Jane Feather Gotovo Neduzna

Bosnaunited & Crowarez

RafaelaR & Anna 1

Bosnaunited & Crowarez

Jane Feather

Gotovo nedužna PRVA KNJIGA TRIOLOGIJE GOTOVO

RafaelaR & Anna 2

Bosnaunited & Crowarez Dragi čitatelji,

Gotovo nedužna meni je posebno draga ljubavna priča čija me junakinja iznenadila svojom snagom dovitljivošću, a glavni lik priče uvijek će mi biti jedan od najdražih. Mlada Magdalen odrasta iza neprobojnih zidova jedne engleske tvrđave i ne zna da je nezakonita kći moćnog engleskog princa i njegove ubijene francuske ljubavnice -niti da je, otkako je došla na svijet, pijun u borbi između Engleske i Francuske. Zna samo da čezne za uzbuđenjima. Jednog dana, kao odgovor na njezine molitve, u njezinu se zaštićenu svijetu pojavljuje impozantni Guy de Gervais, pravi vitez na bijelom konju, i odvodi je odande. Za Magdalen, to je ljubav na prvi pogled. Jedna i jedina ljubav njezina života. Međutim, Guy vidi samo svoju obvezu da čuva Magdalen dok se ne uda za njegova nećaka i tako ispuni svoju političku sudbinu. Tada dužnost pozove Guya na krvava bojna polja u Francuskoj, a kad se vratio, vrijeme ie preobrazilo Magdalen u opčinjavajuće senzualnu ljepoticu. Plemeniti se vitez odjednom nađe u najžešćoj bitki svoga života: protiv silne žudnje prema ženi koju ne može imati. Nadam se da će vas oduševiti Magdalenina i Guyeva strastvena ljubavna priča, te da ćete jednako uživati čitajući kao i ja dok sam je pisala. Uz najtoplije želje, Jane Feather

RafaelaR & Anna 3

Bosnaunited & Crowarez

Prolog

CARCASSONNE,1360. Žena se smiješila i upravo je taj smiješak u njegovu trbuhu uvijek pokretao zmije požude, a kožu mu je prožimala žudnja. To se čak i večeras događalo. Čovjek je uzvratio smiješak i ispružio ruku kako bi dotaknuo bujnu tamnu kosu koja joj se spuštala do koljena, blistava uz djevičansku bjelinu njezine lanene košulje. Djevičanska se bjelina kosila s njezinim izbočenim trbuhom. - Čini se da ništa ne može umanjiti tvoju ljepotu, Isolde. Primila je kompliment kao nešto posve prirodno. Počela se poigravati voskom što se cijedio s lojanice na stolu ispred nje, stvarajući mekane kuglice. Imala je duge nokte. Čovjek je osjetio buđenje u svojim preponama. Koliko su mu puta tijekom strastvenog zagrljaja ti nokti grebli leđa, ti maleni bijeli zubi grickali rame u vrelini njihovog sjedinjavanja? Okrenuo se i prišao uskom prozoru ugrađenom u zid kule samostana Carcassonne. Vidio je samo crno noćno nebo i jednu zvijezdu. U prostoriji je vladala duboka tišina koju nije narušavalo čak ni pucketanje cjepanice na ognjištu, struganje njezine stolice po kamenom podu niti šum vina što teče iz vrča u pehar. Osjetio je kako su mu se na taj posljednji zvuk ukočila ramena. Ostao je leđima okrenut sobi dok nije progovorila. A dotad je prošla minuta ili malo više. - Dođi i pij sa mnom, Johne. Večeras si čudno raspoložen. Tko zna kad ćemo opet biti zajedno. -Govorila je slatkim i laskavim glasom, a njemu se okretao želudac. - Da, i ovaj je susret bilo paklenski teško organizirati - rekao je i okrenuo se. Na stolu su stajala dva kositrena pehara vina. Posesivno je obavila ruku oko onoga ispred sebe. Čovjekova su se puna strastvena usta nasmiješila, ali su mu vjeđe ostale napola spuštene, skrivajući izraz u njegovim očima. Svjetlost svijeće zasjala mu je u zlatnoj kosi kad se sagnuo i poljubio joj usta, podatna pod njegovim nježnim usnama. Kako je to bilo lako. - Imam dar za tebe - rekao je i polako se uspravio. Njezine su sive oči zasjale, kao i uvijek pri nečemu takvom. - Što? - Dar za krštenje našeg djeteta - odgovorio je. - Večeras moram otići radi borbi u Burgundiji, a ti ćeš roditi i dugo ostati u izolaciji prije nego te opet uzmognem vidjeti. - Gdje je? - Ustala je od stola, visoka i graciozna unatoč nabreklu trbuhu. Zračila je, blistave tamne kose, svjetlucavih sivih očiju i punih crvenih usana, sad željno rastvorenih. Velikodušnost njezina ljubavnika uvijek je prinčevska. Pokazao je kožnu vrećicu na klupi kraj vatre. -Zašto sama ne pogledaš? Kretala se odmjerenim koracima i sagnula se nad vrećicom. Bešumno je zamijenio položaj kositrenih pehara na stolu. RafaelaR & Anna 4

Bosnaunited & Crowarez - Zaboga, prekrasan je! - Podigla je zlatan pehar s dvije ručke, ukrašen smaragdima i rubinima. - Pogledaj unutra - tiho je rekao. Polako je izvadila nisku safira, svaki veličine crvendaćeva jajeta. - Ah, Johne, uvijek uspijevaš. -Promatrala ga je s onim istim smiješkom. Je li to bio tračak žaljenja u njezinim očima? Ako i jest, u trenu je nestao. - Popijmo - rekao je. - Zdravica djetetu. - Podigao je pehar. Uzela je onaj kraj svoje stolice i prinijela ga usnama. - Za ljubav, Johne. - Za ljubav - rekao je i popio. Gledala ga je kako pije prije nego je iskapila svoj pehar, a zatim mu pošla u zagrljaj, tako topla, tako puna ljubavi... tako podmukla. No strast se ipak razbudila, čak i dok je na svojem trbuhu osjećao udarce djeteta u njezinoj utrobi. - Zašto nosiš žičanu košulju? - odjednom je pitala, prošavši rukom ispod njegove tunike. - To baš nije prikladno za ljubavni sastanak. - Ceste su opasne - rekao je, prstom joj prelazeći po obrazu. - Odmetništvo je u ovim krajevima posve izvan kontrole. - Opet ju je privukao u zagrljaj, kušajući vino na njezinim usnama. Tada se začuo zvuk što ga je očekivao. Prodoran zvuk roga, njegov vlastiti glasnik koji je u velikom dvorištu pozivao na oružje. Njegovi su ljudi spremni za napad, ma kako bio izveden, premda napadači ništa ne znaju o špijunu čije su riječi na samrti, izvučene mučenjem, upozorile njihove žrtve. Žena se izvukla iz njegova zagrljaja. - Što je to? Iz kamenog prolaza iza teških hrastovih vrata začulo se trčanje, teturanje. Vrata su se naglo otvorila. - Ledi, izdani smo. - Fratar u franjevačkoj halji stajao je i držao se za prsa iz kojih je stršao držak bodeža. Čudno, ali nije bilo krvi. Tada je pao i iz rane je potekla krv. - Što je ovo? - Žena se uhvatila za vrat, užasnuto zureći u svojeg ljubavnika. - Što si učinio? - Ono što si ti kanila učiniti meni - rekao joj je posve mirnim glasom. Naglo se okrenuo i izvukao bodež iz pojasa. Zario ga je duboko u vojnikova prsa, u zraku zaustavivši njegov skok preko mrtvog fratra. Vojnik se srušio i iz ruke mu je na kamene ploče pao opasan nož s dvije oštrice. Očajnički se hvatajući za grlo, žena se odjednom počela gušiti, iskolačenih očiju. Što si mi učinio? - Ono što si ti kanila učiniti meni - ponovio je. Naglo je pogledala pehar na stolu, a lice joj je izražavalo stravu. Odjednom se presamitila. -Pomogni mi! Za Boga miloga, pomogni mi! Spustio ju je na pod, ali nije mogao osjećati saža- ljenje za ženu koja trpi muke što ih je njemu namijenila. Samo je ona znala je li otrov u peharu milosrdno brz ili mu je u svojoj poremećenoj duši namijenila smrt u mukama. Oči su joj se brzo zamućivale, tijelo se ritmički grčilo, ali kao da više ničega nije bila svjesna. Kleknuo je kraj nje i brzo promrmljao riječi odrješenja, dopuštene papinskim dekretom. Unatoč svim njezinim grijesima, teškim i mnogobrojnim, unatoč krvlju ukaljanim rukama, nije ju mogao RafaelaR & Anna 5

Bosnaunited & Crowarez prepustiti paklenom prokletstvu. Dok je šaptao nad njome, opazio je još nešto, neke druge grčevite pokrete njezina tijela. Dijete se borilo da dođe na ovaj svijet. Trenutak je neodlučno klečao. Dijete je bilo njegovo, ali je raslo u takvoj utrobi da mu ništa nije značilo. Ako ode, umrijet će kraj svoje majke. Vjerojatno će ionako umrijeti. Kakve izglede ima nedonošče? No nešto u toj praiskonskoj borbi, slijepoj potrebi tog života da iziđe, nije mu dopuštalo da ode. Podigao je ženinu košulju i pomogao djetetu da dođe na svijet dok je njegova majka umirala. Začudio se jer je djetešce odmah udahnulo i zaplakalo. Djevojčica je bila sićušna, ta razvijala se samo osam mjeseci, ali je izgledala sasvim zdravo. Dok je tihi plač potresao malo tijelo, zurila je u njega. U ovoj je odaji bilo dovoljno smrti. Uzeo je nožić s pojasa te prerezao i vezao pupčanu vrpcu. Tada je umotao bebu u svoj krznom podstavljen plašt i otišao s mjesta rođenja i smrti.

RafaelaR & Anna 6

Bosnaunited & Crowarez

Prvo poglavlje

U potleušici od pletera i blata bilo je mračno, mračno i hladno. Kroz rupu na krovu, koja je služila kao dimnjak, puhao je leden vjetar, a vlažnim se zrakom širio dim slabašne vatre. Unatoč hladnoći, buhe su skakale u pljesnivom rogozu na zemljanom podu i dijete se rastreseno udarilo po nozi, posve usredotočeno na pjenastu površinu tekućine u plitkoj zemljanoj posudi. - Što tu možeš vidjeti, luda Jennet? - zadivljeno je šapnula, uzalud tražeći čarobnu poruku koju je žena uvijek uspijevala vidjeti. Luda je Jennet odmahnula glavom i hihotala se, s više ironije nego humora. - Zovu me ludom, ali imam više pameti nego svi oni zajedno, mala djevo, i nemoj to zaboraviti. - Ne, neću - reče Magdalen, bojeći se da je ne uvrijedi u tako ključnom trenutku. Što vidiš? Krezuba starica počne monotono govoriti: -Široka vodena i kopnena prostranstva. To je bilo veoma razočaravajuće. - Hoću li ja poći onamo? - upita dijete, želeći iz slike izvući neko značenje. - Tko bi to znao. - Luda Jennet s mukom ustane i usnama prinese kožnu plosku, otpivši nekoliko gutljaja. -Tko bi to znao. - Nadlanicom prljave kvrgave ruke obriše usta. Magdalen je iz iskustva znala da više neće biti nikakvih otkrića nakon što luda Jennet počne piti iz ploske. Žalosno je ustala i otresla svoju narančastu haljinu od grubog platna. Znala je, premda to u polumraku nije mogla vidjeti, da se na nju moglo zakvačiti mnogo gadnih stvari. - Rekla si da ćeš mi pripremiti čini koje će mi pomoći da se nešto dogodi. - A što bi željela da se dogodi, mala djevo? - Starica posegne do police ugrađene u zidu i spusti neku kutiju. - Nešto - reče Magdalen. - Bilo što. Luda je Jennet škiljila u nju. - Jednoga dana to više nećeš željeti. Doći će dan kad ćeš se moliti da sve ostane isto. Ma kako loše bilo, poželjet ćeš da tako ostane jer ćeš se bojati nečega goreg . Magdalen je zadrhtala. S ludom Jennet nikad ne možeš biti siguran temelje li se njezine tvrdnje na vidovitosti ili ih tek tako iznosi. - Daj mi ruku. Djevojčica je poslušno ispružila ruku, s dlanom nagore, gledajući kako žena prebire po kutiji, bira i nešto joj stavlja na dlan. Vidjela je dlake, sićušne kosti, zmijsko oko, mačji zub i nešto slično pepelu. Magdalen je zurila, fascinirana i prestrašena tim jasnim dokazom da žena ima moć bacati čini. - Tri noći to stavljaj ispod jastuka - reče Jennet - i pazi da za večeru jedeš samo juhu. Čarolija neće djelovati ako se prejedeš. Magdalen je razmišljala o stavljanju takve zbirke ispod jastuka na krevetu što ga dijeli sa svojom tetom i srce joj je malo zadrhtalo, ali ju je u grlu istodobno škakljao RafaelaR & Anna 7

Bosnaunited & Crowarez smijeh. Progutala je smijeh, bojeći se da bi žena, koja joj je dala tako krasan dar, to mogla smatrati pomanjkanjem poštovanja, zahvalila joj i oprezno šmugnula iz straćare. Nažalost, nije bila dovoljno oprezna. Lord Bellair stajao je na kruništu dvorca Bellair i zurio prema gustoj, mračnoj šumi Radnor. Mogli bi ih napasti baš iz tih gustih i tajnih dubina, te zato stražari budno paze u sva četiri zvonika tvrđave. Zadatak je lordova Marcher, a lord Bellair je jedan od njih, štititi granicu od osvajača iz velških nizina. Lordovi uime kralja upravljaju lenima, raspoređenima duž granice. Lord Bellair je itekako svjestan važnosti svoje dužnosti, kao i časti što je to podrazumijeva. Međutim, ovog tmurnog olujnog dana u veljači, lord Marcher očekuje posjetitelje koji dolaze u miru, po poslu koji ga silno muči. Vrane su letjele i graktale nad tvrđavom s kruništima i puškarnicama, te četiri masivne obrambene kule. U sredini okruženog prostora uzdiže se golema glavna kula, nadvisujući radne nastambe kompleksa, zasjenjujući labirint trijemova i unutrašnjih dvorišta. Iznenadna provala bučnog smijeha nadglasala je graktanje vrana i druge zvukove u tvrđavi, čekića i nakovnja iz kovačnice, zveckanja orme, čvrstih koraka iz dvorišta garnizona. Čovjek na kruništu okrenuo se i pogledao u dvorište. Dva su se paža lovila, jureći između vojnika koji su im se rugali ili ih ohrabrivali, ovisno o raspoloženju. Jedan je dječak visoko držao baršunastu kapu livreje Bellaira dok je bježao pred drugim, koji je ostao bez kape. U sve su se to bučno i gorljivo uključila dva žuta mastifa. Uvjerivši se da je riječ samo o bučnoj igri, što je više odgovornost paževih gospodara nego njegova, lord Bellair odlučio je nastaviti proučavanje obzora. No tada je opazio jarkonarančastu mrlju priljubljenu uza zid vanjskog dvorišta. Ljutito je stisnuo usne. Postojao je samo jedan mogući razlog da je ona ondje. Potleušica lude Jennet smještena je u najudaljenijem dijelu vanjskog dvorišta. Bojeći se njezinih moći, nitko se ne usuđuje protjerati je iz dvorca, ali je posve izolirana. Posjećuju je samo oni koji su zbog vlastitih potreba dovoljno očajni, ili oni koji duboko suosjećaju s njezinim potrebama. Lord Bellair, obavijen krznom obrubljenom tunikom, hitro je sišao kamenim stubama. Stigao je u unutrašnje dvorište baš kad se djevojčica pojavila iz središnjeg prolaza. - Gdje si bila? - oštro je pitao, premda je znao odgovor. - Kod lude Jennet, gospodine - odgovorila je Magdalen. Laganjem ništa ne bi postigla. Lord Bellair promatrao je dijete s uobičajenom mješavinom nelagode i zbunjenosti. Neprirodno je da jedanaestogodišnjakinja neodoljivom smatra prljavu staricu koja stalno nešto gunđa i čara. Zašto se ona ne boji vještice poput svakog drugog djeteta njezine dobi i odgoja? Haljina joj se zaprljala i odvezala se vrpca na dugoj smeđoj pletenici. Opazio je da nešto stišće u šaci. - Što imaš u ruci? Magdalen je proučavala kamene ploče na tlu, pitajući se može li sačuvati tajnu. No znala je da ne može. Polako je otvorila šaku i razotkrila gnusnu hrpicu na dlanu. - To je čarolija. Lord Bellair ustukne. Kakvo bi se dijete na taj način bavilo čarobnjaštvom? Zar ju je rođenje tako obilježilo? Jedanaest se godina mučio kako bi nadvladao taj biljeg i još će RafaelaR & Anna 8

Bosnaunited & Crowarez jednom pokušati. Želio joj je uzeti tu odvratnu, zastrašujuću zbirku i baciti je na tlo. No nije se usudio. Ako u tome doista ima neke čarolije, nije se usudio u to petljati. Čini se netaknute moraju vratiti onamo odakle su došle. Uzeo je djevojčicu za slobodnu ruku i odveo je natrag u vanjsko dvorište, te do straćare lude Jennet. Odgurnuo je kožu obješenu na vratima i zbog smrada zadržao dah. Luda je Jennet blebetala iz sjenki. - No, no, milorde. Došli ste posjetiti ludu staricu? Kako vam mogu pomoći? Želite li spremnu curu... ili moć da u njoj uživate? Mislim da je to za vas prošlost. - Njezin je podrugljiv smijeh - uštao poput suhog lišća. To nisu bile riječi za dječje uši i lord Bellair istodobno je osjećao ljutnju i nelagodu. Gurnuo je djevojčicu. - Vrati one gnusne stvari! Magdalen je ušla dublje u straćaru i čini oprezno spustila na pod. - Zahvaljujem, gospo, ali ne smijem to prihvatiti. Stara Jennet ništa nije odgovorila. Lord Bellair i djevojčica šutke su izišli. Vanjskim su dvorištem prošli u tišini i ušli u unutrašnje. Magdalen se pomirila s kaznom koja slijedi. Lagano je trčkarala kako bi pratila nestrpljive, ljutite očeve korake dok je marširao u glavnu kulu i kroz lukom nadsvođena vrata u veliku dvoranu dvorca. Kad su ušli, stari je lovački pas, ispružen ispred masivnog kamina, podigao prosijedu glavu, ali su užurbani sluge, koji su postavljali svježu rogožinu i lavandu, jedva pogledali gospodara i dijete dok su se penjali kamenim stubištem iz dvorane. Dugim su prolazom stigli do ženskog krila dvorca. Lord Bellair išibao je Magdalen u spavaćoj odaji što ju je dijelila sa svojom tetom. Ništa nisu govorili sve dok to nije obavio. Djevojčica nije ni zucnula, premda su joj suze navrle na oči. Vratio je šibu na policu kraj ognjišta i okrenuo se, još uvijek namršten. Stajala je okrenuta mu leđima, ukočenih ramena i pazeći da on ne vidi njezine drhtave usne i suze u očima. Umorno je odmahnuo glavom jer ju nije razumio, protiv volje poštujući ponos koji joj nije dopuštao da mu pokaže svoju povrijeđenost. Ipak je želio da ona pokaže barem mrvicu kajanja. Samo naznaku, i tada bi on mogao popustiti, ali ona je ostala nepokolebljiva u svojoj odluci da mu nimalo neće pomoći. Ona je tako vatreno, neukrotivo, neprirodno dijete. Čak i dok se po tko zna koji put korio zbog korištenja riječi "neprirodno" za jedanaestogodišnje dijete, znao je da to najtočnije izražava ono što osjeća. Je li joj tako suđeno, ili ju je prošlost okaljala? Jedno ili drugo. Zapitao se što će joj horo- skop predvidjeti, ali je naglo odbacio tu misao. Uz Božju milost, djetetova budućnost neće biti njegova briga. A ta bi budućnost trebala početi danas. Zaputio se prema vratima i bez ljutnje rekao: -Danas očekujem goste. Bit ćeš im predstavljena u velikoj dvorani. Čekaj ovdje da tvoja teta dođe po tebe. - Vrata su se za njim zatvorila i ključ se okrenuo u bravi. Magdalenine su suze sad slobodno tekle. Tekle su zbog bolova nakon šibanja, ali više zbog njezine vlastite čudne naravi koja joj ne dopušta da se dolično ponaša. U njoj stvara nestašne želje da pleše, pjeva i uvijek mora biti u pokretu. Ne može mirno sjediti s ručnim radom ili lutnjom, ne može obuzdati svoju razigranost i radost svoje duše, ne može osjećati pripadnost ovoj tmurnoj, vlažnoj pograničnoj zemlji hladnoga kamena i gustih šuma. Ipak, nije znala za drugo. O njoj su skrbili samo njezin otac i teta. Duboko u RafaelaR & Anna 9

Bosnaunited & Crowarez srcu znala je da za nju čine sve što mogu, premda se čini da ih uvijek uspijeva razočarati. Ne može ih optužiti da su nepravedni. Zašto onda katkad u njoj vrije nezadovoljstvo, zašto je uvjerena da joj ovdje nije mjesto, da nikad nije ni bilo, da su ti ljudi samo usputni prolaznici u njezinu životu? Bacila se potrbuške na krevet, ali nije sklona plakanju i uvijek se brzo smiri. Suze su brzo presušile jer joj je nagađanje o gostima skrenulo misli s bolova. Ostavivši Magdalen, lord Bellair potražio je svoju sestru. Našao ju je u njezinu urednom salonu, zagrijanom rasplamsanom vatrom, osvijetljenom debelim voštanicama u zidnim svijećnjacima. Kameni je pod bio prekriven kožama, višekraki svijećnjak osvjetljava dugi stol ispod uskih prozora kroz koje dopire slabašna dnevna svjetlost veljače. Ledi Elinor podigla je pogled s veza kad je njezin brat ušao. - Dobro jutro, brate. Njezin je smiješak nestao kad mu je vidjela izraz lica. - Zar nešto nije u redu s pripremama za goste? - Koliko znam, sve je u redu. - Prišao je vatri i ispružio ruke prema plamenu. - Želio bih da malo bolje pripaziš na Magdalen, Elinor. Opet je bila kod lude Jennet. Ledi Elinor dotakne čvrste nabore svojeg vela. - Ona je kao živo srebro, Roberte. Nije ju moguće cijelo vrijeme nadzirati. Jesi li je kaznio? - Naravno. - Uzdahnuo je. - Ali što misliš, koliko će dugo ta lekcija djelovati? - Dok je ne prestane boljeti - reče Elinor, odloživši konac i iglu. - No tvoje će starateljstvo uskoro završiti. -Pronicavo ga je pogledala. - Ne bih želio da ponašanje moje štićenice ukaže na nedostatke u odgoju - rekao je. Tu smo odgovornost nosili jedanaest godina, a ipak sumnjam u naš uspjeh. Ona je tako neobično dijete... - Tvoj je zadatak bio samo držati je na sigurnom dok ne odraste, izvan dohvata onih koji bi joj mogli željeti zlo -prekine ga sestra. - Tu si dužnost besprijekorno izvršio. Snažna je i zdrava, ne zna tko je ni što je, sve prema uputama. Bellair kimne, gladeći svoju prosijedu bradu. Njegova je sestra rekla istinu, ali je ipak osjećao da je na neki način zakazao. Bez ikakvog iskustva s djecom, pokušao je ispuniti svoju dužnost, nije zanemarivao ni dobrotu ni pravedno kažnjavanje, ali tako poman i nepristran odgoj nije dao očeki- vane rezultate. Magdalen nije bila obično dijete. Mogao je jedino zaključiti da odgojem nije uspio trajno djelovati na njezine naslijeđene osobine. Što će u njoj otkriti oni koji će je odvesti? Ispred velike kapije dvorca začuo se prodoran zvuk trube. Lord Bellair stigao je do prozora baš kad se i iznutra oglasila truba. Spustili su most preko opkopa, otvorili velika vrata i četa strijelaca i samostrijelaca umarširala je u place d'armes. Iza njih, na ukrašenim konjima spletenih griva, jahalo je šest vitezova stjegonoša s tunikama ispupčenih zlatnih motiva preko oklopa. Na čelu je jahao vitez u plavoj i srebrnoj tunici i kraj njega štitonoša koji je nosio stijeg sa zmajem na azurnoj i srebrnkastoj podlozi. Na začelju su bili štitonoše, paževi i četa mačevalaca. Takva vojska da bi se jednu djevojčcu odvelo iz pogranične tvrđave. No s druge strane, ceste su bile pune razbojnika, a djevojčicu očekuje zacrtana sudbina. - Stigli su - reče i krene do vrata. - Moram ih dočekati u unutrašnjem dvorištu. Pripremi Magdalen za predstavljanje unutar sat vremena RafaelaR & Anna 10

Bosnaunited & Crowarez Ledi Elinor požurila je u svoju odaju i rekla sluškinji neka odmah donese vruću vodu. Otključala je vrata i ušla. Zaboravivši na svoje nedaće, Magdalen je klečala na prozorskoj dasci i promatrala vrevu u dvorištu. Paževi i konjušari trčali su kako bi prihvatili uzde i postavili blokove za silaženje s konja. Preteča je još uvijek sjedio na svojem konju, u znak poštovanja prema domaćinima spustivši svoju trubu s trokutastom zastavicom. Njezn je otac pozdravljao viteške goste koji su sjahali i razmjenjivali uljudnosti, a paževi lorda Bellaira nudili su im pehare dobrodošlice. Tada su ispod Magdalenina prozora ušli u veliku dvoranu, u pratnji svojih štitonoša i paževa. Naoružana se četa razišla po vojarni garnizona, a konje su poveli u konjušnice i na pašnjake iza stražnje kapije. - Tko su oni, miledi? - Magdalen je sišla s prozorske daske kad je, uz tiho šuštanje širokih baršunastih skuta, ušla njezina teta. - Gosti iz Londona - odgovorila je Elinor. - Pokaži mi ruke. - Odmahnula je glavom kad je vidjela kako su prljave i ispucanih noktiju. - Moraš dobro oprati lice i ruke, te ponovno splesti kosu. Pogledajmo koja će haljina biti najprikladnija. - Otvorila je ormar. - Poslao ih je kralj? - pitala je Magdalen. Umočila je krpu u vruću vodu i njome površno tapkala po licu. - Nebesa, dijete, valjda ne očekuješ da ćeš se tako riješiti prljavštine! - Umjesto da joj odgovori na pitanje, Elinor je nestrpljivo uzela krpu i žustro joj oprala lice. - Sad skini tu staru košulju i odjeni ovo. Haljina je bila od teškog svečanog baršuna. Magdalen je s gnušanjem nabrala nos. Mrzila je taj materijal. Bio je težak, nespretan i sve ju je svrbjelo od vrućine. Ali ništa nije rekla, već je samo otkopčala jednostavan pojas narančaste košulje-haljine i skinula je preko glave. Elinor je ublažila ton. - Vidiš kako ćeš lijepo izgledati.Grimizno ti dobro stoji, a možeš staviti i kapu od srebrnog brokata. - Je li kralj poslao posjetitelje? - opet je pokušala Magdalen. Mirno je stajala dok joj je vezivala vrpce gornjeg dijela haljine i oko struka učvršćivala pojas od isprepletene grimizne i srebrne svile. - To je do tvojeg oca - reče joj teta, pomalo oštro. - On će ti reći ono što smatra da trebaš znati. Magdalen je nato skupila usne, no oduvijek je tako, pa nije željela novim pitanjima izazivati daljnje prijekore. - Hoće li otac prirediti veliku gozbu za njih? - Da, svakako, a ja moram poći u kuhinju vidjeti je li sve u redu - reče Elinor, odjednom rastresena. - Hajde sad, idemo u veliku dvoranu gdje možeš iskazati svoje poštovanje. Potom smiješ mirno sjediti u mojem salonu dok opet ne pošalju po tebe. Drugi dio plana nije se osobito svidio ledi Magdalen, ali je, misleći na jutarnju lekciju, prešutjela prigovore i oborena pogleda izdržala tetino proučavanje. - Dobro, bit će u redu. - Namjestivši joj usku kapu od srebrnog brokata, Elinor je izrazila svoje zadovoljstvo. -Požurimo. Magdalen je slijedila tetu prolazom do kamenih stuba koje vode u dvoranu. Oko velikog kamina stajali su lord Bellair i njegovi gosti s kositrenim peharima u rukama. Pratnja vitezova okupila se izvan kruga topline, pomno pazeći da im ne promakne neki poziv. RafaelaR & Anna 11

Bosnaunited & Crowarez - Ah, gospodo, smijem li vam predstaviti moju sestru, ledi Elinor, i moju kćer, Magdalen. - Lord Bellair ih je čekao i koraknuo naprijed čim su se pojavile na stubama. Magdalen je poslušno iskazala poštovanje sedmorici vitezova na čijim se tunikama vidjela crvena ruža Lancastera. No djevojčica je gledala samo jed- noga gosta, muškarca koji je, činilo se, bio mlađi od ostalih, premda su oni predstavljeni kao njegovi vazali. Visok čovjek, gotovo metar i devedeset, širokih ramena. Glatko obrijan, s gustom crvenozlatnom kosom koja mu je u valovima padala do krznenog ovratnika plavosrebrne tunike. Vedre su plave oči ispod gustih obrva sa zanimanjem proučavale djevojčicu. Zaboravivši na pravila ponašanja, Magdalen je svojim bistrim sivim očima proučavala njega i zaključila da je on veoma naočit lord. Guy de Gervais, jer tako se lord zvao, odjednom se nasmijao i kvrcnuo je ispod brade. - Lijepo se drži, milorde Bellair, posve uspravno, a rekao bih da ima i dobru dušu, ako je suditi po njezinim očima. - Glas mu je bio iznenađujuće blag za tako masivno tijelo. Lord Bellair kimne. - Vjerujem da je tako, milorde. No otac Clement ne bi se uvijek složio. Magdalen je lagano porumenjela na to spominjanje njezine noćne more, dvorskog kapelana koji katkad pretjerano revno brine za duše svih u zamku. Budući da on nadzire njezino učenje, više je puta trpjela zbog njegova entuzijazma. Lord de Gervais umirujuće se nasmiješio. - Zar katkad zapadate u neprilike, malena djevo? Magdalen je posramljeno oborila oči, svjesna da je sad u središtu pozornosti zbog njegovog dobronamjernog proučavanja. Opet se nasmijao. - Neću očekivati odgovor. - Okrenuo se, uhvatio lorda Bellaira pod ruku i maknuo se od ostalih. -Zna li dijete išta o mojoj misiji? Bellair je odmahnuo glavom i čelo mu se opet smrknulo. - Smatrao sam da je time ne bih trebao opterećivati. Ima bujnu maštu i određenu živahnost koja nije uvijek primjerena. Ako se usprotivi ideji... -Slegnuo je ramenima. - Mislio sam da nema smisla unaprijed se baviti eventualnim problemima. - Razumljivo. - De Gervais je gladio bradu i opet pogledao djevojčicu koja je nekako zbunjeno stajala kraj svoje tete. - Ona ništa ne zna... ni u što ne sumnja? Bellair opet odmahne glavom. - Vjeruje da sam ja njezin otac. - A njezina majka? - Magdalen samo zna da je umrla odmah nakon porođaja. Za nekoga tko je tako prirodno znatiželjan, slabo se zanimala za tu temu. - Bila je naporna štićenica? - Plave su oči odjednom zasjale od razumijevanja. - Nije baš bilo lako - Bellair reče nakon trenutka razmišljanja. - Učinili smo što smo mogli, ali moram priznati da u njoj ima nečeg neobičnog. Nisam to uspio iskorijeniti. Otac Clement rekao bi da smo bili previše obzirni, da moramo istrgnuti zlo iz duše, zajedno s korijenom. - Uznemireno je potezao svoju bradu. - No ja ne vjerujem da u njoj ima zla. -Zabrinuto je šutio, kao da bi još nešto rekao, ali oklijeva. - Dakle, što vi mislite? - blago ga potakne De Gervais. Bellair slegne ramenima. - Njezino je rođenje obavijeno prokletstvom. Sigurno je time obilježena. RafaelaR & Anna 12

Bosnaunited & Crowarez Guy de Gervais se namrštio. To je moguće te ako postoji mrlja, bilo bi dobro da budu unaprijed upo- zoreni oni kojih se to tiče, premda to neće promijeniti već gotove planove. - Želio bih nasamo s njom razgovarati, ako nemate ništa protiv - rekao je. - Želio bih steći dojam o njezinoj osobnosti. Ne želimo se ovdje predugo zadržavati, ali zadatak moramo obaviti pa je najbolje da to učinimo bez odgađanja. - Zaruke? - Večeras s opunomoćenikom, ako se to može organizirati. - Nakon večernjice - složio se lord Bellair. - Vi ćete je osobno obavijestiti? - Osim ako vi to želite. - Uljudno se nasmiješio. - Ne polažem nikakva prava na taj zadatak. Slušat će vas jednako kao i mene. De Gervais to nije komentirao pa su se vratili do skupine kraj vatre. - Magdalen, lord De Gervais želi s tobom nasamo razgovarati - reče lord Bellair i šutne u vatru cjepanicu koja je iskliznula. - Pazi na svoj jezik i dobro ga slušaj. Magdalen je iznenađeno pogledala spomenutog viteza. Kakvog bi posla tako impozantan čovjek mogao imati s njom? Ceremonijalno se naklonio, premda su mu oči veselo svjetlucale. - Hoćete li mi ukazati čast, ledi Magdalen, i prošetati sa mnom? Smeteno se naklonila. - Svakako, gospodine, ako želite. - Oprezno je spustila prste na ponuđenu ruku, a on ih je odmah pokrio svojima. Na taj su dostojanstven način izišli iz velike dvorane u hladno jutro. - Hoćemo li prošetati perivojem? - pitao je. -Ondje manje puše. - Ako želite - krotko je ponovila djevojčica, mada ta plahost nije zvučala istinito. Pogledao ju je. - No, želite li vi, damoiselle? Okrenula je lice nagore i pogledala ga u oči. -Iskreno, gospodine, radije bih prošetala kruništima. To je inače zabranjeno, ali u vašoj pratnji... - Nije dovršila rečenicu, no njezino je lice jasno izražavalo želju. - Ako se ne bojite vjetra - susretljivo je rekao i skrenuo prema kamenim stubama onda svakako idemo do kruništa. Popeli su se gore i vjetar je doista bio jak i oštar, ali Magdalen, u svojoj teškoj baršunastoj haljini i vunenom donjem rublju, nije osjećala hladnoću. Potrčala je do prsobrana i nagnula se prema tamnoj šumi koja se u tmurnom zimskom danu doimala poput beskrajne mračne površine. - Gotovo tri mjeseca nije bilo napada - rekla je, a De Gervais je bio siguran da je u njezinu glasu čuo tračak žaljenja. - Zvučite čeznutljivo - primijetio je i zaputio se do kamene klupe uklesane u prsobran. Vragolasto se osmjehnula. - Barem je uzbudljivo kad se to dogodi. Ovo neće biti onako neugodno kako se bojao, pomislio je De Gervais, ako ona žudi za uzbuđenjima. Sjeo je i potapšao klupu, pozivajući je da sjedne kraj njega. Magdalen je s nelagodom promatrala tvrdi kamen. - Šibana sam tijekom proteklog sata. - Ah. - Shvatio je, opet ustao i nastavio polako hodati. - Kakav ste prekršaj počinili? RafaelaR & Anna 13

Bosnaunited & Crowarez Oklijevala je. Hoće li se ovaj lord groziti njezinih postupaka jednako kao otac i teta? Shvatila je da u njemu ne želi izazvati gnušanje, a ipak ju je neki perverzni poriv tjerao da ga testira. - Posjetila sam ludu Jennet - smiono je rekla. - I dobila od nje čini. - Čini za što? - Nije zvučao ni iznenađeno niti zgroženo, već zainteresirano. - Da se dogodi nešto zanimljivo - odgovorila je. Neko je vrijeme vladala tišina, a ona se ohrabrila i s iznenadnom tihom žestinom nastavila: - Kako netko može biti sretan ako nema što raditi osim učiti psaltir s ocem Clementom koji nikad nije zadovoljan i uvijek ocu podnosi loš izvještaj o meni, ili sjediti s tetom i šivati porube? Nemam se s kim igrati, nemam s kim razgovarati. Katkad otac kaže da ga smijem pratiti u lov ili sokolarenje, ali tada ga nečim razljutim pa mi zabrani. - Njezin je glas odavao bolnu usamljenost. - Volim plesati, pjevati i igrati se. Želim jahati, gađati lukom i strijelom, loviti sa sokolima, ali sve to nemam s kim raditi osim s paževima, što nije dopušteno. Ovdje je tako hladno, mračno i turobno, i meni kao da ovdje nije mjesto - dovršila je glasom koji je izražavao očajničku zbunjenost. Kad je organiziran odgoj ovog djeteta, nitko nije razmišljao o usamljenosti što će je osjećati u divljini pograničnog područja gdje će joj jedino društvo biti postarija usidjelica i udovac srednjih godina bez djece. Vodilo se računa jedino o tajnosti i sigurnosti u anonimnosti. Morali su je odgojiti tako da bude odgovorna žena, ako je to Božja volja, ali sretno se djetinjstvo nije smatralo potrebnim ili čak poželjnim. Guy de Gervais zamišljeno je pred ustima lupkao rukama u rukavicama. Mrštio se dok je zurio u djevojčicu koja je zabrinuto ušutjela, kao da je nešto razotkrila zabranjeno. Pramenovi smeđe kose izvukli su se ispod kapice na široko čelo. Sive oči s dugim i tamnim trepavicama bile su široko razmaknute ispod lijepo oblikovanih obrva. Lice joj je bilo savršeno srcoliko zahvaljujući visokim jagodičnim kostima i suženoj bradi s dubokom jamicom. Naslijedila je očeva usta, previše široka za tradicionalnu djevojačku ljepotu, ali De Gervais još nije vidio njezin smiješak. Imala je malen, lijepo oblikovan nos i uši priljubljene uz glavu. De Gervais je jednom vidio portret njezine majke - portret koji se u najvećoj tajnosti čuva u vojvodinoj privatnoj odaji. Sličnost je bila nevjerojatna, ali Isolde de Beauregard svojom je ljepotom i svojim otrovom zapalila cijelu zemlju. Bilo je teško zamisliti da bi ova vatrena i živahna djevojčica ikad mogla razviti prepredene vještine i spoznati da moć jedne ljepotice može... - Nisam namjerno bila drska, gospodine. -Tjeskobne su riječi prekinule njegovo razmišljanje. -Nećete reći mojem ocu? Nasmiješeno je odmahnuo glavom. - Ne, ni u snu. Osim toga, postavio sam vam pitanje i vi ste mi iskreno odgovorili. Tome se ništa ne može zamjeriti. S olakšanjem je odahnula i opet se okrenula prsobranu. - O čemu ste željeli sa mnom razgovarati, gospodine? - Kako bi vam se sviđalo sa mnom otputovati u London? - Zaključio je da nema smisla okolišati. Naglo se okrenula i zapanjeno ga pogledala. - U koju svrhu, gospodine? - Pa, da se udate. - Za vas? - Ne, ne za mene. - Nasmijao se na tu apsurdnu pomisao. - Za mojeg nećaka koji je pod mojim skrbništvom. RafaelaR & Anna 14

Bosnaunited & Crowarez Magdalen je nastavila zuriti u njega. Nije da joj je ideja o sklapanju braka bila nešto novo. Znala je da će je do dvanaeste godine smatrati spremnom za udaju, baš kao što je znala da će njezin otac izabrati mladoženju na temelju koristi što će je iz toga izvući, bilo da je riječ o savezu, moći, posjedima ili novcu. Brak je osnova diplomacije, čin kojim obitelji i nacije trguju i dobivaju političku podršku, a njoj nije palo na pamet preispitivati odluku što su je za nju donijeli. Lordovi Marcher su moćni plemići, samo kraljevi vazali, pa je mogla očekivati da će za nju dogovoriti važan brak. No to joj je prikazano na nagao i previše užurban način. Zašto je sedam vitezova radi toga moralo doći u očev dvorac? Zašto joj on nije rekao za tu odluku, već je to prepustio ovom lordu? O, sviđao joj se lord i vjerovala mu je, ali nešto joj je tu bilo čudno, a Magdalen je mogla brzo nanjušiti svaku neobičnost. - Dakle, što kažete? - De Gervais se naslonio na prsobran i pozorno je promatrao. - Zašto vaš nećak nije s vama? Zar je na zlu glasu, grbav, škiljav? De Gervais se nasmijao. - Ne, nije. Vidjet ćete da je sasvim u redu. Ali ovo je dugotrajno putovanje, tjedan dana u svakom smjeru. On ima obveze i mora učiti. Ja sam ovdje u njegovo ime i bit ću opunomoćenik na zarukama koje će se održati prije nego odete iz ove kuće. Dakle, što kažete? - Kako se zove? De Gervais je gladio bradu. Očito neće dobiti odgovor prije nego ona postavi svoja pitanja i ne bude zadovoljna, premda njezin odgovor može biti samo jedan. - Edmund de Bresse. Njegov otac, moj polubrat, bio je sieur Jean de Bresse, feudalni gospodar Pikardije. Njegova je majka bila kći vojvode od Guisea. - Ali zašto je on pod vašim skrbništvom? - On i njegova majka zarobljeni su prije otprilike četiri godine, nakon što je moj brat poginuo u borbi. Ledi je umrla brzo nakon toga, a dijete je dodijeljeno meni na skrb. Magdalen je grickala donju usnu. U tome je otkrila zanimljive zagonetke. Zašto je ovaj lord vazal engleskog kralja kad je obitelj njegovog polubrata očito iz Francuske? I zašto njezin otac želi stvoriti savez s jednom od moćnih feudalnih obitelji iz Francuske? Nije aktivno sudjelovao u tom ratu koji traje već trideset godina jer je za svoga kralja branio velšku granicu. Ali ona ništa nije znala o politici. Razlozi za takav izbor nisu bili njezina briga, pa se vratila na daleko važnija pitanja. - Koliko ljeta ima? - Četrnaest. - Kakvog je karaktera? - Takvog da će vam zacijelo biti blizak. Nije osobito sklon učenju i često su ga šibali jer je zanemarivao svoje lekcije. - Nasmiješio se. - Bolje se osjeća sa svojim drugovima u sportu, gađanju kopljem, streličarstvu, sokolarenju, lovu. Ali nema ništa protiv plesanja ili glazbe. - On je štitonoša? - Da, u mojem kućanstvu, i za dvanaest mjeseci zaslužit će svoje viteške ostruge. - Ali ako se rat nastavi, hoće li se boriti za Englesku ili za Francusku? - Zbunjeno se mrštila jer joj se činio nepremostivim problem tako podijeljenih lojalnosti. - Takva teška pitanja nisu namijenjena umovima djeva - rekao je Guy de Gervais, odlučivši okončati ispitivanje koje je postajalo sve neugodnije. - No dakle, kako ćete vi RafaelaR & Anna 15

Bosnaunited & Crowarez odgovoriti na moje pitanje? Ako ga se još uvijek sjećate nakon inkvizicije kojoj ste me podvrgnuli. Šokirala ju je oštrina njegova tona, kao da je pogriješila kad mu je ukazala povjerenje. - Ako su moja pitanja bila drska, milorde, molim vas da mi oprostite. Ukočenim je glasom nastojala prikriti svoju povrijeđenost. - Nisu bila drska, već samo prekobrojna - odgovorio je. - Ali bila su poštena. Dakle, moram li vas ponovno zamoliti za odgovor? - Zar ću morati poći sama? Lord de Gervais uzdahne. - Pratit će vas ledi Elinor i vaše sluškinje, a ledi Elinor ostat će uz vas dok se posve ne snađete pod paskom moje supruge. Normalno je da ima suprugu, pomislila je Magdalen, mada je nekako željela da je nema. - A... a moj otac? - nastavila je. - Ali jasno, on ne može napustiti obranu kraljevstva. - Sama je odgovorila na vlastito pitanje. - On će ostati ovdje. - Lord Bellair će ostati ovdje - rekao je, pomno birajući riječi. Njezin će otac biti na vjenčanju. - Kad moramo krenuti? - Je li to odgovor na moje pitanje? Magdalen se zagledala preko tmurnog, nimalo gostoljubivog krajolika ispod kruništa. Iz dvorišta na drugoj strani čula je zamorno poznate zvukove života u tvrđavi. Njezin otac katkad mora odlaziti u London kako bi iskazao poštovanje svojem feudalnom gospodaru, kralju. A njoj je već dojadilo ovo turobno mjesto... i na kraju krajeva, djeva se mora udati. Kako će biti vidjeti London? Ondje živjeti? Nikad ranije nije napustila svoj dom. Njezin budući muž zvuči sasvim ugodno... i na kraju krajeva, djeva se mora udati. Pogledala ga je svjetlucavim očima i blistavo mu se nasmiješila, prvi put. - Bit ću spremna poći s vama, milorde, kad god želite . Nasmijao se. Smiješak je djelovao zarazno. - Onda se vratimo k ostalima. Zaruke će se obaviti danas nakon večernjice. Nešto joj je palo na pamet dok ga je slijedila natrag u dvorište. - Edmund de Bresse, gospodine, što on zna o meni? - Pa, da ste dražesni, plemenitog podrijetla, da imate bogat miraz - ležerno je odgovorio. - Više od toga ne treba znati. - Ali kako ste znali da sam dražesna ako me niste vidjeli? Mogla sam biti užasno kozičava, ili šepava, ili škiljava, ili ... - Ali niste ništa od toga - odgovorio je. - To mi je prije nekoliko mjeseci u pismu rekao lord Bellair. O takvim se stvarima ne odlučuje na brzinu. - Neobično je da meni ranije nisu ništa spomenuli -zamišljeno je rekla, poskakujući niza stube uz njega. - I smatram veoma nepravednim da sam bila išibana na dan mojih zaruka. Da sam znala za vaš dolazak, ne bih otišla tražiti čini kod lude Jennet. Srećom, lordu De Gervaisu je to bilo sasvim logično. Uspio je promrmljati da i on to smatra nepravdom, ali je istodobno izbjegao temu o tome zašto nije unaprijed upozorena na za nju stvorene planove. RafaelaR & Anna 16

Bosnaunited & Crowarez Kad su se vratili u veliku dvoranu, ondje je vladala velika užurbanost jer se pripremala gozba u čast gostiju. Ledi Elinor nadzirala je postavljanje velikog stola, ali je požurila k njima čim ih je ugledala. - Magdalen, moraš ići u moj salon i ondje mirno sjediti. Danas ćeš jesti u dvorani, ali željela bih da se kloniš nevolja dok te ne pozovu. Milorde, odvest će vas u odaje za goste. Moj će vas brat čekati u južnoj kuli kad se osvježite. - O, ja ću odvesti milorda do njegove odaje -spremno će Magdalen, zavukavši ruku u njegovu ogromnu šaku. - Donijet ću ružmarina iz perivoja i staviti ga na njegov jastuk. Ledi Elinor je iznenađeno trepnula, a Guy de Gervais se nasmijao. - Tako mi svega, miledi, bio bih počašćen kad biste joj to dopustili. Takva je nježna pažnja prema gostu samo za pohvalu. - Doista, gospodine, vjerujem da imate pravo - reče ledi Elinor. - No, to je ipak pomalo neobično. Međutim, ne smije se potiskivati dobre namjere. Onda idi, nećakinjo, ali kasnije moraš ravno u moj salon. Dvorac Bellair osmišljen je za obranu, ne kao kućanstvo, ali lord De Gervais ništa nije mogao zamjeriti svojem smještaju. Plahte na krevetu bile su od najfinijeg platna, a gospodarica kuće i njezine žene lijepo su ih izvezle. Debele su draperije štitile od propuha. Mekane su kože pokrivale pod i vatra je veselo plamsala u kaminu. Njegov ga je paž već čekao s vodom mirisnom od lavande i čistom odjećom. De Gervaisa je zabavljalo kako njegova malena pratiteljica kritički pregledava odaju poput iskusne domaćice. - Nedostaje samo ružmarin - ustvrdila je. -Odmah ću ga donijeti. - Odjurila je, a paž je odmah prišao i pomogao mu da se oslobodi pojasa za mač, tunike i žičane košulje. Upravo je skidao podstavljeni haljetak ispod žičane košulje kad su se vrata opet otvorila i djevojčica se pojavila s grančicama ružmarina u ruci. Lijepo ih je složila na njegov jastuk i smiješeći se okrenula. - Eto, ovo je baš lijepo, ne mislite li? De Gervais je teški haljetak pružio pažu i protegnuo se u mekanoj lanenoj košulji s finim ažurom što ga je njegova žena napravila oko vrata i na rukavima. -Doista je lijepo, damoiselle, i ja vam zahvaljujem na ljubaznosti. - Odgovor je bio znak da bi trebala otići te se pomalo smutio kad je sjela na visok stolac kraj vatre, i dalje mu se blistavo smiješeći. - Sjedit ću i razgovarati s vama dok se odijevate. Tada ću vam pokazati put do južne kule i očeve odaje. - Kako ćete objasniti svoj neposluh kad vaša teta ode u salon i vidi da niste ondje? Uzeo je krpu koju je njegov paž umočio u toplu mirisnu vodu i stavio je na lice, uživajući u ugodnom milovanju koje mu je opuštalo napetu kožu. - Uobičajeno je da kći kućedomaćina pomaže viteškom gostu oko njegovog oklopa nedužno je rekla, mašući nogama. RafaelaR & Anna 17

Bosnaunited & Crowarez - Ne vjerujem da bi vas takvo izvrtanje trebalo ili moglo spasiti od posljedica daljnje neposlušnosti -primijetio je dok je uvlačio ruke u široke rukave šarene tunike od zelenozlatnog platna. - Ali ako ste me vi zamolili da ostanem. - Ali nisam. - Zakopčao je velike zlatne gumbe duge tunike. - Dodaj mi pojas, Edgare. - Na bokove je pričvrstio težak pojas s umetnutim smaragdima i zlatnom kopčom. Paž se široko smiješio, očito se zabavljajući, a Magdalen je žalosno kliznula sa stolca. - Kad se udam -izjavila je - ići ću kamo me bude volja. - Kad se udate - Guy de Gervais naglašavao je svaku riječ jer je neke stvari trebalo razjasniti - živjet ćete pod mojim krovom dok oboje ne budete dovoljno stari za osnivanje vlastitog kućanstva. Disciplina u mojoj kući neće vam se činiti manje strogom nego ovdje... što vam Edgar može reći. Paž se još šire nasmiješio. - Doista nije, milorde. I ledi Gwendoline katkad zna biti veoma stroga. Magdalen ih je sumnjičavo pogledavala, pokušavajući procijeniti je li to zadirkivanje. Tada je iz prolaza čula dozivanje. Ruka joj je poletjela do usta. -O, to je moja teta. Sakrit ću se u ormar. - To nikako. - Lord se pridružio pažu u sni- jehu. Prišao je vratima i širom ih otvorio. - Tražite li Magdalen, miledi? Upravo se vratila i donijela ružmarin, a ja sam je zamolio da mi još nekoliko minuta pravi društvo. - Kretnjom ju je pozvao naprijed. U tom se trenutku Magdalen zaljubila u lorda De Gervaisa. Koraknula je do njega. Baš sam krenula u salon, gospo. Tko će milorda otpratiti u južnu kulu? - Pa, Giles, svakako - rekla je ledi Elinor i pokazala paža lorda Bellaira koji je čekao ispred gostinjske odaje. - Požuri, dijete. Ne smiješ naše goste zamarati svojim brbljanjem. Lord De Gervais je smiješeći se gledao kako malena figura polako odmiče prema kružnim stubama za obiteljske odaje na drugom katu glavne kule. Kad bi se Edmunda dalo nagovoriti da dio svojih mnogobrojnih interesa posveti svojoj nevjesti, mogli bi se veoma dobro slagati. Međutim, nije ga zabrinjavala ta neobičnost koju je lord Bellair u njoj slutio. Lord Marcher nije navikao na djecu, ali Guy de Gervais jest. Premda u njegovu braku nema djece, pod svojim skrbništvom ima, osim nećaka, dvije sestrične i svoju polubraću i polusestre, potomke iz trećeg i posljednjeg majčinog braka. Vjerovao je da u kćeri Isolde de Beauregard vidi samo narav kojoj ograničenja ne odgovaraju, a to je zacijelo naslijedila od svoje majke, ako ne od oca. Na kraju krajeva, to je karakteristika koja određuje Plantagenete. Deset minuta kasnije, odjeven u zeleno-zlatnu tuniku i ispod nje smaragdno zelene hozne, krznom obrubljen kaputić i podstavljen plašt, sli- jedio je Gilesa do okrugle odaje u južnoj kuli. Službena prostorija bila je jednostavno namještena hrastovim stolom s nekoliko stolica. Pod je prekrivala samo jedna koža ispred kamina. Svijeće su osvjetljavale hrpu pergamena na stolu. To je bio ured lorda Bellaira i njegov je tajnik, pogrbljen nad papirima, marljivo radio. - Kako je prošao vaš razgovor s Magdalen? -Bellair je gostu ponudio stolicu i Gilesu rekao neka natoči vino. De Gervais je čekao da paž ode prije nego je odgovorio. - Bez poteškoća. Zanima je mnogo toga, ali nije se skanjivala. RafaelaR & Anna 18

Bosnaunited & Crowarez - Nadam se da je pristojnost obuzdala njezinu znatiželju - suho će lord Bellair. De Gervais se nasmiješio. - Ne morate se bojati po tom pitanju. Vidim da gospodin tajnik prikuplja potrebne dokumente. - Ovdje je originalni dokument kojim se dijete povjerava meni na brigu do trenutka kad je vojvoda odluči pozvati k sebi. Gospodin Cullum sastavlja potrebno odricanje od skrbništva te vas imenuje mojim nasljednikom. To će biti zapečaćeno pred svjedocima. De Gervais kimne. Veoma je dobro razumio želju lorda Bellaira da sve bude besprijekorno riješeno. Mora se službeno potvrditi da je ispunio svoju obvezu. Uz takvo podrijetlo i sudbinu koja je za nju planirana, Magdalen bi se lako mogla naći u središtu neke buduće zavjere, a razuman čovjek ne bi želio da ostanu neke veze iz prošlosti koje ga mogu inkriminirati. - Kad bi se vjenčanje trebalo obaviti? De Gervais je gladio bradu. - U roku od šest mjeseci. Najprije se treba pozabaviti pitanjem zakonitosti, ali vojvoda blisko surađuje s Rimom. Treba sklopiti neke nagodbe. - Slegnuo je ramenima kao da želi reći da je uvijek tako. Ako je dovoljno moćan i ima čime pregovarati, čovjek na papinskom sudu uvijek može kupiti ono što mu treba, osobito u ova vremena papinskog raskola kad nadmetanje između papinskog sjedišta u Avignonu i onoga u Rimu potiskuje sva duhovna pitanja. Johna od Gaunta uopće neće zanimati duhovnost, već samo ono što mu njegova moć i novac mogu kupiti kod pristupačnog pape - na kraju krajeva, treba mu samo jedan. - Zacijelo ćete s ledi Elinor željeti raspraviti o nekim stvarima - bez okolišanja reče Robert Bellair. -Ona će znati do koje je faze sazrijevanja djevojčica stigla. - Njegov se sugovornik složio, pa je pozvao Gilesa i poslao ga po ledi Elinor. Ledi je očekivala poziv i o toj temi govorila jednako otvoreno kao i njezin brat. Zasad ima veoma malo naznaka ženske zrelosti, lorde De Gervais. Vjerujem da malo kasni u razvoju. Poznavala sam druge jedanaestogodišnje djevojčice koje su mogle u bračnu postelju uskoro nakon dvanaestog rođendana, ali vjerujem da će proći više od godinu dana prije nego Magdalen dobije mjesečnicu. Njezino tijelo još nije posve formirano. - Neće se žuriti s konzumiranjem braka - reče De Gervais. - Kad se savez sklopi, ostalo može čekati. Vojvoda također smatra da se njezina sposobnost rađanja ne smije preopteretiti, što se često događa kad u bračnu postelju dospiju premlade djeve. No drago mi je da sam čuo vaše mišljenje, miledi. Nadam se da ćete ostati s njom u Hamptonu nekoliko mjeseci tako da svoje znanje o djetetu prenesete mojoj ženi, ledi Gwendoline. - Rado ću pomoći vašoj gospi kako god budem mogla. No bit ću potrebna bratu prije proljetnih napada i željela bih se vratiti prije Uskrsa. Lord De Gervais shvatio je da brat i sestra svoju dužnost smatraju obavljenom, i to je shvaćao. Jedanaest su godina snosili odgovornost, uvijek svjesni da će njihove obveze završiti za manje od dvanaest godina. Zavoljeli su djevojčicu, ali je tu naklonost uvijek sputavala spoznaja da veza neće biti trajna - no djevojčica to nije znala i zato ju je zbunjivao osjećaj da zapravo ne pripada ovamo, s tim ljudima. No djetinjstvo je razdoblje zbunjenosti, nije li? Da nije tako, odrasli ljudi ne bi bili pripremljeni za snalaženje u svojem svijetu. - Svakako, gospo, bit ćemo vam veoma zahvalni na vremenu što ga možete odvojiti. RafaelaR & Anna 19

Bosnaunited & Crowarez Ledi Elinor se naklonila. - Kad želite doći za stol, brate? - Kad god nas pozovete - srdačno će Robert. - Vjerujem da smo milord De Gervais i ja zaključili naš posao. Preostaju još samo zaruke. Otac Clement će obred obaviti u crkvi nakon večernjice. Magdalen shvaća da će lord de Gervais biti opunomoćenik za svojeg nećaka? - To sam joj objasnio - reče de Gervais. - Hoćete li dopustiti da za stolom sjedi pokraj mene, lorde Bellair? Želio bih je bolje upoznati. To bi moglo olakšati cijelu situaciju. Robert Bellair se osmjehnuo, lupkajući po doku- mentu što mu ga je pružio tajnik. Prema onome što ovdje piše, lorde De Gervais, vi odlučujete o svemu što se odnosi na Magdalen, kćer Njegove Milosti vojvode od Lancastera i Isolde de Beauregard. - Ali ne želim da ona bude toga svjesna - oštro će Gervais. - Mora vjerovati, dok Njegova Milost ne odluči drukčije, da vi imate očinski autoritet nad njome. - Onda ćemo tako postupiti - složio se lord Marcher. - Pođimo u dvoranu.

Te je večeri Magdalen, osjećajući se važno i uzbuđeno, stajala kraj lorda De Gervaisa ispred oltara u crkvi dvorca. - Što mi je činiti? - pitala je i treptala jer su je od tamjana pekle oči. - Stavit ću prsten na vaš prst i zaručiti se s vama u Edmundovo ime, a tada vi trebate reći: 'Ja, Magdalen, zaručujem se s vama, Guy, opunomoćenikom Edmunda de Bressea, i Bog mi je svjedok.' Onda ćete mi dati prsten. Kraj nje je stajao lord Bellair i pružio joj običan zlatan prsten, rekavši joj, više iz navike: - Pazi da ti ne padne. - Jasno da ću paziti, gospodine - povrijeđeno je odgovorila. Bilo je baš onako jednostavno kako su joj rekli. Postavljeno je nekoliko pitanja. Na sva su odgovorili lord De Gervais i lord Bellair. Guy de Gervais stavio joj je tanak zlatan prsten na srednji prst, ona je govorila onako kako joj je rečeno, dala je prsten De Gervaisu i on ga je stavio u džep. Magdalen je u zoru idućeg jutra žurno sišla i potražila lorda De Gervaisa. Nije razmišljala o tome zašto ga želi vidjeti, ali on je postao njezin zaručnik, makar samo kao opunomoćenik, i smatrala je da ima pravo na njegovo društvo. Smela se kad su joj rekli da su on i vitezovi s domaćinom otišli u lov na jelene. Razmišljajući kako to pokazuje pomanjkanje obzira prema glavnom liku u sadašnjoj drami, kao da više nikoga nije briga za nju, djevojčica se neutješno vratila u žensko krilo, a ondje ju je odmah uhvatila teta i primorala da sudjeluje u pripremama za odlazak. Lovci su se vratili veseli i razdragani, lovački su rogovi trubili, a na začelju su po četiri lovca nosila dva jelena obješena na štapovima. Bučna se gozba odvijala u velikoj dvorani, čula se glazba svirala i lira, ali je lord Bellair odredio da će žene danas jesti odvojeno. Magdalen je jela s tetom u njezinu salonu, prigovarajući u sebi zbog nepravde prema ženama. Također nije uspjela nasamo razgovarati s lordom De Gervaisom prije odlaska, tri dana kasnije, a dotad je već zaključila da je zaručenost žalosno i jadno stanje, bez ijedne od očekivanih prednosti. No čak joj ni to nezadovoljstvo nije pokvarilo uzbuđenje kad je ugledala povorku jahača koja se u zoru na dan polaska složila na place d'armes. Mala četa ljudi lorda Bellaira pratit će ih do granice Bellairova teritorija, što je pitanje RafaelaR & Anna 20

Bosnaunited & Crowarez kurtoazije. Vojnici vitezova, osvježeni nakon velikodušne gostoljubivosti koja im je ukazana, bili su odmoreni i spremni, a mazge nakrcane prtljagom stajale su rezignirano i strpljivo. Magdalen je uzalud tražila vlastitog konja. Lord De Gervais je stajao i razgovarao s njezinim ocem kad im je žurno prišla. - Ispričavam se što vas prekidam, gospodine, ali gdje je moj konj? Nigdje ne vidim Malapert. - Ti ćeš jahati sa mnom, Magdalen - reče joj De Gervais. - Tvoja teta i njezine žene jahat će s konjušarima. - Ali želim jahati sama - izlane Magdalen, ne razmišljajući o pristojnosti. - Ne želim da me se nosi kao malo dijete. Reakcija lorda Bellaira na tu drskost bila je posve predvidljiva. De Gervais je podigao ruku i tako prekinuo prijetnje kaznom. - Ne, oprostit ćemo joj drskost. Ako djevojčica želi jahati, onda ćemo joj to dopustiti dok se ne umori. - Neću se umoriti - odlučno će Magdalen, ohrabrena uspjehom. - Dat ću ti najviše četiri sata - dobacio joj je izazov, nasmijavši se... - Idi reći konjušaru neka pripremi tvog konja. Ispunjena zadovoljstvom i olakšanjem, Magdalen nije ni opazila suptilnu promjenu autoriteta koju je ta razmjena razotkrila. U bilo kojim drugim okolnostima, itekako bi je zbunilo očevo prepuštanje odluke strancu. Samo bi uplitanje inače bilo nezamislivo. No lord De Gervais je u bujnoj dječjoj mašti brzo poprimao božanske osobine, a sve što je radio činilo se magičnim pa su se njegovi postupci doimali neuobičajenima. Tada su uslijedili vreva i uzbuđenje polaska. Lord Bellair obećao je da će za manje od godinu dana doći u London i ona mu je obavila ruke oko vrata, zagrlivši ga s gorljivošću koja ga je iznenadila. Dostojanstveno se pozdravila s paževima, a zatim je širokim smiješkom i namigivanjem pokvarila dojam. Služinčad, koja ju je poznavala tijekom njezina odrastanja, došla joj je poželjeti sve najbolje, a ona je izjahala kroz veliku kapiju i preko mosta, mahnito mašući svojem domu i pitajući se zašto ju je odjednom obuzela sjeta. Tada se oglasio rog i uzbuđenje je iz njezinih misli izbacilo sve osim potrebe da odgovori na izazov lorda De Gervaisa. Dok se sunce uzdizalo, jahala je uz njega ponosno uspravna. Već je bila gotovo sredina jutra kad su je bolna leđa primorala da malo pogrbi ramena. Kad je treći put nesvjesno stavila ruku iza sebe i protrljala križa kako bi ublažila ukočenost, Guy se sagnuo sa svoga konja, uhvatio je ispod ruku i podigao na sedlo ispred sebe. - Ako se danas iscrpiš, sutra ništa nećeš moći. - Jesu li prošla četiri sata? - usrdno je pitala. Nasmiješio se, pogledao prema suncu i rekao: Za dlaku. Zadovoljno uzdahnuvši, Magdalen se udobno smjestila u njegovu naručju.

RafaelaR & Anna 21

Bosnaunited & Crowarez

Drugo poglavlje

Svanulo je svibanjsko jutro, nježna paučina praskozorja ispod gotovo prozirnog neba s jedva zamjetljivom najavom sunca na istoku. - Na noge, pospanke. Ovo nije jutro kad bi djeve trebale ljenčariti pod plahtama! Morate se pripremiti za svibanjsku svetkovinu. - Smijao se i velikom rukom naglo strgnuo pokrivače, stvarajući kaos među djecom koja su cičala i migoljila se poput tek izleglih voluharica. - O, to je naš brat - Mary je ustvrdila očito. - Zar je vrijeme za kićenje stupa? Izmigoljila se izvan polubratova dohvata, hihoćući se. - Lijenčine, bit ćete pravi sretnici ako uopće budete vidjeli svibanjski stup. Zvono za jutarnju misu oglasilo se prije deset minuta - rekao je, uhvatio je i izvukao iz kreveta. Ostale njegove sestre hvatale su ga za koljena u uzaludnom pokušaju da ga izbace iz ravnoteže. Začas su im se iz susjedne odaje pridružila jednako razigrana malena braća i bitka je postala donekle neravnopravna. Magdalen je promatrala igru kao i obično, čvrsto se omotavši pokrivačima. Kao i uvijek, dio nje želio je da se i s njom igra jednako tako veselo i nesputano, ali je ovaj veći dio znao da bi joj bilo veoma neugodno. No nije to učinio... nikada. Krevet što ga je dijelila s njegovom sestričnom, Catherine, uvijek je ostajao netaknut. Kad bi jutarnja igra završila, veselo bi pozdravio dvije starije djevojčice i katkad ih šaljivo povukao za kosu te izišao iz odaje kako bi se njegova bučna braća i sestre odjenuli. - Milorde, nikad se neće spremiti ako ne prestaneš s tim ludorijama. - Ledi Gwendoline pojavila se na vratima, napola se smijući i napola ga koreći. - Ispred kapije već se čuju zvukovi svetkovine i bilo bi žalosno kad bi ova kuća jedina propustila svibanjsku proslavu. Njezin je muž otresao djecu sa sebe poput psa koji dlaku oslobađa kapljica kiše. Onda požurite, inače ćete propustiti krunidbu kraljice. - Mislim da bi Magdalen trebala biti okrunjena za svibanjsku kraljicu - reče mala Margaret. - Najbolje pleše i ima tako lijepu kosu. - O, kakve gluposti, Meg - ukori je Magdalen, porumenjevši. Guy de Gervais joj se nasmiješi. - Nisam siguran da su to gluposti. Što misliš, miledi? - Okrenuo se svojoj ženi, smiješeći joj se nježno i zabrinuto, kao i uvijek. Svatko je mogao vidjeti da je ledi Gwendoline bolesna. Koža joj je bila smrtno blijeda, tijelo mršavo i krhko, oči upale. Stajala je naslonjena na dovratak i mužu uzvratila smiješak. Svima je bilo vidljivo da među njima ima mnogo ljubavi. - Mislim da se sirota djevoj- čica već dovoljno rumenjela - reče. - Idi na doručak, mužu, i prepusti dadilju njezinu poslu. Na vratima se okrenuo kao da se nečega sjetio. -Magdalen, ti i ja ćemo kasnije otputovati u grad. Bilo bi dobro da se odjeneš pažljivije nego inače. Izišao je prije nego je uspjela odgovoriti. No ostali su žamorili i zavidno nagađali. RafaelaR & Anna 22

Bosnaunited & Crowarez - To sigurno ima veze s tvojim vjenčanjem - rekla je Catherine dok se naga protezala kraj kreveta. - Ali nije rekao da će Edmund putovati s vama. Magdalen je zagnjurila glavu u ormar i njezin se odgovor nije čuo. - Još se mjesecima neću udati -rekla je jasnije kad se izvukla iz ormara i izvadila haljinu od vezenog platna. - Čini se da ne rastem dovoljno brzo. - Zavidno je pogledala propupale grudi druge djevojčice, sitne dlačice ispod njenih pazuha i ispod trbuha. - Moja teta Elinor rekla je da još najmanje godinu dana ne mogu očekivati mjesečnicu. - Onda imaš mnogo sreće - reče Catherine. - Jer to je velika gnjavaža, nije li tako, gospo? Gwendoline je pomagala dadilji pri odijevanju malenih, bez komentara slušajući razgovor starijih djevojčica, i s uzdahom se složila. To je za nju bilo više od gnjavaže. Gotovo je stalno krvarila, i to već šest mjeseci. Iskušala je pripravke liječnika i slušala savjete babica. Puštali su joj krv tako da je gubila svijest, tjednima je ležala u krevetu, ali ništa nije zaustavilo stalno istjecanje životne tekućine. A sad su nastupili i bolovi, kao da joj netko zabija nož u utrobu. Ali to nikome nije rekla. Guy nije mogao podnijeti ni patnju za koju zna, a ona je sve to lakše trpjela ako nije osjećala njegovu bol, strah i gnjev. - No to kašnjenje, Magdalen, neće odgoditi tvoje vjenčanje, već samo trenutak kad ćete ti i tvoj muž doista postati bračni par - rekla je, pitajući se zašto nikome ranije nije palo na pamet da to djevojčici objasni. - O. - Magdalen je kratko razmišljala o tome i slegnula ramenima. Činilo se da to ništa posebno ne mijenja. - Znate li zašto moram ići u London, miledi? - Zakopčala je gumbe svoje haljine. - Je li to zbog vjenčanja? - Ima neke veze s time - neodređeno će ledi Gwendoline. - Sigurna sam da će lord De Gervais sve objasniti. Daj da ti poravnam pojas. Zavrnuo se na leđima. Zašto se rijetko kada dobije jasan odgovor na jasno pitanje, pitala se Magdalen, ne prvi put. Ledi Gwendoline znala je zašto ona mora ići u London, djevojčica je u to bila sigurna. Međutim, bez obzira na razlog, samo ju je putovanje radovalo. Rijetko je mogla sama uživati u društvu lorda De Gervaisa koji tijekom mjeseci provedenih u njegovu kućanstvu nije izgubio nimalo svojeg božanstvenog sjaja. Napokon se odjenuvši, uzbuđena skupina djece izjurila je iz svoga krila kamenog vlastelinskog dvorca. Građevina se nalazila na brežuljku i stoga nije imala opkop i pokretni most, premda su se na kutovima vanjskih zidova nalazile promatračke kule. Djecu je u jednom od dva unutrašnja dvorišta čekala skupina mladića, paževi i štitonoše u De Gervaisovu kućanstvu. Među njima je bio Edmund de Bresse. Kad se njegova zaručnica sjurila niza stube uz vijorenje pletenica, prišao joj je s buketom nevena što ih je, prije nego su prve zrake sunca osušile rosu, ubrao na riječnoj obali. Dok joj je uz kićeni naklon pružao cvijeće, bio je naglašeno svjestan korektnosti svoje romantične geste. Magdalenje izgledala zadovoljno i iznenađeno, ali joj je posve promaknuo značaj dara u smislu udvaranja, pa na naklon nije odgovorila prikladnim kniksom. - Jao, kako lijepo, Edmunde. Stavit ćemo ih u kosu - veselo je rekla i podijelila cvjetove ostalima. Ali moramo ih još ubrati na poljima putem do sela, jer svi moramo imati krune i vjenčiće. Guy je promatrao prizor, smiješeći se u sebi. Odobravao je Edmundovu gestu, smatrajući da ukazuje na dobro naučene lekcije o kavalirskom ponašanju, ali RafaelaR & Anna 23

Bosnaunited & Crowarez Magdalenina je reakcija pokazivala da ne zna primiti udvaranje. Ima previše bezazlenu narav, razmišljao je, i možda nikad neće postati vješta u koketiranju. Edmund je davao sve od sebe, ali njegova će zaručnica prije skakati od veselja pri pomisli na posjet konjušnici ili jahanje uz lovačke pse nego kad čuje sjetnu glazbu Edmundove lire ili poziv za tihu šetnju perivojem. Očekivao je da će momak uskoro odustati i vratiti se svojim zanemarenim prijateljima, sportu i vježbanju s oružjem, što mu je uvijek pričinjalo najveće zadovoljstvo. Lord De Gervais mu to ne bi zamjerio, premda je razumio Magdaleninu nesposobnost da pronikne u duh igre. Kad se djevojčicu ravno iz djetinjstva gurne u brak, ima veoma malo vremena za razvoj i uživanje u romantičnim igrama. To je ionako neprikladno za brak, pomislio je i okrenuo se prema kući. Ta je institucija čisto poslovna i romantične su zavrzlame rasadnik nedopuštenih veza. No dok je o tome razmišljao, kroz nadsvođeni je prolaz u drugo dvorište opazio Gwendoline u razgovoru s upraviteljem imanja. Mučila ga je njezina krhkost. Oboje su znali da joj smrt kuca na vrata i on je mnoge noći proveo klečeći pred oltarom u crkvi, moleći se za snagu da podnese taj gubitak. Vjenčali su se prije deset godina, kad je on imao šesnaest, a ona trinaest godina. Tijekom zatišja u dugom razvučenom sukobu između Engleske i Francuske poslali su ga kao paža na dvor vojvode od Lancastera. John od Gaunta ga je zavolio i osigurao mu savez s moćnim saksonskim Redefordeima. Taj je savez promijenio situaciju mlađeg sina i postao je engleski feudalni gospodar, što je pojačalo lojalnost njegovoj novoj domovini. Gwendoline mu je donijela posjede i ogroman miraz, a uz to je bogatstvo stigla moć i grofovski naslov. Zauzvrat se osobna zaštita Johna od Gaunta proširila na obitelj Redeforde, pa je vojvoda stekao vazala na kojeg je mogao računati u najdelikatnijim pitanjima, kao i na to da će se boriti za njega i za kralja. U braku nije bilo djece, no kako su dječje odaje u Hamptonu zauzeli Guyevi štićenici, lord i ledi imali su pune ruke posla. Trebalo je upravljati nasljedstvima, odrediti obrazovanja, voditi brigu o fizičkom zdravlju, dogovarati brakove. U svemu se tome vodilo računa o potrebama vojvode od Lancastera. Dječje odgovornosti njegovih vazala trebale su ići njemu u korist, posebno u sklapanju braka između De Gervaisova nećaka i Magdalen od Bellaira. - Guy? - Gwendoline je ostavila upravitelja i prošla ispod luka do njega, a uska je haljina isticala njezinu ekstremnu mršavost. - Jesu li djeca otišla? - Da, uz mnogo uzbuđenja. Siroti Edmund dao je Magdalen buketić cvijeća, a ona ga je odmah podijelila ostalima, što ga je prilično posramilo pred prijateljima. -Nasmijao se i ležernom je gestom uhvatio ispod ruke, kao iz nježnosti, no oboje su znali, premda to nikad ne bi otvoreno priznali, da je želi pridržati jer je nemoćna . - Pitam se što će vojvoda misliti o njoj - zamišljeno će Gwendoline. - Prošećimo voćnjakom, milorde. - Sumnjam da će se time uopće opterećivati. - Guy skrene prema dvorišnim vratima. - Dosad nije pokazivao zanimanje za nju. Dijete je samo koristan pijun. Crkva je napokon priznala zakonitost. Rim je voljan prihvatiti činjenicu da je postojao obvezujući ugovor između Isolde de Beauregard i vojvode od Lancastera prije njegovog prvog braka, ugovor koji je kasnije raskinut, ali se unatoč tome sva djeca iz te veze smatraju zakonitima. RafaelaR & Anna 24

Bosnaunited & Crowarez - Ali Magdalen je zacijelo začeta kad je vojvoda bio oženjen - primijetila je Gwendoline dok su ulazili u voćnjak. - Rim ju je ipak proglasio zakonitom - rekao joj je muž i podigao ruku kako bi otkinuo procvalu grančicu jabuke. - Rim je dobro plaćen za takvu odredbu. - Stavio joj je grančicu iza uha gdje se ispod bijele platnene kapice kovrčala njena kosa. Evo, sad si svibanjska kraljica, slatka moja. - Sagnuo se i svojim usnama dotaknuo njezine te se priljubila uz njega . - Znam kako je tebi sigurno teško, mužu - šapnula je uz njegov obraz. - Silno želim ponovno leći s tobom i muči me krivnja jer ti ne mogu biti žena. - Tiho! Kakve su to gluposti? - Zvučao je istinski ljutito i ona je ustuknula pred tako neobičnom reakcijom. - Ne smiješ tako govoriti, Gwendoline. Ti si žena kakvu mogu samo poželjeti i ne želim čuti da govoriš besmislice. - Unatoč tome ... - Skupila je hrabrost kako bi rekla ono o čemu je već dugo razmišljala. - Željela bih da si olakšaš onako kako to muškarcima treba. Moraš uzeti ljubavnicu ... - Šuti! - prekinuo ju je, užasnut njezinim riječima, no još ga je više užasnula njegova duboka nutarnja reakcija na njih. Bio je mlad, muževan čovjek, navikao naporno raditi i jednako se tako opuštati, a dugi su ga mjeseci odricanja stavljali na velike kušnje, premda je to nastojao prikriti pred ženom koja dovoljno pati. - Ako nećeš uzeti ljubavnicu - ustrajno je nastavila tihim glasom, izmučena vlastitim poniženjem - onda moraš posjetiti bludnice. - Rekao sam da te ne želim čuti da tako govoriš - oštro je rekao - i bolje da odmah prestaneš. - No dok je još tako oštro govorio, nježno ju je zagrlio i palcem obrisao suze s njezinih obraza. - Tiho sada, dušo, tiho. Nije to ništa strašno za mene. Ništa u usporedbi s tvojom patnjom. - Moja patnja nije tako strašna. - Plačno mu se nasmiješila. - Lako bih je podnosila da nije bola što ga uzrokuje tebi. No svakodnevno se molim s ocem Benedictom, a u selu postoji žena koja je došla iz Shrewsburya i ima velike moći, barem mi Elfrida tako kaže. Sutra idem k njoj. Guy nije vjerovao u molitve ili čudesne moći neke putujuće žene, ali to nije rekao. Samo se nasmiješio i opet poljubio svoju ženu. - Onda ćeš se uskoro oporaviti. Vratimo se u kuću. Djeca će se uskoro vratiti, a moram onu nestašnu vragolanku odvesti k njezinu ocu. - Govorio je veoma blagim tonom i njegova se žena tužno osmjehnula. On je čovjek koji voli djecu... čovjek koji bi trebao imati vlastitu djecu. Ali ona mu ih nikad neće roditi.

Magdalen je provela jutro nepomućene radosti. Prvi dan svibnja obično se slabo obilježavao u pograničnoj tvrđavi. U okolnim je selima bilo okićenih stupova oko kojih se plesalo, ali nju nitko nije vodio na te svetkovine. Erin, sluškinja koja je s njom došla iz Bellaira, pričala joj je što se događalo u selu za njezina djetinjstva. Jutrošnji su se doživljaji posve podudarali s onim o čemu je Magdalen često slušala s bolnom zavišću. Bose, ukrašene vjenčićima od jaglaca, zvončića, nevena i šafrana, plesale su oko okićenog stupa. Dječaci i mladići iz sela i vlastelinskog dvorca lovili su ih po rosnim poljima, a grupa putujućih pjevača svirala je i pjevala drevne, veselo bestidne pjesme o djevičanstvu koje će uskoro biti izgubljeno. RafaelaR & Anna 25

Bosnaunited & Crowarez Djeca iz vlastelinskog dvorca vraćala su se kući, smijući se i pjevajući, noseći procvale svibanjske grančice jabuka i trešanja za ukrašavanje velike dvorane dvorca. Magdalen je ispod oka krišom pogledavala Edmunda. Svim se silama trudio uhvatiti je u jurnjavi i zatim ju je odlučno poljubio. Uopće nije bila sigurna je li joj to bilo ugodno, ali Edmund se doimao veoma zadovoljnim. Svi su se smijali i srdačno mu klicali. Njezina lanena haljina, pomno izabrana za putovanje u grad, zgužvala se i zamrljala od trave, kosa joj se izvukla iz pletenica, vrpce su se odvezale i visjele. No svi su bili u sličnom stanju, a u kućanstvu De Gervais nema straha da će takva neurednost uzrokovati kaznu. Za samo dan ili dva shvatila je da su je Edgar i lord De Gervais zadirkivali kad su govorili o strogoj disciplini u vlastelinskom dvorcu u Hamptonu. To je bilo mjesto svjetla i smijeha, mada je postojala i rutina, učenje lekcija i izvršavanje zadataka, ali uvijek su imali dovoljno vremena za glazbu, igru i veselje. Jedini ozbiljan prekršaj nekoga u kućanstvu bio je uzrujavanje ledi Gwendoline, a kako je ona bila istinski omiljena dama, rijetko je kad netko počinio takav prekršaj, i nikad namjerno. U unutrašnjem su ih dvorištu čekali lord De Gervais i skupina slugu u livrejama, svi s crvenom ružom Lancastera na ramenima. Njegova je konja, prekrivena ukrasnom ormom i plaštem, držao štitonoša koji je propustio proslavu u selu jer je danas morao služiti svojem gospodaru . Magdalenina je malena kobila strpljivo stajala pod paskom jednog konjušara. Djevojčica je dotrčala do njega. - Zar bismo trebali odmah krenuti, milorde? Bojim se da sam žalosno neuredna - I ja se bojim da jesi - prijazno se složio. - Nađi jednu od svojih sluškinja i brzo se preodjeni. Nemoj da te čekam više od četvrt sata. - Bičem je pokazao suncem obasjan sunčani sat nasred dvorišta. Magdalen se hitro udaljila, za dlaku izbjegavši izravni sudar s ledi Gwendoline koja je izlazila iz dvorane. - Nećete se danas vratiti? - Gwendoline je prišla mužu, prijekorno se osmjehnuvši neobuzdanoj Magdalen. Odmahnuo je glavom. - Večerat ćemo u Savoyu pa će biti prekasno za povratak kući. - Ionako su ceste noću opasne za putnike -reče njegova žena. - Dobro smo zaštićeni, dušo - rekao je, ali se mrštio dok je promatrao skupinu naoružanih slugu. -Nadam se da neće biti nikakve opasnosti. - Bojiš li se opasnosti za dijete? - U jednom će joj trenutku sigurno zaprijetiti opasnost. Ali ne vjerujem da će to biti tako brzo. Njezin je identitet zasad poznat samo nekolicini vojvodinih pouzdanika, premda će sigurno biti glasina, znatiželjnih i zlobnih. No to je još jedan razlog da putujemo samo danju. Opet je pomalo nestrpljivo pogledao sunčani sat. Gotovo je prošlo četvrt sata odobrenih Magdalen. Međutim, pojavila se baš kad je to pomislio, svježa i dražesna u čistoj haljini od plavog damasta sa širokom suknjom i bijelim ovratnikom. Pletenice je savila uz glavu ispod kapuljače od tamnoplave svile. - Nisam zakasnila, je li? - zabrinuto je upitala dok je žurila prema njima. - Ne neoprostivo. Navikao sam čekati djeve i dame dok se uljepšavaju. Ljupko je porumenjela kad je to rekao. Nasmijao se i podigao je na Malapert, a ona je lijepo namjestila skute oko sebe. - Po kakvom poslu idemo u London, milorde? RafaelaR & Anna 26

Bosnaunited & Crowarez - Sve u svoje vrijeme. - Okrenuo se i pozdravio svoju ženu. - Pokušaj se odmarati, dušo. Noćas si premalo spavala. Gwendoline je vjerovala da je svoju nesanicu uspjela prikriti pred mužem, stišćući zube kad ju je boljelo i stežući mišiće da ga ne bi uznemiravala svojim vrpoljenjem. No trebala je znati da će on to opaziti. - Ujutro ću poći po savjet ženi iz Shrewsburya ponovila je, gotovo kao da izgovara magične riječi, i podigla lice za njegov poljubac. Zadržao je pogled na njezinu licu kao da ondje želi otkriti tračak nade. Potom se sagnuo i s neopisivom je nježnošću poljubio. Magdalen je postala nestrpljiva zbog tog šaptanja i dugotrajnog pozdravljanja. To ju je iz nekog razloga uzrujavalo i ljutilo. Meškoljila se na kobili. Životinja se usplahirila kad joj je jahačica slučajno petama stisnula slabine. Čuvši topot, Guy se naglo okrenuo i uhvatio kobiline uzde iznad žvala. - Ti obično nisi nespretna, Magdalen - namršteno je rekao. - Budi mirna dok ne budemo spremni za polazak. Magdalen je porumenjela na neosporan prijekor, ma kako blago izrečen. Grlo joj se stisnulo pa je jedva progutala slinu, pitajući se zašto joj samo riječ kritike Guya de Gervaisa znači više od najoštrijih kritiziranja u dvorcu Bellair. Konačno su ipak krenuli i ona je uvrijeđeno jahala u tišini dok se povorka konjanika spuštala niz brijeg i stigla do ceste za London. Rijeka je vijugala između travnatih obala, uz izrovanu cestu gdje se zimsko blato osušilo, stvarajući oštre izbočine. Živice su pod proljetnim suncem ukrašavali procvjetali glog, zimzelen i zlatice. Guy je bio previše zaokupljen razmišljanjem o bolesti svoje žene i razgovoru u voćnjaku da bi opazio što je razlog Magdalenine šutnje. Što je tišina dulje trajala, to je ona osjećala jaču povrijeđenost. Nije joj čak rekao ni čemu ovo putovanje. Bio je previše zauzet s ledi Gwendoline da bi njoj uputio makar i jednu riječ. A odjenula je svoju najljepšu haljinu. Nije imala zrcalo, ali je Catherine, kad je zatražila njezino mišljenje, rekla da je kapuljača veoma elegantna i čini je ženstvenom. Zašto onda na nju uopće ne obraća pozornost? Na cesti je bilo mnogo putnika, ali svi su se sklanjali s puta konjanicima u plavosrebrnim livrejama, svi su vidjeli i prepoznali crvenu ružu Lancastera. Vitez na čelu očito je bio bogat i moćan plemić, a sitna je figura kraj njega izazivala znatiželjno nagađanje u selima gdje poznaju De Gervaisovu livreju. Magdalen je nešto kasnije shvatila da više ne može biti mrzovoljna. Neprestano je zaboravljala na svoje zamjerke kad bi neki prizor pobudio njezino zanimanje. Najprije je to bio medvjed koji je plesao, a vodio ga je čovjek u dronjcima i mahao dugim bičem, zatim putujući trgovac s hrpom šalova, igala i vrpci. Brusač je zauzeo položaj uz cestu i žene iz obližnjih sela donosile su mu noževe da ih naoštri dok je skupina žonglera zabavljala ljude koji su čekali. Magdalen je poželjela da ima srebrnjak i dobaci ga žonglerima. Željela je da se nakratko zaustave i gledaju. Željela je kušati slastice čovjeka koji je glasno nudio svoju robu sa štanda postavljenog na tržnici gradića Kingstona. No oni su bez zaustavljanja prolazili uskim ulicama. Preteča je puhao u svoj rog da bi im raščistio put kad bi naišli na neku zapreku, primjerice volove koji vuku lemeš, ili kola sa sijenom, ili skupinu bosonogih hodočasnika . Žalosno je uzdahnula kad su prešli mostić na rijeci, gledajući preko ramena kako bi još jednom vidjela zanimljivu vrevu koja je ostajala iza njih. RafaelaR & Anna 27

Bosnaunited & Crowarez - Tako mi svega, taj bi uzdah dirnuo i samog vraga! -Guy ju je iznenađeno pogledao, trgnuvši se iz razmišljanja. - U čemu je problem? - Ni u čemu, gospodine. - To je bio veoma tužan uzdah ni zbog čega. -Opazio je njezin nesretni izraz lica i namrštio se. -Hajde, reci mi što te muči. - Ne volim kad me netko grdi, vi mi ne želite reći zašto putujemo i ima toliko mnogo za vidjeti, ali mi se krećemo tako brzo da nemam vremena gledati. - To je doista cijeli niz prigovora - ozbiljno je rekao. -Ali tko te grdio? - Posve je zaboravio na svoju oštrinu u dvorištu vlastelinskog dvorca. Magdalen je stisnula usne i nije htjela reći, odjednom shvativši da je to bilo prilično budalasto . - Pa - rekao je kad je shvatio da neće odgovoriti na njegovo pitanje - da vidim kako mogu ispra- viti druge stvari. Idemo u London da bih te predstavio vojvodi od Lancastera. mojem sizerenu. Zanima ga Edmundova situacija, baš kao i moja, pa je naredio da te dovedem. Magdalen je raširila oči. - On je kraljev sin, nije li tako? - I jedan od najmoćnijih ljudi u kraljevstvu - bez pretjerivanja reče Guy, pomislivši da John od Gaunta ima neospornu kontrolu nad situacijom u zemlji jer njegova stranka kontrolira Parlament u Westminsteru. - Možda ću vidjeti kralja - prigušenim će tonom Magdalen. - Mislite li da bih mogla, milorde? - Ne danas, premda ćemo večerati u palači Savoy i ondje prenoćiti. Djevojčica je na to šutjela, Znala je dovoljno da bi shvatila kako će je u tom slučaju odvojiti od De Gervaisa i predati neznancima. Ta ju je misao zabrinula. - Što se tiče prizora u kojima nemaš vremena uživati - vedro je nastavio - danas nam se žuri, ali sutra ćemo se kretati sporije i možeš gledati do mile volje. - Mogu li dobiti i jedan srebrnjak? - To joj je skrenulo misli s onoga što je očekuje. - Mislim da bih toliko mogao izdvojiti. -Nasmijao se.- Koja ti je tričarija zapela za oko? - Ništa određeno. - No treba imati novca za trošenje, zar ne? Nasmijala se i kimnula. - Edmund me danas poljubio. Mislite li da je trebao? - To zapravo ovisi o tome misliš li ti da je trebao - odgovorio je. - Je li ti se svidjelo? Nabrala je nos. - Nisam sigurna. Miledi kaže da ću se udati čak i ako nemam mjesečnicu. Je li doista tako? - Da, ali ostat ćeš s ostalima u dječjem krilu dok ne budeš dovoljno zrela da postaneš prava žena svojemu mužu. - Catherine već ima mjesečnicu, ali još nije zaručena. Kaže da bi željela religiozan život, no ja mislim da bi to bilo veoma dosadno, nije li tako, milorde? - Ne misle svi jednako - naglasio je. - Ali otkad Catherine čezne za samostanom? Nisam to znao. - Imala je viziju prije dva mjeseca, dok je šetala perivojem - reče mu Magdalen. Vidjela je anđela i prosjakinju. Anđeo je bio veoma lijep, u blistavoj halji i s velikom RafaelaR & Anna 28

Bosnaunited & Crowarez aureolom. Rekao je Catherine da svoj život mora posvetiti siromašnima... To je bila prosjakinja, razumijete. Kad se Catherine probudila, jer je rekla da je bilo kao da je spavala iako je stajala na nogama, posve se preobrazila. - Shvaćam. - Religiozna histerija u djevojčica Catherineine dobi nije neobična, razmišljao je Guy, ali ipak bi trebao razgovarati sa svojom sestričnom. Počeo je oprezne razgovore o zarukama sa sinom Rogera de Mauroira, ali on joj neće stajati na putu ako doista želi religiozan život. Nadstojnica samostana Cranborne njegova je rođakinja i rado bi primila bogato opremljenu sestričnu. Mladi se De Mauroir može čuvati za Alice koja ima gotovo devet godina i uskoro se može zaručiti. Magdalen je nastavila veselo brbljati sve dok nisu stigli do ulaza u grad. Ondje je usred rečenice naglo ušutjela i zabezeknuto zurila u neobičan friz nad gradskim vratima. Potrajalo je trenutak dok nije shvatila da su to glave, glave bez tijela i bez mesa, mada su neke imale pramenove kose koja je lepršala na povjetarcu. Nikad nije vidjela takav prizor jer nikad ranije nije bila u gradu. Šutjela je od zaprepaštenja dok su jahali uskim ulicama. Nije vjerovala da je ikad vidjela toliko mnogo ljudi okupljenih na jednome mjestu. I to kakvih ljudi. Hodali su samouvjereno kao da nikome ne pripadaju, kao da žive u nebeskom kraljevstvu i to znaju. Građani i majstori obrtnici u raskošnim plaštevima, i ukrašeni draguljima, gurali su se među šegrtima u kožnim pregačama i skromnije odjevenim trgovcima. Vladala je neprestana buka, kakofonija povika i urlika, udaraca i smijeha. Ulični su trgovci uzvikujući nudili svoju robu, a djeca su trčkarala između kopita teretnih konja upregnutih u teška kola. Na jednom su trgu naišli na čovjeka u kladama. Prizor nije bio nepoznat, ali je uvijek zabavan. Netko je oko kažnjenikova vrata prebacio uginulu mačku u stanju raspadanja i mnoštvo se smijalo njegovoj nevolji dok je pokušavao okrenuti glavu od smrada i ljigavih crva. Magdalen se smijala s ostalima sve dok je čovjek nije pogledao. Njezin je smijeh zamro kad je vidjela bijedu u očajnim očima. Na lijevom obrazu utisnuli su mu slovo F, znak odbjeglog kmeta, te se pitala od čega je ili od koga pobjegao. Ostavili su trg za sobom i ona je zaboravila žigosanog kažnjenika. Njezina je kobila oprezno kaskala po vrhu nasipa što se na obje strane strmo spuštao do blatom ispunjenih jaraka. Snažan je momak s košarom ribe s relativno čistog vrha nasipa gurnuo neku sta- ricu, presamićenu pod teretom svežnja pruća, pa je put morala nastaviti gacajući kroz smrdljivo blato uz cestu. Kreštavo je upozorenje stiglo odozgo trenutak prije nego je netko kroz prozor ispraznio noćnu posudu i sadržaj izlio u jarak, poprskavši sve na putu. Lord De Gervais progunđao je psovku kad je smrdljivi sadržaj poprskao plašt njegova konja. Gradska uredba zabranjuje pražnjenje noćnih posuda kroz prozore na katu, ali on ništa nije poduzeo protiv počinitelja. Ništa se ne može poduzeti protiv građana Londona. Oni su sami sebi zakon. Redarstvenici, suci i rulja, nitko ne poštuje odredbe nikakva gospodara, čak ni kralja. S olakšanjem su izjahali iz grada cestom za Westminster, udaljen oko tri kilometra. Ugledali su krovove opatije i velike dvorane kad su stigli do veličanstvenog kamenog zdanja palače Savoy, sjedišta vojvode od Lancastera, koja je dominirala nad cestom između Londona i Westminstera. Lancasterska se zastava vijorila na središnjoj kuli, a Magdalen se činilo da četiri bijele kule blistaju poput tornjeva na ulazu u raj iz ilustrirane knjige oca Benedicta. RafaelaR & Anna 29

Bosnaunited & Crowarez De Gervaisov je preteča odsvirao tonove svoga gospodara. - Stigao je lord De Gervais, vazal kuće Lancaster, po pozivu svojeg sizerena. Otvorila se velika kapija vanjskog dvorišta i oni su ujahali u unutrašnju vrevu. Vojvodini su ih ljudi primili s hitrim i ceremonijalnim uljudnostima. Netko je pomogao Magdalen da siđe s konja pa je stajala i čekala. Guy je sjahao i razgovarao s vojvodinim komornikom. Sudeći po hitrom pogledu što joj ga je komornik iskosa dobacio, bilo je jasno da razgovaraju o njoj i tada ju je Guy kretnjom pozvao naprijed. - Dođi, odvest će te u žensko krilo gdje se možeš osvježiti nakon putovanja. - Vidio je nezadovoljstvo na njezinu licu i uhvatio je za ruku. - Ničega se ne moraš bojati. - Ali vi ćete me ostaviti. - Moram, na neko vrijeme. Uskoro ćemo poslati po tebe. Morala je poslušati. Paž ju je poveo dvorištem između zgrada u golemo zdanje. Nije ju pozdravio i cijelo je vrijeme bahato šutio, kao da ona nije vrijedna njegove pažnje. Vodio ju je zbunjujuće dugim i vijugavim hodnicima, uza stube i konačno u dugu galeriju. Blaga se sunčeva svjetlost zrcalila na vodi i prodirala kroz okna na uskim prozorima iznad rijeke. Zrak je ispunjavao tihi žamor žena, šuštanje njihovih haljina raskošnih boja, veseli tonovi lutnje. Sjedile su na niskim stolcima i na jastucima složenim na sjedalima izdubljenim ispod prozora. Glave su sagnule nad okvirima za vezenje i tiho šaptale među sobom, izgubljene u vlastitom privatnom svijetu. Paž ju je ostavio na vratima i ona je ondje nelagodno stajala jer se nitko na nju nije obazirao. Morala je na zahod i mučila ju je žeđ, ali nije znala kako bi si mogla pomoći. Koja je od tih žena gospodarica kuće? Zasigurno mora iskazati poštovanje Njezinoj Milosti, ali kako to može ako je ne poznaje? U očima su je pekle suze ljutnje na Guya de Gervaisa jer ju je ostavio u ovakvoj situaciji. S oklijevanjem je zakoračila u galeriju. Opazila je da su sve žene prekrasno odjevene, no pozor- nost joj je privukla skupina žena kraj udaljenog prozora. Jedna je dama prebirala po lutnji i tiho pjevala. Magdalen je skupila hrabrost i zaputila se prema njima. - Molim vas, dobre gospe, gdje je gospodarica ove kuće kako bih joj mogla iskazati poštovanje? - Nebesa, dijete, odakle si se stvorila? - ljubazno se nasmijala mlada žena u tamnocrvenoj haljini uskog gornjeg dijela i zvonolikih skuta, s uskim rukavima zakopčanih gumbima. - Rečeno mi je da ovdje čekam dok me ne pozovu - reče Magdalen. - Došla sam s lordom De Gervaisom. Odjednom je zavladala tišina. Tada je starija žena, koja je sjedila u sredini skupine, rekla s naglaskom koji se Magdalen činio čudnim, ali ne neugodnim: - Dođi ovamo, dijete. Ja sam Constanza, vojvotkinja od Lancastera. Magdalen joj je prišla. Žena je bila krupna i crnomanjasta, s tamnim očima izgubljenim u naborima mesa, kose skrivene ispod kape ukrašene draguljima. Njezina je haljina bila prepuna ušivenih dragulja da je bilo teško vidjeti od kojeg je materijala. Magdalen joj je izrazila svoje poštovanje i čekala dok ju je žena pomno proučavala. - Kako se zoveš? - Magdalen, miledi. Kći lorda Bellaira, lorda Marchera iz dvorca Bellair. RafaelaR & Anna 30

Bosnaunited & Crowarez Prostorijom se proširio tihi žamor, ali je vojvotkinja odmahnula glavom i namršteno pogledala žene, pa su odmah utihnule. - Daleko si od pograničnih područja, Magdalen od Bellaira. - Da, miledi. Zaručena sam s Edmundom de Bresseom, štićenikom milorda De Gervaisa. - Magdalen je odgovarala na pitanja na formalan način, primjeren u društvu odraslih, oborena pogleda i ruku sklopljenih pred sobom. Samo se u De Gervaisovu kućanstvu nije insistiralo na takvim formalnostima između djeteta i odrasle osobe, čak se to nije niti poticalo. - I došla si s lordom De Gervaisom. - Gospodarica kuće dotaknula je svoju bradu na kojoj je, fascinirano je opazila Magdalen, stršilo nekoliko zapanjujuće dugih crnih dlaka. -U koju svrhu? - Kako bi me predstavio Njegovoj Milosti od Lancastera, miledi, jer se on zanima za milordova štićenika. - Magdalen je opazila kristalni vrč i čaše na stolu uza zid pa je čeznutljivo pogledala onamo, istodobno čvršće stisnuvši bedra ispod haljine u nastojanju da obuzda svoju drugu hitnu potrebu. Constanza je slijedila njezin pogled. - Jesi li žedna, dijete? - Da, miledi, strašno, ali mi također treba zahod - žurno je izlanula Magdalen kako ne bi propustila trenutak. - Možeš se olakšati iza garderobe. - Vojvotkinja je pokazala zastrta vrata u kutu galerije i Magdalen je odmah požurila u zahod ugrađen u zid, s otvorom iznad dubokog odvodnog jarka. Kad se vratila, rečeno joj je neka si natoči medovine iz vrča i sjedne na stolac kraj vojvotkinje. Ležerne su se aktivnosti u dugoj galeriji nastavile i činilo se da više nitko ne obraća pozornost na pridošlicu, premda je Magdalen bila zbunjujuće svje- sna pogleda i šapata usmjerenih na nju sa svih strana galerije. U međuvremenu je lord De Gervais stigao u vojvodinu odaju za audijencije. Predsoblje je bilo krcato onih koji su se nadali da će doprijeti do Lancastera, molitelja, dvoranina, trgovaca. Lord De Gervais je veoma kratko ostao među njima prije nego je komornik izišao iz odaje za audijencije i pozvao ga unutra. Njegov je sizeren sjedio na stolici od izrezbarene hrastovine, neznatno uzdignute na podiju u dnu prostorije. Nosio je široku halju s rasječenim i dugim rukavima iznad dvobojne crveno-zlatne tunike. Njegova je zlatna kosa prilično posijedjela, ali mu tijelo u srednjim godinama nije izgubilo prijašnju snagu, a plave su oči ostale jednako pronicave i bistre. De Gervais je prešao sag i kleknuo kako bi poljubio ruku svoga gospodara. - Dobro došao, Guy - vojvoda reče s vedrom prisnošću, podigavši ga. - Povucimo se iz ove gužve. Želim nasamo razgovarati s tobom. - S nestrpljivom arogancijom, koja je obilježje njegova hoda, zaputio se do vrata u drvenom oplatom pokrivenom zidu. Dvorani i namještenici povukli su se unatrag kad su se za vojvodom i njegovim vazalom zatvorila vrata. - Dakle, obavljeno je. Papinski je dekret stigao prije tri dana. - Vojvoda je prišao stolu u unutrašnjoj odaji bez prozora koja se doimala posve izoliranom. Na zidovima su visjele teške tapiserije, pod je pokrivao debeli sag, pokućstvo je bilo tamno izrezbareno. Jedino svjetlo dopiralo je od vošta- nica koje su stalno gorjele. U prostoriju su vodila dva puta, kroz odaju za audijencije i stubištem iz vojvodine spavaće odaje na katu. Vrata su RafaelaR & Anna 31

Bosnaunited & Crowarez bila vješto skrivena u zidnoj oplati. Oboja su se vrata danonoćno čuvala jer se ovdje nalaze sve Lancasterove tajne, a mnoge od njih previše su mračne da bi smjele izići na svjetlo dana. Pružio je Guyu pergament s papinskim pečatom i počeo hodati amo-tamo, a mirno zadovoljstvo u njegovu glasu bilo je jedini pokazatelj unutarnjeg trijumfa. - Sklapanjem braka između moje kćeri i taoca, Edmunda de Bressea, osigurat ćemo podršku De Guisea i De Bressea. Takav savez mora nam osvojiti Pikardiju i pokrajinu Anjou. Guy je kimnuo, proučavajući pergament. Nakon smrti Edmundova oca, posjed De Bressea u Pikardiji stavljen je pod kontrolu regenta koga je imenovao francuski kralj, što će trajati do nasljednikove zrelosti i plaćanja otkupnine te će tada on preuzeti nasljedstvo. Regenta se moralo postaviti jer bi tako bogato prazno gnijezdo bio otvoren poziv svakom luđaku koji bi ga poželio prigrabiti. Međutim, da je dijete-nasljednik bilo u rukama Francuza, ne bi postojala nikakva opasnost promjene političke podrške unutar tog lena. No Edmund je bio talac u Engleskoj, pod utjecajem engleskog, a ne francuskog kralja. Njegova se podanička vjernost Engleskoj može osigurati sklapanjem braka s pripadnicom klana Lancaster i oprostom od otkupnine. Kad preuzme svoje nasljedstvo, engleskim će interesima osigurati lojalnost De Bressea po očevoj liniji i De Guisea po majčinoj. Takve dvije političke podrške itekako bi kori- stile engleskom kralju u njegovu osporavanu polaganju prava na francusko prijestolje, a Edmund de Bresse bi za svoje ogromno leno imao nasljednike iz dinastije Plantagenet. No dječak će se morati boriti za svoje nasljedstvo, mislio je Guy. Francuski kralj Karlo neće ga tek tako prepustiti vazalu kralja Edwarda. Dječakovo je polaganje prava na leno neosporno. Morat će poći u bitku u kojoj će Edmund zaslužiti svoje viteške ostruge. Iza sebe će imati golemu Lancasterovu moć jer će se Lancaster boriti na strani muža svoje priznate kćeri. Riječ je o lukavoj prevarantskoj diplomaciji koja može zakazati jedino ako nešto spriječi ili uništi taj brak. Trajno uklanjanje sa scene kćeri Johna od Gaunta bio bi najučinkovitiji način ostvarivanja tog cilja. Takvo bi se uklanjanje De Beauregardima moglo činiti kao prikladna osveta za njihov poraz što su ga prije jedanaest godina kod Carcassonnea pretrpjeli od Lancastera. U tom bi sukobu lako mogli stati na Charlesovu stranu, a u takvim se stvarima veoma dobro snalazi taj prepredeni neprincipijelni klan. - Kakva je? Iznenadno je pitanje, postavljeno sa žestinom koja se činila neutemeljenom, prekinulo tmurne De Gervaisove misli. Razmislio je o Magdalen. - Živahna, nestrpljiva kad se mora obuzdavati. Jakog karaktera, ali puna neke mekoće koja žudi za ljubavlju i na nju reagira. Brzo uči ako to želi, ali više je zanima razonoda nego učenje. Međutim, to nije neobično. - Kako izgleda? - Svijetle puti, sivih očiju tamnosmeđe kose. Sitne građe, zasad još nezrela, ali čini se da će biti ljepotica. Guy de Gervais znao je da Lancaster želi pitati nalikuje li svojoj majci. Ali nije mogao postaviti to pitanje. Guy ne bi znao kako odgovoriti. - Sam ću je vidjeti - reče John od Gaunta, kao da je čuo Guyeve misli. Prišao je vratima skrivenim u drvenoj oplati i tihim glasom dao upute stražaru koji je vani stajao. RafaelaR & Anna 32

Bosnaunited & Crowarez Magdalen je odahnula od olakšanja kad je primila očekivani poziv.Napravila je kniks pred vojvotkinjom i zahvalila joj na gostoljubivosti te slijedila stražara, jedva čekajući da opet bude s De Gervaisom. Prolazi su bili puni služinčadi, vojnika, paževa i štitonoša u različitim livrejama, pratnje dvorana i prišipetlji na dvoru vojvode od Lancastera. Nitko se nije posebno zagledao u djevojčicu koja je žurila za stražarom. Međutim, nije ju odveo u predsoblje, već širokim zavojitim kamenim stubištem do spavaće odaje zidova prekrivenih crveno-zlatnim brokatom. Na baldahinu i zastorima izvezena je lancasterska ruža, jednako kao na sagu i na presvlakama. Magdalen je u sebi pomislila da je to malo previše. - Ovuda. - Stražar je pritisnuo dasku zidne oplate i otvorila su se vrata prema uskim stubama, naoko uklesanim u zidu. Stražar je uzeo baklju iz nosača kraj vrata i podigao je visoko da bi joj osvijetlio put. Veoma zbunjena, djevojčica ga je slijedila niza stube. U podnožju su se nalazila uska vrata u kamenom zidu. Stražar je teškim štapom, što ga je nosio za pojasom, udario po vratima. Iznutra se začuo odgovor i stražar je otvorio vrata, pokazujući joj neka uđe. Magdalen je zakoračila u polumračnu i toplu prostoriju. Vrata su se za njom zatvorila. Lord de Gervais i još jedan muškarac stajali su kraj dugog stola i držali pehare u rukama. Drugi se muškarac pomaknuo kako bi odložio pehar na stol, a svijeća na zidu bacila je gigantsku sjenu njegove šake. Djevojčici se u toj neugodnoj atmosferi kosa nakostriješila i koža naježila. Kao da joj je netko prešao preko groba... Zašto joj lord De Gervais ništa ne govori? Zašto ondje tako nepomično stoji? - Dođi ovamo. - Progovorio je drugi muškarac i pomaknuo se na jače svjetlo dviju baklji iznad kamina u kojem je, usprkos toplini svibanjskog jutra izvan ovog tajnog brloga, gorjela vatra. Magdalen mu je s oklijevanjem prišla. Molećivo je pogledala De Gervaisa, ali njegovo se lice nije smiješilo. U ovom prizoru nije imao nikakvu ulogu, ali ga je ispunjavala bezimena strepnja. Vojvoda je objema šakama obuhvatio lice svoje kćeri i podigao ga prema svjetlu. Osjećala je vrelinu vatre kroz haljinu od damasta. Njegove je šake, ogrubjele od žuljeva mačevaoca, osjećala na svojoj čeljusti, a rub masivnog rubina na njegovu pečatnjaku hladno joj je dotaknuo obraz. Morala je gledati bezizražajno lice koje je s tako zastrašujućim, nepokolebljivim intenzitetom zurilo u nju, u njezinu nutrinu. - Božje mi krvi! - Odjednom je odgurnuo njezino lice od sebe i prišao stolu, podigavši pehar i iskapivši sve do zadnje kapi. - Božje mi krvi! Nisam vjerovao da ću ikad ponovno vidjeti te oči. Magdalen je znala da je nešto veoma loše. Počela se tresti, premda nije znala zašto. De Gervais joj je hitro prišao. - Čekaj vani - tiho je rekao i poveo je prema skrivenim vratima. - Ali kako sam ga uvrijedila? - cvilila je. - Ne znam što sam pogriješila. - Ništa nisi pogriješila - uvjeravao ju je, gurajući je kroz vrata. - Čekaj sa stražarom na vrhu stubišta. -Vratio se u sobu i lice mu se smrknulo kad je progovorio: - To je bilo loše, milorde. Ona je tek dijete. - Ona je Isoldino dijete! - prosiktao je vojvoda. - Dijete nevjerne, ubojičke kurve. Neka joj bude prokleta crna duša! Zar misliš da će ova biti drukčija? Kurve rađaju kurve. - U vlažnom se zraku začuo promukli smijeh prezira i gnušanja. RafaelaR & Anna 33

Bosnaunited & Crowarez - Ne možete njoj pripisivati majčine grijehe -gorljivo će Guy. - Crkva nas tako ne uči. - Znaš kako se to dijete rodilo. - Vojvoda je ponovno napunio svoj pehar i bol mu je, ružna i oštra, iskrivila lice. - Izvukao sam je iz majčina tijela dok se kurva grčila u samrtničkim mukama, grčila se od otrova što ga je meni namijenila! I ti kažeš da je to rođenje nedužno! - Ako ste tako osjećali, milorde, zašto ste uzeli dijete pod svoju pasku? Bila je samo nepriznato kopile. Lancaster je odmahnuo glavom. - Priznao sam dijete kao svoje, uz dokumente kao dokaz. - Glas mu je bio tih, ispunjen gnušanjem spram samoga sebe. -Volio sam tu kurvu, možeš li vjerovati? Namjeravao sam zbrinuti to dijete. - Govorio je distanciranim, zamišljenim glasom. - Osim toga, u onoj je sobi već bilo previše smrti. - Činilo se kao da gleda u prošlost, da ponovno vidi onu polumračnu odaju u utvrdi samostana Carcassonne, zaklanog redovnika na vratima, mladog štitonošu s bodežom u srcu. Opet je osjetio vonj smrti, porođajnu krv. Opet je čuo krikove agonije na usnama žene koju je nekoć volio više od života. Žene koju je ubio oružjem koje je ona pripremila za njega. - Vidio sam njezinu majku u tim očima - iskreno je rekao, nudeći objašnjenje za svoje oštro odbacivanje djeteta, ponovno se vrativši u sadašnjost. - Ima li uopće neke moje osobine, De Gervais? - Vaša usta, milorde - smjesta će De Gervais, osjećajući da je kriza prošla. - Kao i nešto vaše arogancije, čini mi se. Vojvoda se osmjehnuo, priznajući tu činjenicu. - Možda ima majčine oči, ali nosi i obilježja Plantageneta. - Opet je napunio svoj pehar i pio. - Njezin će se legitimitet objaviti u cijeloj zemlji i vjenčat će se u Westminsteru. Francuskoj ćemo uz veliku pompu baciti rukavicu. Nakon vjenčanja, njezin će muž poći u Pikardiju i zatražiti svoje leno. - Što će biti s Magdalen? Naći će se u opasnosti kad se sazna tko joj je otac. - Ti ćeš je čuvati dok se ne uda. Tada se može vratiti u Bellair dok se sve to ne okonča. Lord Marcher čuvat će je na sigurnom iza zidina svoga dvorca. Guy de Gervais žalio je djevojčicu koju će tako brzo ponovno ostaviti u divljini pograničnih područja, nakon što odigra svoju ulogu. No znao je da će ondje biti sigurnija nego drugdje, a on nije mogao ponuditi nikakvu razumnu alternativu. On sam poći će u bitku s Edmundom, a budući da je nj ezin otac neće zaštititi, ovdje neće imati nikoga. - Zar joj nećete reći nekoliko ljubaznih riječi, gospodine? - pitao je. - Boji se da vas je nečim uvrijedila, ali ne razumije zašto. Lancaster odmahne glavom. - Ne, danas je više ne želim vidjeti. Ali možeš joj reći da me nije uvrijedila. Objasni joj ono što smatraš potrebnim. Lojalni vazal mora činiti mnogo usluga svojem sizerenu, kiselo je pomislio De Gervais. Rado bi se odrekao ovog posljednjeg zadatka što mu ga je nametnuo Lancaster. Magdalen je od toga dana ušla u svijet zastrašujuće smućenosti. Njezin susret s Lancasterom uništio je dio duboko usađenog samopouzdanja. Ipak, rekli su joj da je taj čovjek njezin otac. Nije vjerovala da je vojvodina kći, ma što joj govorili De Gervais i ledi Gwendoline. Takvo što nije moguće i stoga svojem umu nije dopustila čak ni razmišljanje o tome. No rekli su da ne postoji osoba kojom se dotad smatrala. Izgubila je jedno, ali nije mogla prihvatiti drugo, pa se mučila u osjećaju gubitka i zbunjenosti. RafaelaR & Anna 34

Bosnaunited & Crowarez Neprestani nadzor pod kojim se sad našla pretvorio je staloženo, općenito sretno dijete u nasilnu buntovnicu tako da se čas prepuštala mahnitim olujama, čas podjednako naglašenoj mrzovolji. Kao da je taj čovjek, čiji je zadatak bio štititi je, postao simbol svega nezamislivog što joj se dogodilo. Ni s kim nije htjela razgovarati, odbi- jala je učiti, nije se htjela igrati s ostalima. Svu je svoju mentalnu i fizičku energiju posvetila izbjegavanju čuvara, u čemu je dovoljno često uspijevala i time izluđivala De Gervaisa. Govorio je sebi da njezino ponašanje ne iznenađuje, da je prestrašena i nesigurna nakon što su je u toj prepredenoj Lancasterovoj igri tako naglo gurnuli u središte pozornosti. Odveli su je na dvor, posjećivali su je razni ljudi, šaptali su o njoj, čudili se, a ona je cijelo vrijeme mrzovoljno i nepomično sjedila, planirajući svoj sljedeći potez u bitki s čuvarom. Penjala se kroz prozore i spuštala niz stablo jabuke, skrivala u sokolarniku, podbadala svoju kobilu i preskakivala potoke, a njezini su čuvari ostajali posve zatečeni. Gwendoline je iz dana u dan sve više slabila i Guy je nesretno gledao kako mu kopni pred očima. No cijelo se vrijeme trudila oko Magdalen, pružajući joj nježno razumijevanje i dobrotu što ih je nosila u sebi, moleći se da djevojčica prihvati situaciju kako bi nestala ova užasna destruktivna oluja nerazumijevanja i bijesa. Guy je jedne večeri našao svoju ženu kako tiho plače od frustrirajućeg očaja zbog Magdalenine nepopustljivosti i izgubio strpljenje. Istukao je djevojčicu i poslao je u krevet bez večere. Učinak je bio poražavajući, Magdalen je cijelu noć tako grčevito plakala i dobila groznicu, izgubljena u nekom mučnom krugu tuge i zbunjenosti. Ljekarnik joj je puštao krv, čistili su je tako da je jedva mogla ustati iz kreveta, ali su joj siloviti jecaji i dalje potresali krhko tijelo. Na koncu je izbezumljena Gwendoline pozvala Guya koji je došao, sagnuo se nad djevoj- čicom i uklonio joj vlažne pramenove kose s čela. Vjeđe su joj tako natekle da su joj se oči gotovo zatvorile, a njega je obuzelo kajanje i sažaljenje. - Hajde sada - tiho je rekao, svjestan svoje nemoći pred tako golemom tugom. - Tiho sada, malena. Smiri se. - Podigao ju je s kreveta i posjeo u krilo. Postupno su se između jecaja razabirale riječi, nesuvisle isprekidane riječi isprike. - Moramo oprostiti jedno drugome - rekao je kad je konačno shvatio što govori. Izgubio sam strpljenje, ali ne mogu podnijeti da moja žena pati, a ti si je izmučila. Dok ju je tako držao, njezini su se jecaji počeli smirivati i, kao dotad suze, potekle su riječi. Izbacila je iz sebe sav svoj strah, zbunjenost i gnjev, a ledi Gwendoline sjedila je kraj svojeg muža i držala njezinu vlažnu ruku u svojoj. - Nimalo mu se ne sviđam - na koncu izusti Magdalen. - Ako je on moj otac, zašto me je gledao s takvom mržnjom? Zašto me poslao u Bellair i naveo da mislim da je lord Bellair moj otac? Gdje je moja majka? - Tvoja je majka mrtva - reče Gwendoline - kao što smo ti objasnili. - Stišćući zube, ispričala je priču za koju su svi znali da je čista izmišljotina. - Samo je kratko bila udana za Njegovu Milost od Lancastera i umrla je pri porođaju. - Tvoj se identitet iz političkih razloga morao držati u tajnosti - reče Guy. - Kao što sada, radi vlastite sigurnosti, moraš cijelo vrijeme biti čuvana. To sam ti objasnio. Djevojčica se posve umirila u njegovu naručju i samo su povremeni jecaji ukazivali na prijašnji grčeviti plač. Na koncu je podigla glavu s njego- vih prsa. Glas joj je bio hrapav od plača, ali miran. -Ako mora tako biti, onda dobro. RafaelaR & Anna 35

Bosnaunited & Crowarez Lord i ledi De Gervais razmijenili su poglede olakšanja. Završilo je. Gwendoline je umrla dva tjedna prije nego se ledi Magdalen od Lancastera u Westminsteru udala za Edmunda de Bressea. Umrla je u naručju svojeg muža, a on je jedino mogao biti zahvalan na milosrdnom ništavilu i okončanju neizdržljive patnje. Njegova je patnja bila rak-rana koja se širila iz njegove duše i zahvaćala sve oko njega, zamračujući mu vid tako da je sunce bilo samo mutan hladan krug na zamućenom nebu, otupljujući njegova osjetila tako da raskoš tek pokošenog sijena, svježina lavande i miris cimeta uopće na njega nisu djelovali. Svi su tugovali za toliko omiljenom gospodaricom, ali su svi bili zahvalni da je njezina muka završila i svi su bili uvjereni da je duša ledi Gwendoline u raju. Magdalenina je tuga bila dvostruka. Tugovala je za ledi Gwendoline, ali ju je mučila i Guyeva patnja. Nije znala kako bi ga utješila, ali nije mogla samo stajati po strani. Vjenčanje će se obaviti kako je planirano, jer kako bi se takav državni i politički događaj mogao odgoditi zbog smrti periferne figure? No ignorirala je sve pripreme. Njezin je zaručnik bio previše zauzet vježbanjem za veliki ratni pohod, u kojem će osvojiti viteške ostruge i svoje leno, da bi se bilo čime opterećivao, osim osnovnim činjenicama o vjenčanju koje treba obaviti prije nego otputuje u Francusku. Sva njegova ranija nastojanja da udvara Magdalen padala su na neplodno tlo, pa je vratio svoju pozornost na drugu i najvažniju funkciju j ednog viteza - rat. Magdalen je svoje vrijeme provodila slijedeći De Gervaisa. Uvijek se nalazila uz njega za dugim stolom u refektoriju, na pladnjevima za posluživanje birala je za njega najbolje zalogaje, punila mu pehar. Ušuljala bi se u njegovu privatnu odaju i sjela u kut, tiho pazeći na njega dok je obavljao svoje poslove ili samo sjedio, zureći u pustoš sjećanja. Kad bi nekamo poslovno izišao, čekala je njegov povratak i kritički promatrala kako paž skrbi o njegovim potrebama. Guy je bio tek neodređeno svjestan njezine nazočnosti sve do večeri prije vjenčanja kad je otišao u perivoj, za njega bolno mjesto jer je u svakoj sjenci vidio Gwendoline kako bere lavandu, umače prst u pojilo za ptice, saginje se da iščupa korov. Premda mu je to bilo bolno, nije se mogao držati podalje te je duge sate hodao stazicama. Te je večeri našao Magdalen kako sjedi ispod stabla marelice i osjetio skrušeno kajanje kad se sjetio da se ona sutradan udaje, a on već danima nije s njom razgovarao. Sjeo je kraj nje, ali prije nego je dospio nešto reći, Magdalen je s neobično divljom strašću šapnula: -Ako nemam mjesečnicu, onda ne mogu poći u krevet s Edmundom prije njegova odlaska u Francusku i brak se može poništiti. Tada se mi možemo vjenčati, vi i ja. Trgnuvši se iz svoje apatije, Guy je šokirano zurio u nju. - Kakve su to ludosti, Magdalen. Uzrujana si. - Ne, gospodine odlučno je odgovorila. Volim vas, uvijek sam voljela samo vas i uvijek ću samo vas voljeti. Dok je ledi Gwendoline bila vaša supruga, jasno da to nije moglo biti. Ali sada... RafaelaR & Anna 36

Bosnaunited & Crowarez Naglo je ustao. - Zaboravit ćemo da se ovo ikada dogodilo, Magdalen. Ti si još uvijek dijete usred uzbuđenja i zbunjenosti. Prekosutra se vraćaš u dvorac Bellair gdje se moraš moliti za siguran povratak svog muža i uspjeh njegova podviga. - Molit ću se za vas - rekla je, a sive su joj oči svjetlucale odlučnošću koja ga je zapanjila svojom snagom. Ona je doista dijete Isolde de Beauregard i Johna, vojvode od Lancastera.

RafaelaR & Anna 37

Bosnaunited & Crowarez

Treće poglavlje

Ledi Magdalen de Bresse zaključila je da su turniri tek zbivanja gdje se gromoglasne i bijesne borbe izmjenjuju s dosadnim heraldičkim ceremonijama. Kao dijete, strastveno je čeznula za prilikom da gleda viteški turnir. Možda je riječ samo o tome da su joj godine nakon djetinjstva usadile određeni cinizam, ali nije mogla shvatiti, ma koliko se trudila, zašto se ti muškarci za vrućeg kolovoškog popodneva žele obaviti teškim oklopom i napadati jedan drugoga. Njihovi bojni pokliči paraju zrak, a oni se udaraju kopljem ili mačem sve dok jedan ne padne s konja i ostane bespomoćno ležati na tlu, poput neke monstruozne ličinke u željeznoj kukuljici. Međutim, te je misli zadržala za sebe. Uzbuđenje i ugodan strah bili su gotovo opipljivi na krcatim redovima sjedala oko turnirskog polja. Na ljetnoj su vrućini takve emocije stvarale znojna čela i ljepljive ruke, a nije pomagala ni raskošna odjeća, osobito krznom obrubljeni kaputići. No ni muškarci niti žene nisu se obazirali na udobnost kad se po odjeći procjenjuje bogatstvo i status. Magdalen je skapavala od vrućine, osjećala je kako joj se znoj cijedi ispod ruku i skuplja između grudi, te je krišom odmaknula od tijela teški damast svoje haljine da se ne zaprlja. Tijekom svih jutarnjih borbi, žena njoj zdesna molila se svecima za sigurnost svoga lorda, bez obzira je li se taj vitez trenutno borio ili ne. Nakon svakog zveketa čelika monotonu je molitvu prekidao tih uzdisaj mješavine uzbuđenja i straha. Podigla se tako gusta prašina da se nije moglo točno vidjeti što se zbiva u borbama i okršajima, premda je Magdalen sjedila na prvoj klupi u Lancasterovoj loži. Kralj nije došao, pa je susjedna loža bila prazna, a Lancaster je preuzeo zapovjedništvo i nadzor nad turnirom. Stijeg Plantageneta s francuskim ljiljanom i engleskim leopardom vijorio se nad ložom natkrivenom grimiznim platnom. Vojvoda je sjedio u sredini baršunom prekrivenog podija u prednjem dijelu lože na izrezbarenoj stolici ukrašenoj grimiznim draperijama s motivom crvene ruže, Bio je mrzovoljan jer u takvim prilikama nije volio ulogu gledatelja, a njegova žena, vojvotkinja Constanza, sjedila je kraj njega nervozna i tiha, svjesna da ne smije ometati njegovu zlovolju. U ograđeni su prostor ušli voditelji ceremonije, trubači i njihovi pratitelji. Magdalen se s iščekivanjem nagnula naprijed. Upravo će najaviti događaj koji iziskuje njezinu nazočnost. Donekle se slegnula prašina iz prijašnjeg okršaja, čemu je doprinijelo i prskanje vode po areni. Oglasile su se trube, najavljujući privatnu borbu između sieur Edmunda de Bressea i sieur Gillesa de Lamberta. Dva su viteza na masivnim bojnim konjima ušla sa suprotnih strana borilišta, ali umjesto da pričekaju ritualni poziv na oružje, obojica su odjahali do Lancasterove lože. Ondje su podigli vizire i uglas progovorili. - Milorde vojvodo, tražimo dopuštenje za borbu a l'outrance. U gornjim redovima gledališta ljudi su se naginjali naprijed, želeći znati što je rečeno. Seljaci i sluge, koji su se popeli do ograda da bi bolje vidjeli borbe, počeli su tiho gunđati zbog odugovlačenja. RafaelaR & Anna 38

Bosnaunited & Crowarez Svjesna neobičnosti ovog zahtjeva, Magdalen je na sebi osjećala pogled svoga muža. Nosio je znak njezine naklonosti, šal od srebrne gaze omotan oko kacige, i dugo je vrelim pogledom gledao u oči. Zbunjeno je pogledala Johna od Gaunta. Jasno se vidjelo njegovo nezadovoljstvo. - Pravila ovog turnira nalažu da sve borbe budu a plaisance. Zar privatnu svađu donosite na turnir vještina koji se odvija pod stijegom prijateljstva? - Mi smo iznijeli molbu, milorde vojvodo -jednostavno će Edmund. - Mlada usijana glavo! - Glas je pripadao Guyu de Gervaisu. Odjednom se pojavio kraj Johna od Gaunta. Preko oklopa imao je plavo-srebrni haljetak, ali bio je bez kacige, naoružan samo dvokrakim bodežom zadjenutim za pojas. Sudjelovao je u jutarnjim borbama, ali na borilište će ponovno izići tek u posljednjem okršaju. Uslijedio je tihi razgovor između vojvode i De Gervaisa. Magdalen se, ne okrenuvši glavu, naprezala da čuje što govore. Iznenađena i prilično posramljena zbog uznemirujućeg razvoja događaja, izbjegavala je Edmundov pogled i zurila u zastavice na šatorima vitezova iza ograđenog prostora. Pokušavala ih je identificirati, prisjećajući se lekcija o heraldici u De Gervaisovu kućanstvu. Mladi su vitezovi sjedili na svojim konjima, ukočeni u svojoj odlučnosti, dok su čekali kako će se riješiti njihov zahtjev da se istinski bore. Gospoda i dame iz vojvodina kućanstva smješteni oko Magdalen nisu ni pokušali prikriti svoju znatiželju. Njihovo šaptanje i pogledi najčešće su bili usmjereni na mladu suprugu. Nakon povratka njezina muža iz Francuske, tek je počela živjeti na kraljevu dvoru pod okriljem kuće od Lancastera, te je fascinirala mnoge i izazivala njihovu zavist. Njezin je muž bio mlad i plemenit, istaknuo se u vojnom pohodu u Pikardiji i sad posjeduje bogato leno. Moralo se vjerovati da su oni par na koji svijet gleda sa smiješkom. Dakle, što se krilo iza ovog neugodnog zahtjeva sieur De Bressea? John od Gaunta slušao je De Gervaisa te okrenuo glavu i zagledao se u svoju kćer. U njegovim se bistrim plavim očima nazirao tmuran izraz. Rekao je nešto De Gervaisu, uzeo veliki pehar optočen smaragdima što ga je kraj njega držao štitonoša i iskapio sadržaj. Oslonio se na naslone za ruke, nagnuo naprijed i progovorio. - Pravila ovog turnira kažu da će se sve borbe voditi a plaisance. Poštivat ćete ta pravila. Više se nije imalo što reći. Vitezovi su spustili vizite i vratili se svaki na svoju stranu borilišta. No ta je borba izazvala neobično zanimanje gledatelja, čak i one većine koja nije znala kakvo je pitanje postavljeno vojvodi. Dogodilo se nešto neobično. - U ime Boga i St. Georgea, pristupite borbi! Guy de Gervais stajao je kraj svoga sizerena, gledao najavu borbe i dva viteza kako se obrušavaju jedan na drugoga. Duljina stremena i povišeno sedlo omogućavali su im da gotovo stoje na leđima golemih konja i bolje kontroliraju svoja koplja. Susreli su se. Propisno zaštićena koplja, u skladu s pravilima borbe a plaisance, sudarila su se i podjednako raskolila. Razdvojili su se, štitonoše su im pružili nova koplja te su se pripremili za drugi pokušaj. Koplja su klizila po štitovima, drvo se rascijepilo, grumeni suhog tla letjeli su ispod krupnih kopita dok su konji, nošeni vlastitim zamahom, projurili jedan kraj drugoga. Guy se mrštio. Borba je bila loša i mnoštvo je jasno pokazivalo svoje razočaranje. Bila je loša jer su se njih dvojica borili iz nekog drugog RafaelaR & Anna 39

Bosnaunited & Crowarez razloga, a ne zbog uzbuđenja što ga donosi viteški turnir, te se osjećala nepotrebna žestina u nečemu što je trebao biti prikaz elegantne i savršene tehnike. Pogledao je na napetu figuru supruge Edmunda de Bressea. Netremice je zurila u prizor, što je otkrivalo da je svjesna nekog prikrivenog uzroka za ovakvu nespretnu gorljivost. U godinama nakon sklapanja braka stasala je u visoku i vitku ženu, lijepo oblikovana tijela. Haljina od roza damasta s dubokim izrezom oko vrata otkrivala je mekane obline njezinih grudi. Imala je dug i vitak vrat te bujnu smeđu kosu obavijenu srebrnom mrežicom i biserima optočenom vrpcom. Njezini su se prsti puni prstenja nemirno poigravali rubinima na kopči pojasa, naglašavajući njezinu uzrujanost. No nije mogla znati uzrok svađe koja je odjednom izbila između njezina muža i sieur Gilles de Lamberta. Ako je riječ o onome u što sumnjaju njezin otac i Guy de Gervais, upućenost u to ne bi joj koristila. Magdalen je na sebi osjetila Guyev pogled. Kad god bi se našao u njezinoj blizini, bila je naglašeno svjesna njegove nazočnosti. Okrenula je glavu i pogledala ga, smiješkom izražavajući molbu i poziv. Ima očeva usta, puna i strastvena, mislio je Guy, pitajući se hoće li reagirati na njezinu molbu i sjesti do nje. Željela je znati što se događa, što joj nije mogao zamjeriti, ali morao bi izmišljati za nju i one oko nje, a nije bio siguran je li trenutno za to sposoban. Odmahnuo je glavom i njezinim je licem preletjelo razočaranje i odmah potom ljutnja. Trebao je očekivati takvu reakciju, pomislio je. Svojeglavost djeteta stvrdnula se u aroganciju i odlučnost Plantageneta, karakteristike koje je daleko teže podnijeti. Ustala je i okrenula leđa borilištu, provukavši se kraj redova čvrsto natisnutih koljena duž klupa. Dok je prolazila, čuo se žamor iznenađenja i neodobravanja. Bilo je posve neprilično da žena odbija gledati svoga muža na borilištu, osobito ako nosi njezine boje. - Što je to? - oštro će vojvoda kad je stigla do njegove stolice. - Okrećeš leđa svomu mužu dok se bori, gospo? Spustila se u dubok kniks. - Željela sam razgovarati s lordom De Gervaisom, milorde vojvodo. Vjerujem da on nešto zna o tome zašto bi moj muž želio promijeniti pravila borbe. - Predlažem da pitaš svoga muža, gospo -promuklim će glasom vojvoda. - On će ti reći ako to smatra potrebnim. Mnoštvo je zaurlalo iza nje pa se polako okrenula. Sieur De Lambert zbačen je s konja i sad je zadihano ležao u prašini, pokušavajući se podići. Njegovi su mu štitonoše potrčali pomoći. To je trebalo označiti kraj borbe, ali je Edmund sjahao i izvukao mač kad je njegov protivnik ustao. - Božje mi krvi - gunđao je vojvoda. - Baš mora ustrajati na tome. Možda bih to trebao prekinuti i De Bressea na mjesec dana protjerati s dvora. Drugi je vitez također izvukao mač i njih su dvojica stajali jedan nasuprot drugome, okruženi bučnom gomilom. Mnoštvo je shvatilo da među njima postoji antipatija i svi su željno iščekivali ishod svega toga. - Neka se iskale, milorde. - Guy je šapnuo prijedlog u vojvodino uho kako ga Magdalen ne bi čula. - Ne bi valjalo da ovo izgleda kao nešto više od hirovitog poriva RafaelaR & Anna 40

Bosnaunited & Crowarez dvojice mladih ljudi usijanih glava. Kasnije kaznite Edmunda zato što je takav gnjev na borilištu opasan i time sebi nije nimalo koristio. - Ledi, predlažem da se vratiš na svoje mjesto - vojvoda kiselo reče Magdalen, koja je još uvijek stajala i zbunjeno se mrštila. Nema nikakve koristi od stajanja ovdje, i ometaš moj vidik. - Ispričavam se, gospodine. - Ovaj čovjek, kojega Magdalen u svojoj duši još uvijek nije priznavala kao svog oca, nikad za nju nije imao lijepu riječ, i ona je naučila da od njega može očekivati samo malo kurtoazije. To joj nije smetalo jer je on njoj bio jednako mrzak kao i ona njemu. Odavno se prestala pitati što je uzrok te antipatije. Sad je, ovako ukorena, pogledala Guya, ali on je izbjegavao njezin pogled pa se morala vratiti na svoje mjesto. U areni su se dva viteza borila žestinom mladosti i vještinom stečenom tijekom godina vježbanja u djetinjstvu. Koristili su samo plosnate dijelove mačeva, ali su borilištem odjekivali udarci oružja po kacigama i žičanim košuljama. Žestina borbe svima je bila očita. Magdalen je gledala kako Edmund nezaustavljivo tjera protivnika prema rubu borilišta. Ako dotakne ogradu, sieur de Lambert bit će hors de combat, a takav se ishod počeo činiti neizbježnim. Edmund je možda imao više snage i objema je rukama držao mač, a neshvatljiv mu je bijes nekako omogućavao da prima i ignorira udarce koji su padali po njemu, pa ga ni najmanje nisu ometali u napadu. Sve se više približavao protivniku, zahvatio ga je mačem ploštimice po ramenu, a tada se -sieur De Lambert spotaknuo o kamen i tresnuo u ogradu. Mnoštvo je zaurlalo kad je De Lambert podigao ruke i priznao svoj poraz. Magdalen je tek tada shvatila koliko je bila napeta. Na dlanu jedne ruke su od čvrstog stiskanja ostali otisci prstenja druge i ramena su je boljela. Malo se opustila kad su počele ceremonije voditelja turnira i trubača. Edmund je podigao vizir i pješice stigao do vojvodine lože kako bi primio ono što je trebala biti čestitka zbog dobre borbe. Međutim, dočekala ga je ledena tišina. Uzbuđeno se rumenilo na njegovim obrazima pretvorilo u bljedilo. U njegovim se očima još uvijek nazirao dio bijesa koji ga je nosio tijekom borbe i sad, kad je doživio javno poniženje, taj se sjaj ponovno rasplamsao. Guy de Gervais opazio je opasnost u istom trenutku kad i Magdalen. Mladi se čovjek još uvijek nalazio u vlastitom svijetu privatne mahnitosti, udarci što ih je dao i primio i dalje su strujali njegovim žilama pa je zaboravio pred kim stoji. - Milorde... milorde. - Čuo se jasan i nježan Magdalenin glas koji je prekinuo zastrašujuće zatišje iščekivanja. Edmund je bijesan pogled skrenuo s vojvode i okrenuo se svojoj ženi. Ustala je i uzela ružu iz vaze kraj sebe. - Dobro si nosio moje boje, milorde. Smiješeći se, nagnula se preko ograde i dobacila mu cvijet. - Ovo je moj dar tebi. Edmund je automatski uhvatio cvijet dok su njezine riječi prodirale kroz maglu koja ga je obavijala, te je šokirano shvatio koliko je bio blizu katastrofi. - Doista, miledi, što bi ti željela od mene? -Sagnuo je glavu u naklon. - Pa, poljubac, gospodine - odvratila je. Oko njih se začuo oduševljeni smijeh na tu dražesnu razmjenu i rastjerivanje neugodnih dojmova borbe. RafaelaR & Anna 41

Bosnaunited & Crowarez Edmund je prišao bliže loži. - Miledi, taj ću ti dar rado dati. - Ispružio je ruke kad se ona nagnula, uhvatio je za nadlaktice i sve iznenadio podigavši je preko ograde i spustivši na tlo kraj sebe. Poljubio joj je usta s požudnom energijom koja je izazvala pljesak gledatelja i rumenilo Magdaleninih obraza. - Uh, milorde - rekla je. - Kako ću se vratiti na svoje mjesto? Guy de Gervais se nasmiješeno nagnuo preko ograde. -Podigni je do mene, Edmunde, pa ću je vratiti ovamo. To je obavljeno bez ikakvih problema, a kad ju je spustio na noge, Guy je s tihim odobravanjem rekao: - To si sjajno izvela, Magdalen. - Oči su joj zablistale na pohvalu jedine osobe do čijeg joj je mišljenja stalo . - Ne zaslužuje li to još jedan poljubac, milorde? - Šaptom izgovoreno pitanje kao da se samo stvorilo. Smiješak je nestao. - Doista zaslužuje, miledi -bezizražajno je odgovorio i formalno podigao njezinu ruku do svojih usana. Tada se okrenuo, ispričao se vojvodi i otišao iz lože. Zaputio se do šatora iza borilišta, namjeravajući ozbiljno porazgovarati sa svojim bivšim štićenikom, ali iz misli nikako nije mogao izbaciti Magdalenino šaptom izgovoreno pitanje i nježan sjaj u njezinim očima. Nije zaboravio strastvenu izjavu djeteta prije nego je postala žena, ali je vjerovao da nije na njega djelovala. To je bila samo gorljivost djeteta koje je tugovalo i previše se uzbuđivalo. Sad se u njemu budila nelagoda. Ono što je maločas zatražila ne može se uspoređivati s djevojčicom koja moli slatkiš ili srebrnjak. U njezinu se glasu i očima jasno osjećala senzualnost. Njezino tijelo više nije tijelo djeteta, njezin govor i ponašanje nisu dječji, a točno je znao kad je Edmund to dijete pretvorio u ženu. Skrivajući svoju nelagodu fiksiranim smiješkom, Magdalen se vratila na svoje mjesto. Srećom, samo je ona bila svjesna te nelagode i razloga za nju. Nitko nije primijetio ono što se zbilo između nje i lorda De Gervaisa. No ona je bila duboko posramljena. Ipak, znala je da na to nema pravo. Njezin je brak konzumiran i ona je prava žena sieur Edmunda de Bressea...

U dvorac Bellair stigli su prošlog siječnja, a najavio ih je glasnik kojeg su poslali naprijed. Stisnuta u krznom podstavljen plašt s kapuljačom, Magdalen je stajala na kruništima i čekala. Iza nje pružale su se duge i dosadne godine izoliranosti, godine u kojima se činilo da su svi zaboravili na postojanje kćeri vojvode od Lancastera, supruge Edmunda de Bressea. Kad su Edmund i De Gervais pobijedili u Pikardiji, i Edmund je preuzeo vlasništvo nad svojim dvorcem, vojvoda je svojoj kćeri poslao formalno pisamce s čestitkama, obavijestivši je da je njezin muž izvan opasnosti i da se istaknuo na bojnom polju. Pismo nije spominjalo Guya de Gervaisa i od njega tijekom svih tih godina nije primila nikakvu poruku, sve do prethodnoga dana kad joj je glasnik rekao da lord De Gervais prati njezina muža na ovom putovanju u pogranične zemlje, a Edmund de Bresse kao pobjednik dolazi po svoju ženu. Stajala je na kruništima i zurila u daljinu dok joj pred očima nisu počele poigravati točkice. Stražari na kulama vidjet će ih prije nego ona i tada će se oglasiti zvono koje će se čuti svugdje u dvorcu. Ipak je stajala, izložena hladnom vjetru u kojem se osjećao snijeg, i naprezala oči da bi vidjela u daljinu. RafaelaR & Anna 42

Bosnaunited & Crowarez Zvonjava se oglasila s istočne kule trenutak prije nego je i sama opazila kretanje na obzoru. Iz dvorišta se začuo poziv da se izjaše i ona je čula trčanje ljudi, topot kopita, zveckanje orme. Okrenula se i nagnula preko ograde, promatrajući prizor u dvorištu. Lord Bellair spremao se uzjahati. Kao i obično, odjenuo se posve skromno, u običan vuneni kaputić iznad tunike, ali je pred svoje goste izjahao s pratnjom koja će im ukazati veliku čast. Magdalen je sišla s kruništa i impulzivno prešla unutrašnje dvorište te kroz nadsvođeni prolaz stigla u vanjsko. Potleušica lude Jennet još se uvijek nalazila uz vanjski zid, no vidjelo se da treba popraviti zidove i rupe na slamnatom krovu. Dim se uzdizao iz središnje rupe i kroz prozor se vidjelo treperenje lojanice. Nije imala vremena za taj posjet, ali ju je nosila neka jaka potreba koju ne bi znala opisati riječima. Odgurnula je kožu na ulazu i ušla. Kad je ovih dana posjećivala staricu, uvijek joj je donosila nešto iz pecare da joj ublaži bolove u udovima, ili košaru iz kuhinje da napuni prazan želudac. Otkako se vratila u Bellair, povremeno je uspijevala nagovoriti sluge iz dvorca da iznesu prljavu rogožinu i postave čistu, ali je zbog smrada ipak rukom pokrila nos i usta. - Jennet? - Trenutak ništa nije vidjela u mraku, a tada je razabrala figuru sklupčanu na slamarici u kutu. - Jesi li bolesna, Jennet? Kvrgava iskrivljena šaka pojavila se ispod prljave deke. - Dovedi mi fratra, dijete. Spremna sam riješiti se životnih muka. - Starački je glas škripao poput suhe kože. Želim se ispovjediti prije nego umrem. Magdalen je zurila u smežurano lice. Nije imala pojma koliko bi godina luda Jennet mogla imati. Vjerojatno to ni ona sama nije znala. No živjela je u ovom kutu vanjskog dvorišta otkako ju je Magdalen poznavala i nikad nije izgledala mlađe. - Moj muž dolazi za manje od sat vremena - čula je vlastiti glas. - I još jedan čovjek s njim. Hoćeš li mi gatati, Jennet, posljednji put? - Daj mi ruku. - Naredba je bila iznenađujuće oštra iz bezubih usta u glavi koja je bila gotovo sama kost i koža. Ispod tankih pramenova prljave sijede kose vidjelo se bijelo tjeme, obrazi su joj se posve usukali, oči upale tako duboko da su bile gotovo nevidljive. Magdalen je s oklijevanjem ispružila ruku. Kvrgava ju je pandža zgrabila i okrenula dlanom nagore. -Podigni svijeću jer ne vidim dobro. - Magdalen je uzela smrdljivu lojanicu s poda i podigla je u zrak. U polumraku je vladala tišina. Tada je Jennet pala natrag na slamaricu. - Ljubav - rekla je. - Ima ljubavi, mnogo ljubavi muškaraca. Ima ljubavi i krvi na tvom dlanu, Isoldina kćeri. - Kako ti možeš znati da je to ime moje majke - Magdalen je osjetila strah kakav nikad ranije nije upoznala. Ništa nije znala o svojoj majci, osim one šture priče koju su joj ispričali. - Pošalji mi fratra. Želim odrješenje. Magdalen je neodlučno stajala, nesposobna vjerovati da Jennet neće objasniti svoju zagonetne izjavu. No tada je čula prodoran zvuk trube koji je najavljivao približavanje njezine budućnosti i znala je da se vrijeme skrivanja u sjenkama bliži kraju. - Reći ću ocu Clementu. Šmugnula je van i požurila u glavnu kulu. RafaelaR & Anna 43

Bosnaunited & Crowarez - Ah, tu si! - Elinor je stubištem silazila u veliku dvoranu, obraza rumenih od jutarnjih napora. - Svuda sam te tražila. - Neposlušni sijedi uvojak gurnula je ispod lanene kapice. - Mislila sam da ćeš narediti da se u dvoranu stavi svježa rogožina, ali kad sam maločas ušla, to nije učinjeno i sad više nema vremena. - Ispričavam se, gospo. - Magdalen je pogledala pod. - Smetnula sam to s uma. No zapravo je još uvijek sasvim svježa. Promijenjena je prije manje od tjedan dana. - Možda, možda - gunđala je Elinor - Ali ne želim da pred našim gostima ispadnemo aljkavi. Jesi li sve prikladno uredila u odaji svoga muža? Ja sam sve naredila za odaje lorda De Gervaisa i spavaonice njegovih vitezova i pratnje, ali mislim da se ti moraš pobrinuti za udobnost svoga muža. - Da, gospo, i to sam obavila - rekla je Magdalen, zbacila kapuljaču i razotkrila bujne tamne uvojke kose učvršćene fino izrađenom srebrnom vrpcom. -Vatra je zapaljena i voda se grije. Plahte i draperije su oprane, pod pometen. - Jesi li se ti odjenula tako da mu služiš na čast? - Elinor je kratkovidno zurila u nju. Bila je veoma uzbuđena. U svojem je povučenom usidjeličkom životu imala malo ili nimalo veze s vjenčanjima i konzumiranjem braka, ali je željela da sve prođe kako dolikuje. Budući da su mladenci razdvojeni odmah nakon svadbe, Elinor je na predstojeći susret gledala samo kao na nastavak vjenčanja, ali nije znala je li to ispravno ili ne. Na kraju krajeva, oni su već nekoliko godina u braku. Magdalen je skinula plašt tako da se vidjela haljina od tirkizne svile i kaputić od krem brokata obrubljen kraljevskim hermelinom, na što je imala pravo zbog svoga podrijetla. - Hoće li ovo odgovarati, gospo? - O, da, veoma prikladno. - Činilo se da je Elinor laknulo. Doista se činilo da je Magdalen sposobna sama preuzeti kontrolu nad situacijom pa bi se Elinor možda mogla opustiti. - Moram u kuhinju. Bilo je nekih problema s pečenjem labudova. Jedan od kuhinjskih pomoćnika zaboravio je nauljiti ražanj. Budi spremna da u dvorištu dočekaš svoga muža. Magdalen se nasmiješila kad je dama, koju više nije zvala tetom, tjeskobno gunđajući požurila u kuhinju. Bilo je čudno kako su njih dvoje, koji su u početku njezina života imali tako apsolutni autoritet, postali posve obični ljudi sa svim svojim manama i strahovima, sa svojom dobrotom i vrlinama. Magdalen je pozvala slugu i poslala ga kapelanu s molbom da ode do Jennet, a zatim je nemirno prišla vratima velike dvorane. Vjetar je puhao u naletima, podizao rogožinu kraj vrata i dizao oblake dima s ognjišta. Psima, okupljenima oko vatre radi topline, smetao je dim pa su se pomaknuli unatrag. Ne okrene li se vjetar prije kasnog popodneva, gozba u dvorani neće biti ugodna, ali to je uobičajeni rizik. Stajala je na stubama i čekala, istodobno osjećajući nestrpljivost i strah. Puls joj se ubrzao kad se oglasio zov trube -podiznog mosta, premda ga je neprestano očekivala. Kroz udaljeni nadsvođeni prolaz vidjela je place d'armes gdje su se s mosta pojavljivale kombinirane snage, u redovima po tri konjanika. Lancasterski se stijeg vijorio kraj Gervaisova zmaja i sokola obitelji De Bresse. Na čelu su jahali lord Bellair i njegova dva gosta. Magdalen je sišla stubama u dvorište kad su iz dvorane dotrčali paževi i donijeli piće dobrodošlice. Stajala je, vlažnih dlanova, u podnožju stuba dok su se praznili pehari. RafaelaR & Anna 44

Bosnaunited & Crowarez Edmund de Bresse samo je površno sličio dječaku kojeg se sjećala, štitonoši koji je za nju brao nevene i koji ju je poljubio na svibanjskoj svetkovini. Bio je mršav i čvrst, preplanula lica, odlučnih usta i brade čovjeka naviklog zapovijedati. Dobro su mu stajale viteške ostruge i pojas za kojim je nosio veliki mač. Još dok je uočavala sve to, pogledom je tražila Guya de Gervaisa. Izgledao je kao i ranije, samo što je sad bio posve kratko ošišan. Oči jednako plave, tijelo jednako snažno, smiješak jednako vedar dok se smijao nečemu što je rekao lord Bellair. Činilo se da je nestala težina tuge koja ga je mučila onih posljednjih dana u Hamptonu. Prišla je Edmundovu konju. - Želim ti dobrodošlicu, milorde, i zahvaljujem Bogu na tvojem sigurnom povratku i uspješnom podvigu. Pogledao ju je, proučavajući njezino lice kao da i on želi vidjeti kakve je promjene vrijeme donijelo njegovoj mladoj ženi koju je jedva poznavao. -Zahvaljujem, gospo rekao je i pružio uzde svom štitonoši koji je spremno čekao. Sjahao je, uzeo njezinu ruku i podigao je do svojih usana. - Doista, Edmunde, zar se tako pozdravlja vla- stita žena! - Guy je sišao s konja i prišao im. - Treba joj poljubac. - Nasmijao se, objema rukama obujmio njezino lice i poljubio joj čelo. - Moraš mu oprostiti, malena, ali dugo smo bili na bojnom polju i nedostajalo nam je nježnije društvo. U glasu mu se čulo zadirkivanje, ali i nježnost, baš kao nekoć, i Magdalen je osjetila oštar ubod silnog razočaranja i zatim ljutnju. Zar ne vidi baš nikakvu promjenu kad se prema njoj odnosi kao prema djevojčici kakva je bila? Bahato je kimnula i okrenula se svomu mužu. -Molim te, uđi, milorde. - Popela se stubama ispred njih i ušla u dvoranu. Guy je bio povrijeđen i zbunjen. Kanio je izgovoriti neki vedar kompliment o njezinoj jasno vidljivoj ljepoti, a ona je hladnom arogancijom Plantageneta zanemarila njegov pozdrav. Tijekom posljednjih godina imao je malo vremena ili prilike razmišljati o njoj. Vojni pohod u Pikardiji bio je naporan, pobjeda teško izvojevana, i potom je uslijedio sukob u Bretanji koji ih je sve stavio na veliku kušnju. No na neko je vrijeme oslobođen ratovanja pa je odlučio dovršiti posao za koji se nekako smatrao odgovornim, konačno sjediniti svoje bivše štićenike. Međutim, činilo se da mu kći Johna od Gaunta nešto zamjera. Slijedio ih je u dvoranu gdje mu je pozornost privukla ledi Elinor. Edmund je stajao sa strane s Magdalen, dopuštajući da mu neprestano iznova pune pehar. Među njima je vladala neugodna tišina. Ljutio se na sebe jer ju nije dolično pozdravio. Jasno, trebao ju je propisno poljubiti. Ona je njegova žena, a ne neka dama kojoj treba udvarati. Nije mu trebao Guy de Gervais pokazivati kako se treba ponijeti. Tijekom putovanja ovamo bio je silno uzbuđen, neumjereno uzbuđen pri pomisli da će napokon posjedovati svoju ženu, a to će biti njegov konačan korak u svijet pravih muškaraca, jer kurve se ne računaju, Ta se uzbuđenost sad pomiješala s ljutnjom na sve i svakoga, što je pokušavao utopiti u vinu lorda Bellaira. Odjednom je pružio pehar jednom pažu i obratio se ledi Elinor. Govorio je žalosno nedoličnim tonom jer mu je vino razvezalo jezik pa mu se u glasu osjećala razdraženost i strastvena nestrpljivost. - Ispričavam se, miledi, ali želio bih se povući u svoju odaju. Loše sam odjeven, a želio bih vam ukazati čast. - Ali svakako - smućeno će Elinor. - Poslat ću... RafaelaR & Anna 45

Bosnaunited & Crowarez - Moja će se žena za mene pobrinuti - ustvrdio je, rumenih obraza. - Uobičajeno je da žena u takvim slučajevima prati muža, Magdalen je problijedjela, a potom porumenjela kad je osjetila da ih svi gledaju. Guy de Gervais okrenuo se prema vatri, sagnuvši se da pogladi lovačkog psa koji mu je masivnom glavom gurkao koljeno. Edmund se mogao ponijeti profinjenije, no s druge strane, još je uvijek veoma mlad, mada je u Francuskoj pokazao hrabrost i snagu ravne bilo kojem muškarcu. Nije nikakvo čudo da je sad gorljiv i požudan, te stoga netaktičan, zbog onoga što ih je ovamo dovelo. Najbolje ih je ostaviti na miru da to sami riješe, pa je nastavio gladiti psa i zamišljeno zuriti u vatru sve dok Magdalen nije ukočeno napravila kniks i sa svojim mužem otišla iz dvorane. Edmundov štitonoša pošao je za njima, ali je njegov gospodar učinio razdraženu kretnju, više nervoznu nego ljutitu, i momak je ostao u dnu stubišta. Magdalen se ispred svojeg muža penjala stubama do gostinjskih odaja na trećem katu. Lord de Gervais je, kako se priliči njegovim godinama i rangu, dobio prvu odaju za goste, pa je prošla kraj masivnih hrastovih vrata na vrhu stubišta i stigla do odaje na kraju hodnika. - Milorde. - Otvorila je vrata i koraknula ustranu, prepustivši ga ispred sebe. Nadam se da će sve biti po tvojem ukusu. - Zatvori vrata - rekao je, odjednom muklim glasom. Magdalen ga je poslušala dok joj je srce divlje lupalo u grudima, te prišla stoliću kraj ognjišta. - Smijem li ti natočiti vina? - Zahvaljujem. - Uzeo je pehar, pio i primaknuo ga njezinim usnama. - Zar nećeš piti sa mnom? Magdalen je, forme radi, vinom ovlažila usne. Potom se okrenula i ulila vodu iz vrča u bakrenu zdjelu. - Zacijelo želiš oprati ruke, milorde. - Njezin je glas bio tih, bezizražajan, prikrivao je vrtlog nervoznog iščekivanja. Bacio je šešir od dabrovine na sjedalo u prozorskom udubljenju i skinuo kaputić. Pomogni mi da skinem žičanu košulju. Premda nisu imali iskustva kao bračni par, oboje su znali što mogu očekivati jedno od drugoga. Magdalen je dobro znala koje su njezine dužnosti. Ona mora voditi brigu o tijelu svoga gospodara nakon što se izmorio u bitkama ili osiguravao sve što je potrebno njoj i članovima njegova kućanstva. Pomogla mu je skinuti košulju od žičane mreže, podstavljenu kožnu tuniku, lanenu košulju, čizme i hozne. Umočila je mekanu krpu u toplu vodu i oklijevala. Trebala bi sama oprati njegovo tijelo, ali to nekako nije mogla. Pružila mu je krpu. Edmund je također oklijevao, a zatim ju je uzeo i istrljao se. Dodala mu je ručnik. Šutjeli su dok su obavljali te rituale s kojima se nikad ranije nisu susreli. Magdalen je i ranije vidjela nage muškarce. Vojnici u tvrđavi često su se razodijevali pod ljetnim suncem i kupali u rijeci izvan zidina, ili su jedni druge zalijevali kablovima vode iz bunara u dvorištu. Jasno, te je nesputane aktivnosti krišom promatrala. Garnizon joj je uvijek bio strogo zabranjen, ali to nije spriječilo usamljenu djevojčicu, koja se dosađivala, da se odšulja onamo kamo ne bi smjela. U Hamptonu se često moglo vidjeti idiota Jacka kako nag trčkara po selu i nitko se na to nije obazirao. No intimnost Edmundova naga tijela u ovoj maloj odaji šokirala ju je tako da je šutjela i izbjegavala ga pogledati, čak i dok mu je pomagala. No morala je opaziti njegov oblik i građu, nije joj mogla promaknuti njegova mladenačka gipkost, čvrsti mišići u nadlakticama i bedrima. RafaelaR & Anna 46

Bosnaunited & Crowarez Otkako su se vjenčali, Edmund je živio životom ratnika. Spavao je u jarcima i živicama, u dvorcima i opatijama. Jednom ga je prilikom iscrpljenost svladala u nekoj veži osvojena grada pa je, usred pljačkaških trupa, zapaljenih kuća, vrištanja silovanih i ranjenih, duboko spavao. Vidio je muškarce ubijene udarcima ili mačevima. Borio se prsa o prsa naoružan samo bodežom, upoznao je opijenost krvoločnošću i užareno blještavilo pobjede. Svjedočio je mučenju, ničim izazvanom klanju, groznim ozljedama, nepravednim pogubljenjima i sve je to prihvaćao kao neizbježno u ratu. Sad je također znao da će ratovanje uvijek biti sastavni dio njegova života. Za to je vrijeme imao mnogo žena, uglavnom kurvi... osim jedne. No nastojao je ne razmišljati o tom činu. Ispovjedio se, pokajao i dobio oprost. Sjećanje ga više ne bi smjelo mučiti. Ništa nije znao o djevicama i ništa o damama, a vlastita ga je nagost u nazočnosti ove nježne, vitke, posve tihe djevojke istodobno uzbuđivala i smućivala. Njezini su ga nijemi postupci ushićivali i znao je da je to zato što mu je ona žena. Supruge nisu kurve i pokornost koju ukazuju svojim muževima posve je drukčija od one iskazane za novac ili neku dobrotu. Kad je završio, okrenula mu je leđa i pomno složila ručnik, pazeći na nabore, uvijek iznova poravnavajući tkaninu, ne želeći je vratiti na komodu jer bi to značilo da je njezin zadatak dovršen. - Magdalen! Glas iza njezinih leđa bio je tih, ali odrješit, ruka na njezinu ramenu čvrsta kad ju je okrenuo prema sebi. Pročitala je strastvenu poruku u njegovim očima, plavima kao u njegova strica, te zadrhtala poput mačića prebrzo uzetog iz legla. Prestravila ju je potencijalna moć takve strasti, pogled na snagu u ratnikovu tijelu, pomisao na vlastitu krhkost pred tako nadmoćnom silom. Sjetila se načina na koji je Guy de Gervais gledao svoju ledi, blagosti njegova govora, nježnosti njegovih dodira i poljubaca. Nije znala kako bi i mogla - za godine strasti između Gwendoline i njezina muža, za žestinu njihova zdrava mladenačkog sjedinjavanja, za mnoge trenutke kad je Guy de Gervais utažio svoju požudu i potrebu na nježnom tijelu svoje žene, a ona je to prihvaćala s ljubavlju i kao dar ljubavi. Magdalen ništa od toga nije znala, samo je osjećala potrebu za nježnošću i strah od oslobođene snage u nepoznatom muškarcu. Edmund ju je privukao k sebi, jednom joj je rukom obujmio struk i čvrsto stisnuo stražnjicu, a drugom podigao bradu i spustio svoja usta na njezina. Osjećala je okus vina na jeziku koji je harao njezinim ustima. Tako ju je stisnuo uza se da joj je bolno gnječio grudi. Preplavila ju je silna letargija od spoznaje da ne može niti treba učiniti bilo što kako bi promijenila tijek narednih nekoliko minuta. To se u nekom trenutku događa svim ženama, osim ako se ne zarede ili, kao Elinor, postanu usidjelice i žive s muškim rođakom. Pala je na krevet pod težinom njegova tijela, osjetila je ruku ispod haljine, nestrpljivu, grebla joj je bedro od žurbe i potrebe. Pomaknula se da oslobodi haljinu koja se skupila ispod nje, sad jedva čekajući da to prođe, mrzeći grubu ruku koja je istraživala, premda je bila potpuno sigurna da joj on ne želi nauditi i ne bi je svjesno povrijedio. Ali on nije mislio. Nije mu palo na pamet da bi se prema Magdalen trebao odnositi drukčije nego prema drugim ženama. Nije znao bolje. Kad je završilo, otkotrljao se s nje i trenutno utonuo u dubok san izazvan tjednom žestokog jahanja, vinom i zadovoljavanjem tjelesne potrebe. RafaelaR & Anna 47

Bosnaunited & Crowarez Magdalen je pomaknula svoje bolno tijelo i suhih očiju zurila u zimski polumrak odaje. Svijeće nisu gorjele i samo je plamsanje vatre osvjetljavalo sivilo. Haljina i kaputić omotali su se oko nje, raskošan joj je materijal stvarao kvrgu ispod križa.Oprezno je sišla s kreveta i poravnala odjeću. Na plahti gdje je ležala bilo je krvi. Njezin muž barem može biti miran jer ima nepobitan dokaz o djevičanstvu svoje žene, pomislila je, te tiho pošla prema vratima, lecnuvši se zbog ranjavosti između bedara. Tiho je otvorila vrata i izišla u hodnik, s osjećajem olakšanja zatvorivši za sobom vrata. No olakšanje je bilo kratkotrajno. Suze su joj navrle na oči u tišini i samoći hodnika pa se nakratko naslonila na kameni zid ispod zapaljene baklje. Guy de Gervais popeo se stubama na drugom kraju hodnika. Kanio je ući u svoju odaju kad ju je ugledao jer su hermelin i boja njezina kaputića svjetlucali u svjetlosti baklje. Najprije je imao dojam da gleda mlitavu i slomljenu lutku pa ga je obuzela panika. Krenuo je prema njoj, napola trčeći, ali se odgurnula od zida prije nego je stigao do nje i polako se zaputila do stuba. - Magdalen. - Uhvatio ju je za ruku kad je pokušala proći pokraj njega, sagnute glave kao da ga ne želi vidjeti. -Magdalen, što je? Što se dogodilo? Odmahnula je glavom, ali ga nije pogledala u oči. -Ništa neobično, milorde. Moram u svoju odaju, molim lijepo. - Lagano je povukla ruku. Još ju je trenutak držao, pokušavajući shvatiti njezine riječi. Ali naravno, bilo je očito. Jednostavno je izbacio iz glave sve misli o neizbjež- nom ishodu kad je mladi par otišao iz dvorane. Pustio ju je i dok se udaljavala, vidio je mrlju krvi na njezinoj odjeći i prokleo Edmunda de Bressea kao trapavog, sebičnog, bezosjećajnog nitkova. Tada je shvatio da Edmund ne zna bolje i nitko se, a najmanje Guy de Gervais, nije potrudio poučiti ga u tim stvarima. Senzibilnost ne čini ratnika i nitko ne pokušava senzibilizirati mladića koji se sprema u nasilni rat. Ne, muž i žena moraju sami naći svoj put u tim stvarima, baš kako su ga našli on i Gwendoline. Ušao je u svoju odaju. Magdalen je stigla do sobe na drugom katu koju je još uvijek dijelila sa svojom tetom i pozvonila za Erin. Mučila se kako bi se riješila svoje zgužvane odjeće kad je sobarica žurno ušla. - Želim se okupati, Erin - kratko je rekla. - Da, miledi. - Erin je napravila kniks. - Hoću li vam pomoći da skinete haljinu prije nego donesem vodu? - Molim te. - Magdalen se prestala boriti s uzicama jer je nestrpljivim i drhtavim prstima napravila uzlove, te pustila djevojci da ih razmrsi. - Zaboga, miledi, na vašoj odjeći ima krvi -uzviknula je Erin, pucketajući jezikom. Rano je za vašu mjesečnicu. - Nije to - umorno će Magdalen. - Odnesi haljinu i pogledaj možeš li to očistiti. Previše je lijepa da bi se uništila nakon što sam je triput odjenula, Erin je skupila usne, ali ništa nije komentirala. Nije imala ništa protiv povremenog ljubavnog susreta s nekim požudnim konjušarom ili slugom, pa je odmah pronašla točno objašnjenje za mrlju na haljini. Muž njezine ledi vratio se iz rata kao pobjednik. Magdalen se okupala ispred vatre, a vruća je voda godila njezinu ranjavu tijelu. Krvarenje je prestalo i nije našla nikakvu ozljedu, pa je očito pretrpjela samo prirodne posljedice gubitka djevičanstva. Razmišljala je o osjećaju zlostavljanja koji je pratio taj čin i zaključila da je to zato što čovjek koji ju je uzeo nije razmišljao o osobi u njezinu RafaelaR & Anna 48

Bosnaunited & Crowarez tijelu. Pa, Edmund de Bresse je još zapravo ne poznaje, a kad je upozna, možda će je drukčije doživljavati. Nakon što je došla do tog zaključka, izišla je iz kade, dopustila Erin da je obriše, te izabrala haljinu od zlatnog baršuna i odgovarajući kaputić od zlatnog brokata obrubljen krznom. Kći vojvode oc Lancastera dobila je raskošnu garderobu, a za boravka u pograničnom području nije ju imala prilike nositi. Odjevena, s kosom ispod fine kape ukrašene draguljima, zaputila se u Edmundovu odaju. Još je spavao kad je ušla, ali se promeškoljio kad je glasno zatvorila vrata. - Milorde, krajnje je vrijeme da ustaneš i odjeneš se za gozbu. - Prišla je krevetu, govoreći mirnim i čvrstim glasom. Edmund je zastenjao, teške glave nakon što je prošla vinska euforija. Dlanom je protrljao oči i trepnuo prema figuri kraj kreveta. Tada se sjetio. Posegnuo je za njom, kaneći je povući dolje k sebi, ali se trgnula unatrag. - Milorde, okupala sam se i odjenula za gozbu. Hoću li poslati po tvog štitonošu? Namrštio se, sjeo i tada ugledao osušenu krv na plahti. Počešao se po glavi i pogledao Magdalen, očito ne znajući što bi trebao reći. - To se treba dogoditi - prozaično je rekla - kada djeva izgubi djevičanstvo. - Da, znam - nestrpljivo je rekao i sišao s kreveta. - Dođi, želio bih još jednom, dušice. Odmaknula se od njega. - Ozlijedio si me. Najprije mi mora zacijeliti rana. Izgledao je potišteno. - Ozlijedio? Ali nijedna se dosad nije žalila. - Možda nisu bile djevice - rekla je istim tonom. - Poslat ću po štitonošu. - Želio bih da spavaš sa mnom u ovoj odaji -rekao je, nesiguran pred njezinom smirenom samouvjerenošću. - Čini se da ovdje nema tvojih stvari. - Kako milord želi - odgovorila je i pošla prema vratima. - Vratit ću se kad se odjeneš pa ćemo zajedno sići u dvoranu. Pod kolovoškim se suncem Magdalen nemirno meškoljila na baršunom presvučenoj klupi, još uvijek se pitajući što je izazvalo neobično ponašanje njezina muža. Od prošlog siječnja se u Bellairu njegova strast prema njoj pretvorila u opsesiju. Umjesto da postane umjerena pod općenito smirujućim učincima familijarnosti i neometanih prilika za zadovoljavanjem, njegova je strast nekontrolirano mahnitala. Ta se strast Magdalen nije činila ni laskavom ni neugodnom. On je njen muž, jednako dobar kao ostali i bolji od većine, sudeći po onome što je oko sebe vidjela. Premda je istina da joj je njegovo redovito vođenje ljubavi pružalo malo užitka, svakako se trudio da joj više ne nanosi bol. No, ma koliko je gorljiv i revan bio u spavaćoj sobi, u pitanjima viteštva i viteške dužnosti uvijek je bio bistre glave i nemilosrdan, ali je rijetko kad gubio živce. Promatrala je arenu gdje su se obavljale pripreme za završni okršaj turnira. U tome će sudjelovati svi vitezovi koji su se borili tijekom protekla dva dana, podijeljeni u dvije protivničke ekipe. Cijeli se dan nadala da će je Guy de Gervais pitati smije li nositi njezine boje pa je, u iščekivanju takvog trenutka, u rukavu imala svileni rupčić. Ali nakon onoga što se dogodilo, bila je neugodno sigurna da joj neće uputiti tu molbu. RafaelaR & Anna 49

Bosnaunited & Crowarez U Edmundovu je šatoru lord De Gervais zamišljeno promatrao mladog čovjeka. Zašto si se tako nepromišljeno ponio? Edmund je stisnuo usne. - To je bilo pitanje časti, gospodine. - Štitonoša mu je uljem jakog mirisa trljao ruku kojom drži mač jer mu je protivnik kroz težak oklop nanio snažan udarac. Stezao je i opuštao mišiće kako u predstojećem okršaju ne bi bilo smanjenje pokretljivosti. - Objasni! - Guy je govorio razdraženo jer je bio zabrinut. Gilles de Lambert je brakom povezan s klanom Beauregard, o čemu je Guy upravo obavijestio Johna od Gaunta. Je li namjerno izazvao svađu s mužem kćeri Johna od Gaunta? Premda je znao da nema pravo, Edmund je izgledao mrzovoljno jer mu je to ispitivanje bilo mrsko. Vojvoda od Lancastera njegov je sizeren, a Guy de Gervais vojvodin je predstavnik. Neuobičajeno nepristojnom psovkom poslao je štitonošu iz šatora. - Sieur De Lambert mi je rekao da je ime De Bresse preko moje žene okaljano nezakonitošću - ukočeno je rekao. - Time se nabacio blatom na moju i na čast moje žene. Guy kimne. Znači, točno je onako kako su sumnjali. Konačno je na njih pala duga sjenka Beauregarda. -Kako si mu odgovorio? - tiho je pitao. Edmund je porumenio kad se sjetio gnjeva. - Lagao sam. Problem se sad može riješiti jedino borbom. Rekao je istinu i takva borba mora neminovno završiti smrću ili sakaćenjem jednog od protivnika. De Gervais se zamišljeno namrštio. Tog se poslijepodneva činilo da Edmund ima prednost u snazi i vještini, ali ne osobito veliku. Kad bi se ta borba dopustila, ishod bi bio nesiguran, i ma kako završila, posljedice bi iznova otvorile rane koje bi krvarile diljem Engleske i Francuske. U tom se trenutku na ulazu u šator pojavio paž u Lancasterovoj livreji. - Sieur De Bresse - reče i nakloni se. - Što je? - Edmund se nezadovoljno namrštio na takvu upadicu. - Donosim poruku od Njegove Milosti od Lancastera - reče paž. Guy je mislio da zna kako će poruka glasiti i da će razbjesniti Edmunda, ali je također znao da je to dobar vojvodin potez. - Njegova Milost zabranjuje sudjelovanje sieur Edmunda De Bressea u okršaju - govorio je paž. -Također mu tijekom tri dana zabranjuje pojavljivanje u velikoj dvorani palače Savoy. Edmund je problijedio. Nakon što je prenio poruku, paž se žurno povukao. - Neću to prihvatiti! - bjesnio je Edmund. - Nemoj biti gluplji no što je potrebno - savjetovao mu je Guy. - To je prilično blaga kazna za tvoje neobuzdano ponašanje. Dostojanstveno je prihvati. -Izišao je iz šatora, napustivši gnjevnog mladog čovjeka. Edmund je urlikom pozvao štitonošu. - Pomogni mi da se izvučem iz ovoga! naredio je, pokazujući svoj oklop. - Ali... ali okršaj, milorde - zamuckivao je zapanjeni štitonoša. - Treba početi za manje od četvrt sata. - Ne za mene! - prasnuo je De Bresse, još uvijek izrazito blijed od novog poniženja. Kako će Magdalen objasniti svoje nesudjelovanje u okršaju? Ona će gledati i čekati svog RafaelaR & Anna 50

Bosnaunited & Crowarez viteza, vjerovati da će se ponositi njegovom vještinom. No dovoljno će brzo saznati... Svi će saznati za njegovu kaznu pa će i ona biti posramljena. Polako se oslobađao velikih željeznih ploča koja su mu obavijale tijelo, a obrazi su mu gorjeli od gnjeva i poniženja. - Dovedi moga konja - odrješito je naredio dok je na bokovima namještao pojas kaputića odjevenog preko kožne tunike. Ako ne može sudjelovati u borbi, onda će otići s turnira. - Hoću li poći s vama, milorde? - pitao je štitonoša, držeći uzde jahaćeg konja da De Bresse može uzjahati. - Ne, idem sam. - Ostrugama je dotaknuo pastuha i konj je jurnuo s polja. S borilišta su dopirali zvukovi zveketa čelika i klicanja mnoštva, što je samo pojačalo njegovu želju da što prije ode s mjesta gdje je doživio takvu sramotu. Iza De Bresseova šatora dva su se muškarca u smeđim kožnim haljecima, s bodežima za pojasevima i teškim štapovima u rukama, odmaknula od masivnog debla bukve. Nekoliko metara dalje bili su privezani njihovi već osedlani konji. Začas su uzjahali i galopom krenuli za Edmundom de Bresseom. Edmund je skrenuo s riječne obale prema šumi. Uopće nije razmišljao o opasnostima što ih donosi samotno jahanje kroz šumu krcatu odmetnika, odbjeglih kmetova, lopova i ubojica. Dok je jahao širokom stazom pod krošnjama kroz koje se prosipala sunčeva svjetlost, čuo je pucketanje grančica iza sebe. No tek kad je skrenuo s dobro utabane staze u zelenu vlagu gušće šume, uznemirio ga je prvi osjećaj nelagode. Međutim, taj ga je osjećaj nelagode pripremio. Okrenuo se i izvukao mač kad ga je s desne strane napao prvi od dvojice. Napadač je zamahnuo bodežem i zasjekao Edmundovo rame, probivši podstavljeni kožni haljetak, a Edmund je proklinjao svoju glupost jer je izjahao bez žičane košulje. No već je u ruci držao mač i sljedeći je udarac dočekao s dovoljno snage da napadača obori s konja. Tada je između stabala navalio drugi, također s podignutim bodežem, te se našao u mučnoj šutljivoj borbi. Konj je ispod njega pao, vrišteći od bola zbog presječene tetive, a Edmund je u posljednjem trenutku skočio na tlo. Našao se u nepovoljnijem položaju jer su ga obojica napadali, a jedan je ostao na konju i odozgo sa smrtonosnom preciznošću mahao štapom. U glavi mu se zavrtjelo od snažnog udarca, krv mu je curila u oči i tekla iz pesjekotine na ruci kojom je držao mač. Jedva je disao, osjećajući hladnu sigurnost da će biti poražen. Leđima prislonjen uz deblo stabla, parirao je udarcima teških štapova sve dok ga nije svladala agonija bolova i sve se oko njega zacrnilo. Magdalen je na borilištu uzalud tražila crno-zlatnu tuniku svoga muža na kojoj je izvezen sokol De Bressea. Prepoznala je plavo-srebrnu boju De Gervaisa, a zbunjujuća muževa odsutnost odmah je pala na drugo mjesto u odnosu na njezino zanimanje za Guyevu vještinu. Unatoč preziru što ga je osjećala prema svemu tome, bila je neobično zadovoljna i ponosna kad je Guy ostao jedan od samo nekolicine vitezova koji su po završetku okršaja ostali na svojim konjima. Nagnula se preko ruba lože i pljeskala s ostalima, nastojeći uhvatiti njegov pogled. Dojahao je do lože da bi iskazao poštovanje vojvodi i ona je hitro izvukla još jednu ružu iz buketa, namjeravajući mu je dobaciti. U svojoj se žurbi ubola u prst i trn joj se zario ispod nokta. Tiho je jauknula i stavila prst u usta, a kad se pribrala, trenutak je već prošao. Primio je čestitke vojvode i dama u njegovoj loži od kojih ga je većina zasula RafaelaR & Anna 51

Bosnaunited & Crowarez svojim cvjetovima. Magdalen je vidjela da mu je pozornost privukla jedna od vojvotkinjinih dama pa je žalosno spustila ružu na pod lože. Kroz trepavice je promatrala otmjenu igru između Guya de Gervaisa i ledi Maude Wyseford. Ta dama nije bila mnogo starija od nje i nedavno je postala udovica. Sad je poželjna udavača jer je pod zaštitom vojvotkinje Constanze i Magdalen je tijekom poslije-podneva prema njoj osjećala veliku antipatiju. Guy je opazio njezinu mrzovolju i pripisao je neobjašnjenom izbivanju njezina muža. Dama ne može posebno uživati u promatranju viteškog turnira ako njezin vitez ne sudjeluje. Nije na njemu da joj kaže za vojvodinu odredbu, barem ne u javnosti. Zapravo bi to trebao učiniti njezin muž, ukoliko je John od Gaunta ne odluči upoznati sa situacijom. Odbacivši problem kao nešto što se njega ne tiče, odjahao je s borilišta i vratio se u svoj šator da se oslobodi oklopa. Magdalen je čekala muža da je otprati natrag u palaču Savoy. Turnir se odvijao na borilištu u Westrninsteru i mnoštvo se brzo razilazilo, nadajući se da će se prije zalaska sunca maknuti s cesta. Nakon što je obaviještena da je Magdalenin muž tražio da ga žena čeka, vojvotkinja je otišla s vojvodom i onim damama koje nisu poveli njihovi vitezovi. Magdalen je veoma dugo čekala. Dva paža u njezinoj pratnji nastojala su obuzdati svoje vrpoljenje kad su se sjenke izdužile i radnici u ograđenom prostoru dovršili svoje zadatke. Na koncu je poslala paža da u šatoru potraži njezina muža, a ona je ostala u loži dok je u njoj sve kuhalo, previše ljutita i općenito nezadovoljna da bi pomislila kako Edmundu uopće nije svojstveno takvo pomanjkanje obzira prema njoj. Paž je otkrio da je šator sieur De Bressea prazan. Svuda naokolo spremali su se šatori i savijale trokutaste zastavice, ali svi su se vitezovi razišli. Stajao je u neprilici. Naredba da ostane uz ledi dok sieur De Bresse ne dođe po nju bila je posve jasna a njegov gospodar ne trpi neposluh, no istodobno mu dužnost nalaže da ledi treba što brže odvest kući, prije nego se sunce spusti na obzoru. Laknulo mu je kad je vidio lorda De Gervaisa kako, s peharom optočenim draguljima u ruci, izlazi iz vlastitog šatora. Taj lord ima vojvodin autoritet nad Edmundom de Bresseom i znat će mu dati savjet. De Gervais je slušao dječakovu tjeskobnu priču, kimnuo i poslao ga natrag k ledi Magdalen, rekavši mu neka ga s njom čeka u loži. Popio je vino, dobacio pehar svomu pažu i zaputio se do vojvodine lože. Zaključio je da je Edmund naglo odjahao, tako opterećen povrijeđenim ponosom i osjećajem nepravde da je posve zaboravio na svoj dogovor s Magdalen. U danim je okolnostima to možda razumljiv propust, ali je ipak neoprostiv i loše odražava na De Gervaisov odgoj nećaka. Magdalen je našao veoma zlovoljnu. Svoj je gnjev usmjerila na njega kao da je on nekako odgovoran za ponižavajuće zanemarivanje od strane njezina muža. Strpljivo je čekao da tirada utihne kad joj je uzmanjkalo goriva i tada mirno reče: Ako si rekla sve što si željela, predlažem da pođemo. Pada mrak, a ja uza se nemam naoružane ljude. - Gdje je Edmund? - pitala je nakon što se ispuhala. - Ne razumijem zašto bi ovo učinio. Kad su krenuli iz lože, Guy joj Je ispričao o Lancasterovim zabranama. - Bio je veoma uzrujan -rekao je. - Mislim da je nekamo otišao vidati svoje rane i zaboravio na sve ostalo. RafaelaR & Anna 52

Bosnaunited & Crowarez - Neće ponovno zaboraviti - mrko je rekla Magdalen kad ju je De Gervais podigao na konja. - I ako je njemu zabranjeno večerati u velikoj dvorani, meni nije. Ondje ću jesti, a on može večerati gdje god želi. - To baš nije stav brižne supruge - ukorio ju je Guy, ali ne osobito uvjerljivo. Edmund je svakako zavrijedio kritiku. - Zašto se sa sieur De Lambertom želio boriti a l'outrancet - odjednom je pitala kad su se našli na cesti. Jedina pratnja bili su im njezina dva paža i Guyev štitonoša. Guy slegne ramenima. - Privatna svađa kakvoj nema mjesta na javnom viteškom turniru. Obojica su trebali biti pametniji. - Ali De Lambert je smio sudjelovati u završnom okršaju. - Njezin je gnjev nestao i počela je suosjećati sa svojim mužem zbog pričinjene mu nepravde. - Istina - složio se Guy. - No ako se ti usuduieš sumnjati u pravednost odluke Njegove Milosti, ja se ne usuđujem. - Do koje mjere je zaustavio njezinu radoznalost? Treba se nadati da joj Edmund, ako ga bude ispitivala, neće reći istinu. Sad su oboje znali kako je ona proglašena zakonitom, ali bila bi duboko uznemirena kad bi mislila da se njezin muž zbog toga smatra obeščašćenim. Napali su ih kad su stigli do dijela ceste koji vijuga između guštara kupina i lovora. U večer- njem se zraku osjećao miris lovora pomiješan s bogatim ilovastim mirisom bujnog raslinja. Šest muškaraca odjevenih u seljačke haljetke, hozne i čizme, ali naoružanih štapovima i noževima pljačkaša. Pješice su noževima navalili na konje, nastojeći im presjeći arterije i tetive. Guy i njegov štitonoša bili su naoružani mačevima i noževima, ali paževi su imali samo bodeže kojima su se branili od ubojitog napada. Saginjali su se s konja i divlje sjekli dok su napadači trčali prema konjima, vijugajući na sve strane, izbjegavajući sve pokušaje da ih se osujeti. Guy je s opasnom mirnoćom vitlao svojim mačem, krajičkom svijesti opazivši da ih više zanima uništavanje konja nego ljudski plijen. Zaključio je da to ima određenog smisla. Ostanu li bez konja, bit će četvorica protiv šestorice. Ali nitko iz napadačke rulje ne može se nositi s njegovim teškim mačem, kao ni s mačem njegovog štitonoše, a paževi iza sebe imaju mjesece discipline i vježbanja. Tako neorganiziran napad zapravo je ludilo samouništenja. Jedan je konj pao i paž je na vrijeme skočio, nastavivši sjeći nožem. Teški je štap zamahnuo prema dječakovu zapešću. Kost se zdrobila i paž je vrisnuo. U idućem je trenutku njegov napadač pao jer mu je glavu raskolio De Gervaisov teški mač. Magdalen je sjedila na svojem drhtavom konju, očajnički nastojeći smisliti kako bi mogla pomoći. Nosila je samo nožić ukrašen draguljima i nije vierovala da bi imalo koristio, osim iz neposredne blizine. Pljačkaši su dosad ignorirali i nju i njezina konja, no tada je, neočekivano naglo, jedan od razbojnika jurnuo prema njoj i spretno skočio iza nje. Žestoko je stiskao kobiline slabine i udarao je bodljikavom granom kupine. Životinja je pojurila cestom, ostavljajući za sobom krvavi okršaj. Željeli su Magdalen! Zato su Guya i ostale htjeli ostaviti bez konja jer ih ne bi mogli loviti. Napadači su zacijelo dobro plaćeni kad su se usudili krenuti u takav napad protiv jačih od sebe, sigurni da će neki od njih umrijeti. Guy je sve to shvatio u trenu, istodobno bijesan na sebe. Trebao je biti spreman na nešto. De Beauregardi su već pokazali svoje namjere i na isti će način nastaviti. Potjerao RafaelaR & Anna 53

Bosnaunited & Crowarez je konja za otmičarom, ali jedan je od napadača sad čvrsto držao uzde i zamahnuo nožem prema gore. Konj je udarao kopitima, propeo se, njištao od straha i bola. Umalo je srušio svojeg jahača koji je bio primoran potratiti dragocjene minute na eliminaciju tog razbojnika. Magdalen je u početku bila tako zaprepaštena onim što se dogodilo da je poput kamena sjedila u sedlu. Iza sebe osjećala je vrelu, znojnu težinu nepoznatog čovjeka koji ju je stisnuo uza se i istrgnuo joj uzde iz ruku. Njezin je konj bio mnogo snažniji od male Malapert koju je ranije jahala, pa se činilo da guta tlo pod njima. S iznenadnim je užasom shvatila istinu. Taj ju je zlikovac oteo i činilo se da nitko nije pošao za njom. Užas i očaj dali su joj snage. Udarila je laktovima unatrag u čovjekova rebra i s mrkim zadovoljstvom čula kako je zastenjao od bola. Naglo je udahnuo i olabavio stisak. Opet je to učinila, odmah, gađajući niže u njegov trbuh, a tada je, gotovo ne znajući što radi, izvukla noge iz stre- mena i bacila se ustranu s jurećega konja, uhvativši se za neku granu. Konj je odjurio dalje, a jahač je povukao uzde. Uskoro će zaustaviti kobilinu jurnjavu i vratiti se po svoj plijen. Spustila se na tlo, spremna potrčati u grmlje, kad se divljim trkom pojavio Guy de Gervais. Njegov je konj obilno krvario iz posjekotine na vratu, pjena se vidjela oko žvala i divlje je kolutao očima. Guy je projurio kraj nje, odlučan uništiti njezina nesuđena otmičara koji je izgubio ravnotežu i mučio se da bi okrenuo pomahnitalu kobilu. Čovjek se nije dospio pomoliti. Zacijelo je bio svjestan samo plavih očiju, poput smrtonosnih strelica, i masivnog čovjeka koji se nad njim uzdizao na sedlu, objema rukama stežući teški mač. Mač mu je odsjekao glavu. Magdalen je stajala uz cestu i zurila u klaonicu oko sebe. Činilo joj se da svuda vidi mrtve ljude i konje. Potrajalo je trenutak dok nije shvatila da su svi članovi njihove pratnje još uvijek na nogama i jedan od oborenih konja nastoji ustati. Paž čije je zapešće zdrobljeno naslonio se na stablo, jedva pri svijesti. Guy je dojahao natrag, spremajući u korice svoj okrvavljeni mač. Sjahao je kad je stigao do Magdalen, mrka lica dok je gledao njezino smrtno bljedilo i sive oči otupjele od šoka. - Imaš um okretan kao i tijelo, malena - rekao je i uhvatio je za ruke. - Ali sad je gotovo. Zajecala je i bacila mu se na prsa. Trenutak se opirao, osjećajući uza se njezinu mekoću i toplinu, podatnost i gracioznost. Osjećao je miris njezine kože, lagani vonj svježeg znoja, raskošan miris kose. Drhtala je poput prestrašena mačića i on joj nije mogao uskratiti utjehu kakvu joj je pružao kad je bila dijete. Zagrlio ju je i njezin se jecaj pretvorio u uzdah zadovoljstva. Njegovo je tijelo reagiralo na njezinu blizinu. Naglo ju je odmaknuo od sebe. - Hajde, nema vremena za ovo, Magdalen. Dobro si se snašla i nisi ozlijeđena, ali moramo požuriti do Savoya. Dicku hitno treba ranarnik. Okrenuo se i poveo svoga konja natrag do malene skupine koja je čekala s dva relativno neozlijeđena konja. Magdalen je gledala dok je blago govorio ozlijeđenom Dicku, rupčićem mu povezao ruku i pomogao mu da se popne na štitonošina konja. Štitonoša je uzjahao iza njega. Drugi se paž popeo na svog konja. Pomislila je da bi trebala pomoći i poći po svoju kobilu koja je još uvijek stajala malo dalje niz cestu, prestrašeno oborene glave. Ali u blizini je ležalo bezglavo truplo njezina otmičara i ona je osjećala mučninu. RafaelaR & Anna 54

Bosnaunited & Crowarez Srećom, činilo se da je Guy razumio njezinu nevoljkost jer je sam otišao po životinju. - Osjećaš li se sposobnom za jahanje, Magdalen? - Glas mu je bio miran i blag, kao da nisu proživjeli pola sata kaosa i krvi. Magdalen je razmislila. Odgovori li niječno, uzet će je u sedlo ispred sebe. No nekako je znala da on to ne želi, i za to je sama kriva. Drhtavo mu se osmjehnula. - Da. Posve sam sposobna jahati, milorde. To je bio tako patetično galantan osmijeh da je na trenutak bio u iskušenju ignorirati oprez i podići je na konja ispred sebe, što je u starim danima tako prirodno radio. No ti su dani davno prošli i Magdalen de Bresse je sad utjelovljenje opasnog iskušenja. Nije znao kako i kad se to dogodilo, već samo da se dogodilo. - Imaš pravu hrabrost Plantageneta, Magdalen od Lancastera - ustvrdio je s mirnim odobravanjem i podigao je na njezina konja. Njegovo se odobravanje Magdalen nije činilo kao adekvatna zamjena za ugodu fizičke blizine za kojom je čeznula, ali je to morala prihvatiti.

RafaelaR & Anna 55

Bosnaunited & Crowarez

Četvrto poglavlje

U velikoj nadsvođenoj dvorani palače Savoy Magdalen je sjedila za glavnim stolom i pogledom uzalud tražila Guya. Ranije ju je, nakon mučnog putovanja, dopratio do njezinih odaja i ondje je ostavio uz savjet da popije malo vina kako bi se oporavila. To je bio razuman i brižan savjet, ali se ona osjećala otpravljenom, kao da njezina uloga u poslijepodnevnoj drami uopće nije bila važna. Ni od Edmunda nije stigla nikakva poruka, a njegov joj je štitonoša zabrinuto rekao da je lord sam odjahao kad je počeo završni okršaj. Vojvotkinji je poslala jednog od svojih paževa s molbom da je oslobodi obveze pojavljivanja na banketu u velikoj dvorani. Molbu je odbio John od Gaunta, zahtijevajući da bude nazočna za glavnim stolom. Mogla je jedino zaključiti da je vojvoda želio naglasiti Edmundovu kaznu jer će njegovo izbivanje biti uočljivije ako se njegova žena sama pojavi za stolom. To joj nije popravilo raspoloženje. Ništa nije rekla o napadu na cesti, pa se pitala je li to trebala navesti kao razlog u svojoj molbi. Vojvoda bi zacijelo imao više obzira da je znao što je proživjela. Pretpostavila je da su je kanili oteti radi otkupnine, što je uobičajen zločin otkako su bande razbojnika i plaćenika počele sijati teror u Francuskoj i Engleskoj -izravna posljedica rata koja je naoružane muškarce naučila da žive od ratnog plijena, a u razdobljima primirja ostajali su bez ičega, bez posla i plaće. Međutim, vojvoda je znao za incident. Guy mu je odmah ispričao što se dogodilo i iznio svoje sumnje da je to povezano s Edmundovim nevoljama na turniru. Prije banketa nisu imali vremena raspraviti o tome i Lancaster je sad, duboko zamišljen, sjedio na izrezbarenoj stolici i povremeno iskosa pogledavao nepomičnu figuru svoje kćeri. Stolica njoj slijeva bila je prazna, a nije ni pokušala razgovarati s nekim drugim za stolom. Unatoč nepomičnosti i vidljivu izrazu razdraženosti jedne Plantagenet, činilo se da zrači majčinom životnošću. Lice i tijelo ukazivali su na senzualnost. Pri pogledu na nju čovjek bi pomislio na požudno valjanje u krevetu, na bijele i nage udove isprepletene u strasti. No postojalo je još nešto, nešto što Isolde nije imala, a John od Gaunta morao je to priznati. Premda to nije želio, na njega su djelovali njezina čestitost i poštenje. Magdalen se poigravala komadićem guščje paštete, kruhom ga gurajući po svojoj zdjelici. Jednosložnim je riječima odgovarala svakome tko ju je pokušao uvući u razgovor, te su je na koncu prepustili njezinim mislima. Znala je da vojvotkinjinim damama nije simpatična. Djetinjstvo prove- deno u izolaciji, uz izuzetak nekoliko mjeseci u De Gervaisovu kućanstvu, ostavilo je na njoj određenu plahost, izbjegavanje prisnosti, nesposobnost sudjelovanja u ogovaranjima, često zlobnima, koja se među ženama na dvoru smatraju razgovorima. Također je znala da su zbog njezina iznimna položaja očito nevoljene, odjednom otkrivene vojvodine kćeri ljudi nesigurni jer nisu znali kako se prema njoj ophoditi. Nisu joj iskazivali poštovanje kao drugoj Lancasterovoj djeci, ledi Elizabeth i ledi Philippi, i njegovom nasljedniku, mladom Henryu Bolingbrokeu, ali se nisu usudili biti neuljudni. Unatoč tome, fascinirano su nagađali o njezinoj prošlosti. RafaelaR & Anna 56

Bosnaunited & Crowarez No Magdalen nije opazila da su dame ujedno svjesne učinka što ga ona ima na muškarce s dvora. Čovjek bi morao biti slijep da ne vidi poglede koji je prate, da ne primijeti kako se uz nju uvijek nađe netko tko će joj pomoći uzjahati, podići rukavicu, pružiti svježi cvijet za kosu. Zbog takvih pažnji nije bila simpatičnija damama, mada se činilo da ih ona ne zamjećuje. No s druge strane, nitko nije znao da za ledi Magdalen postoji samo jedan muškarac, i da taj muškarac nije njezin muž. Pogledom prelazeći po dvorani, Magdalen je popila još jedan gutljaj vina. Komornici su usmjeravali ljude do stolova prikladnih za njihov rang, a gosti su se provlačili između poslužitelja s pladnjevima krcatim pečenja, veprovine, srnetine, labuda, sve prekriveno slatkastim umacima koji su prikrivali svaki neugodan okus, neizbježan za ljetnih vrućina. Vrčevi medovine i vina, dopremljenog iz engleskog lena Aquitaine, dodavali su se duž stolova, ljudi su bili sve bučniji, glazbenici na galeriji više se nisu niti čuli. S velikih dvokrilnih vrata začuo se zvuk trube. Ulazi milord Guy de Gervais, grof od Rederfordea - najavio je meštar ceremonija i Guy je, u pratnji štitonoše i paža, polako ušao u dvoranu. Snažna tijela u crno-zlatnoj tunici, sa Gervaisovim zmajem izvezenim na ramenu, masivnim zlatnim pojasom na bokovima i zlatnim mamuzama na petama, izgledao je veličanstveno. Glave su se okretale prema njemu i sluge su mu se hitro micale s puta. Dok je prilazio podiju, smiješio se i pozdravljao poznanike, te kratko kleknuo ispred svojeg sizerena i ispričao se zbog kašnjenja. Vojvoda se samo nasmiješio svojemu miljeniku i pozvao ga da sjedne k večeri. Guy je odmah prišao praznoj stolici kraj Magdalen. -Budući da sam prilikom zaruka zastupao tvog muža, miledi, nadam se da i sad smijem zauzeti njegovo mjesto - rekao je. Jednostavnom joj je uljudnošću želio umanjiti nelagodu zbog izbivanja njezina muža, no kad je sjeo, osjetio je kako je njome prostrujalo uzbuđenje. Osjećao je vrelinu njezina tijela i miris kože, a kad je prema njemu okrenula glavu, opet je u njenim očima pročitao jasnu i odlučnu poruku, vidio gorljivo obećanje na rastvorenim usnama, istodobno osjetivši u sebi duboko senzualno pulsiranje njezina tijela. Činilo mu se da je preko njegove kože prešla oštrica noža, upozoravajući ga na opasnosti i uzbuđenja. Ali on je navikao na opasnost. - Nadam se da si se oporavila od neugodnog događaja, gospo - neutralno je rekao, okrenuo se i oprao ruke u zdjeli što ju je držao njegov paž. - Nisu me ozlijedili - rekla je. - Niste došli za stol, pa sam se bojala da ste vi možda ozlijeđeni. Pažu je gestom pokazao neka mu napuni pehar. - Ne, gospo, ne ja. No ostao sam uz jadnog Dicka dok mu je ranarnik namještao kost. Nije mu bilo lako. - Zaboga, lorde De Gervais, što se dogodilo? - pitala je ledi Maude i svi u blizini napeto su slušali priču. - Napali su nas odmetnici - rekao je Guy i posve prirodno se nasmijao dok se posluživao mesom s pladnja u rukama njegova štitonoše. - Čini se da su željeli oteti ledi Magdalen i zatražiti otkupninu. Svi su željeli čuti priču i on ju je sažeto ispričao, ali s narativnim vještinama stečenim tijekom obuke u mladosti. Magdalen ničim nije doprinijela jer to nitko od nje nije tražio. No dok je bez riječi ondje sjedila, bila je sve sigurnija da se tu nešto prešućuje. Ponovno je pogledom preletjela dvoranu. Edmundovu je štitonoši rekla neka joj javi čim se njegov gospodar vrati, ali Carlovo se četvrtasto lice još nije pojavilo. RafaelaR & Anna 57

Bosnaunited & Crowarez - Večeras je tvoj apetit prilično jadan - primijetio je Guy kad je Magdalen odmahnula rukom na košaricu kuhanih grožđica i pladanj slatkiša od badema. Od ranije je znao da voli slatko i često ju je kao dijete zadirkivao zbog njezine sklonosti kremama s oraščićem i marcipanu. - Ne znam gdje je Edmund - rekla je, uobičajeno izravno izgovarajući svoje misli. Osjećam da se nešto dogodilo i moramo poslati ljude da ga traže. - Besmislice - rekao je, grickajući u med umočen badem. Ipak mu je ta zabrinutost za muža donijela određeno olakšanje i omogućila mu da potisne onaj raniji uznemirujući trenutak - taj trenutak, kao i ostale kojih je bilo tijekom ovog mučnog dana. - Negdje se duri. - Vjerojatno u zloglasnim gradskim četvrtima, pomislio je, ali nije rekao. To bi bio prirodan postupak za svakog mladog čovjeka u sličnim okolnostima. I sam bi tako postupio prije nego mu je Gwendoline usadila gnušanje prema takvim stvarima. Pogledao je ledi Maude. Vojvotkinja mu je dala naslutiti da mu je ta nagrada dostupna, ako je želi. Dama ima dobru flamansku krv pomiješanu sa saksonskom i zacijelo bi mu mogla podariti djecu jer je u prvom braku rodila zdravo dijete. Donijela bi mu dobar miraz, a vojvotkinja je obećala da će godišnjim dohotkom od petsto funti povećati taj miraz. No odbijalo ga je nešto u crvenilu lica, određenoj tuposti u bezizražajnim zelenim očima, širini bokova, mlohavosti koja počinje bujati na njezinim nadlakticama i oko struka. Skrenuo je pogled na mladu ženu kraj sebe. Uopće ih se nije moglo usporediti. - Ne vjerujem da se duri - ustvrdila je Magdalen i tvrdoglavo stisnula usta. Naglo je odgurnula svoju stolicu baš kad su vojvoda i njegova ledi ustali od stola da se povuku u svoje odaje. Kad je cijelo društvo s poštovanjem ustalo, Magdalen je hitro krenula duž stola i usrdnim se glasom obratila vojvodi. - Milorde... milorde vojvodo, smijem li razgovarati s vama? Vojvoda je zastao i pogledom potražio Guya de Gervaisa koji je pošao za njom. Svi su oko stola besramno slušali. - Što je, Magdalen? - reče Lancaster. Rijetko je koristio njezino ime, premda joj ga je baš on dao. - Riječ je o mojemu mužu. - Njezine su oči, Isoldine, ali ipak ne Isoldine, izražavale goruću molbu. -Vjerujem da ga je snašlo nekakvo zlo. Mrštenje Johna od Gaunta moglo je prestrašiti i samog vraga. - Tvojem je mužu tri dana zabranjen dolazak za ovaj stol, gospo. Samo ga je to zlo snašlo. Odmahnula je glavom. - Svjesna sam toga, milorde. No vjerujem da je nešto drugo posrijedi. - Zamahnula je rukama tako da je svjetlost svijeća bljesnula na rubinima i smaragdima njezina prstenja. U dvorani je zavladala tišina, sluge su zastale i svi su gledali dramu koja se odvijala među visokorođenima, ali se činilo da ona toga nije svjesna, kao ni onih koji su slušali na podiju. - Pođi sa mnom - kratko je rekao. - Guy, hoćeš li s nama? - Sišao je s podija i u pratnji svoje žene prošao dvoranom, a okupljeno je društvo ostalo na nogama dok nisu izišli. Dok je hodala za vojvodom, Magdalenini su se obrazi zarumenjeli jer je odjednom postala svjesna pomutnje koju je izazvala. Željela je pogledati Guya iza sebe, ali se nije usudila. RafaelaR & Anna 58

Bosnaunited & Crowarez U dvorištu je vojvoda svojoj ženi kratko zaželio laku noć i ostavio je s njezinim damama, a on se okrenuo prema stubama koje vode do njegove spavaće odaje iz koje se silazi u privatnu sobu. Magdalen i Guy su ga slijedili. - Dakle? - U mračnoj osami njegove privatne odaje vojvoda se okrenuo svojoj kćeri. - Zacijelo mi želiš reći nešto veoma važno. Ne postoji druga izlika za tako javnu sablazan. - Nešto se loše dogodilo mojemu mužu - jednostavno će Magdalen. Vojvoda je pažu dao znak neka natoči vino i potom ga otpustio. - Kakvu to bujnu maštu imaš? Jesi li vidovita, gospo? - Popio je malo vina i nazdravio Guyu koji je također pio. Magdalen nisu ponudili vino. - Treba poslati ljude u potragu za Edmundom - rekla je s mirnom odlučnošću. - Znam da ga je snašlo nekakvo zlo. - Tvoj muž liže svoje rane u nekom ugodnom utočištu - grubo će vojvoda. - Nemam vremena za ovo. - Ne! - Šokirala ju je oštrina vlastitoga glasa. - Ne, milorde vojvodo, nije tako. Nešto se dogodilo i ja insistiram da se ljudi pošalju u potragu. Uslijedio je trenutak tišine. John od Gaunta izgledao je onako iznenađeno kako se osjećao, a zatim se, dok je proučavao napetu i odlučnu figuru pred sobom, u njegovim očima pojavio bljesak. - Poslušaj savjet, kćeri - rekao je, prvi put je priznavši okom u oko. - Možda imaš temperament Plantageneta, ali zapamti da ga imam i ja, a navikao sam ga koristiti. Magdalen ništa nije rekla, ali nije oborila pogled - Zašto to misliš, Magdalen? - Guy je prepoznao prikladan trenutak za svoju intervenciju i progovorio. - Jer me ne bi svjesno zabrinjavao - rekla je. -Očekujem dijete. Dva su muškarca razmijenila poglede koje Magdalen nije potpuno shvatila. - Sigurna si? - polako je pitao njezin otac. - Da - odgovorila je. - Izostala mi je mjesečnica. - Nije bilo drugih znakova? - Malo mučnine ujutro. - Tvoj muž to zna? - Da, milorde, i veoma je zadovoljan tom viješću. Ne bi me sad nepotrebno zabrinjavao. Vojvoda je gladio svoju urednu bradu. - Nema previše smisla po mraku slati potragu. Krenut ćemo čim svane . - Veliki broj ljudi s bakljama mogao bi imati uspjeha - reče Guy. - Ako je ledi u pravu, ne bismo smjeli odugovlačiti. Vojvoda se naglo okrenuo Magdalen. - Idi u krevet i pazi na sebe i dijete koje nosiš. Ovo možeš meni prepustiti. Magdalen je pred obojicom napravila kniks i kroz Lancasterovu odaju za audijencije izišla iz privatne sobe. RafaelaR & Anna 59

Bosnaunited & Crowarez - U ovome vidiš ruku Beauregarda? - Lancaster je, mrka pogleda, ponovno napunio svoj pehar. - Moguće je. Kad bi uklonili i muža i ženu, podanička vjernost De Bressea vratila bi se Francuskoj. Edmund ne bi preživio da je De Lambert pobijedio u borbi a l'outrance. Sigurno su imali rezervni plan za slučaj da De Lambert ne uspije. - A napad na Magdalen je drugi dio - zamišljeno će vojvoda. - Ako su u tom napadu koristili plaćenike, treba vjerovati da su isto učinili u napadu na De Bressea. Zato ne bi bilo upleteno ime Beauregard, ali Charles od Francuske znao bi koga treba nagraditi i... Zastao je, mrko zureći u tamnocrven sadržaj pehara. - I privatno bi uživali u svakom osobnom zadovoljstvu proizišlom iz osvete čovjeku koji ih je nadmudrio - dometne Guy. - Da. - Govorio je hrapavim glasom. - Oni su podlo pleme, ali ipak ne žele razumjeti podlost koja im se obije o glavu. Planirali su me otrovati, dočekati moje ljude u zasjedi i masakrirati ih, no njihova je podlost pobijeđena njihovim vlastitim oružjem. Meni se to čini pravednim, ali De Beauregardi na moje postupke gledaju kao da nemaju nikakve veze s njihovima. -Spustio je pehar na stol. - I nikad neće zaboraviti da sam ja uzeo dijete, dijete koje su željeli proglasiti svojim, a ja sam ga iskoristio protiv Francuske, a time i protiv njih. U tome je suština, Guy. - Reći ću časniku neka organizira potragu - reče Guy. - Što prije otkrijemo je li doista došlo do nedjela, to ćemo bolje moći planirati naš sljedeći potez. Sat vremena nakon što je zazvonilo zvono za večernju molitvu i nad palačom je zavladala noćna tišina, Magdalen je čula komešanje u dvorištu. Njezini su prozori ostali otvoreni kako bi povjetarac ublažio sparinu, a tišinu u vanjskom dvorištu narušili su zvukovi zveckanja konjske orme, povici, topot kopita i trčeći koraci. Skočila je s kreveta, potrčala do prozora i nagnula se van. Dvorište su osvjetljavale baklje naoružanih vojnika u Lancasterovim livrejama, To nije bila obična potraga. Više je podsjećalo na prilično veliku vojnu silu koja kreće u okršaj. Na čelu se, na masivnom crnom bojnom konju, nalazio Guy de Gervais. Imao je čeličnu kacigu i košulju od žičane mreže i nosio je štit. Magdalen se naslonila na široku prozorsku dasku i dlanovima poduprla bradu. Na leđima je osjetila hladne žmarce strepnje. Zašto on mora u tome sudjelovati? Sigurno i netko drugi može jednako dobro voditi ljude. Nije dobro noću nepromišljeno srljati u šumu. Bojala se za Edmunda, onoga što će naći, ali je njezina duša strahovala za Guya de Gervaisa. Noć nije imala kraja i ona ju je provela nemirno se bacakajući i okrećući na zgužvanim plahtama koje su se omatale oko nje kao da imaju vlastiti život. U ponoć je zvono na istočnoj kuli zazvonilo za zornicu, a zatim u tri ujutro za ranu misu. Napokon je usnula malo prije jutarnjice, kad se palača počela buditi pod prvim jutarnjim zrakama koje su obećavale još jedan sparan dan. - Miledi ... miledi ... RafaelaR & Anna 60

Bosnaunited & Crowarez Magdalen je zlovoljno zastenjala kad je na ramenu osjetila Erininu ruku i čula njezin zabrinut glas. - Pusti me, Erin. Nisam spremna za buđenje - promrmljala je i zagnjurila glavu u jastuk. - To je milord vojvoda, mile di - istim će tonom Erin. - Vani je i želi razgovarati s vama. On i milord de Gervais. Sjećanje ju je naglo razbudilo. - Vratio se? - Mislila je na Guya, ali je Erin prirodno zaključila da govori o svojemu mužu. Sjenka je preletjela ženinim licem. Već su svi u palači znali za noćni pohod i njegov ishod. Neodređeno je odgovorila jer nije na njoj da se petlja u takve stvari. -Ne vjerujem, miledi. Hoću li pozvati Njegovu Milost da uđe? - Da, svakako. - Trepćući kad je Erin razmaknula draperije i u sobu je nahrupila ranojutarnja svjetlost, Magdalen se podigla na jastucima. - Ali najprije mi donesi četku za kosu. - Prošlo je mnogo vremena otkako je Guy ujutro ušao u njezinu spavaću odaju, a iz nekog razloga taština joj nije dopuštala da je vidi neurednu nakon spavanja, bez obzira na hitnoću. Na Erininu se licu pojavio blag izraz neodobravanja. Ledi Magdalen bi zasigurno trebala biti previše zabrinuta za svoga muža da bi se opterećivala takvim sitnicama. Međutim, četkala je gustu crnu kosu dok nije zasjala, te prišla vratima gdje je stajao nestrpljivi John od Gaunta u društvu lorda De Gervaisa. Dva su muškarca ušla u spavaću odaju. Magdalen su ugrizla za usnu jer je odmah znala što će joj reći. - Ubijen je? - Našli smo njegova konja - blago će Guy kad je prišao podnožju kreveta. - Mrtvog. Bilo je dokaza o borbi, krvi na tlu ... - Ušutio je. - Ali niste našli Edmunda? - Namrštila se i odjednom se nagnula naprijed tako da joj se kosa rasula po bijelim ramenima, a iznad plahte vidjele su se obline njezinih dojki. Ako niste našli njegovo tijelo, kako možete biti sigurni da je mrtav? - To je razumna pretpostavka - reče John od Gaunta. - Ali nije činjenica - bila je uporna. - Ne, nije činjenica - složio se Guy. Mislio je da razumije kako joj je teško prihvatiti loše vijesti i zato traži neki način da ih opovrgne. Njegov je glas bio blago odlučan. - Ali nema nikakve nade, malena. Ušli smo duboko u šumu i slijedili trag ugaženog raslinja, - Ali ako su to bili odmetnici, sigurno bi okrali tijelo i ostavili ga - bila je uporna. - Možda - odrješito će Lancaster. - No moramo pretpostaviti da je tvoj muž mrtav, mada ćemo zasad samo objaviti da je nestao pa nećeš biti u koroti. Sad imaš obvezu prema njegovu posjedu i imovini u Pikardiji. Treba ih očuvati za njegova nasljednika. Magdalen je ispod plahte dotaknula svoj ravan trbuh i ništa nije rekla. - To je moguće jedino ako se dijete rodi u očevoj kući i zato ćeš odmah otputovati u Francusku. Lord de Gervais bit će ti pratnja i savjetnik. - Bojite se da će Charles od Francuske pokušati uzeti natrag leno obitelji De Bresse kad se pročuje da je moj muž nestao? Lancastera je pomalo iznenadila ta pronicavost. - Da, gospo, upravo se toga bojim, a to leno treba čuvati za Englesku. Sad je na tebi da odigraš svoju ulogu. - Učinit ću to, naravno - polako je rekla. - No nisam li je cijelo vrijeme igrala, milorde vojvodo? RafaelaR & Anna 61

Bosnaunited & Crowarez - Što želiš reći? - Teško se može reći da je moja sudbina bila u mojim rukama - smiono je rekla. - To nije ženski posao - odgovorio je, ali je pomislio na njezinu majku koja je vlastitim rukama držala uzde svoga života sve dok joj on to nije oduzeo. Pogledom je potražila Guya de Gervaisa, a u njezinim se očima opet vidjela ona glad. Pokušao se distancirati od toga, pitajući se zašto se ona nikad ne pretvara. No bio je naglašeno svjestan njezina naga tijela ispod plahte, obline ramena, nadimanja dojki, i na trenutak ga je opčinila njezina gorljivost. Sad je razumio da ništa povezano s njezinim mužem ne može utjecati na tvrdnju što ju je Magdalen izgovorila prije nekoliko godina i uvijek je potvrđivala, bez obzira je li njezin muž bio nazočan ili ne. To je bilo posve drukčije od ičega što je možda osjećala prema Edmundu de Bresseu, i ona to nikad neće zanijekati. Snaga toga pružala se prema njemu, privlačila ga sve bliže svomu središtu, a bio je siguran da ondje leži opasnost i dosad netaknuta strast. Je li Isolde de Beauregard tako privlačila Johna od Gaunta? Isolde je mnoge povukla u to središte ali nikoga tako moćnog kao što je Lancaster. Guy de Gervais znao je za mnoge mladiće koji potajno ljube njezinu kćer, kao i za mnoge muškarce koji je slijede požudnim očima. Jednako je tako znao da je opčinila svoga muža od trenutka kad je s njom prvi put spavao. Pitao se razumije li ona tu moć koja je bila najjače oružje njezine majke. Pitao se razumije li je on. Pitao se može li joj odoljeti. John od Gaunta opazio je taj pogled i sadašnjost je na trenutak potamnjela, a prošlost nahrupila. Znao je u kakvoj se opasnosti njih dvoje nalaze, osjećao je moć između njih jer je i sam doživio isto. Naglo je udahnuo. Njega se ne tiče ako Guy de Gervais učini kurvu od kurvine kćeri... ipak, ona je i njegova kći... No samo dok krvno srodstvo može iskoristiti za vlastite ciljeve, grubo se podsjetio. Nikad mu ranije nije zaprijetila opasnost da to izgubi iz vida i zato ga je naljutio sadašnji trenutak slabosti. Okrenuo se na peti i tako prekinuo opčinjenost koja ih je na trenutak sve svladala. - Pripremi se za odlazak, gospo. Putovat ćeš u stilu koji odgovara tvojem rangu i pratit će te tvoje dame. Lord de Gervais imat će pedeset kopljanika i dvjesto vojnika. Pedeset kopljanika... jedan vitez ili štitonoša i dva pratitelja za svako koplje - sto pedeset ljudi. Golema sila za jednostavnu pratnju. Magdalen se pitala zašto na putovanju očekuju nevolje. Trenutno je vladalo primirje između Francuske i Engleske, nelagodno i nesigurno, svakako, ali uvijek je tako. Mogla je jedino zaključiti da to smatraju potrebnim radi zaštite od skupina raspuštenih vitezova i vojnika koje teroriziraju cijeli kraj. Vrata su se za njima zatvorila, a ona je ležala i razmišljala o Edmundu. Zašto je tako sigurna da nije mrtav? Sigurno je u nevolji, ali je živ. Sjetila se riječi lude Jennet: ljubav i krv na njezinu dlanu. Znala je da ovdje ima ljubavi i krvi, baš kao što je znala da Edmund de Bresse nije otišao iz njezina života. Još neće tugovati za njim, ali će ispuniti svoju dužnost prema njemu i djetetu koje nosi. Zauzet će svoje mjesto kao gospodarica dvorca Bresse u zemlji širokih prostranstava preko mora. Sjetila se onog davnog dana kad joj je Jennet proricala o vodi, kad je išibana zbog druženja s vješticom, a Guy de Gervais ujahao je u njezin život... stigao je i neće tako brzo otići. RafaelaR & Anna 62

Bosnaunited & Crowarez Ljubav koju je osjećala za njega je sila koja se nije mogla zanijekati. Tako je dugo bila suštinski dio njezina bića koji ju je definirao, utješna u svojoj apsolutnoj sigurnosti, razvijala se vlastitim tempom. Ostvarit će se kad bude vrijeme. To je znala jednako sigurno kao što je znala da Edmund nije mrtav. Nije znala što će ispasti iz te zbrke, niti je željela znati. Činilo se da takve buduće brige imaju malo važnosti u usporedbi s ljubavlju koja sve pokreće.

RafaelaR & Anna 63

Bosnaunited & Crowarez

Peto poglavlje

Dva tjedna kasnije isplovili su iz Portsmoutha s tri broda što ih je John od Gaunta rekvirirao, zajedno s kapetanima i posadom, trgovcima koji su ih morali prepustiti princu sve dok su mu trebali. To je bila uobičajena praksa na koju se nitko nije bunio jer su trgovci svoje negodovanje zadržavali za sebe. Magdalen je bila uzbuđena. Kad su tri broda s križnim jedrima isplovila s jutarnjom plimom prema Calaisu, stajala je kraj ograde na Elizabeth. Slušala je kako kapetan s prednje palube mornarima izvikuje upute vokabularom koji joj ništa nije značio. Nošeni vjetrom koji im je napunio jedra, tri su broda klizila po mirnim vodama Solenta. Na druga dva broda smjestila se pratnja, konji i konjušari. Magdalen i njezine dame, lord De Gervais i njegova osobna pratnja, te dvadeset vitezova vazala putovali su na Elizabeth na čijem su se jarbolu vijorili stjegovi sa zmajem De Gervaisa i lancasterskom ružom. Zaražen njezinim uzbuđenjem i uživanjem u galebovima, slankastom okusu vodene prašine, laganom klizanju trupa po mirnoj plavozelenoj vodi Solenta, Guy joj je prišao. Zbunjivao ga je njezin stav prema Edmundovu nestanku. S mirnom je sigurnošću rekla da ne vjeruje da je mrtav i stoga neće žalovati, ali će za njegove odsutnosti učiniti ono što smatra svojom dužnošću. Guy nije znao kako bi na to odgovorio. Na koncu je zaključio da nema nikakve štete ako prihvati njezin stav. Kad bude spremna, sama će shvatiti istinu. Međutim, još od dana viteškog turnira bilo mu je teško zadržati distancu među njima. Bilo bi jednostavno da se prema njoj mogao ponašati na stari način, ležeran očinski način koji mu se činio tako prirodnim dok je bila dijete. Magdalen de Bresse nije dijete i on je previše svjestan njezine ženstvenosti i bistrine sivih očiju koje su ga tako često promatrale s neustrašivim ciljem. Svježina ranojutarnjeg morskog zraka, tako ugodna promjena u odnosu na sparno ljeto u Londonu, kao da je rastjerala paučinu zbunjenosti, pomela komore njegova uma gdje vrebaju žudnje koje se ne usuđuje priznati. Spustio joj je ruku na rame i ona se nasmiješeno okrenula. - Nije li predivno, milorde? Opet možemo disati! Točno se tako i on osjećao pa se vedro nasmijao. Pogledaj, ono je otok Wight. - Pokazao je dugi oblik na obzoru zastrt jutarnjom izmaglicom. - Tijekom poslijepodneva proći ćemo kraj Needle Rocksa. Ondje je došlo do mnogo havarija. - No mi se toga ne moramo bojati - rekla je Magdalen, ali nije uspjela prikriti zabrinutost u glasu. Premda je uživala u svježem zraku i neobič- nom gibanju, čvrsto je vjerovala da Bog za ljude nije predvidio putovanja po vodi. - Bit će lijepo vrijeme, zar ne? Guy je pogledao nebo gdje je izmaglica zamrljala sunce pa se doimalo kao raspršena svjetlost u tankom oblaku. - Savršeno - uvjeravao ju je. - No u svakom slučaju, proći ćemo Needle Rocks prije sumraka, a na pučini se nemamo čega bojati. RafaelaR & Anna 64

Bosnaunited & Crowarez Magdalen je to s povjerenjem prihvatila i povukla ga do zaklonjenog mjesta na palubi u zavjetrini kabina. Ondje su ispod prugaste tende postavljeni jastuci za putnike da bi uživali u morskom zraku i trubadur je prebirao po lutnji, svirajući neku tugaljivu melodiju. Nije se imalo što raditi, osim uživati u toplini, laganom gibanju i prisilnom ljenčarenju. Ručak sredinom jutra bio je raskošan obrok jer su ponuđene pite od divljači, dimljeno guščje meso, svježi bijeli kruh i kompot od gljiva, ubranih tog jutra na poljima oko Portsmoutha. Na moru ne bi trebali provesti više od tri dana pa bi jedina nevolja trebao biti stari bijeli kruh, zadovoljno je mislila Magdalen dok je iz kositrenog vrča pijuckala vino začinjeno mirodijama. Zatvorila je oči pa joj je sunčeva toplina milovala vjeđe i pod njima stvarala blag ružičast sjaj. Glazbenik je nastavio prebirati po lutnji i ona je utonula u ugodan san. Kad se probudila, povjetarac je postao hladniji i lord De Gervais više nije bio kraj nje. Zadrhtala je i sjela. -Erin, donesi mi ogrtač. Odjednom je zahladilo. Erin je otišla u skučenu kabinu dodijeljenu Magdalen i njezinim dvjema ženama. Uza stijenke su složene željezom okovane škrinje pune odjeće, porculana, stakla i posteljine, dio Magdalenina miraza. Na podu su se nalazile dvije slamarice za sluškinje, a treća je postavljena na drveno udubljenje ispod sićušna okrugla prozora. Našla je krznom podstavljen ogrtač i donijela ga na palubu. Lord de Gervais ponovno se pojavio i stao uz ogradu. Mrštio se na izraženije uzdizanje i spuštanje trupa na zapjenjenim valovima. Nebo je poprimilo žućkasto-ružičastu nijansu. - Čini se da nešto nije u redu. - Stisnuvši ogrtač oko sebe, Magdalen je stala kraj njega. - Što je? - Ništa - rekao je s ležernošću koju nije osjećao. - Vidiš, prolazimo kraj Needle Rocksa. Magdalen je pogledala lijevo i vidjela opako nazubljene šiljke uzdignute iz zapjenjenog mora na najudaljenijem rubu otoka Wight. Zadrhtala je i nesvjesno zavukla ruku u džep ogrtača. Prstima je obavila krunicu i pomicala usne u bezglasnoj molitvi. More u podnožju nazubljenih stijena nekako je uzavrelo, što ju je podsjetilo na pakao i prokletstvo koji čekaju one koji se ne ispovijedaju. Prošli su kraj stijena i izišli iz prirodnoga zaklona što ga pruža otok. Otvoreno se more doimalo drukčijim. Bilo je sivo, a ne plavozeleno, i valovi su bili veći. Magdalen je pomislila na pitu od divljači i odmah to požalila. - Mislim da ću ići u kabinu. Guy je samo kimnuo, kao da ju je jedva čuo, i doista je jedva zapazio njezin odlazak. Uistinu se činilo da nešto nije u redu. Pošao je na prednju palubu gdje su stajali kapetan i kormilar, netremice promatrajući veliko križno jedro što ga je vjetar napinjao. Kormilareve ruke na kormilu pobijeljele su od napora dok se borio sa sve jačom silom. - Što je? - upita Guy. Kapetan odmahne glavom, - Nailazi oluja, milorde. To je jedino objašnjenje. Već sam to doživio, a najgore je kad naiđe ovako iznenada. Prije sat vremena ništa nije upozoravalo na ovo, a i sad je to samo malo više od komešanja zraka. - Zašto se ne vratimo? - Guy je osjećao čovjekovu zabrinutost pa je preko ramena pogledao otok Wight koji se još uvijek nalazio umirujuće blizu. RafaelaR & Anna 65

Bosnaunited & Crowarez - To nam ne dopuštaju plima i vjetar, milorde. Ne bismo uspjeli zaobići Needle Rocks. Nemamo drugog izbora, osim dospjeti što dalje na otvoreno more, skratiti jedra, čekati da prođe i nadati se da nas neće baciti na stijene. -Kapetan se naglo okrenuo i zaurlao neka prekriju otvore palube. - Najbolje da siđete u potpalublje, milorde. Guy je još neko vrijeme stajao uz ogradu i gledao kako druga dva broda izvode iste manevre kao i Elizabeth. Vjetar se pojačavao i u njemu se osjećala mokra, gorka oštrina. Valovi su udarali o trup, a prskanje više nije bilo blaga osvježavajuća vodena prašina, već ledeno zapljuskivanje. Nebo se smračilo kao da je noć, premda je bilo tek pet poslijepodne. - Milorde, trebali biste sići! - Kapetanov se povik izgubio u iznenadnom fijuku vjetra. Pred njima je more zakuhalo, uzdiglo se u stožastom vrtlogu i jurnulo prema plovilu koje se Guyu sad činilo kao igračka od triješća. Ispred trupa pojavio se sivozeleni dol između dva vala i brod je pramcem uronio u ravan vodeni zid. Voda je silovito tresnula po palubi, a udarac je oborio Guya. Uhvatio se za ogradu i svom se snagom držao dok brod nije uzdigao pramac iz dola i more se povuklo s paluba. No prema njima je jurio sljedeći vodeni zid i on se, shvativši da na palubi ne može biti od koristi, bacio kroz vratašca potpalublja kako ga more ne bi odnijelo. Kroz mahnitanje vjetra i urlanje mora čuo je konje na obližnjim brodovima. Kopitima su udarali o drvene pregrade, a oluja je odnosila njihovo prestravljeno njištanje. U potpalublju se nije tako osjećalo mahnitanje vjetra i mora. No vladao je mrkli mrak jer se, zbog propinjanja i mahnite borbe broda s oceanom, nisu mogle upaliti svijeće. Svuda oko sebe čuo je krikove. Mornari i putnici zazivali su milost svetaca i molili se za spas. Teturao je do svoje kabine i bacio se na ležaj, svjestan da će samo tako izbjeći ozljede. Za divno čudo, nije osjećao mučninu, premda je kroz tanke stijenke čuo kako drugi putnici pate. Čuo je stenjanje svojeg štitonoše i paža koji su ležali na podu kabine i povraćali. Kad se nakon sat vremena situacija nije smirila i krikovi oko njega slabili su od iscrpljenosti i očaja, sišao je s ležaja, prekoračio momke koji su i dalje povraćali, te nesigurnim koracima krenuo do Magdalenine kabine. Oči su mu se privikle na mrak pa je vidio tijela iskrivljena na podu, ali su se povici kojima su molili milost i spas pretvorili u stenjanje. Magdalen je posve tiho ležala na svojoj slamarici. Teturao je do nje, a strah mu je stegnuo utrobu. Brod se nagnuo i on je pao na koljena, uhvativši se za rub udubljenja gdje je Magdalen ležala. Tada je vidio da grčevito drži noćnu posudu kao da je to pojas za spašavanje, ali su joj oči bile otvorene i bezizražajne. Dotaknuo joj je lice. Koža joj je bila vlažna i ljepljiva, ali je reagirala na njegov dodir. - Krvarim -šaptom je izustila te zastenjala i nagnula se nad noćnu posudu. Tijelo joj se grčilo, ali više nije imala što povratiti. U prvom trenutku nije razumio što je rekla, no tada je vidio tamnu mrlju ispod nje. Pred očima mu se, u mučnom sjećanju, pojavila Gwendoline. Očajnički se okrenuo prema dvjema ženama na podu, ali je odmah vidio da od njih ne može očekivati pomoć. Obje su ničice ležale, nesposobne pomoći ni sebi, a kamoli svojoj ledi. - Krvarim - opet će Magdalen. - Ne prestaje. Teturao je do naslaganih škrinja i grozničavo ih otvarao, tražeći nešto što bi upilo istjecanje. U trećoj je škrinji našao plahte i ručnike te se vratio do ležaja. Na ruci je osjetio vlažnu ljepljivost kad ju je nježno podigao, odmaknuo njezine skute i ispod nje raširio dvostruku plahtu. Oko tijela joj je RafaelaR & Anna 66

Bosnaunited & Crowarez omotao ručnik i čvrsto ga stegnuo između njezinih nogu u očajničkoj nadi da će zaustaviti krvarenje . - Je li to dijete? - šapnula je, bespomoćnošću malog djeteta prihvaćajući njegovu pomoć. - Vjerujem da jest - tiho je rekao. - Pokušaj što mirnije ležati. - Podigao joj je glavu i pridržavao noćnu posudu kad je ponovno očajnički zastenjala, ali više ništa nije imala u sebi i srušila se natrag na ležaj. Divlje njihanje i valjanje nemilice se nastavilo. Osjećala je jake grčeve u trbuhu i znoj joj je izbio po čelu. - Umrijet ću. Nećeš umrijeti! - Zbog vlastitog je straha gnjevno govorio. - Donijet ću ti nešto da ti bude lakše. - Ne ostavljaj me! - Njezina je ruka potražila njegovu, a u glasu joj se osjećao užas pri pomisli da će opet ostati sama u ovom groznom mraku, krvariti, osjećati grčeve koji su povezani s tom užasnom mučninom, a ipak imaju drukčiji uzrok. - Ne ostavljaj me opet je preklinjala. - Samo na trenutak - obećao je, odlučno stavio njezinu ruku na pokrivač i ustao. Nije izbivao više od pet minuta, ali kad se vratio, ona je bezglasno plakala od bolova i strave zbog izdaje vlastita tijela. - Popij malo ovoga. - Skinuo je poklopac kožne ploske i primaknuo je njenim usnama. Okrenula je glavu od jakog trpkog mirisa, ali je bio uporan pa je na koncu otvorila usta. Vatrena ju je tekućina pekla u grlu i zaustavila se u želucu, a njoj se činilo da je napravila plamteću rupu. - Još - rekao je. Popila je još gutljaj i njezino je izmučeno tijelo počelo osjećati mrvicu olakšanja. Što je više gutala, to su grčevi bili manje bolni i obuzela ju je silna tromost. Čak je i divlje bacakanje broda postalo nevažno kad je njezino tijelo odustalo od borbe. Cijelu je noć ostao uz nju, često mijenjajući zaprljane plahte i ručnike, primoravajući je da pije žesticu kad god se činilo da će njezino tijelo opet trpjeti bolove i mučninu. Nije imao pojma hoće li žestoko piće na duge staze imati štetan učinak, no to mu se činilo nevažnim u usporedbi s potrebom da joj ublaži trenutne muke. Nemirno je spavala, a on je strepio zbog krvarenja koje tijekom dugih sati tmine nije prestajalo. U zoru se oluja konačno smirila. Brod je raširio jedra i uhvatio vjetar te su svi mogli predahnuti nakon noćnih patnji. Guy je bez milosti probudio Erin i Margery koje su iscrpljeno utonule u san. Blijedih lica, s mukom su ustale sa slamarica i užasnuto se zagledale u svoju gospodaricu. Činilo se da je jedva svjesna, a oko nje su vidjele hrpe krvlju natopljenih plahti i ručnika. - Vode, milorde - Erin je uspjela procijediti. - Trebat će nam topla voda. - Dobit ćete je. - Izišao je iz kabine i na palubu, s olakšanjem gutajući čist hladan zrak nakon smrada u potpalublju. Kapetan je rastreseno procjenjivao noćnu štetu, za divno čudo, samo dva slomljena jarbolska križa. Nije imao vremena za nevolje svojih putnika, ali je pristao da se u kuharovu prostoru ispod prednje palube zapali žeravnik. Guy je svom smrtno blijedom pažu naredio neka se pobrine za grijanje i nošenje vode sluškinjama ledi Magdalen. Tada je otišao do skrovitog kutka na palubi i duboko disao, nastojeći obuzdati svoju paniku. RafaelaR & Anna 67

Bosnaunited & Crowarez Sat vremena kasnije čuo je tihi glas iza sebe. Okrenuo se i ugledao Erin, još uvijek blijedu i drhtavu nakon vlastite muke. - Onda? - Riječ je izgovorio oštrije no što je namjeravao, ali se bojao. - Miledi je izgubila dijete, milorde - reče Erin. - To sam i mislio. Ali kako je ledi Magdalen? - Krvarenje je slabije, milorde, i vjerujem da će se oporaviti. Ali veoma je slaba. Olakšanje je bacilo zlaćani sjaj na sivo jutro, uljepšalo masne letargične valove. Gubitak djeteta težak je poraz za Lancasterove planove, ali Guya de Gervaisa u tom trenutku uopće nije bilo briga za te planove. - Doći ću dolje i pogledati kako je. U kabini je Magdalen u lanenoj spavaćici ležala na čistim plahtama i ravnomjerno disala, premda su joj lice i usne ostali bezbojni. Otvorila je oči dok je stajao nad njome, bacajući sjenku pred slabašnim svjetlom što je dopiralo kroz okrugli prozorčić. - Milorde? - Da. - Uzeo ju je za ruku. - Uskoro će ti biti dobro, malena. Nije se dogodilo ništa strašno. Slabašno mu je stisnula prste. Tijekom mučnih noćnih događaja među njima je stvorena prisnost i promijenila njihov odnos na načine koje još nije razumjela. - Ali mislim da će milord vojvoda to smatrati jako važnim - šapnula je. Grlo ju je boljelo od povraćanja. - Dijete je trebalo učvrstiti polaganje prava Plantageneta na imanja Bresse. - Ti ćeš učvrstiti polaganje tog prava - rekao je. - Zakonita si nasljednica imanja svoga muža i ti si Plantagenet. - Da, valjda. - Zatvorila je oči. Nije imala dovoljno vremena naviknuti se na dolazak djeteta pa je osjećala tek površno razočaranje zbog gubitka. Na kraju krajeva, takvi su gubici česta pojava. - Čini se da sam veoma pospana, milorde. - Onda spavaj. - Sagnuo se i usnama joj dotaknuo čelo. Koža joj je bila hladna, bez prijašnje vlažne ljepljivosti, i on je na trenutak osjetio vrtoglavicu od olakšanja. Neće je izgubiti onako kako je izgubio Gwendoline. Usporedba se sama od sebe stvorila, a kad je o tome razmislio, znao je da je istinita sa svim svojim implikacijama. Rano poslijepodne šestoga dana mala je flota stigla u luku Calais. Guy je poslao na obalu štitonošu da se pobrine za smještaj, a potom je s ostalima raspravljao o šteti što ju je oluja nanijela ljudima i konjima. Izgubili su pet konja koje je trebalo riješiti muka jer su polomili svoje noge u divljem, prestravljenom udaranju. Dok su obuzdavali životinje, dva su konjušara pretrpjela ozljede, ali ako se izuzme malaksalost izazvana morskom bolešću, Guy je imao razloga osjećati da su dobro prošli. Štitonoša se vratio i obavijestio ga da se najbliža opatija, dovoljno velika da svima pruži smještaj, nalazi u St. Omeru, tridesetak kilometara od obale. Guy se namrštio. Prije mraka ne mogu prijeći tridesetak kilometara. Magdalen se posve oporavila. Do spontanog je pobačaja došlo veoma rano u trudnoći pa neće imati trajnih posljedica, a mladost i općenito dobro zdravlje imaju svoje uobičajene prednosti. Međutim, nakon one olujne noći nije izlazila iz kabine i nije ju želio umarati tandrkanjem u kolima po lošim cestama. RafaelaR & Anna 68

Bosnaunited & Crowarez - Odvedi ledi Magdalenine žene u najveće konačište u gradu - rekao je. - Pobrini se da ledi dobije privatnu odaju. Njezine žene neka je urede s vlastitom posteljinom i drugim stvarima. Meni će odgovarati bilo kakav smještaj. Ljudi će se morati sami snaći. Mogu naći smještaj kod mještana, milom ili silom, ili se do jutra utaboriti na plažama i okolnim područjima. Sišao je u potpalublje i našao Magdalen kako posve odjevena sjedi na ležaju. Četkala je kosu, ali je odložila četku kad je ušao i blistavi joj je smiješak ozario lice. - Hoćemo li sad sići s ovog broda? Ne vjerujem da ću ikad ponovno ploviti morem. - Bojim se da ćeš možda morati - rekao je i uzvratio joj smiješak, ne razmišljajući, baš kao ni ona, o novoj vezi među njima. - Osim ako se više nikad ne kaniš vratiti u Englesku. Dođi, odnijet ću te do palube. -Podigao ju je na prsa, a ona mu je posve prirodno obavila ruke oko vrata i spustila glavu na rame. - Sigurna sam da bih mogla hodati, ali ovo je daleko ugodnije. U glasu joj se osjećalo koketiranje dok ga je gledala blistavim očima. Njegovo je tijelo reagiralo na to, ali je strogo rekao: - Magdalen, ne želim slušati takve primjedbe. - Ali ja mislim da želiš - tiho je rekla, a ta jasna odlučnost nije imala nikakve veze s koketiranjem. U njemu je to izazvalo drhtaj predosjećaja i krv mu je brže kolala žilama. Prije nego je uspio još nešto reći, pomaknula se u njegovu naručju i s gorljivom mu nestrpljivošću uhvatila glavu. Spojila je usta s njegovima i on više ni na što nije mislio, osim na vlažnu toplinu njezinih usta, obline njezina tijela i pritisak njezinih dojki na svojim prsima. Usta su joj imala okus meda, koža mirisala slatko poput svježeg mlijeka, tijelo joj je u njegovu naručju ležalo mekano i nježno kao djetetovo, a ipak se u njemu osjećalo pulsiranje žara uzbuđene ženstvenosti. Predugo se prepuštao trenutku što ga je ona stvorila, sjedinjavanju što ga je izmamila... prepuštao se jer ga je vukla sve bliže onom središtu gdje su se vrtložile dotad nepoznata opasnost i strast. To je bio poljubac u kojem se čovjek utapa, on u njoj, ona u njemu, poljubac koji nema nikakve veze s ranijim poljupcima koji su bili kao mlijeko i voda u usporedbi s vatrom i ledom ovog sjedinjavanja usta. No stvarnost se na koncu ugurala između njih. Bacio ju je na ležaj kao da se opekao. - Božje mi krvi, Magdalen, što te spopalo? - Prošao je rukom kroz kosu, dotaknuo usne koje su mu još uvijek bridjele. - Ti nisi slobodna žena. Zar bi se upustila u preljub? To je smrtni grijeh. - Volim te - jednostavno je rekla. - Meni se to ne čini grešnim. Davno sam rekla, nakon smrti ledi Gwendoline, da se ne bih trebala udati za Edmunda, ali ti nisi htio slušati. - Prestani! - Glas mu je podrhtavao od straha pred vlastitim oslobođenim žudnjama. - Govoriš opasne ludosti. Pamet ti se smutila. Tvrdoglavo je odmahnula glavom. - Nije. Ne znam što treba učiniti po pitanju Edmunda, ali možda ću ga uspjeti navesti da shvati. Na trenutak uvjeren da je uistinu poludjela, možda zbog svega što je pretrpjela, Guy je zurio u nju. - Tvoj muž je mrtav - na koncu je rekao. Odmahnula je glavom. - Ako to vjeruješ, onda ne razumijem zašto govoriš o smrtnom grijehu. Ali on nije mrtav. Znam to. RafaelaR & Anna 69

Bosnaunited & Crowarez Guy se okrenuo na peti, izišao iz kabine i tresnuo vratima za sobom. Podjednako se ljutio na sebe i na Magdalen. Ona je postupila impulzivno, a on je to trebao spriječiti, ili barem prekinuti. No bio je izgubljen, nije imao ni volje ni snage promijeniti tijek tih trenutaka, a posve je sigurno znao da se, ukoliko želi izbjeći ponavljanje nečeg sličnog, mora držati na distanci. Magdalen je na palubu iznio snažan mlad štitonoša i smjestio je u nosiljku, a uz nju su hodale njezine žene. Krajičkom je oka opazila kako Guy daje naredbe časniku, ali nije ju pogledao. U Coq d'Oru smještena je u odaju iz koje se pružao pogled na trg. Plahte na slamarici bile su njezine, kao i draperije, a Margery je osobno žustro pomela pod kad nije bila zadovoljna mlitavim nastojanjima kuhinjske pomoćnice. Međutim, te su pogodnosti bile slab nadomjestak za buku. Odaja se nalazila točno iznad glavne prostorije konačišta i kroz pukotine između podnih dasaka dopirali su zvukovi vike, smijeha i poneke glasne pjesme. S trga se čula neprestana ulična buka, štropot željeznih kotača po kaldrmi, povici uličnih prodavača, svađe pijanih mornara. Sve je prožimao vonj ribe. Konačište se nalazilo u sjeni crkve pa su, povrh svega ostaloga, zvona pozivala na dnevne molitve. Na koncu se Magdalen činilo da će joj glava puknuti te je zaključila da bi čak i neravna cesta bila bolja od ovoga. Poslala je Erin neka zamoli lorda De Gervaisa da je posjeti u njezinoj odaji, ali se djevojka vratila s porukom da je milord previše zauzet. Rekao je neka mu preko sluškinje pošalje poruku. Magdalen je frustrirano grickala nokat. - Onda pitaj milorda koliko se dugo namjerava ovdje zadržati jer mi glava puca. Guy nije bio nimalo zadovoljniji vlastitim smještajem, skučenim i prljavim potkrovljem gdje su žohari brzali u kutove, a iz velikih je bačvi postavljenih uza zid dopirao smrad ribljeg ulja. Međutim, do jutra nije kanio nastaviti putovanje, a Magdalenina mušičava poruka nije mu popravila raspoloženje. Oštro je rekao Erin da svojoj gospodarici kaže neka stavi krpice u uši ako joj smeta buka. Taj je savjet Magdalen primila prilično razdraženo i rekla da će ustati. - O, miledi, to bi bilo glupo - pobunila se Erin. - Još ste slabi kao janje. - Besmislice. Dovoljno sam jaka i još ću više ojačati ako prestanem s tim melankoličnim izležavanjem. Pomogni mi da se odjenem jer idem potražiti milorda. Ako on neće doći k meni, onda ja moram poći k njemu. No malo se smela kad je otkrila kako je nesigurna na nogama kad je prvi put propisno ustala. Kratko se držala za dovratak te odlučno zakoračila u smrdljiv hodnik. Klimavo drveno stubište vodilo je do glavne prostorije konačišta i ona je oprezno silazila, podigavši skute da ne bi pokupila prašinu i druge otpatke u kutovima. Njezine su se cipelice povremeno lijepile za stube pa ih je morala odlijepiti od masne prljavštine. Prostorija u prizemlju bila je krcata i zaudarala je po znoju i ustajalom pivu, što je nadjačavalo vonj ribe. Zavrtjelo joj se u glavi, no progurala se kroz mnoštvo prema vanjskim vratima. Erin je rekla da se lord De Gervais spremao izići sa svojim pažern, pa će ga zacijelo uhvatiti na povratku bude li čekala vani, na svježem zraku i suncu. S olakšanjem je sjela na klupu uza zid konačišta i zatvorila oči. - Miledi, oprostite mi na drskosti, ali ovo nije mjesto za vas. Nepoznati ju je glas natjerao da otvori oči. U gledala je muškarca srednjih godina, s čizmama i mamuzama kao u viteza. Najprije je pomislila da ga je već negdje vidjela jer RafaelaR & Anna 70

Bosnaunited & Crowarez joj se nešto na njemu učinilo poznatim, ali ne bi znala reći što. Nešto u njegovim očima, možda, sivim poput njezinih. Imao je mršavo lice, velik istaknut nos, gotovo nevidljiva usta. Nije joj se sviđao njegov izgled. Druga njezina pomisao, možda više plod mašte, bila je da se doima nekako čudno prijeteći, premda nije mogla prigovoriti njegovu naklonu i osmijehu. - Gospodine? - Bahato je uzdigla obrve, pokazujući čistu aroganciju Plantageneta. - Sieur Charles d' Auriac, miledi De Bresse. - Opet se naklonio, uzeo njezinu ruku i prinio je svojim usnama. -Oprostite mi što ometam vaš mir, ali javna ulica doista nije mjesto za damu. Ako biste prihvatili moju pratnju, nekoliko koraka dalje nalazi se mali vrt gdje možete bez ometanja uživati na suncu. - Dosad me nitko nije ometao, gospodine - rekla je, a njezina neuljudnost proizlazila je iz razdraženosti zbog njegove drskosti, ali i nelagode. Oči su mu se smračile i onaj dojam prijetnje postao je gotovo opipljiv. Magdalen je odjednom osjetila strah. No zasigurno se ne mora bojati. Iza nje su vrata konačišta, sigurnost je nadohvat ruke. - Uvjeravam vas da vam samo želim biti na usluzi -rekao je i lagano joj spustio ruku na podlakticu. - Molim vas, dopustite da vam pokažem vrt. Ondje ćete naći samo redovnike. Pripada prezbiterijancma, ali oni će vam rado pružiti utočište. Sve što je rekao bilo je tako razumno i ništa u njegovoj odjeći ili ponašanju nije pobijalo dojam da doista ima viteški status. Zašto je onda bila tako uvjerena da joj želi zlo? Skrenula je pogled ustranu prema ulici kad je osjetila da joj je neznatno pojačao stisak oko podlaktice. Baš kad je odlučila istrgnuti ruku iz njegova stiska i bez oklijevanja jurnuti natrag u konačište, lord De Gervais i njegov paž pojavili su se na trgu. - Milorde de Gervais! - glasno je zazvala. Charles d' Auriac je pogledao preko ramena, pustio joj je ruku i bez riječi se udaljio. Guy je požurio k njoj. - Što radiš ovdje vani? - Željela sam s tobom razgovarati - rekla je. - Budući da ti nisi htio doći k meni, činilo sa da ja moram doći k tebi. Namrštio se i poslao paža u konačište. - Tko je maločas bio stobom? - Čovjek koji mi se ni najmanje nije svidio - rekla je. - Sieur d' Auriac, mislim da je rekao. Znao je moje ime premda mu ga nisam rekla. - To nije osobito čudno. Calais je malen grad i svi znaju sve o svima. - Stajao je i namršteno je promatrao. - Nisi smjela izići bez pratnje. - To je i on rekao. Želio je da s njim pođem u vrt prezbiterijanaca, tvrdeći da ću ondje moći bez ometanja uživati na suncu. - Lagano je zadrhtala. - Ne znam zašto, ali prestrašio me. - Na koji način? - Guy je osjetio nelagodu. Osjećala sam da bi me mogao primorati da pođem s njim - rekla je, pažljivo birajući riječi. - Otmica? - Znam da je to glupost, ali tako sam osjećala. Također sam osjećala da bih ga trebala poznavati, kao da na njemu ima nečeg poznatog... gotovo kao neko sjećanje... Ušutjela je i slegnula ramenima. - Ne mogu naći prave riječi. RafaelaR & Anna 71

Bosnaunited & Crowarez Guyevo se mrštenje pojačalo. Nije se mogao sjetiti nikakva razloga iz kojeg bi francuski vitez prijetio Magdalen, bez obzira kako zaobilazno, ako je znao da je dama. Bilo bi drukčije da ju je smatrao uličarkom koja se odmara ispred krčme i otvoreno poziva sve naokolo. U takvim bi okolnostima grubo nagovaranje bilo sasvim prirodno. Povrh toga, Calais je pod engleskom vlašću i dama je tek sišla s engleskog broda pod lancasterskom zastavom. Niti jedan Francuz ne bi je uvrijedio ili bio neuljudan da je znao da je došla s tog broda. Osim... Ali ne, prerano je da De Beauregardi učine neki potez na francuskom tlu. - Vrati se u svoju odaju - rekao je. - Sad ti je valjda jasno da otvorena ulica nije prikladno mjesto za tebe. - Zar mi nećeš praviti društvo? Žalosno je dosadno kad sam sama, a doista više ne moram ležati. Možda bismo mogli malo prošetati? - S nadom se nasmiješila. De Gervais se ponovno našao na skliskom tlu. -Uopće ne želim tvoje društvo okrutno je rekao. - Idi unutra. Ako ujutro želiš otići odavde, pobrini se da se dobro odmoriš. I ono malo boje nestalo je iz njezinih obraza, a izraz u njezinim očima bio je onaj što ga je vidio kad ju je davno kaznio jer je uzrujala Gwendoline. Sad ga je, jednako kao i tada, podsjetio na izdano i ranjeno lane. Potom se okrenula i bez riječi ušla u konačište. S crkve se oglasilo zvono za večernjicu, ali se buka odozdo nije smanjila. Erin je donijela večeru u odaju, jelo od paklara i pitu od jegulje. - Zašto nemaju mesa? -nemoćno je pitala Magdalen. - U nosnice mi se uvukao smrad ribe pa ne mogu podnijeti još i takav okus na jeziku. - Ali ovo je dobra pita, miledi - javila se Margery, podigavši pogled sa svog tanjura. Nećete vratiti snagu ako ne budete jeli. Magdalen je okrenula glavu na jastuku i zatvorila oči. Sat vremena kasnije s trga su se čuli zvukovi glazbe i glasnog smijeha. - O, ima žonglera, miledi - uzvikne Erin i nagne se kroz prozor. - I pantomimičara. - O, da, i vidi, ondje je skupina onih ludih plesača -dometne Margery, a Erin ju je uhvatila za pregaču jer se previše nagnula van. - Vidjela sam ih u Lincolnu. Tako plešu jer su opsjednuti. Dođite vidjeti, miledi. Magdalen umorno uzdahne. Nije nalazila entuzijazma za demonske plesače. Glava ju je još uvijek boljela, ali to nije bio razlog njezine trenutne mrzovolje. - Zašto ne pođete dolje ako se želite pridružiti mnoštvu? - O, ne bismo vas mogle ostaviti, miledi - snebivala se Erin, premda su joj oči blistale. - Zašto i vi ne pođete? Magdalen odmahne glavom. - Ne, nije mi do toga, ali vas dvije pođite. Večeras mi više niste potrebne. Nakon što su tek reda radi protestirale, Erin i Margery zaogrnule su se plaštevima s kapuljačama i potrčale na trg gdje su krikovi i veselje postajali sve razuzdaniji. Magdaleninim se zavidnim ušima činilo da sve to izmiče kontroli. Povukla je plahtu preko glave i zagnjurila lice u jastuk. Zacijelo je usnula jer je soba bila u mraku kad je sljedeći put otvorila oči, mada se i dalje čula buka s trga i svjetlost baklji treperila je pod prozorom. Nije znala što ju je RafaelaR & Anna 72

Bosnaunited & Crowarez probudilo, ali joj je srce divlje lupalo i usta su joj se osušila. Tada je ugledala sjenku ispred prozora, golemi lepršavi oblik nalik šišmišu, te shvatila da ju je neko šesto čulo upozorilo na opasnost i probudilo. Otvorila je usta da vrisne kad se figura s uzdignutom rukom okomila na nju, držeći nešto zaobljeno i svjetlucavo. Kad se svjetlucava stvar spustila prema njoj, bacila se ustranu i nož se zario u jastuk. Vrisak nije želio izići iz njezina grla, već je ondje zapeo, težak i beskoristan. Bacila se na pod kad je kukuljicom zastrta osoba oslobodila oružje i ponovno napala. Tada se vrisak oslobodio, ali se izgubio u buci s trga. Zgrabila je plahtu s kreveta i bacila je na napadača. Omotala se oko ruke u kojoj je držao nož, pa je prostački opsovao. Opet je vrisnula i naga potrčala prema vratima. Mučila se sa zasunom jer su joj prsti bili skliski od znoja izazvanog strahom. Golema je sjenka rasla na vratima iznad nje pa je znala da joj se napadač nalazi iza leđa. Očajnički se sagnula ispod uzdignute ruke baš kad su se vrata naglo otvorila. Ono što se dalje događalo ostalo je kao u nekoj magli. Skutrila se uza zid dok su se Guy de Gervais i nepoznati čovjek bijesno borili. Tada je Guy odjednom ostao sa smeđom redovničkom haljom u ruci, a čovjek u hlačama i košulji bacio se prema otvorenom prozoru. Vještim se pokretom popeo na zabat i nestao preko krova. - Zašto me želio ubiti? - zajecala je i bacila se u Guyev zagrljaj, tresući se od glave do pete. Držao ju je, zagrlivši njezino nago tijelo, i tiho joj šaptao u kosu dok drhtanje nije prestalo. - Nisam vjerovala da će netko čuti moj vrisak - uspjela je izustiti. - Vani vlada takva buka. - Prolazio sam kraj vrata - rekao je - inače te ne bih čuo. - Opet je počela drhtati i on je naglo postao svjestan njezine nagosti, svilenkastih oblina stražnjice pod svojim rukama, uzdizanja i spuštanja dojki na svojim prsima. Odmaknuo je ruke, ali se tiho pobunila i privinula se bliže. - Zagrli me. Tako mi je hladno i bojim se. Činilo se da nema drugog izbora. Opet ju je zagrlio, ne pazeći kamo stavlja ruke. - Gdje su tvoje žene, malena? - Preko njezine je glave namršteno promatrao praznu odaju. - Dopustila sam im da se odu zabaviti na trg - rekla je i priljubila se uz njega, osjećajući kako joj kožu miluje toplina njegova tijela, osjećajući još nešto... Činilo se da joj koža postaje živa ondje gdje su je doticale njegove ruke, a trbuh su joj ispunili leptirići. - To je bilo glupo na ovakvu mjestu. Nisu obje smjele otići. - Međutim, riječi nisu zvučale onako ljutito kako je želio. Postao je svjestan njezinih ukrućenih bradavica na svojoj košulji i buđenja vlastita tijela. Uloživši silan napor, odmaknuo se od nje i podigao plahtu s poda. - Ogrni se ovime pa ti neće biti hladno. S očitom je nevoljkošću uzela plahtu. - Više bih voljela da me ti zagrliš. Bespomoćno ju je pogledao, nesposoban djelovati na njezinu odlučnost da ih oboje uvali u vrtlog opasnosti i obeščašćenja. - Počinila bi smrtni grijeh - rekao je, ali je i sam čuo da njegovu glasu nedostaje uvjerljivosti. Više nema smisla da niječe vlastite žudnje, ni pred njom ni pred sobom. Čak više nije bio siguran isplati li se pokušavati kontrolirati te žudnje. No sve dok je John od Gaunta službeno ne proglasi udovicom, preljub je ime igre u koju bi se upustila. Istina, mnogi je igraju bez ikakva ustručavanja, ali njemu to nije tako lako. - Volim te - rekla je, kao i mnogo puta ranije. - A vjerujem da i ti mene voliš. RafaelaR & Anna 73

Bosnaunited & Crowarez Volio ju je, naravno, i to je već neko vrijeme znao, premda to ni samom sebi nije želio priznati. No to ništa nije promijenilo. Ne odgovorivši, prišao je prozoru i zagledao se u kaotičan prizor na trgu. Sve se pretvorilo u sveopću raskalašenost, vino se prolijevalo u jarke, tijela su se spajala u sjenkama, a neki se čak nisu potrudili ni potražiti takvo skrovište. Iz neke su se uličice čuli ženski krikovi, no bilo je nemoguće procijeniti jesu li to krikovi straha ili užitka. Magdalenine pohotne cure zacijelo su izvan kontrole, pomislio je. Treba se nadati da niti jedna od njih neće ostati s punim trbuhom. Magdalen je, obavijena plahtom, stala kraj njega. Dotaknula mu je ruku i zagledala se u njegovo lice, kao da ondje želi vidjeti nekakvu potvrdu, ali kad je progovorila, više nije spominjala zabranjenu st rast. -Zašto bi me netko pokušao ubiti? - Noć takve zabave i raskalašenosti donosi pljačkaše, ubojice, odmetnike - rekao je jer joj u ovoj fazi nije namjeravao reći istinu, da noćašnji napad nije slučajnost. Činilo se da ne sumnja u objašnjenje i on se okrenuo te s poda podigao redovničku halju, namršteno je proučavajući. Obična halja bez ikakvih posebnih znakova koji bi otkrili kome pripada, ili tko ju je nosio ako su to dvije različite osobe, što se činilo vjerojatnim. - Postavit ću stražara pred tvoja vrata - rekao je. -Imam osjećaj da se tvoje žene neće tako brzo vratiti. - Ne ostavljaj me samu - rekla je, ponovno sa strahom u glasu. - Mogao bi se vratiti dok tebe ne bude. Guy je neodlučno stajao. Shvatio je da su svi njegovi ljudi sad već zacijelo u prilično lošem stanju, a zvuk pijanog teturanja u hodniku nije obećavao uljudnost i obzirnost drugih u konačištu. - Neka bude, ostat ću s tobom dok se tvoje žene ne vrate. Ali idi u krevet. Kratko ga je zamišljeno promatrala, kao da procjenjuje situaciju, okrenula se prema krevetu, polako skinula plahtu i jednako polako podigla koljeno na madrac. Naglo je udahnuo, svjestan da su njezini pokreti namjerno provokativni, čine neku vrstu poziva, premda trenutne okolnosti nisu prikladne ni za takav poziv ni za prihvaćanje istog. - Pristojno se ponašaj - grubo je rekao i prišao krevetu. - Upadaj. - Pljesnuo ju je po zaobljenoj stražnjici kako bi naglasio svoje riječi, a ona je poskočila i hitro se zavukla ispod pokrivača. - Kvariš veselje - optužila ga je. - Rekao sam ti da neću sudj elovati u toj igri -ustvrdio je. - O da, hoćeš. - Zatvorila je oči i povukla plahtu do vrata. - Želim ti laku noć, milorde. Trenutak je stajao i promatrao je, nesposoban zaustaviti osmijeh koji mu se pojavio na usnama. Činilo se da je izgubljen, no izgubljen ili ne, morao se pobrinuti za njezinu sigurnost. Sjedio je na klupi u prozorskom udubljenju kad je buka na trgu konačno počela jenjavati i ljudi su se povlačili u obližnje uličice ili ostajali ondje u pijanom snu. Ima li sieur D' Auriac neke veze s noćašnjim napadom? Tko je D' Auriac? Morat će se malo raspitati. Stvar će prepustiti Olivieru, crnomanjastom čovjeku iz Provanse s tijelom i okretnošću majmuna, jednako vještom u otkrivanju informacija i u uvlačenju na mjesta gdje nema što tražiti. On je zacijelo najcjenjeniji i najdragocjeniji član De Gervaisove pratnje. RafaelaR & Anna 74

Bosnaunited & Crowarez Margery i Erin pojavile su se u ponoć, neuredne, zajapurene i zaplićući jezicima. Kad su na klupi u prozorskom udubljenju ugledale lorda De Gervaisa, strah i krivnja pojavili su se i njihovim mutnim očima. - Miledi je rekla da smijemo poći, milorde - cvilila je Erin. - Je li također rekla da se smijete vratiti u ovom stanju? - pitao je ljutitim šaptom. Dok ste se vi valjale i orgijale na ulicama, vaša je gospodarica bila u velikoj opasnosti. Imate sreće što vas neću dati šibati zbog nemara i razuzdanog ponašanja. - Pošao je prema vratima. - Krećemo u zoru. Pobrinite se da vi i vaša gospodarica budete spremne za polazak čim svane. Međutim, u zoru je postalo jasno da je nakon noćašnjeg provoda nemoguće okupiti njegovu raštrkanu pratnju i vojnike. Oni koji su pronađeni uglavnom su bili nesposobni, a činilo se da su on i Magdalen jedine dvije osobe iz velike grupe ljudi koje ne trpe posljedice raskalašenog ponašanja. Čak je i njegov paž veoma pažljivo pomicao glavu i nije bio osobito brz u izvršavanju zadataka. Guy se pomirio s još jednim danom i noći u Calaisu, no uspjeli su krenuti dalje tek za tri dana. Neki gnjevni stanovnik grada optužio je dva njegova čovjeka za krađu, a potom su uslijedili istraga i mirenje koji su trajali cijela dva dana. Guy se živcirao, ali je znao da ne smije ignorirati takve pritužbe francuskih žitelja, već ionako nezadovoljnih zbog nametnute im podložnosti engleskoj kruni. Nakon što joj je Guy dopustio da se kreće po gradu uz naoružanu pratnju dvojice štitonoša i paževa, Magdalen je manje prigovarala zbog produljenog boravka u bučnom smrdljivom konačištu. To bi se moglo činiti kao pretjerano velika pratnja da nije bilo onog noćnog napada i Magdalen je s vedrom zahvalnošću prihvatila zaštitu. Snaga joj se brzo vraćala dok je lutala kroz lučku vrevu i pod toplim rujanskim suncem uživala u nepoznatim prizorima, zvukovima i mirisima. No konačno su ipak nastavili putovanje. Magdalen i njezine sluškinje vozile su se u pokrivenim kolima, ali su ih debeli jastuci na klupama slabo štitili od poskakivanja i tandrkanja po neravnoj cesti. Pratnja u svjetlucavim košuljama od žičane mreže predstavljala je zastrašujući prizor dok su marširali. Preteča je puhao u svoju trubu na svaku potencijalnu prepreku na njihovu putu i svaki put bi se uvis podizale trokutaste zastavice Lancastera i De Gervaisa. Stvarali su dojam bojne sile s kojom se nije poželjno petljati, a mjesno je stanovništvo, naviklo na takve skupine koje su harale i pljačkale, drhtalo od straha dok nisu mirno prošli. Ugledali su krov opatije u St. Omeru dok su zvona pozivala na večernjicu, ali Guy je odmah naslutio da nešto nije u redu kad su stigli do vratarnice u zidinama. Zasigurno su ih iz daljine vidjeli kako se približavaju i on je očekivao da će ih hospitalac dočekati, pozdraviti i odvesti u dvoranu za goste. No kamena je kapija bila čvrsto zatvorena, a rešetkasti otvor na vratima ništa nije otkrivao. Rekao je pažu neka povuče zvono kraj kapije. Slušali su kako zvonjava unutra odjekuje neobično šuplje, kao da u opatiji nema nikoga. Napokon se začuo zvuk sporih koraka, kao da je za svaki korak potrebno uložiti izniman napor. Rešetka se otvorila i pojavilo se umorno izborano lice. Ispod bijelog redovničkog vela i crne kukuljice promatrale su ih blijede tužne oči. - Ne mogu vam ponuditi pomoć, prijatelji - rekla je opatica, niti ne pokušavši otvoriti kapiju. RafaelaR & Anna 75

Bosnaunited & Crowarez - Zašto, kako to? - upita Guy. - Dobre sestre ove opatije molimo odmor za putnike. U našoj skupini ima žena ... - A unutar ovih zidina ima kuge - jednostavno će opatica. Guy je nesvjesno koraknuo unatrag, a brza molitva St. Catherine, njegovoj svetici zaštitnici, nezvana se pojavila na njegovim usnama. Nakon katastrofalne pandemije prije četrdeset godina kuga se uvijek iznova pojavljivala i nikoga nije štedjela. Obarala je bogate i siromašne, lordove i seljake, božje sluge jednako često kao i proklete. - Neka vam se Bog smiluje, sestro, i svima u vašoj kući - rekao je. Rešetka se zatvorila i on se okrenuo svojim ljudima. Paž ga je promatrao krupnim prestrašenim očima. - Milorde, jesmo li zaraženi? Guy odmahne glavom. - Ne, momče. Nismo ušli unutar kapije. - Što je bilo, milorde? Zašto nam uskraćuju ulaz? -Magdalen je s olakšanjem sišla iz kola i pomalo mu ukočeno prišla. - Sestre imaju kugu - rekao joj je. - Noćas ćemo potražiti smještaj u gradiću. No kad su desetak minuta kasnije stigli do St. Omera, našli su se pred zatvorenim vratima, a stražari unutra bili su prestrašeni i ratoborni - prestrašeni zbog veličine i borbenog izgleda skupine, a ratoborni jer nisu imali drugog izlaza. - U zemlji ima kuge rekli su Guyu. - Nikakve putnike ne puštamo unutar ovih zidina. To ima smisla, mislio je Guy. Izolacija je jedini način da se neka zajednica zaštiti, ali tako je on ostao bez krova nad glavom. Naravno, mogao bi pokušati ući silom, u čemu bi vjerojatno uspio, ali nije bio u ratu s građanima St. Omera i nije želio provesti noć među neprijateljski raspoloženim ljudima. Magdalen je odlučno sišla jer joj je već bila puna kapa vožnje u kolima i bila je jako gladna. - Ako imate šatore, gospodine, zašto se ne možemo utaboriti kao vojnici? Pokazala je ravnicu oko njih. - Ondje je lijepa rijeka i ima dovoljno drva za vatru. - Mogli bismo - rekao je - ali to nije prikladan smještaj za ledi De Bresse. - Ledi De Bresse misli da jest - odlučno je rekla. - Ne pada mi na pamet ništa ugodnije. Večer je tako lijepa. Večer je doista bila lijepa, zrak blag i ispunjen mirisima bosiljka i kadulje, biljaka koje gusto rastu na riječnoj obali. Kuhari će bez većih poteškoća pripremiti večeru na žeravnicima što ih nose u kolima s prtljagom, ljudi će ugodno spavati pod zvijezdama, a imaju i dovoljno šatora za one kojima trebaju. - Oduvijek sam to željela - reče Magdalen, razborito povećavši težinu na svojoj strani vage. Djelovala je tako gorljivo vragolasto da se Guy morao nasmijati. Tada je u njezinim očima vidio dubok senzualan sjaj koji je pobijao dojam nestašluka. Vidio je puna strastvena usta rastvorena u smijehu i bijele zubiće kako grickaju donju usnu, te ga je bez daha ostavila žudnja jača od ičega što je ikad osjetio. - Svih mi svetaca, Magdalen - šapnuo je - kakvim to čarolijama vladaš? Doista si prava kći svoje majke. - Što je s mojom majkom? - Sive su se oči iznenađeno raširile. - Što ti znaš o mojoj majci? RafaelaR & Anna 76

Bosnaunited & Crowarez - Znam da je opčinjavala muškarce - rekao je, odjednom s distanciranim pogledom. Znam da je izluđivala muškarce svojom ljepotom i... - No tu se prekinuo, naglo shvativši što govori i kome to govori. I svojom prepredenošću, bio bi rekao, ali to nije mogao reći ovom dražesnom nevinašcu koje još ne poznaje i ne razumije vlastite moći. Magdalen nikad nitko nije govorio o njezinoj majci, osim spominjanja njezina imena, a sad su se otvorile nove mogućnosti kad je vidjela Guyev izraz lica, čula njegove riječi, opazila nagli prestanak njegove priče. - Ne razumijem - s oklijevanjem je rekla. - Je li dobro ako sam poput moje majke? Guyeve su se oči opet fokusirale. - Svi u sebi nosimo dio naših roditelja - žustro je rekao. - To je sasvim normalno. Imaš usta Johna od Gaunta, njegovu aroganciju i odlučnost, a naslijedila si nešto i od svoje majke. Rekavši to, okrenuo se i pošao posavjetovati sa svojim vitezovima o mudrosti podizanja tabora ispred zidina neprijateljski raspoložena grada. Ispunjena čudnim uzbuđenjem, Magdalen je odšetala do rijeke. Činilo joj se da će se nešto napokon ostvariti. Bez obzira što je to naslijedila od majke, riječ je o nečemu što uznemiruje Guya de Gervaisa, nečemu što presijeca njegovu odlučnu povučenost kao što bodež siječe vosak. Na uzvisini iznad riječne obale podigli su šatore i zrak su uskoro ispunile ugodne arome pečene divljači i govedine, zaliha što su ih donijeli iz Engleske. Ispred šatora postavljen je dugi stol od dasaka i kad su se na nebu pojavile prve zvijezde, svi su sjeli k večeri. Obrok je organiziran sa svim ceremonijama kao u vlastelinskom dvorcu De Gervaisa u Hamptonu, paževi su posluživali svoje vitezove, sluge su nosili krcate pladnjeve mesa od žeravnika do stola, trubaduri su svirali kad su se upalile baklje da rastjeraju mrak s vedrog gostoljubivog prizora. Magdalen je sokom od pečenja obilno zalila svoj kruh. Bila je tako gladna da je nakratko zaboravila da mora delikatno jesti pa je progutala gotovo cijeli komad kruha prije nego je svojim nožićem odrezala komad govedine. - Ne sjećam se kad sam zadnji put bila tako gladna -povjerila je Guyu i rupčićem obrisala masne prste. -Valjda zato što nismo ručali. - Post obično ima takav učinak - primijetio je i popio nekoliko gutljaja vina iz pehara što su mu ga dodali. - No drago mi je da si se posve oporavila. - Da, sutra namjeravam jahati - odlučno je ustvrdila. - Poskakivanje u kolima doista je nepodnošljivo. Osim toga, to je tako neugodan način putovanja. Guy se nasmijao. - Ni meni se ne bi sviđao. No ako namjeravaš jahati, možda bi bilo bolje da što prije odeš na počinak. - Misliš li da ima vukova? - odjednom će Magdalen, svjesna mračnih prostora oko njihova čarobna kruga. - Vjerojatno. Ali neće se približiti vatrama i ljudi će cijelu noć stražariti. Magdalen zadrhti. - Radije bih se suočila s naoružanim redovnikom nego s vukovima . Oštro ju je pogledao. - Ne moraš se bojati ni jednog ni drugog, malena. - Ne misliš li da je neobična slučajnost što mi je netko dvaput pokušao nauditi? Onom prilikom kad su nas napali odmetnici u Westminsteru i neki dan? - Ovo je vrijeme bezakonja - nehajno je rekao. RafaelaR & Anna 77

Bosnaunited & Crowarez - U Westminsteru smo putovali kasno i bez prikladne pratnje. Kao da smo prizivali nevolje. One noći... -Slegnuo je ramenima. - U cijelom je gradu vladao kaos, a pljačkašima to savršeno odgovara. Kimnula je, poigravajući se mrvicama kruha. - No tu je i Edmund. - Edmund je bio sam u šumi, a zna se da ondje vladaju odmetnici. - Da, valjda je tako. - Podigla je ruku i prikrila zijevanje. - Hajde, odvest ću te do tvog šatora gdje te čekaju sluškinje. - Ustao je. - Šator je premalen za sve tri, ali one mogu spavati odmah ispred šatora. Magdalen se namrštila. - Ne bojiš se da bi ih netko mogao zlostavljati? - Pogledala je naokolo i vidjela vojnike kako sjede kraj žeravnika, čiste oružje, jedu večeru, jedan drugome dodaju vrčeve piva i medovine. Činilo se da svuda vlada priličan red, ali što će se dogoditi kad se ugase svjetla? - Sumnjam da će primati neželjene pozornosti - suho je rekao, sjetivši se neobuzdanosti od neke večeri. Magdalen se tiho nasmijala i polako zavukla ruku u njegovu. Na trenutak se ukočio i pokušao povući ruku, ali je odustao. Gesta se činila tako prirodnom. No svojstvo te geste promijenilo se na krajnje uznemirujući način. Njezin mu je mali prst počeo kružiti po dlanu. Izrazito tajnoviti, senzualni pokreti koji su ukazivali na vlažna i topla mjesta, na mekane otvore i vješta milovanja. Oštro ju je pogledao i vidio da ga promatra, po izrazu njegova lica procjenjuje kakav učinak ima njezina nestašna igra. Osjetio je da ponovno popušta, neumoljivo klizi prema središtu gdje ona sjedi i vuče svoj mamac. Gdje je naučila takve stvari? To je posve suprotno od nevinosti. Ali zašto je uopće smatra tako nevinom? Posve mu je jasno stavila do znanja što od njega želi, kao i to da zna da on od nje želi isto. Takva jasnoća i usredotočenost na cilj nisu komponente nevinosti. Možda nikad nije ni bila nedužna. Na kraju krajeva, žene su dospjele na svijet zato da bi muškarce dovodile u iskušenje i, kao što je John od Gaunta rekao, Magdalen je stigla na svijet u prokletom trenutku, u trenutku zla. Ona sa sobom donosi dvostruku opasnost. No još dok je razmišljao o tome u pokušaju da se odmakne od ruba te opasnosti, ona se opet tiho nasmijala tihim, senzualnim, vragolastim smijehom, i on je znao da je već izgubljen, da samo pokušava dobiti na vremenu. Unatoč tome, naglo ju je ostavio ispred šatora, samo joj kratko zaželjevši laku noć. Šator je doista bio veoma malen i imao je mjesta samo za jednu slamaricu. Bilo je previše hladno da bi spavala naga kako je navikla, pa se u košulji zavukla ispod pokrivača. Ležala je i slušala kako tabor postupno tone u tišinu. Neki je divlji pas zalajao, a drugi su odgovarali na melankoličan zvuk. Magdalen se naježila. Bilo je nečega u tom pozivu, nečega divljeg, praiskonskog, usrdnog, što joj se zavuklo u dušu i izazvalo reakciju za kakvu je sad malo trebalo. Val joj je polako prožeo tijelo, duboka strastvena žudnja koja joj je zagrijala kožu bez obzira na noćnu svježinu. Znala je što želi i znala je da je došlo vrijeme za to, premda se u njezinoj glavi nisu formirale nikakve riječi objašnjenja ili planiranja. Omotavši se krznom, tiho se primaknula otvoru šatora. Stražar je drijemao na svojem položaju i čula je hrkanje Erin i Margery s tla kraj šatora. Šmugnula je van poput prikaze, uspravna, a tamno krzno i njezina tamna kosa stopili su se s tminom. Naokolo su svjetlucale zapretane vatre. Malo dalje vidjela je RafaelaR & Anna 78

Bosnaunited & Crowarez baklje u rukama stražara, duž ruba tabora. Konji su se vrpoljili i rzali, privezani za stupove u blizini vatri. Inače je u usnulom taboru vladala tišina. Na noćnom je povjetarcu Gervaisov zmaj lepršao nad njegovim šatorom. Osjećajući kako joj noćna rosa na travi vlaži bose noge, bešumno je šmugnula onamo. Nije bilo nikoga tko bi je vidio kako prolazi, osim napola budnog paža koji se najeo zelenih jabuka iz voćnjaka i sad je trpio neugodne posljedice. Ali on je vjerovao da je riječ o prikazi koju je pred njegove oči izmamio pokvaren želudac, pa se samo šaptom pomolio St. Christopheru. Guy nije spavao. U šatoru je slabašno gorio fenjer. Glava mu je bila puna snova, tijelo nemirno od čežnje. Vjerovao je da je u suštini suzdržljiv čovjek. Bio je vjeran Gwendoline, ako se izuzme povremeno zadovoljavanje tijekom bojnih pohoda, kad prolivena krv i smrtna opasnost izazivaju požudu koja izbija kao nekakav čir na koži što ga treba brzo i čisto probušiti kako se ne bi zagnojio, zagađujući um i tijelo. Nakon smrti svoje žene upuštao se samo u slična zadovoljavanja puti, i to jedino kad se potreba nije mogla obuzdati. Nakon Gwendoline, nikad nije poželio neku određenu ženu. Sve dosad. Njegova žudnja za djevojkom bila je tjelesna, moćna pulsirajuća opsjednutost, ali i nešto više. Oslobađanje bi potražio negdje drugdje da se radilo samo o onom prvom. Smirio bi svoje zagrijano tijelo i posvetio se drugim stvarima. No nešto u Isoldinoj kćeri, neka aura opasnosti, strasti i obećanja, čvrsto ga je držalo u svojim paučinastim nitima. Bilo je nečega i u njezinoj vrckavoj naravi, aroganciji i odlučnosti, uvijek spremnom smijehu, fanatičnoj lojalnosti osobi ili cilju, što ga je ispunjavalo dubokim ushićenjem. Osjetio je njezin miris, onaj poseban miris po svježem mlijeku i medu, čak i prije nego je vidio sjenku koja je šmugnula u njegov šator. Duboka spoznaja o neminovnosti izgnala je iz njega svaki protest. Odbacila je svoj krzneni plašt i zavukla se ispod pokrivača kraj njega. - Bojala sam se spavati sama s obzirom na pse i vukove i redovnike s noževima. - Zašto nisi pozvala svoje žene? - Povukao je košulju, izvukavši je ispod nje. - Zvala sam, ali nijedna nije došla. - Naga se ispružila uz njega. - Gospo, vjerujem da lažeš. - Da - priznala je i poljubila mu liniju čeljusti te vrhom jezika dotaknula kut njegovih usta. - No što bi drugo žena mogla učiniti u takvim okolnostima? Privukao ju je k sebi i priljubio svoje tijelo uz njezino. Osjećao je toplinu ondje gdje je njezina koža dodirivala njegovu, kao i hladnoću na mjestima gdje nije bilo tako. Odmaknuo je pokrivač tako da joj je svjetlost fenjera obasjala rame. Bijelo je rame svjetlucalo i vodilo njegov pogled do delikatnih oblina njezinih dojki. Prešao joj je rukom po tijelu, od uha do boka, osjećajući nježne obline i udubljenja. Dlanom joj je pokrio bok, raširio ga na bedru, povukao joj nogu preko svojih bedara, otvarajući njezino tijelo. Magdalen je zadrhtala dok se prepuštala strastvenom, duboko intimnom milovanju. Usnama je milovala udubljenje njegova ramena, jezikom kušajući slano-slatku kožu dok su joj bedra klizila po mišićavoj čvrstini njegovih. Osjetila je kako raste uz njezin trbuh i pomaknula ruku da bi dotaknula ukrućeni ud, milujući ga, istražujući vrele dijelove njegova tijela kao što je on istraživao njezino. Predivno, strastveno, tiho vođenje ljubavi imalo je vlastiti integritet, posve drukčiji od svih prošlih iskustava, i stvaralo je vlastito obećanje budućnosti. Kad je uronio u nju, RafaelaR & Anna 79

Bosnaunited & Crowarez činilo joj se da ju je posve obujmilo njegovo tijelo, i ništa nije definiralo oblik njezina tijela na ležaju kao odvojenog od onoga s kojim se sjedinila. Kad se nakon cijele vječnosti nestajanja povukao iz nje, obuzeo ju je golem osjećaj gubitka i suze su joj navrle na oči, a njezine su se ruke stisnule oko njega kao da bi ga mogla vezati uza se. Razumio je te suze i držao je u svojem zagrljaju kad se okrenuo na ležaju. Bezglasno je plakala uz njegovo rame, priljubljena uz njegovo toplo tijelo, i on je osjećao veliku ranjivost njezine krhkosti, a ranije je bio svjestan samo goleme moći njezine strasti, ravne njegovoj, koja ih je oboje zapalila. Usnula je sa suzama još uvijek mokrim na trepavicama, a njegovo joj je rame bilo vlažno ispod obraza. Ležao je i slušao slavujevu radosnu, strastvenu pjesmu, harmoniju koja kao da ne priznaje nikakve granice ljubavi, nikakve nepremostive prepreke radosti.

RafaelaR & Anna 80

Bosnaunited & Crowarez

Šesto poglavlje

- Nemam više što učiniti za njega, oče opate. -Redovnik se umorno podigao s koljena kraj slamarice u sobičku kamenih zidova i poda. - Noćas će sve završiti, ako tako treba biti. Opat je stajao i promatrao slomljeno tijelo na slamarici. Nesvjesno je držao ruku na raspelu što ga je nosio na prsima, kao da u tome traži snagu, cilj, pravu odluku. Pomazan je i odriješen od grijeha. Mirno će dočekati smrt. - Sagnuo se nad tijelom i križem dotaknuo plavkaste usne. - Pođi u miru, sine, ako moraš napustiti ovaj svijet. Između usana na hladnom i sivom licu izišao je slabašan dah. Redovnik je uzeo pehar vina zagrijanog s aromatičnim biljem i primaknuo ga čovjekovim ustima. Tekućina je curila jer ju nije progutao. Brat Armand obrisao je beživotna usta i mokrom krpom prešao po širokom čelu gdje je pulsirala velika purpurna oteklina. - Pošalji po mene ako dođe k sebi. Teško je kad čovjek umre bez imena i među neznancima. - Opat je izišao, a brat Armand sjeo je na stolac kraj ležaja, bdijući uz bolesnika. Gotovo je nemoguće vjerovati da bi netko mogao preživjeti takve ozljede, a ako umre, neće se moći odrediti koja je od strašnih rana izazvala smrt. Posjekotina na njegovoj glavi dovoljno je duboka da je udarac mogao raskoliti lubanju. Samo jedna od mnogih ubodnih rana i posjekotina izazvanih mačem mogla je biti dovoljna da čovjek iskrvari. Ipak, nekako se nastavilo slabašno disanje, premda je očišćeno i imobilizirano tijelo ostalo nepomično ispod pokrivača. Svanula je zora, a čovjek je još uvijek živio. Brat Armand ponovno mu je peharom vina dotaknuo usne i ovaj put opazio jedva zamjetljivo pomicanje grla, pokušaj gutanja. Vjeđe su zadrhtale, veoma slabašno, a redovnik je čekao prvi pokazatelj da čovjek osjeća bolove. To bi također bilo jedva zamjetljivo, ali bi ukazivalo na činjenicu da u izranjavanu tijelu još uvijek pulsira život. Usta su zadrhtala, nosnice su se gotovo neprimjetno raširile, ali je to bilo dovoljno da redovnik zapazi povratak osjeta. Preko upalog, smrtno blijedog lica preletjela je sjenka napetosti, što je ukazivalo na paniku izazvanu silnim bolovima. Brat Armand prišao je žeravniku u kutu sobe i počeo pripremati ekstrakt maka koji će žrtvi pomoći zadržati zdrav razum tijekom agonije iscjeljivanja.

- Milorde ... milorde ... Guy de Gervais zastane i pogleda naokolo. Ponovno je čuo šaptom izgovoren poziv, ali nije vidio tko šapće. Dugi vanjski hodnik dvorca Bresse pružao se pred njim, tapiserije su šuštale uz hladne kamene zidove kroz čije se uske prozore pružao pogled na opkop i ravna prostranstva Pikardije. Opet se začuo šapat. Bio je siguran da zna tko šapće, ali gdje je ona, za ime svijeta? Nastavio je hodati i činilo se da ga šapat prati. Na kraju hodnika nalazila su se vrata okrugle odaje smještene u bastionu dvorca. Vrata su bila odškrinuta. Više se nije čuo šapat, već samo tišina pustog RafaelaR & Anna 81

Bosnaunited & Crowarez hodnika i slabašan zov vojničke trube iz garnizona. Bila je sredina poslijepodneva i činilo se da dvorac drijema pod neuobičajeno toplim listopadskim suncem. Guy de Gervais uđe u sobu kule. Vrata su se za njim odmah zatvorila i teška je šipka pala na svoje mjesto . - Eto, milorde, namamila sam te u svoju mrežu! - Nasmijana se Magdalen leđima naslonila na vrata. - Lukav trik, nije li? Davno sam ga otkrila u dvorcu Bellair. Moraš šaptati iza tapiserija i zvuk se pronosi hodnikom kao kroz šuplju cijev. Jednom sam to učinila peraču suđa i on je vrišteći pobjegao, uvjeren da ga progoni duh. - Nasmijala se. Ali ti nisi mislio da je to duh, zar ne, milorde? - Ne - prijazno se složio - nisam mislio da je duh. - Sjeo je na široku prozorsku klupicu i promatrao je, zabavljajući se. - Shvatio sam da je to zločesta djevojka spremna na vragolije. - Nije tako - pomalo ozlojeđeno zaniječe Magdalen. Činilo se da Guy katkad perverzno uživa u oživljavanju starih uspomena. Njezini su se prsti marljivo bavili kukicama haljine. - Magdalen, nema vremena za to - reče Guy, još uvijek se zabavljajući, ali rezignirano svjestan buđenja još nečega u sebi. - Da, ima - na svoj uobičajeni način ustvrdi Magdalen. Otkopčala je draguljima optočen pojas ispod svojih grudi. - Čak i ako ga nema, treba ga stvoriti. Ne misliš li? Pojas je uz mukli udarac pao na pod i ona je spustila haljinu niz ramena. Mekani svileni nabori pali su joj oko gležnjeva. Sad je na sebi imala samo bijelu lanenu košulju koje se jednako hitro i vješto riješila. Tijekom tog razodijevanja Guy se nije maknuo sa svog mjesta na prozorskoj klupici, uživajući u spirali spolnog uzbuđenja, osjećajući toplinu sunca na zatiljku, udišući Magdalenin miris u sobici, topli ženstveni miris njezine odjeće, kože, kose, pogledom gutajući nježne obline njezina tijela. Ona je žena koja muškarca može dovesti do usijane smućenosti, a kako je odavno priznao da se ne može oduprijeti toj moći, pustio je da polako i nezaustavljivo raste u njemu. - Ako nemamo vremena za ovo, mislim da ga ti uludo tratiš dok tako besposleno sjediš. - Magdalen je prišla prozoru. Mršteći se od koncentracije, pozabavila se velikom kopčom njegova pojasa. Oprezno se pozabavila bodežem u futroli na njegovu boku. Sagnula je glavu pa je sunce izvlačilo raskošne tamne dubine njezine spletene kose. - Voljela bih da sagneš glavu - rekla je. - Inače ti ne mogu maknuti ovratnik. Previsok si za mene. Poslušno je sagnuo glavu da ukloni zlatom obrubljen ovratnik, znak ranga i časti. Otkopčala je gumbe tunike i gurnula je niz njegova ramena. Ispod je imao samo košulju jer za mirnog popodneva u dvorcu nije trebalo nositi podstavljen haljetak ili žičanu košulju. Vještim je prstima odvezala uzice hozni provučene kroz rupice na rubu košulje. Tada se košulja pridružila ostaloj odjeći na podu. I dalje se mršteći od koncentracije, Magdalen mu je prstom prešla po prsima, zadržavši se na uskoj bijeloj crti stare rane koja se pružala do njegova trbuha. Pogledala ga je, blago se i tajnovito nasmiješila te mu vrhom jezika dotaknula bradavice. Vlažni hitri dodiri ubrzali su mu dah i izazvali rumenilo uzbuđenja na koži. Njezini su prsti stigli do njegovih raskopčanih hozni. - Prvo čizme, malena - rekao je, uspijevajući zvučati lijeno i nonšalantno. RafaelaR & Anna 82

Bosnaunited & Crowarez Gricnula mu je rame, hitro ga kaznivši, te se spustila na koljena i pozabavila njegovim čizmama. Oslonio se rukama na prozorsku klupicu i ispružio noge da bi mu izula čizme. - Ustani - naredila je i vratila se na hozne.- Krajnje si naporan, milorde. - Mislio sam da sam veoma popustljiv - pobunio se i ustao da bi mu hozne gurnula niz bokove. - Zar ne izgleda kao da sam pripravan u svemu ti udovoljiti, gospo? Nestašno se nasmiješio dok se oslobađao posljednjeg komada odjeće. Magdalen je zamišljeno nakrivila glavu i proučavala njegovo tijelo. - Rekla bih da izgleda, milorde - rekla je te tugaljivo dodala: - Ali kad ćeš nešto učiniti po tom pitanju? Dosad sam sve ja radila. - Ovo je tvoj plan - podsjetio ju je. - Čini mi se pravednim da ti budeš odgovorna za njegovu provedbu. - Gestom je pokazao malu okruglu prostoriju. U njoj se nalazio samo stol od grubih dasaka i dva stolca, te vučja koža ispred praznog ognjišta. Ništa drugo. Premda mu u ovako uzbuđenom stanju i ne treba ništa drugo, pomislio je. Mogao je zamisliti niz ugodnih načina da se snađu s onim što imaju, ali ga je vragolasti poriv tjerao da vidi što će Magdalen s ovako oskudnim namještajem. Pogledom je slijedila njegovu gestu, prvi put uočivši manjkavosti u njihovu okruženju. - Na podu? -nesigurno je predložila. Odmahnuo je glavom. - Previše tvrdo, malena. - Na vučjoj koži? - pokušala je, ali još nesigurnije. - Buhe. Magdalen se na trenutak smela, a zatim se priljubila uz njega. Zavukla mu je ruke oko tijela, dlanovima kružila po leđima i stražnjici, priljubivši donji dio tijela uz njegov, dok je sa sigurnošću osobe koja je na poznatom terenu grickala i lickala dahom mu milujući prsa, sigurna u svoju sposobnost da dobije željenu, očekivanu reakciju. Trenutak bolnog iščekivanja držao je ruke podalje od nje, još uvijek je zadirkujući svojim odbijanjem da preuzme inicijativu. Imao je čvrstu kontrolu nad sobom, svjestan da će zbog ovog zaigranog odbijanja predaja biti još dojmljivija. Odjednom nesigurna, Magdalen se zbunjeno odmaknula. Tada je vidjela njegov izraz lica i iz njezinih je očiju nestalo oklijevanje. Nasmijavši se, uhvatio ju je oko struka i podi- gao na prozorsku klupicu. - Dopusti da ti pokažem kako se ljubav može voditi u ovako nepovoljnom okruženju, mala moja raskalašenice. - Rukama joj je obujmio lice i spustio usta na njezina, držeći joj glavu. Rastvorila je usne u dobrodošlici njegovu vrelu jeziku i obavila mu noge oko struka, nudeći mu svoje otvoreno tijelo. Vrpoljila se na hladnoj prozorskoj klupici od hrapavog kamena, namještajući se uz njega kako bi mogla pratiti njegov ritam. Spustio joj je ruke na bokove i pridržavao je dok je u njima bujala strast, a kad je napetost postala prevelika, prsnula je u prasku ushićenja. Držao ju je uza se dok su se njihova tijela stapala, a predivna je tromost zamijenila napetost. - Uvijek bi trebalo naći vremena za to - promrmljala je Magdalen kad je opet mogla govoriti. - Mislim da bi ovo trebala biti naša soba. Ne vjerujem da je netko drugi koristi i ovo je tako pust dio dvorca. Nasmijao se i izišao iz nje, spustivši je s prozorske klupice. - Ako ćemo ovo pretvoriti u naviku, onda bismo trebali donijeti deku ili nešto slično. Bojim se da ćeš dobiti ogrebotine i rane od čestog korištenja prozorske klupice. -Brzo ju je poljubio. - No RafaelaR & Anna 83

Bosnaunited & Crowarez iskreno rečeno, ljubavi, zatekla si me u veoma neprikladnom trenutku. Moji su ljudi stigli s izvještajima iz okolnih područja i moram ih saslušati, a zatim posjetiti garnizon. Priča se o odmetnicima koji haraju naokolo, a vanjske zidine treba popraviti. - Ne bismo li večeras mogli poći u lov sa sokolima kraj rijeke? - Magdalen je navukla košulju preko glave. - Zar danas poslijepodne nemaš nikakvog posla? -Dok je pričvršćivao pojas, Guy je uzdigao obrvu. Magdalen je dobro poznavala dužnosti i odgovornosti gospodarice dvorca pa mu je bila glavna pomoćnica u vođenju golemog kućanstva. Guy vodi imanje jer nema sieur De Bressea, no opazio je da Magdalen neke zadatke obavlja s više entuzijazma nego druge. Uzdahom je potvrdila njegove misli. - Da, imam, i to mi se nimalo ne sviđa. Sluga zadužen za kruh i smočnicu kaže da nedostaju tri štruce kruha i tvrdi da je kriva jedna od sluškinja koje poslužuju za stolom. Ne uspijem li riješiti problem, treba se obratiti majordomu, a on će to nakon večere vjerojatno prenijeti tebi i mali će problem postati veliki. Guy kimne. On je bio konačni sudac u svim spornim pitanjima, kućanskim i vojnim, koji se tiču dvorca, njegovih stanovnika i okolnih sela. Njegova je dužnost posredovati u svađama, dijeliti pravdu, davati nagrade i činiti usluge, ali je manje svakodnevne probleme radije prepuštao drugima. - Zašto ti se taj zadatak ne sviđa? - Jer ne vjerujem da je kriva jedna od sluškinja. - S poda je podigla draguljima optočen pojas koji je namigivao na suncu. - Vjerujem da pekar iz grada ima dogovor s čovjekom koji razvozi kruh. Daje manje od onoga što je plaćeno i zatim dijele profit. Ali obojica već dugo opskrbljuju kućanstvo pa nitko neće vjerovati da su nepošteni. - Ako je tako, onda ne mislim da je riječ o sitnom problemu - rekao je. - Oslobodit ću te tog zadatka, ako želiš. - Doista želim - rekla je i skrušeno se nasmiješila. - No mislim da se osobno moram konfrontirati s pekarom i dostavljačem. Guy se nasmijao i dao joj savjet. - Učini to, ali u društvu majordoma. On će cijeniti što si ga uključila i njegova će nazočnost pojačati tvoj autoritet... kad zaključiš tko je odgovoran, meni možeš prepustiti dijeljenje pravde. -Podigao joj je bradu i poljubio joj kut usta. - Završim li s izvještajima, možemo prije večernjice poći do rijeke. Tada je izišao i vratio se u unutrašnje odaje dvorca gdje su se iznad velike dvorane nalazile obiteljske prostorije. U privatnoj radnoj sobi gospodara dvorca, smještenoj uz veliku bračnu odaju u središtu obiteljske rezidencije, čekao ga je tajnik u društvu Oliviera. Guy ga je ostavio u Calaisu sa zadatkom da otkrije sve što može o Charlesu d'Auriacu. Dok je podnosio izvještaj, Olivierove pronicave crne oči zvjerale su naokolo, sve opažajući na svoj instinktivan i neprocjenjiv način. Ništa mu nije moglo promaknuti, ma kako nevažno bilo, i uvijek je na isti način promatrao svoju okolinu, poznatu ili sasvim novu. Istraga je špijuna odvela u Toulouse, dom De Beauregarda, i odande u Carcassonne, utvrđeni samostan kojim je Bertrand de Beauregard upravljao za francuskoga kralja. Majka Charlesa d' Auriaca bila je sestra Isolde de Beauregard. Znači da je Charles d' Auriac Magdalenin bratić u prvom koljenu. Olivier je mnogo saznao tijekom tri tjedna RafaelaR & Anna 84

Bosnaunited & Crowarez pranja suđa u kuhinjama dvoraca De Beauregarda. Guy de Gervais slušao je obuzet sve većim nemirom. Olivier je pričao o hitnom pozivu upućenom muškarcima klana koje je otac pozvao s njihovih lena. Čuo je šaptanja o neuspjelom pokušaju ubojstva Isoldine kćeri u Calaisu, šaptanja što ih je s lakoćom čovjeka koji zna gdje i kako treba slušati čuo iza tapiserija i kroz hrastova vrata. Pričao je o čovjeku, Charlesu d' Auriacu, koji se doimao kao da ima gorući cilj, i o Bertrandu de Beauregardu, Charlesovu ujaku, patrijarhu čiji cilj kao da se nije poklapao s onim njegova nećaka. Bilo je riječi izgovorenih u ljutnji, a autoritet starijeg ušutkao je nećaka, ali Olivier nije uspio otkriti u čemu se ne slažu, osim da je to imalo neke veze s događajem u Calaisu. Samo je znao da bi okupljanje klana, Bertrandovih sinova, trebalo riješiti problem. Želeći što prije prenijeti te informacije svomu gospodaru, napustio je provinciju Roussillon prije velikog sastanka i brzo se vratio u Pikardiju. Bore od umora usječene oko usta i prašnjava odjeća svjedočili su o njegovoj žurbi. - Dobro si to obavio - rekao je Guy i otvorio sef u željezom okovanom ormaru od cedrovine. Izvadio je tešku kesu i dobacio je čovjeku koji ju je vješto uhvatio. Guy se nasmiješio, premda su ga dobivene informacije zabrinjavale. - Ti si dobar i odan sluga, Olivier. Sad se odmori. Čovjek je tihim i brzim koracima izišao, a Guy je stajao i namršteno zurio kroz prozor prema jugu, odakle će stići prijetnja...

Za to je vrijeme Magdalen šetala voćnjakom jer je odlučila odgoditi mučno pitanje nestalih štruca kruha. Bilo je vruće i sparno, a ose su marljivo zujale oko otpalog voća u visokoj travi. Voćnjak se nalazio blizu vanjskih zidina dvorca, okružen vlastitim visokim zidom, i nudio samoću kakvu je teško naći u uzavrelom životu dvorca, koji po izgledu i svojim mnogim raznovrsnim funkcijama nalikuje pravom gradu. Ispunjavala ju je ugodna tromost tjelesnog zadovoljenja, a njezin je um spokojno ispitivao i istraživao ljubavnu zavrzlamu u kojoj se našla. Znala je da njezin muž nije mrtav. Tu spoznaju više nije ponavljala Guyu jer ga je to uzrujavalo i bacalo oblak nad njihovu zajedničku radost. Nije mu rekla ni to da je sve sigurnija da je opet zatrudnjela. Ta je činjenica bila izvor tajne sreće i željela ju je još neko vrijeme zadržati za sebe. Samo Erin i Margery znaju da je na brodu izgubila dijete i tu će tajnu obje čuvati. Ovo će dijete, Guyevo dijete, pred ostatkom svijeta zauzeti mjesto onog koje je izgubila, a iza ovih zidina i daleko od Engleske lako će se zatajiti svaku nepodudarnost u vremenu. Unuče Johna od Gaunta naslijedit će leno obitelji De Bresse, a dijete Guya de Gervaisa bit će njegova čvrsta veza s djetetovom majkom. Ostaci sumnji proizišlih iz osjećaja časti što ih je Magdalen, unatoč njihovoj ljubavi, slutila u Guyu izgubit će snagu i postati slabašni prigovori koji neće ojačati i nauditi toj ljubavi. Instinktivno je znala da ona mora voditi računa o toj zavrzlami, da je Guy trenutno uhvaćen u čarobnom svijetu opčinjenosti, da je očaran njome i voljan se prepustiti struji. No kad se okolnosti promijene i počnu djelovati na njihov magični svi- jet, što je neminovno, onda će i njegova očaranost izblijedjeti. Ukoliko ne nađe neki način da spasi njegovu savjest, izgladi njegove sumnje, pojača opčinjenost čvršćim, opipljivijim sponama, izgubit će tu ljubav koja joj još od djetinjstva znači više od života. Luda je RafaelaR & Anna 85

Bosnaunited & Crowarez Jennet rekla da na njezinu dlanu vidi ljubav i krv. Mnogo ljubavi, ljubavi muškaraca. Ako je to njezina sudbina, onda je tek počela. Neobično, ali ta razmišljanja nisu utjecala na njezinu ugodnu tromost dok je šetala ispod kvrgavih voćaka i zaobilazila trule kruške na tlu. Kći Johna od Gaunta i Isolde de Beauregard nije sumnjala u svoju sposobnost da ostvari ono što želi, ono što zna da se mora dogoditi ako ne želi da njezin i život Guya de Gervaisa postanu besmisleni.

U unutrašnjoj odaji bez prozora i zidova pokrivenih tapiserijama bilo je pet muškaraca. U kaminu nije gorjela vatra, ali su baklje u zidnim nosačima stvarale i svjetlost i toplinu. Jedan od muškaraca zbacio je kratak plašt što ga je nosio iznad šarene tunike i posegnuo za vrčem medovine na sredini stola. Ulio je tamnu slatku tekućinu u kositreni pehar i popio nekoliko gutljaja. - Charles me nije uvjerio da više dobivamo njezinom otmicom nego smrću. Bio je stariji od ostalih, prosijede kose i brade, ali su mu oči bile jednako sive i jasno se vidjela obiteljska sličnost. - Ona je Isoldina kći - mirno će Charles d' Auriac. - To znamo - reče jedan od ostalih, Marc, nestrpljivo se obrecnuvši. Želio sam reći, bratiću, da je ona doista Isoldina kći - jednako mirno pojasni Charles. U toploj zagušljivoj prostoriji zavladala je kratka tišina. - Želiš reći da bi možda mogla biti... - Govornik zastane, birajući riječi. - Moglo bi se i nju iskoristiti kao njezinu majku? - Nikad nitko nije iskorištavao Isolde, Marc - oštro ga ispravi stariji čovjek. - Radila je samo ono što je željela i u većini je slučajeva zavodila samo po vlastitom izboru. - Ali s Lancasterom...? - S Lancasterom je naišla na izdajstvo. Bertrand de Beauregard, Isoldin brat, govorio je ono što je mislio. - Zbog toga ćemo mu se osvetiti i istodobno obaviti dobar posao za kralja. Ja kažem da ona mora umrijeti. Charles d' Auriac tražio je prave riječi. Pravila pokornosti i uljudnosti zahtijevala su da se povuče pred stavom starijeg. To je već jednom učinio, pristao je da se to pitanje razmotri, ali nije se mogao povući prije nego ih još jednom pokuša navesti da shvate njegov stav. Otkako ju je vidio kako sjedi ispred konačišta u Calaisu, njezina mu je slika ispunjavala dane i uznemiravala noći. Organizirao je pokušaj umorstva i da je to uspjelo, vjerojatno više ne bi razmišljao o tim ustima i očima, nesvjesnoj gracioznosti i aroganciji vitkog tijela, bahatom glasu, nečemu rijetkom i suptilnom što zrači iz nje i muškarčevu glavu ispunjava prizorima bijelih isprepletenih udova i vrelog požudnog daha. Ali ona je preživjela napad i sad on ne može podnijeti pomisao na uništenje tog tijela, pretvaranje u prah tog senzualnog obećanja, a tako se dobro može iskoristiti i mnogi iz toga mogu profitirati. Milorde - počeo je. - Pomislite na Isoldino uskrsnuće u liku njezine kćeri. Muž joj je mrtav. Ona to sigurno zna, premda njezinu ocu ne odgovara da to sad otvoreno prizna. Čim se makne iz Lancasterova kruga, više neće biti ljepilo koje posjede obitelji De Bresse drži za Englesku. Ne pada mi na pamet bolja osveta protiv Lancastera od okretanja njegove vlastite kćeri protiv njega, pretvaranja nje u lik žene koju je ubio. RafaelaR & Anna 86

Bosnaunited & Crowarez - Znači, uporno ostaješ pri svome. - Bertrand se zavalio na stolici i gladio bradu. Charlesa je ohrabrivao sjaj koji mu se nazirao u očima. - Što bi učinio s njom kad bi je oteo? - Pa, oženio bih je, milorde - smiono će Charles. - Dvostruko bih je povezao s majčinom obitelji i zatim je iskoristio za naše ciljeve. Vjerujem da posjeduje moć, kad bismo je naučili da je prepozna i koristi, da čini sve ono što je činila njezina majka, pa i više. - Meni se čini da je djevojka zarobila tebe, Charles. - Bertrand se osmjehnuo. - Zalažeš li se za to jer je želiš u svom krevetu? - Ne samo radi toga - reče njegov nećak. - Premda priznajem da prema njoj osjećam silnu žudnju. No to je manje važno od onoga što bismo s njom mogli postići kad bi bila pod našom kontrolom. - Priznajem da razmišljanje o tako suptilnoj osveti Lancasteru pruža određeno zadovoljstvo. Uzeti j e kao našu i pretvoriti u oružje protiv njega. - Možda bismo je mogli pretvoriti u oružje koje će ga uništiti. - Gerard de Beauregard prvi se put oglasio. - Da, kad bi preuzela zadatak što ga njezina majka nije uspjela obaviti. - Sjaj u očima njegova oca pretvorio se u bljesak. - Zasad ne znam kako jer sa svojim ocem ne može koristiti metode kojima ga je uhvatila njezina majka. Lancaster ima malo skrupula, ali ne vjerujem da bi se upustio u incest. Svi su se nasmijali i ugođaj se u sobi razvedrio. Ispružili su noge ispod stola i posluživali se medovinom. Charles d' Auriac je znao da je dobio bitku. - Ako se dama pokaže svojeglavom... - zamišljeno će Gerard. - Kako ćemo je primorati na suradnju? - Postoje načini i sredstva. - Bertrand slegne ramenima. - Tu ne očekujem poteškoće. - Kao ni drugdje - reče Charles. - Odmah bih otputovao u Pikardiju da našoj rođakinji zaželim dobrodošlicu u Francusku. S obzirom na primirje između naših zemalja, to bi bio posve prikladan potez. - Doista. - Bertrand ustane od stola. Ovih su ga dana brzo hvatali grčevi u nogama. Krv više nije tekla kao ranije i mučila ga je stara rana u bedru kad bi dulje sjedio. Hodao je amo-tamo i rukom prelazio po neobično oblikovanom dršku bodeža za pojasom. Imao je oblik zmijske glave i krvavo crveni rubin umjesto oka. - Kako predlažeš da se riješimo lorda De Gervaisa? Djevojka je pod njegovom zaštitom, a mislim da on nije čovjek kojeg je lako nadmudriti. - On ne zna ništa loše o meni - reče Charles. - Možda ga muče sumnje, ali u vrijeme primirja ne može odbiti rođaka koji je došao u kurtoazni posjet. Učinit ću sve što mogu kako bih utišao nje- gove sumnje i steći ću povjerenje dame. S otmicom ćemo pričekati dok se on ne udalji iz dvorca. - Oči su mu na trenutak izgubile fokus. - Ima mnogo toga što bi ga moglo odvući... napad odmetnika na sela pod upravom obitelji De Bresse, ili možda poziv njegovog sizerena, ili poziv sa susjednog lena. Mislim da je to najmanji problem. RafaelaR & Anna 87

Bosnaunited & Crowarez - Onda ćemo stvar prepustiti tebi, Charles. -Bertrand pođe prema vratima. - Ako se za tim ukaže potreba, zatraži podršku svojih bratića. I što prije dovedi Magdalen od Lancastera u tvrđavu Carcassone. Ova je obitelj predugo čekala osvetu, Vrata su se zatvorila za patrijarhom i četiri su se mlađa muškarca vidljivo opustila. Ni u grobu neće mirovati ako nepravda što ju je Lancaster nanio De Beauregardima ostane neosvećena - reče Marc. - No tebe je ta žena opčinila, bratiću. Obećava li ugodne trenutke u krevetu? - Svi su se nasmijali, ali njihov bratić u tome nije sudjelovao, - Nešto više od toga - reče, birajući riječi. - Nešto što čovjeku obećava neopisive užitke, Ukoliko nisam posve u krivu, ona ima le diable au corps, a ja to želim iskusiti, prijatelji. - Opasan sport - progunđa Philippe de Beauregard. -Pričalo se da je njezina majka imala vražji pečat na sebi, a one koji su se prepustili iskušenju, opekao je kao da je kiselina. - Njezina je majka bila opasna žena. - Charles d' Auriac ustane od stola. - Opasna jer nije nosila jaram niti jednog muškarca. Namjera mi je Magdalen od Lancastera uhvatiti u moj jaram, kao i u onaj njezine obitelji po majčinoj strani. Zauzdat ćemo moć i vražji pečat kako nama odgovara. Krene prema vratima. - Opet ćemo razgovarati kad se vratim iz Pikardije. Tada ću više znati o torne kako je najbolje nastaviti.

RafaelaR & Anna 88

Bosnaunited & Crowarez

Sedmo poglavlje

Magdalen se dosađivala. Grickala je kolač od badema i poželjela da njezin susjed za stolom na podiju obraća malo više pozornosti na nju. Guy de Gervais bio je domaćin velikoj skupini putujućih vitezova koji su zatražili smještaj pod njegovim krovom, a činilo se da za njih pripremljena gozba traje već cijelu vječnost. Osjećala je laganu glavobolju od vina, vrućine i žamora glasova u krcatoj dvorani. Odmah ispod podija, gdje je sjedila za stolom kraj muškarca koji je zastupao gospodara dvorca, okupili su se vitezovi nižeg ranga iz kućanstva i iz putujuće skupine, a iza njih štitonoše i paževi. U stražnjem dijelu dvorane natiskivale su se bučne skupine manje važnih pripadnika kućanstva. Među putnicima nije bilo visokorođenih žena, pa je Magdalen bila jedina dama na podiju. To ju je oslobodilo tereta da mora nekoga zabavljati, ali je također izazivalo dosadu. Zbog glasne buke u dvorani jedva je čula glazbenike s galerije, a sav razgovor oko stola vodio se o putovanju njihovih gostiju. Putovali su u Italiju kako bi podržali vojvodu od Anjoua u polaganju prava na napuljsko prijestolje. Kako se razina vina u vrčevima spuštala, tako je raslo uzbuđenje. Rat je jedino što vitezovi razumiju, a kako nije bilo borbi između Engleske i Francuske, morali su naći neki drugi opravdani razlog za uporabu svojih mačeva i kopalja. Poticali su Guya da im se pridruži, a Magdalen je bilo prilično jasno da se njegova sadašnja uloga zaštitnika i savjetnika usamljenoj i mlađahnoj gospodarici dvorca smatra slabom zamjenom i neuvjerljivom izlikom. Njezina stolica bez naslona za ruke bila je tako blizu Guyevoj da bi i najmanja kretnja priljubila njezino bedro uz njegovo. Oči su joj vragolasto zasjale. Zavukla je ruku ispod nabora stolnjaka od damasta. Prstima mu je lagano prelazila po bedru i osjetila kako su mu se mišići nesvjesno stegnuli. Nestašno je nastavila istraživati, nedužno se smiješeći svima oko stola dok je njegovo tijelo oživljavalo, Guy se našao u neprilici. Želio se nasmijati jednako kao što je želio uživati u nestašno vještom milovanju, ali mu se u trenutnim okolnostima niti jedna od tih reakcija nije činila prikladnom. Zavukao je ruku ispod stola, čvrsto joj uhvatio zapešće i vratio neobuzdanu ruku u njezino krilo. Magdalen je popila gutljaj vina i razmišljala o svojem sljedećem potezu. Ova bi igrica svakako razvedrila inače dosadnu večeru. Nogu u zlatom vezenoj baršunastoj cipelici pomaknula je ustranu, kliznula stopalom uz njegovu nogu i savila nožne prste uz mišićavi list. Nije uslijedila trenutna reak- cija pa je pojačala pritisak, a njezini su mu se nožni prsti zavukli u udubljenje iza koljena. Njezin se smiješak proširio kad je naglo udahnuo i maknuo nogu. Njezino ju je stopalo slijedilo. U svojoj je koncentraciji na tu zabavnu igru zaboravila na ostale za stolom, na sluge koji su brzali naokolo, na štitonoše i paževe iza svake stolice. Guy nije mogao dalje odmaknuti nogu jer bi i susjeda s druge strane uključio u Magdalenine vragolije, a ukoliko je želio zadržati ozbiljno lice, nije smio ni pomisliti kako bi sieur Roland de Courtrand reagirao na intiman dodir domaćinove noge. Ostao je posve nepomičan i ležerno pitao sieur De Courtranda žele li on i njegovi drugovi sutra RafaelaR & Anna 89

Bosnaunited & Crowarez poći u lov na vepra. Srećom, pitanje je izazvalo bujicu pijanih podsjećanja na prošle odlaske u lov, a Guy je mogao neprimjetno svratiti pozornost na Magdalen koja je to očito zahtijevala. Nonšalantno je zatvorio ono malo prostora koliko ga je bilo između njihovih stolica. Ovih je dana u njoj počeo opažati nešto drukčije. Radilo se o nečemu neodredivom, nekakvoj mekoći, kao da su njezini rubovi neznatno zamrljani. Činilo se da nad njome lebdi aura, svjetlucava poput bisera, koja je duboko iz nje izvlačila ugodnu toplinu. Bila je nestašna i pozitivna kao i uvijek, jednako radosno senzualna, ali s nekom drugom dimenzijom koja se više isticala kad je bila sama, kao da je razmišljala o nekoj tajni i privatnom izvoru zadovoljstva. Zavukao je ruku ispod stola i uštipnuo je za bedro, dovoljno jako da je poskočila. Pogledala ga je s iznenađenim prijekorom u očima i protrljala svoje bedro, ali on se samo mirno nasmiješio i opet se okrenuo sieur De Courtrandu. Magdalen je razmišljala o svojem sljedećem potezu kad je osjetila kako se ispod nje nešto zavlači. Sekundu je ukočeno sjedila, a potom se, manje disciplinirana od Guya, zagrcnula od smijeha kad je shvatila da to on sa strane uvlači ruku ispod njezine stražnjice. Dugi nabori njegova rasječena rukava spustili su se na svilene skute njezine haljine, skrivajući njegove marljive prste. Vrpoljila se, najprije kao da protestira, potom s određenim ciljem jer je shvatila kako će se njezini pokreti uskladiti s njegovima. Jezikom je dotaknula usne i opet posegnula za peharom vina, polako pomičući svoje tijelo dok je uzbuđenje raslo, a lica oko nje nejasno su se stopila s pijanim glasovima. Guy je, držeći pod kontrolom vlastito uzbuđenje, nastavio raspravljati sa susjedom o lovu na vepra, istodobno dovodeći Magdalen, koja je šutjela kao zalivena, do grozničavog vrhunca. Osjetio je kako se ukočila uz njegovu ruku, zadržavajući dah u trenutku klimaksa, te se opustila i tiho uzdahnula. Tada je povukao svoju ruku. - Nadam se da si naučila lekciju - rekao joj je u uho. Lice joj je oblilo dražesno rumenilo, oči su joj blistale, usne su joj bile vlažne i crvene, i njega je pogodila silina vlastite žudnje. Magdalen je odgurnula svoju stolicu. - Nadam se da ćete me ispričati, mes sieurs. Ostavit ću vas uz vaše vino. - Pobjegla je iz dvorane kako bi joj vecernji zrak rashladio uzavrelu krv. Žurila je preko unutrašnjeg dvorišta i kroz kapiju izišla u vanjsko. Place d'armes obavijala je tišina jer su vojnici spavali, a samo su stražari marširali po kruništima i promatrači motrili iz četiri kule. Kruništa više nisu bila zabranjeni teritorij, pa se popela strmim kamenim stubama do širokog parapeta s kojeg se pružao pogled na grad u podnožju brda, te ravnice i šume iza njega. Možda je to zemlja širokih prostranstava koju je luda Jennet davno vidjela u vodi. Dvorac Bresse izgrađen je na vrhu brda s masivnom glavnom kulom i obiteljskom rezidencijom u sredini, a druge su se građevine širile naokolo sve do vanjskih zidina. Duboki je opkop okruživao te zidine, a jedini pristup dvorcu bio je preko podiznog mosta i kroz podiznu rešetku. Teško je zamisliti da bi mogao uspjeti napad na takvu utvrdu, mislila je Magdalen naslonjena na ogradu. Iza opkopa na padini brda nalazile su se seoske kolibe i njihove male okućnice, u podnožju je bio grad Bresse, s jedne strane zaštićen dvorcem, a s preostale tri vlastitim zidinama. Čula je kako pijančevanje u velikoj dvorani iza nje postaje sve neobuzdanije. Baklje stražara bljesnule su u iznenadnom naletu vjetra koji je stigao s mračne ravnice. Mrak je RafaelaR & Anna 90

Bosnaunited & Crowarez prekrivao kolibe i grad, ljudi su mirno spavali, svjesni da na njih pazi njihov feudalni gospodar, da ih štite njegovi vojnici, Oblaci su zastirali nebo pa nije bilo mjesečine i samo je Sjevernjača provirivala kroz oblake, Magdalen je odjednom zadrhtala u svojoj svilenoj haljini. Iz pregrijane je dvorane izišla bez plašta, a već je početak studenog i sparni listopadski dani gotovo su samo sjećanje. Zaželjela je laku noć stražaru koji je prošao kraj nje i sišla u vanjsko dvori- šte. Dok je prolazila kraj hambara, čula je zvukove hrvanja i opazila da su vrata odškrinuta. Znatiželjno je zastala. Čula je žensko cičanje i hihotanje te smijeh dubljega glasa i još hrvanja. Očito je da se netko dobro zabavlja. Magdalen je hitro pošla dalje. Ona je odgovorna za ponašanje žena iz dvorca i trebala se s pravedničkim gnjevom okomiti na prekršitelje, ali nije imala volje za ulogu koja joj nimalo ne pristaje, osobito ne u njezinu sadašnjem položaju. Nezakonita se djeca prilično lako apsorbiraju u zajednicu dvorca koja pragmatično prihvaća ljudske slabosti, istodobno ih glasno osuđujući unutar crkvenih zidova. Vrata velike dvorane bila su otvorena i zvukovi raskalašene zabave nisu jenjavali. Pogledala je unutra i vidjela da je prizor postao razuzdaniji otkako je otišla. Lord De Gervais inače ne dopušta neobuzdano ponašanje u javnosti, što ga drugi prečesto sankcioniraju, ali je večeras očito odlučio udovoljiti svojim gostima, a time i vlastitom kućanstvu. Još uvijek je sjedio za stolom na podiju i objema rukama držao pehar vina. Promatrao je razuzdani prizor ispod podija gdje su ljudi plesali, pjevali i ganjali jedni druge oko stolova. Njegovi su gosti uglavnom bili zauzeti vinom i onim ženama koje su se pokazale spremnima za malo igre s vitezovima i za ono što bi kasnije moglo uslijediti. Magdalen je stajala i gledala, protiv volje fascinirana. Nije znala ono što je Guy znao, da postoje trenuci kad je određena popustljivost potrebna kako bi se muškarci oslobodili energije koja se inače troši u bitkama. U dvorani se odvijala određena vrsta bitke i on je znao da će popustiti nape- tosti nakupljene tijekom dva mjeseca relativne neaktivnosti. To je slično puštanju krvi u bolesnika. Ujutro će svi biti pročišćeni, mada iscrpljeni. Naglo je podigao pogled, osjetivši Magdaleninu nazočnost prije nego ju je vidio kako raširenih očiju stoji na drugom kraju dvorane. Rukom je napravio brzu zapovjednu kretnju. Trenutak je oklijevala pa se, očito nevoljko, okrenula i otišla. Još uvijek nije mogla staloženo trpjeti njegovo nezadovoljstvo i nije ga ničim željela izazivati, često obuzdavajući prirodne porive nimalo suzdržljive naravi. Ako je Guy svjestan svoje moći u tome, nikad to nije iskorištavao. Popela se vanjskim stubištem na drugi kat goleme rezidencije. Njezine su se odaje nalazile u ženskom krilu dvorca jer se nije mogla smjestiti u bračne odaje što ih, sasvim prirodno, zauzima zastupnik gospodara dvorca Bresse. Njezina je spavaća odaja bila raskošno namještena pernatim krevetom, ormarom, tkanim sagom i zidnim tapiserijama. U susjednoj privatnoj odaji bili su zahod i zastorima okružena kada, ali za Magdalen su bila važnija skrivena vrata iza tapiserije koja vode u unutrašnje prolaze kroz debele kamene zidine. Dvorac je bio pun takvih tajnih vrata i uskih prolaza koji su činili skrovitu mrežu za one koji ne žele da se zna za njihovo kretanje. Erin i Margery čekale su je drijemajući kraj vatre. -Ima mnogo pijančevanja, miledi zijevne Erin i ustane. - Milord to inače ne dopušta. RafaelaR & Anna 91

Bosnaunited & Crowarez - Ne - složila se Magdalen. - Ali ima goste i možda je to za njih prikladna gostoljubivost. - Mirno je stajala dok su je žene razodijevale, a zatim se ogrnula krznom obrubljenim baršunastim ogrtačem. -Dobro mi iščetkaj kosu, Erin. - Sjela je na niski stolac ispred kamina. - Svakako, miledi. - Erin se smiješila dok je uklanjala srebrne ukosnice i otkopčavala finu srebrnu vrpcu što je držala bujne tamne uvojke. Dobro je znala zašto ledi Magdalen želi da joj kosa blista. Tamna se masa spuštala gotovo do poda i ona je dugim mirnim potezima vukla četku. - Posljednjih nekoliko dana nemate mučninu, miledi. - Margery se okrenula od ormara nakon što je svilenu haljinu objesila u mirisnu unutrašnjost. - Ne, mislim da je to prošlo. - Njih su dvije znale za njezinu trudnoću, i čije dijete nosi. No pratile su je iz dvorca Bellair kad je kao jedanaestogodišnja djevojčica prvi put odanle otišla i Magdalen je bila sigurna u njihovu odanost. - Hoćeš li mi donijeti pehar začinjenog vina, Margery? Onda možete poći na počinak. Noćas mi više nećete trebati. Margery je napravila kniks i otišla u kuhinju, natkrivenim prolazom spojenu s rezidencijom i velikom dvoranom. U kuhinji nije vladala uobičajena vreva užurbanih kuhara i slugu jer je i osoblje iskoristilo sveopću razuzdanost. Vatre su zanemarene i slabo su gorjele jer su oni koji su na njih trebali paziti iskoristili nedostatak nadzora i odjurili po vlastitom poslu. Margery je pripremila vruće vino začinjeno mirodijama, nestrpljivo šutnuvši šarenog psića koji je u potrazi za ostacima dolutao iz dvorišta. I sama se željela pridružiti veselju pa je kositreni pehar žurno odnijela u odaju svoje gospodarice. Erin je jednako željno kao i Margery iščekivala obećanu zabavu, pa im nije trebalo dvaput reći da ostave gospodaricu koja je, kose blistave na svjetlosti svijeća i s pićem u ruci, sjedila ispred kamina. Spremno su prihvatile naputak da ne trebaju dolaziti ako ih ne pozove, a najvjerojatnije će ih pozvati tek ujutro. Pijuckajući začinjeno vino i ispruživši noge prema vatri, Magdalen je utonula u sanjarski trans i pitala se koliko će vremena proći dok Guy zaključi da je udovoljio kurtoaziji i da svoje goste može prepustiti noćnoj raskalašenosti. Kad su se zvukovi iz dvorane prigušili, upalila je svijeću i kroz skrivena vrata šmugnula u dug mračan prolaz. Svijeća je treperila, ali je pružala dovoljno svjetla. U zidovima prolaza nalazila su se mnoga vrata koja su se otvarala iza tapiserija ili u garderobama iz kojih se moglo pristupiti tajnama drugih odaja. Vrata odaje gospodara dvorca iznutra nisu skrivena jer je, kad je gradio dvorac, cijelu mrežu tajnih prolaza upravo za njegovu uporabu osmislio otac Guyeva polubrata, Jean de Bresse. Magdalen je osluškivala, ali ništa nije čula. Tiho je podigla podmazani zasun i odškrinula vrata. Kako je i očekivala, soba je bila prazna. Guyevi paževi i štitonoše poslužuju gospodara u velikoj dvorani i, kad odluči poći u krevet, samo će jednom od njih narediti da mu posvijetli put do sobe. Kliznula je unutra i zatvorila vrata. Bacila je svijeću u vatru i navukla baršunaste zastore oko velikog kreveta. Potom je šmugnula u mračnu špilju, skinula ogrtač i sklupčala se ispod pokrivača, čekajući. Zacijelo je nakratko usnula jer se prenula na zvuk glasova iza zastora, a nije čula da je netko ušao. Mirno je ležala i slušala. Guy je razgovarao s mladim Stefanom koji mu je pomagao da se razodjene i navuče dugi kućni ogrtač. Tema razgovora bila su zbivanja u velikoj dvorani, a momak je dobio i nekoliko kratkih savjeta o umjerenosti. Magdalen je sjela i rukama obujmila koljena. RafaelaR & Anna 92

Bosnaunited & Crowarez Kad je Stefan želio razmaknuti zastore oko kreveta, Guy je odmahnuo glavom. - Ne, momče, ostavi ih. Pođi na počinak. - Nije mu promaknuo značaj navučenih zastora, a kad su se vrata za pospanim pažem zatvorila, sjeo je kraj vatre i čekao razvoj događaja. Magdalenina se glava pojavila između zastora. - Želim ti laku noć, milorde. - I ja tebi, miledi - uljudno je odgovorio. Magdalen ga je upitno promatrala. - Jesi li pijan, milorde? - Ni najmanje. - Svi ostali jesu - primijetila je. - Pijanice, svi oni - složio se. - Mislio sam da si već odavno u krevetu. - Što i jesam, milorde. - Razmaknula je zastore i s lakoćom skočila s kreveta. - Ako cijelu noć namjeravaš sjediti, onda ti se moram pridružiti. Raširio je ruke i ona mu se, topla i mekana naga, smjestila u krilu i spustila mu glavu na rame. Ležerno ju je milovao, uhvatio joj bradu i jednako ležerno spustio usta na njezina. - Večeras si bila zločesta, Magdalen. - Da, nisam li? - složila se uz tihi smijeh. - Ali ni izbliza onako zločesta kao ti, milorde De Gervais. Nasmijao se uz njena usta. - Tu si lekciju itekako zaslužila. - I u njoj itekako uživala. - Vjerujem da jesi - ozbiljno se složio i malo je pomaknuo na koljenu kako bi rnogao lakše istraživati raskošne obline njezina tijela. Svilenkasta se koža mreškala pod njegovim dodirima. Kosa joj je mirisala po cvijetu jabuke iz destilirane cvjetne vodice kojom su je prale njezine žene, a parfem se opojno miješao s mednim naznakama sve jačeg uzbuđenja. Izvijala se i prela, sva se pretvorila u senzualno obećanje, trenutno reagirajući, kao i uvijek. - Moram ti nešto reći - promrmljala je uz njegovo uho dok ga je milovala vrelim jezikom. Tiho je zastenjao i ukrutio se pod njezinom toplom zavodljivom težinom. - Onda mi to brzo reci, ljubavi, prije nego izgubim sposobnost slušanja o bilo čemu. - Trudna sam. - Brzo je šapnula te riječi. Ruke su mu se zaustavile. Znači to je drukčije na njoj, ono nešto neodredivo što je opažao posljednjih tjedana, - Zar nisi zadovoljan? - Pogledala ga je s tjeskoborn u glasu i očima. Na jednoj mu je razini to pričinjalo slađe zadovoljstvo od ičega što je ikad osjetio. Ali na drugoj ... Potisnuo je to drugo. - Da, ljubavi moja, zadovoljan sam. - Umirujuće se nasmiješio i maknuo joj taman pramen kose s čela. - Trebao sam to očekivati, jasno, ali iz nekog razloga nisam. - Sigurno se dogodilo na samom početku - rekla je. -Erin misli da će se dijete roditi u svibnju ili lipnju. Neko je vrijeme šutio, razmišljajući, kao i ona ranije, da bi se dijete koje je izgubila rodilo u ožujku ili travnju. Uz malo dobre organizacije, to bi se dijete moglo smatrati nasljednikom Edmunda de Bressea. Ta mu pomisao nije donijela ni zadovoljstvo ni olakšanje. - Jesi li dobro? - pitao je. RafaelaR & Anna 93

Bosnaunited & Crowarez - Izvrsno. - Protegnula se uz njega i obavila mu ruke oko vrata. - Predivno sam zadovoljna jer nosim tvoje dijete. Dopustio je da ga obujmi tiha potvrda njezine ljubavi, da ga cijeloga prožme, donese mu radost dovoljno duboku da nadvlada tugu što ju je osjećao zbog svega što ne može biti. Milovao joj je leđa, razmišljajući o opasnostima trudnoće, o onoj užasnoj olujnoj noći na brodu. - Moraš se čuvati, malena. Više neće biti jahanja s lovačkim psima, ni dugih putovanja. - Ali osjećam se savršeno dobro i snažno. Više nema čak ni jutarnje mučnine. Uspravila se. - Ne mogu šest mjeseci ležati u krevetu, Guy. - Ne smiješ riskirati nakon onoga što se zadnji put dogodilo - rekao je. Nagnuo se unatrag i lagano joj držao bokove. - Sam Bog zna da je to riskantno i u najboljim uvjetima, a ovo je veoma brzo nakon spontanog pobačaja. - Voljela bih da ti nisam rekla ako ćeš me držati pod staklenim zvonom. - Dušo, neću te držati pod staklenim zvonom, ali ću ti zabraniti nepotrebno naprezanje . - Ali kako bi ti mogao znati što je nepotrebno? Što muškarci znaju o tim stvarima? - Sasvim dovoljno - ustvrdio je. - A ono što ne znamo, možemo pogoditi. Ne želim se više prepirati. Namršteno ga promatrajući, Magdalen je grickala nokat na palcu, napola razdražena i napola dirnuta tom brigom za koju je osjećala da će se pokazati ograničavajućom i napornom. Tada je slegnula ramenima. Ovo nije pravi trenutak za prepirku, a ima i mnogo ugodnijih načina na koje mogu provesti vrijeme. Baš je kanila započeti jedan od tih načina kad je noć proparala mahnita zvonjava. - Uzbuna - rekla je kad je Guy progunđao psovku, podigao je sa svojih koljena i ustao. - Zvone na uzbunu. - Vrati se u svoje odaje - naredio je dok je dugim koracima hodao prema vratima. Odmah. - Je li to napad? - Idi! - Iz hodnika su se čuli trčeći koraci. Magdalen je u zadnji tren zgrabila ogrtač s kreveta i šmugnula u tajni prolaz jer su se naglo otvorila vrata Guyeve odaje i uletjeli su štitonoše i paževi. - Milorde ... milorde ... zvone na uzbunu - dahtao je Stefan. - Odmetnici napadaju grad. - Prestani brbljati i donesi milordov podstavljeni haljetak - odrješito će štitonoša. A ti, Theo, donesi košulju od žičane mreže. Geoffrey je štitonoša koji bi zadovoljio i najizbirljivijeg gospodara, pomislio je Guy, zahvalan da ne mora sam davati zadatke paževima dok mu se glavom vrtlože misli. Baš su izabrali pravu noć, kad pola ljudi u dvorcu nije u stanju uzeti oružje i izjahati. Barem će vojnici u garnizonu biti trije- zni. Nisu dobili dopuštenje da se pridruže gozbi, a dobro su znali kakva je kazna za neposluh. Magdalen je jurila prolazom do vlastitih odaja, zbacila ogrtač i u ormaru potražila odjeću. Na njezin su poziv dotrčale rumene Erin i Margery, ali ne samo od uzbuđenja. - Kažu da je riječ o napadu na grad, miledi - obje su dahtale. - Usred noći! RafaelaR & Anna 94

Bosnaunited & Crowarez - Nimalo kršćanski - suho će Magdalen. - Pomognite mi da se odjenem. Imat ćemo mnogo posla prije nego ova noć završi... Ne, ne tu haljinu, previše je fina za ono što ćemo morati raditi. Donesi mi onu od smeđe vune. Smeđa vunena haljina bila je jednostavnog kroja, ukrašena samo srebrnim pojasom pričvršćenim na boku. Njezin malen, draguljima optočen bodež visio je u koricama i kraj njega baršunasta kesa s korisnim stvarima kao što su škarice, igle i ključ sefa gdje se nalazi njezin nakit. Uzela je plašt koji joj je pružila Erin i požurila iz svojih odaja. Sišla je vanjskim stubama u unutrašnje dvorište. Svuda je vladala vreva i strka dok je neumoljivo zvono na uzbunu izvlačilo ljude iz pijanog sna i raskalašenosti. Na place d'armes bilo je više reda. Baklje su osvjetljavale prizor, konjanici su se penjali na konje, strijelci se uredno složili u redove iza njih. Magdalen je opazila da su svi njihovi gosti ondje, naoružani i već na svojim bojnim konjima. Poziv na oružje i vonj bitke očito su bili dovoljno jaki da rasprše posljedice pijančevanja. Stjegovi su lepršali na sve jačem vjetru i odmah je ugledala Guya koji je preko oklopa nosio haljetak sa Gervaisovim zmajem. Podigao je vizir i promatrao prizor oko sebe. Na čelu kolone njegovih vitezova vijorili su se stjegovi De Gervaisa i De Bressea. Željela je poći k njemu, reći mu nešto ohrabrujuće, pomoliti se za njegovu sigurnost, ali je znala da ne bi dobro primio takvu žensku slabost. Osjećala je, čak i iz daljine, ratnikovo uzbuđenje pred iščekivanjem bitke. Takvo uzbuđenje nadilazi čak i nježnost ljubavnika. Život je posvetio ovome i ničemu drugome, a tako će biti sve do njegove smrti. Spustio je vizir, preteče su odsvirali bojni zov i Guy de Gervais je na čelu svojih vitezova izjahao ispod podizne rešetke. Mostom je odjekivao topot masivnih konja. Vojničke su trube svirale svoje sablasno veličanstvene pozive, a Magdalen je potrčala stubama do kruništa i odande gledala kako se gromoglasna sila obara na one koji su se usudili napasti podanike sizerenstva De Bresse. Most preko opkopa podignut je kad ga je prešao i posljednji strijelac, a potom je spuštena i podizna rešetka kako bi dvorac, za izbivanja njegovih branitelja, bio zaštićen od mogućnosti invazije. Zrak je ispunjavao dim iz grada, čula je vrisak i krikove, kao i udaranje kugli ispaljenih iz topova po gradskim zidinama. Naglo se okrenula i vratila u vanjsko dvorište. Imala je vlastitog posla, a nema koristi od nagađanja o zbivanjima izvan dvorca. U velikoj su se dvorani još vidjeli dokazi noćašnje razuzdanosti, Prevrnuti stolovi, vino proliveno po rogožini, psi koji čeprkaju za ostacima. Majordom je već počeo okupljati pospane, mamurne sluge. - Trebat će nam vode, majordome - reče mu Magdalen. - Napretek vruće vode. - Da, miledi, poslat ću naredbu u kuhinju. -Majordom je i sam izgledao prilično nezdravo, opazila je Magdalen, no trudio se nadzirati čišćenje dvorane u koju će se vratiti bojovnici. Trebat će im voda i dovoljno prostora za skidanje oklopa kako bi se mogle zbrinuti njihove lakše rane . Teži ranjenici morat će u bolnicu i Magdalen je požurila onamo. Laknulo joj je kad je vidjela da se gospodin Elias, ljekarnik, očito nije pridružio sinoćnjem pijančevanju. Žustro ju je pozdravio, pokazao redove ležajeva, zalihe zavoja, ulja i ljekovitih masti, kotlove na oba kraja duge prostorije u kojima je ključala voda. Njezin nadzor nad pripremama za primanje vojnika bio je očekivan. To je bio zadatak gospodarice dvorca, RafaelaR & Anna 95

Bosnaunited & Crowarez a ona je odrasla u pograničnoj utvrdi jednog lorda Marchera i imala za primjer ledi Elinor od Bellaira. Uvjerivši se da je sve u redu, vratila se na kruništa. U gradu se više nije čulo vrištanje, mada je u sivilu zore još uvijek lebdio oblak dima. Iz daljine se čuo slabašan zveket čelika, ali to je dopiralo s ravnice iza grada. Očito je da su otjerali odmetnike. Zar nisu očekivali tako veliku obrambenu silu? Kao što je uobičajeno za te lutajuće razbojničke bande, možda su se zadovoljili uzimanjem onoga što su mogli prije nego su ih primorali na povlačenje. Kad je već posve svanulo, Magdalen je promatrala s kruništa i vidjela da su topovske kugle oštetile sjeverne zidine grada. Ako su razbojnici ušli u grad, onda je bilo razloga za vrištanje. Kasnije će posjetiti grad i vidjeti kako bi se mještanima moglo pomoći zalihama iz dvorca, ali sad je mislila jedino na Guyev povratak. Međutim, sunce se već popelo prilično visoko na nebu prije nego je vidjela da se masa konjanika približava gradu. Kretali su se u pravilnom redu, a one koji su zaostajali, ranjenike i nosače nosila, štitila je skupina vojnika. U mirnom jutarnjem zraku čula se vojnička truba, zov pobjede. Svi su stjegovi ponosno lepršali dok se skupina penjala uzbrdo. Podignuta je rešetka i spušten je most, a oni su ušli u place d'armes. Guy de Gervais jahao je na čelu, a uspravno je držanje naglašavalo njegove prirodne prednosti visine i širine tijela. Dok ga je gledala kako ujaše u place d'armes, Magdalen je duboko udahnula da se smiri, te jurnula niza stube. Usporila je pri dnu i prišla mu odmjerenim, dostojanstvenim koracima gospodarice dvorca. - Zahvaljujem Bogu na pobjedi, milorde. I zahvaljujem na vašoj zaštiti. - Ritualne su joj riječi s lakoćom klizile s jezika, ali su sadržavale mnogo više od rituala kad ga je pogledala. Opet je podigao vizir i blistavim joj plavim očima proučavao lice, procjenjujući učinke njezina bdijenja. Uzela je pehar koji joj je pružio paž i pružila ga njemu. - Zahvaljujem, miledi - tiho je rekao i popio okrepljujući napitak prije nego je odjahao do bloka za uzjahivanje gdje je tijelo u nespretnom oklopu spustio s visokog bojnog konja. Magdalen je ušla u dvoranu i ondje dočekivala vitezove i njihove ljude. Žene iz dvorca čekale su kako bi im pomogle nakon što skinu oklope i odjeću, pružajući im pehare kuhanog vina da se okrijepe, te toplu vodu, mirisna ulja i ljekovite masti za i zudarane mišiće. Magdalen se kretala među njima dok Guy nije ušao u dvoranu. Tada se odlučno zaputila prema njemu. - Ja ću se pobrinuti za milorda - rekla je pažu koji je pošao naprijed. - Ti mu pomogni da skine oklop. - Njezina je dužnost, kao gospodarice dvorca, da se pobrine za čovjeka koji je branio nju, njezinu imovinu i njezine vazale. - Ali najprije mi donesi ulja. - Bilo bi bolje da si u krevetu - rekao je Guy kad se paž udaljio. Skinuo je kacigu. - I mislim da ovo nije posao za tebe. - Kretnjom je pokazao krcatu dvoranu gdje su se muškarci nagih prsa i razvezanih hozni prepuštali njezi nazočnih žena i paževa. - Ja mislim da jest - tiho se usprotivila. - Ledi Elinor nije okretala leđa takvim stvarima. Zašto bih ja to činila? - Ledi Elinor je njegovala svoga brata - podsjetio ju je uz umoran uzdah. - Od tebe bi se moglo očekivati da njeguješ svog muža. RafaelaR & Anna 96

Bosnaunited & Crowarez - Ti zauzimaš mjesto mojeg muža - odgovorila je s istom mirnom odlučnošću. - Ako ne želiš da to činim ovdje u dvorani, onda se povucimo u tvoju odaju pa ću se ondje pobrinuti za tebe. Guy ju je pogledao i u očima mu se, unatoč umoru, pojavio osmijeh. Magdalen je ponovno u svojem najodlučnijem izdanju, a zapravo nije mogao osporavati njezinu logiku. Nitko ne bi doveo u pitanje doličnost njezinih postupaka, ali sve se mora događati u dvorani, među ostalima. Skinuo je podstavljeni haljetak. - Kako želiš, miledi. Kratko je kimnula i pozvala jednu od sluškinja. -Donesi vruće vode za miorda. Kao i uvijek, uživala je u čvrstom vitkom tijelu, širini njegovih prsa, mišićima bedra i nadlaktice, ali ničim nije pokazala svoje neprilično zadovoljstvo dok je obavljala ritualne postupke, pripremajući vruće mokre krpe za čišćenje i vlaženje kože prije nanošenja ulja, a potom utrljavajući ulja u mišiće sa svom snagom što ju je imala. - Eto, milorde. - Pomalo zadihana, odmaknula se od njega. Na čelu su joj blistale sićušne kapljice znoja, svjedoci vrućine u dvorani i obavljanja zadataka što ih je sama sebi nametnula. - Nadam se da se osjećaš opuštenije. - Naprotiv, miledi - promrmljao je. - Samo si stvorila napetosti ondje gdje ih ranije nije bilo. - Sram te bilo, milorde - ukorila ga je, ali su joj oči blistale unatoč umoru. - Nakon noći provedene u boju, ne vjerujem da imaš snage za nešto drugo osim počinka. - O, kako imaš malo vjere - zadirkivao ju je, ponovno odjenuo košulju i počeo vezivati uzice hozni. -No svakako je vrijeme da ti pođeš u krevet. - Moj posao nije gotov, milorde. - Vlažnom je krpom obrisala masne ruke prije nego je podlakticom prešla preko čela. - Braniteljima ovog dvorca treba poslužiti jelo i piće. - Ali to nećeš ti raditi - rekao je. - Cijelu si noć probdjela. - Nisam jedina. - Gestom je obuhvatila prepunu dvoranu. - Rekla bih da u ovom dvorcu nema nikoga tko je noćas otpočinuo. Promatrao ju je lagano se mršteći. Uopće nije slično Magdalen da se s njim prepire, premda je znao da je za to itekako sposobna. - Želio bih da odeš u krevet -polako je rekao. - Želio bi da zanemarim svoje dužnosti? - rekla je. -Ja sam gospodarica ovog dvorca, milorde . - A ja sam gospodar ovog dvorca - ustvrdio je. - I kao takav oslobađam te tvojih dužnosti i nalažem da odeš u krevet. Magdalen je neodlučno stajala. Potrebu da dovrši svoj posao u dvorani osjećala je kao osobni imperativ. Nije u redu da ode prije nego sve bude propisno organizirano za udobnost onih koji su noćas branili nju i njezine vazale. No kao i uvijek, nije željela izazivati Guyevo nezadovoljstvo. - Uopće nisam umorna - pokušala je. - Željela bih dovršiti ono što sam započela. Zagledao se u umorne oči i tamne sjenke podočnjaka. Njezino je bljedilo djelovalo nekako prozirno, a to ga je odjednom podsjetilo na Gwendoline i njime je prostrujao stari strah. - Poslušat ćeš me u ovome - rekao je tonom kakav je samo jednom ranije koristio s njom, veoma davno. Pogledao je naokolo. - Erin! Margery! RafaelaR & Anna 97

Bosnaunited & Crowarez Dvije su žene ostavile ono što su radile i požurile na njegov poziv. - Otpratite miledi u njezinu odaju i smjestite je u krevet - naredio je. - Dobro na nju pazite. Njezino stanje nije prikladno za noćno bdijenje. - Da, milorde. - Obje su napravile kniks. - Pripremit ću zdjelu bijelog kruha i usirenog mlijeka - reče Erin. -Dođite, miledi. Čak i da je Magdalen željela nastaviti prepirku, bilo je nezamislivo da to učini u nazočnosti svojih sluškinja. Pošla je s njima ne osvrnuvši se, a Guy je zamišljeno stajao, požalivši zbog svoje oštrine. Razumio je zašto je željela obaviti svoju dužnost i to je cijenio. Poticao bi je u tome da nije trudna, ali je odjednom u njegovim očima postala izrazito ranjiva, fokus svih njegovih strahova, živi podsjetnik na njegovu bespomoćnost pred Gwendolininim bolnim kopnjenjem. Neće dopustiti da zbog prirodnih ženskih opasnosti izgubi Magdalen, ne ako joj posebna pažnja i njega mogu priskrbiti zdravlje i sigurnost. Magdalen je malo govorila dok su je Erin i Margery pripremale za spavanje. Čula je, ali nije reagirala na njihovo uzbuđeno čavrljanje i nagađanje o noćnoj bitki i trenutnom stanju u gradu. Žene su njezinu šutnju pripisale umoru, a zapravo je s užitkom utonula u pernatu mekoću kreveta. Također joj je prijala zdjela usirenog mlijeka i bijelog kruha zaslađenog medom. Sunce je obasjavalo njezin jastuk, ali kad je Erin počela navlačiti zastore oko kreveta, rekla joj je neka ih ostavi. Bilo je nečeg ugodnog i utješnog u ležanju u toplini i mekoći uz jarku sigurnost dnevne svjetlosti i uobičajene zvukove života u dvorcu. Probudila se sredinom poslijepodneva, obuzeta predivnim osjećajem ugode. Tijelo joj je bilo toplo i letargično, udovi teški od opuštanja. Sunce je i dalje sjalo, a iz dvorišta garnizona čula je trubu koja je oglašavala promjenu stražara. Sjela je i posegnula za zvonom kojim će pozvati svoje sluškinje. - Ah, budni ste, miledi. - Erin je donijela pladanj do kreveta. - Donijela sam vam juhu i pecivo. Morate čuvati snagu. Milord kaže da moramo posebno paziti na vas. Magdalen se prvi put sjetila jutarnje prepirke. Uzdahnula je. Očito će biti onako loše kako se bojala, ako ne i gore. - Milord previše brine - rekla je i uzela pladanj. - Željela bih da zdravim razumom ublažiš njegove upute. - S užitkom je pojela malo goveđe juhe. - Miledi, ne usuđujem se - iskreno će Erin. - Bio je veoma jasan u svojim uputama. Želi da ga posjetite u njegovoj radnoj sobi kad ustanete - dodala je i pošla prema ormaru. - Koju ćete haljinu odjenuti? Magdalen je razmislila. - Jesu li vitezovi još uvijek ovdje? - Da, miledi, ali je milord odredio da će on i gosti danas sami večerati u velikoj dvorani. - Onda nije važno koju ću haljinu nositi - pomalo kiselo reče Magdalen. Lord De Gervais očito želi da ona ostatak dana i večer provede u mirnoj samoći. Odjevena u običnu haljinu od svijetlozelenog platna s običnim pletenim pojasom oko struka, pošla je javnim hodnikom do milordove radne sobe. Stefan je otvorio vrata kad je pokucala. - Želim vam dobar dan, miledi. - Naklonio se. - Dobar dan, Stefane. - Nasmiješila se momku koji nije mogao imati više od dvanaest godina. - Koliko sam shvatila, iskazao si se u noćašnjoj borbi. RafaelaR & Anna 98

Bosnaunited & Crowarez Stefan je porumenio. To je bila njegova prva bitka i još nije bio siguran je li ga užasan strah što ga je obuzeo u jednom mučnom trenutku zauvijek obilježio kao kukavicu. - Možeš otići - reče Guy de Gervais. Stajao je kraj vatre, jednom se rukom oslanjao na policu iznad kamina i podigao nogu na stalak za klade. Nasmiješio se Magdalen kad je zakoračila u sobu. Stefan je za sobom zatvorio vrata. - Dobro si spavala? - Kretnjom ju je pozvao k sebi. - Da, hvala na pitanju, milorde. - Zaustavila se pred njim. Rukama joj je obujmio lice, pomno ga proučavajući, vrhom prsta prešavši ispod očiju gdje više nije bilo podočnjaka. - Ljutiš se na mene, malena - rekao je, ne pustivši joj lice. Magdalen je iznenađeno shvatila da je to istina. Možda nije bila baš ljutita, ali svakako uzrujana. - Koliko sam shvatila, danas ćeš večerati sam s gostima. - Govorila je ukočenim tonom. Kimnuo je. - Nisam stekao dojam da si sinoć uživala u njihovom društvu. Mislio sam da bih te danas mogao toga osloboditi. Obrazi su joj se zarumenjeli. - Je li to jedini razlog? - Koji bi drugi mogao biti? - Mislila sam da ćeš možda preporučiti da večer provedem u krevetu - rekla je. - Čini se da misliš kako je to najbolje mjesto za mene u idućih šest mjeseci. - Ah, Magdalen! - Morao se nasmijati, a zatim se sagnuo i poljubio njezina ojađeno skupljena usta. Kao i uvijek, spremno je reagirala, posve izravno i bez pretvaranja. Njezine je ljutnje nestalo kao da je nikad nije ni bilo. Privinuo ju je uza se, osjećajući kako u njoj pul- sira topao život, tako dragocjen i tako krhak, premda je istodobno osjećao njezinu moć, paradoksalnu moć iste ženstvenosti koja je čini ranjivom. Malo se odmaknuo. - Moraš mi udovoljiti, dušo. Jutros sam bio oštar i nastojat ću da se to ne ponovi, ali neću ti dopustiti da u ovom razdoblju ugrožavaš svoje zdravlje. Magdalen je uzdahnula i rezignirano odmahnula glavom. Voljela je Guya de Gervaisa i nije ga željela uzrujavati. Ako se mora pokoriti njegovoj prekomjerno brižnoj zaštiti kako bi on mirno spavao, onda će to zacijelo učiniti. - Češće ću očekivati tvoje društvo, milorde, ako se moram odreći svojih uobičajenih zadovoljstava. Ako moram sjediti i vesti umjesto da izjašem, onda moraš naći neki način da me zabaviš. Njezina su se usta izvila u zamaman smiješak obećanja koji čovjeka može ostaviti bez daha i Guy de Gervais je opet postao svjestan nelagodnog osjećaja opčinjenosti. Činilo mu se da u magiji što je ona stvara gubi sebe, svoje ciljeve, srž svoje duše. Na trenutak se želio boriti protiv toga, ali samo na trenutak... a predaja je bila baš onako slatka kako je i očekivao.

RafaelaR & Anna 99

Bosnaunited & Crowarez

Osmo poglavlje

Charles d' Auriac vidio je impresivno zdanje dvorca Bresse mnogo prije no što su ljudi u dvorcu shvatili da se netko približava. Osim kuhara, pralja, kapelana i drugih slugu potrebnih za udobno putovanje, skupinu su činili sieur D' Auriac, tri viteza koji jašu pod njegovim stijegom, njihovi štitonoše i paževi, te malena četa strijelaca na konjima. Dovoljno ljudi za zaštitu tijekom putovanja, ali ne toliko da se doimaju prijeteće - taman onoliko koliko je potrebno za kurtoazan posjet rođakinji. Zaustavio je konja i zagledao se preko ravnice u svoju destinaciju. Bilo je rano poslijepodne, ali je prosinačko nebo već najavljivalo rani sumrak. Ne mogu putovati nakon sutona i on se pitao hoće li požuriti i pokucati na sestričnina vrata jer putnicima treba smještaj za noć, ili će se zaustaviti u sljedećem svratištu i ujutro prirediti ceremonijalni dolazak. Sve u svemu, bolji je drugi način jer je otmjeniji i značajniji. No tome se protivila njegova silna želja da ponovno vidi sestričnu. Hoće li biti onakva kakve se sjeća? Hoće li opet osjetiti mračnu dubinu požude kad pogleda u one sive oči, tako slične njegovima, ali to su ipak oči njezine majke, oči koje muškarca mogu odvući u propast. Ona puna strastvena usta, usne koje bi svojim ustima gnječio poput jagoda, podatno tijelo, mekano, a ipak obećava strast... Ne, čekat će. Odluka se sama stvorila, mada je njegovo tijelo reagiralo na mentalno prepuštanje požudi. Ako naglo bane onamo, mogao bi ostaviti pogrešan dojam, a on ni u čemu nije želio pogriješiti. Previše je toga na kocki. Njegovi su ljudi s olakšanjem primili vijest da će se zaustaviti u sljedećem samostanu ili svratištu koje nudi odgovarajući smještaj. Zimi dugo traje putovanje od Toulousea do Pikardije, a oni su žurili mokrim i blatnjavim cestama, krećući se iz blage južnjačke klime u siva kišovita sjeverna područja. Noći su bile hladne, dani vlažni, klima negostoljubiva za one koji su navikli na srebrnkast sjaj maslinika, raskošno zelenilo vinograda, miris plavog mora, pješčane tlo Roussillona. U suton su zatražili gostoprimstvo redovnica u samostanu u Compiegneu, petnaestak kilometara od njihova odredišta. Charles d' Auriac dobio je jednu od privatnih odaja u gostinjskom dijelu, namijenjenih posjetiteljima višeg ranga. Pošao je na počinak siguran u spoznaji da će on i njegovi ljudi sredinom jutra stići u dvorac Bresse, i on će ručati u društvu svoje sestrične. Ovaj put neće pobjeći od njega, neće prema njemu biti neuljudna, morat će poštivati pravila gostoljubivosti i srodstva te mu iskazati dužno poštovanje i dobrodošlicu. Još je bio mrak kad se Magdalen probudila, a ta joj je činjenica pričinjala veliko zadovoljstvo. Njezin partner nastavio je spavati i nije se pomaknuo kad je kliznula s kreveta i potrčala do prozora. U mraku se nazirala tek naznaka praskozorja, ali se iz RafaelaR & Anna 100

Bosnaunited & Crowarez dvorca i garnizona još nisu čuli nikakvi zvukovi. Procijenila je da zvono za zornicu neće zazvoniti još barem pola sata. Što je značilo da je ona pobijedila i poći će sokolariti duž rijeke. U zapretanim je ostacima vatre upalila svijeću i bacila malo triješća na žar te se vratila do kreveta i prodrmala spavačevo rame. - Milorde? Milorde, probudila sam se na vrijeme za sokolarenje. Guy je u svjetlosti svijeće što ju je nad njim držala otvorio jedno oko. - Vrati se u krevet - reče. - Ne, milorde. Obećao si da ćemo ići ako se probudim prije zornice. I ja sam se probudila. Guy je otvorio drugo oko i nevoljko zaključio da je Magdalen rekla istinu. - Vrati se u krevet - pospano ponovi. Napola nasmijano i napola nestrpljivo, Magdalen je bosom nogom frustrirano udarila o pod. - Ne, jer ako to učinim, znaš što će se dogoditi i tada će zazvoniti za zornicu, a ti ćeš reći da nisam na vrijeme ustala. - Poljubac - reče Guy. Magdalen odmahne glavom. - Ne, jer bi doveo do drugih stvari. Molim te, Guy, ustani. Tako želim izići. Cijeli sam tjedan bila zatvorena u dvorcu dok si ti izbivao, i obećao si. Oči su joj jasno izražavale usrdnost i molbu, a usne je lagano rastvorila od gorljivosti. Guy ju je hitrom kretnjom uhvatio oko struka i povukao na sebe. - Imam te - zadovoljno ustvrdi i nasmije se ozlojeđenom licu iznad sebe. - Sad ću dobiti taj poljubac, ledi. I na mene je loše djelovao tjedan dana odricanja . - Ali obećao si i sad ćeš to prekršiti - protestirala je, pokušavajući okrenuti glavu. Čvrsto joj je obujmio lice tako da je morala mirovati. - Bit ćeš krivokletnik, milorde! - Neću - reče i povuče njezino lice do svojega. - Ići ćemo nakon što dobijem poljubac. Magdalen je uzdahnula i popustila, njezino se tijelo opustilo uz njegovo, usne su joj postale toplo podatne, jezik lagano nestašan. Zavodnički se pomicala pod rukama koje su istraživale i iznova otkrivale. No kad je koljeno gurnuo gore i pokušao joj razmaknuti bedra, izmigoljila se ustranu. - Rekla sam da se nećeš zadovoljiti samo poljupcem . - O, znači uskratila bi mi svoje usluge, je li, ledi? - Prijeteći je zarežao i pokušao je uhvatiti kad je kliznula s kreveta. - Vrati se ovamo. - Ne. - Skakutala je unatrag. - Želim poći sokolariti, milorde. A ti moraš poći sa mnom ako ne želiš biti krivokletnik. Dok je stajala podalje od kreveta, Guy ju je promatrao sa žudnjom u očima. Grudi su joj se brzo dizale i spuštale od napora i odlučnosti, bujna tamna kosa spuštala se niz njezina leđa, padala joj preko ramena i pokrivala nježnu bjelinu kože, usne ružičaste i željne, oči blistave od odlučnosti koja ipak nije uspjela prikriti iskru požude probuđene poljupcem i milovanjem. Naglo je odbacio pokrivač i ustao. - Ako ti nećeš doći k meni, onda ja moram doći k tebi. RafaelaR & Anna 101

Bosnaunited & Crowarez - Ne! O, ne, Guy! Obećao si! - Hodala je unatrag, smijući se, i šmugnula iza komode od cedrovine. Uživajući u njezinoj mahnitoj jurnjavi u potrazi za skloništem, Guy ju je slijedio po sobi, nemilosrdno je stjeravši u kut odaje gdje se našla uza zid, a tapiserija ju je bockala po golim leđima. - Dakle - rekao je kad se zaustavio pred njom i prekrižio ruke na prsima. - Što bi željela raditi? Magdalen je nakrivila glavu ustranu, kao da ozbiljno razmišlja o pitanju. - Željela bih poći sokolariti, milorde - na koncu je rekla i vragolasto se nasmijala. Guy se zamišljeno počešao po glavi. - Čini se da nisam dovoljno jasan. Dopusti da te opet pitam. Što bi željela raditi? Spekulativni se sjaj pojavio u sivim očima dok ga je nastavila promatrati. Sokolariti, milorde? - predložila je, vragolasto upitnim tonom. - Božje mi krvi! Doista si tvrdoglava vragolanka! Dopusti da ti kažem, gospo, da neće biti sokolarenja, ni sad ni kasnije, dok ne posložiš svoje prioritete. - O. - Još uvijek s upitnim sjajem u očima, Magdalen se podigla na prste, obavila mu ruke oko vrata i priljubila tijelo uz njegovo. - Ovako, misliš? - To je svakako korak u pravom smjeru. Jezik joj se pojavio između usana i hitrim mu pokretima milovao usta. Na prsima je osjećao topli pritisak njezinih dojki, koljenom mu je sugestivno prelazila po unutrašnjoj strani bedra. - Ovako, misliš? -šaptom je ponovila uz njegova usta dok je sve više podizala koljeno i obavijala nogu oko njegove. Guy ništa nije odgovorio, ali su joj njegove ruke kliznule niz leđa i lagano se zaustavile na bokovirna, stabilizirajući je dok je stajala na jednoj nozi. Nastavila je svojim podignutim koljenom pritiskati između njegovih bedara, a jezikom mu je i dalje milovala usta. Bradavice su joj se ukrutile, tvrde i vrele na njegovoj koži, pa je osjetila lagani drhtaj na mjestu dodira. Polako je spustila nogu, trenutak se odmaknula i sa zadovoljstvom pogledala ukrućeno spolovilo koje se uzdizalo iz kovrčavog gnijezda u dnu njegova trbuha. Nasmiješila se, ali to više nije bio vragolast smiješak, već smiješak žene koja zna što želi. Opet se priljubila uz njega i na svojem bedru osjećala njegovu snagu. Nježno mu je ljubila bradavice, milujući ih vrhom jezika dok se nisu ukrutile. Dlanovima je prešla po njegovim vitkim bokovima te ih pomaknula do tvrde mišićave stražnjice koja je trenutno reagirala stezanjem mišića. Koža joj se ovlažila od znoja dok je duboko u njezinu trbuhu rasla napetost i njezini su se unutarnji mišići stezali u nesvjesnoj pripremi. Posve se priljubila uz njega i pojačala stisak na njegovoj stražnjici, odjednom nestrpljiva. - Sokolarenje može čekati, nije li tako? - nježno ju je zadirkivao Guy. Obuhvatio joj je dojke, palčevima kružeći po njima, zaobilazeći napete bradavice dok nije pomislila da će umrijeti od žudnje. Glava joj je pala unatrag u gesti čistog prepuštanja dok se donji dio njezina tijela pomicao uz njegovo, tražeći sjedinjavanje koje je sad postalo imperativ. - Nebesa, ti si doista stvorena za ljubav, malena - promuklim je glasom šapnuo Guy. Osjećala je njegov dah na ubrzanom pulsu u dnu vrata. Gledao joj je lice, nježnu put rumenu od žudnje, krupne sive oči, duboka jezera strasti, rastvorene crvene usne. To je bilo lice zrele žene koja poznaje vlastite dubine, zna davati i primati, ne boji se izraziti svoju žudnju, niti se boji njegove. RafaelaR & Anna 102

Bosnaunited & Crowarez Obavila mu je ruke oko vrata i ponovno se podigla na prste kad je njegov vreli jezik uronio u toplu slatku nutrinu njezinih usta, a čekinje njegove brade ugodno su je greble po obrazu. Usne su joj bridjele pod pritiskom njegovih dok je udisala poseban miris vjetra i sunca u njegovoj koži, pomiješan s mirisom lavande koja se nalazi među njegovim košuljama u ormaru. Kad ju je podigao, ne puštajući njezina usta, obavila je noge oko njega i pojačala stisak oko vrata, čvrsto se držeći za njega dok se vraćao unatrag do kreveta. Olabavila je stisak kad se sagnuo da je spusti na madrac i promatrao je, gladnim očima gutajući svaku oblinu i udubljenje njezina tijela, svjetla i sjene što ih je stvarala ranije upaljena svijeća. Ona je promatrala njegovo tijelo sagnuto nad njome, široko i snažno, bojni stroj glatkih mišića koji je u ovom trenutku postao izvor ushićenja, njezinog i njegovog. Ispružila je ruku i obujmila pulsirajuće oruđe užitka, osjećajući njegovu toplinu na dlanu, predivnu podatnost koja će je uskoro ispuniti i spojiti ih u tjelesnom sjedinjavanju. - Trebam te - šapne Guy. Kleknula je na krevetu i sagnula glavu da bi ga uzela u usta, koncentrirajući se kako bi kroz pokrete svojih usana, jezika i prstiju osjetila njegovu žudnju i užitak. Dok mu je prstima stiskala čvrste mišiće stražnjice, osjećala je njegove ruke na svojoj sagnutoj glavi, prste koji su se stezali u kosi na njezinu zatiljku, čula je njegov dah, ubrzan i nepravilan kako je njegova strast rasla i uvlačila je u napetu spiralu koju je naglo prekinuo, iznenadivši je kad j u je gurnuo na krevet. Gledala je u oči stranca, duboke tamnoplave oceane samo njegove strasti, i shvatila da će ovaj put sama biti odgovorna za vlastitu žudnju i ispunjenje jer se muškarac izgubio u vrtoglavoj žestini potreba svojeg tijela. Uživala je u spoznaji da je upravo njezino tijelo oslobodilo takvu oluju. Kleknuo je iznad nje i raširio joj bedra kako bi primila njegov nabrekli ud. Magdalen je čula vlastiti uzdah kad se njezino tijelo stegnulo oko njega. Osjećala je silnu napetost u trbuhu. Izvila je bokove da bi mogao ući što dublje, a činilo se da dopire do same njezine srži. Sa svakim je pokretom uranjao jače, dublje, dalje od granica njezina bića. Zabacio je glavu, zatvorio oči i rukama joj pritiskao ramena tako da je nosila težinu gornjeg dijela njegova tijela. No s lakoćom ju je podnijela, baš kao što je otkrila da je sposobna preuzeti odgovornost za vlastiti užitak. Pratila je njegov ritam i zarila mu prste u stražnjicu, izražavajući svoju potrebu trenutak prije nego joj je eksplozija potresla tijelo i njezin je krik odjeknuo prostorijom, a djelić sekunde kasnije pridružio mu se Guyev. Prošla je cijela vječnost prije nego su težina koja joj je gnječila grudi i lagani pritisak njegovih usana na njezinu vratu vratili Magdalen u stvarnost. Ruke su joj bile raširene s obje strane tijela onako kako su pale nakon eksplozije. Noge su joj bile raširene oko njega, koža vlažno slijepljena s njegovom. Podigla je ruku do njegovih leđa i polako pomilovala glatke mišiće. Guy je podigao glavu i poljubio joj usta. - Čarobnice - tiho je izustio. - Povela si me u svijet u koji nikad ranije nisam kročio. - Povela sam nas oboje - odgovorila je i Guy se malaksalo nasmijao kad je u njezinu glasu čuo samodopadnost. - Znam da jesi, ljubavi. RafaelaR & Anna 103

Bosnaunited & Crowarez - I sad možemo poći sokolariti - ustvrdila je i sjela, ispunjena novom energijom. Znam da je prošlo vrijeme zornice, ali za to nisam ja kriva. - Mislio sam da smo se upravo složili da jesi -zadirkivao ju je, milujući joj bedro. Odavno bismo otišli odavde da nije tvojih neumjerenih žudnji i vještina. Magdalen je ozlojeđeno kriknula i bacila se na njega, a on se smijući branio, jednom joj rukom uhvativši oba zapešća i prebacivši nogu preko njezinih bedara. Nije se mogla maknuti pod njegovom težinom. - Primirje, inače ću morati nešto poduzeti i doista nećemo imati vremena za sokolarenje. - Ali nisam ja počela - protestirala je i uzalud se migoljila. - Rekla sam da si krivokletnik, i to je istina. - O, nepravedno! - Pustio ju je i sjeo. - Predlažem da se povučeš prije nego dobiješ ono što zaslužuješ za takvu drskost. - To nije bila drskost, milorde. Silno sam se bojala da je točno i prestrašila se za tvoju dušu. -Dobacila mu je vragolast smiješak; skočila s kreveta, zgrabila svoj ogrtač i žurno ga omotala oko sebe. - Idi već jednom! - Tiho se nasmijavši, Guy je posegnuo za zvonom i pozvao svoje sluge. - Požuri s odijevanjem i za pola sata budi ispred konjušnice. Danas moram obaviti mnogo posla i nemam previše vremena za još zabave. Magdalen se hitro odjenula, svjesna da Guy uistinu odvaja dragocjeno vrijeme kako bi ispunio njezinu želju da kraj rijeke pušta sokolove. Izbivao je tjedan dana. Obilazio je De Bresseov posjed, posjetio još tri dvorca u vlasništvu sizerenstva, presuđivao u svađama i osporavanim pravima, dijelio pravdu i pregledavao obranu. Za njegova su se izbivanja kod kuće nakupili problemi koji iziskuju njegovu pozornost i zato ga očekuje naporan radni dan. Zamjenjivala ga je koliko je mogla, ali autoritet gospodarice dvorca ovisi o gospodarevu, a bilo je mnogo problema što ih je mogla samo privremeno riješiti. Međutim, nije se osjećala krivom zbog insistiranja na sokolarenju. Za njegova je izbivanja morala boraviti u dvorcu, što je uobičajeno kad ledi ostane bez zaštite svojeg lorda, te joj je hitno trebalo širenje horizonata. Sokolarenje i lagano jahanje krajolikom jedine su fizičke aktivnosti što ih je odobrio lord De Gervais, zabrinut za njezino zdravlje. Osjećao je vidljivu nelagodu kad bi se time bavila u društvu nekog drugog, a ne s njim. S obzirom na tu činjenicu, Magdalen je smatrala da ima pravo postavljati i neke vlastite zahtjeve. Kad je stigla pred konjušnicu, zimsko je sunce stvaralo ružičast sjaj na obzoru. Guy je već bio ondje, razgovarao sa sokolarom i travkom po vratu lijeno škakljao svog sivog sokola. Psi su izbjegavali konjska kopita. Konjušari su osedlali i držali konje čiji se dah na hladnom jutarnjem zraku pretvarao u paru. Magdalen je požurila do sokolara. - Želim vam dobar dan, majstore sokolaru. Nadam se da je Aleria dobro raspoložena. - Nasmijala se, a sokolar se preko volje osmjehnuo. Magdalenin sokol kraguljčić katkad je bio neposlušna ptica, opirala se sokolarevoj dresuri i izazivala njegovo strpljenje. Odustao bi od nje da njezina vlasnica nije veselo tvrdila da i ptica ima pravo na svoje hirove. - Tri dana nije letjela, miledi, pa vjerujem da će se pristojno ponašati. Magdalen je navukla debelu rukavicu koju joj je pružio njezin paž. - Ako prvi put bude neposlušna, više je neću pustiti. Što je sa sjevernim sokolom? RafaelaR & Anna 104

Bosnaunited & Crowarez Sjeverni sokol bio je Magdalenin ponos i radost. To je bio neočekivan dar njezina oca malo prije nego je otputovala iz Engleske, dar simboličan na mnogo načina. Pravila sokolarstva su nepromjenjiva i ptice se dodjeljuju prema društvenom rangu. Guy de Gervais ima grofovskog sivog sokola, a premda plemenite dame posjeduju sokole kraguljčiće, samo one kraljevske krvi mogu posjedovati sjevernog sokola. Sokol je rastao u Lancasterovu sokolarniku, ali nije bio dresiran kad ga je darovao svojoj kćeri i još će proći mnogo vremena prije nego nova vla- snica bude njime mogla vladati. No Magdalen je stalno pratila kako ptica napreduje. - Tvrdoglava je, miledi - sokolar je rekao i škrto se osmjehnuo, ali svi su čuli ponos u njegovu glasu. - Ali se isplati pomučiti - reče Guy. - O, da, svakako, milorde. Miledi će je moći puštati sljedeći mjesec. Želite li je vidjeti? Magdalen je već krenula prema sokolarniku, a oko nje se njihao njezin krznom obrubljen ogrtač. U sokolarniku je bilo mračno i u hladnom se zraku osjećao jak vonj ptičjeg izmeta i krvi malih životinja. Ptice su sjedile vezane na svojim motkama. Sve je na njima bilo nepomično, blistave oči, opako zaobljeni kljunovi, oštre pandže. Opasna moć grabežljivica obuzdana voljom čovjeka. - Jesi li izabrala ime? - Guy je stajao kraj Magdalen ispred napola dresirane ptice. - Diana - odmah će Magdalen. - Lovkinja. Nasmiješio se i kimnuo. - Kraljevsko ime za kraljevsku pticu. Pođimo sad. Već je gotovo bijeli dan. Izjahali su iz dvorca na stražnja vrata i sišli do rijeke koja okružuje podnožje brda, vijuga kroz grad i zatim se uz rub šume Compiegne spaja s rijekom Oise. Tlo pod konjskim kopitima bilo je tvrdo, hladnoća je zarumenila Magdalenine obraze i zacrvenila joj vrh nosa. Podigla je glavu i zbacila baršunastu kapuljaču, duboko dišući. - Ah, kakav je užitak biti vani. Kad ne smijem izići iz dvorca, sjetim se djetinjstva u Bellairu. Guy se nasmijao. - Nažalost, ovdje nemamo vještice koja bi za tebe bacala čini kako bi se nešto dogodilo. Magdalen ga je iskosa pogledala. - Jednom mi je rekla da će doći vrijeme kad ću se moliti da sve ostane isto, ma kako je loše, jer bi to bilo bolje od onoga što će uslijediti. - Zadrhtala je od tog sjećanja, a vidjela je da se Guy mršti jer su i na njega te riječi djelovale. - To je bila samo luda Jennet - rekla je u pokušaju da to pretvori u šalu. - Ne vjerujem da su se njezine čini ikad ostvarile. No nehotice je pokvarila raspoloženje svježeg jutra jer je sjećanje utjecalo na vedru prisnost kojom je dan započeo. Osjećala je kako tuga od koje je strepila zahvaća njezina pratitelja, no nije uspijevala pronaći riječi kojima bi to suzbila. Znala je da ovaj život s njom živi pod sjenkom krivnje. Ona tu krivnju nije osjećala, jer kako bi takva ljubav uopće mogla biti pogrešna? Puštali su sokolove duž riječne obale gdje je uz rub spore smeđe vode rastao gusti šaš. Iz šaša se uzdiglo jato gusaka izduženih vratova kad je preko njih preletjela prijeteća sjenka sivog sokola. No bile su prevelike da bi postale plijen sokola pa su se, uz mnogo gakanja i lepetanja krilima, opet spustile. RafaelaR & Anna 105

Bosnaunited & Crowarez - Vratit ćemo se ako te opterećuju poslovi - potištenim će tonom Magdalen. Svu je radost izlaska ugasila potištenost njezina pratitelja. Napeto joj se osmjehnuo. - Priznajem da imam mnogo toga na umu, malena, a jutro prolazi. Sigurno je već prošlo osam. - Da - složila se i okrenula svoga konja. - Onda idemo natrag. Guy je tražio neki način da rastjera svoju zlovolju kad je Magdalen naglo podbola konja i kasom jurnula duž riječne obale. Potjerao je konja za njom i sustigao je kad se zaustavila pred jednim šumarkom. - Nemoj se ljutiti - rekla je, točno protumačivši izraz njegova lica. - Morala sam to učiniti. - Doista? - Zvučao je sumnjičavo. - Pa, draže mi je da se ljutiš nego da budeš tužan - pomalo je prkosno odgovorila. - Nisam tužan. - Da, jesi. Osjećaš kajanje i tugu. Guy uzdahne. - Volio bih da je situacija drukčija. Valjda to možeš razumjeti? Slegnula je ramenima. - Valjda mogu, ali takva je kakva je. Zahvalna sam na ljubavi. Kao i uvijek, na tu se tvrdnju nije imalo što reći. Za Magdalen je sve bilo sasvim jasno. Ništa nije tražila, davno ga je upozorila da je udaja za Edmunda ludost, jasno mu je izrazila svoju ljubav, i ništa drugo nije bilo istinski važno. Pitao se je li mladost ono što je čini tako sigurnom u ispravnost uvjerenja i nagona, ali je u dubini duše znao da nije riječ o tome. Magdalen od Lancastera dijete je dviju izrazito dominantnih osobnosti, a oboje su ostavili prepoznatljive tragove u svojoj svojeglavoj kćeri. Sad ga je promatrala iskrenim sivim očima i procjenjivala njegovu reakciju. - Zar bi doista želio da je situacija drukčija, milorde ? Polako je odmahnuo glavom. - Ne ako bi to značilo da ne bih upoznao radost s tobom, ljubavi. Podnijet ću grizodušje radi veće sreće. Nasmiješila se i lice joj je blistalo od zadovoljstva. -Onda se možemo vratiti u miru? - Da, ljubavi, u miru. - Nagnuo se ustranu i nadlanicom joj pomilovao nježan obraz. Protjerat ću tugu iz sebe. Odjahali su natrag u dvorac, zadovoljni premda zamišljeni, te se rastali u dvorištu do podneva kad će se naći na ručku u velikoj dvorani. Magdalen se preodjenula i upravo je s batlerom raspravljala o vinima što će ih poslužiti uz ručak kad se s kruništa začula razmjena zvukova vojničke trube. Najprije je čula upozorenje da se netko približava, a gotovo odmah potom zvuk kojim se zahtijevala identifikacija. - Čini se da ćemo imati goste, gospodine batleru -mirno je rekla. - Moram se posavjetovati s majordomom i komornikom. - No umjesto da to odmah učini, popela se na kruništa jer je sama željela vidjeti tko je stigao. Kad je čuo zvukove truba, Guy je izišao iz radne sobe i požurio u unutrašnje dvorište, čekajući da mu časnik kaže tko traži gostoprimstvo. Stupanj ponuđenog gostoprimstva i njegovo sudjelovanje u tome ovisit će o rangu gostiju. Opazio je Magdalen na kruništima i pridružio joj se. RafaelaR & Anna 106

Bosnaunited & Crowarez Promatrali su skupinu ljudi na drugoj strani opkopa. Guy nije poznavao njihov stijeg. Slušao je dok je preteča svirao svoju poruku, a potom spustio zastavicu na svojoj trubi iz poštovanja prema potencijalnim domaćinima. - Ovdje je sieur Charles d' Auriac, rođak gospodarice dvorca Bresse, i svoju rođakinju moli za gostoprimstvo. Guy je naglo udahnuo. Dakle, stigla je prijetnja s juga. Kakav će oblik imati? Malo što mogu uči- niti unutar zidina dvorca. Opet je postao svjestan Magdalenine nazočnosti, kao i njezine ukočenosti. - To je čovjek koji mi se obratio u Calaisu - rekla je. -Želio je da s njim pođem u vrt prezbiterijanaca, ali sam se bojala... - Da - brzo će Cuy, svjestan da mora raspršiti njezinu nelagodu dok ne otkrije koji je D' Auriacov cilj. - Ali on je uistinu tvoj rođak. Olivier je otkrio da su njegova i tvoja majka bile sestre. Zato mu moraš pružiti gostoprimstvo. Lice joj je posivjelo, premda nije znala zašto se tako boji, ali je osjećala neku duboku instinktivnu prijetnju koju je pokušala izraziti. - Ali ja to ne želim. U njemu ima zla. Znao je da je to istina, ali je morao zanijekati. Magdalen ništa nije znala o prijetnji Beauregarda upućenoj njoj ili njezinu ocu, kao ni o njihovoj upletenosti u Edmundovu smrt. Kako bi razumjela sve to, morala bi znati što je uzrok, a on se nije mogao natjerati da joj nanese bol tim spoznajama... morala bi saznati za krv i izdajstvo do kojih je došlo tijekom njezina rođenja. - Imaš previše bujnu maštu - oštro ju je ukorio. - Vlastitom bratiću ne možeš odbiti gostoprimstvo. - Obratio se stražaru koji je stajao kraj njega i čovjek je potrčao u dvorište. Trubač je zasvirao dobrodošlicu, most je spušten i rešetka podignuta. Još uvijek blijeda lica, ali shvativši da nema drugog izbora, Magdalen je s Cuyem sišla u unutrašnje dvorište i čekala goste u dnu stubišta pred velikom dvoranom. Charles d' Auriac prošao je ispod kule u place d'armes, te kroz nadsvođeni prolaz u unutrašnje dvorište. Ugledao je svoju sestričnu kako nepomično stoji kraj lorda De Gervaisa i duboko u trbuhu osjetio pulsiranje zadovoljstva. Bila je onakva kakve se sjećao. Zašto je Guy poslao Oliviera da otkrije D' Auriacov identitet? I zašto joj to ranije nije rekao? Nakon tog dana više niti jednom nije spomenut taj čovjek, niti incident u Calaisu. Zašto osjeća tu mučnu strepnju dok ga gleda kako ulazi u dvorište? Ništa u njegovu fizičku izgledu ne izaziva strah. Zapravo, obuzeo ju je isti osjećaj kao i ranije, kao da ga je poznavala na nekom drugom mjestu i u nekom drugom vremenu. Uzeo je piće dobrodošlice od paža koji je dotrčao iz dvorane. Guy je koraknuo naprijed. - Sieur D' Auriac, dobro došli u ovaj dom. Čekao je da Magdalen također pozdravi, ali ona je šutke stajala iza njega. - Milorde De Gervais. - Charles je sišao s konja i pružio mu ruku. - Pozivam se na srodstvo s ledi Magdalen de Bresse. - Priznajem vaše srodstvo - reče Guy i stisne mu ruku. Magdalen još uvijek nije koraknula naprijed i nelagoda, ispunjena neuljudnošću, nadvila se nad ljudima okupljenim u dvorištu. RafaelaR & Anna 107

Bosnaunited & Crowarez - Sestrično, donosim vam pozdrave obitelji vaše majke. - Charles d' Auriac preuzeo je inicijativu, prišao joj i ispružio ruku. Ona je i dalje stajala, ignorirajući pruženu ruku i pogledom mu fiksirajući lice. Shvatila je što joj je poznato. U njegovim je očima vidjela sebe. Obiteljska sličnost. Ali zašto je on ispunjava takvim prezirom i takvim strahom? - Magdalen! - Guy je s oštrim prijekorom izgovorio njezino ime i ona se trgnula iz transa. - Neuljudna si prema našem gostu i prema tvojem rođaku! - Ispričavam se, gospodine. - Govorila je tiho i ispružila ruku, jedva dotaknuvši bratićev dlan, odmah je povukla i krišom obrisala o skute. - Misli su mi odlutale. - Još uvijek mu nije zaželjela dobrodošlicu i svi su postupno shvatili da to neće niti učiniti. - Dođite unutra - reče Guy i pokaže prema otvorenim vratima dvorane. - Nadam se da ćete vi i vaša pratnja prihvatiti gostoprimstvo naše gostinjske kuće. - Bilo bi nam drago - reče D' Auriac i naglašeno pogleda svoju sestričnu. On i njegovi vitezovi slijedili su Guya u dvoranu gdje je gorjela vatra i pripremali su se stolovi za glavni dnevni obrok. Magdalen ih nije pratila. Znala je da je počinila neoprostiv grijeh protiv pravila gostoprimstva i srodstva, ali nije si mogla pomoći. Otišla je u svoje odaje i pozvala Erin. - Poći ćeš milordu De Gervaisu i reći ćeš mu da se ne osjećam dobro i danas ne mogu sići u dvoranu. Erin je požurila u dvoranu gdje su lord De Gervais i njegovi gosti ispred vatre pili vino. Razgovor je zastajkivao i svima je upadala u oči odsutnost gospodarice dvorca. - Milorde? - Erin mu se primaknula, govoreći tihim i zavjereničkim glasom. Guy ju je oštro pogledao. - Dakle? - Riječ je o miledi, gospodine. - Gdje je ona? - Erin je bilo jasno da je lord De Gervais veoma ljutit, što se ne događa često. - Kaže da se ne osjeća dobro, milorde, i danas ne može sići u dvoranu. Guy stisne usne. Nije imao pojma kakvu to igru Magdalen igra, ali on neće moći igrati svoju i otkriti D' Auriacovu ako ona nastavi s takvom neuljudnošću. -Možeš joj reći da ću je ispričati do ručka, ali želim da bude za stolom na podiju. Erin se žurno udaljila, a Charles d' Auriac, koji je čuo razgovor, primijeti: - Čini se da sam na neki način uvrijedio moju sestričnu. Zamolio bih je da mi oprosti ono što sam skrivio, ali ne znam o čemu je riječ. Guyeva se nelagoda povećala. - Molim vas, nemojte se time previše opterećivati ukočeno reče. - Neki hir što ga treba obuzdati? - blago upita D' Auriac. - Opazio sam da je to česta pojava kod žena. Nešto u njegovu glasu izazvalo je žmarce na Guyevu zatiljku. Ipak, to nije bila neobična primjedba. Bio je siguran da De Beauregardi neće pokušati nauditi Magdalen dok su njezini gosti i ona je pod njegovom zaštitom. Unutar ovih zidina može joj, uz malo više budnosti, osigurati zaštitu. Mora samo otkriti kakva se izdajnička namjera krije iza ovog naoko kurtoaznog posjeta. A to ne može učiniti ako Magdalen ustraje u ovako sramotnom ponašanju. Oboje se moraju smiješiti i biti ljubazni, pretvarati se da posjet rođaka smatraju običnom pristojnošću. Ali zašto se Magdalen tako ponaša? To joj uopće RafaelaR & Anna 108

Bosnaunited & Crowarez nije svojstveno, a samo aver- zija na D' Auriaca, temeljena na susretu u Calaisu, nije prikladna izlika. Erin je Magdalen prenijela poruku lorda De Gervaisa. - Bio je veoma nezadovoljan, miledi - dodala je i zbunjeno gledala Magdalen koja se sklupčala na sjedalu u prozorskom udubljenju. - Hoću li poslati po gospodina Eliasa da vas pregleda? Magdalen je odmahnula glavom. Drhtala je premda u odaji nije bilo hladno. - Ne, ali ne želim odavde izići prije nego putnici odu iz dvorca. - Ali kažu da je sieur D' Auriac vaš rođak, miledi. - Erin je sad jasno pokazala svoju zbunjenost. Njezina se ledi veoma čudno ponašala. Možda je to jedno od neobičnih raspoloženja u trudnoći. Magdalen ništa nije rekla i Erin je trenutak neodlučno stajala, te opet potražila lorda De Gervaisa. Pratio je posjetitelje u gostinjsku kuću gdje će se osvježiti prije ručka. Namrštio se kad je ugledao Erin kako se tjeskobno vrpolji uz rub skupine slugu. Očito je opterećena nekakvom porukom, ali se ustručava ponovno privući njegovu pozornost. Čekao je dok se nije rastao od gostiju i pozvao je k sebi. - Što je sad, ženo? - Miledi, gospodine. - Erin je kršila ruke. - Nešto s njom nije u redu. - Prije sat vremena savršeno se dobro osjećala -namršteno je rekao. - Nije riječ o bolesti tijela, milorde. - Erinine od rada crvene ruke vezivale su čvorove na pregači dok se mučila da riječima izrazi neobične misli. - Riječ je o duši. - Kakve to besmislice govoriš, ženo? - Guy je nestrpljivo zurio u nju. - Izgleda veoma čudno, milorde, i govori veoma čudno - reče Erin. - Neće da je gospodin Elias pregleda, ali možda bi razgovarala s ocem Vivianom. Možda je netko bacio kletvu na nju, milorde. - Ne brbljaj takve gluposti! - uzvikne Guy. Magdalen se iz nekog neobičnog razloga ponaša kao svojeglavo i bezobrazno dijete. Jasno da nitko nije na nju bacio kletvu. No hitrim je koracima prešao dvorište, potrčao vanjskim stubama i požurio u njezinu odaju u ženskom krilu. Bez kucanja je otvorio vrata i zatvorio ih pred nosom zadihane Erin. - Što je s tobom, Magdalen? Još uvijek je sjedila sklupčana u prozorskom udubljenju i u njezinim je krupnim očima vidio strah. -Neću ponovno vidjeti tog čovjeka - rekla je. - Više nećeš biti tako neuljudna - reče Guy, jednako odlučno kao i ona. - Ovo nedolično ponašanje mora odmah prestati, Magdalen. - U njemu ima zla - rekla je. - Želi mi nauditi, Guy, znam to. Guy odmahne glavom. - Nemaš nikakav razlog za takvu pomisao. Čak i da je to istina, zar misliš da bih dopustio da ti netko naudi? - Možda ne bi, ali u njemu ima zla - ponovila je. -Znala sam to u Calaisu, a znala sam i čim je ušao u dvorište. - Govoriš krajnje besmislice! - Primorao se da govori s posprdnom oštrinom, vjerujući da će je to izvući iz te čudne opsjednutosti nalik transu koja samo može pogoršati situaciju. - Ne želim izgubiti strpljenje s tobom, ali ako nastaviš s tim glupostima, ništa mi drugo neće preostati. Magdalen se zagledala u svoje krilo. Njegove su riječi prodrle kroz bezimeni užas koji ju je držao proteklih sat vremena, a veoma stvarna mogućnost Guyeva gnjeva nadjačala je sjenku nepoznate prijetnje. RafaelaR & Anna 109

Bosnaunited & Crowarez - Ne sviđa mi se - rekla je svojim uobičajenim glasom. - To nije isprika za neuljudnost. - Prišao joj je i sjeo kraj nje. - Od tebe ne očekujem takvo ponašanje, malena. Zar ne vjeruješ da ću te štititi? - Da, ali ne možeš uvijek biti ovdje. - Tvoj je bratić samo došao u posjet. Bit ću ovdje za cijelo vrijeme njegova boravka. To je svakako bila istina, ali Guy je pazio da svojim nehajnim tonom pokaže da time samo smiruje Magdalenine neutemeljene strahove. - Dakle, hoćeš li se dolično ponašati? - Uhvatio joj je bradu i podigao njezino lice prema sebi, proučavajući ga. - Jer ako ne bude tako, moram te upozoriti da će sigurno uslijediti moje izrazito nezadovoljstvo. Smiješkom je ublažio svoje riječi, ali je Magdalen znala da doista tako misli. - Dat ću sve od sebe da budem uljudna - rekla je. -Ali ne mogu obećati ništa više od toga . - To će biti dovoljno. - Poljubio joj je vrh nosa. - Ti si gospodarica ovoga dvorca, a Magdalen od Lancastera ne priliči da se bez ikakva razumna razloga ponaša kao okamenjeno dijete. - Možda ne, milorde. - Pogledala ga je iskrenim očima. - Ali moj bratić u sebi nosi zlo, i ono je usmjereno protiv mene. Možeš govoriti što god hoćeš, ali ništa ne može promijeniti tu činjenicu. Pitao se bi li mogao odustati od svoje odluke i povjeriti joj istinu. Možda bi istina dala smisla njezinim strahovima i time ih smanjila. Ali ne, ništa u njezinim neodređenim strahovima ne opravdava izazivanje takve patnje. Ne dok on stoji između nje i De Beauregarda. - Ja sam ovdje - tiho reče i ustane. - Ništa ti se loše neće dogoditi dok sam ja ovdje. Kimnula je. - To vjerujem. - Onda se odjeni tako da ukažeš čast našim gostima na ručku i pozdravi bratića smiješkom gospodarice dvorca. - Kako milord naređuje. - To je bio pokušaj njezine uobičajene vragolasto podrugljive krotkosti, ali nije bila osobito uvjerljiva. Međutim, prihvatio je to onako kako je ona željela, opet je poljubio i otišao. Erin je čekala vani i slušala kroz ključanicu te žurno ušla. Razočarala se jer je čula veoma malo od razgovora, ali gospodarica ju je vedro pozdravila i nije pokazivala nikakve znakove da je morala trpjeti lordov gnjev. - Odjenut ću haljinu od tamnocrvenog brokata - reče Magdalen, otvorivši ormar i proučivši sadržaj. - Iznad purpurne donje haljine. - I zlatni lanac, miledi? - Erin se s entuzijazmom uključila u pripreme. Tako veličanstvena haljina ukazuje na važnost gostiju. - Da, i svilenu kapicu izvezenu zlatom. - I safire - reče Erin. - I safire - složi se Magdalen. Tako se dogodilo da je Charlesa d' Auriaca u predsoblju dvorane dočekala njegova sestrična, žena koja je tek površno podsjećala na blijedu bolesnicu ispred konačišta u Calaisu ili na jednako blijedu, mrzovoljnu djevojku koja ga nije pozdravila kad je stigao. Bujnu tamnu kosu skupila je ispod kapice od bijele svile izvezene zlatom. Haljina od raskošnog tamnocrvenog brokata spuštala joj se niz tijelo od dubokog i širokog izreza RafaelaR & Anna 110

Bosnaunited & Crowarez oko vrata do bokova, a odande su se širili bogati skuti podignuti na jednoj strani pa se vidjela purpurna svila donje haljine. Rukavi gornje haljine dopirali su do laktova, razotkrivajući nježne podlaktice u uskim rukavima donje haljine. Bila je živa, raskošna vizija u kraljevskim bojama. Oko vitkog vrata stavila je tešku ogrlicu od safira, a na bokovima je učvrstila delikatan zlatni lanac koji je isticao njezine obline. Na nogama je imala zlatne svilene cipelice s uzdignutim prekomjerno šiljastim vrhovima, a na dugim prstima blistali su ametist i rubin veličine nokta na palcu. Charles d' Auriac je duboko udahnuo kad se pojačalo pulsiranje uzbuđenja u njegovu trbuhu. Ovo je žena koja muškarca može odvući do pakla i natrag. Ovo je Isoldina kći. Guy je osjećao reakciju drugog muškarca kao što bi osjećao vibracije žice na lutnji. Ispod oka proučavao je Charlesa d' Auriaca i naježio se od onoga što je vidio. U njegovim je očima opazio grabežljiv izraz pomiješan s gorljivošću pastuha spremnog za parenje. Ovlažio je svoje tanke usne, a činilo se da je njegov veliki nos, dominantan na ušiljenu licu, zadrhtao kao da njuši plijen. Guya je obuzela neugodna misao da ovdje nije riječ samo o osveti, već o nečem mnogo većem. Magdalen je D' Auriacovu reakciju na nju osjetila kao neku vrstu zla, krajnju pokvarenost koja je u njoj izazvala mučninu. Morala se prisiliti da ostane mirna, sa smiješkom na licu, ispružene ruke. - Nadam se da su vaše odaje udobne, milorde - rekla je neutralnim tonom domaćice koja postavlja rutinsko pitanje. - Da, zahvaljujem, sestrično. - D' Auriac je uzeo njezinu ruku i prinio je usnama. Veoma ste ljubazni. -Njezino se ponašanje iz nekog razloga znatno popravilo, mislio je, iskosa pogledavši Guya de Gervaisa, pitajući se koliko ozbiljno on shvaća svoje dužnosti zaštitnika i savjetnika. - Vjerujem da smo se sreli u Calaisu, odmah nakon vašeg dolaska iz Engleske. Možda se ne sjećate? Magdalen odmahne glavom. - Ne, ne sjećam se -lagala je. Sjećanje je bilo previše isprepleteno s njezinim sadašnjim neizmjernim strahom da bi ga nehajno priznala. Charles d' Auriac opazio je bljesak u njezinim očima i jedva zamjetljivo podrhtavanje njezine usne, pa se pitao zašto bi mu lagala o takvoj sitnici. Koji bi razlog za to mogla imati? Osim ako ne sumnja u njegove namjere. No njezini joj mentori zacijelo ništa nisu rekli. Ona je jednostavno pijun na Lancasterovoj ploči, žensko dijete, posve nevažna osim ako se za nešto ne može iskoristiti. - Pođimo na ručak. - Guy je krenuo naprijed i poveo goste u dvoranu, prekinuvši njegova nagađanja. -Miledi. Magdalen je s jedva prikrivenim olakšanjem zauzela svoje mjesto kraj Guya, a on je osjećao njezinu napetost dok je hodala uz njega do podija u dnu dvorane. Charles d' Auriac smjestio joj se slijeva, kao počasni gost, i ona se pripremila za ulogu domaćice te s ponuđenih pladnjeva birala najbolja jela za njega. Obroci su bili prilika da se javno pokaže bogatstvo i važnost kućanstva, a Charles d' Auriac je zapazio da ovo kućanstvo pokazuje obilje jednog i drugog. Pladnjevi na glavnom stolu bili su od teškog srebra, pehari za vino optočeni draguljima, ponuda mesa i priloga raskošna, kruh mekan i bijel. Ispred svakog gosta i člana kućanstva višeg ranga upaljena je voštanica. U drugim dijelovima dvorane na stolove je postavljeno kositreno posuđe, a kruh, premda ne bijeli, sigurno nije bio od tvrde crne vrste koja se tako često poslužuje. RafaelaR & Anna 111

Bosnaunited & Crowarez Magdalen de Bresse očito je veoma bogata žena, a to se bogatstvo trenutno koristi za podupiranje engleske krune. - Ako nakon ručka želite poći u lov, D' Auriac, u šumama imamo veprova i jelena reče Guy, pomirivši se s činjenicom da će zbog gostoprimstva morati odgoditi administrativne poslove. - Bilo bi mi drago - reče Charles. - Predugo smo putovali. - Okrenuo se svojoj susjedi. - Idete li i vi u lov, miledi? - Volim lov - odgovori Magdalen - ali očekujem dijete i milord De Gervais smatra da to nije poželjna aktivnost. Očekuje dijete. Charles je posegnuo za svojim peharom i zamišljeno popio gutljaj. Dijete se ne može prepustiti Lancasteru. Dijete mora dijeliti majčinu sudbinu. Nasmiješio se. - Čestitam, miledi. Vaš je muž sigurno sretan da je Bog tako blagoslovio vaš brak. Koliko sam shvatio, zasad je ostao u Engleskoj. Magdalen kimne. - Budući da nije ovdje, gospodine, to je logičan zaključak. Charles ničim nije pokazao koliko ga je naljutio njezin arogantni ton. To je arogancija onih prokletih Plantageneta, prirodna bahatost koju nose kao drugu kožu. No svakako je poslužila za prikrivanje istine, pomislio je. Nije pokazala ni najmanju nelagodu zbog njegovog pitanja, a oboje znaju da je Edmund de Bresse mrtav, bez obzira što se govori ostatku svijeta. Možda je prepredenija no što je mislio. Vedro se nasmijao. - Moja budalasta primjedba, sestrično. Uzela je žlicu i u zdjeli aromatičnog ribljeg jela izabrala sočan komad jegulje. Stavila ga je na njegov tanjur. - Uopće nije budalasta, gospodine. Posve je razumna. Nasmiješila mu se i pokazala ribu na njegovu tanjuru. - Ne čini li vam se da je ovo izvrstan pauchouse? - Izvrstan - složio se. Unatoč gnjevu, privukao ga je taj smiješak, bijeli zubići, pune i strastvene ružičaste usne. Ili je baš njegov gnjev raspirio žudnju? - Ako ne idete u lov, sestrično, možda bismo mogli malo prošetati perivojem predložio je. - Siguran sam da lord De Gervais tijekom poslijepodneva ima posla i teško može odvojiti vrijeme za zabavljanje gostiju. Magdalen je kontrolirala svoj poriv da molećivo pogleda Guya. Pomisao na poslijepodne u bratićevu društvu ispunjavala ju je takvim užasom kao da je predložio da to vrijeme provede u tamnici ispod glavne kule, punoj pauka i drugih ljigavih stvorenja. - Šetnja perivojem nije osobito uzbudljiv sport, milorde - rekla je. - Mislite li vi da jest, milorde De Gervais? - To bi zapravo ovisilo o društvu - rekao je i nasmiješio se. - Ali tvoj bratić ne zna da se nakon ručka moraš nekoliko sati odmarati u društvu svojih žena. -Bezizražajno se nasmiješio D' Auriacu. - Prema savjetu babica. No ledi Magdalen teško podnosi takva ograničenja i zacijelo je to zaboravila spomenuti. - A vi biste je zacijelo primorali da ih poštuje. - To je u mojim ovlastima - gotovo nehajno reče Guy. - Dakle, želite li izići s lovačkim psima, D'Auriac? Spašena, Magdalen se opustila i slušala kako razgovaraju o lovu. Zasad spašena. Neće moći unedogled izbjegavati društvo gostiju. RafaelaR & Anna 112

Bosnaunited & Crowarez

Deveto poglavlje

Charles d' Auriac nije bio siguran kad je točno shvatio da ima nečega između Magdalen de Bresse i Guya de Gervaisa. Lord je uvijek bio ležerno oprezan, a ledi uglavnom pokorna u njegovu društvu, što se može i očekivati od mlade žene u nazočnosti zastupnika njezina oca i njegova autoriteta. Smješten u gostinjskim odajama na drugoj strani unutrašnjeg dvorišta, D' Auriac ništa nije znao o tajnoj mreži prolaza u glavnoj zgradi dvorca i nije mogao ništa znati o figuri koj a svake noći hita između ženskog krila i lordove odaje. Nije svjedočio smijehu i ljubavi u toj odaji, kao ni silovitim eksplozijama požudne strasti koje bi ljubavnicima iscrpile sve emocije i snagu, ostavljajući ih u malaksalom zagrljaju u krevetu okruženom baršunastim zastorima. No bilo je drugih stvari: pogled koji bi razmijenili, smiješak, pri čemu bi damine oči vragolasto zasjale, a lordove bi se s razumijevanjem stisnule, doticanje, letimični dodir prstiju ili bijela ruka bez vidljiva razloga spuštena na lordovu podlakticu, ili bi se njegova krupna šaka posjednički spustila do njezinih križa ili na rame. Takve stvari nisu mogle promaknuti čovjeku koji ima loše namjere i požudno se zanima za damu, niti ih je mogao ignorirati. Charles d' Auriac pozorno je motrio. Promatrao je kad je lord De Gervais, za kišna dana koji je onemogućavao aktivnosti na otvorenom, svirao lutnju, a ledi je sjedila i vezla ispod prozora u ugodnom salonu. Čuo je ton u glasu lorda De Gervaisa dok je tiho, melodiozno pjevao trubadurske priče o ljubavi i viteštvu, a čuo je i čežnju iza tih riječi. Promatrao je ledi pod vedrim prosinačkim nebom dok je sjedila i napeto gledala ogledavanje vitezova u place d' armesu. U njezinoj se napetosti osjećalo nešto više od uzbuđenog zanimanja kakvo se može očekivati pri pogledu na lorda De Gervaisa u prijateljskoj, mada potencijalno opasnoj borbi s jednim od gostujućih vitezova. Ne mora se bojati za viteza koji nosi njezin znak, hladno je mislio D' Auriac. Guy de Gervais poznat je kao jedan od najuspješnijih vitezova u Engleskoj i Francuskoj, a dok je gledao brzinu i smionost njegova jahanja te nevjerojatnu preciznost njegova koplja, shvatio je zašto je tako. Hladna glava, vitko tijelo i golema snaga u kombinaciji s godinama viteške obuke učinili su ga nepobjedivim u poštenoj borbi. Gledao je kako ledi plješće rukama u krznenim rukavicama. Obrazi su joj se zarumenjeli, ali ne samo od oštrog poslijepodnevnog zraka, oči su joj blistale od nečega što nije bilo samo jednostavno zadovoljstvo kad ju je njezin vitez pobjednički pozdravio sa svoga bojnog konja. Promatrao je i opazio kako sve što se tiče Magdalen de Bresse ima pomnu pozornost Guya de Gervaisa. Što jede, što pije, kad šeće ili jaše i kako daleko, kad odlazi na noćni počinak, na sve je to pazio. Naznaka umora ili malo bljedila na bjelokosnoj puti izazivale bi njegove tihe upute na koje se ledi katkad nasmijano bunila, ali lord De Gervais uvijek je pobjeđivao i ledi bi se ispričala i povukla na odmor u svoje odaje. RafaelaR & Anna 113

Bosnaunited & Crowarez Takva se briga za trudnu štićenicu Charlesu d' Auriacu činila prekomjernom, čak i ako se uzme u obzir važnost sigurnog porođaja i zdravog djeteta za vojvodu od Lancastera, De Gervaisova sizerena. Zdravo bi dijete u klanu Plantageneta osiguralo nasljedstvo De Bressea za Englesku, bez obzira na smrt djetetova oca, Edmunda de Bressea. Charles d' Auriac gladio je svoju šiljastu bradu i razmišljao. Ledi Magdalen je zasad pokazivala malo vidljivih znakova trudnoće. Edmund de Bresse ubijen je početkom kolovoza. Ako je zanijela neposredno prije njegove smrti, sad bi bila u petom mjesecu trudnoće. Pitao se koliko je to vjerojatno. Dani su posjeta prolazili, no Magdalen se nije privikla na svojeg bratića. Guy je na sebe preuzeo odgovornost zabavljanja gostiju u stilu na koji su, zbog rodbinske veze i ranga, imali pravo. Organizirao je lov, sokolarenje, viteške turnire, velike gozbe i večeri uz glazbu i ples, ali Magdalen se i dalje klonila blizine Charlesa d' Auriaca. I dalje ju je podsjećao na tamnicu i oko sebe nosio auru zla. Činilo joj se da osjeća vonj smrdljivog, vlažnog i ledenog zraka, užas nevidljivih ljigavih stvorenja na mračnim i tajnim mjestima. Davao je sve od sebe kako bi se prikazao simpatičnim. Znao je plesati, pričati priče, skladati otmjene pjesme dok je sam sebe pratio na lutnji. Davao joj je dražesne komplimente pravog viteza, profinjeno joj udvarao kao nedostupnoj gospodarici imanja. A njezin strah i gnušanje rasli su iz trenutka u trenutak. Više to nije spominjala Guyu jer bi je ukorio da ima previše bujnu maštu i premalo povjerenja. Iz istog se razloga prema bratiću ponašala s površnorn uljudnošću, nastojeći ležernošću prikriti svoju odvratnost. Katkad se upuštala u duhovito, ali oštro nadmudrivanje, premda je shvaćala da ta oštrina ljuti njezina bratića. Svoju je razdraženost uvijek prikrivao smiješkom ili smijehom, ali smiješak nikad nije obuhvaćao njegove oči, a smijeh nije zvučao iskreno. No, uživala je u činjenici da ga može naljutiti pa je nastavila, uvijek pod krinkom koketne duhovitosti, i uvijek bi to brzo izgladila kao da ništa nije značilo. No Guy je ne bi optužio za bezrazložan strah i djetinjasto nepovjerenje jer je slutio kakvi su pravi D' Auriacovi osjećaji prema sestrični, što ona nije znala. Guy je možda lako otkrivao učinak njene čarolije na druge jer je i na njega djelovala. Vidio je kako je djelovala na Edmunda i sad je gledao plamteći pogled drugog muškarca kako je slijedi naokolo i zuri u nju kad miruje, te je u tim očima vidio i razumio glad. Na kojeg muškarca ne bi djelovalo toplo, živo obećanje što ga ona oko sebe širi? Gracioznošću svojih pokreta, podatnošću svoga tijela? No nije se radilo samo o tome. Radilo se o nečemu u samoj Magdalen, nečemu što buja iz nje- zine dubine, spoznaja o vlastitoj senzualnosti koja izlazi prema muškarcu želi li ona to ili ne. Charlesa d' Auriaca nije zavaralo Magdalenino nazovi popuštanje. Nije razumio zašto je ostala imuna na sva njegova nastojanja da stekne njezino povjerenje. Žene su općenito podložne njegovu šarmu i vedrom udvaranju u kojem se izvještio. Nije učinio ništa čime bi je prestrašio, držao je svoju žudnju pod čvrstom kontrolom. Mislio je da joj je jasno stavio do znanja da samo igra konvencionalne igre koje život čine tako ugodnim, ali je bio uvjeren da je prema njemu uljudna samo zato što je Guy de Gervais na tome insistirao. Osjećao je njezino gnušanje, odbojnost što bi je osjećala u njegovoj blizini, ali to ipak nije umanjilo njegovu žudnju. Zapravo ju je pojačavalo. No sve to nije važno na RafaelaR & Anna 114

Bosnaunited & Crowarez duge staze, zaključio je. Uopće nije važno što ona osjeća prema njemu i neće promijeniti ni činjenicu niti postupak njezine otmice. Nije posve razumio ni Guya de Gervaisa. Charles nije imao nikakvih zamjerki na ponuđeno mu gostoprimstvo, no znao je da mu taj čovjek ne vjeruje. :-_ Površno gledajući, nema razloga za nepovjerenje ako čovjek dođe s prijateljski ispruženom rukom. De Beauregardi se niti jednom nisu pokušali osvetiti zbog one davne noći u utvrdi Carcassonne. To je bio tajni poraz za koji su znali samo John od Gaunta i oni sami, a upravo je Lancaster odlučio baciti rukavicu izazova u obliku tog potomka Lancastera i De Beauregarda. No kako je Charles donekle očekivao, De Gervais je zavirio ispod površine. Zasigurno je upozoren na mogućnost poteza De Beauregarda protiv Lancastera, poteza koji će uključivati njegovu kćer. D' Auriac se nije zavaravao po pitanju snage svojeg trenutnog protivnika. Unaprijed upozoren i pronicav, Guy de Gervais neće se dati lako odvući od svoje štićenice. No Charles d' Auriac vjerovao je da posjeduje znanje o Magdalen i Guyu de Gervaisu koje mu jedino može koristiti, ali najprije mora otkriti kako će to najbolje odigrati. Znanje o smrtnom grijehu snažan je adut u nečijoj ruci. Dvanaestog dana boravka u dvorcu zaključio je da zasad više ništa ne može postići i za večerom obavijestio domaćina da će sutradan otići. - Vraćate li se u Roussillon? - upita Guy. - Zimske su ceste loše za putovanje. - Ne, idem dalje do Pariza kako bih se poklonio kralju - odgovori D' Auriac. - To je oko sto dvadeset kilometara, a ceste oko grada prilično su dobro održavane. - Okrene se k Magdalen. - Kad rodite, miledi, zacijelo ćete i vi otputovati u Pariz i iskazati poštovanje Charlesu od Francuske. - Vjerujem da će to moj muž učiniti, gospodine - mirno će Magdalen. - Ako se nastavi primirje između naših dviju zemalja. Charles je shvatio da je pogriješio. Tada reče: -Obitelj vaše majke duguje podaničku vjernost Charlesu od Francuske, miledi. Samo sam želio reći da bi bilo dolično da i vi, kao gospodarica dvorca Bresse, priznate svoju dvostruku podaničku vjernost. Samo se po sebi razumije da će to i vaš muž učiniti. - Smatrate da moj muž ima dvostruku podaničku vjernost - rekla je, poigravajući se koricom kruha. - Na temelju čega? - Sad nema nikakvih nesuglasica između naših zemalja - brzo se umiješao Guy, moleći se da Magdalen nije opazila Charlesovu grešku. - Zato priče o podaničkoj vjernosti, jednostrukoj ili dvostrukoj, uopće nisu važne. U glasu mu se osjećalo upozorenje koje je osiguralo Magdaleninu šutnju, premda je uživala u nadmudrivanju. Njezin je bratić bio savršeno svjestan situacije. Sigurno je znao da je Edmundova otkupnina oproštena i dobio je ženu loze Plantagenet kako bi se kupila njegova ekskluzivna odanost Engleskoj. - Prava istina - reče Charles i vedro se nasmije, jednako kao i njegov domaćin, zadovoljan promjenom teme. Nije vjerovao da je ledi opazila njegov gaf, ali što je s Guyem de Gervaisom? - No uživali biste u posjetu Parizu, miledi. To je divan grad. Magdalen se krotko složila i povukla iz razgovora, zbunjena Guyevim upozorenjem. Kasnije te večeri, nakon što je Guy zaželio laku noć Stefanu i Theodoreu i vrata su se za njima zatvorila, razmaknula je zastore oko kreveta i ponovno spomenula tu temu. RafaelaR & Anna 115

Bosnaunited & Crowarez - Zašto nisi želio da govorim o Edmundovoj podaničkoj vjernosti? Odjeven u dugi kućni ogrtač, Guy je pregledavao papire na stolu ispod prozora. Znači, nije opazila bratićev gaf, implikaciju da zna da Edmund de Bresse nije živ i ne može iskazati poštovanje Charlesu od Francuske. Laknulo mu je, te se činilo da neko vrijeme razmišlja o njezinu pitanju, a potom se okrenuo prema krevetu. Magdalen je sjedila i rukama obavila podignuta koljena, a njezin je izraz lica bio znatiželjan i pomalo nezadovoljan. - Charles d' Auriac može biti tvoj bratić, ali je kao i svi De Beauregardi gorljivo odan Francuskoj. Bilo mi je besmisleno upuštati se u oštru raspravu. Magdalen se ponovno sjetila da se Guy potrudio otkriti identitet čovjeka koji joj se obratio u Calaisu, a navodno je taj incident zanemario jednako lako kao i ona. Ponovno ju je obuzeo osjećaj da tu nešto nikako nije u redu. - Vjerujem da tu ima još nečega otvoreno je ustvrdila. - Zar tvrdiš da lažem? - U nevjerici je uzdigao obrve. - Ne, jasno da ne tvrdim - brzo je zanijekala. - Ali mislim da mi nisi sve rekao. - Možda smatram da si čula sve što bi trebala čuti. - To je rekao veoma blago. Magdalen je porumenjela. - Nisam dijete, milorde. - Ne - složio se - nisi, i zato bi trebala razumjeti da nije nimalo mudro o podaničkoj vjernosti raspravljati s nekim tko bi u različitim okolnostima jednako lako mogao biti neprijatelj kao i prijatelj. - Ni ti mu ne vjeruješ. - U tvrdnji se osjećao optužujući ton i njezina se pozornost naglo prebacila s ranije teme na tu važniju činjenicu. - Nikad nisam rekao da mu vjerujem. Samo sam rekao da bi ti trebala imati povjerenja u mene. - Ali korio si me zbog mojih strahova. - Zbog neprihvatljivog ponašanja izazvanog tim strahovima - ispravio ju je. - Zašto bi mi obitelj moje majke željela zlo? - Mrštila se i čupkala pokrivač, a raspuštena joj je kosa skrivala lice. -Rim je potvrdio da je moja majka bila udana za mog oca. Nije bilo nikakve gorčine između obitelji mog oca i obitelji moje majke, je li? Treba li joj reći istinu? Ponovno si je postavio to pitanje, pitajući se koliko će se dugo pred njom moći skrivati istina. No i dalje to nije želio učiniti. John od Gaunta trebao bi svojoj kćeri ispričati tu priču. Guy de Gervais je već ionako preuzeo previše prinčeva tereta po tom pitanju. Nikad neće zaboraviti koliko je patila kad joj je rekao istinu o njezinu podrijetlu. Neće ih ponovno oboje izložiti tako mučnim osjećajima. - To je samo stvar politike - rekao je. - Obitelj tvoje majke je za Francusku, obitelj tvog oca za Englesku. Obje bi se strane poprilično potrudile da steknu tvoju odanost. Sad kad više nemaš muža, samo ti držiš Bresse za Englesku. - Opet se okrenuo papirima na stolu. - Imam muža - šapne Magdalen, ali tako tiho da ju nije čuo. U tu je činjenicu bila jednako sigurna kao što je bila uvjerena da joj Guy još uvijek nije rekao sve što se može reći. No činilo se da to neće učiniti pa je odmahnula glavom i odbacila ta pitanja. Dok joj je kosa u valovima padala niz leđa, razmislila je o pravom razlogu za svoju nazočnost u ovom krevetu. RafaelaR & Anna 116

Bosnaunited & Crowarez - Zar se cijelu noć kaniš baviti papirima, milorde? - Laknulo mu je kad je čuo milozvučan ton njezina glasa jer je zasad odustala od sporne teme. Namjerno nije odmah odgovorio, naoko zaokupljen svojim poslom. Magdalen je zamišljeno grickala usnu. Potom je kliznula s kreveta, na prstima prešla preko sobe i vještim se pokretom provukla između Guya i stola, a potom je spretno i veoma odlučno sjela na njegove papire. - To im uopće neće koristiti - primijeti Guy. - Vjerujem da sam zavrijedila barem jednako toliko pozornosti kao i nekakvi prašnjavi pergamenti -ustvrdi Magdalen na šušketavim papirima. Neznatno je stisnuo oči. - Možda bi me trebala uvjeriti u tu činjenicu, miledi. Otkrijmo je li doista tako. - Gotovo se lijeno ispružio ustranu i iz držača uzeo pero za pisanje. -Dakle, navikao sam perom pisati po pergamentu. Budući da umjesto uobičajenog imam posve drukčiji pergament, bit će zanimljivo vidjeti jesu li rezultati jednaki... ili - ispravio se - jednako zanimljivi. Magdalen je zadrhtala, bujica žudnje širila se duboko u njezinu trbuhu, bradavice su joj ustreptale od iščekivanja. -Nemaš tinte na peru - promrmljala je, osjetivši uzbuđenje u vlastitu glasu. - Istina. - Umočio je vrh pera u vrč vode koji je stajao na stolu. - Dakle, koju bih poruku ovdje napisao? - Šiljastim je vrhom nježno prelazio po njezinu obrazu, previše nježno da bi osjetila išta osim ugodnog škakljanja. - Nikakvu poruku, mislim, već portret - tiho je govorio. - Hoću li nacrtati svoj živi model? Zadrhtala je i papiri ispod njezine stražnjice i bedara ponovno su zašuštali. Činilo se da Guya nije briga za sudbinu dokumenata. Ponovno je umočio pero i s dubokom koncentracijom slijedio crte njezina lica, konture ušiju. Crtao je oko njezinih punih usana, uvlačeći pero u željno rastvorena usta, a potom niz njezin vrat i crtao obrise ključnih kosti, kružeći oko udubljenja. Nepomično je sjedila na rubu stola i samo joj se koža drhtavo mreškala. Opet je umočio pero i tanka mokra linija stigla je do njenih grudi, kružila oko od trudnoće potamnjelih aureola, nježnim joj pokretima uzdigla bradavice. Jednom joj je rukom pridržavao pune dojke dok je po svakoj s užitkom pisao i crtao. Tada, kad se njen dah ubrzao i znoj uzbuđenja ovlažio joj kožu, uzeo joj je ruke i crtao krugove po dlanovima, okrenuo ih i kružio perom oko noktiju dok je njezino tijelo lebdjelo u transu izazvanom ovom izrazito čarobnom igrom. Pero je ostavilo svoju poruku između njenih dojki, nježno ju je škakljalo po rebrima, pisalo je poeziju u mekanu udubljenju pupka, a svilenkasti gornji dio pera milovao joj je trbuh. Tiho je zastenjala od ushićenja kad su joj se mišići stegnuli, noge pomaknule i bedra se razmaknula u željnom iščekivanju. Željela se ispružiti i cijelu sebe učiniti dostupnom toj predivnoj igri. Pokušala je to učiniti, ali ju je njegova topla i čvrsta ruka zadržala u uspravnom položaju. Ponovno je umočio pero u vodu i nježno ga vukao po njezinu bedru, polako se približavajući tamnom gnijezdu koje skriva njezino vlažno vrelo središte. Opet je tiho zastenjala kad se gnijezdo raširilo i njezino se otvoreno tijelo podiglo prema peru. Sad više nije uspijevala svladati potrebu da se ispruži, da se posve prepusti naizmjeničnim osjetima što su ih stvarali vrh pera svojom nježnom oštrinom i svilenkasti gornji dio svojim milovanjem. RafaelaR & Anna 117

Bosnaunited & Crowarez Tek je tada Guy povukao svoju ruku i spustio je unatrag tako da se ispružila na stolu, osjećajući pergamente koji su šuštali pod njom, osjet koji se jednostavno stopio s ostalima. Koža joj je oživjela i svaki se živac našao na rubu između užitka i bola. Pero je kliznulo između njenih raširenih bedara i ona više nije znala koji ju je dio nosio do ekstremnog zadovoljstva, vrtoglavog blaženstva u kojem se bacakala i uvijala, a potom se polako vratila u stvarnost svijećama osvijetljene odaje, ali se njezino tijelo, ispunjeno užitkom, nije moglo pomaknuti. Nježno, veoma nježno, kao da ne želi ometati čaroliju njezine letargije, Guy ju je podigao sa stola i odnio do kreveta. Spustio ju je na madrac i pokrio. - Ali ti ... - Šapnula je, no poljupcem ju je zaustavio. - Crpio sam zadovoljstvo iz tvojeg užitka i noćas te više neću opterećivati, ljubavi. Ne nakon onakvog vrhunca. Pobunila bi se da je mogla, ali nije imala snage ni u tijelu ni u umu i riječi jednostavno nisu dolazile. Zapravo joj nije bilo krivo što je ostavlja samu s ostacima njezina užitka. Zatvorila je oči. Guy je stajao i promatrao je. Smiješio se, ali su mu se u očima nazirale sjenke. Duboke sjenke spoznaje, iščekivanje bola izazvanog gubitkom. Koliko će vremena proći prije nego John od Gaunta svoju kćer proglasi udovicom? Čak i kad to učini, Guy de Gervais ne može očekivati da će biti nagrađen. Od svojeg je sizerena dobio jednu ženu, te bogatstvo i moć koji su bili dio nagodbe. Ništa mu više ne duguje i, iskreno rečeno, svojem sizerenu ništa ne može ponuditi kao poticaj, a da Lancaster to već nije dobio od svog vazala. Navukao je zastore oko kreveta da bi je zaštitio od svjetla i vratio se do stola. Poravnao je zgužvane papire i udisao njezin miris, pod prstima osjećajući njezinu tjelesnu toplinu. Takvi osjećaji nisu poticajni za posao, ali je ipak privukao svijećnjak i sjeo. Magdalen se probudila ispunjena osjećajem da će se dogoditi nešto predivno. Tako se jednom ili dvaput osjećala u djetinjstvu, ali obično bez adekvatnog razloga, pomislila je bez nepotrebne ljutnje. Trenutak je ležala prije nego se sjetila. Sieur Charles d' Auriac danas odlazi. Raspoloženje joj se popravilo kao da je sa sebe zbacila sav teret ovoga svijeta. Ona i Guy opet će biti sami. Čvrsto je spavao kraj nje, a po svijeći koja je dogorjela i žaru u kaminu vidjela je da je probdio veći dio noći. Tijelo joj je još uvijek gorjelo od sjećanja na ono što joj je radio, što joj je dao prije nego je tako sebično usnula i prepustila ga njegovim papirima. Podigla se na lakat i nagnula nad njime, promatrajući njegovo lice u sivilu zore. Dok je spavao, nije bilo napetosti oko njegovih usta i čeljusti tako da su mu usne imale lijepo zaobljen oblik koji mami poljupce. Gusti crvenkasto-zlatni uvojci padali su mu na čelo i ona ih je poželjela odmaknuti, prstom slijediti liniju gustih obrva, poljubiti mu vrh nosa. Ali ništa od toga nije učinila jer mu nije željela remetiti san, čak ni da bi mu uzvratila dio užitaka što ih je on njoj priuštio. Uskoro će mu dug vratiti s kamatama. Opet se ispružila kraj njega, ali joj je krv brže kolala žilama, mišići podrhtavali od želje da ustane i čini nešto korisno u danu koji kao da obećava samo najbolje. Tiho je kliznula s kreveta, navukla kućni ogrtač i šmugnula kroz tajna vrata. Srce joj je RafaelaR & Anna 118

Bosnaunited & Crowarez poigravalo od pomisli da će mrski čovjek kojeg mora zvati svojim bratićem za samo nekoliko sati otići odavde. U vlastitoj je odaji uskočila u svoj krevet, reda radi, i pozvonila svojim sluškinjama. - Umirem od gladi - rekla je čim su se pojavile. - Za doručak želim meko kuhana jaja i meso, i jutros ću se okupati. - Da, miledi - spokojno će Erin, svjesna da je apetit trudne žene nepredvidiv i da mu uvijek treba udovoljiti. - Margery će donijeti hranu, a ja ću se pobrinuti da iz kuhinje donesu toplu vodu. Pošla je u susjednu privatnu prostoriju kako bi pripremila sve za kupku, a Magdalen je skočila iz hladnog kreveta i pošla za njom. - Stavi lavande u vodu, Erin. - Uvijek to činim, miledi - žena je rekla, jednako spokojno kao i ranije. - Koliko sam shvatila, gosti bi danas trebali otići. - Da, svakako! - Magdalen je potvrdila s entuzijazmom za koji je shvatila da nije osobito prikladan pred Erin. - Bit će ih koji će žaliti zbog njihova odlaska - tiho se nasmijala Erin dok je iz komode vadila sapun i ručnike. - Zašto to kažeš? - Mlada Berthe, miledi - reče Erin. - Pralja u pratnji sieur D' Auriaca. Misli da se zaljubila u milordova slugu, Oliviera. - Odmahnula je glavom i skupila usne. - Ne shvaćam što vidi u njemu. Malen i štrkljast, takav je on, uvijek se šulja naokolo i pojavljuje se ondje gdje ga nitko ne očekuje. No kažu da je i on opčinjen tom curom. Magdalen je nabrala nos. Nije mogla zamisliti da bi itko u pratnji njezina bratića mogao biti privlačan. Vratila se u spavaću odaju baš kad je Margery donijela pladanj. Gladno je uzela komad ovčetine i počela jesti, hodajući od privatne prostorije i natrag, od ormara do prozora. - Veoma ste nemirni, miledi - primijeti Margery. - Sigurno je dijete oživjelo. - Još ništa ne osjećam - Magdalen je promrmljala ustima punim ovčetine i potapšala se po trbuhu. -Jesi li donijela mlaćenice? Margey joj je pružila šalicu i ona je s užitkom iskapila sadržaj. - Vaša je kupka spremna, miledi - reče Erin. -Hoćemo li vam oprati kosu? - Da, svakako. - Magdalen je ušla u okruglu drvenu kadu. Iz nekog je razloga osjećala potrebu da dan započne svježa i čista, da s kože i kose ispere svaki trag proteklih dvanaest dana. Kad Charles d' Auriac izjaše kroz kapiju, ostat će pročišćena od svega što bi je moglo podsjetiti na njegov dodir, na onu mračnu i ljigavu auru koja ju je prljala tijekom njegova posjeta. No kad se dva sata kasnije pojavila u velikoj dvorani, ničim nije pokazala svoju neumjerenu radost, osim ako se nije vidjela u svjetlucanju njezinih očiju, određenom napetom iščekivanju u tijelu. Odjevena u baršun smaragdne boje i hermelinom obrubljen ogrtač, s kosom koja joj se spuštala niz leđa u teškim blistavim pletenicama ukrašenim biserima, ostavila je D' Auriaca bez daha, ali je odmah postao svjestan njezina potiskivana uzbuđenja. Iz nekog razloga to nije povezao sa svojim skorim odlaskom, greška koju Guy de Gervais nije počinio. RafaelaR & Anna 119

Bosnaunited & Crowarez Guyeve teške oči bile su u skladu s težinom duha koju nije mogao objasniti, osim ako razlog tome nije premalo spavanja. No u životu je proveo mnoge takve noći, mnoge i neprospavane, no tada bez posljedica. Pogledao je blistavu Magdalen i sjetio se njezine sinoćnje radosti. Jutros se doista doimala kao zadovoljena žena. Možda je razlog sadašnjem tmurnom raspoloženju činjenica što se sinoć suzdržavao i sebi nije priuštio zadovoljstvo. - Želim ti dobro jutro, milorde. - Pozdravila ga je sa smiješkom i sjajem u očima koji mu je rekao da se i ona sjeća iskustava prethodne večeri. - Danas ćemo se oprostiti od naših gostiju. - Okrenula se Charlesu d' Auriacu i njegovim vitezovima. - Želim vam sreću, mes sieurs, i siguran put. - Zahvaljujem, miledi. - Njezin se bratić lagano naklonio, napola spuštenih vjeđa. Majčina obitelj želi vam dobrodošlicu kao pripadnici De Beauregarda, Magdalen od Lancastera. Osjetila je hladne žmarce na leđima. Činilo se da te riječi sadrže značenje što ga nije razumjela, ali je instinktivno znala da su zlokobne. Ipak, to je bila sasvim razumna uljudnost, izražavanje rodbinskih veza. Kimnula je i hladno se nasmiješila. - Sad sam De Bresse, gospodine. - To su diplomatske veze, sestrično. Po krvnim vezama, vi ste De Beauregard i Lancaster. - Magdalen. - Guy je tiho izgovorio njezino ime. Kad se okrenula k njemu, s očitim olakšanjem jer ih je prekinuo, pokazao je stol na kojem je kraj srebrnog vrča stajao pehar s dvije ručke, optočen smaragdima. Nije zaboravila taj ritual, ali je bila zahvalna na podsjećanju koje ju je poštedjelo potrebe da odgovori na gorljivu tvrdnju svoga bratića. Prišla je stolu i napunila pehar vinom iz vrča. - Bratiću, pehar prijateljstva. - Govorila je neutralnim tonom, usnama dotaknula rub pehara i potom ga ponudila gostu. Uzeo ga je, popio gutljaj i pružio dalje. Guy ga je uzeo posljednji, a dotad je nestalo Magdalenine nelagode jer je znala da se odlazak njezina bratića više ne može odgađati. Otpratili su goste do unutrašnjeg dvorišta i čekali da se popnu na konje, a potom su gledali kako jašu u vanjsko dvorište. Magdalen je impulzivno skupila skute, potrčala preko dvorišta i popela se stubama na krunište, nošena potrebom da vidi kako se udaljavaju od dvorca. Trubači su razmijenili pozdrave dok je skupina jahala dalje i stjegovi su se vijorili na vjetru, a Magdalen se podigla na prste i počela plesati. Potrčala je natrag u dvorište gdje je Guy i dalje stajao. - O, dođi u voćnjak -zatražila je. - Moram vikati od radosti, a to ne smijem ovdje učiniti. Odmahnuo je glavom, glumeći prijekor, i slijedio je u voćnjak gdje je Magdalen odmah opet započela svoj veseli ples. - Otišao je! Stvarno je otišao! O, mogla bih pjevati od radosti! - Raširila je ruke kao da želi zagr- liti svijet. - Više ga nikad ne moram vidjeti. Više ga nikad neću vidjeti. Srce mi je tako lagano, milorde, kao da sam nosila teret cijelog svijeta i sad ga je netko odjednom maknuo. - Oduševljeno se nasmijala. - Nije li to prekrasno? Zar se ti ne osjećaš predivno slobodan? RafaelaR & Anna 120

Bosnaunited & Crowarez Guy je umorno protrljao sljepoočnice. - Baš i ne. Iskreno rečeno, uz tebe se osjećam staro. - Shvatio je da je to istina, osobito u ovom trenutku kad je ona tako puna života, energije i neobuzdane sreće, a tu je sreću izazvalo jednostavno olakšanje kad se riješila nečega što ju je uznemiravalo. To je način na koji mladi i nedužni mogu postati sretni. Magdalen je prestala poskakivati. Namršteno ga je promatrala. - Zašto? Kako je to moguće? - Mrštenje je odjednom nestalo i zamijenilo ga je vragolasto svjetlucanje u njezinim očima. - Pa, to je zbog tog budalastog šešira što ga nosiš. To je doista šešir za nekog starca, a ne za muškarca koji je snažan i mladenačka izgleda! Odjednom je skočila na vrhove prstiju i strgnula mu baršunasti šešir s glave. - Eto! Sad je bolje. - Bacila je šešir u zrak i vješto ga uhvatila, veselo se smijući. - Vrati mi ga, Magdalen. - Ispružio je ruku jer nije mogao reagirati na njezino raspoloženje. - Ne, neću! - I dalje se smijući, otplesala je dalje. - Ako ga želiš, milorde, najprije me moraš uhvatiti. - Magdalen, nemam ni vremena ni volje za ovo - rekao je, sad razdraženo. Magdalen nije čula razdraženost. Bila je previše zaokupljena vlastitim veseljem. Skoknula je iza sta- bla jabuke i izazovno mu mahala šeširom, smijući mu se iza debla. - Nisam raspoložen za igre - upozorio ju je i zapovjednički pucnuo prstima. - Daj mi šešir, molim te. - O, samo se pretvaraš da si sjedobradi - ustvrdila je, još uvijek uvjerena da će ga uspjeti uvući u svoju igru. Bacila je šešir u krošnju jabuke. - Pogledaj na što si me natjerao, gospodine Sjedobradi. Guy je progunđao neki uzvik, okrenuo se na peti i izišao iz voćnjaka, ostavivši Magdalen ispod krošnje. Smijeh je nestao iz njezinih očiju i mekana su joj usta odjednom zadrhtala. Osjećala se posramljeno, kao da je počinila neki djetinjasti prekršaj i umoran, ozlojeđen skrbnik otjerao ju je od sebe. Nesretno grickajući nokat, shvatila je da je pogrešno procijenila situaciju i sjetila se kako je umorno izgledao. Možda je i na njega djelovala napetost izazvana D' Auriacovim posjetom, ali na drukčije načine. Možda je doista previše star da bi osjećao jednostavnu radost olakšanja, a ona je još uvijek iritantna djevojčica koja još nije stekla ozbiljnost i mudrost iskustva. Nažalost, Magdalen nije smatrala da to uopće želi steći ako bi to značilo izostanak radosti što ju je osjećala. No takvi je osjećaji samo odvode u nevolje, kao i uvijek. Melankolično se toga sjetila. Pogledala je u krošnju gdje se nalazio Guyev šešir od tamnocrvenog baršuna, a njegova igla ukrašena draguljima svjetlucala je uz tamnu koru drveta. Pokušala je skočiti i uvjerila se da je previsoko da bi ga dohvatila s tla. Nije bila odjevena za penjanje po stablu i znala je da to ne smije ni pokušati. Žalosno je lutala voćnjakom u potrazi za dugim štapom kojim bi ga mogla skinuti. Kad je u tome uspjela, vratila se u dvorac. Njezino se zadovoljstvo danom žalosno smanjilo dok se pitala kako će je Guy dočekati na ručku. Nije bila sigurna što bi bilo gore: umorno neodobravanje iz voćnjaka, ili nezadovoljstvo koje ga je od nje otjeralo, Možda bi trebala unaprijed otkriti. Vrtjela je šešir u rukama. Vraćanje šešira dalo bi joj izliku da ga posjeti, a on će to možda smatrati isprikom i zaboraviti na svoju razdraženost. RafaelaR & Anna 121

Bosnaunited & Crowarez Kanila je poći u potragu za njim kad ga je ugledala kako hoda dvorištem, zadubljen u razgovor s nadzornikom paževa. Ponovno se sjetila svoje posramljenosti u voćnjaku i sakrila šešir iza leđa, odjednom osjetivši nelagodu jer će je u javnosti vidjeti kako drži dokaz svoje gluposti. Nesigurno je stajala u sjeni glavne kule, promatrajući ga kako se približava i razmišljajući o svojem potezu. Guy ju je ugledao kad je završavao svoj razgovor s gospodinom Edwardom. - Još nekoliko sati vježbanja trebalo bi poboljšati momkovo gađanje - rastreseno je govorio, promatrajući Magdalen. - Koristite metu koja se njiše. Nekoliko udaraca od toga nakon loše postavljenog koplja prilično brzo poboljšava vještinu. Nadzornik paževa tiho se nasmijao. - Točno kažete, milorde. Ali mladi Paul je plaho stvorenje. - Onda mora naučiti prevladati svoju plahost - žustro će Guy. - To mu neće nimalo koristiti, a previše blagosti uopće ne pomaže. Gospodin Edward se naklonio pred tom neospornom istinom. Desetogodišnji dječaci, čija je sudbina da postanu vitezovi, moraju očvrsnuti, a malo će se postići ako se popušta njihovoj mladosti i plahosti. Mladi Paul mora naučiti rukovati velikim kopljem na konju i ukoliko ga teška vreća brašna nekoliko puta sruši iz sedla, to će ga naučiti kakve su posljedice neuspjeha. Guy kimne na pozdrav i pođe prema Magdalen. Njegova je razdraženost nestala gotovo jednako brzo kako se pojavila i sad ga je zanimalo zašto ona tako nepomično ondje stoji, drži ruke na leđima i doima se pokajnički tjeskobno, što ga je na neki način zabavljalo. - Magdalen? Jesi li željela sa mnom razgovarati? - Stigao je do nje i pozdravio je, upitno uzdigavši obrvu. - Željela sam ti vratiti šešir - rekla je, izvukla šešir iza leđa i uklonila suhi list s oboda. - Ostavio si ga u voćnjaku. - Kako nemarno s moje strane - ozbiljno je rekao. -Zahvaljujem ti, miledi, na takvoj pažnji. - Uzeo je šešir i pogledao je nasmijanim očima. - Kako si ga uspjela skinuti? Bio je previsoko da bi ga dohvatila. - Skinula sam ga uz pomoć štapa - rekla je i s lica joj je nestalo tjeskobe. - Ispričavam se ako... - Nema potrebe - prekinuo ju je. - Idemo u moju radnu sobu. Želio bih s tobom razgovarati o nekim stvarima. - Nježno joj je spustio ruku na rame i okrenuo je prema glavnoj kuli. Magdalen je spremno pošla s njim, opet laganim koracima. Međutim, ispred radne sobe našli su Oliviera koji je čekao s opreznom strpljivošću nekoga tko je navikao čekati i znao je to iskoristiti. - Rekli ste da dođem po upute, milorde - rekao je, kratkim naklonom pozdravivši Magdalen. - I po sredstva za putovanje - dodao je. Guy se namrštio. Zaboravio je na Oliviera kad je pozvao Magdalen da pođe s njim. Neugodna greška jer posao sa slugom ne može obaviti u Magdaleninoj nazočnosti. Niti može odgoditi svoj razgovor s Olivierom, jer bi špijun što prije trebao krenuti za Charlesom d' Auriacom. - Dođi unutra - rekao je i otvorio vrata. - Magdalen, moram te zamoliti da pričekaš ovdje. Neću se dugo zadržati. RafaelaR & Anna 122

Bosnaunited & Crowarez Magdalen je s uzdignutim obrvama promatrala zatvorena vrata, svjesna da joj se nimalo ne sviđa što je ostavljena u hodniku kao pozvana sluškinja ili podanica. Kakav to privatni posao Guy mora tako hitno obaviti s hitrim čovjekom maslinaste kože i bistrih očiju iz Provanse? Magdalen ga je uvijek smatrala zagonetnim. Dolazio je i odlazio, a koliko je ona mogla procijeniti, nije imao nikakvu jasnu, službenu funkciju u kućanstvu lorda De Gervaisa. No uvijek joj je bilo jasno da ima neobičan odnos sa svojim poslodavcem . Prvi ga je put primijetila, sjenku lorda De Gervaisa, čovjeka koji sve vidi, kad su nakon njihova povratka iz Francuske došli po nju u Bellair. Otad je samo povremeno opažala tog čovjeka. On je od one vrste ljudi koje se lako zaboravi, osim ako ne učine nešto čime bi privukli pozornost. Nije se sjećala da je ikad takvo što učinio, osim sada. Iza teških hrastovih vrata Guy je Olivieru pružio debelu kesu. - Nadam se da ćeš se uspjeti uvući u njegovo kućanstvo. - Nema sumnje, milorde - s mirnim je samopouzdanjem rekao Olivier i uzeo kesu. Prilično sam se potrudio oko stjecanja povjerenja pralje u njihovoj pratnji. Ona vjeruje da nisam zadovoljan svojim sadašnjim zaposlenjem i... - Slegnuo je koščatim ramenima, iznoseći tu činjenicu bez naglaska ili posebnog zanimanja. - Mislim da će joj biti drago kad me opet vidi. Omogućit će mi da dobijem posao u njihovoj kuhinji na putovanju i u Parizu. - Siguran si da te D' Auriac nije primijetio? Ne želim da nepotrebno riskiraš namršteno će Guy. Olivier odmahne glavom. - On nije čovjek koji zaviruje u kuhinju, milorde. Svi su mu sluge međusobno slični, a komornik zapošljava ljude. Ne vjerujem da me sieur ikad svjesno pogledao. Guy kimne. Radnici koji migriraju, zapošljavaju se u kućanstvima ili na poljima gdje i kad mogu, nisu ništa neobično i sigurno nisu briga glave kućanstva. Bio je siguran da toga ima i u kućanstvu De Bresse, a on ništa o tome ne bi znao ukoliko netko od tih ljudi ne bi počinio neki prekršaj koji bi zahtijevao njegovu intervenciju. Charles d' Auriac neće prepoznati Oliviera. - Dakle, budi oprezan. - Koliko bih dugo trebao ostati u sieurovu kućanstvu? - Dok ne otkriješ nešto što vrijedi prepričati - reče Guy, priđe prozoru i zagleda se preko ravnice. -Najvažnije mi je znati što kani učiniti po pitanju ledi Magdalen, Olivier. Vjerujem da ćeš ti znati procijeniti što bih još trebao znati. - Slat ću poruke na uobičajen način? Guy kimne. - Uvijek ima putujućih glazbenika, hodočasnika, trubadura koji mogu prenijeti poruke. U prošlosti je to dobro funkcioniralo. Ispratio je Oliviera do vrata i smiješkom pozvao Magdalen kojoj su oči prilično ratoborno sjale. - Iskreno se ispričavam što sam te ostavio vani - rekao je. - No moj posao s Olivierom bio je privatne naravi. - To sam i zaključila, milorde - pomalo je ukočeno odgovorila dok je ulazila u sobu. O čemu si želio razgovarati sa mnom? - O, ma daj, malena! - Zagrlio ju je i palcem joj podigao bradu. - Zar ne možeš pogoditi? - Nisam se željela budalasto ponašati u voćnjaku - rekla je. Kao i obično, posve je zaboravila na svoju ljutnju pod njegovim nasmiješenim pogledom i ljubaznim tonom. RafaelaR & Anna 123

Bosnaunited & Crowarez - Bio sam neoprostivo zlovoljan - rekao je i pomaknuo palac do njezinih usta. - A ti si samo bila radosna. - O. - Vrhom jezika ovlažila je njegov palac. - Mislila sam da sam bila svojeglava, djetinjasta i žalosno naporna. Toplo se nasmijao. - I ja sam to mislio, ali sam se u međuvremenu predomislio. Nedostajala si mi kad sam se jutros probudio. - Nisam ti željela remetiti san. Radio si dugo u noć. Kimnuo je. - Trebalo je mnogo toga obaviti... Što je, ljubavi? - Neobičan je izraz preletio njezinim licem, izraz zbunjenosti, zapanjenosti. - Ne znam - polako je rekla i pogledala svoje tijelo, stavivši ruku na trbuh. Opet je osjetila neobično, jedva zamjetljivo lepršanje duboko u sebi, nešto slično lepršanju ptičjih krila. Podigla je glavu i oči su joj čudno blistale. - To je dijete - rekla je zadivljenim tonom. - Dijete je oživjelo, Guy. Nježno, s istom zadivljenošću, položio joj je ruku na trbuh. - Ne možeš ga još osjetiti - rekla je. Odmahnuo je glavom i nasmiješio se. - Uskoro hoćeš - odlučno je rekla. - Naše dijete brzo raste, ljubavi moja.

RafaelaR & Anna 124

Bosnaunited & Crowarez

Deseto poglavlje

- Brat Felix bi se uskoro trebao vratiti, oče opate. - Nadam se da će donijeti vijesti koje će olakšati patnje našem sirotom sinu. - Opat je odmjerenim koracima nastavio hodati popločanom terasom iznad povrtnjaka opatije. - Čini se da mu se snaga polako vraća. - Pokazao je figuru u običnoj vunenoj halji koja je radila u povrtnjaku i laganim, ritmičkim pokretima zamahivala motikom. - On je čovjek od mača, mlad i snažan - odgovori redovnik. - Takva tijela dobro zacjeljuju, čak i nakon zadobivanja onako zastrašujućih rana. - Ako je to Božja volja, brate Armand, ako je to Božja volja - blago ga je podsjetio opat. - Sumnjam da bi mladost i snaga prevladali da nije bilo ugljenara i pravodobne pomoći tvojih iscjeliteljskih vještina. Brat Armand odbacio je kompliment, što se od njega i očekivalo. - Vještine koje posjedujem, oče, Božji su dar. - Naravno... naravno - spokojno se složio opat. - No bez obzira odakle potječu, naš sin ima raz- loga biti zahvalan. - Okrenuo se prema velikoj sivoj kamenoj zgradi opatije iza njih. Posljednje zrake poslijepodnevnog zimskog sunca obasjavale su arkadu na trgu i četiri kule na uglovima. Taj prizor uvijek je uspijevao oraspoložiti oca opata te ga je neko vrijeme promatrao prije nego se omotao plaštem. - S bratom Garethom moram razgovarati o hodočasnicima koji su stigli iz Canterburya. Redovnik zadužen za smještaj nije bio siguran hoće li se svi moći dolično smjestiti u gostinjske odaje. - Nasmiješio se, značajan smiješak za nekoga tko živi odijeljen od svijeta. - Nazočnost hodočasnica uvijek uznemiri brata Garetha. Vjerujem da se boji nepriličnih posjeta između spavaonica ne bude li veoma oprezan. Moram ga uvjeriti da je moć molitve dovoljna za očuvanje duhovnog zdravlja našeg samostana. Opat se odlučnim koracima udaljio, a halja mu je lepršala na zimskom vjetru, pojačanom u suton. Brat Armand ostao je ondje i promatrao čovjeka u vrtu, procjenjujući pokrete njegova tijela. Opazio je gdje se još uvijek osjećala ukočenost, kao i činjenicu da mladi čovjek često zastajkuje kako bi udahnuo i naslonio se na motiku. Prošlo je sedam mjeseci otkako je ugljenar dovukao onesviještenog čovjeka do stražnjeg ulaza u opatiju, tražeći vještine redovnika za ranjenika koji je bio tako blizu smrti da se činilo nemogućim da preživi. Ni po čemu nisu mogli identificirati čovjeka. Oni koji su ga napali sve su mu uzeli, čak i čizme, pa je na sebi imao samo košulju i hozne. Brat Armand je odmah opazio čvrste mišiće ispod rana, žuljeve na njegovim šakama i snažniju mišićavost u desnoj nadlaktici, što je ukazivalo na čovjeka koji živi od mača. Njegova košulja, premda poderana i okrvavljena, bila je od najfinijeg materijala, a manšete i ovratnik ukrašeni delikatnim vezom. Činilo se razumnim zaključiti da je ranjeni čovjek viteškog podrijetla i da su ga napali odmetnici. RafaelaR & Anna 125

Bosnaunited & Crowarez Nisu vjerovali da će preživjeti, ali on se zapanjujućom ustrajnošću borio za život, najčešće jedva svjestan, a ipak se s povjerenjem djeteta prepuštao njezi, hranjenju i čišćenju, te stoičkom hrabrošću ratnika podnosio agoniju izmrcvarena tijela. Spuštao se mrak i uskoro će zvono za večernjicu pozvati u crkvu sve u opatiji, redovnike, hodočasnike i slučajne namjernike. Večernja hladnoća neće koristiti čovjeku koji je nedavno ustao iz bolesničke postelje. Brat Armand zovne čovjeka u vrtu. Edmund de Bresse podigne pogled i mahne da ga je čuo. Međutim, nije mu se išlo unutra jer je uživao u fizičkom naporu, premda okopavanje kupusa nije ni dostojanstven ni osobito naporan rad. No činilo se da se njegovo tijelo, tako dugo lišeno kretanja i naprezanja, s užitkom proteže, ponovno oživljava, čini ga svjesnim svakog mišića i tetive, a krv mu je snažnije tekla žilama. Za nekoga tko je umalo prešao na drugu stranu, tko je tjednima lebdio u sivoj sumračnoj zemlji bliske smrti, to je bila najslađa radost, čak i uz bolove i ukočenost zbog dugotrajnog ležanja. Slabo se sjećao napada i neodređeno se sjećao mučnog puzanja kroz raslinje nakon što su ga napadači ostavili, smatrajući ga mrtvim. Želio je ostati ležati i umrijeti. Smrt ga je snažno pozivala, nudila mu prestanak bolova, ali neka tvrdoglava volja za životom natjerala ga je da se četveronoške udalji s krvlju natopljenog tla gdje je ležao. Sjećao se čistine, hrpe pruća kraj ruševne kolibe, čudne magle kroz koju je vidio bradato lice kako ga gleda. Nakon toga više se ničega nije sjećao. Postojali su samo bolovi i užasan strah da će preživjeti, ali neće biti zdrav. Nije znao zašto je strah tako sveobuhvatan, zašto je tako ispunjavao njegove svjesne trenutke, sve dok nije otvorio oči i magle više nije bilo. I dalje je osjećao bolove, ali to više nije bilo sve, bilo je samo dodatak njemu, a ne njegov sastavni dio. Najprije je pomislio na svoju ženu, ženu koja ne može imati bolesna muža. Pomicao je prste na rukama i nogama, prelazio šakama po svojem tijelu ispod pokrivača, tražio potvrdu od redovnika mirnih očiju koji je stajao kraj kreveta. Mnoge je dane proveo lebdeći u letargiji, razmišljajući o Magdalen. Vidio je one bistre sive oči, masu bujne kose, usta puna obećanja. Mirno je ležao u bolničkoj odaji i razmišljao o njoj kad nije spavao, sanjao o njoj kad nije bio budan. No zapravo su ta dva stanja bila veoma slična, zacijelo uvelike zahvaljujući jakim napicima što mu ih je brat Armand davao, napicima koji su ga smirivali dok mu je tijelo zacjeljivalo. Tada je, kako mu se snaga vraćala i jačina napitaka se smanjivala, stigla spoznaja da svijet kojemu pripada živi dalje bez njega i da mora nešto poduzeti da bi se onamo vratio. S tom je spoznajom stigla i tjeskoba koja ga je sad mučila. Ako ga smatraju mrtvim, što se dogodilo s Magdalen? Je li ju Lancaster dao nekom drugom vitezu, u interesu moći i savezništva, dok je on ovdje ležao i sanjarski se oporavljao? Otac opat bio je suosjećajan, ali je tvrdio da pacijent nije u stanju napustiti njegu brata Armanda. Rekao je da će jedan od redovnika za tri dana poći na put u opatiju u Swindonu. Na povratku će skrenuti u Westminster i odnijeti poruku vojvodi. Edmund je pogledao prema sve mračnijem nebu gdje su vrane graktale i kružile oko golih krošanja dok se jato okupljalo za noć. Brat Felix izbivao je već tri tjedna. Ako se do sutra ne vrati, Edmund će ipak otići odavde. Sad je dovoljno snažan da pješice prijeđe udaljenost do Westminstera, što ne može trajati dulje od dva dana, premda će morati hodati sporijim tempom čovjeka koji još nije dovoljno snažan. Opatija je izolirana, podalje od prometnih cesta, redovnici su predani molitvama, meditaciji i učenju, te se ne uključuju u svjetovni život. Gostoljubivo primaju one goste i hodočasnike koji su RafaelaR & Anna 126

Bosnaunited & Crowarez spremni prodrijeti tako duboko u šumu u potrazi za prenoćištem, ali se više bave učenjačkim pristupom knjigama i tekstovima. Pažljivo i prekrasno ilustriraju te knjige i tekstove radije nego da utječu na duše običnih ljudi. Na njih nije djelovala Edmundova nestrpljivost. To je nešto za običan svijet. No vrijeme je da ponovno preuzme kontrolu nad svojim životom. Iz crkve se oglasilo zvono za večernjicu i on je nevoljko ostavio lijehu kupusa, vratio motiku u malenu šupu i zaputio se u crkvu. Pod noktima je osjećao kvalitetno tlo, na koži grubu vunenu tkaninu halje, što mu je pružalo elementarni osjećaj da je živ. Krenuo je izraziti zahvalnost na daru života. Brat Felix žurno je ušao u crkvu baš kad je utihnuo posljednji zvuk zvona. Edmund je upravo zau- zimao svoje mjesto među laicima opatije i srce mu je radosno zaigralo kad ga je ugledao. Teško se koncentrirao na službu, ali slušao ju je od najranijeg djetinjstva i nije mu trebala koncentracija da bi pravilno reagirao. Kad je izlazio iz crkve, pozvao ga je otac opat. - Brat Felix se vratio, sine. Donio ti je pismo vojvode od Lancastera. - Opat se nasmiješio gorljivosti mladog čovjeka i okrenuo se redovniku. Svi su čuli buncanje pacijenta tijekom mračnih dana njegova delirija, i svi su znali za Magdalen koja je zauzimala svaki djelić grozničavog mozga. Sad su znali da je buncao o svojoj ženi, svojoj trudnoj ženi koju silno voli. U opatiji je bilo onih koji su smatrali da tako veliku ljubav treba usmjeriti prema nebesima, ali opat je kasno ušao u samostanski život pa je poznavao radosti i opasnosti putenih užitaka. Sa smiješkom je gledao na ljubav mladog čovjeka. Edmund je uzeo svitak pergamenta s Lancasterovim pečatom. Prsti su mu podrhtavali dok je kidao pečat i odmatao svitak. Lancasterova je poruka bila kratka. Izrazio je zadovoljstvo što je njegov zet živ i zatražio njegovu nazočnost u Savoyu čim bude sposoban putovati. Uskoro nakon njegova nestanka njegova je ledi otputovala u Pikardiju, da bi ostvarila pravo De Bressea i Lancastera na leno svog muža i on bi joj se trebao što prije pridružiti kako bi se utišale mučne glasine o njegovoj smrti. Poruka je završavala jednostavnom željom neka ga prati Božja milost. - Zadovoljan si vijestima, sine moj? - Opat je promatrao Edmundovo lice. - Da, svakako, oče opate. - Edmund je savio pergament. - Ali moram odmah otići odavde i otputovati u Westminster. Vojvoda zahtijeva moju nazočnost. - Onda moraš s bratom Armandom pregovarati o svojem puštanju - rekao je opat i nasmijao se. - Neće željeti da prekomjernim naprezanjem upropastiš njegov uspjeh. Tražim da poštuješ njegove želje. - Ne bih bio tako nezahvalan, oče, i oglušio se - rekao je Edmund, dostojanstveno i iskreno. -Vjerujem da sam dovoljno snažan za to putovanje. - Pođimo na večeru pa ćeš kasnije razgovarati s našim ljekarnikom. - Opat se zaputio u refektorij i Edmund je, obuzet grozničavom nestrpljivošću, hodao uz njega. No kontrolirao je svoju nestrpljivost i posluživao za stolom, kao i ostala laička braća, prije nego je zauzeo svoje mjesto. Zatražio je dopuštenje da tijekom oporavka radi za redovnike, najponiznijim poslovima zahvaljujući na njihovoj njezi i Božjoj milosti. U tome je pronašao mir i zadovoljstvo nepoznato vitezu koji ratuje, ali sad je spreman ponovno uzeti mač u ruke, stjecati slavu i čast uime Engleske i St. Georgea, i poći k svojoj ženi u ime ljubavi i požude. RafaelaR & Anna 127

Bosnaunited & Crowarez Idućeg jutra, još uvijek odjeven u halju laičkog brata, s redovničkim sandalama na nogama i običnim plaštem zaštićen od hladnoće u veljači, s teškim štapom kao jedinom obranom, Edmund je pješice krenuo u Westminster. Put ga je vodio kroz šumu, ali ondje nema opasnosti za tako odjevena putnika, a ukoliko je na sebi osjećao poglede odmetnika, iz grmlja i s krošanja, u tim pogledima nije bilo prijetnje. Stigao je u Savoy u vrijeme večere i vojvodin ga je komornik dočekao s laskavom pozornošću, rekavši mu da će ga Njegova Milost primiti čim se malo osvježi. Naći će svoje odaje netaknute, a iz velike dvorane pozvat će njegova štitonošu i paževe da mu budu na usluzi. Edmund nije znao da je sve to osmišljeno u cilju očuvanja vjerodostojnosti vojvodine priče da je sieur De Bresse na dulje vrijeme otputovao s dvora, ali je bio previše umoran da bi se opterećivao takvim detaljima. Pozvan je brijač da mu ošiša kosu i uredi bradu, narasle tijekom njegove bolesti i na koje je sad već tako navikao da se bez njih nije mogao zamisliti. Ispod kaputića od tamnocrvenog baršuna odjenuo je tuniku i hozne, opasao se srebrnim pojasom, dvokraki bodež stavio u korice na boku, osjetivši predivno oživljavanje bivšeg Edmunda dok mu je energija ispunjavala mišiće i udove. U unutrašnjoj odaji iza prostorije za audijencije, John od Gaunta primio je čovjeka, mršavijeg i bljeđeg od gorljivog mladog viteza kakva je vidio onog vrućeg poslijepodneva u kolovozu na viteškom turniru u Westminsteru. U njegovim je očima bio izraz koji je Lancaster prepoznao. Takav izraz imaju ljudi nakon duboke patnje, izraz koji jednom zauvijek odnosi čovjekovu mladost. Edmund je kleknuo i izrazio pokornost svojem sizerenu i tastu, svjestan napetosti u vojvodi, procjenjivačkog opreza dok je sjedio u velikoj izrezbarenoj stolici kraj stola i poigravao se masivnim rubinom na srednjem prstu. - Reci mi čega se sjećaš o svojim napadačima - bez uvoda reče Lancaster, kretnjom pokazavši Edmundu neka ustane. Dao je znak pažu neka ulije vino u pehare i potom ga odaslao iz sobe. Edmund je ispričao sve čega se sjećao, pitajući se zašto njegova tasta zanimaju pojedinosti odmetničkog napada. Takve se stvari prilično često događaju. Gladeći svoju malenu šiljastu bradu, vojvoda je bistrim plavim očima netremice promatrao njegovo lice, ne prekidajući ga. Kad je Edmund završio opisom njege i vještine redovnika u opatiji St. Jude, vojvoda ništa nije rekao. U skučenoj je prostoriji bilo vruće i Edmund je osjetio vrtoglavicu. Shvatio je da je nakon iscrpljujućeg pješačenja veoma malo jeo i vino mu je udarilo u glavu. - Sjedni, čovječe! - uzviknuo je vojvoda kad se Edmund zanjihao i uhvatio za rub izrezbarena hrastova stola. - Božje mi krvi, tek si se oporavio. Edmund se naglo srušio na stolicu bez naslona za ruke, trenutak previše slab i nemoćan da bi se opterećivao sjedenjem u vojvodinoj nazočnosti. Lancaster je sam ponovno napunio draguljima optočene pehare i jednoga gurnuo Edmundu. - Pij, krv ti se razrijedila. - Čekao je da ga Edmund posluša i malo se boje vratilo u njegove upale obraze. Tada reče: - Vrijeme je da shvatiš u kakvoj ste opasnosti ti i moja kći. Lord de Gervais i ja mislili smo da ćemo tome stati na kraj bez uplitanja vas dvoje, no čini se da to nije moguće. Edmund je slušao dok mu je John od Gaunta pričao o misiji De Beauregarda za francuskog kralja, o njihovoj namjeri da leno De Bressea otmu engleskom utjecaju i RafaelaR & Anna 128

Bosnaunited & Crowarez vrate ga Francuskoj. Ništa nije rekao o neuspjelom i krvavom pokušaju atentata u utvrdi Carcassonne, kao ni o okolnostima rođenja djevojčice o čijem životu ovisi podanička vjernost De Bressea engleskom kralju. Pričao je samo o obitelji gorljivo odanoj Francuskoj i bijesnoj jer se jedna od njih, Magdalen od Lancastera, koristi protiv Francuske, te o njihovoj odlučnosti da bilo kakvim sredstvima, prije podlim nego poštenim, unište Lancasterove planove. - Zato moraš biti na oprezu - zaključi Lancaster i ustane. - Kad otputuješ u Francusku, moraš imati dovoljno jaku pratnju za zaštitu od napada, podmuklog ili otvorenog. Sad je lord De Gervais s Magdalen, čuva tvoje leno. Kad stigneš onamo, on će se moći vratiti k meni. - Vojvoda je opet gladio bradu. - Potreban mi je on i njegovi savjeti. Seljaci postaju neposlušni, a prokleti Lollardi koriste svaku priliku za raspirivanje nemira. Doista je vrag odnio šalu kad se kralj i njegovi ministri osjećaju nelagodno zbog cviljenja kmetova. - Odmah ću okupiti ljude, milorde vojvodo. - Edmund je također ustao, ali su mu noge i dalje podrhtavale i pred očima mu se mračilo. - Pozvat ću sve koji mi duguju podaničku vjernost. - U moje ime rekviriraj potrebna plovila - rekao je Lancaster i unaprijed nehajno odbacio eventualne prigovore vlasnika trgovačkih brodova. - Očekujem da ćeš otputovati u roku od tri tjedna. No Edmund se ujutro probudio s vrućicom kakva ga je mučila na početku njegova oporavka. Mjesec dana je ležao u krevetu, a kad se konačno oporavio, uslijedio je niz proljetnih oluja i visokih plima pa njegovi brodovi nisu mogli isploviti. Tek je krajem travnja okupio vojsku i otplovio u Francusku. Magdalen je jednog toplog travanjskog jutra napola odjevena stajala u svojoj odaji i rastreseno milovala izbočen trbuh. Razmišljala je o tome da je dijete već dan ili dva manje aktivno nego inače, i tada joj je iz tijela potekla bujica vode. S nevjericom je zurila u lokvu pod svojim nogama te panično viknula: - Erin! Erin! - Što je, miledi? - Žena je ušla iz sobička gdje je slagala rublje što ga je pralja upravo poslala. - Gledaj! - Izrazito blijeda lica, Magdalen je pokazala pod. - Izlazi iz mene. - Nema razloga za paniku, miledi - reče Erin, smirena kao i uvijek. - Dijete će se roditi. - Ali prerano je. I zašto ima toliko vode? - Osmi mjesec trudnoće - reče Erin. - Može preživjeti. Ima li već bolova? Magdalen odmahne glavom, još uvijek smućena, ali ohrabrena Erininom smirenošću. - Samo voda. - To se prije ili kasnije mora dogoditi - reče joj Erin - inače se dijete ne može roditi. - Zašto ne? Erin slegne ramenima. Nije imala pojma zašto se to događa, samo je znala da je tako. Pomagala je pri dovoljno porođaja da bi znala što treba učiniti ako se sve odvija uobičajeno, a u dvorcu ima i drugih, iskusnijih žena. RafaelaR & Anna 129

Bosnaunited & Crowarez - Poslat ću po babicu, miledi - rekla je. - Najbolje da legnete, a ja ću donijeti ručnike da vam bude ugodnije. Magdalen je oprezno legla na krevet i prepustila se Erininoj brizi jer nije imala drugog izbora, osim prepustiti se onima koji bolje od nje znaju što joj se događa. Znala je samo osnovno o procesu rađanja jer ju je odgojila neudana ledi Elinor, čije je znanje bilo površno i teoretsko, a nije bilo druge žene koja bi joj nešto više rekla. Sad joj je palo na pamet da je Erin i Margery, koje znaju o tim stvarima, trebala postaviti više pitanja umjesto da proteklih osam mjeseci lebdi u svijetu radosnog zaborava svoje ljubavi. - Reci mi što se događa - zatražila je i podigla se na jastucima jer joj se ležanje činilo nepotrebnim. Erin se počeše po nosu. - Pa, bit će bolova, miledi, i tada će se dijete roditi. - Mnogo bolova? Erin ju nije željela prestrašiti, ali nije vidjela ni kakve bi koristi bilo od laganja. Neke žene trpe više od drugih - reče. - Mnogo? - uporno će Magdalen. - Mislim da je to moguće, miledi. - Voljela bih da je milord ovdje - reče Magdalen. - Rađanje je ženski posao, miledi. - Erin ode do vrata. - Idem po babicu. Vrata su se za njom zatvorila, a Magdalen je sjedila i gledala kako sunčane zrake poigravaju po pokrivaču. Opet je dotaknula trbuh, pitajući se što se u njoj događa. Možda rađanje jest ženski posao, ali godila bi joj misao da je Guy u dvorcu. No otišao je sa svojim vitezovima na viteški turnir u Compiegne koji se održavao pod pokroviteljstvom vojvode od Burgundije. Inače bi pošla s njim i provela tri dana u gozbama i zabavi, ali joj trudnoća to nije dopuštala. Nije im palo na pamet da je vri- jeme porođaja blizu pa bi i on trebao ostati u dvorcu. Babica je ušla s Erin i Margery. Stara žena kvrgavih ruku i sive kose ispod prljave kapice. Govorila je neobično prodornim i visokim glasom, a Magdalen je odmah postala antipatična. - Želim da mi Erin i Margery pomažu - rekla je i povukla se od žene. - Vaša mi njega ne treba, beldame. - Nema razloga za strah, ledi - rekla je žena i odmaknula pokrivač. - Vidjela sam mnogo djece kako dolaze na svijet... i odlaze. Kao i majke - dodala je, pipkajući Magdalenin trbuh te nastavila s temeljitijim pregledom. Magdalen je ukočeno ležala, napeta od gnušanja i straha, uvjerena da joj ta žena neće donijeti ništa dobra. Iznenada je osjetila prvu bol, tako oštru da je kriknula tonom ogorčena čuđenja. - Ako sad počnete tuliti, miledi, tko zna što ćete kasnije - rekla je beldame i spustila ruku na napeti trbuh. Magdalen je svom snagom odgurnula ruku. - Ne želim ovu ženu ovdje - odlučno reče. - Odlazite, beldame! Erin i Margery, zabrinute zbog takve žestine, izvele su iz odaje gunđavu staricu. Ona mnogo zna, miledi -rekla je Margery kad se vratila do kreveta. RafaelaR & Anna 130

Bosnaunited & Crowarez - Ima zao pogled - reče Magdalen. - Moje bi se dijete rodilo škiljavo ili invalidno. Ne želim je u blizini. Dvije žene slegnu ramenima. Poznato je da žene koje rađaju imaju čudne ideje. Uskoro će ledi Magdalen biti previše zaokupljena vlastitom borbom da bi obraćala pozornost na to tko joj pomaže. Sredinom poslijepodneva Magdalen je ležala u iscrpljenoj omamljenosti i njezino se tijelo nakratko odmaralo. Kad je mogla razmišljati, bila je svjesna samo smućene ozlojeđenosti zbog takvih grozota. Zašto je nitko nije unaprijed upozorio? Zašto joj se to događa? Čime je to zaslužila? Je li to cijena grijeha? Smrtnoga grijeha koji je doveo taj drugi život da se bori s njom, činilo se, hvata se s njom ukoštac, no ne bi li se trebali boriti zajedno? Događa li se to svima, ili je zbog njezina grijeha drukčije? Misli su joj jurile smućenim grozničavim mozgom. Suze su joj svjetlucale u kutovima očiju i obuzeo ju je duboki očaj kad se bol vratila, neumoljiva, vječna, nepodnošljiva - a ipak ju je morala izdržati. Erin joj je mokrom krpom ovlažila usne i Magdalen ju je pohlepno sisala, preslaba da bi pila iz šalice. Popodne se pretvorilo u večer i dvije su žene kraj nje bile blijede i napete kad se činilo da bolovi jenjavaju. Iscrpljeno tijelo na krevetu kao da je utonulo u trans, ne u san. - Moramo pozvati babicu - reče Erin. - Morat će izvući dijete iz tijela. Margery je zadrhtala. Obje su znale što se tada događa, dijete u komadima, majka rastrgana, najčešće iskrvari i umre. Ako odmah ne umre, u takvim slučajevima uvijek uslijedi groznica koja donosi smrt. - Možda se treba odmoriti pa će tada moći pomoći djetetu - s nelagodom će Margery. - Milord će se razgnjeviti ako se dogodi nešto što se moglo spriječiti. Obje su znale da je to istina, obje su se sjećale one noći na brodu i njegove radosti kad je znao da će ledi Magdalen preživjeti. Erin je ponovno namočila krpu i nježno obrisala Magdalenino lice. Ona je otvorila oči u kojima zasad nije bilo patnje. - Ledi, moramo pozvati babicu - Erin reče tihim i usrdnim glasom. - Dijete ne želi izići. Magdalen je malaksalo odmahnula glavom. - Ne želim tu ženu... još ne. - Ženama se činilo da se pribrala, kao da skuplja snagu za još jedan napor. Licem joj je opet preletio izraz bola, disala je kratko i plitko dok je trpjela bolove. Mjesec se podigao na tamnom nebu i jasno se vidio kroz prozor odaje. Dvije su žene strastvenim šaptom molile krunicu. U šatoru kraj borilišta na ravnici iza dvorca Compiegne, Guy de Gervais skidao je oklop. Bila je rana večer. - Vino, milorde - Geoffrey mu je pružio pehar. - To je bila dobra viteška borba, milorde. - Hmm. - Guy je rastreseno prihvatio kompliment. Pijuckajući vino, prišao je ulazu u šator. Nakon zagušljive vrućine ispod vizira i kacige, godio mu je svježi zrak na licu, a tijelo oslobođeno oklopa gipko se kretalo. Bio je umoran, ali ugodno umoran, i pomisao RafaelaR & Anna 131

Bosnaunited & Crowarez na banket koji će završiti sveopćom zabavom i potom spavanje ispunjavala ga je zadovoljstvom. Ili je barem trebala. Mrštio se dok je gledao kako se zvijezda večernjača pojavljuje na sve tamnijem nebu. Mogao bi za dva sata stići natrag u dvorac Bresse. Pomisao mu se nezvana pojavila u glavi. Ali zašto bi jahao noću? Njegovim se pratiteljima ne bi sviđao ni napor ni opasnost, a pođe li on, oni moraju s njim. Smiješna ideja kad je pred njima banket, dobro društvo, udoban krevet i bezbrižno jahanje kući sutra ujutro. Naglo se okrenuo od ulaza u šator. - Vraćamo se u Bresse, Geoffrey. Obavijesti vitezove i ostatak pratnje. Odmah krećemo. Skupina ljudi brzo je putovala dok se večer pretvarala u noć. Nitko nije postavljao pitanja o čudnoj hirovitoj odluci lorda De Gervaisa. Jahali su brzo i žestoko, bez večere, umorni nakon dnevnih borbi, jedva čekajući da se maknu s cesta i sklone iza zidina dvorca. Svoje su prigovore zadržali za sebe tako da do njihovog sizerena, koji je namršteno i stisnutih usta jahao na čelu kolone, nije stigao ni najtiši šapat. Nije znao zašto to radi, već samo da se odluka sama stvorila i ne može se osporavati. U dvorac De Bresse stigli su u deset sati. Magdalen nije čula imperativan zov trubača koji je zahtijevao da se spusti most kako bi gospodar dvorca mogao ući. Međutim, čule su ga njezine žene jer je zvuk jasno odzvanjao kroz prozor, otvoren kako bi svježi zrak ušao u sobu gdje se osjećala teška vrućina patnje. - To je milord - rekla je Erin kad se sagnula k Magdalen i obrisala joj čelo. - Došao je milord, ledi. - Nije znala je li mlada žena čula ili razumjela njezine riječi, ali ih je ponovila, nadajući se da će joj donijeti utjehu, - Već je na samom rubu - progunđala je beldame i oprezno prišla krevetu. Magdalen joj još uvijek nije dopustila da je takne, premda više nije imala snage zabraniti joj ulazak u odaju. - Ona i dijete umrijet će za manje od sat vremena ako ga ne izvučem. - Ne! - Riječi su nekako prodrle kroz svijest izmučene mlade žene. - Nećete me taknuti. Starica je odmahnula glavom i povukla se u sjenke. Ponudila je svoje vještine. Ako su odbijene, ona neće snositi odgovornost za posljedice. - Ali, miledi ... - počela je Erin, no riječi su joj zamrle na usnama kad su se vrata odaje naglo otvorila. Ušao je Guy de Gervais, skidajući rukavice, blijeda lica. Na ulazu u dvorac rekli su mu da se ledi De Bresse već dugo muči kako bi na svijet donijela dijete, a ugođaj u dvorcu rekao mu je sve što je trebao znati. Svuda je vidio tmurna lica onih koji su u svakom trenutku očekivali najgore. - Kako joj je? - Loše, milorde - bez uvijanja reče Erin. - Dijete ne želi izići, a miledi je pri kraju snaga. Prišao je krevetu i s očajnom nevjericom zurio u promijenjeno lice na jastucima. Oči su joj upale u duboke purpurne duplje na licu, koža joj se napela preko kostiju tako da se nazirala lubanja, kao da se već pretvorila u kost i kožu. Njezina usta, ona predivna puna strastvena usta, čvrsto su se stisnula u patnji. RafaelaR & Anna 132

Bosnaunited & Crowarez - Ne dopušta mi da joj se približim, milorde - cvilila je beldame. - Izvukla bih dijete iz nje. To je jedini način da je spasimo, ali mi ne dopušta da je taknem. - Guy? - Samo je dahnula njegovo ime i on se odmah sagnuo. - Ovdje sam. - Otjeraj je. Nemoj joj dati da me takne. Stajao je prestravljen i neodlučan, svjestan da će ga babica poslušati ako joj kaže neka učini sve što može. No ako Magdalen, čak i u silnoj patnji, može izraziti takvu želju, onda joj sigurno mora udovoljiti. Svećenika, milorde - tiho će Erin. - Trebali bismo poslati po oca Viviana da se miledi ispovijedi. - Ne umirem. - Opet se čuo šapat s kreveta. - Neću umrijeti. - Pošaljite po oca Viviana. Neka čeka vani, za slučaj potrebe. A vi, beldame, vi idite. Guy je donio te odluke, ne znajući što ga je na to navelo, ali je osjećao da su ispravne. No sad nije znao što mu je činiti. Magdalen se ponovno povukla u mračan svijet trpljenja. Ruke su mu se tresle od potrebe da joj pomogne, duša mu se zaledila od strepnje dok je zurio u izmučeno lice u kojem kao da više nije bilo života. - Idem u crkvu - odjednom reče. Na koljenima pred oltarom čekat će da prođu ovi mučni trenuci. - Odmah pošaljite po mene ako... - Nije dovršio jer nije mogao reći ono što je u ledom okovanom srcu već smatrao neminovnim. Ta će duša puna ljubavi, smijeha i strasti otići s ovog svijeta i ostaviti ga da se suoči s teškim gubitkom kao i ranije. Stigao je do vrata. Iza sebe čuo je iznenadno šuštanje i kretnje. Okrenuo se. Erin i Margery sagnule su se nad podnožjem kreveta. - Što je? - Glas mu je zvučao slabašno i hrapavo u sobi gdje je tiho i napeto iščekivanje zamijenilo tupo beznađe neaktivnosti. - Dijete... dolazi, milorde - reče mu Erin. - Ali miledi mu ne može pomoći. Napustila nas je. - Ne! - Potrčao je natrag do kreveta, pao na koljena kraj uzglavlja i dotaknuo hladno nepomično lice na jastuku. -Ne, nemoguće! - Prstima joj je prešao po ustima, lagano joj pokrivši usne. Nije pogriješio. Na koži je osjetio slabašan dah. - Nije mrtva - tiho je rekao kad se u sobi začuo slabašan plač. Magdalen je otvorila oči i on se obradovao kad je u njihovim izmučenim dubinama vidio lucidnost. - Gotovo. -Uspjela je izustiti samo tu jednu riječ. - Djevojčica je, milorde. - Erin je prišla uzglavlju, držeći nešto u rukama. - Sitna je, ali se doima zdravom, čak i nakon takve muke. Guy je ustao i pogledao svoju kćer koja je ležala na dekici. Kako tako patetična, okrvavljena, naborana mrvica može izazvati toliko patnje, pitao se, te nježno pokrio dijete prije nego ga je uzeo iz Erininih ruku. - Magdalen, evo tvoje kćeri. - Opet je kleknuo kraj kreveta i prislonio joj zavežljaj uz obraz. - Zdrava? - Opet je otvorila oči. Slabašno je pomaknula ruku i dotaknula dijete. Razvijala se samo osam mjeseci. - I ti si se rodila nakon osam mjeseci - nasmiješeno je rekao, stavio joj dijete na prsa i namjestio njezine ruke oko zavežljaja. - Sjećam se da je tvoj otac to rekao. RafaelaR & Anna 133

Bosnaunited & Crowarez Vidio je slabašan bljesak u njenim očima, kao da naoko nevažna informacija ima utješnog smisla, kao da je povezuje s djetetom koje je sada držala. Tada su se delikatne, gotovo prozirne vjeđe sklopile, ruke su joj se opustile i pale s grudi. No u obrazima joj se pojavilo malo boje. Ne baš boje, već nečega što je prekrilo sivilo od ranije, a to je ukazivalo na pravi san oporavka. - Bog je milostiv - šapne Erin. - Ako ne bude groznice, milorde, vjerujem da će preživjeti... i dijete, također. - Sad ćemo se mi za nju pobrinuti, milorde. -Margery je uzela bebu s majčinih grudi. Guy je pogledao žene na kojima su se vidjeli znakovi akutne iscrpljenosti. Osamnaest su sati bdjele uz ovaj krevet. - Obje ću vas nagraditi za današnji trud - obećao je. - Za vašu brižnu skrb o mojoj ledi... i za vašu odanost - tiho je dodao, ali s naglaskom što ga nisu mogle pogrešno shvatiti. - Našu odanost ne treba kupovati, milorde - reče Erin. - Ali može biti nagrađena. - Prišao je vratima. - Pošaljite po mene kad vaša gospodarica bude dovoljno jaka. Magdalen je satima spavala. Spavala je dok su je čistile, dok su mijenjale plahte na krevetu i kad je svanuo ugodan proljetni dan koji je odaju ispunio zdravim mirisima i strujanjem zraka. Prespavala je tihi plač svoje kćeri i jedva je bila svjesna kad su joj stavile dijete na dojku, a topla životna tekućina počela je teći u gladna usta dojenčeta koje je snažno sisalo. Probudila se o zalasku sunca. Odaja je bila tiha, prožeta divnim osjećajem spokoja. Tromo je okrenula glavu. Erin i Margery ležale su na slamaricama na podu, obje u dubokom snu. Kraj Erin se nalazila drvena zipka i njezina ju je ruka mlitavo dodirivala, dokaz o onome što je radila prije nego ju je svladao san. Magdalen nije mogla vidjeti u kolijevku i zato se s naporom okrenula na bok, oslonila na lakat i podigla glavu s jastuka. Vidjela je maleno uzdignuće pokriveno bijelom plahtom, ali kad se nagnula preko ruba kreveta, ugledala je sićušno tjeme prekriveno svijetlom paperjastom kosom. Opet iscrpljena, spustila se na jastuke i nasmiješila. Ako je bila sasvim mirna, čula je djetetovo disanje. Bilo je čudnih zvukova, laganog zastajkivanja i šmrcanja, što ju je na trenutak prestrašilo, dok u tome nije otkrila čudan ritam. Poželjela je ispružiti ruku do svoga djeteta, ali je znala da je to nemoguće. Čudno, ali užas porođaja nekako se smanjio. O, sjećala se očaja neumoljivih bolova, užasa bespomoćnosti, ali sjećao se samo njezin um, ne i tijelo. Zvukovi iz kolijevke su se promijenili, šmrcanje je postalo brzo sisanje, a zatim se u odaji začuo plač. Bujica tjeskobe, drukčija od svega što je ikad osjetila, preplavila je Magdalen dok je patetično intenzivan plač jačao. S mukom se podigla, svjesna jedino potrebe da dođe do djeteta i zadovolji potrebu koja ga tako muči. No Erin je već ustajala sa svog ležaja. - Tiho, dušice - mrmljala je žena i njihala kolijevku. - Daj je meni, Erin. - Ah, budni ste, miledi. Želi dojku. - Erin podigne dijete iz kolijevke. - Mokra je. Čekajte da je najprije presvučem. - Nije važno - reče Magdalen i ispruži ruke. - Ne mogu podnijeti da tako žalosno plače. RafaelaR & Anna 134

Bosnaunited & Crowarez Erin je dojenče umotala u još jedan sloj platna i pružila ga majci. Magdalen je stavila bradavicu u sićušna otvorena usta i zadivljeno gledala život koji je stvorila. Stisnuta joj je šačica gurala dojku dok je beba vukla, sisala, pomaknula se i bradavica joj je ispala iz usta. Odmah je zaplakala, opet je pronašla i smirila se, obraza zaobljenih od zadovoljstva. - Gdje je milord? - Magdalen je otrgnula pogled s opčinjavajućeg prizora na svojim grudima. Znala je da je bio ovdje tijekom posljednjeg mučnog sata porođaja, ali sve joj je bilo nejasno. Neodređeno se sjećala odlučnosti, neke snage koja je iz njezine duše istjerala mirenje sa smrću. - Vidio je svoje dijete? - Da, miledi. Hoću li poslati po njega? Rekao je neka ga pozovemo kad budete dovoljno snažni. - Da, ali ne prije nego dijete i ja budemo svježe i mirisne. - Magdalen se tiho nasmijala, slabašno, ali ipak na svoj način. - Moram se osvježiti, Erin, i kosa mi je raskuštrana. Malenu treba dotjerati. Ne može se ovakva predstaviti svom ocu. Erin je nožnim palcem dotaknula usnulu Margery, žena je zastenjala i okrenula se. Probudi se, lijenčino. Miledi treba toplu vodu i začinjenu zobenu kašu, a dijete treba okupati prije nego milord dođe. Margery je protrljala oči i pogledala majku i dijete. Bez obzira na umor, zadovoljno je kimnula. - Idem u kuhinju. Milord nije dopustio da zvona objave djetetovo rođenje kako ne bi ometala vaš odmor, ali sad mogu zvoniti. Požurila je iz odaje i za pola sata su zvona iz četiri kule objavila radosnu vijest o rođenju nasljednika imanja Bresse. Bolji bi bio muški nasljednik, ali i ta će malena djevojčica osigurati stabilnost onih koji ovise o obitelji De Bresse pod vrhovnim sizerenstvom vojvode od Lancastera. Dok se iz garnizona vraćao preko dvorišta, Guy je slušao radosnu zvonjavu. Nakon što je izišao iz Magdalenine odaje, pokušao je vrijeme provoditi baveći se uobičajenim aktivnostima, pokušao se ponašati kao da su mu životi majke i djeteta važni samo u smislu obavljanja dužnosti i odgovornosti vazala prema njegovu sizerenu. U sebi je nosio gorko-slatku radost, silnu važnost očinstva koje nije smio otvoreno priznati, te neopisivu zahvalnost jer je Magdalen ostala živa, a tako je malo nedostajalo da je izgubi. Impulzivno je skrenuo u voćnjak gdje je ispod stabala vladalo mirisno proljetno obilje sunovrata i zvončića. Ubrao je buket i prsti su mu postali ljepljivi od sokova koji su se cijedili iz stabljika, To ga je naglo i silovito podsjetilo na ljubavne sokove koji su donosili tako mnogo užitka, te je duboko udahnuo miris cvijeća, svjež mladenački miris koji je podsjećao na Magdalen. Noseći buket, izišao je iz voćnjaka, popeo se vanjskim stubama i zaputio se u Magdalenine odaje. Vrata su bila odškrinuta. Gurnuo ih je. Erin i Margery nisu bile ondje, a Magdalen je sjedila u krevetu, još uvijek blijeda, ali nasmiješena. Pružila mu je ruke u dobrodošlici. Tiho je zatvorio vrata za sobom i pošao do kreveta. -Osjećaš se snažnije, ljubavi? - Neizmjerno - odgovorila je. - Kako prekrasno cvijeće. - Podigla je usnulo dijete. Tvoja kći, milorde. Guy je pustio cvijeće da se raspe po krevetu tako da su se žuta, plava i zelena boja raširile po pokrivaču. Uzeo je dijete dok je Magdalen skupljala cvijeće. Zagnjurila je nos RafaelaR & Anna 135

Bosnaunited & Crowarez u cvjetove i oči su joj se smiješile kad je vidjela kako su se njegove oštre crte lica smekšale. Vrhom je prsta, naviklog na mač i čelik, nježno istraživao. - Zoe - rekla je. - Dala bih joj ime Zoe, milorde. Dar života. - Zoe. - Ponovno je vrhom malog prsta dotaknuo sićušan nos. - No to baš nije ime Plantageneta, dušo. Magdalenino se lice stvrdnulo. - Ne mora nositi ime Plantageneta. Ona je naše dijete, Guy, i nosit će ime koje joj damo. Ime ljubavi, ne dinastije. Podigao je dijete i lagano poljubio naborano čelo. -Dakle, Zoe - tiho je rekao. - Kao potvrda života i ljubavi.

RafaelaR & Anna 136

Bosnaunited & Crowarez

Jedanaesto poglavlje

U zoru je Edmund de Bresse stajao na prednjoj palubi broda St. Anne i kroz jutarnju izmaglicu nad mirnom vodom gledao sve vidljivije bedeme Calaisa. Nošeni ranim jutarnjim vjetrom, ušli su u luku. Stjegovi Lancastera i De Bressea vijorili su na pozdrav engleskom stijegu koji je lepršao na bedemima. Edmund je osjećao kako mu se raspoloženje popravlja, kako njegovo tijelo opet ispunjava energija dok su se približavali poznatom gatu, ulazu u teritorij na francuskom tlu oko kojeg se vode kraljevski sporovi, te u njegovo leno. Na tom se posjedu nalaze njegova žena i dijete. Dijete se zacijelo rodilo tijekom nekoliko posljednjih tjedana. Je li dobio nasljednika? Je li dijete preživjelo? Ovo drugo pitanje uvijek je ono prvo činilo nevažnim. Bez obzira kojeg je dijete spola, to je ipak njegov nasljednik. A djetetova majka? Je li ona preživjela porođaj? Čuo je priče o mnogim opasnostima, čak i ako preživi porođaj. Groznica, tromboza, krvarenje i kopnjenje. Molim te, Bože, čuvaj je, šaptao je u agoniji iščekivanja. Činilo mu se da su rastavljeni čim je otkrio svijet u kojem je njegova ljubav prema Magdalen od Lancastera bila glavno obilježje. Njezina mu je slika ispunjavala budne trenutke. Mekane, podatne linije njezina tijela u njegovu naručju tijekom dugih noćnih sati. Shvaćao je da ona ne dijeli njegovu strast. Njegova žena to ne osjeća. Znao je da joj je drag, da je prihvatila njihov brak i sve što uz to ide. No nije mu davala ništa više od prijateljstva i prihvaćanja. Ta ga je spoznaja razočarala, ali je zahvaljujući optimizmu mladosti i samopouzdanju što ga je stekao vlastitim snagama, vjerovao da će ga zavoljeti kao što on voli nju. Naučit će je ljubavnom umijeću pa će u njegovu naručju reagirati sa strašću i užitkom. Galebovi su letjeli i kliktali, obrušavajući se prema palubi u potrazi za ostacima hrane. Mornari su trčali na svoje položaje, pripremajući se spustiti križno jedro dok se brod primicao gatu. Na gatu su stajali ljudi spremni prihvatiti i vezati masivne konopce kad brod spusti sidro. Edmund je ostao na palubi i uživao u vrevi. Štitonoša i paževi pobrinut će se za sređivanje i iskrcavanje njegovih stvari. Budući da su ovako rano ujutro stigli u luku, moći će krenuti u Pikardiju čim se usidre sva tri broda i okupe se ljudi, konji, oružje i zalihe. Ne bude li nepredviđenih zastoja, na putu neće morati provesti više od pet noći. Poslat će preteču u pratnji kopljanika koji će Magdalen i kućanstvo obavijestiti o njegovu dolasku. Mala skupina na brzim konjima može u dvorac Bresse stići dan ranije od ostalih, pa će ga njegova žena sutradan moći dočekati sa svim počastima. Sunce je izišlo tog svibanjskog jutra, stvarajući delikatnu mrežu praskozorja, podsjetivši ga na jedan drugi prvi svibnja kad je izišao prije zore i kraj rijeke ubrao nevene prije nego su prve zrake sunca osušile rosu. To je bio buketić za njegovu zaručnicu, živahnu, razigranu vilinsku djevojčicu s dugom pletenicom i blistavim sivim očima, koja nije imala strpljenja za njegovo poštivanje pravila ponašanja. Sad je pred očima vidio kako tog davnog jutra svojim družicama dijeli cvijeće što ga je tako pomno ubrao, veselo mu zahvalivši na daru kao da nije bio nimalo poseban. Ponovno je osjetio RafaelaR & Anna 137

Bosnaunited & Crowarez tadašnju zlovolju. Kasnije ju je poljubio, dok su se igrali oko okićenog stupa, a djevojčice su - djeca i djeve - vrišteći bježale pred momcima, istodobno zaigrano i ozbiljno. Poljubio ju je od jada i gorljive odlučnosti da potvrdi svoje pravo na njezinu pozornost. Je li se situacija među njima promijenila u narednim godinama? Nije li i dalje pokušavao potvrditi svoje pravo na njezinu pozornost? O, iskazivala mu je javno poštovanje kakvo žena mora iskazivati svomu mužu, ali kad su bili sami, znao je da želi mnogo više od njezina nehajnog smiješka, opuštenog prijateljstva, spremnog sudjelovanja u njihovu krevetu. Želio je da se ponaša kao i on. Želio je osjećati da je možda u prednosti, da ona od njega želi nešto više od onoga što je pripravan dati... Želio je da se ona može osjećati jednako kao i on. Podigao je lice prema suncu. U ovoj će zemlji početi iznova... Oni će početi iznova. Zbog sjećanja na bliski susret sa smrću još uvijek je bio željan životnih užitaka i zahvalan na Božjoj milosti. Na mnoge je načine bilo kao da se ponovno rodio i pred njim se pružao život, prazan pergament na koji će pisati ono što bude želio. Pisat će o svojoj ljubavi i stvoriti dvostih. Preteča je sat vremena kasnije galopom izišao iz grada, noseći vijest o skorom dolasku sieur Edmunda de Bressea. Sa svojom je pratnjom jurio bijelom vijugavom cestom prema ravnicama Pikardije. Guy je ušao u perivoj pod blještavim plavetnilom svibanjskog neba. Osjećao se jak miris jorgovana. Iz središta vrta, gdje je vodoskok žuborio nad kamenom posudom i golubovi gukali iz golubinjaka smještenog između majčine dušice i ružmarina, kadulje i mažurana, čuo je tiho prebiranje po lutnji. Hodao je tiho, nadajući se da ga mala skupina neće opaziti pa će trenutak moći neprimjetno promatrati. Sjećao se jednog ranijeg prvog svibnja kad je žena koja sad sjedi sa svojom bebom i sama bila dijete. Gorljivo, neobuzdano, nasmijano dijete puno ljubavi koje ga je preklinjalo da joj dade srebrnjak i durilo se jer su se kretali previše brzo da bi ona mogla uživati u žonglerima i drugim zanimljivostima tijekom putovanja u London. Stao je iza zanovijeta, skriven masom zlatnih cvjetova koji su visjeli sa zelenih grančica, i nasmiješeno gledao. Theo je svirao lutnju i tiho pjevao. Momak je vješto prebirao po žicama i imao dražestan, ugodan glas. Erin i Margery čipkom su ukrašavale sićušnu odjeću, a između njih se nalazila košara puna batista i čipke. Djevojčica je spavala u majčinu naručju. Magdalen je sjedila u udobnoj stolici s jastucima u hladu vrbe, lijeno se poigravajući žutim macama koje su joj padale u krilo. Na sebi je imala jednostavnu haljinu od lana boje bjelokosti, bijela svilena kapuljača obuzdavala joj je kosu, spokojno lice pokazivalo je duboko zadovoljstvo. Napola je spustila vjeđe i rastvorila mekana usta... senzualna kao i uvijek. Još je bila pomalo blijeda, ali to nije ukazivalo na loše zdravlje, već više na neophodnu mirnu letargiju oporavka. - Znam da si ondje, milorde. - Govorila je tiho i, sa smiješkom na usnama, okrenula glavu prema zanovijetu. -Jesi li nas došao špijunirati, milorde? - Ne, došao sam samo vidjeti kako ste. - Nasmijano je izišao iz skrovišta. - To je lijepa pjesma, Theo. Kad bi toliko pozornosti posvetio latinskom koliko je posvećuješ pjevanju i sviranju, vjerujem da bi se bolje osjećao u tijelu i duši. RafaelaR & Anna 138

Bosnaunited & Crowarez - O, sramota, milorde - pobunila se Magdalen. - Krajnje je neprilično dati kompliment kao izliku za grdnju. Theo je porumenio do korijena kose kad ga je podsjetio na nedavne nevolje s nadzornikom paževa. Guy mu se smilovao. - Imaš pravo, miledi. Povlačim grdnju i ostavljam kompliment. Hoćeš li potražiti Geoffreya, Theo, i reći mu da ću za sat vremena izjahati. Pažu je laknulo kad je mogao pobjeći, a Guy je smijući se sjeo na kamenu klupu kraj golubinjaka. Zdjela kukuruza nalazila se na tlu i on je uzeo šaku i ispružio dlan, nepomično držeći ruku dok je pro- matrao Magdalen i svoju kćer. Golub mu je sletio na dlan, oprezno uzeo zrno kukuruza i odletio. - Kamo jašeš, milorde? - Magdalen je usnulo dojenče premjestila u drugu ruku. - U Seriac. Ima nekih problema oko skupljanja poreza - nehajno je rekao. - Farmere treba podsjetiti da sieur De Bresse mora imati prihode ako svojim vazalima želi osigurati adekvatnu zaštitu. - Drugi mu je golub sletio na ruku i hranio se s njegova dlana. - To je pitom posao za jednog viteza - reče Magdalen. - Ne misliš li tako? Radije bi otišao u neki bojni pohod, zar ne? - Činim ono što mi kaže moj sizeren - sa smiješkom odgovori Guy. - Zasad sam zadovoljan. - Bacio je zrna na tlo i ptice su odmah sletjele da se pogoste. Ispružio je ruke. - Rado bih držao dijete, ako misliš da je neću probuditi. - Ionako će uskoro ogladnjeti. - Magdalen je ispružila ruke i spustila Zoe u očevo naručje. - Narasla je, ne misliš li? Čini li ti se da je teža? Guy je razmislio o pitanju. Dijete je zapravo bilo tako lagano da ga je jedva osjećao, ali on je navikao vitlati teškim mačem i kopljem, pa možda nije čudno što mu se ovo minijaturno stvorenje ne čini težim od leptira. Međutim, odgovorio je onako kako je Magdalen željela i očekivala. - Malo, čini mi se. - Dotaknuo joj je nosić, jamicu na bradi, a ona je šmrcnula, napućila ustašca, nabrala nosić. Ushićeno se nasmijao njezinoj sićušnoj savršenosti. Zoe je naglo otvorila usta i zahtjevno zaplakala, stisnuvši oči. Guy ju je nevoljko vratio majci. -Vjerujem da treba tebe. - Idem je unutra nahraniti. - Magdalen je pružila dijete Erin i prihvatila Guyevu ruku da bi ustala. Trenutak se svom težinom naslonila na njega. -Postajem snažnija, ali tako je naporno. Jedva čekam da ponovno mogu jahati i sokolariti. - Sve u svoje vrijeme - rekao je. - Povest ću te unutra. - Pridržavao ju je za nadlakticu dok su izlazili iz perivoja i vraćali se u Magdalenine odaje. Odahnula je od olakšanja kad joj je pomogao da sjedne na krevet. - Dopustit ću si još jedan tjedan ovakve malaksalosti. Odlučila sam da ću tada opet postati zdrava i jaka. - Sjetite se da hranite dijete, miledi - reče Erin. - Ako biste to prepustili dojilji, brže bi vam se vratila snaga. - To neću učiniti - Magdalen ustvrdi s odlučnošću osobe koja je to već mnogo puta ponovila. - Onda se ne smiješ žaliti - reče Guy. - Sad te moram napustiti, ali ću se vratiti do večernjice. - Poljubio joj je tjeme. - Odmaraj se. RafaelaR & Anna 139

Bosnaunited & Crowarez Pola sata kasnije, u pratnji svojih vitezova, njihovih štitonoša i male trupe vojnika, krenuo je u misiju zastrašivanja. Kao što je Magdalen rekla, to baš i nije posao za jednog viteza, ali morao se obaviti. Međutim, taj mu se zadatak uopće nije sviđao. Francuski seljaci već su ionako preopterećeni porezima koji su nametnuti radi plaćanja dugih godina ratovanja. Njima je taj rat donio samo pustošenje, a mnogi imućniji seljaci još uvijek se muče kako bi platili otkupninu za zarobljene članove svojih obitelji. No ipak je mogao uživati u jahanju. Nakon neuobičajeno vlažne zime, proljeće je ove godine stiglo nešto kasnije i izlokane su ceste tjednima bile neprohodne. No sad se njima kreću razni putnici. Neki trgovac i njegova povorka teretnih životinja nespretno su se maknuli ustranu kad je imperativan zov trube De Gervaisova čovjeka zatražio prolaz, ali je iza sljedećeg zavoja De Gervaisova grupa dala prednost kuriru papinskog dvora u Avignonu koji je sa svojom pratnjom galopirao kao da ga gone svi pakleni vrazi. Svećenik koji prodaje Papin oprost od grijeha sjedio je na procvjetaloj živici, uživao u suncu i coktao jezikom na navike putujućih grešnika. Prošli su kraj pokućarca koji je na leđima nosio otvorenu naprtnjaču i Guy je zaustavio konja jer ga je privukla drvena lutka obojenih očiju i sićušna kolica. Apsurdno je kupiti takvu igračku za djevojčicu koja ima tek dva tjedna, ali je to ipak učinio, napola posramljen i napola oduševljen, pomislivši kako će mu se Magdalen smijati. No kad je nastavio putovanje, njegova su se razmišljanja bavila težim pitanjima. Loše je vrijeme onemogućilo dobivanje vijesti iz vanjskog svijeta jer su putnici i hodočasnici ostajali kraj svojih ognjišta dok je vani padao gust snijeg ili je kiša putove i ceste pretvorila u kaljužu. Čim su se uvjeti donekle poboljšali, poslao je kurira u London, obavijestivši Johna od Gaunta o rođenju njegove unuke, ali odgovor može očekivati tek za mjesec dana. Bio je uvjeren da će odgovor sadržavati daljnje naredbe za prinčeva vazala. Izoliranost ga je činila nemirnim pa je proljeće, uz propupala stabla i marljive ptice koje su gradile svoja gnijezda, donijelo i potrebu da ponovno ode u vanjski svijet, otkrije što se zbiva u krugovima moći u kojima se ranije kretao, Njegov ga sizeren neće zauvijek ostaviti kao zamjenskog gospodara De Bresseova lena, Zapravo, moglo bi se reći da je njegov sadašnji zadatak obavljen. Dvorac je siguran, njegova se gospodarica dobro snalazi i zdrava je nasljednica u dječjim odajama. Charles od Francuske više ne može polagati nikakvo zakonsko pravo na posjed. Sve Olivierove poruke pokazuju da se De Beauregardi trenutno bave drugim stvarima. Njihovo zanimanje za rođakinju nestalo je pred intrigama u vezi mladoženje kćeri Philippea de Beauregarda. Vojvoda od Lancastera zasigurno ima druge namjere s Guyem de Gervaisom. Također će na umu imati muža za ledi De Bresse jer ona ne smije dugo ostati sama. Uz vijest o Zoeinu rođenju, Guy de Gervais dodao je molbu za sklapanje braka s djetetovom majkom. Zaključio je da tom molbom ništa ne može izgubiti, premda je bio itekako svjestan da je Magdalen od Lancastera previše dragocjena da bi je njezin otac dao bez ikakve nagrade, Kao što je već ranije zaključio, on Lancasteru ne može dati ništa što njegov sizeren već ne posjeduje. Ništa od toga nije rekao Magdalen jer se činilo da ona ne vidi neizbježan kraj njihove idile. Ignorirala je njegove aluzije da će uskoro imati drugog muža, ponašala se kao da je to nezamislivo, a on nije znao kako bi mogao prodrijeti kroz takvo samozavaravanje. No ako je želio biti pošten, morao je priznati da se nije osobito trudio. RafaelaR & Anna 140

Bosnaunited & Crowarez Rekao je sebi da ju treba pustiti da uživa u spokojnoj trudnoći, a sad mora imati mir i tišinu da se oporavi. No prije ili kasnije morat će se s tim suočiti. Nimalo ugodne misli za jahanje proljetnim krajolikom, i zato je nepokornim stanovnicima Seriaca pokazivao strogo lice. Njihov glasnogovornik, stariji pripadnik seoske zajednice, zamuckivao je pod bezizražajnim pogledom lordovih plavih očiju dok je sjedio na konju ispred krčme. Naoko je bezdušno slušao priču o usjevima što su ih poharali odmetnici i uništenju šumarka koji je dotad cijelo selo opskrbljivao potrebnim ogrjevom. Lord de Gervais promatrao je krug zabrinutih muškaraca i žena. Malena su se djeca držala za skute, virila u veličanstvenu, zastrašujuću skupinu vitezova u oklopima koji su preko košulja od žičane mreže nosili plave i srebrne haljetke s De Gervaisovim zmajem. Njihovi su veliki mačevi i koplja počivali na masivnim konjima. Seoski je glasnogovornik utihnuo, nesretno potezao svoju raskuštranu bijelu bradu i noge u klompama vukao po pijesku. Guy je shvatio da se ništa neće dobiti ako se tim već ionako iscijeđenim seljacima otmu posljednje kapi znoja, krvi i suza. Treba im dati vremena za sijanje novih usjeva, za pronalaženje drugog načina opskrbljivanja ogrjevom. No ipak moraju dati danak svom sizerenu. Guy je odlučio taj danak uzeti u radu. Dva dana mjesečno od svakog sposobnog muškarca starijeg od šesnaest godina. Seljaci su tu odluku najprije dočekali u zapanjenoj tišini. Nisu očekivali nikakvu milost. To nije u skladu sa životom u ovoj ratom poharanoj zemlji. No polako su shvatili da im je odobrena odgoda. Na umornim su se licima pojavili osmijesi, pocrnjeli ili bezubi, ali svi iskreni. Podigle su se ruke da bi dotaknule De Gervaisova zmaja izvezenog na plavo-srebrnom platnu sedla, spletenu grivu konja, svjetlucavo srebro njegove orme. Guy je navikao na zadivljeno obožavanje seljaka. Dobivao ga je kad su opsade prekinute, sela spašena od odmetnika, izolirane farme i kolibe stavljene pod zaštitu. Vitez je s pravom dobivao takvo zahvalno poštovanje u zamjenu za obvezu da onima koji se ne mogu sami braniti ponudi takve usluge. No brzo je izgubio strpljenje te je, nakon završnog obraćanja glasnogovorniku, dao znak trubaču neka dade znak za odlazak. Skupina se okrenula i otišla iz sela Seriac. Stigli su u dvorac Bresse baš kad je zvonilo za večernjicu. Guy je zastao tek toliko da se oslobodi mača i bodeža, prepustio ih Geoffreyu, te požurio u crkvu, a ostali su ga slijedili. Magdalen je sjedila sprijeda, ispred ograde oltara. Kad je kliznuo na klupu kraj nje, u njezinu je tijelu osjetio neobičnu napetost. Ukočeno mu se osmjehnula i pružila mu pergament. Nosio je Lancasterov pečat. Namrštio se i neotvoreno pismo stavio kraj sebe na klupu, kao da je kori što je usred večernje službe tako svjetovnu stvar donijela na ovo sveto mjesto. No bijeli pergament kao da je počeo svjetlucati iznutra, kao da je postao zloslutna prijetnja. Jednom ili dvaput opazio je da ga je dotaknula, vrhom prsta prešla je po pečatu. To je bila prva poruka iz Engleske otkako su zim- ske oluje prekinule putovanja morem i Magdalen je znala da vijesti neće biti ugodne. Željela je otvoriti pismo, ali je kurir rekao da je namijenjeno lordu De Gervaisu. Rekao je da je previše vremena proveo na putu, da se njegov brod nasukao ispred obale Bretanje, da je jedva izvukao živu glavu. Očajnički je želio da ledi Magdalen shvati poteškoće i opasnosti koje su ga pratile na putu, te prizna da je obavio svoju dužnost jer je isporučio poruku sizerenu Bressea, RafaelaR & Anna 141

Bosnaunited & Crowarez premda s četiri tjedna zakašnjenja. Poznavajući svog oca, Magdalen je mogla suosjećati s kurirovom zabrinutošću. Željela je otvoriti pismo, ali nije imala hrabrosti. Sprečavala ju je savjest koja zabranjuje zabadanje nosa u tuđe stvari, premda je znala da se poruka sigurno tiče nje. Zato je pismo donijela u crkvu, nadajući se da će ga Guy odmah otvoriti. Međutim, on ga je samo spustio na klupu i namršteno je pogledao. Stoga je sjedila u neprilici i osjećala silnu tjeskobu dok se činilo da je kroz fini materijal haljine svitak pergamenta žari na bedru. Otac Vivian monotono je vršio službu. Magdalen se spuštala na koljena, ustajala, molila kao i njezin susjed, bez razmišljanja ili koncentracije, jedva čekajući da obred završi. To se napokon dogodilo. Otac Vivian izgovorio je blagoslov, Guy je gurnuo pergament za pojas i izišao iz klupe, ponudivši Magdalen ruku. Pokušala je žuriti, ali ju je u tome spriječio odmjeren tempo kojim je hodao ispred ostatka kućanstva. - Željela sam ga otvoriti, ali sam mislila da bi te to naljutilo - tiho je rekla kad su stigli u dvorište. - Drago mi je da si se suzdržala - odgovorio je. - Takav bi me postupak nesumnjivo oneraspoložio. I za to nisi mogla imati nikakvo opravdanje. - Ali što piše? - Kako to mogu znati kad ga još nisam otvorio? - Zastao je i rekao nekoliko riječi majordomu koji je izišao za njima, a Magdalen je stajala kraj njega, obuzeta grozničavom nestrpljivošću, pitajući se kako može biti tako miran. Očito ga nimalo ne zabrinjava gorući, zloslutni papir, koji nosi pečat njezina oca, kad ga je tako nehajno gurnuo za pojas. - Idem u radnu sobu - konačno je rekao. - Geoffrey, dođi sa mnom. Želio bih prije večere skinuti ovu žičanu košulju i pojas za mač. - Smijem li i ja doći? - Magdalen nije mogla vjerovati da će je isključiti. No Guy je želio nasamo pročitati pismo. Zacijelo je poslano prije nego je on poslao kurira Lancasteru, i želio je nasamo saznati onemogućuje li to njegovu molbu da se oženi udovicom. Nije vjerovao da bi mogao podnijeti Magdaleninu reakciju na poruku, kakva god bila, prije nego uspostavi kontrolu nad svojom. - Možeš doći u moju radnu sobu za dvadeset minuta -rekao je. - Najprije se želim osvježiti. - Tada se udaljio s Geoffreyem za petama, ostavivši zabezeknutu Magdalen u dvorištu. Progunđala je posve nepriličan uzvik i otišla u svoje odaje. Osjećala se mnogo snažnije nakon poslijepodnevnog odmaranja, ali sad su je suze apsurdno pekle u očima. Dobro je znala da su to suze slabosti jer su nakon Zoeina rođenja bile prilično i neugodno česte. Trebalo je jako malo da navru, a sadašnja strepnja i povrijeđenost sasvim su dovoljan poticaj. U privatnosti radne sobe Guy je čekao da mu Geoffrey skine žičanu košulju i pojas za mač, natoči vino i iziđe, pa tek tada otvorio vojvodino pismo. Poruka je bila kratka i jasna: Edmund de Bresse preživio je napad prošlog ljeta, u obližnjoj se opatiji oporavio od rana i u veljači se vratio u Savoy. Tada mu se stanje ponovno pogoršalo, ali sad je na dobrom putu da se posve oporavi i vrati prijašnju RafaelaR & Anna 142

Bosnaunited & Crowarez snagu. Ranije nije bilo moguće Edmundovoj ženi javiti tu dobru vijest jer su to onemogućavala zimska ograničenja putovanja, ali Edmund de Bresse će uskoro otploviti u Francusku kako bi preuzeo svoje dužnosti gospodara Bressea. Čim on stigne na odredište, Lancaster naređuje povratak svojeg cijenjenog i voljenog vazala, Guya de Gervaisa. Guy je nekoliko minuta nepomično stajao, držao pismo i tupo zurio u kameni zid odaje. Da je Lancaster ponudio drugog potencijalnog muža, Guy bi mogao vršiti pritisak, računajući na dugogodišnje vojvodino prijateljstvo. Ali ponovno pojavljivanje Magdalenina muža dovelo ga je u krajnje mučan položaj. Bio je Edmundov skrbnik i mentor otkako je imao deset godina i Edmund ima pravo očekivati samo poštenje i iskrenost od svog strica. Umjesto toga, taj mu je stric nabio rogove, mada nesvjesno, i njegovoj ženi napravio nezakonito dijete. Njime je prostrujao drhtaj gnušanja prema samom sebi, obuzela ga je hladnoća i mučnina kakve nije osjećao od trenutka kad je prvi put ubio. Bio je mladi paž kod Poitiersa, ali je u nekoliko kratkih sati te bitke postao muškarac. Samo je znao da bez odgađanja mora otići odavde, mora napustiti ženu koja ga je opčinila svojom strašću, ljepotom i svojeglavom odlučnošću da ide putem što ga je izabrala. Mora napustiti svoje dijete, prepustiti ga čovjeku koji je imao pravo postati njezinim ocem. Mora otići s ovog mjesta grijeha i od žene koja ga je uvukla u grijeh, mora tražiti odrješenje, a nakon što se ispovijedi, mora započeti nov život. Pomisao na taj život ispunjavala ga je najdubljim očajem jer mu se činilo da se pred njim proteže beskonačna pustoš. Prikladna kazna za njegov grijeh. Vršit će pokoru svakoga dana do kraja života. Trgnuo se kad su se vrata bez upozorenja otvorila. Naglo se okrenuo. - Što je? - Magdalen je posve problijedjela kad mu je vidjela lice... nimalo slično njegovu licu, maska koja briše sav život, ljubav i dobrotu koje tako dobro poznaje. Podigla je ruku do vrata i čupkala bisernu ogrlicu. -Guy, što se dogodilo? Vidio je ženu koja ga je dovela u ovu situaciju, koja ih je neobuzdanom strašću, slijepim i sebičnim ostvarivanjem vlastitih želja oboje je u to uvukla. Ustuknuo je. Magdalen je to osjetila kao udarac. Ne shvaćajući, prestravljena onim što ne razumije, stajala je i zurila u njega. - Molim te ... preklinjem te, milorde ... reci mi što se dogodilo. - Šaptom izgovorena molba kao da joj je zapela u grlu, pa je dugim nemirnim prstima masirala vitki vrat. Guy se silom usredotočio na nju, vidio je kako je uzrujana, sjetio se njezine fizičke krhkosti, i nje- gova se ljubav ponovno uzdigla, snažna nepobjediva. - Dođi ovamo nježno je rekao i raširio ruke. Nemoćno mu je pala u zagrljaj, drhteći od užasa što ga ne bi znala definirati, užasa što ga je izazvao izraz u njegovim očima. Čvrsto ju je držao dok joj je pričao o pismu njezina oca. - Svakog trenutka možeš očekivati da će se ovdje pojaviti tvoj muž - dovršio je jednako bezizražajnim glasom kakvim je i počeo. Magdalen se povukla unatrag i nagnula glavu kako bi ga pogledala. Sad kad je razumjela, ispunio ju je silan mir. - Znala sam da Edmund nije mrtav. Zapravo, mnogo sam ti puta to pokušala reći. - Kako si mogla znati? RafaelaR & Anna 143

Bosnaunited & Crowarez Slegnula je ramenima. - Znala sam. No kad bih spomenula tu temu, ti bi postajao tako nesretan da mi se činilo lakšim odustati. U duši je odjednom osjetio hladan ubod strepnje, neugodne slutnje. - Razumiješ što to znači, Magdalen? - Teško je - rekla je - ali dugo sam razmišljala o onome što moram reći Edmundu... - Ništa mu nećeš reći! - užasnuto ju je prekinuo, nesposoban posve shvatiti što ona govori. - Otići ću odavde čim tvoj muž stigne. On ništa neće znati... ništa. Je li to j asno? Odmahnula je glavom s onom tvrdoglavošću koju je tako dobro poznavao, oči su joj bile bistre i čudesno smirene. - Ne, ne razumiješ. Ne mogu živjeti bez tebe, Guy, a snalazit ćemo se kao i ostali. Moj otac otvoreno živi s Katherine Swynford. Rodila mu je nezakonitu djecu. Ima i drugih, tako mnogo drugih ... - Ne znaš što govoriš! - Glas mu je bio oštar od šoka i gnušanja. - Ono što se među nama dogodilo obeščastilo je tebe, tvog muža i mene. Tvoj muž ima pravo tebi i meni oduzeti život zbog sramote koju smo mu nanijeli, a ja mu ne bih uskratio to pravo. Ali nema razloga da mu izazivamo patnju. Za ovo ne zna nitko osim nas i tvojih sluškinja. Sad će nestati ... kao da nikad nije ni postojalo. - No još dok je to govorio, znao je da to neće biti moguće. - Ne. - Odmahnula je glavom s tupim nerazumijevanjem. - Ne smiješ to govoriti. Znam da tako ne misliš. Što će biti s tvojim djetetom? Ne možeš ju jednostavno odbaciti. Postoji način da se to izvede... -Prekinula se jecajem bola i straha, rukom pritisnuvši obraz gdje ju je crveni trag njegove pljuske pekao kao što je njega pekao očajnički bijes koji je izazvao brz i iznenadan udarac. Zurila je u njega izbezumljenim očima, nijema od šoka i izdaje. Kroz magloviti bijes očaja, Guy de Gervais nije vidio Magdalen, već njezinu majku, ženu koja je splela svoju mrežu smrtnoga grijeha i izdajstva oko toliko mnogo muškaraca i sve ih uništila. Isolde de Beauregard koristila je moć svojeg tijela i senzualnosti da muškarce hvata u klopku, a njezina kći, obdarena istim moćima, slijedi isti put. Charles d' Auriac pao je pred tim čarima. Guy je gledao kako se to događa, vidio je požudu, gladnu potrebu u čovjekovim očima, potrebu koja je nadilazila obiteljski cilj radi kojeg je nastojao osvojiti svoju sestričnu. Edmund de Bresse opčinjen je njome, izgubljen u ljubavi i žudnji od prvog trenutka kad ju je odveo u svoj krevet. Guy je i sam postao žrtvom njezine paklene moći, a tom ga je moći sad pokušavala opčiniti jer ga želi, bez ikakvog drugog razloga. Nije ju briga za bol i sramotu što će ih njezin muž trpjeti, čovjek koji je voli jednako duboko kao i Guy. Edmund de Bresse mora biti žrtvovan njezinoj strasti, a jednako će tako na koncu žrtvovati i svojeg ljubavnika. Ipak, još dok je u slijepom očaju tako razmišljao, znao je da u njezinim čarima ima nevinosti kakvu njezina majka nije pokazivala. Magdalen plete svoje mreže bez ikakve želje da ikoga povrijedi ili ostvari neki zločinački cilj. Njezini su motivi samo ljubav i strast. Ona nije kriva za moć koju posjeduje. Nikoga nije izdala i na licu ima trag njegove ruke koju je u gnjevu na nju podigao. - Ah, dušo - rekao je glasom punim kajanja. -Oprosti mi. - Opet ju je zagrlio i ona se ponovno s povjerenjem prepustila, kao da to povjerenje ničim nije iznevjerio. - Zašto? - šapnula je kroza suze. - Ne razumijem što sam učinila, zbog čega si me udario. RafaelaR & Anna 144

Bosnaunited & Crowarez - Oprosti mi - ponovio je i pomaknuo se unatrag do kamene klupe ispod prozora. Sjeo je i čvrsto je stisnuo uza se. Dlanom joj je milovao obraz i prstom nježno brisao suze koje su tekle niz glatku kožu. - Govorila si takve stvari, tako nemoguće stvari, da si nisam mogao pomoći. Zadrhtala je, osjećajući posljedice šoka i pomutnje, ali više ništa nije rekla, previše nesigurna da bi znala što se može reći, ili kako bi svoja uvjerenja izrazila na način koji neće ponovno izazvati onaj zastrašujući gnjev. Pokušat će kasnije, kad o svemu dobro promisli i bude mogla govoriti staloženije. - Opraštaš mi? - šapnuo je u njezinu kosu, milujući joj leđa . - Da... da, naravno... uvijek - slomljeno je mrmljala. -Ne bih željela tako plakati, ali sad mi suze tako lako poteku ... - Tiho - bespomoćno je rekao, ponovno osjetivši strašno kajanje zbog onoga što je učinio. - Obriši suze, ljubavi, jer su one za mene najgora kazna. Magdalen je šmrcala i dugim rukavom haljine obrisala oči. - Ne mogu naći rupčić. Guy je pošao do stola gdje se nalazio vrč vode. Umočio je svoj rupčić u vodu i nježno joj umio lice. - Eto, sad je bolje. Uskoro ćeš izgledati kao i obično i na večeri nitko neće znati da se dogodilo nešto neprilično. - Zahvaljujem. - Pokušala se nasmiješiti. - Ali večeras ne želim večeru. - Moraš - insistirao je, ali i dalje nježno. - Vijesti iz Engleske moraju se objaviti u velikoj dvorani i svi moraju misliti da je to razlog za veliku radost. Sieur De Bresse vraća se svojoj ženi, svom djetetu, svom kućanstvu i vazalima. Moramo slaviti i sve organizirati kako bismo ga dočekali s dužnim počastima. A ja se moram pripremiti za odlazak odavde. Moj je zadatak obavljen. Riječi protesta navrle su joj u usta, unatoč odluci da će promisliti prije nego opet progovori o toj temi. No kao da ju je želio preduhitriti, Guyeve su se plave oči naglo smrknule u upozorenju i ona je progutala te riječi. - Ne znam hoću li moći cijelu večer sjediti za stolom u dvorani - samo je rekla. - Zar se ne bih mogla ispričati jer se još nisam posve oporavila? - Ne. - Odlučan ton nije dopuštao prepirku. - Tvoj izostanak u takvoj prilici bio bi neoprostiv, bez obzira na razlog. Sad pođi u svoje odaje i priberi se. Uskoro će oglasiti poziv. Magdalen je odmah otišla. U privatnosti svoje odaje, proučila je blijedo lice na kojem su se sive oči doimale ispranima i previše krupnima, a na desnom se obrazu vidjela crvenkasta mrlja. No hladna voda može sve to popraviti. Još nije posve razumjela ono što joj je Guy rekao. Nemoguće je da razmišlja o napuštanju nje i svoje kćeri, zacijelo je pogrešno shvatila. Ili je možda, šokiran neočekivanim vijestima, reagirao nepromišljeno, nije jasno razmotrio situaciju. Nikad nije vjerovala da je njezin muž mrtav, pa je vijest nije šokirala. Potajno se nadala da ta vijest nikad neće stići, ali nije dopustila da to ometa njezinu ljubav. Njezinu ljubav nikad nisu ometali vanjski događaji. To je jednostavno bila životna činjenica o kojoj je ovisila njezina egzistencija. Lancasterova vijest ništa nije promijenila... osim Guya. Dosadni je glasić tu misao šapnuo njezinu srcu. U jednom groznom trenutku čovjek u radnoj sobi nije bio Guy kojeg je poznavala, čovjek kojeg je voljela. Voljenu je ženu gledao kao da je prezire. RafaelaR & Anna 145

Bosnaunited & Crowarez Led joj je okovao srce i krv u njezinim žilama kao da se ohladila i usporila. Ništa na svijetu ne može promijeniti ono što postoji među njima. Samo čarolije, samo sotonske moći vještica i čarobnjaka, mogu nešto tako prelijepo pretvoriti u nešto loše i štetno. Moć ljubavi može donijeti samo slatkoću i melem, ne može nikome nauditi. Ali on je govorio o sramoti i gubitku časti, o smrti kao o pravednoj kazni za ono što su učinili, kao da je njihova ljubav doista moćno i opasno oružje. Govorio je o njihovoj ljubavi kao da je prljava, kao da je stigla iz kaljuže čovječanstva, a ne iz božanskih nebeskih visina. Ali govorio je nakon što ga je uzrujala šokantna vijest. Noćas će u velikom krevetu razgovarati s njim, olakšat će muke njegove duše istinom nedužne ljubavi, i tada će odlučiti kako će najbolje razmrsiti ovu situaciju. Magdalen je s njim ušla u dvoranu, malo blijeda, ali posve pribrana. Njegov je tjeskobni pogled dočekala galantnim osmijehom koji mu je kidao srce, premda ga je istodobno uvjerio da će uspješno odigrati svoju ulogu. Zauzeli su svoja mjesta za stolom na podiju i Guy je trubaču dao znak neka odsvira poziv za pozornost. U dvorani je žamor utihnuo i glazbenici su odložili svoje instrumente. Lord De Gervais polako je ustao. Njegov je glas bio miran, smiješak je naoko izražavao istinsko zadovoljstvo vijestima dok je ljude iz Bressea obavještavao da će se njihov feudalni gospodar vratiti. Vijest je primljena s uljudnim entuzijazmom. U dvorcu su slabo poznavali mladog Edmunda de Bressea, a navikli su na pravedno i predvidljivo upravljanje lorda De Gervaisa. Njegove su odluke uvijek bile sigurne, njegova je vještina na bojnom polju uvijek donosila čast onima koji su s njim jahali, njegova briga i skrbništvo nad mladom ledi De Bresse izazivala je jedino divljenje. Promjena je uvijek uznemirivala i rijetko je kad donosila boljitak. Međutim, entuzijazam se pojačao kad je lord De Gervais objavio da će on i dvorac Bresse biti domaćini viteškog turnira u čast gospodareva povratka. Imat će tri dana gozbi, viteških borbi i raznih zabava u kojima će sudjelovati cijelo kućanstvo. Svi su znali da će imati materijalne koristi kada dođu vitezovi s damama, kao i slobodu kakvu će te zabave omogućiti, te se klicanje odobravanja uzdiglo prema pocrnjelim gredama na stropu dvorane. Magdalen je s mirnim smiješkom primala čestitke onih oko sebe, ali je malo jela i pila. Guyeva je objava nekako učinila opipljivim Edmundov neizbježni povratak. Slika gozbi i viteških borbi, zabavljanja tako mnogo gostiju - ledi Magdalen de Bresse prvi put uza svog muža u njihovu domu - zaprepastila ju je svojom realnošću. No mora tako biti. Bez obzira kako će uspjeti razmrsiti situaciju u kojoj su se našli, dojam se mora održati. Ona je žena svojeg muža. Odjednom se sjetila što će to značiti u svakom smislu. Sjetila se Edmundove gorljivosti, ljubavi u njegovim očima prema kojoj se odnosila s vedrim prijateljstvom, očekujući da će nestati kad si nađe ljubavnicu, što čine svi mladi vitezovi. Sjetila se bračnog kreveta što su ga dijelili od siječnja do kolovoza. Ono što se ondje zbivalo nije joj previše smetalo, ali joj nije bilo ni osobito ugodno. Poslušno se davala svomu mužu, ali bez strasti. Strast je čuvala za Guya de Gervaisa kojemu je dala sebe. Činilo se da mu je u duhu dala sebe već onda kad je ujahao u život jedanaestogodišnje djevojčice i otad je sve nestrpljivije čekala ispunjenje svoje sudbine. Morat će nastaviti sve aspekte svog bračnog života s Edmundom, čak i ako on bude znao za njezin drugi život s Guyem de Gervaisom. Edmund će razumjeti - morat će RafaelaR & Anna 146

Bosnaunited & Crowarez kome pripada njezino srce, ali on je ipak njezin muž i kao takav ima pravo na njezino tijelo. Magdalen nije znala kako će mu se moći prepustiti sad kad zna što podrazumijeva istinski brak duše i tijela. Dvorana se zagrijala pa joj je laknulo kad je Guy ustao, kao i uvijek svjestan njezina umora. Izišli su iz dvorane na svježi večernji zrak, a ostali su nastavili s večerom . Magdalen je duboko udahnula od olakšanja. - Možemo li malo prošetati, milorde? Treba mi zraka. - Ako želiš. Ali ne dugo jer moram mnogo toga obaviti prije nego tvoj muž stigne. To je rekao bezizražajnim, prozaičnim tonom i Magdalen je samo mogla nagađati koliko je truda u to morao uložiti. Smetena, pogledala ga je u prigušenoj svjetlosti baklji što su ih stražari držali u kutovima unutrašnjeg dvorišta. Činilo se da se povukao od nje. - Ne moramo šetati ako to ne želiš - rekla je. - Doći ću k tebi kasnije, kad svi odu spavati. - Ne, Magdalen - rekao je istim bezizražajnim glasom. -Više ne smiješ na taj način dolaziti k meni. Zar ti to nisam objasnio? - Ali ... ali ...? - Ne! - Okrenuo se na peti i krenuo prema vanjskim stubama. Preplavili su je očaj i zbunjenost. Kako joj u ovakvim trenucima može uskratiti svoje društvo? Kako može poricati da postoje stvari o kojima bi trebali razgovarati? Da treba nešto organizirati? Kako može odbiti utjehu što je jedno drugom mogu pružiti? Ali on poriče nju. Poriče ženu koju voli, ženu koja mu je rodila dijete, ženu koja ga voli više od života. Ne smije mu to dopustiti. Uvijek je znala da će ovu zbrku morati sama razriješiti. Uvijek je sumnjala da će Guyeve nutarnje sumnje, proizišle iz osjećaja časti, podići svoje glave i izazvati patnje ako im ona to dopusti. Znači, mora uzeti stvari u svoje ruke. U svojim je odajama našla Erin i Margery uzbuđene zbog vijesti, ali su bile previše obzirne da bi gnjavile svoju ledi čije su bljedilo i bezvoljnost bili u suprotnosti s određenom energijom koja je iz nje strujala. S uobičajenim je brižnim strpljenjem nahranila dijete, te ženama dopustila da je pripreme za spavanje. Zoe je spavala s njima u predsoblju. Ako se noću budila gladna, smirile bi je vodom zaslađenom medom da ne ometaju počinak njezine majke. To je po mnogočemu svima odgovaralo, najviše zato što je ledi De Bresse noću uglavnom spokojno spavala u naručju lorda De Gervaisa. Kad je Magdalen ostala sama, sjela je kraj otvorena prozora i gledala kako tamnoplavi baršun noćnog neba ukrašavaju brojna svjetlucava sazviježđa. Zrak je mirisao po jorgovanu i lavandi. Pripremala se za susret -za konfrontaciju - s Guyem de Gervaisom do koje mora doći kad se svjetla ugase. Oglasilo se zvono za posljednje bogoslužje dana i ona je odlučila čekati dok ne zazvoni za zornicu. Tada će čak i Guy biti u krevetu. U kućanstvu gdje prvo sivilo zore označava početak radnog dana, malo tko ostaje budan nakon posljednjeg večernjeg bogoslužja. Međutim, i njoj su se oči sklapale dok je sjedila uz prozor, laktom oslonjena na kamenu prozorsku klupicu, pa je nemirno drijemala dok je dvorac tonuo u san. U ponoć je zazvonilo za zornicu i ona se prenula iz sna, trepnula i krenula u svoju misiju uvjeravanja. RafaelaR & Anna 147

Bosnaunited & Crowarez Tek je nedavno opet počela svoja noćna putovanja unutar zidina, prolazima između svojih i lordovih odaja. Ta su putovanja vodila u toplinu i udobnost njegovog naručja, do vještih i nježnih milovanja muškarca koji zna da dijeljenje u ljubavi ima mnogo oblika i ne mora uvijek uključivati strastvene visine do kojih doista mogu doprijeti samo oni krepkih tijela. Ali noćas je oklijevala pred vratima njegove odaje, nesigurna. Zabranio joj je da dođe k njemu, a ona nije navikla prkositi mu pa joj je trebala sva odlučnost, vjerovanje da je u pravu što ovo čini, kako bi mogla pritisnuti kvaku. Odaja je bila u mraku, zastori navučeni oko kreveta, i ona je trenutak neodlučno stajala, nije znala kako bi usnula muškarca upozorila na svoju nazočnost. - Guy? - Šapnula je njegovo ime i tiho krenula do kreveta, podigavši ruku da razmakne zastore. - Božje mi krvi! - Ustuknula je pred jedva poti- snutim bijesom u uzviku. - Rekao sam ti da više nikad ne smiješ ovako dolaziti k meni. - Sjeo je i posegnuo za kresivom. Planula je svijeća i mrak se malo raspršio. Njegove su oči zurile u nju, tvrde poput kresiva u njegovoj ruci. - Smjesta se vrati u svoje odaje, Magdalen. - Ne, molim te, moraš razumjeti. - Shvatila je da još uvijek grčevito drži zastor, zglavci su joj pobijeljeli jer se činilo da se drži za teški baršun da ne padne. - Ne, ti moraš razumjeti - rekao je, ponovno s ranijom oštrinom. Sišao je s kreveta, njegovo nago tijelo tamna sjenka u dubljim sjenkama zastora oko kreveta. Dohvatio je dugi kućni ogrtač i obavio se njime. - Gotovo je, Magdalen. Što moram učiniti kako bih ti omogućio da shvatiš tu činjenicu? Odmahnula je glavom i snažno se ugrizla za usnu. -Ne može biti gotovo. Ljubav prema tebi cijeli je moj život. Imamo dijete. - A ti imaš muža! - Odvojio je njezine prste od zastora i uhvatio je za ramena. - Imaš muža koji zaslužuje tvoju odanost čak i ako mu ne možeš pružiti ljubav. Sad kad znam da je tvoj muž živ, neću mu nabijati rogove. Sam Bog zna da ću taj grijeh ionako cijeli život nositi na duši, bez da ga pogoršam. - Ali, zar me ne voliš? - Jednostavnost pitanja na trenutak ga je ostavila bez riječi. To ga nije trebalo iznenaditi jer je dobro znao da je to jedina činjenica koja je Magdalen važna. - Moraš me zagrliti - rekla je. - Molim te, osjećam se tako izgubljeno, tako usamljeno, tako prestrašeno. Molim te, zagrli me. Ništa više od toga. Nije joj to mogao odbiti. Svaki se djelić njegova tijela borio da se odupre nečemu što će donijeti samo još više patnje jer samo odgađa konačnu mučnu agoniju njihova rastanka. Ali nije ju mogao odbiti dok je stajala onako topla i živa, sivih očiju blistavih od obećanja i molbe, bujne tamne kose rasute po leđima, punih i ružičastih usta rastvorenih u molbi. Čak i dok ju je držao u zagrljaju, čvrsto je stisnuvši uza se prije nego se s njom zavukao u krevet, i dalje je držeći, pitao se hoće li se ikad osloboditi njezine čarolije. Gotovo je odmah usnula, iscrpljena emocionalnim šokovima večeri, puna povjerenja u sigurnosti njegova zagrljaja. Nekako mu je, čak i u snu, uspijevala prenijeti uvjerenje da nikad neće izgubiti sigurnost njegova zagrljaja, da nikad neće ostati bez njegove ljubavi koja će joj biti podrška, mada on tvrdi suprotno. RafaelaR & Anna 148

Bosnaunited & Crowarez Guy de Gervais nije znao kako bi je natjerao da shvati realnost. Kad muškarac ni sam ne zna kako će izdržati takav rastanak, kako uopće može pomoći nekome kao što je Magdalen od Lancastera, tako slijepo odlučnoj u svojim uvjerenjima, da prihvati njihov rastanak i shvati kome mora biti lojalna?

RafaelaR & Anna 149

Bosnaunited & Crowarez

Dvanaesto poglavlje

Glasonoše iz dvorca Bresse otišli su u obližnje gradove i na lena kako bi najavili viteški turnir u čast povratka sieur Edmunda de Bressea. Vijest je stigla čak do Rue de Berri u Parizu. Charles d' Auriac započeo je svoje pripreme. U dvorcu su se pripreme odvijale od kuhinja do garnizona i ledi Magdalen imala je malo vremena za razmišljanje o budućnosti. Guy je često i dugo izbivao, a u dvorcu se uvijek zatvarao s časnikom, majordomom ili komornikom. Posve je odustao od raspravljanja s njom o budućnosti, nadajući se da će je Edmundov dolazak napokon natjerati da shvati činjenice. I dalje je svake noći dolazila u njegov krevet, ali nije tražila ništa osim da je zagrli dok spava. Zapravo je to rado činio, premda je veći dio noći ležao budan i pripremao se za duge noći kad će spavati sam, kad uz njega neće slatko disati toplo i mirisno tijelo. Tada će spavati sam, svjestan činjenice da toplo i mirisno tijelo slatko diše u muževu naručju. Raštrkani pripadnici klana De Beauregard su u Parizu i Roussillonu primili vijest da Edmund de Bresse nije umro nakon onog podlog napada u šumi kraj Westminstera. Bertrand de Beauregard je svoj bijes najprije iskalio na sinu Gerardu. Njega su prošlog ljeta potajno poslali u Englesku sa zadatkom da ukloni Magdalenina muža na koji god način želi. - Ljudi su bili dobro plaćeni - reče patrijarh. - Ti si im platio za posao koji nisu obavili. - Nemoguće je, milorde, vjerovati da je mogao preživjeti onakve rane - reče Gerard, posve problijedjevši, itekako svjestan opasnosti neizvršavanja očevih naredbi. - Ljudi su se zakleli da je bio mrtav kad su ga ostavili. - I ti si im vjerovao? - prezirno ga upita otac. - Jesu li ti donijeli tijelo kao dokaz? - Ne, milorde - nesretno prizna njegov sin. - Ali nisam imao razloga sumnjati u njih. U prošlosti su dobro obavili slične zadatke i zapravo bi bilo teško donijeti tijelo u konačište u gradu gdje sam odsjeo. - Budala! - ustvrdi Bertrand. - Okružen sam nesposobnjakovićima i idiotima! Žena je rodila nasljednika, premda djevojčicu. Lord de Gervais osigurao je leno, vojno i legalno, protiv svakog oblika napada ili pripajanja. Sad još i muž dolazi zauzeti svoje mjesto i zacijelo će s tvojom nezakonitom sestričnom imati još djece za Lancastera. Izvukao je bodež iz korica za pojasom. Rubin zmijskog oka bljesnuo je na suncu kad je vrh bodeža zario u stol od hrastovine pa je zadrhtao pred nosom Gerarda de Beauregarda, ali je on uložio svu moć samokontrole i nije se lecnuo. Charles je jedini muškarac među vama koji ima pameti i hrabrosti - reče Bertrand. A gdje je on, za ime St. Christophera? Zabavlja se na dvoru u Parizu. -Izvukao je bodež iz stola i bacio ga u zid iza Gerardove glave. Njegov se sin ni sad nije lecnuo. To je bila omiljena igra njegova oca kad je bijesan, a igrao ju je dok su njegovi sinovi još bili mala RafaelaR & Anna 150

Bosnaunited & Crowarez djeca i tijekom njihova odrastanja. Bodež nije svaki put promašio, niti je on to želio, i svi njegovi sinovi nose ožiljke na rukama i bedrima, dobivene kad ih je želio strogo kazniti. - Naš je bratić rekao da će prezimiti u Parizu - s oklijevanjem će Philippe, bojeći se da gnjev ne navuče na sebe. - Kad razradi planove za otmicu, gubit će manje vremena ako je samo sto četrdeset kilometara udaljen od lena Bresse. - Kakve bismo koristi sad mogli imati od otmice te žene, glupane? - prasne njegov otac. - Kad njezin muž, feudalni gospodar Bressea, vazal Johna, vojvode od Lancastera, ima neograničenu vlast? - Organizirat ćemo njegovo umorstvo, milorde - reče Gerard i izvuče bodež iz drvene oplate zida. Pružio ga je ocu, s drškom prema naprijed. - Otrov ... nesreća u lovu ... To se može izvesti. Mnogo je puta izvedeno. - Ali tvoja je šeprtljavost potratila cijelu godinu! - Bodež je u finom luku poletio zrakom i zario se u drvo na drugom kraju stola. Činilo se da ga je ovaj put bacio bez prijetnje, više kao da se zabavlja gađanjem, i njegovi su se sinovi malo opustili. - Da nije bilo toga, mogli smo očekivati da će Magdalen od Lancastera i njezino dijete prije ljetnog solsticija biti u utvrdi Carcassonne. - To se ipak može učiniti - reče Gerard, neoprezno se obvezavši, svjestan da će samo tako vratiti očevu naklonost. - Osobno ću ići u Pariz i pridružiti se našem bratiću. Pobrinut ću se da Edmund de Bresse nestane s lica zemlje i naš će bratić s tom ženom učiniti ono što je uvijek namjeravao. No prije nego je Gerard otišao iz Roussillona, iz Pariza je stigao kurir Charlesa d' Auriaca. Kurir je bio okretan čovjek maslinaste kože i pronicavih crnih očiju koje su istodobno sve vidjele. No držao se tako povučeno i njegov se položaj kurira između Charlesa d' Auriaca i utvrda De Beauregarda u Roussillonu posljednjih mjeseci tako učvrstio, da nitko nije primjećivao njegove oči ili činjenicu da se voli zadržavati u sjenkama. Donio je jednostavnu poruku. D' Auriac vjeruje da ima sredstvo za uklanjanje Edmunda de Bressea tako da ni najmanja sumnja ne bi pala na De Beauregarde. Pokrenuo je planove za otmicu Magdalen od Lancastera, što će se također obaviti bez ikakve naznake o tome tko iza toga stoji. Očekuje da će žena i njezino dijete za samo nekoliko tjedana stići u utvrdu Carcassonne. Tijekom narednih nekoliko dana kućanstvo u Toulouseu shvatilo je da nema kurira maslinaste puti. To nikoga nije zabrinjavalo. Takve sluge koji rade za naknadu često dolaze i odlaze. Nisu vezani za svoje poslodavce kao kmetovi. Jedina osoba koja je žalila zbog njegova nestanka bila je mala pralja u kućanstvu Charlesa d' Auriaca u Rue de Berri u Parizu. Magdalen je sjedila na širokoj kamenoj prozorskoj klupici u maloj odaji u kuli. Činilo se da ju je tako davno otkrila i odredila za mjesto ljubavnih sastanaka u ukradenim trenucima tijekom dana, koji su tako ushićivali nju i Guya. Već tjednima nije bilo takvih sastanaka i ona je polako počela shvaćati da se Guy više nikad ne kani prepuštati divnim trenucima zabranjene radosti. Nije znala što će. U njegovim je očima sad vidjela distanciran pogled, a čak i kad ju je držao u zagrljaju, osjećala je duhovno povlačenje. No grčevito se držala vjerovanja da će RafaelaR & Anna 151

Bosnaunited & Crowarez se, sve dok je s njom, sve dok je i dalje drži u zagrljaju, dogoditi nešto što će opet sve srediti. On će shvatiti da su vezani jedno uz drugo, neraskidivo vezani sponama ljubavi koje nadilaze bilo kakve spone što su ih nametnuli ljudi, spone koje im je zbog svojih ciljeva nametnuo John od Gaunta. Bila je sredina poslijepodneva. Pčela je zujala kraj prozora. Podigla je koljena i nagnula se na kameni zid prozorskog udubljenja. Čula je imperativan zov glasonošine trube pred mostom i slušala odgovor iznutra, slušala je, ali nije posve razumjela. Pogledala je u vanjsko dvorište. Ovih je dana tako mnogo ljudi dolazilo i odlazilo da ju je tek površno zanimao stijeg pridošlice. Glasonoša i njegova pratnja ujahali su u dvorište iz place d'armesa. Na trubi je visjela zastavica Bressea. Polako se okrenula ustranu i pažljivije zagledala u dvorište. Guy de Gervais pojavio se iz dvorišta garnizona. Prišao je glasonoši. Magdalen nije čula što su govorili, ali se Guy za nekoliko minuta zaputio prema bastionu. Nestao je s vidika kad je ušao kroz lukom nadsvođena vrata. Glasonoša i njegova pratnja su sjahali i sluge su uzele njihove konje. Pratnju su poveli u dodijeljene im odaje. Guy nije znao gdje će naći Magdalen, ali su ga noge same vodile praznim hodnikom. Vrata sobe u kuli bila su odškrinuta i on ju je ugledao kako sjedi na prozorskoj klupici. Spustila je glavu na koljena dok je promatrala dvorište. - Tvoj će muž stići sutra - rekao je i ušao. Polako je okrenula glavu. Sive su ga oči mirno promatrale. - Da - rekla je. - Zaključila sam da je to poruka. - Sad ćeš otići iz ženskog krila i prijeći u lordove odaje -rekao je. - Moraš biti ondje kad tvoj muž stigne. - Što će biti stobom? - Smjestit ću se u gostinjskim odajama do završetka viteškog turnira, a tada ću se vratiti u Englesku. - Ne možeš otići. Ne možeš otići i ostaviti me ovdje. - Dođi sa mnom. - Čekao je da siđe s prozorske klupice te se okrenuo prema vratima. - Dođi sa mnom. Bezizražajnost njegova lica izazvala je hladnoću u njoj, osjećaj da će učiniti nešto konačno, a ona to ne može spriječiti jer ne zna o čemu je riječ. Slijedila ga je hodnikom do suncem obasjana dvorišta. Ondje se nastavljao uobičajen život, mada se svugdje osjećalo uzbuđenje. Sluge su žurile naokolo, glasovi dovikivali, psi lajali, čekić je udarao po drvu na borilištu koje se priprema na brdu iza dvorca, gust dim uzdizao se iz kuhinjskih dimnjaka, aroma pečena mesa ispunjavala je zrak, miješajući se s mirisom kvasca iz pivovare i oporim vonjem gnoja iz konjušnica. Obično poslijepodne u svibnju, prožete ugodnim uzbuđenjem velikog viteškog turnira kojemu će biti domaćini, te dolaskom pedesetak vitezova, njihovih dama i pratnje koje treba smjestiti, nahraniti i zabavljati u stilu prikladnom za bogatstvo i moć De Bressea. Guy de Gervais hodao je prema crkvi i Magdalen ga je slijedila. Unutra je bilo mračno i svježe, opojni miris tamjana od podnevne službe miješao se s mirisom svijeća zapaljenih na grobu St. Francisa, zaštitnika crkve Bressea. Grob se nalazio u niši sa stupovima desno od oltara i Guy se zaputio onamo. Još uvijek ništa nije rekao svojoj jednako šutljivoj družici. RafaelaR & Anna 152

Bosnaunited & Crowarez Pred grobom je zapalio još jednu svijeću i visoko je podigao. Magdalen je osjetila kako ih oboje obuzima teret svečanog ugođaja, a na njezinu se dušu spustio teret strepnje. - Što radimo ovdje? - šapnula je. Činilo joj se da cijelu vječnost nije govorila pa je oprezno oblikovala riječi, kao da je bila nijema i tek joj se sad vratila sposobnost govora. - Prisegnut ćeš na kosti St. Francisa da nikad nećeš, ni riječju ni djelom, pružiti svomu mužu, Edmundu de Bresseu, razloga da posumnja u tvoju vjernost ili zakonitost svoje kćeri. Odmahnula je glavom. - Govoriš mi da moram zanijekati tebe ... zanijekati našu ljubav, sve što je postojalo među nama. - Da, govorim ti da sve to moraš zanijekati - potvrdio je. - Prisegni na kosti st. Francisa da svomu mužu nikad nećeš pružiti ni najmanji razlog da posumnja što se među nama dogodilo. - Ako to ne učinim? - Uhvatila se za vrat, svjesna besmislenosti svojeg pitanja. Ako je on voljan zanijekati nju, kakve svrhe ima njezina ustrajnost? - Prisegni. - Uzeo je njezinu ruku i stavio je na hladan mramorni kip. Svijeća što ju je držao u zraku treperila je na ovom hladnom svetom mjestu, a vruća kapljica voska pala joj je na nadlanicu, čineći naglašen kontrast s ledenom hladnoćom ispod njezina dlana. Magdalen je progutala slinu, ispod druge ruke osjetivši pokret u grlu. - Zašto nas želiš zanijekati? - Prisegni. Tada ćeš se ispovjediti i dobiti odrješenje. -Glas mu je bio tih i blag, ali se jasno osjećala zapovijed i odlučnost. - Nad kostima St. Francisa, niječem našu ljubav. - Glas joj je podrhtavao, lomio se, ruka se na hladnom kamenu tresla, njezina je duša vrištala poricanje riječi na koje ju je primorao. - Prisegni da nikad nećeš navesti svog muža da posumnja u očinstvo tvojeg djeteta, ili da nasluti što se dogodilo između tebe i mene. Sagnula je glavu. - Prisežem. - Jedva je dahnula tu riječ u hladnom polumraku, ali joj je Guy pustio ruku. - Pomirit ćeš se s Bogom kad sama odlučiš - rekao je istim tihim i blagim glasom. Kao i ja. Izišli su iz crkve na sunce. Idućeg je jutra sieur Edmund de Bresse stigao do svoga dvorca kako bi ostvario pravo na posjed i na svoju ženu koja je izjahala s lordom De Gervaisom i skupinom vitezova kako bi gospodara dočekali na ravnici ispred grada. S udaljenosti od tri kilometra, Edmund je čuo zvonjavu s četiri kule Bressea jer se zvuk širio čistim zrakom, te je znao da su ga vidjeli i identificirali. Srce mu je lupalo u grudima. Osjećao je silno uzbuđenje. Kako je ona? Kako će ga dočekati? Što je s njihovim djetetom? Proteklih je tjedana uvijek sebi iznova postavljao ta pitanja, a odgovore će dobiti za manje od sat vremena. Magdalen je sjedila na svojem šarcu. Sad je prvi put jahala nakon Zoeina rođenja, ali je previše obamrla, šokirana duševnom patnjom, da bi makar malo mogla uživati u kretanju. Odjenula je haljinu od srebrnog materijala, biserima ukrašena srebrna vrpca držala joj je kosu. Guyu se činilo da srebro i biseri u kombinaciji s mliječnim bljedilom RafaelaR & Anna 153

Bosnaunited & Crowarez njezine kože stvaraju dojam nezemaljskog bića. Čak su i njezina usta, obično tako topla, rumena i živa, danas sasvim blijeda, a u njezinim očima nema uobičajene iskričave vitalnosti. Postale su velika siva jezera bez dna i izražavale zagonetnu tugu. Guyu se činilo da nikad nije izgledala ljepše i poželjnije, i nikad nije bio svjesniji dubokih senzualnih strujanja ispod blijede površine. Kontrast između te vitalnosti, koju ne može umanjiti čak ni patnja, i nepomične mirne tuge uzbuđivao ga je više no što je smatrao mogućim. To je bilo neprirodno, kao neka čarolija, neka čudna moć koja bi se lako mogla iskoristiti za zlo kad bi netko uništio njezinu nevinost. Što se njega tiče, mogao je funkcionirati jedino ako živi iz minute u minutu, drži se strogo zacrtanog reda do trenutka odlaska iz te neizdržive situacije i traženja zaborava u nasilnim bitkama. Usred zveketa čelika, mučnog vonja krvi, agonije ranjenih i mrtvih, opet će naći sebe, osloboditi se osjećaja krivnje, izgubiti mekoću ljubavnika i obaviti se mrkim plaštem ratnika. Edmund je vidio ženu koja je jahala kraj lorda De Gervaisa i približavala mu se preko ravnice. Nije razabirao pojedinosti lica ili tijela, ali je prepoznao svoju ženu. Ushićeno je kriknuo, zario mamuze u konjske slabine i pojurio galopom, ostavivši svoju pratnju za sobom. Njegov se konj zaustavio ispred prvog reda onih koji su mu pošli ususret. - Miledi - reče Edmund. - Radujem se što te vidim živu i zdravu. - Dobro došao, milorde - reče Magdalen. -Zahvaljujem Bogu na njegovoj milosti jer te spasio. - Dijete? - Kći, živa i zdrava. Edmund se nasmiješio, a u smiješku su se jasno vidjele njegova ljubav i radost. Pogledao je suncem obasjanu ravnicu, uživajući u svakoj travki, svakoj tratinčici. Tada se okrenuo Guyu de Gervaisu. - Mnogo vam dugujem, milorde. Riječi su ga pogađale poput bodeža, ali se Guy uspio nasmiješiti. - Bog je doista milostiv, Edmunde. - Podigao je ruku i svi su okrenuli konje, a Edmund je jahao između svoje žene i lorda De Gervaisa. - Kako je moja kći krštena, gospo? - Gorljivo se okrenuo Magdalen. - Zoe - reče Magdalen. - Kao dar života. Njezino je rođenje bilo dugotrajno i teško. - Po zbunjenu izrazu njegova lica vidjela je da ne zna kako bi na to odgovorio. Njezine su se blijede usne umirujuće nasmiješile, ali joj je u očima ostala tuga. - To nije neobično za prvu bebu, milorde, i sad je dio prošlosti. - Da. - Uzvratio joj je smiješak. - Ali Zoe nije kršćansko ime, miledi. - Pogansko? - Lagano je uzdigla obrve. - To ti smeta, milorde? Edmund se namrštio. U njezinu se glasu osjećao ton koji je u njemu izazivao nelagodu, i smetalo mu je ime što ga je dala njihovu djetetu. Philippa, Elinor, Katharine, Gertrude, to su prikladna imena za djevojčice kraljevske i plemenite krvi. - Dijete također nosi ime Louise - tiho će Guy - što ti je tvoja žena sigurno kanila reći. RafaelaR & Anna 154

Bosnaunited & Crowarez - Da, milorde - potvrdila je Magdalen, mrzeći sebe zbog poriva da izaziva svog muža, ali je znala da to potječe iz instinktivna gnjeva izazvanog njegovom kritikom odluke što su je ona i Guy donijeli za svoje dijete. Ali Edmund ne snosi baš nikakvu krivnju. Nikada to ne smije zaboraviti. - Dvorac Bresse bit će domaćin viteškog turnira u čast tvog povratka, milorde - rekla je. - Milord De Gervais smatrao je da je to prava prilika za takav događaj. - Ah, ne pada mi na pamet ništa bolje. - Edmund je bio pun entuzijazma. - No tijekom posljednjih mjeseci imao sam veoma malo prilika za vježbanje borilačkih vještina i bojim se da mi je ruka žalosno oslabila. - Onda ćeš imati tjedan dana za vježbanje - reče Guy. - Rado ću ti ponuditi svoje usluge partnera u dvorištu garnizona i na polju gdje možemo vježbati na konjima. Snaga će ti se brzo vratiti kad se prisjetiš starih vještina. - S lakoćom je temu razgovora prebacio na viteške igre, razgovarajući s Edmundom kao u prošlosti, familijarnošću mentora. Pitao ga je o Lancasterovim poslovima i dvoru u palači Savoy. Neko su vrijeme ignorirali Magdalen, a njoj je to sasvim odgovaralo te je bez riječi jahala između njih. Trube su svirale dobrodošlicu kad su ujahali u place d'armes. Vitezovi garnizona stajali su na počasni pozdrav gospodaru, a Magdalen je kliznula s konja i od paža uzela pehar dobrodošlice te ga sama ponudila mužu. Edmund je jednim gutljajem iskapio sadržaj te skočio s konja. - Pođimo unutra, miledi. Želim vidjeti naše dijete, i mnogo moramo reći jedno drugome nakon takvog izbivanja. - Ponudio joj je ruku i ona je svoj srebrni rukav spustila na tirkizni brokat njegove tunike, tupo pomislivši kako se te dvije boje lijepo slažu. Nije se mogla suzdržati, pa je pogledala preko ramena do mjesta gdje je Guy nepomično stajao kraj svoga konja. U očima joj se vidjela očajnička molba, ali se okrenuo tako da nije mogla vidjeti patnju u njegovim očima. Naglo se sjetila dana kad je Edmund došao u Bellair po svoju ženu. U svojoj žurbi i mladenačkoj gorljivosti, nedolično ju je brzo odveo iz velike dvorane i, s istom žurbom i gorljivošću, nespretno i bolno oduzeo njezino djevičanstvo i konzumirao njihov brak. Činilo se da ponovno proživljava nešto slično, ali Edmund je sad staloženiji, sigurniji u sebe, očito ne osjeća potrebu da svoje pravo potvrdi nepromišljenom gorljivošću kao u prošlosti. No s druge strane, on ne zna... I neće znati, zar ne? Prisegnula je na kosti St. Francisa da će zanijekati svoju ljubav i posljednjih deset mjeseci idile. - Dijete je s mojim ženama - rekla je i zaputila se do vanjskog stubišta. - Vjerujem da se sjećaš puta do gospodareve odaje. Lord De Gervais unio je mnoga poboljšanja u dvorac i za tvojeg je izbivanja pojačao utvrde. Zacijelo ćeš željeti s njim razgovarati o tome. - Čula je svoj glas kako blebeće u pokušaju da ga udalji od sebe, kao da se ovo ne događa, da ne ide u veliku bračnu odaju sa svojim mužem, da mu uskoro neće prikazati dijete kao njegovo, dijete čiji joj otac znači više od života, ali koji je odredio da sve to mora učiniti i živjeti u laži. Povela ga je do predsoblja lordovih odaja. Erin i Margery skočile su na noge, iskazujući poštovanje svom gospodaru, zahvaljujući Bogu na njegovu spasu. Strpljivo ih je slušao i tada rekao. - Pošalji svoje žene odavde, miledi. Želio bih da mi ti pokažeš moje dijete. RafaelaR & Anna 155

Bosnaunited & Crowarez Magdalen im je mahnula neka iziđu i prišla kolijevci. Zoe je spavala. U podnožju zipke nalazila se lutka što ju je njen otac kupio od pokućarca. Sićušna kolica za lutku bila su na prozorskoj klupici iznad kolijevke. Zoe nikad neće znati da je to dar njezina pravog oca. - Želiš li da je probudim, milorde? Odmahnuo je glavom, zureći u sićušno stvorenje s mekanom crvenkasto-zlatnom kosom na tje- menu. Pogledao je svoje ruke i okretao ih s neodređenim čuđenjem. Doimale su se tako golemim a kraj delikatne krhkosti njegove kćeri. Magdalen se sagnula nad kolijevkom i nježno podigla usnulu bebu. - Drži je, Edmunde - rekla je, dirnuta divljenjem na njegovu licu. - Bojim se - šapnuo je. - Mogao bih je slomiti. - Ne, ne bi. - Smiješak je ovaj put zahvatio i njezine oči. Položila mu je dijete u naručje. Držao ju je nezgrapno, bez sigurne, samouvjerene ležernosti Guya de Gervaisa. Ali Edmund još nije imao iskustva. - Zoe - promrmljao je. - Ne sviđa mi se to ime, Magdalen. Neka se zove Louise. - Ne - rekla je Magdalen, a usta su joj se stisnula. - Ja sam nosila to dijete, Edmunde, i ja sam je rodila. Zadržavam majčinsko pravo da joj dadem ime. Edmund je rijetko vidio strožu stranu svoje žene, ali se odavno pokoravao njezinoj odlučnosti, jedva priznatoj činjenici da joj ne može protusloviti ako ona to ne želi, bio on njezin lord ili ne. - Ako ti tako želiš, neka bude. - Vratio joj je dijete. -Sad pođimo u našu odaju. Magdalen je spustila bebu u kolijevku i ispred muža krenula u susjednu sobu gdje je provela tako mnogo veličanstvenih sati, dijelila život blaženstva i strasti -blaženstva i strasti koji joj moraju potrajati cijeli život, ispravila se. - Natočit ću ti vina, milorde. - Pehar optočen draguljima napunila je tamnocrvenim vinom iz vrča na stolu i pružila mu ga. - Pij sa mnom. - Primaknuo je pehar njezinim usnama i ona je pila. - Mučila me potreba za tobom -rekao je, pokušavajući naći riječi kojima bi opisao agoniju svojeg uma tijekom grozničavog delirija, stravu da će je izgubiti, ili da će on nekako ostati invalid i nedostojan nje. Slušala ga je bez riječi, ne pomaknuvši se, a pogled njezinih tužnih očiju počivao mu je na licu. Tada je uzela pehar i nježno mu poljubila usta. - Edmunde, nisam vrijedna takve ljubavi. Zastenjao je i naglo je privukao k sebi, stisnuvši njezinu vitku krhkost na svojim grudima tako da je osjećala kako je bockaju metalni vršci njegove žičane košulje. Trebam te, Magdalen. Molim te, sada. Ali ona se odmaknula, ozbiljna lica i suosjećajnih očiju ispunjenih razumijevanjem. Još ne - rekla je. -Prerano je nakon porođaja. Još ne mogu. Cijelo mu se tijelo treslo dok se borio da uspostavi kontrolu nad svojom strašću, kako je ne bi uzeo naglo i nasilno, čime bi oboje povrijedio. Lice mu je posivjelo od napora dok je osjećao kako ga mami senzualno obećanje njezina tijela, vuče ga u mračan i uskovitlan vrtlog žudnje kakvu još nije osjetio. RafaelaR & Anna 156

Bosnaunited & Crowarez - Koliko još? - na koncu je promuklim glasom pitao, ponovno uzeo pehar i primaknuo ga svojim usnama. -Koliko dugo moram čekati? Prošlo je deset mjeseci, Magdalen, otkako sam imao ženu. Prošlo je mjesec dana od Zoeina rođenja i Magdalen je znala da neće moći dugo odugovlačiti. No još se s tim nije mogla suočiti... još ne, dok je Guy de Gervais unutar istih zidina... još ne, dok su uspomene na strast u tom velikom krevetu tako žive... još ne, ne prije nego barem malo otupi oštrica njezine ljubavi. - Tjedan ili dva - rekla je. - Dojim dijete i to mi oduzima snagu . - Onda je daj dojilji. - U njegovu se glasu osjećala oštrina frustriranosti. Magdalen odmahne glavom. - Ne, Edmunde, neću je izlagati drugoj dojci. Mlijeko bi moglo biti slabo i rijetko, ne onako zdravo kao majčino. Neću riskirati zdravlje moje bebe. Uzdahnuo je, ali je nestalo bolne žudnje od maločas, te je razumio smisao njezinih riječi. - Pokušat ću strpljivo čekati . - Zahvaljujem ti na obzirnosti, milorde. - Opet ga je poljubila, a u njezinim riječima nije bilo podrugljivosti. - Pomoći ću ti da se priprerniš za gozbu. Svi članovi tvoga kućanstva okupit će se u velikoj dvorani da ti iskažu poštovanje. Hoću li poslati po tvojeg štitonošu da ti donese stvari? Kad su Edmund de Bresse i njegova ledi zauzeli svoja mjesta za stolom na podiju, Guy de Gervais ih je promatrao. Činilo mu se da su oboje blijedi i napeti, ali Magdalen je bez greške ispunjavala svoje dužnosti i njezin je muž s lakoćom preuzeo ulogu gospodara. Edmund de Bresse više nije bio gorljiv, vatren mladac od prije godinu dana. Jednako kao John od Gaunta, Guy je u očima mladog čovjeka vidio povijest njegove patnje, i jednako kao John od Gaunta, znao je da je Edmund svoju mladost ostavio onog popodneva u šumi kraj Westminstera. Edmund je te noći ležao kraj svoje žene, svjestan da je i ona budna, ali nije pronašao riječi kojima bi prekinuo tišinu. Nije znao kako bi s njom razgovarao. Kad bi joj svojim tijelom mogao pokazati kako se osjeća; razotkriti svoju ljubav djelom umjesto riječima; bio je uvjeren da bi nestalo te bolne napetosti među njima. Ali rekla je da je ne smije dotaknuti, pa je ukočeno ležao podalje od nje, bojeći se da će nogom dotaknuti njezinu i dodir će uništiti njegovu jedva stečenu kontrolu. Magdalen je odjednom odgurnula pokrivač i kliznula na pod. - Spavat ću na pomoćnom ležaju - rekla je i sagnula se kako bi ispod visoka kreveta izvukla ležaj. Osjećam tvoju muku i ne želim je na ovaj način pojačavati. Edmund ništa nije rekao, već se samo okrenuo na bok i čvrsto zatvorio oči. Magdalen se uvukla ispod pokrivača na ležaju i ležala zureći u tminu. Bila je veoma umorna, ali nije mogla spavati. Noge su joj nemirno podrhtavale, um joj je bio strahovito bistar, ispunjen mislima, uspomenama, uzaludnim planovima. No morala je spavati. Ne bude li spavala, mlijeko će joj presušiti i Zoe će zbog toga trpjeti. Što je sebi više govorila da mora spavati, to joj je san više izmicao. Na drugoj strani unutrašnjeg dvorišta ni Guy de Gervais nije mogao spavati. No za razliku od dvoje ljudi u bračnoj odaji, on to nije niti pokušavao. - Što misliš, koliko je ta prijetnja ozbiljna? - Ulio je medovinu u dva kositrena pehara i jedan pružio čovjeku koji mu je sjedio sučelice. RafaelaR & Anna 157

Bosnaunited & Crowarez Olivier ga je uzeo i kimnuvši zahvalio. Stigao je te večeri, šmugnuvši kroz stražnja vrata trenutak prije zatvaranja. - Teško je reći, milorde. Sieur D' Auriac vjeruje da može oteti ledi Magdalen i ukloniti njena muža bez pomoći iz Toulousea. Prema onome što sam vidio, on ne daje neutemeljena obećanja... ili prijetnje - dodao je i napravio grimasu. Tijekom svog boravka u D' Auriacovu kućanstvu vidio je dokaze o tome. Charles d' Auriac nije bio ugodan čovjek. Guy se namrštio. Naređeno mu je da svoje dotadašnje štićenike ostavi da sami skrbe o svojoj zaštiti i vrati se u London. Edmund mu je tog popodneva rekao o Lancasterovu upozorenju da postoji potencijalna opasnost od klana De Beauregard. Iz onoga što je Edmund rekao, bilo mu je jasno koliko je toga Lancaster izostavio. Nije dužnost prinčeva vazala da to popravi. Ne može učiniti ništa više osim upozoriti Edmunda na Charlesa d' Auriaca. Ustao je i prišao prozoru. Bilo je previše mračno pa je vidio samo nekoliko zvijezda i slabašan mjesec, ali je u mislima vidio položaj svakog stražara, svakog promatrača na svakoj kuli. Poznavao je podzemne prolaze koji se pružaju ispod dvorca kako bi se u slučaju opsade mogle unositi potrepštine. U dvorcu je stalna postava od pedeset vitezova, vazala sieur De Bressea, i dvjesto naoružanih vojnika. Što bi Charles d' Auriac mogao izvesti protiv takve obrane? Trebala bi cijela vojska da se probiju zidine dvorca Bresse, a takav oružani napad francuskog viteza na engleskog nezamisliv je u doba primirja. Ne bi se mogao pronaći nikakav opravdan razlog kao motiv, a bez takvog motiva koji bi napadu osigurao papinski blagoslov, ljudi se u to ne bi upuštali od straha da će biti prokleti. - Božjih mi kostiju, Olivier, nikako ne mogu shvatiti kako može biti tako samouvjeren. Okrenuo se od prozora. - Čim završi viteški turnir, moram otputovati u Englesku. Ostavit ću te ovdje, ali pazi da te Charles d' Auriac ne vidi ako opet dođe u posjet. Sad bi te sigurno prepoznao. Čuvaj ledi Magdalen i javi mi ako ti se učini da nešto nije u redu. Je li to jasno? Olivier nije bio zadovoljan zadatkom, a zauzimao je dovoljno privilegiran položaj da to jasno kaže. No njegov je poslodavac bio odlučan. Olivier će ostati umjesto njega. Znao je sve što je trebalo znati i ukoliko ledi Magdalen zatreba zaštita, on je treba pružiti bez obzira na cijenu. Guy ga je tada poslao na spavanje i razmislio o svom krevetu. Bio je hladan, nudio je samo samoću, ali lord De Gervais je ratnik i zna kako treba rastjerati neugodne misli i tvrdoglavost tijela da bi uhvatio malo sna kad god mu se za to pruži prilika. Učinio je sve što je mogao kako bi se pobrinuo za Magdaleninu sigurnost. Učinio je sve što je mogao da njezin brak ne bude okaljan njihovim grijehom. Učinio je sve što je mogao da Edmund ne bi patio zbog nedoličnog ponašanja svojeg strica. Više ništa ne može učiniti, njegova je patnja samo njegova, ozdravljenje leži u njegovim rukama... ako su za to sposobne. Narednih je nekoliko dana veći dio vremena provodio s Edmundom, vježbajući u dvorištu garnizona. Odlazili su jahati s lovačkim psima, gledao ga je kako gađa kopljem kao da je ponovno paž ili štitonoša na obuci. Edmund je svom stricu pokazivao vedro, gorljivo lice, pozorno je slušao o poslovnim stvarima koje se tiču kućanstva ili garnizona, prihvaćao je sve prijedloge za zabavu, ali Guy de Gervais je znao da nešto nije u redu. RafaelaR & Anna 158

Bosnaunited & Crowarez Bilo je nečeg lažnog i napetog u zadovoljstvu što ga je pokazivao. Guy je predugo poznavao mladog čovjeka da bi mu to promaknulo, te je zabrinuto nagađao što bi mogao biti uzrok. Magdalen sigurno nije prekršila svoju prisegu. Znao je da to nije učinila. Posljedice takvog priznanja daleko bi nadmašile Edmundov sadašnji nemir i jad. Ali nešto među njima nije kako valja. Guy je sumnjao da krivnju snosi Magdalen. Mogao joj je narediti da šuti, ali ne može joj narediti da se prema svomu mužu odnosi s ljubavlju i poštovanjem kakve zaslužuje. Ne može joj narediti da zaboravi na svoju bol, da prošlost ostavi iza sebe i gleda u budućnost. Sebi može narediti da to učini, a ukoliko ne uspije, to je između njega i njegove savjesti. No Magdalenino ponašanje ima izravan utjecaj na Edmunda, a njezin muž očito pati. Uvijek ju je promatrao, pogledom pratio svaki njezin pokret, gutao je očima kad je mirovala. Ako je toga bila svjesna, ničim to nije pokazivala, već je jednostavno nastavljala s onim što je radila. Na nehajan je način s vremena na vrijeme svomu mužu darivala smiješak, poneku riječ ili gestu, što je gotovo graničilo s nemarom i Guy je osjećao koliko to boli Edmunda. Zašto to Magdalen nije osjećala? No Guy je mislio da razumije što se događa. Opet se radilo o Magdaleninim nesvjesnim čarolijama. Iz dubine svoje nedužnosti, nesvjesna svoje moći, jednostavno je morala ranjavati one koje je očarala, nije si mogla pomoći. Edmundu treba njezina ljubav, a ona mu je uskraćuje. Treće je noći, mučen vlastitim nemirom, Guy otkrio da Edmundova muka ima konkretniju dimenziju. Guy je šetao kruništima jer ga je mučila nesanica, a nije se želio natjerati na spavanje poznatim mu načinima. U glavnoj kuli spavaju njegovo dijete i žena koju voli. Otkako je Edmund stigao, nije nasamo vidio svoju kćer. Prisilio se da sjedi po strani kad bi Magdalen dijete donijela u dvoranu ili obiteljski salon. Čeznuo je za tim da uzme Zoe u naručje, ali se nije usudio od straha što bi mogao razotkriti. Umjesto toga, morao je gledati Edmundovo očito ushićenje djetetom i njegove nespretne, željne pokušaje da je drži i s njom se igra, uvjeren da je dijete njegovo. Nijekanje očinstva je rana koja se duboko usjekla u Guyevu dušu pa nije vjerovao da će ikad zacijeljeti, ali znao je da s time mora živjeti do svoje smrti. No prije nego ode, morao je ponovno vidjeti dijete. Ne bi mogao živjeti bez posljednjeg poljupca utisnutog na to sićušno čelo, još jednog pogleda na to lice slično latici cvijeta, još jednog udaha njezina slatka mirisa. Shvatio je da Edmund stoji uz parapet jer se njegovo tijelo naziralo na pozadini od tamnoplavog neba. Edmund je vjerovao da je sam i zato nije skrivao svoju bol koja se lako iščitavala u napetosti širokih ramena, pogrbljenih ispod kratkog plašta, u načinu na koji je držao glavu dok je zurio u daljinu, kao da je ono što je u njegovoj nutrini previše bolno za razmatranje. - Edmunde? Mladi se čovjek okrenuo i na lice namjestio smiješak. -Milorde. Kasno je, a vi ste još na nogama. - Noć je lijepa. Ali što je s tobom? Danas si dugo i naporno vježbao. Sigurno si umoran. Edmund slegne ramenima. - Prilično umoran, rekao bih. Ali izmučen. - Čime? - Guy mu je prišao bliže i blagim glasom postavio pitanje. Edmund je imao povjerenja u čovjeka pod čijim je skrbništvom stasao u muškarca, te je bez razmišljanja izlanuo svoje muke. - Tako je silno trebam - uzviknuo je tihim, izmučenim glasom. - Ne mogu opisati takvu potrebu. Ali ona kaže da je prerano nakon RafaelaR & Anna 159

Bosnaunited & Crowarez porođaja i ne smijem je imati. No mene proždire potreba. - Zglavci su mu pobijeljeli kad je stisnuo šake na parapetu . Guy je razumio potrebu. I sam ju je tako često trpio tijekom dugih bdijenja posljednjih noći. Mogao bi ovom mladom čovjeku reći da postoje načini ispunjavanja te potrebe koji ne bi ozlijedili ženino tek zacijeljeno tijelo... Bilo je načina što ih je s tom ženom sam prakticirao posljednjih tjedana tako da su oboje dosegli blago zadovoljstvo oslobađanja. No shvatio je da ne može prenijeti to znanje, ne sada... Ne tom čovjeku, o toj ženi. Zato je rekao: - Dođi, postoje jednostavna rješenja, Edmunde. Idemo u grad. Edmund je izgledao kao da će se prepirati, ali Guy de Gervais je već hodao prema stubama. On će također svoju potrebu zadovoljiti u zloglasnom dijelu gradića. Postoje trenuci kad se čir treba probušiti. Izjahali su kroz stražnja vrata, obojica bez riječi. To nije bilo prvi put da su zajedno izjahali po tom poslu. Tijekom godina ranijih ratnih pohoda, Guy je uzavrelu krv mladića često vodio prema relativno sigurnim utočištima konvencionalnog osloba- đanja. Znao je da potisnuta strast loše djeluje na čovjeka tijekom vojevanja kad postoji obilje prilika za nasilje nad bespomoćnima. Guy je iz iskustva znao da takvi nasilni ispadi nasilniku rijetko pružaju zadovoljstvo, i obično izazivaju daljnje ekscese kao sredstvo smirivanja gnjevnih frustracija. Još važnije, čovjek se slabije koncentrirao na rat. Pomanjkanje usredotočenosti na bojnom je polju jednako smrtonosno kao i nedostatak oklopa. Znao je da se Edmund jednom prepustio zavodničkoj moći pobjednika, te je na sjeniku navalio na udovicu čiji je muž ležao mrtav u dvorištu. Također je znao da je Edmundovo grizodušje bilo jednako snažno kao i potreba koja je izazvala napad. On nije čovjek za kojeg je silovanje prirodna nagrada pobjede, a čini se da nije ni čovjek koji bi silom uzeo svoju ženu. Koliko dugo će mu Magdalen uskraćivati svoje tijelo, kao i svoju ljubav, tmurno se pitao Guy. Pomisao da će se podati svojemu mužu ispunjavala ga je bezgraničnim gnušanjem, a ipak je znao da se to mora dogoditi zbog puta što im ga je nametnuo. Mogao bi joj to narediti prije nego ode odavde... ali je znao da to neće učiniti. Edmund sam mora naći put do srca svoje žene, mora naći ključ kojim će otključati senzualne tajne njezina tijela. Oboje su mladi i prilično neiskusni. Znao je da Magdalen nema ništa protiv Edmunda. Živjeli bi u skladnom braku da nije bilo njega, i on mora živjeti s tom spoznajom. Zbog takvih razmišljanja nije želio prekinuti tišinu dok su jahali prema gradu. Večernje se zvono oglasilo o zalasku sunca, znak da majstori i radnici tre- baju zapretati vatre i prestati raditi kad svjetlo postane preslabo za obavljanje poslova. No neki dijelovi grada nisu spavali. Ima nekih poslova koji se najbolje obavljaju kad je svjetlost slaba, a Edmund i Guy su upravo prema tim ulicama usmjerili svoje konje. Na njih je padala svjetlost fenjera kroz otvorene prozore krčmi, smijeh i povišeni glasovi dopirali su kroz otvorena vrata. Iz mračnih su uglova i sjenovitih veža čuli prigušeno hihotanje, cičanje i tiho protestiranje dok su se najbjednije gradske žene bavile svojim zanatom svugdje gdje je tlo bilo suho ili zid ravan. Edmund je zaustavio konja ispred krčme Black Ram. -Najprije želim piti. - Govorio je gotovo otresito. RafaelaR & Anna 160

Bosnaunited & Crowarez Guy se nije uvrijedio. - Možeš oboje ondje kamo idemo. - Pokazao je niz ulicu. - Kuća na kraju, Edmunde. Edmund je opet pokrenuo konja, sjetivši se da je lord De Gervais sa starijim polubratom ovdje proveo dio svojeg dječaštva i mladosti. Nije nimalo čudno što tajne ovog mjesta poznaje bolje od Edmunda, koji je otišao u dobi od deset godina i vratio se pet godina kasnije samo da bi se borio za svoje nasljedstvo. Dosad još nije provodio vrijeme u potrazi za užicima u tom području. Kuća na uglu bila je zatvorena i tiha, ali se činilo da Guya to ne zabrinjava. Sišao je s konja i iz sjenki se odmah pojavio prljavi deran koji je preuzeo uzde. Vrata su se otvorila prije nego su se popeli stubama i pojavila se visoka žena s fenjerom u ruci. Na sebi je imala običnu i urednu haljinu, na glavi uštirkanu kapu. - Milorde. Dobro došli. - Govorila je blagim glasom i maknula se ustranu, i dalje visoko držeći fenjer, pozivajući ih unutra. - Želim vam dobru večer, Jacqueline. - Guy je prošao kraj nje. - Sieur Edmund de Bresse. - Pokazao je mladog čovjeka iza sebe. - Milorde. - Žena se naklonila. - Moj je dom počašćen. Ovo nije bila javna kuća one vrste na koju je Edmund navikao. Našli su se u središnjoj prostoriji, veoma čistoj, sa svijećama na stolu. - Griselde? - Žena je zazvala tiho, ali zapovjednički. Otvorila su se vrata i ušla je djevojka, niska i okrugla, rumenih obraza. Brisala je ruke o pregaču. - Da, gospo. - Moja kći - Jacqueline reče Edmundu. - Donesi vino, petite. - Nasmiješila se Edmundu i ponudila mu mjesto na klupi uz ognjište. - Popit ćete vina, milorde? - Sa zadovoljstvom. - Edmund je upitno pogledao Guya, a on se samo nasmiješio, sjeo na klupu sučelice njemu i s užitkom ispružio noge. Griselde je donijela vino i kositrene pehare, te natočila. Zatim je sjela kraj Edmunda i upustila se s njim u tihi razgovor. Guy pogleda stariju ženu. - Riješili ste problem kovačeve koze, Jacqueline? Nasmijala se i popila malo vina. - Stari je nitkov morao priznati da je njegova grozna životinja pojela moje povrće kad sam na repu stavila malo gorke aloje. Lijepo su ulovili tu kozu kad je sljedeći put šmugnula kroz ogradu. Stari se Girard pje- nio, kažem vam. No gradski je sudac zaključio da je koza bila slabo vezana i naredio Girardu da mi nadoknadi štetu. - Imate novu gredicu povrća? Jacqueline se glasno nasmijala. - Još bolje. Povrće i novu ogradu. Uspjela sam uvjeriti suca da je koza uništila ogradu od silne želje da dopre do mojeg povrća. - A je li? Jacqueline je bila itekako svjesna činjenice da lord De Gervais može poništiti odluku gradskog suda, ali je bez oklijevanja priznala da je ograda bila oštećena prije posjeta koze. Lord De Gervais večeras nije došao radi sudskih sporova. Oboje su se nasmijali i Guy je shvatio da je dvoje mladih s druge klupe nestalo. Sve je kako treba biti. - Hoćete li doći, milorde? - Jacqueline je izravno pitala i pokazala vrata na drugoj strani zida. RafaelaR & Anna 161

Bosnaunited & Crowarez Guy je kanio sebi priuštiti užitak sa Jacqueline, ublažiti patnje sa ženom za koju je znao da će mu to pružiti u duhu prijateljstva koje njezinu profesiju čini besmislenom. Ali je oklijevao. - Muče vas teške brige, milorde? - Jacqueline mu je ponovno napunila pehar, prihvatila njegovo oklijevanje i pošla dalje. - Da. - Uzdahnuo je, ali nije objasnio. - To su duševne brige - rekla je. - Duševne - složio se. - Ne mogu ih ublažiti tjelesni užici? - Mislio sam da mogu, ali sad sumnjam. -Zatvorio je oči i spustio glavu na naslon klupe. - To zadire dublje od tijela, Jacqueline. - Ali tijelo također pati? Kimnuo je. - Djelomice. Ali ne može se ublažiti onaj dio koji se odnosi na dušu. Iskapio je vino i pogledao prema suprotnim vratima. - Momku silno treba odušak. Griselde će dobro obaviti svoj posao? - Znate da hoće, milorde. - Jacqueline je govorila s mirnim dostojanstvom, a on se malenom skrušenom gestom ispričao za uvredu vještinama njezine kćeri. - Moćna je žena koja može doprijeti do čovjekove duše - reče Jacqueline. - Žena moćne nedužnosti - odgovorio je. - Žena čije je rođenje prokleto, koja potječe od prljavog sjemena, a ipak posjeduje nedužnost i dražest za koje bi čovjek mogao umrijeti. - Muškarci ne umiru za nedužnost i dražest - reče Jacqueline. Guy se neveselo nasmijao, ali s rezigniranim prihvaćanjem te istine. - Ne, umiru za zavodnicu. Umiru za još jedno putovanje u mračan vrtlog strasti. - Žena koja može kombinirati nedužnost i mračan vrtlog strasti - zamišljeno će Jacqueline, pijuckajući svoje vino - dakle, to je žena koja posjeduje moć. -Odložila je svoj pehar i spustila ruke u krilo. - Takva vas žena muči, milorde? - Mene i momka - reče Guy. - Ah. - Jacqueline kimne. - No mladi će lord naći olakšanje s Griseldom. Vi, milorde, nikad nećete naći olakšanje s drugom ženom. To je bila tvrdnja koju Guy nije niti pokušao osporiti jer je znao da je istinita. Polako je ustao. - Sad ću se oprostiti, Jacqueline. Pobrinite se da se momak vrati u dvorac prije jutarnje mise. - Stavio je tešku kesu na stol. - Olakšali ste mi muke. Osmijeh se pojavio na njezinim usnama. Ostavila je kesu na stolu, otpratila ga do vrata i potom do konja. - Pripazite na Edmunda - Guy reče prije odlaska. - Mladog lorda neće snaći nikakvo zlo u mojoj kući, milorde. - Znam. - Podigao je ruku na pozdrav i izjahao iz grada. Vratio se u dvorac i svojem krevetu u gostinjskoj sobi, a na neki mu je način bilo lakše nakon razgovora sa ženom koja mu je oduzela nevinost kad je prije nekih šesnaest godina bila, kao njezina kći sada, tek veoma mlada djevojka. RafaelaR & Anna 162

Bosnaunited & Crowarez

Trinaesto poglavlje

Prvi su gosti počeli stizati tri dana kasnije. Vitezovi i njihove dame došli su sa svojim štitonošama i paževima, vojnicima, sokolarima, trubadurima, konjušarima i konjima, običnim i velikim bojnim konjima za viteški turnir. Tri izmučena stanovnika dvorca nisu imali vremena prepuštati se mračnim mislima. Trube preteča i glasonoša čule su se od zore do sumraka i najavljivale goste. Sieur De Bresse i njegova žena dočekivali su svaku novu skupinu. Gozbe su trajale po cijele dane jer se nije znalo hoće li putnici stići na ručak ili na večeru. U dvorištima i perivoju bilo je pantomimičara i žonglera, akrobata i plesača. Magdalen nije morala obavljati nikakve kućanske poslove jer su sve preuzeli majordom, batler i komornik. Jedino je morala igrati ulogu domaćice, dužnost koju je smatrala napornom, ali je bila zahvalna na potrebi da se uvijek smiješi, uvijek govori, uvijek pazi na udobnost svojih gostiju. To ju je dovoljno umaralo pa je uvečer uspijevala usnuti. Edmund se zdušno uključio u slavlje, očito uživajući u ulozi domaćina. Nikad nije prije sitnih sati dolazio u krevet u bračnoj odaji, a njegova je žena tada već čvrsto spavala. Sjedio je budan u društvu vitezova, pio, bacao kockice, pjevao i pričao priče. Glazbenici su postajali sve umorniji i zvijezde na nebu počele su blijedjeti. Guy de Gervais je vođenje slavlja prepustio lordu i ledi De Bresse, mada je iz navike uvijek pazio, spreman uskočiti ako se za to ukaže potreba. Njegovi kontakti s Magdalen bili su sasvim obični, a on ni na koji način nije ohrabrivao nešto više. Odnosio se prema njoj s distanciranom uljudnošću i njihove je razgovore nastojao ograničiti na trenutke kad su bili u nečijem društvu. Njezinu je muku osjećao jednako oštro kao svoju i znao je da se to neće ublažiti sve dok konačno ne ode. Tek tada, daleko od praha i pepela neostvarive ljubavi, moći će naći način da žive dalje. No kad bi otišao prije turnira, ljudi bi komentirali i sigurno bi uzrujao Edmunda. Stoga se kretao u magli patnje, smiješio se, razgovarao, a samo je Magdalen mogla znati kako mu je jer je i ona tako patila. Dan prije zakazanog početka viteškog turnira, sieur Charles d' Auriac prijavio se kao natjecatelj na borilištima. Njegov je preteča zatrubio zov ispred mosta, a pravila viteštva određuju da se natjecatelju ukaže dobrodošlica. Magdalen se nekako uspjela uvjeriti da više nikad neće doći licem u lice sa svojim bratićem, pa je bila slabo pripremljena za učinak što ju je na nju imao kad je za ručkom ušao u dvoranu. Dugim se koracima približavao podiju dok su srebrne mamuze zveckale, s rukavicama u ruci, odjeven u zlatom izvezenu tuniku iznad žičane košulje. Smiješio se od uha do uha i duboko se naklonio kad je ustala od stola, a njezine su ruke bile vlažne i ljepljive, živci ustreptali. - Sestrično - rekao je. - Čuo sam da ste rodili zdravu kćer. Molim vas, prihvatite moje čestitke. RafaelaR & Anna 163

Bosnaunited & Crowarez - Zahvaljujem, mon sieur. - Uspjela je odgovoriti na njegove uljudnosti, premda su se naglo vratili svi strahovi i gnušanje što ih je ranije prema njemu osjećala. - Mislim da ne poznajete mojeg muža. Edmund korakne naprijed. Guy ga je upozorio na D' Auriacovu vezu s De Beauregardima, ali je dobro znao, kao i Guy, da u ovim okolnostima ništa ne može učiniti, osim čovjeku toplo zaželjeti dobrodošlicu, kao i ostalim gostima. - Dobro došli na naš turnir, sieur - rekao je. - Nudim vam gostoprimstvo mojeg ognjišta i doma. - Pokazao je mjesto za stolom na podiju i Charles je sjeo, zahvalivši smiješkom, a njegov štitonoša i paž odmah su zauzeli svoja mjesta iza njega. - Lorde de Gervais, drago mi je što vas opet vidim. -Charles je ljubazno kimnuo Guyu koji mu je sjedio sučelice. - Doista - mirno će Guy. - Na ovaj se turnir odazvalo plemenito društvo. Namjeravate li nekoga osobno izazvati, ili ćete svoje sudjelovanje ograničiti na završni okršaj? - Pogled je spustio na pehar što ga je zamišljeno vrtio u rukama, a nitko osim Edmunda nije znao koliko je to pitanje važno. Hoće li doći do još jednog pokušaja da se viteški sport pretvori u borbu na život i smrt? Charles d' Auriac nehajno slegne ramenima - Završni okršaj bit će mi sasvim dovoljan, lorde De Gervais. Premda ne bih odbio ničiji privatni izazov. - Pogledom je preletio oko stola za kojim su svi slušali tu razmjenu. - Doista ste privukli plemenito društvo, milordi. Magdalen naglo ustane. - Molim vas, ispričajte me. Moram poći k svojem djetetu. Nestrpljivim je koracima izišla iz dvorane dok je kaputić od smaragdnog baršuna vijorio oko svijetlozelene haljine. Edmund se namrštio i instinktivno upitno pogledao Guya de Gervaisa. Takvo netaktično ponašanje u društvu nije bilo svojstveno Magdalen. No činilo se da Guy nije vidio pitanje. Popio je nekoliko gutljaja vina i odrezao komad buta divljači na pladnju pred sobom, nastavivši razgovor s tek pristiglim gostom. Nakon ručka u velikoj je dvorani održan ples, a putujuća skupina glumaca priredila je predstavu u unutrašnjem dvorištu. Magdalen se nije ponovo pojavila i Edmund ju je uznemireno potražio. Nije ju našao u njezinim odajama, a njezine su sluškinje rekle da je nisu vidjele i mislile su da je još za stolom. Guy ga je vidio kako s izrazom zabrinutost i razdraženosti na licu izlazi iz glavne kule. - Nešto te muči, Edmunde? - Ne mogu naći Magdalen - reče Edmund. - Tako je naglo ustala od stola, gotovo neuljudno, i sad je nigdje ne mogu naći. Guy je pogledao prema kuli i malom prozoru sobe u bastionu. - Vjerujem da ćeš je ondje naći - rekao je, s bolnom tugom razotkrivši njihovo tajno mjesto. Ali to više nije posebno mjesto, ne može biti, i treba ga lišiti prijašnje čarolije. - Opazio sam da Magdalen odlazi onamo kako bi bila sama kad je uznemirena. - Ali zašto je uznemirena? - Edmund je rastreseno gledao platformu na kotačima gdje se prikazivala predstava. Glumac u magarećoj koži s velikim je užitkom i mnogo vulgarnosti izvodio priču o Balaamu i magarcu, ludorijama razveseljavajući okupljenu publiku plemenita i obična roda, a ovi drugi okupili su se uz rub dvorišta, napustivši svoje zadatke dok ih netko ne natjera da im se vrate. - Ne sviđa joj se njezin bratić - tihim mu glasom reče Guy. - Ali ne smiješ joj dopustiti da to pokazuje. Prema njemu osjeća veoma jaku odbojnost, ali to mora RafaelaR & Anna 164

Bosnaunited & Crowarez kontrolirati kad je u D' Auriacovu društvu. Uopće joj neće koristiti i moglo bi joj naškoditi. - Dovest ću je - reče Edmund. - Reći ću joj da se u njegovoj nazočnosti nema čega bojati. Guy kimne. - Mislim da se trenutno ne boji. On ovdje i sada ništa ne može pokušati. Ali moraš biti na oprezu jer vjerujem da ima nekakav plan. Edmund stisne usta. - Neću dopustiti da nešto naudi mojoj ženi. Charles d' Auriac stajao je malo po strani od nasmijanog kruga ljudi koji su pljeskali usred unutrašnjeg dvorišta. Krišom je promatrao dva muškarca i pitao se što je dovelo do njihova tiha razgovora jer su primaknuli glave u kutu dvorišta. Možda je on tema njihova razgovora. Osmijeh mu se pojavio na usnama. Mogu se čuvati koliko god žele. Njegovo će oružje kliznuti ispod najčvršće obrane. Ne postoji obrana protiv oružja za koje Charles d' Auriac vjeruje da ga ima u šaci. Magdalen se iznenađeno trgnula kad je njezin muž otvorio vrata sobe u bastionu. Sjedila je na svojem omiljenom mjestu, na širokoj kamenoj prozorskoj klupici. -Uh, milorde, kako si znao da ćeš me ovdje naći? - Rekao mi je lord De Gervais. To je osjetila kao izdaju i bez riječi okrenula glavu natrag prema prozoru. - Moraš se vratiti našim gostima - rekao je Edmund i ušao u sobu. - Stvarno, Magdalen, veoma je nepristojno što si ovako otišla. - Znam. - Opet se okrenula k njemu. - Ali ne mogu podnijeti društvo mojeg bratića. Uvijek je bilo tako. - Lord De Gervais mi je to rekao. Ali ne smiješ dopustiti da te to učini neuljudnom. Govorio je ozbiljno, no zadatak korenja vlastite žene činio mu se čudnim i neugodnim, ali je istodobno osjećao i neobično zadovoljstvo. Imao je pravo na to, a korištenje tog prava podrazumijeva intimnost koja mu jedino može pružiti užitak i sigurnost. - Odvratan mi je! - tiho je rekla gnjevnim tonom. - Želi mi nauditi, Edmunde. - Neću mu dopustiti da ti naudi. - Oprezno je uzeo njezinu ruku, bojeći se da će je povući. Ali pustila ju je u njegovoj. Guy de Gervais rekao joj je iste riječi i ona mu je bezuvjetno vjerovala. Nije vjerovala da njezin muž posjeduje istu moć da je zaštiti, ali nikome ne bi koristilo kad bi pokazala svoju sumnju. Nasmiješila se i kliznula s prozorske klupice. - Da -rekla je. - Znam da nećeš, Edmunde. Vratimo se našim gostima. Sigurno im je čudno da smo oboje odsutni. Charles d' Auriac mirno je promatrao. Za ovaj posjet ništa drugo nije planirao. Sljedeći korak mora čekati da Guy de Gervais otputuje iz Bressea i vrati se u Englesku. No priliku za promatranje dobro će iskoristiti. Tog je dana prije večernjice upoznao bebu, kći Edmunda de Bressea. Ledi de Bresse šetala je perivojem u društvu gostiju, a glazbenici su u ružičnjaku tiho svirali dok se poslijepodne pretvaralo u večer. Nosila je dijete u naručju dok je šetala i povremeno prekidala razgovore da bi se nasmiješila bebi. Djevojčica je bila budna i svojim je sivim očima proučavala sve oko sebe. - Vaša kći, miledi? RafaelaR & Anna 165

Bosnaunited & Crowarez Magdalen se trgnula na D' Auriacovu tihu primjedbu. Instinktivno je zaštitnički stisnula ruke oko djeteta koje je iznenađeno otvorilo usta i zaplakalo. - Tiho, golubice - šapnula je Magdalen i nježno je njihala. Zoe je prestala plakati i netremice se zagledala u sieur D' Auriaca koji se nad njome sagnuo. - Prekrasno dijete - primijetio je. - Ima kosu veoma neobične boje. - Nasmiješio se i pogledao prema mjestu gdje je stajao Guy de Gervais i na vlastiti način oprezno motrio, kao i D' Auriac. Sunce na zalasku isticalo je crvenkastu boju njegove kose. Ledena hladnoća stisnula je Magdaleninu utrobu dok je slijedila D' Auriacov pogled. Kraj Guya je stajao Edmund čija je kosa bila tamna kao noć. Magdalen je bez razmišljanja naglo pošla prema toj dvojici muškaraca, odjednom očajnički poželjevši zaštitu što je njih dvojica mogu pružiti djetetu koje na neki način pripada obojici. - Milordi, ne mislite li da je Zoe naglo narasla tijekom posljednjih dana? Pružila je bebu prema njima. Guyu nije promaknula njezina panika. Osjećao ju je, premda nije čuo što su govorili. Sad je uzeo dijete iz njezina naručja i odmah osjetio kako se opustila. Kao da se Magdalen osjećala sigurnom dok je dijete bilo u njegovim rukama. - Dvostruko je teža nego kad sam je zadnji put držao - mirno je rekao i pogledao Magdalen u oči, nastojeći je smiriti. Nevoljko se lišio zadovoljstva da ponovno drži svoju kćer i predao je Edmundu. Što ti misliš, Edmunde? Edmund je pomalo nespretno uzeo Zoe, ali je njegov ponosni smiješak, dok je promatrao dijete, ponovno izazvao Guyevo grizodušje, muku i gorčinu, što je itekako oduševilo Charlesa d' Auriaca koji ih je promatrao. - Odnijet ću je unutra - žurno će Magdalen. - Bliži se vrijeme večernjice i ona bi već trebala biti u kolijevci. -Uzela ju je i zaputila se do ulaza u perivoj gdje je stajala Erin i čekala da uzme dijete čim majka zaključi da joj je dosta večernjeg zraka. Charles d' Auriac zapazio je i druge stvari, ne samo crvenkasto-zlatnu kosu koja se kovrčala na djetetovu tjemenu. Bio je svjestan nezadovoljnih strujanja između Edmunda de Bressea, ledi Magdalen i lorda De Gervaisa. Bio je toga svjestan jer je imao nos za mučne tajne, mogao ih je nanjušiti kao što predator u vjetru osjeti miris krvi ozlijeđenog plijena. Vidio je način na koji Edmund de Bresse gleda svoju ženu, prati je pogledom, u trenucima opuštanja zuri u nju s D' Auriacu dobro poznatom glađu. Čovjek žudi za tom ženom, što je Charles mogao razumjeti, no bilo je tu još nečega. Nečeg drugog što je od nje želio, no ona mu to nije davala. To Charles nije razumio, ali se time nije opterećivao. Važno je samo to da je njezin muž jednako opčinjen njezinom senzualnošću, vrelim vrtoglavim obećanjima njezina tijela, kao i De Gervais i D' Auriac. Takav će muž biti plodno tlo za sjeme što će ga Charles posijati. Promatranje Guya de Gervaisa pružilo mu je malo informacija, osim da se drži podalje od te žene, a Charles d' Auriac je, zahvaljujući prijašnjem posjetu, znao da to nije prirodno za Magdalen de Bresse i lorda De Gervaisa. Dakle, što bi moglo objasniti takvu povučenost? Charles si je postavljao to retoričko pitanje.

RafaelaR & Anna 166

Bosnaunited & Crowarez Magdalen se činilo da tri dana viteških borbi traju unedogled. Dosegla je točku očaja koja se podudarala s Guyevom. Sad bi sve to moralo brzo završiti. Prihvatila je činjenicu da je gotovo, da se mora suočiti sa životom u kojem će posljednjih deset mjeseci izblijedjeti u sjećanju koje će podržavati samo postojanje njezina djeteta. Sadašnja mučna situacija imanja i nemanja bila je gotovo neizdrživa. Mučnu situaciju dodatno je pogoršavala nazočnost njezina bratića. Kad ova tri dana prođu, otići će Charles d' Auriac, ali i Guy de Gervais. Stoga je sjedila u loži i smiješila se, čekajući završni okršaj koji će označiti kraj sadašnje muke i početak nesretne budućnosti. U krilu je držala rupčić od bretonske čipke, filigranski delikatne. Kad su protivnici u okršaju ušli na borilište i dojahali do loža pozdraviti dame, ustala je i nagnula se preko ograde. - Milorde de Gervais. Molim vas da nosite moj znak s mojim molitvama za vašu sigurnost i uspjeh. - Pružila mu je rupčić. - Bit će mi čast, ledi, ako imam dopuštenje vašeg muža. - rekao je Guy na čijem se licu nije vidio ni najmanji trag iznenađenja što ga je osjećao. Edmund je oko zlatnog sokola na svojoj kacigi vezao Magdalenin šal od finog zlatnog materijala. Obrazi su mu se lagano zarumenjeli od istinskog zadovoljstva. Miledi će danas imati dva šampiona. Guy se naklonio i ispružio ruku prema komadiću čipke. - Imam iglu, milorde. - Magdalen se još malo nagnula preko ograde i sama pričvrstila rupčić na rukav njegovog haljetka. - Bog i moje srce neka te prate - šapnula je, kao da se posljednji put s njim oprašta. Spustio je vizir, okrenuo konja i odjahao do udaljenog dijela borilišta, praćen svojom ekipom vitezova. Zveckao je čelik, siloviti su udarci padali po kacigama, konji su jurili, propinjali se, kopitima izrovali tlo i gledatelje zasipali prašinom i blatom. Vitezovi koji su oboreni s konja omamljeno su se vrtjeli na borilištu dok nisu priskočili njihovi sluge i izveli ih iz ograđenog područja te ih odveli u šator ranarnika ili, ako njihove rane nisu bile osobito teške, u njihove vlastite šatore. Na koncu su na konjima ostala tri viteza na strani Guya de Gervaisa i samo jedan na protivničkoj strani. Magdalenina dva šampiona i Charles d' Auriac bili su trojica pobjednika. - Dobro ste se borili na turniru, milordi - rekla je Magdalen, premda je istodobno mislila na nasilnu borbu, grozne udarce što su ih razmjenjivali uime prijateljskog rivalstva i viteškog sporta. - I ja bih vas molio za znak naklonosti, sestrično. -Charles d' Auriac podigao je vizir. Na licu su mu se vidjeli tragovi fizičkog napora iz proteklog sata. - To jest nakon događaja, ali želio bih nagradu jer sam se borio za miledi De Bresse. Magdalen je iz vaze kraj sebe uzela cvijet. - Milorde. - Dobacila mu je cvijet, premda je znala da bi bilo ljubaznije da mu ga je pružila. D' Auriac ga je vješto uhvatio, ali je nešto bljesnulo u njegovim očima i Magdalen je opet osjetila onaj mučni strah. Nije znala kako je te večeri izdržala gozbu. Činilo joj se da veliki banket, koji je označio kraj viteškog turnira, također znači kraj svake mogućnosti za sreću u životu koji je očekuje. Gotovo ništa nije jela, poigravala se s ribom u aspiku, gurala mesnu pitu do ruba tanjura, odbila labuda i pauna. RafaelaR & Anna 167

Bosnaunited & Crowarez - Zašto ne jedeš? - Edmund je sagnuo glavu i prišapnuo joj pitanje. - To neobično izgleda. Kao da vlastitu gostoljubivost ne smatraš dovoljno dobrom. - Nemam apetita - rekla je jednako tihim glasom. No dopustila je svojem pažu da joj servira porciju pečenog odojka nadjevenog gljivama. Grickala je voćne vafle kad je poslužen desert i pijuckala uz to posluženo začinjeno vino, inače njezino omiljeno piće, ali joj večeras uopće nije imalo okusa. Pokušala je reagirati na Edmundova nastojanja da je razvedri, ali njezin je smiješak bio krhak, pozornost nestalna, i on je uskoro odustao. Već je navikao na njezina čudna raspoloženja, premda su ga zbunjivala i žalostila. Nije znao što bi mogao učiniti, osim da je ostavi na miru, nadajući se da će s vremenom saznati što je tome razlog, ili da će to možda jednostavno prestati i njemu će se vratiti Magdalen kakve se sjećao. Možda ga nije voljela, ali uvijek je bila prijateljski raspoložena i druželjubiva. Dani slavlja trebali su završiti veličanstvenim vatrometom na place d'armes. Mještani su se natiskivali po krovovima i raštrkali se po padinama brežuljaka da bi što bolje vidjeli spektakl, sluge iz dvorca popunile su kruništa. Na place d'armesu postavljeno je gledalište za goste. Magdalen se namjerno udaljila od Edmunda i zauzela mjesto kraj Guya de Gervaisa. U buci vatrometa i uzbuđenih gledatelja može se mnogo toga reći, bez izazivanja neželjenih primjedbi. Guy se uljudno nasmiješio kad je sjela kraj njega, ali su mu oči bile oprezne. - Uživaš li u feux d'artifices, miledi? Samo sam jednom ranije vidjela vatromet, milorde - odgovorila je istim ležernim tonom. - No sjećam se da mi je bilo teško vjerovati vlastitim očima. U zraku su napravili dvorce i vodoskoke... i bilo je tako mnogo čudesnih boja. - Nadam se da će ti se ovaj činiti jednako impresivnim. Začuo se glasan uzdah gledatelja kad je spektakl započeo blještavim prikazom stijega obitelji De Bresse. Činilo se da se veliki zlatni sokol vinuo u nebo. Gotovo odmah uslijedio je zmaj De Gervaisa, zatim ruža od Lancastera i na koncu francuski ljiljani. Posljednji dražesni kompliment izazvao je pljesak francuskih vitezova i njihovih dama. Pod zaštitom pljeska, Magdalen je tiho rekla: -Nakon zornice donijet ću tvoje dijete u crkvu ako se želiš oprostiti. Guy je okrenuo glavu i pogledao je, nečitljiva izraza lica u tmini razbijenoj eksplozijom boja. - Nakon zornice. - Nastavio je gledati vatromet. Edmund još nije došao u krevet kad se Magdalen odšuljala u predsoblje gdje su Erin i Margery hrkale kraj Zoeine kolijevke. Nježno je podigla usnulu djevojčicu, omotala je dekicom i vratila se u veliku odaju. Šmugnula je iz sobe kroz unutrašnji prolaz i sišla vijugavim stubištem koje kroz skrivena vrata vodi do unutrašnjeg dvorišta. Čula je glasove iz dvorane, pomalo pijane, ali dovoljno prijateljske, te je znala da je Edmund još uvijek u društvu svojih gostiju i vitezova. Neće doći u krevet prije nego bude siguran da je zaspala. Držeći se sjenki, prešla je dvorište i ušla u crkvu. Oči su joj se morale priviknuti na mrkli mrak nakon dvorišta osvijetljenog bakljama, te je stajala uz masivna vrata dok joj je srce mahnito lupalo, a oči se naprezale kako bi nešto vidjele. Tada je opazila treperenje svijeće iza oltara. - Guy? - Njezin je šapat u mračnoj tišini zvučao kao povik. Koraknula je naprijed i cipelice su šuštale po hladnim kamenim pločama. - Jesi li to ti, Guy? RafaelaR & Anna 168

Bosnaunited & Crowarez Iz tmine se odjednom pojavio žuti bljesak svijeće i ona ga je vidjela kako stoji uza stup. - Ovdje sam. - Glas mu je bio tih i miran. Stežući bebu, potrčala je k njemu. - Nisam mogla podnijeti pomisao da ćeš otići bez... - Tiho - blago je rekao i zagrlio je, povukavši je iza oltara. - Tiho sada. - Zar mora tako biti? - rekla je i spustila mu glavu na prsa. - Mora tako biti. - Uhvatio joj je bradu i podigao njezino lice. - Samo jedan posljednji poljubac, dušo. Uspomena na to hranit će me sve do smrti. Poljubac je bio bolno sladak. Magdalenine su suze pomiješale sol sa slatko poznatim okusom njihovih spojenih usta. Svoje je mokro lice priljubila uz njegovo kao da želi srasti s njim tako da ih više nikad nitko ne može rastaviti. Dijete u njezinu naručju počelo se buniti i tiho plakati, te su se polako razdvojili, osjećajući oštru bol gubitka. Guy je uzeo svoju kćer iz Magdalenina naručja, podigao je do svojeg lica, udahnuo njezin dječji miris, spustio usne na punašne obraze. Sićušne je šačice stisnula uz njegovo lice, napućila usne i počela sisati, kao da za nju postoji samo jedan razlog za buđenje. Dao joj je prst i ona ga je stisnula svojom minijaturnom i savršenom ručicom. Guy de Gervais nije plakao otkako je za sobom ostavio vlastito djetinjstvo. Izgubio je prijatelje i drugove u groznim okolnostima, na bojnom polju i izvan njega. Izgubio je voljenu ženu nakon mjeseci teške bolesti. Suočio se s činjenicom da mora izgubiti svoju drugu i veću ljubav. Ali nije plakao. Sad su mu u očima blistale suze spoznaje da ova malena djevojčica nikad neće upoznati svojeg oca. Neće je vidjeti kako se smiješi ili čini prve korake, neće čuti kako izgovara prvu riječ. Nikad je neće čuti kako ga zove 'oče', i nikad je neće moći voditi u djevojaštvo s ljubavlju i brigom što ih u sebi nosi. Tako mnogo ljubavi nosi u sebi, a mora se odreći onih koje njome želi obasuti. - Uzmi je i idi - rekao je i vratio bebu u Magdalenino naručje. Okrenuo se prema mračnom skrovištu iza oltara. Trenutak je oklijevala, potom se okrenula i poput vile šmugnula u glavni dio crkve. Njezina je bol bila previše duboka za suze, poput najdubljih rana kojima dugo treba da prokrvare. Kroz hrastova je vrata izišla u polumrak dvorišta. Zoe je opet tiho zaplakala i ona ju je nježno smirivala, hitro se krećući prema vanjskom stubištu. Više se nije opterećivala skrivanjem. Charles d' Auriac, koji je stajao na vratima velike dvorane, vidio ju je kako izlazi iz crkve. Iznenađeno je uzdigao obrve. Ostao je ondje dok je iza njega jenjavala buka gozbe jer su dnevne viteške borbe i liberalne količine vina uzimale svoj danak. Jedan po jedan, sudionici slavlja prolazili su kraj njega i odlazili na spavanje. Sluge su pogasile svijeće i baklje u dvorani. Konačno je Guy de Gervais izišao iz crkve. Otišao je ravno u gostinjske odaje. Tek se tada Charles maknuo sa svog mjesta i potražio vlastiti krevet. Magdalen je ušla u predsoblje i tiho zatvorila vrata za sobom. Dvije žene kao da se nisu ni pomaknule za njezina izbivanja. Spuštala je bebu u kolijevku kad su se otvorila vrata glavne odaje. - Gdje si bila? - Edmund je šaptao, malo petljajući jezikom, i nestabilno se naslonio na dovratak. - Zoe je bila nemirna - mirno je odgovorila. - Mislila sam da će je kratka šetnja smiriti. Vidiš, sad će opet mirno spavati. RafaelaR & Anna 169

Bosnaunited & Crowarez - Čudnog li ponašanja, usred noći šetati s bebom - gunđao je Edmund i maknuo se ustranu kako bi ušla u bračnu odaju. - Kamo si mogla poći? Već pola sata čekam i brinem se otkako sam vidio da nisi ovdje. - Šetala sam unutrašnjim dvorištem... i bila sam u crkvi. - Dok je govorila, počela je vaditi ukosnice i okrenula se prema komodi od cedrovine gdje su se nalazile njezine četke i češljevi. - U crkvi! Usred noći, Magdalen! - Edmund se lagano zanjihao i sjeo na rub kreveta. Razodjenuo se i na sebi je imao dugi kućni ogrtač. - Čovjek se može moliti bilo kada, nije li tako? - odgovorila je, posegnula za četkom i počela je vući kroz bujne crne uvojke koji su joj padali do koljena. Edmund se osjećao ukorenim. Znao je da je malo pripit, a njezina ga je samouvjerenost pred njegovom neodređenom zbunjenošću dovela u nepovoljan položaj, što je već poznato stanje u njihovu odnosu. Ustao je i pošao prema njoj. - Ja bih to radio - rekao je i uzeo joj četku iz odjednom onemoćale ruke. Magdalen se nije pobunila, već je sagnula glavu pod čvrstim potezima četke. Znala je što će se dogoditi i osjećala je samo duboku rezigniranost kakva ju je obuzela kad ju je prvi put uzeo. Dovoljno je dugo otezala i znala je da nema pravo odbiti ga. Zar je to uopće važno? Okrenula se prema njemu kad je to od nje zatražila njegova ruka na njezinu ramenu. Njegove je oči opet ispunila ona očajnička potreba kakvu je vidjela prvoga dana kad je stigao, a odonda ju je pred njom skrivao i kontrolirao noćnim izbivanjima. - Više ne mogu čekati svoju ženu - ustvrdio je i ona je osjećala nezaustavljivu struju u njegovu ukočenom tijelu. Tome se nije moglo oduprijeti. Noćas ga ne bi uspjela spriječiti čak ni da je to namjeravala. Samo je rekla: - Milorde. Duboko je i drhtavo uzdahnuo na njezinu pokornost te joj nespretnim prstima počeo raskopčavati haljinu. Svečanu večernju haljinu skinula je prije nego je odnijela Zoe njezinu ocu u crkvu, pa je sad imala jednostavnu lanenu tuniku iznad bijele košulje. No nije mu ni pokušala pomoći dok joj je s grubom žurbom gurao haljinu niz ramena, te na sličan način uklonio njezinu košulju. Sjetila se prvog puta, kad mu se tako žurilo da nije odvojio ni toliko vremena da joj skine odjeću. Sad je osjećala kako s ljubavlju i divljenjem drhta- vim rukama prelazi po njezinu nagom tijelu. Premda nije uspijevala fizički reagirati na njegova milovanja, dirnula ju je njegova nježnost, gotovo izraz strahopoštovanja u njegovim očima. Ovlaš mu je pomilovala obraz i vidjela koliko ga ushićuje ta sitna gesta. Osjećala je kajanje i suosjećanje, kao i svoju nedostojnost da bude objektom tako velike i bezazlene ljubavi. - Ah, moja ljubavi... ljubavi... ljubavi... - šaptao je, vodeći je unatrag do kreveta. Njegova su usta izgovarala promukle riječi ljubavi kad se spustio s njom na krevet, ali je njegova potreba bila tako silna, tako dugo obuzdavana, golema glad koja se više nije mogla sputavati. Trenutak se zaustavio iznad nje, očajnički pokušavajući obuzdati podivljale sile strasti, svjestan da nije spremna i bojeći se da će je ozlijediti prvi put nakon porođaja. No samo je duboko zastenjao i prepustio se divljim silama požude koje su ga gurnule u njezino središte, utopile ga u čarobnom vrelu njena tijela. Izgubio se u RafaelaR & Anna 170

Bosnaunited & Crowarez njezinoj čaroliji, u vrtlogu osjeta iz kojeg je izišao zadihan i nemoćan te ostao ležati na njezinu mekanom i nježnom tijelu. Magdalen je nepomično ležala pod njim, osjećajući kako joj njegova težina gnječi dojke, oduzima dah, na hladnoj suhoći svoje kože osjećajući ljepljivost i znoj njegove. Pitala se kako je moguće biti tako distanciran od strasti muškarca koji tu strast ulijeva u njezino tijelo. Pitala se kako isti čin može biti tako različit kad je riječ o različitim muškarcima, do te mjere da nema baš ništa zajedničko i trebao bi se drukčije zvati. Edmund se polako pribrao. Podigao je glavu. Crna mu se kosa zalijepila na čelu, a ostaci strasti nazirali su se u smućenim plavim očima. Zagledao se u njezino lice, u smirenost njezinih očiju. - Zar baš ništa ne možeš osjećati za mene? U pitanju se osjećala tako očajnička tuga, bol koju je razumjela jer ju je i sama osjećala. Podigla je ruke, uhvatila njegovu glavu i povukla je na svoje grudi. -Mnogo osjećam za tebe, Edmunde. Ali moraš mi dati malo vremena. U njezinu se glasu osjećala nježnost koja mu je pružila neizmjernu utjehu. Milovala mu je leđa, zagladila kosu, nježno ga pomaknula tako da je ležao kraj nje, osjećala je kako tone u zadovoljan san. Magdalen nije mogla usnuti, već je bdjela nad svojom izgubljenom ljubavi, suhih očiju i postojano tijekom cijele noći, kao da kleči na hladnom kamenu ispred oltara. U zoru je čula Zoein plač. Ustala je i otišla je nahraniti u susjednu sobu. Erin se već brinula za dijete. Mijenjala joj je pelenu i tiho joj zviždukala kroza zube. - Ah, dobro jutro, golubice. - Magdalen se sagnula i poljubila uplakano dijete. Ostavi sad te sitnice, Erin. Gladna je. - Podigla je bebu, sjela na stolac ispod prozora i djetetu dala dojku. Iz dvorišta su dopirali zvukovi početka novog dana. Glasovi, brzi koraci, naredbe i zov trube uslijedili su odmah nakon crkvenog zvona. Svi će gosti otići prije sredine jutra i u zraku se osjećala užurbanost. Magdalen je sjedila obavijena apsolutnom privatnošću kakvu je osjećala kad je hranila dijete. U toj su samoći postojale samo njih dvije, te je bila samo neodređeno svjesna Erin i Margery koje su obavljale svoje zadatke. Donijele su joj slatke medovine i pripremile kupku za bebu. Edmundovo iznenadno pojavljivanje na vratima na trenutak je narušilo tu privatnost. To nikad ranije nije učinio, ali je podigla glavu i nasmiješila mu se. - Želim ti dobro jutro, milorde. - I ja tebi, miledi. - Rukom je prošao kroz raskuštranu kosu, prišao joj i zagledao se u dijete koje je još uvijek sisalo. Odmahnuo je glavom u gesti zbunjenog divljenja i nasmiješio se svojoj ženi. - Tako lijepo - rekao je. - Bolje da se odjeneš, milorde. - Magdalen se kratko nasmijala. - Tvoji će gosti otići i ti se moraš oprostiti. - Oboje to moramo učiniti. Odmahnula je glavom. - Ne, molim te da me ispričaš, Edmunde. Loše sam spavala i veoma sam umorna. Danas ću ostati u svojim odajama. Objasnit ćeš da se ne osjećam dobro. - Zar ti doista nije dobro? - Izgledao je zabrinuto. - Nije riječ o... - Ne - tiho ga je umirila. - Ali sam doista umorna. RafaelaR & Anna 171

Bosnaunited & Crowarez - Onda ću te ispričati - rekao je. - Ionako će to biti velika gužva, pa je bolje da se ne umaraš bez potrebe. -Sagnuo se kako bi je poljubio, još uvijek s oklijevanjem, ali ipak sigurnije nego tijekom protekla dva tjedna. Nije mu uzvratila poljubac, ali nije niti okrenula glavu. Cijelo je jutro sjedila kraj prozora i slušala zvukove iz dvorišta. Nije vidjela kad su izjahali Guy de Gervais i njegovi vitezovi, ali je to osjećala kao da je istrgnut dio nje i suze su padale po rukama što ih je spojila u krilu. Erin i Margery bespomoćno su se motale onuda, s olakšanjem je poslušavši kad im je dala znak neka odu. Magdalen nije bila na place d'armesu niti je čula kako Charles d' Auriac njezinu mužu šaljivim tonom govori da bi želio zatražiti rodbinsko pravo na još tjedan dana gostoprimstva dok čeka poziv svog strica iz Toulousea. Nije bila na place d 'armesu niti je čula kako njezin muž odgovara onako kako je morao: da bratić njegove žene dvorac Bresse treba smatrati svojim.

RafaelaR & Anna 172

Bosnaunited & Crowarez

Četrnaesto poglavlje

Charles d' Auriac započeo je svoju kampanju širenja glasina prije nego je Guy de Gervais nestao s vidika na svom putu u Calais. - Vaša će ledi sigurno biti melankolična sad kad je lord De Gervais otišao. Edmunda je iznenadila ta ležerna primjedba. - Uvijek je veoma cijenila lorda De Gervaisa, otkako je, tijekom naših zaruka, kao dijete živjela u njegovu kućanstvu. Krenuo je u dvorište garnizona. - Imam nekog posla s časnikom, D' Auriac. Ako nakon ručka želite poći u lov, poslat ću naredbu u konjušnicu. - Možda bi moja sestrična mogla poći s nama - reče Charles i uhvati korak s Edmundom. - Bila je trudna tijekom mojeg prošlog posjeta i lord De Gervais nije joj dopustio da se bavi takvim stvarima. Edmund ništa nije odgovorio, a Charles je nastavio: -Može se samo čestitati na brizi kakvu je posvetio vašoj ženi. Edmund je na te blago izgovorene riječi osjetio prve žmarce nelagode, ali nije znao zašto, osim ako nije riječ u njegovu tonu. Bio je previše sladak i blag, podsjećao ga je na trulo voće. Ili su to sive oči, tako slične Magdaleninima, a ipak tako drukčije i hladne? Vjerujem da je tako - neutralno odgovori. - Lord de Gervais je posljednjih mjeseci zastupao njezina oca, Lancastera. - Zasigurno je zastupao i njena muža? - Sive su oči hitro pogledale ustranu, podlo poput zmijskog jezika. Edmund opet nije odgovorio jer nije znao što reći. - Moja je sestrična dobro nosila dijete - nastavi Charles. - Kad sam krajem prosinca bio ovdje, trudnoća se još nije vidjela. Zapravo, da nije bilo brige lorda De Gervaisa, nitko ne bi pogodio njezino stanje. - Stigli su do dvorišta garnizona i D' Auriac se zaustavio korak iza nadsvođenog ulaza. - Ostavit ću vas vašem poslu s časnikom, ali ću vam se nakon ručka rado pridružiti u lovu. - Okrenuo se i otišao, a njegov je kratki plašt lepršao na povjetarcu. Edmund je stajao i gledao za njim, čela namrštena od zbunjenosti i nelagode. Nešto je rečeno, ili nije rečeno, ali nikako nije mogao odrediti o čemu se radilo. Prije ručka našao je Magdalen u predsoblju bračne odaje gdje je šivala u društvu svojih žena. Odmah je opazio upalo lice, bljedilo, tugu u očima. I ranije je bio svjestan toga, ali se iz nekog razloga sad činilo naglašenijim. Možda zato što je dobio objašnjenje za njezinu melankoliju? Razlog koji mu prije nije pao na pamet. - Gosti su otišli? - pitala je, odloživši iglu. - Svi osim tvog bratića - odgovorio je. - On će ostati još tjedan dana. Naglo je podigla ruku do vrata i oči su joj se ispunile užasom. - Sieur D' Auriac ostaje? - Kao što sam rekao. - Edmund je zvučao nestrpljivo. - Čeka poziv iz Toulousea. - Moraš mu reći neka ode. - Glas joj je bio tih, ali je sadržavao žestoku odlučnost potaknutu strahom. -Namjerava mi nauditi. RafaelaR & Anna 173

Bosnaunited & Crowarez - Neću mu dopustiti da ti naudi - rekao je kao i ranije, ali je ovaj put u njezinim očima vidio nevjericu. - Lord De Gervais je otišao - rekla je bezizražajnim tonom. - Zar vjeruješ da te samo on može zaštititi? Rekao sam da ću to ja učiniti. - Edmundov se glas povisio od povrijeđenosti i gnjeva koji kao da se stvorio niotkuda. - Idite! - Oštro se obratio Erin i Margery, te su bez riječi žurno izišle. - Pa, odgovori mi. Vjeruješ li da te samo lord De Gervais može zaštititi? Magdalen je šutjela dok je uspostavljala kontrolu nad svojim strahom i smišljala obranu. - Naučila sam se oslanjati na njega - na koncu reče. - Mnoge je mjesece proveo uza me. Moraš to razumjeti, Edmunde. - Valjda razumijem. - Prišao je kolijevci gdje je beba gugutala. - Nikad nisi rekla kad se rodilo naše dijete. - Nikad nisi pitao - mirno je odgovorila i opet uzela iglu. Samo je jedva zamjetljivo drhtanje prstiju otkrivalo njezinu uzrujanost. - Rođena je u travnju. Edmund se još više namrštio. - Ali, zar se nije trebala roditi u ožujku? - Prve se bebe često rode tjedan ili dva kasnije, ili tako kažu - odgovorila je, gledajući ono što je šivala. -Teško j e biti precizan u takvim stvarima. Edmundu je to zvučalo sasvim razumno. Djevojčica je mahala ručicama, grabeći zrak pred sobom kao da želi uhvatiti neki zlatni san, njezino se tiho i zadovoljno gugutanje miješalo s lijenim zujanjem bumbara na otvorenom prozoru. Previše spokojan prizor da bi se u njega uvuklo nešto ružno, a ipak je ružnoća ušla u Edmundov um i on se toga nije mogao osloboditi. - Nakon ručka idemo u lov s lovačkim psima - rekao je kad se ponovno okrenuo k Magdalen. - Boravit ću u svojim odajama sve dok moj bratić ne ode. - Podigla je glavu, zatvorena i odlučna lica. - Ne, insistiram da zauzmeš svoje mjesto kao njegova domaćica. - Odbijanje da vidi bratića kao da je naglašavalo izostanak povjerenja u sposobnost njezina muža da je zaštiti, te su ga ponovno svladali povrijeđenost i gnjev. - Nije dolično da se skrivaš pred gostom, bez obzira koliko ti je mrzak. - Riječ je o nečem mnogo dubljem, Edmunde. -Podigla je glavu s onom nesvjesnom, a ipak neospornom arogancijom i odlučnošću Plantageneta koje bi Guy prepoznao. Edmund to nije prepoznao. Guy de Gervais bi nadvladao tu aroganciju i odlučnost. Edmund de Bresse nije mogao. Dugo su se prepirali, Edmund sve gnjevniji, Magdalen sve hladnija i odlučnija. Odbijala je imati bilo kakve veze sa svojim bratićem i ostat će u svojim odajama sve dok on ne ode. Edmund je na koncu otišao, zbunjen i frustriran, tresnuvši vratima. Zoe se trgnula i zaplakala na glasan tresak. Magdalen ju je podigla i njihala, tiho pjevušeći. No dijete je osjećalo majčinu uzrujanost i strah, te se nije dalo smiriti. Magdalen je stajala kraj prozora i gledala unutrašnje dvorište. Bez Guya i u D' Auriacovoj nazočnosti, osjećala se ranjivijom nego ikad u životu. Razumjela je Edmundovu povrijeđenost, ali nije mu mogla pomoći. Edmund de Bresse je poput tankog pergamenta protiv moći Charlesa d' Auriaca da je povrijedi. Znala je to duboko u RafaelaR & Anna 174

Bosnaunited & Crowarez svojoj duši i ta joj se spoznaja širila tijelom. Njezina je strava rasla jer nije znala zašto joj želi nauditi, ili kako to namjerava učiniti. Znala je da žudi za njom, znala je da joj upravo ta njegova požuda kao ljepljiva puževa sluz gmiže po koži, ispunjava joj glavu zastrašujućim prizorima tamnice. No također je znala da joj ne prijeti samo bratićeva pohota. Tu postoji neka tajna koju je Guy znao, ali je odlučio da je njoj neće povjeriti. A on je odjahao, ostavivši je u neznanju i strahu, da se bez njegove zaštite suoči s bratićevom pakošću. Suze gnjeva miješale su se sa suzama gubitka koje su cijelo jutro tekle, miješale su se i stapale, kao i emocije. Magdalen to nije znala, ali njezino odbijanje da ga vidi savršeno mu je odgovaralo. Aluzije bi pale na manje plodno tlo da je ona bila uza svog muža. Ali ovako Edmund nije imao protutežu za D' Auriacovu lukavu pakost. Edmundov je ponos povrijedilo to što ga vla- stita žena nije poslušala, osobito zato što nije vjerovala u njegovu snagu. Znao je da D' Auriac možda predstavlja prijetnju, ili za Magdalen ili za njega, ali jednako kao Guy de Gervais, nije vidio kako bi tu prijetnju mogao ostvariti unutar zidina dvorca Bresse. Uvijek postoji otrov, naravno, ali Edmund je jeo samo jela što ih je najprije D' Auriac kušao, i znao je da Magdalenine žene same pripremaju hranu. Noćni napad nožem kasnije je teško zataškati, a D' Auriac nije smio dopustiti da bude optužen za umorstvo kćeri ili zeta Johna od Gaunta. Zato se trenutno nisu imali čega bojati. No Edmund je čovjek od akcije, ograničene maštovitosti. Prijetnje je vidio samo kao fizičke. Kao pošten i bezazlen čovjek, nije mogao prodrijeti do prepredenih dubina zla uma i nije se znao boriti protiv D' Auriacovih aluzija. Riječ ovdje, riječ ondje, ali bilo je nezaustavljivo. D' Auriac je najčešće govorio o Guyu de Gervaisu i Magdalen de Bresse, a kad god je Edmund bio u društvu svoje žene, njezina je očita tuga pojačavala te glasine. Ulje na vatru dolijevala je i njegova spoznaja da ju je nešto promijenilo iz prijašnje prijateljski raspoložene družice u ovu distanciranu i prilično nepristupačnu ženu. Više mu nije uskraćivala svoje tijelo, ali je znao da je duhom odsutna. Čak mu se i njezina nježna ljubaznost u krevetu počela činiti kao neka vrsta tolerantnog sažaljenja, a ne obećanje buduće ljubavi, pa mu je ledena hladnoća povrijeđenog ponosa stezala utrobu. - Zanimljivo je da vaša kći ima tako neobične boje -D' Auriac je primijetio kad su trećeg jutra jahali uz rub šume Compiegne i pred njima je jurio čopor lovačkih pasa. - Ali jasno, u sebi ima i nešto De Gervaisove krvi, nije li tako? Ona crvenkasto-zlatna kosa tako je osebujna. Zašto on nije primijetio boju Zoeine kose? Njegova je crna kao noć, Magdalenina tamnosmeđa poput samurovine. Divlji se bijes širio grudima mladog čovjeka na D' Auriacove blage, podmukle riječi, ali nije izgovorena nikakva uvreda, nikakva tvrdnja na koju bi mogao reagirati. On je u rodu s Guyem de Gervaisom, kao i njegova kći, premda bi njegova djeca imala malo zajedničke krvi. Ali otrov je polako djelovao i njegove strelice cijeloga dana ništa nisu pogodile. Tog je dana prije večere stajao nad kćerinom kolijevkom i proučavao usnulo dijete dok mu je otrov trovao dušu. Činilo se da će imati gustu i valovitu kosu, na suncu predvečerja blistala je crvenkastim i zlatnim nijansama. Obrve su joj se jedva vidjele, ali su bile ravne i svijetle. Pogledao je svoju ženu, zamišljenu kraj prozora. Njezine su obrve RafaelaR & Anna 175

Bosnaunited & Crowarez jednako tamne kao i kosa, lagano izvijene. Znao je da su njegove crne i guste, gotovo spojene iznad korijena nosa. - Sići ćeš na večeru - rekao je Magdalen. Odmahnula je glavom. - Ne prije nego moj bratić ode. - Zanemaruješ svoje dužnosti domaćice i gostoprimstva. - Majordom i komornik mogu se nekoliko dana sasvim lijepo snaći bez mene. Ako netko od njih ima neko pitanje, ovdje sam. - Naređujem ti, kao tvoj lord, da siđeš na večeru. - Nije očekivao da će naredba postići ika- kav učinak, vjerujući da će kliznuti niz to glatko, odlučno držanje kao voda s nauljene kože. No Magdalen je samo rekla: - Neka bude, milorde. Ako ti tako naređuješ. Iznenađenje mu se jasno vidjelo u opuštenoj čeljusti i raširenim očima. Pokušao je izvući zadovoljstvo iz te pokornosti, ali nije uspio. Čuo je sebe kako nesuvislo govori da je vrijeme da se nauči poslušnosti. Tada se osjetio budalasto pa je nelagodno stajao prije nego je rekao: - Zajedno ćemo poći na večernjicu. - Kako želiš, milorde - odgovorila je istim bezizražajnim tonom. Ta ga je nagla kapitulacija još više zbunila i frustrirala, pa je nezadovoljno izišao iz odaje. Magdalen je zapravo popustila jer se odjednom činilo da to nije važno. Njezina tuga i usamljenost bile su tako sveobuhvatne nakon Guyeva odlaska da se prestala bojati svoga bratića. Bolje rečeno, njezin je strah postao nevažan. Erin i Margery je laknulo kad je njihova gospodarica odlučila prekinuti svoju izolaciju pa su brbljale kao svrake dok su joj pomagale pri odijevanju za večeru. Ne bi se previše trudila oko odijevanja da nije bilo njihovih poticaja, ali tako ih je šokirala njezina namjera da se u dvorani pojavi u jednostavnoj tunici što ju je cijeli dan nosila da im je pustila na volju. Mirno je stajala dok su je odijevale u haljinu širokog i dubokog dekolte a od krem damasta i tamnocrveni kaputić obrubljen krznom srebrne lisice. Počešljale su joj kosu i splele je u pletenice, a potom joj na glavu stavile usku zlatnu kapu pričvršćenu za zlatnu traku na čelu. Straga je imala proziran bijeli veo koji joj se spuštao do nagih ramena. Međutim, sva briga žena nije mogla prikriti njezine podočnjake ili dati malo boje blijedim obrazima. Charles d' Auriac vidio ju je prvi put nakon odlaska Guya de Gervaisa pa ga je zapanjila nezemaljska ljepota što ju je tuga podarila ranije živahnu i blistavu licu. To nije umanjilo njegovu požudu jer mrtvilo i bljedilo ni na koji način nisu umanjivali osebujnu narav njezine senzualnosti. Promatrao ju je tijekom večernje mise. Opazio je nemirnu tjeskobu njezina muža, prikrivene poglede koje joj je dobacivao, upitne nelagodne poglede čovjeka koji više nije siguran. Charles d' Auriac bio je zadovoljan. Neće trebati dugo čekati da taj muškarac postavi pitanje toj ženi, a nije vjerovao da bi ta žena u svom sadašnjem stanju tog muškarca mogla uvjeriti u svoju nedužnost. Tijekom večere morao se prilično truditi da bude uljudan prema sestrični. Reagirala je s uobičajenom hladnom pristojnošću kakvu mu je ukazivala otkako se pribrala nakon njihova prvog susreta. No kao i uvijek, osjećao je njezino gnušanje, osjećao je kako bi se naježila kad bi joj slučajno dotaknuo ruku dok joj je dodavao pladanj ili uzimao kutlaču iz zdjele za juhu. U njemu je bujao gnjev zbog načina na koji se prema njemu odnosila, RafaelaR & Anna 176

Bosnaunited & Crowarez ali je to pojačavalo njegovu žudnju. Na koncu neće biti važno kako se ona osjeća, koliko joj je on odvratan. Glasove u dvorani Magdalen je čula kao nejasan žamor, jedva je zamjećivala sviranje glazbenika na galeriji. Između Edmundovih zabrinutih, spe- kulativnih pogleda s lijeve strane i slabo prikrivene predatorske bratićeve požude s desne, osjećala se kao da se nalazi između dva teška kamena koji je stišću. Čula je da to rade kažnjenicima u Newgateu. Pogledom je fiksirala bratićeve bijele ruke, duge bijele prste pune dragulja. Bilo je nečeg gotovo ženskastog u tim rukama, a ipak je vidjela kako viteškom snagom vitla velikim mačem i udara kopljem. Čim su posluženi pladnjevi očišćenih orašastih plodova, voća, vafli i slastica od marcipana, zajedno s vrčevima slatkog začinjenog vina, ustala je od stola. - Molim da me ispričate, milordi. Malo sam umorna i dijete će uskoro trebati nahraniti. Charles d' Auriac zastao je dok je bodežom polako gulio koru voća. Sivim je očima pogledao ustranu i nagore gdje je stajala. - Hoćete li opet noću posjetiti crkvu, sestrično? - Ne razumijem vas. - Usne su joj ostale bez kapi krvi. - O, mislio sam da vam je navika u sitnim jutarnjim satima voditi dijete u crkvu. Nasmiješio se, svjestan da ga Edmund pozorno promatra. - Vidio sam vas kako s djetetom izlazite odande kad sam se noću nakon gozbe vraćao iz dvorane u gostinjske odaje. - Vrtio je bodež u rukama, smiješeći se. - Činilo se da je lord De Gervais imao istu potrebu za noćnim molitvama. Rekao bih da se odlučio za bdijenje prije odlaska sljedećeg jutra. Na kraju krajeva, to je običaj mnogih vitezova prije putovanja. - Ništa ne znam o običajima lorda De Gervaisa - mirno je rekla, mada joj se želudac stisnuo i odjednom je shvatila da je to prijetnja, da gleda u bezdan njegove pakosti. Ali bilo je besmisleno izdati je Edmundu. - Ne znam je li se odlučio za bdijenje ili ne. Želim vam laku noć, mon sieur. - Svim se silama kontrolirala da ne pogleda Edmunda kako bi vidjela njegovu reakciju na D' Auriacovu čudnu primjedbu. Znala je da bi on u njezinim očima vidio očaj što bi ga mogla objasniti jedino krivnja. Odmjerenim je koracima izišla iz dvorane, odgovarajući na pozdrave članova kućanstva koji su večerali u drugim dijelovima prostorije. Vani je očajnički udahnula, nastojeći se riješiti osjećaja gušenja. Zrak je još bio topao, a ona je čeznula za hladnim zimskim vjetrom koji pročišćava, za ledom koji pucketa pod nogama i za bjelinom snijega. Zrak je bio prevruć, previše vlažan i ljepljiv, nije joj propisno ispunio pluća. Okruživali su je teški mirisi kuhanja i odjednom je osjetila jaku mučninu. Požurila je u mračan kut dvorišta i povratila. Kasnije je teturala vanjskim stubištem i hodnikom do vlastitih odaja. Erin i Margery zapanjeno su uzviknule kad je ušla. N a ustima je držala vrh rukava, lice ispod zlatnog pokrivala na glavi bilo je smrtno blijedo. - Miledi. - Erin je skočila na noge. - Što se dogodilo? Jeste li bolesni? - Nešto sam pojela na večeri - rekla je i spustila se na stolac. - Donesi mi običnu vodu za piće i malo listova metvice za žvakanje . Pohlepno je pila vodu dok su je razodijevale, suosjećajno mrmljajući i odmahujući glavama na mrlje po haljini i cipelicama. No napokon je navukla kućni ogrtač, iščetkale su joj kosu, oprale lice i ruke, a u ustima je osjećala svježinu metvice. RafaelaR & Anna 177

Bosnaunited & Crowarez - Sad me ostavite. Željela bih malo sama sjediti. - Ostavile su je da sjedi kraj prozora i lagano njiše Zoeinu kolijevku. Dogodit će se nešto užasno... nešto strašnije od groznog osjećaja gubitka s kojim se borila proteklih nekoliko tjedana. Pokušala je skupiti snagu, pripremiti se za Edmundov dolazak. Ušao je siva lica i tupa pogleda, kao da je nestala osoba koja je tu ranije postojala, a zamijenio ju je duh očajničkog bijesa. Mirno ga je pozdravila, kao da nije vidjela njegovu očajničku nadu da nije u pravu, te jednako očajničku sigurnost da nije pogriješio. - Zašto si išla u crkvu... odnijela dijete u crkvu iza ponoći? - Glas mu je bio bolno hrapav. - Objasnila sam da je Zoe bila nemirna - rekla je. - Mislila sam da će je šetnja smiriti. - Zašto bi s njom šetala u crkvi? - Osjećala sam potrebu za utjehom. - Utjehom lorda De Gervaisa? Te noći nije dobila utjehu Guya de Gervaisa. Odmahnula je glavom i rekla istinu: Ne, nisam tražila utjehu lorda De Gervaisa. - Ali on je bio ondje? - Koraknuo je prema njoj s raširenim rukama, ali nije mogla procijeniti je li to znak prijetnje ili potrebe. Pokušala je lagati. - Ne znam je li bio ondje ili ne. -No znala je da joj se istina vidi u očima. Prisegnula je na kosti St. Francisa da ništa neće učiniti ili reći na temelju čega bi Edmund posumnjao u istinu, ali ona ga nije dovela do ove točke. A što može učiniti ako njezine oči ne znaju lagati? Uhvatio ju je za nadlaktice i podigao na noge. - Bio je ondje! - Edmunde... Edmunde, molim te, nemoj to raditi -čula je vlastit šapat dok su se primicali rubu ponora. - Zašto bi u ponoć odnijela moje dijete na sastanak s lordom De Gervaisom? Njegovi su je prsti tako snažno stiskali da je pod njima osjećala otkucaje pulsa. Dijete u kolijevci počelo se meškoljiti i tiho zaplakalo u snu. Edmund je naglo pustio Magdalen. Okrenuo se prema kolijevci i zagledao se u usnulo dijete. - Čije je ona dijete? - U njegovu je glasu bilo toliko bola da ga je Magdalen, premda je i sama patila, poželjela utješiti. No, dok je tražila prave riječi, opet se okrenuo prema njoj, a oči su mu postale velike plamteće rupe na iskrivljenom licu. - Vječno prokletstvo na tvoju crnu dušu! Čije je ona dijete? Raširila je ruke u gesti poraza, prihvaćanja, očaja. - Reci mi da nije moja, prokleta bila, reci mi! - Glas mu je postao jedva čujan šapat, ali se žestina nije smanjila. Ali nije mu to mogla reći jer je prisegnula da neće. Zato je samo ondje stajala i bespomoćno šutjela, nesposobna zanijekati ili potvrditi. Edmund je čekao riječi za koje je znao da ih mora čuti, a njezina šutnja kao da je povećavala njegovu agoniju. Slijep od očajničkog bijesa, osjećajući ranu dublju od napadačeva noža, ipak se sjetio usnulog djeteta. Gurnuo je Magdalen u bračnu odaju. - Reci mi da nije moja! - Ništa ti ne mogu reći - šapnula je. RafaelaR & Anna 178

Bosnaunited & Crowarez Udario ju je, ali je znala da to nije najgore. Kad ju je gurnuo unatrag prema krevetu, nesuvislo bjesneći da je njemu uskraćivala ono što je davala drugome, znala je da ni to nije najgore. Kad je nasilnost svog očajnog bijesa iskalio na njezinu tijelu i maknuo se s nje, prigušeno jecajući u jastuk, posve je nepomično ležala kraj njega, osjećajući samo tugu i sažaljenje, svjesna da bi mu samo pojačala patnju kad bi to riječima izrazila. Nekoliko minuta kasnije sišao je s kreveta, ponovno vezao hozne, prišao komodi i upalio svijeću. Žuta je svjetlost treperila u mračnoj odaji. Vratio se do kreveta, visoko podigao svijeću i promatrao je dok je ondje ležala i netremice izdržala njegov pogled. - Izdala si me - rekao je bezizražajnim glasom. - No daleko je veća izdaja Guya de Gervaisa. Iznevjerio je moje povjerenje, napravio je kopile mojoj ženi i ja ću ga zbog toga ubiti. - Ah, Edmunde, ne - tiho je rekla. - Nije iznevjerio tvoje povjerenje. Vjerovao je da si mrtav. Osveti se meni ako moraš, ali ne ... - Ubit ću ga - prekinuo ju je. - Sastat ćemo se u borbi i jedan će od nas umrijeti. Okrenuo joj je leđa. -Svejedno mi je hoću li to biti ja. Ne mogu živjeti obeščašćen. Naglim je pokretom navukao zastor oko kreveta i ostavio je u mračnoj samoći. Otvorio je vrata i urlikom pozvao štitonošu i paževe. Kao da je srce u njoj umrlo, Magdalen je ležala i slušala dok je naređivao da će za manje od sat vremena izjahati, on i njegovi vitezovi, štitonoša i paževi. Jahat će dan i noć dok ne sustignu lorda De Gervaisa. Što je ono luda Jennet rekla djevojčici koja se dosađivala onog davnog dana u veljači: Doći će dan kad ćeš se moliti da sve ostane isto. Bez obzira koliko je loše, željet ćeš da tako ostane od straha pred nečim gorim što dolazi. Znala je da bi u ovom trenutku sve dala za loše kako je bilo: da Guy ode svojim putem i ostavi je da stvori kakav-takav život s bezazlenim Edmundom, koji nije zavrijedio da sazna za nenamjernu izdaju. Sad će jedan od njih ubiti drugoga. Znala je da Guy de Gervais ne može izgubiti u poštenoj borbi. Edmund možda ima mladost na svojoj strani, ali drugi muškarac ima snagu, iskustvo i vještinu koja nadmašuje mnoge. No također je znala da Guy neće ubiti Edmunda, čak ni zbog pitanja časti u dvoboju, ne zbog ovoga. Sagnut će vrat ispod mača radije nego zadati fatalan udarac čovjeku kojega smatra da ga je obeščastio. Na njezinu se dlanu vidi ljubav i krv. To je također rekla luda Jennet. Ljubav muškaraca. Krv će se proliti zbog ljubavi muškaraca. Ustala je u sad praznoj odaji i prišla prozoru. Baklje su osvjetljavale unutrašnje dvorište, muškarci su žurili naokolo, trube su trubile kao da je dan. Pitala se što svi ti ljudi misle o zapanjujućim naredbama lorda De Bressea, da usred noći s takvom žurbom idu na put. Ali nitko neće postavljati pitanja, osim možda vitezova koji su mu najbliskiji... i što će im reći? Krenuli su kad je crkveno zvono zazvonilo za zornicu, u sitne noćne sate. Magdalen je ostala kraj prozora. Tiha praznina dvorišta nakon onakve vreve odjekivala joj je u srcu. Razmišljala je o susretu dvojice muškaraca koji ju vole. Ona jednog od njih voli previše da bi se to moglo riječima izraziti, a drugog voli prijateljski i nikad mu ne bi mogla željeti zlo. Kad je na istoku nebo izblijedjelo, došlo je do još jednog odlaska. Charles d' Auriac izišao je iz gostinjske zgrade sa svojim vitezovima i pratnjom. Doveli su im konje te su RafaelaR & Anna 179

Bosnaunited & Crowarez bez riječi pozdrava izjahali iz dvorca. Magdalen je trebalo laknuti, ali ništa nije moglo prodrijeti kroz njezinu sadašnju patnju i strepnju. Charles d' Auriac odjahao je veoma zadovoljan. Smislio je tako prepreden i ugodan plan da bi svijet riješio Edmunda de Bressea. Obojicu je gledao u borbi i znao je da se Edmund ne može nositi s Guyem de Gervaisom. On će sigurno ubiti gorljivog i impulzivnog mladog čovjeka, i nitko za njegovu smrt neće moći optužiti De Beauregarde. U međuvremenu, ledi Magdalen ostaje u dvorcu bez zaštite ljubavnika ili muža jer će oni biti previše zauzeti prolijevanjem krvi zbog nje da bi se opterećivali njezinom sigurnošću. Morao se nasmiješiti vlastitom uspjehu dok se pripremao za drugu fazu operacije.

RafaelaR & Anna 180

Bosnaunited & Crowarez

Petnaesto poglavlje

Edmund je te noći pod zvijezdama održavao nemilosrdan tempo. Nikome ništa nije rekao, a njegov je izraz lica bio tako zatvoren i nepristupačan da se nitko nije usudio pitati koja je katastrofa izazvala ovu ludu jurnjavu mračnim i opasnim cestama. Bili su malena skupina, samo četvorica njegovih najbliskijih drugova, njihovi štitonoše s rezervnim konjima i paževi. Edmund nije znao hoće li sustići De Gervaisa prije nego on dođe do Calaisa, ali to mu nije bilo važno. Ako je De Gervais otplovio brodom za Englesku, Edmund će ga slijediti. Na koncu će ga naći. No znao je da se Guyu ne žuri pa će vjerojatno putovati u relativno laganim etapama, rano će se zaustavljati i prenoćiti kod gostoljubivih plemića ili u vjerskim redovima. Bude li Edmund jahao dan i noć, već bi drugoga dana trebali nadoknaditi trodnevni zaostatak. U zoru su doručkovali u konačištu u Royeu gdje su saznali da je prije dva dana bez zaustavljanja prošla skupina u plavo-srebrnim De Gervaisovim livrejama. Promijenili su konje i jahali cijeli dugi dan po ljetnoj vrućini. Samo je Edmund bio neumoran. Doimao se poput opsjednutog čovjeka. Svakako je posjedovao nenormalnu snagu i izdržljivost. U normalnim bi se okolnostima moglo očekivati da će prijeći pedeset kilometara na dan. Oni koje progone neće prijeći više od toga. Tempom što ga je Edmund nametnuo, prelazili su dvostruko veću udaljenost, mijenjajući iscrpljene konje na putnim postajama. Te je večeri shvatio da od svojih pratitelja ne može očekivati ono na što je tjerao sebe, pa su stali u krčmi uz cestu. Njegovi su ljudi spavali u svojim plaštevima na zemljanom podu jedne sobe, a on je, crvenih očiju od pomanjkanja sna, kose i odjeće prekrivene prašinom, šetao dvorištem i čekao da zvijezde izblijede kako bi mogli nastaviti put. Sjeo je na klupu uza zid krčme i odspavao dvadeset minuta. Prenuo se iz sna obuzet osjećajem krivnje, kao da ga je spavanje na neki način skrenulo sa svete misije na koju ga obvezuje čast. Sve dok se ne osveti bit će obeščašćeni vitez i ni na koji način ne smije olakšati patnje svoga tijela. U podne su saznali da je de Gervaisova skupina prethodne večeri stala u Arrasu, kod lokalnog plemića. Edmund je sad već mogao nanjušiti svoj plijen i kad su te večeri stigli do ravnice izvan Bethunea, ugledao je njihov tabor kraj rijeke, nekoliko šatora i stijeg sa zmajem De Gervaisa lepršao je na povjetarcu. Tijekom dva dana i dvije noći putovanja mislio je samo na trenutak kad će se suočiti s čovjekom koji je iznevjerio njegovo povjerenje, povjerenje koje je trajalo cijeli život, koji mu je nabio rogove, s kojim je njegova žena začela kopile. Sad je zastao na vrhu uzvisine, promatrajući ravnicu i tabor. Nitko od njegovih pratitelja nije znao zašto s tako luđački opsesivnom brzinom progoni Guya de Gervaisa, ali izazov mu ne može dobaciti nasamo. Može li ga dobaciti tako da nitko ne sazna sramotnu istinu koju bi, ako je moguće, zadržao za sebe? Lord De Gervais u sjetnom je raspoloženju šetao duž rijeke dok su večernji zrak ispunjavale ugodne arome pečenog mesa. Vidio je skupinu jahača na uzvisini jer su se RafaelaR & Anna 181

Bosnaunited & Crowarez ocrtavali na rumenom nebu, ali mu je sunce na zalasku smetalo da vidi o kome je riječ. Radi se o malenoj skupini, mislio je, osim ako to nije prethodnica veće sile. Ako su to samo putnici u prolazu, mora im ponuditi utočište u vlastitom taboru i zaštitu svojih stražara tijekom noći. Neugodna misao, jer se ovih dana najugodnije osjeća kad je sam pa je izbjegavao i društvo vitezova iz vlastite pratnje. Zapravo nije žurio na ovom putovanju u Calais, svjestan da se zadržava u Francuskoj jer ne može podnijeti konačnost odlaska iz zemlje u kojoj će Magdalen i njihovo dijete ostati sve dok ih John od Gaunta ne pozove u Englesku, ako to ikad učini. No čak mu je i ta mogućnost donosila samo bol. Nije vjerovao da bi mogao ponovno trpjeti kao što je trpio posljednjih tjedana otkako se Edmund vratio. Morao se držati podalje od nje, pretvarati se da među njima ima još manje prisnosti nego prije no što su postali ljubavnici. Jasno, prijašnja prisnost koja je postojala između djeteta i njezina skrbnika, ne može se preslikati na odnos između muškarca u najboljim godinama i senzualne mlade žene. Dakle, što mu preostaje osim distanciranosti i formalnosti poznanika? To je nepodnošljivo. Bolje je da nemaju nikakav kontakt. Okrenuo se natrag prema šatorima kad je skupina konjanika krenula nizbrdo. Vojvotkinju Constanzu zamolit će za ruku ledi Maude Wyseford, ako za njegove odsutnosti nije prihvatila neku drugu ponudu. To će mu dosadno čvrsto tijelo roditi djecu i on će nastojati zaboraviti na živo srebro i slatku senzualnost, nestašno rastvorene crvene usne, sive oči potamnjele od strasti, bujnu tamnosmeđu kosu koja joj se valovito spušta do koljena. Nastojat će zaboraviti dijete sivih očiju i bucmastih ručica koje je držao u naručju čim se rodilo. Ležerno je pogledao konjanike koji su se približavali. Sokol De Bressea lepršao je na trubi preteče, sad jasno vidljiv iako je svjetlost slabila. Na čelu je jahao Edmund u oklopu ispod crne i zlatne tunike. Držao je ruku na maču i u njegovu je držanju bilo nečega što je stariji muškarac odmah prepoznao kao ekskluzivnu osobinu veoma mladih i bezazlenih - gorljiva, nepromišljeno idealistična odlučnost nekoga tko želi ispraviti nepravdu, ne obazirući se na posljedice koje smatra nebitnima za vitalnu, časnu važnost svoje misije. Vidjevši ga takvoga, Guy je znao zašto je došao. Moglo je postojati samo jedno objašnjenje. Nije znao kako je Edmund došao do otkrića koje ga je natjeralo da tako mahnitim tempom prijeđe toliki put, ali je znao da ga mora zaustaviti prije nego njegova potreba za osvetom dovede do nove katastrofe. Preteča je odsvirao svoje upozorenje i skupina je ujahala u tabor. Odmah su ih prepoznali, pa su konjušari i sluge pritrčali da preuzmu njihove konje i ponude im piće dobrodošlice. Guy im je prilazio sporijim koracima. Edmund je skočio sa svog oznojenog konja i stajao gledajući naokolo, pogledom mahnito tražeći Guya de Gervaisa. Guy je opazio u kakvom su stanju konji, vidio je Edmunda i njegovu pratnju prekrivene prašinom i crvenih očiju. Tada ga je obavio hladan prostor koji se uvijek stvarao oko njega prije odlaska u bitku. Ovo je bitka veća od bilo koje u kojoj se ikad borio, i u njoj mora pobijediti. Mora pobijediti za Edmunda, Magdalen i malu Zoe. Osjećao je kako mu srce udara polako i mirno, mišići mu se opuštaju prije nego će od njih tražiti najveći napor. - Želim ti dobru večer, Edmunde. - Ušao je u krug. Edmund se naglo okrenuo prema njemu. Oči su mu divlje plamtjele na bijesnom licu, usne se stisnule u tanku crtu. Na RafaelaR & Anna 182

Bosnaunited & Crowarez njegovu se licu vidjela iscrpljenost čovjeka koji je sebe fizički i psihički gurnuo preko podnošljivih granica. Ništa nije rekao, već je počeo prtljati oko svoje žičanom mrežom pojačane rukavice, a ljudi oko njih samo su zurili jer ništa nisu razumjeli. - Ne! - Guyev je glas odjeknuo u iznenadnoj tišini. Jedna je riječ sadržavala tako golem autoritet da su se Edmundovi prsti načas zaustavili. Tada je protresao glavom, poput nekoga na trenutak zaslijepljenog, i opet počeo skidati rukavicu. - Rekao sam, ne! - Ponovno je odjeknuo zapo- vjednički glas. Edmundove su se oči počele fokusirati kad su stare navike razmaknule maglu njegova bijesa: navike poslušnosti prema tom glasu, navike vjerovanja tom glasu. - Nemoj biti budala, čovječe! - Guy je opet govorio s jednakom žestinom. - Dođi sa mnom. - Ne čekajući da vidi hoće li ga poslušati, okrenuo se na peti, dugim koracima izišao iz kruga i zaputio se prema rijeci. Edmund je trenutak neodlučno stajao. Teško bi mogao baciti rukavicu iza čovjekovih leđa. Pogledom je preletio preko okupljenih ljudi i u njihovim očima vidio da znaju što je kanio učiniti. Kad se rukavica jednom javno nađe na tlu, više nema povratka. Ali on je želio da bude tako. Strgnuo je rukavicu i gotovo potrčao za Guyem de Gervaisom čija su široka leđa, držanje glave pokrivene crvenkasto-zlatnom kosom, mirno koračanje, bili tako poznati, tako su mu često pružali osjećaj sigurnosti u opasnosti i nedoumici. Kad su se dovoljno udaljili da ih nitko u taboru ne može čuti, Guy je stao i okrenuo se, čekajući da ga Edmund sustigne. Edmund je zadihano držao rukavicu u ruci. Zamahnuo je i bacio rukavicu pred Guyeve noge. Guy tiho reče: - Pala ti je rukavica, Edmunde. -Okrenuo se i udaljio nekoliko koraka, kao da bačena rukavica nema nikakvu važnost. Edmund je ostao na mjestu. - Ogriješio si se o mene! -ustvrdio je i njegov se glas jasno čuo u nepomičnom večernjem zraku. Guy je zastao. Ne okrenuvši se, rekao je: - Podigni rukavicu, Edmunde. - Odbijaš moj izazov? - Prema viteškim zakonima, nezamislivo je da jedan vitez to učini. Guy je ostao leđima okrenut Edmundu, ali je razgovijetno govorio. - Nakon što čuješ ono što ti želim reći, možeš mi dobaciti izazov, ako to i dalje budeš želio. Tada ću ga prihvatiti. Ali sad ćeš ti uzeti bačenu rukavicu. Poražen, odjednom lišen odlučnosti, s apsolutnom spoznajom da mu je učinjena nepravda i željom da zatraži zadovoljštinu na jedini mogući način, Edmund se sagnuo i podigao rukavicu. Tek se tada Guy okrenuo i u njegovim se očima vidjela duboka tuga i obilje suosjećanja dok je gledao mladog čovjeka, zbunjenog, povrijeđenog i neopisivo iscrpljenog. Nije dopustio da se išta od toga čuje u njegovu glasu. -Previše si umoran da me razumno saslušaš ili da o bilo čemu raspravljaš staloženo. Ti i tvoji pratitelji večerat ćete i odmoriti se. Ujutro ćemo o ovome razgovarati. - Neću dijeliti kruh za tvojim stolom. - Edmund je govorio s gnušanjem. - Moju si ženu učinio kurvom. RafaelaR & Anna 183

Bosnaunited & Crowarez Guy umorno odmahne glavom. - Ništa se neće dobiti tom neumjerenošću, Edmunde. Jest ćeš i spavat ćeš. Sutra možeš svoju ženu nazvati kurvom i mene kako god želiš, ali ne sada! Je li to jasno? Edmund se ponovno pokorio, opet iz navike. Okrenuo se s De Gervaisom pa su se zajedno vratili u tabor. Njegovi su pratitelji već zauzeli mjesta za dugim stolom postavljenim ispod stabala. Pred njima su se nalazili pehari vina i tijela umorna od napornog puta počela su se opuštati. Nisu dobili nikakav razlog za to putovanje, ali sad su razumjeli koja je njegova svrha, mada nisu znali što se iza toga krije. No također su shvatili da večeras neće biti nikakve drame. Njihov je gospodar izgubio grozničavi žar koji ga je protekla dva dana držao u sedlu, no sad se jasnije vidjela njegova duboka tuga. Guy je uljudno pozvao Edmunda da zauzme mjesto za stolom. Razgovarao je o svemu i svačemu, ležeran, ali uvijek na oprezu dok je zabavljao svoje viteške goste. Edmund je cijelo vrijeme šutio i Guy je od jednog njegovog pratitelja saznao da sieur D' Auriac nije otišao iz dvorca De Bresse kad i ostali sudionici viteškog turnira. Nije to komentirao, premda mu je bila jasna važnost te informacije. Nakon večere pokazao je nekoliko šatora na desnoj strani tabora. - Gospodo, molim vas da pođete na počinak. Vjerujem da vam odmor itekako treba i oni su vam šatori na raspolaganju. Ostao je za stolom nakon što su otišli. Polako je pio vino i lijeno tjerao moljce koji su se zalijetali u plamen svijeća. Komarci su zujali oko šaša kraj rijeke, ali jedva ih je opažao. Zar je Magdalen prekršila prisegu? Ili je Charles d' Auriac, a to znači klan Beauregard, nekako izazvao ovu paklensku situaciju? Ako ne uspije nagovoriti Edmunda da povuče izazov što mu ga je tako odlučno dobacio, morat će ga prihvatiti jer mu to nalaže čast. Čast mu također zabranjuje da ubije čovjeka prema kojemu je zgriješio. Stoga mora dopustiti da njega obore protivnikov mač i koplje. Ali kako je to moguće učiniti? Posjeduje sve reflekse čovjeka navikla da se bori za život, sastavni su dio načina na koji razmi- šlja, na koji se kreće. Kako bi ih mogao potisnuti snagom volje? Ili ih kontrolirati? Osim toga, to bi bilo isto kao da sam sebi uzima život - smrtni grijeh bez mogućnosti odrješenja. Samo bi ga ispovijed i oprost grijeha mogli spasiti. Zureći u plamen svijeće, osjećao je užas paklenskih muka. Užas je bio veoma stvaran, vječno prokletstvo u neopisivim mukama. Muke ovoga svijeta barem imaju svoje granice. Izmučeno tijelo na ovom svijetu na koncu pronađe mir. Dok je živ, može darivati neki samostan, plaćati mise za svoju dušu, kupiti nekakvo iskupljenje za prijašnje grijehe. Ali ništa ne može učiniti da bi izbjegao prokletstvo ako zapravo sam sebi oduzme život. No s Edmundovom krvlju na rukama ne bi mogao podnijeti vlastiti život. Te noći uopće nije počinuo. Svanula je zora, vedra i bez oblačka. Čaplja je preletjela nisko iznad rijeke. Edmund de Bresse izišao je iz šatora. Zijevnuo je, protegnuo se i na trenutak izgledao kao mlad čovjek koji nema baš nikakvih briga na svijetu. Ugledao je Guya de Gervaisa koji je još sjedio na klupi ispod stabla, baš onako kako ga je prethodne večeri ostavio. Okrenuo se i spustio do rijeke, umio lice, obavio nuždu u grmlju i vratio se do klupe ispod stabala. Guyev je paž na stol donio vrč piva i pogaču pšeničnoga kruha. Činilo se da je momku neugodno jer je osjećao čudnu, prijeteću atmosferu koja je lebdjela nad ljudima RafaelaR & Anna 184

Bosnaunited & Crowarez koji su se naoko normalno ponašali - samo što njegov gospodar noćas uopće nije spavao i na jutarnjem je svjetlu izgledao sivo i izmoždeno. - Ostavi nas, Stefane - reče Guy. - Za pola sata donesi vodu u moj šator. - Ulio je pivo u pehar i pružio ga Edmundu. - Pij, pa ćemo se udaljiti odavde i razgovarati o onome što nije za tuđe uši. Edmund ga je poslušao, prihvativši činjenicu da će Guy de Gervais voditi situaciju. Nakon noćnog odmora osjećao se svježije, mirnije, ali i dalje odlučno. Udaljili su se od tabora, prilično daleko duž riječne obale tako da ih nitko ne može čuti, ni slučajno ni namjerno. Tada je Edmund progovorio žestinom prethodne večeri, ali bez histerije. - Ogriješio si se o mene. Moju si ženu učinio kurvom i ona ti je rodila kopile. Hoćeš li to zanijekati? Guy odmahne glavom. - Mogu zanijekati pojmove, ali ne činjenice. - Čuo je kako je Edmund hroptavo udahnuo na njegovo priznanje i brzo nastavio: - Uskoro ćemo razgovarati o svemu tome. Je li ti Magdalen to rekla? - Kakve veze. - Je li? - Da, valjda je... - Edmund se prekinuo kad se sjetio strašne scene. Magdalen mu nije rekla. Sad ju je vidio pred očima kako stoji nepomično i tiho, a kad joj je u lice dobacio svoje optužbe, samo je poražene raširila ruke. Ali nije mu rekla. Polako je odmahnuo glavom. - Nije mi rekla, ali nije ni opovrgnula. - Tko ti je rekao? Ali nitko mu nije rekao. Samo glasine... aluzije... neobične primjedbe koje su nekako stvorile sliku. -Nitko mi nije rekao. Ali kakve to veze ima? Njegov je gnjev ponovno izbio na površinu. - Nisi zanijekao da si... - Edmunde, ovo je važno. - Guy ga je opet prekinuo. -Kakvu je ulogu u tome odigrao Charles d' Auriac? Edmund je šutio. - Odigrao je nekakvu ulogu, nije li? Edmund kimne. - Činilo se da on zna da si ti... da je dijete... Govorio je stvari koje su u meni izazvale sumnju. Ali kakve to veze ima? - opet je uzviknuo. - Možda nema previše veze - tiho će Guy. - Ali treba mu odati priznanje na lukavosti. To je bila briljantna strategija čiji je cilj bio, zacijelo razumiješ, da te maknu s ovog svijeta, što im prvi put nije uspjelo. Edmund je zurio u njega. - Da me maknu? Kako? - Mislim da De Beauregardi očekuju da ću u poštenoj borbi ja pobijediti - Guy reče glasom suhim poput pustinjskog vjetra. - Umro bi od moje ruke. Oni ne bi bili umiješani. Samo bi još morali maknuti Magdalen i leno De Bresse ostalo bi im na raspolaganju. Charles od Francuske bio bi im zahvalan i De Beauregardi bi se konačno osvetili Lancasteru, i to preko njegove kćeri. - Osvetili bi se Lancasteru ? RafaelaR & Anna 185

Bosnaunited & Crowarez - Mislim da je vrijeme da saznaš istinu. To je tajna Johna od Gaunta, ali dovoljno ju je dugo čuvao pred tobom. Prošećimo još malo. Edmund je slušao mračnu priču o onoj noći u utvrdi Carcassonne, o rođenju njegove žene usred izdajstva i krvi. Slušao je o Isoldi i njezinoj moći osvajanja, kako je muškarce vodila u smrt kad je to odgovaralo njezinu klanu. Ispod odmjerena tona i birana rječnika čuo je i neizgovorene usporedbe. - Magdalen posjeduje tu moć - reče. Guy kimne. - Ali ona je nedužna, Edmunde. Obitelj njene majke iskoristit će nju i naslijeđenu moć da nas obojicu unište, ali Magdalen za to nije odgovorna. - Iznevjerila me. Guy ništa nije rekao. Nije se imalo što reći. - I ti... uzeo si ono što je moje. Volio sam... volim... je. - Edmundova je muka sad ostala sama jer se očajnički bijes nekako potrošio i za sobom ostavio samo osjećaj izdaje. - Bio si mrtav - reče Guy. - Vjerovao sam da si mrtav. I ja sam je volio... volim je... Edmunde. No kunem ti se da bih si prije odsjekao ruku nego iznevjerio tvoje povjerenje da te nisam smatrao mrtvim. Otići ću odavde. Ni ti ni Magdalen više me nikad nećete vidjeti. Oboje ste mladi i pred vama su život i ljubav. Nemoj to odbaciti zbog manipuliranja De Beauregarda! Posljednju je rečenicu izgovorio s gorljivim očajem. Edmund je pogledao naokolo, plavo jutarnje nebo, izmaglicu nad rijekom. Jato šljuka uzdiglo se nad rogozom, na livadi su rasli neveni i žute zlatice. Život je imao sladak okus i on se sjetio dugih mjeseci agonije dok se za nj borio. Zar će to sad odbaciti? - Što se dogodilo mojem djetetu? Djetetu koje je nosila kad su me napali. - Tijekom putovanja brodom došlo je do zastrašujuće oluje. Magdalen je tada izgubila dijete. - I potom je zanijela s tobom. - U glasu mu se osjećala gorčina. - Rodila je tvoje dijete i pretvarala se da je moje. - To se činilo najpametnijim - s mukom će Guy. - Ali ne očekujem da moje dijete priznaš kao svoje. Ako želiš, uzet ću je, a ti i Magdalen počet ćete iznova. Edmund bolnim glasom reče: - Magdalen se nikad ne bi odrekla svog djeteta. - Vjerujem da bi, kad bi ti to zahtijevao - reče Guy. -Razumjet će da ne možeš voljeti dijete drugog muškarca, da se od tebe ne može očekivati da tuđe dijete odgajaš kao svoje. Edmund je razmišljao o Magdalen i njezinu djetetu. Vidio ju je kako sjedi kraj prozora, glave sagnute nad djetetom koje doji, nježan osmijeh na njezinim ustima, svjetlo ljubavi u njezinim očima. - Ne bih to mogao zahtijevati. Guy je osjetio veliki spokoj u duši. Znao je da ni on to ne bi mogao od nje tražiti. Vrati se svojoj ženi - blago reče. - Ona me ne voli - reče Edmund, a u glasu mu se osjećala bol i gorčina. - Voli tebe. - Oduvijek me voli - jednako blago reče Guy. - Otkako je bila dijete. Prvi put mi je to rekla nakon smrti moje prve žene, dan prije vašeg vjenčanja. Nisam se na to obazirao jer sam to smatrao samo zanesenošću djeteta. Ali ona je Plantagenet, Edmunde, a oni su strastvena vrsta. Kad vole, vole svim srcem. Ti je moraš naučiti da ti uzvrati ljubav. - Nikada te neće zaboraviti. RafaelaR & Anna 186

Bosnaunited & Crowarez - S vremenom ću postati samo uspomena. Rodit će tvoju djecu i kad bude voljela njih, voljet će i tebe. Zajedno ćete se razvijati u ljubavi. - Kako je boljelo izgovarati te riječi, izgovarati ih s iskrenošću koja mora uvjeriti Edmunda. Zar doista vjeruje da će za Magdalen postati tek blijeda uspomena? Želi li to? Ne, ne želi, i ne vjeruje. Ali je znao da mora pokušati i jedno i drugo. - Vrati se svojoj ženi - ponovio je. - Ostavio si je samu, a treba joj tvoja zaštita. - Ona vjeruje da je samo ti možeš zaštititi. -Gorčina se još uvijek osjećala. - Onda je moraš uvjeriti da griješi! - Guy je govorio oštro, kao da nema strpljenja za takvu mušičavost. Edmund je porumenio. - Dokazao si se u mnogim područjima, Edmunde -reče Guy, ponovno blagim glasom. - U viteškim sportovima i u bitkama. Nitko ne može osporavati tvoju hrabrost ili sposobnost da braniš one koji to od tebe očekuju. Ako to tvoja žena čini, moraš je uvjeriti u suprotno. - Čini se da moram mnogo toga postići - reče Edmund i kiselo se osmjehne. No taj je osmijeh zagrijao i opustio Guya de Gervaisa. I osmijeh i riječi govorili su mu da je pobijedio u ovoj bitki, najtežoj u njegovu životu. - Onda pođi - reče. - Čim se tvoji konji dovoljno odmore, jer bih mogao prisegnuti da ćeš ih na povratku tjerati jednako žestoko kao i na putu ovamo. - Poticaj će biti drukčiji - reče Edmund. Guy de Gervais polako se spustio na koljena u travu, usred nevena i zlatica. - Molim tvoj oproštaj za zlo koje sam ti nanio, Edmunde. I molim te da vjeruješ da nije bilo namjerno. - Ah, ne! - Edmund je pružio ruke prema čovjeku na koljenima jer je u ovom trenutku posve sigurno znao da ga Guy de Gervais nikad ne bi namjerno povrijedio. Zapravo, sad je u dubini duše priznao da je to uvijek znao. - Vjerujem u to i ukoliko išta treba oprostiti, onda ti svim srcem opraštam. - Moraš oprostiti i Magdalen - reče Guy. - Volim je. Kako bih mogao učiniti suprotno? -Edmund je uhvatio Guya za ruke i povukao ga na noge. - Navest ću je da me voli. Guy kimne. - Vrati se u tabor. Želio bih malo ostati sam. Edmund je odmah otišao. Guy je gledao za njim i u njegovim koracima vidio novu žustrinu. Osjećao se kao da je Edmundova muka jednostavno prešla na njega i povećala njegov teret. To je smatrao pravednom kaznom. Sat vremena hodao je riječnom obalom, no u svojoj je boli prepoznao olakšanje jer više ne mora nositi teret laganja. Gotovo je i postoji opravdana nada da će Edmund i Magdalen sad moći iznova započeti svoj zajednički život, neokaljan izdajom. Edmundova je duša previše velikodušna da bi se osvećivao djetetu koje nije njegovo. A Magdalen... Magdalen na svoj način voli Edmunda, senzibilna je i suosjećajna. Svomu mužu neće uskraćivati ono što mu je potrebno i s vremenom će se njena ljubav produbiti. Imat će vlastitu djecu i... Ali nije mogao dalje razmišljati o tome, premda je vjerovao da zaslužuje takvo samokažnjavanje. Morao se vratiti u tabor, poslati Edmunda njegovoj ženi i nastaviti sa svojim životom. Imat će posla u Engleskoj i u tom će poslu naći iskupljenje. RafaelaR & Anna 187

Bosnaunited & Crowarez Kad se vratio u tabor, rekao je da će ondje ostati do iza ručka i tada nastaviti svoja putovanja. Konji skupine De Bressea dotad će se dovoljno odmoriti, a njemu nije osobito važno hoće li putovati samo pola dana. Ako se netko pitao što je izazvalo vratolomnu jurnjavu Edmunda de Bressea, svoja je nagađanja zadržao za sebe. Tijekom ručka bilo je očito da su dva muškarca u dobrim odnosima, da nitko neće baciti rukavicu, neće biti dobačena i prihvaćena izazova. Hrana je bila ukusna, vino je slobodno teklo, sjene krošnji štitile su ih od vreline ljetnog sunca, a nikoga se nije ticala golema tuga u plavim očima lorda De Gervaisa. Jedan od vojnika koji je čuvao stražu uz rub tabora prvi je opazio samotnog konjanika koji je jurio niz padinu. Doviknuo je upozorenje što ga je potom oglasio trubač. Guy je ustao i zaklonio oči od sunca. S lakoćom je prepoznao figuru priljubljenu uz leđa sivog pastuha. Olivier je jahao vratolomnom brzinom. Guya je obuzela strepnja. Samo su vijesti o Magdalen mogle navesti Oliviera da tako divlje jaše prema njima. - Tko je to? - Edmund je također ustao, još uvijek s peharom vina u ruci. - Moj sluga, Olivier - kratko će Guy. - Ostavio sam ga da... - Progutao je ostatak objašnjenja. Edmund ne bi želio čuti da je Guy de Gervais ostavio svog čovjeka da pazi na Magdalen, uz naredbu da ga odmah obavijesti ako je snađe neko zlo. - On je neka vrsta špijuna - reče. - Dobio je upute da motri postupke D' Auriaca i De Beauregarda gdje god i kad god je to moguće. - Znači da donosi loše vijesti? - Najvjerojatnije. - Guy se već udaljavao od stola, a u glasu mu se osjećala zabrinutost. Edmund ga je slijedio livadom do mjesta kamo je stigao Olivier. Stražari lorda De Gervaisa nisu ga zaustavili jer su ga svi dobro poznavali, te se nezgrapno srušio s konja čim je konjušar prihvatio uzde. Stajao je namrštena čela i trljao bolna leđa. - Grozan način putovanja, milorde. Za jednu noć i jedan dan prešao sam sto pedeset kilometara. - Za čovjeka koji mrzi jahanje, to je doista sjajan uspjeh - vedro će Guy kao da ne zna da je Olivier mogao donijeti samo katastrofalne vijesti. - Ledi Magdalen...? - Odvedena, milorde. - Olivier se presamitio, lica iskrivljena od bolova. - Odvedena? Zaboga, čovječe! Što to znači? -Edmund nije mogao kontrolirati svoju uzrujanost pa je koraknuo naprijed. - Daj mu vremena - smirivao ga je Guy. - Nije jahao tako brzo i tako daleko da bi nam nešto zatajio. - Pozvao je paža koji je stajao u blizini. - Donesi vino i tanjur hrane na stol. Dođi, Olivier, treba ti hrana, piće i odmor dok nam pričaš. - Neću sjesti, milorde - rekao je Olivier, prišao stolu i svom se težinom naslonio na daske. Potom je uzeo pehar vina što mu ga je paž pružio i brzo sve iskapio. Tada je odahnuo od olakšanja i prazan pehar vratio na stol. - Prije dvije večeri u gradu se oglasilo zvono za uzbunu. Vojnici su pošli u pomoć. Za njihova je izbivanja nekakva vojska napala dvorac. - Vojska? Francuzi u vrijeme primirja? - Guy je opet napunio pehar, a u glasu mu se osjećala nevjerica. - Odmetnici - rekao je Olivier i ponovno podigao pehar. - Onaj odmetnuti vitez, Courtney Durand. RafaelaR & Anna 188

Bosnaunited & Crowarez - Durand? - Courtney Durand je engleski vitez koji je postao plaćenik. Njegova četa odmetnutih vitezova radi za svakoga tko im može platiti, a poznati su po svojoj okrutnosti, uspješnosti i pomanjkanju bilo kakvih skrupula. Teroriziraju svuda naokolo, ovisno o tome za što su plaćeni, od švicarskih Alpa do Napulja, od Pariza do Rima. - Courtney Durand je oteo moju ženu? - Edmund je posve problijedio. - Kako je mogao prodrijeti kroza zidine dvorca De Bresse? - Garnizon je izišao iz dvorca, milorde - objasnio je Olivier, umorno prešavši rukom po licu na kojem su se slijepili znoj i blato. - Sudjelovali su u bitki s druge strane grada. Dvorac je napalo oko tristo kopljanika, topnika i streličara. Napali su zidine topovskim kuglama i preko kruništa ubacivali zapaljene strelice. Ledi Magdalen je vodila našu obranu i streličari su nanijeli nešto štete, ali ništa značajno. Razbojnici su bili i u gradu. Njegovim je licem preletio drhtaj gnušanja. -Orobili su grad... Čulo se vrištanje, osjećao se vonj paljevine... - Zastao je i popio još malo vina, a Edmund je divlje opsovao. Trebao je biti ondje i braniti svoj dvorac, svoje vazale, svoju ženu. - Nastavi, Olivier. - Guyevo je lice bilo neobi- čno mirno. Ignorirao je Edmundov neprimjereni ispad, izazvan osjećajem krivnje. - Pa, kao što sam rekao, ledi Magdalen učinila je sve što je mogla, ali na koncu je moralo doći do predaje ili pljačkanja. Znala je pravila. Ako se dvorac preda, pobjednici će biti milosrdni. Ako ne popusti... - Olivier slegne ramenima. Takva su ratna pravila. Svi ih razumiju. -Zahtijevali su samo nju i dijete. Pregovarala je za sigurnost ostalih i trenutno povlačenje iz grada. - Jesu li pristali? - Da, milorde. Nakon toga je sve postalo veoma uljudno, gotovo kao da ih uopće nije zanimala pljačka. -Olivier je vinom isprao usta i pljunuo na tlo, kao da naglašava svoje mišljenje o tako apsurdnoj ideji. - Da ste vidjeli grad nakon njihova odlaska, shvatili biste kakva je zapravo njihova uljudnost. - Nadlanicom je obrisao usta i dodao: - Miledi je pokazala veliku hrabrost. Guy kimne, nimalo iznenađen. - Ona je Plantagenet. - Odveli su je radi otkupnine - Edmund reče tonom čovjeka koji se muči kako bi razumio. - Iza toga stoje De Beauregardi - nestrpljivo će Guy. - S obzirom na to koliko su ljudi angažirali, nema sumnje da su ovaj put čvrsto odlučili uspjeti. Nema tu nikakve otkupnine, premda biste ti i ostatak svijeta to trebali vjerovati. Kako si pobjegao, Olivier? - Kroz podzemni prolaz. - Špijun je slegnuo ramenima kao da je to nešto posve uobičajeno, što doista vrijedi za one koji poznaju takve prolaze. - Ali imate pravo, milorde. Ledi i dijete odveli su u Carcassonne. - Čuo si da to govore? - Naravno, milorde. Ne bih otišao prije nego saznam kamo ih vode. - Ne, jasno da ne bi. Čak i ovako zabrinut, Guy se uspio osmjehnuti. - Uopće nisam sumnjao u tebe, prijatelju. - Moramo poći za njima! - prigušenim tonom reče Edmund. - Smjesta. RafaelaR & Anna 189

Bosnaunited & Crowarez - Da - reče Guy. - Moramo i hoćemo. Ali najprije moramo razraditi planove. Ništa se neće postići ako dobro ne promislimo. Moramo biti lukavi kao i oni. Ona je u rukama De Beauregarda, Edmunde, a to nije bezazlena situacija. Zadržao je za sebe ono čega se bojao od strane Charlesa d' Auriaca, a znao je da on stoji iza otmice, jer Edmundu nimalo ne bi koristilo kad bi s njim podijelio taj strah.

RafaelaR & Anna 190

Bosnaunited & Crowarez

Šesnaesto poglavlje

Strijela iz samostrela pogodila je cilj uz neugodan tup udarac. Začuo se vrisak, nezemaljski u svojoj ekstremnosti i patnji. Te velike strijele čine tako groznu štetu, mnogo goru od tankih strelica vojnika čije je oružje običan luk. Ali ne onako groznu kao glava buzdovana puna šiljaka, ili nad njom sad uzdignuta užasna dvostruka oštrica bojne sjekire u ruci čovjeka u oklopu i s vizirom na licu. Otvorila je usta da bi vrisnula, ali nije se čuo nikakav zvuk. Magdalen se probudila u ledenom znoju, tresući se od užasnih prizora u snu. Noćas je to bio san, ali je prije dva dana bila stvarnost. Ležala je na tankoj slamarici. Slama je pucketala pod njom dok je navlačila deku do brade i zurila u platneni krov malog šatora. Izvana su dopirali razuzdani pijani povici, glasovi su se uzdizali u pjesmi i često u prepirkama. Čula je ženski krik i zadrhtala. Žene iz grada Bresse su prije dva dana vrištale i molile milost od zore do sutona. Zoe je kraj nje mirno spavala, nesvjesna buke i opasnosti. Magdalen je vjerovala da ih neće snaći nikakvo zlo ako ih drže radi otkupnine. No dok joj je um to govorio, njezino je srce čulo raskalašene zvukove izvan šatora, nasilan ton pijanke, a njezin um nije vladao srcem. Odgurnula je deku i na koljenima se odšuljala do otvora na šatoru. Vani su noć osvjetljavali žeravnici i baklje odmetničke vojske. Desno od šatora čula je šuštanje odjeće i korake u travi, te se instinktivno povukla natrag, te opet oprezno virnula van. Kraj šatora stajao je naoružan čovjek, okrenut joj leđima. Nešto u njegovu držanju govorilo je da nije slučajno ovdje. Imao je neki cilj. Okrenuo se kao da je osjetio njen pogled. Nezainteresirano je zurio u blijedo Magdalenino lice. Tada se opet okrenuo naprijed i stajao razmaknutih nogu, jednom rukom držeći koplje. Stražar, zaključila je Magdalen i povukla se unutra. Nije bilo osobito važno je li ondje da ona ne može izići ili da drugi ne mogu ući. Netko je pazio na njezinu sigurnost i to ju je umirilo. Sjedila je na slamarici prekriženih nogu, posve izgubivši želju za spavanjem, po stoti se put nakon onog užasnog debakla zapitavši je li mogla učiniti nešto da bi spriječila svoje zatočeništvo ili spasila izgubljene živote. Alarm je oglašen u najmračnijem dijelu noći prije zore i vojska je izjahala, točno kao onom prilikom kad ih je Guy vodio da odbiju odmetnički napad. Sjećajući se tog incidenta, nije se posebno opterećivala tom ekspedicijom, već je samo vodila pripreme za doček bojovnika. Nastojala je držati pod kontrolom sjećanja na pri- jašnji događaj, sjećanja zbog kojih su je suze zapekle u očima. No nakon što je garnizon otišao, iz šume iza dvorca pojavila se druga golema sila. Prošli su kroz grad kao nož kroz maslac i tada su počeli krikovi i požari. Znala je što se od nje očekuje. Kao jedina gospodarica dvorca Bresse, ona je morala voditi obranu. Stajala je na kruništima i muškarci su kraj nje umirali. Strijele iz samostrela kidale su meso i kosti, žičane košulje nisu ih zaustavljale. Svuda je počelo RafaelaR & Anna 191

Bosnaunited & Crowarez gorjeti jer su s druge strane opkopa odapinjali zapaljene strelice, zidine su se tresle pod udarcima topovskih kugli. Tog se zvuka najživlje sjećala ... toga i trenutka kad su zidine prvi put probijene. Naoružani su ljudi nahrupili u place d'armes, divovske su figure svojim buzdovanima i sjekirama sijale smrt. Više nije mogla podnijeti klanje, pa je trubaču rekla neka oglasi pregovore... Izvan šatora čuli su se koraci i srce joj je skočilo u grlo. Netko je odgurnuo šatorski preklop. - Stražar misli da vam nešto treba. - Pojavio se vođa odmetnika, Englez koji je postavio uvjete predaje. Krupan čovjek prosijede brade i kose duge do ramena, s očima i ustima osobe koja se ne pridržava nikakvog kodeksa časti ili morala. No ipak je govorio blagim glasom i uljudno se ponašao od trenutka kad je predala sebe, dijete i dvorac. Ušao je u malen prostor i nepozvan sjeo na rub slamarice. - Ne bi bilo mudro da noćas opet pokažete svoje lice izvan šatora. - Prekrižio je ruke i promatrao je s određenom dozom pohlepe. - Imam prilično slabu kontrolu nad njima i uopće ih ne mogu kontrolirati kad su pijani. - I krvožedni - hladno je rekla. - No čovjek bi očekivao da su u Bresseu dovoljno silovali i ubijali. Nasmijao se. - Kad se taj apetit otvori, ledi, samo jača. Magdalen je prepoznala izraz u njegovim očima. Već ga je viđala u očima muškaraca, onih koji su je voljeli i onih koji su osjećali samo požudu. Čvršće je stegnula plašt oko sebe. Nagnuo se naprijed i stavio joj prst ispod brade. Odmaknula se, ali nije imala kamo. Stoga je ukočeno sjedila i zurila u njega. Opet se nasmijao i prstom joj prešao preko usana. Trgnula je glavu ustranu. - Zar ćete se povesti za svojim ljudima? - Zašto ne bih? - tiho je pitao. - U vama ima nečega što silno uzbuđuje, dušice. Budite malo pristupačniji i nikad se ne zna što bih vam mogao ponuditi zauzvrat. - Moju slobodu? - oštro je pitala. - Ne, to ne, bojim se. Nije u mojoj moći. - Prije nego je dospjela razmisliti o toj tvrdnji, palcem i kažiprstom uhvatio joj je bradu i njegova su se usta spuštala na njezina. Udarila ga je koljenom u trbuh, ne dovoljno jako da ga ozlijedi jer joj to nije dopuštao malen prostor i nezgodan položaj na slamarici, ali je ipak naglo udahnuo i pustio joj bradu. - Ne vjerujem da biste se usudili silovati kćer Johna od Gaunta - ustvrdila je, shvativši da se više ne boji nakon što je izgovorila tu opipljivu prijetnju. Povukao se i nasmijao. - Što je mene briga za Lancastera... ili njegovu kćer? Nikome ne dugujem podaničku vjernost i poštujem samo vlastite zakone. - Minutu je sjedio i promatrao je, a Magdalen se činilo da to traje cijelu vječnost. Tada je odmahnuo glavom. - Međutim, lojalan sam čovjeku koji me plaća, sve dok me plaća. A ne vjerujem da sieur D' Auriac vas smatra dijelom moje plaće. Čovjek će dvaput promisliti prije nego umoči prste u vode De Beauregarda. - Sieur D' Auriac? - Užasnula se. - Niste me oteli radi otkupnine? - Ne ja, ledi. - Slegnuo je širokim ramenima i lišće izvezeno na njegovoj tunici kao da je zalepršalo na povjetarcu. - Plaćeno mi je da vas odvedem iz dvorca Bresse, te vas i dijete isporučim u utvrdu Carcassonne... žive i zdrave - dodao je, opet odmahnuo glavom RafaelaR & Anna 192

Bosnaunited & Crowarez i sa žaljenjem se nasmijao. - Zato, ako nećete pristati na igru, moram vas ostaviti na miru jer bi svaki pokušaj da uzmem ono što vi odbijate dati mogao dovesti do narušavanja vašeg zdravlja. - Sagnuo se prema otvoru. -Želim vam laku noć, gospo. Budući da ja cijenim svoju plaću barem onoliko koliko vi cijenite svoju čast, udvostručit ću stražu oko šatora. Imat će naredbe da vas zaustave ako pokušate izići bez dopuštenja. No Magdalen ga nije slušala. Zurila je u bezdan jer je sad znala kakav je užas pred njom. Svaki put kad bi povjerovala da situacija ne može biti gora, ona se pogoršavala. Sad je u rukama svoga bratića bez ikakve nade u zaštitu ili spas jer nitko ne zna istinu. A negdje na cesti za Calais, njezin muž i njezin ljubavnik zacijelo su se već sastali u krvavoj borbi. Zurila je u prostranstvo pakosti, osjećala da ulazi u tminu zla. Ništa nije bilo opipljivo, nije mogla shvatiti prijetnju, proučiti je, razoružati je razumijevanjem. Samo je bacala svoju golemu sjenku na nju i ona je instinktivno legla na slamaricu, čvrsto se sklupčala ispod deke i na grudi privukla usnulo dijete. U svemu se ovome sad jasno razotkrila ruka njezina bratića. On ju je izdao Edmundu, on je kratkoročno želio izvući Edmunda iz Bressea, a dugoročno njegovu smrt. Više nema predstavnika vojvode od Lancastera koji upravlja Bresseom za Englesku. Ona i dijete su nestali i više ih nikad neće vidjeti. Leno Bresse vratit će se Francuskoj čim Charles od Francuske pošalje nekoga da ga preuzme. A ona će biti u rukama svoga bratića. Vidjela je te bijele ruke, pune prstenja, manikirane, nekako mekane kao da trunu. Ipak, znala je da nisu mekane. Vidjela je njegove oči, stisnute od one požude zbog koje je na koži osjećala puževu sluz, u nosnicama smrad tamnice. Osjećala je kako je obavija aura njegove zloće, kao i kad ga je prvi put vidjela ispred krčme u Calaisu. Činilo se da je njezina budućnost zacrtana. Panika se širila, rasla je i jačala, i ona se svim silama borila protiv nje sve dok ju nije pokorila i ponovno gurnula ispod površine. Sama se mora suočiti s onim što dolazi, i radi Zoe, mora um osloboditi straha koji otupljuje. Putovali su na jug i bilo je sve toplije. Izbjegavali su gradove i noću podizali tabor u pustoši. Male skupine Durandove vojske odlazile su na usamljene farme i u malena sela. Ljudi su se iz tih pohoda vraćali s omamljenim, zasićenim izrazima u očima od kojih se Magdalen ježila, kao i sa sra- motnom pijanom raskalašenošću. Njihov vođa ništa nije činio kako bi spriječio te pohode, ali kad se dva čovjeka nisu vratila s ostalima, pronašao ih je posve pijane u nekom štaglju i objesio ih kao dezertere prije nego su se otrijeznili. Magdalen je jahala na vlastitom konju i pred sobom držala dijete. Dvije su mazge nosile njezine stvari. Rečeno joj je neka ponese svu svoju odjeću i nakit, što ju nije iznenadilo jer je očekivala da će sve to ukrasti. Sad se činilo da tu odredbu mora drukčije protumačiti. Njezinim ženama nije dopušteno da je prate i Durand joj je ponudio usluge djevojčure koja je s njima putovala i bila na usluzi svakome tko je želio uzeti ono što je nudila. Magdalen je u početku odbijala ženinu pomoć, ali je ubrzo shvatila da na ovakvom putovanju nije lako bez ičije pomoći skrbiti o djetetu. Nije znala koliko treba prati jer su sve to radile Erin I Margery. Stoga je prihvatila ženinu pomoć u fizičkim poslovima. Svakodnevno ju je mučio nedostatak privatnosti koji je uvelike otežavao hranjenje bebe i obavljanje osobnih potreba. Neprestano je pokušavala pronaći način za bijeg. Stvarala je planove koje je jednako brzo odbacivala. Čeznutljivo je gledala prema gradovima kraj kojih su prolazili. Zacijelo RafaelaR & Anna 193

Bosnaunited & Crowarez bi se na tim krcatim ulicama pojavila neka prilika, valjda bi našla osobu spremnu pomoći. No oni su se kretali sporednim putovima i nju su tako dobro čuvali - stalno je bila okružena naoružanim ljudima - da su izgledi da će nekoga uspjeti zamoliti za pomoć bili posve ništavni. Teren se promijenio kad su napustili raskošna zelena područja Dordogne, ispresijecana rijekama. Vinogradi Roussillona prekrivali su prašnjave obronke brežuljaka, Pirineji su bacali svoje sjenke. Pojavio se osjećaj bezgraničnog prostora što ga stvara blizina mora, premda se tek jedva naziralo na obzoru. Krajem petog tjedna putovanja stigli su do velike utvrde Carcassonne. Dotad je Magdalen već bila tako umorna od putovanja da je njezin strah od kraja puta bio na drugom mjestu, iza akutnih svakodnevnih neugodnosti. Jedino dobro u svemu tome bila je činjenica da Zoe uopće nije smetala promjena rutine. Na konju je spavala bezbrižno kao i u kolijevci ispod prozora u dvorcu. Ovih je dana više bila budna i bistrim je očima gledala naokolo s mirnom radoznalošću, katkad sišući šaku, katkad mašući ručicama dok je zadovoljno gugutala. Magdalen neurednoj ženi nije dopuštala da takne dijete, pa su njih dvije postale ovisne jedna o drugoj. Beba je prihvaćala samo majčinu njegu, a majka je u djetetu pronalazila smirenje, jedini podsjetnik da izvan ovog mučnog putovanja postoji drugi svijet. Strah joj se uvukao duboko u dušu, prašina joj je prekrivala kožu i kosu, a blato se zavuklo tako duboko ispod njezinih noktiju da ih više nije mogla zamisliti čiste. Grlo joj je uvijek bilo suho i hrapavo, pa nikad nije imala dovoljno vode da ga navlaži, i nikad dovoljno zraka da pročisti nos od vruće prašine zbog koje je neprestano kihala. No u Zoe je vidjela ono što je nekoć bilo, i u Zoe je vidjela što mora biti... budućnost koju mora omogućiti svojoj kćeri, ma što ta budućnost donosila njoj. Kad je prvi put ugledala utvrdu samostana koja je s vrha brda dominirala planinskim krajolikom, opet je osjetila strah i užas. Francuski ljiljani, te lovački psi i jastreb Beauregarda lepršali su s glavne kule, mračne, prijeteće, masivne hrpe kamenja. Dok su prolazili kroz grad raširen po padini, jahali su uskim, prljavim i popločanim ulicama u sjeni masivnih zidina utvrde. Bilo je podne kad je Durand glavninu svoje odmetničke vojske ostavio u taboru izvan grada te sa svojom zarobljenicom i malobrojnom pratnjom odjahao do utvrde. Magdalen je čvršće stisnula bebu kad su stigli do mosta na opkopu, šireg i dubljeg od bilo kojeg što ga je dosad vidjela. Durandov je trubač oglasio svoj zov. Iznutra su mu odgovorili i podizna se rešetka polako dizala, a most spuštao. Iz utrobe tvrđave zapahnuo ih je mračan i vlažan vonj nikad posve osušenog kamena kad je Magdalen s djetetom ušla i suočila se s užasom u tom prostoru. Drhtala je. Zoe je plakala kao da s njom suosjeća i njezino se lišce iskrivilo od neke neobjašnjive nelagode. Plač je Magdalen dao snage. - Tiho, golubice -umirivala ju je, podigavši je i poljubivši bucmast obraz. Jahale su ispod nadsvođenog prolaza u place d'armes krcat naoružanih ljudi. Fratri u smeđim haljama franjevaca miješali su se s vojnicima, žureći za svojim poslovima. Bog i rat ovdje su bili neraskidivo povezani, kao u umovima svih ljudi. RafaelaR & Anna 194

Bosnaunited & Crowarez Prošle su kroz place d'armes do unutrašnjeg dvorišta gdje su iz glavne kule žurno izišle sluge da ih dočekaju. Žena u odjeći opatice, lica oštrih crta ispod krutog redovničkog vela, prišla je Magdalen dok su joj pomagali da siđe s konja. - Ja sam sestra Therese, gospo. Poći ćete sa mnom. Magdalen je slijedila opaticu u glavnu kulu. Unatoč ljetnoj vrućini, unutra je zrak bio prohladan i ništa nije pokrivalo kamene podove prolaza, niti je bilo draperija na zidovima. Opatica ju je vodila kroz labirint prolaza, uza zavojita stubišta, te se zaustavila pred željezom okovanim hrastovim vratima. - Zasad ćete se smjestiti u ovu odaju. - Podigla je teški zasun i otvorila vrata male, dobro očišćene odaje. Jedina svjetlost dopirala je kroz uski prozor visoko u kamenom zidu i od lojanica koje su gorjele na dugom stolu od borovine. U kaminu nije gorjela vatra, ali su zastori oko kreveta izgledali čisto i kraj kreveta se nalazila drvena zipka. - Iza garderobe nalazi se zahod. - Opatica je pokazala vrata na vanjskom zidu. Donijet će tople vode za vas i dijete, te mesa i pića. Ako vam još nešto treba, kraj vrata je zvono. - Pokazala je zvonce. - Doći će po vas kad budu spremni. Njezino je lice cijelo vrijeme zadržalo prvobitan, nepristupačan izraz, govorila je nekako ravnodušno, kao da izgovara napamet naučen tekst. Nije pokazala nikakve osjećaje, ni traga suosjećanju, a Magdalenina su pitanja zamrla pred hladnoćom koja kao da je ukazivala na malo ili nimalo zanimanja za sudbinu zarobljene žene. Vrata su se za opaticom zatvorila i teška je drvena prečka s tupom konačnošću pala na svoje mjesto. Magdalen je proučila svoju okolinu. Odaja je imala samo najnužnije stvari, pa iz toga nije mogla zaključiti kakve su namjere njezinih tamničara. Uskoro su se vrata opet otvorila i ušla je sluškinja s vrčem vruće vode. Ispod ruke nosila je ručnike i odložila ih kraj vrča u garderobi. - Zahvaljujem - reče Magdalen. - Bit će mi drago da sa sebe sperem prašinu od putovanja. - Nasmiješila se djevojci. - Kako se zoveš? No djevojka je samo zurila u nju prestrašenim očima i šmugnula iz odaje. To uopće nije djelovalo ohrabrujuće, ali Magdalen se posvetila umirujućem zadatku brige o djetetu. Prala ju je kad su se vrata ponovno otvorila i ovaj put su ušla dva krupna lakaja i nasred sobe ostavila njezine škrinje. To što je opet imala svoje stvari bilo je istodobno utješno i neugodno. Prvi put nakon dugih tjedana mogla se preodjenuti u privatnosti unutar četiri zida, ali postojanje tih škrinja, njezinih poznatih stvari u ovoj mračnoj odaji kao da je ukazivalo na konačnost, kao da ovo mjesto mora naučiti zvati svojim domom. Nahranila je Zoe i preodjenula se prije nego se sluškinja opet pojavila, ovaj put s pladnjem kruha, mesa i vina. Jednostavno jelo, ali Magdalen je shvatila da ne može jesti. Nije uspijevala progutati meso ma koliko ga je žvakala, a kruh joj je zapinjao u grlu. Strah je sad ispunjavao prazninu koja je ostala nakon fizičkih poslova. Popila je malo vina, nadajući se da će joj dati hrabrosti, i hodala amo-tamo po odaji, čekajući. Opatica se kasno poslijepodne vratila po nju. Sunce je još uvijek širilo toplinu i svjetlost, ali je dan isto tako mogao biti tmuran i oblačan jer je kroz uski prozor dopiralo veoma malo svjetla. Magdalen je bilo hladno pa je trljala ruke kao da je sredina zime. Kad je čula podizanje zasuna, okrenula se prema vratima, i hladnoća joj je zahvatila dušu. RafaelaR & Anna 195

Bosnaunited & Crowarez Ušla je sestra Therese. Imala je mutne smeđe oči, bez ikakve dubine ili topline. - Sad morate doći. Spremni su za vas. Magdalen se sagnula da uzme Zoe koja je sjedila na krevetu, poduprta jastucima, i mahala drvenom zvečkom. - Dijete mora ostati ovdje. - Ne! - Magdalen je pred tom novom prijetnjom zaboravila vlastiti strah. Neće je odvojiti od njezine bebe, ne ovdje. - Dijete ide kamo i ja. - Ona ostaje ovdje. gospo. - Opatica je značajno pogledala preko ramena gdje su stajala dva snažna vojnika. Koraknuli su naprijed. - Prije ćete me morati ubiti. - Magdalen je pribrano izgovorila dramatičnu prijetnju. Instinktivno je znala da joj zasad ne kane nauditi, a bude li odlučna, morat će udovoljiti njezinu zahtjevu, Čvrsto je držala Zoe i sivim očima slala nepokolebljivu poruku. Uslijedila je kratka tišina i napetost u odaji činila se gotovo opipljivom. Magdalen se nije pomaknula, niti je trepnula, pokazujući odlučnost Plantageneta. Therese je nesigurno dotaknula svoj redovnički veo. - Nitko neće nauditi djetetu - polako je rekla. Magdalen je pogledala dva čovjeka na vratima i ništa nije rekla. - Kunem vam se da joj nitko neće nauditi -pomirljivim je tonom rekla sestra Therese. Magdalen je brzo razmišljala. Znala je da ne želi da joj nešto odvlači pozornost kad se suoči s onim što je očekuje. Dijete je njezina slabost, ali i snaga, a tu slabost ne smije razotkriti onima s kojima će se uskoro suočiti. -Prisegnut ćete na križ što ga nosite da se mojem djetetu ništa loše neće dogoditi dok budem izbivala. - Govorila je tihim i staloženim glasom. Opatica dotakne svoje raspelo. - Prisežem. Ništa joj se loše neće dogoditi dok vas ne bude ovdje. Ako želite, ja ću ostati s njom. Vi morate poći s njima. Magdalen je nježno spustila bebu u zipku i pažljivo je pokrila. Zoe je pospano trepnula i činilo se da je ovako sasvim zadovoljna. Magdalen joj je poljubila čelo i potom se uspravila. - Neka bude - rekla je. - Ostavljam je u vašim rukama. - Na neki se čudan način činilo da su se njihove uloge zamijenile i sad ona ima kontrolu, ona donosi odluke. To joj je davalo hrabrosti. Izišla je iz odaje i opatica je za njom tiho zatvorila vrata. To je donekle umirilo Magdalen jer se činilo da ta žena ipak ima obzira prema djetetu, ne želi je prestrašiti iznenadnom bukom. Dva su vojnika bez riječi zauzela položaje s obje Magdalenine strane, čineći pratnju. U tišini su hodali beskonačnim hodnicima, prolazili kraj užurbanih paževa i zabrinutih slugu. Kuriri i vojnici kretali su se stamenom svrhovitošću, redovnici odmjerenim tempom. Ljudi su ih tek ovlaš pogledavali i Magdalen se pitala jesu li takvi prizori uobičajeni u ovoj golemoj utvrdi s tako mnogo namjena, vjerskih i svjetovnih. Njezina se pratnja zaustavila pred vratima u zidu bastiona. Jedan je štapom udario po vratima. Vrata su se otvorila i čovjek koji je ondje stajao hladno se osmjehnuo Magdalen. RafaelaR & Anna 196

Bosnaunited & Crowarez - Takvo zadovoljstvo, sestrično - rekao je Charles d' Auriac i naklonio se. - Dobro nam došla. - Gestom ruke pozvao ju je unutra. Magdalen je osjećala njegovu zloću, ali je na to navikla i dobro se pripremila za ovaj prvi susret. Međutim, nije bila spremna za golem zid zlobe koji kao da je treperio pred njezinim očima kad je prošla kraj bratića i suočila se s četiri druga muškarca u okrugloj odaji. Sjedili su za pravokutnim stolom u sredini prostorije. Svjetlost je dopirala kroz uske prozore postavljene u razini očiju duž cijelog zida. Višekraki svijećnjak nasred stola davao je više svjetla i bacao zlaćane sjenke. Promatrala su je četiri para sivih očiju dok je nesigurno stajala kraj vrata. - Želim ti dobrodošlicu u obitelj tvoje majke, Magdalen, Isoldina kćeri. - Krupan muškarac, stariji od ostalih, progovorio je sa svojeg mjesta na čelu stola. Nitko od muškaraca nije ustao kad je ušla. - Ja sam Bertrand de Beauregard, brat tvoje majke i glava ove obitelji. Ukazivat ćeš mi poštovanje kakvo duguješ svojem ujaku i glavi tvoje obitelji. On je njezin ujak. Vidjela je to na njegovu licu, u njihovoj sličnosti. Zapravo joj uopće nije fizički sličio, no postojalo je nešto što neosporno dokazuje da dijele istu krv, što je znala i za Charlesa d' Auriaca. Kurtoazija određuje da mu mora izraziti svoje poštovanje. Ignorirala je kurtoaziju. - Doveli su me ovamo pod prisilom. - Iz majčine si obitelji odvedena bez dopuštenja i sad si vraćena. Govorio je oštrim glasom, ali je osjećala da je to njegov uobičajeni ton i da trenutno nije bijesan jer nije poslušala njegov zahtjev. - Nikad nisam upoznala majčinu obitelj. Ne razumijem kako sam odvedena iz te obitelji. - Držala se veoma mirno, svjesna Charlesa iza sebe, tako blizu da je gotovo osjećala njegov dah na vratu. Koža joj se naježila od njegove blizine, ali on je bio poznata opasnost i zasad ga je zanemarila, usredotočivši se na nepoznatu opasnost utjelovljenu u tom krupnom čovjeku čije su sive oči probadale svijet ispod čupavih obrva iznad velikog, šiljastog nosa. - To će ti se objasniti. Zasad ćeš samo prihvatiti svoje mjesto u ovoj obitelji. - Ja sam kći vojvode od Lancastera - rekla je i podigla glavu. - Njemu dugujem poslušnost i poštovanje. - Primaknula se stolu, oslonila dlanovima na hladnu hrastovinu i stajala zureći u njega. Pod zrakom sunca koja je dopirala kroz uski prozor, bljesnulo je nešto krvavocrveno. U idućem je trenutku s nevjericom zurila u svoje ruke na stolu. Između kažiprsta i srednjeg prsta njezine desne ruke podrhtavao je bodež na kojem je svjetlucalo zmijsko oko od rubina. Bilo je nemoguće vje- rovati da joj bodež nije prikovao prst za stol, no nije osjećala bol i nije vidjela krv. Polako je zaprepaštenim očima pogledala čovjeka na drugom kraju stola. - Obrati pozornost - reče Bertrand. - Previše govoriš, a premalo slušaš. Progutala je slinu, ovlažila suhe usne i oprezno razmaknula prste. Na mjestu gdje joj je bodež okrznuo kožu srednjeg prsta vidjela se sićušna kapljica krvi. U odaji je vladala duboka tišina. - Milorde ujače - na koncu je rekla i sagnula glavu. Charles d' Auriac pružio je ruku preko njezina ramena, izvukao bodež i gurnuo ga preko stola do njegova vlasnika. Magdalen je rastreseno opazila da je cijela površina stola puna rezova sličnih ovome što RafaelaR & Anna 197

Bosnaunited & Crowarez ga je upravo napravio. Pojačao se njezin osjećaj nestvarnosti. Ono što se dogodilo u ovoj se skupini očito prihvaća kao uobičajena metoda discipliniranja. Bertrand je stavio bodež na stol kraj svoje desne ruke. - Nećakinjo - odgovorio je. Veoma si dobrodošla. Moji sinovi, tvoji bratići... - Ležerno je zamahnuo rukom, pokazujući tri muškarca za stolom. - Gerard, Marc i Philippe. Već poznaješ bratića Charlesa. Njegova i tvoja majka bile su moje sestre. - Što želite od mene? - Unatoč hladnom užasu što ga je osjećala u trbuhu, uspjela je oblikovati pitanje i zadržati uzdignutu glavu. - Pa, tvoju privrženost De Beauregardima, nećakinjo - blago je odgovorio Bertrand, zavalivši se na stolici. -Ti si jedna od nas. Pripadaš nama, baš kao što nam je pripadala i tvoja majka. Želimo te prigrliti. Zagrljaj zmije otrovnice. Pogledom je fiksirala zmijski držak bodeža, a oko nje se vrtložila i gušila ju pakost majčine obitelji. - Ja sam Plantagenet - rekla je, izvukavši iz sebe posljednju kap prkosa, netremice gledajući bodež. Znala je da bi sljedeći put moglo biti više krvi. No Bertrand nije pomaknuo ruku prema oružju. Opušteno je sjedio na stolici i promatrao je stisnutim očima. Glas mu je odjednom postao veoma tih. - Rođena si baš u ovoj odaji, Isoldina kćeri. - Ovdje? - Uvijek je znala da se rodila u Francuskoj, ali dalje od toga nije ni pitala niti dobila druge informacije. - U ovoj sobi? Osvrnula se po prostoriji u bastionu, debelim kamenim zidinama, kamenim pločama na podu. Vidjela je ogroman kamin, sad prazan, ali je u zimskoj noći njezina rođenja ondje zacijelo gorjela vatra. Drhtaj joj je podigao fine dlačice na leđima. Stoji u sobi u kojoj se rodila, okružena članovima majčine obitelji. Dosad je upoznala samo prohladne zelene engleske krajeve, turobnu pustoš pogranične utvrde, raskošnu aroganciju dvora Plantageneta. To ju je učinilo onim što jest, naučilo ju je tko je i što je, te koje je njezino mjesto u svijetu. A sad stoji ondje gdje je neka žena proživjela agoniju porođaja kako bi nju donijela na svijet... agoniju kakvu je i sama proživjela... agoniju koja stvara neraskidive veze između majke i djeteta. Ugođaj te prostorije kao da joj se uvlačio u krv, kroz pore, poput duha majke koju nikad nije poznavala. Je li Isolde de Beauregard umrla u ovoj sobi? Je li umrla ovdje u trenutku porođaja, ili kasnije, u nekoj drugoj odaji? - Je li ovdje umrla? - Izustila je pitanje o kojem je razmišljala. Nešto je bljesnulo u Bertrandovim sivim očima, zmijski otrov. Glas mu je bio miran i hladan, gotovo bestjelesan, kao da izlazi iz usta trupla. - Tvoj ju je otac otrovao u ovoj sobi... i ovdje je trpjela smrtne muke u trenutku tvog rođenja. Lancaster te izvadio iz njezina umiruća tijela. Zavrtjelo joj se u glavi od užasa. Uhvatila se za rub stola, zglavci su joj pobijeljeli jer se grčevito držala da bi ostala na nogama dok je nastojala shvatiti ono što je rečeno. Moj je otac ubio moju majku? Dok se spuštala večer, Bertrand joj je tiho pričao. Govorio je o darovitosti njene majke, o njezinoj moći da očarava muškarce, načinu na koji su oni koristili tu nadarenost, tu moć, za dobrobit obitelji. Pričao joj je kako je Isolde postavila klopku Lancasteru i kako je princ onemogućio njezin plan. Rekao je da njezinoj majci nije bilo stalo do Lancastera, a zavela ga je zato da ga može ubiti za dobrobit Francuske i RafaelaR & Anna 198

Bosnaunited & Crowarez veličanje De Beauregarda. Riječi su bile blage, ali njihovo je značenje bilo poput mramora, ledeno hladno i neizbrisivo. Začeta je u mržnji i rođena usred ubojite osvete. Znači, to je tajna koju je pred njom skrivao Guy de Gervais. Tada je mnogo toga razumjela... shvatila je onaj grozni trenutak kad je John od Gaunta odbacio svoju jedanaestogodišnju kćer... razumjela je njegovu stalnu averziju... shvatila je čudne, neizravne primjedbe Guya de Gervaisa o njezinoj slič- nosti s majkom, sjetila se kako nikad to nije želio objasniti, prekinuo bi se kao da je ionako previše rekao... razumjela je zašto je ustuknuo kad je ona slijepo iznijela svoje vjerovanje da treba postupati onako kako diktira strast. Sad je shvatila da učinak što ga ima na muškarce, gladni pogledi onih na dvoru njezina oca, bratićeva požuda, pohota odmetničkog vođe, strastvena ljubav i žudnja Edmunda i Guya, sve je to učinak što ga je njezina majka imala na muškarce. Ona je kći Isolde de Beauregard, a ovi ljudi, Isoldina obitelj... njezina obitelj... namjeravaju je koristiti jednako kao i njezinu majku, iskorištavajući te iste prirodne moći. Odjednom je sva ljubav što ju je ikad od ikoga osjetila potamnjela kao stara mjed, zelena i pokvarena. Proizišla iz okaljanih korijena, mračna je i zamračuje. Osjećala se kao onda davno kad joj je Guy de Gervais rekao da je John od Gaunta njen otac. Obuzeli su je isti očaj, zbunjenost, mučna bol duše. A ovaj put nema osobe pune ljubavi i razumijevanja kojoj je apsolutno vjerovala i znala da će joj pomoći. Ali više nije dijete. Isto iskustvo ne može je dotući kao nekad, i ne treba joj svemogući skrbnik koji će umjesto nje svijetu dati smisao. Imala je svoje vlastito ja i toga se grčevito držala dok se suočavala s tim muškarcima koji joj tako neugodno sliče. S muškarcima koji joj govore da je jedna od njih i da pripada njima, govore joj da će raditi za njih kao njezina majka, jer im duguje obiteljsku privrženost. Odbacit će njihovu okaljanost. - Ne! - reče. Zaprepašteno se trgnula kad se bodež zario u sam rub stola, centimetar od njezina trbuha. - Izvuci ga i vrati meni - hladno i mirno reče Bertrand. Poslušala ga je jer nije mogla zamisliti nešto drugo. Izvukla je oštricu i vidjela kako treperi u svjetlosti svijeća, a zatim je bodež gurnula preko stola. - Dođe vrijeme, nećakinjo, kad me pretvaranje počne umarati - gotovo ležerno reče Bertrand, krajem rukava glancajući rubin. - Pripazi. - Imam muža... - drhtavo počne Magdalen. - Edmund de Bresse je mrtav. - Progovorio je Charles d' Auriac. Stajao je iza nje, ali se sad pomaknuo oko stola da joj može vidjeti lice. - Znaš da je mrtav. Izazvao je tvog ljubavnika, čovjeka koji je izdao njegov bračni krevet. Takav dvoboj može završiti samo na jedan način. - Guy de Gervais svoje ruke nikad ne bi okaljao Edmundovom krvlju. - Govorila je jasnoćom posvemašnje sigurnosti i odjednom osjetila pozornost svih u prostoriji. Nikad o tome nisu razmišljali. Ta joj je spoznaja pružila novu hrabrost i u glasu joj se osjetio nepromišljen prizvuk prezira. - On vjeruje da je iznevjerio Edmunda i nikad ga ne bi ubio u poštenoj borbi. - Kakve su to besmislice! - uzvikne Charles, ali su svi u njegovu glasu osjetili tračak nesigurnosti. - Kakvu bi mogućnost izbora imao? On je daleko najsnažniji bojovnik. RafaelaR & Anna 199

Bosnaunited & Crowarez Magdalen ga pogleda u oči. - Ne znam kakvu bi mogućnost izbora imao - mirno reče. - No znam da bi prije izabrao vlastitu smrt nego Edmundovu. - To je bila istina i jedva ju je izgovorila, ali je čvr- sto vjerovala u svoje riječi. Tišina u sobi nekako se promijenila, izoštrila, i ona je osjećala Charlesovu nelagodu. - Kurir se još nije vratio s vijestima? - Bertrand uzdigne obrvu. - Još nije - reče Charles. - Sigurno ga je nešto zadržalo na putu. Ali nema nikakve sumnje po pitanju ishoda. Niti jedan muškarac ne bi izabrao vlastitu smrt da poštedi drugoga. - Uspio je zvučati omalovažavajuće. - Vi to ne biste mogli zamisliti, zar ne? - Magdalen ga je prezirno pogledala i pogledom preletjela oko stola. Zaboravila je na strah pod navalom prezirne mržnje. Premda je u krvnom srodstvu s tim muškarcima, čvrsto je vjerovala da su te veze ništavne u usporedbi s onima koje je spajaju s lordom Bellairom, Guyem de Gervaisom, Edmundom de Bresseom i Johnom od Gaunta. Te veze vuku svoje korijene iz zajedničkih kodeksa časti i moralnosti, iz spoznaje o pravdi i nepravdi, iz spoznaje da će ljudi općenito radije činiti dobro nego loše, čak ako time neće služiti vlastitim ciljevima. - Nitko od vas to ne može razumjeti - rekla je. - Jer se to svrstava pod pojam čast nešto što vi ne razumijete, nešto što ne možete... Bodež se zario u vrata iza nje. Prozujao je kraj njezina uha, tako blizu da je osjetila vibriranje zraka, tako blizu da ju je pekla koža na desnom obrazu i desno joj je oko nekontrolirano titralo od pomisli na ono što je moglo biti. Mučnina joj se uzdizala u grlu i bojala se da će joj pozliti od siline šoka. Borila se protiv toga, čvrsto zatvorivši oči pred slikom rasječene desne strane svog lica. Izgubila se u toj privatnoj borbi da opet uspostavi kontrolu nad živcima, smiri uzburkani želudac, zaustavi drhtanje koljena i ruku, divlje lupanje srca. Lice joj je postalo sivkasto, stisnute usne poplavjele, a pet muškaraca sa zanimanjem je promatralo njezinu borbu. Svi su poznavali strah od tog bodeža, čak i oni kojima nisu strani užasi bojnog polja, sakaćenja i bolne rane. Kad je konačno otvorila oči, pobijedivši u toj bitki, u očima koje su je promatrale pojavili su se jedva zamjetljivi izrazi poštovanja. No kad je Bertrand progovorio, to se poštovanje nije čulo. - Isoldina kćeri, sad pripadaš majčinoj obitelji. Radit ćeš s nama onako kako je radila tvoja majka i odbacit ćeš sve prijašnje privrženosti. Tvoj bratić Charles izrazio je želju da osigura tvoju poslušnost ovoj obitelji. Kad nam kurir donese vijest o smrti tvojeg muža, udat ćeš se za bratića. U međuvremenu... - Značajno je pogledao D' Auriaca i slegnuo ramenima. - U međuvremenu, sve ćemo prepustiti Charlesu, a on će postupati kako smatra prikladnim. Magdalen je u nijemoj stravi odmahnula glavom. U napetosti proteklih pola sata potreba da se suprotstavi tim ljudima, da ostane vjerna sebi i odbaci blato kojim bi je zasuli, potisnula je njezin osobni strah od Charlesa d' Auriaca. No sad je opet jasno shvatila sav užas svoje situacije. Nije imala nikakvih prava ili zaštite, našla se u vlasti svoga bratića, a njemu je dopušteno da čini što god želi. Pogledala ga je i on je vidio paniku u njezinim očima. U njegovim je očima vidjela dobro poznatu pohotu i mirno zadovoljstvo nekoga tko će ostvariti dugo željeni cilj. RafaelaR & Anna 200

Bosnaunited & Crowarez - Nikad neću prisegnuti privrženost ovoj obitelji -rekla je slabašnim glasom. No ipak je uspjela progovoriti, unatoč strahu. - Zadatak tvoga bratića je da te uvjeri u suprotno -reče Bertrand, tonom kao da mu je ova rasprava odjednom dosadila. Ustao je i pošao do stola uza zid gdje su se nalazili vrč vina i pehari. Natočio je vino i pio. - Vodi je odavde. Dovedi je natrag kad obaviš zadatak. Charles d' Auriac nakloni se svojem ujaku. -Sestrično - reče s blagom podrugljivošću. - Hoćemo li ići? - Prišao je vratima gdje je bodež još stršio kao nasilni podsjetnik na jezovito divljaštvo proteklih pola sata. Kakav je izbor imala, osim poći s tim čovjekom u kakav god pakao je za nju planirao? Prošla je kraj njega, odmaknuvši rukav gornje haljine ustranu, kao da nije mogla podnijeti njegov dodir. Kiselo se osmjehnuo. Kad su stigli do njezine odaje, otvorio je vrata i kratko otpustio sestru Therese koja je sjedila kraj kolijevke. Stajao je i promatrao usnulo dijete. - Još uvijek je dojiš? U pitanju je bilo nečeg zlokobnog, nečeg od čega joj se koža panično naježila, premda se na površini činilo sasvim običnim. Sama činjenica da je stajao tako blizu Zoe izazivala je mučninu u njezinu želucu. - Da - rekla je. - Nemoj je probuditi. Okrenuo se od kolijevke. Njegov je pogled počivao na njoj, spekulativan i pohlepan. - Dakle, od tebe moram napraviti dobru i odanu pripadnicu klana De Beauregard, sestrično. - Nikada! - To je veoma mnogo vremena - primijetio je. Ne vjerujem da će mi trebati tako dugo. - Krenuo je prema njoj, a ona je snagom volje ostala na mjestu, svjesna da će samo postati još bespomoćnija ako pokaže svoj strah. - Kad bi samo znala koliko sam dugo čekao ovaj trenutak - tiho je rekao, a njegovo tijelo kao da je iz takve blizine postalo krupnije. Pogledom je fiksirala jastreba izvezenog na njegovoj tunici. Činilo se da ptica ponire i izvija se sa svakim njegovim udahom. Znam da bračni krevet ne smatraš svetim, sestrično, ali od našeg ćeš zastraniti jedino s onima kojima te ja pošaljem. - Pretvorio bi me u kurvu! - Njezin je glas bio šapat gnjeva. - Rodila si se kao kurva - rekao je. - Kurva koja dobro zna svoj posao. - Prstom joj je dotaknuo obraz, a kad je ustuknula, spustio joj je ruku na rame i čvrsto je držao. - Ti također dobro znaš taj posao. Dokazala si da istodobno možeš zadovoljiti muža i ljubavnika. I ti u sebi nosiš moć zavodnice, Magdalen od Lancastera. Ti si kći svoje majke, a mi ćemo tu moć upregnuti za dobro obitelji i Francuske. Preko tebe, osvetit ćemo se Lancasteru za umorstvo Isolde. Spustio je usta na njezina, primoravši je da rastvori usne, grubo i bolno. U jednom odvratnom trenutku njegov je jezik dodirivao njezin. Podigla je ruku i ogrebla ga po obrazu. Njezini su nokti ostavili crvene tragove. Odmaknuo se bijesno opsovao baš kad se dijete probudilo i gladan je plač ispunio prostoriju. Magdalen se instinktivno okrenula prema kolijevci, ali ju je ruka na ramenu bolno stisnula. Promatrao ju je trenutak koji se doimao poput vječnosti. - Pobrini se za nju! - Pustio ju je nakon te kratke naredbe. RafaelaR & Anna 201

Bosnaunited & Crowarez Magdalen je požurila do kolijevke. Podigla je dijete, nastojeći se smiriti da Zoe ne bi osjetila njezinu uzrujanost. Pod hladnim pogledom sivih očiju Charlesa d' Auriaca, promijenila joj je pelenu i nahranila je, okrenuvši se od njega. Rukavom gornje haljine pokrila je svoju dojku kao da bi tako mogla sačuvati mrvicu privatnosti. No njegov pohlepan pogled neprestano ju je pratio. Kad se najela, Zoe je bila spremna za igru. Sjedila je na majčinim koljenima dok je Magdalen zakopčavala haljinu. Gledala je naokolo pa je i Charlesa d' Auriaca uključila u svoje proučavanje. - Stavi je u kolijevku - rekao je istim odsječnim tonom. - Ali još nije spremna za spavanje - pobunila se. - Tek se probudila . Na obrazu su mu se isticali crveni tragovi njezinih noktiju, u očima mu se vidio dubok, hladan bijes. -Ostavi je. - Prišao je vratima i širom ih otvorio. Vani su stajala dva naoružana vojnika koji su je ranije pratili. Glavom je pokazao Magdalen. - Vodite je dolje. - Što...? Kamo...? Neću... - Ustala je s djetetom u naručju, zamuckivala i povlačila se pred njima. - Daj dijete sestri Therese. Ne bi željela da ide onamo kamo ti ideš. Opatica je, jednako nepristupačnog izraza lica, ušla u odaju za vojnicima. Magdalenin je užas nadmašio sve što je ikad osjećala. - Kamo...? - No jedva je izustila tu jednu riječ. Opatica joj je uzela dijete iz obamrlih ruku. - Onamo gdje možeš na miru razmišljati, sestrična -reče Charles. - Vodite je! Dva su je čovjeka zgrabila za nadlaktice. Kratko se otimala prije nego je shvatila koliko je to uzaludno. Istodobno je shvatila da D' Auriac s ciničnim osmijehom promatra njezina patetična nastojanja da se oslobodi, a na licu su mu se jasnije vidjeli crveni tragovi. Naglo se prepustila. Bez obzira što s njom kane, ona to nikako ne može spriječiti. Hodala je između njih, premda su joj još uvijek držali ruke, te su silazili... silazili i silazili sve dok nije osjetila vonj hladnog tla i shvatila da su ispod razine zemlje. Mrak prolaza u nepravilnim su razmacima osvjetljavale baklje u zidnim držačima, niza zidove cijedila se zelenkasta sluz. Nikoga nisu vidjeli i ona se počela tresti od hladnoće i užasa. Napokon su stali. Pred njihovim nogama nalazila su se vratašca u podu. Magdalen je odmah znala što je ispod njih. Tamnica iz njezinih noćnih mora. Obojica su morali uhvatiti masivan kolut učvršćen na kamenoj ploči da bi otvorili vratašca. Drhtala je na rubu crne rupe koja joj je zjapila pred nogama. Tada je osjetila ruku na leđima i znala da će je gurnuti. Sam Bog zna u što će pasti. Spustila se na koljena i polako sišla u nezamislivo mrkli mrak. Kamena se ploča uz tresak zatvorila nad njome i ona je vrisnula. Vrisak je odjeknuo i zatim je zavladala tišina... apsolutna tišina, jednako apsolutna kao i mrak. Mislila je da će joj od strave stati srce. Što je ispred nje? Stoji li na rubu nekog dubokog okna, neke jame koja će je progutati ako napravi korak? Povukla se unatrag i osjetila nešto hladno i vlažno na leđima, ali je barem bilo čvrsto. Disala je u kratkim užasnutim jecajima. Naslijepo je opipavala rukama oko sebe. Dodirivala je hladan sluzav kamen, a tada je prstima dotaknula metalni kolut. Nagnula se unatrag i suze olakšanja navrle su joj na oči jer je našla nešto čvrsto za što se mogla držati. Srce joj je tako mahnito tuklo u ušima da joj je ta buka ispunjavala glavu. Noge su joj bile mokre. RafaelaR & Anna 202

Bosnaunited & Crowarez Stajala je u vodi. Koliko vode? Sad je odnekud čula ravnomjerno kapanje, ali je mrak bio tako potpun da ju je dezorijentirao pa nije mogla odrediti s koje strane dopire taj zvuk. Živu su je zakopali i nad glavom je osjećala golemu težinu tla. Nije imala dovoljno zraka. Kao da joj netko na ustima drži debelu krpu od baršuna i prsa su joj se počela zatvarati, pluća su je boljela dok je hvatala zrak kojeg nije bilo. Ledeni joj je znoj izbio po tijelu i znala je da će umrijeti. Ali nisu je ovamo doveli da bi umrla. Ta se misao polako učvrstila. Pred očima je vidjela te riječi, oblikovane u njezinoj glavi. Nisu je ovamo doveli da bi umrla. Čula ih je, izgovorila, vrtjela na jeziku. Zoe nije u opasnosti i nju će pustiti odavde. Ali kada? Čega još ima ovdje dolje, nevidljivoga? Štakori, zmije u zidovima, u vodi, žohari, pauci... Prije nego ga je uspjela zaustaviti, pobjegao joj je još jedan vrisak. Ponovno se vratio k njoj i opet je zavladala tišina isprekidana neprestanim kapanjem.

Courtney Durand je u šatoru ispod zidina utvrde Carcassonne zadovoljno drijemao. Plaćen je za dobro obavljen posao i sad se odmarao. Jednom je rukom lijeno milovao bok žene koja mu je pružala zadovoljstvo za dugih, pospanih sati ljetnog poslijepodneva. Na jeziku je osjećao okus vina, češnjaka i pikantne kobasice iz Toulousea, a žena je imala pune dojke i gorljivo je reagirala na njegov dodir. Usta su joj bila umrljana vinom, a njezin je miris ženstvenosti i seksa ponovno razbudio njegovu muškost. Popela se na njega i uzela ga u svoje spremno tijelo i on je na trenutak vidio krupne, iskrene sive oči, puna strastvena usta, nježno bijelo rame koje nagoviješta suptilne obline ispod haljine. Njegov se ukrućen ud smanjio. Žena ga je iznenađeno pogledala, pomalo ojađena. Gurnuo ju je sa sebe i ustao. Okusi na njegovu jeziku postali su kiseli pa je iskrivio lice u grimasu. Natočio je vina iz vrča na niskom stolu i jednim ga gutljajem iskapio. Posegnuo je za svojom kesom, istresao šaku novčića i bacio ih ženi. Zveckali su u zraku i rasuli se po tlu. Pokupila ih je, navukla košulju i haljinu od grubog platna, gurnula noge u klompe i bez riječi nestala kroz šatorski preklop. - Milorde? - Što je? - zaurlao je i paž se lecnuo kao da očekuje udarac. - Neki vas čovjek želi vidjeti, milorde. Kaže da ima hitnu poruku. - Od koga? - Nije htio reći, milorde. Kaže da je samo za vaše uši. Durand je prošao kraj momka i izišao. Nije vezao hozne ni zakopčao tuniku, ali se zbog takve neurednosti nikome nije kanio ispričavati. Vitak, okretan, crnomanjast muškarac sjedio je na zavežljaju ispod stabla. Jeo je masline i s nehajnom ravnodušnošću iz usta izbacivao koštice, ne mareći kamo će pasti. Ustao je kad je Durand izišao iz šatora. - Imam poruku za vas, sir Courtney. - Od koga? - Durand se počešao po prsima. - Od moga gospodara. - Činilo se da čovjek to smatra dovoljnim. - Okrenuo se i nešto tražio u zavežljaju. - Nisam li te već negdje vidio? - Durand je namršteno proučavao čovjeka. RafaelaR & Anna 203

Bosnaunited & Crowarez Čovjek slegne ramenima. - Moguće. Može me se vidjeti ovdje i ondje. - Izvukao je pergament i pružio ga Durandu, opet sjeo i nastavio jesti masline. Courtney Durand čitao je poruku. Pročitao ju je dva puta i licem mu se polako razlio smiješak. Osvrnuo se preko ramena i pogledao utvrdu koja se zlokobno uzdizala iza njegovih leđa. Njegov se smiješak proširio. - Zanimljiv izazov - promrmljao je. - Možeš lordu De Gervaisu reći da me zanima njegov prijedlog. Spomenuta svota čini se dovoljnom, a naše zajedničke snage mogle bi prevladati, uz malo lukavosti. Jedva čekam njegov dolazak. Olivier kimne, ustane, prebaci zavežljaj preko snažnog šarca vezanog za stablo, odveže konja, nezgrapno uzjaše i udalji se. Courtney Durand zaveže hozne i zakopča tuniku, osjećajući toplinu sunca na zatiljku. Prijedlog je doista bio zanimljiv i privlačan. Nakon što je pokupio naknadu De Beauregarda za zarobljavanje ledi i njezina djeteta, uzet će naknadu protivnika za njihovo oslobađanje. Glasno se nasmijao i kiselog je osjećaja zasićenja nestalo.

Crni su trenuci bili beskonačni. Proždirali su je i samo su joj prsti stegnuti oko metalnog koluta pružali nekakav osjećaj stvarnosti. Noge su je boljele od stajanja, ali nije mogla sjesti dok se držala za kolut, a osim toga, dolje je voda i tko zna što još. Stajala je leđima priljubljena uza sluzav zid. Kad su se kamena vratašca iznad nje s treskom otvorila, zvuk je u apsolutnoj tišini bio tako zastrašujući da je pustila kolut i pala na koljena. Šake su joj utonule u viskozno blato pa je kriknula. Ali nije pala dalje i sad se iza nje pojavilo svjetlo. Oči su je boljele i pekle od trpkog dima smole i lojanica. S mukom je ponovno ustala, ali prije nego se uspjela orijentirati, netko joj je zgrabio ruke i povukli su je gore, van iz tamnice. Kamena se ploča uz tresak zatvorila i ona se našla u prolazu gdje je nastojala uspostaviti kontrolu nad svojim jecajima. Ista su dva vojnika ravnodušno stajala, čekajući da ona ustane. Vidjela je sluz na svojim cipelama, mokre rubove gornje i donje haljine. Ruke su joj bile crne od toga. Nije vidjela mahnitost u svojim očima, grozno sivilo bezgraničnog užasa na svojem licu. Njezina pratnja je to vidjela, ali to je bilo uobičajeno za one koji iziđu iz podzemne tamnice, a njihove tupe priproste oči, navikle na okrutnost, nisu reagirale na te znakove patnje. Poveli su je natrag, penjali su se i penjali do mjesta gdje je zrak svježe mirisao, a hladnoća kamena bila je ugodna, kamena što ga je obasjavala dnevna svjetlost. No bila je mrkla noć. Kroz uske je prozore vidjela samo mrak i tek ponekad svjetlucanje neke zvijezde. Otvorili su vrata njezine odaje i ona je ušla. Ondje se nalazila sestra Therese i držala uplakanu, užasno gladnu Zoe. Charles d' Auriac naslonio se na suprotni zid. Njegove su oči vidjele i razumjele svaki užasom ispunjen trenutak što ga je provela, a hladan sivi pogled izražavao je zadovoljstvo. - Dijete je gladno - reče opatica i pruži joj bebu. Magdalen je pogledala svoje ruke. Nije mogla taknuti svoje dijete rukama koje su pune neopisive prljavštine. Bez riječi je ušla u garderobu. Voda u vrču bila je hladna, ali je ribala šake žustrinom koja je prkosila njezinoj apsolutnoj iscrpljenosti... iscrpljenosti duha koji se tankom niti borio protiv ludila. Kad je bila zadovoljna, uzela je Zoe i sjela, ne obazirući se na mokre i prljave rubove haljina i cipelica. Dok je dijete sisalo, u nju je ušao tračak spokoja. Nije htjela pogledati bratića koji je ostao uza zid i promatrao, ali dok je RafaelaR & Anna 204

Bosnaunited & Crowarez njezino tijelo reagiralo na bebine elementarne potrebe, počela je osjećati da ponovno stvara doticaj sa stvarnošću. No kad se Zoe najela i opet se dobro osjećala, Charles d' Auriac pođe prema vratima. - Vodite je dolje. Dva su vojnika ušla u sobu. - Ne... molim... ne mogu... - Čula je vlastito preklinjanje, dala bi sve da ga nije izgovorila, ali nije si mogla pomoći. Njezin je bratić dotaknuo svoj obraz, dotaknuo je crvene ogrebotine što su ih ostavili njezini nokti, i ništa nije rekao. Odveli su je natrag, dolje i dolje, i ponovno je zatvorili u neprobojan vječan mrak.

Petnaestak kilometara izvan Orleansa ležalo je mrtvo tijelo kurira poslanog da sazna ishod borbe između Edmunda de Bressea i Guya de Gervaisa, te o tome donese izvještaj u Carcassonne. Tijelo je ležalo bačeno u jarak gdje ga je ostavila banda lopova, a izvještaj je zauvijek ostao zaključan u njegovoj lubanji. Guy de Gervais, Edmund de Bresse i Courtney Durand sastali su se u sjeni utvrde. Njihove su se vojske stopile bez ikakvih ceremonija ili znakovlja, pa nisu predstavljali nikakvu očitu prijetnju za stražare na utvrdi Carcassonne koji su odmetničku vojsku nedavno vidjeli u službi De Beauregarda.

RafaelaR & Anna 205

Bosnaunited & Crowarez

Sedamnaesto poglavlje

Srećom, više nije osjećala bolove u nogama, zamijenila ih je duboka obamrlost. Mnogo prije toga posve je izgubila osjet u stopalima, umrtvila ih je ledena voda u kojoj je stajala. Više ništa nije osjećala i mogla je samo zamišljati što gmiže oko njezinih gležnjeva, hvata se za njezine skute. No ovaj put je čak i strava imala svoje granice i ona je na koncu utonula u stanje slično transu, pobjegla je iz pakla tako da se izvukla iz vlastita tijela, fizički svjesna samo prstiju obavijenih oko metalnog koluta koji ju je držao na nogama. Kad su podigli kamena vratašca, nije se mogla maknuti pa su se morali spustiti do nje i odlijepiti njezine prste s koluta prije nego su je povukli gore. Noge je nisu držale pa se srušila na pod u prolazu, no bilo joj je svejedno. Jedan od vojnika ju je bez riječi podigao i ona je mlitavo ležala u njegovim rukama, a njezin um i duh još su uvijek nekako lebdjeli iznad inertnog tijela. Bio je bijeli dan i ona je čvrsto zatvorila oči pred jarkim svjetlom koje joj se jučer činilo mutnim i tmurnim. Čula je Zoein plač prije nego su stigli do odaje, a um i tijelo naglo su se ponovno sjedinili. S tim se sjedinjavanjem vratio strah i mučna spoznaja da ne bi sačuvala razum tijekom još jednog takvog utamničenja. Slijedeći instinkt, ničim nije pokazala da je opet posve svjesna, te je ostala mlitava i hladna u vojnikovim rukama. Kad ju je unio u odaju, ostala je nepokretna. Sestra Therese je držala Zoe i njihala je u uzaludnom nastojanju da smiri mahniti plač, tako prodoran da se činilo da odjekuje cijelom utvrdom. Nitko drugi nije bio u sobi. Vojnik je spustio Magdalen na noge i ona se namjerno opet srušila na pod. - Stavi je na krevet - rekla je opatica. - Mora nahraniti dijete. Podigli su je i stavili na krevet gdje je nepomično ležala. Sestra Therese joj je vrišteću Zoe stavila u krilo i brzo namjestila jastuke iza nje. - Podignite se -opatica je govorila s tieskobnom nestrpljivošću. -Vaše je dijete gladno. Magdalen je uložila svu snagu volje kako ne bi pokušala smiriti Zoe. Ležala je zatvorenih očiju i nepomično, kao da se još nalazi u stanju sličnom transu. Vojnici su otišli, a opatica je stajala i gledala nepomičnu ženu i dijete koje vrišti. Tada je gotovo neprimjetno slegnula ramenima, kao da je učinila sve što je mogla, okrenula se i izišla. Magdalen je čula kako se spušta teška drvena šipka. Još je minutu nepomično ležala i tada je dijete privinula na grudi. Zoe nisu impresionirali majčini očajnički poljupci, već je mahnito tražila dojku. Magdalen je otkopčala gornji dio haljine, vrištanje je utihnulo i tišina je zavladala u polumračnoj odaji. Magdalen je shvatila da joj je um posve bistar. Krv se vraćala u njezina stopala i trpjela je neopisive bolove. Osjećala je bolne grčeve u nožnim mišićima, ali su joj bolovi pomogli da usredotoči um. Uspije li zadržati dojam da ju je tamnica fizički i duhovno slomila, ako se izuzme hranjenje Zoe, onda sigurno ništa neće postići ako je vrate onamo. Bila je sigurna da su dva boravka ondje trebala biti kazna, kao i prisila, ali ako je bratić vidi u ovom stanju, zacijelo će smatrati da se prikladno osvetio za ožiljke što ih je RafaelaR & Anna 206

Bosnaunited & Crowarez noktima ostavila na njegovu licu. Sve dok ostane fizički nesposobna za bilo što osim hranjenja djeteta, morat će odgoditi problem njezine poslušnosti. Neće moći dugo glumiti, ali barem će dobiti na vremenu, a zasad može razmišljati samo sat ili dva unaprijed. Svladao ju je neopisiv umor, kao da se na nju spustila velika crna deka. Oči su joj se sklopile dok je još dojila dijete. Sestra Therese ušla je sat vremena kasnije i našla je kako spava, a Zoe je spokojno ležala kraj nje. Donijela je pladanj hrane i sagnula se da probudi usnulu ženu jer je znala da od jučer ujutro ništa nije jela. Magdalen se probudila, ali je okrenula glavu od hrane. Odbila je govoriti, ali je s mukom ustala da promijeni Zoeinu pelenu. Stavila ju je u kolijevku i odvukla se do zahoda iza garderobe. Pretjerivala je s bolovima i mukotrpnim kretanjem, te se na koncu opet srušila na krevet i zatvorila oči. Osjećajući nelagodu, opatica je izišla jer nije znala što bi drugo mogla učiniti. Kad je opet ostala sama, Magdalen je pojela s pladnja malo divljači u tijestu i popila vina. Osjećala se mnogo snažnije, premda se nije usudila misliti o užasu utamničenja. Samo je znala da to više ne bi mogla podnijeti. Čudno, ali nije ni pomislila na očit način izbjegavanja daljnjeg kažnjavanja. Nije kanila popustiti. Cijeli je dan nemirno spavala, čvrsto zatvarajući oči kad bi čula otvaranje vrata, što se nekoliko puta dogodilo. Međutim, nitko nije ušao u sobu, već je netko samo provjeravao što je s njom i odlazio. Vodila je brigu o Zoe, ali sebe namjerno nije ni oprala ni počešljala. Charles d' Auriac ušao je krajem poslijepodneva. Namjeravao ju je cijeli dan ostaviti na miru da se oporavi i pomisli da je kušnja završena. Šok ponovnog vođenja u tamnicu, provođenja noćnih sati u smrdljivom mraku, bit će daleko veći nakon dana odmora. Stoga je očekivao da će mu se pokoriti sutradan čim svane. Međutim, nije bio pripravan na ono što je našao. Ležala je na krevetu točno onakva kakvu su je jutros doveli. Prljavština tamnice na odjeći, kosa slijepljena, lice puno blata. Njezine su ga oči tupo gledale, gotovo kao da zure kroz njega. - Slatki Isuse! Zašto se nisi očistila? Nije odgovorila, nije čak niti trepnula. Prišao je krevetu, uhvatio joj bradu i zagledao se u njezino lice. Izraz njezinih očiju nije se promijenio. Je li pogrešno procijenio? Smatrao je jačom no što je bila? Znao je da postoji trenutak kad fizičko kaž- njavanje postaje besmisleno, trenutak kad se žrtva povlači od patnje u privatni svijet iluzija, a time i izvan dohvata tamničara. Ali to se nije moglo dogoditi tako brzo. Prišao je vratima i glasno pozvao sestru Therese. - Koliko dugo je ovakva? - Otkad su je jutros doveli natrag. Nahranila je dijete, ali gotovo ništa drugo. - Je li govorila? - Ne, milorde. Opet se okrenuo prema krevetu. Bilo je kao da ne zna da govore o njoj... kao da ne zna da su u sobi. - Dovedite je u red - rekao je. - Kasnije ću se vratiti. Magdalen se nije opirala niti je pomagala dok su joj opatica i sluškinja skidale prljavu odjeću. Pustila je da je operu, počešljaju joj zapetljanu kosu, odjenu je u lanenu košulju i širok kućni ogrtač. Ničim nije pokazala svoje olakšanje kad se oslobodila RafaelaR & Anna 207

Bosnaunited & Crowarez smrada i blata podzemne tamnice. Povele su je do stolice kraj praznog kamina, donijele dijete, ponudile joj juhu i vino. Prepuštala im se pasivno i bez riječi. Bilo je mračno kad se njezin bratić vratio. Još je sjedila na stolici s rukama sklopljenim u krilu i ugašenim svijećama na stolu. Kao da nije svjesna mraka. Kresnuo je kremenom i svijeće su bljesnule. Nije pogledala prema svjetlu, niti je na bilo koji način pokazala da je svjesna njegove nazočnosti. - Dakle, sestrično - rekao je, prilazeći joj. Visoko je podigao svijeću i svjetlo joj je obasjavalo lice, jednako poželjno u blijedoj nepomičnosti kao i u bli- stavilu zdravlja i sreće. - Pitam se kako ćeš večeras reagirati na moj poljubac. - Jednom joj je rukom držao lice i spustio usne na njezine. Izdržala je, nepomična i hladna kao mramorni kip. Naglo ju je pustio i prišao vratima. - Vodite je dolje! Ispunio ju je vreli užas. Nije uspjela. No ostala je nepomična, pogledom fiksirajući uleknuće na kamenim pločama poda. Vrat ju je nepodnošljivo bolio od naprezanja. Pozorno ju je promatrao, tražeći neki znak da je shvatila njegovu naredbu vojnicima. Nije otkrio nikakvu promjenu u držanju ili izrazu lica. Kad su dva čovjeka krenula prema njoj, gestom ih je zaustavio. Ako ne glumi, njezino sadašnje stanje uma na granici je ludila, i zatvori li je opet u tamnicu, lako bi mogla prijeći tu granicu. Tada im ne bi bila od koristi, a on ne smije sve ugroziti pretjeranom revnošću. - Izađite. Vojnici su izišli i on je svijeću vratio na stol. - Ujutro ćeš mi se pokoriti, sestrično, i svoju ćeš podaničku vjernost dati Bertrandu. Ne bude li tako, trunut ćeš u tamnici, i tvoje dijete s tobom. - Ničim nije pokazala da ga je čula pa ju je frustrirano uhvatio ispod pazuha i podigao na noge. - Čuješ li me, sestrično? Ti i dijete. Ne smije odgovoriti. Neće odgovoriti. Neprestano je iznova ponavljala te riječi u glavi sve dok nisu potisnule sve ostalo. Pala je natrag na stolicu kad ju je odgurnuo od sebe. Pala je i ondje izgledala kao krpena lutka. Vrata su tresnula za njim i počela je drhtati, ali si je osigurala noć odmora. Guy de Gervais pogledao je nebo. Bilo je mračno i oblačno, zrak sparan kao da se nad Pirinejima sprema ljetna oluja. No njihovim je namjerama savršeno odgovaralo što nema mjesečine ni zvijezda. - Misliš li da spava? - Edmundov je glas tiho pitao iz mraka. - Misliš li da su joj naudili? Guy se okrenuo i razabrao mračnu sjenu drugog čovjeka. Kao i on, Edmund je na sebi imao žičanu košulju te nosio veliki mač i štit. Pravi će im oklopi trebati kad počne bitka. Najprije će pregovarati. - Nemoj misliti na Magdalen - savjetovao mu je, kao što je tijekom proteklih tjedana nebrojeno puta savjetovao sebi. - Tvoja joj zabrinutost neće pomoći. - Ali tako se silno boji svoga bratića. - Strah je neće ubiti - kratko će Guy. - Hrabra je i domišljata. - No katkad ga je neizdržljivo mučila pomisao da je sama i prestrašena. RafaelaR & Anna 208

Bosnaunited & Crowarez - Sve je spremno. - Courtney Durand pojavio se iz sjenke. - Zauzeta je gradska stražarska kula i nitko neće oglasiti uzbunu. - U njegovu glasu ili izrazu lica nije bilo napetosti. U ovom ga pothvatu zanimaju samo zabava i novac. Ako ga je ledi Magdalen i zanimala, zaključio je da oko nje ima previše muškaraca da bi se trud isplatio. -Ostavit ćemo upaljene vatre i baklje u taboru tako da sve izgleda mirno i bit ćemo na položajima čim se pojavi prva dnevna svjetlost. Kroz mračan, usnuli gradić prekriven sjenkama gotovo se bešumno kretalo četrdeset kopljanika na konjima. Na konjska su kopita stavili vreće da ih se ne čuje, pa ih je mogao odati samo poneki zveket uzde. Iza njih dolazili su pješaci s dugim kopljima i strijelci, a potom oni koji su nosili velike naramke pruća i duge ljestve za opsadu. Stanovnici gradića koji su ih čuli skutrili su se iza zatvorenih prozora. Budući da nije bilo zvona na uzbunu, mudro je gledati svoja posla i biti zahvalan da naoružani ljudi ne pokazuju nikakvo zanimanje za gradić ili njegove stanovnike. Gradske ulice spajaju se sa zidinama utvrde i ljudi su prešli iz sjenki jednih u sjenke drugih, ne izlazeći na otvoreno. Stražari na kulama utvrde gledali su prema udaljenom obzoru, odande očekujući opasnost. Vidjeli su mračne šatore odmetničkog tabora i uobičajene noćne vatre kako svjetlucaju u mraku, baš kao i nekoliko proteklih dana otkako je vođa odmetnika u tvrđavu doveo zatočenicu. Nisu gledali ravno dolje jer za to nisu imali razloga. Oglasilo bi se zvono na uzbunu da se gradić našao u opasnosti. Zato nisu vidjeli kako opasna sila krišom zauzima položaje, priprema se premostiti opkop i napasti zidine kuglama, vatrama i ljestvama za opsadu. No kad se prva slabašna svjetlost pojavila iza planina, zrak su proparali zvukovi desetak vojničkih truba, poput pijetlova koji danu dobacuju svoj izazov. Stjegonoše su podigli stjegove svojih vitezova u trenutku kad su se zastave Bressea, Gervaisa i Lancastera zavijorile na vjetru. Trubači su opet zasvirali. U tvrđavi je zavladala posvemašnja pomutnja. Muškarci su trčali na kruništa i zurili u naoružanu silu pod zidinama. Štitonoša posve blijeda lica probudio je Bertranda de Beauregarda, blijeda lica od straha kako će njegov gospodar reagirati na ono što je zasigurno bila nečija traljavost. Odmah za štitonošom pojavio se zapovjednik garnizona i, dok je Bertrand stavljao svoj oklop, rekao mu čiji se stjegovi vijore pred njihovom utvrdom. - Božje mi krvi! Kažeš da se vijori stijeg De Bressea? -Bertrand je psovao svog štitonošu, mučeći se s čeličnim oklopima za goljenice. - Dovedi D' Auriaca! Charles je već bio ondje, blijed ali odlučan, još bez oklopa. - Milorde. - Jamčio si da će umrijeti! - prasne njegov ujak. - I dalje to jamčim - mirno će Charles. - Ovaj će put umrijeti od moje ruke. Bertrand ga je pogledao te nestrpljivo odmahnuo glavom. - Taj čovjek ima više života od mačke! - Prošao je kraj nećaka, izišao u vanjsko dvorište tvrđave i popeo se na krunište. - Oglasi poziv za identifikaciju i svrhu ovog izazova. - Kao da to nije znao. Trubač je izvršio nalog pa su gledali kako trubač protivničke strane jaše do podignuta mosta. Njegov se glas jasno čuo u jutarnjem zraku. - Lord De Bresse došao je po svoju ženu, ledi Magdalen. Lord De Gervais došao je kao predstavnik Johna, vojvode od Lancastera, po Lancasterovu kćer, ledi Magdalen. Bertrand je iz paževe ruke uzeo draguljima optočen pehar vina i iskapio sadržaj prije nego je odgovorio. - Reci im da ćemo odgovoriti za sat vremena. RafaelaR & Anna 209

Bosnaunited & Crowarez Trubač je prenio poruku i Bertrand je otišao s kruništa. U vanjskom dvorištu okupili su se njegovi sinovi i nećak. - Dođite - kratko je naredio. - Moramo se dogovoriti. Slijedili su ga u sobu bastiona gdje je jutarnje sunce obasjavalo prašinu na izrezbarenom stolu. Paževi su donijeli vrčeve vina, ali su ih odaslali iz odaje. - Dakle? - reče Bertrand. - Čekam objašnjenje. Svi su pogledali Charlesa d'Auriaca. Još je bio malo blijed, ali se inače doimao smirenim. - Čini se da sam pogriješio - polako reče. - Žena je imala pravo, želiš reći - reče Bertrand. - Da si imao pameti i sam obavio zadatak... da je tvoj bratić imao pameti i sam obavio zadatak... -Bijesno pogleda Gerarda, donekle zadovoljnog jer ni Charles nije uspio. - Ovaj put ću uspjeti - ponovi Charles. - Naravno, želiš tu ženu za sebe - reče Marc i cinično se nasmiješi. - To je snažan poticaj, bratiću. - Kao i ponos - odbrusi Charles. - Ja ne doživljavam neuspjehe. - Dakle, što predlažeš? - Bertrand je odjednom zvučao ljubazno, kao da mu ova prepirka pruža zadovoljstvo. Ulio je vino u pehar. - Pred našom tvrđavom nalazi se vojska koja će nas držati pod opsadom radi jedne žene i djeteta. - Durand je s njima - primijeti Philippe. - Um plaćenika veoma je neobičan. - Teško da je neobičan - reče Bertrand. - On uvijek nanjuši novac i nije ga briga tko i za što plaća. - No možemo li izdržati takvu opsadu? - upita Gerard. - Paklenska je nevolja što smo svi ovdje zajedno. Vani nema nikoga da dovede pojačanje. - Dobro su opremljeni za napad - reče Bertrand. - Durand će bez problema skupiti svježu vojsku kad god mu zatreba. Brzo će postati brojčano nadmoćniji, bez obzira na gubitke. - Ne moramo izdržati opsadu. - Progovorio je Charles. Rastreseno si je natočio vina i obratio se izravno ujaku. - Iskoristit ćemo ženu. To će biti njezin prvi zadatak za ovu obitelj. - Nasmiješio se. - Namamit će svog muža i svog ljubavnika u smrt. - Slomio si je? - Bertrand se namršti. - Vjeruješ da će te tako brzo poslušati? Vjeruješ da je možeš navesti da izda De Gervaisa i De Bressea? - Odmahne glavom. -Previše si optimističan, prijatelju. To je tvoja mana. No Charles se i dalje smiješio. - Zaboravljate dijete. Ako je dijete ugroženo, izdat će bilo koga. - Gladio je bradu. - Ne znam zašto se prije nisam toga sjetio. - Ali i mi želimo dijete - reče Marc. - Odrastat će tako da postane prava De Beauregard, što njezina majka nikad ne bi mogla postati. - Istina, i upravo zato ranije nisam o tome razmišljao - složi se Charles. - No vjerujem da će u ovom slučaju žrtva biti isplativa... premda uopće ne mislim da ćemo je morati žrtvovati. Bertrand kimne. - Nastavi. - Izići će k njima i mora ih dovesti u tvrđavu na pregovore. O njoj će ovisiti kako će to izvesti, ali mora biti uvjerena da će dijete umrijeti ako ne uspije ... Uspjet će samouvjereno je zaključio. - Vidio sam je s djetetom. - Onda predlažem da našoj rođakinji odmah kažemo kakve su alternative. RafaelaR & Anna 210

Bosnaunited & Crowarez Magdalen je čula zov truba, ali kroz uski prozor visoko na zidu nije mogla vidjeti van. No zvuk joj je brže potjerao krv žilama jer je donosio nadu, mada nije znala zašto. Uvijek je moguće da će je neželjena rodbina još neko vrijeme ostaviti na miru ako joj nešto izvan zidina zaokupi pozornost. Nije zaboravila bratićevu prijetnju od prethodne večeri, a dugi noćni sati nisu joj pomogli da smisli novi plan. Ušla je sestra Therese čije lice prvi put nije bilo posve bezizražajno. - Hajde, morate se brzo odjenuti -rekla je. - Vi i dijete morate poći na kruništa. Magdalen nije odgovorila. Njezina je gluma prethodnog dana bila uspješna i zasad joj je jedino to preostalo. Ostala je bezvoljna i šutljiva, ali se nije opirala odijevanju. Prkos treba čuvati za važnije stvari. Uzela je budnu Zoe i slijedila sestru Therese iz odaje. Pomisao na svježi zrak i sunčevu svjetlost ubrzala joj je korake, pa je s mukom vukla noge i držala sagnutu glavu kad su iz polumraka glavne kule izišle na dvorište. Pogledala je prema najvišem bedemu utvrde gdje se vijorila zastava Beauregarda s francuskim ljiljanima. Tko izaziva taj stijeg? Njezin ujak i bratići okupili su se na vanjskim kruništima. Strijelci su se poredali duž bedema, oni s običnim lukovima već su namjestili svoje strelice, a oni sa samostrelima mukotrpno su namještali svoje oružje. Muškarci su gore nosili kablove vode, spremni gasiti vatre što će ih napadači zapaliti kako bi dimom zaštitili one koji se penju ljestvama. Magdalen je prepoznala sve znakove pripremanja utvrde za napad. Prije nekoliko tjedana ona je naredila to isto. Ali tko bi napao Carcassonne, utvrdu De Beauregarda? Ponovno je bljesnula sićušna iskra nade. Penjala se stubama, zadržavši letargičnu pasivnost lica i koraka, te prišla skupini koja je čekala na kruništu. Zoe je mahala ručicama i radosno gugutala na ugodnom jutarnjem zraku. Vrane su letjele, stjegovi lepršali. Kad je stigla do ruba bedema, Magdalen je pogledala dolje. Noge su je umalo izdale. Vidjela je Guya na njegovu masivnom bojnom konju, bez kacige na crvenkasto-zlatnoj kosi, i njegov je stijeg vijorio na vjetru. Žilama su joj strujali radosna ljubav i golemo olakšanje da je živ i zdrav, da je došao po nju. Posve je nestao svaki dojam pasivnosti. Željela mu je viknuti, željela je objaviti svoju ljubav jarkoplavom nebu. Vidjela je Edmunda odmah iza njega i njezino je olakšanje bilo jednako snažno. Činjenica da su obojica ovdje, da su obojica došli po nju, mogla je samo značiti da su sklopili nekakav sporazum. Neće biti odgovorna za smrt jednog ili obojice. Neće okaljati ruke njihovom krvlju. U tom je trenutku, zahvalna Bogu na milosti, znala da će Guy de Gervais ostati samo uspomena koja će rasvjetijavati mrak duše, a svojem će mužu pružiti ljubav koju još može dati. - Da, sestrično. Čini se da su tvoji zaštitnici stigli. -Charles je govorio suhim i ciničnim glasom, prekinuvši intenzitet njenih misli. - Vidim da si došla k sebi. To je sreća jer imamo zadatak za tebe. Sva se njezina radost raspršila kad je shvatila da će se uskoro suočiti s daljnjom kušnjom. Obitelj njezine majke neće je predati bez borbe. - Stani ovdje i pokaži se. Neka vide zbog čega su došli. - Bertrand je pokazao stubu na parapetu. - Ne, nemoj gore nositi dijete. Opasno je. RafaelaR & Anna 211

Bosnaunited & Crowarez Nekako je Zoe predala svom bratiću Philippeu i on je uzeo dijete prije nego je dospjela razmisliti, obuzeta željom da bolje vidi preko parapeta. Nečija ju je ruka uhvatila za lakat, te se našla na stubi, izložena poprilično iznad bedema. Guy ju je ugledao i, usprkos udaljenosti, nešto je preletjelo među njima, spojilo ih u trenutku intenzivnog sjedinjavanja. Kosa joj nije bila skupljena, držala ju je samo jednostavna traka na čelu, a vjetar je vitlao bujnom tamnom masom i pripijao haljinu uz podatne linije njezina tijela. - Magdalen! - Edmund se nije mogao obuzdavati kao Guy pa joj je doviknuo, ali je vjetar odnio njegov glas. -Je li neozlijeđena? - s očajničkom je tjeskobom pitao svoga druga. - Vjerujem da jest - tiho odgovori Guy. U onom trenutku sjedinjavanja osjetio je da je cijela, ali je osjetio još nešto, i nije mogao kontrolirati svoju nelagodu dok je stajala tako izložena na parapetu. Osjetio je njezin strah. - Sad možeš sići. - Bertrand je govorio iza nje i ona je koraknula unatrag na široko i čvrsto krunište. Okrenula se da uzme Zoe, ali je Philippe odmaknuo dijete. - Dajte mi je - rekla je, nastojeći obuzdati paniku koja ju je zahvatila. - Ne. Najprije moraš obaviti zadatak - reče Bertrand. - Vratit ćemo ti dijete kad ga obaviš tako da budemo zadovoljni. - Kako to mislite? - Sad je upoznala užas veći od onoga u podzemnoj tamnici i tiho zastenjala, patetično ispruživši ruke prema svom djetetu. - Charles će objasniti. Okrenula se D' Auriacu koji se smiješio na svoj ledeni način. - Poći ćeš k svomu mužu i ljubavniku, te ćeš ih pozvati da dođu u tvrđavu na pregovore. Kad prođu kroz vrata, vratit ćemo ti dijete. Ako ne uspiješ... -Ispružio je ruku i kažiprstom nemarno dotaknuo bebin obraz. - Ako ne uspiješ, ona će umrijeti... Udarac dugim kopljem i moći ćeš njezino tijelo izvući iz opkopa. - Ne! Ne biste mogli... - No znala je da bi. Prstima se čupkala po vratu. - Molim vas... - Dovedi ih u tvrđavu - reče Charles. - I onda ćete ih ubiti? - Njih ili dijete. Ti biraš. Ovo je bezdan. Sve mu se više približavala, ali je bila u krivu svaki put kad je pomislila da je do njega stigla. Sad je stigla. - Kako? - Jedva je izustila tu riječ. Grlo joj se posve osušilo i činilo se da u plućima uopće nema zraka. Charles slegne ramenima. - Draga moja sestrično, o tome ti odlučuješ. Znaš koji će argumenti najbolje djelovati. Na kraju krajeva, poznaješ ih. - U glasu mu se osjećao uvredljiv ton. - Siđimo. Svi su sišli s kruništa. Sestra Therese je još stajala u dvorištu. Bez čuđenja, preuzela je dijete. - Odnesi je odavde i stalno je drži uza se - reče Bertrand. - Njezina majka ima posla. Obuzeta najcrnjim očajem, Magdalen je gledala kako opatica nosi dijete natrag u glavnu kulu. Kad bi ih sve mogla spasiti vlastitom smrću, znala je da bi to učinila. Ali nije dobila tu mogućnost. Mora Edmunda i Guya namamiti u tvrđavu gdje ih čeka smrt. RafaelaR & Anna 212

Bosnaunited & Crowarez Mora poći k njima s ljubavlju u očima i raširenih ruku, s riječima obećanja i molbe na usnama. Mora se pozvati na ljubav što je obojica prema njoj osjećaju i oni će učiniti ono što od njih zatraži. Odvest će ih u smrt jer je vole, baš kao što je njezina majka osudila mnoge neprijatelje De Beauregarda. Ona je kći svoje majke, posjeduje njezinu moć. Bez riječi, krenula je u vanjsko dvorište i do nadsvođena ulaza u tvrđavu. - Imaš jedan sat, sestrična - tiho joj je doviknuo Charles, a ona je njegove riječi osjetila kao ubod nožem u leđa. Pustili su je van kroz mala vrata i spustili most. Polako ga je prešla, svjesna pogleda strijelaca i kopljanika na kruništima, svjesna pogleda članova majčine obitelji koji su pratili svaki njezin korak. Guy i Edmund su sjahali i stajali uz rub mosta dok im se približavala. O, kako je u tom trenutku trebala Guyeve ruke oko sebe! Kako je čeznula za njegovim tijelom, za zaštitom njegove ljubavi, strasti i snage. I kako je osjećala Edmundovu goruću potrebu da se okrene k njemu, da sve to primi od njega. Stoga nije prišla niti jednome. Ispružila je ruke u gesti nijeme molbe, lica smrtno blijeda pod suncem, očiju ispunjenih užasom. - Što je? - tiho će Guy. - Što su ti učinili? - Moram vas obojicu dovesti u tvrđavu, inače će ubiti naše dijete - rekla je, shvativši da mu nikad ne bi mogla lagati. Pogledao je prema onima koji su ih gledali s kruništa, a potom se okrenuo. - Dođi sa mnom. - Naredba je bila otresita, skrivala je dubinu bijesa koji je prijetio da će rastjerati sav razum. - I ti, Edmunde. Slijedili su ga do prve ulice gradića. Ondje je stao i okrenuo se k njima. Gledao ih je, procjenjujući, i znao da Edmund trenutno ništa ne može učiniti za Magdalen. Ne treba joj ljubavnik čije će potrebe zasjeniti njezine. Zato je raširio ruke. - Dođi ovamo, malena. Srušila se na njegova prsa s nesuvislim jecajem i on joj je milovao kosu, nježno je smirivao, kao da je opet djevojčica koju je tješio i umirivao. Prepustila se užasu, njezina je obrana popustila prvi put nakon njihova rastanka u crkvi u Bresseu i njegova odlaska. Edmund, užasnut onim što im je rekla, gledao je bez ljubomore. Znao je da joj ne može dati ono što dobiva od tog čovjeka i ta ga je spoznaja rastužila, ali nije se osjećao izdanim. - Dosta je - na koncu će Guy, kad se njezin grčevit plač pretvorio u jecaje. Plantageneti ne odustaju, niti se predaju. Sjeti se tko si, Magdalen od Lancastera. Podigla je suzama obliveno lice s njegovih prsa. Na obrazu su joj ostali tragovi žičane košulje jer se tako čvrsto priljubila uz njega. - Ja sam kći kurve i poslali su me da obavim kurvinski posao. Edmund je uzviknuo i Guyevo se lice smračilo, ali ništa nije opovrgnuo. Nije imao što reći. - Koliko su ti vremena dali za taj zadatak? Nije mu zamjerila što to nije opovrgnuo. Jednostavno je iznijela istinu, a bol je samo njezina. -Jedan sat - rekla je. Suze su presušile i tijelo kao da se lišilo svih emocija, čak i straha. U njoj je ostala samo hladna mračna praznina. - To nije dovoljno - rekao je Guy i okrenuo se Courtneyu Durandu koji je stajao u sjenkama i iz prizora izvlačio vlastite zaključke. - Što mislite, Durand? RafaelaR & Anna 213

Bosnaunited & Crowarez Vođa odmetnika neko vrijeme ništa nije rekao, pitajući se zašto, sad kad imaju ženu, jednostavno ne odu odavde. Djeca su nebitna, a ovo je tako maleno da mu se u narednih nekoliko godina svašta može dogoditi. No ne plaćaju ga da iznosi mišljenje za koje je znao da ga ne bi dobro primili, te na koncu reče: -Ledi mora osigurati više vremena. - Ne znam hoću li moći - rekla je. - Morate. - Magdalen? - Edmund je s oklijevanjem izgovorio njezino ime. Sjetila se onog trenutka na kruništu kad je prisegnula da će svomu mužu dati sve što bude mogla i shvatila da u očajničkoj potrebi za Guyevom snagom još nije pozdravila Edmunda. Brzo mu je prišla i ispružila ruke. - Oprosti mi. Stisnuo je njezine ruke i s bolom se sjećao nasilja kad su zadnji put bili zajedno. Oprosti mi zbog onoga što sam ti učinio - rekao je tihim glasom. - Žalim zbog toga svake minute... Žustro je odmahnula glavom. - Nisam ni pomislila na to... nikad neću o tome razmišljati. Želio ju je zagrliti, ali nije mogao, ne ovdje, pa ju je samo držao za ruke i pogledom gutao njezino lice. - Tako sam se bojao za tebe. - Edmunde... Magdalen. - Guy ih je tiho zazvao. On i Durand su razgovarali s Olivierom koji se pojavio na svoj uobičajeni način, bešumno i korisno. - Magdalen, moraš se vratiti i dobiti još dva sata prije nego uđemo u tvrđavu. - Ubit će... - Šuti i slušaj. Zbunjeno je ušutjela, svjesna krajnje neobične snage i optimizma u otresitom, zapovjednom tonu. - Olivier zna gdje se nalazi podzemni hodnik - reče Guy. Imaju ih svi dobro građeni dvorci, uski prolazi koji vode od tamnica u glavnoj kuli, ispod zidina i opkopa prema van. Samo se tako mogu unositi zalihe tijekom opsade i kuriri mogu neopazice pobjeći. Takvi prolazi ne mogu osigurati prilaz velikom broju ljudi. To su uski i niski tuneli od blata, a njihova je lokacija najčešće poznata samo zapovjedniku dvorca. No tijekom jednog od svojih špijunskih posjeta Carcassonneu, Olivier se potrudio otkriti gdje se taj prolaz nalazi. - Izlaz je kod sedlara u gradiću - rekao je Olivier, čačkajući zube. - Počinje ispod oružarnice u dvorištu garnizona. - Poslat ćemo malu četu kroz taj prolaz - reče Guy. -Moraju imati vremena da zauzmu mjesta unutar zidina prije nego Edmund i ja uđemo. Reći ćeš De Beauregardima da smo Edmund i ja pripra- vni razgovarati o otkupnini za tebe i dijete, te ćemo u miru doći na pregovore. Kao pratnju, povest ćemo naše štitonoše, paževe i po dva viteza, a doći ćemo za dva sata. - Ako to ne budu prihvatili? - Moraš se pobrinuti da prihvate. Magdalen je šutjela, - Ne bismo li mogli poslati glasonošu s porukom? -nesigurno će Edmund. Magdalen bi mogla ostati ovdje, na sigurnom... RafaelaR & Anna 214

Bosnaunited & Crowarez - Ubit će Zoe - drhtavim ga glasom prekine Magdalen. - Mislila sam da ste to shvatili. Ubit će je ako se ne vratim za sat vremena. Ubit će je i ako vas dvojica ne uđete u tvrđavu. - Ne bih to tražio od tebe - blago će Guy - ali ne pada mi na pamet nikakva druga mogućnost. Moraš vjerovati da ćemo doći po obje. - Što još moram učiniti? - Ako je moguće, moraš odnijeti dijete u vanjsko dvorište. Čim budemo mogli, podići ćemo podiznu rešetku iznutra, da uđe pojačanje. Kad se rešetka podigne, moraš odmah izići. Ne smiješ se opterećivati onime što se događa unutar zidina. Samo moraš spasiti sebe i Zoe. - Reći ću im da ste kao uvjet za pregovore postavili zahtjev da za sat vremena vidite mene i dijete na parapetu, neozlijeđene - rekla je. Glas joj je još uvijek lagano podrhtavao, ali joj je um bio bistar i odlučan. -Tako će mi morati vratiti Zoe i pobrinut ću se da mi je više ne uzmu. Guy kimne. - Sad se vrati, malena. Još neko vrijeme moraš biti hrabra. Zastala je i jedva zamjetljivo odmahnula gla- vom. - Ne, Guy, griješiš. Cijeli život moram biti hrabra. Znao je na što misli, na konačno, apsolutno odricanje od ljubavi. - I ja također - tiho je rekao. - Sad idi. Otpratili su je natrag do mosta. Prešla ga je ne osvrnuvši se i ušla kroz mala vrata. Iza nje su podigli most. Ujak i bratići čekali su je u place d'armes. - Dakle? - oštro upita Bertrand. - Reći ću vam za koju minutu. - Magdalen je uzdigla bradu. - Danas nisam doručkovala, milorde, i osjećam malaksalost od gladi. - Tako mi svih svetaca, prava si kći svoje majke - reče Bertrand jer su svi zaprepašteno šutjeli, Kratko se nasmijao. - Mnogo sam puta vidio Isolde kako upravo na taj način podiže svoju bradu. - Ja sam također i Plantagenet - reče Magdalen, razmišljajući o minutama koje prolaze. Ali ne smije pretjerati, - Smijem li jesti? - Pitanje je postavila pomirljivim tonom. - Oni će doći? - Charles je izgovorio oštro pitanje i ona ga je pogledala. Iznenadio ju je tjeskoban ton u njegovu glasu, kao da o uspjehu te izdaje ovisi nešto osobno. Prikrila je svoje zadovoljstvo i oborila pogled. Govorila je tihim glasom, s tonom poražene pokornosti. - Doći će. Ali ima uvjeta. - Dođi, ne moramo na dvorištu raspravljati o tome. - Bertrand se okrene na peti i krene u glavnu kulu. -Donesi mesa i pića u sobu bastiona - reče pažu koji je za njim trčkarao. Magdalen je pokušala jesti kao da tjednima nije pojela pristojan obrok, cijelo vrijeme razmišljajući o ljudima koji se šuljaju podzemnim prolazom da bi se pojavili ondje gdje ih nitko ne očekuje. Ali nije mogla previše odugovlačiti i na koncu im je rekla o uvjetima. Pričala je nadugo i naširoko, pomalo zbrkano, kao da su iz nje morali izvlačiti dokaze o njezinu uspjehu u tom zlu. RafaelaR & Anna 215

Bosnaunited & Crowarez - Rekla si im da želimo raspravljati o otkupnini? - Bertrand odreže debeli komad bubrežnjaka na stolu. - Mislim da je to sasvim dobra izmišljotina. - Ali neće doći ako prije toga ne vide mene i dijete na parapetu - rekla je, nastojeći prikriti očajničku tjeskobu u glasu. Mora opet imati Zoe u naručju. Ništa od ovoga neće imati smisla ako ne dobije svoje dijete. - Kakve veze dijete ima s tim? - upita Charles. Bertrand je na to samo odmahnuo rukom i nekoliko minuta mirno žvakao, a Magdalen je čekala. Zurila je u stol da ne vide njezin užasan strah. - Ne vidim zašto ne - na koncu će njezin ujak. - Razuman čovjek želio bi vidjeti isplati li se platiti otkupninu. To samo pokazuje dobru vjeru. Dajte joj derište. Možemo joj uzeti dijete kad god želimo, ako bude potrebno kazniti neuspjeh ili ponovno iznuditi njezinu poslušnost. Hladnu strepnju izazvanu tom mirnom tvrdnjom odmah je zamijenilo slatko olakšanje. Dvije su emocije izazvale klecanje njezinih koljena i utrobu joj pretvorile u vodu, pa se morala krišom držati za rub stola dok slabost nije prošla. - Zašto žele čekati dva sata? - upita Marc. Zauzeli su položaje pred ulazom. Mogu ući bez odgađanja. - Mislim da žele da svećenik održi misu - improvizirala je Magdalen. - Lord De Gervais gotovo ništa ne čini prije molitve. Bertrand je nešto progunđao. To je bilo uobičajeno. -Neka bude. Ti i dijete pokazat ćete se na bedemima. - A kad oni uđu - tiho će Charles - bit ćeš u place d'armesu da ih dočekaš, sestrično. Tako ćeš vidjeti kakvu ćemo im dobrodošlicu prirediti. Zadrhtala je. Primorali bi je da gleda kako će pod krinkom pregovora sasjeći dva muškarca koje je izdala. Svi su vidjeli njezin drhtaj, a užas u njezinim očima bio je dovoljno iskren da povjeruju kako ona uopće ne sumnja u ishod. Durand i trideset ljudi slijedili su spretnog, brzog Oliviera kroz podzemni prolaz. Nisu nosili svjetla. Ovako sagnutima, bilo bi nemoguće nositi zapaljenu baklju, i to bi smanjilo količinu zraka. Bili su naoružani samo noževima, a nosili su jedino kožne, debelo podstavljene haljetke kao zaštitu pred oružjem s kojim će se suočiti kad počne borba. Ali čovjek koji mora hodati gotovo četveronoške nema mnogo izbora. Izvan zidina, Durandovi odmetnici s kacigama i kožnim štitnicima na leđima za zaštitu od strelica s bedema, motali su se naokolo naoko besposleno, no bili su spremni jurnuti do zidina i zapaliti triješće čim se iznutra oglasi poziv na oružje. Muškarci na bedemima ravnodušno su ih promatrali. U trenutnom stanju pregovaranja niti jedna strana neće činiti nepotrebno agresivne poteze, ali obje su spremne za trenutak kad, ili ako, ih pozovu. Guy i Edmund sjedili su na svojim bojnim konjima i čekali trenutak prelaska mosta. Sad su na sebi imali oklope, koplja su pričvrstili desno od prsnog oklopa, vizire podigli. I njihova je pratnja bila naoružana, a štitonoše su nosili stjegove. Konji su nemirno poigravali na uskoj obali opkopa, njušeći bitku. Svi su znali u kakvu će klopku uskoro ujahati. Guy je gledao prema suncu, čekajući da istekne drugi sat. Velika kugla koja je stvarala vrućinu kasnog jutra uzdigla se iznad udaljenog bedema. Dao je znak i trubač je odsvirao poziv na pregovore. RafaelaR & Anna 216

Bosnaunited & Crowarez Kad se most spustio i podizna rešetka podigla, spustili su vizire i potjerali konje naprijed. Na place d'armesu je Charles d' Auriac spustio ruku na svoj veliki mač. Njegov ujak i bratići, također u oklopima i na konjima, učinili su isto. Dvorište je okružila četa vojnika naoružana dugim kopljima. Magdalen je držala bebu i počela se polako povlačiti u sjene ispod zidina. Svi su tako napeto promatrali i čekali da su njezini sitni koraci prošli nezamijećeno. U dvorištu je zavladala duboka tišina, jednako duboka kao i sjenke zidina utvrde. Izvan zidina sjalo je sunce i događale su se obične stvari. Unutar zidina osjećalo se samo zatišje iščekivanja prije izdaje. Zveket spuštanja podizne rešetke iza ljudi koji su ušli označio je kraj tišine i čekanja. Charles d' Auriac je uz gromoglasan krik izvukao mač, ali je Guy de Gervais u istom trenutku namjestio svoje koplje i jurnuo na njega, također zaurlavši bojni poklič, divlje i likujući. Koplje je pogodilo metu i oborilo D' Auriaca s konja. Njegovi su ga štitonoše podizali na noge i zavladala je opća pomutnja. Trideset muškaraca, s noževima u rukama, iskočilo je iz sjenki dvorišta garnizona i njihovi su se bojni pokliči sad miješali sa zveketom čelika kad su se naoružani ljudi u sredini dvorišta uključili u borbu. Guy je sišao s konja, kaneći navaliti na D' Auriaca mačem, ali prije nego je uspio, Philippe je konjem krenuo na njega. Magdalen je vrisnula i Charles se okrenuo. Podigao je svoj vizir i u očima mu se vidio ubojit izraz kad ju je s djetetom ugledao u sjenkama. Krenuo je prema njoj, golema figura u oklopu, objema rukama držeći mač, podignut da je raskoli. - Izdajnička kurvo! - Optužba je odjeknula glasnije od zvukova bitke, a u glasu mu se osjećao mahnit, divlji bijes. Magdalen je nekoliko dragocjenih sekundi paralizirao pogled na veliku oštricu. Zoe je vrištala uz njezino uho. Tada se okrenula i potrčala. Spotičući se o kamene ploče, teturajući uza zid, stežući dijete, mahnito je trčala dok ju je masivna figura nezgrapno slijedila. Trčala je do stuba za kruništa, ne razmišljajući ni o čemu osim o potrebi da pobjegne iz mračnog kaosa u dvorištu, gore do zraka, prostora i sunčeve svjetlosti. Čula ga je iza sebe, na stubama je vidjela golemu sjenu uzdignuta mača. Disala je u grčevitim jecajima, a dijete u njezinu naručju nastavilo je prestravljeno vrištati. Stigla je do stube na vrhu, u jednom zastrašujućem trenutku izgubila ravnotežu, gotovo je čula njegovo disanje iza sebe, oporavila se i uspravila, skočila dalje od stuba kad se uzdigao iza nje, masivan u čeličnu oklopu. Svuda je bilo dima. Ljudi ispod bedema zapalili su vatre na prvi zvuk čelika. Strijelci su ih gađali, bacali kamenje i lijevali vodu da ugase vatre. Uzdizao se crni dim, gušio je i zasljepljivao. Magdalen se našla leđima priljubljena uz niski dio bedema. Osjećala je zid na svojim bedrima, osjećaj dubine iza nje činio je njezina leđa ledeno izloženima dok je zurila u smrt u liku bratića koji se okomio na nju. Njegove su sive oči bile hladne i ubojite kao i čelik što ga je podigao objema rukama. Zaletio se prema njoj, a ona se sagnula ustranu. Mač se silovitim zamahom spustio i zasjekao samo zrak. Izgubivši ravnotežu, teturao je na rubu parapeta, boreći se protiv glomazne i nespretne težine oklopa. Dok je ona smućeno gledala, veoma, veoma polako srušio se preko ruba, činilo se da ga mač vuče dolje, dolje u zagušljivi dim. Njegov se krik izgubio u zaglušujućoj buci oko nje. - Sveta majko, slatki Isuse. - Neprestano je iznova ponavljala te riječi dok je nepomično stajala i držala vrišteće dijete. Tada se trgnula i potrčala natrag do stuba, misleći samo na to da mora sići u dvorište, pronaći Guya i Edmunda žive u tom ubojitom zveketu. Najprije ništa nije vidjela, nikoga prepoznala. Sad su svi bili na nogama, a RafaelaR & Anna 217

Bosnaunited & Crowarez štitonoše su goleme bojne konje povukli ustranu gdje su puhali kroz nosnice i kopitima udarali po tlu, zabacujući plaštevima pokrivene glave. Žestoka se borba vodila kraj vratarnice dok su se Durandovi ljudi borili za uspostavljanje kontrole nad podiznom rešetkom. Znala je da bi nekako morala stići do glavnog ulaza u tvrđavu. Možda nitko ne pazi na mala vrata pa bi ona i Zoe mogle pobjeći iz ovog ubilačkog kaosa. Ali nije to učinila. Stajala je i naprezala oči, očajnički tražeći plavosrebrni De Gervaisov stijeg. Napokon ga je ugledala. Borio se s Bertrandom, oko njih su odjekivali strahoviti udarci mačeva, tako snažni da se činilo nemogućim da ostanu na nogama, jesu li davali ili primali udarce. Osjećala je mučninu i proklinjala svoju slabost, boreći se protiv poriva na povraćanje. Stajala je kao ukopana u užasnom strahu dok su dva muškarca, obojica krupni, obojica iskusni i vješti u tom groznom umijeću ubilačke borbe, smrtonosnom žestinom udarali jedan po drugome. U jednom se trenutku činilo da je Guy zateturao, izgubio ravnotežu. Bertrand je s krikom likujućeg divljaštva podigao svoj buzdovan. Opaki šiljci na kugli naglo su se spuštali. Magdalen je čula vlastiti glas kako luđačkom gorljivošću vrišti nesuvisle riječi. Odzvanjao joj je u ušima, ispunjavao joj glavu. Tada se Guy kao nekim čudom pribrao, izbjegao sigurnu smrt pod buzdovanom, a Bertrand je pao na kamene ploče. Glava mu se okrenula pod neobičnim kutom, tamnocrvena krv šikljala je iz njegova vrata. Guy je ignorirao srušenog neprijatelja i jednostavno se vratio u okršaj, a Magdalen je smućeno shvatila da je samo fingirao teturanje u želji da Bertranda uhvati nespremnog, sa spuštenim štitom. Poriv na povraćanje postao je snažniji u slabosti olakšanja, a na nogama ju je zadržala samo potreba da čvrsto drži Zoe koja je i dalje vrištala. Drhtala je, kosa joj se ovlažila znojem straha, a tada je s ulaza odjeknuo trijumfalni povik kad se podizna rešetka podigla i ostatak Durandovih ljudi nahrupio je u place d'armes. Srce joj se ispunilo naglim ushićenjem, jednako snažnim kakav je bio i prijašnji užas, podudarajući se sa zvukom trube osvajačke vojske. Strelice su letjele, strijelci na bedemima okrenuli su se od vanjskih napadača prema uljezima u place d'armesu, obasipajući ih tučom smrtonosnih strelica... Smrtonosne strelice koje nisu birale... Jedna od njih zarila se između spona vratnog oklopa Edmunda de Bressea kad je podigao glavu. Magdalen je gledala, obuzeta nevjericom u ovom pobjedničkom trenutku, kako crno-zlatna odora pada na tlo. Tada je trčala kroz smrt i strelice, kroz mačeve i znojne, okrvavljene ljude koji su vrištali na tlu, prema mjestu gdje je ležao. S djetetom u naručju, pala je na koljena kraj njega. Ondje su bili njegov paž i štitonoša pa su ga nekako uspjeli odvući ustranu, podalje od okršaja. - Moramo izvući strelicu, miledi - rekao je štitonoša, podigavši ranjenikov vizir. Raymond je mora izvući dok mu ja držim ramena. Edmundove su oči treptale, zakolutale, ali je još disao. Magdalen mu je počela grozničavo otkopčavati oklop, ali je i dalje držala Zoe, a takav je zadatak bilo nemoguće obaviti jednom rukom. Štitonoša mu je sad čvrsto držao ramena i Raymond, dvanaestogodišnjak koji je toga dana u krvlju natopljenim dvorištima Carcassonnea postao muškarac, uhvatio je strelicu i povukao. Izišla je uz šikljanje krvi i Edmundov se dah pretvorio u prigušen vrisak. - Ah, ne... ne Edmund! - Guy se stvorio kraj njih, glas mu je bio tihi uzdah tuge. Brzo, moramo ga osloboditi oklopa da ga mogu iznijeti odavde. - Brzo je radio uz pomoć RafaelaR & Anna 218

Bosnaunited & Crowarez druge dvojice, a Magdalen je klečala kraj Edmundove glave i držala prst na rupi u njegovu vratu, kao da bi mogla zatvoriti ranu. Ali krv je pulsirala ispod njezina prsta. - Još je živ - neprestano je ponavljala, kao da će time produžiti njegov život. Bitka se oko njih nastavljala, ali Durandovi su ljudi bili nadmoćniji, a njih petero kao da su zauzimali prostor koji nema nikakve veze s onim što se naokolo zbiva. Konačno su izvukli Edmunda iz oklopa i Guy ga je podigao. Magdalen je morala maknuti prst s rane pa je s očajem gledala kako njegova krv šiklja. Guy ga je odnio iz tvrđave i nosio ga kroz tihe puste ulice gradića. Stanovnici gradića pobjegli su iz svojih domova čim je počela bitka i sad su se raštrkali preko ravnice, svjesni do kakvog će pokolja i pljačke doći ako odmetnici pobijede. U taboru su ostali samo ranarnici, svećenici i dječaci zaduženi za teretne životinje. Guy je svoj teret nježno položio na tlo, Magdalen je spustila dijete i opet prstom pokrila ranu. Paž je potrčao po ranarnika, ali mu je Guy brzo doviknuo: - Najprije dovedi svećenika, Raymonde. - Još je živ - opet je rekla Magdalen. Edmundove su se oči otvorile i u njima se pojavila spoznaja. Pokušao je govoriti, ali mu je glas bio tako slab da je uho morala primaknuti njegovim ustima. - Volio sam te - rekao je. - Znam. - Stisnula mu je ruku. - I ja sam voljela tebe koliko sam mogla. Oprosti mi jer to nije bilo dovoljno. Edmund je pogledom mahnito tražio Guya i on je sagnuo glavu da bi čuo dašak koji je oblikovao riječi. - Pravedno je... pravedno... - Magdalen je obrisala krv koja mu je curila iz usta i pokušala ga ušutkati, ali je s očajničkim naporom nastavio. - Pravedno je da vi... sad imate jedno drugo. - Tada mu je glava pala unatrag kad mu je taj napor oduzeo posljednju snagu. Svećenik je bio ondje i mrmljao riječi odrješenja nad umirućim čovjekom. Magdalen ga je držala za ruku dok su joj niz lice tekle beskorisne suze. Osjetila je trenutak kad je duša napustila Edmunda. Pogledala je Guya i vidjela da su i njegove oči pune suza. Nježno je Edmundove ruke sklopila na njegovim prsima, sagnula se i poljubila mu hladno lice. - Requiescat in pace. - Svećenikov je blagoslov bio užasno konačan. Podigla je Zoe koja je zaspala na travi. Nastavila je smućeno i prestrašeno jecati, udaljivši se i ostavivši Guya njegovu bdijenju.

RafaelaR & Anna 219

Bosnaunited & Crowarez

Osamnaesto poglavlje

Pokopali su Edmunda u šumarku jablana. Iz tvrđave su se i dalje čuli zveket čelika, krikovi bola, povici izazova ili pobjede, a zrak je pocrnio od dima. Unatoč nasilnoj pozadini njegove smrti, umotali su Edmunda u njegov stijeg i pokopali ga s dostojanstvom, čašću i poštovanjem. Nakon što je održana misa za njegovu dušu, živi više ništa za njega nisu mogli učiniti. Stijeg Beauregarda je sredinom poslijepodneva spušten s glavne kule Carcassonnea, a Bresseovi i Gervaisovi ljudi počeli su se vraćati u tabor. Plaćenici su ostali harati i pljačkati u tvrđavi i gradiću. Nitko ne smije naslutiti da je u vrijeme primirja između dviju zemalja vazal vojvode od Lancastera bezrazložno napao dvorac pod upravom podanika francuskoga kralja. Utvrdu Carcassonne napala je Durandova odmetnička vojska u potrazi za pljačkom i otkupninom. Smioni napad, svakako, ali nitko ga neće smatrati nevjerojatnim. Muškarci poput Duranda ne trebaju opravdan razlog za neki čin agresije, kao da su imuni na prijetnju paklenih muka, te očito biraju ovozemaljske nagrade umjesto vječnog mira. Ne postoji nitko tko bi mogao ispričati priču o otetoj ženi i djetetu, kao ni o spašavanju koje je zatvorilo krvavi krug zbivanja započetih kad se ta žena rodila. Zato su se Bresseovi i Gervaisovi ljudi, po završetku tajnog i nelagodnog savezništva s Durandovim odmetnicima, tiho okupili oko Gervaisova zmaja i, čim je sunce zašlo za planine, krenuli cestom prema sjeveru. Kad se posve smračilo, već su između sebe i Durandova tabora ostavili petnaestak kilometara. Utaborili su se na obali pritoka Garonne, izvan malog sela. Stanovnici sela prestrašeno su se skrivali dok je prolazila naoružana trupa umornih ljudi. Lica pocrnjela od dima, tunike poprskane krvlju, i za njima teretne životinje i ranjenici na nosilima. No ostavili su selo netaknuto i zapalili vatre na zemlji koja nije bila dobra za pašnjake i nije imala usjeva. Magdalen je jahala kraj Guya, ali su razmijenili tek poneku riječ. Među njima je ležala Edmundova smrt, teška i mučna, još neprihvaćena. Uzeli su njezine stvari iz tvrđave pa se mogla pobrinuti za Zoe kad su se utaborili. Činilo se da je dijete zaboravilo užase dana, sigurno u majčinu naručju. Uspavljivalo ju je kretanje konja, kao i tijekom dugog putovanja od Bressea do Carcassonnea. Mali Magdalenin šator podignut je kraj mnogo većega na kojem se vijorio stijeg sa zmajem De Gervaisa, a kad je nahranila i oprala bebu, odnijela ju je van u bakljama osvijetljen polumrak, do mjesta gdje je za stolićem sjedio Guy s peharom vina u rukama i zurio u neki unutrašnji svijet. Bio je posve sam, njegovi ljudi na diskretnoj udaljenosti, i činilo se da ju nije odmah opazio. Shvatila je da joj treba poziv kako bi sjela kraj njega, pa je nesigurno stajala po strani sve dok Zoe nije odjednom ushićeno uzviknula kad joj je pred licem zasvijetlila krijesnica. Podigao je glavu i umorno se nasmiješio djetetu. -Daj je meni. - Uzeo je Zoe i stavio je na koljena. Smijala se i punašnim prstićima grabila zmaja izvezenog na njegovoj RafaelaR & Anna 220

Bosnaunited & Crowarez tunici. - Kako si narasla, mala golubice - rekao je, sagnuo glavu i poljubio je, a ona ga je odmah zgrabila za kosu. Magdalen je sjela na niski stolac. - Smijem li piti? Gurnuo je svoj pehar prema njoj i počeo škakljati Zoein trbuščić. Bacila se unatrag na njegovu ruku i radosno se smijala. Magdalen je popila malo vina i rekla: - Što ćemo sada? - Vratit ćemo se u Bresse - rekao je. - Moram se pobrinuti da se, nakon Durandova napada, leno osigura za Lancastera. Vojnici su se zacijelo vratili, ali moram provjeriti. Prazno gnijezdo dobar je plijen za predatore. Magdalen nije odmah odgovorila. Njezino se pitanje nije na to odnosilo. - Olivier je otputovao u Englesku i Lancasteru odnio vijest o današnjem događaju nastavio je Guy, rastreseno milujući Zoein obraz. - Ako jaše sam, možda može prijeći sto pedeset kilometara na dan. Uz neizbježne zastoje i nekoliko dana čekanja broda u Calaisu, mogao bi za tri tjedna stići u Southampton, bude li vjetar povoljan. - Da - reče Magdalen. Bila je na sto čuda jer nije znala kako bi doprla do Guya. Premda se nije ponašao neprijateljski, svakako se distancirao od nje. Theo im se tiho približio. - Hoćete li večerati, milorde? Sve je spremno. - Večerat ću zasebno - reče Guy. - Možeš me ovdje poslužiti. Magdalen se ugrizla za usnu, odjednom obuzeta neugodnom nesigurnošću jer ju nije pozvao da s njim podijeli obrok. - Stavit ću Zoe na spavanje tako da možeš na miru jesti - rekla je nesretnim glasom. Hoćeš li moju večeru donijeti u šator, Theo? Guy se nije usprotivio, kao da nije ni čuo što je rekla. Jednostavno joj je prepustio dijete i nastavio zamišljeno šutjeti. Magdalen se tijekom cijele sparne noći nemirno bacakala po slamarici. Nije razumjela zašto se ne bi mogli zbližiti u zajedničkoj žalosti zbog Edmundove smrti. Bio je prijatelj oboma, i zacijelo bi mogli tješiti jedno drugo. U zoru je ustala i izišla. Guy je još uvijek sjedio za stolom, a ona nije mogla procijeniti je li tu proveo cijelu noć ili se, kao i ona, rano probudio nakon nemirne noći. - Dobro jutro, milorde. - Dok je hodala prema njemu, rosa na travi ovlažila joj je cipele i gležnjeve. Podigao je glavu i lagano se namrštio. - Rano si se probudila, Magdalen. - Kao i ti, milorde. - Stala je kraj stola i lagano se prstima oslonila na rub. - Oboje smo nesretni. Zar ne možemo pomoći jedno drugome? - Govorila je veoma blagim glasom. Njegove su se plave oči još više smrknule. - Kako? Edmund je umro zbog nas. Kako jedno drugome možemo ublažiti osjećaj krivnje? Nadlanicom je dotaknula usne kad mu je u glasu čula potištenost i muku. Nastojala je obuzdati bol izazvanu njegovim riječima i pronaći vlastite. - Postoji tuga, duboka i trajna tuga. No moramo li snositi i krivnju za njegovu smrt? Malodušnost u njegovim očima odjednom je zamijenio oštar gnjev i ona je instinktivno ustuknula. - Da nisi prekršila svoju prisegu, Magdalen, Edmund bi još bio živ. RafaelaR & Anna 221

Bosnaunited & Crowarez Odmahnula je glavom, zbunjena i povrijeđena. - Ne... nisam prekršila prisegu. Ništa nisam rekla... - Od tebe je saznao istinu. - Ali... ali rekao mu je moj bratić... on je u njemu probudio sumnju... - A ti to nisi zanijekala, zar ne? - U glasu mu se sad osjećao samo oštar gnjev. Raširio je ruke na stolu i gledao ravno kroz nju. Bespomoćno je odmahnula glavom. - Da si to zanijekala, on bi ti vjerovao jer te tako volio da bi u svemu prihvatio tvoju riječ. Želio je tvoje nijekanje, a ti mu to nisi dala. Ništa od ovoga ne bi se dogodilo da si se držala svoje prisege. - Ti govoriš da sam ja odgovorna za Edmundovu smrt. - Njezin je glas bio slabašan šapat i krv joj je tromo tekla žilama kad je vidjela strašno zgražanje u njegovim očima. Guy nije odgovorio. - To je zato što sam ja kći svoje majke - nastavila je tihim, distanciranim glasom. Edmund me volio i ta ga je ljubav odvela u smrt. Svi oni ljudi koji su jučer ondje poginuli, umrli su zbog Edmundove ljubavi prema meni... To zapravo govoriš. Opet nije bilo odgovora. - Nisam željela da umre -rekla je istim tihim glasom. - Ništa ne mogu učiniti protiv okaljanosti moje krvi zbog koje se sve to događa. - Odmaknula je kosu s lica kad se sunce pojavilo na nebu. - Možda me rodila kurva u prokletom trenutku, ali radije bih sama umrla nego izazvala tuđu smrt onako kako je to činila moja majka, čak i ako ništa ne mogu protiv toga. Udaljila se, a on je ostao sjediti, nepomično i tiho. Spustila se do rijeke. Sunce je počelo sušiti travu pod njenim nogama i grijalo joj zatiljak, pa je potražila svježu zelenu hladovinu u šumarku bazge i jablana, kao da joj duboke sjenke više odgovaraju od bezbrižnog sunca koje obećava novi dan. Guy je jedva čuo njezine riječi. Padale su tihe i smrtonosne poput otrovne kiše i tek je u tišini, kad je otišla, osjetio da su za sobom ostavile neugodnu slutnju. Govorio je pod utjecajem gnjeva i tuge zbog tako okrutna okončanja mladog života, ali takvi su događaji dio života. Bio je svjedokom mnogih i tugovao je za mnogo mladih ljudi. Inače bi prihvatio tu činjenicu, a gnjev i tuga bi se smirili dok ih na koncu ne bi zaboravio. No krivnja i kajanje davali su dodatnu dimenziju toj smrti. Pomirio se s Edmundom, primio je njegov oproštaj, ali je njegova smrt oživjela grozotu izdaje. Kad je Magdalen zanijekala krivnju - svoju, njegovu, njihovu - okomio se na nju u bijesnoj potrebi da i nju uvuče u vlastiti kaos grizodušja. Kanio ju je povrijediti onako kako je on povrijeđen, a tek kad je u mislima ponovio njezine riječi, shvatio je da ona još uvijek krvari iz svojih rana, onih koje su joj za mukotrpna boravka u Carcassonneu nanijeli De Beauregardi. Udarao ju je po ranama što ih je već imala u trenutku kad joj je trebala njegova ljubav i utjeha, što je i ona njemu nudila. Bez obzira što im donosi budućnost, njihova je ljubav još uvijek jaka kao i uvijek. Naglo je ustao. Magdalenina bol nije obična i on se odjednom prestrašio onoga što je među njima rečeno i učinjeno. Za Edmunda više ništa ne može učiniti, ali potreban je živima, jednako kao i ona njemu. Otisci njezinih stopala nestajali su iz trave jer je sunce osušilo rosu, ali ih je uspio slijediti do šumarka. Bilo je tiho i još se osjećala noćna svježina. Tada se začulo lupkanje djetlića. Nešto je zašuštalo u grmu kupina. Zazvao ju je i čuo samo prazan odjek vlastita glasa. Zazeblo ga je u srcu. Vidio je one sive oči, iskrene kao i uvijek, ispunjene RafaelaR & Anna 222

Bosnaunited & Crowarez gnušanjem spram nje same, a ništa nije učinio da to popravi. Čuo je njezin glas, tako blag, a ipak pun gađenja. Dvaput je rekla da je kći kurve, a on to niti jednom nije opovrgnuo. Nije to opovrgnuo jer je rekla istinu. Ali Magdalen nije govorila o toj činjenici. Govorila je o značenju te činjenice. To je odmah mogao i trebao opovrgnuti. Zaokupljen samim sobom, onim u čemu je sad prepoznao potrebu da nju kazni za vlastitu patnju i krivnju, ostavio ju je da se utapa u močvari prezira prema samoj sebi, kao i u onome što je smatrala njegovim prezirom. - Magdalen! - Opet ju je zazvao glasom koji se zabrinuto povisio, ali opet nije dobio odgovora. Sunčeva je svjetlost treperila na kraju kupinama omeđene staze kojom je kročio, a stabla su ustupila mjesto širokoj livadi. Izišao je na svjetlo. Rijeka je tekla između širokih obala, tamnosmeđa voda preko ravnog kamenja, ponegdje bi srebrno bljesnula pastrva, drugdje se pojavila jeguljina glava iz blata, konjska smrt nisko je letjela, srebrnkasto lišće žalosne vrbe dodirivalo je sporu vodu. Spokojan prizor, netaknut pakošću, osvetoljubivošću, otrovanom ljubavlju iz prošlosti. Mostić od trupaca ležao je preko rijeke nekoliko stotina metara dalje. Uz njega se nalazila nesigurna ograda od visećeg konopca. Magdalen je stajala na mostiću i zurila u vodu, čvrsto se držeći za konopac. Sagnula je glavu i kosa joj je padala na prsa. Brzo je krenuo prema njoj, ali nije podigla glavu, čak ni kad je stigao do mostića i zakoračio na trupce. Pomaknuli su se pod njegovom težinom te se opet smirili. - Ne smiješ se toliko udaljavati od tabora - rekao je kad se oprezno zaustavio kraj nje. - Oni su zli - rekla je, ali nije podigla glavu. - A ja pripadam njima... ja sam jedna od njih. Nemoguće je voljeti nekoga od njih, ali se čini da mogu privući... uvući u svoje zlo. Ja sam privukla tebe. Privukla sam Edmunda... kao što je moja majka privukla mog oca. Luda je Jennet rekla da na mojem dlanu vidi ljubav i krv. Tada nisam shvatila koliko mnogo. - Volim te - tiho je rekao. Zagledao se niz rijeku, dopuštajući da spokojan prizor utječe na njegove riječi, izliječi mu dušu. - Ti si kći Isolde de Beauregard i Johna od Gaunta. I ja te volim. Rodila si moje dijete. I ja te volim. - Moja je majka bila kurva. - Ali ti nisi. - Nisam? - Naglo se okrenula i mostić je pod njom zadrhtao. - Dvaput sam izdala svog muža i odvela ga u smrt. I ti si mogao umrijeti u Carcassonneu. Koliko je ljudi ondje umrlo zbog mog podrijetla i onoga što sam učinila? - Ti nisi odgovorna za svoje rođenje ili za zloću obitelji tvoje majke, zloću koja je dovela do Edmundove smrti. Govorio sam nepromišljeno jer i ja patim, ali ništa od onoga što sam rekao ne smiješ primiti k srcu, osim ovoga: volim te. - Ne možeš me voljeti. Očarala sam te. Koliko si puta to rekao? Ali me ne voliš. - Jednom davno - zamišljeno će Guy - postojala je djevojčica koja je bila veoma naporna kad bi joj se reklo nešto što nije željela vjerovati... zapravo, tako naporna da su oni koji su je voljeli posve izgubili strpljenje. - Uhvatio joj je bradu i primorao je da ga pogleda. - Čini se da godine to nisu izbrisale. Opet postaješ naporna, Magdalen od Lancastera. - Smiješio se i prstom lagano prelazio po njenim ustima. - Volim tebe. I nije važno čija si kći. RafaelaR & Anna 223

Bosnaunited & Crowarez Pogledala mu je u oči i ondje vidjela istinu. Vidjela je bol, mučno grizodušje kojemu će dugo trebati da nestane, ali je vidjela i istinu njegove ljubavi, jarki plamen iza sjenki, plamen koji može samo pročistiti prošlost. Sigurna u toj ljubavi, mogla je odbaciti svoje naslijeđe, ponovno vjero- vati u jednostavnu činjenicu vlastite ljubavi prema tom čovjeku i njihovu djetetu, ljubavi koja jedino može činiti dobro. - Zagrli me - rekla je, kao i mnogo puta ranije. - Kad pod mojim nogama bude čvrsto tlo - odgovorio je. - Ne bih želio plivati. Drhtav smijeh lebdio joj je na usnama, okrenula se i s lakoćom preskakivala trupce do druge obale. Guy ju je jednako brzo slijedio, svladan vlastitom potrebom, te mu se našla u zagrljaju čim je dotaknuo čvrsto tlo. Prošlo je mnogo vremena otkako ju je zadnji put tako grlio, već dugo nije pod rukama osjećao te vitke podatne obline, osjećao topao ženstven miris njezine kose i kože. Priljubila se uz njega i objema mu rukama uhvatila glavu, i vrela gladna strast preplavila ih je poput nezaustavljive plime. Njihovi su jezici zaplesali svoj ples, zubima mu je grickala donju usnu, njegove su joj ruke razmaknule skute, tražeći, istražujući, otvarajući tople vlažne tajne njezina tijela. Zastenjala je, očajnički želeći osjetiti njegovu kožu na svojoj. Sjedinili su se još uvijek odjeveni, rukama gurajući tkanine koje su ih sputavale, i njihova su se tijela stopila s familijarnošću prijašnje intimnosti, ali i uz draž dugotrajnog odricanja. Istodobno se činilo poznatim, no ipak novim i svježim. Osjećala je da ga zauvijek mora zadržati u sebi, pulsirajući ud u njoj koji je njezin sastavni dio. Činilo joj se da bi zauvijek mogla držati teret njegova tijela koje ju je pritiskalo o tlo tako da je postala jedno sa zemljom i jedno s njegovim tijelom, uzimajući sve dobro iz jednog i iz drugog. Osjećao se kao da je obavija svojim tijelom dok ga ona uvlači u sebe. Bili su jedno pod suncem i na zemlji. Bili su jedno u životu i u smrti, njihova se krv miješala sa sokovima ljubavi u nedokučivoj, ljekovitoj plimi radosne potvrde.

RafaelaR & Anna 224

Bosnaunited & Crowarez

Epilog

John od Gaunta je dugim prstima stiskao vosak koji je sa svijeće padao na stol u privatnoj odaji Savoya. Rubin na njegovu prstu u sjeni je svjetlucao tamnocrveno, blještao purpurno-crvenom vatrom u svjetlosti svijeće. Kuglicu voska valjao je između palca i kažiprsta, uživajući u njezinoj savitljivosti, u toploj mekoći. Prekriven prašinom, iscrpljena crnomanjasta lica i umornih crnih očiju, kurir je stajao kraj vrata, sagnute glave i pogrbljenih ramena. Lancaster je lupkao po pergamentu raširenom na stolu pred njim. Papir je šuštao upregrijanoj tišini prostorije. - Idite se odmoriti, čovječe - naglo reče. -Zacijelo ste danonoćno jahali kad ste tako brzo stigli ovamo. - Istina, milorde vojvodo - reče Olivier. - Ali moj mi je gospodar rekao da vam što brže odnesem vijesti. - Vi ste odan i poslušan sluga - reče vojvoda. - No sad se idite odmoriti. - Kad mogu mojem gospodaru odnijeti odgo- vor? - Unatoč silnom umoru i položaju čovjeka kojemu se obraćao, Olivierov je glas i dalje zadržao određenu tvrdokornost. John od Gaunta se namrštio. - Ne vidim zašto je potreban odgovor. Vaš me gospodar jednostavno obavijestio o nekim činjenicama: smrti Edmunda de Bressea, porazu De Beauregarda u Carcassonneu i ranjivosti feudalnog posjeda Bresse. Zar u tome vidite da je potreban odgovor, gospodine kuriru? Olivier podigne glavu. - Vjerujem da moj gospodar očekuje odgovor, milorde vojvodo. Vojvoda se odjednom oštro nasmijao. Glavom je pokazao prema vratima. - Idite se odmoriti, odani kuriru. Ako zaključim da bih trebao odgovoriti, obavijestit ću vas o tome čim se odmorite. Olivier se duboko naklonio i bešumno šmugnuo iz privatne odaje. John od Gaunta opet je pročitao dokument pisan čvrstim crnim rukopisom Guya de Gervaisa. Tada je ustao i prišao draguljima optočenoj škrinjici na polici u jednom udubljenju zida. Podigao je poklopac i izvadio drugi pergament. Bio je napisan istim rukopisom. Ponovno je sjeo i na stolu raširio oba pisma. Sjećao se trenutka kraj Magdalenina kreveta kad su joj on i lord De Gervais rekli za nestanak njezina muža. On je tada osjetio jaku strast između svoje kćeri i De Gervaisa, a prepoznao ju je jer se slično osjećao s djevojčinom majkom. Kad se vjerovalo da je Edmund de Bresse mrtav, Guy de Gervais zamolio je svog sizerena za ruku obudovjele Magdalen od Lancastera. Ali Edmund de Bresse tada nije bio mrtav i John od Gaunta je spremio to pismo, u svojoj ljubaznosti zaključivši da je najbolje pretvarati se da nikad nije napisano. Sad je Edmund uistinu mrtav i Guy de Gervais ga je o tome obavijestio, kao i o spašavanju RafaelaR & Anna 225

Bosnaunited & Crowarez Magdalen i uništenju prijetnje De Beauregarda. Međutim, to pismo nije sadržavalo prošnju udovičine ruke. No ipak je postojala. Kurir Olivier je znao da postoji. Zavalio se na stolici i u mislima promotrio potencijalne prosce svoje kćeri. Još jedna francuska veza mogla bi osigurati moćne saveze. Zatim su tu talijanski Visconti. Bogati i moćni, u suštini banditi, ali gorljivo žele kraljevski savez. Ima nekoliko mladih engleskih lordova čija se apsolutna lojalnost može kupiti takvim darom. Djevojka je dokazala da je sposobna rađati. Gdje bi se najkorisnije moglo posijati to sjeme Plantageneta? Njegova se ruka nesvjesno zavukla u dubok džep krznom obrubljena ogrtača. Izvadio je uokvirenu minijaturu i dugo zurio u lice žene koju voli, ali je ne može oženiti. Katharine Swynford nema podrijetlo potrebno za kraljevsku nevjestu, čak i kad ne bi bilo njegove žene, Constanze od Castile. Ali volio je Katharine i znao je da bi zanemario konvencije kad bi bio slobodan. Ne postoje takve konvencije koje bi onemogućile brak Guya de Gervaisa i Magdalen od Lancastera, već samo želja njezina oca da je što korisnije uda. John, vojvoda od Lancastera, izvadio je list pergamenta iz ormara, naoštrio pero i počeo pisati svom vazalu, Guyu de Gervaisu, grofu od Redefordea. Tečno je pisao mnogo minuta, na koncu je pergament posuo pijeskom i savio ga, bez ponovnog čitanja. Potom je kapnuo vosak svijeće na preklop i zapečatio pismo svojim pečatnjakom. Olivier je idućeg dana krenuo natrag s vojvodinim pergamentom ušivenim u podstavu njegova haljetka. Stigao je u dvorac Bresse tjedan dana nakon povratka svoga gospodara iz Carcassonnea. Bio je dan raskošnih boja rane jeseni i u dvorcu se osjećao ugođaj mjesta kojim upravlja njegov gospodar, kao da napadi, probijeni zidovi i otmica nikad nisu poremetili gladak tijek svakodnevnog života. Našao je lorda De Gervaisa i ledi Magdalen u perivoju gdje su se igrali s djevojčicom čiji su crvenkasto-zlatna kosa i sive oči obećavali neobičnu buduću ljepotu. - Bio si veoma brz, Olivier - reče lord De Gervais. Brojio je suncokretove sjemenke na Zoeinom ružičastom dlanu dok mu je sjedila na koljenima. Pokazivao joj je kako će ispružiti ruku golubovima koji su tiho mrmorili. Nije bio osobito uspješan, ali se činilo da dijete silno uživa. Guy je promijenio položaj tako da je jednom rukom obujmio svoju kćer, a drugom uzeo vojvodin pergament. - Idi i odmori se, Olivier. Više ćemo razgovarati kad malo dođeš k sebi. - Čekao je da kurir na svoj uobičajeno diskretan način ode iz perivoja i tek tada raskinuo Lancasterov pečat. Zoe je radosno grabila pergament, a on joj je čvrsto uhvatio obje ruke dok je čitao. Na koncu je podigao pogled. Magdalen je udobno sjedila s gomilom svilenih niti za vezenje u krilu. U lice joj se vratila topla blistava živahnost, usne je lagano rastvorila, iskrene sive oči sadržavale su ljubav i spoznaju njezina ispunjenja. Njezino se zadovoljstvo stapalo s blagom zlaćanom bujnošću jesenjeg vrta, a on je znao da njoj uopće nije važno što kaže John od Gaunta. Znala je da manipulacije njezina oca ne mogu taknuti njihovu ljubav. John od Gaunta će odrediti, ali ona i Guy de Gervais naći će vlastiti put. Ali on nije mogao dijeliti njezinu rezigniranost ili mirnu sigurnost. U tome je bila razlika među njima, razlika koja je uvijek postojala i uvijek će postojati. Misao mu je bila ugodna jer je obuhvaćala budućnost, a tu je budućnost sad mogao pustiti u svoju dušu. RafaelaR & Anna 226

Bosnaunited & Crowarez Nasmiješio se. - Putujemo u Englesku, malena. - Zašto? - Da se vjenčamo. Njegova Milost od Lancastera smatra prikladnim ruku svoje drage voljene kćeri Magdalen dati odanom vazalu, Guyu de Gervaisu, grofu od Redefordea. - 'Drage voljene'? - reče Magdalen. - Vjerujem da moj otac laže. - Nemoj biti zamorna. Na trenutak je zatvorila oči pod blagim jesenskim suncem i na usnama joj je poigravao tajnovit smiješak dok se sjećala svega što je bilo i razmišljala o svemu što će doći. Otvorila je oči. Guy ju je promatrao, a smiješak razumijevanja i zadovoljstva obasjao je i njegovo lice. - Volim te - rekao je. - Da, znam - odgovorila je. - Čak vjerujem da me voliš jednako kao ja tebe. - Čini se da učiš. - Spustio je Zoe na tlo i ustao te ispružio ruku i povukao Magdalen na noge. - Mislim da je vrijeme da ova malena pođe spavati, nije li tako? Magdalen je ustala i nemarno razbacala svilene niti u veselom šarenilu po travi. Zoe je hvatala niti jarkih boja i radosno se smijala, a njezini su se roditelji maknuli sa sunca pod zlaćanu krošnju bukve. - Još će se malo zadovoljno zabavljati - šapnula je Magdalen i zapovjednički podigla glavu. - Mi možemo uživati u međuigri ispod krošanja. - Ili bismo jednostavno mogli pustiti stvari da idu svojim tijekom - odgovorio je i usnama joj pomilovao obraz. - Mogli bismo - složila se Magdalen i vrhom mu prsta nježno prešla po uhu, podigla se na prste i gricnula mu ušnu resicu. - Da, mislim da bismo to svakako trebali. Otkrila sam da je to uvijek najbolji plan. - Nasmijao se uz njezina usta. Zoe je zijevnula, spustila se na svileni sag jarkih boja i usnula. Bilo je tiho u toplom poslijepodnevnom vrtu, samo se tiho šuštanje ljubavi miješalo s indolentnim zujanjem ose i glasanjem čvorka.

RafaelaR & Anna 227