JamesWasserman-Templari i Asasini

James Wasserman - Templari i Asasini nebeska policija Knjiga ima 318 stranica

Ovu knjigu posvećujem mojoj djeci Besmrtnom duhu Slobode S dubokom ljubavlju za sjećanje na moju majku i mojega oca ZAHVALA Želio bih zahvaliti supruzi, Nancy, koja je vedra duha utrošila sve one nebrojene sate i dolare, uložene u istraživanje i pisanje, i koja je bila od velike pomoći u koncipiranju, ureñenju i konačnom završetku ove knjige. Posebno sam zahvalan dr. Christopher S. Hvattu, mojem dragom prijatelju, koji me je i nagovorio na njeno pisanje. Chris Bamford, Cathy Finne i Robert Brazil vodili su sa mnom zanimljive razgovore. Bil Padget, Khem Caigan, Robert Brazil i Henry Suzuki pomogli su mi u dolaženju do materijala za istraživanje. Kao i obično, pomoć Genevieve Mikolajczak bila je od neprocjenjivog značaja. J. P. Pund uputio je niz važnih, uredničkih sugestija, Sean Koneckv svojim je znanjem i kritičkim primjedbama doprinio kvaliteti ovog rada. Zahvaljujem Paulu Shoenfieldu, istinskom poznavaocu spisateljske vještine, koji je kroz naše redovne razgovore doprinio stvaralačkom poslu. Istinsko poznavanje jezičnih vještina Laure Senie nadmašeno je jedino njenim sretnim odabirom trenutka dolaska. Kristin Overson krajnje je precizno rukovala svojim uredničkim skalpelom. Primjer znanstveničke cjelovitosti, kojeg je David Vagi iskazao u svojem istraživanju o antičkom Rimu, bio je za mene čisto nadahnuće, baš kao i njegovo vedro prihvaćanje neumitnosti znanstvenog istraživanja. Dr. Gerald Epstein velikodušno je podijelio svoje spoznaje o zapadnjačkom monoteizmu. Posebno sam zahvalan izrazima povjerenja, upućenim od strane dr. Michael Aquinoa, kao i njegovoj kritičkoj pronicavosti prilikom pregledavanja rukopisa teksta. Moj prijatelj Martin Start cijelo mi je to vrijeme pružao svoju nijemu podršku. Zahvalan sam Richardu Germonu i VVilliamu Breezeu za njihovu pomoć kod prvotnog teksta ovoga djela, koji se 1986. pojavio u The Equinox3, br. 10, Svoju su pomoć pružili i Stella Grey, Bili Koegl, James Strain, Michael Mcarthy, Tony Carlsen i Amir Modak. Peter Lamborn Wilsonu zahvalan sam za provjeru mog poznavanja složenosti islamskog učenja. Herb Golub pomogao mi je u svladavanju zadnjih prepreka. Nemoguće je dovoljno istaknuti važnost doprinosa Emme Gonzales, najbolje vidljivog na mapama. Lisa Coffin ljubazno je dopustila korištenje njezinog prijevoda pisama svetog Bernarda od Clairvauxa, bez kojih zanos, koji je doveo do pojave templara, ne bi bio toliko vidljiv. Jon Grahamov entuzijazam za Inner Traditions International duboko me je dirnuo. Rowan Jacobsonove uredničke sposobnosti i senzibilnost, pomogli su kod onog tajanstvenoalkemičarskog preobražaja, kod kojeg se rukopis pretvara u knjigu. I na kraju, zahvaljujem Ehud Sperlingu, osnivaču i izdavaču Inner Traditions, za njegovo prijateljstvo i podršku sve ove godine. PREDGOVOR

Tisuću godina ranije, jezovita tišina prostora koji je današnja izraelska pustinja, prekinuta je zaglušnom kakofonijom tutnjave oklopljenih konja koji jurišaju u bitku. Zveket mačeva i koplja koji su udarali po oklopima i štitovima, odjekivao je bojnim poljem. Bojni pokliči miješali su se s kricima ranjenih, jekom trublja, zapovijedima izvikivanim na brojnim stranim jezicima. Muslimani su s kršćanima ratovali za pravo na komadić zemlje s kojega su proistekle obje njihove religije. Nekoliko tisuća kilometara dalje, u planinskoj sigurnosti južno od Kaspijskog jezera, u današnjem Iranu, perzijski je adept sjedio duboko uronjen u meditaciju, dok je njegov unutarnji pogled počivao na jednom drugom, smrtonosnom prizoru, Preobučen u sufi mistika, jedan od njegovih najvjernijih učenika upravo je prišao nosiljci moćnog seldžučkog vezira. Njegov bodež zario se u vezirovo srce samo sekundu prije no što je i sam bio sasječen od strane garde. HasaniSabah, legendarni Starac s planine, zasigurno je osjetio olakšanje, jer će smrt njegovog zakletog neprijatelja umanjiti tursku prijetnju njegovom sjedištu u Alamutu. Sudba će se ponovo nasmiješiti opkoljenoj asasinskoj zajednici, jer će samo nekoliko tjedana pošto mu je smaknut vezir, pogubljen biti i sam seldžučki sultan. Obilje povijesnih istina o Asasinskom redu i Vitezovima templarima neminovno se isprepliće s mitovima koji su vjekovima podgrijavali maštu nebrojenih duhova. I asasini i templari uništeni su kao heretici prije nekih sedamsto godina. I dok asasini poznatiji kao nizari ismailiti postoje i danas, i to pod vodstvom Age Khana, najznačajniji period njihove povijesti, o kojemu je ovdje riječ, dokončan je mongolskim i mamelučkim osvajačima, 1256. i 1273. godine. Suni hereziolozi oklevetali su ih kao vjerske kriminalce, a srednjovjekovni kršćanski povjesničari kao poganske idolopoklonike, Skoro jednako tako nema ni o templarima očuvane dokumentarne grañe, usprkos tome što su kao srednjovjekovni vjerski red najvjerojatnije pomno bilježili sva svoja dogañanja. I templari su oklevetani od strane povjesničara vladajuće strukture, koja ih je mučila i ubijala i uništila njihov Red. A pošto povijest uglavnom pišu pobjednici, mi ćemo već na samom početku bez oklijevanja reći da se ova naša studija bavi iščezlim. Ova knjiga započinje pogledom na tajna društva, pri čemu ćemo mistično tajno društvo proučiti i razlikovati ga kako u odnosu na političku konspiraciju, tako i u odnosu na vjersku hijerarhiju. Nastavak knjige podijeljen je u četiri djela. 1. dio u širim se crtama bavi pregledom povijesnih okolnosti u Europi i na Bliskom istoku, od Kristova roñenja pa sve do križara. Usredotočujući se prvenstveno na Zapad, ovaj pregled pomoći će nam prepoznati najznačajnije vjerske, političke, ekonomske i kulturne dogañaje koji su doveli do europskog pohoda na Svetu zemlju. I premda će se nekim čitateljima učiniti predetaljnim i naoko neprimjerenim, on će nas uvesti u neke od zamršenih interakcija u dogañajima koji će potom uslijediti. Čitatelji s dobrim poznavanjem europske povijesti možda će odmah prijeći na 2. dio. 2. dio istraživanje je Reda asasina. Nakon upoznavanja s jednim brojem do danas preživjelih legendarnih priča, omogućit ću podroban uvid u islam, od roñenja Proroka, skupa s nastankom nizari ismaili sekte. U detalje se raspravlja o 166ogodišnjem periodu političke uspješnosti u Perziji, poznatom kao Alamutski imamat, kao i o sirijskoj asasinskoj zajednici s kojom su križari surañivali. Potom slijedi kratak pregled danas preživjelih nizari sljedbenika.

3. dio je povijest vitezova templara koja započinje uvidom u porijeklo Reda, te Pravilnikom, kako ga je sastavio sveti Bernard od Clairvauxa. Kasnija povijest Reda podijeljena je u poglavlja koja odgovaraju križarskim ratovima, u kojima su se križari borili tijekom dvjesto godina od svoga osnutka. Pomno je obrañeno uništenje Reda, kao i vječno pitanje krivnje ili nevinosti Reda. 4. dio kraći je pregled razvoja zapadne ezoterijske tradicije, od njezinih korijena u prethistoriji, skupa s opadanjem poganskih misterija pod kršćanskom vjerskom hegemonijom, tijekom šest stoljeća poznatijih i kao mračni Srednji vijek. Zatim se bavimo ponovnim uvoñenjem okultizma u Europu neposredno nakon Križarskih ratova, koje se nastavlja sve do današnjih dana. Posebna je pažnja posvećena krajnje dodirnim točkama Istoka i Zapada, napose onima za koje možemo ustvrditi da su predstavljale uzajamno djelovanje asasina i templara. Prilog 1 predstavlja modernu analizu značenja Devet stupnjeva ismaili inicijacije, s obzirom na brojna različita značenja koja su ga obilježavala u najmanju ruku već od desetog stoljeća. Prilog 2 podastire nam novi prijevod kritičkih pisama svetoga Bernarda od Clairvauxa, Pohvala novom viteštvu, u kojima je on bio taj koji je prvi obznanio ideal ratnikaredovnika, ideal koji je 1136. onoliko razbuktao europsku psihu, a kulturu Zapada zauvijek nadahnuo mitom o vitezovima templarima. Imajući na umu svu silinu literature nastale oko ova dva reda, kao i veliki dio okultnih djela uopće, možda treba već u samom uvodu napomenuti da sam se u ovoj knjizi uvelike trudio izbjeći spekulacije i maštu. Legende su prihvaćene naprosto kao legende, a čitatelj je pozvan da stvori svoje vlastito mišljenje o brojnim, uistinu nerazmrsivim pitanjima, ovdje postavljenim. Uvjeren sam da će pouzdane znanstvene činjenice povijesnih zbivanja o kojima ćete ovdje čitati biti dostatne za uzlet mašte, tako svojstvene samoj prirodi asasina i vitezova templara. Nadam se da će čitatelj prihvatiti težak izazov pregledavanja zgusnute mase podataka i mnoštva nepoznatih imena i izraza koji slijede. I iznad svega se nadam da će takav napor biti nagrañen i dubljim spoznajama o ovim svetim ratnicima na prvi pogled protivnicima, zapravo slikama u ogledalu. POGLAVLJE JEDAN UVOD U TAJNA DRUŠTVA Postojanje Više svijesti osnovni je postulat i religije i okultnog. Ljudska bića su odvojena od svoje božanske prirode naizgled nepremostivim zidom racionalnog uma i ega. Pa ipak, svima nam je zajednička neka nejasna svijest o postojanju višega stanja, kao i činjenica da smo sposobni doći u dodir s izvorom snage koji uvelike nadilazi bilo koji izvor snage i moći dostupan nam fizičkim sredstvima. Potragu za jedinstvom s pravom bi mogli nazvati najiskonskijim pokretačem ljudske egzistencije. Puki intelektualni napori njenog diskreditiranja ili negiranja blijede pred njezinom univerzalnošću. Prema riječima Iamblichusa, neoplatonista iz četrnaestog stoljeća, svijest o bogovima priroñena je i teče usporedo s našim vlastitim postojanjem i to znanje visoko se izdiže nad svakom prosudbom i izborom svjesnim, prethodeći i razumu i dokazivanju.1 INICIJACIJA Legenda o Padu nastoji objasniti zašto postoji ponor izmeñu ljudskog uma i božanske svijesti, Taj veliki misterij je ono suštinsko oko čega se okupljaju i

religija i filozofija. Postojanje takvoga ponora prihvaćeno je, meñutim, u ezoterijskom učenju kao temeljna postavka. Svrha inicijacije nije objasniti Pad, nego nadići njegove posljedice. Cilj inicijacije, prvotna tajna prenošenja mudrosti, je gnosis gnoza direktno, opipljivo, osobno iskustvo boga u ljudskome tijelu, sada i ovdje. Gnostik je onaj tko zna, onaj tko njeguje disciplinu dodira s božanskom sviješću. Za razliku od onih koji slijede vjeru koja bilo da zahtijeva, bilo da garantira ili prijeti svojim pristašama milošću ili njenim nepostojanjem nakon smrti, gnostik cijelim svojim bićem teži iskustvu iste te milosti već za svoga života. Misterije odbijaju povlaštenost Riječi, tako često svojatanu vjerom. Jedinka postaje onaj tko zna. Ako se ne izjednačite s Bogom, ne možete razumjeti Boga jer jedino jednak može razumjeti jednakog. Učinite da se vinete do beskraja, jednim se zamahom oslobodite tijela potpuno se izdignite izvan vremena, postanite Vječnost tada ćete razumjeti Boga,2 MISTIČNA TAJNA DRUŠTVA Mistična tajna društva posvećena inicijaciji i duhovnom osloboñenju postojala su u svim vremenima i kulturama. Od mitskog prizivanja pripadnika Aboridžina, pa do ekstatičke vrtnje derviša, cilj ovih društava je isti programirana izmjena individualne svijesti unutar grupnoga okruženja. Izraz koji bi se u današnje vrijeme najviše mogao približiti terminu tajno društvo, bio bi grupe od posebnog interesa. Ljudi iz svih mogućih vrsta zvanja i nezvanja, od poljoprivrede do zoologije, stvaraju forume, posvećene njihovim specijalnostima. Oni komuniciraju putem biltena, Interneta, klubova i si. Članovi prethodno stječu bar minimalno znanje o danoj tematici. Njihova individualna predanost i spremnost da istražuju oblast koju su odabrali ima funkciju zajedničkog obilježja po kojem meñusobno surañuju. Cilj njihovog udruživanja je sve dublji individualni razvoj u okviru oblasti njihovog odabira, potpomognut dodirom sa slično motiviranim pojedincima. Članovima mističnog tajnog društva zajednička je želja za dosizanjem viših stanja svijesti, i to kroz sudjelovanje u grupnom ritualu i komuniciranje o magijskom i mističkom znanju s drugima sličnih interesa znanju koje, po definiciji, prenosi osjećaj strahopoštovanja. Razjašnjavanje božanskog i ljudskog, spoznaja istina koje izviru iz nečeg višeg, moć i snaga implicirani tim znanjem Korištenje riječi misterije u ovoj knjizi, odnosi se na onu široko rasprostranjenu mrežu autonomnih vjerskofilozofskih škola što su cvjetale u starome svijetu. Raspravljajuči o tom idealu, ManlyP. Hali piše Misterije su se zaklinjale da su čuvari transcendentalnogznanja, tako dubokog daje bilo shvatljivo jedino najpronicljivijim umovima, i tako moćnog da je bez opasnosti moglo biti objavljeno jedino onima u kojima je osobna ambicija bila ugašena, i koji su svoje živote posvetili nesebičnom služenju čovječanstvu. I dignitet ovih svetih institucija, i valjanost njihovih tvrdnji o posjedovanju Univerzalne mudrosti, potvrñeni su sve to upućuje na osjećaj poštovanja, čak i straha, uglavnom zbunjenoj svijesti normalnog racionalnog uma, DOKTRINE MISTIČNIH TAJNIH DRUŠTAVA Najčešći tip mističnog tajnog društva kojeg susrećemo u ezoterijskoj tradiciji Zapada jest hijerarhijski ustrojen red. Sve grupe o kojima ćemo raspravljati u ovoj knjizi su ili su bile stupnjevito uslojene organizacije. I dok se te grupe

mogu široko razlikovati po svojoj specifičnoj sferi aktivnosti slijedeći tako raznolike interese kao što su, naprimjer, alkemija, metafizika ili rad s braćom svima njima zajedničke su sljedeće karakteristike 1. U samom srcu tajnog društva nalazi se unutarnja doktrina. Sva učenja grupe ukazuju na unutarnju doktrinu, koja se postepeno objavljuje prolaskom kroz stupnjevitu strukturu društva. 2. Hijerarhijska struktura upravlja postepenim otkrivanjem unutarnje doktrine. Kako napreduje ka vrhu hijerarhije, pojedinac bi trebao znati više od onih ispod. Jednako se tako pretpostavlja da su oni koji su još više na hijerarhijskoj ljestvici, lojalnost društvu i predanost njegovim načelima testirali svojim godinama članstva. 3. Skup moralnih vrijednosti posebno ističe lojalnost članstvu, službu društvu, poštovanje hijerarhije i stremljenje k unutarnjoj doktrini. Strpljenje, nužno na putu postepenog spoznavanja, tako svojstveno tajnom društvu, samo je po sebi smatrano dijelom njegovog moralnog nauka. 4. Izgradnju čvrstog zdanja, na kojem bi kandidat mogao nastaviti graditi, društvo ohrabruje metodom postepenog otkrivanja tajni od strane najblistavijih filozofa starine, koji su i sami bili uvedeni u svu dubinu tajnog učenja i koji su i sami bili svjedokom njegove efikasnosti Manly P. Hali, The Secret Teachings of AliAges, 1925. reprint. Los Angeles PhilosophicalResearch Society, 1975, str. 20, Duhovne potrebe masa misteriji su osigurali kroz ceremonije izvanjskog štovanja i pojednostavljena vjerovanja, dok su nešto napredniji duhovi vodeni kroz sve naprednije stupnjeve tajnog učenja. točnije, s vremenom postepeno skidajući veo s unutarnje doktrine, kao i postepenim napredovanjem hijerarhijom, Praktična vrijednost ovakvog, načina podučavanja u zajednici je da se njime odvaja predane od naprosto radoznalih, 5, Zavjeti koji se traže za primanje ovih tajni, uobičajeni su. Povjesničari okultnog, ali i neki od okultista osobno, izrugivali su se veličanstvenim i strašnim zakletvama pod kojima je inicijantima otkrivano neko najobičnije znanje. Tehnika služi, meñutim, uklanjanju nespremnih, spremnima istovremeno usañujući vrlinu šutnje. U povijesnim razdobljima o kojima se raspravlja u ovoj knjizi, tajnost je ujedno značila i razliku izmeñu života i smrti. 6, Curriculum pruža intelektualne i psihospiritualne metode pomoću kojih je kandidat pripremljeniji za razumijevanje unutarnje doktrine. To će uključivati proučavanje odreñene literature i praksu meditacije i rituala. UČENJA MISTIČNIH TAJNIH DRUŠTAVA U cilju nadilaženja normalnog, egom odreñenog stanja trodimenzionalne, emocijama rukovoñene svijesti, kao i postizanja iskustvenog znanja, ili gnoze, s vremenom su usavršavane brojne tehnike. Sva tajna društva i duhovni pokreti, o kojima ćemo govoriti u nastavku ove knjige, kao zajedničko imaju program poduke, naukovanja. I dok se pojedinosti i naglasci još i mogu razlikovati, svima su zajedničke sljedeće pretpostavke 1. Postojanje Više svijesti i tvrdnja da odreñene vježbe i discipline pojedincu omogućavaju pristup višim razinama svjesnosti. 2, Primjena duhovnih i fizičkih vježbi, široko obuhvaćenih pod nazivom meditacija, pomoću kojih bi trebalo potaknuti taj pristup. Meditacija je proces kojim se um uvježbava funkcionirati neovisno o smetnjama stvorenim osjetilima. Meditacija može uključivati i stvari kao što su vježbe za smirivanje

uma, molitve, magijsko prizivanje, odreñene vizualizacije, vježbe pamćenja, astralna projekcija i slično. Tehnike meditacije brojne su. Kod nekih od njih upućenik će na kraju meditacije biti nepokretan, potpuno tih i nijem, očiju zatvorenih. No, u slučajevima posve drugačijih meditacija, koje obuhvaćaju magijske tehnike, meditantće se možda vrtjeti u plesu, pritom intonirajući zvučne invokacije, u prostoriji bogato ispunjenoj osjetilnim poticajima kako bi se dobio dojam nečeg svečanog. 3. Ideja o fizičkoj povezanosti s dušom psyche. Vježbe, poput onih u hatha yogi, kao i ritmičko disanje te režim ishrane koji dopušta i uzimanje alkemijskih sastojaka, redom su primjenjivani u cilju očvršćivanja i pročišćenja tijela. Neki sustavi dozvolit će i droge, a drugi ih zabraniti. Svrha ovih vježbi je svoñenje smetnji na minimum. 4. Učenje o odreñenim moralnim ili etičkim oblicima ponašanja. Cilj ovih učenja je tragaoca osloboditi duševnih trzavica i psihičkih opsesija, koje koče usmjereni napor. Moralne vrijednosti mogu se vrlo razlikovati. Naprimjer, meñu sektama s kojima ćemo se susresti u ovoj knjizi, katarima je bilo strogo zabranjeno prolijevanje krvi, dok je isto za asasine i templare predstavljalo divljenja vrijedan čin. Bilo koja od grupa opisanih u nastavku knjige s krajnjim bi neodobravanjem gledala na krañu, a ipak, pokloniku thug sekte u Indiji kraña je predstavljala čin obožavanja božice Kali. 5. Priznavanje značaja intelekta. Intelektualni studiji sastavni su dio zapadnjačke obuke na putu postizanja proširene duhovne svijesti. Prirodna svojstva racionalnog uma moguće je upotrijebiti tako da se usklade s duhovnom potragom. Um je ključni sastojak čovjekovog sebstva, kojega treba upotrijebiti u službi konačnom cilju. 6. Seksualna doktrina. Sva duhovna tajna društva imaju seksualni kodeks. Seks je u velikoj mjeri pogrešno shvaćeno sredstvo kojim je svijest moguće izdići izvan njenih uobičajenih ograničenja. Okultist shvaća temeljnu životnu silu kao bioelektričnu seksualnu energiju, koju je VVilhelm Reich poznavao kao orgone, a yogi je znaju kao kundalini, Ovladavanje ovom silom ključ je yoge i meditacije, njeno uzdizanje i usmjeravanje cilj magije, a njeno pročiščenje svrha alkemije. Seks je zrcalo božanskog jedinstva manifestiranog kao polaritet razdvojenog u ime ljubavi, kao zalog za jedinstvo.3 Stoljećima su mistici naučavali šaroliko mnoštvo oblika seksualnog ponašanja, počevši od strogo asketskog suzdržavanja, pa sve do žarkog, senzualnog predavanja. I premda se ove tehnike mogu na prvi pogled činiti kontradiktornima, sve one počivaju na zajedničkoj pretpostavci o svetosti i moći seksualne energije. VISA INTELIGENCIJA Nebrojeni mitovi i legende govore o učiteljima Mudrosti koji su se kroz povijest javljali da bi zaostalom i neukom čovječanstvu donosili darove civilizacije. Ovi izuzetni vodiči i pomagači poistovjećivani su s bogovima, anñelima, duhovima, izvanzemaljcima, svecima, mahatmama, buddhama, adeptima unutarnjeg plana, precima, ili naprosto prirodno talentiranim genijima. Pretpostavljane su i napredne preddiluvijalne civilizacije poput Atlantide ili Lemurije. Članovi mističnih tajnih društava možda će vjerovati da su u dodiru s Višim inteligencijama, koje nevidljivim kanalima usmjeruju društva. Ove Inteligencije često se shvaća kao da su dale svoju podršku tajnom društvu kako bi svoju

mudrost mogle dijeliti sa stremiteljima, fizički pripravnima na emanacije njihovih energija. U tom slučaju, članovi društva mogu to svoje društvo shvatiti naprosto kao trodimenzionalnu manifestaciju s ciljem evolutivnog djelovanja Više svijesti. POLITIČKA TAJNA DRUŠTVA Drugačiji tip tajnog društva je političko tajno društvo, čiji je prvenstveni cilj svjetska moć, i čiji članovi upravo zbog takvih ambicija teže anonimnosti. Kao jedan od najjednostavnijih, najprizemnijih oblika političke urote, nalazimo takve zločinačke organizacije kao što je mafija, čije aktivnosti bi, da su otkrivene, za sobom neminovno povukle progon. Revolucionarna tajna društva, poput boljševika ili Irske republikanske armije, takoñer su bila česta pojava u političkoj povijesti. Puno opasnija pak, po mom mišljenju, jesu internacionalistička društva zadnjih stotinjak godina kao, naprimjer, Bilderbergers, pa Council on Foreign Relations i Royal Institute of International Affairs koja neumorno teže izgradnji svjetske vlade. Članstvo takvih grupa sastavljeno je od političara, poslovnog svijeta, medijskih prvaka i fondacijskih izvršitelja koji ne samo da mogu oblikovati javno mišljenje, nego mogu odreñivati i sam način javne debate. Veliko političko pitanje našeg vremena nije liberalizam protiv konzervativizma, ili kapitalizam protiv socijalizma, nego etatizam uvjerenje daje državna vlast sama po sebi superiorna, nadreñena grañanima, da se napredak sastoji od proširivanja djelokruga prisile, da će dodjeljivanje arbitrarne moći državnim činovnicima ljude učiniti sretnima na kraju.4 Cilj današnjeg etatiste je stupanj vlasti koji nadmašuje snove carstava drevnih Egipćana, Makedonaca i Rimljana, Za takvu je političku ideologiju od presudnog značaja pojedinac, spreman nametnuti svoja vjerovanja drugima. Motivi mogu sezati od iskrenog idealizma, pa do bahatog prijezira prema pravima drugih. Dobrobit mnogih kako su je protumačili samoproglašeni eksperti i socijalni planeri neminovno će rezultirati uništavanjem slobode pojedinca. Današnje neprestano zahtijevanje demokracije zanemaruje činjenicu da je krajnji simbol vladavine neobuzdane većine, gomila za vješanje. Čitatelj je pozvan usporediti utemeljujuće principe američke republike, na način kako su izraženi u Povelji o nezavisnosti, Ustavu i Bili of Rights i Prvih 10 amandmana na Ustav SAD, s načelima UNa, otjelovljenim u takvim sporazumima kakvi su, napnmjer, Povelja Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, Meñunarodni Ugovor o grañanskim i političkim pravima, kao i Meñunarodni Ugovor o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, u potvrdi ovog nedvosmislenog stava. Ukratko, u američkom sustavu neotuñiva prava pojedinca potječu od boga i zaštićena su od države, i to rečenicama tipa Kongres neće donositi zakone. Prava, pobrojana u UN pokretu, redom ovise o volji države, što će nam ovaj citat iz Meñunarodnog Ugovora o grañanskim i političkim pravima više nego jasno potvrditi Ranije spomenuta prava neće biti predmetom nikakvih ograničenja osim onih predviñenih zakonom, neophodnih za zaštitu nacionalne sigurnosti, javnog reda ordre public, općeg zdravlja ili morala ili prava i sloboda drugih, i u skladu s drugim pravima, priznatim ovim Ugovorom. HIJERARHIJSKE RELIGIJE Jedan drugi tip zajednice koji zahtijeva pažnju je etablirana religija, poput katoličke, koja ima hijerarhijski sustav moći i zasnovana je na božanskoj

objavi. Postepena spoznaja jedinke nije, meñutim, ono što se krije iza strukture hijerarhije Crkve točnije je reći da su funkcija, organizacija i efikasnost principi koji je motiviraju. Tu se prihvaća više operativna odgovornost, uspijeva se u zadatku i zatim zadobiva veći autoritet. Uspon kardinala ili pape strukturom Crkve ne znači nužno i da samim time bolje poznaju i unutarnju doktrinu Krista, kao ni to da spoznavajuća gnoza osvjetljava njihov uspon. Članovi crkvene hijerarhije nemaju ništa veće šanse za doseg svetosti nego netko od običnih vjernika. Na svakog kanoniziranog papu ili biskupa u najboljem slučaju zbog istinske duhovnosti, dolazi po jedan laik kao, naprimjer, sv. Franjo Asiški, sv. Ivana Orleanska, pa čak i Majka Tereza danas čiji životi svjedoče o njihovom prihvaćanju Krista. Crta razlikovanja izmeñu mističnog tajnog društva, političke urote i hijerarhijske religije često se čini nejasnom, i to zato jer posjeduju odreñene zajedničke strukturalne karakteristike. Naprimjer, političke urote i mistična tajna društva dijele tajnovitost kao operativni princip. Hijerarhijske religije i mistična tajna društva dijele slojevite strukture vodstva i osnovnu motivaciju duhovnog stremljenja. Razlika izmeñu mističnih tajnih društava i političkih urota u dobroj se mjeri gubi na primjeru asasina i templara, kao što ćemo vidjeti. KULTOVI Zadnja desetljeća dvadesetog stoljeća u velikoj su mjeri obilježena brojnim člancima te radio i televizijskim izvještajima o kultovima. Prema Oxford English Dictionary 1933, riječ cult izvorno dolazi od latinskog cultus, tj. štovanje, i colere, tj. brinuti se, njegovati, poštovati, itd. Ona znači 1, štovanje iskazivanje počasti, božanskom biću ili bićima 2. poseban oblik ili sustav vjerskog obožavanja, a posebno u odnosu na izvanjske obrede ili ceremonije 3. predanost ili poštivanje odreñene osobe ili stvari, a naročito kada je iskazano od strane očitovanih vjernika ili poklonika. Kao primjer ovog posljednjeg, OxfordEnglish Dictionary navodi Kult ljepote kao najvidljiviji izraz Istine. No, nakon onestown fijaska koncem 1970, riječ kult postala je, meñutim, posve beznačajan medijski izraz, koji je trebao podrazumijevati vjerski fanatizam. U samom svom začetku, sve današnje religije bile su naprosto kultovi. Najveća opasnost s kojom se danas susreću kultovi i njihovi pripadnici jest kao što je i uvijek bila da postanu meta dobro ukopanih, utvrñenih interesa. Vladajuća stranka u svakom društvu težit će uništavanju kultova, i to na način isključivog i jedino legitimnog arbitra, jer kultovi prerastaju i u smetnju, i u rivala vladajućoj dogmi i društvenom poretku. To nesumnjivo vrijedi u slučaju poganskog Rima, koji je proganjao novi kršćanski kult. A kada su se 323. kršćani konačno domogli političke moći, na isto su uzvratili stoljećima nasilja, dosegavši vrhunac u Inkviziciji. Suvremena korporativnosocijalistička država, u koju Sjedinjene Države munjevito tonu, jasno je demonstrirala svoju moć obračunom s Branch Davidians kultom 1993 Televizijski holokaust u Mount Carmel centru, na periferiji Wacoa u Teksasu, prizivao je sjećanja na surovosti Srednjega vijeka. Baš kao i asasini, Branch Davidians su bili manja vjerska skupina izvan uobičajenih standarda društva, Baš kao i kod vitezova templara, njihova su vjerovanja bila oblikovana Novim zavjetom. Uništenje Branch Davidiansa od strane federalne policije bilo je popraćeno kampanjom klevetanja i

dezinformiranja, skoro identično propagandi francuske monarhije protiv templara, kao i suni establišmenta protiv asasina. Pred ljudskom vrstom još uvijek je dug put prema Svjetlu. Jednako tako opravdano bi se moglo postaviti pitanje neumitne realnosti čovjekove evolucije. Riječ je, dakle, o sveopćoj psihološkoj slabosti i skoro endemičnoj ovisnosti čovjeka u modernom društvu. Do jučer ponešto grube i opore vrline hrabrost, samopouzdanje, individualni moral mogli bi u usporedbi s današnjim kolektivističkim geštaltom s pravom smatrati naprednijim kulturnim modelom. Bacimo li pogled još više unazad, sve do planinskog, čvrstog i osamljenog utočišta u Alamutu, možda ćemo nakratko i sami moći uzeti učešća u jasnoj, nepomućenoj viziji beskompromisne neovisnosti ljudi koji su odbili predati svoju cjelovitost pred zahtjevima njihove okoline. PRVI DIO UVOD U ZBIVANJA LOfiRAINE i Poitiers Vienne ilan 4 BVZANTINEEMPIRE Sv. At 4 ASIAMINOR Ephesus SARDIIA liiAJORCA I aOMAYYAD CAUPHATE Cordova Meñterranean Sea POGLAVLJE DVA POVIJESNA POZADINA KRIŽARSKIH RATOVA Prije nego što otpočnemo naše istraživanje asasina, bit će nam od koristi pozabaviti se pojedinim povijesnim zbivanjima koja su prethodila križarskim ratovima. Europska invazija na Svetu zemlju, godine 1095, predstavljala je vrhunac političkog utjecaja kršćanstva, koje se s pozicije nevažnog kulta unutar Rimskog Carstva izdiglo do takvih vrhunaca moći da su podjednako kraljevi i seljaci drhtali pred njim. Pozabavit ćemo se i odreñenim općim temama iz srednjovjekovne povijesti i njihovim korijenima u Rimskom Carstvu, s obzirom na činjenicu da je Rim predstavljao kolijevku feudalizma, koji je, pak, utro put viteštvu i kavalirstvu chivalrv. Osim toga, Rimsko Carstvo je podiglo temelj na kojem su, u sam osvit križarskih ratova, nastale europske nacijedržave. Pregled raskola Istočnog i Zapadnog kršćanstva koji svoje korijene takoñer vuče iz Rimskog Carstva pomoći će nam shvatiti sve netrpeljivosti, izdaje i podmuklosti meñu kršćanima tijekom križarskih ratova, kao i brojne saveze stvorene izmeñu kršćana i muslimana. Ovaj pregled uglavnom će biti usmjeren na Europu o razvoju islama, presudnog za priču o asasinima, govorit ćemo kasnije. ROðENJE KRŠĆANSTVA Bliski Jstok kolijevka je brojnih vjerskih i duhovnih pokreta, izmeñu ostalog i triju velikih svjetskih monoteističkih vjera judaizma, kršćanstva i islama. Prije prihvaćanja istih, još u prethistoriji, domaće je stanovništvo obožavalo takva božanstva kao što su, naprimjer, bili Oanes, Oziris, Enki, Adonis, Dionizije i Atis, meñu ostalima. Kao dobro uhodan trgovački put, Sveta zemlja po tradiciji je područje neobičnih vjerskih i kulturnih uzajamno plodnih susreta i prožimanja. Tisućljećima je ona jednako tako i poprište skoro neprestanih političkih previranja.

Godine 143. prije Krista, Simon Makabi započeo je židovsko osvajanje Palestine, osnovavši kraljevstvo Judeje. Rimljani su svoje osvajanje Grčkog Carstva dovršili zaključno sa 63. godinom prije Krista, pripojivši Judeju Siriji. Nakon židovske pobune, 43. godine prije Krista, Rimljani su ponovo utemeljili Judeju, s kraljem Herodom na čelu. Premda i sam Židov, bio je omrznut zbog svog nastojanja romaniziranja Judeje. Uspio je, meñutim, dovršiti veličanstvenu obnovu slavnog Drugog hrama. Prvi hram izgradio je kralj Solomon, sredinom desetog stoljeća prije Krista, i u sebi je imao i tajanstveni Zavjetni kovčeg. Solomonov Hram razoren je 587. godine prije Krista kada su, predvoñeni kraljem Nebukadnezarom, Babilonci osvojili Jeruzalem. Godine 538. prije Krista, perzijski kralj Kir II porazio je Babilonce i dozvolio Židovima, predvoñenim Zerubabelom, da se vrate u Jeruzalem, gdje su 515. godine prije Krista dovršili Drugi hram. Nakon Herodove smrti godine 4. prije Krista, židovski nacionalisti dižu pobunu. Silne rimske odmazde bile su uzrokom neizmjernih patnji. Sljedeća pobuna, 70. godine prije Krista, skončala je rušenjem obnovljenog Drugog hrama i smrću negdje izmeñu 600.000 i 1.200.000 Židova pod mačevima vojske rimskog cezara Tita Titusa. Desetljeća rimske okupacije rasplamsala su židovske mesijanske nade. Mesija bi trebao okončati vladavinu zla, pokoriti pogane i uvesti prihvaćanje židovskog Zakona i židovskog Boga meñu svim narodima na Zemlji. Siromaštvo, bolest i nepravda tada bi iščezli, Na Posljednjem sudu zli bi završili u Paklu, dok bi pravedni bili nagrañeni vječnim blaženstvom. Tako se priča o Kristu nepogrešivo uklapala u dati okvir onog vremena Njegova mesijanska misija, iscjeljujuće moći, čuda i moralno naučavanje parabolama, kao i primjer koji je pružio svojom vjerom, odražavali su snažnu duhovnost Palestine. Bilo da je Isus predstavljao solarni mit, apoteozu židovske eshatologije i mesijanskih nada, povijesnog učitelja duhovnog puta, židovskog revolucionara ili Sina Božjeg, i dvije tisuće godina nakon njegovog roñenja kršćanska religija i dalje ima snažan utjecaj. Mediteranski svijet Kristovog vremena vrvio je od astrologa, čarobnjaka, vidovnjaka, iscjelitelja, gatalaca, tumača snova, svetaca i prikazivača čuda. Egipatske i palestinske pustinje bile su utočište brojnim asketima koji su živjeli ili u samoći ili u samostanskim zajednicama. Poganske religije Misterija utrle su put prihvaćanju Krista. Umrli bog, čija smrt je iskupila zajednicu, koji je uskrsnuo iz groba i koji iz svog zagrobnog kraljevstva može djelovati kao posrednik izmeñu čovječanstva i kozmičkog, impersonalnog božanstva, bio je nešto već od ranije poznato. Euharistijska misa bila je karakteristična za grčke Eleuzinske misterije. Egipćani su štovali razna trojstva, naučavali doktrinu sudnjeg dana i osobne besmrtnosti, te slavili božansku majku i dijete. Kult Velike Majke Cibele, baš kao i kult Iziñe, bio je rasprostranjen Mediteranom. Velika borba izmeñu boga i sotone dugo je bila načelo zoroastrovskog dualizma. Deificirani vladari poput Julija Cezara, tebogoljudi poput pitagorejskog filozofa i čudotvorca Apolinija iz Tijane, vjerovali su u apoteozu. Meñu najvažnije nove vjere koje su se u prvom stoljeću nove ere pojavile u Rimskom Carstvu, spadalo je štovanje perzijskog božanstva Mitre, sina Ahura Mazde boga svjetla, koji se borio protiv svog protivnika Ahrimana boga tame. Mitra se javio kao posrednik na strani čovječanstva. Njegovo roñenje slavljeno je 25. prosinca, dok je njegovo štovanje uključivalo posvećenje i ispijanje vina i jedenje kruha. Mitraička

eshatologija uključivala je vjeru u sudnji dan, kojim će predsjedati Mitra, vječni izgon nečistih duša u carstvo Ahrimana, te jedinstvo čistih s Ahura Mazdom u njegovom nebeskom carstvu, Sv. Pavle umro oko 65. godine prenio je poganskom svijetu učenje o Isusu. Pavlovo propovijedanje o Isusovom fizičkom uskrsnuću, njegovom ukazivanju učenicima nakon raspeća, njegovom uzlazu u Nebo i njegovom obećanju vječnog života onima koji ga prihvate, nije naišlo na veliki otpor. Apostolska čuda i iscjeljenja, učinjena u ime Krista, još su više proširila vjeru. Nakon ranije spomenute židovske pobune 70. godine, mladi kršćanski kult, neopterećen političkim brigama, raskinuo je preostale veze s judaizmom. Usprkos periodičnim provalama nasilnih odmazdi tijekom iduća tri stoljeća, kršćanstvo se munjevito širilo umirućim Rimskim Carstvom. To bi širenje prije mogli smatrati posljedicom tog raspadanja, a ne uzročnikom istog. Degeneracija poganskih vjera tog vremena učinila je da kršćanstvo bude doživljeno kao nadahnjujući model moralnog ponašanja. Kršćanska teologija je, baš kao i njen židovski roditelj, govorila o božanstvu koje je vječno budno i oprezno, i vječno presuñuje, te zahtijeva moralno ponašanje. Njeno učenje o jednakosti i milosrñu, suzdržljivosti i praštanju, kao i oplemenjujući primjer ljubavi i samopožrtvovnosti njezinog Spasitelja, bili su općeprihvaćeni. RANO KRŠĆANSTVO Prve godine kršćanstva bile su period kaotičnog, eksperimentalnog i anarhističkog vjerskog stvaralaštva. S godinom 384, postojalo je u Rimskom Carstvu osamdeset različitih kršćanskih sekti. U to vrijeme razvile su se odreñene hereze, koje će kasnije imati značajnu ulogu u povijesti templara. Meñu njima je bila i agape, ili svetkovina ljubavi. Grko i rimokršćani bi se u vrijeme sabata okupili oko pričesnog jela, blagosiljajući kruh i vino kao krv i tijelo Isusovo. Vjerni bi tada meñusobno izmijenili poljubac ljubavi. Suvremeni povjesničari prigovarali su kako su se ovakva okupljanja nerijetko znala izroditi u prave orgije. Do trećeg stoljeća, agape je nestala iz glavne struje kršćanstva. Rano kršćanstvo bilo je otvoreno i za utjecaje drugih vjera. Tako je, naprimjer, grčka filozofija unijela u kršćanstvo brojne doktrinarne varijacije, koje će i same tijekom vremena prerasti u hereze. Niti gnosticizam nije imao nekih većih teškoća s uvoñenjem kršćanskog jezika u svoju bogatu mješavinu grčke i orijentalne misli. U drugom stoljeću, gnostički kršćanski filozofi kao, naprimjer, Basilid tvorac gnostičke formule Vrhovnog božanstva pod imenom Abraxas, Valentin i Bardesan, naučavali su emanacionističko učenje, koje je Kristov lik smještalo u prepoznatljiv okvir kozmičkih duhovnih hijerarhija. Gnostički propovjednik Marcion ekskomuniciran je pošto je Boga Starog zavjeta proglasio nemilosrdnim tiraninom, posve suprotno Kristovoj blagoj poruci. On je naučavao da je Jehova za cilj imao utamničiti čovjeka u materijalnom tijelu, dok je Krist bio u stanju pružiti duhovno osloboñenje. Marcion je jednako tako izjavio da je Kristovo razapeto tijelo bilo običan privid. Jedan od najvećih izazova novoj vjeri bio je kada se 242. godine perzijski mistik Mani iz Ktesifona proglasio mesijom. On je podijelio svijet na dobro i zlo, tamu i svjetlo. On je Zemlju poistovjetio s kraljevstvom tame, kojim vlada Sotona. Čovjekova jedina nada bila je u intenzivnim asketskim vježbama,

pomoću kojih bi sa svoje duše mogao strgnuti okove tamne sile i uzdići se do kraljevstva svjetla. Nakon trideset godina propovijedanja, Mani je razapet, dok su mu tijelo perzijske vlasti napunile slamom, i to na nagovor vjerskih voña maga. Njegovo mučeništvo doprinijelo je munjevitom širenju maniheizma, S postepenim sazrijevanjem kršćanstva, Crkva je iz zajednice vjernika koji su sami birali svoje svećenike, ñakone i akolite prerastala u sve složeniji i zamršeniji organizam. U cilju upravljanja i organiziranja religije, tijekom drugog stoljeća nastali su crkveni savjeti ili sinodi, da bi već s trećim stoljećem samo biskupima bilo dozvoljeno prisustvovanje ovim savjetima, dok su njihove prosudbe odlučivale o svim pitanjima vjere i politike. Početni duhovni zanos urodio je brojnim tekstualnim varijacijama i apokrifnim objavama. Standardizacija Biblije predstavljala je važan doseg drugog stoljeća. Nespojivi elementi misticizma skoro da su izrezivani iz kanona. Potom je uslijedilo isključivo pravo biskupa na zareñivanje svećenika. Shvaćanje grijeha polako je prerastalo u pravu opsesiju. Do kraja drugog stoljeća praksa mise je uvelike institucionalizirana, podsjećajući na euharistijske obrede poganskih religija Misterija. Sakrament krštenja, pričesti, krizme, pokore, obred braka, davanje posljednje pomasti na samrti, kao i zareñivanje svećenika svi potječu iz tog vremena. Prvi kršćanski oci drugog i trećeg stoljeća, kao naprimjer Ignatije iz Antiohije, Tertulijan iz Kartage, te Klement i Origen iz Aleksandrije, izgradili su kršćansko filozofsko učenje u sofisticiranu teologiju koja je rezultirala sve većim brojem obrazovanijih obraćenika. Nova religija uvećavala se zapanjujućom brzinom. Povjesničar Norman Cantor procjenjuje da je krajem trećeg stoljeća u Rimskom Carstvu bilo skoro petnaest milijuna kršćana, ukupno skoro dvadeset pet posto stanovništva.5 Patrijarsi su biskupijama upravljali iz svojih sjedišta u Carigradu, Jeruzalemu, Antiohu Antiohiji, Aleksandriji i Rimu. Vlast Crkve postepeno je premještana iz njenog sjedišta u Jeruzalemu, sve se više decentralizirajući. Tijekom drugog i trećeg stoljeća Rim se pretvorio u najvažnije kršćansko središte Zapada. Rimski patrijarh bio je poznat kao papa ili otac. Doktrinom je utvrñeno da je Rimsku crkvu utemeljio Petar, kojem se Krist obratio kao stijeni na kojoj će biti podignuta Njegova crkva, Prema ovom tumačenju, rimski patrijarh trebao bi suvereno vladati kao Kristov ovozemaljski namjesnik. Ovo vjerovanje predstavlja otada neupitnu realnost katolicizma Zapada, Do početka četvrtog stoljeća, Rim je brojao sto tisuća kršćana, izdavši prvi latinski prijevod Novog zavjeta. Do petog stoljeća, na Zapadu je u potpunosti utvrñen vrhovni autoritet rimskog biskupa, ili pape. Papa preuzima ulogu voñe, mjesto upražnjeno nemoći i slabošću kasnijih zapadnorimskih careva. I dok je rimska država nastavila propadati, rimokatolička crkva doživljavala je svoj uspon. Nakon Dioklecijanove podjele Rimskog Carstva krajem trećeg stoljeća, izmeñu Istočnog patrijarha u Carigradu i Zapadnog patrijarha u Rimu često su u prvi plan izbijali žučni sukobi. Do godine 300. Mala Azija prerasla je u vodeće središte kršćanstva, dok su većinu njenih stanovnika činili sljedbenici nove vjere. Godine 303. Armenija je postala prvom zemljom koja je kršćanstvo primila kao državnu religiju. Godine 451. Crkveni sabor u Kalcedonu proglasio je vlast biskupa u Rimu i Carigradu jednakom. Kasnije ćemo se detaljnije pozabaviti borbom izmeñu Istočnog i Zapadnog kršćanstva, PROPADANJE I SMRT RIMA

Svladan ljepotom usnulih vestalskih djevica, rimski bog Mars postao je ocem blizanaca Romula i Rema koji su, odrastavši, godine 753. prije Krista podigli na brežuljcima Rima svoje kraljevstvo. Tako, dakle, kazuje legenda o postanku jednog od najvećih i najdugovječnijih carstava koje je svijet upoznao. Na svom vrhuncu, Rim se protezao preko cijelog europskog kontinenta, i dalje. Obuhvaćao je Španjolsku na zapadu i Britanske otoke na sjeveru, a na istoku se prostirao do najvećeg dijela Male Azije. Od Rima smo naslijedili koncept republikanske vlasti kojim su, s jedne strane, postavljena ograničenja autokratskoj vlasti kraljeva, a s druge demokratskim prekoračenjima većine. Rim je odvojio zakonodavnu od izvršne vlasti, pridodavši i takav sustav kontrole i ravnoteže koji će kasnije dospjeti i u američki Ustav. Rim je civilizaciju Zapada prožeo zakonima koji su svojom zaštitom vlasništva i individualnog postignuća poticali ekonomski, znanstveni i kulturni razvoj. Trgovačke aktivnosti Rima potaknule su dotad neviñen razvoj veza meñu različitim kulturama. Rimska civilizacija sačuvala je filozofski genij Grčke i Egipta, generacije učenika odgojila je u svojem opsežnom obrazovnom sustavu, gradeći uz to i ceste, mostove, akvadukte i ostalu obimnu javnu strukturu. Na vrhuncu svog razvoja, služeći kao utočište brojnim poganskim vjerama, Rim je postao i kolijevka Kršćanske crkve, čiji je civilizacijski utjecaj bez premca u povijesti. Rimska Republika začeta je 509. godine prije Krista, svrgavanjem posljednjeg kralja tarkvinijske dinastije. Skupina plemenitaških obitelji oformila je senat, kojim je upravljano državom. Senat je dvojici konzula dodijelio ulogu izvršnog tijela vlasti. Njihov mandat ograničen je na jednu godinu. Nakon skoro četiri stoljeća, izmeñu 91. i 88. godine prije Krista, zemlju opustošuju Socijalni ratovi, izazvani stupanjem na scenu cijelog niza vojnih voña ili generala koji su doveli u pitanje vlast senata. Oni postaju diktatori koji vladaju silom oružja. Godine 60. prije Krista stvoren je trijumvirat kojeg su činila tri najmoćnija rimska generala Pompej, Kras i Julije Cezar. Nakon Krasove smrti, Pompej i Julije Cezar ratuju za vlast. Julije Cezar trijumfira, a senat ga 44. godine prije Krista proglašava doživotnim diktatorom. Godine 27. prije Krista senat proglašava Cezarovog nećaka Oktavijana augustom. Rimsko Carstvo zamijenilo je Rimsku Republiku. Iako vrlo kratkog vijeka, jer je na njega već tri dana kasnije izvršen atentat Krajem drugog stoljeća poslije Krista Rim je već, meñutim, u samrtnim grčevima, Četiri stoljeća opadanja Rima vremenski je period duži od života mnogih nacija. Od vremena Augusta nadalje, autokratska moć careva uvećavala se paralelno s postepenim uzmicanjem vladavine zakona i republikanskih načela pred tiranijom, Car se odvojio od senata tradicionalnog ishodišta rimske vlasti udjeljivanjem milostinje istovremeno potičući naklonost nižeg sloja. Izgubljena vitalnost i predavanje užicima, karakteristični za taj period, pokazali su se lakim plijenom agresivnom barbarskom duhu teritorija provincija. Sklonost pobačaju i ubijanju novoroñenčadi, tekovina poznog Rima, dijelom je odgovorna za sve manji priraštaj rimskog stanovništva, tim prije što se to dešavalo u posebno zlokobnom trenutku, u vrijeme masovnog umiranja stanovništva od žljezdane kuge u drugom i trećem stoljeću. Po procjeni, Carstvo je izmeñu 250. i 400. izgubilo dvadeset posto svoga stanovništva.6 Tragične posljedice svega toga dovele su do napuštanja farmi širom Italije.

Susjedna barbarska plemena, poznata uglavnom kao Germani, trebala su rimski teritorij za svoje sve brojnije stanovništvo. Germani su bili primitivno nomadsko pleme, porijeklom iz Skandinavije, čija je politeistička religija uključivala elemente animizma, ljudske žrtve, proricanja i svetog kabalističkog pisma poznatijeg kao rune. Na čelu su bili ratni starješine koji su lojalnost održavali uspješnim osvajanjima, dobrim povodom za pljačku, Germanske kraljeve uglavnom su birali plemenski savjeti. Germani su se jednako tako služili i primitivnim pravnim sustavom u slučajevima suñenja kriminalcima. No, i pored ovih demokratskih institucija, germanska plemena nisu poznavala koncept države ili grañanstva, kao ni sustav uzajamne odgovornosti izmeñu voña i puka, nalik onom kojim je rimska država doživjela svoj procvat. S vremenom su germanski ratnici preuzeli rimsku vojsku. Germanski farmeri postali su rimski ratarski stalež. I dok je Rim sve više slabio, provincije su na svojim teritorijima sve više prosperirale. Sveukupno propadanje Rima ogledalo se u sve većem opadanju patriotizma. Slavu Rimske Republike dugo je oličavao njen koncept grañaninavojnikazakonodavca. Velik udio njenih grañana činili su manji farmeri, spremni i voljni ostaviti plug i latiti se oružja u obranu svoje zemlje. Lucije Kvincije Cincinat otjelovio je taj ideal onog trena kada se odazvao dužnosti i godine 458. prije Krista poveo Rimljane u pobjedu, da bi se odmah po pobjedi vratio jednostavnosti svoje farme. Grañanstvo je bio privilegij u republikanskom Rimu, baš kao i čast služenja u rimskoj vojsci, strogo rezerviranoj za njegove grañane. No, kako se diktatura kao obilježje imperijalnog perioda nastavila, ova grañanska obveza prestala je važiti. Rim je razvio koncept profesionalnog vojnika. Vojna služba postala je ambicioznim grañanima sredstvo napredovanja, odskočna daska na putu do položaja guvernera ili senatora. S vremenom će isto vrijediti i za ambiciozne žitelje provincija. Status grañanina Rima sve je više gubio na svojoj ekskluzivnosti, da bi 212. godine poslije Krista car Caracala vladao izmeñu 198. i 217 obznanio da su svi slobodni ljudi unutar granica Carstva automatski rimski grañani, a u cilju povećanja prihoda od poreza.7 Nedugo zatim, u vrijeme vladavine Galineja 253268, politički slom rimske države obilježen je do tada nezabilježenim stupnjem kaosa. Ustanci, izdaje i pozivi na grañanski rat u toj su mjeri desetkovali carstvo da je Galinej bio prisiljen senatore izuzeti od zapovjedničkih funkcija u vojsci.8 Sve otuñeniji rimski grañanin nije više u toj mjeri bio spreman podupirati državu. Pripadnici rimskog srednjeg staleža izbjegavali su vojnu službu. Regruti i robovi iz provincija bili su sve prisutniji u rimskoj vojsci. Do godine 200. germanski su vojnici činili možda i pet do deset posto sveukupnog potencijala vojske. Do 400. su brojali već skoro pedeset posto.9 VAŽNOST DIOKLECIJANA Dioklecijan vladao 284305 je 285. formalno podijelio Carstvo. On je Rim ocijenio opasno nebranjivim mjestom, te je svoju prijestolnicu preselio u Nicomediju u Maloj Aziji, nekoliko kilometara od Bizantiuma. I premda se senat još uvijek sastajao u Rimu, sjedište vlade je premješteno iz Italije. Godine 286. Dioklecijan je svog suborca Maximijana proglasio suvladarem Zapada, pritom ipak zadržavši nad njim pravo veta. I jedan i drugi car, poznatiji kao augusti, imali su pod sobom po jednog cezara, koji je bio njihov glavni pomoćnik i ujedno nasljednik. Na taj način je jedinstvena vlast Rimskog Carstva formalno

podijeljena na četiri dijela, dok je uloga senata uvelike zaobiñena. Tijekom prethodnih pedeset godina položaj cara sve je više gubio na snazi i ugledu. Ovaj trend Dioklecijan je pokušao preokrenuti ponovnim uvoñenjem careve božanske prirode, kao i prihvaćanjem istočnjačkog modela dvorskog ponašanja. Sebe je proglasio otjelovljenjem Jupitera, božanski odreñenog da vodi, Dioklecijan je stvorio pretpostavke koje će rezultirati feudalizmom. On je centralno upravljanje ekonomijom pretvorio u smrtni stisak državne rastrošnosti i birokratske neefikasnosti. Njegova porezna politika toliko je demoralizirala bogate, da su ovi napustili svoja imanja i iz Rima se iselili u unutrašnjost. Italija je svoju proizvodnu bazu prepustila strancima. Državne kovnice novca su skoro dva desetljeća srozavale kvalitetu kovanica, što je urodilo velikom inflacijom. Seljaci su carskim dekretima prisiljeni ostati na farmama. Oni su u toj mjeri smatrani istinski vezanima uz zemlju, da su zajedno s promjenom vlasništva nad zemljom išli i oni. Istu politiku Dioklecijan je proširio i na proizvodne radnike. Sukob izmeñu Rima i kršćanstva dobio je u Dioklecijanovo vrijeme novi zamah. Kršćansko odbijanje priznavanja nadležnosti cara i države dugo je bilo kamen kušnje uobičajenoj toleranciji koju je Rim iskazivao prema ranijim vjerama. Rimljani nisu uvažavali njihovu rezerviranost, smatrajući da kršćani ne udovoljavaju dobrim grañanskim i patriotskim obvezama. Kršćani su smatrali da odanost duguju jedino bogu, izbjegavajući sudjelovanje u onom što su nazivali zlima rimskog društva. Njihovo poricanje rimskih bogova dugo je bilo razlogom da ih se smatra krivima za brojne nevolje koje su snašle državu, Njihov antimilitaristički stav, usred istinskih opasnosti s kojima se Rim sve više suočavao, još je više doprinio da se na njih gleda s mržnjom. Do godine 303. netrpeljivost Rimljana prema kršćanima dosegla je vrhunac, i Dioklecijan je dao svoj pristanak za odmazde širokih razmjera koje će potrajati osam godina, Širom carstva crkve su uništavane, imovina je plijenjena, dok je skoro tisuću petsto kršćana ubijeno. Još više njih, uključujući i samog rimskog biskupa, zanijekalo je svoju vjeru. Dioklecijanovi progoni bili su toliko surovi da su čak izazvali sućut poganskog stanovništva. Godine 311. vlasti ublažavaju stav i proglašavaju Edikt o toleranciji. KONSTANTINI KRŠĆANSTVO 27. listopada 312. godine, dan uoči velike bitke protiv Maxentija, njegovog najvećeg suparnika u borbi za vlast nad Zapadom, mladi Konstantin imat će viziju u kojoj će mu se ukazati gorući kršćanski križ, kao znak pod kojim će ostvariti pobjedu. U zoru uoči borbe sanjao je da na štitovima svojih vojnika treba oslikati znak prekriven znakom P. Taj znak je poznatiji kao kristogram, grčki monogram Krista sastavljen od dva prva slova grčke riječi christos, chi i rho. Konstantin je trijumfirao i ušao u Rim kao neosporni car Zapada. Do 324. osvojio je i vlast nad Istočnim carstvom, postavši isključivim i jedinim vladarom. Dugo očekivana politička pobjeda kršćanstva je ostvarena. Konstantin je bio zaokupljen osiguravanjem pravovaljanosti doktrine, kako bi spriječio politički razdor meñu svojim vjerskim saveznicima. On nije bio spreman tolerirati teološke razmirice. Jedna takva, s kojom se skoro odmah suočio, bila je Donatova šizma iz 315. godine. Donat, biskup Kartage, kritizirao je ponašanje mnogih biskupa u vrijeme Dioklecijanovih progona. On je tvrdio da su, ako je biskup ugrozio svoju prisegu, ili zanijekao svoju vjeru, njegove

daljnje vjerske aktivnosti bile ništavne i isprazne. Drugim riječima, duhovno stanje osobe koja je pričešćivala bilo je u očima Boga važnije od njegove svećeničke službe. Naravno, ne treba nas čuditi žustro protivljenje brojnih crkvenih voña. Donatovi pristaše uzvratili su stvaranjem suparničke crkvene hijerarhije koju je Konstantin uskoro isključio, iako će se donatistička hereza stalno iznova pojavljivati. Najveća tadašnja prijetnja jedinstvu Crkve bila je, meñutim, arijanska hereza. Arije Arius je bio egipatski svećenik koji je 318, ustvrdio da Krist nije niti istovjetan s Bogom Stvoriteljem, a niti je od njegove prirode vječnosti. Umjesto toga, Krist je prvo stvoreno biće, koje vlada kao Logos. Sveti Duh stvoren je Logosom pa je, dakle, još dalje od istovjetnosti s Božjom prirodom. Ideja da je Bog vladao Nebom i Zemljom slijedom svojih emanacija koje su obavljale odreñene zadaće, uvelike je odgovarala filozofskim shvaćanjima tog vremena i ključna je za razumijevanje brojnih religijskih ideja s kojima ćemo se susretati u ovoj knjizi, Aleksandar, Arijev nadreñeni biskup, žustro je prosvjedovao protiv emanacionističkog nauka i zapovjedio je Ariju da prestane sa svojim učenjem, I premda je Konstantin cijelu stvar smatrao toliko beznačajnom, da ne zaslužuje takove žestoke sukobe,10 bio je prisiljen pozabaviti se njome, Rat mišljenja bio je tako silovit da je pogansko kazalište uprizorilo ovu kontroverzu kako bi ismijalo kršćanstvo. Godine 325. Konstantin je sazvao Nikejski sabor. Prisustvovalo je tristo osamnaest biskupa i veći broj nižeg svećenstva. Aleksandrov arhiñakon Atanasije uspješno je dokazivao učenje o Trojstvu. Natjerao je Arija da prizna da je Krist, ako je bio stvoreno biće, samim time podložan grijehu. Stvar je razriješena tako da su, s izuzetkom Arija i dva biskupa, svi prisutni potpisali proglas poznatiji kao Nikejsko vjerovanje sastavljeno uz Konstantinovu pomoć. Sabor je izopćio Arija, a car ga je otjerao u izgnanstvo. Nareñeno je da mu knjige budu spaljene, a njihovo je posjedovanje bilo strogo kažnjivo. Nakon što su obavili svoj posao, Konstantin je financijski nagradio prisutne biskupe. Sabor u Nikeji slavio je brak Crkve i Države, a plod njihove ljubavi bit će mračni Srednji vijek. Godine 324. Konstantin je službeno utemeljio grad Carigrad Konstantinopol, današnji Istambul, na mjestu drevnog Bizantiuma. Nije štedio novaca podižući to rastrošno svjedočanstvo kao simbol njegovog prihvaćanja kršćanstva i kraja poganstava. Jednako je tako sagradio i Crkvu Svetog groba u Jeruzalemu, nad mjestom koje je po predanju bilo Spasiteljeva grobnica i navodno je sadržavalo komadić pravog križa na kojem je Isus bio razapet. Pa ipak, teško bi za prvog kršćanskog cara mogli reći da je bio svetac. Tako je, naprimjer, 326. naredio pogubljenje svoje prve žene, svoga sina i svoga nećaka iz do danas nepoznatih razloga. Godine 337, na svojoj samrtnoj postelji, Konstantin je pozvao biskupa Euzebija da mu udijeli sakrament krštenja i očisti ga od smrtnih grijeha. NAKON KONSTANTINA Tri i pol stoljeća despotizma uništila su grañanski duh, nekoć snagu Rima. Etičko srozavanje kasnijeg rimskog društva preteča je našeg današnjeg poniranja u sekularni humanizam i moralni relativizam. Ravnodušnost i lijenost istisnuli su patriotizam i ljubav prema slobodi, pokretačku snagu snažnih i odlučnih ljudi koji su izgradili divljenja dostojnu republiku. Oni koji su sada težili za političkom službom bili su privučeni mitom, koje je postalo sastavnim,

pratećim elementom državne službe. Žudnja za carstvom postavila je nemoguće zahtjeve pred vojsku koja je, logistički, bila rastegnuta na prevelikom prostoru i neprestano isisavala ekonomske resurse rimskog društva. Pripadnici proizvoñačkog, srednjeg grañanskog staleža upošljavali su cijelu armiju poreznika, koji su prikupljeni novac krajnje siromašnih prelijevali u džepove krajnje bogatih i korumpirane i neefikasne birokracije. Smanjeni priraštaj u redovima preopterećenog proizvodnog sektora doveo je do neravnoteže u gustoći stanovništva u prilog imigranata. Sve veće bezakonje i prekomjerno oporezivanje naveli su mnoge seljake da se odreknu svoje neovisnosti i dobrovoljno zatraže zaštitu kod imućnih zemljoposjednika. Ovaj trend nastavit će poticati razvoj feudalizma. Zadnji trzaji poganstva zabilježeni su za kratke vladavine Konstantinovog nećaka Julijana Apostate, koji je bio na tronu od 361. do 363. Julijan je bio prožet vjerom i asketizmom onih rijetkih duša koje postižu duhovnu veličinu. Kršćanstvo kao vjera bilo mu je odvratno. Nastojao je povratiti prijašnju slavu poganstva sa svom njegovom moći i ustanovio je crkvu na čijem je čelu bio on sam. Premda uglavnom tolerantan prema kršćanima, zanijekao im je sve državne privilegije i zahtijevao povrat sredstava i imanja prisvojenih od strane Konstantina. Ubijen je u dobi od trideset dvije godine, u pokušaju osvajanja Perzije, time okončavajući svaku nadu u zaustavljanje pobjedničkog hoda kršćanstva. Godine 392. kršćanstvo doživljava nov politički trijumf. Teodozije I Veliki, rimski car Istoka, pobio je sedam tisuća grañana Soluna kao odmazdu za ubojstvo njegovog guvernera. Pošto mu je uskraćen pristup Crkvi, na kraju je pristao biti lišen svih kraljevskih obilježja i u činu javnog pokajanja, nametnutog od Ambrozija, milanskog biskupa kasnije kanoniziran, traži oprost svojih grijeha. Godine 392. Teodozije donosi ukaz kojim zabranjuje poganstvo u Rimskom Carstvu. Godine 394. guši osvetničku pobunu pogana, čime je i službeno označen kraj vjerske tolerancije u Rimskom Carstvu. Progoni gnostika, pogana i Židova učinit će da nestane svako filozofsko suparništvo na putu kršćanske ideološke konsolidacije. Godine 391. gnjevna kršćanska rulja uništava neprocjenjivu Aleksandrijsku knjižnicu, zadavši time najteži udarac intelektualnom duhu poganstva. Hereza je postala tek opće mjesto u zbirci neobičnosti, predmet religijskih spekulacija. Proći će još nekoliko stoljeća prije nego što kršćanstvom bude dosegnuta moć da se takvu politiku pretoči i u masovne zločine, no, i bez toga, pripreme za Inkviziciju već su uvelike bile napredovale. Oslabljen i prestrašen, godine 410, Rim posrče pred divljim gnjevom i odlučnošću Alarika i njegove vojske Gota, Slabašni i razmaženi Rimljani nisu se mogli nositi s grubim germanskim plemenima. Godine 455. Rim će ponovo poharati barbarski Vandali. Godine 472. germanske vojske ostvaruju političku kontrolu Zapadnog Rimskog Carstva. Goti, Huni, Pikti, Kelti, Angli, Vizigoti, Sasi, Juti, Teutonci, Franci i Ostrogoti dokrajčili su ostatke rimske kulture i civilizacije. Latinski, lingvistički znak prepoznavanja Rima, postaje mrtvim jezikom. Njegovo miješanje s plemenskim jezicima mnogih osvajača Rima rezultiralo je romanskim jezicima današnje Europe. U Istočnom carstvu situacija je bila posve drukčija. Vladajući ostalim dijelom Rimskog Carstva iz svoje prijestolnice u Carigradu, bizantski car bio je, i pored ogromnih kulturnih razlika koje kao da su ga toliko udaljavale od Zapada, u

srednjem vijeku najbogatiji i najmoćniji europski kršćanski vladar. Istočni car Justinijan vladao 52765 kodificirao je zakone i statute, provoñene od vremena Konstantina. Regulirajući i normirajući sve ono što je do tada predstavljalo tek nesustavan zbir tradicije, presuda i tumačenja, Justinijanov zakonik predstavljao je prekretnicu u povijesti pravnih znanosti Zapada. On je u dvanaestom stoljeću postao temeljem ponovnog oživljavanja i civilnog i crkvenog zakona u cijeloj Europi, izuzev Engleske. Justinijanovim zakonikom predviñena centralizirana moć monarhije, pokazat će se idealnim uzorom za nastanak srednjovjekovnog kraljevstva. Justinijan je proglasio kršćanstvo jedinom vjerom Rimskog Carstva. Ustvrdio je daje Crkva podložna caru. Godine 529. zatvorio je neoplatonsku akademiju u Ateni. Justinijan je obnovio Carigrad, poduzevši jedan od najambicioznijih arhitektonskih pothvata u povijesti, ujedno utemeljujući bizantski stil u umjetnosti, kreativan spoj rimskih, grčkih, orijentalnih i kršćanskih preteča. Njegova katedrala Sveta Sofija stoji još uvijek kao najveći doseg bizantske arhitekture. Meñutim, Justinijan ova opsjednutost ponovnim ujedinjenjem Rimskog Carstva ozbiljno je oslabila Bizantsko Carstvo. Njegove armije su napale Italiju, sada pod vlašću. Ostrogota, na prvi pogled carevih lojalnih namjesnika. Justinijanove kampanje dovele su u Italiji do neizmjernih patnji, pošto su Ostrogoti organizirali snažnu obranu koja će potrajati tri desetljeća. Da bi si osigurao savezništvo pape, Justinijan je pokrenuo progone egipatskih i sirijskih kršćana monofizita. Justinijanovi progoni toliko su udaljili ovu sektu od Carigrada da su nekoliko desetljeća kasnije njezini sljedbenici, suočeni s muslimanskim osvajačima, iste pozdravili kao manje od dva zla. Monofiziti su vjerovali da Krist ima samo jednu prirodu, da je u cijelosti božanski i pored toga što se utjelovio i proživio ljudski ciklus roñenja, patnje i smrti. Ovo vjerovanje bilo je u oštrom kontrastu s Nestorijanskom herezom, formalno osuñenom Efeškim koncilom 431. Nestorijanci su vjerovali da je Krist zapravo dvije osobe jedna božanska i jedna ljudska. Rimska katolička doktrina, Iste te godine sv. Benedikt je osnovao samostan Monte Casino. Njegov Benediktinski red poslužit će kao vodič većini kršćanskih samostanskih zajednica, a ujedno će biti i temelj na kojem će šest stoljeća kasnije iznići Red templara. službeno prihvaćena Kalcedonskim saborom 451. godine, tvrdila je da Krist ima dvije prirode, jednu ljudsku i jednu božansku. Time su dva ekstremna stava smatrana herezom, dok je onaj srednji priznat za službenu doktrinu. Nijekanje Kristove ljudske prirode iznova će se javiti u srednjovjekovnoj katarskoj herezi. Perzijska vojna ekspanzija u drugoj polovici šestog stoljeća donijela je Istočnom carstvu rat. Sedmo stoljeće počelo je invazijama plemena sa sjevera, poput Avara i Slavena, potaknutih carevom zaokupljenošću Perzijom. Godine 614. perzijski kralj Khosrow II objavljuje rat protiv Bizanta i sveti rat protiv kršćanstva. Perzijske vojske pustoše Jeruzalem i masakriraju skoro devedeset tisuća kršćana. Crkva Svetog groba je spaljena, a komadići Pravog križa odneseni u Perziju. Osvajanja Aleksandra Velikog skoro tisuću godina ranije naplaćena su, jer je Perzija nakratko povratila svoju staru moć i slavu. Bizantski car Heraklije uspio je konačno pregrupirati svoje snage i 628. poraziti Khosrowa. Njegov sin sklopio je mir s Heraklijem, vrativši Egipat, Palestinu,

Siriju, Malu Aziju i zapadnu Mezopotamiju, kao i djelić Pravog križa. Heraklije ponovo gradi Crkvu Svetog groba. Kasnije će poraziti i Avare. Iscrpljeni bitkama, ni Perzijanci ni istočni Rimljani nisu bili spremni za pojavu proroka Muhameda i islamske vjere koju je osnovao 622. godine, religije Knjige širene mačem. Okrutnost muslimanskog ratnika nadmašivala je jedino isključivost njegovog cilja u očima Alaha postići slavu. Do godine 640, Istočno Rimsko Carstvo pred naletom islama gubi Siriju, Egipat i Sjevernu Afriku. Heraklijevi progoni Židova otuñili su mnoge grañane Aleksandrije, Antioha i drugih mediteranskih gradova, učinivši da ovi s dobrodošlicom dočekaju tolerantnije muslimanske osvajače. Muslimani su 67378. i ponovo 717. pokušavali osvojiti Carigrad, ali su oba puta bili odbijeni, Carigrad je odolio i trećoj islamskoj kampanji, godine 960. Anticipirajući jednu od najznačajnijih psihoreligioznih tema križarskih ratova, bizantski car Nikofor bezuspješno je preklinjao patrijarha Polieukta da obeća mučeništvo kršćanskim vojnicima koji će poginuti u bici protiv muslimana. KRŠĆANSTVO I MRAČNI SREDNJI VIJEK Šesto stoljeće označilo je početak mračnog Srednjeg vijeka u zapadnoj Europi. I dok je Bizantsko Carstvo i pored svojih gubitaka teritorija uglavnom prosperiralo, zapadna Europa provela je šest stoljeća nakon Justinijanove smrti u kaosu, ratu, kulturnoj degeneraciji, praznovjerju, neznanju i siromaštvu. Najveći dio zapadne Europe, skupa s Italijom, Galijom današnjom Francuskom i Španjolskom, pokleknuo je pred barbarskim plemenima, koja su ranije svladala Rim. Kuga i glad desetkovali su Europu. Do godine 550. Rim, koji je jednom brojio milijun stanovnika, bijaše sveden na četrdesetak tisuća duša, od kojih je polovica preživljavala zahvaljujući papinskoj milostinji. Život je bio surov i nemilosrdan. Seljaci su, premda slobodni, bili siromašni, neobrazovani i politički nemoćni. Kožne bolesti imale su epidemijske razmjere, i to zbog crkvene zabrane nagosti i kupanja na otvorenom. Uši i ostala gamad mučili su sve, bez obzira na društveni položaj.1 Već do sedmog stoljeća pismenost je postala rezervirana samo za svećenstvo. Nauka, medicina i književnost zamijenjeni su magijom, praznovjerjem i vjerskim knjigama. Osamdeset posto stanovništva se tijekom mračnog Srednjeg vijeka nije nikada udaljilo više od petnaestak kilometara od mjesta u kojem je bilo i roñeno. Kao posljedica oskudne ishrane i medicine, prosječna životna dob iznosila je tridesetak godina, dok je prosječna visina muškaraca rijetko premašivala sto šezdeset centimetara. U devetom i desetom stoljeću Europa se nalazila u stanju neprestanog rata, desetkovana kontinuiranim nasrtajima skandinavskih, istočnoeuropskih i germanskih plemena, kao i muslimana. Divljaštvo i vjera, neznanje i pobožnost, poljoprivreda i agresija bila je to mješavina koja je oličavala intelektualnu stagnaciju mračnog Srednjeg vijeka. Sirova i neobrazovana barbarska plemena, koja su se oslobodila vlasti Rimskog Carstva, bila su predvoñena Rimskom crkvom. Crkva je bila ono vezivno tkivo pomoću kojeg su raštrkana plemena postala jedinstvena sila, sposobna Kontinent obraniti od vojne ekspanzije islama i hordi s Istoka. Njeni svećenici, biskupi i samostanske zajednice pružali su političko, kao i duhovno vodstvo meñu široko razbacanim i izoliranim gradovima i selima. Crkvena vijeća služila su kao sudovi. Kršćanski samostani su očuvali znanje i književnost. Norman Cantor procjenjuje da je skoro devedeset posto onih koji su izmeñu 600. i 1100. godine stekli

pismenost, svoje obrazovanje primilo u samostanskim školama.12 Crkva je svoju milosrdnu aktivnost proširila i na siromašne, te na one koji su patili i trpjeli. No, Crkva je jednako tako bila odgovorna i za utuvljivanje pogubnih doktrina koje su se stoljećima obrušavale na Europu. Prvobitni grijeh nije više bio tek filozofska ili religijska spekulacija. Shvaćanje grijeha proželo je sve društvene, političke i legalne slojeve. Pošto je već u samom početku čovjekov položaj obilježen istočnim grijehom, pravda je po definiciji bila nemoguća. Društveno poboljšanje nije bilo cilj. Bio je to potpuni zaokret u odnosu na ranije židovsko vjerovanje u dobrotu Boga i mogućnost popravljanja društva kroz privrženost Božanskom. Za srednjovjekovnog kršćana život je bio proba, kušnja, kao priprema za smrt. Ako je čovjek bio dobar, nakon gubitka tijela slijedili su rajski užici. Zle je čekao duševno neizreciv užas vječnih patnji u Paklu. Patnja je čistila i pročišćavala dušu u njenoj pripremi za nagradu nakon smrti. U šestom stoljeću, papa Grgur I Veliki kasnije kanoniziran uvodi kajanje, ispovijed i pokoru kao isključiva sredstva kojima grijehom okaljano ljudsko biće može napredovati kroz meñustanje Čistilišta. Priroda je sama po sebi bila zla. Ona je bila izvor neumornog, instinktivnog seksualnog poriva za parenjem. Oni začeti grijehom seksa, bili su od samog roñenja grešni. Celibat je postao duhovni ideal, a ne duhovna tehnika. Nastojanje da se meñu masama propagira i silom natjera na antiseksualno ponašanje, dovelo je do žestokog otpora u europskoj psihi. Ludilo i bolest neminovne su posljedice seksualnog potiskivanja koje je tijekom Srednjeg vijeka uzelo užasan danak. A pošto je bolesno tijelo smatrano Božjom kaznom za iskvarenost, znanje medicine je ograničeno na arapske i židovske liječnike te žene, koji su proučavali ljekovite trave i iscjeljujuće moći prirode dok će kasnije oni biti isti ti koji će tek kao jedni meñu mnogima stradati u velikoj borbi protiv Sotone i pohotnog tijela, borbi poznatijoj kao Inkvizicija ime zapovjednog stožera u stoljećima ubojstava, mučenja i histerije što su iz njega proizišli. I premda je kršćanstvo prošlo kroz brojne epizode korumpiranog vodstva, i premda su neke od njegovih doktrina očito odgovorne za veliki dio patnji i slabosti civilizacije Zapada, ono je ipak poslužilo i uzvišenijim ciljevima, Kroz uznesenu priču o Isusu i njegovoj svetosti, žrtvi i uskrsnuću, kršćanstvo je osiguralo moralna učenja koja su imala za cilj povesti brojne ljudske naraštaje ka višem stupnju ljudskog razvoja. FEUDALIZAM U teoriji, feudalizam je predstavljao sjajan sustav moralnog reciprociteta, vezujući ljude ugroženog društva jedne uz druge, u složenoj mreži uzajamnih obveza, zaštite i vjernosti,13 Divljaštvo i invazije sa sjevera Europe u periodu od petog do desetog stoljeća, ohrabrili su okupljanja stanovništva pod okriljem u velikoj mjeri autonomnog zemljoposjedničkog plemstva. Invazije su navele aristokraciju da napusti gradove kao moguće mete i učvrsti se na svojim posjedima u unutrašnjosti. Feudalizam se tijekom šestog stoljeća razvijao u Francuskoj, Engleskoj, Italiji i Njemačkoj, pošto su slabi vladari nagrañivali zavidnu aristokraciju i uspješne generale većim posjedima zemlje, a u zamjenu za njihovu službu i podršku u upravi i ratu. Neovisni seljaci farmeri slobodnjaci, kmetovi vezivali su se uz krupnije, centralizirane zemljoposjednike. Devedeset posto feudalne ekonomije bilo je poljoprivredno. Bogati su postepeno kupovali seljačku zemlju, utemeljujući razrañeni sustav najamničkog obrañivanja zemlje, a u zamjenu za vojnu

zaštitu i fizičku sigurnost koje su pružali utvrñeni zamci. Oko velikih posjeda izrasle su skupine sela. Ova ruralna sela omogućila su slobodnim seljacima i kmetovima siguran i podesan život blizu njihovih polja, bez opasnosti od izolacije. Sela su pružala mogućnost za meñusobne društvene odnose, dok su njihove tržnice omogućavale trgovinu i razmjenu dobara i usluga. Feudalno društvo bilo je organizirano kao hijerarhija koja je u svojem najnižem sloju uključivala i robove. Ovaj stalež bio je sastavljen od bijelih ratnika, zarobljenih u bici, poput Slavena, naprimjer, ili sjevernoafričkih muslimana, kupljenih od strane mediteranskih trgovaca robljem. Crkva je zabranila porobljavanje kršćana, ali je sama držala velik broj robova koji su darivani skupa s posjedima zemlje. Europsko ropstvo se smanjivalo s narastanjem kmetstva. Kmet je bio farmer koji je obrañivao komad zemlje u zamjenu za doživotno zaposlenje i zaštitu, sve dotle dok je osiguravao željenu količinu žita, novca, rada i vojne službe, U suštini, on je bio vlasništvo svoga gospodara, i mogao je po njegovoj volji u bilo kojem trenutku biti istjeran s posjeda. Gospodar je mogao njegov rad prodati nekom drugom. Da bi mogao svoju zemlju i kmetski status prenijeti svojoj djeci, kmetu je bila potrebna suglasnost gospodara. U Francuskoj je kmet mogao raskinuti ugovor odričući se svoje zemlje, ali mu je u Engleskoj i ta sloboda bila uskraćena. Gospodar je imao brojna zakonska prava nad svojim kmetovima, medu kojima i ponižavajući običaj ius primae noctis, ili droit du seigneur, gospodarevo pravo na razdjevičenje seljakove žene prve bračne noći, osim ako ovaj nije bio u stanju isplatiti odreñenu naknadu. U praksi se, ipak, popustljivošću i blagošču dolazilo do veće produktivnosti, dok je razuman gospodar bio pravedan, a kmet je gospodarev prosperitet podupirao, smatrajući ga ujedno svojim prosperitetom, Postoje procjene da je u kasnijoj srednjovjekovnoj Njemačkoj kmet morao svom gospodaru platiti i do dvije trećine svog proizvoda.14 Činjenica da je to ekvivalent današnje najamnine i poreza nešto je što bi nas trebalo natjerati na razmišljanje, Vazali ili pratioci bili su slobodni ljudi oskudna imetka, koji su se činom iskazivanja počasti ili zavjetom vjernosti pridruživali gospodaru, i koji su u naknadu za zaštitu, zemlju leno, a katkad i kmetove, obavljali vojnu službu ili bili osobna pratnja. Riječ vassal dolazi od keltske riječi koja znači dječak. U šestom i sedmom stoljeću, vazali su uglavnom bile družine ili bande maloljetnika, okupljene oko raznih vojnih zapovjednika. Obično ih se slalo da za svoje uvažene gospodare obavljaju kojekakve sramotne, lupeške zapovijedi, dobivajući zauzvrat novčanu potporu. S razvojem oklopne konjice u osmom stoljeću, narastala je i uloga vojnika plaćenika, Ogromni troškovi, vezani uz opremu i naoružanje oklopnih vitezova, natjerali su plemiće da im daruju zemlju i seljake, kojima bi se ovi mogli sami izdržavati, Vazalstvo se protegnulo cjelokupnom feudalnom hijerarhijom. Naprimjer, sitniji plemić mogao je postati vazalom krupnijeg. Moglo se prisegnuti za vazala više nego jednom gospodaru lordu. Manje važna prisega podrazumijevala je najobičnije odavanje počasti, dok je onaj prvi, glavni gospodar primao zavjet vazalske odanosti ili pune vazalske zavisnosti. Svi gospodari bili su kraljevi vazali. Kako je feudalna decentralizacija devetog i desetog stoljeća sve više napredovala, svaki sloj vazala uzimao je u svoje ruke sve više političke i sudske vlasti. Do desetog stoljeća su specifičnosti feudalnih ugovornih obveza bile već u znatnoj mjeri standardizirane.

Feudalni gospodar lord bio je, u teoriji, bogat i vješt upravitelj čije su odgovornosti podrazumijevale osiguravanje vojne zaštite onima pod njegovom paskom, organiziranje poljoprivrednih i industrijskih aktivnosti na njegovim posjedima, kao i vojnu službu njegovom lenskom gospodaru kralju u ratnim vremenima. Feudalni gospodar je, uz malu naknadu, osiguravao tešku i skupocjenu opremu, neophodnu seoskoj zajednici, kao, naprimjer, preše za vino, mlinove i peći. On je posjedovao zemljište za lov, šume za ogrjev, kao i farme, na kojima su kmetovi zarañivali za svoj i njegov život. Gospodar je bio odgovoran za izgradnju i održavanje cesta, mostova i kanala. Njegov zamak bio je površine dovoljne da se u vrijeme napada svi članovi okolnih sela okupe zbog obrane, hrane i vode. On je osiguravao novac za naoružanje oklopnih ratnika koji su služili kao njegovi elitni vojni odredi. Katolička crkva je, iako uz početno oklijevanje, imala veliku ulogu u feudalnom sustavu. Ona je započela s uvoñenjem religioznog sadržaja u feudalne zavjete i ceremonije vazalskih prisega. Crkva je na ime darova vjernih došla u posjed brojnih imanja, skupa s njihovim kmetovima. Kraljevi su biskupe ritualno zaodjenuli njihovom simboličkom moći pričešćivanja, a ovi su im prisezali na crkvenu vjernost, dobivajući od kralja zauzvrat darovnice zemljišnih posjeda. S vremenom je Crkva postala najveći feudalni zemljoposjednik u Europi. Kralj je bio na samom vrhu feudalne hijerarhije. On je bio gospodar svih svojih vazala. Njegov je položaj imao potporu u više tisućljeća dugoj tradiciji, naslijeñenoj od mediteranskih korijena zapadne civilizacije glede svetosti kraljevstva. Pa ipak, položaj feudalnog kralja daleko je više ovisio o spremnoj podršci njegovih vazala nego što je to bio slučaj u ranijim stoljećima. Skoro tisuću godina je autonomija feudalnih gospodara funkcionirala kao kočnica europskih monarha. Država je bila zaštićena vojnom moći organiziranih, neovisnih snaga gospodara lordova. Kralj je bio prvi meñu relativno jednakima. U zamjenu za dugotrajnu lojalnost njegovih plemića, on je darivao zemlju i novac. U teoriji, on je bio vlasnik sve zemlje na njegovom teritoriju, dok su u praksi njegovi posjedi često jedva premašivali posjede njegovih lordova. Vječno odmjeravanje snaga izmeñu kralja i plemstva, priča je o stvaranju nacionalne države. Paralelno s početkom razvoja trgovine u Europi u zadnjim godinama mračnog Srednjeg vijeka, pomolila se izvan granica feudalnog sustava jedna nova, bogata klasa. Ovaj novi, trgovački stalež zahtijevao je centralno podržavanu stabilnost, koja će upravljati u uvjetima kaosa. Naprimjer, u obeshrabrivanju putovanja i trgovine podjednako su se nadmetali i cestarine, nametane od strane feudalnih gospodara, i drumski razbojnici. Kraljevi su bili previše osiromašeni da bi mogli pružiti garancije za život i imetakjedinu legitimnu ulogu države. Bogati trgovci postigli su svoj cilj financirajući centraliziranu vlast kralja nasuprot plemstvu. I pape su došle do zaključka da je surañivanje samo s kraljevima manje nepredvidivo nego raditi s grupicama baruna, pa su tako i oni dali poticaj razvoju monarhije. I najzad, podijeljeni su se plemići rijetko odlučivali na uvoñenje reda i discipline u svojim redovima, što je bio izraz arogancije nastale iz stoljeća privilegija. Plima povijesti okretala se protiv njih, tako da je krajem trinaestog stoljeća francuski kralj mogao proglasiti trijumf i nad plemstvom i nad papom, suvereno vladajući svojim carstvom. Do 1500. godine, monarhija je bila najznačajniji oblik vladavine u Europi. VITEŠTVO

Viteštvo, koje se razvilo kao spoj germanskog vojnog kodeksa, muslimanskih ratničkih ideala i kršćanske pobožnosti, označilo je kreativni vrhunac feudalizma. Negdje krajem jedanaestog stoljeća, njegove su mitove širili i njegove ode pjevali lutajući trubaduri, minstreli, pjesnici, širom Languedoc regije južne Francuske. Elitni oklopni konjanici, u službi feudalnog plemstva i privrženi umjetnosti ratovanja, bili su prožeti nadahnjujućom ideologijom. I dok koncept vojne elite predstavlja i danas arhetip, on je u doba viteštva bio formalniji i rašireniji kulturni fenomen. Naprimjer, srednjovjekovni turniri započeli su kao pripremne vježbe u tehnikama bitaka. S vremenom su turniri prerasli u pomno organizirane dogañaje koji su mogli potrajati i do tjedan dana, služeći kao veliki i svečani društveni dogañaji, nudeći priliku za društvene i trgovačke aktivnosti, kao i razonodu. Pjesništvo, glazba i ples davali su cijeloj ovoj gala svetkovini romantični pečat. Jedan od proizvoda ovakvih turnira bila je heraldika. Kako bi ih se moglo razlikovati, oklopljeni i vizirom skriveni vitezovi razvili su nizove grafičkih simbola, jedinstvene ambleme oslikane na štitovima ili izvezene na zastavama. Viteški red bio je otvoren za svakog kandidata roñenog od plemenite krvi, koji je bio priman tek nakon završetka dugog šegrtovanja. Mladić bi svoju obuku paža započeo u dobi od sedam, osam godina. Kao štitonoša je obuku nastavljao negdje izmeñu dvanaeste i četrnaeste godine života. Institucija viteštva bila je pod snažnim pečatom zavjeta kršćanske vjernosti. Ceremonija uvoñenja započinjala je danom posta, ritualnim kupanjem ili očišćenjem, noću provedenom u samotnoj molitvi, ispovijedi i pričesti. Svećenik bi blagoslovio mač budućeg viteza. Njegov suveren tada bi upravljao viteškom prisegom i zagrljajem ili dodirom mača označio prijem. Zaštita slabih, učtivost, istinoljubivost, obrana Crkve, krepost, čestitost, i odvažnost odreda su bili elementi viteškog kodeksa. Romantična ljubav idealizacija voljenog ili voljene bila je još jedan aspekt. Vitez bi se zavjetovao časnoj gospi, kojoj bi bila posvećena njegova djela. I premda je služba viteškoj gospi imala u sebi više elemenata posvećenosti Djevici Mariji, u njoj je definitivno bio prisutan i seksualni element. Srednjovjekovni brak više se temeljio na imanju, posjedu nego na ljubavi. A kada je trubadur pjevao o svojoj ljubavi gospi, ona je nerijetko bila udata žena. Brak lišen radosti često je utirao put njezinim preljubničkim sastancima s predanim vitezom ili pjesnikom. Viteška gralska literatura, širena preko trubadura dvanaestog stoljeća, uvela je teme mistične potrage, isprepletene sa slikama romantične ljubavi. Personalizirana romantična ljubav bila je do tada nepoznata u kulturi Zapada. Srednjovjekovno slavljenje emocionalne i sentimentalne ljubavi, popraćeno viteškom kavalirskom idealizacijom ženskog, označilo je raskid s utilitarnom impersonalnošću kojom je žena do tada bila promatrana. Uznošenje jedinstvenosti romantične ljubavi neminovno usredotočuje pažnju na potrebe i želje pojedinca. Predstavljalo je to potpunu pobunu protiv kolektivne i kruto ustrojene feudalne društvene strukture, Nema sumnje, viteška kultura imala je i svoju mračniju stranu. U teoriji je vitez za cilj imao zaštitu domovine od stranih osvajača. U stvarnosti se pak radilo o vječnim čarkama suparničkih feudalnih gospodara. Feudalne bitke bile su češće od modernih ratova, ali zato manje pogubne. Razrañena pravila i običaji precizirali su umjetnost ratovanja, dok je otkupnina bila čest ishod ne toliko smrtonosnih srednjovjekovnih okršaja. Posljedica toga bila je više novih

mogućnosti ratovanja. Osim toga, agresivne oklopne konjičke jedinice nerijetko su bile odgovorne za pretjeranu surovost, tako tipičnu za nadmoć naoružane elite nad nenaoružanim grañanima. Crkva je uvoñenjem pokreta Božjeg mira već u jedanaestom stoljeću nastojala zaštititi narod od hvalisavih i ratobornih vitezova i plemića. Plemići su poticani da na odreñene dane pokušaju izgladiti svoje razlike i zaobići oružane sukobe. Uvoñenje i raširena primjena dugog luka u četrnaestom stoljeću, nanijelo je prvi udarac oklopljenim vitezovima konjanicima, budući da je vješt strijelac bio u stanju ubiti konja teško naoružanog i oklopljenog viteza i prisiliti ga na borbu na tlu, gdje je ovaj bio skoro potpuno nemoćan. Uvoñenje baruta u petnaestom stoljeću označilo je kraj srednjovjekovnih vitezova. SVETO RIMSKO CARSTVO I RAZVOJ EUROPE Merovinška dinastija vladala je Francuskom od 486. do 751. godine, postepeno gubeći na snazi, Charles Karlo Martel Čekić bio je odvažan i domišljat merovinški general. Njegovi vojni podvizi u osmom su stoljeću spasili Europu od muslimanske invazije. Godine 751. njegov sin Pipin III pristupa papi Zahariji i traži njegov blagoslov za svrgavanje posljednjeg merovinškog kralja. Pipin se mudro udružio s neizmjerno utjecajnim benediktinskim redovnikom sv. Bonifacijem, koji je neumorno radio na ujedinjenju katoličke vjere i klera pod papom. Papi je očajnički trebala politička podrška. Nalazio se usred jednog od periodičnih trvenja s bizantskim carem po pitanjima doktrine, i objeručke je prihvatio vojnu moć države kao potporu svom duhovnom autoritetu. Bonifacije je otputovao u Rim, u znak podrške Pipinovih aspiracija. Papa pristaje, a Pipin biva proglašen kraljem Franaka skupno ime koje se isprva odnosi samo na odreñenu europsku plemensku grupaciju, zatim na francuske i germanske grañane Svetog Rimskog Carstva, i najzad, sasvim okvirno, na sve europske križare, Na kraju krunidbene ceremonije Bonifacije će, u ulozi papinog predstavnika, pomazati Pipina svetim uljem i okruniti ga za kralja, uvodeći time na pozornicu nov pojmovni sklop u političkoreligioznom razvoju Zapadne Europe. Nakon Pipinove smrti kraljevstvo preuzima njegov sin Karlo Veliki, Carolus Magnus, ili Karleman, bez izuzetka smatran najvećim od srednjovjekovnih kraljeva, koji će vladati od 768. do 814. godine. Karlo Veliki je bio izuzetan čovjek, visok više od sto devedeset centimetara, duboko religiozan, prodornog uma, neutažive žeñi za znanjem i neiscrpne energije. Ženio se četiri puta, imao više priložnica i bio otac osamnaestero djece, prema kojima se do kraja odnosio odano i zaštitnički. Godine 773. podržao je papu u sukobu s Lombardijcima, ovjenčao se krunom Lombardije i prisegao na svjetovnu zaštitu Crkve. Njegovo kraljevstvo obuhvaćalo je današnju Italiju, Francusku i Njemačku, dok mu je prijestolnica bila u Aachenu. Bio je sjajan strateg i silovit vojnik koji je svoje vojno umijeće usavršio u pedeset i tri bitke. Karlo Veliki je jednako tako bio i vješt upravitelj. U inače nazadnom dobu izgradio je sustav obrazovanja, naučio je čitati i silno se trudio naučiti pisati. Vrhovnom organizacijom te psihološkom potporom u vidu patriotizma i vjerskog odobravanja, osnažio je vojsku. Dao je poticaj poljoprivredi, industriji i financijama. Njegov dvor držao je upravitelje, crkvene činovnike, znanstvenike i suce. Nastojao je da i drugi uzmu učešća i sudjeluju u donošenju odluka, te je dva puta godišnje sazivao velike skupštine poduzetnika

i vlasnika posjeda, oko pitanja kreiranja politike. Seljake je želio zaštititi od prisilnog kmetstva, istovremeno omogućujući aristokraciji iskazivanje velike doze samouprave. Rast pismenosti koji je potaknuo, pomogao je Europi izići iz barbarizma mračnog Srednjeg vijeka. Godine 799. papa Leon III fizički je napadnut i utamničen. Pobjegao je i potražio zaštitu Karla Velikog, koji mu je osigurao oružanu pratnju i siguran povratak. Godine 800. Karlo Veliki ulazi u Rim i 1. prosinca saziva skupštinu Franaka i Rimljana, koji odbacuju sve optužbe protiv pape. Za Božić je prireñeno veliko slavlje. Kada je Karlo Veliki kleknuo u molitvi, papa Leon mu je položio krunu na glavu i proglasio ga Carem i Augustom Rimljana, naslov koji je od 476. bio rezerviran za istočnog cara u Carigradu, službenog predvodnika Rimskog Carstva. Bio je to odvažan potez, bez uporišta u dotadašnjem autoritetu ili tradiciji. Nije poznato tko je bio začetnik ideje o krunidbi, pa čak ni to da li je Karlo Veliki bio svjestan da će biti okrunjen kada klekne. Stvaranje Svetog Rimskog Carstva bio je čin koji je za narednih tisuću godina osnažio i kralja i papu. Crkva i država su bile ujedinjene. Crkva je priznala božansko pravo kralja, baš kao što je kralj priznao krunidbenu moć Crkve. Kralj je ojačan u odnosu na plemstvo, a Crkva je ojačana u odnosu na kralja. I, naravno, odnosi Rimske crkve sa Carigradom su dodatno pogoršani. Karlo Veliki je svoju novu ulogu protumačio kao oživljavanje pravog i svemoćnog vladara drevnog carstva Rima, pa se u skladu s tim i ponašao sve do svoje smrti, 814. godine, u dobi od sedamdeset i dvije godine. Karolinški kraljevi koji su ga naslijedili nisu, meñutim, uspjeli održati njegove visoko postavljene standarde mudrosti, moći i odvažnosti. Njihova nemoć posebno je došla do izražaja u devetom i desetom stoljeću, u vrijeme skandinavskih invazija. Karolinška dinastija vladala je do 987, kada je Hugo Capet, kao prvi iz dinastije Capeta, jednoglasno izabran za kralja Francuske. Rañanje Engleske kao cjelovite zemlje započeto je godine 829, u vrijeme kralja Egberta od Wessexa, pola stoljeća nakon danske invazije. Najveći dio Engleske sjeverno od Temze bio je 871, kada je Alfred Veliki sjeo na prijestolje i nastavio s ujedinjenjem nacije, još uvijek pod danskom vlašću. Godine 899. porazio je danske osvajače. Sto godina kasnije, skandinavski napadi su se ponovo nastavili, učinivši da, u zamjenu za vojnu zaštitu, većina slobodnih seljaka preda svoj imetak i neovisnost velikim zemljoposjednicima. Godine 1016. kralj Canut od Danske postao je kraljem Engleske. Bio je on mudar voña koji je unaprijedio i civilizirao zemlju prihvaćanjem kršćanstva, gradnjom crkava, prilagoñavajući se običajima i tradiciji njegovih anglosaksonskih podanika, i imenujući Engleze na sve više funkcije u kraljevstvu. Kasnije je postao kraljem Danske i Norveške, vladajući svim trima zemljama iz svoje prijestolnice u Westchesteru. Rujna 1066. godine, normanske snage Vilima Osvajača pristigle su u armadi od tisuću četristo brodova. Na Božić 1066. godine, Vilim je okrunjen za kralja Engleske. Mješavina plemena Angla, Saksonaca Sasa, Kelta, Gala, Juta i Danaca, od koje je do tada bila sačinjena engleska nacija, sada je bila obogaćena i normanskom krvlju. Normansko osvajanje dovelo je do političkog ujedinjenja Engleske kao prve stabilne europske monarhije. Vilim je osnažio naciju mudro ustrojenim i osuvremenjenim administrativnim aparatom, što je podrazumijevalo njegovu

poreznu politiku, vojno regrutiranje, kontrolu i podršku svećenstva, te bilježenje protokola. Engleski pravosudni sustav iz kojeg je u osnovi izveden i američki takoñer je bio jedinstven, On je odbacio centralizirani monarhijski model Justinijanovog zakonika, usvojivši germanski plemenski model zakona utemeljenog u zajednici. Običajno pravo bilo je sada u rukama zakonodavnog aparata, sastavljenog od kralja i zajednice, i nije više bilo izraz volje apsolutnog monarha kao pod Justinijanom. Engleskogermanski sustav težio je decentralizaciji vlasti kroz porotne sudove, dok je Justinijanov sustav centralizirao vlast u osobi suca kao predstavnika cara. Idealno gledano, kralj je jednako tako subjekt običajnog prava kao i svaki drugi grañanin. Ovo je načelo prvi puta formalno otjelovljeno 1215. u Magna Carti, povijesnom ugovornom sporazumu kralja i aristokracije, kojim je kralj bio prisiljen plemstvu priznati odreñena nepovrediva prava. Ograničenja, koja je Magna Carta postavila monarhiji, prerast će s vremenom u Američki Ustav, najveću i najdugovječniju formalnu zapreku tiraniji u povijesti. Danska, Švedska, Norveška i Finska u to su vrijeme bile nastanjene nordijskim plemenima, čije je stanovništvo uvelike preraslo granice svojih ledenih prostranstava. Godine 800. započeli su svoja dva i pol stoljeća vikinških osvajanja. Teutonska plemena sa sjevera pokrenula su kampanje protiv Škotske, Irske, Islanda, Grenlanda, Rusije, Francuske, Sicilije i Engleske. Mitologija ovih hrabrih i strašnih ratnika uključivala je i nebeski prijem u veliku dvoranu Valhale za sve one koji su časno poginuli u bici, ideja koja će se iznova pojaviti meñu religioznim temama što su nadahnjivale križarske ratove. Njemačka se kao nacija počela javljati 843. godine, nakon Sporazuma iz Verduna kojim je Louis, ili Ludvig, jedan od unuka Karla Velikog, izabran za prvog kralja nacije. On je vladao ostacima barbarskih plemena Gota, Vandala, Burgundijaca, Franaka i Lombardijaca, ranije raštrkanih Rimskim Carstvom, kojima su se kasnije pridružili slavenski Vendi Lužički Srbi, Saksonci, Tirinžani, Bavarci i Švabi. Mañarski napadi 900. pokazali su svu slabost središnje njemačke vlasti, koja je za svoj vojni opstanak bila prisiljena oslanjati se na Ir Sudski aktivizam, to jest prisvajanje zakonodavne vlasti od strane sudstva, vuče svoje korijene iz Justinijanovog sustava. Prema principima običajnog prava, moć donošenja zakona isključivo je u rukama naroda, i to kroz njihove predstavnike u državnim i nacionalnim zakonodavnim tijelima. Sudstvo je ograničeno na tumačenje i reguliranje ovih zakona, i nije mu dopušteno upuštanje u široke improvizacije kojima se zapravo stvara novi zakon. armije svojih pokrajinskih vojvoda. To je doprinijelo jačanju feudalnog sustava u Njemačkoj. Uskoro je, meñutim, Oton I Veliki vladao 936973. nagovorio odreñeni broj provincijskih vojvoda na sudjelovanje u njegovoj krunidbi. Kada su se isti ovi vojvode kasnije pobunili protiv njega, on je svojim bliskim prijateljima odredio vojvodstva, oslabivši time moć plemstva i još više ojačavši svoje kraljevske ambicije. Godine 962. papa Ivan XII okrunjuje ga rimskim carem Zapada. Od 955. do 1075. Njemačka je bila najprosperitetnija zemlja Europe. Godine 711. Mauri okupiraju Španjolsku i sljedećih 500 godina južna Španjolska ostaje pod islamskom dominacijom. Prodor muslimana u Francusku najprije će godine 732. zaustaviti Karlo Charles Martel, a zatim ponovo 759 Pipin Mali. No, kako bilo, u odnosu na primitivne Vizigote muslimani su u

Španjolskoj predstavljali dobrodošlu promjenu. Islamska dostignuća u umjetnosti, arhitekturi i poeziji bila su popraćena uglavnom korektnom i djelotvornom političkom upravom. Muslimani su uveli naprednu poljoprivredu i metalurgiju. Cordoba je u desetom stoljeću smatrana najprofinjenijim, najnaprednijim gradom Europe, s popločanim trotoarima, osvijetljenim ulicama, velikim mostovima, velikim akvaduktima svježe vode, lijepim vrtovima i svjetski poznatim sveučilištem. Sjeverna Španjolska bila je utočište izbjeglih kršćana. Njena populacija uključivala je Gote, Sueve, Berbere i Kelte, koji su u vrijeme muslimanskih osvajanja potisnuti s juga, uspjevši 718. zaustaviti islamsko nadiranje ka sjeveru. Kršćanska Španjolska bila je siromašna i slabašna u odnosu na jug. Političko nejedinstvo još je više pojačano feudalnim ustrojstvom oslabljenog kralja i neovisnog i agresivnog plemstva. Poljoprivredna neupućenost držala je ljude na sjeveru u siromaštvu i neishranjenosti. Reconquista Španjolske, napori kršćana da istjeraju muslimane, potrajala je sve do trinaestog stoljeća. Nakon dva stoljeća zatišja, kršćansko osvajanje Granade, 1492. godine, konačno je označilo kraj političke moći islama u Europi. Italija je imala tri odvojena područja političkog utjecaja. Na sjeveru su živjeli Lombardijci, koji su u šestom stoljeću pristigli iz Skandinavije. Njihovo napredovanje prema jugu i Rimu zaustavio je u osmom stoljeću papa Grgur III, Godine 774. Karlo Veliki osvaja Lombardiju i pripaja je franačkoj vlasti. Središnja Italija je u rukama Crkve, čije je sjedište bilo u Rimu. Ovdje je suparništvo meñu rimskim plemstvom, u naporu da se obuzda papinstvo, bilo izvor stalne napetosti. Poganski Rim nije nikada prihvatio tvrdi celibat, propovijedan od rimskog katoličkog svećenstva, ostajući uvijek vjeran svojoj putenoj i artističkoj prošlosti. Počevši od 1036, Normani postepeno osvajaju južnu Italiju. Isprva su se angažirali kao najamnici suparničkih plemićkih tabora južne Italije, da bi, kada su brojčano ojačali, počeli i s obračunima unutar svojih redova. Godine 1053. Robert Guiscard proglasio se kraljem Južne Italije, odakle je krenuo u uspješne pohode protiv Bizantinaca, Venecijanaca i Germana. NA IZLASKU IZ MRAČNOG SREDNJEG VIJEKA Što se deseto stoljeće više približavalo, to je srednjovjekovno gledanje na nastupajući milenijum bilo sve obojenije tjeskobom i strahom. Otkrivenje sv, Ivana stavilo je naglasak na važnost tisućljetnog perioda. Tumačenja su išla od istrebljenja zlih, do ustoličenja vladavine Sotone, od drugog dolaska Krista, do uništenja Zemlje upotrijebljene su sve moguće kataklizmičke preinake običnih dogañaja, koje su se mogle pripisati značenju teksta sv. Ivana. Psihologija milenijomanije uključivala je i čežnju za konačnim počivalištem nakon smrti, tako karakterističnu za psihu u sukobu sa samom sobom. A kada je 1000. godina osvanula i minula relativno mirno, strah je zamijenjen osjećajem antiklimaksa, pa čak i relativnog optimizma. Europsko kršćanstvo se počelo otvarati za neke nove mogućnosti. Neka od društvenih zbivanja, započeta sredinom desetog stoljeća, doživljavaju svoj puni procvat u jedanaestom stoljeću. Paralelno s krčenjem velikih šuma i isušivanjem močvara, čime je osigurano drvo za izgradnju i zemlja za obradu, uzmiču i granice. Korištenje vodenih mlinova za mljevenje žita i vodenih pilana za obradu drvene grañe značili su ujedno i više hrane i krovova nad glavom. Konjski ular i stremen unaprijedili su

prijevoz. Novi horizonti, koji su se ukazivali s izlaskom iz mračnog Srednjeg vijeka, poticali su na kretanje plemići, trgovci, duhovnici, učenjaci i hodočasnici bili su spremni suočiti se s opasnostima koje su vrebale podjednako od hajdučkih baruna u njihovim velikim zamcima, i razbojničkih bandi koje su preplavile europske putove. Gradovi su se razvijali kao središta trgovine i zanatstva. U pokušaju da si pribave odreñenu zaštitu, trgovci i obrtnici udruživali su se u cehove i trgovačka društva. Skupine ovih bogatih pripadnika buržoazije bile su u stanju kupiti pravo na samoupravu i imati političku vlast u gradovima koje su gradili. Venecija, Genova i Piša postale su meñunarodna trgovinska središta zapadne Europe. Napredak u navigaciji i navigacijskim instrumentima ohrabrivao je trgovinu morem, Zapadni Europljani počeli su prodirati na Sredozemlje, dugo pod kontrolom Bizanta i muslimana. Izgradnja crkava i samostana u jedanaestom stoljeću odraz je kršćanske konsolidacije Europe i narastanja pobožnosti. Popularnost hodočašća u Svetu zemlju, kao izraz vjerske predanosti, bila je sveopća. Poklonik je mogao ići Kristovim stopama, kao i stopama drugih heroja i heroina iz Biblije. Hodočašće je jednako tako služilo i kao dobra alternativa odlasku u zatvor, kao način okajanja grijeha. Optuženik je tako bio vrlo efektno udaljen na odreñeni broj godina iz zajednica, a ujedno mu je pružena i šansa za istinsko pokajanje. U potrazi za duhovnim sazrijevanjem i vjerskim iskustvom, europski su hodočasnici, mladi i stari, bogati i siromašni, masovno putovali Europom i Bliskim istokom. JERUZALEM Jeruzalem je bio glavna meta srednjovjekovnog hodočasnika. Porez plaćen muslimanima omogućavao je kršćanima sigurno putovanje do odreñenih svetišta u Palestini. Pa ipak, kako je hodočašće sve više dobivalo na značaju u srednjovjekovnoj Europi, meñu kršćanskim vjernicima polako je narastao osjećaj frustracije zbog četiri i pol stoljeća vlasti muslimana nad Svetom zemljom. Prije muslimanskog osvajanja Svete zemlje u sedmom stoljeću, Jeruzalem je dugo bio pod nadzorom Europe. Godine 334. prije Krista, Aleksandar Veliki je za vrijeme svog pohoda na Perziju preuzeo Jeruzalem. Nakon smrti Aleksandra i podjele njegovog carstva, Ptolomeji su uzeli Egipat i Palestinu. Cijelo je to područje ostalo pod helenskim utjecajem sve dok Rim 190. godine prije Krista nije započeo s osvajanjima. Jeruzalem je tada postao dijelom Rimskog Carstva, sve do 614, godine i kraćeg perioda pod perzijskom vlašću, Godine 628. Heraklije ga ponovo osvaja. Ali godine 638. muslimanska vojska zauzima Sveti grad i otada je u njihovim rukama. Do osmog stoljeća Arapi postaju najbrojniji njegovi stanovnici. Muslimanski osvajači su u dobroj mjeri blago vladali osvojenim teritorijima. Židove i kršćane smatrali su narodima Biblije i dopuštali im vjersku slobodu, Zapravo, porezi su bili manji nego pod grčkom i rimskom vlašću. Kršćani koji su živjeli u Svetoj zemlji nisu prisezali papi ili rimokatoličanstvu. Oni su bili ili pod nadležnošću patrijarha u Jeruzalemu, prisegnutog grčkoj pravoslavnoj crkvi i bizantskom caru, ili bijahu pripadnici raznih gnostičkih grupa. Jeruzalem je svet islamu, jednako tako kao što je svet i judaizmu i kršćanstvu. Godine 691. omajadski kalif AbdalMalik podigao je blizu mjesta Crkve Svetog groba više zdanja, poznatijih kao Prečasno svetište. Izgradio je Kupolu nad

Stijenom koju su Židovi smatrali središtem svijeta. Bila je to upravo ona ista stijena na kojoj je, prema vjerovanju, na Božju zapovijed Abraham bio spreman žrtvovati svoga sina Izaka, na kojoj je Mojsije primio Zavjetni kovčeg, i nad kojom su Solomon i Herod izgradili svoje hramove. S ove se stijene Muhamed uspeo svojim krilatim konjem u Nebo a ako je tko imao dovoljno vjere, još su se uvijek mogle vidjeti Prorokove stope. Bila je to i stijena nad kojom je Muhamed susreo Abrahama, Mojsija i Isusa. CARIGRAD I BIZANTSKO CARSTVO Bizantium, drevna prijestolnica Bizantskog Carstva, osnovan je 657. godine prije Krista, Strateški smješten kao kapija izmeñu Istoka i Zapada, Azije i Europe, ostao je otada najvažnije urbano središte. Preimenovan u Konstantinopol Carigrad i 330. godine posvećen kao prijestolnica Rimskog Carstva, bio je poznat i kao Novi Rim. Više od tisuću godina imalo je Istočno Rimsko Carstvo ili Bizantsko Carstvo ulogu ključnog obrambenog zida Europe od upada azijskih osvajača. Ono je jednako tako poslužilo i kao riznica u kojoj je za suvremeni svijet ostala sačuvana grčka kultura. Stabilnost njegovog državnog i upravnog aparata, kao i bogatstvo njegove umjetnosti, daleko su nadmašivali bilo koje slično dostignuće na Zapadu. Godine 1453. Carigrad konačno pada pod naletom otomanskih Turaka, Od petog do petnaestog stoljeća Carigrad je najveće trgovačko i pomorsko čvorište svijeta, služeći kao središte ogromnom zamahu trgovinske i kulturne razmjene izmeñu Europe i Svete zemlje do križarskih ratova, De facto ratno stanje nakon Prvog križarskog pohoda bilo je, nema sumnje, najneugodniji udarac bizantskim i bliskoistočnim poslovnim interesima konca jedanaestog stoljeća. Stanovništvo Carigrada bilo je podjednako grčko i rimsko. Do sedmog stoljeća, grčki je postao jezik državne uprave, književnosti, molitvi i svakodnevnog govora. Pa ipak, bizantska civilizacija više je bila azijska nego europska. Klasični grčki duh u znatnoj je mjeri prilagoñen, kao posljedica razgranatijih veza s Bliskim istokom. Mistična i filozofska kreativnost grčkog duha lakše je pronalazila paralele sa sličnim obilježjima istočnjačke misli nego s neprofinjenom krutošću i zadrtošću primitivnog kršćanstva Zapada. I blizina Grčke i Carigrada koji je ležao naprosto s druge strane Egejskog mora, takoñer nam može pomoći shvatiti orijentalnu obojenost duha bizantskih Grka, Kopneni put izmeñu Atene i Rima bio je više nego dvostruko dulji od putovanja izmeñu Atene i Carigrada. ISTOČNO I ZAPADNO KRŠĆANSTVO Srednjovjekovna popularnost hodočašća u zapadnoj je Europi uzrokovala fascinaciju koja je graničila s opsesijom Carigradom i Bizantskim Carstvom, Ovdje su bile pohranjene najveće relikvije kršćanske vjere, i to sve izvan papinske kontrole. Vjerovalo se da je i sama Trnova kruna bila u posjedu Grčke pravoslavne crkve. Podjela na Istočnu pravoslavnu i Zapadnu rimsku crkvu dobivala je, nakon trećeg stoljeća i Dioklecijanove podjele Rimskog Carstva, sve više zamaha, Kako je kršćanstvo sve više snažilo, to su se doktrinarne razlike izmeñu rimske i pravoslavne vjere nezaustavljivo produbljivale. Jezična barijera izmeñu latinskog Zapada i grčkog Istoka samo je pogoršavala stvar. U politici, Rimska crkva je bila svjesna sukoba izmeñu moći Crkve i moći države, zaključivši da svako pitanje odanosti mora prevagnuti u korist Boga.

Pape su se s prinčevima i kraljevima stalno borile za vlast. Latinsko kršćanstvo je zahtijevalo autonomiju za Crkvu. Njena moć bila je tolika da je u šestom stoljeću papa Grgur I bio u stanju zaprijetiti europskim prinčevima i zahtijevati njihovu pokornost Božjim zakonima. Treba istaći da je ovakvo šutiranje države od strane Rimske crkve predstavljalo politiku zrelije institucije. Uspon kršćanstva u velikoj mjeri je olakšan njegovim vezama s državom, što nam primjeri Konstantina i Karla Velikog vrlo jasno pokazuju. Država se Crkvi često dokazivala korisnom, i to u vrlo mučnim, gadnim akcijama, kao, naprimjer, progonima heretika, bilo onim Arijana iz četvrtog stoljeća, ili katara iz trinaestog. Istočno carstvo bilo je, pak, teokratske Religijska hijerarhija Istočne crkve tradicionalno je bila pod upravom cara, priznatog za predvodnika Crkve. Istočni pravoslavni katolicizam prihvatio je državu kao Bogom zareñenu silu, Vjernost političkom voñi bila je duhovna obveza, dok je politička neposlušnost bila svetogrñe. I dok je carev položaj bio ovisan o Crkvi, dotle su patrijarhe imenovali i smjenjivali carevi. Ravnoteža moći bila je uistinu delikatna. Grčki teolozi su prihvatili imanentnost Kraljevstva Božjeg pobožnošću je vjernik mogao iskusiti spasenje na ovom svijetu. Za Rimsku crkvu je Kraljevstvo Božje bilo transcendentni dogañaj, rezerviran za budućnost. Obje strane su podršku za ovako suprotstavljene pozicije izvodile iz Biblije, pri čemu je svaka nastojala isticati različite dijelove bilo Evanñelja, bilo Djela apostolskih. Dokazivanja u prilog prava vodstva rimskog biskupa, temeljena na Petrovoj biblijskoj potvrdi, nisu nimalo impresionirala Istočnu crkvu, baš kao ni doktrina o nepogrešivosti pape. Istočna crkva je cara prihvatila kao opunomoćenog predstavnika Kraljevstva Nebeskog, Kristovog namjesnika na Zemlji. Bizantska vizija društva kao odraza Nebeskog nikada nije ponovljena na Zapadu, pa čak ni u doktrini kraljeva božanskog prava. I dok je zapadna Europa još i mogla prihvatiti kralja kao Božjeg zareñenog političkog namjesnika na Zemlji, dotle su fizičkim udjeljivanjem tog zareñenja pape ljubomorno čuvali duhovno vodstvo Crkve. Tijekom islamskih osvajanja Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema u sedmom stoljeću, patrijarsi su napustili ove gradove. Na taj je način pravi voña Istočne crkve postao patrijarh u Carigradu, baš kao što je rimski papa preuzeo nadzor nad Zapadom. A pošto su se arapska osvajanja nastavila i u osmom stoljeću, vojni problemi s kojima se suočio rimski car u Carigradu učinili su ga manje sposobnim braniti njegove protektorate na Zapadu. Premda i službeno i tradicionalno pod političkom vlašću bizantskog cara, Rim je težio zaštiti pod okriljem sve moćnijih franačkih vladara. Priklanjanje Rima Francima imalo je godine 800. za posljedicu i konačno utemeljenje Svetog Rimskog Carstva. Podjela izmeñu Istočnih i Zapadnih crkava sve se više pojačavala. Križ, kao središnji kršćanski simbol, bio je u oba slučaja različit grčki križ bio je jednakih krajeva, dok je rimski bio poznatog kalvarijskog stila. Razlikovali su se i odjeća i ritualni uresi, i dok je grčki vjernik u molitvi stajao, rimski bi kleknuo. Grčki svećenici su poticani na ženidbu, dok je rimsko svećenstvo upražnjavalo celibat. Politički sukobi su još više produbili netrpeljivost meñu crkvama. Odbacivanje bizantskog cara u prilog franačkog kralja razgnjevilo je istočnog patrijarha. Papina krunidba Karla Velikog, kao suparničkog rimskog cara, godine 800. dovela je sukob do usijanja. Godine 863. papa je ekskomunicirao

patrijarha, a 867. je patrijarh ekskomunicirao papu. Smrt oba protagonista ipak je, privremeno, spriječila još veći sukob. Godine 1054. konačno Je došlo do Velikog raskola Rima i Carigrada. Patrijarh Mihajlo Kerularije bio je ambiciozan voña. Sklopio je vojne saveze i za sebe pridobio simpatije javnosti. Zatvorio je crkve u Carigradu koje su slavile latinski obred, izopćio svećenike koji su ga i dalje upražnjavali i uvelike kritizirao papu po pitanjima doktrine, Papa Leon IX mu je pisao, zahtijevajući od njega podčinjenost Rimu, a poslao je i svoje izaslanike u Carigrad. Dana 16. srpnja 1054. papa je obznanio bulu o izopćenju patrijarha. Kršćanstvo je bespovratno podijeljeno. Godine 1057. bizantski general Izak Komnen popeo se na carsko prijestolje. Godine 1081. prijestolje je preuzeo njegov nećak Aleksije Komnen. Aleksije se suočio s vrlo teškom vojnom situacijom, pogoršanom turskim osvajanjem Jeruzalema godine 1076, Turske snage napredovale su ka Carigradu. Godine 1095, za vrijeme sabora u Piacenzi, Aleksije je od kršćanskog Zapada molio pomoć za kršćanski Istok. Kao protuuslugu za pomoć Zapada u borbi protiv muslimana, ponudio je pripojiti Istočnu crkvu Zapadnoj utirući time put križarskim ratovima. PAPINSKA REFORMA Pored svojih bitaka s Istočnom crkvom, papa Leon IX jednako je tako bio aktivno zaokupljen uvoñenjem niza reformi u Rimsku crkvu. Dugi period papinske iskvarenosti, koji je trajao skoro stoljeće i pol, doveo je Crkvu do njenih najnižih moralnih vrijednosti. Kada je 1049. papa Leon preuzeo papinstvo, uložio je svu snagu ne bi li Crkvi povratio njenu pravu duhovnu ulogu, a papinstvu njegov ugled. Neizravno je osudio i nastojao iskorijeniti praksu svećeničkog braka i priležništva, Europom tako raširenu u znak nepoštivanja politike Crkve. Vitlajući onim najtežim papinskim oružjem, prijetnjom izopćenja, radio je predano i neumorno. Leonova smrt, 1054. godine, bila je popraćena s dva desetljeća papinske slabosti, sve do uspona pape Grgura VII, koji će vladati od 1073. do 1085. godine. Tijekom tri desetljeća prije nego što će postati papa, Grgur je bio aktivni član reformskog pokreta. On je uvelike bio odgovoran za odluku Lateranskog sabora 1057. godine, kojom je izbor pape prešao u nadležnost kolegija kardinala, te je otet, dakle, iz ruku njemačkog cara i rimskog plemstva. U ulozi pape, on je oživio Leonovu borbu protiv svećeničkog braka i simonije udjeljivanje crkvenih pozicija i usluga u naknadu za novčane priloge. Do godine 1074. počeo je propagirati ideju križarskih ratova, koje je namjeravao osobno predvoditi. Njegovi ciljevi bili su osloboditi Svetu zemlju, zacijeliti Veliki raskol s Carigradom i ujediniti cijelu Europu kao teokratsku državu. USPON ANTIPAPE Grgur je najpoznatiji po svojoj bici da stane na kraj kraljevskoj ili laičkoj investituri, praksi kojom su svjetovni kraljevi birali biskupe i udjeljivali im simbole njihove episkopalne vlasti. Grgur je to označio kao izvor svjetovne iskvarenosti, Bio je odlučan dovesti svaki aspekt Crkve pod vlast pape. Svjetovni vladari su se s pravom pobunili protiv ovog plana, i to zbog zemlje i prihoda kojima su obdarili izabrane biskupe, kao i svog tradicionalnog autoriteta u tim stvarima, vlasti koja je sezala unazad do Konstantina.

Grgurov najveći suparnik bio je mladi njemački car Henrik IV. Grgur se obrušio na laičku investituru na papinskom sinodu 1075. godine. Henrik je gnjevno odbio pokornost Grguru i javno ga je pozvao da se odrekne papinstva. Grgur ga je ekskomunicirao i proglasio ga svrgnutim. I ne samo to, izopćenjem je zaprijetio i svim plemićima koji su ga podržavali. Političke posljedice ovoga nagnale su Henrika da se pojavi pred papom i zamoli za odrješenje. Otputovao je u sjevernu Italiju, gdje se Grgur odmarao na putu do skupine koja je namjeravala svrgnuti Henrika. Henrik je čekao izvan zamka u kojem je Grgur odsjeo, doslovno stojeći na snijegu tri dana, moleći za papin prijem. Grgur mu je na kraju dao odrješenje. Godine 1080. Grgur ponovo izopćuje Henrika i ponovo ga proglašava svrgnutim, te s grupom pobunjenih njemačkih plemića počinje raditi na tome da ustoliče antikralja. U znak odmazde, Henrikovi njemački biskupi proglašavaju Grgura kao papu svrgnutim. Za njegovog nasljednika odabrali su Guiberta, ravenskog nadbiskupa, Izmeñu 1081. i 1083. Henrik opsjeda Rim. Godine 1084. njegove grupe preuzimaju grad, U Crkvi sv. Petra krune Guiberta kao papu Klementa III, a on, pak, kruni Henrika carem. Grgur je nemoćan bilo što poduzeti. Grgur je imao viziju imperijalnog papinstva, u kojem bi duhovni i religijski autoritet pape suvereno vladali svim svjetovnim vladarima i nacijama, baš kao što Bog vlada svijetom. Godine 1606. proglašen je svetim. Njegove napore da Crkvu ustanovi kao duhom rukovoñenu svjetovnu vlast nastavit će nekoliko njegovih ambicioznijih nasljednika, od kojih će dvojica, Urban II vladao 108899, pokretač Prvog križarskog rata, i Inocent III vladao 11981216, najznačajniji pobornik templara, imati važnu ulogu u povijesti koja slijedi. BULGARIA fJ C Coflri Black Sea IAml KSeal fllvS?l TRANSOXIANA KWARAZM Casplantss Sea Samakafid ARMENIA ADHARBAVJAN Caesarea Mavvafarikan Tabriz S Aleppo Mosul fAntioch PALESTINE Alexandr,aMansourah Cairo A AIAqabah Kartala N. U EGYPT JL Anjudan. lsfahan Ba9hdad AF6HANISTAN IRAN SHiraz AFRICA Hijaz Medina

ARABIA Mecca YEMEN UMAN Arabian Sea oj ca RUSSIA GBORGIA ADHARBATJAN rrr KHWARAZM Tabriz Maymundiz Lammassar Qazwin Tehran Rayy Qum Anjudan KHURASAN Nishapur Girdkuh OUHISTAN Baghdad Kufa PERS1A Basra Isfahan Shahdiz Yazd KHUZISTAN Shiraz Kirman ARABIA POGLAVLJE TRI MIT O ASASINIMA Poput iskre koja raspali vatru, riječi imaju moć izazvati slike, predodžbe. Ime HasaniSabah odmah priziva ideju izrazito tajnog društva, asasina ili hašišina, čiji se utjecaj tisuću godina ranije protezao velikim dijelom Perzije i Palestine. Legenda o Hasanu na Zapadu je preživjela i do naših dana. Prigrlila ju je hipi kultura VVilliam S. Burroughs ga često spominje na svojim stranicama on ga je čak, štoviše, i oživio u filmu Performance, u kojem lik, igra ga Mick Jagger, nudi tantalovski pogled na Starca s Planine. Popularizacija mita o asasinima u europskom svijetu, plod je dodira s islamskom kulturom u vrijeme križarskih ratova. Jedan od prvih elemenata u europskom predanju nastao jeli 75, a djelo je Burcharda od Strassbourga, izaslanika Fridrika Barbarosse za Egipat i Siriju. On je žitelje sirijskog planinskog područja opisao kao heyssessine one koji žive izvan zakona, jedu svinjsko meso, dijele svoje žene i žive u incestu sa svojim majkama i sestrama. Strašnog Gospodara Majstora, Meštra sekte, koji upravlja svojom mrežom mladih ubojica, on je opisao kao pravu pokoru i muslimanskih, i kršćanskih voña. Pričalo se da je Gospodar posjedovao lijepe i nepristupačne planinske palače, u kojima su mladi ljudi živjeli od malih nogu, poučavani svim jezicima i običajima svog vremena. Učeni su apsolutnoj poslušnosti i odanosti

Gospodaru, i rečeno im je da će nagrada za njihovu službu biti rajski užici, a on je imao moć ponuditi ih njima. Na njegovu zapovijed, rado bi prihvaćali bodež, koji bi im osobno on uručio, da bi njime pogubili Gospodareve odabrane neprijatelje. Godine 1192. sirijski asasini meñu svoje su žrtve mogli ubrojiti i svoju najznačajniju kršćansku žrtvu, Conrada od Montferrata, latinskog kralja Jeruzalema. Asasini pristupaju njegovom nasljedniku, grofu Henriku od Champagne, nećaku Rikarda Lavljeg Srca, kako bi pregovarali o postizanju sporazuma, Henrik je opisao svoj posjet, oko godine 1194, sjedištu voñe sirijskih asasina, poznatijeg kao Starac s planine, u njegovom zamku u Nosairi planinama. Henrik i Gospodar su šetali tvrñavom, kada je Starac iznenada rekao kako ne vjeruje da su kršćani toliko odani svojim voñama kao što su njemu njegovi sljedbenici, I da bi to živo prikazao, dao je znak dvojici mladića na tornju visoko iznad njihovih glava obojica su bez oklijevanja skočili u smrt, na stijene tristo metara duboko pod njima. Početkom četrnaestog stoljeća Marko Polo je još više razbuktao maštanja o asasinima, kada je prikupio sve dostupno od raštrkanih legendi o njima, obogativši isto svojim vlastitim doprinosom. Venecijanski trgovac je proveo dvadeset i pet godina na Istoku, od čega skoro sedamnaest godina na kineskom kraljevskom dvoru, neko vrijeme boraveći i u Perziji. U klasičnom prikazu svojih putovanja, Polo je opisao legende o čudesnom, zatvorenom vrtu, skrivenom u Alamutu, u kojem su sve pojedinosti odgovarale Muhamedovom opisu Raja u njemu je bilo svakojakog voća, pozlaćenih paviljona, izuzetnih slika i svilenih tapiserija. Njime su tekli med i mlijeko, vino i voda. Lijepe žene, vješte u glazbi, pjesmi, plesu i ljubavnim vještinama, ugañale su svakoj i najmanjoj želji onih, odabranih da kroče unutar njegovih pomno čuvanih zidova, jer u vrt nije bilo moguće prodrijeti izvana, Polo piše da su mladi učenici, koje je Starac pažljivo odabrao zbog njihovih borilačkih, ratnih sposobnosti i lojalnosti njemu, bili jedini kojima je dopuštano ući u vrt. Najprije bi im dao popiti opojni napitak, od kojeg bi utonuli u dubok san. Kada bi se probudili, shvatili bi da se nalaze u Čarobnom vrtu. Ovi obični mladići odreñeno bi vrijeme proveli u blaženoj čulnoj ppojnosti, dok im ponovo ne bi bio dat napitak, nakon čega bi se našli u zamku. Kada bi se našli u Starčevu prisustvu, s Gospodarom Majstorom bi raspravljali o svom iskustvu. Jednome od njih on bi tada odredio metu napada. Odabranom mladiću bilo bi obećano da će mu, po uspješnom obavljanju zadaće i povratku, biti dopušteno ponovo kročiti u vrt, ili da će, ako umre tijekom misije, Starac poslati svoje anñele, koji će mladićevu dušu odnijeti u Raj, Riječ assassin ušla je u skoro sve srednjovjekovne europske jezike, u značenju unajmljenog ili političkog ubojice. Isprva je europska popularna kultura prigrlila vrlinu učenikove odanosti Starcu s Planine. Srednjovjekovni trubaduri svojim su voljenim ženama obećavali istu onu predanost koju su asasini gajili prema svom tajanstvenom Gospodaru. Postepeno se, ipak, strah od vještine i prepredenosti asasina raširio dvorovima europskih monarha. Kraljevi su počeli sumnjati da su njihovi neprijatelji sklopili smrtonosan pakt sa Starcem, nagovorivši ga da protiv njih pošalje svoje zlokobne miljenike. Da bismo mogli istražiti ovo arhetipsko tajno društvo, morat ćemo se najprije usredotočiti na mučan, bolan tijek razvoja islama u četiri stoljeća koja su

prethodila Hasanovom roñenju. Jer, jedino ćemo u uzavrelom loncu brojnih frakcija i šizmi, nastalih nakon smrti Proroka Muhameda, moći pronaći korijene izuzetne moći, obavijene oko HasanaiSabaha i njegovih nasljednika. Obična, jednostavna vjera silovitih pustinjskih ratnika, kojima je Muhamed propovijedao svoje učenje, prerasla je, do vremena kada će HasaniSabah i sam doprinijeti ovoj mješavini, u cijeli niz složenih, sofisticiranih i skoro neprepoznatljivih doktrina o čemu raspravljamo u poglavlju 5. Prikaz Marka Pola bio je u toj mjeri zamaman, da je postao uzorom arapske pripovijetke, napisane 1430. godine, pogrešno smatrane tekstom koji potvrñuje Polovu priču. Vidijoseph von HammerPurgstall, The History of the Assassins, 1835 reprint, New Yorh Burt Franklin, 1968, str. 136, kao i Farhad Daftary, The Assassin Legends, London, 1. B. Tauris Company, 1995, str, 118120. Polova knjiga bila je skoro četristo godina najpopularniji europski izvor mita o asasinima. POGLAVLJE ČETIRI ISLAMSKI KORIJENI MUHAMED I USPON ISLAMA Knjiga Postanka kazuje nam da je patrijarh Abraham bio osamdeset pet godina star i bez djece, kada mu je Bog obećao da će njegovi potomci brojati koliko i zvijezde na nebesima. Njegova žena Sara, u dobi od sedamdeset i šest godina, ponudila mu je svoju služavku Hagar, da mu ona zatrudni i na svijet donese dijete. No, u Sarinom srcu se rodila ljubomora, i Hagar je bila prisiljena pobjeći. Anñeo je rekao Hagar da je trudna i da se treba vratiti i o tome izvijestiti Abrahama i Saru. Abraham je svome sinu dao ime Išmael. Kada je dječaku bilo trinaest godina, Bog je opet progovorio Abrahamu. Obznanio mu je da će mu Sara donijeti na svijet drugog sina, kojem mora dati ime Izak, s kojim će Bog sklopiti svoj savez. Kada je Izak roñen, Sara je inzistirala da Hagar i Išmael budu otjerani, Abraham pristaje teška srca, nakon što ga je Gospod uvjerio da će ih On štititi, te da će Išmael i njegovi potomci biti blaženi. I tako je započela civilizacija Zapada i naše tri velike, monoteističke vjere. Jer, kršćanstvo je plod judaizma, baš kao što je judaizam plod Izaka, a islam plod Išmaela. Prorok Muhamed, Alahu na milost i preporuku, roñen je 570. godine poslije Krista, u Meki, Njegovo roñenje i cijeli život bili su popraćeni brojnim znacima božanske zaštite i brojnim potvrdama anñeoskog posredovanja i vodstva. Pripisana su mu brojna čuda, ili su se mnoga dogodila zbog njega. Priča se da je bio pristao, srednje visine, uglañenih manira i rječit, da je savršeno vladao arapskim i bio prirodno obdaren karizmatskom aureolom. Pripadao je lozi najvišeg arapskog plemstva, ali je smrću svog oca, još prije svog roñenja, i majke, kada mu je bilo šest godina, ostao siroče, kojeg je u materijalnoj jednostavnosti podigao djed s očeve strane. Kao mladić, Muhamed postaje trgovac, čuven po svojem poštenju. U dobi od dvadeset godina ženi Hadidžu, svoju prvu ženu, svog poslovnog partnera, majku njegove djece, svog prijatelja i prvog muslimana. Nedugo nakon što je dosegao dob od trideset i pet godina, Muhamed počinje doživljavati ono što je nazivao istinskim vizijama, zbog kojih se povremeno povlačio u pećinu i meditaciju. Svoje učenje o predavanju islam Alahu započeo je oko 613 godine. Posjetio ga je arkanñeo Gabrijel, koji je objavio da je Muhamed Božji prorok, te je počeo primati stihove Svete knjige, poznatije kao

Kuran. Oko godine 620. Muhamed je imao noćno prikazanje u kojem je odnesen u Jeruzalem, gdje se na krilatom pastuhu uspinje u Nebo. Ujutro je živ i zdrav osvanuo u svom krevetu u Meki. Ovo iskustvo je učinilo da, pored Meke i Medine gdje je 622. Muhamed otpočeo sa svojom drugom fazom učenja, Jeruzalem bude smatran trećim Svetim gradom islama, Muslimani su se u početku molili licima okrenutim Jeruzalemu. Od godine 624, lice se okreće ka Meki. Godine 630. Muhamedova vojska zauzima Meku, koju on proglašava Svetim gradom islama. Očistio je Kaabu od idola i objavio da nikada više niti jedan nevjernik ne smije kročiti u grad. Muhamed za sebe nije nikada tvrdio da je išta drugo doli običan, premda nadahnut smrtnik. On je novu vjeru proširio osvajanjima, u kojima su njegove vojske često bile predvoñene anñeoskim vojskama. Borbeni duh islama sa svojim kodeksom časti i viteškim duhom njegovog osnivača s prirodnom je lakoćom bio upijen u ratničku kulturu pustinjskih plemena Arabije, koja su vrlo brzo prihvatila novu vjeru. Muhamed je odstranio utjecaj ranijih, idolopoklonskih arapskih religija, zamijenivši ih sa šahadom, svojim Ovaj propis još je uvijek na snazi. Opisujući promjenu u osjećajima koje je muslimanski voña Osama bin Laden gajio prema Sjedinjenim Državama, izvjestitelj James Risen će napisati Spočetkom Zaljevske krize, on se i konačno okrenuo protiv Sjedinjenih Država. 1990. Prisustvo stotina tisuća Amerikanaca i drugih stranih trupa na saudijskom tlu, on je vidio kao strašnu vjersku uvredu povratak barbarskih križara i onečišćenje islamskih svetinja. New York Times, 6. rujan 1998. monoteističkim, muslimanskim kredom Nema boga osim Alaha, a Muhamed je Njegov prorok. Islam je učinio da raštrkana plemena Arabije po prvi puta osjete duh nacionalnog i rasnog jedinstva. Kada je Muhamed umro, 632. godine, muslimanska vjera bila je već čvrsto utemeljena. MUSLIMANSKA KULTURA U vrijeme Muhamedova roñenja, južna Arabija je bila pod političkom dominacijom Perzije. Od trećeg do sedmog stoljeća su manji arapski kraljevi, pod suverenitetom bizantskih i perzijskih vladara, upravljali državama u sjeverozapadnoj Arabiji i Siriji, imajući ulogu tampon zone prema silovitim arapskim plemenima na istoku. Neki Arapi su živjeli i u Iraku. Temeljna jedinica političke organizacije bila je pleme, kojem su bili posvećeni duboka odanost i predanost, s čestim sukobima meñu plemenima. Arapi su bili okretni trgovci, Zapisi o arapskoj trgovini s Egiptom sežu i do pet tisuća godina unazad. Skoro osamdeset posto stanovništva bili su Beduini, nomadsko pleme koje se u vječnoj potrazi za novim pašnjacima selilo skupa sa svojim stadima ovisno o promjenama godišnjih doba. Bavili su se i uzgojem voća, brinući o nasadima datulja, bresaka, marelica i drugog voća, te proizvodili i tamjan i mirhu proizvode koji su u drevno doba vrijedili koliko danas ulje. Iskrena predanost glazbi i poeziji bila je tipična za arapsku kulturu, Religija ovih predislamskih pustinjskih ratnika bila je politeistička i panteistička. Što se tiče središnjeg oltara, bila je to Meka, živahno poslovno stjecište brojnih trgovačkih putova, u kojoj je bila Kaaba sa svojim svetim Crnim kamenom. Taj sveti predmet, kojih dvadesetak centimetara u presjeku, bio je ugrañen u istočni zid Kaabe, a tvrdilo se da ga je Abraham dobio od anñela. Muhamed je govorio da je bio bijel kada je došao na Zemlju, ali da je od grijeha ljudskih pocrnio. Islam znači predavanje volji Božjoj. To je optimistična vjera. Ispunjavanje njenih

strogih zahtjeva biva nakon smrti nagrañeno čulnim životom, privlačnost kojeg je univerzalna. Pet stupova islama uključuju vjeru u Alaha i prihvaćanje Muhameda kao Proroka, te četiri dužnosti molitvu, davanje milostinje, post i hodočašće. Musliman se moli pet puta na dan, licem okrenut Meki i ispunjavajući razrañene zahtjeve pročišćenja. Davanje milostinje uključuje i porez u korist siromašnih, te darežljivost prema svima, kao preduvjet duhovnog blagostanja. Post uključuje pridržavanje pravila ishrane koja isključuju svinjetinu i vino, te godišnji jednomjesečni post Ramazan Ramadan, kojim se slavi prihvaćanje Kurana. Hodočašće uključuje dužnost putovanja u Meku, u cilju pomno razrañenog, obrednog posjeta Kaabi, i to barem jednom u životu svakog muslimana. Šerijat, ili Bogom objavljeni zakon, predstavlja niz vjerskih zapovijedi prema kojima musliman ureñuje svoj život osobno, društveno i politički. Pojedinosti šerijata odredili su islamski pravnici i vjerski učenjaci u skladu s Kuranom, kao i tradicijom vezanom uz Prorokovo ponašanje i kazivanja, tijekom njegova života zabilježena u suni i haditu. Šerijatski zakon je utvrñen otprilike u devetom stoljeću. Muhamed je jako brinuo o čistoći, i muslimanska kultura pomno pazi na kupanje, miomirise i prijatnu odjeću. Javna kupatila bila su obilježje svake urbane zajednice. Uljudnost i poštenje bili su visoko cijenjene vrline. Potican je poslovni duh, dok je gostoprimstvo bilo sveprisutno. Stav muslimana prema seksu bio je osvježavajuće opušten. Celibata su se klonili kao neprirodnog. Erotičnost je slavljena u književnosti, plesu, umjetnosti, kao i u farmaceutskom interesu za afrodizijake. Muškarcima je bilo dopušteno imati do četiri žene, i to zbog veće smrtnosti muškaraca ratničke kulture, te potrebe za obnavljanjem stanovništva, Preljub, razvrat i homoseksualnost bili su strogo zabranjeni u teoriji, iako ne toliko i u praksi. Žene su vrlo uvažavane u islamu, koji je zabranio barbarske surovosti predislamskih arapskih plemena običaje poput opraštanja spaljivanja novoroñenih kćeri da bi se sačuvala hrana. Ženama je priznato pravo nasljedstva i vlasništva. Svako vlasništvo koje bi žena dobila od svojih roditelja, bilo je namijenjeno isključivo njoj supruzima je zabranjeno dirati u ženino privatno vlasništvo. Za brak, koji je u islamu bio potican i zasnivan na ljubavi, bio je potreban ženin pristanak. Žene su u višim slojevima često bile visokoobrazovane. Harem doslovno zabranjeno izdvojeni dio imućnijeg arapskog doma ili palače, namijenjen isključivo ženama je uključivao i otmjene vještine, poput plesa, glazbe i poezije. Žene su jednako kao i muškarci bile slobodne razvesti se, iako im je bilo dopušteno imati samo jednog supruga odjednom. Ropstvo je bilo vidno obilježje Bliskog istoka. I dok je u srednjovjekovnim kršćanskim zemljama polako prelazilo u kmetstvo, ropstvo je skoro tisuću godina bilo posvuda smatrano jednom od kazni za vojni poraz. Tome treba još pridodati i silnu trgovinu robljem, kojom su u domove i dvorove Bliskog istoka dovlačene zapanjujuće količine crnaca iz Afrike, Turaka i Kineza iz Turkestana, te bijelaca iz Rusije, Italije i Španjolske. Treba, meñutim, istaći da je položaj robova u islamu bio, ipak, manje poguban nego u većini drugih zemalja. Tako je, naprimjer, dijete ženskog roba začeto s njenim gospodarom, ili slobodne žene začeto s njenim robom, bilo od roñenja slobodno. Od trideset i tri abasidska kalifa, samo tri nisu bili djeca majki robinja.15

Muslimanskoj civilizaciji zahvaljujemo za brojne doprinose u najrazličitijim oblastima, kao što su, naprimjer, znanost posebice astronomija, kemija, fizika i botanika književnost naročito poezija filozofija povijest obrazovanje matematika, i to naročito algebra, trigonometrija, te popularizacija primjene brojke nula medicina naročito farmakologija, oftalmologija i optika likovne umjetnosti, arhitektura i glazba. Aristotelova djela su na arapski prevedena u osmom stoljeću, i već su krajem devetog našla svoj put do maurske Španjolske, Trebalo je čekati do dvanaestog stoljeća da bi znanstveni racionalizam ovog filozofa stigao do latinske Europe, i to preko Španjolske i Sicilije pod arapskom vlašću. Činjenica da je Zemlja okrugla, bila je za islamsku geografiju i astronomiju temeljna pretpostavka. Izradu papira je islam prenio iz Kine u osmom stoljeću, položivši time temelj islamskoj umjetnosti oslikavanja rukopisa. Trebalo je čekati do sredine desetog stoljeća da izrada papira stigne i do maurske Španjolske, a zatim čak do četrnaestog stoljeća da dospije do Engleske. Koptske tiskarske tehnike oslikavanja tkanina korištenjem drvenih klišeja i tiskarskih boja, prenijeli su križarima egipatski muslimani, te doveli na kraju i do razvoja tiskarstva u Europi. PRVA PODJELA SUNITI I SIITI Prijenos vodstva nakon Muhamedove smrti postat će vrlo brzo problem za njegove vjernike. U skladu s vjerovanjem većine muslimana, Muhamed nije nikada otvoreno proglasio svog nasljednika, On je svog tasta i prijatelja, vremešnog Abu Bakra, odabrao da u posljednjim danima njegove bolesti predvodi dnevnu molitvu, Abu Bakr je bio prvi plemić Meke koji je prihvatio islam, i njemu treba zahvaliti za prilaženje novih, plemenitaških obraćenika novoj vjeri. Predan i sposoban, Abu Bakr je od strane starijih stanovnika Medine odmah prihvaćen kao Muhamedov nasljednik, ili kalif princ vjernih. Kalif nije smatran novim Prorokom. Temeljna je postavka islama da Muhamed predstavlja Pečat proroka zadnjeg i konačnog u liniji, kojem su prethodili Adam, Noa, Abraham, Mojsije i Isus, Umjesto toga, kalif je bio politički i vjerski voña zajednice muslimana, koji će zaštititi i cjelovitost države i cjelovitost vjere. Abu Bakr je bio prvi od četiri Pravedna kalifa, listom Pratioca Prorokovih, koji su godine 622. Muhameda pratili tijekom hidžre, povijesnog putovanja iz Meke u Medinu, dogañaj koji obilježava početak muslimanskog kalendara. Nakon Abu Bakrovog izbora za kalifa, suparnička frakcija je izišla s tvrdnjom da izbor nasljednika nesumnjivo pada na Alija, Muhamedovog bratića i zeta. Pobornici Alijevog prava nasljedstva bili su poznati kao šiiatu Ali Alijeva stranka, kasnije naprosto šiiti. Prema šiitskom učenju, Muhamed je Alija proglasio svojim nasljednikom 632. u Ghadir Khummu, kada je pred okupljenim vjernicima Alija uzeo za ruku i rekao Kome sam ja zaštitnik, tome je i Ali zaštitnik.16 Raniji slučajevi, koji su sličili na prijenos nasljedstva, sežu unazad čak do samog početka Prorokovog poslanja. Muhamed je dječaka odgajao od njegove pete godine. Ali se Hadidži pridružio kao drugi musliman, U najranijim propovijedima izvan najužeg kruga njegove obitelji, Prorok je za mladog Alija govorio moj brat, moj izvršitelj i moj nasljednik meñu vama. Saslušajte ga i povinujte mu se,17 Ali je bio oženjen za Fatimu, Muhamedovo jedino preživjelo dijete, s kojom je imao dvoje djece. U njihovoj bračnoj noći, Prorok je osobno dao poseban blagoslov paru i njihovom potomku.8 Ali se istakao kao hrabar i odan ratnik.

Oni koji su podupirali Abu Bakra, bili su poznati kao suniti, i težili su onakvom opredjeljenju religije i društva koje će više biti odraz šireg konsenzusa, dok su šiiti vjerovali u potrebu božanski inspiriranih posrednika, koji će islam predvoditi u istinskom duhu Prorokovom i značenju Kurana. Suniti su kalifa smatrali prvenstveno državnim upraviteljem, dok su šiiti naglašavali njegovu ulogu duhovnog voñe. Šiitski voña bio bi nasljednik ilma, posebnog vjerskog znanja, neophodnog za ispravno voñenje njegovog stada. Kao takav, on bi bio nepogrešiv voña svog naroda, slobodan i od grijeha i od pogreške. Osim toga, oni su tvrdili da voña s potrebnim duhovnim autoritetom može potjecati isključivo od Prorokove loze, ahlalbayt, ili naroda kuće. Pošto je kalif podjednako vjerski i svjetovni voña islama, raskol meñu pristašama kalifata Abu Bakra i onih od Alijeve linije predstavljao je i političku i vjersku borbu. Idealan oblik islamske države je teokracija, čija suverenost izvire iz Boga. Vladar odražava volju Alaha i, samim time, zajednicu usmjeruje kao ogledalo nebeskog kraljevstva. Crkva i država su jedno. U teokratskoj državi politička opozicija predstavlja otpadništvo. Sunnašiija raskol je, samim time, dakle, daleko složeniji od sličnih podjela meñu religijama Zapada. Abu Bakrova kratka vladavina završila je 634. godine njegovom smrću. Da bi uvećao probleme mlade religije, i iz posve nepoznatih razloga, nije odlučio imenovati Alija svojim nasljednikom, imenovavši umjesto toga Omara, svojeg prijatelja i glavnog savjetnika. Time je još više produbljen jaz izmeñu dviju frakcija islama, sunita i šiita, sukob koji traje nesmanjenom snagom i do današnjih dana. Za vrijeme Omarove vladavine, cijeli Arapski poluotok je došao pod muslimansku vlast. Pustinjska plemena Arabije su po tradiciji bila pljačkaška, ali im je, širenjem islama, zabranjeno krasti od muslimanske braće. Bio je to razlog zbog kojega su svoje poglede Da je Fatima bila muškarac, ili islam bio spreman prihvatiti ženskog voñu, religija je mogla biti ujedinjena svjetska snaga, još moćnija nego stoje to sada. uprli ka palestinskim teritorijima, pod vlašću kršćanskog Rimskog Carstva, kao i zoroastrijanskim oblastima Mezopotamije i Irana. Ni jedno od ovih područja nije pružilo značajniji otpor, jer je svako patilo od unutrašnjih slabosti koje su ih činile poželjnim metama, Kršćanska pasivnost je umanjila obrambenu moć palestinskih područja, dok su Perzijanci bili rastrzani neslogom i nezadovoljstvom, za razliku od kojih su silovita arapska plemena slavila rani stadij vjerskog i političkog jedinstva. Muslimani su bili ponesena, gorljiva sila, čije je narastajuće stanovništvo tražilo sve veće i veće teritorije. Godine 634. muslimanske su vojske porazile bizantske Grke u Siriji, nakon čega će ta zemlja postati uporište za daljnja vojna osvajanja. Damask je pokleknuo 635. godine, Antiohija 636. a Jeruzalem 638. godine. Kalif Omar je doputovao u Jeruzalem, gdje se susreo s kršćanskim patrijarhom Sofronijem, nametnuvši mu umjeren porez. Arapske pobjede na palestinskim teritorijima potakle su ogroman val useljenika s Arapskog poluotoka ka novim teritorijima. Do 641, godine muslimani su nadzirali cijelu Siriju, Perziju i Egipat. Aleksandrija je Bizantincima oteta uz pomoć skupine monofizitskih kršćanskih heretika kojima su se, nakon Justinijanovih progona i odmazdi, više sviñali vjerski tolerantni muslimani. I premda su dva povjesničara iz trinaestog stoljeća optužila muslimanskog osvajača Amr ibn alAsa za spaljivanje Aleksandrijske knjižnice, te korištenje njenih neprocjenjivih papirusovih svitaka

i pergamenata da bi se šest mjeseci zagrijavale gradske kupelji, ova je priča najvjerojatnije ipak izmišljena. Najveći dio knjižnice uništen je godine 391. pod Teofilom, patrijarhom Aleksandrije.19 Brzo širenje islama potpomognuto je njegovom temeljnom tolerancijom drugih vjera, kao i njegovim odnosom prema okupiranom stanovništvu. Muslimanski osvajači su svojim podanicima dopuštali zadržati zemlju, običaje i vjeru. Oni koji bi se odbili preobratiti, bili bi naprosto oporezovani stopom poreza višom nego za pravovjerne. Novčani danak kojeg su muslimani zahtijevali bio je, meñutim, nerijetko manji od poreza prijašnjih vlasti. Na taj su način nailazili na slab otpor dok su polako zadobivali vlast nad cijelim Bliskim istokom. Godine 644. kalifa Omara smrtno je ranio porobljeni perzijski kršćanin. U to se vrijeme mlado muslimansko carstvo protezalo od Arabije na jugu, do Turske i Armenije na sjeveru, Irana na istoku i Libije na zapadu. U narednih šezdeset godina bit će osvojena i Sjeverna Afrika, sve do obala Atlantika. Posljedica toga bila je da su brojne kršćanske zajednice rimskog perioda postepeno bivale apsorbirane islamom, s Koptskom crkvom kao jedinim izuzetkom. Prije svoje smrti, Omar je imenovao tijelo od šest voña, koji su trebali izabrati njegovog nasljednika. I ovaj puta je Ali zanemaren, a Othman je izabran za trećeg kalifa. Za njegove vladavine došlo je do nesuglasica, i to zbog političkih i ekonomskih sukoba, do tada nepoznatih muslimanskoj državi. Othmanova politička imenovanja i raspodjela zemlje izazvali su zavist unutar brojnih pustinjskih plemena. Agresivna ekspanzija islama došla na kraj, ostavljajući iza sebe grupu nezaposlenih i nezadovoljnih vojnih oficira. Šiiti nisu propustili ovu priliku, otpočevši s vrbovanjem meñu nezadovoljnima. Godine 656. Othmana ubija grupica zavjerenika iz redova arapske vojske. Musliman je tako konačno prolio krv muslimana. Kratak period jedinstva unutar nove religije zauvijek je prekinut. Šiiti su izrazili svoje vjerovanje da je, usredotočivši se na izgradnju carstva, islamska zajednica krenula krivim smjerom. Propovijedali su potrebu vraćanja pravom učenju Prorokovom, neprestano ponavljajući da je jedini način da se to postigne održanje slijeda vodstva unutar Prorokove vlastite krvne loze, kako bi duhovno poslanje islama moglo uspjeti. Prva tri kalifa optužili su za apostaziju otpadništvo, vjerovanje koje će kasnije izazvati silnu dozu neprijateljstva od strane sunita. Dokazivali su da je period od dva desetljeća nakon Prorokove smrti bio sam po sebi dovoljan dokaz u prilog njihove tvrdnje o neophodnosti formalne povezanosti s božanskom mudrošću i vjerskim autoritetom. Godine 656. Alije najzad izabran za četvrtog kalifa. Period njegove vladavine mogli bismo nazvati burnim, jer je tijekom tog perioda islam iskusio i svoj prvi grañanski rat. Aiša, Prorokova udovica, neprestano je prigovarala Aliju. Aiši su se u njenoj pobuni U godinama nakon Hadidžine smrti, Muhamed je oženio više žena. Aiša, Abu Bakrova kćer, dugo je smatrana njegovom miljenicom. Jednom su je javno optužili za preljub, i vjerovala je daje upravo Ali bio taj koji ju je oklevetao. pridružili i Zobeir i Talha, dva utjecajna Prorokova pratioca. Tfoje pobunjenih kolovoña okupilo je vojsku u Iraku, ali nju su Alijeve snage porazile. Zobeir i Talha su ubijeni u bici, dok se Aiša morala povući u Medinu. Muavija Othmanov bratić, upravitelj Sirije, odbio je priznati Alija za kalifa, te mu je godine 657. objavio rat, navodno želeći osvetiti Othmanovu smrt. Alijevi vojnici su dobivali bitku, kada su Muavijini vojnici na vrh svojih koplja istakli

stranice Kurana, kako bi dali do znanja da im je milija arbitraža nego nastavak bitke. Alijevi vojnici su odbili dalje se boriti. U pregovorima što su uslijedili, Muavija je nadmudrio Alijeve predstavnike. Oni su pristali na nove izbore za kalifa, obznanivši da je, kako bi do izbora moglo doći, Ali bio spreman odreći se svog naslova. Muavijini pregovarači su prigrabili ovu šansu i, neposredno nakon Alijeve abdikacije, Muaviju proglasili kalifom. Nakon toga, islam je podijeljen na Muavijine i Alijeve kalifate. Godine 661. Ali je ubijen u Iraku, gdje je utemeljio svoju prijestolnicu. Nakon smrti je njegova slava porasla. Ali je smatran mučenikom, a šiiti ga po svetosti svrstavaju odmah iza samog Proroka. OMAYYADSKI KALIFAT I SMRT PROROKOVA UNUKA Alija je naslijedio njegov razuzdani sin Hasan koji je, u zamjenu za veću svotu novca, abdicirao. Hasana je 669. ubila jedna od njqgovih žena. Muavija je svojom prijestolnicom učinio Damask, uspjevši osnovati Omayyadsku Omejidsku dinastiju koja će skoro stotinu godina vladati islamom. Muavija je uveo običaj da se za vrijeme molitve petkom, s propovjedaonice odašilje kletva na Alija prva službena, antišiitska politička mjera sunita. Huseinu, mlañem sinu Alija i Fatime, ponuñeno je da preuzme vodstvo šiita. On je izjavio da su mu bratovljevom abdikacijom, i sve dok je Muavija živ, ruke vezane. Muavija je umro godine 680, a naslijedio ga je njegov sin Jazid. Nedugo potom, u ulozi Alijevog zakonitog nasljednika, Husein će ponovo zatražiti kalifat. Godine 680, na čelu četiri tisuće vojnika, Jazid kod Karbale napada Huseina i šačicu njegovih sljedbenika, Husein je pogubljen, skupa sa svih sedamdeset muškaraca iz njegove pratnje. Tijelo mu je osakaćeno i obeščašćeno. Pošteñene su tek žene i nešto djece, a medu njima je bio i Huseinov mladi sin Ali, koji je pravim čudom preživio sukob. Dječak je ležao bolestan u šatoru koji se nalazio nešto dalje od glavne skupine. Huseinova smrt smatra se presudnim dogañajem koji je doveo do rañanja šiitizma, kao formalno odvojene nove vjere i dogme. Ubojstvo Prorokovog unuka od strane vladajućih političkih voña islama izazvao je diljem cijelog muslimanskog svijeta pravi val gnjeva, srama i unutarnjih sumnji. Huseinovi sljedbenici su posebno bili ojañeni činjenicom da mu nisu mogli pomoći i spriječiti njegovu smrt. Šiitizmu su tako pridodate snažno obojene vjerske teme okajanja, stradanja i mučeništva. Pasije smrti Huseinove preživjele su sve do današnjih dana, a uključuju masovno samobičevanje, dobro znano skeptičnim televizijskim gledateljima Zapada. Karbalu se još uvijek smatra svetim gradom šiitizma. Bilo je mnogo onih koji u to vrijeme nisu bili svjesni da je Ali ibn Husein, Muhamedov praunuk, preživio, posebno u svjetlu činjenice da se, nakon masakra u Karbali, ovaj povukao u Medinu i ostao po strani političkog kaosa onoga doba. Njegova je stvar gurnuta u pozadinu razvojem dogañaja koji, načas, kao da je zasjenio njegovu ključnu ulogu jedinog krvnog nasljednika Prorokovog. MUKTAR I USPON ŠIITIZMA Pojavio se novi šiitski voña po imenu Muktar. On je osnovao ono što su nazivali Vojska pokajnika, a bila je sastavljena od Huseinovih sljedbenika. Godine 686. Muktar je u bici porazio Jazidove snage, ali je godinu dana kasnije umro. I premda je njegova karijera bila kratka, Muktar je zauvijek promijenio islam.

On je šiitima usadio nepokolebljivu vjeru u moć imama i Mahdijev budući dolazak Advent. Ovo dvoje predstavljaju jedinstveno obilježje šiitizma. Imame se smatra duhovnim voñama čovječanstva, kao i privremenim vladarima islama, direktnim predstavnicima Alaha. Mahdi je ispravno voñeni, mesijanski imam, od Alaha odabran da u pravom trenutku iziñe iz skrovitosti, trijumfira nad svojim neprijateljima, unutarnju doktrinu proglasi javnom i najavi doba istine, pravde i jednakosti. Muktar je Muhammad ibn alHanafiyyu, jednog od Alijevih sinova, proglasio imamom i Mahdijem. Muhammad ibn alHanafiyya nije bio sin Prorokove kćeri Fatime, koja je umrla šest mjeseci nakon smrti svog oca. Nakon Fatimine smrti, Ali ženi Khawlu, pripadnicu Prorokovog plemena, Banu Hanifu, koja na svijet donosi Muhammad ibn alHanafiyya. Tako novi imam nije bio direktni potomak Prorokove loze. Muhammad ibn alHanafiyya je umro oko 700. Mnogi šiiti vjeruju da se on zapravo pritajio u planinama blizu Meke, te da će se jednom u budućnosti vratiti kao Mahdi. Šiitizam je široko prihvaćen u Iraku i Iranu. Polunebeski vladari perzijskih zoroastrijanaca tradicionalno su imali status otprilike sličan egipatskim božanskim faraonima, tako da su Perzijanci spremno prihvatili doktrinu o božanski nadahnutom imamu. Muktar je jednako tako zahtijevao i kraj arapske dominacije islamom, tražeći punu ravnopravnost za perzijske i iračke obraćenike, mawali, ili štićenike, na islam. Činjenica da je njihov društveni, politički i vjerski status bio inferioran u odnosu na arapsku vladajuću klasu, postala je izvorom silne ogorčenosti meñu obraćenicima. Muktarova osjetljivost za mawali frustracije u znatnoj je mjeri doprinijela usponu šiitskog pokreta. Duhovna i politička reformistička i revolucionarna šiitska poruka jednako je tako privukla i nezadovoljne Arape. Tu su se našli pobožni ljudi, ojañeni svjetovnom zaokupljenošću kalifa, siromašni Arapi kojima je bilo odbojno hvalisavo razmetanje bogatstvom njihovih voña, nomadska plemena koja nisu previše marila za ograničenja koja su na vlasništvo i putovanje postavili sve centraliziraniji i bahatiji sunivlastodršci, kao i velik dio sunita, zgañenih i užasnutih ubojstvom Prorokova unuka Huseina. Šiitizam je tako postao utočište brojnim oblicima političkog i duhovnog nezadovoljstva. A pošto se islam širi obraćenjem, samim time je i velik dio novih vjernika u sektu unio i svoju kršćansku, židovsku i iransku prošlost. Šiitizam je upio ideje predislamskih vjerovanja perzijskog i babilonskog misticizma, grčke religije, manihejskog dualizma, kao i židovskog i kršćanskog gnosticizma. Židovsko vjerovanje u svetost krvi Kuće Davidove, i kršćansko učenje da je Mesija proizišao upravo iz te svete loze, doprinijeli su žaru šiitizma, jednako kao i izloženost zoroastrovskoj mesijanskoj tradiciji. ABBASIDSKI KALIFAT IZDAJA Najveći, iako kratkoročni politički uspjeh šiitizma bio je utemeljenje Abbasidskog kalifata. Potomci alAbbasa, Prorokovog ujaka, Abbasidi su godine 716. zatražili pravo vodstva šiita i iskoristili šiitski pokret kao bazu svoje političke moći. Abbasidi su se pretvarali da priznaju Muktarom utvrñenu liniju imama, koja započinje s Muhammad ibn alHanafiyyom. Godine 716. mnogi su šiiti pristali uz abasidsku tvrdnju da je imamat prešao na Muhammad ibn Alija, praunuka alAbbasa. Abbasidi su zatim obznanili da, pošto njihovim venama teče krv imamata, oni udovoljavaju zahtjevima za šiitsko vodstvo, te da su spremni suprotstaviti se

Omayyadskom kalifatu, koji je zbog kroničnog frakcijašenja utonuo u grañanski rat. Godine 743. umire Muhammad ibn Ali, a nasljeñuje ga njegov sin, Ibrahim alImam. Godine 749. Ibrahim umire u omajadskom zatvoru, samo nekoliko mjeseci prije abasidske pobjede nad Omayyadima u Kufi. U studenom 749. Abu alAbbas, Ibrahimov polubrat, biva proglašen prvim abasidskim kalifom. Godine 750. njegova vojska nanosi konačan poraz Omayyadima u Egiptu. Tri desetljeća su Abbasidi ponavljali svoje vjerovanje u svetost Alijeve loze, nasljednika po Alijevoj liniji, No, odmah po uspješnom ostvarenju svojih ambicija, oni izdaju Alijeve vjernike koji su ih doveli do pobjede. Najprije su Abbasidi uzdigli mawalie do položaja Omayyadi su uspjeh zadržati Španjolsku i Maroko. političke jednakosti. Time je privremeno riješen problem mawali frustracije i oslabljena njihova podrška šiitskoj političkoj stvari. Zatim su, da bi mogli biti prihvaćeni od strane većine muslimana, odlučili odreći se svojih ekstremističkih korijena. Pokrenuli su opsežne nasilne mjere protiv svojih dojučerašnjih šiitskih saveznika, vršeći njihova smaknuća, zatvarajući ih i masakrirajući. Na kraju su se Abbasidi proglasili suni dinastijom. Godine 762. Abbasidi utemeljuju svoju dinastijsku prijestolnicu u novoizgrañenim palačama u Bagdadu, drevnom babilonskom gradu. Odavde će skoro pet stoljeća djelovati kao titularni voñe islama, do 1258. godine i njihovog poraza od Mongola. Zadnji u nizu nedostojnih postupaka i uvreda koje su nanijeli šiitizmu dogodio se u vrijeme kalifata Muhammad alMahdija vladao 77585. On je ustvrdio da Prorok nije nikada proglasio svog bratića Alija za nasljednika, nego je tu ulogu dodijelio svom ujaku alAbbasu. Zapravo, alAbbas je u početku odbacio Muhamedovu poruku, pridruživši se mekanskoj vojsci, poslatoj za Prorokom. Abasidska izdaja je tako bila potpuna. USPON SIITSKOG EKSTREMIZMA Rezultirajuća ogorčenost samo je razbuktala ekstremizam, tako svojstven šiitskom duhu, učinivši da se šiiti još više udalje od središnjeg toka islama. Ona je jednako tako dovela i do perioda duhovnog samopreispitivanja i razmišljanja o razvoju šiitske vjere do tog vremena. Kao opozicijski vjerski pokret, šiiti su češće izlazili s različitim varijantama svog učenja nego što je to bio slučaj sa suni establišmentom, S vremena na vrijeme, javljali su se brojni pretendenti na egzaltirano mjesto Mahdija, ili skrivenog imama, obogaćujući opis moći ovog skrivenog spasitelja. I kult sveca je dobivao na sve većem značaju sve je više prevladavalo uvjerenje da imami i dal imamovi direktni predstavnici posjeduju čarobne moći. Učenja o prosvjetljenju iluminaciji iz brojnih ranijih hereza, u toj su mjeri izmijenila središnje islamsko vjerovanje, da su rezultirajući kultovi bili skoro neovisni. Česti su bili prelasci članova jednih sekti u redove drugih. Eklektička učenja, nastala unutar različitih šiitskih grupa, uključivala su i vjerovanje u reinkarnaciju i seobu duša deifikaciju imama, a ponekada i daia, duboka razmatranja o prirodi Božjoj bavljenje vračanjem i proročanstvima učenja koja su se bavila prirodom duše, smrti, života nakon smrti i besmrtnošću učenja o cikličkoj prirodi vremena i povijesti kabalistička proučavanja ezoterijskog značenja slova i brojki povremeno i rušenje tradicionalnih islamskih ograničenja seksualnog ponašanja te primjenu opojnih sredstava i razne režime ishrane.

Podjele koje su se javile unutar šiitske zajednice često su bile jednako tako duboke i temeljne koliko i podjele izmeñu šiita i sunita. Političkospiritualni programi različitih frakcija mogli su, naprimjer, uključivati postavljanje njihovog izabranog imama za revolucionarnog voñu koji će, Alahom predvoñen, donijeti univerzalnu pravdu. Druga škola misli je pak smatrala da su imami u toj mjeri zaokupljeni svojim dužnostima duhovnog vodstva, da su se klonili bilo kakvog uključivanja u političke borbe oko svrgavanja suni kalifa. Drugi šiiti su vjerovali da su imami toliko izvan običnih svjetovnih mijena dobra i zla, da su potajice osiguravali duhovno vodstvo suni establišmentu, bilo direktno, fizičkim sredstvima, bilo potajice, korištenjem nevidljivih okultnih moći. PRIHVAĆANJE LINIJE PO ALIJU Abasidska izdaja jasno je ukazala na potrebu za standardima prema kojima bi se moglo suditi o zahtjevima šiitskih voña za polaganjem prava na predvodništvo. Koji su to bili zahtjevi, kako se to odreñivalo nasljedno pravo i pripadanje lozi šiitskog imamata? Tko su bili legitimni pripadnici Ahl alBayra? Svi su prihvaćali Alija kao prvog imama. Hasan i Husein, njegova dva sina s Fatimom, jednoglasno su prihvaćeni kao sljedeća dva imama. Muktar je, meñutim, imamom proglasio sina kojeg je Ali imao s njegovom hanafitskom ženom. Drugi imami svoje su zahtjeve bazirali na lozi Banu Hašim, Prorokovom plemenskom klanu. Nakon abasidskog fijaska, šiiti su prihvatili nešto restriktivnije odreñenje imamata. Otada je većina šiita prihvatila da se imamat zasniva isključivo na lozi i potomcima braka Alija i Fatime. Time je najrestriktivnije tumačenje alijevske linije prihvaćalo samo Prorokove direktne potomke. Osim toga, većina je vjerovala da u jednom trenutku može biti samo jedan aktivni imam. Huseinov sin Ali priznat je od većine šiita tada i danas za legitimnog četvrtog imama. Alijevski imamat nastavlja se kroz njega. I premda je Ali ibn Husein bio čuven po svojoj pobožnosti, njegova ga je unutarnja smirenost sprečavala da se afirmira kao politički voña. Nakon njegove smrti 714. godine, njegov sin Muhammad alBaqir postao je peti imam. Za Muhammada se kaže da je bio prvi imam koji se iskazao karizmatskom ulogom autoritativnog i nadahnutog učitelja, čvrsto utemeljivši imamatsku tradiciju unutar šiitizma.20 On je uveo za šiite važnu vještinu preživljavanja, poznatiju kao taqiyya, koja podrazumijeva pretvaranje, skrovitost ili oprez. Učenje taqiyya omogućava vjerniku sakriti svoje pravo vjerovanje, a da zbog toga ne zapadne u grijeh zbog čega bi mu, dopadne li šakama neprijateljskih vlasti ili okolnog stanovništva, izmaklo mučeništvo. Ova praksa omogućila je šiitima da svoja, sve radikalnija gledišta, prošire bez uplitanja od strane konzervativnijih krugova. Istovremeno su šiitski agenti, u mogućnosti da lažu oko svojih pravih ciljeva, a da se ne izvrgavaju opasnosti božanske nenaklonosti, mogli uspješno poticati političko nezadovoljstvo podanika. Tijekom prve polovice osmog stoljeća, u Perziji su neprestano bile prisutne revolucionarne aktivnosti malih neovisnih grupa, redom, ipak, poraženih nadmoćnijim snagama, najprije Omayyadima, a zatim i Abbasidima. Godine 732. Jafar alSadiq naslijedio je svog oca kao šesti imam, postavši nakon abasidske izdaje središnja točka okupljanja za šiite, Njegova učenost i pobožnost bile su toliko jedinstvene, da su ga kao autoritet prihvatili i još uvijek ga prihvaćaju i suniti. Jafar je razradio nass doktrinu, ili duhovno

imenovanje nasljednika od strane vladajućeg imama. Jafar je jednako tako naučavao da je imam mogao zauzeti neaktivan politički stav, oslobañajući šiitskog duhovnog voñu dužnosti revolucionarne aktivnosti, usmjerene preuzimanju vlasti od svjetovnog kalifata. Ova doktrina omogućila je šiitskom pokretu da se u uvjetima političke nemoći razvije kao vjera. Jafar je jednako tako i proširio učenje njegovog oca o taqiyyi. On je ustvrdio da je imam mogao svoj neupitni duhovni autoritet iskazivati i u šutnji. Imam nije obvezan niti otvoreno uvrijediti niti otvoreno izazvati svjetovan politički autoritet vladajućeg suni sustava vlasti. Prava dubina imamove moći mogla je biti pritajena. ISMAILITSKI RASCJEP Godine 765. šiitizam je iznjedrio novu frakciju, s aspekta povijesnog razvoja o kojem ovdje govorimo, odlučnu. Ismailiti su nastali iz polemike oko slijeda i pravog identiteta sedmog imama. Iz razloga nedovoljno jasnih, vjeruje se da je Jafar alSadiq razvlastio svog najstarijeg sina Ismaila. Neki povjesničari vjeruju da je Ismail izazvao očevo nezadovoljstvo svojom bliskom povezanošću s ekstremističkim grupama. Ismail se povezao s AbulKhattabom, Jafarovim učenikom koji je krajnjom revnošću prihvaćao autoritet imama, no čija su radikalna religijska i politička gledišta učinila da Jafar protiv njega uputi kletvu. AbulKhattaba su uhitile i razapele abasidske vlasti. AbulKhattab je propovijedao kabalističko učenje koje je težilo otkrivanju ezoterijske istine, skrivene pojavnošću. Njegova učenja bavila su se suštinom duhovne hijerarhije, božanskom prirodom imama, te potrebom za iniciranim tumačenjem Kurana odreda teme koje će prožeti kasniji ismailitski pokret. Drugi povjesničari kažu da Ismail nije naslijedio Jafara kao sedmi imam, i to zato jer je umro prije svog oca. Vjeruje se da je Jafar izvršio prijenos na Ismailovog mlañeg brata Musu alKazima, kojeg većina šiita priznaje za sedmog imama. Musina linija se nastavila kroz Muhammada alMahdija, dvanaestog imama, koji je iščezao Da bi se stvari još više zakomplidrale, kod brojanja imama koriste se različiti sustavi, VidiDaftary, The Ismailis, str. 1045873. ili 878. godine. Povratak dvanaestog imama na kraju svijeta, u svoj svojoj slavi Mahdija, najveći dio šiita poznatijih kao šiiti Dvanaestaši ili Ithna ashariyya još uvijek očekuje. Ovaj umjereniji ogranak šiitizma predstavlja od šesnaestog stoljeća oficijelnu vjeru Irana i Iraka. Suprotni šiitski tabor podržavao je Ismailov slijed. Neki su tvrdili da je Jafarovo proglašenje Ismailove smrti bilo tek varka kojom ga je trebalo zaštititi. Drugi su, opet, tvrdili da je nakon Ismailove smrti Jafar priznao Ismailovog sina Muhammada kao sedmog imama, jer je smatrao da se nass prenosi s oca na sina, a ne s brata na brata. Treći su, pak, tvrdili da je prije svoje smrti Ismail formalno predao nass svom sinu, učinivši ga pravim imamom. Mnogi su smatrali da Jafar alSadiq nije imao pravo Ismailu uskratiti prijenos nassa, čak i ako nije bio zadovoljan njegovom politikom. Oni koji su podržavali imamat Ismaila i njegovog sina Muhammada, kasnije su postali poznati kao ismailiti ismailije, ili sabiyya, šiiti Sedmaši. Neposredno nakon što je Musa alKazim uglavnom prihvaćen kao Jafarov punovažeći nasljednik, Muhammad ibn Ismail je pokrenuo cijeli niz putovanja. Vjeruje se da je otputovao u Perziju, a zatim iščezao u skrovitosti, izolaciji ili tajnovitosti. Ovdje se ujedno gubi i svaki jasniji trag o njemu.

POČETNA DJELATNOST ISMAILI IMAMA Vrlo je malo poznato o povijesti i doktrinama ismailitskih imama od početka ismailitskog pokreta, godine 765, pa sve do osnutka Fatimidskog kalifata godine 909. Do vremena kada se fatimidski imam navijestio, ismailitska je doktrina, koju je po prvi puta otvoreno objavio, bila već zrela. Djelujući više od stotinu godina u relativnoj tajnosti, ismailitski imami su razvili skladno zdanje teoloških učenja koja su intelektualno i emocionalno nailazila na dobar prijem. Počevši od sredine devetog stoljeća, oni su se iz svoje skrovitosti počeli javljati odlučnim, snažnim propovijedanjem. Ismailitska misija poznatija je kao dawa, ili poziv, na odanost imamu. Dawu predstavlja dai, ili glasnik, koji svojom propagirajućom ili misionarskom djelatnošću širi učenje vjere. Filozofski, ismailiti su kaotične spekulacije i praznovjerja ranijih šiitskih sekti zamijenili nizom istaknutih filozofskih učenja, I premda nam je danas dostupno vrlo malo pisanih ismailitskih tekstova, meñu provjerenim sljedbenicima sekte očito su privatno cirkulirali anonimni rukopisi. Ismailitska učenja bila su sintetična, sadržavajući u sebi poštovanje prema Kuranu, spojeno s intelektualnim uvažavanjem dubina grčke neoplatonske misli i hindu misticizma. Naglasak koji je ismailizam stavljao na živućeg imama, pružao je priliku za emotivno ispunjenje, dopuštajući učeniku ili učenici da prema svom Učitelju usmjere duboko spiritualiziranu ljubav. I konačno, ismailizam je uključivao i dobro organizirani opozicijski pokret, koji je privukao političke nezadovoljnike. U Iraku je vodstvo ismaili dawe bilo od godine 870. u rukama Hamdan Oarmata. Njegovi sljedbenici bili su poznati kao qarmatije. Njegova odlučna i snažna propovjednička aktivnost naišla je na velik uspjeh, a iračka misija je postala značajno područje ismailitskog utjecaja. Hamdanova dawa proširila se kroz Irak, Perziju, Transoxianu, Siriju, Bahrein, Yemen, Sind i sjevernu Afriku. Ovo brzo širenje učinilo je da brojni ismailiti s kraja devetog stoljeća budu nazivani i qarmatije, čak i ako nisu izričito bili Hamdanovi sljedbenici. Njegova revolucionarna politička učenja privukla su mnoge koji su bili razočarani abasidskom vlašću i odsustvom bilo kakve organizirane opozicije meñu daleko brojnijim šiitima Dvanaestašima, Zapravo, promjene koje su se zbivale izmeñu 765. i 900. godine dovele su do sveopćeg slabljenja političke i kulturne moći i sunita, i šiita Dvanaestaša. Od sredine devetog stoljeća na dalje, konci abasidske vlasti bili su, zapravo, u rukama turske straže palače u Bagdadu. Vino, razvrat, pederastija i obožavanje raskoši u toj su mjeri oslabili abasidsku dinastiju da je pokrajina za pokrajinom otkazivala poslušnost, a carstvo se sve više osipalo. Odmetnuti voñe redom su uzurpirali funkcije imenovanih abasidskih upravitelja, i nasilje je bivalo sve prisutnije. Abasidski nemar je dosegao takve razmjere, da sjajni irigacijski sustavi širom Bliskog istoka žila kucavica njegove opskrbe hranom nisu više bili održavani. Novi društveni i ekonomski trendovi uključivali su širenje industrije i trgovine. Gradovi su izrastali iz ranijih vojnih naseobina, prerastavši u središta ekonomske aktivnosti. Arapsko plemensko plemstvo zamijenjeno je novom vladajućom klasom, sačinjenom od zemljoposjednika, bogatih trgovaca, vojnih starješina, administratora, vjerskih učitelja i učenjaka. Došlo je do sukoba interesa izmeñu gradskog i seoskog stanovništva.

Siromašni seljaci su se bunili, privučeni ismaili pokretu njegovim obećanjem sveopće pravde pod Mahdijem. Daleko od budnih očiju urbane abasidske birokracije, organizacijski napori ismailita mogli su se u ruralnim krajevima odvijati nesmetano. Ismailitska dawa imala je odreñenog uspjeha i u urbanim središtima, kod inteligencije privučene njenim sofisticiranim doktrinama. Nezadovoljstvo uvjetima koji su prevladavali tijekom osmog i devetog stoljeća mnoge je pripremilo za to da ponovo čuju poruku šiita kako je islam krenuo krivim smjerom koji treba ispraviti. PROGLAŠENJE FATIMIDSKOG KALIFATA I QARMATI ŠIZMA Ismailiti su bili spremni ponuditi vodstvo za takvo ispravljanje. Godine 909. ismailiti su postigli svoj najveći uspjeh kada je Skriveni imam Ubayd Allah proglasio u sjevernoj Africi Fatimidski kalifat. Njegov izbor dinastijskog imena govorio je o pozivanju režima na Alijevu lozu. Stoljeće i pol izmeñu smrti Jafar alSadiqa i kalifata Ubavada Allaha, uživali su ismailiti u periodu jedinstva. Imami koji su uslijedili nakon Muhammada ibn Ismaila, sedmog imama, držali su svoje imamate u tajnosti. Sebe su zahvaljujući doktrini taqiyya nazivali naprosto hujjama, dokazima ili predstavnicima Muhammad ibn Ismail Mahdija, čiji se povratak iščekuje kao čin iskupljenja čovječanstva. Ova doktrinarna tradicija naglo je prekinuta kada se Ubayd Allah proglasio živim imamom, idući unazad tim svojim rodoslovljem linijom Skrivenih imama zadnjih sto i pedeset godina, sve do Jafar alSadiqa. Naravno, vrhunac reforme Ubavada Allaha bilo je njegovo odbacivanje Muhammad ibn Ismaila kao Mahdija. Ne treba čuditi da je lider takvog kova, kakav je bio Hamdan Oarmat, odbio priznati Ubayd Allaha i njegova revizionistička učenja o imamatu. Godine 899. Hamdan je počeo zamjećivati blagu promjenu u porukama koje su stizale iz sirijskog ismailitskog sjedišta. Poslao je svog brata Abdana da ispita stvar. Abdan je razgovarao s Ubayd Allahom i shvatio da se ovaj smatra imamom, više ne priznavajući Muhammad ibn Ismaila kao Mahdija. Hamdan je okupio svoje daie i obznanio Ubayd Allahovu herezu, naloživši im prestanak njihovih misionarskih aktivnosti. Ubrzo potom, Hamdan Qarmat iščezava iz povijesti, U odsustvu cjelovitog lidera Hamdanovih sposobnosti, koji bi poveo nezadovoljne antifatimidske ismailite, na ismailitskim područjima ipak su djelovale disidentske grupe. Qarmatije su i dalje čekali povratak Muhammad ibn Ismaila. Meñu onima optuženim kao qarmati agenti, nalazio se i slavni mistik Mansur alHallaj, koji je kod odreñenih članova abasidske kraljevske obitelji zadobio veliki utjecaj. Zavidni neprijatelji s abasidskog dvora uspjeli su da ovaj u Bagdadu bude uhapšen, osuñen i 922. godine mučen, razapet i raskomadan. Mansur alHallaj je doživio gnostički oblik jedinstva s Bogom, tijekom kojeg je, kažu, izvikivao Ana 1Haqq, Ja sam Istina. Mučen je kao heretik, a njegovi su učenici i sljedbenici osnovali više mističkih sufi redova.21 U Bahreinu je qarmati dawa nastavila skoro dva stoljeća prosperirati kao takmac i Abbasidima i Fatimidima. Ovdje je zajednica razvila izrazito neprijateljski i antinomijski revolucionarni izgled. Qarmati država se najvećim dijelom izdržavala čestim napadima na karavane i fatimidske i abasidske gradove. Qarmati su natjerali Ubayd Allaha da 902. pobjegne iz Sirije i krene na svoj dugački i mukotrpni put do sjeverne Afrike. Qarmati ekstremizam nastavio je poprimati takve razmjere, da je godine 930, predvoñena Abu

Tahirom, sekta napala Meku, masakrirala skoro trideset tisuća mekanskih i muslimanskih hodočasnika i uzela Crni kamen iz Kaabe. Qarmatije su kamen zadržali do 951, kada su ga Abbasidi uspjeli vratiti, plativši za njega ogromnu otkupninu. Suni polemičari i hereziolozi počeli su sve ismailite trpati u istu košaru, bez razlike im pripisujući svetogrdne stavove i ponašanje radikalnih qarmatija. Zanemarujući činjenicu da su brojni qarmatski napadi bili usmjereni protiv ismailitskih Fatimida, Do godine 1077, qarmatije su iz posve praktičnih razloga prihvaćeni pod fatimidsko okrilje njihovi ismailitski korijeni, te gorko sjećanje na qarmatske ekscese, osudili su sve ismailite na krivnju po srodnosti. Pored onog što bi i mogli opravdati kao dozvoljeno pogrešno tumačenje ismailitskih vjerovanja, Abbasidi su pokrenuli pravu orkestriranu kampanju antiismailitske propagande. Od devetog stoljeća, ismailiti su meta suni agitatora, koji su stoljeća utrošili da bi uobličili nešto što povjesničar Farhad Daftarv naziva mračnom legendom.22 Šiiti Dvanaestaši često su se pridruživali suni hereziolozima u ovim napadima, što je uključivalo i pomno razrañeno poricanje linije ismailiti imama po Alijevoj lozi. Imami su prikazivani kao varalice, širitelji ilhada vrhunske hereze, kojima je jedini cilj bio ništa manje nego uništenje islama iznutra. O ismailitima se govorilo isključivo kao o malahidama hereticima ili mulhidima onima koji su zastranili. Godine 1011. abasidski kalif sazvao je u Bagdadu konferenciju sunitskih i dvanaestaških učenjaka koji su izdali proglas kojim se osuñuju fatimidski ismailiti i poriču njihova dinastijska polaganja prava na Alijev linijski slijed. Ove su klevete kasnije ponovili prvi zapadni orijentalisti osamnaestog stoljeća, koji su se s istima susreli u svojim studijama srednjovjekovne muslimanske povijesti. Na taj način najveći dio europske učenosti osamnaestog i devetnaestog stoljeća obiluje pogrešnim razumijevanjem ismailita. KLASIČNI FATIMIDSKI PERIOD Fatimidska dinastija predstavljala je prvu uspješnu šiitsku državu nakon skoro dva i pol stoljeća političkih napora, Klasični fatimidski period, nazvan i Zlatno doba ismailizma, protegnuo se na skoro dvije stotine godina od 909. i objave Ubavda Allaha, pa do 1094. i smrti osmog fatimidskog kalifa, kao i potonje nizari šizme. Fatimidski upravitelji uspjeli su uglavnom osigurati stabilno vodstvo, koje je potaklo prosperitet. Fatimidsko pokroviteljstvo znanosti i umjetnosti učinilo je od Kaira napredni centar kulture i trgovine, u jedanaestom stoljeću glavnog rivala Bagdadu. Ovaj bogati period klasične fatimidske književnosti zabilježio je silnu intelektualnu i filozofsku aktivnost i postignuća ismailita. Ubayd Allah proveo je period od 902. do 909. organizirajući se meñu ismailitima sjeverne Afrike. Nakon kraćeg utamničenja, oslobodili su ga njegovi pristaše i proglasili ga kalifom u Maroku, nakon čega je u Tunisu osnovao svoju prvu prijestolnicu. Prva desetljeća njegove vladavine bila su neprestana borba za opstanak. Fatimidi su bili u otvorenom ratu s qarmatijama i ostalim disidentskim grupama koje su se protivile odbacivanju Muhammad ibn Ismaila. Do vremena alMuizza, četvrtog fatimidskog kalifa vladao 95375, dinastija je u dovoljnoj mjeri ugušila disidentsku ismaili opoziciju da bi mogla pokrenuti politiku teritorijalne ekspanzije. Do godine 969. Fatimidi su Abbasidima oteli Egipat, i kao svoju prijestolnicu izgradili Kairo alQahirah. Godine 969. Meka i Medina su se, u zamjenu za značajnu ekonomsku dobit, predale alMuizzu.

Uz rijetke izuzetke, Fatimidi su poštivali vjersku slobodu sunitske većine u Egiptu, i bili tolerantni prema kršćanima i Židovima. Zapravo, izvjestan broj kršćana i Židova bio je u doba fatimidskih kalifa imenovan čak i na odreñene položaje. Godine 988. Fatimidi su osnovali alAzhar, prvo sveučilište na svijetu, kao centar za širenje ismaili doktrine. Konačni cilj Fatimida bio je vladanje cjelokupnim islamom. Za života fatimidske države, oni su održavali neprestanu misionarsku aktivnost, za razliku od Abbasida, koji su nakon ostvarenja političke pobjede obustavili svaki takav daljnji napor. AlMuiz je umro godine 975. U nastojanju da privuče disidentske ismailite u fatimidsko okrilje, on je modificirao doktrinu imamata. Muhammad ibn Ismail je tako smješten u okvire ogromnih kozmoloških ciklusa, gdje je zauzimao daleko uzvišeniji položaj nego što mu je to učenje Ubayd Allaha dopuštalo. AlMuiz je dopustio i priključenje ismailitske neoplatonske kozmologije fatimidskoj kozmologiji, ponovo dajući prednost širem konsenzusu. Njegovi su napori pomogli širenju fatimidskog utjecaja unutar veće, ismailitske zajednice, U vrijeme alAziza vladao 97596, sljedećeg kalifa, Fatimidi su dosegli svoju najveću teritorijalnu ekspanziju. Na svom vrhuncu carstvo je obuhvaćalo Egipat, Siriju, sjevernu Afriku, Siciliju, afričku obalu Crvenog mora, Yemen i Hijaz u Arabiji, jednako kao i svete gradove Meku, Medinu i Jeruzalem. Krajem desetog stoljeća, islam je na vlasti imao tri odvojene dinastije Omayyade u Španjolskoj i Maroku, Fatimide u zemljama na potezu od Alžira do Sirije, i Abbaside u Bagdadu. AlAziz je jednako tako bio i vrlo aktivan u širenju fatimidske dawe na Perziju. Njegovu vladavinu obilježila je maksimalna vjerska tolerancija. Štoviše, njegova žena je bila kršćanka, a njegov vezir židovski obraćenik na ismailizam. AlAziza je naslijedio alHakim vladao 9961021, njegov jedanaestogodišnji sin, ćudljiv i ekscentrični voña, koji je možda bio i duševno neuravnotežen. Kako bilo, on je pokazao silan interes za znanost i umjetnost, kao i aktivnosti dawa. Godine 1005. utemeljio je Dar alHikma, ili Kuću mudrosti, kao centar za obuku daia. AlHakimovi misionarski napori uključivali su i posezanje za disidentskim qarmatima. Izvan Bahreina, većina qarmatija je na kraju prihvatila Fatimidski imamat. S druge pak strane, alHakim je proganjao i Židove i kršćane. Godine 1009. naredio je uništenje Crkve Svetog groba u Jeruzalemu, okončavši time primirje koje je njegov otac sklopio s bizantskim carem, što je postalo jedan od povoda za Križarske ratove. Njegova se netolerancija odnosila i na sunite. I on je usvojio šiitski običaj proklinjanja prva tri kalifa kao uzurpatora Alijevog prava. Godine 1017. pojavio se pokret druza, kao disidentske ismailitske grupe, prerastavši vrlo brzo u posve različitu vjeru. Jedan dio alHakimovih daia počeo je propovijedati ekstremne ideje, vezano uz fizičku božanskost fatimidskog imama. Fatimidi su prihvaćali imama kao božanski postavljenog, nepogrešivog i bezgrešnog, jedinog duhovnog voñu čovječanstva ali kao čovjeka. Druži su tu napravili ogroman korak naprijed, izazvavši time gnjev Fatimida. Voña druza je ubijen u atentatu 1018. godine, ali se pokret nastavio širiti, prerastavši u izvor vječne prijetnje vjerskom i političkom neposlušnošću. Druži su tvrdili da je alHakim bio qaim, Konačni imam, čija je vladavina najavila qiyamu, kraj islama i ukidanje serije šerijata. Ove značajne teme šiitskog

radikalizma ponovo će se javiti meñu nizarima, sto godina kasnije. O njima ćemo detaljnije u onom dijelu u kojem ćemo istraživati vladavine asasinskih voña Hasana II i njegovog sina Muhammada I Zajednica druza danas broji nekih tristo tisuća ljudi, i to uglavnom u Siriji, Libanonu i Izraelu, koji i dalje čekaju povratak alHakima.23 AlHakim je umro ili nestao 1021. godine. Naslijedio ga je njegov sin alZahir, koji je vladao sve do svoje smrti, 1036. godine. Tijekom svoje kratke vladavine, alZahir daje dopuštenje Bizantincima da ponovo izgrade Crkvu Svetog groba. Njega je naslijedio njegov sedmogodišnji sin alMustansir, koji je kao kalif vladao skoro šezdeset godina, sve do godine 1094. Jedan kratak period tijekom vladavine alMustansira, Fatimidi su zadobili titularnu vlast nad Abbasidima, a samim time i nad cijelim islamom. Godine 1057. pobunjeni turski general alBusasiri traži alMustansirov savez protiv Seldžuka i Abbasida. Uz značajan prilog u novcu i naoružanju od alMustansira, alBusasiri je godine 1058. uspio preuzeti Bagdad. Odmah je uveo šiitski poziv na molitvu, te blagosiljao alMustansirovo ime tijekom khuthe, molitve za voñu islama, petkom. No, ubrzo je navukao na sebe alMustansirovo nezadovoljstvo, odbivši abasidskog kalifa osobno predati Egiptu, zatočivši ga umjesto toga u Bagdadu. Godine 1059. alBusasirija će poraziti i pogubiti Turci Seldžuci. SUMRAK FATIMIDA Tijekom alMustansirove vladavine, neprestano ratno stanje dovelo je do cijelog niza ekonomskih kriza, ohrabrivši vojsku da ojača svoju političku moć unutar civilne vlasti. Godine 1062. došlo je meñu disidentskim elementima vojske do otvorenog oružanog sukoba. Stvarni voña Egipta postao je turski zapovjednik Nasir alDawla. Bio je to zao i korumpirani tiranin. Brojna razdoblja gladi i ekonomske nedaće izmeñu 1065. i 1072. godine, samo su još više doprinijele sveopćoj patnji. Na kraju je i sam kalif postao skoro doslovno zatvorenikom, dok su njegove trupe poharale palaču. Nasir alDawla je smaknut 1073. godine. Tražeći pomoć u borbi protiv svojih pobunjenih trupa, alMustansir je godine 1074. uputio poziv Badr alJamaliju, armenskom generalu, vojnom upravitelju Acre. Badr je brzo djelovao. Njegove trupe su ugušile pobunu Turaka i ponovo uspostavile red, a on je preuzeo nadzor nad Egiptom. Kalif je u sklopu svog vladanja tradicionalno bio zadužen za sljedeća tri najvažnija aspekta funkcije civilne vlasti, vjersku poduku i misionarski rad, te vojsku. Badr alJamali je preuzeo nadzor nad sve te tri funkcije. Položaj vrhovnog zapovjednika vojske postao je nasljedan, prešavši na Badr alJamalijevog sina i unuka. Fatimidski kalif je, baš kao i njegova abasidska varijanta, postao tek puka figura. Stvarna moć bila je u rukama vojske, koja je bila pod stalnom prijetnjom napredovanja vojske seldžučkih Turaka. Godine 1094. Egipat je zadesila strašna glad, izazvavši strašnu patnju i bijedu. Meñu ljudima koji su bili svjedoci toga kako se idealistička, vjerska revolucija pretvara u vojnu diktaturu, proširio se osjećaj beznaña. Jedan od najznačajnijih razloga sloma Fatimidskog imamata bio je taj što je stvaralačka, intelektualna i duhovna iskra, kao unutarnji pokretač ismailitskog uspona na vlast, bila već dugo gušena političkom odgovornošću upravljanja Carstvom. Nakon smrti kalifa alMustansira iste te godine, nasljednika je odredio alAfdal, vrhovni vojni zapovjednik koji je taj položaj naslijedio od svog oca, nakon njegove smrti. AlMustansir je imao dva sina. Stariji, Nizar, imao je skoro

pedeset godina. On je već bio proglašen nasljednikom, primivši očev nass, i od strane ismailitskog vodstva prihvaćen kao devetnaesti imam. Njegov brat alMustali imao je tek dvadeset i jednu godinu, i nije imao niti iskustva, niti saveznika. AlAfdal je uredio da alMustali oženi njegovu kćer, da bi ga istog dana kada je alMustansir umro, proglasio kalifom. AlMustalijeva mladost i politička slabost učinit će ga bespomoćnim oruñem u alAfdalijevim rukama. NIZARI ISMAILITSKI RASKOL I u konačnom, završnom zaokretu labirinta, koji će nas dovesti do HasanaiSabaha, susrest ćemo se s posljednjom, značajnom ismailitskom šizmom, u kojoj će upravo sam Hasan imati glavnu ulogu. U nastojanju da organizira pobunu, Nizar je požurio u Aleksandriju. Nakon odreñenog početnog uspjćha, poražen je, uhvaćen i pogubljen. Fatimidska dinastija je, ipak, kobno oslabljena. Do trenutka kada je alMustali započeo svoj kalifat, teritorijalni posjedi Fatimidskog carstva su u suštini svedeni na Egipat. Mnogo je ismailita koji su odbili priznati imamat alMustalija. Stvoren je opozicijski pokret. Najznačajniji voña perzijskog nizari ismaili otpora Fatimidskom kalifatu bio je HasaniSabah. Točniji naziv za asasine je nizari ismailiti. Revolucionarni, mistički i politički vizionari meñu ismailitima potpuno su negirali organiziranu državnu religiju, uvjereni da je postala nepopravljivo korumpirana. Nakon Nizarove smrti 1095 godine, njegovi su se pristaše povukli u razdoblje dubokog, kreativnog razvoja, rezultat čega je aldawa aljadida, ili Novo propovijedanje. HasaniSabah je pomogao uobličenju i propagiranju doktrine nizari nasljeñivanja. Ne postoji nikakav povijesni zapis o tome da je Nizar prenio svoj nass ikojem od svojih sinova. Jedna se tradicija ipak razvila, a smatrala je da je plašt imama predan ili Nizarovom sinu, ili unuku koji je, pak, krišom izveden iz Egipta i kojeg je potajice u Alamutu odgojio Hasan. Druga verzija te priče kazuje da je Nizar zapravo čudesno preživio svoje pogubljenje i sklonio se u sigurnost u Alamutu. Za vladavine alMustalija, Fatimidski kalifat je bivao sve slabiji i izoliraniji. Godine 1130. iz Alamuta su odaslani asasini, koji ubijaju alAmira, alMustalijevog sina i nasljednika. Fatimidski imamat je time zapravo okončan, premda je, tehnički, živio još kroz četvero svojih voña, sve do 1171. i smrti posljednjeg kalifa nakon čega je Saladin kojeg ćemo kasnije ponovo susresti vratio Egipat pod sunitsko okrilje. Preživjeli mustalija ismailiti, poznatiji kao bohre, danas žive u Indiji i Yemenu, USPON TURAKA SELDZUKA I dok je Fatimidski kalifat prolazio kroz svoje unutarnje potrese, dotle su suni Abbasidi prolazili kroz period svog snaženja i obnove. Kada su u prvim desetljećima jedanaestog stoljeća seldžučki Turci otpočeli s osvajanjem Perzije, poslali su kalifu u Bagdad izaslanstvo, obznanivši svoje obraćenje na islam i prihvaćanje njegovog autoriteta. On ih je u trenucima slabljenja svoje moći prihvatio kao dobrodošle saveznike, oženivši nećakinju seldžučkog sultana Tughrila i 1058. je proglasio Tughrila kraljem Istoka i Zapada. Seldžučke vojske postale su kalifovi zaštitnici. Seldžučki vladari osigurali su političku snagu koja ih je trebala zaštititi od dvije velike opasnosti što su se nadvijale nad suni establišmentom fatimidskog kalifa i invazije europskih križara. Pravo lice ovog saveza otkrivalo je, meñutim, Turke Seldžuke, koji su postali ona stvarna moć, skrivena iza abasidskog trona. Izazivali su silno ogorčenje meñu lokalnim stanovništvom svih krajeva u koje bi prodrli. Nova vladajuća

klasa bili su stranci. Turski vojnici i politički službenici nisu bili kulturno prilagoñeni. I dok su oslabljenom carstvu osiguravali snagu i red, cijena za to bila je pokoravanje njihovoj militantnosti. I sami su Seldžuci prolazili kroz iskustvo unutarnjih frakcijskih borbi, što je za posljedicu imalo dodatno destabiliziranje stanovništva. SUFIJI Nastanak sufi pokreta predstavljao je onaj drugi, jedinstveni dogañaj koji je doprinio obnovi sunitske energije. Nastale oko neovisnih duhovnih učitelja, razne sufi grupe težile su istraživanju ezoterijskog značenja islama, radeći na razvoju i upražnjavanju vježbi za produbljenje mistične svijesti. Abbasidi su sufijima dopustili bavljenje njihovim vjerskim istraživanjima. I dok je tolerancija koju su proširili i na sufije pomogla snaženju sunitske obnove, sufijski naglasak na duhovnosti mogao je jedino samo dodatno podcrtati abasidski duhovni slom. Suprotno tome, žar s kojim su ismailiti pristupili svojim vjerskim ciljevima, mogao se bez većih poteškoća usporeñivati s duhovnim obilježjima sufijskog pokreta. Tako su, posve slučajno, dva tijeka dogañaja koji su doprinijeli sunitskoj političkoj i duhovnoj renesansi, istovremeno pomogla i snaženju ismailita kao opozicijskog pokreta. Šiitizam, koji je svoju punu snagu iskazivao upravo u burnim vremenima, pridodamo li mu pritom još i njegovo ismailitsko čedo, bio je opet na pravom putu da si pronañe roditelja revolucionarnog genija. POGLAVLJE PET UČENJA ISMAILIZMA MAHDI, IMAM I DAI Očekivani šiitski iskupitelj, Mahdi, strpljivo iščekuje božanski ureñeni trenutak za svoje konačno pojavljivanje na Zemlji. On je qaim posljednji, koji će utemeljiti idealnu islamsku državu. On je sedmi ProrokHijerofant, koji će započeti sedmo razdoblje čovječanstva, onako kao što je Muhamed Muhammad započeo šesto. Kao posljednji imam, on će otvoriti pogled na ezoterijsko značenje cjelokupne prijašnje povijesti, te najaviti period čistog duhovnog znanja u kojem će istina zavladati svim oblastima ljudskog ponašanja. U meñuvremenu je imam, nasljednik Proroka, od Boga izabran i jedini predvodnik čovječanstva taj koji zajednicu u ispravnosti vodi prema tom uzvišenom trenutku. Potomak loze Alija i Fatime, imam nosi u sebi genetsku vezu s duhovnom veličinom i misijom Proroka. On je nepogrešiv i bezgrešan. Ismailiti vjeruju da svijetom jedan za drugim vladaju i Propovijedajući i Skroviti imami koji su, milošću Božjom, prisutni u svakoj generaciji. Imam je personifikacija metafizičke duše univerzuma, i samim je time i božanski. Njegov uvid i vladanje ezoterijskom istinom zahtijeva od njegovih sljedbenika poslušnost. Isključivo on može tumačiti skriveno značenje Kurana i pružiti uvid u istinu, skrivenu u profanim vjerskim postupcima neprosvijećene ortodoksije. Imam i njegovo znanje su superiorni čak i Kuranu. Jer, Kuran sam po sebi otkriva smisao Zakona, zahir, ili učenje prema vani, dok je imam nužan da bi otvorio njegov batin, ili unutarnje značenje. Ismailiti se ponekad nazivaju batinije. O imamu se često govori kao o Kuranu koji govori.24 U uzdizanju doktrine imama, ismailiti su otišli dalje od bilo koje druge šiitske sekte. Jedino imam može voditi onoga koji traži, kroz postupke neophodne za spoznaju Boga, i jedino mu on može osigurati sredstva i način da dosegne

spasenje. Imam posjeduje najviši oblik ilma, ili gnoze, neposredne duhovne mudrosti udijeljene Alahom, i kroz imama prenesene zajednici vjernika. I dok u jednom trenutku može na Zemlji biti inkarniran samo jedan imam, nagovještavajući njegovu buduću ulogu, prisutan može jednako tako biti i samitilihujja, njegov šutljivi nasljednik. Imamat se prenosi darivanjem nassa izabranom nasljedniku, postupak kojim postojeći imam prenosi svoj ilm sljedećem imamu. Imamova duhovna uloga tumačenja i razlikovanja unutarnjeg značenja batin od vanjskog učenja zahir, poznata je i kao tavvil. Sposobnost da se primi tavvil prenosi se inicijacijom, kojom se duhovno poimanje kandidata postepeno priprema za spoznaju ezoterijske istine. Da bi objasnilo putovanje iz pojavnosti u stvarnost, tawil tumačenje nerijetko se koristi kabalističkom egzegezom. Tako je, naprimjer, spajanje muških i ženskih principa predstavljenih slovima kafi nun u riječi kun, biti priznato kao prapočelo kojim je Bog stvorio univerzum.25 Svaka pojava podrazumijeva unutarnju istinu, ili hagiga. Batin, koji utjelovljuje nagigu, može učeniku biti prenesen tek nakon zavjetovanja na šutnju, te inicijacije u sektu. Inicijacija podrazumijeva plaćanje članarine. Rani ismailiti su smatrali da je, premda je Prorok objavio vjerske zakone, uloga imama bila. objasniti i protumačiti njihovo istinsko značenje nekolicini dostojnih, imamima iniciranih i priznatih.26 Imam djeluje kroz svoje izabrano svećenstvo učitelja, daia, čija je uloga kroz aktivnosti dawa, ili misiju poučavanja, približiti unutarnje učenje imama najvećem mogućem broju onih koji tragaju. Uloga daia je zaokružiti duhovno strujanje izmeñu imama i učenika. Unutarnje duhovno viñenje skrivene suštine imama kao utjelovljenja nura, mističkog zračenja božanske ljubavi, smatra se najvišim ciljem, kao i nužnim preduvjetom da bi učenik bio preplavljen božanskom milošću. Osim svojih vjerskih dužnosti obraćenja i poučavanja, dai ima i političku dužnost utemeljiti imamovo kraljevstvo na zemlji. Daie opisan kao zadužen ne samo za utemeljenje ismailitske države, nego i za artikuliranje temeljne doktrine i moralnih ciljeva kojima bi država morala služiti.27 Hijerarhiji daia predsjedavao je glavni dai, kojem je direktno nadreñen bio imam. Daiji koje su zapadnjački učenjaci često usporeñivali s misionarima, bili su odlično pripremljeni i visokoobrazovani filozofi i teolozi, jednako kao i disciplinirani mistici. Oni su poučavani jeziku i vjerskim uvjerenjima svojih potencijalnih obraćenika, kako bi mogli nadmašiti u vještini uvjeravanja. Kako bi uspio ostvariti najdublju razinu komunikacije, dai je nastojao održavati blisko prijateljstvo sa svojim ciljanim obraćenikom. Masovno obraćenje nikada nije bilo strategija. Pojedinac je uvijek priznavan kao takav i smatran jedinstvenim. Rukovodeći princip bila je gnoza, ili spoznaja, dosegnuta prosvjećenjem iluminacijom, Pojedinčeva gorljiva potraga za istinom, opetovana je ismailitska tema ustrajavajući u neminovnim kušnjama, učenik teži za imamovim prihvaćanjem. Njegov je cilj izbjeći ljudskim ograničenjima i doseći slobodu duhovnog povratka. Kroz svoje duhovno putovanje, posvećenik izražava kozmičku čežnju da se nafs alkull animirajuće počelo, princip sveopće nadahnutosti, bodrosti, živosti, kreposti i si meñu ljudima simboliziran imamom Alijem vrati svom izvoru, ili agialkullpočelu univerzalnog razuma, meñu ljudima simboliziranom Prorokom Muhamedom.28 Na taj su način ismailiti sudjelovali u hijerarhiji

živuće istine zajednici, ujedinjenoj pod vrhovnim vodstvom imama, koji je svoje božanski objavljeno znanje dijelio kroz lanac daia direktno sa zajednicom vjernika, od kojih je svaki za sebe težio Bogu kroz vlastitu avanturu traganja za istinom. Pomno razrañena hijerarhijska narav ismailizma, sa svojim naglaskom na jedinstvenosti individualnog traganja za prosvjetljenjem, bila je u oštrom kontrastu s impersonalnim egalitarizmom tradicionalnog suni modela. Sa sunitskog stanovišta, budući su primjenjivi na svakog muslimana, univerzalni zahtjevi šerijata zasjenjuju ismailitski koncept duhovnih individualnosti. Ismailiti su širom suni teritorija upravljali ogromnom, razgranatom mrežom daia i njihovih sljedbenika, DairalHikma, kalif alHakimova škola za obuku misionara, posjedovala je knjižnicu od skoro dvjesto tisuća knjiga o teologiji, astronomiji i medicini. Nakon završetka svog naukovanja novicijata, daijibi bili odaslati širom islamskog svijeta da neumorno traže obraćenike i propovijedaju revolucionarna učenja ismaili imama. Kao progonjena sekta, ismailiti su morali u najvećoj tajnosti držati svoje vjerske aktivnosti i rad na obraćenju. Ako bi se student uspaničio i svog učitelja odao vlastima, dai je bio izložen opasnosti pogubljenja. Opasan proces obraćenja uključivao je postepeno slamanje studentovog poštovanja za etabliranu suni vjersku doktrinu, kao i političku vlast suni kalifa, u okrilju kojih je student bio odgajan. Srednjovjekovna ismaili doktrina predstavljala je eklektičku mješavinu ona je spajala napredna filozofska razmišljanja s perzijskom, židovskom i kršćanskom ezoterijom, gnostičkim, neoplatonskim i hindu misticizmom kao i elementima sufi i islamskog okultizma. Povijest je smatrala cikličkom, zasnovanom na sedam kozmičkih razdoblja i sedam ProrokaHijerofanta, zaduženih za predvoñenje čovječanstva u tim razdobljima. Razne verzije, u kojima se nabrajaju ovi učitelji, uključivale su Adama, Nou, Abrahama, Mojsija, Isusa, Muhameda Muhammada i Muhammad ibn Ismaila, U nekim verzijama, Adam je zamijenjen Alijem, dok su, ne bi li prilagodili njihova učenja o sedmom imamu, Fatimidi bili prisiljeni izvršiti značajnije preinake. Ismailizam je prihvatio i eshatološka učenja o uskrsnuću, te je vjerovao u Posljednji sud, kada će iskupljeni biti odvojeni od neiskupljenih. Ismailitsko gledište o spasenju uključivalo je i ideju da je uvjet za usavršenost univerzalne duše bio usavršenost čovjekove duše, Neoplatonizam je našao svoj put u ismailizam otprilike u vrijeme osnivanja fatimidske dinastije. Tijekom devetog stoljeća, na arapski su prevedena razrañena, složena emanacionistička učenja, sadržana u tekstovima Plotina, Porfirija, Iamblicha i Prokla, grčkih filozofa trećeg do petog stoljeća. Nekoliko stotina godina ranije, perzijska sasanidska dinastija povratila je zoroastrijskoj religiji Maga njen vrhovni autoritet, ujedno pruživši utočište poganskim filozofima i učenjacima, stradalim u previranjima u Rimskom Carstvu, izazvanim prihvaćanjem kršćanstva. Nakon što je 529. godine Justinijan zatvorio atensku Neoplatonsku akademiju, visoka škola JundiŠapur ili Gondeshapur, koju je u jugozapadnom Iranu osnovao Khosrow I, postaje veliki obrazovni centar, privlačeći Židove, kršćane i neoplatoniste koji će perzijsku kulturu obojiti duhovnošću i filozofijom zapada. Neoplatonizam ima u svom temelju koncept apsolutno transcendentnog, vrhovnog i nespoznatljivog Boga. Osnovna postavka neoplatonizma mogla je tako bez većih poteškoća naći svoj

put do ismaili teologije, koja se pridržavala strogog monoteizma, i u svojoj se suštini oslanjala na objavu, a ne na racionalno.29 Zanimljiv odraz ovakvih uvjerenja bila je grupa koja se krajem desetog stoljeća pojavila u Basri, nazvavši se Ikhwan alSafa, ili Bratstvo iskrenosti. Njihova revolucionarna gnostička učenja ostala su sačuvana u anonimnoj i enciklopedijskoj Rasaillkhwan alSafa, zbirci od pedeset i dvije poslanice epistole, podijeljene u četiri odjeljka koji se bave svim poznatim znanostima onog doba pored filozofskih i religijskih spekulacija o kozmologiji, teologiji i eshatologiji, uključivši i astronomiju, matematiku, glazbu i geometriju. Cilj izučavanja je pomoći čitatelju da pročisti svoju dušu i, mješavinom grčke filozofije, kršćanske etike, sufi misticizma i muslimanskog zakona, dosegne spasenje. Ova je enciklopedija ostavila dubokog traga u muslimanskom intelektualnom životu od Perzije do Španjolske.30 Rasail zbog svog učenja, koje je podržavalo Muhammada ibn Ismaila, jednako tako mogla biti istaknuta i kao antifatimidski barjak, pod kojim bi se okupili ismaili disidenti. Zna se da je Rasail proučavao i Rašid alDin Sinan, karizmatski voña sirijskih asasina, kao i njegov prijatelj i školski kolega, četvrti starješina Alamuta, Hasan II. Bio je poznat možda i HasanuiSabahu.31 Jedan od modela poučavanja ismailitske mudrosti, koji se pokazao podjednako kontroverznim i dugovječnim, je sustav stupnjeva uvoñenja upućivanja, iniciranja, poznatiji kao Devet stupnjeva mudrosti, nastao u najmanju ruku u desetom stoljeću. Kitab alhalagh alalhar, Knjiga najviše mudrosti, pretpostavlja čitateljevo poznavanje stupnjeva. Novija istraživanja ovo su pisano djelo uvrstila u red antiismailitskih falsifikata čiji je cilj bio oklevetati i diskreditirati sektu.32 Knjiga je navodno bila cinični, tajni ismailitski indoktrinacijski priručnik za daie, napisan kako bi nevine i naivne uvukao u kult raspojasanog ateizma i nemorala. Baveći se stvaranjem ekosocijalističkog modela, kao rukovodećeg principa moderne države, Knjiga najviše inicijacije podsjeća na onaj suvremeni antisemitski falsifikat, Protokoli učenih Sionskih staraca, ili pak proročanski Izvještaj sa Željezne planine. U samoj je prirodi takvih klevetničkih proizvoda, ipak, da su prije lakrdije, nego puke izmišljotine dobar dio njihovog efekta izostao bi, ako bi objekt njihovog ismijavanja ostao neprepoznat.33 Ono što je ipak kristalno jasno i općeprihvaćeno u modernim istraživanjima jest činjenica da se tijekom samog procesa obraćenja i inicijacije, kojime rukovode daiji, kao i u samom programu obuke unutar kojeg su daiji obrazovani, uistinu dogaña nešto tajnovito, tajanstveno i stupnjevito progresivno. Formom, ismailiti su predstavljali tajno društvo, sa sustavom zavjeta i inicijacija, te stupnjevitom hijerarhijom ranga i znanja. Ove su tajne dobro čuvane, a znanje o njima je fragmentarno i zbrkano.3 Pišući o stupnjevitoj strukturi Knjige najviše inicijacije, i Samuel M. Stern priznaje da smo suočeni s progresivnim sustavom inicijacije Nema, dakle, sumnje, da je ismailizam poznavao ideju postepene inicijacije. Kada je riječ o okviru strukturi kojim se služi, autor našeg pamfleta nije ništa izmislio. Ono što mu treba pripisati kao zlu namjeru je, meñutim, sadržaj, koji je pripisao učenjima, poučavanim na različitim stupnjevima inicijacije.35 Model devet stupnjeva posjeduje fascinantnu simetriju koja mu je omogućila da skoro tisuću godina preživi kao naznaka hijerarhijskih učenja ismailitskog tajnog društva. Iz poštivanja prema modernoj ismailitskoj učenosti, s najiskrenijom namjerom da ne doprinosim širenju antiismailitskih

dezinformacija, te svjestan brojnih nagañanja koja će uslijediti, daljnju raspravu i suvremenu ocjenu sustava devet stupnjeva moguće je pronaći u Prilogu 1. POGLAVLJE ŠEST HASAN PRVE GODINE HasaniSabah je roñen 1055. godine, kojih stotinu dvadeset kilometara jugozapadno od Teherana u Perziji današnji Iran, u obitelji šiita Dvanaestaša. Kada je bio sasvim mlad, obitelj se preselila na sjeveroistok, nastanivši se u obližnjem gradu Rayy, od devetog stoljeća i misije Hamdan Qarmata, središtu daiaktivnosti. Hasan je već od svoje sedme godine iskazivao ljubav prema vjerskim učenjima, ostavši do svoje sedamnaeste godine privržen učenjima šiita Dvanaestaša njegovog oca, Tamo je susreo učitelja po imenu Amira Darrab, poznatijeg kao drug, ili rafiq, koji ga je uveo u sedmaška ili ismailitska učenja Fatimidskog kalifata. Rafig je bio prvi stupanj instruktora ispod ranga daia. Hasan se u početku odupirao ismailitskim učenjima. U jednom od preživjelih fragmenata njegove autobiografije, Hasan nam kazuje da je ismailitsko učenje ocrnjivao kao filozofiju, dakle, smatrao ga je daleko manje vrijednim od čisto islamskih vjerskih učenja šiije, čiji je on bio gorljivi vjernik, S vremenom ga je, ipak, njegovo poštovanje prema Amira Darrabu navelo da zañe dublje. Utonuo je u studij. Odlučan korak u njegovom obraćenju predstavljala je njegova bolest. Uplašio se da bi mogao umrijeti, a da nije dosegao istinu. Nakon oporavka, studij je nastavio s drugim ismailitom, Abu Najam Sarrajom. Zavjet vjernosti fatimidskom kalifu alMustansiru na kraju je dao kroz trećeg daia po imenu Mumin. U svibnju, ili lipnju, 1072, Rayy je posjetio Abd alMalik ibn Attaš, glava ismaili dawe u zapadnoj Perziji i Iraku, susrevši se tom prigodom s Hasanom. Impresioniran mladićem, uzdigao ga je do položaja opunomoćenog daia i naložio mu da otputuje u Egipat i predstavi se na kalifovom dvoru. Da ispuni ovu zapovijed, Hasanu je trebalo nekoliko godina. Povjesničari se spore oko toga kako je Hasan napustio Rayy. Naša priča pripisuje se Nizam alMulku, moćnom veziru turskog seldžučkog sultana Malikšaha. Premda se sumnja u njegovo autorstvo, u svojoj knjizi Wasiyat ili Testament, vodiču za buduće državnike, Nizam piše da su on, Hasan i pjesnik Omar Khayyam zajedno bili studenti imama Mowaffeka. Tri prijatelja sklopila su dogovor prema kojem je bilo koji od njih, koji prvi uspije u životu, bio dužan drugoj dvojici dopustiti sudjelovanje u njegovom životnom zgoditku. Nizam je prvi postigao svjetovni uspjeh, a Omar Khayyam mu se pojavio na dvoru i podsjetio ga na dati zavjet. Nizam je uredio da mu bude dodijeljena godišnja penzija, koja je Khayyamu omogućila pisati i meditirati, baš kako je i zaželio. I Hasan je zatražio od Nizama poštivanje dogovora. Prema priči, Nizam je ambicioznog Hasana uzdigao na odgovorni položaj na sultanovom dvoru, nakon čega je Hasan počeo smišljati kako diskreditirati Nizama i zamijeniti ga na mjestu vezira. Doznavši za prijateljevo izdajstvo, Nizam je Hasanu uzvratio jednakom mjerom, uspjevši ga na kraju dovesti u nemilost. Hasan je utekao u Egipat, kako bi smislio osvetu. Ovu su priču kasniji znanstvenici doveli u pitanje, i to zbog razlika u životnoj dobi ove trojice. Neki su povjesničari tvrdili da je Hasan optužen da je u Rayyu pružao gostoprimstvo agentima fatimidskog

kalifa, te da je 1076. utekao u Egipat, ne bi li izbjegao da bude utamničen kao politički agitator. Nizam, koji je do kraja života ostao Hasanov neprijatelj, bio je briljantan i sposoban upravitelj. Trideset godina njegove službe značilo je brojna postignuća za Seldžučko Carstvo. Poticao je industriju, trgovinu i financije, poboljšao ceste i mostove, i pokrenuo obrazovne, kulturne i arhitektonske projekte. Bio je predan politici vjerske ortodoksije, kao administrativnom preduvjetu sigurne i dobro rukovoñene države. I premda je njegovo nepomirljivo neprijateljstvo prema ismailizmu bilo vrlo naglašeno, njegova se netrpeljivost jednako tako protezala i na kršćane, Židove i šiite. Omar Khayyam, na Zapadu prvenstveno poznat po svojoj izuzetnoj poeziji, bio je jedan od najvećih srednjovjekovnih matematičara. Reformirao je perzijski kalendar, učinivši ga nešto preciznijim od našeg današnjeg. Taj kalendar nije, meñutim, nikada korišten, budući da Je protuslovio ortodoksnom lunarnom kalendaru kojeg je odredio Muhamed. HASANOVO PUTOVANJE Hasanovo dvogodišnje putovanje do Egipta išlo je okolnim putem. Najprije je otputovao nekoliko stotina kilometara južno, k Isfahanu. Tu je boravio kod Resi Abufasla, kod kojeg je nastavio svoje proučavanje ismailitske doktrine. Šokirao je Abufasla, rekavši jednog dana da bi, kad bi samo imao dva odana prijatelja, mogao svrgnuti i sultana, i njegovog vezira, i Seldžučko Carstvo okrenuti naopačke. Abufasl je bio toliko zaprepašten, da je zaključio kako je Hasan poludio, te mu je ponudio aromatična jela i pića, pripremljena sa šafranom, kako bi zacijelio mozak. Dvadeset godina kasnije, Hasanovi asasini su smaknuli iznimno moćnog Nizama alMulka. Ubrzo potom umro je i sultan Malikšah. U Alamutu, pak, Resi Abufasl postaje jedan od Hasanovih odanih učenika i sljedbenika. Priča se da ga je Hasan zadirkivao zbog njegovih ranijih sumnji riječima Resi, koji je od nas dvojice van pameti. i kojem bi od nas dvojice miomirisna pića i jela, spremljena sa šafranom. bolje pristajala, tebi ili meni?36 Nastavivši svoje putovanje, Hasan je otputovao nekoliko stotina kilometara na sjever, do Adharbavjana današnjeg Azerbajdžana u južnoj Rusiji. Nastavio je ka zapadu, prema Turskoj, sjeverno od izvora rijeke Tigris u Mayyafarikinu. Protjeran je iz grada jer je nijekao pravo suni uleme na tumačenje islama, pravo koje je, prema njegovu mišljenju, bilo rezervirano za imama. Zatim je nastavio ka jugu, kroz današnji Irak i Siriju. U Damasku je shvatio da su vojna previranja zatvorila kopneni put k Egiptu, nakon čega je otputovao do obale i iz Palestine se otisnuo morem. Hasan je u Kairo stigao 30. kolovoza 1078, godine, te je ostao u njemu dvijetri godine. Dovršio je traženo školovanje i bio primljen u puni rang daia. Povjesničar Enno Franzius opisuje ismailitsku doktrinu kojoj se Hasan posvetio Bila je to istovremeno šiitska sekta, koja je kombinirala islamska s predislamskim grčkim, perzijskim, sirijskim i babilonskim shvaćanjima alijevsko tajno društvo, posvećeno svrgavanju suni Abbasida kao i revolucionarni društveni pokret, posvećen poboljšanju sudbine potlačenih.37 Stanje nemoći i ugroženosti, u kojem je Hasan zatekao kalifa alMustansira, možda je u njemu nadahnulo osjećaj njegovog vlastitog poslanja u budućem opstanku ismailizma.

Hasan je pao u nemilost Badr alJamalija, vrhovnog vojnog zapovjednika, de facto vladara fatimidskog Egipta. Točan razlog nije poznat. Jedan neuvjerljivi prikaz tvrdi da je problem bio u Hasanovoj nizari naklonosti. To ne može biti točno, budući da u to vrijeme nije još ni došlo do rasprava o nizari slijedu. Pišući godine 1310, Rašid alDin Tabib, Hasanov perzijski biograf, izvještava da se Hasan zatekao usred napetosti izmeñu Badra i kalifa alMustansira. Badr nije dozvolio da doñe do susreta izmeñu Hasana i imama, unatoč alMustansirovoj želji da upozna mladog putnika sa sjevera. Badr je učinio da, nakratko, Hasan bude utamničen, Legenda priča da se na zatvor srušio minaret, što je protumačeno kao znak sudbine, a Hasan je osloboñen i deportiran iz Egipta. Brod na kojem je Hasan plovio stradava u oluji, na što ga je imam unaprijed upozorio. Hasanova nepomućena mirnoća usred oluje dovela je, kažu, do obraćenja meñu njegovim brodskim suputnicima. Spašen je i prebačen u Siriju. Otputovao je u Aleppo i Bagdad, i 1081. na kraju stigao u Isfahan. HASANOVA DAWA Sljedećih devet godina, Hasan je kao dai putovao širom Perzije, da bi konačno svoju dawu usredotočio u planinskom kraju sjeverne Perzije, na Kaspijskom jezeru ili, točnije, gorskim visoravnima znanim kao Davlam. Taj je kraj bio postojbina žestokih i slobodnih gorštaka, uvelike izoliranih od ostalih svojih iranskih sunarodnjaka koji su živjeli na visoravni. Taj se kraj od davnih vremena odupirao osvajanju. Davlam je jednako tako bio od kraja osmog stoljeća središte šiitizma. U desetom se stoljeću moć Davlama nakratko do dolaska Turaka Seldžuka protegla na veći dio Perzije i Iraka. Daylam je predstavljao plodno tlo za Hasanovo propovijedanje, i on je neumorno radio. Najzad ga je ibn Attaš imenovao na mjesto glavnog daiazz. Daylam, nakon čega je cijelim krajem otposlao svoje, osobno poučavane dale. Nizam alMulk, Hasanov stari rival, doznaje za Hasanov propovjednički rad i nalaže guverneru Rayya da ga uhapsi. Hasan im umiče, povukavši se još dublje u Davlam. ALAMUT Na svim svojim revolucionarnim i misionarskim putovanjima, Hasan je tragao za nedostupnom tvrñavom iz koje bi mogao upravljati svojim otporom Seldžučkom Carstvu. Godine 1088. odlučuje se najzad za zamak Alamut, podignut na strmom grebenu, visoko na stijeni, u srcu Elburz planina, kraju poznatom kao Rudbar. Zamak je dominirao zatvorenom, obrañenom dolinom, pedesetak kilometara dugom i pet kilometara širokom na svom najširem dijelu, oko dvije tisuće metara nad morem. Dolina je bila prošarana s nekoliko sela, a njihovi su stanovnici bili vrlo prijemčivi na Hasanovu asketsku pobožnost, Do zamka se, tek uz krajnji napor, moglo dospjeti kroz uski klanac rijeke Alamut. Oko godine 860. sagradio ga je davlamski kralj Wah Sudan ibn Marzuban, Kralj je bio u lovu i odriješio je svog orla, koji se zatim vinuo uvis i sletio na vrh stijene, još kojih šesto metara iznad doline. Odmah prepoznavši stratešku vrijednost ptičjeg izbora, kralj je podigao zamak na stijeni, dajući mu ime Aluh amut, što na davlami jeziku znači Orlovo učenje.38 U naporu da preuzme zamak kojeg je njegovom tadašnjem šiitskom vlasniku, po imenu Mahdi, darivao seldžučki sultan Malikšah, Hasan pomno odabire strategiju. Najprije odašilje svog pouzdanog daia, Husavn Qainija, i još dvojicu, da u obližnjim selima pridobiju obraćenike. Zatim je i veći broj osoblja i vojnika Alamuta potajno preobraćen na ismailizam. Na kraju je, u rujnu 1090, i sam

Hasan potajice prokrijumčaren u zamak, Kada je shvatio da je Hasan potiho zapravo preuzeo njegovu vlastitu utvrdu, Mahdi ju je mirno napustio. Hasan mu je napisao mjenicu na 3000 zlatnih dinara. Priča kaže da je taj iznos Hasan ponudio za onoliko zemlje, koliko može obuhvatiti volovska koža. Kožu je tada isjekao na tanke trake i povezao ih, kako bi njima obuhvatio cijeli kraj oko Alamut stijene. Hasan je potom upravio Mahdija kući bogatog plemića koji mu je trebao isplatiti mjenicu. Mahdi nije puno vjerovao u vrijednost dokumenta kako bilo, na kraju ga je podastro plemenitašu koji je, čim je na njemu ugledao Hasanov potpis, odmah poljubio papir i isplatio zlato. Zadobivanje asasinske tvrñave u Alamutu označilo je utemeljenje Nizari države i otvorenu objavu pobune protiv Seldžučkog Carstva. Od trenutka kada je 1090. godine kročio u zamak, pa sve do svoje smrti, trideset i pet godina kasnije, HasaniSabah nije niti jednom napustio svoju planinsku liticu. Kažu da je osamu svoje kuće svega dvaput zamijenio odlaskom na krov. Svoje je vrijeme posvetio molitvi i postu, čitanju, bilježenju učenja, razvijanju strategije svoje revolucionarne kampanje, upravljanju poslovima i strateškim obvezama svoje države, te krajnjem naporu da proširi nizari Novo propovijedanje. Za njega kažu da je bio vrstan poznavalac matematike, astronomije, magije i alkemije. Vodio je krajnje asketski i pobožan život. Kada su neki od njegovih sljedbenika izveli njegovu otmjenu genealogiju, bacio ju je u vodu, izjavivši da bi radije bio imamov omiljeni sluga, nego njegov degenerirani ili nezakoniti sin. Jednom prilikom, muzičar je u Alamutu svirao na flauti, nakon čega je zauvijek protjeran, budući da su muslimanski puristi muziku smatrali znakom popuštanja i propadanja. Zapravo, Hasan je u toj mjeri bio uzdržljiv, da je Muhammada, jednog od svojih sinova, dao pogubiti zbog pijenja vina, čime je ovaj prekršio islamsku zabranu uzimanja alkohola, strogo primjenjivanu u Alamutu. Drugi sin, Ustad Husain, pogubljen je, pak, jer je sudjelovao u navodnom planiranju ubojstva Husavin Quinia ta je optužba kasnije odbačena kao lažna. Tijekom gladi, izazvane seldžučkom opsadom Alamuta, Hasan je svoju suprugu i kćeri sklonio na sigurno, u Girdkuh, obližnju ismailitsku zajednicu. Nikada ih više nije vratio, utemeljivši tako tradiciju meñu poglavarima Alamuta po kojoj, u vremenima vojnih kampanji, oni nikada nisu dopuštali ženama boravak u utvrdi, ASASINI POD HASANOM Jednom osiguravši svoju bazu u Alamutu, Hasan je bio potpuno slobodan od ograničenja i smetnji, mogavši svu svoju volju usmjeriti na neposredne zadatke i ciljeve. To je značilo konsolidaciju njegove postojeće moći fortifikaciju Alamuta dolaženje u posjed novih zamaka kao i neprestano nove napore na preobraćenju. Kako bi umnožio svoje posjede, Hasan se koristio brojnim tehnikama, od odašiljanja misionara i snage uvjeravanja, do kupovina, lukavština i oružanih napada. Ubrzo nakon smrti fatimidskog kalifa alMustansira, godine 1094, Hasan je naslijedio ibn Ataša na mjestu glavnog daia za Perziju, priznatog ujedno i kao vrhovni voña nizari pokreta, Nizari su sada predstavljali potpuno neovisnu sektu unutar islama, slobodnu od bilo kakve podaničke vezanosti. Hasanovi napori nagrañeni su uspjehom, Planinska i izolirana područja oko Alamuta bila su zrela za organiziranje, i to zbog općenite šiitske sumnjičavosti

prema ismailitskom vjerskom žaru, negativnog učinka nasilne seldžučke vlasti, kao i činjenice da kraj oko Elburza nije nikada bio poznat po vjerskoj ortodoksiji. Godine 1096. ili 1102 Kiya Buzurgumid zauzima strateški važan zamak Lammassar, kojih četrdeset pet kilometara zapadno od Alamuta, U Quhistanu, jugoistočnoj Perziji, osnovana je još jedna manja, regionalna predstraža, kamo je Hasan poslao Husavn Qainia. Uvjeti u Quhistanu bili su povoljni za nizari organiziranje, budući da je seldžučki guverner toga kraja vrijeñao ismailitsko stanovništvo. Treći regionalni centar, u planinskpm kraju jugozapadnog Irana, kraj Khuzistana, utemeljio je Abu Hamza, akv koji je, prije nego što će se pridružiti Hasanu, obučavan u Egiptu. Četvrto nizari područje od izuzetnog značaja bila je Sirija. Hasan je već početkom dvanaestog stoljeća odaslao misionare u Aleppo. Godine 1092. seldžučki sultan Malikšah odlučio je napasti Alamut i njegovo kraljevstvo, i tako se riješiti narastajuće nizari napasti. Pod strateškim vodstvom Nizam alMulka, Seldžuci su istovremeno pokrenuli napade na Alamut i Quhistan. Obje seldžučke snage bile su poražene od strane omanjih asasinskih garnizona, kao i pojačanja koja su uspjeli okupiti meñu domaćim stanovništvom oba ta kraja. Kasnije te iste godine, asasini su ostvarili svoj prvi veliki uspjeh u vještini političkog ubojstva, kada je prva njihova žrtva bio Hasanov prijatelj iz ranih dana, a kasnije omraženi Nizam alMulk. Prerušen kao sufi, Bu Tahir Arrani, fidai to jest vjerni, prilazi nosiljci Nizama alMulkha i probada ga bodežom, Smrt sultana Malikšaha, samo par tjedana nakon atentata na Nizama, označila je kraj prve seldžučke kampanje protiv Alamuta. Sljedećih deset godina, seldžučki imperij je utonuo u kaos i grañanski rat. Suparnička borba oko nasljedstva, kao i potonji rat do istrebljenja, otvorili su put ka slabim točkama kroz koje su prodrli i nizari i križari. Usprkos tome što je sultan Berkyaruq naslijedio svoga oca, na kraju se našao usred borbe sa svojim polubratom Muhammad Taparom, koji je, pak, bio u savezu sa svojim pravim bratom Sanjarom, Pored seldžučkih upravljača i njihovih okupacijskih pomoćnika, sa slabljenjem središnje seldžučke vlasti, preuzimali su njeni neovisni, visoki vojni zapovjednici vlast na svojim teritorijima. Za razliku od njih, nizati su uživali u ujedinjenom središnjem zapovjedništvu kojim je upravljao strateški genij. Hasan je osobno odabrao nekoliko lojalnih, polunezavisnih voña, oformivši decentraliziranu mrežu nizari vlasti. Asasini su predstavljali značajnu protivničku snagu u granicama usitnjene seldžučke države. Svako nizari uporište bilo je ujedno i neovisni, glavni štab vojnih operacija, sposoban pružiti utočište svima koji su bježali pred seldžučkim snagama. Kada je riječ o sveukupnim taktičkim metodama, nizari revolucionari mogli su biti vrlo fleksibilni sklapajući saveze ovdje, ili pokrećući vojne napade ondje, ovisno o slučaju. Patriotizam i vjerski žar prosječnog nizah vojnika činili su ga silovitim i gorljivim ratnikom. Tradicija prema kojoj slavna smrt usred borbe predstavlja direktan put u Raj, naslijeñe je islama još od Prorokovih vojnih pohoda. Uroñena hijerarhijska poslušnost nizara omogućila je njihovoj vojsci visok stupanj vojne odvažnosti na svim njihovim raštrkanim teritorijima. Predodžbu o razmjerima nekih od ovih vojnih napora steći ćemo možda na primjeru bitke izvan Rayya, godine 1093, kada su nizari porazili suni armiju od deset tisuća vojnika.

Model nizari ekspanzije zadavao je i dalje glavobolju Seldžucima. Asasini su osvajali utvrde širom sve većih teritorija. Zaposjedanje Girdkuha u kraju istočnog Elburza, godine 1096, imalo je sva karakteristična asasinska obilježja. Seldžučki guverner Muzaffar potajno je bio ismailit. Zaključivši da je zamak strateški važan nizarima, uvjerio je seldžučkog emira da od sultana zatraži njegovo postavljanje na zapovjedničko mjesto. Muzaffar je, o seldžučkom trošku, zatim opremio i utvrdio Girdkuh, nakon čega se proglasio sljedbenikom HasanaiSabaha, Zamkom je upravljao narednih četrdeset godina. Prvi pokušaji proširivanja k Isfahanu sežu unatrag do godine 1093. Šahdiz je otprije bio značajno seldžučko uporište. Ahmad ibn Attaš, sin voñe perzijske dawe, naslijedio je svog oca na mjestu daia za Isfahan. Potajno je otpočeo s aktivnošću obraćenja meñu djecom šahdiskog garnizona. Priča kaže da je u tom kraju preobratio skoro trideset tisuća ljudi. Do godine 1100, došao je u posjed Šahdiza. Prisustvo nizara u Isfahanu predstavljalo je najznačajniji put do u samo središte seldžučke vlasti. Red je došao i na druge utvrde. Na napade na asasinsku zajednicu uzvraćalo se atentatima na njihove pokretače. Za Seldžuke je moć asasina dosegla neprihvatljive razmjere. Tako su, naprimjer, nizari voñe u Quhistanu i Isfahanu počeli nametati poreze stanovnicima seldžučkih teritorija. Berkyaruqov dvor i vojska vrvjeli su od ismaili agenata. Oficiri koji nisu htjeli surañivati s nizarima bili su, u strahu za svoj život, prisiljeni neprestano biti naoružani. Do godine 1101. seldžučki rivali Berkyaruq i Sanjar odlučili su se udružiti i svu snagu usmjeriti na asasine u Quhistanu i Isfahanu, jednako kao i protiv potajnih obraćenika unutar seldžučke strukture vlasti. Na Quhistan je poslata dobro naoružana sila. Nakon početnog uspjeha, podmićen je emir, koji je predvodio Sanjarove snage, koji po tom napušta taj kraj. Tri godine kasnije, protiv ismailita je pokrenut novi napad i on je bio pobjednički, iako, s nizari stanovišta, postavljen u vrlo velikodušnim okvirima. Berkyaruqovi napori kritizirani su kao nedovoljni. Kako bi umirio svoje kritičare, Berkyaruq je dopustio masakr isfahanskih ismailita, nakon čega su širom Iraka uslijedili brojni masakri. Kada je godine 1105. Muhammad Tapar naslijedio Berkyaruqa, red je obnovljen u Seldžučkom Carstvu. Muhammad Tapar je vladao kao vrhovni seldžučki sultan sve do svoje smrti, godine 1118. Sirom perzijskih teritorija pokrenuo je brojne kampanje protiv nizara. Godine 1107. osobno je predvodio napad na Šahdiz. Kada je Muhammad Tapar napao Šahdiz, Ahmad ibn Attaš je bez problema odolijevao, sve dok nije bio izdan. Ahmadova supruga stavila je na sebe sav svoj nakit i sa zidina zamka skočila u smrt. Ahmada su proveli ulicama Isfahana, nakon čega je živ oderan. Koža mu je napunjena slamom i zajedno s njegovom glavom i glavom njegova sina, poslana u Bagdad. Godine 1107. protiv Alamuta je pokrenuta druga seldžučka ekspedicija, predvoñena Ahmadom, sinom Nizama alMulka, koji je svojeg oca naslijedio na mjestu seldžučkog vezira. Godinu dana ranije je i Ahmadov brat stradao pod udarcima asasinskih bodeža. Ahmad je Alamut doveo u tešku situaciju, uključivši tu i opako iznurivanje glañu. No, i uz svu silinu njegove mržnje, Ahmad je poražen, a opsada završena. Dvije godine kasnije, došlo je do trećeg seldžučkog napada na Alamut, ovaj put pod zapovjedništvom Anuštagin Širgira, koji je zaključio da izravan napad nije efikasan. Umjesto toga, poveo je opsadu koja će potrajati osam godina. Otpočeo je uništavanjem ljetine u cijelom tom kraju, ponovo gurnuvši Alamut

u glad. Bila je to ona kampanja tijekom koje su Hasan i mnogi drugi poslali svoje žene i kćeri van Alamuta. Širgir je s opsadom nastavio sve do godine 1118 kada je doznao o iscrpljenosti svojih žrtava. Nakon toga se odlučio za opći napad. I kada su se asasini našli na samom rubu poraza, Sirgirov napad je prekinut zbog vijesti o smrti Muhammada Tapara. Nakon smrti Muhammada Tapara, Seldžučko Carstvo je ponovo oslabljeno. Njega je službeno naslijedio Mahmud, jedan od njegovih sinova, ali je pravi položaj seldžučkog sultana preuzeo Sanjar, mladi brat Muhammada Tapara, vladavši sve do svoje smrti, godine 1157. Jedna zabavna priča možda će nam najlakše predočiti kreativnost koju je Hasan unio u diplomaciju tog vremena. U nastojanju da sa Sanjarom postigne mir već u samim počecima njegovog sultanata, Hasan je mladom voñi odaslao svoje ambasadore. Ambasadori su odbijeni. Jedno jutro, sultan se probudio i ugledao pored svoje postelje bodež zaboden u tlo. Uzbuñen, odlučio je cijelu stvar zadržati u tajnosti. Stigao je Hasanov glasnik, s riječima, Da sultanu nisam želio dobro, bodež koji je bio zaboden u tlo bio bi zaboden u njegova mekana prsa.39 Nekoliko narednih desetljeća uglavnom su obilježeni primirjem meñu nizarima i Seldžucima. Sanjar je asasinima dozvolio prihode od poreza, skupljenih s teritorija u njihovom posjedu dopustio im je prikupljanje cestarine od putnika, uz to im odobrivši i druge povlastice i licence. Asasini su u svojim brojnim, meñusobno udaljenim središtima moći, postali etablirana i stabilna politička sila, ostavši u relativno dobrim odnosima sa sunitskom većinom. I premda su se povremeno javljale potrebe za aktivnostima protiv nekih pojedinaca ili grupa, vrijeme otvorenog nizari otpora Seldžucima došlo je kraju. U jednom od presudnih trenutaka seldžučkog grañanskog rata, Sanjarova vojska borila se protiv vojske njegovog nećaka Mahmuda snagama koje su uključivale i nizari vojnike. Godine 1121. Hasanovi fidaifibili su na putu iz Sirije prema Kairu da ubiju alAfdala, vezira i vrhovnog vojnog zapovjednika koji je Nizara lišio kalifata. Kalif alAmir se obradovao alAfdalovoj smrti, budući da se, kao što smo ranije već rekli, protivio uzurpiranju fatimidske vlasti od strane vojske, S dubokim je zadovoljstvom prisvojio značajan imetak i riznicu pokojnog vezira. Činilo se da je sada povoljan trenutak da se izglade odnosi s Alamutom. Kalif je pisao Hasanu, moleći ga da se odrekne svojih nizari uvjerenja. No, novi vezir, alMamun, šiit Dvanaestaš, bio je krajnje oneraspoložen kalifovim naporima za približavanje asasinima. Sumnjao je da su Hasanovi planovi uključivali i njegovu i imamovu eliminaciju. Zapovjedio je strože mjere na granicama, poduzevši i unutarnje mjere opreza, na kakvima mu današnji državnici sigurno zavide registraciju grañana, stroge zahtjeve glede osobnih isprava, ograničenja putovanja, kao i masovna hapšenja osumnjičenih asasinskih terorista i njihovih saveznika. Godine 1122. uspio je da skupština pristaša mustalijanskog slijeda osudi nizari tvrdnje, što je rezultiralo epistolom, čitanom s propovjedaonica svih egipatskih i sirijskih džamija. Odnosi izmeñu Kaira i Alamuta nastavili su se pogoršavati. Svibnja 1124. godine, Hasan se ozbiljno razbolio i odredio svog nasljednika, Umro je 23. svibnja 1124. godine.40 HasanaiSabaha moderni ismailiti slave kao glavnu silu u promoviranju nizari pokreta. Njegov grob u Alamutu bio je nizari vjernicima mjesto hodočašća sve do godine 1256. i njegovog uništenja

od strane Mongola. Hasan se nikada nije izdavao za Skrovitog imama, ali je bio priznat kao hujja, dokaz, izvor znanja i potvrñenog učenja, direktni predstavnik tajnog imama, kao i čuvar nizari dawe, do trenutka kada se imam odluči objaviti. Više od devet stoljeća, Hasanovi politički i vjerski neprijatelji pripisivali su njegovim naporima najniže moguće porive. U želji da objasne fanatičnu ljubav i odanost njegovih fidaia, konstruirane su i pripisivane mu najneobičnije moguće metode kontrole i manipulacije uma. Pravo objašnjenje njegove moći daleko je jednostavnije HasaniSabah je svetošću svojega ponašanja i snagom svoje ličnosti uspio uvjeriti svoje učenike i sljedbenike da predstavlja najčišću i najtješnju vezu sa Skrovitim imamom kojemu su njihove težnje bile okrenute. POGLAVLJE SEDAM HASANOVIASASINI ASASINI U OKVIRIMA ŠIRE ISLAMSKE ZAJEDNICE Utemeljenje uspješne neovisne države usred neprijateljskog okruženja, jedinstveno je postignuće HasanaiSabaha. Kao što smo vidjeli, asasini su bili suočeni i s vjerskom netrpeljivošću sunitske većine i s vojnom moći velikog Seldžučkog Carstva. Uspjeh nizari države potaknut je ideologijom ismailitskim vjerovanjem da su obraćenje i vojna dominacija nad manje čistima bili sastavni dio džihada duhovne dužnosti ratovanja protiv nevjernika, muslimanskom vjerniku nametnuti Prorokovim učenjem. Nizari su, nadalje, vjerovali, da je njihova dužnost prema imamu osigurati vojnu i političku moć kojom bi on uspostavio svoju pravednu vladavinu na ovom svijetu. Uoči seldžučkog napada na Šahdiz, godine 1107, vodila se na dvoru Muhammada Tapara žučna polemika oko odnosa izmeñu ismailita i islama. Nizari i njihovi pristaše apelirali su na suni legiste da se uzdiže od napada na njih, budući da su oni bili muslimani koji su se držali islamskog vjerovanja u jedinstvo Boga i proroštvo Muhamedovo, prakticirali šerijat i bili spremni priznati vlast Seldžuka. Tvrdili su da je jedina razlika bila ta, što su oni priznavali duhovnog imama. Ovo priznavanje muslimanske ortodoksije od strane nizari ismailita, neki su suni fundamentalisti odbacili. Neprijateljski nastrojeni teolozi upitali su nizare kakav bi bio njihov odgovor kada bi njihov imam dozvolio ono što Sveti zakon islama zabranjuje, ili zabranio što Sveti zakon zahtijeva. I premda su neki od ovih teologa uskoro pali kao žrtve nizari bodeža, njihov se argument, kada je Hasan II godine 1164. obznanio Oivama objavu, pokazao dalekovidnim. IU! Asasinski rat protiv sunita povlačio je sa sobom vrlo složene društvene odnose s većinskim šiitima. Premda se od šiita Dvanaestaša očekuje da teže antiturskom, antisunitskom stavu, a naročito u prvim godinama asasinskog organiziranja, sa stanovišta Dvanaestaša je ismailitsko vjerovanje bilo hereza. Osim toga, nizarsko pribjegavanje atentatima često je sunite vodilo nasilnim osvetničkim akcijama, uključivši tu masovne, opće napade na osumnjičene ismailite i njihove simpatizere. Tako je cijela šiitska zajednica često bivala žrtvom širokih suni napada, usmjerenih protiv nizara. Ovi masakri su u početku izazivali sućut i razumijevanje meñu nizari ismailitima i šiitima Dvanaestašima, S vremenom su, ipak, simpatije prema asasinima splasnule, i počelo ih se optuživati da samo izazivaju nevolje i nesreće. Na kraju se većina

šiita jednako silovito protivila asasinima koliko i sunitima. Antinizari rukopisi, proizišli iz pera šiita Dvanaestaša, postajali su sve brojniji. Nizari tajnovitost dovela je do brojnih optužbi protiv njih, vinuvši se do najnevjerojatnijih, najnezamislivijih mogućih visina koje je tužitelj mogao protiv njih smisliti, Poput suvremenih urbanih legendi o satanskim kultovima, te antivladinim ekstremističkim baucima, asasini su postali mračno utjelovljenje sveg duboko skrivenog u islamu. Optuženi su za uživanje u drogama i razbludnim seksualnim orgijama. Neograničene moći kontrole uma pripisivane su asasinskim voñama, čiji su zombirani sljedbenici smatrani ili preglupima, ili isprana mozga, ili toliko napušenim da se nisu mogli oduprijeti manipulativnoj, karizmatičnoj snazi sektinih voña, Za nizah voñe se govorilo da slijede samo jedan zakon svoj, kao i da su, da bi zavarali svoju pastvu, bili spremni posegnuti za svim mogućim sredstvima, uključivši tu i čarobnjaštvo, Suni establišment ih je optužio za kovanje urote protiv islamskih zakona, te ponovno uspostavljanje drevne poganske vjere Perzije dualističkih učenja Zoroastera Zaratustre. Ponovno su oživjele mračne legende o zločinačkim bogohulnicima iz desetog stoljeća, dosegavši kulminaciju tijekom alamutskog perioda nizari ismailizma, poživjevši još dugo nakon toga. Zbog žestine svojih antinizari propovijedi, 1108. godine je iz zasjede ubijen AbulMahasin Ruvani, slavni suni učitelj, On se kleo da su se nizari toliko udaljili od islama, da bi ih trebalo ubiti kao nemuslimane, usprkos tradicionalnoj suni toleranciji, primijenjenoj na sve koji bi izustili šahadu, ili formulu vjere Nema boga osim Boga, a Muhamed je Njegov Prorok, Cijelo stoljeće i pol, koliko je trajala njihova politička moć, osjećaji protiv nizara sve su više dobivali na silini. Tek kada su kao politička snaga potpuno slomljeni, bili su mrzovoljno ponovo primljeni u okrilje islama. Marshall Hodgson iznosi da su nizari ismailiti u toj mjeri doveli u kušnju usañenu tolerantnost suni zajednice, da su čak odredili i budući karakter muslimanske vjere, utirući put relativnoj netolerantnosti kasnijeg islama u odnosu na odstupanja.4 POLITIKA SELEKTIVNOG POLITIČKOG UBOJSTVA Kažu da korijeni ubojstva atentatom u muslimanskoj kulturi sežu unazad do samog Proroka, za kojeg se zna da je iskazao nezadovoljstvo u odnosu na nekog neprijatelja, a zatim izrazio zadovoljstvo kada je jedan od njegovih ljudi bio u stanju ubiti imenovanog dušmanina.42 Jedan od prvih muslimana koji je pohitao na Prorokov poziv na ubojstvo iz zasjede bio je Abd Allah ibn Unays, koji je ubio voñu neprijateljskog plemena, izbavivši time islamsku zajednicu Medine od moćnog i opasnog neprijatelja.43 Od četiri Ispravna kalifa koji su naslijedili Muhameda, tri su ubijena. Pa ipak, korištenje džihada za pojedinačna ubojstva, postignuće je ranih šiita. HasaniSabah je taj koji je naručeno ubojstvo pretvorio u pravu umjetost maksimalno koristeći političku prednost minimalnog gubitka života, nudeći u odnosu na krvoproliće i pokolj tradicionalnog bojišta humaniju metodu rješavanja političkih razlika. Ubojstvo atentatom ima neobičan učinak dopiranja do samog sjedišta moći i doticanja onih koji donose odluke, a ne prosječnog grañanina, prastaru žrtvu političkog avanturizma njegovih voña. Budući da je islamska kultura visoko vrednovala individualnu osebujnost, voña koji se uspio izdići i preživjeti nakon uspona na vlast bio je iskušani i neobični pojedinac. Na taj je način njegova smrt često bitno mijenjala postignutu ravnotežu snaga. S druge su, pak, strane, asasini uglavnom bili

nezainteresirani za primjenu istih tehnika protiv kršćanskih vojnih redova policija kakvi su, naprimjer, bili hospitaki ili vitezovi templari. Smatrali su da je struktura ovih redova bila takva da bi smaknuće jednog od njihovih voña za posljedicu jedino imalo njegovo nadomještanje drugim. Islamski povjesničar Bernard Lewis citira alamutski popis poginulih, koji sadrži imena pedeset smaknuća, izvedenih tijekom trideset i pet godina vladavine HasanaiSabaha.44 Rašid alDin, Hasanov rani perzijski biograf, iznosi da su, sveukupno, Hasan i njegova dva nasljednika smaknuli sedamdeset i petero ljudi.45 Ustvari, najveći dio ubojstava dogodio se u ovim prvim desetljećima nizari borbe, postavši kasnije sve rjeñim. Praksa ubojstava učinila je da protiv asasina naraste dotad neviñena mržnja. Marshall Hodgson ukazuje na povezanost ubojstava atentatom i osvetničkih pokolja nad nizarima i, suprotno tome, kako su se ubojstva smanjivala, bivali su i nasumični pokolji rjeñi.46 Za posvećenog fidaia, čin ubojstva bio je uistinu sveti sakrament. Lewis piše U odnosu na njihove žrtve, asasini su bili naprosto zločinački fanatici, zaokupljeni ubilačkom zavjerom protiv vjere i društva. Za ismailite, oni su bili elitni odredi u ratu protiv neprijatelja imama smaknućima tiranina i uzurpatora, oni su pružali nepobitan dokaz svoje vjere i odanosti, zadobivši neposredno i vječno blaženstvo.47 Jedna priča, koja nam ilustrira ulogu asasinskih smaknuća i kulturnih vrijednosti srednjovjekovne nizari ismaili zajednice, govori o majci sirijskog fidaia. Doznavši za smrt njezinog sina tijekom uspješne misije političkog ubojstva, ona se obraduje i odjene u svečanu odjeću no, nakon mladićeva neočekivana sretnog povratka, ona utone u duboku tugu.48 Nije poznato da je ijedan fidai pokušao izbjeći hvatanju, kao ni da je koristio ijedno drugo smrtonosno oružje osim bodeža. Većina žrtava asasina bili su dobro čuvani državnici emiri, sultani i vojni zapovjednici čija su smaknuća skoro u pravilu izvedena na javnim mjestima i usred bijela dana. Mete su bili i suni vjerski učitelji, koji su propovijedali protiv ismailita, baš kao i navodni obraćenici koji bi javno porekli svoje obraćenje, nakon što su bili izvrgnuti pravom revolucionarnom karakteru vjere. Cilj asasinskih ubojstava bio je stvoriti maksimalnu moguću nesigurnost i psihološki obrazac kroničnog straha i napetosti u redovima nizari neprijatelja. Asasini su ubojstvima pribjegavali i kada bi se htjeli riješiti neprijatelja svojih saveznika, što im je na vrat navuklo optužbe za plaćeništvo. Te su optužbe uglavnom bile neistinite, uz sljedeće izuzetke ako se predloženo ubojstvo uklapalo u njihov širi plan, asasini su nesumnjivo bili spremni prihvatiti novac kada bi im bio ponuñen, dok su im zahvalni saveznici nakon smaknuća svojih neprijatelja jednako tako mogli ponuditi i darove. Ideja da su asasini radili za druge političke voñe, zasigurno je mogla predstavljati djelotvorno sredstvo sijanja sumnje i razdora meñu neprijateljima. Na taj su način priznanja, iznuñena od nekih fidaia, mogla jednako tako biti i unaprijed smišljena dezinformacija koja je trebala poslužiti njihovoj neumornoj borbi protiv utemeljenog poretka. Na kraju su, nakon uništenja nizarske političke države u drugoj polovici trinaestog stoljeća, pojedini asasinski zapovjednici u Siriji bili spremni dopustiti svojim fidaijima da budu unajmljeni za novac. DROGE IAPOSTAZA Suni povjesničari bili su skloni okarakterizirati asasine kao gomilu malahida, heretika, čija je vjerska filozofija bila tek pokriće za zločinačku aktivnost, i čiji su članovi sekte bili obmanuti mračnim manipulacijama svojih odmetničkih,

raskolničkih apostatskih voña. Nasuprot tome, brojni ismailitski kroničari smatrali su asasine čuvarima svetih misterija, progresivno objavljivanih kroz hijerarhijsko iniciranje. Asasini su i sunitima i neprijateljski nastrojenim šiitima bili poznati kao hašišimi. Koliko je poznato, izraz hashishiyya prvi je puta upotrijebljen u antinizari spisu, pripremljenom za vladavine fatimidskog kalifa alAmira, sina i nasljednika alMustalija. Uz izraz nije dano nikakvo objašnjenje.49 Dugo se mislilo da ono upućuje na legende o asasinskim starješinama koji tu drogu udjeljuju svojim učenicima tijekom njihovog boravka u Vrtu radosti. No čak ni najneskloniji suvremeni islamski autori, podjednako sunitski i šiitski, nigdje ne optužuju sektu za korištenje droge. Selvestre de Sacy, najveći europski arabist svojega doba, godine 1809. piše da riječ assassin potječe od arapske riječi hašiši I premda je de Sacy odbio ideju da su ffdaifibili gomila ovisnika o drogi, pod zlokobnom moći svog okorjelog i prevratničkog voñe, on je ipak vjerovao da je piće smiješano od hašiša, pomiješano možda i sa sastojcima poput opijuma, bilo u početku davano fidaijima, ne bi li podstaklo odreñeno duhovno iskustvo. No, i uz sva njegova nagañanja, nema povijesnog dokaza da je bilo koji fidaiikada dobio neku drogu ili opojno piće. Od jedanaestog do, u najmanju ruku, konca četrnaestog stoljeća, većina je muslimana s odbojnošću gledala na korištenje hašiša, povezujući ga uz niže staleže i vjerujući da uz njega neminovno ide moralno nezadovoljstvo, simptomatično za društvene otpadnike.51 Ime hašišija najvjerojatnije je izraz uvrede, pogrdna etiketa koju su suni pisci koristili pri opisivanju lažnih uvjerenja i mahnitog ponašanja sekte, s prijezirom ih povezujući uz pijance i ovisnike o drogi,52 Ono što je sa strane muslimana trebalo zvučati kao moralna kritika, zapadnjaci su prigrabili kao jedino moguće objašnjenje samopožrtvovnog ponašanja i spremnosti fidaia na mučeništvo koje su ovi zapadnjaci ionako smatrali iracionalnim i njima stranim.53 HASANOV DOPRINOS ISMAILITSKOM UČENJU Tek je manji djelić Hasanovih spisa preživio mongolsko uništenje knjižnice u Alamutu, godine 1256. Najznačajnije djelo s kojim smo upoznati jest Hasanova kritika doktrine talim autoritativnog učenja, sačuvanog zahvaljujući Šahrastaniju, suni hereziologu iz dvanaestog stoljeća, koji ga je pažljivo rezimirao i opremio komentarom. Temeljna šiia doktrina talima u suštini tvrdi da je čovjek nemoćan sam za sebe odrediti vjersku istinu on nema potrebno znanje s kojim bi mogao prosuditi. I zato je Bog čovjeku morao poslati Proroka, kako bi mogao poučavati istinu. Bog nastavlja voditi čovjeka kroz svoje imame, od kojih svaki dalje imenuje svog nasljednika, u neprekinutom nizu. Hasan o ovome raspravlja pažljivo promišljenom teološkom tvrdnjom o neophodnosti imama, kao i o prirodi imamove istine kao direktnog predstavnika Božjeg i Muhamedovog. Iz Hasanove se rasprave zaključuje da su Muhamed i lanac imama dokaz postojanja Boga, dok postojanje imama samog ovisi o sljedbenikovoj potrazi za Bogom. Jedinstvo Boga, tawhid, ključno je za otkrivanje istine u učenju, jer jedinstvo je znak istine, dok je mnoštvo znak pogreške. Hasanov imam je singularan, a njegov je autoritet apsolutan, I suniti i šiiti su podložni griješenju, i to zbog svog pogrešnog razumijevanja prave

prirode imama. Nizari su tako jedina islamska sekta slobodna od pogreške, a samim time i u poziciji da predvode širu muslimansku zajednicu. Za talim je ključno zajedništvo onih koji se podvrgavaju imamu. Pošto je talim bio organizirajući princip nizari društva, on je služio jačanju povezanosti i discipline meñu ratnicima Alamuta. Hasan je od nizari štovalaca zahtijevao neograničenu odanost, i to kao direktnu dužnost prema Bogu daleko prevazilazeći tradicionalne šiitske zahtjeve poslušnosti hijerarhijskoj vlasti. Od samoga je početka načelu talim pridana najveća važnost, Bio je to, naravno, temeljni princip ismailizma, ali je njegov značaj sada bio još veći sada, kada se u uvjetima poput onih u Alamutu, trebalo održati, disciplina i poslušnost prerasle su u neupitne vrijednosti.54 Kao što smo imali prilike vidjeti, Hasanove ambicije su daleko prevazilazile izolirane meñe Alamuta. On je tragao za univerzalnom valjanošću kroz autoritet imama, čije su tvrdnje potvrñene pogubnim skepticizmom svake uvjetovane tvrdnje. Ništa nije sačuvalo bilo kakav trag neovisnog, slobodnog značenja, osim sile koja je pokretala jednu zajednicu, koja se usudila prihvatiti tako konačan, do kraja izveden i prihvaćen stav.55 POGLAVLJE OSAM POSLIJE HASANA Kao što je slučaj s većinom duhovnih pokreta nakon smrti njihovih nadahnutih i karizmatičnih osnivača, kasnija sudbina perzijskih asasina sudbina je postepenog propadanja, uz tek kratke kreativne interludije. Nakon Hasanove smrti uslijedio je niz od sedam nizari voña, S jednom izuzetnom iznimkom, nitko od preostalih alamutskih gospodara nije se uspio približiti snazi prosvijetljenog duhovnog žara, kao ni revolucionarnom osjećaju neograničenih mogućnosti kakve je posjedovao HasaniSabah. Kako bilo, gospodar Alamuta uvijek je bio neupitni voña velikih, meñusobno udaljenih nizari teritorija, kojima se upravljalo decentraliziranim i poluautonomnim lokalnim zapovjedima. U usporedbi s drugim muslimanskim dinastijama, nizari slijed okarakterizirali bi neobično stabilnim. Uza sve razlike u politici i pojedinačnom duhovnom pečatu starješina Alamuta tijekom stoljeća i pol njegovog postojanja, asasinska je dinastija do samoga svojeg kraja zadržala svoj jedinstveni identitet, snažan osjećaj zajedništva, kao i svijest o svojoj božanskoj misiji. 166 godina alamutske države mogli bi podijeliti u tri perioda prvi je Revolucionarni, a počinje godine 1090. s Hasanom i nastavlja se kroz njegove nasljednike, Buzurgumida i Muhammada sljedeći je Oivama period, koji počinje s vladavinom Hasana II, godine 1164, i nastavlja se kroz njegovog nasljednika Muhammada II i posljednji, Satr period, period obnove veza sa suni svijetom, koji započinje godine 1210, pod vodstvom Hasana III i nastavlja se s Muhammadom III i njegovim kratkovječnim nasljednikom, Khuršahom, kojega su 1256. porazili Mongoli. HASANOVI NASLJEDNICI IZ REVOLUCIONARNOG PERIODA Buzurgumid vladao 112438 Buzurgumid je bio jedan od najpouzdanijih Hasanovih generala skoro dva desetljeća zapovijedao je zamkom Lammassar, drugom najvažnijom asasinskom utvrdom. U zadnjim mjesecima svoje kobne bolesti, Hasan je pozvao Buzurgumida u Alamut i odredio ga za svog nasljednika. Kažu da je Hasan šapnuo Buzurgumidu da će ga, sve dotle dok ostane dostojan, častan, njegov duh savjetovati. Buzurgumid je naslijedio velike nizari perzijske

teritorije, sačinjene od tri regionalna središta, skoro dvije tisuće tristo kilometara meñusobno udaljene prvi u Alamutu drugi ka jugozapadu, u Girdkuhu i treći u Quhistanu, još dalje ka jugozapadu, u središnjoj Perziji. Pod njegovim zapovjedništvom bio je i tek formirani sirijski nizari ogranak. Predvidjevši očekivanja svojih neprijatelja, Buzurgumid je osigurao čvrsto i složno vodstvo, nastavivši stratešku politiku svoga prethodnika. I premda nije bio kreativni politički revolucionar poput Hasana, Buzurgumid je bio sposoban upravitelj i odvažni lider. Već se na samom početku susreo s prvim kušnjama, Godine 1124. došlo je u Amidu, u južnoj Armeniji, do surovog pokolja skoro sedamsto ismailita. Godine 1126. Buzurgumid se uspješno odupire velikoj seldžučkoj ofenzivi pod vodstvom Sanjara Sandžara, čije je ponašanje čudilo, s obzirom na njegovo prijateljstvo s asasinima tijekom Hasanova života. Sanjarovoj odluci za napad najvjerojatnije je doprinijela pogrešna procjena novoustoličenog Buzurgumida. Dva fidaia kasnije će umoriti Sanjarovog vezira koji mu je dao takav savjet. Godine 1129 asasinski diplomat je pozvan da s Mahmudom, seldžučkim pokrajinskim sultanom u Isfahanu, raspravi o mogućem miru. Nizari izaslanika i dvoje njegovih kolega gomila je linčovala. Mahmud se ispričao Buzurgumidu, odbivši, meñutim, kazniti ubojice. Za osvetu, asasini su pobili četiristo grañana Qazwina. Mahmudov osvetnički napad na Alamut nije uspio. Godine 1130. Buzurgumidovi fidaiji otputovali su u Egipat i izvršili atentat na fatimidskog kalifa alAmira, koji je na mjestu imama naslijedio svog oca alMustalia. Kao što smo već rekli, alAmir je bez uspjeha nastojao za Hasanova života okončati nizari šizmu. Vladavina mu je trajala dvadeset devet godina. Njegova smrt gurnula je mustalijansku dinastiju u novi raskol, i to zbog spora oko toga da li je imao ili nije sina koji će ga naslijediti. Godine 1135. dvadeset četiri fidaia ubila su abasidskog kalifa alMustaršida, kojega je u bici porazio, zarobio i zatočio seldžučki sultan Masud, Mahmudov nasljednik u Isfahanu, Iako je tijekom svojega zatočenja alMustaršid tretiran s poštovanjem, nisu jenjavale optužbe kako su u atentatu na njega sudjelovali i Masud i vrhovni seldžučki voda Sanjar. Smrt moćnog abasidskog kalifa, titularnog poglavara cijelog suni carstva, izazvala je silnu radost i sedmodnevnu svetkovinu u Alamutu. Politička i vjerska izoliranost nizari zajednice učinili su njezin daljnji opstanak i ekspanziju još neočekivanijom. Pod Buzurgumidovim vodstvom, Alamut je upravljao čak i svojom kovnicom novca. Buzurgumid je ostao moćna sila o kojoj su morali voditi računa i sunitska i šiitska vlast, proširivši opseg nizari države do njenih krajnjih teritorijalnih granica. Muhammad vladao 113862 Nekoliko dana pred svoju smrt, Buzurgumid je vodstvo prepustio svom sinu Muhammadu, konzervativcu čiji je dolazak na vlast označio novu fazu u životu nizari države. Kao prvo, nasljeñivanje Gospodara Alamuta ići će od toga vremena s oca na sina. A zatim, Muhammadove ekspanzionističke ambicije nisu bile velike. Tako su, naprimjer, njegove vojne aktivnosti, za razliku od njegovog oca, bile više lokalnog karaktera. Tijekom dvadeset četiri godine njegove vladavine, zabilježeno je četrnaest asasinskih ubojstava, od kojih većina tijekom prvih pet godina. Izvan oblasti Alamuta i drugih utemeljenih nizari centara, nisu poduzimane značajnije vojne operacije, premda su neke od njegovih lokalnih kampanja bile vrlo agresivne.

Tako su, naprimjer, godine 1138. nizari fidaifi smaknuli novog abasidskog kalifa, alRašida, sina i nasljednika alMustaršida, i to kada je ovaj boravio u Isfahanu, I premda su asasini i ovaj puta slavili u Alamutu njegovu smrt, za odmazdu je u Isfahanu izvršen stravičan pokolj ismailita. Uslijedio je cijeli niz lokalnih atentata, kruna kojih je bilo ubojstvo sina šaha Ghazi Rustama, godine 1142, koje je od šaha učinilo Ijutitog i moćnog neprijatelja nizara. Gnjevan, šah je ismailite napadao gdje god je mogao, podižući kule od njihovih odrubljenih glava. Godine 1143. Muhammadovi fidaiji smaknuli su seldžučkog sultana Dauda, koji je takoñer proganjao pripadnike sekte. Ovo je, pak, navelo Abbasa, seldžučkog činovnika u Rayyu, da zapovijedi novi pokolj, nakon kojega je više ismailitskih glava ponovo uzidano u kule. Nizari su Sanjaru otpravili svog emisara, koji je zatražio zaštitu od njihovog progonitelja. Ubrzo potom, u Alamut je pristigla Abbasova glava, kao znak obnovljenog, iako kratkog perioda savezništva sa Sanjarom. Tijekom Muhammadove vladavine, seldžučka moć nastavila je slabjeti. Godine 1141. Sanjar se kod Samarkanda suočio s Mongolima, jedva preživjevši sukob. Godine 1153. sukobio se s divljim i pobunjenim turkmenskim plemenima koja su porazila njegovu vojsku, njega zarobila, a cijeli taj kraj opljačkali i opustošili. Sanjarova smrt, godine 1157, još je više oslabjela seldžučki imperij. Sve veći i veći broj rfizzxa. u Alamutu počeo je iskazivati nezadovoljstvo činjenicom da je njihov pokret izgubio početni žar. Krajnji domet Muhammadove težnje za teritorijalnom ekspanzijom bila je, izgleda, njegova misija u Afganistan. Mnogima se učinilo kako sveličanstvena vizija osvajanja i vladanja svijetom izrodila u lokalne pohode i krañu stoke. Sve je više dolazila do izražaja nostalgija za duhovnom težnjom, koja je zajednicu pokretala u njenim počecima. Ljudi su s nestrpljenjem očekivali pojavu dugo očekivanog imama. Posebno je veći broj mladih usmjerio svoju pažnju prema Muhammadovom sinu Hasanu. Roñen 1126, bio je radikalan i briljantan mladić. Hasan je bio predan učenjima HasanaiSabaha, okultizmu ranijih ismailitskih filozofa, te sufi misticizmu. U Alamutu i širom Rudbara imao je svoje vlastite sljedbenike. Prisutne su bile naznake jednog izuzetnog karaktera. Govorilo se da je potajice pio vino, što je uspio sakriti od svog oca. Govorkalo se da je njegovo heretičko ponašanje moguće samo zato jer je bio Skriveni imam, a samim time i iznad Zakona, Njegov otac odlučno se protivio ovom pokretu. Muhammad je otvoreno govorio da Hasan ne može biti imam, jer je bio njegov sin, a samim time samo dal Hasanove poklonike kaznio je na krajnje bizaran način najprije je pobio 250 Hasanovih pristaša, a zatim njihova tijela naprtio na tijela drugih 250 pristaša, koje je zatim protjerao iz Alamuta. Hasan je prestao sa svojim odlučnim propovijedanjem, strpljivo nastojeći povratiti očevo povjerenje, kako mu ne bi uskratio pravo na nasljedstvo. OBJAVA QIYAME Hasan II vladao 116266 Pred svoju smrt, Muhammad je zaista odredio Hasana za svojega nasljednika, Hasanu je tada bilo trideset i pet godina. Prve dvije i pol godine njegove vlasti protekle su mirno, premda je iskazao liderske sposobnosti nastavivši s definiranjem položaja Gospodara Alamuta kao duhovnog voñe široko rasprostranjene nizari države. Dana 8. kolovoza 1164. godine, pred okupljenim

predstavnicima s raznih perzijskih nizari teritorija, Hasan II objavljuje nastup milenija, Uskrsnuće, ili Oivamu. Svoju je objavu učinio usred Ramazana arap. Ramadana, svetog mjeseca posta, na dan kada šiiti slave sjećanje na smrt i mučeništvo Alijevo. U podne, zaogrnut u bijelo i s bijelim turbanom na glavi, Hasan se uspeo na propovjedaonicu, čiji su kutovi bili prekriveni bijelim, crvenim, zelenim i žutim zastavama, počevši se moliti u smjeru zapada, leñima okrenut Meki. I držeći visoko u zraku mač, navodno je rekao da je Skriveni imam objavio Novu providnost, razriješivši svoje vjerne islamske prakse šerijata. Objavio je da ga je imam proglasio svojim glavnim vikarom, i da će oni koji su vjerovali u njegovu istinu i slijedili njegove upute, nakon smrti svojih tijela uživati u vječnom životu. Zapravo, obznanio je da su oni koji su vjerovali u imama već u ovom fizičkom tijelu ušli u rajsko stanje, Nakon ovog nevjerojatnog govora, sišao je s propovjedaonice i priredio gozbu, kazavši da je ramazanski post gotov. Ovaj krunski čin bogohuljenja popraćen je, navodno, ispijanjem vina, jedenjem svinjetine i putenim razuzdanostima. Objava Qiyame podrazumijevala je da je Konačni sud, Sudnji dan, stigao. Onima koji su prihvatili nizari imama i njegovog predstavnika Hasana, suñeno je, i oni su istoga trenutka ušli u Raj, Svi drugi osuñeni su na Pakao, Kraj svih povijesnih i religijskih ciklusa najzad je došao, Šerijat, svete dužnosti koje je Muhamed propisao, bio je tek vanjski simbolični izraz unutarnje duhovne istine, U okvirima vjerske slobode i razvoja koji će uslijediti nakon Nove providnosti, čovjek će neposredno doživjeti unutarnje duhovno iskustvo jedinstva s Alahom, Više se nije pet puta na dan, u činu simboličnog jedinstva s Bogom, padalo ničice i molilo Alahu, Kroz Novu providnost, čovjek je bio u stanju neprestane molitve i jedinstva. Oni nizari, koji su ustrajavali u tradicionalnim običajima islama i odbili slijediti Novu providnost, bili su kažnjeni, kamenovani i ubijeni kao bogohulnici upravo onako kako se ranije postupalo s onima koji su proglašeni krivima za nepoštivanje šerijata. Jedino su nizari vjernici bili u stanju primiti i pojmiti duhovnu istinu. Svi drugi, uključujući nenizari muslimane i sve nemuslimane, bili su od tog trena osuñeni na vječni Pakao, koji je zapravo bio stanje duhovnog nepostojanja,56 Deset tjedana nakon objave u Alamutu, u Quhistanu je Hasanov predstavnik pročitao sličan proglas, naglas pročitavši formalnu poruku Gospodara Alamuta, Božjeg direktnog predstavnika na zemlji, kalifa nizari ismailita. Hasanova tvrdnja da je božanski opunomoćeni vladar kalif ismailita, značila je još jedan oštri raskid s tradicijom. Ranije su se svi šiitski kalifi pozivali na krvno srodstvo Iz poštovanja prema stavu nekih suvremenih ismaili eksperata po pitanju objave Hasana II, citiramo sljedeće Kakobilo, moderno gledište nekih povjesničara da je objava Quiyame uključivala i ukidanje serije nikada nije potkrijepljeno. The Ismailis in History odAziz EsmailiAzim Nanji u Nasr, SeyyedHossein, ed. Isniaih Contributions to Islamic Culture, str. 249 s Alijem nije važno u kojoj mjeri neistinito. Qiyama proglas u Siriji je kasnije ponovio Hasanov predstavnik Sinan. Nije posve jasno da li je Hasan ikada javno obznanio da je imam. Sebe je nazivao učiteljem dal, dokazom huja i božanski opunomoćenim vladarom kalif, položaji koji odreda podrazumijevaju predstavljanje imama. Srednjovjekovni povjesničar Rašid alDin iznosi da je, nakon svoje javne objave, Hasan odaslao

tajno pismo u kojem je za sebe tvrdio da je unutarnji imam, premda ne i tijelom. Muhammad II, njegov sin i nasljednik, oformio je, meñutim, svoje učenje na premisi da je njegov otac bio doslovno imam, fizički potekao od Nizara, položaj koji je od tada priznavan meñu nizari ismailitima, Počevši od Qiyama objave Hasana II, nizari će Gospodara Mamuta priznavati za imama, a ne njegovog glavnog daia ili hujju. Marshall Hodgson bavi se još dubljom dimenzijom radikalne dubine Hasanove objave Qiyame, te njegove naznake a u slučaju njegovog sina tvrdnje daje imam. Imam koji će objaviti Uskrsnuće, lik je koji je od ranije poznat ismailitima kao Sudac Uskrsnuća, Qaim Qiyame. Njegova izuzetna uloga sastojala se u tome da na kraju vremena bude dovršenje učenja Prorokovih. Cjelokupna islamska doktrina upućuje na njega, Prorok Muhamed jedan je od šest proroka čovječanstva, koji prethode Qaimu Adam, Noa, Abraham, Mojsije i Isus prvih su pet. Samim time je, dakle, Qaim veći čak i od samog Muhameda. To je imam kojega je Hasan II objavio na svetkovini Ramazana. Uloga HasanaiSabaha bila je pripremiti put za njegov dolazak advent.57 Bogohulna objava Hasana II, te njeno prihvaćanje od strane njegovog sina, Muhammada II, raskinulo je sve preostale veze i sa sunitima i sa šiitima, Asasini su svojom vlastitom zaslugom uspjeli steći neupitni status malahida, ili heretika. Nisu se više vodili sporovi oko jednostavnih pitanja poput prihvaćanja ili neprihvaćanja ovog ili onog imama. S Qiyamom, nizari su objavili svoju neopozivu neovisnost od šire islamske zajednice. Ukratko, nizari su sada kolektivno uvedeni u Raj, dok je ostali dio čovječanstva učinjen naprosto nepostojećim i nevažnim.58 Istovremeno je to, meñutim, bilo i priznavanje poraza njihovog nastojanja preuzimanja cijelog islama.59 Jedna od potvrdi ove činjenice bila je i slabljenje dawe u postQiyama alamutskom periodu. Više je napora posvećivano poučavanju članova nizari zajednice novoj doktrini, nego širenju vjere obraćenjem prozelitizmom. Hasan II ubijen je godinu i pol nakon ove objave smrtonosni ubod nožem zadao mu je njegov šurjak, koji se silno protivio prihvaćanju Qiyama učenja, očito u nadi da će nizari zajednicu vratiti njezinoj predqiyama vjeri. I uza sve kontroverze kojima su okružene Hasanove vjerske aktivnosti, današnji ga ismailiti slave, govoreći o njemu uvijek kao o Hasanu, ala dhikrhi al salam mir s imenom njegovim. Muhammadll vladao 11661210 Hasana II naslijedio je njegov sin, Muhammad II. U to je vrijeme Muhammadu bilo devetnaest godina. Bio je snažna ličnost koja je bez premišljanja dala pogubiti ubojicu svojega oca, zajedno s ostatkom njegove obitelji. Svojeg je oca proglasio duhovnim i fizičkim imamom, pa je tako i sebe, kao njegovog sina, proglasio imamom. Nastavio je s Qiyama objavom Hasana II do kraja svog dugog života, posvetivši značajnu osobnu energiju pažljivoj i sofisticiranoj razradi njegove doktrine. Muhammad se najprije potrudio da svojemu ocu pribavi prikladnu alijevsku lozu, Izjavio je da, sve u svemu, Hasan II nije sin trećeg Gospodara Alamuta, Muhammada, sina Buzurgumidovog, nego da je, potajno, sin Skrivenog imama. Neki su vjerovali da je već kod samog roñenja Hasan krišom zamijenjen s Muhammadovim sinom drugi pak da je Muhammad, ni ne znajući, uzeo za suprugu već trudnu ženu treći tvrde da je Hasanova majka imala

preljubničku vezu sa Skrivenim imamom, koji je živio u podnožju litice nad kojom se izdizao Alamut. Na kraju je Hasanova genealogija stigla do Nizarovog unuka kojeg je potajice podigao HasaniSabah, da bi, odrastavši, postao ili otac ili djed Hasana II. Tako se, nakon skoro sedamdeset i pet godina poslije Nizarove smrti, linija nizarovih imama otvoreno pojavila. ć0 Teološki doprinos Muhammada II uzdigao je koncept nizari imama do visina koje su daleko nadmašivale sve ranije dosege šiitske teologije. Qiyama je Raj spustila točno ovdje, na zemlju, a samim time se i Bog u svoj Svojoj veličanstvenosti manifestirao kroz imama. Imam je postao sam lik Božji, njegovi atributi bili su tako atributi kroz koje se Bog objavio ljudima svojega vremena. Imam je trebao biti duhovno središte i fokus života svakog nizara. Kroz upražnjavanje svete svjesnosti neograničenih vrlina imama, sljedbenik bi bio osloboñen pogreške i pripremljen za svoje dosezanje Božanskog. Postizanje istinskog unutarnjeg, duhovnog viñenja imama, bilo je presudan korak do konačne stvarnosti Raja za nizari sljedbenika. Ovo se vjerovanje ne razlikuje previše od viših dosega mističkog kršćanstva, ili postupaka guru bhakti u indijskim i sufi tradicijama. Zapravo, upravo je to bio jedan od razloga zbog kojeg su se, stoljeće kasnije, nizari uspjeli tako uspješno spojiti sa sufi pokretom. Muhammad II je bio sposoban lider u najboljoj tradiciji Alamuta. Postoji zanimljiva priča o njegovom ponašanju prema suni učenjaku po imenu Fakhr adDin alRazi, koji je pokrenuo žestoku prosvjednu kampanju protiv nizari doktrine, Muhammad je poslao jednog učenika da prisustvuje učenjakovim predavanjima u Rayyu. Nakon par mjeseci, fidaije učenjaku zaprijetio bodežom, iznudivši iz njega obećanje da će prestati s učenjem protiv asasina. Zatim mu je prenio Muhammadov poziv za posjet Alamutu, uručivši mu istovremeno imamove darove u zlatu i prekrasnoj odjeći. Kada je, kasnije, jedan drugi student upitao alRazija zašto više ne napada asasine, ovaj je odvratio da su njihovi argumenti bili preoštri i preteški! Iz političke perspektive, prvi dio Muhammadove vladavine protekao je relativno mirno. Tijekom dvadeset i šest godina njegovog vodstva, zabilježeno je tek jedno ubojstvo, izvan Sirije. Zaokupljenost islamskih vladara borbom protiv križara, nije im ostavljala puno vremena za bavljenje nizarima. Kako je vrijeme prolazilo, politička je situacija ipak postajala sve složenija. Seldžučko Carstvo bilo je na samom izdisaju. Do godine 1194. Seldžuci više nisu imali kontrolu nad raznim perzijskim vojnim voñama, dok su raniji seldžučki generali vodili meñusobne borbe, Ovisno o trenutku i potrebi, nizari bi se povremeno svrstali na ovu ili onu stranu. Nekih osamsto kilometara sjeveroistočno od Alamuta, u zabačenom kraju Khwarazm u gornjem toku rijeke Oxus današnja Amu Darya, južno od Aralskog jezera, pomaljala se nova vojna prijetnja koja je trebala ispuniti prazninu nastalu slomom Seldžuka, U početku Sanjarovi vazali, TurkoKhwarazmijanci naglo su prerasli u regionalnu silu. Godine 1194. u Rayyu su ubili Tughrila III, posljednjeg seldžučkog sultana. Godine 1198. poharali su Alamut, pribjegavši lukavstvu tako što su od asasina zatražili zaštitu, da bi zatim prevarili svoje zaštitnike. Tijekom jednog khwarazmijanskog napada na Qazwin, godine 1199. asasini su nadmudrili svoje brojčano nadmoćnije neprijatelje, pristavši predati utvrdu i mirno je napustiti. Dogovorili su da će se podijeliti u dvije grupe. Ako

prvoj grupi bude dopušteno mirno otići, druga će predati utvrdu. Prva grupa je otišla, i Khwarazmijanci su čekali da se druga preda. Na kraju su shvatili da je s prvom grupom utekao cijeli asasinski garnizon. Khwarazmijance su, pak, napali Ghuridi, pleme iz Hindukuša, koje se obratilo na islam i zadobilo nadzor nad Afganistanom. Ghuridi su se borili i protiv nizara, u Quhistanu. Nadmoćna ghuridska sila brzo je slomila svaki otpor. Godine 1206. organizirano je ubojstvo Šihab alDina, lokalnog ghuridskog voñe, Odgovornost za smrt preuzeli su asasini, premda nije jasno da li su oni doista bili odgovorni. Asasini su tvrdili da su djelovali u ime Khwarazmijanaca, što je dovelo do pregovora izmeñu Khwarazmijanaca i Ghurida. Jedna od stvari s kojom se Muhammad takoñer morao suočiti bila je obnovljena moć bagdadskog Abbasidskog kalifata. Ova etablirana ikona suni ortodoksije, pod vodstvom kalifa alNasir alDinn Allaha 11801225 prolazi kroz svoju novu obnovu. Neobično je to što je bio šiit, ali je, u naporu da ujedini islam, koristio tradicionalno sjedište suni vlasti. Proglasio je viteški ceremonijalni red, sa sobom kao Velikim Majstorom. Red je iznikao meñu sufijima, a razvijao se unutar obrtničkog staleža. Red je bio posvećen upražnjavanju futuwwe futuwwa, načinu, putu fate fata, što na arapskom znači pristala hrabra mladež. Nakon prosvjećivanja islama, u skladu s korištenjem riječi u Kuranu Svetom, ona je označavala idealnog, plemenitog i potpunog čovjeka, čija će gostoljubivost i darežljivost sezati sve dotle dok ništa nije preostalo njegovog čovjek koji bi za svoje prijatelje dao sve, pa čak i svoj život.61 Svaki novi inicirani član zavjetovao se na odanost Majstoru koji ga je uveo u red, nosio posebnu ceremonijalnu odjeću, pio iz viteškog pehara i svojemu grbu dodao grb Reda. AlNasir je raširio ovaj red meñu liderima islamskih teritorija. Svaki islamski voña primio bi duhovni imprimatur abasidskog kalifa. Posvećenost visokim idealima časti i vjernosti prožela je sunitizam romantičnom notom, odavno iščezlom. Nema sumnje, ono što je najviše uznemiravalo i privlačilo pažnju Muhammada II bilo je umno stanje njegovog sina i nasljednika, Hasana III, koji je maštao o asimilaciji nizara sa cijelom islamskom zajednicom. Bio je to uzrok velike napetosti izmeñu oca i sina, podsjećajući na raniju borbu izmeñu Muhammada I i Hasana II. Problem je dodatno pogoršan važnošću koju je Muhammad II pridavao imamatu i njegovom neopozivom prijenosu nasljedstva Hasan III je već proglašen sljedećim imamom. Oba su se muškarca bojala da će ih onaj drugi ubiti, i obojica su se cijelo vrijeme Alamutom kretala pod punim naoružanjem. SATR PERIOD PRIKRIVANJE Hasan III vladao 121021 Muhammad II na kraju umire prirodnom smrću, a plašt vodstva prelazi na njegovog sina Jalal alDin Hasana. Njegova majka je bila sunit, U ulozi Velikog Majstora Alamuta, Hasan III je učinio da asasini prihvate suni ortodoksiju. Postao je poznat kao Hasan Nawmusulman, Novi musliman. Majka mu je otišla na hodočašće u Meku, gdje joj je kalif alNasir priredio topao doček. Hasan III obavještava khwarazmijanskog šaha i ostale muslimanske vladare da je prihvatio sunitizam i meñu nizarima ponovo uveo obvezu pridržavanja šerijata. Pozvao je suni učenjake da poučavaju njegove sljedbenike, dopustivši im pretraživanje i provjeru knjiga čuvene alamutske knjižnice. Spalio je knjige s kojima se ovi nisu slagali. Na teritorijima pod

svojom vlašću izgradio je džamije i javna kupatila. Javno je i svečano prokleo svoje pretke zbog njihovih grijeha. Izgleda da je njegovo vodstvo u Alamutu prihvaćeno bez pogovora. Nešto tankoćutniji nizari njegovo su odbacivanje Qiyame smatrali praktičnom primjenom doktrine taqiyya, prikrivanja imamovih pravih vjerovanja zbog fizičke sigurnosti i opstanka njegove zajednice. S druge pak strane, duhovni zahtjevi i izoliranost, nametnuti egzaltiranim zahtjevima Qiyame, nesumnjivo su uvelike premašivali sposobnost i moć većine. Težnja za jednostavnošću uobičajena je meñu stanovništvom koje je došlo do toga da uživa u materijalnom probitku, stečenom žestokom borbom njihovih predaka. Prihvaćanje šerijata značilo je jednako tako i to da bi asasini bili pošteñeni nasrtaja njihove muslimanske subraće. Po prvi puta je nizari država od strane sunita priznata kao legitimna vlast u okvirima šire islamske cjeline. U periodu od dvije godine, Hasan je u savezništvu s abasidskim kalifom poduzeo niz vojnih pohoda. Vjersko obraćenje nije više bilo pokretač nizari vojnih ekspedicija cilj je sada bio prikupljanje materijalnog danka od pobijeñenih. Hasan III i alNasir su izgleda sklopili pravo prijateljstvo, a Hasan je nesumnjivo bio uveden u alNasirov viteški red. AlNasir je abasidski imprimatur proširio i na Hasana, čak mu i pomogavši dovesti četiri plemenite suni supruge, od kojih će jedna postati i majka idućeg asasinskog imama. Na kraju je njegovo prijateljstvo s alNasirom dovelo i do raskida s khwarazmijanskim šahom, s kojim je Hasan III takoñer sklopio pakt. Vjeruje se da je, potajno, Hasan III ponudio svoje podaništvo velikom mongolskom voñi Džingiskanu. Po dolasku Džingiskanove vojske u taj kraj, godine 1219, Hasan je bio prvi islamski voña koji je odaslao svoje ambasadore. Hasan III je umro 1221. godine, kažu, od dizenterije. Svojega je vezira odredio za regenta svom mladom nasljedniku. Vezir je Hasanove supruge i sestru optužio za trovanje Hasana, pogubivši ih zajedno s njihovim bližnjima. Muhammad III vladao 122155 Hasana III naslijedio je njegov devetogodišnji sin Muhammad III, poznat i kao Aladdin, predzadnji nizari voña. Kako je sazrijevao, polako je Alamut vraćao u šiitsko okrilje, obznanivši da očev imamat treba promatrati kao period skrivenosti, tajnovitosti. Muhammadova vladavina obilježena je izuzetnom intelektualnom aktivnošću, pošto je on svjesno prihvatio tradicionalnu ulogu muslimanskog voñe kao pokrovitelja umjetnosti i znanosti, Ismailitsko duboko poštivanje učenosti, koje je bilo razlogom da HasaniSabah utemelji slavnu alamutsku knjižnicu, dugo je bilo magnet učenjacima i znanstvenicima, uključujući tu intelektualce iz redova sunita, šiita Dvanaestaša, pa čak i Židova. Da bi pomirili Qiyama učenja s ponašanjem Hasana III, nizari su uzeli novi doktrinarni kurs. Rečeno je da je Qiyama vrijeme izvanjske objave pravog duhovnog identiteta imama, u svoj njegovoj slavi, zajednici, tijekom koje je bila moguća direktna povezanost s Bogom, U vremenima zračeće prisutnosti imama, koncepti poput šerijata postali su besmisleni, ako ne i bogohulni. S druge pak strane, postoje vremena skrovitosti, tajnovitosti, kada imam odlučuje sakriti pred zajednicom svoju pravu suštinu, pa čak i kada je fizički prisutan. U takvim je vremenima bilo nužno pridržavati se šerijata, kako bi se očuvala čistoća Zakona. Ovaj period privrženosti šerijatu označen je kao satr, period tijekom kojega imam skriva svoj istinski duhovni položaj praveći se da

djeluje isključivo kao svjetovni voña nizara, a ne qaim Oivame a koje je zapravo ono istinsko biće svakog nizari imama, Promjena od otvorene k skrivenoj fazi imama, izmeñu Qiyame i šatra, odvija se po njegovoj volji. Tako se za vladavine Muhammada III, baš kao i u predOiyama Alamutu, pridržavalo šerijata, iako nije bilo tako strogo nametnuto kao kada je vladao njegov otac. Ova složena filozofska učenja u dobroj su mjeri djelo velikog islamskog filozofa, Nasir alDin Tusija, koji je u Alamutu pisao kao Aladdinov gost. Premda se to ne može sa sigurnošću reći, Tusi se za vrijeme svog boravka u Alamutu možda privremeno obratio na ismailizam. Njegovo učenje možemo, ipak, shvatiti kao filozofsku slamku spasa koja je nizarima omogućila da nakon imamata Hasana III, koji im je u naslijeñe ostavio težak izbor, zadrže svoj identitet. S jedne su strane, slijede li učenja Hasana III, mogli prihvatiti stapanje sa suni zajednicom, S druge pak strane, mogli su odbiti njegovo prihvaćanje sunitizma i, odricanjem od Qiyama slave, propovijedane od Hasana II i Muhammada II, postati naprosto još jedna šiitska sekta, Tusi je ponudio treću doktrinarnu alternativu. No, Tusijev vješt i brižljiv intelektualni trud, kao i prividan povratak duhovnoj čistoći nizari ismailitskog vjerovanja, mogli bi na kraju okarakterizirati kao premalo i prekasno. Jer, prema Juvavniju, najranijem perzijskom povjesničaru koji je mrzio asasine, Muhammad III je bio degenerirani voña čija je slabost odražavala opadanje moći alamutske zajednice. Juvavni je tvrdio da je, zahvaljujući liječnikovoj nestručnosti i pretjeranom ispuštanju krvi tijekom njegove bolesti, Aladdin u svojoj mladosti pretrpio oštećenje mozga. Što god bilo, Muhammad III možda je zaista bio duševno defektan, ako ne i lud. Kažu da je, što je bio stariji, njegovo ponašanje sve više bilo ponašanje jednoga luñaka surovo, bahato, sadističko, alkoholičarsko i nepredvidivo. Kraj nizari države bio je sve bliži. Posljednja desetljeća političke nezavisnosti asasina pričaju nam čudesnu priču. Savez Hasana III sa širom muslimanskom zajednicom proširio je granice nizari političkih aspiracija. Nakratko se vratila veličanstvena vizija svjetske dominacije. Sitne lokalne prepirke zamijenjene su ambicioznom diplomatskom aktivnošću koja je došla čak i do Europe i Mongolije, dok je u Indiji čvrsto utemeljena nizari vjerska misija, Zabrinuti za svoju sigurnost, politički lideri i tako udaljenih zemalja kao što su Njemačka, Aragon i Yemen, plaćali su danak u novcu, Meñu sunitima, sklonost raskoši, roñena iz veza s Abbasidima, počela je podrivati karakterističnu svirepost ostalih Seldžuka, Khwarazmijanaca i Ghurida. Prema već utvrñenom povijesnom shematizmu, susjedna nomadska plemena sjeverozapadne Azije pokrenula su se na zapad, popunjavajući prazninu nastalu oslabjelom političkom voljom samozadovoljnog stanovništva. Predvoñeni Džingiskanom, Mongoli potomci Huna koji su osamsto godina ranije napali Rim potpuno okrenut sebi i svojim užicima započinju u dvanaestom stoljeću svoje osvajanje centralne Azije. Godine 1219, gnjevni zbog uvreda od strane khwarazmijanskog šaha, Mongoli započinju invaziju na islamske teritorije. Godine 1221, kada je Muhammad III preuzeo imamat, Khwarazmijansko carstvo je pokleklo pred mongolskim armijama, Mongoli su predstavljali opasniju prijetnju. Iako je od vremena diplomatske misije Hasana III kod Džingiskana izmeñu asasina i Mongola postojao kakavtakav mir, neizbježni sukob dvaju protivnika bio je sve bliži. Velike

ambicije dovodile su nizare u direktan sukob sa sličnim težnjama Mongola. Muhammad III naslijedio je brojne saveze, sklopljene od strane njegova oca, koji su se zbog naglo promijenjene i turbulentne političke situacije nastale eskalacijom mongolske agresije odreda rušili kao kula od karata. Usporedo sa sve izraženijim mongolskim apetitima prema Perziji, ismailiti postaju sve usamljenija sila u toj regiji. Godine 1218, za vladavine Džingiskana, velike mongolske vojske stigle su do rijeke Jaxarts današnja Syr Darya. Godine 1238, u zajedničkom naporu s ambasadorima abasidskog kalifa da osiguraju pomoć kršćanskih vladara francuskog, Luja IX, i engleskog, Henrika III za borbu protiv Mongola, asasini su odaslali svoje izaslanike u Francusku i Englesku. Na nesreću, Europljani su upravo u tom trenutku radili na postizanju sporazuma s Mongolima, a okrenutog protiv muslimana. Do godine 1240. mongolski napadi stigli su čak do zapadnog Irana, a uskoro će se nastaviti ka Gruziji, Armeniji i sjevernoj Mezopotamiji. Godine 1248, mongolsko je vijeće odbilo ismailitsko izaslanstvo. Godine 1252. u Karakoramu Karakorumu je kao vrhovni voda svih Mongola ustoličen Mangu, unuk Džingiskana. On je odmah zapovjedio svom mlañem bratu Huelgu da krene protiv nizara i potpuno ih uništi. Godine 1254. Mangu je primio VVilliama od Rudricka, franjevačkog fratra i ambasadora Luja IX. Luj je tražio mongolsku podršku kršćanskoj vojsci Sedmog križarskog pohoda. VVilliam je doznao da se veliki kan bojao za svoj život, vjerujući da je, kao osveta za njegov pohod protiv nizara, na njega poslano više od četrdeset prerušenih asasina. Iako Huelgu neće stići u Iran prije 1256, ispred njega je išla vojna prethodnica i krčila si put kroz ismailitske teritorije. Mongoli su napali quhistanske nizare, zatim krenuli na Girdkuh i poslali pljačkaške odrede u dolinu Rudbar. Huelgu je u meñuvremenu nastavio svoj neumoljivi pohod. Mnogi su u Alamutu bili užasnuti svirepošću mongolskih hordi. Muhammad III je do samoga kraja zadržao svoju prkosnu možda iracionalnu odvažnost protiv Mongola. No, i on je postao opsjednut svojim najstarijim sinom i nasljednikom, Khuršahom, Godine 1255. asasinski voñe zaključili su da je imamovo duševno zdravlje toliko pogoršano, da ga moraju zamijeniti njegovim sinom. Plan je bio odrediti Khuršaha za regenta i zatim, ne ozlijedivši ga, onemogućiti Aladdina u daljem donošenju odluka, naročito u svjetlu mongolske prijetnje. Ovaj se plan ipak pokazao nepotrebnim jer je, kao konačna potvrda njegove degeneracije, u pijanom stanju Aladdin posječen sjekirom svojega homoseksualnog ljubavnika Hasana Mazandaranija, kojega je nekoliko godina ranije osakatio usred sadističkog ljubavnog zanosa. Hasanova supruga, Aladdinova ljubavnica, priznanje svog supruga prenijela je Khuršahu, koji je pogubio Hasana Mazandaranija s njegovo troje djece. Khuršah vladao 125556 Završni čin Alamuta počinje u trenutku kada je, kao dvadeset sedmi nizari imam, Khuršah naslijedio svog oca. Svjestan neminovnosti kapitulacije pred mongolskom silom, Khuršah piše Yasuru, mongolskom zapovjedniku u Iraku, nudeći mu svoje podaništvo. General odgovara da se Khuršah mora pojaviti pred samim Huelgom. Umjesto toga, Khuršah šalje u Huelgov tabor u Khurasanu svojeg mlañeg brata Šahanšaha. U meñuvremenu, Yasur u lipnju 1256. okupira područje Alamuta, Khuršahovi vojnici odolijevaju napadu. Huelgu šalje poruku da će, izruči li Khuršah svoju utvrdu i osobno se preda

mongolskom voñi, prihvatiti predaju i smatrati ga nevinim za zločine njegova oca. Yasurova vojska nastavila je s nadiranjem, Khuršah je zatražio godinu dana do pojavljivanja pred Huelgom, kako bi osobno mogao nadgledati sravnjivanje svojih utvrda. Ujedno je zatražio da u ime svoje starine, Alamut i Lammassar budu pošteñeni. Huelgu je odvratio da bi, ako Khuršah ne može osobno doći, trebao kao znak povjerenja poslati svojega sina. Huelgu je do tada već stigao pred Rayy. Khuršah mu je poslao dječaka. Iako je Huelgu sumnjao da je dječak pravi nasljednik, nizari povjesničari tvrde da je on to doista bio. Huelgu je još više napredovao. U trenutku kada je, kao zalog mongolskom zapovjedniku, Khuršah poslao jednoga od svoje braće, zajedno s tri stotine nizara, Huelgu je još više napredovao prema Khuršahu. U studenom 1256. Khuršah se nalazio u zamku Mavmundiz. Huelgova vojska se našla pod zidinama zamka, zatraživši da se Khuršah preda u roku od pet dana. Dana 19. studenog 1256, praćen svojom obitelji, svojom dvorskom pratnjom i svojom riznicom, Khuršah je ušao u Huelgov tabor i predao se. Asasini koji su ostali u zamku odbili su se predati, pa su ih Mongoli pobili. Huelgu je s pažnjom primio Khuršaha, razdijelivši asasinsko blago svojim ratnicima, imama pak darovavši sa stotinu deva i lijepom mongolskom nevjestom. Zatim je od imama zatražio da bude u njegovoj pratnji, kako bi ovaj osobno mogao zatražiti predaju preostalih asasinskih zamaka. Kažu da se, na zahtjev oslabjelog imama, skoro stotinu nizari zamaka predalo mongolskim vojskama. Svaki je zamak napušten, a potom razrušen. Zapovjednici Alamuta i Lammassara isprva su se odbili predati, ali je Alamut najzad kapitulirao u prosincu 1256, Mongoli su bili ushićeni pred čudima i ljepotama Alamuta. U želji da izbliza promotri pomno izvedeno, sjajno zdanje, Huelgu se osobno uspeo do utvrde. Kroz kanale u živoj stijeni tekla je voda, na kraju sakupljana u ogromnim bazenima, isklesanim u velikoj stijeni. Hrana i oružje bili su pohranjivani u podzemnim komorama, takoñer isklesanim u živoj stijeni. Neprobojna utvrda u sebi je još uvijek pohranjivala životno važne zalihe, i to još od vremena HasanaiSabaha. Kako bi povećao plodnost tla, Hasan je u alamutskoj dolini zasadio i brojna stabla, i unaprijedio sustav navodnjavanja. Alamut je zamišljen tako da tijekom dugotrajnih vojnih opsada može izdržavati cijelu zajednicu. Uz silan napor, Mongoli su ga u cijelosti uništili. S Huelguovom vojskom išao je i perzijski povjesničar Juvavni. On je osobno nadgledao spaljivanje najvećeg dijela preostalih knjiga Aral Sea KHWARAZM TMNSOXIANA alamutske knjižnice, meñu kojima su bila djela nizarske povijesti i teologije, kao i neismailitski matematički, filozofski i znanstveni rukopisi. Uništenje središnje knjižnice jedan je od razloga nepostojanja asasinske literature iz alamutskog perioda. Drugi je razlog taj, što je kontinuirano stanje vojne spremnosti učinilo nizare sklonijima radu na aktivnom obraćenju, negoli književnim ili filozofskim spekulacijama. Garnizon u Lammassaru održao se još narednu godinu, Huelgu i Khuršah krenuli su prema Qazwinu, odakle je Khuršah pisao sirijskim asasinima, zapovjedivši im da se predaju Mongolima, U meñuvremenu je zatražio susret s velikim Mangukanom. Godine 1257, u pratnji mongolskih trupa, Khuršah je krenuo na dugi put za Karakoram Karakorum. Kada je stigao, veliki kan odbija

ga primiti, i to zato jer su se Lammassar i Girdkuh još uvijek odupirali mongolskoj vojsci. Na svom putu nazad, razočaranog Khuršaha će njegova mongolska straža pretući, izudarati i nasmrt izbosti. Najvažnija briga ismailita bila je na sigurno prebaciti Khuršahovog sina Šams alDina Muhammada. Današnji Agakan potomak je ovoga djetetaimama. Mongoli su započeli bespoštednu kampanju zatiranja svakog sjećanja na asasine, a to je značilo i nastojanje da ubiju svakog muškarca, ženu, dijete, a naročito one koji su imali bilo kakve veze s Khuršahom. Jedan od najgorih pokolja dogodio se u Quhistanu, gdje su u jednom jedinom danu poklali osamdeset tisuća ismailita. Puno njih prodano je u ropstvo. Kada su i njihove utvrde pale, branitelji Lammassara i Girdkuha naprosto su zbrisani iako je garnizon u Girdkuhu odolijevao sve do 1270. godine. Godine 1275. asasinske snage uspjele su povratiti Alamut, ali ga je mongolska vojska ponovo zauzela godinu dana kasnije. Godine 1258. mongolska vojska krenula je u napad na Abbaside u Bagdadu. Abasidski kalif alMustasim Billah predao se jednako tako kukavno kao i Khuršah. Nakon što je odao gdje se nalazi abasidska riznica, pogubljen je. Mongolska vojska četrdeset je dana pljačkala i pustošila Bagdad, za vrijeme čega je poklano skoro osamsto tisuća muslimana. Godine 1260. Huelgu je osvojio ayyubidske gradove Damask i Aleppo. Uskoro potom, Bavbars, mamelučki sultan Egipta, odlučno je porazio Mongole, istjeravši ih iz Sirije. Pustoš, širom islamskog svijeta nastala nakon mongolskog pokolja, do danas je ostala u pamćenju. POGLAVLJE DEVET SIRIJSKI ASASINI Misija HasanaiSabaha meñu sirijskim ismailitima zaslužna je za rane europske kontakte s asasinima tijekom križarskih ratova. Mistični Starac s planine, kojeg su trubaduri slavili, a kraljevi ga se bojali, bio je sirijski voña Reda. Baš kao i Iran, i Siriju odlikuje raznolika topografija, uključujući tu i planinska područja, idealna za koncept strateških utvrda kakav su primijenili nizari. Planine, doline i pustinje Sirije jednako su tako bile nastanjene i raznolikim i fragmentiranim stanovništvom sa snažnom tradicijom političke neovisnosti i vjerske šarolikosti, uključivši tu i raznorazne heretičke sekte. Meñu njima su bili i druži, ranije spomenuta fatimidska ismailitska disidentska grupa, Druga radikalna sirijska sekta bili su nusairije, ekstremni šiiti Dvanaestaši, koji su vjerovali da je Ali Bog, a Muhamed njegov Prorok. U nusairijsku vjeru bila su utkana i valentinijanska i manihejska gnostička vjerovanja. Ova sekta osnovana je u devetom stoljeću, i još i danas postoji u Siriji. Politički, Sirija je bila zrela za nizari organiziranje. Do trenutka kada je Hasan odaslao svoje misionare, negdje oko 1090, Turci Seldžuci već su se nekoliko desetljeća borili s fatimidskim carstvom, došavši u posjed većeg dijela zemlje. Da se podsjetimo, Skriveni imam je iskrsnuo iz svoje povučenosti u Siriji i godine 909. objavio se i utemeljio Fatimidsku dinastiju što nam dovoljno govori o jakoj i upornoj ismailitskoj prisutnosti u Siriji. Dolazak turske sile mogao je u ovoj regiji samo dovesti do poremećaja poput onih koje smo imali prilike vidjeti u Perziji, gdje je lokalna mržnja ključala ispod vidno nepravedne vlasti stranih osvajača. Godine 1095. smrt sirijskog seldžučkog sizerena Tutuša, brata Malikšahovog, cijelu je tu regiju ostavila podijeljenu na nekoliko

suparničkih državica, pod vlašću raznih seldžučkih prinčeva. Najvažnije kneževine bile su pod vlašću dva Tutušova sina Ridwan je stolovao u Aleppu, a Duqaq u Damasku. Nizari su sa svojim radom na organiziranju započeli u Aleppu. Početnom uspjehu sirijske misije uvelike je pripomogla Ridwanova podrška. Aleppo je imao brojno šiitsko stanovništvo, podijeljeno u različite sekte, koje je brojčano nadmašivalo sunitsku populaciju. Prije nego što će svoju podršku preusmjeriti nizarima, Ridwan je isprva podržavao fatimidskog imama alMustalija. Godine 1097. na pozornicu iznenada stupaju kršćanski križari. Barbarske vojske europskih nevjernika su poput nezaustavljive horde protutnjale Palestinom. Misionarskoj aktivnosti sirijskih asasina na ruku je išla slabost mustalijanskih Fatimida i njihov neuspjeh u odbijanju seldžučkih Turaka i križara. Dolazak ovih zadnjih mogao je samo podstaći opću spremnost da se posluša mesijanska poruka skrivenog nizari imama. Istovremeno je, ipak, alamutska misija bolovala od jednog značajnog nedostatka. Baš kao i Seldžuci, i križari i nizari misionari u Siriji bili su stranci, pod zapovjedništvom Gospodara Alamuta uvezeni iz Perzije. Sve vrijeme postojanja sirijske asasinske zajednice njezine su voñe bili birani od strane alamutskih zapovjednika. Napredovanje nizara u Siriji bilo je sporo i popraćeno brojnim neuspjesima, iziskujući skoro pola stoljeća prije nego što se uspjelo uopće osigurati sigurnu bazu za djelovanje. Navala križara navela je seldžučke upravitelje na meñusobne borbe oko svakog i najmanjeg djelića teritorija kojeg bi uspjeli obraniti od osvajača. Ridwanovo savezništvo s nizarima pomoglo mu je u borbi protiv njegovih suparnika. Tako su, naprimjer, godine 1103. pod vodstvom alHakim alMunajima, poznatijeg kao liječnikastrolog, asasini optuženi za ubojstvo Ridwanovog rivala Janah alDawla, vladara Homsa. Prvi dokumentirani susret asasina i križara dogodio se rujnu 1106. godine. Tancred, princ Antioha, napao je Apace, tek stečeni nizari zamak izvan Aleppa. Kršćani su napali nizare i sekti nametnuli danak, Tancred je zarobio Abu Tahira, Zlatara, sirijskog novog glavnog daia, prisilivši ga da plati za svoj otkup. Godine 1100. Tancred je od nizara oteo još jedan dio teritorija, No, i pored ovih gubitaka, sirijski asasini su uspjeli pomoći Ridwanu u protjerivanju križara iz brojnih uporišta, uspjeh kojim se seldžučki prinčevi nisu mogli pohvaliti. Nakon Ridwanove smrti 1113. godine, na prijestolje je stupio njegov sin Alp Arslan, Popustivši pritisku velikog seldžučkog sultana Muhammada Tapara, kao i općem antiismailitskom raspoloženju stvorenom u Aleppu, Alp Arslan odobrava razaranje alepske nizarske zajednice. On je odgovoran za pogubljenje Abu Tahira, kao i utamničenje ili pogubljenje više od dvije stotine ismailita, te otimanje njihove imovine, Do godine 1124. iz Aleppa su protjerani i zadnji preostali nizari. Drugi ismailitski pokušaj osiguravanja baze u Siriji odvijao se u Damasku. Sekta se tu nikada nije uspjela ukorijeniti. No, godine 1125, pod vodstvom Bahrama, glavnog sirijskog dala, nizari vojnici su osigurali odlučnu vojnu podršku u borbi protiv Franaka. Seldžučki damašćanski vladar Tughtigin čiji je glavni vezir alMazdaqani bio naklonjen nizarima daruje Bahramu sirijsku pograničnu utvrdu Banivas. Bahram jednako tako dobiva i zgradu misije u Damasku, koja će poslužiti kao njezino gradsko sjedište. Bahram je započeo s

fortifikacijom zamka u Banivasu, odaslao je svoje misionare i širom Sirije vodio vojne operacije. Tijekom jedne takve operacije je i ubijen njegova glava i ruke odneseni su u Kairo, gdje je fatimidski kalif za njih isplatio veliku nagradu. Godine 1128. umire Tughtigin, a širom Damaska razbuktava se antiismailitsko raspoloženje, podsjećajući na pogubljenja u Aleppu, Tughtiginov sin Buri otpočinje napad pogubljenjem vezira alMazdaqanija i javnim izlaganjem njegove odrubljene glave. Bio je to znak za opći pokolj skoro šest tisuća damašćanskih ismailita. Proširile su se glasine da su se asasini udružili s Francima kako bi, u zamjenu za Tyre, izdali i izručili Damask, Premda to nije bila istina, ipak je Bahramov nasljednik alAjami pisao Baldwinu II, kralju Jeruzalema, ponudivši mu, u zamjenu za sigurno utočište pred njegovim suni progoniteljima, predaju Banivasa. Godine 1130. alAjami umire u izgnanstvu, meñu Francima. Godine 1131. dva nizara, odaslana iz Alamuta, ubijaju Burija. Upravo je tih godina oko 1130 uspio Buzurgumid smaknuti fatimidskog kalifa alAmira, označivši time zapravo kraj mustalijanskog ismailizma u Siriji. Pošto nisu uspjeli osigurati baze u gradskim središtima Aleppu i Damasku, godine 1132. nizari, predvoñeni Abul Fathom, kupuju važnu utvrdu Qadamus, u planinskom kraju Jabal Bahra. U narednih sedam godina uspjeli su doći u posjed još osam do deset zamaka u tom kraju. Godine 1140. zauzeli su važnu utvrdu Masvaf. Godine 1142. hospitalci su primili obližnji zamak Krak des Chevaliers, postavši nizarima neprijateljski nastrojeni susjedi. Godine 1149. asasini se udružuju s Ravmondom od Antioha, u neuspješnoj bici protiv turskih Zangida, tijekom koje su ubijeni i Ravmond i asasinski voña Alf ibn Wafa. Savez s Ravmondom motiviran je nizarskom procjenom Ravmondove snage protiv Zangida, koji su upravo zauzeli Aleppo. U Poglavlju 3, o Zangidima ćemo više govoriti kao o neprijateljima vitezova templara, no i oni su predstavljali dvostruku prijetnju po nizare često su se udruživali sa Seldžucima, i do te su mjere zagovarali sunitsku stvar, da su šiite proglasili hereticima. Promjene savezništava i tabora, tako karakteristične za taj period, najlakše ćemo vidjeti iz činjenice da su se kod Maniqe asasini borili protiv Franaka, te da su 1152. organizirali ubojstvo svoje prve franačke žrtve, grofa Ravmonda II od Tripolisa. Ovo grozno umorstvo dovelo je do templarskog napada na nizare i nametanja godišnjeg nameta u visini od skoro dvjesto tisuća zlatnika, koje su ovi morali plaćati templarima. RAŠIDALDINSINAN Najslavniji meñu sirijskim asasinskim voñama, ključni Starac s planine, bio je Sinan ibn Salman ibn Muhammad, poznat i kao Rašid alDin Sinan vladao 116292. Sinan je utjelovljenje još jednog legendarnog nizari duhovnog voñe. Poput HasanaiSabaha, revolucionarnog osnivača, te njegovog duhovnog nasljednika, kratkovjekog Hasana II, koji je raskinuo okove islamske ortodoksije, Sinan je bio karizmatičan i moćan čovjek koji je izmijenio povijest. Sinan je roñen blizu Basre u južnom Iraku, u dobrostojećoj obitelji. Kao mladić, nakon rasprave sa svojom braćom, bježi u Alamut. U Alamutu se sprijateljuje sa svojim studentskim kolegom, Hasanom II, Kada je naslijedio mjesto imama, Hasan II šalje Sinana u Siriju. Sinan je otputovao u Kahf, gdje je potajice radio na stvaranju svoje sljedbe. Nakon smrti glavnog dala, vremešnog Abu Muhammada, nakon kraće borbe oko njegovog nasljeñivanja koju je dekretom razriješio Hasan II, vodstvo sirijskih asasina preuzeo je Sinan,

Zbog neposredne prijetnje od križarske invazije, sirijski nizari su se nalazili u opasnom položaju. Napetost je rasla, a savezi se mijenjali preko noći. Pored opasnosti od križara, Sinan je bio suočen i sa četiri prijetnje iz redova samog islama. Za vrijeme njegove vladavine, meñu sunitima su se pojavile dvije nove sile. Obje su nastojale pomiriti i ujediniti razjedinjene frakcije muslimanske zajednice, u borbi protiv njihovog zajedničkog, kršćanskog neprijatelja. Prva je bio veliki zangidski general, Nur alDin, čija je baza bila u Aleppu. Pored njegovih političkih i vojnih1 aktivnosti, on je širom Svete zemlje pokrenuo sustav škola medresa, koji je za cilj imao poticati jedinstveni pristup sunitskoj vjeri. Nur alDin je poslao svog generala Širkuha u Egipat da se bori protiv ostataka fatimidske države. Širkuh je postao vezir titularnog fatimidskog kalifa. Kada je umro, naslijedio ga je njegov nećak Saladin, Saladin je bio druga velika sunitska prijetnja Sinanu. Godine 1171. Saladin je objavio kraj Fatimidskog kalifata, proglasivši sunitizam vjerom Egipta. On će postati najveći pobornik muslimanskog jedinstva još od vremena Proroka. Saladin je sanjao o jedinstvenom islamskom društvu, rukovoñenom najčišćim religijskim načelima. I Nur alDin i Saladin su smatrali franačke kršćane svojim najopasnijim neprijateljima, ali su i jedan i drugi istovremeno bili zabrinuti i nad ismailitskim hereticima. Treća islamska prijetnja dolazila je od neprijateljstva susjednih nusavri plemena, koja su u Jabal Bahra planinama živjela davno prije dolaska ismailita. I četvrta islamska prijetnja je bila lokalnog karaktera. Okupljene sunitske vigilanske grupe po imenu nubuwwiyya lutale su krajem u potrazi za skupinama šiita koje bi mogli napasti. Sinan je tako bio suočen s nizom složenih izazova. Na diplomatskom polju, morao je vješto i mudro sklopiti saveze ne bi li spriječio da postane žrtvom ujedinjenog muslimanskog napada. Ovo ga je isprva navelo da podršku pruži Nur alDinu, kao manjem od dva zla Saladin je priznat kao nepomirljivi neprijatelj. Jednako je tako morao održavati i dobre odnose s križarima s kojima je, kao musliman, tehnički bio u ratu. U vrijeme kada Sinan preuzima vodstvo, asasini su već plaćali danak vitezovima templarima. Taj je novac najvjerojatnije smatrao pametnom investicijom kako bi izbjegao otvoreni sukob. I konačno, da bi se obranio od napada bilo kojeg od potencijalnih napadača, uključujući tu i neprijateljski nastrojene susjede, Sinan je morao osnovati i utvrditi veći broj obrambenih uporišta. Godine 1173. Sinan šalje ambasadora kralju Amalriku I od Jeruzalema, predlažući mu sklapanje saveza. Kao jedini svoj zahtjev, tražio je povoljniji novčani danak koji je plaćao templarima, Opće je uvjerenje da se Amalrik složio sa Sinanovim zahtjevima, kao i da su asasinskog ambasadora templari ubili na putu natrag, kako bi spriječili gubitak novčanog danka. Takoñer prevladava uvjerenje da je, i uz Amalrikovo izvinjenje Sinanu, te utamničenje odgovornog viteza, umorstvo spriječilo daljnji napredak u ostvarivanju savezništva. Prilika za novi dogovor spriječena je Amalrikovom neposrednom smrću, godine 1174. Nadbiskup William od Tyra, onovremeni povjesničar, pisao je da je, u želji da napravi korak bliže ka tom savezništvu, Sinan preko svog ambasadora izrazio spremnost asasina da se obrate na kršćanstvo, Farhad Daftarv tvrdi da je to predstavljalo grubo iskrivljavanje značenja Sinanove ponude.62 Istančanost Sinanovih teoloških interesa, kao i njegov ekumenski stav, nesumnjivo bi ga

učinili sklonim naučiti što više o vjerskim doktrinama njegovih potencijalnih saveznika. Nemali je broj srednjovjekovnih povjesničara značenje Qiyama doktrine pogrešno predstavio kao iskrivljeno prihvaćanje kršćanstva, a odbacivanje islama, što nas tjera da naglasimo kako odreñeni elementi Qiyama doktrine nisu nespojivi s nekim aspektima kršćanstva. Revolucionaran stav, koji je Isus zauzeo odbacujući veliki dio izvanjskog poštivanja židovskog zakona, nesumnjivo nalazi svog odjeka u Qiyama učenjima. Vjeruje se da je, nekako u vrijeme svoje smrti, godine 1174, Nur alDin planirao pohod protiv ismailita, kao osvetu za navodno spaljivanje džamije u Aleppu. Doznavši za Nur alDinovu smrt, Saladin proglašava neovisnost od zangidske dinastije i ustoličuje sebe na mjesto prvog vladara ayyubidske dinastije. Saladin je bio prijetnja Nur alDinovom mlañem sinu i nasljedniku, alMalik alSalihu. Regent koji je vladao u dječakovo ime zatražio je od Sinana da mu pomogne i ubojstvom zaustavi Saladina. Jedan od razloga za Sinanovu suradnju bila je mržnja koju su asasini razvili prema Saladinu. U razdoblju 117475 nubuwwiyyski su vigilanti opustošili dva ismailitska središta, ubivši skoro trinaest tisuća ljudi. Saladin je u to vrijeme prolazio u blizini i, čuvši za pokolje, iskoristio situaciju, te prije nego što će nastaviti dalje, napao ostala nizari uporišta. Godine 1175. Sinan je protiv ayyubidskog sultana odaslao nekoliko svojih fidaia, Lokalni vladar, s kojim je Saladin bio u obilasku, prepoznao ih je i osujetio napad. Drugi pokušaj uslijedio je godine 1176. Saladin je lakše ranjen, ali se spasio zahvaljujući svojoj brzoj reakciji i panciru kojeg je stalno imao na sebi. Godine 1176. Saladin je napao Masvaf i izvršio opsadu ove središnje nizari utvrde. Bez upozorenja je prekinuo opsadu i povukao se. Data su različita objašnjenja, meñu kojima je i sljedeći pouzdani izvještaj Sinanovog biografa Jednoga je dana Saladinu prišao Sinanov glasnik. Tvrdio je da je poruka osobne naravi i da može biti isporučena samo u četiri oka. Saladin je ispraznio prijestolnu dvoranu, sve dok sa njime nisu ostala samo dva mamelučka pratitelja. Sinanov glasnik je upitao Saladina zašto ne zapovijedi mamelucima da se povuku, kako bi mu osobno mogao predati poruku. Saladin je uzvratio Ovu dvojicu držim kao svoje vlastite sinove. Oni i ja smo jedno. Glasnik se tada okrenuo mamelucima i rekao Ako bih vam u ime mojega Gospodara naredio da ubijete ovog Sultana, biste li to učinili? Bez razmišljanja, isukavši svoje mačeve, odvratili su Zapovijedaj.63 Čini se da je ovaj dogañaj označio početak savezništva dvaju lidera. Otada nema više nikakvih svjedočanstava o sukobu izmeñu Saladina i Sinana. Važna posljedica njihovog savezništva bila je, možda, ubojstvo Conrada od Montferrata, franačkog kralja Jeruzalema, godine 1192, kratko pred Sinanovu smrt. Za Conradovo su ubojstvo odgovorna dva fidaia, prerušena u kršćanske redovnike. Osim savezništva sa Saladinom, ovom su presudnom napadu i ubojstvu pripisivani brojni motivi, kao i taj da je izveden za račun kralja Richarda I, od Lavljeg srca. Najprostije objašnjenje moglo bi, ipak, biti da je tijekom nekoliko ranijih godina došlo do odreñenih nesporazuma izmeñu asasina i Franaka. Conradovo tadašnje zarobljavanje nizarskoga broda i tereta, kao i ubijanje posade, mogli su sami po sebi biti dovoljan razlog za Sinanovu osvetu. Kako bilo, Conradova smrt pomogla je Saladinu u njegovim naporima da sklopi mir s Richardom. Na Saladinov zahtjev, u sporazum su uključeni i nizari. Jedan za drugim, Sinan i Saladin

umrli su u razmaku od svega nekoliko mjeseci, dok je Richard napustio Svetu zemlju i vratio se u Europu, Sinan je za većinu sirijskih nizara predstavljao skoro mitološku, religijsku pojavu. Nije imao svoje tjelohranitelje, vladajući čistom snagom svoje ličnosti. Putovao je od jedne do druge utvrde, bez stalne baze ili birokracije. Zbog njegovog neprestanog kretanja, mreža ismailitskih utvrda bila je dobro povezana i stalno budna. William od Tyra Tyre piše da je tijekom Sinanove vladavine bilo skoro šezdeset tisuća sirijskih sljedbenika asasinskog zapovjednika. Drugi pak povjesničari pišu o Sinanu kao o osjetljivom i blagom vladaru. Sinan je bio na glasu kao iskusan astrolog i alkemičar, baš kao i poznavalac vještina magije, telepatije i vidovitosti. Meñu njegove nebrojene slučajeve vidovitosti, ulazilo je i njegovo potpuno točno predviñanje svakog od četrdeset damašćanskih legista, koji su ga pokušavali nadmašiti u vještini vjerske rasprave, a na kraju su poraženi njegovom učenošću, inteligencijom i pobožnošću. Nikada ga nisu vidjeli jesti ili piti. Pripisivali su mu iscjeljujuće moći. Kažu da je upotrebom svojih psihokinetičkih moći dvaput spriječio da velike stijene zgnječe ljude. Za njega se pričalo da je snagom psihe odbio napad Saladinovih vojnika, učinivši ih nepokretnima i držeći ih na udaljenosti s koje nisu mogli pogoditi nizarske trupe. Baš kao i njegova vidovitost, dio legende bila je i njegova učtivost. Jedna nam anegdota kazuje o njegovom posjetu selu, kojom mu je prilikom lokalni starješina ukazao počast iznijevši pred njega prekriveni pladanj s hranom, specijalno pripremljen od strane njegove žene. Sinan blago naloži da pladanj bude uklonjen u stranu. Službenik je bio razočaran ovim očitim odbijanjem njegova gostoprimstva, upitavši Sinana za razlog. Sinan ga je potiho odveo u stranu i objasnio mu da je, u svojoj uzbuñenosti, njegova žena zaboravila na pravi način očistiti pileće iznutrice. Ako bi pladanj bio otkriven, starješina bi bio osramoćen pred svojim ljudima, Provjerivši ispod pokrivača, starješina se uvjerio da je Sinan bio u pravu. Nešto manje bezazlena priča govori nam o Sinanovoj sposobnosti za prepredenost i surovost. Priča kaže da je u svoje odaje doveo nekoliko fidaia. Na tlu je, položena na pladanj, ležala okrvavljena glava jednog od njegovih sljedbenika, očito odrubljena nakon što je uspješno obavio svoju misiju smaknuća. Obrativši se glavi, Sinan ju je zatražio da opiše Raj. Glava je na to počela ushićeno raspredati o tamošnjim radostima. Okupljeni mladići bili su oduševljeni, Kada su napustili prostoriju, Sinan je skinuo pladanj s glave nesretnog posvećenika koji je zapravo stajao usred rupe, za potrebe ove predstave iskopane u podu. Sinan je tada zamahnuo svojom zakrivljenom sabljom i jednim jedinim udarcem odaslao mladića na onaj svijet, kojega je ovaj tako zorno predočio svojim prijateljima. Poznato je da je u više prilika Sinan izrazio svoje vjerovanje u učenje o metempsihozi. Seoba duša bila je postavka nusavri vjere. Sinanovo prihvaćanje ovog neobičnog učenja možda je pomoglo njegovoj sposobnosti da meñu nusavrima pronañe saveznike i obraćenike. Isto je tako, izgleda, Sinan prihvatio onaj model reinkarnacije u kojemu je usavršavanje duše podjednako cilj i rješenje. Sinan je prihvatio objavu Qiyame Hasana II, i u Siriji je optužen za širenje iste te doktrine. Qiyama svetkovinu održao je odmah po nastupu Ramazana. Izgleda da je Hasana II prihvatio kao legitimnog duhovnog Učitelja pa ipak,

nije bio spreman, ili nije mogao, svoju vjernost prenijeti i na Hasanovog sina i nasljednika, Muhammada II. Tako su u periodu izmeñu smrti Hasana II i Sinanove smrti sirijski asasini bili neovisni o Alamutu. Za Muhammada II je to bilo neprihvatljivo, i on je protiv Sinana odaslao nekoliko skupina fidaia. No, Sinan je, izgleda, ili ubio ili pridobio svakog od svojih potencijalnih perzijskih atentatora. Jedna od nepredvidivih posljedica Sinanovog prihvaćanja objavljene Qiyame, bio je i dogañaj s nekolicinom ismailita u Jazr području, pustinjskom kraju izmeñu Jabl Bahra planina i Aleppa. Godine 1176. ili 1177 ovi nizari, koji su sebe nazivali čistima ili sufat, odali su se proturječnim postupcima antinomiji koji su obuhvaćali razvrat i pijančevanje, za koje su vjerovali da se Oivamom podrazumijevaju. Neke od njih Sinan je uspio spasiti od kažnjavanja od strane alepskih vlasti, izjavivši da je on odgovarajući autoritet koji će ih naučiti disciplini. No, drugom prilikom nije uspio zaustaviti pokolj izvan Aleppa, u kojem je grupa sunita poklala cijelu sufatsku zajednicu. Neki izvori tvrde da je upravo Sinan taj, koji je napao i uništio sektu. Bernard Lewis daje naslutiti da su ovi Qiyama ekscesi u Siriji poslužili kao nadahnuće mitu o Rajskom vrtu.64 Mnogi Sirijci su vjerovali da je Sinan bio božanski opunomoćeni imam, ili u najmanju ruku njegov hujja. Neki su ga smatrali čak i izabranim oruñem, na razini najuzvišenijih duša u povijesti, poput Adama i Isusa, naprimjer. Jedna priča nam pripovijeda da ga je nekoliko učenika zateklo kako usred noći razgovara sa zelenom pticom, obavijenom blistavim, zelenim sjajem. Sinan je objasnio da je to duša Hasana II, koji je došao zatražiti pomoć sirijskog imama. Sinanu je iskazano dotad neviñeno poštovanje u vidu oltara, njemu posvećenog.65 Baš kao i za Mahdija, i za njega je rečeno da nije umro, nego da je utonuo u skrovitost, iz koje će jednoga dana ponovo iskrsnuti. SIRIJSKI ISMAILITI NAKON SINANA Sinan je svoje ljude ostavio dobro zbrinute, u relativno neovisnim i miroljubivim odnosima i s Francima i sa sunitima. Tijekom preostalih stotinjak godina trajanja križarskih vojnih pohoda, sirijski nizari nastavili su održavati aktivne odnose s obje grupe, imajući ulogu trećeg prepoznatljivog centra moći u Svetoj zemlji. Oformili su cijeli niz privremenih savezništava s odreñenim kršćanskim frakcijama i nekim suni voñama, ostavši u toj regiji nepoznat činilac, posebno osjetljiv na političku nestabilnost. Lišeni Sinanovog moćnog vodstva, sirijski ismailiti obnovili su svoju ovisnost o Alamutu. Godine 1211. Hasan III naložio je povratak šerijatskoj praksi, ušavši u političko savezništvo s abasidskim kalifom. Nakon tog datuma, nema više podataka o ubojstvima muslimana. No, godine 1213, sirijski fidaiji napadaju i ubijaju Ravmonda od Antioha, sina Bohemunda IV. Razljućeni Bohemund uzvraća osvetničkim napadom. Novostečena ortodoksija nizara omogućava im da zatraže pomoć suni ayyubidskih vladara u Aleppu i Damasku, koji prisile Franke da obustave svoj napad. I premda su sirijski nizari mogli u svakodnevnom životu donositi sve potrebne odluke, isto su se tako, kada bi im to odgovaralo, mogli pozvati na ovisnost o Alamutu, Tako je, naprimjer, u vrijeme križarskog pohoda Fredericka II, pokrenutog godine 1228, Frederick pokušao direktno pregovarati s asasinima. Sa sobom je donio vrijedne darove, Sirijci su mudro odgovorili da, premda su počašćeni njegovom pažnjom, ambasada mora poduzeti dugo i opasno putovanje do Alamuta, kako bi ishodila odobrenje za Frederickov zahtjev. No, i

uza svu njihovu opreznost u ovom slučaju, zbog pregovaranja s Frederickom napali su ih Franci, na kraju ih natjeravši da plaćaju danak hospitalcima, uz njihove već postojeće financijske obveze prema templarima. Godine 1230. nizari pomažu hospitalcima u njihovoj vojnoj kampanji protiv Bohemunda IV, Njegov nasljednik, Bohemund V, piše papi Grguru IX, žaleći se na savez hospitalaca i asasina. Grgur šalje pisma nadbiskupu Tyrea i biskupima Sidona i Bejruta, zahtijevajući da i templari i hospitalci obustave svako savezništvo s asasinima. Godine 1250. nizari su odaslali poslanstvo francuskom kralju Luju IX, koji je u Siriji sudjelovao u križarskom ratu. Tražili su da ukine poreze koje su plaćali vojnim redovima. Usprkos tome što je misija bila neuspješna o čemu ćemo više u 3. dijelu, u Masvaf se s asasinskim ambasadorima vratio i fratar po imenu Yves dBreton poznavalac arapskog jezika. U Masvamu je bio gost ismailitskog poglavara, najvjerojatnije Taj aldina, s kojim je raspravljao o biblijskim i drugim religijskim temama. Yves je kasnije izvijestio da je njegov domaćin bio prijateljski nastrojen, inteligentan i učen, kao i da je uz svoje uzglavlje imao kršćansku knjigu. Yves je prenio i tumačenje sirijskog ismailitskog učenja, prema kojemu dobra reinkarnacija slijedi onome tko umre služeći svog gospodara. Nakon pada Alamuta pod naletom Mongola, godine 1256, slom sirijskih nizara podrazumijevao se sam po sebi. Moć sirijskih asasina bila je okončana najprije Mongolima, a zatim dolaskom na egipatsko prijestolje dinastije Mameluka. Godine 1259. umro je veliki Mangu Khan. Doznavši za to, njegov brat Huelgu vratio se u Perziju, ostavivši KetBuqa na čelu njegovih sirijskih snaga. Godine 1260. surovi i izuzetni mamelučki vojni voña Bavbars porazio je KetBuqu, i na kraju iz Sirije protjerao i omraženu mongolsku vojsku. U ovoj odlučnoj kampanji Mamelucirna su, skupa s drugim muslimanskim snagama, u pomoć pritekli i sirijski nizari. Mameluci posjedovani su ranije bili bijeli robovi, uglavnom turski i mongolski, služeći kao ayyubidska straža u palačama. Kada je godine 1249. umro alSalih, posljednji sultan ayyubidske dinastije, njegova je udovica, prijašnja robinja po imenu Šaharal Durr, organizirala ubojstvo svog posinka, proglasivši sebe kraljicom. Kairsko plemstvo inzistiralo je da se ponovo uda, i da za svog kraljevskog pratioca odabere bivšeg roba po imenu Aybeg. Godine 1257. Šaharal Durr ubija Aybega, nakon čega su je njegovi robovi ubili, nasmrt je prebivši. Qutuz, njihov nasljednik, vladao je kao mamelučki sultan sve do svoje smrti od ruku Bavbarsa, godine 1260. Mamelučka dinastija vladala je Egiptom sve do svog konačnog poraza od otomanskih Turaka, godine 1517. Baybars je roñen kao turski rob. Uzdigao se do položaja generala u egipatskoj vojsci. Sada je Egiptom vladao kao sultan, a u Siriji je predstavljao neprikosnovenu vlast. Godine 1256. počeo je od asasina ubirati porez, na ime novčanih priloga koje su asasini pak ubirali od drugih. Njemu su plaćali, jednako tako, i porez koji su ranije plaćali hospitakima jer je i taj red pokleknuo pred Bavbarsovim osvajanjima. Negdje oko godine 1270, Bavbars je na mjesto asasinskog starješine po prvi puta imenovao svog vlastitog predstavnika. Godine 1271, doznao je za nizarske planove da ga smaknu, čime je dokončana svaka tolerancija koju im je možda bio spreman ukazati. Nakon toga je vrlo pomno

osvajao jedno po jedno asasinsko uporište. Godine 1273. svaka je nizari utvrda u Siriji bila pod zapovjedništvom jednog od Bavbarsovih poručnika. Sirijski Asasinski red tako je bio slomljen. Pa ipak, za razliku od mongolskog potpunog istrebljenja perzijskih asasina, koje je uslijedilo nakon njihovog poraza, Bavbars je sirijskim asasinima dopustio daljnji opstanak u ulozi njegovih lojalnih podanika. Od tog su trenutka nerijetko imali ulogu unajmljenih plaćenika svojih egipatskih gospodara u okrutnoj igri povijesne ironije najzad obavljajući ubojstva po narudžbi. Kleveta se obistinila. Bavbars je jednako tako odgovoran i za poraz europskih križara, uključivši tu i Vitezove templare, i s njime ćemo se ponovo susresti u 3. dijelu. POGLAVLJE DESET NIZARIISMAILITI DANAS Nakon svojih poraza od strane Mongola i Mameluka, nizari, preživjeli u Perziji i Siriji, zatekli su se u situaciji u kojoj više nisu imali državu. Za razliku od sirijskih nizara, perzijskim nizarima nije bila ostavljena čak ni iluzija političke neovisnosti. Pa ipak, njihova je vjera bila možda snažnija, i to zbog prisustva djetetaimama, Šams alDin Muhammada, Khuršahovog sina, odvedenog u sigurnost adharbavjanskog azerbajdžanskog kraja, sjeverozapadno od Alamuta. Isto je tako sretna bila okolnost da se, tik uoči pada Alamuta, u dalekom, zabačenom kraju gornjeg toka Oxusa netaknutog mongolskom invazijom razvila nizarska zajednica. Ova je skupina očuvala značajniji dio srednjovjekovne ismailitske književnosti na perzijskom jeziku, dostupne suvremenim ekspertima. Postalamutski period traje više od sedam stoljeća. Ovdje ćemo spomenuti samo neke značajnije trenutke. Zainteresiranog čitatelja upućujemo na Farhad Daftarijevu enciklopedijsku studiju The Ismailis, koja pruža posve iscrpan uvid u ovu tematiku, kao i mnoštvo naznaka za daljnja istraživanja. Po uzoru na Vladimira Ivanowa, pionira ismailitskih istraživanja s početka dvadesetog stoljeća, Daftarv dijeli postalamutsku nizari povijest u tri široka perioda. Prvi je trajao skoro dva stoljeća, i mogli bi ga nazvati posljedicama uništenja njihove države. Drugi je trajao naredna dva stoljeća, i poznatiji je kao Anjudan renesansa. Suvremeni period počinje sredinom devetnaestog stoljeća, i to premještanjem imamata u Indiju, pod vodstvom prvog Age Khana. Svaka daljnja rasprava o nizarima mora započeti sa činjenicom da su, usprkos gubitku brojnih sljedbenika sekte utapanjem u širu islamsku zajednicu, nizari ismailiti uspjeli očuvati svoju jedinstvenu perspektivu i tradicionalnu lojalnost svojim imamima i, u stoljećima koja su uslijedila nakon gubitka Alamuta i Masvafa, oduprijeti se kulturnom raslojavanju. Skoro dva stoljeća koja su uslijedila po padu Alamuta, imami su skrivali svoj identitet čak i od svojih sljedbenika, u krajnje neprijateljskom okruženju živeći u ekstremnim uvjetima taqiyye. Tijekom tog razdoblja, očito lišenog vodstva, asimilacija taj uporni, iako bezbolni bič kulturnog identiteta je više od bilo kojeg rata uspjela desetkovati nizari populaciju, Pa ipak, znatan je broj preživjelih perzijskih i sirijskih nizara uspio svoj vjerski i kulturni identitet očuvati čak i pod ovakvim, najnepovoljnijim okolnostima. Nema sumnje da su životi mnogih od njih spašeni zahvaljujući njihovoj dobroj pripremljenosti pripadanjem tajnom društvu.

Nizari su bili odvojeni od svojih planinskih uporišta u kojima su se skoro stoljeće i pol razvijali. Dezorijentirana i zbunjena mongolskim vojnim pustošenjima i potonjim progonima, sekta je postala rascjepkana i raštrkana, pretvorivši se u pravo more razdvojenih zajednica, lišenih središnjeg vodstva. Kako su se javljali pojedinci koji su ispunjavali učiteljsku ili lidersku ulogu, tako je i doktrinarna jedinstvenost, tako karakteristična za alamutski period, bivala sve fragmentarnijom. Brojni preživjeli perzijski nizari uspjeli su se, srećom, sakriti u okrilje ezoterijskih struja iranskoga sufizma. Elementi zajednički sufizmu i ismailizmu misticizam, gnosticizam, spekulativna filozofija, tehnike samousavršavanja, te odanost glavnom učitelju pzrili shaykh šeik obostrano su poticali na suradnju. Zaogrtanje sufijskim plastom omogućit će kasnije imamima da se prikriju kao šeici koji svoje učenike i sljedbenike, ili muride, podučavaju ezoterijskom značenju, ili batim. Jedan od alamutskih preživjelih bio je i besmrtni ŠamsiTabriz, slavni duhovni učitelj perzijskog pjesnika Jalal alDin Rumija, utemeljitelja mevlevi sufi reda, Vrtećih derviša. ŠamsiTabriz je možda bio i sin Hasana III, ili čak jedan od ismailitskih imama.66 Stjecišta ismailitskih i sufi tradicija dovela su čak i do tvrdnji, od strane nizara, da su slavni sufi pjesnici, kao što su bili Sanai, Farid alDin Attar, Rumi, kao i proslavljeni sufi učitelj Ibn alArabi, odreda bili ismailiti.67 Imam Šams alDin Muhammad umro je godine 1310. ili 1311 u Adharbayjanu. Premda su pojedinosti smrti nejasne, meñu članovima njegove obitelji došlo je do polemike oko nasljeñivanja, što je za posljedicu imalo prvu nizari šizmu. Javile su se dvije različite linije imama MuhammadŠahi i OasimŠahi, Linija MuhammadŠahija bila je popularnija u Siriji, iako je i u Perziji imala, sve do druge polovice petnaestog stoljeća, brojne sljedbenike. Posljednji imam ove linije umro je krajem devetnaestog stoljeća u Indiji, bez nasljednika. S takvom se objavom 1887. godine vratila u Siriju delegacija sirijskih pripadnika sekte, nakon svoje potrage za novim imamom. Najveći dio Sirijaca prenio je svoju vjernost QasimŠahi imamu, Agi Khanu III. Početkom petnaestog stoljeća, u Perziji je svoj slom doživjela mongolska ilkhanidska dinastija, koju je utemeljio Huelgu. Nakon ilkhanidskog propadanja, Perzija je dobar dio narednog stoljeća ostala politički rascjepkana. Nizari su tako bili u prilici nešto opuštenije vjersko i političko okruženje iskoristiti za širenje svojih aktivnosti. Period poznatiji kao Anjudan renesansa, svoj je početak imao u drugoj polovici petnaestog stoljeća, kada se OasimŠahi Imam Mustansir Billah II premjestio u Anjudan u središnjoj Perziji i, izišavši iz skrovitosti, proglasio nastavljanje Alamutskog imamata. To je ujedno značilo oživljavanje nizari misli i filozofije, baš kao i oživljavanje nizari književnosti. Naredni su imami predano radili na tome da ponovo uspostave nadzor nad svojom udaljenom i širom Perzije, Sirije i Indije razbacanom populacijom. Sve veći utjecaj sufijskih tariqa, ili redova, kao i ponovno izranjanje šiitizma, dogañaji su koji su značajnije obilježili petnaesto stoljeće. Safawi sufi tanga neumorno je radio na širenju svoje političke vlasti širom Perzije. Godine 1501. uspjeli su svog šeika ustoličiti kao vladara Perzije i osnivača Safawidske dinastije, koja će zemljom vladati više od dvjesto godina. Safawidi su šiitizam Dvanaestaša doveli na mjesto državne religije. Ubrzo po dolasku na prijestolje, otpočeli su s potiskivanjem nekih popularnijih, rivalskih sufi grupa, kao i nešto

ekstremnijih šiita. I premda su nizari zaista bili u odreñenoj mjeri proganjani, u cjelini su ipak dobro prošli pod Safawidima, kao potvrda uspješnosti njihove taqiyya prakse. I Nurbakšiyya, i Nimat allahi sufi red, imali su veliki utjecaj na uspon Safawida, te na širenje sufizma Perzijom. Dugovječni osnivač Nimat allahi taiiqa, Šah Nimat Allah 13301431, svoju je liniju kroz Fatimide povezao do samog Muhammad ibn Ismaila. Bilo je, dakle, posve normalno da nizari uspostave savez s Nimat allahi redom, u okviru kojega su mogli izvoditi svoje obnovljene dawa aktivnosti, zaogrnute jezikom alijevskog šiitskog sufizma. Ovako reducirana taqiyya omogućila im je ugodno se smjestiti unutar perzijskog kulturnog vidokruga njihovog vremena, zadržavajući za sebe sigurnost usred stalno prisutne opasnosti od uvijek novih progona. Jedna od značajnijih novina Anjudanske renesanse bila je imamovo naglašavanje važnosti desetine, prikupljanja jedne desetine od godišnjeg prihoda članova sekte širom razbacanih nizari teritorija. Ubiranje desetine imalo je dvojaku ulogu pomagalo je financiranju imamovih aktivnosti i, jednako tako važno, pomoglo je uspostavljanju središnje kontrole nad posve različitim grupama koje su nastale u dijaspori, stvorenoj nakon pada Alamuta. Imam je mogao u svakoj nizari zajednici postaviti svoje predstavnike ili, u nešto udaljenijim krajevima, osobno izabranom mrežom putujućih predstavnika upravljati prikupljanjem i inspekcijom. U Siriji je suparništvo izmeñu MuhammadŠahi imama i QasimŠahi imama bilo dugotrajnije nego u Perziji, i to se meñusobno nejedinstvo negativno odrazilo na nizari zajednicu. Uza sve to, nizari je zajednicu oslabilo i trajno neprijateljstvo s nusavrima koje se nastavilo sve do u dvadeseto stoljeće. Kada su u ulozi regionalnih vladara Otomani naslijedili Mameluke, svako ponovno obnavljanje političkih ambicija sirijskih nizara bilo je onemogućeno. Treći, ili moderni postalamutski period, započinje premještanjem nizari imama u Indiju, sredinom devetnaestog stoljeća. Nizari dawa u Indiji započela je početkom trinaestog stoljeća, u vrijeme kasnog alamutskog perioda. Pir Sadr alDin bio je najuspješniji dalu Indiji, tijekom četrnaestog stoljeća preobrativši na ismailitsku vjeru veliki broj hindusa. On je za indijske nizare smislio naziv khojas, ili gospoda, gospodari. Jedan od razloga uspjeha dawa u Indiji bilo je karakteristično poštovanje koje je svaki dai ili pir iskazivao prema vjerovanjima i tradiciji svojih hindu obraćenika. Na taj je način indijski nizarizam bio obogaćen svojim dodirom s hindu religijom i mitologijom. Oko sredine osamnaestog stoljeća, nizari imam preselio je svoje sjedište iz Anjudana u Kirman u jugoistočnoj Perziji, bliže indijskoj granici. Time je omogućeno sigurnije putovanje nizari hodočasnika iz Indije, koji su posjećivali svog imama, kao i neprekinut dotok indijskih desetina u Perziju. Kada se 1794. godine na perzijsko prijestolje popela qajarska dinastija, nizari su imali dobar tretman. Četrdeset peti nizari imam, Šah Khalil Allah, oženio je kćerku uglednog nimat allahi sufija. Ona će biti majka njegovog nasljednika, Hasan Ali Šaha, roñenog godine 1804. KhalilAllaha je 1817. godine u Yazdu ubila rulja šiita Dvanaestaša, Reagirajući na ovo ubojstvo, qajarski vladar Fath Ali Šah dodatno je darivao mladom imamu Hasan Ali Šahu posjede zemlje, oženivši ga ujedno za jednu od svojih kćeri. Izmeñu ostalog, dodijelio mu je počasni naslov Aga Khan, Glavni zapovjednik.

Fath Ali Šaha naslijedio je njegov unuk, čiji je loš tretman nizara učinio da Hasan Ali Šah Aga Khan I organizira neuspješnu pobunu. Hasan je nekoliko godina kasnije pokušao isto, opet pretrpjevši poraz. Godine 1841. otputovao je u Afganistan, zatvarajući tako poglavlje od osam stoljeća perzijskog imamata. U Afganistanu je sklopio prijateljstvo s Britancima, dospjevši tako pod njihovu zaštitu. Godine 1842. produžio je k Indiji, gdje se ponovo udružio s britanskim interesima, očito se nadajući da će mu pomoći jednog dana u sigurnosti se vratiti u Perziju. Britanci su zaista pokušali pregovarati s perzijskim qajarskim vladarima, ali nisu mogli pomoći imamu da se vrati u svoju tradicionalnu postojbinu nizara. Godine 1844. Aga Khan I doputovao je u Bombav. Većina indijskih khojasa oduševljeno je pozdravila svog imama. U Bombavu je Aga Khan I prosperirao. Tako je, naprimjer, u svom domu primio princa od Walesa, budućeg engleskog monarha, u vrijeme njegovog državnog posjeta Indiji. Aga Khan I je bio snažan, efikasan i dobro organizirani upravitelj koji je učvrstio položaj svog naroda. Želeći ga spriječiti da se upliće u njihove poslove, skupina disidentskih khojasa, koji su se odupirali njegovim naporima na centraliziranju imamata, najzad su godine 1866. protiv njega podigli optužbu. Pred britanskim Visokim sudom u Bombavu održano je saslušanje koje se proteglo na dvadeset dva dana. Proučena je ogromna količina povijesnih dokumenata, genealoških podataka i vjerskih doktrina. Glavni sudac, sir Joseph Arnould, proglasio je Agu Khana legitimnim potomkom i nasljednikom alamutskih imama a time i Fatimidskog kalifata, te Proroka Muhameda čime mu, dakle, s punim pravom pripadaju uobičajeni porezi i desetine, prikupljeni od khojasa. Imam je svoje posljednje godine proveo u Bombavu, posvetivši se omiljenim konjskim trkama, i sam posjedujući sjajnu ergelu. Nakon uspješnog utemeljenja imamata u Indiji i njegovog legalnog priznavanja, godine 1881. Aga Khan I predaje imamat svom sinu, Aqa Ali Šahu. Posebna briga Aga Khana II bila je osnivanje suvremenog školskog sustava za nizarsku djecu. Nastavio je s očevom politikom dobrih odnosa s Britancima. Dosegnuo je do nizarskih zajednica u gornjem toku Oxusa, Burmi i istočnoj Africi. I dalje je održavao bliske veze s nimat allahi sufijima. Bio je vrstan lovac i dijelio je očevu strast za utrke, uzgajajući punokrvne konje, Nakon kraćeg imamata, godine 1885. naslijedio ga je njegov osmogodišnji sin, Muhammad Šah. Agu Khana III odgojila je i obrazovala u najmodernijim i najkultiviranijim društvenim slojevima njegova majka, qajarska princeza, koja je tijekom imamove mladosti preuzela aktivnu ulogu u upravljanju zajednicom nizara. Kao dio svog odgoja, Aga Khan III posjetio je europske dvorove. Sprijateljio se s kraljem Edwardom VII i bio imenovan Britanskim potkraljem Indije. Imao je veze s većinom europskih kraljevskih obitelji, osnovavši glavne rezidencije u Švicarskoj i na Francuskoj rivijeri. U oba je Svjetska rata pomagao Britancima, potičući i svoje sljedbenike da učine isto. Godine 1930. predvodio je muslimansku delegaciju na Londonskoj konferenciji za Okruglim stolom, kada se raspravljalo o budućnosti Indije. Godine 1937. izabran je da predsjedava zasjedanjem Lige naroda. Uspio je osigurati priznavanje svojega vodstva istočno afričkih nizara, i pokrenuo je odnose s burmanskim nizarima.

Aga Khan III pokrenuo je administrativne reforme, što je podrazumijevalo brigu o donošenju ustavnih zakona i osnivanje upravnih vijeća, u cilju kvalitetnijeg upravljanja njegovim sljedbenicima. Regulirao je nizarsku vjersku praksu, vezano uz brak, razvod, nasljeñivanje, skrbništvo i ukop, Neumorno je radio na poboljšanju obrazovanja, socijalne i zdravstvene skrbi za nizare. Veliki dio prikupljenih desetina Aga Khan III iskoristio je za ulaganja kojima će se osigurati privredne mogućnosti njegovog naroda, uključivši tu i izgradnju stanova, škola, džamija, knjižnica, sportskih i rekreacijskih kapaciteta, banaka i bolnica, U Siriji, koja ima prvenstveno agrarnu ekonomiju, osnovao je agrarnu ustanovu koja je uvelike poboljšala prirode žita, a samim time i kasniji standard života. Aga Khan III umro je 1957. godine, nakon sedamdeset i dvije godine vladavine. Nassje predao svom unuku, četrdeset devetom i sadašnjem nizari imamu, Karim alHusayniju, Aga Khanu IV. Obrazovan u najboljim europskim školama, Aga Khan IV svoj je studij dovršio na Harvardu, gdje mu je glavni predmet bio proučavanje islama. Nastavio je djedov ambiciozni plan poboljšavanja života svojega naroda. Sposobnim studentima dodjeljivao je brojne stipendije, u cilju pohañanja zapadnjačkih obrazovnih institucija, Mogućnosti da se nizari školuju u svojim obrazovnim institucijama, proširio je na skoro tri stotine ustanova širom svijeta, obuhvativši tu centre za dnevni prihvat i brigu o starima i bolesnima, osnovne škole, kao i medicinsku višu školu i školu za njegovateljice u Pakistanu. Sagradio je šest bolnica. I nizari škole i liječnička njega otvoreni su ljudima svih rasa i vjera. Godine 1984. imam je osnovao Aga Khan Fondaciju za ekonomski razvoj, kao krovnu organizaciju njegovih projekata samostalnog razvoja Trećeg svijeta. Dodjeljivanjem stipendija za studij na prestižnim američkim sveučilištima tipa Harvarda i MITa, pokrenuo je meñu zapadnjačkim studentima programe promicanja islamske religije, arhitekture i civilizacije. Godine 1977, osnovavši londonski Institut za ismailitske studije, Aga Khan IV je dao poticaj ismailitskim istraživanjima širom svijeta. Aga Khan IV priznat je kao voña nekoliko milijuna nizari ismailita, raštrkanih u više od dvadeset i pet zemalja, koji danas čine većinu ismailita u svijetu. Muslimani šiiti predstavljaju danas skoro deset posto cjelokupne muslimanske zajednice koja broji oko milijardu ljudi. Svaki Aga Khan bio je zainteresiran za poboljšanje socijalnoekonomskog položaja svog naroda u suvremenom svijetu, izdvajajući nizare iz statusa zemalja Trećeg svijeta u kojima žive. Nizari imami pravili su inteligentne, objektivne procjene dostignuća zapadne civilizacije, za razliku od brojnih muslimanskih voña koji su izazvali šovinističko odbacivanje kulture Zapada. Izdvojeni iz siromaštva, nepismenosti i vjerske netolerancije velikog dijela islamskog svijeta, uspjeh modernih nizara mogao bi kolektivistima, državnim apologetima engl. stetists, kao i zagovornicima posebnih etničkih prava širom svijeta, poslužiti kao školski primjer neprolazne vrijednosti upornog i teškog rada i čvrstog prianjanja uz moralne vrijednosti. Unatoč gubitku svoje države i neuspjehu ovladavanja svijetom islama, današnji su nizari ipak uspjeli ostvariti veći dio čuda, deset stoljeća ranije zamišljenog u viziji njihovog slavnog vrhovnog daia u Alamutu. POGLAVLJE JEDANAEST RAZMIŠLJANJA O ASASINSKOM REDU

Krah nizari države u mnogočemu je turobno svjedočanstvo vječne realnosti obesmišljavanja svake kreativnosti i stalnog gušenja revolucionarnog žara i patriotskog idealizma meljućim žrvnjem molohijanske kozmičke ravnodušnosti. Beskrajna priča, snažna suvremena dječja pripovijetka Michaela Endea, oslikava nam izmišljeni svijet, ugrožen smrtonosnom silom zvanom Ništa koja će, ukoliko ljudi ne smognu hrabrosti zgrabiti svoje snove, na kraju sigurno uništiti nadu. Od HasanaiSabaha i njegovog mahanja mačem šiitske čistoće protiv sve prisutnije i nametljivije drskosti vojnog presizanja Fatimidskog imamata, pa do Thomas Jeffersonove objave od Boga dane svete nadmoći jedinke pred pretenzijama engleskog monarha neka se uvijek iznova rañaju vizionari koji će živim održavati plamen ljudskog duha. I premda su asasini prepoznati u svijetu kao prva organizirana teroristička banda, njihove su se metode strašno razlikovale od metoda današnjih kamikaza i njihovih nasumičnih sijanja bombi. Ratnička tradicija islama često opravdava ubijanje, baš kao i svete knjige brojnih svjetskih religija od Starog i Novog zavjeta, do hinduističke Bhagavad Gite. Islamsko shvaćanje džihada, ili svetoga rata, Važi podjednako i protiv muslimanskih uzurpatora Božjeg zakona, kao i protiv nemuslimanskih nevjernika. Svojim postupcima, asasini su služili većoj slavi Božjoj. Europski orijentalisti s početka devetnaestog stoljeća, kao naprimjer Joseph von HammerPurgstall prvi popularni europski kroničar asasina, te brojni povjesničari nakon njega, pa čak i neki Treba priznati da bi HasanaiSabaha mogli jednako tako opisati i kao netolerantnog vjerskog pristašu, uspješno utemeljenje čijih ideala bi religijsku kreativnost gurnulo još dublje u tamne ponore neizvjesnosti. suvremeni komentatori, doslovno kipte od gnjeva protiv asasina. Snagu njihovih emotivnih paroksizama napadaja dodatno je pojačao neprijateljski stav suni povjesničara, srednjovjekovnih kršćanskih agitatora, kao i njihovo vlastito pravedničko gnušanje nad tako čudnom grupom ljudi. HasaniSabah je još uvijek ocrnjivan kao ubojica i opisivan kao ogavni zločinac, usprkos tome što povijesna svjedočanstva govore da je bio odgovoran za pedesetak osobno odabranih i odobrenih političkih smaknuća tijekom više od trideset i pet godina svoje vladavine. Čisto povijesne usporedbe radi, osvjedočili smo se o mongolskom pokolju skoro osamdeset tisuća ismailitskih žena, muškaraca i djece u Quhistanu, u jednom jedinom poslijepodnevu. Ismailiti su bili inovatori koji su proširili model hijerarhijskog mističnog tajnog društva sastavljenog od vjerske ideologije, skrivene mudrosti, posebnih veza odanosti i razrañenih ceremonijalnih postupaka, usmjerivši ga protiv etabliranog vjerskog i političkog svjetskog poretka suni islama. Oni su bili vjerski revolucionari, istinski prevratnici i urotnici zbog čijih su se tajnih šaputanja kraljevstva uistinu uzdizala i sunovraćala, Skoro stoljeće i pol uspijevali su asasini preokrenutim držati uloge žrtve i nemoći, tako karakteristične za šiitsko iskustvo u islamu. Red asasina u europskoj se kulturi odrazio na Vitezove templare. I templari su bili sličnog hijerarhijskog ustrojstva. I njihov je raison detre uključivao oružanu borbu u ime najuzvišenijih vjerskih težnji. Bogata tradicija povijesnih pretpostavki tvrdi da je kontakt sa sofisticiranim religijskim učenjima asasinskog reda bio najznačajniji izvor utjecaja na razvoj tajne templarske hereze za koju se kaže da je Vitezove templare na kraju odvela daleko od

njihovih kršćanskih korijena. Kao što nam je ovaj uvid u povijest asasina trebao jasno pokazati, cijelo je obilje povijesnih svjedočanstava koja govore o kontaktima templara i asasina u Svetoj zemlji. Mnogo je onih koji vjeruju da su vjerski ideali, koji su se u Europu vratili s križarima, postali temelj europske okultne renesanse, koja još i danas traje. Na taj je način, izgleda, ruka HasanaiSabaha dosegla puno dalje od samih granica perzijskih i sirijskih planina, i puno duže od prvih godina prvog tisućljeća. TREĆI DIO VITEZOVI TEMPLARI KINGDOM OF ARMENIA CYPRUS irnassoi Kingdom if Jerusalera POGLAVLJE DVANAEST PRVI KRIŽARSKI RAT Od Slobodnih zidara do Ordo Templi Orientis, u odreñivanju svojega porijekla sva se hijerarhijska tajna društva Zapada pozivaju na vitezove templare. Ovaj vjerski red križarskih ratnikaredovnika nastao je 111820. godine, radi zaštite kršćanskih hodočasnika tijekom njihovih bogobojaznih obilazaka mjesta roñenja njihovog Spasitelja i njihove vjere, Red je tolike godine predstavljao izuzetno uspješni i uvažavani dio europske kulture, uživajući nepodijeljenu podršku svetog Bernarda od Clairvauxa, najslavnijeg i najmoćnijeg vjerskog voñe srednjovjekovnog kršćanstva. Vitezovi templari su bili papina privatna vojska zbog toga, kao i zbog brojnih drugih razloga, ovi su elitni ratnici uživali zaštitu i podršku većine papa, koji su ujedno predstavljali njihov vrhovni autoritet. Pa ipak, samo dvjesto godina od svoga osnutka, Red je nemilosrdno uništen njegovi voñe mučeni i spaljivani na lomačama njegovi članovi optuživani za magiju, herezu, seksualnu izopačenost i izdaju a njegovo silno blago i posjedi prigrabljeni. Što se dogodilo? I zastoje legenda o njima tako ustrajno živa do današnjih dana? Da bi došli do odgovora na sva ova pitanja, najprije ćemo morati reći par riječi o Prvom križarskom ratu, poduzetom nekih dvadeset i pet godina prije začetka templara. Urban II preuzeo je papinsko prijestolje 1088. godine. Njegova prva briga bila je ponovo ujediniti rimokatoličanstvo. Antipapa Guibert, Clement III, još je uvijek vladao u Rimu, premda je njegov utjecaj bio ograničen. Urban II je za sebe pridobio vjernost većeg dijela Europe. Godine 1095. na Saboru Koncilu u Piacenzi, Urban osjeća da je njegov položaj dovoljno čvrst, i izopćuje i Guiberta i njegove sljedbenike. Jednako je tako poduzeo i odreñene korake prema Istočnoj crkvi. Jedan od prvih njegovih akata donesenih u ulozi pape bio je ukinuti ekskomunikaciju bizantskog cara. Predstavnici Aleksija Komnena prisustvovali su Saboru u Piacenzi, s molbom za pomoć u njihovoj desetljeće dugoj borbi protiv Turaka Seldžuka. Urban je uvidio mnogobrojne koristi iz takvog načina postupanja. Nema sumnje da je prilika da se Crkva osnaži i da se poradi na jačem savezu s Carigradom bila vrlo primamljiva. Priliku da se mnoge neposlušne i ratoborne vitezove svrsishodno iskoristi, trebalo je samo pozdraviti. Mogućnost da ujedinjeno kršćanstvo razvije takvu političku volju i vojnu moć kojom će iskorijeniti nevjernike iz Svete zemlje, činila se u Urbanovoj svijesti kao da ju

je sam Bog poslao. Milostivi Bog, koji je čovječanstvu dopustio da preživi tisućljeće, zasigurno želi da Njegova Crkva povrati Kristovu domovinu. U vrijeme kada je Urban prolazio kroz Francusku, na sve se strane govorkalo o nebeskim znacima kao što su aurora borealis, kometi i rojevi zvijezdapadalica. U studenom 1095. predsjedavao je Saboru u Clermontu, objavivši najzad njegov poziv na Prvi križarski rat. Bio je to jedan od onih, neobjašnjivo savršenih trenutaka u povijesti, kada je neka ideja imala snagu zapaliti cijelo jedno ljudsko pokoljenje. Kulturna stagnacija Europe najbolje se vidi iz revnosti s kojom su se silne mase ljudi odazvale Urbanovom pozivu. Plemići i vitezovi odmah su počeli s pripremama za križarski pohod neposredno po ubiranju ljetine, u kolovozu 1096. godine. Puku se nije čekalo toliko. Rulja od nekih dvadesetak tisuća duša, predvoñenih Petrom Pustinjakom, otpočela je svoje dugo putovanje ka Svetoj zemlji, usput najprije napavši susjedne Židove u njihovim zajednicama. Nakon mnogo tisuća pobijenih, preživjele su šest mjeseci kasnije dokrajčili Turci, na svojim vojnim pohodima oko Carigrada. Organizirane vojske bile su sporije i pedantnije u svojem napredovanju, izmeñu kolovoza i listopada 1096. godine razdvojivši se u četiri različite grupe i pravca kretanja. Prvu armiju predvodio je Godfrev de Bouillon, vojvoda od Donje Lorraine, i njegov mlañi brat Baldwin, Drugu armiju je predvodio Bohemund, normanski princ od Tarranta u Italiji, te njegov nećak Tancred. Treću armiju predvodio je Ravmond, grof od Toulousea i St. Gillesa. Četvrtu je predvodio Robert od Normandije, sin Williama Osvajača, kao i Robert od Flandrije i Stephen od Blois, VVilliamov zet. Prema nekim procjenama, sudjelovalo je oko trideset i pet tisuća vojnika.68 Prva križarska bitka vodila se u Nikeji u Turskoj. Turci su bili previše samouvjereni, potaknuti lakom pobjedom nad pučkim križarskim pohodom, i doživjeli su poraz od discipliniranih europskih snaga. Po završetku opsade, sve su se četiri križarske armije spojile. Kroz Tursku su nastavile napredovati zajedno, vodeći bitke s nevjernicima i pritom uvelike trpeći glad i žeñ. U listopadu 1097. stigli su do sjevernih dijelova Palestine i grada Antioha. Baldwinova armija se odvojila od jedinstvenih snaga, nastavivši kroz istočnu Tursku, gdje se Baldwin uspio ustoličiti kao princ od Edesse. Glavnina snaga započela je opsadu Antioha. Moć gradskih obrambenih utvrda, loši vremenski uvjeti, kao i nedovoljno hrane, doprinijeli su dugotrajnoj i mučnoj opsadi. Jedna sedmina vojske pomrla je od gladi. Najzad su, potpomognuti izdajom nekolicine muslimanskih stražara koji su kršćanima omogućili ući u grad, u lipnju 1098. križari uspjeli zauzeti Antioh. Kršćani su došli u posjed nečeg za što mnogi vjeruju da predstavlja koplje kojim je proboden Kristov bok dok je visio na križu. S neba je pao meteor, ozlijedivši turske snage. Kažu da su kršćanskoj vojsci pomagali anñeli, zaodjenuti u bijelo, vitlajući bijelom zastavom, i jašući na bijelim konjima. Lipnja 1099. nakon što su kod Ascalona Aškelona porazili fatimidskog vojnog zapovjednika alAfdala, kršćani otpočinju opsadu Jeruzalema. AlAfdala ćemo pamtiti po tome što je Nizaru poricao pravovaljano nasljeñivanje Fatimidskog imamata. Opsada Jeruzalema trajala je svega pet tjedana, do petka, 15. lipnja u podne, časa Raspeća. Jedan od križara sudionika izvještava da su vojnici do gležnjeva gazili kroz krv neprijatelja. Urban je umro samo dva tjedna uoči osvajanja Jeruzalema. Sva četiri zapovjednika armija preživjela su pohod. Neki su se vratili u Europu, a neki su ostali, na sljedeći način podijelivši teritorije

Baldwin je bio ustoličen u Edessi Bohemund je postao princ Antioha Tancred je postao princ Galileje dok je Godfrev de Bouillon izabaran za Branitelja Svetog groba u Jeruzalemu. Godfrev je osjećao kako nije u redu da u gradu u kojem je Krist nosio Trnovu krunu, bude okrunjen kraljevskom krunom, te je odbio primiti naslov kralja Jeruzalema. Godfrev umire godinu dana kasnije. Njegov brat Baldwin doputovao je iz Edesse ili. studenog 1100. bio okrunjen kao kralj Baldwin I od Jeruzalema. Baldwin je sve vrijeme svoje vladavine uporno jačao i širio europsku moć u cijeloj toj regiji. Nakon njegove smrti, 2. ožujka 1118. godine, u miru ga je naslijedio njegov bratić, koji je okrunjen kao Baldwin II. POGLAVLJE TRINAEST O REDU OSNIVANJE Vitezove templare, ili Uboge lat. pauperes vitezove Hrama Solomonovog, ili Uboge suborce Isusa Krista, osnovao je Hughes Hugo de Pavens, francuski vitez koji je nakon smrti svoje žene primio vjerski zavjet. Poznat je kao strog čovjek, duboko prožet duhovnim vrijednostima, poniznošću i beskompromisnom hrabrošću. Kada je osnovao Red, bilo mu je skoro pedeset godina veteran Prvog križarskog rata, koji je dvadeset i pet godina svog dotadašnjeg života proveo istočno od Europe.69 Većina izvještaja o osnutku Reda zasniva se na pisanjima triju povjesničara, koji su svoje zapise sastavili u periodu od pedeset do sedamdeset i pet godina od stvarnih dogañaja. Dvojica se slažu da su se godine 1118. ili 1119, Hughes i još osam drugih vitezova zavjetovali na poslušnost Warmundu od Picquignya, patrijarhu jeruzalemskom, odlučivši živjeti u svetom siromaštvu i kreposti, i posvetiti se brizi i zaštiti kršćanskih putnikahodočasnika koji su obilazili Svetu zemlju. Kralj Baldwin II dodijelio im je konačište u alAqsa džamiji, pored Kupole nad Stijenom Qubbat assakhrah, Svetište nad Stijenom, Omarova džamija prvobitno mjestu Solomonovog hrama. Treći povjesničar je pisao da se Hughes de Pavens zatekao u Jeruzalemu početkom vladavine Baldwina II, prethodno se zavjetovavši da se nikada neće vratiti u Europu. U Svetoj zemlji se borio tri godine, do trenutka kada je, zajedno s trideset drugih vitezova, odlučio napustiti ratovanje i prihvatiti sveti zavjet. Njihova ratnička vještina, kao i njihova odanost Kristu, privukle su pažnju kralja, koji ih je onda uvjerio da će kršćanstvu bolje služiti primjenjujući svoje borbeno iskustvo i štiteći hodočasnike.70 Vrijeme osnivanja Vitezova templara bilo je daleko presudnije od pitanja da li je isprva sudjelovalo devet ili trideset vitezova, ili da li su vitezovi, možda, ili kralj Baldwin, bili ti koji su naznačili konceptualni okvir Reda. Večer uoči Uskrsa 1119. godine, napadnuta je skupina od sedamsto hodočasnika. Tri stotine njih nemilosrdno je poklano. Šezdeset ih je utamničeno, dok im je cijela imovina oduzeta kao ratni plijen. Jeruzalemom je prostrujao osjećaj očaja. Da li su templari osnovani 1118. godine, neposredno nakon pokolja 1119 godine ova prividna proturječnost vezana je najvjerojatnije uz spomenuto različito datiranje dogañaja prim. prev. ili čak 1120. na što upućuje Malcolm Barber, osnivanje i daljnji opstanak Reda bili su osnovni preduvjeti daljnjeg opstanka kršćanstva u Svetoj zemlji.

Red bolnice sv. Ivana u Jeruzalemu danas Malteški vitezovi utemeljen je oko godine 1080. kao dobrotvorna grupa koja je hodočasnicima trebala osiguravati zdravstvenu skrb i sklonište, a godine 1113. priznata je i od strane pape. Model reda, prilagoñenog potrebama hodočasnika u Svetoj zemlji, nesumnjivo je utjecao na vitezove koji su se okupili kao templari. Tijekom 1130ih, hospitalci se, sa svoje strane pretrpjevši utjecaj templara, sve više upuštaju u vojne aktivnosti, premda militarizam nije nikada bio isključivi domen hospitalaca, kao što je bio templara. Jeruzalem je doslovno bio odsječen od ostalih europskih posjeda u Palestini. Iako je simbolički i emotivno bio od najveće važnosti za križare, grad je bio okružen muslimanima, i stalno pod prijetnjom napada. Njime su zajednički vladali kršćanski patrijarh, latinski kralj i koji god se moćniji križarski feudalni gospodar zatekao u okolini politički nestabilna situacija, koja je nerijetko vodila prekidu veza i sukobu interesa. Kako je kontrola puta izmeñu luke Jaffa današnji Tel Aviv i Jeruzalema, oko pedeset i šest kilometara zračne linije, bila slabašna, opasnosti su po hodočasnike bile mnogobrojne dvodnevno putovanje opasnim planinskim cestama, po nepodnošljivoj Više o problemima vezanim uz datiranje srednjovjekovnog kalendara, vidi Barber, The New Knighthood, str. 89, kao i. M. UptonWard, The Rule of the Templars Suffolh The Soydell Press, 1992, str. 2, U dvanaestom su stoljeću mnogi krajevi u Francuskoj novu godinu započinjali 25. ožujka, pustinjskoj vrućini i pustom krajoliku, koji je vrvio od pljačkaša, muslimanskih vojski i divljih životinja poput lavova, naprimjer. Svetu zemlju je neprestano mučila kronična nestašica redovnih vojnih snaga, Palestinski lučki gradovi bili su jedina prava središta ekonomske aktivnosti. Trgovci iz talijanskih gradova Genove, Piše i Venecije, održavali su živu trgovinu na Mediteranu. Želja kralja Baldwina I da poveća zapadnjačku populaciju Jeruzalema, kao obranu od neprijateljskog muslimanskog okruženja, nagnala ga je na uvoñenje ekonomskih povlastica, kako bi potaknuo tamošnje useljavanje ljudi. To je obuhvaćalo smanjivanje odreñenih poreza i dadžbina, darivanje parcela zemlje, kao i dostupnost jeftinih stanova. Javni grañevinski projekti, poduzeti u cilju utvrñivanja grada, bili su prilika za zapošljavanje velikog broja ljudi. I premda su ovi projekti imali odreñenog uspjeha, neprestana izoliranost Jeruzalema i njegova ekonomska inertnost bili su nešto što se direktno moglo pripisati opasnostima kopnenog puta koji je kretao iz Jaffe. Partnerstvo kralja i patrijarha, kao velikodušnih sponzora i pomagača Vitezova templara kao regionalne stojeće vojske, potpuno je shvatljivo. SVETI BERNARD OD CLAIRVAUXA I USPON REDA Mladi je Red bio u svom nastanku posebno osjetljiv na cijeli niz problema. Lišen pravilnika, novčanih sredstava, kao i službenog statusa, njegovim je prvim članovima, pored naklonosti sudbine, bila potrebna i sva moguća odlučnost da bi Red održali u životu. Zavjetovavši se na siromaštvo, vitezovi su nosili svjetovnu nošnju, darivanu od strane odanih sljedbenika. Njihov pečat prikazuje dva viteza na jednom konju, jasno ukazujući na njihov zavjet siromaštva i njihovo ponizno porijeklo. Onovremeni povjesničari prikazivali su njihove životne prostorije kao prilično trošne. Pa ipak, neprestano su napredovali. Tako je, naprimjer, tijekom svog posjeta godine 112021, u Hramu

boravio i grof Fulk od Anjoua koji će Baldwina II naslijediti na mjestu kralja Jeruzalema. On je bio prvi europski plemić koji je Redu osigurao godišnju novčanu potporu.71 Opće je uvjerenje da je Fulk priključen kao pridruženi laički član, Druga značajna ličnost prvih godina postojanja templara bio je grof Hugh od Champagne, krupni francuski zemljoposjednik i feudalni gospodar, lenski gospodar feudalni suveren Hughesa Huga de Pavensa, Grof Hugh službeno se Redu pridružio 1125. godine, On je jednako tako zaslužan i za mjesto na kojemu se, nekoliko godina kasnije, pod papinim predsjedavanjem održao Sabor koncil u Trovesu, kojim je templare trebalo priznati kao duhovno tijelo Crkve. On je jednako tako darivao i zemljište za cistercitski red opatije od Clairvauxa. Za prvog opata izabran je sveti Bernard. Bernard je bio nećak Andrea de Montbarda takoñer vazala grofa Hugha, jednog od prvih vitezova Erama, a kasnije i Velikog Majstora Meštra. Sveti Bernard postat će najutjecajniji i politički najmoćniji katolički teolog svojega doba. Godine 1126. Andre de Montbard i templar po imenu Gondemar napuštaju Jeruzalem i kreću za Europu. Baldwin II je pisao Bernardu, tražeći njegovu pomoć u dobivanju papinog odobrenja za Red, kao i u oblikovanju Pravilnika kojim bi se uredilo ponašanje templara. Nedugo zatim, u Europu se otputio i Hughes de Pavens, s namjerom da regrutira nove vitezove, prikupi donacije u vidu darova u zemljištu i novcu, te proširi saznanja o djelovanju Reda. Bernard je templarima bio od silne pomoći. Posjedovao je sve kvalitete potrebne za sintetiziranje koncepta viteškog vjerskog reda. Roñen 1090. godine, odrastao je u želji da postane vitez, sve do svoje dvadesete godine i iskustva vjerskog preobraćenja, iskustva koje je zauvijek izmijenilo njegov život, U dobi od trideset i šest godina, Bernard je skoro na vrhuncu svoje moći. Premda ga je kronično loše zdravlje učinilo fizički krhkim, zračio je silnom duhovnom vitalnošću. Njegov osobni utjecaj na Crkvu dvanaestog stoljeća, nemjerljiv je suvremenim standardima. On je doslovno djelovao kao savjest kršćanstva. Ono što je podržavao, procvjetalo bi što je osuñivao, uvenulo bi. Njegova odlučna podrška templarima, praktično im je zagarantirala uspjeh. Bernard je postao cistercitski redovnik 1112, godine, kada je bratstvo bilo na samom rubu sloma. Godine 1115, u dobi od dvadeset i pet godina, izabran je za poglavara Clairvauxa. Pod njegovim vodstvom, cisterciti su od 7 opatija, godine 1118, došli do broja 328, godine 1152. Bio je izuzetno talentirani organizator, posebno obdaren za hijerarhijsko organiziranje i efikasno ustrojavanje vlasti. Tu je svoju vještinu primijenio i na templare. Bernard je jednako tako bio i visoko razvijeni mistik. Bio je vodeći eksponent kulta Djevice Marije, koji je u dvanaestom stoljeću doživljavao svoj uspjeh. Templarski će Red prihvatiti ideal Djevice kao majke i posrednika, Bernard je bio svjestan silnog emotivnog potencijala kojeg je pružalo štovanje Kristove majke. Poučavao je da će iskrena, gorljiva i uporna težnja od strane tragaoca, rezultirati slatkim ulijevanjem Božanske ljubavi.72 U siječnju 1128. ili 1129, na Bernardov je zahtjev sazvan papinski koncil u Trovesu, nekih sto dvadeset šest kilometara jugoistočno od Pariza. Sabor u Trovesu sazvan je da bi se raspravilo o templarskom pitanju, onako kako su ga oformili Hughes, Baldwin II i Bernard. Prisustvovali su brojni nadbiskupi, biskupi i opati. Papu Honorija II predstavljao je njegov izaslanik nuncij. Po nalogu pape i Stefana, patrijarha jeruzalemskog, napisan je Pravilnik Reda.

Papa je, izmeñu ostalog, dodijelio templarima i njihovu karakterističnu odjeću, čistu bijelu halju na koju će 1147. biti apliciran crveni križ. TEMPLARSKI PRAVILNIK Bernard je rukovodio pisanjem Pravilnika kojime se odreñivalo ponašanje pripadnika Reda. Bernardov Latinski Pravilnik sastojao se od 72 paragrafa. Do najznačajnijeg proširenja Pravilnika došlo je u vrijeme Hughesovog nasljednika Roberta de Craona, koji se oko godine 1139. pobrinuo za francuski prijevod. Vojno funkcioniranje, organizacijska hijerarhija i praktično ponašanje članova, bile su glavne teme kojima je bio posvećen rad na proširenju Pravilnika. S Siječanj 1128. bio bi prema suvremenom izračunu siječanj 1129 Vidi i UptonWard, The Rule ofthe Templars, str. 2, i Barber, The NewKnighthood, str. 1314. godinama je i dalje proširivan, najzad dosegavši 686 paragrafa. Pažnja s kojom je Pravilnik pisan i neprestano proširivan, te njegov prijevod s latinskog na pristupačniji francuski jezik, kao da nam ukazuju na ideju da je u samoj jezgri templarstva skrivena zapravo heretička doktrina. J. M. UptonWard je nedavno 1992 priredila engleski prijevod kompletnog Pravilnika. Evo kako ona rezimira njegovih sedam glavnih dijelova Prvobitni ili Latinski Pravilnik, kojeg je napisao i čijim je nastajanjem upravljao Bernard, nakon Sabora u Trovesu, godine 1129 Hijerarhijski statuti, nastali oko 1165, u kojima je oslikana struktura Reda Pokora, gdje je sumirana disciplina i posljedice njezina kršenja, a sadrži i pojedinosti o kapelanskoj braći Samostanski život, u kojemu se praktičnim rječnikom iznose pojedinosti svakodnevnog života, kao naprimjer, molitva, obroci, spavanje, i tako dalje Održavanje obrednog zbora kanonika, tj. kaptola, tj. Generalnog kaptola prim. prev u kojem se objašnjava uloga i djelovanje poglavlja utemeljenog kako bi braća mogla ispovjediti svoje greške i popraviti se73 Više o Pokori, najvjerojatnije nastao negdje oko 1260, a sadržava anegdotalne primjere discipline Reda, s namjerom da posluži kao vodič budućim kanonicima i Primanje u Red, u kojem se objašnjava ceremonija primanja u Red.74 Ponajprije se obraćamo svima onima koji potajice preziru svoju vlastitu volju i čistim srcem žude jedinom svome kralju služit kao vitezovi, i pomno pazeć žude nosit, i to vječno nosit, onaj uzvišeni oklop poslušnosti.75 U prvim rečenicama Latinskog Pravilnika, Bernard ispreda tkanje kojim slavi ideal čistog viteštva i idealnog kavalirstva, i govori o neuspjehu onovremenih svjetovnih vitezova da žive u skladu s tim uzvišenim standardom. U ovom vjerskom redu procvjetao je i ponovo oživio red viteštva. Današnje viteštvo Godine 1877. njemački mason Merzdorf tiska krivotvoreni Tajni Pravilnik templara. Lažno je tvrdio daje riječ o nedavno otkrivenom rukopisu iz trinaestog stoljeća, koji je do u detalje otkrivao templarsku herezu, uključivši njihovo savezništvo s katarima i drugim dualističkim sektama, njihovo obeščašćivanje križa, štovanje Baphometa, opsceni poljubac, ceremonijalna čitanja iz Kurana, i tako dalje. Vidi Partner, The MurderedMagicians The Templars and Their Myth Oxford Oxford University Press, 1981, str. 16163. je s prezirom odbacilo ljubav za pravičnost, koja je njegova dužnost, ne čineć što bi činiti moralo, dakle, braniti siromašne, udovice, siročad i crkve, nego se, naprotiv, iz sve snage predalo pljački, otimačini i ubijanju.76 Edward Burman primjećuje, Već su i sami templari bacali pogled unazad, prema zamišljenom

idealu viteštva, baš kao što su kasnije sekte i tajna društva sanjali o prošlosti i templarima.77 Neke od odredbi Pravilnika bile su Majstor Meštar Reda je bio svemoćan, toliko moćan, da je zaključni paragraf Latinskog Pravilnika glasio da Majstor sam odlučuje hoće li ili ne slijediti sve posebne naputke sadržane u Pravilniku. Njegovo je imenovanje bilo doživotno. Njegova je smrt slavljena s velikim poštovanjem i uz brojne molitve. Njegovog je nasljednika birao izborni kolegij sastavljen od trinaest članova osam vitezova i četiri narednika predstavljajući dvanaest apostola, plus brat kapelan, koji je simbolizirao Isusa Krista. Zamišljeno je da oni budu izabrani meñu predstavnicima mnogih zemalja iz kojih su dolazili pripadnici templara. Obveze elitnih odreda vitezova bile su strogo odreñene. Svakodnevni život u Templarskoj kući bio je ustrojen po benediktinskom uzoru, uključujući i obuhvatniju molitvu i prisustvovanje misi. Protuteža svemu ovome bila je, naravno, obveza brige o oružju, oklopu, konjima i ostalom ratničkom priboru. Vitezovi su stalno morali nositi bijeli habit, osim kada bi bili u bolnici. Nikakva obilježja nisu bila dozvoljena na oružju ili oklopu. Neposredno po buñenju morali su izmoliti 26 Očenaša, i još 60 prije jela sve u svemu, molitva je svakoga dana morala biti ponovljena 148 puta. Objedi su bili zajednički i u tišini, a na stolu nije smjelo biti ni vina ni vode. Uz jelo je išlo i čitanje iz Biblije. Ostaci objeda morali su biti podijeljeni slugama i siromasima. Jedna desetina sveg kruha morala je biti dana kao milostinja. Meso je bilo dozvoljeno tri puta tjedno. U templarskim je spavaonicama svjetlost gorjela cijelu noć. Templari su postili dva puta na godinu, o Uskrsu i Božiću, uz propisani četrdesetodnevni djelomičan post o jednom i drugom. S druge je, pak, strane, tradicionalni samostanski post, zajednički vjerskim bratstvima, templarima bio zabranjen, jer je bilo od presudne važnosti očuvati fizičku borbenu spremnost. Kao dodatne oznake siromaštva i poniznosti, vitezovi su morali nositi tonzuru i živjeti u najjednostavnije moguće ureñenom životnom prostoru. U znak sjećanja na Kristovu poniznost, Majstor je o Velikom četvrtku morao umiti stopala četrnaest siromaha, a zatim i razdijeliti hranu, odjeću i milostinju. I vitezovima se nalagalo da jednom godišnje obave ovo ceremonijalno darivanje i milodar. Lov je bio zabranjen, izuzev lavova, za koje je sv. Petar tvrdio da su otjelovljenje ñavolovo Petar 58. Sva je imovina bila zajednička. Čak je i osobno pismo moralo biti naglas pročitano pred Majstorom, Osigurana je briga o starijim, umirovljenim i bolesnim članovima. Pristup Redu bio je dozvoljen isključivo muškarcima. Vitezovi su bili pod strogim zavjetom celibata, i bilo im je zabranjeno ženiti se, ili ostati oženjen nakon pristupa Redu. Od supruga muškaraca koji bi se pridružili Redu, takoñer se očekivalo zarediti se i pridružiti nekom vjerskom redu. Templarima je bilo zabranjeno poljubiti svoju majku, suprugu, sestru ili neku ženu. Preporučalo im se ni ne pogledati ženu, Vitezovima nije bilo dozvoljeno biti kumovima. I dok bi za Pravilnik možda i mogli reći da je skoro ženomrzački, dotle je uloga Djevice Marije jasno razgraničena. Naša Gospa je izvor našeg Reda, i u njenu i u samo njenu ćemo čast, ako je Bogu milo, dokončati naše živote i naš Red, kad god je to Bogu milo.78 Važan dio proširenog Pravilnika bila je ekstenzivna vojna obuka. Naširoko se raspravlja o postavljanju logora i održavanju discipline u njemu. Date su upute

što činiti tijekom juriša, kao i za vrijeme bitke, a uključeni su i odgovarajući protokoli za rukovanje dvobojnim stijegom Reda. Hijerarhija discipline na bojnom polju jasno je razrañena, a jednako su tako pobrojane i opcije u slučaju poraza. Prijem brata u Red detaljno je opisan u proširenom Pravilniku. Najprije bi Majstor Zbora kanonika utvrdio da se nitko od prisutnih ne protivi prijemu kandidata, koji bi tada bivao upozoren na težinu templarskog života. Zatim je na red dolazilo krajnje osobno preispitivanje kandidatove ličnosti i prošlog života. Upitan je o svojoj spremnosti da se odrekne svog prijašnjeg života, i preda se životu službe Redu. Svaki je novi član tijekom svoje ceremonije inicijacije po prvi puta čuo čitanje tajnog Pravilnika. Od njega je traženo da se zavjetuje apsolutnom poslušnošću i odanošću Majstoru i Pravilniku, da se obveze na siromaštvo i krepost, i zakune da će osvojiti i obraniti Jeruzalem. Na kraju su mu date upute o disciplini kojoj će se podreñivati do kraja života. Ceremonija prijema, onako kako je opisana u Pravilniku, ničim ne daje naslutiti ponašanje kakvo mu je pripisivala Inkvizicija četrnaestog stoljeća, Pitanje koje je zbunjivalo znanstvenike i koje će Redu kasnije priskrbiti ozbiljne probleme, vezano je uz promjenu Pravilnika iz latinske u francusku verziju, a glede kontakta s ekskomuniciranim vitezovima. Latinski Pravilnik je zabranjivao kontakt, premda je dopuštao primanje darova i milostinje od izopćenih. Francuski prijevod Pravilnika nalagao je braći odlazak na mjesto gdje bi se izopćeni vitezovi okupili. Izopćenom je čak dopušteno i pridružiti se Redu, Nemoguće je reći da li je razlika izmeñu Latinskog i Francuskog Pravilnika nastala zbog prevodilačke greške, ustrajavanja Roberta de Craona na svojoj neovisnosti, ili pretjerivanja u kršćanskom milosrñu kojim su obuhvaćeni čak i prokleti. Red je u to vrijeme bio tajni, tako da je moguće da ni sveti Bernard niti Innocent II nisu nužno morali znati za promjene. Kazne za povredu Pravilnika išle su od sitnijih poniženja, poput onog da kažnjeni mora godinu i jedan dan jesti s poda, do gubljenja habita i svih viteških privilegija i obveza, izgona iz Reda, ali i mogućnosti da se doživotno bude zatočen. Godine 1301. izopćen je VVilliam Le Bachelor, Majstor Irske, i na smrt izgladnjen u sićušnoj ćeliji koja je gledala na crkvu. Njegov zločin bio je prodaja templarske zemlje bez dozvole. Iz svoje je ćelije mogao promatrati misu i braću koja su sudjelovala u ceremoniji iz koje je isključen. Tjedna okupljanja zbora održavala su se u Templarskoj kući u kojoj je živjelo četvero ili više braće. Nakon propovjedi, dvorana bi bila otvorena za braću koja bi htjela priznati kršenje Pravilnika, Kazna je odreñivana u skladu s odgovarajućim odjeljkom Pravilnika, pri čemu bi brat napustio prostoriju, kako bi se rasprava mogla neometano odvijati. Tijekom ovih sastanaka, priznanja su mogla ustupiti mjesto optužbama. Ako bi krivnja optuženih bila dokazana, prijestupnici su kažnjavani oštrije nego da su sami priznali. Red je kasnije optuživan od strane svojih neprijatelja da je ovakvom praksom vlastitog uvoñenja reda želio zamijeniti sakrament pokore, za kojeg je bio potreban svećenik. I premda to nije bilo istina, neki od priprostije braće nisu bili načisto po tom pitanju. Čitanje Pravilnika možda će nam pomoći shvatiti njihovu zbunjenost. Pravilnik iznosi da se brat može ispovjediti isključivo svom bratu kapelanu, i to zato, jer njihova je moć odrješenja u ime pape veća od nadbiskupove.79 Pa

ipak, braća kapelani nisu mogli dati oprost za odreñene krupnije prekršaje ubojstvo kršćanina udarac nanesen drugom bratu, nakon kojeg je došlo do krvarenja dizanje ruke na pripadnika bilo crkvenjaka, bilo redovnika nekog drugog reda nakon pridruživanja templarima odbacivanje zavjeta i zavjetovanje nekom drugom redu ili postajanje templarom simonijom kupovinom crkvene službe prim, prev. Ove su grijehe mogli odriješiti jedino lokalni patrijarh, nadbiskup ili biskup. Isprva je devet prekršaja povlačilo za sobom isključenje iz Reda. Oni su bili simonija otkrivanje tajni zbora kaptola ubojstvo kršćanina ili kršćanke kraña napuštanje templarske kuće bilo kojim drugim putem osim kroz ulazna vrata što bi podrazumijevalo krañu ili neki drugi mračni motiv urota meñu braćom izdajstvo u korist Saracena hereza i odbacivanje uzdignutog dvobojnog stijega tijekom bitke, u strahu od neprijatelja. Kao prijestup koji se kažnjavao isključenjem, bio je kasnije dodan i gnjusni, prljavi grijeh sodomije,80 baš kao i laičko priključivanje Redu i zareñenje bez suglasnosti kuće. POHVALA NOVOM VITEŠTVU Još jedno Bernardovo djelo bilo je od tako silnog značaja za napore Reda da pridobiju nove sljedbenike, kao i kasniji mit da je prijevod njegovih najvažnijih dijelova uključen u dodatku vidi str, 309. Bernard je Hughesu napisao poduže pismo, detaljno izloživši u njemu svoja gledišta o kavalirskom viteškom kodeksu i svoje shvaćanje ideala svetog viteza. Rasprava je naslovljena Liber ad milites Templi De laude novae militae, Knjiga vitezova Hrama Pohvala novom viteštvu, i vjeruje se da je napisana oko 1135. godine. Pismo je trebalo biti vodič tadašnjim i budućim članovima Reda, trebalo je ohrabriti moguće članove da odluče zatražiti prijem, te Redu osigurati njegov osnovni princip u okvirima kršćanstva. Ono je bilo i odgovor onim kritičarima koji su smatrali da u kršćanstvu nema mjesta oružanom bratstvu ratnikaredovnika, i tvrdili da se njihova dva cilja, spasenja i ratovanja, meñusobno isključuju. Bernard je žestoko osuñivao taštinu i pompoznost svjetovnih vitezova i njihovih dugih, lepršajućih kosica, svile i dragulja, perjem nakićenih oklopa i oslikanih štitova, nazivajući ih drangulijama ženskim. Izložio je kršćanski ekvivalent islamskog džihada, riječima koje je sasvim lako mogao i HasaniSabah uputiti svojim fidaijima. Novo viteštvo je opisano kao ono koje neumorno vodi rat na dvije fronte, rat protiv putenosti i rat protiv duhovne vojske zla na nebesima. Vitezredovnik je Kristov vojnik. Nit on nosi mača uzalud, jer oruñe on je Božje za kažnjavanje zlotvora i slavljenje dobrote. Ubije li zlotvora, on nije ubio čovjeka, već je, ako tako mogu reći, ubio zlo. U svojoj osnovi, vjersko opravdanje ubijanja Kristovih neprijatelja, od strane tako uvaženog teologa kakav je bio Bernard, uspostavilo je idejni okvir nedostupan bilo kakvoj kritici. Jedna od najznačajnijih odlika po kojoj su, osim po svojoj disciplini, templari bili poznati, bila je njihova hrabrost, odvažnost. Muslimani su ih zbog toga poštovali jednako tako kao i Europljani. Unatoč čestim gubicima u periodu od narednih dvjesto godina, hrabrost templara nije skoro nikada dolazila u pitanje. Korijene toga nesumnjivo ćemo naći u Bernardovim poticajima u De laude Uistinu, neustrašiv on je vitez, i potpuno siguran. I dok je tijelo njegovo valjano oboružano i oklopljeno za prilike takve, i njegova je duša vjere oklopom zaštićena. Sa svih je strana, nema sumnje, oboružan dobro ne boji se

nit demona, nit ljudi. Kad se pripremaju za bitku predstojeću, zaštita im je vjera njihova unutarnja. Izvana je čelik, a ne zlato, sigurnost njihova ta oni neprijatelju trebaju straha usaditi, a ne mu pohlepu probuditi. Njima trebaju konji brzi i snažni, a ne gizdavi i nakićeni. Borba cilj je njihov, a ne parada. Pobjedi oni žude, a ne slavi. Oni će prije posijati užas, nego zadiviti. Oni jurišaju napasti protivnike, smatrajući ih ko ovcama. Ma koliko da su brojčano nadmašeni, oni neće primitivne divljake impresivnim smatrat mnoštvom.81 STRUKTURA REDA Prošireni Pravilnik posebnu je pažnju posvetio hijerarhijskoj strukturi i vojnoj ulozi Reda. Majstor je bio vrhovni voña, ali je jednako tako bio odgovoran i Redu u cjelini, Mogao je raspolagati odreñenom imovinom i bio je zadužen kao čuvar bogatstva Reda. U svim važnim odlukama, kao, naprimjer, većim prijenosima imovine, objavama rata, zaključivanju mira, planiranju vojnog pohoda, pa čak i prijemu novog brata, Majstor se morao savjetovati sa zborom kaptolom vitezova. Premda je njegovo mišljenje uvažavano, posjedovao je samo jedan glas. Majordom seneschal je bio sljedeći po zapovjednoj odgovornosti. On je nosio bojni stijeg Reda, gonfalon baucent, dvobojni stijeg, okomiti pravokutnik, sastavljen od crnog polja nad bijelim poljem. Maršal je bio treći po rangu, ujedno i vrhovni vojni zapovjednik. Zapovjednik Kraljevstva Jeruzalema bio je rizničar Reda. On je s Velikim Majstorom dijelio odgovornost za zaštitu bogatstva Reda. Suknar draper je bio odgovoran za svu odjeću i posteljinu. Sljedeći u rangu nakon ovih pet činovnika bili su Regionalni zapovjednici. Zapovjednik grada Jeruzalema bio je odgovoran za zdravlje i dobrobit braće, ujedno najodgovorniji za zaštitu hodočasnika, kao i prenošenje najsvetije relikvije Reda komadića za kojeg se vjerovalo da predstavlja ostatak Pravog križa. Postojali su i Zapovjednici za Tripoli i Antioh. Sljedeći po činu bili su Regionalni Majstori, u potpunosti zaduženi za sve aktivnosti na svojem području, izuzev kada je u posjeti bio Majstor Reda. Zapovjednici Kuća bili su zaduženi za nadgledanje svakodnevnih aktivnosti zamaka i farmi Reda. Oni su bili odgovorni Regionalnim Majstorima. U trinaestom stoljeću je stvoren novi ured, ured Nadzornika Reda, koji je u cijelosti bio odgovoran za Red u Europi, po zapovjednoj funkciji ujedno zamjenik Velikog majstora Meštra. Naravno, vitezovi su bili najvažniji element Reda. Najveći dio Pravilnika odnosio se na njihovo ponašanje. Nije bilo nikakve posebne obuke za vitezove. Od novog člana Reda se očekivalo već po samom pristupanju da bude u potpunosti funkcionalan ratnik. Vitezovi su odabirani isključivo iz redova plemstva. Stvarni postotak vitezova u odnosu na cjelokupno članstvo Reda Hrama Templa bio je, izuzev u svojim prvim danima, uvijek nizak. Neki povjesničari procjenjuju da je deset posto najvjerojatnija brojka. Henry Lea procjenjuje da je, uoči svog sloma, Red brojao nekih petnaest tisuća članova, od kojih su deset posto sačinjavali vitezovi.82 Vitezovi su bili jedini članovi kojima je bilo dozvoljeno nositi proslavljenu bijelu halju s crvenim križem. Najveći dio članstva, u doslovnom smislu pomoćna vojska, bio je zadužen za opsluživanje silnih zahtjeva elitne jezgre teško naoružanih i oklopljenih vitezova. Činom, ovaj složeni logistički sustav sačinjavali su narednici. Njihove su dužnosti obuhvaćale skoro sve, od kuhanja do ratovanja. Njihove su uniforme bile crne tunike s crvenim križem sprijeda i straga, kao i crna ili

smeña mantija. Bez obzira na njihov niži status, narednici su imali dužnosti koje su često bile jednake dužnostima vitezova. U odsutnosti vitezova, oni su u cijelosti bili zaduženi za brigu o templarskom kućanstvu. Osnovan je i sloj pridruženih članova, u kojemu su mogla biti i oženjena braća. Ako bi oženjeni templar umro prije završetka svojega roka službovanja, njegova je žena imala puno pravo na posmrtne povlastice od Reda. Neki su se pridruženi članovi Reda priključivali na odreñeni vremenski period, ili dok bi trajao neki križarski rat. Drugu, pak, skupinu pridruženih članova sačinjavali su oni koji su davali godišnje novčane priloge, nadajući se da će si time osigurati duhovni blagoslov Reda. Ovoj su se grupi mogle pridružiti i žene. Pridruženi članovi bili su i oni bez sredstava, koji su se naprosto ponudili u službu Redu, za svoj rad bivajući zauzvrat hranjeni. Brojna službujuća braća bila su uposlena na raznim zadacima, služeći kao pješadija, svećenici, unovačitelji, oružari, kovači, konjušari, kuhari, pivari, kožari, inženjerci, zidari, drvodjelje, arhitekti, liječničko osoblje, posluga i nadničari. Briga o konjima bila je jedna od najvažnijih aktivnosti. Bila su potrebna ogromna sredstva i energija da bi se brodom dopremili, smjestili, nahranili i održavali silni vojni konji svakom je vitezu bilo dopušteno imati do tri konja, Usporedo s prerastanjem Reda u jednu od najbogatijih institucija srednjovjekovne Europe, bio je potreban i sve veći broj templara koji će brinuti o njegovim financijama. Drugi su, pak, morali brinuti o održavanju i upravljanju ogromnim područjima zemlje, darivanim Redu, Templarske su farme trebale stručnjake za poljoprivredu i stočarstvo, kao i poljodjelce, S vremenom je nastao cijeli aparat za distribuciju ljetine, vune, mesa i ostalih proizvoda. Donirana zemlja mogla je biti rentirana za novčanu naknadu, dok su mlinovi, vinske preše i rudnici takoñer mogli poslužiti kao izvor prihoda. U kasnijem će se periodu templari posvetiti brodarstvu i stvoriti svoju vlastitu flotu brodova kojima će preko Mediterana u smjeru Svete zemlje razvoziti hodočasnike, vojnike i razne zalihe, što je s vremenom naraslo i do toga da uključi i trgovinu. Templarske kuće su se nalazile u svim ključnim lučkim gradovima Cilj svih ovih aktivnosti bio je osigurati sredstva i materijal potrebne za kampanju u Svetoj zemlji. Silno razgranata europska mreža podrške predstavljala je jedno od najvažnijih postignuća Reda. Bez nje bi templari prestali postojati već nakon prvog većeg poraza. Europska baza za opskrbu novcem, dobrima i ljudstvom, omogućila je Redu preživjeti kroz skoro dvjesto godina neprestanog ratovanja. TEMPLARSKO BOGATSTVO I PRAKSA MEðUNARODNOG BANKARSTVA Vitezovi templari utemeljili su praksu meñunarodnog bankarstva. Njihove brojne utvrde duž putova koji su vodili na istok, same po sebi su se nametale kao mjesta na kojima će kraljevi, plemići, trgovci, križari i hodočasnici pohranjivati svoje zlato i druge vrijednosti. Brigu o novčanim transferima bilo je sigurnije povjeriti templarskoj mreži, nego velike sume gotovog novca nositi opasnim putovima. Novčana sredstva, pohranjena kod Reda u Europi, mogla su po potrebi biti potraživana po dolasku u Svetu zemlju. Pismeni zapisi, koje su meñusobno vodili templari na mjestima gdje su obavljani ovakvi depoziti i isplate, doveli su na kraju do današnje prakse isplate čeka na osnovu računa,

Oni koji su se upravo spremali na višegodišnje i opasno putovanje svijetom, često bi sastavili svoju oporuku i pohranili je na sigurnom kod templara. Redu je tako moglo pasti u dužnost obaviti punomoćničku dužnost izvršitelja nad posjedima, ostavljenim njima na brigu. Templari su nerijetko bili i primaoci darova u vidu velikih suma novca. U nekim je slučajevima novac isključivo bio namijenjen za križarske ratove. Drugi bi puta bio doniran kao novčani dar Redu. Zabilješke o svim transakcijama morale su biti vrlo precizno voñene. Kako je vrijeme prolazilo, financijska stručnost koju je Red dosegao postala je još sofisticiranijom. Posebno u Francuskoj, templarska je birokracija korištena za obavljanje opsežnih bankarskih usluga za monarhiju. Te su aktivnosti obuhvaćale odreñivanje i naplatu poreza, transfere novčanih sredstava, nadzor nad dugovanjima i kreditima, te isplatu mirovina. Ohrabreno povjerenjem koje im je iskazivala kraljevska kuća, i plemstvo se odlučilo slično okoristiti braćom. Osiguranje odlično čuvanih templarskih kuća bilo je u toj mjeri impresivno da je u Engleskoj već 1185. u jednoj od njih deponirana kraljevska riznica. Krunski nakit deponiran je u Londonskom templu 1204. godine. Templarski depozitoriji korišteni su i za čuvanje pologa kojima bi se dvije ili više strana osiguravale do zaključenja odreñenog posla. Pored vrijednosti u vidu zlata, nakita i dokumenata, poznat je i primjer kada su templarima u Aragonu povjereni na čuvanje stoka, pa i robovi.83 I ovdje je za uspjeh koji su uživali bilo od presudne važnosti nepogrešivo voñenje knjigovodstva, kao i valjana i pouzdana prokušana birokracija, sposobna za točno utvrñivanje vrijednosti deponiranih dobara. I pape su se koristili financijskom stručnošću Reda. S ovom financijskom aktivnošću templari započinju godine 1163, kada papi Alexandru osiguravaju pozajmicu. Godine 1198. papa Innocent III uvodi poreze kleru, a godine 1208. poziva templare da mu pomognu prikupiti poreze. Njegov nasljednik, Honorije III, obraća se templarima s molbom da mu pomognu prikupiti sredstva za Peti križarski rat, osiguravši da porezi od svećenstva budu direktno plaćani Pariškom templu, a zatim prebačeni papinskom legatu izaslaniku, nunciju, koji je zapovijedao križarskom vojskom u Egiptu. Godine 1307. i 1308, nakon zatvaranja članova Reda u Francuskoj, papa Clement se pobrinuo da templarsko financijsko osoblje francuskog Reda ne doživi sudbinu ostale njihove braće.84 Uzeta u cjelini, europska templarska mreža presudno je pridonijela nastanku ekonomije bazirane na gotovini, po prvi puta u Europi. Tako su, naprimjer, templarske farme uvele praksu prikupljanja ljetine u cilju prodaje. Do tada je poljodjelstvo imalo za cilj izdržavanje onih koji su osiguravali zemlju za obrañivanje i ili radnu snagu. Stalna potražnja za novčanim sredstvima, iziskivanim križarskim pohodima, natjerala je templare da postanu financijski inovatori. Sveta zemlja je tada već funkcionirala kao ekonomija bazirana prvenstveno na gotovini. Raspoloživo bogatstvo vrijedilo je više od posjeda, koje je bilo osjetljivo na vječno promjenljivu stratešku situaciju. Templari su se prilagoditi ovim okolnostima. Ovladavanje gotovinskom ekonomijom osiguralo je Redu iskustvo koje će ga, paralelno s postepenim preusmjeravanjem europske ekonomije u tom smjeru, izbaciti u prvi plan. Srednjovjekovna zabrana lihvarenja pažljivo je zamaskirana sofisticiranim oblicima ugovora. Kamate su prikrivane kao administrativni manipulativni troškovi, unaprijed naplaćeni iz novca primljenog od posuñivača, ili vještim

manipuliranjem tečajnim razlikama stranih valuta. Posuñivanje novca u posjedu templara vuče svoje korijene od samih njegovih početaka pod Hughesom de Pavensom, koji je to smatrao jednom od dužnosti Reda usprkos tome što se Bernard žestoko protivio materijalizmu i trgovini novcem inače. Skoro su svi europski monarsi bili u prilici posuditi od templara, kao, uostalom, i nekoliko samostana. Iako su templari bili bogati i zemljom i imovinom, basnoslovno blago, često pripisivano Redu, nesumnjivo je pretjerivanje. Mit o njihovom nevjerojatnom blagu svakako treba povezati s ogromnim troškovima, vezanim uz dvije stotine godina ratovanja. Stalno su bila potrebna novčana sredstva za uobičajene troškove opremanja, transporta, smještaja i hranjenja ogromnog pratećeg ljudstva. Osim toga, izgradnja zamaka, njihovo održavanje i obnova, predstavljali su prave bunare bez dna, baš kao i velike sume novca plaćane za otkupnine, izgubljene u nenaplaćenim dugovanjima ili tijekom ratnih sukoba dospjele u ruke neprijatelja. POGLAVLJE ČETRNAEST PRVE GODINE USPON TEMPLARA U EUROPI Bernardova podrška, papinsko priznavanje u obliku Pravilnika, kao i status priznat Koncilom u Trovesu, redom su doprinijeli sve većem priljevu članova Reda. Obećanja o slavi, opasnosti, putovanjima, duhovnim okajanjima i prilici da se utemelji Kraljevstvo Božje na zemlji, pali su na plodno tlo. Zamisao vojnoreligijskog reda vitezovaredovnika bila je ideja koja je dočekala svoj trenutak. U vrlo kratkom vremenu, templari su počeli gomilati bogatstva i zemlju, koji su im poklanjani od strane aristokrata, zadivljenih njihovom karizmom, koji su nastojali tom darežljivošću prema svetom redu Crkve okajati svoje grijehe. Hughes de Pavens bio je meñu prvima koji je darivao svoju zemlju. Naravno, Francuska je bila prvo područje širenja, pošto su prvi sudionici bili ujedno stanovnici te zemlje. Hughes je uskoro imenovan Nacionalnim majstorom Templa za Francusku, postavljajući time temelje meñunarodne birokratske strukture. Uskoro potom, posjetio je Englesku i Škotsku, gdje je takoñer primio darove u vidu zemlje, novca i dobrovoljaca. Godine 1128. ili 1129. utemeljio je Londonski templ. Engleski ogranak Reda doživio je veliki prosperitet za vrijeme kralja Stephena, koji je na prijestolje dospio 1135. godine. Stephenov otac sudjelovao je u Prvom križarskom ratu, dok je njegova žena bila nećakinja kralja Baldwina I od Jeruzalema. Izuzimanje od silnih engleskih poreznih nameta pokazalo se od enormne pomoći narastanju Engleskog templa, Godine 1130. Red je utemeljen i na Španjolskom Iberskom poluotoku, poprištu prvog templarskog vojnog pohoda protiv Zbog već spomenutih problema sa sustavom odreñivanja datuma, Hughes Hugo je svoj rad na promociji priključivanja Redu započeo možda godinu dana prije održavanja Sabora. To je za posljedicu moglo imati veću snagu Reda, samim time mu dajući! veću težinu u očima Sabora u Troyesu. Maura, Jedino se od aragonskih templara dodatno zahtijevalo da se, pored vjernosti Redu, zakunu i na vjernost kralju. Pod pokroviteljstvom vladara Katalonije i Aragona, u znak priznanja za njihovu vojnu podršku, Red je na dar dobio značajne zemljišne posjede. Aragonski kralj Alfonso I, koji je umro 1134. godine, Redu je u nasljedstvo ostavio jednu trećinu svog kraljevstva, što je

odmah dovelo do cijelog niza zakulisnih igara moći od strane pripadnika plemstva i Alfonsove obitelji. Templari su sve to mudro izbjegli i, predvoñeni Velikim majstorom Robertom de Craonom, odbili bilo kakvo pravo na nasljeñivanje krune, primivši umjesto toga šest dvoraca i druge financijske darove i privilegije. U susjednom Portugalu, kraljica Theresa darivala je dvorac i okolnu zemlju. U Italiji je napredovanje Reda bilo nešto sporije, i to zbog fragmentarne političke organizacije zemlje. Pa ipak, Italija je imala više lučkih gradova duž svoje obale, u kojima su se križari, trgovci i hodočasnici ukrcavali na put do Svete zemlje. U svakom od njih, križari su osnovali svoja uporišta. Za vrijeme vodstva Huga de Pavensa i Roberta de Craona, templarima je darivano šest stotina povelja povlastica, pola od toga u Provansi i Languedocu, trećina na sjeveroistoku Francuske i u Flandriji, a ostatak u Engleskoj, Španjolskoj i Portugalu, i po čitavoj Francuskoj.85 Te su darovnice uključivale zemlju, prihode, prava trgovine, najamninu i slično. Ovdje treba posebno istaći izuzetnu popularnost Reda u Provansi i Languedocu, u svjetlu čega tužno i ironično zvuči skoro nevjerojatna, nesavjesna avantura sudjelovanja templara u Albigenškim križarskim ratovima u trinaestom stoljeću. RAZVOJ U SVETOJ ZEMLJI Godine 1129. grof Fulk, skoro od samog početka prijatelj Reda, prati Huga de Pavensa na njegovom povratku u Palestinu koja je postala poznata kao Outremer, Preko mora. Baldwin II, koji nije imao muškog nasljednika, ponudio je Fulku ruku svoje najstarije kćeri Melissande, kako bi učvrstio lozu kraljevstva Jeruzalema. Fulk i Hughes su putovali u pratnji skoro tri stotine novih članova, koji su se Redu pridružili kako bi služili u Svetoj zemlji, Ostali članovi Hugove uspješne regrutne kampanje ostali su u Europi. Nadgledanje svih europskih templarskih aktivnosti povjereno je Payen de Montdidieru, Majstoru templa u Francuskoj, Nakon odricanja od svjetovnog života, mnogi su novi dobrovoljci Redu poklanjali pozamašne priloge materijalnog bogatstva. Fulk i Melissanda su se vjenčali krajem svibnja 1129. godine. Baldwin je Fulka odmah pridružio novopristiglim templarskim snagama i njegovom planu za napad na Damask. Do bitke je došlo u listopadu. Kršćani su u potpunosti poraženi. Neiskustvo njihovih novopridošlih europskih regruta samo je doprinijelo nespretnosti templarskih napora. Pa ipak, njihov im poraz nije nimalo umanjio ugled, kako u Svetoj zemlji, tako i u Europi. Izvještaji o hrabrosti templara putovali su kući skupa sa svjetovnim vitezovima i hodočasnicima povratnicima. U Toulouseu je održana konferencija koja je za cilj imala dodjelu darovnica Redu. Slava, bogatstvo i brojnost Reda neprestano su rasli. Uspješnost Reda u prikupljanju novih regruta naročito je pozdravljena u Outremeru. Uspon muslimanskog ratnika Zangija bivšeg kurdskog roba seldžučkog sultana Malikšaha, koji je na kraju osnovao dinastiju Atabeg ispravno je protumačen kao posebno opasan razvoj dogañaja po kršćanske interese. Godine 1128. Zangi postaje guverner Aleppa, a do 1130. i gospodar sjeverne Sirije. Nakon pogibije princa Bohemunda od Antiohije u bici 1130. godine, njegova udovica Alice, najmlaña kći Baldwina II, proglašava se regentom Antiohije i nudi Zangiju svoju poslušnost. Bila je to nesnošljiva situacija za Baldwina. On i

Fulk odmah djeluju, i Alice je prognana. Baldwin ponovo postaje regentom Antiohije, položaj koji je 1126. s radošću prepustio Bohemundu i Alice. Baldwin II umire u kolovozu 1131, nakon čega ga nasljeñuju i zajednički vladaju Fulk i Melissanda, oboje okrunjeni u rujnu. Alice se uskoro vraća u Antiohiju i pokušava ih svrgnuti, Fulk uspijeva ugušiti spremanu pobunu. Godine 1136. vješto utanačuje brak izmeñu Alicine devetogodišnje kćeri Constance i Ravmonda od Poitiersa. Ravmondovo prisustvo ponovo vraća snagu cijelom tom području, pošto su on i Fulk mogli djelovati kao jedinstvena kršćanska fronta. Malo je zapisa o aktivnostima templara tijekom 1130ih. Nema sumnje da su bili zaokupljeni prihvaćanjem novih članova i ustrojavanjem programa obuke, nužnog za pretvaranje europskih vitezova u vojnike sposobne izići na kraj s raznoraznim taktikama i strategijama, s kojima će se suočiti u svom novom okruženju. Enormni i iznenadni priljev templarskog članstva postavio je i nove praktičke i logističke zahtjeve, čije će rješavanje iziskivati svu moguću pažnju. Redu je darivana prva skupina dvoraca duž najsjevernije granice Svete zemlje, Amanus planinama, bilo od Fulka, godine 1131, bilo od Ravmonda, godine 1136. Kako se europska okupacija Svete zemlje nastavljala, početni cilj Reda, zaštita hodočasnika, sve je više gubio na značaju. Vitezovi templari prerastali su u križarsku ratnu mašineriju, Muslimani su koristili vojne taktike, koje su se u potpunosti razlikovale od uobičajenih vojnih taktika europskih vojnika, rezultat čega je bio taj da je nekoliko prvih vojnih akcija završilo potpunim krahom Europljana, Direktno, teško stečeno iskustvo koje su templari imali iz svojih vojnih susreta s muslimanima, preporučit će ih kao savjetnike kraljevima i plemstvu, koji će u Svetu zemlju dolaziti da odratuju svoju sezonu. Hughes de Pavens je umro 24. svibnja 1136. godine. Red koji je osnovao, uspješno je uspostavljen, s vremenom prerastavši u vječni, mitski element civilizacije Zapada. Smrti Huga i Baldwina II najavile su kraj prvoga naraštaja križara. SVI NAJBOLJI DAROVI I KASNIJA PAPINA PODRŠKA Godine 1130. u Rimu se pojavio novi antipapa. Umirući papa Honorije II preporučio je kardinalima da ga naslijedi Innocent II. Innocenta su prihvatila četiri kardinala i tajnim ga glasanjem proglasila papom. On je bio prisiljen boriti se s Anacletom II, bogatim i ambicioznim Rimljaninom kojeg su prihvatila dva kardinala. Anaclet silom zauzima Baziliku sv. Petra, otima njezino blago i počinje kupovati svaku moguću podršku. Uskoro su, u suprotnim dijelovima grada, obojica posvećeni kao pape. U strahu za svoj život, Innocent bježi u Francusku. Luj VI odlučuje poduprijeti Innocenta, i odreñuje da Bernard od Clairvauxa presudi sukob. Bernard potvrñuje Innocenta. Godine 1135. na Koncilu u Piši, Innocent izopćuje Anañeta. Bernardovu podršku Innocent uzvraća, postavši glavnim zagovornikom templara. Tijekom koncila, papa je Redu zagarantirao godišnji novčani prilog. Svojim su se sredstvima ovome priključili i ostali prisutni klerici. Siječnja 1138. umire Anaclet. Innocent se sada mogao nesmetano vratiti u Rim kao neupitni papa. U Rimu se susreo s templarskim Velikim majstorom, Robertom de Craonom, inteligentnim i uvjerljivim diplomatom. De Craon je pažljivo objasnio financijske i administrativne probleme s kojima se Red suočavao paralelno sa sve većim zahtjevima vojnih

pohoda u Svetoj zemlji. Innocent je pomno slušao. Borba s Anacletom uvjerila ga je da Crkva, da bi obranila svoje duhovno poslanje, mora sačuvati fizičku snagu. Dana 29. ožujka 1139. godine, papa Innocent II izdaje Omne datum optimum, Svi najbolji darovi, temeljnu papinsku bulu o templarima. U to vrijeme Bernard je boravio u Rimu, i ovo ga je vjerojatno obradovalo. Ovaj znameniti edikt proglasio je templare istinskim Izraelićanima koji slijede pravila duhovnog milosrña i božanske ljubavi, Bulom je unutar Reda stvorena nova kategorija brata kapelana, ili svećenika, koji će širom rasutih kuća Reda brinuti o duhovnoj dobrobiti vitezova i službujuće braće, ujedno oslobañajući templare svakog lokalnog crkvenog autoriteta. Red je bio odgovoran isključivo papi. Templari su bili njegova privatna vojska, a on njihov jedini autoritet. Dopušteno im je graditi svoje vlastite crkve, kako bi se zaštitili od društva grešnika. Imali su pravo zadržati sav plijen stečen u bici. Bili su izdvojeni iz obveze plaćanja crkvenih desetina, imajući pravo prikupljati ih sami. Nisu potpadali ni pod čiju vlast, osim papine. To se podjednako odnosilo na kraljeve bio je lišen svakog mogućeg utjecaja na njihovo ponašanje. Nitko nije mogao od templara zaiskati zavjet vjernosti, Nitko tko već nije bio templar nije mogao biti izabran za Majstora Reda čime se kraljevima trebalo otežati namještanje rezultata izbora. Promjene Pravilnika mogli su vršiti samo Majstor i zbor kaptol vitezova. Nadalje, bula je ne samo odreñivala templare kao zaštitnike hodočasnika na putu za Jeruzalem, nego je i potvrñivala da su ih Bog i sveti Petar ovlastili štititi samu katoličku crkvu i braniti je od neprijatelja Križa. Omne datum optimum kasniji su pape često ponavljali, i sami novim bulama osnažujući Red, Godine 1144. Celestine II izdaje Milites Templi, kojim se dobročiniteljima templara udjeljuje oprost od grijeha, Njime se isto tako osigurava pristašama da jednom godišnje u crkvama organiziraju prikupljanje novca. Njime je dozvoljeno obavljati misu i tamo gdje je na snazi bio interdikt crkvena zabrana, ako su prisutni bili templarski sakupljači. Godine 1145. papa Eugen III, Bernardov učenik, izdaje Milites Dei, kojim je odobrena promjena bojnog stijega od pravokutnog dvobojnog stijega, na osmokraki crni malteški križ na bijeloj pozadini. Milites Dei dodatno odobrava Redu podizati svoje kapele, neovisno od biskupijske vlasti, kao i da umrle templare pokapa na grobljima koja su išla uz ove neovisne kapele. Omne datum optimum, Milites Templi i Milites Dei stišali su u ortodoksnoj katoličkoj svijesti svaku moralnu dvojbu glede misije templara. Svetog ratnika, koji vitla mačem uništenja podižući i štiteći Kristovo kraljevstvo na zemlji, svi trebaju pomagati i poticati, voljeti i poštivati, i obasipati materijalnim darovima. U kasnijim će godinama, kako će korupcija početi kaljati ugled Reda, naročito ova privilegija postati problematična. Izopćeni plemići su na svojoj samrtnoj postelji plaćali da postanu članovi, kako bi bili pokopani na posvećenom kršćanskom tlu, time zapravo zaobilazeći jednu od najstrašnijih posljedica izopćenja. POGLAVLJE PETNAEST DRUGI KRIŽARSKI RAT Treće desetljeće dvanaestog stoljeća predstavljalo je prekretnicu za Outremer. Europsko osvajanje iziskivat će sofisticiraniju organizacijsku strategiju, da bi ostalo vitalno nakon slabljenja početnog emotivnog žara koje je uslijedilo

nakon trijumfa Prvog križarskog rata taj je žar ponovo raspaljen meteorskim uspjehom templarskih nastojanja u novačenju. Politika Svete zemlje postala je zaista vrlo složena. Europski žitelji, poznati pod zajedničkim imenom Franci, bili su podijeljeni u četiri odvojene križarske države Kraljevstvo Jeruzalem, Kneževina Antiohija, Grofovija Tripoli, i kratkovječna Grofovija Edessa. Ove su države često bile u meñusobnom sukobu. Muslimanska decentralizacija i njihovi vlastiti sukobljeni centri moći još su više doprinijeli nestabilnosti i promjenjivosti političke situacije. Stvarana su najrazličitija savezništva i dogovori izmeñu ovih ili onih vladara ili grupa, već kako je bilo zgodno. Zemlja i dvorci često su mijenjali vlasnika, podjednako osvajanjem i sporazumom. Kujući zavjere jedni protiv drugih, neprijatelji su ponekad prelazili preko vjerskih i kulturnih granica i sklapali saveze, napadajući pripadnike svoje vlastite vjere. Bizantinci su, kao što smo ranije već napomenuli, imali s muslimanskim državama dugotrajne odnose, odnose koji su prethodili odnosima s križarima. Njihovi su islamski savezi bili dugoročnije i praktičnije naravi od onih stvorenih raspaljenim strastima križara. Osim toga, Grcima je bilo jasno da bi, bude li europska moć u Svetoj zemlji ohrabrena, ona mogla neobuzdano rasti te ugroziti njihovu, pa je čak i nadmašiti. Savez izmeñu franačkih i bizantskih kršćana raspao se 1137. godine, Za vrijeme Prvog križarskog rata, postignut je sporazum izmeñu Istočnog cara i križarskih vojski. Franci bi, pristanu li Bizantincima vratiti svaki osvojeni komad muslimanske zemlje koji je ranije pripadao njima, dobili zauzvrat svu moguću carevu podršku. Antiohija je bila jedan od takvih teritorija, ali je, ipak, od godine 1098. ostala u rukama Franaka. Godine 1137. car Ivan Komnen opsjeda grad Antioh. Kršćani ratuju protiv kršćana. Još gore, usprkos njihovom savezništvu, kralj Fulk od Jeruzalema odbija priteći u pomoć princu Ravmondu od Antiohije. Antiohija tako ponovo postaje bizantski posjed, a Ravmond je prisiljen pokloniti se pred carem. Unutarreligijska neprijateljstva i neprestana mijena savezništava Outremera, nisu bile ograničene samo na kršćane. Seldžuci predstavljajući Abbaside, Fatimidi i Omayyadi Omejidi, neprestano su meñusobno odmjeravali moć, a svaki je još ponaosob bio u neprijateljstvu s asasinima kao što je opisano u 2. dijelu. Savezi, poput onog protiv Zangija, sklopljenog 1139. godine izmeñu damašćanskog sultana i kralja Fulka, bili bi za srednjovjekovnog Europljanina, neupućenog u surovu diplomatsku stvarnost Svete zemlje, potpuno neshvatljivi. Templari su bili suočeni s kompliciranom mrežom intriga koje su često potirale jednostavni idealizam usañen u samim njihovim temeljima kasnije ih poput aveti progoneći optužbama o izdaji. Godine 1144. kneževina Edessa zauzeta je nakon četiri tjedna opsade. Vijest o tome nadahnula je muslimane entuzijazmom i samopouzdanjem, Europljanima ostavljajući gorak osjećaj beznaña i gnjeva. Bio je to prvi veliki kršćanski poraz nakon trijumfa Prvog križarskog rata još prije pedeset godina. Papa Eugen III je odmah počeo pozivati na novi križarski pohod. Za voñu misije odabrao je francuskog kralja Luja VII. Bernard od Clairvauxa se strastveno priključio zagovaranju Drugog križarskog rata. S mitinzima je otpočeo u Francuskoj, godine 1146, putujući diljem Europe, posvuda potičući svjetinu na djelovanje. Bit će to najveći meñu križarskim ratovima uključit će francuske, njemačke,

engleske i talijanske trupe. Vojne akcije su poduzimane i protiv preostalih Maura u Španjolskoj, te Wenda Lužičkih Srba u Njemačkoj Luj VII, Bernard i papa Eugen, u pratnji skoro tri stotine vitezova templara i četiri nadbiskupa, okupili su se godine 1147. u vrijeme templarskog okupljanja kaptola, kako bi najavili početak Drugog križarskog rata. Luju je predan ohflamme, grimizni barjak, urešen zlatnim plamenom i postavljen na zlatno koplje. Eugen je templarima odobrio isključivo pravo nošenja crvenog križa preko lijeve strane prsa i ramena njihovih plašteva, dodavši time crveni amblem mučeništva bijeloj odjeći čistoće. Everard des Barres, templarski Nacionalni Majstor Francuske, sudjelovao je kao jedan od tri ambasadora u uspješnoj diplomatskoj misiji kod bizantskog cara i dogovaranju mirnog prolaza za francusku vojsku. Jednako je tako vodio i razgovore u četiri oka s Lujem, brinući se o potrebama križara. Tijekom pogibeljnog puta od Carigrada Konstantinopola, preko Male Azije, do Antioha, templari su se borili i ponašali dostojanstveno, na način koji je ulijevao duboko poštovanje. Tijekom dugog marša, potvrdili su svoju reputaciju ratnika, služeći europskim trupama kao moralni primjer lojalnosti i hrabrosti. Francuske snage su predstavljale šaroliko mnoštvo, sastavljeno od izmiješanih grupa vojnika, lojalnih raznim plemićima, koji su nerijetko bili meñusobno zavañeni, Cijelu je ovu zbrku dodatno pojačavalo prisustvo njemačke vojske pod kraljem Conradom III. Kombiniranim je snagama nedostajala sveukupna usklañenost i jedinstvo. Nasuprot tome, stajala je čelična disciplina templara, nadahnuta njihovim Pravilnikom. Na kraju je kralj Luj dodijelio templarima ulogu vrhovnih vojnih zapovjednika svih trupa. Godine 1148. svaki je vojnik prisegnuo da će se povinovati templarskim zapovijedima. Za vrijeme Drugog križarskog rata, templari su obavili povijesnu pozajmicu Luju. Kralj je na opremanje i transport za put do Antiohije potrošio puno više od planiranog iznosa novca. Do ožujka 1148. godine, kada je vojska stigla na svoje odredište, on je već očajnički trebao nova sredstva, koja su mogla biti vraćena tek po njegovom povratku u Francusku. Templari su mu mogli pomoći. I tako je tijekom ove važne križarske vojne, poticane od strane Bernarda od Clairvauxa, duhovnog patrona templara, u prvi plan istovremeno Zanimljivo je da su, ako je ovdjeJoseph von HammerPurgstall precizan, to bile iste one boje koje su nosili i asasinski fidaiji koji su, piše on, uz svoju bijelu odjeću, nosili crvene turbane, čizme, ili pojaseve. Von HammerPurgstall bijelo pripisuje nevinosti ipobožnosti, a crveno krvi i ubojstvu. Vidi The Assassins, str. 56, izbila njihova dvostruka uloga, uloga stalne vojne sile za račun Svete zemlje, i uloga financijera kraljevskih dvorova Europe.86 Od tog su trena vitezovi templari postali onaj ključni element svakog europskog plana ili kampanje poduzetih u Svetoj zemlji. Lipnja 1148. kraj Acre su se okupili templari, hospitalci, kralj Baldwin, patrijarh Fulcher, kraljevi Luj i Conrad, nadbiskupi Cezareje i Nazareta, kao i drugi vodeći plemići i crkveni dostojanstvenici. Odlučeno je da se napadne Damask. Sila od četrdeset tisuća kršćana započela je opsadu grada, ne uspjevši ga, meñutim, osvojiti, Cijeli niz loših odluka doveo je do toga da se velika vojska raspala za svega pet dana. Na račun nekih od voña počele su kolati glasine i optužbe o veleizdaji, podmićivanju i podmuklosti. Europski su kraljevi optuženi za častohleplje i glupost u odluci da se napadnu prijateljski Damašćani.

Palestinski su baruni optuživani da su iz čiste zavisti gostujućim kraljevima i njihovom početnom uspjehu počinili izdajstvo, ili da su ih podmitili Damašćani. Templari su optuživani da su primili neprijateljsko mito i vojsku pripremili tako da doživi neuspjeh. Drugi križarski rat je bio mučan poraz za Europu. Veliki dio ogorčenja okrenuo se protiv Bizantinaca, Njihova su izdajnička savezništva s Turcima koštala europske snage mnogobrojne živote tijekom njihovog kopnenog napredovanja k Antiohiji. Nakon poraza pod Damaskom, Luj je napustio Palestinu i počeo pozivati na rat protiv Bizantinaca. Ogorčen zbog propasti Drugog križarskog rata, Bernard daje svoju podršku Bizantskom križarskom ratu. Everard des Barres, koji je naslijedio Roberta de Craona na mjestu Velikog majstora, prati Luja nazad u Francusku, kako bi se sastavio plan za novi križarski pohod. Kršćanin se spremao na rat protiv kršćanina. Braća u Outremeru Preko mora suočila su se, meñutim, s novom, pogubnom situacijom. Zangi je umro 1146. godine, u vrijeme dok je njegova vojska opsjedala Damask. Nur alDin, njegov sin i nasljednik, porazio je franačku vojsku i ubio princa Ravmonda u bici u blizini Antioha. Templari su pokušali pomoći Baldwinu III, koji je pohrlio u borbu s Nur alDinom, ali je islamska vojska pobila najveći dio templara. Andre de Montbard, Majordom seneschal Reda, piše Everardu, zaklinjući ga da se vrati odmah pošto obavijesti Europu o ozbiljnosti nove situacije. Everard se vratio 1152. godine, ali je ubrzo potom dao ostavku na mjesto Velikog majstora, u Clairvauxu se zaredivši pod Bernardovim vodstvom. Templari su uspjeli osigurati vojnu bazu u Gazi, šesnaest kilometara južno od Ascalona Aškelona. Fatimidsko uporište u Ascalonu bilo je još od Prvog križarskog rata stalna prijetnja kraljevstvu Jeruzalema. Oponašajući muslimansku taktiku, templari su iz Gaze vršili brojne brze napade na Ascalon. Uspjeh ovakve njihove strategije uvelike je doprinio ravnoteži moći u južnim dijelovima Svete zemlje. Pa ipak, Ascalon će postati poprište jedne od najtežih optužbi za pohlepu, iznesenih protiv templara. U siječnju 1153. godine, vojska Kraljevstva Jeruzalema poduzima dugu opsadu grada. Dana 15. kolovoza nastao je u zidu pokraj templarskog logora otvor. Bernard de Tremelav, novi Veliki majstor, opetovano odbija dopustiti bilo kojim drugim trupama ulazak kroz otvor, kako bi Red mogao doći u posjed najvećeg dijela ratnog plijena. Ovaj čin očite pohlepe imao je za posljedicu smrt i samog Majstora i njegovih trideset i devet vitezova. Muslimani vrlo brzo zatvaraju otvor, a kada je iduće jutro svanulo, sa zidova dvorca visjelo je četrdeset trupala, čije su glave, pak, kao trofej bile poslane u Kairo. Ascalon je pao tjedan dana kasnije, ali je templarima bila uskraćena svaka zasluga za pobjedu, kao i bilo kakav udio u obilnom plijenu kojeg su se osvajači dočepali. Bernard umire 20. kolovoza 1153. Papa Eugen umire iste godine, a Andre de Montbard postaje peti Majstor templa Hrama. Godine 1154. Nur alDin ispunjava očev san i osvaja Damask. Ideja o križarskom ratu protiv Bizanta ostala je čekati. POGLAVLJE ŠESNAEST SALADIN I BITKA KOD HATTINA Sredina dvadesetog stoljeća svjedoči nam o novom, važnom trendu meñu Francima, Svjetovni gospodari počinju vojnim redovima darivati dvorce, te

računati s time da će redovi braniti teritorije obuhvaćene ovim darovnicama. Baruni su shvatili da je cijena održavanja odgovarajućih trupa i njihovih potreba naprosto previsoka jeftinije je bilo vojnim redovima darivati višak zemlje, nego biti prisiljen braniti ga. Procijenjeno je da su u trenutku bitke kod Hattina, godine 1187, templari i hospitalci držali oko trideset i pet posto svih posjeda u Outremeru.87 Vojni redovi su tako sve više postajali samostalni čimbenici u političkoj jednadžbi tog područja ponekad u sukobu jedni s drugima, ponekada u sukobu s barunima, što je samo doprinosilo još većoj političkoj razjedinjenosti i suparništvu meñu kršćanima. Godine 1162. jeruzalemsko je prijestolje prešlo na Amalrika, mlañeg brata netom preminulog kralja Baldwina III. Amalrik je bio snažni voña koji je, kao i njegov rival Nur alDin, uviñao strateški značaj Egipta. Ako bi Egipat bio u islamskim rukama, Europljani bi bili potpuno opkoljeni. Egipat u rukama Europljana značilo bi da će muslimani zauvijek ostati rascijepljeni. Amalrik napada Egipat 1164. i ponovo 1167. Nur alDin šalje 1164. i 1167. svog kurdskog generala Širkuha na Egipat. I premda je Amalrik oba puta odbijen, njegov je drugi pohod rezultirao uzajamno povoljnim sporazumom s Fatimidima, koji su tražili njegovu pomoć u borbi protiv Širkuha. Kada je, u namjeri da prekrši sporazum, 1168. Amalrik predložio treći napad na Egipat, templari mu uskraćuju podršku. Tvrdili su da bi bilo nečasno ako bi kralj pogazio zadanu riječ. Amalrik je krenuo bez templara, i bio poražen. Neprijatelji Reda su tvrdili da su iznevjerili svoju misiju obrane Kraljevstva Jeruzalema. Pa ipak, čak je i VVilliam od Tyrea, jedan od njihovih najžešćih onovremenih kritičara, smatrao da su se tom prilikom ponijeli časno. Praktična strana, koja je prevagnula kod donošenja takve odluke, mogla je biti nevjerojatan novčani odljev, izazvan Drugim križarskim ratom. Templarski resursi su jednako tako bili preopterećeni i njihovim naporima da zaštite svoje sjeverne utvrde od Nur alDina. Hospitalci su se nalazili usred najteže financijske krize, nadajući se da bi iz nje mogli isplivati zahvaljujući pohodu na Egipat. No, umjesto toga, njime je njihova situacija do te mjere pogoršana, da je Majstor Hospitala pao u nemilost i dao ostavku. Drugi templarski razlog moglo je biti tinjajuće nezadovoljstvo Amalrikom, zbog njegove akcije protiv manjeg garnizona koji se 1166. predao Širkuhu. Amalrik im je pohrlio u pomoć, stigavši, ipak, prekasno. Bijesan, zaključio je da se templari nisu dovoljno odupirali, te je u to ime objesio dvanaest ljudi. Širkuh je bio ujak legendarnog muslimanskog voñe Saladina, kojem će jednog dana u zalog pasti jedinstveno postignuće ujedinjavanja brojnih islamskih frakcija. Saladin je roñen 1138. godine u Siriji, istočno od Bejruta, a umro je u Damasku, godine 1193. Saladinov otac Ayyubbio je guverner Baalbeka, pod Zangijem, a zatim i Damaska, pod Nur alDinom. Saladin, Ispravnost vjere, odrastao je predan svemu onome čemu se mladi plemići inače predaju. Studirao je Kuran, arapsku poeziju i filozofiju. Ovladao je lovom, jahanjem, šahom i polom. Saladinovo borbeno iskustvo plod je njegovog sudjelovanja u Širkuhovim ratnim pohodima. Saladinu je zapovijedanje prvi puta dodijeljeno 1167, u vrijeme bitaka protiv Amalrika. Uspio je sedamdeset i pet dana odupirati se kršćanskoj vojsci. Godine 1171. iz Egipta je pokrenuo napad na Amalrika.

Godine 1169, pod fatimidskim kalifom alAdidom, Širkuh u Kairu preuzima mjesto vezira, ili sultana. Nakon Širkuhove smrti, Saladin preuzima ujakov položaj. U periodu od naredne dvije godine, svrgava kalifa i postaje vladarom Egipta. Nakon dva i pol stoljeća, sa Saladinovim povratkom u sunitsko okrilje, ismailizam prestaje biti državnom religijom, Ubrzo potom, četrnaesti fatimidski kalif alAdid se razbolijeva i umire, Nakon Nur alDinove smrti, 1174. godine, Saladin se okrunjuje za prvog kralja Ayyubidske dinastije. Vjerovao je da je predodreñen voditi džihad protiv europskih nevjernika. Čovjek jednostavnih životnih navika, umro je jedva imajući za vlastiti pogreb. Usprkos tome, porazio je nevjernike, dok je njegova grobnica u Damasku do dana današnjeg mjesto hodočašća. Saladina su i prijatelji i neprijatelji podjednako smatrali obdarenim univerzalno poštovanim vrlinama pravednosti, hrabrosti, čestitosti, vjernosti i pobožnosti. Nikada nije pogazio dogovor. Kako bilo, muslimani su bili daleko od jedinstvene podrške Saladinovoj narastajućoj moći. Tako su, naprimjer, godine 1172. asasini pod Sinanom uputili diplomatsku notu kralju Amalriku. Bili su osupnuti uspjehom Saladinovih političkih ambicija i silinom njegove podrške suni ortodoksije. Amalriku su predlagali savez u borbi protiv Saladina. Jedini preduvjet je bio da Amalrik ukine godišnji danak u visini od dvije tisuće zlatnika, koji su skoro dva desetljeća plaćali templarima, što im je garantiralo da ih templari neće napadati. Amalrik je templarima obećao nadoknaditi svu moguću štetu koja bi iz toga mogla proizići, poslavši natrag po asasinskom poslaniku poruku Sinanu. Na njegovom povratku, poslanika ubija templarski vitez po imenu VValter de Mesnil. Tek izabrani templarski Veliki majstor Odo de SaintAmand, bio je čovjek nagle krvi. Ne zna se je li Odo naredio ubojstvo, ali se zna da je podržao VValtera. Amalrik je zahtijevao da mu Walter bude izručen kako bi mu se sudilo. Odo odbija, pozivajući se na privilegije koje je Redu garantirao Omne datum optimum. Razljućen, Amalrik upada u kuću u kojoj je Walter boravio, hapsi ga i baca u ćeliju. VValteru se ovdje gubi svaki daljnji trag. Šansa za savez s asasinima je izgubljena. Kako su se Saladinovi uspjesi nizali, tako su templari sve više bili izloženi unakrsnoj vatri. Godine 1160. papa Alexandar III, odlučni zagovornik Reda, izdaje bulu kojom zabranjuje obaranje templara s njihovih konja, očito reagirajući na antitemplarsko raspoloženje. Kralj Amalrik je namjeravao ostalim kršćanskim liderima izložiti svoju zabrinutost sve većom moći i arogancijom Reda godine 1174. on se razbolio i umro. Godine 1175. papa Alexandar III kritizira Red zbog pokapanja izopćenika na templarskim grobljima. Godine 1179. Treći Lateranski koncil osuñuje templarsku zlouporabu privilegija, odobrenih od strane ranijih papa. Crkveni voñe zahtijevaju povrat svih do tada stečenih crkava i desetina, što je kasnije preformulirano u zadnjih deset godina od održavanja Koncila. I premda ovim zahtjevima nije nikada udovoljeno, oni ipak govore o promjeni osjećaja prema Redu. Godine 1174. Saladin započinje opsadu Damaska, ali se grad spašava zahvaljujući Francima. Ništa ga, ipak, nije moglo zaustaviti da ne postane voña islama. Godine 1177, na čelu armije od dvadeset i šest tisuća vojnika, zauzima Ascalon. Na tom mjestu, kod Mont Gisarda, doživljava svoj ponižavajući poraz

od strane udruženih snaga templara i Baldwina IV. Prilika za osvetu pružila mu se, meñutim, vrlo brzo, i to godine 1180, kada zauzima dvorac Le Chasteller pokraj Jakobovog gaza. Dvorac je samo godinu dana ranije bio dovršen. Sagrañen je da zapriječi jednu od najznačajnijih Saladinovih vojnih ruta. Njegov prvi napad završio je neuspjehom, ali je kršćansku vojsku, protiv njega okupljenu, porazio kod Marj Ayuna. Odo deSaint Amand je zarobljen i 1181. umire u tamnici u Damasku. Saladin šalje svoje sapere da potkopaju vanjske zidine Le Chastellera i time mu oslabe temelje. Kada su se zidovi urušili, muslimani su izvršili napad. U toj su bici templari izgubili osamdeset vitezova i sedamsto pedeset narednika. Saladin je zarobio sedamsto ljudi, a dvorac sravnio sa zemljom. Smrt mladog sirijskog kralja, godine 1182, najzad dopušta Saladinu da se uspne na prijestolje u Damasku. Na taj je način uspio uklopiti i posljednji djelić rascjepkane sunitske moći i proglasiti se Sultanom islama i muslimana. Križari su sada nasuprot sebe imali jedinstvenog neprijatelja, predvoñenog voñom čiji je jedini cilj bio njihovo iskorjenjivanje u ime Alahovo. Kršćansko se nejedinstvo sjajno uklapalo u Saladinove ambicije. Naprimjer, u vrijeme njegovog napada na Tripoli, templari su posjedovali jedan dvorac u tom kraju, a hospitalci pak drugi. Redovi su kraće vrijeme prije toga upravo okončali raspravu oko posjeda teritorija. I jedan su i drugi red bili u toj mjeri zaokupljeni zaštitom svog posjeda da su, u vrijeme kada su tuda prolazile Saladinove vojske, ostali unutar svojih dvoraca. Grof Ravmond od Tripolija nije bio voljan sam se upustiti u borbu protiv Saladina. I tako su, bez obzira što su se u neposrednoj blizini nalazile sve tri kršćanske vojske, Saladinove snage mogle neometano prolaziti krajem, paleći njive, kradući stoku i ubijajući stanovništvo. Manji, iako smiješan primjer jedinstvenog nastupa Franaka dogodio se 1184. godine, kada su veliki majstor i templara i hospitalaca pratili jeruzalemskog patrijarha na njegovoj misiji za Italiju, Francusku i Englesku, u naporu da Europu upozori na opasnost od Saladina i zatraži ekonomsku i vojnu pomoć. Kako bilo, nova kriza oko nasljeñivanja jeruzalemskog prijestolja još će dublje gurnuti Outremer u podijeljenost, do samog ruba grañanskog rata. Kralj Baldwin IV bolovao je od nečeg za što se vjerovalo da je guba. Kako je slabio, tako je svog šurjaka, Guy de Lusignana, odredio da vlada kraljevstvom i zapovijeda armijom. Guyev su autoritet podržali templari i njihov novi Veliki majstor, Gerard de Ridefort, kao i ostali križari. Protivnički tabor podržavao je Baldwinovog bratića, grofa Raymonda III od Tripolija. Kada je godine 1185. Baldwin umro u dobi od dvadeset i četiri godine, Ravmond je odreñen za regenta Baldwinovom nećaku i nasljedniku, Baldwinu V. Dječakkralj je, meñutim, umro u dobi od deset godina, i Guy de Lusignan je odmah zgrabio prijestolje i proglasio se kraljem Jeruzalema. Saladin je znao iskoristiti diplomatsku i vojnu prednost koju su mu pružali tvrdoglavi sukobi unutar kršćanstva. Tako je, naprimjer, godine 1185. bizantski car sklopio sporazum sa Saladinom, u kojem mu je obećao da neće pomagati Europljanima. I grof Raymond je takoñer pružio muslimanima ruku. Gerard de Ridefort je već duže vrijeme mrzio Raymonda. De Ridefort je pokušao nagovoriti kralja Guya da napadne Raymonda i prisili ga da prizna Guyevo pravo na prijestolje. Zauzvrat je Raymond 1187. sklopio sporazum sa Saladinom, u kojem mu ovaj obećava učiniti Raymonda kraljem svih

Franaka.88 I premda se to s pravom, barem od strane kralja Guya, moglo smatrati izdajstvom, Raymond nije ni pokušao prikriti svoja nastojanja. Guy šalje Raymondu poslanstvo, pokušavajući ga uvjeriti da pridruži svoje snage u predstojećem Saladinovom napadu. De Ridefort, jedan od Guvevih poslanika, smjerao je isprva misiju iskoristiti za napad na Raymonda, Ipak, Guya su preostali članovi skupine odgovorili od takve ideje. I dok se grupa približavala mjestu susreta s Raymondom, odigravao se prizor koji će uskoro završiti tragedijom. Ispunjavajući svoje obveze iz ugovora sa Saladinom, Ravmond preko svojeg teritorija mirno propušta muslimansku prethodnicu od sedam tisuća vojnika, predvoñenih alAfdalom, Saladinovim sinom. Dozvola je vrijedila dvadeset i četiri sata. Okolna su sela upozorena, a mještanima je rečeno da mirno ostanu u svojim domovima. Kada su Guvevi predstavnici stigli u Tripoli, De Ridefort doznaje za prolaz muslimanske izvidnice i odlučuje napasti alAfdalovu vojsku. Tu odluku donosi usprkos činjenici da su ukupne kršćanske snage brojile svega 140 vitezova, uključujući 90 templara, Primjedbe ostalih zapovjednika na ovakav vratoloman i nepromišljen naum samo su podgrijale Gerardovu odlučnost. Njegov je glas odnio prevagu, i 1. svibnja 1187. godine templari gube 87 vitezova, uključivši i trećeg po rangu, Maršala templa. Premda teško ranjen, Gerard uspijeva umaći, dok je Majstor hospitalaca ubijen. Ova je katastrofa samo još više produbila neprijateljstvo izmeñu Gerarda i Ravmonda. No, gonjen krivnjom i sviješću o katastrofalnim posljedicama sporazuma sa Saladinom, Ravmond se sam pokorava Guyu. Muslimani su bili ohrabreni svojom krvavom pobjedom, i spremali su se za opći napad na Kraljevstvo Jeruzalem. Do presudne Hatinske bitke došlo je samo mjesec dana kasnije. Zaravan Hattin nalazi se oko sto četiri kilometra sjeverno od Jeruzalema, i trideset i dva kilometra istočno od Acre. Saladin je okupio vojsku od dvanaest tisuća vitezova, nasuprot snagama kralja Guya koje su brojale tisuću i dvjesto vitezova i kojih petnaest tisuća pješaka i lake konjice. Netrpeljivost izmeñu Ravmonda i Gerarda kršćanskim će snagama ponovo donijeti katastrofu. Gerardova tvrdoglavost nije nespojiva s Bernardovim hvalospjevima templarskoj hrabrosti u De Laude Oni jurišaju napasti naprijatelje, držeći ih ovcama. Ma koliko da su brojčano nadmašeni, primitivne divljake oni neće smarati pažnje vrijednim mnoštvom. Nije to zato što bi bili sigurni u svoje sposobnosti, nego se pouzdaju u moć Gospoda Sabaotha da im donese pobjedu. Svjedoci smo bili kada je jedan u situaciji beznadnoj, tisuću natjerao u bijeg, a dvoje deset tisuća otjerali. Ovo ističe Makolm Barberu The NewKnighthood, str. 181. Za prijevod De laude, vidi Dodatak 2. Usprkos Ravmondovom neslaganju, Gerard uspijeva uvjeriti Guya da napadne Saladina. Ravmond je inzistirao da vojska ostane tamo gdje jest, usprkos tome što mu je žena bila opkoljena u Tiberiasu, gdje je branila njihov dvorac. Ravmond je znao da ljetna vrućina može ići u prilog Francima, ako naprosto ostanu čekati Saladina i dopuste da mu trupe budu iscrpljene strašnom žegom. Većina prisutnih slagala se s Ravmondom. Gerard se, meñutim, žestoko protivio takvom stavu, Ravmonda je nazvao izdajicom, zbog njegove nespremnosti da raskine sporazum, sa Saladinom postignut par tjedana ranije. Ismijavao je Ravmondov stav prema nevoljama njegove supruge, nazvavši ga

kukavicom. Govorio je da će templari biti primorani skinuti svoje bijele ogrtače i od srama založiti sav svoj imetak, ne uspiju li se osvetiti za svoj skori poraz od Saladina. Guy je stao ne stranu Gerarda. Kršćanska vojska zatim napušta svoj logor, livadu kroz koju je tekla voda, krenuvši na marš kroz surovu pustinju. Saladinova vojska je bila ulogorena na jednoj drugoj livadi, pokraj Hornsa kod Hattina. Dana 4. srpnja 1187. godine, kršćanska vojska je pregažena. Premda su se templari borili srčano, Saladin je u potpunosti iskoristio nepovoljniji strateški položaj Franaka. Tisuće su pobijene. I još tisuće zarobljene. Muslimani su osvojili kraljevski šator i Pravi križ. Oko dvjesto preživjelih templarskih i hospitalskih vitezova je pogubljeno. Usprkos srednjovjekovnoj praksi otkupa zarobljenika, Saladin je pravio iznimku u slučaju vojnih redova, i to zbog njihove ratničke prirode i prijetnje islamu. Kod Hattina je poginulo dvjesto trideset templara, što u bici, što u pogubljenjima nakon nje. Gerard de Ridefort je preživio, ali je utamničen skupa s kraljem Guyom i skupinom baruna, da bi kasnije bili otkupljeni. Zbog kršćanske mobilizacije za Hatinsku bitku, cijela je palestinska regija bila ostavljena bez obrane mali je broj trupa ostao braniti svoj položaj. U naredna dva mjeseca, Saladin je osvojio gradove Acru, Nablus, Jaffu, Toron, Sidon, Bejrut i Ascalon. Dvanaest dana je opsjedao Jeruzalem, koji u muslimanske ruke pada 2. listopada 1187. godine. Saladin odmah nareñuje da grad bude očišćen od omraženog kršćanskog prisustva. Iz Kupole nad Stijenom Kubbe nad Stijenom, Omarova džamija dao je ukloniti veliki križ. Dva je dana križ nošen ulicama, pritom udaran štapovima. Bio je to uvod u čišćenje džamija ružinom vodicom i vraćanje u njihovo prvobitno stanje. No, Saladin je jednako tako demonstrirao i svoje legendarno viteštvo kavaljerstvo, oslobañajući dvadeset tisuća kršćana koji su preživjeli opsadu. Sedam tisuća ih je otkupljeno novcem, uzetim iz riznica vojnih redova, a ostali su naprosto osloboñeni. Domaćim je kršćanima dopušteno ostati u gradu. Desetorici hospitalske braće je dopušteno ostati u Kući Reda, gdje su godinu dana mogli njegovati bolesne. Narednih godinu dana, Saladin je nastavio s pobjedničkim ratom protiv kršćanskih vojski. U dvije godine vojnih pohoda, Svetu zemlju je ponovo vratio islamu. Vojni redovi su uništeni, Preostali su kršćanski teritoriji svedeni na područja duž Sredozemne obale, uključivši tu gradove Tyre i Tripoli, dvorac u Beaufortu, kao i još nekoliko raštrkanih dvoraca, Saladin je Bohemundu, ranijem vladaru kneževine Antiohije, dopustio da zadrži grad Antioh i jedan dvorac. POGLAVLJE SEDAMNAEST TREĆI KRIŽARSKI RAT Poraz kod Hattina, kao i kasniji gubitak teritorija, iskustvo je koje je obilježilo franačku zajednicu u zadnjem desetljeću dvanaestog stoljeća. Palestinski templari su bili slomljeni ljudi. Njihov Veliki majstor bio je u Saladinovoj tamnici, članstvo im se strašno smanjilo, izgubili su poštovanje drugih, a ponos im je bio poljuljan. U Europi je papa Grgur VIII širom kontinenta odaslao emisare europskim kraljevima, u naporu da osigura podršku za Treći križarski rat. Njegov je poziv primljen s oduševljenjem. Prvi koji se odazvao bio je car Svetog Rimskog Carstva, Frederick Fridrih Barbarossa, koji je godine 1189. napustio Europu na čelu vojske od sto tisuća ljudi. Nakon niza problema tijekom putovanja, umro

je utopivši se u Armeniji, a vojska mu se raspala. U meñuvremenu su se za put pripremali francuski kralj Filip August i engleski kralj Richard I. Tijekom ljeta 1189. u Svetu zemlju je pristigao odreñeni broj europskih plemića. Mnogi su se tiskali unutar zidova Tyrea, vodeći meñusobne razmirice. Bili su podijeljeni na one lojalne kralju Guyu, u što su spadali i templari, i one koji su podržavali njegovog rivala, tek pridošlog Conrada od Montferrate. Guvova je moć bila oslabljena njegovim zatočenjem i lošom procjenom u prihvaćanju savjeta Gerarda de Rideforta. Uspio je izbaviti se iz tamnice, naredivši templarima da, u ime otkupnine, predaju dvorac u Gazi. Strateški gubitak ove kapije iz Egipta prema Palestini zasigurno se mnogima učinio previsokom cijenom za Gerardov život. Najveći dio snaga kršćanske vojske bio je u stanju nastaviti s opsadom Acre, usprkos izgubljenoj bici. Tu će ostati dvije godine. U meñuvremenu je kralj Richard isplovio iz Engleske, a kralj Filip iz Francuske. Svako je putovao svojom rutom. Richard je usput napao Cipar i osvojio ga. Nastavio je s putovanjem, 8. lipnja.1191. stigavši pod zidine Acre. Filip August upravo je stigao. Dva su monarha pomogla iscrpljenoj vojsci da 12. srpnja 1191. godine zauzme grad. Tijekom posljednje borbe, Richard nareñuje pokolj svojih muslimanskih zarobljenika. Na očigled Saladina, njegovi ljudi pogubljuju dvije tisuće sedamsto zarobljenika. Richardovi razlozi za ovakvu neobičnu surovost nisu poznati. Uvelike nezainteresiran za križarske ratove, Filip August se tri tjedna nakon pobjede u Acri vraća u Europu. Kralj Richard ostaje. Njegove kasnije akcije u Svetoj zemlji postepeno pomažu ponovnom vraćanju templarskog ugleda i samopoštovanja. Richard odlučuje prodati Cipar, i pod povoljnim uvjetima nudi ga svom prijatelju Robertu de Sableu, novom Velikom majstoru templara. Templarsko posjedovanje otoka pokazat će se nesretnim iskustvom. Za samo godinu dana, bit će prisiljeni ugušiti oružanu pobunu, izazvanu njihovim lošim ponašanjem prema lokalnom stanovništvu, i maknuti se s otoka, Rujna 1191. godine, voñen templarskim taktičkim savjetima, Richard će briljantno voñenom vojnom strategijom poraziti Saladina kod Arsufa, Tako je i kršćanima i muslimanima dokazao da Saladin nije nepobjediv, Ubrzo potom, Richard nudi ruku svoje kćeri alAdilu, Saladinovom bratu, u pokušaju da sklopi sporazum sa Saladinom. Richard je predložio da zajednički vladaju Jeruzalemom, kao i da Saladin vrati dio imetka, oduzetog vojnim redovima. Saladin odbija ponudu, Richard se narednu godinu žestoko bori protiv Saladina. Richardova vojska stiže nadomak Jeruzalema, ali se s tugom okreće, ne uspjevši ga povratiti kršćanstvu. Richarda su uvjerili mudri savjeti templara, hospitalaca i lokalnih baruna u jalovost osvajanja izoliranog grada. Shvatio je da bi, onog trena kada se on i njegova vojska vrate u Europu, Jeruzalem bilo nemoguće obraniti. Umjesto toga, Franci odlučuju obnoviti Ascalon, kao zapreku slobodnom prolazu Saladinovih vojski iz Egipta, čime je kompenziran gubitak Gaze, Richardu su u meñuvremenu iz Engleske neprestano stizali izvještaji o izdaji njegovog brata Johna, koji je njegovo odsustvo nastojao iskoristiti da si prigrabi prijestolje. Richard je bio prisiljen početi se pripremati za povratak, istovremeno još dublje zašavši u politiku regije. Neki povjesničari sugeriraju da je s asasinima možda

sklopio dogovor o ubojstvu Conrada od Montferrata.89 O drugim mogućnostima smo raspravljali u 2. dijelu. Bez obzira na to je li Richard imao udjela u Conradovoj smrti ili ne, on je uredio da samo par dana nakon Conradove smrti, njegov nećak Henry, grof od Champagne, oženi Conradovu udovicu Isabelu, zamijenivši tako Guy de Lusignana na mjestu kralja Jeruzalema. Henry je izmeñu ostalog bio i nećak Filipa od Francuske, pa je tako bio idealan izbor da ohrabri stalnu europsku privrženost potrebama Outremera. U rujnu 1192. godine, nakon još nekoliko bitaka, Richard je uspio potpisati petogodišnji mirovni ugovor sa Saladinom. Ugovorom su gradovi južno od Jaffe vraćeni pod kršćanski nadzor, otvorivši ujedno i siguran prolaz hodočasnicima koji su posjećivali Jeruzalem. Templari su Cipar prodali Guy de Lusignanu, time ga elegantno uklonivši iz regije, sa svojih pleća ujedno skinuvši teret brige o tom nemirnom posjedu. Nakon dvogodišnje križarske vojne, listopada 1192, preobučen u templara, Richard kreće nazad za Englesku. Bio je to početak napornog i uzbudljivog dvogodišnjeg putovanja tijekom kojeg ga je, prije nego što će se vratiti u Englesku, njemački car Henry VI zarobio, zatvorio i ponudio za otkup, Saladin je umro 1193. godine, dogañaj koji je posebno obradovao križare. Islam je ponovo bio razjedinjen i rascjepkan, unatoč Saladinovim nadama u predvodništvo njegove vlastite Ayyubidske dinastije. Outremer je uspio preživjeti i ući u novo stoljeće. Kako su i islam i Europa bili zaokupljeni drugim stvarima, Franci su se neprimjetno uspjeli ponovo osoviti na noge. Zahvaljujući svojoj vezi s legendarnim kraljem Richardom Lavljeg Srca, templari su doživjeli svoj ponovni uspon, POGLAVLJE OSAMNAEST ČETVRTI KRIŽARSKI RAT Ustoličenje pape Innocenta III, godine 1198, bio je još jedan povoljan dogañaj za templare. On je bio snažni i utjecajni voña, čija je vladavina potrajala osamnaest godina. Čvrsto je ustrajavao u odluci da Crkvi osigura mjesto vrhovnog vladara teokratske feudalne hijerarhije, u kojoj će se svi kršćanski kraljevi svojevoljno podvrći autoritetu pape, Innocent nije štedio snage u svojoj podršci templara, opetovano podsjećajući svećenstvo na udjeljivanje oprosta i posebnih povlastica po pitanjima financijske i vjerske samostalnosti, u prošlosti dodijeljenih Redu. Kako bilo, jednako je tako odlučno upravljao i templarima, predbacujući im u pismu iz 1207. godine taštinu i pohlepu, kao i zloupotrebu osiguranih im povlastica. Kritizirao je praksu da ekskomunicirane plemiće primaju u svoje redove za novac, te da im omogućuju povlasticu kršćanskog ukopa. Molio ih je da učine korak naprijed i reformiraju se. Vitezovi templari su postali Innocentova privatna vojska, Kristova policija, kojom će papa provesti svoju volju i ostvariti svoje ciljeve. Meñu tim ciljevima bilo je oslobañanje Jeruzalema, i uklanjanje katarstva iz Europe. Godine 1202, Innocent drži govore u prilog Četvrtog križarskog rata, čija bi se slava trebala izjednačiti s onom Prvog križarskog rata. Egipat bi trebao biti prva, početna meta. Innocent se nadao izbjeći ono što je smatrao pogreškama Drugog križarskog rata, kada su meñunarodne snage bile svjedokom pogubnih jezičnih barijera i suparništva meñu taštim kraljevima, osudivši na neuspjeh sve kršćanske napore. Armiju Četvrtog križarskog rata predvodili su plemići koje se smatralo lojalnim Innocentu, dok je na čelu svih njih stajao Conradov

brat, Boniface od Montferrata. Templari su financijama pomogli da se europska vojska okupi i pokrene na istok. Prema planu, križarima su se po dolasku u Egipat trebali priključiti i ojačati ih palestinski templari, čineći tako jedinstvenu i moćnu kršćansku silu. Do toga, meñutim, neće doći. Planom je predviñeno da se venecijanski trgovci pobrinu za potrebne brodove i potonje prebacivanje vojske, kao i za jednogodišnje zalihe hrane. Križari nisu bili svjesni da su slične trgovačke poslove Venecijanci sklopili i sa sultanom u Egiptu, obećavši mu da niti jedan europski vojnik neće biti iskrcan na egipatski teritorij. Venecijanci su za svoje usluge tražili sumu novca koja je uvelike premašivala sredstva kojima su raspolagali voñe skoro trideset tisuća okupljenih vojnika. Tada su Venecijanci predložili križarima da onu razliku do traženog iznosa namire osvajanjem za njihov račun dalmatinske luke Zadar. I iako je Zadar bio kršćanski grad, križari su pristali, i nakon pet dana grad izručili Veneciji. Innocent je bio užasnut prolivanjem kršćanske krvi, i izopćio je i cijeli grad Veneciju i križarsku vojsku. No, uskoro potom, doznavši da je vojska bila zloupotrebljena, skida s nje ekskomunikaciju. Zatim je venecijanski voña Enrico Dandolo koji je već dugo imao Carigrad na zubu predložio da križari nikako ne propuste priliku usput osvojiti taj grad. Time bi iskorijenili bizantinsku herezu i ujedinili cjelokupno kršćanstvo pod vodstvom pape osvetili bi se za bizantinsku izdaju Drugog križarskog rata, te bi se domogli legendarnog carigradskog blaga, kojim bi Venecijancima isplatili dug. Križarski su se voñe složili, i godine 1204. napali Carigrad. Uslijedila je opća pljačka i pustošenje, popraćeno, naravno, pijančevanjem, skrnavljenjem, ubojstvima i silovanjima. Tisuće su pobijene. Innocentov san o ujedinjenom kršćanstvu se raspao. Četvrti križarski rat ugasio se čak ni ne došavši do nevjernika. Latinsko kraljevstvo, koje je Četvrti križarski rat utemeljio u Carigradu, palo je nakon šezdeset godina ponovo u grčke ruke. Otvaranje novih žarišta sukoba u Bizantskom Carstvu i na Cipru, mnogi su pozdravili kao novu pozornicu za djelovanje europskih vitezova. Dakle, onome tko je sanjao o slavi i prilici da se obogati, ili dobije oprost grijeha ali nije bio pretjerano oduševljen nedaćama za vrijeme putovanja do daleke i tuñe kulture Palestine prilike koje su se sada pružale bile su uvelike smanjeno breme. Posljedica toga bila je ta da su od početka trinaestog stoljeća vojni redovi bili ujedno i jedini znak vojnog prisustva u Svetoj zemlji. POGLAVLJE DEVETNAEST KATARI I ALBIGENŠKI KRIŽARSKI RAT Možda je upravo Innocentovo razočaranje i užas zbog pustošenja Carigrada doprinijelo žaru s kojim se okrenuo svom novom vojnom pothvatu Albigenškom križarskom ratu. Počevši godine 1209. taj je krvavi rat protiv hereze trajao dvadeset godina, na kraju prerastavši u Inkviziciju. Njegove žrtve bili su miroljubivi katari cathari francuske regije Languedoc, sa središtem svoga djelovanja pokraj grada Albia. Katari su bili dualistički kršćani čija su antipapinska reformistička učenja razbjesnila vrhove Crkve. Duži period mračnog Srednjeg vijeka Europa je u velikoj mjeri bila pošteñena hereza. Donatističke, arijanske i druge doktrinarne varijacije, ranije spomenute, uglavnom su bile poražene. Počevši sa šestim stoljećem, materijalni su se uvjeti do te mjere pogoršali da tijekom naredna četiri, pet stoljeća, nisu ostavljali previše prostora za filozofiju, Pa ipak, u jedanaestom stoljeću

manihejski se dualizam ponovo vratio, da bi doveo u pitanje isključivo vjersku hegemoniju Crkve. Augustin, teolog iz četvrtog stoljeća, koji je godine 388. osnovao prvi kršćanski samostanski red, bio je prije svoga obraćenja devet godina pripadnik manihejske sekte. Upravo je on odgovoran za prve optužbe da je meñu manihejskim izabranicima dolazilo do seksualnog razvrata, da su, tvrdio je, kušali euharistiju u kojoj je bila i ljudska sperma. U prvim godinama jedanaestog stoljeća počele su se širiti glasine koje će kasnije biti opće mjesto o heretičkoj grupi koja je prizivala demonska imena, sve dok zao duh ne bi ispunio prostoriju. Heretici bi zatim ugasili svjetlo i predali se nekontroliranim orgijama. Opsjednuti bi pepeo novoroñenčeta, začetog za takvih orgija, pomiješali s izmetom i slavili kao ðavolju euharistiju. Prema povjesničaru Malcolmu Lambertu, ime cathar često pripisivano grčkom ili latinskom korijenu, u značenju očišćenje ili čisti dolazi najvjerojatnije od riječi cat mačka.90 Katarski neprijatelji iz dvanaestog stoljeća vjerovali su kako su njihovi obredi uključivali i ritualno ljubljenje mačkina anusa, držeći to oblikom u kojem se pojavio Lucifer. Pred kraj dvanaestog stoljeća, katari su oklevetani i imenom bougre, od Bugarska, koju su držali ishodištem njihove hereze. Riječ je kasnije poprimila značenje sodomit, i korijen je britanskoga slenga buggeri buggery blud sodomija pederastija. Svoju konačnu definiciju katarske hereze, rimokatolička crkva je čekala do godine 1233, kada je papa Grgur IX izdao svoju bulu Vox in Rama. Njome je oglasio katarsko štovanje Sotone i navodno opisao njihovo vjerovanje i praksu. Tvrdio je da su katari vjerovali kako je Bog pogriješio izopćivši Lucifera iz nebeskog carstva, kao i da će se Lucifer trijumfalno vratiti i nagraditi sebi odane. Opisao je postupak inicijacije u sektu najprije se katarskom novaku ukaže strašna žaba krastača, za čim slijedi ukazivanje ledenoblijedog čovjeka. Kada novak poljubi blijedog čovjeka, iz njegovog srca izblijede svi tragovi kršćanske vjere. Nakon gozbe, koja uslijedi po prijemu novog člana, pojavi se crna mačka. Svi prisutni u vrijeme svečanosti inicijacije poljubit će je u guzicu. Na kraju se pogase svjetla, dajući znak za početak orgije, u što je spadalo i homoseksualno općenje. Snazi Grgurovih optužbi bila je ravna jedino iskrenost s kojom je vjerovao u te optužbe kao i patnje koje bi čekale one protiv kojih bi bile podignute. Srednjovjekovni europski dualisti zasigurno nisu bili manihejci u smislu neprekinute tradicije koja bi sezala unatrag do trećeg stoljeća i Perzijanca Manija. Zapravo, hereze jedanaestog stoljeća bile su izolirane i neovisne jedna o drugoj. I premda su im neka obilježja bila zajednička u prvom redu dualizam, antiklerikalizam, asketizam, antimaterijalizam, idealizam, ikonoklazam i gañenje nad crkvenom iskvarenošću nije bilo onako jedinstvene ideologije kakva će kasnije nastati meñu katarima. Prvo spominjanje katara potječe iz sredine dvanaestog stoljeća i Njemačke Hereza je bila ideologija s izgrañenim vjerovanjem i praksom, potencijalno nadnacionalna, impersonalna, trajanjem se izdižući iznad individualnih, idiosinkrastičnih učenja ove ili one karizmatske ličnosti, od čega su se do tada uglavnom sastojale pojedine heretičke epizode, zabilježene od strane zapadnjačkih kroničara,91 Katari su bili kršćanski mistici koji su vjerovali u direktno, osobno iskustvo Boga, kao preduvjet svakog duhovnog napretka. Njihovi korijeni sežu unatrag do desetog stoljeća i bugarskih dualističkih bogumila, koji su se sporili s

Bizantskom crkvom. Obje su grupe imale puno zajedničkog s kršćanskim manihejcima iz četvrtog stoljeća. Većina katara bili su suvremeni dualisti to jest, vjerovali su da je Bog jači od Sotone, da je Bog dozvolio Sotoni stvoriti svijet, i da će na kraju uništiti sve zle tvorevine. Jednako je tako, meñutim, lako shvatiti kako su radikalni dualisti oni koji su zlo prepoznavali kao ni manje ni više nego ravnopravnu silu mogli stremiti nekoj vrsti sotonističkog štovanja za koje su mnogi suvremeni dualisti lažno optuživani. Katari su naučavali da je čovjeka stvorio Sotona ili Lucifer, i to od gline, te da je Bog Starog zavjeta ustvari Sotona. Zbog toga su odbacili Stari zavjet. Vjerovali su da je čovjekova duša pali anñeo, zarobljen materijalnim tijelom, dok je pravo duhovno tijelo ostalo na Nebu, Gnozom ili saznanjem duša se može ujediniti s duhom. Bez gnoze, duša bi bila osuñena seliti u novo tijelo, u beskonačnom slijedu mučnih krugova zatočenosti u materijalnom. Katari su vjerovali da je duša nepopravljivo zla i nesposobna iskupiti se. Prva žena je namamljena u spolni akt, nakon čega je duša bila izgubljena spolno općenje je najstrašniji grijeh, jer ono održava materijalno zlo. Odbacili su svako vjerovanje u Pakao ili Čistilište zatočenost unutar fizičkog tijela samo je po sebi dovoljna kazna. Na Isusa su gledali kao na emanaciju, ili anñela, kojeg je iz čiste samilosti Bog poslao posrnulom čovječanstvu, kako bi čovjeka naučio pobjeći iz zatočenosti, Isus je bio dio Boga niti Bog sam, niti čovjek. Njegovo tijelo je bilo projicirani privid čisti duh ne bi imao kontakt s nečistom materijom. Krist nije niti patio, niti umro na križu. Križ je bio zao simbol materijalnosti kojeg je trebalo prezreti, a ne obožavati. Odbacili su i ideju Kristovog uskrsnuća. Rimska crkva utemeljena je na krivom obožavanju Boga stvoritelja, dakle, Sotone. Misa je odbačena kao ritualizirano obožavanje materije. Katarski izabranik, Savršeni, slijedio je pravu Kristovu poruku smanjiti čovjekov dodir s materijalnim svijetom. Odbacili su Crkvu i svu njenu hijerarhiju. Ratarski upućenici inicijanti južnom su Francuskom lutali kao obični askete, Pridržavali su se strogog vegetarijanstva, strogog posta i života u siromaštvu. Žene su imale punu crkvenu jednakost, premda je dijecezalna biskupijska hijerarhija bila isključivo muška. Zavjet Savršenog, poznatiji kao consolamentum krštenje vatrom ili duhom, vrhunsko krštenje, obećano u Novom zavjetu udjeljivan je tijekom ceremonije. Na kandidatovu glavu bio bi položen primjerak Novog zavjeta, kako bi poruka mogla prožeti psihu, dok je inicijator izgovarao riječi priziva i štovanja Duha Svetog, kandidatu direktno prenijete polaganjem ruku. Poljubac mira izmijenjen je izmeñu Savršenog, koji je rukovodio obredom, i bilo kog prisutnog, običnog katarskog vjernika.92 Katoličko krštenje vodom oponašanje je nižeg obreda krštenja Ivana Krstitelja, prema čijim je vlastitim riječima isti bio drugorazrednog značaja u odnosu na obred krštenja vatrom Ja vas uistinu vodom krstim, u znak pokajanja, ali onaj, koji poslije mene dolazi, on je od mene moćniji, njemu ja nisam nit sandale dostojan ponijet on će vas krstiti Duhom Svetim, i vatrom.93 Katolički je obred krštenja, već zbog same činjenice da je izveden nad novoroñenče tom, lišenim slobodne volje, bio besmislen. Još gore, za Sotonu je to predstavljalo vezu s izopačenom crkvom. Ratarska su se učenja temeljila isključivo na njihovom vlastitom tumačenju Novog zavjeta. Oni su svoje porijeklo izvodili iz Istočnih crkava, spomenutih u Djelima apostolskim i Apokalipsi.

Jednom mjesečno, Savršeni su sudjelovali u obredu kolektivne ispovijedi, poznatijem kao apparellamentum, kojim su rukovodili ñakoni ili biskupi, obilazeći katarske teritorije. Duhovna obnova i pročišćen je koji su se Savršenima pružali ovom ceremonijom, pružali su ujedno priliku hijerarhiji katara da doñe do saznanja o stanju odreñenih teritorija. Ratarska episkopija bila je odgovorna za formalnu obuku Savršenih u misionarskom i liturgijskom radu. Savršene ili Dobre materijalno su podržavali obični katarski vjernici, oni koji su oklijevali prihvatiti strogi način života propisan Savršenima. U očima katarskih vjernika, Savršeni su uživali vrlo visoko poštovanje, kao sveci kod katoličkih. Medioramentum je bio čin ritualnog štovanja Savršenog od strane vjernika. Prema učenju katara, oni koji su oklijevali prihvatiti zavjet Savršenog, bili su u ropstvu Sotone. Samim time su i molitve bile nedjelotvorne, osim ako bi ih uputio Savršeni. Mnogi katari su consolamentum uzimali na samrtnoj postelji, time izbjegavajući opasnost neispunjavanja njihovih zavjeta. U zadnjim godinama četrnaestog stoljeća, kada je katarstvo bilo skoro iskorijenjeno, praksa endura bila je vrlo učestala. Za onoga tko je tek uzeo consolamentum, a nije se više želio izlagati opasnosti da ne uspije živjeti u skladu sa strogim zahtjevima consolamentuma, ili da bude uhvaćen i vlastima prisiljen odreći ga se, to je značilo odluku da umre od gladi. Prije njezinih progona i mučenja, sekta se s lakoćom proširila Njemačkom, južnom Francuskom i sjevernom Italijom. Muslimansko prisustvo u Languedocu u prvoj polovici osmog stoljeća, možda je faktor kojem možemo pripisati tradicionalnu vjersku toleranciju i opušteniji stav prema seksualnosti u toj regiji. Jednostavne i pobožne katare njihovi su susjedi vidjeli kao motivirane isključivo duhovnim zahtjevima nikakvo plaćanje desetina, nikakve težnje za materijalnim posjedovanjem ili političkom moći, nisu pratile njihovu blagu vjeru. Nikakve crkve nisu bile potrebne. Očita etička superiornost katarskog pokreta predstavljala je uistinu pravu prijetnju za Crkvu. Procijenjeno je da je oko deset do dvanaest posto stanovništva Albia podržavalo katare.94 Katare je podržavao i odreñeni broj plemićkih obitelji Languedoca, potičući daljnje širenje sekte meñu svojim podanicima, bilo aktivnom podrškom katarskih propovjedničkih napora, bilo nijemim pristajanjem na širenje hereze. Neki aspekti katarskog vjerovanja djelovali su kao zapreka širenju sekte. Brak su odbijali kao ovjekovječivanje vlasti Sotone. Po tom pitanju, njihovi su osjećaji bili toliko siloviti da su se trudnicama ponekad rugali da u svojim utrobama nose demone, dok su žene koje bi umrle trudne proglašavali nesposobnim za spasenje. Odbijali su jesti hranu nastalu spolnim činom, premda su jeli ribu za koju su smatrali da se množi aseksualno. Savršeni su se pridržavali strogog celibata. Antiseksualna, antiporodična učenja katara, na kraju su doprinijela njihovom propadanju, pošto svoje članstvo nisu mogli obnavljati najprirodnijim mogućim dostupnim sredstvom. Drugi, pak, element njihove vjere koji je stajao na putu njihovog uspona bilo je njihovo beskompromisno odbacivanje materijalizma. Ratarsko vjerovanje nije pružalo neke značajnije pogodnosti siromašnima, koji nisu bili privučeni pokretu koji nije previše mario za njihovo siromaštvo ili poboljšanje njihovog socijalnog položaja. I najzad, u vrijeme progonstava, ponašanje katara bilo je obilježeno odreñenom dozom hipokrizije, Strogi zavjet, koji je Savršenima branio

prolijevanje krvi, prisiljavao ih je, u cilju obrane u vrijeme vojnih nasrtaja njihovih neprijatelja, oslanjati se na teoretski ne toliko čiste katarske vjernike. Napori Crkve da se odupre hereticima bili su nakon Bernardovih propovjedničkih kampanja Languedocom, godine 1145. i on je katare sumnjičio za razuzdanost, kao i povremenih spaljivanja od strane lokalnih biskupa, svećenika, pa čak i vigilantskih skupina grañana, teroriziranih prijetnjom o demonskom savezu, sve organiziraniji. Godine 1206. dva su se kastiljanska svećenika, biskup Diego od Osme, i kanonik Dominic de Guzman, njegov zamjenik priora samostana, dobrovoljno javila za propovjedničku misiju, utemeljenu na zavjetima siromaštva i jednostavnosti, poput apostolskih misija iz prvog i drugog stoljeća. Vodili su polemike i nadmetali se s hereticima, te putovali širom zemlje. Godine 1207. Diego se vratio u Španjolsku, dok je Dominic nastavio sa svojim radom, postavši kasnije utemeljiteljem dominikanskoga reda. Godine 1208. ubojstvo papinskog nuncija od strane prokatarskog plemića, grofa Ravmonda VI od Toulousea, toliko je razbjesnilo Innocenta, da je zahtijevao križarski rat protiv katara, nudeći oprost grijeha onima koji izvrše barem četrdeset dana vojne službe. U usporedbi s nedaćama vojne službe u Svetoj zemlji, ovaj je križarski rat zvučao više nego primamljivo. Putovanje je bilo lišeno napora. U zamjenu za oprost grijeha, četrdeset dana je predstavljalo krajnje umjerenu obvezu. Ubijanje bespomoćnih heretika činilo se puno bezopasnijim nego borba s arapskim ratnicima. I konačno, papa je naznačio da imanja zemljoposjednika koji su podržavali i štitili heretike mogu biti oduzeta, a Languedoc je uživao glas bogatog kraja. Južna Francuska bila je naročito osjetljiva za političke napetosti, izazvane opadanjem moći feudalnog plemstva, i istovremenim jačanjem kapetijskog kralja, sve to dodatno zakomplicirano ambicijama domaćeg svećenstva i pape. Invazija Languedoca sa sjevera, slomila je moć lokalnog, južnjačkog plemstva, utirući time put proširenju kapetijske vlasti i na ovaj, do tada neovisan kraj. Službeno, Inkvizicija je roñena godine 1233, nakon skoro dva desetljeća aktivne vojne službe. Stalno treba ponavljati da Albigenški križarski rat nije izbrisao herezu. Poubijali su neke od savršenih1, uništili mnoge zaštitnike katara, pripremivši time put uistinu djelotvornom napadu na herezu Inkviziciji.95 Zadaću proganjanja hereze, Grgur IX dodijelio je dominikancima, udijelivši im najšire moguće ovlasti u donošenju prosudbi, odredivši im da djeluju u odreñenim biskupijama južne Francuske, i kao pomoć im dodijelivši posebnog papinskog izaslanika, odgovornog za herezu. U cilju iskorjenjivanja moći ñavola i njegovog ñavoljeg okota, kao i zaštite šire kršćanske zajednice od duhovne izdaje manjine, smrt je smatrana najboljim lijekom za heretike, Sve složenije i istančanije savezništvo Crkve i države, oponašalo je prijašnje progone kršćana od strane Rima. Optužbe o herezi postale su uobičajeno i efikasno sredstvo obračunavanja s neprijateljima. Narednih stotinu godina, južnom Francuskom će protiv katara harati oganj Inkvizicije i mač netolerancije. Posljednja katarska zajednica Savršenih, u svom planinskom uporištu Montsegura, past će pod obnovljenim vojnim udarima 1244. godine. Do godine 1255, katarstvo je, izgleda, u potpunosti izbrisano kao prepoznatljiv oblik religije. Sudjelovanje u Albigenškom križarskom ratu jedna je od najsramnijih aktivnosti templara. Pokazalo se to, meñutim, ujedno i glavnom probom

njihovog vlastitog uništenja. I premda racionaliziranje može skoro sve učiniti prihvatljivijim i ljepšim, templari su, ipak, dali svoj doprinos širem istrebljenju kršćana, Posebno vrijedna studija europskih kršćanskih heretičkih sekti jedanaestog do šesnaestog stoljeća jest Norman Cohn, The Pursuit of the Millenium, 3. izdanje New York Oxford University Press, 1970. Iako su djelovali za račun Innocenta III, njihove su akcije u potpunosti kršile sva ona načela na kojima je njihov Red bio zasnovan, Srednjovjekovni pogrom kultova bio je prilika za slavni odgovor papinskog nuncija, Armauda Amaurvja, vojnicima, zabrinutim kako će razlikovati katare i katolike, Sve ih pobijte, Bog će već razlikovati svoje. I premda su brojni povjesničari osporavali postojanje ovakve rečenice, učeni Amaurv možda je, zapravo, citirao iz dva biblijska stiha najprije pisma Pavla Timoteju, Gospod znaše koji njegovi su, u kojemu Pavle navodi Mojsijeve riječi uoči bitke, i I sutra čak, Gospod će pokazati ko njegov je, i ko svet je i učinit će bliže da mu priñe i izabranika svog čak navest će bliže da mu priñe.96 POGLAVLJE DVADESET PETI KRIŽARSKI RAT Innocenta je naslijedio papa Honorije III, koji će narednih jedanaest godina templare i dalje obasipati svojom potporom. Zbivanja u Svetoj zemlji otvorila su brojne mogućnosti za diplomatske manevre Reda, mogućnost da učvrsti svoju moć i izgradi nove saveze, kako bi povratio svoj raniji status, Templari su se više posvetili svojim vlastitim interesima, razvivši svoje preostale posjede u autarkične feudalne zajednice. Poučeni iskustvom opsade, dodatno su ojačali dvorce. Nije se zaboravljala vještina s kojom su Saladinovi kopači mineri potkopali i oslabili zidine dvorca. Dvorac Pilgrim Hodočasnik u Atlitu, izmeñu Jaffe i Haife, predstavljao je vrhunac srednjovjekovnog modela dvorca. Izgradnja je započeta godine 1217, pod vodstvom templarskog Velikog majstora Williama od Chartresa, Izgrañen na strmoj padini, nad morem, dvorac je s tri strane bio okružen morem, i mogao se do unedogled braniti od napada vojski s kopna. Nikada nije pao neprijatelju u ruke. Peti križarski rat počeo je 1217. godine. Bile su to kaotične, multinacionalne snage, sastavljene od ciparskih, mañarskih, talijanskih, francuskih, engleskih, nizozemskih i austrijskih dobrovoljaca. Križari su namjeravali zauzeti egipatski grad Damietta, nadajući se da će im strateška pobjeda protiv ayyubidskog sultana alKamila omogućiti uspješan nastavak pohoda ka Jeruzalemu, Vrhovni zapovjednik ovog križarskog rata bio je papinski nuncij, španjolski kardinal po imenu Pelagije, Njegovo neumjesno upravljanje taktičkim pitanjima, omogućilo je kršćanima oteti poraz iz ralja pobjede. Temeljna premisa koja je Pelagiju i papi Honoriju poslužila u definiciji strategije, bilo je tumačenje pokojnog pape Innocenta, kojim je Muhameda izjednačavao s Velikom zvijeri Premda su Mameluci rastavili najveći dio dvorca Hodočasnik, Atlit danas služi kao izraelska pomorska baza. ñavolom, Antikristom, najavljenom u Apokalipsi, čije će se zlo carstvo samo od sebe srušiti. Tako je vijeće templara, hospitalaca i svih drugih sposobnih vojnih voña moglo biti ignorirano u ime vjerskih predrasuda. Franjo Asiški posjetio je alKamila u Kairu, u vrijeme opsade Damiette. Sultan je preko Franje kršćanima ponudio mir. Ako napuste Egipat, on će vratiti Pravi križ kojeg je Saladin uzeo nakon bitke kod Hattina, kao i kraj oko Galileje, te

cijelu središnju Palestinu, uključivši i Jeruzalem. Pelagije odbija, vjerujući da je sramno pregovarati s nevjernicima. Sposobniji vojni voñe znali su da bi se Jeruzalem našao u strateški neobranjivoj poziciji, pošto je sultan inzistirao na zadržavanju dva dvorca koja su mogla poslužiti za kasnije napade na kršćane. Jednako su tako razmišljali i da je, pošto je bio spreman ponuditi tako povoljne uvjete za mir, sultan puno slabiji nego što su to oni procijenili. Napali su Damiettu s još većim žarom, i grad je pao u studenom 1219. godine, nakon čega su shvatili da je grad bio opustošen kugom. Toga ljeta, od komplikacija izazvanih ranjavanjem, umire VVilliam od Chartresa, templarski Veliki majstor. Naslijedio ga je Pedro de Montaigu, čije je vodstvo templarima ulilo polet i samopouzdanje. Za to je vrijeme, naredne dvije godine, Pelagije držao cijelu armiju u krugu od trideset šest kilometara od Damiette, na sve veće zgražanje vojnih voña. Pošto su templari bili vezani svojim izričitim podaništvom papi, bilo im je zabranjeno odbiti poslušnost njegovom direktnom predstavniku, ma koliko on bio nesposoban. Na kraju je, tjeran možda i srdžbom i nestrpljivošću njegovih savezničkih snaga, u srpnju 1221. Pelagije naredio napad snaga od preko šesto brodova i skoro pedeset tisuća vojnika, na Kairo, Nije mogao izabrati gori trenutak, jer se, nekako u to vrijeme, Nil svake godine izlijevao preko svojih obala. Nakon dvanaestodnevnog marša, franačke su vojske dospjele do ravnice, do mjesta s kojeg su jasno mogli vidjeti muslimansku vojsku koja ih je, dok su oni napredovali, neprimjetno opkolila. Križari su pokušali s povlačenjem, da bi na kraju shvatili kako su muslimani podigli ustave na Nilu i pustili vodu koja ih je skoro u potpunosti zbrisala. Peti križarski rat završio je potpunom katastrofom. I premda je alKamil velikodušno ponudio vratiti Pravi križ, kao dio primirja kojim je trebalo okončati križarski pohod, ovaj je, očito, toliko malo značio islamu da je tijekom minulih desetljeća bio izgubljen. Sultan je naredio pažljivu potragu, ali Pravi križ nije nikada ponovo nañen. Makolm Barber, pak, tvrdi da je ipak vraćen. VidiThe NewKnighthood, str. 130. 222 POGLAVLJE DVADESET JEDAN ŠESTI KRIŽARSKI RAT I BITKA KOD LA FORBIEA Šesti križarski rat, godine 1288, predvodio je Frederick II. Frederick je bio zanimljiva i egzotična ličnost, tečno je govorio šest jezika, uključivši i arapski. Muslimani su ga voljeli i poštovali. Održavao je duga prijateljstva s raznim pripadnicima islamskog plemstva, na Siciliji je imao svoj harem, i bio je poznavalac arapske filozofije i matematike. Nije pokazivao posebno zanimanje za kršćanstvo, premda je, kao dijete, bio učenik pape Honorija III, koji je, uz sve njihove razlike, do kraja života ostao blizak Fredericku. Svojim suvremenicima, Frederick je bio poznat kao Stupor Mundi, Čudo svijeta. Godine 1215. okrunjen je odlnnocenta za kralja Njemačke, i odmah je objavio svoju namjeru da krene u križarski rat. Ovo obvezivanje bilo je, izgleda, dio njegove strategije zadržavanja papine naklonosti, u vrijeme dok je nastojao učvrstiti svoju vlast u Lombardiji. Godine 1220. papa Honorije kruni ga za Svetog Rimskog cara, još ni ne pomišljajući na križarski pohod. Godine 1225. oženio je kćerku i nasljednicu Johna od Briennea, kralja Jeruzalema. John je, izgleda, računao s time da bi brak mogao Fredericka najzad ohrabriti da krene u križarski rat. Još uvijek oklijeva.

Godine 1227. umire Honorije. Nasljeñuje ga Grgur IX, koji odmah nareñuje Fredericku da ispuni svoje obećanje i otpočne s križarskim pohodom. Frederick se munjevitom brzinom vratio, pravdajući se bolešću, no Grgur mu ne vjeruje. Izopćuje Fredericka, kako zbog njegovog preranog povratka, tako i zbog njegovih vojnih akcija protiv templara i ostalih lojalnih katolika, za kratko vrijeme koliko je bio odsutan. Frederick ponovo kreće u lipnju 1228. godine, ovoga puta predstavljajući pomalo apsurdnu sliku ekskomuniciranog kralja na čelu križarskog rata, dok papa na Siciliji pokreće vojsku protiv njega. Frederickova odluka da dvije godine ratuje s križarima, isprva je meñu templarima i hospitalcima primljena s oduševljenjem. Pa ipak, uskoro po njegovom prispjeću u Acru, papino pismo nareñuje templarima da, zbog Frederickove ekskomuniciranosti, ne sudjeluju u njegovim pothvatima. Papa ubrzo odašilje još jedno pismo templarima, obznanjujući da je upravo po drugi put ekskomunicirao Fredericka. Ekskomuniciranom nije bilo dopušteno uzeti učešća u križarskom ratu. Iako su, zavjetom poslušnosti papi, templari bili prisiljeni slijediti papine naloge, bilo im je jasno da bi svaka promjena u odnosu snaga s muslimanima koju bi Frederick mogao stvoriti, mogla imati dalekosežne posljedice. Zbog toga su smatrali da moraju biti upoznati sa svim njegovim potezima, dok su, u slučaju bilo kakvih vojnih ili teritorijalnih gubitaka, željeli biti uključeni. Tako su se odlučili za kompromis jahali su jedan dan iza Fredericka, kako ne bi bili optuženi da jašu usporedo s njim. Kasnije će jahati s njim. Dogovoreno je da Frederick potvrdi kako je naredbe izdavao u ime Boga, a ne u svoje vlastito ime, u ime ekskomuniciranog cara! Veljače 1229. Frederick je s alKamilom ugovorio desetogodišnji sporazum, u zamjenu za povratak Jeruzalema i pojasa zemlje koji je vodio Mediteranu. I ne samo to sultan se složio i s vraćanjem Nazareta, zapadne Galileje, kao i teritorija oko Sidona i Betlehema. Ožujka 1229. Frederick se okrunio za kralja Jeruzalema. Već idući dan, nadbiskup Cezareje izopćuje cijeli grad Jeruzalem, zbog pružanja gostoprimstva ekskomuniciranom caru. Iako je svoj sporazum Frederick ugovorio u ime svih Franaka, on nikada nije dobio njihovu suglasnost za tako što. Templari su bili bijesni što će mjesto njihovog prvog Templa Hrama ostati u rukama muslimana. Sporazum je takoñer branio vojnim redovima dodatno utvrñivanje nekih od najvažnijih dvoraca. Sveti rat protiv nevjernika bio je raison detre vojnih redova, a Frederick je to upravo potkopao. Odnosi izmeñu njega i templara postali su toliko napeti da je, u strahu za svoj život, nakon samo dva dana napustio Jeruzalem. Frederickov sporazum doveo je, strateški, Jeruzalem u prilično nezavidnu situaciju, naročito one koji nisu imali njegov osjećaj za diplomatske finese s muslimanima. Templari su se pridružili planu jeruzalemskog patrijarha da, u ime pape, povrate Jeruzalem. Iako su se vrlo brzo predomislili i odustali od plana, Frederick je doznao za njihove aktivnosti. Nazvao ih je izdajicama, istjerao iz Acre i razoružao koliko god su mu to njegove mogućnosti dopuštale. Pomogao je osnažiti strateški položaj novopristiglih teutonskih vitezova, njemačkog vojnog reda stvorenog 1198. i ustrojenog po uzoru na templare.

U meñuvremenu je papa poveo križarski rat protiv Fredericka u Italiji. Templari su pokušali uvjeriti sultana alKamila da se okrene protiv Fredericka. Razbješnjen, Frederick je napao Acru, i pokušao preoteti dvorac Pilgrim Hodočasnik u Atlitu, koji je preživio zahvaljujući svojoj nenadmašnoj izvedbi. Najzad ga je pritisak da svoje kraljevstvo obrani od pape natjerao da 1. svibnja 1229. krene nazad za Europu. Na Siciliji Frederick nastavlja svoj rat protiv vojnih redova, plijeneći imovinu koja je pripadala templarima i hospitalcima, uspjevši povratiti sav teritorij, izgubljen za njegova odsustva. Za desetljeća tijekom kojeg je na snazi bilo Frederickovo primirje, templarska se situacija u Outremeru popravila. Red je dobio dodatne darovnice u dvorcima i zemlji. Uspješnost njihovih europskih napora na izgradnji bogatstva i regrutiranju novaka, dopustila im je prihvatiti se obrane i upravljanja latinskim interesima u Siriji. Ponovo su se počeli baviti prijevozom i zaštitom hodočasnika i robe koji su stizali iz Europe. Velike sukobe s muslimanima zamijenili su sitniji okršaji. Primirje je okončano 1239. godine, i muslimani su ponovo osvojili Jeruzalem, baš kao što su templari i predviñali. I premda je cijeli niz sporazuma, koji je uslijedio nakon Hattina, značajno pridonio ponovnom izgrañivanju europske snage, unutarnja podijeljenost meñu Francima istovremeno je podjednako uporno radila na njenom potkopavanju. Na račun templara često su pristizale optužbe za zloupotrebu moći. Optuženi su da su, zbog svojih svaña s drugim vojnim redovima i talijanskim trgovačkim korporacijama, uvelike doprinijeli gubitku gradova, dvoraca, i slabljenju trgovine. Žestoki sukobi meñu vojnim redovima, izazvani suparništvom i zavišću, nerijetko su završavali krvoprolićem. Godine 1240, templari su s ayyubidskim sultanom od Damaska postigli povoljan sporazum kojim su, u zamjenu za savezništvo u borbi protiv sultanovog rivala, ayyubidskog sultana od Kaira, dobili dvorac Safed u Galileji. Safed je bio nevjerojatan strateški dobitak, i hospitalci su zavidjeli templarima na njemu. U savezu s Richardom od Cornwalla, šurjakom Fredericka II, hospitalci su sa sultanom od Kaira dogovorili sporazum koji je, premda je njime dogovoren povrat Jeruzalema, inače bio krajnje nepovoljan za templarske interese. Kasnije te godine, u Acri je meñu templarima i teutonskim vitezovima došlo do borbe koja je postala tako silovita, da su templari spalili crkvu koja je pripadala teutonskim vitezovima. Godine 1242, skoro doslovno grañanski rat izmeñu templara i hospitalaca, doveo je širom Outremera do uličnih borbi meñu pripadnicima suparničkih redova. Templari su pokrenuli pravu opsadu sjedišta hospitalaca u Acri. Sukobe meñu vojnim redovima pratili su istovremeno sukobi meñu različitim političkim silama, Interesi pape i savezničke kapetijske dinastije bili su u očitom sukobu s interesima Frederickove hohenstaufenske dinastije. Palestinski baruni predstavljali su još jedan od izvora nejedinstva. Baruni su vladali već skoro stoljeće i pol i, s njihovog stanovišta, njihovi su politički prioriteti konačno došli na dnevni red. Uza sve to, trgovci Venecije, Genove, Piše i Barcelone bili su uvučeni u meñusobna korporacijska suparništva, nerijetko se pojedinačno udružujući s ovim ili onim političkim ili vojnim interesima. Ayyubidska dinastija nalazila se usred pravog grañanskog rata izmeñu Egipta i Sirije, pri čemu su se manji sultanati priklanjali ovim ili onim glavnim ratnim suparnicima. Sukobljene muslimanske snage često su Francima nudile savezništvo, što je za rezultat imalo dodatno produbljivanje sukoba meñu

ionako razjedinjenim kršćanima. U Europi, papa Grgur IX bio je zaokupljen pokretanjem novog križarskog rata. Odgovor je stigao od strane više plemića, pa je tako jedan meñu njima, grof Theobald od Champagne, poduzeo istraživačko putovanje do Svete zemlje. Ovi potencijalni križari ulazili su u toliko složenu situaciju, da bi potpuno nestala svaka moguća, unaprijed stvorena predodžba o tome kako se naprosto pridružuju običnom sukobu izmeñu kršćana i nevjernika. Zatim su na scenu stupili Turci Khvrarazmijanci. Veliki mongolski voña, Džingiskan, strašnom je silinom mongolskog mača proširio svoje carstvo na zapad. Khanove su vojske uspjele Khwarazmijance potjerati u egzil, pretvorivši ih u lutajuću plaćeničku bandu. Kairski ih je sultan unajmio da opustoše Jeruzalem, koji su i osvojili u srpnju 1244. godine, Samo je tristo stanovnika uspjelo izbjeći pokolj i pljačku, Khwarazmijanska prijetnja bila je tako strašna, da su i templari i hospitalci ostavili po strani svoje meñusobne razlike. U suradnji s barunima, poradili su na ujedinjenju franačke sile, kojoj se pridružila i vojska sultana od Damaska. Dana 17. listopada 1244. godine, kod La Forbiea, pokraj Gaze, khwarazmijanski Turci i vojska sultana od Kaira našli su se oči u oči s okupljenim templarima, hospitalcima, palestinskim barunima, kao i s vojskom sultana od Damaska. Kršćanskodamašćanske vojske pretrpjele su strašne gubitke. Veliki majstor Armand de Peragors oslijepljen je i odveden kao zarobljenik. Posthatinski kršćanski dobici zadnjih pola stoljeća bili su doslovno izbrisani. U Europi je Frederick II optuživao templare zbog nepružanja podrške njegovom savezu s Egipćanima. Zbog njihove podrške Damašćanima, optužio ih je za izdaju, gnjevno izjavljujući očito krajnje nepošteno, imajući na umu njegova brojna muslimanska prijateljstva da su templari neštedimice uveseljavali muslimanske prinčeve, a muslimanskim posjetiteljima dopuštali unutar zidina Hrama obavljanje njihova bezbožna prizivanja Muhameda. POGLAVLJE DVADESET DVA SEDMI KRIŽARSKI RAT I USPON BAYBARSA Posljednji veliki napor križara započet je pod francuskim kraljem Lujem IX, nakon poraza kod La Forbiea. Roñen 1214. godine u južnoj Francuskoj, Luj je bio duboko pobožan, dvadeset sedam godina nakon svoje smrti i kanoniziran. On je ponovo oživio sveti žar za križarskim ratovima, koji kao da je vraćao u pobjedničko doba Prvog križarskog rata, davno prije no što su cinizam i razočarenje, proizišli iz poraza, diplomatskih igara i zastrašujućih novčanih troškova, uzeli svoj danak, Lujev zanos, iskrenost i pobožnost, dopustili su mu prevazići onovremeni stav, te pridobiti podršku za novi napor. Templari su imali ulogu financijera križarske vojne, i organiziranja njegove logistike. Renaud de Vichiers, templarski Učitelj Preceptor, Odgojitelj Francuske, bio je kraljev osobni prijatelj, Praćen de Vichiersom, Luj isplovljava u kolovozu 1248, godine, i u rujnu stiže na Cipar. Tamo su mu se pridružili Veliki majstor Guillaume de Sonnac i skupina vitezova, koji su doplovili iz Acre. Emir, koji je predstavljao egipatskog sultana, kontaktirao je Guillaumea u pokušaju postizanja mirovnog ugovora. Kada je za to doznao, Luj je templarima zabranio daljnje pregovore. Kao i Pelagije prije njega, Luj je smatrao da je kršćanima ispod časti pregovarati s nevjernikom. Plan Sedmog križarskog rata bio je preslika Petog. Predviñao je iskrcavanje u

Damietti, potom osvajanje Kaira, a zatim nastavak prema Palestini. Jak vjetar razdvojio je udarnu kršćansku flotu, tako da su neke galije bile prisiljene pristati čak u Acri. U pratnji sedamsto vitezova, Luj je 5 lipnja 1249. godine pristao u Damietti. Srećom po Luja, bolest sultana od Kaira, kao i silina križarskog nastupa, prestrašili su grañane Damiette i učinili da ovi svoj grad prepuste neznatnoj kršćanskoj sili. Jednako kao i Pelagije, i Luj je inzistirao na čekanju u Damietti. Planirao je krenuti na Kairo tek kada se vode Nila povuku. Guillaume de Sonnac je, sa svoje strane, preporučao napad na Aleksandriju, pa zatim na Kairo. Kralj ga odbija, Nakon dugih mjeseci čekanja, krajem studenog kršćanska vojska otpočinje marš na Kairo. Cijelim putem neprestano su ih napadale muslimanske pljačkaške skupine. Luj je zabranio odmazde. Ozlojeñen nakon jednog takvog prepada, Guillaume uskraćuje poslušnost kralju i uzvraća muslimanima. Na opću radost kršćana, ubijeno je šesto neprijateljskih vojnika, a marš je dobio na brzini. U prosincu, vojska stiže do kanala koji ih razdvaja od Mansouraha, poprišta odlučnog poraza Petog križarskog rata. S druge strane kanala nalazile su se vojske dva vodeća islamska generala, Fakr alDina, dvadeset godina ranije prijatelja Fredericka II, i mamelučkog generala Bavbarsa, s kojim smo se susreli u 2. dijelu knjige. Muslimani su križare zadržavali na tom mjestu sve do veljače 1250. godine, kada je jedan dio kršćanskih snaga uspio pregaziti kanal i u zoru napasti muslimanski tabor. Fakr alDin je ubijen dok je, gol, izlazio iz svog kupatila. Križari su nastavili ka Mansourahu, kada ih je Bavbars uvukao u zamku. Njegovi su se vojnici sakrili meñu gradske zidine. Ne sluteći ništa, kršćani su provalili kroz kapiju, nakon čega su opkoljeni i skoro do posljednjeg pobijeni. Od 290 vitezova, preživjelo ih je samo 5. Zajedno s 300 svjetovnih vitezova, poginuo je i grof Robert od Artoisa, kraljev brat. U meñuvremenu je preostali dio vojske prešao rijeku i bio napadnut egipatskim snagama. Pretrpjeli su ogromne gubitke, uključivši i gubitak Guillaume de Sonnaca, koji je oslijepljen i smrtno ranjen. Luj se nadao da bi smrt ayyubidskog sultana mogla u Egiptu izazvati poremećaje, no, prijenos vlasti odigrao se mirno. U travnju je Luj bio prisiljen pregovarati oko opstanka svoje vojske, Ponuda mu je odbijena, i kršćani počinju povlačenje. Za petama im je muslimanska vojska, i gube tisuće vojnika. Luj je uhvaćen i zatvoren. Njegova hrabrost i nepokolebljivost toliko zadive Ayyubide, da ovi pristanu osloboditi ga, uz obećanje da će im, čim to bude mogao, naknadno isplatiti otkupninu. No, 2. svibnja 1250. tek ustoličenog ayyubidskog sultana ubija njegova mamelučka tjelesna straža. Sudjelujući u svim Saladinovim pohodima, Mameluci su još od dvanaestog stoljeća imali značajnu ulogu u Egiptu. Sada su, pak, bili odgovorni za dokončanje Saladinove dinastijske linije. Mameluci su pohitali učvrstiti svoju vlast i osigurati se od mogućeg kršćanskog pokušaja izbavljenja kralja Luja. Aybeg, novi mamelučki sultan, pristaje ostati pri dogovorenom oko puštanja Luja. Franci predaju Damiettu, i Luj je 6. svibnja osloboñen. Jedan od njegove braće zadržan je u ime garancije, dok je kralj nastojao prikupiti sredstva potrebna za otkupninu. U nemogućnosti prikupiti sav potreban iznos, Lujevi predstavnici pristupaju templarskom Komturu i traže zajam. Ovaj odbija, kazavši da novac, templarima ostavljen na čuvanje, može biti vraćen samo svojim pravim

vlasnicima. Kako bilo, Lujev prijatelj Renaud de Vichiers, netom unaprijeñen u Maršala Templa Hrama naznačuje da bi, s obzirom na okolnosti, Francuzi mogli silom uzeti novac, stavljajući tako templare pred gotov čin. Lujev predstavnik je prebačen na templarski admiralski brod. Ovaj se popeo na palubu i zaprijetio da će sjekirom razvaliti templarski trezor. De Vichiers mu je odmah predao ključeve čelične blagajne, u kojoj su nañena sredstva potrebna za otkupninu, De Vichiers je postao novi Veliki majstor. Luj je za svoj glavni štab odabrao Atlit. Dobri odnosi izmeñu kralja i vojnih redova išli su, u trenutku kada je u Acru pristiglo asasinsko izaslanstvo sa zahtjevom da Luj plati novčani danak za svoju sigurnost, na ruku Francima. Tri asasina, s bodežima u ruci, koračala su ispred četvrtog koji je nosio mrtvački plašt, očito u namjeri da kralju utjeraju strah u kosti. Asasini su objasnili da su im drugi europski državni poglavari, koji su u tom kraju bili ovim ili onim poslom, uključivši tu i cara Njemačke i kralja Mañarske, plaćali danak, kao, uostalom, i sam sultan Kaira. Dodali su da će, ako Luj radije ne bi platio, prihvatiti da im se ukine dotadašnja obveza prema kojoj su oni morali templarima i hospitalcima plaćati danak. Luj je zakazao drugi sastanak, ne bi li si ostavio vremena razmisliti o ponudi. Na drugom sastanku, u njegovom su društvu bili Veliki majstori Templa i Hospitala, de Vichiers i VVilliam od Chateauneufa, Oba Velika majstora bila su nepopustljiva prema asasinima, zahtijevajući i treći sastanak s njima, nasamo. Idućeg su dana upozorili asasinske izaslanike da su nanijeli uvredu kraljevom dostojanstvu i da trebaju biti sretni da već nisu bačeni preko palube. Izaslanici su se vratili svojem voñi. Starac je odgovorio poslavši Luju darove, od kojih je najvredniji bio košulja asasinskog voñe. Pošto je bila nošena na njegovom tijelu, ona je simbolizirala njegovu bliskost s novim saveznikom. Poslao je i zlatni prsten, sa svojim imenom ugraviranim na njemu. Jedan dar, niska od predivnih kristala, toliko je bio urešen jantarom, da je njegov miomiris ispunio cijelu sobu. Luj je uzvratio svojim darovima, poslavši ujedno i kršćanskog misionara, poznavaoca arapskog jezika, koji je sa sirijskim starješinom vodio dubokoumne razgovore na temu biblijskog učenja. I tako su asasini s kraljem Lujem sklopili pakt o nenapadanju. Godine 1252. Lujeva supruga u Atlitu donosi na svijet sina. Usprkos zabrani zapisanoj u Pravilniku, Renaud de Vichiers bio je dječakov kum. Kako bilo, godine 1252. dolazi do sukoba izmeñu Luja i templara, koji dovodi do toga da Luj javno ponizi svoje prijatelje. Zaraćeni muslimanski sultanati Kaira i Damaska, poslali su svoja izaslanstva, tražeći od Franaka pomoć u meñusobnom obračunu. Renaud je pred Luja iznio potpisani dokument sporazuma kojeg su templari postigli sa svojim tradicionalnim ñamašćanskim saveznicima, tražeći od kralja samo da da svoj pristanak. Luj je pobjesnio zbog, po njemu, ovakve uzurpacije njegove vlasti. Sada, kada je bio dovoljno upoznat s pravim stanjem stvari u Outremeru, bio je naklonjeniji savezništvu s Kairom, Nadao se da bi time mogao osloboditi onaj dio njegovih snaga koji je još uvijek trunuo u muslimanskim zatvorima. Kipteći od bijesa, natjerao je templare da se javno okupe. Zahtijevao je da stoje bosi, dok je de Vichiers javno obznanio ñamašćanskim izaslanicima da je sklopio sporazum bez kraljeve suglasnosti, koji je zbog toga bio nevažeći. Majstor i templari potom su klekli ispred kralja, zamolili njegov oprost, i predali mu imetak Reda. Maršal Templa, koji je zaslužan za postizanje sporazuma, izgnan je iz Outremera.

Kralj Luj napušta Svetu zemlju 1254, godine. Uskoro potom, u lučkom gradu Acri izbija poguban grañanski rat izmeñu venecijanskih i genoveških trgovaca. Kada je krajem dvanaestog stoljeća Jeruzalem pao u Saladinove ruke, Acra je postala novo sjedište vojnih redova. Tijekom sukoba, templari se, skupa s teutonskim vitezovima, pridružuju zajedničkim snagama Venecije i Piše, a protiv hospitalaca i združenih snaga Genove i Barcelone, Ovaj strašni rat do meñusobnog istrebljenja, poznatiji i kao Saint Sabas rat, odgovoran je, najvjerojatnije, za smrt skoro dvadeset tisuća kršćana, u periodu izmeñu 1256. i 1260. godine.97 Ovaj period bio je jednako tako ispunjen i prijetnjom od strane Mongola, predvoñenih Huelgom, o čemu smo raspravljali u 2. dijelu knjige, poglavlju 8. Godine 1255. Mongoli su na adrese templara i hospitalaca odaslali prijetnje. Godine 1258. Huelgu zauzima Bagdad. Godine 1260. pada Aleppo, a ubrzo potom i Damask. Templari, hospitaki i teutonski vitezovi odašilju svoje predstavnike u Europu, kako bi prikupili novac i pojačanje. Mongolska svirepost izazivala je tjeskobu meñu Europljanima. No, kao što će kasniji dogañaji pokazati, ozbiljnija je prijetnja dolazila iz neposredne blizine. U rujnu 1260. veliki mamelučki general Bavbars porazio je Mongole kod Ain Jaluta, južno od Nazareta. U listopadu 1260. general Bavbars ubio je svog sultana i dočepao se mamelučkog prijestolja. Vladao je do 1277. godine. Bio je hrabar, nemilosrdan, beskrupulozan i izuzetno nadaren vojni voña kojem u zaslugu treba pripisati neke od najvažnijih pobjeda u povijesti islama. Tu spadaju porazi nanijeti Mongolima, kršćanima i sirijskim asasinima, Na svom vrhuncu, Mamelučko Carstvo je obuhvaćalo Egipat, Palestinu, Siriju i okolne teritorije. Godine 1265. Bavbars pokreće ofenzivu na Outremer. Zauzima Cezareju, Haifu i Arsuf. Godine 1266. osvaja Safed, koji je u prethodnih dvadeset i pet godina prerastao u feudalni posjed, sastavljen od 160 sela i deset tisuća seljaka.98 Čim se Bavbars dočepao dvorca i templara, ostavio im je jednu noć da odluče hoće li prijeći na islam ili umrijeti. Do posljednjeg, templari su radije odabrali smrt nego da se odreknu križa,99 Godine 1268. Bavbars osvaja Beaufort, Antioh, Jaffu, Banvas i Baghras, prvi templarski dvorac u Palestini. Godine 1271. pada Chastel Blanc. POGLAVLJE DVADESET TRI OSMI KRIŽARSKI RAT I KONAČNI SLOM Očajan, papa Klement IV traži pomoč meñu svim okrunjenim glavama Europe. Kralj Luj, sada u dobi od pedeset i pet godina, i otac jedanaestero djece, ponovo se odaziva zovu kršćanske dužnosti. Njegova obitelj uključivala je i njegovog mladog unuka Filip, s nadimkom le Bel, Lijepi, koji je naslijedio djedov dobar izgled, iako ne i njegovu svetost. Dana 1, srpnja 1270. Luj napušta Francusku i kreće u svoj drugi križarski rat. Dana 17. srpnja stiže u tunisku Kartagu, gdje dobija dizenteriju, praćenu groznicom i grčevima. Umire 27. kolovoza, a zadnje su mu riječi bile Jeruzaleme, Jeruzaleme!100 Engleski princ Edward predvodi križarske snage koje se 9, svibnja 1271. iskrcavaju u Acri. Bavbars je upravo osvojio hospitalsku utvrdu Krak de Chevaliers i templarski dvorac Safita. Kada su, prethodno ljeto, Luj i njegova vojska stigli u sjevernu Afriku, Bavbars je bio prinuñen odvratiti pažnju sa svog palestinskog pohoda. Tako je, izgleda, vremensko podudaranje Edvvardovog nastupa u sjevernim krajevima, doprinijelo Bavbarsovoj spremnosti da

Francima ponudi desetogodišnje primirje. Kada je templarski Veliki majstor Guillaume de Beaujeu, s Bavbarsom potpisao pakt o nenapadanju, on je zapravo poništio ulogu templara u Palestini. Edwardovo primirje s Bavbarsom omogućilo je da u Outremeru na političku scenu stupi i zadnji ključni igrač. Charles od Anjoua je bio brat Luja IX i bliski saveznik pape Grgura X, koji je godine 1266. Charlesa proglasio kapetijskim kraljem Sicilije. Charles je na sve načine nastojao svoje kraljevstvo proširiti Mediteranom, kao i zavladati Palestinom, Godine 1268. pogubio je posljednjeg meñu hohenstaufenskim pretendentima na jeruzalemsko prijestolje. Franci su za svog novog kralja odabrali Hugha III od Cipra, Hugh je porijeklo svoje loze vezao uz kraljicu Isabelu I, kćer Johna od Briennea, a suprugu Fredericka II. Kako bilo, Isabelina unuka, Maria od Antiohije, suprotstavlja se svojatanju tog prava od strane njenog bratića Hugha. Ona tvrdi da je u bližem srodstvu s Isabelom, te samim time ima i puno više prava na nasljedstvo. Charles od Anjoua podržava Mariju. Ona putuje u Europu, gdje iznosi svoj slučaj pred papu Grgura, koji takoñer staje na stranu njezinih tvrdnji. Nekoliko narednih godina, Charles pregovara s Marijom o pravu na krunu. Papa je konačno uspijeva nagovoriti da prihvati Charlesovu velikodušnu ponudu, i 1277. Marija popušta, Charles je time istisnuo Hugha s jeruzalemskog prijestolja. Godine 1276, razgnjevljen templarskom podrškom Charlesu i njihovim otvorenim odbijanjem priznavanja njegovog autoriteta, Hugh se vraća na Cipar i osvećuje zapljenom i uništavanjem templarskog posjeda na Cipru. Nasuprot tome, Charles je već duže vrijeme njegovao mirne odnose s templarima. Guillaume de Beaujeu, koji je 1273. izabran za Velikog majstora, bio je jedan od njegovih roñaka. De Beaujeu je Red predstavljao na Koncilu u Lvonsu, kojeg je 1274. papa Grgur sazvao radi poziva na novi križarski rat i stvari vezane uz njega. Tijekom tog koncila, templari su odbili značajnu ponudu aragonskog kralja Jamesa, koja se ticala ljudstva i opreme, Malcolm Barber daje naslutiti da je razlog ovakvog njihovog netipičnog nepokazivanja interesa za takvu ponudu najvjerojatnije bila njihova podrška Charlesu od Anjoua, Ako bi do borbe s Mamelucima došlo u osjetljivom trenutku pregovora izmeñu Charlesa i Marije, vjerojatnost da Charles ostvari svoj cilj bila bi znatno manja,101 Nakon smrti Bavbarsa 1277. godine, Vitezovi templari su se našli u pogubno opasnom položaju. Zajednička prijetnja Bavbarsa i Huelga svela je Franke na njihovu najnižu razinu vojne moći u skoro dvjesto godina. Pa ipak, da stvar bude još kobnija, izmeñu 1277. i 1282. Red je učestvovao i u grañanskom ratu u grofoviji Tripoli. Ova nepotrebna i obijesna zloupotreba moći, mnoge je pripadnike kršćanske zajednice nepovratno okrenula protiv Guillaumea de Beaujeua i templara. Njihovo nepovjerenje imat će u nastupajućim desetljećima tragične posljedice, u što ćemo se imati priliku uskoro uvjeriti. Godine 1281. Mongoli su pokrenuli novi napad na Mameluke. U namjeri da izbjegne savezništvo Franaka i Mongola, 1282, godine Baybarsov nasljednik, sultan Qalawun alMalik alMansur, nudi Francima desetogodišnje primirje. Kada je 1285. umro Charles od Anjoua, jeruzalemsko se prijestolje vratilo dvojici sinova kralja Hugha od Cipra, koji su se jedan za drugim smjenjivali nakon Charlesa.

Kršeći primirje, Qalawun počinje 1285. napadati franačke teritorije. U to su vrijeme kršćanske snage u Outremeru već bile svedene na jadnu državu iz koje je sva moralna snaga odavno bila iščezla. Umjesto žara da se Svetim ratom Palestina ponovo zadobije u ime Kristovo, ostala je samo želja za trgovanjem s muslimanskim nevjernicima. Godine 1289. žitelji Tripolija pozvali su Qalawuna da intervenira u njihovim unutarnjim grañanskim pitanjima, On pristaje i koristi priliku da ščepa Tripoli. O sultanovim namjerama Guillaume de Beaujeu je upozoren od svoje mreže špijuna. On pokušava upozoriti kršćane, ali je u njihovim očima već toliko izgubio ugled, da mu ovi odbijaju povjerovati. Qalawun je uništio grad i pobio njegove stanovnike. Cinično, objavio je da primirje ipak važi, usprkos svojem ponašanju. Slabašni i prestrašeni kršćani prihvatili su ovu smiješnu izjavu. Godine 1290. u Acri su izbili nemiri i ubijeno je nekoliko muslimana. De Beaujeua upozoravaju njegovi špijuni da Qalawun gomila trupe, u namjeri da napadne Acru. De Beaujeu je predložio da, ne bi li smirili Mameluke, kršćanski zatvorenici, držani u zatvorima vojnih redova i trgovačkih snaga, budu izručeni sultanu i okrivljeni za izazivanje nereda. Pošto su zatvorenici već bili osuñeni na smrt, smatrao je to mudrim načinom da se spasi šire stanovništvo, Plan mu je, meñutim, odbijen. De Beaujeu je zatim samostalno pregovarao s Qalawunom, nudeći mu da, u zamjenu za jedan zlatnik po glavi stanovnika, poštedi Acru. Kada je narodu objasnio svoj prijedlog, proglasili su ga izdajicom. Qalawun je umro u studenom 1290, a naslijedio ga je njegov sin, alAshraf, koji se zakleo da će nastaviti očevim stopama. Dana 5. travnja 1291. alAshraf otpočinje opsadu Acre, 15. travnja Guillaume De Beaujeu predvodi noćni napad na utaborenu muslimansku vojsku. Vitezovi su u početku na svojoj strani imali element iznenañenja, ali su se u mraku zapleli u konopce muslimanskih šatora, i bili odbijeni. Dana 18. svibnja, muslimani probijaju gradsku obranu i probijaju se kroz zidine Acre. Templari se bore hrabro, a de Beaujeu je tijekom bitke smrtno ranjen. U kršćanskim rukama je ostao jedino templarski dvorac jugozapadno od grada. Tamo su se, skupa s malobrojnim preživjelim grañanima Acre, okupili preostali templari. Zapovijedao im je Peter de Sevrev, Maršal Templa. Dana 25. svibnja, alAshraf nudi njemu i svima u dvorcu siguran prolaz ka Cipru, ako se predaju. De Sevrev pristaje i otvara kapiju dvorca. Našavši se unutra, mamelučki vojnici su počeli divljati, napadajući muškarce, žene i djecu, bez razlike. Kršćani ih uspijevaju odbiti. De Sevrev šalje Theobalda Gaudina, templarskog Komtura, u Sidon, a s njime i preostalo blago i svete relikvije Reda. AlAshraf ponavlja svoju ponudu o sigurnom prolazu. Ovaj puta De Sevrev izlazi iz dvorca i pregovara, samo da bi mu naočigled cijelog preostalog garnizona bila odrubljena glava. Sultanove trupe opustošile su dvorac, i 28. svibnja 1291. Acra pada. Svi prisutni su pobijeni. POGLAVLJE DVADESET ČETIRI ZADNJE GODINE VITEZOVA TEMPLARA Theobald Gaudin izabran je u Sidonu za Majstora Reda. Na prizor ogromne mamelučke vojske, on odjedri za Cipar, noseći sa sobom preostalu imovinu Reda. Sidon je napušten 14. srpnja. Tortosa je evakuirana 3. kolovoza. Do 14. kolovoza 1291. napušten je i dvorac Pilgrim Hodočasnik. Po prvi puta u dvjesto godina, Sveta zemlja bila je lišena svih tragova kršćanske moći.

Nakon Gaudinove smrti u travnju 1293, za dvadeset i trećeg, i posljednjeg Velikog majstora Vitezova templara, izabran je Jacques de Molay. Roñen 1244. u Francuskoj, De Molay se Redu pridružio godine 1265. i ubrzo bio poslan u Svetu zemlju. Bio je otvoren i kritičan prema onome što je tamo zatekao. Smatrao je da je posao templara borba protiv nevjernika, a svako je pregovaranje s muslimanima smatrao u najmanju ruku slabošću, a u najgorem slučaju izdajom. Otvoreno je bio ogorčen Guillaume de Beaujeuom i njegovim diplomatskim naporima. Svih dvadeset sedam godina svog službovanja u Redu, De Molay je nepopustljivo zadržao svoj preziran stav. Pred braćom je stvorio uvjerljiv dojam o svojoj sposobnosti da ih vodi. Godine 1294. de Molay napušta Cipar, da bi tri godine putovao Europom i susretao se s državnim voñama Engleske, Francuske, Napulja i Aragona, kao i s papom. Nastojao je Redu osigurati podršku, kako bi se mogao ponovo učvrstiti i pripremiti za novi križarski rat. Uspio je dobiti odreñene porezne olakšice, kao i uvoznoizvozne dozvole od strane više kraljeva. Papa Bonifacije VIII posredovo je u raspravi izmeñu templara i ciparskog kralja Henrija, koji je smatrao da, budući da je Red imao svoje sjedište u okvirima njegovog kraljevstva, ima pravo na vlast nad Redom. Papa je templarima na Cipru zagarantirao ista ona prava koja su imali i u Siriji. Potaknuo je kralja Henrija da dobro postupa s njima, s obzirom na silne patnje kroz koje su prošli braneći Svetu zemlju. Templari su zaista činili sve kako bi se što više približili svojim ciljevima. Godine 1291. manji garnizon je napustio Ruad, otok kojih tri i pol kilometra udaljen od obale Tortose, Red je nastojao ojačati svoje pomorske snage i sudjelovati u prepadima na muslimane. Garnizon u Ruadu je uporno ojačavan, sve dok ga 1302. nisu napale i uništile mamelučke pomorske snage. Godine 1306. templari sudjeluju u ključnoj političkoj intrigi na Cipru, stavši na stranu Amaurv de Lusignana u njegovom nastojanju da svrgne svog brata, kralja Henrija. U ovome su im se pridružili i hospitalci, stavši na Amaurvjevu stranu. Iza ovakvog djelovanja vojnih redova krila se namjera da Cipar bude osnažen kao križarsko uporište u borbi protiv Mameluka, Za borbu protiv Mameluka, templari su jednako tako nastojali izgraditi i savez s Mongolima. Kako bilo, dugotrajno nezadovoljstvo templarima imalo je sada priliku potpuno nesmetano izbiti u prvi plan. U porazu, postali su prikladna meta. Zbog njihovih jedinstvenih papinskih privilegija, na njih se dugo gledalo s podozrenjem i zgražanjem. Osim što su templare izdvajale iz zajednice unutar koje su živjeli, papinske privilegije umanjivale su neovisnost lokalnih župa. Papinstvo je svoje duge izdanke pružilo direktno u živote udaljenih gradova i sela u unutrašnjosti. Henry Lea nas podsjeća da su se te privilegije odnosile na sve templare, vitezove plemenite krvi, ali i braću iz nižih slojeva, koji su činili skoro devedeset posto članstva Reda. Grubo ponašanje koje se vjerojatno moglo mnogima pripisati, bit će još jedan od izvora odbojnosti od strane onih koji su ih okruživali.102 I na kraju, očiglednost njihovog bogatstva i moći nije bila popraćena jednako tako impresivnom bilancom svih ratova. Templari su skoro potpuno bili izjednačavani s križarskim ratovima. Kako su se porazi nizali, neizbježno pitanje Božje podrške kršćanskoj stvari bilo je sve teži teret pobožnim dušama. Zanos je ustupio mjesto razočarenju, a pohvala krivnji. I jednako tako kao što je uspjeh križarskog rata bio povod nevjerojatnom usponu templara, poraz će najaviti njihov tragični slom. U

prošlosti su imali katastrofalne gubitke, ali suse svaki puta uspijevali ponovo dići. Gubitak njima odreñenog protektorata bio je udarac od kojeg se, ipak, nikada nisu mogli oporaviti. Junaštvo nije moglo umanjiti poraz. Malcolm Barber procjenjuje da je u to vrijeme članstvo Reda obuhvaćalo oko sedam tisuća vitezova, narednika, služeće braće i svećenika. Pridodaju li se pridruženi članovi i pojedini saveznici, brojka je bila još veća. Red je posjedovao najmanje 870 dvoraca, preceptorija i kuća.103 Njihovo slobodno vojno prisustvo u Europi moralo je prouzročiti tenzije. Templari su zadržali pravo da po vlastitom nahoñenju objave rat i sklope mir. Nije im se moglo narediti da se bore za kraljeve, i bili su izuzeti od kraljevskih poreza i dadžbina. Izdvajali su se kao anakronizam usred sve veće, centralizirane moći monarhije. PRIJEDLOZI ZA UJEDINJAVANJE VOJNIH REDOVA Gubitak Palestine djelovao je kao što su dotadašnje krize često djelovale, postavši katalizator pokretanja u smjeru novog križarskog rata. Ovoga će puta, meñutim, imati kobne posljedice po Vitezove templare. Europa se drastično promijenila tijekom dvjesto godina križarskih ratova. Feudalizam je izrastao u nacionalizam, dok je kršćanstvo gubilo svoj željezni stisak nad srednjovjekovnom kulturom. Ogromni financijski teret križarskih ratova nagnao je konačno vladare i crkvene voñe da počnu tražiti načine ublažavanja tog tereta. Ključne poluge moći došle su do zaključka da bi objedinjavanje bogatstva i imetka templara, hospitalaca i teutonskih vitezova uključivši i osoblje i vodstvo moglo učiniti njih jačim od pukog zbira svakog od njih pojedinačno. Prvi prijedlog za ujedinjavanje redova, kralj Luj IX iznio je već 1248. godine. Na Koncilu, održanom 1274. godine u Lvonsu, jedno od pitanja o kojem se raspravljalo bilo je sveobuhvatan pogled na križarske ratove i njihov značaj. Središnji lik Koncila bio je španjolski mistik Ravmond Luli, bivši vitez koji je postao propovjednik. Luli je jednako tako bio i muslimanski učenjak i lingvist. Vjerovao je da je naporom dobro pripremljenih propovjednika moguće islam preobratiti na kršćanstvo, i to uglavnom mirnim putem, tvrdeći, ipak, da bi taj proces ipak iziskivao odreñenu dozu sile. Bio je uporni zagovornik konsolidiranja vojnih redova. Lullovi argumenti očito su imali utjecaja na papu Grgura, no, godine 1276. Grgur umire. U narednih dvanaest godina, za njim je uslijedilo šest kratkovječnih papa, tako da nije postignut nikakav daljnji napredak u cilju objedinjavanja redova, Godine 1287. Luli po prvi puta iznosi svoje ideje pred Filipa IV, novookrunjenog francuskog kralja. Godine 1288. Nikola IV stupa na papinsko prijestolje, i bez oklijevanja usmjerava svoje misli ka Svetoj zemlji. Bio je odlučan zagovornik ujedinjavanja redova, i učinio je da na tu temu već 1291 bude objavljeno prvo značajno djelo. Pad Acre samo je učvrstio tu ideju. Godine 1292. Koncil u Salzburgu je i zvanično odobrio ujedinjenje vojnih redova. Smrt Nikole IV u travnju 1292, ponovo je, meñutim, odgodila izvršenje. Papa Bonifacije vladao je od 1294. do 1304. Nije pokazivao preveliki interes niti po pitanju ujedinjenja redova, niti za nastavljanje križarskih ratova. Kao pravniku, njegova najveća briga bila je kodificiranje svih crkvenih zakona, kao i učvršćenje papinske vlasti u odnosu na ustoličene europske svjetovne vladare. Kada je godine 1294, Jacques de Molay putovao u Europu, u posjet Bonifaciju, nije znao, ili nije htio znati, za sve veću naklonost ujedinjenju redova, koja je samo čekala papin blagoslov.

FILIP IV I KLEMENTV Filip Lijepi, unuk kralja Luja IX, okrunjen 1285, u dobi od sedamnaest godina, postaje najmoćniji europski kralj. Bio je čovjek koji je vrlo dobro znao što je to moć. Bio je manipulator, prepreden, hladan, inteligentan i odlučan, s posebnim darom za psihološku pronicljivost i sa skoro modernim shvaćanjem moći Velike laži. I premda je u sebi utjelovljavao sve psihološke odlike beskrupuloznog političara, Filip je u očima drugih istovremeno bio viñen i kao skoro polubožansko biće. Crkva je naučavala da je Bog vladara odredio da upravlja vjernicima na svojoj krunidbi, Filip je bio pomazan legendarnim svetim uljem kapetijske dinastije širom Europe bio je poznat kao najkršćanskiji meñu francuskim kraljevima. Ovi kulturni obrasci usadili su se, izgleda, duboko u njegovoj psihi. Filip je bio suočen s vrlo teškom financijskom situacijom. Nema sumnje, ambiciozni uspon Francuske kao svjetske sile imao je i svoju cijenu. Ratni dugovi, preostali od očevog križarskog pohoda godine 128485, još uvijek nisu bili vraćeni. Dug je još više povećan Filipovim vlastitim ratom protiv Engleske i Flandrije tijekom 1290ih. Nepostojanje predvidivih izvora kraljevskih prihoda bilo je tipično obilježje feudalne ekonomije. Filip se iscrpljivao planovima kako izići na kraj s kroničnim deficitom u svojoj kasi. Filip je samo svojim manipuliranjem valutama, uspio u prvim godinama 1290ih, kovanicu koja je vrijedila u granicama njegovog kraljevstva devalvirati za skoro dvije trećine. Uveo je cijeli paket novih poreza, uključivši i državni porez na prodaju. Filip je nametnuo posebne poreze Lombardijcima i Židovima, dvjema bogatim manjinskim skupinama, od kojih je već običavao posuñivati pozamašne iznose. Filipove financijske nedaće navele su ga na nečuven korak nametanje poreza Crkvi. Time se direktno sukobio s jednako ambicioznom osobom, papom Bonifacijem VIII, koji je objavio bulu Unam sanctam, kojom je proglašena suverenost pape nad svim svjetovnim vladarima. Vlast kraljeva izvirala je iz prvobitnog grijeha, dok je vlast papa dolazila od Boga. Kao što je i za pretpostaviti, Bonifacije i Filip ostali su za cijelo vrijeme Bonifacijeva papinstva zaokupljeni silovitom borbom za prevlast. Godine 1296. Bonifacije donosi bulu kojom se zabranjuje oporezivanje svećenstva. Filip uzvraća zabranom izvoza nekovanog zlata i srebra iz Francuske, time zapravo Rimu drastično smanjujući prihode od ubiranja desetine. Borba izmeñu ova dva moćna protivnika neprestano je eskalirala, sve dok 1303. Bonifacije nije izopćio Filipa. Papa je zatim namjeravao i cijelu francusku naciju obuhvatiti svojim interdiktom zabranom. Filip je to, meñutim, preduhitrio. U Francuskoj je protiv pape pokrenuo parnicu, odobrivši uhićenje pape dok se Bonifacije odmarao u svojoj ljetnoj rezidenciji u Anagni, izvan Rima, Do prepada, izvedenog uz pomoć tisuću i šesto vojnika, došlo je samo dan prije no što će papa objaviti svoju bulu protiv Francuske. Slabašni osamdesetšestogodišnji Bonifacije utamničen je na tri dana, prije nego što ga je oslobodio puk Anagnija, ali je u roku od mjesec dana umro od srčanog napada. Prepad na Bonifacija predvodio je Guillaume de Nogaret. Neko je vrijeme bio pravni savjetnik kralja Majorce, a kasnije profesor prava na francuskom sveučilištu u Montpellieru. Kralju Filipu pridružio se početkom 1290ih. Godine 1302. proglašen je prvim pravnikom kraljevstva. De Nogaret je bio fanatik, posebno vješt u ocrnjivanju svojih žrtava optužbama za magiju, herezu i spolnu izopačenost u ono vrijeme popularni znaci raspoznavanja kojima se

moglo koristiti u svrhu raspaljivanja nerazumnih postupaka puka. Te je optužbe 1301. De Nogaret iznio protiv pamierskog biskupa, ponovivši ih 1303. i protiv Bonifacija. Bonifacija je naslijedio papa Benedikt XI. Za prijema kod Benedikta, de Nogaret priznaje punu odgovornost za napad na Bonifacija. To je Benediktu omogućilo da s Filipa skine ekskomunikaciju, prisilivši ga, meñutim, da ekskomunicira De Nogareta. To na francuskog odvjetnika najvjerojatnije nije ostavilo posebnog dojma, i to zbog siline njegove mržnje prema papama. Onovremeni prikazi iznose da su njegovi roditelji bili katari, koji su tijekom Albigenškog križarskog rata bili živi spaljeni. Filipovi nevjerojatni potezi protiv pape više nam nego jasno ukazuju na borbu za vlast izmeñu svjetovnih kraljeva i papinstva u prvim godinama četrnaestog stoljeća. Ovaj se sukob neprestano provlačio i tijekom cijele povijesti templara. Od teokratskih snova Grgura VII, 1073. godine, pa do 1303. i užasa i nemoći Bonifacija, prevaga u borbi je postepeno išla na stranu monarha, Jedan od Kako bi Filipov tretman Bonifacija stavili u odgovarajući kontekst, potrebno je istaći da je godine 878, papu Ivana VIII zatočio i izgladnjivao plemić koji je tražio da papa kazni kandidata kojeg je papa predložio za cara Svetog Rimskog Carstva. Godine 897. papa Stephen VI dao je les svog prethodnika ponovo iskopati, odjenuti i suditi mu pred crkvenim vijećem, nakon čega je proglašen krivim, svučen do gola, raščetvoren i bačen u Tiber. Pobuna, do koje je još iste godine došlo u Rimu. imala je za posljedicu daje Stephen utamničen i zadavljen u svojoj ćeliji. Stoljeće kasnije, nakon skoro neprekidnog niza izopačenih papa, Ottol kralj Njemačke i car Svetog Rimskog Carstva, svrgava papu Ivana XVI, daje mu izvaditi oči, iščupati jezik i prenijeti ga ulicama Rima, naopako posjednutog na magarca. Godine 1052. papa Leo IX je zatočen na devet mjeseci. Godine 1075, za vrijeme božične mise, papu Grgura VII fizički su napali i oteli agenti rimskog plemića. razloga opadanja papinske moći bio je i cinizam, stvoren političkim uspjehom papa trinaestog stoljeća. Oni su istrijebili katare, borili se protiv Hohenstaufenovaca i izgradili Inkviziciju. Pa ipak, po riječima Malcolma Barbera, ovo je postignuto uz visoku cijenu po ugled pape. Po mnogima, papinstvo se izrodilo u naprosto još jednu političku silu, lišenu bilo kakva moralnog cilja ili uzvišenih duhovnih ciljeva,104 Napad kralja Filipa na templare moramo takoñer gledati u svjetlu napada častohlepne svjetovne moći na papinstvo. Pierre Dubois, normanski pravnik, publicist i Filipov stručnjak za propagandu, počev od 1300. piše tri zasebna napisa, kojima propagira smislenost sjedinjavanja templara i hospitalaca, kao i objedinjavanja njihove imovine u cilju financiranja novog križarskog rata. Nadalje, Dubois predlaže da za potrebe budućih križarskih ratova Crkva organizira zajedničku kasu, zaobilazeći tako tradicionalnu ulogu templara kao financijera. U svojem posljednjem pamfletu, objavljenom u ljeto 1307. godine, Dubois dodaje i onaj dio teksta u kojemu predlaže da templari budu u cijelosti raspušteni, a njihova imovina preuzeta za potrebe financiranja križarskog rata. Ovo je, izgleda, dodano uz prethodnu upućenost u Filipovu riješenost da sprovede papino hapšenje. Nakon gubitka Acre, Ravmond Luli je promijenio svoj prvobitni naglasak na mirnom preobraćenju nevjernika. Godine 1292. izišao je s idejom o potrebi pokretanja novog križarskog rata, voñenog jedinstvenim vojnim redom, pod

zapovjedništvom Filipa, ili jednog od njegovih sinova. Položaj majstora novog reda bio bi nasljedan ili odreñujući. Majstor bi upravljao kao kralj Jeruzalema. Bio bi poznat kao Bellator Rex, Kralj ratnik. Luli je proveo nekoliko godina na Filipovom dvoru, nastojeći ga pridobiti za svoj naum. Nema sumnje da je takvu ideju Filip smatrao privlačnom, jer bi takva pozicija, koja bi zapala kapetijsku dinastiju, mogla jedino ojačati njezinu moć nad ostalim europskim vladarima i Crkvom. Malcolm Barber nam pokazuje do koje je mjere Luli imao utjecaj nad Filipom. Barber iznosi da u izvještaju iz 1308. godine stoji kako je, nakon smrti svoje supruge, Filip zatražio od pape da ujedini redove i ponudio da se odrekne francuskog prijestolja i postane kralj Jeruzalema i majstor novog Reda viteštva jeruzalemskog.m I premda je potrebno dosta napora da bi se Filipa zamislilo kako se, u zamjenu za upravljanje vojnim redom i jeruzalemskim kraljevstvom, dobrovoljno odriče francuskog prijestolja, ovaj nam izvještaj ipak dovoljno govori o neprestanoj atmosferi radikalnih promjena. Papa BenediktXI umro je nakon samo osam mjeseci uredovanja. Filip je uspio da u studenom 1305. nadbiskup Bordeauxa, Francuz Bertrand de Got, bude izabran za novog papu, Klementa V. Klementova biografija sadržavala je i poznavanje rimskog i kanonskog prava. Prije ovog proglašenja, služio je kao papin diplomat. Bio je, meñutim, bolesno, psihološki slab, neodlučan i pohlepan čovjek koji će postati obično oruñe u šakama beskrupuloznog Filipa. Tako su, naprimjer, od dvadeset i četiri kardinala, koliko ih je imenovao tijekom svog vladanja, dvadeset i tri bila Francuzi, Godine 1308, već tri godine od svog imenovanja za papu, Klement još uvijek nije posjetio Rim, i to zbog neprestanog posvećivanja vremena i energije potrebama francuskog kralja. Vrhunac apsurda dosegnut je iste te godine, kada Klement, pod Filipovim pritiskom, svoje urede i zvanično seli iz Rima u Avignon, u južnoj Francuskoj, osamdesetak kilometara sjeveroistočno od Marseillesa. Avignon je bio u posjedu nekolicine papinih vazala. Godine 1348. postat će papin posjed. Tu je njegovu ulogu sjedišta papinske vlasti koristilo sve do 1377. još sedam narednih papa period koji će postati poznat kao Babilonsko sužanjstvo. Filipovi financijski problemi nastavili su se umnažati. U srpnju 1306. objavio je da će Francuska vratiti punu vrijednost svojim monetama, odmah utrostručujući cijene. Širom Pariza izbili su divlji nemiri gnjevna gomila sukobila se u smrtonosnim okršajima s kraljevskim trupama. Filip se sklonio u Pariški templ na tri dana, tijekom kojih mu je živo vraćena u sjećanje svijest o ovom kraljevstvu unutar njegovog vlastitog, francuskog kraljevstva. Prethodne godine, nakon smrti svoje supruge, Filip je zatražio prijem u Templ. Molba mu je odbijena, samo još više raspirujući njegovu ogorčenost Redom. Njegovi ga vječni financijski problemi navode na novi, radikalni potez, mračni uvod u neizbježni tok nadolazećih zbivanja 21, srpnja 1306. Filip hapsi sve francuske Židove. Ova operacija na državno razini, kojom je rukovodio Guillaume de Nogaret, uspješno je napunila vapijuće kraljevske škrinje silnim bogatstvom i imovinom, ujedno poništavajući brojna dugovanja francuskog kralja židovskim kreditorima. Papa Klement odašilje 6. lipnja pisma, pozivajući velike majstore templara i hospitalaca na sastanak u Poitiersu, na raspravu o novom križarskom ratu. Hospitalski Majstor, Fulk de Villaret, nije mogao doputovati, budući da je njegov Red bio usred uspostavljanja centrale na novostečenom otoku Rodosu.

De Molay odgovara naznakom da mu je želja susresti se s papom krajem godine. Klement mu preporuča da putuje što je više moguće skrovito. Umjesto toga, u hvalisavom razmetanju templarskom moći i bogatstvom, de Molay stiže u pratnji šezdeset vitezova i s obiljem zlata i dragulja. Najprije je doputovao u Pariz, gdje je vrijednosti deponirao u Templu, susrevši se zatim s francuskim kraljem. Filip je, izgleda, laskanjem obmanuo starog ratnika, koji je produžio dalje, uvjeren u nepoljuljane dobre odnose Reda i francuske krune, Treba podsjetiti da je čak i u tom poznom periodu, templarima još uvijek povjeravano financijsko upravljanje Filipovim kraljevstvom. Jacques de Molay je otputovao u Poitiers na sastanak s novim papom. U devetnaest mjeseci svoje uprave, Element se pred kraljem Filipom prignuo u brojnim spornim pitanjima, zaostalim još od kraljeve borbe s Bonifacijem. Sada se, meñutim, Klement suočavao s najgorim od svih. Filip mu je kratko prije toga iznio na račun templara cijeli niz strašnih optužbi za herezu i beščašće. Uvjeravao je papu da su ove optužbe iznijeli pouzdani svjedoci, zahtijevajući da Klement sprovede punu papinsku istragu po tom pitanju. Klement je o tome izvijestio De Molava. Majstor je gnjevno odbijao povjerovati, odlučno poričući bilo kakvo nedjelo. Papa je bio zadovoljan njegovim odgovorima, smatrajući, vjerojatno, da samo treba pričekati da Filipa proñe bijes. De Molay se vratio u Pariz, zbog tajnog zbora kaptola u srpnju 1307. godine. Na adresu svih templarskih kuća u Francuskoj odaslan je cirkular, kojim se braću podsjeća na Pravilnikom propisanu zabranu bilo kakvog razgovora o tajnama Reda. De Molay se vraća u Poitiers, gdje papi predstavlja dva dokumenta raspravu i argument u prilog novog križarskog rata, te tekst o pitanju ujedinjavanja redova. De Molay se izravno suprotstavio toj ideji, i to iz više razloga, od kojih nijedan nije bio previše uvjerljiv. Tvrdio je da su i hospitalci i templari imali svoj osobni identitet, te da bi njihovo stapanje oslabilo njihov rad, za koji je svaki od njih bio sposoban hospitalce da se usredotoče na dobrotvorni, milosrdni rad, a templare na vojna pitanja. Tvrdio je da su novaci bili privučeni redovima iz posve različitih razloga, te da ne bi bilo u redu uskratiti im mogućnost izbora. Dodao je da je suparništvo vrlo dobar način poticanja na samousavršavanje. Po primjerak od svakog teksta odaslat je na adresu Filipa. Veliki majstor je odbijao ideju jedinstva, čime je možda ubrzao proces ugušenja. Čim je Filip Lijepi podupro stvar, nije više bilo puno sumnji oko njenog ishoda.106 Hospitalci su, meñutim, vrlo brzo shvatili svu pogubnost situacije u kojoj su se vojni redovi našli nakon gubitka Svete zemlje. Pošto su osigurali svoju bazu na Rodosu, oni su se reorganizirali, postavši prava pomorska sila koja se na Mediteranu borila protiv muslimanskih gusara, doprinoseći time sigurnijem odvijanju europske trgovine i putovanja. Templari nisu bili toliko fleksibilni, De Molay je, izgleda, do kraja ostao potpuno nesvjestan težine situacije u kojoj se našao. Istini za volju, treba reći da, premda je njegovo sljepilo zacijelo doprinijelo uništenju Reda, pitanje je da li bi on, ili bilo tko drugi, mogao promišljenijim postupcima promijeniti ishod. Dana 2. kolovoza 1307. godine, na zahtjev Engleskog templa, Klement obznanjuje bulu kojom Edwarda I obavještava da je Red izuzet iz obveze plaćanja dadžbina kralju. Klement se templarima obraća istim onim uhu

ugodnim superlativima papinske naklonosti, koji su skoro dvjesto godina korišteni u prilog Reda. Klementova strategija pasivnog otpora Filipu bila je do tog trenutka uspješna. Kako bilo, kasnije tog mjeseca, De Molay je ponovo posjetio papu i možda fatalno pogoršao situaciju, zahtijevajući punu papinsku istragu kojom bi s imena Reda bili izbrisani ljaga i sumnja, pod čijim je teretom on bjesnio. POGLAVLJE DVADESET PET KRAJ REDA Krunski svjedok protiv templara bio je Esquin de Flovran, nezadovoljni francuski templar koji je najprije pokušavao uvjeriti Jamesa II od Aragona da su templari kriminalci, u čemu je bio neuspješan, jer je James imao dobre odnose s Redom. Esquin se vratio u Francusku i svoje optužbe iznio pred Guillaume de Nogaretom. Čini se da je, kasnije, Flovran od Filipa primio i neku templarsku zemlju kao naknadu za svoje svjedočenje, kao i da je od još nekih vladara tražio isplatu u novcu, čim njegove optužbe urode osuñivanjem. Kao potporu njegovom iskazu, pronañena su još tri svjedoka, dva bivša templara i jedan svećenik. Tijekom ljeta 1307. Filip nalaže da se još dvanaestero nove braće pridruži francuskom Redu. Guillaume de Plaisians, član Filipovog užeg kruga odvjetnika, iznosi da su špijuni poslali izvještaj kako su optužbe protiv templara bile istinite. Istupio je još cijeli niz svjedoka, svaki od njih smatran od strane Reda sramotnim. Pošto je papa obavijestio Filipa o svojoj namjeri da sprovede istragu, 14. rujna 1307. zapečaćenim nalogom Filip obavještava sve svoje policijske snage širom Francuske da potajice otpočnu s pripremama za hapšenje svih francuskih templara, u zoru, 31. listopada. Nalogom je Red optužen za nepojmljive zločine protiv Boga, Krista, Crkve, Europe i javnog ćudoreña, i to za herezu, crnu magiju, izdajstva i spolne izopačenosti. Optužbe su nosile karakterističan pečat De Nogareta, kojeg je Filip uzdigao do ranga Francuskog kancelara i čuvara kraljevskog pečata. Upotreba tako jakih riječi u ovom dokumentu trebala je uvjeriti Filipove policijske snage i učiniti da svladaju svoj otpor i nastupe protiv visoko poštovanih ljudi njihovih susjeda i prijatelja. Kako bi svojim potezima priskrbio i pečat legitimnosti, Filip je tvrdio da je nalog za uhićenje došao na zahtjev Glavnog inkvizitora za Francusku, dominikanskog fratra Guillaume de Parisa. I premda nema izravne potvrde za ovakvu tvrdnju, u cijeloj toj stvari je Guillaume aktivno sudjelovao. Filip je skoro desetljeće radio na tome da pod kontrolom drži Inkviziciju u Francuskoj, a Guillaume je bio njegov osobni ispovjednik. Kao voña Inkvizicije, Guillaume je imao zakonske ovlasti unutar kojih je od svjetovnih vladara mogao tražiti da pruže svu moguću pomoć u pitanjima hereze. Dana 22. rujna, Guillaume je pisao inkvizitorima Toulousea i Carcassonea, listom nabrajajući zločine templara, upućujući ih u predstojeća hapšenja, i pripremajući ih za mukotrpan zadatak prikupljanja i bilježenja iskaza. 12. listopada 1307. De Molay je počašćen mjestom nosioca lijesa na pogrebu šurjakinje kralja Filipa. Idući dan, petak, trinaestog, on i svi templari u Francuskoj našli su se u zatvoru. Od skoro pet tisuća francuskih templara, uspjelo je umaknuti manje od dvadeset ljudi. Filipova iznenadna uhićenja imala su za posljedicu da su izbjegnuta duga ispitivanja braće još uvijek na slobodi i u prilici da se brane legalnim sredstvima. Nakon toga, Filip koristi sofisticiranu

srednjovjekovnu verziju oblikovanja javnog mnijenja spin control. U subotu, 14. listopada, dan nakon hapšenja, u Notre Dame se okupljaju sveučilišni katedralski kanonici, a obraćaju im se de Nogaret i drugi, govoreći o zločinima zbog kojih su templari upravo uhapšeni. U subotu, petnaestog, upućen je poziv i svim Francuzima, da se okupe u vrtu kraljevske palače, gdje su im se obratili kraljev glasnogovornik i dominikanski inkvizitori. Slična gradska okupljanja, u cilju formiranja javnog mnijenja, održavana su širom Francuske. U ponedjeljak, 16. listopada, Filip je odaslao pisma svim kraljevima i prinčevima kršćanskog svijeta, objašnjavajući svoje postupke i tražeći od njih podršku u obračunu s templarima u njihovim vlastitim zemljama. Pravovaljani postupak zatočenim Francuzima, vlastima je širom otvorio vrata zloupotrebe sudske vlasti. Mučenje je bilo legalna i prihvaćena metoda provoñenja istrage, Inkvizicija je svoju brutalnost primjenjivala duboko uvjerena u svoje božansko poslanje. Templarima nije bilo spasa. Francuskim svjetovnim službenicima koji su provodili hapšenja savjetovano je da s ispitivanjima i mučenjima počnu bez odlaganja. Kroz svega par dana, taj je zadatak prenesen u nadležnost Inkvizicije. Monarhija je uzimala učešća onoliko koliko bi to od nje zahtijevali iz odreñenih regionalnih središta Inkvizicije. Da bi opisali svu strahotu sprovedenih mučenja, trebalo bi nam cijelo jedno poglavlje. Jedna od onovremenih sprava za mučenje bile su ljestve za rastezanje, na kojima su žrtvi gležnjeve i zglavke vezali uzetom, vezanim uz vitlo. Kako je ručica okretana, ruke i noge bi se sve više istezale, sve dok ne bi bile istrgnute iz čašica. Druga omiljena metoda mučenja bio je strappado. To je značilo vezanje ruku uzetom iza leña, čiji bi drugi kraj bio prebačen preko stropne grede. Žrtvu bi podigli uvis, a zatim naglo strmoglavili zaustavivši je svega par centimetara iznad tla, lomeći joj i izglavljujući rebra, ruke, ramena, zglavke. Da bi patnja bila još veća, o stopala ili mošnje objesili bi utege, Mučenje vatrom obavljano je tako da su tabani premazivani mašću, a zatim držani iznad vatre. Nezaboravan opis ovakvog mučenja dolazi nam od templarskog svećenika čije su kosti, nekoliko dana nakon mučenja, otpale s njegovih stopala. On je svoje kosti donio na saslušanje pred papinsku komisiju. Drugi oblici mučenja sastojali su se od dobrih starih, prokušanih metoda, kao naprimjer, batinanja, izgladnjivanja, hranjenja samo kruhom i vodom, iznurivanja nespavanjem, sputavanjem okovima ili lancem, nepojmljivim higijenskim uvjetima, kao i verbalnim i psihološkim mučenjem. Mnogi templari su umrli u zatvoru neki su si u očaju sami oduzeli živote. Do 25. listopada, dva tjedna u tamnicama uspjela su ove pale ratnike pripremiti za prvi prizor u strašnoj tragediji koja će ih u narednih sedam godina u potpunosti slomiti. Tog je dana Veliki majstor, Jacques de Molay, priznao pred uglednim vijećem pravnih stručnjaka, okupljenih na Sveučilištu u Parizu, da je Red kriv za zločine. I dok mnogi vjeruju da je De Molay priznao samo zbog straha od mučenja, u pismu iz siječnja 1308. on piše da su mučenja kojima je bio izložen, uključivala i skidanje kože s njegovih leña, trbuha i bedara.107 Kao potvrdu De Molaveva iskaza, svoja je priznanja idućeg dana pridodalo još trideset voña i drugih probranih templara. Oni su posvjedočili da je njihov obred prijema u Red uključivao i nijekanje

Krista, pljuvanje križa, bogohulni poljubac, kao i štovanje odvratnog idola u liku ljudske glave. De Molay je zahvalio najkršćanskijem kralju Filipu za razotkrivanje ovih grijeha, napisavši i otvoreno pismo braći, nalažući im da priznaju. 9. studenog priznao je i Hugh de Pairaud, Nadzornik Reda, nakon De Molava drugi na hijerarhijskoj ljestvici, obeshrabrivši time svakoga tko je možda i pomišljao na obranu časti Reda. De Pairaud je već dugo bio nezadovoljan De Molavom, budući da je vjerovao kako je ovaj uzurpirao njegovo puno pravo na nasljeñivanje pozicije Velikog majstora. Time se možda dade objasniti njegovo krajnje pogubno svjedočenje glede slavne templarske glave ili idola, zaklinjući se da je istog nosio na svim svojim putovanjima Francuskom, od jednog do drugog kaptola. Opisao ga je da ima četiri stopala, dva sprijeda i dva straga, Drugi su kasnije izjavljivali da je prestrašan da bi ga se uopće opisalo zatim, da ima bradu ili lice ñavola ili dva lica i dvije brade ili tri lica da je izliven iz srebra, s dva alema mrkocrvena granata u očnim dupljama, i da je ispunjen starom ljudskom kožom da je na dodir bio potpuno gladak da je bio slika, ili pak omanji mesingani ili zlatni kipić ženskoga lika. Templarska glava, tako različito opisana od strane onih rijetkih koji su je uopće i spominjali, nedvojbeno priziva u svijest opise i ilustracije stvorenja iz noćnih mora, slikanih na stranicama srednjovjekovnih pripovijetki koje je Eliphas Levi stilizirao kao ðavolju kartu svog tarota, Baphometa, androgenog Gospoda inicijacije, Levijevo svjesno upućivanje na templarsku legendu. Usprkos kraljevoj temeljnoj potrazi, u pariškom je Templu pronañena samo jedna glava. Bila je to velika, šuplja, srebrna ženska bista u kojoj je pronañena glava, obavijena crvenim lanenim pokrovom, s ceduljicom na kojoj je pisalo, Caput LXVIII, tj. glava no, 58, Svjedočenjem je objašnjeno da je riječ o glavi jedne od jedanaest tisuća mučenih djevica. To je upućivalo na mučeništvo svete Ursule, svetice pokroviteljice djevica, kao i jedanaest njezinih pratilja, u prvim stoljećima kršćanske ere. Pogreškom u prijevodu, jedanaest djevica postalo je jedanaest tisuća iz legende.108 Geoffroi de Gonneville, roñen u bogatoj i moćnoj obitelji francuskih plemića, bio je Učitelj Aquitanije i Poitoua, četvrti po rangu dostojanstvenik Reda. U svom priznanju od 15. studenog 1307. on iznosi da mu je Veliki majstor Engleske, koji ga je primio 1279, rekao da je do prakse kojom se unutar Reda poricalo Krista i kaljalo križ došlo zalaganjem zlog Velikog majstora, zatočenog od strane muslimanskog sultana. Kako bi ishodio svoje puštanje na slobodu, Veliki majstor se zakleo da će otada u ceremoniju primanja u Red biti uvršteno i poricanje Krista,109 U svom potonjem iskazu, iznosio je da je običaj možda oponašao trostruko poricanje Krista od strane sv. Petra. Kandidat, kojem bi u zaslugu mogli pripisati ovako nezahvalnu ulogu, bio bi, možda, Gerard de Ridefort, nakon što ga je Saladin zarobio. Kao mogući začetnik ovog običaja naznačen je i Thomas Beraut, devetnaesti Veliki majstor 125673, budući da su ga muslimani zarobili i da se odrekao kršćanske vjere ne bi li zadobio slobodu. Gonneville je kao mogućeg začetnika hereze naznačio i Ronselin de Forza, Majstora Provance s kraja trinaestog stoljeća. Majstoru Roncelinu pripisuje se i autorstvo patvorenog tajnog Pravilnika iz devetnaestog stoljeća, kojeg je objavio Merzdorf. Nakon ispitivanja, u Parizu provedenih izmeñu 18. listopada i 24. studenog 1307, ostalo je sto trideset i osam iskaza svjedočanstava. Od svih njih, samo

je četiri templara izjavilo da se ne osjećaju krivima Jean de Chateauvillars, Henri de Hercignv, Jean de Pariš, i Lambert de Toyse. Sto trideset tri templara su priznala da su pljuvali na križ, ili blizu njega.110 Bilješke s ispitivanja kao da upućuju na to kako je velik broj templara s olakšanjem priznao nijekanje Krista, kao da je grižnja savjesti bila jednako tako bolna kao i mučenja inkvizitora. Pa ipak, svakoga tko bi odveć spremno prihvatio ova priznanja kao vjerodostojna, Malcolm Barber podsjeća Nema puno onih koji će, svjesni situacije u dvanaestom stoljeću, imati bilo kakve iluzije oko toga da je država itekako bila sposobna gušiti organizacije, grupe ili pojedince, štoviše, čak u toj mjeri da je bila u stanju potpuno promijeniti mentalni sklop onih u njenoj vlasti.111 Najveći dio francuskih templara bili su sredovječni članovi europske pomoćne mreže, bez ikakva ratna iskustva, koji su pod mukama, ili njihovom prijetnjom, kao i zbog demoralizirajućeg primjera svojih voña, vrlo brzo priznavali krivnju. Tijekom jeseni 1307, najmanje dvadeset i pet pariških templara je umrlo pod mukama.u2 Filipov poziv za hapšenje templara od 16. listopada, upućen europskim vladarima, odbijen je. Svjesni njegovog karaktera, nisu mu vjerovali. James II od Aragona i Edward II od Engleske odbili su na tlu svojih kraljevstava hapsiti templare, uputivši pisma i ostalim vladarima, kao i papi, u obranu Reda. No, ženskasti Edward II bio je slabašan protivnik, na prijestolje stupivši tek nedavno, po očevoj smrti u srpnju 1307. Bio je zaručen Filipovom kćerkom Isabellom. Edward I je bio moćni vladar i vjerni zaštitnik Reda. Templari su mu pomogli ugušiti škotsku pobunu koju je predvodio VVilliam VVallace. Da je Edward I bio živ, teško da bi se Filip usuñivao napasti templare.113 Filipu su bile potrebne ovlasti pape Klementa, kako bi dao pečat legitimnosti svojim potezima. Crkveni imprimatur omogućio bi Filipu ne samo da nekažnjeno opljačka templare, nego i da za to bude proglašen svetim. Činilo se kao da je Klement zadobio nadzor nad postupkom. Dana 27. listopada, uputio je Filipu neuobičajeno hrabar i ogorčen ukor zbog zadiranja u papinske ovlasti u pitanjima Crkve. Kralj je bio svjetovni vladar, koji je uhapsio članove vjerskog reda, odgovorne papi, zbog zločina hereze. Pravovaljani autoritet, kada je riječ o zločinu protiv Krista, bila je Crkva, koja je djelovala kroz svoje sudbeno tijelo, Inkviziciju. U ovoj pritužbi, Klement je zanemario zahtjev za pomoć kojeg je, navodno, Guillaume de Pariš uputio Filipu. Što se njih tiče, templari su, pak, od pape očekivali da ih zaštiti od kraljevih progona i izbavi iz nevolja, ili da im barem pruži kakvutakvu garanciju pravednosti i poštenog suñenja. De Molay je godinama gajio takve lažne nade. Samo što je objavio svoju neovisnost, Klement je odmah kapitulirao, 22. prosinca 1307. objavivši svoju bulu Pastoralis praeeminentiae. Bulom je od kraljeva Engleske, Irske, Kastilje, Aragona, Portugala, Italije, Njemačke i Cipra zahtijevano da na svojim teritorijima uhapse templare i zaplijene njihovu imovinu, ali, da to urade na papin zahtjev. Klement obznanjuje da će istražiti optužbe protiv Reda, kao i da će biti posebno sretan pokažu li se iste neutemeljenima. Papa se tako sam postavio u središte lavine koju je pokrenuo Filip. Filip se sasvim sigurno nadao da će cijela ta afera potrajati svega par tjedana od hapšenja i onda završiti, Klementova intervencija protegnula je saslušanja na sedam godina.

Prve papine istrage u Francuskoj otpočele su s Klementovim odašiljanjem dvojice kardinala, u prosincu 1307. godine. Ovi su poslušno ispitali inkvizitore i kraljeve savjetnike, i izvijestili Klementa kako je sve obavljeno na pravilan način. Klement ih zatim nestrpljivo šalje da ispitaju zatvorenike. Kardinali se ubrzo javljaju sa šokantnim vijestima da su Jacques de Molay, Hugh de Pairaud, kao i još šezdesetero braće, povukli svoja ranija priznanja iznuñena mučenjem. Po definiciji Inkvizicije, optuženi esubili krivi. Skoro da nije bilo ni šanse ni interesa da se dokaže nevinost. Optužen je zločin. Nije bilo načina da se pripremi obrana odvjetnik nije bio dozvoljen. Svjedoci su oklijevali svjedočiti u korist optuženih, iz straha da ne budu optuženi kao pomoćnici. Svjedoci optužbe mogli su ostati anonimni. Optuženi je mogao navesti imena poznatih neprijatelja. Ako bi ta imena odgovarala imenima njegovih tužitelja, još se i moglo u odreñenoj mjeri posumnjati u opravdanost optužbi. Priznanje je zapravo bilo jedini mogući izlaz ako nije bilo priznanja, uslijedila su mučenja. U rijetkim slučajevima, kada priznanje nije iznuñeno mučenjem, nakon izopćenja optuženika kao ñavoljeg sluge slijedilo je spaljivanje na lomači, Ako bi priznanje dobiveno mučenjem bilo povučeno, nesretniku se pisala ista sudbina, budući da ga se smatralo ponovo posrnulim heretikom, nakon čega bi uslijedio Kristov pravednički gnjev. Priznanje i pokajanje otvarali su vrata pomirenju sa Crkvom prije odreñivanja kazne koja je mogla sezati od novčanih kazni za sitnije prijestupe, do doživotnog zatvora za veće zločine, U veljači 1308. Klement privremeno obustavlja francusku Inkviziciju, kako bi objedinio dokaze i do tada sastavljene sudske zapise, 21, prosinca 1307, očito reagirajući na nespokojstvo hospitalaca, Klement izdaje bulu kojom potvrñuje njihov status i nalaže njihovu zaštitu. Klement tvrdi da će postupak protiv templara nepristrano voditi neovisna papinska komisija. Do tog trenutka, kralj Filip je već stavio na kocku svoj ugled, svoju sigurnost i vodstvo Francuske. Nije više bilo uzmaka. Inzistirao je na tome da je Red kriv. Možda je već i sam počeo vjerovati u svoje optužbe. Putem anonimnih pamfleta, on i De Nogaret pokrenuli su cijelu kampanju ocrnjivanja i klevetanja pape, optužujući ga da štiti heretike zbog svoje vlastite pokvarenosti, U želji da bude siguran u povoljan ishod glede svojih zakonskih prava u cijeloj toj stvari, Filip se ponovo obratio pravnim ekspertima sa Sveučilišta u Parizu. Dana 25. travnja, nakon mjesec dana proučavanja, oni ga, meñutim, obavještavaju da on nije imao ovlasti niti suditi templarima, niti otuñiti njihov imetak. Filip se zato u svibnju 1308. odlučuje sazvati Estates General. Generalnu skupštinu. Nakon čitavog tjedna slušanja De Nogaretovih optužbi, dvije tisuće predstavnika plemstva, svećenstva i puka, glasa za podršku Filipovim radnjama i uništenje Reda. Kasnije tog mjeseca, u pratnji manjih oružanih snaga, Filip putuje u Poitiers, kako bi o svemu raspravio s Klementom. Papa saziva otvoreni konzistorij, koji s radom počinje 29. svibnja. Meñu prisutnima su bili kardinali i kraljevi savjetnici, kao i niže svećenstvo i laici. Prisutnima se obraća Guillaume de Plaisians, gnjaveći, pa čak i prijeteći papi. Papa, meñutim, uzvraća da ostaje pri svojoj odluci, te da će cijelu stvar voditi na zakonit, pravni način. Ukazuje na svoju mržnju prema herezi, ali i na svoju dužnost prema pravednosti, Dana 14. lipnja, De Plaisians odgovara još otvorenijim prijetnjama. Klement ne popušta,

Filip tada pokušava pomirljivijim tonom. On će se, naravno, pokoriti papinom autoritetu, no, pošto papa nema zatvor, Filip će mu izići u susret držeći templare u francuskim zatvorima. Ureñuje da 27. lipnja pred papu iziñu sedamdeset i dva ugledna templara, i direktno priznaju svoje zločine. Papi je time konačno otvoren odreñeni prostor. Izjavljuje da su priznanja uvjerljiva, Od Filipa uspijeva osigurati izvjesne ustupke po pitanju imovine. Zatim dijeli istragu u dvije različite kategorije. Prva kategorija bila je papina istražna komisija, koja će suditi Redu u cjelini. Klement obznanjuje da će ova svoj izvještaj podnijeti na Koncilu u Vienneu, zakazanom za dvije godine, u listopadu 1310. godine. Koncil je odložen za listopad 1311. Druga kategorija obuhvaćala je ponovno uvoñenje Inkvizicije, u veljači suspendirane, da sudi o krivnji ili nevinosti svakog templara pojedinačno. Ovu će istragu na dijecezalnoj razini provoditi provincijska vijeća kojima će predsjedavati lokalni biskupi. Ali, kao što smo već naznačili u kontroverzi vezanoj uz laičku investituru, biskupi su imenovani uz pristanak i na preporuku svjetovnog sekularnog kralja. Filip je na taj način zapravo kontrolirao inkvizicijske aktivnosti provincijskih istraga. I pored svih Klementovih strategija da sačuva obraz i zadrži privid papinske neovisnosti, vrlo je malo, a možda i nimalo brinuo za sudbinu članova Reda. ðavolji je svirač svirao, a Klement i Filip plesali su u njegovom ritmu. Dana 12. kolovoza 1308. Klement objavljuje Faciens misericordiam, listu optužbi protiv templara. Ona je obuhvaćala 127 prijestupa, od kojih su se mnogi ponavljali. Najteže optužbe bile su sljedeće Da je tijekom ceremonije prijema ili nešto nakon ceremonije Red zahtijevao od svojih novih članova da zaniječu Krista, ili Krista razapetog, ponekada Isusa, Boga, Djevicu, ili Svece. Da je Red naučavao da Isus nije uistinu Bog, da je bio lažni prorok, da nije stradao na križu, da nije umro za spas svih ljudi, nego zbog svojih grijeha, da niti onaj koji prima niti kandidat ne mogu očekivati spasenje kroz Isusa. Da je na ceremoniji prijema, kandidatu rečeno da pljune na križ, ili sliku križa ili Isusa. Da su ponekad nogama gazili križ, ili mokrili po njemu, kako za vrijeme ceremonije prijema, tako i u drugim prilikama. Da su štovali neku mačku u znak preziranja Krista i prave vjere. Da nisu vjerovali u sakramente Crkve. Da svećenici Reda nisu pravilno posvećivali hostiju, niti tijekom mise izgovarali prave riječi. Da su Veliki majstor, i Vizitor Nadzornik, govorili, pa čak i Odgojitelji Učitelji, da članove mogu razriješiti grijeha. Da je tijekom ceremonije prijema bilo više poljubaca kandidata ili osobe koja uvodi u Red, bilo u usta, pupak, goli trbuh, stražnjicu, dno kičme, ili penis. Da su im homoseksualni odnosi bili dozvoljeni, i da su članovi upućivani kako treba biti predusretljiv kada im koji brat pristupi, Da su se kao svom Bogu i Spasitelju klanjali kipu idolu i štovali ga. Opisivan je različito, ponekad kao ljudska glava, ili glave, ponekad kao da ima tri lica, ili kao ljudsku lubanju. Vjerovalo se da idol štiti Red, daje mu bogatstva, te da čini da drveće procvjeta, a zemlja proklija. Da su, tijekom svojih ceremonija uvoñenja u Red, idola opasivali uzicom koju su zatim sve vrijeme nosili oko struka, na košulji ili na tijelu, u znak štovanja idola,

Da su voñe Reda kažnjavali svakoga tko je odbijao sudjelovati u nedoličnom ponašanju, ili se žalio na grešnost Reda. Da je ispovijed koju je Red prakticirao onemogućavala da se za ove grijehe sazna izvan krugova Reda. Da je Red financijski profitirao nedoličnim i nemoralnim sredstvima, te da je odbijao pružiti traženu milostinju i gostoprimstvo. Da su sve svoje poslove obavljali na tajnim sastancima i noću, kao i da su gore spomenute pogreške mogle prosperirati upravo zbog te tajnosti. Krajem kolovoza 1308. francuska istraga poprimila je novi, čudan zaokret. Klement je poslao tri kardinala da nastave s ispitivanjem G. Legman ističe da je ono što ove optužbe čini tako zanimljivim, njihova enciklopedijska narav. Da su Filip i De Nogaret željeli samo uništiti Red, optužbe za poricanje Krista i blačenje križa najoga vniji od svih kršćanskih zločina, bile bi više nego dovoljne da ih se osudi na smrt. On isto tako pita zašto su, ako su optužbe protiv templara bile u cijelosti izmišljene, izostavljene neke od najtežih onovremenih optužbi, poput bacanja vradžbina na stoku, ubijanja djece, planiranja ubojstva kralja, a da ne spominjemo najočitije optužbe, kao, naprimjer, lihvarstvo ili financijsku prijevaru. Vidi The Guilt ofthe Templars, str. 42. pet starijih templarskih voña. Oni su opet zanijekali svoje priznanje, vrativši se na svoja priznanja od prije godinu dana unazad. Do ponavljanja priznanja došlo je pod budnim okom tri Filipova službenika Jeana de Jamvillea, njihovog okrutnog tamničara Guillaume de Nogareta, za kojega su znali da je kriv za sve njihove nedaće i Guillaume de Plaisiansa, koji im se obraćao kao prijatelj, da zbog besmrtnosti svojih duša priznaju svoje zločine. Postupke ovih jadnih bića moramo, meñutim, promatrati u svjetlu izopačenih metoda duševnog slamanja kojima su bili podvrgavani tijekom svog dugog zatočenja. I dok su provincijska vijeća svoje sramotne radnje protiv pojedinačnih templara obavljala od ljeta 1308. do sazivanja viennskog koncila u listopadu 1311. papina komisija o Redu sazvala je svoje prvo zasjedanje 12. studenog 1309. u Parizu. Osam crkvenih dostojanstvenika, Klementom imenovanih povjerenika, odreda su dobili Filipovo odobrenje. Nitko, čak ni nakon poziva za njihovom obranom, upućenog u kolovozu, nije istupio u obranu Reda. Filipovi tamničari, zaduženi za sve francuske templare, nisu se baš pretrgli kako bi svjedocima omogućili prijevoz i smještaj. Strategija kojom je papa sudio svakom voñi pojedinačno pokazala se, izgleda, dobrom odvojiti voñe Reda od njihovog članstva, i možda ih ohrabriti u sebičnom vjerovanju kako imaju bolje izglede nego njihova braća. Hugh de Pairaud je zatražio privatni prijem kod pape. Iznuren i zbunjen nakon dvije godine tamnovanja, Jacques de Molay je dva puta svjedočio. Kao i de Pairaud, i on je zatražio prijem kod pape. Da bi zbrka bila još veća, De Molay je upozoren da što god namjerava kazati u svoju obranu, vodi računa o već danim priznanjima, jer bi u suprotnom mogao biti osuñen za ponavljanje hereze. Njegovi oklijevajući i slabašni napori da kaže koju dobru riječ o Redu rezultirali su skoro iracionalnim i nedosljednim kolebanjima i posrtanjima. Dana 28. studenog 1309, Guillaume de Nogaret iznosi pred De Molava tvrdnju kako je Saladin u javnosti govorio da poraz u bici templari duguju svojoj praksi sodomije i izdaji njihove vjere i Pravilnika nad kojim su se zavjetovali. De Molay je odvratio da za ovo čuje prvi puta, i da je,

usprkos optužbama, nevin po pitanju bilo kakvog homoseksualnog ponašanja. Prvo zasjedanje papinske komisije, završeno 28. studenog, nije davalo Filipu previše razloga za brigu o tome hoće li se komisija pretvoriti u efikasan forum u obrani Reda. Drugo zasjedanje počelo je 3. veljače 1310. Očito ne brinući previše o mogućoj prijetnji koju bi komisija mogla predstavljati u njegovom obračunu s templarima, Filip ovoga puta nareñuje tamničarima da budu predusretljiviji glede privoñenja onih zatvorenika koji bi bili spremni pojaviti se kao svjedoci. Skupina od petnaest templara istupila je s izjavom o nevinosti Reda. A zatim je uslijedio pravi stampedo, narastavši na kraju do brojke od 597ero braće, spremne svjedočiti u obranu Reda. Dana 28. ožujka, odlučeno je da će sve njih zastupati četvero braće, meñu kojima su dvoje, Pierre de Bologna i Renaud de Provins, bili obrazovani i istaknuti templarski svećenici. 31. ožujka i 7. travnja Pierre de Bologna daje duža očitovanja, kojima odlučno odbija sve optužbe. Objasnio je da su sva priznanja, dobivena od braće, bila iznuñena mučenjem. Podsjetio je vijeće da u zemljama u kojima je mučenje bilo zabranjeno skoro ništa nije iznijeto protiv Reda. Kralja i njegove paževe optužio je za sramotni, osvetnički napad na Red, prepun prljavih laži. Objasnio je poguban učinak koji mučenje ima na ljudsku psihu, iznijevši da je mučenje svojim žrtvama oduzimalo slobodu uma. Držanje braće zatočenom u kraljevskim zatvorima, gdje su suočeni sa stalnom prijetnjom ubojstva ili mučenja, svaku sličnost s legalnim pretvaralo je u lakrdiju. Imao je prigovor na prisustvo De Nogareta i De Plaisiansa na crkvenim saslušanjima, budući da je to laicima bilo strogo zabranjeno. Članove komisije je podsjetio na dva stoljeća služenja Reda kršćanstvu. Legman upućuje na to dajejacgues de Molay bio poznat kao homoseksualac, i da je postigao dogovor po kojemu je priznao daje zanijekao Krista i okaljao križ, a u zamjenu za to da mu na teret ne bude stavljena po njega neugodna optužba. Najmanje dva templara su ga optužila za odnos s njegovim komornikom, koji je u svojem svjedočenju i sam potvrdio barem jedan takav slučaj. Komornikje priznao i obožavanje idola. Vidi The Guilt of the Templars, str. 1078. U svojoj rječitoj obrani od 7. travnja 1310. godine, Pierre de Bologna je utvrdio da je poljubac mira bio dio svetog priznavanja Krista, što je svaki templar činio prilikom svoje inicijacije. Konstatirao je i to da je svatko tko bi se usudio drugačije reći, kriv za smrtni grijeh, U studenom 1307. priznao je da je zanijekao Krista, pljuvao na raspelo, sudjelovao u homoseksualnom općenju s drugim templarima, te primio sramotni trostruki poljubac. U to se vrijeme zakleo uobičajenom frazom kako ne postupa pod pritiskom, nego za dobrobit svoje duše.114 Do svibnja 1310, po prvi puta u tri godine, situacija se okrenula u korist templara. Jasnoća, uvjerljivost i mudrost s kojima je slučaj Reda iznesen, zaprijetili su kraljevoj kampanji laži, histerije i blaćenja. Kako se ova mučna saga nastavljala, Filip je bio prinuñen izmijeniti pristup. Dana 11. svibnja, kraj Pariza, Filip je ponovo pokrenuo provincijsko crkveno vijeće, bez obzira na hitni poziv kojeg je 10. svibnja Pierre de Bologna uputio papinskoj komisiji da to spriječi. Ovo inkvizicijsko tijelo sazvano je pod nadležnošću još jednog od Filipovih pratilaca, tek ustoličenog senskog nadbiskupa, Phillipe de Marignija, brata moćnog kraljevog komornika, Enguerranda de Marignija. Već idućeg

dana, 12. svibnja, nadbiskup De Marignv proglašava pedeset i četvero templarske braće koji su pred papinskom komisijom upravo svjedočili o nevinosti Reda krivim za ponovljene hereze, budući da su zanijekali ranija priznanja, dana pod mučenjem. Ljudi su odmah odvedeni na stratište i živi spaljeni, herojski izvikujući svoju nevinost i nevinost Reda dok su polako umirali. Učinak koji je ovakva okrutnost imala na sve one svjedoke pripravne svjedočiti pred papinom komisijom, bio je upravo onakav kako je Filip i predviñao. Bili su obeshrabreni. Demonstracija kraljeve odlučnosti da slomi Red uspjela je utišati preostale branitelje templara. U meñuvremenu je nadbiskup De Marignv nastavljao sa spaljivanjima. Za samo nekoliko dana, lomača je progutala 120 ljudi. Nadbiskupi Reimsa i Rouena, oboje Filipovi puleni, pokrenuli su svoja provincijska vijeća, Smrt je snašla neznani broj templara, od kojih su mnogi bili odabirani iz sve mršavijih redova onih, spremnih svjedočiti u korist Reda. Nadbiskup De Marignv privodi pred svoje provincijsko vijeće Renaud de Provinsa, glasnogovornika Reda, kako bi odgovarao za svoje zločine. Papinska komisija poslala je nadbiskupu svoje predstavnike, žaleći se da će ovime njihova istraga biti pretvorena u čistu farsu. De Marignv se isprva nije dao zastrašiti. Na kraju je popustio, i uredio da De Provins bude vraćen papinskoj komisiji. Tada su otkrili kako je Pierre de Bologna misteriozno nestao iz zatvora najvjerojatnije je ubijen. Drugi krug papinske komisije odgoñen je za 30. svibanj. Kada se 3. prosinca 1310. papinska komisija ponovo okupila za svoje treće i zaključno zasjedanje, pronañeno je tek nekoliko svjedoka, voljnih svjedočiti u korist Reda. Završni dio ove tragične šarade sastojao se u priznanjima skoro 200 muškaraca, koji su se tresli slomljeni i ridali na koljenima, Dana 5. lipnja 1311. papinska komisija podastire svoje rezultate kralju Filipu. Papi je predstavljen kompletan izvještaj saslušanja. Komisija je zaključila da nema dovoljno dokaza za optužbu Reda. Potvrñeno je, ipak, kako su se odvijale neke neprimjerene radnje, koje ne mogu ostati nekažnjene. Filipu je to bilo dovoljno. U ostalim zemljama Europe, kojima je 1307. Pastoralis praeeminentiae upućen, poduzete su razne radnje. Usprkos simpatijama koje su pojedini predstavnici europskih vlasti mogli imati prema templarima, svi su kršćanski vladari bili obvezni povinovati se papinom nalogu za hapšenje. Po ediktu se u Engleskoj isprva samo površno postupalo. Upozoreni vijestima o francuskim hapšenjima u listopadu, te zahvaljujući trotjednoj pauzi, od Edwardovog primitka Pastoralis praeeminentiae 15. prosinca, pa do njegovog naloga za uhićenje, izdanog 7. siječnja 1308, jedan dio engleskih templara bio je u prilici pobjeći. S onima koji su odlučili ostati, postupalo se blago. Templarima je naloženo da ostanu unutar svojih preceptorija, i dopušteno im je zadržati svoju imovinu, pa čak i oružje. Englesko običajno pravo predviñalo je suñenje pred porotom punopravnih grañana, u oštrom kontrastu s praksom Inkvizicije. Do listopada 1309. nije se skoro ništa dogañalo, sve dok u Londonu dva gostujuća inkvizitora nisu otpočela s ispitivanjima, ne primjenjujući mučenje, Nitko od 43 brata nije priznao niti jednu jedinu optužbu. Nakon njihovog otužnog neuspjeha, inkvizitori preklinju kralja da im da malo više slobode kod ispitivanja. Dana 15. prosinca, Edward odobrava

blaže mučenje. Čak ni tada, tijekom proljeća 1310, ispitivanja ne uspijevaju iscijediti niti jedno jedino priznanje. U lipnju, inkvizitori se žale kako nisu uspjeli pronaći sposobne mučitelje, preklinjući kralja da templare prebaci u francuske zatvore, gdje bi im se moglo osigurati odgovarajuće ispitivanje. Odbijeni su, U jesen 1310. Edward dopušta drugi krug mučenja, no ni ovoga puta nema priznanja. Sve u svemu, ispitano je 144 engleskih templara. Da bi u svibnju 1311, najzad, tri templara na standardni način priznala optužbe, od Crkve dobivši odrješenje i pomirenje. Da bi papa bio umiren, 1311, postignut je kompromis. Engleski templari izjavili su da je Red u toj mjeri okaljan optužbama da se njegovi članovi nisu mogli sami okajati. Zato su zatražili da im odrješenje daju engleski prelati, te da budu pomireni s Crkvom. Engleski Majstor templa ponosno je odbio čak i ovakav ustupak, i zatočen je u Londonskoj kuli, gdje je 1313. i umro. U Škotskoj, Robert Bruce je imao puno više toga na pameti nego ambicije Filipa i Klementa, pozdravivši pomoć vještih ratnika u svojoj borbi s engleskom krunom. U Irskoj je ishod bio skoro nikakav. Nakon svoje srčane obrane Reda, James II od Aragona promijenio je stav. Koncem studenog 1307. godine, čak i prije nego što je primio Klementovu bulu, nareñuje da templari budu uhapšeni, a njihova imovina oduzeta. Možda je shvatio da je, u svjetlu podrške Filipa IV koji je doslovno kontrolirao papu, za njega najkorisnije praviti se kao da postupa u skladu s dogañajima, Osim toga, pošto je njegovo kraljevstvo zapravo bilo vojna fronta ispriječena Maurima, iberijski templari su bili dobro uvježbani i naoružani. James je vjerojatno smatrao da bi brza i odlučna preventivna akcija mogla spriječiti moguća veća sukobljavanja u budućnosti. U prosincu svoje trupe šalje na templarski dvorac. Garnizon, u kojem je bio i aragonski Majstor templa, se predaje mirno. Drugi dvorci su se, meñutim, oduprli, u čemu im je pomogla kraljeva nespremnost na Hl pregovaranje. Popularnost templara bila je vidljiva iz činjenice da su se vitezovima i njihovoj obrani templarskih dvoraca pridružili lokalni mladi plemići. Posljednji templarski dvorac predao se u lipnju 1309. godine. Papina istraga u Aragonu nije ni započela prije siječnja 1310. Usprkos tome što je dvije i pol godine Red imao oružane sukobe s kraljem, sa zatvorenim templarima se postupalo dobro. Usprkos tome što se za mučenjem, i to rijetko, posegnulo tek 1311, na izričit papin nalog, ipak nisu dobivena nikakva priznanja. U Aragonu su, baš kao, uostalom, i u drugim zemljama Iberijskog poluotoka, uključivši Portugal, Majorcu i Kastilju, templari proglašeni nevinim. Nakon njihovog raspuštanja, brojni kastiljanski templari su se povukli u život gorskih pustinjaka. Priča se da im se nakon smrti tijela nisu raspadala, kao jasno svjedočanstvo njihove nevinosti i mučeništva.115 U Njemačkoj, vlasti su papine naloge provodile s neujednačenom dozom predanosti i efikasnosti, ovisno o lokalnoj političkoj situaciji. Dana 11. svibnja 1310. skupina od dvadeset naoružanih templara banula je usred voñenja postupka na Koncilu u Mainzu, glasno izjavljujući svoju nevinost po svim optužbama. Rekli su da su križevi na plaštevima već spaljenih templara čudesno bili netaknuti vatrom, kao dramatičan dokaz u prilog nevinosti Reda. Kada se Koncil ponovo okupio, svih trideset i sedam templara koji su svjedočili

izjavljivali su da se ne osjećaju krivima, Red je proglašen nevinim. Izvan sebe od gnjeva, Klement je odbacio njemačku presudu. U Italiji su templari bili malobrojni. Izgleda da su, pošto je vrlo malo svjedoka bilo dostupno, mnogi uspjeli umaći. Lokalni vladari su različito reagirali na papine zapovijedi. U Lombardiji su, usprkos nareñenjima pape, odbili primijeniti mučenje, i templari su proglašeni nevinima. I u Ravenni se s templarima postupalo blagonaklono. Pred sud su izvedena svega sedmorica templara. Mučenje nije primjenjivano, i svi su proglašeni nevinima. U Napulju su Filipovi anžuvinski saveznici bez oklijevanja postupili po nalozima, uhapsili oko četrdeset i osam templara i ubili ih. U Papinskoj državi je pronañeno svega osam templara, a sedam od njih je osuñeno. U ostalim krajevima Italije, u kojima je mučenje bilo legalno, kao, naprimjer, u Navarri i Toskani, templari su proglašeni krivima već na prvom suñenju, Na Cipru, sjedištu Reda nakon gubitka Svete zemlje, Amaurv de Lusignan je 1306, svrgnuo svog brata i uz pomoć templara postao guverner otoka. Nakon primitka papinih uputa, Amaurv je s templarima pregovarao oko uvjeta pod kojima bi slijedio papine upute i obavio nužna hapšenja. U svibnju 1308. pred guvernera su izišli Majstor Reda i još dvojica voña, izjavivši da niti oni, niti ostalih 118 templara na otoku, nisu krivi. Dana 1. lipnja 1308. Amaurv opsjeda templarski dvorac u Limasolu. Templari se predaju i odreñuje im se ograničeni pritvor. Saslušanja nije bilo sve do svibnja 1310. Svi ispitani izjavili su da se ne osjećaju krivima. No, 5. lipnja je Amaurv de Lusignan napadnut i ubijen, što je Klementu omogućilo pokretanje novih postupaka, temeljitija mučenja, a zatim i donošenje presude koja ga je više zadovoljavala. 16. listopada 1311, nakon godinu dana odlaganja, u Vienneu u Francuskoj održava se generalni crkveni koncil. Pred njim su stajala tri zadatka proučiti situaciju s templarima, pozabaviti se izvedivošću još jednog križarskog rata, i pripremiti se za reformu Crkve. Pokazalo se da je ambiciozno zamišljeni koncil bio zapravo vrlo neomiljen. Nije mu prisustvovala trećina pozvanog svećenstva, a na poziv se nije odazvala ni jedna jedina okrunjena europska glava. Klementove su se brige očito svodile samo na raspodjelu templarskog imetka. Meñu ostalim pritiscima kojima je bio izložen, papa je bio izložen i ponovljenoj prijetnji Filipa i De Nogareta o posthumnom suñenju papi Bonifaciju i optužbama, vrlo sličnim onima protiv templara, samo još strasnijim. Tijelo mu je trebalo biti ekshumirano i spaljeno, sva nova papinska ovlaštenja do kojih je uspio doći bila bi izbrisana, dok bi s De Nogareta bila skinuta ekskomunikacija. Što je koncil bio bliži, to je Klement sve jasnije uviñao da će mu biti potreban puno porazniji dokaz od onog što je do tada uspio sakupiti. S izuzetkom Francuske, kolijevke Filipove jezovite državne mašinerije, bilo je vrlo malo dokaza u prilog šire krivnje Reda. Klementova bula od 22. studenog 1307, kao i njegove potonje aktivnosti, neumitno su ga vezale uz pitanje krivnje Reda, uz kojeg je njegova vlastita sudbina bila neraskidivo vezana. Tako je dodatno pojačao zahtjeve za mučenjima. Oni koji su nakon svojih prvih suočenja s Inkvizicijom godinama trunuli širom europskih zatvora, sada su ponovo povlačeni pred svojim istražiteljima. Plod Klementovih grozničavih i bizarnih napora ozakonjenja svog papinstva bila su brojna nova priznanja i preinačenja ranije povučenih priznanja.

Kao po navici, Klement je formalno pozvao templare da pristupe i obrane se. Koncilu je pristupilo devet templara i zauzelo se za Red, kazavši da tisuću i petsto, do dvije tisuće braće, čeka na priliku da svjedoče u korist Reda. Okupljeni pripadnici Crkve, s izuzetkom francuskog svećenstva, bili su voljni dopustiti braniteljima templara da svjedoče pred koncilom. Klement, meñutim, nareñuje trenutačno uhićenje ove nevelike prethodnice, ne bi li ostale obeshrabrio u pokušaju da pristupe i ponovo ožive zanimanje i simpatije za braću. Klement nije uspio osigurati prevlast nad koncilom, i to zbog prozirnosti njegovih namjera. Filip je gubio živce. U veljači 1312. odaslao je delegaciju, sastavljenu od de Nogareta, de Plaisiansa, Enguerranda de Marigninija, te drugih francuskih plemića i kardinala, koja je Klementu trebala podastrijeti svu njegovu zabrinutost. Ova je grupa razbjesnila brojne članove koncila, i to zato jer su u privatnim sastancima s papom proveli narednih dvanaest dana. U ožujku, Filip upućuje ultimatum i iznosi da Red mora biti ugušen, zbog dokaza o herezi i drugim zločinima, do kojih je u lipnju došla papinska komisija. Dodao je da bi templarsko blago trebalo biti preusmjereno za potrebe novog križarskog reda. Klementove dileme najzad su iščezle 20. ožujka 1312. godine, s prispijećem Filipa i vojnih snaga, u cilju osiguravanja ishoda koncila. Stvar je trebalo jednom za svagda okončati. Dana 22. ožujka sazvan je tajni konzistorij Koncila u Vienneu. Okupljenim kardinalima i prelatima Klement je predstavio svoju bulu Voxin excelso. U njoj je iznio da je, premda na osnovu postojećih dokaza Red nije moguće definitivno osuditi, parnica u toj mjeri narušila ugled Reda da nitko častan ne bi više pomišljao na priključenje. Takvo bi stanje toliko oslabjelo napore kršćanstva u Svetoj zemlji, da je bio prisiljen raspustiti Red. S većinom od četiri petine, konzistorij je glasao za zabranu Reda. Dana 3. travnja, Klement javno čita Voxin excelso, označavajući ujedno i konačno raspuštanje Reda. Na podiju za čitanje postavljena su tri prijestolja. Klementovo je postavljeno u sredinu, dok je na jednoj strani bilo Filipovo, a na drugoj ono njegova sina, kralja od Navarre. Učinjeno je, Bilo je zapravo tako jednostavno, zaključit će Klement, U par rečenica i par minuta, uspio je u onome u čemu nisu uspjele ni sve vojske islama,116 I premda se još uvijek nadao osnivanju novog reda, s njime, ili s njegovim sinom na čelu, Filip na kraju uviña da do toga ipak neće doći. Njegov karakter je zauvijek pomračen, a san o njegovom vladanju kršćanskim carstvom, završen. Bulom naslovljenom Ad providam, 2. svibnja Klement obznanjuje da cjelokupni templarski imetak treba pripasti hospitalcima, dok su Filipu nadoknañeni svi troškovi nastali od 1307. godine. U Kastilji, Aragonu, Majorci i Portugalu, tamošnji su vojni redovi odreñeni kao novi korisnici templarskih dobara i imovine, te su morali pružiti utočište izvlaštenim templarima. Kao što je bilo i za očekivati, u godinama nakon prvih uhićenja, blago Reda je sustavno bilo pljačkano. Pošto je ishod cijelog postupka bio unaprijed poznat, opozivane su povelje koje su jamčile vlasništvo. Vlade i Crkva plijenili su hranu, odjeću, konje, stoku, pokretnine, pa čak i drvenu grañu, u posjedu Reda, Najamninu koja je pripadala Redu godinama su skupljale vlasti. Otpisivana su dugovanja osuñenim hereticima. Ovo je posebno razveselilo Filipa, koji je od Reda posudio ogromne sume novca, Samostanski redovi su pomno zapisivali i dokumentirali svoje aktivnosti, a templari sigurno nisu bili

izuzetak u tome pa ipak, njihovi su arhivi zauvijek nestali bez traga. Naravno, hospitalci su nisu previše okoristili Klementovim darom. Pljačka je bila najvažniji razlog suzbijanja i gušenja Reda, tako da hospitalcima nije ostalo previše templarske imovine. Tek su deset godina nakon što je Klement objavio Ad providam, mogli hospitalci doći u posjed bilo kojeg dijela preostalog templarskog imetka. 6. svibnja 1312, svojom bulom Considerantes dudum, papa obznanjuje da će sudbinu voña Reda odrediti papa sam, te da su presude braći u nadležnosti provincijskih vijeća. S većinom preživjele braće postupalo se prilično blago. Onima kojima je dokazana nevinost, ili su se svojevoljno podvrgli Crkvi, dopušteno je ostati u ranijim templarskim kućama, ili im je čak odreñena i mirovina, s računa preostale imovine Reda. Samo su oni koji su odbili priznati, ili su zanijekali svoja priznanja, bili kažnjeni kao heretici i spaljeni. Tim su putem kročili mnogi vitezovi. Godine 1317. njemačkim templarima je dopušteno priključiti se hospitalcima. Godine 1317. James II osniva u Aragonu Red od Montese, koji objeručke prihvaća bivše templare. U Portugalu je templarima dozvoljeno pridružiti se novom, vojnom, Kristovom redu, kojeg je osnovao kralj Diniz. Godine 1318. Klementov nasljednik, papa Ivan XXII, zapovijeda vjerskim redovima da u Napulju podrže preživjele templare. Utvrñuje i to da su njihovi zavjeti i dalje na snazi. Tako im je, naprimjer, zabranjeno ženiti se. Time je, zapravo, prešutno priznao njihovu pravovjernost, potpuno proturječeći postupcima svog prethodnika protiv njih. Četiri istaknuta templarska čelnika Veliki majstor, Jacques de Molay Nadzornik Vizitor Francuske, Hugh de Pairaud Odgojitelj Preceptor, Učitelj Normandije, Geoffroi de Charnev, i Odgojitelj Aquitanije, Geoffroi de Gonneville izvedeni su pred papinsku komisiju od tri kardinala, sazvanu 18. ožujka 1314. u Parizu. Saslušanje je trebalo biti puka formalnost, pošto su voñe više puta priznali krivnju sva četvorica su trebala biti osuñena doživotno. No, De Molay i De Charnev opozivaju svoja priznanja i izjavljuju nevinost Reda. Zbog toga, krivnje za ponovno zapadanje u herezu, ova su dvojica još istu večer predani civilnim vlastima na spaljivanje. Izuzetnom hrabrošću, glasno izvikujući svoju nevinost i pravovjernost, Jacques de Molay i Geofroi de Charnev spaljeni su na lomači na Ile de Javiaux, otočiću na Seini. Okupljeno mnoštvo s velikim je divljenjem promatralo njihovo vladanje, s poštovanjem sakupivši njihov pepeo kao relikviju. Skoro trenutačno su stvorene legende, koje kao da su ove negdašnje velike ratnike branile od nanijetih im nepravdi. Priča se da je skupina templara koji su se izjasnili o svojoj nevinosti i bili na putu za gubilište, prošla pored Guillaumea de Nogareta. Jedan od njih je glasno prokleo sramotnog odvjetnika nakon osam dana, de Nogaret će pred Sud Gospodnji, da mu on sudi. Osam dana kasnije, De Nogaret je umro. Kažu da je, dok ga je plamen proždirao, Jacques de Molay izustio kletvu i zahtijevao da, ako je Red nevin, papa bude za četrdeset dana, a kralj za godinu, izveden pred Sud Božji te da odgovaraju za svoje zločine. Klement je umro nakon trideset i tri dana, a Filip osam mjeseci kasnije. Nakon Filipa, na prijestolju su se izmijenila tri njegova sina. Svi su poumirali u četrnaest godina nakon Filipove smrti, okončavši tako tristo godina vladavine neposrednih potomaka kapetijske kraljevske obitelji.

POGLAVLJE DVADESET ŠEST RAZMIŠLJANJA O TEMPLARSKOM REDU Pitanje koje se, naravno, samo po sebi odmah nameće je jesu li doista bili krivi? Mislim da to pitanje treba zapravo ovako glasiti za što su to templari trebali biti krivi, i koji to od njih? Bilo kakva nagañanja na tu temu moraju biti popraćena zdravim razumom. Priča o templarima sadrži u sebi cijeli spektar ljudskog iskustva junaštvo i kukavičluk, velikodušnost i pohlepu, mudrost i glupost, poniznost i oholost, samoodricanje i razuzdanost, duhovno stremljenje i posrtanje, čvrstinu u zavjetu i njegovu izdaju. Kako bi ove ljude stavili u odreñeni kontekst, ne smijemo zaboraviti da se tijekom dvjesto godina postojanja Reda najveći dio njegovog članstva uglavnom svodio na seljake, dok je najveći dio njegovih vitezova bio vrlo daleko od duhovnih lučonoša iz mita. Ali jednako tako vjerujem da su neki od templara uistinu i živjeli onako kako su opjevani u mitu. Jedina prava istina u cijeloj toj stvari jest ova nitko ne može sa sigurnošću kazati da li je Red kriv ili ne za optužbe iznesene protiv njega. Ovo će pitanje zauvijek ostati jednom od enigmi povijesti. Da li je zaista postojala hereza prenošena ili tajnom usmenom tradicijom, široko dostupnom brojnim preceptorijima u svijetu, ili ljubomorno čuvana od strane svakog Velikog majstora i njegove probrane elite? A upravo je to zavjera za koju su ih francuski kralj i papa optuživali! Brojni su templari umrli, prošavši mučenja i tamnice, a kao posljedica ovih optužbi, Red je uništen. A ipak, jedina zavjera za koju imamo nepobitne dokaze, je zavjera izmeñu kralja Filipa, pape Klementa i savjetnika De Nogareta. Četiri stoljeća povjesničari, okultisti, teoretičari urota, te brojni drugi, nagañaju o krivnji ili nevinosti templara. Ovo je pitanje u suprotstavljenim taborima doslovno postalo nekom vrstom lakmus papira, testa vjere. Neki vjeruju da su templari bili mistični vjesnici svjetla, te tajni začetnici Renesanse i svih kasnijih ezoterijskih pokreta. Drugi vjeruju da se Red izrodio u zlu i idolopoklonsku sektu, čiji duhovni potomci još uvijek djeluju kao cinične, ateističke i bezimene sile, skrivene iza meñunarodnog etatističkog franc. etate, engl. state država pokreta, oličenog Ujedinjenim narodima i drugim prototipnim organizacijama svjetske vlade. Treće tumačenje je tzv racionalni stav, sjajno uglačani intelektualni oklop povjesničaraskeptika, koji u suštini kaže da templari zaista jesu bili dio povijesne kronologije, kao i da su zbrisani u Srednjem vijeku. Preživjeli templari možda su se pridružili drugim vjerskim redovima, ili se vratili civilnom životu, na kraju redom poumiravši i pavši u zaborav osim u povremenim provalama tipa mitološke pasije u plesu sv. Vida, raspirivanih pojedinim romanticima i šarlatanima. Ljudi ovakvog umnog sklopa ukazivat će, možda, ili na odsustvo čvrstih materijalnih dokaza o postojanju doktrinarne hereze unutar Reda, ili na uočljivost skrivene tradicije. Oni se zadovoljavaju time da su, svojim odbijanjem sagledavanja šireg tematskog okvira, doprinijeli povijesnoj preciznosti. Znanstvena maštovitost i osjećaj za humor, koje u cijelu ovu raspravu unosi povjesničar i erotolog G. Legman, jedinstveni su. On piše da su templari krivi točno onako kako ih se i optužuje oni su bili homoseksualni, orgijatički kult,

zasnovan na luciferanskim dualističkim načelima, u čemu ključno mjesto zauzima misteriozni idol, Baphomet. Kao potvrdu svojih zaključaka, Legman priključuje i poduži isječak o templarima iz eseja povjesničara antike Thomasa Wrighta iz 1866. godine, naslovljenog The VVorship ofthe Generative Powers. I Legman i Wright slijede korijene inicijacijskog rituala, zbog kojeg su templari i bili optuženi, sve do gnostičkog faličkog obožavanja pretkršćanskih i protukršćanskih kultova. Skaredne obrede, opisivane od strane ranokršćanskih hereziologa, VVright pripisuje spoju razuzdanosti vulgarnog antičkog paganizma i mahnitih učenja kasnijih istočnjačkih filozofa.117 On je bio uvjeren da su perzijski manihejci izbjegli progone na istoku seobom na zapad i osnivanjem sekti tipa katara. Osim toga, srednjovjekovnog Sotonu on poistovjećuje s Prijapom. Gnostički model biseksualne i androgene naravi božanstva meñu brojnim je sektama dugo bio smatran odobravanjem heteroseksualnog i homoseksualnog odnosa meñu pristašama. Ideja da su templari bili zadojeni ranijim, široko otvorenim seksualnim magijskim poganstvom čija se univerzalnost proteže kroz sufizam, budizam, hinduizam, kabalistički judaizam, taoizam, vještičje kultove šesnaestog stoljeća, sve do dvadesetog stoljeća i aktivnosti Geralda Gardnera i Aleistera Crowleya čini se možda fantastičnom. Pa ipak, upravo je to ono na što pomišljamo kada priznajemo da heretička učenja meñu templarima nisu bila samo djelo Filipa i de Nogareta. Odbaciti u cijelosti takvu mogućnost, čini se jednako pogubnim, kao i bezuvjetno je prihvatiti. Vjerujem da dostupna svjedočanstva upućuju na takvo tumačenje, koje ne prenapuhuje niti realnost povijesti i zdravog razuma, niti žrtvuje nešto od aureole mističnosti i romantičnosti kojom su templari zaogrnuti od samog svog osnutka, U toj su priči izvan svake sumnje od ključnog značaja tri utjecaja, i u bilo kojoj diskusiji o ljudskom ponašanju njihov se učinak ne smije zaobići. Prvi čimbenik je doktrinarna kreativnost za kojom je u utemeljenju Pravilnika Reda posegnuo sv. Bernard, kao i propaganda, smišljena tako da privuče članstvo i financijere. Bernard se koristio sofisticiranom interpretativnom metodologijom, koja je težila pronalaženju, proučavanju i stvaranju vjerskih dogmi. Vojnovjerski red vitezovaredovnika ratničkog svećenstva bio je za kršćanstvo nova ideja. Njegovi magloviti korijeni lako bi se mogli potražiti u starozavjetnoj priči o kralju Davidu, u kojoj je svojim ubojstvom Golijata, David prepoznat kao sveti ubojica u ime Gospodina. Isus je često govorio kao ratnik, koristeći se vojnim analogijama u nastojanju da izrazi posvećenost, nužnu za napredovanje duhovnom stazom. Kada kaže, Nemojte misliti da sam došao širiti mir na zemlji ja ne donosim mir, već mač,118 on rječito izražava nužnost borbe protiv sila tame, Činjenica je, ipak, da je Bernard smislio novi okvir. Bio je dotjeran i vitalan. Tako je dobro usuglasio društvene, političke i duhovne zahtjeve onog vremena, da je polučio silan uspjeh. Pa ipak, do njega je došlo na samom završetku dugog perioda kulturne stagnacije. Jedino se činjenici da se Bernardov duhovni porod pokazao toliko podesnim za punu težinu Crkve, može zahvaliti što mu je, u inače uspavanoj europskoj psihi, širom otvoren prolaz. I kraljevi i plemići udružili su svoju energiju u prihvaćanju ove nove ideje. To nije bila znanost. Bila je to teologija. Europsko je kršćanstvo stavljeno pred čudesnu promjenu, a njen je začetnik proglašen svetim za svoje napore. S druge, pak, strane, svečev je duhovni porod

anatemiziran i istrijebljen. Ono što je toliko razlikovalo templare od hospitalaca i teutonskih vitezova, bila je izuzetnost templarskog duhovnog mita. Njihovo osnivanje bio je kreativni psihički čin, koji je nakratko obasjao srednjovjekovnu Europu njihovo uništenje bio je mračni dogañaj podjednakog, ali obrnutog reda veličine. Drugi presudni čimbenik bio je širi utjecaj kojeg je dodir sa Svetom zemljom imao na Europu, a posebno na pripadnike vojnih redova, Arapska kultura je bila nepojmljivo rafiniranija od one europske iz perioda mračnog Srednjeg vijeka. Sveta zemlja je jednako tako bila prožeta i brojnim drugim vjerama. Mistici, fakiri, zoroastrijanci, gnostici, sufiji i budisti s kojima su se susretali, predstavljali su u očima tek pristiglih križara pravu šaroliku povorku. Bilo je neizbježno da će inteligentniji i duhovnije nastrojeni vitezovi usporediti praznovjerja i dogme katoličanstva s bogatstvom i sofisticiranošću orijentalnih teologija kojima su bili izloženi. Sve dublja sumnja u ekskluzivno pravo na božansku milost kršćanstva, postepeno će potkopati ortodoksiju. Do prvih kontakata križara i asasina došlo je u periodu Qiyame. Kako je meñu sirijskim Nizarima došlo do potpunog odbacivanja muslimanskog šerijata, meñu njihovim novim poznanicima mogao se roditi odreñeni osjećaj profinjenosti nizarskih vjerovanja. Odbacivanje islamske ortodoksije od strane ismailitskog novaka strašno podsjeća na odbacivanje kršćanske ortodoksije, koju su templarima pripisivali tužitelji Reda, Meñu raznim kršćanskim cjelinama, vojni redovi su predstavljali najstabilnije europsko prisustvo. Vidjeli smo kako su, financijski iscrpljeni nužnošću vlastite obrane, lokalni baruni redovima darivali zemlju i utvrde. Europski kraljevi i plemići bi odslužili svoj period križarskog ratovanja i zatim se vratili kući nema sumnje, obogaćeni svojim iskustvom tako da je, tijekom dva stoljeća ratovanja, europsko društvo sigurno trpjelo utjecaj svog kontakta s Outremerom. Vojni redovi su, meñutim, tamo bili neprestano prisutni, Članovi bi naučili jezik, pregovarali i ugovarali poslove, sklapali vlastita prijateljstva i politička savezništva, čitali književna djela, filozofske rasprave, pa čak i krišom imali ljubavne partnere. S vremenom je članstvo redova imalo i ljude koji su veći dio svog života proveli na Istoku, nego u Europi, ljude kojima je bila bliža orijentalna kultura, nego kultura zemlje njihovog roñenja. Treći čimbenik o kojemu moramo voditi računa u priči o templarima je utjecaj katara cathara. Ponovo ističemo popularnost i bitnost koje je Languedoc imao u povijesti templara. Od prvog oduševljenog prijema njihovih najranijih promotivnih aktivnosti, pa do njihovog sramotnog vladanja tijekom Albigenškog križarskog rata, templarska je povijest nerazmrsivo vezana uz povijest Languedoca, Upravo je ona hereza, čijem su se iskorjenjivanju priključili, sadržavala elemente zbog kojih će i sami biti kasnije optuženi. Ako hereza i jest dospjela u Red, onda je upravo ovo mjesto gdje je do toga najvjerojatnije došlo. Naprimjer, sveti poljubac, za kojeg su templari optuženi, odražava katarski poljubac mira meñu Savršenima. Optužba za pljuvanje križa kao da uvelike odgovara katarskoj odvratnosti prema predodžbi razapetog Isusa. Izraz bougre, ili bugger engl. pederastija sodomija, upotrebljavan za katare, predznak je optužbi templara za homoseksualnost. Kolektivna ispovijed, apparellamentum, meñu Savršenima, svoj je odraz, izgleda, našla u

templarskim kanoničkim zborovima kaptolima. I jedni i drugi dijele odbacivanje obitelji, kao i naglašenu antiseksualnost, U svojoj potrazi za istinom, kao najvažniji simbol, dostojan prijezira, antinomijsko kršćanstvo je bez oklijevanja izabralo križ. Gnjusni ideal namjesničke muke i smrti Isusove prema kojem, da bi spasio vlastitu kožu, kukavica umjesto sebe nudi nevinu zamjenu ili žrtvenog janjca, lako bi mogli prihvatiti kao ideal dostojan gnušanja. Kao što nije ni nemoguće zamisliti preobražaj iz katarskog odbacivanja fizičkog tijela i njegove seksualnosti, u vidljivu razuzdanost. U oba odgovora na čovjekove psihobiološke potrebe, prisutno je asketsko odbacivanje jednog aspekta psihe bilo fizičke gladi za seksom u slučaju celibata, bilo emotivne gladi za vezivanjem i personaliziranom prisnošću u slučaju slobodoumnika. Ovdje ćemo ponovo zastati i upozoriti na moguću nevinost templara. Priča se da niti jedan templar nije istupio i bio spreman umrijeti zbog svojih heretičkih uvjerenja, kao što je to bio slučaj s tolikim katarskim mučenicima, Pa ipak, Jacques de Molay je, uza sva svoja kolebanja, umro kao mučenik, izvikujući nevinost Reda, kao i mnogi drugi koji su lako mogli izbjeći inkvizicijskom plamenu naprosto ne poričući svoja ranija priznanja, data nakon što su bili izvrgnuti mučenjima, Izučavatelji ezoterije, koji bez puno muka prihvaćaju krivnju templara, a da bi pomogli romantičnoj teoriji o templarskoj povijesti i inicijaciji, najvjerojatnije prljaju sjećanje na Red klevetama francuskog kralja. Charles Henry Lea ističe da prihvaćanje krivnje templara logički podrazumijeva i prihvaćanje kasnijih inkvizicijskih optužbi protiv vještica. On jednako tako iznosi i razboritu misao da bi, da su templari uistinu krivi za utemeljenje ili širenje antikršćanskog učenja, svoju herezu sakrili pomno stupnjevanim, postepenim objavljivanjem tajne. On kao apsurdnu odbacuje ideju da bi svaka hereza bila svakome objavljena neposredno po primitku u Red.119 Templari nisu nikada imali okomitu hijerarhiju, kakvu smo uočili meñu nizarima. Nije bilo templarskog imama. Veliki majstor je bio izabrani službenik koji je mogao biti izabran zbog svojih strateških i vojnih sposobnosti, ili svojih političkih veza. Izuzev u slučaju Hughesa de Pavensa, ne nalazimo da je duhovnost bila preduvjet za imenovanje. Pravilnik je zasigurno zahtijevao da Veliki majstor bude hrabar, da su mu interesi Reda na prvom mjestu, da iskazuje duhovnu poniznost i velikodušnost, kao i da se vlada časno. Ali, Veliki majstor nije nikada zamišljen kao kanal Više svijesti, kao što je to bio slučaj s nizari imamom, koji je bio u poziciji iz temelja promijeniti učenja sekte. Vidjeli smo da je, objavom Qiyame, Hasan II naopačke preokrenuo Alamut, a isto je učinio i njegov unuk, Hasan III, kada je asasine prisilio odbaciti šiitizam i prihvatiti sunizam. Iako je Veliki majstor imao ovlasti po vlastitom nahoñenju osnažiti ili ublažiti Pravilnik, nema uvjerljivih dokaza u prilog postojanja tajnog Pravilnika, koji bi važio za Red u cjelini, a za što su ga optuživali. Asasini pod HasanomiSabahom bili su izrazito mistično, tajno društvo, koje je veliki napor uložilo da promijeni onovremenu političku realnost, kako bi u neprijateljskom okruženju moglo proširiti svoje vjersko učenje i osigurati svoju političku slobodu, Kao grupa, vitezovi templari su bili daleko manje sofisticirani. Pa ipak, rani utjecaj mističnih učenja svetog Bernarda, izloženost

bogatim i brojnim duhovnim tradicijama, susretanih širom Bliskog istoka, kao i kontinuirani utjecaj heretičke katarske struje, možda je i mogao dovesti do nastanka unutarnjeg korpusa upućenika koji su, kroz period svoje povezanosti s Redom, i mogli razviti alternativna učenja duhovnog postignuća. Izložena mističnim postavkama asasina, ova je ilegalna templarska elita mogla u njima otkriti duhovno bogatstvo, dostojno da mu se posveti sva moguća pažnja. Dubina i cjelovitost učenja koja su kasnije razvili, definitivno su, meñutim, okaljani fantastičnim i podlim klevetanjem kralja Filipa i Inkvizicije. Moje je uvjerenje da je tumačenje krivnje ili nevinosti Reda, koje najvjernije odražava povijesne činjenice, kao i zdravorazumsko poimanje ljudske prirode, ono koje upućuje na postojanje unutarnjeg korpusa templara, čije ponašanje najvjerojatnije odgovara ponašanju za koje je Red u cjelini bio optužen. A ti su ljudi, od kojih su neki preživjeli, bili mistični prenosnici putem kojih je gnostičkoismailitsko naslijeñe prodrlo u europski okultizam, unutar njega nastavivši vršiti utjecaj na zapadne mističke tradicije sve do današnjih dana. ČETVRTI DIO POGOVOR PUT MISTERIJA Okosnica ove knjige namjerno je sužena na istraživanje jedne od najpresudnijih točki u razvoju zapadne ezoterije dva stoljeća križarskih ratova. To povijesno razdoblje je pomno proučeno od strane znanstvenika, i relativno je dobro dokumentirano. Naša teza glasi da svoj današnji oblik mistička tradicija Zapada duguje uglavnom spoju mističnih učenja islama i kršćanstva. Pošto su i kršćanstvo i islam utemeljeni na judaizmu, zapadni bi okultizam mogli opisati kao stapanje ezoterijskih tokova naše tri velike monoteističke vjere u periodu križarskih ratova. Kada su sinovi Isaaca i Išmaela slavili svoje dugo odlagano ponovno obiteljsko spajanje, oni su otvoreno prigrlili kćeri Sophijine, pogansku mudrost antike koja je, skrivena, ležala unutar ezoterijskih doktrina sve tri religije. Iz ovog jedinstva roñena je ponovno probuñena duša zapadne kulture, kao i njene, još uvijek neostvarene mogućnosti. Sljedeći pregled okultizma prije i nakon križarskih ratova, trebao bi poslužiti kao potvrda mog prihvaćanja ovih teza. I premda ćemo se samo površno moći dotaći najznačajnijih trenutaka u razvoju misterija Zapada, ovaj će nam pregled pomoći oslikati kretanje sustava ezoterijske istine kroz različite periode i kulture. Počevši od Egipta kolijevke prve objektivne povijesne manifestacije misterija uočit ćemo prilično skladno napredovanje okultnog znanja, sve do šestog stoljeća i početka mračnog Srednjeg vijeka. Prisiljeni napustiti svoje postojbine, europski poganski filozofi i upućenici migrirali su u gostoljubivije podneblje Perzije, sa sobom donoseći i svoj gnostički i neoplatonički dar. Na idućim stranicama ćemo bez većih poteškoća odmah prepoznati dobar dio najvažnijih ezoterijskih komponenti ismailitske mudrosti. Nadalje, nakon kraja križarskih ratova, ponovno buñenje okultnih učenja na Zapadu postat će nam jasno čim uočimo procvat ezoterijske umjetnosti i obilje mističkih tajnih društava, do kojeg je došlo tijekom Renesanse. I na kraju, široko prateći ova društva i njihova učenja sve do njihovih današnjih potomaka, pomoći ćemo si produbiti naše poznavanje većeg dijela složene povijesti, koju smo do ove točke zajednički istraživali. KORIJENI MISTERIJSKE TRADICIJE ZAPADA

Egipat. Egipat je poznat kao kolijevka civilizacije i postojbina zapadne ezoterije. Egipatska religija bila je magijska religija, koja je u sebi sadržavala neprekinutu interakciju pojedinca i različitih božanstava koja su sačinjavala njen pomno razrañeni panteon. Od upućenika se zahtijevalo pamtiti magične formule i čarolije, te demonstrirati njihovo odlično poznavanje službenici Hrama Templa su provodili testove hrabrosti i časti. Da bi se što dalje doprlo egipatskom psihičkom mapom, nužno je bilo posjedovati tajno znanje, zajedno s visoko razvijenom moralnošću. Njegovi su svećenici usavršili visoko razvijeni sustav magije, predstavivši ga u pisanom, ilustriranom i klesanom obliku. Egipatske misterije išle su u korak sa svetošću kraljevstva na zemlji. I tako nije bilo prevelike potrebe za onakvim ezoterijskim podzemljem s kakvim se susrećemo meñu ismailitima, ili u Europi nakon križarskih ratova. Egipat je dugo bio priznavan kao postojbina alkemijskih znanja i umijeća. Njegovo moralno učenje, predstavljeno u njegovoj mudroslovnoj literaturi i pogrebnim tekstovima, predstavlja najviše vrhunce svete svjesnosti. Egipatska umjetnost uliva strahopoštovanje. Njeni hramovi, kipovi, freske, rezbarije, nakit, oslikani papirusi i sarkofazi, stoje kao nijemi svjedoci sjajne i uzvišene duhovne kulture, bez premca u povijesti. Nijeme i nepokretne slike Knjige mrtvih, imaju snagu i danas, skoro četiri tisućljeća nakon svog nastanka, kazivati nam i dirnuti nas. Hebrejska Kabala. Kabala Kabbala je ezoterijsko židovsko učenje. Riječ dolazi od hebrejskog korijena QBL, što znači primiti, a upućuje na predaju tajnog znanja usmenim predanjem. Priča kaže da je Bog Kabalu poučavao probranom društvu anñela u Raju, koji su je prenijeli Adamu odmah po Izgonu, nudeći mu sredstvo kojim će ponovo steći svoju prvotnu duhovnu milost. Zatim je isto prenijeto Noi, a potom Abrahamu početak drugog tisućljeća stare ere, koji je otputovao u Egipat, gdje je učenja Kabale podijelio s izabranim svećenicima. Ovi su ista učenja dalje prenijeli adeptima drugih naroda. Puno kasnije, Mojsije oko trinaestog stoljeća prije Krista je iniciran tijekom svojih lutanja pustinjom, gdje je i on pouku primio neposredno od anñela, Mojsije je kabalističko učenje sakrio unutar prve četiri knjige Petoknjižja. Tako glasi legendarno rodoslovlje Kabale, koja je bila duboko usañena u židovsku kulturu, sve dok učenici rabina Simeona Ben Jochaija nisu njegove rasprave poredali u središnje kabalističko djelo znano kao Žohar, prvi puta objavljeno u trinaestom stoljeću, u Španjolskoj. Najvažniji grafički simbol Kabale je Drvo života. Radi se o neizmjerno evocirajućoj predodžbi mnoštvenosti, inherentnoj emanacijskom kozmosu, zamišljenoj od strane drevnih mistika i vidovnjaka koji su razvili učenje. Drvo u sebi obuhvaća nebesku, arhanñelsku i planetarnu sferu, kao i zemaljske i demonske svjetove. Njegova hijerarhijska geometrijska konstrukcija započinje Nevidljivim, iz kojeg proizlazi Jedinstvo, Sve stvaranje izvire iz ovog Jedinstva, u nizu sve zgusnutijih planova bivanja. Drvo života odražava se u Četiri svijeta Arhetipskom, Kreativnom, Formativnom i Materijalnom, kojima odgovaraju Četiri elementa Vatra, Voda, Zemlja i Zrak. Kao dijagram, Drvo se sastoji od deset sfera, ili Sefirota predstavljajući brojeve od jedan do deset, povezane pomoću dvadeset i dvije staze svetih slova hebrejske abecede. Zajedno, oni čine trideset i dvije Staze Mudrosti, opisane u Sepher Yetzirah, ranom kabalističkom tekstu kojeg se pripisuje Abrahamu. Unutar obilnog simbolizma, Drvo života pruža okvir i smjernice na putu osloboñenja.

Kabalistička tradicija prisutna je meñu Arapima i Grcima, oboje u posjedu alfanumeričkog pisma. Tako, baš kao i kod hebrejskog, riječi i izrazi mogu sadržavati i skriveno značenje, ovisno o njihovoj numeričkoj ekvivalenciji s drugim riječima i izrazima. Jednako tako se može pretpostaviti da i brojevi skrivaju dublje značenje, ovisno o riječima koje predstavljaju, Egipatska sakralna umjetnost takoñer izražava korespondenciju meñu položajima likova na vinjetama i oblicima hijeroglifa,120 Upućenici Inicirani su ovladali tajnim ključevima koji su im omogućili dešifrirati ove simbole i iščitati poruke skrivene unutar slika i skulptura. Grčka. Misterije je iz Egipta u Grčku prenio mitski pjesnik i muzičar Orfej, kojem se u zaslugu pripisuje i začetak grčkog panteona. Eleuzinske misterije, za koje se vjeruje da su nastale oko 1400. godine prije Krista, postale su najpopularniji i najrašireniji način priopćavanja i očuvanja ezoterijskih istina Egipta. Mnoga načela Eleuzinskih misterija sačuvana su za suvremeni svijet zahvaljujući Platonu oko 428348. prije Krista a naročito njegovom Timejui KritiJ, kao i rimskom piscu i satiričaru Luciju Apuleju drugo stoljeće i njegovom djelu PreobražajLucija ili Zlatni magarac. Središnja drama Manjih eleuzinskih misterija jest otmica kojom Pluton, bog podzemnog svijeta, Perzefonu, kćer božice prirode Ceres, čini svojom mladom. Eleuzinski hijerofanti povlače paralelu izmeñu zatočenosti duha unutar materije, grobnice duše. Oni ustrajni u Manjim misterijima, koji su ukazali na svoju dostojnost napredovanja, bili su upućivani u Veće misterije, Ovdje je put pročišćenja naznačen mitskim oslobañanjem Perzefone, svake godine na šest mjeseci, da bi živjela na Zemlji. Periodični bijeg iz materijalnog kraljevstva smrti duše k olimpskim visinama besmrtnih bogova svjetla, bila je metoda iniciranja duše. Tajnim tehnikama, kojima se to postizalo, vladali su isključivo svećenici i svećenice koji su upravljali Velikim misterijima. Gnosticizam. Takve su teme bile centralni element sljedećeg velikog mediteranskog toka, šire poznatog kao gnosticizam. Zoroastrizam perzijski dualizam je rimskom Europom proširen kultom Mitre, a predstavljao je sljedeći presudni utjecaj na gnosticizam. Gnosticizam je svijet promatrao kao podijeljen izmeñu materije i duha. Duh iskra neiskazivog, vječnog, nepojmljivog božanskog u svakom od nas je zarobljen materijalnim okovima trodimenzionalnog tijela pod vlašću Demiurga, ili nižeg božanstva. Gnostička emanacijska učenja smatrala su da su iskonski nepomirljivi protivnici iz Nevidljivog Duh i Materija, Tama i Svjetlo porodili središnju sferu, ili Pleromu, prostor meñu njima. Pleroma je bila dom raznih arhanñelskih i anñelskih hijerarhija, iz kojih konačno izvire i ljudska egzistencija u zemaljskoj sferi. Preokret u silasku iz duha u materiju upućivao je na put povratka. Upućenici su učili kako se postepenim usponom duhovnim oblastima, do u najsitniji detalj ucrtanim i opisanim raznoraznim mediteranskim gnostičkim zajednicama, vinuti iz tamnice ljudskog tijela. Duhovna sloboda je obećana kao roñenjem zajamčena onima, dovoljno neustrašivima i ustrajnima da posegnu za njom. U početnom razdoblju kršćanske ere, eseni u Svetoj zemlji, kao i drugi pretkršćanski Židovi i poganski gnostici, pozdravili su kršćansku objavu. U njenoj su duhovnosti mogli prepoznati odjek svoje vlastite duhovnosti, Gnosticizam se dugo nastavljao širiti zbog svoje istinske sklonosti sintezi.

Hermetizam. U drugom i trećem stoljeću, grčki gnostici formiraju hermetičku književnost. Hermetizam je bio kreativna mješavina istih onih tema koje su činile pozadinu ranog kršćanstva gnosticizam, grčka filozofija, židovska i perzijska vjerovanja, i spasiteljski mit o božanskom iskupitelju. Za Hermesa Trismegistusa Trostrukovelik, grčku varijantu Thotha, kaže se da je ljude naučio vještinama pisanja, glazbe, matematike, astronomije, medicine, kemije, magije i filozofije. Hermes je začetnik, psihopomp ili duhovni vodič, kroz Nevidljivo. Duša hermetičkog upućenika uspinje se kroz sedam planetarnih sfera, sve se više oslobañajući svoje niže prirode, kako bi se ponovo mogla ujediniti s duhovnom realnošću, Jednim koje je prije Prvog početka. Hermesu se pripisuje autorstvo više rasprava iz perioda drugog i trećeg stoljeća. Iste su se bavile i temama kao što su astrologija, alkemija, magija i okultna svojstva biljaka i kamenja. Ima i filozofskih i duhovnih tekstova duboke pobožnosti, koji se takoñer uglavnom pripisuju Hermesu. Hermetička škola je predstavljala pokušaj da se neposrednom njegom mističkih sposobnosti nadiñu racionalna i intelektualna ograničenja tradicionalne grčke filozofije. Neoplatonizam. Izmeñu trećeg i petog stoljeća, iz hermetizma je nastao neoplatonski pokret. Njegovi najznačajniji predstavnici bili su Plotinus 205270, Porphyry 234305, Iamblichus oko 250330 i Proclus oko 410485. Bili su to zadnji dosezi u razvoju misterijskih škola na Zapadu, prije nego što će Europu prekriti gluha tišina mračnog Srednjeg vijeka. On je u sebi sažeo sva učenja koja smo do sada spomenuli, uzdigavši ih na još viši nivo istančanosti. Neoplatonizam je predstavljao krajnji napor dekadentnog poganstva da objavi, a time za kasnije naraštaje sačuva svoje tajno ili nepisano učenje. U njegovom je učenju antički idealizam pronašao svoj najpotpuniji izraz.121 Neoplatonizam je učio da je intelektualno znanje beskorisno ako nije popraćeno uspinjanjem čovjekove svijesti prema sve višim nivoima percepcije. Meditacija i druge duhovne vježbe sredstva su kojima inicirani može doći do neposredne spoznaje unutarnjih istina religije i filozofije. Islam i Bliski istok. Kako su poganske Misterije posrnule pod dvostrukim napadom svog vlastitog raspadanja, kao i kršćanskih progona, Zapadna Europa je potonula u mračni Srednji vijek. Sveta učenja preselila su se na Bliski istok, jer je učenjacima i pustinjacima, koje je Justinijan protjerao iz neoplatonskih akademija i gnostičkih zajednica, perzijska sasanidska dinastija širom otvorila vrata. Neoplatonizam je na Bliskom istoku naišao na plodno tlo. Davno prije toga, drevne su sumerske i babilonske civilizacije razvile pomno razrañene mitske panteone, i slavile svoje svete Misterije. Mnogo stoljeća nakon sloma tih civilizacija, negdje izmeñu šestog i sedmog stoljeća stare ere, pojavio se zoroastrizam. Pod dvostrukim utjecajem islama i neoplatonizma, ostaci Zaratustrina učenja prerasli su u autentične perzijske gnostičke pokrete sedmog do desetog stoljeća. Premda je, šireći se Bliskim istokom, tradicionalni islam u sebe upijao stremljenja velikog mnoštva, u njemu je ipak ostala glad za bogatijim i razrañenijim simbolizmom, Čini se da se filozofsko bogatstvo neoplatonizma idealno uklopilo u ovu težnju, svoj islamski vrhunac dosegavši u ismailizmu i sufizmu. Islam je bio put kojim su pisana djela Aristotela oko 38422. prije Krista dospjela u srednjovjekovnu Europu. Arapske prijevode Aristotelovih grčkih

izvora tijekom dvanaestog stoljeća na latinski su preveli kršćanski, židovski i muslimanski učenjaci, djelujući u Španjolskoj i na Siciliji. Aristotelova djela predstavljala su izazov srednjovjekovnom praznovjerju i na vjeri zasnovanoj isključivosti kršćanske duhovnosti, koji su, izgleda, svoju podršku pak nalazili u idealizmu Aristotelovog učitelja Platona, koji je fizičku stvarnost izdvojio iz domene filozofskog interesa. Aristotelova učenja bila su direktna antiteza učenjima njegovog učitelja. Aristotel je naučavao neku vrst razumskog ispitivanja i logike, naučnu metodu istraživanja kojom je veličana moć razuma. Ove discipline potakle su postignuća islama u medicini, matematici i znanosti. Aristotelova istraživanja protegla su se i kroz kozmologiju, metafiziku, etiku, psihologiju i političku teoriju, polja misli u Europi uspavana još od sloma Rima. Križarski ratovi i Okultno podzemlje. Iznuñeni kontakt kršćanstva i islama tijekom križarskih ratova, bio je prilika za novu seobu Misterija. Do trenutka kada je europsko kršćanstvo došlo u dodir s muslimanskim Bliskim istokom, bilo je spremno za podražaj kojeg mu je pružila Palestina. S druge, pak, strane, dvjesto godina kasnije, vojni pohodi križara i Mongola isisali su islamu njegovu vitalnost. Nakon križarskih ratova, Europa, koja je u mračni Srednji vijek utonula u trenutku kada je islam kročio stazom od pet stoljeća svjetske dominacije, doživljava svoju kulturnu renesansu. Islam tone u svoj vlastiti mračni Srednji vijek. Muslimanska vojna pobjeda nad Europom i Mongolima imala je za rezultat socijalni i ekonomski poraz, od kojeg se islam još uvijek oporavlja. ZAPADNA EZOTERIJA NAKON KRIŽARSKIH RATOVA Sva pažnja, koju smo ranije posvetili ismailitskim vjerovanjima, kao i njihovo izrastanje iz muslimanskog središnjeg toka, dovode nas, vjerujem, do toga da s puno razloga možemo govoriti o utjecaju ismailitske filozofije na europsku ezoteriju. Prihvaćamo tezu da su najvažniji izvor prodiranja gnostičkoismailitskih učenja u Europu, bili oni pojedinačni templarski upućenici koji su uspjeli umaknuti uništenju Reda. Preživjeli templari tiho su nastavili poučavati doktrine i mistične tehnike koje su naučili i razvili na Istoku pravo tajno učenje Reda. To je s vremenom dovelo do procvata okultnih znanja u Europi. Stoljeća koja su uslijedila nakon raspršenja templara u četrnaestom stoljeću, iznjedrila su ezoterijsku revoluciju koja se nastavlja sve do današnjih dana. Renesansa. Uništenje Vitezova templara išlo je ukorak sa smrtnim hropcem mračnog Srednjeg vijeka. Skoro istovremeno su se počele pomaljati brojne okultne discipline i tajna društva, misteriozno uvirući u europski zeitgeist. Ovo okultno cvjetanje bilo je dio Renesanse, ili preporoda, perioda europske povijesti odmah nakon Srednjeg vijeka, od otprilike 1375. do 1575. godine. Karakteristična po učenju i zanimanju za klasičnu književnost i klasične vrijednosti, ona je isto tako bila obilježena i opadanjem feudalizma i usponom trgovine otkrićem Amerike zamjenom Ptolemejevog geocentričnog modela Kopernikovom heliocentričnom teorijom te pronalascima papira, tiska, baruta, pomorskog kompasa i teleskopa. Leonardo da Vinci 14521519 je dugo bio istican kao model renesansnog čovjeka sjajan umjetnik i znanstvenik, čiji su univerzalni interesi pokrivali cijeli raspon onovremenih znanja. Krugu njegovih talijanskih umjetničkih kolega pripadao je i kipar Michelangelo 14751564, čija djela odražavaju novi duh koji

je pokretao Europu. Teme svetosti pojedinca, koje su se javile s izranjanjem mitova o Svetom gralu, te viteškim kavalirskim romansama dvanaestog stoljeća, nalaze svoj izraz u vrijeme Renesanse. Prisilni kolektivizam, karakterističan za srednjovjekovno feudalno društvo i teologiju, zamijenjen je prihvaćanjem pojedinca kao nekog tko može obogatiti društvo i osvijetliti prirodni red, umjesto da ih ugrozi.122 U renesansnoj umjetnosti, čovjek zauzima svoje pravo mjesto u kozmosu, Michelangelov Bog dotiče Adamovu glavu direktno, i s ljubavlju, a njegov David stoji gol i bez stida. Renesansne nade u novo Zlatno doba svoj su odjek imale i u napretku znanosti. Govoreći o značaju Kolumbovog 14511506 otkrića Amerike, EncydopediaBritannicaaz Prvi, uistinu težak udarac tradicionalnom prihvaćanju starih autoriteta, bilo je otkriće Novog svijeta, krajem petnaestog stoljeća.123 Zemlja više nije bila ravna. A uskoro neće više biti ni središte Sunčevog sustava. Za vrijeme svog boravka u Italiji, negdje krajem šesnaestog stoljeća, Nikolu Kopernika 14531543 je opčinio hermetički spis o Suncu, čiji je autor bio Marsilio Ficino 143399, direktor firentinske Platonske akademije. Kopernikovo nadahnuće bilo je toliko, da je narednih pedeset godina svoga života posvetio proučavanju astronomije. Njegova knjiga Okruženju nebeskih sfera, koja će iz temelja uzdrmati svijet, objavljena je neposredno nakon njegove smrti. Kao potporu svojim zaključcima da se Zemlja okreće oko Sunca, Kopernik je citirao Hermesa Trismegistusa, u suprotnosti s Ptolomejevim naučnim teorijama, važećim od sredine drugog stoljeća. Da bi dokazao znanstvenu preciznost heliocentrične teorije, Galileo Galilei 15641642 se koristio tek izumljenim teleskopom. Zbog svog je rada izveden pred Inkviziciju i prisiljen na poricanje, provevši zadnjih osam godina svog života u kućnom pritvoru. Pa ipak, i pored sveg truda Inkvizicije, stoljeća vjerovanja, naučavanja i autoritativnih dogmi, pretvarali su se u pepeo as njima i vjera u nepogrešivost Crkve. Protestantska reformacija. Godine 1517. Martin Luther 14831546 je otvoreno napao korumpirano i pokvareno svećenstvo i njegovu doktrinarnu podršku od strane katoličke crkve, potom pokrenuvši u Njemačkoj protestantsku reformaciju. Uistinu je zadivljujuće i pomisliti za koliko je malo Luther vjerojatno izmakao lomači kao heretik. Uspon i opstanak protestantskog pokreta više nam nego jasno ukazuju u kojoj je mjeri Crkva bila oslabljena, kao i na gubitak svog, do tada neupitnog tisućugodišnjeg monopola na vjerski život Europe. Luther je utjelovljivao vjerska obilježja nalik onima hebrejskih proroka šestog i petog stoljeća stare ere, u slučaju kojih je kanonsko prihvaćanje njihovog kritičkog odbacivanja etablirane vlasti bilo bez presedana u autoritarnoj klimi antičkog Bliskog istoka. Luther je razmišljao i o donatističkoj herezi, prema kojoj se vjerovalo da je uspješnost sakramenta ovisila o duhovnoj čistoći onoga tko ga je udjeljivao, DISCIPLINE TRADICIJE ZAPADA Jedan od brojnih uzročnika potkopavanja autoriteta Crkve u periodu Renesanse, bio je i širenje ezoterijskih pokreta. Umjetnici, znanstvenici, učenjaci, pa čak i političari, usvajali su misterijske ideje koje su bile koliko nove, toliko i stare, drevne ideale, prihvaćanje kojih je često prerastalo u simbol najsofisticiranije suvremenosti. U nastavku ćemo se dotaći nekih od okultnih disciplina, prihvaćenih meñu renesansnim ezoteričarima.

Mit o Gralu. Meñu prvim temama koje su obuzele maštu Renesanse bila su idealistička čeznuća utjelovljena u gralskoj tradiciji. Gralski ratnik suočava se s nizom pogibeljnih opasnosti i moćnih neprijatelja, od kojih ga neki nadnaravni prisiljavaju da, kako bi ih savladao, nadiñe sve granice svojih snaga i izdržljivosti. Jedina zaštita su mu snaga njegove vjere i njegova predanost dužnosti i višem cilju. Prva književnost o Gralu pojavila se skoro istovremeno s osnivanjem Vitezova templara. Templari su, nema sumnje, nadahnuli autore poput Wolframa von Eschenbacha oko 11701220, čije je remekdjelo Parsifalvitezove idealiziralo kao branitelje Grala i ratnike čija duševna čistoća im omogućava crpiti snagu direktno iz svetog kamena. Pauline Matarasso potvrñuje da su Bernard i cistercitski Red bili ona monaška nit vodilja kojom su bili opremljeni Eschenbachovi gralski pratioci. Ona u bijelom habitu redovnika, pa u njihovoj stalnoj pustinjačkoj izdvojenosti, kao i u vrlinama koje se vežu uz gralske vitezove, prepoznaje čisto cistercitsko učenje.124 Viteški redovi, zasnovani na gralskoj simbolici, nastali su meñu plemstvom. Godine 1348. u Engleskoj Edward II osniva Garterov red. Filip III osnovao je u Burgundiji Red Zlatnog runa, s vremenom se proširivši meñu francuskim, austrijskim i španjolskim Po Normanu Cantoru The Civilization of the Miñdle Ages, str. 538, krajem petnaestog stoljeća najpopularnija knjiga na engleskom jeziku bila je Le Morte Arthur, romansa o Gralu, čiji je autor bio Thomas Malory. plemstvom. Pomno razrañene i kićene ceremonijalne aktivnosti ovih redova odražavale su otvoreno prihvaćanje od strane kasne srednjovjekovne kulture, uzvišenijeg viteškog kodeksa, kao etičkog kodeksa primjerenog aristokraciji u uvjetima rata i mira. Tarot. Uvoñenje tarotkarata u Europu skoro da se podudara s Parsifalovim objavljivanjem u zadnjem kvartalu petnaestog stoljeća. Priča kaže da je tarot uobličilo vijeće iniciranih, koje se oko godine 1200. sastalo u Maroku. Njihov je cilj bio zaštititi skrivenu mudrost, i učiniti je dostupnom bez obzira na jezične i kulturne barijere. Njihov originalni izbor sredstva kojim će to biti izvedeno, bio je špil igraćih karata, koje su širom poznatog svijeta trebale raznositi lutajuća ciganska plemena. Svojim zagonetnim slikama, za koje se vjeruje da obuhvaćaju sveukupno znanje, tarot oslikava psihospiritualni proces inicijacije. Meñu mnogobrojnim nitima njegovog simboličkog tkanja, nalazi se i slikovna predstava mita o Gralu, kao i astrološke i alkemijske istine. Zadubljivanje nad tarotom počiva na magijskim tehnikama u kojima se kartama koristi kao energetskim putem usredotočenja pažnje. Strukturalno, tarot je shematski prikaz kabale. Njegova dvadeset i dva aduta odgovaraju slovima hebrejske abecede i stazama Drva života, njegove četiri boje ekvivalent su četiri Elementa i četiri Svijeta, a njegove karte, numerirane do deset, predstavljaju deset sefirota. Renesansni hermetizam. Pad Carigrada u ruke otomanskih Turaka, godine 1453, natjerao je istočnjačke učenjake na bijeg na Zapad, skupa s knjigama i rukopisima još iz perioda klasične Grčke. Utjecaj skoro zaboravljenih hermetičkih mislilaca ranog kršćanskog perioda, tijekom Renesanse dolazi do punog izražaja. Godine 1460. Cosimo de Medici 13891464, bogati vladar Firence, kupuje grčki rukopis koji sadrži najvažnije dijelove zbirke od petnaest hermetičkih rasprava, Corpus Hermeticum. Osnovao je Platonsku akademiju, posvećenu studiju grčke filozofije, koja je djelovala kao središte renesansnog

neoplatonizma. Marsiliu Ficiniju, upravitelju Akademije, dao je u zadatak prevoñenje njegovog tek kupljenog manuskripta, Frances Yates ističe kako su renesansni hermetičan pravili osnovnu pogrešku vjerujući kako su ova pisana djela potjecala iz vremena antičkog Egipta, a ne Grčke drugog do trećeg stoljeća,125 Nakon visokog poštovanja, koje su oni iskazivali ovom materijalu, uslijedile su, meñutim, cijele generacije kasnijih okultista, svjesnih njegovog pravog porijekla, Hermetička kabala, Po dostupnosti hebrejske literature, uslijedio je i sveopći interes za hebrejsku kabalu, potaknut djelima Ficinijeva učenika, Pico della Mirandole 146394, Spajanje grčkog hermetizma i židovske kabale urodilo je hermetičkom kabalom, Picov interes, potaknut, možda, njegovim pristupom neobjavljenim rukopisima Ravmonda Lulla 12351315, kasnije će utjecati na Johannesa Reuchlina 14551522, Corneliusa Agrippu 14861535, Roberta Fludda 15741637, kao i mnoge druge s odličnim poznavanjem kabale, koji će, direktno ili indirektno, utjecati na rozenkrojcerski procvat s početka sedamnaestog stoljeća, U Njemačkoj je Knorr von Rosenroth 163689 u svoje djelo Kabbala Denudata uvrstio i svoj prijevod na latinski nekih tekstova iz Žohara. Von Rosenroth je pomogao populariziranju ideje u kršćanskoj kulturi, o božanskom porijeklu hebrejskog jezika i njegovoj moći da dopre do najskrovitijih tajni prirode. Otvoreni, sustavni intelektualni model, ponuñen hebrejskom kabalom, okultistima mnogih nacija osigurao je zajedničku podlogu na kojoj su mogli nastaviti sa svojim vlastitim istraživanjima, kao i zajednički jezik kojim su mogli razmjenjivati dobivene rezultate, Alkemija, Šesnaesto i sedamnaesto stoljeće svjedoci su prave provale alkemijske književnosti i aktivnosti. I premda je postalo sasvim uobičajeno alkemiju opisati kao psihospiritualni proces, nema sumnje da je ona jednako tako bila i fizička eksperimentalna znanost, preteča kemije i fizike. Filozofski, alkemija je predstavljala razvoj od gnostičkog odbacivanja materije, prema prihvaćanju materijalnog temelja inkarnacije. Materija je smatrana mogućim posrednikom u iscjeljenju. Finim i nevidljivim psihičkim energijama moguće je manipulirati i prilagoñavati ih dodirom s raznim biljkama, metalima i ostalim prirodnim izvorima energije. Alkemija je priznavala superiornost duha, u smislu da je materiju moguće preobraziti. Djela alkemičara, liječnika, učenjaka, astrologa i iscjelitelja Paracelzusa 14931541, kao i njegovog učitelja Johannesa Trithemiusa, opata, učenjaka i povjesničara, potakla su sveopću fascinaciju okultnim teorijama iscjeljivanja, kriptografije, kabale, magije i anñeoskog komuniciranja. Paracelzusa su potonje generacije toliko visoko cijenile, da se priča da su njegovi rukopisi pronañeni i u grobnici Christiana Rosencreutza, o kojem ćemo više reći kasnije. Magija. Magija, baš kao i alkemija, materiju slavi kao izraz božanskog, te ljestvice za povrat nebeskom. Veliki dio svoje teorije i prakse, magija temelji na voljnom prihvaćanju fizičkog svijeta kao osnove s kojeg će komunicirati s duhovnim silama nevidljivih razina. Zabrana, koju je srednjovjekovna Crkva stavila na magiju, prisilila je one koji su se njome bavili na tajnovitost. Magija je bila društveno nepoćudna težnja. Pa ipak, prevoñenje hermetičkih spisa priskrbilo je magijskoj praksi, po prvi puta u postkršćanskom zapadnom svijetu, respektabilnost i filozofski ugled. Renesansni adepti, poput Corneliusa

Agrippe u njegovoj De occulta philosophia 1531, magiju su definirali kao znanost Maga, nastojeći s nje skinuti njezin pečat vještičjih vradžbina. Giordano Bruno 15481600, izučavatelj djela Ravmonda Lulla, svoj je interes za kozmologiju i magiju platio time što ga je Inkvizicija spalila na lomači. Podupirao je Kopernikovu heliocentričnu teoriju i naučavao da se svemir beskonačno širi, te da su izvan Zemlje, i u raznim drugim dimenzijama, prisutni brojni životni oblici. Bio je gorljivi pobornik magijskih znanja i božanstava egipatskog panteona. TAJNA DRUŠTVA ZAPADA Kao što smo u gornjem tekstu i naveli, brojna mistička tajna društva ili posebne interesne grupe izučavali su, razvijali, prakticirali i naučavali kako astrologiju, tako i druga primarna okultna učenja. I premda se rozenkrojcere tradicionalno smatra prvima meñu društvima formalno osnovanim u Europi, povjesničar Cristopher Mclntosh piše da je rozenkrojcerima neposredno možda prethodilo tajno alkemijsko društvo, Red nerazdvojivih, 1577. osnovan u Njemačkoj. Njegovi stariji članovi bili su vlasnici rudnika i talionica. Red je koristio svoje vlastito pismo, i u centralnom tajnom arhivu bilježio rezultate svojih alkemijskih istraživanja.126 Uskoro potom, na scenu naglo stupaju rozenkrojceri. U suštini, oni su definirali pojam tajnog društva kakav je otada prisutan na Zapadu, Sada ćemo se nakratko pozabaviti bratstvom Ružinog križa, kao i nekim od njegovih blistavijih izdanaka izniklih tijekom naredna četiri stoljeća, Rozenkrojcerstvo. Objavljivanje tri rozenkrojcerska manifesta, Fama Fraternitatis, godine 1614, Confessio Fraternitatis, 1615, i Kemijsko vjenčanje Christiana Rosencreutza, 1616, doprinijelo je širenju ideje o tajnom društvu adepta, koje potajice predvodi čovječanstvo. Ova je ideja oduševila europski duh. Francuski filozof i slavni matematičar, Rene Descartes 15961650, aktivno je, iako neuspješno, tragao za rozenkrojcerima za vrijeme svojih putovanja Njemačkom, 161920. godine. Premda je manifest odvažno potvrñivao postojanje i ciljeve rozenkrojcera, većina je aspiranata svoje želje za kontakt s braćom našla neuslišanim, Fama je objašnjavala kako je negdje početkom, pa sve do sredine petnaestog stoljeća, Christian Rosencreutz, legendarni utemeljitelj rozenkrojcera, putovao Svetom zemljom u potrazi za mudrošću. Po njegovom povratku u Europu, s prijezirom, plodom taštine i arogancije, dočekan je od strane onih s kojima je pokušao podijeliti svoja saznanja. Rosencreutz se na kraju vratio u Njemačku, gdje je pronašao tri učenika kojima je mogao prenijeti svoju svetu mudrost. Njih četvero činili su tako prve članove bratstva Ružinog križa, Kada je Red narastao, njegov cilj opisan je kao liječenje. Braća su se zavjetovala na liječenje bez naknade i anonimnost, pridržavajući se običaja zemalja kroz koje bi putovali, te okupljanje jednom godišnje u njihovom tajnom sjedištu, poznatijem kao Kuća Duha Svetog. Rosencreutz je poživio 106 godina, nakon čega je pokopan u sjajnoj grobnici, u kojoj je, ne raspadajući se, ležao narednih 120 godina. Otkrivanje njegove grobnice bilo je znak njegovoj braći da se objave svijetu i svečano najave zoru zlatnog doba duhovne prosvjećenosti i preobražaja. ConfessioQ posebno silovito izrazio svoja antipapinska gledišta, papu poistovjećujući s Antikristom. Većina upućenih smatra Johanna Valentina

Andreaea 15861654, njemačkog protestantskog svećenika, u najmanju ruku autorom posljednjeg manifesta, Kemijskog vjenčanja. Čini se da je bio aktivni član skupine koja se zamjenom reakcionarne, katoličke, Habsburške dinastije, reformističkom, protestantskom monarhijom u Češkoj, silno trudila politički preobraziti Europu. Ti su napori urodili krunidbom kneza Palatine Fredericka 15961632 i njegove engleske supruge, princeze Elizabethe Stuart 15961662 kao kratkovječnih Zimskog kralja i kraljice od Češke. Frances A. Yates opisao je ovaj politički trud kao izraz vjerskog pokreta koji je, obodren tajnim utjecajima što su kolali Europom, godinama prikupljao snagu, pokreta usmjerenog ka rješavanju vjerskih problema u skladu s mističkim načelima, naznačenim hermetičkim i kabalističkim utjecajima.127 Krah šest godina pravog buma rozenkrojcerske književnosti u Njemačkoj, ona pripisuje Frederickovom vojnom porazu od strane Habsburgovaca. Ovaj kratki rozenkrojcerski procvat imao je, izgleda, toliko dalekosežan utjecaj, kakav niti jedan drugi okultni dogañaj i razvoj nije imao na Zapadni svijet. Michael Maier 15681622, osobni liječnik cara Rudolfa II, najvećim je dijelom zaslužan za povezivanje rozenkrojcerskog mita s alkemijom. U Engleskoj je Robert Fludd, rozenkrojcerski liječnik i okultist, napisao više utjecajnih djela o hermetičkoj kabali i alkemiji. Njegove i Maierove knjige bile su ilustrirane izuzetnim crtežima, bogatim ezoterijskim simbolizmom, djelo izdavača i gravera Johanna De Brya i njegovog talentiranog zeta, Matthieu Meriana 15931650. Enochijanska magijska djela Johna Deea 15271608 i Edwarda Kelleva oko 155597, predstavljala su sljedeću prekretnicu u tom razvoju. Dee je bio ona pokretačka sila koja je stajala iza nastojanja da se u Europi utemelji antikatolička duhovna monarhija. Frances Yates piše Nema sumnje da pokretnu snagu koja se krije iza tri rozenkrojcerske publikacije, trebamo na kraju prepoznati kao pokretnu snagu iza koje se krije John Dee.128 Francis Bacon 15611626, prirodoslovac, političar i filozof, bio je povezan s engleskim rozenkrojcerima, Njegovo, posthumno objavljeno, utopijsko djelo Nova Atlantida 1627, svojim sadržajem nepogrešivo upućuje na rozenkrojcerske manifeste. Thomas Vaughan 162256, poznatiji kao Eugenius Philalethes, autor je niza značajnih alkemijskih rasprava. On je, izmeñu ostalog, 1652. objavio i prvi, engleski prijevod rozenkrojcerskih manifesta u zajedničkom izdanju u The Fame and Confession of the Fraternitj ofthe Rosie Cross. The Chemycal Wedding Kemijsko vjenčanje je Ezechiel Foxcraft objavio najprije na engleskom, godine 1690. Elias Ashmole 161792, vodeći eksponent engleskog rozenkrojcerstva, bio je alkemičar, pisac i učenjak. Utemeljio je Ashmoleanski muzej u Oxfordu, i bio suosnivač British Royal Societv Britanskog kraljevskog društva. U znatnoj je mjeri sudjelovao i u djelovanju masonske lože, kojoj se pridružio 1646. godine, sedamdesetak godina prije nego što je javno obznanila svoje postojanje, Isaac Newton 16421717, još jedan član British Royal Societv, je poznat po svom interesu za alkemiju, kao i posjedovanju primjeraka rozenkrojcerskih manifesta, kao i Ashmoleova važnog alkemijskog djela, U svjetlu kleveta, kao što smo se imali prilike uvjeriti, usmjerenih i protiv asasina i protiv templara, zgodno je znati da je anonimnim pamfletom, objavljenim u Francuskoj, 1623. izbačena prva u nizu strašnih optužbi protiv rozenkrojcera.129 Sada već poznata litanija optužbi protiv njih, uključivala je poricanje Boga, bogohuljenje, obožavanje Sotone, čarobnjaštvo i vradžbine.

Slobodni zidari. Slobodno zidarstvo framazoni i rozenkrojcerstvo se prvi puta javno dovode u vezu u navodu Cristophera Mclntosha, godine 1638, godine smrti Roberta Fludda.130 Na koji je način masonski tok bio prožet rozenkrojcerskim mitom, nemoguće je utvrditi, ali je lako pretpostaviti. Uzvišena rozenkrojcerska mistična načela automatski su mogla privući one duhove koji su bili privučeni sličnim načelima spekulativnog slobodnog zidarstva. Nerazmrsiva povezanost masonstva i rozenkrojcerstva započinje sredinom osamnaestog stoljeća, kada je u znak štovanja Bratstva pridodan Osamnaesti stupanj Drevnog i prihvaćenog Škotskog obreda. Premda nema općeprihvaćenog, definitivnog povijesnog porijekla slobodnog zidarstva, postoje nebrojene teorije i nagañanja, koji idu od stvarnosti do mašte. Najčešća pretpostavka glasi da se spekulativno masonstvo moderno, bratsko tajno društvo, otvoreno nezanatlijama razvilo iz srednjovjekovnih cehova grañevinara i klesara, tj, operativne masonerije. U Born in Blood, John J. Robinson gradi sjajnu argumentaciju protiv ove teorije, nudeći umjesto toga tvrdnju da je puno vjerojatnije kako masonstvo ima svoje porijeklo u izbjeglim templarima. Engleski i škotski templari dobili su iz sudbine koja je zadesila njihovu francusku braću, nekoliko mjeseci prije početka engleskih hapšenja, nedvosmislenu poruku o tome što im slijedi. Neki su se, najvjerojatnije, povukli u ilegalu, u čemu im se možda pridružio i dio francuskih templara koji su uspjeli pobjeći Filipu. Antimonarhijska, antipapinska narav slobodnog zidarstva sasvim je razumljiva, u svjetlu izdaje templara od strane Filipa i Klementa, Tajni znaci, stiskovi i riječi masona, savršeno se uklapaju u kontekst odbjegle družine tlačenih i ekskomuniciranih ljudi kojima prijete smrtne optužbe onovremenih civilnih i vjerskih vlasti, Masonski zahtjev vjerovanja u monoteističkog Boga, skupa s tradicionalnim masonskim uvažavanjem i tolerancijom intimnosti, vezane uz specifičnosti tog vjerovanja, sasvim se uklapaju u priču o vjerskim ratnicima monaškogbratstva, iznenada proganjanih kao sotonski heretici. Masonsko poticanje na sućut i podršku braći u nevolji, logično zvuče u kontekstu izbjegle braće, kao uostalom i težina kazni, prihvaćenih strašnim zavjetima za one koji izdaju tajne o svojoj subraći. Jednako je tako provokativna i prvenstvena uloga koju i u templarskoj povijesti i u masonskom mitu ima Solomonov Hram sagrañen oko 950. godine stare ere, Engleska Velika loža osnovana je 1717. godine, u Londonu. Slobodno zidarstvo se širilo munjevitom brzinom. Godine 1737. škotski slobodni zidar framazon Andrew Michael Ramsav 16961743, koji će kasnije postati tajnik francuske Velike lože, uvodi ideju drevnih korijena masonstva, kao i posebnog značaja perioda križarskih ratova. Iznosio je da su križarski ratovi bili nadahnuti masonskom željom ponovnog vraćanja Solomonovog hrama kršćanstvu, kao i da bi se moglo nastaviti s praksom sakralne arhitekture. Tvrdio je da su se masoni povezali s Hospitalskim redom. Ova naznaka uskoro je i druge nagnala da populariziraju legendu o templarskomasonskoj povezanosti. Templarske misterije slave se u masonskom Yorkškom obredu u Redu Ranga Templa the Order of the Temple Degree, kao i u škotskom obredu Trideseti stupanj, ili Vitez Kadosch Knight Kadosch.

Skriveni majstori. Goldund Rosenkreuz Red Zlatnog i Ružinog križa u Njemačkoj je sredinom sedamnaestog stoljeća osnovao Herman Fictuld, o kojem se zna vrlo malo. Zasnovan na stapanju masonskih i rozenkrojcerskih težnji, bio je duboko prožet alkemijom, Politički je bio konzervativnih stremljenja, u izrazitoj suprotnosti naprednom socijalnom radikalizmu i antikršćanskim idealima brojnih drugih rozenkrojcerskih i masonskih društava tada i otada. Članovi su mu bili i Knorr von Rosenroth, te liječnik, kabalist i alkemičar Francis Mercurius von Helmont 161899 Red je imao devet stupnjeva inicijacije. Ova grupa je izuzetan naglasak stavljala na ideju Tajnih starješina, postavši kasnije sve češćim zajedničkim obilježjem svih potonjih okultnih tajnih društava. Sličnost Tajnih starješina ili Skrivenih majstora zapadnjačkog okultizma, te ismailitskog Imama i Mahdia, zapanjujuća je. Tajna društva osamnaestog stoljeća. Kontinentalno europsko masonstvo bilo je puno decentraliziranije i anarhičnije od konzervativnih engleskih slobodnih zidara, strogo kontroliranih njihovom Velikom ložom. U Europi su, tako, pod široko razvijenom zastavom slobodnog zidarstva, funkcionirale brojne i različite lože, s različitim utjecajima i praksom. Godine 1764. barun Karl Gotthelf von Hund osnovao je Obred strogog pridržavanja. Francusko slobodno zidarstvo je izmeñu 1735. i 1740, a naročito u kaptolu u Clermontu, prošlo kroz utjecaj katolicizma. Barun Hund, koji se ranije obratio na katoličanstvo, u ove je stupnjeve iniciran 1742, tijekom svog posjeta Parizu. Po svom povratku u Njemačku, osnovat će Strogo pridržavanje. Uspješan organizator i promotor, Hund ima uspjeha u svom radu. Svoj Red on prožima templarskom mitologijom članovi su mu bili poznati kao Novi templari. On je naučavao da su izbjegli engleski templari umakli u Škotsku, te da je slobodno zidarstvo nastavak Vitezova templara. Osnovao je devet organizacijskih okruga, i niz od sedam stupnjeva inicijacije, na čijem su se čelu nalazili Neznani Superiori Najviši.m Hunt je imao silan interes za alkemiju, a dio uspjeha Reda leži i u tome što je poslužio kao mjesto razmjene informacija o alkemijskim eksperimentima. Značajniji utjecaj na njemačko slobodno zidarstvo imao je i red poznat kao Službenici Hrama Templa, kojeg je osnovao Johann August Starck, takoñer katolički obraćenik, premda se kasnije odrekao katoličanstva i postao protestantski pastor. Korijene okultne mudrosti on je tražio u Asiriji, Perziji i Egiptu, Tvrdio je da su svoje tajno učenje eseni prenijeli templarskom svećenstvu, koje je, kako je vjerovao, imalo učenje različito od onog vitezova. Naučavao je da su kaptolska braća bili neovisna od hijerarhijske strukture Templarskog reda, upućeni u svoju vlastitu mudrost. Na političkom poprištu, masonske lože osamnaestog stoljeća odigrale su ključnu ulogu u izazivanju Francuske revolucije. Za legendarne likove iz sjene, Comte de St. Germaina i Cagliostroa, govorilo se da širom masonske mreže organiziraju pobunu. Istinitost St. Germainovog posjedovanja Kamena mudraca, meñu okultistima je naprosto pitanje vjere. Bavarski Illuminati, koje je godine 1776. osnovao prof. Adam Weishaupt jezuitskog obrazovanja, takoñer su se poslužili postojećom masonskom mrežom kako bi izišli sa svojim vlastitim zahtjevima i nastavili s privlačenjem novih članova. Illuminati su bili predmetom bezbrojnih nagañanja, i to po pitanju političke urote. Još se i danas nagaña da je uništenje monarhije tijekom Francuske revolucije bilo

organizirano od strane Illuminata, aktivnih kroz masonske lože, kao osveta za prolijevanje templarske krvi kojih četiristo godina ranije. Martines de Pasqually umro 1774. je godine 1760. u Francuskoj osnovao red Elect Izabranik Cohens. Pasquallijevo porijeklo je nejasno. Mogao je biti Španjolac, ili portugalski Židov, preobraćen na katoličanstvo. Njegovo idiosinkratsko magijsko učenje objedinjavalo je elemente astrologije, gnosticizma i kabale, iz kojih je izgradio pomno razrañen i strogi niz ritualnih magijskih invokacija koje su za cilj imale omogućiti adeptu komunikaciju s onim što je Pasqually nazivao Aktivnim i inteligentnim Uzrokom.132 Prvi koji je tarot nazvao Knjigom Thotha, po egipatskom bogu magije i proricanja, bio je Court de Gebellin 172584, u svojem Monde Primitif. De Gebelin je isto tako i prvi koji je izjavio da tarot potiče iz Egipta, te da dvadeset i dva aduta odgovaraju slovima hebrejskog alfabeta. Eliphas Levi 181075, adept iz devetnaestog stoljeća, napisao je u svojoj Transcendentalno magiji 185556 one slavne retke u prilog tarota Kao učena kabalistička knjiga, čije kombinacije, zajedno, otkrivaju harmonije, unaprijed postojeće izmeñu znakova, slova i brojeva, praktična vrijednost tarota je uistinu, bez premca čudesna. Zatvorenik, lišen knjige, a da posjeduje samo tarot, kojeg znade pravilno koristiti, mogao bi u par godina doći do znanosti svih znanosti, i družiti se i razgovarati s neusporedivim učenjem i neiscrpnom rječitošću.133 Tajna društva devetnaestog stoljeća. O tajnim naukama su pisali, prakticirali ih i naučavali Eliphas Levi, Frederick Hocklev, Papus dr. Gerard Encausse, 18651916, Max Theon oko 18481927, markiz Stanislaus de Guaita 186197, Franz Hartmann 18381912, Theodor Reuss 18551923 i drugi. P. B. Randolph 182575 osniva Eulsko bratstvo. Uvjeravao je u rozenkrojcersku inicijaciju, kao i inicijaciju od strane Ansairetha ili sirijskih nusairija, od kojih je primio neprocjenjivu tajnu sastavljanja eliksira života, tajnu mladosti, misterij zaboravljivosti, kamen mudraca i misterij čarobnog kristala, koji je vidovitom omogućio vidjeti sve što umire na Zemlji, kao i na bilo kojem drugom planetu.134 Sir Edward BulwerLytton 180373 u svojoj je nezaboravnoj noveli Zanoni, kao prototip rozenkrojcerovskog adepta i junaka odabrao Comte de St. Germaina. Godine 1892. Josephin Peladin 18581918 osniva u Parizu Salons de la RoseCroix, koji privlači slikare i muzičare kao što su Gustave Moreau 182698, Felicien Rops 183398, George Roualt 18711958 i Erick Satie 18661925. Godine 1875. Madame Blavatski 183191 osniva Teozofsko društvo. Njeni literarni dosezi u Razotkrivenoj Izidii Tajnom učenju predstavljali su najveći i najuspješniji napor naučavanja i populariziranja temeljnih okultnih učenja još od početka kršćanske ere. Blavatska je Europu suočila s orijentalnom religijom i aktivno je propagirala shvaćanje Tajnih starješina ili Skrivenih majstora, koji nevidljivo vode tragaoce na putu mudrosti. Godine 1867. Robert Wentworth Little 184078, uz asistenciju Kennetha Mackensiea 183386, osniva The Societas Rosicruciana in Anglia. Mackensie je tvrdio da je iniciran od strane njemačkih rozenkrojcera. Meñu SRIA članovima bio je i VVilliam Wynn Westcott 18481925, londonski mrtvozornik i izučavatelj okultnog, koji od 1891. njime i predsjedava. Još jedan član i njegov budući voña, bio je učeni adept S. L. MacGregor Mathers 18541918, koji je preveo

von Rosenrothovu Kabbala Denudatta, u Engleskoj objavljenu kao TheKabbalah Unveiled. Godine 1888. Westcott, Mathers i dr. W. R. Woodman u Londonu osnivaju hermetički red Zlatne zore, U redovima Zlatne zore bila su upisana i neka od najslavnijih imena na nebu engleske književnosti i umjetnosti, kao, naprimjer, William Butler Yeats 18651939, Arthur Machen 18631947, Algernon Blackwood 18691951, George Russell A. E 18671935, Florence Farr, i, naravno, Aleister Crowley 18751947. Mathers je sistematizirao cjelokupnu dotadašnju zapadnu ezoterijsku tradiciju, izgradivši jedinstvenu sintezu koja još i danas predstavlja najvažniji intelektualni nastavni plan za okultiste engleskog govornog područja. Izgradio je Enohianski sustav, jedinstveno postignuće Zlatne zore, koje u sebi sažima sve ove niti. Inicijacijski simbolizam Zlatne zore temelji se na rozenkrojcerskom mitu. Njegov središnji obred predstavlja dramsko uprizorenje otkrića grobnice Christiana Rosencreutza. Utjecaj Zlatne zore na suvremeni okultizam je posvemašnji. Zamisao Tajnih starješina imao je u Zlatnoj zori središnju ulogu, tvrdeći da su njeni voñe bili u najbližem dodiru s takvim bićima. Prema povijesti Reda, njegovi su osnivači uspostavili kontakt s njemačkom rozenkrojcerskom adeptkinjom, koja im je dozvolila osnovati društvo. Nakon nekog vremena ona je, meñutim, prekinula korespondenciju. Jedan član društva kasnije je napisao da ona više nije dostupna, ali da su engleski aspiranti primili dovoljno znanja kako bi mogli i sami stupiti u vezu sa Skrivenim majstorima, tako da više nisu trebali svoje njemačke sponzore. Dvadeseto stoljeće. Slom Zlatne zore uvelike je rezultat neuspjeha ove komunikacije, ili je to barem po Aleisteru Crowleyu, koji je Mathersa naslijedio kao direktni predstavnik Adepta unutarnje ravni Inner Plane Adepts. Crowley je, nema sumnje, bio najveći okultni genij dvadesetog stoljeća. Redovima Zlatne zore uspinjao se munjevitom brzinom. Baš kao Christian Rosencreutz i templari prije njega, otisnuo se na cijeli niz putovanja, na kojima se iz prve ruke susretao s tradicijskim mudrostima mnogobrojnih svjetskih kultura. Crowley je uvijek posebno isticao svoje divljenje prema islamu. U Knjizi Zakona, saopćenoj 1904. godine u Kairu, Aiwass, glasnik sila koje u ovom vremenu upravljaju našim planetom136 imenuje, baš kao u slučaju Muhameda, Crowleya Prorokom Novog eona. Crowley je Aiwassa opisao kao tamnoputog visokog muškarca lica okrutnog kralja. odjećom sugerirajući Asiriju ili Perziju. 136 Crowleyev utjecaj na današnji okultizam neprocjenjiv je, i prožima skoro sve škole Zapada. U njegovo ime, danas nastavljaju s radom dva bliska magijska društva. Ona su Ordo templi Orientis O.T.O. i A. A oboje sastavljeni od muškaraca i žena koji su prihvatili načela Knjige Zakona. Crowleyev se genij najprije očitovao u tome što je bio medij, primivši Knjigu Zakona, a zatim i u tome da je, oblikovavši jedinstveni sustav magijske obuke za potrebe A. A u zapadnu magijsku tradiciju uveo istočnjačke tehnike meditacije i koncentracije yoge. Time je vrlo značajno iznova potvrdio duhovni brak Istoka i Zapada, brak do kojeg je došlo u vrijeme križarskih ratova, kao vjesnika duhovne renesanse, pod kojom je podrazumijevao Novi Eon. O.T.O. se temelji na interpretaciji templara. Svoje vjerne Crowley naziva vitezoviredovnici Theleme. Red je ustrojen po strogim hijerarhijskim i vojnim linijama. Za njegovo se učenje kaže

da je izniklo iz dodira Europe i islama, do kojeg je došlo tijekom križarskih ratova. Ja prihvaćam Crowleya kao predodreñenog modernog tumača Zapadnih misterija. Uz par izuzetaka, nakon njegove smrti, 1947. godine, okultizam Zapada grañen je na njegovom radu. Izuzetak u tome su Rudolf Steiner 18611925 i sam kratko član O.T.O.a137, osnivač Antropozofije. Iako originalna i kreativna škola duhovnog razvoja, organizacijski, temelj antropozofije je ezoterijsko kršćanstvo, čime se ono donekle izdvaja iz suženog polja okultizma kojime se ovdje bavimo. Iz ovako sužene kategorije okultizma izdvojio bih i G. I. Gurdjieffa 18771949 i njegova podjednako kreativna učenja psihološke svjesnosti. Meñu najistaknutije adepte engleskog govornog područja, koji su išli stopama Crowleya, spadaju slikar Austin Osman Spare 18891956 kabalist Charles Stansfield Jones, poznatiji kao Fratar Achad 18861950 Karl Germer 19851962, Crowleyev nasljednik na mjestu Vanjskog pročelnika O.T.O.a WilfredT, Smith 18851975 JackParsons 191452, znanstvenik pri Jet Propulsion Laboratory u Californiji, koji je za svoj pionirski rad na krutom raketnom gorivu počašćen davanjem njegovog imena jednom krateru na Mjesecu pisac i liječnik dr. Israel Regardie 190785 major Grady L. McMurtry 191885, kojeg je Crowley neposredno pred svoju smrt označio kao budućeg kalifa O.T.O.a, koji će zamijeniti Germera, a koji je 1969. ponovo aktivirao Red i uspješno ga predao dalje na upravljanje sadašnjem vodstvu Marcelo Ramos Motta 193187 Harry Smith 192391, istaknuti moderni genij, zaslužan za izuzetan doprinos u mnogim oblastima, uključivši antropologiju, slikarstvo, film i glazbu, imajući ključnu ulogu u magijskom razvoju generacije modernih okultista i Kenneth Grant roñ. 1924. Jedan od O.T.O. članova s naročitim utjecajem na moderne religijske pokrete bio je Gerald Gardner 18841964. Crowleyev bliski prijatelj, Gardner je bio zaslužan za oživljavanje čarobnjaštva wicca, koje je otada bilježilo uporan uspon, postavši sve popularnijim elementom New Agea. Još jedan suvremeni adept koji je pretrpio Crowleyev utjecaj je dr. Michael Aquino, Njegov Setov hram, osnovan 1975. godine, privukao je inteligentne i predane sljedbenike. Spomena su vrijedna i istraživanja Petera Carolla u Chaos Magick. Tamna strana. Templari i asasini su privukli i pažnju mračnih duša. Ku Klux Klan je osnovan 1865. godine, u Pulaski, Tennessee, brzo se proširivši, kao reakcija na nedaće ponovne izgradnje nakon Grañanskog rata. Klan se odmah poistovjetio s tajnim viteškim vojnim redom, u obrani kršćanskih vrlina i Ustava Sjedinjenih Država. Osnivač klana, konfederacijski general Nathan Bedford Forrest 1 2177, pozvao je na raspuštanje Klana već četiri godine nakon njegovog osnutka. Naučio je da je nemoguće kontrolirati aktivnosti onih koji se naprosto prikriju iza odore, i u ime svih ostalih počine kriminalna djela. I pored Forrestovog raspuštanja Klana, s povremenim djelovanjem se nastavilo sve do današnjih dana, uz tri najvažnija perioda uzlazne i silazne linije u njegovom rastu. Moderna odjeća Ku Klux Klana oponaša templarsku uniformu, s križem kao amblemom preko grudi. Klanova spaljivanja križa usporeñivana su s optužbama o templarskom kaljanju tog simbola.138 Pridružena mreža samoimenovanih asasina, odanih nametanju njihovog pogleda na kršćanski zakon, poznata je kao Phineasko svećenstvo. Njegova mitologija usredotočena je na Božje odobravanje biblijskog napada i ubojstva para, koji se oženio izvan svoje vjere, kao što piše u Brojevima, 25613. Autor Richard Hoskins

usporeñuje modernog phineaskog svećenika sa šiitskim asasinom, a njegova rasprava o tome vrvi od sjećanja na srednjovjekovne templare.139 Njemačka volkisch ideologija konca devetnaestog stoljeća, kako ju je predstavio Guido von List 18481919, duboko je odisala romantičnom nostalgijom za viteškim srednjovjekovnim uresima templarskih i teutonskih vitezova. Jorg Lanz von Lebenfels 18741954, Listov utjecajni pobornik, prije nego što će razviti rasističku filozofiju i eugeničke ciljeve, kasnije obilježje nacionalsocijalističkog programa, bio je cistercitski redovnik. Godine 1907. Lanz je osnovao red Novih templara. Propovijedao je neku vrst kršćanskog rasizma, Charles Lee, ovovremeni voña Klana, spaljivanje križa opisuje kao osvjetljenje. Ono predstavlja svjetlost Isusa Krista u svijetu, nastup kršćanske vjere. Vidi Hoivard L. Bushart, John R. Craig i Mira Barnes, Soldiers of God White Supremacists and Their Holy War for America New Yorh Kensington Books, 1998, str. 160. sličnog Kršćanskom identitetu, koji naučava da su kršćanski Arijci oni pravi Izraelićani, a time i biblijski izabrani narod. List je, pak, prigrlio teutonsko poganstvo, potpuno odbacujući kršćanstvo kao lažnu vjeru. Nastavljajući se na rad Lista i Lanza von Lebenfelsa, 1912. Theodor Fritsch 18521914 organizira Germanenorden. Do 1917. Rudolf von Sebottendorff 18751945 postaje bavarski voña Reda, kao paravan odabravši ime Društvo Thule. Članovi Društva Thule bili su Hitlerovi najraniji pristaše Von Sebottendorff je osigurao minhenskoj Nacističkoj partiji, u njenim samim počecima, novine koje su trebale poslužiti u propagandne svrhe. I dok se Adolf Hitler 18891945 nije previše koristio mističkim bratstvima kavalirskog viteštva, Heinrich Himmler 19001945, osnivač SSa, bio je duboko prožet mitom. U carstvu mašte. Suvremeni autori ispisali su na tisuće stranica pažljivo iskonstruiranih scenarija, kojima se pokazuje kako su templari posjedovali koplje kojim je probijen Kristov bok, fizički Sveti gral, ili neko drugo neprocjenjivo fizičko bogatstvo. Bezbrojne knjige govorile su o tajnim svojstvima i dugo skrivanim misterijima. S političke strane, inače inteligentni mislioci, zaokupljeni vrlo realnim zlima globalne tiranije, u templarima su prepoznavali rane promotore svjetske vlade, jer su prvi oformili multinacionalnu korporaciju. Asasini su optuživani za financijsko podupiranje modernih zločinačkih, terorističkih mreža narkobiznisa, sa sjedištem na Bliskom istoku. ZAKLJUČAK Legende o templarima i asasinima živo su prisutne sve do naših današnjih dana, Izuzetno dugo prisutno sjećanje na ove dvije, u dobroj mjeri nejasne i tajne grupe, ukazuje na najrazličitije slojeve arhetipskog, kojima djeluju na psihu, Razmišljanje o nekim od shvaćanja i ideja možda će nam pomoći bolje shvatiti i ovo. I pored sve najbolje volje i upornosti modernog svjetovnog pohoda na rušenje tradicionalnih vjerovanja i ideala, ili kao zastarjelih, ili kao zasnovanih na pogrešnim pretpostavkama, Boga, naprimjer tradicionalne vrijednosti ipak nekako opstaju. Uroñeno znanje o Bogovima koje je Iamblichus opisao, traži od nas da stremimo časti, viteštvu, samopožrtvovanju, izbavljenju, patriotizmu, odvažnosti i poštenju. Ima li boljih riječi od ovih, da bi opisali ideologiju, zajedničku drevnim templarima i asasinima?

Druge vrline, zajedničke objema grupama, uključivale su vojne standarde esprit de corpse i hijerarhijske poslušnosti. Usprkos sustavnim naporima na iskorjenjivanju ovih kvaliteta u današnjoj američkoj vojsci, stoljetna i u brojnim kulturama prisutna potreba, usañena pripadnicima vojnih struktura, za jedinstvenim, zajedničkim entuzijazmom, upućuje na to da će i te dvije vrline preživjeti sve napore političkih korekcija i regulacija. Mistične težnje i traganje za moralnim apsolutima, nešto je što neminovno ide uz uroñeno znanje o Bogovima. Čovjek bi možda sa zavišću mogao gledati na etičku superiornost na koju se zaklinje moderni čovjek, Usporedite, ipak, moralnu letargiju današnjih ciničnih kultova eksperata i društvenih planera, s vrijednostima koje je VVolfram von Eschenbach izrazio u Parsifalu. Zaključak koji će nam se neminovno nametnuti ukazivat će na moralno nazadovanje, a ne napredovanje. Do ušiju nam još uvijek dopiru žalopojke modernih znalaca o svim onima ubijenim u ime vjere. Zapravo, u dvadesetom stoljeću je vrlo malo ljudi ubijeno u ime vjere. No, za razliku od toga, izmeñu 1900. i 1987, u godinama mira, barem je 168 milijuna ljudi pobijeno od strane njihovih vlastitih vlada. U istom tom periodu, od rata je umrlo oko 40 milijuna ljudi. Drugim riječima, u dvadesetom je stoljeću četiri puta bila veća vjerojatnost da će prosječni čovjek biti ubijen od strane svoje vlastite vlade, i to u mirnodopskim uvjetima, nego od ruku neprijatelja u ratu. Ova strašna statistika podrazumijeva da je, barem u naše doba, totalitarizam daleko opasniji od religije. Prihvaćanje viših kriterija, kojima bi se moglo procjenjivati nečije djelovanje i ciljevi, još je uvijek najbolji način poticanja na moralnu čistoću. I templarskom vitezu i asasinskom fidaiu, beskompromisna hrabrost bila je preduvjet duhovnog postignuća. Nepromijenjena, ista ta pretpostavka još uvijek vrijedi za sve one koji i danas teže tom cilju. R. J. Rummel, Death by Government New Brunswick, NJ. Transaction Publishers, 1994, str. 34. Oprezneprocjene prof.Rummela govoreo nekih 62 milijuna ljudi, pobijenih u komunističkoj Rusiji, 36 milijuna u crvenoj Kini, i 21 milijunu podnacionalsocijalistima u Njemačkoj. Vidi i Stephane Coourtois, ed The Black Book ofComm unism Crimes, Terror, Repression, prij. Jonathan Murphy i Mark Kramer Cambridge Harvard University Press, 1999. PRVI DODATAK DEVET STUPNJEVA MUDROSTI Ovaj prikaz teologije i značenja devet stupnjeva ismailitskog sustava, sastavljen je iz više izvora. Jedan od njih je Edward G. Brovvne, A Literary History ofPersia, vol. I, str. 41015. Njegov prikaz zasniva se na prikazu muslimanskog povjesničara alNuwayria, koji je pisao oko 1332, a koji kao izvor navodi Akhu Muhsina, antifatimidskog ismailita iz desetog stoljeća. Joseph von HammerPurgstallova The History of the Assassins, str. 3437, još je jedan od izvora, baš kao i Enno Franziusova The History of the Order of the Assassins, str. 2629, i De Lacy OLearveva A Short History of the Fatimid Khalifate 1923 reprint, Delhi Renaissance Publishing House, 1987, str. 2132. Samuel M. Sternove Studies in Early Ismailism sadrže u poglavlju naslovljenom The Book of the Highest Initiation and Other AntiIsmaili Travesties, značajnu diskusiju na ovu temu. Ovim izvorima slobodno su pridodana i moja vlastita razmišljanja. Vjerujem da tumačenje stupnjevite strukture koje slijedi može pomoći u

upoznavanju procesa kojim je prenošeno ismailitsko tajno učenje, pod uvjetom da čitatelj ne smetne s uma da je isto tumačenje spekulativne naravi, i da se u najboljem slučaju nada da će moći dati naznake sustava koji nikada nije javno obznanjen. Ne bih se složio da taj sustav ismailite predstavlja kao prave pobornike bilo ciničnog agnosticizma, bilo amoralnog i ateističkog učenja. Naprotiv, ako je ovo tumačenje u dovoljnoj mjeri pouzdano, ono opisuje uzvišeno, egzaltirano duhovno učenje. Početni, obraćeničkoregrutni proces otpočinjao je unošenjem sumnje u um ciljanog obraćenika. Jednostavna, ali neodgonetiva pitanja, vezana uz život, kao i učenja u Kuranu, tragaocu bi jasno ukazala na njegovo vlastito neznanje, te potrebu za autoritarnim teljem i vodičem. Zastoje Bogu trebalo šest dana da stvori svijet ia je to mogao u jednom jedinom trenu? Kako su izgledali anñeli ii bilježe, spominjani u Kuranu, i zašto ih ne možemo vidjeti? isto je od svih životinja jedino čovjek uspravan? aljnja rasprava o protuslovljima religije i nerazumljivosti Kurana, imu pravog učenika sumnju bi rasplamsala do razmjera pravog žara. Da bi mu na kraju bilo rečeno kako su odgovori na njegova anja zapravo prave, istinske misterije, koje se ne otkrivaju iostojnima. Da lije voljan svečano se zavjetovati daiu da nikada e otkriti učenje koje bi primio zakleti se da će uvijek biti iskren itinoljubiv prema daiu, nikada se ne pridružiti neprijateljima lailita, ili na bilo koji način djelovati protiv grupe nastaviti sa jim uobičajenim, izvanjskim pridržavanjem sunitskih običaja? i stupanj. Nakon zavjetovanja na poslušnost i predstavljanja a, u znak potvrñivanja zavjeta, tragaoc bi bio uveden u prvi panj ismailitskih misterija, na kojem je prihvatio kako objave rana imaju vrhunsko ezoterijsko značenje, batin, pristup kojem i može biti omogućen kroz kontakt s božanski nadahnutim i aštenim tumačem. Bio je to najduži stupanj, jer je trebalo postići puno kidanje veza s prošlom vjerom, kao i pomno pratiti jredak. igi stupanj. Nakon jasnog demonstriranja, od sljedbenika bi se ražilo da shvati svu pogrešnost suni učenja i njegovu radesnost da odgovori na značajna duhovna pitanja. Od njega se jednako tako zatražilo i da sam jasno uvidi potrebu istavljanja svog vlastitog tumačenja istine, i da ga zamijeni njem imama ili njegovog direktnog predstavnika, daia, čije je aćanje istine daleko nadilazilo njegovo. Ovaj je stupanj, naravno, rećinu obraćenika bio neka vrst postaje, odmorišta. ći stupanj. Na ovom stupnju tragaoc je naučio kabalističku teriju broja sedam, stoje podrazumijevalo sedam nebesa, sedam aeta, sedam boja, sedam metala, i tako dalje. Rečeno mu je da waj misterij odnosio na sedam božanskih ismailitskih učitelja, imama, čija će imena sada saznati, skupa s ezoterijskim riječima moći kojima je moguće prizvati njihovu pomoć. Na ovom je stupnju student zauvijek odijeljen od raspršene, šire šiitske zajednice, koja je priznavala dvanaest imama. Četvrti stupanj. Tragaoc je zatim poučen da je, da bi Se ukazao, Bog odabrao sedam proroka, koji su bili Adam, Noa, Abraham, Mojsije, Isus, Muhamed i Ismail ili Muhammad ibn Ismail. Prihvaćanje Proroka nakon Muhameda, najveća je hereza za sunite, meñu čija najstroža očitovanja vjere spada i vjerovanje da je Muhamed zadnji prorok. Time je zanijekana konačnost Kurana, kao konačne objave Božjeg Zakona.

Peti stupanj. Ovdje je dai objavljivao da je doslovno tumačenje Kurana samo za neupućene mase, one koji nisu bili spremni pod vodstvom imama proniknuti u batin. Sunitsko upražnjavanje šerijata opisano je kao ogrezlo u neznanju o ezoterijskom značenju iza propisa. Naučavano je učenje o dvanaest apostola, koji šire vjeru, potkrepljivano matematičkim i numerološkim učenjima, vezanim uz broj dvanaest, uključivši dvanaest znakova zodijaka, dvanaest mjeseci, dvanaest plemena izraelskih, i tako dalje. Poučavana je i magijska primjena kabalističkog znanja. Šesti stupanj. Na ovaj su stupanj mogli prijeći samo najnapredniji i najdiskretniji sljedbenici, jer su ovdje učeni u cijelosti se odreći muslimanskih propisa, uključivši molitvu, post i hodočašće. Ova su se primjenjivala samo zbog društvene prikladnosti. Rečeno je da su potpuno lišeni smisla, osmišljeni isključivo zbog podvrgavanja masa, dok su, pak, isti ti propisi imali svoje alegorijsko značenje od kojeg su samo mudri mogli profitirati. Učenike se upućivalo u filozofska učenja Pitagore, Platona i Aristotela, a prihvaćana je i uloga razuma u provjeravanju religijskih istina. Inicirani u šestom stupnju mogao je i sam postati dai. Sedmi stupanj. Vrlo mali broj onih kojima je dozvoljeno vinuti se do ovog stupnja, prelazio je s filozofije na misticizam. Naučavano lualističko učenje prvog i drugog uzroka prethodeći postojanju akon postojanja, koje je dovodilo u pitanje vjeru u božansko instvo. Inicirani u sedmi stupanj, proučavali su Aristotelovu riju vječnosti materije. Stvaranje je objašnjeno kao uvoñenje anja u materiju, čime su stvoreni vrijeme i promjena, mi stupanj. Ovdje je još pomnije ispitana nepotrebnost Serijskog religijskog učenja. Objavljena je relativnost morala, a J nim time i ravnodušnost prema ishodu djelovanja ili odsustvo f lolutnih vrijednosti. Učenja ovog stupnja razrañivala su dva, u i thodnom stupnju spomenuta principa. Neimenovani prvi uzrok ino što poznajemo kao Bog, Misao o Bogu je emanacija koja se tvara u drugi uzrok, tj, Logos, ponašajući se kao posrednik leñu Boga i čovjeka. Uvedeno je i shvaćanje o postojanju lobličenog, bezimenog, nespoznatljivog bića, koje prethodi kom prijašnjem dualističkom shvaćanju i daleko ga nadmašuje. eti stupanj. Ovdje su rijetki inicirani vrlo pomno proučavali a gnostička kozmološka učenja o duši, nebesima i nebeskim ligencijama. Ismailit devetog stupnja bio je čisti filozof, na čije rosudbe nije moglo utjecati. Iz učenja ovog stupnja proizišla je o citirana izjava, pripisivana HasanuiSabahu Ništa nije istina, e je dopušteno. To je našlo odraza i u modernoj objavi koju je u desetom stoljeću širio engleski mag Aleister Crowley Čini što eš, na to se Zakon svodi. Ono pretpostavlja stupanj predavanja i moralne strogosti, koji slijede po uspješnoj potrazi za Lovnom istinom, takav stupanj, na koji se, u cilju razumijevanja ie vlastite misije, inicirani može pouzdati barem u svoje vlastito žanje, DRUGI DODATAK KNJIGA VITEZOVA HRAMA POHVALA NOVOM VITEŠTVU Liber admilites Templi De laude novae militae Hughesu, Vitezu Kristovom i Velikom majstoru Policije Kristove, od Bernarda, po isključivom pravu opata od Clairvauxa uvjeren da pravu vodi bitku. Osim ako ne griješim, dragi moj Hughes, molio si me, ne jednom, ne dvaput, već triput, da napišem propovijed u ohrabrenju tebe i tvoje viteške subraće.

Jer, ko što zboriš, ako i ne mogu vitlati kopljem, ipak mogu bar vitlati riječima protiv tvojih tiranskih neprijatelja i da će moralna bit ove poruke, ako ne već moja materijalna podrška, biti vam od koristi. Uistinu sam oklijevao, ne iz nemara prema tvojoj molbi, već da ne bih pogriješio uzevši molbu suviše olako. Jer, radije bih da je netko istaknutiji obavio ovaj zadatak, a ne moja neiskusna ruka koja bi, ne uspijem li, zadatak mogla ostaviti još nužnijim i težim. Čekavši tako neko vrijeme bez vidljiva rezultata, sada sam to obavio kako sam najbolje umio. Nek izostanak moguć mog uspjeha, ipak, ne bude pogrešno shvaćen i kao nedostatak volje. Na čitatelju je prosuditi opravdanost toga. Premda, nañe li tko moj rad bar imalo zadovoljavajućim, ili nedovoljnim, bit ću ipak zadovoljan, jer nisam propustio pružiti vam sve što mogu. I. PROPOVIJED OHRABRENJA VITEZOVIMA HRAMA TEMPLA 1. Čini se da je novi red, viteški, nedavno roñen u tom području, dakle Orijentu, u tijelu jednoć ophoñenim s visina. I baš ko što a je rukom Svojom moćnom progno sile mraka, tako i sada pada sljedbenike istih sila, sinove neposluha, progoneći ih čama Svojih štićenika. Jednako tako On donosi izbavljenje Svojim etovnjacima, još jednom uzdigavši trublju spasenja u plemenitoj ći Davidovoj, kući sluge Njegovog. Dvaj novi red vitezova nema svog uzora u vremenima minulim, i vojuju dva rata, jedan protiv neprijatelja od krvi i mesa, a drugi tiv duhovne vojske zla na nebesima. Kada se čovjek, sam, hrabro protivi neprijatelju tjelesnom, ne držim to čudesnim, jer rijetkost nije. A kad se krepka duša s grijehom il demonima bori, nit to iesno nije premda hvale vrijednost jest, jer svijet je prepun lovnika. Ali kada je tko mačevima moćnim oboružan, a vrsnoće imen pojas mu resi, zar ne će svatko prisutan il ne mislit da tu letko, tko poštovanje puno zaslužuje, jer svijet tako čemu vičan i? dista, neustrašiv on je vitez, i potpuno siguran. I dok je njegovo lo valjano opremljeno za tako što, i njegova je duša ovijena opom vjere. Sa svih je strana on oboružan dobro ne boji se nit nona, nit ljudi. Odista se smrti ne boji, već za njom čezne. Zašto strahuje za život, ili smrt, kada je život u Kristu, a umrijeti je iti? Odan je i pouzdanja pun služeći Kristu silno on žudi za Dbañanjem i jedno da s Kristom bude, ovo posljednje bez sumnje gorodnije mu, Osigurani, dakle, naprijed kročite vi vitezovi, i duše spokojne ignajte neprijatelje Križa. Sumnji nemajte, da nit život, nit smrt, ći nemaju rastaviti vas od milosti Božje, u kojoj Isus je Krist, tinu, u pogibelji svakoj odvratite, Bilo da nam je živjet, il mrijet, Gospodu pripadamo, Kakove slave vratiti se iz pobjeda u bitkama vim! Kojeg blaženstva mučenički umrijet u boju! Raduj se, borce ažni, ako u Gospodu živiš i pobjedu slaviš, o, kakve radosti i e. Ako mreš, ta Gospodu se pridružuješ. Život je plodan, zacijelo, objeda slavna, al sveta je smrt važnija odista. Da ne dvojiš, ako blaženi oni koji u Gospodu umru, koliko li su tek blaženiji oni za Gospoda umru? acijelo, bilo da umru u postelji, il ratu, smrt Njegovih svetih u podnjim je očima dragocjena bez sumnje al umrijeti u ratu, ah, kako dragocjenije i slavnije. Ah, život je siguran gdje savjest je čista! Život je siguran onima, koji o smrti bez straha misle, i, baš suprotno, priželjkuju je silno i strašću, i prigrljuju je s poštovanjem! Ah, uistinu sveti i sigurni takvi su vitezovi, i tako posve lišeni opasnosti dvojake, onih koji se bore, a nisu za

Krista. Nebrojeno ste puta, kao vitezovi svjetovni, zacijelo strahovali da će smrt neprijatelja od krvi i mesa izazvati smrt duše vaše, il čak da će i vaše tijelo, i vaša duša, stradati od ruku njegovih. Naravno, bilo u pogibelji, bilo u pobjedi, kršćanin je nagrañen naklonošću svog srca, a ne ishodom ratnim. Bori li se ratnik za dobru stvar, smisao njegove borbe nikako ne može bit zao. Baš kao što se ni konačni ishod dobrim smatrat ne može, ako mu cilj dobar bio nije, a nit namjere časne. Pogineš li smjerajuć drugog ubit, kao ubojica umireš. Ako si nadmoćan, jači, i željom silnom čovjeka ubiješ, ubojica si pravi. Prihvatit se nikako ne da, pak, mrtav il živ, u pobjedi il porazu, ubojica biti. Žalosna je pobjeda onog koji čovjeka je uništio, podlegavši opačini, i predavši se taštini ispraznoj gnjev i oholost tvoj su tada gospodar. Pa ipak, što o onima koji ubiju nit1 zbog osvete revne, nit taštine čudovišne, nego tek sebe da spasu? Al ipak, čak i takva pobjeda, tvrdim, dobra nije, jer, smrt je tijela manje zlo od smrti duše. Duša ne mora umrijet kad i tijelo. Ali, duša koja griješi, ona će umrijeti. II. O SVJETOVNIM VITEZOVIMA 3. Ta koji je onda ishod konačni, il plod, ovog svjetovnog viteštva, usuñujem se reč, nego lupeštvo, ako ubojica zgriješi i snañu ga propast i udes smrti vječne? Da, uistinu, poslužit ću se riječima Apostolovim i onom ko u plug upre, kazat da u plug se svoj i uzda, a ko tako brazdat upre, nek zna što uzorat će na kraju. Čemu, o, vitezovi, takva silna greška koje je to neobuzdano bezumlje, koje čini da se borite žarom i fanatizmom, koji idu do smrti ili grijeha? Svoje konje zaodijevate svilom kineskom, a oklop svoj resite još kojekakvim, meni posve neznanim krpicama oslikavate svoje štitove i sedla prekrivate uzda i ostruge zlatom i brom i dragim kamenjem a zatim, uz svu tu pompu, besramno ezumnom žurbom hitate u vlastitu smrt. Jesu li to uresi viteški, drangulije ženske? Zar mislite da će mačevi neprijatelja vaših maci pred vašim zlatom, ukloniti se pred vašim draguljima, ili nemoćni probiti vašu kinesku svilu? Na kraju, ko što ste se i sami, najvjerojatnije, uvjerili se često, se ratnikom bude, obilježja tri su nužna to jest, vitez mora biti ažan, oprezan i revan neopterećen i u stanju slobodno se kretat brzo napasti svojim mačem. Pa zašto ste onda, suprotno tome, slijepljeni ženskastim kovrčavim uvojcima i spotičete se o odoru, edugu i tešku i zašto ruke vaše, nježne i fine, propadaju u kavima preširokim i nezgrapnim? A iznad svega, tu je i ta strašujuća nesigurnost savjesti, bez obzira što dobro naoružani jer putem ste se pogibeljnim otisnuli tako nemarno i bezbrižno, ma sumnje da su povodi ratovima i prepirkama meñu vama il jev, nerazuman i neobuzdan, glad isprazna za slavom, il ihlepom zaokupljenost prizemna tako. Zbog razloga takvih, mnje nema, bezopasno nit je ubit, nit ubijen biti od ruke drugog. O NOVOM VITEŠTVU Al, uistinu, vitezovi Kristovi bez straha ratovati mogu u ratu za ispoda svog, i ne imat i mrve straha da će zgriješit, pogube li prijatelja, il u strahu od svoje smrti biti. Jer, bilo da smrt posijete, za Krista umrete, ne zapada vas grijeh, već neizmjeran udio u vi. Bez obzira na ishod, Krist pobjeñuje, jer u slučaju prvom, on remno prihvaća neprijatelja smrt, dok u drugom utjehom obilato ruje viteza svog.

Vitez Kristov umije u slavi napast, i u slavi stradat. Jer, kad padne, on Krista služi, a kad za Krista gine, tad sebi pomaže, ič on ne nosi bez razloga pravična, jer on je sluga Božji, i za istine vu, on kažnjava ljude zle. Tako ubivši zle, on nije ubica. Ja kažem je ubojica opačine i branitelj poretka kršćanskog. S druge, pak, ane, bude li ubijen, on nije strado, nego je kući stigo. Dakle, kada smrt posije, tad Krist je na dobitku kada smrću stradava, dobitak je njegov. Smrću pogana kršćanstvo slavi, jer Krist je veličan. Smrt kršćana velik je dogaña, u kojem Kralj e u prilici bogato nagraditi vitezove svoje. I zato će pravedan radostan biti, vidjeć da pravda je na djelu. Kažite, raduju li se pravičnosti? Samo ako je Bog taj, koji sudi u toj zemlji. Ne želim reć da pogane poubijati treba, ako drugog načina ima spriječiti ih u njihovom strašnom nasilju i tlačenju vjernih. Čini se milostivijim, ipak, pogubiti ih, nego dopustiti im da griješe silno i nadvladaju pravedna tako će, možda, pravedni odabrati grijehom se i sami uprljati. 5. Što je sigurno? Ako kršćaninu nije dopušteno mačem udarit, zašto su onda oni, koji su Spasitelja naviještali, naučavali, da vojnici trebaju plaćom svojom zadovoljni biti, umjesto da im poziv njihov zabrane? No, s druge pak strane, ako uistinu dopušteno jeste onima, od Boga tako izabranim kad već nisu milostivijem pozivu nekom pozvani kome je onda, želim znati, s pravom većim dopušteno nego njima, koji srca naša i misli naše drže u Zionu, gradu kreposti naše? Ta oni prognaše one što se o božanski zakon ogriješiše, i spasiše ljude pravedne u istini. Jednako tako obaraju oni pogane koji rat ljube, i pogubljuju one koji zaprepaštenje naše izazivlju, i tjeraju zle iz svetog grada Gospodnjeg. U Jeruzalemu, zli žarom silnim otimlju blaga silna puka kršćanskog vjerske svetinje skrnave u rukama svojim Sveti hram Božji drže. Nek mačevi vjernih sasijeku glave neprijateljske, nek satru svakog tko protivi se znanju Božjem, na kojem vjera kršćanska počiva, kako poganin reko ne bi Gdje je njihov Bog?. 6. A kad istjerani budu, on vratit će se kući svojoj i imanju svom, koji u Evanñelju gnjev njegov rasplamsaše. Gle kaza, kuća tvoja i odore tvoje pusti stoje, i gorko se tome jada. Valjano prorok odgovara, Ne brini o kući svojoj, ne brini o djedovini svojoj. Tako je, dakle, i drugo proročanstvo ispunjeno Gospod izbavi narod svoj, i oslobodi ga, i oni će pristupit, i radovat se na brdu Zion, i radovat će se u Gospodinu dobrom. Jeruzaleme sretni, znaj da tren je došo tebe da pohode. Raduj i veličaj, Jeruzaleme pusti, jer Gospod tješi narod svoj, on je avio Jeruzalem, i Gospod svetom rukom svojom tješi na oči svih oda svijeta. Izraele Djevico, napuštena, i nikog da te pridigne. ani, svu stresi prašinu, Djevico, zarobljena kćeri Zion. Ustani, em, i visoko se uspravi, i opaziti ćeš radost što od ruku Božjih i ide. Nećeš više zanemarenom zvana biti, niti će te pustom ti, Jer Gospod ti se raduje, a zemlja će ti bogatom biti. Digni led i osvrni se oko sebe sve se pribralo i tebi došlo. To je pomoć, u ti Bog Jedini šalje. Na svaki je način drevno proročanstvo sada unjeno, Ponovo uzdić ću te na vjekova slavu, na radost moljenjima svim i posisat ćeš mlijeko svih naroda svijeta, ah, i i, sisat ćeš i mlijeko s prsiju kraljevstava njihovih. Kao i, Ko sina majka tješi, tako i ja tebe tješim, i Jeruzalem utjeha će ia biti. Zar ne vidite, koliko su često stara proročanstva pretskazivala o viteštvo? Jer, kao što smo upravo čuli, sada je tu sviju grad, i Gospodinov. Naravno, ne smijemo dopustiti zavedeni biti u logrešivost ispunjenja njihovih, i pred očima

nam uvijek priroda ieska tekstova ovih mora biti. I, naravno, u nadi živjet vječnoj, kakvi da se oblaci crni nadnijeli nad vremenom ovim. Inače bi atstvo ovozemaljsko nadu duhovnu ugušit moglo, dok bi ročanstvo unaprijed osigurano, moglo na obećanja buduća i anja utjecat. Kako bilo, slava prolazna grada ovozemaljskog ne anjuje slavu onog nebeskog, već za njega priprema ili ga mi, m, zamišljamo gradom Nebeskim, koje naša je kolijevka. D NAČINU ŽIVOTA VITEZOVA HRAMA TEMPLA 1 sada, kako bi vitezovi naši mogli postaviti mjerila, kojima će ramiti one vitezove, koji se u ime ñavolje, a ne Božje, bore, kratko o i bez oklijevanja o životu i smrti Vitezova Kristovih. Kakovima irikazuju u javnosti, a kakovi su u ratu? Ili, po čemu je vitez 1 drukčiji od viteza ovosvjetovnog? 10 prvo, discipline ne manjka, nit se posluh s prezirom gleda, što Biblija potvrñuje, sin neposlušni uništen će biti prkos je poput grijeha čaranja, a neposluh poput mračnog čina štovanja idola. Oni će poći i vratit se po volji svog voñe. On će im osiguravati hranu i odjeću, i ništa od onog što im je potrebno, neće moći ni od kog drugog dobiti. A što se načina života i odore tiče, upozorava ih se protiv bilo kog pretjerivanja poput zlata, koristeći se samo nužnim. Oni ko redovnici žive, u zajednici ugodnoj i trijeznoj, žene lišeni, i djece. I odista, u evanñeoskoj toj punoći i savršenstvu ničega ne manjka, jer van svijeta oni žive, ko obitelj jedna, žudeć mira sponama duha jedinstvo čisto branit. Posvećeni i jedinstveni, oni srce su jedno i duša jedna a tako niti jedan od njih ne slijedi volju svoju vlastitu, već se voñi podvrgava. Nit se lijeno umiču dužnosti svojoj, nit tumaraju besciljno, Kada na dužnosti nisu, s pažnjom kruh svoj jedu, popravljaju il oklop svoj, il odoru pokidanu, il u nered reda unose, i, konačno, rukovode se potrebama svagdašnjim i zapovijedima voñe svog. Meñu njima razlike nema, osim razlike one u odnosu na djelo učinjeno, a ne rod plemeniti. U časti i slavi oni se takmiče jedan drugom teret nosit pomažu, kako bi posao Kristov dovršiti mogli. Ni jedna beskorisna riječ, posao beskoristan, smijeh neobuzdan, il šapat il mrmljaj, jednom uočeni, ne mogu a da ispravljeni ne budu. Gnušaju se zabave i kocke, odbijaju lov, i nemaju udjela u tom tako omiljenom, a opakom i surovom sportu, lovu sokolovima. Odbacuju ispraznost luda dvorskih, mañioničara, trubadura i turnira dvorskih, gnušajuć se njihove himbe. Kosa im je podrezana kratko, prema riječima apostolskim, jer ne priliči muškarcu mariti za lepršavim uvojcima. Da sumnje ne bude, rijetko se oni dotjeruju, il kose peru, već za to posve ne mare, sve dok im ne bude čupava i prašna, tragove noseć oklopa i sunca. 8. Kad neposredno se za bitku pripremaju, njihova je zaštita njihova unutarnja vjera, Izvana, čelik je, a ne zlato, njihova sigurnost ta neprijatelju oni užas, a ne pohlepu, usaditi žele, Njima konji brzi i snažni trebaju, a ne paradni i ukrašeni. Borba njihov je smisao, a ne parada. Pobjedi oni teže, a ne slavi. Radije bi strah i trepet ulili, nego zadivili. Oni nisu nasilni, i ne jurcaju uokolo ko bez pameti lakomisleno, već brigu i pažnju pomnu iskazuju. Oprezno i s nosom priključuju se redu vojnom, prema biblijskoj izreci davnoj avi su Izraelićani miroljubivi, pa i kada se za rat pripremaju. AT, odista, kad bitke doñe čas, on u stranu svu blagost otkloni, da kaže Zar ja ne mrzim one koji tebe mrze, Gospodine? Sto e, zar ja ne sažalijevam neprijatelje tvoje? Oni pohitaju protivnike past, na njih

gledajuć ko na ovaca stado. Ma koliko brojem dmašenibili, primitivne divljake oni ne drže mnoštvom pravim. da su sigurni u vještinu svoju, već se pouzdaju u krepost spodina Sabaotha da im pobjedu donese. Nema sumnje da uzdanja imaju, kad se riječi Makabejaca sjete. Lako je da tek ica potjera mnoge, U očima Boga na Nebesima razlike nema, će li ih osloboditi silinom mnogih ili šačice odabranih, jer pobjeda atu ne dolazi od vojske velike, a hrabrost i snaga duševna dar su ba. Svjedoci smo bili gdje jedan u nevolji, tisuću u bijeg nagna, k dvoje deset tisuća odbiše. foš čudesnije je, da ko jagnjad blagi mogu biti, a ipak ko lavovi Dviti. Ne znam bi li im se ko redovnicima, u ratnicima obratio će da im oboje uvažiti treba. No, ko redovnici, oni blagost nose, o vitezovi srčanost i snagu vojničku. Na što bi kazat mogli, Ovo ijelo od ruku Božjih, i divno je u očima našim. Ove je ljude Bog abrao, pomno i kutak svaki i najdalji pretraživ Izraela muzi časni, obrane vjerno i čuvaju budno grob, što Solomona pravog zapravo je, svak s mačem u ruci, vješt i za bitku spreman. HRAM JERUZALEMSKI Ddista, sjedište njihovo je u hramu jeruzalemskom koji, istina, e ono drevno i slavno zdanje Solomona kralja, porediti se s kojim jedno zdanje drugo ne da već hram današnji, slavom ipak ni ilo ne zaostajuć. Ta odista, sav sjaj hrama prvog u zlatu je i srebru laznom, podnožjima mramornim i drvenim raznim, dok su enost i uresi lijepi hrama današnjeg pobožnost duboka novnika njegovih i družbe njihove samostanske. Od prvoga ima zamisliti se dade mnoštvo boja čudesnih ovaj današnji slavan je po vrlinama brojnim i akcijama svetim. Sumnje nema, svetost je ures pravi Kuće Božje, kojeg zasluge sjajne raduju više no mramor sjajni, a naklonost mu bude srca krepka više no zidovi zlatni. Dobro, zidovi vanjski hrama ukrašeni su, al oružjem, ne draguljima, dok namjesto kruna drevnih štitovi vise. Gdje svijećnjaci, kadila i vrčevi bjehu, sad uzde, sedla i koplja stoje. Znakovljem tim vitezovi glasno zbore o odanosti i predanosti Bogu, koji i voñu njihovog nadahnuše u vremenima davnim, da u zanat viteški kroči kad, u gnjevu silnom, naoruža svetu ruku Svoju, ne mačem, već mlatilom kojeg od konopa tankog sklopi. U hram je ušo, trgovce istjero, novčareve škrinje prevrnuo i tezge trgovačke porazbijo sudeć da sve to otvoreno kalja i dostojno nije kuće molitvene. Dirnuti duboko primjerom ovim Kralja svog, vitezovi odani drže prljavo prisustvo nevjerničko još sramnijim i nedopustivijim nego kad onomad trgovcima uprljan bješe. S konjem i oružjem oni stoje, i snagom svojom nevjernike pogane poraze i tiransko ludilo iz Svetog hrama istjeraju. Tamo se danju i noću bogobojaznom radu, kao i radu korisnom, posvete. Hram Božji oni službom božjom marljivom i neokaljanom, i pobožnošću stalnom, slave ne žrtvujuć meso životinjske, ko što običaji drevnih nalažu, već pravom, miroljubivom žrtvom ljubavi bratske, odanosti vjerne i siromaštva svojevoljnog. 10. Ova su djela u Jeruzalemu cijeli svijet obradovala. Otoci osluškuju, a pučanstva daleka motre. Oni naviru s istoka i zapada, poput bujice što slavu Božju Nevjernicima donosi, a glogot glasova njihovih nalik je rijeci nabujaloj, što radosnim žitelje grada Božjeg čini. A zacijelo i raduje i nadu budi, mnoštvo čovječansko toliko gdje u pomoć šačici hita. Dvostruka je korist vidjet gdje

opaki i surovi, lopovi, bogohulnici, ubice i krivokletnici, kao i preljubnici, preobraćenibudu. Razloga su dva za korist, radost, jer ko što rod se njihov raduje što riješit ih se može, tako ih i društvo njihovo novo spremno primit želi. Strane obje sretne su, jer rod njihov bivši sada je na miru, dok ištvo njihovo novo snagu novu crpi. Egipat se raduje tako aćenju njihovom i odlasku, dok se brdo Zion raduje a kćeri Judeje ele. Odista, prvi slave što iz ruku su njihovih prešli, dok drugi kuju da će ovi upravo tom predajom slobodu steć. Zemljaci bovi bivši radosno motre gdje okrutni rušitelji njihovi na put ću, dok društvo njihovo novo s radošću pozdravlja branitelje re vjerne. I tako dok jedan ugodu i radost čuti, drugi je na korist iju napušten. ako Krist osvetu neprijateljima Svojim dijeli, slaveć silno i sjajno iz njih i pomoću njih. Divno je i valjano da oni, što vječno se ko prijatelji boreć Njegovi, sada prvaci Njegovi budu, boreć se u službi noj Njegovoj, baš ko što Saul, progonitelj, posta Pavle, povjednik. Začuñen, dakle, nisam, da je po Spasitelju i Zakonu ijem da Nebesa radosnije kliču pokajanju grešnika jednog, nego nama onih kojima obraćenje potreba nije. Zacijelo, obraćenje oštva grešnika takvih i ljudi zlih, dobra će donijeti upravo koliko ete djelima svojim naniješe ranije. Pozdrav dakle, tebi, sveti Grade stolni, od Boga posvećen, jer u tiji Tvojoj silno mnoštvo ljudsko spasiti se može u Tebi i kroz e. Pozdrav Grade stolni Kralja velikog, iz kojeg čuda neobična ivna u svijet se šire. Pozdrav Gospodarice Majko naroda i ljice provincija nadbiskupija, Djedovino patrijarha, Kolijevko roka i apostola, Začetnice vjernosti, Slavo puka kršćanskog. Ako Sog i dopustio često tako napadnut da si, onda to zarad toga se, hrabrima razloga da pruži, za spasenje i krepost da se bore. drav zemljo obećana, koja med i mlijeko pružila si onima što tavahu te prije, a sad okrepa i hrana budi životu bogatom i ravljenju spasilačkom svijeta cijelog. a, i ponovo kažem da dobra ti si i najblagorodnija zemlja, koja lodnu utrobu svoju nebesko sjeme primi iz srca Oca našeg nog. Bogat i plodan urod mučenika proizišao iz sjemena tog. ina ta zemlja svim vrlinama svetim raña, a neke rañajuć i eseterostruko, šezdeseterostruko, pa čak i stostruko. I zato, što tebe znaju, znaju i slast tvoju, i napajaju se bogatstvima im silnim i snagom tvojom. Svima pa i onima koji ne upoznahu ikad i na sve strane svijeta, oni objavljuju i opisuju veličinu tvoju, divotu izuzetnu i čudesnost. Čuda su o tebi kazana, Božji Grade stolni. A sada ćemo, ovdje, djelić preobilja divota Grada stolnog, iznijeti u slavu i čast Imena Tvog.