Jadnici , Les Miserbles- Victor Hugo

Naslov originala

VICTOR HUGO

LES MISERABLES * Preveo LJUBO

WIESNER * Opremio JOSIP

VANIŠTA

Štamparski ^avod „Ognjen Priča"', Zagreb-1965.

ČETVRTI DIO

IDILA U ULICI PLUMET I EPOPEJA U ULICI SAINTDENIS

KNJIGA PRVA Nekoliko strana povijesti

DOBRO SKROJENO Godina 1831. i godina 1832, dvije godine, koje se odnose neposredno na srpanjsku revoluciju, pripadaju svakako među najosobitije i najupadljivije godine u povijesti. Između onih, ikoje im prethode, i onih, ikoje slijede za njima, te su dvije godine kao dvije planine. U njima ima ponora. Društvene mase, sami slojevi civilizacije, čvrsta skupina interesa naslaganih jedni na druge i tijesno povezanih, vjekovni profil stare francuske formacije, pojavljuju se u njima i svaki čas iščezavaju kroz burne oblake sustava, strasti, teorija. Ovo pojavljivanje i iščezavanije nazivalo se riječima otpor i pokret. U razmacima vidimo, kafco se u njima ljeska istina, ovaj dan čovječje duše. Ova znamenita epoha prilično je ograničena i već je dosta daleko od nas, da bismo joj danas lako mogli pohvatati glavne crte. Ali pokušat ćemo. Restauracija je bila jedna od onih prijelaznih faza, koje nije lako definirati, u kojima ima umora, zujanja, šapata, spavanja, huke, i koje nisu ništa drugo do čas, kad jedna ve lika nacija dođe do jednog trenutka odmora. Ovakve su epohe osobite i varaju političare koji bi htjeli da ih izrabe u svo ju korist. U početku nacija (traži samo odmor, postoji tek jedna sveopća želja za mirom; viđa se samo jedna ambicija, biti malen. To znači ostati na miru. Bilo je, hvala bogu, do-

sta velikih događaja, velikih slučajeva, velikih doživljaja, velikih ljudi, bilo ih je preko glave. Ljudi bi najvoljeli zamijeniti Cezara za Prusiasa i Napoleona za kralja Yvetotskog. »Kaiko je to bio dobar, miran kralj!« Išlo se od rane zore, pa je sad došlo veče jednog teškog i dugog dana; prva izmjena učinjena je s Mirabeauom, druga s Robespierreom, treća s Bonaparteom; nastupio je umor. Svaki traži krevet. Umorna požrtvovanja, ostario heroizam, zasićene ambicije, stvorena bogatstva — traže, ištu, vape, zahtijevaju, šta? Utočište. Oni ga imaju. Oni dobivaju mir, -tišinu, besposlicu — zadovoljni su. Međutim u isto vrijeme neke činjenice izbijaju, razpoznaju se i lupaju na njihova vrata. Ove su činjenice izišle iz revolucije i rata, one postoje, žive, imaju prava da se nastane u društvu, i nastanjuju se: i u prvo su vrijeme ove činjenice samo podstanari i posrednici, koji pripremaju stan za principe. Onda evo, kako to izgleda političkim filozofima: U isti mah, ikad umorno ljudstvo traži odmora, izvršena djela traže jamstvo. Jamstvo za djela je isto, što i mir za ljude. To Engleska traži od Stjuartovića poslije Namjesništva; to Francuska traži od Bourbonsa poslije Carstva. Ova su jamstva potreba vremena. Treba ih dati. Vladari ih »oktroiraju«, no zapravo ih donosi sila neophodnosti. To je duboka istina, koju je ikorisno znati, a ikoju su Stjuartovići znali već 1660, dok je Bourbonsi 1814. nisu čak još ni naslutili. Porodica sudbinom određena, ikoja se vratila u Francusku kad se Napoleon srušio, bila je tako fatalno naivna, da je vjerovala, kako je ona to dala, i da ono, što je jednom dala, može uzeti i natrag; da kuća Bourbon ima božansko pravo, a Francuska da nema ništa; i da politička prava, dana u po velji Ljudevita Osamnaestog, nisu ništa drugo nego tek jedna grana božanskog prava, koju je Bourbon odrezao rukom i ljupko pružio narodu, do dana ikad se kralju bude opet pro htjelo da je uzme. Međutim, po nezadovoljstvu koje je taj'po klon izazvao, morala je kuća Bourbon osjetiti, da poklon ni ] je dolazio baš od nje. . ■■•■ ■■'■ 8

Kuća Bourbon bila je zajedljiva u devetnaestom vijeku. Mrštila se na svaki razvitak naroda. Da se poslužimo prostačkom, to jest narodnom i istinitom riječju, ona je pravila kiselo lice. Narod je to vidio. Vjerovala je da je snažna, jer se jedno carstvo razrušilo pred njom kao kazališne 'kulise. Nije zapažala, da je i ona sama bila donesena na isti način, kao kulisa. Nije vidjela da je i ona u istoj ruci koja je uklonila Napoleona. Vjerovala je da ima (karijeru, jer je imala prošlost. Ona se varala. Ona je imala tek jedan dio prošlosti; cjelokupna prošlost bila je Francuska. Korijen francuskoga društva nikako nije bio u ikući Bourbon, već u narodu. Ovo tajanstveno i živo korijenlje ne sačinjava pravo jedne porodice, nego povijest jednog naroda. Njega, toga korijenja, bilo je posvuda, osim ispod prijestolja. Kuća Bourbon bila je za Francusku krvavi i slavni čvor u njenoj povijesti, ali nije bila glavni elemenat njene sudbine i potrebna osnova njene politike. Moglo se biti i bez Bourbona; bez njih se i bilo dvadeset i dvije godine; bilo ije dakle i prekida, a oni to nisu ni slutili. Kaiko su se varali oni, koji su uobražavali da je Ljudevit Sedamnaesti vladao 9. termidora i da je Ljudevit Osamnaesti vladao na Marengu! Nikada od početka povijesti nisu vladari bili tako slijepi pred djelima i udjelom božanske vlasti. Nikada ova težnja od dolje, koja se naziva pravo naroda, nije ovako poricala pravo od gore. Glavna sitvar, koja je dovela ovu porodicu dotle da stavi ruku na jamstva »oktroirane« 1814, na ustupke, kako ih je ona nazivala — žalosna stvar! Ono, što je ona nazivala svojim ustupcima, to su bila naša osvojenja; ono, što je ona nazivala našim prisvajanjem, to su bila naša prava. Kad joj se učinilo da je došlo za to vrijeme, restauracija, zamišljajući sebe da je pobjednik Bonaparte i da ima korijena u zemlji, to jest računajući se za jaku i duboku, odjednom ustade u svoju obranu i zadade udarac. Jednog dana stade pred Francusku i podižući glas ospori i zajednička i posebna prava, narodu suverenost, građaninu slobodu. Drugim

riječima, ona je poricala narodu ono, što ga je činilo naro dom, građaninu ono, 'što ga je činilo građaninom. U tome je bila osnova onoga čuvenoga čina, koji se nazivao Srpanjska uredba. Restauracija pade. Ona je pala s pravom. Međutim, recimo iskreno, ona nije bila baš sasvim neprijateljska prema svim oblicima napretka. Velike su se stvari odigravale, ona je stajala po strani. Pod restauracijom se narod bio -navikao na mirno raspravljanje, čega nije bilo u republici, i na veličinu u miru, čega opet nije bilo za vrijeme carstva. Slobodna i jaka Francuska hrabrila je druge narode u Evropi. Revolucija je vodila riječ pod Robespierreom; top je imao riječ pod Bonaparteom; pod Ljudevitom Osamnaestim i Karlom Desetim došao je red na inteligenciju. Vjetar je prestao, baklja se opet rasplamsala. Vidjelo se kako treperi na vedrim vrhuncima čista svjetlost duhova. Prizor veličanstven, koristan i divan. Za vrijeme od petnaest godina, u potpunome miru, nasred javnih mjesta, vidjelo se 'kako rade oVi veliki principi, stari za mislioce, novi za državnike; jednakost -pred zakonom, sloboda savjesti, sloboda riječi, sloboda štampe, pristupačnost sviju sposobnosti svima funkcijama. Tako je išlo do 1830. Bourbonsi su bili oruđe civilizacije, koje se slomilo u rukama providnosti. Pad Bourbonsa bio je pun veličine, ne s njihove strane, već sa strane naroda. Oni napustiše prijestolje s ozbiljnošću, ali bez ugleda; njihov silazak u mrak nije bilo jedno od onih svečanih iščezavanja, ikoja ostavljaju sjetnu emociju u povijesti, to nije bilo sablasni mir Karla Prvog, ni orlovski krik Napoleonov. Oni su iščezli, to je sve. Skinuli su krunu, ali nisu zadržali aureolu. Bili su dostojanstveni, ali nisu bili uzvišeni. Njihovoj nesreći nedostajalo je u izvjesnoj mjeri veličanstvenosti. Karlo Deseti za vrijeme putovanja u Cherbourg, dao je, da se od okrugloga stola napravi četverouglast, brinući se više za etiketu, ikoja je bila u opasnosti, nego za monarhiju, koja se rušila. Ovo sitničarstvo žalostilo je odane ljude koji su ih voljeli, i ozbiljne ljude ikoji su poštovali njihovu rasu. Prost narod je >bio divan. Narod, napadnut jednoga jutra oružanom irukom, nekom vrstom kraljeve pobu10

ne, osjeti više snage nego ljutine. Obrani se, zadrža se, vrati stvari na svoje mjesto, vladu u zakon. Bourbonse u progon stvo, jao! I zaustavi se. On uze staroga kralja Karla Desetog, ispod neba, kaje je zaštićivalo Ljudevita Četrnaestog, i polako ga spusti na zemlju. On se dotakao kraljeve ličnosti sa žalošću i ozbirnošcu. To nije bio jedan čovjek, to nije bilo nekoliko ljudi, to je bila Francuska, cijela Francuska, pobjedonosna Francuska opijena pobjedom, koja se, izgledalo je, sjećala i izvodila pred očima cijeloga svijeta ove ozbiljne riječi Guillaume du Vaira poslije dana barikade: — »Lako je onima, koji su navikli da se dotiču milosti velikih i da skakuću kao ptica, s grane na granu, s jedne nesretne sudbine na drugu cvjetnu, da se pokažu drski prema svojim vladarima u nesreći, ali za mene će biti uvijek dostojna poštova nja sudbina mojih kraljeva, a pogotovo ucviljenih.« Bourbonsi su ponijeli poštovanje, ali nitko ne požali za njima. Kao što smo malo prije rekli, njihova je nesreća bila veća od njih. Izbrisali su se na obzorju. Srpanjska revolucija imala je odmah prijatelje i neprijatelje na cijelom svijetu. Jedni joj poletješe u susret s oduševljenjem i radošću, drugi okrenuše glavu, svaki prema svojoj prirodi. Evropski vladari, sove u ovoj zori, povrijeđeni i preneraženi, zatvoriše oči u prvi čas, a onda ih otvoriše, samo da zaprijete. Razumljivi užas. Ova čudna revolucija jedva da je i bila udarac; ona nije dala pobijeđenom kraljev stvu čak ni tu čast da se prema njemu ponaša kao neprijatelj i da prolije njegovu krv. U očima despotskih vlada srpanjska je revolucija imala tu pogrešku, što je bila strašna i ostala blaga. Ništa se uostalom nije ni pokušalo ni podu zelo proti njoj. Najnezadovoljniji, najogorčeniji, najuzdrhtaliji je pozdraviše. Ma kakav bio naš egoizam i naša srdžba, neko tajanstveno poštovanje izbija iz događaja, u kojima se osjeća suradnja nekoga, koji radi uzvišenije nego čovjek. Srpanjska revolucija je trijumf prava, koje obara činjenicu. Stvar puna veličanstvenosti. Pravo, koje obara činjenicu. Otuda sjaj revolucije 1830, otuda i njezina blagosit. Pobjedonosno pravo nema nikakve potrebe da bude nasilno. 11

Pravo, to je pravda i istina. Svojstvo prava, to je ostati vječito lijep i čist. Činjeni ca, čak najpotrebnija po spoljašnosti, čak najbolje primljena od suvremenika, ako postoji samo kao činjenica i ako sadr ži samo malo prava ili nimalo prava, određena je neminovno da postane vremenom nakazna, odvratna, možda, štaviše, monstruozna. Ako hoćete da odjednom vidite, do kojega stupnja nakaznosti može doći jedna činjenica, gledana iz višestoljetne perspektive, pogledajte Machiavellija. Machiavelli nije nipošto neki zli duh, ni demon, ni nekakav podli i bijedni pisac; on je tek jedna činjenica i to ne samo talijanska činjenica, nego evropska činjenica, činjenica šesnaestog Vijeka. Izgleda nam odvratna, a i jest to, kraj moralne ideje devet naestog vijeka. Ova borba između prava i činjenice traje već od postanka društva. Svršiti borbu, spojiti čistu ideju s ljudskom stvarnošću, učiniti da na miran način prodre pravo u činjenicu i činjenica u pravo — eto, na tome rade mudraci. II

SLABO SAŠIVENO Ali drugo je posao mudrih, a drugo je posao vještih. Revolucija od 1830. naglo se zaustavila. Čim jedna revolucija doživi brodolom, vješti raskomadaju olupinu. Vješti su u naše vrijeme dali sami sebi ime državnika; tako da je ta riječ, državnik, naposljetku postala pomalo ulična riječ. Neka se doista ne zaboravi: itamo, gdje je samo vještina, neizbježivo je sitničarstvo. Reći: vješti, to je ikao i reći: osrednji. Isto tako, reći: državnici, to je često puta, ikao da biste re kli: izdajnici. Ako je vjerovati vještima, revoluciji, kao što je bila srpanjska, presječene su žile; potrebno je brzo vezati. Pravo, proklamirano na velika zvona, ljulja se. I zato, kad se jed12

nom pravo učvrsti, treba utvrditi državu. Kad je osigurana sloboda, treba pomišljati na vlast. Ovdje se mudri ne razlikuju od vještih, ali počinju bi vati nepovjerljivi. Vlast, dobro. No prije svega, što je ito vlast? Zatim, odakle ona potječe? Vješti kao da ne čuju promrmljane primjedbe, i nastavljaju svoj manevar. Po mišljenju tih političara, vrlo dosjetljivih da onome što iskorišćuju stave masku nužnosti, prva potreba jednoga naroda poslije revolucije, kad je taj narod sastavni dio jednog monarhijskog 'kontinenta, jest u itome, da nabavi jednu dinastiju. Na taj način, vele oni, može doći do mira poslije re volucije, to jest narod dobiva vremena da previje rane i popravi kuću. Ali nije uvijek lako nabaviti dinastiju. Po nuždi, prvi genijalni čovjek na koga se naiđe ili čak prvi bogataš, poslužit će za kralja. Za prvi slučaj imate Bonapartea, a za drugi Iturbidea. Ali svaka, makar koja porodica, na koju se naiđe, ne može poslužiti ikao dinastija. Postoji neizbježivo izvjesna količina starosti u rasi, i bora vjekova ne može se stvoriti tek onaiko, na brzu ruku. Ako se čovjek postavi na gledište »državnika«, razumije se sa svom potrebnom rezervom: ikoje su poslije jedne revolucije odlike kralja, koji je iz nje proizašao? On može biti i korisno je da bude revolucionar, to jest da je osobno sudjelovao u revoluciji, da je umiješao svoje prste u nju, da se u njoj pokazao ili odlikovao, da je dodirnuo njenu sjekiru ili zamahnuo njenim mačem. Koje su odlike jedne dinastije? Ona mora biti narodna, to jest revolucionarna iz distance, ne po izvršenim djelima, već po prihvaćenim idejama. Ona mora imati prošlost i biti povijesna, mora imati budućnost i biti simpatična. Sve nam ovo tumači, zašto se prve revolucije zadovoljavaju time da nađu čovjeka, Cromvvella ili Napoleona; i zašto druge neminovno hoće da nađu porodicu, kuću Brunsvvicka ili kuću Orleansa. 13

Kraljevske su ikuće slične onim kaučukovim stablima u Indiji, čija svaka grana, spuštajući se do zemlje, hvata korijen u njoj i sama postaje novo stablo. Svaka grana može postati dinastija. Pod jedinom pogodbom, da se spusti do naroda. Takva je teorija vještih. Evo, dakle, u čemu je sva vještina: učiniti, da se jednom uspjehu pridoda malo glas jedne katastrofe, da bi oni, koji se njime koriste, i strepili od njega; začiniti s malo straha jedan korak napretka; povećati luk prijelaza do usporavanja progresa; načiniti malo bljutavom tu zoru; denuncirati i naglasiti surovosti oduševljenja; sasjeći uglove i nokte; vatirati trijumf; umotati pravo; poviti Golijata, to jest narod u flanel i što prije ga metnuti da spava; nametnuti mu dijetu njegovu pretjeranom zdravlju; staviti Herkula na mali obrok oporavljanja; svesti događaj na prosto prečišćavanje stvari; ponuditi duhovima žednim ideala taj nektar ublažen lipovim čajem; osigurati se protiv suvišnog uspjeha; snabdjeti revoluciju zastorom. 1830. se poslužila ovom teorijom, koja je već bila primijenjena u Engleskoj 1688. 1830. je revolucija zaustavljena na pola puta. Polovina napretka; skoro pravo. Ali logika ne zna za »otprilike«; apso lutno, kao što sunce, ne zna za svijeću. Tko zaustavlja revolucije na pola puta? Buržoazija. Zašto? Zato, što je interes buržoazije dosegao do zadovoljenja. Jučer je to bila glad, danas je podmirenost, sutra će biti zasićenost. Pojava iz 1814, poslije Napoleona, ponovila se 1830, poslije Karla Desetog. Htjelo se pogrešno, da se od buržoazije načini klasa. Buržoazija je prosto naprosto zadovoljeni dio naroda. Buržuj je čovjek koji sada ima vremena da sjedne. Jedan stolac nije jedan stalež. Ali kad on hoće da sjedne prebrzo, može se zaustaviti i sam korak ljudskoga roda. To je često bila pogreška buržoazije. 14

Ne može se biti jedna klasa zato, što se čini jedna pogreška. Egoizam ne može biti mjerilom podjele u društvenom poretku. Uostalom, treba biti pravedan čak i prema egoizmu. Poslije potresa od 1830. onaj dio naroda koji se zove buržoazija, nije značio inerciju (mrtvilo), koja ide za ravnodušnošću i lijenošću i u kojoj ima pomalo srama; nije to bio san, koji pretpostavlja časoviltu zaborav kao u spavanju; bio je to zastoj. Zastoj je riječ koja ima dvostruki smisao, čudnovat i tako reći protuslovan: čete u maršu, to jest pokret; stajanje, to jest odmor. Zastoj je oporavljanje snaga; odmor, oboružan i budan; izvršena stvar, koja postavlja straže i drži se na oprezu. Zastoj pretpostavlja borbu jučer i borbu sutra. To je međutim između 1830. i 1848. Ono, što mi ovdje zovemo borba, može se isto tako nazvati progres. Potreban je, dakle, bio buržoaziji, kao i državnicima čovjek, koji bi izrazio ovu riječ: zastoj. Jedan — Premda — Ipak. Jedna pomiješana individualnost koja znači revoluciju i znači stalnost, drugim riječima koja bi utvrdila sadašnjost očevidnim dovođenjem u slklad prošlosti s budućnošću. Taj se čovjek »nametao sam po sebi«. Zvao se Ljudevit Filip Orleanski. Onih 221 izabraše Ljudevita Filipa za kralja. Lafavette je primio na sebe posvećenje. On ga nazva najboljom republikom. Parišku vijećnicu zamijeni Reimska katedrala. Ovo zamjenjivanje potpunoga prijestolja polu-prijestolom, to je bilo »djelo 1830-te«. Kad vješti dovršiše svoj posao, pojavi se ogromna pogreška njihova rješenja. Sve je to bilo izrađeno izvan apsolutnoga prava. Apsolutno pravo doviknu: Prosvjedujem! a onda — strahovita stvar — povuče se u mrak.

15

III

LJUDEVIT FILIP Revolucije imaju strašnu ruku; udaraju čvrsto i biraju dobro. Čak i onda, ikad su nepotpune, kad su izrođene, kad su reducirane na stanje nezrele revolucije, kao revolucija od 1830, ostaje im gotovo uvijek dosta bistroumnosti, da ne propadnu sasvim. Njihovo zastranjivanje nikad ne znači odricanje. Ipak, ne hvastajmo se previše. I revolucije se gdjekada varaju, i mogle su se vidjeti ozbiljne pogreške. Vratimo se revoluciji od godine 1830. Ona je u svome kretanju s puta imala sreće. U ustanovi, ikoja se nazvala red poslije naglo presječene revolucije, kralj je vrijedio manje od kraljevstva. Ljudevit Filip je bio rijedak čovjek. Sin jednoga oca, ikome će povijest sigurno priznati olakotne okolnosti, ali toliko dostojan hvale, koliko je taj otac bio dostojan pokude; imao je sve privatne vrline i mnoge javne vrline; brinuo se za svoje zdravlje, svoje imanje, svoju osobu, svoje poslove; iznao je vrijednost jedne minute, ali ne uvijek i vrijednost jedne godine; umjeren, miran, tih, strpljiv; dobar čovjek i dobar iprinc; spavao je sa svojom ženom i imao u dvoru lakaje, kojima je bila dužnost pokazivati građanima njegovu bračnu postelju — posve korektna supružanska hvalisavost, koja je postala korisna poslije starih nezakonskih veza starije grane; znao je sve evropske jezike, i što je još rjeđe, sve govore svih interesa, i govorio ih je; odličan predstavnik »srednje klase«, ali je bio iznad nje, jer je u svačemu bio veći od nje; fini duh, koji je sebe cijenio po krvi, iz koje je potekao, ali još više po svojoj bitnoj vrijed nosti; osobenjak, koji se nazivao Orleanom, a ne Bourbonom; vrlo ponosni princ od krvi, dok je bio samo visočanstvo, ali iskreni buržuj od dana ikad je postao veličanstvo; rasplinut u javnosti, kratak u intimnosti; govorilo se da je škrtac, ali to nije bilo dokazano; zapravo je on bio jedan od onih štediša, koji znadu biti široke ruke bilo za svoju ćud, bilo po dužnosti; književno obrazovan, ali malo osjetljiv za književnost; plemić, a ne vitez; jednostavan, tih i jak; cijela 16

porodica i cijela njegova kuća obožavali su ga; znao je divno ćaskati; državnik bez zabluda, u duši hladan, vođen uvijek neposrednim interesom, upravljajući sam onim, što mu je najbliže, nimalo osjetljiv, ali ni zahvalan, cijeneći bezobzirno više sposobnost nad osrednjima; vješt, da parlamentarnim većinama ospori pravo onih tajanstvenih manjina, koje gluho mumljaju pod prijestolom; neobuzdan, gdjekada neoprezan u toj svojoj neopreznosti; plodan u sredstvima, u izra zima lica, u maskama; -ulijevao je strah Francuskoj od Evrope i Evropi od Francuske; nesumnjivo, da je volio svoju zemlju, ali je još više volio svoju porodicu; više je cijenio vladanje od vlasti, a vlast više od dostojanstva — osobina, kod koje je kobno to, što, udešavajući sve obzirom na uspjeh, dopušta lukavstvo i ne odbacuje sasvim ni niskost, ali kod koje je to dobro što može da sačuva politiku od prejakih sukoba, državu od slomova i društvo od katastrofa; brižljiv, uredan, oprezan, pozoran, oštrouman; gdjekada je samome sebi protuslovio i pobijao se; smion protiv Austrije u Anconi, tvrdoglav protiv Engleske u Španjolskoj, bombardira Antweripen i isplaćuje Pritcharda; uvjereno je pjevao Marseillaiseu; nepristupačan klonulosti, umorima, smislu za lijepo i za ideale, prenaglim velikodušnostima, utopiji, fantazijama, srdžbi, taštini, bojazni; imao je sve odlike osobne neustrašivosti; general kod Valmvja, vojnik kod Jemmapesa; osam puta izložen napadajima atentatora i uvijek nasmijan; hrabar kao kakav grenadir i smion kao kakav mislilac; uznemiren jedino pred izgledima jednog evropskog potresa i nesposoban za velike političke pustolovine; uvijek spreman da stavi na kocku svoj život, ali ne i svoje djelo; skrivajući volju pod maskom utjecaja, da bi ga slušali više kao inteligenciju nego kao kralja; obdaren sposobnošću promatrača, ali ne i vođe; malo je pažnje posvećivao duhovima, ali se znao naći s ljudima, to jest morao je da vidi prije nego će prosuditi; brz i pronicav zdravi razum, praktična mudrost, laka rječitost, izvanredno pamćenje, neprestano je vadio iz toga pamćenja, u čemu je jedino sličan Cezaru, Aleksandru i Napoleonu; znao je činjenice, pojedinosti, datume, osobna imena; ali nije znao težnje, strasti, različite genije gomile, unutrašnje 2 Jadnici II

17

prohtjeve, skrivena i mračna podizanja duša, jednom ri ječi sve ono, što bi se moglo nazvati nevidljivim stru jama savjesti; primljen od površine, ali malo u slozi s dubinom Francuske; izvlačio se uvijek finoćom; previše je upravljao, ali nije dosta vladao; bio je sam sebi prvi ministar; bio je pravi virtuoz u tome, da od sitnica stvarnosti pravi zapreku ogromnosti ideja; u svoju istinsku stvaralačku sposobnost za civilizaciju, red i organizaciju miješao je nekakav duh pa-ragrafskog sitničarenja; osnivač i branitelj jedne dinastije; u njemu je bilo nešto od Karla Velikog, a nešto od običnog odvjetnika; sve u svemu, jedna visoka i originalna figura, princ koji je znao reprezentirati vlast i posred uznemirene Francuske, i silu kraj sve zavisti Evrope, Ljudevit Filip će biti uvršten među prve ljude ovoga vijeka, a bio bi stavljen u isti red s najistaknutijim vladarima u povijesti, da je malo više volio slavu i da mu je osjećaj za ono što je veliko, bio isto tako razvijen kao osjećaj za ono, što je korisno. Ljudevit Filip bio je lijep, pa iako je već bio ostario, ostao je još uvijek ljubak; snije se uvijek sviđao narodu, ali zato uvijek gomili. Nedostajalo mu je veličanstvo; nije nosio ni krunu, premda je bio kralj, ni bijelu kosu, premda je bio starac. Njegov način općenja s ljudima bio je iz starog režima, a njegove navike iz novog, dakle mješavina plemstva i bur-žujstva, što je i priličilo za 1830. Ljudevit Filip je bio vlada jući prelaz; bio je sačuvao stari izgovor i staru ortografiju, koju je stavljao u službu modernih mišljenja; volio je i Poljsku i Mađarsku, ali je pogrešno pisao imena njihovih naroda. Nosio je odijelo narodne garde kao Karlo Deseti i lentu počasne legije kao Napoleon. Rijetko je išao u crkvu, slabo u lov, a u operu nikada. Nije se oduševljavao ni za popove, ni za lovačke pse, ni za balerine, što mu je pribavilo građansku popularnost. Nije imao dvora. Izlazio je na ulicu s kišobranom ispod ruke, i ovaj je kišobran dugo vremena sačinjavao dio njegove slave. Bio je pomalo zidar, pomalo vrtlar, pomalo liječnik; pustio je krv jednom postiljonu, koji je bio pao s konja; Ljudevit Filip nije izlazio nikada bez kirurškog nožića, kao ni Henrik Treći bez bodeža. Rojalisti su se rugali ovome smiješnome kralju, prvome, koji je pustio krv radi liječenja. 18

2*

Među nepravdama, koje je povijest učinila Ljudevitu Filipu, treba svakako odbiti jedan dio i priznati kao posve opravdanu kritiku. Ima tu nešto što sumnjiči kraljevstvo, nešto što sumnjiči vladu, nešto što sumnjiči kralja. Demokratska prava ukinuta, briga o napretku stavljena na drugo mjesto, prosvjedi ulice silom ugušivani, umirivanje pobuna vojskom, prelko uzbuna prelazi se oružjem, ulica Transpo-nain, ratni savjet, poništavanje stvarne zemlje pravnom zemljom, dionička uprava s tri stotine hiljada privilegiranih, sve su to zloupotrebe kraljevstva; Belgija odbijena, Alžir suviše surovo osvojen i, kao i Indija od Engleza, s više barbarstva nego civilizacije, neodržana riječ prema Abd-el-Kaderu, Blaye, Deutz potkupljen. Pritchard plaćen, to je zloupotreba vlade; politika više porodična negoli nacionalna, to je zloupotreba kralja. Kao što se vidi, kad se sve to odbije, teret kraljev je umanjen. Njegova je velika pogreška u ovome: on je bio skroman u ime Francuske. Otkuda mu ta pogreška? Recimo to. Ljudevit Filip je kao kralj bio suviše otac; to ispoljava-nje jedne porodice, koja ima da se razvije u dinastiju, plaši se svačega i neće da bude smetano, otuda pretjerana plašlji-vost, nesnosna narodu, koji je u svojoj građanskoj tradiciji imao 14. srpnja, a u vojničkoj tradiciji Austerlitz. Uostalom, ako odbijemo dužnosti prema narodu, koje zahtijevaju da budu najprije ispunjene, ovu duboku nježnost Ljudevita Filipa prema porodici, njegova porodica ju je i zaslužila. Njegova domaća družinica bila je divna. Vrlina je tu išla ispod ruke s talentima. Jedna od kćeri Ljudevita Filipa, Marija Orleanska, stavila je ime svoje među umjetnike, kao što ga je Karlo Orleanski stavio među pjesnike. Ona je od svoje duše bila sagradila jedan mramor, koji je nazvala Jean-ne d'Arc. Dva sina Ljudevita Filipa izvukla su Metternichu ovu demagošku pohvalu: To su mladi ljudi, kakvi se ne vide često, i prinčevi, koji se ne viđaju nikako. 19

Evo, to je bez ikakvog prikraćivan ja i uveličavanja prava istina o Ljudevitu Filipu. Biti princ Egalite (Jednakost), nositi u sebi protuslovlja restauracije i revolucije, imati onu nemirnu stranu revolucionara ikoji postaje miran u upravi, u tome je bila sreća Ljudevita Filipa godine 1830, nikada nije bilo zgodnije nagodbe između jednoga čovjeka i događaja, jedan je ulazio u drugoga, i kompromis je bio gotov. Ljudevit Filip, to je godina 1830. predstavljena u čovjeku. Tim više, što je on imao jednu veliku preporuku za prijestolje, naime, progonstvo. Bio je prognanik, lutalac, siromah. Živio je od svoga rada. U Švicarskoj je ovaj apanažista najbogatijih imanja Francuske prodao jednog staroga konja da bi imao što jesti. U Reichenauu je davao satove iz matematike, dok mu je sestra Adelaide vezla i šivala. Ovakve uspomene, kad se vežu za jednoga kralja, oduševljavaju buržoaziju. On je svojim vlastitim rukama razrušio posljednju željeznu ćeliju u Mont Saint-Michelu koju je sagradio Ljudevit XI, a upotrebljavao ju je Ljudevit XV. Bio je drug Dumourieza, prijatelj Lafavettea; pripadao je jakobinskom klubu; Mirabeau ga je tapšao po ramenu; Dan ton mu je govorio: Mladi čovječe! Godine Devedeset treće, kad je navršio dvadeset četvrtu, prisustvovao je u Kon-ventu iz dubine jedne mračne lože suđenju Ljudevita XVI, tako zgodno nazvanog jadni tiranin. Slijepu oštrovidnost Revolucije, koja lomi kraljevstvo u kralju i kralja s kraljevstvom, gotovo i ne opažajući čovjeka u užasnoj preopterećenosti ideja, silnu oluju Skupštine pretvorene u sudnicu, narodni gnjev koji je ispitivao Capeta, koji nije znao šta bi odgovorio, strašno preneraženo ljuljanje ove kraljevske glave pod mračnim dahom, relativnu nevinost sviju za ovu katastrofu, onih koji sude kao i onoga komu sude, sve je to on gledao i promatrao ovu vrtoglavicu; vidio je, kako se vjekovi redaju na optuženičkoj klupi Konventa; vidio je iza Ljude vita XVI, ovoga nesretnog odgovornog prolaznika, kako se uspravlja u mraku strašni osuđenik, Monarhija; i u duši mu je bilo ostalo strahopoštovanje prema ovoj neograničenoj pravdi naroda, koja je gotovo isto tako bezlična kao i pravda gospodina Boga. 20

Trag, što ga je Revolucija bila ostavila u njemu, bio je dubok i izvanredan. U sjećanju mu je ostao živi otisak onih velikih godina, minuta za minutom. Jednog je dana pred jednim svjedokom, u koga nam je nemoguće posumnjati, iznio po sjećanju sva imena pod slovom »A« u abecednom popisu Ustavotvorne skupštine. Ljudevit Filip je bio svijetli kralj. Za njegove je vlade bila štampa slobodna, govornica slobodna, a i savjest i riječ su bile slobodne. Rujanski su zakoni bili tako prorešetani da se kroz njih vidi. Premda je znao da vlast glođe svjetlost na privilegijama, ipak je ostavio svoj prijestol izložen svjetlosti. Povijest će voditi računa o ovoj njegovoj ispravnosti. Ljudevit Filip, kao i sve povijesne ličnosti, koje su sišle s pozornice, izložen je danas suđenju po ljudskoj savjesti. Njegovo suđenje je tek prvostepeno. Čas, u kome povijest govori sa svojim punim poštovanja i slobodnim naglaskom, za njega još nije zazvonio; nije još došao trenutak, kad se može o ovome kralju izreći određeni sud; strogi i slavni povjesničar Louis Blanc je baš nedavno ublažio svoju prvu osudu; Ljudevit Filip je bio izabranik dviju epoha, jedne poluparlamentarne i druge polurevolucionar-ne, i u svakom slučaju, s višega gledišta, na koje treba da se stavi filozofija, mi mu ovdje ne možemo suditi onako, kako bi on mogao biti viđen s veće visine, (s izvjesnim ogradama u ime neograničenih demokratskih principa; ti bio to kadar? — Ja sam fcadar da siđem ulicom de Gres, da prijeđem trg Saint-Michel, da skrenem ulicom Monsieur-le-Pince, da pri jeđem ulicu Vaugirard, ulicu Carmes, da okrenem ulicom Assas, da stignem u ulicu Cherche-Midi, da ostavim za sobom Ratni savjet, odmjerim ulicu Vieilles-Tuileries, prekoračim bulvar, pođem sredinom du Mainea, prijeđem Vrata i da uđem kod Richefeua. Kadar sam to. Moje su cipele kadre. — Poznaješ li ti malo te drugove kod Richefeua? — Nešto malo. Tikamo se samo. — Šta ćeš im reći? — Vraga, govorit ću im o Robespierreu, Dantonu. O prin cipima. — Ti? 42

— Ja. Prema meni niste pravedni. Kad ja nešto poduzi mam, strašan sam. Čitao sam Prud'hommea, poznajem Dru štveni ugovor, znam napamet moj ustav iz godine Druge. »S'oboda građanina svršava se ondje, gdje počinje sloboda drugoga građanina.« Zar me ti držiš za neizobraženog? Imam ja stari novac u ladici. Pravo Čovjeka, prevlast naroda, do đavola. Ja sam čak pomalo hebertist. Mogu da meljem puna dva sata, sa satom u rukama, izvanredne stvari. — Budi ozbiljan — reče Enjolras. — Strašan sam ja — odgovori Grantaire. Enjolras razmišljaše nekoliko sekunda i odmahnu rukom, kao čovjek, koji se na nešto odlučio. — Grantaire — reče on ozbiljno — pristajem, da te oku šam. Ići ćeš na Vrata du Maine. Grantaire je stanovao u jednoj namještenoj sobi sasvim blizu kavane Musain. Iziđe i vrati se poslije pet minuta. Otišao je do kuće da obuče jedan prsluk a la Roberspierre. — Crven — reče on ulazeći i gledajući Enjolrasa ravno u oči. Zatim dlanom energične ruke pritisnu na grudima skrletne krajeve prsluka. I približavajući se Enjolrasu, reče mu na uho: — Budi miran. Natuče odlučno svoj šešir i ode. Jedno četvrt sata poslije toga zadnja sala kavane Musain bila je prazna. Svi prijatelji ABC-a bili su otišli, svaki na svoju stranu, na svoj posao. Enjolras, koji je sebi bio zadr žao Cougourde, izađe posljednji. Oni iz Cougourde d'Aixa, koji su bili u Parizu, skupljali su se tada na ravnici Issy, u napuštenim talionicama, tako mnogobrojnim na ovoj strani Pariza. Enjolras, idući k mjestu sastanka, razgledao je u glavi si tuaciju. Ozbiljnost događaja bila je očevidna. Kada se činjenice, predznaci neke društvene skrivene bolesti, teško pokrenu, najmanja komplikacija ih zaustavi i zamrsi. Pojava, iz koje proizlaze rušenja i ponovna rađanja. Enjolras je nazi rao neko sjajno izdizanje pod mračnim skutovima budućnosti. Tko zna? Možda se približava čas. Narod, koji je opet 43

oteo svoja prava, kako lijep prizor! Revolucija, koja veličanstveno uzima Francusku i kaže svijetu: Nastavit će se sutra! Bnjolras je bio zadovoljan. Peć je grijala. U ovom času postojala je u Parizu jedna barutom posuta linija. On je u mi slima s filozofskom i prodirnom rječitošću Combeferrea sastavljao kozmopolitsko oduševljenje Feuillvja, duh Courfevraca, smijeh Bahorela, melankoliju Jeana Prouvairea, Jolvjevo znanje, Bossuetov sarkazam, sve je to on u duhu sastavljao u neku vrstu električnih iskara, koje u isto vrijeme daju svuda pomalo vatre. Svi su na poslu. Nesumnjivo je, da će re zultat odgovarati ulqženom trudu. To je dobro. Povodom to ga sjeti se Grantaira. — Hm! — reče on — Vrata du Maine će me samo malo islkrenuti s puta. Da skočim do Richefeua? Hajde da vidimo, šta radi Grantaire i na čemu je! Jedan sat je upravo odbijao na tornju Vaugirard, kada je Enjalras stigao u pušionicu Richefeua. Gurne vrata, uđe, skrsti ruke, pusti da se zalupe vrata, koja ga lupiše po rame nima, i zagleda se u dvoranu punu stolova, ljudi i dima. Jedan glas odjekivao je u ovoj magli, živo prekidan drugim glasom. To je Grantaire govorio sa svojim protivnikom. Grantaire je isjedio preko istola jedne druge ličnosti. Stol je bio načičkan dominama. Grantaire je udario šakom po stolu i eto, što je Enjalras čuo: — — — —

Dvaput šest. Četiri. Svinja! Nemam više. Ti si svršio. Dva.

— šest.

— — — — — —

Tri. Kec. Ja mećem. Četiri. Slabo. Sad ti. — Napravio sam ogromnu pogrešku. 44

— Dobar si ti. — Petnaest. — Još sedam gore. ( — To mi čini dvadeset i dva. (Sanjareći): Dvadeset i dva! — Nisi očekivao dvaput šest! Da sam ga metnuo u počeCku, to bi promijenilo cijelu igru. — Dva. — Kec. — Kec! E lijepo, pet. — Nemam. — Mislim, da si ti stavljao. — Jesam. — Prazno. — Al' te služi sreća! Ah, ti imaš sreće! (Dugo sanjarenje.) Dva. — Kec. — Ni pet, ni kec. To je glupo od tebe. — Domino. — Pasja vjero!

KNJIGA DRUGA liponine

ŠEVINO POLJE Marius je prisustvovao neočekivanom raspletu zamke, na čiji je trag bio naveo Javerta; no tek što je Javert bio napustio kućerinu, odvodeći svoje uhićenike u tri fijakera, a Marius se sa svoje strane izvuče iz kuće. Bilo je tek devet sati uveče. Marius ode do Courfeyraca. Courfevrac nije više bio nepokolebljiv stanovnik Latinske četvrti; otišao je stanovati ■u ulicu Verrerie »iz političkih razloga«; ova je četvrt bila od onih, u kojima se buna rado nastanjuje. Marius reče Courfeyracu: — Došao sam k tebi spavati. — Courfeyrac izvuče jedan jastuk iz kreveta, u kom su se nalazila dva jastuka, prostre ga po zemlji i reče: — Evo. Sutradan, u sedam sati ujutro, Marius se vrati u ikućerinu, plati stanarinu i ono što je dugovao staroj Bougon, nato vari na jedna ručna ikola svoje knjige, krevet, stol, ormar i dva stolca i ode, ne ostavljajući svoje adrese, te kad se Javert vratio ujutro, da ispita Mariusa o sinoćnjim događaji ma, nađe samo majku Bougon, koja mu odgovori: — Odselio je! Majka Bougon bila je uvjerena, da je i Marius bio done kle drug lopova, pohvatanih u noći. — Tko bi to rekao? — uzvikivaše ona kod vratara u četvrti — mladić, koji je izgledao kao djevojka! Marius je imao dva razloga, da iseli tako iznenada. Prvo, što se užasavao od te kuće, u kojoj je vidio tako izbliza i u 47

cijelom njegovu najodvratnijem i najokrutnijem razvoju jedno društveno ruglo, možda još strasnije nego li je pokva ren bogataš: — pokvarenog siromaha. Drugo, što nije htio biti upleten ni u ikakav proces, koji će vjerojatno slijediti i biti vođen proti Thernardieru. Javert je držao, da se mladi čovjek, čijeg se imena nije sjećao, jamačno uplašio i pobjegao, ili možda nije bio kod kuće u času događaja; ipak se potrudio da ga nađe, ali nije uspio. Prođe jedan mjesec, zatim drugi. Marius je bio neprestano kod Courfeyraca. Doznao je preko nekog odvjetničkog pripravnika, koji se obično smucao po sudskoj čekaonici, da je Thenardier u zatvoru. Svakog ponedjeljka predavao je Marius u pisarni zatvora pet franaka za Thernardiera. Kad nije imao novaca, posudio bi pet franaka od Courfevraca. To je bilo prvi put* u životu, da je pozajmljivao novac. Ovih periodičnih pet franaka bili su dvostruka zago netka: za Courfevraca, koji ih je davao i za Thernardiera, koji ih je primao. — Kome li to ide? — mislio je Courfevrac. — Otkuda mi to dolazi? — pitao se Thernardier. Inače je Marius bio očajan. Opet je sve propalo u tamu. Ništa više nije vidio pred sobom; njegov je život opet potonuo u tajnu, po ikojoj je lutao pipajući. Za nekoliko je časaka opet vidio, izbliza u toj tami, mladu djevojku, koju je volio, starca, koji je, čini se, bio njezin otac, ova nepoznata bića, koja su predstavljala jedini njegov interes i jedinu nadu na ovome svijetu; i u času kad je držao, da ih se opet dočepao, jedan dah je odnio sve ove sjene. Nijedna iskra sigurnosti i istine nije izbila čak i pri najstrašnijem udarcu. Nije već znao, što bi mislio. Nije više znao čak ni imena, za koje je držao, da ga zna. Sigurno je samo to, da ona više nije Uršula. A Ševa je nadimak. A što da misli o starome? Da li se on zaista krije pred redarstvom? Pade mu na pamet radnik, kojega je sreo u okolici Invalida. On je jamačno pogađao, da su taj radnik i g. Leblanc isti čovjek. On se dakle preoblači? Ovaj čovjek imade herojske osobine i sumnjive osobine. Zašto nije zvao u pomoć? Zašto je pobjegao? Da li je on, jest ili nije, otac mlade djevojke? Najposlije, je li on u stvari onaj 48

čovjek, za koga je Thernardier držao, da ga pozna? Thernardier se mogao i prevariti. Toliko problema bez ikakvog rezultata. Sve ovo, istina, nije ništa umanjivalo anđeosku dražest mlade djevojike iz Luxembourga. Zbilja strašno: Mariusu je u srcu bila strast, a pred očima noć. Bio je gurnut, povučen, nije se mogao ni maknuti. Sve se rasplinulo, osim njegove ljubavi. Od same ljubavi izgubio je instinkt i iznenadnu svjetlost. Obično taj plamen, koji nas pali, pomalo nas i osvjetljava i baci ponešto korisne svjetlosti i napolje. Ovih muklih savjeta strasti Marius više nije čuo. Nikada on nije rekao: Kad bih otišao tamo? kad bih pokušao ovo? Ona, koju nije mogao zvati Uršulom, bila je negdje; ništa nije i baš nimalo pokazivalo Mariusu, na kojoj strani da je traži. Cijeli njegov život bio je sada u dvije riječi: krajnja neizvjesnost u neprodirnoj tami. Vidjeti je opet, za tim je čeznuo još uvijek, ali se više nije nadao. A da bude još gore, dođe bijeda. Osjećao je sasvim blizu sebe, za sobom, ovaj ledeni dah. On je već odavna u svima ovim vihorima bio prekinuo svoj rad, a ništa nije opasnije od prekinutog rada; to je navika, koja drži čovjeka. Lako je napustiti tu naviku, no teško ju je opet steći. Dobro je nešto malo sanjarenja, u umjerenoj dozi, kao kakvo sredstvo za lakše spavanje. Takvo sanjarenje uspavljuje groznicu i izaziva u duhu blagu i svježu maglicu, koja popravlja previše oštre oblike čiste misli, obavija tu i tamo šupljine i razmake, veže cjelinu i briše uglove ideja. Ali previše sanjarija, pa je čovjek poplavljen i utopljen. Teško duševnim radnicima koji se puste da potpuno padnu iz mišlje nja u sanjarije! Oni drže da će se lako osvijestiti i da je to najposlije ista stvar. Zabluda! Misao je posao inteligencije, sanjarija je njena požuda. Zamijeniti misao sanjarijama, to je zamijeniti hranu otrovom. Marius, kao što se sjeća, bio je tim započeo. Došla je strast i dovršila njegovo strmoglavljen je u snove bez predmeta i bez temelja. On izlazi iz kuće samo zato, da ide i da sanja. Rađanje lijenosti. Vntlog buran, koji ne otječe. I koli ko se rad smanjivao, toliko su potrebe rasle. To je zakon. 4 Jadnici II.

49

Čovjek sanjar prirodno je rasipan, darežljiv i mek; omlitavjeli duh ne može imati stegnuti život. U tom načinu života ima dobra pomiješanoga sa zlim, jer ako je raznježavanje i kobno, plemenitost je zdrava i dobra. Ali siromah čovjek, velikodušan i plemenit, aiko ne radi izgubljen je. Izvori presušuju, potrebe izbijaju. To je fatalna nizbrdica, niz koju su povučeni najčestitiji i najčvršći, kao i najslabiji i najporočniji, i koja se na koncu svršava jednom od ovih dviju jama, samoubojstvom ili zločinom. Zbog toga, što se izlazi, da bi se išlo i sanjalo, dođe jedan dan, kad se izađe, da se skoči u vodu. Marius je silazio ovom nizbrdicom laganim korakom, očiju uprtih u onu, koje više nije viđao. Ovo, što smo napisali, izgleda čudno, ali je istinito. Uspomena na neko odsutno bi će svijetli u tami srca; što je više iščezlo, to više svijetli; očajna i mračna duša vidi ovu svjetlost na svome horizontu kao zvijezdu unutarnje noći. Ona, to je bila cijela Mariusova misao. Nije mislio ni na što drugo; on je nejasno osjećao, da njegov stari kaput postaje nemoguć kaput, a njegov novi kaput postaje stari kaput, da se njegove košulje deru, šešir kvari, cipele kvare, to jest njegov se život ikvari, i on je govorio: »Samo kad bih je mogao vidjeti prije nego što umrem.« Jedna jedina mila ideja mu je ostala: Ona ga je voljela, to mu je kazao njezin pogled; ona nije znala njegovo ime, ali je znala njegovu dušu, i da možda tamo, gdje je ona, ma kalkvo bilo to tajanstveno mjesto, ona ga još uvijek voli. Tko zna, ne misli li i ona na njega, kao što on misli na nju? Gdjekada, u časovima koji se ne mogu izraziti, kao što ih ima svako srce koje voli, imajući razloga za bol i osjećajući u isto vrijeme neki nejasni drhtaj radosti, on bi govorio: »Te njene misli dolaze do mene!« — Zatim bi dodao: »Možda moje misli odlaze isto tako k njoj.« Ova iluzija, na koju je jedan časak kaisnije vrtio glavom, ipaik je budila u njegovoj duši zrake, koje su gdjekada sličile na nadu. Od vremena do vremena, naročito u vrijeme večeri, koje najviše žalosti sanjare, on je stavljao u jednu bilježnicu, 50

u ikojoj nije bilo ničega drugog osim ovoga, najčistije, najbezličnije i najidealnije sanjarije, kojima mu je ljubav ispunjavala srce. On je ovo zvao »pisati njoj«. Ne treba vjerovati da je njegov razum bio poremećen. On je doduše izgubio lakoću rada i odlučnoga kretanja k jednom određenom cilju, ali je imao više nego ikada uviđanja pravičnosti. Marius je vidio mirno i stvarno, možda čudno, ono, što se događalo pred njegovim očima, čak najravnodušnije činjenice i ljude; rekao bi o svemu po kakvu tačnu riječ s nekom vrstom bezazlene ravnodušnosti. Njegov sud, gotovo odvojen od nade plovio je visoko i lebdio je. U ovom stanju duha ništa mu nije izbjeglo, ništa ga nije varalo, i on je svakoga časa otkrivao dubinu života, čovječanstva i sudbine. Sretan je onaj, čak i u teškoj nesreći, kome je Bog dao dušu dostojnu ljubavi i nesreće! Tko nije vidio stvari ovoga svijeta i čovječje srce u ovoj dvostrukoj svjet losti, taj nije vidio ništa istinito i ne zna ništa. Duša, koja voli i trpi, nalazi se u nekom uzvišenom stanju. Inače, dani su dolazili jedan za drugim i nije se javljalo ništa novo. Izgledalo mu je tek, da se mračan prostor, koji mu je trebalo da prijeđe, svakog časa skraćivao. Činilo mu se, štaviše, da već jasno nazire rub strme provalije bez dna. — Šta? — ponavljao je on — zar je ja neću vidjeti pri je toga? Kad se popne ulicom Saint-Jacques, ostavljajući sa strane gradska vrata, i pođe neko vrijeme nalijevo, starim unutrašnjim bulvarom, stigne se do ulice Sante, zatim Glaciere, i malo prije nego što se stigne do malog potoka Gobelins, dođe se na neku vrstu polja, koje je u cijelom dugačkom i monotonom pojasu pariških bulvara jedino mjesto, na kome bi slikar pejzaža Ruisdael došao u napast da sjedne. Nešto neodređeno, u čemu se krila draž, bilo je ovdje, jedna zelena poljana izbrazdana razapetim konopcima, na kojima su se sušile krpe na vjetru, jedan stari majur s povrćarnicom sazidanom u vrijeme Ljudevita XIII, s krovom čudno išaranim mansardama, sa starom ogradom, nešto malo vode između jablana, ženama, smijehom, glasovima; na horizontu Panteon, drvo iz Doma gluhonijemih, kupola crkve 4* 51

Val-de-Grace, crna, zdepasta, fantastična, zanimljiva, i u dnu stroga četverouglasta pozadina tornjeva Naše Gospe. Kako je to mjesto vrijedilo truda da bude viđeno, nitko nije dolazio. Jedva jedna ikola ili dvokolica u četvrt sata. Dogodilo se, te je jednom šetnja dovela Mariusa na ovo mjesto blizu vode. Toga dana bio je na bulvaru, velika rijetkost, jedan prolaznik. Marius, nejasno obuzet gotovo divljom draži mjesta, zapita prolaznika: — Kako se zove ovo mjesto? Prolaznik odgovori: — To je Ševino polje. I dodade: — Ovdje je Ulbach ubio pastiricu iz Ivrvja. Ali poslije riječi ševa, Marius nije ništa više čuo. Ima iz nenadnih smrzavanja u sanjarskom stanju, ikoja izazove jedna jedina riječ. Cijela se misao iznenada zgusne oko jedne ideje i nije sposobna ni za koju drugu predodžbu. Ševa, to je bio naziv, .koji je u dubini Mariusove melankolije zamijenio Uršulu. — Gle — reče on u nekoj vrsti nerazumne preneraženosti, svojstvene svim unutrašnjim monolozima — ovo je njezino polje. Ovdje ću doznati gdje ona stanuje. To je bilo ludo, ali neodoljivo. I on je dolazio u Ševino polje svakoga dana. II

RAĐANJE ZLOČINA U TAMNICKOJ ZARAZI Trijumf Javertov u kućerini Gorbeau izgledao je potpun, ali nije bio taikav. Prvo, i to je bila njegova glavna briga, Javert nije uhvatio zarobljenika. Napadnuti, koji bježi, sumnjiviji je od napadača; i vjerojatno da ovo lice, tako dragocjen plijen za razbojnike, ne bi bilo ništa gori plijen i za vlast. A onda, i Montparnasse je umakao Javertu. Trebalo je čekati drugu priliku, da se spusti ruka na ovoga »vraškoga kicoša«. Montparnasse je zaista, sretnuvši £poninu, koja je čuvala stražu pod drvetima bulvara, odveo je

k sebi. Sreća za njega. Ostao je na slobodi, što se tiče fiponine, Javert ju je poslije »prikliještio«. Slaba utjeha, fiponine je otišla s Azelmom u poprajvilište Mandelonnettes. Napokon, Jkod prijevoza iz kućerine Gorbeau u zatvor La Force, glavni od pohvatanih, Claquesous, bio se izgubio. Ne zna se kako se to dogodilo, izvidnici i stražari »nisu mogli da shvate«, ali on se pretvorio u dim, iskliznuo je iz uzica, prošuljao se kroz pukotine na kolima i pobjegao je; kad se došlo u zatvor, nitko nije znao, što bi relkao, ali Claquesousa nije bilo. Ili su posrijedi bile neke čarolije, ili je bilo krivo redarstvo. Da se nije Claquesous otopio u noći kao pahuljica snijega? Da nije bilo nepriznatog saučešća izvidnika? Da nije možda taj čovjek pripadao dvoguboj zagoneci nereda i reda? Da nije on možda imao isto središte u prestupu i ugušivanju? Da nije možda ova sfinga imala svoje prednje šape u zločinu, a zadnje šape u vlasti? Javert nije nikako prihvaćao ovakve kombinacije i kostriješio se pred jednim ovakvim sporazu mom; ali njegova četa imala je i druge nadzornike osim njega, možda više upućene u tajne redarstva negoli on sam, a Claquesous je bio jedan takav zločinac, da je mogao biti vrlo dobar izvidnik. Biti tako dobro poznat s hitrim skrivanjem u noć, to je izvanredno za razbojništva i divno za redarstvo. Ima takvih hulja s dvije oštrice. Bilo kako bilo, Claquesous se bio izgubio i nije se mogao pronaći. Javerta je, čini se, to više razdraživalo nego čudilo. što se tiče Mariusa, »ovog odvjetničkog šmokljana, koji se jamačno poplašio«, i čije je ime Javert zaboravio, na njega je Javert malo polagao. Uostalom, odvjetnika je lako naći. No, da li je to bio samo odvjetnik? Istraga je bila počela. Istražni sudac našao je za potrebno da ne stavi u zatvor jednoga iz družine Patron-Minette, nadajući se, da će što izbrbljati. To je bio Brujon, kosmati iz ulice Petit-Banquier. Njega su pustili u dvorište Charlemagne i oko stražara bdilo je nad njim. Ime Brujon je jedna od uspomena tamnice La Force. U gnusnome dvorištu, nazvanom Nova zgrada, a u administraciji nazvanom dvorište Sv. Bernarda, a koje su lopovi nazi53

52

vali lavovskom jamom, pred jednim starim željeznim zarđalim vratima, koja su vodila u staru kapelu vojvodske kuće La Force, koja je poslije bila pretvorena u spavaonicu razbojnika, vidjela se već dvanaest godina neka vrsta kule, grubo urezane čavlom u kamen, i ispod nje ovaj natpis: BRUJON, 1811. Brujon iz 1811. bio je otac Brujona iz 1832. Ovaj posljednji, što se moglo tek naslutiti u stupici kuće-rine Gorbeau, bio je vrlo lukavi i vrlo vješti mladi veseljak, usplahiren i plašljiv. Zbog ovog usplahirenog izgleda istražni sudac ga je pustio, računajući da će biti korisniji u dvorištu Charlemagne nego u ćeliji zatvora. Lopovi ne prekidaju posao kad su u rukama pravde. Nešto tako malo ne smeta im. Biti u zatvoru zbog jednog zločina ne priječi, da se započne drugi. To su umjetnici, čija je jedna slika na izložbi u Salonu i koji rade na drugome novom djelu u atelijeru. Brujon je izgledao preneražen tamnicom. Gdjekada se mogao vidjeti čitave sate, kako stoji pred prozorčićem kantine-ra i promatra kao kakav idiot ovaj prljavi oglas s kantinskim cijenama, koji je počinjao sa: bijeli luk 62 centima, i svršavao sa: cigara 5 centima. Ili bi pak provodio vrijeme drhtu-reći, cvokoćući zubima, govoreći da ima groznicu i raspitujući, je li koji od dvadeset i osam kreveta u dvorani za grozničave prazan. Iznenada, u drugoj polovici veljače 1832, doznalo se, da je Brujon, ovaj pospanac, naručio preko kućnog nabavljača ne pod svojim imenom, nego pod imenom svoja tri druga, tri različite narudžbine, koje su ga sve skupa stajale dva i pol franka, pretjerano rasipanje, 'koje je privuklo pažnju kaplara u zatvoru. Raspitalo se i pregledajući cijenu narudžbina, objavljenih u sobi za razgovor zatvorenika, došlo se do rezultata, da se dva i pol franka razdijelilo ovako: tri narudžbine; jedna u Panteon, deset sua; jedina u Val-de-Grace, petnaest sua; i je dna na Vratima Grenelle, dvadeset i pet sua. Ovo je bila naj veća od sviju cijena. U Panteonu, Val-de-Graceu i na Vratima 54

Grenelle nalazila su se upravo prebivališta triju skitnica, koji su ulijevali veliki strah: Kruideniers, nazvan Čudni, Glorieux, otpušteni kažnjenik, i BarreCarrosse, na (koje je ovaj događaj svratio pogled redarstva. Držalo se, da su ova tri čovjeka podržavala vezu s Patron-Minetteom, čija su dva šefa bila zatvorena, to jest Babet i Gueulemer. Pretpostavljalo se, da je u Brujonovim pošiljkama, poslanim ne na adresu kuća, nego ljudima koji su čekali na ulici, bilo izvještaja o kakvom ugovorenom zločinu. Bilo je i drugih znakova; stavljena je ruka na tri skitnice i držalo se, da je spriječena ma kakva Brujonova makinacija. Otprilike jedno tjedan dana poslije ovih poduzetih mjera, jedne noći, jedan stražar iz četvrti, koji je pregledao donju spavaonicu u Novoj zgradi, u času kad je htio spustiti svoj »maron« (Okrugli komadić bakra) u kutiju — to je način, koji se upotrebljava da se uvjeri, da stražari ispunjavaju savjesno svoju dužnost; svakog sata mora pasti po jedan maran u sve kutije prikovane za vrata spavaonica; — jedan stražar dakle opazi kroz otvor Brujona, da sjedi i piše nešto u svome krevetu pri svjetlosti svjetiljčice. Stražar uđe. Brujona su mjesec dana držali u ćeliji, ali se nije moglo' dokopati onoga što je napisao. Redarstvo nije znalo ništa više. Pouzdano je samo to, da je sutradan bila bačena jedna »pošta« iz dvorišta Charlemagne u lavovsku jamu preko pe-terokatne zgrade, koja je rastavljala ta dva dvorišta. Zatvorenici su zvali »poštom« grudicu hljeba, vješto ugnječenu, koja se šalje u Irsku, to jest preko krova jednog zatvora, iz jednog dvorišta u drugo. Etimologija: preko Engleske; iz jedne zemlje u drugu; u Irsku. Ova grudica padne u dvorište. Onaj, koji je podigne, otvori je i u njoj nađe ce dulju upućenu kome od zatvorenika u dvorištu. Ako je pronađe koji od zatvorenika, on je predaje, kako je naznačeno; ako je nađe čuvar ili koji od tajno potplaćenih zatvorenika, koje nazivaju »ovnovima« u zatvoru i »lisicama« na robiji, cedulja se odnosi u pisarnu i predaje redarstvu. Ovoga puta »pošta« je stigla na mjesto opredjeljenja, iako je onaj, na koga je bila upućena, bio u posebnom odjeljenju. Njegov adresat nije bio nitko drugi nego Babet, jedan od četiri glave Patron-Minettea. 55

»Pošta« je sadržavala jednu smotanu ceduljicu, na kojoj su bila samo ova dva retka: — Babet. Ima jedna tačika za rad u ulici Plumet. Ograda na vrtu. To je Brujon pisao noću. Kraj svega pretresanja i pretraživanja Babet je našao načina da prebaci cedulju iz La Forcea u Salpetriere jednoj »dobroj prijateljici«, koja je bila tamo zatvorena. Ova djevojka predade cedulju jednoj drugoj, koju je poznavala, nazvanoj Magnon, na koju je redarstvo vrlo pazilo, ali koja još nije bila zatvarana. Ova Magnon, čije je ime čitalac već nalazio, imala je s Thenardierom veza, koje će kasnije biti određene, i mogla je, kad izađe iz zatvora, posjetiti fiponinu i poslužiti kao most između Salpetrierea i Madellonnettesa. Upravo u to vrijeme uzmanjkalo je dokaza u istrazi pro tiv Thenardiera u pitanju njegovih kćeri, i fiponine i Azelma bile su puštene. Kad je fiponine izašla, Magnon, koja je vrebala na vrati ma Madellonnettesa, predade joj Brujonov list Babetu, stavljajući joj u dužnost, da rasvijetli posao. fiponine ode u ulicu Plumet, nađe ogradu i vrt, razgleda kuću, prisluškivaše, vrebaše i nekoliko dana kasnije odnese Magnoni, koja je stanovala u ulici Clocheperce, jedan biskvit, koji Magnona predade metresi Babetovoj u Salpetriere. Biskvit u mračnom tamniokom simbolizmu znači: ne može se ništa učiniti. Tako da, kad se tjedan dana kasnije Babet i Brujon sretoše u krugu La Force, kad je jedan išao na »ispitivanje«, a drugi se otuda vraćao: — Dakle — zapita Brujon — ulica P? — Biskvit — odgovori Babet. Tako nije uspio ovaj začetak zločina što ga je Brujon začeo u La Forceu. Ovaj neuspjeh, međutim, imao je posljedice potpuno protivne Brujonovu programu. Kalkve su to bile posljedice, to ćemo uskoro vidjeti. često puta se vjeruje da je jedan uzao odriješen, a kad tamo već se veže drugi. 56

III CIČA-MABEUFOVO PRIVIĐENJE Marius nije odlazio više nikome; dešavalo mu se samo, da gdjekada sretne čiču Mabeufa. Dok je Marius silazio laganim koracima niz kobne stupnjeve, koji bi se mogli nazvati podrumskim stepenicama i koji vode u mjesta bez svjetlosti, s kojih se čuju sretni kako koračaju iznad glave, i g. Mabeuf je silazio tako sa svoje strane. Flora u Cauteretzu savršeno se više nije prodavala. Pokusi s indigom nisu imali nikakva uspjeha u malom austerlitzlkom vrtu, koji je bio zlo okrenut. G. Mabeuf je u njemu mogao gajiti samo- nekoliko umjetnih biljaka, koje vole vlagu i sjenu. Međutim, on nije gubio hrabrosti. Bio je dobio jedan kut zemlje u Botaničkom vrtu, dobro okrenut prema suncu, da tu »o svome trošku« pokuša s indigom. Zbog toga je bio odnio bakrorez svoje Flore u zalagaonicu. Svoj doručak je reducirao na dva jajeta, od njih je jedno ostavljao staroj služavci, kojoj nije davao plaću već petnaest mjeseci. A često mu je doručak bio jedini obrok. Nije se više smijao svojim djetinskim smijehom, postao je nekako natmuren, nije više primao ni posjete. Marius je dobro učinio, što mu više nije padalo na pamet da dolazi. Gdjekada, u vrijeme kad je g. Mabeuf išao u Botanički vrt, starac i mladić su se sretali na Bolničkom bulvaru. Nisu razgovarali, tužno su kima li glavom. Mučna je to stvar. Ima časova, kad bijeda udalju-je. Nekada dva prijatelja, danas su dva prolaznika. Knjižar Royol je bio pokojni. G. Mabeuf je znao samo za svoje knjige, svoj vrt i svoj indigo; to su bila tri oblika, koji su za njega značili sreću, zadovoljstvo, nadu. To mu je bilo dovoljno za život. On je govorio: — Kad budu gotove moje plave kuglice, bit ću bogat, uzet ću natrag moj bakrorez iz zalagaonice, opet ću pustiti s vašarskom reklamom na tržište moju Floru s dubokom kesom i oglasima u novinama, kupit ću znam već gdje, jedan primjerak djela Vještina plovidbe od Pierrea de Medinea, s drvorezima, izdanje 1559. — Očekujući sve to, radio je cijeloga dana na svojoj četverokutnoj 57

gredici indiga, a (uveče se vraćao kući, da zalije vrt i 6ita svoje knjige. G. Mabeuf je imao u to vrijeme vrlo blizu osamdeset godina. Jedne večeri imao je čudno priviđenje. Vratio se kući, dok je još bio veliki dan. Majika Plutarque, čije se zdravlje poremetilo, bila je bolesna i legla je. On je večerao jednu kost, na kojoj je bilo ostalo nešto mesa, i komadić kruha, što je bio našao na stolu u kuhinji, i sjeo je na rub jednog prevaljenoga kamena, koji je služio mjesto klupe u njegovu vrtu. Kraj ove klupe dizala se po modi starih voćnjaka neka vrsta velike pregrade od greda i starih dasaika, donji dio je kavez za kuniće, a u gornjem se čuva voće. Kunića nije bilo u kavezu, ali je gore bilo nekoliko jabuka. Ostatak od zime. G. Mabeuf je bio počeo prelistavati i čitati s pomoću naočara dvije knjige, koje su ga zainteresirale i čak, stvar mno go ozbiljnija za njegove godine, živo zauzimale njegov duh. Njegova prirođena plašljivost stvarala ga je prijemljivim za praznovjerje. Prva knjiga bila je čuvena rasprava predsjednika Delancrea O nepostojanosti demona, druga je bila in quarto Mutor de la Rubaudierea O đavolima iz Vauvena i drekavcima iz Bievrea. Ova druga knjižurina zanimala ga je to više, što je njegov vrt bio jedno od mjesta, koja su u staro vrijeme pohađali drekavci. U sumraku je počelo da se bjelasa ono, što je bilo gore, i da se crni ono, što je dolje. Čita jući, i preiko knjige koju je držao u ruci, čiča Mabeuf promatrao je biljke i između ostalih jedan veličanstven grm rododendrona, koji je bio jedan od njegovih uspjeha; četiri dana žege, vjetra i sunca bez kapi kiše prošla su; stabljike su se savile, pupoljci objesili, lišće ipopadalo, sve je imalo potrebu da bude zaliveno; osobito je rododendron bio žalostan. Čiča Mabeuf je bio od onih, za koje biljke imaju dušu. Starac je radio cijeloga dana na svome kvadratu indiga, bio je iscrpljen od umora, no ipak se diže, ostavi knjige na klupi i pođe sav pognut i posrćući do zdenca, ali kad je uhvatio za lanac, nije mogao ni da povuče, koliko je trebalo da ga otkvači. Tada se on okrene i podiže pogled ipun bijede k nebu, koje se punilo zvijezdama. 58

Veče je imalo onu vedrinu, koja pri tište čovječji bol ne kom kobnom i vječnom radošću. Noć je obećavala, da će biti isto t ako suha, kao što j e bi o i dan. — Svuda zvijezde! — mislio je starac — nema ni najma njeg oblačka! Ni jedne suze vode! I njegova glava, koja se bila jedan trenutak podigla, pa dne mu opet na grudi. On je opet podiže i gledaše još u nebo, mrmljajući: — Ni jedne kapi rose! Malo milosti! Pokuša još jedanput da otkopča lanac od zdenca, ali nije mogao. U tom času začu jedan glas, koji je govorio: — Čiča Mabeufe, hoćete li, da vam ja zalijem vrt? U isto vrijeme začu se u živici nešto kao neki šum od di vlje zvijerke i on opazi, gdje je izašla iz šiblja neka djevo jačka mršava prilika, koja se ispravi pred njim, gledajući ga smjelo. Ovo je više sličilo na neki oblik, koji se razvija u ta mi, nego na čovječje biće. Prije nego što je čiča Mabeuf, koji se lako plašio i koji je, kao što smo rekli, bio od prirode plašljiv, mogao da od govori jedan slog, ovo biće, čiji su pokreti u mraku imali neku čudnu naglost, otkopča lanac, spusti i izvuče vedro, na puni kantu, i dobri čovjek gledaše ovo priviđenje s bosim nogama i poderanom suknjom, kako trči po gredicama, dije leći život oko sebe. šuštanje vode iz kante po lišću ispunja valo je čiču Mabeufa čarobnim osjećajem, činilo mu se da je sad i rododendron bio sretan. Kad je ispraznila prvu kantu, djevojka izvuče drugu, pa zatim treću. Zalila je cijeli vrt. Gledajući je tako po gredicama, gdje je njena prilika iz gledala sasvim crna, njišući na mršavim rukama svoj pode rani šal, imala je nešto, što podsjeća na šišmiša. Kad je svršila, čiča Malbeuf joj se približi sa suzama u očima i spusti joj ruku na čelo. — Bog vas blagoslovio — reče on — vi ste anđeo, jer se brinete za cvijeće. — Ne — odgovori ona — ja sam vrag, ali to ini je sve jedno. 59

Starac povika, ne čekajući i ne slušajući njezin odgovor: — Kakva šteta, što sam ja tako nesretan i siromašan, pa

ne mogu ništa učiniti za vas! — Možete nešto — reče ona. — Što?

— Da mi kažete, gdje stanuje g. Marius. Starac nije razumio ništa. — Koji gospodin Marius? On podiže svoj staklasti pogled i izgledaše, kao da traži nešto iščezlo. — Jedan mladi čovjek, koji gdjekada dolazi ovamo. Međutim je g. Mabeuf pretražio po svome sjećanju. — Ah, da! — povika on — znam, što ste htjeli reći. Če kajte! gospodin Marius ... baron Marius Pontmercv, vraga! On stanuje. . . ili bolje on ne stanuje više. . . Pa da, ja ne znam. On se govoreći sagnuo, da učvrsti jednu granu rododendrona, i nastavi: — Čekajte, sad se sjećam. On prolazi vrlo često bulvarom i ide do Glaciere. Ulica Croulebarbe. Ševino polje. Idite tuda. Lako ćete ga sresti. Kad se g. Mabeuf ispravio, nije bilo više nikoga, djevojka je bila iščezla. On se zaista malo uplašio. — Sigurno — mislio je on — da moj vrt nije zaliven, vje rovao bih, da je to bio duh. Jedan sat kasnije, kad je bio legao, opet se sjeti ovoga, i uspavljujući se, u ovome mutnom trenutku kad misao, slič na ptici iz priče koja se mijenja u ribu da bi preplivala mo re uzima oblik sna da prijeđe u spavanje, on je govorio nejasno: — Zbilja, to je vrlo slično onome, što La Rubaudiere priča o đavolima drekavcima. Da nije i ovo bio neki vražić?

60

IV MARIUSOVO PRIVIĐENJE Nekoliko dana poslije ovog posjeta »duha« čiči Mabeufu, jednoga jutra — to je bio ponedjeljak, dan petofranka, koji je Marius pozajmljivao od Courfevraca za Thenardiera — Marius je bio metnuo ovaj novac u džep, i prije nego što ga odnese u zatvorsku pisarnu, otišao je, »da se malo prošeta«, nadajući se da će mu na povratku to činiti dobro, pa će moći raditi. Uostalom, to je uvijek bilo tako. Cim bi ustao, sjedao je za kakvu knjigu ili list papira, da sklepa kakav prijevod; u ovo vrijeme imao je da radi na francuskom prijevodu jed ne glasovite njemačke prepirke, raspravu između Gansa i Savignvja; uzimao je Savignvja, uzimao Gansa, pročitao po četiri retka, pokušavao da napiše jedan, nije mogao, vidio je jednu zvijezdu između papira i sebe, i dizao se sa stolca, govoreći: — Idem malo van. To će me vratiti u kolotečinu. I ode u Ševino polje. Tu je vidio više nego ikada dosad zvijezdu, a manje nego ikada Gansa i Savignvja. Vrati se kući, pokuša raditi i ne uspije nikako; nije bilo načina da opet sveže jedan jedini od pokidanih konaca u mozgu; tada bi govorio: — Sutra neću izlaziti. To me sprečava u radu. — I izlazio je svakog dana. Stanovao je više u Ševinu polju negoli u stanu Courfevracovu. Njegova prava adresa bila je: bulvar La Sante, kod jednog drveta iza ulice Croulebarbe. Ovoga je jutra napustio ovo sedmo drvo i sjeo na nasip potoka Gobelinsa. Veselo sunce probijalo je kroza svježe razvijeno lišće, potpuno svijetlo. Mislio je na »Nju«. I ovo sanjarenje postajalo je prijekor i padalo na njega; on je bolno mislio na svoju lijenost, paralizu duše koja ga je obuzimala, i na noć, koja se sve više i više zgušnjavala pred njegovim očima, tako da više nije vidio sunca. Međutim, kroz ovo mučno izdvajanje nejasnih ideja, koje nije bilo čak ni monolog, toliko je aktivnost slabila u njemu, on nije imao čak snage ni za očajanje. Cuo je za sobom, ispod 61

sebe, na objema obalama potoka, pralje s Gobelinsa, kako lupaju rubljem, a nad svojom glavom ptice, kako cvrkuću i pjevaju u javorovima. S jedne strane huka slobode, sretne bezbrižnosti, besposlice ikoja ima krila; a s druge huka rada. Ove dvije radosne huke bacale su ga u duboke sanjarije i pomalo razmišljanja. Odjednom, usred svog umornog zanosa, začu jedan poznat glas, koji je govorio: — Gle! Evo ga! On podiže oči i (prepozna ono nesretno dijete, koje je jednog jutra došlo k njemu, stariju Thenardierovu kćer, Eponinu; sad je znao, kako se zvala. Čudna stvar, osiromašila je još više i poljepšala se; dva koraka, za koje je izgledalo, da ona ne bi bila kadra da ih učini. Bila je dvostruko napredovala, u svjetlosti i u krajnjoj nevolji. Bila je bosa i u dronjcima kao i onoga dana, kad je onako odlučno ušla u njegovu sobu, samo njezini dronjci imali su sada dva mjeseca više; rupe su bile šire, zakrpe prljavije. To je bio onaj isti promu kli glas, isto tamno i izbrazdano čelo, isti slobodan, lutajući i nestalan pogled. Više nego prošli put imala je u licu nečega uplašenog i jadnog, što je dodao bijedi prolazak kroza zatvor. U kosi je imala komadiće sijena i slame, ne kao Ofelija koja luduje zaražena ludilom Hamletovim, nego zato, jer je bila spavala u nekoj štali. Ipak, kraj svega toga, ona je bila lijepa. Kakva si ti zvi jezda, o mladosti! Međutim, se ona zaustavila pred Mariusom s nešto malo radosti na svome modrom licu i s nečim, što je sličilo na osmijeh. Ostade još nekoliko časaka, kao da nije mogla progovoriti. — Našla sam vas napokon! — reče ona najposlije. — Čiča Mabeuf je imao pravo, na ovom bulvaru! Kako sam vas tra žila! Kad biste znali! Znate li vi? Bila sam u bajboku. Pet naest dana! Pustili su me! Vidjeli su, da nema ništa, i uosta lom, ja još nemam ni godina za suđenje. Manjkala su još dva mjeseca. Oh, kako sam vas tražila! Evo, već šest tjedana. Vi dakle ne stanujete više tamo? ,

f

— Ne — reče Marius. — O, razumijem. Radi onoga. To su neugodne pripovije

sti. Vi ste iselili. Gle! Zašto vi nosite takav stari šešir? Je dan mlad čovjek, kao što ste vi, mora imati lijepo odijelo. Znate li, gospodin Marius, čiča Mabeuf vas zove baron Ma rius, ne znam zašto. Valjda nije istina, da ste vi baron? Baroni su stari, to vam ide u Luxembourg pred dvor, gdje ima najviše sunca, i čita Dnevnik za jedan sou. Ja sam jedanput bila nosila pismo jednome baronu, koji je bio takav. Imao je više od sto godina. Je li, recite, gdje stanujete sad? Marius ne odgovori. — Ah! — nastavi ona — vi imate jednu rupu na košulji. Trebalo bi da vam to sašijem. Ona je nastavljala s izrazom, koji je malo-pomalo bivao mračniji: — Vama, izgleda, nije drago, što me vidite. Marius je šutio; i ona sama zašuti jedan časak, a zatim povika: — Međutim, kad bih ja htjela, ja bih vas prisilila, da iz 62

gledate zadovol jni! —Š ta? — zapit a Mari us. — Šta hoće te reći? —A h! Vi

ste mi govorili ti! — prihvati ona. — E, lijepo, šta hoćeš reći? Ona se ugrize za usne; izgledalo je, kao da je obuzeta nekom vrstom unutrašnje borbe. Napokon kao da se odlučila. — Uostalom, svejedno. Vi izgledate tužni, a ja hoću da budete zadovoljni. Obećajte mi samo da ćete se smijati. Ja hoću da vas vidim, da se smijete, i da vam velim: E lijepo! to je dobro! Siromašni g. Marius! Vi znate, obećali ste mi dati sve, što budem htjela___ — Jest, govori dakle! — Imam adresu. Marius problijedi. Sva mu se krv vrati u srce. — Kakvu adresu? — Adresu, koju ste tražili od mene. I doda, kao da se usiljava: — Adresu... zar ne znate? — Da? — promuca Marius. — Adresu gospođice. 63

*

Kad je izgovorila ovu riječ, ona duboko uzdahnu. Marius skoči s nasipa na kom je sjedio, i (kao lud je uhvati za ruku. — Oh, vodi me! Reci mi! Traži od mene sve, što hoćeš! Gdje je to? — Pođite sa mnom — odgovori ona. — Ja ne znam tačno ulicu i broj; to je na sasvim drugoj strani odavle, ali dobro znam kuću, odvest ću vas. Ona izvuče ruku i nastavi tonom, koji bi ožalostio nekog promatrača, ali ikoji ne kosnu opijenog i zanesenog Mariusa: — Oh, kako ste vi zadovoljni! Jedan oblak prijeđe preko Mariusova čela. On zgrabi Ćponinu za ruku. — Zakuni mi se na nešto. — Da se zakunem? — reče ona — a šta bi to značilo? Hm! Vi hoćete, da se ja kunem. I ona se nasmije. — Tvoj otac! Obećaj mi, fiponine! Zakuni mi se, da nećeš kazati tu adresu tvome ocu! Ona se okrene prema njemu s preneraženim izrazom. — fiponine! Otkud vi znate, da se ja zovem Ćponine? — Obećaj mi ovo, što ti kažem! Ali ona je izgledala, kao da ga i ne čuje. — To mi godi! Vi ste me nazvali Eponinom. Marius joj uhvati obje ruke najedanput. — Ta odgovori ini, tako ti neba! Pazi, što ti velim, zakuni mi se, da nećeš kazati adresu, koju znaš tvome ocu! — Moj otac? — reče ona. — A da, moj otac! Budite spo kojni. On je u zatvoru. Uostalom, šta me se tiče moj otac! — Ali ti mi ne obećavaš! — povika Marius. — Ta pustite me već jednom! — reče ona, prsnuvši u smijeh — kako me tresete! — Da! Da! ja vam to obećajem! kunem vam se na to! Pa šta vam to znači? Neću reći adresu mome ocu. Tako! Je li sad dobro? Je li tako?

— — — — —

Niti ikome? — učini Marius. Nikome. Sad — nastavi Marius — odvedi me. Zar odmah? Odmah. — Idemo. — Oh, kako je zadovoljan! — reče ona. Poslije nekoliko koraka ona stane. — Vi idete sa mnom vrlo blizu, gospodin Marius. Pustite me, da ja idem naprijed, a vi idite za mnom, kao slučajno. Ne treba da se vidi jedan dobar mlad čovjek, kao što ste vi, sa ženom kao što sam ja. Ni jedan jezik ne bi mogao izraziti sve, što je sadržavala riječ »žena«, ovako izgovorena ustima ovoga djeteta. Ona učini jedno desetak koraka; Marius ju je slijedio. Ona mu uputi ove riječi sa strane, i ne okrećući se: — Dobro, a vi znate, da ste mi nešto obećali? Marius pretraži džepove. Nije na svijetu imao ništa drugo do pet franaka, namijenjenih starom Thenardieru. On ih uze i spusti u ruku Ćponininu. Ona otvori šaku i pusti na zemlju novac, gledajući ga mračno. — Ne trebam ja novaca od vas — reče ona.

5 Jadnici II

64

KNJIGA TREĆA Kuća u ulici Plumet

KUĆA S TAJNOM Polovinom prošloga vijeka, neki predsjednik suda u Pariškom sudu, koji je imao ljubavnicu i to krio — jer u to su vrijeme visoka gospoda pokazivala svoje ljubavnice, a građani su ih krili — dao je da se načini »jedna kućica« u predgrađu Saint-Germain, u pustoj ulici Blomet, koja se danas zove ulica Plumet nedaleko od mjesta, koje se tada zvalo Borba životinja. Kuća se sastojala od jednog paviljona na jedan kat, dvije sale u prizemlju, dvije sobe na prvom katu, dolje kuhinja, gore budoar, pod krovom jedna sobica, pred svim ovim jedan vrt, čija je ograda gledala na ulicu. Vrt je bio sve, što je prolaznik mogao vidjeti; ali iza paviljona bilo je jedno uzano dvorište i u dnu dvorišta jedan nizak stan s dva odjeljenja nad podrumom, nešto »za svaki slučaj«, namijenjeno, da po potrebi zakloni dijete i dojkinju. Ovaj stan imao je otraga preko jednih skrivenih vrata, koja su se tajno otvarala, vezu s jednim dugim uzanim hodnikom, popločenim, iskrivudanim, pod otvorenim nebom, porubljenim visokim zidom, koji je sakriven čudnovatom vještinom kao iščezao između ograda vrtova i nasada, kraj čijih je krivina i uglova išao, dok na pokon ne izbije na jedna druga vrata tako isto tajna, koja su izlazila na jedno pola milje odavle, gotovo u drugoj četvrti, na osamljenome kraju ulice Babilon. 5*

67

G. predsjednik je ulazio ovuda, tako da oni, koji bi ga vrebali i pratili i koji bi zapazili da g. predsjednik odlazi ta-'janstveno svakoga dana nekud, ne bi mogli ni posumnjati, da otići u ulicu Babilon znači otići u ulicu Blomet. Zahvaljujući vještoj kupnji zemljišta, dosjetljivi je sudac mogao ovako tajno presjeći put na svome vlastitom zemljištu i, razumije se, bez nadzora. Kasnije je on, kao suvišan dio, prodao podijeljene u male parcele za vrtove i nasade pojedine dijelove duž hodnika, i kupci ovih dijelova s obadvije strane držali su, da imaju posrijedi jedan zid, a nije im padalo ni na pamet, da postoji ova duga vrpca hodnika, koja se vijugala između zidova, između njihovih vrtova i voćnjaka. Jedine su ptice vidjele ovu zanimljivost. Jamačno su crnoglavke i sje nice prošloga vijeka mnogo brbljale na račun g. predsjednika. Paviljon, sazidan od kamena u stilu Mansard, obložen i namješten u stilu Watteau, iznutra ukrašen školjkama, izva na »perik«, ograđen trostrukom ogradom od cvijeća, imao je nečega diskretnog, koketnog i svečanog, kao što i dolikuje kući ljubavi i sudstva. Ova kuća i ovaj hodnik, kojih danas više nema, postojali su do prije nekih petnaest godina. Godine Devedeset treće kupio je tu kuću neki kotlar, da je sruši, ali kako nije mogao isplatiti pogođenu cijenu, narod ga je stavio pod stečaj. Tako je kuća srušila kotlara. Otada je kuća ostala nenaseljena, po lako je postajala ruševina kao svaki stan, u kome nema čovjeka da mu udahne život. Ostala je namještena ovim starim namještajem i uvijek na prodaju i za izdavanje, i deset-dvanaest prolaznika, koji su prolazili ulicom Plumet, bili su o tome obaviješteni jednom požutjelom nečitljivom objavom, obješenom na vrtnu ogradu još od 1810. godine. Pred kraj Restauracije mogli su ovi isti prolaznici primijetiti, da je ovog oglasa nestalo i da su, štaviše, prozorski kapci na prvom katu otvoreni. Kuća je zaista bila naseljena. Na prozorima su bile »zavjesice«, znak, da je tu bila žena. Mjeseca listopada 1829. bio se javio jedan postariji čovjek i uzeo pod zakup kuću onakvu kakva je bila, razumijevajući tu sasvim pojmljivo i zadnji dio stana i hodnik, koji je izlazio na ulicu Babilon. Dao je popraviti tajne otvore na vrati68

ma za ovaj prolaz. Kuća, mi smo to već rekli, bila je namještena gotovo samim starim namještajem predsjednikovim; novi je stanar izveo nekoliko popravaka, dodao tu i tamo ono, što je nedostajalo, popravio kaldrmu u dvorištu, crepo ve na krovu, stube na stepenicama, dijelove parketa i stakla na prozorima i najposlije se došao nastaniti s jednom mla dom djevojkom i jednom starom služavkom, bez vike, više kao netko, tko se uvlači, nego kao netko, tko ulazi u svoju kuću. Susjedi nisu o ovome ništa brbljali, s razloga, što nije bilo susjeda. Taj novi zakupnik bio je Jean Valjean, a mlada djevojka bila je Cosette. Služavka je bila neka žena, nazvana Toussaint, koju je Jean Valjean spasio od bolnice i bijede, i koja je bila stara, provincijalka i mucava, tri svojstva, koja su sklonula Jeana Valjeana da je povede sa sobom. Uzeo je kuću u zakup pod imenom g. Fauchelevent, rentijer. Po svemu, što je bilo prije ispričano, pisac nije ništa kasnije od Thenardiera prepoznao u njemu Jeana Valjeana. Zašto je Jean Valjean napustio samostan Mali Picpus? Šta se dogodilo? Ništa se nije dogodilo. Kao što se sjećate, Jean Valjean je bio sretan u samosta nu, toliko sretan, da se na kraju njegova savjest počela uzne mirivati. Viđao je Cosettu svakoga dana, osjećao je, kako se rađa i razvija u njemu sve više i više očinstvo, on je pokri vao dušom ovo dijete, govorio je da je ona njegova, i da mu je ništa ne može oduzeti, da će to tako biti bez kraja, da će ona nesumnjivo u opatice, blago je navodeći na to svakoga dana, tako da samostan bude ubuduće svemir za nju kao i za njega, da on tu ostari i da ona tu poraste, da ona tu ostari i on umre, da konačno — divne li nade — nikakvo rastajanje ne bude moguće. Razmišljajući o tome, došao je do toga da je pao u zabunu. Ispitivao je sebe. Pitao se, da li sva ta sre ća nije samo za njega, i da li je ona sastavni dio i sreće ovoga djeteta, koje je on zaplijenio i ukrao, on starac; nije li to uistinu bila krađa? Govorio je sebi, da to dijete ima pravo upoznati život prije nego što ga se odrekne, da otrgnuti joj unaprijed i gotovo bez pitanja sve radosti pod izgovorom da 69

se spasi od sviju kušnja, iskorišćujući njezinu naivnost i odvojenost, da bi se u nju usadila neka lažna naklonost — sve bi to značilo izopačivati jedno ljudsko biće i varati Boga. I tko zna, neće li ga jednoga dana, kada shvati sve ovo i postane preko volje opaticom, Cosette zamrziti? To je bila posljednja misao, gotovo egoistična i manje herojska nego druge, ali koja mu je bila nepodnošljiva. On odluči napustiti samostan. On odluči, i s tugom uvidje, da je trebalo. Što se tiče opreznosti, on je nije imao. Pet godina boravka i povučenosti između četiri zida bili su neizbježno porušili i rastjerali povod za strah. Mogao se vratiti među ljude mirno. Ostario je i sve se promijenilo. Tko će ga sad prepoznati? I zatim, baš kad bi došlo i najgore, bilo je opasnosti samo za njega, i on nije imao prava da osudi Cosettu na samostan zbog toga, što je on bio osuđen na robiju. Uostalom, šta je opasnost pred dužnošću? Napokon, ništa ga nije sprečavalo da bude raz borit i oprezan. što se tiče Cosettina obrazovanja, ono je bilo gotovo završeno i potpuno. Tada, kad je odluka bila stvorena, on je čekao zgodnu priliku. Ova se skoro javila. Stari Fauchelevent je umro. Jean Valjean zatraži da bude primljen od prečasne nadstojnice samostana, i reče joj, budući je prilikom bratove smrti naslijedio nešto malo, što mu je dopuštalo da ubu duće živi ne radeći, on napušta svoje mjesto u samostanu i vodi svoju kćerku; ali, kako nije bilo pravo zbog Cosette, koja se još nije zavjetovala, a bila je na besplatnom odgoju, to on pokorno moli prečasnu nadstojnicu za dopuštenje, da pokloni samostanu kao odštetu za pet godina, koje je Co sette tu provela, svotu od pet hiljada franaka. Tako je Jean Valjean izašao iz samostana Vječnoga klanjanja. Napuštajući samostan, on uze pod pazuho i ne htjede povjeriti ni jednome nosaču mali sandučić, čiji je ključ uvijek nosio sa sobom. Ovaj sandučić budio je Cosettinu radoznalost zbog mirisa, kojim je odisao. 70

Recimo i to, da ga ubuduće ovaj kovčežić nije više ostavljao. Uvijek je bio u njegovoj sobi. To je bila prva i gdjekada jedina stvar koju bi ponesao pri svojim selidbama. Cosette se tomu smijala i nazivala sandučić nerazdruživim, govoreći: — Ja sam ljubomorna na njega. Ipak nije Jean Valjean izašao na slobodu bez duboke strepnje. Pronašao je kuću u ulici Plumet i zavukao se u nju. Od sada se zvao Ultime Fauchelevent. U isto vrijeme uzeo je pod zakup druga dva stana u Parizu, da bi manje privlačio pažnju, nego kad bi uvijek osta jao u istoj četvrti, i da bi po potrebi mogao biti odsutan na najmanje nespokojstvo, koje bi ga obuzelo, i napokon, da se više ne nađe nespreman kao one noći, kad je kao nekim čudom umakao Javertu. Ova druga dva stana bila su vrlo trošna i siromašna izgleda, u dvije četvrti, vrlo udaljeni jedan od drugoga, jedan u Zapadnoj ulici, a drugi u ulici Oklopnika. Odlazio je od vremena do vremena čas u ulicu Oklopnika, čas u Zapadnu ulicu, da provede po mjesec dana ili šest tjedana s Cosettom, ne vodeći Toussaintu. Tamo ih je služio vratar, a on se izdavao za rentijera iz okoline, koji ima svoj stan i u gradu. Ova visoka vrlina imala je u Parizu tri skloništa, da bi umakla redarstvu. II JEAN VALJEAN NARODNI GARDIST Uostalom, on je u pravom smislu riječi stanovao u ulici Plumet i uredio je svoj život ovako: Cosette sa služavkom zauzimala je paviljon; ona je imala veliku spavaću sobu s oslikanim drvenim zidovima između prozora, budoar s pozlaćenim trakama od sadre, salon predsjednikov prostrt sagovima i s prostranim foteljima; ona je imala vrt. Jean Valjean je dao da se metne u Cosettinu sobu krevet s baldahinom od stare svile u tri boje i jedan stari i lijepi perzijski sag, kupljen u ulici Figuier-Saint-Paul, i da bi popravio strogost ovih veličanstvenih starina, on je pomije71 i Li...

šao s ovim starinama sve one vesele i ljupke sitnice mladih djevojaka, etažeru, biblioteku i pozlaćene knjige, tapete, pribor za pisanje, stol za rad išaran sedefom, pribor za šivanje od pozlaćenog srebra, posuđe za toaletu od japanskog porculana. Duge zavjese od damasta na crvenoj osnovi u tri boje visile su na prozorima prvoga kata. U prizemlju zavjese od sagova. Kućica Cosettina bila je preko cijele zime grijana od gore do dolje. A on je stanovao u nekoj vrsti stana za vrtlara, koji je bio u unutrašnjem -dvorištu, sa slamnjačom na poljskom krevetu, jednim stolom od bijela drveta, dva slamnata stolca, jednom porculanskom posudom za vodu, nekoliko knjižurina na jednoj pregradi, njegovim dragim kovčežićem u uglu, uvijek bez vatre. On je ručao s Cosettom, i za njega je bilo crnog hljeba na stolu. Rekao je Toussainti kad je došla: — Gospođica je gospodarica u kući. — A vi, go-gospodine? — zapitala je Toussaint preneraženo. — Ja? Ja sam nešto više nego gospodar, ja sam otac. Cosette je u samostanu učila kućanstvo i upravljala je prihodima koji su bili vrlo skromni. Svakoga je dana uzimao Jean Valjean pod ruku Cosettu i izlazio s njom u šetnju. Vodio ju je u Luxembourg na najosamljeniju stazu, a svake nedjelje na misu, uvijek u crkvu Saint-Jacques-du-Haut-Pas, zato što je to bilo vrlo daleko. Kako je to bio vrlo siromašan kraj, cn je tamo činio mnoga dobročinstva, i nesretnici su ga okruživali u crkvi što mu je i donijelo poslanicu Thenardierovu: Gospodinu dobrotvoru iz crkve Saint-Jacques-du-Haut-Pas. Prilikom posjeta kod bijednih i bolesnih rado je sa sobom vodio Cosettu. Nikakvo tuđe lice nije ulazilo u kuću u ulici Plumet. Toussaint je donosila namirnice, a Jean Valjean je sam išao po vodu iz obližnjeg zdenca na bulvaru. Drva i vino držali su u nekoj vrsti polupodzemnog udubljenja, obloženog šljunkom i školjkama, koje se nalazilo u blizini vrata iz ulice Babilon, a koje je nekad služilo kao pećina gospodinu predsjedniku; jer u vrijeme Ludovanja i Kolibica nije se mogla zamisliti ljubav bez /pećina. Na skrivenim vratima iz ulice Babilon nalazio se jedan sandučić za poštu, namijenjen pismima i novinama; samo što tri stanovnika ipaviljona u ulici Plumet nisu primali ni 72

pisma ni novine, i sva korist od sandučića, nekada ljubavnog posrednika i povjerenika jednoga sudskoga ženskara, bila je sad ograničena na objave sakupljača poreza i na poziv iz garde. Jer g. Fauchelevent, rentijer, bio je u narodnoj gardi; nije mogao izmaći tijesnim zamkama popisa od 1831. godine. Općinski popis, poduzet u to vrijeme bio je dopro čak do samostana Malog Piopusa, neke vrste neprodirnoga i svetoga oblaka, u kome je Jean Valjean izgledao dostojan poštovanja u njegovoj općini, a prema tome i dostojan primanja u gardu. Tri do četiri puta godišnje oblačio je Jean Valjean odoru i vršio svoju dužnost; uostalom vrlo rado; to je za njega bilo jedno pristojno preoblačenje, koje ga je dovodilo u dodir sa svima i ostavljalo u isto vrijeme osamljenog. Jean Valjean je bio navršio šezdeset godina, doba, kad se zakonom oslo bađa obveze; ali on je izgledao, kao da nema više od pedeset; uostalom, on nije imao nikakve želje da se sakrije od svoga narednika ni da ljuti grofa de Lobaua; on nije imao položaj u građanstvu; krio je svoje ime, krio je svoju ličnost, krio je sve; i kao što smo malo prije rekli, to je bio jedan narodni dobrovoljac. Sva njegova težnja bila je u tom, da bude sličan ma kome, koji plaća svoj porez. Ovome čovjeku je bio ideal: u sebi anđeo, izvana građanin. Xpak, da zabilježimo jedan detalj. Kad bi Jean Valjean izlazio s Cosettom, on bi se oblačio, kao što smo već vidjeli, i izgledao je gotovo kao kakav stari oficir. Kad je izlazio sam, a to je obično bivalo uveče, uvijek bi bio obučen u radničku bluzu i hlače, s kapom, koja mu je skrivala lice. Je li to bilo iz opreza ili iz skromnosti? Oboje u isti mah. Cosette je bila navikla na zagonetnost svoje sudbine i jedva da je i zapažala osobenosti svoga oca. Što se pak tiče Toussainte, ona je obožavala Jeana Valjeana i nalazila, da je dobro sve, što radi. Jednog dana njezin mesar, koji je primijetio Jeana Valjeana, reče joj: To je ljudina. — Ona odgovori: To je jedan svetac. Ni Jean Valjean, ni Cosette, ni Toussaint nisu nikad izlazili drugačije nego na vrata iz ulice Babilon. Osim ako bi bili primijećeni kroz ogradu vrta, bilo je teško pogoditi, da 73

su stanovali u ulici Plumet. Ova je ograda bila uvijek zatvorena. Jean Valjean je ostavio vrt neobrađen, da bi privukao što manje pažnje. U ovome se možda varao. III FOLIIS AC FRONDIBUS Ovaj vrt, ostavljen ovako sam sebi već više od polovine vijeka, bio je postao neobičan i divan. Prolaznici su se četrdeset godina zaustavljali da ga promatraju, ni ne sluteći tajne, koje je on skrivao iza svoje zelene i svježe gustine. Više je sanjara u ovo vrijeme prodiralo svojim mislima i pogledima radoznalo kroz šipke na staroj ogradi, zaključanoj, iskrivljenoj, naherenoj, zatvorenoj s dva pozelenjela i mahovinom obrasla stupa, okrunjena jednim trouglastim frontonom s nerazrješivim arabeskama. U jednome uglu bila je ikamena -klupa, jedna ili dvije pljesnive statue, dok je nešto rešetke, koju je vrijeme raskovalo, trunulo na zidu; inače nigdje ni staze ni gredice; posvuda visoka trava. Vrtlarstvo je otišlo, priroda se vratila. Korova u izobilju, divna zgoda za jedan siromašni komadić zemlje. Sjajno pirovanje šeboja. Ništa u ovom vrtu nije sprečavalo sveti poriv stvari ka životu; poštovanja dostojno rastenje bilo je kod svoje kuće. Drveće se sagnulo kupinama, kupine se penjale k drveću, loza se penjala, grana savijala, ono što puzi po zemlji srelo se s onim što se grana u zraku, ono što leprša na vjetru nagnulo se onom što se vuče po mahovini, stabla, grane, lišće, žile, grmovi, hladolež, korijeni, izdanci, paprat, trnje, sve se izmiješalo, prodiralo jedno u drugo, sjedinilo se, sklopilo; bilje je u jednom tijesnom i dubokom zagrljaju slavilo i izvršivalo tu, pred zadovoljnim okom Stvoritelj evim, na ovom određenom komadiću od tri stotine četvornih stopa, svetu tajnu bratstva, simbol ljudskog bratstva. Taj vrt nije više bio vrt, to je bio jedan ogroman grm, to jest nešto neprohodno kao šuma, naseljeno kao grad, dršćući kao gnijezdo, mračno ikao katedrala, mirisno kao kita, osamljeno kao grob, živo kao gomila. 74

U travnju je ovaj ogromni šibljak, slobodan iza ograde i između četiri zida, ulazio u mukli rad sveopćeg klijanja, drhtao na suncu gotovo kao kakva životinja, koja udiše isparivanje kozmičke ljubavi i koja osjeća, kako joj se travanj ski sok penje i ključa u žilama, i otresajući na vjetru svoju čudnu zelenu kosu, sijaše na vlažnu zemlju, na ruševne statue, na trošno predvorje paviljona i čak na kaldrmu puste ulice cvijeće kao zvijezde, rosu kao biser, plodnost, ljepotu, život, radost, mirise. O podne se tu naganjalo na hiljade bijelih leptira i bio je veličanstven prizor vidjeti, kako se kao pahuljice kovitla u sjeni ovaj živi ljetni snijeg. Tu, u veseloj tami zelenila, mnoštvo nevinih glasova govorilo je toliko duši, i ono, što je cvrkutanje zaboravljalo reći, to bi dopunilo zujanje. Uveče se kao neka magla sanjarija dizala iz vrta i obavijala ga; pokrov od magle, neka nebeska i tiha duga pokrivala ga; opojni miris hladoleža izbijao je odasvuda kao fini i izvrsni otrov; čula su se posljednja dozivanja djetlića i govedarki, kako se ugušuju u granju; osjećala se ona sveta intimnost između drveća i ptica, preko dana krila vesele lišće, noću lišće zaštićuje krila. Zimi je šibljak crn, vlažan, nakostriješen, cvokoće i dopušta da se malo vidi i kuća. Mjesto cvijeća na granama i rose u cvijeću vidjeli su se dugi srebrnasti tragovi puževa po hlad nom i gustom sagu od žuta lišća; ali na svaki način, ma kako izgledalo, u svako doba, u proljeće, zimu, ljeto, jesen, ovaj mali ograđeni komad zemlje odisao je melankolijom, razmišljanjem, samoćom, slobodom, odsutnošću čovjeka, prisutnošću Boga; i stara zarđala ograda kao da je govorila: ovaj je vrt moj. Uzalud je bila posvuda naokolo pariška kaldrma, stari i veličanstveni domovi u ulici Varennes na dva koraka, kupola Invalida sasvim blizu, Parlamenat nedaleko; kola u ulici Bourgogne i ulici Saint-Dominique uzalud su gordo drndala u susjedstvu, žuti, mrki, bijeli, crveni omnibusi uzalud su se ukrštali na obližnjim raskršćima, ulica Plumet je bila pusti nja; i sama smrt starih vlasnika, minula revolucija, rušenje starih bogatstava, odsutnost, zaborav, četrdeset godina napuštenosti i praznoće bilo je dovoljno, da opet vrate na ovo pri75

pravljeno mjesto paprat, maslačak, kukutu, hajdučku travu, buniku, visoku travu, velike biljke ogrnute širokim listovima, guštere blijedozelene boje, kornjaše, nemirne i brze kukce; da izvuku iz zemljine dubine između ova četiri zida ne znam kakvu divlju i surovu veličinu; i da priroda, koja remeti bijedno uređenje ljudi i koja se širi postepeno tamo, gdje se širi, isto tako u jednom mravu kao i u orlu, dolazi da se razvije u jednom malom pariškom vrtu s isto toliko surovosti i veličanstva kao u kakvoj prašumi Novoga svijeta. Zapravo ništa nije maleno; svaki, koji je podložan dubokom prodiranju prirode, znade to. Premda nije dano filozofiji nikakvo potpuno zadovoljenje, čak ni da obilježi uzrok i ograniči posljedicu, gledalac pada u zanos bez osnova zbog svih ovih rastavljanja sila, koje teže prema jedinstvu. Sve radi za sve. Algebra se primjenjuje na oblake; svjetlost zvijezda koristi ruži; nikakav mislilac ne bi se usudio reći, da je miris gloga nekoristan zvijezdama. A tko može izračunati prijelaz jedne molekule? Šta znamo mi, nisu li stvaranja svjetova završena padom zrnaca pijeska? Tko je dakle taj, koji poznaje plimu i oseku naizmjence beskrajno velikog i beskrajno ma log, odjek uzroka u bezdanu bića, i lavinu stvaranja? Jedan moljac znači nešto; malo je veliko, veliko je malo; sve je u potrebnoj ravnoteži; užasna vizija za duh. Ima između bića i stvari čudnih odnosa; u ovome neiscrpnom skupu, od sunca do bubice, nema preziranja; jedni su potrebni drugima. Svjetlost ne odnosi u azur mirise sa zemlje, a da ne zna, što čini; noć dijeli zvjedane mirise pozaspalom cvijeću. Sve ptice, koje lete, drže u svojim kandžama konac beskonačnosti. Klijanje se sastoji od izlaženja jednoga meteora i udarca lastina kljuna, koji otvara jaje, i ono stavlja jedno prema drugome rođenje jedne gliste i dolazak Sokrata. Gdje prestaje tele skop, počinje mikroskop. Tko od njih ima veći pogled? Izaberite. Plijesan je plejada cvijeća; jedna zvjezdana maglica je mravinjak zvijezda. Ista i još nečuvenija mješavina, stvari razuma i činjenice materije. Elementi i principi miješaju se, kombiniraju, sparuju se, umnožavaju jedni drugima, tako da iznose svijet materijalan i svijet moralan na istu svjetlost. 76

Pojava se nalazi u vječnom povlačenju u samu sebe. U prostranim kozmičkim promjenama dolazi i odlazi sveopći život u nepoznatim količinama kotrljajući sve u nevidljivoj tajni otjecanja, upotrebljavajući sve, ne gubeći ni jedan od snova ni jednog snivanja, tu sijući jednu životinju, tamo mrveći jednu zvijezdu, njišući se i vijugajući, stvarajući od svjetlo sti snagu, a od misli elemenat, razasijan i nedjeljiv, stvara jući sve, osim ovu geometrijsku tačku, ja; razvijajući sve u Bogu; uplieući, od najvišeg do najnižeg, sve radinosti u tami jednoga vrtoglavog mehanizma, vežući let jednoga kukca s kretnjama zemlje, podređujući (tko zna, da nije to po istovetnosti zakona?) evoluciju jedne komete na nebeskom svodu okretanju infuzorije u kapi vode. Stroj, načinjen duhom. Ogromna nazupčana mašinerija, čiji je prvi motor mušica, a posljednji kotač zodijak. IV

PROMJENA OGRADE Čini se, da se ovaj vrt, uređen nekada da skriva tajne razvrata, preobrazio sada i postao prikladan, da skriva čiste tajne. Nije više bilo ni svodova od zelenila, ni pravilno podrezanih busenova trave, ni sjenica, ni pećina; bila je samo zanosna hladovina, koja je padala sa sviju strana kao kakva koprena. Od Venerina vrta postao je Zemaljski raj. Ne zna se, ikakav je pokajnik očistio ovo sklonište. Ova kita pružala je sada svoje cvjetove duši. Ova koketna bašča, nekada na vrlo zlom glasu, bila se vratila u djevojaštvo i stid. Predsjednik, potpomognut vrtlarom, jedan dobričina koji je dr žao da nastavlja Lamoignona i drugi dobričina, koji je vjerovao da nastavlja Le Notrea, zaoblili su je, »krojili, stegli, nalickali, nacifrali, udesili za galantne pustolovine; poslije ju je opet preuzela priroda, ispunila je sjenama i udesila za ljubav. Isto je tako u ovoj osamljenosti bilo jedno srce, koje je bilo sasvim spremno. Ljubav je trebala samo da se pojavi; imala je ovdje jedan hram, podignut od zelenila, trave, ma77

Ltfu

hovine, lepeta ptičjih krila, mračnog šiblja, nemirnih grana i jedne duše, načinjene od blagosti, vjere, nevinosti, nade, čežnja i iluzija. Cosette je izašla iz samostana gotovo još kao dijete; imala je nešto više od četrnaest godina i bila u »nezahvalnom dobu«; rekli smo, da je na oči izgledala više ružna nego lijepa; međutim, nije imala ni jednu neprijatnu crtu, ali je bila nespretna, mršava, plašljiva i drska u isti mah, jednom riječi jedna velika djevojčica. Njezino obrazovanje bilo je završeno; to jest predavali su joj religiju i, štaviše, i to osobito, pobožnosti; zatim »historiju«, to jest stvar koja se tako naziva u samostanu, geografiju, gramatiku, participe, francuske kraljeve, malo glazbe, lijepo ponašanje itd., ali uostalom ona nije znala ništa, što je bila draž i opasnost. Duša mlade djevojke ne smije se ostaviti u tami; kasnije nastaju u njoj vrlo brza i živa prelamanja zraka kao u mračnoj komori. Ona mora biti blago i pažljivo osvijetljena, radije odsjevom stvarnosti negoli njenom direktnom i grubom svjetlošću. Polusvjetlost, potrebna i ublaženo gruba, tjera djetinjasti strah i sprečava pad. Sa mo instinkt majke, divna intuicija koja obuhvata uspomene djevojaštva i iskustvo žene, zna, na koji način i od čega tre ba napraviti ovu polusvjetlost. Ništa nije kadro zamijeniti ovaj instinkt. Za obrazovanje duše jedne mlade djevojke sve opatice na svijetu nisu kadre da zamijene majku. Cosette nije imala majke. Ona je imala samo mnogo majka, u množini. Što se tiče Jeana Valjeana, u njemu su bile u isti mah sve nježnosti i sve brižljivosti; ali on je bio tek jedan stari dobar čovjek, koji nije znao ništa. Ali u ovome radu oko odgoja, u teškome poslu na spremanju jedne žene za život, s koliko se znanja treba naoru žati protiv neznanja, koje se naziva nevinost! Ništa ne priprema mladu djevojku za strast tako kao samostan. Samostan okreće misli k nepoznatom. Srce, povučeno samo u sebe, izdubi ju je se ne mogući da se izlije, udubljuje se ne mogući da se razvije. Otuda vizije, izmišljanja, nagađanja, skicirani romani, željeni doživljaji, fantastične 78

građevine, cijele zgrade podignute u unutrašnjoj tami duha, mračni i tajni stanovi, u kojima strast odmah hoće da se smjesti, samo dok prijeđe ogradu, koja joj nije dopuštala da uđe. Samostan je pritisak, koji, da bi odnio pobjedu nad čovječjim srcem, treba da traje cio vijek. Ostavljajući samostan, Cosette nije mogla naći ništa prijatnije i ništa opasnije nego kuću u ulici Plumet. To je bilo nastavljanje samoće s početkom slobode; jedan zatvoreni vrt, ali priroda sirova, bogata, požudna i mirisna; isti snovi kao u samostanu, ali s mladim ljudima viđenim u prolazu; ograda, ali s ulične strane. Međutim, mi to ponavljamo, kad je ona tu došla, bila je još samo dijete. Jean Valjean joj predade neobrađenu bašču. — Radi tu, što ti je volja — rekao joj je on. To je zabavljalo Cosettu; ona je u njoj prevrnula sve grmlje i sve kamenje, tražila je »kukce«; igrala se u njoj, čekajući, da u njoj zaspi; voljela je ovu bašču zbog insekata koje je u njoj nalazila pred svojim nogama u travi, čekajući da je zavoli zbog zvijezda, koje će u njoj vidjeti u granama nad svojom glavom. A zatim, ona je voljela svoga oca, to jest Jeana Valjeana, iz sve duše, s naivnom djetinjom ljubavlju, koja joj je činila od dobroga čovjeka željenog i divnoga druga. Kao što se sjećate, g. Madeleine je čitao mnogo, Jean Valjean je nastavio; otuda je dolazilo, da je govorio dobro; imao je tajno bogatstvo rječitosti jedne skromne i istinite inteligencije, koja je spontano njegovana. Bilo mu je ostalo nešto oporosti, da njome začini svoju dobrotu; to je bio grub duh, ali blago srce. U Luxembourgu, za vrijeme njihovih razgovora udvoje, on joj je nadugo i naširoko tumačio sve, snažan u onome što je čitao, snažan isto tako u onome što je prepatio. Slušajući ga, Cosette je neodređeno lutala očima. Ovaj jednostavni čovjek bio je dovoljan mislima Cosettinim, isto tako kao što joj je i divna bašča bila dovoljna za njene igre. Kad se dobro natrčala za leptirima, dolazila je zadihana do njega i govorila mu: — Ah, kako sam trčala! — On bi je poljubio u čelo. 79

Cosette je obožavala dobrog čovjeka. Kamo god je išao, svuda ga je pratila. Kako Jean Valjean nije stanovao ni u pa viljonu ni u vrtu, i njoj se sviđalo više u zadnjem popločenom dvorištu negoli u vrtu punom cvijeća, i u malome stanu namještenom slamnatim stolcima negoli u velikom salonu obloženom sagovima, u kom su se nalazili svilom prostrti naslonjači. Jean Valjean joj je katkada govorio smiješeći se od sreće, što mu je djevojčica »dosadna«: — Hajde, idi u svoju sobu! Ostavi me malo samog! Ona mu je držala one dražesne nježne propovijedi koje imaju toliko ljupkosti, kad su od kćeri upućene ocu. — Oče, meni je kod vas vrlo hladno; zašto ne stavite ovdje jedan zastirač i peć? — Drago dijete, ima toliko ljudi, koji vrijede više nego ja i koji nemaju čak ni krova nad glavom. — Pa zašto se loži peć 'kod mene i ja imam sve, što mi treba? — Zato, jer si ti žensko i jer si dijete. — A, vidi! Dakle muškarcima treba da bude zima i mo raju se osjećati rđavo? — Nekojima. — Dobro, kad je tako, ja ću dolaziti svaki čas ovamo, pa ćete biti primorani da ložite. Ona mu je još govorila: — Oče, zašto vi jedete ovaj tako loši kruh? — Tako, kćeri moja. — E dobro, kad ga jedete vi, jest ću ga i ja. Tada, da Cosette ne bi jela crni kruh, Jean Valjean je jeo bijeli kruh. Cosette se vrlo nejasno sjećala svoga djetinjstva. Ona se molila svake večeri i jutra za svoju majku, koju nije pozna la. Thenardierovi su joj bili ostali u svijesti kao odvratna lica iz sna. Sjećala se, da je bila otišla »jednoga dana, po noći« donijeti vode iz neke šume. Držala je, da je to vrlo daleko od Pariza. Činilo joj se da je život započela u jednoj provaliji i da ju je Jean Valjean otuda izvukao. Djetinstvo joj se zaista činilo kao doba, u kome je imala oko sebe same stonoge, pauke i zmije. Kad bi razmišljala uveče prije spa-

vanja, kako nije imala jasan pojam da je ona kćerka Jeana Valjeanu i da je on njezin otac, ona je zamišljala, da je duša njene majke prešla u ovoga dobroga čovjeka i došla, da bude pokraj nje. Kad bi on sjeo, ona je naslanjala svoj obraz na njegovu bijelu kosu i tiho puštala da na nju kane jedna suza, govo reći sama sebi: — Možda je ovaj čovjek moja majka! Cosette, mada je to teško objasniti, u svome dubokom neznanju djevojčice odrasle u samostanu, a materinstvo je uostalom potpuno neshvatljivo djevojaštvu, uobrazila je na kraju krajeva, da je majke toliko malo imala, koliko je to mogućno. Nije znala čak ni ime svoje majke. Svaki put, kad bi joj palo na pamet zapitati za to Jeana Valjeana, ovaj je šutio. Ako bi ona ponovila pitanje, on bi odgovorio osmije hom. Jednom, kad je ona navaljivala, osmijeh se završio suzom. Ova šutnja Jeana Valjeana pokrivala je Fantinu tamom. Je li to bio oprez? Je li to bilo poštovanje? Je li to bio strah da ne izda ovo ime na milost i nemilost koga drugog sjećanja, a ne njegova? Dok je Cosette bila mala, Jean Valjean joj je vrlo rado govorio o njenoj majci; kad je ona postala mlada djevojka, to mu je bilo nemoguće, činilo mu se da se više ne usuđuje; je li to bilo zbog Cosette? Je li to bilo zbog Fantine? On je osjećao kao neki religiozni strah od toga, da unese ovu sjen ku u sjećanje Cosettino i da umetne pokojnicu kao treće lice u njihovu sudbinu. Koliko mu je ova sjenka bila svetija, toliko mu je izgledalo strasnije. Mislio je na Fantinu i osjećao se pritiskivan šutnjom. Vidio je u mraku nešto neodređeno, što je nalikovalo na prst, stavljen na usta. Sav stid, koji je nekad bio u Fantine i koji je za vrijeme njenog života bio nasilno iščupan, da li se vratio poslije njene smrti da se namje sti nad njom, da bdije, razgnjevljen, nad mirom ove pokojnice i da je čuva u njenom grobu? Da li se u tome Jean Val jean, i ne znajući, pokoravao pritisku? Mi, koji vjerujemo u smrt, nismo od onih, koji bi odbacili ovo tajanstveno tumačenje. Otuda nemogućnost da izgovori, čak i pred samom Cosettom, ime Fantine.

80

6 Jadnici II

81

Jednoga dana Cosette se pogleda slučajno u ogledalo i reče: Gle! Učinilo joj se gotovo, da je bila lijepa. Ovo je baci u neku naročitu zabunu. Do ovoga trenutka ona gotovo nije ni mislila o svome licu. Ona se vidjela u svome ogledalu, ali se nije gledala. A osim toga često su joj govorili da je ružna; samo je Jean Valjean govorio blago: Ma nije! Ma nije! Bilo kako bilo, Cosette je uvijek za sebe držala da je ružna, i porasla je s tom idejom i lakom djetinjskom rezignacijom. I eto sad, gdje joj odjednom njeno ogledalo veli kao i Jean Valjean: Ma nije! — Ona nije spavala te noći. — Jesam li zbilja lijepa? Mislila je ona; kako bi to bilo smiješno, kad bih ja bila lijepa! — I ona se sjećaše svojim drugarica, čija je ljepota ostavljala utisak u samostanu, i govorila je sama sebi: Šta? Zar ću ja biti kao ona gospođica? Sutradan se pogleda, ali ne više slučajno, i sumnjaše: Gdje mi je pamet? reče ona; ne, ja sam ružna. — Jasno je, ona je slabo spavala, imala je umorne oči i bila je blijeda. Nije se

osjećala toliko radosnom sinoć, što je vjerovala u svoju ljepotu, ali je sada bila žalosna, što više ne vjeruje. Nije se više gledala u ogledalo i više od petnaest dana trudila se da se češlja okrenuta od ogledala. Uveče, poslije večere, ona je obično vezla šareni vez u salonu, ili radila kakav ručni rad naučen u samostanu. Jean Valjean je bio kraj nje. Jednom ona podiže oči s rada i iznenadi se nad uznemirenošću, kojom ju je otac promatrao. Drugom prilikom opet prolazila je ulicom i učinilo joj se, da je netko, koga nije vidjela, rekao za njom: — Lijepa žena, ali slabo obučena. — Koješta, pomisli ona, to se ne tiče me ne. Ja sam lijepo obučena i ružna. — Tada je još nosila plišani šešir i haljinu od merinoske vune. Najposlije jednog dana, baš je bila u vrtu, začuje sirotu staru Toussaintu, koja je rekla: — Gospodine, primjećujete li kako se naša gospodična poljepšava? Cosette nije čula što je odgovorio njezin otac, ali riječi Toussaintine djelovale su na nju kao neka vrsta potresa. Ona pobjegne iz vrta, popne se u svoju sobu, pritrči ogledalu — prošla su već tri mjeseca kako se nije pogledala — i uzvikne. Ona je samu sebe zasjenila. Ona je bila lijepa i mila; nije mogla da se ne složi s mišljenjem Toussaintinim i ogledalovim. Struk joj se bio razvio, koža pobijeljela, kose dobile neki odsjev, a njene plave oči zapalile se nekim nepoznatim sjajem. Uvjerenost u svoju ljepotu došla je iznenada i potpuno, u jednoj minuti, kao dan, koji se rađa; uostalom, to su i drugi primijetili, Toussaint je to rekla, nesumnjivo da je o njoj govorio i onaj prolaznik, više se nije moglo sumnjati; ona se vrati u vrt, držeći, da je kraljica, slušajući ptice kako pjevaju (a to je bilo zimi), videći pozlaćeno nebo, sunce u drveću, cvijeće po grmlju, zanesena, luda, u nekom neiskazanom ushitu. Dotle je Jean Valjean sa svoje strane osjetio neko duboko i neodređeno stezanje srca. I doista, on je od nekog vremena s užasom promatrao ovu ljepotu, koja se pojavljivala svakoga dana sve sjajnija na smjelom licu Cosettinu. Nasmijana zora za sve, kobna za njega.

82

6*

Jednog dana reče mu Cosette: — Ove noći vidjela sam svoju majku u snu. Imala je dva velika krila. Moja mati je morala nečim za života zaslužiti, te je postala svetica. — Mučeništvom — odgovori Jean Valjean. Inače, Jean Valjean je bio sretan. Kad je Cosette izlazila s njim, oslanjala se na njegovu ruku, ponosna, sretna, puna srca. Jean Valjean, na sve ove znakove jedne isključive nježnosti i tako zadovoljne samim njim, osjećao je, kako mu misli tonu u blaženstvo. Siromah čovjek drhtao je preplavljen anđeoskom radošću; i sa zanosom je uvjeravao samoga sebe da će to trajati do kraja ži vota; on je govorio sam sebi, da zaista nije dovoljno patio da zasluži jednu ovako sjajnu sreću, i zahvaljivao je Bogu u dubini svoje duše, što je dopustio, da on, bijednik jedan, bude ovako voljen od ovoga nevinoga bića.

RUŽA OPAŽA, DA JE ORUŽJE

83

Cosette je morala prilično dugo biti lijepa prije nego što je to sama primijetila. Ali već prvoga dana, ova neočekivana svjetlost koja se polako dizala i obavila postepeno cijelu ličnost mlade djevojke, ranjavala je mračne oči Jeana Valjeana. On je osjećao, kao da se dogodila neka promjena u sretnome životu, toliko sretnome, da se on nije usuđivao ni maknuti u njemu, od straha, da štogod ne poremeti. Ovaj čo vjek, koji je bio gotovo zao i koji je postao gotovo svet, koji je, pošto je vukao robijaški lanac, vukao sad nevidljivi, ali teški lanac beskrajne ljage, ovaj čovjek, ikoga zakon još nije pustio i koji je mogao svakoga časa biti opet ščepan i opet odveden iz sumraka svoje vrline na jasnu svjetlost javne sramote, ovaj čovjek primao je sve, branio sve, opraštao sve, blagosiljao, želio svako dobro i tražio od providnosti, ljudi, zakona, društva, prirode, svijeta jednu jedinu stvar: da ga Cosette voli! Neka ga Cosette i dalje voli! Neka Bog ne spriječi srce ovoga djeteta da dođe k njemu i da ostane s njim. Voljen od Cosette, on se osjećao izliječen, odmoren, obasut milošću, nagrađen, krunjen. Voljen od Cosette, bilo mu je dobro! Nije tražio više ništa. Kad bi ga pitali: Hoćeš li da ti bude bolje? On bi odgovorio: Ne. Kad bi mu Bog rekao: Hoćeš li nebo? On bi odgovorio: Izgubio bih se u njemu. Sve, što bi se moglo kosnuti ovoga ovakvoga stanja, pa bilo samo i po površini, natjeralo bi ga da zadršće, kao po četak nečega drugog. On nije nikad jasno znao, šta to znači ženina ljepota; ali je instinktivno osjećao, da je to nešto užasno. Ovu ljepotu, koja se sve pobjedonosnije i uzvišenije razvijala kraj njega, pred njegovim očima, na nevinu i strašnu čelu ovog djeteta, gledao je on prestrašen iz dubine svoje ružnoće, starosti, bijede, vječnoga prokletstva, poništenosti. Govorio je u sebi: Kako je ona lijepa! što će biti sad sa mnom? U ovome je uostalom i bila razlika između njegove i materinske ljubavi. Ovo što je on gledao sa strepnjom, majka bi gledala s radošću. Prvi znaci su se skoro pojavili. 84

Sutradan od dana, ikad je sama sebi rekla: Uistinu, ja lijepa! Cosette poče obraćati pažnju na svoje odijevanje. Sje ćala se prolaznikovih riječi: — Lijepa, ali slabo obučena___ proročki dah, koji je bio prošao kraj nje i izgubio se, budu ći je ostavio u njenom srcu jednu od dviju klica, koja će po slije ispuniti cijeli život ženin, koketeriju. Ljubav je druga. S vjerom u svoju ljepotu razvila se u njoj cijela ženska duša. Gruba joj je vunena haljina izgledala sada užasna, a pliša se stidjela. Njezin otac joj nikada nije odbijao ništa. Odjednom je znala svu nauku o šeširu, haljini, ogrtaču, svilenoj cipeli, narukvicama, materiji koja dobro stoji, boji koja pristaje, onu nauku, koja stvara od pariške žene nešto tako ljupko, tako duboko i tako opasno. Riječ zanosna žena izmišljena je za Parižanku. Za nepun mjesec dana mala je Cosette bila u pustinji ulice Babilon jedna od žena nesamo najljepših, što već samo znači nešto, nego i »od najbolje obučenih« u Parizu, što znači još nešto više. željela je da sretne »svoga prolaznika«, da vidi što bi sad rekao, i »da mu pokaže«! Istina, ona je bil a divna u svakom pogledu, no čudo golemo — razlikovala je vrlo dobro jedan šešir od Gerarda od šešira Herbautovih. Jean Valjean je gledao ovu bujicu sa strepnjom. On, koji je osjećao, da će doskora moći jedva da korača, vidio je, kako Cosette dobiva krila. Uostalom, ništa drugo do jedan običan pregled Cosettina odijela bio bi dovoljan jednoj ženi da vidi, da Cosette neina majke. Izvjesne sitne pristojnosti, izvjesne naročite uobićajenosti izmakle su Cosettinu zapažanju. Jedna mati na primjer kazala bi svojoj kćeri, da se mlada djevojka nikako ne oblači u damastnu svilu. Prvoga dana, kad je Cosette izišla sa svojom haljinom i ogrtačem od crnoga damasta i sa šeširom od bijelog krep a, ona je uzela ispod ruke Jeana Val jeana, vesela, zračna, ružičasta, ponosna, sjajna. — Oče — reče ona — kako vam izgledam ovako? — Jean Valjean odgovori glasom, koji je nalikovao na opori glas kakvog zavidljivca: — Divno! — Bio je za vrijeme šetnje kao i obično. Vrativši se kući, on zapita Cosettu: 85

— Je li, da više nećeš oblačiti ovu haljinu i šešir? Ovo je bilo u sobi Cosettinoj. Cosette se okrene klinčanici u garderobi, na kojoj je bila obješena njena penzionatska haljina. — Ovo preoblačenje! — reče ona. — Oče, pa šta da sad činim? Oh, nikada vam ja više neću oblačiti ovo čudo. S onim tamo na glavi ja sam bila nalik na gospođu Chien-fou. Jean Valjean duboko uzdahne. Od toga časa je primjećivao, da Cosette, koja je nekada obično tražila, da ostane kod kuće, i govorila: — Oče, ja se bolje zabavljam ovdje s vama — sada traži, da izlaze. I zaista, čemu služi jedno lijepo lice i krasna toaleta, ako ne tomu, da se pokazuje? Isto tako je primijetio da je Cosette izgubila sklonost i prema zadnjem dvorištu. Sad se ona radije zadržavala u vrtu, šetajući bez nezadovoljstva kraj ograde. Jean Valjean, kako je bio plah, nije stupao nogom u vrt. Ostajao je u zadnjem dvorištu (kao pas. Cosette, doznavši da je lijepa, izgubila je draž od neznanja toga; prekrasnu draž, jer ljepota, uzvišena naivnošću, neiskazana je, i ništa nije tako za obožavanje kao zasjenjujuća nevinost, koja ide, držeći u ruci, a da toga ni sama ne zna, ključeve od raja. Ali ono, što je izgubila od ljupke naivnosti, dobila je u draži zamišljenosti i ozbiljnosti. Cijela njena ličnost, obasjana radošću mladosti, nevinošću i ljepotom, odisala je nekom veličanstvenom melankolijom. To je bilo u ono vrijeme, kad ju je Marius, poslije proteklih šest mjeseci, opet vidio u Luxembourgu. VI BITKA POČINJE Cosette je bila u svojoj sjeni, kao što je bio Marius u svojoj, sasvim gotova za zagrljaj. Sudbina, sa svojom tajanstvenom i fatalnom strpljivošću, približavala je polako jedno drugome ova dva bića, sva ispunjena i malaksala od uskolebanog elektriciteta strasti, ove dvije duše, koje su u sebi no86

sile ljubav, kao što dva oblaka nose grom, i koje treba samo da se približe i sjedine pogledom kao oblaci munjom. Pogledi su u ljubavnim romanima već toliko zloupotrebljavani, da već za njih nitko i ne mari. Jedva ako se tko da nas usuđuje i reći, da su se dva bića voljela zato, što su se gledala. Međutim, ipak se tako voli, i jedino tako. Ostalo je samo ostalo, i dolazi poslije. Ništa nije stvarnije od ovih velikih potresa, u kojima se dvije duše daju jedna drugoj, izmjenjujući ove iskre. U izvjesnom trenutku, kad je Cosette, i ne znajući, imala pogled, koji je zbunio Mariusa, Marius nije ni sumnjao, da je i on imao pogled, koji je zbunio Cosettu. On joj je učinio isto zlo i isto dobro. Ona ga je već odavno vidjela i gledala kao što djevojke gledaju, gledajući na drugu stranu. Marius je još nalazio, da je Cosette ružna, kad je već ona našla, da je on lijep. Ali kako on nije obraćao nikako pažnju na nju, ovaj mladi čovjek joj je postao ravnodušan. Međutim, ona nije mogla zabraniti sebi da ne prizna, da on ima lijepe kose, lijepe zube, divan zvuk glasa, kad ga je čula da razgovara s drugovima, da ide ne držeći se lijepo, ako ćemo pravo, ali sa sebi svojstvenom draži, da nikako ne izgleda glup, da je cijela njegova ličnost plemenita, mila, jednostavna i ponosita, i da napokon izgleda siromašan, ali da je dobra izgleda. Onoga dana, kad su se njihove oči srele i kazale napokon iznenada one prve nejasne i neiskazane stvari, koje pogled tepa, Cosette nije u početku razumjela. Ona uđe zamišljena u kuću u Zapadnoj ulici, u koju je Jean Valjean po svome običaju dolazio da provede šest nedjelja. Sutradan, kad se probudila, mislila je na onog mladog nepoznatog čovjeka, tako dugo ravnodušnog i hladnog, koji je, čini se, sada obratio pažnju na nju, i njoj se ova pažnja ne učini ni najmanje neprijatna. Ona je, štaviše, s malo ljutnje mislila na ovoga lijepog prezrivka. U njoj se pokrenulo nešto bojovno. Činilo joj se, i ona je od toga osjećala neku još sasvim djetinjsku radost, da će mu se sada moći osvetiti. 87

Znajući da je lijepa, ona je osjećala dobro, iako na jedan nejasan način, da ima neku vrstu oružja. Žene se igraju svo jom ljepotom, kao djeca nožem. Posijeku se njom. Sjećamo se Mariusovih dvoumica, njegovih drhtaja i nje govih strahovanja. On je ostajao na svojoj klupi i nije se približavao. Ovo je ljutilo Cosettu. Jednog dana reče ona Jeanu Valjeanu: — Oče, pođimo malo na onu stranu. — Videći, da joj Marius nikako ne prilazi, ona je išla k njemu. U sličnom bi se slučaju svaka žena ugledala na Muhameda. A zatim, čudna stvar, prvi je znak istinske ljubavi kod jednog mladog čovjeka plašljivost, kod mlade djevojke smjelost. Ovo je čudno, a međutim, ništa nije jednostavnije. To su dva pola, koja žele da se približe i od kojih jedan uzima svojstva drugoga. Onog dana načinio je Cosettin pogled Mariusa ludim, od pogleda Mariusova Cosette je zadrhtala. Marius je otišao pun povjerenja, Cosette uznemirena. Od toga dana oni su se obožavali. Prva stvar, koju je Cosette osjetila, to je bila neka dubo ka i nejasna tuga. Činilo joj se, da joj je duša, od jučer do danas, postala crna. Ona je više nije poznavala. Bjelina dje vojačke duše koja je sastavljena od hladnoće i veselosti, sli čna je snijegu. Ona se topi od ljubavi, koja je njezino sunce. Cosette nije znala šta je to ljubav. Ona nije nikada čula izgovoriti tu riječ u zemaljskom smislu. Na notama za svje tovnu glazbu, koje su dolazile u samostan, riječ ljubav bila je zamijenjena sa ubav ili gubav. Ovo je stvaralo zabune, koje su mučile fantaziju velikih djevojčica, kao: Ah, kakva je ugodnost gubav! ili: Milosti ne poznaje ubav! Ali Cosette je izašla iz samostana još sasvim mlada, tako da nije imala vremena ni da se zainteresira mnogo za »ubav«. Ona, dakle, nije znala, kakvo bi ime dala onome što je osjećala. No zar je čovjek manje bolestan, kad ne zna ime svojoj bolesti? Ona je voljela s toliko više strasti, ukoliko je voljela s neznanjem. Ona nije znala, je li to dobro ili zlo, korisno ili opasno, potrebno ili smrtonosno, vječito ili prolazno, dopu šteno ili zabranjeno; ona je voljela. Vrlo bi se začudila, kad bi joj se reklo: Vi ne spavate? Ali to je zabranjeno! Vi ne

jedete? Pa to nije dobro! Vi imate gušenje ili lupanje srca? Ali to se ne radi tako! Vi crvenite i blijedite kad se izvjesno biće, obučeno u crno, pojavi na kraju izvjesne zelene aleje? Pa to je užasno! Ona ne bi razumjela i odgovorila bi: Kako mogu biti ikriva ondje, gdje ja ne mogu ništa i ne znam ništa? Dogodilo se, da je ljubav, koja joj se nudila, bila tačno onakva, kakva je najbolje odgovarala njenom duševnom stanju. To je bila neka vrsta obožavanja iz distance, jedno nije mo promatranje, podizanje! nepoznatoga! na! stupanj! božanstva. To je bilo priviđenje mladićstva mladosti, san noći, koji je postao roman i ostao san, žuđeni fantom najposlije ostvaren i utjelovljen, ali nemajući još imena, ni grijeha, ni mrlje, ni iziskivanja, ni nedostataka; jednom riječi udaljeni ljubavnik, koji je ostao u idealu, ideal koji je dobio oblik. Svaki drugi susret, opipljiviji i bliži u ovo vrijeme, zastrašio bi Cosettu, još svu utonulu u gustu samostansku maglu. Ona je u sebi imala sav strah djece i sav strah bogomoljke, po miješano. Samostanski duh, koji ju je držao za vrijeme od pet godina, isparivao se još polako iz cijele njene ličnosti i činio, da sve oko nje podrhtava. U ovome stanju nije bio ljubaznik ono, što joj je trebalo, nije bio čak ni ljubavnik, to je bila samo vizija. Ona je počela obožavati Mariusa kao ka kvu dražesnu, sjajnu i nemoguću stvar. Kako se krajnja nevinost dodiruje s krajnjom koketerijom, ona se njemu smiješila sasvim otvoreno. Ona je svakog dana nestrpljivo očekivala vrijeme šetnje, vidjela je Mariusa, osjećala se neizrecivo sretnom i vjerovala iskreno, da izražava cijelu svoju misao, govoreći Jeanu Valjeanu: — Kako je divan ovaj Luxembourg! Marius i Cosette bili su noć jedno za drugo. Nisu govorili između sebe, nisu se pozdravljali, nisu se poznavali, viđali su se; i kao zvijezde na nebu, rastavljene hiljadama milja, ži vjeli su gledajući se. Tako je Cosette postajala malo-pomalo žena i razvijala se, lijepa i zaljubljena, svjesna svoje ljepote i nesvjesna svoje ljubavi. Povrh svega toga koketa iz bezazlenosti. 89

VII

NA ŽALOST, ŽALOST I POL Sve situacije imaju svoje instinkte. Stara i rječita majka priroda izvještavala je muklo Jeana Valjeana o prisutnosti Mariusovoj. Jean Valjean zadrhta u najtamnijem kutu svo jih misli. Jean Valjean nije vidio ništa, nije znao ništa, i gledaše s tvrdoglavošću mrak u kome je bio, kao da je osjećao s jedne strane nešto što se dizalo, a s druge strane nešto što se rušilo. Marius, opomenut isto tako, a to je duboki zakon dobroga Boga, od ove iste majke prirode, činio je sve što je mogao da se sakrije od »oca«. Događalo se, međutim, da ga je Jean Valjean po neki put primijetio. Držanje Mariusovo nije bilo nimalo prirodno. On je bio sumnjivo oprezan i ne- vješt u svojoj smjelosti. Nije više dolazio sasvim blizu kao nekada; sjedio je daleko i ostajao u zanosu, držao je knjigu i činio se da čita; zašto se pretvarao? Nekad je dolazio sa starim kaputom, sad je svakoga dana oblačio novi kaput; tko zna, da ne kovrča možda i kosu; oči su mu bile čudne, nosio je rukavice; ukratko, Jean Valjean je srdačno prezirao ovoga mladoga čovjeka. Cosette nije dala ništa da se primijeti. Ne znajući tačno, šta je s njome, ona je vrlo dobro osjećala, da je to bilo nešto, što je trebalo sakriti. Između ukusa za oblačenjem kod Cosette i navike da oblači nov kaput kod ovog nepoznatog isticao se jedan paraleli zam, nesnosan za Jeana Valjeana. To je možda bio slučaj, istina, ali jedan vrlo opasan slučaj. Nikada on pred Cosettom nije rekao ni riječce o ovome nepoznatom. Jednoga dana ipak nije mogao da se uzdrži i s onim neodređenim očajanjem, ikoje naglo uvlači sondu u svoju nesreću, reče joj: — Evo jednog mladog čovjeka koji izgleda pedantan! Cosette jednu godinu prije, mala ravnodušna djevojčica, odgovorila bi: Ali ne, on je divan. — Deset godina kasnije, s ljubavlju za Mariusom u srcu, ona bi odgovorila: — Pe90

dantan i neugodan za oko! Imate pravo! — U trenutku života i srca, u kome je bila, ona se ograniči samo da kaže s uzvišenom mirnoćom: — Onaj mladić? Kao da ga je vidjela prvi put u životu. Kako sam glup! pomisli Jean Valjean. Ona ga još nije ni primijetila. Ja sam joj ga pokazao. O prostodušnosti starih! O naivnosti dječja! To je opet zakon ovih mladih godina patnja i briga, ovih borba prve ljubavi protiv prvih smetnja; mlade djevojke ne upadaju nikad u zamku, mladi ljudi padaju u sve. Jean Valjean je započeo protiv Mariusa jedan mukli rat, koji Marius svojom glupom zaslijepljenošću strasti svoga doba nije shvaćao. Jean Valjean mu je priredio svu silu zasjeda; mijenjao je vrijeme, mijenjao klupu, zaboravljao maramu, dolazio sam u Lusembourg; Marius je pognute glave ulazio u sve te zamke; i na sve ove znakove pitanja, postavljene na njegovu putu, odgovarao sa »da«. Međutim je Cosette ostajala i dalje ograđena u svoju prividnu bezbrižnost i u svoju spokojnu mirnoću, tako da je Jean Valjean došao do ovoga zaključka: Ovaj zvekan je smrtno zaljubljen u Cosettu, a Cosette ne zna čak ni da on postoji. Ipak je on imao u srcu jedan bolni drhtaj. Čas, kad Cosette može zavoljeti, mogao bi kucnuti svakoga časa. Zar ne počinje sve ravnodušnošću? Jedan jedini put učinila je Cosette pogrešku i uplašila se od nje. On se digao da idu s klupe poslije tri sata odmora, a ona reče: — Zar već? Jean 'Valjean nije prekidao šetnje u Luxembourg, jer nije htio da čini ništa naročito i jer se bojao, da ne obrati na to pažnju Cosettinu; ali za vrijeme ovih časova, tako slatkih za zaljubljene, dok je Cosette slala svoj osmijeh opijenome Mariusu, koji nije opažao, da od toga ne vidi više ništa na ovome svijetu do jedno divno i obožavano lice, Jean Valjean je prikovao za Mariusa oči pune munja i strašne. On, koji je najposlije počeo vjerovati, da nije više sposoban za zle osje ćaje, bilo je časova, kad je, ako je Marius bio tu, izgledao da opet postaje divlji i okrutan, i osjećao je, da se u njemu otva91

raju i dižu protiv ovoga mladoga čovjeka one stare dubine duše, u kojima je nekada bilo toliko mržnje. Gotovo mu je izgledalo, da se u njemu otvaraju dosad nepoznati krateri. Šta! On je tu, ovo biće! šta će on? On je došao, da obi lazi, njuši, ispituje, pokušava! Da kaže: hm? Zašto ne? do šao je da se šulja oko njegova života, oko njega, Jeana Valjeana! Da se šulja oko njegove sreće, da je uzme i odnese! Jean Valjean je dodavao: — Da, to je! Šta je došao da traži? Kakvu avanturu! Šta hoće? Ljubavnu historijicu! Lju bavnu historiju! A ja? Šta! Ja bih bio prvo najbjedniji od svih ljudi, a zatim najnesretniji, ja sam proživio šezdeset go dina života na koljenima, pretrpio sam sve, što se može pre trpjeti, ostario sam, a nisam bio mlad, živio sam bez obite lji, bez roditelja, bez prijatelja, bez žene, bez djece, ostavljao sam svoju krv na svakome kamenu, svakome trnu, svakoj ogradi, duž sviju zidova, bio sam blag, iako su sa mnom bi vali grubi, i dobar, iako su sa mnom bili zli, i usprkos svemu sam postao pošten čovjek, pokajao sam se zbog zla, koje sam učinio, i oprostio zlo, koje mi je učinjeno, i u času kad sam nagrađen, u času, kad je to svršeno, u času, kad sam posti gao cilj, u času, kad imam što sam htio, lijepo, dobro, ja sam to platio, ja isam zaradio, sve će otići, sve će iščeznuti, i ja ću izgubiti Cosettu, izgubit ću svoj život, svoju radost, svoju dušu, a samo zato, što se svidjelo jednom velikom glupaku, da dođe i da švrlja po Luxembourgu. Tada se njegove oči napuniše jednom kobnom i neobič nom svjetlošću. To više nije bio čovjek, koji je gledao čovje ka; nije to bio ni neprijatelj, koji gleda neprijatelja. To je bio redarstveni pas, koji je gledao lopova. Ostalo je poznato. Marius je i dalje nastavljao da bude bezuman. Jednoga je dana slijedio Cosettu do Zapadne ulice. Drugoga je dana razgovarao s vratarom. Vratar je sa svoje strane govorio sa Jeanom Valjeanom: — Gospodine, tko je taj mladi radoznali čovjek, koji je pitao za vas? — Sutradan Jean Valjean dobaci Mariusu jedan pogled, koji je ovaj na pokon primijetio. Osam dana poslije toga Jean Valjean se ise lio. Zarekao se da neće više stupiti nogom ni u Luxembourg ni u Zapadnu ulicu. Vratio se u ulicu Plumet. 92

Cosette se nije tužila, nije rekla ništa, nije ni pitala, nije tražila da zna ni za kakvo zašto; ona je bila već u vremenu u kome se boji , da se ne bude pregl edan i da se ne oda. Jean Valjean nije imao nikakva iskustva o ovim patnjama, jedinima koje su divne i jedinima ikoje on nije poznavao; to je bilo razlogom, da nije razumio ozbiljno značenje Cosettine šutnje. On je primjećivao isamo to, da je ona postajala tužna, i on postade mračan. I jedno i drugo bili su nevjesti u borbi. Jednom je poče kušati. Zapita Cosettu: — Hoćeš li da idemo u Luxembourg? Jedna zraka obasja blijedo lice Cosettino. — Hoću — reče ona. Odoše tamo. Bila su prošla tri mjeseca. Marius više nije dolazio tamo. Mariusa nije bilo. Sutradan Jean Valjean opet zapita Cosettu: — Hoćeš li, da idemo u Luxembourg? Ona odgovori tužno i blago: . — Ne. Jean Val j ean j e bi o pogođen ovom tugom i ucvi l j en ovom blagošću. Šta se događalo u ovome duhu, tako mladom i već tako netprodirnom? Šta se tamo izvršivalo? Šta se dešavalo u duši Cosettinoj? Gdjekada, mjesto da legne, Jean Valjean je osta jao sjedeći kraj svoje postelje s glavom u šakama, i provo dio je po cijele noći, pitajući sam sebe: Šta je to u Cosettinoj glavi? I da misli na stvari, koje je mogla misliti Cosette. Oh! Kakve j e bolne poglede bacao u t akvim časovim a k samostanu, ovome čistome vrhu, mjestu anđela, nepristupnom ledenjaku vrline! Kako je s očajnom očaranošću mislio na samostanski vrt, pun neviđenoga cvijeća i zatvorenih dje vica, iz kojega se sve kreposti i svi mirisi penju ravno u ne bo! Kako je on obožavao ovaj zemaljski raj, zauvijek zatvo ren, iz kojega je svojevoljno izašao! Kako se kajao za svoje samoodricanje i svoje ludilo, što je doveo Cosettu u svijet, on, siromašni heroj požrtvovanja, smrvljen sam svojim požrtvovanjem! Kako je samo govorio sebi: što sam učinio? Uostalom, ništa od svega toga nije probijalo do Cosette. Ni zlovolja, ni surovost. Uvijek isto vedro i dobro lice. Po93

našanje Jeana Valjeana bilo je nježnije i očinskije nego ikad. Nešto, po čemu se moslo razabrati da ima manje radosti, bilo je više blagosti. Cosette je sa svoje strane čamila. Ona je patila radi od sutnosti Mariusove, kao što je uživala u njegovoj prisutnosti, patila je na jedan osobit način, ne znajući ni sama za to. Kad ju je Jean Valjean prestao voditi na uobičajene šetnje, njoj je jedan čisto ženski instinkt prišapnuo u dubini srca, da ne treba pokazati, da joj je mnogo stalo do Luxembourga, i kao da joj je to sasvim svejedno, pa će je onda njezin otac opet odvesti onamo. Ali su dani, tjedni i mjeseci prošli jedan za drugim. Jean Valjean je šuteći primio nijemi pristanak Cosettin. Ona se za to kajala. Bilo je kasno. Onoga dana kad se vratila u Luxembourg, Mariusa više nije bilo tamo. Mariusa je dakle nestalo; svršeno je, šta da radi? Hoće li ga ikada još opet naći? Ona osjeti neko stezanje srca koje ništa nije moglo da otjera i (koje se iz dana u dan vraćalo; nije više znala, je li zima ili ljeto, sunce ili kiša, da li ptice pjevaju, da li je vrijeme đurđica ili krasuljaka, da li je Luxembourg prijatniji od Tuileriesa, da li je rublje, koje je pralja donije la previše štirkano ili nedovoljno, da li je Toussaint dobro ili slabo obavila »svoje kupovine«, i ostajala je skrhana, udu bljena, sa svom pažnjom na jednoj jedinoj misli, neodređe na i ukočena pogleda, kao kad gleda u noći na crno i duboko mjesto, na kome je iščezla neka pojava. Inače ona nije dopuštala Jeanu Valjeanu da vidi šta dru go osim njenog bljedila. I dalje mu je okretala svoje bla go lice. Ali je i ovo bljedilo bilo i suviše za Jeana Valjeana. Po nekad bi je zapitao: — šta ti je? Ona je odgovarala: — Ništa. I poslije kratke šutnje, kad je pogađala, da je on žalostan, ona bi dodavala: — A vi, oče, je li vama nešto? — Meni? Ništa — govorio bi on. 94

Ova dva stvorenja, koja su se toliko i isključivo voljela, i to jednom dirljivom ljubavlju, i koja su tako dugo živjela jedno u drugome, patila su sad jedno Jcraj drugoga, jedno zbog drugoga, ne govoreći, ne Ijuteći se jedno na drugo, i smiješeći se. VIII ROBIJAŠKI LANAC Od ovo dvoje Jean Valjean je bio nesretniji. Mladost, čak i u tuzi, ima sebi svojstvenu svjetlost. U izvjesnim trenucima Jean Valjean je patio toliko, da se podjetinjavao. To je vlastitost bola, da učini, te se u čo vjeku pojavi djetinjasta strana. On je neotklonjivo osjećao, da mu se Cosette izmiče. On je htio da se bori, da je zadrži, oduševi nečim spoljašnjim i sjajnim. Njegove misli, djetinja ste, kao što smo rekli malo prije, i u isti mah staračke, da vale su mu pojam prilično tačan, čak u samoj njihovoj dje tinjariji, o utjecaju sjajnih haljina na uobrazilju mladih dje vojaka. Jednom mu se dogodilo, da je vidio, kako prolazi uli com neki general na konju u paradnoj odori, grof Coutard, zapovjednik Pariza. On je zavidio ovom pozlaćenom čovjeku; pomisli u sebi: kakva bi to sreća bila, kad bi ise moglo obući ovo odijelo koje je nešto neosporno, i kako bi Cosette, videći ga tako, bila zasjenjena, kako bi je on uzeo ispod ruke i oni bi prošli ispred ograde Tuileriesa, njega bi pozdravljali oružjem, i to bi bilo dovoljno da Cosette izgubi volje gledati mlade ljude. Jedan neočekivani potres skoro se umiješao u ove tužne misli. U svome osamljeničkom životu, koji su vodili u ulici Plumet, imali su jednu naviku. Gdjekada bi pravili izlete i išli gledati izlazak sunca. Jedna slatka vrsta radosti, koja godi onima koji ulaze u život, kao i onima, koji iz njega izlaze. šetati ujutro rano, za onoga koji voli samoću, isto je, što i šetati noću, s veseljem prirode povrh toga. Ulice su puste, a ptice pjevaju. Cosette, i sama ptica, dizala se rado rano 95

ujutro. Ove su se jutarnje šetnje spremale još uveče. On je predlagao, ona je pristajala. To se udešavalo kao kakva za vjera, izlazilo bi se prije dana, i utoliko je više za Cosettu to bila jedna mala sreća. Ove nevine pretjeranosti dopadaju se mladosti. Sklonost Jeana Valjeana bila je, to se već zna, da ide na mjesta malo posjećivana, u samotne kutove, na zaboravljena mjesta. Bilo je tada u okolini pariških gradskih vrata siromašnih polja, gotovo izmiješanih gradskim predjelima, na kojima je rasla preko ljeta kržljava pšenica, a koja su u jesen izgledala ne kao požnjevena, nego kao olinjala. Jean Valjean ih je posjećivao s osobitom ljubavlju. Cosetti tu nije bi lo dosadno. Tu je ona opet postajala djevojčica, mogla je trčati, mogla se igrati, skidala je svoj šešir, (stavljala ga na krilo Jeanu Valjeanu i pravila od cvijeća kitice. Gledala je leptire na cvijeću, ali ih nije hvatala; s ljubavlju se rađaju sažaljivost i raznježavanje i mlada djevojka, koja ima u sebi jedan svoj drhtavi i 'krhki ideal, ima milosti i za leptirova krila. Ona je plela u vijenac crvene makove i metala ih sebi u kosu, i oni su, prožeti i obasjani suncem, plameno crveni, uokvirivali ovo ružičasto lice krunom od žeravica. štaviše, i kad je njihov život bio zagorčen, oni su sačuvali naviku tih svojih jutarnjih šetnja. I tako su jednog listopadslkog jutra, potaknuti savršenom vedrinom jeseni 1831, bili izašli i u zoru se našli u blizini gradskih vrata du Maine. To još nije bila zora, to je bilo praskozorje, čas, koji očarava svojom plahošću. Gdjekoja zvijezda tu i tamo na blijedom i dubokom azuru, zemlja sasvim crna, nebo sasvim bijelo, neko podrhtavanje u vlatima trave, svuda mistično prožimanje mraka. Jedna ševa, koja je izgledala pomiješana sa zvijezdama, pjevala je s neobične visine i činilo se, kao da ova himna malenkosti Beskraju umiruje neizmjernost. Na istoku je crkva Val-de-Grace ocrtavala svoju mračnu skupinu na horizontu, koji je sjao ocjelnom bjelinom; sjajna se Venera dizala iza njezine kupole i izgledala kao duša, koja izlazi iz mračne građevine. Svuda mir i tišina; nigdje nikoga sredinom ulice; sa strane po koji rijetki prolaznik — jedva se vidio — odlazio je na rad. 96

Jean Valjean je bio sjeo malo podalje od puta na grede, istovarene pred vratima nekog skladišta drvom. Lice mu je bilo okrenuto putu, a leđa danu; on je zaboravljao sunce, koje tek što se nije rodilo; bio je pao u jedno od onih svojih dubokih razmišljanja, u ikojima se koncentrira cijeli duh i koja su isto, što i četiri zida. Ima razmišljanja, koja bi čovjek mogao nazvati vertikalnima; kad čovjek upadne na njihovo dno, treba mu mnogo vremena, da se vrati na zemlju. Jean Valjean je bio sišao u jedno od ovakvih sanjarenja. On je mislio na Cosettu, na moguću sreću, da se ništa ne stavi između nje i njega, na svjetlost, kojom je ona ispunjavala njegov život, svjetlost, koja je bila disanje njegove duše. Bio je gotovo sretan u tom sanjarenju. Cosette je stajala kraj njega i gledala oblake, kako dobivaju ružičastu boju. Odjednom Cosette vikne: — Oče, čini se, kao da tamo dolje nešto ide. — Jean Valjean podiže oči. Cosette je imala pravo. Cesta, koja vodi na stara gradska vrata du Maine, produžava, kao što je poznato, ulicu Sevres i unutrašnji je bulvar presijeca u pravom kutu. Na uglu ceste i bulvara, na mje stu raskršća, čula se neka lupa, 'koja se mogla teško objasniti u ovo vrijeme. Pojavi se neka nejasna gomila. Nije se moglo pravo razabrati, šta je to nakazno, što je dolazilo s bulvara i prelazilo na cestu. To je raslo, izgledalo je da se miče po nekom redu, a bilo je naježeno i drhtavo; sličilo je na kola, ali se tovar nije mogao razabrati. Bilo je konja, kotača, uzvika; bičevi su pucali. Malo-pomalo ocrtaše se potezi, iako još uvijek obavijeni mrakom. To su uistinu bila kola, koja su s bulvara skre nula na cestu i koja se uputiše gradskim vratima, blizu kojih se nalazio Jean Valjean; druga jedna istoga izgleda išla su za ovima, zatim treća, pa četvrta; sedmero kola izađoše jedna za drugima, .konjske glave jednih dodirivale isu zadnji dio drugih. U ikolima su se kretale neke prilike, u sumraku se vidjelo neko svjetlucanje, kao da je bilo golih sabalja, čuo se zvek koji je nalikovao na zvek pomaknutih okova; to se približavalo, glasovi su rasli, i sve je bilo užasno, kao da izlazi iz pećine snova. 7 Jadnici II

97

Kad se to približilo, dobilo je svoj oblik i ocrtalo se iza drveća bljedilom priviđenja; dan, koji se pomaljao, lijepio je modrikastu svjetlost na ovaj mravinjak, u isti mah i groban i živ, glave silueta postadoše mrtvačka lica, i evo, šta je to bilo. Sedmero kola išlo je u jednom lancu po putu. Šestero prvih imalo je naročiti oblik. Ta kola su nalikovala na du gačka lončarska kola; bila su to neka vrsta dugačkih ljestava, položenih na kotače. U sva'ka od tih kola ili bolje reći od tih ljestava bila su upregnuta po četiri konja. Ti su konji vukli čudne grozdove ljudi. Na ono malo svjetlosti, što je bilo, ti se ljudi nisu vidjeli; oni su se tek naslućivali. Dvade set i četiri na svakim kolima, po dvanaest s jedne i s druge strane, naslonjeni leđima jedni na druge, okrenuti licem pro laznicima, s nogama u praznom prostoru, ovi su ljudi tako putovali; za leđima su imali nešto što je zvečalo, a to je bio lanac, a o vratu nešto što je sijalo, i to je bio lančić, kojim su bili vezani za kola. Svaki je imao svoj lančić, a lanac je bio za sve; tako da su ova dvadeset i četiri čovjeka, ako bi im se desilo da siđu s kola i da idu pješice, bila vezana ne kom vrstom neumoljive zajednice i vijugala se po zemlji s lancem kao hrptenicom, sličeći donekle na stonogu. Sprije da i iza svakih kola stajala su dva čovjeka naoružana puška ma, i jedan i drugi držali su pod nogama kraj od lanca. Sedma kola, s ljestvama, bila su na četiri kotača i vuklo ih je šest konja; bila su natovarena jednom zvučnom gomilom željeznih lanaca, zdjela od livenog metala, grijalica i okova, a preko svega toga se pružilo nekoliko vezanih, koji su izgledali bolesni. Ova teretna kola bila su sva načinjena od da saka, koje su izgledale, kao da su nekada služile za mučenje. Kola su išla sredinom ulice. S obje strane su išli dvostru ki redovi čuvara s posramljenim izgledom, na glavi su imali troroge šešire, kao vojsika direktorij uma, zamazani i pode rani, prljavi, neobično obučeni u odore invalida i hlače, napo la plave napola bijele, gotovo u dronjcima, s crvenim rame nima, žutim gajtanima, puške, batine; neka vrsta propalica vojnika. Ovi panduri izgleda da su bili sastavljeni od kraj nje propalih prosjaka i okrutnih krvnika. Onaj, koji je iz-

gleda bio njihov starješina, držao je u ruci stražarski bič. Sve ove pojedinosti izbrisane sumrakom, ocrtavale su se sve više i više na danu, koji se rađao. Ispred i iza te povorke po jedan oružnik na konju, s izvučenom sabljom. Povorka je bila tako dugačka, da u trenutku, kad su prva kola bila stigla do gradskih vrata, posljednja su jedva izla zila iz bulvara. Gomila, ne zna čovjek otkuda izišla i sakupljena u tren oka, ikako je to vrlo često u Parizu, gurala se s obje strane ceste i gledala. U obližnjim ulicama čuli su se uzvici ljudi, koji su se dozivali, i drvena obuća vrtlara, koji su dotrčali da vide. Ljudi, natrpani u dugačka kola, truskali su se šuteći. Bili su svi u platnenim hlačama, s golim nogama u drvenim cipelama. Ostalo odijelo po proizvodu fantazije bijede. Modri od jutarnje svježine. Njihovo čudno odijelo bilo je u odvratnom neskladu; ništa nije tužnije nego harlekin od dronjaka. Šeši ri bez tjemena, kape umrljane katranom, strašne vunene kape, i pored radničke bluze kaput s ispalim laktovima; nekoliko ih je imalo ženske šešire; neki su imali na glavi koša rice; vidjela su se rutava prsa, a kroz poderotine na odijelu vidjela su se tetoviranja, hramovi ljubavi, razbuktala srca, kupidoni. Opažali su se lišajevi i nezdravo crvenilo. Dvojica--trojica imali su slamnato uže privezano za kola i obješeno kao uzde, da im pridržava noge. Jedan od njih držao je u ruci i prinosio ustima nešto što je bilo slično kamenu i što je on, izgleda, grizao; to je bio kruh, koji je jeo. Ovdje su oči bile suhe, ugašene, ili osvijetljene nekom zlom svjetlošću. Stražari su psovali; okovani ni da pisnu; od vremena do vremena čuo bi se udarac batinom po plećima ili glavama; neki su od ovih ljudi zijevali; dronjci su bili strašni; noge su vi- sile, ramena se njihala; glave se lupale jedna o drugu, gvožđe zvečalo, zjenice okrutno plamtjele, šake se stezale ili otva rale, neosjetljive kao ruke mrtvaca; za povorkom se glasno smijala gomila djece. Ovaj niz kola, ovakav kakav je, bio je vrlo tužan. Bilo je očigledno, da sutra ili za jedan sat može pljusnuti kiša, da će za njom doći druga, zatim opet druga, i da će njihova jad-

98

7* 99

na odijela biti skroz promočena, i da, kad se ovi ljudi jednom promoče, više se neće osušiti, kad se jednom smrznu, više se neće ugrijati, da će njihove platnene hlače biti kišom zalijepljene za kosti, da će kiša napuniti njihove drvene cipele, da udarci biča neće moći spriječiti cvokotanje čeljusti, da će ih lanac i dalje držati za vrat, da će njihove noge i dalje visiti; i bilo je nemoguće ne zadrhtati na pogled ovih ljud skih prilika, ovako povezanih i nepomičnih pod hladnim jesenjim oblacima, izloženih kiši, vjetru, svima bjesnilima zraka, kao drveće i kao kamenje. Udarci batine nisu štedjeli čak ni bolesne, koji su ležali svezani konopcima i nepomični na sedmerim kolima i koji su izgledali bačeni tamo kao vreće pune bijede. Odjednom se pojavi sunce; s istoka bljesne ogromna zraka i reklo bi se, kao da baci vatru na sve ove strašne glave. Jezici se odriješiše; nastade neka vrsta eksplozije od cerekanja, psovka i pjevanja. Široka horizontalna svjetlost presiječe na dvoje cijelu povorku, osvjetljujući glave i prsa, a ostavljajući noge i kotače u tami. Misli se pojaviše na ovim licima; ovaj trenutak je bio strašan; vidljivi demoni sa spuštenim maskama, okrutne duše sasvim gole. Premda osvijetljena, ova je gomila ostajala mračna. Neki ljudi, veseli, imali su u ustima cijev od pera, kroz koju su duvali pljuvačku na gomilu, birajući naročito žene; zora je pojačavala crnilom sjena ove žalosne profile; ni jedno jedino biće, koje ne bi bilo unakaženo bijedom; to je bilo toliko čudovišno, te je izgle dalo, kao da je sunčana svjetlost promijenjena u blijesak munje. Kola, koja su išla na čelu povorke, pjevala su s divljom veselošću, koja je parala uši, jedan potpourri od Desaugiersa; stabla su zlokobno drhtala; kraj ceste su lica građana slušala s idiotskim izrazom raskalašene šale ovih utvara. Sva se bijeda nalazila u ovoj povorci kao kakav kaos; bilo je tu ličnih uglova sviju životinja; starci, mladići, ćelave lubanje, sijede brade, cinična čudovišta, zla odricanja, divlji grčevi, bezumna ponašanja, njuške pod kapama, neka gotovo djevojačka lica s uvojcima na sljepoočicama, dječja lica i baš zbog toga užasna; mršava lica skeleta, kojima je još manjkala samo smrt. Na prvim kolima vidio se jedan crnac, 100

koji je možda bio rob, pa je sad mogao da uspoređuje ovaj nov lanac s onim od nekada. Sramota je bila prešla preko ovih čela; na ovome stupnju padanja izvršen je kod sviju do posljednje dubine posljednji preobražaj; neznanje, preobraženo u blesavost, bilo je jednako s inteligencijom, preobraženom u očajanje. Nije bilo druge moguće karakteristike za ove ljude, koji su izgledali kao elita u blatu. Bilo je jasno da ih priređivač ove odvratne procesije nije klasificirao. Ova su bića bila povezana i sparena izmiješano, vjerojatno po nekom alfabetskom neredu, svrstana u kola onako otprilike. Međutim, grupirani užasi uvijek su na koncu konca davali neku rezultantu; svako sabiranje nesreća daje jednu sumu; iz svakoga lanca izbijala je po jedna zajednička duša i svaka kola imala su svoju fizionomiju. Kraj onoga što je pjevao, bio je jedan koji je urlao; treći je zazivao Boga; vidio se je dan koji je škrgutao zubima; netko opet od njih prijetio je prolaznicima; netko je hulio na Boga; posljednji je šutio kao grob. Dante bi povjerovao da vidi sedam krugova pakla u kretanju. Bila je to mračna povorka osuđenih na muke. Jedan od čuvara koji je imao kuku na kraju svoje batine, izgledao je od vremena do vremena kao da pretresa ovu gomilu ljudskog smeća. Jedna stara žena u gomili spokazivala ih je prstom dječaku od pet godina i govorila mu: Ugursuze, ovo će te opametiti. Kako je pjevanje i psovanje raslo, onaj, koji je sličio na starješinu, zviznu bičem i na ovaj znak, spusti se na sedmera kola strašno batinjanje, muklo i slijepo, koje je šuštalo kao gra'd; mnogi pocrvenješe i zapjeniše se, što je još podvostručilo radost sakupljenih derana, koji su izgledali kao oblak muha oko ove rane. Oko Jeana Valjeana postalo je strašno. To više nije bila zjenica; to je bilo ono duboko staklo, koje tako često zamjenjuje pogled kod izvjesnih nesretnika, koje izgleda da nije svjesno stvarnosti i u kojemu gori odbljesak užasa i kata strofa. On nije gledao prizor; za njega je to bilo priviđenje. Htio je da ustane, pobjegne, umakne, a nije bio kadar da makne nogom. Gdjekada vas nešto, što vidite, zgrabi i drži. 101

LM

Ostao je prikovan, okamenjen, blesav, pitajući samoga sebe kroz neku zbunjenu i neiskazanu strepnju, šta znači ovo grobno gonjenje. Odjednom on prinese ruku čelu, uobičajeni pokret onih, kojima se iznenada vraća pamćenje; on se sjeti da je to bilo zaista putovanje, da je ovo obilaženje bilo uobi čajeno, da bi se izbjegli susreti s kraljem, uvijek mogući na putu u Fontainebleau, i da je prije trideset godina i sam pro šao kroz ova gradska vrata. Na drugi način samo. Cosette je bila isto toliko prestra vljena. Ona nije razumijevala; dah joj je bio stao; ono, što je vidjela, činilo joj se nemoguće; najzad ona povika: — Oče! Šta je to u tim kolima? Jean Valjean odgovori: — Robijaši. — Kuda to idu? — Na galije. U ovome trenutku batinjanje, umnoženo od stotinu ruku, bilo je žestoko, umiješaše se udarci sablje ploštimice, bilo je to kao neko bjesnilo bičeva i batina; osuđenici se savijahu, gnusna pokornost nast upi posli je mučenj a i svi zašutj eše s pogledima svezanih vukova. Cosette je drhtala cijelim tije lom; ona nastavi: — Oče, jesu li to ljudi? — Gdjekada — reče jadnik. To je u stvari bio »Lanac«, sprovod zarobljenika, koji je pošao prije zore iz Bicetre, išao putem u Mans, da bi izbje gao Fontainebleau, u kome je bio tada kralj. Ovo obilaženje nastavljalo je užasno putovanje još za tri do četiri dana više; ali da bi se kraljevskoj ličnosti uštedio prizor jednoga muče nja, moglo se ono sasvim lijepo nastaviti. Jean Valjean došao je kući skrušen. Ovakvi susreti su udarci, i uspomene, koje oni ostavljaju, sliče na potres. Međutim, Jean Valjean, vraćajući se s Cosettom u ulicu Babilon, nije ni primjećivao, da mu je ona postavljala i dru ga pitanja povodom ovoga, što su malo prije vidjeli; možda j e bi o suviše udublj en u svoju poti štenost da bi do nj ega 102

doprle ove riječi i da bi na njih odgovarao. Samo uveče, kad ga je Cosette ostavljala da ode i legne, čuo je, gdje ona polu glasno govori, više kao za sebe: — Čini mi se, kad bih srela negdje na putu jednoga od onih ljudi, o Bože, umrla bih već od toga što bih ga vidjela izbliza. Srećom je slučajno poslije ovog tragičnog dana, ne znam već povodom kakve proslave, bila svečanost u Parizu, smo tra na Marsovu polju, utakmica na Seini, predstava u teatru Elizejskih polja, vatromet na raskršću Zvijezde, iluminacija svuda. Jean Valjean i preko svojih običaja odvede Cosettu na ova uživanja da je razonodi od jučerašnjih uspomena i da joj izbriše u nasmijanoj buci cijeloga Pariza užasnu stvar, koja je prošla pred njom. Smotra, kojom je započela svečanost, učinila je sasvim prirodnim kruženje odora. Jean Valjean obuče svoje odijelo narodnoga gardiste s neobičnim unutra šnjim osjećanjem čovjeka, koji se zaklonio. Uostalom, svrha ove šetnje izgleda da je bila postignuta. Cosette, koja je bila stavila sebi u dužnost da čini po volji svome ocu i za koju je i inače prizor bio nov, primi to rastresenje s lakom i pri jatnom ljupkošću mladosti i ne napravi nikakvu prezirnu grimasu pred ovom zdjelom radosti koja se naziva narodni blagdan; tako je Jean Valjean povjerovao da je uspio i da nije ostalo ni traga od one gnusne vizije. Nekoliko dana kasnije, jednoga jutra, kako je grijalo li jepo sunce i njih oboje bili na vrtnom pragu — drugi grijeh proti pravilu, koje kao da je bio postavio sebi Jean Valjean, i proti navici da ostane u svojoj sobi, otkako je Cosette po stala tužna — Cosette je stajala u jutarnjoj nemarnoj toale ti; Scoja tako ljupko obavija mlade djevojke i koja izgleda kao oblak na zvijezdi; « glavom uokvirenom svjetlošću, ru žičasta poslije dobroga spavanja, pod blagim pogledima raznježenog dobrog čovjeka, i držala je u ruci jedan krasuljak. Cosette nije znala za čarobnu igru: ljubi me, malo, strastveno itd. Tko bi je mogao i naučiti tomu? Ona je instinktivno pitala cvijet, bezazleno, ne znajući da je kidati latice s krasulj-ka isto što i kidati jedno srce. Kad bi postojala i četvrta gra cija, nazvana Melankolija, ali nasmijana, ona bi morala iz gledati kao ova gracija. Jean Valjean je bio očaran, proma103

trajući ove male prste na cvijetu, zaboravljajući na sve u svijetu, kojim se ovo dijete okružavalo. Jedan crvendać šaputao je u grmu kraj njih. Bijeli su oblaci tako veselo prelazili preko neba, da bi se reklo, da su pušteni na slobodu. Cosette je i dalje pažljivo cupkala cvijet; čini se, da je mislila na nešto; ali to je moralo biti nešto prekrasno; najednom ona okrene glavu na ramenu s delikatnom sporošću labuda, i reče Jeanu Valjeanu: — Oče, što su to galije?

KNJIGA ČETVRTA Pomoć odozdo, mo^e biti pomoć odozgo

IZVANA RANA, IZNUTRA OZDRAVLJENJE Njihov se život tako malo^omalo zamračivao. Bila im je ostala samo jedna razonoda, koja je nekada bila prava sreća, to jest da idu i nose kruh onima, koji su gladni, i odijela onima, kojima je hladno. Kod ovih posjeta siromasima, u kojima je Cosette često pratila Jeana Valjeana, oni su nalazili neki ostatak od njihovih starih izljeva ljuba vi; i ponekad, kad je dan bio dobar, kad se poteklo u pomoć mnogoj nevolji i oživjelo i ugrijalo dosta male djece, Cosette je uveče bila malko vesela. U ovo su vrijeme posjetili jazbinu Jondretteovih. Sutradan poslije tog posjeta, pojavio se Jean Valjean u paviljonu, miran kao i obično, ali sa širokom ranom na lije voj ruci, vrlo zapaljenom, vrlo gnojnom, koja je sličila na opeklinu i koju on objasni na neki način. Ova mu je rana pribavila groznicu kroz mjesec dana i prisilila ga da ne izlazi iz kuće. Nije htio primiti nikakvog liječnika. Kad ga je Co sette nagovarala na to, on je govorio: — Pozovi psećeg li ječnika. Cosette ga je previ jala jutrom i večerom s tako božan skim izgledom i anđeoskom srećom, što može i ona njemu biti u nečem korisna, da je Jean Valjean osjećao kako mu se vraća sva stara sreća, njegovih strahovanja i njegovih strepnja nestade, i on je promatrajući Cosettu govorio: — Oh, sretne rane! Oh, dobra zla! 105

Cosette, videći svoga oca bolesnog, napusti paviljon i dobi volju za malim stanom i zadnjim dvorištem. Ona je gotovo cijeli dan provodila kraj Jeana Valjeana i čitala mu knjige koje je on htio. Uglavnom putopise. Jean Valjean se preporađao; njegova je sreća oživjela s neiskazanim zrakama; Luxembourg, mladi nepoznati šetalac, Cosettina hladnoća, svi ovi oblaci njegove duše izbrisali se. On je dolazio do toga da kaže sam sebi: — Sve sam to samo uobrazio. Ja sam stari ludov. Sreća je njegova bila tolika, da je užasno pronašašće Thenardierovih u Jondretteovoj jazbini tako reći samo skliznulo po njemu. Uspjelo mu je da se izvuče, njegov je trag zameten! Šta ga se tiče ostalo! Mislio je na one jadnike i ža lio ih. — Sad su svi u tamnici i odsad više nisu kadri škoditi drugima — mislio je on — ali kako žalosna porodica u ne volji! Što se tiče odvratnog priviđenja na gradskim vratima du Maine, Cosette nije više o njemu govorila. U samostanu su časne sestre učile Cosettu glazbi. Cosette je imala glas sjenice, koja bi imala dušu, i gdjekada je uveče, u skromnom stanu ranjenikovu ipjevala žalosne pjesme koje su veselile Jeana Valjeana. Proljeće je dolazilo, vrt je bio tako divan u ovo doba go dine, da je Jean Valjean rekao Cosetti: — Zašto ne ideš u vrt? Ja hoću da se malo prošetaš. — Kako vi hoćete — reče Cosette. I slušajući oca, ona nastavi svoje šetnje po vrtu, češće sama, jer kao što smo već istaknuli, Jean Valjean koji se vjerojatno bojao da ne bude primijećen kroz ogradu, nije go tovo nikad dolazio ovamo. Rana Jeana Valjeana bila je za njega neka vrsta prepo roda. Kad je Cosette vidjela da je njezinu ocu lakše, da ozdra? vljuje i da izgleda sretan, ona osjeti neko zadovoljstvo, koje nije čak ni primijetila, tako je ono došlo polako i prirodno. A onda je to bilo u mjesecu ožujku, dani su već postali duži, zima je odlazila, a zima odnosi uvijek sa sobom nešto od naših žalosti; zatim je došao travanj, prvo rađanje ljeta, svjež 106

kao svaka zora, veseo kao svako djetinjstvo, gdjekada malko plačljiv kao svako novorođenče, što on zapravo i jest. Priro da ima u,tome mjesecu svojih dražesnih svjetlosti, koje pre laze preko neba, pa oblake, pa drveće, pa livade i cvijeće u srcu čovjekovu. Cosette je bila i suviše mlada, da ova travanjska radost, koja je sličila na nju, ne prodre u nju. Neosjetljivo, tako da sama nije ni primjećivala, otišao je mrak iz njene duše. U proljeću je svjetlo i u tužnim dušama, kao što je u podne vi dno i po podrumima. Ni sama Cosette nije više bila jako tu žna. Uostalom, tako je to bilo, iako ona nije bila toga svje sna. Ujutro oko deset sati, poslije doručka, kad bi joj uspje lo odvući oca na jedno četvrt sata u vrt i kad se šetala s njim po suncu blizu kućnoga praga, pridržavajući mu bolesnu ru ku, ona nije ni opažala da se svaki čas smije i da je sretna. Jean Valjean, opijen, gledao ju je kako se opet rumeni i kako joj se vraća svježina. — Oh, draga rano! — ponavljao je tiho, kao za sebe. I bio je zahvalan Thenardieru. Kad je njegova rana zacijelila, nastavio je svoje samotne šetnje u sumrak. Bila bi zabluda vjerovati da se čovjek može tako šetati p,o nenaseljenim četvrtima Pariza, a da mu se što ne dogodi. II MAJKA PLUTARO.UE NIJE ZBUNJENA KADA TREBA OBJASNITI NEOBIČNU POJAVU Jedne večeri nije mali Gavroche okusio baš ništa; sjeti se da nije ni jučer ručao; to je postajalo već dosadno. On se odluči da ipak nekako večera. Ode se skitati oko Salpetriere, na osamljenim mjestima; tamo bi možda mogao naći kakav neočekivani zalogaj; ondje, gdje nema nikoga, može se naći nešto. Dođe do jedne kolonije koja mu je nalikovala na selo Austerlitz. Na jednoj od svojih prošlih skitnja primijetio je tamo neki stari vrt, u kom je stanovao jedan stari čovjek s jednom 107

starom ženom, i u tom vrtu neko prilično jabukovo stablo. Kraj ove jabuke nalazilo se neko spremište za voće, slabo za tvoreno, iz kojega bi se mogla izvući koja jabuka. Jedna ja buka je večera; jedna jabuka je život. Ono, što je upropastilo Adama, maglo bi spasiti Gavrochea. Vrt se nalazio uz jednu osamljenu nepopločenu ulicu koja je bila porubljena živicom. Živica je dijelila vrt od ulice. Gavroche se uputi k tom vrtu, pronađe uličicu, prepozna vrt, ugleda u vrtu spremište za voće, promjeri živicu; živica je jedan skok. Dan se približavao kraju, na ulici nigdje ni jedne mačke, upravo zgodan čas. Gavroche obiđe živicu, za tim se odjednom zaustavi. Iz vrta su se čuli glasovi. Gavroche je gledao u vrt kroz otvor na živici. Dva koraka daleko od njega, pod živicom s druge strane, upravo na mjestu gdje je trebalo po njegovu mišljenju nači niti rupu, nalazio se položeni kamen koji je predstavljao neku vrstu klupe, na toj iklupi sjedio je starac, čiji je bio vrt, pred njim je stajala neka stara žena. — Gospodine Mabeufe! — govorila je ona. — Mabeuf! — pomisli Gavroche — ovo je ime kao iz priče. Starac, kome se starica obraćala, nije se micao. Stara ponovi: — Gospodine Mabeufe! Starac, ne dižući očiju sa zemlje, odgovori napokon: — šta je, majko Plutarque? — Majka Plutarque! — pomisli Gavroche — i drugo ime kao iz priče. Majka Plutarque nastavi i primora starca da prihvati razgovor. — Kućegazda nije zadovoljan. — Zašto? — Duguje mu se tri roka. — Za tri roka dugovat će mu se četiri. — Veli da će vas izbaciti da spavate napolju. — Ići ću. — Piljarica hoće da joj se plati. Ne da više ni komadića drva. Cime ćete se grijati ove zime? Nećemo imati ni drvca. 108

— Ima sunca. — Mesar je otkazao kredit, ne da više mesa. — To j e baš dobro. Ja ionako slabo probavlj am meso. Teško je. — Š t a će m o z a ru ča k? — Kruh. — Pekar traži da mu se plati račun, i veli, da ako nema para, nema ni kruha. — Dobro. — Pa što ćete onda jesti? — Imat ćemo jabuke iz vrta. — Ali, gospodine, ipak se ne može živjeti tako, bez no vaca. — Ali kad ih nemam. Stara ode, starac ostade sam. Poče da razmišlja. Gavroche je razmišljao također. Gotovo pade mrak. Prvi rezultat Gavrocheova razmišljanja bio je taj, što mjesto da preskoči živicu, on se zavuče u nju. Grane se malko razmaknuše. — Gle — povika u sebi Gavroche — sobica! — I zavuče se unutra. Gotovo je bio leđima naslonjen na klupu čiče Mabeufa. čuo je osamdesetgodišnjaka kako diše. Tada, umjesto večere, pokuša spavati. To je bio san mačke, san na jedno oko. Uspavljujući se, Gavroche je još neprestano vrebao. Bjelina neba u sumraku činila je da se zemlja bjelasala, i uličica je izgledala kao kakva modra linija između dva niza tamnoga šiblja. Odjednom se na ovoj bjelkastoj vrpci pojaviše dvije pri like. Jedna je išla naprijed, druga — u izvjesnom razmaku — za njom. — Evo dva stvora — promrmlja Gavroche. Prva prilika sličila je na kakvog staroga građanina, po gnutog i zamišljenog, obučenog više nego jednostavno, koji je išao polako zbog godina i šetao pod vedrim nebom. Drugi je bio uspravan, čvrst, vitak. Ravnao je svoje ko rake prema koracima prvoga; ali pod lakim i bezbrižnim držanjem osjećala se vitkost i okretnost. Ova prilika imala je 109

osim nečega okrutnog i fatalnog linije, koje su se tada nazi vale elegantnima; šešir je bio dobroga oblika, redengot crn, dobro skrojen, vjerojatno od lijepe tkanine, istegnut u pasu. Glava se dizala s nekom vrstom snažne dražesti, a pod obodom šešira nazirao se u sumnaku blijedi mladenački profil. Ovaj profil imao je ružu u ustima. Ova druga prilika bila je dobro poznata Gavrooheu; to je bio Montparnasse. Što se tiče prvoga, ništa se drugo nije moglo reći, nego da je bio neki stari dobričina. Gavroche pristupi odmah promatranju. Jedan od ove dvojice prolaznika nesumnjivo je imao izvjesne namjere s drugim. Gavroche je bio dobro namješten da vidi što će se dogoditi. Sobica je bila vrlo zgodna da se pretvori u busiju. Montparnasse u lovu, u ovo doba, na jednom ovakvom mjestu, to je bilo puno prijetnje. Gavroche je osjećao kako se njegova gamenska unutrašnjost uzbuđuje od sažaljenja prema starome. Šta da čini? Da se umiješa? Jedna slabost bi pritekla u pomoć drugoj! Bar bi Montparnasse imao čemu da se smije. Gavroche se nije zavaravao, da za ovog strašnog razbojnika od osamnaest godina — prvo starac, a zatim dijete, bila bi tek dva zalogaja. Za vrijeme dok je Gavroche ovako razmišljao, odjednom se odigrao napad, iznenadan i grozan. Napad tigra na divljeg magarca, napad pauka na mušicu. Montparnasse je naglo bacio ružu, skočio na starca, ščepao ga za grlo, obuhvatio ga i pripio se uza nj, i Gavroche je jedva imao vremena da zadrži uzvik. Jedan trenutak kasnije jedan od ova dva čovjeka bio je pod drugim, obrvan, u hropcu, koprcajući se, s jednim kamenim koljenom na grudima. Samo to nije bilo savršeno onako, kako je to Gavroche očekivao. Onaj, što je ležao na zemlji oboren, bio je Montparnasse; odozgo je bio stari dobričina. Sve se ovo odigralo nekoliko koraka daleko od Gavrochea. Starac je dobio udarac i vratio ga tako strašno, da su u tren oka napadač i napadnuti izmijenili uloge. 110

— Evo jednog ponositog invalida! — pomisli Gavroche. I nije se mogao uzdržati da ne zapljeska rukama. Ali to je bilo izgubljeno pljeskanje. Nije stiglo do dvojice koja su se borila, zauzeti i zaglušeni jedan drugim, mijenjajući svoje dahove u borbi. Nastade tišina. Montparnasse prestade da se koprca. Gavroohe reče sam za sebe: — Zar je mrtav? Dobričina nije izgovorio ni jednu riječ, niti pustio i jedan uzvik. On se uspravi i Gavroche ga začu kako je kazao Montparnasseu: — Ustani. Montparnasse se uspravi, ali ga je dobričina držao. Montparnasse je izgledao ponižen i bijesan, kao kurjak, koga je iznenada dočepao ovan. Gavroche je gledao i slušao, naprežući se da udvostruči snagu očiju ušima. Svega je to jako zanimalo. Bio je nagrađen za svoju savjesnu strepnju. Mogao je uhvatiti u brzini dijalog, kome je sumrak davao izvjesnu neodređenu tragičnost. Dobričina je ispitivao. Montparnasse je odgovarao: — Koliko ti je godina? — Devetnaest. — Snažan si i zdrav. Zašto ne radiš što? — To mi je dosadno. — Cime se baviš? — Besposličarenjerh. — Govori ozbiljno. Može li što da se učini za tebe? Šta bi htio da budeš? — Lopov. Nastade tajac. Starac je izgledao duboko zamišljen. Bio je nepomičan i nije puštao Montparnassea. Od vremena do vremena mladi razbojnik, snažan i jak, trzao se iznenada kao divlja zvijer, uhvaćena u stupicu. On se trzao, pokušavao da prevari, upravo luđački otimao i ruke i noge i nastojao da umakne. Starac se činio kao da toga ni ne primjećuje, svojom jednom rukom držao je njegove dvije s uzvišenom ravnodušnošću neograničene snage. 111

Razmišljanje starčevo potraja neko vrijeme, zatim, pogledavši Montparnasseu ravno u oči, blago podiže glas i oslovi ga u sumraku, u kome su bili, nekom vrstom svečana govora, od koga Gavroche ne izgubi ni jednu riječ: — Dijete moje, ti si od lijenosti izabrao jedan od najtežih poslova. Veliš da si besposličar! Pa spremi se onda za rad! Jesi li kada vidio jednu užasnu spravu, zove se stroj za prešanje metala. Njega se treba dobro čuvati, to je nešto podmuklo i okrutno; ako ti zahvati samo jedan kraj od kaputa, otići ćeš pod njega čitav. Taj stroj ti je lijenost. Zaustavi se na tome putu, dok još ima vremena za to, i bježi! Inače si gotov; još samo malo, i poletjet ćeš s jednog zupca na drugi. Jednom, kad si tako uhvaćen, ne nadaj se više ničemu. Na posao, ljenivče! Nema više odmora. Gvozdena ruka neumoljivog rada dohvatila te je. Zarađuj sebi za život, imaj dužnosti, ispunjavaj obveze. Ti nećeš da budeš kao ostali svijet, to ti je dosadno! E, pa lijepo! Bit ćeš na drugi način. Rad je zakon; onome, kome ga oduzima dosada, nametnut će ga kazna. Nećeš da budeš radnik! Bit ćeš rob. Rad vas ostavlja na jednoj strani samo zato da bi vas dočepao s druge; nećeš biti njegov prijatelj, dobro! Bit ćeš njegov crnac. Ah! Tebi se ne mili umor poštena čovjeka! Onda će s tebe kapati znoj osuđenika. Ondje gdje drugi budu pjevali, ti ćeš se gušiti u hropcu. Gledat ćeš izdaleka, odozdo, druge ljude, kako rade; činit će ti se da se odmaraju. Ratar, žetelac, mornar, kovač po-javljivat će ti se okruženi svjetlošću kao izabranici raja. Kakav je samo sjaj s nakovnja! Voditi plug, vezati snopove, to je radost! Brod na pučini u slobodi, kakva svečanost! A ti, Ijenivče, razbijaj kamen, vuci, kotrljaj, koračaj! Vuci svoj jaram, postani tegleća marva u kolima pakla! Ali! Ne raditi ništa, to je bio tvoj cilj! E lijepo! Nećeš biti ni jednog tje dna, ni jednog dana, ni jednog sata bez preopterećenja. Nećeš se usuditi podignuti ništa bez straha. Svakoga časa, koji prođe, pucat će ti mišice. Ono, što je za druge pero, za tebe će biti stijena. Najjednostavnije stvari postat će za tebe nepristupačne. Život oko tebe bit će monstruozan. Ići, dolaziti, disati, toliko užasnih poslova! Pluća će ti se činiti teška sto funti. Da li je bolje proći ovuda ili onuda, to će biti problem 112

za rješavanje. Prvi prolaznik, koji hoće izaći, gurne samo vfata, pa je vani. A ti, ako hoćeš izaći, moraš najprije probiti zid. Šta čini običan svijet, da bi izašao na ulicu? Svaki siđe niza stube; a ti? Ti dereš pokrivač s kreveta, vežeš od njega vrpcu za vrpcu, zatim prolaziš kroz prozor, visiš na tome koncu nad ponorom, to je obično noću, možda po oluji, na kiši, vihoru, i ako je konopac kratak, nemaš drugoga načina nego da padneš. Da padneš onako, prepuštajući slučaju, u ponor, s ma koje visine, na što? Na ono, što je dolje pod tobom, na nepoznato. Ili ćeš se pak izvući kroz dimnjak od peći, izlažući se opasnosti, da izgoriš; ili ćeš gmizati kroz kanal, izlažući se opasnosti, da se utopiš. Ne govorim ti o otvorima, koje treba sakriti, o ikamenju, koje treba dići i opet staviti na mjesto dvadeset puta na dan, o odvaljenim komadićima maltera, koje treba sakriti u slamnjaču. Dođe se do brave; gra đanin ima u džepu ključ koji mu je načinio bravar. A ti, ako hoćeš proći ovuda, osuđen si na to da sam načiniš jedno remek-djelo; uzet ćeš jednu krajcaru, presjeći je na dvije polovice; kakvim alatom? Moraš ga izmisliti. To je tvoja stvar. Zatim ćeš izdupsti unutrašnjost ovih dviju pljoštica, pazeći brižljivo da ne povrijediš vanjsku stranu, načinit ćeš svuda okolo jedan urez, tako da dva dijela prilegnu sasvim jedan na drugi kao poklopac na kakvo izdubljenje. Kad je gornja i donja strana ovako sklopljena, nitko ne može naslutiti ništa. Za stražare, jer na tebe će neprestano paziti, bit će to samo jedna krajcara; za tebe će biti kutija, šta ćeš metnuti unutra? Jedan mali komadić čelika. Pero iz sata, kome si ti izdubio zupce i načinio od njega pilu. S ovom pilom, dugač kom kao igla i sakrivenom u krajcari, treba ti presjeći jezik na bravi, luk na lancu, rešetke na prozoru, okove na nogama. Kad ovo remek-djelo bude svršeno, čudo izvršeno, dovedena do najvišeg stupnja sva sredstva umjetnosti, drskosti, vještine, i ako bi se doznalo, tko je tvorac toga, što bi bila tvoja nagrada? ćelija. Eto ti budućnosti. Ljenčarenje, zabavljanje, kakvi ponori! Ništa ne raditi, to je jedna od najgorih odluka, je li ti to poznato? Živjeti besposlen od društvenoga soka! Biti nepotreban, to jest škodljiv! To vodi u najdublju dubinu bijede! Teško onome tko hoće biti parazit! On je društveni 8 Jadnici II

113

izmet. Ha! Tebi se ne sviđa raditi! Ti imaš samo jednu mi sao: da se dobro napiješ, dobro najedeš, dobro naspavaš! Pit ćeš samo vodu, jest ćeš crni kruh, spavat ćeš na dasci s gvožđem zarivenim u ruke i u noge, čiju ćeš hladnoću osjećati noću na tijelu! Polomit ćeš gvožđe, pobjeći ćeš. A onda? Vući ćeš se potrbuške po grmlju, jest ćeš travu kao šumski di vljak. A ako budeš opet uhvaćen? Tada ćeš provesti niz godina u podzemnoj tamnici, prikovan za zid, pipajući tražit ćeš vrč s vodom, glođući užasan hljeb mraka, koga ni psi ne bi pogledali, jedući zrnje boba, koje su prije tebe jeli crvi. Po stat ćeš podrumska stonoga. Ah! Smiluj se samome sebi, jadno dijete, još tako mlad, kao što si, sisao si dojkinju prije nepunih dvadeset godina, i jamačno imaš još majku! Ja te njom zaklinjem, poslušaj me. Ti hoćeš imati finu crnu tkaninu, sjajne cipele, ti hoćeš da se friziraš, da se okružiš kovrčama namazanim mirisnim uljem, da se sviđaš ženskom svijetu, da budeš lijep. Bit ćeš ostrižen do kože, s crvenom bluzom i drvenim cipelama. Hoćeš prsten na ruci, imat ćeš lance. A ako pogledaš u ženu, udarac batinom. Tamo ćeš ući s dvadeset godina, izići ćeš s pedeset. Ući ćeš mlad, ružičast, svjež, sa sjajnim očima i svima svojim bijelim zubima, lijepom mladićkom kosom, izaći ćeš izlomljen, savijen, izboran, bez zuba, užasan, s bijelom kosom. Ah, moje jadno dijete, ti si zalutao, besposličarenje ti je loš savjetnik; jedan od najtežih poslova je krađa. Vjeruj meni, ne poduzimaj tako mučan rad, da bu deš lijenčina. Postati huljom nije baš tako ugodna stvar. Mnogo je lakše biti pošten čovjek. Sad idi, i razmisli o ovome što sam ti rekao. E sad, šta si ti htio od mene? Moju kesu? Evo ti je. I starac, puštajući Montparnassea, gurnu mu u ruku svoju, kesu, kojoj Montparnasse za jedan trenutak ocjenjivaše težinu; poslije čega je polako spusti u stražnji džep svoga re dengota, s istom mahinalnom opreznošću, kao da ju je ukrao. Kad je sve ovo izgovorio i uradio, dobričina okrene leđa i mirno nastavi svoju šetnju. — Zvekan! — promrmlja Montparnasse. Tko je bio ovaj dobri čovjek? Čitalac je bez sumnje po godio. 114

Montparnasse, preneražen, gledaše ga, kako iščezava u sumraku. Ovo promatranje bilo je za njega fatalno. Dok se starac udaljavao, Gavroche se približavao. Gavroche baci jedan pogled na drugu stranu i uvjeri se da je čiča Mabeuf možda zaspao, ali da još uvijek sjedi na istoj klupi. Zatim je gamen bio izišao iz grmlja i počeo da gmiže u sjeni iza nepomičnoga Montparnassea. Dođe tako do Montparnassea, a da ga ovaj nije ni vidio ni čuo, polako zavuče ruku u zadnji džep njegova redengota od fine crne tka nine, zgrabi kesu, izvuče ruku i puzeći natrag stane vijugati kao zmija otrovnica u sumraku. Montparnasse, koji nije imao nikakva razloga da bude na oprezu i koji je razmišljao prvi put u svome životu, ne primijeti ništa. Gavroche, kad je sti gao do mjesta gdje je sjedio čiča Mabeuf, baci kesu preko živice i pobježe brzo, koliko su ga noge mogle nositi. Kesa pade upravo na nogu čiče Mabeufa. Ovaj događaj ga razbudi. On se sagne i dohvati kesu. Nije shvaćao ništa, ali otvori. To je bila kesa s dva dijela; u jednom je bilo nešto sitniša, a u drugom šest napoleona. G. Mabeuf, vrlo uplašen, odnese novac svojoj služavci. — To nam je palo s neba — reče majka Plutarque.

KNJIGA PETA Konac različit od početka

KOMBINACIJA SAMOĆE I VOJARNE Cosettina bol, tako mučna i jaka još prije četiri mjeseca, počela se ublaživati i bez njezina znanja. Ona je ozdravljala. Priroda, proljeće, mladost, ljubav prema ocu, veselost ptica i cvijeća činili su, da se u ovu djevojačku i mladu dušu uvlači nešto neodređeno, što je nalikovalo gotovo na zaborav. Zar se vatra potpuno ugasila? Ili se nakupio samo pepeo na že ravici? činjenica je, da se više nije osjećala bolesnom. Jednoga dana sjeti se iznenada na Mariusa: — Eto — reče ona —• ja više ne mislim na to. Te iste-nedjelje primijeti ona da kraj vrtne ograde pro lazi ulicom jedan vrlo lijep oficir kopljanik, stegnut i vitak kao osa, u prekrasnoj odori, obraza kao u mlade djevojke, sa sabljom pod rukom, sjajnih brkova, uglačane kape. Inače plavih vlasi, plavih očiju navrh glave, okrugla, prazna, bezobrazna i lijepa lica; potpuna suprotnost Mariusu. Cigara u zubima. — Cosette pomisli da je ovaj oficir jamačno iz pukovnije u vojarni ulice Babilon. Sutradan ga opet opazi kako je prošao mimo. Zapamtila je i vrijeme. Od toga časa — je li to bilo slučajno? — ona ga je vidjela gotovo svakoga dana kako prolazi. Drugovi oficiri primijetiše, da se u toj »zapuštenoj« bašči, iza loše ograde u stilu rokoko, nalazi jedno prilično lijepo stvorenje, koje se nađe gotovo uvijek u vrijeme, kada pro117

laži lijepi poručnik, koji nije nimalo nepoznat čitaocima i koji se zove Theodule Gillenormand. — Gle! — rekoše mu oni. — Eno tamo jedne male koja te gleda, pogledaj malo i ti. — A zar ja imam toliko vremena da gledam na sve dje vojke, koje mene gledaju? To je bilo upravo u času kada je Marius silazio polako u agoniju i govorio sam sebi: — Kad bih mogao samo da je vidim još jednom prije nego što umrem! — Da se njegova želja ispunila i da je vidio u tom času Cosettu kako gleda ofi cira kopljanika, ne ibi mogao sigurno izgovoriti ni riječi i izdahnuo bi od bola. Tko je tome kriv? Nitko. Marius je bio od onih temperamenata, koji potonu u tugu i u njoj ostanu; Cosette je bila od onih, koji u nju zarone i opet izlaze iz nje. Cosette je uostalom prelazila onaj opasan trenutak, fatalnu fazu za žensko sanjarenje prepušteno samo sebi, u kome srce mlade osamljene djevojke nalikuje na vinovu lozu, koja se obavija slučajno oko kakvog mramornog stupa ili oko drvene grede pred kakvom krčmom. Trenutak brz i odlučan, kritičan za svako siroče, pa bilo ono siromašno ili bogato, jer bogatstvo ne sprečava loš izbor; u vrlo visokim krugovima sklapaju se loši brakovi; prava neprilična veza je neprilična veza duša; i isto tako, kao što je više negoli i jedan mlad nepoznat čovjek, bez imena, bez titula, bez imetka — stup od mramora, koji podupire hram velikih osjećanja i velikih ideja, isto tako čovjek iz svijeta, zadovoljan i moćan, čije se cipele laste i riječi blistaju, ako se pogleda ne izvana, nego iznutra, to jest u ono, što je ostavljeno za ženu — nije ništa drugo nego glupi stupac, oko kojega se viju jake, na kazne i pijane strasti; stupac, koji podupire krčmu. čega je bilo u Cosettinoj duši? Umirena ili zaspala strast; ljubav, koja je lepršala; nešto jasno, sjajno, nejasno na izvjesnoj dubini, mračno na dnu. Lice se lijepoga oficira odbijalo na površini. Da li je bilo kakve uspomene na dnu? — sasvim na dnu? Možda. Cosette nije znala. Dogodio se neobičan događaj. 118

II COSETTIN STRAH U prvoj polovici mjeseca travnja ode Jean Valjean na neki put. To se, kako već znamo, događalo njemu od vremena do vremena, u velikim razmacima. Ostajao je na putu jedan ili dva dana, najviše tri. Kuda je išao? Nitko nije znao, čak ni sama Cosette. Samo jednom, prilikom jednog od njegovih odlazaka, ona ga je otpratila do ugla jedne slijepe ulice, na čijem je uglu pročitala: Slijepa ulica ha Planchette. Tu je on sišao s kola, a Cosette se na njima vratila u ulicu Babilon. To se obično događalo u vrijeme ikad je u kući nestajalo novaca. Jean Valjean je, dakle, bio na putu* Bio je rekao: — Vratit ću se za tri dana. Uveče je Cosette bila sama u salonu. Da sebi prikrati vrijeme, otvorila je pijanino i počela pjevati, prateći se, zbor iz Eurvanthe: Zalutali lovci u šumi! što je možda nešto najljepše u cijeloj glazbi. Kad je svršila, ostade zamišljena. Odjednom joj se učini da čuje u vrtu korake. To nije mogao biti njen otac, budući je na putu; nije mo gla biti ni Toussaint jer je legla. Bilo je deset sati noću. Ona stade pored kapaka na salonu koji su bili zatvoreni, i nasloni uho. Učini joj se da su to bili koraci nekog čovjeka, i da je išao sasvim polako. Brzo se pope na prvi kat, u svoju sobu, otvori jedan prozorčić na kapcima, udešen za provirivanje, i pogleda u bašču. Bilo je u vrijeme punoga mjeseca. Vidjelo se kao da je dan. Nije bilo nigdje nikoga. Ona otvori prozor. Bašča je bila potpuno mirna, i onaj dio, što se opažao od ulice, bio je pust kao i uvijek. Cosette pomisli da se prevarila. Povjerova da joj se uči nilo, da je čula. To je bila sigurno halucinacija, izazvana mračnim i čudnovatim korom Weberovim, koji otvara duhu zastrašujuće dubine, i koji drhti pred očima kao neka šuma 119

L

puna vrtoglavice, u kojoj se čuje lomljenje suhih grančica pod nogama zabrinutih lovaca koji se naziru u sumraku. Nije na to više ni mislila. Inače i po prirodi Cosette nije bila jako plašljiva. U nje nim je venama tekla boemska krv i krv avanturistice koja ide bosonoga. Kao što se sjećate, ona je bila više ševa nego golubica. Ona je zapravo bila i plaha i hrabra. Sutradan, malo kasnije, kad je noć pala, ona se šetaše po bašči. Usred zbrkanih misli koje su je bile okupile, učini joj se, da je do nje dopro bat sličan sinoćnjim koracima, kao da dolazi od nekoga koji je išao u tami ispod drveća nedaleko od nje, ali ona pomisli u sebi, da ništa tako ne sliči na koračanje po travi, kao trenje dviju grana, koje se same ukrštaju, i ne obrati više pažnju. Uostalom, ništa nije ni vidjela. Ona iziđe iz »šiblja«; ostala joj je jedna mala zelena ledinica da je prijeđe, dok stigne do kućnog praga. Mjesec, koji je toga trenutka izašao, baci, kako je Cosette izlazila iz su mraka, njenu sjenu ispred nje po ledini. Cosette zastade prestrašena. Kraj njene sjene mjesec je ocrtavao na stazi jednu drugu sjenu, naročito strašnu i užasnu, sjenu s okruglim šeširom. Izgledala je kao sjena nekoga čovjeka, koji je stajao na rubu šumarka, nekoliko koračaja iza Cosette. Ona zastade jedan trenutak, ne mogući ni da progovori ni da vikne, ni da zove, ni da se makne, ni da okrene glavu. Najzad ona prikupi svu svoju hrabrost i odlučno se okrene. Nije bilo nikoga. Ona se vrati u šibljak, odvažno pretraži po kutovima, ode do ograde, i ne nađe ništa. Osjeti se istinski kao sleđena. Da li je to opet bilo priviđenje? Šta? Dva dana jedno za drugim? Jedna halucinacija, to se može dogoditi, ali dvije halucinacije? Ono, što ju je najviše uznemirivalo, to je, što sjena nije sigurno bila utvara. Utvare ne nose nikada okrugle šešire. 120

Sutradan se vrati Jean Valjean. Cosette mu ispriča što joj se učinilo da je čula i vidjela. Ona je računala na to da će biti umirivana i da će njen otac slegnuti ramenima i kazati: — Ti si jedna glupava djevojčica. Jean Valjean se zabrinu. — To neće biti ništa — reče joj on. On je ostavi pod nekim izgovorom i ode u bašču, i ona ga primijeti, kako je s mnogo pažnje pregledavao ogradu. U noći ona se probudi; ovoga puta je bila sigurna, čula je sasvim jaisno koračanje u blizini praga, pod samim njenim prozorom. Ona otrči do otvora na kapcima i pogleda. U bašči je zaista bio neki čovjek koji je u rukama držao jednu debe lu batinu. U času, kad je htjela viknuti, mjesec obasja čovjekov profil. To je bio njen otac. Ona se vrati u postelju, govoreći u sebi: — On se dakle baš zabrinuo. Jean Valjean provede ovu i dvije iduće noći u vrtu. Co sette ga je vidjela kroz otvor na kapcima. ' Treće je noći mjesec opadao i počeo izlaziti kasnije; mo glo je biti jedan sat poslije ponoći, a ona začu neko glasno smijanje i očev glas koji ju je dozivao: — Cosette! Ona skoči iz kreveta, prebaci svoju sobnu haljinu i otvo ri prozor. Njen otac je bio dolje na ledini. — Probudio sam te, da te razuvjerim — reče on. — Po gledaj. Evo ti tvoje sjene s okruglim šeširom. I on joj pokaza na busenju trave jednu ispruženu sjenu, koju je mjesečina ocrtavala i koja je zaista vrlo sličila na čovječju priliku s okruglim šeširom. To je bila sjena, koju je bacao jedan valjak od lima s kapicom, koji se dizao na obli žnjem krovu. Cosette se isto počela smijati, sve njene kobne slutnje padoše, i sutradan, kod doručka s ocem, ona se šalila na račun bašče, u kojoj su se javljale sjene dimnjaka s kroVova. Jean Valjean se potpuno umirio; što se tiče Cosette, ona nije mnogo ni gledala, da li se dimnjak s krova nalazio baš u pravcu sjene, koju je vidjela ili mislila da vidi, i da li je 121

L

mjesec na istoj strani neba. Nije se ni zapitala o toj osobi tosti dimnjaka s krova. Cosette se potpuno razvedrila. Obja šnjenje joj je izgledalo dobro i njoj potpuno izađe iz glave da bi netko uveče mogao hodati po vrtu. Međutim, nekoliko dana poslije toga dogodi se nov do gađaj. III STRAH POJAČAN TOUSSAINTINIM TUMAČENJEM U vrtu se kraj ograde s ulice nalazila jedna kamena klu pa, skrivena od radoznalih pogleda alejom grabrova, no koju je ipak, u pravom smislu riječi, mogla dohvatiti ruka prolaznikova i kroz ogradu i kroz grabrove. Jedne večeri, istoga mjeseca travnja, Jean Valjean je bio izašao. Cosette je poslije sunčanog zalaska sjedila na klupi. Vjetar je u drveću postajao svježiji! Cosette je sanjarila! Malo-pomalo ju je obuzimala neka neodređena tuga, ona ne vidljiva tuga, koju donosi veče i koja možda dolazi, tko zna, iz tajne odškrinutoga groba u tom času. Možda je u toj sjeni bila Fantine. Cosette se digla, polako obišla vrt, koračajući po travi pu noj rose, govoreći sama sebi kao u nekoj vrsti melankolič nog somnambulizma, u koji je bila zapala: — Uistinu treba nabaviti drvene cipele za vrt predveče. Čovjek se prehladi. Ona se opet vratila na klupu. U času kad je opet došla da sjedne, primijeti na mjestu, koje je ostavila, jedan prilično veliki kamen, koga malo prije nije bilo tu. Promatrajući taj kamen, Cosette se pitala, šta bi to moglo značiti. Odjednom joj dođe misao, da ovaj kamen nije došao sam od sebe na tu klupu, da ga je netko tu spustio, da se kroz ogradu morala provući neka ruka, i ova je misao u prvi mah uplaši. Ovaj put je to bio istinski strah. Tu više nije bilo sumnje; kamen je bio tu; ona ga nije dirala i pobjegla je, ne usuđujući se okrenuti; skloni se u kuću, odmah zatvo ri kapke. Zatvori staklena vrata na pragu zasunom i zaključa ih. Onda zapita Toussaintu: 122

— Je li se vratio otac? — Još nije, gospođice. (Mi smo jednom zauvijek rekli, da je Toussaint mucala. Neka nam se dopusti da to više ne naglašavamo. Nemamo više ni volje isticati ovaj nedostatak neprestanim ponavlja njem.) Jean Valjean, taj noćni šetalac, koji je bio uvijek zami šljen, često je dolazio kući vrlo kasno. — Toussaint — nastavi Cosette — jeste li se večeras po brinuli, da dobro pozatvarate kapke iz vrta polugama? — Oh, budite spokojni, gospođice. Toussaint to nije nikad zaboravljala i Cosette je to dobro znala, ali se nije mogla uzdržati, a da ne dometne: — Znate, ovdje je tako pusto! — Uistinu — reče Toussaint — to je istina. Čovjeka bi tu mogli zaklati još prije, nego što bi mogao reći uh! Baš zato što gospodin ne spava u kući. Ali vi se ne bojte ničega, gospo đice, zatvaram ja prozore, i dobro ih zatvaram. Ali same žene! Od toga se zbilja može zadrhtati! Zamislite samo! Od jednom primijetite kako vam noću ulaze ljudi i viknu vam: — Šuti! — i počnu da vas kolju. Nije čovjeku toliko, što će umrijeti, umire se, to mora biti, znamo da čovjek mora umri jeti, ali užasno je osjetiti te ljude, da vas se dotiču. Osim toga i njihovi noževi sigurno režu vrlo slabo! O Bože-moj! — Šutite! — reče Cosette. — Zatvorite sve dobro. Cosette, uplašena melodramom koju je Toussaint izmi slila, a možda isto toliko i uspomenom na priviđenje od pro šloga tjedna, nije se usudila čak da joj kaže: — Idite i po gledajte onaj kamen, ostavljen na klupi! — od straha, da se ne otvore vrata, koja vode u vrt, i da ne uđu »ljudi«. Naloži joj samo da se svuda dobro zaključaju vrata i prozori, reče joj da svuda po kući dobro pregleda, od podruma do tavana, a onda se zatvori u sobu, pogleda pod krevet, legne i zaspi, i spavaše vrlo slabo. Cijelu noć je sanjala o kamenu, ogrom nom ;kao planina i punom spilja. Kad se rađalo sunce — a svojstvo sunca, koje se rađa, uvijek je to da nam čini smiješnim sva naša noćna straho vanja, i taj smijeh je uvijek u razmjeru prema strahu, koji 123

IV

je pretrpljen — kad se sunce rađalo Cosetti, koja se probudila, njoj se njezin strah učinio kao neko bunilo i ona reče u sebi: — Šta sam to sanjala? To je isto kao i koraci, za koje sam držala da sam ih čula one noći u vrtu! To je opet sjena kakvog dimnjaka! Zar ja postajem kukavicom? — I sunce koje je probijalo kroz kapke i pravilo purpur od zavjesa na prozoru, toliko je ohrabrilo, da joj se sve izbrisalo iz pameti, pa čak i kamen. — Znam da nema više kamena na klupi, kao što nije bilo ni čovjeka s okruglim šeširom u vrtu; sanjala sam kamen kao i sve ostalo. Ona se obuče, siđe u vrt, otrča klupi, i obli je hladan znoj. Kamen se nalazio tamo. Ali to je trajalo jedan trenutak. Ono, što noću čini strah, danju čini radoznalost. — The! — reče ona — da vidimo. Ona podigne ovaj kamen koji je bio prilično velik. Pod njim je bilo nešto što je sličilo na pismo. Bilo je u omotnici od bijelog papira. Cosette ga zgrabi. S jedne strane nije bilo adrese, s druge nije bilo pečata. Međutim, omotnica, iako otvorena, nije bila prazna. Unutri se vidio papir. Cosette ga prevrtaše. Nije više bilo straha, nije bilo radoznalosti; bio je početak strepnje. Cosette izvuče iz zamota ono što je bilo unutra, jednu malu bilježnicu, kojoj je svaka strana bila numerirana i nosila po nekoliko ispisanih redaka prilično lijepim i — Cosette pomisli — vrlo finim rukopisom. Cosette potraži ime naslovnika, nije ga bilo; potpis, nije ga bilo. Kome li je to upućeno? Vjerojatno njoj, budući je neka ruka spustila taj zamot na njenu klupu. Otkuda li je dolazilo? Obuze je neodoljiva očaranost, ona se trudila da okrene oči od listića koji su joj drhtali u rukama, pogleda nebo, ulicu, akacije okupane u svjetlosti, golubove koji su letjeli preko jednog obližnjeg krova, zatim se njen pogled odjednom vrati na rukopis i ona reče u sebi da mora saznati šta je unutri. Evo, što je pročitala: 124

SRCE POD KAMENOM Svesti cijeli svemir na jedno jedino biće, uzdizanje jednog jedinog bića do Boga — to je ljubav. Ljubav je pozdrav anđela zvijezdama. Kako je duša tužna kad je tužna zbog ljubavi! Kakva praznina, kad nije tu biće, koje samo sobom ispunjava svijet! Ah! Kako je istinito da voljeno biće postaje Bogom. Svevišnji je Otac učinio ljudsko stvorenje za dušu, a dušu za ljubav. Dovoljno je da se nazre osmijeh ispod jednog šešira od bijeloga krepa s ljubičastom vrpcom, pa da duša zapliva u blaženstvo snova. Bog je iza svega, ali i sve skriva Boga. Predmeti su crni, ljudi su mračni. Voljeti biće, znači načiniti ga prozračnim. Izvjesne misli su molitve. Ima trenutaka, u kojima je, ma kakav bio položaj tijela, duša na koljenima. Rastavljeni ljubavnici zavaravaju odsutnost hiljadama himeričnih stvari, koje ipak imaju nečega stvarnog. Sprečavaju im da se vide, ne mogu da pišu jedno drugom; oni pronalaze gomilu tajanstvenih načina da se razgovaraju. Šalju jedno drugom ptičje pjesme, mirise cvijeća, smijeh djece, svjetlost sunca, dah vjetra, zrake zvijezda, cijeli svemir. A zašto i ne bi? Sva su božja djela načinjena da posluže ljubavi. Ljubav je dovoljno moćna da cijelu prirodu upotrijebi kao svoje glasnike. O proljeće, i ti si pismo, koje joj ja pišem. Budućnost pripada više srcima nego duhovima. Ljubav je jedina stvar, koja može da zauzme i ispuni cijelu vječnost. Beskonačnosti treba neiscrpno. 125

Ljubav proizlazi iz same duše. Ona je iste prirode kao i ova. I jedna i druga su božanske iskre, i jedna i druga nepokvarive, nerazdjeljive, vječne. To je plamen, koji je u nama besmrtan i beskonačan, koji se ne može ničim ograničiti i ničim ugasiti. Osjeća se, kako sagorijeva u srži kostiju, i vidi se, ikako svijetli čak u dubinu neba. 0 ljubavi! Obožavanje! Strasti dva duha, koji se razumijevaju, dvaju srdaca, koja se razmjenjuju, dvaju pogleda, koji se prodiru! Ti ćeš mi se vratiti, je li, srećo! Šetnje u dvoje u samoći! Blagoslovljeni i svijetli dani! Više puta sam sanjao kako se s vremena na vrijeme odvajaju ure od života anđela i silaze k nama da prođu kroz sudbine ljudi. Bog ne može pridodati ništa sreći onih koji se vole, nego to, da im tu sreću produži bez kraja. Poslije jednoga života ljubavi — vječnost ljubavi, to je doista neko povećanje; ali povećati jačinu neizrecivoga blaženstva koje pruža ljubav, to je čak i Bogu nemoguće. Bog je puna mjera neba; ljubav je puna mjera čovjeka. Vi gledate u jednu zvijezdu iz dva razloga: zato što je sjajna, i zato, što je tajanstvena. Ali vi, žene, ostavljate za sobom mnogo ljupkiju svjetlost i mnogo dublju tajnu. Svi mi, ovakvi kakvi smo, imamo po jedno biće, koje je naš dah. Ako nam ga nema, nestaje nam uzduha, gušimo se. Tada se umire. Umrijeti zbog nestašice ljubavi, to je užasno. Gušenje duše! Kad je ljubav slila i izmiješala dva bića u jednu anđeosku i svetu cjelinu, tada je za njih dvoje nađena tajna života; oni su samo dva izraza za jednu sudbinu; samo dva krila na jednome duhu. Ljubite, lebdite u zraku! Onoga dana, kad neka žena u prolazu kraj vas ostavi za sobom trag svjetlosti, vi ste izgubljeni, zavoljeli ste. Ostaje vam samo to da mislite na nju tako dugo, dok je ne prisilite, da i ona misli na vas. 126

Ono, što započne ljubav, može da završi samo Bog. Istinska ljubav očajava ili se očarava zbog jedne izgubljene rukavice ili zbog nađene maramice, i potrebna joj je vječnost, da je ispuni odanošću i nadama. Ona je sastavljena u isti mah od beskrajno velikoga i beskrajno maloga. Ako ste kamen, budite magnet; ako ste biljka, budite mimoza; ako ste čovjek, ibudite ljubav! Ništa nije dovoljno ljubavi. Ako ima sreću, htjela bi raj; ako ima raj, htjela bi nebo. O vi, koji se volite, svega toga ima u ljubavi. Znajte samo pronaći. Ljubav ima, koliko i nebo, udubljivanja u promatranju, više negoli nebo, slasti. — Dolazi li ona još u Luxembourg? — Ne, gospodine. — Ona dolazi na misu u ovu crkvu, zar ne? — Ne dolazi više. — Stanuje li još u ovoj kući? —Odselila je. — A kamo je odse lila? — Nije nam rekla. Kako je mračna stvar ne znati adresu svoje duše! Ljubav je djetinjasta, druge strasti su sitničarske. Neka se stide one strasti koje čine ljude sitnima! Čast onoj koja ih čini djecom! Znate li da je to čudno? Ja sam u noći. Jedno stvorenje, odlazeći, odnijelo mi je nebo. Oh! Ležati u istom grobu s rukom u ruci i od vremena do vremena, u mraku, blago pomilovati jedno drugomu prst, to bi bilo dovoljno da ispuni moju vječnost. Vi, koji patite zato jer volite, volite još više. Umrijeti od ljubavi, to je živjeti u njoj. 127

U

Vi volite. Zvjezdano preobraženje je pomiješano s tom mukom. Ima zanosa i u agoniji.

V

Radosti ptica! Ptice imaju gnijezda, 'koja su puna pjesama.

COSETTE POSLIJE PISMA

Ljubav je božanstveno udisanje zraka iz raja. Duboka srca, mudri duhovi, uzmite život onakav, kakvim ga je Bog stvorio. To je dugo iskušenje, nerazumljivo pripremanje za nepoznatu sudbinu. Ova sudbina, istina, počinje za čovjeka prvim korakom u dubinu groba. Tada mu se pojavi nešto, i on počinje da raspoznaje određenost. Određenost, razmislite malo o ovoj riječi. Živi vide samo beskrajnost; kraj toga mogu vidjeti samo mrtvi. Očekujući, volite i patite, nadajte se i promatrajte. Teško onima, jao! koji su voljeli samo tijela oblike, spoljašnost. Smrt će im uzeti sve. Nastojte voljeti dušu, nju ćete opet naći. Sreo sam na ulici mladog čovjeka, vrlo siromašnog koji je volio. Šešir mu je bio star, kaput izlizan; laktovi propali; voda mu je prolazila ikroz cipele, a zvijezde kroz dušu. Kako je velika stvar biti voljen! Koliko još veća voljeti! Srce postaje junačko sa strašću. Sastoji se samo od čistoga; naslanja se samo na uzvišeno i veliko. Kakva nedostojna misao ne može tu da proklija, kao ni kopriva na ledenjaku. Duša uzvišena i vedra, nepristupačna za vulgarne strasti i uzbuđenja, nad oblacima i sjenama svijeta, ludostima, lažima, mržnjama, taštinama, bijedama, stanuje u nebeskom plavetnilu i osjeća samo dubok i podzemni potres sudbine, kao što vrhovi planina osjećaju zemljotrese. Kad ne bi bilo nikoga koji voli, sunce bi se ugasilo.

128

Za vrijeme čitanja, Cosette je malo-pomalo padala u sanjarije. U trenutku, kad je podigla oči s posljednjega retka u bilježnici, lijepi oficir — to je bilo njegovo vrijeme — prođe pobjednički ispred ograde. Cosetti se učini odvratan. Ona nastavi da promatra bilježnicu. Bila je ispisana divnim rukopisom, mišljaše Cosette; istom rukom, ali različitom tintom, čas sasvim crnom, čas bjeličastom kao kad se stavi voda u tintu, i prema tome u različite dane. Tu je bila izlivena jedna te ista misao, uzdah za uzdahom, nepravilno, bez reda, bez odabiranja, bez cilja, slučajno. Cosette nije nikad pročitala ništa slično. Ovaj rukopis, u kome je ona vidjela više svjetlosti nego tame, izgledao joj je kao kakav odškrinuti oltar. Svaki od ovih redaka blistao joj je i poplavljao je nekom čudnom svjet lošću. Odgoj, koji je ona dobila, govorio joj je uvijek o duši, a nikad o ljubavi, gotovo onako kao kad bi se govorilo o uganku, a nikad o plamenu. Ovaj rukopis od petnaest stranica otkri joj iznenada i blago cijelu ljubav, sudbinu, život, vječnost, početak, kraj. Kao šaka, koja bi se otvorila i bacila joj punu pregršt zraka. U ovo nekoliko redaka ona je osjećala jednu strasnu prirodu, vatrenu, plemenitu, poštenu i odlučnu volju, neizmjeran bol i neizmjernu nadu, čvrsto srce, vedri zanos. Šta je bio taj rukopis? Pismo bez adrese, bez imena, bez datuma, bez potpisa, žestoko i nekoristoljubivo, zagonetka istinom sklonjena, glasnik ljubavi, dostojan da ga prenese anđeo i čita djevica, sastanak zakazan van zemlje, blag pozdrav priviđenja sjeni. Dolazilo je od nekoga koji je odsutan, miran i umoran, spreman da se povuče u smrt i koji je slao ženi, koja je da leko, tajnu sudbine, ključ života, ljubav. Bilo je pisano s jednom nogom u grobu, a prstom na nebu. Reci, nanizani jedan za drugim na papiru, bili su, ako se može tako reći, kaplje duše. 9 Jadnici II

129

Samo od koga su mogle dolaziti ove stranice? Tko ih je mogao napisati? Cosette nije sumnjala ni jednog časa. Jedan jedini čovjek. On! Opet je sinulo u njenoj duši. Opet se sve pojavilo. Ona je osjetila nečuvenu radost i duboku strepnju. To je bio on. On joj je pisao: on je bio taj! Njegove su se, dakle, ruke provukle kroz ogradu! Dok ga je ona zaboravljala, on ju je tražio! No je li ona njega zaboravila? Ne! Nikada! Bila je luda kad je to mogla povjerovati ma i za jednu sekundu. Ona ga je uvijek voljela, uvijek obožavala. Vatra se samo pritajila i prikrila neko vrijeme, ali ona je vidjela to dobro, samo je otišla dublje, i sad je opet zasjala i obuhvatila je cijelu. Ova je bilježnica pala kao iskra iz te druge duše u njezi nu i ona je osjećala kako je iznova zaplamsao požar. Svaka riječ iz rukopisa prožimala ju je skroz i naskroz: — Oh, da! — govorila je ona — kako mi je sve to poznato! To sam ne kad pročitala u njegovim očima. Kad je i po treći put završavala čitanje, poručnik Theodule prošao je opet ispred ograde i pustio da mu zvekeće sablja po pločniku. Cosette je bila prisiljena da ga pogleda. Učini joj se bijedan, prostak, glupav, suvišan, bedast, nedopadljiv, nametljiv i vrlo ružan. Oficiru se učini da bi sad trebalo da se nasmiješi. Rado bi mu bila bacila štogod u glavu. Pobjegne, vrati se u kuću i zatvori se u svoju sobu, da opet pročita rukopis, da ga nauči napamet i da sanjari. Kad ga se dosta načitala, poljubi ga i metne pod košulju na grudi. Kad je to učinila, Cosette utone u duboku, anđeosku ljubav. Bezdani se Eden opet pojavi. Cijeloga dana bila je Cosette u nekoj vrsti bunila. Jedva da je i mislila, misli su joj bile kao zamršeno klupko, ništa nije mogla da zamisli, očekivala je u drhtavici, šta? Neodređene stvari. Nije se usuđivala ništa sebi da obećava i ništa da odbija. Bljedilo joj je prelazilo preko lica, a drhtaj kroz tijelo. Na časove joj se činilo da ulazi u carstvo snova; govorila je u sebi: je li ovo istina? Tada bi opipala obožavani pa130

pir pod haljinom, pritisnula bi ga na srce, osjećala mu prije voje u mesu i da ju je Jean Valjean vidio u tom trenutku, zadrhtao bi pred ovom sjajnom radošću koja joj se prelije vala u očima. — Oh, da! — pomisli ona. — To je zaista on, ovo dolazi od njega za mene! I mislila je u sebi, da joj ga je vratilo posredovanje anđe la, ili kakav božanski slučaj. O preobražaji ljubavi! O snovi! Ovaj božanski slučaj, posredovanje anđela, to je bila ona kuglica hljeba, koju je lopov prebacio drugomu lopovu iz dvorišta Charlemagne u »lavovsku jamu«, preko krova tamnice La Force. VI

STARCI OBIČNO IZLAZE KAO PO NARUDŽBI Kad je došlo veče, Jean Valjean izađe; Cosette se obuče. Počešlja se onako kako joj je najljepše stajalo, obuče haljinu, čiji je struk bio malo više izrezan, i kroz taj izrez vidio joj se donji dio vrata i bio, kako kažu mlade djevojke, »malko nepristojan«. To nije bilo malko nepristojno, isamo je bilo nešto ljepše nego kad je drugačije. Ona se sva tako uredi, ne znajući ni sama zašto. Zar je htjela izaći? Ne. Zar je očekivala kakav posjet? Ne. U sumrak siđe u bašču. Toussaint je bila zauzeta u kuhinji, koja je gledala u zadnje dvorište. Poče da hoda pod granama, rasklanjajući ih s vremena na vrijeme jer ih je bilo i vrlo niskih. Dođe tako do klupe. Kamen je još tu stajao. Ona sjede, i spusti svoju sasvim bijelu ruku na ovaj ka men, kao da ga je htjela pomilovati i zahvaliti mu se. Odjednom ona osjeti nešto neodređeno što se osjeća, čak i kad se ne gleda, kad vam netko stoji iza leđa. Ona okrene glavu i ispravi se. To je bio on. 9* 131

Bio je gologlav. Izgledao je blijed i izmršavio. Jedva se razpoznavalo njegovo crno odijelo. Sumrak je činio blijedim njegovo blijedo čelo i prevlačio oči tamom. Imao je, pod velom neke neiskazane blagosti, nešto od smrti i noći. Lice mu je bilo osvijetljeno svjetlošću dana, koji izumire, i mišlju, koja odlazi. Izgledalo je da to još nije sjena, ali da nije više ni čovjek. šešir mu je stajao bačen na nekoliko koraka u grmlju. Cosette, gotova da se onesvijesti, ne pusti ni glasa. Ona se polako povlačila, jer se osjećala privlačena. On se nije micao. Nešto tužno ga je obavijalo, osjećala je pogled njegovih očiju koje nije vidjela. Cosette, povlačeći se unazad, naiđe na neko drvo i nasloni se na njega. Da nije bilo ovoga drveta, ona bi pala. Tada ču njegov glas, glas, koji zaista nije nikad čula, koji je jedva nadglasavao šuštanje lišća i koji je šaptao: — Oprostite mi, došao sam. Srce mi je prepuno, nisam mogao živjeti više ovako, došao sam. Jeste li pročitali ono, što sam ostavio ovdje, na klupi? Poznajete li me malo? Ne bojte se mene. Prošlo je već prilično vremena, sjećate li se dana, u blizini gladijatora? A dana, kad ste prošli kraj mene? To je bilo 16. lipnja i 2. srpnja. Skoro će godina. Odavna već ne viđam vas više. Pitao sam čuvaricu parka, ona mi je rekla da vas ni ona nije više viđala. Stanovali ste u Zapadnoj ulici na trećem katu s ulice u jednoj novoj kući, vidite li, da znam? Slijedio sam vas. Šta sam znao da radim? Zatim ste iščeznuli. Jednom sam držao da sam vas vidio, kad sam čitao novine pod arkadama Odeona. Trčao sam. Ali ne. To je bila neka ličnost koja je imala šešir kao vaš. Noću sam dolazio ovamo. Ne bojte se, nitko me nije vidio. Dolazio sam da gledam izbliza vaše prozore. Išao sam sasvim polako da me ne biste čuli, jer bi se možda uplašili. Jedne večeri sam išao za vama, vi ste se okrenuli, ja sam pobjegao. Jednom sam vas čuo da pjevate. Bio sam sretan. Zar je to moglo vama što da smeta što sam vas slušao kroz kapke? To za vas nije značilo ništa. Nije, zar ne? Vidite li, vi ste moj anđeo, pustite me, da do lazim gdjekada. Ja držim da ću umrijeti. Kad biste vi znali! 132

Ja vas obožavam! Oprostite mi, ja vam govorim, ja ne znam šta vam kazujem, možda vas ljutim; da li vas ljutim? — 0 majko moja! — reče ona. I ona klonu, kao da je umirala. On je pridrža, ona pade, on je prihvati na ruke, steže je čvrsto u zagrljaj, ne znajući ni sam šta čini. Pridržavao ju je, i sam ljuljajući se. Bilo mu je kao da mu je glava puna di ma, munje su mu prelijetale ispred očiju; misli su mu se gu bile; činilo mu se da je ispunjavao kakav religiozni obred i da je u isti mah izvršio neko oskvrnuće. Inače on nije imao ni najmanju želju za ovom divnom ženom, čije je oblike osjećao na svojim grudima. Bio je izbezumljen od ljubavi. Ona mu uze ruku i stavi je na svoje srce. On osjeti pod rukom papir, koji je bio tu. Promuca: — Vi me dakle volite? Ona odgovori tako tihim glasom, te je izgledalo kao dah, koji se jedva čuje: — Šuti! Ti znaš! I sakri svoje pocrvenjelo lice na grudi mladog čovjeka, uzvišenog i opijenog. On se sruši na klupu, ona kraj njega. Nisu više imali ri ječi. Zvijezde su počele sjati. Kako su se njihova usta našla? Kako ptica pjeva, snijeg se topi, ruža razvija, svibanj rascvjetava, zora se bjelasa iza crnih stabala na drhtavom vrhu brežuljaka? Jedan poljubac, i to je bilo sve. Obadvoje zadrhtaše i gledahu se u tami očima koje su sjale. Nisu osjećali ni svježu noć, ni hladan kamen, ni vlažnu zemlju, ni mokru travu, gledali su se i srce im je bilo puno misli. Ne znajući ni sami kako, bili su se uzeli za ruke. Nije ga pitala, nije, štaviše, ni pomišljala, kuda je ušao i kako je došao u bašču. To joj je izgledalo tako sasvim prirodno, što je on tu! S vremena na vrijeme Marius je dodirivao koljenom koljeno Cosettino, i obadvoje bi zadrhtali. U razmacima bi Cosette promucala po koju riječ. Duša joj je drhtala na usnama, kao kap rose na cvijetu. 133

Malo-pomalo počeše da razgovaraju. Poslije prepune šutnje došao je izljev. Noć je bila vedra i veličanstvena nad njihovim glavama. Ova dva bića, čista kao duhovi, govorila su jedno drugome sve svoje snove, svoja pijanstva, svoje zanose, svoje himere, svoje klonulosti, kako su se obožavala izdaleka, kako su se željela, svoje očajanje kad su prestali da se viđaju. Oni povjeriše u jednoj idealnoj intimnosti, koju više ništa nije moglo povećati, ono što su imali najdublje i najtajanstvenije. Pričahu jedno drugome s naivnom vjerom u svoje iluzije, sve što je ljubav, mladost s ostatkom djetinj stva, koje je bilo u njima, sastavljala u misao. Ova dva srca se preliše jedno u drugo, tako da je poslije jednoga sata mladi čovjek imao dušu djevojikinu, a mlada djevojka dušu mladićevu. Oni se prodriješe, očaraše se, zasjeniše se. Na kraju, kad su bili jedno drugome sve rekli, ona spusti svoju glavu na njegovo rame i zapita ga: — Kako se vi zovete? — Zovem se Marius — reče on. — A vi? — Ja se zovem Cosette.

KNJIGA ŠESTA Mali Gavroche

PAKOSNI NESTAŠLUK VJETRA Od godine 1823, za vrijeme dok je krčma u Montfermeilu propadala i malo-pomalo tonula, ne u bezdan bankrota, već u kloaku sitnih dugova, Thernardierovi su dobili još dva dje teta, oba muškarca. To znači petero: dvije djevojke i tri dečka. To je bilo mnogo. Thenardierovica se riješila dvoje posljednjih, dok su još bili sasvim mali, s jednom rijetkom srećom. Riječ »riješila« je tačna. Kod ove žene postojao je samo jedan dio prirode. Pojava, za koju uostalom ima više pri mjera. Kao maršalovica od La Mothe-Houdancourta, Thenar dierovica je bila mati samo za svoje kćeri. Njeno se mate rinstvo tu svršavalo. Njena mržnja na ljudski rod počinjala je od njenih dječaka. Kad se ticalo njenih sinova, zloća joj je stizala do vrha, i na tomu mjestu njeno je srce imalo jednu zlu hridinu. Kao što se vidjelo, ona je prezirala starijeg; dvo jice drugih se gnušala. Zašto? Zato. Najstrašnije pitanje i najkraći odgovor: Zato. — Ne treba mi čopor djece — govo rila je ova majka. Objasnimo kako su Thenardierovi uspjeli da se oslobode svoja dva posljednja djeteta i da čak odatle izvuku koristi. Ona djevojka Magnon, o kojoj je bilo govora prije, bila je ona ista, kojoj je uspjelo da od dobričine Gillenormanda iz vuče izdržavanje za dva djeteta, koja je imala. Stanovala je na keju Celestina, na uglu one stare ulice Petit-Muse, koja 135

je učinila sve što je mogla, da svoj zao glas izmijeni u bolji. Još ^e pamti velika epidemija šarlaha koja je pustošila prije trideset pet godina u četvrtima pokraj Seine u Parizu i kojom se nauka koristila da pravi naveliko pokuse uspješno ga liječenja pomoću alauna, koje je danas tako korisno zami jenjeno mazanjem jodom. U ovoj je epidemiji Magnona izgu bila svoja dva dječaka, još vrlo malena, jednog ujutro, dru gog uveče. To je za nju bio udarac. Ta su djeca bila dragocjena svojoj majci, ona su predstavljala osamdeset franaka mjesečno. Tih osamdeset franaka plaćao je vrlo tačno u ime g. Gillenormanda njegov nadstojnik prihoda g. Barge, umirovljeni poreznik iz ulice Kralja od Sicilije. Djeca su pomrla, prihod je propao, Magnona potraži neko sredstvo. U ovoj ve likoj građevini zla, čiji dio je i ona bila, zna se sve, čuva se uzajamno tajna, i uzajamno se pomaže. Magnoni su bila po trebna dva djeteta; Thenardierovica je imala dvoje. Isti spol, isto doba. Jedna ih se riješila, druga ih je dobila. Mali The- nardierovi postaše mali Magnoni. Magnona je napustila kej Celestina i nastanila se u ulici Clocheperce. U Parizu se identičnost mijenja prijelazom iz jedne ulice u drugu. Građanska vlast, kako nije bila upućena, nije se bunila i ta se zamjena obavila na najjednostavniji način. Thenardier je za ovo posuđivanje djece tražio deset franaka mjesečno, koje mu je Magnona obećala i, štaviše, odmah i platila. Ra zumije se, da je g. Gillenormand i dalje dragovoljno ispunja vao svoje obveze. Dolazio je svakih šest mjeseci pogledati mališane. Nije ni primijetio promjene. — Gospodine, govo rila mu je Magnona, kako su vam slični! Thenardier, koji se lako preobražavao, okoristio se ovom prilikom i postao Jondrette. Njegove dvije kćeri i Gavroche jedva su imali vremena primijetiti da imaju dva brata. Na izvjesnom stupnju bijede obuzme čovjeka neka vrsta sablasne ravnodušnosti i na ljude se gleda kao na maske. Vaši naibli- ži često su za vas samo nejasni oblici sjene, koji se jedva naslućuju u maglovitom tijeku života i lako se izmiješaju s ne vidljivim. 136

Uveče onoga dana kad je predala svoja dva dječačića Magnoni, sa čvrstom odlukom da ih se zauvijek odreče, The nardierovica je imala ili se gradila da ima, neku vrstu grižnje savjesti. Rekla je svome mužu: — Pa to znači napustiti svoju djecu! — Thenardier, uvijek dostojanstven, ravnodušan, uni šti tu skrupulu ovim riječima: — Kao da je Jean-Jacques Rousseau učinio bolje! — Od skrupula je majka prešla na nemir: — A ako nas počne goniti redarstvo? Šta smo mi to učinili, gospodine Thenardier, reci, je li to dopušteno? — Thenardier odgovori: — Sve je dopušteno. Svak će tu vidjeti samo nebesku čistoću. Uostalom, nitko neće pogledati izbliza djecu, koja nemaju ni pare. Magnona je bila neke vrste kaćiperka zločinstva. Mije njala je toalete. Svoj stan, namješten na jedan gizdav i bije dan način, dijelila je s jednom izvježbanom kradljivkom, po-francuženom Engleskinjom. Ova naseljena pariška Engleski nja, na glasu sa svojih vrlo bogatih veza, stajala je u intim nim odnosima s medaljama iz Biblioteke i dijamantima gđice Mars, i proslavila se kasnije u sudskim raspravama. Zvali su je mamselle Miss. Dva dječačića koje je dobila Magnona, nisu se mogli tu žiti ni na što. Preporučeni s pomoću osamdeset franaka, bili su čuvani kao sve, što se eksploatira; ni loše odjeveni, ni loše hranjeni, smatrani gotovo kao »mala gospoda«, bolje kod lažne majke negoli kod rođene. Magnona je izigravala damu i pred njima nije govorila dijalektom ulice. Oni provedoše tako nekoliko godina. Thenardier je dobro prorokovao. Dogodi mu se, da jednog dana reče Magnoni, koja mu je uručivala njegovih mjesečnih deset franaka: — Trebalo bi, da im »otac« dade odgoj. Najednom, ova dva sirota djeteta, dotle dosta štićena, čak i svojom zlom sudbom, budu iznenada bačeni u život i primorani da ga otpočnu. Uhićenje zločinaca u masi, komplicirano istragama i nak nadnim uhićenjem, bilo je prava pustoš za ovo gnusno po tajno protiv-društvo, koje je živjelo pod javnim društvom; jedna avantura ove vrste povlači za sobom razne vrste stro137

poštavanja u ovome mračnom svijetu. Katastrofa Thenardierovih izazvala je katastrofu Magnone. Jednoga dana, pošto je prošlo malo vremena, otkako je Magnona predala fiponini pismo za ulicu Plumet, zadesi ulicu Clocheperce iznenadni pohod redarstva; Magnona bude uhićena, isto kao i mamselle Miss, i cijela kuća, koja je bila sumnjiva uleti u redarstvenu mrežu. Za to vrijeme igrala su se dva mala dečka u jednom dvorištu odzada i ne vidješe ni šta od ovog upada. Kada su htjeli da se vrate, nađoše vrata zatvorena i kuću praznu. Jedan krojač iz dućana preko puta pozva ih i predade im jednu cedulju, koju je »njihova mama« ostavila za njih. Na cedulji je bila adresa: G. Barge, nadstojnik prihoda, ulica Kralja od Sicilije, br. 8. Čovjek iz dućana im reče: — Vi više ne stanujete ovdje. Idite tamo. To je sasvim blizu. Prva ulica lijevo. Potražite put s ovom ceduljom. Dva djeteta odoše, stariji vukući mlađeg za ruku i držeći u ruci cedulju, ikoja je trebala da ih vodi. Bilo mu je hladno, i njegovi mali ukočeni prsti stezali su slabo i slabo su držali ovu cedulju. Na zavijutku ulice Clocheperce udar vjetra dunu i iščupa mu je i, kako se spuštaše noć, dijete je više nije moglo naći. Oni počeše nasumce da lutaju kroz ulice. II GAVROCHE MALI KORISTI SE NAPOLEONOM VELIKIM Proljeće u Parizu dosta je često kvareno oštrim i jakim sjeverima, od kojih se čovjek ne baš sasvim sledi, ali se mrzne; ovi sjeveri, koji načine žalosnima najljepše dane, djeluju isto onako, kao kad hladan zrak ulazi u toplu sobu kroz pukotine prozora ili slabo zatvorenih vrata. Izgleda, kao da su mračna vrata zime ostala odškrinuta i da odatle dolazi vjetar. U proljeće 1832, u vrijeme, kada buknu prva velika epidemija ovoga vijeka u Evropi, ovi su sjeveri bili suroviji i 138

oštriji no ikad. To su bila vrata još ledenija no vrata zime. To su bila vrata grobnice. U ovim sjeverima osjećao se dah kolere. S meteorološkoga gledišta imali su ovi hladni vjetrovi kao naročitu osobinu to, što nisu isključivali jaku električnu na petost. Česte oluje, praćene munjama i grmljavinom, odjeki vale su svuda u ovo vrijeme. Jedne večeri, kada su ovi sjeveri jako duvali, tako da je izgledalo da se povratio siječanj, pa su građani opet uzimali gornje kapute, mali Gavroche, neprestano cvokoćući veselo pod svojim dronjcima, stajao je kao u ekstazi pred dućanom jednoga vlasuljara u okolici ulice Orme-Saint-Gervais. Bio je snabdjeven jednim ženskim šalom, uzetim tko bi znao gdje, od koga je on sebi napravio rubac oko vrata. Mali Gavroche imao je izgled, kao da se duboko divi jednoj nevjesti od vo ska, dekoltiranoj i ukrašenoj po kosi narančinim cvijećem, koja se okretala iza okna, pokazujući između dvije svjetiljke svoj osmijeh prolaznicima; ali u stvari je on promatrao du ćan, da vidi, ne bi li mogao »gepiti« iz izloga jedan komad sapuna, koji bi zatim odmah za groš preprodao nekom »fri zeru« u predgrađu. Događalo mu se često, te je na taj način zaradio ručak. Ovu vrstu rada, za koju je imao mnogo talen ta, nazivao je on »brijati brice«. Promatrajući lutku i gledajući krišom na komad sapuna, m rml j ao j e iz m eđu z uba ovo: — Utorak. — Nije utorak. — Je li utorak? — Možda je utorak. — Da, utorak je. Nikad se nije doznalo, na što se odnosio ovaj monolog. Ako se možda ovaj monolog odnosio na posljednji put, kada je ručao, onda je od toga bilo tri dana, jer je toga dana bio petak. Brijač je u svome dućanu, koji je grijala dobra peć, brijao neku mušteriju i bacao od vremena do vremena poprijeki pogled na tog neprijatelja, na tog smrznutog i bezobraznog derana, koji je držao obje ruke u džepovima, ali duhom oče vidno upravljenim na drugu stranu. Za vrijeme dok je Gavroche ispitivao lutku, staklenu ogra du i vvindsorske sapune, dva po rastu nejednaka djeteta, 139

odjevena dosta čisto i još manji od njega, od kojih je izgledalo da jedan ima sedam, a drugi pet godina, okrenuše bojažljivo kvaku i uđoše u dućan, tražeći nešto, možda milostinju, sa žalosnim mucanjem, koje je više sličilo na jecanje negoli na molbu. Govorili su oba u isti mah i njihove su riječi bile nerazumljive, jer je jecanje prekidalo glas mlađe ga, i jer su zbog studeni cvokotali zubi starijega. Brijač se okrene s bijesnim izgledom, i ne ostavljajući svoju britvu, gurajući starijeg lijevom rukom, a mlađeg koljenom, izgura ih obojicu na ulicu i zatvori vrata govoreći: — Tako oni dođu i samo rashlade lokal! Dva djeteta krenuše dalje plačući. Međutim se nadvio jedan oblak i počela padati kiša. Mali Gavroche potrči za njima i pristupi im: — Šta vam je, klinčići? — Ne znamo, gdje bi spavali — odgovori stariji. — Zar samo to? — reče Gavroche. — Zbilja vrlo važno! Zar se za to plače? Alaj ste bedasti! I uzevši u svojoj malo podrugljivoj nadmoći jedan naglasak raznježenog autoriteta i blage zaštite, reče: — Klinčići, dođite sa mnom. — Da, gospodine — reče stariji. I dva djeteta pođoše za njim, kao što bi pošli za nekim biskupom. Prestali su plakati. Gavroche ih povede ulicom Sv. Antuna u pravcu Bastille. Gavroche, koračajući dalje, baci iza sebe srditi pogled na brijačcv dućan. — Taj nema srca, taj som — mrmljao je. —■ To je neka kav Englez. Neka debela djevojka, videći kako idu svi troje jedan za drugim, s Gavrocheom naprijed, prasnu u smijeh. U ovom smijehu nije bilo poštovanja prema skupini. — Dobar dan, gospođice Omnibus — reče joj Gavroche. Malo potom, kako se opet sjetio na brijača, doda: — Prevario sam se u životinji, nije to som, to je zmija. Brico moj, naći ću ti ja kovača, pa ćemo ti objesiti klepku na rep. 140

Taj ga je vlasuljar ozlojedio. Preskačući preko nekog potočića nagovori jednu vratarku, bradatu i dostojnu da se nađe s Faustom na sastanku vještica na Brockenu. Nosila je u ruci metlu. — Gospođo — reče joj — gle, vi izlazite sa svojim konjem? I pri tome poprska blatom lakovane čizme jednog prolaznika. — Bitango — dreknu prolaznik bijesan. Gavroche podiže nos iznad svoga šala. — Gospodinu je nešto krivo? — Na tebe! — reče prolaznik. — Kancelarija mi je zatvorena — reče Gavroche — ne primam više tužbe. Međutim, nastavljajući da se penje ulicom, primijeti ispod jednih velikih vrata prosjakinju od trinaest ili četrnaest godina, svu sleđenu, tako kratko odjevenu, da su joj se vidjela koljena. Rastenje priređuje takve šale. Suknja postaje kratka u trenutku, kada golotinja postaje nepristojna. —■ Sirotica — reče Gavroche. — Nema čak ni gaćica. Na, drži bar ovo. I skinuvši svu onu dobru vunu, koju je imao oko vrata, baci je na mršava pomodrela ramena prosjakinje, na kojima okovratnik opet posta šal. Mala ga gledaše začuđenim pogledom i primi šal šutke. Na izvjesnom stupnju velike bijede siromah u svojoj utrnulosti ne ropće više na zlo, niti zahvaljuje na dobru. Svršivši to: — Brrr! — reče Gavroche, dršćući više no sveti Martin, koji je sačuvao bar polovinu svoga ogrtača. Na ovo »brrr!« pljusak, podvostručivši vlagu, pobjesni. Ova rđava nebesa kažnjavaju dobra djela. — Zar tako? — povika Gavroche — pa što to znači? Opet pljušti! Dobri Bože, ako tako nastaviš, otkazat ću ti stan. I on opet pođe. — Svejedno — prihvati on bacivši pogled na prosjakinju, koja se umotavala pod šal — evo jedne, koja ima izvanrednu bundu. 141

I promatrajući oblak, povika: — Uhvatit će nas! Dva djeteta pođoše korakom za njim. Kako su prolazili kraj jedne od onih gustih gvozdenih ograda, što pokazuju pekarske radnje, jer se hljeb kao zlato meće iza gvozdenih rešetaka, Gavroche se okrene: — Ah, da, klinčići, jesmo li mi ručali? — Gospodine — odgovori stariji — mi nismo jeli od jutros. — Vi ste dakle bez oca i majke? — prihvati dostojanstve no Gavroche. — Izvinite, gospodine, mi imamo tatu i mamu, ali mi ne znamo, gdje su oni. — Više puta je to bolje, nego znati, gdje su — reče Ga vroche, koji je bio mislilac. — Eto — nastavi stariji — dva sata već idemo, tražili smo štogod po uglovima, ali nema ništa. — Znam — reče Gavroche. — Sve to pojedu psi. Poslije kratke šutnje nastavi: — Ah! Mi smo izgubili svoje stvoritelje. Mi više ne zna mo, šta smo uradili s njima. Ne ide to tako, balavci. Glupo je to izgubiti tako starije. Ali, ipak treba nešto njupati (jesti). Uostalom, on više nije stavljao pitanja. Biti bez stana, šta ima jednostavnije od toga? Stariji od dvojice mališana, gotovo potpuno povraćen u laku bezbrigu djetinjstva, pusti ovaj uzvik: — Ipak je to smiješno! Mama nam je obećala, da će nas voditi na Cvjetnicu u crkvu, da uzmemo svete vrbice. — Vidi, molim te. — Mama — nastavi stariji — to je jedna gospođa, koja stanuje s mamselle Miss. — Vidi, vidi! — dobaci Gavroche. Međutim se zaustavio i nekoliko minuta je pipao i prekapao po svim raznim kutevima, koje je imao po svojim dronjcima. Napokon uspravi glavu s izgledom, koji je htio biti samo zadovoljan, ali je u stvari bio pobjednički. 142

— Umirite se, klinčići. Evo, šta ćemo večerati sva trojica. I iz jednog od svojih džepova izvuče groš. Ne ostavljajući mališanima vremena ni da se začude, on ih obojicu odgura ispred sebe u pekarnicu i stavi svoj groš na tezgu vičući: — Momče! Za groš kruha! Momak, koji je bio glavom gazda, dohvati jedan hljeb i nož. — Na tri komada, momče! — objasni Gavroche i doda dos toj anstveno: — Nas smo trojica. I videći, da je pekar, pošto je najprije pogledao njih trojicu, uzeo crni kruh, zarije duboko u nos prst s tako dubo kim dahom, kao da je na vrhu palca uzeo burmuta iz burmutice Fridrika Velikog, i dobaci pekaru u lice ovu srditu riječ: — Kekseksa? Oni naši čitatelji, koji bi u ovom Gavrocheovu upitu, upravljenom na pekara, vidjeli kakvu rusku ili poljsku riječ, ili možda koji od onih divljačkih krikova, koje južnoamerički Yowaysi ili Botocudosi dobacuju jedan drugom kroz pustinju s jedne obale na drugu, neka znadu, da je to jedna riječ, koju oni (naime naši čitatelji) govore svakoga dana i koja dolazi od ove fraze: qu'est-ce que c'est que ćela? (šta ti je to). Pekar ju je potpuno razumio i odgovori: — Pa šta? To je kruh, vrlo dobar kruh druge vrste. — Htjeli ste reći: kruh za prostake — odgovori Gavroche hladno i s mirnim prijezirom. — Bijeloga kruha, momče! Fi noga! Ja častim. Pekar nije mogao da se ne nasmiješi i režući im bijeli kruh, promatrao ih je sažalno, što uvrijedi Gavrochea. — Ej, vi, momče! — reče on — šta vam je, da nas tako mjerite? A sva trojica, jedan vrh drugoga, jedva bi dosegli dva metra. Kada je kruh bio narezan, pekar spusti groš u ladicu, a Gavroche dobaci djeci: — Njupajte! 143

Mališani ga pogledaše u čudu.

— Ah, pa da, zbilja, oni to još ne znaju, još su mali!

I on ponovi: — Jedite! U isto vrijeme pružio im je svakomu po komad kruha. I pomislivši, da stariji, koji mu je izgledao dostojniji za razgovor s njim, zaslužuje neko naročito bodrenje, dodade, pružajući mu najveći komad: — Trpaj to u trbuh! Jedan komad je bio manji od ona druga dva; taj komad pridrža za sebe. Siromašna djeca bila su izgladnjela, razumijevajući tu i Gavrochea. Grizući kruh svima zubima, zakrčavali su pekaru dućan i on ih je, sada kad je bio isplaćen, gledao zlovoljno. — Izađimo opet na ulicu — reče Gavroche. Opet pođoše u pravcu Bastille. Od vremena do vremena, kada su prolazili pokraj izloga osvijetljenih dućana, najmanji se zaustavljao da pogleda, koliko je sati na olovnom satiću, koji mu je visio oko vrata na lančiću. — Mali bedačić — govorio je Gavroche. Zatim, zamišljeno, progunđa kroza zube: — The, kad bih ja imao djecu, ja bih ih bolje čuvao. Dok su oni svršavali svoje komade kruha i stizali na ugao one tužne Balletske ulice, u dnu koje su se vidjela niska i neprijateljska vrata tamnice La Force, reče netko: — Gle, to si ti, Gavroche? — Gle, to si ti, Montparnasse? — reče Gavroche. Taj čovjek, što je pristupio k derančiću, bio je glavom preobučeni Montparnasse s plavim naočarima, ali ga je Gavroche ipak prepoznao. — Vidi, vidi — nastavi Gavroche — ti imaš bundu kao pogača od lanenog sjemena i plave naočare kao nekakav li ječnik. Imaš stila, tako mi drugarske časti! — Pst — učini Montparnasse — ne tako glasno! I živo odvuče Gavrochea izvan svjetloisti dućana. Dva mališana slijedila su ih nesvjesno, držeći se za ruke. 144

Kad su bili pod širokim svodom jednih kućnih vrata, zaštićeni od pogleda i od kiše, upita Montparnasse: — Znaš li, kuda ću? — U samostan Sv. Glavosjeka (na giljotinu) — reče Ga vroche. — Obješen jače! I Montparnasse nastavi: — Idem, zove me Babet. — Ah! — učini Gavroche — ona se zove Babet? Montparnasse spusti glas: — Ne ona, on. — Ah! Babet! — Da, Babet. — Ja sam mislio da je on iza brave. — Kidnuo je on — odgovori Montparnasse. I on ukratko ispriča gamenu, da je onoga jutra, kad su ih pohvatali, Babet pri sprovodu na redarstvo pobjegao, hvatajući lijevo namjesto desno u »hodniku istražnoga«. Gavroche se zadivi toj vještini. — Baš je majstor! — reče. Montparnasse doda još nekoliko pojedinosti o Babetovu bijegu i završi sa: — Oh, to još nije sve. Gavroche, slušajući ga i dalje, nije skidao oka sa štapa, koji je Montparnasse držao u ruci; mahinalno povuče za gornji dio, i pojavi se štilet. — Ah! — učini on, odgurnuvši živo nož — ti si poveo svo ga oružnika, preobučenog u civil. Montparnasse namigne. — Do vraga! — nastavi Gavroche — nećeš se valjda tući s oružnicima? — Ne zna se — odgovori ravnodušno Montparnasse. — Uvijek je dobro imati kod sebe kakvu iglicu. Gavroche nastavi ispitivati: — A šta ćeš to raditi noćas? Montparnasse se opet uozbilji i reče, gutajući slogove: — Tako, neke stvari. I mijenjajući najednom razgovor: 10 Jadnici II

145

— Slušaj! — Sta? — Šta mi se dogodilo neki dan. Pomisli. Sretnem jednoga građanina. On mi pokloni jednu propovijed i svoju kesu. Str pao sam sve lijepo u džep. Minutu kasnije turim ruku u džep. Nije bilo ničeg. — Osim propovijedi — reče Gavroche. — A ti — nastavi Montparnasse — kuda si se ti to uputio? Gavroche pokaže na svoja dva štićenika i reče: — Vodim ovu djecu na noćište. — Kuda to, na noćište? — Kod mene. — Gdje to kod tebe? — Kod mene. — Dakle ti imaš stan? — Da, imam stan. — A gdje ti je stan? — U slonu — reče Gavroche. Montparnasse, premda se po prirodi malo čemu čudio, nije mogao da zadrži usklik: — U slonu? — Pa da, u slonu! — odvrati Gavroche. — Keksaa? Ovo je opet jedna riječ, koju nitko ne piše, a koju cijeli svijet govori. »Keksaa« znači: qu'est-ce que ćela a? (šta ti je to, a?). Duboka gamenova primjedba povrati Montpamasseu mir i zdrav razum. Kao da je počeo bolje suditi o Gavrocheovu stanu. — Zbilja — reče on — da, slon... je li tamo dobro? — Vrlo dobro! — reče Gavroche. — Ondje je upravo vanredno. Ne provlači se tamo vjetar kao pod mostovima. — A kako ulaziš? — Ulazim. — Postoji dakle neka rupa? — upita Montparnasse. — Pa da! Ali ne treba je odati. Između prednjih nogu. Durbići (stražari) je još nisu vidjeli. — I ti se popneš? Da, sad razumijem.

Poslije male stanke, Gavroche dodade: — Za ove mališane trebat će mi ljestve. Montparnasse se nasmije. — Gdje si, k vragu, pokupio ove klinčiće? Gavroche odgovori jednostavno: — To su klinčići, koje mi je poklonio jedan brico. Međutim se Montparnasse zamislio. — Ti si me vrlo lako prepoznao — promrmlja on. On izvadi iz džepa dva mala predmeta, koji su zapravo bili dvije cjevčice od pera, omotane pamukom, i smjesti po jednu u svaku nosnicu. To mu je načinilo nos drukčijim. — To te mijenja — reče Gavroche — manje si ružan, mo rao bi to stalno nositi. Montparnasse je bio lijep momak, ali je i Gavroche bio podrugljivac. — Bez šale — upita Montparnasse — kako ti izgledam? To je bio i drukčiji zvuk glasa. Za tren oka Montparnasse se načinio, da ga nitko ne bi mogao prepoznati. — Oho! Igraj nam bajaca! — vikne Gavroche. Dva mališana, koji dotle nisu ništa slušali, budući su bili zabavljeni čeprkanjem po nosu, približiše se na ovu riječ i gledahu Montparnassea s nekim radosnim očekivanjem i divljenjem. Na nesreću je Montparnasse bio zamišljen. On stavi Gavrocheu ruku na rame i naglašujući pojedine riječi reče mu: — Slušaj što ću ti reći, mladiću: kad bih ja bio na licu mjesta, s mojom dogom, mojom dagom i mojom digom, i kada bi mi vi mogli pokazati deset grošića, ja ne bih odbio da vam malo radim, ali mi nismo u pokladama. Ova čudna fraza proizvede osobit utisak na gamena. On se živo okrene, prokrstari dubokom pažnjom svojih svijetlih očiju oko sebe i ugleda nekoliko koraka dalje jednog stražara, koji im je okrenuo leđa. Gavroche pusti jedno: — A, znam! — koje odmah i priguši, i prodrmavši ruku Montparnasseu, reče:

146

01*

— Jedan okret ruke, krik, krak, gotovo, i nigdje nikoga.

147

— Pa hajde, laku noć, ja idem k mojem slonu s mojim klinčićima. Ako ti slučajno zatrebam jedne noći, naći ćeš me tamo. Stanujem u prvom katu. Vratara nema. Pitaj samo za gospodina Gavrochea. — Dobro — reče Montparnasse. I oni se rastadoše; Montparnasse se uputi prema Grev- skoin trgu, a Gavroche prema Bastilli. Petogodišnji mališan, koga je vukao njegov brat, a ovoga opet Gavroche, okrene nekoliko puta glavu, da vidi, kako odlazi »bajac«. Zbrkana fraza, kojom je Montparnasse upozorio Gavrochea na prisutnost stražara, nije sadržavala nikakav drugi talisman do slog dig, ponovljen pet-šest puta u raznim oblicima. Ovaj slog dig, ne izgovoren zasebno, već vješto upleten u ri ječi fraze, značio je: — Pazimo, ne može se govoriti slobodno. — Osim toga je

Montparnasiseova fraza imala i jednu književ nu ljepotu, koje Gavroche nije primijetio, a to je: moja doga, moja daga i moja diga, način šatrovačkog izražavanja u Tem-pleu, što je značilo: moj pas, moj nož i moja žena, a to se vrlo često upotrebljavalo među komedijašima velikoga vije ka, u kome je Moliere pisao, a Callot crtao. Prije dvadeset godina još se vidio u jugoistočnom uglu Trga Bastille jedan čudan spomenik, koji se već izbrisao iz pamćenja Parižana, a koji je zasluživao, da na tome mjestu ostavi ma kakav trag, jer je bio zamisao »člana Instituta, glavnog zapovjednika egipatske vojske«. Velimo »spomenik«, premda je to bio tek jedan model. Ali sam taj model, čudesan nacrt, grandiozna lešina jedne Napo- leonove ideje, koju su dvije ili tri jake navale vjetra raznosile i bacale sve dalje i dalje od nas, postao je historijski i taiko nešto definitivno, što se isticalo nad njegovim privre menim izgledom. To je bio jedan slon četrdeset stopa visok, sklepan od drvenih otpadaka i oblijepljen. Na leđima je imao kulu, sličnu nekakvoj kući, koja je bila nekada zeleno obojena od nekoga mazala, a sada je bila crno obojena od neba, kiše i vremena. Na ovom pustom i izloženom uglu trga široko čelo toga kolosa, njegova surla, zubi, ogromni bokovi, njegove četiri noge,, slične stupovima, pružale su noću na zvjezda nome nebu čudnu i strašnu siluetu. Nije se znale šta bi to 148

trebalo da znači. To je bila neka vrsta simbola narodne sna ge. To je bilo mračno, zagonetno i ogromno. To je bio neka kav moćan, vidljiv i uspravan fantom kraj nevidljivog fantoma Bastille. Malo je stranaca posjetilo ovu građevinu, ni jedan pro laznik je nije ni gledao. Ona se rušila; preko cijele godine malter, koji je padao s njenih bokova, pravio joj je odvratne rane. »Edili«, kako se kaže otmjeno za sluge, zaboravili su je od godine 1814. Ona je bila tu u svom uglu, sumorna, bole sna, trošna, okružena trulom ogradom, prljanom svaki čas od pijanih kočijaša; pukotine su ispresijecale trbuh, jedna letva je virila iz repa, visoka trava izbijala je između nogu; i kako se za trideset godina razina trga svuda okolo izdizala onim polaganim i neprestanim kretanjem, koje neosjetno uzdiže zemljište velikih gradova, bila je u jednoj udubini i izgledalo je, da se zemlja ugiba pod njom. Ona je bila prljava, prezre na, odvratna i ohola, ružna u očima buržuja, melankolična u očima mislioca. Imala je nešto od prljavštine, koju treba po čistiti, i nešto od veličanstva, koje treba giljotinirati. Kako smo već rekli, noć joj je mijenjala izgled. Noć je prava sredina za sve što je sjena, čim bi palo predvečerje, stari slon se preobražavao; u veličanstvenoj tišini mraka dobivao je neki miran i strašan izgled. Budući da je bio iz pro šlosti, bio je i za noć, i ovaj mrak je dolikovao njegovoj ve ličini. Ovaj spomenik, grub, zdepast, težak, surov, strog, gotovo bezobličan, ali sigurno veličanstven i prožet nekom vrstom gospodstvene i divljačke ozbiljnosti, iščezao je. Tako će i ova epoha proći, i ona već prolazi. Kako bilo da bilo, vratimo se na Trg Bastille. Graditelju slona je uspjelo da se malterom načini nešto veliko; dočim je graditelju srpanjskog stupa uspjelo da s bronzom učini nešto malo. To nedonošče spomenika jedne pobačene revolu cije, naime taj Stup, bio je u 1832. još zaklonjen jednom ko šuljom od letava, koju mi, s naše strane, jako žalimo, i prostranom ogradom od dasaka, koje su sasvim osamljivale slona. K ovome uglu trga, jedva osvijetljenom odsjajem udaljene svjetiljke, poveo je gamen svoja dva »klinčića«. 149

Neka nam se dopusti prekinuti ovdje s napomenom, da smo mi u punoj stvarnosti i da su sudovi za popravak prije dvadeset godina morali suditi zbog skitanja i kvarenja javnog spomenika jedno dijete, koje je zatečeno na spavanju u samoj unutrašnjosti bastilleskog slona. Budući da smo ovo konstatirali, nastavljamo. Kad je stigao blizu kolosa, Gavroche je shvatio utisak, što ga beskrajno veliko može proizvesti na beskrajno malo, i reče: — Balavanderi, nemojte se preplašiti. Zatim kroz jedan prolaz na ogradi uđe u prostor oko slo na i pomogne mališanima da i oni zakorače u prolaz. Dva djeteta, malko zaplašena, slijedili su bez riječi Gavrochea i povjeravali se ovoj maloj providnosti u dronjcima, koja im je dala kruha i obećala im prenoćište. Tu su se prislonjene uz ogradu nalazile neke ljestve, koje su preko dana služile radnicima iz obližnje radionice. Gavroche ih podigne s neobičnom snagom i nasloni ih na jednu od prednjih slonovih nogu. Gore, gdje su ljestve bile prislonjene, nazirala se neka vrsta crne rupe u kolosovu trbuhu. Gavroche pokaže ljestve i rupu svojim gostima i reče: — Penjite se i ulazite. Dva se dječaka pogledaše prestrašeno. — Vi se bojite, klinčići! — povika Gavroche. I dodade: — Sad ćete vidjeti. On obgrli hrapavu nogu slonovu i za tren oka, i ne obazi rući se na ljestve, uspuže do rupe. Uđe unutra kao zmija koja se uvlači u otvor, tu ga nestade, i jedan trenut poslije toga vidješe dva djeteta, kako se nejasno pomalja kao neki bljedunjavi oblik njegova blijeda glava na rubu škulje, pune mraka. — Naprijed — povikne im — što se ne penjete, derani! Vidjet ćete, kako je lijepo! Najprije ti! — reče starijem — evo ti ruke. Mališani se gurahu ramenima, gamen im je u isti mah zadavao i strah i ulijevao povjerenje, a zatim — kiša je tako jako padala. Stariji se odluči. Mlađi, videći brata da se penje, 150

a on da je ostao sasvim sam između šapa ove ogromne živo tinje, dobi želju da plače, ali se nije usudio. Stariji se penjao, ljuljajući se, uz prečage Ijestava. Dok se penjao, Gavroche ga je hrabrio uzvicima, koje upućuju učitelji borenja svojim učenicima ili mazgari svojim mazgama: — Ne boj se! — Tako! — Samo dalje tako! — Metni nogu tu! — Ruku ovamo! — Hrabro! A kad mu je došao nadohvat, zgrabi ga naglo i čvrsto rukom i povuče ga k sebi. — Gotovo! — reče. Mali je prošao kroz pukotinu. — Sada — reče Gavroche — pričekaj me. Gospodine, bu dite tako dobri i izvolite sjesti. I izišavši iz rupe, kao što je u nju ušao, spusti se hitro kao majmun niz slonovu nogu, dočeka se na noge u travi, uhvati petogodišnjeg mališana u naručaj i posadi ga ravno na sredinu ljestvica, a zatim se stade penjati iza njega, dovikujući starijemu: — Ja ću ga gurati, a ti ga vuci. Za tren oka bio je mališan penjan, guran, vučen, drman i stiskan u rupu, da nije imao vremena ni pribrati se, ^ Gavroche, ulazeći za njim, odgurnuvši jednim udarom ljestve, koje su pale na travu, počne pljeskati rukama i vikne: — Sad smo tu! Živio general Lafavette! Kad se svršila ta eksplozija doda: — Balavanderi, vi ste u mojoj kući. Gavroche je doista bio u svojoj kući. O neočekivana koristi od nekorisnog! Milosrđe velikih stvari! Dobroto divova! Ovaj bezmjerni spomenik, koji je sadržavao misao jednog imperatora, postao je gnijezdo jednom gamenu. Mališana je primio i štitio kolos. Građani, obučeni u svečano odijelo koji su prolazili pokraj bastille skog slona, rado su govorili, mjereći ga raskolačenim očima: 151

— čemu to služi? — To je služilo, da spasi od studeni, ođ mraza, od tuče, od kiše, da brani od zimskog vjetra, da sa čuva od spavanja po blatu, koje donosi groznicu, i od spava nja u snijegu, koje donosi smrt, jedno malo biće bez oca i majke, bez kruha, bez odijela, bez skloništa. To je služilo, da primi nevinog, koga je društvo odguravalo. To je služilo da umanji opći grijeh. To je bila jazbina otvorena onome, kome su sva vrata bila zatvorena. Izgledalo je, da se stari bijedni mastodont, zahvaćen prašinom i zaboravom, pokriven izraslinama, rđom i ranama, klimav, crvotočan, napušten, osuđen, neka vrsta orijaškog prosjaka, koji uzalud traži milostinju jednim blagim osmijehom nasred raskršća — sažalio, on, na ovog drugog prosjaka, sirotog patuljčića, koji je išao bez cipela na nogama, bez krova nad glavom, duvajući u prste, odjeven u hrpe, hranjen onim što se baca. Eto, čemu je služio bastilleski slon. Ova Napoleonova ideja, prezrena od ljudi, prihvaćena je od Boga. Ono, što je bilo samo sjajno, postalo je uzvišeno. Da ostvari ono što je za mislio, Caru je trebao porfir, mjed, gvožđe, zlato, mramor; a Bogu je bila dovoljna hrpa starih dasaka, greda i maltera. Car je imao jedan san genija; u ovom titanskom slonu, okovanom i monstruoznom, koji je dizao svoju surlu, nosio svoju kulu i svuda oko sebe sipao vesele i životvorne vode, on je htio da personificira narod; ali Bog je od njega stvorio ne što veće, on je u njemu nastanio jedno dijete. Rupa, kroz koju je Gavroche ušao, bila je pukotina izvana jedva vidljiva, tako skrivena — rekli smo — pod olovnim tnbuhom, i tako uska, da su kroz nju mogli proći samo mačke i mala djeca. — Počnimo time — reče Gavroche — što ćemo vrataru reći da nismo kod kuće. I zagnjurivši se u mrak sa sigurnošću onoga, koji poznaje svoje obitavalište, uze jednu dasku i zatvori njome rupu. Gavroche opet iščezne u mraku. Djeca začuše šištanje drvceta, zamočenog u fosfornu bocu. Kemijske žigice još nisu postojale. Iznenada im svjetlost poklopi oči; Gavroche je bio upalio vrh od vrpce umočene u smolu, koja se zvala »podrumski 152

pacov«. Podrumski pacov, koji se više dimio no obasjavao, ipak je jasno pokazivao unutrašnjost slona. Dva Gavrocheova gosta gledala su oko sebe i osjećala nešto slično, što bi osjećao netko, koji bi bio zatvoren u veliku heidelberšku bačvu, ili još bolje, što je morao osjećati Jona u biblijskom trbuhu kita. Pokazala im se unutrašnjost i obuhvatio ih cijeli jedan gigantski skelet. Gore je jedan dugački mrki stup, od kojega su se na izvjesnom razmaku izdvajale polukružne grede, predstavljao hrptenicu na rebrima, s koje su stalaktiti maltera visili kao crijeva, dok su s jednog rebra na drugo prostrane paučine pokrivale prasne dijafragme. Po uglovima su se tu i tamo viđale crnkaste mrlje, koje su iz gledale žive i koje su se brzo premještale naglim i zbunjenim kretanjem. Komadići, pali sa slonovih leđa na njegov trbuh, ispunili su izdubljenost, tako da se moglo ići kao po nekom podu. Manji se privije uza svoga brata i reče poluglasno: — Mrak je. Gavroche se na to razvikao. Zastrašena lica u dva djete ta zadrhtaše. — Što vi tu prigovarate? — povika on. — Da se možda ne šalimo? Da se možda ne gadimo? Da ne bismo malo Tuileriesa? Možda bismo htjeli biti malo nepristojni? Dajem vam na znanje da ja nisam iz naroda, glupane. Ej, da niste vi mo žda kakvi svileni balavci? Recite. Malo grubosti je dobro za strah. To umiruje. Dva se djeteta približiše Gavrocheu. Gavroche, očinski raznježen ovim povjerenjem, prijeđe »s ozbiljnog na blago« i obraćajući se manjemu: — Bleso — reče mu, naglašujući grdnju jednom umilja tom nijansom — vani je mrak, a ne ovdje. Vani pada kiša, ovdje ne pada; vani je hladno, ovdje nema ni mrve vjetra; vani je masa svijeta, ovdje nema nikoga; vani nema čak ni mjeseca, a ovdje je svijeća, glupani! Dva djeteta počeše s manje straha pregledavati stan, ali im Gavroche ne dade da dugo uživaju u promatranju. — Brzo — reče. I on ih odgura k onom, što smo mi vrlo sretni da možemo nazvati dnom sobe. 153

Tamo je bila njegova postelja. Postelja Gavrooheova bila je potpuna. To znači, da je ima la jastuk, pokrivač i baldahin sa zavjesama. Jastuk je bio neki slamni otirač za noge, pokrivač jedna dosta prostrana ponjava od debele sure vune, vrlo topla i gotovo nova. A evo, što je bio baldahin: Tri dosta dugačke motke, učvršćene komadima maltera i zabodene u zemlju, to jest u trbuh slona, dvije sprijeda, jedna otraga, i privezane na vrhu uzetom, tako da su činile jedan svežanj u obliku piramide. Ovaj svežanj držao je na sebi mrežu od mjedene žice, koja je bila jednostavno preba čena, ali vješto pričvršćena i podržavana uvezima željezne žice, tako da je potpuno pokrivala tri motke. Red velikoga kamenja pričvršćivao je svuda naokolo ovu mrežu za zemljište, to jest trbuh slona, tako da ništa nije moglo da prođe. Ova je mreža bila zapravo samo jedan ko mad one žičane ograde, kojom se obavijaju ptičji kavezi po menažerijama. Gavrocheova postelja nalazila se pod ovom mrežom kao u nekom kavezu. Sve je to zajedno izgledalo kao neki eskimski šator. Ta je mreža zamjenjivala zavjese. Gavroche malo razmaknu kamenje, koje je sprijeda drža lo mrežu, i njena se dva preklopljena kraja razdvojiše. — Balavci, sad četveronoške! — naredi Gavroche. On pažljivo ugura svoje goste u kavez, uđe i on za njima puzajući, primakne opet kamenje i hermetički zatvori otvor. Sve troje se ispružiše po krevetu. Koliko god su bili mali, ipak se nijedan od njih nije mo gao ispraviti pod baldahinom. Gavroche je još uvijek držao u ruci svjetiljku. — Sad — reče on — spavaj! Sad ću ugasiti svijeću. — Gospodine — upita Gavrochea stariji od dva brata, po kazujući na mrežu — a šta je ovo? — To — reče Gavroche ozbiljno — to je zbog pacova... Spavajte! Ipak pomisli da je dužan dodati još nekoliko riječi radi pouke ovako malih bića, i nastavi: 154

— Sve je to iz botaničkog vrta. To im treba za divlje ži votinje. Ima tamo pun jedan magazin. Treba tek da se popneš na jedan zid, da se iprovučeš kroz jedan prozor i da prođeš kroz jedna vrata. Ima, koliko hoćeš. Govoreći tako, pokrivao je jednim krajem pokrivača naj manjeg, koji mrmljaše: — Oho! Dobro je! Toplo je! Gavroche pogleda zadovoljnim okom pokrivač. I pokazujući starijem »jastuk«, na kojem je ležao, jedan vrlo velik, vrlo gust i divno izrađen otirač za noge, dodade: — To je bilo žirafino. Poslije male stanke nastavi: — Sve su to imale životinje. Ja sam im gepio (uzeo). Nisu se ljutile. Rekao sam im: To je za slona. On još malo zasta, pa nastavi: — Pri jedeš samo preko zida, a za durbića (stražara) te ni briga. Tako ti je to. Dva djeteta promatrala su s nekim plašljivim i zaprepa štenim poštovanjem ovo neustrašivo i domišljato biće, koje je skitnica kao i oni, koje je osamljeno kao i oni, koje je imalo nečega bijednog i svemoćnog, koje je njima izgledalo svemoćno i čija se fizionomija sastojala od svih grimasa kak vog starog saltomortaliste, pomiješanih s najnaivnijim i najčarobnijiim osmijehom. — Gospodine — reče plašljivo stariji — pa zar se vi ne bojite stražara? Gavroche tek odgovori: — Klinče, ne veli se stražar, veli se durbić. Najmanji je držao oči otvorene, ali nije govorio ništa. Kako je bio na rubu »jastuka«, budući je stariji bio u sredini, Gavroche mu podvi pokrivač, kako bi to bila mati učinila, i s pomoću starih krpa uzdiže otirač pod njegovom glavom, tako da je mališanu načinio kao neki pravi jastuk. Zatim se okrene starijemu: — A? Je li, da je ovdje dobro? — O da! — odgovori stariji, gledajući u Gavrochea s iz razom spašenog anđela. 155

_L

Dva sirota mališana, skroz pokisla, počeli su se ugrijavati. — Pa šta ste onda plakali? — nastavi Gavroche i poka zujući malog njegovu bratu reče: — Jedan zvrk kao taj tu, hajde de; ali ti, toliki, pa pla kati, to je glupo; izgledao si baš kao tele. — E — reče dijete — nismo imali nigdje stana. — Balo! — prihvati Gavroche — ne veli se stan, veli se undža. — A onda smo se i bojali tako posve sami noću. — Ne veli se noć, veli se nekta. — Hvala, gospodine — reče dijete. — Slušaj — ponovi Gavroche — ne treba više nikad pla kati badava. Ja ću se brinuti za vas. Vidjet ćeš, kako će nam biti lijepo. Ljeti ćemo ići u Glaciere s Rotkvom, jednim mo jim drugom, kupat ćemo se u luci, trčat ćemo sasvim goli po slapovima pred Austerlitzskim mostom, to srdi pralje. One viču, ljute se, da znaš samo, kako su smiješne! Ići ćemo gledati čovjeka kostura. Živ je. Na Elizejskim poljima. Mršav je kao nitko, taj građanin. Pa ću vas voditi u kazalište. Vo dit ću vas Frederick-Lemaitreu. Imam ulaznice, poznajem glumce, a jednom sam čak i igrao u nekom komadu. Bili smo balavci kao vi, trčali smo pod jednim platnom, a to je pred stavljalo more. Ja ću učiniti da vas angažiraju u mom kaza lištu. Ići ćemo gledati divljake. To nisu pravi, ti divljaci. Oni imaju crvenkaste trikoe, koji se nabiru, a na laktovima im se vide zakrpe od bijeloga konca. Onda, ići ćemo u Operu. Ići ćemo s pljeskačima. U Operi je družba pljeskača vrlo dobro sastavljena. Ja ne idem s pljeskačima po bulvarima. U Ope ri, zamisli, ima ih, koji ti plaćaju dvadeset sua, ali to su glu pani. Onda ćemo ići gledati i to, kako giljotiniraju. Pokazat ću vam krvnika. Stanuje u ulici Marais. Gospodin Sanson. Ima kutiju za pisma na vratima. Oh, bijesno ćemo uživati. U tom času kapne jedna kap voska na Gavrocheov prst i podsjeti ga na stvarnost života. — Vraga — reče on — eto mi svijeća crkava. Vidiš! Ja ne mogu mjesečno za svoju sobicu odijeliti više od jedne svi jeće. Kad se legne, treba spavati. Mi nemamo vremena da či156

tamo romane gospodina Paula de Kocka. Uz to još može da prođe svjetlost kroz pukotine vrata i diurbići treba samo da pogledaju. — A osim toga — primijeti bojažljivo stariji, koji je jedi ni smio da razgovara s Gavrocheom i da mu odgovara — a mogla bi jedna iskra pasti u slamu, pa treba paziti, da se ne zapali kuća. — Ne veli se zapaliti kuću — reče Gavroche — veli se zapalindži undžu. Nevrijeme je bivalo sve jače. Ćulo se kako kroz grmljavi nu pljusak bije u leđa kolosa. — Zafrknusmo te, kišo! — reče Gavroche. — Uživam, kako voda curi niz noge moje undže. Zima je glupa; ona troši svo ju robu; troši svoju muku, a ne može nas pomokriti, pa zato gunđa, taj stari vodonoša! Ova aluzija na grmljavinu, čije je sve posljedice Gavroche primao kao pravi filozof devetnaestog vijeka, bila je popra ćena jednom dugotrajnom munjom, tako blistavom, da je nešto od nje ušlo i u pukotine i u trbuh slona. Gotovo u isto vrijeme udari grom, i to silno. Dva mališana kriknuše i podi goše se tako živo, da su gotovo odbacili mrežu; ali Gavroche im okrenu drsko lice i iskoristi ovaj udar groma da prasne u smijeh. — Mir, klinčići. Ne uznemirujte undžu. To se zove grom, uistinu! Nije to neka tričarija kao munja. Bravo, dragi Bože! Do vraga, ovo ti je gotovo isto tako dobro uspjelo kao i u ka zalištu Ambigu. Kad je to izrekao, opet uredi mrežu, odgura lagano dvoje djece do uzglavlja postelje, pritisnu im koljena, da bi se do bro ispružili cijelom dužinom, i usklikne: — Budući je dragi Bog zapalio svoju svjetiljku, mogu ja ugasiti svoju. Klinčići, sad treba spavati. Vrlo je loše ne spa vati. Od toga boli grlo ili, kako se to u otmjenom svijetu kaže, smrdi njuška. Umotajte se dobro pokrivačem! Sad ću ugasiti. Je li gotovo? — Da — promrmlja stariji — meni je dobro. — Kao da imam perje pod glavom. — Ne veli se glava — viknu Gavroche — veli se kanja. 157

Djeca se priviše jedno uz drugo. Gavroche dovrši s njihovim smještanjem na »blazini« i navuče im pokrivač do ušiju, zatim ponovi po treći put zapovijed na svom hijeroglifskom jeziku: — Spavaj! I ugasi fitilj. Tek što se svjetlost ugasil; A

d r m a t i

L

m r e ž o m , p o d

kad jerlan_QS obki potres poče spavalo trojedjece TBikL je to

k o j o m j (

m a— G — E — Š — T

s tU oci.iM

—

G — A — T O v—

m n o š t v o p o t m u l i h t r su sva skupa sačinjavala e n j a , k o j metalni zvuk, kao da su pandže i zubi grebli po bakrenoj žici To je bilo popraćeno svim vrstama sitnih oštrih krikova. Petogodišnji

sta

— Ej! — opet učini Gavroche. — Zašto vi nemate mačku? — Imao sam jednu — odgovori Gavroche — donio sam jednu, ali su mi je oni pojeli. Ovo drugo objašnjenje razbi utisak prvog i mali opet poče drhtati. Dijalog između njega i Gavrochea ponovi se po četvrti put: —

G o s p o d i n e !

E j ? — Koga su to pojeli? — Mačku. — Tko je to što je pojeo mačku? — Štakori. — Miševi? — Da, štakori. Dijete, zaprepašteno ovim štakorima što jedu mačke, nastavi:

— Gospodine, a da li će oni pojesti nas, ti miševi? — Kako da neće! — reče Gavroche. Užas mališana dostigao je vrhunac. Ali Gavroche dodade: — Ne boj se! Oni ne mogu ući. Pa onda, i ja sam tu! Na, drži moju ruku, šuti i spavaj! U isto vrijeme Gavroche uze ruku mališanovu preko njegova brata. Dijete uze ruku mališanovu preko njegova brata. Dijete pritisnu uza se ovu ruku i osjeti se umireno. Hrabrost i snaga imaju ova tajanstvena saopćavanja. Tišina je opet nastupila okolo njih, šum glasova bio je zaplašio i rastjerao štakore, poslije nekoliko minuta oni su se uzalud opet vratili i bjesnili; troje dječice, utonuli u san, nisu više ništa čuli. Noćni su časovi prolazili. Sjena je pokrivala Trg

Bastille, zimski vjetar pomiješan s kišom duvao je na mahove, ophodnje su nadzirale kućna vrata, drvorede, plotove, mračne uglo-ve, i tražeći noćne skitnice prolazile su šutke pored slona; čudovište, uspravno, nepomično s očima izbuljenim u magle, 1 5

izgledalo je da sniva, zadovoljno svojim dobrim djelom, i štitilo je od neba i od ljudi tri zaspala sirota djeteta. Da bi se razumjelo ovo što dolazi, treba se sjetiti, da je Bastilleska stražarnica bila smještena na drugom kraju trga

i da ono, što se događalo pred slonom, straža nije mogla ni vidjeti ni čuti. Pred kraj onog sata, koji neposredno prethodi zori, jedan čovjek izađe trčeći iz ulice Saint-Antoine, pretrča trg, obiđe veliku zgradu Srpanjskoga stupa i provuče se između kolaca od ograde do pod trbuh slona. Kad bi neka svjetlost obasjala ovoga čovjeka, pogodilo bi se po tome, kako je bio skroz mokar, da je noć proveo na kiši. Kad je prispio ispod slona, on izvede jedan čudni krik, koji ne pripadani jednom ljudskom jeziku i koji bi mogao ponoviti samo neki papagaj. On ponovi dva puta taj krik, čiji pravopis, i ovakav, jedva da će dati neku ideju o njemu: — Kirikikiju! Na drugi krik odgovori iz slonova trbuha jedan jasan, veseo i mlad glas: — Da. Gotovo u isti mah pomakne se daska, koja je zatvarala rupu, i propusti jedno dijete, koje siđe niz slonovu nogu i hitro pade pred čovjeka. To je bio Gavroche. Čovjek je bio Montparnasse. Što se tiče toga krika: kirikikiju, bilo je to bez sumnje ono, što je dijete htjelo da kaže onim: Zapitat ćeš za gospodina Gavrochea. Kad ga je čuo, trgnuo se oda sna, izmilio ispod svog »baldahina«, rasklopivši malo rešetku, koju je zatim opet brižljivo zatvorio, zatim je otkrio dasku i sišao. Čovjek i dijete prepoznaše se šutke u noći; Montparnasse tek reče: — Trebamo te. Hajde, da nam pomogneš. Gamen ne zatraži drugog objašnjenja. — Evo me — reče on. I obojica se uputiše k ulici Saint-Antoine, odakle je izi šao Montparnasse, vijugajući brzo kroz dugačku povorku pi-ljarskih kola, koja su u ovo vrijeme silazila na tržište. Piljari, zgrčeni u svojim kolicima među salatom i povr ćem, napola zaspali, sakriveni do očiju u svoje gunjeve zbog pljuska, nisu čak ni gledali na ove čudne prolaznike. 160

III

PERIPETIJE BIJEGA Evo, što se događalo te iste noći u tamnici La Force. Babet, Brujon, Gueulemer i Thenardier bili su se dogovorili da će pobjeći, premda je Thenardier bio u posebnoj ćeliji. Babet je svršio svoj posao, istoga dana, kako se vidjelo iz Montparnasseova pričanja Gavrocheu. Montparnasse im je trebao pomoći izvana. Brujon, pošto je proveo mjesec dana u »strogom zatvoru«, imao je vremena, prvo: da tu isplete uže, drugo: da skuje plan. Nekada su se ova stroga mjesta, gdje tamnička disciplina prepušta osuđenika samome sebi, sastojala iz četiri kamena zida, kamenog stropa, iz poda od kamenih pločica, poljske postelje, rešetkastog prozorčića, dvostrukih gvozdenih vrata, i nazivala su se ćelije; ali se na ćeliju gledalo kao na nešto suviše strašno; danas se to sastoji iz gvozdenih vrata, rešetkastog prozorčića, jedne poljske postelje, kamenog stro pa, četiri kamena zida, i to se naziva strogi zatvor. Tu ima oko podne malo svjetlosti. Nezgodna strana tih prostorija, koje, kao što se vidi, nisu nikakve ćelije, jest u tome, što prepuštaju sanjarenju ljude, koje bi trebalo natjerati na rad. Brujon je dakle razmišljao i iz strogog zatvora izišao je s jednim uzetom. Kako su ga držali za vrlo opasnog u Char-lemagneu, staviše ga u Novu zgradu. Prva stvar, koju je našao u Novoj zgradi, bio je Gueulemer, a druga jedan čavao; Guelemer znači zločin, čavao znači slobodu. Brujon, za koga je već vrijeme da ga potpuno upoznamo, bio je po izgledu nježne ćudi i s nekom duboko promišljenom sjetom, inače veseljak, učtiv, inteligentan i lupež, koji je imao pogled umiljat, a osmijeh okrutan. Njegov pogled bio je proizvod njegove volje, a osmijeh proizvod njegove prirode. Prve studije u svojoj umjetnosti činio je po krovovima; uspio je učiniti velike napretke u industriji krađe olova, koji su se sastojali u odizanju krovova i odljepljivanju žljebova naročitim postupkom, koji se zove crijevo u salu. 11 Jadnici II

161

Za pokušaj bijega bila je dobra prilika zbog toga, što su majstori popravljali i opet zaljepljivali baš u tome trenutku jedan dio tamničkoga krova. Zgrada Saint-Bernard nije više bila potpuno odijeljena od zgrade Charlemagne i zgrade Saint-Louis. U visini su bile skele i ljestve; drugim riječima mostovi i stube za spas. Nova zgrada, koja je bila nešto najispucanije i najtrošni- je što se može vidjeti na svijetu, bila je slaba strana tamni ce. Zidovi su bili toliko izglodani salitrom, da su morali svodove spavaćih soba oblagati drvenim daskama, jer se s njih otkidalo kamenje i padalo na uhićenike u njihovim postelja ma. Uslijed ove trošnosti griješili su, što su u Novu zgradu zatvarali optuženike, koji su zadavali najviše brige, i što su ovamo smještali »okorjele glavurde«, kao što se kaže na tamniokom jeziku. Nova zgrada imala je četiri spavaće sobe jednu nad dru gom i tavan, koji su nazivali Lijepi izgled. Široki dimnjak, vjerojatno iz neke stare ikuhinje vojvode De la Force, polazio je iz prizemlja, presijecao četiri kata, sjekao na dva dijela sve spavaće sobe, u kojima je predstavljao neku vrstu plosnatog stupa, i izlazio na krov. Gueulemer i Bruj on bili su u istoj spavaćoj sobi. Metnuli su ih iz opreza na donji kat. Slučaj je htio, da se uzglavlje njihovih postelja naslanjalo na dimnjak. Thenardier se nalazio upravo iznad njihovih glava, u onom tavanu nazvanom Lijepi izgled. Prolaznik, koji se zaustavio u ulici Culture-Sainte-Cathefi-ne iza vatrogasne vojarne pred vratima Kupališta, vidjet će jedno dvorište puno cvijeća i busenova u loncima, u dnu kojega se širi na dva krila mala bijela okrugla kućica s kupolom, razveseljena zelenim kapcima na prozorima, bukolički san Jeana-Jacquesa. Prije kakvih deset godina uzdizao se iznad ove kućice crni, ogromni, užasni, goli zid, na koji se ona oslanjala. To je bio zid oko tamnice Force. Koliko god da je bio visok, taj zid je bio natkriljen jednim još crnjim krovom, koji se vidio odavle. To je bio krov na Novoj zgradi. Tu su se vidjela četiri prozorčića mansarde, 162

11*

proviđena šipkama; to su bili prozori Lijepog izgleda. Jedan dimnjak je probijao taj krov; to je bio dimnjak, koji je prolazio kroz spavaće sobe. Lijepi izgled, vrh Nove zgrade, bio je neka vrsta velikog tavana, podijeljenog na mansarde zatvorene trostrukim rešetkama i vratima, koja su bila obložena čelikom i načičkana ogromnim čavlima. Kada bi se ušlo sa sjeverne strane, nalazile su se s lijeve strane četiri male sobice, a desno, prema tim sobicama, četiri dosta prostrana četverouglasta kaveza, odijeljena, rastavljena uskim hodnicima, sa zidom do visine ljudske glave, a odatle do krova sa željeznim šipkama. Thenardier je od noći 3. veljače bio preveden u jedan od ovih kaveza. Nikada se nije moglo otkriti, kako je on i uz čiju pomoć uspio tu nabaviti i tu sakriti bocu onog vina, koje je, kažu, pronašao Desrues, s kojim se miješa neko uspavlju-juće sredstvo i koje je proslavila banda Uspavljivača. U mnogim tamnicama ima podmuklih činovnika, napola tamničari napola lopovi, ikoji potpomažu kod bijega, koji prodaju redarstvu svoje nevjerne usluge i koji — kao kuharica svoju torbu za trg — potkradaju tamnička kola. I one iste noći, kada je Gavroche ukonačio dva zalutala djeteta, Brujon i Gueulemer, koji su znali, da je Babet utekao toga jutra i da ih očekuje kao i Montparnasse, ustaše lagano i ključem, koji je Brujon našao, počeše bušiti dimnjak, što su ga dodirivale njihove postelje. Otpaci od mal- tera padali su na Brujonovu postelju, tako da ih nisu čuli. Pljusak, izmiješan s grmljavinom, drmao je vratima i pravio je po tamnici užasnu i korisnu buku. Oni od uhićenika, koji su se budili, gradili su se, kao da i dalje spavaju, i puštali su Gueulemera i Brujona, da rade. Brujon je bio vješt; Gueulemer je bio jak. Još prije, nego što je ikakav šum dopro do stražara zaspalog u rešetkastoj ćeliji, koja je gledala u hod nik, zid je bio probušen, dimnjak probušen, gvozdena re šetka, koja je zatvarala najviši otvor dimnjaka, provaljena, i dva okorjela zlikovca, bila su na krovu. Kiša i vjetar pojačavali su jedno drugo, krov je bio sklizak. — Dobra noć za bijeg! — reče Brujon lopovskim dijalektom. 163

Ponor šest stopa širok i osamdeset stopa dubok dijelio ih je od kružnog stražarskog zida. Na dnu ovog ponora vi djeli su, kako se blista puška jednog .stražara. Oni privezaše za komadiće od dimnjakovih poluga, koje su izlomili, jedan kraj od užeta, što ga je Brujon bio ispleo u svojoj ćeliji; drugi kraj prebaciše preko kružnog zida, preskočiše ponor, sakriše se povrh zida, prekoračivši ga, pustiše se da sklize jedan za drugim niz uže na mali ikrov, koji se nalazi uz Kupa lište, privukoše uže k sebi, skočiše u dvorište Kupališta, prijeđoše ga, gurnuše prozorčić vratarov, kraj kojega je visio njegov gajtan, povukoše gajtan, otvoriše kućna vrata i na đoše se na ulici. Nije prošlo ni tri četvrt sata, otkako su se sa svojih po stelja digli u mraku sa čavlom u ruci i projektom u glavi. Poslije nekoliko minuta priključiše se Babetu i Montparnasseu, koji su l utali u okolini. Privukavši k sebi uže, oni su ga prekinuli i jedan komadić ostao je privezan za dimnjak. Uostalom, nisu imali nikakve štete, osim što su ogulili gotovo svu kožu s ruke. Te noći bio je Thenardier obaviješten o svemu — nije se moglo doznati kako — i nije spavao. Oko jednog sata izjutra, kada je noć bila vrlo mračna, opazi on, kako po krovu, po kiši i po nevremenu, kraj prozorčića prema njegovu kavezu prolaze dvije sjene. Jedna se zaustavila načas kraj prozorčića. To je bio Brujon. Thenar dier ga je prepoznao i razumio. To mu je bilo dosta. Thenardier, obilježen kao razbojnik i zatvoren pod optu žbom za noćne oružane napadaje, bio je pod paskom. Jedan stražar, koji se mijenjao svaka dva sata, šetao se s punom puškom pred njegovim kavezom. Lijepi izgled bio je osvi jetljen jednom svjetiljkom. Zatvorenik je imao na nogama par okova od pedeset funti. Svakoga dana u četiri sata poslije podne ulazio bi u njegov kavez stražar praćen od dvije doge — to se još tako radilo u to vrijeme — stavljao pred njegovu postelju crni hljepčić od dvije funte, vrč s vodom i zdjelu punu neke dosta mršave čorbe, po kojoj je plivalo poneko 164

zrno pasulja, pregledao bi njegove okove i kucao po šipkama. Ovaj čovjek sa svojim psima navraćao bi dva puta i noću. Thenardieru je uspjelo dobiti dozvolu, da zadrži neku vrstu željeznoga klinca, kojim se služio, da zakuje svoj hljeb u pukotinu na zidu, »da bi ga, govorio je on, sakrio od pacova«. Kako su Thenardiera držali stalno pod paskom, nisu nalazili ništa naročito u tom klincu. Međutim, su se kasnije pokajali, kako je jedan stražar i rekao: — Bolje bi bilo, da smo mu ostavili drveni klinac. U dva sata ujutro dođoše da izmijene stražara, koji je bio stari vojnik, i zamijeniše ,ga jednim novakom. Ptelije neko liko trenutaka učinio je svoj posjet čovjek sa psima i otišao, ne primijetivši ništa, osim možda preveliku mladost i »se ljački izraz« mladog vojnika. Dva sata poslije, u četiri sata kada su došli da izmijene novaka, nađoše ga zaspala i sru šena kao kladu na zemlji pred Thenardierovim kavezom. Thenardiera više nije bilo. Njegovi raskovani okovi bili su na podu. Na stropu njegova kaveza bila je jedna rupa i iznad nje, na krovu, druga rupa. Jedna daska iz njegova kreveta bila je istrgnuta i bez sumnje odnesena, jer je više ne nađo še. U ćeliji zaplijeniše i jednu do polovice praznu bocu, koja je sadržavala ostatak uspavljivog vina, kojim je vojnik bio uspavan. Vojnikov je bod bio iščezao. U času, kad je ovo bilo otkriveno, mislilo se, da im je Thenardier već izvan dohvata. U stvari on više nije bio u No voj zgradi, ali je još uvijek bio u velikoj opasnosti. Njegov bijeg još nije bio završen. Thenardier, kad je stigao na krov Nove zgrade, našao je ostatak Brujonova užeta, koje je visilo na šipkama gornjeg dimnjakova poklopca, ali pošto je ovaj prekinuti dio bio i suviše kratak, on nije mogao da umakne preko stražarskog zida, kako su to učinili Brujon i Gueulemer. Kada se iz Balletske ulice skrene na ulicu Kralja od Sici lije, gotovo odmah desno naiđe se na neke prljave razvaline. Na tomu mjestu postojala je u prošlom vijeku kuća, od koje sad stoji samo zadnji zid, pravi zid u ruševinama, koji se diže do visine trećega kata među susjednim zgradama. Ova se ru165

ševina poznaje po dvama velikim četverokutnim prozorima, koji se tu još vide; onaj srednji, najbliži desnoj trougloj nad strešnici, pregrađen je jednom, iscrvotočenom gredom, na mještenom tu kao podupirač. Kroz ove se prozore vidjela ne kad visoka mračna zidina, koja je bila od kružnog bedema oko tamnice La Force. Prazno mjesto, koje je srušena kuća ostavila na ulici, po punjeno je do ipolovine plotom od trulih dasaka, koji podu pire pet kamenih stupova. U tome ograđenom prostoru krije se mala baraka, oslonjena na zaostalu uspravljenu ruševinu. Ograda ima vrata, koja su prije nekoliko godina bila zatvo rena samo kvakom. Na greben te ruševine dospio je Thenardier nešto poslije tri sata ujutro. Kako je dospio ovamo? To se nikad nije moglo ni obja sniti ,ei razumjeti. Munje su morale i smetati i pomagati. Da li se on služio zidarskim ljestvama i skelama, da bi se dohva tio s krova na krov, s ograde na ogradu, s pregrade na pre gradu, zgrade Charlemagne, zatim zgrade u dvorištu Saint-Louis, pa kružnog zida i odatle ruševine u ulici Kralja od S i c i l i j e ? A l i j e u o v o m p r i j e l a z u i b i l o p r e k i d a , k oj i s u ga či nil i nem ogući m . Da li j e dasku iz svoj e post el j e st avlj ao kao most između krova Li jepog izgleda i kruž nog zida, i da li je potrbuške puzi o po grebenu kružnog zida svuda oko tamnice do ruševine? Ali kružni bedem tamnice La Force predstavljao je navoranu i krivu liniju, on se spuštao i dizao, spuštao se prema vatrogasnoj vojarni, di zao se prema Kupalištu, bio je presijecan građevinama, nije imao istu visinu kod hotela Lamoignon kao kod ulice Pavee, imao je svuda oštre padove i uglove; a zatim, straže bi mo rale opaziti tamnu siluetu bjegunca; i na taj je način put, što ga je načinio Thenardier, ostao neobjašnjiv. Na oba načina — bijeg nemoguć. Da nije, nadahnut onom strahovitom žud njom slobode, koja bezdane pretvara u jarke, gvozdene re šetke u drvene plotove, bogalja u atletu, kostobolnog čovjeka u pticu, glupost u instinkt, instinkt u inteligenciju i inteligen ciju u genija, da nije Thenardier pronašao i improvizirao neki treći način? Nikad se to nije saznalo. 166

Ne mogu se uvijek objasniti čudesa bježanja. čovjek, koji bježi, ponavljamo to, nadahnut je; ima zvijezde i munje u tajanstvenoj svjetlosti bježanja; napor za oslobođenjem nije manje čudesan od zamaha krila prema uzvišenom; i za jed nog odbjeglog lopova kaže se: kako mu je samo uspjelo da pobjegne preko krova? Isto kao što se dive Corneilleu: kako je uspio, da starom Horaciju nađe pravu riječ za najmlađeg sina: Neka umre! Kako bilo da bilo, sav u znoju, mokar od kiše, s odijelom u krpama, oderanih ruku, krvavih laktova, odrtih koljena, Thenardier je stigao na ono, što djeca u svom slikovitom je ziku nazivaju usjekom zida ruševine, tu se pružio cijelom svojom dužinom, i tu mu je nestalo snage. Jedan potpuno strm nagib u visini trećega kata rastavljao ga je od uličnog pločnika. Uže, koje je imao, bilo je prekratko. Čekao je tu blijed, iscrpljen, lišen svake nade koju je pri je imao, još pokriven mrakom, ali kazivajući sebi, da sviće dan, užasnut pomišlju, da će za nekoliko trenutaka čuti, kako sat na crkvi Svetog Pavla odbija četiri sata, čas kada će doći izmijeniti stražu, koju će naći zaspalu pod probije nim krovom gledajući zaprepašteno, u strašnoj dubini, u svjetlosti svjetiljaka, mokar i crn pločnik, taj željeni i strašni ulični pločnik, koji je značio smrt i koji je značio slobodu. On se pitao, jesu li uspjela njegova tri suučesnika u bije gu, da li ga čekaju, i hoće li mu doći u pomoć. Osluškivao je. Osim jedne ophodnje nitko nije prošao ulicom, otkako je on tu. Gotovo cijeli prolaz piljara iz Montreuila, Charonnea, Vincennesa i Bercvja na trg vrši se ulicom Saint-Antoine. Četiri sata otkucaše. Thenardier zadrhta. Nešto malo po slije dopre do njega ona zbrka i nejasna graja, koja prati otkriveni bijeg i razliježe se u tamnici. Šum vrata, koja se otvaraju i zatvaraju, škripanje rešetaka, uzbuna straže, pro mukla dozivanja tamničara, udar kundaka o kaldrmu dvori šta. Svjetlosti su se penjale i silazile po rešetkastim prozo rima spavaćih soba, jedna baklja trčala je po krovu Nove zgrade, bili su pozvani vatrogasci iz susjedne vojarne. Nji hove kacige, koje je baklja osvjetljavala u kiši, odlazile su i 167

lui. ki U . j

vraćale se duž krovova. U isto vrijeme vidio je Thenardier, kako sa strane Bastille jedna bljedunjava nijansa tužno bi jeli donji dio neba. On je bio povrh jednog zida, širokog deset palaca, pružen pod pljuskom, s dva bezdana desno i lijevo, ne mogući da viče, mučen vrtoglavicom mogućeg pada i užasom sigurnog uhićenja, i njegova je misao, kao klatno zvona, išla od jedne od ovih ideja do druge: — Mrtav, ako padnem, uhvaćen, ako ostanem. U ovom mučnom osjećanju opazi iznenada, dok je ulica još bila sasvim mračna, jednog čovjeka, koji se šuljao duž zidina i dolazio od ulice Pavee, kako se zaustavio u udubljenju, iznad kojega je Thenardier bio kao obješen. Ovome čo vjeku pridruži se dnugi, koji se šuljao jednako oprezno, za tim treći, pa četvrti. Kada se ovi ljudi skupiše, jedan od njih digne kvaku na vratima plota i sva četvorica uđoše u krug, gdje se nalazila baraka. Oni se nađoše tačno ispod Thenardiera. Ovi su ljudi očevidno izabrali to mjesto da bi mogli razgovarati, a da ih ne vide prolaznici ni straža, koja čuva vratašca tamnice La Force, udaljena tek nekoliko koraka odavle. Valja reći i to, da je kiša držala ovu stražu zatvorenu u njenoj stražarskoj kućici. Thenardier, ne mogući razliko vati njihovih lica, naćuli uši na njihove riječi s očajničkom pažnjom jednog bijednika, koji se osjeća izgubljenim. Thenardieru sinu ispred očiju nešto kao nada; ovi ljudi govorili su šatrovačkim dijalektom: Prvi je govorio tiho, ali razgovijetno: — Bježimo. Šta mi tu tražimo? Drugi odgovori: — Pljušti kao za đavolovu vatru, a osim toga može doći redarstvo. Tu je na straži jedan vojnik. Hoćemo valjda, da nas pohvataju. Ovo par riječi iz argota (pučkog dijalekta) djelovalo je na Thenardiera kao iznenadna svjetlost. Po jednoj je prepo znao Bruj ona, koji je bio skitnica po predgrađima, a po dru goj Babeta, koji je osim svih svojih drugih zanata bio još i prodavač usred Pariza, u Templeu. / 168

Starinski argot velikog vijeka govori se još samo u Tem pleu i Babet je još bio jedini, koji ga je govorio sasvim čisto. Bez tog dijalekta ne bi ga Thenardier bio prepoznao, jer je sasvim promijenio svoj glas. Međutim se umiješao i treći: — Nikud nam se ne žuri, pričekajmo malo. Tko nam kaže, da mu nismo potrebni? Po tome, što je to bilo rečeno čistom francuštinom, The nardier prepozna Montparnassea, koji je smatrao za otmje nost, da razumije svaki argot, a da ne govori ni jednim. Četvrti je pak šutio, ali su ga odavala njegova široka ra mena. Thenardier nije sumnjao. To je bio Gueulemer. Brujon odgovori gotovo divlje, ali uvijek tihim glasom: — Šta nam tu brbljaš? Krčmar nije mogao umaći. Ne zna on taj zanat! Poderati košulju, razderati plahte, da se napra vi uže, izbušiti rupe na vratima, prirediti lažne putnice, na praviti otpirače, prestrugati okove, objesiti vani uže, sakriti se, preobraziti se, za to treba biti majstor! Stari ne zna ništa od toga, ne razumije on to. Babet dodade, neprestano na onom klasičnom mudrom argotu, kojim su govorili Poulailler i Cartouche i koji je pre ma novom, šarenom i smjelom argotu, kojim se služio Bru jon, ono, što je jezik Racinea prema jeziku Andre Cheniera: — Bit će, da je tvoj krčmar uhvaćen. Treba biti majstor. On je tek šegrt. Da se prevariti od nekog redara, možda čak od nekog potajnika, koji se gradio, kao da je i sam kartaš. Slušaj, Montparnasse, čuješ li galamu u tamnici? Vidiš li sve te svjetiljke? On je uhvaćen, pa to ti je. Odležat će dvadeset godina. Ja se ne bojim, nisam hulja, to se zna, ali se tu ništa ne može, mogu nas samo natjerati da plešemo. Ne srdi se, hajde s nama, hajdemo na bocu staroga. — Ne napuštaju se prijatelji u nevolji — odgovori Mont parnasse. — Velim ti, da je uhvaćen. U ovom času krčmar ne vrije di ni groša. Mi tu ne možemo ništa. Hajdemo. Svaki čas mi se čini, da me je oružnik uhvatio. Montparnasse se još slabo opirao; istina je, da su ova če tiri čovjeka, s onom vjernošću, koju zlikovci imaju, da se nikad 169

međusobno ne napuštaju, lutali cijelu noć oko tamnice La Force koliko god je to bilo opasno, u nadi da će vidjeti, gdje se s vrha kakvog zida pojavljuje Thenardier. Ali noć je zaista i suviše postajala lijepa, pljusak pustošeći sve ulice, hladnoća, koja ih je obuzimala, njihovo prokislo odijelo, njihova poderana obuća, uznemirujuća buka, koja je čas prije stala odjekivati po tamnici, proteklo vrijeme, ophodnje, koje su sreli, nada koja se gubila, strah koji se vraćao, sve ih je to gonilo na uzmak. I sam Montparnasse, koji je možda bio neke vrste Thenardierov zet, poče popuštati. Još jedan čas, i oni bi bili otišli. Thenardier je drhtao na svome zidu kao brodolomci na Meduzinoj splavi, videći, kako lađa, što se pojavila, iščezava iza obzorja. Nije ih smio dozvati, jedan uzvik, koji bi se čuo, mogao bi upropastiti sve. On dođe na jednu ideju, posljednju, jedno svjetlucanje; izvuče iz džepa ostatak Brujonova užeta, koje je skinuo s dimnjaka Nove zgrade, i baci ga u krug ograde. Uže pade pred njihove noge. — Uže — reče Babet. — Moje uže! — reče Brujon. — Krčmar je tu — reče Montparnasse. Oni podigoše oči. Thenardier malo isturi glavu. — Brzo! — reče Montparnasse — imaš li drugi kraj uže ta, Brujone? — Da! — Zaveži oba kraja, bacit ćemo mu uže, on će ga prive zati za zid, bit će mu dosta, da siđe. Thenardier se osmjeli i povisi glas. — Ukočio sam se! — Otkravit ćeš se. — Ne mogu da se maknem. — Sklizat ćeš se, mi ćemo te dočekati. — Ruke mi se ukočile. — Priveži samo uže za zid." — Neću moći. — Treba jedan od nas da se popne — reče Montparnasse. — Tri kata! -r- reče Brujon. : 170

Jedan stari ozidani žlijeb, koji je služio peći, što se nekad ložila u baraci, vukao se duž zida i peo se gotovo do mjesta, gdje se vidio Thenardier. Ovaj žlijeb, tada već sav isprepu-can, srušio se poslije toga, ali mu se tragovi još vide. Bio je vrlo uzak. — Moglo bi se tuda popeti — reče Montparnasse. •— Ovim žlijebom? — povika Babet. — Odrastao čovjek? Trebali bi jednog dečka. — Gdje da ga nađemo? — reče Gueulemer. r— Pričekajte — reče Montparnasse. — Ja to uzimam na sebe. On lagano odškrinu vrata na plotu, uvjeri se, da nijedan prolaznik ne ide ulicom, izađe pažljivo, opet zatvori vrata za sobom i otrča u pravcu Bastille. Proteklo je sedam ili osam minuta, osam hiljada vjekova za Thenardiera; Babet, Brujon i Gueulemer ne rastavljahu stisnute zube; vrata se napokon opet otvoriše i pojavi se Montparnasse, zadihan i vodeći Gavrochea. Kiša je i dalje činila ulicu potpuno pustom. Mali Gavroche uđe u zatvoren prostor i mirnim pogledom zagleda se u ova zlikovačka lica. Kiša mu se cijedila s kose. Gueulemer mu se obrati: , — Klinče, jesi li čovjek? 1 Gavroche slegne ramenima i odgovori: — Dijete kao ja, to je čovjek, a ljudi kao vi, to su djeca. — Ima dobar jezik, ovaj deran! — usklikne Babet. — Pariški deran nije načinjen od slame — dodade Brujon. ; '— Šta vam treba? — reče Gavroche. Montparnasse odgovori: • ■■■■;■ — Da se popneš ovim žlijebom. iin-^- S ovim uzetom — reče Babet. ■■■ — Pa da privežeš uže — nastavi Brujon. — Navrh zida — prihvati Babet. — Za prečku na prozoru — dodade Brujon. — A onda? — reče Gavroche. — Samo to! — reče Gueulemer. Gamen ispita uže, žlijeb, zid, prozore, i učini onaj neizra-zivi i prezirni šum ustima, što znači: 171

— Samo to? — Gore je jedan čovjek, koga ćeš spasiti — nastavi Montparnasse. — Hoćeš? — prihvati Brujon. — Bleso! — odvrati dijete na ovo njemu nečuveno pita nje; pa skine cipele. Gueulemer zgrabi Gavrochea jednom rukom, namjesti ga na krov od barake, čije se iscrvotočene daske savijahu pod djetinjim teretom, i dade mu uže, koje je Brujon svezao za vrijeme Montparnasseove odsutnosti. Gamen se uputi k žlijebu. U času, kad se počeo penjati, Thenardier, koji je vidio, da mu se približava spas i život, nagne se nad rubom zida; prva svjetlost dana bijelila je njegovo oznojeno čelo, njego ve modre jabučice, njegov tanki i divljački nos, njegovu cijelu nakostriješenu riđu bradu. Gavroche ga prepozna. — Gle! — reče on — pa to je moj ćaća. Eh, svejedno. I uzevši uže među zube, poče se odlučno penjati. Stiže navrh ruševine, zajaha stari zid kao konja i čvrsto sveza uže za gornju prečku prozora. Čas zatim bio je Thenardier na ulici. Čim se dohvatio pločnika, čim se osjetio izvan opasnosti, nije bio više ni umoran, ni ukočen, ni ozebao; strahote, iz kojih je izlazio, iščezoše kao dim, sva se ova čudna i divlja inteligencija razbudi i nađe se uspravna i slobodna, spremna da kreće naprijed. Evo, koja je bila prva riječ toga čovjeka: — A sad, koga ćemo? Nekorisno je tumačiti smisao ove užasno providne riječi, koja znači u isti mah: ubiti, mučki napasti i orobiti. — Hajdemo — reče Brujon. — Svršimo u tri riječi, pa da se odmah raziđemo. Bio je neki posao sasvim dobar u uli ci Plumet, ulica pusta, kuća na osami, stara trula ograda u vrtu, same žene. — Pa! Zašto ne? — upita Thenardier. — Tvoja kći fiponine išla je da ispita stvar — odgovori Babet. — I donijela je Magnoni biskvit — dodade Gueulemer. — Kaže, da nema ništa. ■ i ■■.

— Kći mi nije glupa — reče Thenardier. — No ipak bi trebalo vidjeti. — Da, da — reče Brujon — trebalo bi pogledati. Međutim, izgledalo je, da nijedan od ovih ljudi više i ne vidi Gavrochea, koji je za vrijeme ovog razgovora sjedio na jednom od kamenih podupirača ograde; on pričeka nekoliko trenutaka, možda da mu se njegov otac okrene, zatim obuče cipele i reče: — Je li svršeno? Više vam ne trebam? Izvukli ste se iz gabule (neprilike). Ja idem. Moram probuditi svoje klinčiće. I ode. Petorica ljudi iziđoše jedan za drugim iz ograde. Kad je Gavroche iščezao na zavoju Balletske ulice, Babet odvede na stranu Thenardier a: — Jesi li pogledao ovog klinca? — upita ga. — Kog klinca? — Što se popeo na ikiš (krov) i tinjao (dao) ti štranjgu (uže). — Nisam baš najbolje. — Ne znam, ali čini mi se da je to tvoj klinac. — Bah! — reče Thenardier — toljgaš (misliš)?

173 172

Li.

KNJIGA SEDMA Argot

PODRIJETLO Pigritia je strašna riječ. Ona rađa jedan svijet, la pegre, čitajte: krađa, i jedan pakao, la pegrenne, čitajte: glad. I tako je lijenost majka. Ona ima jednog sina: glad, i jednu kćer: krađu. Gdje smo mi u ovom trenutku? U argotu. Što je to argot? To je u isti mah nacija i narječje; to je krađa sa svojim dvjema vrstama: narod i jezik, • Kada je prije trideset i četiri godine pripovjedač ove ozbiljne i tamne historije uvodio u jedno djelo,* pisano s istom svrhom kao i ovo, jednog lopova, koji govori argot, nastalo je zaprepaštenje i vika. — Šta! Kako! Argot! Ta argot je strašan! Po to je jezik osuđenika, robije, tamnica, svega što društvo ima najgnusnijeg! Itd., itd., itd. Mi nikad nijesmo razumjeli ovu vrstu prigovora. Poslije toga, kada su dva romanopisca, od kojih je jedan duboki poznavač ljudskog srca, a drugi neustrašivi narodni prijatelj, Balzac i Eugene Siie, navodili govore zlikovaca na njihovu pravom jeziku, kao što je to 1828. učinio pisac djela Posljednji dan jednog osuđenog, podigle su se opet iste za* Posljednji dan jednog osuđenog.

175

mjerke. Ponavljalo se: — Šta hoće od nas pisci s tim gadnim uličnim narječjem? Argot je odvratan! Argot izaziva drhtavicu! Pa tko to niječe? To je zbilja istina! Kada valja ispitati jednu ranu, jedan bezdan ili jedno društvo, od kada je to zlo: ići suviše naprijed, sići do dna? Mi smo uvijek mislili da je to gdjekada samo čin hrabrosti, a u svakom slučaju jednostavno i korisno djelo, dostojno simpatične pažnje, koju zaslužuje prihvaćena i izvršena dužnost. Ne istraživati sve, ne izučavati sve, zaustaviti se na putu, zašto? Zaustavlja se sonda, a ne ispitivač. Zaista, ići i tražiti u nizinama društvenog reda, tamo gdje prestaje zemlja i gdje počinje blato, istraživati u ovim nejasnim gustinama, slijediti, dohvatiti i baciti na kaldrmu sav uzdrhtao taj odvratni govor, koji kaplje kalom, izvučen tako na svjetlost dana, taj gnojavi rječnik, čija svaka riječ sliči na prljavu ljusku nekog čudovišta od blata i magle, nije baš ni privlačiv posao ni lagan posao. Ništa nije tako žalosno, kao promatrati tako golo, na svjetlosti misli, strahotno gmi-zanje argota. Izgleda zbilja, da je to neka vrsta strašne životinje, stvorene za noć, koju tek što su iščupali iz njenog brloga. Čovjeku se čini da vidi užasan živ i nakostriješen trnjak, koji dršće, kreće se, komeša se, opet traži mrak, prijeti i pro matra. Neka riječ sliči na pandžu, neka druga na ugašeno krvavo oko; neka fraza izgleda da se miče kao štipaljke u morskog raka. Sve to živi onom gnusnom živošću stvari, koje su se organizirale u dezorganizaciju. Sad, od kada to zgražanje isključuje izučavanje? Od kada ta bolest odgoni liječnika? Može li se zamisliti prirodnjak, koji bi odbio da ispituje zmiju, šišmiša, škorpiona, stonogu, otrovnog pauka, i koji bi ih odbacio natrag u njihov mrak, govoreći: Uh! Kako je to ružno! Mislilac, koji bi se sakrio pred argotom, bio bi sličan kirurgu, koji bi se sakrio pred Čirom ili bradavicom. To bi bio kao filolog, ikoji bi se ustručavao da ispituje neku jezičnu pojavu, kao filozof, koji bi se ustručavao da istražuje neku pojavu čovječanstva. Jer — a to je zbilja potrebno reći onima, koji to ne znaju — argot je, 176

skupa uzevši, i jedan književni pojav i jedan društveni proizvod. Šta je argot u pravom smislu riječi? Argot je jezik bijede. Ovdje nas mogu zaustaviti; može se pojava uopćiti, a to je gdjekada način da se ona suzi; može se pak reći, da svi zanati, sva zanimanja, moglo bi se čak dodati i svi događaji društvene hijerarhije i svi oblici inteligencije, imaju svoj argot. Trgovac, kaže: Montpellier disponible; Marseille dobar kvalitet; mjenjač, kad kaže: report, zaključak, inflakci-ja; kartaš, kad kaže: vabank, sans, pik; normandijski odvjetnički pisar, kad kaže: ovakvo prekoračenje međaša može se po suštini stvari i kažnjivo djelo iz nemara učinjeno kazniti; kad pisac kazališnoga komada, koji je izviždan, kaže: odsviraše ga; kad glumcu izmakne besmislica na sceni, pa kaže: odoh u ferzenk; ili kad filozof kaže: fenomenalni triplicitet; kad lovac kaže: vučica ubija vuka; kad frenolog kaže: ama-tivitet, kombativitet, sekretivitet; kad konjanik kaže: žebraj; kad učitelj mačevanja kaže: terca, kvarta, finta; kad tiskar kaže: prelomi, špacioniraj; svi oni: tiskar, učitelj mačevanja, konjanik, pješak, frenolog, lovac, filozof, glumac, pisac kazališnih komada, odvjetnički pisar, kartaš, mjenjač, trgovac — govore argot. Kad slikar kaže: moj kist; kad notar kaže: moj solicitator; kad vlasuljar kaže: moj subjekt; kad stolar kaže: moj hoblić; oni govore argot. Strogo uzevši, ili ako se hoće apsolutno, svi oni razni načini, kojima se kazuje »desno« i »lijevo«; kad mornar kaže: bubord i tribord; kad kazališni scenograf kaže: muška garderoba i ženska garderoba; kad crkvenjak kaže: kod klecala ili kod prodikaonice, sve je to argot. Postoji argot današnjih našminkanih dama, kao što je postojao argot kod nekadašnjih napudranih. Literarni salon gđe. Rambouillet podudarao se donekle sa skloništem lažnih prosjaka, s Cour des Miracles. Postoji argot markiza, čemu je svjedočanstvom ova fraza iz jednog ljubavnog pisma neke vrlo visoke dame i vrlo lijepe žene iz doba Restauracije: »Vi ćete naći u tom rekla-kazala (mjesto brbljanju) jednu gomilu (mjesto množinu) razloga.« Diplomatske su šifre argot; papinska kancelarija, pišući 26 mjesto Rim, pa grkztntgzyal mjesto pošiljka i abfxustgrnogrkzu tu xi mjesto vojvoda od 12 Jadnici II

177

Modene, govorila je argot. Liječnici u srednjem vijeku mjesto da kažu repa, rotkva i mrkva, govoreći: opoponach, perfroschinum, reptitalmus, dracatholicum angelorum, postmegorum, govorili su argot. Kada tvorničar šećera kaže: glava, kalup za glavu, ploča, pelen, sirov, kocka, onda ovaj uvaženi industrijalac govori argot. Jedna poznata kritičarska škola prije dvadeset godina, koja je govorila: — Polovina Shakespearea su igra riječi i kalamburi — govorila je argot. Pjesnik i umjetnik, koji bi s dubokim smislom kvalificirali g. od Montmorencvja »buržujem«, zato, jer se ne razumije u stihove i kipove, govorili bi argot. Klasičan akademičar, ikoji cvijeće naziva Flora, plodove Potnona, more Neptun, ljubav oganj, ljepotu čar, konja trkač, bijelu ili trobojnu kokardu Bellonina ruža, trorogi šešir Martov kut, taj klasični akademičar govori argot. Algebra, medicina, botanika imaju svoj aiigot. Jezik, koji se upotrebljava na lađi, onaj divni jezik mora, tako potpun i taiko slikovit, kojim su govorili Jean Bart, Duquesne, Suffren i Duperre, koji se miješa sa škripanjem užeta, s vikom truba dozivalica, s udarcima sjekira kad se lađe sukobe, s ljuljanjem lađe, s vjetrom, burom, topom, taj jezik je cijeli jedan herojski i sjajni argot, koji je prema divljem argotu krađe ono, što je lav prema šakalu. Bez sumnje, što god bi se o tomu moglo reći, ovaj način shvaćanja riječi »argot« jedno je proširivanje, koje cijeli svijet čak neće ni odbiti, što se nas tiče, mi o ovoj riječi čuvamo njeno staro prihvaćeno značenje, propisano i određeno, i mi sužavamo argot na argot. Pravi argot, argot par excellence, ako se ove dvije riječi mogu združiti, argot od pamtivijeka, koji je nekad vladao i carevao, nije ništa drugo, mi to ponavljamo, nego nemirni, podmukli, izdajnički, otrovni, okrutni, dvomisleni, prljavi, duboki, fatalni, ružni jezik bijede. Na krajnjim tačkama svih poniženja i nevolja postoji posljednja bijeda, koja se buni i koja se odlučuje na borbu protiv zajednice sretnih slučajeva i vladajućih prava; strašna borba, u kojoj, čas lukava, čas silovita, u isti mah nezdrava i divljačka, ta bijeda napada društveni poredak ubodima igle 178

— svojim porokom, i udarcem malja — svojim zločinom. Za potrebe ove borbe iznašla je bijeda jedan borbeni jezik, a to je argot. Izvući i sačuvati iznad zaborava, iznad bezdana, makar to bio samo fragmenat nekog jezika, koji je čovjek govorio, i koji bi se izgubio, a to će reći jedan od elemenata, dobrih ili rđavih, iz kojih se sastoji ili se komplicira civilizacija, znači raširiti podatke društvenog promatranja, znači služiti samoj civilizaciji. Ovu uslugu učinio je Plaut, kad je pustio dvojicu kartagenskih vojnika da govore feničanski, ovu uslugu učinio je Moliere, kad je tolikim svojim ličnostima dao da govore levantinskim ili raznim drugim narječjima. Ovdje opet oživljuje prigovor: punski, izvrsno! levantinski, neka bude! Pa i narječja, i to može biti! to su jezici, koji su pripadali nacijama ili pokrajinama; ali argot? Čemu sačuvati argot? Čemu »izvući« argot? Na ovo ćemo odgovoriti samo jednu riječ. Uistinu, ako je jezik, kojim je govorio jedan narod ili jedna pokrajina, dostojan pažnje, ima nešto još dostojnije pažnje i proučavanja, a to je jezik, kojim je govorila bijeda. To je jezik, kojim je u Francuskoj govorila već više od četiri stoljeća ne samo jedna bijeda, već cijela bijeda, sva moguća ljudska bijeda. A onda, mi ostajemo pri svome: proučavati društvene grdobe i slabosti i ukazivati na njih, da bi se liječile, to nije posao, gdje bi bilo dopušteno predomišljanje i oklijevanje. Historičar temperamenta i ideja nema manje strogu misiju negoli historičar događaja. Ovaj ima površinu civilizacije, borbe kruna, rođenja prinčeva, brakove kraljeva, bitke, skupštine, velike javne ljude, revolucije pod suncem, sve, što je izvana; drugi historičar ima unutrašnjost, dno, narod koji radi, koji pati i koji čeka, iscrpljenu ženu, dijete koje umire, podmukle ratove čovjeka sa čovjekom, mračne okrutnosti, predrasude, bjelodane nepravde, podzemlja bezakonja, tajne evolucije duša, neodređene drhtavice gomila, gladne i bosonoge skitnice, bogalje, odbačene, sirotane, nesretnike i beščasnike, sve maske, koje lutaju po mraku. Potrebno je da siđe, sa srcem punim u isti mah i milosrđa i strogosti, kao 12*

179

brat i kao sudac, do onih neprohodnih jazbina gdje gmižu u zbrci oni, koji krvare, i oni, koji biju, oni koji plaču i oni koji proklinju, oni koji poste i oni koji žderu, oni koji trpe zlo i oni koji ga čine. Zar ovi historičari srdaca i duša imaju ma nje dužnosti od historičara vanjskih događaja? Zar netko mi sli da je Alighieri imao reći manje stvari negoli Machiavelli? Zar je naličje civilizacije manje važno od lica, zato jer je dublje i mračnije? Poznaje li se planina, ako se ne zna pro valija? Uostalom, recimo to mimogred, po ovo nekoliko riječi, koje smo sad rekli, moglo bi se zaključiti, da između dva razreda historičara postoji neka oštra razlika, koja ne po stoji u našem duhu. Nitko nije dobar historičar jasnog, vidlji vog, sjajnog i javnog života naroda, ako nije u isto vrijeme u nekoj mjeri i historičar njegova dubokog i skrivenog ži vota; i nitko nije dobar historičar unutrašnjeg, ako ne zna biti uvijek, kada je potrebito, i historičar vanjskog. Historija naravi i ideja prožima historiju događaja, i obratno. To su dvije vrste raznih činjenica, koje odgovaraju jedna drugoj, koje se uvijek prepliću i često proizvode jedna drugu. Sve crte koje providnost urezuje po površini jednoga naroda, imaju u dubini svoje tamne, ali određene paralele, i svi po tresi dubine proizvode izdizanje na površini. Budući je prava historija promiješana u sve, pravi se historičar miješa u sve. Čovjek nije krug sa samo jednim središtem; to je elipsa s dva žarišta; jednu od njih predstavljaju događaji, drugu ideje. Argot je zapravo jedna presvlačionica, gdje se jezik preoblači, kad ima da izvrši kakvo zlo djelo. On se tu preoblači u riječi — maske i u metafore — dronjke. Tako on postaje grozan. Teško ga je prepoznati. Je li to zaista francuski jezik, ve liki jezik čovječanstva? Evo ga spremna da se pojavi i da obrani zločin, sposobna za svaku upotrebu na repertoaru zla. On ne ide; on hramlje; on se ljulja na štakama iz »začara nog dvorca«, prosjačkog skloništa Cour des Miracles, na šta kama, koje mogu da se pretvore u buzdovan; on se zove ološ; maskirale su ga sve sablasti, njegove garderobijerke; on se 180

vuče i uspravlja se — dvostruko držanje zmija. Tada je spo soban za sve uloge. Falsifikator ga učini zrikavim, trovač pljesnivim, palikuća ga namaze čađom, a ubojica ga narumeni. Kada se sluša sa strane čestitih ljudi na vratima društva, odjednom se čuje dijalog onih, koji su van njega. Razlikuju se pitanja i odgovori. Zapazi se da se ne razumije, neko odvratno mrmljanje, što zvoni gotovo kao ljudski naglasak, ali je ipak bliže urlanju negoli riječi. To je argot. Riječi su nakazne i u njih je utisnuto neko tko zna kakvo fantastično zvjerstvo. Čovjeku se čini da govore hidre. To je nerazumljivo u maglovitom. To škrguće i to šap će, dopunjujući sumrak zagonetkom. Crno je u nesreći; još crnje je u zločinu; ove dvije crnine, izmiješane, sastavljaju argot. Mrak u atmosferi, mrak u postupcima, mrak u glaso vima. Strahoviti jezik — krastava žaba koja ide, dolazi, ska kuće, gmiže, slini i nagrdno se kreće kroz tu ogromnu sivu maglu sačinjenu od kiše, noći, gladi, poroka, laži, nepravde, golotinje, ukočenosti i zime, kroz puno podne bijednika. Smilujmo se osuđenima! Jao! Tko smo mi, mi sami? Tko sam ja, koji vam govorim? Tko ste vi, koji me slušate? Oda kle mi dolazimo? I je li baš sigurno da nismo ništa uradili, prije nego što smo rođeni? Zemlja nije bez sličnosti s ne kom tamnicom. Tko zna, da li čovjek nije neki uvjetni slo bodnjak božanske pravde? Pogledajte život izbliže. On je tako stvoren da se svuda osjeća kazna. Da niste vi onaj, što ga nazivaju sretnim? Pa lijepo, ali vi ste svaki dan žalosni. Svaki dan ima svoju veliku tugu ili svoju malu brigu. Jučer ste drhtali za zdravlje jednoga koji vam je drag, danas se bojite za svoje, sutra će biti neki nemir zbog novca, prekosutra uvreda nekoga klevetnika, pa nesreća nekog prijatelja; zatim loše vrijeme, pa neka slomljena ili izgubljena stvar, pa neko uživanje koje vam spočitava svi jest ili kičma; drugi put političko stanje. Da i ne računamo nevolje srca. I tako to ide bez prestanka. Jedan se oblak ra ziđe, drugi se opet stvara. Jedva jedan od sto dana pun rado18«

sti i punog sunca. I vi ste jedan iz onog malog broja koji imaju sreće! Što se tiče ostalih, nad njima je neprestana noć. Duhovi, koji razmišljaju, rijetko se služe izrazima: sretni i nesretni. U ovom svijetu, očevidno predsoblju nekog drugog svijeta, nema sretnih. Prava podjela ljudi je ova: obasjani i zasjenjeni. Umanjiti broj zasjenjenih, povećati broj obasjanih, eto cilja. Zato mi vičemo: Prosvjeta! Znanje! Naučiti čitati znači upaliti vatru; svaki pročitani slog svijetli. Uostalom, tko kaže svjetlost, ne veli i radost. Pati se i u svjetlosti, pretjeranost peče. Plamen je neprijatelj krilima. Buktjeti, a ne prestati letjeti, u tome je čudnovatost genija. Kad budete saznali i kada budete voljeli, još uvijek ćete patiti. Dan se rađa plačući. Obasjani plaču, ako ni nad čim drugim, a ono nad zasjenjenima. II KORIJENI Argot je jezik zasjenjenih. Misao je uzbuđena u svojim najtamnijim dubinama, društvena filozofija je potaknuta na svoja najžalosnija razmišljanja pred ovim zagonetnim dijalektom, koji je u isti mah i izmučen i pobunjen. U njemu ima vidljive kazne. Svaki slog ima tu naročit izraz. Riječi prostačkog jezika pojavljuju se tu kao naborane i opet otvrdnule pod krvnikovim usijanim gvožđem. Neke izgledaju kao da se još puše. Poneka fraza daje vam utisak žigosanog ramena kod nekog iznenada razgaljenog lopova. Ideja se gotovo neće izražavati ovim od pravde žigosanim imenicama. Metafora je tu gdjekada tako drska, da se upravo osjeća, da je bila u lancima. Uostalom, usprkos svemu tome i zbog svega toga, ovo čudno narječje ima s pravom svoj pretinac u onom nepristranom ormaru, gdje ima mjesta i za zarđali novac kao i za zlatnu medalju, a koji nazivaju književnošću. Argot, bez obzira, da li se to priznaje ili ne, ima svoju sintaksu i svoju poeziju. 182

To je jedan jezik. Ako se po nakaznosti pojedinih riječi poz naje, da ga je žvakao Mandrin, opet se po sjaju izvjesnih me tonimija osjeća, da ga je govorio Villon. Onaj tako vanredan i slavan stih: Mais oii sont les neiges d'antan? (No gdje je snijeg od lane?) stih je na argotu. Antan — ante annum — jedna je riječ iz Thuneskog argota, koja znači prošla godina i proširivanjem značenja nekada. Prije trideset godina, u vrijeme odlaska velikog lanca godine 1827, mogla se još u jednoj bolničkoj ćeliji u Biserti čitati ova maksima, koju je čavlom u zidu urezao jedan Thuneski kralj, osuđen na robiju na galijama. Les dabs d'antan trimaient siempre pour la pierre du coesre. To će reći: Nekadašnji kraljevi išli su uvijek na pomazanje. U misli ovoga kralja značilo je pomazanje robiju. Riječ decarade, koja izražava odlazak teških kola u ga lopu, pripisuje se Villonu i dostojna je njega. Ta riječ, koja sa sva četiri kopita sipa iskre, skuplja u jednoj majstorskoj onomatopeji cijeli divni stih La Fontaineov: Six forts chevaux tiraient un coche. (Šest jakih konja vuklo je kočiju.)

Sa čisto književnoga gledišta ima malo proučavanja, koja bi bila tako zanimljiva i tako obilata kao proučavanje argo ta. To je čitav jedan jezik u jeziku, jedna vrsta bolesne izrasline, nezdravo cjepivo, koje je proizvelo čitavu vegetaciju, parazit, koji ima svoje korijenje u starom galskom stablu i čije se mračno lišće obavija po cijeloj jednoj strani jezika. Ovo bi se moglo nazvati prvi izgled, prostački izgled argota. Ali za one, koji jezik proučavaju kao što ga treba proučavati, a to će reći kao što geolozi proučavaju zemlju, argot se prikazuje kao pravi nanos. Prema tome, da li se kopa dublje ili pliće, u argotu se nalaze ispod starog francuskog tragovi iz 183

provansalskog, španjolskog, talijanskog, levantskog, tog jezika iz luka Sredozemnog mora, iz engleskog i njemačkog, iz romanskog u njegovim trima vrstama: francuski romanski, talijanski romanski, rumunjski romanski, iz latinskog i napokon iz baskijskog i keltskog. Duboka i čudna formacija. Podzemna građevina, izrađena u zajednici od svih bijednika. Svaka prokleta rasa položila je svoj sloj, svaka patnja spustila je svoj kamen, svako srce metnulo je svoj šljunak. Jedna gomila zlih duša, niskih ili razgnjevljenih, koje su prokrstarile životom i iščezle u vječnost, tu su gotovo cijele i na neki način još vidljive pod oblikom neke nakazne riječi. Hoćete li španjolskoga? Stari gotski argot upravo vrvi njime. Evo boffette, ćuška, koja dolazi od bofeton; vantane, prozor (kasnije vanterne), koji dolazi od vantana; gat, mačka, koja dolazi od gato; acite, ulje, koje dolazi od aceyte. Hoćete li talijanskoga? Evo spade, mač, koji dolazi od spada; carvel, lađa koja dolazi od caravella. Hoćete li engleskoga? Evo bichot, biskup, koji dolazi od bishop; raille, špijun, koji dolazi od rascal, rascalion, nevaljalac; pilche, korice, koje dolaze od pilcher, tok. Hoćete li njemačkoga? Evo caleur, konobar, Kellner; hers, gospodar, Herzog, vojvoda. Hoćete li latinskoga? Evo frangir, razbiti, frangere; ajfurer, krasti, fur, tat; cadene, lanac, catena. Ima jedna riječ, koja se pojavljuje u svim jezicima kontinenta s nekom vrstom moći i tajanstvenog autoriteta, to je riječ magnus; škotska od toga pravi svoj mac, koji označuje poglavicu plemena, Mac-Farlane, MacCallummore*; argot od toga pravi meck, i kasnije meg, a to će reći Bog. Hoćete li baskijskoga? Evo gahisto, vrag, koji dolazi od gaiztoa, zao; sorgabon, laku noć, koje dolazi od gabon, dobro veće. Hoćete li keltskoga? Evo blavin, maramica, koja dolazi od blavet, voda koja izvire; menesse, žena (u lošem smislu), koja dolazi od meinec, pun kamenja; barant, potok, od baranton, izvor; goffeur bravar, od goff, kovač; guedouze, smrt, koja dolazi od guenn-du, bijela-crna. Hoćete li najzad iz povijesti? Argot naziva talire les malteses, uspomena na novac, koji je bio u opticaju na malteškim ga lijama. * Ipak treba primijetiti, da mac na keltskom znači sin.

Osim filološkog porijekla, koje smo sad naznačili, argot ima još i drugo, još prirodnije korijenje, i koje tako reći iz lazi iz samoga čovjekova duha. Prvo, izravno stvaranje riječi. Tu je tajna jezika. Slikati riječima, koje imaju, ne zna se kako ni zašto, lica, to je prvo bitno osnov svakog ljudskoga govora, što bi se moglo nazvati granit. Argot kipi riječima ove vrste, riječima neposrednim, stvorenim od cijeloga komada ne zna se kako ni od koga, bez etimologija, bez analogija, bez derivata, riječi osamljene, barbarske, gdjekada odvratne, koje imaju neku čudnu moć izražaja i koje žive. — Krvnik je taule; — šuma, le sabri; — strah, bježanje, taj; — lakaj, larbin; — general, prefekt, ministar, pharos; — đavo, rabouin. Ništa čudnije od ovih riječi, koje maskiraju i koje pokazuju. Neke, rabouin (đavo) na primjer, u isto vrijeme su i groteskne i strašne i daju nam utisak kiklopske grimase. Drugo, metafora. Svojstvenost jednog jezika, koji hoće sve da kaže i sve da sakrije, jest u tome, što obiluje figura ma. Metafora je zagonetka, u kojoj se krije lopov, koji spre ma neku provalu, zatvorenik, koji priprema bijeg. Nijedno narječje nije tako bogato metaforama kao argot. Devisser le coco, odvrnuti kokosov orah: skinuti glavu; — tortiller, smotati: jesti; — etre gerbe, biti vezan u snop: biti osuđen; — un rat, štakor: kradljivac kruha; — U lansquine, pada kiša, stara figura, koja silno pada u oči, koja u neku ruku svoj datum nosi sa sobom, koja duge koso nagnute linije kiše uspoređuje sa čestim i nagnutim kopljima vojnika plaćenika i koja u jednoj jedinoj riječi sadrži narodnu metonimiju: U pleut des hallebardes (padaju halebarde). Gdjekada, ukoliko argot ide iz prve epohe u drugu, neki prelaze iz divljeg i primitivnog stanja u metaforsko značenje. Đavo prestaje biti rabouin (đavo) i postaje boulanger, onaj koji meće u peć. To je duhovitije, ali manje veliko; nešto kao Račine poslije Corneillea, kao Euripid poslije Eshila. Neke fraze argota, koje pripadaju dvjema epohama i imaju u isti mah karakter barbarski i karakter metaforski, slične su fantazmagorijama. —

,;.? i

184

185

Les sorgueurs vont sollicer des gails a la lune (skitnice kradu konje noću). — To pred uhom prolazi kao neka grupa sablasti. Ne zna se što se vidi. Treće, sredstvo. Argot živi na jeziku. On se njim služi po svojoj volji, crpe iz njega i često se prema potrebi ograniči na to, da ga samo površno i grubo preobrazi. Gdjekada, s tako iskvarenim riječima običnoga govora, a združenim s riječima čistoga argota, on sastavlja slikovite izraze, u kojima se osjeća mješavina dvaju prethodnih elemenata, direktnog stvaranja i metafore; — Le cab jaspine, je marronne que la roulotte de Pantin trime dans le sabri; pseto laje, sumnjam, da pošta iz Pariza prolazi kroz šumu. — Le dab est sinve, la dabuge est merloussiere, la fee est bative; građanin je glup; građanka je lukava, kćerka je lijepa. — Najčešće, da bi prevario slušaoce, argot se ograniči, da svima riječima jezika doda neku vrstu prostačkog repa, jedan završetak na aille, na orgue, na iergue ili na zuche. Tako: Vouziergue trouvaille bo-norgue ce gigotmuche? (Trouvez-vous ce gigot bon? Nalazite li, da je ovaj but dobar?) To je bila fraza, koju je Cartouche uputio jednom tamničaru, da bi saznao, sviđa li mu se svota, ponuđena za bijeg. — Završetak na mar dodan je istom nedavno. Kako je argot narječje iskvarenosti, on se brzo i kvari. Osim toga, kako on uvijek nastoji da se sakrije, čim osjeti, da ga razumiju, on se mijenja. Protivno svakoj drugoj vegetaciji, ovdje svaka zraka svjetlosti ubija sve, čega se do takne. Tako argot živi, raspadajući se i neprestano se opet sastavljajući. On prevali za deset dana više puta nego jezik za deset godina. Tako le latron (hljeb) postaje le lartif; le gail (konj) postaje le gaye; la fertanche (slama), la fertille; le momignard (deran), le momacque; les siques (haljine), les frusques; crkva, la chique (žaoka), postaje l'egrugeoir; le colabre (vrat), le colas. Đavo je najprije gahisto (zao), zatim le rabouin, pa le boulanger (pekar), svećenik je le ratichon (štakorče), zatim le sanglier (divlji vepar); bodež je le vingt-deux (22), zatim le surin (divljaka), pa le Hngre (suha riba); redarstvenici su des railles (šaljivci), zatim des rous-sins (ždrijepci), pa des rousses (žapci), pa des marchands

de lacets (prodavači uzica), pa des coqueurs (tetrijebi), zatim des cognes (lomioci); krvnik je le faule (panj), zatim Charlot, pa l'atigeur (pretjerivao), pa le becquillard (šta'kaš). U sedamnaestom vijeku »tući se« bilo je se donner du tabac (međusobno davati duhan); u devetnaestom je bilo se chi-quer la gueule (razbiti čeljusti). Dvadeset raznih izražaja je prošlo između ove dvije krajnosti. Cartouche bi govorio ne razumljivo za Lacenairea. Sve riječi ovoga jezika vječno su u bijegu, kao i ljudi, koji ih izgovaraju. Međutim, od vremena do vremena, i baš zbog ovoga kretanja, stari argot se opet pojavljuje i opet postaje nov. On ima svoja glavna mjesta, gdje se održava. Temple u središtu Pariza čuvao je argot sedamnaestog vijeka; Bicetre u okolini Pariza, kada je bio tamnica, čuvao je thuneski argot. Tu se čuo završetak na anche starih Thunera. Bojanches-tu (piješ li?), U croyanche (on vjeruje). Ali vječno kretanje ipak ostaje zakon. Ako filozof dospije da ustali za jedan trenutak ovaj jezik, koji bez prestanka iščezava, da bi ga proučavao, on zapada u bolna i korisna razmišljanja. Nijedno proučavanje nije tako uspješno i tako obilno poukama. Nema metafore, nema etimologije argota, koja ne bi sadržavala i neku pouku. — Među ovim ljudima tući znači pretvarati se; tuče se jedna bolest; lukavost je njihova snaga. Za njih se ideja čovjeka ne dijeli na ideje sjene. Noć se kaže la sorgue; čovjek l'orgue. Čovjek je proizvod noći. Oni su uobičajili da promatraju društvo kao neku atmosferu, koja ih ubija, kao fatalnu silu, i oni govore o svojoj slobodi, kao što bi govorili o svom zdravlju. Jedan uhićeni čovjek je bolesnik; jedan osuđeni čovjek je mrtvac. Najstrašnije za zatvorenika između četiri kamena zida koji ga sahranjuju, jest neka vrsta ledene čistoće; on ćeliju naziva lecatus — ovom mračnomu mjestu javlja se spoljašni život pod najnasmijanijim izrazom. Zatvorenik ima okove na nogama; vi vjerujete možda, da on misli, da se nogama ide? Ne, on misli, da se nogama pleše; i tako, kad mu uspije da prestruže svoje okove, njegova je prva pomisao, da će sad moći plesati, i zove pilu bastringue (krumpir-bal). — Ime je 186

187

centar; duboka usporedba. — Zlikovac ima dvije glave, jednu, koja razmišlja o svojim postupcima i vodi ga za vrijeme ci jelog njegova života, i drugu, koju ima na ramenima na dan svoje smrti; glavu, koja mu savjetuje zločin, naziva on la sorbonne (sveučilište), a glavu, kojom plaća zločin tronche (panj). — Kada jedan čovjek ima još samo prnje na tijelu i poroke na srcu, kada je dospio do one dvostruke, moralne i materijalne degradacije, koju u njenim dvjema značenjima karakterizira riječ ubogi (gueux), on je gotov na zločin; on je kao dobro naoštreni nož; ima dvije oštrice, svoju nevolju i svoju zloću; i argot ne kaže »un gueux«; on veli reguise (ponovno naoštren). — Šta je robija? Spaljivalište osude, pa kao. Robijaš se zove fagot (snop pruća za gorivo). — Napo kon, kakvo ime daju zločinci tamnici? Le college (škola). Cijeli kazneni sustav može da izađe iz ove riječi. I lopov ima svoje »topovsko meso«, materiju, koju mo žete ukrasti, vi, ja, tko god hoće; le pantre. (Pan, cijeli svijet). Želite li možda znati, gdje se rascvjetala većina robijaških pjesama, oni refreni, u specijalnom rječniku nazvani lirlonfa? Poslušajte ovo: Postojao je u Chateletu u Parizu veliki dugački podrum; ovaj se podrum nalazio osam stopa ispod razine Seine. Nije imao ni prozora ni rupa, vrata su mu bila jedini otvor; ljudi su tu mogli ući, ali zrak ne. Ovaj podrum imao je kao strop kameni svod, a kao pod deset palaca blata. Nekada je bio popločen pločama; ali pod neprestanim kapanjem vode ploče su istrunule i ispucale. Osam stopa nad tlom prolazila je du gačka masivna greda s jednoga kraja na drugi kraj ovog po druma; s ove grede padali su na izvjesnom razmaku lanci, dugački po tri stope, i na krajevima ovih lanaca bili su okovi. U ovaj podrum stavljali su ljude osuđene na robiju na gali jama do dana polaska u Toulon. Odgurali bi ih pod tu gredu, gdje je svaki imao svoju gvožđariju, koja se ljuljala u mraku i koja ga je očekivala. Lanci, ove viseće ruke, i okovi, ove otvorene šake, zgrabili bi te bijednike za vrat. Zakivali su ih i tu ih ostavljali. Kako je lanac bio prekratak, nisu mogli leći. Oni su ostajali nepomični u ovom podrumu, u ovoj noći, pod 188

ovom gredom, gotovo obješeni, primorani na nečuvene napo re, da bi dohvatili kruh ili vrč, s vodom nad glavom, blatom do polovine nogu, s izmetom koji im je curio niz koljena, mrtvi od umora, savijajući se u slabinama i u koljenima, vje šajući se rukama za lanac, da bi se odmorili, spavajući samo uspravni i svakoga časa buđeni gušenjem okova; neki se nisu ni budili. Da bi jeli, oni su svojom petom doguravali duž cjevanice do ruke svoj kruh, koji su im bacali u blato. Koliko su vremena ostajali tako? Jedan mjesec, dva mjeseca, gdjekada šest mjeseci; jedan je ostao godinu dana. To je bilo predsoblje robije na galijama. Ovamo su ih dovodili zbog jed nog zeca, kojega bi ukrali od kralja. Šta su oni radili u ovoj grobnici? Borili su se sa smrću i ono, što se već može raditi u jednom paklu, pjevali su. Jer tamo, gdje više nema nade, ostaje pjesma. U malteškim vodama, kada se približavala ne ka galija, čula se pjesma prije no što bi se čula vesla. Siro mašni zvjerakradica Survincent, koji je prošao kroz tamnički podrum Chateleta, govorio je: Stihovi su me održali. Beskorisnost poezije! čemu stih? U tom podrumu pojavile su se gotovo sve pjesme argota. Iz ove jazbine Grand-Chateleta u Parizu potekao je melankolični refren Montgomervjeve galije: Timaloumisaine, timoulamison. Većina je ovih pjesama tužna; gdjekoje su vesele; jedna je čak nježna: Icicaille est le thedtre Du petit dardant. (Ovdje je pozornica Maloga strijelca, Kupidona). Bilo bi vam uzalud i nikad nećete uništiti onaj vječni ostatak ljudskog srca — ljubav. U ovom svijetu mračnih postupaka čuva se tajna. Tajna je stvar svih. Tajna je za ove jadnike sloga, koja služi kao osnov za ujedinjenje. Narušiti tajnu znači iščupati svakom članu ove divlje zajednice nešto od njega samog. Odati se u energičnom jeziku argota veli se: pojesti komadić (manger le morceau). Kao da bi denuncijant privukao sebi nešto od supstance svih i hranio se komadom mesa od svakog. 189

Šta je to dobiti ćušku? Banalna metafora odgovara: To je vidjeti tridest i šest svijeća (C'est voir trente-six chandelles). Ovdje se umiješa argot i odgovara: Chandelle, camoufle. Po ovome obični govor ćuški daje kao sinonim camoufle. Tako nekom vrstom prožimanja odozdo do gore, s pomoću metafore, argot se penje iz pećine do akademije. Prekapanje po argotu znači otkriće na svakom koraku. Proučavanje i udubljivanje u ovaj čudni govor vodi do tajanstvene tačke, gdje se obično uredno društvo dijeli od prokletog. Argot je riječ koja je postala robijaš. Čovjek zaprepašćuje, što misleni princip čovjeka može da bude odbačen tako nisko, da tu može biti povlačen i vezivan mračnim tiranijama fatalnosti, da može biti vezan tko zna kakvim svezama u ovom bezdanu. O jadna misli jadnika! Jao! Zar nitko neće da priskoči u pomoć ljudskoj duši u ovoj sjeni? Zar njena sudba da tu neprestance čeka duh, oslobodioca, golemog jahača pegaza i hipogrifa, borca s bojom zore, koji silazi iz azura, raširenih krila, zračnog viteza budućnosti? Zar će ona uvijek uzalud dozivati svijetlo koplje ideala? Zar je ona osuđena da sluša, kako strahovito dolazi u crninu ponora Zlo, i da sluti, sve bliže i bliže sebi, pod odvratnom vodom, onu aždajsku glavu, onu čeljust, što žvače pjenu, i ono zmijasto vijuganje pandža i ljusaka? Treba li da ona ostane tu, bez ijedne zrake svjetlosti, bez nade, predana na milost i nemilost tom strahovitom približavanju, izdaleka njušena od čudovišta, drhtava, razbarušena, kršeći ruke, zauvijek prikovana za stijenu noći, tužna Andromeda; bijela i naga u mraku! III ARGOT KOJI PLAČE I ARGOT KOJI SE SMIJE Kako se vidi, cijeli argot, argot od prije četiri stotine godina kao i današnji argot, prožet je onim mračnim simbo ličnim duhom, koji svima riječima daje sad tužan stav, sad prijeteći izgled. Tu se osjeća stara divljačka žalost ovih'pro190

sjaka iz Cour des Miraclesa, koji su igrali nekakve svoje igre kartama, od kojih su nam neke igre sačuvane. Trefova osmi ca na primjer predstavljala je veliko drvo, koje nosi osam ogromnih listova djeteline, neka fantastična personifikacija šume. Na podnožju ovog drveta vidjela se zapaljena vatra, gdje su tri zeca pekla na ražnju jednoga lovca, a odzada na drugoj vatri vidjelo se, kako se puši lonac, iz koga je virila pseća glava. Nema ničega tako žalosnog, kao što su ove naslikane kazne na kartama za igranje kraj lomača za spaljivanje krijumčara i lonaca za kuhanje patvarača novca. Raznoliki oblici, koje je uzimala misao u kraljevini argota, čak pjesma, čak šala, čak prijetnja, imali su svi nemoćan i umoran ka rakter. Sve pjesme, od kojih je sakupljeno nekoliko melodija, bile su sjetne i tužne do plača. Lopov se naziva ubogi lopov, i on je uvijek zec koji se krije, miš koji pobjegne, ptica koja odleti. On jedva ako što zahtijeva; dovoljno mu, da uzdiše; jedan od njegovih jecaja došao je do nas: — Je n'entrave uue le dail comment meck, le daron des orgues, peut atiger ses momes et ses momignards et les locher criblant sans etre atige lui-meme (Ja ne razumijem, kako Bog, otac ljudi, može mučiti svoju djecu i svoje unuke i slušati kako viču, a da se i sam ne muči). — Jadnik, uvijek kad ima vremena da misli, gradi se malen pred zakonom i slabašan pred društvom; on plazi po zemlji, preklinje, okreće se onamo, gdje je sažaljenje; osjeća se da zna kako nema pravo. Oko sredine posljednjeg vijeka dogodila se promjena. Tamničke pjesme, ritournelles lopova uzeli su gotovo bezbrižni i veseli ton. Žalosni mature bio je zamijenjen sa larifla. U osamnaestom vijeku, gotovo u svima pjesmama s galija, robijašnica i zatvora, opaža se neka sotonska i zagonetna veselost. Tu se čuje onaj piskavi i skakutavi refren, za koji bi se reklo, da je obasjan nekom fosfornom svjetlošću i, koji izgleda kao bačen u šumu od nekog sablasnog svirača, koji svira u sviralicu: Mirlababi surlababo, Mirliton ribon ribette, Surlababi, mirlababo, Mirliton ribon ribo. 191

To se pjevalo, kad su davili nekog čovjeka u podrumu ili kraj neke šume. Ozbiljan simptom. U osamnaestom vijeku gubi se starinska melankolija ovih jadnih klasa. One počinju da se smiju. Oni se rugaju i Bogu i čovjeku. Kad je vladao Ljudevit XV, oni kralja nazivaju »mankiz od Pantina« (Pariza). Eto, gotovo su veseli. Neka vrsta lake svjetlosti izlazi iz ovih jadnika, kao da im više ništa ne tišti savjest. Ova žalosna pleme na mraka nemaju više tek očajničku smjelost postupaka, ona imaju i bezbrižnu smjelost duha. Znak, da oni gube osje ćanje svoje krivičnosti i da osjećaju nekakvu potporu među misliocima i sanjarima, a ni sami ne znaju, kakvu potporu. Znak, da se krađa i pljačka počinju uvlačiti u doktrinu i sofizme, tako da gube malo od svoje rugobe, dajući je mno go sofizmima i doktrinama. Konačno, ako se ne javi kakav preokret, to je ipak znak nekog izvanrednog i skorog cvjetanja. Zaustavimo se začas. Koga mi optužujemo? Zar osamnaesti vijek? Zar njegovu filozofiju? Zaista ne. Djelo osamnaestog vijeka zdravo je i dobro. Enciklopedisti s Diderotom na čelu, fiziokrati s Turgotom na čelu, filozofi s Voltaireom na čelu, utopisti s Rousseauom na čelu, jesu četiri svete legije. Njima se duguje ogromno napredovanje čovječanstva prema svjetlosti. To su četiri prethodnice ljudskoga roda, koje idu u četiri glavna pravca napretka, Diderot prema lijepom, Turgot prema korisnom, Voltaire prema istinitom, Rousseau prema pravednom. No kraj i ispod filozofa postojali su sofisti, otrovna vegetacija izmiješana sa zdravim raslinjem, otrovna kukuta u mladoj šumi. Za vrijeme, dok je krvnik spaljivao na glavnim stubama sudnice velike oslobodilačke knjige toga vijeka, pisci danas zaboravljeni, objavljivali su s povlasticom od kralja neke čudno dezorganizatorske knjige, koje su jadnici požudno čitali. Nekoliko ovih izdanja, čudna pojedinost, nalazi se u Tajnoj biblioteci. Ove činjenice, duboke ali nepoznate, bile su neprimijećene na površini. Gdjekad je opasna već sama nejasnost činjenice. Ona je nejasna, jer je podzemna. Od svih ovih pisaca prokopao je tada najnezdravije lagume u masi Restif de La Bretonne. 192

Ovaj rad, svojstven cijeloj Evropi, pustošio je u Nje mačkoj više nego igdje. U Njemačkoj, za vrijeme izvjesnog perioda, kojeg je Schiller opisao u svojoj slavnoj drami Razbojnici, krađa i pljačka izmetnule su se u protest protiv svojine i reda, primile su u sebe izvjesne osnovne ideje, prividne i lažne, po izgledu pravedne, u stvari apsurdne, umotavale su se u ove ideje, tu su u neku ruku iščezavale, uzimale neko apstraktno ime i prelazile u stanje teorije, i na taj se način i raznosile po radnim, patničkim i poštenim gomilama, čak bez znanja neopreznih kemičara, koji su fabricirali smjesu i čak bez znanja masa, koje su je primale. Uvijek je ozbiljna činjenica ovakove vrste, kad se pojavi. Patnja rađa srdžbu; pa dok se sretne klase zasljepljuju ili se uspavljuju, što u svakom slučaju znači zatvoriti oči, mržnja nesretnih klasa pali svoju baklju u nekom ojađenom ili zlo sastavljenom duhu, koji sanja u nekom uglu, i počinje da ispituje društvo. Ispit mržnje — strašna stvar! Otuda, ako to hoće nesreća vremena, oni užasni potresi, koje su nekada nazivali žakerijama, kraj kojih su čisto politički pokreti dječje igračke, koji više nisu borba potlačenog protiv tlačitelja, već pobuna bijede protiv blagostanja. Tada se ruši sve. Žakerije su potresi naroda. Ovu opasnost, koja je možda prijetila Evropi pri kraju osamnaestog vijeka, prekinula je francuska revolucija, taj ogromni akt poštenja. Francuska revolucija, koja je zapravo ideal oboružan mačem, uspravila se i istim naglim pokretom zatvorila vrata zlu i otvorila vrata dobru. Ona je riješila pitanje, objavila istinu, otjerala miazme, izliječila stoljeće, krunila narod. Moglo bi se reći da je ona po drugi put stvorila čovjeka, dajući mu drugu dušu, pravo. Devetnaesti vijek nasljeđuje i koristi se njenim djelom, i danas je društvena katastrofa, na koju smo malo prije upo zorili, prosto nemoguća. Slijep je koji napada! Budala je tko je se plaši! Revolucija je cijepljenje protiv žakerije. 13 Jadnici II

193

bit.

i I

Hvala Revoluciji, društveni su se uvjeti promijenili. Feudalne i monarhijske bolesti nisu više u našoj krvi. Nema više srednjeg vijeka u našem ustrojstvu. Mi više ne živimo u vremenima, u kojima su se izlijevala strahovita unutrašnja gomilanja, u kojima se pod nogama čuo nejasni hod nekog potonulog šuma, u kojima se na površini civilizacije pojavlji valo nekakvo izdizanje krtičnjaka, u kojima je zemljište pucalo, u kojima su se otvarale pećine i u kojima se najednom iz zemlje pojavljivale čudovišne glave. Revolucionarno čuvstvo je moralno čuvstvo. Razvijeno osjećanje prava razvija osjećanje dužnosti. Zakon svih je sloboda, koja dovršuje ili otpočinje slobodu drugoga, prema divnoj Robespierreovoj definiciji. Od god. 1789. razlio se cijeli narod u prečišćenog pojedinca; nema siromaška, koji, ako ima svoje pravo, ne bi imao i svoje područje; bijedni gladnik osjeća u sebi čestitost Francuske; dostojanstvo građanina je neka vrsta unutrašnje ubojne spreme; tko je slobodan, taj je i čestit, tko glasa, taj i vlada. Odatle nepokvarenost, oda tle neuspjeh nezdravih žudnja za vlašću; odatle oči herojski spuštene pred napastima. Revolucionarno pročišćavanje je takvo, da jednog oslobodilačkog dana, jednog 14. srpnja, jednog 10. kolovoza, nema više dronja. Prvi uzvik fanatičnih i sve većih gomila, jest: smrt lopovima! Napredak je pošten čovjek, ideali apsolutno ne kradu. Tko je godine 1848. pratio vozove, koji su sadržavali tuilerieska bogatstva? Odrpanci iz predgrađa Saint-Antoinea. Odrpanac je stražario pred riznicom. Vrlina je načinila blistavima ove odrpance. Nalazila se tu, u ovim kolima, u kesama površno zatvorenim, od kojih su neke bile čak poluotvorene, među stotinom sandučića za dragocjenosti, ona stara kruna Francuske, sva u dijamantima s kraljevskim rubinom na vrhu, koji se zvao regent, koja je vrijedila trideset milijuna. Oni su, bosonogi, čuvah ovu krunu. Dakle, nema više žakerije. Glavna potpora crvene sablasti je slomljena. Cijeli svijet sada to zna. Bauk više ne plaši.

194

IV

DVIJE DUŽNOSTI: BDJETI I NADATI SE Kad je to tako, da li je otjerana svaka socijalna opasnost? Zaista ne. Nema više žakerije. S te strane može društvo biti mirno, krv mu više neće juriti u glavu; ali neka se pobrine 0 načinu, kojim diše. Nema više bojazni od kapi, ali tu je su šica. Društvena sušica zove se bijeda. Jednako se umire od mine kao i od groma. Ne prestajemo opetovati: treba prije svega misliti na odbačene i bolesne gomile, blažiti ih, pročišćavati ih, obasjavati ih, voljeti ih, otvarati im veličanstvene vidike, dati im sve oblike odgoja; davati im primjer rada, nikada primjer lijenosti, umanjivati težinu osobnog tereta uvećavajući pojam općega cilja, ograničiti siromaštvo ne ograničavajući bogatstvo, stvarati široka polja javnoga i popularnog rada, imati kao helenski titan Briarej stotinu ruku da se pružaju na sve strane iscrpljenima i slabima, upotrijebiti kolektivnu moć na onu veliku dužnost otvaranja radionica za sve ruke, škola za sve sposobnosti i laboratorija za sve inteligencije, povećati nadnicu, umanjiti muku, uravnotežiti dugovanja i prima nja, a to će reći da je uživanje u omjeru s naporom i zasićenost s potrebom, jednom riječi olakšati društvenom aparatu u korist onih koji pate i onih koji ne znaju više svjetlosti i više blagostanja; neka samilosne duše to ne zaborave; prva od bratskih dužnosti — neka to znadu egoistična srca — ujedno je i prva od političkih potreba. I, recimo to, sve je to samo još početak. Pravo pitanje je ovo: rad ne može biti zakon, ako nije i pravo. Mi se ovdje ne zadržavamo napose, ovdje nije tomu mjesto. Ako se priroda naziva providnost, društvo treba da se zove predviđanje. Intelektualni i moralni porast isto je tako neophodan kao 1 materijalno poboljšanje. Znanje je životna poputnina; mi sliti je prijeka potreba; istina je hrana kao god i pšenica. Razum, koji se ne hrani naukom i mudrošću, omršavi. Du13*

195

hove, koji ne jedu, žalimo isto toliko, koliko i želuce. Ako ima nečeg žalosnijeg od tijela, koje umire bez kruha, onda je to duša, koja umire, jer je gladna svjetlosti. Cjelokupni napredak teži za rješenjem. Jednog dana ljudi će se zapanjiti. Kako se ljudski rod penje, duboki slojevi izi ći će sasvim prirodno iz zone krajnje nevolje. Nestajanje bi jede izvršit će se jednostavnim dizanjem nivoa. Bilo bi nepravedno sumnjati u ovo blagoslovljeno rješenje. Istina je da je prošlost još vrlo jaka u ovom času, u kome jesmo. Ona opet preotima mah. Ovo pomlađivanje lešine čudnovato je. Evo ga, gdje ide, gdje dolazi. Nalikuje na po bjednika; ovaj mrtvac je osvajač. On dolazi sa svojom legi jom, praznovjercima, sa svojom zastavom, neznanjem; prije nekog vremena dobio je deset bitaka. On napreduje, on pri jeti, on se smije, on je pred našim vratima. Ali ne očajavaj mo. Prodajmo polje, na kome logoruje Hanibal. Čega se bojimo mi, koji vjerujemo? Kao što rijeka ne ide natrag, isto tako ni ideje ne idu natrag. Ali neka razmisle oni koji neće budućnost. Kazujući »ne« napretku, oni ne osuđuju budućnost, već sebe same. Oni na meću sebi žalosnu bolest; oni se cijepe prošlošću. Ima samo jedan način da se čovjek odreče svojega »sutra«, a to je, da umre. Dakle, mi ne želimo nikakvu smrt; smrt tijela što je mo guće kasnije, smrt duše nikada. Jest, zagonetka će reći svoju riječ, sfinga će progovoriti, problem će biti riješen. Jest, Narod, skiciran osamnaestim vijekom, bit će dovršen devetnaestim. Idiot koji u to sumnja. Buduće cvjetanje, skoro cvjetanje sveopćeg blagostanja bo žanski je fatalan pojav. Ogromni zajednički napori upravljaju ljudskim činjenica ma i svode ih sve u jednom izvjesnom vremenu na logično stanje, to će reći na ravnotežu, a to će reći na pravičnost. Jedna sila, sastavljena iz zemlje i iz neba, proizlazi iz čovje čanstva i upravlja njime; ova je sila stvaralac čudesa; ni naj čudnovatiji raspleti nisu joj teži od čudnovatih peripetija. Potpomognuta naukom koja dolazi od čovjeka, i slučajem. 196

koji dolazi od nekog drugog, ona se malo boji onih protu slovlja u postavljanju problema, koja prostom svijetu izgle daju kao nemogućnost. Ona je isto tako vješta da izvuče neko rješenje iz zbližavanja ideja, kao što izvlači pouku iz zbližavanja činjenica; i može se sve očekivati od ove tajan stvene moći napretka, koja jednog lijepog dana suočava istok sa zapadom u dnu neke grobnice i zapodijeva razgovor hodža s Bonaparteom u unutrašnjosti velike piramide. Dotle, nema zastajanja, nema oklijevanja, nema zastoja u grandioznom hodu duhova naprijed. Socijalna filozofija je u svojoj biti nauka o miru. Ona ima za cilj i treba da ima kao rezultat, da rastjera mržnje proučavanjem protivština. Ona ispituje, ona istražuje, ona analizira; a onda opet sastavlja. Ona ide putem redukcije, odbacujući iz svijeta mržnju. Više puta se vidjelo kako neko društvo propadne na vje tru koji se razmahnita po ljudima; historija je puna brodo loma naroda i carstva; jednoga lijepog dana ovaj nepoznati uragan dohvati običaje, zakone, religije, i odnese sve to. Ci vilizacije Indije, Kaldeje, Perzije, Asirije, Egipta iščezle su jedna za drugom. Zašto? Mi to ne znamo. Da li su se ova društva mogla spasti? Je li bila njihova krivnja? Da se možda nisu uzjogunili u nekom fatalnom poroku, koji ih je upro pastio? Koliko od samoubojstva ima u ovim strašnim pro pastima jednog naroda ili jedne rase? Pitanja bez odgovora. Sjena pokriva sve osuđene civilizacije. One su propuštale vo du, te su potonule; mi nemamo ništa više da kažemo; s ne kom vrstom zaprepaštenja mi gledamo na dnu ovoga mora što se zove prošlost, iza ovih ogromnih talasa vjekova, kako propadaju one ogromne lađe, Babilon, Niniva, Tars, Teba, Rim, pod strašnim dahom, koji sa svih strana izlazi iz mraka. Ali tamo mrak, ovdje svjetlost. Mi ne poznajemo bolesti sta rih civilizacija, ali znamo slabosti naše civilizacije. Mi imamo svuda nad njom pravo svjetlosti; mi promatramo njene lje pote i otkrivamo njene grdobe. Tamo, gdje je kod nje zlo, ispitujemo dubinu; i kad se jednom konstatira patnja, pro učavanje uzroka dovodi do otkrića lijeka. Naša civilizacija, djelo dvadeset vjekova, u isto doba je i čudovište i uzor; vri jedi muke, da bude spašena. Ona će to i biti. Ublažiti ju, već 197

<

Wr">

je mnogo; obasjati ju, to je opet nešto. Svi radovi moderne socijalne folozofije treba da streme k ovom cilju. Mislilac ima danas veliku dužnost: — da liječnički pregleda civilizaciju. Mi ponavljamo, ovaj liječnički pregled hrabri; hoćemo ovim zastajanjem na ohrabrenju da završimo ovih nekoliko stranica, to jest predigrom jedne bolne drame. Pod društvenom smrtnošću osjeća se ljudska nepropadljivost. Globus ne umire zato, što gdjegdje ima rana, kratera i onih lišaja, sumpornih pećina, što ima vulkana, koji se provaljuju i izbacuju svoj gnoj. Bolesti naroda ne ubijaju čovjeka. Pa ipak, tko god posjeti društvenu kliniku, odmahne gdjekada glavom. I najjači, i najnježniji, i najlogičniji imaju svoje časove klonulosti. Hoće li doći budućnost? Gotovo se čini, da se može postaviti ovo pitanje, kad se vidi toliki strahoviti mrak. Mračno gledanje lice u lice egoista i jadnika. Kod egoista predrasude, maglovitosti bogatog uzgoja, apetit koji raste od opijenosti, neka vrtoglavica od blagostanja koje zaglušuje, strah od patnje koji kod pojedinaca ide do odvratnosti prema patni cima, neko neutopljivo zadovoljstvo, »ja« toliko naduvano, da guši dušu; — kod jadnika lakomost, zavist, mržnja kad vide druge da uživaju, duboka trzanja ljudske životinje prema zadovoljstvima, srca puna magle, žalosti, potreba, fatalnosti, prljavo i prostačko neznanje. Treba li nastaviti dizanje očiju k nebu? Svijetla taeka, koja se tamo vidi, je li i ona od onih, koje se gase? Strašno je vidjeti ideal tako izgubljen u dubinama, malen, osamljen, neprimjetan, sjajan, ali okružen svim onim velikim crnim prijetnjama čudovišta nagomilanih oko njega; no on je baš taiko malo u opasnosti, koliko je u opasnosti zvijezda u čeljustima oblaka.

198

KNJIGA OSMA Očaravanja i očajavanja

PUNA SVJETLOST Čitalac već zna da je Eponine — pošto je kroz ogradu prepoznala stanovnicu iz ulice Plumet, kamo ju je bila po slala Magnona — otpočela time, što je uklonila razbojnike iz ulice Plumet, da zatim odvede tamo Markisa i da je po slije nekoliko dana ushićavanja pred tom ogradom Marius, povučen onom silom koja gura željezo k magnetu i ljubav nika kamenu od kojeg je sagrađena kuća one koju ljubi, naj zad ušao u Cosettin vrt kao Romeo u Julijin. To mu je čak bilo lakše nego Romeu; Romeo se morao penjati na zid lje stvicama, a Marius je trebao samo malo da iskrene jednu šipku trošne ograde, koja se njihala kao zubi u starih ljudi. Marius je bio vitak i prošao je lako. Kako nikada nije bilo nikog na ulici i kako je Marius uostalom ulazio u vrt samo noću, nije bio u opasnosti da ga vide. Od onog blagoslovljenog i svetog časa, kada je poljubac zaručio dvije duše, Marius je tamo dolazio svako veče. Da se Cosette u ovom času svoga života zaljubila u nekog slabo skrupuloznog i raskalašenog čovjeka, bila bi izgubljena; jer ima plemenitih priroda ikoje se predaju, a Cosette je bila jedna od tih. Jedna je od velikodušnosti žene u tome što se preda. Ljubav se na onoj visini, gdje je apsolutna, kompli cira s nekom božanskom zaslijepljenošću stida. Ali u koliku opasnost srljate vi, plemenite duše! Cesto vi dajete srce, mi 199

uzimamo tijelo. Vaše srce vam ostaje i vi ga gledate u tami strepeći. Ljubav ne poznaje sredine; ili ubija, ili spašava. Cijela ljudska sudbina je u toj dilemi. Ovu dilemu — propast ili spas — ne postavlja nijedna fatalnost neumitnije od ljubavi. Ljubav je život, ako nije smrt. Kolijevka; ali isto tako i grobnica. Isti osjećaj kaže »da« i »ne« u ljudskom srcu. Od svih stvari koje je Bog stvorio, ljudsko srce razvije najviše svjetlosti, jao! I najviše noći. Bog je htio, te je ljubav koju je Cosette srela, bila jedna od onih ljubavi koje spašavaju. Koliko je god potrajao mjesec svibanj te godine 1832, dolazila su svake noći, u taj jadni divlji vrt, pod ono džbunje, što je svakim danom bivalo sve mirisnije i sve gušće, dva bića sastavljena iz svih čistoća i svih nevinosti, prelijevajući se od svih nebeskih blaženstava, bliži arhanđelima negoli ljudima, čista, časna, opijena, zračna, koja su blistala jedno za drugo u mraku. Cosetti se činilo da Marius ima krunu, a Ma-riusu, da Cosette ima aureolu. Oni su se doticali, oni su se gledali, uzimali se za ruke, pripijali se jedno uz drugo; ali bila je jedna granica, koje nisu prelazili. Ne zato što su je poštovali; nisu je ni znali. Marius je osjećao jednu pregradu, Cosettinu nevinost, a Cosette je osjećala jedan oslonac, Mariusovu čestitost. Prvi poljubac bio je i posljednji. Marius, poslije toga, najviše ako bi se usnama dotakao Cosettine ruke, naramenice na vratu ili uvojka kose. Cosette je za njega bila neki miris, a ne žena. On ju je udisao. Ona nije ništa odbijala, i on nije ništa tražio. Cosette je bila sretna, a Ma rius zadovoljan. Oni su živjeli u onom začaranom stanju, koje bi se moglo nazvati zasjenjenost jedne duše drugom dušom. To je bio onaj neizrecivi prvi zagrljaj dviju nevinosti u idealu. U ovom ljubavnom času, času u kome pohota savršeno šuti u svemoći ushita, Marius, čisti i serafski Marius, prije bi otišao k nekoj javnoj ženi nego što bi Cosettinu haljinu malko podigao. Jednom, pri mjesečini, Cosette se nagnula da podigne neku stvar sa zemlje; njezina bluzica se rastvori i pokaza početak grla. Marius okrene oči. 200

Šta se događalo između ova dva bića? Ništa. Ona su se obožavala. Noću, kad su oni tu bili, taj vrt je sličio na neko živo i sveto mjesto. Sve se cvijeće oko njih otvaralo i slalo im mi rise; a oni otvarahu svoje duše i rasprostirahu ih po cvijeću. Silna vegetacija, čiji miris je izazivao pohotljivost, podrhta vala je puna soka i pijanstva okolo ovo dvoje nevinih, i oni su kazivali ljubavne riječi, od kojih su drhtala stabla. Šta su bile ove riječi? Dasi. Ništa više. Ovi su dasi bili dovoljni da zbune i da uzbude cijelu ovu prirodu. Čarobna sila, koju bi čovjek teško razumijevao, kada bi čitao u nekoj knjizi ove razgovore, kazivane, da ih vjetar odnese i raspe kao dim. Oduzmite ovom Zagoru zaljubljenih onu melodiju koja izlazi iz duše i koja ih prati kao neka lira, ono, što osta je, samo je sjenka; vi kažete: Šta! Zar samo to! Pa da, djeti njarije, ćaskanja, osmijesi bez povoda, izlišnosti, sitnice, sve što je u svijetu najuzvišenije i najdublje! Jedine svari koje vrijede da se kažu i da se čuju! Čovjek, koji nikada nije slušao ove tričarije, ove malen kosti, čovjek, koji ih nikada nije izgovorio, budala je i loš čovjek. Cosette je govorila Mariusu: — Zna š? .. . (U svemu tome, i kroz ovu nebesku čednost, a ni jedno ni drugo nije znalo da kaže, kako, došlo je tikanje). — Znaš? Ja se zovem Eufrazija. — Eufrazija? Ma nije, ti se zoveš Cosette. — Oh! Cosette je jedno dosta ružno ime, koje su mi tako dali, kad sam bila mala. Ali moje pravo ime je Eufrazija. Je li, ti ne voliš to ime, Eufrazija? — Da... Ali Cosette nije ružno. — Zar ga ti više voliš od Eufrazije? — Pa. . . da. — Onda ga i ja više volim. Zaista je lijepo, Cosette. Zovi me Cosette. I osmijeh, koji je dodavala, pravio je od ovog dijaloga idilu dostojnu neke šume, koja bi bila na nebu. 201

■■"PUP""" 1

Drugi put opet ona ga je gledala ukočeno i povikala je: — Gospodine, vi ste divni, vi ste lijepi, vi imate duha, vi niste kao drugi glupi, vi ste zaista učeniji od mene, ali sve to nije ništa! Ja te volim! I Marius je u punom azuru mislio da čuje strofu koju pjeva neka zvijezda. Ili pak, ona bi ga malko udarila kad bi kašljao, i kazala bi mu: — Ne kašljite, gospodine. Ja neću da se kašlje kod mene, bez moga dopuštenja. To je vrlo ružno kašljati i uznemiri vati me. Ja hoću da je tebi dobro, jer prije svega ja, kad se ti ne bi dobro osjećao, bila bih vrlo nesretna. Šta bi ti htio da ja radim? I to je bilo divno. Jednom Marius reče Cosetti: — Zamisli, jedno vrijeme sam mislio da se ti zoveš Uršula. To im je zasmijalo cijelo veče. Usred jednog drugog razgovora, desilo se, da je uzviknuo: — O, jednoga dana, u Luxembourgu, palo mi je na pamet da napadnem nekog invalida! Ali on se najednom zaustavi i ne ode dalje. Trebalo je govoriti Cosetti o njenoj podvezici, a to je bilo nemoguće. Bila je tu jedna neznana strana, meso, pred kojim je uzmi cala, s nekom vrstom svetog užasa, ova ogromna nevina ljubav. Marius je zamišljao život s Cosettom tako, bez ičeg drugog; doći svako veče u ulicu Plumet, pomaći staru uslužnu šipku predsjednikove ograde; sjesti jedno uz drugo na tu klupu, gledati kroz drveće treperenje noći koja počinje, dovesti u svezu nabor na koljenu svojih hlača s raširenom Cosettinom haljinom, milovati joj nokat na palcu, reći joj ti, udisati jedno poslije drugog isti cvijet, neprestano, u beskonačnost! Za to vrijeme oblaci su prolazili iznad njihovih glava. Svaki put kad vjetar duva, odnosi više čovjekovih snova negoli oblaka na nebu. Ne može se reći da je ova čista, gotovo divljačka ljubav bila bez galanterija, ne. Praviti komplimente onoj, koja se 202

voli, prvi je način milovanja, poluhrabrost koja se okušava. Kompliment je nešto kao poljubac kroz veo. Pohota tu meće svoju blagu, a skrivenu žaoku. Pred pohotom srce uzmiče, da bi bolje voljelo. Mariusova ulagivanja, sva presićena himerom, bila su tako reći obojena ažurnom bojom. Ptice, kad lete gore pored anđela, mora da čuju ovakve riječi. Ipak se tu miješao život, čovjekova priroda, sva količina pozitivnog, za koju je Marius bio sposoban. To je bilo ono što se kaže u pećini, preludijum onoga, što će se reći u spa vaćoj sobi; jedan lirski izliv, strofa i sonet ujedno, ljupke hiperbole gugutanja, sve prefinjenosti obožavanja, uređene u buket i s nekim finim nebeskim mirisom, jedno neizrecivo tepanje srca srcu. — Oh! — mrmljao je Marius — kako si lijepa! Ne smi jem da te pogledam. Zato te promatram. Ti si sama ljupkost. Ja ne znam šta mi je. Donji kraj tvoje haljine, kad se po moli krajičak tvoje cipele, uzruja me. Pa zatim, kakva oča rana svjetlost kad se tvoja misao odšikrine. Ti govoriš čudno vato pametno. Gdjekada mi se učini, da si ti san. Govori, ja te slušam, ja te obožavam. Oh, Cosetto! Kako je to čudno i divno, ja sam zbilja lud. Vi ste za obožavanje, gospođice! Ja ispitujem tvoje noge na mikroskop, a tvoju dušu na teleskop. A Cosette je odgovarala: — Ja te volim malo više nego sve vrijeme, koje je pro teklo od jutros. Pitanja i odgovori išli su kako su mogli u ovom dijalogu o ljubavi, dolazeći uvijek u sklad. Cijela Cosettina ličnost bila je nevinost, bezazlenost, providnost, čistoća, srdačnost, svjetlost. O Cosetti bi se moglo reći da je bila bistra. Onome, tko bi je vidio, davala je utisaik travnja i zore. Bilo je rose u njenim očima. Cosette je bila svjetlost, zgusnuta u oblik žene. Bilo je sasvim prirodno što joj se Marius divio, obožavajući je. Ali istina je, da je ova mala učenica iz instituta, izašla tek nedavno iz samostana, razgovarala s izvanrednim oštroumljem i govorila na mahove sve vrste istinitih i ljupkih riječi. Njeno čavrljanje bilo je razgovor. Nije se varala ni u čemu i vidjela je pravo. Žena osjeća i govori s nježnim 203

instinktom srca, koji je nepogrešiv. Nitko ne zna kao že na da kaže stvari u isti mah blage i dukobe. Sva je žena u tome, u blagosti i dubini; cijelo je nebo u tome. U ovom potpunom blaženstvu dolazile su im svaki čas suze na oči. Neka zgažena božja životinjica, jedno pero iz gnijezda, jedna slomljena glogova grančica žalostila ih je i njihovo ushićenje, blago natopljeno melankolijom, izgle dalo je, da ne traži ništa bolje nego da plače. Najsuvereniji znak ljubavi gdjekada je gotovo nepodnošljiva raznježenost. A kraj toga — sva ova protuslovlja munjevite su igre ljubavi — oni su se rado smijali, s nekom očaravajućom slobodom i tako familijarno, da su gdjekada izgledali kao dva dječaka. Međutim, čak i bez znanja srdaca pijanih od čednosti, nezaboravna priroda je uvijek tu. Ona je tu, sa svojim brutalnim i uzvišenim ciljem; i ma kakva bila nevinost du ša, osjeća se i u najnevinijem bliskom dodiru obožavanja dostojna i tajanstvena nijansa, koja razlikuje dvoje ljubavnika od dvoje prijatelja. Oni su se obožavali. Trajno i nepromjenljivo postoje. Voli se, smiješi se, smije se, prave se mala mrgođenja krajevima od usana, pre pleću se prsti ruku, govori se ti jedno drugom, i to ne sprečava vječnost. Dvoje se ljubavnika skriva u veče, u mraik, u nevidljivo, s pticama, s ružama, oni u sjeni očaravaju jedno drugo svojim srcima, koja stavljaju u svoje oči, oni mrm ljaju, šapću, a za to vrijeme ogromna treptanja zvijezda ispunjuju beskraj. II VRTOGLAVICA POTPUNE SREĆE Oni su bili kao u nekom neodređenom stanju, izvan sebe od sreće. Nisu opažali koleru, koja je desetkovala Pa riz baš u to vrijeme. Oni su se jedno drugom povjerili što su mogli više, ali to nije išlo mnogo dalje od njihovih ime na. Marius je bio rekao Cosetti da je siroče, da se zove Marius Pontmercv, da je odvjetnik, da živi od toga što piše 204

stvari za knjižare, da mu je otac bio pukovnik, da je to bio junak, i da je on, Marius, prekinuo odnose sa svojim dje dom koji je bogat. On joj je isto tako naglasio, da je baron, ali to nije učinilo nikakav utisak na Cosettu. Marius baron? Ona nije razumjela. Nije znala što bi ta riječ trebala značiti. Marius je bio Marius. Ona mu je ipak sa svoje strane povje rila da je odrasla u samostanu Mali Picpus, da je i njezina majka kao i njegova umrla, da se njezin otac zove g. Fauchelevent, da je vrlo dobar, da daje vrlo mnogo siromasima, ali da je on sam siromah i da sebi otkida sve, ne otkidajući njoj ništa. Čudnovato, u takvoj simfoniji, u kojoj je Marius živio otkad je viđao Cosettu, čak je i najbliža prošlost postala tako zbrkana i daleka za njega, te ga je potpuno zadovoljilo to što mu je Cosette pričala. On čak ne pomisli da joj pri ča o noćnoj pustolovini u razvaljenoj kući, o Thenardierovi-ma, o opeklini i o čudnom držanju i čudnovatom bijegu njenoga oca. Marius je toga časa na sve to bio zaboravio; on čak uveče nije znao što je radio ujutro, ni gdje je ručao, ni tko mu je govorio; u ušima su mu bile pjesme koje su ga činile gluhim za svaku drugu misao, on je živio samo u časovima kada je gledao Cosettu. Pa kako je bio na nebu, bilo je sasvim prirodno da zaboravi na zemlju. Oboje su nosili s ljubavnom čežnjom neodređeni teret nematerijalnih slasti. Tako žive oni somnambuli, koje nazivaju ljubavnicima. Jao! Tko nije osjetio sve te stvari? Zašto dolazi čas kad se izlazi iz ovog azura, i zašto' se život nastavlja poslije toga? Ljubav gotovo zamjenjuje misao. Ljubav je vatren za borav svega ostalog. Pa tražite logiku od strasti. U ljudskom srcu nema apsolutne logičke veze, kao što u nebeskoj me hanici nema svršene geometrijske linije. Za Cosettu i Mariusa ništa više nije postojalo osim Mariusa i Cosette. Sve mir oko njih je pao u neki bezdan. Oni su živjeli u jednom zlatnom trenutku. Ničeg nije bilo ni ispred, ni odzada. Ma rius je jedva i pomišljao da Cosette ima oca. U njegovu srcu bila je zaboravnost zaslijepljenosti. Pa o čemu su go vorili ovi ljubavnici? Vidjeli smo, o cvijeću, o lastama, o 205

zalazećem suncu, o izlasku mjeseca, o svima važnim stvarima. Oni su rekli jedno drugom sve, izuzevši sve. Sve zaljubljenih je ništa. Ali otac, stvarnost, ona jazbina, oni zli kovci, onaj slučaj, zašto? I je li on baš sasvim siguran da je taj strašni san postojao? Bilo ih je dvoje, obožavali su se, postojalo je samo to. Sve drugo nije postojalo. Vjerovatno je ovo iščezavanje pakla iza nas neodjeljivo od dolaska raja. Da li su se vidjeli demoni? Ima li ih? Da li se drhtalo? Da li se patilo? To se više ne zna. Jedan je rumen oblak preko toga. I tako su živjela ova dva bića, vrlo visoko, sa svom nevjerojatnošću, koja je u prirodi; ni u nadiru, ni u zenitu, između čovjeka i anđela, iznad brloga, ispod etera, u oblaku; tek pomalo kost i meso, duša i zanos od glave do pete; već previše uzvišeni da bi hodali po zemlji; još previše opterećeni čovječanstvom, da bi izašli u plavetnilu; u neizvjesnosti kao atomi, Ikoji čekaju da se pretvore u talog; naoko izvan sudbine; ne znajući za ovaj kolosijek, jučer, danas, sutra; zadivljeni, lebdeći; na časove dovoljno lagani za bježanje u beskraj; gotovo spremni za vječni let. Oni spavahu budni u onom Ijuljuškanju. O sjajna letar gijo jave, pritisnute idealom! Gdjekada, koliko je god Cosette bila lijepa, Marius je pred njom zatvarao oči. Zatvorene oči, najbolji način za promatranje duše. Marius i Cosette nisu se pitali kuda će ih to odvesti: oni su smatrali da su stigli. Čudna je to tražbina ljudi, koji hoće, da ljubav nekamo vodi. III POČETAK SJENE Jean Valjean nije ništa sumnjao. Cosette, malo manje sanjarska od Mariusa, bila je vesela i to je Jeanu Valjeanu bilo dovoljno da bude sretan. Misli, koje je Cosette imala, njene nježne zauzetosti, slika Mariusova, koja joj je ispunjavala dušu, nisu oduzimale 206

ništa neuporedivoj čistoći lijepog, čednog i nasmijanog čela. Ona je bila u dobi, u kojoj djevica nosi svoju ljubav kao što anđeo nosi svoj ljiljan. Jean Valjean je, dakle, bio miran. I onda, kad se dvoje ljubavnika slažu, uvijek ide sve vrlo dobro; neki treći, koji bi mogao pomutiti njihovu ljubav, držan je u potpunoj zaslijepljenosti jednim malim brojem opreznosti, koje su uvijek iste za sve ljubavnike. I Cosette nije imala nikada ništa da zamjeri Jeanu Valjeanu. Htio bi da ide? Da, tatice. Htio bi ostati? Vrlo dobro. Htio bi pro vesti veče kraj Cosette? Ona je bila očarana. Kako se on uvijek povlačio u deset sati uveče, tih večeri bi Marius do lazio u vrt tek onda, kad bi prošao taj čas, kada bi čuo s uli ce Cosettu da otvara vanjska vrata na stubama. Po sebi se razumije, da dan nikad nije dočekao Mariusa. Jean Valjean čak nije ni mislio da Marius postoji. Samo jedanput, jed nog jutra, desi mu se, te reče Cosetti: — Vidi, kako si bijela po leđima! — Veče uoči toga dana Marius je u zanosu bio pritisnuo Cosettu uza zid. Stara Toussaint, koja je išla rano spavati, mislila je sa mo, kako će spavati kad posvršava svoje poslove, i kao ni Jean Valjean nije znala ništa. Nikada Marius nije stupio u kuću. Kada je bio s Cosettom, krili su se u jedno udubljenje blizu gornjeg dijela stuba da ih s ulice nitko ne bi mogao vidjeti ni čuti, i tu bi se posadili, zadovoljavajući se često mjesto svakog razgovora stiskanjem ruiku po dvadeset puta na minutu, promatrajući grane drveća. U ovim trenucima mogao je grom udariti trideset koraka od njih, a oni ga ne bi ni osjetili, toliko se sanjarija jednoga udubljivala i tonula duboko u sanjariju drugog. Bistra čistoćo! Časovi sasvim bijeli; gotovo svi isti. Ova je vrsta ljubavi zbirka ljiljanovih latica i golubinjeg perja. Između njih i ulice bio je cijeli vrt. Svaki put, kad bi ušao ili izišao, Marius bi brižljivo namjestio šipku na ogra di, tako da se nije vidio nikakav poremećaj. Odlazio je obično oko ponoći i vraćao se Courfevracu. — Bi li vjerovao: Marius se sada vraća vrlo kasno. Bahorel odgovori: 207

L,,.

— šta ćeš? U jednom seminaristu ima uvijek nešto od lole. Gdjekada bi Courfevrac prekrstio ruke, uzimao ozbiljan izraz i govorio Mariusu: — Vi se kvarite, mladi čovječe! Courfevracu, čovjeku praktičnom, nije bio po volji ovaj odsjaj nevidljivog raja na Mariusu; on nije bio mnogo na vikao na nepoznate strasti; gubio je strpljivost i pozivao gdjekada Mariusa da se vrati u stvarnost. Jednoga jutra dobaci mu ovaj ukor: —■ Dragi moj, više puta mi daješ utisak, kao da si na mjesecu, u kraljevstvu sna, u pokrajini iluzija, u prijestolnici Sapunskih Mjehura. Hajde, budi dobro dijete, reci, kako joj je ime? No ništa nije moglo izmamiti iz Mariusa riječ. Prije bi mu se iščupali nokti nego jedan od ono tri sveta slova, koja su sastavljala to neiskazano ime Cosette. Prva je ljubav svijetla kao zora, a šutljiva kao grob. Za vrijeme ovog slatkog mjeseca svibnja upoznali su Marius j Cosette ove sreće: Prepirati se i govoriti jedno drugom »vi«, da bi poslije slađe govorili »ti«; razgovarali se dugo i s najsitnijim deta ljima o ljudima, koji ih ni najmanje nisu zanimali; jedan dokaz više, da u ovoj začaranoj operi što je zovu ljubav, libretto ne znači gotovo ništa. Za Mariusa: slušati, kako Cosette govori o krpicama; Za Cosettu: slušati, kako Marius govori o politici; Slušati, koljeno uz koljeno, kako tutnje kola ulicom Babilon; Promatrati istu planetu u prostoru ili istog sjajnog kuk ca u travi; Šutjeti zajedno; još veća slast nego razgovarati; Itd., itd. Međutim, približavali su se razni zapleti. Jedne večeri Marius se bio uputio na sastanak bulvarom Invalida; obično je išao pognute glave; baš kad je htio zakrenuti za ugao ulice Phimet, čuje, da je netko blizu njega rekao. 208

— Dobar dan, gospodine Mariuse. On podigne glavu i prepozna Eponinu. To je na njega učinilo čudan utisak. Od dana, kada ga je ona odvela u ulicu Plumet, nijedanput nije pomislio na ovu djevojku, od onda je nije vidio, i ona mu je potpuno ispala iz pameti. On je za nju imao samo osjećanje zahvalnosti, njoj je dugovao za svoju sadanju sreću, pa ipak mu je bilo nezgodno što ju je sreo. Pogrešno je misliti, da strast, kada je sretna i čista, do vodi čovjeka u stanje savršenstva; ona ga prosto odvodi, kao što smo konstatirali, u neko stanje zaborava. U tome položaju čovjek zaboravlja biti zao, ali zaboravlja i biti dobar. Zahvalnost, dužnost, važne, a dosadne uspomene iščezavaju. U svako drugo vrijeme Marius bi bio sasvim drukčiji prema Eponini. Sav obuzet Cosettom, on čak sebi nije jasno davao računa o tome, da se ova Eponine zove Eponine Thenardier i da ona nosi ime zapisano u oporuci njegova oca, ona ime, za koje bi se on prije nekoliko mjeseci tako vatreno založio. Mi pokazujemo Mariusa takvog, kakav je. I sam njegov otac iščezavao je malo iz njegove duše pod sjajem njegove ljubavi. On odgovori malo zbunjen: — Ah, vi ste to, Eponine? — Zašto mi kažete »vi«? Jesam li vam što učinila? — Ne — odgovori on. On zbilja nije imao ništa protiv nje. Daleko od toga. Tek osjećao je, da ne može raditi drukčije, nego sad kad Cosetti veli »ti«, da Eponini kaže »vi«. Kako je on šutio, ona povika: — Pa recite ... Zatim se zaustavi. Izgledalo je, kao da su nedostajale riječi ovom nekad tako bezbrižnom i drskom biću. Ona se pokušala osmjehnuti, ali nije mogla. Pa nastavi: — Dakle? Zatim opet ušuti i osta oborenih očiju. — Laku noć, gospodine Mairiuse — reče najednom; i ode. 14 Jadnici II

209

p IV PAS TRCI ENGLESKI I LAJE NA ARGOTU

Sutra je bio 3. lipnja, 3. lipnja 1832, datum, koji treba označiti zbog ozbiljnih događaja, koji su se kao teški oblaci natuštili nad horizontom Pariza. Marius je kroz noć išao istim putem, kojim i jučer, s istim začaranim -mislima u srcu, kad opazi između stabala na bulvaru Ćponinu, koja mu je išla u susret. Dva dana uzastopce, to je bilo previše. On se živo okrene, ostavi bulvar, promijeni put i ode u ulicu Plumet ulicom Monsieur. To je bilo uzrokom, da ga je fiponine slijedila do ulice Plumet, što dosad nikada nije činila. Do sada se zadovoljavala time što ga je gledala pri njegovu prolazu bulvarom, ne nastojeći čak ni da ga susretne. Samo je prošle večeri pokušala govoriti s njim. fiponine ga je, dakle, slijedila, a on nije ni slutio o to me. Vidjela ga je kako je pomaknuo šipku na ogradi i provukao se u vrt. — Gle — reče ona — on i u kuću dolazi! Ona se primakne ogradi, opipa redom šipke i pronađe lako onu, koju je Marius pomaknuo. I progunđa poluglasno tužnim akcentom stih ulične pjesme: — Nema od tog ništa, Lisette! Ona je sjela na zid ispod ograde, baš do šipke, kao da je čuva. To je bilo upravo na onome mjestu, gdje je ograda dodirivala susjedni zid. Tu se nalazio mračni ugao, u kome je fiponine potpuno iščezavala. Tu je ostala više od jednog sata, ne mičući se i ne di šući, obrvana svojim mislima. Oko deset sati uveče, jedan od dvojice ili trojice prolaznika ulicom Plumet, stari okašnjeli građanin, koji se žu rio na ovom pustom i ozloglašenome mjestu, idući kraj ograde vrta i došavši do ugla, koji je ograda činila sa zidom, začu neki potmuli i prijeteći glas, koji je govorio: 210

— Ne čudim se više što dolazi svako veče! Prolaznik pogleda oko sebe, ne usuđujući se pogledati u ovaj crni ugao, i uplaši se. I udvostruči korak. Ovaj je prolaznik imao pravo što se požurio, jer neko liko trenutaka poslije toga šestorica ljudi, koji su išli razdvojeni i u izvjesnom razmaku jedan od drugog duž zida i za koje bi netko pomislio da su tajna ophodnja, uđoše u ulicu Plumet. Prvi, koji je stigao do ograde vrta, zaustavi se i pričeka ostale; jednu sekundu zatim bila su sva šestorica zajedno. Ovi ljudi počeše između sebe govoriti poluglasno: — To je tu — reče jedan od njih. — Ima li kakav čikanac (pas) u vrtu? — zapita sada drugi. — Ne znam. Za svaki slučaj gepio (ukrao) sam jedan kolačić, koji ćemo mu dati, da snjupa (pojede). — Imaš li kita za razbaštravanje ždrakavca (za razbija nje okna)? (Razbiti prozor >s pomoću obljepljivanja lijepkom, koji, namazan po staklu, zadržava staklovinu i sprečava šum). — Imam. — Ograda je stara — prihvati peti, koji kao da je go vorio glasom iz trbuha. — To je bolje — reče drugi, koji je već govorio. — Ne će pištati pod strugarikom (pilom) i neće je biti teško premisiriti (prepiliti). Šesti, koji još nije bio otvorio usta, stade ispitivati ogra du, kao i fiponine prije jednog sata, obuhvatajući redom svaku šipku i drmajući je pažljivo. Tako dođe do one, koju je Marius pomakao. U trenutku, kad se mašio za tu šipku, jedna ruka, iskrsnuvši naglo iz mraka, spusti se na njegovu mišicu i jedan promukli glas mu tiho reče: — Ima pseto. U isti mah on opazi pred sobom jednu blijedu djevojku. čovjek se strese, kako se to uvijek događa pred neočekivanim. On se gadno nakostriješi; ništa nije tako strašno vidjeti, kao uznemirene divlje životinje; njihov poplašen izgled je strašan. On uzmakne i promuca: 14*

211

— Koja je ovo klinka (cura)? — Vaša kći. I zaista, to je bila fiponine, koja je govorila Thenardieru. Kad se pojavila fiponine, petorica ostalih, to jest Claquesous, Gueulemer, Babet, Montparnasse i Brujon, pribli žili su se nečujno, bez žurbe, ne govoreći ni riječi, s kobnom sporošću, svojstvenom ovim noćnim ljudima. U rukama im se vidjelo nekakvo odvratno oruđe. Gueule mer je držao jedna od onih krivih kliješta, kojima skitnice provaljuju u tuđe. — Hej, šta radiš ti ovdje? šta hoćeš od nas? Jesi li lu da? — razvika se Thenardier, koliko se može vikati, kada se govori tiho. — Što nam smetaš iu poslu? fiponine se poče smijati i zagrli ga. — Ja sam ovdje, tatice, zato što sam ovdje. Zar nije slobodno sjesti na kamenje, sada? Vi ne bi trebali biti tu. Šta ćete vi tu, kad je samo biskvit (ništa). Ja sam to rekla Magnoni. Tu nema nikakva posla. Ta poljubite me, moj do bri tatice! Već vas davno nisam vidjela! Vi ste dakle vani? Thenardier pokuša da se otme iz Eponinina zagrljaja i progunđa: — Dobro. Zagrlila si me. Da, ja sam vani. Nisam unutri. A sad odlazi. Ali fiponine nije puštala svoj plijen i udvostručila je svoje maženje: — Pa kako ste to izveli, tatice? Vi morate imati mnogo duha kad ste se izvukli iz toga. Pričajte mi to! A moja mama? Gdje je moja mama? Ta govorite mi o njoj. Thenardier odgovori: — Ona je dobro, ne znam, ostavi me, velim ti, odlazi. — A ja baš upravo neću da odlazim — reče fiponine s umiljavanjem razmaženog djeteta — vi me tjerate, a već su četiri mjeseca, kako vas nisam vidjela, i jedva sam dočekala da vas zagrlim. Pa opet zagrli oca. — Ma to je glupo! — reče Babet. — Požurimo! — reče Gueulemer — mogu progljati durbići (proći stražari). 212

Glas onoga što je govorio iz trbuha, izrecitira ovaj dvostih: Mi nismo na dan Nove godine, Da cmačemo tatu i mamu. fiponine se okrene petorici razbojnika: — Gle, to je gospodin Brujon. — Dobar dan, gospodine Babet. Dobar dan, gospodine Claquesous. — Zar me ne po znajete, gospodine Gueulemere? Kako je, Montparnasse? — Da, poznaju te! — reče Thenardier. — Ali dobar dan, dobro veče, suvišno je! Ostavi nas na miru. — Ovo je čas za lisice, a ne za kokoši — reče Montpar nasse. — Vidiš dobro da imamo ovdje posla — doda Babet. fiponine uze Montparnasseovu ruku. — Čuvaj se! — reče on — porezat ćeš se, misirač (nož) mi je otvoren. — Mali moj Montparnasse — odgovori fiponine vrlo bla go — treba imati povjerenja u ljude. Ja sam možda kći moga oca. Gospodine Babet, gospodine Gueulemer, mene su odre dili, da ispitam taj posao i da obavijestim o njemu. Značajno je da fiponine nije govorila argot. Otkada je upoznala Mariusa, ovaj užasan jezik postao joj je nemo gućim. Ona stegne u svojoj ručici, koštunjavoj i slaboj kao ru ka nekog skeleta, grube debele Gueulemerove prste i nastavi: — Vi dobro znate da ja nisam glupa. Obično mi se vje ruje. U pojedinim prilikama činila sam vam usluge. I vidite, ja sam vas obavijestila, uzalud bi se izlagali opasnosti. Ku nem vam se da u ovoj kući nema nikakva posla. — Ima samo žena — reče Gueulemer. — Ne. One su se odselile. — Ali svijeće nisu, zbilja! — primijeti Babet. I pokaže fiponini kroz krošnje stabala neku svjetlost, koja se šetala po mansardi paviljona. To je bila Toussaint, koja nije spavala, jer je prostirala rublje da se suši. 213

fiponine pokuša i posljednji put. — No — reče ona — to je puka -sirotinja i jedan kućerak, u kome nemaju ni groša. — Odlazi do vraga! — povika Thenardier. — Kad budemo prevrnuli kuću i kad budemo udesili podrum gore, a tavan dolje, reći ćemo ti, ikakvi tranci (novci) su unutra, i da li su kinte (franci), kantici (groši) ili bakreni. I odgurnu je da prođu. — Moj dobri prijatelju, gospodine Montparnasse — reče fiponine —molim vas, koji ste dobar dečko, ne ulazite! — Čuvaj se! Poreza t ćeš se! — odvrati Montparnasse. Thenardier prihvati svojim odlučnim tonom: — Tornjaj se, vještice, i pusti ljude da rade svoj posao, fiponine ispusti Montparnasseovu ruku, koju je bila opet uzela, i reče: — Vi bi, dakle, htjeli ući u ovu kuću? — Tako, samo malo! — reče cereći se onaj, što govori iz trbuha. Tada se ona osloni leđima na ogradu, okrene se licem šestorici do zuba naoružanih zlikovaca i kojima je mrak davao demonska lica, i reče tihim glasom: — Ali ja neću da vi uđete. Oni se zaustaviše kao ukopani. Onaj, što govori iz tr buha, ipak dovrši svoje cerekanje. Ona nastavi: — Prijatelji! Čujte me. Ne ide to tako. Sada ja govorim. Prvo, ako vi uđete u ovaj vrt, ako se dotaknete ove ograde, ja ću vikati, lupati na vrata, probudit ću svijet, učinit ću da vas pohvataju svu šestoricu, zvat ću redarstvo. — I učinit će — reče tiho Thenardier Brujonu i onome što govori iz trbuha. Ona kimne glavom i dodade: — Počevši od svoga oca! Thenardier se primakne. — Ne bliže, ciko! — reče ona. On uzmakne, gunđajući kroza zube: — Šta joj je? — I dodade: — Kučko! Ona se nasmije nekakvim skromnim načinom: 214

— Kako god hoćete, ali ući nećete. Nisam ja pseća kći, ja sam kurjakova kći. Vas šestorica, pa šta mi je stalo do tog? Vi ste muškarci. No, a ja sam žena. Ne bojim se ja vas. Velim vam da nećete ući u ovu kuću, jer se to meni ne sviđa. Ako se približite, lajem. Marim ja za vas. Hvatajte vaš put, dosadni ste mi! Idite, ikud vas je volja, ali ne prilazite ovamo, ja vam zabranjujem. Vi nožem, ja ću šakom, svejedno mi je, priđite, no! Ona pristupi korak razbojnicima, bila je strašna, i udari u smijeh: — Nije nego još nešto! Ne plašim se ja vas! Ljetos ću gladovati, zimus ću se smrznuti. Smiješne li su ove budale što misle da zadaju strah jednoj djevojci! I šta! Strah? — Pfuj, bogami! Zato, što imate dunljive firme, koje bježe pod krevet, kad malo viknete, zar zato? A ja, eto, ja se ne bojim ničega. Ona zaustavi svoj ukočeni pogled na Thenardieru, pa reče: — Čak ni vas! Zatim nastavi, mjereći razbojnike svojim krvavim, sablasnim zjenicama: — šta mi je stalo ako me sutra pokupe s kaldrme u toj ulici Plumet, ubijenu rukom moga oca, ili što će me poslije godinu dana naći u mrežama Saint-Clouda ili na otoku La buda usred istrunulih brana i utopljenih pasa! Morala je stati, obuzeo ju je suhi kašalj, disanje joj iz lazilo kao hropac iz uzanih i slabašnih grudi. Ona nastavi: — Treba samo da viknem, eto ih, tres! Vas ste šestorica, a ja sam cijeli svijet. Thenardier učini jednu kretnju prema njoj. — Ne približujte se! — viknu ona. On se zaustavi i blago joj reče: — No, neću. Neću se približiti, ali ne govorimo tako gla sno. Pa ti, kćeri, hoćeš da nas spriječiš u poslu? A baš bi nam trebalo da štogod zaradimo. Ti dakle nisi više prijatelj svome ocu? — Dosadni ste mi — reče fiponina. 215

— Pa treba nam, da živimo, da jedemo. — Crknite, svi. Kad je to rekla, posadi se na zid ispod ograde, pjevušeći: Ruka mi je tako lijepo ugojena, Nožica mi tako fino skrojena, A ja ovdje samo gubim vremena. Bila se nalaktila i položila bradu na ruku, prebacivši no gu s nemarnim izrazom. Kroz poderanu haljinu virile su joj mršave ključne kosti. Obližnja svjetiljka osvjetljavala joj je profil i položaj. Nije se moglo vidjeti ništa tako odlučno i tako čudno. šestorica lupeža, preneraženi i natmureni, što ih tako u šahu drži jedna djevojka, odoše pod sjenu svjetiljke i održaše vijeće sa slijeganjem ramena, poniženi i bijesni. Ona ih je, međutim, promatrala mirnim i divljačkim izrazom. — Ima kod nje nešto — reče Babet. — Neki razlog. — Valjda je zaljubljena u čikavca (psa). A šteta je propustiti ovakvu priliku. Dvije žene, starac, koji stanuje u zadnjem dvorištu; na prozorima su ne baš tako loše zavjese. Mora da je starac kikerez (Židov). Posao mi se čini dobar. — Pa onda uđite, vi ostali — povika Montparnasse. — Svršite posao. Ja ću ostati ovdje s djevojkom i ako se ma kne ... On učini, da je na svjetlosti svjetiljke zasjao goli nož, koji je držao. Thenardier nije govorio ni riječi i izgledao je spreman na sve što se hoće. Brujon, koji je bio pomalo prorok i koji je, kako zna mo, »proučavao posao«, još nije bio govorio. Izgledao je zamišljen. Za njega se držalo da ne uzmiče ni pred čim, i znalo se, da je on jednoga dana opljačkao samo zato da bi se pokazao, jednu stražarsku postaju. Osim toga je gradio stihove i pjesmice što mu je davalo veliki ugled. Babet ga zapita: 216

— Ti ne veliš ništa, Brujone? Brujon posuti još nekoliko trenutaka, zatim odmahnu glavom na nekoliko raznih načina i naposljetku se odluči da izusti: — Eto: jutros sam naišao na dva vrapca, koji su se tukli: večeras sam nagazio na ženu, koja se svađa. Sve je to zlo. Ciljajmo (pođimo). Oni odoše. Odlazeći, promrmlja Montparnasse: — Svejedno, da su htjeli, ja bih joj začepio gubicu. Babet mu odgovori: — Ja ne. Ja ne dižem ruku na ženu. Na kraju ulice oni se zaustaviše i potmulim glasom izmijenjaše ovaj dijalog: — Gdje ćemo noćas spavati? — Ispod Pariza. — Je li kod tebe ključ od rešetke, Thenardier? — Kako ne bi bio? fiponine, koja ih nije puštala s očiju, vidjela ih je, kako odoše putem, kojim su i došli. Ona se podiže i pođe za njima duž zidova i kuća. Talko ih je slijedila do bulvara. Tu se oni razdvojiše i ona vidje ovu šestoricu, kako ih je nestalo u mraku, s kojim kao da su se slili.

NOĆNE STVARI Poslije odlaska zlikovaca dobi ulica Plumet opet svoj mirni noćni izgled. To, što se dogodilo u ovoj ulici, ne bi bilo nikakvo čudo u šumi. Visoko drveće, grmlje, pustoš, oporo izukrštano granje, visoka trava, stoje nekako mračno; divlje treperenje naslućuje tu iznenada priviđenje nevidljivog; ono, što je ispod čovjeka, razaznaje tu kroz maglu ono, što je ispod čovjeka, i tu se u mraku suočavaju stvari, .koje mi živi ne znamo. Nakostriješena i divlja priroda prestravi se pri izvjesnim približavanjima, za koja vjeruje, da su natprirodna. 217

Sile se mraka poznaju i imaju među sobom tajanstvenih ravnoteža. Zubi i pandže plaše se od onoga što se ne da uhvatiti. Krvožedno životinjstvo, proždrljivi izgladnjeli apetiti što vrebaju plijen, instinkti oružani noktima i čeljustima, koji kao izvor i cilj imaju samo trbuh, uznemireno promatraju i njuše neuzbudljivu sablasnu priliku koja luta pod kopre nom, uspravnom u svom jedva vidljivom i treptavom odijelu i koja im se čini da živi nekim mrtvim i strašnim životom. Ove okrutnosti, koje nisu ništa drugo do materija, zbunjeno strahuju, da imaju posla s neizmjernom tamom, sabijenom u neznano stvorenje. Neka crna prilika, koja sprečava put, smjesta zaustavlja divlju životinju. Ono, što izlazi iz grob lja, preplaši i zbuni ono, što izlazi iz pećine; okrutni strahuje od kobnog; vuci uzmiču, kad sretnu vampira. VI MARIUS POSTAJE TOLIKO STVARAN DA DAJE COSETTI SVOJU ADRESU Za vrijeme dok je ova vrsta kučke s ljudskim licem stražarila kraj ograde i dok su šestorica razbojnika uzmakla pred jednom djevojkom, Marius je bio kraj Cosette. Nikada nebo nije bilo više osuto zvijezdama i tako ča robno, stabla tako drhtava, miris trava tako silan; nikada ptice nisu zaspale u lišću s tako slatkim cvrkutom; nikada sve harmonije sveopće vedrine nisu bolje odgovarale unu trašnjoj glazbi ljubavi; nikada Marius nije bio tako zalju bljen, tako sretan, tako ushićen. Ali on je našao Cosettu tu žnu. Cosette je plakala. Oči su joj bile crvene. To je bio prvi oblak u ovom divnom snu. Prva Mariusova riječ bila je: — Što ti je? Ona je odgovorila: — Eto, tako. Zatim je sjela na iklupu kraj vanjskih stuba i dok je on sav dršćući sjedao kraj nje, ona je nastavila: 218

— Moj otac mi je jutros rekao, neka budem spremna, da ima posla i da ćemo možda otputovati. Marius je zadrhtao od glave do pete. Kada je čovjek na kraju života, umrijeti znači, što i ot putovati, kada je na početku, otputovati znači, što i umrijeti. Kroz šest tjedana Marius je malo-pomalo, lagano, postepeno, svakim danom osvajao Cosettu. Osvajanje sasvim idealno, ali duboko. Kao što smo već objasnili, u prvoj ljubavi se uzima duša prije tijela; kasnije se tijelo uzima prije duše, a gdjekada se duša ni ne uzima; mudračine kao Faublas i Prudhomme dodaju: jer je i nema; ali na sreću je ovaj sar kazam bogohulstvo. Marius je dakle zavladao Cosettom, kao što se zavlada duhovima; ali on ju je obavijao svom svojom dušom i držao je ponosno s nevjerojatnim uvjerenjem. On je vladao njenim osmijehom, njenim dahom, njenim miri som, dubokim sjajem njenih plavih zjenica, mekoćom njene kože, kad bi joj dodirnuo ruku, ljupkom znamenkom, koju je imala na vratu, svima njenim mislima. Bili su se sporazu mjeli, da nikada ne spavaju, a da ne sanjaju jedno o drugom. I održali su riječ. On je, dakle, vladao svima Cosettinim snovima. Neprestano je promatrao i gdjekada udisao uvojke koje je imala na zatiljku, i uvjeravao sebe, da nema nijednog uvojka, koji ne bi pripadao njemu, Mariusu. Promatrao je i obožavao stvarčice kojima se kitila, njenu zavezanu vrpcu, njene rukavice, njene narukvice, njene cipelice kao svete stva ri, kojima je on bio gospodar. On je mislio da je on gospodar ovih lijepih češljeva od kornjače, koji su bili u njenoj kosi, i čak sam sebi govorio, a to su potmula i nejasna mucanja požude, koja se pojavljivala, da ne postoji nijedna žica u njenoj haljini, nijedna petlja u njenoj čarapi, nijedan nabor njenoga korzeta, koji ne bi pripadali njemu. Kraj Cosette se osjećao kao kraj svoje imovine, kraj svoje stvari, kraj svoga cara i svoga roba. Izgledalo je, da su toliko izmiješali svoje duše, da kad bi im se prohtjelo, da ih ponovno vrate, bilo bi im nemoguće prepoznati ih. — To je moja. —Ne, to je moja. — Uvjeravam te, da se varaš. Evo, ovo sam ja. — što misliš, da si ti, to sam ja. — Marius je bio jedan dio Cosette, a Co sette jedan dio Mariusa. Marius je osjećao Cosettu da živi u 219

njemu. — Imati Cosettu, zavladati Cosettom bilo mu je isto, što i disati. Pa usred te vjere, ovog zanosa, ove čedne, nečuvene i apsolutne vlasti nad njom, ovoga gospodarstva one riječi: »Mi ćemo otputovati« padoše iznenada i grubi glas jave mu podviknu: Cosette ne pripada tebi! Marius se probudi. Šest tjedana je Marius, što smo već rdkli, živio izvan života; ta riječ, otputovati! nemilosrdno ga je povratila u nj. On ne nađe ni jedne riječi. Cosette tek osjeti da mu je ruka veoma hladna. Sad ona zapita njega: — Što ti je? On odgovori, tako tiho, da ga je Cosette jedva mogla čuti: — Ne razumijem što si mi rekla. Ona ponovi: — Jutros mi je otac rekao da spremim sve svoje sitnice i da budem gotova, da će mi dati svoje rublje, da se stavi u sanduk, da mora putovati, da ćemo otputovati, da treba imati jedan veliki sanduk za mene i jedan mali za njega, spremiti sve to za tjedan dana, i da ćemo možda ići u Englesku. — Ma to je grozno! — povika Marius. Sigurno, da u ovom tremutiku, u duhu Mariusovu, nikakva zloupotreba vlasti, nikakvo nasilje, nikakva gnusoba najvećih tirana, nikakvo djelo Busirisa, Tiberiusa ili Henrika Osmog nije bilo ravno po okrutnosti ovome: G. Fauchelevent vodi svoju kćer u Englesku, zato jer ima posla. — Pa kad ćeš otputovati? — On nije rekao, kad. — Pa kad ćeš se vratiti? — On nije rekao, kad. Marius ustade i reče hladno: — Cosette, hoćete li vi ići? Cosette okrenu k njemu svoje oči, pune straha, i odgo vori nekako zbunjeno: — Kuda? — U Englesku! Hoćete li ići? — Zašto mi kažeš »vi«? — Ja vas pitam, hoćete li ići? — Šta bi ti htio da radim? — reče ona, sklopivši ruke. 220

— Dakle, ići ćete? — Kad moj otac ide. — Dakle, ići ćete? Cosette uze Mariusovu ruku i stegnu je, ne odgovorivši. — Lijepo — reče Marius. — Onda ću ja ići na drugu stranu. Cosette osjeti smisao ove riječi više, nego što ga je ra zumjela. Ona toliko problijedi da joj je lice postalo bijelo u mraku. Ona promuca: — Šta hoćeš time reći? Marius je pogleda, zatim lagano podigne oči k nebu i odgovori: — Ništa. Kad mu se spustila trepavica, on opazi Cosettu, koja se smiješila na njega. Osmijeh žene, koja se voli, ima neki sjaj, koji se i noću vidi. — Kako smo glupi, Mariuse! Pala mi je na pamet jedna ideja. — Što? — Hajde i ti, ako pođemo. Ja ću ti reći kuda! Dođi k meni, gdje budem! Marius je sada bio čovjek sasvim probuđen. On se opet vratio u stvarnost. On povika Cosetti: — Da pođem s vama? Jesi li luda? Pa tu treba novaca, a ja ih nemam! Ići u Englesku! Ali ja sad već dugujem ne znam ni sam, koliko, više od deset zlatnika Courfevracu, je dnom mom prijatelju, koga ti ne poznaješ! Ali ja imam jedan stari šešir, koji ne vrijedi ni tri franka, imam odijelo, na ko me sprijeda nema dugmeta, košulja mi je sva poderana, imam poderane laktove, cipele mi propuštaju vodu; već šest tjedana ne mislim o tome i nisam ti to rekao. Cosette! Ja sam jedan siromah. Ti me vidiš noću, i daješ mi svoju ljubav; kad bi me vidjela danju, ti bi mi dala pet para! Da idem u Englesku! Pa ja nemam čim ni putnicu da platim. On se nasloni na drvo koje je bilo tu, uspravan, s ruka ma dignutim iznad glave, čelom oslonjen na koru, ne osje221

dajući ni drvo, koje mu je deralo kožu, ni groznicu, koja mu je tukla o sljepoočnice, nepomičan i gotov da se sruši, kao kap očajanja. Tako je ostao pftduže. U ovim provalijama ostalo bi se za čitavu vječnost. Najposlije se okrene. Iza sebe začu prigušen, tih i sjetan glas. To je Cosette jecala. Ona je plakala više od dva sata kraj Mariusa, koji je razmišljao. On joj priđe, pade na koljena i spuštajući se lagano, uze vrh od njene noge, koja je virila ispod haljine, i poljubi ga. Ona ga je šuteći puštala, da radi sve to. Ima trenutaka, kada žena prima, kao kakva sjetna i predana sudbina boginja, religiju ljubavi. — Ne plači — reče joj. Ona promuca: — A što ću ja možda otići, a ti ne možeš da odeš! On prihvati: — Voliš li me? Ona mu odgovori jecajući ovom rajskom riječju, koja nikad nije toliko mila, kao kroza suze: — Obožavam te! On nastavi glasom, koji je bio pun neizrecive ljubavi: — Ne plači. Reci, hoćeš li mi učiniti tu ljubav, da ne plačeš? — A voliš li ti mene? — reče ona. On joj uze ruku: — Cosette, nikad nikome nisam dao svoju časnu riječ, jer me moja časna riječ plaši. Osjećam da je moj otac kraj mene. Evo, ja ti dajem moju najsvetiju časnu riječ, da ću umrijeti, ako ti odeš. U naglasku, kojim je izgovorio ove riječi, bila je neka svečana i tako mirna melankolija, da je Cosette zadrhtala. Ona osjeti onu studen, što je daje neka tamna i istinita stvar, koja prolazi. Ona od uzbuđenja presta plakati. — Sad slušaj — reče on. — Sutra me ne čekaj. — Zašto? — Čekaj me tek prekosutra.

— Oh, što? — Vidjet ćeš. — Jedan dan, da te ne vidim! Ali to je nemoguće. — Žrtvujmo jedan dan, da bi imali možda cijeli život. I Marius dodade poluglasno i za sebe: — To je čovjek koji ni u čemu ne mijenja svoje navike i nikog dosad nije primio u drugo vrijeme, osim uveče. — O kojem čovjeku govoriš? — upita Cosette. — Ja? Nisam ništa rekao. — Pa čemu se nadaš? — Pričekaj do prekosutra. — Ti to želiš? — Da, Cosette. Ona mu uze glavu objema rukama, propinjući se na vrške prstiju da bi dosegla njegovu visinu, i tražeći, da mu u očima pročita njegovu nadu. Marius nastavi: — Mislim, trebalo bi, da znaš moju adresu, mogu se do goditi razne stvari, tko to zna, ja stanujem kod tog mog pri jatelja, koji se zove Courfevrac, ulica Verrerie, broj 16. On prevrne po džepu, izvadi iz njega nožić i oštricom zapisa na zidnom malteru: 16, ulica Verrerie. Međutim je Cosette ponovno stala da mu gleda u oči. — Reci mi svoju misao, Mariuse, ti imaš neku misao. Kaži mi je. Oh, kaži mi je, da bih provela jednu dobru noć. — Moja misao, evo je: da je nemoguće, da nas Bog hoće rastaviti. Čekaj me prekosutra. — Što ću ja raditi dotle? — reče Cosette. — Ti, ti si va ni, ti ideš svuda. Kako su sretni ljudi! A ja, ostat ću pot puno sama. Oh, kako ću biti žalosna! A šta ćeš ti raditi sutra uveče, reci? — Pokušat ću nešto. — Onda ću se ja moliti Bogu i mislit ću na tebe odavde, da uspiješ. Neću te više zapitkivati, jer ti to nećeš. Ti si moj gospodar. Provest ću moje sutrašnje veče, pjevajući onu pje smu o Euryanthe, koju ti voliš i koju si jedno veče čuo pod mojim prozorom. Ali prekosutra dođi rano. Ja ću te čekati

¥ 222

223

noću, tačno u devet sati, velim ti. Bože moj! Kako je to tužno, što su dani dugački! Razumiješ, tačno u devet sati bit ću u vrtu. - I ja. I ne govoreći ništa jedno drugom, nošeni istom mišlju, zaneseni onim električnim strujama, koje dvoje zaljubljenih dovode u neprestanu vezu, oboje opijeni požudom i u samoj boli, padoše jedno drugom u zagrljaj, ni ne opažajući, da su im se usne spojile, dok su im dignute oči, prepune ushita i suza, promatrale zvijezde. Kad je Marius izašao, ulica je ibila pusta. To je bio trenutaik, kada je fiponine išla za zlikovcima do bulvara. Dok je Marius snatrio, glavom oslonjen na drvo, jedna mu je ideja prošla kroz pamet; ideja, jao! za ikoju je i sam mi slio, da je nerazumna i nemoguća. On se odlučio da pokuša izvesti težak plan.

Čiča Gillenormand navršio je u to vrijeme svoju devedeset i prvu godinu. On je stalno stanovao s gospođicom Gillenormand u ulici Filles-du-Calvaire, br. 6, u onoj svojoj staroj kući. To je bio, čitaoci se sjećaju, jedan od onih starinskih staraca, koji očekuju smrt uspravni, na koje se godine slažu, ali ih ne sagibaju, i koje čak ni jad ne savija. Međutim, od nekog vremena govorila je njegova kći: — Moj otac se gubi. — Nije više ćuškao služavke; nije više onako silno lupao o stube, kada mu Bask ne bi odmah otvorio. Srpanjska revolucija jedva da ga je šest mjeseci srdila. Go tovo mirno je čitao u Moniteuru ovo par riječi: G. Humblot-Conte, pair Francuske. Starac je zbilja bio umoran. On nije popuštao, nije se predavao, to nije bilo u njegovoj moralnoj prirodi kao ni u njegovoj fizičkoj prirodi; ali se osjećalo, da se iznutra ruši. Četiri godine očekivao je on Mariusa krepko, s uvjerenjem, da će ovaj mali nevaljalac jednoga dana zazvoniti na vratima; sad mu se u izvjesnim samotnim časovima

događalo, te je pomišljao: a šta onda, ako Marius još malo pričeka? — Nije to smrt bila njemu nepodnošljiva, već mi sao, da on možda više neće vidjeti Mariusa. Da više ne vidi Mariusa, to mu do toga dana nije čak padalo ni na pamet; sada je ova ideja počela da se javlja i da ga ledi. Kako tse to često događa kod prirodnih i istinitih osjećanja, odsutnost je samo povećavala njegovu ljubav prema nezahvalnom djetetu, koje se tek tako odskitalo. Na sunce se misli najviše u prosinačkim noćima s deset stupnjeva hladnoće. G. Gillenormand je bio, ili je bar tako vjerovao, potpuno nesposoban, da učini prvi korak, on, djed, svome unuku; — prije bih crkao — govorio je. Smatrao je da on nije ničemu kriv, ali je na Mariusa mislio s dubokom raznježenošću i nijemim kajanjem jadnog starca, koji već mora otići u noć. Zubi su ga počeli izdavati, što je još povećavalo njegovu tugu. G. Gillenormand, iako to nije priznavao sam sebi, jer bi zbog toga bio bijesan i posramljen, nikada nijednu ljubavnicu nije toliko volio, koliko Mariusa. Bio je smjestio u svojoj sobi, pred uzglavljem svoje postelje, kao prvu stvar, koju je htio da vidi kad se probudi, jednu staru sliku svoje druge kćeri, gospođe Pontmercv, slikanu, kad joj je bilo osamnaest godina. On je neprestano gledao u tu sliku. Dogodi mu se, te jednog dana reče, gledaju ći na nju: — Ja mislim da on sliči na nju. — Na moju sestru? — prihvati gospođica Gillenormand. — Istina. Starac dodade: — I na njega isto tako. Jednom, kad je sjedio stisnutih koljena i s gotovo zatvorenim očima u jednom skrušenom položaju, njegova kći se usudi da mu kaže: — Oče, da li se vi još ljutite? ... I stane, ne smijući dalje. — Na koga? — upita on. — Na onog siromaha, Mariusa.

224

15 Jadnici II

VII STARO SRCE I MLADO SRCE JEDNO PREMA DRUGOM

225 ._. i.,.. ,

On diže svoju staračku glavu, spusti na stol svoju izmršavjelu i navoranu šaku i povika svojim najljućim i najdrhtavijim tonom: — Siromah Marius, velite! Taj gospodin je jedan ugursuz, jedan balavac, jedan mali naduiti nezahvalnik, bez srca, bez duše, jedan gizdavac, jedan nevaljalac! I on se okrene, da mu kći ne bi vidjela suzu u očima. Tri dana poslije toga prekide on šutnju, koja je trajala čitava četiri sata, da bi iznenada rekao svojoj kćeri: — Ja sam imao čast moliti gospođicu Gillenormand, da nikada ne govori o njemu. Tetka Gillenormand okani se svakog daljeg pokušaja i stvori ovakav dubok zaključak: — Moj otac nije volio ni moju sestru poslije njene ludorije. Jasno je da mrzi Mariusa. »Poslije njene ludorije« značilo je: otkako se udala za pukovnika. Uostalom, kao što se moglo i pretpostaviti, gospođica Gillenormand nije uspjela u svojem pokušaju, da Mariusa zamijeni sa svojim ljubimcem, kopljaničkim oficirom. Zamje nik Theodule nije ni najmanje uspio. G. Gillenormand nije prihvatio izmjenu. Praznina se srca ne ispunjuje tako lako. Theodulu pak, iako je njuškao oko nasljeđa bio je odvra tan teret udvaranja. Ciča je bio dosadan kopljaniku, a kopljanik se nije sviđao čiči. Poručnik Theodule bio je doduše veseo, ali brbljav; lak, ali prostak; čovjek od uživanja, ali u zlom društvu; imao je ljubavnica, i o njima je mnogo pričao, i to je tistina; ali je o njima govorio zlo. Sve ove dobre osobine imale su jedan nedostatak. G. Gillenormandu dosadno je slušati ga, kako priča o nekakvim osvajanjima, koja je či nio oko svoje vojarne, u ulici Babilon. A uz to je poručnik Gillenormand dolazio gdjekada u odori s trobojnom kokardom. To ga je činilo baš sasvim nemogućim. Ciča Gillenormand je najposlije rekao svojoj kćeri: — Dodijao mi je Theodule. Primaj ga, ako hoćeš. Ja ne marim nmogo za ratnike u vrijeme mira. Izgleda mi da ipak više volim sjecisablje, nego vucisablje. Zvek oštrica u bici gotovo je manje bijedan od lupkanja korica po pločniku, pa onda isprsivati se kao kalkav nebojša, a stezati se kao neka žena, nositi korzet

pod oklopom, znači biti dvostruko smiješan. Tko je pravi čovjek, taj se niti hvališe, niti se gizda. Ni muška ruka, ni lije po srce. Čuvaj za sebe tvog Theodula. Uzalud mu je govorila njegova kći: — To je vaš unuk^sinovac — g. Gillenormand, koji je bio pravi pravcati djed, nije bio nimalo djed-stric. U samoj stvari, kako je imao duha i kako je uspoređivao, Theodule mu je poslužio samo da još više zaželi Mariusa. Jedno veče, bio je 4. lipnja, što čiči Gillenormandu nije nikako smetalo da ima dobru vatru u svome kaminu, otpusti on svoju kćer, koja je šila u susjednoj sobi. On je bio sam u svojoj sobi s pastirskim slikama, nogama oslonjenima na stolčić, napola skriven iza svog zaslona s devet krila, nalakćen o svoj stol, na kome su gorjele dvije svjetiljke pod zelenim štitom, s knjigom u ruci, ali nije čitao. Bio je odjeven po svom načinu i sličio je na neki stari portret od Garata. Zbog toga bi jurili za njim po ulici, ali njegova kćerka ga je uvijek, kad bi izišao, pokrivala jednim širokim ogrtačem, koji je skrivao njegovo odijelo. Nikada kod svoje kuće, osim kad bi ustajao iz postelje i lijegao, nije nosio sobnu haljinu. — To daje star izgled — govorio je. Ciča Gillenormand razmišljao je o Mariusu ljubavno i gorko, i kao obično, prevladala je gorčina. Njegova razdražena nježnost uvijek bi na kraju uzavrela i okrenula se u srdžbu. Došao je do one tačke, kad čovjek nastoji da se odluči i da se pomiri s onim, što ga razdire. On je sebi obja šnjavao, da više ne postoji razlog, da će se Marius vratiti, da ako je htio da se vrati, on bi to već učinio, i da se treba toga odreći. Pokušavao je priučiti se na ideju da je to svršeno, i da će on umrijeti, ne vidjevši »toga gospodina«. Ali cijela se njegova priroda bunila; njegovo očinsko srce nije pristajalo na to. — šta! — govorio je, i to je bio njegov bolni refren — on se neće vratiti! — Njegova ćelava glava pala mu je na prsa i neodređeno je upirao svoj žalobni i ljutiti pogled na pepeo svoga ognjišta. Kad je bio u najdubljem sanjarenju, uđe njegov stari sluga Bask i upita: — Može li gospodin primiti gospodina Mariusa?

226

15*

227

Starac se uspravi na svom sjedalu, blijed i sličan lešini, koja je ustala pod nekakvim galvanskim potresom. Sva mu je krv bila pojurila u srce. On promuca: — Gospodin Marius, šta? — Ne znam — odgovori Bask, zaplašen i zbunjen gospo darovim izrazom — ja ga nisam vidio. Sad mi je tu Nicolette rekla: Ima tu jedan mladić, recite, da je to gospodin Marius. Ciča Gillenormand promrmlja tihim glasom: — Neka uđe. I on osta u istom položaju, tresući glavom, s očima upr tim na vrata. Ona se otvoriše. Jedan mladić uđe. To je bio Marius. Marius zastade na vratima kao očekujući, da mu se kaže neka uđe. Njegovo bijedno odijelo nije se primjećivalo u sjeni koju je pravio zaslon nad svjetiljkama. Vidjelo mu se samo tiho i ozbiljno, ali veoma žalosno lice. Čiča Gillenormand, zabezeknut od zaprepaštenja i radosti, osta nekoliko trenutaka ne videći ništa drugo do neku svjetlost, kao kad se čovjek nalazi pred nekim priviđenjem. Bio je gotov da klone; nazirao je Mariusa kao kroz neku zasjenjenost. To je zaista on, to je zaista Marius! Napokon! Poslije četiri godine! On ga tako reći cijelog obuhvati jednim pogledom. Nađe, da je lijep, plemenit, ot mjen, porastao, gotov čovjek, pristojnog držanja, divnog izgleda. Zaželio je da raširi ruke, da ga pozove, da mu poleti u susret, srce mu se rastapalo od začaranosti, ljubazne riječi su ga nadimale i prelijevale mu se u prsima; najposlije se sva ta nježnost rasplamti i dođe do usana, i po kontrastu, koji je bio osnov njegove prirode, iz svega toga iziđe grubost. On reče naprasito: — Šta ćete vi ovdje? Marius odgovori zbunjeno: — Gospodine ... G. Gillenormand bi bio htio, da mu se Marius bacio u zagrljaj. Bio je nezadovoljan s Mariusom i samim sobom. Osjeti da je grub, a Marius da je hladan. Za dobričinu je bilo nesnosno i uzbudljivo, da osjeća sebe tako nježnim i žalosnim 228

unutra, a nemoćnim, da izvana bude drukčiji već samo opor. Povrati mu se gorčina. On prekine Mariusa jednim natmure nim tonom: — Pa što ste došli? Ovo »pa« značilo je: kad nećete da me zagrlite. Marius pogleda svog djeda, kome je bljedilo napravilo lice mra mornim: — Gospodine ... Starac prihvati strogim glasom: — Da ne dolazite, da tražite od mene oproštenje? Valjda ste uvidjeli svoje pogreške? On je mislio, da Mariusa navede na pravi put i da će se »dijete« tronuti. Marius zadrhta; tražilo se od njega odrica nje njegova oca; on obori oči i odgovori: — Ne, gospodine. — Pa onda — povika starac plahovito s oštrim i punim ljutine bolom — šta hoćete od mene? Marius sklopi ruke, korakne jedan korak i reče slabim glasom, koji je drhtao: — Gospodine, smilujte mi se! Ova riječ uzbudi starca; da je bila rečena prije, ona bi ga bila raznježila; ali je dolazila prekasno. Djed se digao, naslanjao se na štap objema rukama, usne su mu pobijeljele, čelo mu je treptalo, ali njegov stas je nadvisivao pogurenog Mariusa. — Smilovati se vama, gospodine! To mladić traži milost od starca od devedeset i jedne godine! Vi ulazite u život, ja izlazim iz njega; vi idete u kazalište, na ples, u kavanu, na bilijar, vi ste lijep dečko; a ja usred ljeta pljujem kraj moga ognjišta; vi ste bogat svima bogatstvima, što ih ima, a ja imam sve siromaštine starosti, slabost, osamljenost; vi imate vaša trideset i dva zuba, dobar želudac, živo oko, snagu, tek, zdravlje, veselost, šumu crne kose; a ja nemam čak ni bijele kose, pogubio sam svoje zube, gubim noge, gubim pamćenje, postoje tri ulice, čija imena neprestano zamjenjujem, ulica Charlot, ulica Chaume i ulica Saint-Claude, dotle sam dotje rao; vi pred sobom imate cijelu budućnost punu sunca, a ja počinjem da ne razaznajem ništa, toliko napredujem u noć; 229

vi ste zaljubljeni, to se razumije, a mene ne voli nitko na svi jetu, pa vi još hoćete da se ja vama smilujem! Do vraga, Moliere je zaboravio taj motiv. Ako se vi tako šalite u sudnici, gospodo odvjetnici, ja vam iskreno čestitam. Vi ste smiješni. I devedesetogodišnji starac nastavi ljutitim glasom: — A da, šta hoćete vi od mene? — Gospodine — reče Marius — ja znam, da vam se moja prisutnost ne sviđa, ali ja dolazim samo da vas nešto zamo lim, pa ću zatim odmah otići. — Vi ste budala! — reče starac. — Tko vam veli da idete? To je bio prijevod one nježne riječi, koju je imao u dnu srca: No, moli me za oproštenje! Padni mi oko vrata! G. Gillenormand je osjećao, da će ga Marius ostaviti za nekoliko časaka, da ga odbija njegov neprijazan doček, da ga tjera nje gova grubost, on je to sve sebi kazivao i zbog toga se uve ćavao njegov bol, i kako se kod njega bol uvijek okretao u ljutinu, povećavala se i njegova grubost. On bi bio htio, da Marius razumije, a Marius nije razumijevao; i to je srdilo dobričinu. On nastavi: — Kako! Vi ste me uvrijedili, mene, vašeg djeda, vi ste ostavili moju kuću, da odete ne zna se kamo, ražalostili ste svoju tetku, vodili ste, to je lako pogoditi, i to je zgodno, bećarski život, kicošili se, dolazili kući u neko doba, zabavljali ste se, niste mi dali znaka od života, pravili ste dugove, a ni ste mi čak rekli da ih platim, postali ste bundžija i vikač, i sada, poslije četiri godine, dolazite mi i nemate mi ništa dru go reći nego to! Ovaj žestoki način, koji bi imao dovesti unuka do nježnosti, izazvao je tek Mariusovu šutnju. G. Gillenormand skrsti ruke, gest koji je kod njega bio naročito zapovjednički, i s gorčinom se obrati Mariusu: — Završimo. Vi dolazite k meni, da od mene nešto tra žite, velite? Lijepo, a šta? šta je to? Govorite. — Gospodine — reče Marius s pogledom čovjeka, koji osjeća da pada u neku provaliju — došao sam zamoliti od vas dozvolu da se ženim. G. Gillenormand zazvoni. Bask proviri kroz vrata. — Zovite moju kćer. 230

Časak zatim vrata se opet otvore, gospođica Gillenormand ne uđe, nego se samo pokaže; Marius je stajao nijem, spušte nih ruku, s izgledom krivca; g. Gillenormand je išao svuda po sobi. Okrene se svojoj kćeri i reče joj: — Ništa. To je gospodin Marius. Recite mu dobar dan. Gospodin hoće da se ženi. Eto. Odlazite. Kratki i promukli zvuk starčeva glasa pokazivao je čudnu potpunu jarost. Tetka pogleda Mariusa preplašeno, izgledalo je da ga jedva poznaje, ne učini ni jedan pokret niti izusti jednu riječ, i iščezne pred dahom svoga oca kao slamka pred vihorom. Međutim, se čiča Gillenormand opet naslonio leđima na kamin. — Vi se dakle ženite! U dvadeset i prvoj godini! Vi ste dakle to uredili! Treba vam još samo dozvola! Jedna formal nost. Sjedite, gospodine. Lijepo, vi ste doživjeli jednu revo luciju, otkako nisam imao čast da vas vidim. Jakobinci su nadvladali. Mora da ste bili zadovoljni. Da niste možda re publikanac, otkako ste baron? Vi to dvoje izravnavate. Re publika je sos za baroniju. Jeste li odlikovani zbog mjeseca Srpnja? Da niste možda i vi zauzimali Louvre, gospodine? Ima tu sasvim blizu, u ulici Saint-Antoine, preko puta ulice Nonaindieres, jedno tane zabodeno u zid na trećem katu jed ne kuće s ovim natpisom: 28. srpnja 1830. Idite, pogledajte to. To je pravi lijep utisak. Ah! Lijepe stvari prave vaši pri jatelji! I tako, vi se, dakle hoćete ženiti? S kim? Smije li se u povjerenju pitati s kim? On zastade i prije no što je Marius imao vremena da odgovori, dodade oštro: — E da, vi imate neki položaj? Neko gotovo imanje? Ko liko zarađujete, kao odvjetnik? — Ništa — reče Marius s nekom vrstom čvrstine i goto vo divlje odlučnosti. — Ništa? Vi za život imate samo hiljadu i dvjesta Hvara, koje vam ja dajem. Marius ne odgovori. G. Gillenormand nastavi: — Tako, razumijem, djevojka je bogata? — Kao i ja. 231

— — — —

Šta! Bez miraza? Bez. S izgledima? Ne mislim. — Potpuno gola! A šta joj je otac? — Ne znam. — A kako se zove? — Gospođica Fauchelevent. — Fauche ... šta... ? — Fauchelevent. — Pih! — učini starac. — Gospodine — povika Marius. G. Gillenormand ga prekine tonom čovjeka, koji govori samome sebi: — Tako, dvadeset i jednu godinu, bez ikakvog položaja, s hiljadu i dvjesta livara godišnje, gospođa baronica Pontmercy ići će, da za pet krajcara kupuje peršina kod piljarice. — Gospodine — prihvati Marius u pometnji posljednje nade, koja se gubi — ja vas zaklinjem, ja vas zaklinjem, u ime neba, sklopljenih ruku, gospodine, padam vam pred no ge, dozvolite mi da je uzmem. Starac se nasmija piskavim i tužnim smijehom, kroz koji je i kašljao i govorio: — Ah! Ah! Ah! Vi ste sebi rekli: Aha? Idem da nađem onog matorog starčića, onog zvekana! Kakva šteta, što ne mam svojih dvadeset i pet godina! Kako bih prošao bez te dozvole za brak! Kako bih lijepo mogao bez njega! Svejedno, reći ću mu: stara budalo, i suviše si sretan, što me vidiš, imam želju da se ženim, želim da uzmem gospođicu svejed no koju, kćerku gospodina svejedno koga, ja nemam cipela, ona nema košulja, želim da bacim u vodu svoju karijeru, svoju budućnost, svoju mladost, želim da se zagnijurim u bi jedu sa ženom o vratu, to je moja ideja, treba i ti da pristaneš na to! I stari fosil će pristati. Hajde, mladiću, kako ho ćeš, priveži sebi kamen, uzmi tu tvoju Pousselevent, tu tvoju Coupelevent... Nikad, gospodine, nikad! — Djede! — Nikad! 232

Po naglasku, kojim je bilo izgovoreno ovo »nikad«, Marius izgubi svaku nadu. Prijeđe preko sobe laganim korakom, sagnute glave, više nalik nekome, koji umire, negoli nekome, koji odlazi. G. Gillenormand ga je pratio očima i u trenutku, kada su se vrata otvorila i kada je Marius htio da iziđe, on zakorači četiri koraka s onom staračkom živošću gordih i razmaženih staraca, zgrabi Mariusa za kaput, uvuče ga energično u sobu, baci ga u naslonjač, i reče mu: — Pričaj mi to! Ona jedina riječ, djede, izmakla Mariuisu, učinila je ovu revoluciju. Marius ga pogleda zbunjen. Pokretno lice g. Gillenorman-da pokazivalo je sad samo oporu i neizrecivu dobroćudnost. Starac je ustupio mjesto djedu. — No, hajd, govori, pričaj mi tvoje ljubavi, ćeretaj, reci mi sve! Do vraga! Kako su glupi mladi ljudi. — Djede — prihvati Marius. Cijelo lice starčevo zasja nekim neizrecivim sjajem. — Da, tako! Zovi me djedom, pa ćeš vidjeti! Bilo je sad nešto tako dobro, tako blago, tako srdačno, tako očinsko u toj naglosti, te je Marius u ovom naglom prijelazu bio kao zbunjen i opijen. Sjeo je blizu stola, svjetlost svijeća pokazivala je pohabanost njegova odijela, da ga je čiča Gillenormand promatrao u čudu. — Djede — reče Marius. — Tako — prekine g. Gillenormand — ti dakle zbilja ne maš ni pare? Obučen si kao kakav lopov. On prekopa po ladici i iz nje uze jednu kesu, koju stavi na stol: — Drži, eto sto zlatnika da kupiš šešir. — Djede — nastavljao je Marius — dobri moj djede, kad biste vi samo znali! Vi ne možete zamisliti, prvi put sam je vidio u Luxembourgu, ona je dolazila tamo; ne znam kako se to dogodilo, zaljubio sam se. Oh! Kako me je to učinilo sret nim! Napokon, sada je vidim svakoga dana, kod njene kuće, njezin otac ne zna, i zamislite, on hoće otputovati, mi se vi đamo u vrtu, uveče, njezin otac hoće da je odvede u Engle sku, tada sam sebi rekao: idem da vidim moga djeda i da mu 233

ispričani stvar. Poludio bih, upravo umro bih. navukao bih neku bolest, bacio bih se u vodu. Moram je pošto-poto uzeti, inače bih poludio. Najposlije, eto vam cijele istine, ne vjerujem, da sam štogod zaboravio. Ona stanuje u jednom vrtu, na kome ima ograda, u ulici Plumet. Tu, kraj Invalidskog doma. Čiča Gillenormand sjedio je radostan kraj Mariusa. Slušajući ga i jednako gutajući zvuke njegova glasa, gutao je u isti mah dugim udisajem burmut. Kad je spomenuo ulicu Plumet, prekine udisanje i prosu po koljenima ostatak burmuta. — Ulica Plumet! Veliš ulica Plumet? — čekaj, molim te! — U blizini je jedna vojarna? — No da, to je. Tvoj rođak Theodule govorio mi je o njoj. Kopljanik, oficir. — Djevoj čica, prijatelju, djevojčica! — Do đavola, jest ulica Plumet. — Gle, kako se dobro sjećam. Ja sam ga slušao, kako mi go vori o toj maloj iza ograde u ulici Plumet. U jednom vrtu. Prava Pamela. Nemaš baš ukus. Kažu, da je sasvim nevina. Među nama, držim, da joj je taj kopljanički šmokljan udva rao. Ne znam, dokle je to . došlo. Napokon, to nije ništa. Uostalom, ne treba mu vjerovati. On se hvališe, Mariuse! Ja smatram da je to vrlo lijepo, da se mlad čovjek, kao što si ti, zaljubi. To je za tvoje godine. Volim više, da si zaljubljen, nego da si jakobinac. Volim više, da luduješ za jednom suknjom, k vragu! Bolje za dvadeset sukanja, nego za gospo dinom Robespierreom! što se mene tiče, priznajem, da sam, kad je riječ o bezgaćnicima, volio samo žene. Lijepe djevoj ke, do đavola, tu nema prigovora! A ta tvoja mala prima te krišom od tate. Posve u redu. I ja sam imao takvih historija. Više nego jednu. Znaš li, šta se onda radi? Ne uzima se stvar tako ozbiljno; ne srlja se u tragediju; ne sklapa se brak i ne ide se gospodinu predsjedniku općine. Treba biti mladić od duha. Treba imati zdravog razuma. Slobodno vam je pokliznuti, smrtnici, ali ne ženiti se. Potraži se djed, koji je u dnu duše dobričina i koji uvijek ima po koji zavežljaj zlatnika u kakvoj ladici; veli mu se: Djede, eto. A djed veli: To je sa svim jednostavna stvar. Treba da se mladost zabavlja, a sta rost da se muči, i ja sam bio mlad, i ti ćeš biti star. Hajde, 234

sinko, ti ćeš to vratiti, svome unuku. Evo ti hiljadu franaka. Zabavljaj se, sto mu muka! Ništa ljepše! Tako se to radi. Ne ženi se, ali to ne smeta. Ti me razumiješ? Marius okamenjen i ne mogući ni riječi da izusti, dade glavom znak da ne razumije. Dobričina udari u smijeh, namignu svojim starim trepavicama, udari ga po koljenu, pogleda ga u oči tajanstveno i veselo, i reče mu uz najnježnije slijeganje ramenima: — Nespretnjakoviću! Uzmi je za ljubavnicu! Marius problijedi. On nije razumio ništa od svega, što mu je djed govorio. Ovo trabunjanje o ulici Blomet, o Pameli, o vojarni, i kopljaniku, prošlo je pred Mariusom kao niz nekih priviđenja. Ništa od svega toga nije se moglo odnositi na Cosettu, koja je čista kao ljiljan. Starac je brbljao. Ali to brbljanje završilo je jednom riječju, koju je Marius razumio i koja je bila smrtna uvreda za Cosettu. Ta riječ: uzmi je za ljubavnicu, uđe kao mač u strogo srce mladoga čovjeka. On se digne, dohvati šešir, koji je ležao na zemlji, i ode s vratima krepkim i čvrstim koralkom. Tu se okrene, po kloni se duboko pred svojim djedom, uspravi glavu i reče: — Pred pet godina uvrijedili ste mi oca; danas mi vrije đate ženu. Ja vas više ništa ne tražim, gospodine. Zbogom. Čiča Gillenormand, zaprepašten, zinu, raširi ruke, pokuša da se digne, i prije no što je mogao prozboriti i jednu riječ, vrata su se zatvorila i Marius je iščezao. Starac osta nekoliko trenutaka nepomičan i kao gromom udaren, ne mogući ni da govori ni da diše, kao da mu je neka stegnuta šaka stiskala grlo. Napokon se iščupa iz svog naslonjača, potrča prema vratima, koliko je to mogao u devede set prvoj godini, otvori ih i povika: — Upomoć! upomoć! Kći mu pritrči, zatim i sluge. On nastavi u tužnom hropcu: — Trčite za njim! Uhvatite ga! šta sam mu učinio? On je lud! On odlazi! Bože moj! Ah! Bože moj! Sad se više neće vratiti! On dođe do prozora, koji je gledao na ulicu, otvori ga svojim drhtavim staračkim rukama, nagne se više od polovine, dok su ga Bask i Nicolette ostraga zadržavali, i povika: 235

— Mariuse! Mariuse! Mariuse! Mariuse! Ali Marius već nije mogao čuti, jer je u tom trenutku već zalazio u ulicu Saint-Louis. Starac prinese dva-tri puta obje ruke sljepoočicama s izrazom teške muke, pođe natrag posrćući i stropošta se u naslonjač, bez pulsa, bez glasa, bez suza, mašući glavom i mičući sumanuto usnama, ne imajući više u očima i u srcu ničega, osim nešto sumorno i duboko, što je sličilo na noć.

KNJIGA DEVETA Kud li idu?

JEAN VALJEAN Tog istog dana, oko četiri sata poslije podne, Jean Valjean je sjedio na nizbrdici jednog od najosamljenijih nagiba Marsova polja. Bilo iz opreza, bilo iz želje da se zadubi u misli, bilo jednostavno samo zbog jedne od onih promjena navika, koje se neosjetljivo uvlače u sva bića, sada je dosta rijetko izlazio s Cosettom. Bio je u svojoj radničkoj bluzi i s hlačama od sivoga platna, a njegova kapa sa širokim obodom skrivala mu je lice. Sad je bio miran i sretan kraj Cosette; što ga je neko vrijeme plašilo i zbunjavalo, iščezlo je; ali od jedne ili dvije nedjelje unatrag došla su mu uznemirivanja druge vrste. Jednog dana, šetajući po bulvaru, bio je opazio Thenardiera; hvala njegovoj preodjevenosti, Thenardier ga nije prepoznao; ali od tada ga je Jean Valjean vidio još neko liko puta i sada je bio uvjeren, da se Thenardier skita po ovoj četvrti. To mu je bilo dovoljno da se odluči na kakvu važnu odluku. Thenardierova prisutnost značila je sve opasnosti u isti mah. Osim toga, Pariz nije bio miran; političke uzbune imale su tu nezgodu za svakoga, tko je imao sakriti nešto u svome životu, što je redarstvo postalo vrlo nemirno i vrlo brižno, i što je, prijeteći da pronađe buntovnike Pepina ili Morevja, moglo vrlo lako otkriti Jeana Valjeana. Sve ga je to bacalo u brigu. 237

Najzad, jedna neobjašnjiva činjenica, koja ga je neposredno prije toga iznenadila i od koje je bio još uzrujan, još više je probudila njegovu pažnju. Izjutra toga dana, poranivši sam u kući i šetajući se po vrtu prije no što su Cosettini prozori bili otvoreni, iznenada je opazio u zidu urezan vjerojatno nekakvim čavlom, ovaj redak: 16, ulica Verrerie. To je bilo posve novo, urezi su bili bijeli u starom pocrnjelom malteru, grm koprive na podnožju zida bio je posut finim svježim strugotinama maltera. To je vjerojatno bilo napisano tu noćas. Šta je to? Neka adresa? Znak za druge? Obavještenje za njega? U svakom je slučaju očevidno, da je netko nasilno provalio u vrt i da su nepoznati ulazili u njega. On se sjeti čudnih slučajeva, koji su već uzbunili kuću. Nje gov je duh pretresao te podatke. On se dobro čuvao da Cosetti ne govori ništa o retku, urezanom čavlom u zid, od stra ha da je ne uplaši. Pošto je sve to promotrio i odmjerio, Jean Valjean se bio odlučio napustiti Pariz, pa čaik i Francusku, i prijeći u Englesku. Rekao je to Cosetti. Htio je otputovati još prije osam dana. Sjedio je na nagibu Marsova polja, prevrćući u duhu sve vrste misli. Thenardier, redarstvo, onaj čudni redak ispisan na zidu, to putovanje i poteškoće, koje će imati oko nabavi janj a putnice. Usred ovih razmišljanja on primijeti po jednoj sjeni, koju je sunce bacalo, da se netko zaustavio na vrhu nagiba neposredno iza njega. Htio je da se okrene, kad mu jedna ceduljica, previjena na četvero, pade na koljena, kao da ju je neka ruka pustila iznad njegove glave. On uze cedulju, razvi je i u njoj pročita ovu riječ, ispisanu olovkom i krupnim slovima: SELITE SE. Jean Valjean skoči, ali na brdu već nije bilo nikoga; on razgleda oko sebe i spazi neko stvorenje veće od djeteta, a manje od čovjeka, u sivoj bluzi i pamučnim sivkastim hlačama, koje je prekoračilo zid i skliznule opkop Marsova polja. Jean Valjean se odmah vrati kući, jako zamišljen. 238

II

MARIUS Marius je otišao žalostan od g. Gillenormanda. Došao je bio k njemu s vrlo malo nade, a izašao je od njega s ogrom nim očajanjem. Uostalom — a oni, koji su proučavali elemente ljudskog srca, razumjet će to — kopljanik, oficir, šmokljan, rođak Theodule nije ostavio nikakvu sjenku u njegovu srcu. Ni najmanju. Dramski pjesnik mogao bi se po izgledu i nadati kakvim zapletima iz ovog otkrića, što ga je tako bezbrižno učinio djed unuku. Ali ukoliko bi dobila drama, izgubila bi isti na. Marius je bio u dobi, u kojoj se nimalo ne vjeruje u zlo; kasnije dolazi vrijeme, kada se vjeruje sve. Sumnje nisu ni šta drugo do nabori. Prva mladost ih nema. što potresa Otela, Candidea se i ne dotakne. Da sumnja u Cosettu! Ima mnogo zločina koje bi Marius lakše učinio. On stade lutati ulicama, što čine svi, koji pate. Nije mislio ni o čemu, čega bi se mogao sjetiti. U dva sata izjutra vrati se Courfeyracu i baci se onako odjeven na svoj krevet. Sunce je već bilo visoko odskočilo, kad zaspa onim strašnim teškim snom, koji pušta da misli jure na sve strane po glavi. Kad se probudio, opazi, kako u sobi stoje vrlo užurbani, Courfevrac, Enjolras, Feuillv i Combeferre. Courfevrac mu reče: — Hoćeš li na pogreb generala Lamarquea? Njemu se učini, da Courfeyrac govori kineski. On izađe malo poslije njih. U džep stavi pištolje, koje mu je Javert povjerio prilikom događaja na 3. veljače i koji su ostali kod njega. Ti pištolji bili su još puni. Teško bi bilo reći, kakvu je mračnu misao imao u glavi, kad ih je ponio. Cijeli je dan tumarao, ne znajući kuda; na mahove je padala kiša, a on je nije ni opažao; za večeru kupi od jednog pekara za pol groša kruha, metnu ga u džep i zaboravi. Izgleda, da se i u Seini okupao, i ne znajući. Ima trenutaka, kada pod lubanjom bukti. Marius je bio u jednom od tih trenutaka. Više se nije ničemu nadao, više se ničeg nije bojao; 239

dotle je došao od sinoć. Čekao je veče s grozničavim nestrpljenjem, imao je samo jednu jasnu ideju — da će u devet sati vidjeti Cosettu. Ova posljednja sreća bila je sada sva njegova budućnost; poslije, mrak. Gdjekada mu se, dok je tako lutao po najsamotnijim bulvarima, činilo, da u Parizu čuje neku čudnu viku. U takvim se časovima prenuo od svojih misli i govorio: — Da se možda ne biju? Kada je pala noć, tačno u devet sati, kao što je obećao Cosetti, bio je u ulici Plumet. Kada se približio ogradi, zaboravio je na sve. Bilo je već četrdeset i osam sati, otkako nije vidio Cosettu, sad će je vidjeti, svaka druga misao izgubi se i on je osjećao samo silnu i duboku radost. Ove minute, u kojima se prožive vjekovi, uvijek su suvereni i divni, jer kada prolaze, ispunjuju srce sasvim. Marius razmakne ogradu i skoči u vrt. Cosette nije bilo na mjestu gdje ga je obično očekivala. Prođe grmljem i dođe do udubine blizu trijema. — Tu me čeka — reče. Cosette nije bilo ni tu. Podigne oči i opazi da su kapci na kući zatvoreni. Obiđe vrt; vrt je bio pust. Tada se on vrati do kuće i lud od ljubavi, pijan, uplašen, očajan od boli i nemira, kao gospodar kad u zao čas dolazi kući, zakuca na prozorskim kapcima. Zakuca, zakuca još s opasnošću da se prozor otvori i pojavi se namršteno očevo lice i zapita ga: Šta hoćete? To nije bilo ništa spram onoga što je slutio. Kad je prestao kucati, pozva Cosettu. — Cosette! — vikao je. — Cosette! — ponovi zapovjednički. Nema odgovora. Marius ukoči pogled na ovu mračnu kuću, crnu i nijemu kao grob, a prazniju od njega. On pogleda na kamenu klupu, na kojoj je provodio divne časove kraj Cosette. Tada sjedne na stepenice trijema, sa srcem punim blagosti i odluke, blagoslovi svoju ljubav u dubini svoje misli i reče sebi, da mu, pošto je Cosette otišla, ne ostaje ništa drugo, nego da umre. Najednom začu neki glas, koji kao da je dolazio s ulice i koji je vikao kroz drveće: — Gospodine Mariuse! On se uspravi. — Ej! — reče on. — Gospodine Mariuse, jeste li tu? 240

— Jesam. — Gospodine Mariuse — prihvati glas — vaši prijatelji vas čekaju na barikadi u ulici Chanvrerie. Ovaj glas mu nije bio potpuno nepoznat. Sličio je na promukli i grubi fiponinin glas. Marius potrči prema ogradi, odmakne pomičnu šipku, provuče glavu i spazi nekoga, koji mu je sličio na mladića, kako trčeći nestaje u mraku. III G. MABEUF Kesa Jeana Valjeana nije koristila g. Mabeufu. G. Mabeuf, u svojoj djetdinjiski strogoj čestitosti, nije primio poklon od zvijezda; nije dopuštao, da bi jedna zvijezda mogla isplaćivati zlatnike. On nije pogađao, da to, što je padalo iz neba, dolazi od Gavrochea. Odnio je kesu okružnom redarstvenom povjereniku, kao izgubljenu stvar. Kesa je zaista bila izgubljena. Po sebi se razumije, da je nitko nije došao tražiti, a nimalo nije pomogla ni g. Mabeufu. Uostalom, g. Mabeuf je nastavio da pada sve niže i niže. Pokušaji s indigom nisu ništa bolje uspjeli u Botaničkom vrtu nego u njegovu Austerlitzskom vrtu. Svojoj gazdarici davao je plaću od prošle godine; sad je pak, kako smo već vi djeli, davao i stanarinu. Zalagaonica je poslije isteklih tri naest mjeseci prodala bakrorez iz njegove Flore. Kakav kotlar napravio je od njih možda zdjele. Pošto su tako iščezli bakrorezi, ne mogući više popuniti rasparene primjerke svoje Flore, koji su mu još ostali, ustupi za nisku cijenu jednom antikvaru slike i tekst, kao nepotpune. Nije mu ništa više ostalo od djela, na kom je radio cijeloga života. Počeo je da živi od tih primjeraka. Kad je vidio da taj slabi izvor presušuje, odreče se svoga vrta i napusti ga. Prije toga, i to već dosta dugo, bio se odrekao obroka od dva jajeta i komadića govedine, koje je jeo s vremena na vrijeme. Sada je ručao samo kruha i krumpira. Prodao je sav svoj namještaj, zatim sve, što je imao po dvoje od posteljnih stvari, odijela i pokri vača, pa svoje herbarijume i fotografije; ali su mu još 6ile ]6 Jadnici II

241

ostale njegove najdragocjenije knjige, među kojima nekoliko vrlo rijetkih, između ostalih Les Quadrains historiques de la Bible, izdanje iz g. 1560, La Concordance des Bibles od Pierrea de Bessea, Les Marguerites de la Marguerite od Jeana de La Hayea s posvetom kraljici od Navarre, knjiga De la Charge et dignite de l'ambassadeur od gospodina Villiers-Hotmana, jedan Florilegium rabbinicum iz 1664, jedan Tibul iz 1567. s ovim sjajnim natpisom: Venetiis, in aedibus Manutianis; i napokon jedan Diogen Laert, štampan u Lyonu 1644. i u ko me se nalaze čuvene varijante rukopisa 411, iz 13. vijeka, iz Vatikana, i varijante dvaju rukopisa iz Venecije, 393 i 394, kojima se tako bogato poslužio Henri Estienne, i svi odjelci na dorskom dijalektu, koji se nalaze samo u glavnom ruko pisu iz 12. vijeka u napuljskoj biblioteci. Gospodin Mabeuf nije nikad ložio u svojoj sobi i lijegao je zajedno s danom da ne mora paliti svijeću. Izgledalo mu je da nema više susjeda, izbjegavali su ga, kad je izlazio, i on je to opažao. Kad je u nevolji dijete, brine se majka, o mladiću se brine djevojka, a o nevolji jednog starca ne vodi brigu nitko. To je najhladnija od svih nevolja. Međutim, čiča Mabeuf nije sa svim izgubio svoju djetinjsku vedrinu. Njegove zjenice dobivale bi neku živost, kada bi se zaustavile na njegovim knji gama, i on se smiješio, kada bi promatrao Diogena Laerta, koji je bio jedinstveni primjerak. Njegov stakleni ormar bio je jedini od namještaja, koji je sačuvao, osim onoga, što mu je bilo neophodno. Jednoga dana reče mu majka Plutarque: — Nemam čim da kupim ručak. Što je ona nazivala ručkom, bio je jedan hljepčić i četiri ili pet krumpira. — A na veresiju? — reče gospodin Mabeuf. — Znate dobro da mi ne daju. G. Mabeuf otvori svoju biblioteku, gledaše dugo sve svoje knjige jednu po jednu, kao što bi neki otac prinuđen da desetkuje svoju djecu, promatrao prije nego što bi učinio iz bor, zatim brzo uze jednu, metnu je pod pazuh i iziđe. Poslije dva sata vrati se bez ičega pod pazuhom. Stavi na stol franak i pol i reče: 242

— Spremit ćete ručak. Od toga trenutka vidjela je majka Plutarque, kako se na krotko starčevo lice spustio neki tamni veo, koji se više nije dizao. Sutra, prekosutra, svakoga dana trebalo je učiniti to isto. G. Mabeuf je izlazio s po jednom knjigom i vraćao se s malo novaca. Kad su antikvari vidjeli, da je prisiljen prodavati, otkupljivali su mu za franak ono, što je on plaćao s dvadeset. Gdjekada u istoj knjižari. Svezak po svezak, tako je prola zila cijela biblioteka. Gdjekada bi rekao: Pa ja već imam osamdeset godina, kao da je imao neku tamnu nadu, da će prije dospjeti do kraja svoga života, negoli do kraja svojih knjiga. Njegova je tuga rasla. Jednom je samo imao jednu radost. Izišao je s Robertom Estienneom, koga je na keju Malaquais prodao za 1.75, a vratio se s Aldom, koga je kupio za dva franka u ulici Gres. — Dužan sam još dvadeset pet centima — rekao je sav sjaijući majci Plutarque. Toga dana nije ručao. Bio je član Vrtlarskog društva. Tamo su znali za njegovu oskudicu. Predsjednik toga Društva došao je da ga vidi, obećao mu da će za njega govoriti ministru trgovine i poljopri vrede, pa je to i učinio. — No, pa da! povika ministar. — Razumije se, jedan stari učenjak! Jedan botaničar! Jedna mirna dobričina! Treba nešto učiniti za njega! •— Sutradan dobi gospodin Mabeuf poziv da ruča kod ministra. Dršćući od ra dosti pokazao je pismo majci Plutarque. Spašeni smo! — reče. Određenoga dana ode k ministru. Primijeti, da njegov poderani okovratnik, njegov stari karirani frak i njegove kao jajetom očišćene cipele začuđavaju vratare. Nitko s njime ne progovori, čak ni ministar. Oko deset sati uveče očekujući neprestano da mu se netko obrati, začu ministrovu ženu, lijepo dekoltiranu damu, kojoj se nije smio približiti, kako je pitala: Kakav je to stari gospodin? On se vratio kući pješice, oko ponoći, po velikome pljusku. Bio je prodao jednu knjigu u elzevirskom izdanju, da bi platio kola, kojima je otišao. Svake večeri pred spavanjem imao je običaj da pročita po nekoliko strana svoga Diogena Laerta. Znao je dovoljno grčki jezik, da bi uživao u osobitostima teksta, što ga je imao. 16*

243

f

Druge radosti nije sad imao. Prošlo je nekoliko tjedana. Majka Plutarque se iznenada razboli. Ima nešto još žalosnije od toga, što čovjek nema da kupi kruha kod pekara, a to je, kad nema od čega da kupi lijekove kod ljekarnika. Jedne večeri liječnik je propisao neki vrlo skupi lijek. Osim toga je bolest postala sve ozbiljnija i trebala joj je dvorkinja. G. Mabeuf otvori svoju biblioteku, ona je bila prazna. I posljednja je knjiga otišla. Ostao mu je samo još Diogen Laert. Metnu pod ruku ovaj posljednji primjerak i izađe; bilo je to 4. lipnja 1832; ode kod gradskih vrata Saint-Jacques do Rovolova nasljednika i vrati se sa 100 franaka. Spusti svež njić novaca od po pet franaka na stol, kraj stare služavke i vrati se u svoju sobu ne govoreći ni riječi. Sutradan, od rane zore, sjeo je na povaljeni kamen u svome vrtu i preko ograde se moglo vidjeti, kako cijelo prije podne tu sjedi nepomičan, oborene glave, s neodređenim pogledom uprtim u njegove povenule gredice. Na mahove je padala kiša, a starac, kao da to nije ni opažao. Poslije podne rasprostre se po Parizu čudna huka. Izgledalo je kao pucnjava pušaka i vika svjetine. Ciča Mabeuf podiže glavu. Opazi jednog vrtlara, koji je prolazio tuda i zapita ga: — Šta je to? Vrtlar, s lopatom na ramenu, odgovori najmirnijim akcentom: — To je buna. — Kako! Buna? — Jest, biju se. — Zašto se biju? — Pa tako — reče vrtlar. — Gdje? — prihvati g. Mabeuf. — Oko Arsenala. Ciča Mabeuf uđe u kuću, uze svoj šešir, nesvjesno potraži knjigu, da je stavi pod pazuh, ne nađe je, reče: Ah! Istina! I ode smućena izgleda.

244

KNJIGA DESETA 5. lipnja 1832.

POVRŠNA PITANJA Od čega je sastavljena pobuna? Ni od čega i od svačega. Od elektriciteta, koji se postepeno pojavljuje, od plamena koji odjednom izbija, od snage koja luta, od daha koji pro lazi. Taj dah nailazi na glave koje misle, na umove koji sanjaju, na duše koje pate, na strasti koje sažižu, na bijede koje urliču, i nosi ih. — Kuda? — Kuda god. Kroz državu, kroz zakone, kroz blagostanje i bezočnost drugih. Rasrđena uvjerenja, ozlojeđena oduševljenja, uzbuđene srdžbe, potiskivani nagoni rata, egzartirane mlade hrabrosti, plemenite zaslijepljenosti, radoznalost, želja za promjenom, žeđanje neočekivanog, osjećanje koje čini da se sa zadovoljstvom čita plakat kakve nove predstave i da se u kazalištu voli znak za početak; nejasne mržnje, osvetoljubivost, razočaranja, sva taština, koja smatra da je iznevjerena od sud bine, nelagodnosti, prazni snovi, ambicije okružene bedemi ma; svaki, tko se od kakvog pada nada izlazu; napokon naj niži treset, to blato, koje se zapaljuje, to su eto sastavni dije lovi pobune. Ono, što je najveće, i ono, što je najsićušnije; bića, koja tumaraju izvan svega, koja čekaju priliku, boemi, ljudi bez kuće i kućišta, skitnice s raskršća, oni, koji noću spavaju u pustim kućama bez drugoga krova osim hladnih oblaka na 245

iiebu, oni, koji svakodnevno traže svoj hljeb od slučaja, a ne od rada, neznani trpioci bijede i ništavila, gole ruke, bose noge — svi ti pripadaju pobuni. Svaki, tko ima u duši potajni revolt protiv ma kakve činjenice stanja, života ili sudbine, stoji na granici pobune i čim se ona pojavi, on počinje da dršće i da se osjeća zahvaćen i ponesen vihorom. Pobuna je neka vrsta vihorne trublje u društvenoj atmo sferi, koja se stvara začas pod izvjesnim uvjetima temperature i koja se u svome kovitlanju penje, trči, grmi, kida, bri še, mrvi, ruši, iskorjenjuje, povlačeći za sobom prirode velike i slabašne, jakog čovjeka i slab duh, stablo drveta i slamku. Teško onome, koga nosi, kao i onome, na koga udari. Ona krši jednog o drugog. Onima, koje zahvati, ona daje ne zna se kakvu neobičnu silu. Ona ispunjava ma koga bilo snagom događaja; sve ona pretvara u projektile. Od kamena ona čini tane, od nosača generala. Ako ćemo vjerovati nekim prorocima podmukle politike, sa stajališta vlasti treba i željeti malo pobune. To je po sistemu: pobuna učvršćuje vlade, koje ne obori. Ona iskuša vojsku; koncentrira buržoaziju; razgiba mišice i tetive redarstvu; konstatira jakost društvenog skeleta. To je gimnastika, to je gotovo higijenski. Vlast se bolje osjeća poslije pobune, kao čovjek poslije masaže. Pobunu su prije trideset godina gledali s još jednog stajališta. Za sve stvari postoji jedna teorija, koja sama sebe proglašuje teorijom »zdravog razuma«; Philinte protiv Alcesta; ponuđeno posredovanje između istinitog i lažnog; objašnjenje, ukor, malko oholo ublaženje, koje zato, što je mješavina prijekora i ispričavanja, misli, da je istina, a često je tek cjepidlačenje. Cijela jedna politička škola, nazvana »prava sredina«, izašla je odatle. Između hladne vode i vruće vode to je stranka mlake vode. Ta kola, sa svojom lažnom dubi246

11

nom, sva na površini, secirajući posljedice, a ne penjući se do uzroka, gospodari s vrha neke polu-nauke komešanjima javnog trga. Po riječima te škole: »Pobune, koje su komplicirale pojavu 1830, oduzele su tom velikom događaju jedan dio njegove čistoće.« Srpanjska je revolucija bio lijepi zamah narodnog vjetra, praćen odmah plavim nebom. One su učinile da je nebo opet postalo oblačno. One su učinile da se izro dila u prepirke ta revolucija, najprije tako napadna svojom jednodušnošću. U srpanjskoj revoluciji, kao u svakom napretku s pomoću potresa, bilo je potajnih preloma; pobuna je učinila, da se oni opaze. Može se reći: Ah! Ovo je skrhano. Poslije srpanjske revolucije osjećalo se samo oslobođenje; poslije pobuna osjetila se katastrofa. »Svaka pobuna zatvara dućane, pobija vrijednosti, poražava burzu, obustavlja trgovinu, sprečava poslove, uskoruje bankrote; nema više novaca; privatna bogatstva poljuljana, javni kredit uzdrman, industrija rastrojena, kapitali uzmiču, rad uz sniženu cijenu; svuda strah; reakcije u svim gradovi ma. Odatle ponori. Izračunalo se da prvi dan pobune stoji Francusku dvadeset milijuna, drugi četrdeset, treći šezdeset. Jedna pobuna od tri dana stoji dvadeset milijuna, to jest — s obzirom samo na financijski rezultat — ravna je jednom porazu, brodolomu ili izgubljenoj bici, koji bi uništili flotu od šezdeset ratnih brodova. »Nema sumnje da su pobune, historijski, imale svoju ljepotu; rat kaldrme nije manje grandiozan i manje patetičan od rata grmlja; u jednom je duša šume, u drugom srce grada; jedna ima Jeana Chouana, druga ima Jeanneu. Pobune su crveno, ali divno osvijetlile sve naj originalni je crte pariškoga karaktera, velikodušnost, odanost, uzrujanu veselost, studente, koji dokazuju da je hrabrost dio inteligencije, nepokolebljivu narodnu gardu, tvrđave gamena, preziranje smrti kod prolaznika. Škole i legije su se sudarale. Konačno, između boraca je bilo razlike samo u starosti; to je isti rod; to su isti stoički ljudi, koji umiru u dvadesetim godinama za svoje ideje, u četrdesetim za svoje porodice. Vojska, uvijek sumorna u građanskim ratovima, stavljala je opreznost protiv 247

I

smjelosti. Pobune su u isto vrijeme pokazale neustrašivost svjetine i odgojile građansku hrabrost. »To je lijepo. Ali, je li to sve skupa vrijedno prolivene krvi? A prolivenoj krvi dodajte zamračenu budućnost, uskolebani napredak, uznemirenost među najboljima, pošteni i slobodni ljudi, koji očajavaju, strani apsolutizam sretan zbog tih rana, koje je revolucija sama sebi zadala, pobijeđeni iz 1830, koji likuju i vele: Rekli smo mi to! Dodajte Pariz, možda povećan, ali Francusku sigurno smanjenu. Dodajte, jer treba sve reći, pokolje, koji često obeščašćuju pobjedu rada, koji je postao okrutan, nad slobodom, koja je postala luda. Uzevši sve skupa, pobune su bile fatalne.« Tako govori ta polovična mudrost, kojom se buržoazija, taj polovični narod, tako rado zadovoljava. Što se nas tiče, mi odbacujemo tu riječ suviše široku i prema tome suviše zgodnu: pobuna. Između jednog narodnog pokreta i drugog narodnog pokreta mi pravimo razliku. Mi ne pitamo, stoji li jedna pobuna isto, koliko i jedna bitka. Ponajprije, zašto bitka? Ovdje se pojavljuje pitanje rata. Da li je rat manje nesreća, nego što je pobuna bijeda? I za tim, jesu li baš sve pobjede bijede? Pa kad bi 14. srpnja i stajao sto hiljada ljudi? Postavljanje Filipa V, unuka Ljudevita XIV, na prijesto španjolske, stajalo je Francusku dvije milijarde. Čak i pod istu cijenu mi bismo više voljeli 14. srpnja. Uostalom, mi odbacujemo te brojeve, koji izgledaju kao razlozi, a zapravo su samo riječi. Kad je tu jedna pobuna, mi je proučavamo kao takvu. U svemu, što kaže gore izne sena doktrinarna primjedba, riječ je samo o učinku, mi tra žimo uzrok. Da preciziramo. II OSNOVNA PITANJA Postoji pobuna, a postoji ustanak; to su dvije srdžbe; jedna nema pravo, druga ima pravo. U demokratskim drža vama, jedinima osnovanim na pravdi, događa se gdjekada, te manjina čini zloupotrebe; tada sve ustaje i potrebno zah248

tijevanje svoga prava može ići do ustajanja na oružje. U svima pitanjima, koja proističu iz kolektivne suverenosti, rat cjeline protiv manjine je ustanak, a napad manjine na cjelinu je pobuna; prema tome, da li Tuileries predstavljaju kralja ili Ustav, one su napadnute pravedno ili nepravedno. Isti top, uperen proti masama nema pravo 10. kolovoza 1789, a ima pravo 14. vendemiairea 1796. Vanjština slična, bit različna; švicarska garda brani ono što je lažno, Bonaparte brani isti nito. Ono, što je opće pravo glasa učinilo u svojoj slobodi i svojoj suverenosti, ne može biti razoreno od ulice. Isto tako u stvarima čiste civilizacije; nagon mase, jučer bistra pogleda, može sutra biti mutna pogleda. Isto bjesnilo je opravdano protiv nesavjesnog poreznika Terrava i besmisleno protiv poštenog Turgota. Razaranje strojeva, pljačkanje skladišta, kvarenje željezničkih pruga, rušenje lučkih dokova, pogrešni putovi rulje, prijestupi proti napretku od strane naroda, filo zof Ramus ubijen Bartolomejske noći od đaka. Rousseau otjeran kamenjem iz Švicarske, to je pobuna. Izrael protiv Moj- sija, Atena protiv govornika Fociona, Rim protiv Scipiona, to je pobuna; Pariz protiv Bastille, to je ustanak. Vojnici protiv Aleksandra, ili mornari protiv Kristofa Kolumba, to je isto takva buna; bezbožna buna; zašto? Jer Aleksandar čini sabljom za Aziju ono, što Kristof Kolumbo čini busolom za Ameriku; Aleksandar i Kolumbo otkrivaju novi svijet. Ta darivanja jednog svijeta civilizaciji takova su uvećavanja svjetlosti, da je tu svaki otpor zločinački. Gdjekoji put postane narod nevjeran prema samom sebi. Rulja je izdajica naroda. Ima li primjerice ičega čudnovatijeg od krvavog protestiranja krijumčara soli, opravdana kronična buna, koja se u odlučnom trenutku na dan spasenja, pretvara u chouannerieski rat, i ustanak »protiv« pretvara se u pobunu »za«! Mračna remek-djela neznanja! Krijumčar soli se spašava od kraljevskih vješala i s jednim krajem užeta o vratu ističe bijelu kokardu. Ubojice Bartolomejske noći, rujanski krvnici, krvoloci iz Avignona, ubojice Colignvja, ubojice gospođe De Lam-balle, ubojice Brunea, razbojnici, paraziti; drugovi Jehua, eto to je pobuna. Vendeea je jedna velika katolička pobuna. 249

Buka pokrenutog prava raspoznaje se; ona ne izlazi uvi jek iz potresa uzbunjenih masa; ima ludih srdžbi; ima napuklih zvona; nemaju sva zvonjenja na uzbunu zvuk bronce. Kretanje strasti i neznanja drukčije je od potresa napretka. Ostajte, dobro; ali ustajte zato, da se uzdignete! Pokažite mi, na koju stranu idete. Samo ona pobuna koja vodi naprijed, zove se ustanak. Svako drugo ustajanje je zlo. Svaki nasilni korak unazad je pobuna! Uzmicati je prijestup protiv ljudskog roda. Ustanak je nastup bjesnila kod istine; ka menje s pločnika, što ga ustanak prevrće, baca iskre prava. Taj pločnik ostavlja pobuni samo svoje blato. Danton protiv Ljudevita XVI, to je ustanak; Hebert protiv Dantona, to je pobuna. Iz toga slijedi: ako ustanak može biti u danim slučaje vima, kao što je kazao Lafavette, najsvetija dužnost, pobuna može biti najkobniji atentat. Postoji i neka izvjesna razlika u intenzivnosti toplote; ustanak je često vulkan, pobuna je često vatra slame. Buna je, već smo rekli, gdjekada u vlasti. Poliignac je buntovnik; Camille Desmoulins je vladajući državnik. Gdjekada je ustanak uskrsnuće. Kako je rješenje svega općim pravom glasa činjenica potpuno moderna i kako je cijela historija, koja prethodi toj činjenici od četiri hiljade godina unatrag, ispunjena potlačenim pravom i patnjom naroda, svako historijsko doba nosi sa sobom protest, koji mu je mogućan. Pod Cezarom nije bilo ustanka, ali je živio satiričar Juvenal. Pod Cezarima živi i prognanik u Sieni; a živi i pisac Anala. Ne govorimo o onom ogromnom izgnaniku s Patmosa (sv. Ivanu Evanđelistu), koji također tereti realni svijet jednim protestom u ime idealnog svijeta, koji pravi od vizije ogromnu satiru i baca na Rim-Ninivu, na Rim-Babilon, na Rim-Sodomu bukteći odbljesak Apokalipse. Ivan u svojoj stijeni, to je sfinga na svome podnožju; on se ne može razumjeti; to je Židov i to je nerazumljiva židovština; ali čovjek, koji piše Anale (Tacit), Latin je; recimo bolje, to je Rimljanin. 250

Kako Neroni vladaju na crni način, oni moraju biti isto tako naslikani. Rad bakroresca samo rezaljkom bio bi blijed; treba sipati u urezotinu koncentriranu prozu, koja nagriza. Tirani imaju neke zasluge za mislioce. U lance okovana riječ, to je strašna riječ. Pisac udvostručuje i utrostručuje svoj stil, kad je jedan gospodar nametnuo narodu šutnju. Iz te šutnje izlazi neka tajanstvena punoća, koja se procjeđuje i zgušćava u misaonu broncu. Ugnjetavanje u historiji izaziva izrazitost u stilu kod historičara. Granitna čvrstoća te i ta kove proze samo je zbijanje, koje čini tiraniju. Tiranija primorava pisca na povećanje snage. Ciceronski govornički period, jedva dovoljan za Veresa, otupio bi na Kaliguli. Manje veličine u rečenici, više intenzivnosti u uda ru. Tacit misli svom silom. Poštenje jednog velikog srca, zbijeno u pravdu i istinu, pogađa kao grom. Mimogred rečeno, vrijedno je spomenuti da se Tacit ne poklapa historijski s Cezarom. Cezar i Tacit dva su feno mena, koji dolaze jedan poslije drugog i čiji susret izgleda tajanstveno izbjegnut od onog, koji u režiji vjekova odre đuje ulaske i izlaske. Cezar je velik. Taoit je velik; Bog je poštedio te dvije veličine, ne sudarajući ih jednu s drugom. Onaj, koji dijeli pravdu, udarajući Cezara, mogao bi udariti i prejako i biti nepravičan. Bog to neće. Veliki ratovi u Africi i Španjolskoj, sicilijanski pirati uništeni, civilizacija uvedena u Galiju, u Bretagnu, u Germaniju, sva ta slava otkupljuje Rubikon. Postoje tu neka vrsta obzirnosti božje pravde, koja se ograničava, da na svakog uzurpatora pusti strašnog historičara, opraštajući Cezaru Tacita i priznajući olakotnosti geniju. Bez sumnje tiranija ostaje tiranijom, čak i pod tirani nom, koji je genij. Korupcije ima i pod slavnim tiranima, ali moralna je kuga više odvratna pod gnusnim tiranima. U tim vladavinama ništa ne pokriva sramotu; i oni, koji daju pri mjere, Tacit kao i Juvenal, ćuškaju korisnije pred ljudskim rodom tu niskost bez obrane. Rim više smrdi pod Vitelijem nego pod Sulom. Pod Klaudijem i pod Domicianom postoji jedna grdoba niskosti, koja 251

odgovara rugobi tiranina. Niskost roba je neposredan proizvod tiranije; jedan se miazam isparuje iz tih ustajalih savjesti, u kojima se ogleda gospodar; vlasti su gnusne; srca su mala, savjesti su niske, duše su stjeničave, tako je to pod Karakalom, tako je to pod Komodom, tako je to pod Helio-gabalom, dokle iz rimskog senata pod Cezarom izlazi samo smrad izmeta, svojstven orlovskim gnijezdima.

Otuda prilično kasni dolazak Tacita i Juvenala; dokazi-vač se pojavljuje u času očiglednosti. Ali Juvenal i Tacit kao Izaija u biblijskim vremenima, kao Dante u srednjem vijeku, to je čovjek; pobuna i ustanak to je gomila, koja čas ima, čas nema prava. U najviše slučajeva proizlazi pobuna iz materijalne činjenice; dok je ustanak uvijek moralna pojava. Pobuna to je Ma-saniello, ustanak to je Spartacus. Ustanak se odnosi na duh, pobuna na trbuh. Trbuh se ljuti; bez sumnje, trbuh ima gdje- kada i pravo. U pitanjima gladi, pobuna gradića Buzancaisa na primjer, ima jednu polaznu patetičnu i ispravnu tačku. Međutim ona ostaje pobuna. Zašto? Zato, što imajući pravo u suštini, ona nema pravo u formi. Surova iako imajući pravo, žestoka iako snažna, ona je udarila gdje god je stigla; ona je išla kao slijepi slon, gnječeći; ona je prosula, ne znajući zašto, krv bezopasnih i nevinih. Hraniti narod to je lijepi cilj, ali klati ga, to je loš način. Svi oružani protesti, čak i najopravdaniji, čak i 10. kolovoza, čak i 14. srpnja, počinju istim nemirom. Prije nego se izdvoji pravo, javlja se komešanje i pjena. U početku je ustanak pobuna, kao što je rijeka u početku bujica. Katkada, me đutim, dolazeći s tih visokih planina, koje dominiraju moralnim horizontom, s pravde, s mudrosti, s razuma, s prava, sastavljen od najčistijeg snijega ideala, poslije dugog padanja sa stijene na stijenu, pošto se nebo ogledalo u njegovoj prozračnosti i pošto se u veličanstvenom hodu trijumfa uvećao stotinom pritoka, ustanak se odjednom gubi u kakvoj four- žoaskoj baruštini kao Rajna u močvarama. Sve je to prošlost, a budućnost je drukčija. Općem pravu glasa treba se diviti u tome, što rastvara pobunu u svome načelu i što, dajući mu pravo glasanja, oduzima ustanku

oružje. Iščeznuće ratova, uličnog rata kao i rata na granicama, to je neminovan napredak. Kakvo god bilo danas, mir, to je Sutra. Uostalom, ustanak, pobuna, pravi građanin slabo poznaje te nijanse, u kojima se oni međusobno razlikuju. Za njega je sve buna, jednostavna i obična pobuna, revolt pseta protiv gospodara, pokušaj ujeda koji treba kazniti lancem i za tvaranjem u psetamici, lajanje, štektanje; i to sve do dana, kada se glava pseta, odjednom porasla, nejasno ocrtava u sjeni kao lavovska glava. Tada građanin uzvikuje: »Živio narod!« Kad smo već dali ovo objašnjenje, šta je dakle za historiju pokret u lipnju 1832? Je li to pobuna? Je li to ustanak? To je ustanak. Može nam se dogoditi, da u ovom prikazivanju strašnog događaja reknemo katkad »pobuna«, ali to samo zato, da bi smo ocrtali činjenice na površini; mi ćemo stalno zadržati razliku između oblika — pobune i suštine — ustanka. Taj pokret iz 1832. imao je u svojoj brzoj eksploziji i svome sumornom gašenju toliko veličine da čak i oni, koji u njemu vide tek jednu pobunu, ne govore o tome bez poštovanja. Za njih je to kao jedan ostatak iz 1830. Uzrujane mašte, vele oni, ne umiruju se za jedan dan. Jedna revolucija se ne da presjeći tek tako, odjednom. Ona uvijek mora imati još neka gibanja prije nego se vrati u stanje mira, kao kakva planina, koja silazi k ravnici. Nema Alpa bez Jure, niti Pirineja bez Asturije. Ta patetična kriza suvremene historije, koju sjećanje Parižana naziva dobom pobuna, nesumnjivo je karakterističan čas među burnim časovima ovoga vijeka. Još jedna posljednja riječ prije nego pristupimo pripovijedanju. Stvari, koje će biti ispričane, pripadaju onoj dramatičnoj i živoj stvarnosti, koju historija katkad zapostavlja u ne dostatku vremena i prostora. U tome je, međutim, mi to potcrtavamo, u tome je život, treperenje, drhtanje ljudsko. Sitne pojedinosti, mislimo da smo već rekli, jesu tako lišće velikih događaja i gube se u daljini historije. Doba, nazvano 252

253

doba pobuna, prepuno je takvih pojedinosti. Ljudske istrage, iz drugih razloga nego historija, nisu sve otkrile, a možda ni sve ispitale. Mi ćemo dakle pored okolnosti, poznatih i objavljenih, iznijeti na svjetlost stvari, koje nisu još poznate, činjenice, preko kojih su prešli zaborav jednih i smrt drugih. Većine glumaca tih gigantskih scena nestalo je; oni su već su tradan šutjeli; ali ono što budemo pričali, za to možemo reći: vidjeli smo na svoje vlastite oči. Iznijet ćemo samo jednu stranu i samo jednu epizodu, sigurno najmanje poznatu, iz dana 5. i 6. lipnja 1832; ali učinit ćemo tako, da ispod mračnog vela koje ćemo podići, čitalac nazre pravo lice te strašne narodne avanture. III

POGREB: PRILIKA ZA PONOVNO USKRSNUĆE U proljeće 1832, premda je kolera prije tri mjeseca sledila duhove i bacila na njihovu uznemirenost nekakvo sumorno umirenje, Pariz je već odavna bio spreman za potres. Kao što smo rekli, veliki je grad sličan topu; kada je napunjen, dovoljno je da padne jedna iskra, pa da top opali. Mjeseca lipnja 1832. bila je ta iskra smrt generala Lamarquea. Lamarque je bio čovjek od ugleda i djela. Imao je jednu za drugom, pod Carstvom i pod Restauracijom, dvije hrabrosti potrebne dvjema epohama, hrabrost bojnih poljana i hrabrost govornice. Bio je rječit isto kao što je bio hrabar; u njegovoj se riječi osjećala sablja. Kao njegov prethodnik Foy, kako je visoko držao zapovjedništvo, on je visoko uzdigao slobodu. Sjedio je između ljevice i krajnje ljevice, voljen od naroda zato, što je nekad dobro služio cara. On je, s kon tima Gerardom i Drouetom, bio jedan od Napoleonovih maršala na raspoloženju. Ugovori od 1815. vrijeđali su ga kao osobna uvreda. Mrzio je Wellingtona neposrednom mržnjom, koja se sviđala masi; i već sedamnaest godina, jedva obraćajući pažnju na međuvremene događaje, on je veličanstveno čuvao sumornost Waterlooa. U svojoj agoniji, u svome posljednjem času stisnuo je na prsima sablju, koju su muda254

rovali časnici iz Sto dana. Napolen je umro izgovarajući riječ vojska, Lamarque izgovarajući riječ domovina. Od njegove smrti, predviđane uostalom, narod je strepio kao od kakvoga gubitka, a vlada kao od kakve prilike za nered. Ova je smrt bila jedna žalost. Kao sve čemerno, i žalost se mora iskrenuti u pobunu. To ise i dogodilo. Dan prije i ujutro 5. lipnja, određenog dana za pogreb Lamarquea, predgrađe Saint-Antoine, koje je povorka trebala dodirnuti u prolazu, zauzelo je nekako opasan izgled. Taj bučni labirint ulica ispunio se uzvicima. Oružalo se, kako se moglo. Stolari su nosili oblice, da njima »razbiju vrata«. Jedan od njih načinio je u tu svrhu nekakav osobiti nož, kombinirajući stolarski i postolarski alat. Jedan drugi, u groznici »da napada«, spavao je tri dana potpuno obučen. Neki stolar, po imenu Lombier, sreo je prijatelja koji ga upita: Kuda ćeš? — Nemam oružja. — Pa šta onda? — Idem u radionicu da uzmem svoj šestar. — Šta ćeš s njim? — Ne znam — odgovorio je Lombier. Neki Jacqueline, čovjek brzih odluka, prilazio je radnicima, koji su prolazili: — Hodi, ej ti! — Častio je po pola franka vina i govorio: — Imaš li posla? — Ne. — Idi k Filspierreu, između gradskih vrata Montreuil i gradskih vrata Charonne, tamo ćeš naći posla. — Kod Filspierrea su se nalazili naboji i oružje. Neki poznati vođe vršili su poštansku službu, to jest trčali su od jednog do drugog, da prikupe svoje ljude. Kod Barthelemvja blizu Prijestolnih vrata, kod Capela, 'kod Malog šešira, prilazili su kavanski gosti jedni drugima ozbiljna izgleda. Čulo se kako govore: — Gdje ti je pištolj? — Ispod bluze. A tvoj? — Ispod košulje. — U ulici Traversiere pred radionicom Roland, na malom trgu Maison-Brulee pred radionicom bravara šaputalo se u skupinama. Tu se isticao kao najvatreniji neki Mavot, koji nije ostajao više od nedjelju dana ni u jednoj radionici, gospodari su ga otpuštali, »jer se svaki dan s njime moralo svađati«. Mavot je poginuo sutradan na barikadi u ulici Menilmontant. Pretot, koji je također ostavio život u borbi, pomogao je Mavota i'na pitanje: — Šta ti je cilj? — odgovorio je: — Ustanak. Radnici, okupljeni na uglu ulice Bercy, čekali 255 i.,

su nekog Lemarina, revolucionarnog agenta za predgrađe Saint-Marceau. Lozinke su se izmjenjivale gotovo javno. Dne 15. lipnja, dakle na jedan dan izmiješan kišom i suncem, prošao je pogreb generala Lamarquea kroz Pariz sa službenim vojničkim svečanostima i malko povećanim mjerama sigurnosti. Dva bataljuna, s bubnjevima prekrivenim crninom, s puškama okrenutima ik zemlji, deset hiljada narodnih gardista s pripasaniim sabljama, baterije narodne garde — pratili su lijes. Mrtvačka su kola vukli omladinci. Casnici-invalidi išli isu odmah iza >kola, noseći grančice lovorike. Zatim je stupala nepregledna gomila, pobrkana, čudnovata, članovi »Prijatelja naroda«, pravnički fakultet, medicinski fakultet, emigranti svih narodnosti, zastave španjolske, talijanske, njemačke, poljske, horizontalne trobojne zastave, svi mogući barjaci, djeca .koja mašu zelenim grančicama, kamenoresci i stolari, koja su baš tada bili u štrajku, tiskari, koji su se lako raspoznavali po njihovim papirnatim kapama, idući dva po dva, tri po tri, vičući, gotovo svi mašući toljagama, neki sabljama, bez reda, ali ipalk jedne duše, čas gomila, čas kolona. Odredi su birali sebi vođe; jedan čovjek s dva potpuno otkrivena pištolja, izgleda kao da je vršio smotru nad drugima, čiji su se redovi otvarali pred njim. Na pločnicima bulvara, u granju drveća, na balkonima, na prozorima, na krovovima, svuda su bile načičkane glave ljudi, žena, djece; oči su im bile pune nemira. Oružana gomila je prolazila, uznemirena gomila je gledala. Vlada je također sa svoje strane motrila. Ona je motrila s rukom na balčaku sablje. Na trgu Ljudevita XV mogli su se vidjeti spremni za polazak, s punim nabojnjačama, s nabijenim puškama i karabinkama četiri eskadrona karabinijera u sedlu i s trubačima na čelu; u Latinskoj, školskoj četvrti i kod botaničkog vrta narodna se garda protezala iz ulice u ulicu; na Vinarskom trgu jedan eskadron dragona, na trgu Greve polovica 12. pukovnije lakog konjaništva, druga .polovica na trgu Bastille, šesta dragonska pukovnija kod Celestina, dvorište Louvrea prepuno topništva. Ostatak trupa bio je zadržan u vojarnama, ne računajući pukovnije iz okoline 256

Pariza. Uznemirena vlast držala je nad glavama prijeteće gomile dvadeset četiri hiljade vojnika u gradu i trideset hiljada u okolini. Razni su glasovi kružili u povorci. Govorilo se o intri gama legitimista, govorilo se o knezu od Reichstadta, sinu Napoleonovu, .kome je Bog namjenjivao smrt u onom istom času, kada mu je svjetina namjenjivala carstvo. Jedno lice koje je ostalo nepoznato, objavljivalo je da će u određeni čas dva predobivena nadzornika radnika otvoriti narodu vrata jedne tvornice oružja. Ono, što je prevladavalo na otkrivenim čelima većine prisutnih, bilo je neko oduševljenje pomiješano s klonulošću. Vidjela su se također ovdjeondje u toj množini, zahvaćenoj taiko silnim, ali plemenitim uzbuđenjima, prava lica lupeža i odvratna usta koja su govorila: Pljačkajmo! Ima izvjesnih komešanja, koja pomute dno močvari i koja čine, da se u vodi penju oblaci od blata. Pojava, u kojoj nije bez sudjelovanja ruka »dobro uređenog« redarstva. Povorka se nekom grozničavom sporošću kretala od kuće pokojnikove do Bastille. Od vremena do vremena pala bi kiša. Nekoliko incidenata, lijes ponesen oko Vendomeskog stupa, kamenje bačeno na kneza od Fitz-Jamesa opaženog na balkonu sa šeširom na glavi, galski kokot, otkinut s jednog narodnog barjaka i bačen u blato, jedan gradski stražar ranjen sabljom kod vrata Saint-Martin, jedan časnik 12. pukovnije lakog konjaništva, koji je glasno govorio: Ja sam republikanac; dolazak vojne politehničke škole usprkos zabrani, povici: Živjela politehnička škola! Živjela republika! Obilježavali su put pogreba. Kod Bastille su se duge povorke opasnih radoznalaca, koji su silazili iz predgrađa Saint-Antoine, spojile s pratnjom i neko strašno vrenje počelo je zahvaćati svjetinu. Čuo se jedan čovjek kako govori drugom: — Vidiš ovo ga ovdje s riđom bradicom, on će reći, kada treba pucati! — Izgleda da se ta ista riđa bradica ponovno našla kasnije s is tom ulogom u jednoj drugoj pobuni, u aferi Ouenisset. Mrtvačka kola s Lamarqueom prijeđoše mali most i stigoše na esplanadu Austerlitzkog mosta. Tu se zaustaviše. U

17 Jadnici II

257

tome trenutku, gledana iz ptičjeg leta, ova gomila bi dala izgled kakove komete, kojoj bi glava bila na esplanadi, a rep, raširen na keju Bourdon, pokrivao bi trg Bastille i nastavljao bi se bulvarom do gradskih vrata Saint-Martin. Oko mrtvačkih kola načinio se jedan krug. Ogromna rulja zanijemi. Lafavette je govorio i oprostio se s Lamarqueom. To je bio dirljiv i veličanstven trenutak, sve su se glave otkrile, sva su srca zalupala. Odjednom jedan čovjek na konju, obučen u crno, pojavi se usred skupine s crvenom zastavom, neki vele s kopljem, na kome je bila crvena kapa. Lafavette okrene glavu. Excelmans napusti pratnju. Crvena zastava podiže oluju, u 'kojoj i iščeznu. Od bulvara Bourdon do Austerlitzkog mosta jedan od onih krikova, koji sliče na hučanje mora, uskomeša gomilu. Dva gorostasna uzvika začuše se: — Lamarque u Panteon! — Lafayette na gradsku vijećnicu! — Praćeni klicanjem gomile, omladinci se upregnuše i stadoše vući Lamarquea na mrtvačkim kolima preko Austerlitzkog mosta, a Lafavettea u fijakeru kejem Morland. U gomili, koja je okružavala Lafavettea i koja mu je klicala, opažao se jedan Nijemac, po imenu Ludwig Snvder, i jedni su ga pokazivali drugima. Taj je Nijemac umro kao stogodišnjak, a sudjelovao je još u ratu od 1776. i borio se u Americi na Trentonu pod Washingtonom i pod Lafavetteom na Brandywineu. Međutim se na lijevom kraju pokrenulo gradsko konjaništvo i zakrčilo most, na desnoj obali su dragoni izlazili iz Celestinsa i razvijali se, duž keja Morland. Narod, koji je vukao Lafavettea, primijetio ih je iznenada na zavijutku keja i vikao je: Dragoni! Dragoni! Dragoni su nastupali polako, šutke, s pištoljima o pojasu, s karabinkama na leđima, sa sabljama u koricama, s izgledom sumornog čekanja. Dvije stotine koraka daleko od malog mosta oni stadoše. Fijaker, u kome je bio Lafavette, došao je do njih, oni otvoriše redove, pustiše ga da prođe, i zatvoriše se za njim. U tome trenutku dragoni i rulja su se dodirivali. Prestraše ne žene bježale su.

Što se dogodilo u tom Kobnom trenutku? Nitko ne mo že reći. To je mračni trenutak, u kome se miješaju dvije oblačine. Jedni vele da se čula trublja, koja je pozivala na ju riš u blizini Arsenala, drugi, da je jedno dijete nožem uda rilo jednog dragona. Činjenica je da su odjednom izbačena tri pucnja. Prvi je ubio vodnika eskadrona Choleta, drugi je ubio jednu gluhu staricu, koja je zatvarala svoj prozor u ulici Constrescarpe, treći je okrznuo naramenku jednom časniku; jedna je žena viknula: Prerano počinju! I odjednom se vidio sa strane suprotne keju Morland, kako u galopu i s izvučenim sabljama izbija ulicom Bassompierre i bulvarom Bourdon jedan eskadron dragona, koji je bio ostao u vojarni, čisteći sve pred sobom. I time je dana odlučna riječ, oluja se razbješnjava, kamenje pljušti, puškaranje planu, mnogi trče na obalu i prelaze mali rukav Seine, koji je sada zatrpan; brodogradnje otoka Louviers, te prostrane već gotove tvrđave, prekrivaju se borcima; čupaju se kolci, puca se iz pištolja, jedna barikada se diže; potisnuti omladinci prelaze s mrtvačkim kolima Austerlitzki most trčećim korakom i jurišaju na općin sku gardu, karabinjeri pritrčavaju, dragoni sijeku sabljama, svjetina se raspršuje na sve strane, neka ratna huka raspro stire se kao na krilima na četiri strane Pariza, viče se: Na oružje! Trči se, prevrće se, bježi se, odupire se. Gnjev raznosi pobunu, kao što vjetar raznosi vatru.

258

17*

IV NEKADAŠNJA PREVIRANJA Ništa nije neobičnije od prvog izbijanja pobune. Sve se pojavljuje svuda i u isto vrijeme. Je li to bilo predviđeno? Ne. Je li to bilo spremljeno? Ne. Odakle to izlazi? Iz kaldrme. Odakle to pada? Iz oblaka. Ustanak ima ovdje karakter zavjere; ondje opet improvizacije. Ma tko bilo dohvati bujicu svjetine, i vodi je, kuda on hoće. Početak pun užasa, u koji ulazi neka vrsta ogromne veselosti. To su najprije uzvici, trgovine se zatvaraju, stvari iz izloga trgovaca povla259

če se; zatim osamljeni pucnji; svijet bježi; udarci kundakom odjekuju od kućnih vrata; čuju se služavke, kako se smiju u dvorištima kuća i kako govore: Bit će veselo! Nije proteklo ni četvrt sata, a evo, šta se događalo go tovo istodobno na dvadeset raznih tačaka u Parizu. U ulici Sainte-Croix-de-la-Bretonnerie oko dvadeset mladića s bradama i dugom kosom ušlo je u jednu kavanu; izašli su iz nje čas poslije toga, noseći horizontalnu trobojnu zastavu prekrivenu crnim krepom, imajući pred sobom, na čelu, tri naoružana čovjeka, jednog sabljom, drugog puškom, trećeg kopljem. Na ulici Nonaindieres jedan građanin lijepo odjeven, trbušast, zvonka glasa, ćelava tjemena, visoka čela, crne brade i onako oštrih, nakostriješenih brkova, koji ne mogu da se spuste, otvoreno je nudio naboje prolaznicima. U ulici Saint-Pierre-Montmartre ljudi golih ruku nosali su crnu zastavu, na kojoj se čitale ove riječi, ispisane bijelim slovima: Republika ili smrt. U ulici Isposnika, u ulici Cadrana, u ulici Montorgueil, u ulici Mandar pojavljivale su se skupine koje su nosile zastave: na ovim se zastavama razpoznavala u zlatnim slovima riječ: sekcija i broj. Jedna od tih zastava bila je plava i crvena s jedva vidljivim bijelim međuprostorom. Pljačkali su jednu tvornicu oružja na bulvaru SaintMartin i tri trgovine s oružjem, prva u ulici Beaubourg, druga u ulici MichelJe-Comte, treća u ulici Temple. Za nekoliko minuta, hiljadu ruku ruljinih dočepalo se i razni jelo dvjesta trideset pušaka, sve dvocijevke, šezdeset sabalja, osamdeset i tri pištolja. Da bi se svi naoružali, jedan je uzimao pušku, drugi bod. Preko puta keja Greve mladići, naoružani kremenjačama, ulazili su u ikuće, gdje su ostale same žene, da odatle pucaju. Jedan od njih imao je kremenjaču na kotač. Oni su zvonili, ulazili i počinjali praviti naboje. Jedna od tih žena pričala je: Ja nisam znala šta su to naboji, moj muž mi je to protumačio. 260

Jedna je gomila provalila u staretinarnicu u ulici Starih Haudriettesa i uzela odatle handžare i tursko oružje. Leš jednog zidara, poginulog od puške, ležao je na ulici Perle. A zatim, na desnoj obali, na lijevoj obali, na kejevima, na bulvarima, u Latinskoj četvrti, u četvrti glavne tržnice, zadihani ljudi, radnici, studenti, članovi sekcija čitali su proklamacije, vikali su: na oružje! Razbijali su ulične svjetiljke, isprezali kola, iskopavali kaldrmu, razvaljivali vrata na kućama, čupali drveće, pretresali podrume, kotrljali burad, gomilali jedno na drugo kaldrmu, kamenje, namještaj, daske, gradili barikade. Silili su građane da im pomažu pri tom. Ulazili su k ženama, uzimali sablju i pušku odsutnih muževa, i pisali kredom na vratima: Oružje je izdano. Neki su potpisivali »svojim imenima« potvrde na sablju i pušku i govorili su: pošaljite sutra po njih na magistrat. — Osamljene straže po ulicama razoružavane su kao i narodni gardisti, koji su išli k svojim općinskim odjelima. Časnicima su skidane naramenke. U ulici Groblja sv. Nikole jedan časnik narodne garde, gonjen od gomile naoružane motkama i sabljama, teškom je mukom uspio da se skloni u jednu kuću, odakle je mogao izaći tek noću, i to preodjeven. U predgrađu Saint-Jacques studenti su u rojevima izlazili iz svojih hotela i išli u ulicu Saint-Hyacinthe u kavanu »Napredak« ili su silazili u kavanu »Sedam bilijara« u ulici Mathurins. Tu pred vratima, mladići, koji su stajali na kamenim stupcima kod kapija, razdavali su oružje. Opljačkali su trgovinu drva u ulici Transnonain da bi načinili barika de. Samo na jednoj tački stanovnici su se odupirali, na uglu ulica Sainte-Avoye i Simon-le-Franc, gdje su oni sami rušili barikadu. Samo na jednoj tački pobunjenici su uzmicali; napuštali su barikadu, otpočetu u ulici Temple, pošto su bili pucali na odred narodne garde, i bježali su ulicom Corderie. Taj je odred našao na barikadi crvenu zastavu, omot naboja i tri stotine naboja za pištolje. Narodni gardisti po derali su zastavu i ponijeli njene komade na vrhu svojih bodova. 261

Sve što mi ovdje pričamo polako jedno za drugim, do gađalo se istovremeno na svim tačkama grada, usred neka kve ogromne buke, kao mnoštvo munja u jednoj jedinoj gr mljavini. Za manje od jednog sata izniklo je iz zemlje dvadeset i sedam barikada samo u četvrti glavne tržnice. U sredini se nalazila ona glasovita kuća br. 50. koja je bila tvrđava Jeanne i njezinih sto i šest drugova i koja je, poduprta s je dne strane barikadom kod Saint-Merryja i s druge barikadom u ulici Maubuee, zapovijedala trima ulicama: ulicom Arcis, ulicom Saint-Martin i ulicom Aubrey-le-Boucher, koju je gledala skroz. Dvije barikade u obliku kutomjera savijale su se jedna od ulice Montorgueil na ulicu Velike Truanderie, dru ga od ulice Geoffrov-Langevin na ulicu Sainte-Avoye. Ne računajući nebrojene barikade u dvadeset drugih četvrti Pari za, u četvrti Marias, na brdu Sainte-Genevieve; jedna u uli ci Menilmontant, gdje su se vidjela jedna kućna vrata išču pana iz zida; druga u blizini malog mosta kod bolnice l'H6- tel-Dieu, napravljena od ispregnutih i izvrnutih kola, trista koraka od redarstvene prefekture. Na barikadi ulice Menetriers jedan čovjek lijepo odje ven dijelio je novac radnicima. Na barikadi ulice Greneta po javio se jedan konjanik i predao onome, koji je izgledao da je zapovjednik barikade, jedan sveščić, nalik na sveščić novca. — Evo, reče on, da platite troškove, vino i tako dalje. — Jedan plavi mladić bez kravate išao je od barikade do barikade i nosio lozinke. Drugi jedan, s isukanom sabljom, s plavom kapom redara na glavi, postavljao je straže. U unu trašnjosti barikada bile su krčme i vratarske lože pretvorene u stražarndce. Uostalom, pobuna je bila upravljana po najsavršenijoj vojnoj taktici. Ulice uske, neravne, vijugave, pu ne uglova i o!ku>ka, bile su divno izabrane; okolina glavne tržnice prava mreža ulica, zapletenija od šume. Društvo prijatelja naroda bilo je, kako se govorilo, uzelo u svoje ruke upravu nad ustankom u četvrti Sainte-Avoye. Jedan čovjek je poginuo u ulici Ponceau; kad su ga pretresli, imao je pri sebi plan Pariza. 262

Ono što je stvarno uzelo upravu nad pobunom, bila je neka vrsta nepoznate žestine, koja se nalazila u zraku. Ustanak je naglo jednom rukom zidao barikade i drugom uzeo gotovo sve postaje garnizona. Za nepuna tri sata, kao trag baruta, koji se upaljuje, pobunjenici su bili osvojili i zauzeli na desnoj obali Arsenal, općinsku kuću na trgu Rovale, cijeli Marais, tvornicu oružja Popincourt, Galiotu, Chateau-d'Eau, sve ulice u blizini glavne tržnice, na lijevoj obali vojarnu Ve terana, Sainte-Pelagie, trg Maubert, barutanu Deux-Moulins, sva gradska vrata. U pet sati uveče oni su bili gospodari Bastille, Lingerie, Blancs Manteaux; njihove izvidnice dolazile su do trga Pobjede i prijetile su Banci, vojarni Male Braće, Poštanskoj palači. Trećina Pariza pripadala je pobuni. Na svima je tačkama borba bila gigantski otpočeta; s pomoću razoružavanja gardista, iz premetačina stanova, iz opljačkanih trgovina s oružjem, koje su bile odmah zauzete, došlo se do toga, da je borba, otpočeta kamenjem, nastav ljena puškama. Oko šest sati uveče postao je prolaz Saiumon bojnim po ljem. Pobuna je bila na jednoj, vojska na suprotnoj strani. Puškaralo se od jedne rešetke do druge. Jedan gledalac, jedan sanjar, pisac ove knjige, koji je otišao da vidi taj vul kan izbliza, našao se između dvije vatre. Imao je kao zaklo ne da se zaštiti od metaka, samo ispupčenja polustupova, koji razdvajaju trgovinu od trgovine; bio je gotovo pola sa ta u toj teškoj situaciji. Bubanj je udarao na uzbunu, narodni gardisti su se žur no oblačili i oružali, legije su izlazile iz općinskih vojarna, pukovnije su izlazile iz svojih vojarna. Preko puta prolaza Ancre bio je jedan bubnjar udaren nožem. Jednog drugog, u ulici Labuda, napalo je oko trideset mladića, koji su mu rastrgali bubanj i oduzela sablju. Jedan drugi poginuo je u ulici Grenier-Saint-Lazare. U ulici Michel-le-Comte pala su tri časnika, jedan za drugim. Više narodnih gardista, ranjenih u ulici Lombardijaca, povlačilo se. Pred Cour-Batave našao je odred narodnih gardista cr venu zastavu s ovim natpisom: Republikanska revolucija br. 127. Da li je to zaista bila revolucija? 263 I, _

Ustanak je napravio od središta Pariza neku vrstu nepro bojne tvrđave, zamršene, krivudave, ogromne. Tu je bilo ognjište, tu je očevidno bilo težište pitanja. Sve su drugo bila samo čarkanja. Ono, što je govorilo da će se tu riješiti sve, bilo je u tome, što se tu još nisu tukli. U nekim pukovnijama bili su vojnici neodlučni, što je još doprinosilo strašnoj zagonetnosti krize. Oni su se sjećali narodnoga klicanja, koje je u srpnju 1830. pozdravila neutral nost 53. linijske pukovnije. Zapovijedala su dva čovjeka, ne ustrašiva i okušana u velikim ratovima, maršal od Lobaua i general Bugeaud. Bugeaud pod Lobauom. Ogromne ophodnje, sastavljene od bataljuna redovne vojske, okruženih či tavim četama narodne garde, pred kojima je išao redarstveni povjerenik pod ešarpom, išle su izviđati pobunjene ulice. Sa svoje strane pobunjenici su postavljali straže na raskrš ćima i smjelo su slali svoje ophodnje van barikada. I s jedne i s druge strane se motrilo. Vlada, s vojskom u ruci, oklijevala je; noć tek što nije pala, i već je počinjala da se čuje sa SaintMerryja zvonjava na uzbunu. Tadašnji vojni ministar, maršal Soult, koji je sudjelovao u bici kod Austerlitza, gle dao je na to sumornim pogledom. Stari mornari, navikli na besprijekorno manevriranje i imajući za sredstvo i za vođu samo taktiku, tu busolu bita ka, potpuno su bez pravca pred onom ogromnom pjenom, koju nazivaju narodnim gnjevom. Revolucija se ne može upravljati prema vjetru. Narodni gardisti iz okoline stizali su žurno i u neredu. Jedan bataljun 12. pješadijske pukovnije dolazio je trčećim korakom iz Saint-Denisa; 14. pješačka stizala je iz Courbevoiea; baterije vojne škole zauzele su položaj na Carrouselu; topovi su silazili iz tvrđave Vincennesa. Osamljenost je zavladala u Tuileriesama. Ljudevit-Filip bio je potpuno zadovoljan i pun vedrine.

264

ORIGINALNOST PARIZA Od dvije godine ovamo, već smo rekli, Pariz je vidio više nego jedan ustanak. Izvan pobunjenih četvrti nije obi čno ništa čudnovatije mirno, nego izgled Pariza za vrijeme kakve pobune. Pariz se brzo privikava na sve — pa šta, to je samo pobuna! — I Pariz ima toliko poslova da se ne uznemiruje za takve sitnice. Samo takvi ogromni gradovi mo gu dati takve prizore. Jedino ove nepregledne zidine mogu sadržavati u isto vrijeme i građanski rat i neku ne znate ni sami kakvu čudnu mirnoću. Obično, kada ustanak počinje, kada se čuje bubanj, lupanje na okup, na uzbunu, trgovac samo veli: — Čini se da je nešto veselo u ulici Saint-Martin. Ili: — To je predgrađe Saint-Antoine. Često nemarno doda: — To je tu negdje. Poslije, kada se javi prolomna i sumorna huka puškaranja i salva, trgovac veli: — Baš ozbiljno? Pazi, Boga ti, ozbiljno! Časak kasnije, ako se pobuna približuje i uzima maha, on žurno zatvara dućan i navlači odoru, to jest uklanja iz izloga svoju robu, a izlaže svoju osobu. Puca se na raskršću, u prolazu, u slijepoj ulici; osva jaju se, gube i opet osvajaju barikade; krv se prolijeva, kartače rešetaju kućna pročelja, meci ubijaju ljude u njihovim krevetima, leševi leže na cesti i po pločniku. Nekoliko ulica dalje čuju se udari bildjarsikih lopti u kavanama. Radoznalci pričaju i smiju se na dva koraka od tih uli ca punih rata; kazališta otvaraju svoja vrata i igraju vodvi lje; fijakeri prolaze; prolaznici idu u grad na večeru. Nekad je baš u samoj četvrti, gdje se bila bitka godine 1831, bilo jedno puškaranje prekinuto, da bi propustili neku svadbu. 265

in, k...

Prilikom ustanka od 12. svibnja 1830, u ulici Saint-Martin, jedan slabunjav čičica, vukući jedva kolica, na kojima su se nalazile boce napunjene nekom tekućinom, s istaknutom trobojnom krpom išao je i vraćao se od barikade k voj sci, nudeći nepristrano čaše limunade čas vladi, čas anarhiji. Nema ništa čudnovatije; i u tome je karakter, svojstven pariškim pobunama, koji se ne može naći ni u jednoj dru goj prijestolnici. Za to su potrebne dvije stvari: veličina Pa riza i njegova veselost. Potreban je grad Voltairea i grad Napoleona. Međutim, ovoga puta, u oružanom ustanku od 5. lipnja 1832, veliki je grad osjetio nešto, što je bilo možda jače od njega. Bojao se. Svuda, u najudaljenijim i najmanje »interesiranim« četvrtima bila su zatvorena usred dana vrata, prozori, kapci. Hrabri su se naoružali, strašljivci se sakrili. Bezbrižnog i zaposlenog prolaznika je nestalo. Mnoge su ulice bile prazne -kao u četiri sata ujutro. Pričale su se uznemirujuće pojedinosti, raznosile se kobne vijesti. — Da su oni zauzeli Banku; — i da ih je samo u samostanu Saint-Merry bilo šest stotina ušančenih i utvrđenih u crkvi; — da redo vita vojska nije sigurna; — da je Armand Carrel posjetio maršala Clausela i da mu je on rekao: Imajte najprije barem jednu pukovniju; — da je Lafavette bolestan, ali da im je ipak rekao: Ja sam uz vas. Pratit ću vas svuda, gdje bude bilo mjesta za jedan stolac; — da treba biti na oprezu; — da ima noću ljudi, koji pljačkaju osamljene kuće u pustim dijelovima Pariza (ovdje se raspoznavala mašta redarstva); — da je jedna baterija postavljena u ulici Aubry-le-Boucher; — da su se Lobau i Bugeaud dogovorili i da će oko ponoći ili najdalje pred zoru četiri kolone navaliti istovremeno na središte pobune, prva polazeći od Bastille, druga od Vrata Saint-Martin, treća od trga Greve, četvrta od glavne tržnice; — da će možda čete čak napustiti Pariz i povući se na Marsovo polje; — i da se ne zna što će se dogoditi, ali da je ovo ga jutra sigurno ozbiljna stvar. — Oklijevanja maršala Soulta zadavala su mnogo brige. — Zašto ne napada odmah? Ne sumnjivo je, da je bio veoma zabrinut. Stari lav izgleda da je namirisao u toj pomrčini nepoznato čudovište. 266

Došlo je veče, kazališta se nisu otvarala; ophodnje su kružile srdita izgleda; pretresali su prolaznike; uhićavali sumnjive. U devet sati bilo je više od osam stotina uhićenih osoba; redarstvena prefektura bila je pretrpana, Conciergerie pretrpana, zatvor La Force pretrpan. Conciergerie, naiime, dugi podzemni hodnik, koji je nazvan Pariška ulica, bio je prekriven snopovima sijena i tu je ležala gomila uhićenih, kojima je čovjek iz Lyona, Lagrangea, hrabro držao raspaljive govore. Sva ta slama, prevrtana od svih tih ljudi, davala je šum pljuska. Na drugome mjestu ležali su uhićenici pod vedrim nebom u tamničkom dvorištu jedan preko drugoga. Svuda je vladala uznemirenost i neko podrhtavanje, malo poznato Parizu. U kućama se barikadiralo; žene i majke su se zabrinjavale; čulo se samo: Ah, Bože, nije se vratio! Tek u daljini čulo se gdjekada drndanje kola. S praga su se čula brujanja, uzvici, buka, potmuli i nejasni šumovi, stvari o kojima se govorilo: To je konjaništvo, ili: To kola za streljivo dolaze u galopu, trublje, bubnjevi, puškaranje i naročito ona žalosna zvonjava na uzbunu sa Saint-Merryja. Očekivao se prvi topovski hitac. Naoružani su se ljudi pojavljivali na uglu ulice i iščezavali vičući: Idite kući! I žurno su se zaključa vala vrata. Govorilo se: Kako će se ovo svršiti? Od časa do časa, ukoliko se spuštala noć, Pariz je izgledao sve sumor nije obojen ogromnim i strašnim buktanjem pobune.

267 I..

KNJIGA JEDANAESTA Atom se bratimi s uraganom

NEKOLIKO OBJAŠNJENJA O PODRIJETLU GAVROCHEOVE POEZIJE; UTJECAJ JEDNOG AKADEMIKA NA TU POEZIJU U času, u kom je ustanak, proistekao iz sudara naroda i vojske pred Arsenalom, izazvao uzmicanje gomile, koja je pratila mrtvačka kola i koja je tako reći potiskivala glavu sprovoda kroza sve bulvare, u tom času nastade strahovita oseka. Gomila se uskomeša, redovi se poremetiše, svi potrčaše, odoše, ■pobjegoše jedni s navalnim krikovima, drugi s bljedilom bijega. Golema rijeika, koja je pokrivala bulvare, podijeli se u tren oka, preli se desno i lijevo i raširi se bu jicama u dvije stotine ulica u jedan isti mah sa žuborom otvo rene brane. U tom trenutku jedno odrpano dijete, koje je silazilo ulicom Menilmontant, držeći u ruci grančicu rascvjetalog gloga, koju tek što je uzabrao na uzvišici Bellevillea, ugleda pred dućanom jedne staretinarke starinski pištolj. On baci cvjetnu grančicu na pločnik i viknu: —• Majko Tkogod, pozajmit ću od vas vaše štogod. I pobježe s pištoljem. Dvije minute poslije toga, val preplašenih građana, koji su bježali ulicom Amelot i ulicom Basse, susrete dječačića, koji je mahao svojim pištoljem i pjevao: Ne vidi se noću, pobro, Danju vidiš vrlo dobro, Zabranjeni spisi tajni 269

i,,

Filistru su strah očajni, U vrlini ustrajte, Meke kape šiljate! Bio je to mali Gavroche koji je polazio u rat. Na bulvaru primijeti on da mu pištolj nema kokota. Od koga li je ta pjesmica, kojom se poslužio kao pohodnom koračnicom za svoj korak, i sve one druge pjesme, koje je prema prilikama tako rado pjevao? Ne znamo. Tko zna? Možda i od njega samog! Gavroche je uostalom bio vješt svima onim pjevušenjima narodskim tada u jeku i on je u njih miješao svoje vlastito cvrkutanje. Nestašan i bezbrižan, on je sastavljao potpuri od glasova prirode i glasova Pariza. On je kombinirao repertoar ptica s repertoarom boeimskih atelijera. Poznavao je mazala, pleme susjedno njegovu. On je, kako izgleda, bio tri mjeseca tiskarski šegrt. Jednog dana izvršio je neki nalog za gospodina Baour-Lormiana, jednoga od četrdesetorice akademika. Gavroche je bio gamen književnosti. Gavroche nije, uostalom, mogao ni pomisliti da je one ružne kišne noći, u kojoj je ponudio dvojici mališana gostoprimstvo u svome slonu, činio to svojoj rođenoj braći, vr šeći dužnosti providnosti. Braći svojoj uveče, oou svome u zoru; eto, kako mu je protekla noć. Ostavljajući pred zoru Balletsku ulicu, on se žurno vratio k slonu, vješto je odatle izveo dva mališana, podijelio je s njima nešto doručka, što je pronašao, a zatim se udaljio, povjeravajući dječicu majci ulici, koja tek što je odnjihala i njega samog. Napuštajući ih, on im je zakazao sastanak za isto veče na istome mjestu i održao im je kao zbogom ovaj govor: — Hvatam maglu, drukčije rečeno, kidam, ili, kako se to na dvoru kaže, gubim se. Klinčići moji, ako ne nađete tatu ni mamu, dođite veče ras ovamo. Ugostit ću vas večerom i dat ću vam postelju. Dvoje dječice, pokupljene od kojega stražara i odvedene na redarstvo ili ukradene od kakvih cigana, ili jednostavno izgubljene u ogromnom pariškom darmaru, nije se više vra tilo. Talog sadašnjeg socijalnog svijeta pun je ovih izgubljenih tragova. Gavroche ih više nije vidio. Deset ili dvanaest 270

tjedana proteklo je od one noći. Događalo mu se više nego jedanput da se češkao po glavi i govorio: Gdje li su to, vraga, moja dva djeteta? Međutim, on je sretno stigao s pištoljem u ruci u ulicu Pont-aux-Choux. Primijeti da je u toj ulici samo jedan du ćan otvoren i, stvar vrijedna za razmišljanje, to je bio dućan jednog slastičara. Bila je prilika, koju daje providnost, da se pojede koja pita s jabukama, prije nego se stupi u ne poznato. Gavroche se zaustavi, popipa se po bokovima, pre traži prsluk, isprevrne džepove i ne nađe nigdje ništa, ni krajcare, i poče vikati: — Upomoć! Teško je to, biti lišen slatke pite. Gavroche ipak nastavi svoj put. Dvije minute zatim bio je u ulici Saint-Louis. Prelazeći ulicom Kraljevskog parka, on osjeti potrebu da se oslobodi neostvarive pite s jabukama i nađe ogroman užitak u tome, da usred bijela dana dere kazališne plakate. Nešto malo dalje, videei, gdje dolazi skupina zdravih bića, koji su mu izgledali kao bogataši, on slegne ramenima i pljune ispred sebe ovu filozofsku žuč: — Kako su masni ovi rentijeri! To se hrani! To sve smr di po dobrim ručkovima. Pitajte ih, šta čine svojim novcem. Oni to ni sami ne znaju. Oni ga žderu, što li! Sve to ide u trbuh . II GAVROCHE NA MARSU Mahanje pištoljem bez kokota, koji se drži u ruci na sred žive ulice, to je takva javna služba, da je Gavroche osjećao, kako mu zanos raste sa svakim korakom. On je uzvikivao, između odlomaka Marseillaise, koju je pjevao: — Sve ide dobro. Jako me boli desna šapa, slomio me moj reumatizam, ali sam zadovoljan, građani. Građani se neka samo dobro drže, ja ću im iskihavati prevratne pje sme, šta su špijuni? To su psi. Trista mu majmuna! Ne bu dimo bez poštovanja prema psima! Eh, da mi je sad jedan na pištolju (chien — pas, kokot)! Ja dolazim s bulvara, pri271

jatelji, ali je tamo vruće, klobuci samo skaču, a sve trčka ovamo i onamo. Vrijeme je da se lonac zapjeni. Naprijed, ljudi, neka nam nečista krv natopi cipele! Dajem svoje dane za otadžbinu, neću više vidjeti svoje dragane, Nini, svršeno je, da, Nini; Ali svejedno, živjela radost! Bijmo se, do vraga, dosta mi je već te tiranije! U taj mah, kako se konj jednog narodnoga gardiste stropoštao, Gavroche položi svoj pištolj na kaldrmu, podiže čovjeka, zatim mu pomogne da digne konja. Poslije toga uze svoj pištolj i nastavi put. Ulica Thorignv bila je sva mir i tišina. Ova apatija, svojstvena Maraisu, bila je u suprotnosti s prostranim Zagorom u okolini, četiri babe brbljahu na pragu jednih vrata. Macbethova Škotsika ima tercete vještica vračara, ali Pariz ima kvartete brbljivih baba; i ono »ti ćeš biti kralj« moglo bi biti sasvim jednako sumorno dobaceno Bonapartu na raskršću Baudover, kao ono Macbethu na pustari Armuvra. Bilo bi to malone isto graktanje. One su sve četiri izgledale kao četiri ugla starosti, koji su: trošnost, oronulost, ruina i žalost. Pometačica je bila ponizna. U tom svijetu pod vedrim nebom pometačica pozdravlja, vratarica protežira. To je zbog onoga na uglu praga, što zavisi od vratarice i koje je masno ili mršavo, već prema fantaziji onoga, koji gradi gomilu sme ća. Ima katkada i dobrote u metli. Ova je pometačica bila vrlo zahvalna i osmjehivala se — oh, taj osmijeh! — trima vrataricama. Tu su se govorile stvari, kao na primjer: — Ah, vaša je mačka dakle još uvijek zla? — Bože moj, vi znate, da su mačke sasvim prirodno neprijateljske psima. A psi, oni se tuže. — I drugi ljudi. — Ali mačje buhe ne prelaze na ljude. — I ne baš da smetaju, ti psi, nego su upravo opasni. Sjećam se da ih je jedne godine bilo toliko bijesnih, da su ih morali metnuti u novine. To je bilo u ono vrijeme, kad je 272

u Tuileriesima bilo ovnova, koji su vukli kolica rimskoga kralja. Vi se sjećate rimskoga kralja, sina Napoleonova? — Što se mene tiče, ja sam voljela vojvodu od Bordeauxa. — Ja sam opet poznavala Ljudevita XVII. Ja više volim Ljudevita XVII. — A šta velite da je meso tako poskupilo, gospo Patagon. — Ah, ne govorite mi o tome, mesnica, to je jedna strahota. Jedna strašna strahota. Ne smiješ ni kupiti, danas mo žeš samo gledati to njihovo meso. Tu se umiješa pometačica. — Gospođe moje, trgovina je stala. Gomile smeća upra vo su bijedne. Ništa se više ne baca. Sve se jede. — Ima ih koji su siromašniji i od vas, Vargoulemko. — O, to je istina — odgovori pometačica ponizno — što se mene tiče, ja barem imam svoj zanat. Tu nastade stanka i pometačica, podliježući onoj potrebi za hvalisanjem, koja je u osnovi čovjeka, dodade: — Ujutro, kad se vratim, ja sortiram svoja kolica, počinjem prebiranje. Krpice mećem u jednu košaricu, lupine u jednu posudu, rublje u moj ormar, stari papir u ugao kod prozora, stvari, koje se mogu jesti u zdjelu, komadiće stakla u dimnjak, stare cipele iza vrata, a kosti pod moj krevet. Gavroche, koji je zastao iza njih, prisluškivao je: — Babe — reče on — a šta je vama palo na pamet da bistrite politiku? Na nj se sruši jedna kanonada, sastavljena od četvero strukog urlika: — Evo još jedan lupež! — Ta šta on to drži u ruci? Pištolj! — Gledajte samo ovog balavog dripca! — Ovo se neće primiriti, dok ne sruši vlast! Gavroche, koji ih je prezirao, ograniči se u naplati za sve da podigne vrh svog nosa palcem i ispruži cijeli pedalj. Pometačica siknu: — Vidi ti derana! 18 Jadnici II

273

Ona, što se odzivala na ime gospa Patagon, pljesne rukom 0 ruku sva preneražena: — Bit će nesreće, to je sigurno. Jedan deran tu od pre ko puta, ima bradicu, vidjela sam svako jutro, gdje s jed nom ljepoticom u ružičastoj kapici prolazi ispod ruke; da nas sam ga vidjela, kako je prošao s puškom ispod ruke. Gospa Bacheux je rekla, da je bila prošle nedjelje jedna re volucija — . . . u . . . — . . . u — gdje ima teletine! — u Pontoiseu. A poslije toga eto, vidite li ga tu s pištoljem, to ba lavo strašilo! Izgleda da je trg Celestina pun topova. A šta biste htjeli da radi vlada kraj ovih nevaljalaca, koji ne znaju ništa drugo nego da izmišljavaju, kako će uznemiriti svijet, sad, kad se već počelo malko mirovati poslije svih onih ne sreća što ih je preturila, dobri Gospode Bože, ona jadna kra ljica, koju sam vidjela, kako je voze na stratište na taljigama! 1 burmut je već poskupio. To je infamija! Živ bio pa vidio, još ću dočekati da vidim, kako te giljotiniraju, šmrkavče jedan! — Šmrkava si, mamice — reče Gavroche. — Obrisi taj svoj paradajz! I ode dalje. Kad je bio u ulici Pavee, pometačica mu opet oživi u duhu, i on izgovori ovaj monolog: — Griješiš, što psuješ revolucionare, teto Čeprkaljko! Ovaj pištolj, to je u tvom interesu. To je zato, da ti imaš u tvojim kolicima više stvari dobrih za jelo. Odjednom začuje buku za sobom; bila je to vratarica Patagon, koja je jurila za njim i još izdaleka prijetila mu šakom i vikala: — Ti kopile! — A — reče Gavroche — baš me briga za to! Malo potom prolazio je ispred dvorca Lamoignon. Tu krikne: — Naprijed u borbu! I obuze ga nastup melanholije. Promatrao je svoj pištolj s nekim prijekorom, koji je u njemu izazivao neku nježnost. — Vidiš li, ja palim — reče mu on — ali ti ne pališ. 274

Jedan psić može da raspoloži drugoga. Upravo je protrčao jedan psić. Gavrocheu dođe na žao. — Jadni moj psiću, ti si sigurno pojeo kakvu bačvu, kad se na tebi vide samo obruči. Zatim se uputi prema Orme-Saint-Gervais. III

PRAVEDNA SRDŽBA JEDNOG BRICE Poštovani brico, koji je bio istjerao ono dvoje dječice, kojima je Gavroche stavio na raspoloženje očinsku utrobu slona, bio je ovaj mah zabavljen u svom dućanu brijanjem jednog starog legionara, koji je služio pod Carstvom. Ćaskali su. Brico je naravski govorio veteranu o buni, zatim o ge neralu Lamarqueu, i od Lamarquea se prešlo na Cara. Tako je nastao razgovor brijača s vojnikom, kojim bi čuveni građanin Prudhomme, da je bio prisutan, ukrasio koju arabeisku, nazvavši je: Dijalog između britve i sablje. — Gospodine — reče brico — kako je car uzjahivao konja? — Slabo. Nije znao pasti. Ali zato nije nikad ni pao. — A je li imao lijepih konja? Morao je imati lijepe konje? — Onoga dana, kad mi je dao križ, pogledao sam do bro njegova konja. Bila je to bedevija za utrke, potpuno bijela. Uši joj jako razmaknute, sedlo duboko, fina glava s crnom zvijezdom, vrat vrlo dug, koljena člankovita, rebra ispala, grudi kose, zadnje noge snažne. Bila je visoka nešto od petnaest pedalja. — Lijep konj — reče brico. — Takav je bio konj Njegova Veličanstva. Brijač osjeti, da bi poslije ove riječi bilo pristojno po sut jeti malo, prilagoditi se tome, a zatim nastavi: — Car je bio ranjen samo jedan jedini put, zar ne, go spodine? Stari vojnik odgovori s tihim i suverenim naglaskom čovjeka koji je bio ondje: 18*

275

— U petu. Kod Ratisbonnea. Ali ga nikad nisam vidio tako sjajno odjevena kao taj dan. Bio je čist kao groš. — A vi, gospodine veterane, morali ste biti češće ranjeni? — Ja — reče vojnlilk — a, nije bogzna šta. Dobio sam kod Marenga dva udarca sabljom po vratu, jedan metak u desnu ruku kod Austerlitza, drugi jedan u lijevi kuk kod Jene, kod Friedlanda ubod bodom — da, tu — pa kod Moskve sedam ili osam uboda kopljem tu i tamo, svuda, a kod Liitzena mi eksplozija granate odnijela jedan prst... Pa da! I za tim još na VVaterloou jedan biskajski metak u stegno. To je sve. — Kako to mora biti divno — povika brico s upravo pindarskim akcentom — umrijeti na bojnom polju! I ja, da jem vam poštenu riječ, mjesto da crkavam u krevetu, od bo lesti, polagano, svaki dan pomalo, s medicinama, i čajevima, s oblozima, s klistirima, s liječnicima, radije bih kudi kamo primio posred trbuha topovsko tane. — Vi, boga mi, ne tražite mnogo — reče vojnik. On još i ne dovrši, kad strahovit udarac prolomi dućan. Jedno okno na prozoru raspršta se u bezbroj zvjezdica. Brijač problijedi. — Bože moj — kriknu on — evo ga jedno! — šta? — Topovsko tane. — Evo ga ovdje — reče vojnik. I podiže sa zemlje nešto, što se kotrljalo po podu. Bio je kamen. Brijač pritrča do probijenog okna i opazi Gavrochea, koji je u sav trk bježao prema trgu Saint-Jean. Prolazeći kraj brijačeve radionice, Gavroche, imajući na srcu svoja dva klinčića, nije se mogao svladati, da ne nazove brici dobro jutro, pa mu je bacio kamen u izlog. — Jeste li ga vidjeli! — zaurla brico, koji je prestao biti blijed, a postao od srdžbe modar — ovaj čini zlo samo zato, jer uživa da čini zlo. Šta smo učinili nažao tomu deranu. 276

IV

DIJETE SE ĆUDI STARCU Međutim, na trgu Saint-Jean, čije je posada bila već razoružana, Gavroche je uspio »uhvatiti vezu« s jednom četom, koju su vodili Enjolras, Courfevrac, Combeferre i Feuillv. Oni su bili gotovo naoružani. Bahorel i Jean Prouvaire našli su se opet s njima i povećali su skupinu. Enjolras je imao lovačku dvocijevku; Combeferre pušku narodne garde s brojem legije, a za pašom dva pištolja, koji su virili ispod njegova raskopčanog redengota; Jean Prouvaire je imao jedan stari kavalerijski »štuc«, Bahorel karabinku, Courfevrac je uzmahivao jednim štiletom, trgnutim iz štapa. Feuillv, s golom sabljom u šaci, marširao je na čelu, kličući: »Živjela Poljska!« Oni su dolazili s keja Morland, bez kravata, bez šešira, zadihani, mokri od kiše, s munjom u očima. Gavroche im priđe mirno. — Kuda ćemo? — Hajde — reče Courfevrac. Iza Feuillvja marširao je, ili bolje reći skakutao je Bahorel, riba u vodi pobune. Imao je sasvim crven prsluk i one riječi, koje sve lome. Njegov prsluk zaprepasti jednog prolaznika, koji kriknu sav prestravljen: — Evo crvenjaka! — Crvenilo, crvenjaci! — odvrati Bahorel. — Čudna mi straha, građanine! Što se mene tiče, ja ni najmanje ne drščem pred crvenim makom, mala crvenkapa ne ulijeva mi ni najmanje straha. Građanine, vjerujte mi, ostavimo strah od crvenila rogatoj marvi. On ugleda ugao jednog zida izlijepljen plakatima od najtanjeg papira na svijetu, s dozvolom, da se smiju jesti jaja, s pozivom na post upućenim od strane pariškog nadbiskupa njegovoj »pastvi«. Bahorel uzvikne: — Pastvi, to je uljudno rečeno »marvi«. 277

I podere sa zida plakate. To oduševi Gavrochea. Od toga časa Gavroche poče proučavati Bahorela. — Bahorele — primijeti Enjolras — nemaš pravo. Mo gao si sasvim ostaviti na miru taj poziv, nemamo mi posla s njim, trošiš svoj gnjev samo beskorisno. Pričuvaj to, što imaš od njega. Ne otvara se paljba izvan voda, ni dušom kaogod ni puškom. — Svaki na svoj način, Enjolras — odvrati mu Bahorel. — Ova proza g. biskupa vrijeđa me, ja hoću da jedem jaja bez dozvole. Ti, ti si od one vrste, koja hladno sagorijeva; a ja, ja se zabavljam. Uostalom, ja se ne trošim, ja uzimam samo zalet; i što sam poderao ovaj poziv, tako mi Herkula! to je samo zato, da dobijem apetit. Ova riječ, Herkul, frapira Gavrochea. On je nastojao, da se u svima prilikama pouči, i ovaj derač plakata ulijevao mu je poštovanje. On ga zapita: — šta treba da znači ta riječ, Herkul? Bahorel odgovori: — To treba da znači trista mu đavola! Na latinskom. U to Bahorel prepozna na jednom prozoru blijedog mla dića s crnom bradom, koji ga je promatrao, vjerojatno neki od prijatelja kruga ABC. On mu dovikne: — Brže naboje! Para bellum (spremaj rat)! — Bel homme! (visok i krupan čovjek), zbilja — dodade Gavroche, koji je sad već razumijevao latinski. Pratila ih je uzrujana povorka, studenti, artisti, mladići priključeni krugu Cougourde iz Aixa, radnici, ribari, oružani batinama i bodovima, gdjekoji, kao Courfevrac, s pištoljima u hlačama. Jedan starac, koji je izgledao vrlo star, stupao je u ovoj četi. On nije imao nikakva oružja, žurio se da ne zaostane, premda je izgledao zamišljen. Gavroche ga opazi. — Kekseksa (šta je ovo)? — reče on Courfevracu. — Starac. Bio je to g. Mabeuf.

278

STARAC Recimo šta se dogodilo: Enjolras i njegovi prijatelji bili su na bulvaru Bourdon u blizini općinskih ambara u času kad su dragoni jurišali. Enjolras, Courfevrac i Combeferre bili su među onima, koji su udarili ulicom Bassompierre, vičući: — Na barikade! — U ulici Lesdiguieres susretoše jednog starca koji je išao. Njihovu je pažnju privuklo to, što je ovaj čiča koračao povodeći se sad lijevo, sada desno, kao da je bio pijan. Uz to je još držao svoj šešir u ruci, premda je kiša sipila cijelo jutro i premda je u taj čas padala vrlo jako. Courfevrac pre pozna čiču Mabeufa. On ga je poznavao stoga, što je više puta pratio Mariusa do starčevih vrata. Znajući za mirolju bive i više nego bojažljive navike staroga crkvenjaka i antikvarskog moljca, i zapanjen videći ga usred gomile na dva koraka od juriša konjaništva, gotovo usred puškaranja, gologlava na kiši i šetajući se između metaka, on je pristupio k njemu i između buntovnika od dvadeset godina i ovog osamdesetgodišnjaka izmijenio se ovaj dijalog: — Gospodine Mabeufe, vratite se kući. — Zašto? — Bit će ovdje bitke. — Pa dobro. — Udaraca sabljom, hitaca iz pušaka, gospodine Ma beuf. — Pa dobro. — Gruvanja iz topa. — Pa dobro. Kuda ste to pošli, vi svi? — Da oborimo vladu. — Pa dobro. I on pođe s njima. Od toga časa on ne proslovi ni riječi. Korak mu odjednom posta čvrst; radnici mu ponudiše da ga uzmu ispod ruke, on odbi glavom. Progura se gotovo u prvi red kolone, imajući u isto vrijeme pokrete čovjeka, koji ide, i lice čovjeka, koji spava. ' 279

Lm.

— Nekakav bijesni čiča! — mrmljahu studenti. Kroz četu prođe glas, da je to — stari konventovac — stari kraljoubica. Skupina udari ulicom Verrerie. Mali Gavroche je stupao naprijed, pjevajući iz svega grla, što ga je pretvaralo u neku vrstu trublje. On je pjevao: Mjesečinom sja noć cijela, Bi V u šumu sa mnom htjela — Pita Charlot — Charlotte medna! Tou tou tou U Chatou. U mene Bog jedan, kralj jedan, groš jedan, cipela jedna. Da možemo prije zore rane Srkati rose i miris od mane, Bekrijati kao dva vrapca čedna. Zi zi zi U Passy. U mene Bog jedan, kralj jedan, groš jedan, cipela jedna. I ova jadna malena vuka Pijani bjehu kao dva smuka, Tigar im se smije osmijeha leđna. Don don don U Meudon. V mene Bog jedan, kralj jedan, groš jedan, cipela jedna. Jedno je klelo, drugo psovalo. Kad ćemo opet u šumu malo, — Pita Charlot — Charlotte medna? Tin tin tin U Pantin. U mene Bog jedan, kralj jedan, groš jedan, cipela jedna. Oni se uputiše u Saint-Merry. 280

VI

NOVACI Četa se povećavala svakog trenutka. Prema Billetteskoj ulici priključi im se jedan čovjek visoka rasta, prosijed, na čijem licu Courfevrac, Enjolras i Combeferre primijetiše oštre i odlučne crte, ali ga ni jedan od njih nije poznavao. Gavroche, zabavljen pjevanjem, zviždanjem, zujanjem, istrčavanjem naprijed, lupanjem po dućanskim kapcima i roloima svojim pištoljem bez kokota, nije ni obratio pažnju na ovog čovjeka. Dogodi se da su u ulici Verrerie prolazili ispred Courfey-racovih vrata. — Baš dobro — reče Courfevrac — zaboravio sam kesu, a izgubio sam šešir. — On napusti četu i pope se navrat-na-nos u svoj stan. Zgrabi jedan stari šešir i kesu. Uze još i je dan dosta velik četverouglasti kovčeg, velik kao veći putnički sanduk, koji je bio skriven pod njegovim prljavim rubljem. Kad je silazio trkom, vratarica ga zovne: — Gospodine od Courfevraca! — Vratarko, kako se zovete? — odvrati joj Courfeyrac. Vratarica ostade zabezeknuta. — Pa vi to dobro znate, ta ja sam kućepaziteljica, zovem se tetka Veuvain. — Pa dobro, ako me vi opet nazovete gospodinom od Courfeyraca, ja ću vas nazvati tekom od Veuvaina. A sad go vorite, šta hoćete? Šta je? — Tu je netko, koji želi govoriti s vama. — Tko to? — Ne znam. — Gdje to? — Kod mene. — Do vraga! ■— reče Courfeyrac. — Ali on čeka već više od jednog sata, da se vratite! — odgovori vratarica. U isti mah netko, sličan mladom radniku, mršav, blijed, malen, s riđim pjegicama, obučen u bluzu s rupama i u bar281

L

šunaste hlače sa zakrpama, i koji je sličio više na djevojku preobučenu u dečka nego na čovjeka, iziđe iz vrataričina stana i reče Courfeyracu glasom, koji nije zvonio nikako kao muški glas: — Molim vas, gdje je gospodin Marius? — Nije ovdje. — Hoće li se vratiti večeras? — Ne znam. I Courfevrac dodade: — Što se mene tiče, ja se neću vratiti. Mladić ga pogleda čvrstim pogledom i zapita: — A zašto to? — Pa zato. — Pa kuda ćete vi to? — A šta se to vas tiče? — Hoćete li da vam ponesem kovčeg? — Ja ću na barikade. — Hoćete li da pođem i ja s vama? — Kako hoćeš! — odgovori Courfevrac. — Ulica je slo bodna, kaldrma je svačija. I on udari trkom da stigne prijatelje. Kad im se priključio, dade jednome od njih, da ponese kovčeg. Tek poslije četvrt sata primijeti, da ih je mladić zbilja pratio. četa ne ide tačno tamo, kud ona hoće. Rekli smo već, da ih je to ponesao zamah vjetra. Prijeđoše Saint-Merry i nađoše se, ni sami ne znajući jasno kako, u ulici Saint-Denis.

282

KNJIGA DVANAESTA Korint

POVIJEST KORINTA OD NJEGOVA OSNUTKA Parižani, koji danas ulaze od glavne tržnice u ulicu Rambuteau i primjećuju s desne strane, preko puta ulice Mondetour, košaračku radionicu, koja ima kao znak košaru u obli ku cara Napoleona Velikog s ovim natpisom: NAPOLEON SAV OD VRBOVINE ni ne slute, kakve je strašne prizore viđalo to isto mjesto prije nepunih trideset godina. Tu se nalazila ulica Chanvrerie, koju stari natpisi pišu Chanvefrerie, i glasovita krčma, zvana Korint. Čitalac se sjeća što je rečeno o barikadi, podignutoj na tome mjestu i zasjenjenoj uostalom od barikade Saint-Merry. Na tu slavnu barikadu ulice Chanvrerie, koja je danas pala u duboku noć zaborava, mi hoćemo da bacimo malo svjet losti. Neka nam zbog jasnoće u pripovijedanju bude dopušteno, da se poslužimo jednostavnim načinom, koji smo već upotrijebili kod opisivanja VVaterlooa. Čitatelji, koji bi željeli da dovoljno tačno sebi predoče komplekse kuća, koje su se dizale u to doba kod jezička Sainit-Eustache, na sjeveroistočnom uglu pariške tržnice, a dokle sada dopire ulica Rambu283

teau, neka samo zamisle, dodirujući gornjim dijelom ulicu Saint-Denis, a donjim glavnu tržnicu, jedno veliko latinsko »N«, čije bi dvije paralelne crte bile ulica Velike Truanderie i ulica Chanvrerie i u kome bi ulica Male Truanderie pred stavljala kosu poprečnu crtu. Stara ulica Mondetour sjekla je sve tri crte pod najkrivljim kutovima i to u tolikoj mjeri, da je labirintska prepletenost tih četiriju ulica bila dovoljna, da na prostoru od sto četvornih hvati, s jedne strane između ulice Labudove i ulice Propovjednika, načini sedam otočića kuća, čudnovato isječenih, razne veličine, koso i u neredu postavljenih i jedva rastavljenih uskim pukotinama kao ka meni blokovi na stovarištu. Rekli smo uske pukotine, i ne možemo dati tačnije pre dodžbe tih mračnih uličica, stisnutih, krivudavih, koje imaju s jedne i s druge strane drvenjare na osam katova. Te su drvenjare bile tako trošne da su u ulicama Chanvrerie i Male Truanderie pročelja bila podupirana gredama, koje su išle od jednog pročelja do drugoga. Ulica je bila uzana, a oluk širok, prolaznik je hodao po kaldrmi uvijek mokroj, prola zeći kraj dućana sličnim podrumima, kraj širokih kamenih stupaca uz kapije uobručenih gvožđem, kraj ogromnih gomi la smeća, kraj ulaza u aleje, naoružanih ogromnim vjekov nim rešetkama. Ulica Rambuteau je sve to opustošila. Ta riječ Mondetour (mon: moj — detour: zaobilaženje) divno slika krivudanje tih ulica. Malo dalje nalazi se to još ljepše izraženo ulicom Pirouette (obrat), koja presijeca ulicu Mondetour. Prolaznik, koji bi iz ulice Sainit-Denis ulazio u ulicu Chanvrerie, vidio bi, kako se ulica postepeno sužava pred njim, kao da je ušao u neki dugački lijevak. Na kraju ulice, koja je bila veoma kratka, našao bi put prema glavnoj tržnici presječen visokim redom kuća i pomislio bi, da je u kakvoj slijepoj ulici, kad ne bi ugledao desno i lijevo dva mračna prosjeka, kuda se moglo umaći. To je bila ulica Mondetour, koja se spajala s jedne strane s ulicom Propovjednika, a s druge strane s ulicom Labudovom i Male Truanderie. Na dnu te nazovi slijepe ulice, na uglu desnog prosjeka, primje284

ćivala se jedna kuća niža od drugih, koja je ispadala na uli cu kao neki rt. U toj samo dvokatnoj kući bila je veselo smještena već tri stotine godina jedna čuvena krčma. Ta je krčma radosno bučila baš na samom onome mjestu, koje je stari Teofil ozna čio u ova dva stiha: Tu se klati skelet strašni Ljubavnika bijednog, što se objesio. Za vrijeme Mathurina Regniera zvala se ta krčma K rutinom loncu (Pot aux Roses), i kako su tada rebusi bili u mo di, ta je krčma imala u znak firme stup obojadisan ružičasto (poteau peint en rose: stup ružičast). Prošlog vijeka, pošto vani Natoire, jedan od humorističkih majstora, pošto se više puta razveselio u toj krčmi za istim stolom, gdje se Regnier opijao, namaljao je iz zahvalnosti grozd korintskoga grožđa na ružičastom stupu. Krčmar je od radosti promijenio svoju firmu i dao zlatnim slovima ispisati iznad grožđa ove riječi: Kod korintskoga grožđa. Otud to ime, Korint. Ništa nije prirodnije pijanicama nego skraćivanje. Skraćivanje je teturanje rečenica. Korint je postepeno zamijenio Ružin Lonac. Posljednji krčmar iz dinastije, čiča Hucheloup, čak ne znajući više za tradiciju, dao je, da se stup obojadiše plavo. Jedna dvorana dolje, u kojoj je bila krčma, jedna dvora na na prvom katu, gdje se nalazio bilijar, drvene zavojne stu be, koje su bušile strop, vino na stolovima, dim na zidovima, lojane svijeće usred dana, eto kakva je bila ta krčma. Jedne stube sa zaklopcem na podu prizemne dvorane vodile su u podrum. Na drugom katu bio je stan Hucheloupovih. U nje ga se dolazilo stubama, više ljestvama nego stubama, na koje se pristupalo potajnim vratima iz velike dvorane na prvom katu. Pod krovom dvije tavanske sobe, gnijezda konobarica. Kuhinja i krčma dijelile su prizemlje. Čiča Hucheloup se možda rodio kemičar, u stvari je bio kuhar; nije se samo pilo u njegovoj krčmi, već se i jelo. Hu cheloup je bio izmislio izvrsnu stvar, koja se jela samo kod 285

njega; to su bili punjeni šarani, koje je on zvao carpes au gras (masni šarani). To se jelo pri slaboj svjetlosti lojane svijeće ili kakvog žiška iz doba Ljudevita XVI na stolovima, gdje je bilo prilijepljeno voštano platno mjesto stolnjaka. Tu se dolazilo izdaleka. Hucheloup je jednog dana našao za dobro, da obavijesti prolaznike o svome »specijalitetu«; zamočio je četkicu u crnu boju i kako je imao svoj posebni pravopis kao i svoju posebnu kuhinju, on je začas namaljao ovaj natpis, dostojan pažnje: CARPES HO GRAS Jedne zime palo je na um kiši i snijegu da izbrišu »S«, kojim se završavala prva riječ, i »G«, kojim se počinjala upravo treća, i ostalo je ovo: CARPE HO RAS Uz pripomoć vremena i kiše postao je skroman kuharski oglas dubokim savjetom. Na taj se način dogodilo, da je čiča Hucheloup, ne zna jući francuski, znao latinski, te je on iz kuhinje izvukao filozofiju (carpe diem! ili samo carpe! početak stiha osmog u 11. odi Horacijevoj; znači: grabi dan! tj. koristi se životom, koji je kratak) i želeći tek da ukine post, on je dostigao Horacija. A što je bilo najčudnije, to je kod njega značilo i: uđite u moju krčmu. Od svega toga ne postoji danas ništa. Labirint Mondetour je rasparen i proširen u veliko još g. 1847, te vjerojatno danas i ne postoji. Ulica Chanvrerie i Korint iščezli su pod kaldrmom ulice Rambuteau. Kao što smo već rekli Korint je bio jedno od mjesta sa stanaka, ako ne već skupljanja Courfevraca i njegovih prijatelja. Grantaire je bio pronašao tu krčmu. Tu se pilo, tu se jelo, tu se vikalo; malo se plaćalo, slabo se plaćalo; uvijek ste bili dobro došli, čiča Hucheloup je bio dobričina. 286

čiča Hucheloup dobričina, kako smo ovaj čas rekli, bio je gostioničar s brkovima; zanimljiva vrsta. Uvijek je izgledao zlovoljan, kao da je htio zaplašiti svoje goste, gunđao je na ljude, koji bi došli k njemu, i izgledao je, kao da je više voljan zapodjenuti s njima kavgu, nego ih ugostiti čorbom. A, međutim, zadržavamo tu riječ, uvijek ste bili dobro došli. Ta mu je osobitost punila gostionicu i dovodila mu mladiće, koji su govorili: — Hajde, da vidimo, kako se ljuti čiča Hucheloup. — Bio je nekad učitelj mačevanja. Odjednom bi prasnuo u smijeh. Debeli glas, dobričina čovjek. To je bila komična unutrašnjost s tragičnim izgledom; on se trudio, da vas uplaši; otprilike kao one burmutice, koje imaju oblik pištolja. Pucanj, koji kiše. Imao je za ženu majku Hucheloup, bradato, veoma ružno stvorenje. Oko godine 1830. čiča Hucheloup je umro. S njime je nestalo i tajne priređivanja masnih šarana. Njegova udovica, gotovo neutješna, nastavila je krčmu. Ali kuhinja je spala i postala je grozna; vino, koje je uvijek bilo slabo, postalo je užasno. Courfevrac i njegovi prijatelji ipak su i dalje išli u Korint — iz poštovanja prema mrtvima, govorio je Bossuet. Udovica Hucheloup bila je zadihana i nakazna, sa seljačkim uspomenama. Ona je uklanjala bezukusnost svojim izgovorom. Imala je svoj način da izgovara stvari, koje su začinjavale njezina proljetna i seoska sjećanja. Dvorana na prvom katu, gdje je bio »restoran«, bila je velika, široka soba, pretrpana stolcima, klupama, stolčićima i klupicama i stolovima i starim hromim bilijarom. U nju se dolazilo zavojnim stubama, koje su izlazile u jednom -kutu dvorane na jednu četverouglastu rupu, sličnu rupama za silaženje na lađama. Ova dvorana, osvijetljena samo uskim prozorom i jednom uvijek upaljenom svjetiljkom, imala je bijedan izgled. Sav namještaj na četiri noge ponašao se, kao da ima samo tri. Okrečeni zidovi imali su kao sav ukras samo ovu strofu u čast majke Hucheloup: 287

Čudi na deset koraka, a plaši na dva, Na smjelom joj nosu strši bradavica zla, Da i nju ne zbriše, strah nas svakog trena, I nos da joj ne padne u usta njena. To je bilo ugljenom napisano na zidu. Majka Hucheloup, slična tome portretu, prolazila je od jutra do mraka potpuno ravnodušno mimo ovu strofu. Dvije konobarice, zvane Matelote (jegulja u sosu) i Gibelotte (zečevina u sosu), a kojima se nikad nisu čula druga imena, pomagale su gospi Hucheloup stavljati na stolove vrčeve plavog vina i razne corbaste stvari u zemljanim zdjelama. Matelote, debela, okrugla, riđa i kreštava, bivša sultanija ljubimica pokojnog Hucheloupa, bila je ružna više nego ma koje mitološko čudovište; međutim, kako je red da sluškinja uvijek bude iza gazdarice, bila je manje ružna nego gospa Hucheloup. Gibelotte, dugačka, nježna, bijela nekom slabokrvnom bjelinom, s crnim kolobarima oko očiju, s poluzatvorenim kapcima, stalno umorna i klonula, bolesna od onog što bi se moglo nazvati kronična zamorenost, prva na nogama, posljednja na spavanju, dvorila je sve, štaviše i drugu služavku, šuteći i s blagošću, smiješeći se ispod umora s nejasnim i uspavanim osmijehom. U donjoj dvorani nalazilo se jedno ogledalo. Prije nego što bi se ušlo u dvoranu-restoran, čitao se na vratima i ovaj stih, što ga je Courfevrac napisao kredom: Ako možeš, časti; jedi, ako smiješ. II

PRETHODNA VESELJA Laigle de Meaux stanovao je, kao što već znamo, više kod Jolvja nego na drugom kojemu mjestu. On je imao stan, kao što ptica ima granu. Dva su prijatelja živjeli zajedno, jeli zajedno, spavali zajedno. Sve im je bilo zajedničko, čak pomalo i Musichetta. Bili su ono, što se kod braće, koja se slažu, 288

zove bini (dvostruki). Ujutro 5. lipnja otišli su doručkovati u Korint. Joly je imao začepljen nos od jake kihavice, koju je i Laigle počeo dijeliti s njim. Laigle je imao otrcano odijelo, a Joly je bio lijepo odjeven. Bilo je skoro deset sati izjutra kad su otvorili vrata Korinta. Popeli su se na prvi kat. Matelote i Gibelotte su ih dočekale. — Ostriga, sira i šunke — reče Laigle. I sjedoše za stol. Krčma je bila prazna; hili su samo njih dvojica. Gibelotte, videći Jolvja i Laiglea, donese na stol bocu vina. Kad su bili kod prvih ostriga, jedna se glava pojavi na otvoru stuba i jedan glas reče: — Baš sam prolazio. S ulice sam osjetio divan miris brieskog sira. Ušao sam. To je bio Grantaire. Grantaire dohvati stolac i sjedne za stol. Videći Grantaire, Gibelotte donese na stol dvije boce vina. Tako su bile tri. — Zar ćeš ti popiti ove dvije boce? — upita Laigle Grantai'rea. Grantaire odgovori: — Svi su bezobrazni, samo si ti bezazlen. Dvije boce ni kad nisu jednog čovjeka začudile. Oni su bili počeli jelom. Grantaire je počeo pićem. Pola boce je bilo brzo progutano. — Pa ti imaš rupu u želucu? — nastavi Laigle. — Kad ti možeš imati rupu na laktu — reče Grantaire. I pošto je istresao svoju čašu, dodade: — Zar ne, brate Orle (l'aigle), govornice posmrtnih govo ra (Bossuet), tvoje odijelo je staro? — Bogami jest — odvrati Laigle. — To znači da dobro ži vimo, moje odijelo i ja. Uzelo je na sebe sve moje pregibe, nigdje mi ne smeta, kao da je saliveno na mome tijelu, prila gođuje se svim mojim pokretima; ja ga osjećam samo zato, što mi je u njemu toplo. Stara su odijela isto, što i stari pri jatelji. 19 Jadnici II

289

— To je istina — uzviknu kihavičavi Joly, stupajući u razgovor — staro odijelo je stari ferijatelj. — Naročito — reče Grantaire — u ustima jednog kiha&iča6og čobjeka. — Grantaire — zapita Laigle — dolaziš li s bulvara? — Ne. — Mi smo malo prije, Joly i ja, vidjeli, kada je prošao prednji dio pogreba. — To je difcan forizor — reče Jolv. — Kako je ova ulica mirna — usklikne Laigle. — Tko bi i pomislio, da je Pariz sav ispremetan! Baš se dobro vidi da su ovdje bili nekad sve sami samostani! Du Breul i Sauval daju njihova imena, kao i opat Lebeuf. Bilo ih je svuda na okolo, to je vrvjelo kao u mravinjaku, s obućom, bosi, oši šani, bradati, sivi, crni, bijeli, franjevci, mala braća, kapucini, mali augustinci, veliki augustinci, stari augustinci... To je upravo kiptjelo. — Ne govorimo o fratrima — prekide Grantaire — to tjera čovjeka da se češe. Zatim uzvikne: — Pfuj! Progutao sam jednu gadnu ostrigu. Evo, opet pa dam u hipohondriju. Ostrige su pokvarene, konobarice ružne, ja mrzim ljudski rod. Prošao sam malo prije ulicom Richelieu, kraj velike javne biblioteke. Ta gomila školjki od ostri ga, što se zove biblioteka, odvratna mi je. Skladište papira! Skladište tinte, skladište pisarija! I sve je to netko napisao! Koji je to klipan rekao da je čovjek dvonožac bez perja? Onda sam sreo jednu lijepu poznatu djevojku, divnu kao proljeće, dostojnu da se zove Floreal, čarobnu. Ženska je -— nema ni dva mjeseca — pošteno živjela u jednoj tavanskoj sobi i pričvršćivala bakrene koturiće na rupice midera, kako vi to zovete? šila je, imala prosti krevet, živjela kraj jednog lonca cvijeća, bila zadovoljna, a onda ju je jedan užasni ban kar, sav kozičav, udostojio svoje pažnje i uzeo je. Sada je banikarka. Ovo se preobraženje dogodilo noćas. Što je odvrat no, to je, da je ova grizeta isto tako lijepa kao i jučer. Njezin finansijer joj se nije poznavao na licu. Ruže su u tome pot punije ili nepotpunije od žena, što se na njima vidi trag od

290

19*

gusjenica. Ah! Nema morala na zemlji, pozivam se na mirtu, simbol ljubavi, na lovoriku, simbol rata, na maslinu, tu bu dalu, simbol mira, na jabuku, koja malo te nije zadavila Adama svojom sjemenkom, i na smokvu, prababu sukanja, što se prava tiče, želite li znati, šta je pravo? Galima se dopada Kluza, Rim štiti Kluzu i pita ih, šta im je zla učinila Kluza. Brennus odgovara: — Zlo, koje je vama učinila Alba, zlo, koje vam je učinila Fidena, zlo, koje su vam učinili Ekvi, Volsci i Sabini. Oni su bili Vaši susjedi. Mi razumijemo susjedstvo, kao i vi. Vi ste ukrali Albu, mi uzimamo Kluzu. Rim reče: Vi nećete uzeti Kluzu, a Brennus uze Rim. Zatim uzvikne: Vae victis (jao pobijeđenima)! Eto, šta je pravo. Ah, što ima na ovome svijetu grabijivdh zvijeri, orlova, orlova! Svega me hvata jeza. On pruži svoju čašu Jolvju, koji je napuni, zatim je ispi, gotovo i neprekinut tom čašom vina, koju nitko nije primijetio, pa ni on sam, i nastavi: — Brennus, koji zauzima Rim, jest orao. Nimalo više stida ni ovdje ni ondje. Dakle ne vjerujemo ni u šta. Postoji samo jedna stvarnost: piti. Ma koje bilo vaše mišljenje, bili vi za mršavog pijetla kao uriski kanton, ili za debelog pijetla kao glarislki kanton, svejedno: pijte. Vi md govorite o bul-varu, o pogrebnoj povorci i tako dalje. Šta, zar ćemo opet imati jednu revoluciju? To siromaštvo načina čudi me od dobroga gospodina Boga. On mora svakog trenutka podmazivati žlijeb događaja. Ako zapinje, neće da ide, brže jednu revoluciju. Dragom su Bogu stalno crne ruke od toga gadnog mazanja. Ja bih na njegovu mjestu bio jednostavniji, ja ne bih svakoga časa navijao svoju mašineriju, ja bih polako upravljao ljudskim rodom, pleo bih događaje petlju po petlju, a da se konac i ne prekine, ja ne bih imao neobičan repertoar. Ono, što vi zovete napredak, pokreće se s pomoću dva motora, s pomoću ljudi i s pomoću događaja. Ali na žalost, od vremena do vremena potrebno je nešto izuzetno. Za događaje, kao i za ljude, nije dovoljna obična gomila; među ljudima su potrebni geniji, a među događajima revolucija. Veliki su slučajevi zakon; red stvari ne može bez njih; a gledajući pojave kometa, čovjek je naveden na pomisao, da su i u nebu po291

trebni glumci na gostovanju. U trenutku, kada se najmanje nadate, Bog plakatira jedan meteor na zid nebeskog svoda. Pojavljuje se kakva čudna zvijezda, podvučena ogromnim repom. I zbog toga umire Cezar. Brutus ga udari nožem, a Bog kometom. Kras, evo sjeverne svjetlosti, evo velike revolucije, evo velikog čovjeka; 93. velikim slovima, Napoleon kao gost kometa od 1811. na vrhu plakata. Lijepog li plavog plakata, svega išaranog neočekivanim bakljama! Bum! Bum! Izvanredna predstava. Pogledaj gore, narode. Sve je razbarušeno: zvijezda, kao i drama. Dragi Bože, to je previše i to nije dosta. Ta sredstva, crpljena u iznimci, izgledaju raskoš, a jesu siromaštvo. Prijatelji, providnost je spala na posljednja sredstva. Jedna revolucija, šta to znači? Da Bog više ne zna šta će. On izvršava državni udar zato jer postoji prekid kontinuiteta između sadašnjosti i budućnosti, i zato, jer on, Bog, nije umio sastaviti kraj s krajem. Uostalom, to potvrđuje moje pretpostavke o materijalnom stanju Jehove; i videći toliko nezgoda i gore i dolje, toliko sitničarstva i škrtosti i krajnjih nevolja na nebu i na zemlji, počevši od ptice, koja nema ni zrna prosa pa do mene, koji nemam sto hiljada livara rente, videći ljudsku sudbinu, koja se mnogo istrošila, pa čak i kraljevsku sudbinu na kojoj se vidi konop, dokaz obješeni knez od Condea, videći zimu, koja je prosto podrtina na zenitu kroz koju duva vjetar, videći tolike dronjke u sasvim novom purpuru jutra na vrhu brda, videći kaplje rose, te lažne bisere, videći inje, taj lažni dijamant, videći rašireno čovječanstvo i pokrpane događaje, i toliko mrlja na suncu, i toliko rupa na mjesecu, videći svuda toliko bijede, dolazim na pomisao, da Bog nije bogat. Njegova spoljašnost je dobra, ali ja osjećam sirotinju. On daje jednu revoluciju, kao što trgovac, čija je blagajna prazna, daje ples. Ne treba cijeniti bogate po vanjštini. Pod pozlatom neba ja nazirem siromašan svemir. I u svemiru imade bankrotstva. I zato sam ja nezadovoljan. Gledajte, danas je 5. lipnja, skoro je noć; od jutros čekam da dođe dan. To je netačnost slabo plaćene posluge. Da, sve je slabo uređeno, ni jedna se stvar ne podudara s drugom, ovaj je stari svijet kao izbljuvan, ja se stavljam u opoziciju. Sve ide nakrivo. Svemir tjera neki prkos. To je kao 292

za djecu, oni, koji ne žele djece, imaju ih; oni, koji ih žele, nemaju. Uzevši sve skupa: ja se ljutim. Osim toga Laigle de Meaux, taj ćelavko, žalosno mi ga je pogledati. Ponižava me, kad pomislim, da sam istih godina kao i to koljeno. Uostalom, ja kritiziram, ali ne vrijeđam. Svemir je ono, što jest. Ja govorim ovdje bez zle namjere i radi čistoće moje savjesti. Primite, vječni Oče, uvjerenje moga odličnog poštovanja. Ah, tako mi svih svetaca Olimpa i svih bogova raja, ja nisam bio za Parižanina, to jest da skakućem dovijeka kao lopta između dvije rakete, od grupe skitnica do grupa vikača! Ja sam bio načinjen da budem Turčin, koji po cijeli bogovetni dan gleda istočnjačke ženske, kako izvode one divlje egipatske plesove, razbludne kao snovi nevina čovjeka, ili da budem mali nje mački knez, koji daje polovicu jednoga pješaka njemačkoj konfederaciji i provodi slobodno vrijeme u sušenju svojih čarapa na svome plotu, to jest na svojoj granici! Eto, za takve sudbine sam ja bio rođen. Da, rekao sam, Turčin, i to ne opozivam. Ne razumijem, zašto Turke uzimaju uvijek u lošem smislu; i Muhamed ima nečeg dobrog; čast izumitelju seraja s huriskama i rajeva s odaliskama! Ne vrijeđamo muhamedanstvo, jedinu religiju, koja je ukrašena kokošinjcem! Na sve to tražim da pijem. Zemlja je velika glupost. Izgleda, bogami, da će se tući, sve one budale, da će se ubijati, usred ljeta, u mjesecu prerialu, kada bi trebalo da odu s jednim stvorenjem u polje, da udišu ogromnu šalicu čaja pokoše nog sijena! Zbilja, pravi se i previše gluposti. Jedna stara razbijena svjetiljka, koju sam malo prije vidio u dućanu nekog staretinara, navodi me na ovu opasku: Bilo bi vrijeme, da se osvjetla ljudski rod. Jest, opet sam žalostan! Eto, što ti je, kad slabo progutaš ostrigu i revoluciju! Opet postajem sumoran, mračan. Ah! Užasan stari svijet! Tu se napinje, zbacuje, provodi blud, ubija, navikava! I Grantaire poslije ovog nastupa rječitosti dobi jedan za služeni nastup kašlja. — Povodofo revolucije — reče Joly — izgleda, da je Barius zaista zaljubljeb. — A zna se, u koga? — upita Laigle. — De. 293

L

— Ne? — De! kažem ti. — Mariusove ljubavi! — uzviknu Grantaire. — Mogu za misliti. Marius je jedna velika magla, mora da je našao neke novce. Marius je pjesničkog roda. Tko veli pjesnik, kaže lu đak. Marius i njegova Marija, ili njegova Mara, ili njegova Marieta, ili njegova Mariola, to mora da su čudni ljubavnici. Potpuno shvaćam šta je to. Zanosi, u kojima se zaboravlja poljubac. Nevini na zemlji, oni se sparuju u beskonačnosti. To su duše koje imaju čula. Oni zajedno spavaju među zvi jezdama. Grantaire je počinjao svoju drugu bocu i možda svoj dru gi govor kad se neko novo biće pojavi kroz otvor za stube. Bio je to jedan dečko, mlađi od deset godina, odrpan, vrlo malen, žut, šiljata lica, živa oka, silno prljav, pokisao, zado voljna izgleda. Dijete, birajući bez oklijevanja između trojice, iako ni jednog naravno nije poznavao, obrati se Laigleu iz Meauxa. — Jeste li vi gospodin Bossuet? — upita on. — To mi je krsno ime — odgovori Laigle. — Šta hoćeš? — Evo. Jedan veliki plavi mladić na bulvaru rekao mi je: Poznaješ li babu Hucheloup? Ja sam rekao: Poznajem, u uli ci Chanvrerie, udovica starog. On mi je rekao: Idi tamo. Ta mo ćeš naći gospodina Bossueta i reći ćeš mu od moje stra ne: ABC. To se šale s vama, je li? Dao mi je deset sua. — Joly, pozajmi mi deset sua — reče Laigle; i okrenuvši se Grantairu: — Grantaire, pozajmi mi deset sua. Tih dvadeset sua Laigle dade djetetu. — Hvala, gospodine — reče dečko. — Kako se zoveš? — upita Laigle. — Rotkva, Gavrocheov prijatelj. — Ostani s nama — reče Laigle. — Ručaj s nama — reče Grantaire. Dijete odgovori: — Ne mogu, i ja sam iz povorke, ja vičem: dolje Polignac. I dugo povlačeći nogu za sobom, što je najučtivije od svih mogućih pozdrava, on ode. 294

Kada je dijete otišlo, Grantaire uze riječ: — Ovo je čist gamen. Ima mnogo vrsti u rodu gamena. Gamen odvjetnik zove se trčkaralo, gamen kuhar zove se su doper, gamen pekar zove se mitron, gamen sluga zove se groom, gamen mornar zove se mali, gamen slikar zove se ma zalo, gamen trgovac zove se sitničar, gamen kralj zove se dauphin, gamen bog zove se bambino. Međutim, Laigle je razmišljao; on reče poluglaisno: — ABC, to jest: Pogreb Lamarquea. — Veliki plavi mladić — primijeti Grantaire — to je Enjolras, koji ti javlja. — Hoćemo li ići? — zapita Bossuet. — Pada kiša — reče Joly. — Zakleo sab se, da ću ići u fratru, ali ne u bodu. Beću da dobijeb kihabicu. — Ja ostajem ovdje — reče Grantaire. — Miliji mi je ru čak od mrtvačkih kola. Zaključak: ostajemo, nastavi Laigle. Pa dobro, onda pijmo. Uostalom, -može se propustiti pogreb, a da se ne propu sti pobuna. — A! foobuna, i ja ou — uzvikne Joly. Laigle je trljao ruke. — Evo jednom, ipak će se ispraviti revolucija od 1830. Uistinu ona već svrbi narodu ruke. — Meni je to gotovo svejedno, ta vaša revolucija — reče Grantaire. — Ja ne mrzim ovu vladu. To je kruna, obložena pamučnom kapom. To je žezlo završeno kišobranom. Zapra vo, danas, na to sam pomislio, po ovome vremenu, Ljudevit Filip mogao bi upotrijebiti svoje kraljevstvo za dvije svrhe: da pruži kraj žezla protiv naroda i da otvori kraj kišobrana protiv neba. Dvorana je bila mračna, veliki oblaci su sasvim ukinuli dan. Nije bilo nikog u krčmi, ni na ulici, jer je sav svijet bio otišao »da vidi događaje«. — Je li to podne ili ponoć — vikne Bossuet. — To se ne vidi. Gibelotte, malo svjetla! Budući da je bio žalostan, Grantaire je pio. — Enjolras me zanemaruje — šaputao je on. — Enjolras je rekao: Joly je bolestan. Grantaire je pijan. Bossuet je po295

slao Rotkvu. Da je došao po mene, ja bih pošao za njim. Tim gore po Enjolrasa! Neću ići na njegov pogreb. Pošto su usvojili tu odluku, Bossuet, Joly i Grantaire nisu se maknuli iz krčme. Oko dva sata poslije podne bio je stol, na koji su se nalakćivali, pokriven praznim bocama. Pred njima su gorjele dvije lojanice, jedna u potpuno zelenom svijeć njaku, druga u grlu napukle boce. Grantaire je Bossueta i Jolvja privukao vinu; Bossuet i Joly su povratili Grantairea veselju. Što se Grantairea tiče, on je od podne bio prešao na vino, slabi izvor snova. Vino pobuđuje kod ozbiljnih pijanica samo obično poštovanje. U pitanju pijanstva postoji crna magija i bijela magija; vino je samo bijela magija. Grantaire je bio odvažan pijanac snova. Mrak opasne pijanosti, poluotvorene pred njim, daleko od toga da ga zaustavi, privlačio ga je. On je napustio boce i uzeo vrč. Vrč, to je bezdan. Nemajući pod rukom ni opijuma, ni hašiša, a želeći da napuni mozak su mrakom, on je pribjegao onoj užasnoj mješavini rakije, piva i pelinkovca, koja izaziva tako strašna polumrtvila. Iz te tri magle, od piva, rakije i pelinkovca, sastoji se olovo duše. To su tri mraka, nebeski leptir se u tome davi; i tu, u opnastom dimu, nejasno zgusnutom u krilo šišmiša, stvaraju se tri ni jeme furije. Mora, Noć, Smrt, koje oblijeću iznad zaspale Psihe. Grantaire još nije bio u toj mračnoj fazi; daleko od toga. Bio je izvanredno veseo, i Bossuet i Joly su mu odgovarali. Kucali su se i pili. Grantaire je davao ekscentričnom nagla šavanju riječi i ideja bulažnjenje gesta; on je dostojanstveno naslanjao svoju desnu šaku na koljeno, s laktom pod pravim kutom i, razvezane kravate, uzjahavši svoj stolac, s punom čašom u desnoj ruci, on je debeloj konobarici Mateloti dobacivao ove svečane riječi: — Neka otvore vrata na dvorcu! Cijeli svijet neka bude član Francuske akademije i neka ima pravo da poljubi gospu Hucheloup! Pijmo. I okrenuvši se gospi Hucheloup, on je dodao: — Ženo starinska i opravdana upotrebom, priđi bliže da te promatram. 296

A Joly je uzvikivao: Batelote i Gibelotte, de dajte više bića Grantaireu. On foojede luda novce. Već je foroždro od jutros u ludom rasipa nju dva franka i dvadeset i foet santifea. A Grantaire je nastavljao: — Tko je to bez moje dozvole otkopčao zvijezde i stavio ih na stol mjesto lojanica? Bossuet, jako pijan, bio je sačuvao svoju mirnoću. On je sjedio na dasci otvorenog prozora, kvaseći leđa na kiši i promatrao je svoja dva prijatelja. Odjednom začu iza sebe neku buku, ubrzane korake, uzvi ke na oružje! On se okrene i spazi u ulici Saint-Denis, na kra ju ulice Chanvrerie, Enjolrasa, koji je prolazio s puškom u ruci, i Gavrochea sa svojim pištoljem, Feuillyja sa svojom sabljom, Courfevraca sa svojim mačem, Jeana Prouvairea sa svojim »štucom«, Combeferrea sa svojom puškom, Bahorela sa svojom karabinkom, i cijelu oružanu i uzburkanu četu, koja ih je pratila. Ulica Chanvrerie bila je duga najviše koliko nosi karabinka. Bossuet načini šakama dozivalo oko svojih usta i viknu: — Courfeyrac! Courfeyrac! Hejhej! Courfeyrac začu poziv, ugleda Bossueta i pođe nekoliko koraka ulicom Chanvrerie, dovikujući jedno: Šta hoćeš? Koje se mimoišlo s jednim: Kuda ćeš? — Da napravim barikadu — odgovori Courfeyrac. — Pa dobro, ovdje! Mjesto je dobro! Napravi je ovdje! — To je istina, Orle — reče Courfeyrac. I na jedan znak Courfeyracov pojuri cijela četa u ulicu Chanvrerie. III NOĆ POČINJE PADATI NA GRANTAIREA Mjesto je bilo zaista kao naručeno: ulaz u ulicu raširen; kraj stisnut u obliku slijepe ulice, koju kao da je Korint još stezao za grlo; ulica Mondetour lako da se zakrči i slijeva i zdesna; napadaj moguć samo iz ulice Saint-Denis, to jest s li297

ca i na otvorenu prostoru. Pijani Bossuet imao je oko glad nog Hanibala. Kod upada skupine strah je zavladao cijelom ulicom. Svi prolaznici iščeznuše. Koliko bi munja sijevnula, u dnu, desno, lijevo, dućani, tezge, kućna vrata na alejama, prozori, kapci, tavanski prozori, otvori svih veličina zatvorili su se od pri zemlja do na krovovima. Jedna prestrašena žena učvrstila je pred svoj prozor na dvije motke za sušenje rublja jedan ja stuk, da bi se zaštitila od hitaca. Kuća, u kojoj se nalazila krčma, ostala je jedina otvorena; i to samo zbog razloga, što je u nju ujurila gomila. — Ah, Bože moj! ah, Bože moj! — uzdisala je gospa Hucheloup. Bossuet je bio sišao pred Courfevraca. Jolv, koji je bio stao na prozor, vikao je: — Courfevrac, trebao si uzeti kišobran. Dobit ćeš kihafoicu. Međutim, za nekoliko minuta, dvadeset gvozdenih poluga bilo je istrgnuto iz rešetkastog izloga ikrčme, deset hvati uli ce razrovano; Gavroche i Bahorel dohvatili su u prolazu i prevrnuli kola za prijevoz buradi nekog tvorničara kreča po imenu Anceau; pa stavili ispod toga gomile kamenja; Enjolras je podigao zaklopac nad stubama za podrum i sva prazna bureta udove Hucheloup otišla su k buretima za kreč; Feuillv, svojim prstima, naviklim na šaranje tananih pločica lepeza, podupro je burad i kola dvama masivnim redovima građev nog kamenja. Kamenje improvizirano, kao i sve ostalo, i uze to ne zna se gdje. Grede za podupiranje bile su istrgnute iz fasada obližnje kuće i položene na burad. Kada su se Bossuet i Courfevrac okrenuli, pola ulice je već bilo prepriječeno bedemom u visini čovječjeg rasta. Nema ništa bolje od narodne ruke za dizanje svega onog što se gradi rušenjem. Matelote i Gibelotte sudjelovale su kod tih radova. Gibelotte je odlazila i dolazila natovarena ruševinama. Njena umornost je pomagala barikadi. Ona bi donosila kamenje, kao što bi donosila vino, pospana izgleda. Omnibus, koji je imao dva bijela konja, prođe ulicom. 298

Bossuet prekorači kamenje, potrča, zaustavi kočijaše, naredi putnicima da siđu, pomogne pri tom »damama«, otpusti kočijaše i vrati se s kolima, vodeći konje za uzdu. — Omnibusi — reče on — ne prolaze ispred Korinta. Non licet omnibus adire Corinthum (nije svima slobodno ući u Korint). Jedan časak kasnije ispregnuti konji pošli su, kud im se htjelo, ulicom Mondetour, a izvrnuti omnibus dopunjavao je branu ulice. Gospa Hucheloup, uzrujana, bila se sklonula na prvi kat. Imala je mutan pogled i gledala je, a nije vidjela, vičući tiho. Njeni prestrašeni krikovi nisu smjeli da joj iziđu iz grla. — Ovo je sudnji dan — šaputala je. Joly poljubi gospu Hucheloup u debeli, crveni i smežurani vrat i reče Grantaiireu: — Dragi moj, ja sam uvijek smatrao vrat jedne žene kao stvar beskrajno delikatnu. Ali Grantaire je dopirao do najuzvišenijih sfera ditiramba. Matelote se bila vratila na prvi kat. Grantaire ju je bio za grlio oko pasa i dugo se cerekao na prozoru. — Matelote je ružna! — vikao je on. — Matelote je ružnoća, o kojoj se sanja. Matelote je himera. Evo tajne nje nog rođenja: jedan gotski patuljak, koji je gradio na kate dralama žljebove u obliku čudovišnih životinja, zaljubi se jednog lijepog dana u jednu od njih, u najužasniju. On je za klinjao ljubav da je oživi, i tako je nastala Matelote. Gle dajte je, građani, ona ima kosu olovne boje kao draga Tizianova, i to je dobra djevojka. Garantiram vam da će se dobro tući. Svaka dobra djevojka ima u sebi jednog heroja, što se tiče gospe Hucheloup, to je hrabra starica. Pogledajte njene brkove! Naslijedila ih je od svog muža. Husarka, pa da! I ona će se tući. Same njih dvije zaplašit će svu vojsku iz oko lice Pariza. Drugovi, mi ćemo srušiti vladu, to je istina, kao što je istina, da postoji petnaest srednjih kiselina između margarinske kiseline i mravlje kiseline. Uostalom, to mi je sasvim svejedno. Moj otac me je oduvijek mrzio jer nisam mogao da razumijem matematiku. Ja razumijem samo lju bav i slobodu. Ja sam dobričina Grantaire! Kako nisam imao 299

nikada novaca, nisam se priučio na njega i tako mi novac ni kad nije manjkao; ali da sam ja bio bogat, ne bi više bilo siromaha! Vidjeli biste! Ah, kad bi dobra srca imala kese! Kako bi išlo sve drukčije! Zamišljam Isusa Krista s bogat stvom Rothschilda. što bi on dobra učinio! Matelote, polju bi me! Vi ste sladostrasni i bojažljivi! Vi imate obraze koji traže poljubac sestre, i usne koje ištu poljubac dragoga! — šuti, bure jedno! — reče Courfevrac. Grantaire odgovori: — Ja sam kapetan i majstor poljskih igara! Enjolras, koji je stajao na vrhu barikade s puškom u ruci, diže svoje lijepo strogo lice. Enjolras, znate već, imao je u sebi nečeg spartanskog i nečeg puritanskog. On bi po ginuo u Termopilama s Leonidom i spalio bi Droghedu s Cromvvelom. — Grantaire! — viknu on — idi se istrijezni negdje vani. Ovo je mjesto zanosa, a ne pijanstva. Ne prljaj barikadu. Ova Ijutita riječ učini na Grantairea čudnovat utisak. Reklo bi se, da je dobio čašu hladne vode posred lica. Odjed nom je izgledao kao otriježnjen. On sjede, nalakti se na stol kraj prozora, pogleda Enjolrasa s neiskazanom blagošću i reče mu: — Ti znaš da ja vjerujem u tebe. — Idi. — Ostavi me da spavam ovdje. —■ Idi spavaj gdje na drugome mjestu — viknu Enjolras: Ali Grantaire, upirući još jednom na njega svoje nježne i mutne oči, odgovori: — Ostavi me da spavam ovdje, dok ne umrem. Enjolras ga prezirno pogleda: — Grantaire, ti si nesposoban da vjeruješ, da misliš, da hoćeš, da živiš i da umreš. Grantaire odgovori ozbiljnim glasom: — Vidjet ćeš. On promuca još nekoliko nejasnih riječi, zatim njegova glava teško padne na stol i, što je dosta česta pojava u drugom periodu pijanosti, u koju ga je Enjolras tako surovo i naglo gurnuo, trenutak poslije toga on je već spavao. 300

IV POKUŠAJ UTJEHE NAD UDOVOM HUCHELOUP Bahorel, zadivljen barikadom, vikao je: — Evo dekoltirane ulice! Kako je to lijepo! Courfevrac, rušeći pomalo krčmu, pokušao je utješiti udo vicu krčmaricu: — Majko Hucheloup, zar se niste nedavno tužili da vas je redarstvo kaznilo zato, što je Gibelotte istresla jedan stolnjak kroz prozor? — Da, dobri moj gospodine Courfevrac. Ah, Bože, zar ćete i taj stol metnuti u to vaše čudo? Pa za stolnjak hajde de, ali i za jedan lonac cvijeća, koji je pao s tavanskog prozora na uli cu, vl ada mi je uz el a sto franaka gl obe. Zar t o nij e strahota! — Dabome, majko Hucheloup, i mi ćemo vas osvetiti. U ovome odštećivanju, koje joj je bilo nuđeno, majka Hucheloup izgleda da nije shvatila svoju korist. Bila je zado voljna kao ona arapska žena, koja se otišla tužiti ocu, pošto je dobila ćušku od svoga muža, tražeći osvetu i govoreći: — Oče, ti duguješ mome mužu uvredu za uvredu. — Otac upi ta: — Po kome si obrazu dobila ćušku? — Po lijevom obrazu. — Otac joj udari ćušku po desnom obrazu i reče: — Sad si osvećena. Idi reci tvome mužu, da je on ćušio moju kćer, ali da sam ja ćušnuo njegovu ženu. Kiša je, međutim, prestala. Novi su borci bili stigli. Rad nici su donijeli ispod svojih bluza bačvicu baruta, košaru punu vitriola, dvije ili tri karnevalske baklje i dugu košaricu punu lampiona, zaostalih od »kraljeva rođendana«. Taj je ro đendan bio sasvim nedavno, jer je bio proslavljen 1. svibnja. Govorilo se da je ovo streljivo dolazilo od nekog mesara iz predgrađa Saint-Antoine po imenu Pepin. Slomljena je jedi na ulična svjetiljka ulice Chanvrerie, odgovarajuća svjetiljka ulice Saint-Denis i sve svjetiljke okolnih ulica, Mondetour, Labudove, Propovjednika i Velike i Male Truanderie. Nad svim tim upravljali su Enjolras, Combeferre i Cour fevrac. Sada su se podizale istovremeno dvije barikade, obje 301

L

naslonjene na kuću Korinta i pod pravim kutom; veća je zatvarala ulicu Chanvrerie, druga je zatvarala ulicu Mondetour prema Labudovoj ulici. Ova posljednja barikada, veoma uzana, bila je sagrađena samo od buradi i kamenja. Bilo je tu oko pedeset radnika: trideset od njih imali su puške, jer su putem učinili opću pozajmicu u nekoj trgovini oružja. Ništa čudnije i šarenije od ove čete. Jedan je imao odi jelo s dugačkim kaputom, konjaničku sablju i dva pištolja, jedan drugi je bio bez kaputa, u košulji, s nekim okruglim šeširom i kesom za barut o bedrima, treći je bio prekriven s devet listova sivoga papira i naoružan sedlarskim šilom. Bio je jedan, koji je vikao: Istrijebimo ih do posljednjeg i onda umrimo na vrhu našeg boda! Taj baš nije imao bod. Drugi jedan nosio je preko svoga redengota remene i nabojnjaču narodnog gardiste; zaklopac nabojnjače bio je ukra šen ovim natpisom od crvene vune: Javni red. Mnogo pušaka s brojevima legija, malo šešira, nijedne kravate, mnogo golih ruku, nekoliko kopalja. Dodajte k tome sva doba starosti, sva lica, mali blijedi mladići, lučki radnici opaljeni suncem. Svi su se žurili i pomažući jedan drugome pričali su o mogućim izgledima — da će pomoć doći oko tri sata ujutro — da se sigurno može računati na jednu pukovniju — da će sav Pariz ustati. Strašni razgovori, u koje je ulazila neka vrsta srdačne veselosti. Reklo bi se, da su to braća; nisu znali imena jedni drugima. Velike opasnosti imaju tu ljepotu što ističu na svjetlost bratstvo nepoznatih. Vatra je bila naložena u kuhinji i tu su se talili u jednom kalupu za metke vrčevi, žlice, viljuške, sav krčmin pribor od alpake. Kraj sveg toga se pilo. Čahure i naboji vukli su se po stolovima sa čašama vina. U dvorani s bilijarom gospa Hucheloup, Matelote i Gibelotte, različito izmijenjene strahom, koji je jednu zaglupio, drugu zadihao, treću razbudio, derale su stare krpe i pravile vatu i povoje; tri su im pobunjenika pomagali, tri kosmate ljudine, bradate i brkate, koji su čistili vatu i pred kojima su one drhtale od straha. Čovjek visoka rasta, koga su Courfevrac, Combeferre i Enjolras bili zapazili u trenutku, kada se pridružio četi na uglu Billetteske ulice, radio je na maloj barikadi i bio je od 302

koristi. Gavroche je radio na velikoj. Što se tiče mladića, koji je bio čekao Courfevraca kod njegove kuće i koji ga je pitao za gospodina Mariusa, njega je nestalo otprilike u 1 času, kada su prevrnuli omnibus. Gavroche, potpuno van sebe i presretan, preuzeo je na sebe, da podstrekava. Išao je ovamo-onamo, penjao se, silazio, opet se penjao, bučio, blještao. Izgledalo je, da je on bio tu za hrabrenje sviju. Zar je on imao kakvu žaokiu? Imao je, dabome, svoju bijedu; zar je imao krila? Imao je, dabome, svoju radost. Gavroche je bio vihor. On se bez prestanka vi dio, bez prestanka čuo. On je ispunjavao zrak, jer je istovremeno bio svuda. To je bila gotovo razdražljiva posvudnost; nije se moglo zastati s njim. Ogromna barikada osjećala ga je na svojim sapima. On je smetao besplosličarima, raspaljivao lijenčine, oživljavao umorne, dosađivao zamišljenima, jedne veselio, druge zadihavao, neke razljutio, sve ih pokretao, bo jednog studenta, ujedao jednog radnika, slijetao, zaustavljao se, opet polazio, letio iznad huke i napora, skakao od ovih onima, šaputao, zujao i dražio svu zapregu; muha ogromnih revolucionarnih Kola. Vječno kretanje je bilo u njegovim malim rukama i vječno vikanje u njegovim malim plućima. — Hrabro! Još kamenja! Još bačava! Još toga tamo! Gdje ga ima? Košaru ruševina da se ovdje začepi ova rupa. Sa svim je mala, ta vaša barikada. To treba rasti. Sve tu mećite, sve tu gurajte, sve tu bacajte. Rušite kuću. Držite, evo sta klenih vrata. To začudi radnike, koji uzviknuše: — Staklena vrata! Šta bi ti htio da se radi sa staklenim vratima, tuberkulo (krumpirče)! — Herkuli ste vi sami! — odvrati Gavroche. — Staklena vrata na barikadi, to je silno! To ne sprečava da ona bude napadnuta, ali smeta da bude zauzeta. Zar niste nikad krali jabuke preko zida, na kome ima komadića stakla. Staklena vrata režu vam žuljeve na nogama narodne garde, kada hoće da se popne na barikadu. Pa to je poznato! Staklo je izdaj ničko! Boga mi, nemate baš živahnu maštu, drugovi moji! 303

Uostalom, bio je bijesan zbog svog pištolja bez kokota. Išao je od jednog do drugog, tražeći: — Pušku. Zašto mi ne date pušku? — Tebi pušku? — reče Combeferre. — Gle! — odvrati Gavroche — a zašto ne? Imao sam ja jednu pušku i 1830, kada smo se svađali s Karlom Desetim. Enjolras slegne ramenima. — Kada bude dosta za ljude, dat ćemo i djeci. Gavroche se gordo okrenu i odgovori mu: — Ako pogineš prije mene, ja ću uzeti tvoju. — Derište! — reče Enjolras. — Žutokljunče! — reče Gavroche. Zalutali kicoš, koji je prolazio krajem ulice, privuče pažnju na sebe. Gavroche mu dovikne: — Hodite s nama — mladiću! Pa dobro, zar baš ništa ne ćete učiniti za tu staru domovinu? Kicoš pobježe. V PRIPREME Listovi toga doba, koji su tvrdili da je barikada ulice Chanvrerie, su ih ipak našli skrivene u podrumu. 22*

339

Jedno dirljivo uzbuđenje pomuti radost oslobođene barikade. Obavljeno je prozivanje. Manjkao je jedan ustanik. Ko ji? Jedan od najdražih, jedan od najvaljanijih, Jean Prou-vaire. Potražiše ga među ranjenima, tu ga nije bilo. Potra-žiše ga među poginulima, ni tu ga nije bilo. Očevidno, da su ga zarobili. Combeferre reče Enjolrasu: — Oni imaju našeg druga, ali ini imamo njihova agenta. Je li ti stalo do smrti te špijunčine? — Da — odgovori Enjolrais — ali manje nego do života Jeana Prouvairea. Ovo se događalo u prizemlju blizu Javertova stupa. — Onda dobro — reče Combeferre — privezat ću džep ni rubac za štap, otići kao parlamentar i ponudit ću im, da im vratimo njihova čovjeka za našeg. — Slušaj — reče Enjolras, položivši šaku na ruku Combeferreovu. U to se na kraju Ulice začu neko naročito zveketanje oružja. Ču se muški glas, koji je kriknuo: — Živjela Francuska! Živjela budućnost! Prepoznaše glas Prouvaireov. Sijevnu munja, planu salva. Opet nastade tišina. — Ubiše ga — kriknu Combeferre. Enjolras pogleda Javerta i reče mu: — Ovoga časa strijeljali su te tvoji prijatelji. VI

AGONIJA SMRTI POSLIJE AGONIJE ŽIVOTA Osobitost ove vrste rata je u tome, što se napadaj na barikadu gotovo uvijek čini s lica i što 'se napadači uopće uz državaju od toga, da zaobilaze položaje, bilo što Se boje zasjeda, bilo što ih je strah zaci u krivudaste ulice. Sva pažnja ustanka bila je, dakle, upravljena glavnoj barikadi, koja je

očigledno bila stalno ugroženom tačkom, gdje je borba trebala neminovno početi iznova. Ipak se Marius pobrinuo i za malu barikadu i otišao tamo. Bila je pusta i čuvana samo lampionom, koji je drhtao među kamenjem s pločnika. Uo* štalom, uličica Mondetour i rukavi Male Truanderie i Labu dove ulice bili su duboko mirni. Kad se Marius poslije obavljenog nadzora vraćao, začu svoje ime, izgovoreno u mraku slabim glasom: — Gospodine Mariuse! On uzdrhta, jer je sad prepoznao onaj glas, koji ga je nešto prije pozvao kroz ogradu u ulici Plumet. Nego, sada se taj glas čini kao dah. On se ogleda oko sebe i ne primijeti nikoga. Marius pomisli da se prevario i da je to bila tek halu cinacija, vezana njegovim duhom za neobične realnosti, ko je su se lomile oko njega. On učini jedan korak da izađe iz povučene udubljenosti, u kojoj je bila barikada. — Gospodine Mariuse! — ponovi glas. Ovaj put više nije mogao sumnjati, čuo je jasno i razgovijetno; on pogleda, i ne vidje ništa. — Kraj vaših nogu — reče glas. On se sagne i opazi u mraku jedan oblik, koji se vukao prema njemu. Nešto je hramalo po kaldrmi. To je bilo ono što ga je nagovorilo. Lampion je dopuštao da se raspozna bluza, hlače od grubog poderanog baršuna, bose noge i nešto, što je sličilo na krvavu mlaku. Marius nazre blijedu glavu ikoja se dizala k njemu i koja mu reče: — Zar me ne poznajete? — fiponine. Marius se živo sagne. Bilo je to zaista ono nesretno dijete. Preobučena u muško. — Otkuda vi ovdje? šta radite ovdje? — Umirem — reče mu ona. Ima riječi i događaja koji razbude klonula bića. Marius povika odjednom: 340

341

— Vi ste ranjeni! Čekajte, odvest ću vas u dvoranu. Previt će vas. Je li vam teško? Kako treba da vas uzmem, da vas ne povrijedim? Gdje vas boli? Pomoć! Bože moj! Ali kaikva ste posla vi imali ovdje? I on pokuša, protura pod nju svoju ruku, da bi je podigao. Kako ju je dizao, on dirne njezinu šaiku. Ona kriknu tiho. — Jesam li vas povrijedio? — zapita Marius. — Nešto malo. — Ali ja sam samo dodirnuo vašu šaku. Ona podiže šaiku prema očima Mariosovim i Marius opazi usred te šake crnu 'rupu. — Šta vam je to na ruci? — Prošišana je. — Prostrijelj ena? — Da. — Čime? — Tanetom. — Kako to? — Jeste li vidjeli jednu pušku koja vas je nišanila? — Da, i jednu šaku koja ju je začepila. Mariusa podiđe jeza. — To je bila moja. — Kakva ludost! Jadno dijete! Ali tim bolje, ako je sa mo to, to nije ništa. Dijete, da vas odnesem na krevet. Treba da vas njeguju, ne umire se od prostrijeljene šake. Ona promrmlja: — Tane je prošlo kroz ruku, ali je izašlo kroz leđa. Ne koristi vam da me dižete odavle. Ja ću vam reći, kako ćete me njegovati bolje nego liječnik. Sjednite tu kraj mene na kamen. On posluša; ona nasloni glavu na koljena Mariusova i, ne gledajući ga, reče: — O, kako je to dobro! Kako je to lijepo! Eto! Više me ne boli. Ona poleža tako jedan časak šuteći, okrene lice i pogleda Mariusa. ;

a

onda

s

naporom

— Znate li, gospodine Mariuse? Mučilo me ono što ste vi odlazili u onaj vrt, to je glupo, kad sam vam upravo ja sama i pokazala Ikuću, i pošto sam konačno trebala reći >sebi, da mladić kao vi. . . Ona prekide i otresajući se od sumornih prijelaza, kojih je bez sumnje bilo u njenom duhu, ona prihvati s potresnim osmijehom: — Nalazili ste da sam odvratna, zar ne? Zatim nastavi: — Znate li, vi ste izgubljeni. Sad se već nitko ne može spasiti iz barikade. I gle, ja sam vas baš i dovela amo. Vi ćete umrijeti. Dobro isam računala. Pa ipak, kad sam spazila, da na vas cilja, stavila sam šaku na usta od puščane cijevi. Kako je to smiješno. A to je stoga, što sam htjela umrijeti prije vas. Kad sam dobila onaj metak, dovuikla sam se dovle, nitko me nije vadio, nisu me odnijeli. Čekala sam vas, govo rila sam sebi: Ta zar neće doći? Oh, kad biste samo znali, grizla sam svoju bluzu, tako me je boljelo. Sad mi je dobro. Sjećate li se onoga dana kad sam ušla u vašu sobu, gdje sam se pogledala u vašem ogledalu, i onoga dana, kad sam vas srela na bulvaru blizu pralja usred dana? Kako su ptice pje vale! To nije bilo tako davno. Vi ste mi dali petofranak, a ja vam rekoh: Ne treba meni vaših novaca. Jeste li barem podigli svoj novac? Niste baš bili bogati. Nisam mislila da vam kažem, da ga podignete. Sunce je divno sjalo, nije bilo hladno. Da li se sjećate, gospodine Mariuse? O, ja sam sret na. Cijeli će svijet umrijeti. Imala je izgled bezuman, ozbiljan i ikoji dira u srce. Poderana bluza pokazivala joj je goli vrat. Govoreći, prislanjala je svoju prostrijeljenu šaku na grudi, gdje se vidjela druga rupa i odakle je s vremena na vrijeme izbijao mlaz krvi, kao vino na otvoren čep. Marius je promatrao ovo nesretno stvorenje s dubokim saučešćem. — O — prihvati ona odjednom — ovo se vraća. Ja se gušim. Ona zgrabi svoju bluzu i poče je gristi, a noge joj se počeše kočiti na kaldrmi. 342

343

U taj čas odjekne ea barikadi pijetlovski glas maloga Gavrochea. Dečko se bio popeo na stol, da napund svoju pušku, i veselo je pjevao onda popularnu pjesmu: Kad ugleda Lafayettea, Svaki žandar zaklepeta: Bježimo! Bježimo! Bježimo! Eponine se pridigne, osluhne, zatim promrmlja: — To je on. I okrećući se Mariiuisu: — Moj brat je tamo. Ne treba me vidjeti. Psovao bi me. — Vaš brat? — upita Marius, koji je u najgorčem i najbolnijem kutu svog srca mislio na dužnosti, koje mu je za vjetovao njegov otac prema Thenardierovima — tko je vaš brat? — Onaj mali. — Onaj, što pjeva? — Da. Marius učini jedan pokret. — Oh, ne odlazite! — reče ona — sad više neće dugo trajati. Ona se bila gotovo uspravila, ali joj je glas bio vrlo ni zak i prekidan »tucanjem. Od časa do časa prekidalo se njezino krkljanje. Ona približi, što je god više mogla svoje lice Mariusovu i dodade :s nekom čudnom izrazitošću: — Čujte, ne šalim se. Imam u džepu pismo za vas. Od jučer. Rečeno mi je da ga dam na poštu. Sačuvala sam ga. Nisam htjela da vam dođe u ruke. Ali vi biste ga tražili moguće od mene, kad se budemo opet vidjeli, sad za koji časak. Mi ćemo se opet vidjeti, zar ne? Uzmite svoje pismo. Ona grčevito ščepa ruku Mariusovu svojom prostrijeljenom, ali kao da više nije osjećala nikakve boli. Ona spusti Mariusovu ruku u džep svoje bluze, Marius tu zbilja osjeti nekakav papir. — Uzmite ga — reče ona. Marius uze pismo. 344

Ona učini zadovoljnu i u dsto vrijeme samilosniu kretnju. — A sad, u nagradu za moje muke, obećajte mi . . .

I ona zasta. — Što? — upita Marius. — Obećajte mi! — Obećajem. — Obećajte mi, da ćete me poljubiti u čelo, kad budem mrtva. — Ja ću to osjetiti. Ona ponovno pusti glavu da padne na koljena Mariusova, i kapci joj se sklopiše. Njemu se učini, da je ova jad na duša otišla, fiponine osta nepomična; odjednom, u tre nutku kad je Marius mislio da je zauvijek zaspala, ona po lako otvori oči u kojima se vidjela mračna dubina smrti, i reče mu s naglaskom, čija sladost kao da je već dolazila s nekog drugog svijeta: — I najposlije, eto, gospodine Mariuse, ja kao da sam bila malo zaljubljena u vas. Ona pokuša da se još osmjehne, i izdahnu. VII

GAVROCHE KAO TAČAN OCJENJIVAČ DALJINE Marius je održao obećanje. On spusti poljubac na ono blijedo čelo, na kome se biserio hladan znoj. To nije bila nevjera prema Cosetti, bilo je to zamišljeno i nježno »zbo gom« jednoj nesretnoj duši. Nije bez drhtavice uzeo pismo, koje mu je dala Eponi ne. Odmah je osjetio, da se radi o nekom važnom događaju. Jedva je čekao da ga pročita. Srce je čovječje načinjeno tako, nesretno dijete samo što je sklopilo oči, a Marius zaželi da otvori pismo. Spusti polako pokojnicu na zemlju i ode. Nešto mu je govorilo da nema smisla čitati to pismo kraj ovog lesa. Prikuči se jednoj lojanici u prizemnoj dvorani. Bio je to komadić papira, savijen u pismo i zapečaćen onom ele345

gantnom ženskom brižljivošću. Adresa je bila pisana ženskom rukom i glasila je: »Gospodinu, gospodinu Mariusu Pontmercvju, kod g. Courfevraca, ulica Verrerie, br. 16.« On raspečati pismo i pročita: »Premili moj, jao! Moj otac hoće, da otputujemo odmah. Bit ćemo večeras u ulici Oklopnika br. 7. Za osam dana bit ćemo u Engleskoj, Cosette, 4. lipnja.« Čednost ovih ljubavnika bila je tolika, da Marius nije poznavao čak ni rukopis Cosettin. To, što se dogodilo, može se reći u nekoliko riječi. Sve je to učinila fiponine. Poslije večeri 3. lipnja ona je imala dvostruku misao: da izigra plan svoga oca i onih razboj nika za napadaj na kuću u ulici Plumet, i da rastavi Mariusa od Cosette. Promijenila je odijelo s prvim mladim obješenjakom, na koga se namjerila i ikome se činilo zabavno, da se preobuče kao žensko, dok se fiponine prerušila u mu škarca. Ona je bila, koja je na Marsovu polju dobacila Jeanu Valjeanu odlučnu opomenu: Selite se. Jean Valjean se vratio i zaista rekao Cosetti: Poći ćemo večeras, otići ćemo u ulicu Oklopnika s Toussaintom. Iduće nedjelje bit ćemo u Londonu. Cosette, utučena ovim iznenadnim udarom, napisala je u brzini dva retka Mariusu. Ali kako da odnese to pismo na poštu? Ona nije izlazila sama, a Toussaint, nema sumnje, začuđena takvim nalogom, pokazala bi pismo g. Faucheleventu. U toj neprilici Cosette je kroz rešetku ograde opazila fiponinu u muškom odijelu, kako obilazi neprestano oko vrta. Cosette dozva ovog »mladog radnika«, dade mu petofranak i pismo, rekavši mu: »Nosite odmah ovo pismo na njegovu adresu.« fiponine je spustila pismo u džep. Sutradan, 5. lipnja, bila je otišla Courfevracu da traži Mariusa, ne zato, da bi mu predala pismo, nego — stvar, koju će razumjeti svako zaljubljeno i ljubomorno srce — »da vidi«. Ondje je očekivala Mariusa ili barem Courfevraca —uvijek samo »da vidi«. Kad joj je Courfevrac rekao: — Mi ćemo na barika346

de! — jedna ideja joj prostrijeli duh. Da se baci u tu smrt, kao što bi se bacila u svaku drugu, i da u nju gurne i Ma•riusa. Pošla je za Courfevracom, obavijestila se pouzdano, gdje će podići barikadu, i potpuno uvjerena, da će Marius — pošto nije dobio nikakvu vijest, jer je ona zaplijenila pismo — čim se spusti noć, otići na sastanak kao svake veče ri, ona je oitišla u ulicu Plumet, tu dočekala Mariusa i doba cila mu u ime prijatelja onaj poziv, koji će ga, mislila je, odvesti na barikadu. Računala je na Mariusov očaj, kad ne bude našao Cosette, i nije se prevarila. Ona se vratila sa svoje strane u ulicu Chanvrerie. Malo prije smo vidjeli ono, što je tu učinila. Umrla je s onom tragičnom radošću ljubomornih srdaca, koja uvlače ljubljeno biće u svoju smrt i koja vele: nijedna ga neće imati! Marius obasu poljupcima Cosettino pismo. Ona ga dakle voli! Na trenutak sinu mu pomisao, da ne bi više trebalo umrijeti. Zatim reče: Ona odlazi. Otac je odvodi u Englesku, a moj djed se protivi mojoj ženidbi. Ništa se nije promijeni lo u kobnom udesu. Sanjari, kakav je bio Marius, imaju ovakvih uzvišenih potištenosti, i on je iz njih izišao s tvrdoglavošću očajnika. Umor je života nepodnošljiv, smrt — to je mnogo lakši svršetak. Tada pomisli, da mu ostaje da ispuni dvije dužnosti: obavijestiti Cosettu o svojoj smrti i poslati joj posljednje »zbogom«, i spasiti od neizbježive katastrofe, koja se spremala, ono jadno dijete, brata fiponinina, sina Thenardierova. Imao je uza se jednu lisnicu, istu onu, u kojoj je bila sveska u koju je upisao sve one ljubavne misli za Cosettu. On istrgne iz nje jedan list i napisa olovkom nekoliko redaika: »Naše vjenčanje nemoguće. Tražio sam od djeda dozvolu, nije mi je dao; ja sam bez imetka. Ti isto tako. Dojurih k Tebi, ne nađoh te više. Ti znaš za riječ, koju sam Ti zadao; ja je održavam. Umirem. Ja Te ljubim. Kad budeš ovo čitala, moja će duša biti kraj Tebe i smiješit će Ti se.« Nemajući omotnice, u koju bi metnuo pismo, on se ograniči na to, da ga jednostavno presavije na četvero, i stavi ovu adresu: 347

»Gospođici Cosetti Fauchelevent kod g. Faucheleventa, ulica Oklopnika, br. 7.« Savivši pismo, zasta trenutak zamišljen, opet izvadi lisni-cu, otvori je i istom olovkom napisa na prvom listu ove retke: »Zovem se Marius Pontmercv. Moje tijelo nositi mom djedu, g. Gillenormandu, u ulici Filles-du-Calvaire, br. 6, Marais.« Lisnicu spravi u džep od kaputa, zatim pozva Gavrochea. Gamen, čuvši glas Mariusov, dotrča sa svojim veselim i odanim licem. — Hoćeš li mi učiniti nešto? — Sve — reče Gavroche. — Boga mu božjega! Bez vas bih zaista bio već snjupan. — Vidiš li ovo pismo? — Da. — Uzmi ga. Ostavi odmah barikadu (Gavroche, uzne miren, poče da se češe iza uha) i sutra ujutro predat ćeš ga prema adresi gospođici Cosetti, .kod g. Faucheleventa, u ulici Oklopnika, br. 7. Herojsko dijete odgovori: — Jest, ali kroz to vrijeme zauzet će barikadu, a ja ne ću biti tu. — Barikadu će prema svima izgledima napasti tek pred zoru, a moći će je zauzeti tek sutra o podne. Novi odmor, koji su napadači ostavili barikadi, uistinu se produljivao. Bilo je to jedno od onih prekidanja, tako čestih u noćnim borbama, poslije kojih uvijek slijedi udvostručena žestina. — Pa lijepo — učini Gavroche — a zar ne bih mogao odnijeti vaše pismo sutra izjutra? — Bit će prekasno. Barikada će vjerojatno biti blokirana, sve okolne ulice bit će zaposjednute stražama, pa ne bi mo gao izaći. Zato idi odmah. Gavroche ne nađe nikakva izgovora, zastade neodlučan, češući se sjetno iza uha. Odjednom uze pismo svojim ptičjim pokretom. 348

— Pa dobro — reče. I odjuri uličicom Monde"tour. Gavrocheu je sinula misao, na ikoju se odlučio, ali je on nije rekao, bojeći se, da mu Marius ne bi prigovorio. Evo te misli: — Sada je ponoć, ulica Oklopnika nije daleko, odnijet ću pismo odmah i vratit ću se još za vremena.

KNJIGA PETNAESTA Ulica Oklopnika

BRBLJAVA BUGAČICA Šta isu grčevi jednoga grada prema pobunama jedne duše? čovjek je još veća dubina nego narod. Jean Valjean je u ovom trenutku bio plijen strahotne pobune. Svi ponori bili su se opet otvorili u njemu. I on je također drhtao, kao i Pariz, na pragu jedne revolucije, užasne i mračne. Bilo je dovoljno nekoliko sati, da se njegov udes i njegova savjest naglo prevuku mraikom. I o njemu, ikao i o Parizu, moglo bi se reći: to su dva načela. Bijeli anđeo i crni anđeo uhvatili su se uikoštac nad bezdanom. Koji će od njih dvojice strmo glaviti onog drugog? Koji li će pobijediti? Uoči ovog istog 5. lipnja, Jean Valjean, praćen Cosettom i Toussaintom, bio se smjestio u ulici Oklopnika. Tu ga je očekivala peripetija. Cosette nije napustila ulicu Plumot, da se nije poku šala oduprijeti. Prvi put, otkako su oni živjeli jedno kraj dru gog, volja Cosettina i volja Jeana Valjeana pokazale su se različitima, pa ako se i nisu siuikobile, ipalk su protuslovile jedna drugoj. Bivalo je i tu predbacivanja s jedne strane i nepopustljivosti s druge. Iznenadan savjet: Selite se, bačen od nepoznatog čovjeka Jeanu Valjeanu, uzbunio ga je toliko, da ga je učinio odlučnim. Držao je da je otkriven i da ga gone. Cosette je morala popustiti. Oboje je došlo u ulicu Oklopnika, a da nije otvorilo usta ni progovorilo ni riječi; i jedno i drugo bili su utonuli u 351

svoje vlastite brige; Jean Valjean toliko uznemiren, da nije ni primjećivao žalost Cosettinu, Cosette toliko tužna, da nije ni opažala uznemirenost Jeana Valjeana. Jean Valjean je poveo i Toussaintu, što nije činio nikad za vrijeme svojih prijašnjih odsutnosti. Slutio je, da se možda neće više ni vraćati u ulicu Plumet, a opet nije mogao Toussaintu ostavljati za sobom, ne posvećivati je u svoju tajnu. Uostalom, on je osjećao da je ona odana i pouzdana. Toussaint pak, kao da je bila stvorena za sluškinju kod Jeana Valjeana, nije bila radoznala. Ona je govorila, muca jući jezikom seljanke iz Bamevillea: Eto, ja sam takva; radim svoj posao; drugo nije moj posao. Pri ovom odlasku iz ulice Plumet, 'koji je bio gotovo bježanje, Jean Valjean ponio je sobom samo mirisni kovčežić, nazvan od Cosette nerazdruiivim. Dva putnička sanduka, puna i prepuna, zahtijevala bi nosača, a nosači su svje doci. Uzeli su fijaker, ikoji je došao pred vrata u ulici Babi lon, i odvezli su se. Jedva jedvice uspjela je Toussaint dobiti dopust da smota nešto rublja i odijela i neke sitnice za toaletu, što se tiče Cosette, ona je ponijela samo svoj pisaći pribor, to jest papir za pisma, omotnice i bugačicu. Jean Valjean, da bi povećao samostalnost i sjenovitost ovog iščezavanja, bio je tako udesio odlazak, da paviljon u ulici Plumet ostavi za sam svršetak dana, što je Cosetti dalo vremena, da napiše pisamce Mariusu. Stigli su u ulicu Oklopnika kasno u noći. Legli su šuteći. Stan u ulici OMopnika nalazio se is dvorišta, na drugom katu, sastavljen od dvije spavaće sobe, blagovaonice i kuhinje uz blagovaonicu, s jednom sobicom, u kojoj se nalazio složivi krevet za Toussaintu. Blagovaonica je bila istodobno i predsoblje i rastavljala je dvije ispavaće sobe. Stan je bio snabdjeven svim potrebnim. Došli su k sebi isto onako brzo, kako su se i uznemirili; takva je ljudska priroda. Tek što je Jean Valjean stigao u ulicu Oklopnika, njegova se uznemirenost razbistrila i postepeno iščezla. Ima mjesta, koja umiruju i djeluju na neki

način mehanički na duh. Ulica mračna, stanovnici mirni, te Jean Valjean osjeti ne zna se kakvu zarazu mirnoće u ovoj uličici (Starog Pariza, tako uskoj, da je sagrađena za kola, nijema i gluha usred bučnoga grada, mračna o podne i tako reći nesposobna za osjećanja između dva niza visokih stogodišnjih kuća, koje šute kao starci, što i jesu. U toj ulici ima okamenjene zaboravi. Jean Valjean odahnu u njoj. Kako bi ga tu mogli naći? Prva mu je briga bila da metne nerazdruiivog kraj sebe. Spavao je dobro. Noć umiruje. Sutra ujutro on se probudi gotovo veseo. Nađe, da je blagovaonica divna, iako je bila odvratna, snabdjevena starim okruglim stolom, niskim buffetom, nad kojim je visilo ogledalo, jednim crvotočnim naslonjačem i nekolikim stolcima, zakrčenima od Toussaintinih omota. U jednom od tih omota vidjela se kroz jedan šav odora nekog narodnoga gardista Jeana Valjeana. Što se tiče Cosette, ona reče Toussainti, da joj donese u sobu juhu s jajetom, i pojavila se istom uveče. Oko pet sati, Toussaint, koja je tumarala ovamo-onamo, vrlo zaposlena oko ovog malog namještaja, postavila je na stol u blagovaonici hladne piletine, od koje je Cosette iz poštovanja prema ocu malko Okusila. Kad se i to svršilo, Cosette je pod izgovorom jake gla vobolje rekla »laku noć« Jeanu Valjeanu i zatvorila se u svoju spavaću sobu. Jean Valjean pojede u slast jedno krilo i nalakćen na stol, razvedr avaj ući se malo-pomalo, konačno se potpuno umiri. Dok je ostavljao svoj skromni objed, on je nejasno, u dva tri maha primjećivao mucanje Toussainte, koja mu je govorila: — Gospodine, nešto se dogodilo, u Parizu se tuku. — Ali kako je bio zadubljen u gomilu unutrašnjih kombinacija, nije gotovo ni obraćao pažnje na to. Ili bolje, da ka žemo istinu, nije ni čuo Toussaintu. On ustade, poče šetati od prozora do vrata i od vrata do prozora, sve mirniji i mirniji. S mirnoćom se vrati u njegovu misao i Cosette, jedina briga njegova. Ne da ga je uznemirivala ta glavobolja, mala živčana kriza, pućenje djevojačko, časoviti oblak, bilo pa ga

352

23 Jadnici II

353

nije za dan j dva; nego je on mislio na budućnost i — kao po navici — mislio je o tome s nježnošću. Konačno, nije baš vidio nikakvu zapreku da sretan život opet nastavi svoj tok. U nekim se časovima sve čini nemogućim; u drugim se opet sve pričinja veselo; Jean Valjean se nalazio u jednom od tih dobrih časova. Oni obično dolaze poslije rđavih, kao dan poslije noći, po onom zakonu promjene i suprotnosti, koji je zapravo temelj same prirode, a površni ga duhovi nazi vaju antitezom. U ovoj mirnoj ulici, u kojoj se sklonio, Jean Valjean se oslobodio od svega, što ga je od nekog vremena uznemirivalo. Baš zato, što je gledao mnogo pomrčine, poče on da gleda pomalo i plavetnila nebeskog. Ovo, što je otišao iz ulice Plumet bez ikakvih komplikacija i zlih događaja, izgledalo mu je kao dobro učinjen korak. Možda bi bilo pametno da se udalji iz zemlje, pa makar samo za nekoliko mjeseci, i da ode u London. Pa dobro, otići će. Biti u Francuskoj, biti u Engleskoj, šta bi to smetalo, kad ima Cosettu kraj sebe? Cosette je bila njegova nacija. Cosette je bila dovoljna za njegovu sreću; pomisao pak, da on možda nije dovoljan za sreću Cosettinu, ta ideja, koja je nekad bila njegova groznica i nesanica, nije ; ' chea, ili zaliha naboja za barikadu. Dim je lebdio na ulici kao magla. Onaj tko je vidio oblak, zašao u klisuru između dvije strme hridine, može sebi pred staviti ovaj dim, stiješnjen i kao zbijen između dva mračna 420

reda visokih kuća. Dim se polako penjao i neprestano se obnavljao; otuda neko postepeno mračenje, koje je tamnilo čak dnevnu svjetlost. Jedva ako su se od jednog do drugoga kraja ionako kratke ulice borci mogli vidjeti. Ova polutmina, vjerovatno hotimična i proračunata od zapovjednika, koji su trebali upravljati jurišem, bila je ko risna Gavrocheu. Pod naborima ovog zastora od dima i zahvaljujući svojoj maljušnosti, on je mogao zaci dosta dal eko u ulicu, a da ne bude opažen. On opljačka bez velike opasnosti sedam ili osam prvih nabojnjača. Puzio je potrbuške, galopirao na četiri noge, uzimao svoju košaricu u zube, uvijao se, klizao, ugibao se, zmijuljio se od jednog poginulog do drugog i praznio vojničku torbu ili na bojnjače, kao što majmun otvara orah. S barikade, kojoj je bio još dosta blizu, nisu mu smjeli vi kati neka se vrat i , od st raha da ne svrat e poz ornost na njega. Ali jednom mntvaou, fcoji je bio kaplar, on nađe barut ni rog. — Za nevolju je i to dobro — reče on, stavljajući ga u džep. Idući neprestano naprijed, dospije do mjesta gdje je ma gla puščanog praha postajala providna. I strijelci iz pješaš tva, postavljeni u zasjedu iza njihova zaklona od kaldrme, i strijelci iz okoline Pariza, zbijeni na uglu ulice, pokazivahu odjednom među sobom nešto što se micalo u dimu. U trenutku kada je Gavroche olakšavao od naboja nared nika, ispruženog kraj stupa, jedan metak pogodi lešinu. — Do vraga — reče Gavroche. — Evo, gdje mi ubijaju mrtvace. Jedan drugi metak okrznu pločnik kraj njega. Treći mu izvrnu košaricu. Gavroche pogleda i vidje da to dolazi od vojnika iz pa riške okoline. On sasvim ustade, uspravan, s vlasima na vjetru, podbočenih ruku, s uprtim pogledom u narodne gardiste, koji su pucali, i zapjeva: 421

Svi gadovi u Nenterre, Krivac tome je Voltaire; U Palaiseauu sam glupak, Krivac je Rousseau Jean-Jacques. Zatim digne košaricu, pokupi ne gubeći ni jednoga sve naboje koji su bili ispali, i nastupajući prema puščanoj va tri, on ode isprazniti još jednu nabojnjaču. Tu ga promaši četvrti metak. Gavroche je pjevao: Ja sam mali proleter, Krivac tome je Voltaire; Maleni sam ja čvorak, Krivac tome je JeanJacques. Peti metak uspio je da dobije od njega samo treću strofu: Imao sam karakter, Krivac tome je Voltaire; Bijede mi je prepun džak, Krivac tome je Jean-Jacqu.es. To je tako trajalo neko vrijeme. Prizor je bio strašan i očaravajući. Gavroche ipod palj bom zaguljivao je paljbu. To je vrabac kljucao lovce. Na svaku pucnjavu on je odgovarao jednom strofom. Neprestano su ga nišanili, stalno su ga promašivali. Narodni gardisti i vojnici smijali su se, ciljajući u njega. On bi legao, zatim se dizao, zaklanjao se pred kakvu vežu, zatim iskočio, nestajalo ga, opet se pojavljivao, bježao, vraćao se, odgovarao paljbi praveći »dugi nos«, i ipak pljačkao naboje, praznio nabojnjače i punio svoju košaricu. Buntovnici, trepteći od straha, pratili su ga očima. Barikada je drhtala, a on je pjevao. To nije bilo dijete, to nije bio čovjek; bio je to jedan čudnovati vilinski fakinčic. Meci su jurili za njim, a on je bio hitriji od 422

njih. Igrao se ne zna se kakvu strašnu igru skrivača sa smrću. Kad bi se god približilo pljosnato lice sablasti, fakinčic bi je udarao prstom po nosu. Ipak jedan metak, bolje naciljan ili više podmukao nego drugi, pogodi napokon dijete, koje je sličilo na lutajući plamen. Vidješe kako je Gavroche posrnuo i zatim pao. Cijela barikada imala je samo jedan krik; bilo je nešto od titana Anteja u ovom palčiću; za gamena dodirnuti pločnik, to je kao za titana dodirnuti zemlju. Gavroche je bio pao samo zato, da bi se mogao dići; on ustade sjedeći s dugim mlazom krvi, koji mu je brazdao lice, on diže obje ruke uvis, pogleda na onu stranu, odakle je došao pucanj, i zapjeva: Padoh ko ranjena zvijer, Krivac tome je Voltaire; Ubio me je bedak, Krivac tome je ... Nije dovršio. Jedan drugi metak od istog strijelca zausta vi ga na sredini stiha. Ovog puta on pade licem na pločnik i ne maknu se više. Ova mala velika duša odleti. XVI KAKO SE OD BRATA POSTAJE OTAC U tom istom trenutku — jer oko drame treba da gleda istodobno svuda — nalazila su se u Luxembourškom vrtu dva djeteta, koja su se držala za ruke. Jedno je moglo imati sedam godina, drugo pet. Kiša ih je bila pokvasila i oni su išli stazama sa sunčane strane; stariji je vodio malog. Bili su u krpama i blijedi, imali su izgled divlje ptice. Manji je govorio: — Ja sam gladan. Stariji, pomalo već zaštitnik, držao je svog brata lijevom rukom, a u desnoj je nosio prutić. Bili su sami u perivoju. 423

Ovaj je bio pust. Vrata su bila zatvorena iz redarstvenog opreza zbog ustanka. Trupe, koje su tu bile ulogorene, otišle su da se bore. Otkud su se ova djeca našla u tom parku? Možda su bila pobjegla iz kakve odškrinute redarstvene postaje; možda su se u okolini, na gradskim vratima d'Enfer, ili na esplanadi Zvjezdarnice, ili na obližnjem raskršću nalazila kakva ciganska kola, odakle su ona pobjegla; možda su sinoć prevarili istraživački pogled vrtnog nadzornika u vrijeme zatvaranja i proveli noć u jednoj od onih kućica, u kojima se čitaju novine? Bilo sad kako bilo, stalno je, da su ona lutala i da su izgledala slobodna. Lutati i izgledati slobodan, to znači biti izgubljen. Ovi siroti mališani zaista su bili izgubljeni. Ova dva djeteta bila su ona ista s kojima Gavroche nije znao šta bi radio i kojih se čitalac sjeća. Djeca Thenardierovih, posuđena Magnoni, pripisivani g. Gillenormandu, a sada palo lišće s tih grana bez korijena i bačeno na zemlju od vjetra. Njihova odijela, čista za vrijeme Magnone i koja su njoj služila kao reklama kod g. Gillenormanda, bila su postala krpe. Ova djeca pripadala su odsada statistici »Napuštene djece«, koju redarstvo hvata, kupi, gubi i nanovo nalazi na pariškom pločniku. Bila je potrebna uzbuna jednog takvog dana, pa da ovi mali jadnici budu u ovom parku. Da su ih nadzornici spazili, najurili bi te poderance. Mali sirotani ne ulaze u par kove; međutim, valjalo bi misliti, da oni, kao djeca, imaju pravo na cvijeće. Ovi naši -mališani bili su tu, zahvaljujući zatvorenim kućnim vratima. Oni su se ovamo prokrijumčarili. Ušuljali su se u bašču i u njoj su i ostali. Zatvorena vrata ne otpuštaju svoje čuvare, smatra se, da se nadzor i dalje vrši, ali nad zor popušta i odmara se; i čuvari, sudjeluju također u op ćoj uzrujanosti i više zauzeti izvana nego iznutra, nisu više gledali u bašču i nisu vidjeli ova dva prestupnika. Prošle večeri padala je kiša, pa, štaviše, i malo ujutro. Ali u lipnju se pljusak ne računa. Jedva ako se i primijeti je424

dan sat poslije oluje, da je ovaj lijepi plavi dan plakao. Zem lja se ljeti tako brzo osuši kao obraz u djeteta. U ovom trenutku solsticija podnevna svjetlost tako reći zadaje bol. Ona sve uzima. Pripija se i slaže se na zemlju s nekom vrsti usisivanja. Reklo bi se da je sunce žedno. Je dan pljusak, to je čaša vode; jedna se kiša tako brzo popije. Ujutro je još sve mokro, uveče je već sve prašno. Ništa nije ljepše od zelenila, koje je kiša umila, a sun čana zraka otrla; to je topla svježina. Vrtovi i livade, ima jući vode u svojem korijenju i sunca u svojim cvjetovima, postaju kadionice i dime se svim svojim mirisima zajedno. Sve se smije, pjeva, nudi se. čovjek se osjeća blago pijan. Proljeće je privremeni raj; sunce pomaže čovjeku da čeka. Ima bića koja ne traže više; ima ljudi, koji, imajući nebeskog plavetnila, vele: to je dosta! Mislioci, udubljeni u čudo, crpeći u obožavanju prirode ravnodušnost prema do bru i prema zlu, promatrači svemira, s puno zadovoljstva udaljeni od čovjeka, koji ne razumiju da vode računa o gladi ovih, o žeđi onih, o golotinji siromaha po zimi, o limfatičkom krivljenju hrptenice slabokrvnog mališana, o bijed noj postelji, o tavanu, o tamnici i o prnjama dršćućih djevojaka, kada se može sanjariti pod drvećem; duhovi mirni i strašni, nemilosrdno zadovoljni, čudna stvar, beskonačnost im je dovoljna! Za onu veliku potrebu čovjeka, konačnost koja dopušta obuhvatanje, oni ne znaju. Oni i ne pomišljaju na konačnost, koja usvaja napredak i uzvišeni red. Neodređenost, koja nastaje iz ljudske i božanske kombinacije beskonačnog i konačnog, nije im shvatljiva. Jedino, kad su na samu s bezmjernošću, onda se smiješe. Nikad radost, neprestani zanos. Udubiti se, to je njihov život. Povijest čovječanstva za njih je samo jedna parcela. Sve nije tu; istinsko Sve ostaje vani; pa čemu se onda baviti tom pojedinošću, čovjekom? Čovjek trpi, to je moguće; ali pogledajte zvijezdu Aldebaran, kako se rađa! Majka nema više mlijeka, novorođenče umire, ne znam o tome ništa, ali pogledajte samo ovu divnu ružu, koju daje kožica zguljena ispod jeline kore, kada se gleda kroz mikroskop! usporedite, molim vas, najljepšu malinesku čipku s ovim! Ovi mislioci zaboravljaju voljeti. Zo425

dijak ih je toliko osvojio, da ih sprečava da vide dijete koje plače. Bog im pomračuje dušu. To je duhovna porodica istodobno malih i velikih. Njoj je pripadao Horacije, njoj je pripadao Goethe, a možda i La Fontaine; divni egoisti beskonačnosti, mirni gledaoci bola, koji ne vide Nerona ako je lijepo vrijeme, kojima sunce skriva lomaču, koji bi gledali giljotiniranje tražeći u njemu kakav efekt svjetla, koji ne čuju ni krik, ni jecaj, ni hropac, ni zvonjavu na uzbunu, kojima je sve dobro, jer postoji mjesec svibanj, koji su zadovoljni dokle god je purpurnih i zlatnih oblaka iznad njihove glave i koji su odlučili da budu sretni do iscrpljenja zvjezdane svjetlosti i ptičje pjesme. To su sjajni mračnjaci. Oni i ne slute da su vrijedni sažaljenja. Zaista, oni su vrijedni žaljenja. Tko ne plače, taj i ne vidi. Treba im se diviti i treba ih žaliti, kao što bismo žalili i divili se jednom biću, koje bi bilo ujedno dan i noć, koje ne bi imalo očiju ispod obrva, a koje bi imalo zvijezdu nasred čela. Ravnodušnost tih mislilaca, to je — prema nekima — neka viša filozofija. Dobro: ali u toj uzvišenosti ima slabosti. Može se biti besmrtan i šepav; dokaz Vulkan. Može se biti više nego čovjek i manje nego čovjek. U prirodi ima ogromnih nepotpunosti. Tko zna, da sunce nije slijepo? Ali šta onda? Kome vjerovati? Tako bi izvjesni geniji, izvjesni uzvišeni ljudi, ljudi-zvijezde, mogli da se prevare. Ono što je gore, na vrhu, na zenitu, ono što šalje toliko svjetlosti na zemlju, vidjelo bi slabo, ne bi vidjelo? Ne. Ali šta ima onda iznad sunca? Bog. 6. lipnja 1832, oko jedanaest sati prije podne Luxembourg, osamljen i opustio, bio je krasan. Zasađeno drveće i ale je slali su jedno drugom utjehe i sjene. Grane, lude na podnevnoj svjetlosti, izgledale su kao da pokušavaju zagrliti se. U javorovima je bila čitava huka od sjenica, vrapci su likovali, djetlići su se penjali uz kestene, kuckajući kljunom u rupe na kori. Gredice cvijeća priznavale su zakonito kraljevstvo ljiljana; najuzvišeniji od svih mirisa je onaj, koji izlazi iz bjeline. Udisao se malo oštri miris karanfila. Stare vrane po visokom drveću. Sunce je pozlaćivalo, rumenilo i 426

palilo tulipane, koji nisu ništa drugo, nego neka vrsta plamenova pretvorenih u cvjetove. Svuda oko tulipanskih gredica brujale su pčele, iskre tih plamenih cvjetova. Sve je bilo ljupkost i veselje, čak i pljusak, koji se spremao; ovo obnavljanje, kojim će se koristiti cvijeće, nije zadavalo nimalo brige; laste su ljupko prijetile da će letjeti nisko. Tko je bio tu, udisao je sreću; život je ugodno mirisao; priroda je uzdk sala čednost, pomoć, potporu, očinstvo, milovanje, zoru. Misli koje su padale s neba, bile su blage kao djetinja ružica, koju ljubite. Kipovi ispod drveća, nagi i bijeli, imali su odjeću sjen ke, prorešetanu svjetlošću; te boginje bile su sve u dronj cima od sunca; svuda su im visile zrake. Oko velikog basena zemlja je već bila toliko sasušena, kao da je ispečena. Bilo je dosta vjetra, da bi se dizale ovdje-ondje male pobune prašine. Nekoliko žutih listova, zaostalih od prošle jeseni, veselo su se naganjali i sličili su na fakinčiće koji se igraju. Obilje svjetlosti imalo je nešto što umiruje. Život, sok bujnosti u biljkama, toplota, mirisi, sve se to prelijevalo; po onome što je otvoreno, osjećala se ogromnost izvora; u svima tim dasima prožetim ljubavlju, u tom komešanju odbljesaka i odsjeva, u toj čudotvornoj rasipnosti zraka, u tom neodređenom izlijevanju rastopljenog zlata, osjećalo se rasipanje neiscrpnog; a iza te veličanstvenosti, kao iza neke plamene zavjese, naslućivao se Bog, taj milijunaš zvijezda. Zahvaljujući pijesku, nije bilo ni jedne mrlje blata; zahvaljujući kiši, nije bilo ni zrnca pepela. Grmovi tek što su se okupali; svima baršunima, svima satenima, svima sjajevima, svima zlatima, koja izlaze iz zemlje pod oblikom cvijeća, nije se moglo ništa prigovoriti. Ova je raskoš bila čista. Velika šutnja sretne prirode ispunjavala je bašču. Nebeska šutnja, koja je u skladu hiljadu muzika, s gukanjem gnijezda, zujanjem rojeva, podrhtavanjem vjetra. Sva harmonija ovoga godišnjeg doba vršila se u jednom ljupkom skladu; ulazi i izlazi proljeća obavljali su se određenim redom; jorgovani su svršavali, jasmini počinjali; neko cvijeće je zakasnilo, neki kukci poranili; avangarda crvenih lipanjskih leptira bratimila se s arijergardom bijelih svibanjskih leptira. Platane 427

su mijenjale kožu. Povjetarac se zatalasao u ogromnoj veli- čanstvenosti kestenova. To je bilo divno. Jedan veteran iz obližnje vojarne, koji je kroz rešetkastu ogradu gledao proljeće, govorio je: — Evo proljeća u stavu »mirno!« i u svečanoj odjeći. Sva priroda je ručala; svijet je bio za stolom; bilo je vrijeme; veliki plavi stolnjak bio je razastrt na nebu i veliki zeleni stolnjak na zemlji; sunce je blistalo u punom sjaju kao u Italiji. Bog je priređivao ručak svemiru. Svako biće imalo je svoju pašu ili svoju hranu. Golub je nalazio konop-ljino sjeme, zeba je nalazila prosa, crvendać je nalazio crviće, pčela je nalazila cvijeće, muha je nalazila infuzorije, lasta je nalazila muhe. Jedno je pomalo proždiralo drugo, u tome i leži tajna zla pomiješanog s dobrim; ali nijedna životinja nije imala prazan želudac. Dva mala napuštena djeteta bila su došla do velikog ba- sena i, malo zbunjeni tom velikom svjetlošću, gledali su da se sakriju, nagon siromaha i slabog pred raskošju, makar ona bila i bezlična; i oni su se skrivali iza kućice s labudovima. Tu i tamo, s vremena na vrijeme, kada bi vjetar duvao na tu stranu, čuli su se nejasno uzvici, neka buka, neka vrsta tresaka, koji su bili puškaranje, i tupi udari, koji su bili to povski pucnji. Bilo je dima iznad krovova tamo prema glav nom trgu; jedno zvono, kao da je zvalo, zvonilo je u daljini. Ova djeca kao da nisu razaznavala ovu viku. Mali je ponavljao s vremena na vrijeme poluglasno: — Ja sam gladan. Gotovo u isto vrijeme, kad i ova dva djeteta, jedan dru gi par je prilazio velikom basenu. Bio je to jedan čičica od svojih pedeset godina s jednim dečkom od šest godina. Ci-čica je vodio dečka za ruku. Bez sumnje otac sa svojim si nom. Šestogodišnji dečko držao je u ruci veliki kolač. U to su doba izvjesne kuće iz ulice Madame i iz ulice d'Enfer, koje su gledale na Luxembourški park, imale ključ od perivoja, kojim su se stanovnici tih kuća služili, kad su vrata zatvorena. Ova je povlastica od tog doba ukinuta. Ovaj otac i sin došli su bez sumnje iz jedne od takvih kuća. 428

Dva mala sirotana gledala su kako dolazi »ovaj gospo din«, i sakrila su se još više. Ovaj je gospodin bio jedan buržuj. Možda isti, koga je jednog dana čuo Marius kroz svoju ljubavnu groznicu kako baš kraj ovog istog velikog basena savjetuje svom sinu, »da izbjegava pretjeranosti«. Imao je izgled ljubaznog i ponosi tog čovjeka i usta, koja se nisu zatvarala, te su izgledala u stalnom osmijehu. Ovaj mehanički smiješak, izazvan velikim vilicama i malom količinom kože, pokazuje prije zube nego dušu. Dijete sa svojim nagriznutim i nedovršenim kolačem, izgledalo je sito. Dijete je bilo obučeno kao narodni gardist zbog pobune, a otac je ostao u građanskom odijelu, kao buržuj, iz opreza. Otac i sin zastali su kod velikog basena, gdje su se igrala dva labuda. Ovaj buržuj je, čini se, naročito volio labudove. Sličio je na njih po tome, što je hodao kao oni. Za sada su labudovi plivali, što je njihov glavni talenat, i bili su divni. Da su dva mala sirotana prisluškivala i da su bili u dobi razumijevanja, mogli su prikupiti riječi jednog ozbiljnog čovjeka. Otac je govorio sinu: — Mudrac je zadovoljan s malim. Pogledaj mene, sine moj. Ja ne volim raskoš. Nikad nisam oblačio odijela išarana zlatom i dragim kamenjem; ja ostavljam taj lažni sjaj slabo ustrojenim dušama. Ovdje potmuli krikovi, koji su dolazili od strane glavne tržnice, odjeknuše jače, s podvostručenom zvonjavom i hukom. — šta je to? — upita dijete. — To su Saturnove svetkovine. On je htio time reći da se tada živjelo u vremenu nereda. Odjednom on ugleda dva mala poderanca, gdje mirno stoje iza zelene kućice za labudove. — To je početak — reče on. I poslije kratke šutnje dodade: — Anarhija ulazi u Bašču. 429

Međutim je dijete zagrizlo u kolač, nadopunilo zalogaj i odjednom počelo plakati. — Zašto plačeš? — upita otac. — Nisam više gladan — reče dijete. Očev osmijeh postade izrazitiji. — Ne jede se kolač samo kad je čovjek gladan. — Ovaj mi je kolač dosadan. Mastan je. — Nećeš ga jesti? — Ne. Otac mu pokaza labudove. — Baci ga ovim pticama plivačicama. Dijete je oklijevalo. Kad vam se kolač više ne jede, to još uvijek nije razlog, da ga date. Otac nastavi: — Budi čovječan. Treba imati sažaljenja prema sirotim životinjama. I uzevši kolač od svog sina, on ga baci u basen. Kolač pade dosta blizu obali. Labuđi su bili daleko, usred basena, i zabavljeni oko nekog plijena. Nisu vidjeli ni ovog građanina, ni kolač. Osjećajući da bi kolač mogao propasti i uzrujan tim besciljnim topljenjem kolača, buržuj se dade na telegrafiranje rukama, koje najzad privuče pažnju labudova. Ugledali su gdje nešto plovi, okrenuli su se kao lađe, što oni i jesu, i uputili se kolaču polako, s blaženim dostojanstvom, koje pristaje bijelim pticama. — Labudovi (les cvgnes) razumiju znakove (les signes) — reče buržuj, zadovoljan svojom duhovitom igrom riječi. U tom trenutku još jače poraste udaljena huka iz grada. Ovog puta bila je to nesreća. Bilo je zamaha vjetra, koji su govorili razgovjetnije od drugih. Vjetar, koji je duvao u tome trenutku, donio je jasno udaranje bubnja, uzvike, pojedi ne puščane hice i salve, sumorne odgovore zvonjave na uz bunu i tupe udare topa. To je palo u isto vrijeme s jednim crnim oblakom, koji je naglo sakrio sunce. Labuđi nisu još bili stigli do kolača. — Hajdmo kući — reče otac — napadaju Tuileriese. On nanovo uze svog sina za ruku. Zatim nastavi: 430

— Od Tuileriesa do Luxembourga ima tek razmak, koji razdvaja kraljevstvo od pairstva; to nije mnogo. Puščanih će hitaca biti kao kiše. On pogleda u oblak. — A možda će i sama kiša padati; i nebo se umiješalo; mlađa grana je osuđena, vratimo se brzo. — Ja hoću vidjeti labuđe kako jedu kolač — reče dijete. Otac odgovori: — To bi bilo neoprezno. I on odvede svog malog buržuj a. Sin, žaleći za labuđima, okretao je glavu prema basenu, sve dok mu ga nije sakrio red drveća. Međutim, istodobno s labuđima približavala su se kolaču i dva mala sirotana. Kolač je plovio na vodi. Manji je gledao kolač, veći je gledao za građaninom, koji je odlazio. Otac i sin uđoše u labirint staza, koje vode na velike ste penice kod šumarka prema ulici Madame. Ćim su se izgubili s vidika, stariji brzo leže potrbuške, na zaobljeni kameni rub basena i držeći se za kamen lijevom rukom, nagnut nad vodom, pruži desnom rukom prutić prema kolaču. Videći neprijatelja, labudovi pohitaše i u žurbi učiniše kretnju grudima, korisnu malom »ribaru«; labuđi odgurnuše vodu i jedan od tih blagih koncentričnih talasa polako pokrenu kolač k dječakovu prutiću. Baš kad su labuđi stizali u blizinu obale, prutić dotakne kolač. Dijete udari brzo prutićem, privuče kolač, poplaši labuđe, dohvati kolač i ispravi se. Kolač je bio mokar, ali oni su bili gladni i žedni. Stariji podijeli kolač na dva dijela, jedan veliki i jedan mali, mali dio uze za sebe, veći dade svome malom bratu i reče mu: Njupaj! XVII MORTUUS PATER FILIUM MORITURUM EXPECTAT Marius je bio skočio iz barikade. Combeferre za njim. Ali bilo je kasno. Gavroche je bio mrtav. Combeferre je donio natrag košaricu s nabojima. Marius je donio dijete. 431

...... J *. II

Jao! mišljaše on. Ono, što je otac toga djeteta učinio za njegova oca, to je on vraćao sinu; samo što je Thenardier iznio njegova oca živog, a on je iznio dijete mrtvo. Kada je Marius stupio u barikadu s Gavrocheom u rukama, imao je, kao i dijete, lice ogrezlo u krvi. U trenutku, kada se sagnuo da digne Gavrochea, metak mu je okrznuo glavu; on to nije čak ni primijetio. Courfevrac odveza svoju kravatu i previ Mariusovo čelo. Položiše Gavrochea na stol, gdje je već ležao Mabeuf i razastriješe nad oba tijela crni pokrivač. Bilo je dovoljno pok rivača i za starca i za dijete. Combeferre razdijeli naboje iz košarice, koju je bio donio. Svaki čovjek je imao sada da ispali još petnaest naboja. Jean Valjean još je uvijek bio na istom mjestu, nepomičan kod svoga stupa. Kad mu je Combeferre pružio njegovih petnaest naboja, on zanijeka glavom. — Evo jednog rijetkog čudaka — šanu Combeferre Enjolrasu. On pronalazi način, da se ne bije na ovoj barikadi. — što mu ne smeta da je brani — odgovori Enjolras. — Heroizam ima svoje čudake — odvrati Combeferre. Courfevrac, koji je to bio čuo dodade: — To je druga vrsta, nego čiča Mabeuf. Stvar koju treba zabilježiti, bila je u tome, da je vatra, koja je obasipala barikadu, jedva uznemirivala njenu unutrašnjost. Oni, koji nisu nikad prošli kroz vihor ovih vrsta ratova, ne mogu sebi predstaviti, kakvi su čudnovati trenuci mira upleteni u ove potrese. Tu se seta ovamo-onamo, razgovara se, šali se, besposlici. Nekom koga mi poznajemo, rekao je jedan borac usred treštanja karteča: Mi smo ovdje kao na nekom drugarskom ručku. Barikada ulice Chanvrerie, ponavljamo, izgledala je iznutra sasvim mirna. Svi preokreti i sve promjene bili su već ili tek što nisu bili iscrpljeni. Položaj je od kritičnog postao opasan, a od opasnog je, bez sumnje, prelazio u očajan. Koliko je položaj postajao mračniji, toliko je sve više i više osvjetljavala barikadu purpurna svjetlost heroizma. Enjolras, ozbiljna lica, dominirao je njome u stavu mladog Spartanca, koji posvećuje svoj goli mač mračnom duhu Epidotasa.

Combeferre je u pripasanoj pregači previjao ranjenike; Bossuet i Feuillv punili su nabojnjače barutom iz roga, što ga je Gavroche našao na poginulom kaplaru, i Bossuet je govorio Feuillvju: Skoro ćemo uzeti poštanska kola za kakvu drugu planetu; Courfevrac je na nekoliko kamena iz kaldrme redao cijeli jedan arsenal, svoj štap sa štiletom, svoju pušku, dva pištolja i jedan bokser, sve to s pažljivošću mlade djevojke, koja uređuje svoje stvari. Jean Valjean, nijem, gledao je u zid pred sobom. Jedan radnik je s pomoću konopa pricvršćivao na glavu široki slamnati šešir majke Hucheloup, zbog straha od sunčanice, kako je govorio. Mladići iz društva Cougourde d'Aix veselo su razgovarali među sobom, kao da se žure još posljednji put govoriti svojim narječjem. Joly, koji je skinuo ogledalo Hucheloupove udovice, gledao je svoj jezik. Neki su borci pohlepno jeli tvrde, gotovo pljesnive ko rice kruha, koje su pronašli. Marius se brinuo o tome, šta će mu reći njegov otac. XVIII ORAO POSTAO PLIJEN Zadržimo se na jednoj psihološkoj činjenici, svojstvenoj barikadama. Ništa što karakterizira ovaj čudnovati ulični rat, ne smije biti izostavljeno. Kakva god bila ona čudna unutrašnja mirnoća, o ikojoj smo malo prije govorili, barikada ipak ostaje vizija za one, koji su unutri. U građanskom ratu ima apokalipse, ima nečeg nerazjašnjenog, sve magle nepoznatog miješaju se u ova divlja buktanja, revolucije su sfinge i svaki, tko je prošao kroz barika du, misli da je prošao kroz kakav san. Označili smo već — što se tiče Mariusa — ono što se osjeća na tim mjestima, i vidjet ćemo posljedice toga; to je i više i manje nego život. Kada iziđete iz barikade, ne znate šta ste u njoj vidjeli. Bili ste strašni, a ne znate za to. Bili ste tu okruženi borbenim idejama, koje su imale čovječja lica; bili ste stavili glavu u svjetlost budućnosti. Bilo je ispruženih 28 Jadnici II

432

433

mrtvaca i fantoma, koji su stajali, časovi su bili kolosalni i sličili su na časove vječnosti. Živjeli ste u smrti. Sjenke su prolazile. Šta je to bilo? Vidjeli ste ruke umrljane krvlju; to je bilo strašno zagušivanje, to je također bio užasan mir; ima razjapljenih usta koja viču, a ima i drugih razjapljenih usta, koja šute; bili ste u dimu, možda u noći. Mislite da ste dotakli groznu vlagu nepoznatih dubina; gledate ispod nokata nešto crveno. Ne sjećate se više ništa. Vratimo se u ulicu Chanvrerie. Odjednom, između dvije salve, čulo se daleko udaranje sata, koji je izbijao. — Podne — reče Combeferre. Dvanaest udaraca još nije bilo odzvonilo, kad Enjolras skoči, stade uspravno i kriknu s vrha barikade ovaj gromoviti uzvik: — Ponesite u kuću kamenja. Poredajte ih na prozore i tavanske otvore. Prva polovina ljudi k puškama, druga ka menju. Ne smijemo gubiti ni časka. Odred vatrogasaca, sa sjekirama na ramenima, bio se pojavio u borbenom redu na kraju ulice. On je mogao biti samo čelo jedne kolone; a koje kolone? jurišne kolone, naravno; vatrogasci, koji su imali razrušiti barikadu, uvijek moraju prethoditi vojnicima, koji imaju da je osvoje. Nesumnjivo se približavao trenutak, koji je od Clermont-Tonnerra nazvan godine 1822. »naponom svih snaga«. Enjolrasova zapovijed bude izvršena s pravilnom žurbom, svojstvenom brodovima i barikadama (dva jedina bojišta, odakle se ne može uteći). Dvije trećine kamenja, koje je Enjolras dao nagomilati pred vratima Korinta, bile su za manje od jedne minute prenesene na prvi kat i na tavan, i prije no što je istekla druga minuta, to je kamenje bilo upravo umjetnički poredano jedno na drugo, zazidavajući do polovine prozor prvoga kata i tavanske prozorčiće. Nekoliko otvora, brižno ostavljenih od Feuillvja, glavnog zidara, dozvoljavalo je da se provuku puščane cijevi. Ovo utvrđivanje prozora moglo se obaviti to lakše, što je karteč prestao sipati. Oba 434

topa pucala su sada tanetima na središte barikade, da tu na prave prolom i po mogućnosti sve prirede za juriš. Kada je kamenje, namijenjeno krajnjoj obrani, bilo na svome mjestu, Enjolras naredi da se odnesu na prvi kat butelje, što ih je bio smjestio ispod stola, na kome je ležao Mabeuf. — Tko će to piti? — zapita ga Bossuet. — Oni — odgovori Enjolras. Zatim su barikadirali prozor u prizemlju i držali u pripravnosti gvozdene poluge, kojima se noću zatvaraju iznutra vrata na krčmi. Tvrđava je bila potpuna. Barikada je bila bedem, krč ma je bila kula. Kamenjem, koje je ostalo, zatvoriše prolom. Kako su branitelji jedne barikade uvijek primorani šte djeti streljivo i kako napadači to znadu, oni obavljaju svoj raspored s nekom vrstom izazivačke dokolice, izlažu se pri je vremena vatri, ali više prividno nego stvarno. Priprava za juriš vrši se uvijek nekom metodičkom sporošću; poslije slijedi grom. Ova sporost je dopustila Enjolrasu, da sve pregleda i da sve usavrši. Osjećao je da, kada takvi ljudi umiru, njihova smrt mora biti remek-djelo. On reče Mariusu: — Nas smo obojica vođe. Ja idem da unutra izdam po sljednje naredbe. Ti ostani vani i pazi. Marius se namjesti za promatranje navrh barikade. Enjolras naredi, da se zabiju vrata na kuhinji, koja je, kako se sjećate, bila previjalište. — Krv ne smije poprskati ranjenike — reče on. On dade posljednje upute u prizemnoj dvorani odsječenim, ali potpuno mirnim glasom; Feuillv je slušao i odgovarao za sve. — Na prvom katu držite u pripravi sjekire za odsijecanje stuba. Imate li ih? — Da — reče Feuillv. — Koliko? — Dvije sjekire i jedna pila. 28*

435

— Dobro. Nas je još dvadeset i šest boraca na nogama. Koliko ima pušaka? — Trideset četiri. — Osam više. Držite i tih osam pušaka napunjenih kao i druge i pod rukom. Sablje i pištolji neka su za pašom. Dva deset ljudi na barikadu, šest u zasjedu na tavanu i na prozor prvoga kata, da pucaju na napadače kroz rupe u kamenju. Neka ovdje ni jedan radnik ne ostane neupotrijebljen. Malo kasnije, kad bubanj udari na juriš, neka onih dvadeset odo zdo pojure na barikadu. Koji stignu prvi, imat će bolja mjesta. Pošto je naredio ove mjere, on se okrene Javertu i re če mu: — Nisam te zaboravio. I stavljajući pištolj na stol dodade: — Posljednji koji izađe odavde, razmrskat će glavu ovom špijunu. — Ovdje? — upita jedan glas. — Ne, ne miješajmo ovaj leš s našima. Može se prijeći preko male barikade prema uličici Mondetour. Visoka je sve ga četiri stope. Ovaj je čovjek čvrsto vezan. Tamo ćete ga odvesti i pogubiti. Netko je u ovom trenutku bio hladnokrvniji od Enjolrasa; to je bio Javert. Ovdje se pojavi Jean Val jean. Bio je pomiješan u skupini ustanika. On se izdvoji i reče Enjolrasu: — Vi ste zapovjednik? — Da. — Vi ste mi malo prije zahvaljivali? — U ime republike. Barikada ima dva spasitelja: Mariusa Pontmercvja i vas. — Mislite li da to zaslužuje kakvu nagradu? — Naravno. — Pa dobro, ja tražim jednu nagradu. — Koju? — Da ja prosviram tane kroz glavu onom čovjeku. 436

Javert diže glavu, ugleda Jeana Valjeana, gotovo neprimjetno se trgne i reče: — Pravo je. Enjolras je, međutim, punio svoju karabinku; on prijeđe očima oko sebe: I okrenu se .Teanu Valjeanu: — Uzmite špijunčinu. Jean Valjean uze zaista Javerta pod svoju vlast, sjedajući na kraj stola. On dohvati pištolj i zvek dade na znanje da ga je napunio. Gotovo u istom trenutku začu se svirka trublje. — K oružju! — viknu Marius s vrha barikade. Javert se stade smijati onim nečujnim smijehom, koji mu je bio svojstven, i uperivši pogled u buntovnike, reče im: — Ni vi niste baš u boljem stanju od mene. — Svi napolje! — viknu Enjolras. Buntovnici pojuriše u gomili i izlazeći, dobiše u leđa, neka nam se oprosti taj izraz, ovu riječ Javertovu: — Do skorog viđenja! XIX

JEAN VALJEAN SE OSVEĆUJE

/ /

Kada je Jean Valjean ostao sam sa Javertom, on odriješi uže kojim je zarobljenik bio vezan preko pojasa i čiji se čvor nalazio ispod stola. Zatim mu dade znak da ustane. Javert posluša, s onim neopisivim smiješkom, u kome se koncentrira nadmoćnost vlasti i u lancima. Jean Valjean uze Javerta za uzicu, kao što se stoka uzima za ular, i vukući ga za sobom iziđe iz krčme, polako, jer je Javert vezanim nogama mogao činiti samo male korake. Jean Valjean držao je pištolj u ruci. Tako su prešli unutrašnji trapez barikade. Buntovnici, svi zabavljeni predstojećim jurišem, bili su okrenuti leđima. 437

Marius osamljen, na lijevom kraju opkopa, vidje ih gdje prođoše. Ova skupina osuđenika i krvnika osvijetli se grobnim sjajem, koji mu je bio u duši. Jean Valjean prevede s nešto muke svezanog Javerta, ne puštajući ga ni začas, preko malog opkopa u ulici Mondetour. Kada su prekoračili taj opkop, nalazili su se njih dvojica u uličici. Nitko ih nije vidio. Ugao kuća skrivao ih je od pobunjenika. Leševi, izneseni iz barikade, sačinjavali su strašnu gomilu na nekoliko koraka. U gomili mrtvaca raspoznavalo se jedno modro lice, raspletene kose, jedna probušena šaka i jedna polunaga dojka žene. To je bila fiponine. Javert pogleda koso tu mrtvu ženu i duboko miran reče poluglasno: — čini mi se da poznajem ovu žensku. Zatim se okrene prema Jeanu Valjeanu. Jean Valjean stavi pištolj pod pazuho i uperi na Javerta pogled, kome nisu bile potrebne riječi da kaže: — Javerte, to sam ja. Javert odgovori: — Naplati se. Jean Valjean izvadi iz svog prsluka nož i otvori ga. — Nož! — uzviknu Javert. — Imaš pravo. To ti bolje pristaje. Jean Valjean presiječe uzicu koju je Javert imao na rukama, zatim, sagnuvši se, konopac koji je imao na nogama; i dižući se, reče mu: — Slobodni ste. Javerta nije bilo lako začuditi. Ipak, koliko god je vladao sobom, nije mogao da se otme nekom uzbuđenju. On osta zabezeknut i nepomičan. Jean Valjean nastavi: — Ne vjerujem da ću izaći odavle. Međutim, ako bih kakvim slučajem izišao odavde, ja stanujem pod imenom Fauchelevent u ulici Oklopnika, broj sedam. Javertovim licem prijeđe tigrovsko mrštenje, što mu otkri jedan kraj usta, i on promrmlja kroza zube: — Čuvaj se. 438

I

— Odlazite — reče Jean Valjean. Javert prihvati: — Rekao si Fauchelevent, ulica Oklopnika? — Broj sedam. Javert poluglasno ponovi: — Broj sedam. On zakopča svoj redengot, vrati vojničku tvrdoću svo jim leđima, okrene se, skrsti ruke držeći bradu u jednoj šaci i pođe u pravcu glavne tržnice. Jean Valjean ga je pratio očima. Poslije nekoliko koraka Javert se okrene i dovikne Jeanu Valjeanu. — Dosadni ste mi. Radije me ubijte. Javert nije ni sam primijetio da ne govori više »ti« Jeanu Valjeanu. — Odlazite — reče Jean Valjean. Javert ode laganim koracima. Trenutak (kasnije on je zalazio za ugao ulice Propovjednika. Kada je Javert iščezao, Jean Valjean ispali pištolj u zrak. Zatim se vrati u barikadu i reče: — Gotovo je. Za to vrijeme, evo što se dogodilo. Marius, više zabavljen vanjskim nego unutrašnjim dije lom barikade, nije dotle ni pogledao pozornije špijuna, koji je bio svezan u dnu prizemne dvorane. Kad ga je sad vidio gdje prekoračuje barikadu, idući da umre, on ga prepozna. On se sjeti redarstvenog nadzornika iz ulice Pontoise i dva pištolja, koje mu je on dao i kojima se poslužio, on, Marius, baš u ovoj istoj barikadi; i ne samo da se sjećao lica, već se sjećao i imena. Ova uspomena bila je ipak maglovita i nejasna, kao i sve druge njegove misli. On ne izreče tvrdnju, već stavi sebi pitanje: — Da nije ovo onaj redarstveni nadzornik, koji mi je rekao da se zove Javert? Možda je još bilo vrijeme da se toga čovjeka zaštiti? Ali trebalo je najprije znati je li to sigurno taj Javert. Marius doviknu Enjolrasu, koji tek što se bio namjestio na drugom kraju barikade: 439

. il*

— — — — — — —

Enjolras! Šta je? Kako se zove ovaj čovjek ovdje? Tko? Redarstveni izvidnik. Znaš li mu ime? Naravno, rekao nam je. Kako se zove? — Javert. Marius se uspravi. U tom trenutku začu se hitac iz pištolja. Jean Valjean se opet pojavi i viknu: — Gotovo je! Neka sumorna hladnoća prijeđe srcem Mariusovim. XX MRTVI IMAJU PRAVO, A ŽIVI NEMAJU KRIVO Agonija barikade tek što je bila počela. Sve je sudjelovalo u tragičnoj veličanstvenosti uzvišenog trenutka; hiljadu tajanstvenih tresaka u zraku, duh oruža nih gomila stavljenih u pokret u ulicama koje se nisu vi djele, neprekidan galop konjaništva, koji se čuo od vremena do vremena, teško drndanje topništva u hodu, salve i topovsko pucanje, koji su se ukrštali u labirintu Pariza, dimovi bitke, koji se pozlaćeni penju iznad krovova, ne zna se kakvi udaljeni krikovi neodređeno strašni, svuda munje, koje prijete, zvonjava na uzbunu sa Saint-Merryja, koja je sada imala zvuk jecaja, toplina vremena, sjajnost neba punog sunca i oblaka, ljepota dana i strahotna šutnja kuća. Jer od prošle večeri oba reda kuća ulice Chanvrerie bila su postala dvije zidine; surove zidine, vrata zatvorena, prozori zatvoreni, kapci zatvoreni. U tim vremenima, tako različitim od ovih u kojima se mi nalazimo, kada bi došao čas, u kome je narod htio pro čistiti kakvu situaciju koja je već i suviše trajala, kakav da rovani ustav ili kakav zakoniti parlament, kada bi opći gnjev bio razasut u zraku, kada bi grad pristao na trganje svojih pločnika, kada bi ustanak šaputao buržoaziji na uho svoju 440

lozinku i bio priman od nje sa smiješkom, tada bi stanovnik tako reći prožet pobunom, bio pomagač borcu i kuća bi se bratimila s improviziranom tvrđavom, naslonjenom na nju. Kada situacija ne bi bila sazrela, kada ustanak ne bi bio prihvaćen, kada bi se gomila odricala pokreta, bilo je svršeno s borcima, grad se pretvarao oko pobune u pustinju, duše su se sleđivale, pribježišta se zazidavala, ulica bi se načinila klisurom, koja će pomoći vojsci zauzeti barikadu. Ne pokreće se jedan narod prepadom i brže nego što on sam hoće! Teško onome tko ga pokuša prisiliti na nešto! Jedan narod ne trpi da mu se zapovijeda. Pobunjenici po staju kužni. Kuća je bedem, vrata su otkaz, fasada zid. Taj zid vidi, čuje, ali neće. On bi se mogao otvoriti i spasti vas. Ne. Taj zid je sudac. On vas gleda i osuđuje vas. Kakva su sumorna stvar te zatvorene kuće! Izgledaju mrtve, a žive su. Život, koji kao da je tu obustavljen, traje neprestano u njima. Nitko nije izašao odatle već dvadeset i četiri sata, ali nema nikoga tko bi nedostajao. U unutrašnjosti te stijene ide se ovamo-onamo, lijega se, ustaje se; tu ste u krugu porodice; tu se pije i tu se jede; tu vlada strah, strašna stvar! Strah ispri čava ovu strašnu negostoljubivost; on tu upleće uznemirenost kao olakotnu okolnost. Katkad se i to događalo, strah postaje strast. Užas tu i tamo. Ova dva čovjeka nisu se mogla spaziti lako, osim sa su protnoga keja, i da ih je tko promatrao s te daljine, čovjek, koji je išao naprijed, izgledao bi mu kao neko nakostriješeno, odrpano i sumnjivo biće, a drugi kao klasično i službeno lice, u redengotu vlasti, zakopčanom do grla. Čitalac bi možda prepoznao dva čovjeka, kad bi ih vidio izbliza. Sta je bio cilj ovom posljednjem? Vjerojatno, da drugoga toplije odjene. Kada čovjek, koga država odijeva, goni čovjeka u dronjcima, on to radi zato, da i od njega načini čovjeka, koga dr žava odijeva. Cijelo se pitanje sastoji samo u boji. Biti odje ven u plavo, to je ugodno; biti odjeven u crveno, to je ne prijatno. Vjerojatno je, da je prvi htio izbjeći kakvu neprijatnost i kakav purpur te vrste. Što ga je drugi puštao da ide naprijed, i što ga još nije ščepao, to je po svoj prilici bilo u nadi, da će ga odvesti do kakvog značajnog sastanka i do kakvog dobrog lova. Ova delikatna operacija zove se »praćenje«. Ovu pretpostavku čini potpuno vjerojatnom to, što je za kopčani čovjek, videći s obale jedan fijaker, koji je prazan prolazio nasipom, dao znak kočijašu; kočijaš shvati, vidje sigurno s kime ima posla, okrenu ikola i stade nasipom pra titi ukorak ova dva čovjeka. Ovo nije bilo opaženo od sumnjivog i odrpanog lica, koje je išlo naprijed. Fijaker je vozio uz drvored Elizejskih polja. Nad kozli ćem se vidjelo kočijaševo poprsje, s bičem u ruci. 492

Jedna od tajnih uputa redarstvenim izvidnicima sadrži ovaj član: — »Imati uvijek u blizini jedna kola iz grada, za slučaj potrebe.« I sve tako, svaki sa svoje strane, manevrirajući besprije kornom strategijom, ova su se dva čovjeka približavala nagnutom putu, koji vodi s nasipa na obalu i koji je tada dozvoljavao kočijašima fijakera, koji su dolazili iz Pariza, da privedu konje k rijeci i napoje ih. Ovaj nagnuti put uklo njen je kasnije radi simetrije. Konji crkavaju od žeđi, ali oku je milina pogledati. Bilo je vjerojatno, da će se čovjek u bluzi popeti tim putem, kako bi pokušao pobjeći u Elizejska polja, mjesto ukrašeno drvećem, ali i načičkano stražarima, i gdje bi onaj drugi lako dobio pomoć. Ovaj dio nasipa udaljen je vrlo malo od ove kuće, koju je 1824. iz Moreta donio u Pariz pukovnik Brack i koju zovu kućom Franje Prvog. Tu je u blizini jedna stražarska postaja. Na veliko čudo onoga, koji bi ga promatrao, gonjeni čovjek ne pope se putem, koji vodi do pojila. On je i dalje išao obalom duž nasipa. Njegov je položaj postajao očigledno kritičan. Šta bi mogao učiniti, osim da skoči u Seinu? Nikakva mogućnost više, da se popne na nasip. Nema više nagnutog puta, i nema stuba; a bili su sasvim blizu mjesta obilježenog zavojem Seine prema Jenskomu mostu, gdje se obala sve više sužava i svršava uzanim jezičkom, koji se gubi u vodi. Tu je on neizbježno imao biti blokiran između strmog zida na desnoj strani, rijeke na lijevoj strani i sprijeda, i vlasti za leđima. Istina, ovo iščezavanje obale bilo je sakriveno pogledu gomilom zemlje i pijeska, visokom šest do sedam stopa, koja je potjecala od tko zna kakvog rušenja. Zar se ovaj čovjek nadao da će se uspješno sakriti iza ove gomile zemlje, koju je bilo dovoljno samo zaobići, pa da se on tu pronađe? Ta ratna lukavština bila bi djetinjasta. On sigurno nije mislio na to. Čednost lopova ne ide tako daleko. Gomila zemlje pravila je uz vodu neku vrstu brežuljka, koji se nastavljao u obliku rta do nasipnog zida. 493d

Praćeni čovjek stiže do tog malog brdašca, obiđe ga tako da se izgubi iz vidika onom drugom. Ovaj, kako nije vidio, nije bio ni viđen; on to iskoristi da napusti svako prikrivanje i da pođe vrlo brzo. Za neko liko trenutaka bio je kod gomile zemlje i zaobiđe je. Tu zastade, preneražen. Čovjeka, koga je gonio, nije više bilo tu. čovjek u bluzi potpuno je iščeznuo. Obala je išla jedva još trideset metara od gomile pije ska, a zatim je ulazila u vodu, koja je zapljuskivala zid nasipa. Bjegunac nije mogao skočiti u Seinu, niti se popeti uz nasip, a da ne bude opažen od onoga koji ga je pratio. Šta se dogodilo s njim? Čovjek u zakopčanom redengotu pođe do kraja obale i ostade tu nekoliko časaka, zamišljen, stisnutih šaka, pretražujući očima. Odjednom se lupi po čelu. Na mostu, gdje se svršava zemlja i gdje počinje voda, opazio je gvozdenu rešetku, široku, nisku, na luk, proviđenu teškom bravom i tri masivne šarke. Ova rešetka, neka vrsta vrata probijenih pri dnu nasipa, gledala je kako na obalu, tako i na vodu. Neka kav crvenkasti potok pretjecao je ispod nje. Ovaj se potok ulijevao u Seinu. Iza njenih teških, zarđalih poluga vidjela se neka vrsta mračnog presvođenog hodnika. Čovjek prekriži ruke i stade gledati rešetku s izrazom prijekora. Ovaj pogled nije bio dovoljan. On pokuša da je odgur ne; on je uzdrma, ali ona se držala čvrsto. Bilo je vjerojat no, da je malo prije bila otvorena, premda se nije čula nikakva škripa, čudnovata stvar kod zarđale rešetke; ali bilo je sigurno da je bila nanovo zatvorena. To je značilo, da onaj, pred kime su se ova vrata otvorila, nije imao otpirač, nego ključ. Ova očiglednost bijesnu odjedanput u glavi čovjeka, koji se naprezao da uzdrma rešetku, i otrže mu ovaj zlovo ljan usklik: — To je ipak previše! Državni ključ! 494

Zatim se odmah umiri i izrazi čitav jedan sivijet unutrašnjih misli ovim riječcama, naglašenima gotovo ironično: — Vidi! vidi! vidi! vidi! Pošto je ovo izrekao, nadajući se tko zna čemu, ili da će vidjeti druge unići, on se namjesti kao na stražu iza gomile zemlje, sa strpljivim bijesom psa koji vreba. Fijaker pako, koji se upravljao po svemu njegovu držanju, bio je zastao iznad njega, uz ogradu. Kočijaš, predviđajući dugo stajanje, objesi svojim konjima na glavu zobnicu. Rijetki prolaznici na Jenskome mostu okretali bi gla vu, prije no što bi se udaljili, da pogledaju začas ova dva nepomična detalja pejzaža, čovjeka na obali, fijaker na nasipu. IV I ON NOSI SVOJ KRIŽ Jean Valjean bio je opet pošao i nije se više zaustavljao. Ovaj je hod bio sve tegobniji. Visina se ovih svodova mijenja. Srednja je visina otprilike pet stopa i šest palaca i bila je proračunana za visinu jednog čovjeka; Jean Valjean bio je primoran sagnuti se, da ne bi Marius udarao o svod; trebalo se 'svakog trenutka sagnuti, onda se ispraviti, bez prestanka pipati zid. I zid i pod su uslijed ljigavosti i vlage bili slabi oslonci za ruke i za noge. Prorijeđeni odbljesci otvora pojavljivali su se u vrlo velikim razmacima i bili su tako blijedi, da je tu puno sunce sličilo na mjesečinu; sve ostalo bila je magla, smrad, neprovidnost, crnilo. Jean Va ljean bio je gladan i žedan; naročito žedan; a ovo je bilo, kao i more, mjesto puno vode, koja se ne može piti. Njegova snaga, koja je, kako znamo, bila neobično velika i vrlo malo opala uslijed starosti, hvala njegovu skromnom i umjerenom životu, počinjala je ipak slabiti. Obuzimao ga je umor; i snaga je — opadajući — uvećavala težinu tereta. Marius, možda mrtav, bio je težak kao mrtva tijela. Jean Valjean ga je tako držao, da mu prsa ne budu pritisnuta i da može što bolje disati. Osjećao je između svojih nogu brzo promicanje šta495

kora. Jedan se od njih toliko preplašio, da ga je ujeo. Od vremena do vremena dopirao je do njega kroz otvore za provjetravanje po koji dah svježeg zraka, koji bi ga oporavio. Moglo je biti tri sata poslije podne, kada je stigao do pojasnog kanala. Najprije je bio začuđen iznenadnim proširenjem. Odjednom se našao u galeriji, čije zidove nisu dosizale njegove ispružene ruke, i pod nekim svodom, koji njegova glava nije dodirivala. Veliki kanal zaista je širok osam stopa, a visok sedam. Na mjestu, gdje se kanal Montmartre spaja s Velikim kanalom, dvije druge galerije, kanal ulice Provence i kanal Klaonice, dolaze i stvaraju raskršće. Između ova četiri puta netko manje oštrouman zastao bi neodlučan. Jean Valjean odluči se za najširi, to jest za pojasni kanal. Ali ovdje se opet nametalo pitanje: penjati se ili silaziti? On pomisli da je sada prešno i da treba pod cijenu svake opasnosti izaći sada na Seinu. Drugim riječima, da treba silaziti. On pođe lijevo. Dobro je učinio, jer bi bilo pogrešno misliti da pojasni kanal ima dva izlaza, jedan prema Bercvju, drugi prema Passyju, i da je on, kao što mu ime tvrdi, podzemni pojas Pariza na desnoj obali. Veliki kanal, koji nije ništa drugo — to ne treba zaboraviti — nego stari potok Menilmontant, svršava s jednim slijepim završetkom, ako se ide uz njega, to jest prema njegovoj staroj polaznoj tački, koja je bila nje gov izvor na podnožju brežuljka Menilmontant. On nema neposredne veze s krakom, koji skuplja vodu Pariza počevši od četvrti Popincourt i koji utječe u Seinu kroz kanal Amelot iznad starog otoka Louviersa. Ovaj krak, koji dopunjuje glavni pribirajući kanal, rastavljen je od njega ispod ulice Menilmontant debelim zidom, koji obilježava podjelu vode uzvodno i nizvodno. Da se Jean Valjean u galeriji pe njao, on bi poslije hiljadu napora, iscrpljen, umoran, izdi šući u mraku, stigao do jedne zidine. Bio bi izgubljen. Strogo uzevši, vraćajući se po svojim stopama, polazeći hodnikom ulice Filles-du-Calvaire, pod uvjetom da ne zastane neodlučan na raskršću Boucherot, uzimajući hodnik Saint496

Louis, zatim lijevo mali kanal Saint-Gilles, zatim okrećući desno i izbjegavajući galeriju Saint-Sebastien, on bi mogao dospjeti u kanal Amelot i odatle, pod uvjetom da ne zaluta u nekoj vrsti slova »F«, koje se nalazi ispod Bastille, mogao bi izbiti na izlaz na Seinu u blizini Arsenala. Ali za to bi trebalo poznavati skroz i naskroz sva ova grananja u tom golemom koralju kanala. Međutim, moramo naglasiti, on nije znao ništa od svih ovih strašnih ulica, po kojima je hodao; i da ste ga zapitali, gdje se nalazi, on bi odgovorio: u noći. Njegov mu je instinkt dobro poslužio. Silaziti, u tom je zaista bio moguć spas. On ostavi na desnoj svojoj strani ona dva hodnika, koji se granaju u obliku šape pod ulicom Laffitte i ulicom Saint- Georges, i drugi hodnik Chaussee d'Antina, koji skreće. Nešto malo iza jednog utoka, koji je vjerojatno bio krak Madeleine, on se zaustavi. Bio je vrlo umoran. Jedan dosta širok otvor, bez sumnje ventil iz ulice Anjou, bacao je dosta jaku svjetlost. Jean Valjean, nježnim pokretom, kakav bi imao brat za svoga ranjenog brata, položi Mariusa uz okrajak kanala. Krvavo lice Mariusa pojavi se pod bijelom svjetlošću otvora, kao u dnu kakve grobnice. Oči su mu bile zaklopljene, kose prilijepljene za sljepoočnice kao četkice osušene u crvenoj boji, ruke mlitave i mrtve, udovi hladni, imao je .usirene krvi oko usana. Gruda usirene krvi bila se zau stavila u čvoru njegove kravate; košulja je ulazila u rane, odijelo mu se češalo o otvorene rasjekotine živog mesa. Jean Valjean, otvarajući mu vrhovima prstiju odijelo, stavi mu ruku na srce, srce je još kucalo. Jean Valjean razdera svoju košulju, zavi rane što je bolje mogao i zaustavi krv koja je tekla; zatim, nagnuvši se u ovom poludanu nad Mariusom još uvijek bez daha, on ga pogleda s neizrecivom mržnjom. Rastvarajući Mariusovo odijelo, on je našao u džepovima dvije stvari, kruh, koji je tu bio zaboravljen od prošle večeri, i lisnicu Mariusovu. On pojede kruh i otvori lisnicu. Na pr voj stranici nađe četiri retka ispisana Mariusovom rukom. Sjećate se: 32 Jadnici II

497

»Zovem se Marius Pontmercv. Moje tijelo odnesite mom djedu, g. Gillenorinandu, ulica Filles-du-Calvaire, br. 6, Marais.« Jean Valjean pročita ove retke pri svjetlosti otvora i osta trenutak kao zadubljen u samog sebe, ponavljajući poluglasno: ulica Filles-du-Calvaire, broj šest, gospodin Gillenormand. On spremi lisnicu u džep Mariusov. Pošto je bio jeo, snaga mu se vratila; on uze opet Mariusa na leđa, brižljivo mu prisloni glavu na svoje desno rame i pođe opet niz kanal. Veliki kanal, upravljen prema spuštanju vode dolinom Menilmontanta, dugačak je gotovo dvije milje. Na dosta velikoj dužini on je popločen. Ovu gomilu imena pariških ulica, kojom mi objašnjujemo čitatelju podzemni hod Jeana Valjeana, Jean Valjean nije znao. Ništa mu nije kazivalo, kojom gradskom zonom prolazi, ni koliki je put prevalio. Jedino sve jače bljedilo svjetlosti, koje bi od vremena do vremena nalazio na svome putu, označavalo mu je, da se sunce uklanja i da će skoro početi da zalazi; a kako je drndanje kola iznad njegove glave od stalnog postalo isprekidano, pa zatim sasvim prestalo, on iz toga zaključi, da se više ne nalazi u središtu Pariza i da se približava kakvom osamljenom dijelu grada, u blizini vanjskih bulvara i posljednjih kejeva. Tamo, gdje ima manje kuća i manje ulica, kanal ima manje otvore. Mrak je postao gušći oko Jeana Valjeana. On je ipak išao naprijed, pipajući u mraku. Ovaj mrak odjednom posta strašan. V

PIJESAK I ŽENA IMAJU NEKU IZDAJNIČKU FINOĆU Osjećao je da ulazi u vodu i da nema više pod nogama kaldrme, već blato. Događa se katkada na nekim obalama Bretagne ili Škotske, da čovjek, putnik ili ribar, hodajući za vrijeme oseke po pijesku, daleko od prave obale, opazi iznenada, da već 498

nekoliko časaka ide s nešto muke. Obala je pod njegovim nogama kao od smole; potplat se na nju* lijepi; to nije više pijesak, to je lijepak. Obala je potpuno suha, ali pri svakom koraku koji učinite, čim dignete nogu, otisak, koji ona ostavlja, ispuni se vodom. Međutim, oko nije primijetilo nikakvu promjenu; beskrajna je obala ravna i mirna, sav pijesak ima isti izgled, ništa ne razlikuje zemljište, koje je čvrsto, od zemljišta, koje nije čvrsto; mali veseli roj morskih ušenaca i dalje hučno skakuće pod nogama prolaznika. Čovjek ide svojim putem, ravno pred sobom, skreće prema zemlji, nastoji da se približi obali. Nije zabrinut. Zabrinut, zbog čega? Jedino osjeća, kao da težina njegovih nogu raste sa svakim korakom koji učini. Iznenadno on upada. Upada za dva ili tri palca. Zbilja, nije baš na pravom putu; on se zaustavlja, da se orijentira. Odjednom pogleda u svoje noge. Njegove su noge iščezle. Pijesak ih pokriva. On izvlači svoje noge iz pijeska, hoće da se vrati po svojim stopama, vraća se natrag, on upada sve dublje. Pijesak mu dolazi do gležanja, on se izvlači odatle i skače nalijevo, pijesak mu dolazi do cjevanica, on skače nadesno, pijesak mu dolazi do koljena. Tada on uviđa s neiskazanim užasom, da je zašao na živu obalu i da je pod njim strašni elemenat, gdje čovjek ne može koračati, kao što ni riba ne može plivati. On baca svoj teret, ako ga ima, on izbacuje tovar, olakšava se kao lađa u opasnosti; prekasno je, pijesak je iznad koljena. On zove, maše šeširom ili rupcem, pijesak ga sve više i više osvaja; ako je obala pusta, ako je zemlja predaleko, ako je prudina osobito zloglasna, ako nema heroja u okolici, svršeno je, on je osuđen na lagano tonjenje u živi pijesak. On je osuđen na to strašno polagano zakopavanje, neminovno, neumitno, koje se ne može ni usporiti ni ubrzati, koje traje satima, koje se oteže u beskonačnost, koje vas guta dok sto jite, slobodni u punom zdravlju, koje vas vuče za noge, koje vas pri svakom naporu koji pokušavate, koje vas pri svakom kriku koji ispuštate, vuče još niže, koje vas hoće kao kazniti za vaš otpor udvostručenjem stezanja, a koje uvlači čovjeka u zemlju, ostavljajući mu da kroz sve to vrijeme gleda horizont, drveće, ze^a ^olja, dimove sela u ravnici, jedrila lađa na 32*

499

mom, ptice koje lete i pjevaju, sunce, nebo. Tonjenje u pijesak, to je grob kojHma svoju plimu i koji se penje iz dubine zemlje k živom biću. Svaki je trenutak neumitni grobar. Jadnik pokušava da sjedne, da legne, da puzi; svi pokreti koje čini, zakopavaju ga: uspravlja se — tone; osjeća kako ga guta; kriči, preklinje, dovikuje oblacima, krši ruke, očajava. Eto ga u pijesku već do pasa; pijesak dosiže do grudi; on je sada tek poprsje. Diže ruke, ječi bijesno, zariva nokte u pijesak, hoće da se uhvati za taj pepeo, oslanja se na laktove da bi se izvukao iz ovih mekanih spona, mahnito jeca; pijesak se penje. Pijesak dosiže ramena; pijesak dosiže vrat! sada se vidi samo lice. Usta viču, pijesak ih puni; tišina. Oči još gledaju, pijesak ih zatvara; noć. Zatim se smanjuje čelo, malo kose podrhtava iznad pijeska, jedna šaka pomalja se, probija površinu žala, miče se, maše, i nestaje. Kobno zbrisavanje jednog čovjeka. Katkad se konjanik zaglibljuje s konjem; katkad se taljigaš zaglibljuje s taljigama; sve tone pod pijesak. To je brodolom, koji nije na vodi. To zemlja utapa čovjeka. ZemJja, natopljena oceanom, postaje vučja jama. Ona se predstavlja kao ravnica, a otvara se kao val. Bezdan ima ovakvih izdaj stava. Ovakav mračan doživljaj, uvijek moguć na ovoj ili onoj morskoj obali, bio je prije trideset godina moguć i u kanalu Pariza. Prije velikih radova, početnih 1833, podzemne ulice Pariza bile su podložene iznenadnim uronjavanjima. Voda se upija u izvjesna tla, koja su ispod kanala i ko ja su naročito trošna; dno kanala — bilo popločeno kao u starim ikanalima, ili od hidrauličnog maltera kao u novim galerijama — ugiba se, nemajući više podloge. Borba na tlu takve vrste, to je procijep; procijep, to je sronjavanje. Dno bi se ronilo na izvjesnoj dužini. Ova pukotina, zijev jedne provalije blata, zvala se u starom jeziku fontis. Šta je to fontis? To je živi pijesak s morskih obala, na koji se izne nada naiđe pod zemljom; to je obala brda Saint-Michel u kanalu. Nakvašeno je tlo kao istopljeno; sve molekule leb de u mekoj sredini. Dubina je katkad vrlo velika. Ništa nema 500

opasnije od takvog susreta. Ako prevlađuje voda, smrt je brza, nastaje tonjenje; ako prevlađuje zemlja, smrt je pola gana, biva zaglibljivanje. Možete li sebi predstaviti takvu smrt? Ako je zaglibljivanje strašno na morskoj obali, šta li je tek u kloaki? Mje sto otvorenog zraka, pune svjetlosti, sjajnog dana, onog jasnog horizonta, onih prostranih šumova, onih slobodnih obla ka, odakle pada život, onih čamaca, ugledanih u daljini, onog nadanja u svim oblicima, vjerojatnih prolaznika, pomoći moguće do posljednjeg trenutka, mjesto svega toga gluhoća, sljepoća, crni svod, unutrašnjost već gotova groba, smrt u blatu pod poklopcem! Polagano davljenje đubretom, kamena kutija, gdje gušenje otvara svoje pandže u blatu i hvata vas za grlo; smrdljivost pomiješana s hropcem; blato namjesto obale, sumporni vodik mjesto vihora, đubre umjesto ocea na! I zvati i škripati zubima, i previjati se, i izdisati za tim ogromnim gradom, koji o tome ništa ne zna, a koji je iznad vaše glave. Neizrecivi užas takvog umiranja! Smrt gdjekada otkupljuje svoju okrutnost izvjesnim strašnim dostojanstvom. Na lomači, u brodolomu, može se biti velik; u plamenu kao i u morskoj pjeni moguće je uzvišeno držanje; propadajući, tu se preobražuje; ali ovdje ne. Smrt je nečista. Posljednje lebdeće vizije odvratne. Blato je isto što i sram. To je nisko, ružno, bijedno. Umrijeti u bačvi malvazije, kao Clarence, dobro; u jami gdje se baca blato, kao Escoubleau, to je užas no. Otimati se u tome odvratno je; u isto vrijeme, kada se umire, gaća se po blatu. Ima dovoljno mraka, da to bude pakao, i dovoljno blata, da to bude samo baruština, i samrtnik ne zna da li će postati sablast ili će postati žaba. Na svakom drugome mjestu grobnica je kobna; ovdje je ona rugobna. Dubina fontisa mijenja se kao i njihova dužina i njihova gustina prema više ili manje rđavoj osobitosti podzemnog terena. Katkad je fontis dubok tri ili četiri stope, katkad osam ili deset; nekada mu se ne može naći dno. Blato je ovdje gotovo čvrsto, tamo gotovo tečno. U fontisu Louniere trajalo bi tonjenje čovjeka čitav dan, dok bi ga blatište Phe501

lippeauxa progutalo za pet minuta. Blato nosi lakše ili teže predmete prema svojoj manjoj ili većoj gustoći. Jedno se dijete spašava tamo gdje čovjek propada. Prvi zakon spasenja jest, da se odbaci sa sebe svaka vrsta tereta. Baciti svoju torbu s alatom, ili svoj kovčeg ili svoju košaru, s time počinje svaki kanalski radnik, ikoji osjeti da se itlo ugiba pod njim. Fontisi imaju razliene uzroke: trošnost terena; ikakvo odronjivanje u dubini izvan ljudskog dohvata; jake ljetne kiše; stakia kiša zimi; duge neprestane sitne kiše. Gdjekada bi okolne kuće, pritiskujući svojom težinom na tlo od ilovače, pomiješane s krečom ili na pjeskoviti teren, savijale svodove podzemnih galerija, ili bi se dogodilo, da dno galerije prska i puca pod strašnim pritiskom. Slijeganje Panteona uništilo je na taj način prije sto godina jedan dio podruma u brdu Saint-Genevieve. Kada bi se kanal survao pod pritiskom kuća, nered bi se u izvjesnim prilikama manifesti rao gore na ulici nekom vrstom procijepa na pločniku; ova bi se pukotina razvijala u vijugavu liniju u cijeloj dužini napuklog svoda i tada, pošto je zlo postalo vidljivo, lijek je morao biti brz. Događalo bi se također, da se unutrašnja pustoš nije otkrivala nikakvim vanjskim ožiljkom. I u tom slu čaju teško kanalskim radnicima! Ulazeći bez opreza u survani kanal, mogli su tu i propasti. Stari registri bilježe nekoliko bunarskih radnika, koji su tako bili zatrpani u fontisima. Oni spominju više imena, a među ostalima i ime kanaldžije, koji se zaglibio u jednom odronjenom kanalu ispod ulice Careme-Prenant i ikoji se zvao Blaise Poutrain; itaj Blaise Poutrain je brat Nikole Poutraina, koji je 1785. bio posljednji grobar groblja nazvanog Kosturnica nevinih u doba, kada je to groblje umrlo. Spominje se još i onaj mladi i divni vikont od Escoubleaua, o kome smo malo prije govorili, jedan od heroja u opsadi Leride, gdje je juriš izveden u svilenim čarapama, s violinama na čelu. Vikont od Escoubleaua, iznenađen jedne noći kod svoje rođakinje, kneginje od Sourdisa, udavio se u rupi kanala Beautreillis, gdje se bio sakrio, da utekne od kneza. Gospođa od Sourdisa, kada su joj ispričali tu smrt, zatražila je jednu bočicu i udišući soli zaboravila je plakati. 502

U takvom slučaju nema ljubavi -koja bi se održala; kloaka davi. Vestalka Hero neće da opere svog ljubavnika Leandra, koji se udavio u Helespontu. Tizba začepljuje nos pred Piramom i veli: pfiuj! VI

FONTIS Jean Valjean nalazio se pred jednim fontisom. Ova vrsta rušenja bila je tada česta u podzemnim terenima Elizejskih polja, nezgodnima za izvođenje hidraulič kih radova. Tu je žitkost bila čak veća od neotpornosti pije ska u četvrti Saint-Georges, koji je pobijeđen samo zidanjem u kamenu na betonskoj podlozi. Kada je godine 1836, da bi bio nanovo sazidan, srušen ispod četvrti Saint-Honore stari kanal u kamenu, gdje vidimo da je sada zašao Jean Valjean, živi pijesak, koji je sve do Seine podloga Elizejskih polja, bio je tolika zapreka, da su radovi trajali gotovo šest mjeseci, na veliko nezadovoljstvo okolnih građana, naročito građana s hotelima i ekipažama. Radovi su opasni. Istina, prije toga su četiri i po mjeseca padale kiše i Seina je triput izašla iz korita. Fontis, na koji je nailazio Jean Valjean, imao je za uz rok pljusak prošlog dana. Pločnik razrovan na jednome mjestu, jer su ga slabo podržavali podzemni slojevi pijeska, prouzrokovao je baru kišnice. Nastalo je pirocjeđivanje, a za njim je došlo odronjavanje. Dno kanala, razoreno, bilo je utonulo u blato. Na kojoj dužini? To se ne može reći. Mrak je bio gušći nego igdje na drugome mjestu. Bila je to jama blata u spilji noći. Jean Valjean osjećao je, kako se teren ugiba pod njim. On uđe u to blato. Bila je tu voda na površini, blato na dnu. Moralo se proći. Vratiti se po svojim stopama bilo je nemoguće. Marius je izdisao, Jean Valjean bio je iscrpljen. Kuda ići na drugu stranu? Jean Valjean pođe naprijed. Uostalom, rupa je pri prvim koracima izgledala dosta plitka. Ali što je više išao naprijed, njegove su se noge sve to više zaglib503

ljivale. Najprije mu je blato došlo do cjevanica, a voda do iznad koljena. On je koračao, izdižući na rukama Mariusa, što više iznad vode. Blato mu je sada dolazilo do koljena, a voda do pasa. On je tonuo sve više i više. Ovo blato, dovolj no gusto za težinu jednog čovjeka, očigledno nije moglo izdržati dvojicu. Marius i Jean Valjean imali bi sreću da se izvuku odatle svaki za sebe. Jean Valjean i dalje je išao na-.prijed, držeći na rukama ovog umirućeg, koji je možda bio već mrtvac. Voda mu je dolazila do pazuha; osjećao je da tone; je dva se mogao kretati u dubokom blatu, u kom se nalazio. Gustina koja je bila oslonac, bila je također zapreka. On je i dalje izdizao Mariusa i kretao se naprijed s nečuvenim trošenjem snage, ali je i tonuo. Iznad vode bila je još samo glava i njegove dvije ruke, koje su izdizale Mariusa. Na starim slikama potopa viđa se majka, kako nosi tako svoje dijete. On još utone, zabaci natrag lice, da bi izbjegao vodi i da bi mogao disati; tko bi ga vidio u toj pomrčini, mislio bi da vidi kakvu masku, gdje plovi po mraku; on je nejasno vidio iznad sebe ovješenu glavu i blijedo lice Mariusovo; on učini očajnički napor i baci svoju nogu naprijed; noga mu udari u nešto čvrsto; oslonac. Bilo je već krajnje vrijeme. On se ispravi i izvije se nekom vrstom mahnitosti, kao da je pustio korijen u taj oslonac. To mu se učini kao prva stuba stubišta, koje vodi u život. Ovaj oslonac, nađen u blatu u krajnjem času, bio je početak druge padine tla, koji se savio, a nije se slomio, i koji se previo pod vodom kao daska i to cijela. Ovaj dio tla bio je ravni put, i kad ste jednom stali na taj put, bili ste spa šeni. Jean Valjean uspne se uz ovu kosu ravan i stiže na drugi kraj jame. Izlazeći iz vode, on udari o jedan kamen i pade na koljena. On nađe da je tu ravno, i ostade tako neko vrijeme, utonule duše u tko zna koju riječ božju. Onda ustane, dršćući, skamenjen, smrdljiv, pognut pod ovim umirućim, koga je vukao, sav u blatu, koje je curilo s njega, duše ispunjene nekom čudnom svjetlošću. 504

VII GDJEKAD SE NASJEDA TAMO GDJE MISLITE DA STE PRISPJELI NA OBALU On još jednom nastavi put. Uostalom, ako nije ostavio svoj život u fontisu, izgle dalo je, da je tamo ostavio svoju snagu. Ovaj krajnji napor iscrpio ga je. Njegova umornost sada je bila takva, da je bio primoran poslije svakog trećeg ili četvrtog koraka uzimati daha i nasloniti se na zid. Jednom je morao sjesti da promijeni položaj Mariusov, i izgledalo mu je, da će tu ostati. Ali ako je njegova snaga bila mrtva, nije bila njegova energija. On ustade. Koračao je očajnički, gotovo brzo, načini tako nekih sto koraka, ne dižući glavu, gotovo ne dišući, i odjednom se udari o zid. Bio je dospio na zavoj kanala i dolazeći sagnute glave na zavijutaik, namjerio se na zid. Digne pogled i na kraju podzemnog hodnika, tamo pred njim, daleko, veoma daleko, opazi svjetlost. Ovaj put to nije bila strašna svjetlost; bila je to dobra i bijela svjetlost. Bio je to dan. Jean Valjean vidio je izlaz. Duša osuđena na pakao, koja bi iz ognja ugledala od jednom izlaz iz muka osjetila bi ono što je osjetio Jean Valjean. Ona bi obezumljeno letjela patrljcima svojih izgo-renih krila k sjajnom izlasku. Jean Valjean nije više osjećao umor, nije više osjećao teret Mariusa, nanovo je dobio svoje ocjelne mišice, više je trčao nego što je koračao. Što se više približavao, izlaz se sve jasnije ocrtavao. Bio je to svod na luk, niži od svoda kanala, koji se postepeno stješnjavao, uži od galerije, koja se sužavala zajedno sa snižavanjem svoda. Tunel se završavao kao unutrašnjost lijevka; pogrešno su-ženje, imitacija kapaka na robijašnicama, logična u zatvorima, nelogična u kanalu i ikoja je kasnije ispravljena. Jean Valjean stiže do izlaza. Tu stade. Bio je to zaista izlaz, ali se nije moglo izaći. 505

Svod je bio zatvoren jakom rešetkom i rešetka, koja se po cijelom izgledu rijetko okretala na svojim zarđalim šarkama, bila je pričvršćena za svoj kameni okvir širokom bravom, koja je, crvena od rđe, sličila na ogromnu ciglu. Vi djela se rupa za ključ i vidjela se čvrsta reza, duboko zarivena u drugi dio gvozdene brave. Brava je očigledno bila dva puta zaključana. Bila je to jedna od onih brava, kao na bastillama, koje je stari Pariz rado i u izobilju upotrebljavao. Iza rešetke slobodan zrak, rijeka, dan, vrlo uzani žal, ali dovoljan da bi se moglo proći. Udaljeni nasipi, Pariz, taj bezdan, gdje se tako lako skriva, široki horizont, sloboda. Desno, niz vodu, razabirao se Jenski most, a lijevo i uz vodu Most invalida, mjesto bi bilo zgodno, da se pričeka noć i da se utekne. Bilo je to jedno od najosamljenijih mjesta Pariza; obala, koja se nalazi naprama Gros-Caillouu. Mušice su ulijetale i izlijetale kroz rešetku. Moglo je biti osam i pol sati uveče. Spuštala se noć. Jean Valjean položi Mariusa duž zida po suhom dijelu poda, zatim ode do rešetke i stegne svoje šake na prečagama; drmanje je bilo mahnito, potres nikakav. Rešetka se nije micala. Jean Valjean ščepa svaku prečagu zasebno jednu iza druge, nadajući se, da će moći iščupati najslabiju te od nje načiniti polugu, kajom bi izdigao vrata ili razbio bravu. Nijedna se prečaga nije ni maknula. Tigrovi zubi nisu čvršći u svojim rupama. Nema poluge! Nema mogućeg pritiska. Zapreka je bila nesavladiva. Nikakva načina, da se otvore vrata. Zar je tu trebalo svršiti? šta da se radi? Šta će biti od njih? Vraćati se, nanovo poći na strašni put već jednom prevaljen; on nije za to imao snage. Uostalom, kako da nanovo prebrode onu jamu iz koje su se samo čudom izvukli? A poslije jame, zar nije tamo i ona redarstvena ophodnja, koja se sigurno ne bi izbjegla dva puta? A zatim, kuda da se ide? Koji pravac uzeti? Poći padom kanala, to ne bi značilo ići k cilju. I kad bi se stiglo do kakvog drugog izlaza, našli bi ga zapriječena kakvim zatvaračem ili kakvom rešetkom. Svi su izlazi nesumnjivo zatvoreni na isti način. Slučaj 506

je bio razvalio rešetku, kroz koju su ušli, ali svi drugi otvori kanala bili su sigurno zatvoreni. Uspjelo im je tek da uteknu u jednu tamnicu. Bilo je svršeno. Sve, što je dotle učinio Jean Valjean, bilo je nepotrebno. Iscrpljenost se svršavala neuspjehom. Oni su bili ulovljeni, i jedan i drugi, u ogromnu mrežu smrti i Jean Valjean osjećao je, kako strašni pauk juri po crnim žicama, koje su podrhtavale u mraku. On okrene leđa rešetki i pade na popločeno tlo više srušivši se nego sjedajući, kraj Mariusa stalno nepomičnog, i glava mu klonu između koljena. Nema izlaza. Bila je to posljednja kap smrtne muke. Na koga je mislio u ovoj dubokoj utučenosti? Ni na se be samoga, ni na Mariusa. Mislio je na Cosettu. VIII ODERAN OKRAJAK KAPUTA Usred ove utučenosti, neka ruka pade na njegovo rame i neki glas, koji je govorio tiho, reče mu: — Dijelimo. Netko u ovoj tišini? Ništa nije većma slično snu od očajanja. Jean Valjean mislio je da sanja. Nije bio čuo nikakva koraka. Je li to bilo moguće? On pogleda gore. Neki je čovjek bio pred njim. Taj je čovjek bio odjeven u bluzu; bio je bosonog; držao je svoju obuću u lijevoj ruci; očigledno ju je bio skinuo, da bi mogao doći do Jeana Valjeana, a da mu se ne čuju koraci. Jean Valjean nije imao ni trenutak kolebanja. Koliko god je taj susret bio nepredviđen, on je poznavao ovog čovjeka. Ovaj je čovjek bio Thenardier. Iako probuđen, tako reći trgnut iz svoje zamišljenosti, Jean Valjean, naviknut na uzbune, i oglušio za neočekivane udarce, koje treba brzo spriječiti, povrati odmah svu svoju prisutnost duha. Uostalom, stanje se nije moglo pogoršati; 507

dostigavši izvjestan stupanj opasnost više nije sposobna da bude još većom; pa ni sam Thenardier glavom nije mogao dodati još više crnila ovoj noći. Nasta trenutak očekivanja. Thenardier, dižući svoju šaku u visinu čela, stavi je nad oči, zatim nabra obrve žmirkajući očima, što s jednim lakim stezanjem usana karakterizira napetu pažnju čovjeka, koji nastoji prepoznati drugog čovjeka. To mu, međutim, nije uspjelo. Jean Valjean, rekli smo malo prije, bio je leđima okrenut svjetlosti, i bio je uostalom toliko izmijenjen, toliko blatan i toliko krvav, da ga usred podneva ne bi mogli prepoznati. Naprotiv, osvijetljen s lica svjetlošću rešetke — podrumska je svjetlost zbilja modra, ali tačna u svojoj modrini — Thenardier, kao što veli jaka i banalna metafora, pade odmah u oči Jeanu Valjeanu. Ova nejednakost okolnosti bila je dovoljna da osigura Jeanu Valjeanu neku nadmoćnost u ovom tajanstvenom dvoboju, koji je imao početi između dva položaja i između dva čovjeka. Susret je bio između pokrivenog Jeana Valjeana i demaskiranog Thenardiera. Jean Valjean uvidje odmah da ga Thenardier nije prepoznao. Oni su se gledali neko vrijeme u tom polumraku, kao da su uzimali mjeru jedan drugomu. Thenardier prvi prekine tu šutnju: — Kako ćeš izaći odavle? Jean Valjean ne odgovori, Thenardier nastavi: — Brava se ne može obiti. Ali tebi je potrebno da iza đeš odavle. — Tako je — reče Jean Valjean. — Pa dobro, da dijelimo. — Šta hoćeš time reći? — Ubio si čovjeka; to je lijepo. Ali ja imam ključ. Thenardier je prstom pokazivao na Mariusa. On nastavi: — Ne poznajem te, ali htio bih ti pomoći. Ti mora da si neki prijatelj. Jean Valjean počinjao je shvaćati. Thenardier je držao da je on ubojica. 508

Thenardier prihvati: — Slušaj, druže. Ti nisi ubio toga čovjeka, a da mu nisi pogledao šta ima u džepovima. Daj mi polovinu. — Otvorit ću ti vrata. I napola vadeći veliki ključ ispod svoje poderane bluze, on dodade: — Hoćeš li da vidiš kako izgleda ključ od ulice? Evo. Jean Valjean »osta zapanjen« u tolikoj mjeri, da je sum njao u stvarnost onoga što je vidio. Vidio je providnost, koja mu se pojavljuje u strašnom obliku, i dobrog anđela, koji izlazi iz zemlje kao Thenardier. Thenardier zavuče ruku u širok džep, sakriven ispod svoje bluze, izvuče odatle uže i pruži ga Jeanu Valjeanu. — Drži — reče on — dajem ti povrh toga i uže. — Šta će mi uže? — Treba ti i kamen, ali to ćeš naći napolju. Ima ga vani gomila. — Šta će mi kamen? — Budalo, kad hoćeš da baciš čovjeka u rijeku, potrebni su ti kamen i uže, inače će ploviti po vodi. Jean Valjean uze uže. Nema nikoga, tko nije imao takvih nesvjesnih primanja. Thenardier pucne prstima, kao kada se odjednom dođe na neku pomisao. — Zbilja, druže, kako si se mogao izvući iz one jame? Ja se nisam usudio onuda. The! ne mirišeš baš lijepo. Poslije male stanke doda: — Stavljam ti pitanja, ali ti imaš pravo što ne odgova raš na njih. To ti je vježba za neugodan razgovor s istraž nim sucem. I onda, kad čovjek ne govori nikako, on nije u opasnosti da govori možda preglasno. Svejedno, zato što ti ne vidim lice i što ti ne znam ime, nemoj misliti da ne znam, tko si i šta hoćeš. Znamo mi to. Malo si skrhao ovoga gospo dina; sad bi ga želio staviti negdje na sigurno mjesto. Po trebna ti je rijeka, veliki skrivač gluposti. Ja ću te izvući iz neprilike. Pomoći dobrom čovjeku u nevolji, to mi je u na ravi. 509

I odobravajući Jeanu Valjeanu što šuti, on je očigledno nastojao da ga navede na govor. Gurnu ga u rame, da bi ga mogao vidjeti s profila, i uzviknu, ne izlazeći ipaik iz srednjeg tona, u kome je podržavao svoj glas: — Kad smo već spomenuli jamu, baš si neka stoka. Što nisi tu bacio čovjeka? Jean Valjean je šutio. Thenardier nastavi, uzdižući do jabučice dronjak, koji mu je služio kao kravata — pokret, koji dqpunjuje važan izgled ozbiljnog čovjeka: — Zapravo, ti si možda i pametno učinio. Sutra, kad budu došli začepiti rupu, radnici bi sigurno našli tu zabo ravljenog Parižliju i mogao bi se, konac po konac, jedno za drugim, uhvatiti trag i doći do tebe. Netko je prošao kroz kanal. Tko? Kuda je izašao? Je li ga tkogod vidio, kad je izlazio? Redarstvo je puno duha. Kanal je izdajica i denun cira vas. Takav je nalaz rijetkost, to privlači pažnju, malo ljudi služi se kanalom za svoje poslove, dočim je rijeka sva čija. Rijeka, to je prava grobnica. Poslije mjesec dana upe caju vam čovjeka ,u mrežama kod Saint-Clouda. Pa dobro, što ima tu? To je neka mrcina, ništa drugo! Tko je ubio ovog čovjeka? Pariz. I vlasti čak ne vode istragu. Dobro si učinio. Koliko je Thenardier postajao govorljiviji, toliko je Jean Valjean postajao više nijem. Thenardier ga opet prodrma za rame: — A sada, da svršimo posao. Da podijelimo. Vidio si moj ključ, pokaži mi tvoj novac. Thenardier je bio usplahiren, divlji, sumnjiv, malko prijeteći, no ipak prijateljskog izgleda. Bila je čudna jedna stvar; ponašanje Thenardierovo nije bilo jednostavno; nije izgledalo da se on osjećao sasvim ugodno; bez obzira na tajanstveno držanje, on je govorio tiho; od vremena do vremena stavio bi prst na usta i šaputao: pst! Bilo je teško pogoditi zašto. Nije tu bilo nikoga, osim njih dvojice. Jean Valjean pomisli, da su tu možda skriveni drugi lupeži, tu negdje blizu, i da Thenardier ne želi dijeliti s njima. Thenardier prihvati: 510

— Da svršimo to. Koliko je para imao dripac u svojim džepovima? Jean Valjean pretrese svoje džepove. Bila je to, sjećate se, njegova navika, da uvijek ima novaca uza se. Mračni život dovijanja, na koji je bio osuđen, stavljao mu je to kao zakon. Ovoga puta, međutim, nije imao novaca. Oblačeći prošle večeri odoru narodnoga gardista, bio je zaboravio u svojoj sumornoj zamišljenosti ponijeti lisnicu. Imao je samo nešto sitnog novca u džepu prsluka. On izvrne džep, sav nakvašen blatom, i prosu na pod kanala jedan du kat, dva petofranka i pet ili šest velikih sua. Thenardier objesi donju usnu sa značajnim uvijanjem vrata. — Jeftino si ga ubio — reče on. I on stade opipavati džepove Jeana Valjeana, i džepove Mariusove. Jean Valjean, zabavljen naročito time, da bude leđima okrenut prema svjetlosti, puštao ga je da to radi. Pipajući tako odijelo Mariusovo, Thenardier nađe načina, tako da ga Jean Valjean nije vidio, da hitrinom čarobnjaka otkine komad kaputa, koji on sakri pod svoju bluzu, misleći bez sumnje da će mu taj komad tkanine moći poslužiti kas nije, da prepozna ubijenoga čovjeka i ubojicu. On, uostalom, nije našao ništa više osim trideset franaka. — Zbilja — reče on — vas dvojica, jedan noseći drugog, jedno s drugim, nemate više nego ovo. I zaboravljajući svoju riječ: da dijelimo, on uze sve. Malo se kolebao pred velikim suima, ali poslije svršenog razmišljanja on uze i njih gunđajući: — Dobro! ipak nije badava. Potom izvuče nanovo ključ ispod svoje bluze. — Sada, prijatelju, treba da izađeš. Ovdje je kao na saj mu, plaća se pri izlazu. Ti si platio, izađi. I on se stade smijati. Da li je on imao, pritječući jednom nepoznatom u po moć s ovim ključem i puštajući da na ova vrata izađe umje sto njega netko drugi, da li je on dakle imao baš čistu i nekoristoljubivu namjeru da spasi jednog ubojicu? To je baš ono, u što je slobodno sumnjati. 511

Thenardier pomože Jeanu Valjeanu natovariti Mariusa na leđa, zatim se uputi k rešetki na prstima svojih bosih nogu, dajući znak Jeanu Valjeanu da pođe za njim; on pogleda napolje, stavi prst na usta i osta nekoliko trenutaka nepomi čan; poslije svršenog rekognosciranja turi ključ u bravu. Re za se uvuče i vrata se pokrenuše. Nije bilo ni praskanja ni škripe. Sve se izvršilo veoma lako. Bilo je očevidno, da su se ova rešetka i ove šarke, pažljivo namazane uljem, otvarale češće no što se moglo misliti. Ova je lakoća bila kobna; osjećala su se u tome potajna odlaženja i dolaženja, nečujni ulasci i izlasci tih noćnih ljudi, i vučji koraci zločina. Kanal je sigurno bio sukrivac kakve tajanstvene bande. Ova šutljiva rešetka bila je svjedok. Thenardier odškrinu vrata upravo toliko, koliko da propusti Jeana Valjeana, zatvori rešetku, okrenu dva puta ključ u bravi i nanovo utonu u mrak, ne praveći šuma više nego kakav dah. Izgledalo je, kao da hoda na baršunastim šapama tigra. Trenutak kasnije bila se ova odvratna providnost vra tila u nevidljivo. Jean Valjean našao se vani. IX MARIUS IZGLEDA MRTAV NEKOMU, KOJI SE U TO RAZUMIJE On spusti Mariusa na obalu. Bili su napolju! Smradovi, pomrčina, užas, bili su iza njih. Uzduh zdrav, čist, veseo, koji se može slobodno udisati, zapljuskivao ga je. Svuda oko njega tišina, ali ljupka tišina sunca, utonulog u samo plavetnilo. Sumrak se već spustio; nastupila je noć, velika osloboditaljica, prijateljica sviju onih, kojima je potreban plašt mraka, da bi izašli iz kakvog teškog nepokoja. Nebo se prostiralo na sve strane kao neki ugodan mir. Rijeka je dopirala do njegovih nogu sa šumom poljupca. Čuo se 512

zračni razgovor gnijezda, koja su u brijestovima Elizejskih polja dovikivala »dobro veče« jedna drugima. Nekoliko zvijezda, slabo probijajući blijedo plavetnilo zenita i vidljive samo sanjarenju, činile su u ogromnosti male neosjetljive odbljeske. Veče je razastiralo nad glavom Jeana Valjeana sve blagosti beskraja. To je bio neodređeni i divni čas, koji ne veli ni »da« ni »ne«. Bilo je već dovoljno noći, da se može izgubiti u izvjesnoj daljini, i još dovoljno dana, da bi se izbliza moglo prepoznati. Jean Valjean osta nekoliko časaka neodoljivo pobijeđen svom ovom uzvišenom i umiljatom vedrinom; ima takovih trenutaka zaborava; patnja odustaje od progona jadnika; sve se gubi u misli, kao kakva noć zastire mir sanjara; a pod sumrakom, koji se širi, i po ugledu na nebo, koje se osvjetljava, duša se pokriva zvijezdama. Jean Valjean nije se mogao uzdržati od promatranja one prostrane svijetle sjenke, koju je imao iznad sebe! Zamišljen, on se u veličanstvenoj tišini vječnog neba kupao u ushitu i molitvi. Onda, naglo, kao da mu se vraćalo osjećanje neke dužnosti, on se nagne nad Mariusom i zagrabivši malo vode u šaku, on ga polako poškropi po licu. Vjeđe na Mariusovim očima nisu se digle, njegova su poluotvorena usta, međutim, disala. Jean Valjean htio je nanovo zamočiti ruku u rijeku, kada odjednom osjeti neku nejasnu nelagodnost, kao kada je iza vas netko koga ne vidite. Mi smo već na drugome mjestu govorili o tom osjećanju, koje je svima poznato. On se okrene. Kao i ono malo prije, netko je zaista bio iza njega. Neki čovjek visoka rasta, umotan u dugački redengot, ruku prekrštenih na prsima i držeći u desnoj ruci golem štap, čiji se olovni kraj vidio, stajao je nekoliko koraka iza Jeana Valjeana, pognutog nad Mariusom. Bilo je to u onom sumraku kao neka vrsta priviđenja. Jednostavan bi se čovjek od toga poplašio zbog sumraka, a razborit čovjek zbog štapa. Jean Valjean prepozna Javerta. 33 Jadnici II

513

Čitalac je bez sumnje pogodio, da gonilac Thenardiera nije bio nitko drugi nego Javert. Javert je poslije svog nenadanog izlaska iz barikade otišao u redarstvenu prefekturu, usmeno podnio izvještaj samome prefektu u kratkoj audijenciji, zatim se odmah vratio na dužnost koja mu je nalagala — sjećate se bilješke nađene kod njega — izvjesno motre nje nad žalom desne obale Elizejskih polja, koja je od nekog vremena privlačila na sebe pažnju redarstva. Tu je on bio spazio Thenardiera i onda ga pratio. Ostalo znate. Razumije se isto tako, da je ova rešetka, tako susret ljivo otvorena Jeanu Valjeanu, bila samo Thenardierovo lukavstvo. Thenardier je osjećao da je Javert još uvijek tu; čovjek koga progone, ima nos koji ne vara; trebalo je ba citi kost ovom redarstvenom špijunu. Jedan ubojica, kakva iznenadna dobit. To je bio ustupak, koji uvijek treba dati. Thenardier, izlažući Jeana Valjeana mjesto sebe, davao je plijen redarstvu, uklanjao ga od svoga traga, činio je da u većem poslu zaborave na njega, nagrađivao je Javerta za njegovo čekanje, što uvijek godi špijunu, zaradio je trideset fra naka i računao je, naravno, da će uspjeti da pobjegne s pomoću ove diverzije. Jean Valjean bio je prešao iz jedne opasnosti u drugu. Ova dva susreta jedan za drugim, pasti od Thenardiera na Javerta, to je bilo teško. Javert nije prepoznao Jeana Valjeana, koji — već smo rekli — nije nalikovao na sebe samog. On ne raskrsti ruke, neprimjetnom kretnjom učvrsti svoj štap u šaci, i reče gla som odrješitim i mirnim. — Tko ste vi? — Ja. , — Tko, vi? — Jean Valjean. Javert metnu svoj štap u zube, savi koljena, nagnu tijelo, stavi dvije snažne ruke na ramena Jeana Valjeana, koje se tu učvrstiše kao hvataljke, promotri ga i prepozna ga. Njihova su se lica dodirivala. Pogled Javertov bio je strašan. Jean Valjean osta nepomičan pod stiskom Javertovim, kao lav, koji bi pristao na pandže jednoga risa. 514

—■ Nadzornice Javerte — reče on — ja sam u vašim rukama. — Uostalom, ja se od jutros smatram vašim zarobljenikom. Nisam vam ni dao svoju adresu zato, da bih poslije gledao da vam uteknem. Uhvatite me. Samo mi učinite jednu ljubav. Javert je izgledao kao da ne čuje. On je držao na Jeanu Valjeanu svoju ukočenu zjenicu. Njegove stisnute vilice tjerale su mu usne k nosu, znak turobnog razmišljanja. Najposlije, on pusti Jeana Valjeana, uspravi se u jednom času, zahvati punom šakom štap, i kao u snu više prošapta nego što izgovori ovo pitanje: — šta radite tu? I tko je ovaj čovjek? On i dalje nije govorio »ti« Jeanu Valjeanu. Jean Valjean odgovori i zvuk njegova glasa, izgledalo je, razbudi Javerta: — 0 njemu sam baš htio da vam govorim. Radite sa mnom, kako vas je volja; ali pomozite mi najprije da ga odnesem njegovoj kući. Samo vas to tražim. Lice se Javertovo zgrči, kako mu se to događalo uvijek, kad je god izgledalo, da ga smatraju sposobnim za kakav kompromis. Ipak, on ne reče »ne mogu«. Jean Valjean nanovo se sagne, izvadi iz svoga džepa ru bac, koji nakvasi u vodi i obrisa krvavo čelo Mariusovo. — Ovaj je čovjek bio na barikadi — reče on poluglasno i kao govoreći za sebe. — To je onaj, koga su zvali Marius. Špijun prve vrste, koji je sve promatrao, sve slušao, sve čuo, i sve zapamtio, i onda, kada je držao da će umrijeti, koji je vrebao čak i u agoniji i koji je, stojeći već na vra tima groba, hvatao bilješke. On uhvati Mariusa za ruku, tražeći puls. — To je ranjenik — reče Jean Valjean. — To je mrtvac — reče Javert. Jean Valjean odgovori: — Nije, još ne. — Vi ste ga dakle donijeli od barikade dovle? — pri mijeti Javert. Njegova je zamišljenost morala biti duboka, kada se nije zadržao na ovom uznemirujućem spašavanju kroz kanal i ka33*

515

da nije čak ni primijetio šutnje Jeana Valjeana poslije nje gova pitanja. Jean Valjean sa svoje je strane, izgleda, imao samo jed nu misao. On nastavi: — Stanuje u Maraisu, u ulici Filles-du-Calvaire, kod svog djeda. Zaboravio sam ime. Jean Valjean pretraži Mariusovo odijelo, izvadi odatle li snicu, otvori je na strani ispisanoj od Mariusa i pruži je Javertu. Bilo je u zraku još dovoljno lebdeće svjetlosti, da bi se moglo čitati. Javert je, štaviše, imao u oku fosforno svjetlucanje noćnih ptica. On pročita nekoliko redaka napisanih od Mariusa i progunđa: — Gillenormand, ulica Filles-du-Calvai re, broj 6. Zatim uzviknu: — Kočijaš! Javert zadrža lisnicu Mariusovu. Trenutak kasnije sišla su kola niz put, što je vodio do pojila, i nalazila su se na žalu. Marius bude položen na gor nje sjedalo, a Javert sjede kraj Jeana Valjeana na donje sje dalo. Vrata su se zatvorila i kola se brzo udaljiše, idući uz kej u pravcu Bastille. Ostaviše kej i uđoše u ulice. Kočijaš, crna silueta na ko zliću, šibao je svoje mršave konje. Ledena tišina u fijakeru. Marius, nepomičan, naslonjen uz krajnji ugao kola, ovješene glave na prsima, spuštenih ruku, ukočenih nogu, izgle dao je kao da još samo čeka lijes; Jean Valjean izgledao je, kao da je načinjen od sjene, a Javert kao od kamena, i u ovim kolima punim noći, čija bi se unutrašnjost, kad god bi kola prolazila mimo svjetiljke, pojavljivala u modrom bljedilu kao od neke isprekidane munje, slučaj je sastavljao i, čini se, kobno suočavao tri tragične nepomienosti: lešinu, sablast, kip.

516

,¥

POVRATAK RASIPNOG SINA ŽIVOTU Pri svakom potresu na kaldrmi pala bi kap krvi iz kose Mariusove. Bila je potpuna noć, kada je fijaker stigao pred broj 6, ulice Filles-du-Calvaire. Javert prvi siđe s kola, provjeri jednim pogledom broj iznad kućnih vrata, i digavši teški zvekir od kovanog želje za, ukrašen po staroj modi jarcem i satirom, koji se napa daju, zalupa snažnim udarcem. Jedno se krilo odškrinu i Javert ga odgurnu. Vratar se pokaza tek napola, zijevajući, još nerazbuđen, sa svijećom u ruci. Sve je spavalo u kući. U Maraisu se rano liježe, naročito u danima pobune. Ova dobra stara četvrt, preplašena revolu cijom, bježi u san, kao djeca koja brzo zavlače glavu pod po krivač, kada čuju, da dolazi bauk. Dotle su Jean Valjean i kočijaš iznosili Mariusovo tijelo iz fijakera. Jeari Valjean ga je držao pod pazuhom, a kočijaš za noge. Noseći tako Mariusa, Jean Valjean uvuče ruku pod odije lo, koje je bilo jako poderano, i uvjeri se, da srce još kuca. Ono je, štaviše, kucalo malo jače, kao da je treskanje kola prouzrokovalo izvjesno vraćanje životu. Javert se obrati vrataru glasom, koji priliči vladi pred jednim buntovnikom: — Stanuje li tu neki Gillenormand? — Ovdje je. što biste htjeli? — Donosimo mu njegova sina. — Njegova sina? — reče vratar u čudu. — Mrtav je. Jean Valjean, koji je odrpan i prljav stupao iza Javerta i koga je vratar gledao s nešto odvratnosti, dade mu znak glavom da nije. Vratar, čini se, nije razumio, ni Javertovu riječ ni znak Jeana Valjeana. Javert nastavi: 517

— Bio je na barikadi, i evo ga. — Na barikadi? — uzviknu vratar. — Poginuo je. Idite, probudite oca. Vratar se nije micao. — Hajde, idite! — nastavi Javert. I on dodade: — Sutra će biti pogreb. Za Javerta su obični ulični događaji bili raspoređeni po kategorijama, što je početak predviđanja i motrenja, i svaka mogućnost ima svoj odjeljak: svi mogući događaji bili su tako reći u pretincima, odakle su, kada treba, izlazili u raz ličitim količinama; na ulici je bilo buke, pobuna, karnevala, potreba. Vratar probudi samo Baska. Bask probudi Nicolettu; Nicolette probudi tetku Gillenormand. što se tiče djeda, ostavili su ga da spava, misleći, da će stvar doznati još dosta rano, da je mrtav. Odnesoše Mariusa u prvi ikat, tako da to i ne primijeti nitko iz drugih dijelova kuće, i položiše ga na stari divan u predsoblju g. Gillenormanda; i dok je Bask odlazio po liječ nika, a Nicolette otvarala ormare s rubljem, Jean Valjean osjeti gdje ga Javert dodirnu za rame. On razumije i siđe, imajući za sobom korak Javerta, koji ga je pratio. Vratar ih je gledao, kako odlaze, kao što ih je gledao, kad su dolazili, s užasnutom pospanošću. Oni se popeše u fijaker, a kočijaš na svoj kozlić. — Nadzornice Javerte — reče Jean Valjean — učinite mi samo još nešto. — Šta? — zapita surovo Javert. — Pustite me začas, da se vratim kući. Poslije činite od mene, što god hoćete. Javert je nekoliko trenutaka šutio, zarivene brade u okovratnik svoga redengota, zatim spusti prednji prozorčić. — Kočijašu — reče on — ulica Oklopnika, broj 7.

518

XI POTRES U APSOLUTNOM Cijelog puta nisu više otvorili usta. Šta je htio Jean Valjean? Dovršiti ono što je otpočeo; obavijestiti Cosettu, reći joj gdje je Marius, dati joj možda kakve druge potrebne upute, poduzeti, ako bude moguće, ne ke krajnje mjere. A s njim, što se njega osobito tiče, bilo je svršeno; njega je Javert uhvatio i on se nije opirao; netko drugi bi u takvom položaju možda nejasno pomišljao na ono uže, koje mu je bio dao Thenardier, i na rešetke prve tamnice, u koju će ući; ali, poslije utjecaja biskupa Mirvela, osjećao je Jean Valjean neko duboko pobožno ustručavanje pred svakim atentatom, pa bilo to i na njegovu štetu, to naro čito potcrtavamo. Samoubojstvo, taj tajanstveni prijestup prema nepoznatom, koji u izvjesnoj mjeri može sadržati smrt duše, to je za Jeana Valjeana bilo nemoguće. Na ulazu u ulicu Oklopnika fijaker se zaustavi, jer je ta ulica i previše uska, da bi u nju mogla prodrijeti kola. Javert i Jean Valjean siđoše. Kočijaš ponizno prikaza »gospodinu nadzorniku«, da je vuneni pliš u njegovim kolima sav izmrljan krvlju ubijenog čovjeka i blatom ubojice. Tako je on shvatio stvar. On do dade, da bi mu trebalo dati odštetu. Istodobno, vadeći iz džepa svoju knjižicu, on zamoli gospodina nadzornika, neka bi imao dobrotu i napisao mu u njoj »jedan komadić potvrde o tome«. Javert odgurnu knjižicu, koju mu je pružao kočijaš, i reče: — Koliko tražiš, zajedno sa čekanjem i vožnjom? — To je sedam sati i četvrt — odgovori kočijaš — a moj pMš je bio sasvim nov. Osamdeset franaka, gospodine nadzornice. Javert izvadi četiri zlatnika i otpusti fijaker. Jean Valjean pomisli da Javert namjerava odvesti ga pješice do redarstvenog povjereništva, u ulici Blancs-Manteaux ili do povjereništva Arhiva, koji su tu blizu. 519

Uđoše u ulicu. Ona je kao i obično bila pusta. Javert je išao za Jeanom Valjeanom. Stigoše do broja 7. Jean Valjean zalupa. Vrata se otvoriše. — Dobro — reče Javert. ■— Idite. On dodade sa čudnim izrazom i kao da se naprezao tako govoreći: — Ja vas čekam ovdj e. Jean Valjean pogleda Javerta. Ovakav postupak nije bio običan kod Javerta. Međutim, nije ga moglo mnogo iznena diti, što Javert sada ima u njega neku vrstu oholog povjere nja, mačke, koja daje mišu slobodu u dohvatu svoje šape, po što je on, Jean Valjean, bio odlučio da se preda i da svrši s time. On gurnu vrata, uđe u kuću, doviknu vrataru, koji je ležao i povukao »kordon« iz kreveta: — Ja sam! — i popne se uz a st ube. Kad je stigao na prvi kat, on se malko zaustavi. Svi bol ni putovi imaju odmorišta. Prozor na stubama, s oknom, ko je se okomito spuštalo i dizalo, bio je otvoren. Stube su kao u mnogim starim kućama dobivale svjetlost i gledale su na ulicu. Ulična svjetiljka, nalazeći se tačno preko puta, bacala je nešto svjetlosti na stube, što je predstavljalo prištednju u rasvjeti. Jean Valjean, bilo da bi udahnuo zraka, bilo nesvjesno, proturi glavu kroz prozor. On se nagne nad ulicu. Ona je bila kratka i svjetiljka ju je osvjetljivala od jednoga kraja do drugoga. Jean Valjean se zaprepastio: u ulici nije bilo nikoga. Javert je bio ot išao. XII DJED Bask i vratar prenijeli su u salon Mariusa, koji je još uvijek ležao nepomičan na divanu, gdje su ga najprije polo žili. Liječnik, po koga su poslali, požurio se. Tetka Gillenorm and ust al a j e. Tetka Gillenormand lutala je ovamo-onamo, užasnuta, lo meći ruke i nesposobna da radi drugo što, osim da govori: 520

Je li to moguće, Bože moj? Katkad je dodavala: Sve će se okrvaviti! Kada je prvi užas prošao, izvjesna filozofija po ložaja pojavi se u njenoj glavi i ispolji se ovim usklikom: Moralo se tako svršiti! Nije išla, štaviše, ni do: Rekla sam ja!, koje se obično upotrebljava u sličnim prilikama. Po naredbi liječnikovoj prostrt je kraj divana jedan polj ski krevet. Liječnik pregleda Mariusa i pošto je utvrdio, da bilo još kuca, da ranjenik nema na prsima nikakvu duboku ranu i da krv oko usana dolazi iz nosa, on ga — da bi mu olakšao disanje — položi ravno po krevetu, bez jastuka, s gla vom u istoj visini u kojoj je tijelo, i čak malo niže, golih gru di. Gospođica Gillenormand, videći da svlače Mariusa, povuče se. Ona stade u svojoj sobi brojiti krunicu i šaptati molitve. Tijelo nije imalo nikakve unutarnje ozljede; jedan me tak, oslabljen lisnicom, bio je skrenuo i obišao rebra, pra veći užasnu brazgotinu, ali bez dubine i prema tome bez opas nosti. Uslijed dugog podzemnog puta zdrobila se do kraja ključna kost, i tu je moglo biti ozbiljnih komplikacija. Ni kakva rana nije nagrđivala lice; lubanja je, međutim, bila kao prekrivena isjekotinama; šta će biti s tim ranama po glavi? Da li su one zadirale u lubanju? To se još nije moglo znati. Ozbiljan simptom bio je to, što su one prouzrokovale ne svjesticu, a iz takvih se nesvjestica ne budi uvijek. Krvarenje je osim toga oslabilo ranjenika. Od pasa niže bilo je tijelo zaštićeno barikadom. Bask i Nicolette derali su rublje i spremali zavoje; Nicolette ih je šila, Bask motao u klupko. Liječnik je privre meno zaustavio krv komadima vate. Do kreveta su gorjele tri svijeće na stolu, gdje se nalazio razbacan kirurški pribor. Li ječnik opra hladnom vodom lice i kosu Mariusovu. Jedan pun kablić postade začas crven. Vratar je svijetlio, držeći svi j eć u u r uc i . Liječnik je izgledao kao da žalosno razmišlja. Od vre mena do vremena on bi zavrtio glavom, kao da odgovara negativno na neko pitanje, koje je uputio sebi. Slab su znak za bolesnika ti tajanstveni dijalozi liječnika sa samim sobom. 521

U času, kada je liječnik brisao lice i lako dodirivao još uvijek zatvorene vjeđe, otvoriše se u dnu salona vrata i pojavi se duguljasto i blijedo lice. Bio je to djed. Pobuna je već dva dana jako uzrujala, ozlojedila i zabri nula g. Gillenormanda. Prošle noći nije mogao zaspati, a cijelog je. dana imao groznicu. Uveče je legao veoma rano, preporučivši da se sve u kući zaključa, i onda je od umora zaspao. Starci imaju slab san; soba g. Gillenormanda nalazila se uz salon i koliko god su oni pazili, vika ga je probudila. Za čuđen prugom svjetlosti, koju je vidio ispod svojih vrata, on je ustao iz kreveta i došao, pipajući po mraku. Stajao je na pragu, s rukom na kvaki odškrinutih vrata, s glavom koja se njihala i isturila malo naprijed, tijela uvi jena u kućnu haljinu, ravnu i bez nabora, začuđen; bio je sličan sablasti, koja gleda u grob. On ugleda postelju i na njoj mladića u krvi, bijelog kao vosak, zatvorenih očiju, otvorenih usta, blijedih usana, golog do pasa, izrezanog svuda crvenim ranama, nepomičnog, jako osvijetljenog. Djeda prođe od glave do pete drhtaj, koji mogu imati starački ukočeni udovi; njegove oči, čija je bjeloočnica bila žuta uslijed velike starosti, pokriše se nekom vrstom staklastog svjetlucanja; cijelo njegovo lice dobi u času zemljaste uglove mrtvačke lubanje; njegove se ruke ovjesiše, kao da je u njima nešto slomljeno, i njegovo se zaprepaštenje pokaza u rastavljenosti prstiju njegovih staračkih šaka, koji su svi drhtali; njegova koljena učiniše jedan kut unaprijed, dopuštajući, da se kroz kućnu haljinu vide njegove jadne gole noge, načičkane bijelim dlakama, i on prošaputa: — Mariuse! — Gospodine — reče Bask — malo prije su donijeli gospodina. — Bio je na barikadi, i. . . — Mrtav je! — krilknu starac strašnim glasom. — Ah! zlikovac jedan. Tada neka vrsta grobnog preobraženja ispravi ovog stogodišnjaka kao u mladića. 522

— Gospodine — reče on — vi ste liječnik. Recite mi prije svega jednu stvar. On je mrtav, je li? Liječnik je, silno uznemiren, šutio. G. Gillenormand stade kršiti ruke sa strašnim smijehom. — Mrtav je! mrtav je; otišao je na barikade, da pogine iz mržnje prema meni! On je to meni u prkos učinio! Ah! krvopijo! Zar mi se tako vraćaš! Žalosti moja, on je mrtav! On ode k prozoru, otvori ga širom kao da se guši, i, us pravan prema mraku, on stade govoriti u ulicu, u noć: — Izrešetan, izboden sabljama, zaklan, uništen, iskidan, sasječen na komade! Vidite li vi to, glupačo jedna! Znao je dobro da sam ga čekao, i da sam mu uredio sobu, i da sam metnuo kod uzglavlja nad mojim krevetom njegovu sliku iz doba kada je bio malo dijete! Znao je on da sam ja uveče sjedio kraj svoje peći s rukama na koljenima, ne znajući šta da radim, i da sam izgledao kao budala! Ti si znao, da treba samo da se vratiš i samo da mi kažeš: evo me, i da bi ti bio gospodar kuće, i da bih te ja slušao, i da bih ti činio sve, što bi ti zahtijevao od svog starog djeda! Znao si ti, ali si rekao: ne, on je rojalista, neću da idem k njemu! I otišao si na barikade i poginuo si iz zlobe! da bi se osvetio za ono, što sam ti rekao o gospodinu vojvodi od Berrvja! Ma to je strašno! Ležite i spavajte mirno! On je mrtav! Eto ti moga buđenja. Liječnik, koji se počeo zabrinjavati na dvije strane, ostavi za časak Mariusa i ode g. Gillenormandu, uzevši ga za ruke. Djed se okrenu, pogleda ga očima, koje su izgledale razrogačene i krvave, i reče mu mirno: — Gospodine, hvala vam. Ja sam miran, čovjek sam, vi dio sam smrt Ljudevita XVI, ja znam snositi događaje. Ima jedna strašna stvar, to je pomisao, da su vaše novine krive svemu zlu. Imat ćete piskarala, brbljavaca, odvjetnika, go vornika, tribuna, rasprava, napretka, svjetlosti, čovječja pra va, slobodu štampe, i eto kako će vam kućama donositi va šu djecu! Ah! Mariuse! To je užasno! Ubijen! Mrtav prije mene! Barikada! Ah! razbojnik. Doktore, vi stanujete, čini mi se, u ovom kraju? 0! ja vas dobro poznajem. Vidim vas 523

s prozora, kada prolazite u vašoj kočiji. Da vam kažem. Pogriješili biste, ako mislite da se ja ljutim. Ne može se ljutiti na jednog mrtvaca. To bi bilo glupo. To je moje dijete, koje sam ja odnjegovao, ja sam već bio star, kada je on još bio sasvim mali. On se igrao u Tuileriesama sa svojom lopaticom i svojim stolčićem, a da čuvari ne bi psovali, ja sam postepeno zatrpavao svojim štapom rupe, koje bi on izdubao svojom lopatom. Jednog dana on je viknuo: Dolje Ljude vit XVIII! i otišao je. Nisam ja za to kriv. Bio je sav rumen i zlatnih kosica. Njegova je majka umrla. Jeste li primijetili, da su sva mala djeca plava? Zašto je to? On je sin jednoga od onih Napoleonovih razbojnika s Loire, ali djeca nisu kriva za zločine svojih otaca. Sjećam se, kada je bio ovolicki. Nije nikako mogao izgovarati »d«. Imao je tako blag i tako zapleten govor, da bi se reklo da je ptica. Sjećam se, da su jednom pred Herkulom Farneskim načinili krug da bi mu se bolje divili, čudili, toliko je bilo lijepo to dijete! To je glava, kakve se vide samo na slikama. Govorio bih mu srdito, prijetio bih mu štapom, ali on je dobro znao da je to od šale. Ujutro, kada bi on ušao u moju sobu, ja sam gunđao, ali mi je bilo kao da se pojavilo sunce. Ne može se čovjek braniti od tih mališana. Hvataju vas, drže vas i više vas ne puštaju. Zapravo nije bilo ljupkijeg djeteta od njega. Šta ćete sada reći o vašim Lafavetteima, o vašim Benjaminima Constantima, o vašim Tirecuir de Corcellesima, koji mi ga ubijaju! Ne može to proći tek tako! On pristupi k Mariusu, još uvijek modrom i nepomič nom, kojemu se vratio i liječnik, i nanovo stade kršiti ruke. Starčeve su se usne micale kao nesvjesno i propuštale su — kao dahove u hropcu — gotovo neodređene riječi, koje su se jedva čule: — Ah! bezdušniče! Ah, klubisto! Ah, lupežu! Ah! septembristo! — Prijekori, šaputani od umirućeg umrlom. Malo-pomalo, pošto se unutrašnje erupcije uvijek moraju izliti, povrati se veza u riječi, ali djed, čini se, nije više imao snage da ih izgovori; njegov je glas bio toliko potmuo, ugašen, da se činilo kao da dolazi s druge strane kakvog bezdana. — Meni je baš svejedno, i ja ću također umrijeti. Ah, pa kada čovjek samo pomisli da nema u Parizu te žene, koja 524

ne bi bila sretna, da usreći ovog nesretnika! Jedan nitkov, koji je — mjesto da se zabavlja i da uživa u životu — otišao, da ga izrešetaju kao marvu! A za koga? Zašto? Za republiku! Mjesto da ide plesati u Chaumiere, kao što je to dužnost mla dića! Šta će mi onda dvadeset godina? Republika, baš lijepa glupost! Siromašne majke, samo rađajte lijepe dječake! Pa da, mrtav je. Tako će izaći dva pogreba kroz vežu. Ti si se dakle načinio takav zbog crnih očiju generala Lamarquea! Šta ti je uradio taj general Lamarque? Jedan sabijaš! jedan brbljavac! Ginuti za jednog mrtvaca! Pa da čovjek poludi! Razumijete li vi to, molim vas! U dvadesetoj godini! I ne okrenuvši glavu, da vidi ne ostavlja li možda nešto za so bom! Evo, i sada su stari čiče prisiljeni, da umiru sami. Crkni u jednom kutu, stari glupane! Pa dobro, pa da, tim bolje, to sam i želio, to će me barem odmah ubiti. Prestar sam ja već, sto mi je godina, meni je sto hiljada godina i već odavno imam pravo da budem mrtav. No, sada je tu. Svršeno je, kakva sreća! Čemu mu davati da udiše amonijak, i čemu sva ta masa lijekova? Uzalud vam muka, liječnička budalo! Pustite ga, on je mrtav, sigurno mrtav. Razumijem se ja u to, i ja, koji sam također mrtav. Nije on svršio stvar ni do polovice. Da, da, ovo je vrijeme bijedno, bijedno, bijedno, i eto što ja mislim o vama, o vašim idejama, o vašim sistemima, o vašim učiteljima, o vašim porodicama, o vašim doktorima, o vašim glupavim piscima, o vašim lopovskim filozofima i o svim revolucijama, koje već šezdeset godina plaše jata gavranova u Tuileriesama! I jer si ti bio bez milosti, kada si tako ginuo, ja neću čak ni zažaliti za tvojom smrću, čuješ, ubojice! U tom trenutku Marius lagano otvori oči i njegov po gled, još mutan od letargijske začuđenosti, zaustavi se na g. Gillenormandu. — Mariuse! — uzviknu starac. — Mariuse! Mali moj Mariuse! Dijete moje! Moj sine ljubljeni! Ti otvaraš oči, ti me gledaš, ti si živ, hvala ti! I on pade onesviješten. 525

KNJIGA ČETVRTA Javert i^van kolosijeka

J

JAVERT IZVAN KOLOSIJEKA Javert se bio laganim koracima udaljio iz ulice Oklopnika. Koračao je sagnute glave, prvi put u svome životu i jednako prvi put u svome životu s rukama na leđima. Do toga je dana Javert uzeo od dva Napoleonova držanja samo ono, koje izražava odlučnost, ruke prekrštene na prsima; drugo držanje, koje izražava neodlučnost, bilo mu je nepoznato. Sada se izvršila promjena; cijela njegova pojava, tiha i sumorna, nosila je biljeg duševnog nemira. On utonu u nijeme ulice. Ipak, išao je jednim pravcem. On presiječe najkraćim putem do Seine, dohvati se keja Ormes, pođe duž keja, prijeđe trg Greve i zaustavi se dosta daleko od redarstvenog povjereništva trga Chatelet, na uglu mosta Notre-Dame. Seina pravi tu između mosta Notre-Dame i mosta Change s jedne strane, a s druge strane između keja Megisserie i keja Fleurs, neku vrstu četverouglastog jezera, kroz koje prolazi brzica. Ova je taoka Seine strah za lađare. Ništa opasnije od te brzice, stisnute u to doba i nadražene sada porušenim pilotima, koji su štitili stupove mosta. Dva mosta, tako blizu jedan drugom, povećavali su opasnost; voda se jako žuri ispod mosta. Ona se tu kotrlja u širokim i strašnim naborima; ona se tu skuplja i gomila; val se napinje oko stupova, kao da ih 527

hoće upravo iščupati svojim debelim tekućim konopcima. Ljudi koji tu padnu, ne pojavljuju se više; tu se i najbolji pli vači dave. Javert se nalakti objema rukama na ogradu, s bradom u šakama, i dok su mu se nokti nesvjesno zabadali u pune zaliske, on je razmišljao. Jedna novost, jedna revolucija, jedna katastrofa tek što se bila odigrala na dnu njega samog; i bilo je za što ispi tati se. Javert je strašno trpio. Od nekoliko sati ovamo Javert je prestao biti jednostavan. Bio je uzbuđen! Taj mozak, tako bistar u svome slje pilu, bio je izgubio svoju providnost; stvorio se oblak u tome kristalu. Javert osjećaše u svojoj savjesti, kako se dužnost dijeli na dvoje, i on to sebi nije mogao sakriti. Kada je tako neočekivano naišao na Jeana Valjeana na obali Seine, bilo je tada u njemu nešto od vuka, koji nanovo hvata svoj plijen, i nešto od psa, koji nalazi svoga gospodara. On je pred sobom vidio dva puta, jedan isto tako ravan kao i drugi, ali je vidio dva puta; i to ga je poražavalo, nje ga, koji nije nikad u životu vidio više od jedne jedine ravne crte. I bolna nevolja, ta su dva puta bila suprotna. Jedna od tih dviju crta isključivala je drugu; koja je od njih bila prava? Njegov je položaj bio neizraziv. Dugovati svoj život jednom zlikovcu, primiti taj dug i vratiti ga; biti i preko svoje volje na ravnoj nozi s jednim osuđenikom, i platiti mu uslugu uslugom; dozvoliti mu da reče: Odlazi! i reći i sam: Budi slobodan! žrtvovati dužnost, tu opću obavezu, osobnim pobudama, i osjećati u tim osobnim pobudama nešto isto tako opće i možda uzvišenije; izdati društvo, da bi ostao vjeran svojoj savjesti; da se sve te apsurdnosti ostvare i nagomilaju u njemu samome, eto, zbog toga je on bio poražen. Jedna ga je stvar bila začudila: što mu je Jean Valjean oprostio život; i jedna ga je stvar bila skamenila; što je on, Javert, oprostio Jeanu Valjeanu. 528

Što se to dogodilo s njim? On se tražio, ali se nije više nalazio. šta da se čini sada? Predati Jeana Valjeana, to je nepo šteno; ostaviti Jeana Valjeana slobodnog, to je nepošteno. U prvom bi slučaju čovjek vlasti pao niže od čovjeka tamnice, u drugom se jedan robijaš izdizao iznad zakona i gazio po njemu. U oba slučaja beščašće za njega, Javerta. U svim odlukama, koje su se mogle stvoriti, bilo je pada. Sudbina ima nekih rubova, odsječenih nad nemogućim, a iza kojih je ži vot samo bezdan. Javert se nalazio na jednom od tih rubova. Jedna od muka bila mu je u tome, što je bio prisiljen misliti. Sama jačina sviju tih suprotnih uzbuđenja silila ga je na to. Misao, stvar kod njega, neuobičajena i neobično bolna. U misli ima uvijek količina unutrašnje bune, a on se sr dio, što ima to u sebi. Misao, makar o kojem predmetu izvan uskoga kruga njegovih dužnosti, bila bi za njega u svima slučajevima nešto nepotrebno i nešto zamorno; ali misao o danu, koji je upravo protekao, bila je mučenje. Moralo se, međutim, pogledati u savjest poslije takvih potresa i položiti račun samome sebi. Od onoga što je malo prije učinio, hvatala ga jeza. On, Javert, on je našao za zgodno da odluči — nasuprot svim re darstvenim ustanovama, nasuprot cijeloj društvenoj i sudskoj organizaciji, nasuprot cijelom cjelcatom zakoniku — jedno puštanje na slobodu; tako mu se prohtjelo; on je pretpostavio svoje osobne poslove javnim poslovima; zar to nije bilo nečuveno? Kad god bi se stavio pred to djelo, kome se ne može naći ime, a koje je on učinio, on bi zadrhtao od glave do pete. Na što se odlučiti sada? Ostao mu je samo jedan izlaz: brzo se vratiti u ulicu Oklopnika i ubiti Jeana Valjeana. On je vidio jasno, da treba učiniti samo to. A upravo to nije mogao. Nešto mu je priječilo put na tu stranu. Nešto? Što? Zar ima na svijetu nešto drugo osim sudo va, izvršnih presuda redarstva i vlasti? Javert je bio zbunjen. Jedan robijaš svet! Jedan osuđenik nedostiživ za pravdu! I to po volji Javerta! 34 Jadnici II

529

Da Javert i Jean Valjean, čovjek stvoren da kažnjava i čovjek st voren da bude kažnj avan da ta dva čovj eka, koj i su i jedan i drugi pripadali zakonu, dođu dotle, da se obo jica stave iznad zakona, zar to nije bilo užasno? Pa šta? Da se događaju takve strahote, a nitko da ne bude kažnjen? Jean Valjean, jači od cijelog društvenog poretka, bit će sl obodan, a on, Javert, on da i dalj e jede državni kruh? Njegovo razmišljanje postajalo je malo^pomalo strašno. Po tom razmišljanju mogao je on sebi predbaciti nešto i zbog onog buntovnika, odnesenog u ulicu Filles-du-Calvaire; ali on na to nije .mislio. Manji se grijeh gubio u većem. Uosta lom, taj buntovnik je, nema sumnje, bio mrtav, a po zakonu s mrt prekida pro go n. Jean Valjean, to je bio teret, koji je imao na duši. Jean Valjean ga je zbunjivao. Svi aksiomi, koji su bili oslonci cijelog njegova života, rušili su se pred tim čovje kom. Velikodušnost Jeana Valjeana prema njemu, Javertu, bila mu je preteška. Druge činjenice, kojih se sjećao i koje je nekada smatrao za laži i za ludosti, vraćale su mu se sada u pamet kao stvarnost. Iza Jeana Valjeana pojavljivao se g. Madeleine i te su se dvije figure poklapale tako, da su sači njavale samo jednu, ikoja je bila dostojna poštovanja. Javert je osjećao, da u njegovu dušu prodire nešto užasno: divljenje jednom robijašu. Poštivati jednog osuđenika s galija, je li to moguće? On se toga ježio, a nije mogao tomu izbjeći. Ko liko god se otimao, morao je priznati u dubini svoje duše uzvišenost to g jadnika. To je bilo gro zn o. Jedan zločinac dobrotvor, jedan robijaš samilostan, blag, uslužan, blagorodan, koji vraća dobro za zlo, daje oproštenje za mržnju, više cijeni sažaljenje nego osvetu, više voli upro pastiti sebe nego upropastiti neprijatelja, spašava onoga koji ga je udario, koji kleči iznad vrline, bliži anđelu nego čo vjeku. Javert je bio primoran priznati sebi, da takvo čudo vište postoji. T o n e s m i j e t a k o t r aj a t i . Zaista, i mi to potcrtavamo, on se nije predao bez otpora tome čudovištu, tome gnusnom anđelu, tome odvratnom he530

roju, koji ga je isto toliko rasrdio, koliko i zaprepastio. Kad je bio u onim kolima licem u lice sa Jeanom Valjeanom dva deset je puta riknuo u njemu tigar zakona. Dvadeset puta po kušao je da se baci na Jeana Valjeana, da ga ščepa i proždre, to jest da ga uhiti. I zbilja, što ima jednostavnije? Doviknuti prvom redarstvenom povjereništvu pred kojim prođu: — Evo jednog osuđenika, koji je pobjegao s robije! — Pozvati oružnike i reći im: Ovaj čovjek je vaš! pa zatim otići, ostaviti tu toga prokletnika, učiniti se nevješt za dalje i ne miješati se više ni u što. Taj je čovjek zauvijek zarobljenik zakona; zakon će s njime raditi što bude htio. Šta ima pravednije od toga? Javert je sve to rekao sebi; htio je prijeći preko svega, djelo vati, uhititi čovjeka i tada, kao i u ovom trenutku nije mo gao; i kad god bi se ruka njegova grčevito podigla prema šiji Jeana Valjeana, ona bi, kao ogroman teret, pala dolje, i on bi čuo iz dna misli gl as, čudan gl as, koji bi mu doviknuo: — Lijepo, lijepo: izdati svoga spasitelja! Poslije toga možemo uzeti zdjelu Poncija Pilata i oprati te svoje pandže. Onda bi njegovo razmišljanje sišlo na njega samog i kraj uveličanog Jeana Valjeana on bi vidio sebe, poniženog Javerta. J ed an r ob ij aš bi o je nj e go v dob ro tv or. Ali opet, zašto je on dopustio tome čovjeku, da ga ostavi na životu? On je na onoj barikadi imao pravo da bude ubi jen. Trebalo je upotrijebiti to pravo. Pozvati druge ustanike u pomoć protiv Jeana Valjeana, biti na zidu strijeljan, to bi bilo bolje. Najteža mu je muka bila to iščeznuće izvjesnosti. Osje ćao se iščupan iz korijena. Zakonik je u njegovoj ruci bio samo neki fragment nečega. On je imao posla sa skrupulama nepoznate vrste. U njemu se događalo neko osjećajno otkrovenje, potpuno različito od zakonske izvjesnosti, dotle nje gova jedinog mjerila. Ostati u starom poštenju, to nije bilo dovoljno. Cijeli niz neočekivanih stvari pojavljivao se i potčinjavao ga. Cijeli se novi svijet pojavljivao njegovoj duši: do bročinstvo primljeno i vraćeno, požrtvovanje, milosrđe, pra štanje, samilost iznad strogosti, obziri prema ličnostima, ne ma više konačne osude, nema više prokletstava, mogućnost 34* 531

suza u oku zakona, tko zna kakova pravda po Bogu, koja ide u protivnom pravcu od pravde po ljudima. On je gledao u mraku strahovito rađanje nepoznatog moralnog sunca; on je bio užasnut i zasjenjen njime. Sova, prisiljena na poglede orla. On je govorio sebi, da je to dakle istina, da ima iznimaka, da vlast može biti u zabuni, da pravilo može zapeti pred nekom stvari, da nije sve uokvireno u tekst zakonika, da gdjekada valja slušati i nepredviđeno, da je vrlina jednog robijaša mogla uhvatiti vrlinu jednog činovnika, da čudo višno može biti božansko, da sudbina ima takvih zasjeda, i on je s očajanjem pomišljao, da ni on sam nije bio zaštićen od iznenađenja. Bio je prisiljen priznati, da dobrota postoji. Taj je robi jaš bio dobar. I on sam — nečuvena stvar — i on je malo prije bio dobar. Znači: on se pokvario. Nalazio je da je podao. Bio je sam sebi odvratan. Ideal za Javerta nije bio u tome, da bude čovječanski, da bude velik, da bude uzvišen, već da bude besprijekoran. Međutim, on je malo prije pogriješio. Kako je dospio dotle? Kako se sve to dogodilo? On to ne bi mogao ni sam sebi reći. Uzimao je glavu u obje ruke, ali uzalud je bilo sve; nije mogao da sebi to objasni. On je bez sumnje uvijek imao namjeru da Jeana Valjeana preda zakonu, čiji je zarobljenik Jean Valjean, a čiji je rob on, Javert. Dok ga je još držao, ne bi on sebi ni za čas priznao, da je kanio pustiti ga. To se donekle i bez njegova znanja otvorila njegova ruka i pustila ga. Razne vrste pitanja blistale su pred njegovim očima. On je upućivao sebi pitanja, i davao je sebi odgovore, a nje govi su ga odgovori užasavali. Pitao se: taj robijaš, taj očajnik, koga sam gonio kao što se goni divljač, i koji me je imao pod svojom nogom i koji se mogao osvetiti, i koji je to trebao da učini, u isto vrijeme i radi svoje mržnje i radi svoje sigur nosti, poklanjajući mi život, opraštajući mi, šta je on učinio? Zar svoju dužnost? Ne, nešto više. Ima dakle i nešto više od dužnosti? Tu se on gubio; njegovo se mjerilo raspadalo; je dna je zdjelica vage padala u bezdan, druga se dizala u nebo, 532

i Javert je s isto toliko užasa gledao onu, što je gore, kao i onu, što je dolje. Premda nije bio ni najmanje voltaireijanac, ili filozof, ili nevjernik, nego naprotiv po instinktu poštovalac postojeće crkve, on ju je poznavao samo kao uzvišeni odlomak društvene cjeline; poredak je bio njegova dogma i bio mu dovoljan; otkako je imao godine čovjeka i činovnika, on je u redarstvo unosio gotovo svu svoju religiju. Bio je — mi ovdje upotrebljavamo riječi bez trunka ironije i u njihovu najozbiljnijem značenju — bio je, rekli smo, špijun, kao što su drugi svećenici. Imao je jednog pretpostavljenog, g. Gisqueta; on dotle nije mnogo mislio na onog drugog pretpostavljenog, na Boga. Tog novog pretpostavljenog, Boga, on je iznenada osjećao, i to mu je bilo nelagodno. Bio je izbačen iz kolosijeka tom neočekivanom prisutnošću; nije znao, šta bi činio s tim pretpostavljenim, on, koji je dobro znao, da se potčinjeni uvijek mora pokloniti, da ne smije ni poslušati, ni osuđivati, ni kritizirati, i da pre ma pretpostavljenomu, koji ga mnogo začuđava, potčinjeni nema drugog sredstva nego ostavku. Ali na koji način podnijeti ostavku Bogu? šta bilo da bilo, i on se neprestano vraćao na to, jedna se činjenica isticala nad svima ostalim, i to, da je on počinio strahovitu povredu zakona. Zatvorio je oči pred jednim odbjeglim osuđenikom u povratku. Pustio je u slobodu jednog robijaša. Bio je ukrao zakonima jednog čovjeka, koji njima pripada. On je to učinio. Više nije sebe shvaćao. Nije bio siguran da je to on. Sami razlozi njegova čina nisu mu bili shvatljivi; od svega je imao samo nesvjesticu. Do toga trenutka živio je on od one slijepe vjere, koju daje mračno poštenje. Ta ga je vjera napuštala, to mu je poštenje manjkalo. Sve, u što je vjerovao, razišlo se. Istine, koje on nije želio, neumitno su ga opkoljavale. Ubuduće je trebalo biti drugi čovjek. Trpio je čudne bolove svoje jadne savjesti. Vidio je ono, što mu je bilo odvratno vidjeti. Osjećao se ispražnjen, nepotreban, razdvojen od svog prošlog života, zbačen, rastvoren. Vlast je u njemu bila umrla. On više nije imao razloga za postojanje. 533

Strašno stanje! biti uzbuđen. Biti granit, i sumnjati! biti kip kazne izliven u kalupu zakona, i iznenada uvidjeti, da ispod svoje brončane sise ima nešto apsurdno i neposlušno, što sliči gotovo na srce! Dospjeti dotle, da vraćate dobro za dobro, premda ste do toga dana uvjeravali sebe da je baš to dobro zlo! Biti pas čuvar, a umiljavati se! Biti led i topiti se! Biti kliješta, a po stati ruka! Osjećati odjednom, kako vam se prsa rastvaraju! Ispustiti lovinu, strašna stvar! Čovjek^projektil, koji ne zna više svoj put i uzmiče! Biti prisiljeni, da sami sebi priznate ovo: nepogrešivost nije nepogrešiva, može biti pogrešaka u jednoj dogmi, nije sve rečeno kada je zakonik progovorio, društvo nije savršeno, vlast je komplicirana zabludama, pukotina u stalnom moguća, suci su ljudi, zakon se može prevariti, sudovi mogu pogriješiti! Vidjeti napuklost na ogromnom plavetnilu nebeskog svoda! Ono što se događalo u Javertu, bio je lom pravocrtne savjesti, iskakanje duše iz kolosijeka, mrvljenje poštenja neodoljivo bačenog u ravnoj crti i koje se razbija o Boga. Zaista, to je bilo čudno, da ložač poretka, da mehaničar vlasti, koji jaše na slijepom gvozdenom konju, može biti izbačen iz sedla jednim blijeskom svjetlosti! da nepromjenljivi, neposredni, ispravni, geometrijski, pasivni, savršeni, može popustiti! Da i za lokomotivu postoji jedan put u Damask, na kome je od Savla postao Pavao. Boga, koji je neprestano u čovjeku i koji je kao prava savjest protivnik lažne savjesti; zabranu iskri da ugasne; naredbu zraci, da se sjeća sunca; zapovijest duši da prepozna pravo neograničeno, kada je suoče s fiktivnim neograničenim; čovječanstvo, koje ne može propasti; ljudsko srce, koje se ne može izgubiti; tu veličanstvenu pojavu, možda najlje pšu od svih unutrašnjih čuda, da li je nju Javer-t razumije vao? Da li je nju Javert shvaćao? Da li je Javert znao da se ona događa? Očigledno ne. Ali pod pritiskom tog nepobitnog nerazumljivog on je osjećao, kako mu se lubanja napola otvara. 534

On je bio više žrtva nego preobraženik toga čuda. On ga je nosio, gnjevan. U svemu tome on je vidio samo golemu teškoću života. Izgledalo mu je, da će odsada njegovo disanje biti zauvijek teško. Imati nad svojom glavom nepoznato, on nije bio na to naviknut. Sve što je imao iznad sebe, bilo je dotle za njegov pogled ravna površina, čista, jednostavna, bistra; tu nije bilo ničeg neznanog, ničeg mračnog, ničeg što ne bi bilo određeno, uređeno, povezano, jasno, tačno, zaokruženo, ograničeno, zatvoreno, već predviđeno; vlast je ravna stvar; nikakav pad u njoj, nikakva vrtoglavica pred njom. Javert je vidio nepoznato jedino dolje. Neredovno, neočekivano, neuredan otvor kaosa, moguće sklizavanje u ponor, to je bilo svojstveno ni žim oblastima, buntovnicima, jadnicima. Ali Javert je zabacio glavu unatrag i odjednom se zaprepastio pred tom nečuvenom pojavom: provalija gore! šta dakle? Bilo je sve razrušeno od gore do dolje! Bilo je sve potpuno smeteno! Kome vjerovati? Ono, u što ste bili uvjereni, rušilo se! Sita! Slabo mjesto na oklopu društva može biti nađeno od jednog velikodušnog jadnika! Šta! Pošten sluga zakona može se odjednom naći između dva zločina: zločin, da pusti jednog čovjeka umaknuti, i zločin, da ga uhiti! Ništa nije sigurno u pravilima, što ih država daje či novniku! Može biti slijepih kutova u dužnosti! šta dakle! Sve je to stvarno! Ta je li istina, da bivši razbojnik, polegao pod osudama, može da se uspravi i da na kraju ima pravo? Da li se u to može vjerovati? Postoje li dakle slučajevi, kada se za kon mora povući pred preobraženim zločinom, mucajući i ispričavajući se? Da, to je doista bilo tako! I Javert je to gledao! i Javert je to dodirivao! I ne samo da on to nije poricao, već je u to me i sudjelovao. To su bile stvarnosti. Bilo je užasno, da se stvarne činjenice mogu tako izopačiti. Kada bi činjenice vršile svoju dužnost, one bi se ograničile na to, da budu dokazi zakona; činjenice, njih Bog šalje. Pa zar će sada anarhija silaziti odozgo? 535

Tako — i u sve većem krajnjem nespokojstvu, i u poraznoj opsjeni, sve ono što bi moglo izbrisati ili umanjiti nje gov utisak, nestajalo je; i društvo, i ljudski rod, i svijet, svodili su se odsada u njegovim očima na jednostavnu i strašnu crtu — tako, kažnjivost, presuđena stvar, sila zakona, odluke suverenih sudova, sudstvo, vlada, preventivna mjera i kazna, službena mudrost, zakonska nepogrešivost, načelo vlasti, sve dogme na kojima počiva politička i društvena sigurnost, suverenost, pravda, logika što proizlazi iz zakonika, društveno apsolutno, javna istina, sve je to razvalina, hrpa, kaos; on sam, Javert, čuvar poretka, nepodmitljivost u službi redarstva, providnost toga društva, pobijeđen i povaljen; i na svima tim ruševinama stoji jedan čovjek sa zelenom kapom na glavi i aureolom na čelu; eto, do kakvog je prevrata on dospio; eto užasne vizije, koju je imao u duši. Nema sumnje, da je to bilo nepodnosivo. Stanje strašno, koliko god može biti. Postojala su svega dva načina, da se izađe dz toga stanja: Prvi, odlučno otići k Jeanu Valjeanu i vratiti u tamnicu čovjeka s robije. Drugi... Javert ostavi ogradu i dignute glave pođe sada čvrstim korakom prema redarstvenom povjereništvu, koje je označivala svjetiljka na uglu trga Chatelet. Kada je stigao, on opazi kroz okno jednoga gradskog stražara i uđe. Po samom načinu, kojim otvaraju vrata na kakvom povjereništvu ili stražarskoj postaji, ljudi iz redarstva poznaju se među sobom. Javert reče svoje ime, pokaza svoju kartu stražaru i sjedne u povjereništvu za stol, na ko me je gorjela svijeća. Bilo je na stolu pero, olovna tintarnica i papira za potrebu redarstvenih izvještaja i napomena noćne ophodnje. Ovaj stol, uvijek dopunjen svojim slamnatim stolcem, prava je ustanova, on postoji u svim povjereništvima; on je nepromjenljivo ukrašen drvenom zdjelicom punom strugotine i kutijom od kartona punom oblanda za pisma, i on je donji pretinac službenog stola. Na njemu počinje državna literatura. Javert uze pero i list papira i stade pisati. Evo, što je napisao: 536

NEKE PRIMJEDBE U INTERESU SLUŽBE! »Prvo: Molim gospodina prefekta da pročita. »Drugo: pritvorenici, kada dolaze pred istražnog suca, skidaju obuću i stoje bosonogi na kamenim pločama, dok ih ispituju. Mnogi kašlju pri povratku u zatvor, što prouzrokuje troškove liječenja. »Treće: potjera se vrši dobro s raspoređenim izvidnici ma, na razmacima, ali u važnim prilikama trebalo bi da se barem dva izvidnika ne gube iz vida, uzevši u obzir da, ako iz ma kojeg razloga jedan izvidnik popusti u službi, drugi treba da motri na njega i da ga zamijeni. »Četvrto: nejasno je, zašto naročiti propisi zatvora Madelonnettes zabranjuju uhićeniku, da može imati stolac, čak i onda, ako za njega plaća. »Peto: u zatvoru Madelonnettes postoje svega dvije prečage na prozoru kantine, što čini, da krčmarica može pustiti pritvorenicima, da joj dodiruju ruku. »Šesto: pritvorenici, nazvani 'lajavci', koji zovu druge pritvorenike u sobu za razgovor s posjetiteljima, uzimaju po dva sua od uhićenika, da bi jasno vikali njegovo ime. To je krađa. »Sedmo: za deblji konac, koji se provlači kroz tkivo, odbijaju se uhićeniku 10 sua u radionici tkača; to je zloupo treba od strane poduzetnika, pošto je platno isto tako dobro. »Osmo: nezgodno je, što posjetioci zatvora la Force mo raju prolaziti kroz dječje dvorište, kada idu u sobu za razgovor svete Marije Egipćanke. »Deveto: nepobitno je, da stražari svaki dan prepričavaju u dvorištu prefekture sadržaj ispitivanja kod istražnoga suca. Da stražar, koji bi trebao biti sveta stvar, ponavlja ono, što je čuo u kabinetu suca istražitelja, to je ozbiljan nered. »Deseto: gospođa Henry je poštena žena; njena je kantina čista; ali zlo je, što jedna žena drži prozorčić na mišolovki tajna. To nije dostojno zatvora u jednoj velikoj civilizaciji.« 537

Javert ispisa ove retke svojim najmirnijim i najkorektnijim rukopisom, ne izostavljajući ni jednog zareza i jako škripeći po papiru. Ispod posljednjeg retka on napisa: »JAVERT, nadzornik I razreda. U povjereništvu trga Chatelet 7. lipnja 1832, oko jednog sata ujutro.« Javert osuši svježe crnilo na papiru, savi arak kao pismo, zapečati ga, napisa na poleđini: Saopćenje za administraciju, stavi ga na stol i izađe iz povjereništva. Staklena vrata s re šetkama zalupiiše se za njim. On opet prijeđe u dijagonali trg Chatelet, opet se dohvati keja i vrati se automatskom tačnošću na mjesto, koje je ostavio prije četvrt sata; on se tu nalakti i nađe se u istom položaju na istom kamenu ograde. Činilo se, kao da se uopće nije micao. Mrak je bio potpun. Bio je to grobni trenutak odmah iza ponoći. Svod oblaka sakrivao je zvijezde. Nebo je bilo samo kobna gustoća. U kućama Citea nije bilo više ni jedne svjetlosti; nitko nije prolazio; svuda, koliko se moglo dogledati, ulice i kejevi bili su pusti; crkva Naše Gospe i tornjevi Sudske palače sličili su na crte same noći. Jedna je svjetiljka rumenila kamenu ogradu kejeva. Siluete mostova gubile su u magli oblik jedna za drugom. Rijeka je nabujala od kiša. Mjesto gdje se Javert nalaktio, bilo je, sjećate se, tačno iznad brzice Seine, upravo nad onom opasnom spiralom vrtloga, koja se zavija i odvija. Javert se nagne i pogleda. Sve je bilo tamno. Ništa se nije razabiralo, čuo se šum Seine, ali rijeka se nije vidjela. Od vremena do vremena, u toj zanosnoj dubini pojavila bi se i nejasno bi zmijuljila jedna svjetlost, beskrajnost je tu izgledala otvorena. Ono što se imalo pod sobom, nije bila voda; to je bio bezdan. Zid ikeja, ravan, nejasan, utonuo u magli, i koji odmah iščezavaše, davao je utisak stijene pri ulazu u beskrajno. Nije se vidjelo ništa, ali se osjećala ne538

prijateljska hladovina vode i otužni miris mokroga kamena. Uveličanost više naslućivane nego ugledane rijeke, tragično šaputanje valova, zlokobna ogromnost mostovskih stupova, zamišljen pad u ovu tamnu prazninu, sav taj mrak bio je prepun užasa. Javert osta nekoliko trenutaka nepomičan, gledajući taj otvor pomrčine; on je promatrao ovo Nevidljivo s nekom uikočenošću, koja je sličila na pažnju. Voda je šumila. Odjednom, on skine šešir i stavi ga na ogradu. Trenutak poslije toga, visoka i crna silueta, za koju bi kasni prolaznik pomislio da je kakva sablast, pojavi se uspravno na ogradi, sagne se prema Seini, zatim se ispravi i pade ravno u mrak; začu se potmulo zapljuskivan je valova; i samo pomrčina zna za tajnu trzaja te mračne isiluete, iščezle pod vodom.

539

KNJIGA PETA Djed i unuk

GDJE SE OPET VIDI DRVO SA ZAVOJEM OD CINKA

Nešto poslije događaja, koje smo ispripovijedali, doživio je gospodin Boulatruelle jedno jako uzbuđenje. Gospodin Boulatruelle bio je cestarski radnik u Montfermeilu, kojega smo već pomalo vidjeli u tamnim dijelovima ove knjige. Boulatruelle je, kako se možda sjećate, bio čovjek zabavljen mutnim i različitim stvarima. On je tucao kamen i ošte ćivao putnike na glavnom drumu. Radnik i lopov, on je imao samo jedan san: vjerovao je u blago, zakopano u montfermeilskoj šumi. Nadao se, da će jednog dana naći novaca u zemlji pod jednim drvetom; kako mu je bilo predugo čekati, on ga je radije tražio u džepovima prolaznika. Ipak, za sada je bio oprezan. Nedavno se jedva izvukao. Bio je, kao što vam je poznato, uhićen s drugim razbojnicima u Jondretteovoj krčmi. Spasilo ga je njegovo pijanstvo. Nikako se nije moglo rasvijetliti, je li on tu bio kao lopov ili kao pokradeni. Pustiše ga na slobodu jednim rješenjem, da nema razloga istrazi, budući da je sigurno utvrđeno da je bio pijan onog večera, kada je obavljena racija. On se nanovo dohvatio šume. Vratio se na svoj put od Gagnvja do Lagnvja, da ga pod redarstvenim nadzorom nasipa kamenjem na račun države, pokunjena nosa, jako zamišljen, nešto ohladnio prema krađi, koja umalo što ga nije upropastila, ali se okretao sve više vinu, koje ga je spasilo. 541

što se tiče jakog uzbuđenja, koje je pretrpio malo vremena poslije svog povratka u kolibu cestarskog radnika, ono se dogodilo ovako: Jednog jutra, idući kao obično na svoj posao, a možda i u zasjedu, nešto malo prije zore, Boulatruelle opazi u granju jednog čovjeka, kome je vidio samo leđa, ali čiji mu izgled, tako mu se činilo kroz praskozorje i daljinu, nije bio sasvim nepoznat. Boulatruelle je, premda je bio pijanac, ipak jako dobro pamtio, a to je neophodno potrebno obrambeno oružje svakome, koji je pomalo u borbi s pravnim poretkom. — Gdje sam, do vraga, vidio nešto slično ovom čovjeku? — upita se on. Ali nije mogao dati sebi nikakva odgovora, osim da je taj čovjek sličan nekome, čiji je on trag imao nejasno u pameti. Uostalom, Boulatruelle, osim ličnosti, koje se nije mogao sjetiti, učini u sebi neke usporedbe i račune. Ovaj čovjek ne može nikako biti iz okolice. On je tu došao. Pješice, naravno. Nijedna javna kola ne prolaze u to doba kroz Montfermeil. On je hodao cijelu noć. Odakle je došao? Svakako negdje iz blizine; jer nije imao ni torbe na leđima, a niti omota. Sigurno iz Pariza. Zašto se nalazi u ovoj šumi? Zašto pro lazi kroz nju u ovo doba? Šta ima tu da konačno radi? Boulatruelle pomisli na blago. Napinjući svoje pamćenje, on se nejasno sjeti da je već prije nekoliko godina imao slično uzbuđenje zbog nekog čovjeka, koji bi — izgleda — mogao biti ovaj ovdje. Razmišljajući tako, on je pod težinom razmišljanja sagnuo glavu, stvar prirodna, no možda i namještena. Kad je digao glavu, nije vidio više ništa. Čovjeka je bilo nestalo u šumi i u praskozorju. — Tako mi Boga — reče Boulatruelle — naći ću ga. — Pronaći ću župu tog župljanina. Ovaj čudni šetalac ima jed no »zašto« i ja ću ga doznati. Nema u mojoj šumi takve taj ne, a da se ja ne bih umiješao u nju. On uze svoj budak, koji je bio veoma oštar. — Evo — progunđa on — čime se može čeprkati zem lja i jedan čovjek. 542

I kao što se konac veže s koncem, pođe brzo kroz grmlje, prateći stope čovjekove po putu, kojim je morao poći. Kada je prošao neđrih sto koraika, pomogne mu dan, koji je počeo svitati. Obuća otisnuta tu i tamo na pijesku, izgažena trava, polomljena paprat, mlade grane grmlja, savijene i koje se ispravljaju s ljupkom laganošću kao ruke kakve lijepe žene kada se rasteže pri buđenju, označavali su mu ne ku vrstu traga. On pođe po njemu, zatim ga izgubi. Vrijeme je prolazilo. On zađe dublje u šumu i stigne na neku vrstu proplanka. Jedan rani lovac, koji je prolazio stazom u daljini, zvižduci neku ariju, dade mu ideju, da se popne na drvo. Premda star, on je bio okretan. Nalazio se tu neki veliki hrast, dostojan Titira i Boulatruella. Boulatruelle se popne na hrast, što je više mogao. Ideja je bila dobra. Ispitujući pustinju na strani, gdje je šuma sasvim zapletena i divlja, Boulatruelle odjednom ugleda čovjeka. Tek što ga je ugledao, opet ga izgubi iz vida. čovjek je ušao, ili bolje reći umakao na jedan dosta udaljen proplanak, zaklonjen velikim drvećem, ali koji je Boulatruelle vrlo dobro poznavao, jer je na njemu kod velike gomile kamenja primijetio bolestan kesten, obložen pločicom cinka, pribijenom na samu koru drveta. Taj je proplanak baš onaj, što su ga nekada zvali »šuma Blaru«. Gomila kamenja, namijenjena tko zna kakvoj upotrebi, koja se tu vidjela prije trideset godina, bez sumnje je još na istome mjestu. Ništa nije tako dugovječno kao gomila kamenja, osim kakvog plota od dasaka. Boulatruelle se s brzinom radosti više sroza na zemlju s drveta, nego što je sišao. Jazbina je otkrivena, treba još uhvatiti divljač. Ono čuveno blago, o kome je sanjao, možda se nalazi baš ondje. Nije to bio mali posao, stići na proplanak. Utrtim sta zama, koje čine na hiljade malih zavoja, trebalo bi dobrih četvrt sata, U ravnoj crti kroz grmlje, koje je tu neobično gusto i vrlo bodljikavo, trebalo je cijelo pola sata. U tome se eto Boulatruelle prevario, to nije razumio. On se pouzda u ravnu crtu; optička varka za poštovanje, ali koja upropasti 543

mnoge ljude. Grmlje, koliko god da je bilo nakostriješeno, učini mu se pravim putem. — Pođimo vučjom ulicom Rivoli — reče on. Boulatruelle, naviknut da ide krivo, učini ovaj put pogrešku, te pođe ravno. On se odlučno baci u zamršenost grmlja. Imao se boriti s korijenjem, s koprivama, s glogom, s divljim ružama, sa čičkovima, s veoma srditim trnjem. Bio je sav izgreben. Na dnu doline dođe do jedne vode, koju je trebalo prijeći. Stigne najposlije na proplanak Blaru, poslije četrdeset minuta, znojan, mokar, zadihan, izgreben, divlji. Na proplanku nikoga. Boulatruelle potrča do gomile kamenja. Ona je bila na svome mjestu. Nitko je nije odnio. što se tiče čovjeka, on je već iščezao u šumi. Utekao je. Kuda? Na koju stranu? U koju guštaru. Nemoguće pogoditi. I — stvar, koja je ljuto zaboljela Boulatruella — iza gomile kamenja, pred drvetom s pločicom cinka bilo je svježe iskopane zemlje, zaboravljen ili ostavljen budak, i jedna jama. Ta je jama bila prazna. — Lopove! — uzviknu Boulatruelle, pokazujući obje šake obzorju. II MARIUS, IZLAZEĆI IZ GRAĐANSKOG RATA, SPREMA SE ZA DOMAĆI RAT Marius je dugo lebdio između života i smrti. Nekoliko je tjedana imao groznicu, praćenu buncanjem, i dosta ozbiljne simptome u mozgu, prouzrokovane više diranjem rana na glavi nego samim ranama. Po cijele je noći ponavljao Cosettino ime u kobnoj govorljivosti groznice i s mračnom tvrdoglavošću umirućeg čovjeka, širina nekih povreda bila je ozbiljno opasna, jer se u 544

širokim ranama gnojenje moglo vršiti u dubini pa i ubiti bolesnika pod izvjesnim atmosferskim utjecajima; pri svakoj promjeni vremena, pri najmanjem nevremenu postajao je liječnik zabrinut. — Samo kad se ranjenik ne bi morao uzrujavati! — ponavljao je on. Zavoji su bili komplicirani i nezgodni, jer pričvršćivanje zavoja i rublja s pomoću flastera nije još bilo običajno u to doba. Nicolette je potrošila na pravljenje povoja cijelu krevetsku plahtu, »veliku kao strop«, kako je govorila. Klorne rastopine i srebrni nitrat izašli su s velikom mukom na kraj sa zapaljenjem i gnoje njem rana. Dokle god je bilo opasnosti, g. Gillenormand, obezumljen do uzglavlja svog unuka, bio je — kao i Marius — ni mrtav ni živ. Svakog dana, a katkada i dva puta na dan, jedan gospodin s bijelom kosom, vrlo pristojno odjeven — takav je bio opis, koji je davao vratar — dolazio je da se raspita o zdrav lju ranjenika i ostavljao je za zavoje po jedan veliki omot vate. Najposlije, 7. rujna, četiri mjeseca poslije mučne noći, kada su ga donijeli umirućega njegovu djedu, liječnik izjavi da odgovara za njega. Otpoče oporavljanje. Marius je ipak morao ostati još dva mjeseca ispružen na ležaljci, uslijed komplikacija, izazvanih lomom ključne kosti. Tako ima uvijek po jedna posljednja rana, koja neće da se zatvori i koja odugovlači zavoje na veliku dosadu bolesnika. Uostalom, ovo dugo bolovanje i ovo dugo oporavljanje spasiše ga od redarstvenog progona. U Francuskoj nema gnjeva, čak ni javnog, koji se za šest mjeseci ne ugasi. Pobunama u sadašnjem stanju društva toliko su krivi svi, da su one uvijek popraćene nekom potrebom da se zažmiri. Dodajmo još, da je nečuvena naredba prefekta Gisqueta, koji je liječnike obvezivao da denunciraju ranjenike, toliko ozlojedila javno mnjenje, i ne samo javno mnjenje, već među prvima i kralja, da su ranjenici bili pokriveni i zaštićeni tom zlovoljom; d osim onih, koji su bili zarobljeni u samoj borbi, nisu se ratni sudovi usuđivali dirati ostale. Ostavili su dakle i Mariusa na miru. 35 Jadnici II

545

G. Gillenormand proživio je najprije sva očajanja, a zatim sva ushićenja. Teškom su ga mukom zadržali, da ne probdije svaku noć kraj ranjenika; naredio je da mu se njegov veliki naslonjač, dogura do kreveta Mariusova, zahtijevao je da njegova kći upotrijebi najbolje rublje u kući za obloge i zavoje. Gospođica Gillenormand kao starija i mudra djevojka našla je ipak načina, da sačuva lijepo rublje, dajući djedu uvjerenje, da ga se poslušalo. G. Gillenormand je bio prisutan kod svih previjanja, od kojih se gospođica Gillenormand stidljivo uklanjala. Kada bi kirurškim škarama rezali mrtvo meso, on bi govorio: jao! jao! Ništa dirljivije, nego kada on prinosi ranjeniku šalicu čaja svojim blagim staračkim drhtanjem. Obasipao je liječnika pitanjima, a nije primjećivao, da uvijek ponavlja jedno te isto. Onoga dana, kada je liječnik izjavio da je Marius izvan opasnosti, dobri je čičica plivao u radosti. Dao je tri dukata napojnice svome vrataru. Uveče, kad se vratio u svoju sobu, otplesao je jedan ples iz mladosti, praveći kastanjete od palca i kažiprsta, i pjevao je ovu pjesmu: Iz Fougerea volim Jeannu, Pastiricu djevojanu, Obožavam suknju njenu Šarenu. Ljubavi, ti iz nje bijes: U očima joj se kriješ, Gađaju nas tvoje strijele Vesele. Oh, što volim, volim Jeannu, Više nego i Dijanu, Nju i čvrste dojke njene Kamene... 546

Zatim kleknu na stolac i Basku, koji ga je promatrao kroz odškrinuta vrata, učini se, kao da se moli Bogu. Međutim, on nije mnogo vjerovao u Boga. Pri svakoj novoj promjeni na bolje, koje su dolazile sve brže i brže, djed je ludovao. Činio je mnoštvo nesvjesnih djela punih radosti, ulazio i silazio niza stube, ni sam ne znajući zašto. Jedna lijepa susjeda, doduše lijepa, bila je sva zaprepaštena, kada je jednog jutra dobila veliku kitu cvijeća; to joj je poslao g. Gillenormand. Muž joj je iz ljubomore načinio pravi skandal. G. Gillenormand je pokušavao da posjedne Nicolettu k sebi u krilo. Zvao je Mariusa »gospodine barune«. Vikao je: Živjela republika! Svaki je čas zapitkivao liječnika: Je li da više nema opasnosti? Gledao je Mariusa očima stare majke. Ne bi skidao očiju s njega, kada bi on jeo. Nije više poznavao sebe, sebe više nije ni brojio, Marius je bio gospodar kuće, u njegovoj je radosti bilo abdikacije, on je bio unuk svoga unuka. U ovoj prevelikoj radosti, u kojoj se nalazio, bio je on dijete najdostojnijeg poštovanja. Od straha da ne dosađuje oporavijeniku, on bi stao iza njega, da mu se osmjehuje. Bio je zadovoljan, radostan, ushićen, dražestan, mlad. Njegova bijela kosa davala je neku blagu veličanstvenost veseloj svjetlosti, kojom mu je bilo lice obasjano. Kada se ljupkost miješa u boje, ona je divna. U razveseljenoj starosti ima neka zora. Što se tiče Mariusa, puštajući da ga tako previjaju i nje guju, on je imao jednu jedinu misao: Cosettu. Otkako ga je ostavila groznica i buncanje, on više nije izgovarao to ime, i moglo se povjerovati, da na njega nije više mislio, šutio je baš zato, što je u tome bila njegova duša. Nije znao što se dogodilo s Cosettom, cijeli događaj iz ulice Chanvrerie bio je kao neki oblak u njegovu sjećanju; gotovo nejasne siluete lebdjele su u njegovoj pameti, Ćponine, Gavroche, Mabeuf, Thenardierovi, svi prijatelji kobno utonuli u dim barikade; čudan prolaz g. Faucheleventa kroz cijeli taj krvavi događaj činio mu je dojam zagonetke u buri; ništa nije shvaćao o svom vlastitom životu, nije znao ni tko ga je spasio, i nitko iz njegove okolice nije to znao; sve što su mu mogli reći, to je, da je u ulicu Filles-du-Calvaire bio 35*

547

donesen noću u jednom fijakeru; prošlost, sadašnjost, buduć nost, sve je u njemu bilo zamagljenost nejasne misli, ali u toj magli bila je jedna nepomična tačka, jedna jasna i odre đena crta, nešto što je bilo od granita, jedna odluka, jedna volja: naći Cosettu. Za njega pojam života nije bio odijeljen od pojma Cosette; odlučio je u svome srcu, da neće primiti jedno bez drugog, i bio je nepokolebivo riješio da zahtijeva od onoga, tko ga bude htio prisiliti na život, pa ma tko on bio, od svoga djeda, od usuda, od pakla, da mu vrati njegov izgubljeni raj. Znao je da će tu biti zapreka, ali ih nije tajio samom sebi. Potcrtajmo jednu pojedinost: on nije bio zaplijenjen i bio je tek malo ganut svima pažnjama i svim nježnostima svoga djeda. Prvo, on nije svega ni znao; zatim, u svojim bolesnič kim sanjarenjima, možda još grozničavima, on je na te bla gosti gledao s nekim nepovjerenjem, kao na neku novu i čudnu stvar, kojoj je bila svrha, da ga pripitomi. On je osta jao hladan. Zaludu je djed trošio svoj siroti stari osmijeh, Marius je sebi govorio, da će to tako trajati dokle god on, Marius, ne progovori i dok bude puštao djedu na volju; ali čim dođe u pitanje Cosette, on će naći jedno drugo lice i onda će se tek otkriti pravo djedovo mišljenje. Onda će biti oštro; pogoršanje porodičnih pitanja, očajni položaj, svi sar kazmi i u isto vrijeme sve primjedbe, Fauchelevent, Coupelevent, bogatstvo, sirotinja, bijeda, kamen o vratu, budućnost. Silan otpor; rezultat, odbijanje. Marius se već unaprijed spre mao na tu borbu. A onda, što mu se više vraćao život, pojavljivale su se i njegove stare uvrede, otvarali su se stari čirovi njegova sje ćanja, on je nanovo mislio na prošlost, pukovnik Pontmercv se opet stavljao između, g. Gillenormanda i njega, Mariusa, govorio je sebi da se nema nadati nikakvoj istinskoj dobroti od onoga, koji je bio tako nepravedan i tako grub prema nje govu ocu. I sa zdravljem vraćala mu se neka oporost prema djedu. Starac je zbog toga tiho patio. G. Gillenormand, ne pokazujući toga, primjećivao je da mu Marius, otkako je donesen k njemu i otkako je došao k svijesti, nije ni jedanput rekao »oče«. Nije mu doduše 548

govorio ni »gospodine«, ali je nalazio načina, da ne kaže ni jedno ni drugo, nekom naročitom vrstom rečeničnih obrata. Kriza se sigurno približavala. Kako se gotovo uvijek događa u sličnom slučaju, Marius se okuša u čarkanju prije nego što je otpočeo borbu. To se zove »kušati teren«. Jednog jutra dogodi se da je g. Gille normand povodom jednih novina, koje su mu slučajno pale u ruke, govorio s omalovaženjem o Konventu i započeo jednu rojalističku besjedu o Dantonu, Saint-Justu i Robespierreu. — Ljudi iz Devedeset i treće bili su divovi — reče Ma rius strogo. Starac zašuti i nije više cijelog dana ni riječi progovorio. Marius, koji je neprestano imao u pameti nepopustlji vost djeda iz svojih mlađih godina, vidio je u toj šutnji tek duboko prikupljanje gnjeva; zaključi odatle, da će borba biti žestoka, i poveća u zadnjim kutovima svoje misli pri preme za bitku. On odluči, da će u slučaju odbijanja raskidati svoje za voje, rastrgati ključnu kost, otvoriti i razgrepsiti one rane, koje su mu ostale, i da će odbiti svaku hranu. Njegove su rane bile za njega streljivo. Dobiti Cosettu ili konačno umrijeti. Očekivao je zgodan čas s podmuklom strpljivošću bolesnika. Taj je čas došao. III MARIUS NAVALJUJE Jednog dana, dok je njegova kći pospremala bočice i ša lice na mramornoj ploči ormara, bio je g. Gillenormand nag nut nad Mariusom i govorio mu svojim najnježnijim glasom: — Vidiš, mali moj Mariuse, ja bih sada, na tvome mje stu, prije jeo meso nego ribe. Pržena su jaja odlično jelo, da se njima počne oporavak; ali da se bolesnik digne na noge, potreban je dobar kotlet. 549

Marius, kome su se gotovo sve sile povratile, prikupi ih, podiže se, nasloni se stisnutim šakama na krevet, pogleda djedu ravno u oči, uze strog izgled i reče: — To me navodi, da vam kažem jednu stvar. — Koj u t o? — To da hoću da se ženim. — Predviđeno već — reče djed i prsne u smijeh. — Kako predviđeno? — Da, predviđeno, dobit ćeš tu svoju curicu. Marius, zaprepašten i kao slomljen munjom, zadrhta u svim udovima. G. Gilienormand nastavi: — Da, dobit ćeš j e, t u t voj u m al u li j epu curi cu. Ona dolazi svakog dana u obliku jednog staroga gospodina pitati za tvoje zdravlje. Otkako si ranjen, ona provodi svoje vrije m e u pl ač u i č eš l j an j u va t e . R as pi t ao sa m se : s t a nu j e u ulici Oklopnika, broj sedam. A, tu smo dakle! Ti bi je htio! Pa dobro, dobit ćeš je. Podvalili smo ti. Ti si već spremao neku malu urotu, govorio si sebi: — »Reći ću mu to otvo reno, tomu djedu, toj mumiji iz Regentstva d Direktorstva, tom starom kicošu, tome Moliereovu Dorantu, koji je postao Geronte; i on je nekad imao svojih lakoumnosti, i on, i svo jih ljubavi, i svojih grijeha, svojih Cosette; i on je bio poletarac, i on je imao krila, i on je jeo hljeb proljeća; morat će se on sjetiti toga. Vidjet ćemo. Bitka.« A, dakle tako! Ti hvataš rogača za rogove. Dobro. Ja ti nuđam kotlet, a ti mi odgovaraš: A, baš dobro, ja hoću da se ženim. To mi je lijep prijelaz! A, ti si se nadao rječkanju! Zar nisi znao da sam ja stara kukavica? šta veliš na to? Duriš se. Nisi se nadao da ćeš djeda naći još glupljeg nego što si ti sam. Propao ti je govor, koji si spremao da održiš, gospodine odvjetnice. To te srdi, a? Pa lijepo, srdi se koliko hoćeš. Činim eto, što ho ćeš, to te je presjeklo, budalo! Slušaj. Raspitao sam se, jer i ja sam lukav; ona je dražesna, dobra, onaj husar nije isti nit, ona je priredila hrpe vate, ona je pravi biser, obožava te. Da si umro, bilo bi nas troje. Njezin lijes išao bi za mojim. Došlo mi je na pamet, da 'ti je jednostavno posadim uz kre vet, čim ti je bilo malo bolje, ali samo u romanima se tako 550

bez ceremonija dovode mlade djevojke uz krevet ranjenika, za koje se interesiraju. To se ne pristoji, šta bi rekla tvoja tetka! Bio si gol gotovo cijelo to vrijeme, moj prijane. Pitaj Nicolettu, koja te nije napuštala ni jednog trenutka, je li bilo mogućnosti, da i jedna ženska bude tu i onda šta bi rekao liječnik? Lijepa djevojka ne liječi groznicu. Najposlije, dobro je, nemojmo više govoriti o tome. Rečeno je. Učinjeno je. Svršeno je. Uzmi je. Eto, u tome je moja okrutnost. Vidiš, ja sam vidio, da me ti ne voliš; rekao sam sebi: šta bih mo gao učiniti, da me ovaj konj zavoli? Rekao sam: Evo, imam moju malu Cosettu u ruci, dat ću mu je, i onda će morati da me voli, makar malo, ili da se izjasni. A, ti si mislio, da će tvoj 'stari djedo pobjesnjeti, da će govoriti strogim glasom, da će vikati »ne« i da će dizati štap na svu tu zoru. Ni najma nje. Cosette, dobro; ljubav, dobro; ni ja ne želim ništa drugo. Gospodine, izvolite se oženiti. Budi sretno, predrago dijete moje! Pošto je sve ovo izgovorio, starac se zaguši u suzama. On dohvati glavu Mariusovu, pritisne je svojim rukama na stare grudi i obojica stadoše plakati. To je jedan od oblika najviše sreće. — Oče moj! — uzviknu Marius. — A, ti me dakle voliš! — reče starac. Bio je to neizreciv trenutak. Grcali su i nisu mogli go voriti. Napokon starac promuca: — Evo, otvorio se i rekao mi je »Oče moj!« Marius oslobodi svoju glavu iz ruku djedovih i reče blago: — Ali, oče moj, sada kad mi je sasvim dobro, čini mi se, d a bi h j e sm i o v i d j e t i . — I to je predviđeno: vidjet ćeš je sutra. — Oče moj! — Šta? — Zašt o ne danas? — P a d ob ro , n ek a b ud e i d an as . R ek ao si m i t ri pu t a »oče moj«, to vrijedi ovo. Idem, da se pobrinem za to. Do vest ćemo ti je! Predviđeno je, kad ti velim. Stavljeno je 551

već i u stihove. To je svršetak elegije Mladi bolesnik od Andrea Cheniera, od Andrea Cheniera, kog su zaklali oni divovi iz 93. G. Gillenormandu se učinilo, da vidi neko lako mrštenje Mariusovo, koji ga zapravo, mi to moramo reći, nije više ni slušao, već je upravo zaplivao u radosti, misleći mnogo više na Cosettu, nego na 1793. Djed, žaleći, što je tako nezgodno naveo Andrea Cheniera, reče naglo: — »Zaklali« nije tačna riječ. Istina je, da su veliki revolucionarci, geniji, koji nisu bili zli, to je nepobitno, koji su bili heroji, dakako!, nalazili, da im je Andre Chćnier malo smetao, i oni su ga giljot... To jest ti velikani 7. thermidora, u interesu općega spasenja, zamolili su Andrea Che niera, da izvoli otići... G. Gillenormand se zapleo u svojoj rečenici i nije mogao nastaviti. Ne mogući ni da je dovrši, ni da je povuče, dok je njegova kći namještala jastuk iza Mariusa, izmučenog tolikim uzbuđenjima, starac pojuri iz spavaće sobe brzinom, koju su mu dopuštale njegove godine, zalupi vratima za sobom i crven, gušeći se, zapjenjen, izbečenih očiju on se nađe licem u lice s dobroćudnim Baskom, koji je čistio cipele u predsoblju. On zgrabi Baska za okovratndk i bijesno mu riknu u lice: — Sto mu hiljada đavolskih đavola, ti su ga zlikovci ubili! — Koga, gospodine? — Andrea Cheniera! — Da, gospodine — reče Bask preplašen.

IV GOSPOĐICA GILLENORMAND NAPOKON NE NALAZI DA JE ZLO, ŠTO JE G. FAUCHELEVENT UŠAO S NEČIM ISPOD PAZUHA Cosette i Marius vidjeli su se. Mi odustajemo od toga, da ispričamo, što je bio taj su sret. Ima stvari, koje ne treba ni pokušati da se slikaju. — Sunce je jedna od njih. Cijela porodica, brojeći ovamo i Baska i Nicolettu, bila je okupljena u Mariusovoj sobi, kad je Cosette ušla. Ona se pojavi na pragu; izgledalo je, kao da je u nekoj zlatnoj svjetlosti. Baš u tom času htio je djed da se usekne; on zasta kao skamenjen, držeći nos u rupcu, i gledajući Cosettu preko rupca: — Divna — uskliknu on. Zatim se hučno usekne. Cosette je bila opijena, ushićena, uplašena, na nebu. Bila je toliko uplašena, koliko se može biti od sreće. Mucala je sva blijeda, sva crvena, hoteći da padne Mariusu u zagrljaj, a nije se usuđivala. Sramila se voljeti pred svim ovim svije tom. Ljudi baš nemaju obzira prema sretnim ljubavnicima; ostaju tu, kada bi oni najviše voljeli da budu sami. Njima bar nisu potrebni svi ti ljudi. S Cosettom, a iza nje, ušao je jedan čovjek s bijelom ko som, ozbiljan, a ipak smiješeći se, ali nekim neodređenim i bolnim osmijehom. To je bio »gospodin Fauchelevent«; to je bio Jean Valjean. On je bio veoma otmjeno odjeven, kao što je rekao vratar, sav u crnom i u novom, i s bijelom kravatom. Vratar je bio na hiljadu milja od toga, da u ovom korektnom građaninu, možda u ovom notaru, prepozna užasnog nosača lesa, koji se pojavio na njegovim vratima u noći 7. lipnja, poderan, blatan, odvratan, usplahiren, lica uprljanoga krvlju i blatom, podržavajući ispod pazuha onesviještenog 553

Mariusa; međutim, njegov vratarski nos ipak je nekako sumnjao. Kada je g. Fauchelevent stigao s Cosettom, vratar nije mogao da ne povjeri ovu svoju misao: Ne znam, zašto mi se uvijek čini, da sam već negdje vidio ovo lice. G. Fauchelevent je stajao u sobi Mariusovoj sa strane i kraj vrata. Držao je pod pazuhom jedan omot, dosta sličan kakvoj knjizi »in octavo«, zamotanoj u papir. Papir omota bio je zelenkast i izgledao je pljesniv. — Zar ovaj gospodin uvijek nosi tako knjige pod pazu hom? — zapita tiho Nicolettu gospođica Gillenormand, koja nikako nije voljela knjige. — Pa da — odgovori istim tonom g. Gillenormand, koji je to čuo — to je jedan učenjak. Pa šta? Je li on za to kriv? Ni gospodin Boulard, koga sam ja poznavao, nije nikada išao bez kakve knjige i držao je uvijek tako neku kupusaru na srcu. I pozdravljajući, on reče glasno: — Gospodine Tranchelevente ... Ciča Gillenormand nije to rekao s namjerom, ali neobaziranje na imena bila je kod njega aristokratska manira. — Gospodine Tranchelevent, čast mi je zamoliti vas za moga unuka, gospodina barona Mariusa Pontmercvja, ruku vaše gospođice kćeri. »Gospodin Tranchelevent« se pokloni. — Ugovoreno je — reče djed. I okrećući se Mariusu i Cosetti, pruživši ruke i blagosivljajući on viknu: — Dopuštamo vam da se obožavate. Oni nisu čekali da im se to kaže dva puta. Svejedno! cvrkutanje otpoče. Govorili su tiho. Marius, nalakćen na ležaljci, Cosette stojeći pokraj njega. — Ah, Bože moj! šaputala je Cosette, napokon vas opet vidim; Ti si to! Vi ste to! Otići tako, da se tucete! Ali zašto? To je užasno. Četiri mjeseca bila sam kao mrtva. Oh! Kako je to zločesto od vas, što ste išli u tu bitku! šta sam vam bila učinila? Opraštam vam, ali to nećete više činiti. Malo prije, kad su došli po nas da dođemo, mislila sam opet, da ću umrijeti, ali to je bilo od radosti. Bila sam tako tužna! Nisam se pravo ni obukla, si554

gumo izgledam kao strašilo, šta će reći vaši rođaci, što me vide u sasvim zgužvanoj ogrlici? Ta govorite i vi! Puštate me da sama govorim. Mi smo još uvijek u ulici Oklopnika. Izgleda da je to vaše rame bilo strašno. Rekli su mi, da se mogla šaka metnuti unutra. Osim toga izgleda da su rezali meso škarama. To istom mora biti užasno. Plakala sam, više nemam ni očiju. Čudno je da se može tako patiti. Vaš djed izgleda vrlo dobar. Nemojte se micati, ne naslanjajte se na lakat, ozlijedit ćete se. Ah! kako sam sretna! Dakle svršeno je s nesrećom! Baš sam glupa. Htjela sam vam reći stvari, koje sam sasvim zaboravila. Da li me još uvijek volite? Mi stanujemo u ulici Oklopnika. Tamo nema vrta. Cijelo vrijeme pravila sam vatu; gledajte, gospodine, pogledajte, vi ste za to krivi, imam jedan žulj na ruci. — Anđele! — govorio je Marius. Anđeo je jedina riječ u jeziku, koja se ne može istrošiti. Nijedna druga riječ ne bi izdržala nemilosrdnu upotrebu, koju čine zaljubljeni. Zatim, kako je bilo prisutnih, oni prekinuše razgovor i nisu više rekli ni riječi, ograničavajući se, da jedno drugom sasvim nježno dodirnu ruku. G. Gillenormand se okrenu svima onima, koji su bili u sobi, i viknu: — Govorite glasno, vi tamo. Vičite, vi iza pozornice. Haj de, malo galame, do đavola! da mogu ova djeca mirno cvrkutati. I prišavši Mariusu i Cosetti, on im reče tiho: — Govorite jedno drugom »ti«. Nemojte se ustručavati. Tetka Gillenormand prisustvovala je sa zaprepašćenošću ovom upadanju svjetlosti u njenu zastarjelu kuću. To zaprepaštenje nije imalo u sebi ničeg neprijateljskog, nije to ni najmanje skandaliziran i zavidljiv pogled jedne sove na dva goluba; bio je to glupi pogled jedne djevojke od pedeset i sedam godina, bio je to promašen život, koji gleda taj tri jumf, ljubav. — Gospođica Gillenormand starija — reče joj njen otac — ja sam ti lijepo govorio da će ti se to dogoditi. On posuti za trenutak i dodade: 555

— Gledaj sreću drugih. Zatim se okrene Cosetti: — Lijepa djevojka! zbilja lijepa djevojka! Kao da ju je slikao Greuze! Dakle, samo ti ćeš tu imati, magare jedno! A, huljo jedna, dobro si se izvukao sa mnom, sretan si; samo kad bih bio za petnaest godina mlađi, tukli bismo se na ma čeve za nju. Vidi, vidi! ja sam zaljubljen u vas, gospođice. Zbilja! Pa to je i vaše pravo. Ah! kako će biti mala lijepa dražesna ljupka svadba! Naša župa je Saint-Denis Svete pri česti, ali ja ću dobiti dozvolu, da se vjenčate u Saint-Paulu. Tamo je crkva ljepša. Zidali su je jezuiti. Koketnija je. Na lazi se preko puta fontane kardinala Biraguea. Jedno remek-djelo jezuitske arhitekture nalazi se u Namuru. Zove se Saint-Loup. Morat ćete otići tamo, kad se vjenčate. Za to vrijedi putovati tamo. Gospođice, ja sam potpuno vašeg mi šljena, ja hoću da se djevojke udaju, one su zato i nači njene. Ima jedna sveta Katarina, koju bih želio da mimo običaj za starije djevojke na njezin dan uvijek vidim bez kapice. Ostati djevojka, to je lijepo, ali je hladno. Sveto pismo veli: Množite se. Da se spasi narod, potrebna je Jeanne d'Arc; ali da se načini narod, treba tetka Roda. Dakle udajte se, ljepotice. Ja zbilja ne vidim, čemu ostati djevoj kom. Znam doduše, da one imaju posebnu kapelu u crkvi i da imaju pravo zapisati se u Društvo djevica, ali do vraga, lijep mužić, dobar mladić i poslije godinu dana jedan debeli plavi balavčić, koji vas smjelo sisa i koji ima dobre nabore sala na nogama, i koji vam punim šakama gnjavi dojku, dr žeći je u svojim malim rumenim šapama i smiješeći se kao zora, to sigurno više vrijedi nego držati svijeću na večernji i pjevati Turris eburnea! Djed izvede okret na petama od devedeset godina i na stavi govoriti kao kakvo pero, koje su opet navili: Stavljaš dakle tačku sanjarijama tvojim, Alcippe, je V istina, ti se ženiš? — A, dobro sam se sjetio! — šta, oče? 556

— Zar ti nisi imao jednog prisnog prijatelja? — Da, Courfevraca. — Šta je s njim? — Poginuo je. — To je dobro. On sjedne kraj njih, posadi Cosettu, i uze njihove četiri ruke u svoje stare smežurane šake: — Osobita je, doista, ova ljepotica. Ona je jedno remek-djelo, ova Cosette! Ona je sasvim kao mala djevojčica i sa svim kao velika dama. I bit će samo baronica, to nije pravo; ona je rođena markiza. Gledajte samo, kakve ima trepavice! Djeco, zapamtite dobro da ste vi u pravu. Volite se. Zaglupite od toga. Ljubav, to je glupost ljudi i duhovitost Boga. Obožavajte se. Samo — dodade on odjednom natmuren — kakva nesreća! Sad sam se na to sjetio! Više od polovice onog što imam, to je doživotna renta; dokle ja budem živio, još će nekako ići, ali poslije moje smrti, kroz jedno dvadeset godina, ah! sirota moja djeco, nećete imati ni groša! Vaše lijepe bijele ruke, gospođo barunice, učinit će đavolu siro maštva čast da ga vuku za rep. Ovdje se začu jedan glas ozbiljan i miran, koji reče: — Gospođica Eufrazija Fauchelevent ima šest stotina hi ljada franaka. To je bio glas Jeana Valjeana. On dotle nije govorio ni riječi, nitko, čini se, nije ni znao da je on još tu, a on je stajao uspravno i nepomično iza svih tih sretnih ljudi. — Tko je ta gospođica Eufrazija, o kojoj je riječ — za pita djed uplašen. — To sam ja — odgovori Cosette. — Šest stotina hiljada franaka? — ponovi g. Gillenormand. — Manje četrnaest ili možda petnaest hiljada franaka — reče Jean Valjean. I on položi na stol omot, za koji je tetka Gillenormand mislila da je knjiga. 557

Jean Valjean sam otvori omot; bio je to svežanj banknota. Prelistaše ih i prebrojiše. Bilo je pet stotina nota po hiljadu franaka i sto šezdeset osam po pet stotina. Svega pet stotina osamdeset četiri hiljade franaka. — Evo jedne dobre knjige — reče g. Gillenormand. — Pet stotina osamdeset i četiri hiljade franaka! — pro šapta tetka. — Ovo uljepšava mnoge stvari, zar ne, gospođice Gille normand starija — nastavi djed. — Ovaj đavo Marius, on vam je pronašao u gnijezdu, na drvetu, sanjariju, jednu grizetu milijunašicu! Pa onda vjerujte u ljubav mladića! Stu denti nalaze studentice sa šest stotina hiljada franaka. Za ljubljeni Cherubin radi bolje nego Rothschild. — Pet stotina osamdeset i četiri hiljade franaka! — po navljala je poluglasno gospođica Gillenormand. — Pet stoti na osamdeset i četiri! to je toliko, koliko i šest stotina — pa da! što se tiče Mariusa i Cosette, oni su se za to vrijeme gledali, jedva da su se i osvrnuli na tu sitnicu. V BOLJE OSTAVITI NOVAC U ŠUMI, NEGO KOD JAVNOG BILJEŽNIKA Sigurno ste razumjeli, a nisu potrebna duga objašnjenja, da je Jeanu Valjeanu poslije afere Champmathieu uspjelo iza prvog bijega od nekoliko dana doći u Pariz i povući od Laffittea svotu, koju je pod imenom gospodina Madeleinea zaradio u Montreuilu na moru; i da je — bojeći se da ne bude nanovo uhićen, što se zaista malo kasnije i dogodilo — sakrio i zakopao tu svotu u šumi montfermeilskoj na mjestu, nazvanom proplanak Blaru. Ta svota, šest stotina hiljada franaka, sva u banknotama, mogla je stati u jednu kutiju; ali da bi sačuvao kutiju od vlage, on ju je stavio u sandučić od hrastovine, pun ljusaka od kestenja. U isti sandučić metnuo je i drugo svoje blago, biskupove svijećnjake. Vi se sjećate,

da je bio ponio te svijećnjake, bježeći iz Montreuila na moru. Čovjek, koga je prvi put spazio Boulatruelle jedne večeri, bio je Jean Valjean. Kasnije, kad god bi mu zatrebalo novaca, on je dolazio na proplanak Blaru, da ga uzme. Otuda one njegove odsutnosti, o kojima smo govorili. Imao je jedan budak, sakriven negdje u paprati, na mjestu, za koje je samo on znao. Pošto je vidio, da se Marius oporavlja, osjećajući da se približuje trenutak, kada će taj novac moći biti kori stan, on je otišao po njega; i to je opet njega spazio Boula truelle u šumi, ali ovoga puta ujutro, a ne uveče. Boulatruelle je naslijedio budak. Stvarna svota bila je pet stotina osamdeset i četiri hilja de pet stotina franaka. Jean Valjean odijeli onih pet stotina franaka za sebe. — Poslije ćemo već vidjeti — pomislio je on. Razlika između te svote i šest stotina i trideset hiljada franaka, povučenih od Laffittea, predstavljala je trošak iz deset godina, od 1823. do 1833. Pet godina boravka u samostanu stajalo je samo pet hiljada franaka. Jean Valjean stavi dva srebrna svijećnjaka na kamin, gdje oni zasjaše, na veliko divljenje Toussainte. Uostalom, Jean Valjean je znao da se oslobodio Javerta. Pričali su pred njim, a i on je provjerio stvar u Moniteuru, koji je javio, da je jedan redarstveni nadzornik po imenu Javert pronađen utopljen pod jednom lađom-perionicom između Pont-au-Changea i Pont-Neufa, da je jedno pismo — ostavljeno od tog čovjeka, inače besprijekornog i vrlo cijenjenog od svojih starješina, davalo povoda misliti na duševnu poremećenost i samoubojstvo. — Zbilja, pomisli Jean Valjean, pošto me je pustio na slobodu, kad me je već imao u rukama, sigurno je već tada bio lud.

558

559

VI

OBA STARCA ĆINE SVE, SVAKI NA SVOJ NAČIN, DA COSETTE BUDE SRETNA Spremili su sve za svadbu. Liječnik, upitan za savjet, izjavi da će se moći održati u veljači. To je bilo u prosincu. Proteklo je nekoliko divnih tjedana potpune sreće. Djed nije bio manje sretan. Ostajao bi po četvrt sata u promatranju Cosette. — Divna, lijepa djevojka! — uzviknuo bi on. — Izgle da tako blaga i tako dobra! Nema prigovora, srce moje, to je najdražesnija djevojka, koju sam vidio u životu. Kas nije će to imati vrlina s mirisom ljubičice. To je prava gra cija, pa da! može se samo plemenito živjeti s takvim jednim stvorenjem. Mariuse, sine moj, ti si baron, ti si bogat, ne moj se baviti odvjetništvom, zaiklinjem te. Cosette i Marius bili su odjedanput prešli iz groba u raj. Na taj prijelaz nisu bili pripravljeni i bili bi njime zaprepašteni, da nisu bili upravo zaslijepljeni. — Da li ti nešto razumiješ od svega toga? — govorio je Marius Cosetti. — Ne — odgovarala je Cosette — ali mi se čini, da nas dragi Bog gleda. Jean Valjean svrši sve, poravna sve, ugladi sve, sve učini laikim. On je hitio k sreći Cosettinoj s isto toliko užurba nosti, i prividno isto toliko radosti, kao i sama Cosette. Kako je nekad bio predsjednik općine, znao je riješiti jedan težak problem, u čiju je tajnu bio samo on upućen: naime, građansko stanje Cosettino. Reći otvoreno porijeklo, tko zna? to bi još moglo spriječiti svadbu. On izvuče Cosettu iz svih poteškoća. On joj udesi jednu obitelj mrtvih lica, siguran način, da se izbjegne svaka tužba. Cosette je bila odvjetak jedne izumrle porodice; Cosette nije bila njegova kćerka, nego kćerka drugog jednog Faucheleventa. Dva brata Faueheleventa bili su vrtlari u samostanu Mali Picpus. Otišlo se u taj samostan; tu je bilo u izobilju najboljih infor macija i najdostojnijih potvrda; dobre opatice, malo sposob560

ne i malo voljne da ispituju pitanje očinstva, i ne videći tu nikakve lukavštine, nisu nikad ni znale tačno, kojega je Faucheleventa Cosette bila kći. One rekoše ono što se htjelo, i rekoše to s uvjerenjem. Bio je sastavljen jedan službeni spis. Cosette je postala pred zakonom gospođica Eufrazija Fauchelevent. Proglasiše je siročetom po ocu i po majci. Jeatn Valjean udesi sve tako, da on bude određen, pod ime nom Fauchelevent, za skrbnika Cosettina, s Gillenormandom kao drugim skrbnikom. što se tiče pet stotina osamdeset i četiri hiljade franaka, njih je ostavljalo Cosetti jedno umrlo lice, čija je volja bila da ostane nepoznato. Tačno je ostavština iznosila pet stotina devedeset i četiri hiljade franaka; ali deset hiljada franaka potrošili su za odgoj gospođice Eufrazije, od čega pet hiljada franaka isplaćenih samom samostanu. Ova ostavština, povjerena jednom trećem licu, imala je biti predana Cosetti, kada postane punoljetna ili kada se bude udavala. Na sve to skupa moglo se, kao što se vidi, vrlo lijepo pristati, osobito s jednim dodatkom od pola milijuna. Bilo je, naravno, tu i tamo nekih neobičnih stvari, ali nitko ih nije zapazio; jedan od zainteresiranih imao je oči povezane ljubavlju, drugi svotom od šest stotina hiljada franaka. Cosette doznade, da nije kći tog starog čovjeka, koga je tako dugo zvala ocem. To je bio samo rođak; jedan drugi Fauchelevent bio joj je pravi otac. U svakom drugom tre nutku bilo bi je to gorko ražalostilo. Ali u neizrecivom času, u kome se nalazila, to je bila samo mala sjenka, malo pomračenje, i ona je bila toliko sretna, da je taj oblak potra jao samo kratko. Imala je Mariusa. Mladić je dolazio, starac se gubio; takav je život. A zatim, Cosette je odavno bila naviknuta, da oko sebe vidi zagonetke; svako biće, koje je imalo tajanstveno djetinjstvo, uvijek je spremno na žrtve. Ona je ipak Jeanu Valjeanu i dalje govorila: Oče. Cosette, sva blažena, bila je oduševljena djedom Gillenormandom. On ju je doduše i obasipao madrigalima i darovima. Dok je Jean Valjean gradio Cosetti redovit položaj u društvu i stanje izvan dohvata svakog napadaja, g. Gillenor36 Jadnici II

561

},