojim izopačenim mužem. Rekao je da će se on njime pozabaviti. Dakle, gdje je on? — No, no, nije li to moja ne baš malena supruga. — Lucien joj je prepriječio put. Pijano petljanje jezikom nije uspjelo prikriti zlobu u njegovu glasu, a oči u dubokim tamnim dupljama plamtjele su mržnjom. Na bradi mu se vidjela modrica. — Sinoć si tako naglo otišla, draga moja. Zacijelo nisi bila zadovoljna zabavom. — Pustite me da prođem, molim lijepo. — Govorila je mirnim glasom, premda joj se

svaki milimetar kože naježio, mišići su joj se napeli od gnušanja, a u trbuhu ju je peklo užareno ugljevlje bijesa. — Jučer nisi tako silno željela otići od mene — ustvrdio je i zgrabio je za struk na način koji je izazvao bujicu zapamćenog straha u njezinim žilama. Iskrivio joj je zapešće i ona je kriknula od boli, a popustio je i stisak njezinih prstiju oko jahaćeg biča. Istrgnuo joj ga je iz ruke. — Kako si neposlušna žena postala, draga moja. — Uhvatio je pramen kose koji se izvukao ispod njezina šešira i snažno ga povukao, privukavši je bliže sebi. — Obećao sam ti da ćeš platiti za onaj udarac nogom sinoć. Čini se da misliš da si bolja od obične bludnice iz Russell Streeta. Mislim da te moram naučiti kako se ukazuje dolično poštovanje. Juliana je krajičkom oka opazila pokret kad je podigao bič. Tada je vrisnula, od šoka jednako kao od boli, kad ju je udario preko ramena. Lucienove su oči svjetlucale od divljačkog zadovoljstva kad je kriknula. Ponovno je podigao ruku, istodobno joj brutalno povukavši kosu kao da je želi iščupati. Ali je podcijenio svoju žrtvu. Jedno je uhvatiti Julianu nespremnu, ali je sasvim nešto drugo suočiti se s njom nakon što je imala priliku pribrati se. Tijekom godina naučila je kontrolirati svoj neobuzdani temperament, ali sad je to odlučila zaboraviti. Lucien je otkrio da u rukama ima jednu od Furija. Vukao joj je kosu, ali ona kao da nije osjećala bol. Bič mu je ispao kad ga je s opasnom preciznošću tresnula koljenom. Suze su mu navrle na oči kad je zastenjao od bola. Prije nego se dospio zaštititi, šutnula ga je u goljenice i već se okomila na njegove oči prstima savijenim u pandže. Instinktivno je rukama pokrio lice. — Prljavi gade... sine najbjednije kučke! — siktala je i koljenom ga tresnula u trbuh. Presamitio se od bola i zahvatio ga je silovit napadaj kašlja, te se činilo kao da će iskašljati crijeva iz utrobe. Juliana je zgrabila bič i podigla ruku kako bi ga udarila po leđima. — Isuse, Marijo i Josipe! — Tarquinov je glas probio grimizni krug njezinog slijepog bijesa. Uhvatio je njezinu podignutu ruku i prisilio je da je spusti. — Što se ovdje događa, prokletstvo? Juliana se mučila kako bi opet uspostavila kontrolu nad sobom. Prsa su joj se nadimala, obrazi su joj bili smrtno blijedi, oči su joj plamtjele i nije vidjela ništa osim ogavnog, sklupčanog tijela čovjeka koji se usudio na nju podići ruku. — Podli ljigavče — rekla je glasom koji je podrhtavao od bijesa. — Slinavi kurvin sine. Dabogda trunuo u grobu, ti zeleni sluzavi crve! Tarquin joj je izvukao bič iz ruke. — Duboko udahni, mignonne. — Gdje si bio? — pitala je drhtavim glasom. — Rekao si da ga više nikad neću morati vidjeti. Obećao si da ćeš ga držati daleko od mene. — Dotaknula je bolno vlasište i lecnula se kad je taj pokret pomaknuo trag biča na njezinim leđima. — Dosad nisam znao da se vratio — reče Tarquin. — Ne bih mu dopustio da ti priđe da sam znao. Vjeruj mi, Juliana. — Silovito je drhtala i on joj je spustio ruku na nadlakticu, a lice mu je bilo napeto od gnjeva i kajanja. — Sad pođi u svoje odaje i ovo prepusti meni. Henny će se pobrinuti za tvoje ozljede. Uskoro ću doći. — Udario me onim prokletim bičem — reče Juliana, a gnjevni je jecaj ostavi bez daha. — Platit će za to — mrko će Tarquin. Ovlaš joj je dotaknuo obraz. — Sad učini kako sam

ti rekao. Juliana je još jednom prezirno pogledala Luciena koji se još uvijek grčio, a potom se udaljila, ali više nije bilo radosti u njezinim koracima. Tarquin je tihim, ali opasnim glasom rekao: — Želim da u roku od sat vremena odeš iz moje kuće, Edgecombe. Lucien podigne pogled, mučeći se kako bi došao do daha. Oči su mu bile podlivene krvlju, pune bola, ali mu je jezik i dalje ostao čisti otrov. — No, dakle — izustio je. — Kršiš nagodbu, dragi bratiću! Sram te bilo. Blistavi primjer časti i dužnosti ipak nije savršen. Otkucaji pulsa vidjeli su se na Tarquinovoj sljepoočnici, ali je govorio bez emocija. — Bio sam budala kad sam mislio da je s tobom moguće sklopiti časnu nagodbu. Ugovor smatram ništavnim. Sad se gubi iz moje kuće. — Napokon odustaješ od mene, Tarquine? — Lucien se podigao tako da je stajao naslonjen na zid. Njegove su duboko usađene oči odjednom bljesnule. — Jednom si mi obećao da nikad nećeš odustati od mene. Rekao si da ćeš uvijek ostati uz mene, čak i kad to nitko drugi ne bude želio. Rekao si da je krv gušća od vode. Sjećaš li se toga? — Glas mu je bio plačljiv, ali mu je u očima i dalje svjetlucao neobičan trijumf. Tarquin je zurio u njega sa sažaljenjem i prezirom u očima. — Da, sjećam se — rekao je. — Bio si dvanaestogodišnji lažljivac i lopov, a ja sam u svojoj budalastoj naivnosti mislio da to možda nije tvoja krivnja. Da moraš osjećati da te obitelj prihvaća kako bi postao jedan od nas... — Nikad me niste primili u obitelj — prekinuo ga je Lucien i nadlanicom obrisao usta. — Ti i Quentin prezirali ste me od prvog trenutka kad ste me ugledali. — To nije istina — staloženo će Tarquin. — Nastojali smo ti ukazati povjerenje jer smo znali u kakvim si lošim uvjetima odgojen. — Lošim uvjetima! — posprdno će Lucien, a plave su se modrice isticale na njegovom zelenkastom bljedilu. — Ludi otac i majka koja nikad nije ustajala iz kreveta. — Učinili smo sve što smo mogli — reče Tarquin, i dalje staloženo. No kao i uvijek, čak i dok je to izgovarao, pitao se je li to istina. Svakako je istina da su on i Quentin prezirali svojeg mršavog, lažljivog, podmuklog bratića, ali su obojica nastojali prikriti svoj prezir kad je Lucien došao s njima živjeti, a kad je Tarquin postao njegov skrbnik, obojica su pokušavali pozitivno utjecati na njegovu izopačenu osobnost. Pokušali su, ali su doživjeli neuspjeh. Na trenutak je susreo pogled svojeg bratića i istina njihovog odnosa ležala je razgolićena pred obojicom. Potom je s hladnom odlučnošću rekao: — Gubi se iz moje kuće, Edgecombe, i ne pojavljuj mi se pred očima. Od ovog trenutka perem ruke od tebe. Lucienova su se usta izvila u prepredeni osmijeh. — A kako će to izgledati? Muž i žena žive odvojeno nakon nekoliko dana bračnog blaženstva? — Posve mi je svejedno kako će izgledati. Ne želim da udišeš isti zrak kao i Juliana. — Tarquin mu je prezirno okrenuo leđa. — Odreći ću se nje — soptao je Lucien. — Zatražit ću razvod na temelju toga što je bludnica. Tarquin se veoma polako okrenuo. — Nisi dostojan ni da čistiš njezine čizme — rekao je, naglašavajući svaku riječ. — I sada te upozoravam, Edgecombe, kažeš li jednu riječ protiv

Juliane, u javnosti ili u privatnim krugovima, poslat ću te u grob prije vremena, čak brže no što to sam možeš učiniti. — Plamtećim je pogledom usjekao tu istinu u sablasnu glavu svojeg bratića. Potom se okrenuo na peti i otišao. — Požalit ćeš zbog toga, Redmayne. Vjeruj mi, požalit ćeš. — No obećanje je izgovoreno jedva čujnim šaptom i vojvoda ga nije čuo. Lucien je zurio za njim sa strahom i mržnjom. Zatim se odvukao hodnikom do svojih odaja, umirujući svoju osramoćenu dušu obećanjem osvete.

20. poglavlje

ucien je u suton izišao iz Elysiuma gospođe Jenkins u Covent Gardenu. Držao se poput zadovoljnog čovjeka koji je oslobodio svoj um i tijelo. Kuća bičevanja gospođe Jenkins veoma je prikladno mjesto za one koji se žele riješiti gnjeva i frustriranosti. Cure točno znaju kako treba zadovoljiti muškarca, bez obzira s koje strane šibe on želi biti, i on se posve prepustio svojoj potrebi da nekoga kazni zbog poniženja što ga je doživio u debaklu sa svojom ženom, te Tarquinove odluke koja je uslijedila. U očima mu se vidio brutalni sjaj i usta su mu se okrutno iskrivila dok je hodao Russell Streetom do trga. No nije trebalo dugo da se vrati stvarnost njegove situacije. Izbačen je iz bratićeve kuće, više mu nije dostupna ona duboka i uvijek otvorena kesa. A za to je kriva ona prokleta žena. Ušao je u krčmu Shakespeare’s Head, ignorirao pozdrave poznanika i u mrzovoljnoj tišini sjeo za stol u kutu, izoliran od društva. Već je gotovo popio drugi koktel s džinom kad je postao svjestan da ga netko od stola u prozorskom udubljenju napeto fiksira pogledom. Lucien je ljutito pogledao preko dimom ispunjene točionice i tada su se njegove mutne oči fokusirale. Prepoznao je pretilog čovjeka koji se odjenuo kao da želi oponašati bolje od sebe, utegnuvši se u odjeću pomodnog građanina, a njegovo je rumeno lice već pokazivalo znakove pijanstva. Kad mu je Lucien uzvratio pogled, čovjek je rukavom obrisao sjaj masti s brade i odgurnuo svoju stolicu. Burno i nestabilno probijao se između krcatih stolova i stigao do Lucienova kuta. — Ispričavam se, milorde, ali slučajno sam bio ovdje sinoć kad ste prodavali svoju ženu — počeo je George, osjećajući se nelagodno zbog zurenja mrtvačke glave i bolesno zelenkastog bljedila, kao i zbog pakosti u njegovim upalim očima. — Sjećam se — preko volje reče Lucien. — Ponudili ste za nju petsto gvineja. Svidjela vam se, je li? — Je li ona doista vaša žena, gospodine? — George nije uspio prikriti koliko mu je to pitanje važno i Lucienov se pogled izoštrio. Zagnjurio je nos u svoj pehar prije nego je rekao: — Zašto vas to zanima, smijem li pitati? George je počeo izvlačiti stolicu, ali mu je vikontov izraz lica to zabranio. Ostao je stajati. — Vjerujem da je poznajem — reče. — O, rekao bih da je poznajete vi i pola Londona — reče Lucien i slegne ramenima. — Na kraju krajeva, stigla je iz javne kuće. — Tako sam i mislio. — Georgeovo se rumenilo pojačalo od uzbuđenja. — Znači, ona zapravo nije vaša prava žena. Možda je sklopljeno lažno vjenčanje? — Nisam te sreće. — Lucien se neugodno nasmijao. — Uvjeravam vas da je ona prava

ledi Edgecombe. Moj se mrski bratić za to pobrinuo. Proklet bio! — Opet je podigao pehar. George je bio zbunjen. Njegovo razočaranje kad je čuo da je Juliana zakonski udana bilo je tako golemo da se trenutak nije mogao sjetiti što da kaže. Uvjerio je sebe da ona nikako ne može biti ono što se čini da jest, a sad su se svi njegovi planovi srušili kao kuća od karata. — Dakle, zašto vas tako zanima ta kurva? — upita Lucien. George je polizao suhe usne. — Ona je ubila mojeg oca. — O, ma je li? — Lucien se uspravio na stolici, a oči su mu odjednom oživjele. — Pa, to me ne čudi. Umalo je i mene ubila danas poslijepodne. Da je po mome, stavio bih joj brnjicu za alapače, vezao je na stolicu za potapanje i utopio je! George je kimnuo, a njegove su sitne oči svjetlucale. — Ona je ubojica. Neću mirovati dok ne budem vidio kako gori. — Sjednite, stari moj. — Lucien je pokazao stolicu i zaurlao: — Bocu burgunca ovamo, ljenčino! — Zavalio se na stolici i zamišljeno promatrao Georgea. — Čini se da imamo zajednički interes. Pričajte mi o prljavoj prošlosti moje drage žene. George se nagnuo naprijed i počeo pričati tihim, povjerljivim tonom. Lucien je bezizražajna lica slušao priču, ispijajući vino, uglavnom zaboravljajući ponovno napuniti čašu svojeg sugovornika. Brzo je otkrio požudu iza Ridgeove želje za osvetom pa je znao da se to može dobro iskoristiti. Taj čovjek je glupa seljačina, bez imalo profinjenosti. Ali kad nekoga pokreću požuda i želja za osvetom, može biti nepobjediv neprijatelj ako ga se pravilno usmjerava. Veoma vrijedno oruđe. Kad bi Lucien uspio razotkriti Julianu, gledati je kako drhti na optuženičkoj klupi dok je osuđuju na smrt, Tarquinova bi sramota bila gotovo jednako poražavajuća kao i djevojčina. Njegov bi se prokleti ponos pretvorio u prah. Postao bi predmet rugla u Londonu. George je dovršio priču i iskapio čašu. — Mislio sam da bi to najprije trebalo reći vojvodi — rekao je, žalosno gledajući praznu bocu. — Razotkriti Julianu pred njim i vidjeti što on kaže. Lucien odmahne glavom. — Možete biti sigurni da on sve to zna. George je naglašeno podigao bocu i okrenuo je nad svojom čašom. — Kako možete biti sigurni? — Jer mi je to gotovo rekao. — Lucien je konačno naručio još jednu bocu. — Rekao mi je da će bludnica postupati kako joj on odredi. Tada sam pomislio da sigurno ima nešto čime je ucjenjuje. Nešto što joj visi nad glavom. — Sve je više petljao jezikom, ali je pakost u njegovim očima postajala izraženija. — Kad bih podigao optužnicu protiv nje — revno će George — kad bih to učinio, morala bi odgovarati, čak i kad bi zanijekala svoj identitet. No kad bih doveo njezine skrbnike da je identificiraju, to bi zasigurno uvjerilo suce. Lucien je izgledao sumnjičavo. — Problem je u tome što je Tarquin spreman na sve trikove. Čovjek mora biti oštar poput igle i klizav poput jegulje da ga nadmaši. — Ali čak ni vojvoda ne bi mogao pobiti svjedočenje Julianinih skrbnika. Živjela je s njima od svoje četvrte godine. Ako oni i ja prisegnemo o njezinom identitetu, to bi moralo biti dovoljno. — Moglo bi. Pod uvjetom da Tarquin unaprijed za to ne sazna. — Lucien je zurio u

svoju čašu u kojoj je vrtio tamnocrveni sadržaj. — Možda bi bilo lakše pozabaviti se samom kurvom. — Oteti je, mislite. — Georgeove su oči svjetlucale. — I ja sam tako nekako razmišljao. Brzo bih iz nje izvukao priznanje. George je zurio u prazno. Glad koja ga izjeda mogao bi zadovoljiti jedino kad bi Julianu imao u svojim šakama. Tada bi se smirio, mogao bi zatražiti natrag nasljedstvo koje mu po pravu pripada. Više ga ne zanima mogućnost sklapanja braka s njom. No znao je da neće imati mira dok ne udovolji toj požudi koja ga nagriza kao orao koji je kljucao Prometejevu jetru. Lucienova su se usta izvila u posprdan osmijeh. Čitao je čovjekove misli kao da mu pišu na čelu. Slinavi, nesposobni klipan... jedva čeka da se dokopa onog odvratno putenog tijela. — Mislim da bismo najprije trebali pokušati zakonskim putem — ozbiljno je rekao, uživajući u razočaranju koje se jasno vidjelo na čovjekovu snuždenu licu. — Podići optužnicu protiv nje uz podršku njezinih skrbnika. Ako to ne upali, onda... — Slegnuo je ramenima. — Vidjet ćemo. George je vrhom prsta prelazio po rubu tamne mrlje na daskama stola. Ovdje bi to moglo biti od crnog vina ili od krvi. U njegovom se smućenom umu javila spoznaja da bi se moglo podmititi stražare ako Juliana dospije u zatvor. Mogao bi je imati koliko god bi želio. Bilo koji plan pružio bi mu priliku za kojom žudi. Podigao je pogled i kimnuo. — Ujutro ću se vratiti u Hampshire. Sve ću iznijeti Forsettima. Gdje ću vas naći, milorde? Lucien se namrštio, sjetivši se da je osuđen na boravak pod vlastitim neudobnim krovom. — Moja je kuća u Mount Streetu, ali ovo je jednako dobro mjesto. Ostavite poruku kod Gideona. — Glavom je pokazao čovjeka koji je za šankom punio vrčeve pivom, a potom je opet podigao svoju čašu i djelomice okrenuo rame prema Georgeu, što je on točno shvatio kao otpuštanje. George odgurne stolicu i ustane. Oklijevao je, razmišljajući o pozdravu. Činilo se neprikladnim samo otići, ali vikont mu nije pomogao. — Želim vam laku noć, gospodine — na koncu je rekao, a zauzvrat je dobio samo neodređeno gunđanje. Udaljio se, namjeravajući se vratiti na svoje prijašnje mjesto, ali ispunjavala ga je nemirna energija, osjećaj ushićenja pri pomisli da više nije sam u svojoj misiji. Stoga je izišao. Prišla mu je neuredna mlada žena i uputila mu gotovo bezubi smiješak. — Pola gvineje, plemeniti gospodine? — Isprsila se prema njemu, a crne su joj oči bljesnule. — Pet šilinga — odgovorio je. Slegnula je ramenima, uzela ga za ruku i povela do ograde ispod štandova. Za pet šilinga ne isplati se voditi ga u sobu u King Streetu gdje bi morala platiti svijeće i vjerojatno promijeniti posteljinu.

Bedford Head u srijedu prijepodne. Poruka je letjela po kućama u Covent Gardenu, dopirala do ušiju apatičnih žena okupljenih po salonima u jutarnjim negližeima koje su tromo uspoređivale svoje noćašnje aktivnosti, pijuckale kavu, raspravljale o modi u najnovijim časopisima. Poruku su donijele žene iz kuće gospođe Dennison. Šaptana je glavama skupljenim u pozoran krug i primana s pritajenom znatiželjom. Riječi sestrinstvo i solidarnost s teškoćama su izgovarale one kojima ti pojmovi nisu sasvim poznati. Žene iz Russell Streeta pošle su do sljedeće kuće, ostavljale sjeme da klija, a Lucyina nevolja bila je gnojivo. Gospođa Mitchell, vlasnica Bedford Heada, slušala je Lillyino objašnjenje da skupina prostitutki iz Covent Gardena želi upriličiti malenu proslavu nečijeg rođendana. Zamolila ju je da im priredi zakusku, a Lilly nije niti trepnula kad je gospođa Mitchell navela nevjerojatnu cijenu za nešto tako jednostavno kao što su kava, čokolada i slatki keksi. S vedrim je smiješkom izišla iz Bedford Heada, a gospođa Mitchell zamišljeno se mrštila. Zašto bi žene željele unajmiti privatan prostor za proslavu kad je bilo koja od njih mogla primiti ostale pod krovom vlasnice bordela u kojem radi? U Gardenu nema bordela čija vlasnica ne bi dala dopuštenje za takvu proslavu. Gospođa Mitchell je i sama pošla u obilazak kako bi se savjetovala s drugim vlasnicama javnih kuća. Niti jedna nije mogla dati objašnjenje. Odlučeno je da će gospođa Mitchell u srijedu ujutro zauzeti položaj kraj špijunke u stražnjoj prostoriji. Prislonit će čašu na zid pa će moći čuti što žene govore.

Dok je sjedila uz Lucy, Juliana je primila Lillyinu poruku da je sastanak dogovoren za srijedu prijepodne. Lucy je već dovoljno ojačala da može ustati iz kreveta pa se udobno smjestila na ležaljci ispod prozora. Juliana je pročitala pisamce koje je sadržavalo niz poruka iz Russell Streeta za Lucy, a potom ga je pružila djevojci. Lucy podigne pogled s pisma. — Kakav je to sastanak, Juliana? Juliana joj je objasnila. — Vrijeme je da nešto poduzmemo — završila je sa svojom uobičajenom žestinom. — Ti ljudi zarađuju na naš račun, pa zašto im onda treba dopustiti da se prema nama tako ružno odnose? Lucy se doimala zbunjenom. — Ali ne prema tebi, Juliana. Ti uopće nisi upletena. Tko zarađuje na tvoj račun? — Vojvoda je gospođi Dennison za mene platio tri tisuće gvineja — odgovorila je Juliana. — Kupljena sam i prodana kao ropkinja samo zato što nisam imala nikakvu zaštitu, novca, prijatelja i nisam se imala kome obratiti. Da je sestrinstvo tada postojalo, imala bih gdje potražiti pomoć. Nekoliko gvineja riješilo bi moj problem. Samo pomisli što bi to tebi značilo. Lucy se nagnula unatrag, a pismo joj je ležalo u krilu. — Mislim da ne razumiješ kakvu moć imaju svodnici i vlasnice javnih kuća, Juliana.

— Razumijem sasvim dovoljno — odbrusi Juliana. — I znam da im upravo takav defetistički stav, Lucy, daje moć što je imaju. — Okrenula se kad se začulo kucanje na vratima i doviknula ’naprijed’ prije nego se sjetila da je ovo Lucyina soba, a ne njezina. Tarquin je ušao u sobu. Lucy je pokušala ustati jer je svojeg domaćina vidjela samo jednom, onda kad su je doveli u ovu kuću. — Ne uznemiravajte se — rekao je Tarquin i prišao ležaljci. — Želio sam vidjeti kako se osjećate. — O, mnogo bolje, Vaša Milosti — zamuckivala je Lucy, porumenjevši dok je namještala svoj kućni ogrtač. — Ja... sigurna sam da ću ujutro moći otići ako... — Nema potrebe. — Sagnuo se i podigao pismo koje je iz Lucyina krila odlepršalo na pod. — Slobodno možete ostati pod mojim krovom sve dok Henny ne procijeni da ste dovoljno jaki za odlazak. — Vratio joj je pismo, a Juliana nije znala je li vidio sadržaj ili ne. Činilo se da nije pogledao tekst, ali čovjek nikad ne može biti siguran kad je riječ o Tarquinu. Njegove oči sve vide, čak i kad se doima posve bezbrižnim. Uzeo je prstohvat burmuta i pogledao naokolo. — Nadam se da vam je ovdje udobno, gospo. Lucyino se rumenilo pojačalo na to pitanje, kao i na uljudno obraćanje. — O, da, svakako, Vaša Milosti. Ne znam kako bih izrazila svoju zahvalnost na vašoj ljubaznosti. Sigurna sam da ne zaslužujem tako... — Jasno da zaslužuješ! — vatreno je prekine Juliana. — Zaslužuješ ljubaznost i obzirnost kao i svako drugo ljudsko biće. Nije li tako, milorde vojvodo? — Njezin mu je pogled dobacio izazov. — O, Juliana, ne smiješ govoriti takve stvari — slabašno je protestirala Lucy. — Doista ne želim biti na smetnju. — Nisi. Zar ne, milorde? Tarquin je odmahnuo glavom i pomalo se ironično osmjehnuo, ali se nije dao uvući u raspravu. Odgurnuo se od prozorske daske i podigao joj bradu, lagano je poljubivši u usta. — Kad završiš s posjetom Lucy, dođi u knjižnicu. Julianu je poljubac zbunio pa je hitro pogledala Lucy, a ona se udubila u ponovno čitanje pisma. Lucy, naravno, ne bi smatrala nimalo neobičnim ako džentlmen zaigrano ljubaka sa svojom ljubavnicom. — Želim vam brz oporavak, gospo. — Tarquin se naklonio smetenoj Lucy i otišao. — O, on je tako ljubazan — dahne Lucy. — Tako se čini — reče Juliana i lagano se namršti. — Ja ipak ne vjerujem da ikad čini nešto što mu ne odgovara. Ne vjerujem da bi se ikad doista izložio za nekoga. Ljubazan je samo kad mu to paše. No jednako bi tako ostavio nekoga da krvari uz cestu ako bi morao nekamo ići ili ne bi imao vremena pomoći. Još dok je govorila, sjetila se kako joj je priskočio u pomoć kad ju je Lucien maltretirao i kakvu je silnu zahvalnost osjećala kad ga je ugledala. Lucien je sad protjeran iz kuće jer ju je povrijedio. Obiteljske svađe veoma su ružne, a vojvoda je ipak radi Juliane žrtvovao svoj mir. Jasno, on je taj koji ju je izložio opasnosti zvanoj Lucien, pa je, strogo govoreći, njegova dužnost popraviti štetu.

Lucy je izgledala prijekorno, ali i puna razumijevanja, a Juliana se sjetila da još nije objasnila Tarquinovu velikodušnu ponudu da djevojku postavi na noge. To je svakako ljubazno s njegove strane, ali teško da bi ga moglo dovesti u nepriliku. Tako je bogat da neće niti osjetiti tako neznatan iznos. Quentin je rekao da je njegov brat previše velikodušan, no je li prava velikodušnost ako netko može davati bez da išta sam žrtvuje? Međutim, morala je slušati Lucyinu zapanjenu zahvalnost dok je vojvodu uzdizala do nebesa nakon što je saznala kakva ju je sreća snašla.

Tarquin je sjedio za svojim pisaćim stolom i iznova pisao govor što ga je napisao njegov tajnik, a trebao ga je te večeri održati u Domu lordova. Njegov je tajnik vrijedna duša, ali je pomalo dosadan i vojvoda je bio uvjeren da bi tim govorom uspavao samog sebe, a kamoli ne slušatelje. Premda njegovi kolege ne bi obraćali previše pozornosti ni najuzbudljivijoj debati. Uglavnom će hrkati nakon obilnog obroka i mnogo pića. Podigao je glavu kad je Juliana pokucala i ušla. Smjerno se naklonila. — Želio si me vidjeti, milorde vojvodo? Odgurnuo je stolicu i pozvao je bliže. Kad mu je prišla, uzeo je njezine ruke i okrenuo ih dlanovima prema gore. Zapanjila se kad ih je podigao do svojih usana i poljubio joj dlanove. — Kako su tvoje ozljede, mignonne? — Ramena me još uvijek bole, bez obzira na Hennyinu pomadu — odgovorila je neobično muklim glasom. Osjećala je njegov topli dah na svojim rukama koje je sad držao uza svoja usta. Poljubio je svaki zglavak, uvlačio jezik između njezinih savijenih prstiju, svaki je brz i vlažan potez podizao tanke vlasi na njezinu zatiljku, a koža joj se naježila od uzbuđenja. — Jesi li mi oprostila činjenicu da nisam na vrijeme zaustavio Luciena? — Nastavio je s malenim milovanjima, usnama joj dotičući nadlanice, zubima razigrano grickajući kožu. Juliana je gubila doticaj sa stvarnošću. Jedva je čula njegove riječi. Pomicala je stopala na perzijskom sagu i zurila u njegovu sagnutu glavu, rastreseno opazivši kako mu gusta kosa valovito pada sa širokog čela. Kako bi mogla reći da mu bilo što nije oprostila kad jedan nježan dodir njezino tijelo može pretvoriti u rastaljenu lavu? Podigao je pogled, i dalje joj držeći ruke. Njegove su se oči smiješile, ali mu je ton postao ozbiljan. — Možemo u mnogočemu uživati, mignonne. Možemo li odsad nadalje poći ugodnijim putem? Juliana nije uspijevala naći riječi. Njezino je tijelo govorilo jedno, a um drugo. Kako bi uopće mogla zaboraviti da je i dalje zarobljenica njegova plana? I dalje bi trebala roditi njegovo dijete, posve se prepustiti njegovoj kontroli, živjeti u prijevari emocionalno ovisna o vojvodinoj naklonosti. Gledala ga je zbunjenim očima, ali bez riječi. Tarquin joj je nakon dugog trenutka pustio ruke. U njegovim se očima vidjelo žaljenje, ali je mirnim tonom rekao: — Mislim da je vrijeme da uzvratiš posjet ledi Melton. Čovjek ne

smije zanemariti pravila kurtoaznog ponašanja. — Ne — složila se Juliana, spremno prihvativši tu običnu temu kao pojas za spašavanje u labirintu njezine smućenosti. — Hoću li poći sama? — Ne, ja ću te odvesti mojim faetonom. — Kritički je proučavao njezin izgled. — Ne sviđa mi se uzao na prsima te haljine. Kvari liniju gornjeg dijela. Juliana je pogledala malenu kiticu svilenih orhideja na dubokom izrezu svoje haljine. — Meni su se činile dražesnima. — Jesu dražesne, ali ne na tebi. Previše su cifraste... kičaste. — Nestrpljivo je odmahnuo rukom. — Tvojim grudima nije potreban nikakav ukras. — O — izusti Juliana. — Sad se pođi preodjenuti i reci Henny neka ukloni cvijeće prije nego ponovno odjeneš tu haljinu. — Kako naređuješ, milorde vojvodo. — Juliana se spustila u duboki kniks. — Imaš li još neke upute po pitanju mojeg odijevanja, milorde? — Zasad nemam — odgovorio je, ignorirajući sarkastičan ton. — Samo što te još nisam vidio u plavom muslinu. Koliko se sjećam, nosi se uz tamno-plavu podsuknju. Imaš čipkastu maramu koja će biti dovoljno čedna za posjet kući koja je u koroti. Juliana je svoj odgovor ograničila samo na još jedan pretjerano pokoran naklon. Tarquinove su oči blistale od smijeha. — Imaš pola sata na raspolaganju. — Ponovno je sjeo za pisaći stol i uzeo pero, pokazujući joj da smije ići. Juliana je ljutito pošla gore kako bi se odjenula u traženu haljinu. Tako je divno olakšanje opet prema njemu osjećati jednostavnu ljutnju. Njezine su emocije daleko jasnije kad reagira na njegovo diktatorsko ponašanje nego kad je smućuje blagošću i opčinjavajuće zamamnim milovanjima. Čekao ju je u predvorju kad je, noseći rukavice i lepezu, sišla za malo manje od pola sata. Zastala je na donjoj stubi i upitno nakrivila glavu ustranu dok je čekala njegovu inspekciju. Tarquin ju je ozbiljno pogledom odmjerio od glave do pete. Tada je kretnjom pokazao da je zadovoljan. Juliana je sišla s posljednje stube i polako se zavrtjela. — Da, mnogo bolje — rekao je. — Idemo. Faeton je pred vratima. Pomogao joj je da se popne u kočiju i sjeo kraj nje. — Nema potrebe da s ledi Melton provedeš više od petnaest minuta. Ako nije dostupna, možeš ostaviti svoju posjetnicu. — Ali ja nemam posjetnicu. — Imaš. — Posegnuo je u džep na prsima i pružio joj tvrdu bijelu karticu na kojoj je elegantnim rukopisom pisalo: “Vikontesa, ledi Edgecombe”. — Moj tajnik je to preuzeo na sebe. Sigurno ćeš se složiti da ima otmjen rukopis. — Bolji od mojega — odgovorila je Juliana dok je prstima vrtjela karticu. Činilo se kao da joj pruža neki osjećaj trajnosti, kao da bi se doista mogla doživljavati kao ledi Edgecombe. Kao da je više ništa ne može maknuti s tog nevjerojatnog položaja. Tarquin je pred rezidencijom obitelji Melton pružio uzde konjušaru koji je skočio sa stražnje izbočine kako bi ih prihvatio. Potom je sišao na ulicu. Juliana je skupila skute i pripremila se da siđe, mudro se držeći za stijenku kočije dok je oprezno stavljala nogu na stubu.

— Mislim da bi za sve bilo sigurnije kad bih te ja spustio — rekao je Tarquin, promatrajući te mudre mjere opreza. Uhvatio ju je oko struka, spustio na tlo i zadržao ruke oko njezina struka dok nije bio siguran da čvrsto stoji na nogama. Njegove ruke bile su čvrste i tople, a držao ju je oko struka malo dulje no što je bilo potrebno. Juliana je osjetila kako se vraća stara smućenost, no tada ju je poveo uza stube u predvorje, i kroz vrata što ih je držao lakaj. Pružio je lakaju svoju posjetnicu i pokazao Juliani neka učini isto. Lakaj se naklonio i poveo ih u salon. Ponovno vladajući svojim osjetilima, Juliana je sa zanimanjem pogledala naokolo. Namještaj je bio staromodan i glomazan, uglavnom prekriven tamnim holandskim platnom. Zastori su navučeni do polovice visokih prozora tako da je prostorija bila u polumraku. — Ledi Melton pridržava se najstrože korote — Tarquin je odgovorio na njezino neizgovoreno pitanje. Uzeo je prstohvat burmuta i naslonio se na policu iznad kamina, a njegove su odjednom nedokučive oči počivale na Juliani. — Lucy je jutros primila pismo svojih prijateljica? Juliana je poskočila, a obrazi su joj porumenjeli od osjećaja krivnje. Je li pročitao cijelo pismo? Nije mogao imati vremena za to. No ako jest, zna za sastanak koji je dogovoren za srijedu prijepodne. Također zna da ona kani biti ondje. — Imaš li nešto protiv? — Potražila je spas u izazovu, nadajući se da će razdraženost objasniti njezino iznenadno rumenilo. — Ni najmanje. Zar bih trebao? — Nastavio ju je promatrati na onaj nedokučivi način. — Ne vidim zašto bi trebao. No kako ne dopuštaš da je njezine prijateljice posjećuju, nisam bila sigurna smije li okaljani list papira proći kroz tvoja vrata. Tarquin nije dospio odgovoriti jer se lakaj vratio. Njezino gospodstvo i ledi Lydia rado će ih primiti u obiteljskom salonu. Obiteljski salon nije bio mnogo vedriji od onog u kojem su se dotad nalazili, premda se ondje boravilo. Zastori i pokrivači na stolicama tamni su i teški, sve su slike obrubljene crnom trakom, a u vaze nije stavljeno cvijeće. Ledi Melton je pružila ruku Juliani i ljubazno kimnula, a vojvodu je pozdravila spokojnim smiješkom. Lydia je ustala, toplo se nasmiješila i pružila Juliani ruku, a potom je vojvodi izrazila poštovanje oborena pogleda. Podigao ju je iz kniksa ljubaznim pozdravom, podigavši njezinu ruku do svojih usana. Quentin je sjedio na sofi kraj Lydie i sad je ustao kako bi pozdravio Julianu bratskim poljupcem u obraz. — Quentine, nisam znao da jutros namjeravaš posjetiti ledi Melton — reče Tarquin. Juliana je odmah postala svjesna lagane ukočenosti ledi Lydie kraj sebe, ali Quentin je nehajno rekao da je prolazio kraj kuće i pomislio da bi s ledi Melton mogao razgovarati o propovijedi, ali se upravo kanio oprostiti. Naklonio se njezinom gospodstvu i poljubio Lydiinu ruku. — Moram se sjetiti donijeti knjigu o vrtovima koju ti želim pokazati, Lydia, kad sljedeći put budem u prolazu. Vrt začinskog bilja iz četrnaestog stoljeća veoma je zanimljiv. — Hvala, lorde Quentine. Radujem se tome. — Trenutak je zadržala ruku u njegovoj, a zatim ju je veoma polako povukla, lagano mu dotaknuvši prste. Juliana je ovlaš pogledala Tarquina. Činilo se da on ništa nije opazio, već je svoju pozornost posvetio domaćici. Juliana je na to uzdigla obrvu, sjetivši se kako je njezina stara

dadilja često gunđala da nitko nije onako slijep kao onaj koji ne želi vidjeti. Ali, naravno, vojvodi od Redmaynea nikad ne bi palo na pamet da bi nešto tako frivolno i nezgodno, kao što je zabranjena ljubav, moglo poremetiti njegove planove. — Sjednite kraj mene, Juliana — s blagim ju je smiješkom pozvala Lydia. Potapšala je sofu kraj sebe, a potom uzela svoj vez. Juliana je sjela i promatrala, održavajući površan razgovor s Lydiom na koji se samo djelomice koncentrirala. Vojvoda je ostao kraj ledi Melton, zadubljen u neki razgovor. Jedva je razmijenio dvije riječi sa svojom zaručnicom, ako se izuzmu uljudnosti, ali Lydia ničim nije pokazivala da se osjeća zapostavljenom. Očito brak iz interesa ne iziskuje nikakve pažnje i nježnosti među partnerima. Dolazak dviju prilično impozantnih dama onemogućio je Juliani nastavak proučavanja zaručenog para. Predstavili su je, a dame su se raspitivale o njezinu mužu. — Koliko sam shvatila, sad živite pod krovom Njegove Milosti — reče udova vojvotkinja od Mowbraya. — Kuću mojeg muža treba preurediti — odgovori Juliana. — Njegova Milost ljubazno je ponudio svoje gostoprimstvo dok se radovi ne dovrše. — Shvaćam. Znači, Edgecombe također boravi u Albermarle Streetu, Redmayne? — Moj je bratić zauzet renoviranjem svoje kuće — mirno će Tarquin. — Smatra prikladnijim živjeti ondje kako bi mogao nadzirati radove. Juliana je progutala smijeh izazvan tom nevjerojatnom izmišljotinom. Nitko od onih koji poznaju Luciena to ne bi povjerovao. Krišom je pogledala naokolo, procjenjujući njihove reakcije. — Što ste to rekli? — upita druga dama, ledi Briscow, nagnuvši se naprijed i stavivši ruku iza uha. Udova je uzela malenu trubu iz njezine ruke i viknula: — Redmayne kaže da Edgecombe živi u vlastitoj kući. Cura boravi pod Redmayneovim krovom. Činilo se da je ledi Briscow to apsorbirala cijelu minutu dok su glasne riječi odzvanjale prostorijom. — Ah — na koncu reče. — Pa, rekla bih da je tako najbolje. — Okrenula se kako bi proučila Julianu. — Veoma je mlada, nije li? — Navršila sam sedamnaest, gospo. — Juliana je zaključila da je vrijeme da nešto kaže. — Previše mlada za Edgecombea — glasno ustvrdi dama. — Osim toga, mislila sam da mu se žene ne sviđaju. — Dakle, Cornelia, to nije prikladna tema u nazočnosti mladih dama — prijekorno će vojvotkinja. — Što si rekla? Mislila sam da taj čovjek voli samo dječake. — Cornelia! — preklinjala je vojvotkinja, govoreći kroz trubu. — To nije za uši mladih dama. — Pih! — reče ledi Briscow. — Nevinost curi neće biti od velike koristi kad je riječ o tom njezinom mužu. — Moramo se oprostiti, ledi Melton. — Tarquin je ustao, a lice mu je bilo posve bezizražajno, kao da nije čuo ono što je izgovoreno. Juliana je brzo skočila na noge, previše brzo, i šalica čaja pala je na pod s naslona za ruke. Ostatak čaja prolio se po sagu, a delikatna šalica udarila je o nogu stolice i razbila se.

Posramljeno je uzviknula i sagnula se da pokupi komadiće. Lydia se spustila na koljena kraj nje. — O, molim vas, nemojte se opterećivati, ledi Edgecombe. — Hitro je pokupila komadiće, a obrazi su joj gorjeli. Razgovor ja zabavljao Julianu, ali Lydia je bila duboko šokirana. No s druge strane, ona je vjerojatno onako nedužna kakva je Juliana bila svoje prve bračne noći s Johnom Ridgeom. Juliana više nije mogla zamisliti takvu naivnost, a ipak je prošlo samo nekoliko tjedana otkako je bila seoska djevica bez ikakvih izgleda da ikad pođe nekamo dalje od Winchestera ili Portsmoutha. Ustala je, ispričavajući se zbog svoje nespretnosti, mada je to svima došlo kao olakšanje, osim ledi Briscow kojoj to očito nije trebalo. Ledi Melton žurno reče: — To se tako lako moglo dogoditi, ledi Edgecombe. Veoma glupo mjesto za šalicu. Ne znam zašto ju je lakaj onamo stavio. Juliana je pokušala opravdati lakaja i okriviti sebe, ali je Tarquin mirno rekao: — Hajde, draga moja ledi Edgecombe. Nije počinjena nikakva šteta i vi stvarate slona od muhe. — Poveo ju je iz salona. — Voljela bih da nisam tako prokleto nespretna — žalila se Juliana kad se ponovno našla u faetonu. — To je tako neugodno. — Pa, tvoja je nespretnost ovaj put svima dobro došla — suho će vojvoda. — Cornelia Briscow ima najgrublji jezik u gradu. — No znači li to da su... ovaj... sklonosti mojeg muža... sveopće poznate? — Naravno. Izazvao je dovoljno skandala da upropasti desetak obitelji. Ali to uglavnom nije tema uljudnih razgovora. — Niti je nešto što treba spomenuti prije nego njegova nevjesta dođe do oltara — trpko je rekla. Tarquin ju je iskosa pogledao. — Nisam vidio kakvu bi korist imala od toga da si znala. Zvučao je tako iritantno siguran u sebe. Zar nikad ne sumnja u svoje postupke, ili njihove posljedice? No pokazao je da se kaje zbog cijelog debakla s Lucienom, podsjetila se, pa ništa ne može dobiti ako nastavi po tome čeprkati. — Čini se da lordu Quentinu godi društvo ledi Lydie — ležerno je primijetila nešto kasnije. — Kao i većini drugih ljudi — rekao je vojvoda, ali je zvučao iznenađeno takvim preokretom u razgovoru. — Da, naravno — složila se Juliana. — Ona je veoma šarmantna dama. Veoma je ljubazna, mislim. — To svakako jest. — I veoma je zgodna. Mislim da se muškarcima jako sviđa blijeda ljepota. — Dakle, što bi ti mogla znati o tome? — Tarquin ju je ponovno pogledao s pomalo ironičnim osmijehom na usnama. — Pa, ne vidim zašto ne bi bilo tako. Čini se da lord Quentin smatra ledi Lydiu veoma privlačnom. — Ona je stara prijateljica — rekao je i lagano se namrštio. — Quentin poznaje Lydiu od najranijeg djetinjstva. — Pitam se kad će se on oženiti — zamišljeno će Juliana. — Kanonici se žene, zar ne?

— Svakako. Biskupi, također. — Usmjerio je konje prema konjušnici iza svoje kuće. — Quentin će si naći savršenu suprugu za jednog biskupa, onu koja će uljepšati njegove dvore i pružati lijepi primjer ženama njegove pastve, i imat će mnogo djece. Dobacio je uzde konjušaru i skočio na kamene ploče. — Dođi. Juliana je prihvatila pruženu ruku i skočila dolje kraj njega, a obruč haljine zanjihao se oko nje. Stajala je i namršteno promatrala bačvu za kišnicu gdje je kozak brzao preko mutne površine. — Hej, o čemu razmišljaš? — Tarquin joj je podigao bradu. Odmahnula je glavom. Nije mu kanila reći da pokušava smisliti način na koji bi u njegov tvrdoglavi mozak mogla posijati malo sjemena. — Mislila sam da bi Lucy možda godila vožnja kočijom. — Svakako — rekao je. — Ali povest ćete Teda kao pratnju. Juliana je napravila grimasu, ali se nije bunila. Lagano se naklonila i na stražnja vrata ušla u kuću. Tarquin je gledao za njom. Uopće nije razmišljala o Lucy. Iza tih krasnih zelenih očiju odvijalo se nešto daleko kompliciranije. Shvatio je da želi proniknuti u njezine misli, želi kliznuti iza njezinih očiju u Julianin posve privatni svijet. Ona daje tako veliki dio sebe, ali uvijek postoji nešto što uskraćuje. Želio bi je poznavati onako dobro kako ona poznaje sebe... možda još i bolje. Tu je želju pratila još jedna. Želio bi da ona poznaje i razumije njega kao što ga nikad nitko nije poznavao i razumio. Odmahnuo je glavom kao da se želi riješiti tih nevjerojatnih razmišljanja. Romantične besmislice kojima nema mjesta u njegovim planovima. Nikad ga ranije nisu mučile takve sentimentalne ideje. Možda ga hvata groznica. Prešao je rukom preko čela, ali se činilo posve hladnim. Još jednom razdraženo odmahnuo glavom i slijedio Julianu u kuću.

21. poglavlje

vo opet onog užasnog čovjeka. — Ledi Forsett okrene se od prozora sobe za primanje, a njezin se orlovski nos trzao od prezira. — Koji užasni čovjek, draga? — Sir Brian podigne pogled sa svojih novina. — Sin Johna Ridgea. Taj neotesani klipan. Što li sad hoće? — Zacijelo će to imati neke veze s Julianom — mirno primijeti njezin muž. Amelia je prikladno zaboravila sve o njihovoj bivšoj štićenici. Nije se mogao sjetiti da ju je jednom spomenula nakon što je nestala. Ameliin nos ponovno se trznuo kao da je otkrio osobito neugodan vonj. — To je dijete uvijek samo stvaralo nevolje — ustvrdila je. — Upravo je njoj slično da nas opterećuje tim vulgarnim čovjekom. — Sumnjam da bi Juliana poticala Georgea Ridgea da nas gnjavi — blago će sir Brian. — Poznajući Julianu, rekao bih da bi svojeg pastorka radije poslala dovraga. — Doista, sir Briane, zar baš moraš tako govoriti u mojem društvu? — Ledi Forsett je prijekorno rastvarala i sklapala svoju lepezu. — Iskreno se ispričavam, draga... Ah, Dawkinse, uvedi džentlmena. — Lakaj, koji je stigao da bi najavio gosta, doimao se iznenađen činjenicom da je preduhitren. — Ne u moju sobu za primanje — pobuni se Amelia. — Sigurno ima stajskoga gnojiva na čizmama. Uvedi ga u jutarnju sobu. Lakaj se naklonio i izišao. — Čini mi se da ne želiš sresti Ridgea — reče sir Brian i nevoljko ustane. — Sam ću ga primiti. — Istina, ali želim čuti zbog čega je došao — odlučno će njegova žena. — Ako ima vijesti o Juliani, onda to želim čuti. — Pošla je prema vratima okružena šuštanjem uštirkanog tafta. — Ne misliš da ju je uspio pronaći, je li? — Njezine su blijede oči pokazivale samo malodušnost na tu mogućnost. — Nadam se da nije, draga. Taj čovjek ne bi mogao naći hrast ni kad bi mu stajao na putu. Zacijelo je došao zahtijevati Julianino nasljedstvo ili takvo što. — Sir Brian je slijedio svoju ženu do jutarnje sobe. George je smeteno stajao nasred malene prostorije. Bio je naglašeno svjestan svoje fine londonske odjeće pa je natezao prsluk na grimizne i zelene pruge kad su se otvorila vrata i ušli njegovi domaćini. Naklonio se na način za koji se nadao da je kićeno londonski, čvrsto odlučivši primorati te bahate ljude da priznaju njegove gradske manire što ih je stekao tijekom proteklog tjedna. — Sir George. — Sir Brian se također naklonio. Ledi Forsett je samo kimnula. George se vidljivo narogušio. Gledala ga je kao da je došao u posjet zaudarajući po farmerskom dvorištu i sa slamom u kosi.

— Sir Briane... gospođo — počeo je zloslutnim tonom — došao sam s vijestima koje bi vam u sretnijim okolnostima donijele utjehu, ali nažalost, bojim se da vam donosim samo duševnu bol. — Čekao je odgovor, ali uzalud. Domaćini su ga samo promatrali s veoma malo zanimanja. Oblizao je suhe usne i nesvjesno olabavio uštirkanu kravatu. Silno je ožednio, ali nitko mu ništa nije ponudio... čak ni čašu vina. — Juliana — opet je pokušao. — Tiče se Juliane. — To sam i očekivao — uljudno će sir Brian. — Čini se da vam je malo vruće, sir George. Rekao bih da vas je jahanje prilično zagrijalo. — Paklenski vruće... o, ispričavam se, gospođo. — Porumenio je i potražio svoj rupčić kako bi obrisao čelo. — Možda biste popili čašu limunade — hladno će Amelia, posegnuvši za uzicom zvona. George je sir Brianu dobacio izmučen pogled i domaćin mu se smilovao. — Rekao bih da bi čovjek po ovakvoj vrućini radije popio vrč piva. — Dao je naredbu lakaju koji se pojavio na zvono i opet se okrenuo Georgeu. — Mogu li zaključiti da ste našli Julianu, sir George? — O, da, da, svakako, gospodine. — George gorljivo korakne naprijed. Sir Brian korakne natrag. — Ali našao sam je u veoma neugodnim okolnostima. — Živi u bijedi? — hladno upita ledi Forsett. — Ne... ne, ne vjerujem, gospođo. No istina je... pa, istina... nije prikladna za uši jedne dame, gospodine. — Okrenuo se i značajno kimnuo sir Brianu. — Uvjeravam vas da moje uši nisu tako osjetljive — reče Amelia. — Molim vas, prijeđite na stvar. George je duboko udahnuo i započeo svoju priču. Pozorno su ga slušali, a zastao je samo kad je stiglo pjenušavo pivo. Ledi Forsett sjedne na delikatnu pozlaćenu stolicu i ondje ostane nepomična, s rukama oko lepeze u krilu. Sir Brian je kažiprstom lupkao po ustima, ali inače nije pokazivao nikakve emocije. Kad je George završio svoju priču i žedno pio pivo, sir Brian reče: — Dopustite da malo pojasnim, sir George. Kažete da je Juliana sad vikontesa Edgecombe i živi pod krovom vojvode od Redmaynea? — Da, gospodine. — George žustro kimne i nadlanicom obriše brkove od pjene sa svoje gornje usne. — Zakonski je udana? — Očito jest. — Onda joj zacijelo treba čestitati. George se doimao zbunjenim. — Postala je kurva, gospodine. Mislio sam da sam to objasnio. — Ali je sklopila ugledan brak s pripadnikom plemstva? — Sir Brian se zbunjeno namrštio. — Ne vidim kako bi mogla biti jedno i drugo. George je počeo osjećati da mu tlo izmiče pod nogama. — Niječe svoj identitet — rekao je. — Ignorira me... gleda ravno kroz mene. — Nikad ne bih očekivala da ima tako mnogo zdravog razuma — promrmlja Amelia. — Gospođo, ubila je svojeg muža... mojeg oca. — George je praznim vrčem tresnuo po stolu.

— Ne tako naglo, gospodine... ne tako naglo — savjetovao mu je sir Brian. — Nema nikakve potrebe da se uzrujavate. — Ali pobrinut ću se da dospije pred lice pravde, kažem vam. — Svakako morate učiniti ono što se vama čini najboljim — mirno će sir Brian. — Ne bih vam stajao na putu, dragi gospodine. George se smeo. — Ali ako odbija priznati svoj identitet i ima vojvodinu zaštitu, bit će mi teško dokazati da laže, a moram to učiniti ako želim da se protiv nje podigne optužnica. Vi biste trebali potvrditi njezin identitet — gorljivo je objasnio, kao da oni nisu uspjeli shvatiti poantu. Sir Brian je uzdigao obrve do vrha čela. — Dobri moj gospodine, valjda ne predlažete da ja otputujem u London. Mrzim to mjesto. — Ali kako ćete je onda vidjeti? — uzrujano će George. — Uopće je nemam namjeru vidjeti. Ako je doista tako uredila svoj život, sigurno joj ne bih učinio uslugu. — Ne želite da dođe pred lice pravde? — George je razrogačio oči. — Teško mi je vjerovati da je Juliana odgovorna za smrt vašeg oca — obzirno će sir Brian. — To je naravno, bio veoma nesretan događaj, ali ne vjerujem da bi Juliana zbog toga trebala biti kažnjena. — Pobrinut ću se da je spale na lomači, gospodine. — George pođe prema vratima. — Uz vašu pomoć ili bez vaše pomoći. — To je, naravno, na vama — reče sir Brian. George se okrenuo prema vratima, a lice mu je postalo tamnocrveno od bijesa i frustriranosti. — I dobit ću natrag svoje nasljedstvo, sir Briane. Nemojte misliti da ne znam zašto vam odgovara da ona ne bude optužena. Sir Brian uzdigne obrvu. — Dragi gospodine, moram protestirati. Još ćete me optužiti da sam se ja pobrinuo za njezin nestanak. George je izišao i tresnuo vratima za sobom. — Zaboga, kako grozan čovjek — sir Brian reče tonom kao da se dosađuje. Ledi Forsett je glasno sklapala lepezu. — Ako je našao Julianu i sve je onako kako kaže, nikako ne možemo priznati da je poznajemo. Osim skandala zbog smrti sir Johna, njezina je sadašnja situacija sramotna. Možda je udana, ali je sigurno da je kurvinskim putem došla do vikontova kreveta i možeš biti siguran da u tome ima nečeg mutnog. — Juliana zacijelo ne želi da je mi priznamo — primijeti njezin muž i suho se osmjehne. — Predlažem da joj poželimo sreću i operemo ruke od svega toga. — Ali što ako je taj klipan uspije dovesti pred suce s takvom optužbom? — Pa, draga moja, jednostavno ćemo je se odreći. Nemamo nikakve veze s njom od dana njezina vjenčanja. Koliko ja vidim, ništa nas ne obvezuje ni da joj pomažemo niti odmažemo. — No ako je otkriju, ti ćeš svakako izgubiti kontrolu nad njezinim nasljedstvom. Sir Brian slegne ramenima. — Neka bude. No možeš biti sigurna da maksimalno iskorištavam situaciju dok je ta kontrola u mojim rukama. Zaklada trenutno donosi lijepi profit. Osim toga — dodao je uz još jedan neveseli osmijeh — lako je moguće da je trudna. U tom bi slučaju njezino nasljedstvo ostalo u mojim rukama kad bi je proglasili krivom za

muževu smrt. Za smrt njezinog prvog muža — dometne. — Doista je bila veoma marljiva. Moram se diviti njezinoj snalažljivosti. No ona je oduvijek imala viška energije. Amelia je razdraženo odmahnula rukom na to divljenje. — Nasljedstvo će ostati u tvojim rukama samo ako se dokaže da je dijete sir Johnovo. — Kako bi mogli dokazati da nije? — To bi bilo pitanje datuma — reče Amelia. — Dijete se mora roditi unutar devet mjeseci od sir Johnove smrti. — Tako je — spokojno se složio njezin muž. — Vidjet ćemo što će biti, u redu? Ako je pronađu i optuže, onda ćemo se javno odreći bilo kakve veze s njom. No nadam se da se to neće dogoditi. Doista ne želim nikakvo zlo Juliani. A ti, draga? Amelia je namršteno razmišljala. — Ne — na koncu je rekla. — Ne vjerujem. Uvijek je bila grozna gnjavaža, ali pod uvjetom da nama više ne stvara nikakve probleme, može se udati za vojvodu ako to želi, ili poći dovraga, sve uz moj blagoslov. Njezin muž kimne. — Bezopasno zanemarivanje je u interesu svih, gospo. Osim u interesu sir Georgea, jasno. — Juliana će se znati nositi s tom budalom — reče ledi Forsett. — Ako ne bude tako, ponovno ćemo razmisliti o našem položaju. — Sir Brian pođe prema vratima. — Bit ću u knjižnici do večere. Njegova se žena lagano nakloni i pozove slugu kako bi mu rekla neka prozrači jutarnju sobu. Čovjek se tako grozno namirisao, pa je to više zaudaralo nego ustajali znoj što ga je pokušao prikriti.

Gospođa Mitchell čučnula je bliže zidu i uz uho pritisnula naopako okrenutu čašu. Jedva je mogla vjerovati onome što je čula. Nezahvalne drolje žale se zbog iskorištavanja i uvjeta njihovog zaposlenja, razmjenjuju priče o zlostavljanju, a sad predlažu urotu protiv svojih zaštitnika. Govore o kupovanju vlastitih zaliha svijeća, vina, ugljena. O stvaranju zajedničke zaklade koja bi im pomogla kad su u nevolji tako da se ne bi morale zaduživati kod vlasnica javnih kuća ili svodnika. Nečuveno. To je pobuna. A začetnica svega toga je ona slatkorječiva zmija koju je Elizabeth Dennison smjestila kod vojvode od Redmaynea. Očito se umislila otkako je otišla u kućanstvo Njegove Milosti. Zar ne zna da bi trebala na koljenima zahvaljivati gospođi Dennison? No ako misli da i druge može povesti u krivom smjeru, onda gospođicu Julianu, ili kako god se zove, očekuje gadno iznenađenje. Zapravo, očekuje sve njih. Gospođa Mitchell se snagom volje natjerala da nastavi slušati, odoljevši porivu da s vijestima o tom izdajničkom sastanku odmah odjuri k svojim kolegicama. Bilo joj je drago da se obuzdala kad je čula kako planiraju novi sastanak. Malo su raspravljale o vremenu i mjestu, složivši se da ne bi smjele dvaput koristiti isto mjesto kako ne bi pobudile sumnju. Gospođa Mitchell je na to posprdno puhnula kroz nos. Bez obzira kakve će mjere opreza

poduzeti, kako uopće mogu očekivati da će pred nosom onih koji njima upravljaju izvesti tako podlu izdaju? Priljubila se uza zid kad je mrmljanje postalo manje razgovijetno. Tada je čula kako spominju majku Cocksedge. Mrko se osmjehnula. Ako se sastanu u kući Cocksedge, moći će im se prirediti veoma neugodno iznenađenje. Čulo se struganje stolica, šuštanje haljina i povišeni tonovi, pa se činilo da se sastanak bliži kraju. Gospođa Mitchell se svojim krupnim tijelom hitro spustila stražnjim stubama i dočekala ih u točionici kad su sišle. — Jeste li imale lijepu proslavu, dušice? — Da, hvala, gospođo Mitchell. — Deborah se uljudno spustila u naklon. — Čiji ste rođendan slavile? Uslijedila je kratkotrajna tišina, a tada Lilly odlučno reče: — Moj, gospođo. I moram vam zahvaliti na vašoj gostoljubivosti. — Nema na čemu, dušice, nema na čemu. — Žena se nasmiješila i kimnula, pregačom marljivo lašteći mjedeni svijećnjak. — Kad god želite, drage moje. Juliana je posljednja sišla stubama. Trenutak je stajala i slušala razmjenu riječi, pitajući se što je kod te žene izazvalo njezinu nelagodu. Bilo je nečeg lažnog u njezinoj ljubaznosti, nešto namješteno u njezinu smiješku. Tada je shvatila da smiješak uopće ne dopire do ženinih prodornih crnih očiju — da te oči zvjeraju naokolo, gledaju na sve strane, ali ne direktno u skupinu žena. — Dođi, Juliana. Hoćeš li prošetati s nama do Russell Streeta? — Lilly se okrenula prema njoj, a Juliana se nastojala osloboditi nelagodnog osjećaja. Sastanak je bio veoma ohrabrujući. Njezini su prijedlozi dočekani s više entuzijazma nego sumnjičavosti, premda je u skupini bilo nekoliko skeptičnih — onih koje nisu mogle vjerovati da kurva može preživjeti bez zaštitničke i izrabljivačke ruke gospodara ili gospodarice. Izišla je s ostalima i kimnula na pozdrav gospođi Mitchell čiji je smiješak razotkrio pocrnjele škrbe u mlitavim ustima. Vlasnica ove javne kuće drukčija je od gospođe Dennison, pomislila je Juliana. Društvena hijerarhija u ovom podzemlju jednako je strogo definirana kao i u njezinu svijetu. Hodala je prema Russell Streetu rukom pod ruku s Lilly, osvrćući se preko ramena, napola očekujući da će iza sebe ugledati ravnodušnog Teda. Uspjela mu je umaći tako što je iz kuće izišla na stražnja vrata i nikome ništa nije rekla. Suočit će se s neizbježnim vatrometom kad se vrati kući. Ne mora priznati gdje je bila. Vojvoda više nije spominjao Lucyino pismo, pa je zaključila da nije pročitao relevantni odjeljak. Pogledala je Lilly koja je uzbuđeno opisivala svoje iznenađenje entuzijazmom svih na sastanku. Juliana je odjednom naglo pogledala ustranu. Odmah se pokajala zbog refleksnog postupka. George je stajao na uglu Russell Streeta i zurio u nju. Vidio je kako se okrenula. Zacijelo je vidio i iznenađeni bljesak prepoznavanja u njezinim očima, bez obzira koliko ga je brzo potisnula. Sad ne može riskirati i uzeti nosiljku samo za sebe. George bi je lako mogao slijediti i nametnuti joj se. Sad bi sve dala samo da se pojavi staloženi Ted. Bila je svjesna činjenice da ih George slijedi. Nije to ni pokušao prikriti. Zapravo, koraci su mu bili gotovo živahni.

Gotovo kao da joj se ruga, na neki je način izaziva. Kad su stigle do kuće, pošla je unutra s ostalima i nije se osvrnula, premda joj se naježila koža na leđima. — Postoji li stražnji izlaz iz kuće? — Zašto? — Lilly ju je zbunjeno pogledala. Juliana se namrštila, pitajući se može li im se povjeriti. Odlučila se za pola priče. — Jedan me čovjek slijedi. Ne želim s njim razgovarati. — Juliana, tko je on? — Sve su se natisnule oko nje, a u očima im je svjetlucala znatiželja. — Čovjek iz prošlosti — zagonetno će Juliana. — Mrsko stvorenje koje me već danima proganja. — Kao onaj grozni kapetan Waters — reče Rosamund. — Mjesecima je naokolo slijedio Lilly. Čak i nakon što ga je gospodin Garston opomenuo. — Čovječe, bio je odvratna gnjavaža. — Lilly se žustro hladila lepezom, kao da želi otjerati sjećanje. — Nikad nije platio račun ili donio dar, niti je čak ostavio neku sitnicu za mene osobno. Nije nikakvo čudo da mu je gospodin Dennison zabranio da dolazi. — No ipak je dolazio i gutao te pogledima. — Emma se tiho nasmijala. — Ponudio ti je brak, nije li? — Ha! Ne bih se upropastila s tako škrtim siromahom — s gnušanjem će Lilly. — Znam koliko vrijedim, vjerujte. Dok su se toga prisjećale, posve su izgubile zanimanje za Julianina progonitelja, a kad je ponovno pitala za stražnji izlaz, Rosamund ju je bez daljnjih pitanja povela kroz kuhinju do vrata koja su se otvarala prema uskoj uličici krcatoj kuhinjskog otpada.

George nije mogao vjerovati u svoju sreću. Juliana je opet u javnoj kući. Ovaj put nije stigla vojvodinom nosiljkom i nema snažnih vojvodinih zaposlenika koji je štite. Također na vidiku nema ni ružnog čovjeka koji ju je dosad svuda pratio. Zrak je čist. Pokušao je zakonskim putem kad se obratio Forsettima za pomoć. Sad će učiniti ono što doista želi. Ugrabit će je s ulice. I zadržat će je dok se ne zasiti. Tada će je predati sucima. Ne treba mu pomoć onog pijanca Edgecombea. Ovo može sam izvesti. Ali ona ga je vidjela. Vidio je bljesak prepoznavanja u njezinim očima. Neće mu uletjeti u šake. Zadovoljan svojom lukavošću, George se vratio i potražio stražnji dio kuće. Juliana je domišljata kučka. Pokušat će mu pobjeći, a za to postoji samo jedan način.

Juliana je stigla u usku uličicu i pogledala naokolo, svjesna vrata koja vode na sigurno iza

svojih leđa. Šugavi je pas njuškao po smeću u jarku, ali u uličici se ništa drugo nije micalo. Udaljila se od vrata i požurila prema Charles Streetu, pravokutniku svjetla na kraju mračnog, prljavog prolaza. Stigla je do ulice i pogledala naokolo, tražeći nosiljku ili fijaker. Tada se dogodilo. U jednom je trenutku stajala na suncu, a u idućem ju je obavila gusta zagušljiva tmina. Ništa nije čula ni vidjela. Sad su joj se udovi zapetljali u nabore debele tkanine. Ruka joj je čvrsto pritiskala lice, prigušujući njezine povike. Netko ju je podigao, savio i ubacio kroz uski otvor tako da je pokrivenom glavom udarila u rub nečega. Stezale su je ruke poput željeznih okova, držeći je tako da se nije mogla maknuti. Začulo se pucketanje biča pa je shvatila da je u nekakvoj kočiji. Vozilo je krenulo naprijed, a ruke oko nje čvršće su se stegnule. Otimala se i mlatarala nogama, ali je ruka pritiskala debeli materijal uz njezina usta i nos sve dok joj pred očima nisu zaigrale crne točke i njezina su pluća vrištala za zrakom. Umirila se i pritisak koji ju je gušio odmah je popustio. Navikla je misliti o sebi kao o nezgrapnoj djevojci krupnih kostiju, dovoljno jakoj da se istrgne iz svakog stiska, ali nije se mogla boriti protiv gušenja. Silom se nastojala smiriti. Deka u koju je bila umotana vonjala je po konju. Kad joj se um razbistrio, shvatila je da se nalazi u Georgeovim rukama. Njezin je otmičar krupan čovjek, poput Georgea, i ona je osjećala njegovu mlitavost, osjećala je kako se na njemu pomiče salo dok je čvrsto drži. Njome je prostrujao drhtaj gnušanja. Što će učiniti s njom? No savršeno je dobro znala odgovor na to pitanje. U mislima je vidjela pripitog Georgea, njegove sitne oči pune požude, mlohave usne vlažne i gladne. Gotovo je mogla osjetiti njegove velike šake na svojem tijelu, kako joj trgaju odjeću, kako pada na nju dok leži prikovana ispod njega, njegov je smrdljivi dah guši... Zahvatila ju je panika pa se opet počela otimati, a njezine su noge očajnički mlatarale ispod nabora haljine i deke. Ponovno joj je debeli materijal pritisnuo nos i usta. Ponovno se borila da dođe do daha... tada se vozilo odjednom zaustavilo. Čuli su se zbunjeni povici, udarci. Kočija se zanjihala kao da je netko skočio u vozilo. Pritisak je naglo nestao. Gutala je vrući ustajali zrak uhvaćen u pljesnivim naborima deke. George je urlao, još uvijek je držeći, ali ne onako čvrsto kao ranije. Obnovila je svoja nastojanja da se oslobodi deke. Nije imala pojma što se oko nje događa, ali bez obzira o čemu je riječ, to joj je pružalo priliku za bijeg. Georgeov je stisak odjednom posve popustio i ona se skotrljala s njegovih koljena na pod kočije. Okrenula se na ruke i koljena, a potom se uspravila i zbacila sa sebe deku, pojavivši se rumena, zadihana i znojna... te ugledala Georgea bez svijesti na sjedalu fijakera i Teda, s još uvijek stisnutom šakom, kako je gleda s neskrivenom razdraženošću. — Imam pametnijeg posla no što je jurnjava po cijelom gradu u potrazi za vama — rekao je prije nego je otvorio vrata i doviknuo kočijašu. — Hej, čovječe. Pomogni mi da se riješim ovoga. Kočijaš se pojavio kraj otvorenih vrata. Ravnodušno je pogledao onesviještenog Georgea. — Tko će mi platiti vožnju? Ted nije odgovorio. Uhvatio je Georgea za ramena i povukao ga s klupe. — Hajde, uhvati ga za noge. Kočijaš ga je poslušao. Oko njih se okupilo maleno mnoštvo, ali se nitko nije zabrinjavao

dok su dva muškarca izvlačila Georgea iz kočije i spuštala ga uza zid neke krčme. — Dobro — rekao je Ted, otresavši ruke. — Sad idemo u Albermarle Street, kočijašu. — Znači, vi ćete platiti i njegovu i svoju vožnju? — sumnjičavo je pitao kočijaš. — Bit će ti plaćeno — nestrpljivo će Ted, popevši se u vozilo s iznenađujućom okretnošću za tako krupnog čovjeka. Juliana je shvatila da je onaj udarac što ga je osjetila sigurno bio Tedov neočekivani ulazak u fijaker. — Onda dobro. — Kočijaš se popeo na svoje mjesto, veselo fućkajući. — Ide bilo kamo, čini bilo što, to vam je Joe Hogg. Samo da mi vožnja bude plaćena. Sve je to dio mojeg posla. Juliana je nogom gurnula smrdljivu konjsku deku ispod sjedala. Zacijelo ju je susretljivi kočijaš posudio Georgeu. Nakon svega što je vidjela na londonskim ulicama otkako je stigla u grad, nije se čudila činjenici da ju je George mogao oteti bez ikakvog uplitanja sa strane. Ted se zavalio u kutu i promatrao je u mrzovoljnoj tišini. — Kako ste znali gdje biste me trebali tražiti? — oprezno upita Juliana. — Njegova Milost je nešto slutila. Znači, pročitao je pismo. Ali zašto ništa nije rekao... ništa nije učinio kako bi je spriječio da pobjegne Tedu? No možda uopće nije pobjegla Tedu. — Zar ste me cijelo jutro slijedili? Ted je gunđajući potvrdio. — Znači da mi zapravo nikad nije prijetila stvarna opasnost od Georgea — glasno je razmišljala Juliana, a gnjev je zamijenio olakšanje. Ted je namjerno dopustio da upadne u Georgeovu zasjedu. Ted ništa nije odgovorio. Kočija se zaustavila u Albermarle Streetu i Juliana je skočila na ulicu za Tedom. Ostavivši ga da se cjenka s kočijašem, ljutitim se koracima popela stubama i ušla u kuću. — Gdje je Njegova Milost, Catlett? — Ovdje. — Vojvoda se javio s vrata knjižnice prije nego je Catlett dospio odgovoriti. Sive su mu oči bile hladne poput zimskog neba, usta stisnuta. — Pođimo u tvoju spavaću odaju, ledi Edgecombe. — Kretnjom ju je pozvao da pođe stubama ispred njega. Juliana je oklijevala, a zatim je popustila, zaključivši da pred batlerom ne može iskaliti sav svoj gnjev. Vojvoda možda misli da ima razloga za ljutnju, ali ima ga i ona. Marširala je uza stube i širom otvorila vrata svoje odaje, naglo se okrenuvši prema njemu kad je ušao. Tresnuo je vratima i, prije nego je dospjela otvoriti usta, uhvatio je za ramena i protresao. — Samo se pogledaj, Juliana. Izgledaš kao da te netko vukao natraške kroz nekakvu živicu. Izgledaš sramotno. — Gurnuo ju je prema zrcalu. — Pogledaj se! Svatko bi pomislio da si se valjala u jarku s nekim radnikom na farmi! Julianu je tako iznenadio ovaj naoko irelevantan napad da neko vrijeme nije mogla govoriti. Zurila je u svoj odraz u zrcalu. Kosa joj je padala po ramenima, a po uvojcima je imala dlačice i nešto što je izgledalo poput slame. Haljinu je prekrivala prašina i vunene niti, kao i konjska dlaka. Lice joj je bilo zamrljano. Našla je svoj glas. — Kako očekuješ da izgledam nakon što me pograbio onaj klipan i pokrio me smrdljivom konjskom dekom tako da sam se umalo ugušila? A tko je za to kriv, željela bih znati? Ti si dopustio da upadnem u njegovu klopku. — Glas joj je podrhtavao od obnovljenoga gnjeva. — Ti si pravi kurvin sin! — Rukom je trljala usta, pokušavajući ukloniti

dlakave niti deke s jezika i usana. — Znači, George je odgovoran za stanje u kojem se nalaziš! Dragi Bože, doista si nepopravljiva! — uzvikne Tarquin. — Učinio je ono čime već tjednima prijeti zato što si ga ti gotovo pozivala, a zatim se usuđuješ mene okriviti za svoju nepromišljenu glupost. — Da, usuđujem se! — viknula je. — Ted me cijelo jutro slijedio. Pročitao si Lucyino pismo i znao si kamo idem, a Tedu si rekao neka dopusti Georgeu da me otme. — O, čekaj malo! — Opet ju je čvrsto uhvatio za ramena. — Drži jezik za zubima i slušaj me. Namjerno si se izložila opasnosti za koju si znala da postoji. Namjerno si odlučila izbjeći zaštitu koju sam ti osigurao. Isto si učinila s Lucienom, a premda sam za to spreman preuzeti dio krivnje, za ovo jutros ne snosim baš nikakvu odgovornost! Čuješ li me? — Žestoko ju je prodrmao kako bi naglasio svoje riječi. — Možda sam doista podcijenila Georgea, ali ti si u tome sukrivac — reče Juliana, svjesna da su joj suze navrle na oči, što je u njoj samo pojačalo bijes. — Ti si izdajnički podlac! — Šmrcnula je i rukom prešla preko očiju. — Kakvog li nemilosrdnog, pokvarenog, izopačenog postupka! Dopustio si mi da upadnem u Georgeovu klopku. Dopustio si da trpim strah dok me on tako grabio. Dopustio si da mislim da sam u opasnosti, a zapravo nisam bila. — Ne znam o čemu govoriš — nestrpljivo je rekao. — Nisam imao pojma da je George jutros u gradu. Znao sam samo da planiraš nešto s djevojkama Dennisonovih. Nisam ti rekao da znam jer sam se nekako nadao da će kod tebe prevladati razum. To se nije dogodilo i poslao sam Teda za tobom. Tedu nikad ne govorim kako će obavljati svoj posao. On je samo dobio upute neka pazi da ti se ništa loše ne dogodi i neka te dovede natrag, a tada sam ti kanio jasno reći što o svemu tome mislim. Njegova je stvar kako je obavio svoj zadatak. Juliana je progutala slinu, a njezin se gnjev ugasio kao što se gasi vatra polivena kablom vode. — Nisi mu rekao neka dopusti da budem oteta? — Ne, jasno da nisam. Ali on je očito mislio da ti treba održati lekciju. Ted nije osobito zadovoljan ljudima koji ga pokušavaju nadmudriti. — O. — Juliana je nadlanicom nekako bespomoćno obrisala nos. Tarquin joj je pustio ramena, izvadio rupčić iz džepa, te joj žustro obrisao nos i oči. — Plakanje neće poboljšati tvoj izgled. — Plačem samo zato što sam bijesna — rekla je. — Odnosno, bila sam. Ali još uvijek ne shvaćam kako možeš tvrditi da moji postupci nemaju nikakve veze s tobom. Ne bih morala ići sama da mi nisi zabranio posjećivanje mojih prijateljica. Imaš pravo zabraniti im da dolaze pod tvoj krov, ali nemaš pravo sprečavati me da ih posjećujem. — Imamo ugovor — hladno je ustvrdio. — Jedna od klauzula govori o tome da se moraš ponašati na način koji je prikladan za ledi Edgecombe. Druženje s kurvama nije prikladno ponašanje. Kretanje ulicama dok izgledaš kao stog sijena, nije prikladno ponašanje. Zato to nećeš raditi. Juliana okrene leđa svojem odrazu u zrcalu. Samo je potvrđivao vojvodine argumente. Neće odustati od svojeg prava da sama bira prijateljice. No ničemu ne bi koristilo kad bi to sad rekla. — Govoriš o ugovoru, milorde vojvodo. Može li taj ugovor biti valjan ako ga je jedna strana potpisala pod pritiskom ucjene? — Potpisala si ga u zamjenu za moju zaštitu, za sigurnost i udobnost mojeg doma, za

jamstvo da nikad nećeš živjeti u bijedi. Meni se čini da je to čudna vrsta ucjene. — Govorio je ledenim glasom. — Da ga nisam potpisala, izdao bi me — gorko mu je dobacila. — Jesam li to ikad rekao? Zapanjeno je otvorila usta. — Ne, ali... ali to se dalo naslutiti. Slegnuo je ramenima. — Nisam ja odgovoran za način na koji ti tumačiš moje riječi. — Kako to možeš reći? — S nevjericom je zurila u njega. — Kakve li lukave, gmizave zmije! O, odlazi i ostavi me na miru! — Gnjevnom se kretnjom okrenula od njega, nastojeći prikriti svoje suze. Tarquin je namršteno promatrao njezina leđa, prstima zamišljeno prelazeći po svojim usnama. Nikad je ne bi izdao pred zakonom, ali Juliana to nikako nije mogla znati. Međutim, spasio ju je od bijednog života na ulici i vjerojatno od prerane, ružne smrti. Činjenica da je to učinio radi vlastitih ciljeva ne mijenja istinu. Zašto jednostavno ne prihvati situaciju? Nije razumio čemu može prigovoriti u svojem sadašnjem životu. Uživa u strasti koju dijele. Ne prijeti joj nikakva opasnost od Luciena. Osigurana je do kraja života. Zašto onda toliko uživa kad njemu prkosi? Ona je najneobičnije stvorenje s kojim je u životu imao posla. Negdje bi drugdje potražio oruđe za kontroliranje Luciena da je znao da će mu stvarati toliko neprilika onda kad ju je promatrao kroz špijunku gospođe Dennison. — Odlazi! — ljutito ponovi Juliana. — Rekao si svoje. Nema potrebe da likuješ. Likuje! Umalo se glasno nasmijao. Ako bi netko trebao likovati, onda je to Juliana. Okrenuo se na peti i prepustio je njezinim gnjevnim suzama.

22. poglavlje

jerujem da cijeli život poznajete ledi Lydiu — Juliana reče lordu Quentinu nekoliko dana kasnije kad se vratio u salon nakon što je njezine gošće ispratio do njihovih kočija. — Zašto to kažeš? — Prišao je prozoru i gledao u vrt tako da mu nije vidjela lice. — O, samo mi se čini da ste veoma opušteni kad ste zajedno. Kao veoma stari prijatelji. — Držeći se nonšalantno, ponovno je napunila njihove šalice za kavu. Ledi Lydia je tijekom nekoliko proteklih dana često posjećivala ledi Edgecombe. Njezini su se posjeti nekako poklapali s naoko ležernom nazočnošću lorda Quentina u Julianinu salonu. Ledi Lydia nikad nije dolazila sama. Uvijek ju je pratila neka prijateljica ili poznanica njezine majke, dama koja je željela doći u kurtoazni posjet nedavno udanoj ženi. No Juliani je bilo jasno da te pratilje služe samo za zavaravanje. Ledi Lydia i Quentin su u njihovoj nazočnosti mogli razgovarati i smiješiti se, ovlaš jedno drugome dotaknuti ruku, sjediti jedno uz drugo na sofi, sagnuti glavu nad nekom knjigom ilustracija. — Mi smo stari prijatelji. — Quentin se okrenuo od prozora i uzeo svoju iznova napunjenu šalicu, a u očima mu se nazirao onaj isti tmurni izraz. — Ali jedno prema drugome osjećate nešto više od prijateljstva. — Juliana je bez svjesnog razmišljanja o tome uhvatila bika za rogove. Njezini su porivi uvijek jači od nje, ali možda će se to u ovom slučaju pokazati korisnim. Quentin cijelu minutu ništa nije rekao. Pio je kavu, a potom upita: — Zar je tako očito? — Meni jest. — Tako se silno trudim uspostaviti kontrolu nad time, Juliana. — Quentinov je glas bio tih i izmučeni odražavao je tugu u njegovim očima. — Ali ne mogu podnijeti pomisao da će se ona udati za Tarquina. Da će se udati za bilo koga osim za mene. — Počeo je hodati od prozora do vrata i natrag, a riječi su navirale iz njega kao da je Juliana izvadila neki čep. — Trebao bih se smjesta vratiti u Melchester. Maknuti se daleko od iskušenja. Ali ne mogu. — Jeste li dovršili svoj posao s nadbiskupom? Quentin odmahne glavom. — Da barem jesam, ne bih imao izliku za ostanak... da izdajem Tarquina svake minute što je provedem u Lydiinu društvu. — Previše ste strogi prema sebi — realno će Juliana. — Ne izdajete vojvodu time što sjedite s Lydiom... — Žudim za njom! — izmučeno ju je prekinuo. — Neka mi Bog pomogne, Juliana, ali žudim za ženom drugog čovjeka. — Ona još nije njegova žena — istakne Juliana. — Nemoj cjepidlačiti. — Sjeo je i spustio glavu u šake. — To je smrtni grijeh. Znam to, a ipak se ne mogu zaustaviti.

— Ali ona isto osjeća prema vama. Quentin podigne glavu. Lice mu je izgledalo izmoždeno. — Rekla mi je. Neka mi Bog oprosti, ali pitao sam je. Primorao sam je da prizna vlastiti grijeh. — Ponovno je spustio glavu u šake i tiho zastenjao. Juliana je gurnula neposlušni uvojak iza uha. Sve te priče o grijehu, razmišljala je, mogu se očekivati od jednog svećenika, ali kako je nemoguće vjerovati da je Quentin išta poduzeo po pitanju svoje ljubavi prema Lydii, doista se činilo da pretjeruje s tim samokažnjavanjem. — Zašto ne zamolite vojvodu da je oslobodi? — To joj se činilo kao sasvim jednostavno rješenje. Quentin se kratko, gorko nasmijao. — Katkad zaboravim kako si ti neiskusna. Lydiina obitelj nikad ne bi odobrila brak sa mnom. Ne ako je njihovoj kćeri suđeno da bude vojvotkinja. Naš svijet tako ne funkcionira, draga moja. Juliana se time nije htjela zadovoljiti. — No Lydia zasigurno nije tako koristoljubiva? — Lydia! Nebesa, ne! Lydia je anđeo! — Da, naravno. Ali ako njoj nije stalo da postane vojvotkinja, valjda svojim roditeljima može objasniti da voli drugoga. Quentin je odmahnuo glavom, a taj ga je naivni pragmatizam gotovo zabavljao. — Lord i ledi Melton nikad ne bi odustali od tako dobre partije za svoju kćer. — Ali recimo da vojvoda sam ponudi razvrgnuće zaruka? — predložila je. — Možda bi to učinio radi vas. Kad bi razumio vaše osjećaje — i Lydiine. — Draga moja, to bi bilo isto kao da ju je odbacio. Tarquin joj to nikad ne bi učinio... kao ni njezinoj obitelji. Osim toga — dodao je i skrušeno uzdahnuo — nikad ne bih mogao tražiti od Tarquina da se tako žrtvuje. On želi taj brak. Tako je mnogo učinio za mene tijekom godina i ja se ne bih mogao natjerati da mu uništim život. — O, besmislice! — s gnušanjem uzvikne Juliana. — Ne biste uništili njegov život. Brzo bi to prebolio. Nije zaljubljen u nju. A što se tiče odbacivanja Lydie, privatna preraspodjela nikoga se ne tiče. To će u najgorem slučaju biti kratkotrajna senzacija. Quentin se pitao ima li ona pravo i na trenutak osjetio nadu. No nestala je jednako brzo kako se i pojavila. — Lydia je odgajana tako da bude Tarquinova žena. Donijet će mu posjed obitelji Melton kojim će povećati svoj. Ona zna što joj je dužnost i zna što može očekivati. Bit će dobra supruga i majka njegovoj djeci, a zauzvrat neće očekivati ništa više od uljudnosti i obzirnosti. Neće razmišljati o drugim ženama u njegovu životu jer zna da se žene njezina društvenog položaja ne udaju iz ljubavi. Zna da mora očekivati da će njezin muž potražiti užitke izvan bračnoga kreveta. — U glasu mu se opet osjećala gorčina. — Tarquin ne želi imati veze sa sentimentalnošću, Juliana. A ljubav se ubraja u tu kategoriju. — Valjda. — Prstima je nemirno cupkala ocvalu ružu u vazi kraj svoje stolice. Latice su padale po tlu. Ona i Tarquin nisu privatno razgovarali od njihove posljednje konfrontacije. Bio je uljudan i distanciran, ali nije došao u njezin krevet. Pitala se čeka li poziv. Na kraju krajeva, rekla mu je neka je ostavi na miru. — Ne mislite li da bi se on mogao promijeniti, Quentine? — Prstima je stisnula ružinu laticu, ne podigavši glavu dok je postavljala pitanje.

— Već se malo promijenio — zamišljeno će Quentin. — Mislim da je pod tvojim utjecajem omekšao. Juliana je podigla glavu, porumenjevši. — Mislite? — Hmm. No ti si, draga moja, veoma neobična mlada žena. — Ustao je, uzeo njezinu ruku i podigao je do svojih usana. — Neobična i senzibilna. Nisam te želio opteretiti svojim nevoljama. Julianino se rumenilo od zadovoljstva pojačalo. — Ničim me niste opteretili, gospodine. Počašćena sam time što ste mi se povjerili. Opet se nasmiješio i sagnuo kako bi je poljubio u obraz. — Barem si mi pomogla da opet jasno vidim. Ako je tebi tako očito što osjećamo Lydia i ja, onda bi to moglo postati očito i Tarquinu. Ne bih želio da se to dogodi. — Što ćete učiniti? — Pisati mojem biskupu i zamoliti da mi odobri povratak prije dovršavanja zadatka. To je žalosno — zapravo, prilično patetično — rješenje, pomislila je Juliana, ali je samo kimnula kao da se slaže i on je otišao. Opustila se na stolici i na trenutak zatvorila oči. Rukom je rastreseno prešla preko trbuha. Je li zanijela? Prošlo je pet tjedana otkako je zadnji put imala mjesečnicu. Uopće se nije drukčije osjećala, nije imala nikakvih znakova koje je gospođa Dennison tako podrobno opisala. A ipak je u njoj postojala neka čudna duboka spoznaja da se događa nešto drukčije. Ne bi to znala opisati riječima, ali je instinktivno znala. Pričekat će da bude sigurna, naravno, prije nego kaže vojvodi. S obzirom da su se ovako otuđili, vjerojatno bi bio ushićen kad bi mu rekla da više ne moraju voditi ljubav. I sama bi trebala biti zadovoljna, ali Juliana je previše poštena da bi se pretvarala da joj ta pomisao donosi nešto drugo osim tupe boli. Mrzi trenutnu hladnoću, ali neka joj tvrdoglava crta ne dopušta da napravi prvi korak. Na vojvodi je da premosti jaz, ako to želi.

— Boravi u Gardener’s Armsu u Cheapsideu, Vaša Milosti. — Ted je žedno popio nekoliko gutljaja piva. Praćenje Georgea Ridgea po Londonu po toj vrućini izazvalo je veliku žeđ. Vojvoda se naslonio na rub pisaćeg stola u svojoj knjižnici i držao čašu klareta u ruci, a njegova žuta svilena odjeća činila je upadljiv kontrast u odnosu na Tedove grube kožne hlače i haljetak od domaćeg sukna. Međutim, svatko tko bi ušao u sobu jasno bi vidio da u odnosu između vojvode od Redmaynea i snažnog Teda Rougleya postoji jednakost. — Je li se oporavio od tvoje malene intervencije? Ted se nasmiješio. — Da, opet je pun sebe, ali je dvaput ružniji. — Iskapio je vrč piva i cmoknuo usnama. Tarquin je kimnuo i gestom mu pokazao neka si ponovno napuni vrč. Ted se poslužio i gunđanjem zahvalio.

— Ima još nešto što biste trebali znati, Vaša Milosti. — Tedov je ton bio pomalo zamišljen, ali je sadržavao i notu koja je ukazivala na važnost. Vidjevši da ga vojvoda pozorno sluša, nastavio je. — Prema onome što kaže gazdarica u Gardener’s Armsu, imao je posjetitelja. Redovitog. — O? — Tarquin uzdigne obrve. — Neki čovjek veoma boležljiva izgleda, rekla je gazdarica. Ježila se od njega. Sav zelen i blijed, s očima kao u mrtvaca. — Slikovito se izražava — primijetio je Tarquin, popivši gutljaj klareta. — Trebamo li zaključiti da su Lucien i George sklopili nepoželjan savez? Izvadio je burmuticu i trenutak noktom lupkao po emajlu. Sjetio se da se George nalazio u krčmi Shakespeare’s Head one noći kad je Lucien pokušao prodati Julianu. Juliana je rekla da je dao ponudu za nju. Sasvim je moguće da su ta dvojica, obojica kivni na Julianu, a Lucien mrzi i svojeg bratića, sklopili đavolsko partnerstvo. Ted nije odgovorio na retoričko pitanje, već je samo preko vrča piva mirno promatrao svojeg poslodavca. — Najprije ćemo se pozabaviti Georgeom — reče Tarquin. — Kasnije večeras posjetit ćemo Gardener’s Arms... kad se klipan vrati nakon zabavljanja u Gardenu. Ponesi jahaći bič. Moramo mu neke stvari dobro utuviti u glavu. — Imate pravo, Vaša Milosti. — Ted je spustio prazan vrč na pladanj, naklonio se trzajem glave i izišao. Vojvoda se mrštio dok je između palca i kažiprsta vrtio tanki stalak čaše. Naumio je prekinuti Georgeove ludorije čim mu Ted uđe u trag nakon pokušaja otmice, ali ako se Ridge udružio s Lucienom, onda je situacija daleko opasnija. Lucien je nepredvidljiv i mogao bi biti krajnje suptilan u svojoj pakosti. Ridge bi se oslanjao na brutalnu silu, što je već pokazao. Njih dvojica čine opasnu kombinaciju. Odjednom se uspravio, tjeran silom protiv koje se već nekoliko dana bori. Želio je Julianu. Ovo mu je otuđenje kidalo vitalne organe. Postalo je gotovo nemoguće zadržati hladnu distanciranost. Svaki je dan preko stola gledao plamteću živahnost njezine kose, sjaj njezinih očiju, raskošne obline njezina tijela. A držao se podalje od nje. To je prava tortura, kao da ga razapinju na mučilima. A Juliana, prokleta bila, daje sve od sebe. Zuri jednako hladno kao i on, govori bezizražajnim glasom, vodi razgovore koji nikad ne prelaze banalno čavrljanje između neznanaca. Želio ju je zadaviti jednako kao što je želio utažiti svoju bolnu žudnju s njezinim voljnim tijelom koje uvijek gorljivo reagira. Nikad se ranije nije tako osjećao. Kao da se zapetljala svaka pomno istkana nit njegove osobnosti, a njegov je život postao ispremiješana slagalica. I sve zato što sedamnaestogodišnja cura ne zna što je za nju dobro. Što još želi od njega, za Boga miloga? Progunđao je psovku, izjurio iz knjižnice i grabio po dvije stube na kat. Ušao je u Julianin salon bez kucanja, zatvorio vrata za sobom i zatim se na njih naslonio, promatrajući je u mrzovoljnoj tišini. Juliana je pisala poruku Lilly. U ponoć su se sve trebale sastati u kući majke Cocksedge. Juliana je veoma pomno isplanirala večer. Poći će na opernu predstavu u društvu što ga je okupila jedna od poznanica ledi Melton. Bit će lako šmugnuti prije večere. Mogla bi se

izgovoriti glavoboljom, insistirati na tome da se sama fijakerom vrati kući, a kočijašu reći neka je odveze u Covent Garden. U slučaju da se vojvoda prije nje vrati kući, što nije osobito vjerojatno, zaključit će da se društvo zadržalo na večeri. U svojem pismu Lilly objašnjavala je da će u kuću Cocksedge stići odmah iza ponoći, i tada je uletio Tarquin. Osjetila je kako je porumenjela. Instinktivno je list papira gurnula u stražnji dio pisaćeg stola. — Mi... milorde. Ovo je iznenađenje — uspjela je izustiti, nastojeći govoriti hladnim tonom što ga ja u posljednje vrijeme usavršila. — Nedostaješ mi, dovraga! — ustvrdio je i odgurnuo se od vrata. — Prokleta bila, Juliana. Ne mogu dalje ovako. Ne znam što si mi učinila. — Povukao ju je sa stolice. Objema joj je rukama držao lice i strastveno je poljubio. Pošao je rukama prema gore i izvukao joj ukosnice iz kose, grubo provukavši prste kroz bujne uvojke kako bi ih raspustio. Jezikom je cijelo vrijeme gladno harao po njezinim ustima. Juliana se tako iznenadila da trenutak nije reagirala, no tada je njome prostrujala divlja, gotovo primitivna bujica trijumfa. Ima tu moć nad njim. Žensku moć. Moć za koju je bila sigurna da je nikad ranije nije priznao. Sad se priljubila uz njega jer je nakon dana odricanja konačno mogla izraziti neutaživu strast koja je ispunjava. Njezin se jezik ogledavao s njegovim, pripijala je tijelo uz njega, trljajući, pritišćući, prepuštajući se iskušenju, osjećajući kako je tvrd i nestrpljiv uz njezin trbuh. Tarquin ju je gurao unatrag prema sofi i ona je u oblaku skuta pala na svjetlucavi taft. Nije joj pustio usta, već joj je samo gurnuo skute do struka, oslobodio svoj ud i zario se duboko u nju. Obavila mu je noge oko leđa i njezino se tijelo pomicalo sa strašću koja ima mnogo uzroka, ali samo jedan izlaz. Gnjev, povrijeđenost, nepovjerenje, žudnja, sve je to proždirao plamen. Podigao je njezine noge na svoja ramena, dlanovima prelazeći po čvrstim listovima, po glatkim bedrima iznad podvezica, stežući joj stražnjicu. Zatvorio je oči dok ju je čvrsto držao, a njegov je ud uranjao duboko u tamne baršunaste dubine njezina tijela. Dok su maleni valovi početka njezina orgazma izazivali njegov ud, otvorio je oči i zagledao se u njezino lice. Njezine su oči bile širom otvorene, blistave od radosti, bez ikakvog znaka dvojbe ili suzdržavanja ispod zelene površine. Davala mu je sebe kao da među njima nikad nije postojala nikakva sumnja, a on je u tom trenutku znao da je to istinski izričaj njezine duše. U istom je trenutku shvatio što želi od njega. Dar koji dolazi bez ikakvih ograda. Dar sebe. Pred sobom ima mogućnost ljubavi za sva vremena. Partnericu za njegovo srce i dušu. Juliana je podigla ruku i dotaknula mu lice, a u očima joj se nazirao izraz čuđenja. Doimao se preobraženim. Dah joj je zastao u grlu kad je pročitala poruku u žestini njegova pogleda. Ovo više nije muškarac koji ne vjeruje u stvarnost ljubavi.

23. poglavlje

eorge Ridge baci kockice. Zakotrljale su se preko raščišćenog dijela stola i zaustavile u lokvi piva. Šestica i jedinica. S gnušanjem je pljunuo u piljevinu na podu i nagnuo bocu porta na usta, popivši dugi gutljaj. Njegove je gvineje s radosnim smiješkom pokupio njegov suigrač koji je dvaput pljunuo u šaku, prebacivao kockice s dlana na dlan, promrmljao bogohulnu molitvu i zakotrljao ih. Mnoštvo okupljeno oko stola zastenjalo je kad su se zaustavile. Jednooki morski kapetan cijele večeri ima vražju sreću. George odgurne svoju stolicu. Nastavio je igrati i nakon što je prekoračio svoj limit i sad ga je obuzeo mučan osjećaj da su njegovi gubici zacijelo veći no što je izračunao. Mozak mu se previše smutio od piva i porta da bi funkcionirao dovoljno dobro za točnu procjenu, ali će se na hladnom, bolnom svjetlu dana morati suočiti sa stvarnošću. Dok je nesigurno ustajao, nečija se ruka spustila na njegovo rame i čuo je kako mu tihi glas govori u uho. Glas hladan poput zimskog mora, a izazvao je drhtaje na njegovim leđima kao da će ga upravo baciti u takve vode. — Idete nekamo, Ridge? George se okrenuo i ugledao par bezizražajnih sivih očiju na mršavom i otmjenom licu. Tanka su se usta izvila u jedva zamjetljiv osmijeh, ali hladan i nemilosrdan kao i glas. Odmah je prepoznao čovjeka. Pogledom je zvjerao naokolo, tražeći podršku, ali nitko na njega nije obraćao pozornost. Usredotočili su se na igru. — Mislim da će biti prikladnije ako naš kratak razgovor obavimo u dvorištu konjušnice — reče vojvoda od Redmaynea. Maknuo je ruku s Georgeova ramena. George se odjednom našao u rukama koje su mu prikovale laktove iza leđa, žilavo i čvrsto kao da se radi o krakovima hobotnice. — Ovuda, momče — potakne ga glas koji mu je govorio u uho. George je stopalima jedva doticao pod dok ga je čovjek vodio kroz krcatu točionicu i van, u dvorište iza krčme. Noć je bila topla. Dva su konjušara sjedila na naopako okrenutim bačvama za vodu. Pušili su lule i površno čavrljali, a zatim su prilično nezainteresirano podigli glave kad su tri muškarca ušla u dvorište. Oči su im se raširile kad su ih bolje vidjeli. Džentlmen u crnoj, zlatom vezenoj svili izgledao je kao da je upravo izišao iz palače St. James’s. Drugi džentlmen, debeo i rumena lica, u odijelu od grimiznog tafta i prsluku na žute pruge. Treći muškarac u grubim kožnim hlačama i haljetku običnog radnika. Drugi je džentlmen počeo protestirati, pokušavajući se osloboditi radnikova stiska. Otmjeni se džentlmen nehajno naslonio na niski kameni zid. Držao je dugi jahaći bič koji se obavijao oko njegovih cipela od crvene kože sa srebrnim kopčama. — Miči te ruke s mene! — bjesnio je George nakon što je konačno uspio pogledati čovjeka koji ga je držao. Samo se neodređeno sjećao onoga što se dogodilo u fijakeru prije

nego je izgubio svijest, ali nešto mu se na čovjeku koji ga je sad čvrsto držao činilo neugodno poznatim. Počeo se otimati s obnovljenom žestinom. — Samo želim malo popričati s vama — nehajno će vojvoda, pucketajući bičem po tlu. Georgeov se pogled naglo spustio. Bilo je nečeg prijetećeg u tankoj kožnoj uzici koja je poigravala preko kamenih ploča. Ted je gotovo nehajno prilagodio svoj stisak, ali je njegova žrtva odmah shvatila da ga drži još čvršće nego ranije. — Slušaj Njegovu Milost, čovječe — savjetovao mu je Ted. — Dobro slušaj. Tarquin je Georgea Ridgea odmjerio ravnodušnim pogledom prije nego je rekao: — Možda biste željeli objasniti zašto ste tako hitno trebali ledi Edgecombe. Koliko sam shvatio po njezinim riječima, uopće nije željela ući u vaš fijaker. Ted je pomicao noge u čizmama po kamenim pločama i nezainteresirano gledao naokolo, ali je ponovno pojačao stisak, povukavši Georgeove ruke još malo unatrag. George je polizao odjednom suhe usne. — Imate ubojicu pod svojim krovom, Vaša Milosti. Ubojicu mojeg oca, pokojnog muža Juliane Ridge. — Nastojao je zvučati odlučno dok je to govorio, pun samopouzdanja i pravedničkog gnjeva, ali mu je glas bio prigušen i nesiguran. — Recite mi, molim vas, tko je ta Juliana Ridge? — vojvoda je pitao tonom kao da se dosađuje, izvadivši burmuticu iz dubokog džepa kaputa. Podigao je poklopac i lijeno uzeo prstohvat dok se George mučio kako bi sve to shvatio. Vikont Edgecombe bio je siguran da vojvoda zna sve Julianine tajne. Duboko je udahnuo. — Žena koja živi u vašoj kući. Žena koja se predstavlja kao vikontesa Edgecombe. Bila je udana za mojeg oca, sir Johna Ridgea iz sela Ashford u grofoviji Hampshire. — Zastao je, tjeskobno promatrajući vojvodu. Izraz lica Njegove Milosti nije se promijenio, samo je izgledao kao da mu je dosadno. George je pomalo očajnički nastavio: — Rekao bih, Vaša Milosti, da ništa niste znali o njezinoj prošlosti kad ste je našli u onoj javnoj kući... ali... — Glas mu je zamro pred vojvodinim očima koje su sad plamtjele. — Čini se da ste izgubili zdrav razum, gospodine — blago će vojvoda, namatajući bič u ruci. — Inače ne biste vrijeđali ime žene udane za mojeg bratića koja živi pod mojim krovom i mojom zaštitom. Biste li? Pitanje je izgovoreno oštrim glasom i vojvoda je zakoračio prema Georgeu koji se nije mogao maknuti jer ga je čovjek iza leđa čvrsto držao. — Milorde vojvodo — rekao je, a očaj se sad osjećao u njegovu glasu i vidio u očima. — Uvjeravam vas da dobro znam kakva je ona. Obmanula vas je i treba je dovesti pred lice pravde. Njezin će je muž odbaciti čim bude dovedena pred sud i... — Mislim da sam dovoljno čuo — prekine ga vojvoda. Nije se činilo da je povisio glas, ali dva su se konjušara pozorno uspravila na svojim bačvama. Vojvoda je drveni držak biča gurnuo ispod Georgeove brade, gotovo nježno, ali je George osjećao jak i bolan pritisak. — Dama koja živi pod mojim krovom je moja daleka rođakinja iz Yorka. Bilo bi vam pametnije da provjerite svoje činjenice prije nego počnete klevetati one koji su bolji od vas. Sivi je pogled probijao mutne Georgeove oči, kao kad ledene svijeće probijaju snijeg. No

George je znao da vojvoda laže. Čovjek zna istinu o Juliani. Međutim, ostao je kao gromom ošinut pred tom smionom tvrdnjom, kao i pred podrugljivim pogledom koji ga je izazivao da se usudi protusloviti. Vojvoda je dugi trenutak čekao, gledajući u Georgeove smućene oči, a potom je gotovo nehajno rekao: — Nemojte dopustiti da ikad više vidim vaše lice u blizini ledi Edgecombe. — Povukao je bič i dobacio ga Tedu, a on ga je vješto uhvatio jednom rukom. Vojvoda je bez riječi zurio u Georgea, a njemu se činilo da u sivim očima vidi hladnu namjeru. Potom je kratko kimnuo Tedu, okrenuo se na peti i izišao iz dvorišta. — No, dakle, momče — veselo će Ted. — Hajde da se nešto dogovorimo, može? — Podigao je ruku u kojoj je držao bič. George je zurio, obuzet užasom, kad je bič zamahnuo zrakom. Tada je zaurlao kao pomahnitali bik kad je konačno shvatio što će mu se dogoditi.

Juliani je bilo nemoguće usredotočiti se na operu jer je razmišljala o sastanku u Covent Gardenu, ali i zato što su svi oko nje brbljali kao da pjevači na pozornici ne ulažu golem trud kako bi što bolje izveli premijeru Pergolesijeva novog djela. Talijanska opera u Haymarketu bila je tijekom cijele izvedbe blještavo osvijetljena svijećnjacima i bakljama postavljenim uz pozornicu. Kralj George II sjedio je u kraljevskoj loži s kraljicom Caroline, a Juliani su oni bili zanimljiviji od nerazumljivog talijanskog koji se čuo s pozornice. Vjerojatno više nikad neće biti ovako blizu kraljevskoga para. George II je čovjek nimalo impozantna izgleda, rumena lica, s neurednom perikom naherenom na šiljastoj glavi. Njegov je izraz lica veoma neugodan dok ljutito gleda ljude oko sebe, tijekom cijele predstave dovikuje kritičke primjedbe svojim dvoranima, a govori engleski s jakim naglaskom i s lakoćom nadglasava sveopći žamor. Kad je počeo drugi čin, Juliana je zaključila kako je vrijeme da započne sa svojim planom. Počela je sve žustrije mahati lepezom, povremeno je uzdisala, prelazila rukom preko čela. — Zar nešto nije u redu, Juliana? — Starija kći obitelji Bowen, ledi Sarah Fordham, zabrinuto se nagnula naprijed. — Nije ti dobro? — Glavobolja — reče Juliana i slabašno se osmjehne. — Katkad me muči. Veoma naglo počinje. — Sirotice. — Sarah je odmah pokazala suosjećanje. Okrenula se svojoj majci. — Ledi Edgecombe se ne osjeća dobro, mama. Muči je jaka glavobolja. — Pokušajte s ovim, draga moja. — Ledi Bowen joj pruži mirišljave soli. Juliana ih uzme i još se jednom slabašno osmjehne. Lagano je udahnula, suze su joj odmah navrle na oči i posve ju je iznenadio jak osjećaj peckanja u nosnicama. Naslonila se unatrag, zatvorila oči i izmučeno uzdahnula, malaksalo se hladeći lepezom. Morat će promijeniti svoj prvobitni plan da ode iz opere i unajmljenim fijakerom pođe u Covent Garden. Tarquin je insistirao da za tu večer uzme njegovog kočijaša kako ne bi ovisila o ledi Bowen. Zapravo je bio veoma obziran,

ali ju je samo doveo u nepriliku. Sad će se morati riješiti kočijaša Johna. — Doista se bojim da ću izgubiti svijest, gospo — promrmljala je. — Kad bih mogla izići na zrak, samo nekoliko minuta... — Cedric će vas pratiti. — Ledi Bowen pucne prstima lordu Cedricu, mršavom mladom džentlmenu koji je doista uživao u operi — premda nije imao mnogo prilike za uživanje u bučnom žamoru lože svoje majke. — Odvedi ledi Edgecombe na zrak, Cedric. Mladi je čovjek nevoljko napustio duet soprana i tenora što ga je nastojao slušati. Naklonio se i ponudio ruku Juliani, a ona je nesigurno ustala i još jednom uzdahnula, rukom pritisnuvši čelo. Vani, na stubama ispred kazališta, udahnula je sparan zrak i patetično uzdahnula. — Doista mislim da moram poći kući, gospodine — rekla je slabašnim glasom. — Budite tako ljubazni pa me ispričajte svojoj majci i pozovite mojega kočijaša. Ne želim vas više ni trenutka odvajati od glazbe. — Nije mi teško, gospo... uopće mi nije teško — zamuckivao je, ali mu glas nije bio uvjerljiv. Ostavio je Julianu na vrhu stuba, potrčao do ulice i poslao nekog derana po kočiju vojvode od Redmaynea. Pojavila se za manje od pet minuta. Juliana se smjestila unutra, kočijaš je dobio uputu da se punom brzinom vrati u Albermarle Street, a Cedric Bowen hitro se vratio svojoj glazbi. Juliana je udarila po stropu kočije baš kad je trebala skrenuti u Pall Mall. Kočijaš je zaustavio konje i sagnuo se sa svojeg mjesta. — Odvezite me u Covent Garden — zapovjedničkim će tonom ledi Edgecombe. — Jutros sam u jednoj kavani ondje ostavila lepezu. Želim vidjeti je li još ondje. Kočijaš nije imao razloga ignorirati njezinu naredbu. Uspravio se na kočijaškom sjedalu, okrenuo konje i usmjerio ih prema Covent Gardenu. Juliana je nastojala kontrolirati svoj strah, pomiješan s čudnim uzbuđenjem, kao da kreće u veliku pustolovinu. Nadala se da će na sastanak doći i neke od žena s ulice, kao i otmjenije kurtizane. Mogle bi uzeti sat vremena slobodno i šmugnuti u krčmu Cocksedge, a Juliana se nadala da će ih uvjeriti kako bi jednostavno ulaganje na temelju povjerenja i solidarnosti moglo itekako poboljšati njihove radne uvjete. Nekoliko otmjenih prostitutki neće moći otići iz svojih kuća kako bi došle na sastanak, ali ima ih mnogo koje mogu naći izliku da posjećuju klijente izvan kuće, a Lilly je odlučila da će od rane večeri glumiti da je bolesna kako bi mogla pobjeći iz Russell Streeta. No Juliana je znala da uspjeh tog plana u zametku, sa ili bez podrške prijateljica, ovisi o njezinoj moći uvjeravanja, te o njezinoj vlastitoj energiji i predanosti. Mora ih natjerati da vide njezinu viziju, te da shvate kako bi se mogla pretvoriti u stvarnost. Opet je udarila po stropu kočije kad su stigli do crkve St. Paul’s. — Ovdje me čekajte — rekla je, otvorila vrata kočije i sišla na kamene ploče. Uspjela je zaobići hrpu trulih, ljigavih listova kupusa koja je samo čekala da uhvati nogu neke neoprezne osobe. Skupila je svoje skute i oprezno hodala kroz smeće na tržnici prema kući majke Cocksedge. Crkvena je ura odbila ponoć. Kroz otvorena vrata kuće što ju je vodila majka Cocksedge dopirala je buka. Pijani glasovi, raskalašen smijeh, prodorna svirka gajdi. Juliana je zakoračila unutra i trepnula, a oči su joj se polako prilagođavale na polumrak.

Prizori su joj postali poznati. Kurve su se pijano njihale u različitim fazama razodijevanja, ili su tražile mušterije ili su udovoljavale njihovim zahtjevima. Nasred prostorije dva su se psa borila oko komadića iznutrica, a oko njih se stvorio krug mladih džentlmena koji su se glasno kladili. Na sebi su imali elegantnu odjeću dvorana, ali su odvezali kravate, perike su im se naherile, čarape iskrivile. Žene su se natiskivale oko njih, dodirujući, milujući, pipkajući, a u zamjenu su primale poljupce i poneki udarac po stražnjici dok su mladi ljudi ispijali koktele s džinom i vikali opscenosti. Juliana se odmah osjetila izloženom. Ovo nije kao sastanak u stražnjoj sobi kod gospođe Mitchell. No znala je da će se žene koje noćas žele pridobiti ugodnije osjećati ovdje nego na nekom ekskluzivnijem i skupljem mjestu. Progurala se do stražnjeg dijela točionice, a njezina visoka figura i plameno crvena kosa odmah su privukle pozornost. — Hej, kamo si krenula, ljepotice? — Neki ju je mladi čovjek zgrabio za podlakticu i tupo joj se nacerio. — Nisam te ranije ovdje vidio. — Pustite me — hladno će Juliana, oslobodivši svoju ruku. — Oho! Bahata dama — zaurlao je drugi mladi čovjek sitnih i crvenih očiju na okruglom, gotovo djetinjem licu. — Daj nam poljubac, dušo, pa ćemo te pustiti da prođeš. — Zanio se prema njoj, cereći se. Juliana ga je gurnula tako da se srušio unatrag na stol, a ostali su vrištali od smijeha. Prije nego se uspio oporaviti, Juliana se progurala do stražnjeg dijela prostorije. — Juliana! — začula je Lillyin šapat kad je zastala, pitajući se kamo da pođe i koga može pitati. Mlada ju je žena pozivala s jednih vrata. — Brzo. Ne znaju da smo ovdje, ali ako saznaju, počet će prava gužva. — Povukla je Julianu u sobu i tresnula vratima za njom. — To je veoma nezgodno, ali nema ključa na vratima. A mladi su džentlmeni uvijek najgori. Započet će kavgu za svaku sitnicu i mogle bismo se naći usred nereda prije nego se dospijemo okrenuti. — To ti vjerujem — mrko će Juliana, istresavši skute svoje haljine koji su se zgnječili dok se probijala kroz prostoriju. — Odvratne zvijeri. — Naš kruh i maslac — reče jedna žena koja je sjedila za stolom i podizala vrč piva do usana. — Ali nisu za nekoga poput vas, miledi. — Cinično se nasmiješila. — Lako je smišljati velike planove kad nije na kocki tvoj način zarađivanja za život. — Dakle, Tina, nemoj biti tako oštra. Pusti da djevojka kaže što ima na umu. — Starija žena u jeftinoj žutoj haljini uputila je Juliani mnogo ljubazniji smiješak. — Samo priđi, dušice. Ne obaziri se na Tinu. Ljuti se jer se njezin džentlmen upravo onesvijestio i nije uspjela dobiti ni novčića. Juliana je pogledala naokolo i u prilično velikoj skupini žena prepoznala nekoliko lica s prvog sastanka. Žene su sjedile za stolom, naslonile se na široku prozorsku dasku, spustile se na klupe s obje strane ognjišta. Sve su pile, čak i one iz Russell Streeta, a one nepoznate Juliani uglavnom su je skeptično promatrale kad se predstavila. — Pa, čujmo što nam želiš reći — reče Tina, još uvijek ratoborno. — Nemamo cijelu noć na raspolaganju. Neke od nas moraju zarađivati za život. Juliana je zaključila da bi bilo besmisleno pokušati opravdati vlastiti položaj. Neka o njoj vjeruju što god žele. Mora se usredotočiti na važnije stvari. Žene s ulica imale su iscrpljena

mršava lica, a njihova se odjeća doimala otrcanom i iznošenom. Kraj njih su djevojke iz Russell Streeta i sličnih kuća izgledale razmaženo i imućno, ali sve su imale nešto zajedničko: oprez, nepovjerenje u očima, rezignirano prihvaćanje hirova sudbine, kao da sigurnost što je danas imaju već sutra može nestati, a one tu ništa ne mogu promijeniti. U usporedbi s tim, sigurnost i trajnost njezine situacije sigurno se doima poput raja. A ovo nisu najsiromašnije žene ondje vani. Ima žena i mladih djevojaka, gotovo djece, koje se zimi i ljeti prodaju svakome tko im može dati koru kruha i gutljaj džina. Počela je objašnjavati svoju ideju, polako i jednostavno, ali ubrzo su je svladale slike onoga što je vidjela, svijest o tome kakvim životima te žene žive, spoznaja da je ona to za dlaku izbjegla, pa joj je glas postao strastven i oči su joj plamtjele. — Nigdje nije zapisano da moramo živjeti onako kako to određuju vlasnice javnih kuća i svodnici. Nigdje nije zapisano da moramo gledati kako naša zarada nestaje u džepovima pohlepnih gospodara. Nigdje nije zapisano da moramo živjeti u strahu od zatvora zbog najmanjeg prekršaja, za najbezazleniju nepromišljenu riječ. Ništa od toga nije zapisano ako budemo pomagale jedna drugoj. — Instinktivno je cijelo vrijeme govorila u prvom licu množine. Ako se ne poistovjeti s tim ženama, doimat će se kao propovjednica koja im govori s neke udaljene propovjedaonice. Osim toga, doista se osjećala kao jedna od njih, premda je njezina situacija uvelike drukčija. Zastala je kako bi došla do daha i Lilly se ubacila, a oči su joj zamutile suze. — Moramo imati zakladu, kako Juliana kaže. Svaka će uložiti onoliko koliko si može priuštiti... — Priuštiti! — uzvikne Tina i nakašlje se u rupčić. — To je baš dobro, stvarno. Vi koje živite u pristojnoj kući to možete. Ali mi... nemamo ni prebijene pare, samo poneki peni s vremena na vrijeme, ako imamo sreće. — Ali upravo o tome govorim — gorljivo će Juliana. — Slušajte, kad ne biste morale plaćati sve te troškove, mogle biste dati svoj doprinos za zakladu sestrinstva. One među nama koje najviše imaju, najviše će i davati, tako je pošteno. Ostale će davati koliko budu mogle. Ali naći ćemo vlastite ljude koji će nas opskrbljivati ugljenom, svijećama, hranom i vinom. Kad bismo mogle jamčiti određenu količinu posla, sigurna sam da bismo našle trgovce koji bi bili voljni s nama poslovati. Voljni dati nam zajam za početak. — Nebesa, dušo, ali tko će nama dati zajam? — hroptavim je glasom rekla žena na klupi, nasmijavši se apsurdnosti prijedloga. — Dat će zajam vikontesi Edgecombe — tvrdoglavo će Juliana. Na to je zavladala tišina. Juliana je čekala, a krv joj je jurila žilama od strastvene potrebe da uvjeri te žene da mogu preuzeti kontrolu nad svojim životima. To mora biti moguće. — Znači, bila bi spremna izložiti svoje ime? — Tina ju je odjednom gledala s poštovanjem. — Da. — Žustro je kimnula. — Svaki ću tjedan ulagati vlastiti novac, baš kao i svi ostali, a preuzet ću na sebe i zadatak pronalaženja trgovaca koji bi poslovali s nama. — Ali, Juliana, oni neće poslovati s tobom — istakne Deborah. — Ti ne moraš kupovati zalihe kako bi obavljala posao. Juliana slegne ramenima. — Ne vidim nikakav problem u tome. — Pa, ako je tako, onda ćemo ti mi ljubazno zahvaliti na pomoći — reče Tina. — Je li

tako, moje dame? — Da. — Uslijedio je žamor slaganja, premda se u glasovima žena osjećalo oklijevanje, a Juliana je baš kanila dodatno objasniti svoj plan kad ju je nadglasao prodorni zvižduk. Potom se čuo tresak, urlanje, krikovi, još zvižduka iz susjedne prostorije. Mladi su džentlmeni vikali prodornim uzbuđenim glasovima, namještaj je padao po podu, čuli su se udarci. — O, dragi Bože, izbio je nered — reče Emma, a lice joj je posve problijedjelo. — To su redari. Žene su nahrupile prema stražnjem dijelu sobe, tražeći druga vrata. Netko je podigao prozorsko staklo i žene su se bacale prema otvoru. Juliana je samo zapanjeno stajala, pitajući se čemu sva ta panika. Nered je u susjednoj prostoriji. Ako budu tihe, nitko neće ući. Ništa nisu učinile. Ni na koji način nisu remetile red i mir. Odjednom je s otvorenog prozora zaurlao nečiji glas. — A ne, nećeš, ženo! Nećeš mi pobjeći. Dobro, ljepotice moje, sad se smirite. Čeka vas gospodin sudac Fielding. Deborah je očajnički zastenjala. Juliana je zurila u zajapureno lice redara na prozoru, čovjeka koji je prijeteći podigao svoju službenu palicu. Iza njega su se druga dvojica hrvala sa ženom koja je uspjela izići kroz prozor. Tada su se naglo otvorila vrata. Vidjela je drugu prostoriju, prizor kaosa, masu iscerenih ili namrštenih lica izgubljenih u mahnitoj orgiji uništenja. Tada je ugledala gospođu Mitchell koja je stajala s nekom drugom ženom u šarenoj haljini i bijeloj kapici. Obje su razgovarale s pozornikom dok su njegovi ljudi upadali u sobu gdje su se žene sad stisnule zajedno. Mahali su svojim palicama lijevo i desno, grabili žene i vukli ih prema vratima. Juliana je uhvaćena s ostalima. Zamahnula je šakom i nogom, osjetivši zadovoljstvo kad su pogodile cilj, ali to joj nije koristilo. Izveli su je van, vukli su je i gurali ne osobito nježni redari. Kad je pogledala preko ramena, gospođa Mitchell smiješila se hladno i pobjednički. Izdane su, a očito je tko ih je izdao. Gospodari kurvi u Covent Gardenu neće bez borbe gledati kako njihove žrtve bježe iz jarma.

24. poglavlje

ojvodin je kočijaš sjedio na klupi ispred krčme smještene ispod kolonade Piazze, bezbrižno čekajući povratak svoje putnice. Vidio je kočiju i derana koji je držao konje, ali malo što drugo iza mora tijela koja se vrtlože po trgu. Buku iz kuće Cocksedge čuo je kao samo još jedan mjehurić koji je prasnuo u sveopćoj kakofoniji, te naručio još jedno pivo. — Redari su izveli raciju na neku kuću — primijetila je neka neuredna žena na klupi kraj njega. — Rekla bih da gamad iz otmjenih četvrti stvara nevolje. Razbijaju glave jedni drugima, mrtvi pijani... jasno, većina su lordovi. — Hihotala se i iskapila svoj vrč. — Mada će se onaj sir John praviti da ne vidi što oni rade. Žene će patiti, kao i obično. Neko je vrijeme zurila u svoj prazan vrč, a potom je uzdahnula i ustala. — To pivo stvarno samo proleti kroz tijelo. — Teturala je do ceste i zapovjednički podigla ruku prema čovjeku koji je stajao nekoliko metara dalje, a imao je vjedro i širok plašt. Dotrčao je do nje i ona mu je dala peni. Čovjek je spustio vjedro na tlo i zatim raširio plašt oko žene, a ona je nestala ispod nabora kako bi se olakšala u relativnoj privatnosti. Kočijaš John nije se obazirao na prizor kakav se može vidjeti na svakom uglu u gradu. Promatrao je svoju kočiju za slučaj da nemiri pođu u tom smjeru. Čuli su se zvukovi trčanja, te vikanje i psovanje, uglavnom žena. Nešto je progunđao, ustao i popeo se na kočijaško sjedalo kako bi s povišenog položaja vidio što se zbiva na drugoj strani trga. Nije mnogo vidio, samo skupinu pozornika koji vode neke žene prema Bow Streetu, zacijelo kako bi ih odveli pred sir Johna Fieldinga, lokalnog suca. Oko redara i njihovih zatočenica kretalo se mnoštvo bijesnih žena koje su na pozornike bacale trulo voće i obasipale ih žestokim psovkama. Pozornici su izbjegavali voće, ignorirali psovke i uz pomoć svojih palica tjerali svoje zarobljenice. Mladi ljudi iz kuće Cocksedge galamili su i njihali se u pijanom krugu, a zatim ih je odjednom zahvatio zajednički impuls pa su se svi okrenuli i vratili u Cocksedge. Zvukovi razbijanja stakla i uništavanja namještaja pridodani su sveopćoj galami, a najglasnije su bile psovke i očajničke molbe majke Cocksedge. Kočijaš John počeo se osjećati nelagodno. Gdje je ledi Edgecombe u cijelom tom kaosu? Zacijelo ju je trebao pratiti kad je pošla po svojem poslu, ali mu zapravo nije pružila priliku da joj to ponudi. Njegovim je leđima prostrujao drhtaj strepnje kad je pomislio na moguću vojvodinu reakciju na takvo zanemarivanje dužnosti. Stajao je na svojem sjedalu i napeto gledao preko mnoštva. Skupina žena i redara približavala se uglu Russell Streeta. Usred skupine opazio je plameno crvenu kosu i srce mu je poskočilo u prsima. Tada je naglo sjeo. Ledi Edgecombe nikako ne može biti u društvu uhićenih kurvi. Vjerojatno čeka da se neredi smire i tada će se vratiti do kočije. Nije mogao ostaviti konje i poći u potragu za njom, čak i kad bi znao kamo je nestala u ovom paklu. Ako

se vrati i ne nađe ga ondje, bit će još gore nego sada. Zijevnuo je, pospan od piva što ga je bez zadrške ispijao, prekrižio ruke i smjestio se na kočijaškom sjedalu kako bi čekao da se ledi Edgecombe vrati. Juliana se nastavila otimati i protestirati dok su je vodili iz Covent Gardena prema Bow Streetu. Vidjela je samo Lilly i Rosamund od djevojaka iz Russell Streeta pa se nadala da su ostale pobjegle. Redari nikako nisu mogli uhititi sve žene iz one sobe, a činilo joj se da su birali koje će povesti sa sobom. Opazila je da je nekolicini žena iz skupine dopušteno da šmugnu u mračne uličice kraj kojih su prolazili. No ona nije imala takvu mogućnost. Jedan je redar bio zadužen samo za nju i čvrsto joj je držao lakat dok ju je vukao naprijed. Rosamund je plakala, s druge strane, Lilly je psovala svoje tamničare žestinom prave piljarice. Lice joj je bilo napeto i mrko, ali Juliana nije vjerovala da će se slomiti. — Kamo nas vode? — pitala je. — Fieldingu — kratko će Lilly kroza stisnute usne. — A zatim vjerojatno u Bridewell. Juliana je progutala slinu. — Bridewell? Ali zašto? — To je popravni dom za raskalašene žene — Lilly joj je rekla jednako odsječnim tonom. — Valjda nisi toliko naivna da to ne znaš. — Da, jasno da znam. Ali ništa nismo učinile. — Juliana je nastojala zadržati smirenost, svjesna da je Lilly tako otresita jer se boji. — Bile smo usred nereda. To je sasvim dovoljno. Juliana je grickala usnu. — Ondje je bila gospođa Mitchell u društvu nekog prljavog stvorenja, zacijelo majke Cocksedge. — Vidjela sam je. — Misliš li da je ona nahuškala redare na nas? — Naravno. — Lilly se okrenula i pogledala Julianu, a strah joj se jasno vidio u očima. — Pokušale smo ti reći da je nemoguće pobjeći vladavini vlasnica javnih kuća — tmurno je rekla. — Bila sam glupa kad sam dopustila da me ponese tvoja rječitost, Juliana. Večeras sam u jednom trenutku doista pomislila da je to moguće. Kupovale bismo vlastite potrepštine, brinule jedna o drugoj kad bi neku snašla bolest ili nesreća, prkosile bismo tim gnjidama. — Odmahnula je glavom od ljutnje i nestrpljivosti. — Glupače... sve smo bile glupače. Juliana više ništa nije rekla. Ništa od onoga što bi u ovom trenutku mogla reći ne bi popravilo situaciju, a morala se usredotočiti i na vlastitu nevolju. Pred sucima ne može priznati svoj identitet — ni jedan ni drugi. Prezime Courtney mora držati podalje od vlastite sramote. Bez obzira koliko je neiskren, vojvoda ne zaslužuje skandal izazvan činjenicom da su suprugu njegovog bratića javno odveli u Bridewell. Odveli? Ili odvukli? Krv joj se ohladila u žilama i ljepljivi je znoj izbio po njezinim rukama i čelu. Hoće li ih odvući u Bridewell privezane za kola? Hoće li je uskoro šibati londonskim ulicama? Osjetila je kako joj se mučnina penje uz grlo. Znala je da je to dio uobičajene kazne za vlasnice javnih kuća. Ali one nisu vlasnice javnih kuća. One su njihove ropkinje. Zacijelo će to u očima sir Johna Fieldinga biti manji prekršaj. Stigli su do visoke zgrade u Bow Streetu i jedan je pozornik palicom udario po vratima. Otvorio ih je pospani lakaj. — Doveli smo bludnice kojima sir John treba suditi — svečano

najavi pozornik. — Izazivanje nereda... raskalašenost... nagovaranje na blud... poticanje pobune. Lakaj je preko njegove glave pogledao opkoljene žene. Lascivno se nacerio kad je opazio njihovu odjeću u neredu. Čak su i dobro odjevene žene pretrpjele štetu tijekom uhićenja, a sad su držale poderane dijelove haljina i rukava. — Probudit ću sir Johna — rekao je, koraknuo unatrag i širom otvorio vrata. — Odvedite ih u prednji salon gdje sir John obavlja svoj posao, a ja ću ga dovesti. Pozornici su utjerali svoje maleno stado u kuću i poveli ga u veliku prostoriju s drvenom oplatom na zidovima na lijevoj strani predvorja. Imala je malo namještaja: masivan stol i iza njega velika stolica koja je nekako stvarala dojam prijestolja. Žene su postavljene u polukrug oko stola dok je drugi pospani lakaj palio svijeće i petrolejke, stvarajući polumrak u sobi. Tada je zavladala tišina, duboka kao u grobnici — nije se čulo čak ni šuštanje skuta ili struganje noge po golom podu. Kao da su se žene bojale govoriti ili micati, bojale su se da bi to moglo pogoršati njihovu situaciju. Redari su šutjeli kao da im okruženje ulijeva strahopoštovanje. Samo je Juliana gledala naokolo, uočavajući detalje ukrasa na stropu, drvene oplate na zidovima, ulaštene hrastove podne daske. Bojala se jednako kao i ostale, ali se to nije vidjelo na njezinu licu dok je pokušavala smisliti neki izlaz iz te mučne situacije. Nakon beskrajno dugih petnaest minuta otvorila su se dvokrilna vrata i glas je najavio: — Molim, ustanite za časnog suca, sir Johna Fieldinga. Kao da mogu birati, pomislila je Juliana u hrabrom pokušaju da nađe malo humora, ali nije mogla ignorirati drhtaj straha koji je prostrujao među njezinim družicama. Sir John Fielding, odjeven u kućni ogrtač od brokata što ga je prebacio preko hlača i košulje, s na brzinu stavljenom perikom koja se malo nakrivila, zauzeo je svoje mjesto za stolom. Mirnim prijekornim pogledom promatrao je žene. — Optužbe? — Neprihvatljivo ponašanje, sir Johne — zloslutnim je glasom govorio glavni pozornik. — Poticanje na pobunu... raskalašenost... oštećivanje imovine. — Tko ih optužuje? — Majka Cocksedge i gospođa Mitchell, časni suče. — Jesu li one ovdje? — Čekaju vaš poziv, gospodine. — Pozornik je lupio štapom po podu i trznuo nosom, držeći se silno važno. — Onda ih pozovite. Juliana okrene glavu prema vratima. Dvije su žene ušle. Gospođa Mitchell izgledala je kao ugledna kućanica u svojoj šarenoj haljini i s kapicom na glavi, a majka Cocksedge prebacila je pregaču preko glave i činilo se da je veoma uzrujana, ramena su joj se tresla, ispod pregače čuli su se glasni jecaji. — Prestanite cmizdriti, ženo, i recite njegovom gospodstvu što vas muči — reče jedan od pozornika. — O, ja sam uništena, časni suče, posve uništena — čulo se ispod pregače. — Sve zahvaljujući tim zlim djevojkama... onima koje su poticale mlade džentlmene da unište moju kuću. Nabacivale su im se, posve su ih uzbudile, a zatim nisu htjele dati ono što su obećavale.

A ove tri... — Majka Cocksedge je dramatičnom gestom zbacila pregaču i pokazala Julianu, Lilly i Rosamund. — Ove tri, koje bi trebale biti pametnije, one su ohrabrivale ostale, sirotice koje nemaju ni pola njihovih privilegija, da moju kuću koriste za nemoralne svrhe. Juliana zapanjeno dahne. — Dakle, ti stara... — Tišina! — Sudac je ljutito pogledao Julianu. — Ako još jednom otvoriš usta, ženo, vući će te od crkve St. Paul’s do Drury Lanea i natrag. Juliana je zatvorila usta, a u njoj je ključao bijes jer je bila primorana slušati kako dvije žene pričaju izmišljotine. Gospođa Mitchell se prikazivala kao povrijeđena dobrodušna žena čija je dobrota iskorištena dok je objašnjavala kako je nekim djevojkama dopustila da u njezinom najboljem salonu proslave nečiji rođendan, ali su se one zapravo dogovarale kako će izazvati nerede u tako uglednoj kući majke Cocksedge. Nešto su zamjerale majci Cocksedge i kanile su joj se osvetiti tako da skupinu mladih džentlmena navedu da joj unište kuću. One su zle, posrnule žene bez ikakvog morala, odlučne stvarati probleme, dometnula je majka Cocksedge, ponovno se povukavši ispod svoje pregače. — Ali ja i gospođa Mitchell, časni suče, ne mislimo da bi sve trebale biti kažnjene kao ove koje su ih nagovorile na zlo. Ove tri iz Russell Streeta. Gospođa Mitchell se narogušila, a potom je dostojanstveno kimnula u znak slaganja. Sir John Fielding je s gnušanjem na licu promatrao dvije tužiteljice. Jednako kao i svi ostali, točno je znao čime se bave. Ali ovom se prilikom ne sudi njima, a njihova je pritužba sasvim legitimna. Pogledom je polako prešao po polukrugu tuženih žena, a potom ga zaustavio na tri kolovođe. Lilly i Rosamund su odmah oborile oči, ali je smiona crvenokosa hrabro susrela njegov optužujući pogled, a njezine su mu zelene oči dobacivale izazov. — Ime? — pitao je. — Juliana Beresford. — Govorila je jasno i nije se naklonila. S druge strane, Lilly i Rosamund spustile su se u duboki kniks i promrmljale svoja imena kad ih je pitao, uz dodatak “časni suče”. — Imate li nešto reći na ove optužbe? — Pokazao je Julianu. — Samo da su to bezočne laži — mirno je odgovorila. — Niste se okupile u kući te žene? — Sučeve su se čupave bijele obrve uzdigle. — Da, jesmo, ali... — Niste se sastale iza zatvorenih vrata? — prekinuo ju je. — Da, ali... Udario je šakom po stolu i ponovno je ušutkao. — Samo to želim znati. Protuzakonito je da se ljudi okupljaju s ciljem poticanja na nasilje i nerede. Osuđujem tebe i tvoje dvije kolegice na tri mjeseca u zatvoru Tothill Bridewell. One koje ste nagovorile da pođu s vama bit će slobodne kad plate kaznu od pet šilinga. Kad je to izgovorio, odgurnuo je stolicu i ustao, zijevajući. — Sinoć sam kasno pošao spavati, a zatim me u sitne sate izvlače iz kreveta kako bih se pozabavio trima bludnicama usijanih glava koje stvaraju nevolje. To je više no što čovjek može podnijeti — glasno je primijetio čovjeku u tamnom odijelu koji je cijelo vrijeme stajao iza njega i koji je sad s njim

izišao. — Pokazat ćete malo više poštovanja prema boljima od sebe nakon tri mjeseca teškog rada — rekla je majka Cocksedge kad je prišla trima mladim ženama, a u njezinim se sitnim očima vidjela zloba. — Sumnjam da će vas gospođa Dennison i njezin muž nakon toga uzeti natrag. U Gardenu ne volimo mutikaše, i bolje ti je da to ne zaboraviš, curo. — Prstom je Julianu udarala po prsima. Juliana bi joj uzvratila da ju pozornik nije tako čvrsto držao. Poriv da ženi pljune u lice bio je gotovo neodoljiv, ali se nekako obuzdala i skrenula pogled s mrskog, trijumfalnog cerenja. — Rosamund ne može preživjeti Bridewell — Lilly šapne Juliani. — Ja mogu i ti možeš. Ali Rosamund je krhka. Neće izdržati na nogama više od tjedan dana. — Neće ni morati — Juliana ustvrdi sa sigurnošću koju nije osjećala. Vezivali su joj ruke grubim konopcem, a sa svakim je zaokretom i čvorom osjećala sve veću bespomoćnost. Lilly joj je dobacila preziran pogled kao da želi reći “suoči se sa stvarnošću”, a zatim je stisnutih usana trpjela vezivanje. Rosamund je nastavila tiho plakati dok su i nju vezivali. Druge su žene izveli iz prostorije i moglo ih se čuti kako u predvorju izražavaju kajanje i zahvalnost dok su dvije vlasnice javnih kuća plaćale njihovu globu. Upravo im je održana lekcija kako bi zapamtile kome duguju zahvalnost, pa će prije na vrbi roditi grožđe nego se one ponovno zauzmu za sebe. — Idemo, ljepotice moje. — Jedan im se pozornik cerio i dotaknuo Rosamund ispod brade. — Suze će nagrditi tvoje ljupke oči, curo. Štedi ih za Bridewell. — Njegova je šala izazvala glasan smijeh, a potom su Julianu, Lilly i Rosamund napola gurali, napola vukli iz kuće do otvorenih kola koja su vani čekala. Juliana je s mučnom strepnjom čekala da joj vezane ruke pričvrste za konopac iza kola i spuste joj gornji dio haljine do struka. Ali gurnuli su ih na kola i njezino je olakšanje bilo tako golemo da je prvi put, otkako je sve to počelo, pomislila da će izgubiti svijest. Zagrlila je Rosamund i čvrsto uhvatila Lillyinu ruku dok su stajale u vozilu bez klupa, njišući se i poskakujući preko kaldrme. Svanjivalo je i gradske su se ulice punile uličnim prodavačima, sakupljačima noćnog smeća, dječacima koju su gurali kola s namirnicama, slugama svih vrsta koji su žurili na tržnicu. U Covent Gardenu je utihnula noćna buka, a zamijenili su je promukli povici prodavača, kloparanje kotača i topot konjskih kopita. Dok su ulicama prolazila kola s tri vezane žene, ljudi su podrugljivo dovikivali i na njih bacali grumene blata ili komade trulog voća, maleni su dječaci trčali uz kola i glasno pjevali opscene pjesme. Juliana je razmišljala o spaljivanju na lomači. Zamišljala je kako je vezana za stup ispred gomile koja joj se ruga. Razmišljala je o omči oko svojeg vrata koja milosrdno istiskuje život iz njezina tijela prije nego zapale pruće. Proživljavala je tu noćnu moru i tako potisnula groznu stvarnost ponižavajućeg putovanja.

Kočijaš John je zaspao na kočijaškom sjedalu. Namjeravao je samo kratko zadrijemati, ali kad se probudio već se gotovo posve razdanilo. Opsovao je i skočio s kočije, još uvijek pospan, ali mu je srce lupalo od straha. Ostavivši svoje konje, jurnuo je preko Gardena, vijugajući između trgovaca koji su podizali svoje štandove. Vidio je kako je ledi Edgecombe nestala u tom smjeru, ali kamo je potom otišla? Zaustavio se i mahnito gledao naokolo, kao da će je vidjeti da ležerno sjedi ispod Piazze. No znao je da je nešto pošlo po zlu. A on je to prespavao. Vojvoda će ga oderati i bez preporuke baciti na ulicu da umre od gladi. — Nešto si izgubio, prijatelju? — pitao je prijateljski raspoložen nosač. Zastao je, a košara kupusa balansirala mu je na glavi. Kočijaš John doimao se posve zbunjenim. — Miledi — zamuckivao je. — Izgubio sam miledi. Nosač se tiho nasmijao. — Covent Garden je pravo mjesto da se izgubi dama, prijatelju. Ali ovdje ima mnogo drugih. Kočijaš nije pokušao objasniti nešto što ni sam nije razumio. Njegov najveći strah bio je da je ledi Edgecombe oteta, fina dama u ovom brlogu nemorala. To ne bi bilo prvi put. I sigurno se dogodilo prije najmanje sat vremena. Sad već može biti bilo gdje u gradskom labirintu opakih, uskih ulica i mračnih, vlažnih dvorišta. — Jeste li čuli za ono što se noćas dogodilo u kući Cocksedge? — pitao je nosač, iz džepa izvadivši glinenu lulu, a košara mu je i dalje nepomično stajala na glavi. Pripalio je duhan opora mirisa. Kočijaš ga je jedva čuo. Još uvijek je mahnito gledao naokolo i pokušavao smisliti svoj sljedeći potez. — Redari su u kući Cocksedge uhitili skupinu otmjenih prostitutki — dalje je brbljao nosač, ležerno puckajući. — Poticale su na pobunu, ili tako kaže stara vlasnica javne kuće. Zbog nečega su joj se zamjerile, kladim se. Ta ima urokljiv pogled, posve sigurno. Riječi su polako doprle do Johnova mozga. Sjetio se prizora što ga je ranije vidio. Plameno crvena kosa usjekla mu se u pamćenje. — Što si to rekao? Nosač je veselo ponovio. — Odveli su ih Fieldingu, tako sam čuo, ali... — Zurio je za kočijašem koji je jurio natrag do svoje kočije i nestrpljivih konja. Kočijaš John uspentrao se na svoje mjesto i prasnuo bičem uz glasan poticaj, konji su odmah krenuli kasom, a za njima se njihala i tandrkala kočija. Zakvačili su jedan štand i vlasnik je potrčao za njima, izvikujući psovke. Gnjevna je žena u posljednjem trenutku maknula dijete ispred konjskih kopita. Neki šugavi pas jurnuo je između kotača kočije i čudesno neozlijeđen izišao na drugoj strani. Kočijaš je zaustavio konje ispred sučeve kuće u Bow Streetu i drhtavih ruku sišao na ulicu, potrčao uza stube i lupao alkom na vratima. Lakaj koji je otvorio vrata bio je bahat i nimalo susretljiv sve dok nije vidio vojvodsku krunu na vratima kočije. Tada je postao sušta prijaznost. Da, prije sat vremena ili nešto više pred sir Johna je dovedena skupina kurvi. Tri su osuđene na zatvor Tothill Bridewell, a ostale su puštene nakon što su vlasnice javnih kući platile njihovu globu. I da, jedna od žena poslanih u Tothill bila je visoka crvenokosa zelenih očiju. Neodređeno se sjećao da je na sebi imala tamnozelenu haljinu. Kočijaš John je zahvalio čovjeku i vratio se do svoje kočije. Činilo se da je njegov svijet

podivljao. Ledi Edgecombe odveli su kao kurvu, odvukli su je u Tothill Bridewell. To nije imalo nikakvog smisla. Ipak nije postojalo nikakvo drugo objašnjenje za neobjašnjiv nestanak njezina gospodstva. Okrenuo je konje prema Albermarle Streetu, a misli su mu letjele glavom. Postojale su glasine da ima nečeg mutnog u načinu na koji je ledi Edgecombe stigla u kuću. Cijeli taj brak s vikontom zaudara do neba. Smještena je u sobu kraj vojvodine, a njezin muž više ne boravi u kući. Međutim, znao je da mu zaključci do kojih je došao nimalo neće pomoći kad se suoči s vojvodinim gnjevom. Potišteno je stigao u konjušnicu, konje prepustio konjušaru i na stražnja vrata ušao u kuću. U kući je vladao uobičajen, ali učinkovit ranojutarnji mir, a služinčad je tiho polirala, čistila i brisala prašinu. Kuhinju je ispunjavala raskošna aroma slanine i krvavica, a dječak koji čisti čizme i kuhinjska pomoćnica nosili su pladnjeve s kojih se pušilo u blagovaonicu za poslugu. Kočijaš je znao da će se morati povjeriti Catlettu ako želi razgovarati s vojvodom. I znao je da veoma brzo mora razgovarati s Njegovom Milosti. Prišao je dostojanstvenom Catlettu koji je sjedio na čelu dugog stola, kušao svoje pivo i kritičkim okom proučavao jela što ih je pred njega stavio dječak zadužen za čizme. Slina je navrla u dječakova usta dok je gledao kako se posude pomiču niza stol. On i kuhinjska pomoćnica morat će čekati dok svi ne pojedu prije nego mogu doručkovati ono što ostane. — Eh, kočijašu Johne, kako si ti ovog lijepog jutra? — ljubazno je pitao Catlett i vrhom noža uzeo komad krvavice. — Želio bih nasamo razgovarati s vama, gospodine Catlett, molim lijepo. — Kočijaš je vrtio šešir u rukama, a oči su mu bile pune zabrinutosti. — Što? Usred mojeg doručka? — Veoma je hitno, gospodine Catlett. Tiče se njezina gospodstva i Njegove Milosti. Catlett razdraženo odgurne svoju stolicu. — Onda najbolje da dođete u spremnicu srebrnine. Ti, mali. Stavi moj tanjur na toplo. Nećeš se dobro provesti ako moje jelo bude mrvicu hladnije nego sada. Ubrusom je obrisao usta i poveo kočijaša u spremnicu. — Dakle, što je? Slušao je dok je kočijaš pričao o noćašnjim zbivanjima i nestanku ledi Edgecombe, a oči su mu se sve više širile. — Uhitili su je kao kurvu? — Catlett je s nevjericom odmahnuo glavom. — Kako je to moguće? — Ne znam. Nesretan slučaj, rekao bih. Pošla je po lepezu i našla se usred nereda. — John pucne prstima. — Sir John ne bi ledi Edgecombe poslao u Tothill Bridewell — reče Catlett. — Znači da mu sigurno nije rekla tko je ona. — Da. Ali zašto? — Nije na nama da to pitamo — odlučno će Catlett. — Ali treba smjesta obavijestiti Njegovu Milost. Najbolje da pođeš sa mnom u njegovu odaju. Vratio se tek prije dva sata. Kočijaš je slijedio Catletta u prednji dio kuće i stubama na kat. Kućna pomoćnica, koja je laštilom mazala ogradu stubišta, znatiželjno ga je pogledala, ali je odmah oborila oči kad je

dobila zaušnicu od Catletta. — Nemaš pametnijeg posla, curo, osim blenuti u bolje od sebe? — Da, gospodine... gospodine Catlett... ne, gospodine — mrmljala je. Catlett je ispred vojvodine spavaće odaje rekao: — Čekaj ovdje. — Otvorio je vrata i ušao u zamračenu odaju. Zastori su bili navučeni oko kreveta. Odmaknuo ih je ustranu i značajno se nakašljao. Činilo se da je vojvoda u dubokom snu. Jednu je ruku zabacio iznad glave, lice mu se doimalo neobično mladenačkim, usta opuštena, gotovo nasmiješena. Catlett se ponovno nakašljao, a kad ni to nije dalo rezultata, pošao je razmaknuti zastore na prozoru tako da je svjetlost preplavila sobu. — Što dovraga... ? — Tarquin otvori oči. — Ispričavam se, Vaša Milosti, ali stvar je prilično hitna. — Catlett se hitro vratio do kreveta, govoreći jasnim i dobro moduliranim glasom. Tarquin se podigne na lakat i trepne prema čovjeku. — Zašto budiš mene, Catlett, a ne mojeg sobara? Catlett se nakašlje. — Mislio sam, Vaša Milosti, da biste željeli da što manje ljudi bude upućeno u situaciju. Tarquin sjedne, odmah se razbudivši. Pogled mu je poletio prema ormaru i skrivenim vratima. Juliana. Nije bila kod kuće kad se ranije vratio, ali nije se time opterećivao. Bila je u pratnji njegovog kočijaša, u društvu impozantne i nadasve ugledne ledi Bowen. — Da čujem. — Kočijaš John čeka vani, Vaša Milosti. Vjerojatno je najbolje da vam on ispriča svojim riječima. — Catlett se naklonio. — Dovedi ga. Kočijaš je, vidljivo drhteći, prišao vojvodinu krevetu. Još uvijek je u rukama gnječio svoj šešir, a obrazi su mu porumenjeli dok je zamuckujući pričao. Vojvoda je slušao posve bezizražajna lica, hladnih očiju, stisnutih usta. Kad je kočijaš završio svoju priču i nesretno stajao navlačeći obod šešira, oborena pogleda, vojvoda je odgurnuo pokrivače i ustao. — Kasnije ću se tobom pozabaviti — mrko reče. — Nosi mi se s očiju. Kočijaš je izišao. Catlett je pošao prema uzici zvona. — Želite svojeg sobara, Vaša Milosti. — Ne. — Tarquin mu je mahnuo neka ode. — Posve sam sposoban sam se odjenuti. Neka odmah dovedu moj faeton. — Zbacio je noćnu košulju i izvukao hlače od jelenje kože iz ormara. Catlett se naklonio i otišao, a Tarquin se hitro odijevao dok su mu misli letjele glavom. Nije mu padalo na pamet nikakvo razumno objašnjenje za Julianinu neugodnu situaciju. No s druge strane, Juliani ne trebaju logični razlozi da bi se uvalila u nevolje, mrko je pomislio. Znao je da George Ridge ne može biti upleten jer je bio zauzet drugdje. Ta bi se vrsta osvete sviđala Lucienu, svakako, ali on nema strpljenja za organiziranje tako sofisticiranog plana. On je čovjek koji djeluje na temelju izopačenih poriva. Ali što je, za ime svijeta, odvelo Julianu u Covent Garden u to doba noći kad je razvratništvo na vrhuncu, a protivno njegovim izričitim naredbama?

Jednostavan nestašluk? Čiste vragolije? Još jedna demonstracija njezinog odbijanja da se pokori njegovu autoritetu? Nekako nije vjerovao da je stvar tako jednostavna. Juliana nije djetinjasta... usijane glave, svakako, ali je također iznenađujuće zrela za svoje godine — što je zacijelo rezultat njezina djetinjstva bez roditeljske ljubavi. Vjerojatno se upustila u još jednu nepromišljenu misiju sličnu onoj koja ju je odvela u Marshalsea. Žene iz Russell Streeta iz nekog je razloga opasno fasciniraju. Trebao bi je nekoliko dana ostaviti u Bridewellu, ljutito je pomislio dok je u džep gurao debeli snop novčanica. Brzo bi naučila koliko je ta fasciniranost doista opasna. No znao je da to iz njega više progovara strah nego gnjev. Jasnoću njegove ljutnje zamutila je mučna strepnja. Nije mogao podnijeti pomisao da je Juliana ozlijeđena ili prestrašena. Kao da pati neki dio njega i on se ne može odvojiti od bola. To je neobjašnjivo, kao i prokleta gnjavaža. Dugim je koracima izišao iz svoje odaje, tresnuvši vratima za sobom, i potrčao prema stubištu. — Dobro jutro, Tarquine. Kamo si krenuo ovako rano? — Quentinov mu je glas doviknuo iz knjižnice dok je prelazio predvorje. Uvijek ranoranilac, Quentin je izgledao svježe i bezbrižno. — Juliana se uspjela pobrinuti da je pošalju u Bridewell — sažeto je rekao Quentinu. — Protivno vlastitom uvjerenju, idem je odande izvući prije nego u toj paklenoj rupi bude previše kažnjena. Quentin je s nevjericom zurio u njega. — Ali kako je, za ime svijeta... — Nemam pojma — prekine ga Tarquin. — Temperamentnu je curu nemoguće kontrolirati. Tako mi svega, ubuduće ću je držati na povocu! — Poći ću s tobom. — Quentin je spustio molitvenik na stolić kraj zida. — Nema potrebe. Mogu se bez pomoći nositi s Julianom. — Siguran sam da možeš. — Quentin ga je slijedio van, u vedro jutro. — Unatoč tome, mogla bi ti zatrebati podrška. Ne znaš što ćeš naći. Tarquin mu je dobacio mrk pogled i trenutak su se gledali u oči. Obojica su znali da Quentinova primjedba nije izgovorena bez razmišljanja. Tada se vojvoda okretno popeo u faeton, a polubrat ga je slijedio. Quentin je osjećao kako se Tarquin nastoji opustiti kad je uzeo uzde u ruke. Pogledao je njegov profil i vidio da su mu s lica izbrisane sve emocije. Nije ga mogla zavarati ta naoko smirena vanjština. Već je neko vrijeme vjerovao da bezbrižna naklonost što je Tarquin pokazuje prema svojoj mignonne prikriva mnogo dublje osjećaje. Tarquin ošine konje. To je bio jedini pokazatelj njegove žurbe dok se borio kako bi potisnuo slike onoga što Juliana možda u ovom trenutku proživljava. Ona je tako neukrotiva, tako smiona i drska da neće dugo trebati da isprovocira svoje tamničare, a oni će pokušati slomiti njezin duh. Imaju grube ali sigurne metode za takve stvari.

25. poglavlje

uliana je zateturala naprijed kad ju je tamničar snažno gurnuo, te se našla u dugoj, uskoj i prljavoj prostoriji. Za njom su se zatvorila vrata sa željeznim rešetkama. Kola su se prije nekoliko minuta zaustavila u smrdljivom dvorištu što ga je okruživao visoki zid. Dva muškarca koji su mahali palicama povukli su tri žene na tlo, a zatim su ih kao stoku gonili u nisku zgradu. Rosamund se spotaknula preko neravne kamene ploče i pala na koljena jer si vezanim rukama nije mogla pomoći. Jedan od tamničara odmah ju je udario palicom po ramenima, žestoko psujući. Žalosno jecajući, uspjela je ponovno ustati i nesigurno poći naprijed. Sad su tri djevojke vezanih ruku stajale pred morem neprijateljskih, predatorskih očiju dok su žene u slabo osvijetljenoj prostoriji zurile u njih, gladno odmjeravajući kvalitetu njihove odjeće. Zidovi od gole cigle ljigavo su svjetlucali od vlage, zrak je bio vlažan i smrdljiv, jedino svjetlo dopiralo je kroz minijaturni prozor visoko na zidu ispod stropnih greda. Previše daleko da bi ga se dosegnulo s tla, i previše malen da bi se provukao čak i dječak koji se penje kroz dimnjake. Uglavnom odjevene u poderane podsuknje, grube čarape i cokule, žene su stajale ispred redova masivnih panjeva i teškim drvenim batovima udarale navoje konoplje. Juliana je s užasom vidjela da nekolicina ima na nogama okove kojima su vezane za panjeve. Tupo, ritmičko udaranje odzvanjalo je između kamenih zidova. Žena rasječena nosa hihotala se kad je Rosamund tiho zastenjala i zanjihala se na nogama. — Prvi put ste ovdje, je li, dušice? — Spustila je svoj bat i pošla prema njima. Ruke su joj bile oguljene i krvave od konoplje. Juliana se pitala koji je zločin zavrijedio takvu ozljedu nosa, a istodobno se povukla unatrag pred neospornom zlobom u ženinim očima. Žena je posegnula za Rosamundinom maramom od muslina. — Imaš otmjene tričarije. Donijet će mi lijepu zaradu. — Ostavi je na miru — prasne Juliana. Ženine su se oči opasno stisnule kad je strgnula maramu s Rosamundina drhtava vrata. — Uzet ću njezinu odjeću, kao i tvoju, curo. Čim dnevni rad završi. Ako ne budeš pazila što govoriš, skinut ćemo vas do gola. Ovdje znamo kako treba ukrotiti ponosan duh. Nije li tako, cure? Začuo se žamor slaganja, a oči kao da su se približile, mada su žene ostale na svojim mjestima. Juliana se nesvjesno okrenula tamničaru, kao da traži zaštitu. Čovjek se samo nasmijao. — Nemoj uzrujavati Maggie. Mogla bi ti iskopati oči. Ovdje se sluša ono što ona kaže. Mene se ne tiče ono što se ovdje događa kad se noću zaključaju vrata. — Stao je ispred njih i nožem presjekao njihove spone. — Počnite raditi. Ona tri panja ondje. — Pokazao je tri slobodna panja na kojima su počivali masivni batovi.

Maggie ih je slijedila onamo i stajala, podbočivši se, dok je tamničar vadio tri debela navoja konoplje iz košare na zidu, te ih bacio na panjeve. Žena je ispružila ruku i uzela Rosamundinu. — Ovo neće dugo izdržati — primijetila je, okrećući malenu bijelu šaku na svojem prljavom, okrvavljenom dlanu. — Dajem ti sat vremena, a tada će ti ruke tako krvariti da nećeš moći niti dotaknuti bat. — Hihotala se, a ostale su se nasmijale jer su sve prestale raditi kako bi gledale što se zbiva. Tamničar se cerio. — One koje neće raditi idu u stup srama. Rosamund je bila omamljena od strave i sad je tako jako plakala da ništa nije shvaćala, ali Juliana i Lilly pogledale su onamo kamo je čovjek pokazao prstom. Zidni stup srama s rupama tako visoko da žrtve moraju stajati na prstima i ramena su im pod nepodnošljivim pritiskom. Iznad toga vidio se natpis: Bolje je raditi nego tako stajati. Juliana je podigla bat, snažno zamahnula i udarila po konoplji. Zapanjila ju je težina bata, a učinak udarca po konoplji bio je nevidljiv. Trebalo je udarati po tome tako da se središnja vlakna mogu odvojiti od debele kore. Zapešće ju je boljelo nakon tri udarca, koža na njezinim dlanovima počela se guliti, a konoplja se samo neznatno poravnala. Pogledala je Rosamund koja je, oblivena suzama, slabašno udarala, bez ikakvog rezultata na konoplji. Lilly je stisnula usta dok je, blijeda lica, podizala bat iznad ramena i spuštala ga s odlučnom žestinom. Brzo će postati iscrpljena, zabrinuto je pomislila Juliana. Ako bude iscrpljena, neće moći nastaviti. Opet je pogledala Rosamundinu konoplju, a zatim je hitro zamijenila svoj, djelomice rascijepljeni navoj s Rosamundinim koji je bio jedva dotaknut. Lilly joj je brzo s odobravanjem kimnula i šapnula: — Zajedno bismo joj mogle pomoći. — Eh, prestanite brbljati ondje. — Tamničar im se približavao, mašući svojom palicom. — Nema vremena za razgovore. Do podneva morate riješiti šest komada, inače ćete se naći na stupu za bičevanje. Julianu je obuzeo hladni očaj. Nije vidjela izlaza. Nije se imala kome obratiti. Zatvorene su u ovoj smrdljivoj rupi tako daleko od civilizacije da su mogle posve nestati s lica zemlje i nitko u vanjskom svijetu to ne bi znao. No zacijelo će se netko pitati gdje je ona. Kočijaš će je tražiti. Netko će otkriti što se dogodilo. No zašto bi išta učinili da joj pomognu? Kakvo pravo ima očekivati pomoć? Vojvoda će misliti da je dobila što je zaslužila. Kako bi isposlovao njezino oslobađanje, morao bi priznati svoju vezu s osuđenom kurvom koja se nalazi u popravnom domu. Nije mogla zamisliti zašto bi itko, a kamoli vojvoda od Redmaynea, to želio učiniti. Osim, naravno, kako bi zaštitio svoju investiciju. Bijesno je mahala batom, ignorirajući bolove u šakama, ignorirajući kapljice krvi koje su počele padati na panj i držak bata činile skliskim. Prigrlila je gnjev jer je potiskivao onaj grozni, umrtvljujući očaj za koji je instinktivno znala da je njezin najveći neprijatelj. Ona i Lilly moraju srediti svaka svojih šest navoja konoplje, kao i šest Rosamundinih ako je žele spasiti od stupa srama — ili još gore, od bičevanja. U ovom paklu u kojem živi talog čovječanstva, slabi neće izdržati. Juliana je znala da će se moći nositi s tamničarom, kao i s pakosnom Maggie, sve dok uspije zadržati svoju snagu i suzbije mučan osjećaj bespomoćnosti. Lilly će također biti teško slomiti. Ali Rosamund nema nikakvih izgleda.

Njezin je duh već slomljen, a ponižene žene koje ih okružuju silno bi se zabavljale kad bi mogle gledati njezinu potpunu propast.

Sir John Fielding je s uljudnim čuđenjem promatrao svoje goste. — Ledi Edgecombe je među kurvama koje sam poslao u Tothill Bridewell? Dragi gospodine, sigurno ste pogriješili. — Ne bih rekao — reče Tarquin, a usta su mu se tako stisnula da su se jedva vidjela. Crvena kosa, zelene oči. Visoka. — Da, dobro sam je zapamtio. Cura smionih očiju — zamišljeno će sudac, gladeći bradu. — Sad kad to spominjete, doista se činilo da joj nije mjesto među prostitutkama. Ali zašto se ne bi predstavila? Kako se mogla naći... — Oprostite mi što vas prekidam. — Quentin korakne naprijed. — Vjerujem da to ima neke veze s Julianinim zanimanjem za živote žena na ulicama. — Diskretno se nakašljao. — Veoma se uzrujala zbog sudbine mlade Lucy, ako se sjećaš, Tarquine. Insistirala je na tome da je treba izvući iz zatvora Marshalsea. Vjerujem da bi njoj bilo slično da... da proširi polje djelovanja, ako se tako može reći. Tarquin kratko kimne. — To bi joj doista bilo slično. — Što zapravo želite reći, vaše gospodstvo? — Sir John je izgledao zbunjeno. — Ne razumijem baš sasvim. Zašto bi se jedna dama zanimala za život kurvi? — Vjerujem da nepravde što ih trpe veoma muče ledi Edgecombe — ozbiljno objasni Quentin. — Pa, neka sam proklet. Odlučila ih je reformirati, je li? — Sir John podigne šalicu kave i s užitkom popije nekoliko gutljaja. — Vjerojatno ne baš reformirati, sir Johne — reče Quentin, također pijuckajući kavu. — Juliana ima praktičan um. — Nema kad je riječ o samoočuvanju — mrko će Tarquin. — Pa, ako se uplitala u profite žena kao što su Mitchell i Cocksedge, nije ni čudo da je izazvala gnjev demona — primijeti sir John. — Dovraga, gospodine, njegovo bi gospodstvo trebalo obuzdati svoju ženu. — O, vjerujte mi, sir Johne, odsad nadalje najčvršće uzde i najstrože zabrane — obeća Tarquin, odloži svoju šalicu i naglo ustane. — Ako biste mi dali naredbu za njezino oslobađanje, gospodine, poći ćemo to obaviti. — Da, Vaša Milosti. Da, svakako. — Sudac pozove svojeg tajnika koji je napeto slušao razgovor. — Napišite to, Hansone. Ledi Edgecombe smjesta mora biti puštena na slobodu. — Vjerujem da se njezino gospodstvo predstavilo kao Juliana Beresford — podsjetio ga je tajnik. — Tako je zapisano u presudi. — Rekao bih da je smatrala da bi tebe dovela u neugodnu situaciju kad bi otkrila svoj pravi identitet — Quentin promrmlja svojem bratu. — Juliana je uvijek takav uzor obzirnosti — odbrusi Tarquin.

Čekali su dok je tajnik marljivo pisao naredbu, a vojvoda je bio vidljivo nestrpljiv. Tarquin je gotovo istrgnuo naredbu iz čovjekove ruke, gurnuo je u džep kaputa, kratko se preko ramena zahvalio sir Johnu i izišao iz sobe, a Quentin je pošao za njim. — Što misliš, koliko je dugo bila ondje, Quentine? — Tarquinov je glas bio napet, a njegovo lice maska kad je ošinuo konje, potjeravši ih trkom kroz sve punije ulice. Quentin je pogledao na svoj džepni sat. Bilo je devet ujutro. — Kod Fieldinga su bile malo prije zore. U Bridewell su stigle možda dva sata kasnije. — Znači, oko sedam. Dva sata. — U glasu mu se osjećalo malo olakšanja. Trebalo bi mnogo više od toga da se Juliana slomi. — Je li s tobom razgovarala o toj svojoj opsjednutosti kurvama? — U glasu mu se nije osjećala razdraženost što ju je osjećao jer se nije njemu povjerila — razdraženost više usmjerena na njega nego na Julianu. Nije se dovoljno pozabavio pitanjem što je prošli put radila u Covent Gardenu, onda kad ju je George Ridge pokušao oteti. Pretpostavio je da se jednostavno radi zabave sastaje sa svojim prijateljicama. Sad se čini da je u tome postojalo nešto više. — Nešto malo. Obično kad bismo sjedili s Lucy. Vjerujem da su Julianu njezina vlastita iskustva učinila posebno osjetljivom na sudbine tih žena. Eksploatacija, kako ona kaže. — Grom i pakao! — Tarquin je na uskoj ulici pretekao spora teretna kola, tako blizu da je ostrugao boju faetona. — Eksploatacija! Tko je, dovraga, nju eksploatirao? — Ti. Tarquinovo se lice smrknulo, a u očima mu je bljesnuo gnjev. Ali ništa nije rekao, a Quentin je mudro šutio. Pred njima se pojavila ružna zgrada Tothill Bridewella. Tarquin je zaustavio konje ispred masivne željezne kapije. Otvorila su se malena vrata u kapiji i pojavio se neuredni stražar. Pogledom je odmjerio kočiju i konje, opazivši bahatu nestrpljivost čovjeka koji je držao uzde. Nevoljko je povukao čuperak kose na čelu. — Jeste li sigurni da niste došli na pogrešno mjesto, gospodo? Tarquin skoči s faetona. — Držite uzde — reče i gurne ih u ruke zapanjenog stražara. — Gdje ću naći upravitelja ovog mjesta? — Eh, Vaša Milosti, vjerojatno doručkuje. — Stražar je zabrinuto gledao dva živahna konja koja su mu predana na brigu. — U njegovoj kući — susretljivo je dodao. — A gdje bi to moglo biti? — brzo upita Quentin, osjećajući kako Tarquinu malo nedostaje da zadavi stražara. — Preko dvorišta, na lijevoj strani. Ona kuća koja je odvojena od glavne zgrade. — Hvala. — Quentin izvuče zlatnik. — Za vaš trud. Dobit ćete još jedan kad se vratimo. — Zatim je krenuo za Tarquinom koji je već nestao kroz malena vrata. Dvorište su okruživali visoki zidovi. U sredini se nalazio stup za bičevanje, klade i stup srama. Na jednoj se strani okretalo masivno kolo, glasno stenjući pri svakom okretu. Skupina žena s podsuknjama podignutim do koljena, bosih nogu, umorno je gazila naokolo, a tamničar s dugim bičem hodao je oko njih i tjerao ih da se više potrude. Oba su muškarca odmah vidjela da Juliana nije upregnuta u to kolo. Tarquin je udario po vratima malene kolibe odvojene od duge, uske i niske zgrade u kojoj se nalazi zatvor Bridewell.

— Dobro... dobro... dolazim. — Vrata su se otvorila i pojavila se glava neke žene. Nekoć je zacijelo bila zgodna, glatkih obraza, veselih plavih očiju i zlaćane kose. No lice joj je sada nosilo tragove boginja, u očima joj se vidjela zloba i prihvaćanje jadne egzistencije, a prosijeda kosa visjela je u mlitavim uvojcima do njezinih mršavih ramena. Oči su joj se raširile kad je vidjela tko je pred vratima. — Želim razgovarati s upraviteljem ovog mjesta — odrješito će Tarquin. — Dovedite ga, dobra ženo. — On doručkuje, milorde. — Napravila je kniks. — Ali ako biste željeli ući. — Pokazala je iza sebe u prljav, smrdljiv hodnik. Tarquin je prihvatio poziv, a Quentin je ušao za njim. Hodnik je vodio do četvrtaste prostorije koja je zaudarala po prženom luku i kuhanom bakalaru. Čovjek u zamrljanom prsluku, raskopčana ovratnika i zavrnutih rukava, oštricom je noža ubacivao kuhane tripice u usta. Podigao je pogled kad su se vrata otvorila. — Agnes, rekao sam ti da me nitko ne smije smetati... — Glas mu je zamro kad je ugledao posjetitelje. U očima mu se pojavio prepreden izraz. Nadlanicom je obrisao bradu i ulizičkim tonom rekao: — Pa, što Jeremiah Bloggs može učiniti za vas, gospodo? Tarquin je vidio da već izračunava koliko bi mita mogao izvući iz te situacije, kakva god ona bila. Upravitelji zatvora ne dobivaju plaću, ali slobodno mogu iznuđivati i naplaćivati kažnjenicima i njihovim posjetiteljima sve što im padne na pamet. — Imam naredbu za oslobađanje žene koja je jutros greškom dovedena ovamo — rekao je i spustio dokument na ugao blatom prekrivenog stola. — Kad biste bili tako dobri da pošaljete po nju. Prepredeni se izraz pojačao. Blogg je vrhom palca gladio mlitavu donju usnu. — Pa, to nije baš tako jednostavno, časni gospodine. — Jasno da jest — prasne vojvoda. — Ovaj dokument kaže da se zatvorenica Juliana Beresford odmah mora pustiti na slobodu. Bez ikakvih zapreka i ometanja. Ako vam je teško obavljati vaše dužnosti, dobri čovječe, pobrinut ću se da vas zamijeni netko kome to neće biti teško. Prepredeni se izraz pretvorio u pakosno zurenje. — Ne znam gdje bi mogla biti, Vaša Milosti — cvilio je. — Ima desetak ili više odjela, uključujući one za luđake. Možda biste željeli sami potražiti. Moglo bi biti brže. — Svakako. Ali vi idete s nama. Gunđajući ispod glasa, upravitelj je ostavio svoje tripice, iskapio koktel od džina, uzeo masivni kolut s ključevima i ljutitim koracima izišao na dvorište. Smrad izmeta zapahnuo ih je čim su se otvorila vrata zgrade. Quentin se zagrcnuo. Tarquin je izvadio rupčić i njime pokrio nos, a lice mu se još više smrknulo. Smrad nije djelovao na upravitelja. Svojim je krupnim tijelom manevrirao kroz prolaz, zaustavljajući se kraj svakog odjela, otključavajući vrata i mrzovoljno im pokazujući neka pogledaju unutra. Mršave žene tupih pogleda okretale su se prema njima, ali nisu prekidale ritmičko udaranje batovima. Štakori su šuštali kroz prljavu slamu kraj njihovih nogu, tamničari su opušteno sjedili na stolcima uza zidove, povremeno zamahujući svojim palicama kad bi

procijenili da netko zabušava. Quentinu se na licu jasno vidjelo kako ga je sve to užasnulo. Uvijek je znao da ta mjesta postoje i vjerovao da su popravne institucije nužne za uspješno vođenje društva. No pred licem ove neopisive bijede, počeo je sumnjati u svoja uvjerenja. Pogledao je brata. Tarquinovo je lice bilo posve bezizražajno — siguran znak da u njemu vrije. Kod šestog odjela zaustavili su se ispred željezom okovanih vrata. Gospodin Bloggs uvuče ključ u bravu. — Ako nije ovdje, gospodo, ne znam gdje bi mogla biti. Osim ako već nije poludjela ili su je stavili da okreće kolo u dvorištu. Treba se nadati da nisu. Budući da je sve to bila greška, i tako. — Ispustio je nešto nalik smijehu pri pomisli da bi nedužna osoba mogla trpjeti zbog takve greške. — Ne razumijem kako je sir John mogao tako pogriješiti. — Otvorio je vrata i maknuo se ustranu. Juliana je bila izgubljena u ritmu bata. Vidjela je samo konoplju ispred sebe. Kad su se vlakna počela odvajati, ispunilo ju je mračno zadovoljstvo. Nije mislila ni o čemu, samo o rastavljanju konoplje. Lupanje joj je bilo u ušima, u krvi, a stanje njezinih ruku samo daleka agonija za koju je instinktivno znala da je mora zanemariti. Lilly je kraj nje također ritmički udarala. Nisu se ni pogledale dok su Rosamundine patetične rezultate prebacivale s jednog panja na drugi. No unatoč njihovim nastojanjima, Rosamundine su ruke postale ranjave i okrvavljene za manje od sat vremena, što je Maggie pakosno predvidjela, a njezine su se suze miješale s krvlju koja je kapala po konoplji. Mora postojati neki izlaz iz ove noćne more. No Julianin je mozak umrtvila ova mučna ritmička buka i tupi umor. Dvadeset četiri sata uopće nije spavala, a ovo će zacijelo morati raditi sve do noći. Nije moguće razmišljati, činiti bilo što, osim primorati svoje tijelo da obavlja potrebne pokrete i gledati konoplju. U trenutku kad su se vrata otvorila, Rosamund je kriknula. Bat je pao i odskočio od panja. Napeto je zurila u svoje šake, a oči su joj se raširile od užasa. Podigla je glavu i divlje pogledala naokolo, kao da je tek sad shvatila gdje se nalazi. Tada se, uz još jedan krik očaja, srušila na prljavu slamu. Juliana se spustila na koljena, a Lilly kraj nje. Ignorirale su komešanje na vratima. Lilly je podigla Rosamundinu glavu i stavila je u svoje krilo. Juliana joj je željela protrljati ruke, ali se nije usudila dotaknuti ih. Sad su je i vlastite nemilosrdno pekle, nakon što je prekinula koncentraciju, ali je ipak pomilovala Rosamundin smrtno blijed obraz. — Donesi malo amonijaka i vode, čovječe! — Upute je viknula preko ramena, u smjeru gdje je posljednji put vidjela tamničara. Maggie se hihotala. — Amonijaka i vode. Želi li miledi i mirišljave soli? Ili možda spaljeno pero? Juliana je jednim pokretom skočila na noge. Okomila se na iscerenu ženu, a iz očiju joj je sukljao bijes kad je podigla okrvavljene ruke. Maggie je koraknula unatrag kad je furija plamene kose krenula prema njoj. — Juliana! Nemoj dodatno pogoršavati situaciju. Okrenula se prema vratima kad se zvuk smirenoga glasa probio kroz njezin grimizni bijes. Glas mu je bio miran, ali su mu oči gorjele poput lave, oko napetih usta vidjela se bijela sjena i jedan mu se mišić trzao u obrazu. Juliana je vidjela samo gnjev — ni traga agoniji što

ju je proživljavao tijekom proteklih sat vremena, ni traga veličanstvenoj bujici olakšanja kad je vidio da nije slomljena niti ozbiljnije ozlijeđena. — Što ti ovdje radiš? — Nije vjerovala da je to tako razdražljivo izgovorila. Željela mu je poletjeti u zagrljaj, privinuti se uz njegovo snažno tijelo, sigurna u njegovu zaštitu. Željela je da je umiruje i mazi, da čuje nježne riječi ljubavi na njegovim usnama. Odlučila je vjerovati da će, ukoliko dođe po nju, to učiniti jer njemu tako odgovara, a ne zato što to želi. No dok je ondje stajao s tako zastrašujućim bijesom u svakom napetom mišiću, osjećala je razočaranje dublje nego ikad ranije. Skrenula je pogled na Quentina koji je stajao iza vojvode i na čijem se licu jasno odražavao užas. Quentin bi razumio što ju je na to navelo. Razumio bi ono što njegov brat ne razumije, njezinu slabost i nezamislivo olakšanje da je kušnja završila. — Isto bih ja mogao tebe pitati — odgovorio je vojvoda i pošao prema njoj. Uzeo je njezine ruke u svoje tople i snažne, te ih okrenuo. Njegov bijes zbog onoga što je vidio nije imao granica i jedva se suzdržao da svojim nježnim poljupcima ne počne milovati razderanu kožu. Ali nije bio trenutak za to. Ona je izvan opasnosti i najprije je mora odvesti s ovog prljavog i užasnog mjesta. — Dođi — rekao je glasom odsječnim od tjeskobe. Okrenuo se prema vratima. Juliana je istrgnula ruke iz njegova stiska, a bolovi u njima nisu bili ništa u usporedbi s navalom gnjevne nevjerice. Zar doista očekuje da će ona izići s njim i napustiti svoje prijateljice? — Ne idem odavde bez Lilly i Rosamund. — Opet je podigla svoj bat. — One su ovdje zbog mene. Ovdje im nije mjesto baš kao ni meni. Ona nas je pokvarena ljigava kučka izdala, a ja svoje prijateljice neću ostaviti u ovom paklu. Niti želim niti mi treba tvoja intervencija. — Podigla je bat objema krvavim rukama i svom ga snagom spustila, boreći se protiv agonije razderanih dlanova. Tarquin se okrenuo natrag prema njoj i s nevjericom izustio: — Što? — Quentin je potisnuo smiješak što ga je izmamio pogled na uvijek spokojnog polubrata koji je sad izgledao posve smućeno. Juliana je ignorirala pitanje, a Tarquin je, ljutito se mršteći, pogledao patetično, nemoćno tijelo djevojke na podu, a zatim očajanje na blijedom licu druge djevojke. Odjednom se posramio. Nije navikao na tu emociju. Nestrpljivo je istrgnuo bat iz Julianine ruke i bacio ga na pod. — Quentine, odvedi je odavde dok se ja ne pobrinem za ostale. — Podigao ju je i odnio do svojega brata koji ju je čvrsto uhvatio. — Ne idem odavde bez njih! — Julianino je protestiranje prigušio Quentinov crni prsluk. — Juliana, barem jednom u svojem kratkom životu poslušaj što ti se kaže — prijetećim će tonom Tarquin. — Dođi — promrmlja Quentin. — Tarquin će se nagoditi da ih oslobode. Juliana je pogledala jednog i drugog i u njihovim očima vidjela samo istinu i samouvjerenost. — Rosamund će trebati nositi — rekla je. — Moramo naći nosila za nju. — To možeš meni prepustiti. Sad idi da se makneš iz ovog smrdljivog zraka. Ne može se

znati kakva zaraza tu vreba... Bloggs, želim razgovarati s vama. — Trgnuo je glavom prema upravitelju čije su oči svjetlucale. Ukoliko nije sve pogrešno shvatio, uskoro će primiti poveće mito. Pošao je do vojvode koji se povukao u kut odjela. Juliana je dopustila Quentinu da je povuče odande. Kad su stigli do suncem obasjanog dvorišta, duboko je udisala zrak. — Jeste li znali da postoje ovakva mjesta, Quentine? — Da — kratko je rekao. — Ali nikad ranije nisam bio unutra. — Užas onoga što je vidio još uvijek mu je lebdio pred očima. Povukao ju je prema vratima u kapiji, jedva čekajući da iza sebe ostavi posljednje tragove tog pakla. — Neću prihvatiti poraz — rekla je tihim i odlučnim glasom kad je s njim izišla na ulicu. — Neću dopustiti onim zlim ženama da me pobijede. — Za ime božje, Juliana! Nikako ne možeš sama poći u borbu sa svijetom poroka. — Preuzeo je konje od stražara kojemu je laknulo, pruživši mu još jednu kovanicu. — Neću biti sama — vatreno je rekla. — Pomoći će mi ljudi kao što ste vi. Ljudi poput vas koji imaju moć da se suprotstave eksploataciji i bijedi. Tada će se stvari promijeniti. Dirnut njezinom gorljivošću, Quentin nije želio svojim cinizmom pokvariti njezine snove. — Evo Tarquina — s olakšanjem je rekao. Vojvoda se pojavio na kapiji, noseći Rosamund u naručju, a Lilly je bila korak ili dva iza njih. Jeremiah Blogg je hodao kraj njega, a na licu mu je lebdio blaženi smiješak dok je ponovno brojio snop novčanica koje su kupile oslobađanje tih žena. Vojvoda se nije čak ni cjenkao, već je samo izbrojio novčanice s izrazom gnušanja i prezira na licu, što uopće nije djelovalo na upravitelja. Juliana im je brzo prišla. — Rosamund moramo odvesti liječniku... ali ne, Henny će je moći njegovati jednako dobro kao i bilo koji liječnik. Ne mogu se vratiti Dennisonima dok ne saznamo je li gospođa Dennison imala kakve veze sa zavjerom. Juliana njegovu kuću ponovno pretvara u spasilačko utočište i dom za rekonvalescenciju zlostavljanih drolja. Tarquin je sam sebe iznenadio kad se kiselo nasmiješio. Podigao je Rosamund u faeton i suzdržao se od komentara. Zanima ga samo jedno i ništa drugo. Namjerava bez odugovlačenja razodjenuti Julianu, okupati je i smjestiti u krevet. Quentin se popeo u vozilo i uzeo Rosamund u krilo, čvrsto je držeći. Tiha, blijeda i drhtava nakon iznenadnog bijega iz pakla, Lilly je sjela kraj njega. — Nema dovoljno mjesta za mene — reče Juliana — Uzet ću fijaker... O, ali nemam novca. Milorde vojvodo, bi li mogao... ? — Ne, ne bih! — prasnuo je. — Ako misliš da ću te opet pustiti iz vida, posve si u krivu, dijete moje. — Podigao ju je na stubu, stavio joj ruku ispod stražnjice sa svojom uobičajenom familijarnošću, i gurnuo je gore. — Morat ćeš se stisnuti. — Učinila bih to, ali mi obruč smeta. — Juliana se nastojala ugurati na komadić slobodne klupe između Lilly i sjedala za kočijaša. — Onda ga skini. — Ovdje? — Iskosa je pogledala ulicu. — Da, ovdje — mirno je rekao. — Opet siđi na ulicu. — Podigao je ruku i povukao je dolje. — Okreni se i podigni skute. Juliana je trenutak oklijevala, a potom je slegnula ramenima i poslušala ga. Nakon svega

što se dogodilo, skidanje obruča pred očima znatiželjnih prolaznika činilo se kao tek manja neprilika. Međutim, opazila je da je Quentin diskretno skrenuo pogled kad je podigla skute, razotkrivajući pjenušave nabore svoje donje podsuknje, mada sad i prljave. Tarquin je vješto odvezao vrpce na njezinu struku i oslobodio obruče od kitovih kostiju. Bacio ih je uz rub ulice i još jednom podigao Julianu u faeton, a zatim se popeo za njom. Stisnula je oko sebe mekane nabore svoje haljine i podsuknji tako da je zauzimala što manje mjesta. Tarquinovo je bedro pritiskalo njezino dok je zauzimao preostali prostor na klupi i potjerao konje. Juliana je dotaknula Lillyinu ruku, podjednako tražeći i pružajući utjehu. Lilly joj se slabašno osmjehnula, a zatim su obje pogledale Rosamund koju je lord Quentin čvrsto držao. Oči su joj bile otvorene na samrtnički blijedom licu i tupo su zurile u nebo. Činilo se da je u stanju šoka, nepomična i nesvjesna svoje okoline. Rosamund nije stvorena za ono što joj je život udijelio, mislila je Juliana. Lilly može tako živjeti bez da izgubi sebe. Zapravo, ona često uživa u takvom načinu života. Većina djevojaka u Russell Streetu dobro se osjeća u vlastitoj koži. Ima mnogo toga što ih nasmijava, dijele blisko prijateljstvo. Ništa im ne manjka, a uvijek postoji i mogućnost lijepe i sigurne budućnosti ako im se sreća nasmiješi. Ali također postoji i mogućnost Bridewella. Ili Marshalseaa. Širenja nogu ispod ograda u Covent Gardenu za pola štruce kruha. Ali one svjesno ne žele razmišljati o posljedicama loše sreće, i tko bi im to mogao zamjeriti? Juliana je potišteno priznala da sama neće moći stvarati čuda. Iskosa je pogledala vojvodino nepopustljivo lice. On bi bio moćan zagovornik kad bi ga se moglo nagovoriti da iskoristi svoj utjecaj. Ali to je uzaludna nada. Osim... Ozlijeđenom je rukom dotaknula trbuh. Uskoro će Tarquinu morati reći za dijete koje nosi. Zacijelo će biti ushićen. Možda će biti tako ushićen da će biti spreman slušati prijedloge. Voljan da se za promjenu zalaže za tuđe interese. No s druge strane, možda će je samo htjeti dodatno štititi, još će više paziti da na nju ne padne mrlja izazvana kontaktom sa životom u Covent Gardenu. Možda će joj samo još više ograničiti slobodu kretanja kako bi zaštitio svoje nerođeno dijete. Na kraju krajeva, ona i to dijete njegova su investicija. A on je čovjek koji pazi na svoje investicije.

26. poglavlje

eorge Ridge iziđe iz nosiljke, lecnuvši se kad mu se koža na leđima nabrala od tog pokreta. Mrko je gledao ispucanu kamenu fasadu kuće vikonta Edgecombea u Mount Streetu. Kuća je izgledala otrcano i zapušteno, mjed na vratima bez imalo sjaja, prozori prljavi, boja ostrugana. Premda je bilo rano, malena skupina ljudi, u kojima je George odmah, po odjeći i držanju, prepoznao predstavnike reda i zakona, stajala je naslonjena na željeznu ogradu u dnu stubišta koje je vodilo do ulaznih vrata. Kad se George približio stubama, ljudi su se uspravili i oči su im odjednom postale budne, a dojam da se dosađuju zbog dugotrajnog čekanja naglo je nestao. — Imate nekog posla s njegovim gospodstvom, gospodine? — pitao je jedan od njih, prljavim noktom čeprkajući po zubima. — Što se to vas tiče? — George se namršteno progurao kraj njega. — Samo vam želim reći da ste mnogo lukaviji od nas ako uspijete postići da se ta vrata otvore — prezirno će čovjek. — Zatvorio se ondje i nije ni nosa promolio. George ga je ignorirao i nekoliko puta udario alkom. Nije dobio odgovor. Koraknuo je unatrag i pogledao gore, opazivši na prozoru na katu lice koje je virilo kroz prljavštinu. Opet je lupao po vratima i nakon nekoliko minuta čuo struganje zasuna. Ostali su to također čuli i jurnuli uza stube. Vrata su se odškrinula. Ruka je zgrabila Georgea za rukav i povukla ga unutra. Vrata su se uz tresak zatvorila, udarivši nogu jednog od ljudi vani. Začuo se bijesan povik, a zatim silovito lupanje alke tako da se prašnjava porculanska figurica zatresla na stolu. — Vikont je gore. — Tijelo koje je pripadalo ruci bilo je mršavo, usko lice slično lasici, s parom dugih sjekutića koji su stršali ispod tankih usana. Čovjek je trgnuo glavom prema stubama. — Prva vrata lijevo. — Potom se odvukao u sjenke iza stubišta. George se sve više mrštio dok se penjao stubama prekrivenim debelim slojem prašine. Oči su mu bile crvene od pića i plamtjele su tako zastrašujućim bijesom da se to činilo gotovo neljudski. George Ridge je podbodeni bik koji ima samo jednu misao i jedan cilj. Osvetiti se čovjeku koji ga je dao bičevati kao da je kmet. Osvetit će se preko Juliane. Vojvoda od Redmaynea jasno je pokazao da su mu od vitalne važnosti Julianino zdravlje, ugled i opća dobrobit. Juliana će gorjeti na lomači na tržnici u Winchesteru. Prije nego se to dogodi, njezin će je pastorak posjedovati... pretvorit će u prah njezin arogantni prezir. Vidjet će je poniznu, gledat će kako je njezin zaštitnik ne može zaštititi. Kad ona bude osuđena, on će dobiti natrag svoje nasljedstvo. Otvorio je vrata lijevo od stubišta. Škripala su na nepodmazanim šarkama i pred njim se pojavila oskudno namještena prostorija, ali dojam zapuštenosti nije sakrio njezine lijepe proporcije i vješto izrađene ukrase na stropu.

Lucien se zavalio u trošan naslonjač kraj kamina u kojem se nalazio pepeo od prošle zime. Kraj njegovih nogu nalazila se boca konjaka, a još jedna, prazna, ležala je na izlizanom sagu. Prstima je mlitavo držao čašu. Uspravio se kad je George ušao. — Dick, gade jedan, rekao sam ti da... o. — Promatrao je svojega gosta cinično upitnim pogledom. — Čemu dugujem ovo zadovoljstvo? — Vi ćete mi pomoći — reče George. Sagnuo se, podigao bocu konjaka, prinio je svojim usnama i popio dugi gutljaj. Lucienove su se oči izoštrile. Dogodilo se nešto zanimljivo. Sir George je izgubio svoju šeprtljavu, zastrašenu nesposobnost. — Samo se poslužite, stari moj — reče mu Lucien, ali je njegov tromi ton bio u suprotnosti s pronicavim izrazom u očima. — Ima toga još. Barem se nadam da ima. — Hvala. — George je popio još nekoliko gutljaja, a grlo mu se pomicalo dok ga je žestoka tekućina žarila i dodavala gorivo na vatru koja je bješnjela u njegovu trbuhu. — Dakle, kako vam mogu pomoći? — Lucien je uzeo bocu i nagnuo je u svoja usta. — Prokletstvo, prazna je! Pozvonite Dicku, stari moj. — Pokazao je raščehanu uzicu zvona kraj vrata. George ju je povukao, napola očekujući da će mu ostati u ruci, ali je iz utrobe tihe kuće ipak začuo slabašnu zvonjavu. — Otet ću Julianu — rekao je, hodajući amo-tamo, a pri svakom je pokretu osjećao bolno peckanje, podsjećajući ga na grozno poniženje u rukama vojvodina konjušara. — I ovaj put me nitko neće zaustaviti. — O? — Lucien se još malo uspravio, a bljesak pakosne znatiželje u njegovim očima postao je jači. — Namjeravam je sutra oteti — gotovo je monotono govorio George, kao da ponavlja dobro naučenu lekciju. — Pripremit ću zatvorenu kočiju i odmah ću je odvesti u Winchester. Forsetti će je morati identificirati ako to suci budu zahtijevali. Ondje ima i mnogo drugih ljudi koji će je prepoznati. Neće moći pobjeći onom vragu, a kad bude zaključana u zatvoru u Winchesteru, nikako je neće moći spasiti. Lucien je potezao svoje desno uho. — Nešto se dogodilo što vas je tako uzrujalo, stari moj... Ah, Dick. Donesi još jednu bocu onog konjaka. — Nisam siguran da je imamo — progunđa mrzovoljni sluga. — Onda idi i kupi! — Čime, milorde? — upita i podrugljivo se nakloni. — Evo. — George izvuče novčanicu iz džepa i pruži je čovjeku. — Ah, dobar čovjek! — s odobravanjem će Lucien. — Kreni već jednom, lijenčino. Suh sam k’o barut. Dick puhne kroz nos, spremi novčanicu u džep i nestane. — Drski klipan — reče Lucien. — Ostao je ovdje samo zato što mu šest mjeseci nisam ništa platio, a zna da neće vidjeti ni penija ako ode prije nego umrem. Dakle — nastavi uz još jedan oštar pogled — zašto je ta otmica tako hitna? George svojem pakosnom partneru nije kanio razotkriti što mu je vojvoda učinio. Slegnuo je ramenima, prikrio kako ga je to zaboljelo i rekao: — Moram se vratiti na imanje.

Ne mogu se više dugo ovdje zadržavati. Ali treba mi vaša pomoć. Lucien kimne. — Koji poticaj nudite, stari moj? George se doimao iznenađenim. Očekivao je da će Lucienova vlastita želja za osvetom biti dovoljan poticaj. — Imat ćete je u svojim rukama — reče. — Možete je imati prvi... koliko god dugo želite. Zapanjio ga je izraz gnušanja koji je preletio vikontovim licem. — Želim je se riješiti, čovječe. Ne želim je imati — s gađenjem naglasi Lucien. — Mislio sam da to razumijete. Vi ćete iznijeti optužbe protiv nje. Ja ću je se odreći. Tarquin će biti bespomoćan i osramoćen. Cura će biti uništena. Ali opet pitam, koji poticaj nudite za moju pomoć? — Oči su mu se stisnule. Georgeova se zbunjenost povećala. — Nije li to dovoljno? Lucien se veselo hihotao. — Zaboga, ne, čovječe. Želim da mi platite tisuću gvineja. Mislim da bi to bila razumna nagrada. Jasno, ovisno o tome što imate na umu. — Zavalio se u naslonjaču, prekrižio noge i nehajno se nasmiješio. George se samo trenutak borio sam sa sobom. Mogao bi pribaviti tisuću gvineja, premda će veoma nerado baciti taj novac na ovog prezira vrijednog, iscerenog gmaza. Ali treba mu vikontova pomoć. — Morate mi pomoći da je izvučem iz kuće — reče. — Moramo ući onamo i namamiti je van. — Dobri Bože! — Lucien je zurio u njega, prvi se put trgnuvši iz svojeg indolentnog cinizma. — Kako točno predlažete da to učinimo? — U gluho doba noći. Ući ćemo u njezinu sobu. Svladat ćemo je dok spava i iznijeti odande. — George je govorio s odlučnim samopouzdanjem predanog čovjeka. — Vi znate gdje je njezina soba. I znat ćete kako se može neopazice ući u kuću. — Zašto mislite da ja mogu izvoditi takva čuda? — pitao je Lucien, uzdigavši obrvu. — Znam da možete — tvrdoglavo će George. — Živjeli ste u toj kući. Vjerojatno imate ključ. Lucien je ponovno počeo lagano potezati svoje uho. Slučajno doista ima ključ sporednih vrata. Dao je napraviti kopiju prije nekoliko godina, dok je još bio mlad momak. Tarquin je bio iritantno strog i oprezan skrbnik, a Lucien je često morao biti prepreden kako bi izbjegao vojvodina pravila i nadzor. — Možda imam — priznao je nešto kasnije. — Možda ne bi bilo previše teško ući, ali ponovno izići s onom crvenokosom alapačom koja vrišti i otima se, to je već nešto sasvim drugo. — Neće stvarati nikakvu buku — istim tonom reče George. — O? — Lucien upitno nakrivi glavu. — Ja ću se za to pobrinuti. Lucien je neko vrijeme proučavao njegov izraz lica, a zatim polako kimne. — Vjerujem da hoćete. Gotovo mi je žao moje gospođe supruge. Pitam se što se moglo dogoditi da je u vašim grudima izazvalo tako gorljivu nestrpljivost, stari moj. — Čekao je, ali nije dobio nikakvo objašnjenje. Ridgeova je šutljivost sto puta povećala njegovu znatiželju, ali je bio pripravan čekati. — Ima još jedna malena poteškoća — nastavio je zamišljenim tonom. —

Moj cijenjeni bratić ima odaju tik uz naš plijen. Vjerujem da mu ta blizina odgovara. — Sigurno znate da je Juliana njegova ljubavnica? — George je govorio muklim glasom. Znao je to, ali želio je potvrdu. — Zašto bi se inače moj bratić toliko zanimao za tu curu? — Lucien slegne ramenima. — Isto tako, nikad ranije nije neka žena živjela pod njegovim krovom. Zacijelo će biti veoma uzrujan kad je izgubi. — Nasmiješio se. — Mislim da bih sutra mogao pokušati izvući bratića iz kuće. Bilo bi najbolje kad bi on bio negdje drugdje dok mi otimamo njegovu djevojčuru... Ah, napokon... Dick i malo nečega za dušu. Nazdravit ćemo tom pothvatu. Stavi to onamo, čovječe. Ne moraš natočiti. Imam dovoljno snage za to. George je uzeo zamrljanu čašu koju mu je pružio njegov domaćin. Pio je i trenutak zamišljao svoju osvetu. On je čovjek zahvaćen ludilom. Vojvoda od Redmaynea oslobodio je demone kad je odlučio pokoriti sir Georgea Ridgea.

Vojvoda je zaustavio konje ispred kuće u Albermarle Streetu. Ted se pojavio kao nekom čarolijom, sjurivši se niza stube s lakoćom za tako krupnog čovjeka. Čuo je kočijaševu priču, kao i ostatak kućanstva, i sad je ljutito gledao Julianu kao da ga je svojom opasnom pustolovinom osobno uvrijedila. — Prihvati konje, Tede. — Tarquin je skočio dolje i podigao ruku kako bi pomogao Juliani, a zatim i Lilly. Uzeo je Rosamund iz Quentinovih ruku tako da njegov brat može sići, a zatim je još uvijek mlitavo tijelo vratio Quentinu i ispred ostalih krenuo u kuću. — Catlett, pozovi domaćicu i neka ove dvije mlade žene odvede u jednu spavaću sobu. Pošalji im sobaricu. Zamoli Henny da smjesta dođe u odaje ledi Edgecombe. — O, ne! — uzvikne Juliana. — Ne... meni ne treba Henny. Mora pogledati Rosamund. Ja se stvarno mogu pobrinuti za sebe, ali Rosamund treba stručnu njegu. Uzeo je njezine ruke i okrenuo ih dlanovima prema gore. — Ništa ne možeš učiniti za sebe dok su ti ruke u ovakvom stanju. Ako ne želiš Henny, onda ću se ja pobrinuti za tebe. — Nema potrebe da se time opterećuješ, milorde. — Govorila je ukočenim glasom. — Ne treba mi bolničarka. U očima mu je bljesnula nestrpljivost. Duboko je udahnuo i rekao: — Za tebe će se pobrinuti ili Henny ili ja. Biraj. — Onda ti — poslušno je odgovorila jer nije vidjela drugu mogućnost. Rosamund treba Hennyine vještine. — Neka bude. — Kratko je kimnuo i opet se okrenuo Catlettu. — Želim da se u odaje ledi Edgecombe odmah odnese kada, vruća voda, melem, zavoji i lužnati sapun.... Quentine, ti ćeš voditi računa o tome da druge dvije budu adekvatno smještene? — Naravno. — Dođi, Juliana. — Vojvoda ju je čvrsto uhvatio za zapešće i počeo se penjati stubama. Juliana ga je slijedila, htjela ne htjela.

Njezinu je odaju ispunjavala sunčeva svjetlost. Ruže su se svakodnevno mijenjale u vazama i u zraku se osjećao njihov miris. Krevet sa svježim plahtama s mirisom lavande, mekani madrac i udobni jastuci, privlačili su je dok su poznate udobnosti doma potiskivale prizore iz noćne more Bridewella. Doma. Ovo je dom? Čini se kao dom. Njezino vlastito mjesto. Vojvodin je glas prekinuo njezino razmišljanje. — Krevet će morati pričekati, Juliana. Ne može se znati što si mogla pokupiti u onoj prljavoj rupi. Gamad, zarazu... — Gamad? — Naglo je podigla ruke do raskuštrane kose, a oči su joj se raširile od gnušanja. Zato je zatražio lužnati sapun. — Budi mirna. Ne želim dodirivati tvoju odjeću više no što je potrebno, pa ću je odrezati s tebe. — Pošao je do komode po škare što ih je Henny ondje držala za manje popravke ili preinake Julianine odjeće. Juliana je ukočeno stajala, drhtureći od gnušanja. Sjećala se kako je ona žena Maggie dodirivala njezinu haljinu i zgrabila Rosamundinu maramu, a njezine kvrgave, prljave, krvave ruke zagađivale su sve što su dotaknule. U grlo joj je naglo nahrupio val mučnine. Nešto je neartikulirano progunđala i odgurnula Tarquina koji joj je prilazio sa škarama, te jurnula prema zahodu. Tarquin je odložio škare i prišao joj. Osjećala je toplinu njegove ruke na vratu; koja ju je umirivala dok joj je lagano trljala leđa. Tarquin je neodređeno pomislio da bi se nasmijao onome koji bi mu prije nekoliko tjedana rekao da bi bez razmišljanja pomogao ženi koja povraća. No to je bilo prije nego je Juliana ušla u njegov život. — Ispričavam se — dahnula je kad su grčevi popustili. — Ne znam što me snašlo. — Zavidjela je Rosamund na Hennyinoj smirenoj i pažljivoj pomoći. Povraćanje pred muškarcem, čak i ako je riječ o ljubavniku — osobito ako je riječ o ljubavniku — izrazito je neugodno i ona se lecnula kad se zapitala što on misli. No njegova ruka na njezinim leđima neopisivo joj je godila. — Nema potrebe da se ispričavaš — blago će Tarquin. Navlažio je krpu vodom iz vrča. Obrisao joj je usta i čelo, pažljivo i vješto, a dok mu je proučavala lice, nije vidjela ni traga ranijeg bijesa. U očima mu se nazirala nekakva zbunjenost, ali su mu usta bila opuštena. Bacio je krpu ustranu, uzeo škare i hitro prerezao vezice gornjeg dijela njezine haljine. Njegove su ruke spretno i učinkovito razrezale podsuknje, košulju i podvezice, te je uskoro stajala posve naga. Sama je spustila čarape i bacila ih na hrpu odbačene odjeće. Potom se uspravila, osjećajući se nezgrapno i nesigurno, poželjevši da je Henny uz nju. Nije znala kamo će s rukama i osjećala je apsurdni poriv da se pokrije rukama, kao da s tim čovjekom nikad nije dijelila veličanstvene intimnosti, kao da nije dotaknuo i istražio svaki centimetar njezine kože, svaki otvor njezina tijela, kao da njegov jezik nije kušao njezine sokove, kao da njegov čvrsti ud nije uzeo i posjedovao njezinu krhkost, kao da ona nije, otkrivajući mu najskrivenije tajne svojeg tijela, posjedovala njegovo. Njegov pogled uopće nije bio požudan. Zapravo, činilo se da se svim silama trudi sve to obavljati posve praktično. No to ju je samo dodatno zbunjivalo. Kako je željela Henny. Ženu, dadilju. Nekoga čiji će postupci biti jasni i jednostavni, a ona ih na isti način može primati.

Kucanje na vratima trgnulo ju je iz razmišljanja. Panično je pogledala Tarquina, a on joj je samo pružio ogrtač i pokazao joj sjenke što su ih činili zastori oko kreveta. Juliana se povukla, čvrsto stisnuvši oko sebe ogrtač od muslina, i slušala kako se dva lakaja muče s porculanskom kadom i bakrenim vrčevima vruće vode. Zatim je ušla sluškinja i donijela zavoje, melem, trpki lužnati sapun i hrpu debelih ručnika. Nitko ništa nije rekao. Nitko nije pogledao prema Juliani. Vojvoda se prekriženih ruku naslonio na prozorsku dasku i promatrao pripreme. Tada se služinčad povukla i vrata su se zatvorila. Juliana je koraknula naprijed. — Najprije ću ti poviti ruke. — Ulio je toplu vodu u lavor na komodi. — Kako ću se oprati ako mi poviješ ruke? — pobunila se Juliana. — Nećeš se ti prati, mignonne. Ja ću te oprati. — Na usnama mu je poigravao smiješak, a to ju je živo podsjetilo na njihovo zadnje vođenje ljubavi kad ju je gledao odozgo, zavirio ravno u njezinu dušu, s tako mnogo čuđenja i topline. Kamo je nestao njegov gnjev? Juliana je ponovno bačena u kaos smućenosti. Što on doista osjeća? Pokazao je stolac ispred toaletnog stolića. — Sjedni i pruži mi ruke. — Vješto i nježno kao iskusna bolničarka, oprao je ranjavu kožu, nanio melem i potom stavio zavoje. Na krajevima je poderao materijal kako bi napravio uzlove. Čudio se toj novootkrivenoj vještini jednako kao i Juliana, a njegov se smiješak proširio od neočekivanog zadovoljstva. Juliana je grickala donju usnu. — Jesi li se zabrinuo za mene kad si saznao gdje sam? — Pitanje je bilo nesigurno, a shvatila je da ga to uopće nije kanila pitati tek nakon što ga je postavila. — Sjedni u kadu — rekao je. — Drži ruke iznad vode. — Ali jesi li? — bila je uporna, podigavši nogu kako bi ušla u kadu. Odjednom joj se to pitanje činilo važnijim od svega što je ikad pitala. — Na takvomu mjestu ne bih ostavio ni svojeg najgoreg neprijatelja — neozbiljno je odgovorio. — Hoćeš li sama sjesti? Juliana je brzo kliznula u vodu. Odgovor ju nije zadovoljio. Zurila je u vodu. Tarquin joj je uhvatio bradu i podigao joj lice. — Nikad u životu nisam bio više zabrinut — bez uvijanja je rekao, a neozbiljnost je nestala s njegova lica i iz glasa. — Utjerala si mi strah u kosti, Juliana. Ako me ikad ponovno tako prestrašiš, mogu ti obećati da ćeš požaliti dan kad si se rodila. Pustio joj je bradu i polio joj kosu toplom vodom. Juliana je šmrcala i nestrpljivo odgurnula mokru masu uvojaka kako bi mu opet vidjela lice. Onaj isti blistavi sjaj bio je u njegovim očima, premda je njegova prijetnja zvučala veoma uvjerljivo. Iz nekog joj je razloga prijetnja godila jednako kao i sjaj. Zadovoljna, sagnula je glavu pod njegovim snažnim prstima. Juliana je na vonj lužine iskrivila lice u grimasu dok joj je žustro trljao raskuštranu kosu. Podsjećao ju je na kupelj protiv krpelja za ovce. Još je bilo gore kad joj je krpom nasapunao cijelo tijelo, ne ostavljajući netaknutim ni centimetar kože. Nije bio grub, već veoma temeljit, a kad joj je nasapunao dojke, morala se snagom volje suzdržati da se ne trgne na njihovu novu osjetljivost. Tarquin je opazio jedva zamjetljiv trzaj. Pitao se koliko će joj trebati da mu kaže za svoju

trudnoću. Zacijelo joj nije palo na pamet da je to možda sam pogodio. Bilo je nečeg dirljivo naivnog u pomisli da ona ne zna kako je njemu dobro poznat ciklus njezina tijela. Osmjehnuo se u sebi, ali ničim nije otkrio svoje misli. Reći će mu kad bude spremna. — Mislim da si čista — konačno je rekao. — Nisam našao nikakvu gamad. Treba se nadati da ondje nisi bila dovoljno dugo da pokupiš nekakvu zarazu. Iziđi. — Uzeo je veliki ručnik. Juliana je mirno stajala dok ju je on brisao nježno kao da je porculanska lutka, temeljito se pozabavivši njezinim najintimnijim dijelovima, ali opet posve smireno. Na koncu joj je spustio spavaćicu preko glave. — Sad možeš poći u krevet i točno mi ispričati kakva je maštovita ideja dovela do ovog najnovijeg debakla. — Maštovita ideja! Zar ti to tako zoveš? — Juliana je trenutno zaboravili na umor i zbunjenost te ga ljutito pogledala, a vlažna joj je kosa letjela oko lica. — Pokušavam tim ženama pomoći da nađu neki način na koji će steći nekakvu kontrolu nad svojim životima, a ti to zoveš maštovitom idejom! — Kao da ga je oprljio prezir u njezinim očima. — Ondje vani postoji svijet robova... robova u čijim tijelima ti uživaš, naravno, pa ti je u interesu da ostanu robovi. Potišteno se okrenula ustranu i popela u krevet. — Nemaš nimalo suosjećanja, nimalo duše, milorde vojvodo. Baš kao i ostali tvoje vrste. Kad bi ti progovorio... ti i lord Quentin, i drugi poput vas... onda bi ljudi slušali. Kad biste insistirali na poštenom odnosu prema ženama čija tijela koristite, onda bi se to dogodilo. — Povukla je pokrivače preko sebe i legla na bok, okrenuvši se od njega. Tarquin je zurio u njezino tijelo ispod pokrivača. Rastreseno je prošao rukom kroz kosu u nimalo svojstvenoj gesti smućenosti. Nitko mu se nikad nije obratio, pogledao ga, s tako bijesnim prezirom. Umjesto da reagira gnjevom, osjećao je samo malodušnost. Sedamnaestogodišnja djevojka optužila ga je da je njegov način života, njegov pogled na svijet, krajnje bešćutan, a on je ondje stajao i pitao se je li ona u pravu. Gura ga prema rubu ludila. Kad mu ne tjera strah u kosti svojim križarskim pohodima, raspliće svaku urednu nit u tapiseriji njegova života, primoravajući ga da gleda i vidi stvari koje ga nikad ranije nisu opterećivale. Popriličan broj tih otkrića odnosi se na njega, a nisu osobito ugodna. Koraknuo je prema krevetu, a zatim je zbunjeno odmahnuo glavom i izišao iz odaje, tiho zatvorivši vrata za sobom. Kad su se vrata zatvorila, Juliana se okrenula na leđa. Zurila je u baldahin s cvjetnim uzorkom, pogledom fiksirajući grančicu bršljana, ali ju nije vidjela. Zatvorila je oči kad su potekle suze, uvjeravajući sebe da plače samo zato što je umorna. Zbog reakcije na ono što je pretrpjela.

27. poglavlje

aboga, ne znam kamo ide ovaj svijet kad se vi tako mlade možete dovesti u ovo stanje. — Henny je odmahivala glavom dok je idućeg jutra skidala zavoje s Julianinih ozlijeđenih šaka. — Kako je Rosamund? — Juliana se osjećala malaksalo, ispunjena dubokom i veoma čudnom tromošću. Spavala je cijeli dan i cijelu noć, a sad se čini da se ne može posve razbuditi. Kiša je bubnjala po prozorskom oknu i svijeće su osvjetljavale njezinu odaju, što nije pomagalo. — Bit će dobro. Doživjela je gadan šok, ali se lijepo oporavlja. Došla je ona gospođa Dennison i obje odvela kući. — Već? — Juliana se lecnula jer se dio zavoja zalijepio za otvorenu posjekotinu. — Zašto mi to nitko nije rekao? — Spavali ste i vojvoda je naredio da vas nitko ne smije uznemiravati dok ne pozvonite. — Henny je umočila krpu u zdjelu tople vode. — Želi vas vidjeti u knjižnici kad se odjenete. Odnosno, ako se osjećate sposobnom za to. — Oprala je Julianine dlanove i tapkanjem ih osušila prije nego je nanijela novi sloj melema. Juliana je zatvorila teške vjeđe, pitajući se nije li nesvjesno popila napitak koji uspavljuje. Nije se sjećala ničega nakon što ju je Tarquin jučer ujutro ostavio da spava. Tko je obavijestio gospođu Dennison da su Lilly i Rosamund ovdje? Zamjera li im što? Čini se da ne ako ih je tako brzo primila natrag pod svoje okrilje. Tarquin će znati odgovore. Obuzela ju je deprimiranost kad se sjetila kako je ljutito otišao, ne rekavši ni riječi na njezine ogorčene optužbe. Veoma je učinkovito uništila svaku toplinu što ju je prema njoj osjećao. Nije žalila zbog onoga što je rekla, mislila je svaku riječ, ali sad joj se činilo bešćutnim da ga je onako napala nakon svih njegovih pažnji i brige. — Mislim da bi bilo najbolje kad biste se vratili u krevet, dušice — govorila je Henny dok joj je ponovno stavljala zavoje. — Javit ću Njegovoj Milosti da još niste spremni za silazak u prizemlje. — Ne... ne, jasno da jesam. — Juliana je silom otvorila oči. Ne bi mogla dugo izbjegavati susret s njim, a osim toga, želi odgovore na svoja pitanja. — Umit ću se i popiti malo kave, a to će me sasvim razbuditi. Spava mi se zato što pada kiša i ovdje je tako ugodno. Henny je pucketala jezikom, ali više ništa nije rekla, i Juliana se pola sata kasnije potišteno proučavala u zrcalu. Kosa joj je jutros osobito neposlušna, zapanjujuće živahna uz njezino lice koje je bljeđe nego inače. Oči joj se doimaju neobično krupnima, s tamnim sjenkama odozdo za koje je zaključila da je čine prilično zanimljivom. Tajanstvenom i posebnom. Zbog te je hirovite misli postala mrvicu veselija. Bilo bi teško naći nekoga manje tajanstvenog od nezgrapne i trapave osobe velikih stopala kakva je ona. No muslin boje

lavande i u bijelo zamotane šake ipak stvaraju dojam da je nekako delikatnija nego inače. — Onda pođite. Ali nemojte se previše dugo zadržati. Morate se odmoriti prije ručka. — Tako ste dragi prema meni — reče Juliana. — Nikad ranije nitko nije tako pazio na mene ili se zabrinjavao. — Impulzivno je poljubila Henny, a žena se zadovoljno nasmiješila i poslala je iz odaje, rekavši: — Samo idite, miledi. Kad je ušla u knjižnicu, Juliana nije odmah vidjela Tarquinova gosta jer su joj pitanja navirala na usta prije nego je zatvorila vrata. — Je li se gospođa Dennison ljutila na Lilly i Rosamund, milorde? Kako je znala da su ovdje? Jesi li siguran da neće biti gruba prema njima? — Ne. Ja sam joj rekao. Da. — Redom je odgovarao Tarquin dok je ustajao sa stolice. — Duboko udahni, mignonne, i pozdravi gospodina Bonnella Thorntona. Juliana duboko udahne. Zapanjila se kad je vidjela da se vojvoda smiješi i u njegovim očima još uvijek postoji onaj topao sjaj. Nikakva traga hladnoći što ju je očekivala. — Juliana? — potaknuo ju je i pokazao svojega gosta kad ona nije odmah pošla naprijed. — Ispričavam se, gospodine. Nisam vas odmah vidjela. — Juliana se pribrala i napravila kniks pred visokim, mršavim džentlmenom u nevjerojatnom odijelu od ružičastog satena. — Neizmjerno mi je drago, gospo. — Džentlmen se naklonio. — Njegova Milost ispričala mi je sve o vašim pustolovinama i njihovom uzroku. Juliana je upitno pogledala Tarquina, nesigurna kako bi to trebala shvatiti. Pružio joj je neke novine. — Pročitaj ovo pa ćeš možda početi shvaćati da nisi jedina koja se zalaže za tu stvar, Juliana. Nikad ranije nije u rukama držala Drury Lane Journal. Podnaslov Na vama je red postao je jasan čim je počela čitati. Radilo se o besramnom, tračerskom časopisu, punom aluzija i navodno istinitih priča o skandaloznim podvizima pripadnika londonskog otmjenog i političkog svijeta. Bio je gotovo zločesto zabavan. No Juliana nije razumjela što je Tarquin želio reći. Pogledom je preletjela kritike i osvrte na predstave i opere, a zatim je podigla glavu. — Ovo je veoma zabavno, milorde, ali ne shvaćam... — U sredini ćete naći članak što ga je napisala osoba po imenu Roxanna Termagant — reče gospodin Thornton. Spustila je glavu i našla članak. Usne su joj se bezglasno rastvorile. Gospođica Termagant iznijela je precizan opis takozvane pobune u kući Cocksedge, izravno optužujući gospođe Mitchell i Cocksedge da su organizirale nerede, a potom i raciju s ciljem uhićenja četiriju žena — od kojih jedna uopće nije prostitutka, već supruga jednog vikonta. Zatim je uslijedilo oštro kritiziranje vlasti koje su dopustile da ih za svoje podle svrhe iskoriste vlasnice bordela zbog čega su nedužne žene, koje su se okupile samo radi miroljubive rasprave o tome kako bi mogle poboljšati uvjete svojeg rada i života, završile u zatvoru. — Tko je ta dama? Gospodin Thornton se otmjeno naklonio. — Vidite je pred sobom, gospo. — Vragolasto se nasmiješio. Možda to objašnjava ružičasti saten. Međutim, i dalje je osjećala zbunjenost. — Vojvoda vam je sve to ispričao? — To nije nimalo neobična priča, miledi. Svaki pokušaj žena da se kod svojih takozvanih

poslodavaca izbore za svoja temeljna prava uvijek završava porazom. Međutim... — uzeo je novine i njima lupkao po dlanu — ... možemo im otežavati život javnim ismijavanjem i ogorčenjem. Nažalost, meni je teško otkriti sve užase koji se događaju. Nisam znao za slučaj gospođice Lucy Tibbet, naprimjer. Zato imam jedan prijedlog za vas, ledi Edgecombe. Juliana se spustila na naslon za ruke na sofi. Pogledala je Tarquina koji se zavalio na stolici, spojio prste ispred usta i promatrao njezino lice. — Nije baš da svi pripadnici našega društva zatvaraju oči pred nepravdom, mignonne. Gospodin Thornton ima moćan glas u Covent Gardenu. Vjerujem da su njegove metode učinkovitije od poticanja bludnica da se pobune i završavanja u Bridewellu. — Znači, ti... ti također želiš pomoći? — pitala je, sumnjičavo se namrštivši. To se činilo nevjerojatnim, ali što je drugo moglo značiti? — Recimo samo da si mi ti otvorila oči — kiselo se osmjehnuo. Juliana se tako iznenadila da trenutak nije bila svjesna činjenice da je gospodin Thornton opet počeo govoriti. Nakašljao se kako bi privukao njezinu pozornost i nastavio. — Kao što sam rekao, ledi Edgecombe, shvatio sam da imate prijateljice u Gardenu. Žene koje mogu znati što se zbiva. Kad biste ih naveli da vam se povjeravaju, tada bih ja imao materijala za borbu. — Da budem špijun, želite reći? — Doušnica — reče Tarquin. — Također bih držao sredstva što ih uspijete prikupiti — nastavio je gospodin Thornton — i preuzeo odgovornost za isplate onim ženama kojima su potrebna. Njihovi poslodavci mogu se buniti protiv moje filantropije, ali neće imati nikakve izlike da se osvećuju ženama i nitko se ne mora bojati odmazde. — Gospodin Thornton odlučno kimne. — Više volim nešto raditi — reče Juliana. — Samo prepričavanje zbivanja čini mi se pomalo patetičnim. — Ali kada ti nešto radiš, Juliana, naglavce se uvališ u nevolje — istakne vojvoda. Bonnell Thornton se tiho nasmijao i Juliana je porumenjela, ali nije ni pokušala zanijekati istinu. — Tvoja je mana, mignonne, što precjenjuješ svoje sposobnosti za mijenjanje svijeta — nastavio je Tarquin. — To ne možeš učiniti bez pomoći. — To sam i ja jučer rekla. — Kao što vidiš, ozbiljno sam te shvatio. — Da — polako se složila. Još uvijek joj je bilo teško vjerovati da su njezine riječi mogle imati takav učinak. Opet se okrenula Bonnellu Thorntonu. — Pa, ako mislite da će to djelovati, gospodine Thornton, onda ću vam svakako pomoći koliko god budem mogla. — Dobro. Vidjet ćete da malo-pomalo možemo promijeniti situaciju.... Pa, sad bih se oprostio. Vaša Milosti... — Naklonio se vojvodi koji je uljudno ustao i otpratio ga do vrata. Juliana je napravila kniks kad je posjetitelj nježno uzeo njezinu zamotanu ruku i lagano joj poljubio prste. — Želim vam ugodan dan, ledi Edgecombe. Radujem se našoj suradnji. Tarquin je zatvorio vrata za njim, a potom se okrenuo Juliani. — Znam da ti to smatraš nedovoljnim, draga moja, ali vjeruj mi, to je najbolje što možeš učiniti. Juliana nije bila previše sigurna da je to točno. Padalo joj je na pamet mnogo načina na

koje bi se mogla aktivnije uključiti u rad gospodina Bonnella Thorntona. No ne bi bilo pametno da to sad spominje. — Ne mogu pomoći gospodinu Thorntonu ako ne posjećujem svoje prijateljice — naglasila je. — Ne — složio se i prišao bifeu kako bi si natočio čašu šerija. — Ali nećeš zaboraviti povesti Teda sa sobom, zar ne? Juliana odmahne glavom. — Zašto si se predomislio? Spustio je bocu i prišao joj. Obujmio joj je lice rukama i nježno poljubio njezine vjeđe. — Ti stvaraš veoma neobične čarolije, mignonne. Vjerujem da bi mogla rastopiti mramorno srce kad bi to čvrsto odlučila. — Palcem je prešao preko njezinih usta i skrušeno se nasmiješio. — Ne mogu reći da uživam biti meta tvojeg reformatorskog žara. — Poljubio ju je dok je ona pokušavala smisliti odgovor. — Sad se vrati gore. Izgledaš iscrpljeno. Odjednom je osjećala laganu mučninu i silnu pospanost. Njezin mozak nije uspijevao u potpunosti shvatiti njegove riječi. Jesu li doista nekakva svečana izjava? Neka vrsta obećanja? Pokušavala je naći odgovor, ali nešto u njegovim očima govorilo joj je da on ne želi da išta kaže. Spustio joj je ruke na ramena i okrenuo je prema vratima. — Idi k Henny, Juliana. — Bez riječi ga je poslušala. Ležala je na ležaljci ispod prozora dok joj je Henny skidala cipele i odvezivala uzice gornjeg dijela haljine. Spustila je ruku na trbuh. Ovo će dijete poznavati samo skrbnika strica. Nikad neće poznavati oca. Sva brižna ljubav ovoga svijeta ne bi mogla ublažiti tu činjenicu. Kad Tarquin jednom sazna da nosi njegovo dijete, ono više neće pripadati samo njoj, čak ni u njezinoj utrobi. Koliko će dugo moći čuvati tu tajnu?

— Henny kaže da joj se čini da se Juliana danas ne može razbuditi. — Quentin je zvučao zabrinuto dok je stajao ispred vatre u knjižnici, zapaljene kako bi se suzbila vlažna prohladnost kišnoga dana. — Je li možda pretrpjela nešto više od onoga što smo vidjeli? — Ne vjerujem. — Tarquin popije gutljaj porta. — Mislim da iza toga stoji nešto drugo. — Što? — Quentin posegne za svojom čašom na polici iznad kamina. Tarquin zijevne. — Na Juliani je da to kaže. Vjerujem da će mi reći kad bude spremna. — Ispružio je noge prema vatri. — Ima trenutaka kad je krasno provesti večer kod kuće. — Osobito ako se to sluša. — Quentin pokaže prema prozoru po kojemu je monotono bubnjala kiša. — Neugodna večer za boravak vani. — Da, a pomisao da je moja neobuzdana mignonne sigurna u svojem krevetu veoma je ugodna. — Tarquin opet zijevne. Quentin pogleda u svoju čašu. — Hoćeš li tu vezu skrivati pred Lydiom kad se vjenčate? — Glas mu je bio ukočen, oči napete. Tarquin je podigao pogled, a pospani nehaj nestao mu je iz očiju. — Što želiš reći, Quentine? — Što ti misliš da želim reći? — Quentin skoči na noge. Više odjednom nije mogao

podnijeti agoniju svoje frustriranosti. — Imat ćeš pod svojim krovom Julianu i Lydiu. Hoćeš li pred Lydiom skrivati svoj pravi odnos s Julianom? Tarquin je zapanjeno zurio u njega. Quentinovo je lice bilo blijedo, usne bez kapi krvi. — Ne mogu to podnijeti, Tarquine! Ne mogu podnijeti da se na takav način odnosiš prema Lydii. Volim je, neka mi Bog pomogne. I neću mirno stajati i gledati kako ti uništavaš naše živote. — Kršio je ruke, a sive su mu oči postale plamteće rupe na bijelom licu. — To... ti i Lydia! — zamuckivao je Tarquin. — Ti i Lydia? — Da. — Lydia... Lydia zna kakvi su tvoji osjećaji? — Činilo se da to još uvijek ne može shvatiti. — Da. — I... ona ti uzvraća te osjećaje? Quentin kimne. — Dragi Bože! — Tarquin prstima prođe kroz kosu. — Ti i Lydia se volite? Znam da si uvijek imao posebnog obzira prema njoj, ali... — Katkad si, Tarquine, tako prokleto slijep da ne vidiš ni prst pred nosom! — ustvrdio je Quentin, odjednom se osjećajući pročišćenim, kao da mu je netko s ramena skinuo golem teret. — Juliani je trebalo pet minuta da vidi... — Juliana! — Sad se sjetio njezinih aluzija. — Isuse, Marijo i Josipe — gunđao je. — Neću mirno stajati sa strane i gledati kako vrijeđaš Lydiu tako da pod istim krovom držiš svoju ljubavnicu — ponovio je Quentin, sad odlučnim glasom. Tarquin ništa nije rekao, već je samo zurio u vatru. Počeo je shvaćati da ne bi mogao zamisliti ni mogućnost da na taj način uvrijedi Julianu. Što mu se to događa, dovraga? — Čuješ li me, Tarquine? Podigao je pogled i odmahnuo glavom, napola se nasmijavši od nevjerice i rezigniranosti. — O, da, čujem te, brate. Jednako jasno kao i sebe. Quentin je čekao da još nešto kaže, ali se Tarquin opet okrenuo prema vatri, vrteći čašu porta između prstiju. Kao da je podigao zid oko sebe. Tišina se produljila i Quentin je na koncu izišao iz sobe, tiho zatvorivši vrata za sobom. Ništa se nije riješilo, ali on je rekao svoje. Istina je na vidjelu, a umjesto da se zbog toga osjeća loše, samo ga je preplavilo silno olakšanje. Tarquin je dugo ostao nepomičan. Potom je ustao i ponovno napunio svoju čašu. Pogled mu je pao na minijaturu Lydie Melton na polici iznad kamina. Ozbiljna, smirena, dostojanstvena. Savršena supruga za jednog biskupa. Odjednom se glasno nasmijao. Kako je sve veoma jednostavno ako čovjek gleda svijet Julianinim očima. Još uvijek se tiho smijao kad se začulo kucanje na vratima i ušao je Catlett s pisamcem na srebrnoj plitici. — Ispričavam se, Vaša Milosti, ali ovo je upravo stiglo. Dostavljač kaže da je riječ o nečemu veoma hitnom. Tarquin se namrštio i uzeo zapečaćeno pismo. Pročitao je loše sastavljen i pogrešno napisan sadržaj, a lice mu se smrknulo. — Prokleti izopačeni, raskalašeni glupan! — Zgužvao je papir i bacio ga u vatru. — Neka mi dovedu kočiju. — Izlazite, Vaša Milosti? — Catlett je hitro pogledao prozor iza kojeg je pljuštala kiša.

— To možeš zaključiti iz moje naredbe — kiselo će vojvoda. — Reci mojem sobaru neka mi donese plašt i štap. Prokleti Lucien! Smrtno bolestan leži u kući za privremeno zatvaranje dužnika. Pisamce je poslao vlasnik kuće, zacijelo na Lucienov nagovor. Treba podmiriti dug od petsto funti da bi ga pustili na slobodu. Dotad će ležati u hladnoći i vlazi, gušiti se od kašlja, bez lijekova, hrane ili pokrivača. Tarquin ništa nije posumnjao. Ovo nije prvi put da se to dogodilo tijekom proteklih pet godina. Isto tako, nije mu palo na pamet da bi Luciena mogao prepustiti njegovoj sudbini, premda ga je s onakvom konačnošću izbacio iz svoje kuće. Znao je, jednako dobro kao i Lucien, da će mu Tarquin u ekstremnim situacijama uvijek priskočiti u pomoć. Bez obzira koliko je Lucien postao pokvaren i vrijedan prezira, Tarquin se nije mogao osloboditi okova odgovornosti. Otvorio je sef u knjižnici i izvadio petsto funti. To je veoma maleni dio Lucienovih dugova, pa ga je zacijelo uhvatio jedan od njegovih manjih vjerovnika. Vjerojatno krojač ili klobučar. Sobar mu je donio debeli plašt s pelerinom i štap sa skrivenom oštricom. Tarquin je podigao visoki ovratnik, navukao rukavice i izišao na pljusak. Kočijaš je drhtao na svojem sjedalu. — Ludgate Hill. — Tarquin ga nije ni pogledao dok je davao naredbu i penjao se u kočiju. Kočijaš zamahne bičem. Tek je počeo raditi za vojvodu i silno je želio ostaviti dobar dojam pa mu nije palo na pamet prigovarati zbog vožnje po tako odvratnom vremenu. Nakon što je kočija nestala u noći, George i Lucien su se popeli podrumskim stubama na drugoj strani ulice. — Grom i pakao — gunđao je Lucien dok se voda slijevala s oboda njegovog šešira. — Zašto baš večeras? Mjesec dana nije padala kiša. George je krenuo na drugu stranu, sagnuvši glavu kako bi se zaštitio od pljuska. Zapravo nije bio niti svjestan kiše jer ga je ispunjavala vruća želja za osvetom. Već je tako blizu. Potrčao je oko kuće u uličicu koja vodi do konjušnice i ondje stao, zadihano se naslonivši na zid. Lucien se pojavio kraj njega, promočena prikaza u usporedbi s krupnim tijelom drugog čovjeka. — Dugovat ćeš mi još petsto za ovo — rekao je, kašljući u rukav. George je samo nestrpljivo pokazao prema vratima u zidu kuće. — Hoće li služinčad biti budna? — Ne u ovo doba... osim ako se Catlett još uvijek ne mota naokolo. — Lucien ispljune katar na ulicu. — Noćni čuvar će biti u svojem sobičku ispod stubišta, ali nećemo se ni približiti prednjem dijelu kuće. — Što je s tim Catlettom? — Bit će u spremnici srebrnine ako nije u krevetu. Znam rutinu. — Lucien je uvukao ključ u bravu i vrata su se bešumno otvorila. — Ovdje imamo dobro održavano kućanstvo — cinično je primijetio i ušao u usko predsoblje. — Sada drži jezik za zubima i nečujno hodaj. Otvorio je druga vrata i pojavilo se stubište ugrađeno u zid. Vladao je mrkli mrak, nije bilo svijeća u zidnim svijećnjacima, ali se Lucien penjao sigurnim koracima osobe koja se

ondje snalazi i po mraku. George se penjao za njim, zadržavajući dah, svjestan golemog uzbuđenja, težine u svojim preponama što ju je dosad povezivao jedino s tjelesnim užicima. Lucien je na vrhu stubišta otvorio još jedna vrata i pogledao naokolo. Hodnik su prigušeno osvjetljavali široko razmaknuti zidni svijećnjaci. Nije čuo nikakav zvuk. Ušao je u hodnik i George iza njega, a na zidu se vidjela njegova ogromna sjena. U kući je vladala tišina kao u grobu kad su stigli do Julianinih vrata. Lucien je koraknuo unatrag i priljubio se uza zid. — Ona je tu unutra. Sam nađi izlaz. Zaustavit ću fijaker i dovesti ga do ugla ulice. George je kimnuo, a oči su mu svjetlucale na voštanom, znojnom licu vlažnih usana. Stavio je ruku na kvaku dok je Lucien bježao na sigurno. Vikont nije želio imati još više veze s tom otmicom. George je gurnuo vrata koja su se bešumno otvorila. Soba je bila u mraku i vidio se jedino slabašan sjaj žeravice u kaminu. Oko kreveta nisu navučeni zastori pa je jasno vidio usnulu figuru. Trenutak je stajao i promatrao je. Gledao je kako joj se sa svakim ravnomjernim udisajem podiže plahta na prsima. Način na koji joj se raskošna kosa raširila po bijelom batistu jastučnice. Namrštio se kad je vidio zavoje na njezinim šakama, a potom je slegnuo ramenima. Neće joj trebati za ono što on ima na umu. Sagnuo se nad njome, a njegove su šake bile krupne, teške, prsti snažni kao u bilo kojeg radnika. Ti su prsti obavili Julianin vrat i stiskali. Njezine su se oči naglo otvorile, ispunjene snom i užasom. Povijenim je rukama grabila prste koji su joj stiskali vrat. Otvorila je usta kako bi vrisnula, ali nije se čuo nikakav zvuk. Utapala se, gušila, a njezin smućeni mozak nije znao je li ovo stvarnost ili noćna mora. Lice koje je lebdjelo nad njome, tako napeto, tako odlučno, bilo joj je poznato, ali ipak nije. To je bila maska... maska grozne pakosti... maska iz noćne more. Sigurno je to samo noćna mora. Molim te, Bože, neka bude samo noćna mora. Ali nije mogla disati. Svim se silama nastojala probuditi. Oči su joj iskočile iz duplji. Prsa su joj ostala bez zraka. Prekrio ju je crni val. George je olabavio stisak kad je beživotno pala na jastuke, a vjeđe su joj prekrile prestravljene oči. Tragovi njegovih prstiju vidjeli su se kao tamne sjenke na bjelini njezina vrata. Stavio joj je ruku na usta. Još uvijek je disala, ali plitko i nepravilno. Izvadio je debeli šal iz džepa i njime joj vezao usta, napravivši čvor na njezinu zatiljku. Tada je odmaknuo pokrivače i zagledao se u njezino onesviješteno tijelo, a svaka se oblina jasno nazirala ispod tanke spavaćice od finog batista. Otrgnuo je pogled s nje, svjestan da minute brzo prolaze, i otvorio ormar. Izvadio je debeli plašt, a zatim je potražio svilene čarape u ladicama komode. Sagnuo se nad njome i jednom joj čarapom vezao gležnjeve, a drugom joj je vezao zapešća. Potom je nepomično tijelo umotao u plašt i stavio joj kapuljaču preko glave. Još uvijek je plitko disala, ali sad pravilnije. Prebacio ju je preko ramena, još jednom pogledao naokolo i pošao prema vratima. Bio je tako uzbuđen da mu je bilo teško kretati se polako i oprezno pustim hodnikom. Očekivao je da će se svakog trenutka otvoriti neka vrata i netko će ga bijesnim povikom zaustaviti. No stigao je do vrata stubišta bez ikakvih problema. Šmugnuo je u mrak i zatvorio vrata za sobom. Oko njega je vladao mrkli mrak, a nije bilo Luciena da ga vodi. Dok mu je srce divlje lupalo i ruke se znojile, čekao je da se dovoljno

smiri kako bi sa svojim teretom mogao sići strmim uskim stubama. Osjećao je njezin oblik, miris njezine kose i kože, njezin topao dah na svojem vratu. Sišao je stubama i našao se u malenom predsoblju. Sporedna su vrata bila odškrinuta i srce mu je poskočilo. Samo je sekundu udaljen od uspjeha. Izišao je na uličicu. Poskočio je kad je začuo prodoran zvižduk. No to je bio Lucien koji ga je dozivao s početka uličice. George je trapavo potrčao, a Julianina mu je glava udarala po leđima. Na ulici je stajao fijaker i Lucien je već bio unutra, drhtureći od hladnoće i vlage. — Prokletstvo, zbog ovoga noćas dobit ću groznicu — prigovarao je dok je George spuštao Julianu s ramena na klupu i uspentrao se za njom. — Dakle, imaš je. — S blagom je znatiželjom proučavao svoju onesviještenu suprugu. — Što si joj učinio? Nije mrtva, je li? George je olabavio plašt i maknuo kapuljaču. Julianina je glava pala na prljavu kožu sjedala. Lucien je uzdigao obrve kad je vidio njezina vezana usta, a zatim se nagnuo naprijed i lagano dotaknuo modrice na njezinu vratu, nehajno primijetivši: — Zaboga, bili ste prilično grubi, zar ne, stari moj? — Nisam želio riskirati — odgovorio je George i sjeo kraj Luciena odakle je mogao gledati svoju žrtvu kako se pomiče na sjedalu sa svakim trzajem željeznih kotača na kaldrmi. Nasmiješio se i pogladio svoju bradu. Lucien je cvokotao zubima i potražio plosku konjaka u džepu. Zadrhtao je, prislonio plosku na usta i izlio sadržaj u grlo. — Dragi Bože, kako mi je hladno. — Opet je pio, očajnički nastojeći zagrijati ledenu prazninu u svojem trbuhu. Nije osjećao šake i stopala, prsti su mu postali plavkasto-bijeli, kao da mu je krv prestala teći žilama. Opet je psovao dok su mu se prsa nadimala i zahvatio ga je siloviti napadaj kašlja. George nikad nije vidio nekoga da tako grčevito kašlje. Lucien je zgrabio rupčić i stavio ga na usta. George je vidio da je bijela tkanina potamnjela od krvi. Instinktivno se malo odmaknuo od njega, bojeći se zaraze. Posegnuo je u džep i izvadio malenu bočicu mirišljavih soli. Lucien je nastavio kašljati tako silovito da su mu od napora popucale kapilare u očima. No ipak je gledao kako njegov partner otvara bočicu, naginje se naprijed i stavlja je ispod Julianina nosa. — Zašto je želiš probuditi? — hrapavim glasom upita Lucien. — Čekaj dok ne stignemo onamo, glupane. Ne želiš da stvara nevolje. — Neće — mrzovoljno će George, ali se uspravio i vratio bočicu u džep. Želio je biti nazočan kad se osvijesti. Želio je vidjeti kako se njezine oči otvaraju. Želio je vidjeti kako shvaća što joj se dogodilo. Želio je vidjeti kako njezin pogled pada na njega i ona shvati da je bespomoćna kad osjeti spone na rukama i nogama, šal na ustima. No čekat će. Okrenuo je glavu i zagledao se u crnu noć, a zato mu je promaknuo trenutak kad su Julianine vjeđe zadrhtale, otvorile se i odmah ponovno zatvorile. Grlo ju je boljelo. Jedva je gutala. Nije se mogla maknuti. Nije mogla otvoriti usta. U nosu je osjećala peckavi vonj mirišljavih soli. Držala je oči zatvorene. Što se dogodilo? Navrla su sjećanja na zastrašujuću noćnu moru. Ruke oko njezina vrata. Georgeovo lice, otečeno, masno i trijumfalno. Nije bila noćna mora.

Ostala je nepomična i pokušavala shvatiti zašto se ne može micati. Činilo se da je njezinom smućenom mozgu trebala cijela vječnost da zaključi da je vezana. — Upravo se približavamo krčmi Bell. Lucienov glas. Dragi Bože, morat će se nositi s obojicom. Hladan znoj izbio joj je po leđima. Kako su je mogli bez ičijeg znanja odvesti iz kuće? Gdje je bio Tarquin? Zašto nije bio ondje? Suze su je pekle u očima, ali ih je pokušala potisnuti. Grlo ju je užasno boljelo, no nije mogla podnijeti pomisao da bi joj suze tekle niz lice, u povez na ustima, a ona ne može pomaknuti ruke da ih obriše. Fijaker se zaustavio. Čula je zvukove. Trčeći koraci, povici. Svjetlo joj je obasjalo zatvorene vjeđe kad ju je netko podigao i izvukao iz kočije, još uvijek čvrsto umotanu u plašt. George ju je opet prebacio preko ramena. Riskirala je i otvorila oči, shvativši da su u dvorištu krčme Bell u Cheapsideu. Pred vratima je stajala poštanska kočija s upregnutim konjima, a konjušari su se sklonili od kiše pod strehu krčme. Odnio ju je do kočije. George ju je ubacio u unutrašnjost vozila i tresnuo vratima. — Dama je bolesna — rekao je konjušarima. — Spava i zato je nemojte uznemiravati. Brzo ćemo se vratiti. — Lucienu je rekao: — Pođimo nešto pojesti. Posve sam mokar i jako žedan. Lucien je pogledao zatvorena vrata kočije, a zatim je slegnuo ramenima i slijedio Georgea u točionicu. — Što će biti ako netko pogleda unutra? — To se nikoga ne tiče osim mene — George je zarežao u bocu konjaka. — Osim toga, neće stvarati nikakve zvukove. Ne može se micati. Tko bi pogledao unutra? To se njega ne tiče, zaključio je Lucien, drhtureći od hladnoće koju je već osjećao u kostima. On nije odgovoran za otmicu. Žedno je pio konjak, ali je odmahnuo rukom na mesnu pitu i kruh i sir što ih je George pohlepno jeo. Osjećao se bolesno i iz iskustva znao da hladnoća što je osjeća u kostima najavljuje jedan od ozbiljnih napadaja groznice. Možda bi ovdje trebao uzeti sobu i pričekati da prođe. No želio je svojih tisuću gvineja i nije bio pripravan odvojiti se od Georgea dok ih ne bude imao u ruci. Razumio je da čovjek ne može pribaviti takav iznos prije nego stigne kući, stoga će ga Lucien pratiti do kuće. Osim toga, moglo bi biti zabavno gledati kako će njegova žena reagirati kada dođe k sebi. Juliana je ležala u kočiji onako kako ju je George ostavio, napola na sjedalu, napola na podu. Mislila je da bi se mogla podići na sjedalo, ali ako to učini, oni će znati da se micala. Instinktivno je znala da mora glumiti nesvjesticu sve dok ne stignu na cilj, gdje god to bilo. Jednom će je morati odvezati. Bilo joj je veoma neudobno, svi su je mišići boljeli i zahtijevali olakšanje. Nastojala je skrenuti misli s tih bolova, pitajući se koliko je sati. Koliko je blizu zora. U koje vrijeme je oteta? I kamo je vode, za Boga miloga? Georgeu treba mrtva ili osuđena za umorstvo kako bi dobio natrag njezino nasljedstvo. Dakle, što je od toga izabrao? Nije joj se sviđala niti jedna mogućnost. Vratili su se. Osjećala je vonj konjaka dok su disali u skučenom prostoru, smjestivši se na drugoj klupi. Lucien je promuklo kašljao. Držala je oči zatvorene kad je pod svojim nogama osjetila ruke koje su je podigle na sjedalo. Bila je zahvalna na malenoj milosti. Začulo se pucketanje biča i kočija je krenula. Kamo je vode, za ime svijeta?

Tarquin je stajao na kiši i s nevjericom zurio u ruševine kuće na Ludgate Hillu. Izgorjela je... prije nekoliko mjeseci. Pocrnjela ljuštura bez krova. Znao je da je adresa točna. Ali ovdje nema kuće za zatvaranje dužnika. Lucien ga je prevario. Želio ga je izvući iz kuće. Okrenuo se na peti. — Kući! — prasnuo je mokrom kočijašu. — Što brže. — Uskočio je u kočiju i tresnuo vratima kad su konji jurnuli naprijed tjerani revnim kočijašem. Misli su mu mahnito letjele glavom. Bez obzira kakav je razlog Lucien imao da ga odvuče iz kuće, to je sigurno imalo veze s Julianom. Ali kakve? Impulzivno izopačenom Lucienu uopće nije svojstveno stvaranje planova. Skočio je iz kočije gotovo prije nego se zaustavila. — Ostani ovdje. Možda ćeš mi opet trebati. Kočijaš je nesretno kimnuo i još dublje navukao obod šešira. Noćni je vratar otvorio vrata na vojvodino žestoko lupanje. — Tko je bio ovdje za mojeg izbivanja? — prasne vojvoda. Čovjek je izgledao prestrašeno, defanzivno, kao da ga za nešto optužuju. — Nitko, Vaša Milosti. Cijelo vrijeme sam sjedim ovdje. Ni živa duša nije ušla ni izišla, mogu na to prisegnuti. Tarquin nije odgovorio, već je jurnuo stubama, grabeći po dvije odjednom. Širom je otvorio Julianina vrata, znajući što će otkriti, a ipak se moleći da je pogriješio. Zurio je u prazan krevet. Nije vidio tragove borbe. Vrata ormara bila su odškrinuta, a ladice komode otvorene i njihov sadržaj ispremiješan. Neprestano je potezao uzicu zvona sve dok se na hodniku nisu začuli trčeći koraci. Catlett je navlačio livreju, Henny je gledala pospanim očima, Quentin je trčao u noćnoj košulji, obuzet panikom. — Ledi Edgecombe nije u kući — promuklim će glasom vojvoda. — Henny, pogledaj što nedostaje od njezine odjeće. Catlette, pitaj služinčad je li netko nešto čuo... vidio bilo što neobično tijekom protekla dva sata. Quentin je glupavo zurio u prazan krevet. — Kamo je mogla poći u ovakvoj noći? — Nikamo svojom voljom — mrko će Tarquin. — Lucien u tome ima svoje prste, ali kako ju je, za ime svijeta, uspio izvesti odavde? Ona je snažnija od njega. Čak i da ju je uspio svladati, nikako je ne bi uspio odnijeti niza stube. — Zašto bi to učinio? — Zašto Lucien uopće izvodi gluposti?... Dakle? — pitao je Henny koja je dovršila pregledavanje ormara i komode. — Samo debeli plašt, Vaša Milosti, i par čarapa — rekla je. — Ne vidim da još nešto nedostaje. — Nikakve cipele? Henny odmahne glavom. — Čini se da je izišla samo u spavaćici, gospodine. — George — tiho izusti Tarquin, gotovo za sebe. — George Ridge. — Pogriješio je, posve je pogrešno procijenio čovjekov karakter. Umjesto da ga je zastrašio, samo je probudio vraga.

Lucien mu je omogućio da dođe do nje, a George je bio brutalna sila počinitelja. — Što to govoriš? — pitao je Quentin, još uvijek previše šokiran da bi shvatio situaciju. — George i Lucien, paklenski par — gorko će Tarquin. — Bože, kakva sam budala bio. — Okrenuo se kad je Catlett žurno ušao, sad u urednoj livreji i s pravilno namještenom perikom. — Dakle? Išta? — Ne, Vaša Milosti. Služinčad je pošla na spavanje prije vašeg izlaska. Ja sam kratko vrijeme bio budan, ali sam pošao u krevet brzo nakon što ste vi otišli. Tarquin kimne, lupkajući vršcima prstiju po ustima dok je razmišljao. Svi su ga promatrali, pazeći na svaku promjenu njegova lica. — Moramo pogađati — reče na koncu. — I neka nam Bog svima pomogne ako pogriješim. Henny, spakiraj putnu torbu za ledi Edgecombe. Osnovne potrepštine... njezino jahaće odijelo, čizme. Znat ćeš što joj treba. Catlett, reci kočijašu neka dovede moj faeton s upregnutim sivcima. Quentine, ideš li sa mnom? — Naravno. Odjenut ću se. — Quentin nije pitao kamo idu. Uskoro će saznati. Noćna vožnja otvorenom kočijom po pljusku nije osobito privlačna, ali očito je najvažnija brzina, a lagano će se vozilo kretati mnogo brže nego zatvorena kočija.

28. poglavlje

romijenili su konje tri puta prije zore. Juliana se nije micala, čak ni kad joj je pramen kose škakljao nos i tjerao je na kihanje. Lucien je kašljao i drhturio, uglavnom šuteći, često potežući iz ploske konjaka. George je zurio u zamotanu figuru na suprotnoj klupi. Svanula je siva zora i sipila je kiša. Ušli su u dvorište krčme Red Lion u Winchesteru, a konji su podrhtavali od napora. Kočijaš ih je silovito tjerao jer ga je očekivala lijepa nagrada ako za sedam sati prijeđe sto deset kilometara do Winchestera. Dvostruko većom brzinom od one kojom poštanska kočija inače vozi. George je promolio glavu kroz prozor. — Promijenite konje. Nećemo se zadržavati dulje od toga. — Ploska je prazna — Lucien je progunđao kroza stisnute zube. — Neka je napune. — Nagnuo se kako bi otvorio vrata, ali ga je zahvatio još jedan napadaj kašlja pa se presamitio i već posve crven rupčić pritisnuo na usta. — Hajde, daj to meni. — George je nestrpljivo istrgnuo plosku iz njegove mlitave ruke. Izišao je iz kočije i požurio preko dvorišta do točionice. — Napunite ovo i dajte mi još tri boce. — S obzirom na brzinu kojom Lucien pije, te bi mu tri boce trebale potrajati do kraja dana. Vratio se u kočiju kako bi nastavio motriti Julianu. Nije razumio zašto se još nije osvijestila. Diše. Lice joj je smrtno blijedo, to je istina, ali njezina je put uvijek mliječno blijeda uz plameno crvenu kosu. Nagnuo se nad nju i dotaknuo joj obraz. Koža joj je bila umirujuće topla. Juliana je znala da se više neće moći dugo pretvarati. Njezini su mišići vrištali za olakšanjem, a najgore od svega, hitno je morala na zahod. Nije znala kako će izraziti tu potrebu dok su joj usta pokrivena, ali ako joj se uskoro ne ukaže prilika, morat će nekako uspostaviti komunikaciju. Nije čula ništa što bi joj otkrilo njihovu destinaciju, ali je po trajanju putovanja, i po onome što je znala o Georgeu, zaključila da je vodi natrag svojoj kući. Na mjesto zločina. Zar će je odmah odvući pred suce? Ili ima neki mutniji plan? Kočija je poskočila preko rupe na cesti i njezina se neudobnost povećala. Nastojala je to ignorirati, primoravajući se da se sjeti rasporeda u kući. Zamišljala je prozore, vrata, pomoćne zgrade, stazu koja prolazi iza konjušnice. Kočija je skrenula na kolni prilaz niske Ridgeove kuće od crvene cigle i zaustavila se pred ulaznim vratima. George je skočio dolje, posegnuo za Julianom i izvukao je van, povukavši je za noge. Glava joj je udarila o pod i ona je otvorila oči. — Ah, uspavana ljepotice, to te probudilo — zadovoljno je rekao i opet je prebacio preko ramena. — Vjerujem da ćemo lijepo zabavljati jedno drugo. — Nosio ju je do vrata. Otvorila su se čim je onamo stigao. Postarija domaćica je napravila kniks, gledajući ga

iznenađenim očima. — Eh, sir George, nismo vas očekivali. Samo je nešto progunđao i progurao se kraj žene. Lucien ga je slijedio, pogrbljen zbog duboke, duboke hladnoće što ju je osjećao u tijelu, cvokoćući zubima, drhtavih udova. — Pobrini se za mojega gosta, Dolly — naredio je George dok je hodao prema stubama. — Čovjek treba vatru, vruću vodu, krevet. — Konjak — slabašno doda Lucien i podigne plosku do usana. Žena je užasnuto zurila u njega. Znala je prepoznati nekoga tko umire. — Ovuda, gospodine. — Uhvatila ga je za nadlakticu, ali je otresao njezinu ruku i opsovao. — Samo mi donesi konjak i vruću vodu, ženo. — Teturao je prema sobi u prizemlju, pritišćući rupčić na usta dok je iskašljavao krvavu sluz iz pluća. Dok je to slušala, Juliana je osjetila tračak nade. Lucien je očito previše bolestan da bi bio sposoban za nasilje. Tako ostaje samo George. No dok je ovako sputana, George je sasvim dovoljan. George je nogom otvorio vrata na vrhu stubišta i bacio Julianu na krevet. — Sjećaš se ove sobe, draga moja? Tvoja bračna odaja. — Povukao je plašt i okrenuo je na trbuh dok ga je potezao. Juliana je bila svjesna činjenice da joj se spavaćica podigla do bedara jer je osjećala hladan zrak na stražnjoj strani nogu. Trzajem se okrenula na leđa, vezanim i povijenim rukama pokušavajući spustiti spavaćicu. George se hihotao i ponovno je podigao. — Meni se baš ovako sviđa. Podigla je ruke do usta, nastojeći odmaknuti povez, dok mu je očima mahnito signalizirala. U tom joj je trenutku na umu bilo samo jedno. — Želiš nešto reći? — Nasmiješio se. — Uskoro ćeš mnogo pričati, draga moja maćeho. Priznat ćeš umorstvo. Napisat ćeš priznanje, a zatim ćemo na magistrat pa ćeš i sucima ispričati sve o tome. Juliana je spustila noge s kreveta i zavukla stopala ispod, pokušavajući naći noćnu posudu. George je na trenutak izgledao zbunjeno, no tada se opet nasmiješio. — Ah, razumijem. Dopusti da ti pomognem. — Sagnuo se, izvukao noćnu posudu i nogom je gurnuo nasred odaje. — Evo — susretljivo je rekao. — Nadam se da ćeš se snaći. Vratit ću se kad pojedem doručak. Julianine su oči rigale zelenu vatru. Ali barem ju je ostavio da se sama muči. I ruke su joj vezane sprijeda, a ne straga. Uvijek postoji nešto na čemu treba biti zahvalan, kiselo je pomislila kad je ustala i skakutala do noćne posude. Nekako je uspjela, a čak je uspjela i gurnuti noćnu posudu natrag ispod kreveta. Tada je poskakivala do prozora i razmislila. Povez na ustima bio je tako čvrsto stegnut da ga prstima nije uspjela pomaknuti, a s ovako vezanim zapešćima nije mogla doprijeti do čvora na zatiljku. Svilene su čarape čvrsto nategnute, a smetali su joj i zavoji na šakama. Pogledom je preletjela sobu, vidjela sir Johnov remen za brušenje britve kako visi na zidu kraj stalka za lavor. Gdje postoji remen, obično se može naći i britva. Skakutala je do stalka za lavor. Britva je ležala kraj vrča i lavora, čekajući sir Johna, kao i svakog jutra njegova života. Nitko nije taknuo sobu otkako je umro.

Oprezno je vrhovima prstiju podigla britvu i pokušala je postaviti tako da oštrica bude okrenuta prema gore. Namjestila je ruke tako da su čarape bile točno iznad oštrice, a zatim je pomicala materijal po oštrici. Bila je tupa i trebalo ju je naoštriti, ali je Juliana bila previše nestrpljiva da bi to pokušala. Prevrnula se. Oprezno ju je ponovno namjestila, držeći je tako da je pojačala pritisak svile. Opet je počela. Tanka, čvrsta svila je malo-pomalo počela popuštati. Oštrica se dvaput prevrnula kad se pritisak smanjio. Strpljivo ju je ponovno namještala dok joj je srce lupalo, a uši napregnuto osluškivale hoće li vani čuti korake ili škripanje podnih dasaka. Grlo ju je tako jako boljela da nije bila sigurna hoće li moći govoriti čak i kad skine povez s usta. Tada se materijal konačno razdvojio i britva se prevrnula. Juliana je protresla svoja zapešća, osjećajući grčeve u rukama i prstima. Potom se mučila s povezom i oslobodila usta. Vunene dlačice zalijepile su joj se za jezik i usne, podsjetivši je na Tedovu nemilosrdnu lekciju o opasnostima londonskih ulica. Čini se da je spavanje u vlastitom krevetu jednako opasno kao i sve drugo, pomislila je dok je britvom rezala spone na gležnjevima. Oslobodila se. Pod bujicom ushićenja zaboravila je na sve bolove. Kad je George izišao, čula je kako okreće ključ u bravi. Potrčala je do prozora. Prilično je visoko odavde do mekane zemlje cvjetne gredice. Ali bršljan je čvrst. Ili barem tako izgleda. Tek treba vidjeti hoće li izdržati njezinu težinu. Nema druge mogućnosti. Podigla je prozor. Puhao je hladan i vlažan vjetar, priljubivši joj tanku spavaćicu uz tijelo, ali je to ignorirala. Okrenula se i izišla kroz prozor, prstima se uhvativši za prozorsku dasku, ignorirajući bolove u ranjavim dlanovima. Njezina su stopala tražila uporište u bršljanu. Našla je izbočenu ciglu. Srce joj je skočilo u grlo, ali je jednom rukom pustila prozorsku dasku i uhvatila se za bršljan. Izdržao je. Spustila je i drugu ruku i sad je cijelu njezinu težinu držao bršljan i izbočena cigla. Polako se spuštala, osjećajući kako se bršljan odvaja od zida. No svaki je put uspjela premjestiti ruke i noge prije nego je penjačica popustila. Tako se usredotočila na opasno spuštanje da nije čula trčanje u sobi iz koje je pobjegla. Ali je čula Georgeov divlji povik. Pogledala je gore i vidjela njegovo bijesno lice kako zuri u nju. Pustila se i pala preostala tri metra do tla. Nezgrapno se dočekala i uganula gležanj. Sudbonosnu minutu ili dvije sjedila je na zemlji i hvatala dah, iznenađena takvim bolom. Tada je opet čula Georgeovo urlanje, znala je da trči u prizemlje i da će se pojaviti na kuhinjskim vratima. Ustala je i potrčala kroz kišu, ignorirajući bol u gležnju, nastojeći stići do kolnog prilaza. Instinktivno je tražila nekoga na otvorenom, nekoga tko će biti svjedok. Sad je iza sebe čula Georgea, čula je njegovo ubrzano disanje, činilo joj se da njegov dah osjeća na zatiljku. U normalnim bi mu okolnostima lako pobjegla. No bila je bosa, a šljunak veoma oštar. Gležanj joj se izvijao sa svakim korakom tako da su joj suze navrle na oči. Zaobišla je kuću. Šljunčani prilaz pružao se do seoske ceste. Kad bi uspjela stići do ceste, možda će proći neki vozar, farmerski radnik... netko... bilo tko. George je smanjivao razdaljinu među njima. Bio je veoma zadihan, veliki mu je trbuh poskakivao, stisnuo je masivne šake, ali ju je sustizao. Juliana je usporavala jer su je mučila stopala. Sustigao ju je, uhvatio rub njezine spavaćice i povukao je unatrag dok se borila, udarala nogama, grebla, a kosa joj je divlje letjela oko glave.

Nekako se uspjela istrgnuti. Čula je kako se para tanki materijal spavaćice, ali je jurnula naprijed prema izlazu na cestu... tako blizu... još tri koraka... Osjetila je Georgeov dah na zatiljku i njegove ruke kako je hvataju. Zvuk željeznih kotača na seoskoj cesti, poskakuju po gruboj šljunčanoj površini... Juliana je s posljednjim ostacima snage skočila na cestu, pred kola sa sijenom. Kočijaš je povukao uzde, s nevjericom se zagledavši u mahnitu figuru koja se pojavila pred njegovim teretnim konjima. — Molim vas... — Juliana je pokušavala doći do daha kako bi mogla govoriti. — Molim vas... pomognite mi... ja... Nije stigla dalje. George ju je zgrabio s leđa i rukom joj pokrio usta, a drugom ju je uhvatio za kosu tako da nije mogla maknuti glavu. Njegov je glas bio smiren, razborit. To uopće nije bio njegov glas dok je zapanjenom kočijašu objašnjavao da je ona poremećena i drže je zatvorenu radi njezine vlastite sigurnosti. Rekao je da je pobjegla iz svoje odaje tako što je napala sluškinju koja joj je donijela jelo. Da je nasilna i opasna. Čovjek je gledao napola nagu mahnitu ženu raskuštrane kose koja se otima u rukama čovjeka koji je očito posve pribran, koji govori tako razborito, s toliko sigurnosti. Djevojka ga je gledala očajnim, gotovo životinjskim očima, a on je zadrhtao, mrmljajući molitvu, i skrenuo pogled od opasnog zurenja luđakinje. Žurno je potjerao konje dok je George vukao luđakinju ustranu i odvezao se, tjerajući životinje da budu brže. Juliana je snažno zagrizla Georgeov dlan. Zaurlao je i snažno je udario po uhu tako da joj se zavrtjelo u glavi. Potom ju je prebacio preko ramena, prije nego joj je prestalo zvoniti u ušima, i odnio je natrag u kuću. Lucien je nesigurnim koracima izišao iz sobe za primanje u prizemlju, držeći čašu u ruci, kad su se ulazna vrata zatresla jer ih je George nogom otvorio. — Dobri Bože — zaplitao je jezikom. — Što je sad? — Mislila je da može pobjeći... lukava kučka — reče George. Prošao je kraj Luciena u sobu za primanje i bacio Julianu u naslonjač. Ostala je nepomična, sklupčana na mekanim jastucima, obamrla od šoka i bola što ga je izazvao udarac. Na trenutak se osjećala poraženo. George si je natočio konjak, iskapio ga i natočio drugi. — Najbolje da je što prije strpaju u zatvor u Winchesteru. — Iskapio je drugu čašu. — Idemo. — Kamo? — Lucien se naslonio na dovratak. Oči su mu grozničavo svjetlucale, drhtaji su potresali njegovo tijelo, a čašu konjaka stezao je kao da je to njegova jedina veza sa životom. — K Forsettima — reče George i spusti čašu. — Oni će pred sucem identificirati ovu kurvu, a ti ćeš je identificirati kao svoju ženu te reći kako i kada je to postala. Podići će optužnicu protiv nje i staviti je pod ključ. A tada... — Nadlanicom je polako i lascivno obrisao usta. — A tada... draga moja maćeho... posjećivat ću te u tvojoj ćeliji. Juliana ništa nije rekla. Više nije imala snage i znala je da neće uspjeti ponovno pobjeći Georgeu. Ne ovdje... ne sada. Možda će joj Forsetti ponuditi zaštitu. No znala je da se uzalud nada. Neće željeti da ih dotakne skandal što ga je izazvala štićenica koja im je bila krajnje antipatična i mrska. Odmah će je odbaciti.

— Dođi, Edgecombe — otresito će George. — Jahat ćemo. Ja ću uzeti kurvu. Lucien je odmahnuo glavom i otvorio usta da nešto kaže, ali ga je odmah zahvatio napadaj kašlja kakav Juliana dotad nije vidjela. Kad je uspio progovoriti, jedva je izustio: — Ne mogu, stari moj. Ne bih mogao sjediti na konju. Ostat ću ovdje... malo se odmoriti... ti obavi svoje. — Progutao je gutljaj konjaka. — O, ne — gorljivo će George. — I ti ideš, Edgecombe. Trebam te. Nećeš vidjeti ni penija od onog novca dok ne učiniš ono što od tebe želim. Lucien je zurio u njega, a u očima mu se pojavila spoznaja da ne može podnijeti tog čovjeka... toga glupana kojeg je prezirao i mislio da ga koristi za vlastitu osvetu. Lucien ne koristi Ridgea, već obrnuto, a George sad zrači hladnom, proračunatom odlučnošću opsjednutog čovjeka. George je prijeteći koraknuo prema njemu, stisnutih šaka. Lucien je ustuknuo, a sva snaga njegove pakosti nestala je pred tom prijetnjom, ostavivši ga slabog i plahog kao bilo koju kukavicu pred nasilnikom. — Dobro — hripavo je rekao, držeći okrvavljeni rupčić na ustima. — Dobro, poći ću. George kratko kimne i opet se okrene prema Juliani. Zatvorila je oči, što je bio najlakši način da se odmakne od onoga što se događa. Povukao ju je na noge i uhvatio joj bradu, a oko druge ruke namotao je njezinu kosu. — Ne želiš da te ozlijedimo, zar ne, draga moja? Odmahnula je glavom, ali nije otvorila oči. — Onda ćeš činiti ono što ti kažem, je li? Kimnula je, a zatim je na svojim ustima osjetila njegova, tvrda, okrutna, odvratna, kako je snažno pritišću. Silom joj je ugurao jezik u usta pa je osjetila kiseli okus konjaka. Zagrcnula se i odjednom omlitavila. George se odmaknuo i pogledao bijelo nepomično lice. Držao ju je za kosu dok je klizila prema dolje. Nasmiješio se. — Sad nisi onako puna sebe, je li, ledi Edgecombe? — rugao se. — A kad tjedan ili dva provedeš u zatvorskoj ćeliji... — Hihotao se i okrenuo je prema vratima. — Idemo. U predvorju je zastao i s kukice na zidu uzeo teški jahaći plašt te umotao Julianu u debele i pljesnive nabore. Hodala je kao u transu dok ju je ispred sebe gurao iz kuće i do konjušnice, a Lucien je teturao za njima. S mora je još uvijek puhao hladan i vlažan vjetar, a Juliana je bila patetično zahvalna na plastu, premda je znala da ju nije umotao zato da bi njoj olakšao, već nije želio privlačiti pozornost. Lucien je drhtao i tresao se, a činilo se da više nema snage čak ni za kašljanje. Konjušar je doveo dva konja iz konjušnice i osedlao ih, znatiželjno pogledavajući njih troje, ali je znao da mu je pametnije šutjeti. Pomogao je Lucienu da uzjaše. Klonuo je u sedlu kao vreća krumpira, slabašno držeći uzde, a glava mu je padala na prsa. George je podigao Julianu na svojega konja i uzjahao iza nje, čvrsto je priljubivši uza se kad je uhvatio uzde. Juliana se pokušala odmaknuti od vrućeg, znojnog, trijumfalnog tijela, ali ju je trgnuo bliže i ona je popustila, bojeći se da ne učini nešto gore. Izišli su iz dvorišta i pošli cestom prema Forsett Towersu.

Tarquin se zaustavio u dvorištu krčme Rose & Crown u Winchesteru. Quentin je izišao iz faetona i na vlažnom jutarnjem zraku protegnuo svoje zgrčene, pothlađene udove. — Kamo sada? Tarquin se okrenuo od konjušara kojemu je davao upute o promjeni konja. — Nisam siguran. Najbolje da pojedemo doručak i malo se raspitamo. Quentin ga je slijedio u krčmu. Za nekoliko su se minuta našli u privatnom salonu i sluškinja je zapalila triješće u kaminu. — Malo tamnog piva za hladnoću, milorde? — predložio je krčmar, kritički pogledavši malenu prostoriju s drvenom oplatom na zidovima, provjeravajući ima li pocrnjelog bakra, zamrljanih prozora ili prašine. — Može, hvala. — Tarquin je skinuo rukavice. — I kavu, bubrežnjak i jaja. — Prišao je prozoru i pogledao na ulicu. — Gdje je najbliži magistrat? — U Castle Streetu, milorde. — Pošaljite mi momka. Treba mi netko da obavi jedan zadatak. Krčmar se naklonio i izišao. — Dakle? — Quentin se nagnuo nad vatru i protrljao ruke. Kiša mu se cijedila s mokrog plašta. — Dakle, saznat ćemo je li Ridge Julianu odveo ravno na magistrat — reče Tarquin i skine svoj mokar plašt. — Ah, hvala. — Kimnuo je djevojci koja je na stol stavila dva kositrena vrča tamnog piva. — Želite da se nešto obavi, gospodine? — Vedar glas čuo se s vrata gdje je stajao dječak rumenih obraza s kožnom pregačom, a njegova se kuštrava kosa opirala vodi i četki. Tarquin mu je dao kratke upute. Trebao je poći na magistrat i saznati je li u posljednjih nekoliko sati neka žena dovedena pred suca. — Ako nije? — Quentin je zahvalno popio nekoliko gutljaja tamnog piva. — Onda ćemo pretpostaviti da ju je odveo svojoj kući. — Ako nije? — Quentin je bacio svoj plašt na klupu gdje se iz njega lagano dizala para dok se sušio kraj vatre. — Forsett Towers. — Tarquin je popio nekoliko gutljaja iz svojeg vrča. Govorio je bezizražajnim glasom. — Ako sam pogriješio, onda... ne znam. — Slegnuo je ramenima, ali nehajna gesta nije uspjela prikriti njegovu duboku tjeskobu. Stigao je doručak pa su u tišini jeli, svaki zaokupljen vlastitim mislima. Dječak se vratio. Sudac još nije ustao i proveo je mirnu noć. Tarquin je kimnuo, dao mu novčić i pozvao krčmara. — Poznajete li imanje Ridge? — Da, gospodine. Šesnaest kilometara ravno prema jugu. — Čovjek im je dao precizne upute. — Veliki kameni stupovi kapije... ali su nekako ruševni, milorde. Ne možete promašiti. — Spreman, Quentine? — Već sam ti za petama, brate. — Quentin je spustio vrč i slijedio Tarquina u dvorište. Kiša je napokon prestala, a na nebu su se vidjele daleke munje. Tarquin je platio kad su im

svježe konje upregnuli u faeton. Skrenuli su između ruševnih kamenih stupova kapije baš kad se kroz oblake probila slabašna sunčeva zraka. Konji su gazili kroz mlake na kolnom prilazu gdje je Juliana prije samo sat vremena onako očajnički bježala. Na mahnitu se zvonjavu pojavila domaćica iznenađena izraza lica, a sijeda joj je kosa bježala ispod kape. Napravila je kniks i gledala ih očima kao u prestrašenog zeca. Jutro je donijelo previše panike i posjeta u njezinu inače mirnu rutinu. — Sir George... je li kod kuće? Dolly je gledala u impozantnu figuru u plaštu s pelerinom. Glas mu je bio hladan i bahat, ali su mu oči bile ledene i sadržavale zastrašujuću prijetnju. — Ne, gospodine... ne.... Otišao je... maloprije. On i njegovi gosti. — Gosti? — Tarquin upitno uzdigne obrvu. — Da... da, doista, gospodine. Jedan džentlmen... smrtno bolestan, da. Strašni napadaji kašlja... i djevojka... mlada žena... također bolesna. Sir George ju je odnio na kat. Zatim su svi otišli. — Njezin je prestrašeni pogled skrenuo ustranu i našao Quentinovo umirujuće lice. Činilo se da ju je to ohrabrilo pa je popustio stisak njezinih prstiju na pregači što ju je tjeskobno gnječila. — Znate li kamo su otišli? — blago upita Quentin. Odmahnula je glavom. — Ne, gospodine. Ali otišli su na konjima. Njih troje na dva konja. Znači da nisu mogli poći daleko. — Kojom cestom treba poći za Forsett Towers? — U Tarquinovu se glasu još uvijek nije osjećalo koliko je uzrujan. Sad je znao da mu je Juliana nadohvat ruke, a njegov je bijes bio hladan i smrtonosan. George i Lucien su je morali ozlijediti da je dovuku ovako daleko. I za to će platiti. Slike onoga što su joj možda učinili utopio je u ledenoj sigurnosti da će biti kažnjeni.

Lucien je pao baš kad su skrenuli na šljunčani kolni prilaz koji je vodio do sivog kamenog zdanja Forsett Towersa. Jedva je bio svjestan tijekom cijelog puta, mlitavo se spustio na konjski vrat i labavo držao uzde. Njegovo se tijelo svakih nekoliko minuta grčilo od napadaja dok je iskašljavao katar u sad već grimizni rupčić. Kad se njegov konj spotaknuo o rupu na kolnom prilazu, Lucien je kliznuo ustranu. Iznenađeni konj odjednom je krenuo kasom, a njegov je jahač pao iz sedla. Juliana je užasnuto gledala kako zbunjeni konj ubrzava i vuče Luciena, kojemu je jedna noga ostala u stremenu, po grubom šljunku. Nije ni pokušao osloboditi nogu, već je samo inertno visio dok George nije uspio uhvatiti uzde i zaustaviti konja. George je sjahao i povukao Julianu sa sobom. Čvrsto je držeći za zapešće, oslobodio je Lucienovu nogu, a zatim se zagledao u nepomičnu figuru na tlu. Lucien je glavom udario u nešto oštro i krv je šikljala iz posjekotine na njegovu čelu. Oči su mu bile zatvorene i jedva je

disao. — Neka ide dovraga! — Uzviknuo je George, a smiren, kontroliran izraz lica promijenio se prvi put otkako je na seoskoj cesti uhvatio Julianu. Odvukao ju je natrag do svojega konja i gurnuo je u sedlo, te ponovno uzjahao iza nje. — Ne možeš ga samo tako ostaviti. — Juliana je konačno opet našla svoj glas. Proklinjala je Luciena, ali pomisao da će ga ostaviti onesviještenog dok tako krvari činila joj se šokantnom. — Ničemu mi ne koristi u tom stanju. — George je uhvatio uzde Lucienova konja, grubo petama stisnuo slabine vlastitoga tako da je ponovno krenuo prema kući, vodeći životinju bez jahača. Juliana se okrenula i pogledala figuru koja je ostala ležati na kolnom prilazu. — Trebali bismo ga odnijeti u kuću. — Netko drugi to može učiniti. Drži jezik za zubima! — Snažno ju je povukao za kosu kako bi naglasio svoje riječi i ona je opet ušutjela. Uvijek je znala da je George nasilnik i glupan, ali nije shvaćala koliko je zapravo nasilan. Kad su stigli do kuće, George je sjahao i povukao Julianu sa sobom. Držao ju je za kosu i zatiljak, gurajući je stubama prema ulaznim vratima, a ondje je lupao alkom kao da oglašava uzbunu. Lakaj je otvorio vrata, doimajući se gnjevno i zabrinuto zbog tako neciviliziranog postupka. Zurio je u Julianu kao da ne vjeruje vlastitim očima. — Zaboga, gospođice Juliana... George se progurao kraj njega, vodeći Julianu ispred sebe. — Gdje je tvoj gospodar? — U knjižnici... ali... George ga je ignorirao i nastavio gurati Julianu prema vratima knjižnice. Međutim, otvorila su se prije nego je onamo stigao. Sir Brian ih je pogledao s izrazom akutnog gnušanja na licu. — Vidim da ste je našli. — Njegov je glas odavao samo razdraženost. — Da... i gledat ću je kako gori ispred zatvora u Winchesteru — ustvrdio je George i gurnuo Julianu u knjižnicu. Držao ju je za vrat i pobjednički zurio u sir Briana. — A vi, gospodine, i vaša supruga identificirat ćete je pred sucem, još danas. — Nebesa, što se događa? — S vrata se začuo Amelijin razdraženi ton. — Juliana, što zaboga radiš ovdje? — Ništa svojevoljno, gospo — rekla je Juliana kojoj se u poznatom okruženju vratio dio smionosti. — Na kolnom prilazu je teško ranjen čovjek. Biste li poslali nekoga da ga unese u kuću? Amelia je pogledavala čas oznojenog, namrgođenog i trijumfalnog Georgea, a čas njegovu blijedu zarobljenicu. — Uvijek si samo stvarala nevolje — ustvrdila je. — Najprije dovedeš ovog klipana u moju kuću... a sad želiš da otvorim vrata nekoj žrtvi nesreće. Tko je on? — Moj muž, gospo. Vikont Edgecombe. — Juliana je počela osjećati kako joj iz prsiju navire histeričan smijeh. Nevjerojatno je da se prema njoj i dalje ponašaju s istom razdraženošću kao u njezinu djetinjstvu. Uskoro će je optužiti za umorstvo. Napola je naga, puna modrica i ogrebotina, drži je pokvareni nasilnik, njezin muž leži na samrti u lokvi na njihovom kolnom prilazu, a njih dvoje zamjeraju joj jer ometa njihov mir, kao da je u kuću

donijela blato ili razbila dragocjenu posudu. Amelia uzdahne i okrene se lakaju koji je čekao. — Dawkinse, povedi nekoliko ljudi i pobrini se za to, hoćeš li? — Da, miledi. — I pošalji nekoga na najbliži magistrat — ratoborno će George. — Reci sucu da je riječ o umorstvu i da odmah treba doći ovamo. Dawkins iskosa pogleda svojega gospodara. Sir Brian reče: — Možeš ignorirati tu naredbu, Dawkinse. Ako sir George želi naći suca, može ga sam potražiti... i povesti svoju zarobljenicu sa sobom — hladno doda. — Ometali biste pravdu, gospodine? — Georgeovo je znojno lice postalo tamnocrveno. — Otvoreno vam kažem, gospodine, optužit ću vas za ometanje procesa... — O, držite jezik za zubima, čovječe — kiselo ga prekine Amelia. — Zar mislite da želimo slušati vaše dahtanje i puhanje? Ako imate neku zamjerku u odnosu na Julianu, možete činiti što god želite, ali nemojte očekivati našu pomoć. Juliana se pomalo iznenadila. Istina, nisu stali na njezinu stranu, ali nisu ni na Georgeovu. — Zamjerku! — uzvikne George. — Zar biste tako opisali svjesno umorstvo mojeg oca... njezina muža. To je zločin i ja vam kažem... — Vi nam ništa nećete govoriti — prasne sir Brian. Okrene se svojoj nekadašnjoj štićenici i mirno upita: — Juliana, jesi li kojim slučajem ubila svojeg muža? — Ne. — Tako smo i mislili. To je bila samo još jedna nesretna nespretnost, rekao bih. — Bilo je svakako veoma nespretno s tvoje strane što si pobjegla — grdila ju je Amelia. — Ne razumijem što ti je moglo pasti na... — Stavite ga na klupu... oprezno. Pošaljite nekoga po liječnika. Odrješiti ton vojvode od Redmaynea čuo se s otvorenih vrata prema predvorju. Amelia se prekinula usred rečenice. George je naglo udahnuo. Juliana je okrenula glavu, ignorirajući divlje potezanje svoje kose. Srce joj je tako lupalo da je bila sigurna da to i ostali čuju. Zurila je prema vratima.

29. poglavlje

obro jutro, gospo. Sir Briane. — Vojvoda uđe u knjižnicu. — Ispričavam se zbog ovog uznemiravanja. To nikako nisam želio. — Tko ste vi, gospodine? — Redmayne — reče Tarquin i uljudno se nakloni. — Ledi Edgecombe je pod mojom zaštitom tijekom bolesti njezina muža. Smijem li vam predstaviti mojega brata, lorda Quentina Courtneya? — Pokazao je Quentina koji je stajao iza njega. Quentin se također naklonio i prijazno pozdravio. Juliana se pitala hoće li itko opaziti da ona još uvijek nepomično stoji dok je George drži za kosu. Prizor je podsjećao na farsu dok su razmjenjivali uljudne pozdrave u zagušljivoj knjižnici. Tada joj je Tarquin prišao. — Miči ruke s nje — tiho je rekao. George se pribrao. — Ti mi ne možeš naređivati, Redmayne. Ona je moja zarobljenica i pred sucem ću je optužiti za umorstvo. Tarquin odmahne glavom. — Ne — zamišljeno reče. — Ne, nećeš učiniti ništa tome slično. Miči ruke s nje! George spusti ruke. Na njega je djelovala opasna prijetnja u tihom glasu i to nije mogao promijeniti baš kao što ne bi mogao promijeniti niti smjer vjetra. — Ovaj put nisam ja kriva — Juliana promuklim glasom procijedi kroz bolno grlo. — Nisam se sama uvalila u ovu nevolju, jednostavno me snašla. Posve sam nedužno spavala u svojem krevetu... — Svjestan sam toga — prekine je vojvoda i uzme njezine ruke. — Jesi li ozlijeđena? — Samo me grlo boli, i uganula sam gležanj — rekla je hrapavim glasom, poželjevši da je vojvoda zagrli, poželjevši da je ne gleda tim čudno bezizražajnim očima. Tarquin je vidio modrice na njezinu vratu i bijesna je vatra zamijenila nepristranost u njegovom pogledu. Dotaknuo joj je vrat. — On ti je to učinio? Juliana kimne, a koža joj je oživjela pod nježnim dodirom njegovih prstiju. Zasigurno će je sad zagrliti. Ali nije to učinio. Opet se okrenuo Georgeu, a izraz njegova lica opet je postao nečitljiv. — Izađi van. Ne želim tvoju krv na sagu ledi Forsett. — Isti hladan, neumoljiv ton. Sive su oči bile nemilosrdne i nepomirljive kao posljednji sud. Više nije obraćao pozornost na Julianu jer se posve usredotočio na uništenje Georgea Ridgea. Opaka je oštrica odjednom bljesnula na kraju štapa što ga je držao u ruci. — Izađi van. — Oštrica se našla između Georgeovih debelih bedara. George je to osjetio u svojim preponama. Koljena su mu se pretvorila u vodu. Nemilosrdne su ga oči promatrale, rugajući se njegovoj stravi. Teturao je prema vratima.

Quentin se maknuo ustranu. Tarquin ga je slijedio van, a vrh mača i dalje je prijetio Georgeovoj drhtavoj muškosti. — Lucien? — Juliana je odmahnula glavom u nastojanju da razbije osjećaj sličan transu. — Je li mu dobro, Quentine? Quentin nije odgovorio. Prišao joj je u dva duga koraka i čvrsto je uhvatio za ruke. — Jadno moje dijete — reče. — Što si morala pretrpjeti. — Nije bilo tako strašno. — Slabašno se osmjehnula. — Tako mi je drago da vas vidim. — Zar si mislila da Tarquin neće poći za tobom? — Quentin je zvučao gotovo prijekorno. — Tvoj muž umire u mojem predvorju — Amelia je rekla prije nego je Juliana uspjela odgovoriti. — Doista mislim da je to veoma bezobzirno s tvoje strane, Juliana, dovesti ove ljude k nama. — Ne bih rekao da je Juliana za to kriva, gospo — reče Quentin. — Ako biste me ispričali, vratit ću se k mojem bratiću i čekati liječnika. Juliana je pošla za njim do mjesta gdje je Lucien ležao na klupi, a tijelo mu je bilo čudno mlitavo, lice poput voska. Krv se zgrušala u posjekotini na njegovu čelu, a kapljice krvi vidjele su se i na njegovim plavkastim usnama. Činilo se da ne diše. Juliana mu je stavila ruku iznad usta i osjetila jedva zamjetljivo pomicanje zraka. — Još je živ. — Zadržala je ruku ondje, ispunjena čudnim sažaljenjem za čovjeka koji ju je mučio. Podigla je glavu i vidjela istu emociju u Quentinovim očima. Vani je George bio prikovan uza zid konjušnice komadom drveta koji mu je gnječio vrat. Nije znao kako se to dogodilo, ali u jednom je trenutku bio na nogama, a u idućem je oboren udarcem u zatiljak. Potom ga je vojvoda podigao na noge i njime tresnuo o zid konjušnice. Tarquin je snažnije gurnuo drvo. — Nije baš ugodan osjećaj, rekao bih — hladno reče. Odbacio je drvo i ponovno gurnuo oštricu između Georgeovih debelih bedara. George je kolutao očima od straha. — Sad me veoma pozorno slušaj, prijatelju. Najbližem ćeš sucu reći da Juliana nije mogla biti odgovorna za smrt tvojeg oca. Reći ćeš da je tvoj otac bio star, imao je slabo srce, previše je pio. Reći ćeš da uopće ne sumnjaš u to da je umro od uzbuđenja i pretjeranog napora, ostavivši svoju mladu nevjestu samu i prestravljenu, ali ni za što krivu. George ponovno zakoluta očima. Pokušao je odmahnuti glavom, pokušao je govoriti, ali je uspio samo nešto progunđati, što se pretvorilo u cviljenje kad je oštrica pritisnula prema gore i on ju je osjetio na svojem smežuranom spolovilu. — Sad ću ti reći zašto ćeš to učiniti, glupane. — Tarquin je zastao i preko ramena pogledao konjušara koji je ušao u dvorište i sad je stajao i zabezeknuto gledao prizor. Vojvoda ga je izbacio iz svojih misli i opet se okrenuo sir Georgeu. — Kažeš li nešto drugo, optužit ću te za napad s namjerom umorstva ledi Edgecombe. Optužit ću te za vrebanje, otmicu, provalu u moju kuću, krađu. Imat ću svjedoke za svaki tvoj postupak. Reći ću da si opsjednut s ledi Edgecombe, da vjeruješ da je ona udovica tvojeg oca. Dokazat ću da ledi Edgecombe nije udovica sir Johna Ridgea. Reći ću da mi se želiš osvetiti jer sam te dao bičevati nakon što si pokušao provaliti u moju kuću. Vjeruj mi, sve to mogu učiniti. Što misliš, kome će sudac vjerovati? Vojvodi od Redmaynea, ili zatucanom glupanu,

seoskom vlastelinu? George je zurio u hladne sive oči. Znao je da je izgubio. Ne bi se mogao obraniti od tih optužbi. Znao je da bi vojvoda doveo svjedoke koji bi prisegnuli da je kriv. Znao je da bi neartikulirano trabunjao, a vojvoda i njegovi odvjetnici vrtjeli bi ga oko malog prsta. Odbacili bi sve što bi osuđeni zločinac rekao protiv vikontese Edgecombe koja je brakom ušla u obitelj vojvode od Redmaynea. Objesili bi ga... izgnali ako bi imao sreće. — Jasno, ako moje riječi nisu dovoljno uvjerljive, ima i drugih načina — zamišljeno će vojvoda. Oštrica se pomaknula prema gore. Georgeu su crijeva proradila, otvorio je usta kako bi zaurlao od straha, ali nije se čuo nikakav zvuk. — Ovo je doista pravo iskušenje — promrmlja Tarquin. — Škopljenje se čini kao tako prikladna kazna, ne misliš li? — George je osjetio kako mu je oštrica zasjekla unutrašnju stranu bedra. Nije mogao vjerovati da bi se to moglo dogoditi, a ipak je vjerovao da je taj osvetnički đavo s ledeno hladnim očima sposoban za sve. Oštrica je zarezala njegovo drugo bedro i George je zastenjao od užasa, a gorka žuč ispunila mu je usta. Zahvatio ga je podražaj na povraćanje. Tarquin se odmaknuo od njega i iskrivio usta od gnušanja. — Ti si budala — prezirno je rekao. — O, možda bi uspio zastrašiti Julianu da nije bila pod mojim okriljem. Još uvijek je bezazlena... po mnogočemu dijete. Ali kad si ukrstio mačeve sa mnom, prijatelju, počinio si najveću grešku u svojem bijednom glupavom životu. Ako se ikad ponovno približiš Juliani, uškopit ću te. Savjetujem ti da to vjeruješ. — Okrenuo se na peti i ostavio Georgea nemoćno naslonjenog na zid konjušnice gdje je povratio svoj doručak. U predvorju su Juliana i Quentin još uvijek stajali kraj Luciena. Sir Brian i njegova žena nisu bili na vidiku. Tarquin je prišao klupi. Juliana je i dalje držala ruku iznad Lucienovih usta, ali više nije znala zašto. Pogledala je Tarquina. — On umire. — On već dugo umire — reče Tarquin. — Što mu se dogodilo? Juliana je počela objašnjavati, ali se prekinula kad je Lucien otvorio oči. Zurio je u njih, a ona je ustuknula pred čistom pakošću u očima koje su postajale sve mutnije. — Prokleti bili svi vi! — reče Lucien. Glava mu je pala ustranu, a oči su mu prazno zurile u zid. Juliana je koraknula unatrag, odjednom svjesna nevidljive niti koja povezuje Tarquina i Quentina. Kad se povukla u knjižnicu, Tarquin se sagnuo i zatvorio Lucienove oči. Quentin mu je položio ruke na prsa. Stajali su u tišini i promatrali mrtvog čovjeka. — Mrtav je — potišteno je rekla Juliana kad je ušla u knjižnicu. — Tko? Tvoj muž ili onaj glupan Ridge? — sir Brian je pitao s tek površnom znatiželjom. — Edgecombe. — Pa, nikad nisam poznavala tog čovjeka, ali ako je imalo nalik onom neotesanom volu, svijetu će biti bolje bez njega — ustvrdila je ledi Forsett. — No smatram krajnje neukusnim umrijeti u predvorju nepoznatih ljudi. — Nitko nikad ne bi mogao optužiti Edgecombea da je imao ukusa, gospo — Tarquin će ironično s vrata. — No još se jednom ispričavam zbog smetnje. Krajnje je bezobzirno od njega što je na taj način okaljao vašu kuću. — Pa, rekao bih da to nije baš vaša krivnja — dopusti sir Brian. — Ovamo ga je doveo onaj glupan Ridge, koliko sam shvatio. Ili je to učinila Juliana?

— Ja nikoga nisam dovela ovamo — umorno će Juliana. — Dovukli su me ovamo protiv moje volje. Vjerujte mi, nikad vas ne bih svjesno uznemiravala. — Pa, budući da si sad opet udovica, što će biti s tobom? — Nakon prikladnog razdoblja žalovanja, Juliana će postati moja žena. Vojvodina mirna izjava izazvala je zaprepaštenu tišinu. Sir Brian je trepnuo, a Amelia je zurila u Julianu kao da nije mogla vjerovati da je ružno pače snašla takva sudbina. Juliana i Quentin samo su zurili u vojvodu. — Ali... ali Lydia... — na koncu je promucao Quentin. — Ona će pobjeći s tobom, dragi moj. — Tarquin se naslonio na policu iznad kamina, a na licu mu je lebdio zagonetan smiješak. Očito je uživao u dojmu svojih riječi. — To mi se čini kao jedino prihvatljivo rješenje. Ti i Lydia ćete pobjeći i vjenčati se. Ja ću, naravno, biti džentlmen. Prikladno uzrujan jer sam odbačen, ali veoma plemenit u prepuštanju moje zaručnice čovjeku kojeg ljubi. Lord i ledi Melton morat će to dostojanstveno prihvatiti jer neće imati drugog izbora. Sve će biti u redu, stari moj. — Ali... ali bijeg i tajno vjenčanje! Izbacit će me iz crkve. — Quentin je i dalje s nevjericom razmišljao o tom nemogućem scenariju. — Besmislice — žustro će Tarquin. — Ljudi će znati samo to da je tiho sklopljen brak uz blagoslov Lydiinih roditelja. To se moralo obaviti u tišini zbog korote. Ja ću ljubazno dati svoj blagoslov. Tvoj će biskup poželjeti dobrodošlicu tvojoj itekako doličnoj supruzi i sve će proći bez ikakvih problema. Zapanjujuće su riječi padale u Quentinov mozak poput dijamanata, oštrih rubova i blistavih od jasnoće. Zvučalo je tako jednostavno. Pogledao je Julianu, vidio sjaj na njezinim blijedim obrazima, svjetlost u njezinim očima. Pogledao je Tarquina koji se blago smiješio i promatrao Julianu. Quentinu je postalo jasno da je to jedino moguće za bilo koga od njih. — Želiš me oženiti? — Juliana je konačno našla svoj glas. Još uvijek je oko ramena držala stari plašt. — Čini se tako. — Uvijek me čudila tvoja energija, Juliana, ali tri muža u jednoj godini doista je nepojmljivo — suho primijeti sir Brian. — No ipak se čini da si postigla nevjerojatan uspjeh — reče Amelia. — Nikad ne bih vjerovala da bi mogla postati vojvotkinja. — Bit će uzorna vojvotkinja, gospo — Quentin reče s jednim od svojih rijetko vidljivih ispada gnjeva. — Juliana je veoma posebna osoba. Amelia se doimala iznenađenom. — Zar doista tako mislite? Mi smo je uvijek smatrali pravom mukom. — To je veoma žalosno, ledi Forsett, i veoma kratkovidno. — Tarquin priđe Juliani i uzme njezine ruke. — Oni među nama koji je poznaju smatraju je izvorom ushićenja. Juliana je porumenjela i prsti su joj zadrhtali na njegovu dlanu. — Stvarno? — Stvarno. — Sagnuo se i lagano je poljubio. — Moram ti nešto reći. — Nema potrebe. — Spustio je ruku na njezin trbuh i ondje je zadržao. — Pogodio si?

— Da, draga moja. Nije bilo teško. — Nasmijao se zlovoljnom izrazu njezina lica. — Već tjednima znam da si ti moje srce i duša, mignonne. Nema tajni koje možeš preda mnom skrivati. — Nema tajni koje bih željela skrivati — rekla je, izgubljena u njegovim očima, u sreći koja je uslijedila tako brzo nakon očaja, nesvjesna činjenice da Quentin njihove domaćine diskretno vodi van iz prostorije. Nesvjesna bilo čega osim slatkoće njegovih usta na svojima, iznenadne vatre kad je priljubio tijelo uz njezino. Apsolutne spoznaje ljubavi.

Rođena u Kairu, Egipat, a odrasla u New Forestu na jugu Engleske, JANE FEATHER je svoju spisateljsku karijeru započela kad je sa svojom obitelji 1981. preselila u Washington, D. C. Autorica je trilogije Cavendish Square: Zagonetni džentlmen, Tajanstveni princ i Neobičan brak, trilogije Slučajna nevjesta, Zatočena nevjesta i Gusarova nevjesta, te trilogije Poljubac sjenki, Špijunov poljubac i Udovičin poljubac, sve uspješnice New York Timesa, te mnogih drugih romana, uglavnom s povijesnom tematikom. Tiskano je više od deset milijuna primjeraka njezinih knjiga.