James Clavell-Vihor

PRVO POGLAVLJE U IRANSKOM GORJU ZAGROS, ZALAZAK SUNCA. Sunce se primaklo obzorju, a jahač umorno zauzda konja, sretan što je došlo vrijeme molitvi. Husein Kovisi bijaše kršan tridesetčetverogodišnji Iranac svijetle puti, a veoma tamnih očiju i brade. Preko ramena je prebacio sovjetsku automatsku pušku AK-47. Dobro se podobukao zbog zime. Na glavi mu bijeli turban, preko tamne haljine, zamazane od jahanja, opasao je grubi ogrtač od ovčje kože kakav nose nomadski Kaškaji. Na nogama mu iznošene čizme. Budući da mu je glava bila zamotana turbanom, nije čuo udaljeno zujanje mlaznog helikoptera koji se približavao. Iza njega je izmorena tegleća deva trzala ular, nestrpljiva da nešto pojede i da počine. Sjašući rastreseno ju je opsovao. Na ovoj visini od gotovo dvije tisuće i šest stotina metara zrak bijaše rijedak i hladan, vrlo hladan: vjetar je mjestimično nanosio visoke gomile, a snijeg je bio klizak i varav. Ispod njega je slabo poznati utrenik vijugao prema udaljenim dolinama, sve do Isfahana odakle je on došao. Staza je pred njim opasno zavijala uzbrdo kroz litice prema dolinama okrenutim u pravcu Perzijskog zaljeva i prema gradu Kovisu u kojemu se rodio, u kojemu stanuje i po kojemu je uzeo ime kad je postao mula. Nije se osvrtao na opasnost ni na studen. Opasnost mu se činila čistom, kao što je čist zrak. Kao da sam opet nomad, pomisli on, a moj djed nas vodi kao u ona stara vremena kad su sva naša kaškajska plemena mogla seliti sa zimskog na ljetni pašnjak, za svakog smo čovjeka imali konja i pušku i nebrojenu stoku, mnoštvo grla ovaca i koza, naše žene nisu koprenom pokrivale lice, plemena su naša živjela slobodno kao što su desetke stoljeća živjeli naši preci, ne pokoravajući se nikom osim voiji božjoj. A ta stara vremena dokrajčena su prije nepunih šezdeset godina, razmišljao je kipeći od gnjeva. Dokrajčio ih je Reza-kan, pobunjeni vojnik koji je uz pomoć podmuklih Engleza uzurpirao prijestolje, proglasio se Reza-šahom, prvim od šahova iz roda Pahlavi, a zatim nas je, uz podršku svoje pukovnije, pokorio i pokušao iskorijeniti. Božje je djelo što su zatim Reza-šaha njegovi podmukli engleski gospodari ponizili i poslali u progonstvo da umre zaboravljen. Bož— Kaurine! — rikne prema letjelici što je gotovo prešla gorsku kosu. Skoči na noge, zgrabi pušku,

otkoči i opali rafal. Zatim se ispravi i isprazni magazin. — Sotono! —f &isne u iznenadnoj tišini. Kad su prvi meci obasuli helikopter, mladi pilot Scot Gavallan na tren se skamenio i blesavo zabuljio u rupe na plastičnom kroviću ispred sebe. — Bože svemogući!... — dahnuo je jer na njega još nikad nitko nije zapucao, ali njegove riječi prekine muškarac koji je pored njega ' sjedio na prednjem sjedištu, brzih refleksa, spreman za okršaj. — Spuštaj se! — zaori se zapovijed u slušalicama. — Spuštaj se! — ponovno se prodere u mikrofon Tom Lochart, a zatim, budući da nije imao komande, odgurne pilotovu lijevu ruku i spusti skupnu palicu: time je odjednom smanjio uzgonsku snagu. Helikopter pija no zatetura i smjesta izgubi visinu. Tog trena ih zasu drugi rafal. Stravično je štektalo iznad njih i iza njih, jedan metak odskočio je po metalu. Motori kašljucnu i helikopter se obruši s neba. Bio je to Jet Ranger 206, jedan pilot i četiri putnika — jedan sprijeda i trojica straga —- a bio je pun. Prije sat vremena Scot ih je, posve prirodno, ukrcao na aerodromu Širaz, osamdesetak kilometara prema jugoistoku, jer su se vratili s jednomjesečnog godišnjeg odmora, ali sad se ta »prirodna« vožnja pretvorila u moru i brdo se na njih obrušilo sve dok se iza sljemena zemlja — pravim čudom — nije spustila a helikopter utonuo u udubinu koja im je na djelić sekunde dala predah da povrate snagu i djelomice kontrolu. — Boga ti, pazi! — reče Lochart. Scot je opazio opasnost, ali ne toliko brzo. I rukama i nogama zaputi se u stravično skretanje oko izbočene stijene. Lijevi odbojnik stajnog trapa na tren zahvati stijenje i prosvjedujući vrisne. Ponovno zarone, svega nekoliko stopa iznad neujednačene površine stijenja i stabala koja su se spuštala. I opet posrne. — Nisko i odlučno — reče Lochart. — Ovuda, Scot! Ne, onuda, onamo, niz ono planinsko bilo pa u ponor... Jesi li pogođen? — Ne, ne, mislim da nisam. A ti? — Nisi! Sad je u redu, uroni u ponor, hajde, požuri! Scot Gavallan poslušno ukosi i pobjegne, prenisko i prebrzo, a glava mu se još nije ohladila. U ustima je osjećao žuč, srce mu je lupalo. Iza pregrade je čuo povike i psovke svojih suputnika koji su nadglasavali rad motora, ali nije se mogao okrenuti pa je tjeskobno kazao u interkom: 2 17 Vihor 1 je je djelo što je Muhamed-šah prije nekoliko dana bio prisiljen da pobjegne! Božje je djelo što se vratio Homeini da vodi svoju revoluciju. Božja je volja što ć\ ° itradan ili prekosutra postati mučenik. Božje je zadovoljstvo što smo poneseni njegovim vihorom i da ćemo konačno obračunati sa svim šahovim slugama i strancima. Helikopter mu se približio, ali ni sad ga nije čuo, jer su snažni zapuši vjetra prigušivali motor. Smireno je prostro na snijeg molitveni sag — serdžadu. Leđa su ga još boljela od udaraca bičem. Nato uzme pregršt snijega pa opere ruke i lice, spremajući se za četvrtu dnevnu molitvu, akšam-namaz. Tada se okrene na jugozapad, prema svetom gradu Meki, udaljenom oko više od tisuću šest stotina kilometara u Saudijskoj Arabiji i preda se mislima Bogu. — Alahu ekber, Alahu ekber... Lailahe ilalah... Dok je ponavljao namaz, dodirnuo je tlo čelom a te arapske riječi su ga obgrlile. Bog je najveći, Bog je najveći, vjerujem i izjavljujem da je Alah jedini bog, vjerujem i izjavljujem da je Muhamed božji poslanik. Bog je najveći, Bog je najveći, Alah je jedini bog. Vjetar ojača i zahladi. Tad je i kroz turban osjetio pulsiranje mlaznog motora, štono se pojačavalo, ušlo mu u glavu, odnijelo smirenost i upropastilo koncentraciju. Bijesno otvori oči. Približavao mu se helikopter, leteći svega sedamdesetak metara iznad tla. Penjao se ravno prema njemu. Isprva je mislio da je to vojni helikopter pa se odjednom pobojao da njega traže. Uto raspozna britanske boje, crveno-bijelo-pla-vo, a na trupu dobro poznatu kričavu oznaku »S-G« oko crvenog škotskog lava. To je ona ista helikopterska kompanija koja djeluje iz svoje zračne baze u Kovisu i po cijelom Iranu. Prođe ga strah, ali ne i bijes. Promatrao je helikopter i mrzio sve ono što on predstavlja. Proći će gotovo iznad njegove glave, ali ne prijeti mu nikakva opasnost. Putnici će ga iz helikoptera teško zapaziti u zaklonu stijene, pa ipak je čitavim bićem osjećao kako mu narušavaju smirenost i uništavaju molitve. A kako je jačalo zaglušno zujanje, jačao je i njegov bijes. — Lailahe ilalah... — Pokušao se vratiti molitvi, ali mu uto kra kovi helikoptera uzvrtlože snijeg u lice. Iza njega se odjednom pre straši konj, zarza i poskoči, ali zbog sputine posrne i oklizne se.

Tegleća deva trgne se na ularu i prestrašeno zareve. Posrtala je na tri noge, tresla sa sebe teret i mrsila spone. Uskipi od bijesa. 16 Mehaničar Jordon, koji je sjedio odmah iza Scota, bijaše blijed i držao se za glavu. Lochart se okrene. Sad ih je razdvajalo pedeset stopa, lijepo su se primicali i brzo prilijetali. Površina čistine bila je ravna i bijela, kroz nju nije izbijala trava. Posvuda postrance visoki snježni nanosi. Očigledno pogodan izbor! Posve dovoljno prostora za manevriranje i slijetanje, ali kako da prosudi dubinu snijega i sakrivenu razinu zemlje ispod njega? Lochart je znao što bi učinio da ima komande, ali sad nema komandu i nije kapetan, iako je glavni pilot. — Otraga su svi čitavi, Scot! — Bogu hvala! — odvrati Scot Gavallan. — Spreman si za izla zak? — Kako ti izgleda ova površina? U Lochartovu glasu Scot osjeti upozorenje pa odmah odustane od slijetanja, doda gas i počne lebdjeti. Bože, pomislio je, gotovo prestravljen svojom glupavošću, da me Tom nije munuo u rebra, ondje bih sletio, a samo Bog zna koliko je dubok snijeg i što je ispod! Zastane tridesetak metara od zemlje i pogleda planinski proplanak. — Hvala ti, Tome! A što kažeš o onome mjestu? Nova je čistina bila manja, udaljena nekoliko stotina metara, s onu stranu doline, nešto niža, po potrebi su tu imali dobar put za bijeg, zaštićeni od vjetra. Tlo je bilo gotovo pometeno, bez snijega. Neravno, ali upotrebljivo. — To i meni izgleda bolje! — Lochart skine jednu slušalicu i os vrne se. — Hej, Jean-Luc! — nadglasao je buku motora. — Jesi li u jednom komadu? — Jesam! Čuo sam daje nešto pogođeno. — I mi smo čuli! Jordone, jesi li u komadu? — Jasno da sam u komadu, bokca ti? — kiselo će Jordon, mršav i žilav Australac, tresući glavom kao pas. — Samo sam ugruvao ovu tintaru! Vražji meci, bokca im! A Scot kao da mi je rekao da su stva ri krenule nabolje otkako je vražji šah kidnuo a vražji se Homeini vratio. Nabolje? A vragovi zapucali na nas! To prije nisu radili... Koji im je vrag? — Otkud-ja znam, k vragu! Vjerojatno neki blesan koji voli pu cati. Drž'te se, na brzinu ću pogledati. Ako je stajni trap neoštećen, spustit ćemo se pa ćete ga pregledati ti i Rod. — Kakav je hebeni pritisak? — poviče Jordon. — U redu! — Lochart se zavali. Automatski je proučavap-mjerne pokazatelje, čistinu, nebo, lijevo, desno, iznad i ispod. Lije'po su I — Da li je itko u stražnjem dijelu ranjen, Tome? — Zaboravi na njih, saberi se, pazi na planinsko bilo, ja ću se njima pozabaviti! — žustro će Tom Lochart, zvjerajući na sve stra ne. Taj četrdesetdvogodišnji Kanađanin, bivši rafovac i bivši plaće nik, sada bijaše glavni pilot njihove zračne baze Zagros 3. — Pazi na gorsku kosu i spremi se da opet pobjegneš! Spusti se i leti nisko! Pa zi! Planinsko se bilo nalazilo neznatno iznad njih, a prebrzo im se primicalo. Gavallan vidje da mu je oštrica od stijenja ravno na putu. Imao je upravo toliko vremena da je izbjegne kadli ga snažan nalet vjetra pogibeljno zanese prema rubu ponora. Ispravio se, u slušalicama začuo psovku i povratio kontrolu. Tad ispred sebe ugleda stabla, stijene i iznenada rub ponora: znao je da im je odzvonilo. Sve kao da se odjednom usporilo. — Bože svemogu... — Oštro nalijevo... pazi, stijene! Scot je osjećao kako ga ruke i noge slušaju i vidio kako helikopter za svega nekoliko centimetara zaobilazi stijene, naglo kreće prema stablima, leti iznad njih i uzlijeće u nebo. — Spusti se ondje, čim prije! Zabuljio se u Locharta, sve je u njemu još kipjelo. — Sto? — Dakako! Poželjno je da ga pregledamo! — žustro će Lochart, ogorčen što sam ne upravlja helikopterom. — Čuo sam da je nešto popustilo. — I ja sam čuo... ali što je s našim stajnim trapom? Možda je reznesen! — Samo ti drž' ravnotežu! Ja ću se izvući i pogledati pa ako je sve u redu, sletjet ćeš, a ja ću na brzinu pregledati. Tako je sigurnije: sam Bog zna da li su meci presjekli neki dovod ili zasjekli žicu! — Lochart opazi da Scot skreće pogled sa čistine i osvrće se prema su putnicima. — Vrag ih odnio! Boga ti, ja ću se njima pozabaviti! — odsječno će on. — Ti se koncentriraj na spuštanje. Vidje kako je mladić pocrvenio i poslušao, a tad se Lochart — nastojeći suzdržati mučninu koja ga je odjednom obuzela — okrene očekujući da će posvuda vidjeti poprskanu krv i raznesena crijeva, netko će vrištati, a vrisku će zaglušiti mlazni motori. Znao je da ne može poduzeti ništa sve dok ne stignu na sigurno i slete jer uvijek im je najpreča dužnost:

neoštećeno sletjeti. Odlane mu videći da trojica na stražnjem sjedalu — dva mehaničara i jedan pilot — nisu ozlijeđena, iako su se sva trojica skutrila. 18 baterijske svjetiljke. Pogođen je jedan dotok! Kad je izvukao ruku, bila je crna od nafte. — U govna! — izusti on. — Da ovdje ostavimo helikopter, Rode? — poviče Lochart. — Dovraga, nikako, možda u blizini ima i drugih gadova koji vole zapucati, a ovdje nemamo gdje prenoćiti! — Rodriguez očisti. Izvuče odvijač. — Ti pogledaj straga, Tome! Lochart ga ostavi i nelagodno se osvrne tražeći neko skrovište za slučaj da moraju prenoćiti. Na drugom kraju čistine Jean-Luc je mrtav-hladan mokrio po srušenom stablu, a između usana mu cigareta. — Nemoj se smrznuti, Jean-Luc! — poviče i vidje kako Jean-Luc odmah dobroćudno raspršuje mlaz. — Hej, Tome! — dozvao ga je Jordon. Lochart je odmah čučnuo ispod repnog branika. Priđe mehaničaru, a srce mu preskoči. I Jordon je skinuo ploču i pregledavao. U trupu su dvije rupe od metaka, iznad rezervoara. Isuse, da smo za djelić sekunde bili sporiji, rezervoari bi nam eksplodirali, pomislio je. Da nisam spustio skupnu palicu, svi bismo stradali. Svakako! Da nisam to učinio, rasuli bismo se po cijelom proplanku. A zašto? Jordon ga mune i ponovno upre prstom. Pratio je trag metaka. Udubina i na osovini rotora! —- Vraže me odnesi ako znam kako je vrag promašio vražje krakove helikoptera! — povikao je. Duboko je nabio na uši crveni vuneni šešir što ga je uvijek nosio. — Nije nam još kucnuo čas. — Što kažeš? — Ništa. Jesi li još štogod našao? — Nisam, dovraga! Jesi li čitav, Tome? — Jasna stvar. Iznenadan prasak, svi se prestrašeno trgnu, ali to je samo tresnuo snijeg s grane divovskog stabla. — Espece de conl — opsuje Jean-Luc i zirne u nebo. Vidje da se smrkava pa slegne ramenima, pripali novu cigaretu i ode, udarajući nogama o tlo da se zgrije. Jordon na svojoj strani nije ustanovio nikakvu štetu. Prolazile su minute. Rodriguez je još mumljao i kleo, nespretno pretražujući unutrašnjost svog odjeljka. Društvo se iza njega skutrilo u krug, daleko od krakova rotora, i promatralo. Bilo mu je bučno i neudobno. Svjetlost je dobra, ali neće zadugo. Moraju prijeći još dvadeset mi21 uuis se spuštali, još sedamdesetak metara. Tad u slušalicama začuje kako Gavallan tiho pjevuši. — Vrlo dobro si se držao, Scot! — Vraga dobro! — javi se mladić, nastojeći da mu glas zvuči pri rodno. — Uništio bih helikopter! Skamenio sam se kad nas je zasuo rafal. Da nije bilo tebe, propao bih! — Za to sam uglavnom ja kriv. Bez upozorenja sam zgrabio skupnu palicu. Oprosti, ali morao sam se hitno povući iz bitangina dosega! To sam naučio u Malaji. — Lochart je godinu dana bio on dje pripadnik britanskih snaga u borbi protiv komunista. — Nisam imao vremena da te upozorim. Drž' se čvrsto! Zadovoljno je pratio kako Gavallan lebdi i pažljivo gleda. — Jesi li vidio tko je u nas pucao, Tome? — Nisam, ali uopće nisam očekivao neprijatelja. Kamo ćeš slet jeti? — Ondje, podalje od srušenog stabla. U redu? — Čini mi se da može. Što brže! Leti jednu stopu iznad tla! Lebdenje bijaše savršeno. Desetak centimetara iznad snijega, a uza sve nalete vjetra, postojano kao klisure ispod njih! Lochart otvori vratašca. Sledi se od iznenadne studeni. Podigne zatvarač podstavljenog letačkog kaputa i oprezno se izvuče, držeći glavu daleko od vihora helikopterskih krakova. Prednji dio stajnog trapa bijaše okrznut, gadno nazupčan i malo nakrivljen, ali zakovice su se čvrsto držale. * Žurno pregleda drugu stranu pa ponovno oštećeni dio, a onda digne palčeve. Gavallan malčice smanji gas pa se spusti, lagano kao dašak. Smjesta nagrnu ona trojica otraga. Francuski pilot, Jean-Luc Sessonne, uklonio se dvojici mehaničara koji su pošli u pregled, jedan slijeva, a drugi zdesna, od nosa do repa. Vjetar od rotora nosio im je odjeću i šibao ih. Sad je Lochart ispod helikoptera tražio curi li negdje nafta ili benzin, ali ništa nije našao pa je ustao i pošao za Rodriguezom, svojim mehaničarem, izuzetno sposobnim Amerikancem koji je već godinu dana servisirao Jet Ranger 212, Tomov helikopter. Rodriguez skine ploču i zirne u unutrašnjost. Zračna struja nosila mu je prosijedu kosu i odjeću. Kompanija »S-G« držala je najviše standarde od svih tvrtki koje su u Iranu imale helikoptere. Zato je i labirint žica, vodova i dotoka goriva bio čist i uredan. Odjednom Rodriguez upre prstom: duboka brazgotina na kućištu radilice od kojeg se odbio metak. Pažljivo su pratili trag metka. Ponovno je zirnuo u labirint, ovaj put uz pomoć 20 »S-G«. »Andy mi reče da su svi za Bahtijara, kopnena vojska, pomorske i zračne snage, policija i SAVAK pa će se Homeini nekako morati s njim nagoditi... ili će izbiti građanski rat!« »Isuse!«, javio se Rodriguez. »Kog vraga smo se ovamo vratili?« »Zbog love!« »Bullmerđe!

(Sranje i pol!)« Svi su se nasmijali Jean-Lucu koji je u svemu gledao crno. »Pa kakve to ima veze, Jean-Luc?«, javio se nato Scot. »Ovdje nas nitko nije gnjavio, uza sve ove nerede nitko nas ovdje nije gnjavio. Radimo samo za 'IranOil', a to je vlada, bez obzira tko je na vlasti... Bahtijar, Homeini ili general taj i taj! Nije važno tko je na vlasti, uskoro će se stvari morati normalizirati: svakoj vladi neophodni su petrodolari pa su im potrebni helikopteri, to jest, mi. Boga vam, nisu oni budale!« »Nisu, ali Homeini je fanatik i nije mu stalo ni do čega osim islama, a nafta nije islam.« »A Saudijska Arabija, emirati, OPEK, boga ti? I oni su za islam, pa opet znaju pošto barel nafte. Dovraga i to, slušajte!« Scot se ozario. »Kompanija 'Guernev' povukla se iz gorja Zagros i prekinula poslovanje u Iranu. Prekinula!« Svi naćule uši. Velika američka helikopterska kompanija »Guernev« bijaše im najveća suparnica. Sad kad je »Guernev« prekinula, bit će dvostruko više posla, a zarada svih stranaca uposlenih u tvrtki »S-G« u Iranu zavisila je o opsegu poslova. »Jesi li siguran, Scot?« »Siguran sam, Tome. Vraški su se zbog toga zakvačili s 'IranOi-lom'. Na kraju im 'IranOil' reče: 'Ako hoćete otići, idite, ali mi smo unajmili sve vaše helikoptere, pa će oni ostati, kao i svi rezervni dijelovi!' Nato ih je kompanija 'Guernev' poslala k vragu, zatvorila svoju bazu, sve helikoptere stavila u naftalin i otišla.« »Ne vjerujem!«, javio se Jean-Luc. »'Guernev' im je unajmio bar pedeset helikoptera, a ni oni ne niogu sebi priuštiti da toliko toga otpišu.« »Pa ipak smo već prošlog tjedna letjeli na tri rute koje su prije pripadale samo tvrtki 'Guer,ney'!« Opće klicanje prekinuo je Jean-Luc: »Zašto je 'Guemev' prekinula poslovanje, Scot?« »Naš Neustrašivi voda u Teheranu smatra da je izgubila dah i ne može odoljeti pritisku, ili ne želi. Pogledajmo istini u oči: Homeini je ponajviše ogorčen na Ameriku i na američke kompanije. Mcl23 lja, a u ovim planinama nema sistema koji bi ih vodio osim onog u njihovoj bazi koji ponekad radi, a ponekad ne. — Miči se, boga ti tvoga! — promrmlja netko. Da, pomisli Lochart, potiskujući uznemirenost. U Širazu im je posada od dva pilota i dva mehaničara koje idu smijeniti, užurbano mahnula i odjurila prema kompanijskom mlažnjaku 125, dvomotorcu za osam putnika i prijevoz posebnih tereta, u kojemu su oni preletjeli Perzijski zaljev s aerodroma u Dubaju, nakon jednomjesečnog godišnjeg odmora što su ga Lochart i Jordon proveli u Engleskoj, Jean-Luc u Francuskoj, a Rodriguez na safariju u Keniji. »Kog vraga toliko žure?«, zapitao je Lochart kad je maleni dvomotorac zatvorio vrata i odrulao pistom. »Aerodrom radi samo djelomično, jer još svi štrajkaju, ali bez brige!« objasnio mu je Scot Gavallan. »Moraju uzletjeti prije nego što im onaj presavjesni vražji seronja u kontrolnom tornju, koji je uvjeren da je bogomdan Iranskoj kontroli zračnog prometa, poništi dozvolu. I mi se brzo pokupimo prije nego što nas počne jebati. Ukrcajte svoje stvari!« »A carina?« »Još štrajkaju, stari moj, kao i svi... Banke su još zatvorene! Bez brige, za tjedan-dva sve će se normalizirati.« »Merde!«, opsovao je Jean-Luc. »Francuske novine pišu da je Iran une catastrophe. Katastrofa, na jednoj strani Homeini i mule. Oružane snage svakodnevno spremaju državni udar, komunisti svakoga zaluduju, Bahtija-rova je vlada nemoćna a građanski rat neizbježiv.« »Što znaju oni u Francuskoj, stari moj?«, vedro je rekao Scot Gavallan dok su oni ukrcavali svoje stvari. »Francu...« »Znaju Francuzi, mon vieux! Stari moj, u svim novinama piše da Homeini neće surađivati s Bahtijarom koji je šahov čovjek, odzvonilo je svakom tko je povezan sa šahom, odzvonilo! Taj stari smutljivac stotinu je puta rekao da ne želi surađivati ni s kim koga je imenovao šah.« »Prije tri dana bio sam s Andvem u Aberdeenu, Jean-Luc!«, rekao je tada Lochart. »Pun je optimizma i uvjeren da će se Iran uskoro normalizirati, jer je šah otišao a stigao Homeini.« ' »Eto, vidite!« Scot se ozario. »Ako itko to zna, onda je to moj stari. Kako mu je, Tome?« Lochart mu je uzvratio osmijeh. »U sjajnoj je formi i ludo radi po svom običaju!« Andy bijaše Andrew Gavallan, Scotov otac, predsjednik i upravitelj kompanije 22 idu na stroge liječničke sistematske preglede pa ne smiju imati suvišnih kilograma. — Tko je na nas pucao, Tome? Lochart slegne ramenima. — Ja nisam nikoga vidio. A jesi li ti? — Nisam! Nadam se daje to bio neki luđak! — Jean-Luc upre pogled u nj. — Na tren pomislih da sam u Alžiru, ovdašnje planine su slične. Da se ponovno u avijaciji borim protiv felaga ... Bog ih prokleo navijeke! — Petom zgnječi opušak. — Proživio sam jedan građanski rat i zgadio mi se. Tad sam barem imao bombe i puške. Ne želim da se kao civil nađem u novom građanskom ratu u kojem se

ne mogu uzdati ni u što osim u svoje noge! — Bio je to osamljeni luđak. — Mislim da ćemo imati posla s mnogim luđacima, Tome. Pro goni me zla slutnja sve otkako sam otputovao iz Francuske, a poja čala se sad kad sam se vratio. Ti i ja prošli smo rat, a ostali uglav nom nisu. Ti i ja imamo nos, i gadno nam se sprema. — Ne, samo si umoran. — Da, istina je. Andy je zaista dobre volje? — Izuzetno. Lijepo vas sve pozdravlja i poručuje: drž'te se! Jean-Luc se nasmije i priguši zijevanje. — Gospe moja, izglaanio sam! Što nam je Scot pripremio za po vratak? — Iznad hangara je izvjesio natpis: Dobrodošli! — Pitam za večeru, mon vieux. Za večeru, stari moj! — Scot je rekao da je bio u lovu s nekolicinom mještana pa vam je pripremio gozbu od srnećeg buta i nekoliko zečeva, a roštilj je pri preman. Zasvjetlucaju oči Jean-Luca. — Divno! E, pa, donio sam mekani sir, češnjak, cijeli kilogram, dimljenu šunku, inćune, crveni luk, nekoliko kilograma tjestenine, limenke umaka od rajčice, a od žene sam dobio novi recept za špagete matriciana, nešto super! I vino. Lochartu poteku zazubice. Jean-Luc je imao samo jedan hobi: kuhanje, a kad je htio, bio je nenadmašiv. — U »Fortnumu« sam nabavio limenke svega čega sam se mo gao sjetiti, i viski. Da znaš, nedostajala mi je tvoja kuhinja! — I tvo je društvo, pomislio je. Kad su se našli u Dubaju, rukovali su se, a Tom ga je zapitao: »Kako ti je bilo na godišnjem?« »Bio sam u Francuskoj«, dostojanstveno mu je rekao Jean-Luc. 25 ver smatra da oni žele ovako smanjiti daljnje gubitke, a za nas je to divno.« »Gospe moja, ako ne uspiju izvući avione i rezervne dijelove, u gadnoj su kaši.« »Nije na nama da mozgamo zašto, stari moj, na nama je da radimo i letimo. Dok mirno radimo, dobit ćemo sve njihove poslove, a samo ove godine zaradit ćemo više od dvostruke plaće.« »Tu en parles mon cuJ, ma tete est malađe!« Svi se nasmiju. I Jordon je znao što to znači: o tome govori mojoj guzici, glava mi je bolesna od toga. »Bez brige, staro momče!«, reče Scot. Lochart je sad klimao glavom, jer je i sam u to vjerovao. Planinska studen još mu nije smetala. Imaju pravo Andy i Scot, pomislio je, uskoro će se sve normalizirati. Mora se normalizirati! I engleske su novine čvrsto vjerovale da će se stanje u Iranu uskoro normalizirati. Samo da Sovjeti ne učine kakav potez, a upozoreni su. Ne miješajte se, Amerikanci i Sovjeti, neka Iranci sami riješe svoje probleme, na svoj način! A svakome na vlasti hitno je potrebna čvrstina i prihod — znači, nafta. Da! Sve će biti u redu. Ona je u to uvjerena, a ako je ona uvjerena da će sve biti divno sad kad je svrgnut šah, a Homeini se vratio, zašto da ne budem i ja? Ah, Šarazado, koliko si mi nedostajala! Iz Engleske joj nikako nije uspio telefonirati. Telefonska mreža u Iranu oduvijek je bila slaba zbog silnog preopterećenja i prenagle industrijalizacije, ali u ovih osam mjeseci otkako su počeli neredi, telefonske su se veze, i sa tuzemstvom i s inozemstvom, sve više pogoršavale uslijed gotovo neprekidnih štrajkova PTTradnika, pa sada gotovo da nisu ni postojale. Kad je došao u aberdinski štab na sistematski liječnički pregled kojem se morao podvrgnuti svake dvije godine, Lochart joj je poslije osmosatnih pokušaja uspio poslati teleks i to na adresu Duncana Mclvera u Teheran gdje je sada Šara-zada. Ne može se mnogo toga navesti u teleksu, osim: uskoro se vidimo, nedostaješ mi, volim te. A sada neće više proći dugo vremena, draga moja, pa ću... — Tome? — Izvoli, Jean-Luc, što je? — Uskoro će sniježiti. — Da! Jean-Luc imao je mršavo lice, krtfpan nos kao mnogi Francuzi i smeđe oči. Bio je mršav kao i svi avijatičari koji svakih šest mjeseci 24 mene. Sigurno! — Jean-Luc pogleda Rodrigueza, a onda ponovo nebo. — Možemo pričekati još deset minuta, Tome, a onda moramo udariti tabor dok se još vidi. — Da. — Da se vratimo važnijim stvarima, Tome... — Ne. — Gospe moja,,budi više Francuz, a ne Anglosaksonac. Prošlo je mjesec dana, zamisli kako se ona osjeća! Rodriguez vrati poklopac i obrisa ruke. — Pokupimo se! — poviče i popne se u helikopter. Žurno podu za njim. Još je vezivao pojas, boljela su ga leđa, glava i vrat, a već su se vinuli u zrak i hitali prema svojoj bazi iza slijedeće planinske ko se. Uto opazi kako Jordon bulji u njega. — Koji ti je vrag, Australijo? — Kako si popravio onaj vražji vod, momče? Bio je sav probušen. — Gumom! — Što? — Žvakom! Pa jasno, k vragu, ako je držala u vražjem Vijetna mu, držat će i ovdje, k vragu! Možda. Naime, imao sam samo koma dić, ali bilo je to sve što sam imao pa se preporučite Bogu. Boga vam vašega, zar ne možete prestati s tim psovkama? Lijepo su se spustili u svoju bazu.

Upravo je počelo snježiti. Zemaljska posada im je za svaki slučaj ipak upalila svjetla. Baza se sastojala od četiri kamp-prikolice, kuhinjske zgrade, hangara za teretne helikoptere 212 koji prevoze četrnaest putnika i za dva 206. Površine za slijetanje, spremišta za naftaške rezervne dijelove, vreće cementa, sisaljke, generatore, svakojaku pomoćnu opremu za bušotine i vodove za bušenje. Nalazila se na malenoj visoravni, na visini od dvije tisuće i pet stotina metara, usred slikovitih šuma, u udolini napola okruženoj snježnim vrhuncima koji se uzdižu do četiri tisuće, pa i više metara. Kilometar ih dijeli od seoceta Jazdek. Mještani su pripadnici malobrojnog nomadskog naroda Kaskaj. Prije stotinu godina nastanili su se ovdje, oko raskršća dvaju nevažnih karavanskih putova koji prolaze kroz Iran već tri, a možda i četiri tisuće godina. Već sedam godina ovdje posluje »S-G«, ugovorno vezana za »IranOil«. Najprije su nadzirali izgradnju naftovoda i izrađivali topografske karte ovoga kraja, a zatim su pomagali u izgradnji i održavanju bušotina na susjednim bogatim naftonosnim poljima. Bija27 Lochart mu je pozavidio. U Engleskoj mu nije bilo ugodno: vrijeme, hrana, godišnji, djeca, ona, Božić, iako se silno trudio. Ništa zato, vratio sam se i uskoro ću stići u Teheran! — Jean-Luc, hoćeš li večeras kuhati? — Pa jasno. A kako da živim bez čestite hrane? — Kao i svi ostali! — nasmije se Lochart. Promatrali su Rodrigueza koji je još radio. Utihnula je buka motora, bičevali su ga krakovi rotora. Lochart digne palce Scotu Gaval-lanu koji je strpljivo čekao u kabini. Scot mu uzvrati istim znakom i upre rukom u nebo. Lochart klimne glavom, slegne ramenima, a onda opet posveti pažnju Rodriguezu, znajući da mu ne može pomoći nikako osim — čekanjem. — Kad ćeš u Teheran? — zapita ga Jean-Luc. Lochartu zabrza srce. — U nedjelju, ako ne bude snijega. Nosim Mclveru izvještaj i poštu svima koji su tamo. Uzet ću naš 206, bit će nam potreban cije li sutrašnji dan da sve provjerimo. Scot mi je rekao da ćemo nastavi ti punom parom! — Nasiri je rekao: punom parom? — zabulji se Jean-Luc. — Da! — Nasiri je bio njihova iranska veza i upravitelj baze, na mještenik »IranOila«, vladinog monopola kojemu je pripadala sva nafta ispod i iznad zemlje, a koji je usmjeravao i odobravao sve nji hove letove. »S-G« bijaše ugovorno vezana za tu kompaniju, za ko ju je prevozila osoblje, živežne namirnice i opremu do naftnih bušo tina načičkanih po gorju, a priskakala je i u slučaju nesreće. — Sum njam da ćemo slijedećeg tjedna mnogo letjeti, užasno je vrijeme, ali ipak bih odletio u našem 206. — Da. Bit će ti potreban vodič pa idem i ja. — Ni govora, stari moj! — nasmije se Lochart. — Ti si moj za mjenik i dva tjedna ćeš biti dežuran. — Nikome nisam potreban ova tri dana! Pogledaj nebo, Tome, mt>ram pogledati da li nam je stan u redu! — Kad je sve bilo nor malno, Teheran je bio baza svim pilotima i njihovim obiteljima, a oni bi dva tjedna letjeli, a treći se odmarali, ali većina pilota odluči la bi se za dva mjeseca rada i mjesec dana godišnjeg odmora kod kuće, pogotovo Englezi. — Jako je važno da budem u Teheranu! — Ako hoćeš, pogledat ću ti stan, a ako obećaš da ćeš triput tjedno spremati večeru, prošvercat ću te na dva dana čim se vratim. Upravo stižeš s mjesec dana odmora. — Da, ali proveo sam ga kod kuće, sad moram misliti na prijate ljicu. Ona sigurno očajava u Teheranu bez mene, cijeli je mjesec bez 26 DRUGO POGLAVLJE Jl K] I pfivUMiii'Ho ne laljute, sahibe, a tko može predvidjeti što 'HMIII ilnli 'i NI im koga

nije pala sumnja. Možda nitko i nije oš-i min uiHtl I ii|>M-iuii, nego su samo bili u lošem stanju. Karma! < luliti NnpHhii'ii vndiiUi NVIII dvanaest alpinista u toj ekspediciji Milili MI I* Hunu Kiiuti.ii, uve NIIIIII prijatelji i poslovni partneri. Bri-IIIIUI, KliiiI, Inltin AiiHMlkiliiiU' i dva Japanca, Ili 10 Toda, predsjednik koni|iitiil|w »liutrt Shipping«. dugogodišnji prisni prijatelj Davida MaiSiiiiiimi, i n{«|itv mltik Nohuniiga Mori. Linbar nije pošao na tu ekspediciju, i 31 — Tebi i tvojoj vražjoj ambiciji nikad kraja, Andrew! — Ja te ne ugrožavam, Linbare, i... — Slažem se! — Linbar bijesno dohvati interkom i obrati se šoferu s onu stranu staklene pregrade koja nije propuštala zvukove. — Johne, prebaci gospodina Gavallana u ured, a onda vozi u dvorac Avisvard! Automobil smjesta krene prema dvokatnoj uredskoj zgradi s druge strane niza hangara. — Kako je u Avisvardu? — zapita Gavallan neobičnim glasom. — Bolje nego u tvoje vrijeme... oprosti što za Božić nismo pozva li tebe i Maureen, možda ćemo dogodine! — Linbar napući usne. — Da, u Avisvardu je sad mnogo udobnije! — Zirne kroz prozor i tržne palcem prema jumbohelikopteru. — I nemoj da s tim pogrije šiš. Ni s ičim drugim! Gavallanovo se lice smrkne. Aluzija upućena njegovoj ženi Maureen prekinula je njegovo neprekidno suzdržavanje. — Kad već spominješ greške, a što je s tvojim katastrofalnim in vesticijama u Južnoj Americi... pa tvoj glupi sukob s kompanijom »Toda Shipping« povodom njihove tankerske flote, a što kažeš na to da ti je tvrtka »Par-ConToda« oduzela posao izgradnje tunela do otoka Hong Konga, a to što si svojim špekulacijama na burzi prevario naše stare hongkonške prijatelje...? — Vraga sam ih prevario! Vraga su nam to »prijatelji stari«! Svi su oni punoljetni, a što su nam nedavno učinili? Šangajci su prepre deniji nego mi... a i Kantonci, svi s kontinenta, ti si to kazao milijun puta! Nisam ja kriv što vlada naftna kriza, ni što je svijet u vrenju, ni što je Iran u nepovrat propao, ni što nas razapinju Arapi, Japan ci, Korejci i Tajvanci! — Odjednom se Linbar gušio od gnjeva. — Zaboravljaš da se svijet promijenio! Hong Kong se promijenio i svi^ jet se promijenio! Ja sam taj-pan »Struanove tvrtke«. Moram se bri nuti za »Otmjenu kuću«, a svaki taj-pan imao je neuspjeha, pa i tvoj, vražji Sir lan Dunross, a još će nabiti neuspjehe svojim zabludama o naftnim bogatstvima Kine. — Ima lan pravo... — Pa i Hag Struan imala je neuspjeha, kao i naš vražji osnivač, veliki Dirk glavom i bradom, pakao ga odnio! Nisam ja kriv što je svijet zbrkan. Misliš da bi ti bio uspješniji? — vrisne Linbar. — Dvadeset puta! — odbrusi mu Gavallan. Linbar se tresao od bijesa. — Otpustio bih te da mogu, ali kad ne mogu! Dosta mi je tebe i tvojih smicalica, ti umorni, stari dosadnjakoviću, pregazilo te vrijeM) Pa taj gad ne može vječno živjeli ? rekne uvjrliir. O.lmnh mu lakne'čim je to izgovorio. Tad ude krupnim koracima u gradu i u svoj ured. - Zdravo, Liz! - reče. Liz Ćen bijaše zgodna IMII-«I| ka četrdesetih godina. S njim je 1963. došla iz Hong Konga pa |r po ,iuiv;ilii sve tajne Gavallanova dioničarskog društva (njegove pivol ne potajne operacije) kompanije »S-G« i »Slruauov,- tvrtku« Si.. je novu? , Posvađali ste se s taj-panom, ništa .alol pn-viiAiln |e '>.... nudeći mu šalicu čaja. Jesam k vragu! Otkud znaš? - Kad se umjesto odgovmii sa mo nasmijala, nasmijao se s njom. • Vrag ga odnio! Jesi I. dob.lu Maca? - Mislio je na Duncana Mclvera, Sela iranskog predstavniš tva kompanije »S-G« i svog najstarijeg prijatelja. - Telefonist zove od jutra do sutra, ali iranska mreža je preop terećena Ne javlja se ni teleks! Duncan vjerojatno isto toliko kao vi jedva čeka taj razgovor! - Prihvatila mu je kaput pa ga objesila na klin _ Javila se vaša supruga. Ona će Elektru podići iz jaslica . pila hoćete li doći kući na večeru. Rekoh joj da vjerojatno hoćete, ali možete i zakasniti, jer za pola sata imate razgovor s »ExTexom«. - Da! - Gavallan sjedne za pisaći stol pa provjeri da li su spisi pripremljeni — Provjeri radi li Macov teleks, molim te, Liz! Odmah je počela zvati. Ured mu je bio prostran i uredan, s pogledom na heliport. Na čistom pisaćem stolu nalazile su se uokvirene fotografije Kathy i djece, Melinde i Scota dok su bili malen, a iza njih divan dvorac Avisyard. Na drugoj je slici Maurccn držala malu Elektru. Vedra, nasmiješena lica. Na zidu samo uljena slika Aristotlea Quancea. Prikazivala je krupnog kineskog mandarina, a poklonio mu ju je lan Dunross da proslavi njihovo prvo uspješno slijetanje na platformu u Sjevernom moru tom prilikom vozio ili ie Mclver — i početak nove ere.

»Andy« tako je Dunross sve to započeo. »Vodi Kathy i djecu, otputuj iz Hong Konga kući u Školsku. Ima da se praviš da si raskrstio sa 'Struanovo.n tvrtkom'. Dakako, ostaješ član Unutrašnjeg ureda ali i to je zasad tajna, l'odi u Aberdeen pa neupadljivo kupu| najbolja zemljišta, brodogradilišta, tvornička postrojenja, malen, aerodrom eventualne heliporle Aber.leen je sad bogu iza leda pa jel (ino možeš dobiti najbolji- slviiri. I >vo jer tajni dogovor, samo između nas dvojice! Prije nekoliko danu uponao sam neobična svata, seiz molova Dirka koji me uvjcrui da »e Sjeverno more protezo iznad ve likog naftnog niilaiila. film