Jan Guillou - U Visokom Društvu

2

Najmlađi od braće Lauritzen, Sverre, i njegova prva ljubav, mladi engleski džentlmen Albert, budući Lord od Manninghama, po svršetku studija u Dresdenu 1901. stižu u Albertov rodni Wiltshire na jugu Engleske, gdje je nakon iznenadne očeve smrti Albert naslijedio prekrasno imanje Manningham. Homoseksualni krugovi u Londonu još su potreseni progonom Oscara Wildea, a Sverre i Albert druže se s londonskim umjetnicima i boemima, među ostalima i sa slobodoumnom skupinom Bloomsbury. U takvom okružju Sverreov slikarski talent doseže vrhunac. Nitko i ne sluti kakvi se tamni, olujni oblaci nadvijaju nad Europom, a Albertov i Sverreov nevini svijet ljepote i umjetnosti ubrzo se pretvara u živi pakao...

»Jan Guillou fantastičan je pripovjedač koji maestralno dočarava povijesna zbivanja. Veličanstvena obiteljska kronika i zapis jednoga burnog stoljeća.« Tidningen Vi

»Zabavno i dojmljivo.« Västerbottens Folkblad

»Ljubav je ljubav i Guillou je opisuje kao takvu izravno i prirodno... Prava pustolovina za čitatelje.« Eskilstuna-Kuriren

3

I. Drugi svijet WILTSHIRE LIPANJ 1901.

G LA VN I R AZ LO G ŠT O S E S V E RR E nije osjećao osobito nervozno bila je činjenica da je Albie o svojem domu u Wiltshireu uvijek govorio vrlo neodređeno. Povremeno bi, kao usput, spomenuo »kuću«, ponekad »parcele« i ovce, što je zvučalo poput veće norveške farme, osobito taj dio s ovcama. U vlaku prema Salisburyju, Albie je imao valjda posljednju priliku pojasniti stvar. Umjesto toga, zapleli su se u razdraganu raspravu o tome kako bi se njihova znanost mogla upotrijebiti za poboljšanje najvažnijih prometnih veza u Engleskoj, pruga. Nedavno su diplomirali u Dresdenu i postali inženjeri, povrh toga, stekli su najcjenjenije tehničko obrazovanje, a sada kada je čovječanstvo ušlo u stoljeće u kojemu će razvoj postati nezamislivo brz i doslovno ostvariti razinu na kojoj će barbarština zvana rat postati nemoguća – još su im uvijek u pamćenje bile urezane sjajne vizije budućnosti iz dekanova govora – najveća je odgovornost bila na inženjerima. Nova će tehnika iz temelja promijeniti ljudski život. Ništa nije bilo nemoguće, pa zašto onda ne početi odmah i smisliti nekoliko brzinskih poboljšanja željezničkog prometa? Sverreova specijalizacija bio je upravo željeznički promet, a Albiejeva strojarstvo, tako da im je tema bila vrlo bliska. Albie je podignuo ruke, protegnuo se sretno neopterećen – čitav su salon prve klase imali za sebe – i, podigavši desni kažiprst, što je bila jedna od njegovih tipičnih gesti, uobličio pitanje. »Što je najgore ovdje gdje trenutačno sjedimo? Počnimo s time. Što bi odmah trebalo popraviti, što čovjeku prvo pada na pamet?« »Čađa«, zaključio je Sverre i zlovoljno pokazao na svoju manšetu. »Presvukao sam se u ovu svježe uštirkanu bijelu košulju kada smo jutros u Coburgu ušli u vlak. A bojim se da neće potrajati do navečer. Pa tutnjava i trešnja, možda i sporost.« Albie je potvrdno kimnuo i nakratko razmislio. U tome su ležali izravni problemi koje je trebalo riješiti, u to nije bilo sumnje. Počelo je s čađom, vjerojatno najvećom neugodom, posebice za toplih ljetnih dana kao što je bio taj, kada su putnici htjeli otvoriti barem koji prozor. Lokomotive su pokretali parni strojevi koje se ložilo ugljenom, a dim je bio nezgodan. Mogli su birati između dvije 4

mogućnosti, ili pročistiti ispuštanje dima nekakvim sustavom filtriranja, ili radikalnije, promijeniti način pogona. Nove automobile pokretala su goriva od petroleja. I takvo je izgaranje ispuštalo dim za sobom, ali beznačajno u usporedbi s ugljenim dimom koji je ispuštao vlak. Teoretski, parne strojeve pokretane ugljenom moglo bi se zamijeniti motorima s unutarnjim izgaranjem razrađenima poput automobilskih. Što bi to značilo za porast troškova, bila je posve druga stvar – ugljen je u Engleskoj bio praktički besplatan. No, s druge strane, kao što je Rudolf Diesel zaključio u svojoj raspravi Theorie und Konstruktion eines rationellen Wärmemotors zum Ersatz der Dampfmaschinen und der Heute bekannten Verbrennung-smotoren, u parnome stroju gubilo se više od 90 posto energije. Nevjerojatno golem gubitak energije, bacanje novca. Novi motor Rudolfa Diesela pokretalo je, barem u eksperimentalnoj verziji, ulje kikirikija. Dakako, doći do njega u potrebnim količinama zamršenije je nego doći do ugljena, ali za razliku od ugljena, nema ga u ograničenim količinama, a pritom je čišće i zdravije. Dakle, dizelski motori? Ili električni pogon? razmišljao je Sverre. Čisto i tiho. Ispuštanje ugljena tada bi se koncentriralo kod elektrana gdje bi se proizvodila električna energija. Također, bilo bi racionalnije ondje smjestiti sustave za filtriranje ugljenog dima. Odmah su se bacili na probleme električnih motora. Zasada nije bilo takvih koji bi proizveli dovoljno snage za pogon čitavih vlakova, ali to je moglo imati veze s nečim drugim do li sasvim praktičnim problemima – primjerice, da nitko dosada nije vidio potrebe za time. Doduše, tehnika je postojala, ne bi trebalo predstavljati osobito velik problem nastaviti je razvijati. U tom je slučaju gore bilo stanje s distribucijom elektriciteta od mjesta proizvodnje do lokomotive. Električni vodovi s transformatorskim stanicama bili su već poznata i primjenjivana tehnika, utoliko nije bilo problema. Može li se zamisliti treća tračnica, koja bi provodila struju, i iz koje bi lokomotiva povlačila snagu s donje strane preko čepića ili poluge? To ne bi bilo osobito sretno rješenje. Na stranu metalurški problem jakog trošenja poluge – i škripanja, kada smo kod neugodnih zvukova! – strujovod pod visokim naponom u zemlji, uzduž i poprijeko čitave Engleske, značio bi gubitak kojih stotinu tisuća grla stoke i kojih deset tisuća djece svake godine. Albie se dosjetio te presudne primjedbe. Sverre je uz uzdah zaključio da, dakle, moraju smisliti prijenos električne energije putem zraka. Ostavili su se problema pogona i prešli na tutnjavu i treskanje. Dakako, to su uzrokovali spojevi na tračnicama. Što bi se moglo učiniti po tom pitanju? To je bilo Sverreovo područje. U zemljama u kojima ima velikih promjena temperature, pojasnio je, mora se ostaviti priličan prostor između spojeva na tračnicama jer se metal, osobito željezo, širi na toplini i sužava na hladnoći. Tu se radilo o fizičkim zakonima koje se nije moglo zaobići. Jedini bi način rješavanja problema bio učiniti kotače vlaka fleksibilnijima, teoretski, zlato bi izvrsno odgovaralo, ali također bi se brzo istrošilo – na stranu određeni ostali, očitiji nedostaci. Gumeni kotači, poput onih na automobilima, istrošili bi se još brže. Ali, ako bi se dalo pronaći metodu upotrebljavanja novoga proizvoda od gume unutar kotača vlaka, dakle, ne u izravnom kontaktu s prugom, to bi moglo znatno apsorbirati 5

trešnju sa spojeva tračnica. Znači, gumeni kotači okruženi čelikom? Kod toga su odustali, udarivši u smijeh. Vlak se približavao Salisburyju. Uskoro počinje njihov novi život.

S V ER R E S E posljednji put kolebao neposredno prije nego što je trebao ući na poštanski brod u Antwerpenu. Ondje, ali iskreno rečeno, tek ondje, kada mu se Engleska nalazila na suprotnoj obali, bilo mu je kao da prelazi Rubikon. Trudio se do krajnjih granica da ne pokaže Albieju svoju nesigurnost. No to je u Albiejevoj prisutnosti uvijek bilo tako lako, kada bi se pogledali u oči, Albiejev lijep, ironičan, inteligentan, molećiv, zapovjedni pogled otpuhao bi svaku dvojbu. A povrh toga podjednako opijajući osjećaj da se nalazi u epohi nove tehnike i slobode, koju će sada zajedno osvojiti i u kojoj je sve moguće. Zajedno mogu pomicati brda, ne samo slikovito nego po potrebi i doslovno, ako bi se radilo, primjerice, o projektu gradnje kanala. To je bila jedna, a vrlo očito i najsnažnija strana njegove volje. No to drugu stranu nije činilo manje mučnom, jer nije bilo moguće zanijekati da je bio izdajica. Za početak, izdao je Norvešku, ako će se razbacivati grandioznim riječima. Norveška, točnije rečeno, dobročiniteljska loža Den gode Hensikt u Bergenu, pružila mu je, kao i braći Lauritzu i Oscaru, obrazovanje koje trojica siromašnih ribarskih sinova iz Osterøya sama ne bi mogla ni zamisliti. Prirodna stvar, koja bi se bila dogodila u svakome drugom slučaju, bila je da ostanu šegrti u užari Cambella Andersena, u određenom trenutku budu promaknuti u užare, ni više ni manje od toga. Samo da slučaj nije naveo dobročinitelje da, poput dobre vile iz bajke, na njih bace čaroliju zvanu visoko obrazovanje. Ona nije sadržavala samo putovanje prvom klasom ravno u višu klasu. Mogli su biti imućni već nakon nekoliko godina. Ponude za namještenje i predložene plaće koje su trojica braće primila na dan promocije u Dresdenu bile su jak financijski argument. No obrazovanje koje su primili na dar dolazilo je s obavezom. A on je od te obaveze naprosto pobjegao kao da se radilo o najobičnijem cehu u krčmi. Svoju je odgovornost prebacio na leđa svoje braće, a da to s njima nije ni raspravio. Neoprostivo. Iako, takva rasprava ionako ne bi imala osobitoga smisla. Lauritz je bio najstariji brat kojemu se imao razloga diviti; njegovoj čeličnoj disciplini, njegovu mahnitom treniranju da postane najbolji dvoranski biciklist u Europi, njegovoj neslomljivoj odlučnosti da postane broj jedan među diplomiranim inženjerima svoje generacije, njegova gotovo nevjerojatna ustrajnost u studiranju, iako je zasigurno često bio fizički iscrpljen od treninga. Ništa Lauritzu nije smjelo stati na put. To ga je pomalo činilo zastrašujućim, pa bio mu i brat. Lauritz ne bi nikada nečemu tako svjetovno trivijalnome poput ljubavi dopustio da stane na put onome što je čast zahtijevala. Konkretno, u to nije bilo nikakve sumnje. Sva trojica će se vratiti u Bergen, rabotati gore na visoravnima po olujama i ledu, za plaću neznatno veću od obične radničke. Pet godina, koliko je trajao studij. 6

Nakon toga, kada svi budu imali preko trideset godina, nesumnjivo su im se otvarale druge mogućnosti – ta koliko su se puta šalili i maštali o novoj inženjerskoj tvrtci u Bergenu, Lauritzen & Lauritzen & Lauritzen? Oko četrdesete godine sva bi trojica bila cijenjena, živjela buržujski sretno sa ženom i djecom, svaki u svojoj lijepoj kući u Bergenu. To je bio plan kojemu ništa nije smjelo stati na put. Osobito ne nešto što ima veze s osjećajima. Za Lauritza su snažni osjećaji bili znak nedostatka muževnosti. Pokušati objasniti vječno čvrstom i principijelnom Lauritzu kako ipak postoje osjećaji koji su toliko snažni da uspijevaju prevladati sve principe, povrh toga, osjećaji od one vrste koja je strahotna u Božjim očima – na nesreću, Lauritz je iznad svega drugoga vjerovao u Boga – bilo je posve nemoguće. Samo bi se s gnušanjem ogradio od takva načina razmišljanja. Rastanak bi bio strašan. Dakle, najbolje je onako kako je učinio, kukavički i neprincipijelno dati se u bijeg. Bilo je čudno da su braća mogla biti toliko slična, a opet toliko različita. Okolina koja ih je viđala zajedno u Dresdenu nikada nije imala nikakvih sumnji. Evo one trojice Norvežana, vikinške braće, govorilo se. Bili su podjednako visoki i jednako širokih ramena, imali istu riđe-plavu boju kose, prvih su godina čak imali jednake brkove, sve dok se Sverre, iz političkih razloga, nije počeo pojavljivati neobrijan. Toliko slični na površini, toliko različiti iznutra. Dvojica starije braće ne bi dala ni pet para za likovnost i glazbu, a Sverreu su one bile život. On je vrlo jasno vidio ljepotu u dobrome crtežu, smjelome luku mosta nad zamišljenom provalijom gore na Hardangerskoj visoravni, ili u elegantnoj jednadžbi. A Lauritz i Oscar ne bi znali razlikovati jednoga Gustava Doréa, kod kojega bi ipak trebali prepoznati motiv, od Claudea Moneta, a jedina glazba za koju bi se eventualno mogli zanimati bila je jednostavna i zabavna, po mogućnosti s puhačima, za nedjeljnog popodneva u parku. Nije imao razloga kritizirati braću zbog njihova ukusa, koji su, unatoč svemu, dijelili s većinom ljudi. On sam imao je dar koji oni nisu imali, jedino se tako moglo gledati na to. Ali čudesna stvar bila je da su njih trojica, bez sumnje djeca istih roditelja, potpuno jednakih uvjeta odrastanja i srasli jedan s drugim tijekom više od deset godina školovanja, mogli biti toliko različiti. Lauritz je kao lud vozio bicikl svakoga slobodnog trenutka, Oscar nije imao drugih interesa osim pucanja iz puške, svake nedjelje odmarširao bi na vježbu gađanja s dresdenskim streljačkim klubom. Čovjek bi očekivao da mu takva zanimacija s vremenom postane pomalo jednolična, ali nije. Njegov drugi interes bio je razumljiviji, a odnosio se na gostionicu i noć, u vezi čega je bio diskretniji. Svejedno su se cijeloga života voljeli poput braće, sve donedavno. Sve do izdaje najmlađega brata. Trenutačno se, dakle, Lauritz i Oscar muče na Hardangerskoj visoravni. Nije bilo teško predočiti si kako im je. Sada, u lipnju, možda nije bilo toliko strašno, ali bit će uskoro. Za jednih su ljetnih praznika, kada je vrijeme bilo neuobičajeno lijepo nakon slaganja sijena, sva trojica napustili Osterøy i pješke tjedan dana lutali po visoravni da bi si predočili što ih čeka tijekom najvećega dijela gradnje željeznice koja još nije bila započela, najtežega dijela u koji će upravo oni uskočiti nakon što napuste Dresden. Ljeti je Hardangerska visoravan bila čarobno lijep krajolik u skali boja koja se nije mogla vidjeti nigdje drugdje – na licu mjesta 7

načinio je seriju crteža, čak i nekoliko akvarela. Uz mrvicu mašte moglo se navući vrtloge snijega i snježni prekrivač preko čitava krajolika i zamisliti temperature od – 35 stupnjeva. I ljepotu pretvoriti u pakao. Bergenska pruga je, bez sumnje, bila najveći norveški tehnički projekt ikada. Također je bila herojski projekt ili dobra metafora za 20. stoljeće kao stoljeće tehnike. Sve divno i krasno. Ali posao je bio tehnički ograničen i nesofisticiran, znatno obilježen teškim, možda čak neljudski teškim fizičkim radom. Bio je to ispit snage više nego inženjersko-tehnički izazov. Što je možda bilo nepravedno ili barem suviše pojednostavljeno shvaćanje onoga kojega je mučila savjest. Ondje gore su se sada Lauritz i Oscar mučili u borbi s bijesom prirode. Za to je vrijeme izdajica od njihova mlađeg brata bio okružen lijepim umjetnostima u Parizu – Albie i on su se na putu prema Antrwerpenu ondje zaustavili na dva dana – i krajolikom južne Engleske prekrivenim lišćem, s mekanim brdašcima i pastoralnim prizorima. Možda je upravo odnos prema umjetnosti stvorio preduvjete za ponor između braće, sada vjerojatno nepremostiv. U kućanstvu Frau Schultze živjeli su dobro i pod strogom disciplinom, ali imali su samo ono nužno. Fakultet je slao tromjesečne izvještaje Den gode Hensiktu u Bergen, uspjeh braće Lauritzen u studiju podnosio se do u posljednju decimalu. Nakon toga je novac redovito sjedao u sjedište Njemačke banke u starogradskoj jezgri. Ničega im nije nedostajalo, nipošto. Ali bergenski novac nije dopuštao ni najmanje prostora ekstravagancijama. Lijepa i čista garderoba te tri izuzetna obroka koja su im ulazila u cijenu stanarine, to je bilo sve. S vremenom je Lauritz počeo kući donositi novčane nagrade od biciklizma te ih strogo dijeliti, polovicu sebi i braći, polovicu u Bergen Den gode Hensiktu, novac koji ljudima iz dobrotvornoga društva ne bi nedostajao niti bi im palo na pamet tražiti ga. Počelo je tako što ga je Frau Schultze zamolila da ukrasi vratnice prema velikoj blagovaonici u kojoj su blagovali nedjeljom ako bi imali više od četiri gosta. Naravno, željela je »vikinšku umjetnost« i tu se nije imalo što prigovoriti. Sverreu su za to trebala četiri radna dana, što ga je stajalo samo neuspjeha na jednome manjem ispitu koji je mogao naknadno položiti. Nedjeljni gosti Frau Schultze bili su, kao i čitava Njemačka, kako se činilo, ludi za Vikinzima. Strašno su se zaljubili u staronordijsku ornamentiku, a jedno je vodilo drugome. Prvi gosti koji su napravili narudžbe plaćali su umjereno. Poslije, kada se počeo umarati od mehaničkoga ponavljanja onoga što mu je nedvojbeno bila neobična strast još u djetinjstvu – rezbario je tu i tamo još po staroj kući na Osterøyu – počeo je to raditi sve nevoljkije te kriviti studij. Tada je cijena dramatično porasla čak za najjednostavniji posao te nastavila proporcionalno rasti sve do najskupljih crnih reljefnih motiva s pozlaćenom pozadinom. Naravno, podijelio je novac braći, ali ne i Den gode Hensiktu. Začuđujuće, ali Lauritz to nikada nije komentirao. Rezultat ovoga dodatnog zanatskog rada bio je da im od treće godine nadalje nikada nije nedostajalo novca, iako su počeli sve više trošiti na modnu odjeću. Sverreu je jednako veliku radost pričinjavalo odijevati braću tako da zasjene sve kolege sa studija kao i samome sebi naručivati odjeću kod krojača. 8

Moguće da ga je ta žudnja za odjećom više od ičega drugoga spojila s Albiejem. U Dresdenu se nalazila jedna velika skupina engleskih studenata, tvrdilo se da je engleska studentska udruga na sveučilištu veća nego ijedna od regionalnih njemačkih udruga, izuzevši možda sasku. To se objašnjavalo tako što su posljednjih godina Njemačka i njemačka kultura u Engleskoj bile u modi, a engleski studenti često su govorili tome u prilog, njihovo divljenje prema svemu njemačkome bilo je vrlo upadljivo, ponekad naprosto pretjerano. Većina ih se ipak odijevala vrlo engleski, više nego kontinentalno, iako su razlike bile male. Ako bi se išlo u Semperoper, dakako da bi se dotjerali, to je bilo u prirodi stvari i, uostalom, dio užitka. Ali frak je frak i ne dopušta previše varijacija. S druge strane, kada se posjećivalo soareje Kluba za umjetnost i operu izazov je postajao mnogo veći jer je trebalo iznaći jednostavniju eleganciju, što je bilo mnogo teže. Englezi su tada obično preferirali smoking, vrstu odjeće koju je Sverre držao pomalo nemaštovitom, tek jednostavnijom vrstom fraka s crnom leptir-mašnom umjesto bijele, svi su izgledali jednako. Osim, naravno, Engleza, koji su se tvrdoglavo odijevali u sive hlače na crni ili ponoćnoplavi sako, »oksfordski siva«, tako su nazivali taj stil. Vjerojatno su tako Albie i on našli jedan drugoga. Nijedan nije nosio smoking, obojica su se znatno više potrudili. Ubrzo su počeli izmjenjivati savjete o krojačnicama u gradu. Jedno je ponovno vodilo k drugome. Albie je bio popularan unutar engleske kolonije budućih inženjera i češće je od ostalih pozivao na druženja nakon izlazaka. Imao je dobre uvjete za to, velik stan usred grada, s batlerom i domaćicom. No to nije bilo toliko neobično među Englezima koji su, činilo se, dolazili isključivo iz imućnih obitelji. Kako su to oni objašnjavali, obično se tako organiziralo studij na Oxfordu i Cambridgeu. Što se činilo posve prirodnim, englesko obilje u usporedbi s Nijemcima i ostalim studentima djelovalo je tek kao nešto tipično englesko, samorazumljivo za državljanine najvećega i najbogatijeg svjetskog imperija. Njihove zabave bile su ili velike i glasne, ili kao što je to najčešće bilo kod Albieja, mirnije filozofske, na kojima se također pilo, i to dobro ali sporije. Povremeno su slušali gramofon sve do kasno u noć ili naglas čitali poeziju, kako njemačku, tako i englesku. Bio je to ugodan život, a Albie je bio sjajan i velikodušan domaćin. Povrh toga, bila je to besplatna poduka iz engleskog jezika, s kojim se inače moglo doći u dodir putem onoga malog dijela američke literature za studij. Ali čitati na engleskome bila je jedna stvar, govoriti i razumjeti ga posve druga. Neobična stvar s Albiejem bila je što je on, za razliku od ostalih, govorio vrlo lijepim njemačkim, ne saskim nego nekim drugim dijalektom, koji je svejedno bio posve savršen njemački. Također je potvrdio da je mogao putovati Njemačkom i uvijek proći kao Nijemac, ali nikada nije pojasnio otkuda mu taj talent. Poricao je da je napola Nijemac. Albiejev izvrsni njemački pokazao se u još boljem svjetlu kada su ostali gosti bučeći otišli kući, ostala su samo njih dvojica. Te su se situacije počele događati sve češće, ponekad su ostali gosti odlazili iznenađujuće rano, kao da ih je netko uputio da tako učine. Počeli su ostajati na nogama malo predugo, imajući na umu jutarnja predavanja, i pričali gotovo doslovno o svemu zamislivom, o Norveškoj i Engleskoj, o Bachu i Mozartu, prodoru impresionističke umjetnosti, Wagnerovoj vikinškoj umjetnosti u odnosu na znatno suroviju stvarnost u ono doba, o socijalizmu i ženskome pravu glasa, o nevoljkosti Njemačke da 9

sudjeluje u kolonijalnoj utrci i, s druge strane, možda daleko pretjeranim naporima Engleske u tom pogledu, nizozemskome chiaroscuro slikarstvu u odnosu na svijetle skale boja u modernome francuskom slikarstvu. Tko ne bi kod kuće htio imati Vermeera na zidu, osobito imajući na umu za kolika bi ga moderna francuska umjetnička djela mogao zamijeniti, i još usput dobiti kopiju staroga Nizozemca. U tim zajedničkim trenucima svijet je postajao bolno lijep, kao pojedine pasaže u Patetičnoj simfoniji Čajkovskoga; ta koliko li su samo razgovora posvetili usporedbama između matematičke Bachove i osjećajne metode stvaranja umjetnosti Čajkovskog. Život je s Albiejem rastao i postajao bogatiji, a dojam o tome sve snažniji svakoga puta kada je razmišljao kako bi izgledao život onoga tko bi postao užar u Bergenu, uz zaklonjeno devedeset posto vidnoga polja prema svijetu. Ponekad je to osjećao kao pretjerani pritisak iznutra, poput gume automobila koju su napumpali više nego što je mogla podnijeti i samo što se ne raspukne, ponekad je to bilo više poput grozničava uzbuđenja koje ispočetka nije mogao izraziti riječima, kako uzvišenima, tako ni priprostima. Nije razumio tajni, a za neke i sramni sadržaj tih nadmoćnih osjećaja. Nakon što ga je Albie po prvi put poljubio na rastanku, u usta oprezno i nježno, krenuo je kući kao pijan uz obalu Labe, u crvenome svjetlu izlaska sunca, što je bio namjeran zaobilazni put, pjevajući što bi mu došlo, uglavnom Schuberta. Upravo su tada osjećaji pregazili razum. Nije shvaćao, uopće mu nije palo na pamet da se nalazio na jednome od odlučujućih raskrižja svojega života.

A LB I EJA J E, kao i inače, mučila savjest. Previše toga nikada nije ispričao Sverreu. Nikada nije ni natuknuo nešto o katastrofi koja je bila razlog njegova prisilnog napuštanja Engleske u potrazi za novim životom u Njemačkoj, ili barem početkom novoga života. Nije Sverreu rekao ni riječi o svojoj prijašnjoj raskalašenosti – što je jedan od brojnih zamislivih uljepšanih izraza – kada je proživljavao neodgovorne, ali radosne dane među londonskim boemima i dandyjima, što nije drugo do li pribjegavanje dodatnim uljepšanim izrazima. Ispočetka kao da je svojom diskrecijom želio zaštititi Sverrea, ili točnije rečeno, njihovu međusobnu bliskost. Sverre je bio čist čovjek, neukaljan poput sveca, utjelovljenje ruralne nevinosti. A to ni najmanje nije imalo veze sa ženskastošću. Sverre je bio viking, snažan poput skulpture u grčkome odjelu British Museuma. Sverre je svojim plavim pogledom širio ozračje slanoga mora i ribarskih mreža, istovremeno je bio inženjer na jednome od najuglednijih tehničkih sveučilišta i sanjarska umjetnička duša, a povrh svega toga, najelegantnije odjeven muškarac u Dresdenu. Sve kao iz bajke i, naravno, neodoljivo. Ispočetka je vjerojatno stvar bila u tome što se jednostavno bojao da ne odbije Sverrea od sebe samo natuknuvši da su postojali drugi muškarci, a što je to više odgađao, to je više laž rasla i postajalo ju je teže razbiti. Ipak je moralo biti izvedivo početi pričati priču sa svjetlije strane. Jer bilo je trenutaka kada je biti jedan od dandyja oko Oscara Wildea nosilo sjajan osjećaj slobode i sreće. Kao onoga puta kada su svi zajedno došli, sa zelenim karanfilima u zapučku, hotimice zakasnivši 10

na premijeru Lepeze lady Windermere onda kada su Oscara voljeli svi, čitav salon kazališta ispunjen onima koji su u Londonu nešto značili. Osobito kada je u govoru zahvale s pozornice pohvalio dobar ukus i visoku literarnu pronicljivost publike, budući da se činilo kako svi u salonu razumiju i cijene komad gotovo jednako koliko on sâm. Da je George Bernard Shaw pred publikom održao takav govor, nastao bi skandal. Ali kada je to učinio Oscar, bio je u rajskoj dimenziji gdje ga je ljubav okruživala poput pamučnog i svilenog štita, i ne samo njemu nego i svima oko njega pružala osjećaj da je postao princ Londona, povrh toga neranjiv. Samo koju godinu kasnije Oscar Wilde će završiti iza zatvorskih zidina u Readingu, osuđen na dvije godine prisilnog rada zbog »ljubavi koja se ne usudi reći svoje ime«, koja je jezikom kaznenog zakona imenovana izrazito nedoličnom, radnjom. Katastrofu je bilo nemoguće predočiti si one večeri u kazalištu St James’s. Nakon presude protiv Wildea, nakon što je raspon čitava skandala postao očit, kada se prema svemu što je navodno predstavljao rasplamsala mržnja u jednoj za drugom bujicom u tisku, sretno je doba završilo toliko brzo i brutalno da se i pokušati ga se prisjetiti činilo nestvarnim. Iznenada je postalo rizično pojaviti se u restoranima po gradu u sakou od samta sa zelenim karanfilom u zapučku. Čak pokazati se posve obrijan moglo je pobuditi sumnju okoline – često opravdanu. Odobravajuće se izjasniti o francuskoj umjetnosti ili književnosti postalo je krajnje nepromišljeno, gotovo na granici s državnom izdajom. Daily Telegraph je posve ozbiljno lansirao političko objašnjenje. Pisalo se da sve potječe od jedne francuske sotonske urote koja je pokušavala potajno prenijeti neizrecive francuske običaje s ciljem da, kratkoročno gledano, potkopa moral engleske mladeži. Dugoročnije gledano, da istrijebi englesku rasu. Dakle, radilo se o novome obliku osobito podmukloga i kukavičkoga ratovanja zakletoga neprijatelja. Slijedom toga, Oscar Wilde i njegovo neugodno društvance predstavljali su izdaju kako Engleske, tako i imperija. Budući naraštaji možda će se rugati ovakvim nerazboritostima, no onome koji je tada osjetio mržnju na vlastitoj koži, panika je bila stvarna. Kod Albieja se, recimo, godinama pojavljivala u noćnim morama. Dok je nastali metež u Londonu bio na vrhuncu, pobjegao je kući u Wiltshire i susreo se s ocem po prvi put u osam mjeseci. Našao je oca u radnoj sobici pokraj biblioteke, utonuloga u račune ili kakve slične trivijalnosti. Očekivao je scenu, da će se otac izvikati na njega i početi mu prijetiti ovime ili onime, prvo mu je pri ruci bilo uskraćivanje uzdržavanja. Ništa od toga nije se dogodilo. Otac je samo mirno podignuo pogled i kimnuo mu, kao da je prošlo tek nekoliko sati otkada su se vidjeli, kratko je promotrio odjeću svojega sina, ali ni o njoj nije ništa rekao, dao se naslutiti tek sitni smiješak. »Baš dobro da si došao«, rekao je. »Rado bih predložio poslijepodnevnu šetnju, pa ćemo popričati o svemu. Treba mi još samo trenutak da dovršim ovo ovdje, a ti se za to vrijeme možeš presvući.« Potom je ponovno utonuo u svoje papire. Albieju nije preostalo drugo do li otići na kat u svoju sobu i preodjenuti se u obične smeđe niske cipele, hlače do koljena, u tvid i kapu sa štitnikom, iz dandyja u vlastelina u roku od deset minuta. Na dno garderobe objesio je svoj 11

blijedoljubičasti satenski sako, dugi bijeli kaput i šešir. Koji trenutak kasnije šetali su parkom. Otac je djelovao savršeno smireno, ali isprva nije ništa govorio. Dan je bio siv i padala je sitna kiša. Kao prvo, počeo je napokon, približavamo se situaciji koja bi mogla biti nalik francuskim progonima hugenota u 17. stoljeću, moralna panika u Londonu trenutačno je nalik divljoj zvijeri. Doduše, istina je da je lord Alfred Douglas, ljubljeni Bosie Oscara Wildea, izbjegao zatvor i sramotu. Ali to je uspjelo i dragim rođacima, Henryju Jamesu Fitzroyu i lordu Arthuru Somersetu prije koju godinu. Neugodna priča, onaj takozvani skandal u Cleveland Streetu. Kako bilo, pravda se ovoga puta zadovoljila dohvativši nekoliko vlasnika bordela i manjih klijenata. To što se iz mreže izvukao sin princa od Walesa nije bilo čudno. Ali, kao što smo rekli, čak su se i dragi rođaci izvukli uplašeni, ali bez posljedica. Međutim, sada su imali razloga pretpostaviti da su ta – da tako kažemo – sretna vremena nepovratno prošla. Sada se doista treba bojati osvetničkih progona. Stoga bi nekoliko godina studija vani bila pametna životna promjena. Albie zasada nije imao što nadodati ili zbog čega se buniti. Opis situacije kakav je iznio njegov otac bio je koliko smiren, toliko i točan. Hodali su neko vrijeme u tišini, jedan do drugoga, džentlmeni u šetnji, koji iz daljine nisu izgledali kao da razgovaraju o ičemu drugome do li o stvarima o kojima džentlmeni inače razgovaraju, vremenu, kriketu i fazanima. Stvar je bila jasna i Albie si je već počeo predočavati život u Parizu. Sljedeći očev potez stoga mu je bio posve iznenađujući. »Predlažem da se u nastavku studija specijaliziraš za strojarske nauke«, rekao je. Samo to. I dalje savršeno smiren, tonom glasa kao da su razgovarali o vremenu. Kada je Albie nakon oklijevanja od nekoliko sekundi, dok je još vjerovao da se radi o tipično engleskoj ironičnoj šali, shvatio da otac misli ozbiljno, odjednom se osjećao kao da ga je pogodio grom. Strojarske nauke? Tako jednostavno i banalno, nešto što pristaje kočijašima, kovačima i nižim činovnicima po londonskim uredima? Nešto tako prizemno, smrt za dušu! Naknadno se nikada nije uspio sjetiti kako je uobličio prigovore, moguće je da su mu riječi zapele u grlu. Ali njegov se otac samo smiješio. Sigurno je dugo razmišljao kako će iznijeti ovaj, u sinovim očima, sasvim prozaičan prijedlog. Bio je dobro pripremljen na prigovore. Dvadeseto stoljeće, započeo je, bit će veliko stoljeće strojeva i tehnike. Strojevi neće iz temelja promijeniti samo zemljoradnju, nego jednako snažno i komunikacije i industrijsku proizvodnju. Onaj koji to uvidi prvi, neće se samo obogatiti preko glave, nego i učiniti dobro čovječanstvu. A što kada takvo rezoniranje primijenimo na Albieja? Koliko god se Albie umjetnički odijevao, koliko god se boemski provokativno pokušavao izražavati, koliko god tvrdoglavo tvrdio da je književnost jedino smisleno zanimanje, nažalost toliko je bio, bez i najmanje dvojbe, uglavnom matematički nadaren. Što općenito nije nešto čega se treba stidjeti. Sve preporuke s Etona bile su u tome nedvosmislene. Na Etonu je to, uostalom, bio lukrativan talent. Nije li točno da je tijekom posljednje dvije godine napisao bezbroj matematičkih uradaka i domaćih zadaća, ne samo svojim kolegama 12

nego i znatno starijima, čak i učenicima prefektima? Ono što bi njima uzelo sat vremena, on bi riješio u pet minuta, nije li bilo tako? Nije li mu talent za koji se nije trebao truditi omogućio najveći osobni imetak na Etonu, gdje su pravila o financijskoj potpori od kuće inače bila stroga? Nije li se na to moglo gledati naprosto kao na preporuku za budućnost? Izbor, dakle, stoji ovako. Ili mučiti se sa stvarima koje voli, ali koje mu ne idu, što je u Albiejevu slučaju značilo poeziju i književnost. Ili se prihvatiti onoga što mu najbolje leži. I s vremenom to naučiti voljeti. Uslijedila je duga tišina dok su šetali. Spustili su se do velika potoka nad kojim je u proljeće bujica srušila most. Bilo je vrijeme da se vrate. Albie se osjećao zapleten u logiku. Ono što nije trebalo ni spomenuti bilo je da je sin jedinac i zbog toga ima posebnu odgovornost. To mu je oduvijek visjelo nad glavom, a sada je polako i metodično stjeran u kut. Jedna je stvar što je želio raditi u životu. Logika je, nažalost, govorila u prilog nečemu sasvim drugome. »No dobro, u redu«, rekao je. »Neka budu strojarske nauke.« »Excellent«, odgovorio je njegov otac. »Vjerujem da će se to pokazati kao vrlo dobra odluka, i za obitelj i za tebe samog, možda čak i za Englesku. Dakle! Dolazimo do pitanja gdje steći to znanje iz strojarstva. Cambridgeu, kao što je poznato, ne nedostaju iznimne kvalitete kada se radi o prirodno-znanstvenome obrazovanju. Ali ako se sada vratiš na Trinity, teško da će nastati preduvjeti za promjene koje planiramo.« Blago rečeno, možda i ironično. Albiejev život na koledžu Trinity bio je prilično »boemski«, a osim toga, upravo mu je zbog neprestanih izostanaka zabranjeno pohađati nastavu do kraja akademske godine. Još je jednom lišen argumenata. »Da, znam, oče«, odgovorio je rezignirano. »Trebao bih potražiti život izvan boemskoga kruga. Dakle, u inozemstvu?« »Upravo tako. I tu dolazimo do zanimljivog pitanja. Gdje u inozemstvu?« »U Francuskoj!« »Bojao sam se da ćeš mi doći s idejama o Francuskoj...« Očevu mržnju prema Francuskoj ne bi se ni slučajno smjelo zamijeniti za zastrašujući prezir koji je eksplodirao u Daily Telegraphu i drugim notorno frankofobnim novinama u Londonu. Iz njegove perspektive, stanje stvari bilo je radikalno drugačije. Doprinos Francuske svijetu nesumnjivo su bile književnost, likovna umjetnost i donekle moderna glazba. Ali Francuska je prvenstveno bila divlja zvijer Europe. Krvožedna do granice ludosti, sve od Luja XIV. preko Napoleona, nije se dala ukrotiti sve dok Austrija, Prusija, Engleska, Rusija, čak i Švedska, te donekle ruska zima, nisu ujedinile snage protiv te zvijeri. Sljedeći će engleski rat nesumnjivo i neizbježno biti protiv Francuske, kao i inače. Postojao je dobar razlog zašto su Albieja i njegove sestre odgajale njemačke guvernante umjesto francuskih, koje su poneki rođaci i dalje, nažalost, preferirali, nastavio je otac svoju dugu prodiku. Suprotno Francuskoj, Njemačka je bila ta koja je predstavljala miroljubivo europsko sutra. Znao je o čemu govori. Povjesničar Frederic William Maitland bio mu je razredni kolega još s Etona, bili su isto godište, a potom su nastavili na Trinityju, kamo je on sam došao temeljem obiteljskog novca, poput Albieja, ali kamo je Maitland došao temeljem stipendija i iznimne nadarenosti. 13

Otac i Maitland imali su tijekom prvih godina na Trinityju sobu do sobe, zajedno su se zabavljali i... da. Ali osim toga, vodili su beskrajne diskusije o budućnosti Europe. Maitland je Njemačku držao europskim idealom, ne samo zemljom lijepe glazbe i nepraktičnih sanjara u plavome oblaku duhanskoga dima. Nijemci su vjerojatno bili najmiroljubiviji narod u Europi, trebalo je samo pogledati posljednjih pet stotina godina ratovanja. To što ih je Francuska natjerala u sukob 1870. – 71. bilo je jednostavno posljedica toga da su Francuzi, kao i obično, htjeli iskoristiti priliku i dograbiti nov teritorij, a mislili su da će najmlađa europska država biti lak plijen. Nije čudo što je čitav svijet suosjećao s Njemačkom zbog rata na koji su prisiljeni. Blagoslov je što su pobijedili! A otada je Njemačka živjela u potpunome miru sa svojim susjedima. Čak i ako je sada bilo vrlo teško vidjeti u budućnost, barem je jedna stvar bila jasna. Uskoro će se Engleska ponovno naći u ratu s Francuskom, vjerojatno u vezi sukoba za južni Sudan ili neko slično područje u Africi. Engleska se s Njemačkom, naravno, nikada neće naći u ratu. »Tako da, ako se pitaš kako to da govoriš čistim njemačkim, ali ti je francuski nikakav, sada znaš zašto!« završio je otac svoju strastvenu hvalu vodećoj europskoj zemlji u miru, lijepim umjetnostima, a tijekom posljednjih godina i tehnici. Otac ga je ponovno stjerao u slijepu ulicu, gdje se jedna jedina odluka činila mogućom. Bilo bi iznimno nerazumno studirati u zemlji koja će u bliskoj budućnosti biti neprijateljska, što je Njemačku činilo samorazumljivim izborom. Albie se dao nagovoriti. Nije žalio za gubitkom radosnih dana u Parizu jer je duboko u sebi znao da, ako bi otišao na Sorbonnu, njegova bi već slaba disciplina u učenju brzo nestala u vrtlogu užitaka. Nije bez razloga Oscaru Wildeu Pariz bio omiljeni grad u Europi. Preostala je još samo formalna kapitulacija. »A što je otac naumio, kamo bih se to u Njemačku trebao uputiti da bih studirao te strojeve?« pitao je odmjereno. »U Dresden. Tamo trenutačno imaju, prema meni, ali ne samo meni – na Cambridgeu neka govore što hoće – najuglednije tehničko obrazovanje. Gute Reise, mein lieber Sohn!« Naizgled nehajno, u tom trenutku gotovo samorazumljivom odlukom, otac ga je poslao Sverreu u naručje, iako nijedan od njih takav hir sudbine tada nije mogao niti zamisliti. Nakon samo nekoliko tjedana u Dresdenu uspio si je priskrbiti pretplatu za Semperoper, a ondje će, jasno, susresti istomišljenike, ali i Sverrea. Nakon predstava entuzijasti su se okupljali u Društvu ljubitelja opere da bi kritizirali i raspravljali i, po potrebi, što je zapravo uvijek bio slučaj, otišli van nastaviti razgovor uz pokoju čašicu. Prvo što je vidio kod Sverrea, iz daljine u gužvi, bile su odjeća i cipele rađene po mjeri. No prošlo je neko vrijeme prije nego što su se na nenametljiv način uspjeli naći u istome društvancu koje je krenulo u grad u izlazak. Od toga trenutka – te sekunde, bolje rečeno, jer upravo u jednoj posebnoj sekundi vidjeli su jedan drugoga istinski, po prvi put – Sverre je bio neprestano prisutan u njegovu životu, iako ispočetka uglavnom u svijetu mašte. Pa makar ga obavijale najljepše ruže, bio je to toranj laži koji je potom počeo sve više rasti. Ako to i nisu bile prave laži, u svakome je slučaju prešućivao i zatajivao, što je gotovo ista 14

stvar. On je znao sve o Sverreovu životu, o gradiću Bergenu, zaraslome otoku, ribarskim brodicama, divljim olujama, tragičnoj smrti njegova oca i strica koja je ostavila šestero djece bez očeva, o naukovanju u užari, svemu. Ali što je Sverre znao o njemu? Da je bio nekakav farmer i imao ovce na engleskom selu? To što jedan drugoga nisu mogli pozvati kući za ljetnih praznika dalo se lako objasniti dubokom religioznošću Sverreove majke i njezinim čvrstim uvjerenjima o razlici između običnoga grijeha i gnusnosti. A onaj ludi biciklist od njegova starijeg brata navodno je bio jednako reakcionarno tvrd koliko je bio netolerantan. U takvome ih je društvu i najmanja neoprezna nježnost mogla odati, čega se Sverre otvoreno bojao. To je, s jedne strane, služilo kao opravdanje. S druge strane, Albiejevo objašnjenje bilo je neodređenije. Istina je bila da bi njegov otac možda zabrinuto namrštio čelo i ništa više, ne bi bio rekao ništa da je kući doveo norveškoga kolegu sa studija u Dresdenu, koji je sasvim očito bio više od kolege. No njegov otac bio je suprotnost Sverreovoj majci. Čitavoga je života imao potpuno razumijevanje za razuzdanosti mladih muškaraca, prije nego što se dovedu u red i osnuju obitelj, kako je dužnost nalagala. Vrlo su otvoreno razgovarali o tome prije nego što je po prvi put otputovao u Dresden. Njegov je otac, poput svih ostalih u obitelji, također pohađao Eton, i imao je otprilike ista iskustva muške bliskosti kao i svi ostali. Isto je bilo s koledžom Trinity. Gotovo je sa žaljenjem pojasnio kako je njegovo vrijeme Sturm und Dranga, kako je to nazvao, došlo do naprasnoga kraja jer je njegov vlastiti otac prerano istrgnut iz njegova života. Tada je nastupila dužnost. Bilo je to poput prirodnoga zakona, moralo se prihvatiti. Oženiti se, po mogućnosti bogato, dobiti najmanje jednoga sina, a po mogućnosti i nekoliko rezervnih. Kraj radosna života. Otac je u dvije stvari bio uspješan. U bogatoj ženidbi i jednome sinu. S rezervnim mu je sinovima išlo lošije, dobio je Albiejeve sestre Albertu, Margrete i Penelope. Doći kući s muškim prijateljem, u godinama u kojima su ostali računali s budućom zaručnicom, ne bi se baš smatralo uspjehom. Ne bi bila katastrofa, ali ni uspjeh. Možda je Sverreove dvojbe učinio svojim vlastitima iz čista kukavičluka, nije to doslovno izgovorio, ali donekle se pravio da se obojica nalaze u istoj vrsti škripca. Dakako, sâm je otputovao na očev pogreb. Da mu djed nije pao u Burskom ratu i zbog toga umro toliko mlad, imao bi se razloga pobojati da se radi o obiteljskoj crti. Albiejev otac umro je od raka želuca, pred kraj je rak brzo napredovao. Najtežu tugu zaliječio je kroz koju godinu, ali osjećao je u sebi da će ožiljak jasno svijetliti u njemu ostatak života. Ono za čime je najviše žalio bilo je što se otac i on nisu zbližili u pravome smislu sve do krize koja je uslijedila nakon presude protiv Oscara Wildea. Prije toga nije si mogao predočiti svoga oca kao toliko umjetnički naobraženoga i zainteresiranoga za književnost, a još manje kao čovjeka istih sklonosti kao što su bile njegove, prije onoga posljednjeg vremena do progonstva u Njemačku. Daleko je prekasno upoznao svojega oca u drugom svjetlu, osim kao seoskoga plemića koji je vodio jednolične i suhoparne razgovore poput drugih seoskih plemića. Prekasno je uvidio da dok je otac popodne sjedio nagnut nad svojim radnim stolom, veća je vjerojatnost 15

da je čitao Fausta nego fakture i izvještaje o ljetini. Je li otac žalovao nad svojim prekratkim vremenom slobode i snova među briljantnim mladim muškarcima s istim snovima? Vjerojatno. Ali to nikada neće saznati. A sada se i sam našao u istoj situaciji. Kako stvari stoje, sada se i on mora oženiti i na ovaj ili onaj način dobiti jednog sina, a po mogućnosti još jednog. U suprotnom bi majka i sestre – u slučaju da on pogine u kakvoj nesreći, ili premlad umre iz drugog razloga – bile prisiljene odseliti Bog zna kamo, dok bi se neki rođak uselio u njihovu kuću i sve preuzeo. Bilo je to poput prirodna zakona, nešto što je bilo nemoguće promijeniti ili napraviti kompromis. Još jedna stvar u vezi koje nije bio jasan pred Sverreom. Ili točnije rečeno, još jedna stvar koju je izostavio. A uskoro će mu morati ispričati. Trenutak istine približavao se zastrašujućom brzinom od 40 milja na sat, uskoro će stići u Salisbury. Njegova nada sastojala se od dvije stvari. Prije nego što je napustio Englesku onoga olujnog jutra prije pet godina, sastavio je najiskreniji tekst koji je ikada napisao. Bilo je to neposredno nakon procesa protiv Oscara Wildea. U to je vrijeme želio sam sebe doživljavati kao umjetnika koji je zaveden onom romantikom kojom su bili zavedeni svi drugi mladi muškarci oko Oscara, osokoljen kao i svi drugi mladi muškarci od samoga Oscara. Pisao je vlastitom krvlju, okrutno iskren kako je umjetnost zahtijevala, prema Oscaru. Nastalo je pedeset araka, ne samo o sudskim procesima, životu među boemima i sretnome dobu neposredno prije katastrofe, nego i vlastitom životu u obliku kakav je poprimio u ono vrijeme, sve ono što je više od četiri godine skrivao od Sverrea. Sve je postojalo crno na bijelo. Nakon nekoliko dana kod kuće izvadit će priču iz kućnog sefa i predati je Sverreu, pa kud puklo da puklo. Ali ako će započeti zajednički život, iskrenost odsada nadalje mora biti conditio sine qua non, prijeko potreban uvjet. Nova je kuća bila dovršena. Trebala je uvjeriti Sverrea da im je sasvim ozbiljno pripremio zajednički život. Kud puklo da puklo, uskoro će se stvar razriješiti. Zastrašujuće je bilo uvidjeti to, isto koliko je – neobično ali jest – djelovalo poput olakšanja.

K A S N IJ E J E Sverre morao priznati da je uz minimum opažanja i normalne sposobnosti zaključivanja mogao izbjeći potpuno iznenađenje. Trebao je, na primjer, shvatiti toliko očitu stvar da oni koji su ih dočekali na postaji London & South Western Railways u Salisburyju, koja je sva bila u pokretu, nisu obični najamni kočijaši. I da su Albie i on ostavili prtljagu od devetnaest komada bez i najmanjega nadzora ili brige, što je protumačio kao šarmantnu osobitost engleskoga sela, očito su ovdje ljudi bili toliko časni da nikome ne bi palo na pamet opskrbiti se skupocjenim putnim torbama i kovčezima. Njegovo poznavanje heraldike bilo je oskudno, ali svejedno je trebao opaziti da na vratima konjske zaprege nije kakav običan grb grada, kao na kočijama u Dresdenu. Ništa nije shvatio od svega što je trebao razumjeti već od dolaska u Salisbury. 16

Moguće je da je bio duboko utonuo u svoje razrađene maštarije. Stvorio je sliku, jasnu poput fotografije, o tome kako će Albiejev dom izgledati. Bilo je to lijepo imanje na brežuljku, okruženo padinama sa zelenim livadama, nalik vikinškoj dugoj kući s bijelim ovapnjenim zidovima, nekoliko sjenika i spremišta, kojih stotinu ovaca koje pasu naokolo, ugledno imanje dobrostojećih ljudi. Njihova se kočija uskoro dokotrljala izvan grada, dan je bio ljetni, gotovo bez oblaka i bilo je iznenađujuće toplo, iznenađujuće barem s obzirom na to koliko su se Englezi običavali žaliti na vrijeme. Albie je isprva vodio kratak veseo razgovor s kočijašem, na dijalektu od kojega Sverre nije razumio mnogo. Ali uskoro je utihnuo i činilo se da je utonuo u misli. Prošli su pored barem tri seoska imanja koja su se dobro uklapala u Sverreove predodžbe, presjekli kroz nekoliko idiličnih mjesta s kamenim kućama, ružama, krovovima od sijena; Engleska je doista izgledala kao Engleska. »Imamo li još mnogo?« pitao je Sverre nakon što su toliko dugo sjedili u tišini da je počelo biti čudno. »Ne, još manje od dvadeset minuta«, odgovorio je Albie. »Pripremio sam ti iznenađenje, ima veze s našim poslom. Mislim da će te razveseliti.« Sverre nije mogao odgovoriti, ta ne može pitati ako se radi o iznenađenju. A Albie je zvučao čudno, bilo je nečega u tonu njegova glasa što mu nije bilo poznato. Upravo su izišli iz mjesta koje je djelovalo okruženo tri metra visokim zidom od opeke, da bi izišli, morali su proći kroz vrata u visokoj željeznoj ogradi pored kojih se nalazila malena kućica, kao da je trebalo platiti cestarinu. Ali čuvari kraj ograde samo su otvorili, pozdravili i nisu ostavili dojam kao da žele da im se što plati, niti su zatražili putne dokumente. Ponovno su se našli usred seoska krajolika. Prošli su pored nekoliko umjetnih jezera s patkama i labudovima te nastavili kroz rijetku hrastovu šumu s višestoljetnim veličanstvenim stablima, gdje su se kretala, posve neočekivano, velika krda jelena, ne onakvih kakvi su Sverreu bili poznati iz Saske i sa zapada Norveške, nego manjih, pjegavih i svijetlih životinja, očito nimalo plašljivih, nije ih brinulo što im konj i kočije prolaze na maloj udaljenosti. »Kakvi su to jeleni, nikada nisam vidio takve«, pitao je Sverre. »Jeleni lopatari, uobičajeni su u ovim krajevima«, odgovorio je Albie. Dalje od toga razgovor nije otišao ni ovoga puta. Albie je i dalje djelovao neobično napet. Tek je sada Sverreu palo na pamet da su kroz visoka željezna vrata ušli, a ne izišli. S uskoga pošljunčanog puta koji je vijugao među hrastovima nazirala se vrlo velika građevina, bolnica ili vojna zgrada, ili kakva druga javna ustanova, koja je u Sverreovim očima izgledala sasvim pogrešno smještena u odnosu na selo. Zasigurno se nije vidjelo bijelo seosko imanje na visoku brežuljku. Koji trenutak kasnije, kada su se približili silnoj građevini, Sverre je shvatio da put ondje završava, na pošljunčanom velikom ravnom terenu pred širokim kamenim stubama i visokim ulaznim vratima. Ljudi su se počeli redati na najnižim stubama. Albie je duboko uzdahnuo, činilo se da je zažmirio kao od muke prije nego što je sabrano izdao upute. 17

»Idemo zdesna nalijevo, prvo ja pozdravljam, zatim predstavljam tebe. Poljubi ruku mojoj majci, sestrama i baki, s ostalima se rukuješ!« Sverre je sjedio kao skamenjen. Scenu pred njim nije bilo moguće krivo protumačiti, kao ni Albiejeve sažete instrukcije. Stigli su u dvorac, na kamenim stubama čekala je, izgleda, obitelj gospodara, a o svemu tome on nije imao pojma. To što je Albie, koliko je Sverre uspio shvatiti, bio »lord«, moglo je značiti bilo što – u Sverreovoj ponjemčenoj slici svijeta nije to bilo drugačije od »Freiherrea« ili »Barona«, titula kojima se razbacivao popriličan broj studenata u Dresdenu. Kada je kočijaš zaustavio konje točno u sredini pred okupljenim ljudima koji su ih čekali, dvojica mladića u svijetloplavim uniformama dotrčali su i svaki s jedne strane otvorili vrata kočije, istovremeno spustili stube i zauzeli nešto poput stava mirno. Sverreove izmaštane slike seoske idile razbijene su u roku od minute, usta su mu bila suha i strepio je da neće moći reći ni riječ na engleskom, a ni njemačkom, iako je uspio istisnuti iz sebe brzinsko pitanje. »Kako da se obratim damama?« Albie, koji je već izlazio iz kočije, brzo se okrenuo, njegova nervoza kao da je otpuhana, smiješio se svojim najljepšim smiješkom kao da je ovo bilo njegovo posebno iznenađenje. »S milady, za prvi će put to biti dovoljno. Drži se mene, dragi, možemo mi ovo.« Okretno je skočio na šljunak i raširenih ruku krenuo prema najljepše odjevenim ženama koje su stajale u prvome redu, Sverre ga je slijedio, stojeći mu ukoso iza leđa. Albie je zagrlio majku, poljubio je i odgovorio na nekoliko brzinskih pitanja o putovanju. Uslijedila je daljnja procedura. »Draga mama, ovo je diplomirani inženjer Sverre Lauritzen, moj budući poslovni partner o kojem sam ti mnogo govorio. Sverre, ovo je moja majka, lady Elizabeth.« Plisirana svila s lijepim izrezom oko vrata, lažni izrez prekriven tilom, vrlo ukusno, na ogrlici je sigurno akvamarin, prevelik je da bi bio safir, pomislio je Sverre očajnički, kao da se morao prisiliti misliti na nešto konkretno da ne izgubi dodir sa stvarnošću, kada je ne suviše lijepa, ali elegantna sredovječna žena ispružila desnu ruku, koju je oprezno obuhvatio svojom lijevom i zatim okrznuo laganim poljupcem. Rekla je nešto o tome da je vrlo dobrodošao. Pokušao je promrmljati odgovor. Albie je predstavio svoje sestre, lady Margrete koju je trebalo zvati Margie i lady Penelope koju je trebalo zvati Pennie. Poljubio im je ruke, govorile su njemački i šalile se. Izazvao je smijeh kada je pokušao »lady« prevesti kao »meine gnädige Frau« i očito je nešto pogriješio. Ceremonija se nastavila u smjeru starije dame koja mora da je baka, lady Sophy. Albie se malo nerazumljivo našalio neka ostane lady Sophy u oslovljavanju, iako joj je isključivo u krugu obitelji dovoljno da je zovu Auntie. Isti rukoljub, ista Sverreova nemogućnost da shvati zbivanja, nalik noćnoj mori u kojoj je iznenada gluh i vidi kako se usta ljudi pomiču, ali ne razumije što govore. Krupan čovjek u varijanti dnevnoga odijela predstavljen je samo kao »James«, Sverre ga nije mogao smjestiti po rangu jer je, s jedne strane, stajao najbliže lady baki, a s druge strane, predstavljen je samo imenom. Zbunjujuće. Pokušao je sa »sir«, ali staloženo je ispravljen, dovoljno je samo James. Sada se, dakle, trebalo rukovati. 18

Slijedila je dama srednje dobi koja je bila kompromis između raskošnih i skupocjeno odjevenih žena iz obitelji i osoblja koje je, činilo se, slijedilo niže u redu. Ona je bila »Mrs. Stevens« i Sverre je pretpostavio da se s njom, kao i prethodnikom Jamesom, treba rukovati. Sljedeće predstavljanje bilo je, zanimljivo, na njemačkom, iako se radilo o Mrs. Jones. I ona je, poput sestara, govorila njemački. Albie je pojasnio da je ona nekadašnja Fräulein Gertrude, nasljednica Fräulein Hilde, koja je, na nesreću, pobjegla s jednim od nadglednika službenih knjiga, zbog čega su bili prisiljeni odustati od određenih principa. Stoga je, dakle, Fräulein Gertrude postala Mrs. Jones, vjenčana supruga prvoga sluge Henryja Jonesa i time snažno vezana za kuću, bez njima poznatih planova o bijegu. Predstavljanje je bilo zbunjujuće, ali zasigurno duhovito, okolina se srčano smijala, a Sverre se usredotočio samo na ponovno pružanje ruke, kako je situacija zahtijevala. Procedura pozdravljanja duž reda preostale posluge u crno-bijelim kompletima tekla je znatno brže. Nakon toga svi su ušli, prvo dame, a zatim Sverre, kojega je Albie diskretno pogurao, slijedeći ga iza leđa i došapnuo mu da ako se samo bude držao njega, sve će proći kao pjesma. Osoblje je poput duhova nestalo na sve strane. Obitelj se okupila u manjem salonu u prizemlju, iza biblioteke i sobe za gospodu, uređene u stilu koji Sverre povijesno i umjetnički nije mogao smjestiti drugačije do li da se zasigurno radilo o 18. stoljeću i nečemu vrlo engleskom, definitivno ne francuskom. James je poslužio čaj, kanapee i scones, pogačice. Za Sverrea je sve bilo san, stanje šoka, ili oboje. Davao je sve od sebe da odgovara na uobičajena pitanja ni o čemu zapravo, najjednostavnije mu je bilo kada su mu se obraćale sestre, koje su ustrajale u obraćanju na njemačkom. Njihov njemački bio je gotovo jednako savršen kao Albiejev. Ceremonija čaja potrajala je kojih pola sata, dok lady Elizabeth nije iznenada ustala. Albie je tada odmah ustao, a Sverre je bio dovoljno priseban da učini isto. Lady Elizabeth je rekla nešto o dugome putovanju, umornoj gospodi i večeri dobrodošlice u osam sati. Albie je uzeo Sverrea pod ruku i izveo ga, kao da sam nije mogao hodati. Vani na svježem zraku poput iznenadnog oslobođenja vratila mu se sposobnost razmišljanja, koja se činila posve nestalom. »Moj dragi, dragi Albie, zašto mi nikada nisi rekao ništa o ovome?« pitao je dok su se spuštali hrapavim stubama od vapnenca pred glavnim ulazom. »Zato što sam se ispočetka bojao da te ne otjeram, zato što sam poslije, kada me bilo manje strah, mislio da to ne igra toliku ulogu, da je naša međusobna bliskost nešto izdignuto nad sve ekonomske i društvene trivijalnosti, zato što sam se poslije stidio jer ništa nisam rekao. I evo nas sada ovdje.« »Ovaj si odgovor dugo dorađivao.« »Da, u pravu si. Otkad smo otputovali iz Antwerpena, otprilike.« »U svakom slučaju, iznimno je dobro formuliran.« »Hvala ti, dragi.« Utihnuli su i nastavili šetnju kroz nesagledivo veliki park, hodali su prema udaljenoj bijeloj jednokatnici s prevelikim prozorima koji su se protezali od temelja do prvoga kata, vjerojatno je to kakav staklenik. 19

Razbili su prvu barijeru, sve su najvažnije odmah izrekli. Ali postojale su stvari koje su bile sljedeće po važnosti. Sverre je i dalje bio toliko potresen da je oklijevao pred izravnim nastavkom. Albie je izgledao dirljivo kriv i iz razgovora se nije smjelo izroditi saslušanje. Istovremeno je Sverreova radoznalost neizdrživo rasla. »Ti znaš da sam ja takozvanoga vrlo niskoga podrijetla?« pokušao je. »Aha, jedan od mnogih ponižavajućih engleskih izraza. Ali naravno da znam, ti si, za razliku od mene, ispričao sve o svojem podrijetlu. Kaže se da se ljudi takvoga podrijetla stide, ponekad čine sve da to prikriju, a prozru ih takvi poput mene. Ali ti to nikada nisi činio. Kod nas je obratno.« Odgovor je Sverrea smeo, ali nije uspio nastaviti s pitanjima jer su stigli do ulaza izdužene bijele kuće. Albie je značajno podignuo dva ključa, dao jedan Sverreu i otključao ulazna vrata. »Ovo je iznenađenje o kojem sam ti pričao«, rekao je kada su ušli u predvorje. Prizor je bio zapanjujući, predvorje je bilo toliko neenglesko da se neengleskije nije moglo zamisliti, možda ponajviše njemačko, eventualno nizozemsko. Zidovi su bili oličeni bijelo kao u protestantskoj crkvi, ukrasi duž zidova sastojali su se od litografija koje su u misli dozivale nacrte i inženjersko umijeće, pomiješane s pojedinačnim dramatičnim uljima na platnu koja su izazivala slične asocijacije, jureća lokomotiva, golemi prekooceanski brodovi. Sve je mirisalo po čistom i izribanom, novoizgrađenom i po boji za ličenje. Dvostruko stubište u obliku potkove, od svijetle hrastovine, prekriveno perzijskim tepisima, vodilo je na kat. Modernost i svjetlo stajali su u snažnome kontrastu s tamom staroga dvorca udaljenoga nekoliko stotina metara. Albie je otvorio jedna bočna vrata, ušli su u veliku biblioteku i radnu sobu s četiri potpuno opremljena crtaća stola, onakva kakve su imali u Dresdenu. »Biblioteka je dobro opremljena, praktički sva tehnička literatura naših struka nalazi se ovdje, dvije tisuće šest stotina svezaka«, pojasnio je Albie, napravio nekoliko brzih koraka kroz prostoriju i otvorio sljedeća vrata. Ondje, u najudaljenijem dijelu prizemne etaže, nalazila se posve opremljena mehanička radionica. Štogod da su učinili za crtaćim stolom u obližnjoj radnoj sobi, mogli su odmah zatim pokušati sastaviti. Spiralne stube u daljem kutu radionice vodile su u veliki salon klasičnoga tipa sobe za gospodu i biblioteke književno-humanističkog usmjerenja, pokućstvo je bilo u kontrastu s onime kat niže u znanstvenoj biblioteci, koja je bila konzervativnijeg tipa – tamni drvom presvučeni zidovi, orijentalni tepisi, nekoliko palmi, pomorski motivi na zidovima, gramofon s pozamašnom zbirkom ploča. Na sobu za gospodu nastavljale su se četiri gostinjske sobe, uređene spartanski i pedantno ukrašene, s grčkim frizom namjesto štukature. Kada su krenuli poprijeko etažom Sverre je tiho Albieja slijedio u stopu, sve do kupaonice velike poput kakva boljeg dnevnog boravka, sama kada nije bila baš prava kada nego omanji bazen, u koji se spuštalo manjim stubištem od mesinga i mahagonija. Stil uređenja nanovo je bio grčki, ili je barem vukao na tu stranu, s kobaltno plavim i bijelim pločicama. Imali su svaki svoju spavaću sobu povezanu s velikom kupaonicom. Kraći zid u spavaćoj sobi bio je posve prekriven nemalim ormarima, stil je ponovno bio tamniji, orijentalni, nekadašnji veliki prozor staklenika bio je uokviren dvostrukim draperijama, slojem 20

naboranoga tila preko teške samtene draperije rubin-crvene boje. Pod ispred velikoga crnog željeznog kreveta bio je zakrčen Sverreovim kovčezima i putnim torbama koje su se, tek sada mu je to palo na pamet, neprimjetno preselile sa željezničke postaje u Salisburyju. Zanijemio je, nije rekao ni riječ tijekom pokazivanja kuće. Sada je utonuo u jednu kožnu fotelju okruženu prtljagom, značajno s mukom uzdahnuo i manšetama obrisao znoj s čela, košulju je ionako trebalo promijeniti. »Nije loše, ha?« reče Albie. »Uopće nije loše«, odgovorio je Sverre tiho. »Dakle, ovo je bilo iznenađenje?« »Da, ovo je bilo iznenađenje. Ovdje ćemo imati slobodu koja nam je potrebna za stvaranje. Osoblje ne živi u ovoj kući, dolazit će za obroke i zatim se povući. Predio s kuhinjom nalazi se ravno ispod nas. Ima tekuću vodu, kao i kupaonica ovdje na katu. Izgledaš više blijedo, kao da se pokušavaš sabrati, nego sretno.« »Sabran sam, blijed i sretan.« »Raspakirat ćemo se u roku od nekoliko sati, a zatim se vidimo u kupaonici, je li to u redu?« Sverre je tiho kimnuo i uspio istisnuti oprezan smiješak. Poslije je sjedio kao apatičan nakon što se Albie, pretjerano zviždeći, kroz kupaonicu povukao u vlastitu spavaću sobu. Tako, dakle, izgleda veza između dvije sobe, kroz kupaonicu, a ne hodnik. Ionako su uvijek spavali u istome krevetu, ako su imali priliku zajedno provesti noć. Kako će to biti sada? Svake druge noći kod Albieja, svake druge ovdje? Sjedio je posve mirno u fotelji, nije uspijevao ništa napraviti. Zbrka oko njega bila je prividna, ako samo raspakira prtljagu i posloži torbe i kovčege, sve će biti savršeno. U prozoru su stajala dva velika buketa s raskošnim crvenim ružama, sigurno su od vrste koja rano cvjeta. Negdje je pročitao da je južna Engleska poznata po svojim ružama, blaga klima, mnogo kiše. Utonuo je u sanjarenje o ružama, zamišljao ih naslikane sa svakim lijepim pregibom u cvatu, pomislio kako se trenutačno ne može natjerati raditi ništa drugo do li maštati o slikanju mrtve prirode. Stanje duha iz kojega se mora izbaviti, po mogućnosti odmah, to mu je bilo jasno. Istovremeno ga je i podsjetilo na užitak ležanja i odugovlačenja ujutro, nasuprot muci trčanja na prvo predavanje u danu. Na kraju je objema rukama lupio o sjajne kožne naslone fotelje, pomalo ukočeno ustao i u nekoliko odlučnih koraka krenuo prema dvama sanducima s knjigama. Pokušao je razvrstati knjige po abecednom redu, ali uvidio je da će mu to teško biti od pomoći. Grubo izračunavši, polovica knjiga trebala je ići na gornji kat u humanističku biblioteku, druga polovica dolje u znanstvenu biblioteku, kao da se radilo o dvama razdvojenim svjetovima. Prvo se primio prepakiravanja knjiga u dva sanduka, znanost u jedan, humanistika u drugi. Tek će naknadno razvrstati sveske jedan po jedan u dvije različite biblioteke. Nakon što je odvukao dva prepakirana kovčega na stubište, vratio se u spavaću sobu i poneseno se dao na razvrstavanje odjeće i traženja kakva logičnog reda u prostranoj garderobi. Odjeća za slobodno vrijeme trebala bi visjeti najbliže ulazu, nakon nje svakodnevna odjeća, zatim frakovi, a u dnu različita odjeća za šetnje i posjete gradu? Da, to se činilo najpraktičnijim. A zatim treba posložiti nizove cipela otprilike istim redoslijedom. 21

Ladičara i ladica u koje bi mogao posložiti košulje i donje rublje nije nedostajalo. Radio je žustro i metodično, čuo je da je Albie kadu počeo puniti vodom. Upravo je bio gotov, slagao je putne torbe i kovčege na široke police na vrhu garderobe kada je došao Albie, uzeo njegov frak, nonšalantno ga prebacio preko ruke i kratko prebirao među odgovarajućim košuljama. »Objesit ću stvari pred vrata spavaće sobe, pa će se Jones na vrijeme pobrinuti za sve to zgužvano do večere, vidimo se za deset minuta u kadi«, reče i nestane ne čekajući na odgovor. Sverre se vratio u spavaću sobu i ponovno se bacio u modernu kožnu fotelju. Tek je sada vidio koliko je soba bila estetski promišljena. Prozori, koji su dosezali sve do stropa, budući da je zgrada ipak nekada služila za biljke i, pretpostavljao je, egzotično drveće. Zeleni ulašteni kožni detalji savršeno su se uklapali s teškim, tamnim rubin-crvenim draperijama i afganistanskim tepihom iste crvene boje i crnih uzoraka. U sredini između divovskih prozora stajala je palma, na zidovima su visjeli prikazi antičkih grčkih sportaša, s poznatim bacačem diska u sredini. Albie je imao ukusa i dobar osjećaj za jednostavno i čisto. Nije pretjerivao, boje su bile malobrojne, u kombinacijama koje su se lako stapale. Ako bi se neki pojedini detalj mogao, barem u šali, nazvati »dekadentnim«, tada su to bile crvene plahte koje su se nazirale pod prekrivačem. S druge strane, slagale su se s afganistanskim sagom, čiji su se crni uzorci, pak, slagali s crnim željeznim krevetom. Iz kupaonice je odzvanjalo, čuo je kako je voda napokon prestala teći i kako je Albie uzdahnuo od zadovoljstva kada je, sudeći po tome, zakoračio u kadu. Iznenada mu se to učinilo vrlo primamljivim. Sverre je strgnuo odjeću sa sebe, pobacao je uokolo ni ne pomislivši na red i gol otišao u kupaonicu. Albie je ležao ispružen – prikaz muške ljepote, što mu je sigurno i bila namjera – Sverre je zakoračio u sjajnu plavu vodu i obgrlio ga. U istome trenutku nestali su šok i nesigurnost, osjećaji koji su ga morili posljednjih sati, a njihova je strast usplamtjela brzo i jednostavno kao kada se upali šibica i baci u pripremljen kamin. Ništa više nije bilo teško ni strano. Poslije je Albie ležao sklupčan na Sverreovim prsima, lagan u vodi poput djeteta. To je Sverrea navelo da pomisli na jelene s imanja, Albie je u usporedbi s njim bio tako elegantne građe. On sam bio je krupan i težak, seljačkoga tipa građe. Dugo su ležali mirni i zagrljeni, lagano plutajući u vodi i ne mičući se, sve dok nije zahladilo i Albie je zadrhtao. Ustali su i navukli svaki svoj frotirni ogrtač. »Što se tiče večere«, reče Albie, svjetlo se vratilo u njegov pogled dok se užurbano brisao da bi povratio tjelesnu toplinu, »bit će gostiju. Uglavnom susjeda i rodbine, najvažniji je lord Somerset, koji je oženjen mojom najstarijom sestrom Albertom, upoznat ćeš i nju. Bit će nas kojih osamnaestero, dvadesetero. Ovo je moja večera dobrodošlice, ubuduće će biti mirnije.« »A što će raditi norveško ružno pače među svim tim labuđima?« upitao je Sverre, čiji se nemir ponovno probudio. »Za tebe će to biti dječja igra, lord Somerset mora sjediti s mojom majkom, nekim od susjeda, i najstarijom osobom, pretpostavljam bakom, tako da ćeš to izbjeći. Kao moj gost, završit ćeš između moje dvije neudane sestre koje vole govoriti njemački. Tako da nemaš razloga za brigu.« 22

Albie je bacio ogrtač, nasmiješio se na svoj neodoljivi način, možda čak samoironično, i privinuo Sverrea k sebi. Sverre ga je pažljivo odgurnuo, primio njegovo lice među dlanove, pogledao ga ravno u oči tražeći nešto skriveno, a zatim postavio pitanje o onome zbog čega se osjećao nesigurno. »A o čemu da razgovaram, i prvenstveno o čemu da ne razgovaram s tvojim sestrama?« »Ne vjerujem!« raspalio se Albie iznenađeno. »Imaš društveni instinkt u rangu s bakinim. Allright. Obrijat ćemo se, popušiti cigaretu ili dvije prije nego što se odjenemo, a onda ću ti ispričati par sitnica koje trebaš imati na umu.« Imali su svaki svoj toalet s odvojenim ulazom iz spavaće sobe, s vanjske strane velike kupaonice, s vodenim nužnikom, umivaonikom, jakom električnom rasvjetom i zrcalom na zidu. Pažljivo su se obrijali, svaki zamišljen na svojoj strani, a zatim su se našli u Albiejevoj spavaćoj sobi pokraj stolića za pušenje. Bila je uređena jednako kao i Sverreova, osim što su kombinacije boja bile zrcalne, tako da je ono što je kod Sverrea bilo zeleno, kod Albieja bilo crveno, i obratno. Odjenuli su svaki svoj ogrtač, Albie se i dalje malo smrzavao jer se predugo zadržao u vodi koja se ohladila. Cigarete su bile turske, s jednim krajem obojenim u zlatno. »Stvar je sasvim jednostavna«, pojasnio je Albie nakon što je s užitkom povukao svoj prvi dugi dim, nitko pušenje nije mogao učiniti toliko primamljivim kao on, »da si žensko, moje bi te dvije mlađe sestre obožavale.« Napravio je namjernu stanku, sigurno svjesno da bi zbunio Sverrea, kojem je doista bilo vrlo teško shvatiti paradoks. »Ne slažeš se?« šalio se Albie. »Ne, nije to. Zar su i one...?« »Nipošto! Lezbijanizam se pojavljuje samo u većim gradovima među intelektualcima. Ne među fosiliziranom višom klasom u ruralnim područjima, ovdje teško da itko čita, ako to smijem reći, Sapfu. Ima stvari koje trebaš naučiti o Engleskoj, tek ti je drugi dan, nemoj se toliko brinuti. Ali ovako stvar stoji. Da si mi ljubavnica, zaručnica ili buduća zaručnica, i da izgledaš malo punašno, sposobno roditi jednog ili po mogućnosti dva, tri sina, obožavale bi te. Ali na sreću, muškarac si.« »Na sreću? Čini se, ne Pennieinu i Margieinu?« »Pf! Posve si u pravu, bojim se. Stvar je u tome što ako dobijem sina, što se nažalost mora srediti prije ili poslije, Pennie i Margie ostaju živjeti ovdje do samrtne postelje, ne uspijemo li ih udati. Čak ako ja negdje poginem. Jednako vrijedi za majku i baku.« »A u suprotnom?« »U suprotnom će doći neki rođak, čak nisam siguran tko, ali netko od rođaka u svakom slučaju, i preuzeti titulu, a time i kuću i posjed. I otjerati čitavu obitelj prethodnoga grofa.« »Grof? To si, dakle?« »Dakako, trinaesti grof od... ah! Nikada to nisam tražio i za nas to nema nikakvo značenje. Vratimo se na stvar!« »Koju?« »Kada te moje mlađe sestre, naoko neobavezno, upitaju jesi li vjeren ili imaš li planova za ženidbu, sve što žele jest istražiti preferiraš li muškarce. Što, dakako, sumnjaju. Reci ne, inače 23

ćeš imati previše laži za vratom. Ali – a ovo je važno – uz objašnjenje da je tvoju ljubljenu Hannelore ili Brigitte, ili kako je već želiš nazvati, ljubav tvoga života u Njemačkoj, njezin izrazito konzervativni otac prisilio da ti da košaricu jer si niska roda. Pratiš me?« »Pratim.« »Dobro. Nisi još prebolio svoju ljubavnu bol, neprestano sanjaš o svojoj ljubljenoj Hannelore, ili Brigitte, i tako dalje. Ali počnu li se zanimati za detalje, imaj na umu da obje iznenađujuće mnogo znaju o Njemačkoj. Hoćeš li to moći izvesti?« »Hoću li se moći pretvarati? Pa bar ti to znaš. Ponekad moramo glumiti, ponekad ne. Na Osterøyu bismo uvijek morali. Ovdje na... kako se zove ovo mjesto?« »Manningham House.« »Ovdje na Manninghamu se, dakle, povremeno moram pretvarati. Ne uvijek. To pokušavaš reći?« »Točno! To je sve za danas, drugoga dana u Engleskoj. Ali nemoj nikada zaboraviti da mi ti značiš više nego išta drugo i da smo zajedno nepobjedivi. I ovdje, u drugome svijetu.«

24

II. Ljubav koja se ne usudi reći svoje ime MANNINGHAM HOUSE RUJAN 1901.

Č IT AVO GA S U LJ ET A bili vrijedni poput pčelica. Ili crnčili poput galijota, Albiejeve definicije mijenjale su se ovisno o raspoloženju. Sverrea je, pak, mučila savjest jer je njihov rad bio ležeran i tako često imao običaj skliznuti u čisti užitak. Kao kada je Albie naumio naučiti ga jahati. Ili kada su se odvezli do puba gore u Andoveru (Albie je bio vikont od Andovera, što je titula koju će njegov najstariji sin preuzeti nakon rođenja) samo da bi se napili piva. Zatim su pjevali, ili bolje rečeno, urlali čitavim putem kući. Zapravo ne čitavim putem, u nekom su trenutku zaspali. Ili kada ga je Albie nagovorio da pokuša naslikati njegov portret, ili kada su jednostavno sjedili kao nekada, pili i slušali glazbu u sobi za gospodu i pustili misli da lete naprijed-natrag sve do izlaska sunca. Nešto su u svakom slučaju postigli. Započeli su projekt žestinom boje prirodne, koja još nije izblijedila od pustog mozganja 1. Polazili su od onoga što su, pomalo improvizirano, smislili sjedeći u vlaku iz Londona. Vlakovi budućnosti neće voziti na ugljen. Kotači vagona postat će fleksibilniji, da bi putovanje bilo ugodnije i sigurnije. Upravi veleposjeda Manningham nije nedostajalo materijala za eksperimentiranje, Albiejev je otac bio lud za idejom unapređivanja tehnike radi racionalizacije poljoprivrede te je naručivao jedan stroj beskorisniji od drugoga, obično iz Amerike. Osebujne i neobične naprave s vremenom bi završile zaboravljene i samo skupljale prašinu i paučinu. Najneobičniji je bio jedan univerzalni stroj koji je navodno mogao raditi sve, od pokretanja vršilica, pila i crpki do oranja njiva »istom efikasnošću poput 16 ljudi i šest konja«, prema američkoj reklami koja je s tim čudovištem stigla iz Illinoisa. Bio je to Robinson lokomobil, pomičan parni stroj pokretan van Duzenovim motorom s užarenom kuglom. Vršenje i pumpanje sada su obavljali znatno manje nezgrapni strojevi na imanju, ali najveći izazov je ostao, natjerati čudo od stroja da radi ono što je proizvođač obećao, ore polja. Radnici na njivama, koji su pozvani da opišu što se dogodilo kada je 1

25

Albiejev otac pokušao natjerati stroj da proradi, bili su skeptični, čak oprezno ironični, kada su upozorili da je prvi problem mehaničkoga pluga što se zakopava u zemlju. Kotači su se samo vrtjeli na tlu, a budući da se tako ništa nije preoralo, vratili su se konjima i drugim životinjama za vuču. Postojala su dva problema kojih se trebalo primiti. Nedovoljni pogon i, kako je Sverre procijenio, loše oblikovani pogonski kotači. Čelični kotači visine čovjeka, na obje strane stroja, bili su gotovo posve izlizani, trebalo ih je samo pogledati i nekoliko trenutaka zamišljati da bi si čovjek predočio kako se vrte u tlu i ne uspijevaju se pokrenuti naprijed. Posvetili su nekoliko dana restauraciji parnoga stroja i van Duzenova motora da bi mogli odraditi probni krug, uz buku i smrad, po ravnom terenu ispred kuće i spustiti se natrag do staja. Nakon toga je vrtlarima trebalo par sati da izgrabljaju fino pošljunčane puteljke ispred kuće do stanja u kojem su bili prije. Nakon što su zatim pričvrstili pet plugova na stražnji dio stroja i pokušali izorati nekoliko brazdi u jednome od pašnjaka, sve se zaglavilo, baš kao što su radnici predvidjeli. Veliki su kotači uspjeli zapeti čak na suhome travnjaku, samo su se sve dublje ukopavali što bi im se više snage pokušalo dati. Složili su se da, unatoč svemu, nije pogrešna sama ideja da se životinje za vuču zamijeni strojevima. Bio je to posve logičan razvoj. Ali konstrukciju treba poboljšati – bilo je vrijeme da pođu za crtaći stol. Vrativši se u Inženjersku vilu, iznašli su dvije jednostavne promjene već prvoga dana. Najočitija greška bilo je loše prianjanje kotača za podlogu. Napravili su nacrte kotača identičnih dimenzija, prevučenih čelikom, ali s površinom na kojoj su bile izbočine u obliku obrnuta slova V debele dva palca. Već se za crtaćim stolom vidjelo da će ta modifikacija pružiti višestruko bolje prianjanje. Trebalo je samo poslati narudžbu nekoj od brodostrojarskih radionica dolje u Southamptonu i time je prvi problem riješen. Albie je uvidio i da su plugovi smješteni suviše blizu stroju, tako da im je kut prema tlu bio loš. Ta se greška mogla ispraviti u njihovoj vlastitoj radionici, samo je trebalo produžiti čelični gredelj koji je vukao oštricu. Sljedeći je mogući problem bila sila vuče, djelovanje van Duzenova motora nije bio osobito impresivno. Preostalo je pobrinuti se da sva ostala poboljšanja budu kako treba. Nakon toga su se neko vrijeme pozabavili različitim stvarima. Albie je sjedio u kući i čitao sve o motorima na što je naišao, a u kućnu znanstvenu biblioteku smjestio se popriličan broj svezaka na tu temu. Sverre je posjetio radionicu vagona s nacrtima nove vrste kotača za vozila koja vuku konji, barem za ona koja su prevozila ljude. Krenuo je od konstrukcije koja je već postojala na imanju, kotača sa žbicama od drveta, presvučenoga čelikom s vanjske strane, po frikcijskoj površini u dodiru s tlom. Njegov eksperiment sastojao se u oblikovanju vanjskih rubova kotača u obliku slova U i presvlačenju s više slojeva kožnoga remenja, koje će im dostaviti iz remenarije. Ideja je bila jednostavna. Škriputavi čelik kojim je kotač vagona dodirivao zemlju trebalo je zamijeniti mekanom kožom, čime bi se značajno ublažio neugodni zvuk. Čekajući dostavu prvih prototipova iz radionica vagona i sedla na veleposjedu, uzeo je slikarski stalak i otišao u park. Ovoga puta osobito ga je zanimalo hoće li pronaći metodu da 26

prenese trepereće promjenjivo svjetlo među krošnjama hrastova na platno. Potrajalo je nekoliko tjedana dok novi, poboljšani kotači nisu stigli iz Southamptona, a Sverre se najviše posvetio slikanju, ne samo izazovu prikazivanja svjetla među visokim hrastovima nego i stvaranju Albiejeva portreta. On sam kao da nikada nije uspijevao biti zadovoljan, ili se nije dao uvjeriti pretjeranim Albiejevim pohvalama. Modificirani stroj za oranje pokazao se dvostruko boljim od originalne verzije iz Illinoisa. Što će reći, zapeo bi u zemlji nakon dvadeset metara, a ne nakon deset. Ovoga je puta problem bio očit, snaga motora bila je nedovoljna. Kada bi je samo mogli pojačati, po mogućnosti udvostručiti, imali bi gotovo funkcionalan stroj za oranje koji bi vrlo vjerojatno mogao zamijeniti i šesnaestero ljudi i osam konja. Osim toga, mogli su se riješiti samoga parnog stroja, koji nije pridonosio oranju drugačije osim svojom težinom. Mehanički plug, s druge strane, ne bi smio biti suviše lagan, jer tada dvostruka snaga motora ne bi nikamo vodila. Doduše, tu se radilo o pukoj matematici, a računanje se moglo odgoditi dok se ne riješi problem odgovarajuće vrste motora koji bi vukao plugove. Početkom rujna, nakon što su došli toliko daleko, Albie ga je jedne večeri iznenadio rekavši da mora otići na poslovni put u Augsburg, gdje je sam Rudolf Diesel imao Maschinenfabrik. Prvenstveno je trebalo nabaviti motor koji bi funkcionirao u mehaničkom plugu i Albie se sada, nakon podrobnoga istraživanja, činio uvjeren da je Rudolf Diesel čovjek koji mu ga može isporučiti. Naravno, želio je i raspraviti mogućnost izrade još većih motora po Dieselovim principima, koji bi vukli vlakove budućnosti. Sve to u vezi strojeva bila je njegova odgovornost, ne Sverreova. Nije bilo ničega nelogičnog u Albiejevoj priči i planu putovanja, ali Sverre se svejedno osjećao razočarano, možda i neobično ljubomorno. Dakako, ne na Rudolfa Diesela, ali svejedno, jer bit će na sasvim drugim stranama, odvojeni jedan od drugoga. U najgorem slučaju, na nekoliko tjedana. Nije tako zamišljao novi život u drugom svijetu. Nije imalo smisla spominjati takve iracionalne prigovore, to mu je bilo jasno. Njihov zajednički život nije bio samo privatan, postojale su i važne stvari koje je. trebalo obaviti. Spominjali su to još od početka, kada je Albie, tijekom posljednjega semestra u Dresdenu, spomenuo revolucionarnu ideju da bi trebali živjeti zajedno, ne samo uz ljepotu i umjetnički užitak nego i uz znanstveni rad. Bilo je to jedne od onih noći kada se Sverre kasno vraćao kući, pjevajući po tihim ulicama Dresdena. A sada i ovdje, u stvarnosti na koju se već počeo navikavati, unatoč tome što je iz jedne posve obične zemlje stigao u zemlju Dembeliju u kojoj ništa nije bilo uobičajeno, njihov je društveni eksperiment prvi put ozbiljno stavljen na kušnju. Naravno da Albie mora otputovati i posjetiti Rudolfa Diesela. To bi moglo imati ozbiljno značenje za budućnost, ne samo njihovu. Na dan odlaska Albie je spomenuo novo iznenađenje. Kočija se dovezla pred ulaz njihove kuće, kočijaš je strpljivo sjedio i čekao. Odlučili su se oprostiti kod kuće, rastanci na kolodvorima bili su tako otrcani. 27

Nježno su se pozdravili u predvorju gdje ih nitko nije vidio, zatim su izišli na čistinu pred kućom i rukovali se, strogo zagrlili kako doliči muškarcima, glasno se potapšavši po leđima. Albie se okrenuo na jednoj nozi na stubi kočije i činilo se da malo oklijeva prije nego što je rekao nešto što je sigurno pažljivo formulirao i izvježbao. »O mojem životu prije nego što sam došao u Dresden i dalje ne znaš gotovo ništa, dragi moj Sverri. Ali ostavio sam pedesetak araka na turskom stolu u biblioteci na katu. Ondje piše sve, doista sve. Možda ponegdje malo previše kićeno, pisao sam to u vrijeme kada sam želio postati pisac i posvetiti se nečemu što se u to vrijeme nazivalo >novim novinarstvomnepoznati< majstor!« reče i pokaže na Sverrea. Sverre, koji je pored sebe imao svoj veliki crni blok za skiciranje, osjećao se kao krivac u kojega se upire prstom. Za trajanja priče je, naravno, shvatio kontekst i bio je postiđen, kako zbog sebe, tako i zbog Margie. Radoznalo veselje koje se slilo na njega dodatno je pogoršavalo stvar. Osobito jer su svi očekivali da će imati što reći o tome. Kao boksača udarac gonga, spasio ga je ulazak visoke nestabilne figure u odijelu od tvida s prslukom, riđom bradom i okruglim naočalama u sobu, sudeći prema općem oduševljenju, radilo se o njihovu dobrom prijatelju. Prvo je došao do Vanesse, uzeo je u naručje i odglumio da je ugledao mrlju na njezinoj haljini. »Pa Vanessa!« poviknuo je. »Zar zaista imaš mrlje od sperme na haljini? Ovako visoko?« Ona se samo nasmijala i zagrlila prijatelja. Činilo se da nitko nije ni najmanje šokiran tom izjavom, a Sverre se pitao u kakvom se to društvu našao. Njegovo čuđenje nije se smanjilo tijekom idućih sati. Dolaskom Lyttona Stracheya, tako je bilo ime zadnjem pristiglom u krug prijatelja, razgovor se pretvorio u predstavu u kojoj se raspravljalo mahnitim tempom, u divljem galopu jurilo aktualnim temama, pri čemu je dio o vitalizmu i mehanicizmu priveden kraju za manje od deset minuta, uz duge citate kako Henrija Bergsona, tako i Friedricha Nietzschea. Na Sverreovo iznenađenje, Albie se bacio u raspravu s jednakim poletom i uz mnoštvo riječi kao i Strachey, snažno se ogradio od vitalizma i njegove romantike koja oslabljuje čovjeka, kako je tvrdio, šalio se s Nietzscheovim Also sprach Zarathustra, gdje se onaj smiješni takozvani nadčovjek pojavljuje kao »ezoterični budalaš« koji nalazi sklonište na povišenim mjestima kako bi »ispunio osjetila«, ne radeći pritom pod milim bogom ništa da bi pridonio ljudskom razvoju. Dok inženjeri, dakle ljudi poput Albieja i Sverrea, grade novi svijet novome čovjeku koji stvarno nema vremena sjediti u planini i upijati svoju duhovnu nadmoć. I tako je krenulo, rasprava istovremeno o svemu i ni o čemu vrludala je amo-tamo. Sverre se osjećao kao da je u publici koja gleda teniski meč, lopticu koja leti naprijed-natrag. Pokraj njega sjedio je čovjek kojega poznaje najbolje na svijetu i, žustro gestikulirajući i govoreći, pokazivao strane svoje osobnosti koje su Sverreu sve do ovoga trenutka bile posve nepoznate. Svrha rasprave više je bila održavanje razlika nego zajednički zaključak i sve se više razvijala u svojevrstan dvoboj između Lyttona i Albieja, a Sverre nije bio sposoban odrediti koji je od njih top dog, iako je intuitivno držao Albiejevu stranu, sve dok se Albie nekako nije upetljao u grčki ideal starijega muškarca i mlađega, onako kako je to izložio Oscar Wilde. »Ha! Konačno sam te uhvatio!« trijumfirao je Lytton i počeo hodati naprijed-natrag po 69

sobi, njegova riđa brada u brzini je lelujala. »Slobodni grčki muškarac kojeg si sada na nesreću uvukao u priču, Albie, radosno je objahivao svoje robove, svoje ratne zarobljenike, svoju ženu i, naravno, svakoga dječarca koji bi mu se našao na putu. Bio je to prerogativ nadmoćnoga muškarca, bio on ratnik ili filozof. Ali nikada ne bi uzbudio, a još manje dao se uzbuditi od drugoga slobodnog muškarca. Taj čin nije bio ni izraz ljubavi ni nježnosti, a najmanje intelektualne ili kakve druge jednakosti. Sve je to samo izmišljotina, mi uranisti nemamo baš nikakvih grčkih ideala kojima bismo se okrenuli.« »Uranisti?« upitao je Albie smeteno i prekasno shvatio da ga je prevarila jedna od omiljenih Lyttonovih dosjetki koje su mu služile da zadrži inicijativu u verbalnim okršajima, pred kraj izlaganja iznenadi protivnika nečim nepoznatim. »Upravo to, uranisti«, nastavio je Lytton zadovoljno. »Vas dvojica ste orijentirani na Njemačku, koliko sam shvatio. U svojem je zadnjem djelu, Jahrbuch für sexuelle Zwischenstufen, izdanom prije dvije godine, Magnus Hirschfeldt predložio postojanje trećeg spola. A to bi bili >uranistiJest, sir, upravo je to zastrašujućeworkshop< i uskočite u grupu. Samo jedno brzinsko pitanje, iz čiste radoznalosti, koji su vam suvremeni slikari najviši na listi?« »Ima ih toliko...«, pokušao se Sverre izvući. »Da, znam. Ali recite tri!« Nije mogao izbjeći odgovor. »Pa, ako trebam reći samo trojicu... van Gogh, Cézanne i vi, ako ste onaj koji mislim da jeste.« »Izvrsno. A zašto nas trojica?« »Zato što ste ono što ja još nisam.« »Još bolje. Dobrodošli na Boulevard des Invalides, kad god vam odgovara!«

Š E TA L I SU S E U Z rub Bulonjske šume u novim francuskim odijelima. Bijela engleska platnena odijela i panamske šešire natrpali su u prtljagu u Grand Hôtel du Louvre. Držali su se rubnoga dijela golemoga parka-šume, nisu željeli zalaziti preduboko u šumu sada kada se mračilo jer su čuli da policija običava raditi racije u potrazi za muškarcima poput njih. Svjetlost sumraka mijenjala se pod zalazećim suncem, vlastita slika prirode koja je nadilazila sve umjetnike. Iz daljine se čula harmonika, susreli su pojedinačne zaljubljene 155

parove, uglavnom muškarce i žene. Osjećali su smirenu sreću, sada kada su sve krize prošle, i njihove privatne i one svjetske. Nije bilo ničega zbog čega bi se trebalo brinuti, Albie je samo morao otputovati kući na Manningham obaviti neke poslove i ostaviti Sverrea samog u Parizu, u umjetničkom kolektivu Henrija Matissea. Doći u doticaj sa svim tim različitim stilovima i temperamentima na jednome jedinom mjestu bio je veličanstven doživljaj, Sverre je to rekao već nakon nekoliko dana. Bilo je to poput oslobođenja njegova samopouzdanja, uvidjeti da može sve što su drugi mogli, uključujući i samoga majstora. Tehniku je imao, ono što je trebao usavršiti bila je sposobnost slijeđenja svojih poriva, ne kolebati se, prihvatiti najmanju iznenadnu ideju i odmah je isprobati na platnu. Provest će restauraciju, tako je to nazivao, potonule afričke izložbe. Ipak mu je predstavljala važan period u životu i činilo se da ga doziva iz morskih dubina. Nakon što je dovrši, bacit će se na daljnji rad i okusiti slobodu. Što se Albieja tiče, taj se osjećaj sastojao od novoga pronađenog harmoničnog mira i prvenstveno svijesti da sve što je bilo zapetljano i bolno među njima sada je zaliječeno i nikada više neće doći do takve iscrpljujuće ljubomore i grižnje savjesti. Doživljaj je bio gotovo sanjiv, moći to reći u uvjerenju da je potpuno istinito. Kao drugo, Albie se napokon pomirio sa svojom ulogom u ljudskoj komediji. Bio je i ostat će poljoprivredni veleposjednik, ono čega se sve donedavno stidio jer je bilo toliko trivijalno i materijalističko. Ali dobit koju je Manningham sada proizvodio moglo se upotrijebiti za toliko drugih stvari umjesto da se rasipa po večerama, kao u dugoj dosadašnjoj povijesti. Mogao je financirati izložbe, mogao je pomagati mladim umjetnicima, a jedino što mu je trebalo da bi se pomirio sa svojom životnom ulogom, bilo je napokon prozreti romantičnu devetnaestostoljetnu predodžbu o siromašnim napaćenim umjetnicima, piscima koji su skapavali od gladi u svojim tavanskim sobicama, usamljenome slikaru koji si u očaju odsiječe uho. Uloga mecene možda jest bila tričava u očima socijalista, ali iščekujući da oni stvore novi svijet i novoga čovjeka, bilo je dobro upotrijebiti svoj višak za podržavanje umjetnosti. To je značilo obogatiti svijet. To je bilo i ostat će Albiejeva životna zadaća i nije nešto čega se treba stidjeti. Sverreova zadaća bila je učiniti svijet ljepšim, i obojica su sada imali pred sobom ravan put, pri čemu je unutarnji mir vladao jednako koliko i vanjski. Huškačka ratna propaganda koja je trajala posljednjih godina nestala je, čak u Londonu. Bili su u pravu još od onoga dana kada je rođeno njihovo uvjerenje, već nakon rektorova govora na dan promocije u Dresdenu. Dvadeseto stoljeće bilo je previše tehnički razvijeno da bi ratovi ubuduće bili mogući, dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće mira i lijepih umjetnosti, a njihov je privilegij da im se životne dužnosti kreću unutar novoga humanističkog svijeta.

156

IX. Svjetina u parku St. James’s LONDON 1916.

N A PA D I S P RE D KA ZA LI Š TA St James’s prisilio ih je napustiti London na izvjesno vrijeme, barem dok traje rat. S odmakom se možda moglo reći da je bila greška otići u krivu vrstu kazališta. Ali nije uvijek bilo lako znati koje je krivo, a koje pravo kazalište. Osim, naravno, kada se radilo o mnogim novim kazališnim komadima koje su vlasti preporučale, poučnoga karaktera, gdje bi večer mogla završiti tako da publika otpjeva God Save the King. Najuobičajenija tema takvog moralno poučnog kazališta bio je patriotizam, ili nedostatak patriotizma, a najpopularniji komad te vrste zvao se »Muškarac koji je ostao kod kuće« i radilo se upravo o tome, muškarcu koji je, začudo, oklijevao, umjesto da se javi kao dobrovoljac. Time je svoju ženu i djecu izložio sramoti, isključenju iz društva i teškoj patnji. Očekivalo se da se publika smije tim muškarcima koji nisu pravi muškarci, ili se ljuti na njih jer su odbijali izvršiti svoju dužnost prema Engleskoj i zapadnoj kulturi. Takav kukavičluk obično se objašnjavao na dva načina. Ili je kukavica politički sumnjiv i ima njemački naglasak, ili je i seksualno sumnjiv, radi ženskaste pokrete rukom i mrda stražnjicom dok hoda. Albieju i Sverreu nikada ne bi palo na pamet otići u takvo kazalište, čak ni iz znanstvenih razloga, čak niti da bi Albie natjerao vodu na svoj mlin na temu »što se događa kada se umjetnost zatruje politikom«. I dalje su išli na klasični teatar, Shakespearea nitko nije smatrao nepatriotskim. Čak je francuski klasični teatar sada uzdignut do razine dobra ukusa. Zbog toga im se nije činilo ni najmanje neoprezno spustiti se do St James’sa kada se prikazivala gostujuća predstava iz Pariza s Molièreovim »Škrcem«. Prije rata bila bi to posve druga, sumnjiva stvar, a sada su frankofilne sklonosti postale sasvim poštene, Francuzi više nisu bili smiješni žderači žaba, francuska umjetnost više nije bila perverzna. Albie i Sverre su se za svaki slučaj jednostavnije odjenuli da bi se uklopili u publiku srednje klase, koju se moglo očekivati na predstavi na francuskom. Bila je to mjera 157

predostrožnosti koja se, na nesreću, pokazala uspješnom. Jer, kada su trebali izići iz kazališta, okružile su ih Pankhurstine aktivistkinje, koje bi sada, umjesto da se tuku u ime ženskoga prava glasa, slijedile i zaskočile muškarce koji se još nisu unovačili. Dijelile su bijela kokošja pera svim muškarcima odgovarajuće dobi koji su nosili civilnu odjeću. Nekadašnje sufražetkinje bile su tvrdokorni borci nakon godina sukoba s policijom, iz vremena kada nisu stajali na istoj stani, i bile su iznimno nasrtljive. Nisu se mogli probiti kroz njihove čvrsto zbijene redove pred kazalištem, a da im ne zabodu bijela pera posvuda po odjeći. Jest da Albie i Sverre nipošto nisu bili usamljene žrtve toga bijesa prema posjetiteljima kazališta. Sve bi bilo dobro prošlo da ih jedna od Pankhurstica nije prepoznala i, ričući od bijesa, napala ih kišobranom, uz optužbe da su germanofili. Sverre je dohvatio kišobran, iščupao ga iz ruke pobješnjeloj Amazonki i bacio ga nešto dalje. No to ni na koji način nije pomoglo, budući da su se sada sručila pojačanja sa svih strana, s kišobranima i ručnim torbicama napunjenima kamenjem. Albie i Sverre ubrzo su se našli okruženi pobješnjelim ženama koje su ih ubadale kišobranima i odasvud viđale torbicama na njih, izvikujući optužbe o germanofilima i izdaji i poticale okolne muškarce da im priskoče u pomoć, a ne tjeraju žene da se same pobrinu za državne izdajice. Onima koji nisu vidjeli kako je svađa počela, izgledalo je kao da su dvojica muškaraca napala ratne aktivistice, muškarci koji su sada pojurili u pomoć ženama ubrzo su malu nezgodnu svađu pretvorili u sirovo organizirano nasilje. Sverre je legao preko Albieja i štitio mu glavu i trup koliko je mogao, dok su udarci nogama i rukama pljuštali sa svih strana. Moglo je loše završiti. Ali policajci, koji su unutar nekoliko minuta stigli na mjesto događaja, brzo su zaustavili nasilje te pomogli Albieju i Sverreu da se podignu na noge. Bili su raskrvavljeni i vrtjelo im se, odjeća im je bila potrgana, oko njih i policije stajala je prijeteća masa ljudi, dovikivala pogrdne riječi i optuživala policiju da je stala na stranu germanofila. Rulja je zahtijevala da joj se prepusti neprijatelja da brzo dokrajče proces, radoznalci su se slijevali iako nisu imali pojma ni o povodu svađi niti o čemu se radilo, osim, očito, o Njemačkoj, stoga su se pridružili zboru pogrdnih riječi. Moguće je, iako daleko od sigurnoga, da je netko doista doviknuo nešto o Manninghamu i njegovome njemačkom priležniku. U svakom slučaju, sigurno je da je policijski zapovjednik shvatio tko je Albie i, ogorčeno vičući, poručio rulji da se namjerila na lorda. Nered je tada stao kao odnesen čarolijom i masa se, mrmljajući, raštrkala. Uz pomoć policije Albie i Sverre su stigli kući na Gordon, gdje su im liječnik i medicinske sestre oprali i previli rane. Još uvijek se razvoj događaja mogao otpisati kao doista neugodan, ali u široj slici stvari beznačajan incident, od onih kakvi su se svakodnevno događali po cijelome Londonu. Albie i Sverre bili su plavi od modrica i ne baš reprezentativni, ali to je bilo sve. No kada je Daily Mail sljedećega dana iznio svoju znatno preuveličanu verziju događaja, sve se pretvorilo u skandal. Novinski reporteri su tako znali da ni lord Albert Fitzgerald ni njegov »dragi prijatelj« ne 158

podržavaju englesku stvar, da su obojica poznati pristalice Njemačke koji su napustili Cambridge da bi radije diplomirali u Dresdenu, da je prezir mase bio posve razumljiv, tim više nakon što je netko od prisutnih doviknuo da je lord Albert Fitzgerald sodomit, a njegov njemački prijatelj također njegov uzdržavani priležnik. Kako činjenično stvari stoje po tom pitanju sodomita i priležnika, o tome reporteri Daily Maila »nisu mogli zauzeti stav«. Novine »apsolutno ne iznose nikakve optužbe o krivičnom ponašanju lorda Alberta Fitzgeralda«. Umjesto toga, učinila je to jedna od aktivistkinja koje su intervjuirali, doduše u rukavicama, ali svejedno se nije moglo krivo shvatiti. Ponosno je pričala o doprinosu pokreta bijelih kukavičkih pera koje su dijelile i posebnome oprezu u vezi muškaraca neizrecivih navika, »jer su pacifisti i izdajice države osobito uobičajeni u tim krugovima«. Kasnije toga dana Londonom su se proširili anonimni leci, nije bilo jasno jesu li ih dijelili organizacija aktivistkinja WSPU ili drugi ratni aktivisti, u kojima su Albie i Sverre prikazani kao na fotorobotu, a njihova adresa na Gordonu upotpunjena je detaljnim opisom puta. Navečer istoga dana na Gordonu se okupila rulja, uglavnom muškarci u uniformama na privremenom dopustu, i počela bacati kamenje prema kući. Policiji je trebalo primjetno dugo da dođe na mjesto događaja i rastjera metež, po cijeni od tri napadnuta policajca i pljusak poruka na temu kako sodomita, tako i izdajica države. Nakon toga u prizemlju, na pročelju prema trgu, nije bilo jednoga čitavog prozora. I ovaj incident podrobno je opisan u Daily Mailu, ovoga puta, za svaki slučaj, s novim portretima Albieja, koji je bio prilično sebi nalik, i Sverrea, koji je izgledao više kao standardna parodija Nijemca preuzeta s uvodnih stranica novina. Nedostajao je još samo pruski šljem. Kada su se najbliži prijatelji iz Bloomsburyja okupili kod Albieja i Sverrea u ateljeu na najvišem katu, bili su i neodlučni i potišteni. U krugu prijatelja nije bilo ni jednog jedinog pristalice rata – unatoč svemu, još nije bilo zabranjeno biti pacifist u Engleskoj, barem ne ženama. Za muškarce je stvar možda stajala nešto drugačije, sada kada će uvesti zakon o općem novačenju jer se činilo da u Belgiji i Francuskoj nema granice potrebi za novim topovskim mesom. Ali sve do sada mogli su hodati ulicom bez uznemiravanja. Sada im je nad glavama visjelo pitanje kako stoji stvar s Albiejem i Sverreom nakon što ih je Daily Mail javnosti predstavio kao germanofile, izdajice države i seksualne prijestupnike. Situacija je govorila sama za sebe. Doduše, pred vratima su stajala dva policajca u uniformi, ali dokada, nije se znalo. Iako rulja trenutačno jest bila mirna, to nije bila nikakva garancija za sve što bi se moglo dogoditi ako Engleska izgubi sljedeću bitku ili njemačke podmornice potope neki časni ratni brod, ili što slično. Margie i Vanessa i same su svjedočile kako su dvije »njemačke« obitelji, što će reći obitelji s njemačkim prezimenima, linčovane ispred Omege. Bilo je to nakon što je skandalu skloni tisak dugo širio upozorenja na »unutarnjeg« njemačkog neprijatelja, koji će se, između ostaloga, utjeloviti u njemačkim pekarima koji truju kruh. Pekari su bili prilično uobičajeno zanimanje među Londončanima njemačkoga podrijetla. Masa ljudi okupila se ispred »njemačke« pekare i malo-pomalo nahuškala se do mahnitosti, predvođena agitatorkama sve dok uzbuđenje nije zakuhalo, pa su upali u 159

prodavaonicu, porazbijali sve u njoj, nastavili u domove dviju obitelji, fizički napali žene i djecu, ubili muškarce, a sve vrijedno što su našli opljačkali, izvukli na ulicu i razbili ili odnijeli. Policija je na mjesto događaja stigla tek nakon što je sve bilo gotovo. Nijedan od pljačkaša nije uhvaćen, a još manje ubojice. Novine o tom slučaju nisu napisale ni retka. Rasprava među prijateljima kod Albieja i Sverrea vrludala je malo ovamo, malo onamo jer su neprestano skretali na sporedne teme, nove užasne priče koje su samo pojačavale pesimizam što su ga već osjećah. Na koncu je ipak niknulo pitanje koje je sve zasjenjivalo – mogu li ostati u Londonu dok ga pustoši ratno ludilo, a da ne riskiraju život. »To pomalo ovisi o tome tko si«, reče Bertrand koji se uključio zadnji i, kao inače, dugo je sjedio i šutio pušeći lulu, prije nego što bi razmislio do kraja i nešto rekao. »Ja imam svoj rad u Društvu protiv novačenja kojim se moram baviti, tako da ostajem. To se, razumije se, u očima ratnih aktivista može činiti kao vrlo provokativna aktivnost, može im privući pozornost. Ali ja se mogu, koliko god to bilo neugodno spominjati, jednostavno zaštititi svojom lozom. Kao kada se jedan policajac pozvao na to nakon što je izgrdio rulju koja je razjurila jedan mirovni skup, uletjela i porazbijala lokal, napravila stanku da otpjeva, ili zapravo izurliče >Rule BritanniaEkonomske posljedice mira< ili nešto u tom stilu.« »Imaš li za reći nešto važno, naravno da imaš pravo reći to javno«, razmišljao je Sverre. »Kao što treba izlagati ako se uspije stvoriti umjetnost vrijednu pokazivanja, pretpostavljam.« »Zapravo uopće nije blesava usporedba«, reče Maynard. »Da sam ostao u engleskoj mirovnoj delegaciji, moji stavovi nikada ne bi dospjeli izvan prostorija konferencije, i naravno, bio bih vezan obavezom šutnje, tako da si sasvim u pravu. Inače, kada ćeš ti izlagati? Roger mi kaže da ćeš se sjajno proslaviti i postati svjetsko ime preko noći.« »Eh, tako što se nikad ne zna«, odgovori Sverre postiđeno. »Ali imam ugovor za dvije izložbe u New Yorku koje će se održati čim rat završi. Jednu koju nazivamo afričkom izložbom...« »Koja je potonula s Titanikom?« »Da, ali rekonstruirao sam je. I jednu općenitiju, različitog sadržaja. Kako bilo, Albie i ja smo došli do zaključka da su uvjeti bolji u SAD-u nego ovdje u Engleskoj.« »U to sam uvjeren«, blago se nasmijao Maynard. »Hoću reći, znajući kako je prošla postimpresionistička izložba prije rata, jednoga dana će svijet umrijeti od smijeha nad engleskom umjetničkom kritikom. Nego, kako je Albie?« »Ne znam. To je ono najgore. Ne znam ništa, a prošlo je pet mjeseci otkad mi se javio.«

Dar es Salaam, 23. travnja 1918. Dragi Sverri, Oprosti što dugo nisam pisao, ali nisam bio u mogućnosti. Naš lov na posljednje teško uhvatljive Hune bio je umjereno uspješan, ipak imaju prednost jer se neprestano povlače i bježe u zasjedu, prevelike su kukavice da nam se suprotstave u otvorenoj borbi. Njihova kukavička taktika stoga izaziva naš nemali bijes. Posebice jer se čini da su se dvojica njihovih strijelaca specijalizirala za odbijanje šljemova s glava naših časnika iz zasjede, na što treba gledati kao na tipično njemački znak nedžentlemskog ponašanja. Neki od mojih kolega časnika čak su skinuli šljem da ne daju prostora tome neukusu, što ja, ipak, ne bih ni u snu napravio. Ti koji me poznaješ vrlo dobro razumiješ zašto. Sada je razdoblje kiša i povukli smo se u Dar na odmor i rekreaciju, u kišnom razdoblju ionako se ne može boriti. Međutim, posve sam uvjeren da ćemo, čim kiše 182

uskoro prestanu, po kratkom postupku završiti s tim strijelcima iz zasjede. Vojno je vodstvo odredilo nagradu od 50 funti onome tko ih uspije skinuti, tako da će to dosta dobro završiti. Á propos kiše, mogu ti reći da se klima ovdje u Tanganjiki čini malo nezgodnija u usporedbi s onom na koju smo navikli, kod lorda Delamerea u Keniji. Najjednostavnije rečeno, klimatski uvjeti ovdje su na svaki zamislivi način posve obrnuti u odnosu na kenijske planine. Osim toga, Huni se neprestano pokušavaju uvući u ona područja gdje kukci stvaraju velike probleme našim konjima. Naravno, ne mogu imati sasvim siguran stav o tome koja će pobjeda doći prije, naša ovdje dolje u Africi ili ona Engleske i naših saveznika na europskim bojnim poljima. Ali, jer je pobjeda u oba slučaja podjednako sigurna, možemo se pouzdano radovati mome skorom povratku kući. Promaknut sam u majora i primio sam određena odličja koja možda nisam sasvim zaslužio. Ali o tome ćemo kada se vratim kući. Šaljem najtoplije zagrljaje Margie. Tvoj prijatelj Albie PS. Nije li ubrzo vrijeme tvoga i Margieina vjenčanja? I o tome ćemo moći više razgovarati kada dođem kući. Pismo je bilo jedna duga kodirana poruka, oblikovana da bi zavarala englesku vojnu cenzuru. Trebalo je pročitati samo nekoliko redaka da bi se to shvatilo. Tekst je bio daleko od Albiejeva karaktera i načina izražavanja koliko je to uopće bilo zamislivo. Jedno mu je ipak uspjelo. Pismo je prošlo, zavarao je cenzuru nevjerojatnim nedopuštenim izjavama poput da ne vjeruje u pobjedu i sumnja da će preživjeti. Jer to je stajalo između redaka na kraju pisma. Sverre ipak nije bio siguran da će moći sam dešifrirati sve što je Albie napisao, a postojao je samo jedan među prijateljima u bučnom razdraganom krugu u Charlestonu kojega je mogao zamoliti da mu pomogne protumačiti pismo, a to je bio Maynard. Posjedovao je upravo onakvu vrstu političke i analitičke inteligencije kakva je većini u toj kući potpuno nedostajala. Osim toga, dobro je poznavao oružje i vojni način razmišljanja. Maynard je brzo ušao u izrazito discipliniranu shemu rada. Knjigu je pisao i pisao cijelo jutro. Poslijepodne bi se spustio na koljena na malom sagu i puzeći polako čistio korov na puteljcima u vrtu. Malenim škarama. Tvrdio je da je taj posao upravo ono što mu treba da bi se osjećao korisno kao gost, dok se istovremeno mogao odmoriti od pisanja. Ipak ga uopće nije bilo teško nagovoriti kada je Sverre pitao mogu li zajedno proći pismo i analizirati stvarni sadržaj. Otišli su po pivo, a zatim u vrt do umjetnoga jezera s lopočima, na klupice koje su stajale malo postrance i bile zarasle u korov. Ubrzo su se složili oko nekoliko točaka u pismu. Hvatanje njemačkih snaga nije imalo nikakvog uspjeha i ništa nije upućivalo na to da je britanskoj strani pobjeda nadohvat ruke. Uvjeti su bili pakleni, djelomično zbog močvara, pripadajuće vegetacije i groznih temperatura, djelomično zbog malaričnih komaraca i ce-ce muha koje su ubijale engleske 183

konje. Nadalje, potraga za protumjerom njemačkoj taktici povlačenja, čekanja na progonitelje, i snajperista koji bi ubili nekoliko engleskih časnika te ponovnog povlačenja, činila se beznadnom. Da, upravo tako, ubijali su ih. Ono što je Albie napisao o »Hunima«, što je riječ koju on inače nikada ne bi upotrijebio, osim kao neukusnu šalu, koji se zabavljaju tako što izbijaju šljemove s glava britanskih časnika nije bilo ni najmanje vjerodostojno. Maynard je upozorio da bi bilo deset pute teže ispaliti takav pucanj koji bi samo okrznuo neprijateljev šljem, pa da on samo odleti, nego pucati ravno u cilj. Naravno da su pucali s ciljem da ubiju, i to sa zastrašujućim uspjehom. U tom je smislu postojao kod koji je zbunjivao Maynarda. Zašto, zaboga, Albie ne bi poduzeo iste, naizgled mudre, mjere opreza kao i kolege časnici te, kada su se približavali neprijatelju, jednostavno skinuo bijeli šljem koji je bio meta? Sverre će »vrlo dobro razumjeti zašto«, dakle, što to Sverre razumije? Da to ima veze sa zahtjevom da se fizički pokaže hrabrost, pojasnio je Sverre sumorno. Rekapitulirao je raspravu koju su on i Albie vodili o tome zašto bi Albie uopće trebao neko vrijeme provesti boreći se kao vojnik, unatoč tome što je ta pomisao bila duboko odbojna. Prepričao je kako ih je ratnohuškačka rulja umalo linčovala ispred kazališta Saint James’s i zaključak da nakon rata dolazi zastrašujuće vrijeme za sve muškarce koji vole muškarce jer su označeni kao kukavice i time izdajice države. Glavni problem je, dakle, bilo stvaranje sinonimnih veza kukavičluk-homoseksualnost-izdaja države. Albiejev zadatak je, shodno tome, bio pokazati hrabrost, biti živući protudokaz. Ipak se činilo da je ta priča s pokazivanjem hrabrosti kroz zadržavanje šljema na glavi značila preuzimanje nepotrebna rizika, promrmljao je Maynard zabrinuto. Jer ako je unutar King’s African Rifles raspisana nagrada od 50 funti onome tko neutralizira kojega od dvojice specijaliziranih snajperista, znači da su gotovo očajni. 50 funti! To je bio nečuven iznos za vojnika, osobito crnoga vojnika u King’s African Rifles. Dakle, britanskoj strani naneseni su najviši zamislivi gubici u broju palih časnika. Najviše obeshrabrujuće u Albiejevu pismu ipak je bilo da on ne vjeruje kako u pobjedu, tako ni u to da će se on sam vratiti kući. Na kraju pisma triput je na razne načine ponovio da će se vratiti kući, a tako snažno naglašavanje, logički gledano, trebalo bi protumačiti kao suprotnost. Zatim slijedi zagonetan kraj. Zašto je napisao da bi se Sverre i Margie trebali vjenčati? Jedan razlog bi, naravno, mogao biti da pred cenzorom pisma želi naglasiti da se ni on ni Sverre nisu odavali kakvome kriminalnom obliku seksualnosti. To je bilo optimistično tumačenje. Nažalost, postojala je porazno pesimistična mogućnost tumačenja predloženoga sklapanja braka. Maynard je oklijevao s dovršavanjem toka misli, ali već je rekao previše i ispričao se što tako samo izaziva vraga. Ali ako Albie ne vjeruje ni u pobjedu, ni u svoj vlastiti povratak kući, projekt da si osiguraju budući život na nekom navodno bezopasnom dijelu fronta nije uspio. Dakle, predložio je sasvim drugu metodu izbjegavanja linčovanja zbog zabranjene vrste 184

ljubavi. Naime, kamuflirati se vjenčanjem sa ženom, ne nužno Margie, iako bi to ona sigurno napravila. Kao Duncan, koji je bio oženjen Vanessom, ali je noći ipak provodio s Bunnyjem. Čak je i Lytton Strachey u zadnje vrijeme živio s jednom mladom djevojkom, a on je definitivno seksualno bio usmjeren samo na muškarce. To je ipak bila mudra mjera opreza, vjenčati se sa ženom, sada kada će progoni uskoro početi, odnosno, čim dođe do mira. Maynard je itekako mogao zamisliti takav aranžman. Stvar je u svakom slučaju vrijedilo raspraviti među prijateljima. U krugu prijatelja iz Bloomsburyja bilo je sigurno mnogo žena koje bi pristale. Sverre nije ni najmanje bio voljan nastaviti razgovarati u tom tonu jer ga je slomilo Maynardovo vjerojatno zastrašujuće točno tumačenje Albiejeva pisma. Albie nije vjerovao u pobjedu u Africi i nije vjerovao čak ni da će preživjeti. Bilo je to neizrecivo tužno. Maynard ga je tješio da je Albie očito nesvjestan da se treba samo pokušati održati na životu još neko kraće vrijeme dok sve ne završi, čak u Africi. Jer kada Njemačka kapitulira u roku od kojih mjesec-dva, stat će sve borbe i u drugim dijelovima svijeta. Na konferenciji u Versaillesu već su si međusobno podijelili njemačke kolonije. Engleska će dobiti Njemačku Istočnu Afriku, a indirektno preko južne Afrike i Njemačku Jugozapadnu Afriku. Belgija će dobiti zapadne dijelove Njemačke Istočne Afrike, one teritorije koji se zovu Burundi i Ruanda. Francuska će si prisvojiti Kamerun i Togo. Albieju i Sverreu je samo preostalo nadati se što bržoj mogućoj pobjedi kod kuće, u Europi. Na kraju je rat i za njih postao borba na život i smrt.

P R VO SU imali malo natjecanje u gadostima, uz izbor policijskih crteža iz dnevnog tiska koje je Sverre skupio. U polufinalu su izgubili motivi na kojima su njemački vojnici probadali djecu bajunetama. Taj motiv je, bez premca, bio najuobičajeniji još od 1914. i povrh toga, postao je suviše banalan te je izgubio na snazi, držao je Lytton, a većina se složila s njim. Predodžba da njemački vojnici idu naokolo s dojenčadi na bajunetama postala je samorazumljiva i, prema tome, nikoga nije uzrujavala. U finale su ušle dvije slike, jedna s motivom svinje, a druga gorile, po tome jednako reprezentativne za propagandnu umjetnost kao i slike s bajunetama. Ali ove su i dalje bile zastrašujuće više nego što je bilo uobičajeno. Činilo se da je slika sa svinjom odmah pridobila većinu za sebe. Devet debelih svinja, sve s pruskim šljemovima, dvije s monoklom na oku, jedna sa Željeznim križem obješenim o rep, spremale su se baciti na djevičansku ženu u bijeloj haljini koja je ležala u svinjcu, mrtva ili na umoru. Jedna od svinja već je počela lizati njezinu krv koja je tekla po podu. Tri svinje koje su joj bile najbliže balile su od gladi. Vanessa, Clive, Lytton i Maynard odmah su se složili da to mora biti slika za zlatnu medalju. Nijemci nisu bili svinje samo metaforički – slika se zvala »Bačena pred svinje« – 185

nego i poluljudi, dakle kanibali. Slika je prikazivala trenutak, možda sekunde, prije nego što svinje/ Nijemci razjapljenih ralja, slineći, rastrgaju bijelu djevicu na komade i počnu je proždirati. Bilo je teško zamisliti da se neprijatelja može prikazati neljudskije od ovoga, zato ova slika mora pobijediti u gadosti. Sverre i Roger Fry držali su se drugoga finalista. Motiv možda nije bio toliko upečatljiv, prije je bio prilično konvencionalan. Crni gorila s njemačkim šljemom i plavim, dakle kajzerovim brkovima, nosio je nezaštićenu ženu otkrivenih grudi preko lijeve ruke, nju bi, dakako, trebalo gledati kao Marianne, silovanu Francusku. U desnoj ruci njemački je gorila nosio svoje jedino oružje, veliku krvavu toljagu obilježenu riječju KULTURA na njemačkom. Dakle, njemačka je kultura bila najopasnije oružje koje se sada usmjerilo protiv civilizacije. Goethe, Schiller, Heine, Beethoven, Bach i njemački filozofi bili su smrtna prijetnja čovječanstvu. Roger Fry držao je da je baš takva vrsta argumentacije sama jezgra propagande koja omalovažava kulturu i s kakvom su imali posla davno prije rata, kulturna mržnja naprosto je služila kao svojevrsna borbena priprema oblikovanja javnog mnijenja, ako ćemo govoriti vojnim jezikom. Takva psihologija je, primjerice, bila u pozadini novinskih kampanja protiv postimpresionističke izložbe još 1910. i 1912. Virginia se nije slagala. Držala je da je takvo tumačenje previše suptilno. Sluga propagande koji je napravio taj crtež nije posvetio nijednu misao kako Beethovenu, tako ni Goetheu, ako je uopće čuo za njih. A da će publika toljagu označenu kao kultura asocirati s opasnošću od kontinentalne dekadencije bilo je jednako malo vjerojatno, po svoj prilici slika je pokušavala reći da u Njemačkoj nema druge kulture do li kulture toljage. Dakle, slika majmuna bila je podjednako iscrpljena konvencionalna tema kao varijante probodene dojenčadi na bajunetama. Dok su debele njemačke svinje koje jedu ljude bile daleko sugestivnije. Virginia je pobijedila u raspravi, Sverre je maknuo slike, a Vanessa je otišla po još burgundca Romanée-Conti, marke koju je James posebno preporučio za slavlje. Brzo je svima postala najdraža i već je bila na izmaku. Ali s druge strane, kako si pokušati predočiti njemačke ekvivalente, pitao je Clive. Ta nema razloga pretpostavljati da bi se njemačka strana uzdržala od korištenja propagandne umjetnosti u ratovanju. Problem je bio da se takva vrsta nagovaranja umjetničkim sredstvima usmjeravala samo na domaću publiku. Nijedan Nijemac nije vidio engleske crteže svinja i majmuna. Jednako kao što ni u Engleskoj nisu imali priliku vidjeti ekvivalentne njemačke slike. Pa, što su si mogli predočiti, kako je izgledala njemačka propaganda? Koje su životinje predstavljale Engleze, što je gore od svinja i majmuna? Štakori? Pitanje je bilo upućeno prvenstveno Sverreu, jer on je u prijateljskom krugu bio onaj koji se najviše orijentirao na njemačku kulturu, a on je odgovorio da o tome vjerojatno ima jednako pojma kao svi ostali. Spontano bi možda ipak rekao da u Njemačkoj nikada ne bi došli na ideju da ljude prikazuju kao štakore ili rade onoliko neljudske slike kao engleske novine. Ali to je možda bilo samo pusta želja. Ako je rat brutalizirao umjetnost do iste granice kao u Engleskoj, mogli su se bojati sličnoga razvoja u Njemačkoj, jednostavno, da je rat korumpirao ljude. 186

Iako, s druge strane nisu. Jer na što bi se on kao njemački propagandni crtač usredotočio? Za početak, na nekoliko samorazumljivih stvari. Kako je Njemačka imala cara kojega je bilo zahvalno karikirati, tako je Engleska imala debeloga kralja. Ako su Englezi prikazivali Nijemce kao majmune i svinje... kao Nijemac, trebao bi smisliti nešto inteligentnije. Recimo, raditi parodije onih životinja s kojima se sami Englezi identificiraju, engleskog lava, engleskog buldoga. Ozario se, stavio prst na sljepoočnicu kao da je upravo dobio ideju i nestao u smjeru kuće, nije ga bilo više od sat vremena. Kada se vratio, imao je više verzija na brzinu nacrtanih oronulih, bezubih lavova s repom među nogama, razrokih izgladnjelih buldoga koji su odvažno lajali prema frontu da bi ih sljedećeg trenutka, bijedne, odbacila njemačka čizma, debeloga kralja izbuljenih očiju koji je napola bio bačva, ili istoga kralja koji se gledao u ogledalo, a u ogledalu je vidio lava koji riče. Nagrađen je rastresenim smijehom, ali razgovor je već bio otekao u drugom smjeru, daleko od svega što je imalo veze s politikom. Lytton je sada u društvu imao mladu ženu koja se zvala Dora Carrington, ali ona je inzistirala da je se zove samo Carrington. Držala se podalje od cijele rasprave o karikaturama i gotovo demonstrativno igrala nogomet s dječacima Vanesse i Clivea, koji su trčali neopterećeno goli čak dok su igrali nogomet. Sada je stidljivo došla i sjela odmah do Lyttona, gotovo poput šteneta. Njihov odnos izgledao je vrlo čudno, Lytton nikada prije nije skrenuo sa svojega zacrtanog kursa i držao se isključivo muškaraca, osim jednom u mladosti kada je u svojevrsnom napadu ludosti zaprosio Virginiju i dobio košaricu. Carrington je, istina, izgledala poput mladog muškarca, nenašminkana, s nekakvom dječačkom paž-frizurom i odjevena u radničke hlače, ali neupitno je bila žena. Pobudila je Sverreovu znatiželju, između ostalog i zbog svojeg imena. Carrington nije zvučalo kao uobičajeno prezime i sudeći prema tome, možda je portretirao jednoga od njezinih rođaka tamo na Manninghamu, sada jednonogog kapetana. Ali stidljivo se držala uz Lyttona, pa se činilo teško započeti razgovor s njom. Iznenadno i jednako neočekivano taj se problem riješio usred razvučene rasprave o formi u kojoj se Virginia uvukla u razmišljanje da bi tekst trebalo kombinirati s bojom i formom u novu vrstu romana sastavljenog od više umjetnosti. Sverre je samo napola slušao, a činilo se da je to Lytton primijetio, jedva se uspio izvući s niske, živahno dekorirane pletene stolice, došao do Sverrea i spustio se u čučanj pored njega. »Htio sam te zamoliti za uslugu, Sverri«, prošaptao je. »Naravno«, odgovori Sverre smeteno. »O čemu se radi?« »O jednoj slici, želim da vidiš jednu sliku koju imamo, koju je Carrington napravila.« »Aha«, odgovori Sverre ispunjen lošim slutnjama, »a koji je tome razlog?« Činilo se da je Lyttonu teško i da je nesiguran, što i nije bilo u skladu s njegovim uobičajeno oholim držanjem, zadirkivanjem i ruganjem. Dakle, Carrington je naslikala Lyttonov portret koji se njemu samom jako sviđao. Ali njegova je prosudba možda bila okaljana posve osobnim razlozima. Pa ako bi Sverre mogao... ovaj, Roger Fry je u povjerenju rekao da se Sverre kao umjetnik nalazi u znatno višoj 187

dimenziji od ostalih prijatelja koji slikaju... pa, ako bi Sverre mogao dati privatnu prosudbu prije nego što eventualno sliku pokažu drugim prijateljima? Carrington se popela sa Sverreom na kat, do Lyttonove i svoje sobe. Bio je na teškim mukama i slutio ono najgore, četiri prsta, tijelo kao tuljan, nos kao mačka i slično, poput ostvarenja ostalih prijatelja. A što da kaže u tom slučaju? Lyttonova očekivanja bila su sigurno visoka. Dok su se penjali, mogao je barem na sasvim prirodan način pronaći nešto o čemu bi razgovarao sa stidljivom Carrington. Ne, taj časnik joj nije u rodu, a prezimena Carrington ima posvuda, tu i tamo. Normandijsko je, potječe iz mjesta u Normandiji koje se očito zove Carendon. Slučajnost, tako to ide u životu. Lyttonov portret bio je, na Sverreovo olakšanje, vrlo dobro napravljen. Nema sumnje da je to bio Lytton, tipičan intelektualac kakav je bio, ali bez tragova njegove arogancije, zlobe i nadmenosti. Ležao je naslonjen na sofi i čitao knjigu, duboko utonuo u nju, zainteresiran, uopće ne pokazujući znakove ismijavanja. Njegove osjetljive ruke s dugim prstima nježno su držale knjigu, moglo bi se reći, s ljubavlju. Matisseovskom na slici moglo se progledati kroz prste, Lyttonova riđa brada dobro se slagala s crvenim koricama knjige i crvenim prekrivačem, a slika nije bila nalik portretu samo utoliko što se odmah vidjelo koga predstavlja. Bila je i nježna, prikazivala je drugačijeg i mnogo simpatičnijeg Lyttona. »Allright, Carrington«, reče Sverre s olakšanjem, radosno se okrenuvši prema nervoznoj umjetnici koja je čekala na kritiku. »Dopusti da budem jednostavan. Izuzevši jedan autoportret u prizemlju, van Goghov, ovo je apsolutno najbolji portret u kući. Ovo ću reći samo tebi i Lyttonu i znaš jako dobro zašto. Ali istina je, stvarno ti je uspjelo. Čestitam!« Spontano mu se bacila oko vrata i poljubila ga, prvo u oba obraza, a zatim gotovo erotično u usta. Čak i među prijateljima iz Bloomsburyja to je bilo vrlo neuobičajeno ponašanje među ljudima koji su se tek upoznali. Kada su se vratili k ostalima koji su pili vino u sjenici, gdje se još uvijek vodio razgovor o književnoj formi s Virginijom kao predvodnicom, Sverre je, na svoju radost, otkrio da Lytton izgleda nervozno, ustao je i požurio im ususret. »Dođi« reče i primi Sverrea pod ruku. »Idemo do jezera da nas nitko drugi ne čuje.« Brzo je i lako obuzdao Lyttonovu nervozu rekavši otprilike isto što je rekao i samoj Carrington, sada uz dodatak da je nezamislivo da bi Roger Fry imao različit stav, ako žele čuti i drugo mišljenje. Portret je doista bio vrlo dobar, bez i najmanje nervoze mogu ga donijeti dolje i pokazati društvu. Ali ima još nešto, razmišljao je Sverre. Bio je to skladan i prijateljski Lytton, više nego onaj kojega je imao prilike upoznati prije deset godina. Pa što se to dogodilo s njim, kakvu je to tajnu Carrington uspjela prikazati? »To je vrlo inteligentno i vrlo poticajno pitanje«, priznao je Lytton. »Sljedeće godine izlazim sa svojom prvom knjigom, na koju mogu biti ponosan, urednik ju je prihvatio, ugovor je potpisan, sve je spremno. Mislim da će dobro proći, tako da sam sad doista pisac, a ne samo majstor riječi u pripovijedanju. To mi je veliko olakšanje. Ali kao što si ti meni prije rekao, ovo kažem samo tebi, imaš fantastično oko kada si sve to vidio u portretu.« »Nipošto«, reče Sverre. »Carrington je imala oko. Inače, čestitam, kako će se knjiga 188

zvati?« »Istaknuti Viktorijanci.« »Molim?« »Da, dobro si čuo.« »Pretpostavljam da naslov ima ironičan prizvuk?« Nitko se nije smijao kao Lytton. Promuklo i piskavo. »Da«, priznao je. »Naslov je ironičan.«

K A KO S E približavala jesen, Sverre se sve više povlačio. U kući Charleston imao je krug velikodušnih, toplih, umjetnički nastrojenih prijatelja, jedinih ljudi koji su mu u Engleskoj nešto značili. Dolazili su i odlazili čitavoga ljeta, ponekad ih je bilo samo pet, šest, ponekad sve do tucet ljudi, a kada bi došao netko koga dugo nije bilo, poput Bertranda Russella, koji je ostao tjedan dana u drugom dijelu kolovoza, odmah bi se napravilo još jedno slavlje. Trebao je to biti najugodniji zamisliv život, zeleni otočić razboritosti i ljubavi u crvenome moru mržnje. Ali briga za Albieja nagrizala je sve veću prazninu u njemu. Počeo je gubiti nit u razgovorima, čak je počeo osjećati odbojnost prema takvome, posve bezbrižnom načinu života, kada je svaki dan za Albieja značio život ili smrt. Bio je jedini među njima koji je imao nekoga bliskog u ratu. Noću bi ležao budan, sam sa svojim fantazijama u kojima je Albie naizmjence umirao od malarije u afričkoj močvari, naizmjence bio na vratima raširenih ruku, Sverreu je to bilo poput buđenja iz noćne more. Rekapitulirao bi njihov zajednički život, sve od Sturm und Dranga u Dresdenu, do naivnih snova o otvaranju zajedničke inženjerske tvrtke, do umjetnosti koja je preuzela njegov život i naslijeđene odgovornosti koja je preuzela Albiejev, tako da su obojica postali nešto posve drugo od onoga što su u početku zamislili. Promijenili su jedan drugoga. Albie ga je učinio umjetnikom do kraja života. On je, iako je tu bilo teže shvatiti kako, Albieja učinio poslovnim čovjekom i mecenom umjetnosti. Nije ispalo nimalo lošije nego da su obojica postali inženjeri na puno radno vrijeme. Naprotiv, bilo je mnogo bolje i, izuzevši rat koji ih je u bilo kojem trenutku mogao zauvijek razdvojiti, imali su pred sobom dug i sretan život. Bez Albieja njemu nije bilo života, ili barem bez Albieja život više nije bio vrijedan življenja, bez Albieja je bio izgubljen. Bez Albieja je bilo prekasno za sve, više se nije mogao predomisliti, ne učiniti učinjeno, nije mogao početi ispočetka. Postojao je izbor jednom davno. Bilo je to u Antwerpenu, prije nego što su krenuli poštanskim brodom u Englesku. Da se upravo ondje predomislio i dozvolio dužnosti da nadvlada osjećaje, unatrag više od deset godina imao bi pasje godine na Hardangerskoj visoravni iza sebe. Nakon toga bi on i Lauritz vodili najveću inženjersku tvrku u Bergenu, Lauritzen & Haugen, zahvaljujući novcu koji je Oscar, od svih mogućih mjesta, uspio namaknuti baš u Africi. Tek sada mu je sinulo da je Oscara, naravno, morala dohvatiti stupica rata u Africi, nije 189

stigao kući iz Dar es Salaama koji je bio okupiran grad. Pa gdje je sada? Zatvoren u nekom engleskom logoru za ratne zatočenike ? Ili je čak prisilno mobiliziran u njemačku obranu u Njemačkoj Istočnoj Africi? Ako pritom nije pao, onda se Albie i Oscar trenutačno bore na suprotnim stranama, a Oscar je iznimno dobar strijelac. Ne, taj je tok misli previše neugodan, precrn i, osim toga, besmislen. Ali muka veća od svih drugih bila je što mjesecima nije stiglo nikakvo pismo od Albieja, nakon teško pesimističnoga kodiranog teksta koji je poslao početkom ljeta. Sverre se sve više i više povlačio od prijatelja. Otišao bi do Brightona, ostajao ondje po dva-tri dana i radio na noćnoj slici s plavim morem, bijelom maglom, bijelom mjesečinom na vodi, tamnom, oblom crnom obalom sa treperavim crvenim i žutim točkicama svjetla. Mogao je imati cijelu perspektivu, samo se trebao nalaziti sasvim dolje na lukobranu u Brightonu oko ponoći, zatim bi se lukobran zatvorio i svi bi se odvezli otamo da nemoral između žene i muškarca koji plaća, ili još gore, između muškarca i muškarca uz plaćanje ili bez njega, ne bi dobio priliku iskoristiti noć za one vrste zabave koje su prema slovu zakona bile izrazito nemoralno ponašanje. Tek su se u studenom, kada su magla i hladnoća počele obavijati obalu, a tama se spuštala ranije i bila je najgušća od jedanaest sati navečer pa nadalje, svi dijelovi plave bajkovite slike Brightona našli na svome mjestu. Baš kada su preduvjeti za slikanje bili najbolji, da je čak mogao prisilno utonuti u slikanje toliko da su mogli proći sati, a da se nije brinuo zbog Albieja, uhvatila ga je policija i prilično brutalno bacila u pritvor, preostalo mu je provesti noć u ćeliji Brighton Constabularyja, usred grada. Prijavljen je kao njemački špijun. Saslušanje s komesarom i dvojicom viših policajaca započelo je u 8:00 sljedećega jutra. Dakle, Nijemac je? Ne, Norvežanin i, osim toga, prilično je pretjerano tvrditi da uopće zvuči poput Nijemca. Ali govori njemački, čak je završio studij na sveučilištu u Njemačkoj? Jest, istina je. Inženjer je, ali njegova je diploma iz 1901., iz drugog vremena, drugog svijeta. Aha! Inženjer. Dakle, priprema njemački napad, možda podmornicama? Iscrtavao je moguće ciljeve matematičkom točnošću? Ne, umjetnik je. Njegov prikaz Brightona na noćnom svjetlu samo je estetska kompozicija, ne bi mogla poslužiti kao prikaz eventualna vojnog cilja. Njegova zaplijenjena slika – bila je praktički gotova – unesena je u sobu za ispitivanja i oslonjena o zid. Tri vrlo sumnjičava policajca ozbiljno su je proučavala. Čini se da voli različite nijanse plave? Da, priznao je. To je stil kojega se prihvatio posljednjih godina. Sviđa li se redarstvenicima slika? To nema veze s ovime. Gdje živi u Engleskoj, u Brighton, prema izvješćima, dolazi samo povremeno. Dakle, gdje mu je baza? Naravno, nije imao »bazu« i nije bio špijun. Živio je kod prijatelja sjeveroistočno od 190

Brightona, ravno gore, u Sussexu. Ali stalno prebivalište u Engleskoj bio mu je zapravo Manningham House u Wiltshireu. Manningham House? Što radi ondje? Ondje vodi malu inženjersku tvrtku sa svojim suradnikom, 13. grofom od Manninghama, lordom Albertom Fitzgeraldom. Uto je ispitivanje naprasno stalo. Policajci su ga zamolili da potkrijepi tu tvrdnju, pa je iz unutarnjeg džepa iskopao smotuljak različitih punomoći, koje su se odnosile na sve od vinskog podruma, raspolaganja slikama na Manninghamu, do toga da mu se redovito posluži doručak u Inženjerskoj vili. Policajci, koji su obojica postali ukočeniji i ljubazniji u ophođenju, poručili su mu da moraju provjeriti dokumente i zatražili – iznenađujuće ljubazno, imajući na umu da će Sverrea sada, unatoč svemu, odvesti čuvari – da ih ispriča na neko vrijeme dok obave rečenu radnju. Kada je koncem dana pušten iz ćelije, uz mnogo je isprika dobio natrag svoju sliku, stalak, blok za skiciranje i sve ostalo. Rekli su mu da je predmet »okončan«. Kada je otumarao prema svojem pansionu uz obalu jedno je crkveno zvono počelo zvoniti. Zatim se pridružilo još jedno i uskoro se cijelim Brightonom razlegnula zvonjava. Isprva je mislio da je to kakav znak za uzbunu. Ali kada je ugledao prve sretne ljude koji su vičući istrčali na ulicu, shvatio je. Trebao mu je gotovo čitav dan da se od Brightona spusti do Charlestona. U sveopćoj opijenosti srećom zbog mira prekinuli su se svi komunikacijski putovi. Kada je prošao kroz dvorišna vrata, isprva nije razumio što je bilo čudno. Tišina. U sjenici je stajalo pet, šest ispijenih boca šampanjca među prevrnutim čašama i pepeljarama na pretjerano ukrašenom vrtnom stolu. Proslavili su mir, ali više ne slave. Jesu li otputovali u London? Odložio je svoju slikarsku torbu i stalak te napravio krug dvorištem. Kod jezera s lopočima pronašao je Margie na jednoj od vrtnih stolica obraslih korovom. Sigurno je došla iz Londona istoga dana. Bila je propisno odjevena u putnu odjeću od tvida i nepomično je sjedila poput skulpture, s dlanovima u krilu, isprepletenih ruku. Nešto je bilo pogrešno na toj slici, nije mogao ne pomisliti na kompoziciju, kako se Margieino strogo držanje zrcali među lopočima u jezeru. Zatim je vidio da nosi crnu vrpcu oko nadlaktice. Nesvjesno je usporio korak, nije želio znati. Kada ga je ugledala, bio je udaljen manje od pet jarda. Odmah je ustala, potrčala prema njemu i obgrlila ga dok su joj tekle suze. »O, dragi Sverri!« zajecala je. »Tako sam strašno, strašno tužna. Albie. Jedan od posljednjih koji su pali u Africi. Odmah je umro, nije osjetio bol, ustrijeljen je u glavu.« Svijet je stao. Nijedno više nije ništa reklo. Ostali su tako beskrajno dugo, zagrljeni, sporo se njišući naprijed-natrag.

191

XII. A barbari su spalili gotovo sve MANNINGHAM 7. SIJEČNJA 1919.

M A R GI E JE S J ED I LA S AS VI M B L IZU Sverreu, ponovno su preuzeli uloge zaručnika. Bez Margie Sverre ne bi smogao snage vratiti se na Manningham, tako je tvrdio. Svi su mu vjerovali. Unatoč silnoj žalosti, postojale su stvari koje je trebalo obaviti, ako ništa drugo, onda radi umjetnosti. Dakle, sjedili su zajedno u kuhinji Inženjerske vile, za kuhinjskim stolom moderno strogih linija koji se preobrazio u stol za sastanke. Nasuprot njih sjedili su odvjetnici 14. grofa od Manninghama, Mr. Edward Clarke i sir Travers Humphfrey, obojica odjevena poput običnih pogrebnika, izgledali su otprilike onako kako bi se moglo očekivati od takvih ljudi. Lord Horace Fitzgerald nije se udostojao pojaviti se, odvjetnici su se potrudili prenijeti im da ima poslovnih obaveza u Bristolu za koje se morao pobrinuti. Očito su on i njegov rod odonuda. Jasno, imao je mnogo toga obaviti prije preseljenja u Manningham House. »Ako krenemo od najjednostavnijeg«, počeo je stariji od dvojice odvjetnika, sir Travers Humphfrey, »njegova milost nema nikakvih primjedbi na legat koji je njegov prethodnik oporučno ostavio svojoj sestri lady Margrete. Iako se iznos od 5000 funti može činiti prilično velikodušno zaokruženim. Ali s druge strane, ipak ste neudani, milady.« Uvreda, jer to je, naravno, bila namjera, potonula je kao kamen. Margie je ostala nepromijenjena izraza lica. Njoj 5000 funti nije značilo ništa više nego što bi joj značila dva penija, ali sigurno je prilično značilo za Omega Workshops, i možda za neumorne napore Rogera Fryja da uvede francusku umjetnost u Englesku. Ni Margie ni Sverre nisu ništa rekli. Samo su mirno čekali nastavak. »Međutim«, nastavio je isti odvjetnik dugo se nakašljavajući i nakon pretjerane dramske stanke, »njegova milost vrlo neprikladnim nalazi legat jednakoga iznosa za Mr. Lauritzena, čija su jedina veza s obitelji, čini se, diskutabilne zaruke s lady Margrete. Podijeliti još jedan toliko velik iznos nekome tko je umalo stranac, njegova milost nalazi na granici krađe obiteljske imovine, ili čak prelaženjem te granice. Onaj tko nasljeđuje naslov, nasljeđuje i imanje sa svim njegovim prihodima, stoga se oni ne mogu oporučno ostaviti osobama izvan obitelji.« 192

Odvjetnik je ušutio i iščekivao prigovore. »Ipak se radi o posljednjoj želji moga brata«, reče Margie glasno i jasno kao da su samo usput razgovarali. »To se, naravno, može tvrditi, uostalom, ne posve neutemeljeno«, nastavio je drugi, po svoj prilici podređeni odvjetnik, Mr. Edward Clarke. »Stvar nije, to smo voljni priznati, pravno nekontroverzna. Zato njegova milost nudi 1000 funti, što se prema mome mišljenju može nazvati velikodušnim. Koji je vaš stav prema toj ponudi, Mr. Lauritzen?« »Što se događa ako Mr. Lauritzen odbije i nastavi se boriti na sudu, ipak se može pozvati na posljednju želju moga brata?« upitala je Margie jer se Sverre činio nesposobnim išta reći. »Dopustit ću si biti sasvim otvoren po tom pitanju, milady«, odgovorio je stariji odvjetnik, naslonio se u stolici i zadovoljno isprepleo ruke na trbuhu. »Krenut će parnica. To traje godinama. Iskreno rečeno, ne zna se tko bi pobijedio. Samo jedno se zna, bilo bi skupo. I zato obično pobjeđuje onaj koji može platiti najskuplje odvjetnike. Nego, Mr. Lauritzen, jeste li spremni prihvatiti velikodušnu pomirbenu ponudu njegove milosti?« »Jasno da jesam«, odgovori Sverre promuklo. Ni njemu ta gotovina nije ništa značila, kao što mu ništa više nije ništa značilo. »Moram reći da cijenim što pokazujete takvo razumijevanje za činjenično stanje stvari, Mr. Lauritzen«, odgovorio je stariji odvjetnik uz uzdah olakšanja. »Aha, onda nam preostaju samo određeni praktični detalji, budući da smo već dosta odradili. Koliko mi je poznato, imate račun u Engleskoj banci, Mr. Lauritzen. Proslijedite nam podatke računa i tisuću funti bit će prebačeno na nj čim potpišete ovaj dokument.« Niz stol je poslao ugovor od stranice i pol. Sverre je prihvatio pruženo nalivpero i odmah potpisao, nije ni pročitao tekst. »Zatim dolazimo do samoga pitanja smještaja«, nastavio je manje bitan odvjetnik. »Izgleda da je lady Elizabeth ustvari preselila k svome zetu, lordu Arthuru Somersetu. U slučaju da je još imala osobnih predmeta na Manninghamu, nakit, naslijeđeno pokućstvo, odjeću ili štogod drugo, njezina milost svakako ima potpuno pravo u bilo kojem trenutku, i na način koji njezina milost nalazi prikladnim, zatražiti te predmete. A što se vas tiče, lady Margrete, trebali biste si s ostavštinom od 5000 funti zasigurno moći osigurati stan u Londonu, kamo ste već, čini se, preselili. Slažemo li se zasad? Njegova milost s obitelji rado bi imali Manningham House na raspolaganju što je brže moguće. Slažemo li se?« Margie i Sverre su ukočeno kimnuli. »Excellent!« povikne sir Travers Humphfrey. »Onda je, naravno, sve riješeno i ovaj je sastanak, prema tome, tekao kao po loju, što nažalost nije uvijek slučaj. No, dakle, sporazumjeli smo se i pretpostavljam da gospođica i gospodin trebaju prijevoz do željezničke postaje u Salisburyju?« »Zapravo nismo sve riješili, barem u slučaju da niste spakirali sva umjetnička djela u odgovarajuću ambalažu«, iznenada je prigovorila Margie. »Umjetnička djela? Ambalažu? Bojim se da trenutačno ne razumijem sasvim na što milady misli?« pretvarao se stariji odvjetnik. »Naravno da znate«, odbrusila mu je Margie. »Moj brat je sva umjetnička djela kupljena nakon 1901. poklonio mome zaručniku. Nije li tako? Kako ćemo ih prenijeti kući bez 193

ambalaže?« Odvjetnici su duboko i teatralno uzdahnuli te počeli prekopavati po hrpi papira pred sobom, dok nisu našli što su tražili. »Well, ovdje imamo izvadak iz popisa pokretnina«, počeo je sir Travers Humphfrey, nakašljao se i nataknuo binokl na nos prije nego što je počeo brojiti. »Pet tuceta slika muške pornografije, deset slika skandalozne ženske pornografije, četiri tuceta crnačkih motiva osobito neukusnog tipa... ovaj, sud nije moj ni lorda Horacea Fitzgeralda. Zatražili smo vodeću umjetničku ekspertizu iz Londona da bismo shvatili s čime imamo posla. No, dopustite da nastavim. Nepunih dvadeset komada izrazito degenerirane francuske umjetnosti, ili u našem slučaju, umjetnosti francuskog tipa s imenima poput Ganginn, Pikass, Vangogg, Manett i Monett, Degass i Cesanne...« »Gauguin, Picasso, van Gogh, Manet, Monet, Degas i Cézanne«, ispravila ga je Margie razjareno. »Vrlo je moguće da ti šaljivci tako izgovaraju svoja imena, duboko se ispričavam na svojem manjkavom francuskom, milady. Ali ako dopustite da nastavim do posljednje i kompliciranije točke. Ovdje se nalazilo i kojih tucet većih slika koje su prikazivale radnički život na Manninghamu. Tu je naša ekspertiza iz umjetničkih redakcija Timesa i Telegrapha imala sasvim drugo mišljenje, zapravo su pohvalili te slike, razlog što je njegova milost odlučila i njih konfiscirati ima sasvim druge temelje od onih, da tako kažemo, estetskih i moralnih.« »Konkretno, te slike su druga priča, smatram da pripadaju ovdje, na Manningham«, prihvatio je Sverre tiho. »Oprostite, ali onih deset slika sa >skandaloznom ženskom pornografijom< ipak prikazuju mene, tako da moram imati mogućnost pitati što je na njima skandalozno?« pitala je Margie staloženo hladno. Ni najmanje joj nije zadrhtao glas. Stariji odvjetnik duboko je uzdahnuo prije nego što je odgovorio. »Bojim se da ste sami već dali odgovor, milady. Upravo činjenica da ste nesumnjivo vi prikazani, a ne kakva plesačica ili predstavnica londonskih prijateljica noći, oprostit ćete mi usporedbu, skandalozna je. Bilo bi nepodnošljivo neugodno kada bi takve slike dospjele u krive ruke, pa se konfiskacija njegove milosti temelji zapravo na brizi za ime i dobar glas obitelji.« Sverre i Margie su izmijenili kratak pogled, prije nekoliko tjedana, u jednome drugom svijetu, bili bi udarili u grohotan smijeh. »Naravno da ćemo osporavati tu >konfiskaciju< na sudu i nećemo popustiti prije nego što nam se vrati umjetnička zbirka«, zaključila je Margie, spremala se ustati i otići. Sverre je slijedio njezin primjer. No dvojica odvjetnika nepomično su sjedila, smrtno ozbiljna. »Bojim se, milady, da nismo u mogućnosti voditi pravnu bitku za te slike, koje su dokazano ispod svake kritike«, reče sir Travers Humphfrey tiho. Duboko je uzdahnuo i zatim nastavio. »Lord Horace Fitzgerald je predvidio ovakvu neugodnu kontroverzu, koja bi nesumnjivo dovela do skandala. Zato je dao spaliti sve do jedne slike kojih smo se sada dotakli.« 194

Margie i Sverre ponovno su utonuli u stolice i u nevjerici se zagledali u dvojicu odvjetnika, koji su se sada iznimno silili održati lica bezizražajnima. Sverre je iznenada ustao tolikom brzinom da je prevrnuo stolicu iza sebe i odjurio u kuhinju, Margie, koja je odmah shvatila što namjerava, brzo ga je slijedila. Kada su prekoračili kuhinjska vrata prema 40 jarda dugome umjetničkom salonu s visokim bijelim dugim zidom, nije više bilo ni jedne jedine slike. Ponegdje je bilo sjena u prašini i promjena boje na zidu, koje su odavale mjesta gdje su visjele slike. Nije se imalo što reći, samo su zurili u nevjerici. Nasuprot galeriji, nekoliko jarda ispred prozora, nalazila se bijela hrpa pepela koja je i dalje slabo tinjala, Sverre ju je prvi ugledao i počeo je trčati prema izlazu nasuprot radionici. Uskoro su stajali pred hrpom pepela visokom tri stope. Uokolo su ležali ostaci koji su nemilosrdno svjedočili što se dogodilo, kut jednoga zlatnog okvira, komadić drveta s pougljenjenim platnom u kojem se čavlić koji ga je pričvršćivao sjajio jasnom bakrenom bojom, komadić platna s ostacima boje, Sverre se pognuo i podignuo da ga pokaže Margie. Bio je to dio potpisa, stajalo je »anne«. »Imaš li fotoaparat sa sobom?« pitao je Sverre. »Obično ne ideš nikamo bez njega.« Margie je tiho kimnula, izvadila fotoaparat, postavila ga na stativ i odabrala trajanje ekspozicije. Sverre je pozirao pred hrpom pepela s podignutim fragmentom Cézanneova potpisa. Nakon što je okinula nekoliko fotografija, obgrlio ju je i polako poveo natrag prema odvjetnicima koji su ih ostali čekati. Iznenada je prestrašio Margie počevši se smijati, ali brzo se sabrao. Demonstrativno sporo došli su i sjeli pred dvojicu odvjetnika za kuhinjskim stolom. Nekako kao da se nije imalo što reći. Katastrofa je bila neizbježna činjenica. »Razumijete li...« počeo je Sverre s naporom, nakon mučno duge tišine, »znate li u čemu ste sudjelovali? Možete li uopće pojmiti vrijednost djela koje je njegova milost dala spaliti?« »Ne, zapravo ne«, priznao je sir Travers Humphfrey. »Ali njegova milost predvidjela je da će njegova pomalo radikalna metoda temeljitog rješavanja iznimno neugodna sukoba dovesti do potraživanja novčane kompenzacije. Koju nam to vrijednost pokušavate dati naslutiti? Njegova milost nas je ovlastila da se velikodušno ponesemo prema eventualnim zahtjevima.« Sverre je ponovno udario u kratak histeričan smijeh, ali i ovoga se puta brzo sabrao. »Koju vrijednost?« postavio je retoričko pitanje. »Na stranu to što ste uništili moje životno djelo, ono možda nije toliko vrijedilo u novcu, ali spalili ste slike čija će vrijednost u bliskoj budućnosti prelaziti vrijednost čitavoga Manninghama. Svejedno, niste prvenstveno spalili novac, lišili ste čovječanstvo neprocjenjivoga umjetničkog blaga, ne možete isplatiti ni mene ni čovječanstvo. Imate li nešto protiv da si uzmem nešto odjeće iz svoje stare sobe?« Nipošto nisu imali. Upravo suprotno, odvjetnici su odjednom bili ushićeni i postali su vrlo ljubazni, sada kada su očito izbjegli mučno pregovaranje o financijama. U vlaku spuštajući se prema Paddingtonu nisu mnogo govorili. Neugodna stvarnost govorila je sama za sebe. Sverre je imao samo jedno pitanje tijekom prvih pola sata. Tko je taj Horace Fitzgerald 195

koji je u povijesti umjetnosti nesvjesno zauzeo mjesto pokraj Herostrata? Naravno, »rođak«, prenijela mu je Margie nezainteresirano. Njezin otac nije imao braće, inače bi postojali bliži nasljednici. Dakle, moralo se ići unatrag do djedove generacije, a djed je imao mlađega brata, rano su se posvadili i prekinuli su sve međusobne kontakte. Lord Horace je, dakle, bio unuk djedova mlađeg brata. Margie je i dalje bila zabrinuta da si Sverre ne oduzme život. Četiri-pet dana apatično je ležao u svojem krevetu u Charlestonu a da nije jeo ili pio, sve dok Roger Fry nije doputovao da ga pokuša podignuti na noge. Svi su bili jednako zabrinuti za Sverrea, ali Roger je u svojem rješenju i nagovaranju imao argument zahvaljujući kojem se Sverre brzo sabrao. Radilo se o spašavanju umjetnosti. Ne samo njegove vlastite, nego i francuske umjetnosti, koja će s Picassom i van Goghom visjeti u svim velikim svjetskim muzejima. A sada su barbari spalili sve, nije bilo Sverreovih dviju američkih izložbi, Margie se jedva usudila i pomisliti kako bi se osjećala i što bi učinila sa sobom u istoj situaciji. Djelovao je u potpunosti apatičan, bijel u licu, sjedio je posve miran, s rukama u krilu i samo netremice zurio kroz prozor. Morala ga je barem pokušati nekako pokrenuti. »Sverri, moraš mi obećati da nećeš učiniti nešto glupo«, pokušala je i odmah se osjećala netaktično i nezgrapno. »Ne bi vjerovala, ali dvije me stvari vesele«, nenadano je odgovorio, kada se polako okrenuo prema njoj i pogledao je u oči. »Prva je«, nastavio je, »jasno, da njegova milost Horace, naš 14. grof, nije imao dovoljno pameti da zadrži radove sve dok ga ne budu mogli učiniti bezobrazno bogatim. Druga je možda više nada, da njegovi poslušnici nisu stigli do ateljea u Bloomsburyju.« »Što još imaš tamo?« pitala je. »Dva blaga«, odgovorio je uz slabu naznaku osmjeha. »Jedno je slika Albieja koji obožava sunce na Hardangerskoj visoravni, takvog ga zauvijek želim pamtiti, takav će zauvijek ostati u meni. Drugo blago su dva van Gogha koja sam naprosto ondje zaboravio. Sjećaš se kada sam ti želio pokazati njegovu tehniku? Pa, nakon toga su ostali u jednoj od garderoba.« »Da, dobro se toga sjećam, dva južnofrancuska krajolika. Najbolje je da požurimo onamo, pa da stigneš ukrasti vlastite slike.« »Plavu sliku Manninghama«, nastavio je nakon nekog vremena. »Zaista želim da je zadržiš. A plavu sliku Brightona u kasnoj jesenjoj noći želim da imaju Vanessa i Duncan u Charlestonu.« »Namjeravaš si oduzeti život?« »Ne, ne znam zašto, ali ne.« »Namjeravaš otputovati?« Potvrdno je kimnuo. »Kamo ćeš?« »Odlazim iz Engleske zauvijek, to je glavno. Vjerojatno kući.« Razgovor je utihnuo. Sjedili su stisnuti u vagonu druge klase. Prva je klasa bila popunjena, a više nisu imali privatni manninghamski vagon na raspolaganju. Kako su se približavali Paddingtonu, Sverre je izvadio spaljeni fragment Cézanneova 196

potpisa i pružio ga Margie. »Evo, uzmi ovo«, rekao je. »Uokviri to, upotrijebi u nekom kolažu, gledaj na to kao na moju posljednju i presudnu sliku Engleske.«

197

XIII. Novi početak BERLIN TRAVANJ 1919.

N A ST AL A JE T I ŠI N A i nikome nije padalo na pamet što bi rekao. Stajali su nasred Brandenburških vrata i zbunjeno se smiješili jedni drugima. Uto je prema njima krenuo čovjek u uniformi kapetana, koji je zasigurno sudjelovao u manifestaciji. Odlučnim koracima krenuo je ravno prema Lauritzu, koji je stajao kao skamenjen i samo zurio u nj. Ingeborg nije mogla protumačiti izraz njegova lica. Dvojica muškaraca odmah su se bacila jedan drugome oko vrata, čvrsto se zagrlila i počela se tapšati po leđima. Nijedan nije ništa rekao. Kada su se razdvojili, ostali su vidjeli da su obojica plakala i morala nadlanicom obrisati suze. »Ovo ovdje«, rekao je Lauritz napukla glasa, »je moj brat Oscar, koji se upravo vratio iz Afrike. Dopusti da ti predstavim Christu Freiherrin von...« »Joj, daj!« reče Christa i pruži mu ruku na rukoljub, »zapravo smo se već upoznali u mladim danima.« Ingeborg je zagrlila Oscara i poljubila ga u oba obraza, a zatim mu predstavila djecu jedno po jedno. Slabo se sjećala Oscara iz vremena u Dresdenu. No tada je bio mladić, nešto više od dječaka. Ovo ovdje je, sudeći prema medaljama, bio heroj koji je, povrh toga, i izgledao kao heroj. Širokih ramena, viši od Lauritza i znatno vitkiji u struku, njegovo je lice bilo naborano i izbrazdano, oči gotovo tužne – čovjek koji je proživio teška vremena. Krišom je pogledala Christu i brzo je mogla zaključiti da su obje istoga dojma – ili da su napravile jednaku analizu situacije, Christinim rječnikom. Izgledala je gotovo osvojeno. »Evo«, reče Oscar podignuvši ruke u zrak, »sve što imam je odjeća koju nosim. Englezi su ukrali sve što sam imao u Africi, tako da nažalost večeras ne mogu častiti u restoranu.« »Nemaš razloga za brigu«, reče Lauritz. »Imaš znatnu rezervu u zlatu u sefu Norveške banke u Bergenu, suvlasnik si u tri inženjerske tvrtke, između ostalog i u Henckelu & Dornieru ovdje u Njemačkoj. Bit će novih mostova, ne brini se za to – treba izgraditi novi svijet, potrebni su inženjeri. U Dornieru razmatramo bismo li se počeli baviti zrakoplovima.« »Zvuči kao odlična ideja«, odgovorio je Oscar s očiglednim olakšanjem. »Siguran sam da letenje ima sjajnu budućnost.« Na tome je njihov razgovor stao jer je obojici bilo neugodno pričati o poslu u društvu 198

dama. Najvažnije je ipak izgovoreno i Oscarovo olakšanje bilo je vrlo očito. U roku od nekoliko sekundi prošao je put od možebitne potpune propasti do nedvojbena novog bogatstva. U tome trenutku razgovor je skrenuo na svakodnevnije teme, poput hladnoga proljeća ili restorana u koji će ići. Lauritz je iznenada poveo Oscara malo u stranu i šapćući započeo žustar razgovor. Djelovali su vrlo neobično. Oscar je zamišljeno kimnuo i pogledao prema djeci. Zatim je iznenada otišao k Haraldu, nagnuo se tako da se veliki, crni, srebrom obrubljeni križ oko njegova vrata zanjihao dječaku pred očima. »Grosskreuz des Eisernen Kreuzes!« poviknuo je Harald i uperio prstom u križ, očito mu je to strašno imponiralo. »I Eisernes Kreuz Erste Klasse!« nastavio je podjednako uzbuđeno. Zaboga! pomislila je Ingeborg, gdje svi dječaci uspiju naučiti takve stvari? »Upravo tako, dragi mali nećače«, reče Oscar. Na njemačkom. Sve dosada govorili su samo njemački, dakako, radi Christe. Ali sada se Oscar iznenada prebacio na norveški i, primivši Haralda za nejaka ramena, upitao: »Ovako bistar mali nećak valjda može govoriti norveški sa stricem Oscarom?« »Naravno da možemo govoriti norveški, striko Oscar. Ja nisam samo Nijemac, ja sam napola i Norvežanin!« Odgovorio mu je na tipičnom zapadnonorveškom dijalektu, jeziku kojim mu se stric obratio. Jeziku kojim nije progovorio dvije godine. Veselo su čavrljali i besciljno šetali niz Unter den Linden. Braća Lauritzen išla su prva, Lauritz je brzo objasnio kako je mali Harald bio traumatiziran u Bergenu, teško pretučen jer je bio »Nijemčić« i otada je odbijao govoriti norveški te kako je, ironično, upravo Željezni križ uspio razriješiti taj čvor. Nakon toga su se braća bacila u veličanstvene planove za ono što je nekoć bio djetinji san o inženjerskoj tvrtci Lauritzen & Lauritzen. Nisu se žurili, prije ili kasnije ionako će pronaći neki restoran koji prima stranu valutu i gdje će moći dobiti stol, a ne stiskati se u gužvi. Pakao je završio, trebalo je izgraditi novi svijet, zamišljali su kako će se Njemačka izdignuti kao ptica Feniks iz pepela i kako će oni sami sudjelovati u pisanju te veličanstvene povijesti. Neće to baš biti med i mlijeko, barem ne ispočetka, ali ići će. Ipak je to Njemačka. Govorili su na norveškom, jezikom kojim Oscar nije govorio osamnaest godina i koji mu je sada predstavljao poteškoće, povremeno je morao tražiti riječi. Odmah za njima hodali su Ingeborg, Christa i djeca. Oni su radi Christe govorili njemački. Iznenada je Oscar stao i primio Lauritza za podlakticu. Samo nekoliko metara ispred njih stajao je ukusno odjeven muškarac izbrazdana lica, koji se upravo progurao pokraj njih brzim korakom, potom se okrenuo i sada je zurio u njih širom otvorenih očiju. Dostigli su ih žene i djeca, stali su i utihnuli. Trenutak je bio sablastan. »Jeste li vi oni koji mislim da jeste?« pitao je muškarac gledajući ih, ne samo na norveškom, nego na izraženom zapadnom dijalektu. »Da«, reče Oscar. »Ja sam ti svakako brat, a strogo uzevši, ovaj punašni dečko pored mene također.« 199

U sljedećem trenutku bacio se prema Sverreu i zagrlio ga. Stajali su nekoliko sekundi u tišini, dok je Ingeborg u pozadini šapćući objašnjavala Christi. Sverre se izvukao iz zagrljaja, okrenuo se i učinio neodlučan korak prema Lauritzu. Između njih kao da je bilo elektriciteta, činilo se da obojica traže što bi rekli. Lauritz je prvi pronašao riječi. »Što, za ime svijeta, radiš u Berlinu... dragi brate?« pitao je. Kolebao se prije nego što će reći dragi brate, ali izgovorio je to. »Ostavio sam Englesku, otputovao u Berlin jer znam jezik i nipošto nisam htio riskirati da naiđem na tebe... dragi brate«, odgovorio je Sverre više iskreno, nego pokušavajući se našaliti. »Vidio sam paradu s našom afričkom Schutztruppe«, nastavio je. »Bio sam radoznao, zatim sam vas ugledao kod Brandenburških vrata, dostigao vas, siguran sam bio tek kada sam čuo svoj vlastiti jezik iz djetinjstva.« Lauritz je samo vrtio glavom. Nije se dalo iščitati što misli, ni o čemu razmišlja. Ostali su nervozno iščekivali. Ingeborg je nešto šaptala Christi. »Jednu stvar želim reći prije svega ostalog«, reče Lauritz napokon. »Tvoj portret majke je nešto najljepše što sam ikada vidio, visi nad kaminom u mome domu u Bergenu. Pogledam sliku svake večeri i neobično je što tada više mislim na tebe nego na nju. A sada je Bog spojio nas trojicu braće. Oscara sam sreo prije pola sata. I sada tebe.« Time je sve bilo rečeno, onako kako se uvijek govorilo u domu njihova djetinjstva na Osterøyu. Pomireni su.

200

J AN GU I LL OU (1944., S T OC KHO L M ) ugledni je švedski književnik, novinar i scenarist koji je od 1971. do danas objavio četrdesetak romana i mnoštvo djela publicističke tematike. Preveden je na više od dvadeset jezika, a prema nekoliko romana snimljeni su filmovi. Dobitnik je mnoštva nagrada za svoj novinarski i spisateljski rad, između ostalog: Stora Journalistpriset (1984.), Bästa svenska kriminalroman (za najbolji švedski krimi-roman, 1988.), Årets författare (za švedskog pisca godine, 1998.), Årets bok (za knjigu godine – Kraljevstvo na kraju puta, 2000.), a među novijima je Jan Myrdals stora pris – Leninpriset (za društveno angažiranu književnost Društva Jan Myrdal) koja će mu biti uručena u travnju 2014. Najpoznatiji je kao autor trilogije o templarskom ratniku Arnu (Put u Jeruzalem, Vitez templar i Kraljevstvo na kraju puta) te romana Arnovo naslijeđe koji se nadovezuje pričom o postanku švedskog kraljevstva. Iznimno su popularni i njegovi špijunski trileri o Carlu Hamiltonu. Roman U visokom društvu drugi je naslov iz nove trilogije Veliko stoljeće, koja propituje prirodu čovječanstva i istodobno donosi pregled stoljeća koje je odredilo smjernice modernog svijeta.

201