James Clavell Shogun Knjiga 2..pdf

JAMES CLAVELL – SHOGUN ROMAN O JAPANU KNJIGA DRUGA

TRIDESETO POGLAVLJE - Sigurno je sve u redu, Mura? - Da, Omi-sane, da, mislim. Postupali smo točno po vašim naredbama i po nalozima Igurašisana. - Ništa ne smije biti naopako ili će u zalazak sunca selo dobiti novoga glavara — reče mu Jabuov glavni pomoćnik Iguraši, jako mrko, a ono jedino oko bijaše mu krvlju podliveno od nespavanja. Stigao je jučer iz Jeda s prvom skupinom samuraja s točno određenim uputama. Mura nije odgovorio. Samo je smjerno kimao glavom i uperio oči u tlo. Stajali su na obali blizu gata pred nizovima nijemih prestravljenih i isto tako izmorenih seljana — svi muškarci, žene i djeca, osim za krevet vezanih bolesnika — što su na koljenima čekali da stigne galija. Svi su nosili najbolje ruho. Istrljali su lica, a cijelo selo bijaše pometeno i blistavo, kao na Staru godinu kad se po drevnom običaju čistilo cijelo carstvo. Ribarske brodice bijahu pomno poredane na obali, mreže uredne, a konopi namotani, pa i žalo uza zaljev prograbljano. - Sve će biti u redu, Iguraši-sane — reče Omi. Ovaj tjedan malo je spavao, sve otkako je iz Osake primio Jabuove naredbe po jednom od Toranaginih golubova-pismonoša. Smjesta je pokrenuo selo i sve sposobne ljude dvadeset rija uokrug, da pripreme Andiro za dolazak samuraja i Jabua. A sad, kad mu je lguraši šapnuo najtananiju tajnu, samo za njegove uši, da s njeHovini stricem stiže i veliki daimjo Toranaga koji je pobjegao iz Išidove klopke, bijaše više nego zadovoljan što je potrošio toliki novac. — Nema razloga da se brinete, Iguraši-sane. Ovo je moj feud i moja odgovornost. - Slažem se. Da, tako je! — Iguraši prezrivo odmahne Muri da se udalji, pa tiho nadoda; — Odgovoran si, ali bez uvrede, kažem ti, nikad nisi vidio našega gospodara kad nešto pođe po zlu. Ako smo išta zaboravili, ili ovi žderači govana nisu učinili ono što su trebali, naš će gospodar cijeli tvoj feud, i na sjeveru i na jugu, pretvoriti u hrpe gnoja, prije sutrašnjeg zalaza sunca. — I ode natrag na čelo svojih ljudi. Jutros su i posljednje jedinice samuraja dojahale iz Mišime, Jabuova glavnoga grada, na sjeveru. Sad su i one zajedno sa svima ostalima, bile u bojnoj vrsti poredane na obali, na trgu i na obroncima. Njihovi su stjegovi vijorili na laganu povjetarcu, a uspravljena koplja blještala na suncu. Tri tisuće samuraja, elita Jabuove vojske. Pet stotina konjanika. Omi se nije bojao. Učinio je sve što je bilo moguće i osobno je provjerio sve što se provjeriti dalo. Ukoliko nešto ode po zlu, to je samo karma. No, sve će biti u redu, uzrujano je pomislio. Potrošio je ili za pripreme upotrijebio pet stotina kokua, više od cjelokupnog iznosa svog godišnjeg prihoda prije nego što mu je Jabu povećao feud. Ta količina ga je potresla, ali njegova žena Midori rekla je da moraju raskošno trošiti i da je trošak neznatan u usporedbi sa čašću koju mu ukazuje gospodar Jabu. — A kad gospodar Toranaga dođe ovamo, tko zna kakve ćeš sve velike mogućnosti imati? — prošaptala je. Ona je posve u pravu, ponosno pomisli Omi. Opet je promatrao obalu i seoski trg. Sve je izgledalo savršeno. Midori i njegova mati čekale su pod nadstrešnicom pripremljenom za Jabua i njegova gosta Toranagu. Omi je zapazio da majci leti jezik i poželio je da Midori bude pošteđena od njezinih neprestanih prigovora. Naravnao je nabor na svom besprijekornom kimonu, namjestio mačeve i pogledao prema moru. — Slušajte, Mura-sane — oprezno šapne ribar Uo, jedan od pet seoskih otaca koji su zajedno s Murom klečali ispred seljana. — Znate, toliko se bojim da bih kad bih sad pišao, popišao bih prašinu. — Onda nemoj, prijatelju stari! — Mura potisne smiješak. Uo bijaše plećat čovjek, kao od gore odvaljen, krupnih ruku i slomljena nosa, a na licu mu je lebdio bolan izraz. - Neću, ali mislim da ću prdnuti. — Uo je bio glasovit po duhovitosti, hrabrosti i po snažnoj prdljavini. Lani su se sa selom na sjeveru takmičili tko će jače prditi, a on je nadmašio sve prvake i donio u Andiro veliku čast. — Eeeeee, možda bi ti bolje bilo da ne prdneš — zahihoće Haru, onizak i smežuran ribar. — Jedna govnasta glava možda bi bila ljubomorna. — Naređujem da tako ne zoveš samuraje — prosikće Mura — sve dok je i jedan blizu sela. — Oh ko, umorno je razmišljao, nadam se da nismo ništa zaboravili. Digne pogled u brda, na bambusovu ogradu oko privremene tvrđave koju su sagradili s toliko brzine i znoja. Trista ljudi kopalo je, gradilo i nosilo. Lakše je bilo podići onu drugu novogradnju. Nalazila se na brežuljku ispod Omijeve kuće te ju je vidio. Bijaše manja od Omijeve, ali imala je krov od crijepovlja, uređen vrt i malu kupaonicu. Pretpostavljam da će Omi onamo useliti, a svoju će kuću ustupiti gospodaru Jabuu, pomisli Mura. Opet pogleda rt gdje se svakog trena trebala pojaviti galija. Uskoro će se Jabu iskrcati na obalu i

tad će svi biti u rukama bogova, svih kamija. Boga oca, njegova blagoslovljena sina i Blažene Djevice, oh ko! Blažena Gospe, zaštiti nas! Hoće li biti isuviše tražiti da svrneš dobrostivo svoje oko na seoce Andiro? Amo na nekoliko idućih dana? Potrebna nam je posebna milost da nas zaštiti od našega gospodara. O, da! Zapalit ću pedeset svijeća, a sinove ću svakako odgajati u pravoj vjeri, obeća joj Mura. Danas je Mura bio presretan što je kršćanin. Mogao se utjecati samo jednome bogu, a to bijaše dopunska zaštita za njegovo selo. U mladosti je postao kršćanin, jer se obratio i njegov suveren gospodar pa je smjesta svim svojim sljedbenicima naredio da postanu kršćani. A kad je prije dvadeset godina njegov gospodar pao u boju za Toranagu, a protiv Taika, Mura je njemu u spomen ostao kršćanin. Dobar vojnik ima samo jednoga gospodara, pomislio je. Jednog pravog gospodara! Nindin, čovjek okrugla lica i jako isturenih zuba, posebno se uzrujao zbog prisutnosti tolikih samuraja. Mura-sane, jako žalim, ali opasno je ono što ste učinili, grozno, neh? Jutrošnji potresić bijaše znak bogova, kobna opomena. Učinili ste groznu grešku, Mura-sane. — Što je bilo, bilo je, Ninđine. Zaboravi na to! — A kako? U mom je podrumu i . . . — Nešto je u tvom podrumu, a i ja imam mnogo! — reče Uo koji se više nije smješkao. — Nigdje ništa nema, ništa, prijatelji stari — oprezno će Mura. — Ničega nema! — Po njegovoj je naredbi posljednjih nekoliko dana ukradeno trideset kokua riže iz samurajskog skladišta i sad je to bilo tajno raspodijeljeno po selu, zajedno s osta- lim namirnicama, opremom . . . i oružjem. — Oružje ne — prigovarao je Uo. — Rižu da, ali oružje ne! — Dolazi rat. — Protuzakonito je držati oružje — cvilio je Nindin. — To je novi zakon — frkne Mura. — Ima mu samo dvanaest godina. Prije toga mogli smo po želji imati bilo kakvo oružje i nismo bih vezani uz selo. Mogli smo ići kamo smo htjeli i biti ono što želimo. Mogli smo biti seljaci, vojnici, ribari, trgovci, pa i samuraji . . Neki su mogli, znate da je to istina. — Da, ali drukčije je sada, Mura-sane, drukčije. Taiko je naredio neka bude drukčije! — Uskoro će biti onako kako je uvijek bilo. Opet ćemo vo- jevati. — Onda pričekajmo — predlagao je Nindin. — Molim vas! To je sada protuzakonito. Ako se promijeni zakon, to je karma. Taiko je donio zakon: oružje zabranjeno. Svako! Uz prijetnju trenutne smrti. — Svi otvorite oči! Mrtav je Taiko! I kažem vam: uskoro će Omi-sanu biti potrebni uvježbani ljudi, a većina nas je ratovala, neh? Ribarili smo i ratovali, sve u svoje vrijeme! Nije li tako? — Da, Mura-sane — složi se Uo, i unatoč strahu. — Prije Taika nismo bili vezani. — Uhvatit će nas. Sigurno će nas uhvatiti — plakao je Ninđin. — Neće imati milosti! Skuhat će nas kao što su skuhali barbarina. — Ne spominji barbarina! — Čujte, prijatelji — javi se Mura. — Nikad više neće nam se pružiti ovakva prigoda. Bog nam ju je poslao, ili bogovi. Moramo uzeti svaki nož, strijelu, koplje, mač, mušket, štit i luk, sve što možemo. Samuraji će misliti da su im ih ukrali drugi samuraji. Pa zar govnaste glave nisu stigle sa svih strana poluotoka Izua? A zar ijedan samuraj vjeruje drugom samuraju? Moramo prisvojiti svoje pravo na rat, neh? Otac mi je pao u boju, i njegov otac, i otac njegova oca! Nindine, u koliko si bio bitaka? U dvanaestak, neh? Uo , a ti? U dvadeset? Trideset? — U više. Zar nisam služio s Taikom, prokleta neka je uspomena njegova! Ah, prije nego što je postao Taiko, bio je muškarac. Istina je! Onda ga je nešto promijenilo, neh? Nindine, ne zaboravi da je Mura-san poglavar! A ne bismo smjeli zaboraviti ni to da je i njegov otac bio glavar! Ako glavar kaže: oružje onda oružje mora i biti. Sad je, klečeći na suncu, Mura bio uvjeren da je ispravno postupio, da će ovaj novi rat vječno potrajati, a njihov će svijet opet postati onakav kakav je uvijek bio. Ovdje će biti selo, brodice i

nešto seljana, jer svi ljudi — seljani, daimji, samuraji, pa i ete — svi moraju jesti, a u moru čekaju ribe. Tako će vojnici- -seljani s vremena na vrijeme dolaziti iz rata — kao i uvijek — i otisnuti se brodicama ... — Gle! — reče Uo i nehotice pokaza prstom, u iznenadnome muku. — Iza rta pojavila se galija. — Fuđiko je očajno klečala pred Toranagom u glavnoj kabini u kojoj je on boravio za vrijeme plovidbe. Bili su sami. — Molim vas, gospodine — preklinjala je. — Sklonite mi s glave ovu osudu. — Nije to osuda nego naredba. — Naravno, poslušat ću, ali ne bih mogla . . . — Mogla? — plane Toranaga. — Kako se usuđuješ usprotiviti? Velim ti da moraš biti pilotova suložnica i još si toliko diska da se usprotiviš? Ispričavam se, gospodine, svim srcem — brzo će Fuđiko u bujici riječi. — Nisam se kanila protiviti. Samo sam htjela reći da to ne bih mogla obaviti onako kako vi želite. Molim vas, shvatite. Oprostite, gospodine, ali nemoguće mi je biti sretna, ili glumiti sreću. — Nagnula je glavu do futona. — Ponizno vas preklinjem, dopustite mi da počinim seppuku. — Već sam rekao da sam protiv besmislene smrti. Možeš mi koristiti. — Molim vas, gospodine, želim umrijeti, ponizno vas molim. Želim se pridružiti mužu i sinu.Toranaga zareži na nju zatomljujući šumove na galiji. — Već sam ti uskratio tu čast. Još je nisi zaslužila. A samo sam radi tvoga djeda, jer gospodar Hiromacu moj je najstariji prijatelj, dosad strpljivo slušao tvoje neotesane riječi. Dosta tih gluposti, ženo! Prestani se ponašati kao govnoglava seljanka! — Ponizno molim, dopustite da odrežem kosu i da postanem redovnica. Buda će . . — Ne, već sam ti naredio. Poslušaj! — Poslušati? — rekla je ne dižući pogleda, kruta lica. Tada će, kao da govori sebi: — Mislila sam da ste mi naredili da pođem u Jedo. — Naredio sam ti da dođeš na ovaj brod! Zaboravljaš svoj položaj, zaboravljaš svoju baštinu, zaboravljaš svoju dužnost. Zaboravljaš svoju dužnost! Odvratna si mi. Idi i spremi se. — Želim umrijeti! Molim vas, dopustite da im se pridružim, gospodine. — Tvoj muž greškom se rodio kao samuraj. Bio je nakazan pa bi i njegovo dijete bilo nakazno. Taj glupan zamalo me upropastio! Da im se pridružiš? Glupost! Zabranjujem ti da počiniš seppuku! A sad odlazi! No, nije se pomaknula. — Možda bi bilo bolje da te pošaljem etama! U jednu od njihovih kuća! Možda bi te to podsjetilo na pristojnost i na tvoju dužnost. Sva se stresla, ali je izazovno odgovorila: — Barem bih bila medu Japancima! — Ja sam tvoj gospodar. Učinit ćeš što sam ti naredio! Fuđiko je oklijevala. Onda slegne ramenima. — Da, gospodaru. Ispričavam se zbog nepristojnosti. — Stavila je dlanove na futon i duboko nagnula glavu. Glas joj je zvučao pokajnički, ali u srcu nije bila uvjerena. I on i ona su znali što ona namjerava. — Gospodine, iskreno se ispričavam što vam smetam, što uništavam vaš va, vaš sklad. I zbog svoje neotesa- nosti! Imali ste pravo. Ja sam bila u krivu. — Ustane i tiho pođe na vrata kabine. — Ako ti udijelim ono što želiš — zapita Toranaga — hoćeš Il mi zauzvrat svim srcem činiti ono što ja želim? Polako je obrnula pogled u nj. — Koliko dugo, gospodine? Molim vas, koliko moram biti barbarinova suložnica? — Godinu dana. Okrenula se i pružila ruku prema kvaki na vratima. — Pola godine — reče Toranaga. Fuđikina ruka zastane. Dršćući nasloni glavu na vrata. — Da. Hvala, gospodine! Hvala.

Toranaga ustane i krene prema vratima. Otvorila mu je vrata, klanjala se dok on nije prošao te za njim zatvorila vrata. Tad joj liho poteku suze. Bila je samurajka. Toranaga dođe na palubu jako zadovoljan sobom. Uz neznatni napor postigao je svoj cilj. Da je previše prisiljavao mladu ženu, ne bi ga poslušala, pa bi bez dopuštenja oduzela sebi život. ali sad će se ona jako truditi da mu ugađa. Bilo je važno da ona milom pristane postati pilotova suložnica, barem na izgled, u šest mjeseci i više je nego dovoljno. Mnogo je lakše postupati sa ženama nego s muškarcima, zadovoljno je pomislio. Toliko lakše u mnogom pogledu. Tad spazi Jabuove samuraje okupljene oko zatona i nestane njegova osjećaja blagostanja. — Dobro došli na Izu, gospodaru Toranaga — reče Jabu. Ovamo sam pozvao neke ljude da vam budu pratnja. — Dobro. Galija je još bila udaljena od pristaništa dvije stotine metara. Mirno se primicala. Vidjeli su Omija, Igurašija, futone i plat- lu-Mu nadstrešnicu. Sve je obavljeno kao što smo se dogovorili u Osaki — kazivao je Jabu. — A zašto ne biste nekoliko dana ostali sa mnom? Uto bih počašćen, a to bi bilo jako korisno. Mogli biste potvrditi izbor dviju stotina i pedeset ljudi za pukovniju mušketira i upoznati njihova zapovjednika. — Ništa me ne bi više veselilo, ali moram što prije stići u Jedo, Jabu-sane. — Dva-tri dana? Molim vas! Dobro bi vam došlo nekoliko bezbrižnih dana, neh? Važno mi je vaše zdravlje. I svim vašim saveznicima. Malo počinka, dobra hrana, lov. Toranaga je očajnički tražio izlaz. Nezamislivo je da ovdje ostane samo s pedeset čuvara. Bio bi potpuno u Jabuovim rukama, pa bi to bio gori položaj nego u Osaki. Išido je bar bio predvidiv i vezan za stanovita pravila, ali Jabu? Jabu je varav kao morski pas, a morskog psa ne smiješ dražiti, pomisli on, nikad u njegovim vodama. I nikad svojim životom! Znao je da je njegova pogodba s Jabuom u Osaki isto onoliko čvrsta koliko je teška bila njihova mokraća kad je pala na zemlju, ukoliko bi Jabu smatrao da od Išida može dobiti veće ustupke. A kad bi Jabu odnio Išidu Toranaginu glavu na drvenom pladnju, odmah bi dobio mnogo više nego što mu je Toranaga bio pripreman ponuditi. Ubiti ga ili poći na kopno? To su bile dvije mogućnosti. — Previše si dobrostiv — odgovori. — Ali moram u Jedo. — Nisam ni pomislio da će Jabu imati vremena da ovdje okupi tolike ljude. Zar je odgonetnuo našu šifru? — Molim vas, dopustite da ustrajem, Toranaga-sama. U okolici je jako dobar lov. Moji su ljudi donijeli sokolove. Dobro bi vam došlo malo lova nakon zatočeništva u Osaki, neh? — Da, danas bi bio dobar lov. Zao mi je što sam tamo izgubio sokolove. — Nisu izgubljeni! Hiro-macu će ih sigurno dovesti u Jedo. — Naredio sam mu neka ih pusti čim budemo izvan opasnosti. Do dolaska u Jedo bili bi bez vježbanja i pokvarili bi se. Jedno od mojih rijetkih pravila glasi: lovim samo sa sokolima koje sam osobno uvježbao i ne dopuštam da imaju drugoga gospodara. Tako oni čine samo moje greške. — Dobro je to pravilo. Rado bih čuo i ostala. Možda za večerom? Ovaj morski pas mi je potreban, gorko pomisli Toranaga. Bilo bi preuranjeno da ga sada ubijem. Dva konopa odlete na obalu da ih uhvate i privežu. Konopi se zategnu i zaškripe od napora, a galija lijepo pristane. Uvuku vesla i spuste most. Na početku mosta stajao je Jabu. Okupljeni samuraji smjesta jednoglasno uzviknu svoj bojni poklič; — Kasigi! Kasigi! — A od te buke galebovi zakriješte i vinu se u nebo. Samuraji se naklone kao jedan čovjek. Jabu im uzvrati naklon te se okrene Toranagi i široko mu mahne. — Iskrcajmo se! Toranaga se zagleda u okupljene samuraje i na seljane duboko polegle u prašinu te se zapita: hoću li ovdje od mača poginuti, kako mi je prorekao astrolog? Prvi dio proročanstva se obistinio! Sad je moje ime ispisano na zidinama Osake. Odstrani tu pomisao. S vrha mosta glasno i zapovjednički klikne pedesetorici svojih samuraja koji

su sad bili u kimonu, odori Smeđih, kao i on. — Svi ovdje ostanite! Kapetane, spremi se da odmah isplovimo! Mariko-san, u Andiru ćeš ostati tri dana. Smjesta odvedi na kopno pilota i Fudiko-san, pa me počekajte na trgu. — Tad se okrene obali i, na Jabuovo zaprepaštenje, pojača glas: — Sad ću, Jabu-sane, obaviti smotru tvojih jedinica! — Odmah prođe mimo njega i spusti se niz mostić nehajno, samouvjereno i nabu- silo kao veliki vojskovođe. Još nijedan general nije dobio više bitaka i nijedan nije bio prepredeniji od njega. Osim Taika, a on bijaše mrtav. Nijedan general nije vojevao u više bitaka, bio tako strpljiv, a izgubio tako malo ljudi. A nikada nije pretrpio poraz. Obalom se razliježe šapat zapanjenosti kad ga prepoznaše. Ova smotra bijaše posve neočekivana. Njegovo je ime šaptom išlo od usta do usta, a to šuškanje i strahopoštovanje koje je na- stalo, razveselilo ga je. Osjećao je da ga Jabu slijedi, ali se nije osvrnuo. Ah, Iguraši-sane — reče dobroćudnošću koju nije osje- ćao. — Milo mi je da te vidim. Dođi, zajedno ćemo obaviti smo- tru svojih ljudi. - Da, gospodaru. — Ti si zacijelo Kasigi Omi-san. Tvoj otac je moj stari drug po oružju. I ti dođi s nama. — Da, gospodaru — odvrati Omi, a sav naraste od časti koja mu je ukazana. — Hvala. Toranaga nametne brz tempo. Poveo ih je sa sobom kako se oni bar zasad ne bi mogli dogovoriti s Jabuom, znajući da mu život ovisi o tome hoće li zadržati inicijativu u svojim rukama. — Zar se nisi borio s nama kod Odavare, Iguraši-sane? — zapitao je, a već je znao da je samuraj tamo izgubio oko. — Da, gospodine, imao sam čast. Bio sam s gospodarom Jabuom, a borili smo se na desnom Taikovu krilu. — Znači da ste imali počasno mjesto, tamo gdje je borba bila najžešća. Mnogo razloga imam da zahvalim tebi i tvome gospodaru. — Razbili smo neprijatelja, gospodaru. Samo smo činili svoju dužnost. — Iako je Iguraši mrzio Toranagu, ponosio se što on pamti taj boj i što mu zahvaljuje. Stigoše pred prvu pukovniju. Toranaga glasno vikne: — Da, mnogo ste nam pomogli vi i ljudi s Izua. Da nije bilo vas, možda ne bih osvojio Kvanto! A, Jabu-sama? — nadoda i odjednom zastane. Javno je počastio Jabua velikaškim naslovom ‘sama’. Laska opet izbaci Jabua iz ravnoteže. Smatrao je da to nije ništa više nego što on zaslužuje, ali to od Toranage nije očekivao, a nikad nije kanio dopustiti svečanu smotru. — Možda, ali sumnjam u to. Taiko je naredio da zbrišemo klan Beppu. Stoga smo ga i zbrisali. Bijaše to prije deset godina kad se samo silno moćni i drevni klan Beppu, kojemu je na čelu bio Beppu Genzaemon, suprotstavio ujedinjenim snagama generala Nukamure, budućeg Taika, i Toranage. Bila je to posljednja znatnija prepreka da Nakamura potpuno zagospodari carstvom. Klan Beppu stoljećima je držao Kvanto, osam pokrajina. Sto i pedeset tisuća ljudi opkolilo je njihov grad-zamak Odavaru, koji je čuvao prolaz što je kroz planine vodio u nevjerojatno bogata nizinska rižišta. Opsada je trajala jedanaest mjeseci. Nakanuirina nova suložnica, otmjena gospa Očiba, blistava sa svojih nepunih osamnaest godina, došla je u domaćinstvo svoga gospodara pod zidinama, noseći na rukama djetence. Nakamura je bio lud za svojim prvijencem. A s gospom Očibom došla je i njezina mlađa sestra Genđiko koju je Nakamura kanio udati za Toranagu. — Gospodine — kazao je Toranaga — zacijelo bih bio po- čašćen kad bi se naše kuće još više zbližile, ali umjesto da ja uzmem gospu Gendiko, kao što predlažete, dopustite da se ona uda za mog sina i nasljednika Sudaru. Toranaga je morao nagovarati Nakamuru mnogo dana, ali je ipak pristao. Kad je odluka iznesena gospi Očibi, smjesta je odgovorila: — Gospodine, ponizno se opirem tom braku! Nakamura se nasmije. — I ja! Sudari je tek deset godina, a Gendiki trinaest. No, ipak su sad vjereni, a vjenčat će se na njegov petnaesti rođendan.

— Ali,

Gospodine, gospodar Toranaga već vam je djever, neh? To je zacijelo dovoljna veza? Potrebne su vam prisnije veze s porodicama Fudimoto i Takašima, pa i na carskom dvoru. — Na dvoru su govnoglave marionete — rekao je Nakamura svojim hrapavim seljačkim glasom. — Čuj, O-čan. Toranaga ima sedamdeset tisuća samuraja. Kad razbijemo klan Beppu, dobit će on Kvanto i nove ljude. Mom sinu bit će potrebni vojskovođe kao što je Joši Toranaga, kao što su i meni potrebni. Da, a jednoga dana mom sinu zatrebat će Joši Sudara. Bolje da mu Sudara postane tetak. Tvoja sestra vjerena je za Sudaru, ali Sudara će koju godinicu živjeti s nama, neh? Jasno, gospodine — smjesta se složi Toranaga. predavši sina i nasljednika u taoce. Dobro, ali čuj, najprije ćete ti i Sudara prisegnuti mom sinu vječnu odanost. I lako bi. A u desetom mjesecu opsade umrlo je prvo Nakamurino dijete. Od groznice, nečiste krvi ili nesklonog kamija. Svi bogovi neka prokunu Odavaru i Toranagu! — bjes- njela je Očiha. — Toranaga je kriv što smo ovdje, on se želi do- moći Kvanta. On je kriv što je naš sin umro. On je tvoj pravi ne- prijatelj. On želi da umreš ti, i ja! Ubij ga, ili ga zaposli. Neka on vodi juriš pa neka svojim životom plati život našeg sina! Ja tražim osvetu . .. I Toranaga je vodio napad. Zamak Odavaru osvojio je miniravši zidine. I čeonim napadom. Tad je ražalošćeni Nakamura pretvorio grad u prah i pepeo. Pao je grad, sve iz plemena Beppu su smaknuli, carstvo se pokorilo, a Nakamura je najprije postao kvampaku, pa i Taiko. No, mnogi poginuše pod Odavarom. Previše ljudi, pomisli sad Toranaga na obali Andira. Zagleda se u Jabua. — Šteta što je Taiko mrtav, neh? — Da. — Moj šurjak bijaše velik vođa, a i veliki učitelj. Kao i on, ni ja nikada ne zaboravljam prijatelja, a ni neprijatelja, — Gospodar Jaemon uskoro će postati punoljetan. Njegov je duh u Taikovu duhu. Gospodar Toran. . . — No, prije nego što je Jabu stigao zaustaviti smotru, Toranaga je već pošao naprijed, pa mu nije preostalo drugo nego da ga slijedi. Toranaga je išao duž redova i odisao dobrim raspoloženjem. Tu bi izdvojio jednog čovjeka, tamo drugog, nekoga bi prepoznao. Oči mu nisu nikada mirovale dok je kopkao po sjećanju tražeći lica i imena. Posjedovao je onu izuzetno rijetku vrlinu pojedinih generala koji tako obavljaju smotru da svaki čovjek barem na tren osjeti da je general pogledao baš njega, a da je možda samo s njim i razgovarao medu tolikim drugovima, Toranaga je radio ono za što je bio rođen, ono što je činio tisuću puta. Nadvladavao je ljude svojom voljom. Kad su prošli mimo posljednjeg samuraja, Jabu, Iguraši, i Omi bijahu iscrpljeni, ali ne i Toranaga, Opet je, prije nego što ga je Jabu stigao zaustaviti, brzo došao do uzvisine i stajao visoko i sam, — Samuraji od Izua, vazali mog prijatelja i saveznika Kasigi Jabu-same! — povikao je svojim dubokim zvučnim glasom. — Čast mi je što sam ovdje. Počašćen sam što vidim dio snaga Izua, dio snaga mog velikog saveznika. Slušajte, samuraji, crni se oblaci skupljaju nad carstvom i prijete Taikovu miru. Moramo zaštititi darove što nam ih je dao Taiko, od izdajnika na najvišim položajima! Neka bude spreman svaki samuraj! Neka svako sječivo bude oštro! Zajedno ćemo braniti njegovu volju! I nad- vladat ćemo! Neka bogovi Japana, i veliki i mali, svrnu pogled na nas! Neka nemilosrdno zgrome sve one koji se protive Tai- kovim naredbama! — Tad uzdigne obje ruke, izvikne njihov bojni poklič: ‘Kasigi’, i — nevjerojatno — nakloni se jedinicama i osta savijen. Svi se zabulje u nj. Onda iz jedinica zagrmi nekoliko puta uzastopno; ‘Toranaga!’ I samuraji mu se naklone. Pokloni se i Jabu, nadjačan snagom toga trenutka. Prije nego se Jabu stigao uspraviti, Toranaga još jednom brzim korakom krene nizbrdo. — Pođi s njim, Omi-sane — naredi Jabu. Bilo bi nedolično tla on osobno trči za Toranagom. — Da, gospodaru. Kad se Omi udaljio, Jabu zapita Igurašija: — Kakve su vijesti iz Jeda?

— Vaša žena gospa Juriko poručuje da vam najprije kažem da je u cijelom Kvantu strašna mobilizacija. Na površini nema ništa naročitog, ali pod njom sve vrije. Ona smatra da se Toranaga sprema za rat, za iznenadni napad, možda i na samu Osaku. — A Išido? — Do našeg odlaska ništa se nije znalo! Bijaše to prije pet dana. I ništa o Toranaginu bijegu. Za to sam čuo tek jučer kad je vaša gospa poslala iz Jeda goluba-pismonošu. — Ah, Zukimoto je već uspostavio tu poštansku službu? Da, gospodine. Dobro. Njezina je poruka glasila; ‘Toranaga je sretno pobjegao iz Osake galijom, s našim gospodarom. Pripremi im dobrodošlicu u Andiru.’ Smatrao sam da će biti najbolje ako to zadržim u tajnosti, za sve osim za Omi-sana, ali svi smo pripremni. Kako? Naredio sam ratnu ‘vježbu’, gospodine, na cijelom Izuu. Za tri dana svaka cesta i prolaz na Izuu bit će zatvoreni, ako to želite. Na sjeveru je tobožnja gusarska flota koja danju ili noću može progutati bilo koji brod bez pratnje, ako vi to želite. A ovdje ima mjesta za vas i za gosta, pa ma kako važan on bio. Ako vi to želite! — Dobro. Još nešto? Ima li drugih vijesti? Iguraši je oklijevao sa saopćenjem vijesti koje nije shvaćao. — Ovdje smo spremni na sve. No, jutros je iz Osake stiglo šifrirano pismo: Toranaga se povukao iz Regentskog vijeća!’ — Nemoguće! Zašto bi to učinio? — Ne znam. To nikako ne shvaćam, ali zacijelo je tako, gospodine. Još nikad nismo dobili pogrešne obavijesti iz tog izvora. — Gospa Sazuko? — oprezno izusti Jabu ime Toranagine najmlađe suložnice. Njezina sobarica bila mu je uhoda. Iguraši kimne glavom. — Da, ali ja to uopće ne razumijem. Sad će ga regenti optužiti, zar ne? Naredit će mu da se ubije. Istupanje je ludost, neh? — Zacijelo ga je na to prisilio Išido. Ali kako? O tom nije bilo ni glasa. Toranaga samovoljno nikad ne bi istupio! Imaš pravo, to je sigurno luđački čin. Izgubljen je ako je istupio. Sigurno to nije točno! Sav smušen Jabu je silazio nizbrdo. Gledao je kako Toranaga ide trgom prema Mariki i barbarinu kraj kojih je stajala Fudiko. Sad je Mariko išla uz Toranagu, a ostali su čekali na trgu. Toranaga je govorio brzo i uvjerljivo. Tad Jabu vidje kako joj je dao malen pergamentski svitak pa se zapita što je u njemu i o čemu su se dogovarali. Kakvu novu varku smišlja Toranaga?, zapitao se, priželjkujući da je ovdje njegova žena Juriko, da mu pomogne mudrim savjetom. Toranaga zastane na pristaništu. Nije pošao na brod pod okrilje svojih ljudi. Znao je da će konačna odluka pasti baš na pristaništu. Nije mogao pobjeći. Još ništa nije bilo riješeno. Vidio je kako se primiču Jabu i Iguraši. Mnogo toga mu je kazivala Jabuova prkosna ravnodušnost. — Dakle, Jabu-sane? — Ostat ćete koji dan, gospodaru Toranaga? — Bolje mi je da odmah odem. Jabu svima naredi da se udalje toliko da ih ne mogu čuti. Za tren na trgu ostanu samo njih dvojica. — Iz Osake sam primio uznemirujuće vijesti. Istupili ste iz Regentskog vijeća? Da, istupio sam. Onda ste ubili sebe, upropastili svoju stvar, sve svoje vazale, sve svoje saveznike, sve svoje prijatelje! Izu ste pokopali. a mene umorili! Da, u svakom slučaju Regentsko vijeće može ti oduzeti feudi život ako zaželi. Da! Tako vam svih bogova, i živih i mrtvih, i onih koji će se tek roditi . . . — Jabu se borio da savlada razdraženost. — Ispričavam se zbog nepristojnosti, ali vaše . vaše nevjerojatno držanje da, ispričavam se. — Ništa nije mogao postići iskazivanjem svojih osjećaja. Svi su znali da je to

nedolično i da čovjek tako može izgubiti obraz. — Da, onda je bolje da ostanete ovdje, gospodaru Toranaga. Mislim da bih radije smjesta otplovio. Ovdje ili u Jedu. u čemu je razlika? Smjesta će uslijediti regentska naredba. Pretpostavljam da ćete htjeti smjesta počiniti seppuku. Dostojanstveno! Na miru. Bit ću počašćen ako vam budem u tome pomagač. Hvala, ali još nije stiglo nikakvo zakonito naređenje, pa će moja glava ostati gdje je i sada. - Zar su važni dan-dva? Naredba će neizbježno doći. Sve ću ja srediti, da, i to izvrsno. Na mene se možete osloniti, - Hvala. Da, shvaćam zašto biste željeli moju glavu. -I moja će glava biti izgubljena. Ako Išidu pošaljem vašu glavu, ili ako je odrubim, a njega zamolim za oproštenje, to bi ga možda uvjerilo, ali sumnjam u to, neh? Da sam na tvom mjestu, možda bih tražio tvoju glavu. Na žalost, moja glava nimalo ti neće pomoći. Sklon sam se složiti s tim, ali isplati se pokušati. — Jabu silovito pljune u prašinu. — Zaslužujem umrijeti što sam bio tako glup pa sebe doveo u šape tog govnoglavca. Išido će ti skinuti glavu bez oklijevanja. No, najprije će osvojiti Izu. O da. Izu je propao čim se on domogne vlasti. - Ne vabite me! Znam što će se dogoditi! - Ne vabim te, prijatelju — reče Toranaga, uživajući kako Jabu gubi obraz. — Rekoh samo: kad Išido dode na vlast, pro- padaš i ti i Izu, jer njegov srodnik Ikava Đikkju hlepi za Izuom, neh? No, Jabu-sane, Išido nema vlast. Još ne! — I prijateljski mu reče zašto je istupio. - Vijeće je osakaćeno! — Jabu nikako da u to povjeruje. - Vijeća nema i rteće ga biti dok opet ne okupi pet članova. - Toranaga se nasmiješi. — Razmisli o tome, Jabu-sane. Sad sam jači nego ikada, neh? Išido je onesposobljen, a i Đikkju. Sad imaš vrijeme potrebno da uvježbaš mušketire. Sad si gospodar Suruge i Totomija, sad imaš i Đikkjuovu glavu. Za koji mjesec vidjet ćeš njegovu glavu na kolcu i glave sveg njegova roda i slavodobitno ćeš ujahati na svoje nove posjede. — Odjednom se okrene i vikne: — Iguraši-sane! — A zapovijed začuje pet stotina ljudi. Iguraši potrči, ali prije nego je samuraj prešao tri koraka, Toranaga vikne: — Dovedi počasnu stražu! Pedeset ljudi! Smjesta! — Nije se usudio dati Jabuu ni trenutka predaha, da otkrije golemu manu u svom rasuđivanju. Išido je sad sputan i bez vlasti, ali Toranagina glava na drvenu pladnju silno bi vrijedila Išidu, pa prema tome i Jabuu. Ili još bolje, Toranagu vezana kao najobičnijeg zlikovca, živa predati na vratima zamka Osake značilo bi za Jabua besmrtnost i ključeve Kvanta. Dok se pred njim razvrstavala počasna straža, Toranaga će glasno: — U čast ove prigode, Jabu-sama, možda ćeš primiti ovo u znak prijateljstva. Tad izvadi svoj dugi mač, položi ga pljoštimice na oba dlana te mu ga pruži. Jabu kao u snu uze mač. Bijaše neprocjenjiv, porodična dragocjenost Minovara, čuven u cijeloj zemlji. Toranaga je već petnaest godina imao taj mač, poklonio mu ga je Nakamura pred okupljenim velmožama, svim najistaknutijim daimjima carstva (osim Beppu Genzaemona), kao dio plaće za tajni sporazum. Bijaše to netom iza bitke kod Nagakudea, davno prije gospe Očibe. Toranaga je upravo porazio generala Nakamuru, budućeg Taika, kad je Nakamura bio još samo običan skorojević bez mandata, službene vlasti i službenog naslova, a njegova težnja za apsolutnom vlašću još je bila neostvariva. Umjesto da po svom običaju okupi nadmoćnu vojsku i uništi Toranagu, Nakamura je odlučio da bude pomirljiv. Toranagi je ponudio prijateljski sporazum i trajni savez, a da to cementira, i svoju polusestru za ženu. To što je ona već bila udata i sredovječna nimalo nije smetalo ni Nakamuri ni Toranagi. Toranaga je pristao na spo- razum. Suprug te žene, jedan od Nakamurinih vazala, hvaleći bogove što poziv da se razvede od nje nije bio popraćen i pozivom da počini seppuku, smjesta ju je pun zahvalnosti otpravio njezinu polubratu. Toranaga se njom odmah oženio uza sve ve- ličje i slavlje koje je uzmogao, a istog je dana sklopio tajni ugovor o prijateljstvu sa silno moćnim klanom

Beppu, Nakamu- rinim otvorenim neprijateljima, koji su tad još prezirno stolovali u Kvantu, na Toranaginim veoma nezaštićenim stražnjim vratima. Tad je Toranaga pustio sokolove i čekao Nakamurin neiz- bježiv napad, ali do toga nije došlo. Začudno, umjesto toga je Nakamura poslao svoju uvaženu i voljenu mater u Toranagin tabor, kao taoca, navodno da posjeti pastorku, Toranaginu novu ženu, ali ipak je bila talac. A zauzvrat je pozvao Toranagu na velik sastanak svih daimja u Osaki. Toranaga je mislio nadugo i na široko. Onda je prihvatio poziv, a svom savezniku Beppu Genzaemonu natuknuo je da ne bi bilo razumno da obojica odu. Zatim je potajno poslao u Osaku šezdeset tisuća samuraja da ga štite od Nakamurine očekivane izdaje, a svog je najstarijeg sina Noborua ostavio pod okriljem nove žene i njezine majke. Noboru je odmah nagomilao suho šiblje sve do streha njihove kuće te im je otvoreno kazao da će podmetnuti požar ako se išta dogodi njegovu ocu. Toranaga se smješkao dok se toga prisjećao Noć uoči njegova dolaska u Osaku Nakamura ga je — nehajan kao i uvijek - potajno posjetio, sam, nenaoružan. Dobro te našao, Tora-sane! - Zdravo bili, gospodaru Nakamura. Slušaj, zajedno smo izvojevali isuviše bitaka, znamo isu- više tajni, previše smo puta srali u istu posudu, a da bismo poželjeli popišati svoju nogu ili noge jedan drugome. Slažem se — oprezno je rekao Toranaga. — Onda čuj! Širina mača dijeli me od prevlasti u kraljevstvu. Da dođem do posvemašnje vlasti, moram uživati poštovanje drevnih klanova, nasljednih feudalaca, sadašnjih- nasljednika Fudimota, Takašima i Minovara. Kad se domognem vlasti, svaki daimjo ili sva tri zajedno mogu pišati krv! Baš me briga! — Moje poštovanje imate, i uvijek ste ga imali. Oniski čovjek majmunskog lica grohotom se nasmija. — Pošteno si me porazio kod Nagakudea. Najbolji si vojskovođa što sam ga ikad upoznao, najveći daimjo u kraljevstvu. No, sad ćemo se ti i ja prestati titrati. Čuj! Želim da mi se sutra pokloniš pred svim daimjima, kao vazal. Želim da mi ti, Joši Toranaga-noh-Minovara, postaneš dobrovoljno vazal. I to javno! Ne zato da mi ližeš guzicu, nego uljudno, ponizno, pun poštovanja. Ako mi ti postaneš vazal, ostali će na brzu ruku prdnuti i baciti glave u prašinu, a guzicu u zrak. A ona nekolicina koja to ne učine Pa, neka me se čuvaju! — Tako biste postali gospodar cijeloga Japana. Neh? — Da. Prvi u povijesti. A ti ćeš mi to priuštiti. Priznajem da bez tebe to ne mogu ostvariti. Ali čuj! Ako mi to učiniš, imat ćeš prvo mjesto nakon mene. Sve časti koje želiš! Bilo što! Ima dosta za nas obojicu. — Ima li? — Ima. Najprije ću osvojiti Japan. Pa Koreju. I Kinu. Gorodi sam rekao da to želim i to ću postići. Onda ti možeš dobiti Japan, provinciju moje Kine! — Ali sada, gospodaru Nakamura? Sad se moram pokoriti, neh? U vašoj sam vlasti, neh? Brojčano ste nadmoćniji od mene, a Beppu mi ugrožava zaleđe. — Uskoro ću ih dokrajčiti — reče seljak-vojskovođa. — Oni posprdne strvine odbiše moj poziv da sutra dođu ovamo. Vratite mi moj svitak zamazan ptičjim govnom. Želiš li njihove zemlje? Cijeli Kvanto? — Ne želim ništa, ni od njih, ni od koga — odgovorio je. — Lažljivče! — raspoloženo će Nakamura. — Čuj, Tora-sane, meni je gotovo pedeset godina. Još nijedna moja žena nije rodila. Imam mnogo ‘soka', i uvijek sam ga imao, a u životu sam dijelio uzglavlje sigurno sa sto-dvjesta žena svih vrsta, dobi, na sve moguće načine, ali još mi nijedna nije rodila, pa ni mrtvo- rodenče. Imam sve, ali djece nemam i nikada ih neću imati. To je moja karma. Ti imaš četiri sina i tko zna koliko kćeri. Imaš četrdeset i tri godine pa možeš na uzglavlju utrti put za još dvanaestak sinova, isto onako lako kao što konji seru, i to je tvoja karma. A ti si uz to Minovara i to je karma. Da usvojim jednog tvog sina i učinim ga svojim nasljednikom? — Sada?

— Uskoro. Recimo do tri godine. Prije mi nije bilo bitno da miani nasljednika, ali sad su se stvari promijenile. Naš pokojni gospodar Goroda bio je tako glup da je pustio da ga ubiju. Zemlja je sad moja mogla bi biti moja. Dakle? — Za dvije godine ćete sporazum javno proglasiti? — Da. Za dvije godine. Možeš mi vjerovati, naši su interesi zajednički. Čuj, javno za dvije godine. A ti i ja dogovorit ćemo kojega sina. Tako ćemo sve podijeliti, a? Našoj udruženoj dinastiji osigurana je budućnost pa prema tome tu nema poteškoća, a to je dobro i za tebe i za mene. Plijen će biti golem. Najprije Kvanto, a? Beppu Genzaemon možda će se pokoriti, ako se ja pokorim. To im ne smijem dopustiti, Tora-sane. Hlepiš za njihovim zemljama. - Ni za čim ja ne hlepim. Da. — Nakamurin smijeh bijaše veseo. — Ali bi trebao. Kvanto je dostojan tebe. Siguran, iza planinskih zidina, lako obranjiv. S deltom imaš najbogatija rižišta u carstvu. Leđima si okrenut moru, a prihod će ti iznositi dva milijuna kokua. Samo nemoj za glavni grad uzeti Kamakuru niti Odavaru. - Kamakura je oduvijek glavni grad Kvanta. - Zašto ti ne bi hlepio za Kamakurom, Tora-sane? Zar tamo već šest stotina godina nije svetilište kamija koji čuva tvoju po- rodicu? Nije li kami rata, Hačiman, božanstvo Minovara? Tvoj je predak bio mudar što je za božanstvo izabrao kamija rata. Ni za čim ne hlepim, ništa ne obožavam. Svetilište kao svako drugo svetilište, a zna se da kami rata nikad nije boravio ni na kojem svetilištu. Milo mi je da ni za čim ne hlepiš, Tora-sane, pa te neće ništa ni razočarati. U tom pogledu si kao ja. No, Kamakura nije glavni grad za tebe. U nj vodi sedam putova, previše je to za obranu. A ne leži na moru. Ne, ne bih ti savjetovao Kamakuru. Čuj, bolje ti je i sigurnije poći dalje preko planina. Bit će ti potrebna morska luka. Jednom sam vidio tako nešto! Jedo, ribarsko seoce, ali ti ćeš od njega stvoriti velegrad. Lako je obranjiv, izvrstan za trgovinu. Sklon si trgovini. I ja sam! Dobro. Stoga moraš imati morsku luku. A Odavaru ćemo zgaziti, kao primjer svim ostalima. — Bit će to jako teško. — Da, ali bila bi to dobra pouka svim ostalim daimjima, neh? — Skupo bi nas došlo zauzeti na juriš taj grad. Opet podrugljiv smijeh. — Možda tebi, ako mi se ne pridružiš. Da stignem onamo, moram proći kroz tvoje sadašnje zemlje. Jesi li znao da si ti Beppuova prednja linija? Beppuova marioneta? Ti i oni udruženim snagama mogli biste me odbijati godinu-dvije, pa i tri. No, naposljetku ću tamo stići. O, hoću! Eeeee, zašto da na njih trošimo više vremena? Svi su oni mrtvi — osim tvoga zeta, ako želiš — ah, znam da s njima imaš savez, ali ne vrijedi zdjele konjskoga govna. No, kakav je tvoj odgovor? Plijen će biti golem. Najprije Kvanto, koji je tvoj. Onda ću osvojiti čitav Japan. Pa Koreju. Lako! Zatim Kinu. Teško, ali ne i nemoguće. Znam da seljak ne može postati šogun, ali ‘naš’ sin postat će šogun i zasjest će i na ‘Zmajevo prijestolje’ Kine. Ili njegov sin! A sad je mom govoru konac. Kakav je tvoj odgovor, Joši Toranaga- noh-Minovara? Vazal ili ne? Mene ništa drugo ne zanima. — Popišajmo pogodbu! — reče Toranaga koji je postigao sve što je priželjkivao i naumio. A sutradan, pred zapanjenim velemožama, bahatim daimjima, ponizno je seljaku-vojskovođi skorojeviću ponudio svoj mač, zemlje, svoju čast i baštinu. Molio je neka mu dopusti da vječno služi Nakamuri i njegovoj kući. I on, Joši, Toranaga-noh-Minovara smjerno je sagnuo glavu u prašinu. A budući Taiko bijaše širokogrudan te je primio njegove zemlje i smjesta mu je poklonio Kvanto, kao feud, čim ga osvoje, a protiv klana Beppu naredio je rat do istrebljenja zbog uvreda cara. A Toranagi je dao i mač koji je nedavno stekao iz jedne carske riznice. Mač je prije niza stoljeća izradio vrhunski kovač Mijoši-Go, a nekoć je pripadao najslavnijem ratniku u povijesti, Minovari Jošitomu, prvom od šoguna Minovara. Toranaga se sjećao toga dana, a i drugih dana. Nekoliko godina kasnije, kad je gospa Očiba rodila sina. I onog drugoga dana kad se, nakon prikladne smrti prvog Taikova sina, rodio — pravim čudom — drugi sin Jaemon. Tako je čitav naum propao. Karma! Vidje kako Jabu pun strahopoštovanja drži mač njegova pretka.

- Je li oštar kao što kažu? — zapita Jabu. - Da. - Ukazujete mi veliku čast. Cijenit ću vaš dar! — Jabu se nakloni, svjestan da će uslijed tog dara biti prvi u zemlji iza Toranage. Toranaga mu uzvrati naklon pa nenaoružan krene prema mo- stiću. Bila mu je potrebna sva volja da sakrije bijes i da mu noge ne zadršću. Molio se da Jabua ukoči još koji tren pohlepa. - Otisnite se! — naredio je došavši na palubu. Tad se okrene k obali i raspoloženo mahne. Netko prekine muk uzviknuvši njegovo ime, a ostali prihvatiše poklič. Nasta opća graja odobravanja povodom časti ukazane njihovu gospodaru. Čile ruke vozile su galiju na pučinu. Veslači su se žestoko upinjali. Galija je napredovala. — Kapetane, brzo u Jedo! - Da, gospodine. Toranaga se osvrne. Očima je proučavao obalu, svakog trena očekivao je opasnost. Jabu je stajao kraj gata, još zadivljen ma- čem. Mariko i Fuđiko čekale su pored nadstrešnice s ostalim ženama. Andin-san stajaše na rubu trga gdje su mu kazali neka čeka. Ukočen, nadvisivao je sve i pjenio se od gnjeva. Pogledi im se sretnu. Toranaga se nasmiješi i mahne. Odgovori mu mahanjem, ali hladno, a Toranagu je to silno zabavljalo. Blackhorne je mrzovoljno došao do gata. - Kad će se on vratiti, Mariko-san? - Ne znam, Anđin-sane. - Kako ćemo doći u. Jedo? — Ostat ćemo ovdje. Bar ja ostajem tri dana, a onda mi je naređeno da onamo odem. — Morem? — Kopnom. — A ja? — Vi morate ovdje ostati. — Zašto? — Izrazili ste zanimanje da naučite naš jezik. A ovdje vas čeka posao! — Kakav posao? — Ne znam, oprostite. Reći će vam gospodar Jabu. Gospodar me ovdje ostavio da tri dana prevodim. Biackthornea obuzmu zle slutnje. Pištolje je držao za pojasom, ali nije imao noževe, ni barut, ni naboje. Sve je to bilo u kabini na galiji. — Zašto mi niste rekli da ćemo ovdje ostati? — zapitao je. — Samo ste mi rekli da siđem na obalu. — Nisam znala da i vi morate ovdje ostati — odgovori ona. — Gospodar Toranaga mi je to rekao maločas na trgu. — A zašto nije meni rekao? Zašto mi to osobno nije rekao? — Ne znam. — Trebao sam poći u Jedo. Tamo je moja posada. Tamo je moj brod. Sto je s njima? — Samo je rekao da vi morate ovdje ostati. — A koliko? — Nije mi rekao, Anđin-sane. Možda znade gospodar Jabu. Molim vas, ustrpite se. Blackthorne spazi Toranagu koji je stajao na krmnici i motrio prema obali. — Mislim da je on cijelo vrijeme znao da ću morati ovdje ostati, je li? Nije odgovorila. Sto je to djetinjasto!, pomislila je. On govori naglas sve što misli. A kako je Toranaga bio izuzetno mudar kad je izmakao stupici! Kraj nje stajahu Fuđiko i dvije sluškinje. Strpljivo su čekale u hladu s Omijevom majkom i ženom koje je na brzinu upoznala. Baci pogled iza njih prema galiji. Sad je ubrzavala. No, još je bila na dometu strijela. Znala je da mora početi svakog trena. O, Gospe, daj mi snage, molila je, obrativši svu pažnju na Jabua. — Je li istina? Je li to istina? — zapitkivao je Blackthorne. - Što? Oh, žao mi je, ne znam, Anđin-sane! Mogu vam reći samo to da je Toranaga jako mudar.

Najmudriji čovjek. Bez ob- zira na to kakav je njegov razlog, dobar je. — Proučavala je plave oči i kruto lice, znajući da Blackthorneu nije jasno što se ovdje dogodilo. — Molim vas, ustrpite se, Anđin-sane. Nemate se čega bojati. Vi ste njegov omiljeni vazal i pod njegovom ste . . Ne bojim se ja, Mariko-san, samo sam umoran da me gura po šahovskoj ploči kao figuru. A ja nisam ničiji vazal. Je li bolja riječ ‘lenstvenik’? Odnosno, kako biste vi opisali čovjeka koji za drugoga radi ili ga je drugi uzeo radi posebnih . ..? — Vidjela je kako krv navire u Jabuovo lice. Mušketi . ..Mušketi su još na galiji! — poviče on. Mariko je znala da je kucnuo čas. Pohrlila je prema njemu dok je on izvikivao naredbe Igurašiju. - Oprostite, gospodaru Jabu — rekla je nadglasavajući ga. Nije potrebno da se brinete za svoje muškete. Gospodar Toranaga moli da oprostite na hitnji, ali u Jedu ga očekuju hitni poslovi, i za vas i za njega! Rekao je da će smjesta vratiti galiju i muškete. I s novim barutom. A i s dvije stotine pedeset ljudi od njega zahtijevate. Oni će stići do pet-šest dana. - Što? Mariko mu strpljivo i uljudno opet objasni onako kako joj je kazao Toranaga. A kad je Jabu shvatio, iz rukava je Izvadila svitak pergamenta. Moj gospodar vas moli da ovo pročitate. Odnosi se na Anđin- Sana. Svečano mu je pružila svitak. No, Jabu ne uze svitak. Oči svrne na galiju. Sad je dobrano poodmakla i išla jako brzo. Izvan dometa. No, kao da je to va - zadovoljno je pomislio. Prebrodio je tjeskobu. Ubrzo će mi vratiti muškete! Nisam više u Išidovoj stupici, imam najčuveniji Toranagin mač, a doskora će svi daimji u zemlji postati svjesni mog novog položaja u vojskama istoka, odmah iza Toranage! Jabu je još vidio Toranagu. Mahne jednom i bi mu uzvraćeno. tad I Toranaga nestane s krmnice. Jabu uze svitak i skrene misli na sadašnjost. I na Anđin-sana. Blackthorne ga je motrio s udaljenosti od trideset koraka pa je osjećao kako mu se nadižu čekinje na šiji pod Jabuovim ispit- ljivim pogledom. Cuo je kako Mariko govori svojim pjevucka- vim glasom, ali to ga nije smirilo. Potajno stisne dršku pištolja. — Anđin-sane! — vikne Mariko. — Biste li došli ovamo? Dok im se Blackthorne približavao, Jabu digne pogled s pergamenta i prijateljski kimne glavom. Kad je Jabu pročitao, vratio je svitak Mariki i kratko nešto rekao, djelomično njoj, djelomično njemu. Mariko s poštovanjem pruži papir Blackthorneu. Prihvatio ga je i proučavao nerazumljive znakove. — Gospodar Jabu kaže da ste dobrodošli u ovome selu. Ovaj papir nosi pečat gospodara Toranage, Anđin-sane. Morate ga sačuvati. Ukazao vam je rijetku počast. Gospodar Toranaga proglasio vas je hatamotom, a to je položaj posebnog vazala u njegovoj osobnoj pratnji. Uživate njegovu posvemašnju zaštitu, Anđin-sane. Naravno, gospodar Jabu to priznaje. Kasnije ću vam objasniti povlastice, ali gospodar Toranaga dao vam je i plaću od dvadeset kokua mjesečno, otprilike... Jabu je prekine. Vatreno je mahao rukom prema Blackthorneu pa prema selu i nešto nadugo govorio. Mariko prevede: — Gospodar Jabu ponavlja da ste ovdje dobrodošli. Nada se da ćete biti zadovoljni, te da će biti poduzeto sve kako biste ovdje udobno boravili. Dat će vam kuću i učitelje. Kaže da vas moli da što brže naučite japanski. Večeras će vam postaviti nekoliko pitanja te vas uputiti u vaš poseban posao. — Molim vas, zapitajte ga, kakav posao? — Ako bih vam mogla savjetovati, strpite se još malo, Anđin- -sane. Nije sada vrijeme, uistinu. — U redu. — Vakarimasu ka, Anđin-san? — upita Jabu. (Razumijete li?) — Haj, Jabu-san. Domo. Jabu naredi Igurašiju neka raspusti jedinicu, a onda se uputi prema seljanima koji su još klečali na pijesku. Stane pred njih, na lijepom toplom proljetnom popodnevu, a Toranagin je mač još držao u ruci. Ošine ih riječima. Jabu upre mač u Black- thornea. Još im je nekoliko trenutaka govorio, a onda iznebuha prestao. Seljani zadršću. Mura se nakloni i nekoliko puta ponovi 'Haj'. Okrene se, uputi seljanima pitanje, a svi oči upere u Blackthornea.

— Vakarimasu ka? — vikne Mura na što svi odgovore ‘haj’. Glasovi su im se miješali s jecajima valova na plaži. — Što se događa? — zapita Blackthorne Mariku, ali Mura klikne; 'Kejrej!' te se seljani opet duboko naklone, jedanput Jabuu, a jedanput Blackthorneu. Jabu se udalji ne osvrćući se. — što se događa, Mariko-san? — On .. Gospodar Jabu im reče da ste vi ovdje njegov po- časni gost. I da ste nadasve uvažen vaza... lenstvenik gospodara Toranage. Da ste ovdje uglavnom zato da učite naš jezik. Da je selu dao čast i dužnost da vas uči. Selo je odgovorno, Anđin- Miiic. Svi vam ovdje trebaju pomagati. Rekao im je, ako u roku od šest mjeseci dobro ne naučite japanski, selo će biti spaljeno, ali prethodno će sve muškarce, žene i djecu razapeti na križu.

TRIDESET I PRVO POGLAVLJE

Zamirao je dan. Sjene bijahu duge, more crveno i puhao je vjetrić. Blackthorne se penjao stazom iz sela prema kući koju mu je pokazala Mariko rekavši da će biti njegova. Kanila ga je otpra- titi, ali joj je zahvalio, odbio i kraj klečećih seljana odšetao prema rtu da ostane sam i da razmišlja. Razmišljanje mu je predstavljalo prevelik napor. Kao da se ništa nije uklapalo. Glavu je poškropio slanom vodom, u poku- šaju da je razbistri, ali to nije pomagalo. Naposljetku je odustao i besciljno se vratio uz obalu, pored gata, preko trga, pa kroz selo na brdo do kuće gdje je sad trebao živjeti. Sjetio se da tu prije nije bilo nastambe. A na visinama suprotnog brežuljka uzdizalo se još jedno bajno zdanje, djelomično pokriveno sla- mom a djelomično crijepom, okruženo visokom ogradom od kolja. Na utvrđenim vratima stajaše mnoštvo stražara. Samuraji su gizdavo išli selom ili pak. u skupinama razgovarali. Većina je već za svojim zapovjednicima poslušno odmarširala stazicama uzbrdo do tabora. Blackthorne je odsutno pozdravljao samuraje koje bi sretao, a oni su mu odzdravljali. Seljane nije viđao. Blackthorne stane pred vratima usađenim u ogradu od živice. Nad nadvratnikom bilo je još nešto neobičnih znakova, a i sama su vrata bila izrezbarena u maštovitim šarama koje su trebale prikrivati, a istodobno i otkrivati, vrt što se iza njih nalazio. Prije nego je stigao otvoriti, vrata kliznu prema unutra, a kroz njih mu se nakloni prestrašeni starac. — Konbanva, Anđin-san. — Glas mu je tužno drhtao. (Dobra večer). — Konbanva — odgovorio je. — Cuj, starče . 0 namae ka? — Namae vataši va, Anđin-san? Ah, vataši Ueki-ja . . . Ueki-ja. Starac je od olakšanja gotovo zaslinio. Blackthorne nekoliko puta ponovi ime kako bi ga lakše zapamtio, nadoda ‘san’, a starac silovito zatrese glavom. — Ije, gomen nasaj! Ije san', Anđin-sama. Ueki-ja! Ueki-ja! — Dobro, Ueki-ja. — No, Blackthorne se pitao: zašto ne ‘san’ kao i svi ostali? Mahne mu rukom u znak da je otpušten, a starac brzo odskakuće. — Morat ću biti oprezniji. Moram im pomoći — glasno je kazao. Sluškinja plašljivo dođe na verandu kroz otvoren šođi i duboko se nakloni. — Konbanva, Anđin-san. — Konbanva — odgovori on. Nejasno je se sjećao s broda. I njoj mahne da može ići. Suštaj svile. Iz kuće iziđe Fudiko. S njom je bila Mariko. — Je li vaša šetnja bila ugodna, Anđin-sane? — Da, ugodna, Mariko-san. — Nije mario ni za nju, ni za Fudiku, ni kuću, ni vrt. — Biste li ‘ča’? Ili možda sake? Ili kupelj? Voda je vrela.. — Mariko se uzrujano nasmije, uznemirena njegovim pogledom. — Kupaonica još nije posve završena, ali nadamo se da ćete biti zadovoljni. Molim sake. Da, najprije malo sakea, Mariko-san. Mariko se obrati Fudiki koja nestane u kući. Sluškinja nijemo donese tri jastuka te ode. Mariko ljupko sjedne na jedan jastuk. - Sjednite, Anđin-sane, zacijelo ste umorni. - Hvala. Sjedne na stepenice verande, a sandale nije skinuo. Fudiko donese dvije pljoske sakea i šalicu za čaj kako joj je rekla Mariko, a ne sićušnu porculansku šalicu koja se inače upotrebljavala. Bit će bolje da mu brzo damo mnogo sakea — rekla je Mariko. — Bit će bolje da ga posve opijemo prije nego što ga večeras zatreba gospodar Jabu. Možda će mu laknuti od kupelji i od Sakea.

Blackthorne iskapi ponuđenu šalicu ugrijanog rižina piva. Nije ni osjetio okus. Pa drugu. Pa treću. Kroz pukotinu pritvorenog šodija gledale su ga kako se uspinje uzbrdo. - Što mu je? — usplahireno je upitala Fudiko. Rastužilo ga je ono što je rekao gospodar Jabu. Ono obećanje selu. Zašto mu to smeta? Njemu ništa ne prijeti. Nije zapriječeno njegovu životu. Barbari se mnogo od nas razlikuju, Fudiko-san. Anđin- san na primjer, vjeruje da su seljani ljudi kao i svi drugi ljudi, kao samuraji, a da su neki možda i bolji od samuraja. Fudiko se uzrujano nasmije. - Besmislica, neh? Kako se seljani mogu izjednačiti sa samurajima? Mariko ne odgovori. I dalje je motrila Anđin-sana. - Jadnik! — izusti ona. - Jadno selo! — Fuđiko prezrivo napući gornju usnu. — Glup seljak seljaka i ribara! Kasigi Jabusan je lud! Kako bar- barin može za pola godine naučiti naš jezik? Koliko ga je učio barbarin Cukku-san? Preko dvadeset godina, neh? Pa nije li on jedini barbarin koji je uspio naučiti, iole prihvatljivo, japanski jezik? - Ne, nije jedini, iako on najbolje govori od svih koje sam ikada čula! Da, njima je to teško. Ali Anđin-san je mudar čovjek, a gospodar Toranga rekao je: za pola godine, izdvojen od barbara, ako jede našu hranu, i ako živi kao što mi živimo, ako bude pio ‘ča’ i bude li se svakog dana kupao, Anđin-san uskoro će biti kao jedan od nas. Fuđikino lice bijaše namršteno. — Pogledajte ga Mariko-san, tako je ružan. Tako je čudovišan i stranac. Neobična je pomisao da, ma koliko ja mrzim barbare, čim prijeđe vrata, ja sam mu prepuštena i on postaje moj vladar i gospodar. — Hrabar je on, jako hrabar, Fuđiko. A spasio je život gospodara Toranage i njemu je vrlo dragocjen. — Da, znam ... To bi me trebalo prisiliti da mi bude manje mrzak, ali nije, žalim. No, i uza sve to, svom snagom ću se truditi da ga pretvorim u jednog od nas. Molim gospodina Budu da mi pomogne. Mariko htjede zapitati nećakinju zašto ta iznenadna promjena. Zašto si sad spremna služiti Andinsanu i posvema slušati gospodara Toranagu, a još si jutros odbila poslušnost i klela si se da ćeš sebe ubiti bez dopuštenja, ili da ćeš barbarina umoriti kad zaspi? Sto je gospodar Toranaga kazao da si se predomislila, Fudiko? No, Mariko je znala da je bolje ne zapitkivati. Toranaga je u to nije uputio. Ni Fuđiko joj ne bi rekla. Mladu je ženu isuviše dobro odgojila njezina majka, Buntarova sestra, a nju njezin otac, Hiro-macu. Hoće li gospodar Hiro-macu pobjeći iz zamka Osake?, zapitala se. Jako je voljela svoga svekra, staroga generala. A što je s Kiri-san i s gospom Sazuko? Gdje je moj muž Buntaro? Gdje su ga zarobili? I je li imao vremena da umre? Mariko je gledala kako Fudiko nalijeva posljednje kapi sakea. Ovu šalicu dokrajčio je kao i pređašnje, bez izražaja. — Đozo. Sake! — reče Blackthorne. Donese mu još sakea. I to je istrusio. — Đozo, sake. — Mariko-san — reče Fudiko. — Gospodar ne bi smio više piti, neh? Opit će se. Molim vas, pitajte ga bi li se sad okupao. Pozvat ću Suva. Mariko ga je zapitala. - Žalim. Kazao je da će se kasnije okupati. Fuđiko strpljivo naruči novi sake, a Mariko tiho nadoda sluškinji: — Donesi i ribu pečenu na žaru. Novu pljosku ispraznio je onom istom nijemom odlučnošću. Hrana ga nije mamila, ali uzeo je komadić na Marikin ljupki nagovor. Nije pojeo. Opet sluškinja donese rižino pivo, a on ispije još dvije pljo- ske. Molim vas, ispričajte se Anđin-sanu u moje ime — reče Fuđiko. — Jako žalim, ali u njegovoj kući više nema sakea. Recite da se ispričavam zbog ove nestašice. Sluškinju sam poslala u selo po sake.

Dobro. Popio je i više nego dosta, iako izgleda da pivo na nj uopće nije djelovalo. Zašto nas sad ne ostaviš, Fuđiko? Sad je dovoljno vrijeme da mu svečano iznesem tvoju ponudu! Fuđiko se nakloni Blackthorneu i udalji, sretna što je običaj nalagao da važne poslove uvijek obavi treća stranka. Tako su obje strane uvijek mogle sačuvati dostojanstvo. Mariko objasni Blackthorneu što je s pivom. Dokad mi može nabaviti novo? Doskora. Možda biste se sad okupali? Pobrinut ću se da sam sake pošalju čim stigne. Je li Toranaga prije odlaska spominjao moj plan? O floti? Ne. Žalim, to mi nije spomenuo. — Mariko je tražila po- vične znakove pijanstva. Na njezino iznenađenje ništa se nije pojavilo ni najmanje rumenilo, niti motanje jezika. Kad bi neki japanac ovako brzo istrusio toliko piva, naljoskao bi se. — Pivo vam ne prija, Anđin-sane? - Pa i ne. Preslabo je. Ništa mi ne godi. - Tražite zaborav? - Ne... Rješenje. - Sve što se može učiniti da pomognemo, učinit ćemo. - Moram dobiti knjige, papir i pera. - Sutra ću vam ih početi prikupljati. Ne, večeras, Mariko-san. Sad moram započeti. Gospodar Toranaga je rekao da će vam poslati knjigu, Kako ste je ono nazvali? Gramatike i rječnike svetih otaca. — Kad će to biti? — Ne znam. No, ovdje ostajem tri dana. Možda će vam to pomoći. A i Fudiko-san je ovdje da vam pomaže. — Nasmiješila se, sretna što mu je tako dobro. — Počašćena sam da vam saopćim da vam je ona data za suložnicu, a ona . . — Što? — Gospodar Toranaga ju je zapitao bi li željela biti vaša suložnica. a ona je rekla da će biti počašćena i prihvatila. Ona će . — Ali ja nisam pristao. — Molim? Žalim, ne razumijem. — Ne želim je. Ni kao suložnicu, ni blizu sebe. Mislim da je ružna. Mariko se zablene u njega. — Pa kakve to veze ima sa suložnicom? — Recite joj neka ode. — Ali, Anđin-sane, ne smijete odbiti! Bila bi to užasna uvreda gospodaru Toranagi, njoj, svima! Kakvo vam je zlo učinila? Nikakvo! Usagi Fudiko je suglasna . . — Slušajte vi mene! — Blackthorneove riječi odzvanjale su po verandi i po kući. — Recite joj neka ode. — Jako žalim, Anđin-sane — uzvrati Mariko. — Da, imate pravo da se ljutite, ali — Ne ljutim se! — ledeno će Blackthorne. — Zar vi ne možete utuviti u te svoje glave da mi je dosadilo da budem lutak? Ne želim blizu sebe tu ženu. Želim da mi vrate moj brod i moju posadu i gotova stvar! Ovdje neću ostati šest mjeseci, a vaše običaje mrzim. Doboga je ukleto i grozno što jedan čovjek može zaprijetiti da će sravniti cijelo selo, samo zato da me nauče japanski, a što se suložnica tiče, to je gore nego ropstvo, a doboga je kleta uvreda da je to netko namjestio, a mene prethodno nije pitao! Što je sad?, bespomoćno se pitala Mariko. Kakve veze ima ružnoća sa suložnicom? Pa bilo kako bilo, Fuđiko nije ružna. Kako on može biti tako ograničen, neshvatljiv? Tad se prisjetila Toranagine opomene: Mariko-san, osobno mi odgovaraš: prvo, da se Jabu-san neće upletati u moj odlazak nakon što mu dadem svoj mač, a drugo, potpuno si odgovorna da Anđin-sana poslušno smjestiš u Anđiro. Dat ću sve od sebe, gospodine. Na žalost, Anđin-san me zbunjuje. Postupaj s njim kao sa sokolom. To je ključ za nj. Ja sokola ukrotim za dva dana. Ti imaš tri dana. Skrenula je pogled s Blackthornea i napregla mozak. Kad je bijesan nalik je na sokola, pomislila je. Isto je onako drečav i nerazumno divlji. A kad nije bijesan, ima onaj osioni, netre- mični pogled,

onu sokolsku usredotočenost na sebe, koja je uvijek vrlo bliska opakoj eksploziji. Slažem se, potpuno ste u pravu, grozno su vam se nametnuli i posve se opravdano srdite — pomirljivo će ona. — Da, a gospodar Toranaga svakako vas je morao pitati, iako ne po- znaje vaše običaje, ali nije mu bilo ni na kraj pameti da ćete pri- govarati. Samo vas je pokušao počastiti, kao svog najomilje- nijeg samuraja. Proglasio vas je hatamotom, a to je gotovo kao srodnik, Anđin-sane. U cijelom Kvantu ima samo oko tisuću hatamota. A što se tiče gospe Fuđiko, samo vam je nastojao pomoći. Gospa Usagi Fuđiko smatra se... Među nama, Anđin- sane, to bi se smatralo velikom počašću. - Zašto? - Zato što je ona od drevnog roda i vrlo je spretna. Otac i djed su joj daimji. Naravno, ona je samurajka, i naravno — pažljivo doda Mariko — počastit ćete je time što je prihvaćate. A njoj je poreban dom i nov život. - Zašlo? Nedavno je obudovjela. Ima tek devetnaest godina. Anđin-sane, jadnica ali je izgubila muža i sina i puna je kajanja. Postavši vaša službena suložnica dobit će novi život. - Što se dogodilo njezinu mužu i sinu? Mariko je oklijevala, ojađena Blackthorneovom neuljudnom neposrednošću, ali sad ga je već dovoljno poznavala pa je shva- ćala da je to njegov običaj i da on time ne želi pokazivati neuljudnost. — Ubiše ih, Anđin-sane. Dok ste ovdje, bit će vam potreban netko da vam pazi na kuću. Gospa Fuđiko će . . . — Zašto su ih ubili? — Njezin muž umalo je izazvao smrt gospodara Toranage. Molim vas — Toranaga je naredio da ih smaknu? — Da, ali imao je pravo. Pitajte je. Ona će potvrditi, Anđin-sane. — Koliko je bilo dijete? — Od nekoliko mjeseci, Anđin-sane. — Toranaga je smaknuo dojenče zbog nečeg što je učinio otac? — Da. Takav je naš običaj. Molim vas, budite s nama ustrpljivi. U nekim stvarima nismo slobodni. Naši običaji razlikuju se od vaših. Znate, mi zakonski pripadamo našem suverenu. Ocu zakonski pripadaju životi njegove djece, žene, suložnica i posluge. Njegov život zakonski pripada njegovu suverenu. To je naš običaj. — Znači da otac smije ubiti bilo koga u svojoj kući? — Da. — Onda ste vi narod ubojica. — Nismo. — Vaš običaj opravdava ubojstvo. Mislio sam da ste kršćanka. — Jesam, Anđin-sane. — A zapovijedi Božje? — Ne mogu to objasniti, uistinu, ali ja sam kršćanka, i samu- rajka, i Japanka, a te stvari nisu u opreci jedna prema drugoj. Nisu, po mom mišljenju! Molim vas, budite strpljivi sa mnom i s nama. Molim vas. — Ubili biste svoju djecu da to zapovjedi Toranaga? — Da. Imam samo jednog sina, ali da, mislim da bih. U svakom slučaju, to bi mi bila dužnt)st. To je zakon, ako se složi i moj muž. — Nadam se da vam Bog može oprostiti. Svima vama! — Bog razumije, Anđin-sane. Oh, razumjet će on. Možda vam prosvijetli um da i vi razumijete. Žalim, ne mogu baš dobro objasniti, neh? Ispričavam se zbog svog nedostatka! — Šutke ga je motrila, uznemirena njime. — Ni ja vas ne razumijem, Andin-sane. Zbunjujete me. Zbunjuju me vaši običaji. Možda oboje možemo nešto naučiti, budemo li ustrpljivi. Na primjer, gospa Fudiko. Kao suložnica će vam paziti na kuću i na poslugu.

I na vaše potrebe, na sve vaše potrebe. Potrebna vam je osoba koja će vam to obavljati. Ona će se brinuti za vaše kućanstvo i za sve. Ne morate s njom dijeliti uzglavlje, ako vas to brine. Ako vam nije dopadljiva. Ne morate biti niti uljudni prema njoj, iako ona zaslužuje uljudnost. Služit će vam kako vi želite, kako god vi želite. — Prema njoj smijem postupati kako god želim? — Da. — Smijem s njom dijeliti uzglavlje, a i ne moram ga dijeliti? — Naravno. Ona će naći neku koja vam se sviđa, da zadovolji vaše tjelesne potrebe, ako želite, ili se neće upletati. — Smijem postupati prema njoj kao prema sluškinji i ropkinji? — Da. Ali ona zaslužuje bolje. — Smijem li je izbaciti? Narediti joj da se kupi? — Ako vas uvrijedi, smijete. — Što bi joj se dogodilo? — Obično bi se osramoćena vratila roditeljskoj kući. Oni je njogu prihvatiti, ali i ne moraju. Osoba kao što je gospa Fuđiko prije bi se ubila nego otrpjela takvu sramotu. Ali ona . . . morate znati da pravim samurajima nije dopušteno da se ubiju bez gospodareva dopuštenja. Naravno, neki se ipak ubiju, ali su iznevjerili svoju dužnost pa nisu vrijedni da ih smatraju samurajima. Ja se ne bih ubila, bez obzira na sramotu! Ne, bez dopuštenja gospodara Toranage ili bez dopuštenja mog supruga. Gospodar Toranaga joj je zabranio da dokrajči svoj život. Ako je potjerate, postat će otpadnica. — Zašto? Zašto je obitelj ne bi prihvatila? — Jako žalim, Anđin-sane — uzdahne Mariko — ali ako je otjerate, njezina će sramota biti tolika da je nitko neće htjeti prihvatiti. — Zato što je zagađena? Stoga što je bila blizu barbarina? - Oh, ne, Anđin-sane, samo zato što je zakazala u dužnosti prema vama! — ispali Mariko kao iz topa. — Sad vam je suložnica, to je naredio gospodar Toranaga, a ona je pristala. Sad ste gospodar kuće. — Zaista? — O da, vjerujte mi, Anđin-sane, uživate niz povlastica. A kao hatamoto ste sretni. I imućni. Gospodar Toranaga odredio vam je plaću od dvadeset kokua mjesečno. Za tu količinu običan samuraj morao bi gospodaru staviti u službu sebe i još dvojicu samuraja, naoružane, nahranjene i na konju, punu godinu dana i jasno, morao bi uzdržavati i njihove obitelji. Ali vi to ne morate. Molim vas, Fudiku smatrajte osobom, Anđin-sane. Molim vas da budete puni kršćanskog milosrđa. Dobra je ona žena. Oprostite joj što je ružna. Ona će biti vrijedna suložnica! — Zar ona nema doma? — Ima. Ovo je njezin dom. — Mariko se savlada. — Molim vas da je svečano primite. Ona vam može silno pomoći i učiti vas, ako želite učiti. Ako vam je tako draže, mislite na nju kao da ona nije ništa, kao ovaj drveni stup ili šođi-zaslon, ili kao stijena u vašem vrtu, što god želite, ali joj dopustite da ostane. Ako je ne želite za suložnicu, budite milosrdni. Primite je, a onda je — kao glava u kući, prema našem zakonu — ubijte. — To je vaš jedini odgovor, je li? Ubijte! — Ne, Anđin-sane, ali život i smrt jedna su te ista stvar. Tko zna? Možda ćete Fudiki učiniti veću uslugu ako joj oduzmete život. Sad je to vaše pravo prema našem zakonu. Vaše pravo! Ako više volite da je pretvorite u otpadnicu, i to je vaše pravo. — Znači, opet sam u klopci — izjavi Blackthorne. — Na svaki način, ona je mrtva. Ako ne naučim vaš jezik, cijelo selo će biti zaklano. Ako ne učinim sve što vi želite, uvijek gine neko nedužno stvorenje. Drugog izlaza nema! — Rješenje je vrlo lako, Anđin-sane. Smrt! Ne morate podnositi ono što vam je nepodnošljivo. — Samoubojstvo je ludo i smrtni grijeh. Mislio sam da ste kršćanka. — Rekoh da jesam, ali vi, Anđin-sane, možete časno umrijeti na mnogo načina, i bez samoubojstva. Rugali ste se mom mužu

što nije htio umrijeti u boju, neh? To kod nas nije običaj, ali je očigledno to vaš običaj. Pa zašto onda to ne učinite? Imate pištolj. Ubijte gospodara Jabua. Mislite da je on čudovište, neh? Samo ga pokušajte ubiti pa ćete danas stići u raj ili u pakao. Pogledao ju je. Mrzio je njezino spokojno lice, ali usprkos svojoj mržnji vidio je njezinu ljupkost. — Kukavički ginuti tako bez razloga. Bolja je riječ: glupo. — Kažete da ste kršćanin. Znači, vjerujete u malog Isusa, u Boga i u raj. Smrt vas ne bi smjela strašiti. Što se tiče ‘bez razloga’, na vama je da procijenite vrijednost ili nevrijednost. Možda imate dovoljno razloga da umrete. — U vašoj sam vlasti. Vi to znate, a i ja. Mariko se sagne pa ga sućutno dotakne. — Andin-sane, zaboravite selo. Prije nego što prođe ovih šest mjeseci može se dogoditi tisuću milijuna stvari. Plimni val, potres, ili možete dobiti svoj brod pa otploviti! Ili će Jabu umrijeti, ili ćemo svi poginuti, ili, tko zna? Probleme Božje prepustite Bogu, a karmu karmi. Danas ste ovdje, a ništa što vi možete poduzeti neće to promijeniti. Danas ste živi, ovdje, i počašćeni, a obdareni dobrom srećom. Pogledajte ovaj zalaz sunca! Divan je, neh? Ovaj zalaz sunca postoji. Sutrašnjica ne postoji! Postoji samo sadašnjica. Molim vas, pogledajte. Tako je lijepo i nikad se više neće ponoviti, nikada, ovaj zalaz sunca, nikada u svoj svojoj beskonačnosti. Rastočite se u njemu, ujedinite se s prirodom, a za karmu se ne brinite! Ni za svoju, ni za moju, niti za seosku! Začarahu ga njezin spokoj i njezine riječi. Pogledao je na zapad. Nebom su se širile krupne mrlje ljubičastog i crnog. Gledao je sunce sve dok nije iščezlo. — Htio bih da ste vi ta suložnica — reče on. — Pripadam gospodaru Buntaru, pa do njegove smrti ne smijem pomisliti ni reći ono što bi se moglo pomisliti ili reći. Karma, pomisli Blackthorne. Prihvaćam li ja karmu? Svoju? Njezinu? Njihovu? Divna je noć. A i ona. A ona pripada drugome. Da, divna je. I vrlo mudra. ‘Probleme Božje prepustite Bogu, a karmu karmi'. Ovamo si došao nezvan. Ovdje si. U njihovoj si vlasti. A kakav je odgovor? Doći će odgovor, pomislio je. Zato što postoji Bog na nebu. Bog negdje. Začu bat koraka. Uzbrdo su se primicale zublje. Dvadeset samuraja, na čelu s Omijem. — Oprostite, Anđin-sane. Omi-san naređuje — Recite mu neka se goni u pakao! — Ne smijem, Anđin-sane. Ne usuđujem se.

da mu predate pištolje.

Jednu ruku Blackthorne je opušteno držao na dršci pištolja uperivši oči u Omija. Namjerno je ostao sjediti na stepenicama verande. Deset samuraja bijahu u vrtu iza Omija, a ostali pored baldahina što je čekao. Čim je Omi nezvan ušao, iz kuće je izišla Fuđiko. Sad je stajala na verandi, blijeda u licu, iza Blackthornea. — Gospodar Toranaga tome nije prigovarao, a ja sam danima bio naoružan blizu njega i Jabu-sana. — Da, Anđin-sane — uzrujano će Mariko — ali molim vas, shvatite, Omi-san govori istinito. Po našem običaju ne smijete s oružjem biti u prisutnosti daimja. Nemate se čega boja Ne morate se brinuti! Jabu-san vam je prijatelj. Ovdje ste mu gost. — Recite Omi-sanu da mu ne dam pištolje. — A kako je ona šutjela, nahrupi Blackthorneov bijes i on zatrese glavom. — IJe. Omi-san! Vakarimasu ka? Ije! Omijevo lice se napne, zareži zapovijed. Dva samuraja istupe. Blackthorne isuče pištolje. Samuraji zastanu. Oba pištolja bijahu uperena ravno u Omijevo lice. — Ije! — poviče Blackthorne. A tad će Mariki: — Recite mu neka ih udalji ili ću potegnuti oroz. Rekla je. Nitko se ne makne. Blackthorne polako ustane, a pištolji nisu skretali s cilja. Omi je bio posve miran, neustrašiv, a pogledom je pratio Blackthorneove mačje kretnje. — Molim vas, Anđin-sane, ovo je jako opasno. Morate posjetiti gospodara Jabua. Ne smijete se kretati s pištoljima. Vi ste hatamoto, zaštićeni ste, a i gost ste gospodara Jabua.

— Recite Omi-sanu, ako mi se on, ili koji njegov čovjek, primakne na tri metra, glavu ću mu raznijeti. — Omi-san uljudno kaže: ‘Posljednji put vam naređujem da mi predate pištolje. Sada!’ — Ije! — Zašto ih ne ostavite ovdje, Anđin-sane? Nemate se čega bojati. Nitko neće dodirnuti . — Mislite da sam lud? — Dajte ih onda Fuđiki-san! — Što ona može? Oduzet će joj ih! Bilo tko će ih oduzeti, pa ću ostati bez obrane. — Zašto ne slušate, Anđin-sane? — Marikin glas se nabrusio. - Fuđiko-san je vaša suložnica. Ako joj naredite, štitit će pištolje svojim životom. To joj je dužnost! Nikad vam više neću ovo ponoviti, ali Toda-noh-Usagi Fuđiko je samurajka. Blackthorne se posvetio Omiju, a nju je jedva slušao. — Recite Omi-sanu da ne volim naredbe. Ja sam gost gospodara Toranage. Ja sam gost gospodara Jabua. Goste ‘moliš’ da nešto učine. Njima se ne smije zapovijedati, a ne smije se nezvan ući u nečiju kuću. Mariko prevede. Omi je bezizražajno slušao, a onda odsječno odgovorio, zureći u cijevi koje nisu posustajale. — Kaže: ‘Ja, Kasigi Omi, zamolio bih od vas pištolje i zamolio bih vas da sa mnom dođete zato što Kasigi Jabu-sama naređuje da k njemu dođete. Ali Kasigi Jabu-sama mi naređuje da vam naredim da mi predate oružje. Jako žalim, Anđin-sane, posljednji put vam naređujem da mi ga predate!’ Blackthornea stisne u grudima. Znao je da će ga napasti pa se srdio na svoju glupavost. No, dođe vrijeme kad čovjek više ne može otrpjeti ... Izvlači pištolj ili nož pa se zbog glupog ponosa lije krv. Uglavnom glupo! Ako ja moram umrijeti. Omi će umrijeti prvi, boga mu! Osjećao se veoma snažnim iako pomalo smušen. Tad mu u ušima počne odzvanjati ono što je kazala Mariko: ‘Fuđiko je samurajka, ona je vaša suložnica!’ I mozak mu proradi. — Samo tren! Mariko-san, molim vas, kažite Fudiki točno ovo: ‘Dat ću ti svoje pištolje. Čuvaj ih. Da ih nije dirnuo nitko osim tebe.’ Mariko ga posluša, a iza sebe začuo je Fuđikin glas. — Haj. — Vakarimasu ka, Fuđiko-san? — zapitao ju je. — Vakarimasu, Anđin-san — odvratila je tankim, uzrujanim glasom. — Mariko-san, molim vas, recite Omi-sanu da sad idem s njim. Žalim što je došlo do nesporazuma. Da, žalim zbog nesporazuma. Blackthorne se odmakne pa se okrene. Fuđiko uze njegove pištolje. Čelo joj se orosilo znojem. Suočio se s Omijem moleći Boga da je ispravno postupio. — Hoćemo li sad poći? Omi je govorio s Fuđikom i ispružio ruku. Odmahnula je glavom. Izdao je kratku zapovijed. Dva samuraja krenu prema njoj. Smjesta je jedan pištolj tutnula u vrpcu svog obija, a drugi je prihvatila objema rukama, ispružila ruke i nanišanila u Omija. Polako povuče oroz i makne se udarna igla. — Ugoku na! — viknula je. — Dozo! — Samuraji poslušaju i zastanu. Omi je govorio brzo i bijesno, a ona je slušala. Kad je odgovorila, glas joj je bio blag i uljudan, ali pištolj nije skretao s njegova lica. Sad je oroz bio napola povučen i na koncu je kazala: — Ije, gomen nasaj, Omi-san! — (Ne, jako žalim, Omi-sane.) Blackthorne je čekao. Jedan samuraj se malčice pomakne. Udarna igla opasno se zamalo primaknu najvišem luku, ali ruka joj osta sigurna. — Ugoku na! — naredila je. Nitko nije sumnjao u to da će povući oroz. Ni Blackthorne. Omi joj nešto žestoko reče, a i svojim ljudima. Oni se povuku. Spustila je pištolj, ali još je bio spreman. — Što je rekao? — upita Blackthorne. — Samo to da će ovu nezgodu prijaviti Jabu-sanu. — Dobro. Recite mu da ću je i ja prjjaviti. — Blackthorne joj se okrene. — Domo, Fuđiko-san. — Tada, sjetivši se kako su Ml ženama razgovarali Toranaga i Jabu, zapovjednički promrsi Mariki: — Idemo, Mariko-san! . Ikamašo! — I krene prema vratima. — Anđin-sane! — zovne ga Fuđiko.

— Haj? — Blackthorne stane. Fuđiko mu se nakloni i nešto na brzinu reče Mariki koja razrogači oči pa kimne glavom. Od- govori joj, obrati se Omiju koji također kimne glavom, očevidno srdit, ali se svladavao. — Što se događa? — Molim vas, budite strpljivi, Anđin-sane. Fuđiko vikne, a iz kuće dobije odgovor. Na verandu dođe sluškinja. U rukama je imala dva mača. Samurajske mačeve. Fuđiko ih smjerno uze i s naklonom pruži Blackthorneu tiho govoreći. — Vaša suložnica ističe — reče Mariko — da je hatamoto, Miiravno, obvezan nositi dva samurajska mača. Štoviše, to mu je dužnost. Ona smatra da ne bi bilo u redu da bez mačeva odete Hnspodaru Jabuu. To bi bilo neuliudno. Prema našem zakonu nošenje mača je dužnost. Moli vas biste li uzeli ove, iako su nevrijedni, dok ne kupite nove. Blackthorne se zabulji u nju, pa u Fuđiku, pa opet u nju. Znači li to da sam samuraj? Da me gospodar Toranaga proglasio samurajem? Ne znam, Anđin-sane, ali nikada nije bilo hatamota koji nije bio i samuraj. Nikada. — Mariko se okrene te zapita Omija. On nestrpljivo odmahne glavom te odgovori. — Ne zna ni Omi san. U svakom ie slučaju posebna povlastica hatamota da neprestano nosi mačeve, pa i u prisutnosti gospodara Toranage. To je njegova dužnost jer je on posve povjerljiv tjelohranitelj.Isto tako jedino hatamoto ima pravo na hitnu audijenciju kod gospodara. Blackthorne uze kratak mač pa ga zarine za pojas, a onda i drugi mač, dugi, ubojiti, isto kao što je Omi držao svoje. Bolje se naoružan. Arigato goziemašita, Fuđiko-san — tiho će on. Spustila je oči i tiho odgovorila. Mariko prevede. — Fuđiko-san kaže, gospodaru, ako dopustite, zato što morate dobro i brzo naučiti naš jezik, ona ponizno želi naglasiti da je i više nego dovoljno da muškarac kaže ‘domo’. ‘Arigato’s 'goziemašita’ ili bez toga nepotrebna je uljudnost, izraz što ga upotrebljavaju samo žene. — Haj. Domo. Vakarimasu, Fuđiko-san. — Blackthorne je po prvi put bistro pogleda, sa svojim novostečenim znanjem. Vidje joj znoj na čelu i graške na rukama. Uske oči, uglato lice i zube kao u tvora. — Molim vas, kažite mojoj suložnici da u ovom slučaju ne smatram da je 'arigato goziemašita’ nepotrebna uljudnost prema njoj.

Jabu opet svrne pogled na mačeve. Blackthorne je prekriženih nogu sjedio na jastuku pred njim, na počasnom mjestu. S jedne mu strane Mariko, a kraj njega Iguraši. Nalazili su se u glavnoj dvorani tvrđave. Omi je završio svoj govor. Jabu slegne ramenima. — Slabo si se držao, nećače. Naravno, suložničina je dužnost da štiti Andin-sana i njegovo vlasništvo. Naravno, on sad ima pravo nositi mačeve. Da, slabo si se držao. Jasno sam rekao da je Anđin-san ovdje moj počasni gost. Ispričaj mu se. Omi smjesta ustane, klekne pred Blackthornea i nakloni se. — Ispričavam se zbog pogreške, Anđin-sane. — Začu Mariku kako kaže da barbarin prihvaća ispriku. Opet se nakloni, mirno ode na svoje mjesto pa opet sjedne. No u sebi nije bio miran. Sad ga je morila samo jedna misao: da ubije Jabua. Odlučio je učiniti nezamislivu stvar, ubiti svog feudalnog gospodara i glavu svoga klana. Ne zato što se javno morao ispričati barbarinu. Tu je Jabu imao pravo. Omi je znao da je bio neizrecivo nesposoban, jer iako mu je Jabu glupo naredio da još večeras oduzme pištolje, on je znao da ih je trebao lukavo ukloniti i ostaviti u kući pa da ih kasnije ukradu ili da provale. A Anđin-san bio je posve u pravu što je pištolje dao svojoj suložnici, pomisli on, kao što je i ona imala puno pravo da učini ono što je učinila. A sigurno bi povukla oroz i ne bi promašila.

Nije bila nikakva tajna da Usagi Fuđiko traži smrt, i zašto. A Omi je znao i ovo: da nije jutros odlučio ubiti Jabua, kročio bi u smrt, a tad bi joj njegovi ljudi oduzeli pištolje. On bi plemenito umro, isto kao što bi njoj bilo naređeno da se plemenito ubije, a muškarci i žene naraštajima bi prenosili tu tužnu priču. Popijevke i pjesme, pa i drama no, a sve tako nadahnute, tragične i hrabre, O njima trima. O vjernoj suložnici i o odanom samuraju koji su u dužnosti poginuli zbog nevjerojatnog barbarina koji je stigao s istočnog mora. Ne, Omijeva odluka nije imala nikakve veze s tom javnom isprikom, iako je ta nepravda samo povećavala mržnju što ga je sad opsjedala. Glavni je razlog bio taj što je Jabu danas javno uvrijedio Omijevu majku i ženu pred seljanima time što ih je prisilio da satima čekaju na suncu, kao seljanke, a zatim ih je bez pozdrava otpustio, kao seljanke. — Nije važno, sinko — rekla je majka. — To je njegova povlastica. — On je naš suvereni gospodar — kazala je njegova žena Midori, a niz obraze su joj tekle suze od stida. — Molim te, oprosti mu. — A ni jednu od vas nije pozvao da njega i njegove oficire pozdravite u tvrđavi — nastavljao je Omi. — Na objed koji ste spremile! Samo su hrana i sake stajali jedan koku! — To je naša dužnost, sinko. Dužnost nam je da radimo što god zaželi gospodar Jabu. — A naredba u vezi s tatom? — Nije to još naredba, nego samo glasina. — Otac javlja kako je čuo da mu Jabu kani narediti da obrije glavu i da postane redovnik. Ili pak da raspori trbuh. Jabuova se žena potajno tim hvasta! — To je tvom ocu došapnuo uhoda. Uhodama se ne smije uvijek vjerovati. Jako žalim, ali tvoj otac, sinko, nije uvijek razuman. — Što će biti s vama, majko, ako to nije glasina? Što god bude, to je karma. S karmom se moramo pomiriti. — Ne, ove su uvrede nesnosne. — Molim te, sinko, izdrži ih.

— Jabu

je od mene dobio ključ broda, ključ za Anđin-sana i za nove barbare te izlaz iz Toranagine stupice. Uz moju je pomoć stekao silan ugled. S onim simboličnim darom mača sad je on drugi čovjek u vojskama istoka, odmah iza Toranage. A što smo mi za to dobili? Ogavne uvrede! — Pomiri se sa svojom karmom. — Moraš, mužu! Molim te, poslušaj svoju gospu majku. — Ovu sramotu ne mogu preživjeti. Osvetit ću se pa ću se ubiti, a ovih sramota ću se otarasiti. — Posljednji put, sinko! Prihvati svoju karmu, molim te. — Moja je karma da uništim Jabua. Stara gospa uzdahne. — Vrlo dobro. Muškarac si. Imaš pravo da odlučiš. Sto biti mora, bit će. Ali samo ubojstvo Jabua nije ništa. Moraš razmisliti. Potrebno je ukloniti i njegova sina, a i Igurašija. Poglavito Igurašija. Tad će tvoj otac doći na čelo klana, kao što je njegovo pravo. — Kako ćemo to ostvariti, majko? — Ti i ja ćemo lanirati. I budi strpljiv, neh? Onda se moramo savjetovati s tvojim ocem. Midori, i ti možeš dati savjet, samo nastoj da ne bude bezvrijedan, neh? — A gospodar Toranaga? Dao je svoj mač Jabuu. — Smatram da gospodar Toranaga samo želi da Izu bude jak i da ima vazala. A ne saveznika. On ne želi saveznike, kao što ih nije želio ni Taiko. Jabu misli da mu je saveznik. Smatram da Toranaga mrzi saveznike. Pripadnici našega klana napredovat će kao Toranagini vazali. Ili kao Išidovi lenstvenici! Tko će izabrati, a? A kako da se ubojstvo obavi? Omi se prisjeti vala radosti što ga je obuzeo kad su zapečatili odluku. I sad je to osjećao, ali ništa mu se nije vidjelo na licu dok su brižno probrane sluškinje dovedene iz Mišime za Jabua, posluživale ‘ča’ i rižino pivo. Promatrao je Jabua, Anđin-sana, Mariku i Igurašija. Svi su čekali da Jabu započne. Dvorana bijaše prostrana i zračna, dovoljno velika da u njoj večera, pije i razgovara trideset oficira. Bilo je još mnogo drugih soba i kuhinja za tjelohranitelje i poslugu. Oko kuće se protezao vrt, i iako je sve bilo obavljeno na brzinu i privremeno, izvrsno su sve to izgradili u ono malo vremena kojim su raspolagali i lako se moglo braniti. Omiju nimalo nije smetalo što je troškove namirio iz svog povećanog lena. Bila je to njegova dužnost. Pogleda kroz otvorena vrata šođi. U predvorju mnogo stra- žara. Konjušnica. Tvrđavu je ograđivao jarak. Ogradu su ispleli od gusto povezanih divovskih bambusa. Krov pokriven crijepom podupirali su jaki središnji stupovi. Zidove su tvorili lagani klizni zasloni šođi. Neki su bili zastrti letvicama, a većinu je po običaju prekrivao navošteni papir. Čvrste podnice počivahu na stupovlju usađenom u utabanu zemlju, a bijahu pokrivene tatamijima. Prema Jabuovoj naredbi Omi je opljačkao četiri sela kako bi napabirčio građu za ovu kuću i za onu manju, a Iguraši je donio vrsne tatamije, futone i druge predmete koje u selu nisu mogli dobiti. Omi se ponosio svojim djelom, a na visoravni iza brda, odakle su se vidjeli putovi u selo i na obalu, pripremili su tabor za tri tisuće samuraja. Selo je sad bilo čvrsto opkoljeno i zaštićeno s kopnene strane, a s mora će uvijek stići dovoljno opomena da pobjegne lenstveni gospodar. Ali ja svog suverena nemam. Kome sada da služim?, pitao se Omi. Ikavi Đikkjuu? Ili samom Toranagi? Hoće li mi Toranaga dati ono što želim? Ili Išido? Tako je teško prodrijeti do Išida, ali sad mu imam mnogo toga reći . Jabu je popodne pozvao Igurašija, Omija i četiri glavna kapetana i pokrenuo svoj tajni plan za uvježbavanje pet stotina samuraja-mušketira. Zapovjednik će biti Iguraši, a Omi će predvoditi jednu stotinu ljudi. Dogovorih su se kako će u te jedinice uvući Toranagine ljude kad im stignu i kako će te uljeze onemogućiti ako se pokažu kao izdajice. Omi je predložio da na drugoj strani poluotoka uvježbaju, uz najveću tajnost, još tri jedinice po sto samuraja, kao nadomjestak ili rezervu i kao predostrožnost protiv kakva Toranagina izdajničkog poteza. — Tko će voditi Toranagine ljude? Koga će on poslati kao svog zamjenika? — zapitao se Iguraši. — Svejedno — rekao je Jabu. — Ja ću imenovati njegovih pet pomoćnika i zadužit ću ih da mu po

potrebi prerežu grkljan. Šifra da se ubije on i svi uljezi glasit će ‘Šljiva’! Iguraši-sane, sutra ćeš izabrati ljude. Osobno ću ih sve potvrditi i još ni jedan ne smije znati za moju strategiju u vezi s pukovnijom mušketira. Dok je sada Omi motrio Jabua, uživao je u novootkrivenom zanosu osvetom. Lako će biti ubiti Jabua, ali ubojstvo mora biti usklađeno sa svim ostalim. Samo će u tom slučaju njegov otac ili stariji brat moći zauzeti prevlast u klanu i na Izuu. Jabu je prešao na stvar. — Mariko-san, molim, reci Anđin-sanu: sutra želim da on počne obučavati moje ljude da pucaju kao barbari. I želim naučiti sve što se dade naučiti o tome kako barbari ratuju. — Jako žalim, ali mušketi će stići tek za šest dana, Jabu-sane — podsjeti ga Mariko. — Moji ljudi imaju dosta za početak — odvrati Jabu. — Želim da on sutra započne. — Mariko se obrati Blackthorneu. — Što ga zanima o ratu? — zapita on. — Rekao je; sve. — A što poglavito? — Mariko zapita Jabua. — Jabu-san pita jeste li sudjelovali u kopnenim bitkama. — Da. U Nizozemskoj. I u jednoj u Francuskoj. — Izvrsno, kaže Jabu-san. Zanima ga evropska strategija. Pita kako u vašim zemljama vode bitke. Podrobno. Blackthorne na tren promisli pa odgovori: — Recite Jabu-sanu da mu mogu obučiti bilo koji broj ljudi i da točno znam što ga zanima. — Od fra Dominga mnogo je naučio o japanskom načinu ratovanja. Fratar je bio stručnjak, a to ga je životno zanimalo. ‘Na koncu konca, senor’ kazao je starac, ‘to je znanje bitno, zar ne? Da znamo kako ratuju pogani! Svaki otac mora štititi svoje stado. A zar naši slavni konkvistadori nisu blaženi kopljonoše majke crkve? A zar ja nisam s njima bio u borbama u Novom svijetu i na Filipinima te ih proučavao više od dvadeset godina? Znam ja rat, senor, znam ja rat. Dužnost mi je to bila Volja Božja da upoznam rat! Možda te Bog poslao k meni da te učim, ukoliko umrem. Čuj, ovo moje stado u ovom zatvoru moji su učitelji u pogledu japanskog ratovanja, senor. Tako sada znam kako se njihove vojske bore i kako ih se može poraziti. I kako oni mogu nas poraziti. Zapamti, senor, reći ću ti tajnu na tvoju dušu: japansko divljaštvo nikad nemoj povezivati s modernim oružjem i s modernim metodama, ili će nas oni uništiti na kopnu!’ Blackthorne se preporuči Bogu i počne: — Recite gospodaru Jabuu da mu mogu jako mnogo pomoći. A i gospodaru Toranagi! Njihove vojske mogao bih učiniti nepobjedivima. — Gospodar Jabu kaže, ako se vaše obavijesti pokažu korisnima, Anđin-sane, povećat će vam plaću. Od dvije stotine i četrdeset kokua gospodara Toranage na pet stotina kokua. Nakon mjesec dana! — Zahvalite mu, ali kažite, ako sve to za njega uradim, zauzvrat tražim uslugu. Želim da povuče svoju odluku o selu i želim da mi do pet mjeseci vrate moj brod i posadu. — Anđin-sane, s njim se ne smijete pogađati kao trgovac — reče Mariko. — Molim vas, pitajte ga, kao poniznu uslugu, od počašćenog gosta i zahvalnog budućeg lenstvenika. Jabu se namršti. Odgovarao je nadugo i naširoko. — Jabu-san kaže da je selo beznačajno. Seljanima valja potpaliti vatru pod stražnjicu da nešto učine. Za njih se ne brinite. Sto se broda tiče, pod zaštitom je gospodara Toranage. Siguran je da će vam ga uskoro vratiti. Zamolio me da vaš zahtjev iznesem gospodaru Toranagi čim stignem u Jedo. To ću i učiniti, Anđin- -sane. — Molim vas, ispričajte me gospodaru Jabuu, ali moram ga moliti da povuče odluku. Večeras! — Upravo je odbio, Andin-sane. To ne bi bilo uljudno. — Da, razumijem, ali molim vas, zapitajte ga opet. Za mene je to jako važno Molba! — Kaže da morate biti strpljivi. Ne brinite se za seljane! — Hvala. Razumijem. Da. Molim vas, zahvalite Jabu-sanu, ali mu recite da ne mogu živjeti u takvoj sramoti. — Što? — problijedi Mariko. — Ne mogu živjeti u sramoti da mi je cijelo selo na savjesti. Obeščašćen sam, a to ne mogu

podnijeti. To je protiv moje kršćanske vjere. Morat ću smjesta počiniti samoubojstvo. — Samoubojstvo? — Da. Odlučio sam se na to. — Nan đa, Mariko-san? — prekine ih Jabu. Mucketavo je prevela ono što je rekao Blackthorne. Jabu joj je postavljao pitanja, a ona je odgovarala. Tad će Jabu: — Da se nisi onako pre- nula, pomislio bih da je to šala, Mariko-san. Zašto se toliko brineš? Zašto misliš da je on to ozbiljno naumio? — Ne znam, gospodine. On, čini mi se Ne znam . . . — Glas je izda. — Omi-sane? — Samoubojstvo je protiv svih kršćanskih vjerovanja, gospodine. Oni se nikada ne ubijaju kao mi. Ii Kao Što bi se ubio samuraj. — Mariko-san, kršćanka si! Je li to istina? — Da, gospodine! Samoubojstvo je smrtni grijeh, protiv riječi Božje. — Iguraši-sane? Što li misliš? — To je varka. Nije on kršćanin. Sjećale li se onog prvog dana, gospodine? Sjećate li se što je učinio svećeniku? 1 što je dopustio da mu učini Omi-san, samo kako bi spasio mladića? Jabu se smješkao pri pomisli na taj dan i na noć koja je uslijedila. — Da, slažem se. Nije on kršćanin, Mariko-san. — Jako žalim, ali ne razumijem, gospodine. Sto je bilo sa svećenikom? Jabu joj reče što se dogodilo prvog dana između Blackthor- nea i svećenika. — Oskvrnuo je križ? — zapita ona, otvoreno zapanjena. — A komadićke bacio u prašinu — nadoveže Iguraši. — Sve je to varka, gospodine. Ako ga obeščašćuje ovaj slučaj sa selom, kako je ovdje mogao izdržati kad ga je Omi-san obeščastio i popišao? — Što? Oprostite, gospodine! — javi se Mariko. — Opet ne shvaćam! — Objasni joj! — reče Jabu Omiju. Omi posluša. Gadilo joj se ono što joj je kazao, ali na licu to nije pokazivala. — Anđin-san je poslije toga bio posve krotak, Mariko-san — zaključi Omi. — Bez oružja on će uvijek biti krotak.

Jabu gucne sake. — Mariko-san, reci mu da samoubojstvo nije barbarski običaj. To je protiv njegova kršćanskog Boga. Kako se on može ubiti? Mariko prevede. Jabu je pomno motrio dok je Blackthorne odgovarao. — Anđin-san ponizno se ispričava, ali kaže, bio to običaj ili ne, bio Bog ili ne, ova sramota za selo prevelika je, a da je otrpi. On kaže da da je u Japanu, hatamoto je i ima pravo živjeti prema našim zakonima. — Ruke su joj drhtale. — To je kazao, Jabu-sane. Ima pravo da živi prema našim običajima, našemu zakonu. — Barbari nemaju nikakvih prava. — Gospodar Toranaga proglasio ga je hatamotom — reče ona. — To mu daje prava, neh? Lahor dotakne šodije koji zašušte. — Kako bi on mogao počiniti samoubojstvo? A? Pitaj ga. Blackthorne izvadi maleni mač, oštar kao igla, te ga blago spusti na tatami, uperivši vršak u sebe. — To je prijevara! — jednostavno će Iguraši. — Tko je ikad čuo da se barbarin ponaša kao civiliziran čovjek? Jabu se namršti, a srce mu sporije kucaše od uzbuđenja. — On je hrabar čovjek, Iguraši-sane, u to nema sumnje. I neobičan je. Ali ovo? — Jabu je želio vidjeti taj čin, osvjedočiti se dokle će barbarin poći, gledati kako on ide u smrt, doživjeti s njim zanos umiranja. S naporom je zaustavio plimu svog sladostrašća. — Kakav je tvoj savjet, Omi-sane? — grleno je zapitao. — Gospodine, rekli ste selu: ‘Ako Anđin-san ne nauči na zadovoljavajući način.’ Savjetujem vam da date neznatan ustupak. Recite mu da će biti zadovoljavajuće sve što on uspije naučiti u pet mjeseci, ali se mora zakleti svojim Bogom da to nikad neće odati selu. — Pa on nije kršćanin. Kako će ga vezivati takva zakletva? — Mislim da je on jedna vrst kršćanina. On je protiv crnih halja, a to je bitno. Smatram da će ga vezati prisega pred njegovim Bogom. A isto bi se tako imenom Božjim trebao zakleti da će potpuno posvetiti svoj um učenju i vašoj službi. Pametan je pa će u pet mjeseci mnogo toga naučiti. Dakle, spašena je vaša čast, a i njegova, i ako postoji i ako ne postoji. Ništa ne gubite, a sve dobijate. I što je jako važno, njegovom slobodnom voljom steći ćete njegovu vjernost. — Misliš da će se on ubiti? — Da. — Mariko-san? — Ne znam, Jabu-sane. Žalim, ne znam vas savjetovati. Prije nekoliko sati rekla bih: ‘Ne, on se neće ubiti.’ Sada ne znam. On je . Otkako je navečer došao Omi-san po njega, on se . promijenio. — Iguraši-sane? — Ako mu sad popustite, a posrijedi je varka, on će se stalno služiti istom smicalicom. Lukav je kao kami lisice, svi smo vidjeli koliko je lukav, neh? Jednog dana morat ćete mu reći ne, gospodine. Savjetujem vam da sada kažete: Ne! To je prijevara. Omi se nagne prema naprijed i zakima glavom. — Gospodine, molim vas, oprostite, ali moram ponoviti, ako kažete ne, izvrgavate se silnom gubitku. Ako je to varka, a vjerojatno bi mogla biti, onda će on kao ponosit čovjek biti pun mržnje zbog ovog novog poniženja i neće vam pomoći koliko najviše može, a vama je to potrebno. Zatražio je nešto kao hatamoto, na što je i ovlašten. Kaže da želi živjeti prema vašim običajima, svojevoljno. Nije li to golem korak naprijed, gospodine? Izvrsno za vas i za njega! Savjetujem vam oprez. Iskoristite ga kako vam najbolje odgovara. — To i kanim — odvrati Jabu dubokim glasom. — Da — reče Iguraši. — On je vrijedan i ja želim njegovo znanje. Samo, moramo ga držati na uzdi, to si mnogo puta rekao, Omi-sane. On Je barbarin, samo to. Oh, znam da je on danas hatamoto i od danas smije nositi dva mača, ali to ga ne čini samurajem. On samuraj nije, niti će ikada biti. Mariko je znala da bi od svih njih ona morala najjasnije shvaćati Anđin-sana. Ali nije mogla. Trenutak bi ga razumjela, a već slijedeći tren opet joj je bio neshvatljiv. Čas ga je voljela, a čas mrzila. Zašto?

Blackthorne upre tjeskoban pogled u daljinu. Sad su mu na čelu izbile graške znoja. Od straha?, zapitao se Jabu. Iz straha da ćemo prozreli njegovu varku? Da li nas vara? — Mariko-san? — Da, gospodaru? — Reci mu — Odjednom se osuše Jabuove usne, a grudi ga zabole. — Reci Anđin-sanu da presuda za selo ostaje ista! — Gospodine, molim vas, oprostite, ali preklinjem vas da prihvatite savjet Omi-sana. Jabu nije pogledao nju nego samo Blackthornea. Kucala mu je žila na čelu. — Anđin-san kaže da je odlučio. Neka tako bude! Da vidimo je li barbarin — ili hatamoto. Marikin je glas bio gotovo nečujan. — Anđin-sane, Jabu-san kaže da presuda ostaje ista! Žalim. Blackthorne je čuo riječi, ali mu nisu smetale. Osjećao se snažnijim i smirenijim nego ikada, svjesniji života nego ikad prije. Dok je čekao, nije ih ni slušao ni gledao. Odlučio je. Sve ostalo je prepustio Bogu. Zaključao se u svojoj glavi, stalno slušao iste riječi, one iste koje su mu dale putokaz za ovdašnji život, riječi koje su zasigurno od Boga poslane, putem Marike koja je medij: ‘Postoji lagano rješenje: smrt. Da ovdje opstaneš, moraš živjeti prema našim običajima . . ’ — presuda ostaje ista. Dakle, sad moram umrijeti. Morao bih se bojati, ali ne bojim se. Zašto? Ne znam. Znam samo ovo: kad sam iskreno zaključio da ovdje mogu živjeti kao čovjek, samo ako živim prema njihovim običajima, ako se izvrgnem smrti i umrem, možda umrem, odjednom je nestalo straha. ‘Život i smrt jedno su te isto . . . Prepustite karmu karmi. ’ Ne bojim se smrti! Iza šodija zarominja kišica. Spustio je pogled na nož. Lijepo sam živio, pomisli on. Svrne pogled na Jabua. — Vakarimasu — reče razgovijetno. Iako je znao da su tu riječ izustile njegove usne, kao da je to rekao netko drugi. Nitko se nije maknuo. Gledao je kako desnicom uzdiže nož. Tad i ljevicom zgrabi korice. Sječivo nije drhtalo, bijaše mu upereno ravno u srce. Sad je čuo samo žubor svog života koji se uzdizao i uzdizao, sve glasniji i glasniji, dok ga naposljetku više nije mogao slušati. Njegova duša zavapila je za vječnom tišinom. Vrisak mu pokrene reflekse. Rukama je nepogrešivo tjerao nož prema cilju. Omi se spremao da ga zaustavi, ali zaskočio ga je Blackthor- neov iznenadan, divljački zamah, pa kad je Omi ljevicom dohvatio sječivo, a desnicom držak, presiječe ga bol, a iz lijeve ruke šikne mu krv. Svom se snagom okomio na snažni zamah. Nije ga svladao. Tad mu pomogne Iguraši. Zajedno suzdrže udarac. Oduzmu mu nož. Tanka nit krvi tekla je iz kože iznad Blackthorneova srca gdje je prodro vršak noža. Mariko i Jabu nisu se maknuli. — Reci mu, reci mu da je dovoljno što god nauči, Mariko-san! Naredi mu ... Ne, zamoli ga, zamoli Anđin-sana neka se zakune onako kao što je kazao Omi-san. Sve kao što reče Omi-san. Blackthorne se polako vraćao iz smrti. Piljio je u njih i u nož iz goleme udaljenosti, bez razumijevanja. Tad opet nagrne bujica njegova života, ali ništa nije shvaćao, uvjeren da je mrtav, a ne živ. — Anđin-sane? Anđin-sane? — Vidio je kako joj se miču usne i čuo je njezine riječi, ali sva osjetila uputio je na kišu i na lahor. — Da? — vlastiti glas još mu je zvučao dalek, ali je mirisao kišu, slušao kapljice i osjećao u zraku morsku sol. Živ sam, u čudu pomisli. Živ sam, a vani je prava kiša. I vjetar je stvaran, sjeverac. Tu je pravi žeravnik s pravim ugljenom. A ako uzmem šalicu, u njoj će biti prava tekućina i imat će okus. Nisam mrtav. Živ sam! Oni su šutke sjedili i strpljivo čekali, blagi prema njemu, da ukazu čast njegovu junaštvu. Nijedan

čovjek u Japanu nije nikada vidio ono što su vidjeli oni. Svi su se u sebi pitali: što će sad učiniti Anđin-san? Hoće li se uspjeti sam osoviti i otići, ili će ga ostaviti snaga? Kako bih ja postupio na njegovu mjestu? Sluškinja šutke donese zavoj i poveže Omiju ruku, u koju se duboko zarezalo sječivo, da zaustavi krv. I dalje su svi šutjeli. Povremeno bi Mariko tiho izgovorila njegovo ime dok su srkali ‘ča’ ili sake, ali vrlo umjereno, uživajući u čekanju, gledanju i sjećanju. Blackthorneu kao da je vječno trajao taj neživot. Tad mu oči progledaju, a uši začuju. — Anđin-sane? — Haj? — odgovori kroz najsilniju iznemoglost koju je ikada oćutio. Mariko ponovi Omijeve riječi, ali kao nešto što je kazao Jabu. Morala je to nekoliko puta izreći dok se nije uvjerila da ju je on jasno razumio. Blackthorne skupi posljednje snage. Godila mu pobjeda. — Moja je riječ dovoljna, kao što je meni dovoljna njegova. Pa i uza sve to, zaklet ću se Bogom, kao što on želi. Da! Kao što će se i Jabu-san isto tako časno zakleti bogom da će poštivati svoju stranu pogodbe! — Gospodar Jabu odgovara; ‘Da, zaklet ću se gospodinom Budom!’ I Blackthorne se zakune kao što je želio Jabu. Uze ‘ča’. Nikad mu nije toliko prijao. Šalica mu se učini jako teškom i nije je mogao dugo držati. — Lijepa kišica, zar ne? — reče gledajući kako se kapljice kiše raspršuju i nestaju, zapanjen neizmjernom bistrinom svog pogleda. — Da — nježno će ona, znajući da su njegova osjetila na razini koju ne može doseći nitko tko nije svojevoljno pošao u susret smrti, pa se, zaslugom neshvatljive karme, čudotvorno povratio. — Zašto se sad ne biste odmorili, Andin-sane? Gospodar Jabu vam zahvaljuje i kaže da će sutra više s vama razgovarati. Sad biste se morali odmoriti. — Da. Hvala vam. To bi bilo lijepo. — Mislite li da možete stajati? — Da. Mislim da mogu. — Jabu-san pita biste li htjeli nosiljku! Blackthorne razmisli. Naposljetku zaključi da bi pravi samuraj otpješačio . . Pokušao bi hodati. — Ne, hvala — reče on, iako je silno želio leći, da ga nose kući. Sklopiti oči i smjesta zaspati. Istodobno je znao da bi se bojao već sada zaspati, u slučaju da je ovo san ili život poslije smrti, te da nož nije na futonu nego još zariven u njega, a da je ovo pakao, ili početak pakla. Polako uze nož. Motrio ga je, pun slavodobitnosti zbog tog istinskog dodira. Tad ga stavi u korice, sve je radio tako polako. — Oprostite što sam ovako spor — promrmlja. — Ne smijete se ispričavati, Anđin-sane. Večeras ste se ponovno rodili. Ovo je drugi život, nov život — ponosno će Mariko, sva likujući zbog njega. — Rijetkima je dato da se vrate. Neka vam ne bude žao. Znamo da je za to potrebna velika jakost. Većini muškaraca nakon toga ne preostane ni toliko hrabrosti da stoje. Smijem li vam pomoći? — Ne. Ne, hvala. — Nije sramota ako pomognem. Bila bi mi čast ako dopustite da vam pomognem. — Hvala, ali ja . . . Želim pokušati. Najprije ću sam! — Ali nije mogao odmah ustati. Morao se poduprijeti rukama da klekne, a onda je morao zastati da skupi snagu. Kasnije je zateturao i zamalo pao. Njihao se, ali nije pao. Jabu se nakloni. I Mariko, Omi i Iguraši. Nekoliko prvih koraka Blackthorne je prešao kao pijan. Uhvatio se za stup i trenutak se pridržavao. Tad opet krene. Teturao je, ali je išao sam. Kao muškarac. Jednu ruku držao je na velikom maču za pojasom, visoko uzdignuvši glavu. Jabu izdahne i snažno otpije sake. Kad mu se vratila moć govora, obratio se Mariki; njim. Pobrini se da sretno stigne kući.

— Molim te, idi za — Da, gospodine.

Kad je otišla, Jabu se okrenuo prema Igurašiju.

— Ti si glupava hrpa govana! Iguraši odmah pokajnički sagne glavu do prostirke. — Rekao si, smicalica, neh? Tvoja glupavost umalo me stajala neprocjenjiva blaga! — Da, gospodine, imate pravo, gospodine. Molim za dopuštenje da smjesta okončam život. — Za te bi to bilo predobro! Idi pa živi u konjušnicama dok te ne zovnem! Spavaj s glupim konjima! Ti si konjoglavi glupan! — Da, gospodine. Ispričavam se, gospodine. — Van! Sad će mušketirima zapovijedati Omi-san. Napolje! Svijeće su treptale i pucketale. Jedna sluškinja prolije kap sakea na lakirani stolić pred Jabuom, a on joj sočno opsuje. Ostale se odmah ispričaju. Pustio ih je neka ga smire pa uzeo još rižina piva. — Smicalica? Rekao je: smicalica. Budalo! Zašto su oko mene budale? Omi ništa ne reče. U njemu je sve treštalo od smijeha. — Ali ti nisi glupan, Omi-sane. Tvoj savjet je vrijedan. Od danas ti udvostručujem leno. Šest tisuća kokua. Za dogodine. Za leno uzmi trideset rija uokrug Andira. Omi se nakloni do futona. Jabu je zaslužio da umre, tako ga lako čovjek može motati oko prsta. — Nisam ja to zaslužio, gospodine, samo sam činio svoju dužnost. — Da, ali feudalni gospodar mora nagrađivati vjernost i dužnost. — Jabu je večeras nosio Jošitomov mač. Silno je uživao dodirujući ga. — Suzu! — zovne jednu služavku. — Pošalji Zu- kimota ovamo! — Kad će početi rat? — zapita Omi. — Ove godine. Možda ćeš imati šest mjeseci vremena, a možda i ne. Zašto? — Možda bi gospa Mariko morala ostati više od tri dana da vas zaštiti. — A? Zašto? — Ona je jezik Anđin-sana. Za pola mjeseca uz njezinu suradnju on može obučiti dvadeset ljudi koji će obučiti stotinu ljudi, a ovi preostale. Onda više nije važno hoće li on živjeti ili umrijeti. — A zašto bi umro? — Opet ćete zovnuti Anđin-sana, pa ćete ga već slijedeći put ili treći put izazvati. Idući put bi ishod mogao biti drukčiji. Tko Možda poželite da on umre. — Obojica su znala, a isto zna.' tako i Mariko i Iguraši, da za Jabua ništa ne znači ako se zakune ikojim bogom, te da, naravno, uopće nije kanio održati obećanje. — Možda zaželite na njega vršiti pritisak. Kad dobijete obavijesti, od kakve će vam koristi biti truplo? — Ni od kakve! — Morate naučiti barbarsku ratnu strategiju, ali vrlo brzo. Možda ga gospodar Toranaga pozove, pa ženu morate zadržati dokle god možete. Valjda će pola mjeseca biti dovoljno da mu iz glave iscijedimo sve ono što on znade, sad kad ste se uvjerili da će revno prionuti na posao. Morat ćete voditi pokuse i prilagoditi njihove načine našim običajima. Da, to će potrajati bar pola mjeseca. Neh? — A Toranaga-san? — Složit će se ako mu se ta stvar točno iznese, gospodine. Mora se složiti. Mušketi su njegovi koliko i vaši! A njezina neprekidna prisutnost dragocjena nam je i u drugim pogledima. — Da — zadovoljno će Jabu, jer je i njemu palo na um da je uzme za taoca, još na brodu kad je kanio ponuditi Toranagu Išidu kao žrtvu. — Svakako, Toda Mariko mora biti zaštićena. Bilo bi loše da padne u podle ruke. — Da, a možda ćemo preko nje moći djelovati na Hiro-macua, Buntara i na cijeli njihov klan, pa i na Toranagu. — Sastavi poruku o njoj. — Danas je moja mati doznala iz Jeda jednu vijest, gospodine — izlane Omi. — Zamolila me neka vam kažem da je gospa Gendiko poklonila Toranagi prvog unuka.

Jabu odjednom naćuli uši. Toranagin unuk! Bi li putem tog dojenčeta mogao zavladati Toranagom? Unuk produžuje Toranaginu dinastiju, neh? Kako da se domognem dojenčeta kao taoca? — A Očiba? Gospa Očiba? — zapitao je. — Otputovala je iz Jeda s cijelom pratnjom prije tri dana. Sad je već na sigurnom, na području gospodara Išida. Jabu pomisli na Očibu i njezinu sestru Genđiko. Koliko su različite! Očiba, puna života, lijepa, lukava, nemirna, najpoželjnija žena u carstvu i nasljednikova mati. Njezina mlada sestra Genđiko, tiha, povučena, ružna i poslovično nemilosrdna, po majci, jednoj od Gorodinih sestara. Sestre su se voljele, ali Očiba je mrzila Toranagu i njegovo potomstvo, kao što je i Genđiko mrzila Taika i njegova sina Jaemona. Je li Taiko uistinu začeo Očibina sina?, opet se zapita Jabu, kao što su se godinama potajno zapitkivali svi daimji. Sto ne bih dao samo da doznam odgovor! Sto bih sve dao da imam tu ženu! — To što gospa Očiba nije više talac u Jedu . moglo bi biti i dobro i zlo! — neodlučno će Jabu. Neh? — Dobro, samo dobro. Sad Išido i Toranaga jako brzo moraju početi. — Omi je namjerno objema prezimenima uskratio dodatak ’sama’. — Gospa Mariko morala bi ovdje ostati da vas zaštiti. — Pobrini se za to. Sastavi poruku koju ćemo poslati To- ranagi. Nenametljivo pokuca sluškinja Suzu i otvori vrata. U sobu ude Zukimoto. — Gospodine? — Gdje su svi oni darovi koje sam naredio da Omi-sanu doneseš iz Mišime? — Sve je u skladištu, gospodaru. Evo popisa! Iz konjušnica možemo izabrati dva konja. Da sada to obavim? — Ne, sutra će ih izabrati Omi-san. — Jabu osmotri brižno sročeni spisak. »Dvadeset kimona (drugog razreda), dva mača, jedan oklop (popravljen, ali u dobrom stanju), dva konja, oružje za stotinu samuraja, za svakog čovjeka po mač, kaciga, prsni štitnik, luk, dvadeset strijela i koplje (sve najvrsnije). Ukupna vrijednost; četiri stotine dvadeset šest kokua. I stijena zvana ‘Kamen čekanja’. Vrijednost: neprocjenjiva.« — Ah, da — primijeti on raspoloženije, sjećajući se te noći. — Stijena što je nađoh na otoku Kiušuu. Kanio si je okrstiti u ‘Barbarin očekuje', je li? — Da, gospodine, ako vam je još po volji — reče Omi. — No, hoćete li me sutra počastiti time da odlučite na kojem bi mjestu u vrtu odgovarala? Mislim da nema nijedno dobro mjesto. — Sutra ću odlučiti. Da! — Jabuove misli ostanu na stijeni, na onim dalekim danima s obožavanim gospodarom Taikom, te naposljetku na ‘Noći vriskova’. Osvoji ga sjeta. 2ivot je tako kratak, žalostan i okrutan, pomislio je. Promotrio je Suzu. Djevojka mu neodlučno uzvrati smiješak. Imala je jajoliko lice, a bila je vitka i nježna, kao i preostale dvije sluškinje. Njih tri su u baldahinu donijeli iz njegova kućanstva u Mišimi. Večeras su sve bile bose. Nosile su kimono od najbolje svile, a koža im je bila jako bijela. Čudno je to da dječaci mogu biti tako ljupki, pomisli on, u mnogo čemu ženstveniji i čulniji od djevojaka. Tad spazi Zukimota. — Što čekaš? A? Van! — Da, gospodine. Zamolili ste me da vas podsjetim na porez, gospodine. — Zukimoto uspravi svoju oznojenu tjelesinu i zahvalno odjuri. — Omi-sane, smjesta udvostruči sve daće — reče Jabu. — Da, gospodine. — Gnusni seljani! Ne rade dovoljno marljivo. Lijeni su, svi odreda! Ja im zaštićujem putove od razbojnika, čuvam more, dajem im dobru upravu, a što oni rade? Provode dane pijuckajući ‘ča’ i sake, te jedući rižu. Vrijeme je da se moji seljani suoče sa svojom odgovornošću! — Da, gospodine — reče Omi. Tad se Jabu posveti predmetu koji ga je opsjedao. — Anđin-san me večeras zapanjio. A tebe nije? — Oh, i mene, više nego vas, gospodine. No, bili ste mudri što ste ga pustili neka se zaleti. — Misliš da je Iguraši imao pravo? — Samo sam se divio vašoj umnosti, gospodine. Koji put bi mu trebalo reći i ‘ne’. Mislim da ste bili vrlo mudri što ste mu to večeras kazali. — Mislio sam da će se ubiti. Da. Drago mi je da si bio spreman. Računao sam da ćeš biti spreman. Anđin-san izuzetan je čovjek s obzirom na to da je barbarin, neh? Šteta što je barba- rin, i tako

naivan. — Da. Jabu zijevne. Uze sake od Suzue. — Kažeš, pola mjeseca? Mariko-san morala bi bar toliko ostati, Omi-sane. Onda ću odlučiti o njoj i o njemu. Uskoro ćemo mu morati dati novu lekciju. — Nasmije se otkrivši kvarne zube. — Ako Anđin-san uči nas, morali bismo i mi učiti njega, neh? Morali bismo ga naučiti kako se ispravno obavlja seppuku! To bi vrijedilo vidjeti, neh? Za to se ti pobrini! Da, slažem se s time da su barbarinu odbrojeni dani.

TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE

Nakon dvanaest dana jedno popodne stiže glasnik iz Osake, a s njim pratnja od deset samurajajahača. Konji su im bili zapjenjeni i polumrtvi. Stjegovi na vrhovima njihovih kopalja vijali su grb svemoćnog Regentskog vijeća. Bijaše vruće, oblačno, vlažno. Glasnik je bio mršav i prekaljen samuraj višeg reda, jedan od Išidovih glavnih pobočnika, Nebara Đozen, čuven po svojoj ne- smiljenosti. Njegova siva odora-kimono bijaše odrpana i blatnjava, a oči su mu od umora bile crvene. Odbio je hranu i piće te neuljudno zatražio neka ga Jabu smjesta primi. — Oprostite mi zbog izgleda, Jabu-sane, ali imam hitan posao — reče. — Da, molim vas da oprostite. Moj gospodar pita: prvo, zašto zajedno uvježbavate Toranagine i svoje vojnike i drugo, zašto vježbaju s toliko mušketa? Jabu porumeni zbog te neotesanosti, ali se svlada jer je znao da je Đozen zacijelo primio određene upute i da takva neugla- denost krije izrazito nadmoćni položaj. A jako se uznemirio što je ponovno došlo do ‘curenja’ u njegovoj sigurnosnoj mreži. — Dobro nam došao, Đozen-sane. Možaš uvjeriti svoga gospodara da su mi uvijek na srcu njegovi interesi! — reče udvorno, ali to nije zavaralo nijednog od prisutnih. Stajahu na verandi utvrde. Omi je sjedio tik iza Jabua. Igu- raši, kojemu je Jabu sve oprostio prije nekoliko dana, bio je bliži Dozenu, a oko njih najbliskiji stražari. — Što još kaže tvoj gospodar? — Moj gospodar će se veseliti da su vaši i njegovi interesi isti — odvrati Đozen. — A sad, što se tiče mušketa i obuke, moj gospodar pita zašto je zamjenik zapovjednika Toranagin sin Naga. Zamjenik za što? Sto je tako važno da ovdje mora biti Toranagin sin? To uljudno pita gospodar general Išido. Njega to zanima. Da! Zanima ga sve što rade njegovi saveznici. Na primjer, zašto izgleda da barbarin vodi obuku? Kakve vježbe? Da, Jabu-sama, i to je jako zanimljivo. — Đozen lagodnije premjesti mačeve, sretan da mu njegovi ljudi štite leđa. — Nadalje, Regentsko vijeće ponovno će se sastati prvoga dana novog mjeseca, tj. do dvadeset dana. Svečano ste pozvani u Osaku da obnovite svoju prisegu vjernosti. Jabuov želudac se obrtao. — Shvatio sam kao da je Toranaga-san istupio! — Da, Jabu-sane, istupio je, ali njegovo je mjesto zauzeo gospodar Ito Teruzumi. Moj gospodar bit će novi predsjednik Regentskog vijeća. Jabua obuze panika. Toranaga je kazao da se četvorica re- genata nikad neće složiti za petoga. Ito Teruzumi bijaše neznatan daimjo iz pokrajine Negato na zapadnom Honšuu, ali njegova obitelj bila je drevna, porijeklom iz loze Fuđimoto pa je stoga bio prihvatljiv za regenta, iako je kao čovjek bio nesposoban, žen- skast, marioneta. — Bit ću počašćen da primim njihov poziv — uvijeno će Jabu, nastojeći dobiti vremena za razmišljanje. — Moj gospodar je smatrao da biste možda željeli odmah otići, pa biste stigli u Osaku na svečani sastanak. Naredio mi je da vam kažem da je isti poziv upućen svim daimjima! Sada. Tako će svi imati priliku da dvadeset i prvog dana tamo pravodobno stignu! Njegova je carska visost, car GoNiđo, dopustila obred razgledavanja svijeća, u čast ove prilike. — Đozen mu pruži službeni svitak. — Ovdje nije pečat Regentskog vijeća. — Moj gospodar poslao je sad pozivnice jer zna da ćete — kao odani vazal pokojnog Taika, kao odani vazal Jaemona, njegova sina, nasljednika i zakonitog vladara carstva, kad postane punoljetan — shvatiti da će novo vijeće, naravno, odobriti njegov postupak. Neh? — Svakako bi bila čast prisustvovati svečanoj sjednici. — Jabu se borio da mu se na licu ništa ne pokazuje.

— Dobro

— reče Dozen. Izvuče drugi svitak, otvori ga i uzdigne. — Ovo je prijepis pisma kojim je postavljen gospodar Ito, a prihvatili su ga, potpisali i ovlastili ostali regenti, gospodari Išido, Kijama. Onoši i Sugijama. — Dozen se nije trudio prikriti pobjedonosni pogled znajući da je to potpuno zatvorilo stupicu oko Toranage i svih njegovih saveznika, a da taj svitak ujedno i njegove ljude čini neranjivima. Jabu uze svitak. Prsti su mu drhtali. Nije bilo sumnje u pogledu autentičnosti. Supotpisnica je bila gospa Jodoko, Taikova udova, koja je potvrđivala da je isprava istinita i potpisana u njezinu prisustvu, jedan od šest primjeraka štono će ih slati po cijelom carstvu, te da je ovaj primjerak isključivo za gospodare Ivarija, Mikave, Totomija, Sugure, Izua i Kvanta. Datirano bijaše prije jedanaest dana. — Gospodari Ivarija, Mikave, Sugure i Totomija već su prihvatili. Evo njihovih pečata. Vi ste na mom spisku pretposljednji. Posljednji je gospodar Toranaga. — Molim te da zahvališ svom gospodaru te da mu poručiš da jedva čekam da ga pozdravim i da mu čestitam — reče Jabu. — Dobro. To bih molio napismeno. Sad bi mi baš odgovaralo. — Navečer, Đozen-sane. Poslije večere. — Vrlo dobro. A sada možemo pogledati vježbe. — Danas ih nema. Svi moji ljudi su na ubrzanim marševima — reče Jabu. Jabu je doznao za taj posjet čim su Đozen i njegovi ušli na Izu, pa je smjesta naredio svojim ljudima da obustave pucanje te da nastave samo s hladnim oružjem, podaleko od Andira. — Doći ćete sa mnom sutra. Ako želite, u podne. Dozen pogleda nebo. Bijaše kasno poslijepodne. — Dobro. Baš će mi goditi malo sna, ali ću se, s vašim dopuštenjem, vratiti u sumrak. Tada ćete mi vi, vaš zapovjednik Omi-san i zapovjednikov zamjenik Naga-san, pričati, kao odgovor mom gospodaru, o vježbama, mušketima i o svemu. I o bar- barinu. — On je . . da! Jasno. — Jabu mahne Igurašiju. — Pripremi smještaj za našeg dičnog gosta i za njegove ljude. — Hvala, ali to nije potrebno — odjednom će Đozen. — Samuraju je dovoljan futon zemlja, a sedlo mi je dostatan jastuk. Samo molim kupelj, ako dopuštate . Zbog ove vlažnosti, neh? Utaborit ću se na brdu! Jasno, uz vaše dopuštenje. — Kako želiš. Đozen se ukočeno nakloni i udalji, okružen svojim ljudima. Svi bijahu teško naoružani. Dva strijelca ostaviše da im drže konje. Kad su dobrano zamakli, Jabuovo lice iskrivi se od gnjeva. — Tko me izdao? Tko? Gdje je uhoda? Iguraši mahne stražarima da se maknu tako da ih ne čuju. I on je bio isto tako pepeljast. — U Jedu, gospodine — reče. — Zacijelo! Ovdje je sigurnost potpuna. — Oh ko! — vikne Jabu zamalo trgajući odjeću. — Izdan sam! Mi smo izdvojeni. Izu i Kvanto su izdvojeni. Išido je pobijedio, pobijedio! — Tek do dvadeset dana, gospodine — žurno upade Omi. — Smjesta pošaljite poruku gospodaru Toranagi, javite mu da . . — Glupane! — prosikće Jabu. — Toranaga sigurno već zna. Gdje ja imam jednog uhodu, on ih ima pedeset. Ostavio me u stupici. — Mislim da nije, gospodine — neustrašivo će Omi, — Ivari, Mikava, Totomi i Sugura ... svi su neprijateljski prema njemu raspoloženi, neh? I prema svakom njegovu savezniku. Oni ga ne bi opomenuli, pa možda on još ne zna. Javite mu i predložite — Zar nisi čuo? — drekne Jabu. — Sva četiri regenta pristaju na Itovo postavljenje. Znači da je Vijeće opet zakonito, a sastaje se za dvadeset dana! — Odgovor na to jeilnostavan je, gospodine. Predložite Toranagi da smjesta dade ubiti Ita Teruzumija ili kojeg drugog regenta. — Što? — Jabu razjapi usta. — Ako ne želite to učiniti, pošaljite mene, dopustite da pokušam. Ili Iguraši-sana. Pogine li gospodar

Ito, Išido je opet bespomoćan. — Ne znam jesi li poludio ili što ti je — nemoćno će Jabu. — Razumiješ li ovo što si upravo kazao? — Gospodine, zaklinjem vas! Molim vas, budite sa mnom strpljivi. Andin-san dao vam je dragocjeno znanje, neh? Više nego smo mogli i sanjati. Sad to iz vaših izvještaja znade i Toranaga, a vjerojatno i iz posebnih izvještaja Naga-sana. Dobijemo li dovoljno vremena, naših pet stotina mušketira i još onih trista dat će vam posvemašnju prevlast u boju, ali samo jedanput. Kad neprijatelj — tko bio da bio — vidi kako baratate ljudima i vatrenim nabojima, brzo će od vas učiti, ali će tu prvu bitku izgubiti. A jedna jedina bitka — ako to bude prava bitka — donijet će Toranagi posvemašnju pobjedu. — Nije Išidu potrebna nikakva bitka. Za dvadeset dana dobit će carev mandat. — Išido je seljak, seljački sin, lažljivac, a u bitki ostavlja drugove u nevolji! Jabu se zabulji u Omija, a lice mu se obaspe pjegama. — Ti . . . znaš li što govoriš? — To je učinio u Koreji. Bio sam tamo pa sam to vidio, a vidio je i moj otac. Išido je ostavio Buntaro-sana i sve nas da se sami probijamo. On je običan izdajnički seljak, jasno, Taikov pas. Seljacima ne možemo vjerovati. Ah Toranaga je od roda Minovara, njemu se može vjerovati. Savjetujem da pazite samo na Toranagine interese. Jabu s nevjericom zakima glavom. — Zar si gluh? Zar nisi saslušao Nebara Đozena? Išido je pobijedio. Za dvadeset dana Vijeće će stupiti na vlast. — Možda će stupiti na vlast. — Pa i kad bi Ito , . . Kad bi ti to izveo? Nije moguće! — Svakako, mogao bih pokušati, ali ne bih to obavio na vrijeme. Nitko od nas to ne može obaviti u dvadeset dana, ali Toranaga bi mogao. — Omi je znao da je sjeo u zmajeve ralje. — Molim vas, razmislite o tome. Jabu obrisa rukama lice. Tijelo mu je bilo mokro. — Ako se sazove Vijeće, a ja nakon ovog poziva ne dođem, ja i cijeli moj klan smo mrtvi, uključujući i tebe. Potrebna su mi barem dva mjeseca da uvježbam pukovniju. Pa i da je već sad uvježbana, Toranaga i ja ne bismo mogli sve njih pobijediti. Ne, varaš se, ja moram podržati Išida. — U Osaku možete krenuti tek za deset-četrnaest dana, ako pođete ubrzanim maršem — reče Omi. — Smjesta javite Toranagi za Nebara Đozena. Spasit ćete Izu i kuću Kasigi. Molim vas. Išido će vas prevariti i proždrijeti. Ikava Đikkju njegov je srodnik, neh? — Što je s Đozenom? — poviče Iguraši. — A? A s muške- tima? I s velikom strategijom? On večeras želi o svemu čuti! — Recite mu! Podrobno. Sto je on doli sluga? — izjavi Omi počevši vodu tjerati na svoj mlin. Znao je da je sve stavio na kocku, ali morao je pokušati onemogućiti Jabuov savez s Iši- dom jer bi time bila uništena njihova jedina prilika. — Izložite mu svoje namjere! Iguraši se vatreno usprotivi. — Čim Đozen dozna što mi radimo, poslat će poruku gospodaru Išidu. Stvar je previše važna, pa će mu sigurno poslati poruku. Išido će planove ukrasti i onda smo gotovi. — Uhvatit ćemo glasnika i ubiti ga prema našoj želji. Jabu porumeni. — Onaj je svitak potpisala najviša vlast u zemlji! Svi oni putuju pod regentskom zaštitom! Zacijelo si lud kad takvo nešto predlažeš! To bi me pretvorilo u odmetnika! Omi odmahne glavom zadržavajući na licu pouzdanje. — Vjerujem da je Jodoko-samu i ostale prevario izdajica Išido, kao što je prevario i njegovu carsku visost. Moramo zaštititi muškete, gospodine. Moramo zaustaviti svakog glasnika . — Tišina! Tvoj savjet je ludost! Omi se nakloni pod tim udarcem, ali diže pogled te mirno reče: — Onda mi, molim vas, dopustite da počinim seppuku. gospodine. Ali mi najprije dopustite da završim. Iznevjerio bih svoju dužnost da vas nisam pokušao zaštititi. Kao vjerni vazal molim ovu

posljednju milost. — Završi! — Sada Regentsko vijeće ne postoji pa stoga sad niti nema zakonske zaštite za onog neotesanca Đozena koji vrijeđa, niti za njegove ljude, osim ako ne poštujete nezakonitu ispravu usli- jed . — Omi je namjeravao kazati ‘slabosti’, ali je promijenio riječ i glas je održao mirnim, ali autoritativnim: — Uslijed toga što biste bili, kao i ostali, prevareni. Vijeće ne postoji! Ne može

vam narediti da išta učinite. Ni ikom drugom! Kad se Vijeće sastane, onda može naređivati i tad ćete morati poslušati. Ali koliko će sad daimja poslušati prije nego što Vijeće izda zakonite naredbe? Samo Išidovi saveznici, neh? Zar u Ivariju, Mikavi, Totomiji i Surugi ne vladaju njegovi srodnici koji su mu otvoreni saveznici? Ta isprava svakako znači rat, da, ali molim vas, vodite ga po svojim uvjetima, a ne po Išidovim. Ovu prijetnju primite prezirno, jer drugo i ne zaslužuje! Toranaga nije nikada poražen u boju, a Išido jest. Toranaga je izbjegao sudjelovanje u Taikovu pogubnom napadu na Koreju. Išido nije! Toranaga je sklon brodovima i trgovini. Išido nije! Toranaga će htjeti barbarsku mornaricu. Pa zar mu niste i vi to savjetovali? A Išido neće! Išido će carstvo zatvoriti. Toranaga će ga i dalje otvarati. Ako Išido pobijedi, dat će vaš nasljedni feud Izu svom Ikavi Đikkjuu. Toranaga će vama dati cijelu Đikkjuovu pokrajinu. Vi ste Toranagin glavni saveznik! Zar vam nije dao svoj mač? Zar mušketi ne zajamčuju jednu pobjedu, uz iznenadan prepad? Sto vam zauzvrat daje onaj seljak Išido? Šalje vam samuraja-ronina, neotesanca, s izričitim naredbama da vas postidi u vašoj vlastitoj pokrajini! Tvrdim da je vaš jedini izbor Toranaga Minovara. Morate biti uz njega! Naklonio se i šutke čekao. Jabu svrne pogled na Igurašija. — Dakle? — Slažem se s Omi-sanom, gospodine. — Na Igurašijevu se licu zrcalila briga. — A što se tiče toga da ubijemo glasnika, to bi bilo opasno i tad više ne bi bilo odstupanja, gospodine. Đozen će sutra sigurno poslati jednoga ili dvojicu. Možda bi mogli nestati. Ubili bi ih razbojnici ... — Zastane usred rečenice. — Golubovi pismonoše! Teretni konji Đozenovi nosili su dvije košare tih golubova! — Noćas ćemo ih morati otrovati — reče Omi. — Kako? Sigurno će ih čuvati. — Ne znam. No, moramo ih ukloniti ili osakatiti prije zore. — Iguraši, smjesta pošalji ljude neka motre na Đozena — reče Jabu. — Neka pripaze hoće li kojega goluba poslati sada . danas! — Predlažem da i sve naše sokole i sokolare smjesta pošaljete na istok — brzo nadoveže Omi. — Posumnjat će u prijevaru — reče Iguraši — ako vidi da smo mu goluba ubili, ili da mu se motamo oko ptica! Omi slegne ramenima. — To moramo spriječiti. Iguraši pogleda Jabua koji rezignirano kimne glavom. — Učini to! Kad se Iguraši vratio, reče: — Omi-sane, nešto mi je palo na pamet. Rekao si mnogo točnih stvari o Đikkjuu i o gospodaru Išidu. No, ako savjetuješ da glasnike ‘uklonimo’, zašto da se onda poigravamo s Đozenom? Zašto da mu išta kažemo? Zašto odmah ne bismo sve njih pobili? — Stvarno, zašto ne? Osim ako bi to zabavljalo Jabu-samu. Slažem se s tim da je vaš plan bolji, Iguraši-sane — reče Omi. Tad se obojica zagledaju u Jabua. — Kako da sačuvam tajnu o mušketima? — zapitao ih je. — Ubijte Đozena i njegove ljude — odgovori Omi. — Drugog izlaza nema? Omi odmahne glavom. Iguraši odmahne glavom. — Možda bih se mogao trampiti s Išidom — potreseno će Jabu, nastojeći smisliti izlaz iz stupice. — U pogledu vremena imaš pravo. Imam deset, najviše četrnaest dana. Kako da obrla- timo Đozena pa da ipak sačuvamo dovoljno vremena za manevriranje? — Mudro bi bilo da se pravite da krećete u Osaku — reče Omi. — No, nema nikakva zla ako odmah obavijestite Torana- gu, neh? Jedan naš golub mogao bi prije mraka stići u Jedo. Možda! Nema u tome nikakva zla.

— Da — izjavi Iguraši. — Mogli biste javiti gospodaru Tora- nagi da je Đozen došao te da se do dvadeset dana sastaje Vijeće. No, ono drugo, o ubojstvu gospodara Ita, isuviše je opasno staviti napismeno, pa čak i ako . Isuviše je to opasno, neh? — Slažem se. Ništa o Itu. O tome bi trebao misliti sam Tora- naga. Očigledno, neh? — Da, gospodine! Nezamislivo, ali očigledno! Omi je šutke čekao, a njegov je mozak bjesomučno tražio rješenje. Jabuove oči bijahu u njega uprte, ali nije se bojao. Njegov savjet bio je razborit i isključivo u svrhu zaštite klana, obitelji i sadašnjeg glavara u klanu, Jabua. Iako je Omi odlučio Jabua ukloniti i promijeniti glavešinstvo, to ga nije sprečavalo da mu udijeli oštrouman savjet. Sad je bio spreman umrijeti. Ako je Jabu tako glup da ne prihvati očiglednu istinu njegovih zamisli, onda uskoro ionako neće biti klana koga bi predvodio. Karma. Jabu se nagne. Još je bio neodlučan. — Postoji li ikakav način da uklonimo Đozena i njegove ljude bez opasnosti po mene? I da još deset dana ostanem slobodan? — Naga! Postavite klopku u kojoj će Naga biti mamac! — jednostavno će Omi.

U suton Blackthorne i Mariko dojašu do vrata njegove kuće, a za njima sluge na konjima. I on i ona bijahu umorni. Jahala je kao muškarac, odjevena u široke hlače preko kojih je prebacila plašt utegnut pojasom. Na glavi je imala šešir široka oboda, a na rukama rukavice da je štite od sunca. I seljačke su žene nastojale lice i ruke zaštititi od sunčevih zraka. Od pamtivijeka se smatralo, što je koža tamnija, čovjek je prostiji, a što je svjetlija čovjek je cjenjeniji. Sluge prihvate vodice i odvedu konje. Blackthorne svoje sluge otpusti s podnošljivo tečnim japanskim riječima te pozdravi Fudiku koja je po običaju, ponosno čekala na verandi. — Smijem li vas poslužiti čajem, Anđin-sane? — zapitala je svečano, kao i obično. — Ne — odgovori on kao i obično. — Najprije ću se okupati, pa sake i hrana. — Po običaju joj je uzvratio naklon. Zatim je kroz hodnik pošao u stražnji dio kuće, pa u vrt, te kružnom stazom do kupaonice od blata i pletera. Sluškinja ga svuče, a on uđe u kupaonicu i gol sjedne. Druga služavka ga je trljala i sapunala, oprala mu kosu te ga polijevala vodom da ispere sapunicu i prljavštinu. Onda je, posve čist, postepeno — zato što je voda bila jako vrela — zagazio u golemu željeznu kadu te se opružio. — Isukrste, izvrsno! — likovao je, puštajući da mu vrelina prodre u mišiće. Sklopio je oči, a znoj mu je ćurkom tekao s čela. Začu kako se otvaraju vrata, pa Suvov glas: ‘Dobra večer, gospodaru', popraćen nizom japanskih riječi koje nije razumio. No, večeras je bio odviše umoran, a da bi pokušavao razgovarati sa Suvom. A kupelj, kako mu je mnogo puta Mariko objašnjavala ‘nije samo za čišćenje kože, kupelj je dar od Boga ili od bogova, bogodano zadovoljstvo u kojemu kao takvom moramo uživati i tako se prema njemu odnositi’. — Bez riječi, Suvo — rekao je. — Večeras htjeti misliti. — Da, gospodaru. Oprostite, ali ispravno se kaže; večeras hoću misliti. — Večeras hoću misliti. — Blackthorne ponovi ispravno tu rečenicu, nastojeći utuviti u glavu te gotovo nerazumljive zvukove. Veselio se što ga starac ispravlja, ali od toga je već bio silno umoran. U rano jutro zapitao je Mariku: — Gdje je onaj rječnik s gramatikom? Da li ga je Jabu-sama ponovno zatražio? — Da! Molim vas, budite strpljivi, Anđin-sane. Uskoro će stići. — Obećan mi je bio s galijom i s vojnicima. Nije stigao! Stigoše vojnici i mušketi, ali ne i knjige. Sretan sam što ste ovdje. Bez vas bi bilo nemoguće. — Teško, ali ne i nemoguće, Anđin-sane. — Kako da im kažem: ‘Ne, vi sve radite naopako! Svi morate zajednički trčati, zajednički se zaustavljati! Nišaniti i pucati kao jedan!’? — Kome govorite, Anđin-sane? — zapitala je. I tad ponovno osjeti kako u njemu raste osjećaj malodušnosti. — Sve je to jako teško, Mariko-san.

— Oh, ne, Anđin-sane. Japanski je u usporedbi s drugim jezicima jako jednostavan. Nema članova, nema glagolskih konjugacija niti infinitiva. Svi glagoli su pravilni, a završavaju na -masu, a po želji možete sve reći ako upotrijebite samo sadašnje vrijeme. Za pitanje glagolu samo dodajemo ka. Za negaciju se masu pretvori u masen. Što bi moglo biti lakše? Jukimasu znači: idem, ali znači i: ideš, ide, idemo, ići ćemo, išli bismo, čak i to. Imenice su jednake u jednini i množini. Cuma znači: žena, žene. Vrlo jednostavno. — Kako razlikujete riječ jukimasu (idem) od jukimasu (išli su)? — Po naglasku, Anđin-sane, i po tonu. Čujte: jukimasu — jukimasu. — Meni su obje zvučale posve isto. — Ah, Anđin-sane, to je zato što mislite na svom jeziku. Da razumijete japanski, morate misliti japanski. Ne zaboravite da je naš jezik — jezik beskonačnosti. Sve je tako jednostavno, Anđin-sane! Samo promijenite svoje shvaćanje svijeta. Japanski jezik, to znači učiti novu umjetnost, odvojenu od svijeta Sve je tako jednostavno! — Sve je to govno — progunđao je na engleskom te mu lakne. — Što? Što ste rekli? — Ništa, ali ono što vi kažete nema smisla. — Naučite pismene znakove — reče Mariko. — Ne mogu. Trajalo bi predugo. Oni nemaju značenja. — Gledajte, to su uistinu jednostavne sličice, Anđin-sane. Kinezi su jako pametni. Prije tisuću godina posudili smo njihovo pismo. Gle, uzmite ovaj znak — ili simbol — za svinju. — Ne izgleda kao svinja. — Nekoć je izgledalo, Anđin-sane. Dopustite da vam pokažem. Evo! Nad simbol ‘svinja’ dodajte simbol ‘krov’ i što ste dobili? — Svinju i krov! — A što to znači? Taj novi znak? — Ne znam. — ‘Kuća’. U stara vremena Kinezi su mislili da svinja pod krovom znači kuću. Oni nisu budisti nego mesožderi pa je svinja njima, seljacima, predstavljala bogatstvo, dakle i dobru kuću. Odatle i taj znak. — A kako ga izgovarate? — Zavisi o tome jesmo li Kinezi ili Japanci! — Oh ko! — Uistinu!

Oh ko! — nasmija se ona. — Evo novog znaka. Simbol ‘krov’, simbol ‘svinja’ i simbol ‘žena’. ‘Krov’ pod kojim su dvije svinje znači ‘zadovoljstvo’. ‘Krov’ pod kojim su dvije žene znači ‘svađa’. Neh? — Svakako! — Naravno, Kinezi su u mnogo pogleda jako glupi, a njihove žene nisu uvježbane kao ovdašnje žene. U našem domu nema svađe, je li‘? Blackthorne je sada, dvanaestog dana svog preporoda, o tome razmišljao. Ne! Nije bilo svađe, ali to i nije bio dom. Fuđi- ko je bila samo nešto kao povjerljiva gazdarica, a kad on navečer ode spavati, naći će prostrte futone, a ona će strpljivo i bezizražajno uz njih klečati. Na sebi će imati spavaći kimono, sličan dnevnom, ali mekaniji, a u struku, umjesto krutim obijeni, povezan samo labavom vrpcom. ‘Hvala, gospo!’ reći će on. ‘Laku noći’ Ona će se nakloniti i šutke poći u sobu nasuprot hodniku, uz prostoriju u kojoj je spavala Mariko. A on će se uvući pod tanku svilenu mrežu protiv komaraca. Još nikada nije vidio takve mreže. Onda će se sretno opružiti, a noću će, slušajući kako vani zuje mnogobrojni kukci, razmišljati o Crnom brodu i o tome koliko je Crni brod značajan za Japan. Bez Portugalaca ne bi bilo trgovine s Kinom, niti svile za odjeću i za mreže. Već sad, kad je tek počinjala vlažnost, upoznao je vrijednost te svile. Kad bi se noću uzvrpoljio, služavka bi gotovo odmah otvorila vrata te zapitala želi li nešto. Jednom je nije razumio. Odmahnuo je sluškinji da ode, pošao u vrt i sjeo na stepenice zagledavši se u

mjesec. Za nekoliko minuta došla je Fuđiko, čupava i krmeljiva. Šutke je sjela iza njega. — Da vam nešto donesem, gospodaru? — Ne, hvala. Molim te, lezi! Rekla je nešto što on nije razumio. Opet joj je mahnuo da ode, pa ona nešto oštro reče sluškinji koja je bila uz nju kao sjena. Uskoro je došla Mariko. — Je li vam dobro, Anđin-sane? — Da. Ne znam zašto su vas omeli. Isukrste, pa ja samo gledam mjesec. Nisam mogao spavati. Samo sam htio na svjež zrak. Fuđiko joj je nešto mucketavo govorila, nelagodno, ozlojeđena njegovim srditim glasom. — Kaže da ste joj rekli neka legne. Ona je samo htjela da znate da kod nas nije običaj da žena ili suložnica spava dok njezin gospodar bdije, to je sve, Anđin-sane. — Onda će morati promijeniti svoje običaje. Noću sam često budan i posve sam. To mi je običaj s mora! Na kopnu imam lak san. — Da, Anđin-sane. — Mariko objasni, te ona i Fuđiko odu, ali Blackthorne je znao da Fuđiko nije legla i da neće, sve dok on ne zaspi. Uvijek ga je čekala, bez obzira u koje bi se doba vratio kući. Ponekad bi sam noću šetao uz obalu. Iako je ustrajao na tome da bude sam, znao je da ga slijede i da na njega motre. Ne zato što su se bojali da će on pokušati pobjeći, nego samo stoga što je kod njih bio običaj da uvaženi ljudi uvijek imaju pratnju. A on je u Anđiru bio važan. S vremenom je prihvatio njezinu prisutnost. Kao što je Mariko u početku rekla: ‘Mislite na nju kao na stijenu, na šodi ili na zid. Njezina je dužnost da vam služi!' Mariko je bila drukčiji slučaj. Veselio se što je ostala. Bez nje ne bi uspio započeti obuku, a kamoli objašnjavati zapetljanosti strategije. Blagoslivljao je nju, fra Dominga, Albana Caradoca i sve svoje ostale učitelje. Nikad nisam mislio da bi bitke ikad mogle nečemu koristiti, ponovno je razmatrao. Jedanput, kad je njegov brod nosio teret engleske vune u Antwerpen, grad je napala španjolska vojska te je svaki čovjek pošao na barikade i nasipe. Odbili su taj podmukli napadaj, mušketima nadjačali španjolsku pješadiju te je nadmudrili. Tada je prvi put vidio kako vojvoda Vilim Oranski barata pukovnijama kao šahovskim figurama. Napredovao je i povlačio se uz hinjeni nered, pa bi se opet svrstao i ponovno napadao, a mušketi su plamtjeti u zbijenim salvama koje su ranjavale crijeva, a uši zaglušavale. Probiše se kroz ‘Nepobjedive’ i ostaviše ih da umiru i vrište. Ispunjavao ih je smrad krvi, baruta, mokraće, konja i balege. Obuzimala ih je divlja, bjesomučna naslada za ubijanjem a u mišicama su osjećali dvadesetorostruku snagu.

— Isukrste, izvanredno je pobjeđivati — glasno će on u kadi. — Gospodaru? — upita Suvo. — Ništa — odgovori on na japanskom. — Ja govorio...ja samo — Razumijem, gospodaru. Da. Oprostite.

misl.. . mislio naglas.

Blackthorne se opet prepusti mislima. Mariko . Da, neprocjenjiva je. Poslije te prve noći njegova maltene samoubojstva ništa više nije bilo rečeno. Sto se moglo reći? Sretan sam što imamo mnogo posla, pomisli on. Nemam vremena za razmišljanje, osim ovdje u kadi ovih nekoliko minuta. Nikad nemam dovoljno vremena da sve obavim. Naređeno mi je da se posvetim obuci i poučavanju, a ne učenju, ali želim učiti, nastojim učiti, moram učiti, da ispunim ono što sam obećao Jabuu. Nikad nemam dovoljno sati! Do vremena za spavanje uvijek sam iscrpljen i iznemogao. Odmah zaspim, a u zoru ustanem i brzo odjašem na visoravan. Cijelo jutro ih obučavam. Pa onda oskudan ručak, nikada dovoljan, bezmesan. A svakog popodneva do noći — a katkad i do kasne noći — s Jabuom, Omijem, Igurašijem, Nagom, Zukimotom i s nekolicinom ostalih oficira, razgovaram o ratu i odgovaram na pitanja o ratu. Kako se rat vodi, kako ratuju barbari, a kako Japanci, na kopnu i na moru. Pisari uvijek bilježe. Mnogo, mnogo bilježaka. Katkad samo s Jabuom. No, Mariko je uvijek bila prisutna, dio njega, govorila je u njegovo ime. I u Jabuovo. Sad je Mariko bila prema njemu drukčija. On više nije bio stranac. Drugih bi dana pisari ponovno čitali bilješke. Uvijek su pomnjivo provjeravali, ispravljali te opet provjeravali, sve dok se sada, nakon dvanaest dana i stotinjak sati podrobnih i iscrpnih objašnjenja nije stvorio ratni priručnik. Točan. I smrtonosan. A za koga smrtonosan? Ne za nas Engleze, niti za Nizozemce koji će ovamo dolaziti mirno i samo kao trgovci. Smrtonosan za Jabuove i Toranagine neprijatelje, za naše neprijatelje Portugalce i Španjolce, kad budu pokušali osvojiti Japan. Kao što su posvuda već postupali. Na svakom novootkrivenom teritoriju. Najprije dolaze svećenici. Pa konkvistadori. Ali ovdje neće, pomisli on silno zadovoljan. Ovdje nikada! Sad više neće! Priručnik, je smrtonosan i dokaz protiv toga. Ovdje neće biti osvajanja, samo ako budem imao nekoliko godina vremena da se to znanje proširi. — Anđin-sane? — Haj, Mariko-san? Klanjala mu se. — Jabu-ko va kiden no gošusseki o kon-ja va hicujo to senu to oserareru. Anđin-san. U glavi mu se polagano stvore riječi: ‘Gospodar Jabu ne zahtijeva da vas večeras vidi.’ — Iči-ban — vedro će on. — Domo. — Gomen nasaj, Anđin-san. Anatava — Da, Mariko-san — prekine je on, a vrela voda crpila mu je snagu. — Znam da sam to trebao drukčije kazati, ali sad više ne želim govoriti japanski. Ne večeras! Sad se osjećam kao školarac koga su pustili iz škole preko božičnih praznika. Shvaćate li da su mi ovo prvi slobodni satovi otkako sam stigao? — Da, shvaćam! — Obijesno se nasmiješila. — A shvaćate li vi, senhor kapetane-pilotu Brack'fon, da su mi ovo prvi slobodni sati otkako sam stigla? Nasmijao se. Na sebi je imala debeli pamučni, labavo povezani kupaći ogrtač, a oko glave ručnik da zaštiti kosu. Svakog bi jutra, čim bi njemu počela masaža, ona ušla u kadu, katkad sama, a katkad s Fuđikom. — Evo, sad imate mjesta — reče on počevši izlaziti iz kade. — Oh, molim vas, ne! Ne želim vam smetati. — Onda se okupajmo zajedno. Divno je! — Hvala. Jedva čekam da isperem znoj i prašinu. — Skinula je ogrtač pa sjela na sitno sjedište. Služavka ju je sapunala dok je Suvo strpljivo čekao pored stola za masažu. — Ovo su baš kao školski praznici — izjavila je isto onako sretno kao prije. Kad ju je Blackthorne prvi put vidio nagu, onog dana kad su plivali, bio je pod snažnim dojmom. Sad

ga njezina golotinja sama po sebi nije tjelesno zbunjivala. Tokom prisnog života u japanskom stilu, u japanskoj kući gdje su zidovi papirnati, a prostorije višenamjenske, mnogo ju je puta vidio neodjevenu ili djelomično odjevenu. Dapače, vidio ju je i kad je obavljala tjelesnu nuždu. — Što je prirodnije, Anđin-sane? Tijelo je prirodno, a prirodne su i razlike između muškaraca i žena, neh? — Da, ali. ovaj ... Mi smo drukčije odgojeni. — Sad ste ovdje, naši običaji vaši su običaji, a prirodno je prirodno. Neh? Prirodno bijaše pišati i srati na otvorenom, ukoliko nije bilo zahoda ih posuda, zadigavši ili razdvojivši kimono, čučeći ih sjedeći, a svi ostali uljudno su čekali i nisu gledali. Rijetko su bili zaklonjeni zaslonima, zbog stidljivosti. Čemu ta stidljivost? Uskoro će seljak pokupiti izmet pa ga pomiješati s vodom da oplodi polja. Ljudska govna i mokraća bijahu jedini bitni izvori gnojiva u carstvu. Imali su nešto konja i volova, ah nikakvih drugih domaćih životinja. Tako su čuvali svaku ljudsku mrvicu i prodavali je ratarima diljem zemlje. A kad čovjek vidi razdvajanje i zadizanje kimona i kod ljudi visokog roda i niskog roda, ili stajanje ili čučanje, više će ga rijetko što zbunjivati. ‘ — Je li, Anđin-sane? — Da. — Dobro — izjavi ona jako zadovoljna. — Uskoro ćete zavoljeti sirovu ribu i svježe alge i tad ćete zaista postati hatamoto. Sluškinja je polije vodom. Tad Mariko isprana stupi u kadu te se opruži sučelice njemu, uz dubok uzdah zanosa. Maleno raspelo njihalo joj se među dojkama. — Kako u tome uspijevate? — zapita on. — U čemu? — Da tako brzo ulazite. Jako je vruće! — Ne znam, Anđin-sane, ali zamolila sam ih da stave još drva i zagriju vodu. Fuđiko se uvijek brine da vama bude . . . recimo, umjerena voda. — Ako je ovo umjereno, onda sam ja Holandezov striko! — Što? — Ništa. Vrela voda ih je omamila pa su neko vrijeme šutke počivali u kadi. — Što biste vi večeras, Anđin-sane? — kasnije je upitala. — Da smo u Londonu, mi bismo ... — Blackthorne umukne. Ne smijem misliti o njima, ni o Londonu. To je prošlo, to ne postoji, postoji samo ovo ovdje. — Da smo? — Motrila ga je, jer je zapazila na njemu promjenu. — Pošli bismo u kazalište i gledali dramu — reče on savladavši se. — Imate li i vi drame? — Oh, da, Anđin-sane. Kod nas su drame jako omiljene. Taiko je volio u njima nastupati da zabavi svoje goste, a to voli i gospodar Toranaga. A naravno, postoje i mnoge putujuće družine za običan narod. No, smatram da naše drame nisu baš kao vaše. Naši glumci i glumice nose krinke. Takve drame zovemo no. Dijelom su glazbeno-plesne, a pretežno su to jako tužne, jako tragične, povijesne drame. Imamo i komedija. Bismo li pogledali komediju ili možda vjersko prikazanje? — Ne, pošli bismo u kazalište ‘Globe’ i pogledali neko djelo književnika po imenu Shakespeare. Njega više volim nego Bena Jonsona ili Marlowea. Možda bismo pogledali ‘Ukroćenu goro- padnicu' ili ‘San Ivanjske noći’ ili ‘Romea i Juliju’. Poveo sam ženu na ‘Romea i Juliju’ i jako joj se svidjelo. — Ispričao joj je sadržaje. Mariki su pretežno svi ti zapleti bili neshvatljivi. — Ovdje bi bilo nezamislivo da kći na takav način ne sluša oca. A to je tako tužno, neh? Tužno za djevojku i tužno za mladića. Bilo joj je tek trinaest godina? Zar se sve vaše gospe tako rano udaju? — Ne, obično s petnaest-šesnaest godina. Moja žena udala se sa sedamnaest. Koliko je vama bilo? — Samo petnaest, Anđin-sane. — Sjena joj prijeđe čelom, ali on nije to opazio. — A što bismo radili poslije kazališta? — Odveo bih vas na večeru, u ‘Stone’s Chop House’ u ulici Fetter Lane, ili u ‘Cheshire Cheese’ u Fleet

Streetu. U tim gostionama hrana je posebno dobra. — Što biste jeli? — Bolje da se ne prisjećam — reče on uz lijen osmijeh, vrativši misli u sadašnjicu. — Ne sjećam se. Mi smo ovdje i ovdje ćemo jesti, a ja volim sirovu ribu jer karma je karma. — Uroni dublje u kadu. — Izvrsna je riječ karma. I velika zamisao. Silno ste mi pomogli, Mariko-san. — Zadovoljstvo mi je da sam vam bila od male pomoći. — Mariko se opusti u toplini. — Fuđiko vam je za večeru spremila posebnu hranu. — Oh? — Kupila je... mislim da vi to zovete fazan. Velika ptica. Ulovio joj jedan sokolar. — Fazan? Mislite ozbiljno? Honto? — Honto — odgovori ona. — Fudiko ih je zamolila da vam ulove divljač. Rekla mi je neka vam kažem. — Kako ga spremaju? — Jedan vojnik vidio je kako ga pripravljaju Portugalci pa je to rekao Fuđiki-san. Zamolila vas je da budete strpljivi ako nije dobro pripravljen. — Kako ga ona sprema Kako ga spremaju kuhari? — ispravio se, jer su samo sluge kuhale i čistile po kući. — Rekoše joj da najprije trebaju operušati fazana, a onda onda izvaditi iznutricu. — Mariko je suzbijala gadljivost. — Zatim se ptica isjecka na komadiće i poprži na ulju, ili se skuha sa soli i začinima. — Namreškala je nos. — Katkad ga oblijepe blatom, stave u peć na žeravicu i ispeku. Mi nemamo pećnicu. Anđin-sane, pa će fazana popržiti. Nadam se da je to u redu. — Sigurno će biti izvrstan — reče, siguran da će biti nejestiv. Nasmijala se. — Katkad ste tako prozirni; Anđin-sane! — Ne razumijete koliko je hrana važna! — Nasmiješio se i protiv volje. — Imate pravo, hrana me ne bi smjela zanimati, ali ne mogu obuzdavati glad. — Uskoro ćete moći. Naučit ćete i čaj piti iz prazne šalice. — Što? — Nije sad mjesto za objašnjenje, Anđin-sane, a ni vrijeme. Za to morate biti vrlo budni i vrlo čili. Potreban je miran suton ili zora. Jednog ću vam dana to pokazati zbog onoga što ste učinili. Oh, tako je ugodno ovdje ležati, je li? Kupelj je istinski dar Božji. Čuo je kako posluga s druge strane zida podstiče vatru. Podnosio je povećanu toplinu dokle je mogao, a tad se digao iz vode, pri čemu mu je pomogao i Suvo, te se zadahtan zavalio na debeli ručnik. Starčevi prsti su ga gnječili. Blackthorne zamalo ne klikne od zadovoljstva. — Dobro je to. — Jako ste se promijenili u ovih nekoliko dana, Anđin-sane. — Zaista? — Oh, da, otkako ste se ponovno rodili. Da, jako mnogo. Pokušao se prisjetiti prve noći, ali se malo čega sjećao. Nekako se uspio vratiti kući. Fuđiko i sluškinje pomogoše mu da legne. Poslije sna bez snova u zoru se probudio i pošao plivati. I dok se sušio na suncu, hvalio je Boga na snazi i na putokazu koji mu je dala Mariko. Kasnije, kad je išao kući, pozdravljao je seljane, znajući potajno da su oslobođeni Jabuove kletve, kao što je i on oslobođen. A kad je kasnije došla Mariko, poslao je po Muru. — Mariko-san, molim vas, kažite Muri ovo: ‘Ti i ja imamo tegobu, riješit ćemo je zajedno. Želim ići u seosku školu da s djecom učim govoriti.’ — Oni nemaju školu, Anđin-sane. — Nikakvu? — Ne. Mura kaže da je nekoliko rija zapadno samostan pa bi vas redovnici mogli učiti čitati i pisati, ako želite. Pa ovo je selo, Anđin-sane. Ovdje djeca moraju znati sve o ribi, moru, pletenju mreža, sadnji i uzgoju riže i plodova. Imaju malo vremena za bilo što drugo, a kamoli za čitanje i pisanje. A roditelji i djedovi uče djecu po svojemu, kao i uvijek.

— Kako ću onda učiti kad vi odete? — Gospodar Toranaga poslat će vam knjige. — Bit će mi potrebno i više nego knjige. — Sve će biti u redu, Anđin-sane. — Da, možda. No, recite glavešini, kad god

pogriješim, svatko — pa i dijete — mora me ispraviti. Odmah. Ja to naređujem. — On vam zahvaljuje, Anđin-sane. — Govori li itko ovdje portugalski? — On kaže da ne. — Nitko u blizini? — Ije, Anđin-san! — Mariko-san, moram imati nekoga uza se kad vi odete. — Reći ću Jabu-sanu to što ste sada kazali. — Mura-sane, vi . . — Kaže da ne smijete govoriti ‘san’ ni njemu niti ijednom seljaninu, oni su niži od vas. Nije ispravno da kažete ‘san’ njima ni ikom nižem od sebe. I Fuđiko se prvog dana naklonila do zemlje. — Fuđiko-san želi vam dobrodošlicu u kući, Anđin-sane. Kaže da ste joj ukazali veliku čast i moli vas da joj oprostite što je na brodu bila onako neotesana. Počašćena je što vam je sulož- nica i domaćica vaše kuće. Moli vas da zadržite mačeve, to bi joj silno godilo. Pripadali su njezinu pokojnu ocu. Nije ih dala mužu jer je već imao svoje mačeve. — Zahvalite joj i recite da sam počašćen što mi je suložnica — rekao je. — I Mariko se naklonila. Propisno. — Sad ste u novom životu, Anđin-sane. Gledamo vas drugim očima. Katkad je naš običaj da budemo ukočeni i jako ozbiljni. Vi ste mi otvorili oči, neizrecivo. Nekoć ste za mene bili običan barbarin. Molim vas, oprostite što sam bila tako glupa. To što ste učinili dokazuje da ste samuraj. Sad ste samuraj. Molim vas, oprostite što sam prije bila neotesana. Tog se dana osjećao jako uzvišeno, ali maltene smrt što ju je samom sebi zadao, promijenila ga je više nego što je mislio i zauvijek je na njemu ostavila ožiljak, više nego sve njegove prijašnje maltene smrti skupa. Jesi li se oslanjao na Omija? pitao se. Da će Omi zadržati udarac? Zar ga nisi dovoljno upozorio? Ne znam. Znam samo da sam sretan što je bio spreman, iskreno odgovori Black- thorne samom sebi. Ode mi još jedan život! — To mi je deveti... posljednji život! — glasno će on. Suvo zastane s masažom. — Što? — upita Mariko. — Što ste rekli, Anđin-sane? — Ništa, nije bilo ništa — nelagodno je odgovorio. — Jesam li vas ozlijedio, gospodaru? — javi se Suvo. — Nisi. Suvo reče još nešto što on nije razumio. — Đozo? — Sad vam želi masirati leđa — reče Mariko iz daljine. Blackthorne se obrne na trbuh i ponovi japanske riječi, ali ih odmah i zaboravi. Vidio ju je kroz paru. Duboko je disala, lagano zabacivši glavu. Koža joj je bila ružičasta. Kako može podnijeti vrelinu?, pitao se. Vjerojatno navika, od djetinjstva. Godili su mu Suvovi prsti pa je odmah utonuo u drijemež. Na što sam ono mislio? Razmišljao si o svom devetom životu, o svom posljednjem životu i bojao si se, prisjećajući se praznovjerja. Ali u ovoj zemlji bogova glupo je biti praznovjeran. Ovdje je sve drukčije i sve je vječno. Današnjica vječno traje. Sutra se mogu dogoditi mnoge stvari.

Danas ću se držati njihovih propisa. Hoću! Sluškinja donese poklopljenu zdjelu. Po običaju ju je držala visoko nad glavom da svojim dahom ne ogadi jelo. Tjeskobno je kleknula te je brižno položila na stolić-pladanj pred Black- thorneom. Na svakom stoliću nalazile su se zdjele i štapići, šalice za sake i ubrusi, i sićušan cvjetni ukras. Nasuprot njemu sjedile su Fudiko i Mariko. U kosi im je bilo cvijeće i srebrni češljevi. Fudikin bijeli kimono imao je šaru od svijetlozelenih riba, a nosila je zlatan obi. Mariko je odjenula crno-crveni kimono s tankom svilenom predicom na krizanteme te obi na crvene i srebrne kvadratiće. Kao i uvijek, obje su se namirisale. Gorio je tamjan da tjera noćne kukce. Blackthorne se već odavna sabrao. Znao je da bi njegovo nezadovoljstvo uništilo ovu večer. Ako su ulovili fazane, zacijelo ima i druge divljači, pomisli on. Imao je konja i oružje te može i sam loviti, samo ako nađe vremena. Fudiko se nagne i skine poklopac sa zdjele. Komadićci prženog mesa bili su smećkasti i izgledali su slasno. I od samog mirisa dođe mu slina na usta. Polako zahvati štapićima komad mesa, pazeći da ne ispadne, te prožvače meso. Bijaše žilavo i suho, ali tako dugo nije jeo meso da mu je silno prijalo. Još jedan komad. Sa zadovoljstvom je uzdahnuo. — Iči-ban, iči-ban! Boga mu! Fuđiko porumeni te mu nalije sake da sakrije lice. Mariko se hladila grimiznom lepezom koja je predstavljala konjica. Blackthorne potegne vino, pojede još komad, opet natoči vino i svečano ponudi Fudiku do vrha punom šalicom. Ona je po običaju odbila, ali večeras je on bio uporan pa je iskapila i malko se zagrcnula. Odbije i Mariko, ali i nju je naveo da pije. Tad se okomio na fazana, nastojeći da bude što manje pohlepan. Žene tek što su okusile svoje sitne zdjelice povrća i ribe. Nije mu to smetalo jer su po običaju jele prije ili poslije, kako bi gospodaru posvetile svu svoju pažnju. Pojeo je cijeloga fazana i tri zdjelice riže te srkao sake, jer i to je bilo pristojno. Prvi put nakon toliko mjeseci osjećao se sit. U toku jela ispio je šest bočica vrućeg rižina piva, a Mariko i Fuđiko zajedno dvije. Sad su crvenjele i hihotale, lagano supijane. Mariko se nasmija i stavi ruku pred usta. — O, kad bih mogla piti sake kao vi, Anđin-sane! Pijete sake bolje od bilo kojeg čovjeka koga poznajem. Kladim se da biste bih najbolji na Izuu! Na vama bih zaradila mnogo novaca! — Mislio sam da su samuraji protiv kockanja. — Oh, jesu, svakako, nisu oni trgovci ni seljaci, ah nisu svi samuraji jaki pa se mnogi — kako da kažem — mnogi se klade kao što se klade Južni barba kao što se klade Portugalci. — Klade li se i žene? — Jasno, i to mnogo, ah samo s drugim gospama i u umjerene svote i tako da za to nikad ne doznaju njihovi muževi! — Veselo je prevodila Fuđiki koja se još više zarumenjela nego ona. — Vaša suložnica pita klade li se i Englezi? Vole li se i oni kladiti? — To je naša narodna zabava! — Pričao im je o konjskim trkama, čunjevima, potjerama za veprom, gonjenju lisica, psećim natjecanjima, lovu sa sokohma, kuglanju, novim dioničarskim društvima, kraljevskim preporučenim pismima, pucanju, strijeljanju, lutriji, boksu, kartanju, rvanju, kockanju, šahu i dominu, o sajmovima kad na neki broj ulažu ljudi novčić, a kolo sreće se okreće. — Kako nađete vrijeme za život, rat i jastučenje, pita Fu- diko? — Za to se uvijek nađe vrijeme. — Na tren im se oči sretnu, ali u njezinu pogledu ništa nije uspio pročitati, samo sreću, možda previše pića. Mariko ga zamoli da Fuđiki otpjeva ‘hornpipe’. On je posluša, a one mu čestitaju rekavši da još nikad nisu čule nešto tako dobro. — Izvolite još sakea! — Oh, ne smijete točiti, Anđin-sane, to je ženska dužnost. Zar vam to nisam rekla? — Jeste. Izvolite još! Đozo.

— Bolje ne, mislim da ću se srušiti! — Mariko je bijesno mahala lepezom, a u propuhu su lepršale niti kose koje su se izdvojile iz njezine besprijekorne frizure. — Imate lijepe uši — reče on. — I vi. Mi, Fuđiko-san i ja, mislimo da imate i savršen nos, dostojan jednog daimja. Nasmijao se i brižno im se poklonio. Tad mu one uzvrate naklon. Nabori Marikina kimona lagano su spali s vrata, otkrivši rub njezina skrletnog potkimona i vijugavost njezinih dojki, a to ga znatno uzbudi. — Sake, Anđin-sane? Ispružio je šalicu sigurnom rukom. Točila je gledajući u šalicu. Vrškom jezika doticala je usne, toliko se na to usredotočila. I Fuđiko neodlučno prihvati sake, iako je kazala da više ne osjeća noge. Večeras je nestalo njezine tihe sjete i opet je izgledala mlado. Blackthorne ustanovi da nije onako ružna kao što je prije mislio.

Đozenu je šumilo u glavi, ali ne od sakea nego od nevjerojatne ratne strategije što su mu je tako otvoreno izložili Jabu, Omi i Iguraši. Šutio je samo Naga, zapovjednikov zamjenik i sin ljutog neprijatelja, a cijelu večer bijaše hladan, nabusit i ukočen, s karakterističnim krupnim Toranaginim nosom na ušilje- nom licu. — Nevjerojatno, Jabu-sama — reče Đozen. — Sad shvaćam razloge tajnovitosti. Shvatit će i moj gospodar. Mudro, veoma mudro. A vi, Naga-sane, cijelo veče šutite. Zanimalo bi me vaše mišljenje. Kako vam se sviđa ovaj novi način kretanja i ova nova strategija? — Moj otac smatra da moramo uvažiti sve ratne mogućnosti, Đozen-sane — odgovori mladić. — A što vi mislite? — Ovamo sam poslan samo zato da slušam, promatram, učim i da iskušavam. A ne zato da iznosim mišljenje. — Naravno, ali kao zapovjednikov zamjenik — htjedoh reći, kao dični zapovjednikov zamjenik — smatrate li da je pokus uspio? — Na to neka odgovore Jabu-sama ili Omi-san. Ili moj otac. — Pa Jabu-sama je kazao da večeras svi moraju slobodno govoriti. Što imamo skrivati? Svi smo mi prijatelji, neh? Ovako čuven sin onako čuvena oca zacijelo ima svoje mišljenje. Neh? Naga suzi oči na tu sprdnju, ali ne odgovori. — Svatko smije slobodno govoriti, Naga-sane — reče Jabu. — Što mislite? — Smatram da uz prepad ova zamisao može pobijediti u jednom okršaju, možda i u jednom boju. Da, na prepad. Ali kasnije? — Nagin glas bio je leden. — Tad će sve strane koristiti isti plan pa će nepotrebno poginuti silni ljudi. Nečasno će ih dokrajčiti napadač koji neće ni znati koga je ubio. Sumnjam da bi moj otac dopustio da se to upotrijebi u pravom boju. — On je to rekao? — zajedljivo će Jabu, ne osvrćući se na Đozena. — Ne, Jabu-sama. Izražavam, naravno, svoje mišljenje. — Vi ste protiv pukovnije mušketira? — sumorno zapita Jabu. — Gadi vam se? Naga se u nj zagleda svojim uskim gmazovskim očima. — S velikom smjernošću, da, kad me već pitate za mišljenje, gadi mi se. Naši preci uvijek su znali koga ubijaju i tko ih je porazio. Takav je naš propis bušido, put ratnika, put pravoga samuraja. Neka pobijedi bolji, neh? A ovo sad? Kako ćete gospodaru dokazati svoju hrabrost? Kako on može nagraditi vašu smionost? Da, napad mecima je hrabar, ali i glup. Gdje je tu smjelost? Mušketi su protiv naših samurajskih propisa. Tako se bore barbari, tako se bore seljaci. Je li vama jasno da se tako mogu boriti prljavi trgovci i seljaci, pa i ete? — Đozen se nasmije, a Naga produži, još izrazitije prijetećim glasom: — Nekolicina seljaka-fanatika mogla bi, uz dovoljan broj mušketa, ubiti neograničen broj samuraja! Da, seljaci bi mogli ubiti bilo koga od nas, pa i gospodara Išida koji želi zasjesti na mjesto

mog oca. Dozen se nakostriješi. — Gospodar Išido ne hlepi za zemljama vašega oca. Želi samo zaštititi carstvo za zakonitog nasljednika. — Moj otac ne ugrožava gospodara Jaemona ni kraljevstvo. — Naravno, ali vi ste spomenuli seljake. Gospodar Taiko nekoć je bio seljak, moj gospodar Išido nekoć bijaše seljak, i ja bijah nekoć seljak. I ronin! Naga nije želio svađu. Znao je da se ne može mjeriti s Doze- nom čuvenim po svom umijeću u baratanju mačevima i sjekirom. — Nisam kanio vrijeđati vašega gospodara, ni vas, ni bilo koga, Đozen-sane! Samo sam kazao da svi mi samuraji moramo osigurati da se seljaci nikad ne domognu mušketa, ili više nijedan od nas neće biti siguran. — Trgovci i seljaci nikad nas neće brinuti — reče Dozen. — Slažem se — nadoveže Jabu. — Naga-sane, slažem se djelomično s onim što ste rekli. Da, ali mušketi su moderni i uskoro će se sve bitke biti mušketima. Slažem se da je to gnusno, ali takav je moderni rat. A bit će kao i uvijek! Uvijek će pobijediti najhrabriji samuraj. — Ne, jako žalim, ali varate se, Jabu-sama! Sto nam je rekao onaj prokleti barbarin. O biti njihove ratne strategije? Sam je priznao da su sve njihove vojske sastavljene od unovačenih vojnika i od plaćenika. Neh? Plaćenici! Nemaju oni osjećaja dužnosti prema gospodaru. Vojnici se bore samo za plaću i za plijen, za silovanje i za grabež. Zar nije kazao da su njihove vojske seljačke vojske? To su mušketi donijeli njihovu svijetu, a to će donijeti i našem. Da imam moć, večeras bih barbarinu odrubio glavu i zauvijek zabranio muškete. — Misli li to vaš otac? — prebrzo zapita Dozen. — Otac ni meni niti ikom drugom ne priča što misli, zacijelo vam je to poznato. Ne govorim u ime svog oca! Nitko ne govori u njegovo ime — odgovori Naga, bijesan što je dopustio da ga tako navuku u razgovor. — Ovamo sam poslan da slušam i da druge počujem, a ne da govorim. Oprostite što sam govorio. Ne bih da me niste zamolili. Ako sam uvrijedio vas, ili vas, Jabu- -sama, ili vas Omi-sane, ispričavam se. — Ne morate se ispričavati, zamolio sam vas da iznesete svoje mišljenje — reče Jabu. — Zašto bi se itko vrijeđao? Ovo je rasprava, neh? Među vođama. Vi biste zabranili muškete? — Da. Mislim da bi bilo pametno da strogo pazite na svaki mušket koji je na vašem području. — Svim seljanima zabranjeno je bilo kakvo oružje. Jako dobro držim na uzdi svoje seljane i svoje podanike. Đozen žmirne prema vitkom mladiću. Mrzio ga je. — Imate zanimljive nazore, Naga-sane, ali varate se u pogledu seljaka. Oni su samurajima samo hranitelji. Ne predstavljaju veću opasnost od gomile gnoja. — Zasad! — izjavi Naga tjeran ponosom. — Zato bih ja već sada zabranio muškete. Pravo imate, Jabusane, novo razdoblje zahtijeva i nove metode, ah zbog onoga što nam je rekao taj barbarin Anđin-san, ja bih pošao mnogo dalje od naših sadašnjih zakona. Izdao bih ukaze! Ako se kod nekoga nađu mušketi, ih ako se u trgovini mušketima ulovi itko drugi osim samuraja, ostat će odmah bez života, kao i svaki član njegove porodice, u svim naraštajima. Nadalje, zabranio bih proizvodnju i uvoz mušketa. Zabranio bih barbarima da ih nose i dovoze na naše obale. Da, kad bih imao moć — a moć ne tražim i nikad je neću tražiti — posve bih udaljio barbare iz naše zemlje, osim nekoli- cine svećenika i jedne trgovačke luke koju bih opasao visokom ogradom i pouzdanim ratnicima. Naposljetku, smjesta bih ubio onog barbarina pogana jezika, Anđin-sana, tako da se ne proširi njegovo pogano znanje. On je pošast! — Oh, Naga-sane, zacijelo je lijepo biti tako mlad — reče Dozen. — Znate, moj gospodar u mnogo čemu se slaže u pogledu onog što rekoste o barbarima. Mnogo puta sam ga čuo kako govori: ‘Udaljite ih, nogama ih odbacite, nogom u guzicu ih odbacite u Nagasaki, pa ih tamo stijesnite!’ Želite ubiti Anđin-sana, a? Zanimljivo. Ni mom se gospodaru

ne mili Anđin-san. Ali što se njega tiče . . — Zastane. — Ah, da, imate dobre zamisli u pogledu mušketa. To mi je jasno! Smijem li to kazati gospodaru? Vaše zamisli o novim zakonima? — Naravno! — Naga se sav smekšao i smirio kad je izrekao sve što je od prvoga dana u sebi kupio. — Jeste li to mišljenje iznijeli gospodaru Toranagi? — upita Jabu. — Gospodar Toranaga nije tražio moje mišljenje. Nadam se da će me jednoga dana počastiti zapitavši me, kao danas vi — smjesta iskreno odgovori Naga, pitajući se je li itko od njih prozreo laž. — Budući da je ovo slobodna raspra, gospodine — reče Omi — kažem da je ovaj barbarin pravo blago. Smatram da od barbarina moramo učiti. Moramo se razumjeti u muškete i u bojne brodove, jer se i oni u to razumiju. Moramo doznati sve što oni znaju, čim oni to doznaju, pa već sad neki od nas moraju početi učiti misliti kao oni, kako bismo ih doskora nadmašili. — A što bi oni to znali, Omi-sane? — povjerljivo zapita Naga. — Da, muškete i brodove. Ali što još? Kako bi nas oni mogli uništiti? Medu njima nema samuraja. Pa zar taj Anđin-san nije otvoreno priznao da su i njihovi kraljevi ubojice i vjerski fanatici? Nas ima na milijune, a njih je šačica. Golim rukama mogli bismo ih dokrajčiti. — Taj Anđin-san otvorio mi je oči, Naga-sane. Otkrio sam da naša zemlja i Kina nisu cijeli svijet, nego samo vrlo malen dio svijeta. Isprva sam smatrao da je barbarin samo zanimljiv predmet za znatiželjnike, a sad to više ne mislim. Hvalim bogove što su nam ga poslali. Mislim da nas je on spasio i znam da od njega možemo učiti. Već nam je dao moć nad Južnim barbarima — i nad Kinom. — Što? — Taiko je bio poražen zato što su oni brojčano nadmoćniji od nas u okršaju čovjeka protiv čovjeka i strijele protiv strijele, neh? Mušketima i barbarskim umijećem mogli bismo zauzeti Peking. —S —S

barbarskom izdajom, Omi-sane! barbarskim znanjem, Naga-sane, mogli bismo zauzeti Peking. Tko god zauzme Peking, na koncu će osvojiti Kinu. A tko osvoji Kinu, imat će cijeli svijet. Moramo naučiti da bez stida primamo znanje, bez obzira odakle dolazilo. — Tvrdim da nama nije potrebno ništa izvana. — Bez uvrede, Naga-sane, tvrdim da na svaki način moramo zaštititi ovu zemlju bogova. Naša prva dužnost jest štititi jedinstveni božanski položaj što ga imamo na zemlji. Ovo je jedina zemlja bogova, neh? Samo je naš car božanstven! Slažem se da bi tog barbarina trebalo onemogućiti, ali ne smrću, nego vječnom izdvojenošću ovdje u Andiru, dok ne doznamo sve što on znade. Dozen se zamišljeno počeša. — Iznijet ću gospodaru vaša gledišta. Slažem se da bi barbarina trebalo izdvojiti, a i da bi obuka trebala smjesta prestati. Jabu izvuče svitak iz rukava. — Evo potpunog izvještaja o ovom pokusu, za gospodara Išida! Ako gospodar Išido zaželi da obuka prestane, jasno da će obuka prestati. Đozen prihvati svitak. — A gospodar Toranaga? Što je s njim? — Svrne pogled na Nagu koji ništa ne reče, nego se zapilji u svitak. — Moći ćeš ga osobno zapitati što misli — reče Jabu. — I on je dobio sličan izvještaj. Pretpostavljam da sutra odlazite u Jedo? Ili biste htjeli gledati obuku? Nije potrebno da ti kažem da ljudi još nisu osposobljeni. — Želio bih vidjeti jedan ‘napadaj’. — Omi-sane, pobrini se za to! Ti povedi napad! — Da, gospodine. Dozen se okrene svom zamjeniku te mu pruži svitak. — Masumoto, nosi ovo gospodaru Išidu. Odmah ćeš otići.

— Da, — Daj

Đozen-sane. mu vodiče do granice i svježe konje — reče Jabu Igurašiju. Iguraši odmah ode sa samurajem. Đozen se protegne i zijevne. — Molim vas, oprostite — reče on. — To je od ovog dugog jahanja u nekoliko posljednjih dana. Moram vam zahvaliti na izuzetnoj večeri. Jabu-sama, vaše zamisli su dalekosežne. I vaše, Omi-sane! I vaše, Naga-sane! Pohvalit ću vas gospodaru Toranagi i svom gospodaru. A sad mi oprostite, jako sam umoran, a daleko je do Osake. — Naravno — reče Jabu. — Kako je bilo u Osaki? — Jako dobro. Sjećate li se onih razbojnika koji su vas napali na kopnu i na moru? — Svakako. — Te noći skinuli smo četiri stotine pedeset glava. Mnogi su nosili Toranaginu odoru. — Ronini nemaju časti, nemaju je nimalo. — Neki ronini imaju — odvrati Đozen pecnut uvredom. Uvijek je živio postiden što je nekoć bio ronin. — Neki su nosili i naše sive odore. Nije nijedan pobjegao. Svi poginuše. — A Buntaro-san? — Ne, on je . . — Đozen ušuti. Ono ‘ne’ mu se omaklo, ali sad mu nije bilo krivo što je to kazao. — Ne. Ne znam zasigurno, nitko nije našao njegovu glavu. Ništa niste čuli o njemu? — Ne — odvrati Naga. — Možda je zarobljen. Možda su ga sasjekli na komadiće i razbacali. Mog gospodara bi to zanimalo kad dobijete vijesti. Sad je u Osaki sve veoma dobro. Napreduju pripreme za sjednicu. Raskošne zabave proslavit će novo doba, a naravno, počas- tit će i ive daimje. — A gospodar Toda Hiro-macu? — uljudno zapita Naga. — Stari ‘Željezna pesnica’ snažan je i nabusit kao uvijek. — Je li još tamo? — Ne, otišao je nekoliko dana prije mene sa svim ljudima vašeg oca. — A suložnice mog oca? — Čuo sam da su gospa Kiricubo i gospa Sazuko zamolile da ostanu kod moga gospodara. Liječnik je gospi savjetovao da mjesec dana počiva. Znate, radi zdravlja. Smatrao je da bi putovanje škodilo djetetu što ga nosi. — Obrati se Jabuu: — Pala je one noći kad ste otputovali, je li? — Da — Nadam se da nije ništa ozbiljno? — upita Naga, jako zabrinut. — Ne,

Naga-sane, nije ništa ozbiljno — odvrati Đozen pa opet nadoveže Jabuu: — Obavijestili ste gospodara Toranagu o mom dolasku? — Naravno. — Dobro. — Vijesti koje ste nam donijeli zacijelo će ga jako zanimati. — Da, vidio sam kako kruži golub-pismonoša i leti na sjever. — Sada imam tu službu. — Jabu nije nadodao da su i oni opazili Dozenova goluba, niti da su ga sokolovi ulovili blizu planina, niti da su dešifrirali poruku: ‘U Andiru sve točno onako kako smo obaviješteni. Jabu, Naga, Omi i barbarin su ovdje.’ — S vašim dopuštenjem odlazim sutra poslije ‘napada’. Dat ćete mi svježe konje? Gospodar Toranaga ne smije me čekati. Veselim se što ću ga vidjeti. I moj gospodar. U Osaki! Nadam se da ćete ga dopratiti, Naga-sane. — Ako mi naredi da onamo odem, bit ću ondje. — Naga je držao spušten pogled, ali je gorio od suzbijenog bijesa. Đozen ode sa stražarima u svoj tabor na brdu. Preraspodijeli straže, naredi ljudima da spavaju te ude pod svoju malenu nadstrešnicu koju su sagradili da se zaštite od skorih kiša. Uz svijeću je pod mrežom

protiv komaraca preinačio raniju poruku na tankom komadu rižina papira te nadodao: ‘Pet stotina mušketa je smrtonosno. Pripremaju masovne napade na prepad! Pun izvještaj već poslan s Masumotom.‘ Napiše datum i otpuhne svijeću. U tmini se iskrade iz mreže protiv komaraca, uze iz košare jednog goluba te ugura poruku u sitnu cjevčicu na golubovoj nozi. Tad se došulja do jednog svog čovjeka te mu preda goluba. — Odnesi ga u grmlje — šapne. — Sakrij ga negdje gdje može mirno prenoćiti do zore. Sto dalje možeš! Samo pazi, sve unaokolo ima oči. Ako te zaustave, reci da sam te poslao u izvidnicu, ah najprije skloni goluba. Čovjek se išulja tiho kao žohar. Zadovoljan sobom Đozen pogleda dolje prema selu. U tvrđavi i na nasuprotnoj kući — znao je da je to Omijev dom — gorjelo je svjetlo. A i u kućici nešto niže, u kojoj je sada stanovao barbarin. — Ono štene Naga ima pravo, pomisli Đozen mahnuvši rukom đa otjera komarca. Barbarin je prljava pošast. — Laku noć, Fuđiko-san. — Laku noć, Anđin-sane. Za njom se zatvori šođi. Blackthorne skine kimono i povez oko slabina i navuče laganiji spavaći kimono. Legne pod mrežu protiv komaraca te se opruži. Otpuhne svijeću. Obuhvati ga duboka tmina. Sad kuća bijaše tiha, malene rebrenice zaklopljene ali čuo je lupanje valova po obali. Oblaci su zastirali mjesec. Bio je omamljen i ushićen od rižina piva i od smijeha. Slušao je valove i osjećao kao da ga oni nose. Mozak mu se mutio. Katkada bi u selu ispod njih za- lajao pas. Morao bih nabaviti psa, pomisli on sjetivši se svoga bulterijera kod kuće. Je li još živ? Zvao se Grog, ali njegov sin Tudor uvijek ga je zvao ‘Og-og’. Ah, Tudore, mali moj, toliko te već nisam vidio! O, da te sada mogu vidjeti, napisati pismo pa ga poslati kući. Da vidimo, pomisli on. Kako bih započeo? ‘Dragi moji, ovo je prvo pismo koje sam uspio poslati kući otkako smo se iskrcali u Japanu. Sve je sad dobro kad znam živjeti prema njihovim običajima. Hrana je grozna, ali danas sam večerao fazana, a uskoro će mi vratiti moj brod. Otkud da počnem? Danas sam u ovoj neobičnoj zemlji nešto poput feudalnoga gospodara. Imam kuću, konja, osmero služinčadi, domaćicu, brijača i prevoditeljicu. Sad sam uredno obrijan i svakog dana se brijem, ove čelične britve što ih ovdje imaju zacijelo su najbolje na svijetu. Plaća mi je golema, dovoljna da hranim godinu dana dvije stotine pedeset japanskih obitelji. U Engleskoj bi tome odgovaralo otprilike tisuću zlatnih gvineja godišnje! Deset puta više od moje plaće kod nizozemske kompanije . Sodi se počne otvarati. Potraži pod jastukom pištolj te se spremi, uzmaknuvši. Tad osjeti gotovo nezamjetno šuštanje svile i dašak parfema. — Anđin-san? — Tanak šapat, pun obećanja. — Haj? — zapita on isto tako tiho, zapiljivši se u tminu. Nije mogao jasno vidjeti. Koraci se približe. Začuje kako ona kleči i kako razgrće mrežu. Pridružila mu se pod navučenom mrežom. Uzela ga je za ruku te je digla do grudi pa do usana. — Mariko-san? Odjednom njeni prsti zahvate tminu i dodirnu mu usne, upozorivši ga na šutnju. Kimnuo je glavom, shvativši kakvoj se groznoj pogibelji izlažu. Dohvatio je njezin tanki ručni zglob te ga okrznuo usnama. U mrkloj tmini drugom je rukom napipao i pomilovao njezino lice. Ljubila mu je redom sve prste. Sad joj je kosa bila opuštena, sve do struka. Prebirao je prstima po njoj. Divna mekoća svile ispod koje ništa nije imala. Njezin okus bijaše sladak. Jezikom dotakne njezine zube, pa joj obrubi uši, otkrivajući je . Razriješila je njegovu spavaćicu, a svoju zbacila Sad joj je disanje bilo pohotljivije. Primakla mu se bliže, pripila se uz njega i navukla im pokrivač na glavu. Tad ga je počela ljubiti, rukama i usnama. S većom nježnošću, traženjem i znanjem nego što je on ikad iskusio.

TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE

U zoru se Blackthorne probudio. Sam samcat. Isprva je bio siguran da je sanjao, ali njezin miris još je ostao pa je znao da to nije bio san. Nenametljivo kucanje. - Haj? — Ohajo, Anđin-san, gomen nasaj. — Služavka otvori šodi Fudiki te unese pladanj s čajem, zdjelom rižine prekrupe i slatkim kolačima od riže. — Ohajo, Fuđiko-san, domo — reče zahvaljujući joj. Uvijek mu je osobno nosila prvi obrok. Razgrnula bi mrežu i čekala dok je on jeo, a sluškinja mu pripremala novi kimono, tabi i povez preko slabina. Pijuckao je čaj, pitajući se zna li Fuđiko za ovo noćas. Njezino lice nije ništa odavalo. — Ikaga desu ka? — zapita Blackthorne. (Kako je?) — Okagasama de genki desu, Anđin-san. Anata va? (Vrlo dobro, hvala, Anđin-sane. A vi?) Sluškinja izvadi njegovu čistu odjeću iz skrivenog ormarića koji se ugodno stapao s ostatkom sobe obložene papirom, a onda ih ostavi. — Anata va jokii nemulta (Jeste li dobro spavali?) — Hai. Anđin-san, arigato goziemašita! — Nasmiješila se, stavila ruku na glavu kao da je boli, i pokazala mu da je bila pijana i spavala kao klada. — Anata va? — Vataši va joku nemum. (Spavao sam vrlo dobro.) — Vataši va joku nemutta — Ispravi ga ona. — Domo. Vataši va joku nemutta. — Joj! Tajhenjoj! ( Dobro. Vrlo dobro.) Tad začuje kako iz hodnika Mariko doziva: — Fuđiko-san? — Haj. Mariko-san? — Fuđiko pride šodiju te ga malčice pritvori. Nije vidio Mariku i nije razumio što one govore. Nadam se da nitko ne zna, pomislio je. Molim Boga da to ostane tajna, samo među nama. Možda bi bilo bolje da je to bio san. Počeo se oblačiti. Fuđiko se vrati i klekne da mu veže tabi. — Mariko-san? Nan da? — Nane mo. Anđin-san — odgovorila je. (Nije bilo ništa važno.) Prišla je takonami. alkovi u kojoj je visio ukrasni svitak uz cvjetni ukras i gdje su mu uvijek bili mačevi. Predala mu ih je. Tutne ih za pojas. Mačevi mu se više nisu činili smiješni, ali je želio da ih nosi manje upadljivo. Ispričala mu je da je mačeve njezin otac dobio za hrabrost nakon osobito krvave bitke na krajnjem sjeveru Koreje, za vrijeme prve invazije, prije sedam godina. Japanska vojska pobjedonosno se probila kroz kraljevstvo i sjekla put na sjever. No, kad stigoše blizu rijeke Jalu, odjednom preko granice nahrupe kineske horde, sukobe se s japanskim vojskama i potuku ih težinom svoje nevjerojatne brojčane nadmoći. Fudikin je otac bio u odstupnici koja je čuvala povlačenje sve do planina sjeverno od Seula, gdje su se okrenuli i borili se do zastoja. Ta bitka i ona nakon nje bijahu najkobniji vojni pohodi svih vremena. Kad je lani Taiko umro, Toranaga je u ime Regentskog vijeća smjesta naredio da se vrate ostaci vojske, na veliko olakšanje pretežne većine daimja, koji su bili protiv korejskog rata. Blackthorne iziđe na verandu, navuče sandale od remenja te kimne glavom posluzi koja se po običaju svrstala u red da bi mu se naklonila. Dan bijaše sumoran, nebo naoblačeno, a s mora je puhao vruć i vlažan vjetar. Plosnato kamenje umetnuto medu šljunak na stazi bilo je mokro od kiše što je padala noću. Iza vrata nalazili su se konji i deset njegovih samuraja-pomoćnika. I Mariko.

Već je zajahala konja. Preko svijetlozelenih svilenih hlača nosila je svijetložuti plašt. Šešir široka oboda, koprena pričvršćena žutim vrpcama i rukavice. U korice za sedlom bijaše utaknut kišobran. — Ohajo — službeno će on. — Ohajo, Mariko-san. — Ohajo, Anđin-san . . . Ikaga desu ka? — Okaga sama de genki desu. Anata va? — Nasmiješila mu se. — Joj, arigato goziemašita. — Ničim nije ni najmanje odavala da se išta među njima promijenilo, no on to nije ni očekivao, ne na javnom mjestu, znajući kako je njihov položaj opasan. Zapahne ga njezin miris i najradije bi je ovdje poljubio . . . pred svima! — Ikimašo! — kliknuo je te se vinuo u sedlo, davši samurajima znak neka odjašu pred njima. Nehajno je tjerao konja, a Mariko stade uza nj. Kad su ostali sami, on se opustio. — Mariko? — Haj? — Lijepa si i volim te — rekao je tad na latinskom. — Hvala ti, ali od onog silnog rižina piva sinoć, moja glava danas se ne osjeća lijepom — uistinu ne — a ljubav je kršćanska riječ. — Lijepa si, i kršćanka, a pivo ti ne može naškoditi. — Hvala ti na laži, Anđin-sane, da. Hvala ti. — Ne, trebao bih ja tebi zahvaljivati. — Oh? Zašto? — Bez ‘Zašto?’! Nikakvo ‘Zašto?’! Iskreno ti zahvaljujem! — Ako od piva i mesa postaješ tako vruć, dobar i udvoran - reče ona — morat ću tvojoj suložnici kazati da pokrene nebo i zemlju kako bi ti ih dohranila svake večeri. — Da. Želio bih da sve bude isto, uvijek. — Danas si jako sretan — rekla je. — Dobro, veoma dobro. Ali zašto? Zašto zapravo? — Zbog tebe. Znaš zašto. — Ništa ja ne znam, Anđin-sane. — Ništa? — zadirkivao ju je on. — Ništa. — Bio je zatečen. Sad bijahu posve sami, na sigurnom. — Zašto je ovo ‘ništa’ prekinulo tvoj smiješak? — zapitala ga je. — Glupost! Posvemašnja glupost! Zaboravih da je oprez majka mudrosti. Ostadosmo sami i htio sam o tome razgovarati. Zapravo, htio sam reći i više. — Govoriš u zagonetkama. Ne razumijem te. — Opet ga je zbunila. — Ne želiš o tome govoriti? Uopće ne? — O čemu, Anđin-sane? — Pa što se onda noćas dogodilo? — Noćas sam prošla uz tvoja vrata kad je s tobom bila moja sluškinja Koj. — Što?! — Mi . Tvoja suložnica i ja, smatrale smo da će ti to biti mio dar. Ugodila ti je, je li? Blackthorne se nastojao oporaviti. Marikina sluškinja bila je njezina stasa, samo mlada, ali ne tako zgodna, i ne tako lijepa, ali istina, bijaše mrkli mrak i pivo mu je zamutilo mozak, ali ne… Nije ono bila sluškinja! — To nije moguće — reče on na portugalskom. — Što nije moguće, senhor? — zapitala je na istom jeziku. Opet je prešao na latinski, jer su jahači-samuraji bili nedaleko, a vjetar je puhao u njihovu pravcu. — Molim te, ne šali se sa mnom. Nitko nas ne može čuti. Ja razlikujem nečiju prisutnost i miris. — Misliš da sam bila ja? Oh, nisam to bila ja, Anđin-sane, bila bih počašćena, ali nije mi moguće . pa ma koliko to jako

željela . . . oh, ne, Anđin-sane. Nisam to bila ja, nego moja sluškinja Koj. Bila bih počašćena, ali pripadam drugome, iako je mrtav. — Da, ali to nije bila tvoja sluškinja. — Suzbio je bijes. — No, neka ti bude kako želiš! — Bila je to moja sluškinja, Anđin-sane — smirivala ga je ona. — Namazale smo je mojim mirisom te joj dali upute! Bez riječi, samo dodir. Ni na tren nismo pomišljale da ćeš misliti da sam to ja! Nije to bilo zato da te obmanemo, nego da ti olakšamo stvari, znajući da tebe još i sad zbunjuje razgovor o jastučenju. — Gledala ga je razrogačenim bezazlenim očima. — Je li ti ugodila, Anđin-sane? Ti si njoj ugodio. — Šala o jako važnim stvarima katkada nije duhovita. — Jako važne stvari uvijek se jako važno razmatraju, ali sluškinja noću s muškarcem nije važna stvar. — Ne smatram da ti nisi važna. — Hvala ti. I ja to kažem za te. Ali sluškinja noću s čovjekom prisna je stvar bez važnosti. To je njezin dar njemu, a katkad njegov njoj. Ništa više! — Nikada? — Katkad, ali to jastučenje nema tu tvoju veliku ozbiljnost. — Nikad? — Samo kad se žena i muškarac združe protiv zakona. U ovoj zemlji. Zaustavi konja shvativši napokon razloge njezina poricanja. — Oprosti — reče. — Da, imaš pravo, a ja sam jako pogriješio. Nisam o tom smio govoriti. Ispričavam se. — Čemu isprika? Za što? Reci, Anđin-sane, je li nosila raspelo? — Nije! Ja ga uvijek nosim. Uvijek. — Raspelo se može skinuti — automatski je rekao na portugalskom. — To ništa ne dokazuje. Možete ga i posuditi, kao miris. — Recite mi posljednju istinu! Jeste li stvarno vidjeli djevojku? Jeste li je stvarno vidjeli? — Naravno. Molim vas, zaboravimo da sam ikada . . — Noć bijaše jako tamna, a mjesec zastrt. Molim istinu, Anđin-sane! Razmislite! Jeste li uistinu vidjeli djevojku? Jasno da sam je vidio, pomislio je ogorčeno. Vrag te odnio, misli malo! Nisi je vidio. U glavi ti se mutilo. Mogla je to biti i sluškinja, ali si znao da je to Mariko, jer si Mariku želio i u glavi si vidio samo Mariku, uvjeren da i Mariko želi tebe. Glup si! Prokleto glup. — Zapravo nisam. Zapravo, moram se ispričati — reče on. — Kako da se ispričam? — Nije potrebno da se ispričavate, Anđin-sane — Mirno je odgovorila. — Mnogo puta sam vam rekla da se muškarac nikada ne ispričava, pa i kad nema pravo. Vi ste imali pravo! — Sad je ona njega zadirkivala pogledom. — Mojoj sluškinji nije potrebna isprika. — Hvala — u smijehu će on. — Ovako se osjećam manje blesav. — Godine odlijeću s vas kad se smijete. Ozbiljni Anđin-san opet postaje dječak. — Otac mi je govorio da sam se rodio star. — A jeste li? — On je tako mislio. — Kakav je bio? — Bio je dobar čovjek. Brodovlasnik i kapetan. Španjolci ga ubiše u gradu Antwerpenu kad su ognjem i mačem opustošili taj grad. Spalili su mu brod. Bilo mi je šest godina, ali sjećam se njega kao krupna visoka dobrodušna čovjeka zlatne kose. Mom starijem bratu Arthuru bilo je tek osam godina ... Tad smo proživjeli teška vremena, Mariko-san. — Zašto? Molim vas, ispričajte mi. Molim vas! — Vrlo obična priča. Svaki novčić bijaše uložen u brod koji je bio uništen ... A nedugo zatim umre mi

sestra. Zapravo, umrla je od gladi. Godine 1571. vladala je glad i opet je izbila kuga. — I mi katkad imamo pošast, velike boginje. Je li vas bilo mnogo u obitelji? — Troje — reče, sretan što može govoriti da zatomi onu drugu ranu. — Moja sestra Willia umrla je u devetoj godini. Arthur, koji se rodio odmah iza nje, želio je postati umjetnik. kipar, ali morao je poći u klesarske šegrte kako bi pripomogao uzdržavanju naše obitelji. Poginuo je u Armadi, sa dvadeset i pet godina, jadnik! Tek še ukrcao na brod, bez iskustva, kakva šteta. Ja sam posljednji od Blackthorneovih. Sad Arthurova žena i kći žive s mojom suprugom i djecom. Majka mi je još živa, a i stara baka Jacoba, ima sedamdeset pet godina, a tvrda je kao engleska hrastovina, iako je Irkinja. Bar su bile žive kad sam otputovao, ima tome preko dvije godine. — Bol mu se vraćala. O njima ću misliti kad krenem kući, odlučio je, ali prije toga nikako. — Sutra će biti oluja — rekao je promatrajući more. — Jaka, Mariko-san. A do tri dana imat ćemo lijepo vrijeme. — Ovo je doba oluja, uglavnom je sumorno i kišovito. Kad prestanu kiše, dolazi velika vlažnost. Tada počinju tajfuni. O, da mi je opet biti na moru, pomislio je. Jesam li ikad bio na moru? Je li brod bio istinski? Sto je stvarnost? Mariko ili sluškinja? — Rijetko se smijete, zar ne, Anđin-sane? — Previše sam se naplovio morima. Mornari su uvijek ozbiljni. Naučili smo promatrati more. Uvijek ga motrimo i čekamo užas. Samo na tren svrnimo oči s mora, i zgrabit će naš brod, pretvorivši ga u treščice. — Ja se mora bojim — rekla je. — I ja. Jednom mi je rekao neki stari ribar; Tko se mora ne boji, uskoro će se utopiti, jer će isploviti jednoga dana kad ne bi smio. No, mi se mora bojimo pa ćemo se tek ponekad utapati!’ — Pogledao ju je. — Mariko-san . . . — Da? — Prije nekoliko trenutaka uvjerili ste me da . . . Pa, recimo da ste me uvjerili. Sad više nisam uvjeren. Kakva je istina? Honto. Moram doznati. — Uši služe zato da njima slušamo. Jasno, ono ie bila sluškinja. — Ta sluškinja . . . Smijem li je pozvati kad god zaželim? — Naravno. Mudar čovjek ne bi toga činio. — Zato što bih se slijedeći put mogao razočarati? — Možda. — Teško mi je da sluškinju imam pa je izgubim, teško mi je šutjeti. — Jastučenje je naslada, tjelesna. Ništa se ne mora govoriti. — A kako sluškinji da kažem da je divna? Da je volim? Da me ispunila zanosom? — Neprilično je tako ‘voljeti’ sluškinju. Ne ovdje, Anđin-sane. Ta strast niti je za ženu niti za suložnicu. — Odjednom joj se oči nasmiješe i namreškaju. — Samo za kurtizanu Kiku-san koja je lijepa i koja to zaslužuje. — Gdje da nađem tu djevojku? U selu. Bila bi mi čast da vam poslužim kao posrednica. — Krista mu, vi kao da mislite ozbiljno. — Naravno! Muškarcu su potrebne svakojake strasti. Ta gospa vrijedna je platonske ljubavi, ako je možete sebi priuštiti. — Što to znači? — Zacijelo je jako skupa. — Ljubav se ne kupuje. Takva ljubav ništa ne vrijedi. Ljubav je neprocjenjiva. Nasmiješila se. — Jastučenje uvijek ima svoju cijenu. Uvijek. Ne mora to baš biti novac, Anđin-sane, ali muškarac jastučenje uvijek plaća, na ovaj ili na onaj način. Iskrena Ijubav, koju mi zovemo dužnost, ide od duše k duši pa joj nije potreban takav iskaz. Nikakav tjelesni iskaz, osim možda dara smrti.

— Griješite!

Želio bih vam svijet pokazati onakvim kakav…

— Znam kakav je svijet i kakav će zauvijek biti. Opet želite onu prezrenja vrijednu sluškinju? — Da. Znate da želim . — Mariko se vedro nasmije. — Bit će vam poslana u zalaz sunca. Dopratit ćemo je Fuđiko i ja! — K vragu . . mislim da i hoćete! — Nasmijao se s njom. — Ah, Anđin-sane, ugodno je vidjeti da se smijete. Otkako ste se vratili u Andiro, mnogo

ste se promijenili. Jako mnogo. — Ne. Ne tako mnogo. No, noćas sam usnio san. San bijaše savršenstvo! — Bog je savršen, katkad i zalazak sunca, izlazak mjeseca ili prvi proljetni šafran. — Uopće vas ne razumijem. Digla je koprenu sa šešira te ga netremice gledala. — Jednom mi jedan čovjek reče: ‘Uopće vas ne razumijem’, a moj je suprug odgovorio: ‘Oprostite, gospodaru, ali nju nitko ne može razumjeti. Ne razumije je ni otac, ni bogovi, niti njezin barbarski Bog, pa ni rođena mati je ne razumije.’ — Je li to bio Toranaga? Gospodar Toranaga? — Oh, ne, Anđin-sane. Bijaše to Taiko. Gospodar Toranaga me razumije. On sve razumije. — I mene? — Vas jako dobro. — U to ste sigurni, je li? — Da. O, jako sam sigurna! — Hoće li pobijediti u ratu? — Da. — A ja sam njegov najomiljeniji vazal? — Da. — Hoće li uzeti moje brodovlje? — Hoće. — Kad ću opet dobiti svoj brod? — Nećete ga dobiti. — Zašto? Nestade njezine ozbiljnosti. — Zato što ćete u Andiru imati svoju sluškinju i toliko ćete jastučati da nećete imati snage da odete, pa niti na rukama i na koljenima, kad vas ona zamoli da se ukrcate na svoj brod, i kad vam gospodar Toranaga zapovjedi da se ukrcate i da nas sve ostavite! — Opet počinjete! Na tren ste jako ozbiljni, a već zatim niste! — Samo da odgovorim vama, Anđin-sane, i da neke stvari dovedem na pravo mjesto. Ah, prije nego nas ostavite, morali biste posjetiti gospu Kiku, ona je dostojna velike strasti. Tako je lijepa i nadarena. Za nju biste morali biti izvanredni! — U napasti sam da prihvatim taj izazov. — Nikoga ja ne izazivam, ali ako ste spremni da budete samuraj, a ne ... ne stranac ako ste spremni prihvatiti jastu- čenje onakvim kakvo jest, bit ću počašćena da djelujem kao posrednica. — Sto to znači? — Kad budete dobre volje i spremni za osebujnu zabavu, recite svojoj suložnici neka me za to zamoli. — Zašto Fuđiko-san? — Zato što se vaša suložnica dužna brinuti da budete zadovoljeni. Naš je običaj da život pojednostavnjujemo. Obožavamo jednostavnost pa muškarci i žene mogu jastučenje shvatiti kao ono što i jest. Kao važan dio života, svakako, ali medu muškarcem i ženom ima i hitnijih stvari. Prvenstveno poniznost! Poštovanje. Dužnost. Pa i ta vaša ‘Ijubav’. Fuđiko vas ljubi. — Ne, ona me ne ljubi! — Dala bi vam svoj život. Što vam više može dati? Naposljetku je skinuo pogled s nje i pogledao prema

moru. Valovi su se mreškali uz obalu, a vjetar postajao prohladniji. Opet se okrenuo prema njoj. — Znači, da ništa ne govorimo? — zapita on. — Među nama? — Ništa. To je mudro! — A ako se ja ne složim? — Morate se složiti. Ovdje ste! Ovo je vaš dom. Pet stotina ‘napadača’ u neredu dogalopira preko sljemena u stjenovitu dolinu gdje se dvije tisuće ‘branilaca’ postrojilo u bojnom redu. Svaki je jahač na ramenu nosio mušket, a za pojasom torbu za naboje i kremen te rog za barut. Kao kod većine samuraja, odjeća im bijaše šarena zbirka kimona i dronjaka, ali oružje im je uvijek bilo najbolje što su mogli sebi priuštiti. Samo je Toranaga — a po uzoru na nj i Išido — zahtijevao da njegove jedinice nose odoru i da budu dolično odjevene. Svi ostali daitnji takvu su vanjsku rasipnost smatrali glupim razbacivanjem novca, nepotrebnom novotarijom. S njima se slagao i Blackthorne. Evropske vojske nikad nisu nosile odoru. Koji bi je kralj mogao platiti, osim za svoje osobne stražare? Stajao je na uzvisini s Jabuom i njegovim pomoćnicima. S Dozenom, svim njegovim ljudima i Marikom. Bijaše ovo prva masovna vježba za napad. S tremom je čekao. Jabu bijaše neuobičajeno napet, a Omi i Naga toliko razdražljivi da je to graničilo s ratobornošću. Osobito Naga. - Što je svima njima? — ranije je zapitao Mariku. — Možda se žele istaknuti pred svojim gospodarem i njegovim gostom. — Je li i on daimjo? — Nije, ali je važan, jedan Išidov general. Dobro bi bilo da danas sve bude izvrsno. — Šteta što mi nije rečeno da će biti pokus. — Što bi se time postiglo? Učinili ste sve što ste mogli. Da, pomisli Blackthorne gledajući onih pet stotina. Ni izdaleka još nisu spremni! To sigurno zna i Jabu, pa svi to znaju. Stoga, ako dođe do neuspjeha, pa dobro, to je karma, reče samom sebi s više pouzdanja i ta ga misao utješi. Napadači su povećali brzinu, a hranitelji su čekali pod stje- govima svojih kapetana, po običaju se rugali ‘neprijatelju’, svrstani u rastresite formacije po tri-četiri reda. Napadači će uskoro sjahati, izvan dometa strelica. Zatim će najhrabriji ratnici na obje strane zvjerski zakročiti naprijed, baciti rukavice te uz naj- očevidnije uvrede izdeklamirati svoje rodoslovlje i nadmoćnost. Počet će pojedinačni oružani sukobi. Postepeno će se njihov broj povećavati, sve dok jedan zapovjednik ne naredi opći napadaj, a tada će se svaki čovjek boriti samostalno. Obično bi veći broj porazio manji broj, onda bi doveli i u boj ubacili rezerve i opet bi zavladao metež, dok ne bi jednu stranu izdao borbeni duh. Nekolicini kukavica koje su se povukle uskoro bi se pridružilo mnoštvo i uslijedio bi opći bijeg. Izdaja nije bila neuobičajena. Katkad bi cijele pukovnije po naredbi svoga gospodara prešle na protivničku stranu gdje su ih objeručke primali kao saveznike. Uvijek su ih primali, ali nikad im ne bi vjerovali. Katkad bi poraženi zapovjednici pobjegli pa se presvrstali i opet se borili. Katkad bi ostali te se nasmrt borili, a ponekad bi svečano po- činiU seppuku. Rijetko bi ih zarobili. Neki su pobjednicima nu- dali svoje usluge. To bi katkad prihvaćali, no uglavnom bi odbijali. Smrt bijaše sudbina poraženih, brza za smjele, a sramna za kukavice. Bijaše to povijesni oblik svih okršaja u ovoj zemlji, pa i prigodom velikih bojeva. Ovdje su vojnici bili isti kao svugdje, osim što su bili krvoločniji, a mnogo, mnogo spremniji poginuti za svoje gospodare nego igdje drugdje na svijetu. u dolini odjekne tutnjava kopita. — Gdje je zapovjednik juriša? Gdje je Omi-san? — zapita Đozen. — Među ljudima — odvrati Jabu. — Budite strpljivi. — A gdje mu je stijeg? Zašto ne nosi bojni oklop i perjanice? Gdje je zapovjednikov stijeg? Izgledaju kao gomila prljavih, ništavnih razbojnika! — Budite strpljivi! Svim oficirima je naređeno da ostanu neugledni. Rekao sam vam! I molim vas, ne zaboravite da se mi pravimo da je bitka u punom jeku, da je ovo dio velike bitke s rezervama i s

naoruža . . — Gdje su im mačevi? — prasne Đozen. — Nijedan ne nosi mač! Samuraji bez mačeva? Poklat će ih! — Strpite se! Napadači sjašu. Iz obrambenih redova iziđu prvi ratnici da pokažu svoju hrabrost. Jednak broj počne istupati protiv njih, kadli odjednom nezgrapna masa napadača navali u pet uredno zbijenih bojnih redova, svaki s četiri vrste po dvadeset i pet ljudi, tri bojna reda sprijeda, a dva u rezervi, četrdeset koraka iza njih. Kao jedan navale na neprijatelja. Došavši na domet, svi po za- povijedi stanu, a prednji redovi jednoglasno ispale zaglušnu salvu. Vriskovi i poginuli. Đozen i njegovi ljudi nagonski se sagnu, a onda su prestravljeno gledali kako prednji redovi kleče i počinju ponovno puniti muškete, dok drugi redovi pucaju iznad njih, a za njima treći i četvrti red. Nakon svakog praska padali su branitelji, a dolina bijaše ispunjena povicima, vriskovima i zbrkom. — Ubijate svoje ljude! — drekne Đozen u općoj halabuci. — To su slijepi meci, a ne pravi! Svi oni glume, ali zamislite da je ovo pravi napadaj, s pravim mecima! Gledajte! Branitelji su se ‘oporavili’ od prvotnog iznenađenja, pre- svrstali i nagrnuli u čeoni napadaj. No, prvi redovi već su nabili muškete i na zapovijed ispalili drugu salvu iz klečećeg položaja. Tad drugi red opali stojećki i smjesta klekne da napuni oružje. Pa treći i četvrti red, kao ranije, te iako su mnogi mušketiri bili spori, a redovi rascjepkani, lako je bilo zamisliti kakvo bi grozno desetkovanje izazvali uvježbani mušketiri. Protunapad klone pa propadne, a hranitelji su se povlačili u hinjenoj zbrci, uzbrdo. Zaustaviše se baš ispod promatrača. Tlo je bilo prekriveno mnogobrojnim ‘mrtvacima’. Dozen i njegovi ljudi bili su potreseni. — Ovi mušketi probili bi svaki bojni red! — Čekajte, bitka još nije gotova! Branitelji se ponovno okupe. Zapovjednici su ih bodrili da pobijede, upotrijebili rezerve i naredili konačni opći juriš. Samuraji se sjure nizbrdo, uz svoje grozne bojne pokliče, i obruše se na neprijatelja. — Sad će ih sravniti sa zemljom! — reče Đozen koji je, kao i svi oni, bio zanesen realnošću ove hinjene bitke. Imao je pravo. Bojni redovi nisu odoljeli. Razbiše se i pobjegnu pred bojnim pokličima pravih samuraja s mačevima i kopljima, a Đozen i njegovi ljudi nadodaše svoje podrugljive povike kad su pukovnije počele ginuti. Mušketiri su bježali kao ‘Žderači češnjaka’, sto koraka, dvije stotine koraka, tri stotine, a onda se bojni redovi odjednom po zapovijedi pregrupiraju, ovaj put u obliku slova ‘V’. Opet počne zaglušno puškaranje. Napad propadne. Zaustave se, ali mušketi nastave. Tad i oni umuknu. Igra je prestala. No, svi na uzvisini znali su da bi u stvarnom boju poginule one dvije tisuće branitelja. U muku su se branioci i napadači sređivali. ‘Mrtvaci’ ustanu. Oružje su skupljali. Čuo se smijeh i stenjanje. Mnogi su šepali, a podosta je bilo teško ranjenih. — Čestitam, Jabu-sama — iskreno će Dozen. — Sad razumijem što ste svi vi mislili. — Puškaranje je bilo nesložno! — reče Jabu koji je u sebi likovao. — Proći će još dosta mjeseci dok se ne uvježbaju. Đozen odmahne glavom. — Ni sada ih ne bih želio napasti, kad bi imali prave naboje. Ovom udaru ne bi odoljela nijedna vojska, nijedan bojni red. Redovi ne bi uspjeli ostati zatvoreni, a tad bi se kroz procijep progurale obične jedinice i konjica, te bi krila presavinule kao stari svitak. — Hvalio je sve kamije što je imao razbora da gleda jedan juriš. — Bilo je užasno i gledati. Na tren sam mislio da je bitka stvarna. — Naređeno im je da mora izgledati stvarna. A sad možeš obaviti smotru mojih mušketira, ako želiš. — Hvala. To bi mi bila čast. Branitelji su nagrnuli u svoje tabore na suprotnom obronku. Pod njima čekahu pet stotina mušketira, uz stazu što je vodila preko uzvisine i zavijala u selo. Razvrstavali su se po četama, na čelu s Omijem i s Nagom. Obojica su opet nosila mačeve. — Jabu-sama?

— Da, Anđin-sane? — Dobro, ne? — Da, dobro. — Hvala, Jabu-sama. Ja zadovoljiti. — Ja sam zadovoljan — automatski ga — Ah, oprostite! Ja sam zadovoljan.

ispravi Mariko.

Đozen povede Jabua sa strane. — I sve je ovo iz Andin-sanove glave? — Ne — slaga Jabu. — Ali tako se bore barbari. On samo vježba ljude da pune muškete i da pucaju. — Zašto ne poslušate savjet Naga-sana? Sad imate barba- rinovo znanje. Zašto se izlagati opasnosti da se to znanje proširi? On je pošast. Vrlo opasan, Jabu-sama. Naga-san je imao pravo. Istina je . . . ovako bi se mogli boriti i seljaci. Lako! Sad se otarasite barbarina! — Ako gospodar Išido želi njegovu glavu, samo neka pita. — Ja pitani, sada! — Opet bahatost. — Ja govorim njegovim glasom! — Razmislit ću o tome, Đozen-sane. — A također u njegovo ime zahtijevam da smjesta oduzmete muškete ovim jedinicama. Jabu se namršti pa posveti pažnju četama. Penjale su se uz brijeg, a ravni disciplinirani redovi bijahu mu malko smiješni kao i uvijek, samo zato što im je takav red bio neobičan. Zastanu na udaljenosti od pedeset koraka. Priđu samo Omi i Naga te pozdrave vojnički. — Bilo je posve dobro, kao prva vježba — reče Jabu. — Hvala, gospodine — odgovori Omi. Lagano je hramao, a lice mu bijaše prljavo, puno modrica, zagaravljeno od baruta. — Vaše jedinice morale bi u pravom boju nositi mačeve — primijeti Đozen. — Neh, Jabu-sama? Samuraj mora nositi mač. Naposljetku bi im ponestali naboji, neh? — Mačevi bi im smetali i prilikom juriša i pri povlačenju! Oh, nosit će ih po običaju, da ih ne zaskoče, ali pred prvi juriš će ih baciti. — Samurajima će uvijek biti potrebni mačevi u pravoj bitki, no i uza sve to, sretan sam što nikad više nećete morati upotrijebiti ovu jurišnu snagu niti ... — Đozen je kanio nadodati ‘niti ovu prljavu izdajničku ratnu metodu’. Umjesto toga reče: Ili ćemo svi morati predati mač.’ — Možda i hoćemo, Đozen-sane, kad odemo u rat. — Odbacili biste svoje Murasamino sječivo? Pa i Toranagin dar? — Da. Da pobijedim u boju! Inače ne bih. — Onda ćete morati jako brzo juriti da sačuvate život kad vam se mušket zapetlja, a barut ovlaži! — Đozen se nasmije svojoj doskočici, ali ne i Jabu. — Omi-sane! Pokaži mu! — naredio je. Omi odmah izda naređenje. Njegovi ljudi isuču kratke bajo- nete što su im gotovo nezamjetno visjele straga na pojasu. Pričvrste ih u otvor na vrhu mušketa. — Juriš! Samuraji smjesta navale uz svoj bojni poklič: ‘Kasigiiiiiii!’ Suma isukanog čelika zastane korak od njih. Đozen i njegovi ljudi uzrujano su se smijali toj iznenadnoj, neočekivanoj žestini. — Dobro, jako dobro — reče Dozen. Ispruži ruku i takne jednu bajunetu. Bila je strahovito oštra. — Možda imate pravo, Jabu-sama. Nadajmo se da ovo nikada nećemo iskusiti. — Omi-sane! — vikne Jabu. — Svrstaj ih! Đozen-san obavit će smotru. Onda se vratite u tabor. Mariko-san i Anđin-sane, vi za mnom! Zaputi se nizbrdo kroz redove. Za njim poručnici, Blackthorne i Mariko. — Svrstajte se na stazi! Skinite bajonete! Pola ljudi smjesta posluša, okrene se i opet pođe niz obronak. Naga i njegovih dvije stotine i pedeset samuraja ostadoše na mjestu, još prijeteći bajunetama. Đozen se nakostriješio.

— Što se događa? — Vaše uvrede su mi nesnosne — — Besmislica! Nisam uvrijedio ni

otrovno će Naga. vas niti ikoga! Vaše bajunete vrijeđaju moj položaj! Jabu-sama! Jabu se okrene. Bio je sad na drugoj strani Toranaginih ljudi. — Naga-sane! — hladno vikne. — Što ovo znači? — Ovom čovjeku ne opraštam što je vrijeđao mog oca i — Zaštićen je, sad ga ne smijete dirnuti! On je pod stijegom Regenata! — Oprostite, Jabu-sama. Ovo je između Đozen-sana i mene! — Ne, vi ste mi podređeni! Naređujem vam, recite svojim ljudima neka

se vrate u tabor. Nitko se ne makne. Počne kišiti. — Oprostite, Jabu-sane. Molim vas, oprostite, ali ovo je između njega i mene. Ma što se dogodi, skidam s vas odgovornost za svoje čine i za postupke svojih ljudi. Jedan Đozenov čovjek iza Nage isuče mač i zamahne u Na- gina nezaštićena leđa. Salva od dvadeset mušketa smjesta mu raznese glavu. Ta dvadesetorica kleknu i počnu opet nabijati. Drugi se red spremao . — Tko je zapovijedio prave naboje? — zapita Jabu. — Ja! Ja, Joši Naga-noh-Toranaga! — Naga-sane! Naređujem vam da pustite Nebaru Đozena i njegove ljude neka slobodno odu. Naređujem da se povučete u svoj tabor dok se s gospodarom Toranagom ne dogovorim u pogledu ovog vašeg neposluha! — Jasno, obavijestit ćete gospodara Toranagu i karma je karma! Gospodaru Jabu, žalim, ali najprije mora umrijeti ovaj čovjek. Svi moraju umrijeti. Danas! — Zaštićuju me regenti! — vrisne Đozen. — Ništa nećete postići ako me ubijete. — Opet ću povratiti svoju čast, neh? — reče Naga. — Osvetit ću se za poruge upućene mom ocu i uvrede koje ste na mene sa- suli. Pa ti bi ionako morao umrijeti. Neh? Sinoć nisam mogao biti jasniji. Sad si vidio napad. Ne smijem se izlagati pogibelji da Išido za sve ovo dozna! — Mahne rukom prema bojnom polju. — Za sav ovaj užas! — On već znade! — izlane Đozen, blagoslivljajući svoju jučerašnju dalekovidnost. — On već zna! U zoru sam potajno poslao poruku putem goluba! Ništa nećete postići ako me ubijete, Naga-sane! Naga mahne jednom svom čovjeku, starom samuraju, koji priđe te baci Đozenu pod noge zadavljenoga goluba. Tad na tlo hitne i odrubljenu glavu. Glavu samuraja Masumota kojega je jučer Đozen poslao da odnese svitak. Oči mu još bijahu otvorene, a usne razvučene u grimasu punu mržnje. Glava se počne kotrljati. Skakutala je kroz redove dok se nije zaustavila uz jednu stijenu. Vapaj se ote Đozenu sa usana. Naga i svi njegovi ljudi se nasmiju. Nasmiješi se i Jabu. Još jedan Đozenov samuraj skoči prema Nagi. Raznese ga dvadeset mušketa, a padne i čovjek kraj njega koji se nije ni pomaknuo, u smrtnim mukama. Prestane smijeh. — Da naredim svojim ljudima da napadnu, gospodine? — zapita Omi. Bilo je tako lako motati Nagu oko prsta! Jabu obrisa kišu s lica. — Ne, time ništa ne bismo postigli. Đozen-san i njegovi ljudi već su mrtvi, bez obzira što ja učinio. To je njegova karma, kao što Naga-san ima svoju karmu. Naga-sane! — uzvikne. — Posljednji put vam naređujem da ih sve pustite! — Molim vas, oprostite, ali moram odbiti. — Vrlo dobro. Kad bude gotovo, javite mi se. — Da. Potreban je službeni svjedok, Jabu-sama. Za gospodara Toranagu i za gospodara Išida. — Omi-sane, ostat ćeš, potpisati smrtovnicu i sastaviti izvještaj. Supotpisat ćemo ga Naga-san i ja.

Naga upre prstom u Blackthornea. — Neka i on ostane kao svjedok. On je kriv za njihovu smrt. I on mora biti svjedok. — Anđin-sane, dođi gore! Traži te Naga-san! Razumiješ li? — Da, Jabu-sane. Razumijem. A zašto, molim vas? — Da budeš svjedok. — Oprostite, ne razumijem. — Mariko-san, objasni mu što je to svjedok. On mora biti svjedok onoga što će se dogoditi. Zatim dođi za mnom! — Sakrivajući svoje silno zadovoljstvo, Jabu se okrene i udalji. — Jabu-sama! — vrisne Đozen. — Molim vas! Jabuuuuu- -samaaa! Blackthorne je promatrao. Kad bješe gotovo, krenuo je kući. U njegovoj je kući vladao muk, a nad selo se nadvio mrtvački pokrov. Ni nakon kupke nije se osjećao čist. Sake mu nije iz usta isprao gadan okus. Tamjan mu nije iz nozdrva udaljio zadah. Kasnije ga Jabu pozove. Razmatrali su napadaj, točku po točku. Omi i Naga bili su tamo. I Mariko. Naga kao i uvijek hladan, samo je slušao, a rijetko se upletao, i nadalje zamjenik zapovjednika. Kao da nikoga od njih nije pogodilo ono što se dogodilo. Radili su i nakon zalaska sunca. Jabu je naredio da ubrzaju tempo uvježbavanja. Smjesta su trebali stvoriti još pet stotina ljudi. A za tjedan dana još pet stotina. Blackthorne ode sam kući. Jeo je sam, rastužen svojim groznim otkrićem. Oni nemaju osjećaja za grijeh, svi su bez savjesti! I Mariko. Te noći nije mogao spavati. Otišao je iz kuće. Vjetar ga je trzao, a naleti su pjenili valove. Snažni je zapuh kloparavo zavitlao krhotine po seoskoj šupi. Psi su režali u nebo i tražili hranu. Krovovi pokriveni rižinom slamom micali su se kao živa bića. Zalupiše rebrenice, a muškarci i žene, nijeme utvare, borili su se da ih zatvore i zamandale. Nadode teška plima. Za svaki slučaj sve su ribarske čamce izvukli na plažu mnogo dalje nego inače. Sve je bilo učvršćeno. Šetao je obalom pa se vratio kući, savijen pod težinom vjetra. Nikoga nije sreo. Pala je jaka kiša i uskoro je promokao do kostiju. Na verandi ga je sačekala Fudiko. Vjetar je urlao oko nje i povijao zaštićenu uljanicu. Svi su bili budni. Posluga je vrijedne predmete nosila u onisku nastambu od opeka i kamena, skladište straga u vrtu. Oluja još nije bila prijeteća. Kad je vjetar nahrupio pod strehom, izbije na krovu jedan crijep i zatrese se cijeli krov. Crijep padne i s trijeskom se razlomi. Sluge su hitale amo-tamo. Neki su pripremali kante s vodom, a drugi pokušavali popraviti krov. Stari vrtlar Ueki-ja je uz pomoć djece vezivao nježno grmlje i stabalca uz kolce od bambusa. Kuću zatrese nov nalet vjetra. — Srušit će se, Mariko-san. — Nije ništa rekla. Vjetar je ščepao nju i Fudiku, a u uglove očiju izmamio im je suze. Pogledao je prema selu. Posvuda su letjele krhotine. Tad nahrupi vjetar kroz pukotinu u papirnatom šodiju jedne nastambe, a cijeli zid odleti. Ostane samo drveni kostur. Padne suprotni zid, popusti i krov. Blackthorne se bespomoćno okretao dok je vjetar otpuhivao i šođi u njegovoj sobi. Nesta toga zida, a i suprotnog. Uskoro su svi zidovi bili raskidani. Vidio je sve unaokolo, po cijeloj kući. No, krovni nosači su izdržali, a crijepovi se nisu pomakli. Razletješe se posteljina, svjetiljke i prostirke. Posluga ih je hvatala. Oluja je razorila zidove svih kuća u selu, a neke nastambe potpuno sravnila sa zemljom. Nitko nije bio teže ranjen. Pred zoru je vjetar oslabio te su muškarci i žene počeli iznova graditi kuće. Do podneva su zidovi Blackthorneove kuće bili obnovljeni, a u pola sela uspostavilo se normalno stanje. Lagani zidovi od letvica lako su se mogli postaviti. Za to su im trebali samo drveni klinovi i konopci za spojke koje su uvijek ulagali u utore i velikom vještinom tesali. Teže je bilo s krovovima,

pa bili pokriveni slamom ili crijepom, ali vidio je da ljudi jedni drugima pomažu i smješkaju se, te da su brzi i vrlo spretni. Mura je hrlio po selu, savjetovao ih, vodio, poticao i nadgledao. Popeo se uzbrdo da prati napredovanje radova. — Mura, vi ste . . — Blackthorne je lovio riječi. — Vi ste zaslužni da je ovo izgledalo lako. — Ah, hvala, Anđin-sane. Da, hvala, ali srećom nije bilo požara. — Vi požari često? — Jako žalim. ‘Vi često imate požare?’ — Vi često imate požare? — ponovi Blackthorne. — Da. Ali naredio sam neka se selo spremi. Spremi, jasno? — Da. — Kad dođu te oluje . . . — Mura se ukruti i pogleda Black- thorneu iza leđa. Duboko se naklonio. Prilazio je Omi svojim skakutavim lakim koracima i prijateljski gledao samo Black- thornea, kao da Mure nema. — Dobro jutro, Anđin-sane — reče on. — Dobro jutro, Omi-sane. Vaša kuća je dobro? — U redu. Hvala. — Omi pogleda Muru i osorno reče: — Muškarci bi trebali ribariti ili obrađivati polja, a i žene. Jabu- -sama traži daće. Zar me nastojiš pred njim osramotiti lijenošću? — Ne, Omi-sama, molim vas, oprostite. Odmah ću se za to pobrinuti. — Nisam ti to trebao reći. Slijedeći put ti to više neću reći. — Ispričavam se što sam bio glup! — I Mura othrli. — Danas ti je dobro — reče Omi Blackthorneu. — Noć bez nevolja? — Danas dobro, hvala. A vi? Omi je govorio dugo. Blackthorne nije sve shvatio, kao što nije shvatio ni sve što je Omi kazao Muri, tek tu i tamo pokoju riječ. — Jako žalim, ne razumijem. — Užitak? Kako ti se svidjelo jučer? Napad? Lažna bitka? — Ah, razumijem. Da, mislim, dobro. — A svjedočenje? — Kako? — Svjedočenje! Ronin Nebara Đozen i njegovi ljudi? — Omi je sa smijehom oponašao napad bajonetom. — Bio si svjedok njihove smrti. Smrti! Razumiješ. — Ah, da. Istina, Omi-sane, ubojstva nemila. — Karma, Andin-san! — Karma. Danas vježba? — Da. Ali Jabu-sama želi samo razgovarati. Kasnije. Jasno, Anđin-sane? Samo razgovarati, kasnije — strpljivo ponovi Omi. — Samo razgovarati. Razumijem. — Počeo si jako dobro govoriti naš jezik. Da. Jako dobro. — Hvala. Teško. Malo vremena. — Da, ali dobar si čovjek i jako se trudiš. To je važno. Dat ćemo mi tebi vremena, Anđin-sane, bez brige. Ja ću ti pomoći. — Omi je vidio da uglavnom govori gluhom, ali nije se na to osvrtao. Bitno da Andin-san shvati srž. — Želim ti biti prijatelj — kazao je pa to vrlo jasno ponovio. — Razumiješ li? — Prijatelj? Ja razumijem, prijatelj! Omi pokaza sebe pa u Blackthornea. — Želim ti biti prijatelj. — Ah! Hvala. Počašćen. — Omi se opet nasmiješi i nakloni, kao sebi ravnom pa ode. — Njegov prijatelj? — progunđa Blackthorne. Zar je zaboravio? Ja nisam!

— Ah, Anđin-sane — reče Fuđiko pohrlivši prema njemu. — Biste li nešto pojeli? Uskoro će Jabu-sama poslati po vas. — Da, hvala. Mnogo prekida? — upitao je pokazujući kuću. — Oprostite, jako žalim, ali valja reći: ‘Je li mnogo razlupano?’ — Je li mnogo razlupano? — Nema ozbiljne štete, Anđin-sane. — Dobro. Bez rana? — Oprostite, jako žalim. Valja reći: ‘Nitko nije ranjen?’ — Hvala. Nitko nije ranjen? — Ne, Anđin-sane. Nitko nije ranjen. — Blackthorneu odjednom

dojadi što ga neprekidno ispravljaju pa razgovor prekine naredbom. — Glad sam. Hrana. — Da, odmah. Jako žalim, ali trebali biste reći: ‘Gladan sam.’ Glad čovjek osjeća kad je gladan. — Čekala je sve dok nije točno ponovio, a onda otišla. Sjedio je na verandi i gledao kako stari vrtlar Ueki-ja čisti otpatke i otpalo lišće. Vidio je kako žene i djeca obnavljaju selo i kako se brodice otiskuju na pučinu, praćene udaranjem sjekira. Ostali seljaci gegali su se u polja. Vjetar je jenjavao. Koliko daća moraju plaćati?, zapita se on. Ne bih htio ovdje biti ratar. Ne samo ovdje. Nigdje! u praskozorje ga je ojadila očigledna pustoš u selu. — Ovakva oluja jedva bi oštetila kuće u Engleskoj — kazao je Mariki. — Dobro, bila je snažna, ali bezopasna. Zašto ne gradite kuće od kamena ili od opeke? — Zbog potresa, Anđin-sane. Kamena zgrada bi se, jasno, raspala, popustila te zacijelo ranila ili ubila stanovnike. Naš način gradnje smanjuje štete. Vidjet ćete kako će se brzo sve obnoviti. — Da, ali prijeti vam opasnost od požara. A što je kad dođu veliki vjetrovi, tajfuni? — Tada je jako opasno. — Objasnila mu je sve o tajfunima i o vremenu kad dolaze. Od lipnja pa do rujna, katkad prije, katkad kasnije. A i o drugim prirodnim nepogodama. Prije nekoliko dana opet je bio potres, ali lagan. Pao je kotlić sa žeravnika te ga prevrnuo. Srećom su pogasili ugljevlje. Zapalila se jedna kuća u selu, ali vatra se nije proširila. Blackthorne još nikad nije vidio tako uspješno gašenje požara. Inače nitko u selu nije tome pridavao veću važnost. Samo su se nasmijali te nastavili svoje živote. — Zašto se ljudi smiju? — Smatramo da je jako sramotno i neuljudno iskazivati snažne osjećaje, pogotovu strah, pa ih prikrivamo smijehom ili smiješkom. Jasno, svi se bojimo, ali to nikad ne smijemo pokazati. Neki vaši to pokazuju, pomisli Blackthorne. Pokazao je to i Nebara Đozen. Umro je kukavno, plakao od straha i molio za milost, a ubojstvo bijaše polagano i okrutno. Dopustili su mu da bježi. Tad su ga u smijehu bockali bajunetama, pa ga opet prisiljavali da bježi. Prerezali su mu koljene tetive. Zatim su mu dah da otpuže, pa su mu polako čupali utrobu, a on je vrištao. Šiktala mu je krv pomiješana sa sluzi, a onda su ga ostavili neka umre. Tad je Naga posvetio pažnju ostalim samurajima. Tri Đoze- nova čovjeka smjesta su klekla, razgolitila trbuh i preda se stavila kratke noževe da obave obredni seppuku. Iza njih su kao pomagači stajala njihova tri druga, ispruživši uzdignute duge mačeve objema rukama. Više ih nisu ometali Naga ni njegovi ljudi. Dok su samuraji, koji su klečali, posezali za noževima, istegnuli su vrat, a tri mača zamahnu te im jednim udarcem odrube glavu. Zaškripe zubi u palim glavama, a onda tajac. Zujale su muhe. Nagnu se dva samuraja, a posljednji stajaše spreman kao pomagač. Prvom odrubi glavu kao i njegovim drugovima, dok je sezao za nožem. Onaj predzadnji je kazao: — Ne! Ja, Hirasaki Kenko, znam kako se umire. Kako mora umrijeti samuraj. — Kenko bijaše vitak, namirisan i gotovo lijep mladić, svijetle puti, nauljane i vrlo uredne kose. Dostojanstveno je uzdigao nož, a pojasom djelomice obavio sječivo da pojača stisak. — Protivim se smrti Nebara Đozen-sana i

njegovih ljudi! — čvrsto je rekao, naklonivši se Nagi. Posljednji put pogleda u nebo i uputi svom pomagaču posljednji smirujući smiješak. — Sajonara, Tadeo. — Tad zarine nož duboko u lijevu stranu želuca. Objema rukama ga raspori, izvadi i opet duboko zarine, iznad prepone, te ga šutke trgne uvis. Razderana utroba raspe mu se po krilu, a njegovo od bola odvratno iskrivljeno lice trže se prema naprijed. Tad pomagač spusti mač u jednom jedinom siktavom luku. Naga podigne glavu za čuperak, obriše prašinu i sklopi mu oči. Svojim ljudima naredi neka se pobrinu da glava bude oprana, zamotana i uz sve počasti poslana Išidu, s potpunim izvještajem o junaštvu Hirasaki Kenka. Klekne posljednji samuraj. Nikoga više nije bilo da mu pomogne. Bijaše premlad. Prsti su mu drhtali, spopao ga je strah. Dvaput je obavio dužnost prema drugovima, dvaput je zasjekao čisto i dično, poštedivši ih kušnje bola i stida pred strahom. A jednom je čekao da njegov najdraži prijatelj umre onako kako dolikuje samuraju, žrtvovavši samoga sebe, u tišini ispunjenoj ponosom. I tad je opet čisto zasjekao, izvanredno vješto. Nikad prije nije nikoga ubio. Uperi oči u svoj nož, razgoli trbuh te zamoli bogove da mu udijele hrabrost njegova prijatelja. Navru mu suze, ali je napeo lice u ledenu, nasmiješenu masku. Odmotao je pojas i djelomice ovio sječivo. Tada, budući da je mladac dobro obavio svoju dužnost, Naga dade znak svom pomoćniku koji istupi i nakloni se. — Osaragi Nampo, kapetan Devete legije gospodara Toranage — službeno se predstavio. — Bit ću počašćen da ti budem pomagač. — Ikomo Tadeo, prvi oficir, vazal gospodara Išida — odvrati mladić. — Hvala. Bila bi mi čast da vas prihvatim kao pomagača. Njegova smrt bijaše brza, bezbolna i časna. Skupe glave. Kasnije se Đozen ponovno trznuo i vrisnuo. Bjesomučno je rukama pokušavao sastaviti trbuh. Ostaviše ga psima što su se popeli iz sela.

TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

U sat ‘Konja’, u jedanaest ujutro, deset dana nakon pogibije Đozena i svih njegovih ljudi, iza rta pred Anđirom pojavi se konvoj od tri galije, krcate vojskom. Na obalu iziđe Toranaga, a uza nj bijaše Buntaro. — Najprije želim vidjeti vježbu u napadu, Jabu-sane, s prvotnih pet stotina ljudi — reče Toranaga. — Smjesta! — Bi li moglo sutra? Tako bih imao vremena za pripreme — prijazno će Jabu, koji je u sebi bjesnio što je Toranaga tako nenadano stigao. Srdio se na svoje uhode koji ga nisu upozorili. Imao je tek toliko vremena da odjuri na obalu s počasnom stražom. — Zacijelo ste umorni . . — Nisam, hvala — odbrusi Toranaga namjerno nabusito. — Meni nisu potrebni ‘branitelji’ niti složene kulise, krikovi i tobožnje smrti. Zaboravljaš, prijatelju stari, da sam nastupio u dovoljno igrokaza no, a da sam mnoge i postavio na pozornicu pa se znam služiti maštom. Ja nisam ronin-seljanin! Molim te, naredi neka odmah uzjašu. Bili su na plaži pokraj pristaništa. Toranagu su okruživali probrani stražari, a iz privezane galije silazilo ih je još. Još tisuću obilno naoružanih samuraja tiskalo se na one dvije galije koje su čekale na sidrištu pred obalom. Topao dan, nebo bez oblačka, lagano zapljuskivanje valova, a na obzorju omaglica od omare. — Iguraši, pobrini se za to! — Jabu je suzbio gnjev. Od prve poruke što ju je prije jedanaest dana poslao, u vezi s Đozenovim dolaskom, pristizali su mu samo rijetki, nepotpuni izvještaji iz Jeda od njegove špijunske mreže, a Toranaga je na njegova sve uzrujanija pitanja odgovarao tek tu i tamo, neodlučno, što ga je dovodilo do bijesa: ‘Tvoja poruka primljena i ozbiljno razmotrena . . Zapanjio me tvoj izvještaj o mom sinu. Molim da pri- čekaš daljnje upute.’ A onda, prije četiri dana: ‘Bit će kažnjeni svi koji su odgovorni za Đozenovu smrt. Neka ostanu na položajima, ali su uhapšeni dok se ne posavjetujem s gospodarom Išidom.’ A jučer, porazna vijest: ‘Danas sam primio svečani poziv novog Regentskog vijeća za Obred razgledavanja cvijeća u Osaki. Kad kaniš otputovati? Odmah, to ti ja savjetujem!’ — To zacijelo ne znači da Toranaga zaista ide? — zapanjeno je zapitao Jabu. — Prisiljava vas da se opredijelite — odgovorio je Iguraši. — Što god izjavite, dovodi vas u stupicu., — Slažem se — kazao je Omi. — Zašto nam ne stižu vijesti iz Jeda? što je s našim uhodama? — Gotovo tako kao da je Toranaga razapeo pokrivač nad cijeli Kvanto — izjavi Omi. — Možda zna tko su vaše uhode! — Danas je deseti dan, gospodine! — podsjeti Iguraši Jabua. — Sve je spremno za vaš odlazak u Osaku. Želite li otići ili ne? I sad je na plaži Jabu blagoslivljao svog kamija čuvara koji ga je uvjerio da prihvati Omijev savjet, te da ostane do posljednjega mogućeg dana, tri dana prije utanačenog obreda. — Što se tiče vaše posljednje poruke, Toranaga-sane, koja mi je stigla jučer — započne on. — Zacijelo ne idete u Osaku? — A ti? — Priznajem vas za vodu. Jasno, očekujem vašu odluku. — Moja odluka je laka, Jabu-sane, ali je tvoja teška. Ako odeš, regenti će te zacijelo sasjeći zato što si usmrtio Đozena i njegove ljude. A Išido se jako naljutio, i to opravdano. Neh? — Nisam ja to učinio, gospodaru Toranaga. Đozenova smrt — pa ma kako zaslužena bila — uslijedila je protiv mojih naredaba. — Dobro da je to obavio Naga-sane, neh? Inače bi to zacijelo morao ti učiniti. Kasnije ćemo raspraviti o Naga-sanu, ali dođi, razgovarat ćemo putem do vježbališta. Ne smijemo gubiti vrijeme! — Toranaga

krene svojim naglim korakom, a tik za njim njegova straža. — Da, zaista si u nedoumici, prijatelju stari. Ako odeš, izgubit ćeš glavu. Izu, i jasno, cijela tvoja obitelj Ka- sigi završit će na stratištu. Ako ostaneš. Vijeće će to isto narediti. — Pogleda ga. — Možda bi trebalo učiniti ono što si meni predložio kad sam zadnji put bio u Andiru. Rado bih ti bio pomagač! Možda će tvoja glava ublažiti Išidovu zlovolju kad ga sretnem. — Moja glava ništa ne vrijedi Išidu. — Ne slažem se. Predusretne ih Buntaro. — Oprostite, gospodine. Kamo žehte da ukonačimo ljude? — Na visoravni. Tamo podignuti stalni tabor. Dvije stotine stražara ostat će sa mnom u tvrđavi. Kad to obaviš, dođi k meni. Želim da vidiš pokusnu vježbu. — Buntaro othrli. — Stalni tabor? Zar ovdje ostajete? — zapita Jabu. — Ne, samo moji ljudi. Ako je napad tako uspio kao što sam čuo, stvorit ćemo devet udarnih bataljona po pet stotina sa- muraja. — Što? — Da. Doveo sam ti još tisuću odabranih samuraja. Ti nabavi još tisuću. — Kad nema dovoljno mušketa a obuka — Jako žalim, varaš se. Dovezao sam tisuću mušketa i još mnogo baruta i naboja. Ostalo će stići za tjedan dana, s još tisuću ljudi. — Imat ćemo devet udarnih bataljona? — Da, bit će to jedna pukovnija. Zapovijedat će Buntaro. — Možda bi bolje bilo da ja zapovijedam. On će biti — Oh, ali zaboravljaš da za nekoliko dana zasjeda Vijeće. Kako možeš zapovijedati pukovnijom ako ideš u Osaku? Zar se nisi spremio za odlazak? Jabu zastane. — Saveznici smo, dogovorili smo se da ćete vi biti voda i tu smo pogodbu popišali. Ja sam je poštivao, i još je poštujem. A sada pitam kakav je vaš naum? Hoćemo li ratovati ili ne? — Nitko mi nije objavio rat. Još nije Jabu je žudio da isuče Jošitomovo sječivo te da po prašini prolije Toranaginu krv, jednom zauvijek, pa kud puklo da puklo. Posvuda oko sebe osjećao je dah Toranaginih čuvara, ali sad više ni za što nije mario. — Zar Vijeće i vama nije mrtvačko zvono? Sami ste to kazali. Kad se regenti sastanu, morate ih slušati. Neh? — Naravno. — Toranaga mahne svojim čuvarima da se vrate i nehajno se nasloni na mač. Njegove krupne noge bijahu ras- krečene i čvrste. — Dakle, kakva je vaša odluka? Sto kanite? — Najprije da vidim juriš. — Zatim? — Zatim ću u lov. — Hoćete li u Osaku? — Naravno. — Kada? — Kad me bude volja. — Mislite: ne onda kad bude volja Išida. — Mislim: kad me bude volja. — Bit ćemo osamljeni — reče Jabu. — Ne možemo se boriti protiv cijelog Japana, pa ni s jurišnim odredom, a nikako ga ne možemo uvježbati u deset dana. — Da. — Dakle, što kanite?

— Što je zapravo bilo s Đozenom i Naga-sanom? — Jabu mu sve ispriča po istini, prešutjevši samo to da je Nagu nahuckao Omi. — A moj barbarin? Kako se ponaša Anđin-san? — Dobro. Vrlo dobro. — Jabu mu iznese pokušaj seppukua one prve noći te kako je spretno ukrotio Anđin-sana za uzajamnu korist. — Bijaše to mudro — polako će Toranaga. — Nikada ne bih pomislio da će on pokušati seppuku. Zanimljivo. — Sreća moja što sam rekao Omiju neka bude spreman. — Da. Jabu je nestrpljivo očekivao da će još nešto čuti, ali Toranaga je šutio. — Javio sam vam da je gospodar Ito postao regent — naposljetku izusti Jabu. — Jeste li za to znali prije nego sam vam javio? Toranaga neko vrijeme nije odgovarao. — Čuo sam glasine. Gospodar Ito je izvrstan izbor za Išida. Jadni glupan uvijek je uživao da ga ševe dok tura nos u neki muški šupak. Bit će oni dobri krevetni drugovi. — No, i uza sve to, njegov će vas glas upropastiti. — Ukoliko se Vijeće okupi. — Ah, znači da imate plan? — Uvijek imam plan, ih planove. Zar nisi to znao? A kakav je tvoj plan, savezniče? Ako želiš otići, idi. Ako želiš ostati, ostani. Biraj! — I udalji se.

Mariko preda Toranagi svitak zgusnuto ispisanih znakova. zapitao je. — odgovorila je. Nije joj se sviđala zaguš- Ijivost kabine niti što je opet na galiji, iako je bila vezana za pristan. — Bit će ponovljeno mnogo toga što je u ratnom priručniku, ali svake noći sam pisala i bilježila sve što se događalo. Odnosno, pokušavala sam. Ovo je gotovo dnevnik onog što je rečeno i što se dogodilo otkako ste otišli. — Dobro. Je li to još netko pročitao? — Koliko znam, nije. — Hladila se lepezom. — Suložnica i sluškinje Anđin-sana vidjele su me da to pišem, ali sam ovo uvijek držala pod ključem. — 1 što si zaključila? — Mariko je oklijevala. Zagledala se po kabini i u zatvoren prozorčić za svjetlo. Toranaga produlji: — Na brodu su samo moji ljudi, a nitko nije u potpalublju osim nas. — Da, gospodine. Samo sam se sjetila izreke Anđin-sana da na brodu nema tajni. Jako žalim. — Trenutak je razmišljala pa povjerljivo kazala: — Pukovnija mušketira dobit će jednu bitku. Barbari bi nas mogli uništiti ako se u velikom broju iskrcaju s mušketima i topovima. Morate nabaviti barbarsko brodovlje! Dosad vam je Anđin-sanovo znanje bilo silno vrijedno. Toliko vrijedno da ga valja zadržati u tajnosti, samo za vaše uši! Dospije li to znanje u pogrešne ruke, za vas bi moglo postati smrtonosno. — Tko je još upućen u to znanje? — Jabu-san mnogo znade, ali Omi-san još više, on je najbistriji. Iguraši-san, Naga-san i vojnici. Jasno, vojnici shvaćaju strategiju, ali ne i potonje podrobnosti, kao ni Anđin-sanovo političko i generalsko znanje. Ja više od svih! Zapisala sam sve što je rekao, pitao ili objašnjavao, gospodine. Kako sam najbolje znala! Jasno, samo nam je natuknuo neke stvari, ali njegovo znanje je veliko, a pamćenje gotovo savršeno. Uz malo strpljenja može vam dati točnu sliku svijeta, običaja i opasnosti. Ako govori istinu. — A govori li? — Mislim da govori. — Što misliš o Jabuu? — Jabu-san je nasilnik bez ikakvih obzira. Ne poštuje ništa osim svojih interesa! Ništa njemu ne znače — Je li to sve? — — Da, gospodine

dužnost, odanost i tradicija! Na mahove mu u mozgu bljesne veliko lukavstvo, pa i blještavilo. Jednako je opasan i kao saveznik i kao neprijatelj. — Same pohvalne vrline. Što se može reći protiv njega? — Slab je upravljač. Njegovi seljaci bi se pobunili da imaju oružje. — Zašto? — Nameće silne daće. Nezakonite poreze. Ubire sedamdeset i pet dijelova od svakih sto dijelova riže, ribe i uroda. Udario je namet na glavu, na zemlju, na brod, na svaku prodaju, na svaku bačvu sakea. Na poluotoku Izuu sve je oporezovano. — Možda bih njega ili njegova gospodarskog nadstojnika trebao zaposliti u Kvantu. Ovo što ovdje radi, njegova je stvar. Njegovi seljaci nikada neće dobiti oružje pa se nemamo za što brinuti. Po potrebi bih ipak ovo mjesto mogao upotrijebiti kao uporište. — Pa gospodine, zakonska granica iznosi šezdeset dijelova. — To je bila zakonska granica. Proglasio ju je zakonitom Taiko, a on je mrtav. Što još o Jabuu? — Malo jede. Čini se da je dobra zdravlja, ali maser Suvo misli da boluje od bubrega. Ima neke neobične navike. — Što? — Ispričala mu je što je bilo u ‘Noći vriskova’. — Tko ti je to kazao? — Suvo. A i žena i mati Omi-sana. — I Jabuov je otac svoje neprijatelje kuhao. Gubitak vremena, ali shvaćam njegovu potrebu da to katkad čini. Njegov nećak Omi? — Vrlo promućuran, vrlo mudar, posve odan stricu. Vrlo sposoban, upečatljiv vazal. — Omijeva obitelj? — Mati mu je podosta stroga prema supruzi Midori koja je samurajka, nježna, snažna i vrlo dobra. Svi su odani vazali Jabu-sanu. Omi-san trenutačno nema suložnicu, iako mu je Kiku, najčuvenija kurtizana na Izu, zamalo kao suložnica. Kad bi joj mogao otkupiti ugovor, mislim da bi je doveo svojoj kući. — Bi li mi on pomogao protiv Jabua kad bih ja to poželio? Razmišljala je o tome pa odmahnula glavom. — Ne, gospodine, mislim da ne bi. Mislim da je odan stričev vazal. — Naga? — Najbolji mogući samuraj! Odmah je uvidio kakvu vam opasnost predstavljaju Đozen-san i njegovi ljudi, ali je pričekao dok vas nije pitao za savjet. Iako silno mrzi bataljon mušketira, nemilice vježba čete kako bi ih usavršio. — Smatram da je bio jako glup . postavši Jabuovom lutkom. Naravnala je nabor na kimonu i šutjela. Toranaga se hladio lepezom. — A Anđin-san? — Očekivala je to pitanje, a sad kad je palo, iz glave joj ispare sve mudre primjedbe koje je spremila. — Dakle? — Morate prosuditi iz mog svitka, gospodine. Na nekim područjima nemoguće ga je objasniti. Naravno, njegovo obrazovanje i nasljedstvo nemaju nikakve veze s našim. Jako je složen i nadilazi naše... nadilazi moje shvaćanje. Nekoć je bio vrlo otvoren, ali nakon onog pokušaja seppukua, promijenio se. Postao je tajnovitiji. Ispričala mu je što je te prve noći Omi kazao i što je učinio. A navela je i Jabuovo obećanje. — Ah, Omi ga je zaustavio ... A ne Jabu-san? — Da. — A Jabu je poslušao Omijev savjet? — Točno, gospodine. — Znači da mu je Omi savjetnik. Zanimljivo! No, Anđin-san sigurno ne misli da će Jabu održati svoje obećanje? — On je uvjeren da hoće. Toranaga se nasmije. — Pravo dijete!

— U njemu je duboko uvriježena kršćanska savjest, jako žalim. On ne može izbjeći svoju karmu, a u to spada i to da njime potpuno upravlja mržnja prema smrti, po njegovu mišljenju ‘nedužnih ljudi’. I Đozenova smrt teško ga je pogodila. Mnogo noći nemirno je spavao, a tako reći danima ni s kim nije razgovarao. — Vrijedi li ta savjest za sve barbare? — Ne, ali trebala bi vrijediti za sve kršćane barbare. — Hoće li on izgubiti tu savjest? — Mislim da neće, ali sve dok je ne izgubi, bespomoćan je kao lutka. — Njegova suložnica? — Sve mu je ispričala. — Dobro. — Veselilo ga je što su izbor Fuđike i njegov plan tako dobro ispali. — Vrlo dobro. Izvrsno se ponijela s pištoljima. A njegove navike? — Uglavnom normalne, osim što je začudno smeten u pogledu jastučenja i neobično se nećka razgovarati o najnormalnijim funkcijama! — Opisala je i njegovu neuobičajenu potrebu za samoćom i grozne ukuse u pogledu hrane. — U većini ostalih stvari pažljiv je, razuman, bistar i sposoban učenik, a jako ga zanimamo mi i naši običaji. Sve sam navela u izvještaju, ali kratko. Objasnila sam mu donekle naš način života, malko o nama i o našoj povijesti, o Taiku i o problemima što sada vladaju u našem kraljevstvu. — Ah, i o nasljedniku? — Da, gospodine. Zar sam u tome pogriješila? — Ne. Rečeno ti je da ga odgajaš. Kako napreduje s japanskim? — Vrlo dobro, s obzirom na sve. S vremenom će posve dobro govoriti naš jezik. Dobar je on učenik, gospodine. — Jastučenje? — Jedna sluškinja — odmah je rekla. — On ju je izabrao? — Poslala mu ju je suložnica. — I? — Koliko sam shvatila, bilo je na uzajamno zadovoljstvo. — Ah! Znači da nije imala poteškoća? — Nije, gospodine. — A je li on dorastao? — Djevojka je rekla: O, da, jako. — A zapravo je rekla: ‘Rasipno!’. — Izvrsno, bar u tome ima dobru karmu. To je mana mnogih muškaraca, prvenstveno Jabua i Kijame. Maleno koplje! Nesreća je kad se netko rodi s malim kopljem. Veoma! Da. — Pogleda svitak pa naglim trzajem sklopi lepezu. — A ti, Mariko-san? Što je s tobom? — Dobro je, hvala, gospodine. Veoma sam zadovoljna što tako dobro izgledate. Smijem li vam čestitati što ste dobili unuka? — Da, hvala. Da, zadovoljan sam. Dječak je dobro razvijen i izgleda zdrav. — A gospa Gendiko? Toranaga progunđa: — Snažna je kao uvijek. Da. — Napućio je usne i na tren se zamislio. — Možda bi mogla preporučiti pomajku za tog dječaka. — Bijaše običaj da sinovi znamenitih samuraja dobiju pomajku kako bi se prava mati mogla posvetiti mužu i domaćinstvu, dok bi pomajci prepustila djetetov odgoj i razvoj, na diku roditeljima. — Neće biti lako naći pravu osobu. Gospu Gendiko nije baš lako zadovoljiti, neh? — Sigurno ćete naći savršenu osobu, gospodine, a ja ću svakako razmisliti o tome — odvrati Mariko, znajući da bi ludo bilo davati savjete, jer nema te žene koja bi zadovoljila i Toranagu i njegovu snahu. — Hvala. A što je s tobom, Mariko-san? — Dobro je, gospodine, hvala. — A tvoja kršćanska savjest?

— Tu nema sukoba, gospodine. Učinila sam — Jesu li ovamo dolazili svećenici? — Nisu, gospodine. — Je li ti potreban svećenik? — Godilo bi mi da se ispovijedim, primim

sve po vašoj želji. Uistinu.

sakrament i blagoslov. Da, uistinu bih voljela ispovijediti ono što smijem, i primiti blagoslov. Toranaga ju je pomno proučavao. Oči su joj bile bezazlene. — Dobro si obavila posao, Mariko-san. Molim te, nastavi kao dosad. — Da, gospodine, hvala vam. Jedna stvar! Anđin-sanu jako su potrebne gramatika i rječnik. — Molio sam Cukku-sana da ih pošalje. — Zapazio je da se namrštila. — Misliš da neće poslati? — Jasno, poslušat će. Možda ne onako brzo kako biste željeli. — Uskoro ću to doznati — zloslutno će Toranaga. — Preo- staje mu još samo trinaest dana. . — Gospodine? — zapanjeno će Mariko, ne shvaćajući. — Trinaest? Ah, da! — nehajno će Toranaga, ispravljajući svoju trenutačnu omašku. — Na portugalskom brodu zamolio je dopuštenje da posjeti Jedo. Složio sam se, pod uvjetom da to bude za četrdeset dana. Još preostaje trinaest dana. Nije li onaj bonzo, onaj prorok, onaj Mojsije, proveo toliko dana na planini skupljajući ‘zapovijedi Božje’ urezane u kamenu? — Da, gospodine. — Vjeruješ li da se to dogodilo? — Vjerujem, ali ne shvaćam kako ni zašto? — Razgovor o tim ‘pitanjima Božjim’ je gubitak vremena. Neh? — Ako tražimo činjenice . . da, gospodine. — Dok čekaš taj rječnik, jesi li pokušala stvoriti svoj? — Da, Toranaga-sama. Bojim se da nije osobito dobar. Na žalost, vremena je tako malo, a poteškoća toliko mnogo. Ovdje . . i svugdje! — osobito je naglasila. Potvrdno je kimnuo glavom, znajući da ona gori od želje da mu postavlja mnogo pitanja. O novom Vijeću, o imenovanju gospodara Ita, o Naginoj presudi i hoće li uskoro izbiti rat. — Sretni smo što je tvoj muž opet među nama, neh? Zaustavila je lepezu. — Nisam mislila da će živ pobjeći, ne! Svakog dana sam se molila i palila tamjan uspomeni njegovoj. Jutros joj je Buntaro ispričao da mu je druga skupina Tora- naginih samuraja štitila odstupnicu s obale, te je bez tegoba stigao u predgrađe Osake. Tamo je s pedeset probranih ljudi i s viškom konja — svi su se obukli u razbojnike — pohrlio u brda i tajnovitim stazama jurnuo u Jedo. Progonitelji su ga dvaput stigli, ali nije bilo dovoljno protivnika da ga suzdrže, pa se probio. Jednom je pao u zasjedu pa izgubio sve ljude osim četvorice, ali opet je pobjegao i dublje zašao u šumu. Noću je išao, a obdan počivao. Bobice, izvorska voda, malko riže ugrabljene iz osamljenih ratarskih kućica — bijahu mu hrana. Zatim opet galopom, a gonitelji mu stalno za petama. Dvadeset dana je putovao do Jeda. Ostala su mu samo dva čovjeka. — Bilo je to pravo čudo — reče ona. — Mislila sam da me spopao kami kad ga vidjeh ovdje uz vas na plaži. — Pametan je on. Vrlo snažan i vrlo pametan. — Smijem li pitati što je s gospodarom Hiro-macuom, gospodine? A Osaka? Gospa Kiricubo i gospa Sazuko? Toranaga joj neodređeno reče da se Hiro-macu vratio u Jedo jedan dan prije njegova odlaska, a gospe su ostale u Osaki. Zadržale su se zbog zdravlja gospe Sazuko. Nije trebao više na- dovezivati. I on i Mariko su znali da je to tek isprika da spasi obraz, te da general Išido nikad ne bi dopustio da dva tako vrijedna taoca otiđu sada, kad mu je Toranaga izmakao šaka. — Sigata ga naj — izjavi on. — Karma, neh? (Ništa ne možemo! Karma, zar ne?)

— Da. Uzeo je svitak. — Sad moram ovo pročitati. Hvala, Mariko-san, jako dobro si obavila posao. Molim te, u zoru dovedi u tvrđavu Anđin-sana. — Gospodine, sad kad je ovdje moj gospodar, morat ću . . . — Tvoj muž već se složio! Dok sam ovdje, moraš ostati gdje jesi kao tumač. Ovih nekoliko dana tvoja je prvenstvena dužnost Anđin-san. — Gospodine, moram svom gospodaru osnovati kućanstvo. Bit će mu potrebna posluga, i kuća. — To bi sada bio gubitak novca, vremena i napora. On će ostati s vojskom, ili u Anđin-sanovoj kući, što god zaželi. — Zapazi da je ona gnjevno porumenjela. — Nan đa? — Moje mjesto trebalo bi biti uz moga gospodara, da mu služim. — Tvoje mjesto je ondje gdje ja želim, neh? — Da, molim vas, oprostite. Naravno. — Naravno. — Otišla je. Brižno je pročitao svitak. I ratni priručnik. Tad ponovno pročita dijelove svitka. Obje isprave spremi na sigurno mjesto, stavi stražare pred kabinu te se popne na palubu. Bijaše zora. Dan je navještao toplinu i naoblaku. Odustao je od sastanka s Anđin-sanom. Sa stotinu stražara odjahao je na visoravan. Tamo je pokupio sokolare i tri sokola te lovio na području od dvadeset rija. U podne je u torbi imao tri fazana, dvije velike šljuke, zeca i dvije prepelice. Jednog fazana i zeca poslao je Anđin-sanu, a ostatak u tvrđavu. Neki njegovi samuraji nisu bili budisti, a on je podnosio njihove običaje. A sam je pojeo malo hladne riže s ribljom paštetom i ukiseljene alge s komadićima đumbira. Tad se sklupča na tlo i zaspi.

Bijaše kasno popodne. Blackthorne se nalazio u kuhinji i veselo zviždukao, okružen glavnim kuharom, kuharevim pomoćnikom, pripravljačicom povrća, pripravljačicom ribe i njihovim pomagačima. Svi su se smješkali, ali su u sebi bili ogorčeni zato što je u kuhinji njihov gospodar s gospodaricom, a i zato što im je ona kazala da će ih on počastiti, uputivši ih kako da pripremaju i kuhaju po njegovu ukusu. I naposljetku, uvrijediše se zbog zeca. Već je objesio fazana pod strehom šupe i brižno im saopćio da ga nitko, nitko osim njega ne smije dirati. — Razumiju li, Fuđiko-san? Nitko ne dira osim mene? — zapitao je s hinjenom ozbiljnošću. — Oh, da, Anđin-sane, svi su razumjeli. Jako žalim, oprostite, ali ljepše je reći: nitko ga ne smije dirati, osim mene. — A sad — reče on, ne obraćajući se nikom određenom — profinjena kuharska umjetnost! Prva poduka. — Dozo gomen nasaj? — zapita Fuđiko. — Miru! (Gledaj!) Opet se osjećao mladim, jer je nekoć njega zapadalo da čisti divljač što su je on i brat krivolovili — uz onako veliku pogibelj — po posjedima oko Chathama. Izabrao je dug nož za rezanje. Glavni kuhar, suši, problijedi. Bijaše to nož koji je on najviše volio, posebno nabrušena sječiva, kako bi komadići sirove ribe bili uvijek savršeno narezani. To je znalo sve kuhinjsko osoblje pa suzdrži dah. Još su se jače smješkali da prikriju zbu- njenost, a on je pojačavao smiješak da prikrije svoju sramotu. Blackthorne raspori zecu trbuh pa uredno izvrne trbušnu ovojnicu i utrobu. Jedna od mladih sluškinja ustane i tiho pobjegne. Fudiko odluči da joj zakine mjesečnu plaću, a istodobno zažali što i sama nije sluškinja pa da smije časno pobjeći. Gledali su zaleđeno dok je odsijecao šape i noge pa prednje noge gurnuo natrag u krzno te oderao kožu na nogama. Isto je tako postupio i sa stražnjim nogama. Oderao je krzno pa ogoljele stražnje noge provukao kroz prorez na trbuhu. A zatim, uz vješt trzaj, povuče krzno preko glave kao stari zimski kaput. Gotovo oderanu životinju položio je na stol za rezuckanje te joj skinuo glavu, ali tako da je još

ostala visjeti na krznu, otužno razrogačenih očiju. Opet je obrnuo krzno na pravu stranu te ga odložio. Kuhinjom prođe uzdah. Nije ga čuo, jer se posvetio sjec- kanju nogu na zglobove i raščetvorenju zeca. Još jedna sluškinja neopaženo pobjegne. — A sad bih lonac — reče Blackthorne uz srdačan smiješak. Nitko mu ne odgovori. Samo su buljili s onim istim zaleđenim osmijehom. Spazio je veliki željezni kotao. Bijaše besprijekoran. Diže ga krvavim rukama i napuni vodom iz drvene posude te lonac objesi nad žeravnik usađen u zemljanom podu, u jami okruženoj kamenjem. Nadoda komade mesa. — A sada povrće i začine — rekao je. — Dozo? — grleno zapita Fuđiko. Nije znao japanske nazive pa se osvrnuo. U drvenoj košari bile su mrkve i korijenje što je izgledalo kao repa. Očisti ih, nareže te doda u juhu zajedno sa solju i s malo tamnog sojina umaka. — Trebali bi nam luk, češnjak i portsko vino. — Dozo? — opet bespomoćno upita Fuđiko. — Kotaba širimasen. — (Ne znam riječi.) Nije ga ispravila, samo je uzela žlicu te mu je pružila. Odmahnuo je glavom. — Sake! — naredi on. Kuharov pomoćnik prene se u život i doda mu drvenu bačvicu. — Domo. — Blackthorne natoči punu šalicu pa nadoda još .jednu dobre ruke. Rado bi malčice gucnuo iz bačve, ali je znao da bi bilo nepristojno da pije hladno i bez obreda, a pogotovo ovdje u kuhinji. — Isukrste, što bi mi godilo pivo — glasno će on. — Dozo goziemašita, Anđin-san? — Kotaba širimasen. ali ovaj gulaš bit će izvrstan, Iči-ban. neh? — Uperi prst u uscvrčali lonac. — Haj — neuvjereno će ona. — Okuru cukaj arigato Tomnaga-sama — izjavi Blackthorne. (Pošalji glasnika da zahvali gospodaru Toranagi.) Nitko mu nije ispravljao greške u japanskom. — Haj. — Čim se našla vani, Fuđiko jurne prema zahodu, kolibici što je u samotnom sjaju stajala blizu ulaznih vrata u vrtu. Bilo joj je jako zlo. — Je li vam dobro, gospodarice? — zapita njezina sluškinja Nigacu, sredovječna debeljuca koja je pazila na Fuđiku od njezina najranijeg djetinjstva. — Odlazi! Ali najprije mi donesi ‘ča’. Ne, morat ćeš u kuhinju . . . oh, oh, oh! — Ovdje imam ‘ča’, gospodarice. Smatrale smo da ćete ga zaželjeti pa smo na drugom žeravniku zakipile vodu. Evo! — Oh, tako si pametna! — Fuđiko srdačno uštipne Nigacin okrugli obraz dok je druga služavka prilazila da je hladi lepezom. Obrisa usta papirnatim ručnikom te zahvalno sjedne na jastuke na verandi. — Oh, već mi je bolje! — I zaista je bilo bolje na svježem zraku u hladu. Toplo popodnevno sunce bacalo je tamne sjene, a leptiri su tražili hranu. Daleko pod njom prostiralo se more, mirno i iskričavo. — Što je, gospodarice? Nismo se usudile niti da zavirimo. — Nije važno. Gospodar je . . gospodar je . nije važno. Čudne su njegove navike, ali to je naša karma. — Svrnula je pogled, videći da glavni kuhar smjerno prolazi kroz vrt, a srce joj ustreperi. Svečano se naklonio, uredan mršav čovječuljak krupnih nogu i izrazito isturenih zuba. Prije nego što je mogao izustiti riječcu, Fudiko reče uz prigušen smiješak: — Naruči u selu nove noževe i novu posudu za kuhanje riže! Novu dasku za sjeckanje, nove posude za vodu, sve što smatraš potrebnim. Ono što je upotrijebio gospodar čuvajte za njegovu osobnu upotrebu. Ogradit ćete poseban prostor, a ako želiš, sagradi i drugu kuhinju, gdje gospodar može kuhati ako zaželi. Dok se ti ne usavršiš! — Hvala, Fuđiko-sama — odvrati kuhar. — Oprostite što vas prekidam, ali jako žalim, molim vas, oprostite, u susjednom selu poznajem dobra kuhara. Nije budist! Štoviše, bio je s vojskom u Koreji pa zacijelo sve zna o tome . . kako da ... kako da kuha gospodaru, bolje nego ja. — Kad zaželim drugoga kuhara, reći ću ti. Kad budem smatrala da si nesposoban ili nemoćan, kazat ću ti, a dotad ćeš ovdje biti glavni kuhar. Mjesto si prihvatio na šest mjeseci! — reče ona.

— Da, gospodarice — odvrati kuhar, na izgled dostojanstveno, iako se u sebi tresao, jer Fuđiko-nohAnđin nije bila gospodarica s kojom se moglo zavitlavati. — Molim vas, oprostite, ali uzeli ste me da kuham. Ponosan sam da kuham, ali nikada nisam pristao da . da budem mesar. Ete su mesari. Naravno, ovdje ne možemo imati etu, ali onaj kuhar nije budist kao ja, moj otac, a prije toga njegov otac, a njegov prije njega, gospodarice, i oni nikada, nikada Molim vas, taj novi kuhar će... — Ovdje ćeš kuhati kao što si uvijek kuhao. Smatram da izvrsno kuhaš! Dostojan si vrhunskog kuhara u Jedu. Dapače, jedan tvoj recept poslala sam gospi Kiricubo u Osaku. — Oh? Hvala, previše me častite. Koji recept, gospodarice? — Sitne svježe jegulje, muzgavci i narezane kamenice, s malko — baš onoliko koliko treba — soje koju onako dobro pripremaš. Izvrsno! Najbolje što sam ikada kušala. — Oh, hvala, gospodarice — progunđa on. — Naravno, tvoje juhe daleko su još od savršenstva. — Oh, jako žalim! — Kasnije ćemo to raspraviti. Hvala, kuharu! — reče ona i pokuša ga otpustiti. Čovječuljak je junački ostao na mjestu. — Molim vas, oprostite, gospodarice, ali ko. s posvemašnjom poniznošću, ako gospodar kad gospodar — Kad ti gospodar rekne da kuhaš, mesariš ili bilo što drugo, kud on okom, ti ćeš skokom. Smjesta! Kao što dolikuje svakom vjernom slugi. U međuvremenu će ti možda dugo trebati da se usavršiš, pa bi se možda mogao privremeno dogovoriti s onim kuharom neka te posjeti onih rijetkih dana kad gospodar zaželi jesti po svome. Udovoljivši svojoj časti, kuhar se smješkao i klanjao. — Hvala. Molim vas, oprostite što sam zatražio naputak. — Jasno, tog drugog kuhara nagrađivat ćeš od svoje plaće. Kad su opet ostale same, Nigacu se zasmijulji u rukav. — Oh, gospodarice-čan, smijem li vam čestitati na potpunoj pobjedi i na mudrosti? Glavni kuhar umalo se onesvijestio kad ste mu rekli da će on morati još platiti čovjeka! — Hvala, dadiljo-san! — Fudiko osjeti zadah zeca koji se počeo kuhati. A ako me pozove da s njim jedem?, pomislila je i zamalo se onesvijestila. Pa i ako me ne pozove, morat ću mu to poslužiti. Kako da izbjegnem mučninu? Ne smije ti se smučiti!, zapovjedi samoj sebi. To je tvoja karma. Zacijelo si bila užasna u prethodnom životu, da, ali zapamti, sad je sve u redu. Još samo pet mjeseci i šest dana! Ne misli na to, misli samo na svoga gospodara koji je hrabar i snažan muškarac, iako ima jezive navike što se tiče jela . . . Do vrata dotopoću konji, a Buntaro sjaše mahnuvši svojim ljudima neka se udalje... Zatim, samo u pratnji svog osobnog tjelohranitelja, prijeđe vrtom, prašnjav i znojav. Nosio je golem luk, a na leđima tobolac. Fuđiko i njezina sluškinja srdačno se naklone iako su ga mrzile. Ujak joj je bio glasovit po divljim, neobuzdanim nastupima gnjeva u kojima bi šibao bez upozorenja ili bi se gotovo sa svima svađao. Uglavnom su patile samo njegove sluge ili žene. — Izvolite ući, ujače, baš lijepo od vas što ste nas tako brzo posjetili — reče Fuđiko. — Ah, Fuđiko-san. Je li . . ? Kakav je ovo smrad? — Moj gospodar kuha divljač koju mu je poslao gospodar Toranaga. Mojim ništavnim slugama pokazuje kako se to kuha. — Ako želi kuhati, mislim da može, iako... — Buntaro s gađenjem naškubi nos. — Da, gospodar u svojoj kući smije svašta raditi, u granicama zakona, ako time ne smeta susjedima. Prema zakonu bi takav smrad mogao izazvati tužbe, a bilo bi jako nezgodno smetati susjedima. Niži nisu ništa činili čime bi ometali pretpostavljene, inače ode im glava. Stoga su u cijeloj zemlji samuraji oprezno i udvorni živjeli blizu samuraja, po mogućnosti jednakih po činu. Seljani uz seljane, trgovci u svojim posebnim ulicama, a ete izdvojeno, iza gradskih zidina. Omi im je bio najbliži susjed. On nam je pretpostavljen, pomislila je. — Iskreno se nadam da to nikome ne smeta — nelagodno je kazala Buntaru, pitajući se kakvo novo zlo

on sprema. — Htjeli ste vidjeti moga gospodara? — Počela je ustajati, ali je on zaustavi. — Ne, molim te, nemoj ga smetati, pričekat ću — svečano će on, a njoj srce side u pete. Buntara nije resila uljudnost i njegova je pristojnost uvijek bila jako opasna. — Oprosti što ovako dolazim bez glasnika koji bi me najavio i zatražio sastanak — govorio je on — ali gospodar Toranaga mi reče da će mi možda biti dopušteno da ovdje upotrijebim kupaonicu i da se nastanim. S vremena na vrijeme. Bi li kasnije zapitala Anđin-sana daje li mi svoje dopuštenje? — Jasno odvratila je prema uobičajenoj etiketi. Gadila joj se pomisao da će imati u kući Buntara. — Sigurno će biti počašćen, ujače. Smijem li vas, dok čekate, ponuditi čajem ili sakeom? — Sake, hvala. Nigacu žustro stavi na verandu jastuk i odjuri po sake, iako je silno željela ostati. Buntaro preda luk i tobolac stražaru, odbaci prašnjave sandale i teško stupi na verandu. Isuče iz pojasa ubojiti mač, sjedne prekriženih nogu i položi mač na koljena. — Gdje je moja žena? S Anđin-sanom? — Ne, Buntaro-sama, jako žalim, pozvana je u tvrđavu gdje — Pozvana? A tko ju je pozvao? Kasigi Jabu? — Oh, ne, gospodar Toranaga, gospodine, kad se popodne vratio iz lova. — Oho, gospodar Toranaga? — Buntaro je u sebi kipio i prijeteći se preko zaljeva zagledao u utvrdu. Uz Jabuovu vijorila je i Toranagina zastava. — Želite da nekog pošaljem po nju? — Odmahnuo je glavom. — Za nju imam dovoljno vremena. — Uzdahnuo je i pogledao nećakinju, kćer svoje najmlađe sestre. — Sretan sam što imam tako obrazovanu ženu, neh? — Da, gospodine. Sretni ste. Bila je neizrecivo vrijedna dok je prevodila znanje Anđin-sana. Buntaro je buljio u tvrđavu pa onjušio zrak jer se opet proširio zapah kuhanja. — Kao da sam u Nagasakiju ili opet u Koreji. Tamo neprestano pripremaju meso, kuhano ili pečeno. Smrdi . . . takvo nešto nisi nikad iskusila. Korejci su životinje, kao ljudožderi. Zadah češnjaka prožme čovjeku i odjeću i kosu. — Zacijelo je bilo užasno. — Rat je bio dobar, lako smo mogli pobijediti i probiti se po Kini, pa civilizirati obje države. — Buntaro pocrveni, a glas mu posta hrapav. — Ali nismo! Izgubili smo i morali smo se sramno vratiti jer su nas izdali. Izdadoše nas prljavi izdajnici na visokim položajima. — Da, to je jako tužno, ali vi imate pravo, potpuno imate pravo, Buntaro-sane — smirivala ga je ona. Olako je lagala, znajući da nema te zemlje na svijetu koja bi osvojila Kinu, a nitko ne može civilizirati Kinu koja je odvajkada civilizirana. Kuckala je žila na Buntarovu čelu i govorio je gotovo za sebe: — Platit će oni, svi oni! Izdajice! Potrebno je samo dovoljno čekati uz rijeku pa da izrone leševi naših neprijatelja, Čekat ću i doskora ću pljunuti na njihove glave, vrlo skoro. Na to sam se zarekao. — Pogledao ju je. — Mrzim izdajnike i preljubnike. 1 sve lažljivce! — Da, slažem se, potpuno ste u pravu, Buntaro-sama — sle- deno će ona, znajući da njegovoj okrutnosti nema granica. Sa šesnaest je godina Buntaro ubio rođenu majku, jednu od nevaž- nijih suložnica Hiro-macua, zbog tobožnjeg preljuba, dok se njegov otac Hiro-macu borio za diktatora Gorodu. A za koju godinu ubio je svog najstarijeg sina od prve žene, tobože zbog uvreda, a nju otpravio natrag njezinima gdje se ubila, jer nije mogla otrpjeti sramotu. Radio je grozne stvari svojim suložnicama i Mariki. Žestoko se posvađao s Fuđikinim ocem, a u Koreji ga je optužio da je kukavica. Opanjkao ga je pred Taikom koji mu je smjesta naredio da obrije glavu i pođe u redovnike. Doskora je umro jer ga je ubila sramota. Fudiko je morala napregnuti svu svoju volju da ostane mirna. Jako smo se ponosile čuvši da ste pobjegli neprijatelju — rekla je. Stigao je sake. Buntaro je počeo dobrano lokati. Kad je prošlo pristojno vrijeme čekanja, Fuđiko ustane.

— Molim vas, oprostite na tren. — Ode u kuhinju da upozori Blackthornea. Da ga moli za dopuštenje da se Buntaro nastani u kući, te da kaže njemu i posluzi što da se radi. — Zašto baš ovdje? — razdražljivo zapita Blackthorne. — Zašto bi ovdje odsjeo? Je li potrebno? Fuđiko se ispriča i pokuša mu objasniti da Buntara nikako ne smiju odbiti. Blackthorne se mrzovoljno vrati kuhanju, a ona ode Buntaru. Boljele su je grudi. — Moj gospodar kaže da će biti počašćen što ćete biti ovdje. Njegova je kuća vaša kuća. — Kako se osjećaš kao barbarinova suložnica? — Mislila sam da je to grozno, ali Anđin-san je hatamoto i samuraj. Valjda je to kao i s ostalim muškarcima. Po prvi put sam suložnica. Draže mi je biti supruga. Anđin-san je kao i svi drugi muškarci. Da, ima neke jako neobične navike. — Tko bi pomislio da će žena iz naše kuće postati suložnica barbarinu, pa bio on i hatamoto? — Nisam imala izbora! Samo sam poslušala gospodara Toranagu i djeda, vođu našega klana. Žena je dužna slušati. — Da. — Buntaro ispije šalicu sakea, a ona mu je opet napuni. — Za ženu je važan posluh. A Marikosan je poslušna, zar ne? — Da, gospodaru. — Zagledala se u njegovo ružno, majmunsko lice. — Samo vam je osvjetlala obraz, gospodine! Bez vaše gospe žene gospodar Toranaga nikada se ne bi domogao Anđin-sanova znanja. Prepredeno se nasmiješio. — Čujem da si uperila pištolje Omi-sanu u lice. — Samo sam činila svoju dužnost, gospodine. — Gdje si naučila baratati pištoljima? — Nikad dotad nisam u ruci držala pištolj. Nisam znala jesu li pištolji nabijeni, ali bih povukla oroz. Buntaro se nasmije. — Tako je mislio i Omi-san. Opet mu je napunila šalicu. — Nikad mi nije bilo jasno zašto mi ih Omi-san nije pokušao oduzeti. Gospodar mu je naredio da ih uzme, a on nije poslušao. — Ja bih! — Da, ujače. Znam. Molim vas, oprostite, ali bih povukla oroze. — Da, ali bi me promašila! — Vjerojatno bih! Otad sam naučila pucati. — On te učio? — Ne. Jedan časnik gospodara Nage. — Zašto? — Moj otac nije dopuštao svojim kćerima da nauče baratati mačem ili kopljem. Smatrao je — a mislim da je to bilo mudro — da se moramo posvetiti nježnijih stvarima, ali katkad žena mora zaštititi svoga gospodara i njegovu kuću. Pištolj je pogodno oružje za ženu, vrlo pogodno. Ne zahtijeva nikakvu snagu. Samo malo vježbe! Stoga ću sad možda biti još malko korisnija svome gospodaru, jer ću zacijelo raznijeli glavu svakom čovjeku kako bih njega zaštitila, a za čast naše kuće. Buntaro iskapi šalicu. — Ponosio sam se čuvši da si se onako suprotstavila Omi- -sanu. Imala si pravo! Ponosit će se i gospodar Hiro-macu. — Hvala, ujače, ali činila sam samo običnu dužnost. — Svečano se naklonila. — Moj gospodar pita biste li mu udijelili čast da sada s njim razgovarate, ako vas je volja. On je proslijedio po ritualu. — Molim te, zahvali mu, ali bih li se najprije smio okupati? Ako ga je volja, razgovarat ću s njim kad se vrati moja žena.

TRIDESET I PETO POGLAVLJE

Blackthorne je čekao u vrtu, odjeven u smeđu odoru-kimono što je dobio od Toranage, s mačevima za pojasom i nabijenim pištoljem skrivenim pod pojasom. Iz Fudikinih žustrih objašnjenja, a kasnije i od posluge, razabrao je da mora svečano primiti Buntara, jer je taj samuraj ugledan general i hatamoto, i prvi gost u njegovoj kući. Stoga se okupao, brzo presvukao i pošao na mjesto koje je bilo pripravljeno. Jučer je nakratko vidio Buntara prilikom dolaska. Ostatak dana Buntaro je bio zaposlen s Toranagom, Jabuom i Marikom, te je Blackthorne bio prepušten samome sebi da priredi žurni ogledni napadaj, s Omijem i s Nagom. Napadaj je ispao posve dobro. Mariko se jako kasno vratila kući. Ukratko mu je ispričala Buntarov bijeg kad su ga danima ganjali Išidovi ljudi, pa kako im je uzmicao i naposljetku se kroz neprijateljske pokrajine probio u Kvanto. — Bilo je jako teško, ali možda ne i preteško, Anđin-sane. Moj muž jako je snažan i jako hrabar. — Što će sada biti? Zar odlazite? — Gospodar Toranaga zapovijeda neka sve ostane kako je bilo. Ništa se ne smije mijenjati. — Promijenili ste se, Mariko. Nestade iskre iz vas. — Ne, to je samo plod vaše mašte, Anđin-sane. Naprosto mi je laknulo što je živ, jer sam bila sigurna da je mrtav. — Da, ali to ipak mijenja neke stvari, zar ne? — Naravno. Hvalim Boga što moj gospodar nije zarobljen... Da je ostao živ, kako bi i dalje služio gospodaru Toranagi. Oprostite, Anđin-sane, sad sam umorna. Žalim, jako sam, jako umorna. — Bih li ja išta mogao učiniti? — A što biste učinili, Anđin-sane, osim da se veselite zbog mene i zbog njega? Zapravo se ništa nije promijenilo. Ništa nije prestalo, jer nije ništa ni počelo. Sve je kako je bilo! Moj muž je živ. Zar ne žališ što nije umro?, pitao se Blackthorne u vrtu. Ne! Čemu onda skriveni pištolj? Zar te mori krivnja? Ne. Ništa nije počelo. Zar nije? Nije! Mislio si da je imaš. Nije li to isto kao da je zaista imaš? Vidio je kako Mariko prelazi iz kuće u vrt. Izgledala je kao porculanska minijatura. Išla je pola koraka iza krupnog Buntara koji je u usporedbi s njom djelovao još veći. S njom bijahu Fu- diko i sluškinje. Naklonio se. — Jokoso ojde kudasareta, Buntaro-san. (Dobro došao u moju kuću, Buntaro-sane.) Svi se naklone. Buntaro i Mariko sjednu na jastuke njemu sučelice, a iza njega Fuđiko. Nigacu i sluškinja Koj počnu posluživati čaj i sake. Buntaro uze sake. A i Blackthorne. — Domo, Anđin-san. Ikaga desu ka? — Ii, ikaga desu ka? — Ii. Kova dozuni šabereru joni natta na. (Dobro. Počeo si vrlo dobro govoriti japanski.) Blackthorne ubrzo izgubi nit razgovora, jer je Buntaro mlio riječi, govorio nehajno i brzo. — Oprostite, Mariko-san, nisam ga razumio. — Moj muž želi vam zahvaliti što ste ga pokušali spasiti veslom. Sjećate li se? Kad smo bježali iz Osake. — Ah, so desu! Domo. Molim vas, recite mu da još smatram da smo se trebali vratiti na obalu. Bilo je dovoljno vremena. Djevojka se bezrazložno utopila. — On kaže da je sve to bila karma. — Bila je to glupa smrt — odbrusi Blackthorne i požali zbog svoje neotesanosti. Primijeti da ona to nije prevela. — Moj muž kaže da je strategija napada jako dobra. Uistinu jako dobra! — Domo. Recite mu da sam sretan da je neozlijeđen pobjegao! A i što će zapovijedati pukovnijom. I jasno, da je ovdje dobrodošao na stan! Domo! Anđin-sane, Buntaro-sama kaže, da, plan napada iako je dobar, ali on će uvijek nositi luk i mačeve. Može ubijati na mnogo veću udaljenost, jako točno, i brže nego mušketom. — Sutra ću se s njim ogledati u pucnjavi pa ćemo vidjeti hoće li mu se svidjeti.

— Izgubit ćete, Anđin-sane, jako žalim. Smijem li vas opomenuti da to ne pokušavate? — izjavi ona. Blackthorne vidje kako Buntaro sijeva očima od Marike do njega, pa opet na nju. — Hvala, Mariko-san. Recite mu da bih ga želio vidjeti kako strijelja. — Pita znate li rukovati lukom? — Da, ali ne kao pravi strijelac. Kod nas su sad lukovi dobrano staromodni, osim samostrijela. Obučen sam za more gdje koristimo samo topove, muškete ili kratke sablje. Katkad se služimo i vatrenim strijelama, ali samo za neprijateljska jedra u blizini. — Pita kako upotrebljavate i kako pripremate te vatrene strijele! Jesu li drukčije od naših, poput onih kojima su u Osaki gađali galiju? Blackthorne počne objašnjavati. Opet uobičajene zamorne upadice i učestala zapitkivanja. Sad se već naučio na njihovu nevjerojatno Ijubopitljivu ćud u vezi s bilo kojim oblikom rata, ali ga je zamaralo da govori pomoću tumača. Iako je Mariko bila izvrsna, ono što bi naposljetku kazala rijetko bi bilo točno. Dug odgovor uvijek bi skratila, a sve što bi kazao ona bi — jasno - malko promijenila, pa je dolazilo do nesporazuma. Stoga je morao bespotrebno ponavljati objašnjavanja. No, znao je da im bez Marike nikada ne bi postao toliko uvažen. Samo me znanje spašava iz jame, podsjetio se. Ali to nije poteškoća, jer još mnogo toga moram kazati i izvojevati bitku. Pobijediti u pravoj bitki! Dotad ćeš biti siguran. Moraš planirati brodovlje, a onda ćeš se bez opasnosti vratiti kući. Vidio je Buntarove mačeve i tjelohraniteljeve mačeve. Opipa svoje mačeve i namaštenu toplinu svog pištolja. Istinski je znao da u ovoj zemlji neće nikada biti siguran. Ovdje nije siguran niti on, niti itko, pa ni Toranaga. — Anđin-sane, Buntaro pita: ako vam sutra pošalje ljude, biste li im mogli pokazati kako da pripreme takve strijele? — Gdje bismo mogli nabaviti smolu? — Ne znam. — Mariko ga je zapitkivala gdje se smola obično nalazi te kako izgleda ili zaudara, i čime se može zamijeniti. Tad je nadugo prevodila Buntaru. Fuđiko je cijelo vrijeme šutjela, a njezinim vičnim očima i ušima ništa nije promaklo. Sluškinje kojima bi Fudiko neznatno mahnula lepezom da ih upozori na praznu šalicu, neprekidno su punile pljoske sakea. — Moj muž kaže da će o ovom raspraviti s gospodarom To- ranagom. Možda negdje u Kvantu postoji smola. Još nismo za nju čuli. Ako nema smole, imamo gusta ulja i kitovo ulje, koja bi možda zamijenila smolu. Pita služite li se katkad ratnim raketama kao Kinezi! — Da, ali ne smatraju ih jako korisnim, osim prilikom opsade. Koristili su ih Turci kad su na Malti napali vitezove ivanov- ce! Uglavnom se služe raketama da izazovu požar i paniku. — Pita: molim vas, navedite pojedinosti o toj bitki! — Bilo je to prije četrdeset godina u najvećoj — Blackthorne umukne. Misli su mu letjele. Bijaše to najvažnija opsada u Evropi. Šezdeset tisuća Turaka, muslimana, vrhnje Otoman- skog Carstva, sukobila se sa šest stotina kršćanskih vitezova, kojima je pomagalo nekoliko tisuća malteških pomoćnih vojnika, utvrđeni u svom golemom zamku Svetom Elmu, na otočiću Malti u Sredozemlju. Vitezovi su junački izdržali šestomjesečnu opsadu i — nevjerojatno — prisilili neprijatelja da se sramno povuče. Ta pobjeda spasila je sve obale Sredozemlja, pa prema tome i kršćanstvo, od nemilog haračenja nevjerničkih horda. Blackthorne je odjednom shvatio da mu ta bitka daje rješenje za zamak Osake. Kako da ga zaposjedaju i pljačkaju, kako da se probiju kroz vrata i kako da ga osvoje. — Što ste rekli, senhor? — Bijaše to prije četrdeset godina na najvećem unutrašnjem moru u Evropi, Mariko-san, Sredozemnom moru. Obična opsada, kao svaka opsada, nije vrijedna spomena! — lagao je. To znanje bijaše neprocjenjivo, pa ga nije smio olako dati, a pogotovo ne sada. Mariko mu je mnogo puta objasnila da između Toranage i pobjede nepokolebljivo stoji zamak Osake. Blackthorne bijaše siguran da rješenje Osake možda postane njegova propusnica iz carstva, uza sva bogatstva koja mu budu potrebna u ovom životu. Zapazi da Mariko djeluje zbunjena. — Senhora? — Ništa, senhor. — Počela je prevoditi to što je kazao, ali je znao da i ona zna da im on nešto prešućuje. Prene ga miris gulaša. — Fuđiko-san! — Haj, Anđin-san? — Sokuđi va madaka? Kiaku va . . . sazo kufuku de oro… neh?

— (Kada je večera? Možda su gosti gladni.) — Ah, gomen nasaj, hi ga kurete kara ni itašimasu.

Blackthorne vidje kako ona pokazuje prema suncu pa shvati da je kazala: ‘Poslije zalaska sunca!’ Kimnuo je glavom i progun- đao ono što je u Japanu značilo uljudno:‘Hvala! Razumijem!' Mariko se opet obrati Blackthorneu. — Moj muž moli da pričate o bitki u kojoj ste se borili. — Sve je to u ratnom priručniku, Mariko-san. — Kaže da ga je pročitao s velikim zanimanjem, ali unutra su samo kratke pojedinosti. Tokom slijedećih dana želi naučiti sve o svim vašim bitkama. A sada o jednoj, ako izvoljevate. — Sve je u ratnom priručniku. Možda sutra, Mariko-san — Bilo mu je potrebno vrijeme da razmotri tu svoju novu pomisao o zamku Osake i o onoj bitki, a bio je umoran od pričanja, umoran od stalnih preslušavanja, ali nadasve je želio jesti. — Molim vas, Anđin-sane, biste li ponovili samo još jedanput mome mužu? — U glasu joj nazre brižno moljakanje pa se smekšao. — Naravno. Sto mislite, koja bi mu se bitka svidjela? — Ona u Nizozemskoj, blizu Zeelanda. Izgovarate li to tako? — Da — reče on. I započne pripovijedati o toj bitki koja je bila nalik na gotovo svaku bitku u kojoj su ginuli ljudi, uglavnom zbog grešaka i glupavosti oficira koji su zapovijedali. — Moj muž kaže da ovdje nije tako, Andin-sane. Ovdje oficiri-zapovjednici moraju biti jako sposobni ili će vrlo brzo umrijeti. — Naravno, moji prigovori odnosili su se samo na evropske vojskovođe. — Buntaro-sama kaže da će vam ovih dana pričati o našim ratovima i o našim vojskovođama, poglavito o gospodaru Taiku. Kao pravedno uzdarje za vaše obavijesti — neodređeno će ona. — Domo. — Blackthorne se lagano nakloni, osjećajući kako Buntaro zariva pogled u njega. — Što zapravo od mene želiš, kučkin sine? Večera je bila prava propast. Za sve. Još prije nego što su otišli iz vrta da večeraju na verandi, taj dan postane zlokoban. — Oprostite, Anđin-sane, ali što je ono? — Mariko upre prstom. — Ono tamo! Moj muž pita što je ono? — Gdje? Oh, tamo! Ono je fazan — reče Blackthorne. — Poslao mi ga je gospodar Toranaga zajedno sa zecom. Zeca imamo za večeru, po engleskom običaju! Ja ću ga pojesti, iako ima dosta za sve. — Hvala, ali... mi, moj muž i ja, ne jedemo meso. A zašto fazan tamo visi? Ne bi li ga po ovakvoj vrućini trebalo ukloniti i pripraviti? — Fazan se tako priprema. Objesi se da meso sazrije. — Što? Baš tako? Oprostite, Anđin-sane! — prošapće ona. — Jako žalim. Brzo će sagnjiti. Još ima perje, a i nije . . . očišćen. — Fazan ima suho meso, Mariko-san, pa mora visjeti nekoliko dana, pa i koji tjedan, ovisno o vremenu. Onda ga operu- šamo, očistimo i skuhamo. — Osta ostavljate ga na zraku? Da gnjije? Baš kao — Nan da? — nestrpljivo zapita Buntaro. Govorila mu je smirujuće, a on uvuče dah, ustane, zabulji se u pticu pa je dirne. Zazuja nekoliko muha pa se opet smjeste na fazana. Fudiko se oklijevajući obrati Buntaru, a on pocrveni. — Kaže vaša suložnica da ste naredili da ga ne smije taknuti nitko osim vas? — zapita Mariko. — Da. Zar ovdje ne vješate divljač? Niste svi budisti. — Ne, Anđin-sane. Mislim da ne. — Neki misle da fazana valja objesiti za repno perje dok ne otpadne, ali to su bablja posla — reče Blackthorne. — Najbolje ga je objesiti za vrat, jer sokovi ostanu ondje gdje im je mjesto. Neki ga ostave da visi dok mu ne padne i vrat, ali ja ne volim tako jako meso. Nekoć smo . . — Ušutio je jer je ona lagano pozelenjela. — Nan desu ka, Mariko-san? — žustro upita Fuđiko. Mariko objasni. Svi se uzrujano nasmiju, a Mariko ustane i slabašno obriše znoj na čelu. — Oprostite, Anđin-sane, biste li me na tren ispričali . . ? I vaša je hrana podjednako neobična, htio je kazati. Sto je s onim jučerašnjim sirovim lignjama?

Bijelo, sluzavo i žilavo meso, gotovo bez okusa, a uz to samo sojin umak da lakše klizne niz grlo? Ili narezani hobotničini krakovi, opet sirovi, s hladnom rižom i s algama? A svjež ušati klobuk sa smedežutim jušnatim torfuom, fermentiranom hladetinom od graha, koji izgleda kao zdjela pseće hrane? Oh, da divno posluženo, u krhkoj privlačnoj zdjeli, ali ipak je izgledalo kao splačina! Da! Boga mu, dovoljno da svatko povraća! Konačno odu u prostoriju do verande, a nakon uobičajenog beskonačnog klanjanja, ćaskanja, čaja i sakea, počne pristizati jelo. Mali poslužavnici bistre riblje juhe, riža i sirova riba. Kao i uvijek. A tad njegov gulaš. Podigao je poklopac s lonca. Uzdigne se para. Na blistavoj površini plesale su zlatne masne kuglice. Bogat umak od koga su mu rasle zazubice bijaše pun mesnog soka i komadića mesa. Ponosno ih je ponudio, ali svi odmahnu glavom te ga zamole da jede. — Domo — reče on. Pristojnost je zahtijevala da se juha pije iz lakiranih zdjelica, a da se sve krutine iz juhe jedu štapićima. Na poslužavniku bijaše kutlača. Jedva je čekao da utaži glad. Napuni zdjelu i počne jesti. Tad im vidje oči. Gledali su ga s mučnom opčinjenošću koju su bezuspješno nastojali prikriti. Tek mu ispari. Pokuša ih zaboraviti, ali nije mogao. Kruljilo mu je u želucu. Prikrivajući razdražljivost odloži zdjelicu, vrati poklopac na lonac te im otresito reče da nije po njegovu ukusu. Naredi Nigacui neka odnese. — Da li da to baci, pita Fuđiko? — javi se Mariko puna nade. — Da. Fuđiko i Buntaro odahnu. — Biste li još riže? — zapita Fuđiko. — Ne, hvala. Mariko je mahala lepezom, ohrabrujuće se smješkala i napunila mu šalicu sakeom. Ali Blackthorne se nije smirio. Odlučio je da ubuduće potajno kuha u brdima, da skrivećke jede, a da otvoreno lovi. Vrag nek ih nosi, pomisli on. Ako smije loviti Toranaga, smijem i ja. Kad ću ga vidjeti? Koliko još moram čekati? — Kuga na čekanje i kuga na Toranagu! — vikne na engleskom i odmah mu lakne. — Što, Anđin-sane? — zapita Mariko na portugalskom. — Ništa — Samo sam pitao kad ću vidjeti gospodara Toranagu. — Nije mi rekao. Pretpostavljam, vrlo skoro. Buntaro je srkao sake i juhu kao što bijaše običaj. Black- thorneu to počne smetati. Mariko je srdačno razgovarala s mužem koji je gunđao, jedva obraćajući pažnju na nju. Nije jela, a njega još više rasrdi što se i ona i Fuđiko umiljavaju Buntaru, pa i to što i sam mora trpjeti tog neželjenog gosta. — Recite Buntaro-sami da u mojoj zemlji domaćin pije zdravicu počasnom gostu! — Uz turoban smiješak uzdigne šalicu. — Za dug život i za sreću! — Ispije. Buntaro posluša Marikino objašnjenje, potvrdno kimne glavom. I on diže šalicu, nasmije se kroza zube te iskapi. — U zdravlje! — Blackthorne opet nazdravi. Pa opet. Pa opet. — U zdravlje! Ovoga puta Buntaro nije pio. Spusti punu šalicu i žmirkajući pogleda Blackthornea. Tad Buntaro zovne nekog tko je bio vani. Smjesta se otvori šodi. Njegov svugdje prisutni tjelohranitelj se nakloni te mu pruži golem luk i tobolac. Buntaro ih prihvati te se žestoko i brzo obrati Blackthorneu. — Moj muž . moj muž kaže da ste ga htjeli vidjeti kako gađa, Andin-sane. Smatra da je do sutra predaleko. Sad je pogodno vrijeme! Ulaz u vašu kuću, Anđin-sane Pita koji stup birate? — Ne razumijem — javi se Blackthorne. Glavni ulaz bijaše udaljen kojih četrdeset koraka s onu stranu vrta, ali sad ga je potpuno zastirao zatvoren zid-šodi njemu zdesna. — Lijevi ili desni stup? Molim vas, izaberite! — Glas joj je odavao hitnost. Opomenut, Blackthorne pogleda Buntara. On je djelovao odsutan, kao da ih je zaboravio. Zdepast ružan vražičak koji sjedi i zuri u daljinu. — Lijevi — opčarano je izrekao. — Hidari! — reče ona. Buntaro smjesta izvuče strijelu iz tobolca i, još sjedeći, namjesti luk, uspravi ga, privuče tetivu do visine očiju i odapne strijelu uz divljačku, gotovo poetsku vještinu. Strijela zašišti prema Marikinu

licu, u prolazu joj dirne pramen kose te nestane kroz papirnati zid-šodi. Odapne drugu strijelu, gotovo prije nego što je prva iščeznula, pa treću, a svaka je prolazila tek koji centimetar od Marike. Ostala je mirna i nepokretna, i klečala kao uvijek. Četvrta strijela, pa posljednja. Tajac je ispunjavalo titranje uzdrmane tetive na luku. Buntaro uzdahne te se polako vrati u stvarnost. Položi luk preko koljena. Mariko i Fuđiko suzdrže dah, nasmiješe se, naklone i čestitaju Buntaru. On kimne glavom te se lagano pokloni. Gledali su Blackthornea. Znao je da je gotovo čudotvorno to što je upravo doživio. Sve su strijele prošle kroz istu rupu na šodiju. Buntaro vrati luk svom tjelohranitelju te digne sitnu šalicu. Trenutak je u nju buljio, a onda je uzdigne prema Blackthorneu, iskapi i oporo progovori. Opet je postao nabusit. — On moj muž uljudno moli da izvolite poći i pogledati. Blackthorne na tren razmisli nastojeći smiriti srce. — Nije potrebno. Naravno da je pogodio cilj. — Kaže da želi da vi provjerite. — Siguran sam. — Molim vas, Anđin-sane! Time ćete mu ukazati čast. — Nije mi potrebno da mu ukazujem čast. — Da, ali smijem li. molim vas, tiho dodati svoju molbu? — U očima joj je ponovno bilo preklinjanje. — Kako da kažem: 'Bilo je divota gledati!’? — Rekla mu je. Ponovio je i naklonio se. Buntaro mu automatski uzvrati naklon. — Zamolite ga, molim vas, neka dođe sa mnom da vidi strijele. — Kaže neka odete sami, on ne želi poći, Anđin-sane. — Zašto ne? — Ako je bio točno gađao, senhor, sami ćete to vidjeti. Ako nije, opet ćete to samo vi vidjeti. Ni vama ni njemu neće biti neugodno. — A ako je promašio? — Nije. No, prema našem običaju, točnost uz ovako nemoguće uvjete nevažna je u usporedbi s Ijupkošću što je pokazuje strijelac, s plemenitošću pokreta, s njegovom snagom potrebnom da gada sjedećki, ili s nehajnošću je li pobijedio ili izgubio. Strijele su se žarile usred lijevog stupa, dva prsta jedan od druge. Blackthorne se zagleda unatrag prema kući. Četrdesetak koraka odatle vidje malenu rupu u papirnatom zidu koja bijaše iskra svjetla u tmini. Gotovo je nemoguća tolika točnost, pomisli on. S mjesta na kojemu je sjedio, Buntaro nije mogao vidjeti vrt ni vrata, a vani je bila mrkla noć. Blackthorne se okrene stupu i uzdigne svjetiljku. Rukom pokuša izvući strijelu. Čelični vršak preduboko je ušao. Mogao je pretrgnuti drvenu šipku, ali to nije želio. Motrio ga je tjelohranitelj. Blackthorne je oklijevao. Tjelohranitelj pristupi da mu pomogne, ali on odmahne glavom. — Ije, domo — te se vrati u kuću. — Mariko-san, molim vas, recite mojoj suložnici da želim da strijele vječno ostanu u stupu. I to sve! Da me podsjećaju na vrhunskog strijelca. Ovakvo gađanje još nisam vidio. — Naklonio se Buntaru. — Hvala, Anđin-sane. — Prevela je. Buntaro se nakloni te mu zahvali na komplimentu. — Sake! — naredi Blackthorne. Pili su još. Još mnogo. Sad je Buntaro bezbrižno iokao, a ri- žino pivo ga je opijalo. Blackthorne ga je potajno motrio, a onda skrene pažnju. Pitao se kako li je uspio poredati i odapeti strijele onako nevjerojatno točno. Nemoguće je, pomisli on, ali vidio sam ga svojim očima. Sto li sad rade Vinck, Baccus i ostali? Toranaga mu je rekao da je posada sad smještena u Jedu blizu Erasmusa. Isukrste, što bih ih volio vidjeti te svratiti na brod! Svrne pogled na Mariku koja je nešto govorila mužu. Buntaro ju je slušao, a onda Blackthorne iznenađeno opazi da se sa- murajevo lice izobličuje od gnušanja. Prije no što je mogao skrenuti pogled, Buntaro ga je pogledao. — Nan desu ka? — Buntarove riječi zvučale su gotovo kao optužba. — Nani-mo, Buntaro-san. — (Ništa.) Blackthorne ih sve ponudi sakeom, nadajući se da će popraviti svoju omašku. Žene su i sad prihvatile, ali su tek srknule rižino pivo. Buntaro smjesta istrusi šalicu. Bio je zle volje. Tad održi dug govor Mariki. Blackthorne progovori i protiv svoje volje.

— Što je s njim? — Oh, oprostite,

Što kaže? Anđin-sane. Muž me pitao za vas! O vašoj ženi i o suložnicama. I o vašoj djeci. I što se dogodilo otkako smo otišli iz Osake. On je… — Umukne predomislivši se, te nadoveže promijenjenim glasom: — Jako ga zanimate vi i vaši nazori. — Mene zanimaju on i njegovi nazori, Mariko-san. Kako ste se vi i on sreli? Kad ste se vjenčali? Jeste li? — Buntaro ga nadjača bujicom nerazumljivih japanskih riječi. Mariko odmah prevede. Buntaro ispruži ruku, istrusi dvije šalice pune sakea, jednom ponudi Blackthornea, a ženama mahne da i one piju. — On ... moj muž tvrdi da su katkad šalice sakea premalene. — Mariko napuni nove šalice. Srkne iz jedne, a Fuđiko iz druge. Opet novi, ratoborni Buntarov govor. Marikin smiješak se sledi, a i Fuđikin. — Ije, dozo gomen nasaj Buntaro-sama — počne Mariko. — Ima! — naredi Buntaro. Fuđiko uzrujano počne govoriti, ali Buntaro je pogledom utiša. — Gomen nasaj — opravda se Fuđiko. — Dozo gomen nasaj. — Što je rekao, Mariko-san? — Kao da nije čula Blackthornea. — Đozo gomen nasaj, Buntaro-sama, vataši Njezin je muž sav pocrvenio u licu. — Ima! — Jako žalim, Anđin-sane, ali moj muž mi naređuje da kažem . . da odgovorim na vaša pitanja da vam pričam o sebi. Odgovorila sam mu da smatram da se o obiteljskim prilikama ne bi trebalo raspravljati ovako kasno noću, ali on naređuje. Molim vas, budite strpljivi! — Dobrano je gucnula sake. Pa opet. Opušteni pramenovi njezine kose nad ušima lelujali su na laganom propuhu što ga je stvarala Fuđikina lepeza. Istrusila je šalicu te je odložila. — Djevojačko mi je prezime Akeči. Ja sam kći generala, gospodara Akečija Đinsaja, ubojice. Moj je otac izdajnički ubio svog feudalnog gospodara diktatora Gorodu. — Bože na nebesima! Zašto je to učinio? — Bez obzira na razlog, Anđin-sane, on nema opravdanja. Moj otac počinio je najteži zločin u našem svijetu. Moja krv je okaljana, a i krv mog sina. — Pa zašto onda...? — umuknuo je. — Da, Anđin-sane? — Samo htjedoh reći da shvaćam što znači... ubiti feudalnoga gospodara. Iznenađen sam što su vam poštedjeli život. — Moj muž ukazao mi je čast — Buntaro je ponovno zlurado prekine, a ona se ispriča i prevede što je rekao Blackthorne. Buntaro joj prezirno mahne neka nastavi. — Moj muž ukazao mi je čast time što me udaljio — nastavila je blago kao i prije. — Molila sam neka mi dopusti da počinim seppuku, ali mi je uskratio tu povlasticu. Bijaše to Moram objasniti! Seppuku je povlastica koju mi može udijeliti samo on ili gospodar Toranaga. Još ga za to ponizno molim jednom godišnje na dan te izdaje. No, moj muž u svojoj mudrosti uvijek me odbijao. — Njezin je smiješak bio divan. — Moj muž časti me svakim danom, svakim časom, Anđin-sane. Ja na njegovu mjestu ne bih mogla niti razgovarati s tako . okaljanom osobom. — Zato ste ... zato ste posljednja od svoga roda? — zapita on, sjetivši se onog što mu je pričala o nesreći prilikom odlaska iz zamka Osake. Mariko prevede pitanje Buntaru, a onda se opet okrene. — Haj, Anđin-sane. Ali nije to za njih bila nesreća. U brdima je mog oca_ i njegovu obitelj uhvatio Nakamura, general koji je kasnije postao Taiko. Nakamura je vodio osvetničku vojsku te zaklao sve ljude mog oca, dvadeset tisuća, do jednoga! Moj otac i njegova obitelj pali su u klopku, ali otac je imao vremena da im svima pomogne, četvorici moje braće i trima sestrama, mojoj... mojoj majci i dvjema svojim suložnicama. Tad je počinio seppuku. U tome je on bio samuraj, i oni bijahu samuraji — kazala je. — Hrabro su klekli pred njega, jedan po jedan, a on ih je redom ubijao. Dično su ginuli. 1 on je dično poginuo. Očeva dva brata i jedan stric pristali su uz njega da izdaju svog feudalnog gospodara. I oni su pali u stupicu. I oni su isto tako časno umrli! Nijedan Akeči nije ostavljen na životu da ispašta mržnju, i porugu neprijatelja — osim mene. Ne, molim vas, oprostite, Anđin-sane, pogriješila sam. Otac, njegova braća i stric bijahu pravi neprijatelji. Od neprijatelja ostadoh na životu samo ja, živi svjedok sramne izdaje. Ja, Akeči Mariko, ostadoh na životu zato jer sam bila udata pa sam stoga pripadala muževoj porodici. Tada smo živjeli u Kiotu. Bila sam u Kiotu kad je otac poginuo.

Njegova izdaja i buna trajali su samo trinaest dana, Anđin-sane, ali dok na ovim otocima bude ljudi, prezime Akeči bit će okaljano. — Koliko ste već bili u braku kad se to dogodilo? — Dva mjeseca i tri dana, Anđin-sane. — A tad ste imali petnaest godina? — Da. Muž mi je ukazao čast time što se od mene nije razveo i nije me odbacio kao što je morao. Poslao me od sebe u seoce na sjeveru. Bilo je hladno tamo, Anđin-sane, u pokrajini Sonaj. Jako hladno! — Koliko ste tamo ostali? — Osam godina. Gospodaru Gorodi bilo je četrdeset devet godina kad je počinio seppuku da ga ne zarobe. Bijaše to gotovo prije šesnaest godina, Anđin-sane, a većina njegova potomst.. .- Buntaro je opet prekine. Njegov jezik bijaše kao bič. — Molim vas, oprostite, Anđin-sane — reče Mariko. — Moj muž ispravno ističe da je bilo dovoljno da vam kažem da sam kćerka izdajice. A da su duga objašnjavanja nepotrebna! Naravno, neka objašnjenja su potrebna! — oprezno je nadodala. — Molim vas, opravdajte neučtivost moga muža, a ja vas molim da zapamtite ono što sam rekla o ušima kojima čujemo. I o osmerostrukoj ogradi. Oprostite, Anđin-sane, naređeno mi je da odem. Vi ne smijete otići dok on ne ode, ili se onesvijesti od pića. Nemojte se miješati! — Naklonila se Fudiki. — Dozo gomen nasaj. — Do itašimašite. Mariko se nakloni Buntaru i ode. Ostane dašak njezina mirisa. — Sake! — reče Buntaro te se zloćudno nasmiješi. Fuđiko napuni čajnu šalicu. — U zdravlje — smušeno će Blackthorne. Preko sat vremena nazdravljao je Buntaru dok se i njemu nije zavrtjelo u glavi. Tad se Buntaro onesvijesti i sruši na razbacanu gomilu čajnih šalica. Smjesta se rastvori šođi i uđe tjelohranitelj s Marikom. Dignu Buntara uz pomoć posluge koja se odnekud stvorila te ga prenesu u nasuprotnu sobu. U Marikinu sobu. Uz pomoć sluškinje Koj počela ga je svlačiti. Tjelohranitelj zatvori šođi i sjedne preda nj, držeći ruku na balčaku opuštenog mača. Fuđiko je čekala i motrila Blackthornea. Uđu sluškinje da počiste nered. Blackthorne umorno prođe rukom kroz dugu kosu i ponovno veže vrpcu na pletenici. Tad se uspravi i teturavo iziđe na verandu, a za njim njegova suložnica. Zrak je ugodno mirisao i pročišćavao ga je. Ali ne dovoljno. Zamišljeno je sjedio na trijemu i upijao noć. Fuđiko klekne iza njega te se nagne prema naprijed. — Gomen nasaj, Anđin-san! — šapnula je pokazavši glavom kuću. — Vakarimasu ka? (Razumijete li?) — Vakarimasu, šigata ga naj. — Tada, videći njezin neobuzdan strah, on je pomiluje po kosi. — Arigato, arigato, Anđin-san. — Anatava sujmin ima, Fudiko-san! — reče on, s mukom nalazeći riječi. (A sada spavajte!) — Dozo gomen nasaj, Anđin-san, sujmin, neh? — zapita ona, pokazujući prema njegovoj sobi i molećivo ga gledajući. — Ije. Vataši o jogu ima. — (Ne, ja idem plivati.) — Haj Anđin-san. — Poslušno se okrenula i kliknula. Dotrče dvije sluge, seoski mladići, snažni i čuveni kao dobri plivači. Blackthorne se nije protivio. Znao je da bi večeras njegovi prigovori bili bez značenja. — Pa, u svakom slučaju — glasno će on, teturajući nizbrdo, a momci za njim. Mozak mu je bio tup od pića. — U svakom slučaju, uspavao sam ga. Sad joj ne može nanijeti nikakvo zlo. Blackthorne je sat vremena plivao i bolje se osjećao. Kad se vratio, Fuđiko je čekala na verandi s loncem vrućega čaja. Uze’ napitak pa ode u krevet i smjesta zaspi. Probudi ga Buntarov glas nabijen zlobom. Desnicom već pograbi držak nabijenog pištolja što ga je uvijek držao ispod futona, a probudio se tako iznenada da mu je srce lupalo u grudima. Buntaro umukne a započne Mariko. Blackthorne je razabrao tek pokoju riječ, ali je osjećao razboritost i uvjeravanje, a ne jadno cviljenje, niti suze. Bila je čvrsta i spokojna, po običaju. Opet plane Buntaro. Blackthorne pokuša ne slušati.

— Ne miješajte se — kazala mu je i bila je mudra. On nema nikakva dok Buntaro ima mnoga prava. — Molim vas, budite oprezni, Andin-sane. Zapamtite ono što sam vam rekla o ušima kojima čujemo, i o osmerostrukoj ogradi! Poslušno je opet legao. Koža mu se ledila od znoja. Prisiljavao je sebe da razmišlja o onom što mu je ona rekla. — Znate, Anđin-sane! — izjavila mu je one osebujne večeri kad su dokrajčivali posljednju u nizu posljednjih pljoski sakea, a on je tad zbijao šale o tome kako kod njih nigdje nema intimnosti jer se posvuda vrzmaju ljudi, zidovi su papirnati, a uvijek vrebaju oči i uši. — Ovdje morate naučiti stvoriti sebi vlastitu intimu. Od djetinjstva nas uče da se povlačimo u sebe i uzdig- nemo neprobojne zidove iza kojih živimo. Kad to ne bismo znali, zacijelo bismo svi poludjeli te ubili i druge i sebe. — Kakve zidove? — Oh, imamo mi bezgraničan labirint u kojemu se krijemo, Andin-sane! Obredi i običaji, svakojaki tabui, oh, da! Pa i naš jezik ima tananosti koje vaš nema, a koje nam dopuštaju da uljudno izbjegnemo svako pitanje ukoliko ne želimo na nj odgovoriti. — A kako začepiti uši, Mariko-san? To je nemoguće! — Oh, ako ste uvježbani, posve je lako. Jasno, učenje počinje čim dijete progovori, pa nam to uskoro postaje druga narav. Kako bismo inače opstali? Počinje time što najprije um pročistimo od ljudi, a sebe stavimo na drukčiju razinu. Pri tome nam mnogo pomaže zalazak sunca ili slušanje kiše. Anđin-sane, jeste li zapazili razne zvukove kiše? Ako istinski slušamo, nestaje sadašnjosti, neh? Izuzetno su dobre vježbe ako slušamo cvijeće što pada i stijenje što raste. Jasno, nitko ne zahtijeva od vas da te stvari vidite! To su samo znakovi, poruke našem centru hara, koje nas podsjećaju na prolaznost života i pomažu da ostvarimo va, što znači sklad, Anđin-sane! Potpun sklad, koji je najtraženija vrlina u cjelokupnom japanskom životu, čitavoj umjetnosti i… — Nasmijala se. — Evo, vidite što od mene radi previše sakea. — Vrškom jezika tako je zamamno taknula usne. — Šapnut ću vam tajnu! Ne dajte da vas zavaraju naši osmijesi i blagost, naš ceremonijal, nakloni, slatkoća i pažnje. Iza svega toga mi smo možda udaljeni milijun rija, izvan opasnosti, sami. Naime, to mi i tražimo, zaborav. Možda će vam jedna od naših prvih pisanih pjesama, nalazi se u našoj prvoj povijesnoj knjizi Kođiko, napisanoj prije jedno tisuću godina, objasniti što govorim:

Osam lepršavih oblaka se diže Da se u njima skriju ljubavnici. Osmerostruka ograda pokrajine Izumo Opkoljuje ove osmerostruke oblake . . Oh, kako je divna ta osmerostruka ograda' Sigurno bismo poludjeli bez te osmerostruke ograde, o, i te kako! Sjeti se osmerostruke ograde, govorio je sam sebi dok je nastavljao Buntarov siktavi gnjev. O njoj ništa ne znaš. A ni o njemu. Misli na mušketirsku pukovniju, ili na kuću, ili na Felicity! Ili o tome kako ćeš se domoći broda! Ili na Baccusa, ili na Toranagu, ili na Omi-sana. Što je s Omijem? Da mu se osvetim? Želi mi biti prijatelj, a poslije one nezgode s pištoljima neprestano je dobar i ljubazan i . . . Odjek šamara zapljusne ga po glavi. Tad ponovno Marikin glas, pa drugi šamar. Blackthorne za tren skoči na noge, otvorivši šodi. Tjelohranitelj stajaše u hodniku pred Marikinim vratima, isukana mača, i zlokobno ga je motrio. Blackthorne se spremao obrušiti na samuraja kadli se otvore vrata na dnu hodnika. Primakne se Fuđiko. Opuštena kosa joj je lepršala preko kimona-spavaćice. Paranje tkanine i nova pljuska nju kao da uopće nisu dirnuli. Uljudno se naklonila stražaru te stala među njih, a onda se pokorno poklonila Blackthorneu te ga uhvatila za ruku, pokazavši mu neka se vrati u svoju sobu. Vidio je samurajevu napetu pripravnost. Trenutačno je imao samo jedan pištolj i jedan metak pa se povukao. Fuđiko za njim. Za sobom je zatvorila šodi. Tada je, jako prestrašena, prijekorno odmahnula glavom, stavila prst na usne pa opet zakimala glavom. Njezine oči su ga uvjeravale molećivo. — Gomen nasaj, vakarimasu ka? — dahne ona, ali on je motrio zid susjedne prostorije koji je tako lako mogao razderati. I ona pogleda u zid pa stane između njega i zida. Sjela je davši mu znak da i on sjedne. Ali nije mogao. Stajao je, spremajući se za napadaj koji je sve njih mogao upropastiti, razjaren ječanjem koje se začu nakon novog udarca. — Ije! — Fuđiko je prestrašeno drhtala. Mahnuo joj je neka se skloni s puta. - Ije. ije! — opet je moljakala. — IMA! Fuđiko smjesta ustane i dade mu znak neka pričeka. Nečujno je jurnula po mačeve položene ispred

male počasne alkove, takoname. Drhtavim je rukama uzdigla dugi mač, izvukla ga iz korica i spremila da za njim skoči kroza zid. Tad odjekne posljednji udarac i sve jača bujica gnjeva. Bučno se otvori šođi i Buntaro teško iziđe, a za njim i tjelohranitelj. Na tren u kući zavlada muk, a tad zalupe vrtna vrata. Blackthorne krene prema njegovim vratima. Fuđiko mu poleti na put, ali je on odgurne u stranu te otvori vrata. Mariko je još klečala u jednom kutu susjedne prostorije. Na obrazu joj siva modrica, kosa raščupana, kimono u prnjama, a na bedrima i stražnjici teške modrice. Pohrlio je prema njoj da je pridigne, ali ona usklikne: — Odlazite, molim vas, odlazite, Anđin-sane! Vidio je kako joj iz ugla usana curka krv. — Isuse, kako ste teško . — Rekoh vam da se ne miješate. Molim vas, odlazite — nastavi ona onim istim smirenim glasom, što ga je tjerala u laž žestinom svog pogleda. Tad je opazila Fudiku koja je ostala na pragu. Obratila joj se. Fudiko poslušno uhvati Blackthornea za mišicu da ga odvede, ali on se istrgne stisku. — Ne! Lje! — Vaša prisutnost na ovom mjestu uništava mi obraz — reče Mariko. — Ne ulijeva mi mir ni utjehu, a sramoti me. Odlazite! — Želim vam pomoći. Zar ne razumijete? — Zar vi ne razumijete? Nemate nikakva prava. Ovo je intimna svađa između muža i žene. — Nema isprike za udaranje . — Zašto ne slušate, Anđin-sane? Ako želi, on me može smrtno isprebijati. On ima pravo, a željela bih da me pretuče nasmrt, čak i to! Onda više ne bih trebala podnositi sramotu. Mislite da je lako živjeti s mojom sramotom? Zar niste čuli što vam rekoh? Ja sam kći Akečija Đinsaja! — Niste vi krivi za to. Ništa niste učinili! — Kriva sam, a očeva sam kći. — Mariko bi tu umuknula, ali kad je uzdignula pogled pa vidjela njegovu sućut, brigu i ljubav, znajući da on silno cijeni istinu, odlučila je zbaciti nekoliko koprena. — Noćas sam ja bila kriva, Anđin-sane — kazala je. — Da plačem kao što on želi, da moljakam oproštaj kao što on želi, da mu se dodvoravam, da se okamenim od straha kao što on želi, da uz hinjeni užas raširim noge kao što on želi! Da počinim sve te ženske stvari što ih zahtijeva moja dužnost, on bi bio kao dijete u mojoj ruci. Ali neću! — Zašto? — Zato što je ovo moja osveta. Osveta zato što me poslije izdaje ostavio na životu, osveta zato što me na osam godina udaljio i svo to vrijeme me sačuvao na životu. Osveta zato što mi je naredio da se vratim u život i što me ostavio na životu. — Bolno je sjela i skupila poderani kimono. — Nikad mu se više neću podati. Jednom sam mu se dobrovoljno podala, iako sam ga mrzila od prvog trena kad sam ga vidjela. — Zašto ste se onda udali za nj? Rekoste da ovdje žene imaju pravo odbiti, da se ne moraju udavati protiv svoje želje. — Udala sam se za nj da ugodim gospodaru Gorodi i svom ocu. Bila sam tako mlada da tada još nisam poznavala Gorodu, ali ako vas zanima istina, Goroda bijaše najokrutniji i najgnusniji čovjek što se ikada rodio. On je natjerao mog oca na izdaju. To je živa istina! Goroda! — Kao da je pljunula to ime. — Da nije bilo njega, mi bismo bili svi živi i ugledni. Molim Boga da je Goroda u paklu vječnom. — Oprezno se pomakne, nastojeći ublažiti bol u boku. — Između muža i mene postoji samo mržnja. To je naša karma. Bilo bi mu posve lako da mi dopusti da se uspnem u ‘Mjestance smrti’. — Zašto vas ne pusti, razvede se od vas? Ili vam dodijeli to što želite? — Zato što je muškarac! — Podiđe je bolni trzaj, pa se zgrčila u licu. Blackthorne klekne uz nju i digne je u naručje. Odgurnula ga je i stekla vlast nad sobom. Fuđiko ih je stoički motrila s praga. — Dobro mi je, Anđin-sane. Molim vas, ostavite me samu. Ne smijete! Morate biti oprezni. — Ne bojim se ja njega. Umorno je maknula kosu s očiju i ispitljivo se zapiljila u nj. Zašto da ne pustim Anđin-sana da ode u susret svojoj karmi?, zapita se Mariko. On ne pripada našem svijetu. Buntaro će ga posve lako ubiti. Dosad ga je zaštićivala samo Toranagina osobna zaštita. Jabu, Omi, Naga, Buntaro Svakog od njih lako bi bilo nagovoriti da ga ubije. Otkako je došao, izaziva same nevolje, neh? A i njegovo znanje. Naga ima pravo! Anđin-san može razoriti naš svijet, ako ga ne sputamo.

A ako Buntaro znade istinu? Ili Toranaga? O jastučenju… — Jeste li ludi? — zapitala ju je Fuđiko one prve noći. — Nisam. — Pa zašto ćete onda zauzeti služavkino mjesto? — Zbog sakea i zabave, Fuđiko-san, i iz znatiželje — lagala je, krijući pravi razlog. Zato što ju je uzbuđivao, željela ga je, nikada nije imala ljubavnika. Večeras ili nikada! Anđin-san i samo Anđinsan. Pošla je k njemu i ushitila se, a kad je jučer stigla galija, Fuđiko ju je povjerljivo upitala: — Biste li pošli i da ste znali da je vaš muž živ? — Ne. Jasno da ne bih! — Lagala je. — Sad ćete kazati Buntaro-sami, neh? O jastučenju s Anđin-sanom? — A zašto bih to učinila? — Pomislila sam da to možda kanite. Ako kažete Buntaro-sanu u pogodno vrijeme, on će izliti na vas svoj bijes pa ćete lijepo umrijeti prije nego on shvati što je učinio. — Ne, Fuđiko-san, on me nikada neće ubiti. Na žalost! Poslat će me u ete, bude li imao dovoljno jaku ispriku, i ako dobije odobrenje od gospodara Toranage, ali nikad me neće ubiti. — Bi li preljub s Anđin-sanom bio dovoljan? — Oh, da! — Što bi se dogodilo vašem sinu? — Baštinio bi moju nesreću budem li unesrećena, neh? — Molim vas, kažite mi, ako ikad pomislite da Buntaro-sa- ma u to sumnja. Dok sam suložnica, dužna sam štititi Anđin-sana. Jesi, Fuđiko, pomislila je tada Mariko. A to bi ti pružilo ispriku da se otvoreno osvetiš optuživaču svog oca, za čim toliko očajno žudiš. No, tvoj otac bio je kukavica, jako žalim, jadna Fuđiko! Tamo je bio i Hiro-macu, inače bi danas tvoj otac bio živ, a Buntaro mrtav, jer je Buntaro kudikamo više omražen negoli je tvoj otac ikada bio prezren. Pa i mačevi koje toliko štuješ nije dobio kao bojno odličje. Kupio ih je od ranjenog samuraja. Jako žalim, ali ja ti nikada ovo neću reći, iako je i to živa istina. — Ne bojim se ja njega — opet će Blackthorne. — Znam — reče ona, a tad je obuzme bol. — Samo, molim vas, zaklinjem vas, za ljubav moju, bojte se njega! Blackthorne ode prema vratima.

Buntaro ga je čekao stotinu koraka odatle, usred staze što je vodila u selo, zdepast, golem, ubojit. Uza nj stajaše tjelohranitelj. Bijaše sumorna zora. Ribarske brodice već su plovile po plićacima, more je bilo mirno. Blackthorne u Buntarovoj ruci zapazi opušten luk i mačeve. I tjelohraniteljeve mačeve. Buntaro se lagano klatio, što mu je ulijevalo nadu da će skrenuti s cilja što bi mu možda omogućilo da pride dovoljno blizu. Pored staze nije bilo zaklona. Ne mareći ni za što, napeo je oroz oba pištolja te im se približavao. K vragu i zaklon! pomisli kroz omaglicu svoje krvoločnosti. A istodobno je znao da postupa suludo, da nema nikakvih izgleda protiv dvojice samuraja i dalekometnog luka, i da nema nikakva prava da se upleće. A kad se još nalazio izvan dometa pištolja, Buntaro se duboko pokloni, a i tjelohranitelj. Blackthorne zastane, predosjećajući stupicu. Ogleda se unaokolo, ali nikoga nije bilo u blizini. Kao u snu vidje kako Buntaro teško pada na koljena, kako odlaže luk, stavlja na tlo dlanove te mu se klanja kao seljak svom gospodaru. A isto tako i tjelohranitelj. Blackthorne je ošamućeno buljio u njih. Kad se uvjerio da ga oko ne vara, polako je pristupio, pripremivši pištolje, ali ne ni- šaneći, očekujući izdaju. Nedaleko od njih zastane. Buntaro se nije maknuo. Običaj je nalagao da i on klekne te uzvrati pozdrav, jer su bili jednaki ih otprilike jednaki, ali nikako nije shvaćao zašto ovakva nevjerojatna obredna smjernost u ovakvom stanju gdje će doskora poteći krv.

— Diži se, kučkin sine! — Blackthorne se spremao povući oba oroza. Buntaro ništa ne reče i ne učini. 1 dalje je držao sagnutu glavu, pritisnuvši dlanove o zemlju. Leda kimona kupala su mu se u znoju. — Nan da? — Blackthorne namjerno izabere najuvred- Ijivije pitanje koje je značilo: Što je? Htio je Buntara navesti da ustane i započne, znajući da ovako ne može u nj strijeljati, dok je oborene glave, gotovo u prašini. A tada, znajući da je nepristojno stajati dok oni kleče, i da je onaj ‘nan da’ bio gotovo nesnosna, a svakako nepotrebna uvreda, Blackthorne klekne, stisne pištolje, položi ruke na tlo i uzvrati naklon. Sjedne na pete. — Haj? — zapitao je uz usiljenu pristojnost. Buntaro odmah počne gunđati. Ponizno se ispričavao. Na čemu i zašto, Blackthorne nije točno znao. Tek bi tu i tamo uhvatio riječ-dvije, a mnogo puta riječ ‘sake’, ali ovo je očevidno bila isprika, ponizna molba za oproštaj. Buntaro je govorio i govorio, a onda umukne pa opet položi glavu u prašinu. Dotle je već nestalo Blackthorneova slijepog bijesa. — šigata ga naj — promuklo će on, a to je značilo: Tu pomoći nema, ili: Ništa se tu ne može. Ili: Sto možemo? Još nije znao je li isprika samo obred koji prethodi napadu. — Sigata ga naj. Hakkiri vakaranu ga šinpajsurukotovanaj. — (Tu pomoći nema. Ne razumijem točno, ali ne brini.) Buntaro diže pogled i sjedne. — Arigato . . . arigato, Andin-sama. Domo gomen nasaj. — Sigata ga naj — ponovi Blackthorne. Sad kad mu bijaše jasno da je to iskrena isprika, hvalio je Boga što mu je pružio čudotvornu priliku da izbjegne dvoboj. Znao je da nema nikakva prava. Postupao je kao luđak, a sukob s Buntarom može riješiti jedino prema propisima. A to je značilo Toranagu! Ma čemu isprika?, bjesomučno se zapitkivao. Misli! Moraš naučiti misliti kao oni. Tad mu sine. Zacijelo zato što sam hatamoto, a gost Buntaro poremetio je ‘va’, sklad u mojoj kući. Posvađavši se u mojoj kući onako silovito sa svojom ženom, uvrijedio je mene! Stoga je on posve pogriješio pa se mora ispričati, bez obzira misli li ozbiljno ili ne. Isprika je obaveza samuraja prema samuraju, gosta prema domaćinu Čekaj! I ne zaboravi da njima običaj dopušta da se opiju, da se svaki muškarac katkad opija, a kad je pijan, onda u granicama razuma ne odgovara za svoje postupke. Ne zaboravi da ovdje ‘drveni’ pijanac ne gubi obraz. Sjeti se kako su nehajni bili Mariko i Toranaga na brodu kad sam se ja napio. To ih je zabavljalo, a nije im se gadilo kao što bi se zgadilo nama. A zar zapravo nisi ti kriv? Nisi li ti započeo pijanku? Nije li ono bio tvoj izazov? — Da — glasno će on. — Nan desu ka, Anđin-san? — zapita Buntaro krvlju podlivenih očiju. — Nani mo. Vataši no kašicu desu. — (Ništa, ja sam bio kriv.) Buntaro odmahne glavom i reče: Ne. Kriv je samo on. Opet se naklonio i opravdavao. — Sake! — odlučno će Blackthorne i slegne ramenima. — šigata ga naj. Sake! Buntaro se nakloni te mu ponovno zahvali. Blackthorne mu uzvrati i ustane, a za njim Buntaro i tjelohranitelj. Opet se obojica naklone. On im ponovno uzvrati naklon. Naposljetku se Buntaro okrene i otetura natrag. Blackthorne pričeka dok nije bio izvan dometa strijele, pitajući se je li Buntaro uistinu tako pijan kao što izgleda. Tad se vrati svojoj kući. Na verandi bijaše Fuđiko, opet u svojoj uljudnoj nasmiješenoj ljušturi. Sto li zapravo misliš?, pitao se dok ju je pozdravljao, a ona mu zaželjela dobrodošlicu. Marikina su vrata bila zatvorena. Kraj njih je stajala njezina sluškinja. — Mariko-san? — Da, Anđin-sane? Čekao je, ali vrata ostadoše zatvorena. — Jeste li dobro? — Da, hvala. — Začu kako se ona nakašljava, a tada slabašan glas nastavi; — Fuđiko je javila Jabusanu i gospodaru Tora- nagi da sam danas bolesna i da neću moći prevoditi. — Bolje bi vam bilo da pozovete liječnika. — Oh, hvala vam. Suvo će biti posve dovoljan. Pozvala sam ga. Samo . samo sam uganula kuk. Uistinu mi je dobro, nema potrebe da se brinete. — Čujte, nešto se razumijem u liječenje. Ne pljujete krv, je li? — Oh, ne! Kad sam se okliznula, samo sam se udarila u obraz. Zaista mi je posve dobro. Nakon stanke joj je rekao: — Buntaro mi se ispričao.

— Da.

Fuđiko je motrila s ulaznih vrata. Ponizno vam zahvaljujem što ste prihvatili njegovu ispriku. Hvala! I Anđin-sane, jako žalim što smo vas omeli . Neoprostivo je da je vaš sklad Molim vas, prihvatite i moje isprike. Nisam smjela dopustiti da mi se zaleti jezik. Bilo je to jako neuljudno. Molim vas, i meni oprostite. Ja sam kriva za svađu. Molim vas, primite moju ispriku. — Zato što ste dobili batine? — Zato što nisam poslušala muža, zato što mu nisam htjela pomoći da zadovoljen spava, zato što sam zakazala njemu i svom domaćinu. A i zbog onog što sam rekla. — Uistinu ništa ne bih mogao učiniti? — Ne. Ne, hvala, Anđin-sane! Samo za danas. No, Blackthorne je nije vidio osam dana.

TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE

— Pozvao sam te u lov, Naga-sane, a ne zato da mi ponavljaš mišljenja koja sam već čuo — reče Toranaga. — Molim vas, oče, posljednji put, obustavite obuku, zabranite muškete, uništite barbarina, proglasite pokus neuspjelim i okončajte ovu gadost. — Ne! Posljednji put! — Zakukuljeni soko na Toranaginoj ruci zaštićenoj rukavicom nelagodno se micao uslijed neuobičajene prijetnje u gospodarovu glasu. Ptica razdražljivo zakriješti. Nalazili su se u šipražju. Hajkači i tjelohranitelji bili su tako udaljeni da ih nisu mogli čuti. Dan bijaše sparan, vlažan i oblačan. Naga isturi bradu. — Vrlo dobro, ali svejedno mi je dužnost da vas podsjetim da ste ovdje u opasnosti te da vas uz dužnu uljudnost ponovno zamolim, sada po posljednji put, da danas otputujete iz Anđira. — Ne. Također posljednji put! — Onda uzmite moju glavu! — Tvoju glavu već imam! — Onda je uzmite danas, sada, ili mi dopustite da okončam život, kad ne želite prihvatiti dobar savjet. — Nauči se strpljivosti, štene! — Kako da budem strpljiv kad vidim kako uništavate sebe? Dužan sam vam skrenuti na to pažnju. Ovdje se zadržavate u lovu i gubite vrijeme, dok vaši neprijatelji cijeli svijet huškaju protiv vas. Sutra se sastaju regenti. Četiri petine svih japanskih daimja već je u Osaki ili je na putu tamo. Vi ste jedini uvaženi daimjo koji je to odbio. Sad će vas optužiti pa vas ništa više neće moći spasiti. U najmanju ruku trebali biste biti kod kuće u Jedu, okruženi svojim jedinicama. Ovdje ste bez obrane! Ne možemo vas zaštititi, imamo samo tisuću ljudi, a nije li Jabu-san digao na oružje cijeli poluotok Izu? Na području od dvadeset rija ima preko osam tisuća ljudi, a još šest tisuća na svojim granicama. Znate da uhode tvrde da on na sjeveru drži brodovlje koje čeka da vas potopi, ako pokušate pobjeći galijom! Opet ste njegov zatočenik! Zar vam to nije jasno? Jedan golub-listonoša od Išida, i Jabu vas može uništiti kad god zaželi. Kako znate da on s Išidom ne snuje izdaju? — Siguran sam da o tome razmišlja. Na njegovom bih mjestu ja pomišljao na to! A ti? — Ne, ja ne bih. — Onda bi ti uskoro poginuo, što bi bilo i posve zasluženo, ali tada bi poginula cijela tvoja obitelj, cijeli tvoj klan i svi tvoji vazali, što bi bilo posve neoprostivo. Ti glupava osiona budalo! Ne želiš mućnuti svojom glavom, ne želiš slušati, ne želiš učiti, ne želiš obuzdati jezik, niti narav! Dopuštaš da te na najdjetinja- stiji način motaju oko prsta i smatraš da se sve može riješiti oštricom mača. Neću skinuti tvoju glupu glavu, a ne dopuštam ti da okončaš svoj sadašnji beskorisni život, jedino zato što si mlad i zato što sam uvijek mislio da imaš nekakve mogućnosti! Tvoje greške nisu zlobne, nema u tebi opačine, a tvoja je odanost neosporiva. No, ako se uskoro ne naučiš strpljivosti i samosvlada- vanju, oduzet ću ti samurajski stalež, te narediti da i ti i svi tvoji naraštaji prijeđu u seljački stalež! — Toranaga udari desnicom po sedlu, a sokol vrisne prodorno, uzrujano. — Razumiješ li? Naga bijaše zabezeknut. U cijelom životu nikada nije vidio da njegov otac gnjevno viče i da se razdražuje, niti je čuo za tako nešto. Mnogo je puta osjetio njegov zajedljiv jezik, ali opravdano. Naga je znao svoje bezbrojne greške, ali otac bi uvijek stvari izokrenuo tako da njegovi postupci više nisu izgledali onako glupi kao na prvi pogled. Na primjer, kada mu je Toranaga dokazao kako su ga u vezi s Đozenom uhvatili u stupicu Omi ili Jabu, morao je tjelesnom silom zaustaviti Nagu da smjesta ne odjuri da njih dvojicu ubije. Toranaga je svojim tjelohraniteljima naredio da Nagu polijevaju hladnom vodom sve dok se ne urazumi. Mirno je objasnio Nagi da je neizmjerno pomogao njemu, ocu, time što je uklonio prijetnju što ju je predstavljao Đozen. — Samo, bilo bi bolje da si znao da su te oni natjerali na to djelo. Budi strpljiv, sinko, strpljivošću sve postižeš! — savjetovao mu je Toranaga. — Uskoro ćeš ti njih moći motati oko prsta. Učinio si jako dobru stvar, ali moraš naučiti da razmatraš što je čovjeku na umu, ako želiš biti od ikakve koristi sebi

... ili svom gospodaru. Meni su potrebni vođe. Imam dovoljno fanatika. Otac je uvijek bio razborit i pun praštanja, ali danas . . Naga je skočio s konja i ponizno kleknuo. — Molim vas, oprostite, oče! Nisam vas htio razljutiti... To je samo zato što se ludo brinem za vašu sigurnost. Molim vas, oprostite što sam poremetio sklad ... — Jezik za zube! — zareži Toranaga tako da mu se konj us- plahirio. Toranaga ga bjesomučno suzdrži koljenima i nategne uzde u desnici. Konj se propinjao. Soko izgubi ravnotežu i počne lepršati krilima. Odskoči mu sa šake, divljački lamatajući krilima uz zaglušni urlik hek-ek-ek-ek-ek, bjesneći uslijed neuobičajene i neželjene uznemirenosti oko sebe. — Evo, ljepoto moja, evo . . — Toranaga je očajnički nastojao da pticu smiri i da obuzda konja, a Naga skoči konju na glavu. Uhvati uzde i u pravi čas suzdrži konjev skok. Soko je bijesno kriještao. Naposljetku se neodlučno opet smjesti na Toranaginu vičnu rukavicu, a čvrsto su ga pridržavale kožnate trake na nogama. No, krila .su se i dalje uzrujano trzala, a zvončići na nožicama prodorno su zveckali. Hek-ek-ek-ek-eeeeekk! — posljednji put zaurla. — Evo, evo, ljepoto. Evo, sve je u redu! — smireno će Tora- naga, a lice mu je još bilo crveno od gnjeva. Tad se okrene Nagi, nastojeći iz glasa odstraniti žestinu, radi sokola. — Ako si mi ga za danas upropastio, ja ću ja ću . . Tog trenutka jedan hajkač vikne u znak upozorenja. Tora- naga desnom rukom smjesta spusti sokolovu kukuljicu. Dade ptici tren da se prilagodi okolini pa je pusti. Bijaše to dugokrila siva sokolića po imenu Tecu-ko — Čelična gospa. Vine se u nebo i zaokruži dvije stotine metara iznad Toranage. Čekala je da joj pogoniči izmame plijen, zaboravivši svoju uzrujanost. Tad se prema vjetru obrne i vidje nahuškane pse i jato fazana, raštrkano u divljem lepetu krila. Izabere plijen, obruši se i nagne, sklopi krila i nemilosrdno zaroni, spremivši čaporke za usijecanje. Žestoko se srazila, ali joj se izmakne stari fazan, dvaput veći od nje i zaplašeno, ravno kao strijela, otprhne u zaklon gaja udaljena dvije stotine koraka. Tecu-ko se pribere, raširi krila i bezglavo napadne žrtvu. Postigne visinu, a kad se našla iznad fazana, opet se obruši, zlokobno nasrne i opet promaši. Toranaga ju je uzbuđeno bodrio i upozoravao na opasnost koja joj prijeti. Posve je zaboravio Nagu. Bjesomučno lepetajući krilima, fazan je jurio prema zaštit- ničkim stablima. Sokolića se opet visoko vine, obruši i sunovrati, ali stigla je prekasno. Prepredeni fazan je iščeznuo. Ne mareći za svoju sigurnost, siva sokolića se probijala kroz lišće i granje. Divljački je tražila žrtvu, a onda se sabrala i opet otprh- nula na čistinu, uz gnjevno kriještanje. Uzletjela je visoko iznad šumarka. Tog časa psi otkriju jato jarebica koje otprhnu tik uz zemlju, u potrazi za zaklonom. Letjele su tamoamo, lukavo prateći za- obljenost zemlje. Tecu-ko zapazi jednu jarebicu, sklopi krila i padne kao kamen. Ovaj put nije promašila. U prolazu je zlokobnim zasjekom stražnjeg čaporka slomila jarebičin vrat. Ptica se stropošta na tlo u uskomešanom oblaku perja, ali umjesto da svoju žrtvu slijedi do tla, ili da je pograbi i spusti na zemlju, sokolića zakriješti i vine se u nebo, uspinjući se sve više i više. Toranaga tjeskobno izvuče mamac, mrtvu ptičicu vezanu za konopac, pa je zakovitla oko glave. No, time nije Tecu-ko domamio natrag. Sad je bila tek sićušna mrljica na nebu, a Toranaga bijaše uvjeren da ju je izgubio, da ga je odlučila napustiti pa se vratiti divljini i ubijati kad se njoj hoće, a ne kad se hoće njemu, jesti kad je nju volja, a ne kad on odluči, letjeti onamo kamo je vjetrovi nose a mašta vodi, bez gospodara, zauvijek slobodna. Toranaga ju je promatrao. Nije bio žalostan, tek malko osamljen. Bila je to divlja ptica pa je Toranaga kao svi sokolari, znao da joj je samo privremeno gospodar koji je vezuje za zemlju. Osobno se uspentrao u planine Hakone, njezino stanište, kao ptića ju je uzeo iz gnijezda, vježbao je, mazio i pružio joj prvi plijen. Sad ju je jedva vidio kako kruži pobjedonosno zagrijanim uzduhom, pa s bolom poželi da i on uzleti u nebesa, daleko od pokvarenosti na zemlji. Tad iza stabala nehajno ispadne stari fazan da se još jednom nahrani. A Tecu-ko se obruši i ustremi iz neba, sićušno aerodi- namično smrtonosno oružje, pripremivši kandže za smrtonosni udarac. Fazan je u hipu uginuo, od udarca je s njega prštalo perje, ali ona je ustrajala, padala je s njim ne puštajući ga. Krila su joj nemilice parala zrak dok u zadnjem trenu nije žestoko zakočila. Tad je zatvorila krila i stala na svoj plijen. Držala ga je kandžama i počela perušati kljunom prije nego što će ga pojesti. No, prije nego je stigla jesti, pride joj Toranaga. Ona, osujećena, zastane. Svojim nemilosrdnim smeđim očima, obrubljenim žutom voskovicom, promatrala ga je kako silazi s konja. Slušala ga je dok je umilno hvalio njezinu vještinu i hrabrost, a onda, zato što je bila gladna, a on hranitelj, a i zato što je bio strpljiv pa se nije kretao naglo, nego je blago kleknuo, dopustila mu je da joj pride. Toranaga joj je tiho čestitao. Izvukao je lovački nož i rasci- jcpio fazanovu glavu kako bi Teco-ko mogla pojesti mozak. Dok se ona počela častiti tim mrvicama, po njegovoj želji, odsjekao je glavu, a

sokoliCa bez poteškoća dođe na njegovu pesnicu gdje ju je obično hranio. Toranaga ju je cijelo vrijeme hvalio, a kad je pojela taj ko- nuu!, nježno ju je pomilovao i izdašno joj čestitao. Poskočila je i zadovoljno zapiskala, sretna što je opet na sigurnosti pesnice gdje može jesti. Naime, naravno, otkako ju je donio iz gnijezda dopuštao joj je da jede samo na pesnici, a hranu joj je uvijek davao osobno. Počela je čistiti perje, spremna za novo ubojstvo. Zato što je Tecu-ko tako dobro letjela, Toranaga odluči da je našopa i da je danas više ne pušta u lov. Dade joj ptičicu koju joj je već operušao i rasporio. Kad je pojela pola obroka, navukao joj je kukuljicu. Zadovoljno je nastavila jesti preko kukuljice. Kad je pojela i kad je ponovno počela čistiti perje, on digne fazana, stavi ga u torbu i mahne svom sokolaru koji je čekao uz hajkače. Zaneseno su raspravljali o predivnom plijenu i izbrojili što imaju u torbi. Zec, dvije prepelice i fazan. Toranaga otpusti sokolara i hajkače te ih sa svim sokolima posla natrag u tabor. Njegovi tjelohranitelji čekali su u zaklonu. Tad je posvetio pažnju Nagi. — Dakle? Naga klekne kraj njegova konja te se nakloni. — Potpuno ste u pravu, gospodine. U pogledu onog što rekoste o meni. Ispričavam se što sam vas uvrijedio. — A ne i zato što si me loše savjetovao? — Mo... molim vas da me date nekom tko me može učiti pa mi se to više neće dogoditi. Nikad vam ne želim dati loš savjet, nikada. — Dobro. Svakog dana jedan ćeš dio vremena provesti uz Anđin-sana i učiti ono što on zna. On ti može biti jedan od učitelja. — On? — Da. To će ti možda utuviti nekakvu disciplinu. A ako možeš nešto čuti kroz tu stijenu koju imaš medu ušima, zacijelo ćeš naučiti stvari koje će ti koristiti. Možda naučiš nešto što bi i meni bilo korisno. — Naga je pokunjeno buljio u tlo. — Želim da naučiš sve što on zna o mušketima, topovima i o ratovanju. Postat ćeš moj stručnjak. Da! I želim da postaneš velik stručnjak. Naga je šutio. — I želim da mu postaneš prijatelj. — A kako mogu, gospodine? — Zašto ne smisliš neki način? Zašto ne mućneš glavom? — Nastojat ću. Kunem se, nastojat ću. — Tražim od tebe i nešto više. Naređujem ti da uspiješ! Uz malo ‘kršćanskog milosrđa’. Valjda si dovoljno naučio da to učiniš. Neh? Naga se bijesno namršti. — Nemoguće je to naučiti, pa ma koliko da sam pokušavao. Istina je! Cukku-san je govorio samo o dogmi i o besmislicama koje bi svakoga natjerale na povraćanje. Kršćanstvo je za seljake, a ne za samuraje. Ne ubij, ne uzmi drugu ženu, i pedeset takvih gluposti! Poslušao sam vas onda i poslušat ću vas sada. Uvijek vas slušam! Zašto me jednostavno ne pustite da radim ono što mogu, gospodine? Postat ću kršćanin, ako to želite, ali ne mogu povjerovati u to ... Sve je to gnojivo i . . . Oprostite što sam ovo kazao! Postat ću Anđin-sanov prijatelj. Hoću! — Dobro. I zapamti da je on vrijedan dvadeset tisuća puta svoje težine u sirovoj svili, a ima više znanja nego što ćeš ga ti steći u dvadeset života. — Naga se savladavao i poslušno kimnuo u znak povlađivanja. — Dobro! Ti ćeš voditi dva bataljona, dva Omi-san, a jedan ćemo držati u rezervi na čelu s Buntarom. — A ostala četiri, gospodine? — Za njih nemamo dovoljno mušketa. Bila je to samo varka da Jabua odmamimo s traga — reče Toranaga dobacivši sinu mrvicu. — Gospodine? — Bila je to tek isprika da ovamo dovedem još tisuću ljudi. Neće li oni sutra stići? S dvije tisuće ljudi mogu držati Anđiro i pobjeći ako zatreba. Neh? — Ali Jabu-san ipak može . . . — Naga se ugrize za jezik, znajući da je sigurno opet donio pogrešan sud. — Zašto sam tako glup? — gorko je zapitao. — Zašto i ja ne mogu shvatiti stvari kao vi? Ili kao Sudara-san? Želim pomoći i biti od koristi. Ne želim vas neprestance izazivati. — Onda se uči strpljivosti, sinko, i obuzdaj narav! Vrlo brzo doći će tvoje vrijeme. — Gospodine? Odjednom se Toranaga zamori od neprestane ustrpljivosti. Diže pogled prema nebu.

— Mislim

da ću malko zaspati. — Naga odmah skine sedlo i pokrivač s konja te ih prostre na zemlju kao samurajsku postelju. Toranaga mu zahvali. Motrio je kako Naga postavlja straže. Kad se uvjerio da je sve ispravno i da opasnosti nema, legao je i sklopio oči. No, nije želio spavati, nego samo razmišljati. Znao je da je gubitak samosvladavanja jako loš znak. Sreća tvoja što je to vidio samo Naga koji ništa ne shvaća, pomisli on. Da se to dogodilo u blizini Omija ili Jabua, oni bi odmah shvatili da si gotovo poludio od briga. A takva spoznaja lako bi ih mogla navesti na izdaju. Ovaj put imao si sreće! Tecu-ko sve je opet svela na pravu mjeru, ali da nije bilo nje, i drugi bi zapazili tvoj bijes, a to bi bila ludost. Divan let! Uči od nje! Prema Nagi moraš postupati kao prema sokolu. Zar on ne vrišti i ne lepeće kao najbolji sokol? Nagina je jedina poteškoća ta što ga puštaju na pogrešnu divljač. Za njega je kao stvoren boj, i iznenadna smrt, a to će vrlo skoro i dobiti. Toranagu ponovno počne obuzimati strepnja. Što se dogada u Osaki? Preračunao sam se u pogledu daimja, onih koji će poziv prihvatiti i onih koji će ga odbiti. Zašto još ništa nisam čuo? Jesam li izdan? Okružen sam tolikim opasnostima Sto je s Anđin-sanom? I on je sokol, ali nije još pripitomljen na pesnicu, kao što tvrde Jabu i Mariko. Koji je njegov plijen? Njegov je plijen Crni brod, Rodrigues-andin i onaj ružni, narogušeni, mali zapovjednik ekspedicije koji neće dugo hodati po ovoj zemlji. Svi svećenici u crnoj halji i svi smrdljivi dlakavi popovi, svi Portugalci, svi Španjolci i Turci, bez obzira tko su, i muslimani, bez obzira tko su, da ne zaboravimo Omija, Jabua, Buntara i mene. Toranaga se okrene pa se udobnije namjesti i nasmiješi se samom sebi. Samo, nije Anđin-san dugokrili sivi soko, lovna ptica koju slobodno puštaš da uzleti iznad tebe pa da se obruši na određenu žrtvu. Sličniji je kratkokrilom sokolu, onom s pesnice, kojega ravno iz šake šalješ da ubija sve što se pokreće! Recimo, jastreb kokošar, koji hvata jarebice i zečeve što su triput teži od njega, štakore, mačke, pse, vrane gakuše, čvorke i šljuke. Prestizava uz fantastične kratke nalete brzine, a ubija ih jednim jedinim udarcem čaporaka. Soko koji mrzi kukuljicu i ne želi je nositi. Samo sjedi na ručnom zglobu, narogušen, opasan, samodostatan, nemilosrdan, žuta oka. Dobar prijatelj, a i zle ćudi, već prema raspoloženju. Da, Anđin-san je kratkokrili. Na koga da njega obrušim? Na Omija? Još ne! Na Jabua? Još ne! Buntaro? Zašto je zapravo Anđin-san ponio pištolje kad je pošao za Buntarom? Jasno, zbog Marike! Ali jesu li jastučili? Imali su mnogo prigoda. Mislim da jesu. ‘Rasipan je!’, kazala je prvoga dana. Dobro! Nema ništa lošeg u njihovu jastučenju, jer su Bun- tara smatrali mrtvim, samo neka to zauvijek ostane tajnom. Samo, Anđin-san je lud što se toliko izlagao zbog tuđe žene. Pa zar uvijek nema na tisuće drugih, slobodnih ili nevezanih, jednako lijepih, jednako malenih, krupnih, profinjenih, ukru- ćenih, visokog roda, ili što već ne, bez smetnje da pripadaju drugome? Ponašao se kao glupi ljubomorni barbarin! Sjećaš li se Rodrigues-anđina? Nije li u dvoboju ubio onog drugog barba- rina, prema njihovu običaju, samo da se domogne trgovačke kćeri iz niskog staleža kojom se kasnije u Nagasakiju oženio? A Taiko je i protiv mog savjeta pustio da to ubojstvo prođe bez osvete, jer se radilo samo o barbarinovoj smrti, a ne o smrti jednog od nas? Glupo je imati dva zakona. Jedan za nas, jedan za njih. Trebao bi postojati samo jedan... Mora postojati samo jedan zakon! Ne, neću Anđin-sana ustremiti na Buntara, potreban mi je taj glupak. No, bez obzira jesu li jastučili ili nisu, nadam se da ta pomisao nikad neće Buntaru pasti na pamet. U tom slučaju morao bih brzo ubiti Buntara, jer njega ništa na svijetu ne bi spriječilo da ubije Anđin-sana i Mariko-san, a oni su mi potrebniji nego Buntaro. Da sada uklonim Buntara? Čim se Buntaro otrijeznio, Toranaga je poslao po njega. — Kako se usuđuješ svoje poslove staviti ispred mojih? Koliko mi Mariko-san neće moći prevoditi? — Nekoliko dana, kazao je liječnik, gospodine. Ispričavam se na svoj ovoj nedaći!

- Vrlo jasno sam istaknuo da su mi njezine usluge potrebne još dvadeset dana. Zar se ne sjećaš? — Sjećam se! Oprostite. — Ako ti se zamjerila, nekoliko udaraca po guzici bili bi i više nego dovoljni. To je s vremena na vrijeme potrebno svim ženama, ali preko te mjere je grubijanstvo. Sebično si doveo u opasnost obuku i ponio se kao tupoglavi seljak. Bez nje ne mogu razgovarati s Anđin-sanom! — Da, znam, gospodine, oprostite. Ovo je prvi put kako sam je istukao. Ona Katkad me dovodi do ludila, toliko da . da ja obnevidim. — Zašto se onda ne razvedeš od nje? Ili je otpraviš od sebe? Ili je ubij, ili joj naredi neka prereže grkljan, kad mi više ne bude potrebna! — Ne mogu. Ne mogu, gospodine — odvrati Buntaro. — Ona je… poželio sam je prvog trena kad sam je vidio. Kad smo se oženili, bila je isprva sve što muškarac samo poželjeti može. Mislio sam da sam presretan. Sjećate se koliko ju je želio svaki daimjo u kraljevstvu! Onda . . . onda sam je udaljio od sebe da je zaštitim poslije prljavog ubojstva. Za njezino dobro pravio sam se da mi je mrska, a kad mi je nakon mnogo godina Taiko kazao neka je zovnem natrag, još me više uzbuđivala. Zapravo sam očekivao da će i biti zahvalna pa sam je uzeo kao muškarac, ne osvrćući se na one sitnice koje priželjkuje žena, kao što su pjesme i cvijeće. No, ona se promijenila. Bila je vjerna kao i uvijek, ali ledena. Uvijek je tražila smrt i molila me da je ubijem. — Buntaro je bio izbezumljen. — Ne bih je mogao ubiti, niti joj dopustiti da se ubije. Okaljala je moga sina, a mene dovela dotle da prezirem druge žene, ali nikako da se nje otarasim! Ja sam . . . pokušavao sam biti blag, ali ona je uvijek ledena i to me dovodi do ludila. Kad sam se vratio iz Koreje te čuo da se obratila na tu besmislenu kršćansku vjeru, to me zabavljalo, jer zar je imalo važna nekakva glupa vjera? Kanio sam je zbog toga zadirkivati, ali prije nego sam shvatio što se događa, prinio sam joj nož uz vrat i kleo joj se da ću je proburaziti ako se ne odrekne te vjere. Naravno da se nije htjela odreći! Pa koji bi samuraj popustio takvoj prijetnji, neh? Samo je podigla prema meni one svoje oči i rekla mi neka nastavim. ‘Molim vas, zakoljite me, gospodaru!’, kazala je. ‘Evo, dopustite da zabacim glavu! Boga molim da na smrt iskrvarim!’ rekla je. Nisam je probo, gospodine. Uzeo sam je! No, odrezao sam kosu i uši nekim njezinim damama koje su je potakle da postane kršćanka i otjerao sam ih iz zamka. A isto sam to učinio i njezinoj pomajci. Njoj sam odsjekao i nos zloćudnoj staroj babi! A onda je Mariko kazala, zato što zato što sam kaznio njezine gospe, kad slijedeći put dođem ne pozvan u njezin krevet, počinit će seppuku, na bilo koji način smjesta... Usprkos svojoj dužnosti prema vama, usprkos svojoj dužnosti prema obitelji, pa i usprkos... zapovijedima svog kršćanskog Boga! — Niz obraze su mu neprestano tekle gnjevne suze. — Ne mogu je ubiti, pa ma koliko to želim. Ne mogu ubiti kćer Akečija Đinsaja, pa ma koliko ona to zasluživala Toranaga je pustio neka Buntaro govori dok se nije iscrpio, a onda ga otpusti, naredivši mu da se potpuno kloni Marike, dok on ne odluči što da uradi. Svog je liječnika poslao k njoj da je pregleda. Izvještaj bijaše povoljan. Modrice, ali nema unutrašnjih ozljeda. A za svoju sigurnost, zato što je očekivao izdaju, a na satu je brzo izmicao pijesak, Toranaga odluči da pojača pritisak na sve. Naredio je da Mariku premjeste u Omijevu kuću, uz upute da se odmara i da se drži kuće, daleko s puta Anđin-sana. Zatim je pozvao Anđin-sana i glumio razdražljivost kad se ispostavilo da se jedva sporazumijevaju. Naglo ga je otpustio. Obuka bijaše pojačana. Vojnike su poslali na ubrzane marševe. Nagi je naredio da povede sa sobom Anđin-sana te da ga temeljito iscrpi. Ali Naga nije uspio iscrpiti Anđin-sana. Stoga pokuša on osobno. Vodio je jedanaest sati bataljon preko brežuljaka. Anđin-san je izdržao, ne u prvim redovima, ali nije ni posustajao. Kad su se vratili u Anđiro, Anđin-san reče svojim gotovo nerazumljivim frfljanjem, a jedva se držao na nogama: — Toranaga-sama, ja hodati mogu. Ja vježbati muškete mogu. Jako žalim, nemoguće dvoje u isto vrijeme, neh? Sad se Toranaga smješkao, ležeći pod tmastim nebom i očekujući kišu, zagrijan igrom da Blackthornea nauči da se pripitomi na šaku, kao sokol. Uistinu je kratkokril. Mariko je isto tako žilava, isto toliko bistra, ali je blistavija, a ima nemilosrdnost koju on nikad neće steći. Ona je siva sokolića kao Tecuko. Najbolja! Zbog čega li je sokolića uvijek krupnija, brža i snažnija od mužjaka? I uvijek bolja od mužjaka? Svi su oni sokolovi! Ona, Buntaro, Jabu, Omi, Fuđiko, Očiba, Naga, svi moji sinovi i kćeri, žene i vazali, i svi moji neprijatelji, svi su oni sokolovi ili plijen za sokolove. Nagu moram dovesti na visok položaj iznad njegova plijena te ga pustiti da se sunovrati. A na koga?

Na Omija ili na Jabua? Ono što je Naga kazao o Jabuu bijaše živa istina. — Dakle, Jabu-sane, što si odlučio? — zapitao ga je drugog dana. — Ne idem u Osaku dok vi ne odete, gospodine. Naredio sam mobilizaciju na cijelom poluotoku Izuu. — Išido će te optužiti. — Najprije će optužiti vas, gospodine, a padne li Kvanto, past će i Izu. Svečano sam se s vama dogovorio. Na vašoj sam strani. Kasigijevi poštuju svoje dogovore. — Isto sam tako počašćen što te imam za saveznika — šlaga on, zadovoljan da je Jabu i ovom prilikom postupio baš onako kako je on predviđao. Sutradan je Jabu okupio vojsku, zamolio ga da obavi smotru, a tad pred svim svojim ljudima, svečano kleknuo te mu se ponudio za vazala. — Priznaješ me za svog feudalnog gospodara? — zapitao je Toranaga. — Da. I svi ljudi na Izuu. I gospodine, molim vas da primite ovaj dar, u znak sinovske dužnosti. — Jabu mu je, sveudilj klečeći, ponudio svoj Murasamin mač. — Ovim je mačem ubijen vaš djed! — Nemoguće! Jabu mu iznese priču o maču, kako je nakon niza godina došao u njegove ruke i kako je tek nedavno doznao pravu istinu tog mača. Pozvao je Suva. Starac ispriča što je vidio kad je bio momčić. — Istina je, gospodine — ponosno će Suvo. — Nitko nije vidio da je Obatin otac slomio mač niti da ga je bacio u more. A kunem se svojom nadom da ću se opet roditi kao samuraj, služio sam vašem djedu gospodaru Čikitadi. Služio sam ga vjerno do dana kad je poginuo! Bio sam tamo, kunem se. Toranaga je preuzeo mač. Kao da mu je u ruci neprijateljski zatreptao. Uvijek se smijao pričama da neki mačevi sami po sebi sadrže nagon za ubijanjem, da je nekim mačevima potrebno da iskoče iz korica i da piju krv, ali Toranaga je sad u to povjerovao. Zadrhtao je sjetivši se onoga dana. Zašto nas mrze Murasa- mina sječiva? Jedno je ubilo mog djeda, drugo je gotovo meni odsjeklo ruku kad sam imao šest godina! Neobjašnjiva zgoda, nikoga nije bilo u blizini, ali mi je bila žestoko zasječena desnica te sam zamalo iskrvario. Treće sječivo odrubilo je glavu mom prvijencu sinu. — Gospodine — kazao je Jabu — ovako okaljanom sječivu ne bi smjeli dopustiti da živi, neh? Dopustite da ga odnesem na pučinu te utopim, tako da bar ovaj mač više nikad ne zaprijeti vama ni vašim potomcima. — Da...da — promrmljao je, zahvalan da je Jabu to predložio. — To sada učini! — I tek kada je mač utonuo u silnu dubinu, dok su njegovi ljudi to promatrali, srce mu je ponovno počelo normalno kucati. Zahvalio je Jabuu, naredio neka se porezi ustale na šezdeset dijelova za seljake, a na četrdeset za njihove gospodare, pa mu kao leno dao Izu. Tako je sve bilo kao prije, samo što je sada sva vlast na Izuu pripadala Toranagi, ako bi je htio uzeti. Toranaga se okrene da mu umine bol u desnici i smjesti se udobnije, uživajući u blizini zemlje, upijajući iz nje snagu, kao i uvijek. To sječivo je nestalo i nikad se neće vratiti. Dobro, ali sjeti se proročanstva starog Kineza, pomisli on, da ćeš od mača poginuti. Ali, od čijeg mača? I hoće li to biti od moje ili od tuđe ruke? Kad budem znao, znat ću, reče sam sebi bez straha. Sada spavaj, karma je karma. U zenu, meditaciji, budi ti! U spokoju se sjeti da je bitak, Tao, u tebi, da između tebe i njega ne stoji nikakav svećenik, ni kult, ni dogma, ni knjiga, ni riječ, ni učenje, ni učitelj. Znaj da su nevažni Dobro i Zlo, nevažni su Ja i Ti, Unutra i Vani su nevažni, kao Život i Smrt. Uđi u sferu gdje nema straha od smrti, niti nade u život poslije smrti, ondje gdje si slobodan od spona života i od potrebe za spasom. Ti si, osobno, Tao. Sada budi ti, stijena o koju uzalud nasrću valovi života... Toranagu trgne iz meditacije slab povik i on skoči na noge. Naga je uzbuđeno pokazivao prema zapadu. Sve oči slijedile su njegov prst. Golub-pismonoša letio je pravocrtno od zapada prema Anđi- ru. Odleprša na udaljeno stablo, na tren se odmori, a kad počne padati kiša, opet otprhne u zrak. Daleko na zapadu, iza golubove putanje, nalazila se Osaka.

TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE

Ptičar u golubinjaku držao je goluba nježno, ali čvrsto, dok je Toranaga skidao promočenu odjeću. Natrag je galopirao kroz pljusak. Naga i ostali samuraji tjeskobno su se nagurali na uskom pragu, ne osvrćući se na kišu koja je sveudilj padala kao iz kabla i bubnjala po crijepovlju na krovu. Toranaga pomnjivo obrisa ruke. Ptičar mu pruži goluba. Na svaku nogu bijaše mu pričvršćen sićušan valjak od kovana srebra, a inače je samo jedan bio uobičajen. Toranaga se morao jako svladati kako mu prsti ne bi uzrujano zadrhtali. Odvezao je valjke te ih prinio prozorskom svjetlu da pregleda sićušne pečate. Prepoznao je Kirin tajni znak. Naga i ostali napeto su ga promatrali. Njegovo lice nije ništa odavalo. Toranaga nije odmah polomio pečate iako je to silno želio. Strpljivo je čekao dok mu nisu donijeli suh kimono. Sluga mu je pridržavao velik kišobran od navoštenog papira. Otišao je u svoje odaje u utvrdu. Čekali su ga juha i čaj. Srkutao ih je i slušao kišu. Kad se osjećao smirenijim, razmjestio je straže i ušao u unutrašnju prostoriju. Našavši se sam u sobi, on slomi pečate. Papir na četiri svitka bijaše vrlo tanak, znakovi sićušni, a poruka duga i šifrirana. Dešifriranje je bilo tegobno. Kad je završio, pročita poruku, a onda još dvaput. Tad se prepusti mislima. Spustila se noć. Prestala je kiša. O Budo, daj da ljetina bude dobra!, molio se. U ovo godišnje doba rižišta su bila pod vodom. a u čitavoj zemlji su svijetlozelene rižine presadnice sadili u opli- jevljena, gotovo tekuća polja. Do četiri-pet mjeseci bit će žetva, ovisno o vremenskim prilikama. A u cijeloj zemlji i bogati i siromašni, eta i car, sluge i samuraji, svi oni moljahu da u to doba bude povoljna količina kiše, sunca i vlage. A svaki muškarac, žena i dijete brojili su dane do žetve. Ove godine bit će nam potrebna bogata ljetina, pomisli Toranaga. — Naga! Naga-sane! — Dotrča njegov sin. — Da, oče? — U prvi sat nakon zore dovedi na visoravan Jabu-sana i njegove glavne savjetnike. A i Buntara i trojicu naših vrhovnih kapetana. I Mariko-san. Sve ih u zoru dovedi na visoravan! Mariko-san može nam servirati ‘ča’. Da! A želim da Anđin-san čeka u taboru. Straže neka nas opkole na udaljenosti od dvije stotine koraka. — Da, oče. — Naga se okrenu da posluša. Nije se mogao suzdržati nego izblebeće: — Je li rat? Je li? Toranagi je bio potreban glasnik optimizma po cijeloj utvrdi pa nije ukorio sina zbog nedisciplinirane bezobraznosti. — Da — rekao je. — Da . ali pod mojim uvjetima. Naga zaklopi šodi i izjuri. Toranaga je znao: iako će sada Na- gino lice i držanje biti staloženi, ništa ne može prikriti uzbuđenje u njegovu hodu niti plamen u njegovim očima. Tako će glasine i protuglasine preletjeti po Anđiru, a brzo će se proširiti po cijelom poluotoku Izuu, pa i dalje, ukoliko vatru bude dobro podstrekivao. — Kocka je bačena — glasno će on cvijeću što je spokojno počivalo u takonami, a sjene titrale na prijatnom svjetlu svijeća. Kiri mu je pisala: ‘Gospodine, molim Budu da si dobro i zdravo. Ovo nam je posljednji golub-pismonoša, pa stoga molim Budu da ga dovede k tebi! Noćas su izdajice pobile sve ostale naše golubove jer su potpalili golubinjak, a ova ptica pošteđena je samo zato što je bila bolesna, pa sam je ja njegovala. ‘Jučer ujutro iznenada je podnio otkaz gospodar Sugijama, kao što je bilo planirano, no prije nego što je pobjegao, u predgrađu Osake upao je u stupicu Išidovih ronina. Na nesreću su sa Sugijamom uhvaćeni i neki pripadnici njegove obitelji, čula sam da ga je izdao jedan njegov čovjek. Šuška se da mu je Išido ponudio nagodbu: ako gospodar Sugijama odloži otkaz poslije sjednice Regentskog vijeća (sutra), kako bi vas mogli zakonski optužiti, Išido zauzvrat jamči Sugijami da će Vijeće službeno

predati Sugijami čitav Kvanto, a u znak dobre vjere, Išido će odmah pustiti i njega i njegovu obitelj. Sugijama te nije htio izdati. Išido je smjesta pozvao ete da ga razuvjere. Mučili su Sugi- jaminu djecu, pa njegovu suložnicu, i to pred njim, ali te ipak nije htio napustiti. Svi su umrli teškom smrću. On, najzadnji, mučkom smrću. ‘Naravno, nije bilo svjedoka za njegovu izdaju i sve je ovo rekla-kazala, ali ja u to vjerujem. Jasno, Išido je porekao da išta zna o ubojstvima kao i to da je u tome sudjelovao, i zarekao se da će uloviti »ubojice«. Isprva je Išido tvrdio da Sugijama zapravo i nije podnio ostavku, pa da smatra da se Vijeće ipak može sastati. Prijepise Sugijamina otkaza poslala sam ostalim regentima, Kijami, Itu i Onošiju, četvrti prijepis otvoreno sam poslala Išidu, a još četiri primjerka rasturila sam medu daimjima. (Jako si bio mudar, Tora-čane, kad si znao da će biti potrebno još nekoliko prijepisa.) Dakle, od jučerašnjeg dana, točno kao što si i planirao sa Sugijamom, Vijeće zakonski više ne postoji. U tom ste potpuno uspjeli. ‘Dobra vijest: gospodar Mogami otputovao je iz grada s cijelom porodicom i samurajima. Sad ti je otvoreni saveznik, dakle, tvoje najsjevernije krilo je sigurno. I gospodari Maeda, Kukuši- ma, Asano, Ikeda i Okudiara noćas su se iskrali iz Osake na sigurno . A i kršćanski gospodar Oda! ‘Loša vijest: porodice Maeda, Ikeda, Oda i još desetak značajnih daimja, nisu pobjegle te su sad ovdje taoci, što vrijedi i za pedeset-šezdeset neuglednijih, a neopredijeljenih gospodara. ‘Loša vijest: tvoj polubrat Zataki, gospodar Sinana, jučer se javno izjasnio za nasljednika Jaemona, a protiv tebe! Optužio je tebe i Sugijamu da ste se urotili da svrgnete Regentsko vijeće stvarajući kaos. Tako je sada tvoja sjeveroistočna granica ugrožena. Zataki i njegovih pedeset tisuća fanatika će ti se suprotstaviti. ‘Loša vijest: gotovo svaki daimjo prihvatio je carev »poziv«. ‘Loša vijest; mnogi tvoji prijatelji i saveznici ovdje se pjene što ih prethodno nisi uputio u svoju strategiju pa da sebi pripreme povlačenje. Među njima i tvoj stari prijatelj, veliki gospodar Simazu. Popodne sam čula da je otvoreno zahtijevao da car mora narediti svim gospodarima da sad kleknu pred malim Jaemonom. ’Loša vijest: gospa Očiba blještavo prede svoju paučinu. Neopredijeljenima obećaje feude, naslove i položaje na dvoru. Tora-čane, velika je šteta što ona nije na našoj strani, jer je dostojan neprijatelj. Samo gospa Jodoko zagovara molitvu i mir ali, nju nitko i ne sluša, a gospa Očiba želi ubrzati rat sada kad smatra da si slab i osamljen . Jako žalim, gospodaru, ali osamljen si i — mislim — izdan . . . ‘Najgore je od svega to što su sada kršćanski regenti Kijama i Onoši očigledno zajedno i žestoko protiv tebe. Jutros su izdali zajednički proglas u kojem žale što je Sugijama »odstupio«, tvrdeći da je njegov postupak doveo kraljevstvo u zbrku te da »svi moramo biti snažni radi carstva. Regenti imaju vrhovnu odgovornost. Moramo biti spremni da zatremo zajednički svakoga gospodara ili skupinu velikaša koji zažele svrgnuti Taikovu volju ili zakonito nasljedstvo!«! (Znači li to da kane zasjedati kao Vijeće od četiri regenta?) Jedan od naših kršćanskih špijuna kod ovdašnjih crnih mantija došapnuo nam je da je svećenik Cukku-san otputovao potajno iz Osake prije pet dana, ali ne znamo je li pošao u Jedo ili u Nagasaki gdje očekuju Crni brod. Jesi li znao da će ove godine stići veoma rano? Možda za dvadeset-trideset dana? ‘Gospodine, uvijek sam se klonila preuranjenih sudova, zasnovanih na glasinama, šuškanjima, uhodama ili na ženskoj intuiciji (tu sam, kao što vidiš, Tora-čane, nešto od tebe naučila!), ali vremena je malo, a možda više neću moći s tobom razgovarati. Kao prvo, ovdje je u klopku palo isuviše porodica. Išido ih neće nikada pustiti (kao što ni nas nikad neće pustiti). Ti su taoci tebi golema opasnost. Rijetki gospodari imaju Sugi- jaitiin osjećaj za dužnost i njegovu jakost. Mislim da će sada veoma mnogi, istina, preko volje, prijeći Išidu zbog tih talaca. Nadalje, smatram da će te izdati Maeda, a vjerojatno i Asano Računam, od svih dvije stotine šezdeset i četiri daimja u našo zemlji, zasigurno će te slijediti samo dvadeset i četiri, a možda još pedeset. To ni izdaleka nije dovoljno! Kijama i Onoši povuć će sve, ili većinu, kršćanskih daimja. a vjerujem da ti se sada on neće pridružiti. Gospodar Mori, najbogatiji i najmoćniji od svih osobno te mrzi, kao i uvijek, a u svoju će mrežu staviti i Asa na, Kobajakavu i možda Odu. Budući da je protiv tebe i polu brat, gospodar Zataki, tvoj je položaj jako neizvjestan. Savjetujem da smjesta proglasiš »Grimizno nebo« te da pohrliš u Kioto To ti je jedina nada. ‘Što se tiče gospe Sazuko i mene, dobro smo i zdravo. Dijete se lijepo miče, i ako je njegova karma da se rodi, tako će biti. Sigurne smo u svom zakutku zamka, vrata su čvrsto zabravlje- na, a rešetkasta vrata spuštena. Naši samuraji ispunjeni su odanošću prema tebi i prema tvojoj stvari, a ako nam je karma da iz ovog života odemo, spokojno ćemo otići. Svojoj gospi nedo- staješ jako, jako mnogo! Sto

se mene tiče, Tora-čane, čeznem da te vidim, da se s tobom smijem te da vidim tvoj osmijeh. U smrti ću žaliti samo zato što više neću moći raditi te stvari i bdjeti nad tobom. Ako postoji život nakon smrti, te ako postoji Bog, ili Buda, ili kami, obećavam da ću sve njih nekako privoljeti za te . A prethodno ću ih možda zamoliti da me za tebe učine vitkom, mladom i plodnom, a da mi opet ostave slast u jelu. Ah, uistinu bi bilo divno kad bih mogla jesti i jesti, a opet vječno biti mlada i mršava! ‘Šaljem ti svoj smijeh. Buda neka blagoslovi tebe i tvoje.’ Toranaga im pročita poruku, osim prisnog ulomka o Kiri i gospi Sazuko. Kad je dočitao, s nevjericom pogledaju njega i jedan drugoga, ne samo zbog onog što je pisalo u poruci, nego i stoga što ih on tako otvoreno upućuje u svoje tajne. Sjedih su na prostirkama polukružno razmještenim oko njega, usred visoravni, bez straža, sigurni od prisluškivača. Buntaro, Jabu, Iguraši, Omi, Naga, kapetani i Mariko. Straže su stajale dvije stotine koraka od njih. — Tražim savjet — reče Toranaga. — Moji su savjetnici u Jedu. Ovo je hitna stvar pa želim da svi vi zauzmete njihovo mjesto. Sto će se dogoditi i što da uradim, Jabu-sane? Jabu je bio smušen. Svaki puteljak vodio je u propast. — Kao prvo, gospodine, što točno znači ‘Grimizno nebo’? — To je šifra mog konačnog borbenog plana, jednog jedinog silovitog juriša na Kioto sa svim mojim jedinicama, oslanjajući se na pokretnost i na iznenađenje, da glavni grad osvojim od podlih snaga što ga sada okružuju, da cara otrgnem iz šapa gadova koji su ga, na čelu s Išidom, neprestance obmanjivali. Kad Sina neba izbavimo iz njihovih kandža, zamolit ćemo ga da opovrgne mandat što ga je dao sadašnjem Vijeću u kojem su očevidno izdajice — ili u kojem izdajice prevladavaju — te da meni dade mandat da stvorim novo Vijeće koje će interese kraljevstva i nasljednika stavljati ispred svoga častohleplja. Poveo bih osamdeset do sto tisuća ljudi, ostavivši svoje posjede bez zaštite, svoja krila nečuvana, a odstupnicu neosiguranu. Toranaga vidje da zabezeknuto pilje u nj. Nije im spomenuo one probrane samuraje koje je godinama kriomice ubacivao u mnoge značajne dvorce i pokrajine, a koji su se istovremeno morali pobuniti da stvore kaos neophodan za ostvarenje njegova plana. Jabu izlane: — Pa, morali biste se boriti za svaki korak puta. Ikava Đikkju drži stotinu rija na Tokaidu. A ostalo drže Išidove utvrde! — Da, ali ja kanim nadirati sjeverozapadno uz put Košu- kaido, a onda se ustremiti na Kioto i kloniti se obalnih područja. Odmah svi odmahnu glavom i počnu govoriti, ali ih Jabu nadjača. — Pa, gospodine, u poruci piše da je vaš polubrat Zataki-san već prešao neprijatelju! Sad vam je zatvoren i sjeverni put. Njegova pokrajina presijeca put Košukaido. Morat ćete se tući po cijelom Sinanu, koji je brdovit i vrlo neprohodan, a njegovi su mu ljudi fanatično odani. U tim planinama rasjeći će vas na komadićke. — To je jedini način, taj je put moja jedina mogućnost! Slaveni se da na priobalnoj cesti imamo i previše neprijatelja. Jabu baci pogled na Omija, priželjkujući da se može s njime posavjetovati. Gnušao se poruke i cijele zbrke u Osaki, mrsko mu je bilo što se prvi mora izjasniti, a duboko mu se gadio položaj vazala koji je na Omijev nagovor prihvatio. — To vam je jedina prilika, Jabu-sama — moljakao je Omi. — Jedini način da izbjegnete Toranaginoj klopci, a ostavite sebi dosta prostora za manevriranje ... Tad ga je Iguraši gnjevno prekinuo. — Bolje napadnimo Toranagu danas kad on ovdje ima šačicu ljudi! Bolje ga ubijmo i odnesimo njegovu glavu Išidu dok je još vrijeme. — Bolje je čekati i biti strpljiv — A što će se dogoditi ako Toranaga naredi našem gospodaru da mu preda Izu? — povikao je Iguraši. — Toranagi to pravo pripada kao suverenom gospodaru prema svom vazalu! — On to neće nikada učiniti. Sad mu je naš gospodar potrebniji nego ikada. Izu mu čuva južna vrata. Ne smije mu Izu biti neprijatelj! Našega gospodara mora pridobiti na svoju . . . — A ako gospodaru Jabuu naredi da se kupi? — Pobunit ćemo se! Ubit ćemo Toranagu bude li ovdje, ili ćemo se boriti protiv bilo koje vojske koju on na nas pošalje. Ali on to neće učiniti, zar ne shvaćate? Kao vazala Toranaga ga mora štititi . . . Jabu ih je pustio da se prepiru, a onda je konačno uvidio Omijevu mudrost. — Vrlo dobro! Slažem se! A poklonit ću mu Murasamin mač da zapečatim pogodbu, Omi-sane! Veoma

umno! — naslađivao se on, iskreno očaran tim lukavim planom. — Da. Veleumno! Njegovo Jošitomovo sječivo više nego ga zamjenjuje. A jasno, Toranagi sam sad vredniji nego ikad prije. Omi ima pravo, Iguraši. Nemam izbora! Odsad sam vezan za Toranagu. Vazal! — Dok ne izbije rat! — oprezno će Omi. — Naravno! Naravno, dok ne izbije rat! Onda smijem promijeniti stranu . . . učiniti tucet stvari. Imaš pravo, Omi-sane, opet! Omi je moj najbolji savjetnik uopće, reče u sebi. Ah i naj opasniji. Omi je dovoljno pametan da — ako ja umrem — osvoji Izu. Ali, zar je to važno? Svi smo mi ionako mrtvi. — Potpuno ste opkoljeni — rekao je Toranagi. — Osamljeni ste. — Postoji Ii druga mogućnost? — upita Toranaga. — Oprostite, gospodine! — reče Omi. — Koliko je potrebno za pripremu tog napada. — Sada je spreman. — Spreman je i Izu, gospodine — izjavi Jabu. — Vaših sto tisuća i mojih šesnaest tisuća, i mušketirska pukovnija ... je li to dovoljno? — Ne! ‘Grimizno nebo’ je očajnički naum, jer sve stavljamo na jedan jedini napadaj! — Morate to riskirati čim prestanu kiše i čim budemo mogli ratovati — uporno će Jabu. — Kakvog imate izbora? Išido će odmah stvoriti novo Vijeće, mandat još imaju. Tako će vas optužiti, danas, sutra ili prekosutra. Zašto čekati da vas prožderu? Čujte, možda bi pukovnija mogla prokrčiti put kroz brda? Neka bude ‘Grimizno nebo’! Ubaciti sve ljude u jedan veliki napadaj. To je zakon ratnika, to je dostojno samuraja, Toranaga-sama. Mušketi, naši mušketi, raznijet će Zatakija s našega puta, pa zar je važno hoćete li uspjeti ili ne? Pokušaj će živjeti vječno! — Da, ali mi ćemo pobijediti . . . hoćemo! — reče Naga. Nekolicina kapetana potvrdno kimnuše. Laknulo im je što je došao rat. Omi ništa ne reče. Toranaga je motrio Buntara. — Dakle? — Gospodaru, molim vas da me poštedite svog iskaza. Ja i moji ljudi činimo što god vi odlučite. To je moja jedina dužnost! Moje mišljenje nije vam vrijedno jer radimo samo ono što vi odlučite. — Inače bih ti ovo prihvatio, ali danas ne prihvaćam! — Onda rat! Pravo kaže Jabu-san. Idemo na Kioto! Danas, sulra, ili kad prestanu kiše. ‘Grimizno nebo’! Dosta mi je čekanja. Omi-sane? — zapita Toranaga. Jabu-sama ima pravo, gospodine. Išido će izvrnuti Tai- kovii volju pa će vrlo brzo postaviti novo Vijeće. Novo Vijeće imat će carev mandat. Vaši neprijatelji će im pljeskati, a većina vaših prijatelja će oklijevati pa vas tako izdati. Novo Vijeće odmah će vas optužiti, a zatim — Zatim nastupa ‘Grimizno nebo’? — prekine ga Jabu. — Ako naredi gospodar Toranaga, nastupit će, ali smatram da optužba Vijeća neće imati nikakve valjanosti. Možete to zanemariti! — Zašto? — zapita Toranaga dok svi skrenu pažnju prema Omiju. — Slažem se s vama, gospodine. Išido je podmuklica, neh? Podjednako je podmukao i svaki daimjo koji pristane da mu služi. Pravi muškarci znaju tko je Išido, a znaju i to da je opet obmanuo cara. — Omi je oprezno gackao po živom pijesku, znajući da bi ga mogao progutati. — Mislim da je počinio nepopravljivu grešku što je ubio gospodara Sugijamu. Smatram da će zbog tih podlih ubojstava sada svaki daimjo očekivati izdaju od Išida, a vrlo će se rijetki velikaši koji su izvan Išidova neposrednog kruga, pokloniti naredbama njegova ‘Vijeća’. Sigurni ste! Zasad! — A koliko ću još biti? — Kiše će trajati jedno dva mjeseca. Kad prestanu kiše, Išido će protiv vas istodobno poslati Ikavu Đikkjua i gospodara Zatakija, da vas uhvati u kliješta, a glavnina Išidove vojske dat će im podršku duž ceste Tokaido. A u međuvremenu, dok kiše ne prestanu, svaki daimjo kojemu se zamjerio neki drugi daimjo, samo će prividno slušati Išida, dok on ne učini prvi potez, a tad će ga, smatram ja, zaboraviti, pa će se svi osvećivati, ili po svojoj volji grabiti tuda zemljišta. Carstvo će biti razdirano kao i prije Taika. No, vi, gospodine, zajedno s Jabu-samom, srećom imate dovoljno snage da držite prolaze u Kvanto i u Izu protiv prvog vala koji ćete odbiti. Mislim da Išido neće moći poduzeti drugi napadaj. Ne baš snažan napadaj! Kad Išido i ostali iscrpe snage, vi i gospodar Jabu možete oprezno izaći iz naših planina te postepeno preuzeti carstvo u svoje ruke. — Kada će to biti? — U vrijeme vaše djece, gospodine. — Kažeš, voditi obrambeni rat? — prezrivo će Jabu.

— Mislim

da ste vas dvojica zajedno sigurni iza planina. Pričekajte, Toranaga-sama! Pričekajte dok ne prikupite nove saveznike. Čuvajte prolaze. To je izvedivo! General Išido je podmukao, ali nije tako glup da bi sve svoje snage ubacio u jednu jedinu bitku. On će se skrivati u Osaki. Stoga zasad ne smijemo upotrijebiti našu pukovniju. Moramo pojačati sigurnost i držati je kao tajno oružje, u ravnoteži, uvijek spremno, dok vi ne izi- dete iz svojih planina, ali sad mislim da ih nikad neću vidjeti na djelu! — Omi bijaše svjestan očiju koje su ga motrile. Naklonio se Toranagi. — Molim vas, oprostite, što sam ovako nadugo i naširoko raspredao, gospodine. Toranaga ga je proučavao pa svrnuo pogled na sina. Zapazi mladićevo prikriveno uzbuđenje pa je znao da je došlo vrijeme da ga ustremi na žrtvu. — Naga-sane? — Omi-san rekao je istinu — odmah će zaneseni Naga. — Uglavnom! Ali ja kažem, dva mjeseca prikupljajte saveznike, još više osamite Išida, a kad prestanu kiše, napadnite bez opomene ‘Grimizno nebo’! — Ne slažeš se s Omi-sanovim mišljenjem o produženom ratu? — zapita Toranaga. — Ne, ali zar to nije . . . ? — Naga umukne. — Nastavi, Naga-sane! Otvoreno govori! — Naga je držao jezik za zubima, bijel u licu. — Naređujem ti da nastaviš! — Pa, gospodine, palo mi je na pamet da... — Opet zastane, a tad u bujici riječi izvali: — Zar ovo nije jedinstvena prilika da postanete šogun? Uspijete li osvojiti Kioto i dobiti mandat, zašto biste osnovali Vijeće? Zašto ne biste od cara zahtijevali da vas proglasi šogunom? Bilo bi to najbolje za vas i za kraljevstvo. — Naga je nastojao iz glasa odagnati strah, jer je govorio o izdaji Jaemona, a većina okupljenih samuraja, Jabu, Omi, Igu- raši, a poglavito Buntaro, bijahu uvjereni pristaše nasljednika. Velim da biste trebali postati šogun! — Obrambeno se okrenuo prema ostalima. — Propusti li se ova prigoda Omi-sa- ni-, imate pravo u pogledu dugoga rata, ali ja velim, gospodar Toranaga mora uzeti vlast da bi vlast davao! Dugi rat uništio bi carstvo i opet ga rascjepkao na tisuće djelića! Tko to želi? Go- spodar Toranaga mora postati šogun. Da carstvo podari Jaemo- nii, gospodaru Jaemonu, kraljevstvo najprije mora biti čvrsto! Nikad više neće se ukazati ovakva prilika ... — Riječi mu presahnu. Uspravi se, uplašen što je to kazao, ali sretan što je javno iskazao ono što je odavno mislio. — Nikad nisam hlepio da postanem šogun — uzdahne Tora- naga. — Koliko puta moram to govoriti? Podržavam svoga nećaka Jaemona i volju Taikovu! — Pogleda sve njih, jednog po jednog, a naposljetku Nagu. Mladić protrne, ali Toranaga blago reče, privlačeći ga opet na mamac: — Opravdavaju te samo revnost i mladost. Na nesreću, mnogo stariji i mudriji ljudi od tebe smatraju da za tim hlepim. Nije istina! Postoji samo jedan način da opovrgnem tu besmislicu, a to je da na vlast dovedem gospodara Jaemona. A to kanim i učiniti! — Da, oče. Hvala, hvala — očajnički odvrati Naga. Toranaga baci pogled na Igurašija. — Što nam ti savjetuješ? — Ja sam običan vojnik, a ne savjetnik, ali ne bih savjetovao ‘Grimizno nebo’, ukoliko možemo ratovati uz naše uvjete kao što kaže Omi-san. Prije mnogo godina borio sam se u Si- nanu. Tegobna je to zemlja, a onda je gospodar Zataki bio uz nas. Ne bih želio opet ratovati u Sinanu, a pogotovu ne ako bi nam Zataki bio neprijatelj. A ako je gospodar Maeda sumnjiv . . .? Pa, kako možete planirati bitku ako vas može izdati najznačajniji saveznik? Gospodar Išido nasrnut će na vas s dvije-tri stotine tisuća ljudi, a ipak će sto tisuća ostaviti da drže Osaku. I uz muškete nemamo dovoljno ljudi za napadaj, ali iza brda, uz upotrebu mušketa, mogli biste se vječno održati, bude li onako kao što reče Omi-san. Možemo držati prolaze! Imate dovoljno riže... Pa zar Kvanto ne hrani pola carstva? Pa, barem trećinu! ... A mi bismo vam mogli slati ribe, koliko god vam je potrebno. Bili biste na sigurnom! Neka nas napadnu gospodar Išido i vražji Đikkju, ako se to dogoditi mora, kao što reče Omi- -san! Onda će uskoro neprijatelji žderati jedni druge. A ako ne, držite u pripravnosti ‘Grimizno nebo’. Čovjek može samo jedanput u životu umrijeti za svoga gospodara. — Ima li itko išta nadodati? — zapita Toranaga. Nitko mu ne odgovori. — Mariko-san? — Nije umjesno da ovdje govorim, gospodine — odvratila je. — Sigurna sam da je rečeno sve što je reći trebalo. No, smijem li pitati u ime svih vaših ovdašnjih savjetnika, što vi mislite da će se zbiti? Toranaga je pomnjivo birao riječi. — Mislim da će se dogoditi ono što je prorekao Omi-san, uz jednu iznimku. Vijeće neće biti nemoćno! Vijeće će steći dovoljan utjecaj da okupi nepobjedivu savezničku vojsku. Kad prestanu kiše, poslat će je na Kvanto zaobilazeći Izu. Najprije će pro- žderati Kvanto pa tek onda Izu. Tek poslije moje smrti

daimji će se uzajamno pobiti. — A zašto, gospodine? — osmjeh se Omi. — Zato što imam previše neprijatelja, a Kvanto je moj! Zato što ratujem već preko četrdeset godina, a još nisam poražen ni u jednom boju. Svi oni se mene boje! Znam da će se najprije lešinari ujediniti da me unište. Kasnije će uništavati jedan drugoga, ali najprije će se udružiti da mene unište ako uzmognu. Svima vama mora biti jasno da sam ja jedina stvarna prijetnja Jaemonu, iako ja nisam nikakva prijetnja. A to i je ironija! Svi oni su uvjereni da želim postati šogun, a ja to ne želim. To je još jedan posve nepotreban rat. — Što ćete onda poduzeti, gospodine? — prekine tajac Naga. — A? — Sto ćete poduzeti? — Očevidno, ‘Grimizno nebo’ — odgovori Toranaga. — Pa rekoste da će nas oni proždrijeti! — I bi, kad bih im ja dao vremena, ali neću im dati vremena. Odmah ćemo u rat! — A kiše? Sto je s kišama? — Mokri ćemo stići u Kioto. Vrući, smradni i mokri. Iznenađenje, pokretnost, odvažnost i vremenski točno planiranje pobjeđuje u ratovima, neh? Pravo je imao Jabu-san! Mušketima ćemo prokrčiti put kroz planine! Sat vremena razmatrali su planove i raspravljali o izvodivosti masovnog rata u doba kiša. Nečuvena strategija! Tad ih Toranaga sve otpusti osim Marike, rekavši Nagi neka pošalje k njemu Anđin-sana. Gledao je kako se udaljuju. Svi su bili iskreno oduševljeni kad je saopćena odluka, a poglavito Naga i Buntaro. Samo je Omi bio suzdržan, zamišljen i neuvjeren. Toranaga je Igurašija prekrižio, jer je opravdano znao da će vojnik činiti ono što mu naredi Jabu, a Jabua je otpustio kao piona, istina izdajničkog, ali svejedno piona. Vrijedan je samo Omi, pomislio je. Pitam se je li se već domislio što ću ja zapravo poduzeti? — Mariko-san, taktično ispitaj koliko bi stajao kurtizanin ugovor. Trepnula je. — Kiku-san. gospodine? — Da. — Sada, gospodine? Smjesta? — Ove noći bi bilo izvrsno! — Blago ju je pogledao. — Njezin ugovor nije potreban baš meni. Možda jednom od mojih pobočnika! — Pretpostavljam da će cijena ovisiti o osobi kupca, gospodine. — I ja mislim, ali utanači cijenu. Naravno, djevojka ima pravo odbiti ako zaželi, kad joj imenuju samuraja, ali reci njezinoj Mama-san da očekujem da djevojka neće biti tako neotesana pa da nema povjerenja u moj izbor. Isto tako reci vlasnici da je Kiku gospa prvoga reda u Mišimi, a ne u Jedu, Osaki ili Kiotu! — dobroćudno nadoda Toranaga. — Dakle, očekujem da platim cijenu kao u Mišimi, a ne cijene kao u Jedu, Osaki ili Kiotu. — Da, gospodine, naravno! Toranaga trgne ramena da ublaži bol i premjesti mačeve. — Da vas ja masiram, gospodine? Ili da pozovemo Suva? — Ne, hvala, kasnije će navratiti Suvo. — Toranaga ustane. S velikim se zadovoljstvom olakša te opet sjedne. Imao je kratak kimono od lagane svile, s plavim šarama i jednostavne slamnate sandale. Lepeza mu je bila plave boje, ukrašena njegovim grbom. Sunce bijaše nisko. Gomilali su se teški, kišni oblaci. — Divno je živjeti — sretno će on. — Gotovo čujem kako kiša čeka da se rodi. — Da — rekla je. Toranaga na tren promisli pa izrecitira: Nebo, Suncem oprženo Lije Suze plodne. Mariko poslušno uposli mozak da se s njim igra pjesama, tako obljubljene igre kod većine samuraja, da spontano izvrće riječi pjesme što ju je on smislio, usvoji ih, te iz njegove pjesme stvori novu pjesmu.

Za tren je odgovorila; Al' šuma. Vjetrom ranjena Lije Lišće uvelo. — Dobro rečeno! Da, vrlo dobro rečeno! — Toranaga je zadovoljno pogleda, uživajući u onom što je vidio. Na sebi je imala svijetlozeleni kimono s bambusovim šarama i tamnoze- leni obi. Nosila je narančasti suncobran. Prekrasan sjaj u modro- -crnoj kosi, skupljenoj visoko pod šeširom široka oboda. Čeznutljivo se prisjećao kako su je svi oni — pa i sam diktator Goroda — željeli kad joj je bilo trinaest godina . . . Njezin otac Akeči Dinsaj upravo je tada nju, svoju najstariju kćer, predstavio na Gorodinu dvoru. I kako je Nakamura, budući Taiko, molio diktatora neka mu je dade, pa kako se Goroda nasmijao i pred svima ga nazvao ‘svojim pohotljivim majmunčićem-generalčićem’ pa mu kazao: ‘Seljačino, razdiri neprijatelja u boju, a nemoj razdirati velikaške rupe!’ Akeči Đinsaj otvoreno je ismijavao Nakamuru, svog suparnika za Gorodinu naklonost. Nakamuri je to bio glavni razlog da ga kasnije s užitkom smlavi. A Nakamura je stoga uživao i Sto se Buntaro godinama vrpolji oko nje, Buntaro koji je djevojku dobio da bi se zapečatio savez između Gorode i Toda Hiro-ma- cua. Pitam se, vragolasto je razmišljao Toranaga dok ju je sada motrio, pitam se, da je Buntaro mrtav, bi li ona pristala da po- stane jedna od mojih suložnica? Toranaga je uvijek volio iskusne žene, udovice ili raspuštenice, ali nikada prelijepe niti prepa- metne, niti premlade niti predobra roda, tako da nikada s njima nije bilo poteškoća, a uvijek su mu bile zahvalne. Zasmijulji se samome sebi. Nikada je to ne bih pitao, jer ona je sve što ja ne želim u suložnici. Samo je njezina dob prikladna. — Gospodine? — zapitala je. — Razmišljao sam o tvojoj pjesmi, Mariko-san! — reče on još blaže te nadoveže:

Zašto tuko zimovito? Pa ljeto Mora još doći! I jesen slavna. Ona mu odgovori: Da smijem riječi koristiti Kao otpalo lišće, Kakvu bi lomaču Stvorile pjesme moje! Nasmijao se i naklonio uz hinjenu poniznost. — Priznajem ti pobjedu, Mariko-san. Kakva će biti nagrada? Lepeza? Ili rubac za kosu? — Hvala, gospodine — odvratila je. — Da, što god vi želite. — Deset tisuća kokua godišnje tvome sinu! — Oh, gospodine, ne zaslužujemo mi toliku milost! — Pobijedila si! Pobjeda i dužnost moraju se nagraditi. Koliko je sada Sarudiju godina? — Petnaest . . . gotovo petnaest. — Ah, da . . Nedavno je zaručen za jednu unuku gospodara Kijame, je li? — Da, gospodine. Bijaše to lani u jedanaestom mjesecu! Mjesecu bijeloga mraza. On je sad

u Osaki kod gospodara Kijame. — Dobro. Deset tisuća kokua, počevši odmah. Naredbu ću odaslati sutrašnjom poštom. A sad dosta pjesama! Molim te, izreci svoje mišljenje! — Moje je mišljenje, gospodine, da smo u vašim rukama svi na sigurnom, kao što je zemlja sigurna u vašim rukama. — Želim da budeš ozbiljna! — Oh, pa ja i jesam ozbiljna, gospodine. Hvala vam na milosti ukazanoj mome sinu. Time je sve upotpunjeno! Smatram da će biti u redu sve što vi učinite. Tako mi Gosp... Da, tako mi Gospe, kunem se da u to vjerujem!

— Dobro. Ali ipak želim tvoje mišljenje. Odgovorila je smjesta, bezbrižno, kao ravnopravna. — Kao prvo, morali biste potajno opet pridobiti gospodara Zatakija. Pretpostavljam da vi ili već znate kako ćete to obaviti, ili, što je još vjerojatnije, imate potajan sporazum s polubratom, pa ste ga naveli na tu tajnovitu ‘izdaju’, prvenstveno zato da Išida uljuljkate u lažni spokoj. Zatim, nikada vi ne biste prvi napali. Nikada to još niste činili! Uvijek ste zastupali strpljivost, a napadate jedino kad ste sigurni u pobjedu. Stoga je javna naredba: ‘Grimizno nebo, smjesta!’ samo još jedna varka. Nadalje, što se vremenskog rasporeda tiče, smatram da možete učiniti ono što,kanite učiniti i praviti se da naređujete ‘Grimizno nebo’, ali ga nećete ostvariti. To će Išida dovesti u zabunu, jer će, očigledno, uhode i ovdje i u Jedu dojaviti vaš naum pa će on morati raštrkati svoje snage kao jato jarebica u nevremenu, kako bi se spremio za prijetnju koja se neće nikad ostvariti. U međuvremenu ćete dva slijedeća mjeseca provesti okupljajući saveznike, da podrivate Išidove saveze te da raskidate njegovu koaliciju, što svakako morate učiniti. I naravno, morate namamiti Išida izvan zamka Osake. Inače će, gospodine, on pobijediti, ili ćete vi, u najmanju ruku . . . izgubiti šogunat. Vi ćete . . . — U tom smislu već sam jasno iskazao svoj stav! — odbrusi Toranaga koji više nije uživao. — A ti si se zaboravila! — Danas moram govoriti tajne, gospodine — odvrati Mariko bezbrižno i sretno. — Zbog talaca! Oni su vam nož u srcu. — Sto je s njima? — Molim vas, budite sa mnom strpljivi, gospodine. Možda nikad više neću s vama moći govoriti ‘otvorenim engleskim prisnim načinom’, kako to zove Anđin-san. Nikada nećete biti sami ovako kako smo sada sami. Molim vas, oprostite mi na nepristojnosti. — Mariko se ohrabri i, začudno, nastavi govoriti kao sa sebi ravnim. — Čvrsto sam uvjerena da je Nagu-san imao pravo. Morate postati šogun. Inače biste iznevjerili svoju dužnost prema carstvu i prema Minovari! — Kako se usuđuješ reći nešto takvo? Mariko osta mrtva-hladna. Nimalo je nije dirao njegov neskri- veni gnjev. — Savjetujem vam da za ženu uzmete gospu Očibu. Još osam godina dok Jaemon pred zakonom ne bude dovoljno odrastao da naslijedi. To je vječnost! Tko zna što se može dogoditi za osam mjeseci, a kamoli za osam godina? — Cijela tvoja obitelj može biti uništena u osam dana! — Da, gospodine, ali nema to nikakve veze s vama, ni s vašom dužnošću, niti s kraljevstvom. Ima pravo Naga-san. Morate vlast oduzeti da je možete davati! — Bez daha nadoda hineći ozbiljnost: — A da li sad vaša vjerna saveznica može počiniti seppuku? Ili da to kasnije obavim? — I pravila se kao da će se onesvijestiti. Toranaga se zablene na tu njezinu nevjerojatnu drskost, a onda se zatrese od smijeha i lupi pesnicom po zemlji. Kad je uspio progovoriti, istisnuo je, gušeći se: — Nikada te neću shvatiti, Mariko-san. — Ah, pa vi me shvaćate, gospodine! — kazala je, brišući s čela znoj. — Dobrostivi ste što svojoj privrženoj vazalki dopuštate da vas nasmijava, što slušate njezine zahtjeve, i govorite ono što se mora kazati i što se moralo kazati. Molim vas, oprostite mi na drskosti! — A zašto bih, a? Zašto? — Toranaga se smješkao. Sad je bio dobre volje. — Zbog talaca, gospodine — jednostavno će ona. — Ah, oni! — I on se uozbilji. — Da. Morala bih u Osaku! — Da — reče on. — Znam!

TRIDESET I OSMO POGLAVLJE

Blackthorne je ojađeno gazio nizbrdo prema dvjema osobama što su sjedile na futonima usred kruga stražara. Pratio ga je Naga. Iza stražara su se prvi planinski obronci uzdizali prema oblačnom nebu. Dan bijaše sparan. Boljela ga je glava od tuge tokom posljednjih nekoliko dana i od brige za Mariku. I stoga što je toliko dugo morao govoriti samo japanski. Sad ju je prepoznao. Odmah otprhne dio njegova jada. Mnogo je puta išao u Omijevu kuću da vidi Mariku ili da se za nju raspita. Samuraji su ga uvijek odbijali, uljudno ali odlučno. Omi mu je kao tomodaši (prijatelj) kazao da joj je dobro. Bez brige, Anđin-sane! Razumijete li? Da, kazao je, a shvaćao je samo to da je ne može vidjeti. Tad je Toranaga poslao po njega. Blackthorne mu je želio mnogo toga kazati, ali zbog nestašice riječi uspio ga je samo ra- srditi. Fuđiko je više puta obilazila Mariku. Kad bi se vratila, uvijek bi govorila da je Mariki dobro, nadodavši neizbježivo: Sinpaj sunina, Anđin-san. Vakarimasu?' (Bez brige! Razumijete li?) A Buntaro se gradio kao da se ništa nije dogodilo. Kad bi se po danu sretali, pristojno bi se pozdravljali. Osim što bi se katkad služio kupaonicom, Buntaro bijaše kao svaki samuraj u Anđiru, ni prijazan ni neprijazan. Ubrzana obuka progonila je Blackthornea od zore do sutona. Morao je suzbijati potištenost dok je pokušavao podučavati vojnike i dok se trudio da uči jezik. Do mraka bi uvijek bio izmoren, usijan, znojan, pokisao. I sam. Nikad se nije osjećao ovako osamljen, nikad još nije bio ovoliko svjestan da ne pripada ovom stranom svijetu. A prije tri dana počne strava. Bio je jako dug, vlažan dan. U zalazak sunca iscrpljen je dojahao kući i smjesta je osjetio da njegovu kuću prožima neka nevolja. Fuđiko ga je uzrujano pozdravila. — Nan desu ka? Odgovorila je tiho, podugo, spuštenih očiju. — Vakarimasen. (Ne razumijem.) Nan desu ka? — ponovno je upitao, nestrpljivo, razdražljiv od umora. Tad mu je pokazala vrt i strehe, ali mu se učinilo da je krov dovoljno čvrst. Uz dodatne riječi i znakove sine mu da ona pokazuje mjesto na koje on bijaše objesio fazana. — Oh, na nj sam zaboravio! Vataši ... — Ali, nikako da se sjeti kako se to kaže, pa je samo umorno slegnuo ramenima. — Vakarimasu. Nan desu kidi ka? (Razumijem. Sto je s fazanom?) S vrata i s prozora buljila je u njega posluga, očevidno skamenjena. Opet je Fuđiko govorila. Naprezao se, ali njezine riječi nisu mu ništa značile. — Vakarimasen, Fudiko-san. (Ne razumijem, Fudiko-san.) Duboko je uzdahnula pa oponašala kako netko plaho skida, odnosi i zakapa fazana. — Ahhhh! Vakarimasu. Fudiko-san. Vakarimasu! Zar se usmrdio? — Budući da japansku riječ nije znao, začepio je nos i dočarao smrad. — Haj, haj. Andin-san. Dozo gomen nasaj. gomen nasaj. — Oponašala je zujanje muha i rukama ocrtavala zujavi oblak. — Ah, so desu! Vakarimasu. — Nekoć bi se bio ispričao, a da je znao riječi, kazao bi: ‘Jako mi je žao zbog smetnje.' Umjesto toga samo je slegnuo ramenima da mu popusti bol u leđima i promrmljao: — Sigata ga naj! — želeći samo utonuti u zanos kupke i masaže, te jedine radosti koja mu je omogućavala život. — K vragu i to! — vikne na engleskom okrećući se. — Da sam ovdje bio po danu, opazio bih. K vragu i to! — Đozo, Anđin-san? — Sigata ga naj — ponovio je glasnije. — Ah, so desu, arigato goziemašita.

— Tare toru desu ka? (Tko ga — Ueki-ja. — Oh, taj stari gad! — Vrtlar

je odnio?)

Ueki-ja, blagi bezubi starac koji je s ljubavlju uzgajao biljke i uljepšavao mu vrt. — Joj. Ifote kuru Ueki-ja. (Dobro, dovedite Ueki-ja.) Fuđiko odmahne glavom. Lice joj postane bijelo kao kreda. — Ueki-ja šinda desu. šinda desu! — šapnula je. — Ueki-ja ga šindato? Donojoni? Došite? Došite šindano da? (Ueki-ja umro? Kako? Zašto? Kako je umro?) Uperila je prst prema mjestu gdje je visio fazan i izgovorila niz tihih nerazumljivih riječi. Tad prikaže jedan zasjek mačem. — Isukrste! Usmrtila si starca zbog smrdljivog prokletog fazana? Posluga odmah pojuri u vrt i padne na koljena. Glave zarinu u prašinu i zalede se. I kuhareva djeca. — Kakva su ovo upisana posla? — Blackthorne je zamalo podivljao. Fuđiko je stoički čekala da se svi okupe, a tad i ona klekne te mu se nakloni kao samurajka, a ne kao seljanka. — Gomen nasaj. dozo gomen na — Ubila kuga tvoj ‘gomen nasaj"! Kakva prava imaš da to učiniš? Ehhhhh? — I počne je sočno kleti. — Zašto me, za ime Krista, nisi prethodno pitala? A? Nastojao se obuzdati. Znao je da cijela posluga zna da bi on zakonski smio i Fuđiku i sve njih mačem sasjeći ovdje u vrtu zato što su mu zadali takvo nezadovoljstvo, ili bez ikakva razloga, te da se niti sam Toranaga ne smije upletati u njegovo vođenje domaćinstva. Vidje da jedno dijete dršće od užasa i straha. — Isukrste na nebu, daj mi snage ... — pridržavao se za jedan stup da bi se ustalio. — Niste vi krivi — prozbori ne shvaćajući da ne govori japanski. — Ona je kriva! Ti! Ti, ubilačka kučko! Fuđiko polagano diže pogled. Vidje optužnički prst i mržnju na njegovu licu. Prošaptala je naredbu svojoj sluškinji Nigacu koja odmahne glavom i započne je moliti. — Ima! Sluškinja odleti. Vrati se s ubojitim mačem, a suze su joj tekle niz lice. Fuđiko uze mač te ga objema rukama pruži Black- ihorneu. Progovorila je. lako nije znao sve riječi, shvatio je da ona kaže: — Kriva sam! Molim vas, oduzmite mi život jer sam vas ozlojedila. — IJE! — zgrabio je mač te ga odbacio. — Misliš da će to Ueki-ja vratiti u život? — Tad odjednom shvati što je učinio i što i sad čini. — O, Isuse, Bože . . Ostavio ih je. Sav očajan ode na stijenu ponad sela blizu svetilišta, uz drevni čempres i zaplače. Plakao je zato što je dobri čovjek nepotrebno umro i zbog toga što je sada znao da ga je on ubio. — Gospode Bože, oprosti mi! Ja sam kriv, a ne Fuđiko. Ja sam ga ubio. Naredio sam da nitko osim mene ne smije dirnuti fazana. Pitao sam je da li svi razumiju i rekla mi je da razumiju. Naredio sam to uz hinjenu ozbiljnost, ali sad to nije važno. Izdao sam naredbe znajući njihov zakon i poznavajući njihove običaje. Starac je prekršio moju glupu naredbu, pa što je drugo preostalo Fuđiki-san? Ja sam kriv! S vremenom je iscrpio suze. Sad bijaše mrkla noć. Vratio se kući. Fuđiko ga je čekala, kao i uvijek, ali sama. U krilu je držala mač. Pružila mu ga je. — Dozo . dozo. Anđin-san! — Ije — odgovorio je, prihvativši mač kako dolikuje. — Ije. Fuđiko-san. Siga ta ga naj, neh? Karma, neh? — U znak isprike dotaknuo ju je rukom. Znao je da je ona morala snositi najteže posljedice njegove glupavosti. Lila je suze. — Arigato. arigato go goziemašita. Anđin-san — slomljeno će ona. — Gomen nasaj... Njegovo srce sućutno poskoči prema njezinom. Da, pomisli Blackthorne duboko ožalošćen. Da, tako je to, ali to ne ispričava tebe, niti nju oslobađa poniženja Niti će vratiti u život Ueki-ja! Ti si bio kriv. Morao si biti razumniji — Anđin-sane! — javi se Naga. — Da? Da, Naga-sane? — Trgne se iz kajanja i spusti pogled na mladića koji je kraj njega hodao. — Oprosti, što si kazao? — Rekoh: nadam se da ću vam postati prijatelj. — Ah, hvala. — Da, a možda biste mi ... — Bujica riječi koje Blackthorne nije razumio. — Molim?

— Učiti, neh? Razumijete, učiti? Učiti o svijetu? — Ah, da, jako žalim. Učiti što, molim? — O stranim zemljama, vanjskom svijetu. Svijetu, neh? — Aha, sad razumio! Da, ja pokušam. — Primakli su se stražama. — Sutra počnimo, Anđin-sane! Prijatelji, neh? — Da, Naga-sane. Pokušam! — Dobro. — Naga kimne glavom. Bio je jako zadovoljan. Kad

su se popeli do samuraja, Naga im naredi da se sklone s puta. a Blackthorne dade znak neka sam proslijedi naprijed. Poslušao je, osjećajući se veoma osamljenim u obruču samuraja. — Ohajo, Toranaga sama. Ohajo. Mariko-san — reče pridruživši im se. — Ohajo, Anđin-san. Dozo suvaru. (Dobar dan, Anđin-sane. Molim vas, sjednite.) — Ohajo. Anđin-san. — Nasmiješi mu se Mariko. — Ikaga desu ka? — Joj, domo. — Blackthorne je pogleda, presretan što je vidi. — Tvoja prisutnost ispunjava me radošću, velikom radošću — rekao je na latinskom. — I mene tvoja... Baš lijepo što te vidim! No, na tebi je sjena. Zašto? — Nan đa? — zapita Toranaga. Prevela mu je što su govorili. Toranaga progunđa pa započne govoriti. — Kaže moj gospodar da izgledate zabrinuto, Anđin-sane. I ja se moram s time složiti. Pita što vas muči! — Ništa. Domo, Toranaga-sama. Nane ma. (Nije ništa.) — Nan da? — izravno mu se obrati Toranaga. — Nan đa? Blackthorne poslušno odmah odgovori. — Ueki-ja — bespomoćno će on. — Haj, Ueki-ja. — Ah, so desu! — Toranaga je dugo govorio Mariki. — Moj gospodar kaže da ne morate tugovati zbog staroga vrtlara. Moli me da vam saopćim da je sve proteklo vrlo službeno. Stari je vrtlar potpuno razumio što radi. — Ne razumijem. — Da, vama će to zacijelo biti jako teško, ali znate, Anđin- -sane, fazan je gnjio na suncu i grozno su se rojile muhe. U opasnosti je bilo vaše zdravlje, zdravlje vaše suložnice i svih ukućana. Također su, jako žalim, čuli vrlo ustegnute, oprezne pritužbe od glavnoga sluge Omi-sana, i od ostalih. Jedno od naših najznačajnijih propisa glasi: ‘Pojedinac nikada ne smije narušavati sklad cjeline, »va«!’ Sjećate li se? Stoga je trebalo nešto poduzeti. Znate, nama je gnusna trulež i smrad truljenja. Nama je to najgori smrad na svijetu, jako žalim. Pokušavala sam vam to reći ... Pa, to je jedna od stvari koje nas malčice naljute. Vaš glavni sluga . . — Zašto nije netko odmah došao k meni? Zašto mi netko nije otvoreno rekao? — upita Biackthorne. — Fazan mi nije ništa značio. - Što da vam kažu? Izdali ste naredbe. Vi ste glava kuće. Nisu poznavali vaše običaje i nisu znali što da urade osim da prema našem običaju razriješe nedoumicu. — Za tren je Tora- nagi prevela ono što je pitao Biackthorne, pa mu se opet obratila; — Da li vas ovo rastužuje? Želite li da nastavim? — Da, molim vas, Mariko-san. — Sigurno? — Da. — Dakle, vaš glavni sluga, kuhar Mali zub, sazvao je cijelu poslugu, Anđin-sane. Seoskog glavara Muru zamolio je da službeno prisustvuje sastanku. Odlučiše da ne smiju ovlastiti seosku etu da odnese fazana, jer je to jedino kućni problem. Morao ga je uzeti i zakopati jedan sluga, iako ste izričito zabranili da fazana pomaknu. Vaša suložnica očevidno je bila dužna da pazi neka se ispune vaše naredbe. Stari vrtlar zamolio je neka mu dopuste da odnese fazana. U zadnje vrijeme živio je i spavao u silnoj boli, zbog želuca. Jako ga je zamaralo klečanje, plijevljenje i sađenje, pa taj posao nije više mogao obavljati onako kako bi ga zadovoljavalo. Ponudio se i treći kuharev pomoćnik, rekavši da je jako mlad i glup te je uvjeren da u usporedbi s tako ozbiljnim problemom njegov život ništa ne vrijedi. Naposljetku čast udijeliše starome vrtlaru. Bijaše to istinski velika čast, Anđin-sane. Svi su mu se veoma svečano naklonili, i on njima, pa je sav sretan odnio fazana te ga na opće olakšanje zakopao. Vrativši se, pošao je ravno Fuđiki-san te joj ispričao što je učinio, da je prekršio vaš zakon, neh? Zahvalila mu je što je otklonio pogibelj te mu rekla neka pričeka. K meni je došla po savjet te me zapitala što da radi. Stvar je obavljena službeno pa je i to trebalo službeno obaviti. Rekoh joj da ne znam što da se radi. Pitala sam Buntaro-sana, ali nije ni on znao. Zbog vas je bilo jako zamršeno.

Stoga se on obratio gospodaru Toranagi. Gospodar Toranaga osobno se dogovorio s vašom suložnicom. — Mariko se okrene Toranagi te mu reče dokle je došla u izlaganju, jer je on to od nje zatražio. Toranaga je ubrzano govorio. Blackthorne ih je promatrao. Nju, tako sićušnu, divnu i pažljivu, a njega zdepasta, kao od stijene odvaljena, čvrsto opasana oko golemog trbuha. Toranaga nije govorio rukama kao toliki ljudi, uglavnom su mu mirovale. Lijevom bi se rukom podupro o butinu, a drugu je uvijek držao na balčaku mača. — Haj, Toranaga-sama. Haj. — Mariko pogleda Blackthornea i isto onako službeno nastavi: — Moj gospodar zatražio je da objasnim ovo! Jako žali, ali da ste Japanac, ne bi bilo poteškoća, Anđin-sane. Stari vrtlar jednostavno bi pošao na groblje da nade olakšanje, ali molim vas, oprostite, vi ste stranac, iako vas je gospodar Toranaga proglasio hatamotom, jednim od svojih osobnih vazala. Stoga je trebalo odlučiti jeste li zakoniti samuraj. Čast mi je da vam saopćim da vas je proglasio samurajem pa imate samurajska prava. Tako je sve odjednom bilo riješeno i posve lako. Počinjen je zločin, namjerno su bile prekršene vaše naredbe. Zakon je jasan. Izbora nema. — Sada se uozbiljila. — No, gospodaru Toranagi poznata je vaša osjetljivost na ubijanje pa je, da vas poštedi boli, osobno naredio jednom svom samuraju da staroga vrtlara pošalje u Veliku prazninu! — A zašto mene netko nije prethodno pitao? Taj fazan mi ništa nije značio. — Nema fazan s tim nikakve veze, Anđin-sane! — objasni ona. — Vi ste glava kuće. Zakon glasi: nijedan pripadnik vašeg kućanstva ne smije prekršiti vašu naredbu. Stari je vrtlar namjerno prekršio zakon. Srušio bi se čitav svijet kad bi ljudima bilo dopušteno da krše zakon. Vaš . Upadne joj u riječ Toranaga. Slušala ga je i odgovarala na neka pitanja, a onda joj je ponovno dao znak neka nastavi. — Haj. Gospodar Toranaga je zatražio neka vas uvjerim da se osobno pobrinuo da stari vrtlar dobije brzu, bezbolnu i časnu smrt koju je zasluživao. Dapače, samuraju je pozajmio i svoj mač koji je jako oštar. A ja vam moram reći da se stari vrtlar veoma ponosio što u danima svoje nemoći može pomoći vašoj kući, Anđin-sane. Ponosio se prije svega što je pomogao da se potvrdi vaš samurajski položaj pred svima! A najviše se ponosio čašću koja mu je ukazana. Nisu tu imali posla javni krvnici, Anđinsane. Gospodar Toranaga me zamolio da vam to jasno saopćim. — Hvala, Mariko-san, hvala što ste mi to razjasnili. — Blackthorne se okrene Toranagi i jako se uljudno nakloni. — Domo, Toranaga-sama, domo arigato. Vakarimasu. Domo. Toranaga mu prijazno uzvrati naklon. — Joj, Anđin-san ... Šinpaj suru monođanaj, neh? Sigata ga naj. neh? (Dobro, Anđin-sane. Sad se ne brini, je li? Što si mogao poduzeti, je li?) — Nane mo! (Ništa!) — Blackthorne odgovori na Toranagina pitanja o obuci mušketira, ali sve što su oni govorili, njemu je izmicalo. Um mu se tresao pod dojmom onog što je čuo. On je Fuđiku uvrijedio pred cijelom svojom poslugom, zloupotrijebio je povjerenje čitavog svoga kućanstva, a Fuđiko je radila samo ono što je bilo propisano, a isto tako i oni. Fuđiko je bila bez ljage. Svi su oni bili bez ljage. Osim mene. Ne mogu povratiti ono što je bilo. Ni Ueki-jau ni njoj. Ni njima. Kako da živim s tom sramotom? Prekriženih je nogu sjeo ispred Toranage, s mačevima za pojasom. Blagi morski povjetarac dizao mu je kimono. Tupo je slušao i odgovarao, a ništa mu nije bilo značajno. Dolazi rat, govorila je ona. Kada, zapitao je. Vrlo skoro, kazivala je, pa stoga smjesta morate sa mnom otputovati. Jedan dio puta ćete me pratiti, Anđin-sane, jer ja idem u Osaku, ali vi ćete kopnenim putem nastaviti u Jedo da pripremite svoj brod za rat… Odjednom nastupi posvemašnji tajac. Tad zemlja zadršće. Pluća kao da će mu prsnuti, svako njegovo tkivo vrištalo je panično. Pokušao se uspraviti, ali nije mogao, i vidje da su svi stražari isto tako bespomoćni. Toranaga i Mariko očajnički su se rukama i nogama držali za zemlju. Iz zemlje i s neba dolazila je tutnjava, zlokobna grmljavina, opkoljavala ih je," postajala sve jača i jača, dok im zamalo ne popucaše bubnjići. I oni postadoše dio bezumlja. Na tren bezumlje zastane, a prepast se nastavi. Blackthorne osjeti nagon za bljuvanjem. Njegov je mozak s nevjericom vrištao da je ovo kopno, gdje je sve čvrsto i sigurno, a ne more na kojemu se svakog trenutka obrće svijet. Pljunuo je da odagna ogavan okus i grčevito se prihvatio za uzdrhtalu zemlju. Želudac mu se okretao. S planine na sjeveru skotrlja se bujica stijenja u dolinu pod njima, pojačavajući urnebes. Nestane dio

samurajskog tabora. Uspravio se na ruke i na koljena, a isto tako Toranaga i Mariko. Čuo je sebe kako viče, ali kao da ni s njegovih, ni s njihovih, usana nije dopirao ni glas. Potres prestane. Zemlja je opet postala čvrsta, čvrsta kao što je uvijek i bila, čvrsta kao što i mora biti. Ruke, koljena i tijelo neobuzdano su mu drhtali. Pokuša ih smiriti i povratiti dah. Tad opet zaurla zemlja. Počne drugi potres, žešći. Tad se na drugom kraju visoravni zemlja rascijepi. Razjapljena pukotina nevjerojatnom brzinom pojuri prema njima, prođe pet koraka od njih i nastavi se razdirali. S nevjericom je gledao kako se Toranaga i Mariko koprcaju na rubu rascijepa ondje gdje je trebala biti čvrsta zemlja. Kao u ružnom snu spazi kako se Toranaga, koji je stajao najbliže procijepu, počinje rušiti. Prenuo se iz mrtvila i skočio naprijed. Desnicom pograbi Toranagin pojas dok je zemlja podrhtavala kao list na vjetru. Rascijep je bio dubok dvadeset, a širok deset koraka i zaudarao je na smrt. Sruči se blato i stijenje povukavši Toranagu, a s njim i njega. Blackthorne se borio da nade uporište za ruke i za noge, derao se na Toranagu da mu pomogne, a gotovo je upao u bezdan. Toranaga je još bio djelomično omamljen, ali se nogama ukopao u zid i iskoprcao, dok ga je Blackthorne napola vukao, a napola nosio. Obojica su zadahtani ležali na sigurnom. Tog trena počne novi udar. Opet se rascijepi zemlja. Mariko vrisne. Pokušala je uzmaći, ali ova nova pukotina ju je progutala. Blackthorne bjesomučno uspuza do ruba, a naknadni udari potpuno ga izbace iz ravnoteže. Na rubu se zagleda dolje. Drhtala je na izbočini nekoliko stopa ispod njega, dok se zemlja valjala, a nebo gledalo u nju. Ponor bijaše dubok trideset, a širok deset koraka. Pod Blackthorneom otužno opusti rub. Skliznuo je, a blato i stijenje zamalo ga zaslijepiše. Uhvatio ju je i dovukao na sigurnu drugu izbočinu. Za- jedno su se borili da povrate ravnotežu. Novi udar... Veći dio izbočine popusti. Bili su izgubljeni. Tad ga Toranagina željezna ruka dohvati za pojas i zaustavi njihovo klizanje u pakao. — Isukrsta ti — zavapi Blackthorne. Ruke su mu gotovo ispale iz zglobova dok je nju pridržavao, a nogama i slobodnom rukom se borio da nade oslonce. Toranaga ga je držao dok se opet ne nađoše na uskoj litici, a tad pukne pojas. Trenutačan prestanak potresa dade Blackthorneu vremena da smjesti Mariku na liticu dok su ih zasipale krhotine. Toranaga skokne na sigurno doviknuvši mu da požuri. Bezdan se zatrese i počne zaklapati, a Blackthorne i Mariko bijahu još duboko u njegovu ždrijelu. Toranaga im više nije mogao pomoći. Blackthorneu je užas ulio natčovječnu snagu pa je nekako uspio istrgnuti Mariku iz groba te je gurnuti uvis. Toranaga je dohvati za ručni zglob i prebaci preko ruba ponora. Blackthorne se penjao za njom, ali se skotrljao natrag kad se odlomio dio stijene. Suprotna stijena zlokobno je ciktala dok mu se primicala ... S nje se odlomi blato i kamenje. Na tren je pomislio da je zakopan, ali se oslobodio i napola istrgnuo iz groba. Ležao je na uzdrhtalom rubu, plućima je upijao zrak, nije mogao otpuzati odatle, a noge su mu bile u rascijepu. Bezdan se zaklapao. Tad prestane. Šest koraka širok, a osam dubok. Presta tutnjava, zemlja se umiri. Nastupi muk. Na rukama i koljenima bespomoćno su čekali da opet započne užas. Blackthorne htjede ustati. Znoj se cijedio s njega. — Ije! — Toranaga mu dade znak da se drži pri zemlji. Lice mu je bilo musavo, a na sljepoočnici je imao veliku posjekotinu od udara glavom o kamen. Svi su dahtali, zibala su im se prsa, usta im bijahu puna žuči. Stražari su se uspravili. Neki potrče prema Toranagi. — Ije! — vikne on. — Mate! (Pričekajte!) Poslušali su ga te se opet spustili na ruke i na koljena. Kao da se čekanje produljilo u vječnost. Tad zacvrkuće ptičica na stablu, cikne i prhne u zrak. Za njom i druga ptica. Blackthorne zatrese glavom da istjera znoj iz očiju. Slomljenim, zakrvavljenim noktima čupao je busenje trave. Tad se u travi pomakne mrav. Pa drugi, i treći. Počnu prikupljati hranu. Još uvijek prestrašen on sjedne na pete. — Kad će opasnost proći? Mariko ne odgovori. Opčinio ju je rascijep u tlu. Oteturao je do nje. — Jeste li čitavi? — Da . . . da — bez daha će ona. Lice joj je bilo zablaćeno, kimono razderan i prljav. Ostala je bez obiju sandala i bez jednog tabija. I bez suncobrana. Pomogao joj je da se makne od ponora. Još je uvijek bila ošamućena. Tada je pogledao Toranagu. — Ikaga desu ka? Toranaga nije mogao govoriti, prsa su mu se uzdizala, a ruke i noge bile pune ozljeda. Uperi prst u pukotinu koja ga je zamalo progutala. Sad je bila samo običan jarak u zemlji. Prema sjeveru je jarak opet zijevao kao ponor, ali nije više bio onako širok kao prije, a niti onoliko dubok. Blackthorne

slegne ramenima. — Karma! Toranaga glasno podrigne pa zahropi, pljune pa opet pod- rigne. To mu je vratilo glas pa jarak obaspe bujicom psovki. Upirao je u nj svoje tupe kratke prste, pa iako Blackthorne nije mogao razumjeti sve riječi, Toranaga je posve jasno govorio ono što bi i svaki Japanac. — Velike boginje odnijele karmu, boginje odnijele potres, boginje odnijele jarak . . . Izgubio sam mačeve, a boginje ih odnijele! Blackthorne prasne u smijeh. Dotukoše ga olakšanje što je živ i glupost svega toga. Za tren se nasmije i Toranaga, a njihova vedrina osvoji i Mariku. Toranaga ustane. Vedro. Zatim, zagrijan životnom radošću, počne izvoditi lakrdiju uz jarak, glumeći šaljivo sebe i potres, zastane, dade Blackthorneu znak da mu se pridruži te opkorači jarak, otvori svoj slabinski povez te, dok ga je ponovno osvajao smijeh, reče Blackthorneu neka i on učini isto. Blackthorne ga posluša te obojica pokušaju pišati u jarak. No, ništa nije izlazilo, ni kapi. Jako su se napinjali, a to je samo pojačalo njihov smijeh i zatvorilo im mjehur. Napokon su uspjeli i Blackthorne sjedne da povrati snagu, oslonjen straga na ruke. Kad se malo oporavio, okrenuo se Mariki. Je li potres zaista prošao, Mariko-san? — Do slijedećeg udara, da! — I dalje je četkala blato s ruku i s kimona. — Je li uvijek ovako? — Ne. Katkad je vrlo slab, a katkad nakon štapić vremena, ili poslije jednog dana, ili pola štapića, ili poslije pola dana, dođu novi udari. Katkad je udar samo jedan . Nikad se ne zna, Anđin-sane. Prošlo je, dok opet ne počne. Karma, neh? Stražari su ih nepomično motrili, čekajući Toranaginu naredbu. Na sjeveru su bjesnjeli požari u taboru. Samuraji su se borili s vatrom i kopah u kamenoj lavini đa nađu zatrpane. Na istoku su Jabu, Omi i Buntaro s ostalim stražarima stajali uz drugi kraj pukotine, netaknuti, samo što su bih puni modrica. Također su čekali da ih on pozove. Iguraši je nestao. Zemlja se nad njim zaklopila. Blackthorne se prepustio mislima. Nestade njegova osjećaja prezira prema samome sebi, osjećao se potpuno spokojno i cjelovito. Sad je s ponosom razmišljao da je samuraj i da putuje u Jedo. Mislio je o svom brodu, i ratu, i o Crnom brodu, pa se opet vratio na samuraja. Bacio je pogled na Toranagu i rado bi mu postavio tucet pitanja, ah zapazi da je daimjo prepušten svojim mislima, a znao je da bi bio neuljudan kad bi ga ometao. Imam mnogo vremena, zadovoljno reče samom sebi i pogleda Mariku. Dotjerivala je kosu i lice pa je nije dalje motrio. Izvalio se koliko je dug i širok te pogledao u nebo. Zemlja mu je pod leđima bila topla. Strpljivo je čekao. Progovori Toranaga: — Domo, Anđin-san, neh? — Glas mu sad bijaše ozbiljan. — Domo. — Đozo, Toranaga-sama. Nane mo. Hombun, neh? (Molim, Toranaga-sama, nije to ništa. Dužnost, zar ne?) — Tada ne poznajući dovoljno riječi, a u želji da bude točan, Blackthorne reče: — Mariko-san, biste li preveli: čini mi se kao da sada razumijem što ste vi i gospodar Toranaga podrazumijevali pod karmom i pod glupošću da brinemo o onom što jest. Mnogo toga čini mi se jasnijim. Ne znam zašto! ... Možda zato što nikada nisam bio toliko užasnut. Možda mi je to pročistilo glavu, ali čini mi se da bistrije razmišljam. To je . . pa, kao stari vrtlar. Da, ja sam bio kriv i istinski žalim, ali bijaše to greška, a ne hotimičan izbor s moje strane. Tako je! Tako tu ništa ne možemo više promijeniti. Prije nekoliko trenutaka svi smo zamalo poginuli! Znači da je sva ona briga i glavobolja bila utaman, je li? Karma! Da, sada znam što je karma. Razumijete li? — Da. — Prevela je Toranagi. — Odgovara vam: ‘Dobro, Anđin-sane. Karma je početak znanja. Zatim dolazi strpljivost. Strpljivost je jako važna. Strpljivi ljudi su snažni, Anđin-sane. Strpljivost znači obuzdati svoju sklonost u odnosu na sedam emocija: mržnju, obožavanje, radost, tjeskobu, bijes, tugu i strah. Ako ne popustiš pred tih sedam emocija, strpljiv si, i uskoro ćeš shvatiti bitak svih stvari te živjeti u skladu s Vječnošću.’ — Vjerujete li vi u to, Mariko-san? — Da. Jako mnogo! Također nastojim biti strpljiva, ali teško je. — Slažem se. I to je ‘va’, vaš sklad, vaš ‘spokoj’, neh? — Da. — Recite mu da mu od srca zahvaljujem na onom što je učinio starome vrtlaru. Prije mu nisam zahvalio od srca. Recite mu to. — Nije potrebno, Anđin-sane. On je znao da ste vi bili samo uljudni. — Kako je znao? — Rekoh vam da je on najmudriji čovjek na svijetu! — On se nasmiješi.

— Gle — javi se ona — opet su s vas odletjele godine. — A na latinskom je dodala: — Opet si onaj stari, i bolji nego prije! — Ali ti si lijepa kao uvijek! Oči joj usplamte pa ih je skrenula s Toranage. Blackthorne to vidje i zapazi njezin oprez. Ustao je te se zapiljio u krivudavi rascijep. Oprezno uskoči i nestane. Mariko sva prestrašena poskoči, ali se Blackthorne brzo vrati na površinu. U rukama je držao Fuđikin mač, još u koricama, ali zablaćen i oštećen. Nestao je njegov kratki bodež. Kleknuo je pred Toranagu te mu ponudio mač prema svim propisima. — Đozo, Toranaga-sama — jednostavno će on. — Kara samuraj ni samuraj, neh? (Izvolite, gospodaru Toranaga, od samuraja samuraju, zar ne?) — Domo, Anđin-san. — Gospodar Kvanta primi mač te ga tutne za pojas. Tad se nasmiješi, nagne se prema naprijed i snažno odalami Blackthornea po ramenu. — Tomo, neh? (Prijatelj, zar ne?) — Domo. — Blackthorne svrne pogled. Iščezne njegov smiješak. Oblak dima lebdio je nad uzvisinom iza koje se nalazilo seoce. Odmah zamoli Toranagu smije li otići da vidi je li Fuđiki dobro. — On vam dopušta, Anđin-sane. A moramo mu doći u zalazak sunca u tvrđavu na večeru. Želi s vama raspraviti neke stvari! Blackthorne se vrati u selo. Bijaše opustošeno, cesta tako izvijena da ju je jedva prepoznao, a površina oštećena. Ali čamcima se nije ništa dogodilo. Bilo je još mnogo požara. Mještani su žurno nosili kante pijeska i vode. Skrenuo je za ugao. Omijeva kuća pijano se nakrivila. A njegova se pretvorila u zgarište.

TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE

Fuđiko je bila ranjena, a njezina sluškinja Nigacu je poginula. Od prvog udara popustiše središnji stupovi kuće te razbacaše ugljevlje kuhinjske vatre. Jedna srušena greda zarobila je Fudiku i Nigacu koja je izgorjela kao zublja. Fuđiku su izvukli. Poginula je i jedna kuhareva kći, ali ostala posluga imala je samo modrice, a neki su iščašili zglobove. Svi su bili presretni što je Blackthorne živ i bez ozljeda. Na spašenom futonu blizu neoštećene vrtne ograde ležaše Fuđiko u polusvijesti. Vidjevši da je i Blackthorne neozlijeđen, zamalo je zaplakala. — Hvalim Budi što niste ozlijeđeni, Anđin-sane — slabašno će ona. Još djelomično u šoku, pokušavala je ustati, ali ju je zamolio da se ne miče. Noge i stražnjica bili su joj teško opečeni. Već ju je njegovao liječnik, omatao joj udove zavojima umočenim u čaj i u druge trave kako bi joj ublažio boli. Blackthorne je krio svoju zabrinutost. Čekao je dok liječnik nije završio, a onda ga je zapitao u četiri oka: — Fuđiko-san, joj ka? (Hoće li se gospa Fuđiko oporaviti?) Liječnik slegne ramenima. — Haj. — Usne mu se opet povuku s isturenih zuba. — Karma, neh? — Haj. — Blackthorne je vidio smrt podosta opečenih mornara te je znao da je opasna svaka teška opekotina. Otvorena rana gotovo bi se uvijek za nekoliko dana zagnojila, a ničim se nije moglo zaustaviti širenje infekcije. — Ne želim da ona umre. — Đozo? Rekao je to na japanskom, a liječnik odmahne glavom te mu reče da će se gospa sigurno oporaviti. Pa mlada je i snažna. — Šigata ga naj! — reče liječnik. Zapovjedi sluškinjama da joj stalno vlaže zavoje, dade Blackthorneu trave za njegove ogrebotine, reče mu da će se uskoro vratiti te jurne uzbrdo prema Omijevoj urušenoj kući. Blackthorne stajaše kod svog neoštećenog glavnog ulaza. U lijevom stupu još bijahu zarivene Buntarove strijele. Rastreseno je jednu taknuo. Karma je što se opekla, žalosno je pomislilo. Vratio se Fuđiki te naredio sluškinji neka donese čaj. Pomogao joj je da pije i držao ju je za ruku dok nije zaspala, ili se pravila da spava. Njegova posluga spašavala je što se spasiti dalo. Brzo su radili. Uz pomoć nekolicine mještana. Znali su da će doskora doći kiše. Četiri muškarca trudila su se da podignu privremen zaklon. — Đozo, Anđin-san. — Kuhar mu je nudio vrući čaj, nastojeći s lica odagnati jad. Poginula djevojčica bila mu je kći miljenica. — Domo — odvrati Blackthorne. — Sumimasen. (Moja sućut). — Arigato, Anđin-san. Karma, neh? Blackthorne kimne glavom i uze čaj, praveći se kao da ne opaža kuharovu tugu da ga ne bi postidio. Kasnije se uzbrdo popne samuraj donijevši od Toranage vijest da će Blackthorne i Fuđiko spavati u tvrđavi dok se ne izgradi kuća. Stigoše dvije nosiljke. Blackthorne je nježno podigne u jednu nosiljku i pošalje sa služavkama. Svoju je nosiljku otpustio rekavši Fuđiki da će uskoro doći za njom. Počne kiša, ali nije se na nju osvrtao. Sjedne na kamen u vrtu koji mu je pričinjao toliko zadovoljstvo. Sad je unaokolo bio živi krš. Mostić puknut, jezerce srušeno, a potočić iščeznuo. — Ništa zato — reče on uprazno. — Stijene nisu mrtve! Ueki-ja mu je objašnjavao da se vrt mora smjestiti oko stijenja, a vrt bez stijenja je prazan, najobičnije mjesto za uzgajanje biljaka. Jedna stijena bijaše nazupčana i posve obična, ali Ueki-ja ju je postavio tako da bi čovjek koji bi je pred zalazak sunca gledao dugo i izbliza, dok bi se crvenkasti sjaj odbijao sa žilica i s kristala ukopanih u stijeni, vidio čitav niz planina, udubljenih dolova i dubokih jezera, a u velikoj daljini pozelenjele obzorje na kojem se skupljala noć. Blackthorne dodirne stijenu. — Dajem ti ime Ueki-ja-sane — reče on. To mu se svidjelo, a znao je, kad bi Ueki-ja bio živ, i starcu bi

se to jako svidjelo. Pa iako je mrtav, možda će ipak doznati, reče Blackthorne samome sebi. Možda je sada ovdje njegov kami. Sintoisti vjeruju da se nakon smrti pretvaraju u kami. . . - Što je to kami, Mariko? — Kami je nešto neobjašnjivo, Anđin-sane! Nešto kao duh, a opet ne to! Kao duša, a opet ne to! Možda je to nesuštinski bitak stvari ili osobe ... Da znate, čovjek poslije smrti postaje kami, ah kami je i stablo, stijena, biljka ih slika. Kamije štujemo, ali nikada ih ne obožavamo. Oni postoje između neba i zemlje, posjećuju ovu zemlju bogova ih iz nje odlaze, sve istodobno. — A šinto? Što je šintoizam? — Ah, i to je neobjašnjivo, jako žalim. To je poput vjere, a opet nije. Isprva čak ni imena nije imalo. Prozvali smo ga šinto, put kamija, već prije tisuću godina, da ga razlikujemo od Bu- cuda, puta Budina. No, iako je šinto nemoguće definirati, to je bit Japana i Japanaca, pa iako nema ni teologije, ni vrhovnog božanstva, niti vjere, niti sustava, niti etike, to je naše opravdanje postojanja. Šinto je prirodni kult mitova i legendi u koje nitko iskreno ne vjeruje, ali ih ipak svatko posvema štuje. Čovjek je šintoist na isti način kao što se kao Japanac rađa. — Jeste li i vi šintoist . .. istodobno kao kršćanka? — Oh da, oh kako da ne, naravno . . . Blackthorne ponovno dodirne kamen. — Molim te, kami Ueki-ja, molim te, ostani u mom perivoju. Zatim je, ne osvrćući se na kišu, napasao oči na stijeni, pokraj raskošnih dolina i spokojnog jezera prema pozelenjelom obzorju na kojemu se skuplja noć. Uši mu rekoše neka se vrati u stvarnost. Diže pogled. Omi ga je promatrao, strpljivo čučeći. Još je padala kiša, a Omi je pod kabanicom od rižine slame nosio netom izglačan kimono i širok stožast bambusov šešir. Kosa mu bijaše netom oprana. — Karma, Anđin-san — reče pokazavši zadimljeno zgarište. — Haj. Ikaga desu ka? — Blackthorne obrisa kišu s lica. — Joj. — Omi upre prstom gore prema svojoj kući. — Vatakuši no juja va hakajsarete imasen ostukaj ni narimasenka? (Moja kupaonica nije oštećena. Biste li se njome poslužili?) — Ah, so desu! Domo, Omi-san, haj, domo. — Blackthorne se zahvalno popne za Omijem vijugavom stazom, sve do njegova dvorišta. Pod Murinim su nadzorom mještani i seoski obrtnici već lupali čekićima, zakucavali, pilili i popravljali. Središnji stupovi opet su bili na svojim mjestima, a krov bijaše već gotovo postavljen. Znakovima, jednostavnim riječima i uz mnogo strpljivosti Omi mu objasni da je njegova posluga pravovremeno uspjela ugasiti požar. Za dan-dva, kazao je Blackthorneu, kuća će opet biti kao nova pa nema razloga za brigu. Vašu kuću obnavljat će duže, Anđin-sane, otprilike tjedan dana. Bez brige, Fuđiko-san dobra je domaćica. Začas će ona s Murom srediti sve troškove i vaša će kuća biti bolja nego prije. Čujem da se opekla? Da, katkad se to događa, ali ne brinite, naši su liječnici pravi stručnjaci za opekotine, pa moraju i biti, neh? Da, Anđin-sane, potres je bio težak, ali i ne toliko težak. Rižišta uopće nisu oštećena, il najhitniji od svega — sustav natapanja — ostao je čitav. A nisu oštećeni ni brodovi, a i to je jako važno. Pod lavinom je poginulo samo stotinu pedeset i četiri samuraja, ali to nije mnogo, neh? A što se sela tiče, za tjedan dana neće se ni znati da je bio potres. Poginulo je pet mještana i nešto djece. Ništa! Anđiro je imao veliku sreću, neh? Čujem da ste Toranaga-samu izvukli iz smrtne klopke. Svi smo vam zahvalni, Anđin-sane. Veoma! Da smo njega izgubili... Gospodar Toranaga reče da je primio vaš mač. Sretni ste, to je velika čast. Da. Vaša je karma jaka, vrlo dobra, više nakon što se okupate. Sretan sam što vas imam za prijatelja. — Omi zovne poslužitelje u kupaonici. — Isogi! (Požurite!) - Da, veoma vam zahvaljujemo. Sluge otprate Blackthornea do kupaonice u javorovu šumarku koju je s glavnom kućom spajalo uredno zavojito šetalište, obično natkriveno. Kupaonica je bila mnogo raskošnija od njegove. Jedan je zid jako napukao, ali su ga seljani već žbukali. Krov je ostao čitav. Otpalo je samo nekoliko crijepova pa je tu i tamo prokišnjavao, ali to nije bilo važno. Blackthorne se svuče i sjedne na stoličicu. Sluge su ga sapunale i trljale pod kišom. Kad su ga isprali, ušao je u zgradu i utonuo u zaparenu kupelj. Otopi se sav njegov jad. Fuđiko će se oporaviti. Ja sam sretan čovjek, sretan zato što sam bio ondje da izvučem Toranagu, sretan da spasim Mariku, i sretan što je on bio tamo da i nju i mene izvuče.

Suvo ga je, kao i obično, svojom čarolijom pretvorio u novog čovjeka. Kasnije mu je previo ozljede i ogrebotine, stavio mu čist slabinski povez, kimono i tabi što su pripremili za njega te izišao. Kiša je prestala. U jednom kutku vrta podigoše privremenu nadstrešnicu. Imala je lijep uzdignut pod, a u njoj su se nalazili čisti futoni i vazica s cvjetnim ukrasom. Čekali su ga Omi i bezuba starica oštra lica. — Izvolite sjesti, Anđin-sane — reče Omi. — Hvala. I hvala na odjeći — odgovori on mucajući japanski. — Ne spominjite to, molim vas. Jeste li za ‘ča’ ili za sake? — ‘Ća’ — odluči Blackthorne, zaključivši da će biti bolje ako mu glava bude bistra za razgovor s Toranagom. — Hvala. — Ovo je moja mati — svečano će Omi. Očigledno ju je obožavao. Blackthorne se nakloni. Starica se nasmiješi i uvuče dah. — Čast mi je, Anđin-sane — rekla je. — Hvala, ali ja sam počašćen. — Blackthorne automatski ponovi niz udvornih rečenica kojima ga je naučila Mariko. — Anđin-sane, jako nas je ražalostilo kad smo vidjeli da gori vaša kuća. — A što se može? To je karma, neh? — Da, karma. — Starica svrne pogled i drekne: — Žuri! Anđin-san voli topli čaj! Blackthorneu zasta dah kad spazi mladu ženu pored sluškinje koja je donijela poslužavnik. Tad se nje sjetio. Zar nije ovo ona ista žena koju je prvi put vidio s Omijem prolazeći selom do galije? — Ovo je moja žena — kratko će Omi. — Počašćen sam — reče Blackthorne dok je ona zauzimala svoje mjesto, kleknula te se naklonila. — Morate joj oprostiti što je spora — javi se Omijeva mati. — Je li vam ‘ča’ dovoljno topao? — Hvala, jako je dobar. — Blackthorne primijeti da starica nije zovnula snahu po imenu kao što je trebala. No, to ga nije iznenadilo jer mu je Mariko pričala da u japanskom društvu zapovjednički položaj pripada svekrvi. — Bogu hvala da nije tako u Evropi — rekao joj je. — Svekrva ne može učiniti ništa pogrešno. Na koncu konca, Anđin-sane, ženu biraju mladićevi roditelji, a koji bi otac odlučio, a da se prethodno ne posavjetuje sa svojom ženom? Naravno, snaha mora slušati, a sin radi uvijek ono što žele njegova mati i otac. — Uvijek? — Uvijek! — A ako sin odbije? — To nije moguće. Svatko mora slušati glavu kuće. Sinova je prva dužnost prema roditeljima. Naravno. Majka daje sinu sve! Život, hranu, nježnost, zaštitu. Cijeli ga život potpomaže, pa je stoga opravdano da sin sluša majčine želje. Snaha mora slušati. To je njezina dužnost. — Kod nas nije tako. — Teško je biti dobra snaha, jako teško. Mi se jedino nadamo da poživimo dovoljno pa da imamo sinove i da postanemo svekrve. — A vaša svekrva? — Ah, umrla je, Anđin-sane. Umrla je prije mnogo godina. Nisam je ni upoznala! Gospodar Hiro-macu se u svojoj mudrosti nije nikada više oženio. — Buntaro-san je njegov jedinac? — Da. Moj muž ima pet sestara, a nijednog brata živa. — Našalila se: — U neku smo ruku sada srodnici, Anđin-sane. Fuđiko je nećakinja moga muža. U čemu je stvar? — Iznenađen sam što mi to niste nikada rekli. To je sve. — Pa, zamršeno je to, Anđin-sane. — Tad mu Mariko objasni da je Fuđiko zapravo posvojče Numate Akinorija koji je uzeo za ženu Buntarovu najmlađu sestru, a pravi Fuđikin otac bio je unuk diktatora Gorode i njegove osme suložnice. Fuđiku je Numata usvojio kao dojenče na Taikovu naredbu, jer je Taiko htio bliže veze između potomaka Hiro-macua i Gorode . — Što? Mariko se nasmije rekavši mu: da, japanske obiteljske veze jako su zamršene jer je posvojenje normalna pojava, obitelji često razmjenjuju sinove i kćeri, a neprestano se razvode, ponovno žene i uzajamno žene. S toliko zakonitih suložnica i olakšanim razvodom — pogotovo po naredbi feudalnoga gospodara

— uskoro sve obitelji postaju nevjerojatno zapletene. — Bili bi mi potrebni dani, Anđin-sane, da iznesem

obiteljske veze gospodara Toranage. Samo pomislite na ove zavrzlame! Trenutačno ima sedam službenih suložnica koje su mu rodile pet sinova i tri kćeri. Neke suložnice bile su udovice ili su prethodno imale jedan brak, a i sinove i kćeri. Toranaga je neke usvojio, a neke nije. U Japanu se ne pita je li netko posvojče ili rođeno dijete. Zapravo, zar je to i važno? Nasljedstvo je uvijek prepušteno hiru glavešine kuće, pa je svejedno jesu li posvojena ili nisu, neh? I Toranagina je majka bila razvedena. Kasnije se preudala i rodila još tri sina i dvije kćeri u braku s drugim mužem, a i svi su oni sad oženjeni i udate! Njezin najstariji sin iz drugoga braka je Zataki, gospodar Sinana. Blackthorne je o tome razmišljao, a onda reče: — Nama razvod nije moguć. Nemoguć je. — Tako nam kažu sveti oci. Jako žalim, ali to nije osobito razborito, Anđin-sane. Događaju se pogreške, ljudi se mijenjaju, to je karma, neh? Zašto bi muškarac morao podnositi nevaljalu ženu ili žena nevaljala muža? Glupo bi bilo da su muškarac ili žena vječno vezani, neh? — Da. — U tom smo mi jako razboriti, a sveti oci nerazboriti. Bijaše to jedan od dva glavna razloga zbog kojih Taiko nije želio prihvatiti kršćanstvo. Ta glupost u pogledu razvoda . i šesta zapovijed! Ne ubij! Pater-vizitator poslao je čak u Rim, moleći odrješenje za Japance u pogledu razvoda, ali je njegova svetost papa u svojoj mudrosti odbio. Da je njegova svetost na to pristala, uvjerena sam da bi se Taiko obratio, daimji bi sad slijedili pravu vjeru i ova zemlja bila bi kršćanska. Pitanje ubijanja ne bi bilo bitno, jer na to se zapravo nitko i ne osvrće, a najmanje od svih kršćani. Tako malen ustupak za toliko mnogo, neh? — Da — odvrati Blackthorne. Kako mu se razvod ovdje čini razumnim. Zašto je to kod kuće smrtni grijeh, zašto se tome u ime Božje opire svaki svećenik u kršćanstvu, katoličanstvu ili protestantizmu? — Kakva je bila Toranagina žena? — zapitao ju je, u želji da ona produži razgovor. Uglavnom je izbjegavala govoriti o Toranagi i o povijesti njegove obitelji, a Blackthorne je htio sve doznati. Marikinim licem prođe sjena. — Mrtva je. Bila mu je to druga žena, a umrla je prije deset- -jedanaest godina. Bijaše ona Taikova polusestra. Gospodar Toranaga nikada nije imao sreće sa svojim ženama, Anđin-sane. — Zašto? — Oh, druga žena bila mu je stara, umorna i škrta! Obo- žavala je zlato, a pravila se da nije tako, kao i njezin brat Taiko. Jalova i zloćudna. Jasno, bio je to politički brak. Neko vrijeme morala sam joj biti pratilja. Ništa je nije veselilo, a nijedan mladac ni muškarac nije mogao odriješiti čvor njezina ‘Zlatnog paviljona’. — Što? — Njezinih ‘Vrata od žada’, Anđin-sane, svojim ‘Kornjačinim glavama’, svojim ‘Zaparenim kopljima’! Zar ne razumijete? Njezinu . stvar. — Oh! Razumijem. Da. — Nitko nije mogao odriješiti čvor njezin . . . Nije je mogao zadovoljiti! — Pa ni Toranaga? — Nikad nije s njom jastučio, Anđin-sane — zapanjeno mu je odgovorila. — Naravno, poslije braka nije imao s njom šta raditi osim da joj preda zamak, dvorane i ključeve svoje riznice. A i zašto bi? Bila je postarija i već je imala dva muža, ali je njezin brat Taiko razriješio te brakove. Jako neugodna žena! Svima je silno laknulo kad je otišla u Veliku prazninu, pa i Taiku, a sve njezine pastorke i sve Toranagine suložnice potajno su s velikom radošću zapalile tamjan. — A Toranagina prva žena? — Ah, gospa Tačibana! 1 to je bio politički brak. Gospodar Toranaga imao je osamnaest, a ona petnaest godina. Pretvorila se u užasnog bapca. Prije dvadeset godina Toranaga ju je osudio na smrt otkrivši da ona potajno rovari da ubije njihova feudalnog gospodara, diktatora Gorodu, koga je mrzila. Otac mi je često pričao kako je smatrao da su svi oni sretni što su sačuvali glavu — on, Toranaga, Nakamura i svi generali — jer Goroda je bio nemilosrdan i nesmiljen, a poglavito je sumnjičio one koji su mu bili najbliži. Ta žena mogla ih je sve upropastiti, pa makar su svi oni bili nedužni. Zbog njezine urote protiv gospodara Go- rode usmrtiše i njezina jedinca Nobunagu, Anđin-sane. Ubila je rođenog sina. Pomislite samo na to! Tako je žalosno i tako užasno! Jadni Nobunaga! Bio je najmiliji Toranagin sin i njegov službeni baštinik, hrabar i sposoban general, a ocu posve odan. Bijaše nedužan, ali ona ga je ipak upetljala u spletku. Imao je samo devetnaest godina kad mu je Toranaga naredio da počini seppuku. — Toranaga je ubio rođenog sina? I ženu?

— Da,

on im je naredio da se ubiju, ali nije imao izbora. Anđin-sane. Da im nije to naredio, gospodar Goroda bi s pravom mogao pretpostavljati da je i Toranaga sudjelovao u uroti, te bi mu smjesta zapovjedio da raspori trbuh. Oh, da, Toranaga je imao sreću što je izbjegao Gorodin gnjev i bio je mudar što joj je brzo sudio. Kad je poginula, njezina snaha i sve Toranagine suložnice bijahu silno zanesene. Njezin je sin, po njezinu nagovoru, poslao svoju prvu ženu kući u nemilosti, zbog neke izmišljene sitnice, a ta žena rodila mu je već dvoje djece. Žena je počinila seppuku Jesam li vam kazala da gospe seppuku počine tako da raspore grlo, Anđin-sane, a ne trbuh kao muškarci? No, u smrt je pošla radosno, sretna što se izbavlja života suza, a i druga je njegova žena molila da je digne smrt, jer je svekrva i njoj isto tako zagorčavala život . . . Dok je sada promatrao Midorinu svekrvu kojoj se čaj cijedio niz bradu, Blackthorne je znao da ova stara grizica ima vlast nad životom i nad smrću, razvodom ili poniženjem snahe Midori, pod uvjetom da na to pristane njezin muž, glava kuće. A što god roditelji odluče, Omi će poslušati. Kako užasno!, pomislio je. Midori je bila ljupka i mlađahna koliko je starica bila odurna. Lice joj je bilo jajoliko, a kosa bujna. Bila je ljepša od Marike, ali bez njezine vatre i snage, savitljiva kao paprat i krhka kao paučina. — Gdje je zakuska? Anđin-san zacijelo je gladan, neh? — reče starica. — Oh, jako žalim! — odmah odgovori Midori. — Odmah nešto donesi! — naredila je sluškinji. — Požuri! Jako žalim, Anđin-sane! — Jako žalim, Anđin-sane! — ponovi starica. — Molim vas, ne ispričavajte se — reče Blackthorne Midori i odmah ustanovi da je pogriješio. Pristojnost je nalagala da se obraća samo svekrvi, pogotovo ako je bila na zlu glasu. — Jako žalim — reče on. — Nisam gladan. Večeras jesti moram s gospodarom Toranagom. — Ah, so desu! Čuli smo da ste mu spasili život. Morali biste znati koliko smo vam zahvalni ... svi mi, njegovi vazali! — reče Marica. — Bila je to dužnost. Nisam ništa učinio. — Vi ste sve učinili, Anđin-sane. Omi-san i gospodar Jabu cijene vaš postupak kao i svi mi. Blackthorne vidje kako starica gleda sina. O, kad bih te mogao prozreti, stara kučko!, pomisli on. Jesi li isto onako podmukla kao i ona Tačibana? — Majko, sretan sam što imam Anđin-sana za prijatelja — reče Omi. — Svi smo mi sretni — kazala je ona. — Ne, ja sam sretan — odgovori Blackthorne. — Ja sam sretan da imam prijatelje kao obitelj Kasigi Omi-sana. — Svi lažemo, pomisli Blackthorne, ali ne znam zašto vi lažete! Ja la- žem da se zaštitim, a i zato što je to običaj. Ali nisam nikada zaboravio Čekaj trenutak! Istini za volju, nije li ono bila karma? Zar i ti ne bi učinio ono što je učinio Omi? Davno je to bilo, u prethodnom životu, neh? Sad to više nema smisla. Uz obronak se uspne skupina jahača na čelu s Nagom. Sjahao je i stupio u vrt. Svi seljani prekinu posao i kleknu. Dao im je znak neka nastave. — Jako žalim što vam smetam, Omi-sane, ali šalje me gospodar Toranaga. — Molim lijepo, ne ometate me. Izvolite nam se pridružiti — reče Omi. Midori mu odmah pruži svoj jastuk te se duboko nakloni. — Biste li htjeli ‘ča’ ili sake, Naga-sama? — Naga sjedne. — Ništa, hvala. Nisam žedan. — Omi ga je uljudno pozivao, prolazeći onaj beskonačni neophodni obred, iako bijaše jasno da Naga žuri. — Kako gospodar Toranaga? — Vrlo dobro. Anđin-sane, učinili ste nam veliku uslugu. Da. Osobno vam zahvaljujem. — Bijaše to dužnost, Naga-sane, ali ja sam učinio sitnicu. I gospodar Toranaga je mene izvukao iz... izvukao me iz zemlje. — Da, ali poslije toga. Veoma vam zahvaljujem. — Naga-sane, bih li nešto mogao učiniti za gospodara Tora- nagu? — upita Omi. Etiketa mu je konačno dopustila da prijeđe na stvar. — Želi vas vidjeti nakon večere. Bit će sastanak svih oficira. — Bit ću počašćen. — Anđin-sane, dođite sada sa mnom, ako izvoljevate.

— Naravno. Čast mi je. — Opet se nakloni i pozdravi, a tad se Blackthorne vine na konja te se spuste nizbrdo. Kad je povorka samuraja stigla na trg, Naga povuče uzde. — Anđin-sane! — Haj? — Od sveg srca vam zahvaljujem što ste spasili gospodara Toranagu. Dopustite mi da vam budem prijatelj ... — I neke riječi koje Blackthorne nije razumio. — Jako žalim, ne razumijem. 'Karite hu'? — Ah, jako žalim! ‘Kante im’ ... Jedan čovjek karite im nešto drugom čovjeku. Poput duga . Razumijete što je to dug? — Dug — sine Blackthorneu. — Ah. so de.su! Vakarimasu. — Dobro. Samo rekoh da sam vaš dužnik. — Bijaše to moja dužnost, neh? — Da. Pa i uza to, dugujem vam život. — Toranaga-san kaže da su barut i naboje vratili na vaš brod, Anđin-sane, ovdje u Anđiru, prije nego što je brod pošao u Jedo. Pita koliko će vam trebati da se pripremite za more! — Ovisi o stanju broda, o tome jesu li ljudi izvukli brod na bok i popravljali ga, jesu li zamijenili jarbol, i tako dalje. Zna li gospodar Toranaga kakvo je stanje broda? — Kaže da mu se čini da je brod u redu, ali on nije pomorac pa ne može biti u to siguran. Nije bio na brodu otkako ga ote- gliše u luku Jedo, kada je dao upute da brod poprave. Uz pretpostavku da je brod sposoban za plovidbu, neh. pita koliko će vam trebati da se spremite za rat! Blackthorneovo je srce prestalo kucati. — Protiv koga ću ratovati, Mariko-san? — On pita: a protiv koga biste željeli ratovati? — Ovogodišnjeg Crnog broda — odmah odgovori Black- ihorne, donijevši iznenada odluku, u očajničkoj nadi da je ovo pravi trenutak da Toranagi iznese naum što ga je danima potajno kovao. Sve je bacio na kartu da time što je jutros spasio Toranagin život uživa posebnu povlasticu koja će mu pomoći da prijeđe opasna mjesta. Mariko je bila zaskočena. — Što? — Crni brod. Recite gospodaru Toranagi neka mi samo dade svoja preporučena pisma da smijem napasti Crni brod. Ostalo ću ja obaviti. Sa svojim brodom i uz malu pomoć . . . Teret ćemo podijeliti, svu svilu i dragocjene metale! Ona se smijala, ali ne i Toranaga. — Moj . . . moj gospodar tvrdi da bi to bio neoprostiv ratni čin protiv prijateljskog naroda. Portugalci su bitni za Japan. — I jesu, trenutačno. No, vjerujem da su mu oni neprijatelji isto kao i meni, a kakve god usluge vam daju, mi možemo to bolje obavljati. Uz manju cijenu. — Možda, kaže on, ali misli da Kina s vama neće trgovati. Ni Englezi ni Nizozemci nisu još brojni u Aziji, a nama je svila potrebna sada, i to stalne pošiljke. — Jasno, on ima pravo, ali za godinu-dvije to će se promijeniti, pa će tada on dobiti dokaz. Stoga evo drugoga prijedloga! Ja već ratujem s Portugalcima. Iza granice od tri milje prostiru se međunarodne vode. Sa svojim preporučenim pismima mogao bih zakonito zaplijeniti Crni brod, odvesti ga u bilo koju luku te prodati i brod i teret. S mojim brodom i posadom to će biti lako. Za nekoliko tjedana ili mjeseci mogao bih u Jedo dovesti Crni brod i sve što je na njemu. U Jedu bih ga mogao prodati. On će dobiti pola vrijednosti, kao lučku pristojbinu. — On kaže da ga se ne tiče ono što se na pučini događa između vas i neprijatelja vaših. More pripada svima, ali ova zemlja je naša, ovdje vladaju naši zakoni, a naše zakone ne smijete prekršiti. — Da. — Blackthorne je znao da je njegov naum opasan, ali mu je intuicija govorila da je sad pogodno vrijeme te da će Toranaga zagristi mamac. A i Mariko. — Bio je to samo prijedlog. Pitao me protiv koga bih želio ratovati. Molim vas, oprostite, ali katkad je dobro planirati, za svaki slučaj. Smatram da su u tome moji interesi zajednički s interesima gospodara Toranage. Mariko prevede. Toranaga promumlja i kratko govoraše. — Gospodar Toranaga cijeni razumne prijedloge, Anđin-sane, kao što je vaša primjedba o brodovlju, ali

ovo je smiješno. Pa i da obojica imate iste interese, što nije slučaj, kako biste vi i devet ljudi mogli napasti tako golem brod na kojemu je gotovo tisuću ljudi? — Ne bih mogao! Moram nabaviti novu posadu, Mariko-san. Osamdeset-devedeset ljudi, vičnih pomoraca i topnika. Naći ću ih u Nagasakiju, na portugalskim brodovima. — Blackthorne se pravio da ne opaža kako ona uvlači dah ni kako je zaustavila lepezu. — Zacijelo ću tamo naći nekoliko Francuza. Budem li sretan, i jedan-dva Engleza, nešto Nijemaca ili Nizozemaca! Uglavnom su to, vjerojatno, otpadnici ili silom ukrcani na brod. Potrebna bi mi bila propusnica do Nagasakija, zaštita i malo srebra ili zlata. Na neprijateljskim brodovljima uvijek ima pomoraca koji će se ukrcati na brod za gotov novac i za udio u plijenu. — Moj gospodar kaže: zapovjednik koji bi takvoj rulji vjerovao u napadu, bio bi lud. — Slažem se — reče Blackthorne. — Ali moram imati posadu da se otisnem na pučinu. — Pita bi li bilo moguće obučiti samuraje i naše pomorce da postanu topnici i mornari? — Lako. S vremenom, ali to bi moglo trajati mjesecima. Dogodine bi zacijelo bili spremni. Nema izgleda da napadnu ovogodišnji Crni brod. — Gospodar Toranaga kaže: ne kanim napasti Crni brod niti Portugalce ove godine ni dogodine. Oni nisu moji neprijatelji i nisam s njima zaraćen. — Znam, ali ja sam s njima zaraćen. Molim vas, oprostite. Naravno, ovo je samo rasprava, ali moram nabaviti ljude da se otisnem na more te da budem na usluzi gospodaru Toranagi ako on to želi. Sjedili su u Toranaginim privatnim odajama što su gledale na vrt. Potres gotovo da nije taknuo utvrdu. Noć bijaše vlažna i bez zraka, a dim od kolutova tamjana lijeno se uzdizao pa tjerao komarce. — Pita moj gospodar — govorila je Mariko — kad biste sad imali svoj brod i one članove posade koji su s vama stigli, biste li otplovili u Nagasaki po dodatne ljude koji su vama potrebni? — Ne! To bi bilo previše opasno. Bio bih s tako očajno malim brojem ljudi da bi me Portugalci zarobili. Bilo bi mnogo bolje da najprije nabavim ljude pa da ih dovedem u domaće vode, u Jedo, neh? Kad budem imao punu posadu i kad budem naoružan, neprijatelj u ovim vodama nema ništa čime bi mi mogao nauditi. — On misli da vi i devedeset ljudi ne biste zauzeli Crni brod. — Na Erasrnu.su ja mogu taj brod prestići i potopiti. Naravno, Mariko-san, znam da su sve ovo pretpostavke, ali kad bi mi dopustili da napadnem neprijatelja, čim bih skupio posadu i čim bi došla plima, otplovio bih u Nagasaki. Da je Crni brod već u luci, pokazao bih svoje bojne zastave i isplovio na pučinu da brod blokiram. Pustio bih da brod obavi trgovinu, a kad bi bio spreman za povratak u domovinu, pravio bih se kao da su mi potrebne zalihe hrane i pustio da Crni brod isplovi iz luke. Stigao bih ga nekoliko velikih milja dalje na pučini, jer smo brži od njih, a moji topovi učinili bi ostalo. Kad bi Crni brod spustio zastavu i predao se, ukrcao bih na nj svoju posadu te bih ga vratio u Jedo. Na brodu sigurno ima tri, gotovo četiri stotine tona zlata u polugama. — A zašto kapetan ne bi svoj brod potopio kad ga vi porazite, ako ga porazite, prije nego se stignete ukrcati? — Obično — Blackthorne htjede nadodati: — Obično se posada pobuni ako je kapetan fanatik, ali nikada nisam upoznao takvoga ludog kapetana. Uglavnom se s kapetanom pogađamo. Poštedimo im život i damo malen udio i slobodan prijevoz do najbliže luke. No, ovaj ću put imati posla s Rodriguesom, a njega poznajem i znam što će učiniti. — Smislio je nešto bolje pa odluči da im ne oda plan. Najbolje je barbarske običaje ostaviti barbarima, zaključio je. — Poraženi brod obično se preda, Mariko-san — umjesto toga je kazao. — To je običaj... Jedan od naših običaja pomorskog rata, koji pošteđuje nepotrebne gubitke života. — Gospodar Toranaga kaže: jako žalim, Anđin-sane, taj je običaj gnusan. Kad bi on imao brodove, ne bi bilo predaje. — Mariko srkne ‘ča’ pa produlji; — A ako brod još nije u luci? — Onda ću pretražiti pomorske putove da ga uhvatim čim zađe nekoliko dugih milja u međunarodne vode. Lakše će biti da brod uhvatimo dok je teško opterećen, ali takva ćemo ga teže dovesti u Jedo. Kada očekujete da će Crni brod pristati? — Moj gospodar ne zna. Možda do trideset dana, veli on. Ove će godine brod rano stići. Blackthorne je znao da je jako blizu zgoditka, tako jako blizu. — Onda ćemo ga blokirati te ga odvesti pred kraj sezone. — Ona je prevela, a Blackthorneu se učini da je načas vidio kako preko Toranagina lica prelazi razočaranje. Zastane kao da razmatra mogućnosti pa reče: — Da je ovo Evropa, postojao bi drugi izlaz. Moglo bi se uploviti noću pa brod silom zauzeti. Na prepad!

Toranaga čvršće stisne držak mača. — Pita: zar biste se na našoj zemlji usudili boriti s vašim neprijateljima? Blackthorneove su usne bile suhe. — Ne! Naravno, ovo je još samo pretpostavka, ali kad bi između njega i Portugalaca postojalo ratno stanje, a kad bi gospodar Toranaga želio da im naudi, ovo bi bio najbolji način. Kad bih imao dvije-tri stotine poslušnih boraca, dobru posadu i Erasmus, lako bi bilo prići Crnome brodu, ukrcati se na nj, te ga odvući na pučinu. On bi mogao odabrati vrijeme napada na iznenađenje — da je ovo Evropa. Zavlada dug tajac. — Kaže gospodar Toranaga: ovo nije Evropa, a između njega i Portugalaca ne vlada, niti će ikada vladati, ratno stanje. — Naravno. Posljednja stvar, Mariko-san! Nagasaki nije pod vladavinom gospodara Toranage, je li? — Nije, Anđin-sane. Gospodaru Harimi pripadaju luka i zalede. — Pa zar isusovci zapravo ne drže luku i svu trgovinu? — Blackthorne zapazi da ona oklijeva s prijevodom, ali nije popuštao pritisak. — Zar to nije honto, Mariko-san? A zar gospodar Harima nije katolik? Zar i većina otoka Kiušua nije katolička? Pa zar stoga isusovci u stanovitoj mjeri ne drže cijeli otok? — Kršćanstvo je vjera. Daimji upravljaju svojom zemljom, Anđin-sane — odgovori mu osobno Mariko. — A meni rekoše da je Nagasaki zapravo portugalsko tlo. Rekoše mi da se oni ponašaju kao da je njihov. Zar otac gospodara Harime nije prodao zemlju isusovcima? — Da. — Mariko nabrusi glas. — Ali Taiko je zemlju uzeo natrag. Sada više nijednom strancu nije dopušteno da ovdje posjeduje zemlju. — No, nije li Taiko sam dopustio da mu ukazi zastare pa se danas tamo ništa više ne može dogoditi bez odobrenja isusovaca? Zar isusovci ne drže sve brodove u Nagasakiju i svu trgovinu? Zar isusovci ne obavljaju u vaše ime svu trgovinu i djeluju kao posrednici? — Jako ste dobro upućeni u Nagasaki, Anđin-sane — oštro će ona. — Možda bi gospodar Toranaga morao osvojiti luku od neprijatelja. Možda . . . — To su vaši neprijatelji, Anđin-sane, a ne naši — reče ona. Konačno je progutala mamac. — Isusovci su . . — Nan da? — U znak isprike okrenula se Toranagi i objasnila što su razgovarali. Kad je završila, strogo joj se obratio. Očevidni prijekor. — Haj — ponovila je nekoliko puta i pokajnički se klanjala. Tad će Mariko Blackthorneu: — Gospodar Toranaga me podsjeća da su moja mišljenja bezvrijedna i da tumač mora samo prevoditi, neh? Molim vas, oprostite! Nekoć bi joj se Blackthorne ispričao što ju je namamio u zamku, ali sad mu to nije padalo na pamet. Budući da je postigao ono što je htio, nasmijao se i rekao: — Haj. kavau Cukkuko-san! — (Da, lijepa gospo prevoditeljice!) Mariko se kiselo nasmiješi, bijesna na samu sebe što je upala u zamku. Njezin je mozak bio u sukobu između dviju podvojenih privrženosti. — Joj, Anđin-san — reče Toranaga. Opet je bio dobre volje.

— Mariko-san,

kavau desu jori! Cukku-san anamsu ka nori nuisen. neh? (Mariko-san mnogo je ljepša od starog Cukku-sana, i mnogo mirisnija, zar ne?) — Haj. — Toranaga se nasmije. Mariko porumeni i nalije čaj. Malko se smekšala. Tad se javi Toranaga. Ozbiljno. — Naš gospodar pita zašto postavljate toliko pitanja, ili iznosite tolike tvrdnje, o gospodaru Harimi i o Nagasakiju? — Tek toliko da pokažem da luku Nagasaki zapravo drže stranci. Portugalci! A moj zakon me ovlašćuje da bilo gdje napadnem neprijatelja. — Ali ovo nije ‘bilo gdje’, kaže on. Ovo je zemlja bogova i takav napadaj je nezamisliv. — Slažem se od sveg srca, ali ako gospodar Harima ikad postane neprijateljski raspoložen, ili ako postanu neprijateljski nastrojeni isusovci koji vode Portugalce, to je način da ih onemogućite. — Gospodar Toranaga veli da ni on, niti njegovi daimji. neće nikada dopustiti da jedna strana nacija na japanskom tlu napadne drugu stranu naciju. Niti da bilo tko vaš ubija njihove! Druga je stvar protiv carevih neprijatelja. Sto se tiče nalaženja boraca i posade, onaj tko govori japanski lako bi nabavio bilo koji broj ljudi. Na otoku Kiušuu ima mnogo vaka. — Vako. Mariko-san? — Oh, jako žalim. Mi gusare zovemo vako. Anđin-sane. Imali su mnoga gnijezda po otoku Kiušuu, ali Taiko ih je uglavnom istrijebio. Na nesreću, još uvijek je moguće naći preživjele. Vaki su stoljećima bili strah i trepet na kineskim obalama. Zbog njih nam je Kina zatvorila svoje luke! — Objasnila je Toranagi Sto je kazala. On se opet javi, naglašenije — Kaže: nikada vam neće dopustiti, niti smišljati, niti vas ovlastiti za napad na kopnu, luko bi bilo posve u redu da na pučini gonite neprijatelja svoje kraljice. Ponavlja da ovo nije bilo koje mjesto. Ovo je zemlja bogova! Morate biti strpljivi, ko što vas je već opominjao. — Da. Kanim pokušati biti na taj način strpljiv. Želim napasti neprijatelja samo zato što je to neprijatelj. A svim srcem vjerujem da su oni i njegovi neprijatelji. — Kaže gospodar Toranaga da su mu Portugalci kazali da ste vi njegov neprijatelj, a u to su čvrsto uvjereni Cukku-san i pater-vizitator. — Kad bih uspio Crni brod zarobiti na pučini, pa ga dovesti u Jedo kao zakonski plijen, pod engleskom zastavom, biste li mi dopustili da Crni brod i sve što je na njemu prodam u Jedu, prema vašem običaju? — Gospodar Toranaga odgovara: zavisi. — Ako dođe rat, biste li mi dopustili da napadnem neprijatelja neprijatelja gospodara Toranage, kako budem najbolje znao i umio? — On kaže da je to hatamotova dužnost. Naravno, hatamoto je neprestano podložen njegovim naredbama. Moj gospodar želi da jasno kažem: japanski problemi neće se rješavati nikakvom drugom metodom osim japanskom metodom. — Da. Potpuno razumijem. S dužnom poniznošću želio bih naglasiti, što o njegovim problemima više znam, mogao bih više pripomoći. — Kaže da je hatamoto uvijek dužan pomagati svom gospodaru, Anđin-sane. Kaže da kasnije odgovaram na sva vaša razborita pitanja! — Hvala. Smijem li ga pitati bi li želio imati vlastito brodovlje? Kao što sam mu predlagao na galiji? — Već je rekao da bi volio imati brodovlje, moderno brodovlje, Andin-sane, sa svojim ljudima. Koji daimjo to ne bi poželio? — Onda mu recite ovo: kad bih imao toliku sreću da zauzmem neprijateljski brod, doveo bih ga u Jedo da ga preuredim i da izbrojim plijen. Tad bih svoj dio plijena prebacio na Erasmus, a Crni bih brod prodao Portugalcima, ili bih ga darovao Tora- naga-sami, ili bih ga zapalio. Sto god on zaželi! Tada bih otplovio kući. Za godinu dana bih se vratio i doveo četiri bojna broda, kao dar engleske kraljice gospodaru Toranagi. — Pita gdje biste vi tu zaradili? — Honto je ovo: ostalo bi i meni mnogo, Mariko-san, nakon što bi njezino veličanstvo platilo brodove. Nadalje, želio bih jednog od njegovih najpovjerljivijih savjetnika povesti sa sobom. kao izaslanika svojoj kraljici. Možda bi ga zanimao ugovor o prijateljstvu između naših zemalja. — Kaže gospodar Toranaga da bi to od vaše kraljice bilo više nego nadasve plemenito. Nadodao je: ali ako bi se tako nešto kojim čudom dogodilo, i kad biste se vratili s novim brodovima, tko bi obučio njegove mornare, samuraje i kapetane da upravljaju tim brodovima? — Isprva ja, ako bi mu se to svidjelo. Bio bih počašćen. A tada bi mogli slijediti drugi.

— Pita što znači: — Dvije godine.

isprva?

Toranaga se površno nasmiješio. — Naš gospodar tvrdi da dvije godine neće biti ‘isprva' dosta. No, nadodaje on, to je obmana. Nije zaraćen s Portugalcima, ni s gospodarom Harimom iz Nagasakija. Ponavlja, ono što radite izvan japanskih voda na svom brodu sa svojom posadom, vaša je karma. — Činilo se da je Mariko zbunjena. — Izvan naših voda vi ste stranac, kaže on. Ali ovdje ste samuraj. — Da, znam koju mi je čast učinio. Smijem li zapitati kako samuraj pozajmljuje novac, Mariko-san? — Od zajmodavca, Anđin-sane. A gdje bi drugdje? Od prljavog trgovca, zajmodavca. — Prevela je Toranagi. — Zašto biste trebali novac? — Ima li u Jedu zajmodavaca? — Oh, da! Zajmodavci su posvuda, neh? Zar nije isto i u vašoj zemlji? Pitajte svoju suložnicu, Anđinsane, ona bi vam možda mogla pomoći. To spada u njezinu dužnost. — Rekoste da sutra krećemo u Jedo? — Da, sutra. — Na nesreću, Fuđiko-san neće biti sposobna za putovanje. Mariko se dogovarala s Toranagom. — Kaže gospodar Toranaga da će je poslati galijom kad galija isplovi. Pita zbog čega vam je potrebno uzajmiti novac. — Morat ću nabaviti novu posadu, Mariko-san, otploviti bilo kamo, služiti gospodaru Toranagi, kako on poželi. Je li to dopušteno? — Posadu iz Nagasakija? — Da. — On će vam odgovoriti kad stignete u Jedo. — Domo. Toranaga-sama. Mariko-san, kad stignem u Jedo, kamo da odem? Hoće li tamo biti netko tko bi me vodio? — Oh, za takve stvari nikad se ne morate brinuti, Andin-sane. Vi ste jedan od hatamota gospodara Toranage. — Kucanje na unutrašnja vrata. — Naprijed! — Sodi otvori Naga te se nakloni. — Oprostite, oče, ali rekoste da vas obavijestim čim se okupe svi vaši oficiri. — Hvala, evo mene odmah. — Toranaga na tren promisli pa prijateljski mahne Blackthorneu. — Anđinsane, pođi s Naga- -sanom. On će te odvesti u tvoju sobu! Hvala na iznesenom mišljenju! — Da, gospodine. Hvala vama što ste me saslušali. Hvala vam na riječima. Da. Trudim se jako biti strpljiv i savršen. — Hvala, Anđin-sane. — Toranaga je gledao kako se on klanja i kako odlazi. Kad ostadoše sami, obratio se Mariki: — Pa, što misliš? — Dvije stvari, gospodine. Kao prvo, neizmjerna je njegova mržnja prema isusovcima! Nadilazi čak njegovo zaziranje od Portugalaca, pa će vam on biti bič protiv isusovaca ili Portugalaca, ili pak i jednih i drugih, ako vi želite bič. Znamo da je hrabar pa će on odvažno odbiti svaki napad s mora. Drugo: njegov cilj još uvijek je novac. U njegovu obranu mogla bih na osnovu onog što sam doznala reći da je novac jedini istinski način da se barbari domognu trajne vlasti. Oni kupuju zemlju i položaje. Pa i njihova je kraljica trgovkinja te ‘prodaje’ zemlju velmožama, a vjerojatno kupuje brodove i zemlje. Nisu oni toliko različiti od nas, gospodaru, osim u tom pogledu. A i po tome što oni ne razumiju vlast, kao ni to da je rat život, a život — smrt. — Jesu li isusovci moji neprijatelji? — Mislim da nisu. — Portugalci? — Mislim da se oni brinu samo za dobit, zemlju i za širenje riječi Božje. — Jesu li kršćani moji neprijatelji? — Nisu, gospodine, iako su možda neki vaši neprijatelji kršćani . . . katolici ili protestanti. — Ah, misliš, dakle da je Anđin-san moj neprijatelj? — Ne, gospodine. Ne! Mislim da vas on poštuje i da će s vremenom postati pravi vazal. — A naši kršćani? Koji su mi neprijatelji? — Velmože Harima, Kijama. Onoši i svaki drugi samuraj tko se protiv vas digne. Toranaga se nasmije. — Da, ali utječu li na njih svećenici kao što tvrdi Anđin-san?

— Mislim da ne utječu. — Hoće li se njih trojica dići na mene? — Ne znam, gospodine. Prije su prema

vama bili i neprijateljski i prijateljski nastrojeni, ali ako stanu na Išiđovu stranu, bit će jako opasno. — Slažem se. Da. Ti si valjana savjetnica. Teško je tebi biti katolkinja, a u prijateljskim odnosima s neprijateljem i slušati neprijateljeve zamisli. — Da, gospodine. — Uhvatio te u klopku, neh? — Da, ali u biti je imao pravo. Nisam radila ono što ste naredili. Postavila sam se između njegovih misli i vas. Molim vas, primite moje isprike. — I dalje će biti teško. Možda i teže. — Da, gospodine, ali bolje je poznavati obje strane medalje! Većina onog što je kazao pokazalo se istinitim. Na primjer to da su Španjolci i Portugalci podijelili svijet i da svećenici krijumčare muškete, pa ma kako to bilo nemoguće povjerovati. U moju privrženost ne morate sumnjati, gospodine. Pa ma kako opasno bilo, uvijek ću obavljati svoju dužnost prema vama. — Hvala. Pa, ono što je kazao Anđin-san bijaše jako zanimljivo, neh? Zanimljivo, ali besmisleno. Da, hvala, Mariko-san, valjana si ti savjetnica. Da naredim tvoj i Buntarov razvod? — Gospodine? — Dakle? O, da se oslobodim, pjevala je njezina duša. Gospe, samo da se oslobodim! Sjeti se tko si, Mariko, sjeti se što si! I zapamti da je ljubav barbarska riječ. Toranaga ju je motrio u posvemašnjem tajacu. Vani su se komarci sudarali u spirale tamjanskog dima pa bi odletjeli u zaklon. Da, pomisli on, ona je sokolića. Ali na koji plijen da nju obrušim? — Ne, gospodine — naposljetku će Mariko. — Hvala, gospodine, ali ne. — Anđin-san neobičan je čovjek, neh? Glava mu je puna sanja. Smiješno je i pomisliti napasti naše prijatelje Portugalce ili njihov Crni brod. Besmisleno je povjerovati u ono što on kaže o četiri broda ili o dvadeset brodova. Mariko je oklijevala. — Ako on kaže da je brodovlje moguće, gospodine, onda i ja mislim da je moguće. — Ne slažem se — vatreno će Toranaga. — Ali imaš pravo da je on protuteža naprama ostalima, on i njegov bojni brod. Kako neobično i kako korisno! Kao što Omi reče: trenutačno su nam barbari potrebni da od njih učimo. A još mnogo toga moramo naučiti, pogotovu od njega, neh? — Da. — Vrijeme je da otvorimo carstvo, Mariko-san. Išido će ga zaklopiti kao oštrigu. Kad bih opet postao predsjednik Regent- skog vijeća, sklopio bih sporazume s bilo kojom zemljom, ukoliko je prijateljska. Poslao bih ljude da od drugih naroda uče, da, i poslao bih poklisare. Kraljica toga čovjeka za početak bi bila dobra. Kraljici bih možda trebao poslati poklisarku, ženu, kad bi ona bila dosta pametna. — Morala bi biti veoma jaka i vrlo pametna, gospodine. — Da. Bilo bi to opasno putovanje. — Sva su putovanja opasna, gospodine — reče Mariko. — Da. — Opet Toranaga bez upozorenja promijeni temu. — Kad bi Anđin-san isplovio s brodom punim zlata, bi li se i vratio? Baš on? Poslije dugog vremena ona odgovori: — Ne znam. Toranaga odluči da na nju više ne vrši pritisak. — Hvala, Mariko-san — prijateljski će on, u znak da je otpuštena. — Želim da prisustvuješ sastanku te da Anđin-sanu prevodiš što govorim. — Sve, gospodine? — Da. A kad navečer odeš u čajanu da kupiš Kikuin ugovor, povedi sa sobom Anđin-sana. Njegovoj suložnici kaži da sve pripremi. Njemu je nagrada potrebna, neh? — Haj. Kad je došla do šodija, Toranaga prozbori: — Kad riješimo razmiricu između Išida i mene, naredit ću da se razvedeš. Stegnula je ruku na zaslonu. Lagano je kimnula u znak suglasnosti, ali nije se osvrtala. Vrata se za njom zatvore. Toranaga je na tren gledao u dim, pa onda ustao, pošao u vrt na zahod i čučnuo. Kad je obavio nuždu i

obrisao se papirom, začuje kako sluga miče posudu iza rupe i umjesto nje stavlja čistu. Komarci su zujali i on ih rastreseno lupne. Razmišljao je o sokolima i o sokolicama, znajući da griješe i najveći sokolovi, kao što je pogriješio Išido. I Kiri, i Mariko, i Omi, pa i Anđin-san. Stotinu i pedeset oficira poredahu se u uredne nizove, a pred njima Jabu, Omi i Buntaro. Mariko je sa strane klečala pored Blackthornea. Toranaga stupi unutra sa svojim tjelohraniteljima te sjedne na osamljen jastuk sučelice njima. Prihvati njihove naklone, a onda im ukratko izloži bit poruke te im — po prvi put javno — iznese svoj presudni bojni plan. Opet je zatajio one potajne, brižno smišljene ustanke, kao i činjenicu da će napad uslijediti duž sjeverne, a ne duž južne priobalne ceste. I uz opće klicanje, jer svi njegovi ratnici bijahu sretni što je neizvjesnost najzad okončana, reče im da će, čim prestanu kiše, rasturiti lozinku ‘Grimizno nebo’ koja će za njih biti znak za napad. — U međuvremenu očekujem da će Išido protivzakonito okupiti novo Regentsko vijeće. Očekujem da će me lažno optužiti. Očekujem da će mi protivzakonito objaviti rat! — Nagnuo se prema naprijed. Ljevicu je — prema svome običaju — položio na bedro, dok je desnicom čvrsto stezao mač. — Slušajte. Poštujem Taikovu oporuku, a svog nećaka Jaemona priznajem za kvampakua i Taikova nasljednika. Ne želim nikakve druge zemlje, ne želim nove časti, ali ako me izdajice napadnu, moram se braniti. Ako izdajice obmanjuju njegovu carsku visost i pokušavaju zauzeti vlast u zemlji, moja je dužnost da cara branim i da zlo tjeram. Neh? Pozdravi ga gromoglasno povlađivanje. Dvoranom se zaore bojni pokliči ‘Kasigi!’ i Toranaga!' i odjeknu po cijeloj utvrdi. — Jurišna pukovnija bit će pripravna da se ukrca na galije za Jedo, na čelu s Toda Buntaro-sanom kojemu će zamjenik biti Kasigi Omi-san. Za pet dana! Gospodaru Kasigi Jabu, izvolite mobilizirati Izu te poslati šest tisuća ljudi na granične prijelaze ukoliko bi izdajica Ikava Dikkju navalio na jug da nam prekine veze. Kad prestanu kiše, Išido će napasti Kvanto . I Omi, i Jabu, i Buntaro nijemo se slože s Toranaginom mudrošću što nikom ne odaje svoju popodnevnu odluku da napadne po kišnom razdoblju, odmah. To će sve zaskočiti, pomisli Omi, a želudac mu se prevrtao pri pomisli da će po kiši ratovati u planinama Sinana. — Naši mušketi probit će put — rekao je popodne Jabu onako oduševljeno. — Da — složio se Omi, koji nije imao vjere u taj plan, ali ništa drugo nije mogao ponuditi. Ludost, reče samome sebi, iako je bio očaran što je unaprijeđen u zapovjednikova zamjenika. Ne razumijem kako Toranaga može misliti da na Sjevernoj cesti ima ikakve izglede za uspjeh. Nema nikakvih izgleda, opet je pomislio i napola začepio uši na Toranagino bodrenje, kako bi se mogao ponovno posvetiti pitanju svoje odmazde. Napad na Sinano zacijelo će mu pružiti tucet mogućnosti da Jabua pošaljem u prednju liniju, a bez opasnosti po sebe. Rat, bilo koji rat, bit će u moju korist, samo ako ga ne izgubimo . . . — Danas sam zamalo poginuo — čuo je tad Toranagin glas. — Danas me Anđin-san izvukao iz zemlje. Ovo je već drugi, a možda i treći, put kako mi je on spasio život. Moj život ništa ne znači u usporedbi s budućnošću moga klana, a tko može reći bih li ostao živ ili bih poginuo da mi on nije pomogao? Pa iako bušido zahtijeva da vazali nikad ne očekuju nagradu ni za kakvu uslugu, dužnost je feudalnoga gospodara da s vremena na vrijeme udijeli milosti. — U općem klicanju Toranaga reče: — Anđin-sane, sjedni ovdje! Mariko-san, i ti! Omi je ljubomorno gledao kako se dugonja diže i kleči na onom mjestu koje je Toranaga pokazao rukom — pored sebe, a u cijeloj prostoriji nije bilo nijednog čovjeka koji ne bi poželio da je i sam bio dobre sreće pa učinio ono što je učinio barbarin. — Darujem Anđin-sanu feud blizu ribarskog seoca Jokohame južno od Jeda! Godišnja mu je vrijednost dvije tisuće kokua. Dajem mu pravo da skupi dvije stotine stalnih samuraja. I puna prava samuraja i hatamota prema kući Joši Toranage-noh-Ciki- tada-Minovare. Nadalje, on će dobiti deset konja, dvadeset kimona, zajedno s punom bojnom opremom za svoje vazale, čin glavnoga admirala i pilota u Kvantu. — Toranaga pričeka dok Mariko nije prevela, a tad poviče: — Naga-sane! Naga poslušno donese Toranagi svilom obavijen omot. Toranaga zbaci omot. Unutra bijahu dva mača. Jedan kratak, a drugi ubojit. — Kad je opazio da je moje mačeve progutala zemlja te da sam bez oružja, Anđin-san opet se spustio u rascijep da nade svoj mač i meni ga dade. Anđin-sane, zauzvrat ti dajem ove mačeve. Izradio ih je veliki zanatlija Jori-ja. Zapamti, mač je samurajeva duša. Ako samuraj zaboravi mač ili ga izgubi, nikad mu to neće hiti oprošteno.

Uz još jače klicanje i pritajenu zavist Blackthorne prihvati mačeve, ispravno se nakloni, zatakne ih za pojas te se opet nakloni. — Hvala, Toranaga-sama. Ukazujete mi previše časti. Hvala! Htio se udaljiti, ali ga Toranaga zamoli da ostane.. — Ne, sjedni ovdje, pokraj mene, Anđin-sane. — Toranaga opet pogleda ratnička fanatična lica svojih oficira. Glupani!, htjede im povikati. Zar ne shvaćate da bi rat, bilo sad, bilo poslije kiša, bio samo poguban? Bilo koji rat protiv Išida-Očibe-Jae- mona i njihovih sadašnjih saveznika, mora završiti pokoljem svih mojih vojska, sviju vas, te iskorijenjenjem mene i roda moga? Zar ne shvaćate da nemam nikakvih izgleda za uspjeh, osim ako ne sačekam i ponadam se da će se Išido sam zadaviti? Umjesto toga još ih je više poticao, jer bijaše najvažnije da neprijatelja izbaci iz ravnoteže. — Slušajte, samuraji! Uskoro ćete moći dokazati svoju hrabrost kao pravi muškarci, kano što su pređi vaši dokazali svoju. Uništit ću Išida i sve njegove izdajice, a prvi će biti Ikava Đikkju. Ovim predajem sve njegove zemlje, obje pokrajine, Surugu i Totomi, vrijedne tri stotine tisuća kokua, svome vjernom vazalu gospodaru Kasigi Jabuu, i potvrđujem njega i njegovu lozu vrhovnim gospodarima tog područja, uz Izu. Gromko povlađivanje. Jabu je porumenio od ushita. Omi je lupao po tlu, i on je isto onako oduševljeno klicao kao ostali. Sad je njegov plijen bio bezgraničan, jer je prema običaju Jabuov nasljednik imao naslijediti i sve njegove zemlje. — Kako da ubijem Jabua ne čekajući rat? Tad oči ukopa u Anđin-sana koji je zaneseno vikao. Zašto mi to ne bi učinio Anđin-san?, zapita se i glasno se nasmija pri toj glupoj pomisli. Buntaro se nagne prema njemu te ga potapša po ramenu, srdačno, jer je taj smijeh protumačio kao znak sreće zbog Jabua. — Uskoro ćeš dobiti feud što ga zaslužuješ, neh? — prodere se Buntaro nadglasavši galamu. — I ti zaslužuješ priznanje. Tvoje su zamisli i savjeti vrijedni! — Hvala, Buntaro-sane. — Bez brige, možemo se mi probiti preko svih planina. — Da. — Buntaro bijaše krvoločan vojskovođa i Omi je znao da su prikladan par. Omi neustrašiv strateg, a Buntaro odvažan jurišnik. Ako nas itko može provesti kroz planine, on je taj! Ponovno klicanje kad je Toranaga naredio neka svima donesu sake i time zaključio službeni skup. Omi popije sake. Gledao je kako Blackthorne prazni i drugu šalicu, u čistom kimonu, s vrsnim mačevima. Mariko mu je još govorila. Vrlo mnogo si se promijenio, Anđin-sane, od onog prvog dana!, zadovoljno je pomislio. Mnoge tvoje inozemne misli još su u tebi čvrsto usađene, ali već postaješ civiliziran . — Što je, Omi-sane? — Ništa . Ništa, Buntaro-sane — Izgledao si kao da ti je eta gurnuo guzicu u lice! — Ni govora, uopće ne! Eeeee, posve suprotno. U meni se rodila zamisao. Istrusi! Hej, Breskvin cvijete, donesi još sakea, prazna je šalica moga gospodara Buntara!

ČETRDESETO POGLAVLJE

— Poslaše me da se raspitam hoće li Kiku-san biti navečer slobodna — reče Mariko. — Oh, jako žalim, gospo Toda, ali nisam sigurna — laskavo će Mama-san Gioko. —

Smijem li pitati da li uvažena mušterija traži gospu Kiku za cijelu večer ili samo za jedan dio, ili možda do jutra? Ukoliko ona već nije zauzeta! Mama-san bijaše visoka otmjena pedesetogodišnjakinja divna osmijeha. No, pila je previše sakea, srce joj bijaše tablica množenja, a imala je nos kojim je na udaljenosti od pedeset rija mogla nanjušiti srebrenjak. Nalazile su se u prostoriji od osam prostiraka uz Toranagine privatne odaje. Ta je soba izdvojena za Mariku, a s druge je strane gledala na vrtić ograđen prvim unutrašnjim obrambenim zidom. Opet je padala kiša, a kapljice su se iskrile pod zubljama. — O tom će odlučiti mušterija — gospodski će Mariko. — Možda bismo sad mogle sklopiti sporazum koji bi obuhvatio sve zamislive slučajeve. — Jako žalim, molim vas, oprostite, što odmah ne znam je II slobodna. Toliko je traže, gospo Toda. Sigurno me shvaćate! — Oh, da, naravno. Uistinu smo jako sretni što tako dičnu gospu imamo ovdje, u Anđiru. — Mariko je istaknula riječ An- diro. Pozvala je Gioku, umjesto da je posjeti, što je također mogla učiniti. A kad je Mama-san stigla, dovoljno kasno da dokaže ono Sto je željela, ali ne toliko kasno da ispadne neuglađena, Mariko se poveselila prilici da se rogovima bije s tako doraslom protivnicom. — Je li čajana jako oštećena? — zapitala je. — Srećom nije, osim nešto vrijedne keramike i odjeće, ali će nas stajati malo bogatstvo popravak krova i uređenje vrta. Uvijek je vrlo skupo kad se nešto mora obaviti na brzinu, nije li tako? — Da, to je jako tegobno. U Jedu, Mišimi, pa i u ovom seocu. — Jako je važno imati mirnu okolinu, neh? Bi li nas možda mušterija udostojila posjetom u čajani? Ili bi htjela da ga Kiki-san ovdje posjeti, ukoliko je slobodna? ’ Mariko napući usne, razmišljajući. — U čajani. — Ah, so desu! — Mama-san se pravim imenom zvala Heiko-iči, ‘Najstarija zidareva kći’. Njezin otac, a njegov otac prije njega, bijahu stručnjaci za izgradnju vrtnih zidova. Niz godina bila je kurtizana u Mišimi, glavnom gradu poluotoka Izua, i dostigla čin drugog razreda. No, bozi su joj se nasmiješili pa je — poklonima svoga gospodara i svojim istančanim poslovnim smislom — zaradila dovoljno novca da pravovremeno iskupi svoj ugovor. Tako je postala upraviteljica gospama, u svojoj vlastitoj čajani, onda kada je više nitko nije tražio zbog lijepa tijela i sočne duhovitosti kojima su je obdarili bogovi. Sad se zvala Gioko-san, gospa Sreća. Kada je bila mlađahna, četrnaestogodišnja kurtizana, nadjenuše joj ime Cukajko, ‘Krotiteljica zmija’. Vlasnik joj je objasnio da se onaj poseban muški organ može usporediti sa zmijom, da je zmija sretan znak, pa ako u tom smislu uspije postati krotiteljica zmija, postići će velik uspjeh. I samo će ime nasmijavati mušterije, a u njezinu poslu smijeh je presudan. Gioko na smijeh nikada nije zaboravljala. — Sake, Gioko-san? — Hvala, da, hvala, gospo Toda. — Sluškinja natoči. Tad je Mariko otpusti. Trenutak su šutke pile. Mariko opet napuni šalice. — Jako lijep porculan! Tako elegantan! — reče Gioko. — Vrlo je bijedan. Zao mi je što baš ovaj moramo upotrijebiti. — Ako je uspijem osloboditi, hoće li pet kobana biti prihvatljivo? — Zlatnik koban, težak osamnaest grama, vrijedio je tri kokua riže. — Jako žalim, možda se nisam jasno izrazila. Ne kanim kupiti cijelu čajanu iz Mišime, nego samo usluge jedne gospe za jednu večer. Gioko se nasmija. — Ah, gospo Toda, zaslužili ste svoj ugled. No, smijem li istaknuti da je Kiku-san gospa prvog razreda? Ceh joj je lani dodijelio tu čast. — Istina je, a sigurna sam da je čin zaslužen. Ali bijaše to u Mišimi. Pa i u Kiotu No, naravno, vi ste se šalili, jako žalim.

Gioko proguta psovku što joj bijaše na jeziku, pa se blago osmjehne. — Na nesreću, morat ću dati naknade mušterijama koji su je — evo sad sam se sjetila — već prije naručili. Jadno dijete, propadoše joj četiri kimona kad je vodom gasila požar. U ovu zemlju dolaze teška vremena, gospo, sigurno razumijete! Pet ne bi bilo pretjerano. — Naravno da ne bi. Pet bi bilo opravdano u Kiotu, za tjedan dana zabavljanja s dvije gospe prvog razreda, ali sada nisu normalna vremena pa moramo činiti ustupke! Pola kobana. Sake, Gioko-san? — Hvala, hvala. Sake je tako dobar! Kakvoća je tako dobra, tako jako dobra. Samo još jedan, molim lijepo, a onda moram ići. Ako Kiku-san večeras nije slobodna, rado bih ugovorila za neku drugu gospu . . . Možda za Akeku! Ili bi možda odgovarao koji drugi dan? Možda prekosutra? Mariko je trenutak šutjela. Pet kobana bilo je nečuveno! Toliko se plaćalo za čuvenu kurtizanu prvog razreda u Jedu. Pola kobana bilo bi i više nego dovoljno za Kiku. Mariko je znala cijene kurtizanama, jer je Buntaro s vremena na vrijeme uzimao kurtizane. Dapače, jednoj je otkupio i ugovor, a Mariko je morala plaćati račune koji su joj — naravno — opravdano stizali. Odmjeravala je Gioku koja je mirno srkala sake uzdignute glave. — Možda — reče Mariko. — Ali mislim da to ne bi odgovaralo! Niti druga gospa, niti druga noć . Ne, ako se ne dogo vorimo za večeras, prekosutra bi nam bilo prekasno, jako žalim. A što se tiče druge gospe... — Mariko se nasmiješi i slegne ramenima. Gioko žalosno odloži šalicu. — Čula sam da nas ostavljaju naši dični samuraji. Kakva šteta! Ovdje su noći tako ugodne. U Mišimi nemamo ovakve morske povjetarce kao ovdje. I meni će biti žao što odlazim. — Možda jedan koban. Ukoliko ovaj sporazum utanačimo, nakon toga bih razgovarala o cijeni za otkup njezina ugovora. — Njezina ugovora?! — Da. Sake? — Da, hvala. Ugovor Njezin ugovor? Pa, to je druga stvar. Pet tisuća kokua. — Nemoguće! — Da — složi se Gioko. — Ali Kiku-san mi je kao rođena kćer. Ona mi i jest kći, više od moje kćeri. Odgajam je od njezine šeste godine. Ona je najsavršenija gospa ‘Svijeta vrba’ na cijelom poluotoku Izuu. O, znam ja, u Jedu imate veće gospe, duhovitije, svjetovnije, ali to je samo zato što Kiku-san nije imala tu sreću da se druži s tako vrsnim osobama. No, i sad se nijedna ne može s njom usporediti u pjevanju i sviranju samisena, kunem se svim bogovima. Godina dana boravka u Jedu kod pravoga gospodara i uz prikladne izvore znanja, omogućila bi joj da se uspješno takmi s bilo kojom kurtizanom u carstvu. Pet tisuća kokua malena je svota za takav cvijetak. — Čelo joj se orosilo znojem. — Morate me ispričati, ali nikad još nisam razmišljala da prodam njezin ugovor. Tek joj je osamnaest godina, nema ljage! Ona je moja jedina dama prvoga razreda! Zapravo smatram da nikada neću prodati njezin ugovor, pa ni uz navedenu cijenu. Ne, mislim da ću morati razmisliti, jako žalim. Možda bismo sutra mogle o tome raspravljati? Izgubiti Kiku-san? Malu moju Kiku-čan? — U uglovima očiju skupe joj se suze i Mariko pomisli; ako su ovo prave suze, onda se ti, Gioko, nikada nisi raskrečila nijednoj ‘Kneževskoj mlatilici’! — Jako žalim. Sigata ga naj, neh? — udvorno će Mariko te pusti Gioku da cvili i plače. Redovito joj je punila šalicu. Koliko zapravo vrijedi ugovor?, pitala se ona. Pet stotina kokua bilo bi daleko više nego pošteno. Ovisno o strepnji muškarca, koji u ovom slučaju nimalo ne strepi. Gospodar Toranaga svakako ne. Za koga li nju kupuje? Za Omija? Vjerojatno! No, zašto je Toranaga naredio Anđin-sanu da dođe ovamo? — Slažete li se, Anđin-sane? — zapitala ga je tada uz uzrujan smijeh, nadglasavši graju pijanih oficira. — Kažete da mi je gospodar Toranaga ugovorio gospu? Dio moje nagrade? — Da! Kiku-san. Nikako ne možete odbiti. Meni... meni je naredio da vam prevodim. — Naredio? — Oh, bit ću sretna da vam prevodim, ali Anđin-sane, uistinu ne smijete odbiti. Bilo bi to grozno neuljudno nakon tolikih počasti, neh? — Nasmiješila mu se, izazivala ga je, jako ponosna i očarana Toranaginom nevjerojatnom velikodušnošću. — Molim vas! Još nikad nisam iznutra vidjela čajanu. Rado bih u nju zavirila i porazgovorila s pravom gospom iz ‘Svijeta vrba’. — Što? — Oh, te dame tako zovu jer bi trebale biti ljupke kao vrbe. Katkad ih zovu i ‘Plutajući svijet’, jer ih

uspoređuju s lopočima što plivaju po jezeru. No, Anđin-sane, molim vas, pristanite. — A Buntaro-sama? — Oh, zna on da vam ovo moram ugovoriti. Rekao mu je gospodar Toranaga. Naravno, sve je veoma službeno. Meni je naređeno, a i vama. Molim vas! — Tada je rekla na latinskom, presretna što nitko drugi u Andiru ne govori taj jezik: — Postoji još jedan razlog, ali njega ću ti kasnije odati. — Ah . reci mi sada! — Kasnije. Ali veselo na to pristani, jer ja te molim. — Ti... Kako bih tebi išta mogao odbiti? — Ali veselo! Mora biti veselo! Obećaj! — Sa smijehom. Obećavam da ću pokušati. Ne obećavam ti ništa drugo nego to da ću pokušati dati sve od sebe. Tada ga je ostavila i otišla pripremiti taj susret. — Oh, rastužuje me i sama pomisao na to da prodam ugovor svoje ljepotice — jaukala je Gioko. — Da, hvala vam, samo još malko sakea, a onda uistinu moram otići. — Istrusila je šalicu pa je umorno pružila Mariki da joj smjesta napuni. — Recimo, za večeras dva kobana, u znak moje želje da ugodim tako zaslužnoj gospi? — Jedan. Ako ovo utanačimo, možda bismo večeras mogle podrobnije razgovarati o ugovoru. U čajani! Jako žalim što ovako naglim, ali vrijeme je, razumijete... — Mariko neodređeno mahne rukom prema dvorani za sastanke. — Državni poslovi... gospodar Toranaga budućnost kraljevstva razumjet ćete, Gioko-san. — Oh, da, gospo Toda, naravno. — Gioko počne ustajati. — Da se složimo za jedan i pol, za večeras? Dobro, znači utanačile smo . . . — Jedan! — Oh ko, gospo, polovica je tek simbolična i o tome uopće nije vrijedno raspravljati — procvili Gioko, hvaleći bogove što su je obdarili oštroumnošću, a zadržavajući na licu izraz hinjene tjeskobe. Koban i pol bili bi trostruka cijena. Ali, i više nego novac, ovo je konačno bio prvi poziv jednog pravog pripadnika visokog japanskog plemstva, a ona je za tim hlepila, i rado bi savjetovala Kikui-san da sve to učini i besplatno, i to dvaput. — Tako mi svih bogova, gospo Toda, prepuštam se vama na milost i nemilost, koban i pol. Molim vas, mislite na moju drugu djecu koju godinama moram odijevati, odgajati i hraniti, a koja neće postati neprocjenjive kao Kiku-san, ali moram ih isto onako lijepo gojiti kao nju. — Jedan koban u zlatu, sutra. Neh? Gioko uzdigne porculansku pljosku i nalije u dvije šalice. Jednu ponudi Mariki, a drugu iskapi, pa odmah natoči sebi novu. — Jedan — reče ona i gotovo se uguši. — Hvala, jako ste ljubazni i obzirni. Da, vremena su teška. — Mariko umjereno srkne rižino pivo. — Uskoro ćemo Anđin-san i ja doći u čajanu. — A? Što ste to rekli? — Da ćemo Anđin-san i ja uskoro doći u čajanu. Ja mu moram prevoditi. — Barbarin? — dahne Kiku. — Barbarin. Stići će ovamo svakog trena ako ga ne zaustavimo. S njom, najokrutnijom, najgramzljivijom oštrokondžom koju sam u životu srela. Neka se ponovno rodi kao ulična kurva petnaestoga razreda! Kiku se usprkos strahu od srca nasmija. — Oh, Mama-san, molim vas, ne uzrujavajte se toliko! Cini se da je ona tako divna gospa, a jedan cijeli koban . . . Uistinu ste postigli izvrsnu pogodbu! Lakše malo, imamo mnogo vremena. Najprije neka vam sake otjera žgaravicu. Ako, mala, brzo kao kolibrić! Ako nestane. — Da, mušterija je Anđin-san. — Gioko zamalo da se opet ne uguši. Kiku ju je hladila lepezom. I mala naučnica Hana hladila je Mamu-san i držala joj kraj nosa blage

mirišljive trave. — Mislila sam da se cjenka za gospodara Buntara ili za gospodara Toranagu glavom. Jasno, kad je spomenula Anđin-sana, odmah sam je upitala zašto se nije pogađala njegova suložnica, gospa Fuđiko, kao što traži pristojnost, ali rekla mi je samo da je ta gospa zadobila teške opekotine, a njoj je gospodar Toranaga osobno naredio neka sa mnom razgovara. — Oh! Oh, kad bih bila tako sretna pa služila velikom vel- moži! — Hoćeš, dijete, hoćeš, kad mi to smislimo. Ali barbarin! Što li će misliti tvoje druge mušterije? Što će reći? Jasno, stvar sam ostavila neodlučnu, rekavši gospi Toda da ne znam jesi li slobodna, pa još možeš odbiti ako želiš, bez uvrede. — Što bi rekle druge mušterije? Ovo je naredio gospodar Toranaga. Ništa se ne može učiniti, neh? — Kiku je prikrivala zebnju. — Oh, ti lako možeš odbiti, ali samo brzo, Kiku-čan. Oh ko, morala sam biti mudrija . . . morala sam. — Bez brige, Gioko-sama. Sve će biti u redu, ali moramo bistro misliti. To je velika pogibelj, neh? — Da. Veoma. — Ako prihvatimo, više nam nema uzmaka. — Da. Znam. — Savjetujte me. — Ne znam, Kiku-čan. Kao da me opčinio kami. Ti moraš odlučiti! Kiku je odmjerila sve užase, a onda razmotrila dobre strane. — Zaigrajmo kartu, prihvatimo ga. Na koncu konca, on je samuraj i hatamoto, i omiljeni vazal gospodara Toranage. Ne zaboravite što nam je prorekla gatara! Ja ću vam pomoći da zauvijek postanete bogati i glasoviti. Molim bogove neka mi to dopuste, da vam uzvratim svu vašu dobrotu. Gioko pomiluje Kiku po prekrasnoj kosi. — Oh, dijete, tako si dobra, hvala ti, hvala. Da, mislim da si pametna. Slažem se. Neka nas on posjeti. — S ljubavlju ju je uštip- nula za obraz. — Uvijek si bila moja miljenica! Ali, da sam znala, za barbarskog generala zahtijevala bih dvostruko. — Pa dobile smo dvostruko, Mama-san. — Morale smo dobiti trostruko! — Kiku potapša Gioku po ruci. — Bez brige ovo je početak vaše dobre sreće. — Da, a istini za volju, Anđin-san nije običan barbarin, nego uz to samuraj i hatamoto. Reče mi gospa Toda da je dobio posjed od dvije tisuće kokua, proglašen je admiralom svih Tora- naginih brodova, kupa se kao civilizirana osoba i više ne smrdi... Stiže Ako bez daha i natoči vino ne prolivši ni kapi. Vrlo brzo iščeznu četiri šalice. Gioko se sad bolje osjećala. — Večeras sve mora biti savršeno. Da! Ako je to naredio gospodar Toranaga, jasno da tako mora biti. Ne bi on to osobno naredio da to osobno njemu nije važno, neh? A Anđin-san uistinu je kao daimjo. Dvije tisuće kokua godišnje... Tako mi svih kamija, zacijelo imamo jako mnogo sreće! Kiku-san, poslušaj! — Nagne se bliže, a i Ako se prigne i razrogači oči. — Budući da gospa Toda govori njihov pogani jezik, pitala sam je poznaje li neke neobične običaje ili navike, priče, plesove ili položaje, pjesme, pomagala ili ljubavne okrepice koje osobito voli Anđin- -san. — Ah, to bi mi bilo od velike pomoći, da! — reče Kiku uplašena što je prihvatila, žaleći što nije bila tako mudra pa odbila. — Ništa mi nije rekla! Ona zna njihov jezik, ali pojma nema o njihovim običajima na jastuku. Pitala sam je da li ga je kad za to pitala, a ona je rekla da jest, ali uz strašne posljedice. — Gioko ispriča zgodu u zamku Osake. — Možeš li zamisliti kako je to bilo nezgodno! — Znamo bar to da mu dječake ne smijemo nuditi. To je već nešto. — Osim toga može nam nešto reći još jedino kućna sluškinja! — Imamo li vremena da pozovemo sluškinju? — Osobno sam je posjetila. Ravno iz tvrđave. Niti jednomjesečna plaća nije joj razvezala jezik, glupava

žižica! — Je li pristojna? — Oh da, s obzirom da je nevična sluškinja početnica! Nadodala je samo to da je gospodar muževan i da nije težak te da je jastučio jako izdašno u najobičnijem položaju. I da je darežljivo nadaren. — To nam mnogo ne pomaže, Mama-san. — Znam. Možda bi bilo najbolje da sve pripremimo, za svaki slučaj, neh? Sve! — Da. Samo ću morati biti jako oprezna. Vrlo je važno da sve ispadne savršeno. Bit će jako teško — ako ne i nemoguće — da ga dobro zabavljam ako s njim ne budem mogla razgovarati. — Gospa Toda reče da će ona prevoditi tebi i njemu. — Ah, baš je ljubazna. To će jako pomoći iako nipošto nije isto. — Istina je, istina. Daj sake, Ako... Ljupko, dijete, toči mi ljupko. Kiku-san, ti si kurtizana prvog razreda. Daj maha mašti! Danas je barbarski general spasio život gospodaru Toranagi i sjedi u njegovoj sjeni. O tebi ovisi naša budućnost! Znam da ćeš izvrsno uspjeti. Ako! — Da, gospodarice! — Pobrini se da futoni budu savršeni, da sve bude savršeno. Pobrini se da cvijeće . Ne! Sama ću namjestiti cvijeće! A kuharica, gdje je kuharica? — Potapšala je Kiku po koljenu. — Uzmi zlatni kimono, a ispod njega zeleni. Večeras moramo jako zabljesnuti gospu Toda. Odjurila je da pospremi kuću. Sve gospe, sluškinje i naučnice sretno su žagorile, čisteći i ispomažući, ponosne što je u njihovu kuću stigla dobra sreća. Kad je sve bilo sređeno, a rasporedi ostalih djevojaka preinačeni, Gioko ode u svoju sobu i na tren legne da skupi snagu. Još nije kazala Kikui da je dobila ponudu da proda njezin ugovor. Pričekat ću i razmisliti, zaključila je. Uspijem li nametnuti svoje zahtjeve, možda ću pustiti svoju prekrasnu Kiku, ali ne prije nego što doznam kome će doći. Sretna sam što sam bila tako dalekovidna pa to objasnila gospi Toda prije nego što sam otišla. Zašto plačeš, glupa starice? Zar si opet pijana? Mučni glavom! Zar ti išta vrijedi mrzovolja? — Hana-čan! — Da, Majko-sama? — Djevojčica joj dotrči. Tek je navršila šest godina. Imala je krupne smeđe oči i dugu divnu kosu. Nosila je novi, grimizni svileni kimono. Gioko ju je prije dva dana kupila posredstvom mjesne trgovkinje djecom i Mure. — Kako ti se sviđa novo ime, dijete? — Oh, jako mnogo, jako mnogo! Počašćena sam, Majko-san! Ime Hana značilo je Cvjetka, kao što je Kiku značilo Krizantema, a Gioko joj ga je nadjenula već prvog dana. ‘Sad sam ti ja majka!', rekla joj je Gioko ljubazno, ali odlučno, kad je platila i kad ju je preuzela, čudeći se kako to da takva buduća ljepotica može potjecati od tako prostih ribara kao što je okrugla Tamaza- kijeva žena. Poslije četverodnevnog žestokog cjenkanja platila je koban za djevojčičine usluge do njezine dvadesete godine, dovoljno da se Tamazakijeva obitelj prehrani dvije godine. — Donesi mi ‘ča’, češalj i mirišljivo čajevo lišće da prekrijem zadah sakea. — Da, Majko-sama. — Sjijepo i zadahtano je odjurila, željna da ugađa, a na vratima se saplela u Kikuine tanke suknje. — Oh, oh, oh, jako žalim . .. — Moraš paziti, Hana-čan. — Jako žalim, jako žalim, starija sestro... — Hana-čan zamalo se rasplakala. — Zašto si žalosna, Cvjetko? Nemoj tako — reče Kiku te joj nježno obrisa suze. — U ovoj kući zaboravljamo na žalost. Zapamti, nama iz ‘Svijeta vrba’ nije nikad potrebna žalost, dijete, jer kakva korist od toga? Zalost nikada nije ugodna. Naša je dužnost da ugađamo i da budemo vesele. Otrči, dijete, ali ljupko, ljupko, budi dražesna. — Kiku se okrene pokazavši se starijoj ženi ozarena smiješka. — Jeste li zadovoljni sa mnom, gospodarice-san?

— Blackthorne ju je — Aleluja! — Ovo je Kiku-san

pogledao i promrmljao:

— službeno će Mariko zanesena Blackthorneovim ponašanjem. Djevojka je uz šuštaj svile ušla u sobu, kleknula, naklonila se i kazala nešto što Blackthorne nije razumio. — Rekla je da ste dobrodošli, da vi častite ovu kuću. — Domo — reče on. — Do itašemasite. Sake, Anđin-san? — zapita Kiku. — Haj, domo. Gledao je kako njezine savršene ruke nalaze pljosku bez greške, provjeravaju je li prikladna toplina i toče u šalicu koju je prema njoj uzdigao, kao što mu je Mariko pokazala. Sve to obavljala je s više dražesti nego što je on mogao i sanjati. — Obećajete li iskreno da ćete se ponašati kao Japanac? — zapitala ga je Mariko kad su krenuli iz tvrđave. Nju su nosili u baldahinu, a on je pored nje hodao stazom što se vijugavo spuštala prema selu i prema trgu uz more. Pred njima i iza njih koračali su bakljonoše. Deset samuraja pratili su ih kao počasna straža. — Pokušat ću, da — rekao je Blackthorne. — Što moram učiniti? — Najprije morate zaboraviti što morate učiniti! Samo se morate sjetiti da je ova noć samo za vaš užitak. Danas mi je najbolji dan u životu, pomisli on. A večeras, što će biti večeras? Uzbuđivao gaje izazov i odlučio je da pokuša biti Japanac, da u svemu uživa i da ne bude zbunjen. - Koliko ta večer … ovaj .. . stoji? — zapitao je on. — To je vrlo nejapanski, Anđin-sane — prekorila ga je. — Kakve veze to ima s ičim? Fuđiko-san složila se da je pogodba razumna. Prije odlaska posjetio je Fuđiku. Obišao ju je liječnik, promijenio zavoje te joj dao ljekovite trave. Ponosila se častima i novim feudom te je umiljato čavrljala, ne pokazujući bol, sretna što on ide u čajanu. Naravno, Mariko-san se s njom savjetovala i sve je bilo sređeno. Kako je dobra Mariko-san! Koliko žali što je opečena pa mu sama ne može sve to utanačiti. Prije odlaska pomilovao je Fuđikinu ruku. Sviđala mu se. Zahvalila mu je te se opet ispričala. Otpravila ga je u nadi da će provesti divnu večer. Gioko i sluškinje svečano su čekale pred vratima čajane da ih pozdrave. — Ovo je Gioko-san. Ona je ovdje Mama-san. — Jako sam počašćena, Anđin-sane, jako počašćena. — Mama-san? Mislite mama? Majka? Isto kao i na engleskom, Mariko-san? Mama, majčica, majka! — Oh, gotovo je isto, ali, žalim jako ‘Mama-san’ znači maćeha ili pomajka, Anđin-sane. Majka se kaže ‘haha-san’ ili ‘oba-san’. Za tren se Gioko ispriča i odjuri. Blackthorne se nasmiješi Mariki koja je bila kao dijete i u sve zurila. — Oh, Anđin-sane. uvijek sam željela vidjeti kako ovakve čajane iznutra izgledaju. Muškarci su toliko sretni! Zar nije lijepo? Zar nije divno, čak i u ovako malenom selu? Gioko-san zacijelo je naredila obrtnicima da joj potpuno sve obnove! Pogledajte kakvoću drva i ... oh, tako ste dobrostivi kad ste mi dopustili da dođem s vama. Nikad više neću imati takvu priliku pogledajte cvijeće... Kako je raskošno složeno i oh, pogledajte perivoj... Blackthorne bijaše veoma sretan i silno je žalio što je u sobi sluškinja i što su vrata šodi otvorena, jer bi čak i ovdje u čajani bilo nezamislivo i pogubno da Mariko ostane sama s njim u sobi. — Lijepa si — reče joj na latinskom. — I ti! — Lice joj je blistalo. — Jako se tobom ponosim, admirale brodova. A i Fuđiko... oh, toliko se ponosila da je jedva uspijevala mirno ležati! — Učinilo mi se da ima teške opekotine. — Ne boj se! Liječnici su vrlo stručni, a ona je mlada, snažna i puna povjerenja. Večeras sve odagnaj iz svojih misli. Ne pitaj više za Išida ili Ikavu Đikkjua, ni za bojeve, ni za lozinke, feude ili brodove. Večeras nema briga Večeras te čekaju same čarolije! — Za mene si ti čarolija.

Zalepršala je lepezom, natočila rižino pivo i šutjela. Gledao ju je, a onda su se zajedno nasmiješili. — Zato što su ovdje i drugi, a jezici rade, ipak moramo biti oprezni. Ali, oh, tako sam sretna zbog tebe! — kazala je. — Ti! A koji bijaše drugi razlog? Rekla si da postoji još jedan razlog zašto želiš da večeras ovamo dođem! — Ah da, drugi razlog! — Oko njega zalebdi onaj isti teški miris. — To je naš drevni običaj, Anđinsane. Kada gospa koja pripada nekome drugom mari za nekog muškarca i želi mu pružiti nešto važno, što je njoj zabranjeno pružiti, pobrinut će se da njezino mjesto zauzme druga žena poklon najsavršenija kurtizana koju može priuštiti. — Rekla si, kad gospa mari za drugog muškarca. Misliš li pod tim Ijubav? — Da. Ali samo za večeras. — Ti! — Ti, Anđin-sane! — Zašto večeras, Mariko-san, zašto ne ranije? — Danas je čarobna večer, a kamiji nas prate. Želim te! Tad se na pragu pojavila Kiku. ‘Aleluja!’ I zaželjela mu je dobrodošlicu te ga poslužila sakeom. — Kako vi kažete da je gospa osobito lijepa? — Mariko mu reče, a on ponovi. Djevojka se vedro nasmije, prihvati kompliment te ga uzvrati. — Kiku-san pita želiš li da ona pjeva ili pleše. — Sto je tebi draže? — Ova gospa ovdje je radi tvog užitka, samuraju, a ne moga. — A ti? I ti si ovdje radi mog užitka? — Da, na neki način ... Na vrlo prisan način! — Onda je, molim lijepo, zamoli da pjeva. — Kiku ljupko pljesne rukama i Ako donese samisen, dug, oblikom nalik na gitaru, sa tri žice. Ako ga namjesti na pod i pruži Kiki trzalicu od slonovače. — Gospo Toda — reče Kiku — molim vas, kažite našem dičnom gostu da ću najprije otpjevati ‘Pjesmu konjica'! — Kiku-san, bila bih počašćena kad biste me večeras zvali Mariko-san. — Previše ste dobrostivi prema meni, gospo! Molim vas, oprostite. Nikako ne bih smjela biti tako neuglađena. — Molim lijepo! — Hoću. ako vam se sviđa, ali . . . — Njezin smiješak bijaše divan Hvala, Mariko-sama. Trznula je strunu. Od trenutka kada su gosti ušli u njezin svijet, sva njezina osjetila bila su ugođena. Potajno ih je motrila dok su bili s Gioko-san i poslije, dok su bili sami, tražeći neki putokaz da otkrije kako da mu ugodi ili kako da ostavi utisak na gospu Toda. Nije bila pripravljena na ono što je doskora postalo očevidno. Andin-san očito je želio gospu Toda, iako je to krio dobro, kako može kriti svaka civilizirana osoba. To samo po sebi nije predstavljalo razlog za iznenađenje, jer gospa Toda bijaše nadasve lijepa i savršena i, što je najvažnije, samo je ona s njim znala razgovarati. Zapanjila se shvativši da i gospa Toda njega jednako toliko želi, ako ne i jače. Barbarin-samuraj i samurajka, plemićka kći ubojice Akeđija Đinsaja, supruga gospodara Buntara! Eeeee! Jadan čovjek, jadna žena. Jako žalosno! Ovo sigurno mora završiti tužno. Kiku zamalo ne zaplače pri pomisli na tugu i nepravdu života. O, koliko žalim što sam se rodila seljankom, a ne samurajkom, da postanem suložnica Omi-sanu, a ne samo njegova privremena igračka. Rado bih dala i svoju nadu u ponovno rođenje, zauzvrat za to. Odagnaj žalost! Pružaj slast, to je tvoja dužnost. Zatitraše joj prsti drugi akord, pun sjete. Tad zapazi da je Mariko istinski očarana njezinom glazbom, ali ne i Anđin-san.

Zašto? Kiku je znala da razlog nije njezina svirka, jer je bila sigurna da je gotovo savršena. Vještina koju je ona posjedovala bila je data malom broju osoba. Treći, još ljepši akord, za pokus. Nema sumnje, na brzinu je zaključila, njemu se to ne sviđa. Zamre akord i ona zapjeva bez pratnje, uzdižući glas uz iznenadne promjene tempa koje je godinama usavršavala. Ponovno je Mariko bila zanesena, a on nije, pa Kiku smjesta prestane. — Nije ova večer za glazbu ni za pjevanje — izjavi ona. — Večeras je za sreću. Mariko-san, kako da na njegovu jeziku kažem: ‘Molim vas, oprostite!'? — Per favor, — Per favor. Anđin-sane. večeras se samo moramo smijati, neh? — Domo. Kiku-san. Haj. — Teško je zabavljati bez riječi, ali nije i nemoguće, neh? Ah, znam! — Skočila je na noge i počela izvoditi komične pantomime; daimjo, nosač kaga, ribar, sokolar, naprasit uobraženi samuraj, pa i stari ratar koji kupi pun kabao, a glumila ih je tako dobro i tako duhovito da su se uskoro Mariko i Blackthorne smijali i pljeskali. Tada je digla ruku i obješenjački počela izigravati muškarca koji mokri, kako se drži ili promašuje muškost, kako hvata i traži neugledan ud, ili ga preteže nevjerojatno veliko spolovilo. I to kroz sva razdoblja njegova života, počevši od djeteta koje piški u krevet i cvili, preko užurbanoga mladića, pa čovjeka koji se mora suzdržavati, jednog s krupnim udom, a drugog s jako sitnim, ‘ma kamo li je nestao?’. I na kraju, do starog starca koji zanosno mumlja što uopće može mokriti. Kiku se nakloni dok su oni pljeskali i srkne čaj, obrisavši znoj s čela. Opazila je da on nastoji opustiti ramena i leda. — Oh, per favor, senhor! — Klekne iza njega i počne mu masirati vrat. Njezini vični prsti smjesta su našli točke koje pružaju slast. — Oh, Bože... baš tako... Haj upravo tu! — Poslušala ga je. — Uskoro će vam biti lakše u vratu. Previše sjedite, Anđin- -sane! — To jako dobro, Kiku-san. Suvo izgleda slab! — Ah, hvala. Mariko-san, ramena Anđin-sana tako su široka! Biste li mi pomogli? Samo mu masirajte lijevo rame, a ja ću desno. Jako žalim, ali nemam dovoljno snažne ruke. Mariko se dade nagovoriti i posluša. Kiku prikrije osmijeh, osjetivši kako se on napinje pod Marikinim prstima. Bila je jako zadovoljna svojim programom. Sad je umješnošću i znanjem ugađala mušteriji, koja joj se prepustila kao što je i red. — Je li sada bolje, Anđin-sane? — Dobro, jako dobro, hvala. — Oh, nema na čemu! Meni je zadovoljstvo. Ali gospa Toda mnogo je spretnija od mene. — Kiku je osjećala njihovu uzajamnu privlačivost, iako su je nastojali prikriti. — Sad možda malo hrane? — Odmah je stiglo jelo. — Za vas, Anđin-sane! — ponosno će ona. U zdjeli je bio malen fazan sasječen na komadiće i ispečen na žaru. Sa slatkim sojinim umakom. Poslužila ga je. — Ovo slasno, slasno — reče on. I bilo je. — Mariko-san? — Hvala. — Mariko uze komadić, ali nije pojela. Kiku štapićima zahvati komadićak te s užitkom prožvače. — Dobro, neh? — Ne, Kiku-san, to vrlo dobro! Vrlo dobro. — Molim, Anđin-sane, mašite se. — Uzela je drugi komadićak. — Ima mnogo! — Hvala. Molim lijepo. Kako je... kako ovo? — Pokaza gust smeđi umak. Mariko joj je prevodila. — Kiku-san kaže da je to šećer i soja s malko đumbira. Pita ima li u vašoj zemlji šećera i soje. — Šećera ima u repi, da, a soje nema, Kiku-san. — Oh, kako možete živjeti bez soje? — Kiku posta dostojanstvena. — Molim vas, recite Anđin-sanu da mi ovdje već tisuću godina imamo šećer. Donio nam ga je iz Kine budistički redovnik Gandin. Sve

naše najbolje stvari potječu iz Kine Anđin-sane. ‘Ča’ smo dobili pred jedno pet stotina godina. Budistički redovnik Ejsaj donio je nešto sjemena te ga zasijao u po krajini Cikuzen gdje sam se ja rodila. On nam je donio i zen-budizam. — Mariko isto tako ozbiljno prevede, a tad Kiku prasne u smijeh. — Oh, jako žalim, Mariko-sama, ali i vi i on izgledali ste tako ozbiljni! Samo sam glumila dostojanstvo dok sam govorila o čaju. Kao da je to važno? Govorila sam tek tako da vas zabavljam. Gledale su kako Blackthorne dokrajčuje fazana. — Dobar — reče on. — Vrlo dobar. Molim vas, zahvalite Gioki-san. — Bit će počašćena! — Kiku im još nalije sakea. Tad, znajući da je došlo vrijeme, nedužno izjavi: — Smijem li pitati što se dogodilo danas prilikom potresa? Čujem da je Anđin-san spasio život gospodaru Toranagi. Bila bi mi čast da to doznam iz prve ruke. — Strpljivo se zavalila, pustivši Blackthornea i Mariku da uživaju u pričanju. Ubacivala bi ‘oh’ ili ‘Što se onda dogodilo?’, ili bi točila sake. Nije ih prekidala nikada. Bila je idealna slu- šateljica. A kad su završili, Kiku se divila njihovoj hrabrosti i dobroj sreći gospodara Toranage. Neko su vrijeme razgovarali, a onda Blackthorne ustade, a sluškinji rekoše da ga odvede. Šutnju prekine Mariko. - Još nikad niste jeli meso, Kiku-san, zar ne? — Dužnost mi je da radim sve što mogu kako bih mu na tren ugodila, neh? — Nikada nisam znala koliko gospa može biti savršena. Sad shvaćam zašto ‘Plutajući svijet’, ‘Svijet vrba’ mora uvijek postojati i koliko su muškarci sretni, a koliko sam ja nedovoljno vješta! — Oh, to nipošto nisam kanila. Ni govora, Mariko-sama! Nije to naš cilj. Ovdje smo samo zato da kratak trenutak ugađamo. — Da. Samo sam mislila reći da vam se silno divim. Željela bih da ste mi sestra. — Kiku se nakloni. — Ne bih bila dostojna te časti. — Među njima je zavladala toplina. Tad Kiku reče: — Ovo mjesto jako je tajnovito i svatko je povjerljiv. Nema doušničkih očiju. Vrtna sobica za slast jako je tamna, ako netko želi da bude tamna, a tmina čuva sve tajne. — Jedini način da se tajna sačuva jest kad smo sami, pa je točno u podne šapnemo praznom zdencu, neh? — prpošno će Mariko. Trebalo joj je vremena da donese odluku. — Medu sestrama zdenci nisu potrebni. Sluškinju sam otpustila do zore. Naša sobica za slast jako je tajnovito mjesto. — Tamo morate biti sami s njim. — Ja uvijek mogu biti sama, uvijek. — Jako ste dobri prema meni, Kiku-čan, tako silno obzirni. — Ovo je čarobna noć, neh? I jako osebujna! — Čarobne noći prebrzo završe, seko. Čarobne su noći za djecu, neh? Idi, nisam dijete! — Tko zna što se događa u čarobnoj noći? Tmina sve obuhvaća! Mariko žalosno zakima glavom pa je nježno pomiluje. — Da.'Ali kad bi njemu ova noć obuhvaćala vas, bilo bi to sve. Kiku nije više navaljivala. Tad izjavi: — Ja sam dar za Anđin-sana? On me nije zatražio? — Da vas je vidio, kako vas ne bi zatražio? Uistinu mu je čast što ste ga primili! To sada razumijem. — Pa on me jedanput vidio, Mariko-san! Bila sam s Omi-sanom kad nas je mimoišao na putu za brod što će ga odvesti u Osaku. — Oh, pa Anđin-san je rekao da je s Omi-sanom vidio Midori. Ono ste bili vi? Pored nosiljke? — Da, na trgu. Oh da, bila sam to ja, Mariko-san, a ne gospa Omi-samina supruga. Rekao mi je: ‘Konniči va!’. No, zacijelo se on toga ne sjeća. Kako bi se i sjetio? Bilo je to u njegovom prijašnjem životu, neh? — Oh, zapamtio ju je, lijepu djevojku pod zelenim suncobranom. Rekao je: najljepša djevojka koju je ikad vidio. Mnogo mi je puta o njoj pričao. — Mariko ju je još podrobnije motrila. — Da, Kiku-san, lako vas je onoga dana ispod suncobrana mogao zamijeniti s njom.

Kiku natoči sake, a Mariku ushiti njezina nesvjesna otmjenost. — Imala sam suncobran zelen kao more — rekla je presretna što ju je zapamtio. — Kako je tada izgledao Anđin-san? Mnogo drukčije? Sigurno je bila užasna ona ‘Noć vriskova’. — Da, da, bila je. A tad je bio stariji, koža na licu bila mu je napeta... Ali postadosmo previše ozbiljne, starija seko. Ah, ne znate koliko sam počašćena što ste mi dopustili da vas ovako zovem. Ova je večer samo za užitak! Više nećemo biti ozbiljne, neh? — Da! Slažem se. Molim vas, oprostite mi. — Sad prijeđimo na praktičnije stvari. Biste li me posavjetovali, molim vas? — Što god želite — reče Mariko ljubazno kao uvijek. — Što se jastučenja tiče, da li njegovi sunarodnjaci — koliko je vama poznato — vole neke naprave ili položaje? Jako žalim što pitam, ali možda biste me mogli uputiti. Mariko je morala napregnuti svu svoju vještinu da se ne zbuni. — Ne, koliko ja znam. Anđin-san je jako osjetljiv na sve što ima ikakve veze s jastučenjem. — Bismo li ga mogle zaobilazno zapitati? — Sumnjam da to tek tako možemo pitati stranu osobu. Anđin-sana nikako. I ... jako žalim, ne znam kakve su naprave osim, jasno, harigata. — Ah! — Kikui ponovno pomogne intuicija, pa je bezazleno zapitala: — Želite li ih pogledati? Sve bih vam ih pokazala, možda u njegovoj prisutnosti, onda ga ne moramo pitati. Vidjet ćemo po njegovu ponašanju. Mariko je oklijevala. Radoznalost joj je mutila moć rasuđivanja. — Ako bismo to mogle duhovito izvesti ... Začuju kako se približava Blackthorne. Kiku mu opet zaželi dobrodošlicu i natoči sake. Mariko istrusi šalicu, sretna što više nije sama s Kiku. S nelagodom se osvjedočila da Kiku čita njezine misli. Čavrljali su i igrali bezbrižne igre, a kad je Kiku procijenila da je pravo vrijeme, zapitala ih je žele li pogledati vrt i sobice za slast. Iziđu u noć. Tamo gdje je još bilo kapljica rose, perivoj se prelijevao pod svjetlom zubalja. Staza je krivudala među sićušnim jezercem i žuboravim slapom. Na kraju puteljka nalazila se osamljena kućica usred bambusova guštika. Bila je uzdignuta iznad njegovane zemlje. Na verandu što ju je okruživala vodile su četiri stepenice. Sve u toj dvosobnoj nastambi bijaše ukusno i skupo. Najbolje drvo, najbolja tesarska grada, najbolji tatamiji, najbolji svileni jastuci, najelegantnije slike u takonami. — Tako je lijepo, Kiku-san — reče Mariko. — Čajana u Mišimi mnogo je ljepša, Mariko-san. Molim vas. udobno se smjestite, Anđin-sane! Per favor, je li vam ugodno. Anđin-sane? — Da, veoma. Kiku vidje da je još zbunjen od noći i od sakea, ali da je potpuno svjestan Marike. Obuze je silna napast da ustane, da uđe u sobicu u kojoj su bili namješteni futoni, pa da opet izide na verandu i ode. No, znala je da bi time prekršila zakon, a štoviše, smatrala je da bi takav postupak bio neodgovoran jer je u srcu znala da je Mariko spremna i da gotovo više i ne mari. Ne, pomisli ona, ne smijem je nagnati na tako žalosnu nepro- mišljenost, pa ma koliko mi to vrijedilo za budućnost. Ponudila sam, ali je Mariko-san odbila. Mudro! Jesu li ljubavnici? Ne znam. To je njihova karma. Nagnula se prema naprijed te se urotnički nasmiješila. — Slušajte, starija seko, molim vas, kažite Anđin-sanu da su ovdje neke naprave za jastučenje. Postoje li i u njegovoj zemlji? — Kaže da ne, Kiku-san. Jako žali, za njih nikad nije čuo. — Oh! Bi li ga onda zanimalo da ih vidi? Nalaze se u susjednoj sobi, mogla bih ih donijeti. Uistinu su jako uzbudljive. — Želite li ih pogledati, Anđin-sane? Ona kaže da su uistinu jako zabavne! — Mariko namjerno

promijeni riječ. — Zašto ne? — izjavi Blackthorne stisnuta grla. Čitavo njegovo biće bijaše nabijeno spoznajom njihova mirisa i njihove ženstvenosti. — Vi ... vi za jastučenje upotrebljavate naprave? — zapitao je. — Kiku-san kaže, katkad, Anđin-sane. Ona kaže, a to je istina, da je naš običaj da uvijek pokušamo odgoditi Trenutak oblaka i kiša’, jer vjerujemo da se u tom kratkom hipu mi smrtnici ujedinjujemo s bogovima. — Mariko ga je promatrala. — Stoga je jako važno da nam potraje što dulje, neh? Gotovo je to dužnost, neh? — Da! — Da. Ona kaže da se jako bitno ujedinjavati s bogovima. To je vjerovanje dobro i jako moguće, zar ne mislite i vi? Osjećaj ‘Proloma oblaka’ tako je neovozemaljski i božanstven, zar ne? Stoga smo dužni upotrijebiti sva sredstva kako bismo što duže ostali ujedinjeni s bogovima, neh? — Veoma! Oh, da. — Biste li sake, Anđin-sane? — Hvala. Hladila se lepezom. — Ovo o ‘Prolomu oblaka’, ‘Oblacima i kiši’ ili ‘Vatri i bujici’, kako mi to ponekad zovemo, veoma je japansko, Anđin-sane. U jastučenju je jako važno biti Japanac, neh? Na njezino olakšanje se nasmiješio te joj se naklonio kao dvorjanin. — Da. Veoma. Ja sam Japanac, Mariko-san. Honto! Vrati se Kiku s kovčežićem obloženim svilom. Otvori ga te izvadi pozamašan penis od slonove kosti, prirodne veličine, i još jedan izrađen od mekšeg materijala, savitljiviji, kakve Black- thorne još nikad nije vidio. Bezbrižno ih je odložila. — Naravno, ovo su obični harigata. Anđin-sane — hladnokrvno će Mariko zureći u ostale predmete. — Zaista? — upita Blackthorne, ne znajući što bi drugo rekao. — Majko Božja! — Pa to su obični harigata, Anđin-sane. Sigurno ih imaju vaše žene! — Naravno da nemaju! Ne, nemaju! — nadoda on, nastojeći se prisjetiti da mora ostati pribran i vedar. Mariko nije mogla povjerovati. Objasnila je stvar Kikui koja se isto tako iznenadila. Kiku je dugo govorila, a Mariko povlađivala. — Kaže Kiku-san da je to jako čudno. Moram se s njom složiti, Anđin-sane. Ovdje gotovo svaka žena ima harigata za uobičajeno olakšanje, bez ikakvih primisli. Kako da inače ostane zdrava kad je zakinuta ondje gdje muškarac nije? Jeste li sigurni, Anđin-sane? Ne zadirkujete nas? — Ne ... Ja sam, ovaj, siguran da ih naše žene nemaju. To bi bilo Isuse, to pa, ne, mi one nemaju ih! — Zacijelo im je život bez njih jako težak. Kod nas postoji uzrečica da je harigata kao muškarac, samo još bolji, jer je isti kao njegov najbolji dio, a nema njegove najgore dijelove. Neh? A to je bolje i zato što svi muškarci nisu . . . Nemaju dovoljno jakosti, kao harigata. Također su odani, Anđin-sane, i žena im nikad ne dosadi kao muškarcu. A isto tako mogu biti hrapavi ili glatki . .. Anđin-sane, obećali ste, sjećate li se? S vedrinom! — Imate pravo! — naceri se Blackthorne. — Boga mu, imate pravo. Molim vas, oprostite. — Uze harigata. Podrobno ga je proučavao i tihano zviždukao. Tad ga podigne. — Što ono rekoste, Učiteljicesan? Da može biti hrapav? — Da — vedro će ona. — Može biti onoliko hrapav ili onoliko gladak koliko vas je volja, a harigata su poglavito izdržlji- viji od bilo kojega muškarca i nikada ne klonu! — Oh, u tome je stvar! — Da. Ne zaboravite, nije svaka žena toliko sretna da pripada muževnom muškarcu. Bez ovakvih pomagala koje zadovoljavaju njezine obične strasti i prirodne potrebe, obična žena uskoro dobije otrov u tijelu, a to zacijelo brzo uništava njezin sklad, pa stoga škodi njoj i onima oko nje. Žene nemaju slobodu koju imaju muškarci, u većoj ili manjoj mjeri, i to opravdano, neh? Svijet pripada muškarcima i to opravdano, neh? — Da — nasmiješi se on. — I ne!

— Sažalijevam vaše žene, jako žalim. Zacijelo su iste kao i naše. Kad pođete kući, morate ih naučiti, Anđin-sane. Ah, da, recite svojoj kraljici, ona će sigurno shvatiti. Mi smo vrlo osjetljivi u pogledu jastučenja. — Spomenut ću to njezinu veličanstvu. — Blackthorne s hinjenim oklijevanjem odloži harigata. — A dalje? Kiku pokaza nisku: četiri krupne okruglice od bijeloga žada razmaknuto nanizane na jakoj svilenoj niti. Mariko je pomnjivo slušala Kikuino objašnjenje, oči su joj se razrogačile više nego ikada, lepeza joj je lepršala, a kada je Kiku završila, u čudu je spustila pogled na kuglice. - Ah, so desu! Dakle, Anđin-sane — započela je odlučno — ovo su takozvani konomi-šinđu, ‘biseri sladostrasti’, a može ih upotrijebiti senhor ili senhora. Sake, Anđin-sane? — Hvala. — Da. Njih može upotrijebiti žena ili muškarac. Kuglice pažljivo gurnu u stražnji otvor, a tada, u trenu ‘Oblaka i kiše’, polako izvlače kuglice, jednu po jednu. — Što? — Da. — Mariko stavi nisku na jastuk pred njim. — Gospa Kiku kaže da je jako važno izabrati pravi trenutak i da uvijek ne znam kako vi to zovete, o, znam, uvijek treba upotrijebiti masnu pomadu. Zbog udobnosti, Anđinsane. — Digla je pogled prema njemu te nadodala: — Ona također kaže da ‘biseri sladostrasti’ postoje u mnogo veličina, a ako se ispravno njima barata, uistinu bi mogli postići vrlo značajan uspjeh. Gromko se nasmijao i na engleskom izvalio: — Stavljam bačvu zlatnika naprama svinjećem govnu, ako u to mogu povjerovati! — Jako žalim, nisam razumjela, Anđin-sane. Kad mu se opet vratila moć govora, rekao je na portugalskom: — Stavljam brdo zlata naprama vlati trave, Mariko-san, da je dojam zaista vrlo znatan! — Uzeo je kuglice, promatrao ih i zviždukao nesvjesno. — Biseri sladostrasti, a? — Za tren ih je spustio. — Što je još ovdje? Kiku se veselila što je pokus uspio. Zatim im je pokazala tajnu kožu, himicu-kava. — Ovo je prsten sladostrasti, Anđin-sane, što ga muškarac nosi da zadrži erekciju kad se ispraznio. Kiku-san tvrdi da s ovim prstenom muškarac može ženu usrećiti i nakon što prođe njegov vrhunac ili mu pak splasne žudnja. — Mariko ga je motrila. - Neh? — Svakako. — Blackthorne je zračio vedrinom. — Sačuvao me dobri Bog i od jednog i od drugog, a pogotovo od toga da ne uspijem usrećiti ženu. Molim vas, zamolite Kiku-san neka mi kupi tri ovakva prstena ... za svaki slučaj! Zatim mu je pokazala hiro-gumbi, opremu protiv iscrpljenosti, tanke sasušene stabljike biljke koje, navlažene i namotane oko ‘Neusporedivog dijela’, nabreknu tako da on izgleda snažan. Bilo je tu i svakojakih ljubavnih napitaka, koji uzbuđuju ili povećavaju uzbuđenje, te svakojakih pomasti. Pomasti za vla- ženje, nadimanje i jačanje. — A za slabljenje nema? — zapita on pa poveća veselost. — Oh, ne, Anđin-sane, bilo bi to neprirodno! Tad Kiku poreda ostalo prstenje za muškarce. Slonovačini, elastični ili svileni prstenovi, s kojekakvim čvorićima, čekinjama, vrpcama, dodacima ili privjescima, od slonove kosti, konjske dlake, sjemenja pa i iz sitnih zvončića. — Kiku-san tvrdi da gotovo svaki ovaj predmet i najčedniju ženu pretvara u pohotnu Oh, Bože, kako bih te želio vidjeti pohotnu, pomisli on. — Ali ovo nosi samo muškarac, neh? — upita on. — Sto je žena uzbuđenija, i muškarac više uživa, neh? — kazala je Mariko. — Naravno, muškarčeva je dužnost i da pruža ženi slast, zar ne, a ako je na nesreću malen, slab, star ili umoran, uz ova pomagala ipak joj može časno pružiti slast.

— Jeste li ih upotrebljavali, Mariko-san? — Ne, Anđin-sane, ja ih nisam još nikad

vidjela. To je žene nisu za slast, nego za rađanje djece i brigu oko kuće i ognjišta. — Žene ne očekuju da im se pruža slast? — Ne. To ne bi bilo uobičajeno. To pripada gospama iz ‘Svijeta vrba’. — Mariko se hladila lepezom i objašnjavala Kikui što su razgovarali. — Ona kaže da je i u vašem svijetu sigurno jednako! Da li je muškarac dužan da pruži slast gospi kao što je ona dužna da njemu pruža slast? — Molim vas, recite joj, jako žalim, ali kod nas nije tako, baš naprotiv! — Ona kaže da je to veliko zlo! Sake? — Molim vas, recite joj da nas uče da se stidimo svog tijela, jastučenja, golotinje i i svakojakih gluposti. Tek sam ovdje to shvatio. Sad, kad sam se malo civilizirao, otvorile su mi se oči. Mariko je prevela. Istrusio je šalicu. Kiku mu je odmah napuni. Nagne se, a dugi rukav pridržavala je lijevom rukom da ne dodirne niski lakirani stolić, dok je desnicom nalijevala sake. — Domo. — Do itašimašite. Anđin-san. — Kiku-san kaže da bismo svi morali biti počašćeni što vi tako kažete. Slažem se, Anđin-sane. Ulijevate mi ponos. Danas sam se vama jako ponosila, ali sigurno nije tako strašno kao što tvrdite. — Još gore! Teško je to shvatiti, a kamoli objasniti, ukoliko tamo nikada niste bili ili tamo niste odgojeni. Znate . zapravo — Blackthorne vidje kako ga one motre i strpljivo čekaju, šarolike, tako ljupke i čiste. Soba je bila tako čedna, nepretr- pana i tiha. Odjednom u mislima stavi to u oštru opreku prema vrućem, dobro poznatom zadahu svoje engleske kuće. Rogožine na zemljanu podu. Dim iz otvorenog ognjišta od opeka uzdiže se prema otvoru u krovu. U cijelom njegovu gradiću bijahu samo tri nova kamina s dimnjacima i to samo za velike bogataše. A u kućici dvije male spavaće sobe i jedna velika neuredna prostorija za objedovanje, boravak, kuhanje i za razgovor. U kućerak bi ljeti i zimi ulazio u mornarskim čizmama. Nitko ne bi zamjećivao ni blato ni izmet. Sjeo bi na stolac ili na klupu. Hrastov stol bijaše pretrpan kao i prostorija. Tri-četiri psa i dvoje djece — njegov sin i kći njegova pokojnog brata Arthura — pentrali su se, padali i igrali u rusvaju. Felicity je kuhala, a duga joj se haljina povlačila po rogožinama i prljavštini. Koščata sluškinja bi šmrkala i motala se po putu. Arthurova je udovica Mary kašljala u susjednoj sobi koju je za nju zazidao. Kao i uvijek, bila je blizu smrti, ali nikako da umre. Felicity! Draga Felicity. Jednom mjesečno možda kupelj, i to ljeti, posve sama, u bakrenoj kadi, ali svakoga je dana prala lice, ruke i noge, vazda skrivena do grla i ručnih zglobova, cijelu godinu zamotana u slojeve teške vune, neoprane mjesecima i godinama. Smrdila je kao svi, bila ušljiva kao svi oni i češala se kao svi ostali. Pa i sva druga glupa vjerovanja i praznovjerja! Da može ubiti čistoća, da mogu ubiti otvoreni prozori, da voda može ubiti, potaći proljev ili donijeti kugu, a da su uši, buhe, muhe, prljav- ština i bolesti kazna Božja za grijehe na zemlji. Buhe i muhe, a svakoga proljeća novi osip, ali svakoga dana u crkvu, a nedjeljom dva puta da im utuvljuju riječ Božju: ništa nije važno, samo Bog i spas! Rođeni u grijehu, živite u sramoti, vražji nakoti osuđeni na pakao, molite za spasenje i oproštaj! Felicity tako pobožna, bogobojazna, puna straha pred vragom i očajne želje da ode u raj. Pa kući na ručak. Komad mesa s ražnja, a ako bi palo na pod, digao bi ga, otresao prašinu te pojeo, ako ga se ne bi prije dočepali psi, a ionako bi im bacao kosti. Na podu otpaci. Na pod su gurali ostatke da ih kasnije pometu ili možda izbace na ulicu. Uglavnom bi spavali u dnevnoj odjeći i češali se kao bijesni psi. Uvijek su se češkali. Ostarili bi tako mlađi, i ružni bi postali tako mladi, a tako bi mlađi umirali. Felicity! Sad joj je dvadeset i devet godina, a sijeda je, ostade joj još nekoliko zuba, stara, naborana i sasušena. — Prije vremena, jadna žena! Bože moj, kako je to nepotrebno! — bijesno je povikao. — Kakva usmrđena prokleta šteta! — Nan desu ka, Anđin-san? — zapitaju obje žene u istom dahu, a zadovoljstvo im splasne. — Jako žalim ali bijaše to samo svi vi ste tako čisti, a mi smo prljavi, i sve je to takva šteta, za bezbrojne milijune, a i ja, cijeli svoj život A samo zato što ne poznajemo ništa bolje! Isukrste, kakva šteta! Svećenici su za to krivi, oni su i odgojeni i odgajatelji, svećenici posjeduju sve škole, oni naučavaju, uvijek u ime Božje, prljavština u ime Božje . . . Istina je! — Oh, da, naravno — umirujuće će Mariko, dirnuta njegovim jadom. — Molim vas, ne brinite sada,

Anđin-sane. Ostavite to za sutra . .. Kiku se smješkala, ali je bjesnjela na samu sebe. Morala sam biti pažljivija, reče samoj sebi. Glupačo, glupačo, glupačo! Opomenula te Mariko-san! Sad si upropastila večer, a čarolije je nestalo, nestalo, nestalo! Uistinu, ona teška, gotovo opipljiva čulnost, što ih je sve troje dotakla, bijaše nestala. Pa možda je i bolje tako, pomislila je. Barem su Mariko i Anđin-san još jednu noć zaštićeni. Jadan čovjek, jadna žena! Jako žalosno. Gledala ih je kako razgovaraju, a tad osjetila promjenu u tonu njihova glasa. — Sad te moram ostaviti — govorila je Mariko na latinskom. — Otiđimo zajedno. — Molim te, ostani. Zbog svoje časti i njezine. I moje, Anđin-sane. — Ne želim ovaj tvoj poklon — reče on. — Želim tebe! — Tvoja sam, vjeruj, Anđin-sane. Molim te, ostaj, molim te, i znaj da sam noćas tvoja. Nije više navaljivao da ona ostane. Kad je otišla, legao je i stavio ruke pod glavu. Zabuljio se kroz prozor u noć. Kiša je šibala crijepovlje, a vjetar je nježno puhao s mora. Kiku je nepokretno klečala pred njim. Noge joj bijahu ukočene. Rado bi i ona legla, ali mu ni najneznatnijom kretnjom nije htjela poremetiti raspoloženje. Nisi umorna! Ne bole te noge, uvjeravala je samu sebe. Slušaj kišu i misli na divne stvari. Misli na Omi-sana, na čajanu u Mišimi, na to da živiš, a da je jučerašnji potres bio samo običan potres! Misli na Toranaga-samu i na nevjerojatno pretjeranu cijenu koju se Gioko-san usudila prvotno zapitati za tvoj ugovor. Imala je pravo ona proročica, tvoja je dobra sreća da je obogatiš nada sve. A ako je istinit taj dio, zašto i sve ostalo ne bi bilo istinito? Da ćeš se jednog dana udati za samuraja kojega štuješ i da ćeš s njim imati sina, da ćeš živjeti do duboke starosti u njegovu kućanstvu bogata i poštovana, te da će — čudo nad čudima! — tvoj sin dospjeti u jednaki stalež — samurajski — kao i sinovi njegovi. Kiku se zažari misleći o svojoj nevjerojatnoj, izvanrednoj budućnosti. Nakon stanovitog vremena Blackthorne se udobno protegne, obuzet prijatnom iznemoglosti. Vidio ju je te se nasmiješio. — Nan desu ka, Anđin-san? Ljubazno je odmahnuo glavom, ustao i otvorio šodi susjedne sobice. Sluškinja nije klečala pored futona zastrtih mrežom. On i Kiku bijahu sami u predivnoj kućici. Pođe u spavaću sobu i počne svlačiti kimono. Pohrlila mu je u pomoć. Potpuno se svukao i navukao lagani svileni spavaći kimono koji mu je ona pružila. Razgrnula je mrežu protiv komaraca te on legne. Tad se presvuče i Kiku. Vidio je kako ona skida obi, vanjski kimono i donji kimono najsvjetlije zelene boje s grimiznim porubom i naposljetku potkošulju. Odjenula je spavaći kimono breskvine boje, skinula zapetljanu svečanu vlasulju i spustila kosu. Bila je modro-crna, lijepa i vrlo duga. Klekla je pred mrežom. — Đozo, Anđin-san? — Domo - reče on. — Domo arigato goziemašita — šapnula je. Uvukla se pod mrežu i legla kraj njega. Jarko su gorjele svijeće i uljanice. Radovao se tolikom svjetlu jer je bila jako lijepa. Nestalo je njegove očajničke potrebe, iako je bol ostala. Ne želim te, Kiku-čan, pomisli on. I da si Mariko, bila bi ista stvar. Iako si najljepša žena koju sam ikad vidio, dapače, ljepša i od Midori-san koju sam smatrao ljepšom od božice. Ne želim te! Možda kasnije, ali sada ne, jako žalim. Ona pruži ruku i dotakne ga. — Đozo? — Ije! — nježno će on, odmahnuvši glavom. Uhvatio ju je za ruku, a onda gurnuo mišku pod njezina ramena. Poslušno se privinula uza nj, odmah je shvatila. Njezin se miris miješao s vonjem plahti i futona. Tako je čisto, pomisli on, sve je tako nevjerojatno čisto. Što li ono reče Rodrigues? ‘Japan je raj zemaljski, Ingeles, ako znaš gdje treba gledati?’. Ili: ‘Ovo je raj, Ingeles!’ Ne sjećam se. Samo znam da raj nije tamo preko mora gdje sam mislio da jest. Nije to tamo! Raj zemaljski je ovdje.

ČETRDESET I PRVO POGLAVLJE

U tmini je glasnik galopirao cestom prema usnulom selu. Nebom je rudjela zora, a noćne ribarske brodice, koje su spuštale mreže blizu plićaka, upravo su pristizale. Bez predaha je jahao iz Mišime preko planinskih klanaca i po slabim putovima, a gdje god je mogao, zaplijenio bi svježe konje. Seoskim ulicama topotao je njegov konj — sad su ga motrile mnoge skrovite oči — preko trga pa onda uzbrdo do tvrđave. Njegov je stijeg nosio Toranagin grb. Znao je trenutačnu lozinku, pa ipak su ga zaustavljali i raspoznavali četiri puta prije nego mu dopustiše da ude i da pristupi zapovjedniku straže. - Hitne poruke iz Mišime, Naga-sane, od gospodara Hiro-macua. Naga uze svitak te pohrli u zgradu. Zastane kod šodija koji je bio pod jakom stražom. - Oče? - Da? Naga odgurne vrata i počeka. Toranaga vrati mač u korice. Jedan stražar donese uljanicu. Toranaga sjedne pod mrežu protiv komaraca i slomi pečat. Prije dva tjedna potajno je naredio Hiromacuu da s probranim ljudima pode u Mišimu, grad-zamak na cesti Tokaido koji je čuvao ulaz u klanac što preko planina vodi u gradove Atami i Odavaru na istočnoj obali poluotoka Izu. Atami bješe ulaz u Oda- varu, smještenu nešto sjevernije. Odavaru koja je bila ključ obrane cijeloga Kvanta. Hiromacu je pisao: ‘Gospodine, vaš polubrat Zataki, gospodar Sinana, stigao je danas ovamo iz Osake i zatražio propusnicu da vas posjeti u Andiru. Putuje službeno sa stotinom samuraja i nosača pod stijegom ’novog’ Regentskog vijeća. Sa žaljenjem vam javljam da je vijest gospe Kiricube bila točna. Zataki je izdajica, a otvoreno se hvali svojom odanošću Išidu. No, ona nije znala da je Zataki sada regent umjesto gospodara Sugijame. Pokazao mi je svoje službeno imenovanje koje su propisno supotpisali Išido, Kijama, Onoši i Ito. Jedva sam uspio obuzdati svoje ljude koje je razgnjevila njegova bahatost, i poslušati vašu naredbu da propustim svakog Išidova glasnika. Osobno sam htio ubiti tog govno- ždera. S njim putuje barbarski svećenik Cukku-san koji je stigao u luku Numazu brodom iz Nagasakija. Zamolio je dopuštenje da vas posjeti pa sam ga poslao s istom skupinom. Poslao sam dvije stotine svojih ljudi da ih prate. Za dva dana stići će vam u Anđiro. Kad ćete se vratiti u Jedo? Uhode kažu da Đikkju potajno diže ljude na oružje, a iz Jada stiže vijest da su sjeverni klanovi spremni da se pridruže Išidu sad kad je protiv vas Za- takijev Sinano. Molim vas da smjesta odete iz Andira, povucite se preko mora. Neka Zataki pode za vama u Jedo gdje ga možemo dolično srediti. Toranaga lupne pesnicom o pod. — Naga-sane! Buntaro-sana, Jabu-sana i Omi-sana smjesta ovamo dovedi! Stigoše vrlo brzo. Toranaga im pročita poruku. — Najbolje će biti da obustavimo obuku. Pošaljite muške- tirsku pukovniju, do posljednjeg čovjeka, u planine. Više ne želimo da itko išta oda o nama. — Molim vas, oprostite, gospodine! — reče Omi. — Ali mogli biste pomišljati na to da u planinama predusretnete posjetioce. Na primjer, kod Jokosea. Pozovite gospodara Zatakija — brižno je izabrao naslov — u toplice, u obližnje lječilište, ali sastanak zakažite u Jokoseu. A kad vam preda poruku, on i svi njegovi ljudi mogli bi se vratiti! Da ih otpratimo do granice ili da ih uništimo, kako želite. — Ne poznajem Jokose. — Divan je — važno će Jabu. — Gotovo u srcu Izua, gospodine, preko planina u dolinskom rascijepu, pored rijeke Kano koja teče na sjever, pa kroz Mišimu. i Numazu utječe u more, neh? Jokose je raspuće putova što vode na sjever-jug i istok-zapad. Da, Jokose bi bilo prikladno sastajalište, gospodine. U blizini su toplice Suzendi, vrlo tople, vrlo dobre, jedne od najboljih koje imamo. Morali

biste ih posjetiti, gospodine. Mislim da je Omi-san dao dobar prijedlog. — Bismo li ga mogli lako obraniti? — Da, gospodine — brzo će Omi. — Tamo je most. Zemlja se strmo spušta s planina. Svi napadači morali bi se tamo boriti uz zavojit put. S nekolicinom ljudi moguće je držati oba prolaza. Nikako ne možete upasti u zasjedu. Imamo i više nego dovoljno ljudi da vas obranimo te da pokoljemo i deseterostruko brojniju skupinu od njihove ... ako zatreba. — Poklat ćemo ih bez obzira na to što se dogodilo, neh? — prezrivo će Buntaro. — Ali bolje tamo nego ovdje. Gospodine, molim vas, dopustite da osiguram to mjesto. Pet stotina strijelaca, bez mušketira, svi konjanici. Još s onim ljudima koje je poslao moj otac imat ćemo više nego dosta. Toranaga je proučavao datum na poruci. — Kada će oni doći na raspuće? Jabu pogleda Omija očekujući od njega povlađivanje. — Najranije danas navečer? — Da. A možda tek sutra u zoru. — Buntaro-sane, smjesta otiđi — kazao je Toranaga. — Zadrži ih kod Jokosea, i to na onoj strani rijeke. Krećem sutra u zoru s još stotinom ljudi. Morali bismo tamo stići do podneva. Jabu-sane, zasad se brini za našu mušketirsku pukovniju i čuvaj nam odstupnicu. Stani s njima u zasjedu na cesti Hejkava, na obroncima, tako da se prema potrebi možemo probiti kroz vas. Buntaro se spremao za odlazak, ali zastane kad Jabu raz- draženo reče: — Kako bi moglo doći do izdaje, gospodine? Pa imaju samo sto ljudi. — Očekujem izdaju. Ne bi gospodar Zataki bez nekog nauma gurao glavu u moje ruke, jer ja ću, naravno, skinuti njegovu glavu ako uzmognem! — reče Toranaga. — Bez njega na čelu onih njegovih fanatika imat ćemo daleko veće izglede da se probijemo kroz njegova brda. Ali zašto on sve stavlja na kocku? Zašto? — Možda se sprema da vam opet postane saveznik? — neuvjereno će Omi. Svima je bilo poznato da su dva polubrata dugogodišnji suparnici. Dosad je to suparništvo bilo prijateljske naravi. — Ne, to nikako. Ni prije mu nisam vjerovao. Bi li mu itko od vas sada vjerovao? — Odmahnuli su glavom. — Zacijelo nemate razloga da se brinete, gospodine — izjavi Jabu. — Gospodar Zataki je istina, regent, ali samo je glasnik, neh? Budalo, htjede viknuti Toranaga, zar ti ništa ne razumiješ? — Uskoro ćemo znati. Buntaro-sane. Odmah kreni! — Da, gospodine. Brižno ću izabrati sastajalište, ali ne puštajte ga sebi bliže od deset koraka. Bio sam s njim u Koreji. Prebrz je na maču. — Da. — Buntaro odjuri. — Možda bismo Zatakija mogli navesti da izda Išida? — reče Jabu. — Možda kakva zamamljiva ponuda? Sto bi ga moglo dovesti u napast? I bez njega kao vojskovođe planine Sinana su grozovite. — Iskušenje je očevidno — odvrati Toranaga. — Kvanto. Nije li to ono što on želi, ono što je oduvijek želio? Zar to ne žele svi moji neprijatelji? Zar to ne želi i sam Išido? Nitko mu ne odgovori. Nije bilo potrebno. — Pomoz’ nam Buda! — ozbiljno će Toranaga. — Završen je Taikov mir. Počinje rat. Blackthorneove pomorske uši začule su nemir u topotu konja što se približavao. Šapnule su mu: opasnost! Smjesta se prenuo iza sna, spreman da napadne ili da se povuče, a sva osjetila bila su mu samo na to usmjerena. Topot prođe, odjekne uzbrdo prema utvrdi pa opet zamre. Čekao je. Nikakva traga pratnji. Zacijelo osamljeni glasnik, pomislio je. Odakle? Je li već rat? Samo što nije svanulo. Blackthorne je sad vidio i djelić neba, tmurnog i bremenitog kišom. Zrak bijaše vruć, s natruhom soli, a s vremena na vrijeme zatreptala bi mreža protiv komaraca. Vani slabašno zacvili komarac. Bijaše presretan što je pod mrežom zasad na sigurnom. Uživaj u mirnoći i spokoju dok traju, reče samom sebi. Uz njega je spavala Kiku sklupčana kao mače. Raskuštrana od sna izgledala mu je još ljepša. Pomnjivo se zavalio u mekoću jorgana na podu prekrivenom tatamijem.

Ovo je mnogo bolje od kreveta. Bolje od bilo kojeg ležaja. Bože moj, i te koliko bolje! Ali uskoro ćeš opet na brod, neh? Uskoro ćeš napasti Crni brod i osvojiti ga, neh? Mislim da se Toranaga s tim složio, iako još to nije otvoreno rekao. Zar se nije upravo suglasio na japanski način? 'U Japanu se ništa ne može riješiti — osim japanskim metodama. ’ Da, vjerujem da je to istina. Htio sam biti bolje upućen u stvari. Nije li on kazao Mariki da mi sve prevodi te da objašnjava njegove političke probleme? Tražio sam novac da nabavim novu posadu. Nije li mi darovao dvije tisuće kokua? Zatražio sam dvije-tri stotine gusara. Zar mi on nije dao dvije stotine samuraja i udijelio mi svu moć i vlast koje su mi potrebne? Hoće Ii me oni slušati? Naravno. Imenovao me samurajem i hatamotom. Znači da će oni za mene ići i u smrt! Ukrcat ću ih na Erasmus, oni će mi biti jurišna skupina, a ja ću povesti napadaj. Kako sam nevjerojatno sretan! Imam sve što zaželim. Osim Marike. Pa i nju imam. Imam njezin tajni duh i njezinu ljubav. A sinoć sam imao njezino tijelo, one čarobne noći koja nikad nije postojala. Voljeli smo se, bez voljenja. Zar to išta mijenja na stvari? Između Kikue i mene nema ljubavi. Samo procvala žudnja! Bilo mi je divno. Nadam se da je i njoj bilo divno. Nastojao sam biti potpun Japanac i obaviti svoju dužnost, ugoditi joj kao što je ona ugađala meni. Sjećao se kako je upotrijebio prsten sladostrašća. Osjećao se jako nespretno i sramežljivo i odvratio je glavu da ga natakne, prestravljen da će ostati bez snage, ali nije. A zatim, kad je prsten bio na mjestu, jastučali su opet. Tijelo joj se treslo i iskretalo, a to treperenje uzdiglo ga je do vrhunca većeg od svih koje je dotada upoznao. Kasnije, kad je opet došao do daha, nasmijao se, i ona je prošaptala: ‘Zašto se smiješ?’ A on je odgovorio: ‘Ne znam. Znam samo to da me ti usrećuješ!’ Nikada se u takvoj prilici inače nisam nasmijao. A to je sve okrunilo. Ne volim Kiku-san, draga mi je. Bezgranično ljubim Mariku-san, a Fuđiku-san potpuno volim. Hoćeš li jastučati s Fuđikom? Ne! Bar mislim da ne bih mogao. Zar ti to nije dužnost? Ako prihvaćaš samurajske povlastice i od ostalih zahtijevaš da prema tebi postupaju kao prema pravom samuraju sa svime što je tu uključeno, moraš prihvatiti odgovornosti i dužnosti, neh? Pa to je pravično, neh? I dično, neh? Tvoja je dužnost da Fuđiki podariš sina. A Felicity? Što bi ona na to rekla? A kad otploviš, što će biti s Fuđiko-san i s Mariko-san? Hoćeš li se istinski ovamo vratiti, ostavivši viteštvo, pa i veće počasti koje ćeš sigurno dobiti, ukoliko se vratiš kući krcat blagom? Hoćeš li se ponovno otisnuti u neprijateljske dubine, probiti se kroz ledeni užas Magellanova tjesnaca, izdržati oluje, more, skorbut i pobunu još šest stotina devedeset i osam dana, samo zato da se ovamo po drugi put iskrcaš? Da opet započneš ovaj život? Odluči! Sjetio se tada onog što mu je Mariko pričala o pretincima u mozgu. Budite Japanac, Anđin-sane. Morate! Da biste preživjeli! Radite isto što i, mi, bez stida se prepustite ritmu karme. Budite zadovoljni sa snagama koje su izvan vaše moći. Sve stvari smjestite u posebni pretinac pa se pokorite životnom skladu va. Pokorite se, Anđin-sane, karma je karma, neh? Da. Odlučit ću kad dođe vrijeme. Najprije moram okupiti posadu. Zatim ću osvojiti Crni brod. Onda ću oploviti pola kugle zemaljske natrag do Engleske. Tada ću kupiti i opremiti ratne brodove. I onda ću odlučiti. Karma je karma. Kiku se promeškolji pa se dublje zagnjuri u jorgane, pripivši mu se još bliže. Kroz svileni kimono osjećao je njezinu toplinu. I bio je opet potpaljen. — Anđin-san — šapne ona još u snu. — Haj? — Nije je probudio. Bio je zadovoljan da je uzme u zagrljaj i da počiva, očaran spokojem koji mu je ulilo njezino podavanje. No, prije nego što je utonuo u san, blagoslivljao je Mariku što ga je poučila. — Da, Omi-sama, svakako — reče Gioko. — Odmah ću dovesti Anđin-sana. Molim vas, oprostite. Mala Ako, dođi sa mnom! — Gioko je Aku poslala po čaj pa pohrlila u vrt, pitajući se kakve li je bitne vijesti donio onaj užurbani noćni glasnik, jer i ona je čula topot konja. A zašto je Omi danas tako čud-

novat?, zapitala se. Zašto je tako hladan, osoran i opasan? I zašto je osobno došao po tako neuglednom poslu? Zašto nije poslao nekog samuraja? Ah, tko zna? Omi je muškarac. Kako njih možeš razumjeti, a poglavito samuraje? No, nešto nije u redu, nipošto nije u redu. Zar je glasnik možda donio objavu rata? Pretpostavljam da jest. Ako je rat, onda je rat, a rat nikada ne škodi našem poslu. Daim- jima i samurajima i dalje će biti potrebna zabava, kao uvijek, a u ratu i više. Novac im znači manje nego inače. Dobro, dobro, dobro! Nasmiješi se samoj sebi. Sjećaš li se ratnih dana prije četrdesetak godina kad si imala sedamnaest proljeća i bila ukras Mi- šime? Sjećaš li se svog onog smijeha, jastučenja i ponosnih noći koje su se stapale s danima? Sjećaš li se kako si osobno služila starog Ćelavca, Jabuova oca, milog starog gospodina, koji je zločince kuhao kao i sad, poslije njega njegov sin? Sjeti se koliko si se morala mučiti da ga raznježiš — za razliku od sina! Gioko se nacereka. Jastučili smo tri dana i tri noći, a onda mi je on postao zaštitnik, i to punu godinu dana. Dobra vremena i dobar čovjek. Oh, kako smo mi jastučili! Rat ili mir, što te briga? Sigata ga naj? Dosta si sredstava uložila kod lihvara i trgovaca rižom, malo ovdje, malo ondje. Tu je još tvornica sakea u Odavari, Čajana u Mišimi cvjeta, a danas će gospodar Toranaga kupiti Kikuin ugovor! Da, pred nama su zanimljiva vremena, a kako je neizrecivo bila zanimljiva ova noć! Kiku je bila sjajna, a Anđin-sanov ispad uvredljiv. Kiku se snašla vješto kao svaka kurtizana u zemlji. A zatim, kad ih je ostavila gospa Toda, Kiku je svojom umješ- nošću sve oplemenila i noć je izvrsno protekla. Ah, muškarci i žene. Tako su predvidljivi. Osobito muškarci. Uvijek su mala djeca. Tašti, teški, užasni, ćudljivi, podatljivi, grozni — najrjeđe divni — ali svi su rođeni s onom jednom nevjerojatnom, spasonosnom crtom, koju mi u poslu nazivamo Korijen žada’, ‘Kornjačina glava’, ‘Vrhunac Jang’, ‘Zapareno koplje’, ‘Muški prodirač’, ili jednostavno ‘Komad mesa’! Kako uvredljivo! A ipak tako prikladno! Gioko se naceri te se po desettisućiti put zapita: tako mi svih bogova, živih i mrtvih, i onih koji se tek moraju roditi, što bismo mi radile na ovom svijetu bez ‘Komada mesa’? Opet je pohrlila, a koraci su joj bili upravo toliko glasni da najave njezinu prisutnost. Popela se uz lakirane stepenice od cedrovine. Vično pokuca na vrata. — Anđin-sane, Anđin-sane, jako žalim, ali pozvao vas je gospodar Toranaga. Naredio je da smjesta dodete u tvrđavu. — Što? Što ste rekli? — Ponovila je jednostavnijim riječima. Ah! Razumio! Dobro Ja tamo brzo! — čula ga je kako govori svojim smiješnim naglaskom. — Jako žalim, molim vas, oprostite! Kiku-san? — Da, Mama-san? — Za tren se šođi rastvori. Kiku joj se nasmiješi, kimono joj se pripio uz tijelo, a kosa joj je bila zgodno raščupana. — Dobro jutro, Mama-san, jeste li lijepo sanjali? — Da, da, hvala! Jako žalim što vam smetam. Kiku-čan, želiš li topli ‘ča’? — Oh! — Nestane Kikuin smiješak. Bijaše to tajna rečenica koju je Gioko mogla slobodno upotrijebiti u prisutnosti svake mušterije, a značila je da se Kikuina omiljena mušterija, Omi-san, nalazi u čajani. Tad bi Kiku uvijek mogla brže završiti svoju pripovijest, pjesmu ili ples i poći Omi-sanu, ako bi to željela. Kiku je jastučala s jako malo ljudi, iako je mnoge zabavljala, ako bi platili cijenu. Jako, jako su rijetki bili oni koji su mogli platiti sve njezine usluge. — Što je? — budno zapita Gioko. — Ništa, Mama-san. Anđin-sane! — veselo zovne Kiku. — Jako žalim, jeste li za ‘ča’? — Da, molim. — Odmah će stići — reče Gioko. — Mala Ako! Požuri, dijete. — Da, gospodarice! — Ako donese poslužavnik s čajem i s dvije šalice te natoči, a Gioko ode, ponovno se opravdavajući što ga je omela. Kiku osobno pruži Blackthorneu šalicu. Žedno ju je popio. a ona mu pomogne da se odjene. Mala Ako joj rasprostre čist kimono. Kiku je bila nadasve pažljiva,

ali ju je zaokupljala pomisao da će uskoro morati ispratiti Anđin-sana do izlaza i nakloniti mu se prije nego što on pođe kući. Bio je to znak pristojnosti. Štoviše, bila je to njezina povlastica i dužnost. Samo je kurtizanama prvog reda bilo dopušteno da prijeđu prag te da gostu udijele tu rijetku čast. Sve su ostale morale ostati u dvorištu. Bijaše joj nezamislivo da ne završi noć kao što se očekivalo. Bila bi to užasna uvreda njezinu gostu, pa ipak . Po prvi put u životu Kiku nije željela da se jednom gostu nakloni u znak rastanka u prisutnosti drugog gosta. Ne mogu, ne mogu to učiniti Anđin-sanu pred Omi-sanom. Zašto?, zapitala se. Zato što je Anđin-san barbarin, pa se stidiš što će cijeli svijet doznati da te imao barbarin? Ne! Već za to zna cijeli Anđiro, a muškarci su svi slični, uglavnom. Ovaj je čovjek samuraj, hatamoto i admiral brodova gospodara Tora- nage! Ne, nije to razlog. A što onda? Zato što sam ove noći utvrdila da se stidim zbog onog što mu je učinio Omi-san, kao što bismo se svi mi morali stidjeti. Omi- -san to nikada nije smio učiniti. Anđin-san je žigosan i kao da su moji prsti osjećali taj žig kroz svilu njegova kimona. Gorim od stida zbog njega, dobra čovjeka kojemu to nitko nije smio učiniti. Jesam li okaljana? Ne, jasno da nisam, samo se zbog njega stidim. 1 stidim se zbog Omi-sana, zato što ga je osramotio! Tada u zakutku mozga začu kako Mama-san opet kaže: — Dijete, dijete, ostavi muške poslove muškarcima. Smijeh je naš balzam protiv njih, i protiv svijeta, i bogova pa i starosti. — Kiku-san? — Da, Anđin-sane? — Sad idem. — Da. Pođimo zajedno! — rekla je. Nježno je uzeo njezino lice svojim hrapavim rukama pa ju je poljubio. — Hvala. Nemam dovoljno riječi da zahvalim. — Morala bih ja vama zahvaliti. Molim vas, dopustite da vam zahvalim, Anđin-sane. Sada idemo. Pustila je da joj mala Ako još dotjera kosu koju je lagano raspustila, vezala vrpcu novoga kimona i pošla s njim. Kiku je išla uza nj, jer je to bila njezina povlastica, a ne nekoliko koraka iza njega kao što su morale ići žena, suložnica, kći ili sluškinja. Na tren joj je položio ruku na rame, a njoj je to bilo neukusno jer se nisu nalazili u intimi sobe. Tad je odjednom obuzme užasan predosjećaj da će je on možda javno poljubiti — Mariko je spomenula da je kod barbara to običaj — na vratima. O, Budo, ne daj da se to dogodi, pomisli ona, od straha gotovo izgubivši svijest. U primaćoj sobi nalazili su se njegovi mačevi. Po običaju su svako oružje čuvali izvan soba za slast da izbjegnu smrtonosne razmirice s drugim mušterijama, a i da onemoguće gospi da oduzme sebi život. Nisu sve gospe iz ‘Svijeta vrba’ bile sretne ni zadovoljne. Blackthorne zadjene mačeve, za pojas. Kiku ga je pratila te mu se klanjala po cijeloj verandi gdje on navuče sandale. Gioko i ostale se skupe da mu se na rastanku naklone, kao počasnom gostu. Pred vratima nalazio se seoski trg i more. Tamo su se vrzmali mnogi samuraji, medu njima i Buntaro. Kiku nije vidjela Omija iako je bila sigurna da je on odnekud motri. AnĐin-san djelovao je tako neizrecivo visok, a ona pokraj njega tako malešna. Prelazili su kroz dvorište. Oboje istodobno zapaze Omija. Stajao je kraj izlaza. Blackthorne se zaustavi. — Jutro, Omi-sane! — reče mu kao prijatelj i nakloni se kao prijatelj, ne znajući da su Omi i Kiku više nego prijatelji. A kako bi i znao?, pomisli ona. Nitko mu nije rekao — zašto bi mu rekli? Uostalom, kao da je to važno? — Dobro jutro, Anđin-sane. — I Omijev je glas bio prijateljski, ali vidjela je da se naklonio tek

dostatno uljudno. Tad opet svrne na nju svoje oči crne kao ugljen, a ona se nakloni uz savršen smiješak. — Dobro jutro, Omi-sane. Ova kuća je počašćena. — Hvala, Kiku-san. Hvala. Osjećala je njegov ispitljiv pogled, ali se pravila da ga ne zapaža. I dalje je oči držala smjerno poniknute. Gioko, sluškinje i nezauzete kurtizane promatrale su ih s verande. — Ja u tvrđava, Omi-sane! — reče Blackthorne. — Sve dobro? — Da. Gospodar Toranaga vas zove. — Ići sad. Nadam se, vidim vas skoro. — Da. Kiku digne pogled. Omi je još u nju zurio. Nasmiješila se svojim najljepšim osmijehom i pogledala Andin-sana. Pomno je motrio Omija, a onda, osjetivši njezin pogled, okrene se prema njoj te joj uzvrati smiješak. Učini joj se da je smiješak usiljen. — Jako žalim, Kiku-san, Omi-san, sada moram ići. — Naklonio se Omiju koji mu uzvrati naklon. Prođe kroz vrata, a ona za njim, jedva dišući. Na trgu svi zastanu. U tajacu je vidjela kako se on okreće i jedan odvratni tren je znala da će je zagrliti, ali, na njezino silno olakšanje, nije je zagrlio. Samo je stajao i čekao kao što bi čekao svaki civiliziran čovjek. Naklonila se najnježnije što je mogla. Omijev pogled ju je svrdlao. — Hvala, Anđin-sane — rekla je i nasmiješila se samo njemu. Trgom prođe uzdah. — Hvala. — Tada nadoveže drevnu opraštaljku: — Molim vas, posjetite nas opet. Brojit ću trenutke do našeg ponovnog susreta. Naklonio se uz pravu mjeru nehajnosti i udaljio bahato kao dični samuraj. Zatim, budući da je prema njoj postupao veoma pošteno, a da.se osveti Omiju za nepotrebno hladan naklon, kojim je pozdravio Anđin-sana, umjesto da se smjesta vrati u kuću, ostala je na mjestu i gledala za Anđin-sanom da mu udijeli još veće poštovanje. Čekala je dok nije stigao do posljednjeg ugla. Vidje da se on okreće. Mahnuo joj je. Duboko se naklonila. Sad ju je očaravala pažnja svjetine na trgu, iako se pravila da to ne opaža. A vratila se tek kad je on iščeznuo. Ponosno i jako otmjeno. A sve dok se vrata nisu zatvorila, svi muškarci su je gledali i pasli oči na takvoj ljepoti i zavidjeli Anđin-sanu koji je zacijelo poseban muškarac kad ga je ona tako dugo čekala na izlazu. — Tako si lijepa — reče Omi. — O, kad bi to bila istina, Omi-sane — odvrati ona uz svoj osmijeh drugog stupnja ljupkosti. — Želiš li ‘ča’, Omi-sane? Ili hranu? — S tobom bih. — Gioko im je ponizno pristupila. — Molim vas, oprostite, što sam neuglađena, Omi-sama. Jedite s nama, molim vas. Jeste li već doručkovali? — Ne, još nisam, ali nisam gladan. — Omi baci pogled na Kiku. — Jesi li ti jela? Gioko susretljivo upadne: — Dopustite da vam donesemo nešto što neće biti suviše neprilično, Omi-sama. Kiku-san, kad se presvučeš, možeš nam se pridružiti, neh? — Naravno! Molim, oprosti, Omi-sama, što sam se ovakva pojavila. Jako žalim! — Djevojka otrči, glumeći sreću koju nije osjećala, a za njom Ako. — Večeras bih želio biti s njom — kratko će Omi. — Jelo i zabavu. — Naravno, Omi-sama — odvrati Gioko uz dubok naklon, znajući da Kiku neće biti slobodna. — Vi častite moju kuću i ukazujete nam isuviše poštovanja. Kiku-san je tako sretna što uživa vašu sklonost. — Tri tisuće kokua? — sablaznio se Toranaga. — Da, gospodine — odvrati Mariko. Nalazili su

se na njegovoj verandi u tvrđavi. Počela je i kiša, ali nije smanjila dnevnu vrelinu. Osjećala se uzrujanom i jako umornom i čeznula za jesenjom svježinom.

— Žalim, ali nisam mogla onoj ženi spustiti cijenu. Razgovarala sam s njom sve do zore. Jako žalim, gospodine, ali ste mi naredili da noćas zaključim pogodbu. — Ali tri tisuće, Mariko-san! To je lihva! — Toranaga se zapravo veselio što ima novu tegobu koja mu udaljuje misli od brige što ga je morila. Kršćanski svećenik Cukku-san koji putuje sa novopečenim regentom Zatakijem navještao je samo nedaće. Razmotrio je svaku stazu uzmaka, svaki put povlačenja i napada, što god je mogao bilo koji čovjek zamisliti, a odgovor je uvijek bio isti: ako Išido bude brz, gotov sam. Moram dobiti na vremenu. Ali kako? Da sam ja Išido, počeo bih sad, prije nego prestanu kiše. Postavio bih ljude na položaje, kao što smo Taiko i ja učinili da uništimo klan Beppu. Uvijek pobjeđuje isti plan, to je tako jednostavno! Išido valjda nije tako glup pa da ne uviđa da mi je jedini pravi način da branim Kvanto — da držim Osaku i sve zemlje između Jeda i Osake. Sve dok je Osaka neprijateljska, Kvanto je u opasnosti. Taiko je to znao, zašto bi mi ga inače dao? Bez Kijame, Onošija i barbarskih svećenika Toranaga s naporom tutne ‘sutrašnjicu’ u njezin pretinac pa se posveti toj nečuvenoj svoti novca. — Tri tisuće kokua ne dolaze u obzir! — Slažem se, gospodine. Imate pravo. Ja sam posve kriva. Smatrala sam da bi i pet stotina bilo pretjerano, ali ona Gioko nije htjela sniziti cijenu. Međutim, daje jedan ustupak. — Što? — Gioko je zamolila čast da snizi cijenu na dvije tisuće i pet stotina kokua, ukoliko biste je vi počastili pa pristali da jedan štapić vremena s njom razgovarate u četiri oka! — Mama-san se odriče pet stotina kokua samo zato da sa mnom govori? — Da, gospodine. — Zašto? — sumnjičavo je upitao. — Navela mi je svoje razloge, gospodine, ali je ponizno zamolila da joj dopustite da vam ih sama objasni. Vjerujem da bi vas njezin prijedlog zanimao, gospodine. A pet stotina kokua bila bi znatna ušteda. Prestravljena sam što nisam uspjela utanačiti bolju pogodbu, iako je Kiku-san prvorazredna i potpuno zaslužuje svoj stalež. Znam da sam vam zakazala! — Slažem se — jetko će Toranaga. — I tisuća bi bila previše, ovo je Izu, a ne Kioto. — Potpuno ste u pravu, gospodine. Rekoh ženi da je cijena tako smiješna da sama nikako ne mogu na nju pristati, iako ste mi izričito naredili da noćas zaključim pogodbu. Nadam se da ćete mi oprostiti na neposluhu, ali rekoh da ću se najprije morati posavjetovati s gospom Kasigi, Omi-sanovom majkom, koja je ovdje najstarija gospa, prije nego što potvrdim pogodbu. Toranaga se razvedri zaboravivši sve svoje druge brige. — Ah, znači da je utanačeno, a opet nije utanačeno? — Da, gospodine. Ništa nije obvezno dok se ne posavjetujem s gospom. Rekoh da ću odgovoriti danas u podne. Molim vas, oprostite mi na neposluhu! — Morala si zaključiti pogodbu kao što sam naredio! — Toranaga se potajno jako veselio što mu je Mariko mudro omogućila da se složi ili ne, a da ne izgubi obraz. Bilo bi nezamislivo da se on sam cjenka oko nedostojnog novčanog posla. Ali oh ko, tri tisuće kokua . — Rekla si da djevojčin ugovor vrijedi toliko da bi se time tri godine moglo hraniti tisuću obitelji? — Vrijedan je svakog zrna riže . pravom čovjeku. Toranaga ju je promućurno motrio. — Oh? Pričaj mi o njoj i o tome što se dogodilo. Ispričala mu je sve osim o svojim osjećajima prema Anđin-sanu i o dubini njegovih osjećaja prema njoj. I osim ponude koja joj je došla od Kikue. — Dobro. Da, vrlo dobro. Bilo je to mudro. Da — reče Toranaga. — Zacijelo joj je jako ugodio kad je već prvi put onako dugo stajala na vratima. — Gotovo cijeli Anđiro čekao je taj čas da vidi kako će se njih dvoje ponašati. Barbarin i ‘Vrbina gospa’ prvog razreda.

— Da! — Ona tri — Da —

uložena kokua donijela su mu dobru protuvrijednost. Sad će njegova slava juriti ispred njega. složi se Mariko, nemalo ponosna Blackthorneovim uspjehom. — Ona je izuzetna gospa, gospodine. Toranagu je čudilo Marikino pouzdanje u pogledu tog dogovora. No, pet stotina kokua za ugovor bilo bi i više nego pošteno. Pet stotina kokua bijaše više nego što većina Mama-san zarade u cijelom životu, pa je stoga i sama pomisao na to da bi se jedna od njih odrekla pet stotina — Vrijedi svakog zrna riže, rekla si? Nikako da u to povjerujem. — Pravom čovjeku, gospodine. Ja u to vjerujem, ali nisam mogla prosuditi tko bi bio pravi čovjek. Kucanje na šođi. — Da? — Anđin-san je pred glavnim ulazom, gospodine. — Dovedi ga ovamo. — Da, gospodine. Toranaga se hladio lepezom. Krišom je promatrao Mariku pa je na njezinom licu zapazio iznenadan sjaj. Namjerno joj nije rekao da je pozvao i njega. Što da radim? Sve što sam naumio još je primjenjivo, ali sad su mi Buntaro, Anđin-san i Omi-san potrebniji nego ikada. I Mariko, jako mnogo. — Dobro jutro, Toranaga-san. Uzvratio je Blackthorneu naklon i zapazio iznenadnu toplinu kad je on vidio Mariku. Službeni pozdravi i odgovori. Tad on reče: — Mariko-san, kaži mu da u zoru sa mnom ide na put. I ti! Ti ćeš nastaviti put u Osaku. Podiđoše je trnci. — Da, gospodine. — Ja u Osaka, Toranaga-san? — zapita Blackthorne. — Ne, Anđin-sane. Mariko-san, reci mu da na dan-dva idem u toplice Suzendi. Oboje ćete donde sa mnom. Ti ćeš nastaviti put u Osaku. On će s tobom putovati do granice, pa će sam proslijediti u Jedo. Budno ih je motrio dok joj je Blackthorne govorio, brzo i uzrujano. — Jako žalim, Toranaga-sama, ali Anđin-san ponizno moli smije li me posuditi na još koji dan. On kaže, molim vas oprostite mi, da bi mu moja prisutnost jako ubrzala pitanje njegova broda. Tada bi on, ako vam je po volji, odmah preuzeo jedan vaš priobalni brod pa bi me odvezao u Osaku i produžio u Nagasaki. Smatra da bismo time dobili na vremenu. — Još nisam ništa odlučio o njegovu brodu. Ni o posadi! Možda on i neće morati ići u Nagasaki. To mu vrlo jasno kaži. Ne, ništa nije odlučeno, ali razmotrit ću molbu u vezi s tobom. Sutra ćeš dobiti moju odluku. Sad možeš poći . Oh, da, kao posljednje, Mariko-san, reci mu da želim njegovo rodoslovlje. Može ga napisati, a ti ćeš ga prevesti i potvrditi točnost prijevoda. — Da, gospodine. Želite li to odmah? — Ne. Kad stigne u Jedo, imat će dovoljno vremena. Mariko je objasnila Blackthorneu. — Zašto on to traži? — zapitao je. Mariko se zablene u njega. — Naravno, svi samuraji moraju imati zabilježeno rođenje i smrt, Anđin-sane, kao i svoje feude i darovnice zemlje. Kako bi se inače feudalni gospodar mogao usred toga snalaziti? Zar i u vašoj zemlji nije isto tako? Ovdje su zakonski svi naši građani u službenim dokumentima, pa i ete! Rođenje, smrt i vjenčanje. Svaki zaselak, seoce i gradska ulica imaju svoj službeni svitak. Kako biste inače mogli sa sigurnošću odrediti kamo i kome pripadate? — Mi to ne zapisujemo. Ne uvijek! I ne službeno. Svi su zabilježeni? Zar svatko? — Oh, da. Čak i ete, Anđin-sane. To je važno, neh? Tako se nitko ne može graditi da je ono što nije, lakše hvatamo prijestupnike, a muškarci, žene i roditelji ne mogu varati u braku, neh? Blackthorne to odloži za kasnije i zaigra drugu kartu u igri što ju je otpočeo s Toranagom, sve u nadi

da će tako izazvati smrt Crnog broda. Mariko je pažljivo slušala. Na tren ga je ispitivala pa se obratila Toranagi. — Gospodine, Anđin-san vam zahvaljuje na milosti i na brojnim darovima. Pita biste li ga počastili tako da mu izaberete njegove dvije stotine vazala. Kaže da bi mu vaša pomoć u tom pogledu bila neprocjenjiva. — Vrijedi li tisuću kokua? — smjesta upita Toranaga. Vidje da su se iznenadili i ona i Anđin-san. Sretan sam što si još proziran, Anđin-sane, iako si lakiran civilizacijom, pomisli on. Da sam kockar, okladio bih se da to nije tvoja zamisao. To da pitaš mene za savjet. — Haj! — začu Blackthorneov odlučan glas. — Dobro — žustro će on. — Budući da je Anđin-san toliko širokogrudan, prihvatit ću njegovu ponudu. Tisuću kokua. To će pomoći nekim drugim, siromašnijim samurajima. Reci mu da će ga njegovi ljudi čekati u Jedu. Vidjet ćemo se sutra u zoru, Anđin-sane. — Da. Hvala, Toranaga-sama. — Mariko-san, smjesta se posavjetuj s gospom Kasigi. Budući da ste odobrile svotu, pretpostavljam da će ona odobriti tvoju pogodbu pa ma kako odurna meni izgledala, iako će ona — pretpostavljam — trebati razmišljati do sutra u zoru da potpuno razmotri tako smiješnu svotu. Pošalji nekog podanika neka Gioki-san naredi da ovamo dođe u zalaz sunca. Može sa sobom dovesti kurtizanu. Kiku-san može pjevati dok mi razgovaramo, neh? Otpustio ih je očaran što je uštedio tisuću i pet stotina kokua. Ljudi su tako rasipni, dobroćudno je pomislio. — Hoće li — Oh, da,

mi ostati dovoljno da skupim posadu? — zapita Blackthorne. Anđin-sane, ali on još nije pristao da odete u Nagasaki — reče Mariko. — Pet stotina kokua i više je nego dovoljno za godinu dana života, a preostalih pet stotina donijet će vam sto osamdeset zlatnih kobana da kupite mornare. To je velik novac. Fudiko se s mukom uzdigne te se obrati Mariki. — Vaša suložnica kaže da se ne brinete, Anđin-sane. Ona vam može izdati kreditna pisma za neke zajmodavce koji će vam predujmiti sve što vam je potrebno. Ona će sve srediti. — Da, ali zar ne moram platiti sve svoje pratioce? Kako da platim kuću, Fuđiko-san, svoje kućanstvo? — Mariko se zapanji. — Molim vas, jako žalim, ali ovo — naravno — nije vaša briga. Rekla vam je suložnica da će se za sve pobrinuti. Ona — Fuđiko upadne i njih dvije su trenutak razgovarale. — Ah. so desu, Fuđiko-san! — Mariko se opet okrenula Blackthorneu. — Rekla je da ne smijete gubiti vrijeme misleći na te stvari. Moli vas da svoje vrijeme posvetite samo problemima gospodara Toranage. Ona ima novaca, a ako zatreba, može ga upotrijebiti. Blackthorne zatrepće. — Ona će mi pozajmiti svoj novac? — Oh, ne, Anđin-sane, jasno da će vam ga pokloniti, ako vam je potreban, Anđin-sane. Ne zaboravite da vas muči tegoba samo ove godine — objasni Mariko. — Dogodine ste bogati, Anđin-sane. Sto se tiče vaših pratilaca, svaki će za godinu dana dobiti dva kokua. Ne zaboravite da vam Toranaga-sama poklanja sve njihovo oružje i konje, a dva kokua je dovoljno da se prehrane oni, njihovi konji i obitelji. A ne zaboravite ni to da ste gospodaru Toranagi dali pola svog godišnjeg prihoda kako biste bili sigurni da će vam ih on osobno probrati. To je silna čast, Anđin-sane. — Mislite? — Oh, svakako. Fuđiko-san iskreno se slaže. Bili ste silno domišljati kad ste se toga sjetili. — Hvala. — Blackthorne iskaže malko svog zadovoljstva. Opet ti se vratila pamet i počinješ misliti kao oni, pomislio je sav sretan. Da, bilo je mudro uplesti Toranagu. Sad ćeš dobiti najbolje ljude, a sam ih nikako ne bi uspio okupiti. Sto je tisuću kokua u usporedbi s Crnim brodom? Dakle, istinita je još

jedna stvar koju je spomenula Mariko, da u Toranagine slabosti spada i škrtost. Naravno, nije to izričito rekla! Samo to da je Toranaga sa svim svojim nevjerojatnim silnim blagom kudikamo više napredovao od bilo kojeg drugog daimja u kraljevstvu. Taj podatak kojemu je dodao svoja zapažanja — da Toranaga ima isto tako jednostavnu odjeću kao što jede jednostavnu hranu, a po načinu života malo se razlikuje od običnog samuraja — pružili su mu nov ključ kojim će otključati Toranagu. Bogu hvala što sam sreo Mariku i starog fra Dominga! Blackthorne se u sjećanju prenese natrag u tamnicu, te pomisli kako je onda bio blizu smrti, a kako je i sada blizu smrti i uza sve ove počasti. Toranaga što dade može i oduzeti. Misliš da ti je on prijatelj, ali ako je bio u stanju ubiti ženu i umoriti sina-miljenika, koliko vrijedi njegovo prijateljstvo ili tvoj život? Neću na to misliti, pomisli Blackthorne obnovivši svoj zavjet. To je karma. U pogledu karme ništa ne mogu poduzeti, a čitav život živim blizu smrti pa stoga to ništa nije novo. Pokoravam se karmi u svoj ljepoti njezinoj. Prihvaćam karmu u svoj njezinoj veličanstvenosti. Vjerujem da će me karma živog iznijeti kroz ovih šest mjeseci. A u ovo doba dogodine plovit ću kroz Magel- lanov tjesnac u pravcu grada Londona, izvan njegova dosega ... Javi se Fuđiko. Promatrao ju je. Zavoji su joj još bili zamrljani. Bolno je ležala na futonu, a sluškinja ju je hladila. — Ona će do zore sve srediti, Anđin-sane — reče Mariko. — Suložnica vam predlaže da povedete dva konja i još konja za prtljag. Jednog slugu i jednu sluškinju ... — Bit će mi dovoljan sluga. — Jako žalim, sluškinja mora poći da vas služi. I naravno, kuhar i kuharov pomoćnik! — Zar tamo neće biti kuhinje koje mi . . . ja mogu koristiti? — Oh da, ali ipak morate imati svoje kuhare, Anđin-sane. Vi ste hatamoto. Znao je da prepirka nema smisla. — Sve ću vama prepustiti. — Oh, jako mudro s vaše strane, Anđin-sane, jako mudro. Sad moram poći pakovati. Molim vas, oprostite. — Mariko sretna ode. Nisu mnogo razgovarali, tek toliko na latinskom da spoznaju: iako čarobna noć nije nikad nestala, iako o njoj nikad neće raspravljati, kao ni o noćašnjoj, zauvijek će obje noći živjeti u njihovoj mašti. — Ti. — Ti. — Jako sam se ponosila čuvši da je ona tako dugo ostala na vratima. Sada je obraz tvoj golem, Anđinsane. — Na tren sam gotovo zaboravio što si mi rekla. I nehotice sam je zamalo poljubio na javnom mjestu. — Oh ko, Anđin-sane, bilo bi to užasno! — Oh ko, imaš pravo! Da nije tebe, izgubio bih obraz! Bio bih crv što se koprca u prašini. — Umjesto toga si snažan i glasovit, a u tvoju muževnost nitko ne sumnja. Jesu li te zabavljale one čudnovate naprave? — Ah, draga gospo, u mojoj zemlji postoji drevni običaj! Muškarac sa ženom ne razgovara o prisnim navikama druge žene. — Mi imamo isti običaj, ali pitala sam jesu li vas zabavljale, a ne jeste li ih koristili. Da, i mi u snažnoj mjeri imamo isti običaj. Sretna sam što je večer bila po tvom ukusu. — Njezin ga je osmijeh razgalio. — Mudro je u Japanu biti Japanac, neh? — Ne mogu ti dovoljno zahvaliti što si me poučila, što si me vodila i oči mi otvorila — reče on. — I na tom ... — Kanio je reći: ‘Na tom što me voliš’, ali umjesto toga nadoveže: — Na tom što postojiš. — Nisam ja ništa učinila. Ti si — ti! — Na svemu ti hvala . i na daru. — Sretna sam što je tvoj užitak bio velik. — Tužan sam što je tvoj užitak bio nikakav. Tako sam sretan što je i tebi naređeno da odeš u toplice. Ali zašto u Osaku?

— Oh, nije mi naređeno da idem u Osaku. Gospodar Toranaga mi dopušta da odem. Imamo imovinu i obiteljske poslove za koje se moram pobrinuti. A sada je tamo i moj sin. Nadalje, mogla bih ponijeti tajne poruke za Kiricubu i za gospu Sazuko. — Nije li to opasno? Sjeti se svojih riječi: dolazi rat, a Išido je neprijatelj. Nije li isto rekao i gospodar Toranaga? — Da, ali još nema rata, Anđin-sane, a samuraji se ne bore sa svojim ženama, osim ako se žene ne bore protiv njih. — Ali ti? Sto je bilo na mostu u Osaki preko jarka? Zar nisi sa mnom pošla da obmaneš Išida? On bi me ubio. I sjeti se svoga mača u boju na brodu. — Ah, bijaše to tek toliko da zaštitim život svog feudalnog gospodara, a i svoj život, kad je bio ugrožen. Bila je to moja dužnost, Anđin-sane, i ništa više. Za mene nema opasnosti. Bila sam dvoranka gospi Jodoko, Taikovoj udovi, pa i gospi Očibi, nasljed- nikovoj majci. Počašćena sam što sam njihova prijateljica. Posve sam izvan opasnosti. Zato mi Toranaga-san dopušta da odem. No, Osaka je tebi opasna zbog bijega gospodara Toranage i zbog onoga što si učinio gospodaru Išidu. Tamo se nikada ne smiješ iskrcati. Nagasaki će ti biti bezopasan. — Znači, pristao je da odem? — Ne. Nije još, ali kad pristane, bit će bezopasno. Ima on moći u Nagasakiju. Htjedne zapitati: ‘Veću nego isusovci?’ Ali umjesto toga reče samo: — Molim se da ti gospodar Toranaga naredi da brodom odeš u Osaku. — Vidio je da je lagano zadrhtala. — Što te muči? — Ništa, osim što ... osim što ne volim more. — Hoće li on to narediti? — Ne znam, ali... — Opet je postala obješenjačko zadirkivalo i prešla na portugalski: — No, radi vašega zdravlja trebali bismo sa sobom povesti Kiku-san, neh? Idete li i navečer u njezinu ‘Crvenu odaju’? Smijao se s njom. — Bilo bi to lijepo, ali . . . — Tad zastane jer se iznenada jasno sjetio Omijeva pogleda. — Znate, Mariko-san, kad sam stajao na vratima, siguran sam da ju je Omi-san gledao na osebujan način, onako kako gleda ljubavnik. Ljubomorni ljubavnik! Nisam znao da su oni ljubavnici. — Koliko mi je poznato, on je jedna od njezinih mušterija. Da, omiljena mušterija, ali zašto bi se to vas ticalo? — Zato što je taj pogled bio vrlo prisan! Veoma neobičan. — Nema on na nju nikakvih osobitih prava, Anđin-sane. Ona je kurtizana prvog razreda, slobodna da prihvaća i odbija po želji. — Da smo u Evropi i da sam ja jastučio s njegovom djevojkom ... Razumijete, Mariko-san? — Mislim da razumijem, Anđin-sane, ali zašto bi se to vas ticalo? Niste u Evropi, Anđin-sane, a on nema nikakva prava na nju. Ako ona želi prihvatiti vas i njega, ili dapače, odbaciti vas ili njega, kakve to ima veze? — Rekao bih da je on njezin ljubavnik u našem smislu te riječi. A to bi imalo mnogo veze, neh? — Ali kakve to veze ima s njezinom strukom ili s jastuče- njem? Naposljetku joj je ponovno zahvalio i na tome je ostalo, ali glava i srce govorili su mu da se čuva. Nije jednostavno kao što misliš, Mariko-san, ni ovdje. Omi je uvjeren da je Kiku-san za njega više nego nešto osobito, iako ona ne gaji iste osjećaje prema njemu. Šteta što nisam znao da joj je on ljubavnik. Draže bi mi bilo da mi je Omi prijatelj nego neprijatelj! Možda Mariko opet ima pravo? Da kod njih jastučenje zaista nema nikakve veze s ljubavlju? Bože mi pomozi, tako sam smušen! Sad sam djelomice istočnjak, a pretežno zapadnjak. Moram se ponašati kao oni, razmišljati kao oni, kako bih ostao živ. A mnogo od onog u što oni vjeruju toliko je znatno

bolje od naših shvaćanja da sam u napasti da poželim potpuno postati jedan od njih, pa ipak . Moj dom je ondje, preko mora, tamo gdje su rođeni moji preci, gdje živi moja obitelj, Felicity, Tudor i Elizabeth. Neh? — Anđin-sane? — Da, Fuđiko-san? — Molim vas, ne brinite se za novac. Ne mogu podnijeti da vas vidim zabrinuta. Jako žalim što ne mogu poći s vama u Jedo. — Uskoro ćemo se vidjeti u Jedu, neh? — Da. Liječnik kaže da se lijepo oporavljam, a s tim se slaže i Omijeva mati. — Kad liječnik ovdje? — Zalazak sunca. Jako žalim što sutra ne mogu s vama poći. Molim vas, oprostite. Opet je razmišljao o svojoj dužnosti prema suložnici. Tada tu pomisao vrati natrag u pretinac jer mu je navrla nova misao. Razmotrio je tu zamisao i zaključio da je dobra. I hitna! — Ja sad odem, vratim se skoro. Ti počivaj ... razumjela? — Da. Molim vas, oprostite što nisam ustala i što jako žalim. Ostavio ju je i otišao u svoju sobu. Uzeo je iz skrovišta pištolj, provjerio naboj i tutnuo ga pod kimono. . . Sam ode u Omi-jevu kuću. Omija nije bilo. Midori ga je dočekala i pozvala ga na ‘ča’, što je on uljudno odbio. U naručju je držala dvogodišnje djetence. Rekla je da jako žali, ali Omi će se doskora vratiti. Bi li Anđin-san pričekao? Djelovala je uznemireno, iako je bila uglađena i pažljiva. Opet je odbio, te joj zahvalio, rekavši da će kasnije navratiti. Zatim siđe prema svojoj kući. Seljani su već raščistili razvaline i spremali se da sve obnove. Požar nije poštedio ništa osim pribora za kuhanje. Fuđiko mu nije htjela reći koliko će zapasti ponovna izgradnja. Rekla je da je jako jeftino. Molim vas, ne brinite se za to. — Karma, Anđin-san! — reče jedan mještanin. — Da. — Što smo mogli? Bez brige, uskoro će vaša kuća biti gotova. I bolja nego prije. Blackthorne vidje kako se uz brdo penje Omi, napet i mračan. Pođe mu u susret. Ugledavši ga. Omi kao da je izgubio nešto ljutnje. — Ah, Anđin-sane — srdačno će on. — Čujem da i vi u zoru idete s Toranaga-samom. Vrlo dobro, možemo jahati zajedno. Usprkos Omijevoj prividnoj prijaznosti, Blackthorne je bio vrlo oprezan. — Slušajte! Omi-sane, ja sada idem tamo. — Pokaza visoravan. — Molim, vi idite sa mnom, da? — Danas nema obuke. — Razumio! Molim, vi idite sa mnom, da? Omi vidje da Blackthorne drži ruku na dršci svog ubojitog mača, kako mu ne bi drhtala. Tad njegovo oštro oko zamijeti izbočinu ispod pojasa, a po djelomičnom obrisu razabrao je da je to skriveni pištolj. — Čovjek kojemu su dva mača dopuštena, morao bi ih i upotrijebiti, a ne samo nositi, neh? — tiho je upitao. — Molim? Ne razumijem! — Omi ponovi jednostavnijim riječima. — Ah, razumio! Da. Bolje je. — Da. Rekao je gospodar Jabu, sada kad ste potpuni samuraj, morali biste naučiti mnogo toga što mi smatramo razumljivim. Kako da se ponašate kao pomoćnik prilikom seppukua, na primjer. Pa i da se pripremite za svoj seppuku, kao što svi mi moramo. Da, Anđin-sane, morali biste naučiti baratati mačevima. Za samuraja je jako važno da zna kako da upotrebljava i poštuje svoj mač, neh? Blackthorne pola riječi nije razumio, ali je znao o čemu Omi govori. Barem znam — uznemireno ispravi samoga sebe — što on na površini govori. — Da. Istinito! Važno! — reče mu. — Molim, jednog dana vi učite . . . oprostite, možda mene učite? Molim? Ja počašćen. — Da .. . Rado bih vas poučio, Anđin-sane! Blackthorne se sav nakostriješi čuvši pritajenu prijetnju u Omijevu glasu. Pazi, opomenuo je samoga sebe. Nemoj početi umišljati stvari. — Hvala. Sad ići onamo, molim? Malo vremena. Vi idete? Da? — Vrlo dobro, Anđin-sane, ali ćemo odjahati. Uskoro ću vam se pridružiti. — Omi se zaputi uzbrdo u svoje dvorište.

Blackthorne naredi slugi da mu osedla konja i nespretno uzjaše s desne strane kao što bijaše običaj u Japanu i Kini. Nemoj misliti da imaš mnogo vremena i da će te on naučiti mačevanju, zaključi, desnicom opipa skriveni pištolj, a ugodna toplina oružja ulijevala mu je povjerenje. Povjerenja nestane kad se Omi ponovno pojavio. S njim su dojahala i četiri samuraja. Zajedno su se pentrali izlokanom stazom prema visoravni. Mimoilazili su mnoge samurajske družine u punoj opremi za marš, naoružane, sa zapovjednicima. Lepršali su stjegovi na vršci- ma njihovih kopalja. Prešavši vrh vidjeli su da se cijela muške- tirska pukovnija svrstala za marš pred taborom. Svaki čovjek stajao je kraj svog opremljenog konja, a straga su bili tegleći konji. Jabu, Naga i njihovi oficiri stajahu u prethodnici. Počne pljusak. — Sve jedinice idu? — zbunjeno upita Blackthorne i obuzda konja. — Da. — Idu u toplice s Toranaga-sanom, Omi-sane? — Ne znam. Blackthornea je njegov osjećaj za opstanak upozorio da više ne postavlja pitanja, ali na jedno je morao dobiti odgovor. — A Buntaro-sama? — ravnodušno je upitao. — On s nama sutra, Omi-sane? — Ne. Već je otišao. Bio je jutros na trgu kad ste izišli iz čajane. Zar ga niste vidjeli u blizini čajane? Na Omijevu licu Blackthorne nije pročitao nimalo prkosa. — Ne. Ja ne vidio. Jako žalim. On isto ići u toplice? — Pretpostavljam. Nisam siguran. — Cijedila se kiša s Omi- jeva stožastog šešira vezanog pod bradom. Oči su mu bile gotovo skrivene. — Čujte, zašto ste zatražili da dođem ovamo s vama? — Pokazati mjesto, kao što rekao vama. — Prije nego što je Omi išta stigao kazati, Blackthorne podbode svog konja. Svojim najistančanijim pomorskim osjetilima po sjećanju je odredio smjer i brzo došao do točnog mjesta nad ponorom. Sjaše i dade Omiju znak. — Molim! — Što je, a? — Omijev je glas bio nabrušen. — Molim, ovdje, Omi-sane! Sami vi. Omi mahne stražarima da se udalje i podbode konja, sve dok se nije našao iznad Blackthornea. — Nan desu ka? — upita i zamjetno stegne mač. — Ovo mjesto Toranaga-sama ... — Blackthorne se nije mogao sjetiti riječi pa mu je djelomično objašnjavao rukama. — Jasno? — Ovdje ste ga izvukli iz zemlje, neh? I što onda? Blackthorne pogleda njega, a onda namjerno svoj mač pa se opet u nj zabulji bez ijedne riječi. Izbrisa s lica kišu. — Nan desu ka? — ponovi Omi razdražljivije. Blackthorne ni tad ne odgovori. Omi se zagleda niz ponor pa opet Black- thorneu u lice. Tad mu se oči zažare. — Ah, so desu! Vakari- masu! — Omi na tren razmisli pa zovne jednog svog stražara. — Smjesta dovedi ovamo Muru. S dvadeset ljudi i s lopatama! Samuraj odgalopira. Ostale Omi pošalje u selo pa sjaše i stane pored Blackthornea. — Da, Anđin-sane, to je izvrsna zamisao. Dobra zamisao. — Zamisao? Kakva zamisao? — nedužno upita Blackthorne. — Samo pokažem mjesto . . . mislio bi hoćete vidjet mjesto, neh? Jako žalim ... Ja ne razumijem. — Ovdje je Toranaga-sama izgubio svoje mačeve — reče Omi. — Mačevi su jako dragocjeni. Bit će mu drago da ih dobije. Veoma drago, neh? — Ah so! Ne moja misao, Omi-sane! — reče Blackthorne. — Omi-sana misao. — Naravno. Hvala, Anđin-sane. Dobar ste prijatelj a um vam je brz. Morao sam se i ja toga sjetiti. Da, dobar ste prijatelj, a slijedećih nekoliko mjeseci svima će nam biti potrebni prijatelji. U ratu smo sada, htjeli mi to ili ne. — Molim? Jako žalim. Ne razumijem, govoriti prebrzo. Molim, oprostite. — Sretan sam da smo vi i ja prijatelji. Razumijete? — Haj. Vi rekli rat? Rat sada? — Uskoro! Sto mi tu možemo? Ništa. Bez brige, Toranaga-san pobijedit će Išida i njegove izdajice. To

je istina, razumijete li? Ne brinite, neh? — Razumio sam. Ja sad ići moja kuća. Dobro? — Da. Vidjet ćemo se u zoru. Još jednom vam hvala. Blackthorne kimne glavom, ali nije otišao. — Lijepa je, neh? — Što? — Kiku-san! — Blackthorne je lagano raskrečio noge i zauzeo takav položaj da odskoči, isuče pištolj, nanišani i opali. Posve se jasno sjećao nevjerojatne brzine kojom je Omi bez napora odrubio glavu onom seljaku, davno je to bilo. Stoga se spremio što je mogao bolje. Smatrao je da će biti izvan opasnosti jedino ako odmah riješi predmet Kiku. Omi to nikad ne bi učinio, takvu bi neuglađenost smatrao nezamislivom, a postiđen svojom slabošću, on bi svoju izrazito nejapansku ljubomoru zaključao u tajni pretinac. A ta toliko nejapanska, posramljena ljubomora vrela bi sve dotle dok, baš onda kad se to najmanje očekuje. Omi ne prasne slijepo i divljački. — Kiku-san? — ponovi Omi. — Haj! — Blackthorne vidje da je Omi pogođen, pa ipak se veselio što je izabrao baš ovo vrijeme i baš ovo mjesto. — Lijepa je, neh? — Lijepa? — Haj. — Kiša se pojačala, teške kaplje raspršivale su se u blatu. Njihovi konji nelagodno su drhtali. I Omi i Blackthorne pokisli su do kože, ali kiša bijaše topla i cijedila se s njih. — Da — reče Omi. — Kiku-san je jako lijepa! — I uslijedi bujica riječi koje Blackthorne nije dokučio. — Riječi sad nedovoljne, Omi-sane, nedovoljne za sad jasan razgovor — reče Blackthorne. — Kasnije da. Sad ne. Jasno? Omi kao da to nije čuo. Tada će on: — Imamo mnogo vremena, Anđin-sane, mnogo vremena da o njoj razgovaramo. I o vama, i o meni i o karmi. Ali slažem se, sada nije vrijeme, neh? — Mislim razumio. Da. Jučer ja ne znao Omi-san i Kiku-san dobri prijatelji — reče on, ubrzavajući napadaj. — Ona nije moje vlasništvo. — Sad znam, vi i ona veliki prijatelji. Sada — Sad otiđite. Ova stvar je riješena. Žena nije ništa. Ništa! Blackthorne jogunasto ostade na mjestu. — Slijedeći put ja ... — Ovaj razgovor je završen! Zar niste čuli? Završen? — Ije! Ije! Boga mu! Omi posegne za mačem. Blackthorne nesvjesno odskoči dva koraka, ali Omi nije potegnuo mač, a Blackthorne nije povukao pištolj. Obojica su se spremila, ali ni jedan nije želio započeti. — Što želite reći, Anđin-sane? — Slijedeći put ja najprije pitam za Kiku-san. Ako Omi-san reći da — da. Ako ne — ne! Jasno? Prijatelj prijatelju, neh? Omi lagano opusti desnicu. — Ponavljam, ona nije moje vlasništvo. Hvala što ste mi pokazali ovo mjesto, Anđin-sane! Zbogom. — Prijatelj? — Naravno. — Omi pristupi Blackthorneovu konju i pridrži uzde. Blackthorne se vine u sedlo. Spusti pogled na Omija. Kad bi mogao glatko proći, znao je da bi odmah rasuo samurajevu glavu. Tako bi bilo najsigurnije. — Zbogom, Omi-sane, i hvala. — Zbogom, Anđin-sane. — Omi je gledao kako Blackthorneov konj silazi nizbrdo, a okrenuo mu je leda tek kad je nestao iza uzvisine. Kamenjem je označio točno mjesto u ponoru, a onda smušeno čučnuo na bedra i čekao, bez obzira na pljusak. Uskoro stigoše Mura i seljani, svi zablaćeni. — Toranaga-sama je točno na ovom mjestu pao u ponor, Mura. Ovdje su zakopani njegovi mačevi. Donesi mi ih prije zalaska sunca. — Da, Omi-sama. — Da imaš malo mozga i da misliš na mene, svog feudalnog gospodara, već bi to i učinio!

— Molim vas, oprostite što sam glupav. Omi odjaha. Kratko su za njim gledali, a onda se raširili u krug oko kamenja i počeli kopati. Mura snizi glas. — Uo, poći ćeš s teretnim konjima! — Da, Mura-sane, ali kako? — Ponudit ću te Anđin-sanu. On neće u tome vidjeti ništa sumnjiva! — Ali njegova suložnica, oh ko. hoće! — šapne Uo. — Ona ne ide s njim, čujem da je opasno opečena. Ona će kasnije brodom u Jedo. Znaš što da radiš? — Osobno ću potražiti svetog oca i odgovoriti na sva pitanja. — Da. — Mura se opusti i počne normalno govoriti. — Možeš poći s Anđin-sanom, Uo, on će ti dobro platiti. Budi mu koristan, ali ne previše koristan, da te on ne povede čak u Jedo. Uo se nasmije. — Hej, čujem da je Jedo tako bogat da svatko piša u srebrne posude. I ete! A žene imaju kožu kao morska pjena, bez stidnih dlaka. — Je li istina, Mura-sane? — zapita drugi seljanin. — Nemaju dlačica na tijelu? — Jedo je bio najobičnije smrdljivo ribarsko seoce, ni izdaleka ovako dobar kao Anđiro, kad sam tamo stigao prvi put — reče im Mura, ne prekidajući kopanje. — Bilo je to kad smo s Toranaga-samom gonili pripadnike klana Beppu. Skinuli smo više od tri tisuće glava. Što se stidnih dlaka tiče, imale su ih sve žene koje sam upoznao, osim jedne iz Koreje, ali rekla je da ih je jednu po jednu počupala. — Što sve žene ne rade da nas privuku, a? — javi se jedan. — Da, ali baš bih to htio vidjeti — reče bezubi Ninđin. — Da, htio bih vidjeti ‘Vrata žada’ bez grma. — Kladim se o brodicu punu riba protiv kante govana da ju je boljelo dok je čupala sve te dlačice — zviznu Uo. — Kad postanem kami, nastanit ću se u ‘Nebeskom paviljonu’ kod Kiku-san. Kažu da se rodila namirisana i bez dlačica! U smijehu Uo zapita: — Mura-sane, je li bio išta drukčiji napad na ‘Vrata žada' bez grma? — Nikad nisam prodro dublje. Eeeeh! Prodro sam bliže i dublje nego ikad prije, a to je bitno, neh?Tako znam da je uvijek bolje kad žena ukloni grm, iako su neke u tom pogledu praznovjerne, a neke se žale na svrbež. Ipak je bliže nama, a i njoj je bliže, a bitno je da se što više zbližimo, neh? — Nasmiju se pa se svojski prihvate kopanja. Pod kišom je rasla jama. — Kladim se da je Anđin-san noćas prodro jako blizu kad je ona onako stajala na vratima! Eeeee, što bih sve dao da sam bio na njegovu mjestu! — Uo obrisa znoj s čela. Kao svi oni, imao je samo slabinski povez i bambusov stožast šešir, a na nogama ništa. — Eeee! Uo, bio sam na trgu i sve sam vidio. Vidjeh njen smiješak i osjetih kako mi se spušta kroz moje ‘Voće’ sve do nožnih prstiju. — Da — javi se treći. — Moram priznati da mi se od samog njezina smiješka ukrutio kao veslo. — Ali nije ti tako velik kao Anđin-sanov, a, Mura-sane? — Uo se naceri. — No, molim, ispričaj nam opet onu pripovijest. Mura mu sav sretan udovolji pa ispriča Anđin-sanovu prvu noć u kupelji. U bezbroj pripovijedanja njegova priča se kitila, ali to nikome nije smetalo. — Oh, da sam tako krupan! — Uo je pokretima dočaravao divovsku erekciju i toliko se smijao da je upao u blato. — Tko bi ikada pomislio da će onaj stranac barbarin ikada iz jame stići u raj? — Mura se trenutak nasloni na lopatu da povrati dah. — Ja u to ne bih nikad povjerovao. Poput neke stare legende. Karma, neh? — Možda je on bio jedan od naših u svom prethodnom životu pa se vratio s istim duhom, samo s drukčijom kožom. Ninđin kimne glavom. — Moguće! Zasigurno, jer na temelju onog što je rekao sveti otac pomislio sam da bi se on već odavno pekao u paklu. Zar otac nije rekao da će na njega baciti posebnu kletvu? Čuo sam ga kako zaziva na Anđin-sana osvetu velikog kamija Isusa, i oh ko. čak sam se ja jako prestravio. — Prekrižio se, a ostali

su to jedva zamijetili. — Ali Isus-Krist-Gospa-Bog kažnjava svoje neprijatelje vrlo neobično, ako ćete mene pitati. — Pa lijepo! — javi se Uo. — Nisam kršćanin, kao što i znate, ali, jako žalim, čini mi se da je Anđinsan dobar čovjek! Molim vas, oprostite, bolji od kršćanskog oca koji je smrdio, psovao i svima ulijevao strah u kosti. A prema nama je bio dobar, neh? Lijepo postupa prema svojim ljudima. Neki kažu da je prijatelj gospodara Toranage, a zacijelo i jest kad uživa tolike počasti, neh? I nemojte zaboraviti da ga je i Kiku-san počastila svojom ‘Jamom zlatnom'. — u svakom slučaju zlatnom. Čuo sam da ga je noć stajala pet kobana! — Petnaest kokua za jednu noć? — Ninđin pljucne. — Eeeeeee, što je sretan Anđin-san! Golema je njegova karma s obzirom na to da je neprijatelj Boga oca, Sina i Gospe. — Platio je jedan koban — reče Mura. — Tri kokua. Ali, ako smatrate da je to mnogo . — Zastao je i urotnički se ogledao unaokolo da se uvjeri nema li prisluškivača, iako je, naravno, znao da ih zacijelo neće biti po takvoj kiši. — Pa i da ih ima, kao da je to važno? Svi prestanu raditi i primaknu mu se. — Da, Mura-sane? — Upravo su mi došapnuli da će ona postati suložnica gospodara Toranage. Jutros je kupio njezin ugovor. Tri tisuće kokua. Bijaše to vrtoglava svota, više nego što je cijelo njihovo selo zarađivalo na ribi i riži — u dvadeset godina. Pojača se njihovo poštovanje prema njoj, ukoliko je to još uopće bilo moguće. I prema Anđinsanu koji je, znači, posljednji muškarac na zemlji koji ju je uživao kao kurtizanu prvog razreda. — Eeee! — promrmlja Uo koji je ostao bez riječi. — Toliki novac . . . Ne znam želim li bljuvati, pišati ili prdnuti. — Ni jedno, ni drugo, ni treće! — lakonski će Mura. — Kopaj! Pronađimo te mačeve. Poslušaju ga, svi zadubljeni u svoje misli. Jama je neumoljivo postajala sve to dublja. Uskoro se Ninđin, ošinut brigom, nije više mogao suzdržavati pa prestane kopati. — Mura-sane, molim, oprosti, ali što si odlučio u vezi s novim nametima? — zapitao je. Ostali zastanu. Mura je i dalje kopao svojim postupnim, ustaljenim ritmom. — Sto se tu ima odlučiti? Jabu-sama kaže: plati, pa mi plaćamo, neh? — Ali Toranaga-sama nam je smanjio daće na četiri od deset dijelova, a sada je on naš feudalni gospodar. — Točno, ali gospodar Jabu opet je dobio Izu — a i Surugu i Totomi — i ponovno je postao vrhovni gospodar Pa tko je onda naš feudalac? — Toranaga-sama! Sigurno, Mura-sane, Tora... — Hoćeš li mu se ti tužiti, Ninđine? A? Probudi se, Jabu- -sama je suvereni gospodar kao što je uvijek i bio. Ništa se nije promijenilo. A ako povisi daće, plaćat ćemo više daća, i gotovo! — Ali to će nam oduzeti sve zalihe za zimu. Sve. — Ninđi- nov se glas pretvorio u gnjevan cvilež, ali svi su znali da on govori istinu. — Pa i uz rižu koju smo ukrali — Rižu koju smo spasili — prosikće Uo, ispravljajući ga. — I uz to nećemo imati dovoljno za zimu. Morat ćemo prodati brodicu-dvije ... — Nećemo prodavati brodice — izjavi Mura. Zabode lopatu u blato, izbrisa znoj iz očiju, čvršće poveže uzicu na šeširu pa počne opet kopati. — Radi, Ninđine! To će ti skrenuti misli sa sutrašnjice. — Kako ćemo opstati preko zime, Mura-sane? — Još moramo preživjeti ljeto. — Da — ogorčeno će Ninđin. — Platili smo unaprijed za više od dvije godine, pa ipak još nije dovoljno. — Karma, Ninđin — reče Uo. — Dolazi rat. Možda dobijemo novog, pravednijeg gospodara, neh? — javi se jedan. — Gori biti ne može . Nitko ne može biti gori. — O to se ne bih opkladio — reče im svima Mura. — Živi ste... Vrlo skoro možete biti mrtvi-mrtvi, a onda više neće biti ‘Jama zlatnih’, sa šumicom ili bez nje. — Lopatom pogodi kamen i zastane. — Pomozi mi, Uo, prijatelju stari. Zajedno izvuku stijenu iz blata. Uo sa strepnjom šapne:

— Mura-sane, a ako me sveti otac upita — Reci mu! I reci mu da smo spremni .

za oružje? Da je Anđiro spreman.

ČETRDESET I DRUGO POGLAVLJE

Oko podneva stigoše u Jokose. Buntaro je još sinoć pre- dusreo Zatakija te ga — kao što je naredio Toranaga — srdačno dočekao s velikim slavljem. — Zamolio sam ga da se utabori pred selom, na sjeveru, gospodine, dok ne pripremimo sastajalište — reče Buntaro. — Svečani sastanak održat će se popodne ovdje, ako vam je po volji. — Nadoda bez duhovitosti: — Smatrao sam da će nam biti povoljan sat ‘Koze’. — Dobro. — Htio se večeras s vama sastati, ali ja sam se o to oglušio. Rekoh mu da ćete biti ‘počašćeni’ da se s njim sastanete danas ili sutra, kako god on želi, ali ne poslije mraka. Toranaga potvrdno progunđa, ali još ne sjaha sa zapjenjenog konja. Imao je pršnjak-oklop, kacigu i lagani bambusov oklop, isto kao i njegova od putovanja zamazana pratnja. Ponovno se oprezno obazre. Čistina bijaše vješto izabrana. Nije bilo nikakvih mogućnosti za zasjedu. U blizini nije bilo stabala ni kuća u kojima bi se mogli sakriti strijelci ili mušketiri. Samo je istočno od sela tlo bilo ravno i nešto povišenije. Sjever, zapad i jug čuvali su im seoce i drveni most što je prelazio preko brze rijeke. Ovdje je u tjesnacima voda bila puna vrtloga i stijenja. A na istoku iza njega i njegovih izmorenih, oznojenih jahača, staza se strmo uspinjala do prolaza prema zamagljenom vrhuncu, udaljenom pet rija. Posvuda su se unaokolo uzdizale planine, mnoge od njih vulkanske, a vrhovi su im uglavnom snivali u naoblaci. Usred čistine je na niskim stupovima bilo uzdignuto postolje od dvanaest tatamija, prekriveno visokim baldahinom od rogožine. U tom djelu obrtnika nije bilo tragova hitnji. Dva brokatna jastuka ležala su na tatamijima jedan nasuprot drugom. — Imam ljude ondje, ondje i ondje — nastavi Buntaro, pokazujući lukom sve isturene litice. — Možete vidjeti na mnogo rija u svim pravcima, gospodine. Dobri obrambeni položaji. Pokriveni su i most i cijelo selo. Na istoku vašu odstupnicu čuva još više ljudi. Naravno, most je čvrsto zabrtvljen stražama. a u njegovu sam taboru ostavio ‘počasnu stražu’ od stotinu ljudi. — Je li sad tamo gospodar Zataki? — Ne, gospodine. Za njega i za njegove štitonoše izabrao sam gostionicu na rubu sela prema sjeveru, dolično njegovu položaju, i pozvao ga da tamo iskuša toplice. Ta je gostionica na osami i utvrđena. Natuknuo sam da sutra idete u toplice Suzendi i da će vam on biti gost. — Buntaro pokaza zgodnu jednokatnicu na rubu čistine iz koje se pružao najljepši pogled, blizu vrelog izvora što je iz stijene ključao kao prirodne toplice. — Ono je vaša gostionica, gospodine! — Pred gostionicom je klečala skupina ljudi duboko poniknute glave i nepokretno im se klanjala. — Ono su glavar i seoski starješine. Nisam znao želite Ii ih odmah primiti. - Kasnije! — Toranagin konj umorno zanjišti i zalomata glavom. Zvecnu uzde. Smirio ga je i — sad potpuno zadovoljan sigurnošću tog položaja — dade znak svojim ljudima i sjaše. Jedan Buntarov samuraj uhvati mu uzde. Samuraj, kao Buntaro i svi ostali, bijaše pod oklopom, naoružan za boj, spreman. Toranaga se zahvalno protegne i pokuša opustiti zgrčene mišiće u leđima i nogama. Vodio ih je iz Anđira ubrzanim maršem, a zaustavljao se jedino da promijeni konje. Ostatak te- gleće povorke koju je vodio Omi — baldahini i nosači — još bijaše daleko iza njih, nanizan na putu što se spuštao s vrhunca. Cesta iz Anđira krivudala je obalom pa se račvala. Krenuli su zapadnom stazom u unutrašnjost i neprekidno se penjali bujnim šumama punim divljači. Desno od njih bijaše planina Omura, a lijevo vrhunci vulkanskog lanca Amagi koji se uzdizao gotovo tisuću sedam stotina metara. Jahanje ga je razvedrilo — konačno malo akcije! Dio puta vodio je kroz područja tako pogodna za lov sokolovima da je odlučio: jednog dana on će loviti po cijelom Izu u. — Dobro. Da, vrlo dobro — reče on, nadglasavši graju svojih ljudi koji su sjahavali, čavrljali i razvrstavali se. — Dobro si postupao!

— Ako

me želite počastiti, gospodine, molim vas, dopustite mi da smjesta uništim gospodara Zatakija i njegove ljude. — Zar te uvrijedio? — Ne ... naprotiv ... Njegovo ponašanje bijaše dostojno dvoranina, ali zastava pod kojom putuje izdaja je protiv vas. — Strpljivost! Koliko ti to često moram reći? — odvrati Toranaga, ali ne neljubazno. — Bojim se, zauvijek, gospodine — sumorno će Buntaro. — Molim vas, oprostite. — Nekoć si mu bio prijatelj. — Nekoć vam je bio saveznik. — Kod Odavare ti je spasio život. — Kod Odavare smo bili na istoj strani — tmurno će Buntaro pa plane: — Kako vam on to može učiniti, gospodine? Vaš rođeni brat! Zar mu niste ukazivali milost i borili se na istoj strani — cijeloga života? — Ljudi se mijenjaju! — Toranaga posveti svu pažnju podiju. Sa greda su za ukras visjele nježne svilene zavjese preko podija. Ukrasne brokatne resice u skladu s jastucima stvarale su zgodne urese, a na četiri kutna stupa bile su veće kićanke. — Preras- košno je i daje sastanku previše važnosti — reče on. — Pojednostavni! Maknite zavjese, sve kićanke i jastuke, vratite ih trgovcima, a ako oni ne žele vratiti novac konačaru, reci mu neka ih proda. Nabavi četiri jastuka, a ne dva! Jednostavne, punjene samo sječevinom. — Da, gospodine. Toranagin pogled padne na izvor i odluta do njega. Voda, zaparena i sumporna, šištala je dok je izlazila iz rascijepa u stijenama. Tijelo mu je vapilo za kupelji. — A kršćanin? — zapitao je. — Gospodine? — Cukku-san, kršćanski svećenik? — Oh, on! Negdje je u selu, ali s onu stranu mosta. Zabranjeno mu je da bez vašeg dopuštenja prijeđe na ovu stranu. Zašto? Zar je to važno? Rekao je nešto o tome kako bi bio počašćen da vas vidi kad bude zgodno. Želite li da ga sada dove— Je li bio sam? Buntaro napući usnu. — Ne! Ima pratnju od dvadeset bogoslova. Svi nose tonzuru kao on, svi odreda s otoka Kiušua, gospodine. Svi dobra roda i samuraji. Svi jašu dobre konje, ali nemaju oružja. Pretresao sam ih. Temeljito! — A njega? — Oh, naravno, njega... njega više nego ikoga. U prtljagu smo mu našli četiri goluba-pismonoše. Zaplijenio sam ih! — Dobro. Uništi ih Nekakav glupan je to učinio zabunom, jako žalimo, neh? — Razumijem. Da sad pošaljem po njega? — Kasnije. Kasnije ću ga primiti. — Buntaro se mrštio. — Jesam li pogriješio što sam ga pretresao? Toranaga odmahne glavom i odsutno se zagleda unatrag prema vrhuncu, zaokupljen mislima. Tada će on: — Pošalji dva pouzdana čovjeka da paze na mušketirsku pukovniju. — To sam već učinio, gospodine. — Buntarovo lice ozari potmulo zadovoljstvo. — A u osobnoj straži gospodara Jabua nalaze se i neke naše uši i oči. On neće moći ni prdnuti, a da vi za to ne doznate, ako vi tako želite. — Dobro! — Čelo teretne povorke, još uvijek u silnoj daljini, skrene za zavoj u vijugavoj crti. Toranaga vidje tri baldahina. Na čelu je — po naredbi — jahao Omi, a kraj njega je lagano kaskao

Anđin-san. Okrene im leđa. — Sa sobom sam doveo tvoju ženu. — Da, gospodine! — Zamolila me da joj dopustim neka ode u Osaku. Buntaro se zabulji u njega, ali ništa ne reče. Tad zažmiri prema jedva raspoznatljivim spodobama. — Odobrio sam joj. Jasno, pod uvjetom da i ti odobriš. — Odobravam sve što i vi odobravate, gospodine — reče Buntaro. — Mogao bih joj dopustiti da putuje kopnom iz Mišime. Ili može Anđin-sana otpratiti u Jedo pa odande morem u Osaku. Anđin-san je pristao da snosi za nju odgovornost — ako ti odobriš. — Morem bi bilo sigurnije. — Buntaro je sav kipio. — Sve to ovisi o poruci gospodara Zatakija. Ako mi je Išido službeno objavio rat, onda joj to, naravno, moram zabraniti. U protivnom tvoja žena može nastaviti put sutra ili prekosutra, ako odobriš. — Pristajem na sve što vi odlučite. — Popodne predaj svoje dužnosti Naga-sanu. Sad je povoljan trenutak da sklopiš mir sa ženom. — Molim vas, oprostite, gospodine. Morao bih ostati uz svoje ljude. Molim vas, ostavite me s mojima! Dok se vi udaljite na sigurno mjesto. — Večeras ćeš sve svoje dužnosti predati mom sinu. Ti i žena doći ćete mi na večeru. Odsjest ćeš u gostionici. Sklopit ćeš mir. Buntaro se zapilji u tlo. Tad reče još bezizražajnije: — Da, gospodine! — Naređujem ti da pokušaš sklopiti mir — reče Toranaga. Kanio je dodati: ‘Bolje častan mir nego rat, neh?' Ali to nije bilo istinito i moglo je zapodjenuti filozofsku raspru, a on bijaše umoran i nije mu bilo do raspravljanja, nego samo do kupelji i do počinka. — Sad dovedi poglavara! Poglavar i starješine popadaju jedan preko drugoga u hitnji da se pred njim poklone. Najsrdačnije su mu zaželjeli dobrodošlicu. Toranaga im otvoreno reče da račun koji poslije njegova odlaska podastru njegovu konačaru mora, naravno, biti pošten i umjeren. Neh? — Haj — ponizno odgovore u zboru, blagoslivljajući bogove zbog svoje neočekivane sreće i zbog debele zarade koju će im sigurno donijeti ovaj posjet. Uz još bezbroj naklona i dodvoravanja, govoreći koliko su ponosni i počašćeni što im je dopušteno da služe najistaknutijem daimju u carstvu, živahni ga stari glavar uvede u gostionicu. Toranaga ju je temeljito proučavao kroz nizove nasmiješenih sluškinja svih dobi što su mu se klanjale. Najstasitije u selu. Bilo je deset soba oko neuglednog vrta usred kojega se nalazila mala čajana. Otraga su bile kuhinje, a prema zapadu, šćućurena uza stijene, velika kupaonica koju su napajali živi izvori. Cijela je gostionica bila lijepo ograđena i lijepo se mogla obraniti. Do kupaonice je vodila natkrivena staza. — Nije mi potrebna čitava gostionica, Buntaro-sane — reče on kad se ponovno našao na verandi. — Bit će mi dovoljne tri sobe. Jedna za mene, jedna za Anđin-sana, a treća za žene. Četvrtu uzmi ti. Za ostale nije potrebno platiti. — Moj konačar mi reče da se jako povoljno pogodio za cijelu gostionicu, gospodine, iz dana u dan, ispod pola cijene, a sada još nije sezona. Odobrio sam trošak kako biste vi bili izvan opasnosti. — Vrlo dobro — neodlučno se složi Toranaga. — No, prije odlaska želim pregledati račune. Nema potrebe da rasipamo novac. Onda prostorije bar ispunite stražarima. Po četvorica u sobu! — Da, gospodine. — Buntaro je to već bio odlučio ranije. Gledao je kako se Toranaga udaljuje s dvojicom tjelohranitelja, okružen s četiri najljepše sluškinje i odlazi u svoju sobu, u istočno krilo. Tupo se zapitao: koje žene? Kojim je to ženama potrebna soba? Fuđiki? Nije važno, umorno je pomislio, ionako ću to uskoro doznati. Kraj njega pohita sluškinja. Vedro mu se nasmiješila, a on joj mehanički uzvrati smiješak. Bila je mlada, lijepa, meke kože, a noćas ju je jastučio. Ah spajanje mu nije donijelo užitak, pa iako je bila vješta, oduševljena i vična, uskoro je splasnula njegova pohota i nije više žudio za njom. Naposljetku je iz pristojnosti glumio da je dosegnuo vrhunac, kao što je glumila i ona, a zatim ga je ostavila.

Još uvijek zamišljen izide iz dvorišta pa se zapilji na cestu. Zašto Osaka?

U sat ‘Koze’ razmaknu se straže na mostu. Povorka počne prelaziti. Najprije glasnici, noseći stjegove sa svemoćnim grbom Regenata, pa bogata nosiljka i naposljetku tjelohranitelji. Mještani su se klanjali, svi na koljenima, potajno ošamućeni takvim bogatstvom i sjajem. Glavar je oprezno zapitao ne bi li okupio sve žitelje u čast te prigode. Toranaga je poručio da oni koji ne rade smiju gledati, uz dopuštenje svojih gospodara. Stoga je glavešina još brižnije izabrao poslanstvo koje je obuhvaćalo pretežno starce i poslušnu mladež, toliko da bude gomila — iako je svaki odrastao čovjek želio tome prisustvovati — ali ne dovoljno da se ogriješi o naredbe velikog daimja. Tko god je mogao, krišom je virio kroz pukotine na prozorima i vratima. Saigava Zataki, gospodar Sinana, bijaše viši od Toranage i pet godina mlađi, isto onako plećat i s istim istaknutim nosom, ali njegov je trbuh bio plosnat, a čekinje na bradi crne i bujne, dok su mu oči bile tek razrezi na licu. Kad su polubraća bila odvojena, činilo se da medu njima postoji nevjerojatna sličnost, a sad, kad su se našli zajedno, bijahu posve različiti. Zataki je nosio bogat kimono i blistav svečani oklop, a mačevi su mu bili trošni. — Dobro došao, brate! — Toranaga se spusti s postolja te se nakloni. Na sebi je imao najjednostavniji kimono i slamnate vojničke sandale. I nosio je mačeve. — Molim te, oprosti mi što te ovako neslužbeno primam, ali došao sam što sam prije mogao. — Molim te, oprosti što te smetam. Dobro izgledaš, brate. Vrlo dobro! — Zataki iziđe iz nosiljke te mu uzvrati naklon započinjući beskonačne profinjene formalnosti obreda kojemu su se sada obojica pokoravala. — Molim te, sjedni na ovaj jastuk, gospodaru Zataki. — Molim te, oprosti mi, bio bih počašćen da ti sjedneš prvi, gospodaru Toranaga. — Jako si dobrostiv, ali molim te, počasti me i sjedni prvi. I nastave igru koju su već toliko puta glumili, jedan prema drugome, prema prijateljima i neprijateljima, uspinjući se stepenicama moći, uživajući u propisima koji su upravljali svakim pokretom i svakom rečenicom i koji su zaštićivali njihovu čast, tako da ni jedan od njih nikada nije mogao pogriješiti te dovesti u opasnost sebe ili svoj zadatak. Naposljetku sjednu jedan sučelice drugom na jastuke, udaljeni dvije duljine mača. Buntaro je stajao lijevo iza Toranage. Iza Zatakija lijevo nalazio se njegov glavni pobočnik, postariji sijedi samuraj. Oko postolja na udaljenosti od dvadeset koraka posjedahu u nizovima Toranagini samuraji. Svi su namjerno još uvijek na sebi imali odjeću u kojoj su putovali, ali im oružje bijaše u izvrsnom stanju. Na zemlji uz rub postolja sjedio je Omi, a na suprotnoj strani Naga. Zatakijevi su ljudi bili u svečanom bogatom ruhu, a široke plaštove krilastih ramena opasali su srebrnim kopčama, no i oni su bili isto tako dobro naoružani. I oni se smjeste na udaljenosti od dvadeset koraka. Mariko ih je poslužila obrednim čajem, a braća su bezazleno i službeno čavrljala. U pravo doba Mariko se nakloni i ode. Buntaro bijaše bolno svjestan nje i silno se ponosio njezinom ljupkošću i ljepotom. A tada, previše naglo, Zataki će iznebuha: — Donosim naredbe Regentskog vijeća! — Odjednom se nad trg nadvije tajac. Sve, pa i Zatakijeve ljude, prestravila je njegova neotesanost, drskost kojom je rekao ‘naredbe’, a ne ‘poruka’, kao i njegov propust da sačeka Toranagino pitanje: ‘Kako ti mogu biti na službi?’, kao što je zahtijevao propisani obred. Naga uputi brz pogled od Zatakijeve desnice do svog oca. Vidje kako se zažario Toranagin vrat, što bijaše nepogrešiv znak neminovnog praskanja, ali Toranagino lice ostane mimo te se Naga zapanji začuvši suzdržan odgovor. — Jako žalim, nosiš naredbe? Komu, brate? Sigurno nosiš poruku? Zataki iz rukava istrgne dva mala svitka. Buntaro zamalo isuče mač vidjevši tu neočekivanu naglost jer

je obred nalagao da svi pokreti budu polagani i odmjereni. Toranaga se ne pomakne. Zataki slomi pečat na prvom svitku te pročita glasno i ledeno: — Po naredbi Regentskog vijeća, u ime cara Go-Nida, Sina neba, pozdravljamo presvijetlog vazala našega Joši-Toranagu- -noh-Minovaru te ga pozivamo da nam se smjesta pokloni u Osaki i tražimo da svijetloga poklisara našega, regenta gospodara Saigavu Zatakija, obavijesti prihvaća li ili odbija naš poziv... smjesta! — Diže pogled i isto tako gromkim glasom proslijedi: — Potpisali su svi regenti i udaren je veliki pečat kraljevstva. — Osiono je stavio svitak preda se. Toranaga dade znak Buntaru koji stupi naprijed. Duboko se pokloni Zatakiju, prihvati svitak te se okrene Toranagi i opet se nakloni. Toranaga uze svitak, a Buntaru dade znak neka se vrati na mjesto. Toranaga je beskonačno proučavao svitak. — Svi su potpisi ispravni — reče Zataki. — Prihvaćaš li ili odbijaš? Toranaga odvrati prigušeno tako da su ga čuli samo oni na postolju te Omi i Naga. — Zašto ti zbog neotesanosti ne bih skinuo glavu? — Zato što sam sin svoje majke — odgovori Zataki. — To te neće zaštititi ako ovako nastaviš. — Onda će ona umrijeti prije vremena. — Što? — Naša gospa mati nalazi se u Takatu. — Takato bijaše nepristupačna, neosvojiva tvrđava, glavni grad Zatakijeve pokrajine Sinano. — Žalim što će njezino tijelo zauvijek ondje ostati. — Obmana! Štuješ je koliko i ja. — Tako mi njezina besmrtnog duha, brate, koliko nju štujem, toliko, pa i još više, zazirem od onog što ti činiš kraljevstvu. — Ja ne hlepim za novim teritorijem niti za . .. — Hlepiš za tim da zbaciš nasljednika. — Opet griješiš! Uvijek ću svog nećaka štititi od izdajica. — Težiš da nasljednik padne, u to sam uvjeren, pa sam odlučio da sačuvam život te zatvorim pred tobom Sinano i Sjevernu cestu, po svaku cijenu, i s tim ću nastaviti dok Kvanto ne padne u prijateljske ruke .Po svaku cijenu! — U tvoje ruke, brate? — U bilo čije pouzdane ruke — što isključuje tvoje, brate. — Vjeruješ Išidu? — Ne vjerujem nikome, to si me ti naučio. Išido je Išido, ali njegova je vjernost neosporna. I ti to priznaješ. — Priznat ću to da Išido nastoji mene uništiti, a kraljevstvo rascjepkati, da je prigrabio vlast te da krši Taikovu volju. — A ti si s gospodarom Sugijamom rovario da onemogućiš Regentsko vijeće. Neh? 2ila na Zatakijevu čelu poskakivala je kao crni crv. — Sto možeš kazati na ovo? Jedan njegov savjetnik priznao je izdaju. Rovario si sa Sugijamom da on prihvati gospodara Ita umjesto tebe, da istupi dan prije prvog sastanka te da pobjegne po noći i tako dovede kraljevstvo u pomutnju. Čuo sam priznanje ... brate. — Jesi li i ti jedan od ubojica? Zataki je pocrvenio. — Sugijamu ubiše previše revni ronini, a ne ja, niti ijedan Išidov čovjek! — Neobično da si tako brzo zauzeo njegovo mjesto regenta, neh? — Nije. Moj rod drevan je koliko i tvoj, ali ja nisam naredio smrt, niti Išido. Na to se zakleo svojom samurajskom riječju. I ja se kunem! Sugijamu ubiše ronini, ali zaslužio je smrt. — Na mukama, obeščašćen u prljavom podrumu, dok su pred njim isjekli njegovu djecu i suložnice? — Te glasine šire ogavni nezadovoljnici, možda i tvoje uhode, da ozloglase gospodara Išida, a preko njega gospu Očibu i nasljednika. Za to ne postoje dokazi.

— Pogledaj njihova tjelesa! — Ronini su zapalili kuću. Nema tjelesa! — Jako zgodno, neh? Kako možeš biti tako lakovjeran? Pa nisi glupi seljak! — Odbijam da ovdje sjedim i slušam ovo gnojivo. Sad mi od- govori, a onda

mi skini glavu pa će ona umrijeti, ili me pusti. — Zataki se nagne prema naprijed. — Čim mi padne glava s ramena, ‘ deset golubova-pismonoša odletjet će na sjever u Takato. Imam povjerljive ljude na sjeveru, istoku i na zapadu, jedan dan hoda odavde, izvan tvog domašaja, a zakažu li oni, onkraj tvojih granica imam još ljudi kojima se ne može ništa dogoditi! Ako mi odrubiš glavu, ili narediš da me ubiju, ili ako poginem na Izuu — bez obzira na razlog — ona će također poginuti. A sada mi skini glavu ili završimo primopredaju svitaka pa ću smjesta otputovati s Izua. Biraj! — Išido je ubio gospodara Sugijamu. S vremenom ću ti podnijeti dokaze. To je bitno, neh? Potrebno mi je samo malo — Nemaš više vremena! U poruci piše: smjesta. Naravno, ti odbijaš poslušati, dobro. Znači, riješeno je! Evo. —Zataki stavi na tatamije drugi svitak. — Tu je službena optužba protiv tebe i naredba da počiniš seppuku, prema kojoj ćeš se isto tako prezirno odnositi — neka ti oprosti gospodin Buda! Sada je sve rečeno. Smjesta ću otići, a slijedeći put srest ćemo se na bojnom polju i tako mi gospodina Bude, obećao sam samome sebi, prije zalaska sunca tog istog dana vidjet ću glavu tvoju na kolcu! Toranaga je netremice motrio u svog protivnika. — Gospodar Sugijama bijaše tvoj i moj prijatelj. Naš drug i nadasve častan samuraj kakva treba tražiti. Trebala bi te zanimati istina o njegovoj smrti. — Važnija mi je istina o tvojoj smrti, brate. — Išido te zadojio kao pregladnjelo dojenče na majčinoj sisi. Zataki se okrene svom savjetodavcu. — Tako ti tvoje samurajske časti! Jesam li ja postavio ljude i kako glasi poruka? Sijedi, dostojanstveni stari samuraj, glavni Zatakijev pouzdanik, Toranagi dobro poznat kao čestit i dičan čovjek, osjeti mučninu i stid uslijed tog snažnog izljeva mržnje, kao i svi koji bijahu toliko blizu da to čuju. — Jako žalim, gospodaru — prigušeno prošapće klanjajući se Toranagi — ali moj gospodar, naravno, govori istinu. Kako se u to smije posumnjati? I molim vas, oprostite, ali dužnost mi je, uza svu čast i poniznost, da vama obojici naglasim da ovako . . . ovako zapanjujuća i sramotna neotesanost nije dostojna vašeg staleža niti svečanosti ove prigode. Da su vaši vazali — da su oni ovo čuli — sumnjam da bi ih ijedan od vas mogao suzdržati. Zaboravljate svoju samurajsku dužnost i svoju dužnost prema svojim ljudima. Molim vas, oprostite! — Obojici im se naklonio. — Ali, morao sam to kazati! — Tad proslijedi; — Sve poruke glasile su jednako, gospodaru Toranaga, a nosile su službeni pečat gospodara Zatakija: ‘Smjesta ubijte moju gospu majku.' — Kako da dokažem da ne nastojim zbaciti nasljednika? — upita Toranaga brata. — Smjesta prepusti sve svoje naslove i moć svom sinu i nasljedniku, gospodaru Sudari, a danas počini seppuku. Tad ćemo ja i svi moji ljudi, do posljednjeg čovjeka, podržati Sudaru kao gospodara Kvanta. — Razmotrit ću to što si kazao. — A? — Razmotrit ću to što si kazao! — ponovi odlučnije Toranaga. — Sastat ćemo se sutra u isto vrijeme, ako ti je po volji. Zatakijevo se lice iskrivi. — Je li ovo još jedna tvoja varka? Zašto bismo se sastali? — Povodom onog što si kazao i povodom ovoga. — Toranaga podiže svitak koji je držao u ruci. — Sutra ću ti odgovoriti. — Buntaro-sane! — Zataki pokaza drugi svitak. — Molim vas, predajte ovo svome gospodaru. — Ne! — razlijegao se Toranagin glas po čistini. Tad je silno dostojanstveno glasno nadodao: — Počašćen sam da službeno prihvatim poruku vijeća, a odgovor ću sutra u isto ovo vrijeme dati njihovu svijetlom poklisaru, bratu mom, gospodaru Sinana.

Zataki se sumnjičavo u njega zabulji. — Kakav bi odgovor mogao .. . ? — Molim vas, oprostite, gospodaru — prekine ga stari samuraj ozbiljno, dostojanstveno i tako tiho da su ga mogli čuti samo oni. — Jako žalim, ali gospodar Toranaga potpuno je u pravu što ovo predlaže. Dali ste mu svečan izbor, izbor koji u svicima nije sadržan. Pošteno je i dično da mu udijelite vrijeme koje je zatražio. Zataki uze drugi svitak pa ga opet tutne u rukav. — Jako dobro. Slažem se. Gospodaru Toranaga, molim te, oprosti što sam bio neotesan. I na kraju, kaži mi gdje je Kasigi Jabu? Imam svitak za njega. U njegovu slučaju — samo jedan. — Poslat ću ti ga. Sokolica sklopi krila i padne tri stotine metara iz večernjeg neba. U lepetu perja sudari se s golubombjeguncem, dohvati ga čaporcima i odnese prema zemlji. Još je padao kao kamen. A nekoliko stopa od tla sokolica pusti svoj mrtvi plijen, bjesomučno zakoči i izvanredno sleti na goluba. ‘Ek-ek-ek-eeekk! zakriještala je, ponosno micala vratno perje i u osvajačkom zanosu trgala čaporcima golubovu glavu. Priskoči Toranaga koga je Naga pratio kao konjušnik. Daimjo klizne s konja i nježno pozva sokolicu na šaku. Poslušno je stupila na njegovu rukavicu. Odmah ju je nagradio komadićem mesa od prethodne žrtve. Navukao joj je kukuljicu i zubima zategnuo remenje. Naga uze goluba i tutne ga u napola punu lovačku torbu koja je visjela ocu na sedlu, a zatim se okrene i dade znak udaljenim hajkačima i tjelohraniteljima. Toranaga se vine u sedlo. Na rukavici mu je udobno počivala sokolica koju su pridržavali tanki kožnati kaišići. Digne pogled prema nebu, mjerkajući svjetlo što je još preostajalo. U kasno popodne pojavilo se sunce pa je sada u dolini — brzo zamiraše dan, a sunce se već odavno sklonilo iza zapadnog vrhunca — bilo svježe i ugodno. Na sjeveru bijahu oblaci koje je tjerao snažan vjetar. Lepršali su nad planinskim vrhovima i mnoge vrhunce skrivali. Na ovoj visini, zarobljen kopnom sa svih strana, zrak bijaše čist i prijatan. — Sutra bi nam trebao biti dobar dan, Naga-sane. Pretpostavljam, bez naoblake. Mislim da ću u zoru u lov. — Da, oče! — Naga ga je smeteno motrio. Kao i uvijek, bojao se postavljati pitanja, a opet je sve želio znati. Nikako da dokuči kako njegov otac može poslije onako ogavnog sastanka biti ovako opušten. Na rastanku se s doličnom svečanošću naklonio Zatakiju, a zatim smjesta sazvao svoje sokolare, hajkače i tjelohranitelje te ih poslao u brežuljkasta brdašca iza šume. Sve to činilo se Nagi natčovječanskim dokazom samosvladavanja. Sad se Naga ježio i pri samoj pomisli na Zatakija, a znao je da je stari savjetnik imao pravo. Da su samuraji čuli i desetinu razgovora, skočili bi da brane čast svoga gospodara. Da prijetnja nije visjela nad glavom njegove ljubljene bake, on bi osobno navalio na Zatakija. Pretpostavljam da je stoga moj otac ovo što jest, i ondje gdje jest, pomislio je .. Nazre jahače koji su nadirali iz šume pa preko brežuljkastih uzvisina galopirali prema njima. Iza tamnog zelenila šume, rijeka bijaše crna izvijena vrpca. Svjetla u gostionicama žmirkala su kao krijesnice. — Oče! — Eh? Ah da, sad ih vidim. Tko su oni? — Jabu-san, Omi-san i ... osam tjelohranitelja. — Imaš bolje oči nego ja. Ah da, sad ih prepoznajem. — Ja ne bih bio pustio Jabu-sana da sam ode gospodaru Zatakiju bez ... — reče Naga bez razmišljanja. Zastane i promuca: — Molim vas, oprostite. — Zašto ti ne bi Jabu-sana poslao sama? Naga opsuje sama sebe što je otvorio usta te protrne pod Toranaginim ispitljivim pogledom. — Molim vas, oprostite, ah tad ne bih znao kakve su oni tajne sporazume sklapali. On bi, oče, to lako mogao izvesti. Ja bih ih držao odvojeno. Molim vas, oprostite! Ja mu ne vjerujem. — Ako Jabu-san i Zataki-san meni iza leđa smišljaju izdaju, oni će me izdati bez obzira poslao ja svjedoka ili ne. Katkad je lovini pametnije dati još jedan mamac! Tako se riba lovi, neh? — Da, molim vas, oprostite. Toranaga shvati da njegov sin nije razumio, da nikada neće razumjeti, te da će uvijek biti samo sokol

Sto se brzo, oštro i smrtonosno ustremljuje na neprijatelja. — Drago mi je da razumiješ, sinko — reče da ga ohrabri jer je poznavao i cijenio njegove dobre osobine. — Ti si dobar sin! — nadodao je iskreno. — Hvala, oče — reče Naga pun ponosa čuvši taj rijedak komplimenat. — Samo se nadam da ćete oprostiti moje gluposti te da ćete me naučiti da vam bolje služim. — Nisi ti glup! — Glup je Jabu, zamalo nadoveže Toranaga. Što ljudi manje znaju, to bolje, a nije potrebno da napi- nješ mozak. Naga. Tako si mlad, moj najmlađi sin, ako ne računam tvog polubrata Tadaterua. Koliko je njemu godina? Ah, sedam, da, vjerojatno sedam. Trenutak je promatrao konjanike koji su se primicali. — Kako tvoja mati, Naga? — Kao uvijek, najsretnija gospa na svijetu. Ipak mi dopušta da je posjećujem samo jednom godišnje. Ne biste li je mogli nagovoriti da se predomisli? — Ne — odgovori Toranaga. — Nikada se ona neće predo- mishti. Toranaga je uvijek sa žarom pomišljao na Čano-Cubone, svoju osmu službenu suložnicu i Naginu mater. U sebi se smijao pri sjećanju na njezinu zdravu duhovitost, jamice u njezinim obrazima i sočnu guzicu, na njezino vrpoljenje pod njim i na oduševljenje njezina jastučenja. Ta udovica ratara iz okohce Jeda privukla ga je prije dvadeset godina. Uza nj je ostala tri godine, a onda zamolila neka joj dopusti da se vrati na zemlju. Dopustio joj je da ode. Sada je živjela na bogatom imanju blizu svoga rodnog mjesta, debela i zadovoljna. Budistička redovnica u godinama, koju su svi štovali, a koja nije nikomu bila obvezna. Tu i tamo bi je posjetio pa su se zajedno smijali bez razloga, kao prijatelji! — Ah, dobra je ona žena! — reče Toranaga. Dojašu Jabu i Omi te sjašu. Zastanu deset koraka od njega i naklone se. — Dao mi je svitak — gnjevno će Jabu mašući svitkom. — ‘Pozivamo vas da odmah iz Izua otputujete u Osaku, još danas, te se prijavite u zamku Osake na audijenciju, ili će vam biti zaplijenjeni svi posjedi, a vas će proglasiti odmetnikom! — Zgnječi svitak u šaci i hitne ga na tlo. — Danas! — Onda bi mudro postupio da odmah odeš — reče Tora- naga kojemu su se odjednom zgadile Jabuova neobuzdanost i glupavost. — Gospodine, molim vas — žurno započne Omi, smjerno se bacivši na koljena. — Gospodar Jabu vaš je privrženi vazal pa vas ponizno molim da mu se ne rugate! Oprostite što sam ovako neotesan, ali gospodar Zataki . . . Oprostite što sam ovako neotesan. — Jabu-sane, oprosti na primjedbi, nisam loše mislio — reče Toranaga proklinjući svoju omašku. — Svi bismo trebali oguglati u pogledu ovakvih poruka, neh? — Pozvao je sokolara, dao mu s ruke sokola pa otpustio njega i hajkače. Tad svim samurajima osim Nage mahne da Se udalje kako ih ne bi čuli, čučne i pozove ih da i oni čučnu. — Možda bi bilo najbolje da mi kažete što se dogodilo. — Nema se tu gotovo ništa reći — kazao je Jabu. — Pošao sam k njemu. Primio me tek s najneznatnijom pristojnošću. Najprije ‘pozdravi’ gospodara Išida te otvoren poziv da se potajno s njim udružim, smislim vaše neposredno umorstvo te da pobijem sve Toranagine samuraje na poluotoku Izuu. Naravno, odbio sam da slušam, a on mi je odjednom — odjednom — bez ikakve uglađenosti ovo predao! — Ratoborno je upro prstom u svitak. — Da ga ne zaštićuje vaša izričita naredba, smjesta bih ga sasjekao na komadiće! Molim vas da povučete tu naredbu. Ovakvu sramotu ne mogu otrpjeti. Moram se osvetiti! — I je li to sve što se dogodilo? — Zar nije dovoljno? Toranaga prijeđe preko Jabuove neotesanosti te oštro odmjeri Omija. — Ti si kriv, neh? Zašto nisi imao pameti da bolje zaštitiš svoga gospodara? Ti si mu savjetnik. Morao si mu biti štit. Morao si gospodara Zatakija namamiti na tanak led, pokušati doznati što ima Išido na umu, kakvo je mito i koji su njihovi naumi. Trebao bi biti uvažen savjetnik! Dobio si izvrsnu prigodu, a propustio si je kao nevična blena! Omi spusti glavu. — Molim vas, oprostite, gospodine. — Možda ja hoću, ali mislim da ti gospodar Jabu neće oprostiti. Tvoj je gospodar primio svitak i nema više izbora. Mora odlučiti! — Što? — zapita Jabu.

— A što misliš, zašto sam ja onako postupio? Da dobijem na vremenu, jasno, da odgodim! — odvrati Toranaga. — Ali jedan dan? Što vrijedi jedan dan? — zapita Jabu. — Tko zna? Jedan dan za tebe znači jedan dan manje za neprijatelja. — Toranaga opet skrene pogled na Omija. — Je li Išidova poruka bila usmena ili pismena? Umjesto Omija odgovorio je Jabu; — Naravno, usmena. Toranaga je i dalje prodorno zurio u Omija. — Zakazao si u svojoj dužnosti prema svom gospodaru i prema meni. — Molim vas, oprostit... — Što si zapravo rekao? — Omi ne odgovori. — Zar si zaboravio i na pristojnost? Što si rekao? — Ništa, gospodine. Nisam ništa rekao. — Što? — Nije ništa rekao Zatakiju — plane Jabu. — Zato što nije bio tamo. Zataki je zahtijevao da govori samo sa mnom. — Oh? — Toranaga je krio zluradost što mu Jabu mora priznati ono što je ionako naslućivao, te da je sad istina djelomično otkrivena. — Molim te, oprosti, Omi-sane. Naravno, pretpostavljao sam da si bio prisutan. — Bila je to moja greška, gospodine. Morao sam navaljivati. Imate pravo, zakazao sam u zaštiti gospodara svojega — reče Omi. — Morao sam biti uporniji. Molim vas, oprostite. Jabu-sa- ma, molim vas, oprostite mi. Prije nego što je Jabu stigao odgovoriti, izjavi Toranaga: — Naravno da ti praštamo, Omi-sane. Ako te tvoj gospodar odvratio, to je njegova povlastica. Odvratio si ga, je li, Jabu-sama? — Da .. da, ali mislio sam da to nije važno. Mislite da ja . — Pa, šteta je već nastupila. Što kaniš učiniti? — Naravno, prema poruci postupati kao što to zaslužuje, gospodine. — Jabu bijaše uznemiren. — Mislite da sam mogao izbjeći da je primim? — Naravno. Mogao si od njega iskamčiti jedan dan. Možda više. I čitave tjedne! — nadoda Toranaga vrteći dublje nož u rani, zlobno uživajući u tome da je Jabua vlastita glupavost bacila na udicu. Više ga uopće nije brinula izdaja za koju su nesumnjivo htjeli podmititi Jabua, namamiti ga, obrlatiti ga, ili prestrašiti i prisiliti. — Jako žalim, ali nemaš izbora. Nije važno, onako je kao što si rekao: ‘Što prije svatko izabere svoju stranu, to bolje.’ Ustao je. — Nije potrebno da se večeras vraćate pukovniji. Dođite mi obojica na večeru! Priredio sam zabavu. — Za sve vas!, nečujno je nadodao, silno zadovoljan.

Kiku je svojim vještim prstima prebirala po struni, čvrsto držeći trzalicu. Tad zapjeva, a njezin čist glas ispuni tihanu noć. Očarano su sjedili u velikoj sobi što je gledala na verandu i u vrt iza nje, zaneseni njezinom izvanrednom pojavom pod ustreptalim zubljama. A kako se naginjala nad samisen, svjetlo se prelijevalo na zlatnim nitima njezina kimona. Toranaga se letimično obazre, svjestan noćnih strujanja. S jedne mu je strane sjedila Mariko, između Blackthornea i Bun- tara. A s druge Omi i Jabu, jedan do drugoga. Počasno mjesto još bijaše prazno. Pozvan je bio i Zataki, ali on je, naravno, sa žaljenjem otklonio poziv zbog slaba zdravlja, iako su ga vidjeli kako galopira po sjevernim brežuljcima, a sada je jastučio, onom svojom poslovičnom snagom. Unaokolo su bili Naga i vrlo pomnjivo probrani stražari, a negdje u pozadini lepršala je Gioko. Kikusan klečala je na verandi njima sučelice, leđima okrenuta vrtu. Sićušna, sama i izvanredna. Mariko je imala pravo, pomisli Toranaga. Kurtizana je vrijedna onog novca. Opčarala mu je dušu pa je sad manje strahovao od Zatakija. Da noćas opet nju pozovem ili da spavam sam? Njegova se muškost trznula pri sjećanju na prošlu noć. — Znači, Gioko-san, htjela si me vidjeti? — zapitao je u svojim odajama u tvrđavi. — Da, gospodine. .Zapalio je odmjerenu duljinu tamjana. — Molim te, započni. — Gioko se naklonila, ali on je nije vidio. Po prvi je put izbliza vidio Kiku. Blizina je poljepšala njezino divno lice koje još nisu žigosale tegobe njezine struke.

— Molim te, sviraj nam dok razgovaramo! — rekao je iznenađen da je Gioko spremna pred njom razgovarati. Kiku je odmah poslušala, ali njezina tadašnja glazba nije bila kao večeras. Sinoć je ta glazba smirivala i pratila posao koji se obavljao. Večeras je trebala uzbuđivati, ulijevati strahopoštovanje i obećanje. — Gospodine — svečano započne Gioko — kao prvo, smijem li vam ponizno zahvaliti na časti što je ukazujete meni, mojoj siromašnoj kući i Kiku-san, prvoj medu mojim gospama ‘Svijeta vrba’? Znam, drzovitu sam cijenu zatražila za ugovor, pa i nemoguću, o kojoj će se odlučiti tek sutra u zoru, kad i gospa Ka- sigi i gospa Toda u mudrosti svojoj donesu odluku. Da je to pitanje vama podneseno, odavno biste odlučili, jer što jednom samuraju znači prezreni novac, a pogotovu najvećem daimju na svijetu? Gioko zastane da procijeni učinak. Nije zagrizao na mamac, ali je neznatno pomicao lepezu, što se moglo tumačiti kao razdra- ženost što je toliko brbljava, kao prihvaćanje komplimenta ili pak kao posvemašnje odbijanje zatražene cijene, ovisno o njezinu tumačenju. Oboje su jako dobro znali tko zapravo odobrava iznos. — Što je novac? Ništa doli sredstvo saobraćaja — nastavila je. — Kao glazba Kiku-san. Što zapravo mi iz ‘Svijeta vrba’ radimo doli saobraćamo i zabavljamo, da razvedrimo muške duše i olakšamo im teret... — Toranaga zatomi jedak odgovor, podsjetivši se da je ova žena za pet stotina kokua kupila svoj štapić vremena, a pet stotina kokua zaslužuju da je pažljivo sasluša. Stoga ju je pustio neka nastavi i jednim je uhom slušao, dok je drugom dopustio da uživa u naviranju savršene glazbe koja mu je razgalila najskrovitije biće i uljuljkavala ga u euforiju. Tad ga nešto što je Gioko upravo kazala grubo trgne natrag u svijet stvarnosti. — Što? — Samo sam predložila da pod svoje okrilje uzmete ‘Svijet vrba’ te promijenite tok povijesti. — Kako? — Onako kao što oduvijek radite, gospodine, brineći se za budućnost cijeloga carstva više nego svoju. Progutao je to smiješno pretjeravanje i prisiljavao se da začepi uši za glazbu. U prvu je klopku upao rekavši neka Gioko dovede djevojku, u drugu kad se napajao njezinom ljepotom i mirisom, a u treću što joj je dopustio da zamamno svira dok njezina gospodarica govori. — ‘Svijet vrba’? Što je sa ‘Svijetom vrba’? — Dvije stvari, gospodine. Prvo, sada je ‘Svijet vrba’ isprepleten sa stvarnim svijetom, na obostranu štetu. Drugo, naše gospe ne mogu se zapravo uzdići do savršenstva koje svi muškarci opravdano očekuju. — Oh? — Zapahne ga dašak Kikuina mirisa, nikad prije nije osjetio ništa slično. Izvrsno ga je odabrala. Nehotice ju je pogledao. Na usnama joj je lebdio poluosmijeh, samo za njega. Čeznutljivo je spustila oči, milovala prstima strune, a on je osjećao te prste na svom tijelu. Pokušao se sabrati. — Jako žalim, Gioko- -san. O čemu si ono govorila? — Molim vas, oprostite ako nisam jasna, gospodine. Prvo, ‘Svijet vrba’ trebalo bi odvojiti od stvarnog svijeta. Moja čajana u Mišimi nalazi se u jednoj južnoj ulici, a ostale su razbacane po cijelom gradu. Ista stvar u Kiotu i Nari. I po cijelom carstvu. Pa i u Jedu. Pomislila sam, Jedo bi mogao poslužiti kao uzor svijetu. — Kako? — Njegovo srce preskoči jedan otkucaj dok je titrao savršeni akord. — Svi ostali zanati mudro imaju svoju ulicu i svoja područja. Nama bi trebalo dodijeliti vlastito mjesto, gospodine. Jedo je nov grad! Mogli biste razmatrati mogućnost da poseban dio izdvojite za svoj ‘Svijet vrba’. Skupite sve čajane unutar zidova tog područja, a zabranite sve čajane, pa ma kako skromne bile, izvan tog područja. Sad se potpuno zaokupio tom mišlju koja bijaše dalekosežna. Bila je tako dobra da se prekorio što se sam nije toga sjetio. Sve čajane i sve kurtizane u ogradi! Dakle, izvanredno će ih lako biti čuvati, motriti i globiti, a isto će tako biti lako paziti, motriti i uhoditi sve njihove mušterije. Ta jednostavnost ga zapanji. A znao je i kakav snažan utjecaj uživaju gospe prvog razreda, No, na licu mu nije bilo ni traga oduševljenju. — Kakva je u tome prednost, Gioko-san? — Imale bismo vlastiti ceh, gospodine, sa svim zaštitama što ih ceh donosi, pravi ceh na jednom mjestu, a ne razbacan. Kako da kažem? Ceh što će ga svi slušati… — Morat će slušati? — Da, gospodine. Morat će slušati, za opće dobro. Ceh će se brinuti da cijene budu pravične i da se

održavaju standardi. Tako bi za koju godinu gospa drugog razreda u Jedu bila jednaka gospi u Kiotu i tako redom. Ako bi taj plan uspio u Jedu, zašto da se ne primijeni i u svakom gradu na vašem području? — Ali vlasnici unutar ograde vladali bi svima. To su monopolisti, neh? Oni bi mogli naplaćivati lihvarske ulaznice, neh? I zatvoriti vrata mnogima koje imaju isto tako pravo da rade u ‘Svijetu vrba’, neh? — Da, možda do toga dođe, gospodine, i na nekim će se mjestima to dogoditi, i u neka razdoblja, ali lako je stvoriti stroge zakone koji će osigurati pravednost, a čini mi se da su dobre strane jače od loših, za nas, za naše dične mušterije i klijente. Drugo, gospe — Da zaključimo tvoju prvu točku, Gioko — suho će Toranaga. — Znači, to govori protiv tvog prijedloga, neh? — Da, gospodine, možda. Ali svaki daimjo može lako izdati drukčiju naredbu. I ima posla samo s jednim cehom, na jednom mjestu. Da, gospodine, ne biste imali nikakvih teškoća. Naravno, svako područje bilo bi odgovorno za mir na tom području. I za poreze! — Ah, da, porezi! Zacijelo bi bilo mnogo lakše ubirati poreze. To je jako dobra strana u tvoju korist. Gioko je motrila štapić tamjana. Izgorjelo je više od pola. — Vi u mudrosti svojoj možete odrediti da naš ‘Svijet vrba’ bude jedini svijet — na čitavom svijetu — koji nikada neće biti oporezovan, za sva vremena. Nikad, nikad, nikad! — Bistro je digla pogled prema njemu, a glas joj bijaše bezazlen. — Na koncu konca, gospodine, zar se naš svijet ne zove i ‘Plutajući svijet’? Zar jedino naš svijet ne nuđa ljepotu, a zar velik dio ljepote nije mladost? Postoji li išta tako lepršavo i prolazno kao mladost, božji dar, i tako sveto? Vi, gospodine, bolje nego svi muškarci, zacijelo znate kako su rijetke i prolazne mladost i žena. Zamre glazba. Uperio je oči prema zamamnoj Kiku-san. Pomnjivo ga je motrila, a na čelo joj se urezala borica. — Da — iskreno je rekao. — Znam kako to može biti prolazno. — Srknuo je ‘ča’. — Razmislit ću o onom što si rekla! Drugo? — Drugo! — Gioko je sabirala snagu. — Drugo i posljednje, gospodine, zauvijek biste mogli ostaviti svoj pečat na ‘Svijetu vrba’. Osvrnite se na neke naše gospe! Na primjer, Kiku-san od svoje šeste godine uči pjevanje, ples i samisen. Svaki trenutak naporno je radila na usavršavanju svoje umjetnosti. Stoga je s pravom postala gospa prvog razreda, kao što zaslužuje njezina jedinstvena umjetnost. No, ona je ipak kurtizana, pa neke mušterije traže da uživaju i u njezinu jastučenju i njezinoj umjetnosti. Mislim da bi trebalo stvoriti dva razreda gospi. Prvo kurtizane, kao i uvijek, zabavne, sretne, tjelesne. I drugo, novi stalež! Možda bi ga najbolje označio naziv gejša, umjetnice, osobe posvećene jedino i isključivo umjetnosti. U dužnost gejša ne bi spadalo jastučenje. One bi bile samo zabavljačice, plesačice, pjevačice, muzičarke, stručnjakinje na nekom području, pa bi se tako isključivo predavale svom zvanju. Gejše neka zabavljaju umove i duhove muškaraca svojom ljepotom, Ijupkošću i umjetnošću. A kurtizane neka im zadovoljavaju tijelo svojom ljepotom, ljupkošću i podjednakom umješnošću. Opet ga zapanje jednostavnost i dalekosežnost mogućnosti njezine zamisli. — Kako bi se odabrala gejša? — Prema njezinoj sposobnosti. U ranom djetinjstvu njezin vlasnik bi odlučio o toku njezine budućnosti. A ceh bi šegrticu mogao prihvatiti ili odbaciti, neh? — Izvanredna zamisao, Gioko-san! Naklonila se i zadrhtala. — Molim vas, oprostite mi na duljini, gospodine, ali na ovaj način, kad ljepota uvene, a tijelo se udeblja, djevojka ipak još može imati izvanrednu budućnost i pravu vrijednost. Neće se morati srozati na onu stazu kojom danas moraju putovati sve kurtizane. Zalažem se za umjetnice koje žive medu njima, na primjer, moja Kiku-san. Molim vas da povlaštenoj šačici udijelite budućnost i položaj što ga one zaslužuju u zemlji. Učenje pjevanja, plesa i sviranja zahtijeva mnogo dugogodišnjeg vježbanja. Za jastučenje je potrebna samo mladost, a nijedan afrodizijak nije ravan mladosti. Neh? — Ne! — Toranaga ju je promatrao. — Gejša ne bi smjela na jastučenje? — To ne bi spadalo u gejšine dužnosti, bez obzira na ponuđeni novac. Gejše nikad ne bi bile prisiljene na jastučenje, gospodine. Ako gejša želi s određenim muškarcem na jastučenje, to je njezina stvar, ili

bi možda za to trebalo i dopuštenje njezine gospodarice, s tim da cijena bude onoliko visoka koliko muškarac može platiti. Kurtizanina bi dužnost bila da umješno jastuči! Gejše, kao i gejše-šegrtice, bile bi nedodirive. Molim vas, oprostite što sam ovako dugo pričala! — Gioko se nakloni, a nakloni se i Kiku. Preostajao je još samo komadićak tamjana. Toranaga ih je ispitivao dvaput dulje nego im je odobrio vrijeme za razgovor, sretan što ima priliku da uči o njihovu svijetu i da osjeća njihove misli, nade i strahove. Uzbuđivalo ga je ono što je naučio. Obavijesti je pohranio u sjećanje, da ih upotrijebi kad se ukaže prilika, a onda je Kiku poslao u vrt. — Gioko-san, želio bih da ona ostane večeras, ako joj je do toga, do zore, ukoliko je slobodna. Molim te, bi li je zapitala? Naravno, shvaćam da je sada možda umorna. Na koncu konca, tako je izvrsno svirala, i tako dugo, da ću potpuno shvatiti. Ali možda bi ona razmislila o tome! Bio bih zahvalan da je zapitaš. — Naravno, gospodine, ali znam da će biti počašćena vašim pozivom. Dužnost nam je da služimo kako god možemo, neh? — Da. Ali ona je, kao što si tako ispravno isticala, nadasve osobita. Potpuno ću razumjeti ako je previše umorna. Molim te, odmah je zapitaj. — Pružio je Gioki kožnatu torbicu u kojoj je bilo deset kobana, žaleći na tolikoj izdašnosti, ali je znao da to

zahtijeva njegov položaj. — Možda će ti ovo biti naknada za ovako napornu večer, kao mali znak moje hvale za tvoje zamisli. — Naša je dužnost da služimo, gospodine — reče Gioko. Vidio je kako ona pokušava zadržati prste da ne prebrojavaju kroz tanku kožu, ali u tom nije uspijevala. — Hvala, gospodine! Molim vas, oprostite, zapitat ću je. — Tada joj, neobično i neočekivano, suze ispune oči. — Molim vas, prihvatite zahvalnost priproste starice na vašoj udvornosti i na tome što ste me saslušali. Plačem tek zato što je naša jedina nagrada, za sve ovo dijeljenje užitaka, rijeka suza. Uistinu je, gospodine, teško objasniti ono što žena osjeća . . . Molim vas, oprostite . . . — Cuj, Gioko-san, ja razumijem. Ne brini se! Razmislit ću o svemu što si rekla. Oh, da, odmah nakon zore obje ćete sa mnom otputovati. Nekoliko dana u planinama bit će vam ugodna promjena. Pretpostavljam da će iznos ugovora biti odobren, neh? Gioko se zahvalno nakloni pa otare suze i odlučno izusti: — Smijem li onda zapitati ime dične osobe za koju će biti kupljen ugovor? — Joši Toranaga-noh-Minovara! A sada, noću u Jokoseu, na ugodnom svježem zraku, dok su im glazba i glas Kiku-san opsjedale misli i srce, Toranaga se prepustio mislima. Sjećao se ponosnog sjaja što je ozario Giokino lice i opet se čudio ljudskoj lakovjernosti. Kako je izuzetno da i najprepredenije i najpametnije osobe često vide samo ono što žele vidjeti, a rijetko gledaju i iza najtanjih pročelja. Ili pak zanemaruju stvarnost odbacujući je kao pročelje. A tad, kad se cijeli njihov svijet raspadne, a oni na koljenima rasporuju trbuh ili zarezuju grkljan, ili bačeni u ledeni svijet čupaju kosu, kidaju odjeću i oplakuju svoju karmu, okrivljujući bogove, kamije, sreću ili svoje gospodare, muževe i vazale — sve i sva — a nikada same sebe. Jako neobično! Pogledao je svoje goste i ustanovio da oni sveudilj motre djevojku, zatvoreni u svoje tajne, a razgaljeni njezinom umjetnošću. Svi osim Anđin-sana koji je bio razdražljiv i uzrujan. Ništa zato, Anđin-sane, sa zabavom pomisli Toranaga, to je samo znak da ti nedostaje kultura. Da, ništa zato, s vremenom će i to

doći, no i to nije važno sve dotle dok me slušaš. Trenutačno su mi potrebne tvoja osjetljivost, srditost i nasilnost. Da, svi ste vi ovdje! Ti, Omi. I Jabu, i Naga, i Buntaro. I ti, Mariko! I Kiku-san, pa i Gioko, svi moji sokoli i sokolice poluotoka Izua, svi uvježbani i vrlo spremni. Svi su ovdje osim jednoga — kršćanskog svećenika. A uskoro će i na tebe doći red Cukku-sane. Ili možda na mene! Pater Martin Alvito iz Družbe Isusove bijaše ljutit. Upravo kad se trebao pripremiti za sastanak s Toranagom za koji će mu biti potrebna sva njegova pamet, suočio se s ovom novom ga- došću koja nije trpjela odlaganja. — Sto imaš reći u obranu svoju? — obrecnuo se na zakukuljenog japanskog bogoslova koji je ponizno pred njim klečao. Ostala braća stajahu u polukrugu u sobici. — Molim vas, oprostite mi, oče. Sagriješio sam! — ojađeno promuca čovjek. — Molim vas, oprostite… — Ponavljam! Na Bogu svemogućem u mudrosti njegovoj stoji da oprašta, a ne na meni. Počinio si smrtni grijeh! Pogazio si svoju svetu zakletvu. Dakle? Odgovor bijaše jedva čujan. — Oprostite, oče! — Čovjek bijaše mršav i krhak. Krsno mu je ime bilo Josip, a imao je trideset godina. Ostali bogoslovi, sve sama braća iz Družbe, imali su od osamnaest do četrdeset godina. Svi su imali tonzuru, svi plemenita samurajska roda iz pokrajina na otoku Kiušuu, svi strogo pripremljeni za svećenički život iako još nijedan od njih nije bio zaređen. — Ispovjedio sam se, oče! — reče brat Josip, i dalje držeći poniknutu glavu. — Misliš da je to dovoljno? — Alvito se nestrpljivo okrene i ode do prozora. Soba bijaše obična, rogožine čiste, ali papirnati šođi-zasloni slabo popravljeni. Bijaše to otrcana trećerazredna krčma, ali u Jokoseu nije mogao naći bolju, jer su sve ostale zauzeli samuraji. Zabuljio se u noć i na pola uha slušao Kikuin daleki glas što se uzdizao ponad huka rijeke. Alvito je znao da Toranaga neće po njega poslati sve dok ne završi kurtizana. — Kurva prljava! — reče samome sebi. Lelek japanske pjesme gnjavio ga je više nego inače i pojačavao njegov bijes uslijed Josipove izdaje. — Slušajte, braćo — rekao je Alvito ostalima okrenuvši se opet prema njima. — Sudimo bratu Josipu koji je sinoć pošao s kurvom iz ovoga grada, pogazivši svoj zavjet čistoće, pogazivši svoj sveti zavjet poslušnosti, okaljavši svoju besmrtnu dušu, svoj isusovački položaj, svoje mjesto u crkvi i sve što se pod tim podrazumijeva. Pred Bogom pitam svakoga od vas, jeste li i vi to učinili? Svi odmahnu glavom. — Jeste li ikad to učinili? — Ne, oče. — Grešniče! Pred Bogom, priznaješ li grijeh svoj? — Da, oče, već sam se ispovije… — Pred Bogom, je li ovo prvi put? — Ne, nije ovo bio prvi put — reče Josip. — Ja ... ja sam prije četiri noći pošao s još jednom U Mišimi. — Pa.. pa jučer smo čitali misu! Što je s tvojom ispovijedi jučer i preksinoć i dan prije toga? Ti nisi... Jučer smo čitali misu! Za ljubav Božju, primio si euharistiju bez ispovijesti, potpuno svjestan da činiš smrtni grijeh? Brat Josip posivio je od stida. Od svoje osme godine bio je u isusovcima. — Bijaše to... bijaše to prvi put, oče. Prije samo četiri dana. Cijeli sam život živio bez grijeha. Opet sam došao u napast I, neka mi oprosti Blažena Djevica, ovaj put sam zakazao! Imam trideset godina. Ja sam muškarac Svi smo mi muškarci. Molim vas, gospodin Isus opraštao je grešnicima Zašto vi ne možete meni oprostiti? Svi smo mi muškarci — Svi smo mi svećenici! — Mi nismo pravi svećenici! Nismo zavjetnici... Nismo se niti zaredili! Nismo pravi isusovci. Ne možemo položiti četvrti zavjet kao vi, oče — pokunjeno će Josip. — Ostali redovi zaređuju svoju braću, a isusovci ne. Zašto ne bi . . . ? — Jezik za zube! — Neću! — plane Josip. — Molim vas, oprostite, oče, ali zašto se ne bi neki od nas zaredili? — Pokaza jednog brata, dugonju okrugla lica koji je spokojno promatrao. — Zašto se ne bi zaredio brat Mihovil?

Od svoje dvanaeste godine uči. Sad ima trideset i šest godina, uzoran je kršćanin, gotovo svetac. Tisuće je ljudi obratio, ali još nije zaređen, iako . — U ime Božje pres... — U ime Božje, oče, zašto se nitko od nas ne smije zarediti? Netko se mora usuditi da vas to upita! — Sad je Josip stajao. — Ja učim već šesnaest godina, a brat Matej dvadeset i tri. Julijan još više, cijeli život, nebrojene godine. Bolje od vas znamo molitve, katekizme i himne, a Mihovil i ja čak latinski govorimo isto tako dobro kao portu — Prestani! — ... portugalski, a mi pretežno propovijedamo i raspravljamo s budistima i sa svim ostalim idolopoklonicima i uglavnom mi ljude obraćamo. Mi! Za ime Boga i Gospe, što nama nedostaje? Zašto nismo dovoljno dobri za isusovce? Samo zato što nismo Portugalci ni Španjolci, ili zato što nismo dlakavi i okruglih očiju? Za ime Boga, oče, zašto nema ni jednog zaređenog isusovca Japanca? — Hoćeš li sad umuknuti? — Dapače, i u Rimu smo bili Mihovil, Julijan i ja — razjari se Josip. — Vi nikad niste bili u Rimu i niste, kao mi, upoznali oca-generala niti njegovu svetost papu . . . — Razlog više da radiš nešto bolje, a ne da se prepireš. Zavjetovao si se na čistoću, siromaštvo i poslušnost. Odabrani ste bili medu mnogima, uzdignuti iznad mnogih, a sad ste toliko pokvarili dušu svoju da . . . — Jako žalim, oče, ali mislim da nismo bili povlašteni što smo osam godina proveli u Rimu i na putu tamo i natrag, ako poslije svega našeg učenja, molitava, propovijedanja i čekanja nijedan od nas nije zaređen, iako nam je to bilo obećano. Bilo mi je dvanaest godina kad sam otišao. Julijan je imao jedana . — Zabranjujem ti da dometneš ijednu riječ! Naređujem ti da prestaneš! — Tada, u užasnoj tišini, Alvito pogleda ostale, poredane uza zidove, ostale koji su pomno motrili i slušali. — Kada dođe vrijeme, svi ćete biti zaređeni, ali ti, Josipe, pred Bogom ćeš ... — Pred Bogom! — prasne Josip. — A u koje vrijeme? — U vrijeme Božje — odbrusi Alvito ošamućen tom otvorenom pobunom. Rasplamsao se njegov žar. — Klekni! Brat Josip ga pokuša pogledom ošamutiti, ali nije uspio, a kad ga je prošao napadaj, uzdahnuo je, pao na koljena i pognuo glavu. — Bog neka ti se smiluje. Sam si priznao ogavan smrtni grijeh, prekršenje svetog zavjeta čistoće i svoga svetog zavjeta poslušnosti prema pretpostavljenima. Priznao si da si kriv za nevjerojatnu drzovitost. Kako se usuđuješ sumnjati u naredbe generala našega ili u postupke crkve naše? U opasnost si doveo svoju besmrtnu dušu. Ti si sramota svome Bogu, svojoj Družbi, svojoj crkvi, svojoj obitelji i svojim prijateljima. Tvoj je slučaj tako ozbiljan da će ga morati preuzeti vizitator-general. Dotad se ne smiješ pričešćivati, ne smiješ se ispovijedati niti saslušati ičiju ispovijed, niti sudjelovati u bilo kojoj službi — Josipova su se ramena počela tresti od agonije kajanja koje ga je spopalo. — Kao prvotna pokora, zabranjeno ti je da razgovaraš! Trideset dana živjet ćeš samo o riži i vodi, svaku noć slijedećih trideset noći provest ćeš na koljenima i moliti Blaženu Djevicu da ti oprosti tvoje gnusne grijehe. Nadalje, bit ćeš bičevan, trideset udaraca. Skini halju! Josipu prestanu drhtati ramena i on diže pogled. — Prihvaćam sve što ste naredili, oče — reče on. — I kajem se od sveg srca, svom dušom svojom. Molim vas za oproštenje, kao što ću vječno moliti Njega za oproštaj. Ali neću dopustiti da me bičuju kao najobičnijeg zločinca. — Bit ćeš bičevan! — Molim vas, oprostite, oče — kazao je Josip. — U ime Blažene Gospe, nije stvar u boli. Bol za mene nije ništa, smrt za mene ništa nije. Možda je moja karma da sam proklet pa ću se peći u ognju vječnom, i to ću otrpjeti. Ali ja sam samuraj. Iz obitelji gospodara Harime. — Muka mi je od tvog ponosa. Nećeš biti kažnjen radi boli, nego zato da ti skinemo tvoj ogavni ponos. Običan zločinac? Gdje je poniznost tvoja? Naš gospodin Isus Krist trpio je najteže uvrede, a umro je s običnim zločincima. — Da. To nam je ovdje najveći problem, oče. — Sto? — Molim vas, oprostite mi na otvorenosti, oče, ali da kralj nad kraljevima nije kao običan zločinac

umro na križu, samuraji bi mogli prihvati... — Prestani! — ...lakše prihvaćati kršćanstvo. Družba je mudra što izbjegava — za razliku od ostalih redova — propovijedanje o tome da je Krist raspet na križu ... Poput anđela-osvetnika Alvito je pred sobom uzdigao križ kao štit. — Za ime Božje, šuti i slušaj, ili ćeš biti ekskomuniciran! Ščepajte ga i svucite! Ostali ožive i pristupe, ali Josip skoči na noge. Izvuče nož ispod halje i leđima stane uza zid. Svi se ukoče osim brata Mihovila koji pristupi polako i smireno, ispružene ruke. — Molim te, daj mi nož, brate — blago je kazao. — Ne. Molim te, oprosti mi. — Onda moli za mene, brate, kao što ja molim za tebe. — Mihovil mirno posegne za oružjem. Josip ustukne nekoliko koraka pa se spremi za smrtni udarac. — Oprosti mi, Mihovile. — Mihovil mu se i nadalje primicao. — Stoj, Mihovile! Ostavi ga! — zapovjedi Alvito. Mihovil posluša, nekoliko centimetara pred ustreptalim sječivom. Tad će Alvito, pepeljast u licu; — Bog neka ti se smiluje, Josipe. Izopćen si! Sotona je opsjeo dušu tvoju na zemlji i njemu će ona pripasti kad umreš. Gubi se! — Odričem se kršćanskoga Boga! Ja sam Japanac, šintoist. Sada duša moja meni pripada. Ne bojim se! — vikne Josip. — Da, mi imamo ponos za razliku od barbara. Mi smo Japanci, a ne barbari. Pa ni seljaci naši nisu barbari! Alvito ozbiljno učini znak križa, kao zaštitu za sve njih, i neustrašivo okrene leđa nožu. — Molimo zajedno, braćo. Sotona je među nama. Okrenu se i oni, mnogi žalosno, a neki još uvijek zaprepašteni. Samo je Mihovil ostao na svom mjestu i gledao Josipa. Josip strgne brojanicu i križ. Htio ih je hitnuti, ali Mihovil opet ispruži ruku. — Molim te, brate, molim te, daj mi to To je tako čedan dar — reče on. Josip ga je dugo promatrao pa mu ih dao. — Molim te oprosti mi! — Molit ću za tebe — reče Mihovil. — Zar nisi čuo? Odrekao sam se Boga! — Molit ću da se Bog tebe ne odrekne, Uraga-noh-Tada- masa-sane! — Oprosti mi, brate — izjavi Josip. Zadjene nož o pojas, naglo otvori vrata pa slijepo pode hodnikom van na verandu. Ljudi su ga znatiželjno promatrali, medu njima i ribar Uo koji je strpljivo čekao u sjeni. Josip prođe dvorištem i krene prema vratima. Na putu mu se ispriječi samuraj. — Stani! — Josip stane. — Kamo ćeš, molim? — Oprosti, molim te, oprosti, ja ... ja ne znam. — Služim gospodaru Toranagi. Jako žalim, ali nehotice sam slušao ono što se unutra odigravalo. Zacijelo je to čula cijela gostionica. Užasna neotesanost... užasno je što tvoj vođa onako dreči i remeti mir. A i ti! Ovdje sam na dužnosti. Mislim da će biti najbolje ako porazgovaraš s mojim zapovjednikom straže. — Mislim... Hvala, poći ću drugim putem. Molim te, oprosti ... — Nikamo nećeš poći, jako žalim. Osim mom oficiru. — Što? Oh da. Da, žao mi je, naravno. — Josip je pokušao mućnuti glavom. — Dobro. Hvala. — Samuraj se okrene kad mu se s mosta približio drugi samuraj i pozdravio. — Naređeno mi je da gospodaru Toranagi odvedem Cukku- -sana. — Dobro. Očekuje vas.

ČETRDESET I TREĆE POGLAVLJE

Toranaga je motrio kako se visoki svećenik primiče čistinom. Mršavo lice je pod treperavim svjetlom zubalja izgledalo još istaknutije nego inače iznad crnine brade. Svećenikova narančasta budistička halja bila je otmjena. Oko pojasa su mu visjeli brojanica i križ. Na udaljenosti od deset koraka pater Alvito zastane, klekne i smjerno se nakloni otpočevši uobičajene formalnosti obreda. Na podiju je sjedio samo Toranaga. Oko njega u polukrugu stražari, ali izvan dosega sluha. U blizini bijaše samo Black- thorne, nehajno oslonjen na podij, kao što mu bijaše naređeno. Očima je probadao svećenika. Alvito se pravio kao da ga ne primjećuje. — Drago mi je što vas vidim, gospodine — reče pater Alvito kad je nastupio pristojan trenutak da to reče. — I meni što vidim tebe, Cukku-sane. — Toranaga dade svećeniku znak neka sjedne na jastuk smješten na tatamiju, na tlu pred podijem. — Odavno te nisam vidio. — Da, gospodine, mnogo toga imam vam reći. — Alvito bijaše duboko svjestan da je jastuk na zemlji, a ne na podiju. Isto je tako bio oštro svjestan samurajskih mačeva koje je Black- thorne nosio ovako blizu Toranage. A i onog njegova nehajnog Ijuljuškavog držanja. — Donosim povjerljivu poruku svog starješine, patera-vizitatora, koji vas smjerno pozdravlja. — Hvala, ali najprije mi pričaj o sebi. — Ah, gospodine — izjavi Alvito znajući da je Toranaga isuviše pronicljiv, a da ne bi zapazio kajanje koje ga je morilo, pa ma koliko se trudio da ga zbaci sa sebe. — Večeras sam odviše svjestan svojih propusta. Htio bih da mi večeras bude dopušteno da odgodim svoje ovozemaljske dužnosti te da se u osami molim za milost Božju. — Postidio se svog nedostatka poniznosti. Iako je Josipov grijeh bio grozan, Alvito je postupao plahovito, gnjevno i glupo. Njegova je greška što će jedna duša biti odbačena i zauvijek izgubljena. — Jedanput je Gospodin naš kazao: ‘Molim te, oče, neka me mimoiđe čaša ova!’, ali i on je morao zadržati čašu. Mi na svijetu moramo nastojati slijediti korake Njegove kako najbolje umijemo. Molim vas, oprostite što sam pokazao svoju tegobu. — Koja je bila tvoja čaša, prijatelju stari? Alvito mu ispriča. Znao je da nema razloga da skriva činjenice, jer će ih Toranaga zasigurno jako skoro čuti, ako ih već i sad ne zna, a mnogo je bolje da čuje istinu nego iskrivljenu pripovijest. — Neizrecivo je žalosno izgubiti brata, grozno je jednoga odbaciti, pa ma kako grozan bio zločin. Morao sam biti strpljiviji. Ja sam bio kriv. — Gdje je on sada? — Ne znam, gospodine. Toranaga pozove stražara. — Nađi odmetnutog kršćanina pa mi ga dovedi sutra u podne. Samuraj othrli. — Molim za njega milost — doda Alvito brzo i iskreno. Ali je znao, što rekao da rekao, teško će time skrenuti Toranagu s već izabranog puta. Ponovno poželi da Družba ima jaku svjetovnu ruku pa da hapsi i kažnjava bogootpadnike, kao i svugdje na svijetu. U više je navrata on to preporučivao, ali ga je uvijek, ovdje u Japanu pa i u Rimu, nadglasavao general isusovačkog reda. A bez vlastite svjetovne snage, umorno je razmišljao, nikad nećemo moći provoditi pravu stegu medu svojom braćom i medu svojom pastvom. — Zašto u Družbi tvojoj nema zaređenih svećenika, Cukku- -sane? — Zato što, gospodine, još nijedan naš bogoslov nije dovoljno uvježban. Tako je na primjer, neophodan latinski, jer red naš zahtijeva da bilo koji brat u bilo koje doba putuje svijetom, a latinski je, na žalost, jako teško naučiti. Još nije nijedan obrazovan ni spreman. Alvito je u to svim srcem vjerovao. Isto tako se gorko opirao zaređenju isusovaca-Japanaca, za razliku od patera-vizita- tora. ‘Uzoritosti’ uvijek je on tvrdio. ‘Molim vas, neka vas ne zavara njihova čedna i ćudoredna vanjština. U biti su svi oni nepouzdani, a u njihovu životu uvijek će prevladavati njihov ponos i japanski duh. Nikada oni neće biti istinski sluge Družbe, niti pouzdani vojnici Njegove

svetosti, namjesnika Kristova na zemlji, poslušni samo njemu. Nikada!' Na tren Alvito pogleda Blackthornea pa onda opet Toranagu koji reče: — No, dva-tri tih svećenika-šegrta govore latinski, neh. i portugalski? Istina je ono što je onaj čovjek kazao, neh? Zašto ih nisu izabrali? — Jako žalim, ali ih general Družbe naše ne smatra dovoljno pripremljenima. Možda je primjer za to Josipov žalosni ispad. — Loše je prekršiti svečanu zakletvu — izjavi Toranaga. Sjećao se one godine kad su tri dječaka na Crnom brodu isplovila iz Nagasakija da budu slavljeni na dvoru španjolskoga kralja i na dvoru visokog svećenika kršćanskoga, one iste godine kada je ubijen Goroda. Vratiše se nakon devet godina, ali dok god su bili odsutni, brižno su ih nadzirali i vodili. Otputovali su kao bezazleni mladi kršćanski gorljivci, a vratiše se isto onako skučenih pojmova i gotovo isto tako slabo obaviješteni kao i kada su otputovali. Glupog li gubitka, pomisli Toranaga. Gubitak nevjerojatne prigode koju je Goroda odbio iskoristiti, pa ma koliko se on jako za nju zalagao. — Ne, Tora-sane, kršćani su nam potrebni protiv budista — bio je rekao Goroda. — Mnogi su budistički svećenici i redovnici vojnici, neh? Većinom! Kršćani nisu, neh? Dajmo divovskom svećeniku tri dječaka koja traži... pa to su samo glupaci s Kiušua, neh? Kažem ti da ohrabriš kršćane. Ne gnjavi me s desetogodišnjim planom, nego zapali svaki budistički samostan koji je na vidjelu. Budisti su kao muhe na lešini, a kršćani obična vreća prdaca! Nisu, nisu, mislio je Toranaga sve razdraženije. Oni su sada stršljenovi! — Da — glasno će on. — Vrlo je ružno pogaziti zakletvu, kričati i poremetiti sklad u gostionici. — Molim vas, oprostite gospodine, i oprostite što sam spomenuo svoje probleme. Hvala što ste me saslušali. Kao i uvijek, bolje mi je nakon što ste me saslušali. Smijem li pozdraviti pilota? — Toranaga mu dopusti. — Moram ti čestitati, pilote — na portugalskom će Alvito. — Mačevi ti dobro stoje! — Hvala, oče, učim baratati njima — odvrati Blackthorne. — Ali, žao mi je što moram kazati, još nisam osobito njima vičan. Kad doda do bitke, držat ću se pištolja, kratke sablje i topova! — Boga molim da nikada više ne moraš u boj, pilote, i da oči tvoje budu otvorene bezgraničnoj milosti Božjoj. — Moje su otvorene, a tvoje zamagljene. — Tako ti spasa tvoje duše, pilote, drži oči otvorene i otvoren um. Možda griješiš! No, i uza sve to, moram ti zahvaliti što si spasio život gospodaru Toranagi. — Tko ti je to ispričao? — Alvito ne odgovori. Okrene se Toranagi. — Što ste govorili? — zapita Toranaga prekinuvši tajac. Alvito mu objasni te nadoda: — Iako je on neprijatelj moje vjere i gusar, sretan sam što vas je spasio, gospodine. Tajnoviti su putovi Gospodnji. Ukazali ste mu silnu čast time što ste ga proglasili samurajem. — On je i hatamoto. — Toranagu je zabavljala svećenikova trenutačna zbunjenost. — Jesi li donio rječnik? — Da, gospodine, kao i niz karata koje ste zatražili, na kojima se vide portugalske baze na putu iz Goe. Knjiga je u mom prtljagu. Da nekoga po nju pošaljem ili da mu je kasnije osobno predam? — Daj mu je kasnije večeras ili sutra! Jesi li donio i izvještaj? — O navodnim mušketima prebačenim iz Makaa? Pater-vi- zitator priprema taj izvještaj, gospodine. — A broj japanskih plaćenika u svakoj vašoj novoj bazi? — Pater-vizitator je od svih njih zatražio najnovije izvještaje, gospodine, a predat će vam ih čim budu potpuni. — Dobro. Sada mi kaži kako si doznao da me on spasio? — Rijetko nešto što se dogodi Toranagi-noh-Minovari nije predmet govorkanja i priča. Na putu iz Mišime smo čuli da vas je gotovo progutao potres, gospodine, ali vas je ‘Zlatni barbarin’ spasio. Te da ste i vi spasili njega i gospu... pretpostavljam gospu Mariko? Toranaga kratko kimne glavom. — Da! Ona je ovdje u Jokoseu. — Trenutak je razmišljao pa rekao: — Sutra bi se željela ispovijediti prema vašim običajima, ali samo u pogledu nepolitičkih stvari. Pretpostavljam da to isključuje sve što ima ikakve veze sa mnom i s mojim raznim hatamotima, neh?'To sam i njoj objasnio.

Alvito nakloni glavu u znak da razumije. — S vašim dopuštenjem, smijem li čitati misu svim ovdašnjim kršćanima, gospodine? Naravno, bit ću jako suzdržljiv. Sutra? — To ću razmotriti. — Toranaga je časak i dalje razgovarao o beznačajnim stvarima, a zatim reče: — Imaš poruku za mene? Od svog glavnog svećenika? — S poniznošću, gospodine, naglašavam da je to povjerljiva poruka. Toranaga se pravio da o tome razmišlja, iako je bio točno odredio kako će se razvijati sastanak i već je Anđin-sanu dao točne upute kako da se ponaša i što da kaže. — Vrlo dobro. — Okrenuo se Blackthorneu: — Anđin-sane, sada možeš otići, a kasnije ćemo podrobnije razgovarati. — Da, gospodine — odvrati Blackthorne. — Jako žalim. Crni brod. Stići Nagasaki? — Ah, da. Hvala ti! — odgovori on, zadovoljan što pitanje Anđin-sana nije zvučalo namješteno. — Pa, Cukku-sane, je li već pristao? Blackthorneov japanski govor zabezeknuo je Alvita, a pitanje ga je jako zbunilo. — Da, gospodine. Pristao je prije četrnaest dana. — Ah, četrnaest? — zapita Toranaga. — Razumiješ, Anđin-sane? — Da. Hvala. — Dobro. Sve ostalo možeš kasnije pitati Cukku-sana, neh? — Da, gospodine. Molim vas, oprostite. — Blackthorne ustane, nakloni se i udalji. Toranaga je motrio za njim. — Nadasve zanimljiv čovjek ... s obzirom da je gusar. A sada mi najprije pričaj o Crnome brodu. — U redu je stigao, gospodine, s dosad najvećim teretom svile. — Alvito je nastojao oduševljeno govoriti. — Na snazi je dogovor sklopljen između gospodara Harime, Kijame, Onošija i vas. Dogodine u ovo doba vaša će blagajna biti bogatija za desetke tisuća kobana. Svila je prvorazredne kakvoće, gospodine. Donio sam vašem konačaru prijepis tereta. Zapovjednik ekspedicije Ferriera vas pozdravlja, u nadi da će vas uskoro osobno vidjeti, glavom i bradom. Stoga vam i dolazim ovako kasno! Vizitator-general hitno me poslao iz Osake u Nagasaki da provjerim je li sve u najboljem redu. Baš kad sam odlazio iz Nagasakija, čuli smo da ste iz Jeda otputovali na Izu, pa sam ovamo doputovao što sam brže mogao, brodom u luku Nimazu, na jednom od naših najbržih kutera, pa onda kopnenim putem. U Mišimi sam naišao na gospodara Zatakija te ga zamolio za dopuštenje da mu se pridružim. — Je li tvoj brod još u luci Nimazu? — Da, gospodine. Ondje će me čekati. — Dobro. — Trenutak je Toranaga razmišljao bi li Mariku tim brodom poslao u Osaku ili ne, a onda odlučio da se kasnije time pozabavi. — Molim te, navečer predaj konačaru brodski popis! — Da, gospodine. — Je li zapečaćen dogovor o ovogodišnjem teretu? — Da, svakako. — Dobro. Sad prijeđimo na drugi dio. Na važan dio. Alvitu se osuše ruke. — Ni gospodar Kijama, a niti gospodar Onoši ne pristaju da ostave generala Išida. Zao mi je. Ni uza naše najvatrenije zagovaranje nisu pristali da se pridruže vašoj zastavi. Toranagin glas posta nečujan i okrutan. — Već sam istakao da zahtijevam više od nagovaranja! — Žalim što vam u ovom dijelu donosim slabe vijesti, gospodine, ali ni jedan od njih nije pristao da javno prijeđe na ... — Ah, kažeš javno? A potajno . . . krišom? — Potajno su obojica bila tvrdokorna kao i jav... — Jesi li razgovarao s njima odvojeno ili zajedno? — Naravno, i odvojeno i posebno, u najvećoj tajnosti, ali što god im mi predlagali, nije ... — Samo ste im predlagali smjernice? Zašto im niste naredili? — Kao što reče pater-vizitator, gospodine, ne smijemo naređivati nijednom daimju niti ... — Ah, ali svojoj braći smijete naređivati? Neh? — Da, gospodine. — Jeste li i njima zaprijetili da ćete ih izbaciti? — Nismo, gospodine.

— Zašto? — Zato što

nisu počinili smrtni grijeh! — izjavi Alvito čvrsto, kao što se dogovorio s Dell’Aquom, ali srce mu je treperilo i bilo mu je mrsko što je nosilac užasnih vijesti koje su sada bile još teže jer mu je gospodar Harima, koji je zakonito vladao Naga- sakijem, u četiri oka kazao da će svu svoju golemu imovinu i utjecaj darovati Išidu. — Molim vas, oprostite mi, gospodine, ali ja ne stvaram božanske propise, kao što ni vi niste stvorili propise bušida, ratničkog kodeksa. Mi se moramo povinovati onome što ... — Izbacio si jadnoga glupana poradi prirodnog čina kao što je jastučenje, ali kada se vaša dva obraćenika neprirodno ponašaju... da, dapače, izdajnički... kad tražim vašu pomoć, hitnu pomoć... a ja sam vaš prijatelj vi samo ‘predlažete’. Shvaćaš koliko je to ozbiljno, neh? — 2ao mi je, gospodaru. Molim vas, oprostite mi, ali ... — Možda ti neću oprostiti, Cukku-sane. Već je rečeno, sada svatko mora izabrati stranu — izjavi Toranaga. — Naravno, na vašoj sam strani, gospodine, ali ne možemo narediti gospodaru Kijami ni gospodaru Onošiju da išta učine — Srećom ja mogu naređivati svom kršćaninu. — Gospodine? — Mogu narediti da Anđin-san bude slobodan, sa svojim brodom i topovima! — Čuvajte se njega, gospodine! Pilot je paklenski lukav, ali je heretik, gusar i ne smije mu se vjerovati ... — Anđin-san je ovdje samuraj i hatamoto. Na moru je možda gusar. Ako je gusar, pretpostavljam da će privući mnoge druge gusare i vake, mnogo njih. Ono što stranac čini na otvorenom moru, njegova je stvar, neh? To je oduvijek naš propis. Neh? Alvito je šutio i pokušavao da mu mozak radi. Nitko nije računao s tim da će Ingeles postati tako prisan s Toranagom. — Ta dvojica kršćanskih daimja ne žele mi se pridružiti, pa ni potajno? — Ne, gospodine, pokušali smo sve.. — I nikakve ustupke ne daju? — Ne, gospodine. — Nikakve trampe, nikakav sporazum, nikakva nagodba, ništa? — Ne gospodine. Iskušali smo sve poticaje i uvjeravanja. Molim vas, vjerujte mi. — Alvito je znao da se nalazi u klopci pa se pokazao dio njegova očaja. — Da se samo o meni radi, zaprijetio bih im ekskomunikacijom, da, iako bi to bila lažna prijetnja, jer je ja ne bih mogao ostvariti ukoliko ne bi počinili smrtni grijeh, a ne bi ga ispovijedili, pokajali se, pa pokorili. No, kad bih im zaprijetio i samo zato da dobijem na vremenu, jako bih pogriješio, gospodine, bio bi to smrtni grijeh. Izložio bih se vječnome prokletstvu. — Znači li to da bi ih ti izopćio kad bi se ogriješili o vašu vjeru? — Da, ali ne želim reći da bi to moglo pridonijeti da stanu na vašu stranu. Molim vas, oprostite, ali oni... oni su trenutačno potpunoma protivu vas. Žalim, ali to je istina. Obojica su to vrlo jasno iskazala, zajedno i odvojeno. Molim Boga da se predomisle. Dali smo vam pred Bogom riječ da ćemo pokušati, pater-vizi- tator i ja. Ispunili smo obećanje. Pred Bogom smo zakazali. — Onda ću izgubiti — reče Toranaga. — Ti to znaš, zar ne? Ako oni ostanu u savezu s Išidom, pridružit će mu se svi kršćanski daimji. Onda ću ja morati izgubiti. Dvadeset njihovih samuraja na jednog moga. Neh? — Da. — Kakav je njihov naum? Kad će me napasti? — Ne znam, gospodine. — Bi li mi rekao da znaš? — Da ... Da, rekao bih. U to sumnjam, pomisli Toranaga, pa se zagleda u noć. Breme briga gotovo ga je smlavilo. Hoće li na koncu konca ipak biti ‘Grimizno nebo’?, bespomoćno se zapitkivao. Glup nasrtaj na Kioto? Napad osuđen na propast? Mrzio je sramotni kavez u kom se nalazio. Poput Taika i Gorode prije njega, on je kršćanske svećenike

morao trpjeti, jer su svećenici bili isto onako nerazdvojni od portugalskih trgovaca kao i muhe od konja, a uživali su posvemašnju svjetovnu i duhovnu vlast nad svojim buntovnim stadom. Bez svećenika nije bilo trgovine. Neophodna bijaše njihova posrednička i pregovaračka dobra volja u poslovanju Crnog broda, jer su znali jezike i obje su im strane vjerovale. A kad bi svećenicima potpuno zabranili pristup u carstvo, svi barbari poslušno bi otplovili i nikada se više ne bi vratili. Sjećao se jedne prigode kad se Taiko pokušao otarasiti svećenika, a potaknuti trgovinu. Crni brod nije stizao dvije godine. Uhode su pričale da se divovski voda svećenika u Makau ugnijezdio kao otrovni crni pauk, a da je zabranio trgovinu u znak osvete za Taikove ‘Ukaze o izgonu’, jer je znao da će se s vremenom Taiko morati poniziti. Treće godine pokorio se neizbježnosti pa svećenike pozvao natrag, zažmirivši na svoje vlastite ukaze, kao i na izdaju i pobunu koju su zagovarali svećenici. Nema uzmaka od stvarnosti, pomisli Toranaga. Nema! Ne vjerujem u ono što je rekao Anđin-san, da je trgovina barbarima bitna kao i nama te da će ih pohlepa navoditi da trguju, bez obzira na to što mi učinili svećenicima. Prevelika je to opasnost za pokuse, a vremena nema, niti ja imam vlast. Jednom smo pokušali i nije nam uspjelo. Tko zna? Možda bi nas svećenici mogli čekati deset godina, dovoljno su nesmiljeni. Ako svećenici zabrane trgovinu, vjerujem da trgovine neće biti. Mi ne bismo mogli čekati deset godina. Niti pet godina! A ako prognamo sve barbare, engleskom barbarinu bit će potrebno dvadeset godina da popuni prazninu, ukoliko Anđin-san govori istinu i ako — a to je veliki ako — ako Kinezi pristanu trgovati s njima, a protiv Južnih barbara. Sumnjam da će Kinezi promijeniti svoje običaje. Nikad ih nisu mijenjali. Dvadeset godina je predugo. Deset je godina predugo. Nema uzmaka od te stvarnosti! A postoji i najgora stvarnost od svega, utvara koja je potajno užasavala Gorodu i Taika, a koja sad opet uzdiže svoju sramnu glavu. Fanatični i neustrašivi kršćanski svećenici će — ako dođe do gustoga — okupiti sav svoj utjecaj, trgovačku snagu i pomorsku moć iza jednog kršćanskog daimja. Nadalje, stvorit će osvajačku silu željezom oklopljenih i isto tako fanatičnih konkvistadora, naoružanih najnovijim mušketima, koji će podržati tog jednog kršćanskog daimja, kao što su zamalo učinili prošli put. Bilo koja količina barbara osvajača i njihovih svećenika nije sama po sebi nikakva prijetnja našim nadmoćnim oružanim snagama. Zdrobili smo vojsku Kublaj-kana pa možemo izići na kraj s bilo kakvim osvajačem. No, udruže li se s jednim svojim, s uglednim kršćanskim daimjom koji ima samurajsku vojsku, pa ako u cijelom kraljevstvu izbiju građanski ratovi, to bi naposljetku moglo tom osamljenom daimju dati premoć nad svima nama. Kijama ili Onoši? Sada je očevidno da je to zacijelo svećenički naum. Vrijeme je podesno. Ali koji daimjo? Isprva obojica, uz pomoć Harime iz Nagasakija, no tko će ponijeti konačni stijeg? Kijama, jer gubavac Onoši neće dugo živjeti na ovoj zemlji, a Onošiju će očigledno — zato što je podržao svog omraženog neprijatelja i suparnika Kijamu — biti nagrada zajamčeni bezbolan vječni život u kršćanskom raju, gdje će stalno sjediti zdesna kršćanskom Bogu. Njih dvojica sada zajedno imaju četiri stotine tisuća samuraja, a središte im je otok Kiušu, zaštićen od mog napada. Njih dvojica mogla bi zajedno lako pokoriti čitav otok pa će imati bezgraničnu vojsku, bezgraničnu hranu, sve brodove potrebne za iskrcavanje, svu svilu i Nagasaki. U cijeloj zemlji ima možda još pet-šest stotina tisuća kršćana, od čega je više od polovice — oni isusovački obraćenici — samuraja, sve lijepo raspoređenih među snagama svih daimja, bogat izvor mogućih izdajica, uhoda ili ubojica — ako im to svećenici narede. A zašto i ne bi? Dobili bi ono što žele iznad samog života: posvemašnju vlast nad svim našim dušama, pa prema tome i nad dušom ove zemlje bogova, da baštine zemlju našu i sve što je u njoj, isto kao što se, kao što reče Anđin-san, dogodilo već pedeset puta u onom njihovom Novom svijetu . . . Oni obrate jednoga kralja pa ga dignu protiv njegovih dok ne proždere cijelu zemlju. Tako im je lako osvojiti nas, toj sićušnoj skupini barbarskih svećenika. Koliko ih ima u čitavom Japanu? Pedeset, šezdeset? No, oni drže vlast. A oni vjeruju, spremni su sretni umrijeti za svoju vjeru, ponosno i smjelo, s imenom svog Boga na usnama. Vidjeli smo to u Nagasakiju kad se pokazalo da je Taikov pokus pogubna pogreška. Nijedan svećenik nije se odrekao svoje vjere, deseci tisuća ljudi bijahu svjedoci paleži na lomačama. Obra- ćeno je na desetke tisuća ... To ‘mučeništvo’ donijelo je silan ugled kršćanskoj vjeri, a kršćanski ga svećenici otada neprestano održavaju. Sto se mene tiče, svećenici su zakazali, ali to ih neće skrenuti s njihovog neumornog toka. A i to je stvarnost!

Dakle, Kijama. Je li naum već stvoren, a o njemu nemaju pojma ni Išido, ni gospa Očiba, pa ni Jaemon? Je li se Harima potajno već s njima udružio? Da odmah pošaljem Anđin-sana na Crni brod i na Nagasaki? Sto da učinim? Ništa više nego inače. Budi strpljiv, traži sklad, odbaci sve brige o ‘ja’ ili ‘ti’, o životu i o smrti, o zaboravu ili o životu poslije smrti, o sadašnjosti ili sutrašnjosti, i otpočni nov plan. Koji plan?, htjede očajnički dreknuti. Pa plana nema! — Žalosti me što su ta dvojica na strani pravoga neprijatelja. — Kunem vam se da smo pokušavali, gospodine. — Alvito ga je sućutno promatrao jer je uvidio koliko je potišten. — Da, vjerujem. Vjerujem da ste ti i pater-vizitator održali svoje svečano obećanje, pa ću i ja održati svoje. Možete odmah početi graditi svoj hram u Jedu. Izdvojena vam je zemlja. Ne mogu svećenicima, ostalim dlakavcima, zabraniti pristup u carstvo, ali ih barem mogu udaljiti sa svog područja. Isto će tako biti nedobrodošli ostali barbari, ukoliko ikad stignu. Što se Andin- -sana tiče . . — Toranaga slegne ramenima. — Ali koliko će sve ovo potrajati ? Pa lijepo, karma, neh? Alvito je vatreno hvalio Boga na milosti i sklonosti i na neočekivanoj poštedi. — Hvala, gospodine — reče, jedva došavši do riječi. — Znam da to nećete požaliti. Molim da vaši neprijatelji budu rastjerani kao piljevina, a vi da požanjete nagrade nebeske. — Oprosti na mojim oštrim riječima! Izgovorio sam ih u gnjevu. Toliko briga imam — Toranaga zamišljeno ustane. — Imaš moje dopuštenje da sutra slaviš misu, prijatelju stari. — Hvala, gospodine — reče Alvito. Duboko se nakloni, žaleći tog inače tako veličajnog muškarca. — Hvala vam od sveg srca. Neka vas Božanstvo blagoslovi i uzme pod svoje okrilje. Toranaga teško kroči u gostionicu, a za njim njegovi tjelohranitelji. — Naga-sane! — Da, oče? — reče mladić pohrlivši. — Gdje je gospa Mariko? — Tamo, gospodine, s Buntaro-sanom. — Naga pokaza malenu osvijetljenu čajanu u vrtnoj ogradi i zasjenjene spodobe u njoj. — Da prekinem ča-no-ju? — Ča-no-ju bijaše svečana, izrazito obredna, čajna ceremonija. — Ne, to se nikada ne smije prekidati. Gdje su Omi i Ja- bu-san? — U svojoj gostionici, gospodine. — Naga pokaza poširoku onisku zgradu na onoj strani rijeke, uz suprotnu obalu. — Tko je izabrao tu gostionicu? — Ja, gospodine. Molim vas, oprostite, zatražili ste da im nađem gostionicu s onu stranu mosta. Zar sam vas krivo shvatio? — A Anđin-san? — U svojoj je sobi, gospodine. Čeka ako ga vi pozovete. Toranaga ponovno odmahne glavom. — Sutra ću s njim razgovarati. — Nakon stanke izusti onim istim udaljenim glasom: — Sad ću se okupati. Onda neka me nitko ne ometa do zore, osim . . . Naga je zbunjeno čekao, gledajući kako mu otac bulji u prazno, a da ništa ne vidi. Njegovo ga je ponašanje smelo. — Je li vam dobro, oče? — Što? Oh, da ... Da, dobro mi je. Zašto? — Ništa . Molim vas, oprostite mi. Još želite u zoru u lov? — Lov? Ah da, dobra zamisao. Hvala što si mi napomenuo, da, to bi bilo jako dobro. Pobrini se za to. Pa, laku noć ... Oh da, Cukku-san je od mene dobio dopuštenje da sutra održi službu za svoje. Smiju poći svi kršćani. Idi i ti. — Gospodine? — Prvog dana nove godine postat ćeš kršćanin. — Ja?! — Da. Svojom voljom. Reci to potajno Cukku-sanu.

I

— Gospodine? Toranaga se okomi na njega. — Jesi li gluh? Zar više ne razumiješ ni najjednostavnije — Molim vas, oprostite. Da, oče. Razumijem. — Dobro. — Toranaga opet utone u rastresenost, a onda se udalji. Za njim njegov tjelohranitelj. Svi samuraji ukočeno se naklone, ali on se na njih nije osvrtao. Nagi priđe jedan oficir, isto tako pun strepnje. — Sto je našemu gospodaru? — Ne znam, Jošinaka-sane. — Naga se opet zagleda prema čistini. Alvito je upravo odlazio i išao prema mostu. Pratio ga je samo jedan samuraj. — To zacijelo ima nekakve veze s onim. — Nikad još nisam vidio gospodara Toranagu tako potištena! Nikada! Kažu... kažu da je barbarski svećenik čarobnjak, vrač. Sigurno, kad tako dobro govori naš jezik, neh? Možda je bacio čari na gospodara našega? — Ne. Nikada! Na mog oca nikako. — I meni se trese kičma od barbara, Naga-sane. Jeste li čuli za onu svađu . . . ? Cukku-san i njegovo krdo drečali su i svađali se kao neotesani ete? — Da. Odvratno! Sigurno je taj čovjek upropastio sklad mom ocu. — Ako mene pitate, strijela u grlo tom svećeniku spasila bi našega gospodara mnogih nedaća. — Da. — Možda bismo Buntaro-sanu trebali reći za gospodara Toranagu? On je naš pretpostavljeni oficir. — Slažem se . . . ali kasnije. Otac mi je jasno i glasno kazao da im ne prekidam ča-no-ju. Čekat ću dok on ne završi. u miru i spokoju kućice, Buntaro pomnjivo otvori zemljanu kutijicu za čaj dinastije Thang i isto tako brižno dohvati bambusovu žlicu, prelazeći na završni dio ceremonije. Vješto je žlicom zahvatio zeleni prah — baš onoliko koliko treba — pa ga usuo u porculansku šalicu bez ručke. Nad žeravnikom je pjevao drevni kotlić od lijevanog željeza. Buntaro isto tako mirno i odmjereno ulije u šalicu uzavrelu vodu i stavi kotlić na tronožac. A onda je bambusovom četkicom nježno tuckao prah i vodu kako bi se izvrsno pomiješali. Nadodao je žlicu hladne vode. Naklonio se Mariki koja je nasuprot njemu klečala te joj pružio šalicu. Naklonila se i isto je tako profinjeno prihvatila, zadivljena zelenom tekućinom. Triput je otpila, zastala pa opet srknula i ispila. Vratila mu je šalicu. On ponovi iste obredne pripreme čaja pa joj opet ponudi. Zamolila ga je da i sam kuša ‘ča’, kao što se od nje i očekivalo. Srknuo je, pa opet, i dokrajčio čaj. Tada je pripremio treću šalicu. I četvrtu. Ona uljudno odbije više šalica. Pomnjivo i obredno je šalicu oprao i otrao besprijekornom pamučnom krpom, te ih odložio. Naklonio se Mariki i ona njemu. Ča-no-ju bijaše završena. Buntaro je bio zadovoljan što je dao sve od sebe i što sada, barem trenutačno, među njima vlada mir. Popodne mira nije bilo. Pošao je u susret njezinom baldahinu. Odjednom se, kao i uvijek, osjetio grubijanom i neotesancem u usporedbi s njezinim krhkim savršenstvom. Poput jednog od divljih, prezrenih barbarskih pripadnika dlakavog plemena Ainu koji su nekoć obitavali ovu zemlju, a sad su potisnuti na daleki sjever, preko tjesnaca, na neistraženi otok Hokkaido. Zaboravio je sve svoje brižno smišljane riječi i nespretno ju je pozvao na ča-no-ju nadodavši: ‘Već godinama nismo... Nikad ti nisam pripremio obred čaja, ali večeras će biti zgodno.’ Tad je izblebetao ono što uopće nije kanio reći, znajući da je to glupa, nespretna i krupna pogreška: — Gospodar Toranaga je kazao da je vrijeme da nas dvoje razgovaramo. — Ali ti to ne misliš, gospodine? Usprkos odlučnosti je porumenio, a glas mu postade hrapav: — Volio bih sklad među nama, da, i još više. Ja se nisam promijenio, neh? — Naravno, gospodine! Pa i zašto bi? ... Ako je itko kriv, nije na tebi da se mijenjaš, nego na meni. Ako postoji ijedna pogreška, to je zbog mene, molim, oprosti mi. — Oprostit ću ti — reče on, nadvijajući se nad nju pored baldahina, duboko svjestan da ih svi promatraju, među njima Anđin-san i Omi. Bila je tako divna, sićušna i jedinstvena. Kosu je visoko zadigla. Njezine spuštene oči izgledale su tako smjerno, a za njega su sad te oči bile ispunjene onim

istim crnim ledom koji ga je uvijek dovodio do slijepe, nemoćne bjesomučnosti, ulijevao mu želju da ubija, viče, sakati, razbija i ponaša se onako kako se jedan samuraj ne bi smio ponašati. — Za večeras sam uzeo čajanu — obavijestio ju je. — Večeras poslije jela. Naređeno nam je da večeramo s gospodarom Toranagom. Bio bih počašćen kad bi poslije ti bila moja gošća. — Ja sam počašćena. — Naklonila se i čekala poniknutih očiju, a on ju je htio smrskati na tlo, pa se udaljiti i unakrst za- rinuti nož sebi u trbuh pa neka vječna bol pročisti muku iz duše njegove. Vidje da ona diže pogled i ispitljivo ga odmjerava. — Još nešto, gospodine? — zapitala je jako tiho. Znoj mu se cijedio niz leda i bedra, vlažio mu kimono. Grudi su ga isto onako boljele kao i glava. — Večeras ... večeras ćeš ostati u gostionici! — Tad ju je ostavio i brižno rasporedio cijelu prtljažnu povorku. Čim je mogao, predao je dužnost Nagi te uz patvorenu nehajnost krenuo obalom rijeke. A kad ostade sam, gol uroni u bujicu, ne mareći za život. Borio se s rijekom sve dok mu se glava nije razbistrila, a ona ustreptala bol minula. Leže na obalu da sabere misli. Sada, kad je ona prihvatila, morao je započeti. Vremena je imao malo. Skupio je snagu pa se vratio do zapuštenih vrtnih vrata koja su se nalazila u glavnom vrtu. Tu trenutak zastane, odmjeravajući svoj naum. Želio je da večeras sve bude savršeno. Očevidno, koliba nije savršena, kao ni vrt oko nje, neotesano provincijsko oponašanje istinske čajane. Ništa zato, pomisli on, sad posvema zaokupljen svojim zadatkom, morat će nam odgovarati. Noć će prikriti mnoge nedostatke, a svjeda će morati stvoriti odlike koje čajani nedostaju. Služinčad je već donijela predmete što ih je ranije naručio. Tatamije, glinene uljanice i pomagala za čišćenje, najbolje u Jokoseu, sve novo-novcato, ali čedno, neugledno i skromno. Skine kimono, odloži mačeve i počne čistiti. Najprije sićušnu primaću sobu, pa kuhinju i verandu. Zatim vijugavu stazu, ukrasno kamenje za hodanje obraslo mahovinom, a naposljetku stijenje i vrtić oko čajane. Ribao je, meo i četkao sve dok sve ne postade besprijekorno, prepuštajući se poniznosti tjelesnog rada što bijaše početak svake ča-no-ju, gdje se samo domaćin morao pobrinuti za to da sve bude bez prigovora. Prva oznaka savršenstva bila je posvemašnja čistoća. Do sutona je obavio većinu priprema. Tad se temeljito okupao, te izdržao večeru i pjevanje. Čim je mogao, presvukao se u tamniju odjeću pa pohitao natrag u vrt. Navuče zasun na vratima. Najprije umetne stijenj u uljanice, pa brižno poprska vodom ukrasno kamenje za hodanje i stabla, koja su sad tu i tamo ljeskala na treptavom svjetlu, sve dok se sićušni vrt nije pretvorio u zemlju bajki, sazdanu iz rose što je plesala na toplom, ljetnom povjetarcu. Promijeni položaj nekih svjetiljki. Konačno zadovoljno povuče zasun s vrata i krene na trijem. Pomno probrani komadićci ugljena, strpljivo složeni na bijelom pijesku — u obliku piramide — lijepo su gorjeli. Cvijeće u takonami izvrsno je pristajalo. Još jednom je očistio već besprijekoran pribor. Proključa voda u kotliću, a njemu je godio taj zvuk, pojačan komadićcima željeza koje je tako marno poslagao pri dnu kotlića. Sve bijaše spremno. Prva oznaka savršenstva čano-ju bila je čistoća, a druga potpuna jednostavnost. Posljednja i najvažnija: prikladnost stanovitom gostu ili gostima. Začu njezine korake po ukrasnom kamenju i bućkanje kad je ona obredno umočila ruke u gustimu svježe riječne vode te ih sušila. Tri tiha koraka penju se na verandu. Još dva koraka do zastrtog ulaza. I ona se morala sagnuti da prođe ispod malih vrata, namjerno učinjenih tako niskim da sve ponize. Na ča-no-ju svi su bili jednaki, i domaćin i gost, najuznositiji daimjo i najprostiji samuraj. Pa i seljak, ako bi ga pozvali. Najprije je proučavala kako je njezin muž složio cvijeće. Izabrao je jedan jedini cvijet divlje bijele ruže i na zeleni list stavio jedan jedini vodeni biser, pa sve to položio na crveno kamenje. Stiže jesen, govorio je on putem tog cvijeta, ne plači zbog jeseni, tog doba umiranja kad zemlja počinje spavati, opet uživaj u novom početku i okusi slatku svježinu jesenjeg zraka po ovoj ljetnoj večeri . . . Uskoro će suza nestati, i ruža, a ostat će samo kamenje... Uskoro ćemo ti i ja nestati, a ostat će samo kamenje! Gledao ju je odvojenu od sebe. Sada, gotovo u transu koji ča-majstor katkad ima sreću da okusi, bio je posvema u skladu sa svojom okolinom. S poštovanjem se naklonila cvijetu te kle- kla nasuprot mužu. Nosila je tamnosmeđi kimono, a vatreno zlatna nit na rubovima isticala je bijeli stup njezina vrata i lica. Njezin zagasitozeleni obi pristajao je uz donji kimono. Kosa joj je bila jednostavna, neuvijena i bez ukrasa. — Dobrodošla — uz naklon će on, otpočinjući obred. — Čast mi je — odvratila je, prihvaćajući svoju ulogu.

Poslužio ju je zalogajem na besprijekornom lakiranom pladnju. Štapići su bili smješteni baš kako je trebalo, komadići ribe na riži stvarali su ukusnu šaru, a učinak je upotpunjavalo nekoliko poljskih cvjetova što ih je našao uz obalu rijeke i pobacao po stolu u prividnom neredu. Kad je ona pojela, a i on, podigao je pladanj, strogo utvrđenim pokretima — neka ona promatra, prosuđuje i pamti — te ga kroz niska vrata odnio u kuhinju. Ostavši sama i na miru, Mariko kritički osmotri vatru. Ugljevlje je bilo užarena planina na moru čistog, bijelog pijeska ispod tronošca. Osluškivala je pucketanje vatre što se stapalo s uzdisanjem u kotliću u kojemu se tek prigrijavala voda, a iz nevidljive kuhinje čula je prelaženje krpom po porculanu i vodu koja je čistila već čiste predmete. Kasnije bi joj oči odlutale do sirovih iskrivljenih greda, te bambusa i trstike na krovu. Onih nekoliko svjetiljki koje je on smjestio na izgled nasumce, bacahu sjene koje su malo činile velikim, beznačajno izvanrednim, a cjelini davali savršen sklad. Kad je sve razgledala i na tom odmjerila svoju dušu, opet je izišla u vrt do plitke udubine što ju je vjekovima priroda stvarala u stijenama. Još jednom je ruke i usta očistila hladnom, svježom vodom te obrisala čistim ručnikom. Kad se opet vratila na svoje mjesto, on ponudi: — Možda bi sada htjela ‘ča’?. — Bila bi mi čast. Ali, molim te, ne trudi se toliko oko mene. — Čast mi je. Moja si gošća. Tako ju je poslužio. I sad je došao kraj. U tišini se Mariko uopće nije micala, prepustila se svom spokoju, ne želeći još priznati kraj obreda, niti narušiti mir što ju je okruživao. No, osjećala je njegov sve snažniji pogled. Ča-no-ju je završila. Sad život mora opet započeti. — Savršeno si to izveo — šapnula je. Preplavi je žalost. Iz očiju joj kapne suza, a kad je pala, njemu kao da će se srce istrgnuti iz njedara. — Ne ... ne. Molim te, oprosti mi... Ti si savršena... ovo je bilo obično — odvratio je, zapanjen tom neočekivanom pohvalom. — Najbolja koju sam ikad doživjela — rekla je, tronuta grubom iskrenošću u njegovu glasu. — Ne! Ne, molim te, oprosti mi, ako je ispalo dobro, to je tvoja zasluga, Mariko-san. Bila je osrednja, ti si je uljepšala. — Smatram da nije imala mane. Nikakve! Baš žalosno što joj nisu mogli prisustvovati i dostojniji nego ja! — Oči joj bijesnu u treperavom svjetlu. — Prisustvovala si joj ti. To je sve. Bila je samo za tebe. Drugi je ne bi razumjeli. Sad je vrele suze osjećala na obrazima. Inače bi ih se stidjela, ali sad je nisu zbunjivale. — Hvala ti. Kako da ti zahvalim? Uzeo je grančicu divlje majčine dušice, a prsti su mu drhtali kad se nagnuo prema njoj i nježno uhvatio jednu njezinu suzu. Šutke je gledao suzu i grančicu, majušnu u svojoj golemoj šaci. — Moj rad ... svačiji rad ... neusporediv je s ljepotom ovoga. Hvala ti. — Promatrao je suzu na listu. S planine se sko- trlja komad ugljena, a on bez razmišljanja uzme remenje te ga stavi na mjesto. Nekoliko iskri plesalo je u zraku iz planinskog vrha koji se pretvori u eruptivni vulkan. Oboje se prepuste slatkoj sjeti. Združila ih je jednostavnost, njezine suze, bili su zadovoljni, zajedno u tišini, združeni poniznošću, znajući da je sve ono što su dali uzvraćeno u čistoći. — Kad nam dužnost to ne bi zabranjivala — kasnije je rekao — zatražio bih od tebe da mi se pridružiš u smrti. Sada! — Pošla bih s tobom! Sretna — odmah je odgovorila. — Idimo u smrt. Sada! — Ne možemo. Obvezni smo gospodaru Toranagi. Iz obija je izvadila bodež i s poštovanjem ga stavila na tatami... — Onda mi, molim te, dopusti da pripremim put. — Ne, značilo bi to da zaboravljamo svoju dužnost. — Sto biti mora, bit će. Ti i ja ne možemo pretegnuli vagu. — Da, ali ne smijemo ići preko volje svoga gospodara, ni ti ni ja! Njemu je svaki pouzdani vazal potreban još neko vrijeme. Molim te, oprosti mi, to ti moram zabraniti. — Veselilo bi me da večeras odem! Pripremljena sam! Štoviše, potpuno želim prijeći onkraj života. Da. Duša moja titra od radosti. — S oklijevanjem se nasmiješila. — Molim te, oprosti mi što sam bila sebična. Imaš potpuno pravo u pogledu naše

dužnosti. U svjetlu svijeća bljesne sječivo oštro kao britva. Promatrali su ga, prepušteni razmišljanju. Tada on prekine čaroliju. — Zašto u Osaku, Mariko-san? — Tamo se moraju obaviti neke stvari koje mogu samo ja. Još se više namrštio gledajući kako odsjaj stijenja obasjava suzu i prelama se u milijardu boja. — Koje stvari? — Stvari u vezi s budućnošću naše kuće koje moram obaviti. — U tom slučaju moraš poći. — Ispitljivo ju je gledao. — Zar sama? — Da. Želim se uvjeriti da su ispunjene sve obiteljske pogodbe između nas i gospodara Kijame za Suruđijevu ženidbu. Novac, miraz, zemlje i tako dalje. Moramo uknjižiti njegovo povećano leno. Gospodar Hiro-macu i gospodar Toranaga zahtijevaju da to učinim. Ja vodim brigu o kući. — Da — polagano će on. —To je tvoja dužnost. — Netremice ju je gledao u oči. — Ako gospodar Toranaga kaže da smiješ poći, idi, ali sumnjam da će te onamo pustiti. Pa i ako te puste ... moraš se brzo vratiti. Vrlo brzo! Bilo bi nerazumno ostati u Osaki i trena dulje nego što je potrebno. — Da. — Bilo bi brže morem nego kopnom. Ali oduvijek mrziš more. — Još mrzim more. — Moraš li brzo tamo stići? — Mislim da pola mjeseca ili mjesec nisu bitni. Možda jesu, ne znam, ali smatram da moram odmah poći. — Onda ćemo vrijeme odlaska, a i sam odlazak, prepustiti gospodaru Toranagi, ako ti on uopće dopusti da otputuješ. Budući da je ovdje gospodar Zataki sa svoja dva svitka, to može značiti jedino rat. Bit će preopasno da odeš. — Da. Hvala. Sretan da je to sada riješio, zadovoljno se ogledavao po sobici. Više ga nije smetalo što prostor ponajviše zauzima on svojom ružnom nezgrapnošću, da je svako njegovo bedro šire od njezina struka, a da su mu ruke deblje od njezina vrata. — Bila je ovo zgodna soba, bolja nego sam se i nadao. Bilo mi je ovdje ugodno. Opet sam se prisjetio da je tijelo samo koliba u tmini. Hvala ti što si ovdje! Tako sam sretan što si došla u Jokose, Marikosan. Da nije bilo tebe, ovdje nikad ne bih priredio ča-no-ju, i ne bih se osjećao tako jedinstven s vječnošću. Oklijevala je, a onda stidljivo podigla čajnu kutijicu dinastije Thang. Bijaše to jednostavna posuda s poklopcem, bez ikakvih ukrasa. Izlizala se narančasto-smeđa glazura pa je pri dnu bio neravnomjeran rub čistoga porculana, naglašavajući iskrenost keramičara i njegovu želju da ne prikriva jednostavnost svog materijala. Buntaro je kutijicu kupio kod Sen-Nakade, najglasovitijeg čajnog majstora svih vremena. Za dvadeset tisuća kokua. — Tako je lijepa — šapnula je, uživajući u doticaju s kutijom. — Tako je savršena za ovaj obred! — Da. — Večeras si bio pravi majstor, Buntaro-sane. Priuštio si mi veliku sreću. — Glas joj je bio tih i tronut, malko se naginjala prema naprijed. — Sve mi je bilo savršeno. Vrt i tvoje umijeće da svjetlom i sjenom nadvladaš nedostatke. I ovo! — Opet je dodirnula čajnu kutiju. — Sve je savršeno, pa i znak što si ga ispisao na ručniku. Aj — naklonost. Za mene je večeras naklonost bila prava riječ. — Suze joj opet poteku niz obraze. — Molim te, oprosti mi — rekla je brišući ih. Naklonio se, zbunjen tolikom pohvalom. Da to prikrije, počne umatati kutiju u svilene omotače. Zamotanu je položi u kutiju te je brižno postavi pred nju. — Mariko-san, bude li naša kuća imala novčanih tegoba, uzmi ovo i prodaj! — Nikada! — Bijaše to jedino, osim mača i luka, što je on u životu cijenio. — To bih posljednje prodala. — Molim te, oprosti, ali ako teško plaćaš moje vazale, prodaj. — Ako pazim, ima dovoljno za sve njih, i za najbolje oružje i za najbolje konje. U tome je naša kuća snažna. Ne, Buntaro-sane, kutijica Thang pripada tebi.

— Ne

preostaje nam više mnogo vremena. Kome da je zavijestim? Suruđiju? Pogledala je ugljen, i plamen što je proždirao vulkan i poni- žavao ga. — Ne! Sve dok ne postane valjan ča-majstor, ravan svom ocu. Savjetujem ti da kutiju Thang ostaviš gospodaru Toranagi koji je toga dostojan, i zamoli ga da prije svoje smrti prosudi hoće li naš sin ikada zavrijediti da to dobije. — A ako gospodar Toranaga izgubi i prije zime umre, kao što sam siguran da će izgubiti? — Što? — Ovdje u ovoj zabiti mirno ti mogu kazati istinu, bez prenemaganja. Pa zar iskrenost nije važan dio svake ča-no-ju? Da, on će izgubiti, osim ako ne pridobije Kijamu, Onošija i ... Zatakija. — U tom slučaju u oporuci naredi da Thang u svečanoj povorci pošalju njegovoj carskoj visosti te od njega zahtijevaj da je primi. Thang zacijelo zaslužuje božanstvo. — Da, tako će biti savršeno. — Proučavao je nož pa turobno nadodao: — Ah, Mariko-san, nema pomoći gospodaru Toranagi. Njegova je karma ispisana. Pobijedit će ili izgubiti. A pobijedi li ili izgubi — bit će mnogo mrtvih. — Da. Zamišljeno je svrnuo pogled s njezina noža i promatrao grančicu divlje majčine dušice na kojoj je još bila bistra suza. — Umre li prije moje smrti — kasnije je izjavio — ili ako ja poginem ja, ili jedan od mojih ljudi, ubit ćemo Anđin-sana. Lice joj bijaše prozračno na tamnoj pozadini. Blagi lahor pomicao joj je pramenove kose pa je izgledala još više kao kip. — Molim te, oprosti, smijem li zapitati zašto? — Previše je opasan, a da ga ostavimo na životu. Njegovo znanje, njegove zamisli, iako sam ih čuo tek iz pete ruke . . . on će zaraziti kraljevstvo, pa i gospodara Jaemona. Gospodara Toranagu već je začarao, neh? — Gospodara Toranagu zabavlja njegovo znanje — odvrati Mariko. — Onog trena kad umre gospodar Toranaga, i Anđin-sanu će otkucati smrtni čas. No, nadam se da će se i prije toga otvoriti oči gospodaru našemu. — Uljanica zatreperi i ugasi se. Digao je pogled na nju. — Je li i tebe začarao? — On je čaroban čovjek, ali njegova narav toliko se razlikuje od naše ... Njegove vrijednosti ... Da, u toliko pogleda je tako različit da je ponekad gotovo nemoguće njega shvatiti. Jednom sam mu pokušavala protumačiti ča-no-ju, ali to je nadilazilo njegove domete. — Zacijelo je grozno kad se netko rodi kao barbarin ... Grozno! — kazao je Buntaro. — Da. Pogled mu je pao na sječivo njezina bodeža. — Neki smatraju da je Anđin-san u prijašnjem životu bio Japanac. On nije kao ostali barbari i on ... on se jako trudi da govori i da se ponaša kao naš čovjek, iako mu to ne uspijeva, neh? — O, da si ga vidio kad je zamalo počinio seppuku, Bun- taro-sane! Ja ... bilo je izuzetno. Vidjela sam kako ga je posjetila smrt i kako ju je Oniijeva ruka odvratila. Ako je on ranije bio Japanac, mislim da bi to mnoge stvari objasnilo. Gospodar Toranaga smatra da nam je on sada jako vrijedan. — Vrijeme je da ga prestaneš podučavati i da opet postaneš Japanka. — Gospodine? — Mislim da je on začarao gospodara Toranagu. I tebe. — Molim, oprosti, ali mislim da me nije opčarao. — One noći u Anđiru koja je pošla po zlu, osjetio sam da si uz njega, a protiv mene. Naravno, bila je to podla zamisao, ali pala mi je na pamet. Pogled joj odluta sa sječiva. Netremice ga je promatrala i nije ništa odgovorila. Druga svjetiljka kratko kašljucne i utrne se. Sad je u sobici preostala još samo jedna svjetiljka. — Da, te sam ga noći mrzio — nastavi Buntaro onim istim mirnim glasom. — I želio sam da on umre A i ti, i Fuđiko- -san. Moj luk mi je šaptao, kao što se katkad događa, i molio me da ubijem. A kad sam ga u zoru vidio kako se spušta nizbrdo s onim kukavičkim pištoljčićima u ruci, strijele su me moljakale da popiju njegovu krv, ali sam odgodio njegovo ubojstvo i ponizio se. Svoju neotesanost mrzio sam više nego njega, jer osra- motiše me moja neotesanost i sake! — Sad mu se vidio umor. — Toliko sramota ti i ja moramo otrpjeti. Neh?

— Da. — Ne želiš da ga ubijem? — Moraš učiniti ono što smatraš dužnošću — rekla — Noćas ćemo ostati u gostionici — rekao je. — Da.

je. — Kao što ću ja uvijek činiti svoju dužnost.

A tad, budući da je ona bila izvrstan gost, a ča-no-ju najbolja koju je ikada ostvario, predomislio se te joj vratio vrijeme i spokoj u istoj mjeri kao što je od nje primio. — Idi u gostionicu i spavaj — rekao je. Uzeo je bodež te joj ga pružio. — Kad padne javorovo lišće, ili kad se vratiš iz Osake, započinjemo! Kao muž i žena. — Da. Hvala ti. — Pristaješ li dragovoljno, Mariko-san? — Pristajem. Hvala ti. — Zakuni se svojim Bogom? — Da. Tako mi Booga! — Mariko se nakloni i prihvati nož. Vrati ga na skrovito mjesto, ponovno se nakloni i ode. Zamru njezini koraci. Buntaro spusti pogled na grančicu što je još uvijek držao u šaci. Suza je još počivala na listiću. Drhtavim je prstima nježno položio grančicu na ostatke ugljevlja. Cisti zeleni listovi počnu se izvijati i crnjeti. Suza zacvrči i nestane. Tad on u tišini gnjevno zaplače. Odjednom je u najskroviti- jem svom biću bio siguran da ga je ona prevarila s Anđin-sanom. Blackthorne ju je vidio kako izlazi iz vrta i prolazi dobro osvijetljenim dvorištem. Zastane mu dah pred bjelinom njezine ljepote. Na istočnom obzorju pucala je zora. — Zdravo, Mariko-san. — Oh! Zdravo, Anđin-sane! Vi ... jako žalim, prepali ste me . Nisam vas vidjela. Kasno je, a vi na nogama. — Ne. Gomen nasaj, ustao sam na vrijeme. — Nasmiješio se i pokazivao jutro koje nije bilo daleko. — Tu naviku stekao sam na moru! Budim se pred zoru da stignem na palubu i odredim položaj sunca. — Još se više nasmiješio. — Vi ste do kasna na nogama! — Nisam shvatila da je ... da je noć prošla. — Samuraji su stajali na vratima i na svim sobnim ulazima i radoznalo ih motrili, među njima i Naga. Glas joj postade gotovo nečujan kad je prešla na latinski: — Dobro otvori oči, molim te. I tmina noćna sadržava sudbinske nagovještaje. — Molim za oprost. Pogledaju u stranu začuvši topot konja pred glavnim ulazom. Sokolari, lovačka družina i tjelohranitelji. Toranaga potišteno istupi iz gostionice. — Sve je spremno, gospodine — reče Naga. — Smijem li poći s vama? — Ne, ne. Hvala ti. Odmori se! Mariko-san, kakva je bila ča-no-ju? — Predivna, gospodine! Nadasve predivna. — Buntaro-san je majstor. Sretna si. — Da, gospodine. — Anđin-sane! Bi li u lov? Da naučim kako ti puštaš sokola! — Gospodine? — Mariko mu odmah prevede. — Da, hvala vam — odgovori Blackthorne. — Dobro. — Toranaga mu mahne da uzjaše. — Dođi sa mnom! — Da, gospodine. Mariko je gledala za njima. Kad su se uspeli stazom, pošla je u svoju sobu. Sluškinja joj pomogne da se svuče, da skine šminku i da raspusti kosu. Tad je kazala sobarici neka ostane u njezinoj sobi i neka je do podneva ne uznemirava. — Da, gospodarice. Mariko legne, sklopi oči i prepusti tijelo slatkoj mekoći jorgana od pahuljica. Bila je iscrpljena i zanesena. Ca-no-ju vinula ju je do neuobičajene spokojnosti, pročistila ju je. Odatle je proizašla uzvišena, radošću ispunjena odluka da krene u smrt i priuštila joj daljnji vrhunac koji još nikad dotad nije bila dosegnula. Kad se s vrhunca opet vratila u život, ponovno je jezovito spoznala tajnovitu ljepotu što živi. Činilo se da je bila izvan sebe kad je

strpljivo odgovarala Buntaru, uvjerena da su njezini odgovori i nastup isto tako savršeni. Sklupčala se na krevetu, presretna što sad postoji mir dok ne padne lišće. Oh, Gospe, vatreno je molila, hvala ti na milosti svojoj što si mi podarila ovu divnu odgodu. Zahvaljujem ti i častim te svim srcem svojim i svom dušom svojom, navijeke. Ponizno je izmolila Zdravomariju, a zatim, zamolivši za oproštaj, u skladu sa svojim običajima, i u znak posluha prema svom feudalcu, još je na jedan dan pohranila Boga u jedan pretinac svoga mozga. Sto bih učinila, razmišljala je upravo prije nego što ju je osvojio san, da je Buntaro zatražio da podijeli moju postelju? Odbila bih! A zatim, ako bi on navaljivao, kao što je njegovo pravo? Održala bih svoje obećanje prema njemu. Oh, bih! Ništa se nije promijenilo.

ČETRDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

U sat ‘Koze’ povorka opet prijeđe preko mosta. Sve je bilo kao prije, samo što su sada Zataki i njegovi ljudi bili lagano odjeveni za putovanje — ili za okršaj. Svi su nosili bogato oružje, i premda su bili dobre stege, svi su čeznuli za borbom na život i smrt ako do toga dođe. U redu posjedaše sučelice Tora- naginim, daleko nadmoćnijim, ljudima. Na jednoj strani među promatračima nalazio se pater Alvito. I Blackthorne. Toranaga je Zatakija dočekao isto onako mirno i svečano, produljivši obredno zasjedanje. Danas su dvojica daimja bili sami na podiju, a jastuci bijahu razmaknutiji, pod nebom sumornim. Jabu, Omi, Naga i Buntaro sjedili su na zemlji oko Toranage, a iza Zatakija se raspodijeliše četvorica Zatakijevih bojnih savjetnika. Zataki u pravo doba izvadi drugi svitak. — Došao sam po tvoj službeni odgovor. — Pristajem poći u Osaku i podvrgnuti se volji Vijeća — mirno odvrati Toranaga te se nakloni. — Podvrgnut ćeš se? — započne Zataki, a lice mu se u ne- vjerici trzalo. — Ti, Toranaga-nohMinovara, ti ćeš . . .? — Slušajte — prekine ga Toranaga svojim zvonkim, zapovjedničkim glasom što se orio po čistini, a uopće nije izgledalo da se dere. — Regentsko vijeće moramo slušati! Iako je nezakonito, stvoreno je, a nijednom daimju ne pripada pravo da rascjepka kraljevstvo, pa ma koliko istina bila na njegovoj strani. Kraljevstvo prije svega! Ako se pobuni jedan daimjo, svačija je dužnost da ga zatre. Zakleo sam se Taiku da nikada neću prvi pregaziti mir, pa i neću, iako je u zemlji zlo. Prihvaćam poziv. Danas! Svaki samuraj je prestravljeno nastojao protumačiti što li znači ovaj nevjerojatni preokret. Svi su s bolom bili sigurni da će većina njih, a možda i svi, biti prisiljeni da postanu ronini, uza sve posljedice: gubitak časti, prihoda, obitelji i budućnosti. Buntaro je znao da će on Toranagu pratiti na njegovu posljednjem putovanju te da će podijeliti njegovu sudbinu, smrt, sa čitavom svojom obitelji, u svim naraštajima. Išido mu je bio isuviše osoban neprijatelj, e da bi mu oprostio, a uostalom, tko bi želio ostati živ kad njegov feudalac tako kukavički odustaje od istinske borbe? Karma, ogorčeno pomisli Buntaro. Budo, daj mi snagu! Sad sam prisiljen oduzeti život Mariki i našem sinu prije nego što ga sebi oduzmem. Kada? Kad obavim svoju dužnost i kad naš gospodar mirno i časno prijeđe u Prazninu. Bit će mu potreban vjeran pomagač, neh? Sve je nestalo kao jesenje lišće, cijela budućnost i sadašnjost, ‘Grimizno nebo’ i sudbina. Pa svejedno, neh? Sada će gospodar Jaemon zasigurno naslijediti. Zacijelo je gospodar Toranaga u svojoj najskrovitijoj nutrini u napasti da preuzme vlast, pa ma koliko on to poricao. Možda će Taiko opet oživjeti u sinu svome pa ćemo se s vremenom ponovno zaratiti s Kinom i ovoga puta pobijediti, te stati na vrh svijeta kao što je naša božanstvena dužnost. Da, slijedeći put nas gospa Očiba i Jaemon neće prodati, kao što su nas zadnji put izdali Išido i njegove kukavičke pristalice Naga se zapanjio. Nema ‘Grimiznog neba’? Nema dičnog rata? Nema borbe na smrt u planinama Sinana ili na ravnicama Kiota? Nema časne smrti u toju dok junački brani stijeg svog oca? Nema humaka mrtvih neprijatelja na koje će nadirati u posljednjem pobjedonosnom otporu ili u božanstvenoj pobjedi? Ni juriša, pa niti s ogavnim mušketima? Ništa od toga! Samo seppuku. vjerojatno na brzinu, bez slavlja, obreda i časti, a glavu će mu nabiti na kolac da ga ismijava prosti puk. Samo smrt i kraj roda Joši. Naime, svi će oni, naravno, izginuti! Njegov otac, sva braća, sestre i rođaci, nećaci i nećakinje, i tetke i stričevi. Ustremi pogled na Zatakija. Krvožednost mu preplavi mozak ... Omi je motrio Toranagu, ah ga nije vidio. Proždirala ga je mržnja. Naš je gospodar poludio, pomisli. Kako može biti tako glup? Imamo sto tisuća ljudi, mušketirsku pukovniju i još pedeset tisuća vojnika oko Osake! Milijun je puta bolje ‘Grimizno nebo’ negoli osamljen, usmrđen grob! Ruka mu je teško počivala na balčaku mača i u trenutku zanosa zamišljao je kako skače da odrubi Toranagi glavu, da je preda regentu Zatakiju te da tako dokrajči ovu prezrivu igru. Tad bi od vlastite ruke umro ovdje, časno, pred svima. Naime, zar život sada ima smisla? Kiku je sad izvan njegova dosega, njezin ugovor kupio je i zadržao Toranaga koji je sve njih izdao. Sinoć mu je plamtjelo tijelo dok je ona pjevala. Znao je da to ona potajice njemu pjeva, samo njemu. Neuzvraćena Ijubav, on i ona. Čekaj! A zašto ne zajedničko samoubojstvo? Lijepo zajednički umrijeti, cijelu vječnost zajednički ostati. Oh, što bi to bilo divno! Pomiješati duše svoje u smrti, toj beskonačnoj svjedokinji našeg obožavanja života!

Ali najprije izdajicu Toranagu, neh? Omi se s naporom povuče s ruba. Sve je pošlo naopako, pomislio je. U mom domu nema mira, stalno gnjev i svađe, a Midori je uvijek u suzama. Ništa se nisam bliže primaknuo svojoj osveti prema Jabuu. Nisam potajno sklopio sporazum sa Zatakijem, sa Jabuom ili bez njega, tokom onih dugih sati prošle noći. Nikakav sporazum! Ništa više nije kako bi trebalo biti! I kad je Mura našao mačeve, zemljina snaga ih je toliko osakatila da me Toranaga, to znam, zamrzio što sam mu ih uopće pokazao. A sad naposljetku ovo! Ova kukavička, izdajnička predaja! Gotovo kao da sam vragom opsjednut, učaran. Možda me učarao Anđin-san? Možda! Ali sve je izgubljeno. Nema mačeva, nema osvete, nema tajnog plana za bijeg, nema Kikue i nema budućnosti. Čekaj! S njom postoji budućnost. Smrt je i budućnost, i prošlost, i sadašnjost, a bit će tako čista i jednostavna — Predajete se? Nećemo ratovati? — rikne Jabu, svjestan da je zajamčena smrt i njemu i rodu njegovu. — Prihvaćam poziv Vijeća — odgovori Toranaga. — Kao što ćeš i ti prihvatiti poziv Vijeća! — Ja neću Omi se trže iz snatrenja. Imao je dovoljno prisebnosti duha pa je znao da mora prekinuti Jabua te ga zaštititi od trenutne smrti do koje bi doveo bilo kakav sukob s Toranagom. No namjerno je stisnuo usne. Zlurado je u sebi klicao povodom ovog bogom poslanog dara te čekao da se na Jabua sruši nesreća. — Što to nećeš? — zapita Toranaga. Jabuova je duša izvikivala opasnost. Uspio je izustiti: — Ja... ja... naravno, vaši će vazali slušati. Da... ako odlučite... što god odlučite ... ja ću učiniti. Omi opsuje pa opet povrati svoj zaleđeni izraz, a um mu je još bio poražen uslijed Toranagine posve neočekivane predaje. Toranaga je gnjevno puštao da Jabu muca i pojačavao snagu njegovih opravdavanja. Tad ga je prezrivo prekinuo. — Dobro! — Okrenuo se prema Zatakiju, ali pažnja mu nije popuštala. — Dakle, brate, drugi svitak možeš uzeti! Više ništa ne ... — Krajičkom oka spazi promjenu na Naginu licu pa zagrmi na njega: — Naga! Mladić zamalo ne iskoči iz kože, ali ipak ispusti mač. — Da, oče? — promuca on. — Donesi mi pribor za pisanje! Sada! — Kad se Naga našao daleko izvan zahvata mača, Toranaga odahne. Laknulo mu je što je napad na Zatakija spriječio i prije samoga početka. Pomno je proučavao Buntara. Pa Omija. I naposljetku Jabua. Pomisli da su ta trojica sada dovoljno smirena pa neće izvesti nikakav glup potez koji bi izazvao neposrednu gužvu i silan pokolj. Opet se obratio Zatakiju: — Smjesta ću ti dati svoj službeni, pismeni prihvat. To će Vijeće pripremiti za moju svečanu posjetu. — Snizio je glas, tako da ga je mogao čuti samo Zataki: — Na Izuu si siguran, regente. Izvan njega si siguran. Dok je mati moja izvan tvog dohvata, ti si siguran. Samo dotad. Sastanak je završen. — Dobro. ‘Svečani posjet’? — otvoreno mu se podrugivao Zataki. — Kakvo licemjerje! Nikad nisam mislio da ću doživjeti dan kad će Joši Toranaga-noh-Minovara kleknuti pred generalom Išidom i čelom dotaknuti zemlju. Ti si običan . . . — Što je važnije, brate? — zapita Toranaga. — Produžetak roda moga — ili produžetak kraljevstva? Nad dolinu se nadvijala tmina. Pljuštalo je, oblaci bijahu svega stotinjak metara od tla te su potpuno zamračivali stazu do klanca. Čistina i dvorište ispred gostionice vrvjeli su od neraspo- loženih samuraja. Konji su razdražljivo topotali nogama. Oficiri su nepotrebno strogo izvikivali naredbe. Prestravljeni nosači hitali su unaokolo i spremali povorku za odlazak. Do mraka je pre- ostajao nepun sat vremena. Toranaga je napisao i potpisao kitnjastu poruku i po glasniku je poslao Zatakiju, uza sva moljakanja Buntara, Omija i Jabua u toku povjerljivog raspravljanja. Nijemo je saslušao njihove razloge. Kad su završili, kazao je:

— O tom više ni spomena! Odlučio sam se. Poslušajte me! Reče im da se smjesta vraća u Anđiro po ostatak ljudi. Sutra će istočnom obalom krenuti prema Atamiju i Odavari pa planinskim prijelazima u Jedo. Buntaro će zapovijedati njegovom pratnjom. Sutra će se mušketirska pukovnija u Anđiru ukrcati na galije pa na čelu s Jabuom isploviti kako bi ga sačekala u Jedu. Omiju je naredio da sutradan ode središnjim putem na granicu, sa svim ratnicima poluotoka Izua. Trebao je pomoći vrhovnom zapovjedniku Hiru-macuu i osigurati da neprijatelj Ikava Đikkju ničim ne ometa normalan promet. Omi se trebao privremeno zadržati u Mišimi, nadzirati taj dio ceste Tokaido, te pripremiti dovoljno baldahina i konja za Toranagu i za brojnu pratnju neophodnu prilikom svečanog posjeta. — Neka sve postaje uz cestu budu u stanju pripravnosti te ih pripremi za pokret! Jasno? — Da, gospodine. — Pobrini se da sve bude savršeno! — Da, gospodine. Možete se na mene osloniti. — I Omi je protrnuo pod smrtonosnim pogledom. Kad sve bijaše spremno za odlazak, Toranaga iziđe iz svojih odaja na verandu. Svi se naklone. Kiselo im mahne da nastave te pozove gostioničara koji mu je skrušeno, na koljenima podastro račun. Toranaga je provjeravao, stavku po stavku. Račun je bio vrlo umjeren. Kimne glavom te ga dobaci svom blagajniku na isplatu, a zatim pozove Mariku i Anđin-sana. Mariko je dobila dopuštenje da ode u Osaku. — Ah najprije ćeš ravno odavde poći u Mišimu. Predaj Hiro-macuu ovu povjerljivu poruku pa s Anđinsanom proslijedi u Jedo. Odgovorna si za njega dok ne stignete. Vjerojatno ćeš u Osaku brodom. O tome ću kasnije odlučiti, Anđin-sane! Jesi li od svećenika-sana dobio rječnik? — Kako? Jako žalim, ne razumijem. — Mariko prevede. — Oprostite. Da, knjigu dobio. — Kad se nađemo u Jedu, japanski ćeš govoriti bolje nego sada. Vakarimasu ka? — Haj. Gomen nasaj. Toranaga ojađeno iziđe iz dvorišta, dok mu je jedan samuraj pridržavao kišobran da ga zaštiti od kiše. Ponovno se svi samuraji, nosači i seljani naklone kao jedan. Toranaga se na njih nije osvrtao. Samo sjedne u svoju nadsvođenu nosiljku na čelu povorke te navuče zavjese. Šest polugolih nosača smjesta digne nosiljku i dade se u galop. Njihove žuljevite bose noge prskale su po lokvama. Pred njima su jahali samuraji iz pratnje, a nosiljku je okruživala još jedna straža jahača. Za njima rezervni nosači i teretna povorka. Svi su hitali, svi bijahu napeti i prestravljeni. Omi je vodio prethodnicu, a Buntaro pozadinu. Jabu i Naga već su se zaputili po mušketirsku pukovniju koja je još čekala u zasjedi na cesti da na vrhuncu sačeka Toranagu. Priključit će se povorci kao začelje. ‘Začelje protiv koga?’, zarežao je Jabu na Omija u ono nekoliko slobodnih trenutaka što su ih imali prije nego je odga- lopirao. Buntaro se vrati do visokih savijenih vrata gostionice, ne osvrćući se na pljusak. — Mariko-san! Poslušno je pohrlila k njemu. Teške kapi lupale su po njezinu kišobranu od narančastog navoštenog papira. — Da, gospodine? Oči su mu brzale preko oboda bambusova šešira do Black- thornea koji ih je s verande promatrao. — Reci mu . . . — Umuknuo je. — Gospodine? — Zabuljio se u nju. — Reci mu da ga smatram odgovornim za tebe. — Da, gospodine — odvratila je. — AH, molim, oprosti, ja sam za sebe odgovorna. Buntaro se okrene i odmjeri razmak do čela kolone. Kad ju je opet pogledao, na licu su mu se vidjeli tragovi tjeskobe. — Sada za naše oči neće više biti otpalog lišća, neh? — U Božjim je rukama, gospodine. — Ne, nego u rukama gospodara Toranage — prezirno će on. Digla je pogled u njega i nije trepnula dok je u nju zurio. Kiša je pljuštala. S oboda njezina kišobrana padale su kapljice kao suzna zavjesa. Blato joj je prskalo po okrajku kimona. Tada je izgovorio:

— Sajonara dok te ne vidim u Osaki. Zapanjila se. — Oh, jako žalim, zar te neću vidjeti u Jedu? Sigurno ćeš ondje biti s gospodarom Toranagom! Stići ćete nekako u isto vrijeme, neh? Tada ću te vidjeti. — Da. Ali u Osaki, kad se ondje nađemo ili kad se ti odande vratiš, tada ćemo ponovno otpočeti. Tad ću te istinski vidjeti, Ah, razumijem. Jako žalim. — Sajonara, Mariko-san — izusti on. — Sajonara, gospodaru moj. — Mariko se nakloni. Osiono joj je uzvratio pa kroz kaljužu otišao do svoga konja. Vinuo se u sedlo te odgalopirao ne osvrnuvši se. — Idi zbogom — rekla je zureći za njim.

Blackthorne je vidio kako ona pogledom prati Buntara. Čekao je u zaklonu krova. Kiša je jenjavala. Uskoro u oblacima iščezne čelo kolone, pa Toranagina nosiljka. Lakše je disao, još uvijek potresen Toranagom i cijelim tim zlokobnim danom. A jutros je tako dobro počeo lov sa sokolima. Izabrao je sitnog dugokrilog sokola, nalik na kraguljčića. S velikim ga je uspjehom poslao na ševu, a sve svježiji vjetar tjerao je krivudavo obru- šavanje i snažnu potjeru prema jugu, iza pojasa stabala. Po svojoj povlastici vodio je hajku. Probijao se šumom, utabanom stazom, raštrkavajući putujuće trgovce i ratare. No, olinjali uljar s isto tako pohabanim konjem zakrčio je put i zagrižljivo se nije htio micati. Uzbuđen od potjere, Blackthorne je viknuo čovjeku neka se makne, ali trgovac nije poslušao, pa mu je opsovao sve po spisku. Uljar je neotesano odgovorio i nešto odbrusio, a Tora- naga se tad stvori ondje, pokaza svog tjelohranitelja i reče: Anđinsane, daj mu na tren svoj mač’, te još neke riječi koje Blackthorne nije razumio, ali je odmah poslušao. Prije nego je shvatio što se događa, okomio se samuraj na trgovca. Zamah mu bijaše tako divlji i tako savršen da je uljar još zakoračio prije nego što je pao, u struku presječen napola. Toranaga je, trenutno očaran, udarao po unkašu na sedlu, a onda opet zapao u sjetu dok su drugi samuraji klicali. Tjelohranitelj pomno očisti sječivo zaštitivši čelik svojim svilenim pojasom. Zadovoljno spremi mač u toke te ga vrati Blackthorneu rekavši nešto što je Mariko kasnije prevela. ‘Anđin-sane, kazao je da je ponosan što mu je dopušteno da iskuša ovakvo sječivo. Gospodar Toranaga predlaže da maču nadjenete nadimak »Uljar«, jer se ovakav zamah i ovakva oštrina moraju dično zapamtiti. Sada je vaš mač postao legendaran, neh? Blackthorne se sjećao kako je kimnuo glavom prikrivajući bol. Sad je nosio ‘Uljara’ — i zauvijek će to ostati ‘Uljar’ — onaj isti mač što mu ga je poklonio Toranaga. Kamo sreće da mi ga nije nikada dao, pomisli. No, nisu oni za sve ovo krivi! I ja sam bio kriv. Dreknuo sam na čovjeka, on se prosto izrazio, a prema samuraju nitko ne smije neotesano postupati. Kakva je druga mogućnost preostajala? Blackthorne je znao da je nema. Pa i uza sve, to ubojstvo mu je oduzelo uživanje u lovu, no te je svoje misli morao brižno prikrivati jer je Toranaga cijeli dan bio natmuren i težak. Pred podne su se vratili u Jokose. Tada se Toranaga sastao sa Zatakijem, a zatim, poslije parne kupke i masaže, odjednom mu se na putu ispriječi pater Alvito kao osvetnički duh, zajedno sa još dva bogoslova. — Isukrste, odstupi od mene! — Nemaš razloga da se bojiš ni da huliš — odvrati Alvito. — Bog prokleo tebe i sve svećenike! — reče Blackthorne, nastojeći se sabrati, svjestan da je duboko u neprijateljskom području. Prije toga vidio je pedesetak katoličkih samuraja kako se u redu provlače preko mosta na misu koja će se — kako mu je kazala Mariko — održati u dvorištu ispred svećenikove gostionice. Rukom potraži balčak mača, ali preko ogrtača za kupanje nije nosio mačeve, niti ih držao u ruci, kao što je bio običaj, pa je proklinjao svoju glupavost, a gadilo mu se što je nenaoružan. — Bog neka ti prosti što huliš, pilote. Da. Neka ti oprosti i neka ti otvori oči. Nisam na tebe kivan. Donio sam ti dar. Evo, tu je dar od Boga, pilote. Blackthorne sumnjičavo uze omot. Kad ga je otvorio i vidio portugalsko-latinsko-japanski rječnik i

gramatiku, sav se naježio. Prelista nekoliko stranica. Tisak bijaše najbolji što ga je ikada vidio, a kakvoća i podrobnost uputa zapanjujuće. — Da, u redu. To je dar Božji, ali gospodar Toranaga ti je naredio da mi ga dadeš. — Slušamo samo Božje zapovijedi. — Toranaga je od tebe zahtijevao da mi ga predaš? — Da, bijaše to njegov zahtjev. — A zar Toranagin zahtjev nije zapovijed? — To ovisi, kapetane-pilote, o tome tko si, što si i kako je velika vjera tvoja. — Alvito pokaza knjigu. — Tri naša brata pripremala su je dvadeset i sedam godina. — Zašto mi je daješ? — Od nas je to zatraženo. — Zašto niste izbjegli Toranagin zahtjev? I više ste nego prepredeni da to izvedete. Alvito slegne ramenima. Blackthorne brzo prelista sve stranice. Motrio je izvrstan papir i jako čitak tekst. Brojevi stranica slijedili su jedan za drugim. — Potpuna je — vedro će Alvito. — Nemamo mi poluknjiga. — Ova je previše vrijedna, a da je pokloniš. Sto tražiš zauzvrat? — On je od nas zatražio da ti je damo. Pater-vizitator se složio. Stoga ti je poklanjamo. Tiskana je tek ove godine, najzad. Lijepa je, zar ne? Od tebe tražimo samo to da je poštuješ i da lijepo postupaš prema knjizi. Zaslužuje da dobro s njom postupaš. — Zaslužuje da je čuvam životom svojim. To je neprocjenjivo znanje, kao vaši roteirosi, ali ovo je još bolje - Što za nju tražiš? — Zauzvrat ništa ne tražimo. — Ne vjerujem ti. — Blackthorne ju je premetao po ruci, još sumnjičavije. — Moraš znati da me knjiga izjednačuje s tobom, daje mi sve tvoje znanje i pošteđuje nam deset, a možda i dvadeset godina. Uz pomoć ove knjige uskoro ću govoriti isto tako dobro kao ti. A kad to budem mogao, mogao bih poučavati i ostale. Ovo je ključ za Japan, neh? Jezik je ključ za sve inozemno, neh? Za šest mjeseci moći ću izravno razgovarati s Tora- naga-samom. — Da, možda hoćeš, ako budeš imao šest mjeseci. — Sto to znači? — Ništa više od onoga što već znadeš. Gospodar Toranaga bit će mrtav mnogo prije nego prođe šest mjeseci. — Zašto? Kakvu si mu vijest donio? Otkako je s tobom razgovarao, izgleda kao bik kojemu su rasporili pola ždrijela. Sto si mu rekao, a? — Moja poruka bijaše povjerljiva, od njegove uzoritosti za gospodara Toranagu. Žalim, ja sam običan glasnik. No, general Išido drži Osaku, kao što sigurno znadeš, a kad Toranaga-sama krene u Osaku, za njega je sve svršeno. I za tebe! Blackthorneu se naježila srž u kostima. — Zašto za mene? — Ne možeš pobjeći svojoj sudbini, pilote. Pomogao si Toranagi protiv Išida. Zar si zaboravio? Žestoko si stavio ruke na Išida. Vodio si proboj iz luke u Osaki. Žalim, ali nimalo ti neće pomoći što znaš japanski, niti tvoji mačevi, niti samurajski stalež. Možda je još gore sada kad si samuraj. Sad će ti narediti da počiniš seppuku, a ako odbiješ ... — Alvito nadoda tim istim blagim glasom: — Već prije ti rekoh da su oni jednostavan narod. — I mi Englezi smo jednostavan narod — reče on pomalo naprasito. — kad umremo, umremo, ali prije toga uzdamo se u Boga i čuvamo barut, da bude suh. Bez brige, ostade mi još nekoliko aduta! — Oh, ne bojim se ja, pilote. Ničega se ja ne bojim, ni tebe, ni tvoga krivovjerja, ni tvojih mušketa. Svi su oni zaglavljeni, kao što si i ti zaglavio! — To je karma ili Božja ruka ... zovi to kako hoćeš — raz- draženo mu reče Blackthorne. — Ali tako mi gospoda Boga, dobit ću ja natrag svoj brod, a za koju godinu, dovest ću ovamo engleske brodove i sve ću vas raznijeti iz Azije u pakao! Alvito opet progovori svojim silnim mirom koji je Blackthornea dovodio do ludila.

— To

je u rukama Božjim, pilote. Ali, kocka je bačena pa se neće dogoditi ništa što kažeš. Ništa! — Alvito ga pogleda kao da je već mrtav. — Bog neka ti se smiluje, jer Bog mi je svjedok, pilote, vjerujem da nikad nećeš otići s ovih otoka. Blackthorne zadršće, sjećajući se potpune uvjerenosti s kojom je Alvito to rekao. — Je li ti hladno, Anđin-sane? Sad je kraj njega na verandi stajala Mariko i u sumraku tresla kišobran. — Oh, oprostite, ne, nije mi hladno . . . samo sam razmišljao. — Digao je pogled prema klancu. Cijela je kolona nestala u oblacima. Kiša je malo posustala i postala mlaka i blaga. Neki seljaci i služinčad gacali su po blatu i išli kućama. Prednje je dvorište bilo prazno, a vrt preplavljen vodom. Po cijelom su se selu palile uljanice. Na vratima više nije bilo straža, a niti na obje strane mosta. Sutonom kao da je vladala silna praznina. — Noću je mnogo ljepše, zar ne? — zapitala je. — Da — odgovorio je, očaran time da su zajedno, sami i izvan opasnosti. Budu li oprezni i ako ona želi, kao što on želi ... Dođe služavka i uzme kišobran. Donijela je suhe čarapice tabi, kleknula i počela ručnikom brisati Marikine noge. — Sutra u zoru idemo na put, Anđin-sane. — Koliko će trajati? — Mnogo dana, Anđin-sane. Gospodar Toranaga je kazao... — Mariko skrene pogled kad Gioko smjerno dogacka iz gostionice. — Gospodar Toranaga mi je rekao da imamo mnogo vremena. Gioko se duboko naklonila. - Dobra večer, gospo Toda. Molim vas, oprostite što vas prekidam. — Kako ste Gioko-san? — Dobro, hvala, iako sam mislila da će prestati ova kiša. Ne sviđa mi se ova sparina. A kada prestane kiša, nastupa vrelina pa je to tim gore, neh? Ali nije daleko jesen Ah, tako smo sretni što je pred nama jesen kojoj se veselimo, i bajno proljeće, neh? Mariko nije odgovorila. Sluškinja joj pričvrsti tabi i ustane. — Hvala — reče Mariko otpuštajući je. — Dakle, Gioko- -san? Bih li vam čime mogla pomoći? — Pitala je Kiku-san biste li željeli da vas ona za večerom poslužuje, ili da vam navečer pleše i pjeva. Gospodar Toranaga ostavio joj je upute da vas zabavlja, ako želite. — Da, rekao mi je, Gioko-san. To bi bilo jako zgodno, ali ne večeras. U zoru moramo otputovati, a jako sam umorna. Bit će i drugih noći, neh? Molim vas, isporučite joj moje isprike! I, oh da, molim vas, recite joj da sam očarana što me vas dvije pratite na putu. — Toranaga je Mariki naredio da sa sobom povede te dvije žene, a ona mu je zahvalila, zadovoljna što ih ima kao službene pratilje. — Previše ste dobrostivi — odvrati Gioko medena jezika. — Ali nama je to čast. Još moramo u Jedo? — Da. Naravno. Zašto? — Ništa, gospo Toda. Ali, možda bismo se u tom slučaju mogle zaustaviti u Mišimi na dan-dva? Kikusan željela bi uzeti nešto odjeće, jer smatra da nije dovoljno prikladno odjevena za gospodara Toranaga, a čujem da je ljeto u Jedu jako sparno i da ima mnogo komaraca. Morale bismo pokupiti njezinu odjeću, pa ma kako bila neprikladna! — Da. Naravno. Obje ćete imati vremena i više nego dovoljno. Gioko nije gledala Blackthornea, iako su obje bile jako svjesne njega. — Tuž. . . tužno za gospodara našega, neh? — Karma — tiho odgovori Mariko. Tad nadoda sa slatkom ženskom zlobom: — Ali ništa se nije promijenilo, Gioko-san. Bit ćete isplaćeni onog dana kad stignete, u srebru, kao što piše u ugovoru. — Oh, jako žalim — reče joj starija žena, pretvarajući se da je zaprepaštena. — Jako žalim, gospo Toda, ali tko misli na novac? To mi nije bilo ni na kraj pameti. Nikada! Samo sam se brinula za sudbinu gospodara našega. — On je sam kovač svoje sudbine — nehajno će Mariko koja u to nije više vjerovala. — Ali vaša budućnost je dobra, je li da je? Pa bez obzira što se dogodilo. Sada ste bogati. Gotove su sve vaše svjetske tegobe. Uskoro ćete biti moćni u Jedu sa svojim novim kurtizanskim cehom, bez obzira tko

vlada Kvantom. Uskoro ćete postati najuglednija Mama-san, i što god se dogodilo, pa znate, Kiku-san je još uvijek vaša štićenica, a njezina mladost nije dirnuta, a niti njezina karma. Neh? — Brinem se jedino za gospodara Toranagu — odgovori Gioko s vičnom ozbiljnošću. Šupak joj se uvrtio pri pomisli na dvije tisuće pet stotina kokua koji će uskoro dospjeti u njezinu blagajnu. — Ako postoji ikakav način da mu pomognem, ja bih . . . — Jako plemenito od vas, Gioko-san! Spomenut ću mu vašu ponudu. Da, skinete li cijenu za tisuću kokua, mnogo biste mu pomogli! U njegovo ime prihvaćam. Gioko zaleprša lepezom, namjesti na lice Ijubak osmijeh i jedva se suzdrža da glasno ne zacvili zbog svoje glupavosti što je skočila u klopku kao početnica pijana od sakea. — Oh, ne, gospo Toda! Kako bi novac mogao pomoći onako velikodušnom zaštitniku? Ne, novac njemu očito neće pomoći — blebetala je nastojeći se oporaviti. — Ne, novac mu neće pomoći. Bolja obaviještenost, usluga ili . . . — Molim vas, oprostite, kakva obaviještenost? — Nikakva. Trenutačno nikakva. Samo sam to navela kao Tek tako! Jako žalim, ali novac . . . — Ah, jako žalim, da. Pa lijepo, spomenut ću mu vašu ponudu. I vašu velikodušnost. Zahvaljujem vam u njegovo ime. Gioko se naklonila kad je bila otpuštena. Tad pohrli natrag u gostionicu. Mariko se zasmijuljila. — Zbog čega se smijete, Mariko-san? Ispričala mu je o čemu su razgovarale. — Mama-san su zacijelo sve iste u cijelom svijetu. Ona se samo brine zbog svog novca. — Hoće li gospodar Toranaga platiti i ako . . .? — Black- thorne ušuti. Mariko je bezazleno čekala. Tad je pod njezinim prodornim pogledom on nastavio: — Pater Alvito je rekao: kad gospodar Toranaga krene u Osaku, gotov je. — Oh, da! Da, Anđin-sane, to je živa istina — reče Mariko uz vedrinu koju nije osjećala. Tad je Toranagu i Osaku pohranila u mozgovne pretince i opet se smirila. — No, Osaka je udaljena mnogo velikih milja i bezbroj štapića vremena, a do tog vremena, bit će ono što bude moralo biti. Išido ne zna, dobri pater ne zna točno, mi ne znamo, nitko ne zna što će se zapravo dogoditi. Neh? Osim gospoda Boga! Ali on nam to neće reći, je li? Osim možda kad to prođe! Neh? — Haj! — Smijao se s njom. — Ah, tako ste pametni. — Hvala. Imam prijedlog, Anđin. Zaboravimo za vrijeme putovanja sve vanjske probleme. Sve! — Ti — rekao je na latinskom. — Drago mi je da te vidim. — I meni tebe! Krajnji oprez pred obje žene jako je potreban za vrijeme našeg putovanja, neh? — Uzdaj se u mene, gospo. — Računam. Zapravo jako mnogo na to računam. — Sada smo gotovo sami, neh? Ti i ja. — Da, ali ono što je bilo, ne postoji i nikad se nije dogodilo! — Istina! Da. Opet imaš pravo. I lijepa si. Samuraj iziđe kroz vrata te je pozdravi. Bio je sredovječan, prosijede kose. Lice mu je bilo puno brazgotina i lagano je šepao. — Molim vas, oprostite, gospo Toda, ali krećemo u zoru, neh? — Da, — Da.

Jošinaka-sane. Ali ako želite, možemo krenuti tek u podne. Imamo mnogo vremena. Kako vam je draže! Krenimo u podne. Dobra večer, Anđin-sane. Molim vas, dopustite da vam se predstavim. Ja sam Akira Jošinaka, kapetan vaše pratnje. — Dobra večer, kapetane. Jošinaka se opet obratio Mariki. — Odgovoran sam za vas i za njega, gospo, pa mu, molim vas, kažite da sam dvojici ljudi naredio da noću spavaju u njegovoj sobi kao tjelohranitelji. Tako će na noćnom dežurstvu biti deset straža. Bit će sve oko vas. Ukupno imam stotinu ljudi. — Vrlo dobro, kapetane. Ali, jako žalim, bolje bi bilo da nikoga ne ostavite u Anđin-sanovoj sobi.

Njihov je jako strog običaj da spavaju sami. Ili sami, s jednom gospom! Zacijelo će s njim biti moja sluškinja pa će on biti zaštićen. Molim vas, straže držite u blizini, ali ne preblizu, da se on ne uzrujava! Jošinaka se počeša po glavi i namršti. — Vrlo dobro, gospo. Da, pristat ću na to, iako je moja zamisao razumnija. Onda, jako žalim, onda ga, molim vas, zamolite da ne ide na svoje noćne šetnje. Sve dok ne stignemo u Jedo, ja sam za njega odgovoran, a kad sam odgovoran za jako važne osobe, jako sam uzrujan. Ukočeno se naklonio i udaljio. — Kapetan vas moli da za vrijeme putovanja ne šećete sami. Ako noću ustanete, uvijek sa sobom vodite samuraja, Anđin-sane. On kaže da će mu to pomoći. — U redu. Da, učinit ću to. — Blackthorne je gledao za njim. — Što je još rekao? Nešto sam shvatio o spavanju. Nisam ga baš mogao posve razumjeti... — Zastao je. Iz gostionice je izašla Kiku. Na sebi je imala ogrtač za kupanje, a oko kose zgodno je povezala ručnik. Bosonoga je skakutala prema kupaonici s toplim vrelom, napola im se naklonila i veselo mahnula. Uzvratiše joj pozdrav. Blackthorne je napasao oči na njezinim dugim nogama i njezinom gipkom hodu, sve dok nije iščeznula. Osjećao je kako ga Mariko podrobno motri pa ju je pogledao. — Ne — blago će on i odmahne glavom. Nasmijala se. — Smatrala sam da će vam možda biti teško možda i neudobno da vam ona poslije onog posebnog jastučenja bude samo obična suputnica. — Neugodno ne. Naprotiv, jako ugodno. Imam jako ugodne uspomene. Sretan sam što ona sada pripada gospodaru Tora- nagi. To nam sve olakšava, i njoj, i njemu. I svima! — Kanio je nadodati: ‘Svima osim Omiju’, ali se predomislio. — Na koncu konca, ona je za mene bila samo veoma osebujan, prekrasan dar. Ništa više. Neh? — Bila je dar, da! Htio je dotaknuti Mariku, ali nije. Umjesto toga se okrenuo i zurio prema klancu, nesiguran u ono što je pročitao u njezinim očima. Sada je noć zamračivala klanac. I oblaci. Voda je tiho kapkala s krova. — Što je još rekao kapetan? — Ništa važna, Anđin-sane.

ČETRDESET I PETO POGLAVLJE

Njihovo putovanje u Mišimu trajalo je devet dana, a svake noći su nekoliko sati provodili zajedno. Potajice. Jošinaka im je i ne sluteći pomogao. U svakoj je gostionici — naravno — za sve njih odabirao susjedne sobe. — Nadam se da nećete zamjeriti, gospo, ali ovako mi je mnogo lakše održavati sigurnost — uvijek bi govorio, a Mariko bi se složila. Ona bi uzela središnju sobu, Kiku i Gioko sobu do nje, a Blackthorne drugu sobu uz njezinu. Tad bi u noćnoj tmini ostavila svoju sluškinju Čimmoku i pošla k njemu. Budući da su sobe bile jedna do druge, uz uobičajeno čavrljanje, noćne zvukove, pjevanje i bančenje ostalih putnika, s rojevima svugdje prisutnih susretljivih sluškinja, budne straže na izlazima nisu ništa posumnjale. Samo je Čimmoko bila upućena u tajnu. Mariko bijaše svjesna da će naposljetku za to doznati Gioko, Kiku i sve žene koje su s njima putovale, ali nju to nije zabrinjavalo. Ona je samurajka, a one nisu. Njezina će riječ nadvladati nad njihovom, osim ako je ne ulove na djelu. A nijedan samuraj, pa niti Jošinaka, ne bi se pod normalnim uvjetima usudio da nepozvan otvori noću njezina vrata. Koliko su svi znali, Blackthorne je svoju postelju dijelio sa Čimmokom, ili s nekom sluškinjom iz gostionice. Nije to bio ničiji posao do njegov. Stoga ju je mogla odati samo žena, a ukoliko je izda, izdajica i sve žene iz skupine umrle bi još groznijom i mukotrpnijom smrću nego što bi bila njezina, zbog tako gnusne izdaje. A isto tako, ako bi ona poželjela, prije nego što stignu u Mišimu ili u Jedo, svi su znali da bi ih ona mogla usmrtiti po svojoj volji zbog najmanje izdaje, stvarne ili tobožnje. Mariko bijaše sigurna da Toranaga ubijanju ništa ne bi prigovorio. Svakako bi pljes- kao Giokinu, a u srcu je Mariko znala da ni Kikuinu ubojstvu ne bi zamjeravao. Za dvije i pol tisuće kokua mogao bi kupiti mnoge kurtizane prvog reda. Tako se pred ženama osjećala sigurnom. Ali ne i od Black- thornea, iako ga je sada jako voljela. Nije on Japanac. Nije od ro- đenja bio naučen da gradi unutrašnje neprobojne ograde iza kojih će se sakriti. Izdavali su ga lice, ponašanje ili ponos. Za sebe se nije bojala. Samo za njega. — Konačno znam što znači Ijubav — šapnula je prve noći. A budući da se više nije borila protiv ljubavnih izljeva, nego se pokorila neodoljivosti, izgarala je iz straha za njegovu sigurnost. — Volim te, pa se bojim za tebe — šapnula je grleći ga, na latinskom, jeziku ljubavnika. — Volim te. Oh, kako te volim. — Uništila sam te, Ijubavi, zato što sam otpočela. Sad smo osuđeni. Uništila sam te . to je istina. — Ne, Mariko, nešto će se dogoditi i sve će biti u redu. — Nisam smjela započinjati. Ja sam kriva. — Ne brini, molim te. Karma je karma! — Naposljetku se pravila da je uvjerena i prepuštala se njegovu zagrljaju, ali bila je sigurna da će on sama sebe uništiti. Za sebe se nije bojala. Noći bijahu radosne. Nježne, a svaka bolja nego prethodna. Njoj su dani bili laki, a njemu tegobni. Neprestano je bio na oprezu jer je nje radi odlučio da ne pogriješi. — Ne smije biti greške — kazala je dok su zajednički jahali na sigurnom razmaku od ostalih. Sad je glumila posvemašnje pouzdanje nakon omaške koja joj se potkrala prve noći. — Jak si! Samuraj si i neće biti greške. — A kada stignemo u Jedo? — Neka se Jedo pobrine za Jedo. Volim te! — Da. I ja volim tebe. — Zašto si onda toliko tužan? — Nisam tužan, gospo, samo što je šutnja bolna. S planinskih vrhunaca želio bih klicati svoju ljubav. Očaravala ih je prisnost i sigurnost da su još uvijek zaštićeni od radoznalih očiju. — Što će biti s njima? — tiho je zapitala Kiku u nosiljci prvog dana putovanja. — Propast, Kiku-san. Nema nade za njihovu budućnost. On to dobro prikriva, ali ona!... Obožavanje joj kliče s lica. Pogledaj je! Kao djevojčica! Oh, kako je glupa! — Ali, oh, kako je lijepa, neh? Sreća je biti toliko ispunjena, neh? — Da, ali i uza sve to nikome ne bih željela njihovu smrt. — Što će učiniti Jošinaka kada ih otkrije? — upita Kiku.

— Možda

ih neće otkriti. Molim se da ih ne otkrije. Muškarci su tako ludi i tako glupi! Ne mogu uvidjeti ni najjednostavnije stvari o ženama, hvaljen budi Buda, blaženo ime njegovo. Molimo da ne budu otkriveni dok mi ne obavimo svoj posao u Jedu. Molimo da nas ne pozovu na odgovornost! Oh, da, i te kako! A danas popodne kad stanemo, nađimo najbliže sve- tilište pa ću ja, da umilostivimo bogove, zapaliti deset štapića tamjana. Tako mi svih bogova, čak ću obdariti hram svih bogova iznosom od tri kokua godišnje, tokom deset godina, ako se izvučemo i ako dobijem svoj novac. — Ali tako su lijepi zajedno, neh? Još nikada nisam vidjela ženu koja je ovako procvjetala. — Da, ali uvenut će kao otrgnuta kamelija kad je optuže pred Buntaro-sanom. Njihova je karma njihova karma i mi im nimalo ne možemo pomoći. Niti gospodaru Toranagi a niti Omi-sanu. Ne plači, dijete. — Jadni Omi-san! Trećeg dana stigao ih je Omi. Odsjeo je u njihovoj gostionici, a poslije večere povjerljivo je razgovarao s Kikuom i svečano od nje zatražio da mu se pridruži za cijelu vječnost. — Rado, Omi-sane, rado! — smjesta je odgovorila i proplakala jer joj se on jako sviđao. — No, to mi zabranjuje dužnost prema gospodaru Toranagi koji mi iskazuje naklonost, kao i prema Gioki-san koja me odgojila. — Pa gospodar Toranaga odrekao se svojih prava na tebe. Predao se, gotov je. — Ali njegov ugovor nije, Omi-sane, pa ma koliko ja to željela. Njegov je ugovor zakonit i obvezan. Oprosti, molim te, moram odbiti . . . — Ne odgovaraj sada, Kiku-san. Razmisli. Molim te. Sutra mi odgovori — reče on te je ostavi. No, njezin suzni odgovor ostade isti. — Ne smijem biti toliko sebična, Omi-sane. Molim te, oprosti. Moja dužnost prema gospodaru Toranagi i prema Gioki-san Ne mogu, pa ma koliko ja to željela. Molim te, oprosti mi. Usprotivio se. Ona je još više lila suze. Zarekli su se na vječno obožavanje, a onda ga je ona otpustila uz jedno obećanje. — Ako se ugovor razvrgne, ili pogine gospodar Toranaga, pa ja postanem slobodna, učinit ću što god zaželiš, poslušat ću sva tvoja naređenja. I tako on ode iz gostionice te nastavi put u Mišimu pun zlih slutnji, a ona je obrisala suze i popravila šminku. Gioko joj je čestitala. — Kako si pametna, dijete. Oh, koliko bih željela da gospa Toda ima samo polovicu tvoje mudrosti. Jošinaka ih je dokono vodio iz gostionice u gostionicu duž toka rijeke Kano što je krivudala na sjever prema moru. Neprestano su zakašnjavali, za vrijeme nije mario. Toranaga mu je u četiri oka kazao da nema potrebe da hitaju, samo neka do mlađaka dovede cijelu povorku živu i zdravu u Jedo. — Bolje da stignu kasnije nego prije, Jošinaka-sane. Razumiješ? — Da, gospođine — odgovorio je. Sad je blagoslivljao svoga kamija čuvara što mu je dao odgodu. U Mišimi će morati podnijeti pismeni i usmeni izvještaj gospodaru Hiro-macuu, a u Jedu — gospodaru Toranagi. Tada će odlučiti da li da im kaže ono što misli, iako je brižno pazio da to ne vidi. Eeeeee, prestravljeno je pomislio, sigurno se varam. Gospa Toda? Ona i bilo koji muškarac, a kamoli barbarin! Zar nije dužnost tvoja da vidiš?, zapitao se. Da prikupljaš dokaze? Da ih uloviš iza zatvorenih vrata, u krevetu, zajedno? Osudit će te zbog pogodovanja, ako ih ne prijaviš, neh? Bilo bi ti to tako lako, iako su jako oprezni. Da, ali samo bi ih glupan prijavio, pomisli on. Nije li bolje izigravati budalu i moliti da nitko ne oda njih, pa time i tebe? Njezin je život završen, svi smo mi osuđeni na propast, pa zar je to imalo važno? Skreni pogled s njih. Prepusti ih njihovoj karmi. Zar je to imalo važno? A samuraj je svom dušom znao da je to jako važno. — Ah, dobro jutro, Mariko-san. Kako lijep dan! — reče pater Alvito pristupajući im. Bijahu pred gostionicom spremni, za odlazak. Učinio je nad njom znak križa. — Bog te blagoslovio i navijek te držao u rukama svojim. — Hvala, oče. — Dobro jutro, pilote. Kako si danas? — Dobro, hvala. A ti? Njihova družina na putu se neprestano prestizavala s isusovcima. Katkad bi odsjedali u istoj gostionici. Ponekad bi zajednički putovali. — Želiš li da jutros s tobom jašem, pilote? Rado bih nastavio pouke iz japanskog, ako nemaš ništa protiv.

— Hvala. Da, rado. Alvito je prvog dana ponudio Blackthorneu da će ga učiti japanski jezik. — A što zauzvrat? — oprezno je zapitao Blackthorne. — Ništa! Meni će brže prolaziti vrijeme, a pravo da ti kažem, trenutačno me život ožalostio i osjećam se starim. A možda i u znak isprike za oštre riječi. — Ispriku od tebe ne očekujem. Imaš svoj put, a ja svoj. Nikad se ne možemo sastati. 850 — Možda, ali na putu možemo dijeliti neke stvari, neh? Putnici smo na istoj stazi. Rado bih ti pomogao. — Zašto? — Znanje pripada Bogu, a ne čovjeku. Želim ti pomoći kao za dar, a zauzvrat ništa ne tražim. — Hvala, ali ja ti ne vjerujem. — Onda mi, kad baš želiš, zauzvrat pričaj o svom svijetu, što si vidio i gdje si bio. Sto god želiš, ali samo ono što želiš. Pravu istinu. To bi me istinski očaralo i bila bi pravedna razmjena. U Japan sam došao s trinaest-četrnaest godina pa ništa svijeta nisam vidio. Mogli bismo za vrijeme putovanja sklopiti primirje, ako želiš. — Ali nikakve vjere, politike niti papističkih učenja? — Ja sam ovo što jesam, pilote, ali potrudit ću se. Tako su počeli oprezno izmjenjivati znanje. Blackthorne je tu trampu smatrao nepravednom. Alvito je bio silno obrazovan, i bijaše vrhunski učitelj, a Blackthorne je smatrao da mu on može ispričati samo stvari koje znade svaki pilot. — Nije istina — kazao je Alvito. — Ti si jedinstven pilot, učinio si nevjerojatne stvari. Takvih ima samo pet-šest na zemlji, neh? Postepeno su zaključili primirje, a Mariki je to bilo milo. — To je prijateljstvo, Anđin-sane, ili početak prijateljstva — rekla je Mariko. — Ne, prijateljstvo nije. Ne vjerujem mu, kao ni prije, a niti on meni. Mi smo vječiti neprijatelji. Ja ništa nisam zaboravio, a ni on. Ovo je privremena odgoda, zacijelo poradi posebne svrhe koju mi ne bi odao i da ga zapitani. Razumijem ga i u tome nema nikakvog zla, sve dotle dok sam na oprezu. Dok se on bavio s Alvitom, ona bi lijeno jahala uz Kiku i Gioko. Razgovarale su o jastučenju, o načinima da se muškarcu ugodi, i o ‘Svijetu vrba’. Ona im je zauzvrat pripovijedala o svom svijetu, iznosila ono čemu je prisustvovala, ili što je čula ili spoznala, o diktatoru Gorodi, o Taiku, pa čak o gospodaru Tora- nagi, mudre priče 0 velikanima koje prosti puk nikada neće doznati. Nekoliko milja južno od Mišime rijeka se uvijala na zapad da se mirno spusti na obalu u veliku luku Numazu. Ostaviše klisuraste predjele pa ravnim nizinama rižišta krenu širokim i prometnim putem prema sjeveru. Morali su pregaziti mnoge potoke i pritoke. Neke plitke, a neke duboke i jako široke, pa su ih plitkim teglenicama morali prebacivati na drugu stranu. Jako je malo vodenih putova bilo premošteno. Obično bi ih sve prebacivali na drugu obalu nosači, izabrani iz bezbroj ljudi koji su uvijek čekali u blizini baš zato da ih na svojim ramenima prebace, čavrljali su i nadmetali se za tu povlasticu. Bilo je to sedmog dana nakon polaska iz Jokosea. Cesta se rašljala te pater Alvito reče da ih mora napustiti. Krenut će zapadnim putem da se vrati na svoj brod kojim će putovati dan- -dva, ali opet će ih stići i pridružiti im se na putu od Mišime u Jedo, ako mu dopuštaju. — Naravno, oboje ste dobrodošli da pođete sa mnom, ako želite. — Hvala, ali, jako žalim, u Mišimi moram obaviti neke stvari — odgovori Mariko. — Anđin-sane? Ako je gospa Mariko zaposlena, dobrodošao si nam i ti. Naš kuhar jako je vješt, a vino dobro. Bog mi je svjedok, bit ćeš na sigurnom i slobodno ćeš se moći kretati kako želiš. Na brodu je Rodrigues. Mariko je vidjela da je Blackthorne želi napustiti. Kako on to može?, zapitala se, duboko ožalošćena. Kako on može poželjeti da me ostavi kad imamo tako malo vremena? — Molim vas, idite, Anđin-sane — rekla je. — Bit će vam lijepo, a i dobro da ponovno vidite Rodriguesa, neh? No, Blackthorne nije otišao, iako je to silno želio. Svećeniku nije vjerovao. Niti radi Rodriguesa ne bi stavio glavu u tu zamku. Zahvalio je Alvitu te su gledali za njim kako se udaljuje. — Zaustavimo se sada, Anđin-sane — reče Mariko iako još nije bilo ni podne. — Nema hitnje, neh? — Izvrsno. Da, bilo bi mi milo. — Pater je dobar čovjek, ali sam sretna što je otišao. — I ja! Ali nije on dobar čovjek. On je svećenik. Zaskočio ju je svojom žestinom. — Oh, jako žalim, Anđin-sane, molim vas, oprostite što sam

rek . . . — Nije važno, Mariko-čan. Rekao sam vam... Ništa nije zaboravljeno! On će uvijek tražiti moju kožu. — Biackthorne pođe da pronađe kapetana Jošinaku. Ona se zbunjeno zagledala niz zapadni odvojak. Konji družine patera Alvita bez žurbe su kaskali među ostalim putnicima. Neki prolaznici klanjali su se maloj povorci, pokoji bi ponizno kleknuo, mnogo bijaše znatiželjnika, a mnogima je lice bilo kruto. No, svi su se uljudno sklanjali s puta. Svi osim i najnižeg samuraja. Kad bi pater Alvito susreo samuraja, maknuo bi se ulijevo ili udesno, a bogoslovi su ga slijedili. Veselio se što je napustio Mariku i Blackthornea, veselio se predahu. Pateru-vizitatoru morao je poslati hitne poruke koje dosad još nije uspio odaslati, jer su mu u Jokoseu uništili golubove pismonoše. Morao je riješiti niz problema. Toranaga, ribar Uo, Mariko i gusar. I Josip koji je kao pas i dalje išao za njim. — Sto on ovdje radi, kapetane Jošinaka? — promucao je prvog dana opazivši Josipa među čuvarima. Sada je na sebi imao vojnički kimono i nespretno je nosio mačeve. — Gospodar Toranaga mi je naredio da ga odvedem u Mi- šimu, Cukku-sane. Tamo ga moram predati gospodaru Hiro- -macuu. Oh, jako žalim, vrijeđa li vas i pogled na njega? — Ne... ne — rekao je neuvjerljivo. — Ah, gledate njegove mačeve? Ne morate brinuti! To su samo drške bez sječiva. Po naredbi gospodara Toranage. Čini se da je čovjek u vaš red stupio — po naredbi — tako mlad da nije baš jasno smije li nositi prave mačeve ili ne, pa ma koliko bio ovlašten na to da ih nosi, pa ma koliko ih želio. Čini se da je u vaš red stupio kao dijete, Cukku-sane. Pa i unatoč tome, jasno da ne smijemo imati samuraja bez mačeva, neh? Uraga-noh- -Tadamasa sigurno je samuraj, iako je dvadeset godina bio barbarski svećenik. Naš je gospodar donio ovo mudro polovično rješenje. — Što će biti s njim? — Moram ga predati gospodaru Hiro-macuu. Možda ga pošalju njegovu stricu da mu sudi, a možda ostane s nama. Ja samo ispunjavam naredbe, Cukku-sane. Pater Alvito se zaputi da prozbori s Josipom, ali ga Jošinaka uljudno spriječi. — Jako žalim, ali moj gospodar naredio je i to da mu nitko ne prilazi. Daleko od svih, pogotovu od kršćana! Sve dok gospodar Harima ne donese presudu, rekao je moj gospodar. Uraga-san je vazal gospodara Harime, neh? I velmoža Harima je kršćanin. Neh? Gospodar Toranaga je kazao: s kršćanskim bo- gootpadnikom neka se bavi kršćanski daimjo. Na koncu konca, gospodar Harima mu je stric i glavar njihove kuće. Prvenstveno je on naredio da mladić stane pod vaše okrilje. lako je bilo zabranjeno, te noći je Alvito ponovno pokušao kriomice razgovarati s Josipom te ga zamoliti da povuče svoje svetogrđe pa da pokajnički klekne pred patera-vizitatora, ali mladić se hladno udaljio ne saslušavši ga. Nakon toga Josipa su uvijek slali daleko ispred ostalih. Blažena Djevice, nekako ga moramo vratiti milosti Božjoj, sa strepnjoni pomisli Alvito. Što bih ja mogao? Možda će pater- -vizitator znati kako da se postupa s Josipom. Da, a on će znati i kako da se postavi prema Toranaginoj nevjerojatnoj odluci da se preda, a koju su oni na svojim tajnim dogovorima odbacili kao nemogućnost. — Ne, to je potpuno u suprotnosti s Toranaginom naravi — kazao je Dell’Aqua. — On će zaratiti. Kad prestanu kiše, a možda i prije, ako navede Zatakija da promijeni stranu te da izda Išida. Predviđam da će on čekati što god dulje bude mogao te da će pokušati prisiliti Išida da učini prvi potez. Njegova uobičajena igra čekanja! Što god se dogodilo, sve dok Kijama i Onoši podržavaju Išida i Osaku, Kvanto će biti pregažen, a Toranaga uništen. — A Kijama i Onoši? Hoće li radi zajedničkog dobra i dalje držati pokopano svoje neprijateljstvo? — Hoće! Potpuno su uvjereni da bi Toranagina pobjeda značila smrtno zvono svetoj crkvi. Sad, kad se Išidu pridružio i Harima, bojim se da je Toranagi odzvonilo. Ponovno građanski rat, pomislio je Alvito. Brat protiv brata, otac protiv sina, selo protiv sela. Anđiro je spreman za pobunu, naoružan ukradenim mušketima, kako je došapnuo ribar Uo. I još jedna zastrašujuća novost: tajna mušketirska pukovnija gotovo je pripremljena! Moderna konjička jedinica evropskog stila od preko dvije tisuće mušketira, prilagođena japanskom ratovanju. Oh, Gospe, zaštiti vjernike, a prokuni onoga heretika ... Velika šteta što je Blackthorne izopačen i iskrivljena uma! Mogao bi biti jako koristan saveznik. Nikada to ne bih pomislio, ali istina je. Nevjerojatno je razborit u pogledu mora i svijeta. Hrabar i lukav, u granicama svoga krivovjerja čestit, otvoren i bezazlen. Nikad mu ništa nije potrebno dvaput kazati, ima začudno pamćenje. Toliko me toga naučio o svijetu. I o sebi. Je li to loše?, žalosno se zapitkivao Alvito, okrenuvši se da posljednji put mahne Mariki. Zar je zlo učiti o neprijatelju, a zauzvrat njega podučavati? Ne. Zar je zlo zatvarati oči pred smrtnim grijehom? Tri dana nakon odlaska iz Jokosea potresla ga je primjedba brata Mihovila.

— Misliš da su ljubavnici? — A što je Bog ako ne Ljubav?

Zar to nije riječ gospodina Isusa? — odvratio je Mihovil. — Samo sam napomenuo da sam vidio kako se njihove oči dodiruju i da je to bilo veoma lijepo gledati. O njihovim tijelima, ne znam, oče, a zapravo me nije ni briga. Njihove duše se dodiruju, a zbog toga mi se čini kao da sam i ja svjesniji Boga. — Zacijelo si se prevario u vezi s njima. Ona to nikad ne bi učinila! To je protiv čitave njezine baštine, njezina zakona i Božjega zakona. Ona je pobožna kršćanka. Zna ona da je preljub gnusni grijeh. — Da, mi to propovijedamo, ali udala se po šintoističkom obredu i njezin brak nije posvećen pred našim gospodom Bogom, pa je li to onda preljub? — Zar i ti sumnjaš u Riječ? Zar si zaražen Josipovim krivovjerstvom? — Ne, oče, molim vas, oprostite, u Riječ nikada, nego samo u ono što je od nje učinio čovjek. Otad ih je izbliza motrio. Očevidno su se jako voljeli. Pa zašto i ne bi? U tome nema nikakva zla! Neprestano su stjecajem prilika zajedno, jedno uči od drugoga, njoj je naređeno da odstrani svoju vjeru, a on nema nikakve vjere, ili samo površinski sloj luteranskog krivovjerja, kao što je Dell’Aqua govorio za sve Engleze. Oboje su snažni i puni života, iako nisu prikladan par. Na ispovijedi mu ništa nije rekla. Nije je niti prisiljavao. Njezine oči nisu mu rekle ništa, a opet su rekle sve, ali u njima nije bilo ništa stvarnog, pa da on prosudi. Čuo je sebe kako objašnjava Dell’Aqui: — Mihovil se zacijelo prevario, uzoritosti. — A je li ona počinila preljub? Je li bilo ikakva dokaza? — Srećom dokaza nije bilo. Alvito obuzda konja i na tren se okrene. Vidio ju je kako stoji na neznatnoj uzvišici. Pilot je razgovarao s Jošinakom, a stara svodilja i njezina nakinđurena kurva ležale su u svojoj nosiljci. Mučila ga je fanatična revnost što je u njemu izvirala. Po prvi put usudio se zapitati: jesi li se kurvala s pilotom, Ma- riko-san? Je li krivovjernik zauvijek prokleo dušu tvoju? Tebe, koja si u životu bila odabrana da postaneš časna sestra, vjerojatno naša prva japanska opatica? Zar živiš u odurnom grijehu, neispovijeđena, obeščašćena? Pred ispovjednikom svojim kriješ svetogrđe svoje, pa si tako i ti okaljana pred Bogom? Vidio je kako mu ona maše. Ovaj put nije joj uzvratio pozdrav nego im okrene leđa, zarine ostruge konju, u slabine pa odjuri. Te noći san im je bio poremećen. — Što je, Ijubavi moja? — Ništa, Mariko-čan. Vrati se na spavanje. Ali nije zaspala, a niti on. Mnogo prije nego što je morala otići, odšuljala se natrag u svoju sobu, a on ustane i sjedne u dvorište, gdje je do zore pod svijećom proučavao rječnik. Kad je izašlo sunce, a dan zatoplio, nestadoše njihove noćne brige te su spokojno nastavili putovanje. Uskoro stigoše do velikog puta Tokaido istočno od Mišime, te putnici postadoše brojniji. Kao i uvijek, pretežno su išli pješice, noseći na leđima svoje stvari. Na cesti je bilo nekoliko teretnih konja, ali nikakvih kola. — Oh, kola... to je ono što ima kotače, neh? U Japanu nam ne bi koristila, Anđin-sane. Naše ceste su previše strme i neprestano ih presijecaju rijeke i potoci. A kotači bi uništili i površinu cesta pa su stoga kola zabranjena svima osim caru, a i on putuje samo onih nekoliko obrednih rija u Kiotu i to posebnom cestom. Kotači nama nisu potrebni. Kako bi prenosili kola preko rijeka ili potoka? A ima ih previše, previše, a da ih sve premoste. Odavde pa do Jeda trebalo bi premostiti šezdesetak rijeka, Anđin-sane. Koliko smo ih već morali prijeći? Na desetke, neh? Ne, svi mi pješačimo ili jašemo. Naravno, konji, a poglavito nosiljke, dopušteni su samo uglednim osobama, daimjima i samurajima, pa čak i ne svim samurajima. — Što? Iako čovjek može platiti, ne smije ih unajmiti? — Ne, ako nema određeni stalež, Anđin-sane. To je jako mudro, zar ne mislite i vi? Liječnici i starci smiju putovati konjem ili u nosiljci, pa i teški bolesnici, ako dobiju pismeno dopuštenje od svoga feudalca. Nosiljke i konji ne bi bili prikladni seljacima i prostom puku, Anđin-sane. Mogli bi se tako naučiti lijenosti, neh? Njima je mnogo zdravije da pješače! — A to ih drži i na njihovu mjestu. Neh? — Oh, da, ali sve to stvara mir, red i va. Samo trgovci imaju novca za razbacivanje, a što su oni nego paraziti koji ništa ne stvaraju, ništa ne uzgajaju, i ništa drugo ne rade nego se hrane tuđim trudom? Oni svakako svi moraju ići pješice, neh? U tome smo mi jako mudri. — Još nikada nisam vidio ovoliko ljudi u pokretu — kazao je Blackthorne.

— Oh, nije ovo ništa. Čekajte dok se više približimo Jedu. Obožavamo putovati, Anđin-sane, ali rijetko sami. Volimo putovati u društvu. Ali svjetina im nije usporavala napredovanje. Toranagin grb na njihovim stjegovima, osobni stalež Toda Marike, plahovita djelotvornost Akira Jošinake i trhonoše koje su pred sobom slali da objave tko za njima slijedi, osiguravali su im najbolje i najtiše prostorije u najboljoj gostionici, kao i neometan put. Svi drugi putnici i samuraji brzo bi odstupili te se duboko naklonili, čekajući da oni prođu. — Moraju li se svakomu zaustaviti i ovako klanjati? — Oh, ne, Anđin-sane, samo daimjima i uvaženim osobama. I većini samuraja . . . Da, bilo bi to vrlo mudro ponašanje za svakog pučanina. To je pristojno, Anđin-sane, i potrebno, neh? Ako pučani ne poštuju samuraje i sebe, kako da se poštuje zakon i kako da se upravlja kraljevstvom? A to je za svakog jednako! Mi smo zastali, naklonili se i propustili carskog glasnika, neh? Svatko mora biti uljudan! Niži daimji moraju sjahati i klanjati se višima. Našim životima upravlja obred, ali kraljevstvo je poslušno. — Recimo da se sretnu dva jednakopravna daimja? — Tad bi obojica sjahala, jednako se naklonila pa pošla svatko svojim putem. — A da se sretnu gospodar Toranaga i general Išido? Mariko blago prijeđe na latinski. — Tko su oni, Anđin-sane? Ta imena ja ne znam, danas ih ne znam, ne znam između tebe i mene. — Imaš pravo. Molim te, oprosti mi. — Slušaj, Ijubavi, obećajmo jedno drugom ovo! Ako nam se Gospa nasmiješi pa pobjegnemo iz Mišime, tek u Jedu, tek kod Prvog mosta, tek kad budemo potpuno prisiljeni, ostavimo naš prisni svijet. Molim te! — Kakva je posebna opasnost u Mišimi? — Naš kapetan mora tamo podnijeti izvještaj gospodaru Hiro-macuu. Tamo ga i ja moram posjetiti! Mudar je on čovjek, vrlo budan. Lako bi nas mogli izdati. — Bili smo oprezni. Molimo Boga da su strahovi tvoji neosnovani. — Ne brinem se za sebe, nego samo za tebe. — I ja za tebe! — Obećajemo li onda jedan drugom da ćemo ostati u svom prisnom svijetu? - Da- I pretvarajmo se da je to pravi svijet ... naš jedini svijet. —

Ono je Mišima, Anđin-sane. — Mariko pokaza onu stranu posljednjeg potoka. Rasuti grad-zamak u kojemu je obitavalo gotovo šezdeset tisuća ljudi, bijaše pretežno zatamnjen niskom jutarnjom maglom. Razabirahu se tek neki kućni krovovi i kameni zamak. Iza toga su se planine prostirale sve do zapadnoga mora. Daleko na sjeverozapadu veličajna planina Fuđi. Sjeverno i istočno nebo su zastirali planinski lanci. — A što sada? — Sada je Jošinaka zamoljen da nađe najpogodniju gostionicu u području od deset rija. Ovdje ćemo ostati dva dana. Barem će mi toliko biti potrebno da obavim svoj posao. Za to vrijeme će nas napustiti Gioko i Kikusan. — Zatim? — Zatim nastavljamo put! Sto ti tvoje vremensko osjetilo govori o Mišimi? — Prijazna je i sigurna — odvrati on. — A što poslije Mišime? Nesigurno je uprla prst na sjeveroistok. — Onda ćemo onuda! Tamo je prolaz što vijuga kroz planine prema Hakoneu. Najnaporniji dio na cesti Tokaido. Nakon toga put se spušta prema gradu Odavara koji je mnogo veći nego Mišima, Anđin-sane. Leži na obali. Odatle do Jeda putuje se vrlo kratko. — Koliko? — Ne dovoljno! — Griješiš, ljubavi, jako žalim — rekao je. — Imamo sve vrijeme na ovom svijetu.

ČETRDESET I ŠESTO POGLAVLJE

General Toda Hiro-macu prihvatio je Marikinu tajnovitu poruku. Slomio je Toranagine pečate. U svitku bijaše ukratko opisano ono što se dogodilo u Jokoseu. Potvrđena bijaše Tora- nagina odluka da se preda, a Hiro-macu dobio je naređenje da čuva granicu i prolaze u Kvanto od svih uljeza, sve do njegova dolaska (ali da k njemu propusti svakog glasnika od Išida ili s istoka), te upute u vezi s izopćenim kršćaninom i s Anđin-sanom. Stari vojnik umorno po drugi put pročita poruku. — Ispričaj mi sada sve što si vidjela u Jokoseu, ili čula, a što je u vezi s gospodarom Toranagom. — Mariko ga posluša. — A sada mi reci što ti misliš da se dogodilo. — Opet ga je poslušala. — Sto se dogodilo na ča-no-ju između tebe i moga sina? — Sve mu je ispričala, točno onako kako je bilo. — Moj sin je kazao da će naš gospodar izgubiti? Prije drugog sastanka s gospodarom Zatakijem? — Da, gospodine. — Jesi li sigurna? — Oh, jesam, gospodine. Nastupi duga šutnja u sobici visoko u kuli zamka nad gradom. Hiro-macu ustane i pride puškarnici u debelom kamenom bedemu. Boljela su ga leda i zglobovi. Mač je opušteno držao u rukama. — Ne razumijem. — Gospodine? — Niti svog sina niti gospodara našega. Možemo razbiti svaku vojsku koju Išido dovede na bojište. A što se tiče odluke da se pokori . Poigravala se s lepezom i gledala večernje nebo, zvjezdano i divno. Hiro-macu ju je promatrao. — Jako dobro izgledaš, Mariko-san. Mlađa si nego ikad. U čemu je tvoja tajna? — Nemam tajne, gospodine — odgovorila je, a grlo joj se odjednom osuši. Očekivala je da će se srušiti cijeli njezin svijet, ali prošao je trenutak i starac opet svrne svoje pronicljive oči na grad pod njima. — A sada mi ispričaj što se dogodilo otkako si otišla iz Osake. Sve što si vidjela, čula, ili doživjela! — reče on. Završila je kasno u noći. Sve je jasno iznijela, osim svoje prisnosti s Anđin-sanom. I ovdje je pazila da ne skriva naklonost prema njemu i poštovanje prema njegovoj pronicljivosti i hrabrosti. I Toranagino divljenje prema njegovim vrlinama. Hiro-macu je neko vrijeme šetkao gore-dolje. Kretanje mu je ublažavalo bol. Sve se podudaralo s Jošinakinim i s Omijevim izvještajem, čak i Zatakijev uobraženi govor prije nego što je taj daimjo otprašio natrag u Sinano. Sad je shvatio mnoge dotad nejasne stvari i prikupio dovoljno obavijesti da donese smišljenu odluku. Nešto od onog što mu je pripovijedala bijaše mu odurno. Zbog ponečeg je još više mrzio svog sina. Shvaćao je sinove pobude, ali time se ništa nije mijenjalo na stvari. Ostatak onoga što je kazala nagnalo ga je da barbarinu zamjerava, a katkada mu se i divio. — Jesi li vidjela kad je gospodara našega izvukao na sigurno? — Da. Da nije bilo njega, gospodine, sada bi gospodar To- ranaga bio mrtav. Posve sam sigurna. Triput je spasio našega gospodara. Prilikom bijega iz zamka Osake, na galiji u luci Osaka, a svakako za vrijeme potresa. Vidjela sam mačeve koje je otkopao Omi-san. Bili su izvijeni kao tijesto za rezance i isto tako beskorisni. — Misliš da je Anđin-san ozbiljno kanio počiniti seppuku? — Da. Tako mi kršćanskoga Boga, vjerujem da je to bio čvrsto odlučio. Spriječio ga je samo Omi-san. I, gospodine, potpuno vjerujem da je dostojan da bude samuraj i dostojan da bude hatamoto. — Nisam te pitao za to mišljenje. — Molim vas, oprostite mi, gospodine, uistinu niste, ali to pitanje ipak vam je bilo među prvim mislima. — Postala si čitačica misli kao i barbarinova učiteljica? — Oh, ne, molim vas, oprostite mi, gospodine, naravno da nisam — kazala je svojim najumilnijim glasom. — Samo odgovaram glavi svoga plemena, kako najbolje umijem u svojim skromnim mogućnostima. Prvenstveno mislim na dobrobit našega gospodara. A vaša dobrobit dolazi odmah iza njegove. — Uistinu?

— Molim vas, oprostite, ali to ne biste trebali pitati. Zapovjedite, gospodine, učinit ću što god zatražite. — Zašto tako ponosno, Mariko-san? — Ijutito je zapitao. — I tako odlučno? A? — Molim vas, oprostite mi, gospodine. Bila sam gruba. Ne zaslužujem ja takve — Znam! Nijedna žena to ne zaslužuje! — nasmije se Hiro- -macu. — No, i uza sve to, katkad nam je

potrebna ženska hladna, okrutna, podla, prepredena, praktična mudrost. One su toliko pametnije od nas, neh? — Oh ne, gospodine — reče ona pitajući se što li mu je zapravo na umu. — Baš dobro da smo sami. Kad bi se to pročulo u javnosti, rekli bi ljudi da se stara ‘Željezna pesnica’ ukiselio te da mu je vrijeme da odloži mač, da obrije glavu te da se počne Budi moliti za duše ljudi koje je poslao u Prazninu. I imali bi ljudi pravo. — Ne, gospodine. Točno je kazao gospodin vaš sin. Sve dok ne bude određena sudbina našega gospodara, ne smijete se povući. Ni vi, a niti moj gospodar suprug. Ni ja. — Da, no i uza sve to, bio bih presretan da odložim mač svoj i zatražim Budin mir za sebe i za sve one koje sam pobio. Neko je vrijeme zurio u noć, osjećajući svoje godine, a onda je nju pogledao. Bila je ugodna oku... Više nego ijedna žena koju je on ikada upoznao! — Gospodine? — Ništa, Mariko-san. Sjetio sam se kad sam te prvi put vidio. Bilo je to onda kad je Hiro-macu potajno založio dušu svoju kod Gorode da ovu majušnu djevojku namakne svom sinu, sinu koji je zaklao rođenu mater, jedinu ženu što ju je Hiro-macu ikad istinski obožavao. Zašto sam mu nabavio Mariku? Zato što sam želio napakostiti Taiku koji ju je također želio. Da napakostim suparniku, i ništa više. Je li mi suložnica uistinu bila nevjerna?, zapitao se starac, ponovno kopajući po vječnoj rani. O, bozi, kad vam pogledam u lice, zatražit ću odgovor na ovo pitanje! Želim ‘da’ ili ‘ne’! Zahtijevam istinu! Mislim da je to laž, ali Buntaro je kazao da je ona bila s onim čovjekom sama u sobi, raščupana, raspuštenoga kimona, a bilo je to mnogo mjeseci prije moga povratka! Možda je to bila laž, neh? Ili istina, neh? Zacijelo je bila istina. Sigurno ne bi nijedan sin odrubio glavu rođenoj materi kad ne bi bio siguran! Mariko je promatrala crte Hiro-macuova lica, njegovu kožu, nabranu i smežuranu od starosti, te drevnu, mišićavu snagu njegovih ruku i pleća. O čemu razmišljaš?, pitala se ona. Voljela ga je. Jesi li me već prozreo? Znaš li sada za mene i za Anđin- -sana? Znaš li da treperim od Ijubavi prema njemu? A kada kad bih se morala odlučiti između njega, tebe i Toranage, odlučila bih se za njega! Hiro-macu se primakne puškarnici što je gledala na grad pod njima. Bubnjao je prstima po koricama i balčaku mača, zaboravivši na nju. Razmišljao je o Toranagi i o onom što je prije nekoliko dana Zataki kazao s gorkim gnušanjem, gnušanjem koje je i on dijelio. — Da, naravno, želim osvojiti Kvanto i zabosti svoje stjegove na bedeme zamka u Jedu koji će postati moj. Nikada prije nisam to želio, ali sada želim! — kazao mu je Zataki. — Ali ovako? Nema u tome časti! Nema časti ni za mog brata, ni za vas, ni za mene! Ni za ikoga! Samo za Išida, ali taj seljak to ionako ne shvaća! — Onda podrži gospodara Toranagu! Uz tvoju bi pomoć Tora. . . — Zbog čega? Da moj brat postane šogun i da svrgne nasljednika? — Sto puta je rekao da podržava nasljednika. Vjerujem mu. A vodio bi nas jedan Minovara, a ne seljak skorojević niti paklenska mačka Očiba, neh? Ako gospodar Toranaga pogine, ti nesposobnjakovići vladat će osam godina, prije nego Jaemon postane punoljetan. Zašto ne bismo tih osam godina dali gospodaru Toranagi? On je Minovara! Tisuću je puta rekao da će vlast predati Jaemonu. Zar imaš mozak u guzici? Toranaga nije Jaemonov niti tvoj neprijatelj! — Nijedan Minovara ne bi klečao pred tim seljakom! Popišao je svoju čast i čast sviju nas. I vašu, i moju! Prepirali su se, psovali i onako sami zamalo se dohvatili. — Samo naprijed! — dražio je on Zatakija. — Isuči mač, izdajico! Izdao si brata svoga koji je glavar tvog plemena! — Ja sam glavar svog plemena. Imamo istu majku, ali ne i oca. Toranagin je otac otjerao moju mater u nemilost. Neću pomoći Toranagi... Ali, ako se on povuče i raspori trbuh, podržat ću Sudaru ... To nije potrebno, reče Hiro-macu noći, još uvijek bijesan. To nije potrebno sve dok sam ja živ. Niti se

mora pokorno podvrgnuti. Ja sam vrhovni zapovjednik. Dužnost mi je da štitim gospodarevu čast i kuću, pa i od njega samoga. Stoga sada odlučujem; Slušajte, gospodine, molim vas, oprostite mi, ali ovaj put vas neću poslušati. S ponosom. Ovaj put ću vas iznevjeriti. Sad ću se pridružiti sinu vašem i nasljedniku, gospodaru Sudari, i njegovoj ženi, gospi Genđiko, pa ćemo zajednički, kad prestanu kiše, narediti ‘Grimizno nebo’ i tad će otpočeti rat. I sve dok ne umre i posljednji čovjek u Kvantu u sukobu s neprijateljem, čuvat ću vas izvan opasnosti u zamku u Jedu, bez obzira na to što vi govorili, po svaku cijenu! Gioko bijaše očarana što je opet kod kuće u Mišimi, među svojim djevojkama, knjigovodstvom, teretnim listovima, zaostalim kamatama, hipotekama i popisima dužnika. — Bio si jako vješt — rekla je svom glavnom knjigovođi. Naborani čovječuljak nakloni se u znak hvale i otrča. Zajedljivo se obratila glavnom kuharu. — Trinaest srebrnih čođina i dvije stotine bakrenih momnea za jedan tjedan namirnica? — Oh, molim vas, oprostite mi, gospodarice, ali šuška se da će rat pa su cijene poskočile do neba! — razdraženo će debeljko. — Sve! Riba, riža, povrće, pa i sojin umak podvostručiše se od prošlog mjeseca, a sa sakeom je još gore. Radim li, radim u ovoj vreloj, nezračnoj kuhinji koja se svakako mora preurediti. Skupo! Ha! U tjedan dana poslužio sam stotinu sedamdeset i dva gosta, hranio deset kurtizana, jedanaest gladnih kurtizana-šegrtica, četiri kuhara, šesnaest sluškinja i četrnaest slugu! Molim vas, oprostite, gospodarice, jako žalim, ali baka mi je teško bolesna pa vas moram zamoliti za deset dana dopusta kako bih ... Gioko je mrsila kose, taman toliko da postigne ono što je željela, ali ne i toliko da pokvari svoj izgled. Otpravila ga je govoreći da je uništena, uništena... da će morati zatvoriti najznamenitiju čajanu u Mišimi bez ovako savršenog glavnog kuhara i da će za sve to biti on kriv... On će biti kriv što je na ulicu morala baciti sve svoje odane djevojke i vjerne, ali nesretne sluge. — Ne zaboravi da stiže zima — jeknula je kao posljednji udarac. Zatim, ostavši sama, zadovoljno je usporedila prihode i rashode, a prihodi su bili dvaput veći nego što je očekivala. Njezin sake bio je boljeg okusa nego ikada, a ako su skočile cijene hrani, skočila je i vrijednost sakea. Odmah je pisala svom sinu u Odavari gdje se nalazila njihova tvornica sakea i naredila mu da udvostruči proizvodnju. Tada je riješila neizbježne svađe sluškinja. Tri je otpustila, a uzela četiri nove, pozvala svoju dobav- Ijačicu kurtizana i žestoko se cjenkala oko ugovora za sedam novih kurtizana koje su joj se jako sviđale. — A kad izvoljevate da dične gospe stignu, Gioko-san? — zasmijulji se starica koja je izvukla znatnu dobit. — Odmah. Odmah. Kreni, trči. Zatim je pozvala tesara i dogovorila se za proširenje čajane kako bi dobila nove sobe za nove gospe. — Konačno se prodaje ona čestica u Šestoj ulici, gospodarice. Želite li da vam zaključim tu kupnju? Mjesecima je čekala baš to mjesto na uglu, ali sad je odmahnula glavom i odaslala ga s uputama da osigura pravo prvo- kupnje za četiri hektara pustare na brežuljku sjeverno od grada. — Samo nemoj sve to obaviti sam. Koristi posrednike! Nemoj biti gramziv. I ne želim da se pročuje da to kupuješ za mene. — Ali četiri hektara? To je ... — Barem četiri, a možda i pet tokom sljedećih pet mjeseci. Ali samo osiguraj pravo prvokupnje, jasno? Sve neka glasi na ova imena. Predala mu je popis pouzdanih posrednika i na brzinu ga otpravila. U mašti je već vidjela kako cvate zazidani grad unutar grada. Od slasti je hihotala. Zatim je zvala sve kurtizane pa im čestitala ili ih kudila, ili psovala ili plakala s njima. Neke je unaprijedila, druge unizila, nekima je cijenu jastučenja povećala, a drugima smanjila. Tad, usred svega toga, najaviše Omija. — Jako žalim, ali Kiku-san se slabo osjeća! — kazala mu je. — Ništa ozbiljno! Samo promjena vremena, jadno dijete. — Svakako bih je želio vidjeti. — Jako žalim, Omi-sane, ali valjda ne navaljujete? Kiku-san pripada vašem feudalcu, neh? — Znam komu ona pripada — drekne Omi. — Želim je vidjeti, to je sve. — Oh, jako žalim! Naravno, imate pravo da vičete i psujete, jako žalim, molim vas, oprostite mi. Ali, jako žalim, ona se slabo osjeća. Večeras... ili možda kasnije... ili sutra... Sto ja tu mogu, Omi-sane? Ako joj bude bolje, možda bih vam mogla poslati poruku, ako mi kažete gdje ste odsjeli . . . Rekao joj je, znajući da on tu ništa ne može i odjurio, želeći cijelu Mišimu sasjeći na komadiće. Gioko je razmišljala o Omiju, a zatim pozvala Kiku te joj iznijela raspored koji je skovala za njezine dvije noći u Mišimi.

— Možda bismo mogle nagovoriti gospu Toda da odgodi polazak za četiri-pet noći, dijete. Ovdje poznajem pet-šest ljudi koji bi platili velike svote da ih ti zabavljaš na intimnim večerin- kama. Ha! Sada kad te kupio veliki daimjo, nitko te više ne smije taknuti, nikada više, pa možeš pjevati, plesati, i pantomimu izvoditi, i postati naša prva gejša! — A jadni Omi-san, gospodarice? Nikad ga još nisam čula ovako okositog. Jako žalim što se na vas derao! — Ha! Sto je povik-dva kad smo se konačno povezale s daim- Jima i s najbogatijima od najbogatijih mešetara rižom i svilom. Večeras ću Omi-sanu kazati gdje ćeš biti na svom posljednjem pjevanju, ali dat ću mu rano sastanak, tako da će morati pričekati. Udesit ću da on dobije obližnju sobu. U međuvremenu ću mu dati mnogo sakea a posluživat će ga Akiko. Neće škoditi ako mu kasnije otpjevaš jednu-dvije tužne pjesme Toranaga nam još nije siguran, neh? Još nam nije položio ni predujam, a kamoli cijeli iznos! — Molim vas, oprostite, ali zar ne bi Coko bila podesnija? Ljepša je, mlada, umiljatija! Sigurna sam da bi mu ona bila draža. — Da, dijete, ali Akiko je snažna i jako iskusna. Kad muškarce spopadne takvo ludilo, naginju grubosti. Grublji su nego što možeš zamisliti. Pa i Omi-san. Ne želim da ozlijedi Coku. Akiko voli opasnost, a da ispadne u najljepšem svjetlu, potrebno joj je malo silovitosti. Ona će izvući žalac iz njegova ‘Divotšiljka’. Sada trči, nadi najljepši kimono i najbolje mirise Gioko ubrza Kiku neka se pripravi te se opet lati kućanstva. A kad je sve obavila, čak i svečane pozive na sutrašnji čaj, za osam najutjecajnijih Mama-sana u Mišimi, gdje će raspravljati o jako važnoj stvari sa užitkom je uronila u savršenu kupku. ‘Ahhhhhhhhh!' Prava masaža u pravo doba. Parfem, puder, šminka i češljanje. Sada opušteni kimono izvanredno rijetke šuštave svile. Tada u pravi tren stiže njezin ljubimac, osamnaestogodišnji student, sin osiromašenog samuraja. Zvao se Inari. — Oh, kako si divna Dojurio sam ovamo čim je stigla tvoja pjesma — zadahtano će on. — Jesi li ugodno putovala? Tako sam sretan što ti mogu zaželjeti dobrodošlicu na tvom povratku! Hvala, hvala ti na darovima Mač je izvanredan, a tek kimono! Oh, kako si ti dobra prema meni! Da, jesam, reče ona samoj sebi, iako mu to iz prkosa nije htjela reći u lice. Uskoro je ležala kraj njega, znojna i pohot- Ijiva. Ah, Inari, zbunjeno je razmišljala, tvoja ‘Blistava mlatilica’ nije kao Anđinsanova, ali ono što ti nedostaje u veličini, nedvojbeno nadoknađuješ snagom izbacivanja. — Zašto se smiješ? — pospano ju je upitao. — Zato što me ti usrećuješ — uzdahnula je, očarana što je imala silnu sreću pa stekla obrazovanje. Lepršavo je čavrljala, obilno mu dijelila pohvale i mazila ga dok nije usnuo. Njezine vične ruke i glas blago su postizavali ono što je bilo potrebno. Mislima je bila jako daleko. Razmišljala je o Mariki i o njezinu ljubavniku te razmatrala mogućnosti. Koliko bi smjela pritisnuti Mariku? Ili kome da ih oda, ili s kim da joj priprijeti, naravno, pažljivo, Toranagi, Buntaru, ili kome? Kršćanskom svećeniku? Hoće li iz toga izvući ikakvu dobit? Ili gospodaru Kijami? Svaka sablazan koja bi plemenitu gospu Toda dovela u vezu s barbarinom, svakako bi uništila izglede njezina sina da se oženi Kijaminom unukom. Bih li je tom prijetnjom priklonila svojoj volji? Ih da ništa ne uradim? Možda bih tako nekako izvukla veću dobit? Šteta Marike. Tako lijepa gospa! Uh, što bi ona bila izvanredna kurtizana! Šteta i Anđin-sana. Uh, što je on pametan . I na njemu bih se obogatila! Kako bih najbolje i najprobitačnije mogla iskoristiti tu tajnu, prije nego što to prestane biti tajna i njih dvoje propadnu? Budi oprezna, Gioko, opominjala se. Ne preostaje ti mnogo vremena da o tome odlučiš, kao ni o ostalim novim tajnama. Na primjer, o mušketima i o oružju koje su sakrili mještani An- đira, ili o novoj mušketirskoj pukovniji, njezinom broju, oficirima, organizaciji, i broju mušketa. Ili o Toranagi koji je posljednje noći u Jokoseu divno jastučio Kiku, uz upotrebu klasičnog ritma ‘šest plitkih i pet dubokih uboda’, od ukupno stotinu uboda koje je izveo snagom tridesetogodišnjaka, a zatim zaspao do zore kao dojenče. Ne bi se tako ponio muškarac koga razdiru brige, neh? A muke svećenika-djevca s tonzurom, koji se gol i na koljenima najprije molio svom licemjernom kršćanskom Bogu da mu oprosti grijeh koji će počiniti s djevojkom, a i drugi, pravi grijeh, koji je počinio u Osaki. Neobične, tajnovite stvari iz ispo- vijedi koje mu je došapnuo gubavac, a on ih izdajnički prenio gospodaru Harimi. Kako bi to iskoristio Toranaga? Beskonačno istjecanje onoga što bijaše prošaptano i predano dalje, pa zatim molitva sklopljenih očiju, prije nego što je jadni poremećeni glupan raskrečio djevojku bez imalo nježnosti, a kasnije se iskrao kao podla noćna životinjica! Silna mržnja, muka i iskrivljeni stid! A Omijev drugi kuhar koji je prišapnuo sluškinji, ona svom ljubavniku, a on Akiki, kako je prisluškivao dok su Omi i njegova mati smišljali smrt Kasigi Jabua, svoga feudalca? Ha! Kad bi se to objelodanilo, opasna bi mačka jurila među golubićima Kasigi! Kao i kad bi netko šapnuo Toranagi na

uho Omijevu i Jabuovu potajnu ponudu Zatakiju! Ili riječi što ih je Zataki u snu mumljao, njegova drugarica u jastučenju zapamtila, a sutradan ih meni prodala za cijeli srebrni čođin, riječi iz kojih proizlazi da general Išido i gospa Očiba zajedno jedu i spavaju, a Zataki ih je osobno čuo kako ječe i stenju i urlaju dok je Jang prodirao u Jin, sve gore do ‘Dalekog polja’! Gioko se samozadovoljno smješkala samoj sebi. Zastrašujući su ti ljudi na visokim položajima, neh? A što je s onom drugom neobičnom činjenicom? U trenutku ‘Oblaka i kiše’, a i nekoliko puta prije toga, gospodar Zataki nesvjesno je svoju drugaricu po jastučenju zvao Očiba. Čudno, neh? Bi li ‘oh, toliko potreban obim stranama’ Zataki promijenio pjesmu kad bi mu Toranaga kao mamac ponudio Očibu? Gioko se smijuckala, razdragana svim tim divnim tajnama, od kojih su sve toliko dragocjene onom pravom uhu, tajnama koje su muškarci prosipali zajedno sa svojim ‘Radosnim sokom’. — Predomislio bi se on — prošaptala je puna pouzdanja. — Oh, i te kako, da! — Što? — Ništa, ništa, Inari-čane! Jesi li dobro spavao? — Sto? Nasmiješila se te ga pustila da opet utone u san. A onda, kad je bio spreman, upotrijebila je na njemu svoje ruke i usne. Za njegov užitak. I za svoj. — Gdje je sada Ingeles, oče? — Ne bih znao, Rodrigues. Još

ne znam! Zacijelo u jednoj od gostionica južno od Mišime. Ostavio sam slugu da otkrije u kojoj! — Alvito prikupi ostatak umaka komadićem svježeg, hrskavog kruha. — Kada ćete doznati? — Sutra, neizostavno. — Que va, volio bih ga opet vidjeti. Je li živ i zdrav? — oprezno zapita Rodrigues. — Da. — Brodsko zvono otkuca šest udaraca. Tri sata popodne. — Je li vam rekao što mu se dogodilo otkako je isplovio iz Osake? — Znam neke ulomke. Od njega i od drugih! Duga je to priča i mnogo čega ima se kazati. Najprije ću otpremiti svoje poruke, a onda ćemo razgovarati. Rodrigues se nasloni na stolicu u maloj kabini na krmi. — Dobro. Bit će to jako dobro. — Gledao je isusovčeve oštre crte lica i pronicljive smeđe oči prošarane žutim točkicama. Mačje oči. — Slušajte, oče! — reče on. — Ingeles mi je spasio brod i život. Naravno, on je neprijatelj, naravno, krivovjerac je, ali je pilot, jedan od najboljih koji su ikada postojali. Nije zlo poštivati neprijatelja, pa i voljeti ga. — Gospodin Isus oprostio je neprijateljima svojim pa ipak su ga razapeli na križu. — Alvito mirno uzvrati pilotu pogled. — No, on se i meni sviđa. Barem ga bolje razumijem. A sada ga ostavimo. Rodrigues potvrdno kimne glavom. Opazi da je svećenikov tanjur prazan pa posegne preko stola te mu primakne pladanj. — Evo, oče, uzmite još kopuna. Kruha? — Hvala. Da, hoću, nisam ni znao koliko sam gladan. — Svećenik zahvalno otrgne još jedan batak, uzme još nadjeva od kadulje, luka i kruha, pa to zalije ostatkom gustog umaka. — Vino? — Da, hvala. — Gdje su ljudi iz vaše pratnje, oče? — Ostavio sam ih u gostionici blizu pristaništa. Rodrigues pogleda kroz krmeni veliki prozor odakle se pružao pogled na Nimazu, na pristaništa, luku, i posve desno, na ušće rijeke Kano gdje je voda bila tamnija od ostalog mora. — Oče, možete li se uzdati u onog slugu koga ste ostavili? Jeste li sigurni da će nas on naći? — Oh, da. On se sigurno bar dva dana neće micati. — Alvito je već odlučio da neće napomenuti ono u što je on — ili točnije, podsjetio se, ono u što je fra Mihovil — posumnjao, pa nadoda samo: — Ne zaboravi da putuju svečano. S obzirom na stalež Toda Marike i na Toranagine stjegove, jako su svečani. Svi će u području od četiri milje znati za njih i gdje su odsjeli. Rodrigues se nasmije. — Ingeles svečano? Tko bi mislio? Kao kozičavi daimjo. — To je samo pola istine, pilote! Toranaga ga je proglasio samurajem i hatamotom. — Što? — Sad glavni pilot Blackthorne nosi dva mača uz svoje pištolje. A sada je u stanovitoj mjeri Toranagin pouzdanik i štićenik. — Ingeles?

— Da. — Alvito prepusti kabinu šutnji i lati se jela. — Znate li zbog čega? — zapita Rodrigues. — Djelomično znam. Sve u svoje vrijeme, pilote. — Recite mi samo razlog. Ukratko! Pojedinosti kasnije, molim! — Anđin-san je već treći put spasio Toranagin život. Dva puta

za vrijeme bijega iz Osake, a posljednji put na Izuu za vrijeme potresa. — Alvito je pohlepno žvakao batak. Umak mu je curio po crnoj bradi. Rodrigues je čekao, ali svećenik ništa više ne reče. Oči zamišljeno svrne na pehar što mu je počivao u rukama. Svjetlo se ljeskalo na površini tamnocrvenog vina. Poslije duge stanke rekao je; — Za nas ne bi bilo dobro da se taj upišani Ingeles zbližio s Toranagom. Nimalo! Samo ne on. A? — Slažem se! — Pa ipak bih ga želio vidjeti. — Svećenik je šutio. Rodrigues ga nijemo pusti da počisti tanjur pa ga opet ponudi. Radost ga napusti. Alvito prihvati posljednje ostatke kostura i zadnje krilo, kao i još jedan pehar vina. A naposljetku dobar francuski konjak što ga je pater Alvito izvadio iz ormara. — Rodrigues? Jesi li za čašicu? — Hvala. — Mornar je gledao Alvita kako u kristalnu čašu toči tekućinu smeđu poput oraha. Svo to vino i konjak potjecalo je iz podruma patera-vizitatora. Oproštajni dar prijatelju isusovcu. — Naravno, Rodrigues, pozvan si od srca da to podijeliš s paterom — kazao je Dell’Aqua. — Idi s Bogom, neka te čuva i opet lijepo vrati u luku i u domovinu. — Hvala, uzoritosti. Da, hvala, uzoritosti, ali bez proklete zahvalnosti, ogorčeno pomisli Rodrigues! Ne zahvaljujem vam što ste obrlatili moga zapovjednika ekspedicije da me postavi na ovaj praseći brod pod zapovjedništvom ovog isusovca, a daleko od zagrljaja moje Gracije, jadne male! Gospe, život je tako kratak, prekratak i previše izdajnički, a da ga protratim kao čuvar smrdljivih svećenika, pa i Alvita koji je muževniji od svih njih i stoga opasniji. Gospe, pomozi mi! — Oh! Ti ideš, Rod-san? Ideš tako brzo? Rod, jako žao — Uskoro se vratim, draga moja. — Oh, jako mi žao Nama nedostaješ, malom i meni. Na tren je razmišljao da je ukrca na Santa Filipu, ali je tu misao smjesta odbacio, jer je znao da je to pogubno za nju, za njega i za brod. — Jako žalim, uskoro se vratim. — Mi čekamo, Rod-san. Molim, oprosti ako ja tužna, jako mi žao. — Uvijek se trudila da govori portugalski. Zapinjala je, a imala je težak naglasak i navaljivala da je zove krsnim imenom Gracia, a ne milozvučnim Njan-njan, što je značilo mače, njoj jako dobro odgovaralo, a i njemu se više sviđalo. Isplovio je iz Nagasakija; Mrsko mu je bilo što odlazi, proklinjao je sve svećenike i zapovjednika ekspedicije te priželjkivao da završi ljeto i jesen pa da može dignuti sidro Crnog broda kojemu su sada spremnice bile prekrcate dragocjenih metala, te da konačno krene kući, bogat i nezavisan. Ali što onda? Salijetalo ga je to vječito pitanje. A što s njom i s djetetom? Gospe, pomozi mi da na to mirno odgovorim. — Izvrsno jelo, Rodrigues — reče Alvito poigravajući se mrvicom na stolu. — Hvala ti. — Dobro. — Sada je Rodrigues bio ozbiljan. — Sto kanite, oče? Morali bismo... — Prekine se usred rečenice i zime kroz prozore. Tad nezadovoljno ustane od stola. Bolno odšepa do prozorčića što je gledao na kopno te virne kroza nj. — Sto je, Rodrigues? — Učinilo mi se da sam osjetio promjenu plime. Samo želim provjeriti naš prostor za slobodno manevriranje. — Jače otvori prozor i nagne se van, ali još nije mogao vidjeti pramčano sidro. — Oprostite, samo na trenutak, pater. Ode na palubu. More je zapljuskivalo sidreni lanac ukotvljen u muljevito] vodi. Nikakva pokreta! Tad se pojavi mala vodena brazda. Brod se počne lagano uzdizati i zauzimati nov položaj na oseci. Promatrao je brodski položaj, a onda i okolne straže. Sve je bilo na zavidnoj visini. U blizini nije bilo drugih brodova. Lijepo popodne, magla je već odavno nestala. Od obale su bili udaljeni za duljinu konopa, dovoljno da onemoguće iznenadno ukrcavanje, a podosta i od morskih putova kojima su brodice plovile do pristaništa. Plovio je na lorči, japanskom trupu prilagođenom suvremenim portugalskim jedrima i jarbolima. Brz brod sa dva jarbola, a snast kao šalupa. U sredini je imao četiri topa, a na pramcu i na krmi po dva mala topa. Brod se zvao Santa Filipa i imao je trideset članova posade. Svrne pogled na grad i na brda iza njega. \ Pesaro! — — Si, senhor? — Pripremi čamac. Prije sutona idem na obalu. — Dobro. Bit će spreman. Kad ćete se vratiti? — U zoru.

— Još bolje! Ja ću voditi posadu na kopno — deset ljudi. — Nema dopuštenja za kopno, Pesaro. Kinđiru! Gospe, zar

ti je mozak sagnjio? — Rodrigues opkorači krmnicu te se nasloni na ogradu. — Nije pravedno da svi pate — reče nostromo Pesaro savijajući krupne žuljevite ruke. — Vodit ću ljude i obećavam da neće biti gužve. Sad smo već dva tjedna na brodu! — Lučke vlasti rekoše: Kinđiru. Jako žalim, ali još vrijedi prokleti kinđiru! Sjećaš li se? Nije ovo Nagasaki! — Da, tako mi krvi Isukrstove, a šteta! — namrgodi se Ijudeskara. — Sasjeckali smo samo jednog Japanca! — Jedan sasječen na mrtvo, dvojica teško ranjena nožem, mnogo ozlijeđenih, i jedna žena, prije nego što su samuraji rastjerali gužvu. Sve sam vas opomenuo prije nego što ste kretali na kopno: ‘Nimazu nije Nagasaki, stoga se pristojno ponašajte!’ Gospe! Imali smo sreću što je poginuo samo jedan naš čovjek. Imali bi oni zakonsko pravo da sasijeku svu petoricu vas. — Njihov zakon, pilote, a ne naš. Od Boga prokleti majmuni! Bila je to obična tučnjava u javnoj kući. — Da, ali otpočeše je tvoji ljudi! Lučke vlasti stavile su karantenu na moj brod i svima vam je zabranjeno iskrcavanje. I tebi! — Rodrigues makne nogu da ublaži bol. — Budi strpljiv, Pesaro. Sada, kad se pater vratio, mi ćemo isploviti. — Po plimi? U zoru? Je li to naredba? — Ne, još nije. Samo pripremi čamac. Sa mnom će poći Gomez. — Dopustite da i ja odem, a? Per favor, pilote. Nasmrt mi je mučno što sam zarobljen na ovom kozičavom koritu. — Ne. A noćas ne ideš na kopno. Ni ti ni itko. — A ako se ne vratite do zore? — Trulite ovdje na sidru dok se ne vratim. Jasno? Nostromo se još više naljuti. Oklijevao je pa se povukao. — Da, da, jasno! Boga mu! — Dobro. — Rodrigues ode u potpalublje. Alvito je spavao, ali se probudio čim je pilot otvorio vrata kabine. — Ah, je li sve u redu? — zapita, nahranivši dušu i tijelo. — Da, samo se mijenjalo more. — Rodrigues gucne vina da ispere ogavan okus iz usta. Poslije napola pobune uvijek se tako osjećao. Da se Pesaro nije odmah pokorio, Rodrigues bi još jedan put morao prosvirati metak čovjeku kroz lice, ili ga baciti u okove, ili mu udariti pedeset batina, provlačiti ga ispod kobi- lice, ili provesti bilo koju od stotinu odurnosti koje pomorsko pravo smatra bitnim za održavanje discipline. A bez discipline svaki je brod izgubljen. — Kakav je sada plan, pater? Hoćemo li u zoru isploviti? — Kako su golubi pismonoše? — U dobru zdravlju. Imamo ih šest! Četiri za Nagasaki i dva za Osaku. Svećenik osmotri kut sunca. Do zalaska još četiri-pet sati. Mnogo vremena da pošalje ptice s prvom šifriranom porukom koju je već odavno pripremio; ‘Toranaga se podvrgava regent- skoj naredbi. Najprije idem u Jedo, a onda ću u Osaku. Toranagu ću otpratiti do Osake. Rekao je da ipak smijemo sagraditi katedralu u Jedu. Rodrigues će donijeti podrobne izvještaje.’ — Molim te, hoćeš li reći ptičaru da odmah pripremi dva goluba za Nagasaki i jedan za Osaku? — zapita Alvito. — Onda ćemo razgovarati. Neću natrag ploviti s tobom. Kopnenim putem idem u Jedo. Veći dio noći i sutrašnjeg dana provest ću pišući podroban izvještaj koji ćeš odnijeti pateru-vizitatoru, samo na njegove ruke. Hoćeš li isploviti čim ja završim? — Dobro. Ako bude preblizu sutona, čekat ću do zore. Deset velikih milja prostiru se plićaci i pomični pijesak. Alvito pristane. Dvanaest sati više neće ništa promijeniti na stvari. Znao je da bi bilo kudikamo bolje da je uspio odaslati vijesti iz Jokosea! Bog prokleo poganskog vraga koji mi je ondje pobio ptice! Budi strpljiv, reče samom sebi. Čemu hitaš? Zar to nije presudni propis našega reda? Strpljivost! Onaj tko čeka, sve će dobiti. Tko čeka — i radi. Sto znači dvanaest sati, pa i osam dana? Neće to promijeniti tok povijesti. Kocka je bačena u Jokoseu.

— Putovat ćeš — Da. Iz Jeda

s Ingelesom? — upita Rodrigues. — Kao i prije? ću se sam vratiti u Osaku. Pratit ću Toranagu. Htio bih da pristaneš u Osaku s prijepisom moje poruke, ukoliko je tamo pater-vizitator, ili ako je otputovao iz Nagasakija prije nego što ti stigneš, pa putuje u Osaku. Možeš predati izvještaj njegovu tajniku pateru Soldiju... Samo njemu! — Dobro. Bit ću sretan da otplovim. Ovdje nas mrze! — Milošću Božjom možemo sve to promijeniti, Rodrigues. Božjom milošću preobratit ćemo ovdje sve pogane. — Amen. Da. — Visoki Rodrigues pomakne nogu i bol mu se na tren ublaži. Zurio je kroz prozore pa nestrpljivo ustao. — Ja ću donijeti golube. Napišite poruku pa ćemo zatim razgovarati. O Ingelesu. — Ode na palubu pa izdvoji ptice iz košara. Kad se vratio, svećenik je već upotrijebio posebno pero, oštro kao iglu, i crnilo da na komadiće papira ispiše istu šifriranu poruku. Alvito napuni cjevčice, zapečati ih i pusti ptice. Tri goluba jedanput su kružila nad njima, a onda krenu prema zapadu, jedan za drugim, prema popodnevnom suncu. — Hoćemo li razgovarati ovdje ili dolje? — Ovdje. Svježije je. — Rodrigues mahne stražaru na krm- nici da se makne nasred broda kako ih ne bi mogao prisluškivati. Alvito sjedne na brodski stolac. — Najprije o Toranagi! Ukratko je ispričao pilotu što se dogodilo u Jokoseu, preskočivši nezgodu s bratom Josipom i svoje sumnje u pogledu Marike i Blackthornea. Predaja je Rodriguesa zapanjila isto kao i njega. — Bez rata? Čudo! Sad smo istinski sigurni, siguran je naš Crni brod, crkva je bogata, mi smo bogati... Hvala Bogu, svecima i gospi! Ovo je najbolja vijest koju ste mi mogli donijeti, oče. Mi smo izvan opasnosti! — Ako Bog bude htio. Uznemirila me jedna stvar koju je kazao Toranaga. Izrazio se ovako: ‘Ja mogu narediti da moj kršćanin bude slobodan. Anđin-san. I njegov brod, i njegovi topovi.’ Rodriguesa prođe dobro raspoloženje. — Erasmus je još u Jedu? Još ga drži Toranaga? — Da. Bi li moglo biti ozbiljno ako oslobodi Ingelesa? — Ozbiljno? Onaj brod ubio bi vraga u nama uhvati li naš- Cmi brod, odavde pa do Makaa, naoružan, ako on bude na brodu s iole valjanom posadom. Protiv napadaja imamo samo malenu fregatu koja je šala za Erasmus! Kao i mi! Njegov brod zaplesat će oko nas i morat ćemo se predati. — Jesi li siguran? — Da. Boga mi, on bi nas ubio! — Rodrigues bijesno stisne pest. — Čekaj malo . Ingeles reče da je ovamo stigao sa samo dvanaest ljudi, a i to nisu svi mornari. Mnogi od njih su trgovci, a uglavnom su bolesni. Ta šačica ne može upravljati brodom. On bi posadu mogao naći jedino u Nagasakiju ili u Makau. Možda bi u Nagasakiju mogao naći dovoljno ljudi! Tamo ima ljudi koji bi ... Bolje da ga udaljimo i od Nagasakija i od Makaa! — A ako on uzme japansku posadu? — Misliš, one Toranagine grlosječe? Ili vake? Misliš, ako se Toranaga preda, svi njegovi ljudi postat će ronini, neh? Kad bi Ingeles imao dovoljno vremena, mogao bi ih osposobiti. Lako! Isukrste... Molim, oprostite, pater, ali ako Ingeles prikupi samuraje ili vake ... Mi to ne smijemo riskirati, on je isuviše vješt. Svi smo to vidjeli u Osaki! Bude li on slobodan, na onom upišancu, po Aziji sa samurajskom posadom... Alvito ga pogleda. Sad je postao još zabrinutiji. — Mislim da će biti bolje ako pateru-vizitatoru pošaljem još jednu poruku. Moram ga obavijestiti ako je hitno. On će već znati što da uradi. — Znam što da radim! — Rodrigues lupi pesnicom po ogradi, ustane i okrene mu leđa. — Slušajte, pater, čujte moju ispo- vijed! Prve noći, kad se prvi put našao uza me na galiji na pučini, kad smo isplovljavali iz Anđira, srce mi reče da ga ubijem, a to mi je ponovilo i u oluji. Neka mi pomogne gospodin Isus, poslao sam ga na pramac i namjerno i bez opomene skrenuo u vjetar, on nije imao privezan konop, zato da ga ubijem, ali Ingeles nije pao preko ograde kao što bi svaki drugi čovjek pao. Pomislio sam da je to Božja ruka, a u to sam se potpuno uvjerio kad je kasnije on postupao protiv moje naredbe te mi spasio brod. A kad je zatim moj brod bio izvan opasnosti, a mene ponio val pa sam se

utapao, posljednja mi je misao bila da je i to kazna Božja zato što sam ga pokušao ubiti. Tako se ne postupa prema pilotu... On meni to ne bi nikad učinio! Taj put sam to zaslužio, a kad sam se zatim našao živ, dok se on nad mene nadvijao i pomagao mi da pijem, jako sam se postidio. Opet sam zamolio Boga za oproštenje i svetu zakletvu položio da ću mu se nastojati odužiti. Gospe! — provali iz njega mukotrpno. — Onaj me čovjek spasio iako je znao da sam ga pokušao ubiti. Pročitao sam mu to u očima. Spasio me, pomogao mi je da živim, a ja ga sada moram ubiti. — Zašto? — Zapovjednik ekspedicije imao je pravo! Bog neka nam svima pomogne ako se Ingeles otisne na Erasmusu, naoružan, s iole valjanom posadom! Blackthorne i Mariko spavali su u noćnom spokoju u svojoj kućici, jednoj u hrpi što sačinjavahu ‘Gostionicu kamelija’ u Devetoj južnoj ulici. Svaka kućica imala je po tri sobe. Mariko je jednu uzela za sebe i za Čimmoku, drugu je dobio Blackthorne, a treću, koja je vodila na ulazna vrata i na verandu, ostaviše praznu za boravak, jelo i razgovor. — Misliš da je ovo sigurno? — tjeskobno je zapitao Black- thorne. — Iako ovdje ne spavaju Jošinaka, sluškinje ni stražari? — Ne, Anđin-sane. Ništa nije istinski sigurno, ali bit će ugodno ako ostanemo sami. Ovu gostionicu smatraju najljepšom i najznamenitijom na cijelom Izuu. Lijepa je, neh? I bila je lijepa. Svaka kućica počivala je na elegantnom stupovlju, a okruživala ju je veranda do koje su vodile četiri stepenice. Bijahu građene od najvrsnijeg drva, sve je bilo uglačano i blistavo. Svaka je zgradica stajala zasebno, pedeset koraka od susjedne, a okruživahu ih njegovani perivoji. A sve se to nalazilo u velikom vrtu opkoljenom visokim bambusovim zidom. Potočići, jezerca s lopočima, slapovi, obilje rascvjetalih stabala, s noćnim i dnevnim mirisima, ugodnim i raskošnim. Čiste kamene stazice, prekrivene nježnim svodovima, vodile su do središnjih. kupaonica, hladnih, vrućih i vrlo vrućih, u koje je tekla voda iz prirodnih izvora. Šarene svjetiljke, raspoloženi sluge i sluškinje. A nikada prijeka riječ nije uznemiravala zvonca na drveću, žubor vode niti ptice pjevice u njihovim nastambama. — Naravno, zatražila sam dvije kućice, Anđin-sane, jednu za tebe i jednu za mene. Na nesreću je samo jedna bila slobodna, jako žalim. Ali Jošinaki-sanu nije krivo. Naprotiv, laknulo mu je, jer neće morati razdvajati svoje ljude. Na svakom puteljku razmjestio je straže pa smo posve sigurni i nitko nas ne može smetati kao u drugim svratištima. Zašto bi nas smetali? Sto bi moglo biti loše ako je jedna soba ovdje, a druga ondje, a Gimmoko dijeli sa mnom postelju? — Ništa! Nikad još nisam vidio ovako lijepo mjesto. Kako si pametna i kako si lijepa. — Ah, kako si dobar prema meni, Anđin-sane. Najprije kupelj, pa večera i mnogo sakea. — Dobro. Vrlo dobro. — Odloži rječnik, Anđin-sane, molim te. — Pa uvijek me bodriš da učim. — Ako odložiš knjigu . odat ću ti tajnu. — Što? — Pozvala sam na objed Jošinaku-sana. I neke gospe. Da nas zabavljaju. — Ah! — Da. Kada vas ostavim, jednu ćeš izabrati, neh? — Ah to bi ti moglo poremetiti san, jako žalim. — Obećavam da ću jako čvrsto spavati, Ijubavi moja. Ozbiljno, možda bi ti godila promjena. — Da, ali dogodine, a ne sada. — Budi ozbiljan! — I jesam. — Ah, u tom slučaju, ako slučajno uljudno promijeniš mišljenje pa je brzo otpraviš — nakon što Jošinaka-san ode sa svojom izabranicom — ah, tko zna što bi zatim mogao za tebe naći noćni kami? — Što? — Danas sam bila u kupovini. — Oh? I što si kupila? — Ah! — Kupila je niz pribora za jastučenje koje joj je pokazala Kiku. Mnogo kasnije, kad je Jošinaka otišao, a Čimmoko čuvala stražu na verandi, ponudila mu ih je uz duboki naklon. Napola u šali on ih prihvati isto tako svečano. Zajedno izabrahu prsten slasti.

— Izgleda da će jako draškati, Anđin-sane, neh? Zar zaista nemaš ništa protiv? — Ne, nemam ako ti nemaš, ali prestani se smijati, ili ćeš sve upropastiti. Ugasi — Oh, ne, molim te. Želim gledati! — Za ljubav Božju, prestani se smijati, Mariko! — Pa i ti se smiješ. — Ipak ugasi svijeće ili . . . Evo što si sad učinila. — Oh! — Prestani se smijati! Nije dobro da guraš glavu u futone .

svijeće!

A kasnije zbunjenost. — Mariko... — Da, Ijubavi? — Ne mogu ga naći. — Oh! Ja ću ti pomoći. — Ah, dobro je. Našao sam ga. Ležao sam na njemu. — Oh. Zaista... zaista ti neće biti krivo? — Neće, ali ovo je malko Nije baš ugodno samo o tome govoriti i čekati. Je li? — Oh, nije mi krivo. Ja sam kriva što sam se smijala. Oh, Anđin-sane, toliko te volim. Molim te, oprosti mi. — Opraštam ti. — Volim te dirati. — Nikada nisam upoznao ništa kao što je dodir tvoj. — Što radiš, Anđin-sane? — Navlačim ga. — Je li teško? — Da. Prestani se smijati! — Oh, jako žalim, možda bi ti . . . — Prestani se smijati! — Molim te, oprosti mi . . . Zatim je odmah usnula, potpuno iscrpljena. On nije. Bilo mu je dobro, ali ne izvrsno. Previše se brinuo za nju. Odlučio je da ovaj put bude za njezin užitak, a ne za njegov. Da, bijaše to za nju, pomislio je s puno Ijubavi. Ali, ipak je nešto bilo izvrsno! Znam da sam je uistinu zadovoljio. Ovaj put potpuno sam siguran. Zaspao je. Kasnije mu kroz drijemež počnu prodirati glasovi i svađe, pomiješani s portugalskim. Na tren pomisli da sanja, a tad prepozna glas. — Rodrigues! Mariko je mumljala, još u dubokom snu. Začuvši korake na stazi, pribrano je kleknuo, iako ga je zahvatila panika. Podigao ju je kao lutku, krenuo prema šođiju i zastao baš kad ga netko izvana otvori — Čimmoko. Sluškinja je spustila glavu i taktično sklopila oči. S Marikom u naručju pojurio je pored nje i nježno je položio na njezine jorgane, dok je ona još čvrsto spavala. Opet tiho otrča u svoju sobu, obliven ledenim znojem, iako je bila topla noć. Nabaci na sebe kimono pa opet pohita na verandu. Jošinaka je stigao na drugu stepenicu. — Nana desu ka, Jošinaka-san? — Gomen nasaj, Anđin-san! — reče Jošinaka i pokaza zublje na vratima gostionice, dodavši niz riječi koje Blackthorne nije

razumio. No, suština se svodila na to da je tamo barbarin te da želi s njim razgovarati. Jošinaka mu je kazao neka počeka, a on reče da ne želi čekati. — Ponašao se kao daimjo, što on nikako nije, pokušao se probiti, ali sam ga ja zaustavio. Reče da je vaš prijatelj. A je li? — Hej, Ingeles! Ja sam, Vasco Rodrigues! — Hej, Rodrigues! — vedro se odazove Blackthorne. — Evo me odmah k tebi. Haj, Jošinaka-san. Kare va vataši no ići juđin desu. (Da, Jošinaka-san. On mi je prijatelj.) — Ah, so desu! — Haj. Domo. — Blackthorne potrča niza stepenice prema vratima. Iza sebe začuje Marikin glas. — Nan da, Čimmoko? — Pa šapat, a onda ona zapovjednički vikne: — Jošinaka-san! — Haj, Toda-sama? Blackthorne se osvrne oko sebe. Samuraj se popne uza stepenice i krene prema Marikinoj sobi. Vrata bijahu zatvorena, a pred njima stajaše Čimmoko. Sada je njezina zgužvana postelja bila uz vrata gdje bi prema propisima uvijek trebala i spavati ako gospodarica ne želi da s njom dijeli sobu. Jošinaka se nakloni vratima i počne podnositi izvještaj. Blackthorne sve zanesenije krene puteljkom, bosonog, očiju uprtih u Portugalca. Široko se smješkao u znak dobrodošlice. Svjetlo zubalja poigravalo mu je na naušnicama i na kopči gizdavog šešira. — Hej, Rodrigues! Drago mi je što te vidim. Kako ti noga? Kako si me pronašao? — Gospe mi, narastao si, Ingeles, popunio se! Da. čio si i zdrav, a ponašaš se kao upišani daimjo! — Rodrigues ga snažno zagrli, a Blackthorne mu uzvrati. — Kako noga? — Boli kao govno, ali me nosi, a našao sam te raspitujući se gdje je veliki Anđin-san . . . Veliki barbarin, razbojnik i gad plavih očiju! Zajedno su se smijali i uzvikivali prostote, ne osvrćući se na samuraje i poslugu što su ih opkoljavali. Za tren Blackthorne pošalje sluškinju po sake te povede Rodriguesa prema gostio- traže... i kako da traže, Rodrigues. Kako bi postupili Španjolci ... neki od njih. A? — Me cago en la leche, che cabron! — Que va, leche! Požurite! — Odgovora ni sad nije bilo. Blackthorne pristupi s nožem. — Dozo, Jošinaka-san. Vataš. . . — Ispod moje vrpce na šeširu — promuklo će Rodrigues, a Blackthorne zastane. — Dobro — reče te posegne za šeširom široka oboda. — Ti ćeš... Nećeš ih naučiti, je li? — A ti ne bi? — Pripazi na pero, Ingeles. Jako mi je milo. Vrpca bijaše široka i kruta, a pero gizdavo kao i šešir. Pod vrpcom se nalazio tanak stilet, još manji i posebnog oblika, a fini čelik se savijao prema nagibu vrpce. Jošinaka ponovno opasno zareža koreći samuraje. — Bogom se zakuni, je li ovo sve, Rodrigues? — Gospe mi . rekoh ti. — Zakuni se! — Rodrigues posluša. — Jošinaka-san, ima, iči-ban! Domo! — reče Blackthorne. (Sad je u redu! Hvala!). Jošinaka izda naredbu, a njegovi ljudi puste Portugalca. Rodrigues protrlja udove da ublaži bol. — Smijem li sjesti, Ingeles? — Smiješ. Rodrigues obrisa znoj crvenim rupčićem, uze kositrenu pljos- ku pa prekriživši noge sjedne na jedan jastuk. Jošinaka osta na verandi blizu njih. Svi samuraji vrate se na svoja mjesta osim četvorice. — Zašto su oni tako osjetljivi? Zašto si ti tako osjetljiv, Ingeles? Nikad prije nisam morao predati oružje. Zar sam ubojica? — Pitao sam te je li ti to svo oružje, a ti si lagao. — Nisam te slušao. Gospe mi!..Bi li...? Držiš me za zločinca! — kiselo nadoda Rodrigues. — Eh, pa što je to važno, Ingeles? Zar je išta važno? Noć je pokvarena Hej, čekaj, Ingeles! Zašto da nam išta pokvari divnu večer? Opraštam im. A opraštam i tebi, Ingeles. Imao si pravo, a ja sam pogriješio. Ispričavam se. Drago mi je da te vidim. — Odvije čep i otvori pljosku. — Evo ... dobar brendi! — Najprije ti! Rodriguesovo lice postalo je pepeljasto.

— Gospe ... zar misliš da sam donio otrov? — Ne. Otpij prvi. — Rodrigues povuče. — Ponovno!

Rodrigues posluša pa nadlanicom otare usta. Blackthorne prihvati pljosku. — Salud. — Nagne je i pravio se da guta, ali je krišom držao jezik na otvoru kako mu tekućina ne bi potekla u usta, iako se silno zaželio brendija. — Ah! — uzdahne on. — Baš je bilo dobro. Evo ti! — Zadrži, Ingeles. To je dar. — Od dobroga oca? Ili od tebe? — Od mene. — Zakuni se Bogom! — Bože i Gospe, ti i tvoj ‘Zakuni se Bogom’! — uzvrati Rodrigues. — Bijaše to dar od mene i od patera! Njegov je sav alkohol na Santa Filipi, ali je uzoritost kazao da i ja smijem to s njim dijeliti, a pljoska je jedna od desetak što su na brodu. To je dar! Gdje ti je pristojnost? Blackthorne se pravio da opet pije te ga ponudi pljoskom. — Evo, još gutljaj! Rodrigues tekućinu osjeti do nožnih prstiju. Veselio se što je, istina, prihvatio od Alvita punu pljosku, ali ju je potajno ispraznio, oprao pažljivo i natočio brendi iz svoje boce. Gospe, oprosti mi, oprosti mi što sam posumnjao u svetoga oca. Oh, Gospe, Bože, Isuse, za Ijubav Božju, dođite ponovno na zemlju da promijenite ovaj svijet na kojem katkad niti svećenicima ne vjerujemo. — Što je? — Ništa, Ingeles. Samo sam razmišljao da je ovaj svijet gnjili upišanac kad danas više nikome ne smijemo vjerovati. Došao sam prijateljski, a sad je rupa u svijetu. — Zaista prijateljski? — Da. — Do zuba naoružan? — Uvijek sam naoružan do zuba. Zato sam i živ. Salud! — Ljudeskara sumorno digne pljosku pa opet gucne. — Pišam na svijet, pišam ja na sve. — Kažeš li: pišaj na mene? — Ingeles, ovo sam ja, Vasco Rodrigues, pilot portugalskog brodovlja, a ne usrani samuraj. S tobom sam izmijenio mnoge uvrede, sve prijateljski. Večeras sam došao posjetiti prijatelja, a sada više nemam prijatelja. Jako žalosno. — Da. — Ne bih smio tugovati, ali tugujem. Prijateljstvo s tobom izuzetno mi je zapetljalo život. — Rodrigues ustane i protegne leđa pa opet sjedne. — Mrzim sjediti na ovim od Boga prokletim jastucima! Za mene su stolice. Na brodu. Pa, salud, Ingeles. — Kad si naglo skrenuo u vjetar, a ja stajao nasred broda, učinio si to namjerno, da padnem u more, je li? — Da — odmah odgovori Rodrigues. Ustane. — Da, sretan sam što me to pitaš, jer to mi grozno tišti savjest. Sretan sam što ti se na životu mogu opravdati, jer se nikako nisam mogao prisiliti da ti to priznam. Da, Ingeles. Ne tražim oproštaj, razumijevanje, ništa, ali sretan sam da ti priznam tu sramotu u lice. — Misliš li da bih ja to tebi učinio? — Ne, ali ako dođe vrijeme... Nikad se ne zna dok ne dođemo u iskušenje. — Došao si ovamo da me ubiješ? — Ne. Mislim da nisam! Mislim da mi to nije bilo najpreče na pameti, iako obojica znamo da bi za moj narod i za moju zemlju bilo bolje da si mrtav. Jako žalosno, ali jako istinito. Kako je život glup, eh, Ingeles? — Ja ne želim tvoju smrt, pilote. Samo tvoj Crni brod. — Slušaj, Ingeles — izjavi Rodrigues bez gnjeva. — Ako se sretnemo na moru, ti na svom brodu, naoružan, a ja na svom, čuvaj život. Samo sam ti to došao obećati... samo to! Mislio sam da bih ti to mogao kazati kao prijatelj, pa ti i dalje ostati prijatelj. Osim susreta na moru tvoj sam vječiti dužnik. Salud! — Nadam se da ću na moru uloviti tvoj Crni brod. Salud, pilote. Rodrigues se udalji, a za njim Jošinaka i samuraji. Na vratima Portugalac pokupi svoje oružje. Uskoro

ga proguta noć. Jošinaka je čekao dok se straže nisu svrstale. Kada je bio zadovoljan što je sve u redu, odšepa u svoje odaje. Blackthorne sjedne na jedan jastuk, a za tren oka ona sluškinja koju je poslao po sake sretno pristupi noseći pladanj. Natoči mu jednu šalicu i ostala bi da ga poslužuje, ali je on otpusti. Ostade sam. Opet su ga okruživali noćni zvuci, šuštanje, slap i lepet noćnih ptica. Sve je bilo kao prije, ali sve se promijenilo. Žalosno je pružio ruku da napuni šalicu kad začu šuštaj svile i Mariko pridrži pljosku. Natoči mu. A sebi u drugu šalicu. — Domo, Mariko-san. — Do itašimašite, Anđin-san. — Sjela je na drugi jastuk. Srkali su vruće vino. — Htio te ubiti, neh? — Ne znam, nisam siguran. — Što je ono značilo... pretresti na španjolski način? — Neki svuku zatvorenike pa im pretražuju prisne djelove i to nimalo nježno. Oni to zovu pretres con signicifa. Temeljit! Katkad se služe i noževima. — Oh! — Srknula je i slušala žubor vode među stijenama. — I ovdje je tako, Anđin-sane. Katkad! Stoga nikad nije pametno pasti u zarobljeništvo. Ako te zarobe, toliko si se već tim osramotio da sve ono što osvajač čini... Najbolje je da te ne zarobe. Neh? Buljio je u svjetiljke koje su treperile na svježem ugodnom povjetarcu. — Jošinaka je imao pravo ja sam pogriješio. Premetačina je bila neophodna. Bijaše to tvoja zamisao, neh? Ti si rekla Jošinaki da ga pretrese? — Molim te, oprosti, Anđin-sane, nadam se da ti to nije zadalo neprilika. Samo sam se bojala za tebe. — Hvala ti — reče on opet na latinskom, iako mu je bilo žao što je došlo do premetačine. Da nije bilo premetačine, još bi imao prijatelja. Možda, upozorio se. — Nema na čemu — reče ona. — Ali bijaše to samo moja dužnost. — Mariko je nosila noćni kimono i plavi gornji kimono, a kosa u spuštenim pletenicama padala joj je do struka. Zagledala se natrag na ulaz koji se vidio kroz stabla. — Bio si lukav u pogledu pića, Anđin-sane. Gotovo sam se uštipnula od bijesa što sam Jošinaku zaboravila na to upozoriti. Bio si izuzetno promućuran kad si ga prisilio da dvaput otpije. Upotrebljavate li često otrov u svojoj zemlji? — Katkad. Neki ga upotrebljavaju. To je ogavno. — Da, ali veoma djelotvorno. Ima toga i ovdje. — Grozno je, zar ne, kad ne možeš nikome vjerovati? — Oh ne, Anđin-sane, jako žalim — odgovori ona. — To je samo jedan od najvažnijih životnih propisa Ni više, ni manje!

Kraj drugog dela