Jacques Ranciere - Mrznja Demokracije

JACQUES RANCIÈRE

MRŽNJA DEMOKRACIJE Prijevod s francuskoga i pogovor L E O N A R D O KOVAČEVIĆ

• I J I T AK

Z a g r e b , ožujak 2 0 0 8 .

Naslov izvornika: J A C Q U E S RANCIÈRE: LA H A I N E DE LA DÉMOCRATIE

Copyright © La Fabrique, 2005. Published by arrangement with Literary Agency "Agence de l'Est" © Za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o. 2008. Objavljivanje ove knjige, u okviru Programa pomoći nakladništvu francuskog Ministarstva vanjskih poslova, pomoglo je Francusko veleposlanstvo u Hrvatskoj i Francuski institut u Zagrebu. La publication de cet ouvrage, dans le cadre du Programme d'aide à la publication du Ministère français des Affaires Etrangères, bénéficie du soutien de l'Ambassade de France en Croatie et de l'Institut français de Zagreb.

Recenzenti prof. dr. sc. NADEŽDA Č A Č I N O V I Č dr. sc. MARIJAN KRIVAK

I S B N 978-953-178-922-6 (meki uvez) C I P zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 656077

SADRŽAJ

7

Uvod Od pobjedonosne do zločinačke demokracije

.

.

11

Politika ili izgubljeni pastir

43

Demokracija, republika, zastupanje

63

Razlozi jedne mržnje.

87

Pogovor (Leonardo Kovačević)

119

UVOD

lađa žena koja Francusku ostavlja bez daha pričom imaginarnoj agresiji; adolescenti koji odbijaju ski­ dati svoj veo u školi; nedostatak društvene sigurnosti; Montesquieu, Voltaire i Baudelaire koji zamjenjuju Racinea i Corneillea u tekstovima na maturi; zaposlenici koji protestiraju u korist održanja mirovinskog sustava; jedna visoka škola koja ima postupak za paralelno prihvaćanje učenika; uzlet tele-stvarnosti, vjenčanje homoseksualaca i umjetna oplodnja. Beskorisno je tražiti što je zajedničko događajima tako različite prirode. Pa ipak su nas stotine filo­ zofa ili sociologa, politologa ili psihoanalitičara, novinara ili pi­ saca zatrpali tim odgovorima u knjizi za knjigom, članku za člankom, u emisiji za emisijom. Svi ti simptomi, kažu nam oni, očituju jednu te istu bolest, sve te posljedice imaju isti uz­ rok. Ta se bolest zove demokracija, odnosno carstvo beskraj­ nih želja pojedinaca iz modernog, masovnog društva.

8

JACQUES

RANCIÈRE

Treba međutim vidjeti po čemu je to prokazivanje je­ dinstveno. Mržnja demokracije sigurno nije neka novost. Ona je stara kao i sama demokracija zbog jednostavnog razloga: sama njezina riječ izraz je jedne mržnje. Nju su, u antičkoj Grčkoj, najprije izmislili kao uvredu oni koji su u svakom legitimnom poretku bezimene vladavine mnoštva vidjeli propast. Ona je ostala sinonim užasa svim onima koji su mislili da moć pripada onima kojima je namijenjena po rođenju ili se na nju pozivaju zbog svojih kompetencija. Demokracija predstavlja užas i danas svima onima za koje je objavljeni božanski zakon jedino legitimno utemeljenje organizacije ljudske zajednice. Nasilje te mržnje vrlo je ak­ tualno. To nasilje nije međutim predmet ove knjige zbog jednostavnog razloga: nemam ništa zajedničko s onima koji ga šire pa s njima nemam što ni raspravljati. Što se tiče mržnje demokracije, povijest poznaje neke oblike njezine kritike. Kritika prihvaća nečije postojanje, ali samo zato da mu odredi granice. Kritika demokracije ima dva velika povijesna oblika. Postojala je vještina ari­ stokratskih i učenih zakonodavaca koji su htjeli pisati zakone shvaćajući demokraciju kao nepobitnu činjenicu. Obrada ustava Sjedinjenih Američkih Država klasični je primjer tog rada na postavljanju snaga i ravnoteže institu­ cionalnih mehanizama koji bi trebali iz demokratske činje­ nice izvući ono najbolje što se može izvući, ali istodobno strogo čuvajući dva dobra koja se smatraju sinonimima: vladavinu najboljih i obranu vlasničkog poretka. Uspjeh te

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

9

kritike je, naravno, zapravo pothranio uspjeh svojih protiv­ nika. Mladi Marx je s lakoćom razotkrio carstvo vlasništva kao temelj republikanskog ustava. Republikanski zakono­ davac nije od toga radio nikakav misterij. Ali je znao učvrstiti standard mišljenja koji još nije oslabio: zakoni i in­ stitucije formalne demokracije pojave su iza kojih i sred­ stva pomoću kojih se vrši moć građanske klase. Borba protiv tih pojava postaje tada put prema »stvarnoj« de­ mokraciji, demokraciji u kojoj slobodu i jednakost više ne predstavljaju institucije zakona i države, nego su utjelovlje­ ne u samim oblicima materijalnog života i čulnog iskustva. Nova mržnja demokracije koja je predmet ove knjige nije dio ni jednog od ovih modela, premda kombinira ele­ mente posuđenih i od jednog i od drugog. Svi njezini gla­ snogovornici žive u zemljama koje se ne proglašavaju samo demokratskim državama, nego naprosto demokracijama. Nitko se od njih ne poziva na neku stvarniju demokraciju. Svi nam govore upravo suprotno, da je demokracije već previše. Ali nijedan od njih se ne žali na institucije koje žele utjeloviti moć naroda niti žele predložiti mjere da se ta moć smanji. Mehanika institucija koja je bila strast Montesquieuovih, Madisonovih ili de Tocquevilleovih suvreme­ nika njih ne zanima. Oni jadikuju zbog naroda i njegovih običaja, a ne zbog institucija i njihovih moći. Demokracija za njih nije oblik loše vladavine, nego kriza civilizacije koja pogađa čitavo društvo i državu. Otuda one iznenadne zamjene pozicija koje se na prvi pogled mogu učiniti ne-

10

JACQUES

RANCIÈRE

vjerojatnim. Isti kritičari koji neumorno prokazuju tu de­ mokratsku Ameriku iz koje kao da nam dolazi svo zlo poštivanja različitosti, manjinskih prava i affirmativ actiona koji podrivaju naš republikanski univerzalizam ipak prvi aplaudiraju kada se ista Amerika hvata širenja svoje de­ mokracije oružanim snagama po čitavom svijetu. Dvostruki govor o demokraciji sigurno nije nov. Navik­ li smo slušati da je demokracija najmanje loša vladavina. Ali novi antidemokratski sentiment pruža nam formulu najproblematičnije vrste te mržnje. Demokratska vladavi­ na, kažu nam oni, loša je kada dopusti da je pokvari de­ mokratsko društvo koje želi da svi budu jednaki i da se poštuju sve razlike. Ta vladavina je dobra, zauzvrat, kada poziva iznemogle pojedince iz demokratskog društva na spremnost za rat koji brani civilizacijske vrijednosti, a koje zapravo pripadaju sukobu civilizacija. Nova mržnja de­ mokracije može se tako sažeti jednostavnom tezom: samo je jedna dobra demokracija, ona koja se bori protiv kata­ strofe demokratske civilizacije. Stranice koje slijede poku­ šat će analizirati razvoj i otkriti ulog te teze. Nije riječ samo 0 tome da se opiše oblik današnje ideologije, nego i da se uputimo o stanju našeg svijeta i što se tu podrazumijeva pod politikom. Ta mržnja može nam pomoći da shvatimo pozitivan smisao skandala koji obuhvaća riječ demokracija i da pronađemo oštricu njezine ideje.

OD POBJEDONOSNE DO ZLOČINAČKE DEMOKRACIJE Demokracija

se pomalja na Srednjem istoku« - prije

nekoliko mjeseci, časopis koji nosi baklju ekonom­ skog liberalizma pod tim je naslovom slavio uspjeh izbora u Iraku i antisirijskih manifestacija u Bejrutu 1 . Tu pohvalu pobjedonosnoj demokraciji popratili su samo komentari koji su točnije odredili njezinu narav i granice. Ona je pobi­ jedila, objašnjavaju nam oni najprije, unatoč protestima onih idealista za koje je demokracija vladavina samog na­ roda i koja se dakle ne može izvana uvoditi omžanim sna­ gama. Ona je dakle pobijedila ako je znamo razmotriti s realističke točke gledišta, tako da odvojimo njezine prak­ tične dobrobiti od utopije o upravljanju samog naroda. No, ta lekcija idealistima podrazumijevala je također da se bude realist do krajnjih granica. Demokracija je pobijedila, ali tre1

»Democracy stirs in the Middle East«, The Economist, 5/11, ožujak 2005.

12

JACQUES RANCIÈRE

balo je znati što ta pobijeda znači: uvesti demokraciju nekom drugom narodu ne znači samo uvođenje dobrobiti ustavne države, izbora i slobodnog tiska. To znači uvesti i nered. Sjećamo se izjave američkog ministra obrane o pljačkama koje su slijedile nakon pada Saddama Husseina. Donijeli smo Iračanima slobodu, kaže on pojednostav­ ljeno, a sloboda obuhvaća i slobodu lošeg ponašanja. Ta izjava nije samo slučajna doskočica. Ona je dio jedne logi­ ke koju možemo rekonstruirati pomoću njezinih odvoje­ nih elemenata: upravo zato što demokracija ne predstavlja idilu vladanja naroda nad samim sobom, jer ona znači ne­ red strasti koje žude za zadovoljenjem, demokracija se može i mora uvesti izvana oružjem neke supersile, pri čemu pod supersilom ne podrazumijevamo naprosto dr­ žavu koja raspolaže neproporcionalnom vojnom snagom, nego šire, moći da se ovlada demokratskim neredom. Komentari koji prate ratne pohode zaduženi da propa­ giraju demokraciju po svijetu podsjećaju nas dakle na naj­ starije argumente koji su zazivali tako neodoljivo širenje demokracije, ali na daleko manje trijumfalan način. Oni zapravo parafraziraju analize koje su prije trideset godina bile ponuđene na Trilateralnoj konferenciji kako bi istak­ nuli ono što se tada nazivalo krizom demokracije.2 2 Michel Crozier, Samuel P. Huntington, Jòji Watanaki, The Crisis of Democracy: report on the govemability of democracies to the Trilateral Commission, New York University Press, 1975. Trilateralno vijeće, neka vrsta savjetodavnog kluba koji okuplja državnike, eksperte i biznismene iz Sjedinjenih Država, Zapadne Europe i Japana, okupilo se 1972. Često im se pripisuje da su razradili ideje »novog svjetskog poretka«.

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

13

Demokracija se pomalja iza stopa američkih vojnika, unatoč tim idealistima koji su protestirali u ime prava naro­ da da vlada nad samim sobom. Već prije trideset godina taj izvještaj je optuživao istu vrstu idealista, »value-oriented intellectuals«, koji su gajili oporbenu kulturu i podržavali eksces demokratske aktivnosti koji je podjednako fatalan za autoritet javnog mnijenja i pragmatično djelovanje »policy-oriented intellectuals«. Demokracija se pomalja, ali s njom i nered: pljačkaši Bagdada koji rabe novu demokrat­ sku slobodu kako bi umnožili svoja dobra na štetu javnog vlasništva, prizivaju, na njihov pomalo primitivan način, je­ dan od glavnih argumenata koji je prije trideset godina utvrdio »krizu« demokracije: demokracija, kažu oni u iz­ vještaju, označava neodoljivi porast zahtjeva koji vrše priti­ sak na vlade, izaziva pad autoriteta te pojedince i grupe čine nepokornima prema disciplini i žrtvama koje se traže u ime općeg dobra. Tako argumenti koji podržavaju vojne kampanje koje služe svjetskom uzletu demokracije otkrivaju paradoks koji danas prikriva vladajuću uporabu te riječi. Čini se da ta demokracija ima dva protivnika. Ona se, s jedne strane, suprotstavlja jasno identificiranom neprijatelju, arbitrarnoj vladavini bez granica, koju po duhu vremena nazivamo ti­ ranijom, diktaturom ili totalitarizmom. No, ta jasna opreka u sebi krije jednu drugu, dublju opreku. Dobra demokrat­ ska vladavina jest ona koja može ovladati zlom koje se na­ prosto zove demokratskim životom.

14

JACQUES RANCIÈRE

Takvu demonstraciju nalazimo uzduž i poprijeko čita­ vog izvještaja The Crisis of Democracy: ono što izaziva krizu demokratske vlasti nije ništa drugo doli intenzivnost de­ mokratskog života. No, ta se intenzivnost, a potom i pri­ jetnja predstavlja na dva načina. S jedne se strane »demokratski život« identificirao s anarhičnim načelom koje potvrđuje moć naroda, čije su snažne posljedice Sjedinjene Države kao i druge zapadne zemlje osjetile u šezdestim i sedamdesetim godinama: upornost borbenog osporavanja koje intervenira u sve vidove državne aktivno­ sti prkoseći svim načelima dobra vladanja: snazi autoriteta javnog mnijenja, znanju eksperata i vještinama pragma­ tičara. Lijek za taj višak demokratske vitalnosti poznat je ne­ sumnjivo još od Pizistrata, ako treba vjerovati Aristotelu3. On se sastoji od usmjeravanja energije nemira prema drugim ciljevima koji se aktiviraju na javnoj pozornici, u njihovu usmjeravanju prema potrazi za materijalnim pro­ speritetom, privatnoj sreći i društvenoj svezi. Na žalost, to dobro rješenje jednako tako otkriva svoju suprotnost: umanjiti ekscesne političke energije, prikloniti se potrazi za individualnom srećom i društvenim odnosima značilo je prikloniti se vitalnosti privatnog života i oblicima društve­ ne interakcije koji izazivaju množenje težnji i zahtjeva. I samo ovo potonje priklanjanje ima dvostruki učinak: ono Aristotel, Ustav Alenjana, poglavlje XVI.

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

15

građane čini nezainteresiranima za javno dobro i podriva autoritet vladajućih koji su pozvani da odgovore na tu spi­ ralu zahtjeva koji izviru iz društva. Suočavanje s demokratskom vitalnosti poprimilo bi tako oblik double binda* koji se može lako sažeti: ili će de­ mokratski život podrazumijevati široko i masovno sudjelo­ vanje u raspravi o javnim stvarima, a to bi bilo loše; ili će on značiti oblik društvenog života koji energiju usmjerava prema pojedinačnim zadovoljenjima, što bi također bila loša stvar. Dakle, dobra demokracija bi morala biti oblik vladanja i društvenog života koji bi mogao ovladati dvo­ strukim ekscesom kolektivne aktivnosti ili povlačenja u in­ dividualnost koji su inherentni demokratskom životu. To je uobičajeni oblik u kojem eksperti iskazuju de­ mokratski paradoks: demokracija je kao oblik političkog i društvenog života carstvo ekscesa. Taj eksces označava slom demokratskog upravljanja i zato mora biti suzbijen. Dojučer je ta kvadratura kruga poticala domišljatost stručnjaka u strukturiranju vlasti. No, ta se vrsta umijeća danas više ne cijeni. Nje su se vlastodršci zauvijek odrekli. Da demokracije postaju »neupravljive« odviše dobro do­ kazuje potreba da se njima upravlja, i to je za njih dovoljna legitimacija da se pobrinu da upravo oni preuzmu vlast. No, snaga vlastodržačkog empirizma ne može uvjeriti ni­ koga drugog osim onih koji vladaju. Intelektualce zanima »Double bind« je izraz antropologa Gregorvja Batesona koji on rabi u objašnjenju shizo­ frenije, ali danas se često rabi u opisu paradoksalne situacije koja se pretvara u protu­ rječnost (nap. prev.).

16

JACQUES

RANCIÈRE

druga računica, osobito one s ovu stranu Atlantika i one u našoj zemlji koji su istodobno vrlo blizu moći, ali je ne mogu vršiti. Po njima se empirijski paradoks ne može izložiti sredstvima upravljačkog bricolagea. Oni ga vide kao posljedicu nekog izvornog nedostatka, neke perverzije u samome srcu civilizacije zadajući si zadatak traganja za nje­ govim načelom. Za njih je dakle riječ o ogoljenju dvosmi­ slenosti tog imena, da od »demokracije« stvore ne samo zajedničko ime nekog zla, i dobra kao njegova lijeka, nego jedino ime za zlo koje nas sve kvari. Dok su se američki vojnici borili za demokratsko osva­ janje Iraka, u Francuskoj se pojavila knjiga koja je postavila pitanje demokracije na Srednjem istoku u potpuno dru­ gačijem svjetiu. Ona se zove Les Penchants criminels de l'Europe démocratique {Zločinačke sklonosti demokratske Europe). Autor, Jean-Claude Milner, tu je pomoću suptil­ ne i zbijene analize razvio podjednako jednostavnu koliko i radikalnu tezu. Današnji zločin europske demokracije sa­ stojao bi se od zahtjeva za mirom na Srednjem istoku, tj. za mirnim rješenjem izraelsko-palestinskog sukoba. No, taj mir bi mogao značiti samo jednu stvar, propast Izraela. Eu­ ropske demokracije ponudile bi svoj mir kako bi se izrael­ ski problem riješio. No, mir demokratske Europe ne bi bio drugo do rezultat istrjebljenja europskih Zidova. Europa koja se ujedinila u miru i demokraciji mogla je biti moguća nakon 1945. samo zbog jednog razloga: jer se europski te­ ritorij zbog uspjeha nacističkog genocida riješio naroda, tj. Zidova, koji je jedini bio prepreka ostvarenju njezina sna.

MRŽNJA DEMOKRACIJE

17

Europa bez granica zapravo znači rastvaranje politike koja je uvijek imala posla s ograničenim totalitetima, u društvu čije je načelo suprotno, neograničenost. Modernu demok­ raciju obilježava uništenje političke granice pomoću zako­ na neograničenosti koji je svojstven modernom društvu. Ta volja za prelaženjem preko svake granice omogućio je moderni pronalazak par excellence - tehniku - koja je isto­ dobno i njezin biljeg. Ona danas kulminira u volji da se pomoću tehnika genetske manipulacije i umjetne oplodnje riješimo samih zakona spolne podjele, seksualne repro­ dukcije ili filijacije. Europska demokracija je vrsta društva koja je nositelj te volje. Kako bi to društvo ostvarilo svoje ciljeve ono se trebalo, po Milneru, riješiti naroda čije je načelo srodstva i prijenosa načelo samog njegovog posto­ janja, naroda koji nosi ime značenja tog načela, tj. naroda koji nosi židovsko ime. Riječ je upravo o onome što je omogućilo genocid, o plinskoj komori, čije je načelo srod­ no načelu demokratskog društva. Europska je demokraci­ ja, zaključuje on, rođena iz genocida, i ona nastavlja taj zadatak u želji da židovsku državu podvrgne uvjetima svo­ ga mira koji su i uvjeti istrjebljenja Zidova. Postoji više načina da razmotrimo tu argumentaciju. Njezinoj

radikalnosti možemo

suprotstaviti prigovore

zdrave pameti i povijesne točnosti, pitajući se na primjer može li se nacistički režim tako olako smatrati čimbeni­ kom pobjede europske demokracije, samo pozivanjem na neku lukavost uma ili providnosnu teleologiju povijesti. Možemo, obrnuto, analizirati njezinu unutarnju koheren-

18

JACQUES

RANCIÈRE

tnost počevši od središnje misli njezina autora, tj. od teorije imena koja se artikulira u lakanovskom trojstvu simbo­ ličkog, imaginarnog i realnog4. Tu bih krenuo trećim putem: razmotrio bih jezgru te argumentacije ne po ekstravagantnosti u pogledu zdrave pameti niti po pripadnosti njezina autora nečijoj konceptualnoj mreži mišljenja, nego s gledišta zajedničkog krajolika koji ta neobična argumen­ tacija može rekonstruirati, s onog gledišta koje nam omo­ gućuje uvid u dislokaciju što ju je, u dva desetljeća, pretrpjela riječ demokracija u vladajućem intelektualnom mnijenju. Ta se dislokacija u Milnerovoj knjizi sažimlje u spajanju dviju teza: prva postavlja radikalnu opreku između riječi Židov i demokracije; druga teza od te opreke stvara podje­ lu na dvije čovječnosti: čovječnost koja je vjerna načelu srodstva i prenošenja, i čovječnost koja je zaboravila to načelo i slijedi ideal samostvaranja koji je istodobno i načelo samorazaranja. Židov i demokracija se nalaze u ra­ dikalnoj opreci. Ta teza obilježava urušavanje onoga što je još u vrijeme Šestodnevnog i Sinajskog rata strukturiralo vladajuću percepciju demokracije. Tada se Izrael slavio zbog svoje demokracije. Pod tim se podrazumijevalo društvo kojim upravlja država koja istodobno jamči slobo­ du pojedincima i sudjelovanje većeg broja ljudi u javnome životu. Deklaracije o ljudskim pravima služile su kao karta 4

Tu se pozivamo na glavnu knjigu Jean-Claudea Milnera, Les Noms indistincts, Le Seuil, Pariz, 1983.

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

19

tog uravnoteženog odnosa između prepoznate snage kolektivnosti i slobode zajamčene pojedincima. Tako bi se suprotnost demokracije zvala totalitarizam. Vladajući jezik nazvao bi totalitarnim one države koje bi istodobno, u ime snage kolektiviteta, poricale prava pojedinaca i ustavne oblike kolektivnog izražavanja: slobodne izbore, slobode izražavanja i udruživanja. Ime totalitarizma htjelo je izraziti samo načelo tog dvostrukog poricanja. Totalitarna država bila bi ona država koja bi suzbijala dvojnost države i društva shvaćajući svoje područje djelovanja u totalitetu kolektivnog života. Nacizam i komunizam shvaćali su se kao dvije paradigme tog totalitarizma, utemeljene na dva pojma

koja

su

pokušala

nadići

razdvajanje

države

i

društva, na pojmu rase i klase. Nacistička država smatrala se državom utemeljenom na rasi, po gledištu kojeg je sama animirala. Dakle, židovski genocid se smatrao dovršenjem proglašene volje te države da suzbije izrođenu rasu koja je i nositeljica

tog izroda.

Milnerova knjiga nudi upravo obrat tog donedavno vladajućeg vjerovanja: Izraelova snaga od sada označava suprotnost demokratskom načelu; pojam totalitarizma iz­ gubio je svaku upotrebnu vrijednost, a nacistički režim i njegova rasna politika svaku specifičnost. Razlog tomu je posve jednostavan: svojstva koja su se donedavno pripisi­ vala totalitarizmu koji se shvaćao kao država koja proždire društvo, naprosto su postala demokratska obilježja koja se shvaća kao društvo koje proždire državu. Ako se Hitler,

20

JACQUES

RANCIÈRE

čija glavna briga nije bila širenje demokracije, može shvatiti kao čimbenik providnosti tog širenja, onda je to zato što antidemokrati današnjice

demokraciju nazivaju istom

stvari koju su dojučerašnji zeloti »liberalne demokracije« nazivali totalitarizmom: isto vrijedi i obrnuto. Ono što smo donedavno proglašavali državnim načelom zatvorenog to­ taliteta sada se proglašava društvenim načelom neograničenosti. To načelo koje se zove demokracija postaje obuhvatno načelo modernosti koja se shvaća kao svjetska i povijesna cjelina kojoj se suprotstavlja samo židovsko ime kao načelo postojane ljudske tradicije. Američki mislilac »demokratske krize« u ime »sukoba civilizacija« još može suprotstaviti zapadnu i kršćansku demokraciju islamu kao sinonimu despotskog Istoka 5 . Francuski mislilac demok­ ratskog zločina pak predlaže radikaliziranu inačicu rata ci­ vilizacija suprotstavljajući demokraciju, kršćanstvo i islam u cjelini samo židovskoj iznimci. U ovoj prvoj analizi možemo dakle razlučiti načelo no­ vog antidemokratskog govora. Tu je portret demokracije sačinjen od totalitarističkih obilježja. On se dakle nalazi u procesu defiguracije: kao da je pojam totalitarizma, skro­ jen za potrebe Hladnog rata, postao beskoristan te se njegove karakteristike mogu razjediniti i ponovno strukturirati kako bismo napravili portret onoga što je bila njegova pretpostavljena suprotnost, demokracija. Možemo slijediti 5 Samuel P. Huntigton, Sukob civilizacija, Izvori, Zagreb, 1998.

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

21

etape tog procesa defiguracije i rekompozicije. On je zapo­ čeo na prijelazu 1980-ih godina s prvom operacijom prei­ spitivanja opreke između ta dva pojma. Teren na kojem se ona vršila bio je onaj novog razmatranja revolucionarnog nasljeđa demokracije. Uprava tada se istaknula uloga koju je odigralo djelo Françoisea Fureta, Penser la Révolution française {Misliti Francusku revoluciju), objavljeno 1978. No, jedva da se proniknula dvostruka fleksibilnost opera­ cije koju je ta knjiga izvršila. Premjestiti teror u središte de­ mokratske revolucije značilo je na najvidljivijoj razini razbiti opreku koja je strukturirala vladajuće mnijenje. To­ talitarizam i demokracija, uči nas Furet, nisu dvije zaista suprotstavljene strane. Carstvo staljinovskog terora bilo je anticipiralo carstvo revolucionarnog terora. No, ovaj po­ tonji teror nije bio dio revolucionarnog zanosa nego je bio konsupstancijalan projektu Revolucije; on je bio nužno in­ herentan samoj biti demokratske revolucije. Izvođenje staljinističkog terora iz terora Francuske re­ volucije nije po sebi ništa novo. Ta se analiza mogla uklopi­ ti u klasičnu opreku između parlamentarne i liberalne demokracije koja se temelji na restrikciji države i obrani ljudskih prava te radikalne i egalitarne demokracije koja prava pojedinaca žrtvuje religiji kolektivnog i slijepom bije­ su mase. Obnovljeno proglašavanje demokratskog terora čini se dakle kao da vodi ponovnom utemeljenju liberalne i pragmatične demokracije, oslobođene revolucionarnih fantazmi kolektivnog tijela.

22

JACQUES

RANCIÈRE

No, ovo jednostavno čitanje zaboravlja na dvostruku rastezljivost operacije. Kritika Terora ima naime dvostruko dno. Takozvana liberalna kritika, koja totalitarnu rigoroznost jednakosti poziva na republikansku razboritost indivi­ dualnih sloboda i parlamentarne reprezentacije, bila je od samog početka podređena jednoj drugačijoj kritici za koju grijeh revolucije nije u njezinom kolektivizmu nego, napro­ tiv, u njezinom individualizmu. Po toj je perspektivi Fran­ cuska

revolucija

bila

teroristička

ne

zato

što

nije

prepoznala prava pojedinaca nego nasuprot, zato što ih je posvetila. Takvo prevladavajuće čitanje, koje su inicirali te­ oretičari proturevolucije neposredno nakon Francuske re­ volucije, razglasili su utopijski socijalisti u prvoj polovici 19. stoljeća, a sakralizirala mlada sociološka znanost na kraju istog stoljeća, glasi ovako: revolucija je posljedica prosvjeti­ teljskog mišljenja i njegovog glavnog načela, »prote­ stantskog« učenja koje sudove izdvojenih pojedinaca podiže na mjesto kolektivnih vjerovanja i struktura. Slama­ jući stare solidarnosti koje su polako stvarali monarhija, plemstvo i Crkva, protestantska revolucija rastrgala je društvene sveze i atomizirala pojedince. Teror je stroga po­ sljedica rastrgnuća tih sveza i volje da se pomoću novih za­ kona i institucija iznova stvori sveza koju mogu izgraditi samo prirodne i povijesne solidarnosti. Upravo je toj doktrini Furetova knjiga vratila ugled. Revolucionarni teror, pokazuje nam on, bio je konsupstancijalan samoj Revoluciji zato jer se čitava revolucionarna

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

23

dramaturgija bila temeljila na nepoznavanju važnih povije­ snih stvarnosti koje su tu dramaturgiju omogućile. Ona nije znala da je prava revolucija, institucionalna i običajna revolucija, već bila temeljito provedena u društvu i meha­ nizmima monarhijskog stroja. Zato revolucija može biti samo iluzija svjesnog i hotimičnog novog početka već dovršene revolucije. Ona može biti samo proizvod Terora pokušavajući

ponuditi

imaginarno

tijelo

oslabljelom

društvu. Furetova se analiza poziva na teze Claudea Leforta o demokraciji kao moći rastjelovljenja6. No, ona se još više temelji na djelu koje ju opskrbljuje materijalima za nje­ zinu argumentaciju, to jest na tezi Augustina Cochina koji' ukazuje na ulogu »mislećih društava« kao začetnika Fran­ cuske revolucije7. Augustin Cochin, naglašava Furet, nije bio samo rojalistički borac iz Francuske akcije, nego i duh prožet sociološkom, dirkemovskom znanošću. On je za­ pravo bio pravi baštinik te kritike »individualističke« revo­ lucije koju je proturevolucija prenijela u »liberalnu« misao i republikansku sociologiju koja predstavlja realni temelj prokazivanja revolucionarnog »totalitarizma«. Liberali­ zam kojim se diči francuska inteligencija od 1980-ih godina nauk je s dvostrukim dnom. Iza klanjanja prosvjeti­ teljstvu i anglo-američkoj tradiciji liberalne demokracije i individualnih prava prepoznaje se odviše francusko proka6

Usp. Claude Lefort, L'Invention démocratique: les limites de la domination totalitaire, Fa­ yard, Pariz, 1981.

7

Augustin Cochin, Les Société de pensée et la démocratie moderne, Copernic, Pariz, 1978.

24

JACQUES

RANCIÈRE

zivanje individualističke revolucije koja razdire društveno tijelo. Ta dvostruka rastezljivost kritike revolucije omogućuje nam da shvatimo oblikovanje suvremenog antidemokratizma. Ona nam pomaže da shvatimo preokret govora o demokraciji koji je postojan od pada sovjetskog carstva. S jedne strane, pad tog imperija u jednom dosta kratkom vremenu bio je pozdravljen kao pobjeda demokracije nad totalitarizmom, pobjeda individualnih prava nad državnim dačenjem koju su simbolizirali sovjetski disidenti ili poljski radnici. Ta su »formalna« prava bila prvobitna meta mar­ ksističke kritike, a propast režima izgrađenih u želji promi­ canja »realne demokracije« kao da je obilježio osvetu tih prava. No, iza obveznog pozdrava pobjedonosnim ljud­ skim pravima i iznova pronađenoj demokraciji, nastajalo je nešto upravo obrnuto. Otkada pojam totalitarizma više nije u uporabi, opreka između dobre demokracije ljudskih prava i individualnih sloboda te loše kolektivne i egalitarne demokracije također je ispala iz mode. Kritika ljudskih prava odmah je preuzela sva svoja prava. Ona se mogu iz­ vesti na način na koji je to činila Hannah Arendt: ljudska prava su iluzija jer se odnose na onog golog čovjeka koji je lišen prava. Ona su iluzorna prava ljudi koje su tiranski režimi prognali iz svojih kuća, zemalja i lišili ih svakog građanskog statusa. Poznata nam je nova sklonost te anali­ ze u novije vrijeme. S jedne strane, ona je oportuno podr­ žala humanitarne i oslobodilačke kampanje vlastodržaca

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

25

na štetu militantne i vojne demokracije, a u korist obrane tih prava onih koji nemaju prava. S druge strane, ta je kriti­ ka nadahnula analizu Giorgia Agambena koji »izvanredno stanje« pretvara u stvarni sadržaj naše demokracije8. No, ta se kritika mogla izvesti i na način onog marksizma čiju je novu uporabu omogućio pad sovjetskog carstva i klonuće emancipacijskih pokreta: ljudska prava su prava sebičnih pojedinaca buržoaskog društva. Samo treba znati koji su to sebični pojedinci. Marx je njih shvaćao kao vlasnike proizvodnih sredstava, tj. kao vladajuću klasu koja je Državom ljudskih prava raspolagala kao instrumentom. Današnja mudrost stvari shvaća dru­ gačije. I doista je potreban samo jedan niz neznatnih prije­ laza da sebičnim pojedincima podarimo potpuno drugačije lice. Zamjenimo najprije »sebične pojedince« s »nezasit­ nim potrošačima«, s čime ćemo se lako složiti. Poistovjeti­ mo te nezasitne potrošače s jednom povijesno društvenom vrstom - »demokratskim čovjekom«. Podsjetimo se na kraju da je demokracija poredak jednakosti i možemo zak­ ljučiti: sebični pojedinci su ljudi demokracije. A generaliza­ cija robnih odnosa, koja je glavno obilježje ljudskih prava, nije ništa drugo do ostvarenje gorljivog zahtjeva za jednakošću kojeg podižu demokratski pojedinci i koja ruši po­ tragu za javnim dobrom koju utjelovljuje država. 8

Usp. Giorgio Agamben, Homo Sacer. Suverena moć i goli život, Multimedijalni institut i Arkzin, Zagreb, 2006, i J. Ranciere, »Who is the subject of the Rights of Man?«, South Atlantic Quarterly, 103, 2/3, Spring/Summer 2004.

26

JACQUES

RAN C I È RE

Poslušajmo na primjer glazbu ovih rečenica koje nam opisuju žalosno stanje u koje nas je odvelo carstvo onoga što autor naziva providnosnom demokracijom: »Odnosi između bolesnika i liječnika, odvjetnika i njegova klijenta, svećenika i vjernika, učitelja i učenika, radnika i njegova pomoćnika sve više se oblikuju prema modelu ugovornih odnosa između jednakih pojedinaca, po modelu funda­ mentalno egalitarnih odnosa koji se uspostavljaju između davatelja usluga i njegova klijenta. Demokratski čovjek gubi strpljenje pred svakom kompetencijom što podrazu­ mijeva i liječničku ili odvjetničku kompetenciju koja dovo­ di u pitanje njegovu vlastitu suverenost. Odnosi koje on gaji s drugima gube svoj politički ili metafizički obzor. Sve se profesionalne prakse pokušavaju banalizirati (...) Lije­ čnik polako postaje plaćenik društvene sigurnosti; sveće­ nik društveni radnik i distributer sakramenata (...) Tako slabi dimenzija svetoga - dimenzija religioznog vjerovanja, života i smrti, dimenzija humanističkih ili političkih vrijed­ nosti. Zanimanja koja uspostavljaju neki oblik odnosa koliko god neizravan ili skroman bio - prema kolektivnim vrijednostima pogođena su iscrpljenošću kolektivne transcendencije, bila ona religijska ili politička.«

9

Ovo dugo oplakivanje pokušava nam opisati stanje našeg svijeta kako ga je izgradio demokratski čovjek u svo­ jim različitim likovima: u potrošaču koji je ravnodušan 9

Dominique Schnapper, La Démocratie providentielle, Gallimard, Pariz, 2002, str. 169-170.

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

27

prema lijekovima i sakramentima; sindikalistu koji od providnosne države pokušava dobiti uvijek više; predstavniku nacionalne manjine koji traži prepoznavanje svog identite­ ta; u liku feministice koja se bori za kvote; učenika koji školu smatra supermarketom gdje je klijent kralj. No, glaz­ ba tih rečenica koja želi opisati naš današnji svijet u doba hipermarketa i telestvarnosti u svakom slučaju ide još dalje od toga. Taj »opis« naše svakidašnjice godine 2002. već je kao takav bio napisan prije stopedeset godina na stranica­ ma Komunističkog manifesta: Buržoazija je »u ledenoj vodi sebičnog računa utopila svete drhtaje pobožnog zanosa, viteškog oduševljenja, malograđanske sentimentalnosti. Ona je osobno dostojanstvo pretvorila u razmjensku vri­ jednost i tako dragocjene stečene slobode zamijenila jed­ nom jedinom nemilosrdnom slobodom trgovanja.« Ona je »skinula aureolu sa svih časnih profesija na koje se do tada gledalo sa svetim poštovanjem. Ona je liječnika, pravnika, svećenika, pjesnika i znanstvenika pretvorila u svoje plaćene najamne radnike«. Opis fenomena je isti. Ono što suvremeni sociolog pri­ donosi tom opisu kao vlastito, nisu nove činjenice nego novo tumačenje. Skupu tih činjenica samo je jedan uzrok: nestrpljivost demokratskog čovjeka koji svaki odnos tretira po jednom jedinom modelu: »po fundamentalno egalitarnim odnosima koji se uspostavljaju između davatelja usluga i njegova klijenta 10 «. Izvorni tekst nam kaže: »buržoazija je Isto, kurziv ne pripada autoru knjige

28

JACQUES

RANCIÈRE

tako dragocjene stečene brojne slobode zamijenila samo s jednom jedinom i nemilosrdnom slobodom trgovanja« jedina jednakost koju poznaje buržoazija je jednakost u trgovanju koja počiva na grubom i besramnom izrabljiva­ nju, na temeljnoj nejednakosti odnosa između »davatelja« usluga rada i »klijenta« koji kupuje svoju radnu snagu. Preinačeni tekst »buržoaziju« je zamijenio s drugim subjektom, »demokratskim čovjekom«. Napravivši to, omogućio je preobrazbu izrabljivačkog carstva u carstvo jednakosti i tako je bez okolišanja izjednačio demokratsku jednakost s »razmjenskom jednakošću« davatelja robe. Taj revidirani i preinačeni Marxov tekst ukratko nam kaže: jednakost ljudskih prava izražava »jednakost« izrablji­ vačkog odnosa koja je ideal ispunjenog sna demokratskog čovjeka. Jednadžba demokracija = neograničenost = društvo koje podržava prokazivanje demokratskih »zločina« pret­ postavlja dakle trostruku operaciju: demokraciju najprije treba svesti na neki drušveni oblik; drugo, taj oblik treba poistovjetiti s egalitarnim carstvom pojedinaca, uključujući u taj pojam sve vrste raznolikih obilježja, od goleme po­ trošnje preko sindikalnih borbi do obrana manjinskih pra­ va; te na kraju, na račun »individualističkog društva mase« koje se tako poistovjetilo s demokracijom položiti istraži­ vanje o beskonačnom rastu koji je inherentan logici kapita­ lističke ekonomije.

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

29

To poklapanje sociologije i ekonomije na jedinstvenom političkom planu rado se poziva na tokvilovsku analizu de­ mokracije kao na jednakost uvjeta. No, i sama ta referencija pretpostavlja krajnje pojednostavljeno novo tumačenje Demokracije u Americi. Pod »jednakošću uvjeta« Tocque­ ville je podrazumijevao svršetak starih društava koja su se svrstavala u poretke, a ne u carstvo sve većeg broja pojedi­ naca koji žude za potrošnjom. I za njega je pitanje demok­ racije bilo pitanje pravih institucionalnih oblika koji mogu upravljati tom novom konfiguracijom. Da bi se Tocquevillea pretvorilo u proroka demokratskog despotizma i mi­ slioca društva potrošnje njegove dvije velike knjige treba svesti na dva ili tri paragrafa samo jednog poglavlja druge knjige koje spominje opasnost novog despotizma. Treba također još zaboraviti da je Tocqueville sumnjao u apsolut­ nu moć gospodara koji u nekoj centraliziranoj državi vlada depolitiziranom masom, a ne u ovu tiraniju demokratskog mnijenja kojom nam danas probijaju uši neprestanim po­ navljanjem. Svođenje njegova analize demokracije na kriti­ ku potrošačkog društva moglo se dogoditi pomoću nekih povlaštenih interpretativnih posredovanja11. No, to svo­ đenje je prije svega ishod čitavog jednog procesa brisanja političke figure demokracije koja se vrši u sporazumnoj razmjeni sociološkog opisa i filozofskog suda. 11

O različitim i ponekad iskrivljenim putevima koji su doveli do suvremenog neotokvilizma, a osobito do novog obraćenja Tocquevillove tradicionalističke, katoličke interpretacije u postmodernu sociologiju »potrošačkog društva«, vidi u knjizi Sergea Audiera Tocqueville retrouvé. Genese et enjeux du renouveau tocquevillien français, Vrin, Pariz, 2004.

30

JACQUES

RANCIÈRE

Etape tog procesa mogu se dosta jasno razlučiti. S jed­ ne strane, 1980. godine u Francuskoj se počinje razvijati iz­ vjesna sociološka literatura, koju su u konačnici često pisali filozofi, koja pozdravlja savez demokratskog društva i dr­ žave koji obilježavaju novi oblici potrošnje i individualnog ponašanja. Cilj te literature dosta dobro sažimlju članci i knjige Gillesa Lipovetskog. To je bilo vrijeme u kojem su se po Francuskoj razlijevale pesimističke analize koje ima­ ju podrijetlo s druge strane Atlantika: to su analize autora koji su sastavljali izvještaje poput onog Trilateralnog ili so­ ciologa poput Christophera Lascha ili Daniela Bella. Ovaj je potonji preispitivao razdor između ekonomske, poli­ tičke i kulturne sfere. S razvojem masovne potrošnje kul­ turnom sferom je zavladala najviša vrijednost, »ostvarenje samoga sebe«. Taj hedonizam raskinuo je s puritanskom tradicijom koja je bila zajedničko uporište poletu kapitali­ stičke industrije i političkoj jednakosti. Beskrajni apetiti koji su nastajali iz te kulture ušli su u izravni sukob s prinu­ dama produktivne snage kao i s nužnim žrtvama zajed­ 12

ničkog interesa demokratske nacije . Analize Lipovetskog i nekih drugih htjele su proturječiti tom pesimizmu. Ne treba se bojati, govorili su oni, razdora između oblika ma­ sovne potrošnje koji se temelje na potrazi za individualnim 12 Daniel Bell, Cultural Contradictions of Capitalism, New York, 1976. Treba napomenuti da je zahtjev za povratkom na puritanske vrijednosti kod Daniela Bella artikuliran zbog društvene pravde što nije slučaj kod onih koji su se bavili tom problematikom u Francu­ skoj.

MRŽNJA DEMOKRACIJE

31

zadovoljstvom i demokratskih institucija koje se temelje na zajedničkom redu. Upravo suprotno, sam porast narcizma potrošača postavio bi u savršenu ravnotežu osobno zado­ voljstvo i kolektivni red. Ta bi ravnoteža proizvela još jače prianjanje, egzistencijalno prianjanje pojedinaca uz de­ mokraciju koja ne bi više postojala samo kao stvar prinud­ nih institucionalnih oblika, nego kao »druga priroda, okoliš, ambijent«. »U onoj mjeri u kojoj raste narcizam«, napisao je Lipovetsky, »jača demokratska legitimnost, ma­ kar se to događalo na cool način. Demokratski poreci, sa svojim stranačkim pluralizmom, izborima, pravom na informaciju sve više postaju duboko srodni s personaliziranim društvom slobodne usluge, isprobavanja i kombinatorne slobode (...) Čak i oni koje zanima samo privatna dimenzija njihova života ostaju privrženi svezama koje stvara proces personalizacije u demokratskom funkcioni­ ranju društava.«13 No, rehabilitirati tako »demokratski univerzalizam« protiv kritika koje su došle iz Amerike, značilo je zapravo izvršiti dvostruku operaciju. S jedne strane, to je značilo pokopati prethodnu kritiku potrošačkog društva, onu kri­ tiku koja je nastala u godinama 1960-70 kada je Jean Bau­ drillard pesimistične analize ili kritike »doba obilja« Franka Galbraitha ili Davida Riesmana radikalizirao na marksistički način. On je prokazivao iluzije »personalizaci13

Gilles Lipovetsky, L'Ère du vide: essaissur l'individualisme contemporain, Gallimard, Pariz, 1983, str. 145-146.

32

JACQUES

RANCIÈRE

je« koja je u potpunosti podvrgnuta tržišnim zahtjevima te je u obećanju potrošnje vidio lažnu jednakost koja prikriva »odsutnost demokracije i nepostojanje jednakosti« 14 . Nova sociologija narcističke potrošnje dokinula je tu opreku između reprezentirane i nepostojeće jednakosti. Ona je potvrdila pozitivnost tog »procesa personalizacije« kojeg je Baudrillard analizirao kao mamac. Preobražavajući do­ jučerašnjeg otuđenog potrošača u narcisa koji se slobodno igra s predmetima i simbolima tržišnog svijeta, ona pozitiv­ no poistovjećuje demokraciju s potrošnjom. Ta je so­ ciologija

time

uslužno

ponudila

tu

»rehabilitiranu«

demokraciju još radikalnijoj kritici. Odbiti nesklad između masovnog individualizma i demokratske vladavine značilo je ukazati na još dublje zlo. To je značilo na pozitivan način utvrditi da je demokracija bila samo narcističko carstvo po­ trošača koji mijenjaju izborne odluke kao svoja intimna za­ dovoljstva. Veselim postmodernim sociolozima odgovorili su potom filozofi teške kategorije antičkog kova. Oni su podsjetili da je politika, kako su je definirali u antici, bila umijeće zajedničkog života i potrage za zajedničkim do­ brom; da je samo načelo te potrage i umijeća bilo jasno raz­ dvajanje između područja zajedničkih stvari i carstva sebičnosti te sitničavosti osobnog života i interesa doma­ ćinstva. »Sociološki« portret vesele postmoderne demok­ racije upozoravao je dakle na urušavanje politike koja je od 14

Jean Baudrillard, La Société de consommation. Ses mythes, ses structures, S.G.P.P, Pariz, 1970, str. 88.

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

33

tada potčinjena obliku društva kojim upravlja samo zakon potrošačke individualnosti. Naspram toga trebalo je s Ari­ stotelom, Hannom Arendt i Leom Straussom obnoviti čisti smisao politike oslobođene od napada demokratskog po­ trošača. U praksi, taj će se individualni potrošač posve pri­ rodno poistovjetiti s likom plaćenog radnika koji sebično štiti svoje arhaične povlastice. Lako se možemo sjetiti vala literature koji nas je zapljusnuo u doba štrajkova i manife­ stacija u jesen 1995. kako bi pozvao te povlaštene na svijest o zajedničkom životu i na slavlje javnog života koje su oni ukaljali svojim sebičnim interesima. Ali, ono što je važnije od tih okolnih uporaba je uspostavljena čvrsta identifikaci­ ja između demokratskog čovjeka i pojedinca potrošača. Sukob postmodernih sociologa i filozofa antičkog kova tim lakše uspostavlja tu identifikaciju što suparnici, u dvo­ boju koji je dobro pripremio časopis koji se ironično zove Le Débat, predstavljaju samo dva lica iste kovanice, istu računicu koja se može čitati u dva oprečna smjera. Tako se najprije izvršila redukcija demokracije na sta­ nje u društvu. Preostaje nam shvatiti drugi trenutak proce­ sa, onaj u kojemu tako definirana demokracija postaje društveno stanje koje nedolično zadire ne više samo u poli­ tičku sferu, nego u antropološku katastrofu, u samou­ ništenje čovječanstva. Taj korak naprijed dogodio se posredstvom druge pripremljene igre između filozofije i sociologije koja je manje miroljubiva u svom odvijanju, ali dolazi do istog rezultata. Kao pozornica pri tome je po-

34

JACQUES

RANCIÈRE

služila rasprava o obrazovanju. Početni kontekst te raspra­ ve odnosio se na pitanje obrazovnog neuspjeha tj. na neuspjeh školske institucije da djeci poteklih iz najnižih klasa dade jednake šanse. Dakle, bilo je riječ o tome zna­ mo li kako bismo trebali shvatiti jednakost u školi ili kako je škola zamišlja. Takozvana sociološka teza se oslanjala na Bourdieuove i Passeronove radove, tj. na objelodanjenje društvenih nejednakosti koje se skrivaju u oblicima naiz­ gled neovisnim o obrazovnom prijenosu znanja. Ona je dakle predlagala da se školu učini jednakijom tako da napusti utvrdu u kojoj se je bila zaštitila od društva: mije­ njajući oblike društva obrazovanja te prilagođavajući obra­ zovne

sadržaje

učenicima

kojima

najviše

nedostaje

kulturna baština. Takozvana republikanska teza bila je upravo obrnuta: učiniti školu bližom društvu značilo bi učiniti je homogenijom društvenoj nejednakosti. Tako bi škola mogla postići jednakost samo u mjeri u kojoj bi se, zaklonjena zidovima koji je razdvajaju od društva, mogla posvetiti svojem pravom zadatku: bez obzira na podrijetlo ili društvenu namjenu, svima jednako dijeliti univerzalno znanje rabeći, zbog te jednakosti, oblik odnosa koji je nužno nejednak, između onoga koji zna i onoga koji uči. Morala se dakle potvrditi ta svrha koja se povijesno utjelo­ vila u republikanskoj školi Julesa Ferryja. Činilo se dakle da se rasprava odnosi na oblike nejed­ nakosti i sredstva jednakosti. Pa ipak su okviri rasprave bili odviše dvosmisleni. O toj dvosmislenosti svjedoči činjenica

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

35

da je stjegonosna knjiga tog usmjerenja bila De L'École (O školi) Jean-Claudea Milnera. Milnerova je knjiga naime govorila o nečemu potpuno drugačijem od onoga što su tada htjeli u njoj pročitati. Nije je mnogo zanimalo da ono univerzalno stavi u službu jednakosti. Mnogo ju je više za­ nimao odnos između znanja, sloboda i elita. I, daleko više od Julesa Ferryja, knjiga je bila nadahnuta Renanom i nje­ govom vizijom o učenim elitama kao jamcima sloboda u 15

zemlji kojoj prijeti despotizam svojstven katolicizmu . Opreka između republikanskog i »sociološkog« nauka bila je zapravo opreka između dvije sociologije. No, pojam »republikanskog elitizma« mogao je prikriti tu dvosmisle­ nost. Čvrsta jezgra teze bila je pomirena običnom razlikom između republikanske univerzalnosti i društvene partiku­ larnosti i nejednakosti. Činilo se da se rasprava odnosi na ono što je moć javnosti mogla i morala učiniti kako bi svo­ jim vlastitim sredstvima izlječila društvene nejednakosti. Međutim, vrlo brzo smo vidjeli kako se pomalja nova per­ spektiva, a krajolik preinačuje. Tijekom prokazivanja neu­ moljivog porasta nekulture povezanog sa zapljuskivanjem kulture supermarketa, korjen zla biti će uskoro identifici­ ran: to je bio, naravno, demokratski individualizam. Ne­ prijatelj s kojim se sukobljavala republikanska škola više 15 Renanova teza sažeta je u Réforme intellectuelle et morale, Œuvres complères, Calmann-Levy, Pariz, t.l, str. 325-546. To što Renanovu tezu prati osjetna nostalgija za srednjovjekovnim katoličkim pukom koji svoj rad i svoju vjeru stavlja u službu velikog dje­ la katedrala, nije proturječno. Elite moraju biti »protestantske«, tj. individualističke i prosvijedjene, a narod »katolički« odnosno kompaktan i više vjeran nego prosvijetljen. To od Guizota do Taina ili Renana predstavlja jezgru mišljenja o elitama X I X . stoljeća.

36

JACQUES

RANCIÈRE

nije bilo društvo nejednakosti iz kojeg treba istrgnuti uče­ nika, već je to bio učenik sam koji je postajao predstavnik demokratskog čovjeka par excellence, nezrelo biće, mladi potrošač opijen jednakošću kojemu su ljudska prava bila isprava. Škola je, bit će uskoro rečeno, patila samo od jed­ nog jedinog zla, od Jednakosti, utjelovljene upravo u ono­ me kojeg je trebala podučiti. A ono što je pogođeno tom bolešću u učiteljevu autoritetu nije više univerzalnost zna­ nja, nego sama nejednakost koja se shvaća kao očitovanje »transcendencije«: »Nema više mjesta za bilo kakvu transcendenciju, pojedinac je uzdignut u apsolutnu vrijednost, a ako je još nešto ostalo od svetoga to je sanktifikacija indi­ vidue pomoću ljudskih prava i demokracije (...) Eto, dakle, zašto je uništen učiteljev autoritet: zbog napredovanja u jednakosti on je samo običan radnik koji pred sobom ima korisnike te kao jednak s jednakim mora raspravljati s 16

učenikom koji na kraju postaje sucem svom učitelju« . Republikanski učitelj, prenositelj univerzalnog znanja u nevine duše koje čini jednakim, postaje dakle običan predstavnik odraslog čovječanstva na putu prema nestan­ ku u korist poopćenog carstva nezrelosti, on postaje po­ sljednjim svjedokom civilizacije koji uzalud »istančanosti« i »složenosti« svojega mišljenja suprotstavlja »visokim be­ demima« svijeta odanom monstruoznom carstvu adole­ scenata. On postaje razočaranim promatračem velike 16

Jean-Louis Thiriet, »L'Ecole malade de l'egalite«, Le Débat, br. 92, studeni/prosinac 1996.

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

37

civilizacijske katastrofe kojima pripadaju istoznačna imena potrošnje, jednakosti, demokracije ili nezrelosti. »Sred­ njoškolac koji se pred Platonom ili Kantom poziva na svoje vlastito mišljenje« predstavnik je neumoljive spirale de­ mokracije opijene potrošnjom čime svjedoči kraju kulture, osim ako nije riječ o nastanku kulture svega, »supermarketa životnih stilova«, o »pretvaranju svijeta u Club-Med« i »uranjanju čitave egzistencije u sferu potrošnje« 17 . Besko­ risno je ulaziti u detalje neiscrpne literature koja nas već desetak godina, tjedan za tjednom, obavještava o novim manifestacijama »ambalažirane demokracije« ili »otrova bratstva« 18 : gluparije školaraca koje svjedoče o pogubnim učincima jednakosti korisnika ili antiglobalističke ma­ nifestacije neuke mladeži »opijene proljetnom velikodušnošću« 19 , reality emisije na televiziji koje predstavljaju užasno svjedočanstvo totalitarizma kakvog Hitler nije mo­ 20

gao ni sanjati ili pouka mlade žene koja je izmislila rasi­ stički napad zbog kulta žrtava koji je »neodvojiv od širenja demokratskog individualizma«21. Ta neprestana prokazi-

19

17

Za razvijanje tih tema znatiželjnog čitatelja možemo uputiti na sva djela Alaina Finkelkrauta, osobito na L'Imparfait du présent, Gallimard, Pariz, 2002, ili, što je ekonomičnije, na razgovor s Marcelom Gauchetom, »Nelagoda u demokraciji. Škola, kultura, individuali­ zam«, Le Débat, br. 51, rujan-listopad, 1988. Za razgranatiju viziju u stilu neokatoličkog punka vidjeti kompletna djela Mauricea Danteca.

18

L'Imparfait du présent, str. 164

Isto,

str.

200

20 Jean-Jacques Delfour: »Loft Story: une machine totalitaire«, Le Monde, 19. svibanj 2001. O istoj temi - i u istom tonu - vidi Damien Le Guay, L'Empire de la télé-réalité: comment accroître le »temps de cerveau human disponihle«, Presses de la Renaissance, Pariz, 2005. 21 Lucien Karpik, »Biti žrtva znači tražiti odgovornog« koji je objavila Cécile Prieur, Le Monde, 22-23 august 2004. Poznata je važnost prokazivanja demokratské'tiranije u via-

38

JACQUES

RANCIÈRE

vanja demokratskog urušavanja svakog mišljenja i kulture

ne idu samo u korist dokazivanja a contrario neprocjenjive visine mišljenja i nedokučive dubine kulture onih koji ih proizvode - ta bi demonstracija ponekad mogla imati pro­ blema kada bi bila izravna. Ta prokazivanja omogućuju da se svi fenomeni još dublje postave na jednu te istu ravninu tako da im se svima pripiše jedan te isti uzrok. Fatalna »de­ mokratska« ekvivalencija svega, to je prije svega proizvod metode koja za sve fenomene - društveni pokret, rasni ili religijski sukob, modu, reklamnu kampanju ili nešto drugo - ima samo jedno objašnjenje. Tako će se stavovi mlade djevojke koja, u ime religije svojih otaca, odbija skinuti veo, školarca koji logiku Kurana suprotstavlja logici znano­ sti ili učenika koji fizički napada učitelja ili učenika Zidova pripisati carstvu demokratske individue, odcijepljene od svih odnosa i transcendencije. A lik demokratskog po­ trošača opijenog jednakošću moći će se poistovjetiti, po ra­ spoloženju i potrebi uzroka, s najamnim radnikom, s nezaposlenom osobom koja visi na zavodu za zapošljavan­ je ili s ilegalnim emigrantom zatvorenim u aerodromskim čekaonicama. Ne treba se čuditi tomu što su predstavnici potrošačke strasti koji izazivaju najveći bijes naših ideologa uglavnom oni čija je potrošačka moć najograničenija. Pro­ kazivanje »demokratskog individualizma« vrši se, jeftino, tako da se podudaraju dvije teze: klasična teza o bogadajućem mnijenju koju čine žrtve. O toj temi vidi osobito Gilles William Goldnagel, Les Martyrocrates: derives et impostures de l'idéologie victimaire, Plon, Pariz, 2004.

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

39

tašima (siromasima nikada dosta) i teza o profinjenoj eliti previše je individualaca, previše je ljudi koji žele povlasticu individualnosti. Prevladavajući intelektualni diskurs tako se povezuje s mišlju cenzusne* i učenjačke elite 19. stoljeća: individualnost je dobra za elite, a postaje civilizacijska ka­ tastrofa kada postane svima pristupačna. Tako izgleda politika koju u cijelosti prisvaja antropo­ logija koja poznaje samo jednu opreku: onu odraslog čovječanstva, vjernog tradiciji koja je uspostavlja kao takvu i djetinjeg čovječanstva kojeg njegov san o novom početku vodi do samouništenja. Upravo to kliznuće, s više koncep­ tualne elegancije, primjećuje autor u djelu Les Penchants criminels de l'Europe démocratique. Tema »neograničenog društva« najbrže sažimlje obilnu literaturu koja u liku »de­ mokratskog čovjeka« okuplja potrošača u supermarketu, adolescentkinju koja odbija skinuti veo i homoseksualni par koji želi imati djecu. Ona prije svega sažimlje dvostru­ ku preobrazbu koja demokraciji istodobno predbacuje stvaranje onog oblika društvene homogenosti koji se done­ davno pripisivao totalitarizmu te neograničenog samoproizvodećeg napretka svojstvenog logici Kapitala22. Ta tema tako konačno dovršava novo francusko čitanje demokrat-

22

*Od »censitaire«, birač koji je mogao platiti trošak glasovanja (cens) od 300 franaka, kojeg uspostavlja Burbonska restauracija (nap. prev.). Ako tako gledamo na stvari, onda bi vrijedilo pročitati Salaire de l'Idéal: théorie des classes et de la culture au XX'siècle, Le Seuil, Pariz,1997, gdje isti Jean-Claude Milner, u marksističkom okviru nesretne sudbine »plaćene buržoazije« koja je postala beskorisna za kapi­ talistički razvitak, analizira procese koje ovdje pripisuje fatalnom razvoju demokratske neograničenosti.

40

JACQUES

RANCIÈRE

skog doublé binda. Teorija doublé bindea je dobru demokratsku vladavinu

suprotstavljala dvostrukom ekscesu

demokratskog političkog života i masovnog individualiz­ ma. Novo francusko čitanje poništava napetost suprotno­ sti. Demokratski život postaje apolitični život ravnodušnih konzumenata roba, manjinskih prava, kulturne industrije i laboratorijski rođene djece. Taj se život jednostavno i isključivo izjednačava s »modernim društvom« koje se od­ mah preobražava u homogenu antropološku konfiguraci­ ju. Očito da nije nebitno to što je najradikalniji prokazivač demokratskog zločina prije dvadeset godina bio stjegonoša republikanske i laičke Škole. Upravo je oko pitanja obrazovanja smisao nekoliko riječi - republika, demokra­ cija, jednakost, društvo - postao proturječan. Do jučer se postavljalo pitanje jednakosti svojstevne republikanskoj Školi i njezinu odnosu prema društenoj nejednakosti. Da­ nas se samo pitamo o procesu prijenosa znanja kojeg treba spasiti od sklonosti prema samouništenju do kojeg nas vodi demokratsko društvo. Do jučer je bilo riječi o univer­ zalnom prijenosu znanja i njegovoj egalitarnoj snazi. Ono što se danas pak treba prenijeti, i što kod Milnera sažimlje židovsko ime, jest naprosto načelo rođenja, načelo spolne podjele i srodstva. Otac obitelji koji nalaže svojoj djeci »proučavanje Fari­ zeja« može onda zauzeti mjesto republikanskog učitelja koji djecu odvraća od obiteljske reprodukcije društvenog poretka. A dobra vladavina koja se suprotstavlja demok-

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

41

ratskoj izopačenosti, zbog dvosmislenosti, više ne mora stajati ispred imena demokracije. Ona se nekada zvala republikom. No, republika nije izvorno ime vladavine za­ kona, naroda i njegovih predstavnika. Republika je od Pla­ tona ime za upravljanje koje jamči reprodukciju ljudskog stada štiteći ga od povećanja apetita za individualnim do­ brima ili kolektivnom moći. Upravo zato on može preuzeti drugo ime koje prikriveno, ali odlučno prožima dokaziva­ nje demokratskog zločina: dobra vlast danas iznova otkri­ va ime koje je imala prije nastupa demokracije. Ona se zove pastoralno vladanje. Demokratski zločin pronalazi dakle svoje podrijetlo u prvobitnom prizoru koji se zove zaborav pastira.23 Malo prije Milnerove knjige to je izrijekom dala na znanje knjiga pod naslovom Le Meurtre du pasteur {Uboj­ stvo pastira)24. Ta knjiga ima jednu neospornu zaslugu: ilu­ strirajući logiku jedinica i cjelina koje je razvio autor djela Les Penchants criminels de l'Europe démocratique, i Lévy nu­ di konkretnu figuru »transcendencije« koju na tako čudan način brane novi šampioni republikanske i laičke Škole. Bijeda demokratskih individua, objašnjava on, jest bijeda onih koji su izgubili mjeru po kojoj se Jedno može uklopiti u višestruko, a sve jedinice ujediniti u sve. Ta se mjera ne 25

24

Jean-Claude Milner, Les Penchants criminels de l'Europe démocratique. Verdier, 2003, str. 32. Zahvaljujem Jean-Claudeu Milneru na odgovorima koje je napisao s obzirom na opa­ ske koje sam mu bio uputio o tezama njegove knjige. Benny Lévy, Le Meurtre du pasteur. Critique de la vision politique du monde, Grasset-Verdier, 2002.

42

JACQUES

RANCIÈRE

može zasnovati ni na kakvoj ljudskoj konvenciji, nego samo na brizi božanskog pastira koji misli na sve svoje ovce i na svaku od njih posebno. Taj se pastir očituje u snazi koja će uvijek nedostajati demokratskoj riječi, u snazi Gla­ sa čiji je šok u vatrenoj noći bio osjetio svaki Hebrej, dok je ljudskom pastiru, Mojsiju, bila dana izvanredna skrb da taj glas čuje, riječima ga objasni te organizira svoj narod po njegovu nauku. Od tada se sve može jednostavno objasniti žalima »de­ mokratskog čovjeka« i običnom podjelom na čovječanstvo koje je odano ili nevjerno zakonu filijacije. Napad na zako­ ne srodstva najprije je napad na svezu ovce i njezina oca s božanskim pastirom. Na mjesto Glasa, kaže nam Benny Levy, Moderni su postavili čovjeka-boga ili narod-kralja, tog neodređenog čovjeka ljudskih prava kojeg je teoretičar demokracije, Claud Lefort, smjestio na prazno mjesto. Umjesto »Glasa usmjerenog prema Mojsiju« nama uprav­ lja »čovjek mrtvog boga«. A ovaj potonji može upravljati samo ako postane jamcem »malih užitaka« koji kapitalizi­ raju našu ogromnu bijedu siročadi osuđene na lutanje po carstvu praznine, što znači i carstvom demokracije, indivi25

dualca ili potrošnje .

25

Le Meurtre du pasteur, isto, str. 313.

POLITIKA ILI IZGUBLJENI PASTIR

T

reba dakle shvatiti da je zlo nastalo još puno prije. De­ mokratski zločin protiv poretka ljudskog srodstva naj­

prije je politički zločin, tj. zločin obične organizacije ljudske zajednice bez sveze s Bogom ocem. Ono što se ispod imena demokracije prokazuje i podrazumijeva jest sama politika. No, politika nije rođena s modernom nevje­ rom. Prije ljudi modernog doba koji kraljevima odsjecaju glave kako bi lakše mogli popuniti svoje košarice u supermarketima, tu su ljudi Antike, a ponajprije Grci koji su razvrgnuli vezu s božanskim pastirom i pod dvostrukim imenom filozofije i politike javno obznanili to razvrgnuće. O »ubojstvu pastira«, kaže Benny Levy, čitamo otvoreno u Platonovim tekstovima. U Državniku koji spominje doba u kojem je sam božanski pastir izravno upravljao ljudskim krdom. U četvrtoj knjizi Zakona gdje se iznova govori o sretnom carstvu boga Kronosa koji je znao da ni jedan čov-

44

JACQUES

RANCIÈRE

jek ne može zapovijedati drugima, a da se ne ispuni neumjerenošću i nepravdom, a na problem je odgovorio tako da je ljudskom plemenu za vode postavio članove više rase daimona. Ali Platon, nehotirnični suvremenik onih ljudi koji smatraju da moć pripada narodu i kojima se mogao suprot­ staviti samo s »brigom za sebe« koja ne može premostiti distancu od jednih do svih, supotpisao je rastanak tako da je Kronosovo carstvo i božanskog pastira prognao u mitsko doba. Ali to je učinio pod cijenu da njihovu odsutnost ublaži drugom bajkom, onom o »republici« utemeljenoj na »plemenitoj laži« po kojoj je bog u dušu upravitelja sta­ vio zlato, u dušu ratnika srebro, a u duše radnika željezo kako bi zajednici zajamčio čvrsti red. Priznajmo to Božjem predstavniku: u potpunosti je točno da se politika definira u odvajanju od modela pastira koji hrani svoje stado. Isto tako, u potpunosti je točno da možemo odbiti to odvajanje i zahtijevati od božanskog pa­ stira, kao i onih ljudskih koji tumače njegov glas, da vladaju narodom. No, cijena toga je demokracija koja postaje samo »carstvo ništavila«, posljednja figura političkog od­ vajanja koja priziva povratak, iz dna bijede, zaboravljenom pastiru. U tome slučaju brzo ćemo završiti raspravu. No, stvari možemo uzeti i obrnuto, možemo se pitati zašto se povratak izgubljenom pastiru polako nameće kao konačna posljedica izvjesne analize demokracije kao društva po­ trošačkih pojedinaca. Više dakle nećemo istraživati ono što politika potiskuje, nego obrnuto, ono što je u politici poti-

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

45

snula analiza koja od demokracije stvara stanje neumjerenosti i bijede od koje nas može spasiti samo bog. Citati ćemo dakle Platonov tekst iz drugog kuta: ne onoga o oproštaju od pastira, nego obrnuto, iz onoga koji ga nostal­ gično zadržava, iz kuta njegove ustrajne prisutnosti u srcu Države gdje služi kao referencija pomoću koje uspostavlja opreku između dobre vladavine i one demokratske. Demokraciji Platon zamjera dvije stvari koje se naiz­ gled isključuju, ali se zapravo čvrsto uzajamno artikuliraju. S jedne strane, demokracija je carstvo apstraktnog zakona, suprotno liječnikovoj ili pastirovoj skrbi. Moć pastira ili liječnika očituje se na dva načina: njihova se znanost naj­ prije suprotstavlja tiraninovu apetitu jer on raste samo u korist onih koji ga žele. No, ta se moć također opire de­ mokratskom društvu jer se njezina znanost prilagodava svakom slučaju neke ovce ili pacijenta. Zakoni demokraci­ je, naprotiv, pokušavaju vrijediti u svim slučajevima. Kao takvi oni su slični uputama liječnika na putu koji bi ih jed­ nom ostavio za sve, koju god bolest trebalo liječiti. No, ta univerzalnost zakona varljiva je pojavnost. U postojanosti zakona nije riječ o univerzalnosti ideje koju uvažava čovjek demokracije, nego o instrumentu njegova dobrog užitka. Modernim jezikom biti će kasnije rečeno da iza univerzal­ nog građanina koji je temelj demokracije treba prepoznati stvarnog čovjeka, odnosno sebičnog pojedinca demokrat­ skog društva. I tu dolazimo do glavnog problema. Platon je prvi izmi­ slio onu vrstu sociološkog čitanja koje smatramo svojstve-

46

JACQUES

RANCIÈRE

nim modernom dobu, interpretaciju koja iza pojavnosti političke demokracije mahnito traži obrnutu stvarnost: stvarnost društvenog stanja kojim vlada taj čovjek sebično­ sti i privatnosti. Za njega je demokratski zakon samo stvar narodnog užitka, izraz slobode individua čiji je jedini zakon promjena raspoloženja i zadovoljstava, koji su rav­ nodušni prema kolektivnom poretku. Dakle, riječ demok­ racija

ne

označava

jednostavno

loš

oblik

vladanja

i

političkog života. On označava upravo jedan stil života koji se

suprotstavlja

svakom

uređenom

vladanju

zajednicom.

Demokracija je, kaže nam Platon u VIII. knjizi Države, po­ litički poredak koji to nije. Ona nema ustroj jer ih ima sve. Ona je sajam ustroja, poput Harlekinove odjeće koju vole ljudi kojima je najvažnija stvar konzumacija zadovoljstava i prava. Demokracija nije samo carstvo pojedinaca koji sve čine zbog svojih zadovljstava. Ona je upravo preokret svih odnosa koji strukturiraju ljudsko društvo: vladari izgledaju kao oni kojima se vlada, i obrnuto; žene su jednake s muškarcima; otac se navikava ponašati se prema djetetu kao prema sebi jednakome; emigrant* i stranac postaju ravnopravni građani; učitelj strahuje i ugađa učenicima koji se s druge strane njemu rugaju; mladi se izjednačuju sa starima, a stari oponašaju mlade; čak su i životinje slobodAutor rabi riječ »le métèque« koja je izvorno u staroj Grčkoj (metoiokos) označavala udo­ maćenog stranca koji za razliku od stranca prolaznika ima građanska prava. U današnjoj Francuskoj pak ta riječ ima pogrdno značenje, a odnosi se na emigrante iz mediteranskih zemalja (nap. prev.).

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

47

ne, a konji i magarci, svjesni svoje slobode i dostojanstva, gurkaju na ulici one koji im ne daju da prođu.

26

Kao što vidimo, ništa ne nedostaje popisu zlikovaca koji nam je u zoru trećeg tisućljeća donijela pobjeda de­ mokratske jednakosti: sajamsko carstvo i njegovo robno šarenilo, jednakost učitelja i učenika, popuštanje autorite­ ta, kult mladosti, ravnopravnost žena i muškaraca, prava manjina, djece i životinja. Dugo oplakivanje nedjela ma­ sovnog individualizma u doba supermarketa i mobilne telefonije platonovskoj priči o nepripitomljivom demok­ ratskom magarcu može pridružiti tek pokoji moderni do­ datak. Time se možemo zabavljati, ali to nas više ne može začuditi. Ne podsjećaju li nas neprestano da živimo u doba tehnike, modernih Država, gradova s ogromnim pred­ građima i svjetskog tržišta koji nemaju više ništa zajed­ ničko s onim malim grčkim gradićima koji su nekada bili mjesto pronalaska demokracije? Zaključak koji bismo po njima trebali izvesti jest da je demokracija politički oblik nekog drugog doba koji ne odgovara našem osim pod cije­ nu ozbiljne rekonstrukcije i osobito potkresavanja utopije o moći naroda. No, ako je demokracija stvar prošlosti, kako shvatiti da opis demokratskog sela koji je prije dvije tisuće i petsto godina izradio jedan neprijatelj demokracije može važiti kao vjeran portret čovjeka demokracije u doba 26

Država, VIII, 562d-563d.

48

JACQUES

RANCIÈRE

masovne potrošnje i planetarne mreže? Grčka je demokra­ cija, kažu, bila sukladna društvenom obliku koji više ništa nema s našim. No, odmah poslije te tvrdnje pokazuju nam da društvo koje je bilo prikladno demokraciji ima ista obi­ lježja kao i naše. Kako shvatiti taj paradoksalan odnos radi­ kalne razlike i savršene sličnosti? Kako bih to objasnio, predložio bih sljedeću tezu: uvijek prilagođen portret čov­ jeka demokracije proizvod je jedne operacije. Ta operacija je istodobno nova i beskrajno obnavljana, a cilj joj je suzbiti nevlastitost koja se tiče samog načela politike. Sociologija koja se zabavlja bezbrižnim potrošačkim narodom, zapri­ ječenim ulicama i preokrenutim društvenim ulogama suz­ bija slutnju o još dubljem zlu: da bezimena demokracija bude ne samo društveni oblik nepoćudan za dobru vlada­ vinu i prilagodljiv za onu lošu, nego da bude samo načelo politike, načelo koje ustanovljuje politiku temeljeći »do­ bru« vladavinu na njezinom vlastitom odsustvu utemelje­ nja. Kako bismo to shvatili vratimo se na popis preokreta koji očituje demokratski eksces: vladari su poput onih kojima se vlada, mladi kao stari, robovi kao gospodari, učenici kao učitelji, životinje kao njihovi vlasnici. Sve je u svakom slučaju naopako. Ali taj nered je umirujući. Ako su svi odnosi istodobno preokrenuti čini se da su svi iste priro­ de, da svi oni izražavaju istu uzdrmanost prirodnog poret­ ka, dakle da taj poredak postoji, a politički poredak također pripada toj prirodi. Veseli portret ljudskog nereda

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

49

i demokratskih društava jedan je način da se stvari iznova postave u red: ako demokracija preokreće odnos vladara i onoga kojime se vlada kao što preokreće i sve ostale odno­ se, ona a contrario jamči da je taj odnos itekako homogen s drugima, a da između onoga kojim se vlada i vladara po­ stoji jednako čvrsto načelo razlikovanja kao i između ono­ ga koji stvara i stvorenoga, onoga koji dolazi prije i onoga koji dolazi poslije. To je načelo koje jamči kontinuitet između društvenog i vladarskog poretka jer ono prije svega jamči kontinuitet između poretka ljudske konvencije i onoga prirode. Nazovimo to načelo arhe. Hannah Arendt podsjetila nas je da ta riječ na grčkom istodobno znači početak i za­ povijed. Ona logički zaključuje da je riječ za Grke ozna­ čavala jedinstvo oba značenja. Arhe je zapovijed onoga što počinje, onoga koji je prvi. On je anticipacija prava na za­ povijedanje u činu započimanja i verifikacija moći početka u vršenju zapovijedi. Tako se definira ideal vladavine koja je ostvarenje načela posredstvom kojeg počinje moć vla­ danja, vladanja koje je djelatno iznošenje legitimiteta nje­ govog načela Za vladanje su prikladni oni koji imaju sposobnosti koje priliče toj ulozi, a prikladni da se njima vlada su oni koji imaju sposobnosti komplementarne pret­ hodnima. Upravo tu demokracija stvara problem, ili bolje, tu ga pronalazi. Taj problem se očituje u trećoj knjizi Zakona21, u 21

Zakoni, IH, 690a-690c.

50

JACQUES

RANCIÈRE

popisu kojim odjekuje popis poremećenih društvenih od­ nosa koje je u Državi predstavio portret čovjeka demokra­ cije. Nakon što je dopustio da u svakom gradu ima vladara i onih kojima se vlada, ljudi koji vrše arhe i onih kojih se podvrgavaju njegovoj moći, Atenjenin se baca na prebroja­ vanje ovlasti jedne ili druge pozicije, koje važe jednako u gradovima kao i u kućama. Tih je ovlasti sedam. Četiri se od njih predstavljaju kao razlike koje se tiču rođenja: po prirodi stvari, zapovijedaju oni koji su rođeni prije ili ple­ menitije. To je moć roditelja nad djecom, starih nad mladi­ ma, gospodara nad robovima ili onih koji su plemeniti po rođenju nad onima koji su niska roda. Slijede druga dva načela koja se pozivaju u najmanju ruku na prirodu, ako ne i na rođenje. To je prije svega »zakon prirode« koji slavi Pindar, a onda moć jačih nad slabijima. O toj se ovlasti na­ ravno može raspravljati: kako definirati onoga koji je naj­ jači? Gorgija, koji je pokazao svu neodređenost pojma, zaključio je da tu moć možemo ispravno shvatiti samo ako je izjednačimo s vrlinom onih koji znaju. Upravo je o tome riječ u šestom naslovu: moć koja ispunjava ispravno shva­ ćen zakon prirode, autoritet učenjaka nad neukima. Svaki od ovih naslova ispunjava dva prihvaćena uvjeta. Prvi, oni definiraju hijerarhiju položaja. Drugi, oni ga definiraju u kontinuitetu s prirodom: u kontinuitetu koji se posreduje obiteljskim i društvenim odnosima za prve ovlasti, i u iz­ ravnom kontinuitetu za posljednje. Prve ovlasti temelje poredak grada na zakonu srodstva. Ostali za taj poredak

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

51

zahtijevaju načelo superiornosti: da više ne vlada onaj koji se rodio prije ili plemenitije, nego jednostavno onaj koji je bolji. Tu zapravo počinje politika, kada se načelo vladanja odcijepi od srodstva pozivajući se još uvijek na prirodu, kada priziva prirodu koja se ne miješa s običnim odnosom prema plemenskom ili nebeskom ocu. Upravo tu počinje politika. Ali baš tu, na putu na kojem želi odvojiti svoju vlastitu izvrsnost od običnog prava rođe­ nja, ona susreće neobičan predmet, sedmu ovlast koja može zastupati i one niže i više, ovlast koja to nije, a koju Atenjanin ipak smatra najpravednijom. To je ovlast »od bogova ljubljenog« autoriteta: izbor boga slučajnosti, ždri­ jeba, koji predstavlja demokratsku proceduru pomoću ko­ je ljudi jednakosti odlučuju o raspodjeli mjesta. Skandal se sastoji u sljedećem: za plemenitaše koji priznaju samo svoje rođenje, starost ili nauku skandal bi bio u pokoravanju zakonu sudbine. To je isto tako skandal za Božje ljude koji naravno žele da budemo demokrati, ali pod uvjetom da priznamo da smo za to morali ubiti oca ili pastira, i da budemo stoga beskrajno krivi, nenadoknadivo dužni tom ocu. No, »sedma ovlast« nam pokazuje da nema potrebe ni za kakvom žrtvom ili svetogrđem kako bi­ smo raskinuli s moći srodstva. Potrebno je samo baciti kocku. Skandal se jednostavno sastoji u sljedećem: medu ovlastima potrebnim za vladanje javlja se ona koja prekida lanac, ovlast koja odbija samu sebe: sedma je ovlast odsut­ nost ovlasti. Tu nailazimo na najdublju nevolju s riječi de-

52

JACQUES

RANCIÈRE

mokracija. Ne radi se o ogromnoj bijesnoj životinji, o ponosnom magarcu ili o individualcu koji se povodi za većim užitkom. Sve je jasnije da te slike služe prikrivanju osnove problema. Demokracija nije stvar većeg užitka dje­ ce, robova ili životinja. Ona je stvar užitka boga slučajnosti koja je po naravi takva da razara samu sebe kao načelo legi­ timnosti. Demokratski eksces nije ni u kakvoj vezi s po­ trošačkim ludilom. On je jednostavno gubitak mjere po kojoj bi priroda nudila svoj zakon tvorbi zajednice posred­ stvom autoritarnih odnosa koji strukturiraju društveno ti­ jelo. Riječ je o skandalu ovlasti za vladanje koji je u potpunosti razvrgnut od svake analogije s onima koji upravljaju društvenim odnosima, od svake sličnosti izme­ đu ljudske konvencije i prirodnog poretka. To je ovlast su­ periornosti koji se temelji tek na načelu same odsutnosti superiornosti. Demokracija prije svega označava anarhijsko »vlada­ nje« koje se ne temelji ni na čemu drugom do odsutnosti svake ovlasti za vladanje. Postoji međutim više načina suočavanja s tim paradoksom. Možemo jednostavno isključiti demokratsku ovlast jer proturječi svakoj ovlasti za vladanje. Isto tako možemo neprihvatiti da slučaj bude načelo demokracije, razvrgnuti demokraciju od ždrijeba. Kao što smo vidjeli, to čine naši suvremenici, eksperti, poi­ gravajući se na drugi način s različitošću ili sličnošću vre­ mena. Ždrijeb je, kažu nam oni, bio prikladan tim starim vremenima, i malim, gospodarski slabo razvijenim gra-

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

53

dićima. Kako bi našim modernim društvima sačinjenim od toliko pažljivo isprepletenih mehanizama mogli upravljati slučajno izabrani ljudi, koji ne poznaju znanost tih krhkih ravnoteža? Za demokraciju smo našli prikladnija načela i sredstva: predstavništvo suverenog naroda sačinjeno od njegovih izabranika, simbiozu izabrane narodne elite i one elite koju su naše škole obrazovale u znanju o funkcioni­ ranju društava. No, osnova problema ne leži u razlici vremena i ravni.28 Ako se ždrijeb našim »demokracijama« činio suprotan svakom ozbiljnom načelu izbora upravitelja, onda je to zato što smo istodobno zaboravili što je demokracija ozna­ čavala i kojoj se vrsti »prirode« ždrijeb htio suprotstaviti. Ako je, obrnuto, pitanje udjela pripisanog ždrijebu trajno ostalo u refleksiji republikanskih i demokratskih institucija od Platonova do Montesquieuova doba, ako su mu ari­ stokratske republike i mislioci koje ne zanima previše jed­ nakost dali za pravo, onda je to zato što je ždrijeb bio lijek protiv istodobno puno težeg i puno vjerojatnijeg zla nego što je to vladavina neovlaštenih: protiv vladavine određene kompetencije", one koja pripada ljudima spretnim u preu28

Dokaz za to bio je podastrt kada je, pod socijalističkom vladavinom, predloženo da se ždrijebom izaberu članovi sveučilišne komisije zadužene za zaposleničke natječaje. Toj se mjeri nije mogao suprotstaviti ni jedan praktični argument. Tu je zapravo bila riječ o ogra­ ničenoj populaciji, po definiciiji sastavljenoj od pojedinaca jednake znanstvene spo­ sobnosti. Samo je jedna mogućnost loše prošla: mogućnost nejednakosti, sposobnost manevriranja u službi grupa koje vrše pritisak. Sto znači da je pokušaj propao. Ovdje u svakom slučaju treba upozoriti na teško prevodivu autorovu igru s riječi »la competence« odnosno s njezinom negacijom gotovo u čitavoj knjizi. Podsjetimo najprije na

54

JACQUES

RANCIÈRE

zimanju moći spletkarenjem. Od tada je ždrijeb postao predmet čudesnog rada na zaboravu29. Pravednost u pred­ stavljanju i kompetenciju upravitelja posve prirodno su­ protstavljamo arbitrarnoj pravdi i smrtonosnim rizicima neovlaštenosti. No, ždrijeb nikada nije bio više sklon ne­ kompetentnima koliko kompetentnima. Razlog tomu što je za nas postao nezamisliv jest to što smo se u potpunosti navikli smatrati prirodnom ideju koja to sigurno nije bila Platonu, a još manje francuskim ili američkim ustavotvorcima od prije dva stoljeća: da je prvobitna ovlast koja bira one dostojne zauzimanja moći ovlast onoga koji želi vršiti tu moć. Platon zna da se slučaj ne da tako lako odstraniti. Na­ ravno, on unosi svu moguću ironiju u govor o tom načelu koje se u Ateni smatralo najpravednijim i od bogova ljub­ ljenim. Ali u popisu zadržava tu ovlast koja to nije. To nije samo zato što se jedan Atenjanin baca na prebrojavanje ovlasti i što iz te potrage ne može isključiti načelo koje upravlja organizacijom grada. Za to postoje dva dublja raz­ loga. Prvi razlog je taj što je demokratski postupak ždrijeba u skladu s načelom moći učenjaka nad jednom stvari koja je esencijalna - nad dobrom vladavinom, a to je vladavina nekoliko njezinih značenja u francuskom jeziku: »kompetencija«, »nadležnost«, »mjero­ davnost«, ali i »sposobnost« i »mogućnost«. Posljednja dva (lakša i neobvezatnija) značenja u tipičnoj Rancièreovoj jezičnoj igri sustavno i ironično uzdrmavaju dominantnu uporabu riječi »kompetencija« koja je ključna riječ političkog leksika jer legitimizira pravo na vladanje (nap. prev.). 29

O tome vidi: Bernard Manin, Principes du gouvernement représentatif, Flammarion, Pariz, 1996.

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

55

onih koji ne žele vladati. Ako treba isključiti neku kategori­ ju s popisa onih koji su prikladni za vladanje, to su prije svega oni koji spletkare kako bi došli do moći. Preko Gorgije uostalom znamo da u očima tih potonjih filozof ima upravo iste poroke koje on pripisuje demokratima. I on ut­ jelovljuje preokret svih prirodnih odnosa autoriteta; filozof je starac koji se igra djeteta, a mlade poučava preziru otaca i učitelja, on je čovjek koji raskida sa svim predajama grad­ skih čestitih ljudi koji su pozvani njima upravljati i prenositi ih s generacije na generaciju. Kralj-filozof ima najmanje jednu zajedničku točku s kraljem-narodom: da bi postao kraljem bez svoje volje potrebno mu je malo božanskog slučaja. Nema prave vladavine bez udjela u slučajnosti, tj. bez udjela u onome što u vršenju vlasti proturječi poistov­ jećivanju sa željenom i osvojenom moći. To je paradoksal­ no načelo koje se nameće ondje gdje se načelo vladanja razvrgava od prirodnih i društvenih razlika, tj. ondje gdje ima politike. I to je ulog platonovske rasprave o »vladanju najjačih«. Kako promišljati politiku ako ona ne može biti ni produžetak razlika, tj. prirodnih i društvenih nejednakosti, niti mjesto koje trebaju zauzeti profesionalni spletkaroši? No, kada filozof postavlja to pitanje, da bi se ono postavilo demokraciji već unaprijed treba, a da nije morala ubiti ni kralja ni pastira, biti predložen najlogičniji i najpodnošljiviji odgovor od svih ostalih: uvjet neke političke vladavine jest to da se temelji na odsutnosti ovlasti za vladanjem.

%

JACQUES

RANCIÈRE

To je drugi razlog zbog kojeg Platon ne može sa svojeg popisa odstraniti ždrijeb. »Ovlast koja to nije« stvara učinak povratka na druge ovlasti, sumnju u legitimnost koju one uspostavljaju. To su doista prave ovlasti za vlada­ nje jer definiraju prirodnu hijerarhiju između onih kojima se vlada i vladara. Samo treba vidjeti koju zapravo vladavi­ nu oni utemeljuju. To da se oni plemenita roda razlikuju od onih neplemenita žele priznati mnogi kako bi svoju vla­ davinu mogli nazvati aristokracijom. No, Platon savršeno zna što će Aristotel izjaviti u Politici: one koje u gradovima nazivamo »najboljima« jednostavno su najbogatiji, a ari­ stokracija je uvijek samo oligarhija, tj. vladavina bogatstva. Politika zapravo počinje ondje gdje dira u rođenje, gdje se moć plemenita rođenja koja se poziva na nekog boga kao utemeljitelja plemena proglašava onim što jest: moć po­ sjednika. A upravo je to osvijetlila Klistenova reforma kada je ustanovila atensku demokraciju. Klisten je razmjestio Atenska plemena tako da ih je artificijelno održao na sku­ pu, ne pozivajući se na prirodu stvari, po demima - tj. pre­ ma teritorijalnim okruzima - koji su zemljopisno odvojeni. Učinivši to, uništio je neodjelitu aristokratsko-posjedničko—nasljedničnu moć boga mjesta. Riječ demokracija označava upravo takvu disocijaciju. Kritika »zločinačkih težnji« demokracije u jednoj stvari ima dakle pravo: de­ mokracija označava rascjep s poretkom srodstva. Samo, ta kritika zaboravlja da ono što realizira taj rascjep, na najdoslovniji način, jest ono što ona zahtijeva: strukturalna hete-

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

57

rotopija načela vladanja i načela društva30. Demokracija nije moderno »neograničavanje« koje bi uništavalo za poli­ tiku nužnu heterotopiju. Ona je, suprotno, utemeljiteljska snaga te heterotopije, prvobitno ograničenje moći oblika autoriteta koji upravlja društvenim tijelom. Problem je naime u tome znamo li koja je to vlast nad zajednicom koju možemo izvući iz tih ovlasti, pa čak ako pretpostavimo da su one neosporne. Moć prvorođenih nad mladima upravlja naravno obiteljima, ali možemo za­ misliti vladavinu nad gradom po tom modelu. Taj model možemo ispravno okvalificirati ako ga nazovemo gerontokracijom. Moć učenjaka nad neukima s punim pravom vlada u školama, a po tom primjeru možemo utemeljiti moć koju ćemo nazvati tehnokracijom ili epistemokracijom. Tako ćemo učvrstiti popis vladavina utemeljenih na ovlastima za vladanje. No, tom će popisu nedostajati samo jedna vladavina, i to upravo ona politička. Ako politika nešto znači, onda je ona nešto što se nadodaje svim tim vla­ davinama očinstva, dobi, bogatstva, moći ili znanosti koje su na snazi u obiteljima, plemenima, radionicama ili škola­ ma predlažući svoje modele za izgradnju puno širih i složenijih oblika ljudskih zajednica. Tu je potrebno nešto više, moć koja pada s neba, kaže Platon. No, s neba su uvi­ jek padale samo dvije vrste vlasti: vlast mitskih vremena, izravno carstvo božanskog pastira koji pase ljudsko stado, 30

Jean-Claude Milner, Les Penchantes criminels de l'Europe démocratique, isto, str. 81.

58

JACQUES

RANCIÈRE

vlast daimones kojima je Kronos povjerio ravnanje plemenima; i vlast božanskog slučaja, ždrijeb upravitelja, tj. de­ mokracija. Filozof želi suzbiti demokratski nered kako bi utemeljio pravu politiku, ali to može učiniti samo na teme­ ljima samog nereda koji je rastrgnuo spregu poglavara gradskih plemena s daimones, Kronosovim slugama. To je osnova problema. Postoji prirodni poredak stvari po kojem skupom ljudi vladaju oni koji imaju ovlasti za vla­ danje. Povijest zna za dvije velike ovlasti za vladanje ljudi­ ma: jedan povezan s ljudskim ili božanskim srodstvom, tj. sa superiornošću nečijeg rođenja; drugi je povezan s organizacijom proizvodnih i reproduktivnih djelatnosti društva, tj. s moći bogatstva. Društvima obično vlada kom­ binacija tih dviju sila kojima u različitim proporcijama pomažu moć i znanost. No, ako stariji moraju vladati ne samo mladima, nego i učenjacima i neukima, ako učenjaci moraju vladati ne samo neukima, nego i bogatima i siro­ mašnima, ako se oni moraju pokoravati silnicima i ra­ zumjeti neuke, potrebno je još nešto više, dodatna ovlast zajednička svima onima koji je posjeduju i onima koji je ne posjeduju. Ali ostaje samo anarhična ovlast, ovlast svoj­ stvena onima koji više nemaju ovlasti kako za vladanje tako i da budu oni kojima se vlada. Značenje demokracije najprije se odnosi na to. Demokracije nije ni vrsta ustava niti neki oblik društva. Moć naroda ne pripada ujedinjenoj populaciji, njegovoj većini ili radničkim klasama. Ona je jednostavno moć koja pripada onima koji nemaju više

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

59

ovlasti za vladanje kao niti da se njima vlada. Te se moći ne možemo riještiti proglašavajući tiraniju većine, glupost ve­ like životinje ili svojevoljnost pojedinaca potrošača. U to­ me bi se slučaju trebalo riješiti same politike. Politike ima samo ako oni koji djeluju u svakidašnjici društvenih odno­ sa imaju dodatnu ovlast. Skandal demokracije, i ždrijeba koji je u njezinoj biti, sastoji se u otkriću da ta ovlast može biti samo odsutnost ovlasti, da društvene vladavine u konačnici mogu počivati samo na vlastitoj kontingenciji. Po­ stoje ljudi koji su stariji, plemenitiji, bogatiji ili učeniji. Postoje modeli vladanja i prakse autoriteta osnovane na ovoj ili onoj raspodjeli mjesta i mogućnosti. To je logika za koju smatram da je treba promišljati u okviru pojma polici­ je 3 1 . No, ako moć starijih mora biti više od gerontokracije, moć bogatih više od plutokracije, ako neuki moraju ra­ zumjeti da se moraju podvrgavati poretku učenih, njihova moć mora počivati na nekoj dodatnoj ovlasti, na moći onih koji nemaju nikakvo vlasništvo koje im više omogućuje da vladaju nego da se njima vlada. Ta moć mora postati poli­ tička moć, a politička moć u konačnici označava moć onih koji nemaju prirodne razloge za vladanjem nad onima koji nemaju prirodne razloge da se njima vlada. Moć najboljih može se konačno opravdati samo u posredovanju moći jednakih. 31

Usp. J. Rancière, Mésentente. Politique et philosophie, Galilée, Pariz, 1995, i Aux bords du politique, Folio Gallimard, 2004.

60

JACQUES

RANCIÈRE

To je paradoks s kojim se Platon susreće u vladavini i slučaja i koji, u svojemu žestokom ili smiješnom odbijanju, demokracije, mora barem uzeti u obzir čineći od vladavine čovjeka bez svojstava kojeg je samo neki sretni slučaj poz­ vao na to mjesto. Tog čovjeka pak sa svoje strane susreću Hobbes, Rousseau i svi moderni mislioci ugovora i suvere­ nosti u pitanjima suglasnosti i legitimnosti. Jednakost nije fikcija. To naprotiv dokazuje svaki nadređenik kao najba­ nalniju od svih stvarnosti. Nema gospodara koji se ne uspava riskirajući tako da mu rob pobjegne, nema čovjeka koji nije sposoban ubiti nekog drugog, nema sile koja se nameće a da se ne mora legitimizirati, i time priznati nesvodljivu jednakost kako bi mogla profunkcionirati nejednakost. Cim se poslušnost mora ostvariti pozivajući se na načelo legitimnosti, čim tu moraju postojati zakoni koji se nameću kao zakoni i institucije koje utjelovljuju ono zajed­ ničko zajednice, zapovijed mora pretpostaviti jednakost onoga koji zapovijeda i onoga kojemu je zapovijeđeno. Oni koji se smatraju pametnijima i realistima uvijek mogu reći da je jednakost samo slatki anđeoski san imbecila i nježnih duša. Na njihovu štetu, jednakost je postojana i posvuda potvrđena stvarnost. Nema službe koja se vrši, znanja koje se prenosi, autoriteta koji se uspostavlja a da gospodar ne progovori, koliko god to bilo neznatno, kao »jednak s jednakim« s onim kome zapovijeda ili koga poučava. Društvo nejednakosti može funkcionirati samo zahvaljujući mnoštvu jednakosnih odnosa. Demokratski

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

61

skandal manifestira upravo tu upletenost jednakosti u ne­ jednakost kako bi ju pretvorio u sam temelj moći zajed­ ničkoga. Tomu nije tako samo zato, kako se rado govori, da jednakost pred zakonom postoji kako bi se ublažila ne­ jednakost pred prirodom. To je zato što se sama »priroda« udvostručuje, jer se prirodna nejednakost vrši samo pod pretpostavkom jednakosti po prirodi koja joj pomaže i proturječi: u suprotnom bi bilo nemoguće da učenici razu­ miju učitelje, a da neuki slušaju vladavinu učenjaka. Netko će reći da u slučaju neposluha postoje vojnici i policija. Ali zato ovi potonji moraju razumjeti naredbe učenih kao i in­ teres zbog kojeg ih moraju slušati, i tako dalje. To je ono što politika zahtijeva i čime joj demokracija pridonosi. Da bi bilo politike potreban je naslov iznimnosti, naslov koji se pridružuje onima pomoću kojih se »nor­ malno« upravlja malim i velikim društvima, a koji se naposljetku svode na analizu rođenja i bogatstva. Bogat­ stvo je usmjereno na svoj beskrajni porast, ali ono nema moć da samo sebe nadmaši. No, tomu je sklono rođenje, ali ono to može samo pod cijenu da od ljudskog srodstva skoči do božanskog. Time ono temelji vladavinu pastira koji rješava problem, ali pod cijenu suzbijanja politike. Preostaje obična iznimka, moć naroda, koja nije ni moć populacije ili njegove većine, nego moć bilo koga, neodjelitost u mjerodavnosti da se zauzmu vladajući ili potčinjeni položaji. Politička vladavina ima dakle utemeljenje. No, to utemeljenje također je proturječno: politika je utemeljenje

62

JACQUES

RANCIÈRE

moći vladanja u svojoj odsutnosti temelja. Upravljanje državama legitimno je samo utoliko ukoliko je političko. A političko upravljanje je samo ono koje počiva na vlastitoj odsutnosti utemeljenja. Demokracija ima značenje upravo onog ispravno shvaćenog »zakona slučaja«. Uobičajeni prigovori demokraciji kojom se ne može upravljati u konačnici upućuju na sljedeći zaključak: demokracija nije ni društvo kojim treba vladati, ni vladavina društva, ona je upravo to neupravljivo na kojem se naposljetku mora naći utemeljena svaka vladavina.

DEMOKRACIJA, REPUBLIKA, ZASTUPANJE*

D

emokratski se skandal jednostavno sastoji od ovog otkrića: da iza imena politike nikada neće stajati

načelo zajednice koje legitimira djelovanje vlasti polazeći od zakona inherentnog cjelini ljudskih zajednica. Rousseau je imao pravo prokazavši Hobbesov začarani krug koji

pokušava dokazati prirodnu nedruštvenost ljudi na temelju dvorskih intriga i salonskih ogovaranja. No, opisujući pri­ rodu na temelju društva, Hobbes je također pokazao da je uzaludno tražiti podrijetlo političke zajednice u nekoj uro­ đenoj vrlini društvenosti. Ako potraga za tim podrijetlom rado miješa prije i poslije onda je to zato što ona uvijek do­ lazi naknadno. Filozofija koja traga za načelima dobrog vladanja ili razlozima zašto se ljudi prepuštaju vladama doAutor rabi riječ »representation« koja može označavati »predstavljanje«, »prikazivanje« i »zastupanje«. S obzirom da autor rabi sva ta značenja, prevodit ćemo je u skladu s kon­ tekstom (nap. prev.).

64

JACQUES

RANCIÈRE

lazi nakon demokracije koja i sama dolazi poslije, prekidajući s bezvremenom logikom po kojoj zajednicom vladaju oni koji imaju ovlasti da vrše vlast nad onima koji su una­ prijed određeni da se podvrgavaju. Riječ demokracija dakle ne označava ni neki oblik društva niti oblik vlasti. »Demokratsko društvo« uvijek je samo fantazijska slikarija namijenjena podršci ovom ili onom načelu dobre vlasti. Danas su društva, baš kao i jučer, organizirana igrom oligarhija. Strogo govoreći ne po­ stoji nešto takvo kao što je demokratska vlast. Uvijek se vrši vlast manjine nad većinom. »Moć naroda« je dakle nužno heterotopična društvu nejednakosti kao oligarhij­ skoj vlasti. Ta moć je ono što dijeli vlast od same sebe dije­ leći samo društvo. Ona je dakle isto tako ono što vršenje vlasti razdvaja od reprezentacije društva. To se pitanje rado pojednostavljuje svodeći ga se na opreku između izravne i zastupničke demokracije. Tada se možemo jednostavno poigravati s razlikom u vremenima i oprekom između stvarnosti i utopije. Izravna je demokra­ cija, kažu nam, bila dobra za stare grčke gradove ili sred­ njovjekovne švicarske kantone u kojima se populacija slobodnih ljudi mogla održati na jednom mjestu. Našim ogromnim nacijama i modernim društvima odgovara samo zastupnička demokracija. Argument nije toliko uvjerljiv koliko bi htio biti. Početkom 19. stoljeća francuski zastup­ nici nisu vidjeli problem u okupljanju načelnika kantona svih birača. Za to nije trebalo ništa više od nešto manjeg

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

65

broja glasača, što se lako postizalo tako da se pravo biranja pridržavalo za najbolje zastupnike nacije, tj. za one koji su mogli platiti cens od tristo franaka. »Izravni izbori, govorio je tada Benjamin Constant, uspostavljaju jedinu pravu za­ 32

stupničku vlast«. A Hannah Arendt još je 1963. u revolu­ cionarnoj formi vijeća mogla vidjeti istinsku moć naroda u kojima se uspostavljala samo djelatna politička elita, samoizabrana elita iz područja onih koji nalaze sreću u brizi za javnu stvar.

33

Drugim riječima, zastupništvo nikada nije bio sustav izmišljen da ublaži rast populacije. Ono nije oblik demok­ racije prilagođen modernim vremenima i širokim prostran­ stvima. Zastupništvo je s punim pravom oligarhijska forma, predstavnici manjine koji imaju naslov da se bave zajedničkim poslovima. U povijesti zastupništva uvijek su najprije bile zastupljene države, poretci, vlasništva, bilo da ih se smatralo izvorima naslova za vršenje moći ili im je su­ verena moć dala mogućnost savjetodavnog glasa. A izbori su još manje sami po sebi demokratski oblik pomoću kojeg se može čuti glas naroda. Izbori su od početka izraz jedne suglasnosti koju zahtijeva viša sila, a koja mora biti jedno­ dušna da bi uopće postojala.34 Očiglednost koja demokra­ ciju izjednačuje s oblikom zastupničke vlasti i potječe od 32

Citirano prema Pierre Rosanvalon, Le Sacre du citoyen: histoire du suffrage universel en France, Gallimard, Pariz, 1992, str. 281

33

Hannah Arendt, Essaisurla révolution, Gallimard, Pariz, kolekcija »Tel«, 1985., str. 414

34

Vidi gore već citiranog Rosanvallona i Bernard Manin, Principes du gouvernement représen­ tatif, već citirano.

66

JACQUES

RANCIÈRE

izbora, povijesno je gledano posve nova. Po svome pravom podrijetlu, zastupništvo se suprotstavlja demokraciji. U vrijeme američke i francuske revolucije to su svi znali. Očevi utemeljitelji i njihovi francuski takmaci u zastup­ ništvu su vidjeli upravo sredstvo elite da djelatno, u ime na­ roda, vrši moć koja se narodu mora priznati, ali koju on ne bi znao vršiti a da ne uruši samo načelo vladanja.35 Rousseauovi učenici, s druge strane, zastupništvo prihvaćaju samo pod cijenu da ne prihvate što ono znači, tj. zastupništvo posebnih interesa. Opća se volja ne dijeli, a zastupnici predstavljaju samo naciju općenito. »Zastupnička demok­ racija« danas se može činiti kao pleonazam. Ali najprije je bila oksimoron. To ne znači da bi snagu izravne demokracije trebalo su­ protstavljati posredovanjima i prisvajanjima zastupništva ili se pozivati na lažnu pojavnost formalne demokracije pred učinkovitošću one stvarne. Jednako je pogrešno poi­ stovjetiti demokraciju sa zastupništvom kao i jednu su­ protstaviti drugoj. Ono što demokracija znači jest upravo sljedeće: da pravno-politički oblici utemeljenja države i njezini zakoni nikada ne počivaju na jednoj te istoj logici. Ono što nazivamo »zastupničkom demokracijom«, a što je točnije zvati parlamentarnim sustavom ili poput Raymon35

Demokracija, kaže John Adams, ne označava ništa drugo nego »pojam samog naroda koji ni u kojem slučaju ne vlada«, citirano prema Bertlinde Laniel, Le Mot »democracy« et son histoire aux Etats-Unis de 1780 à 1856, Presses de l'Université de Saint-Étienne, 1995, str. 65.

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

67

da Arona, »poretkom ustavnog pluralizma«, miješan je oblik: on je oblik funkcioniranja države koja se u početku temeljila na povlastici »prirodnih elita«, a potom se malo pomalo demokratskim borbama odvratila od svoje funkci­ je. Krvava povijest borbi za izbornu reformu u Velikoj Bri­ taniji bez sumnje je tome najbolje svjedočanstvo koje je s užitkom izbrisala idila engleske tradicije »liberalne« de­ mokracije. Opće glasovanje nipošto nije prirodna posljedi­ ca demokracije. Demokracija nema prirodnu posljedicu upravo zato što ona predstavlja podjelu »prirode«, raski­ nutu svezu prirodnih svojstava i oblika vlasti. Opće glaso­ vanje miješane je forme, nastalo iz oligarhije, koje je prisvojila demokratska borba i neprestano ponovno osva­ jala oligarhija koja predlaže svoje kandidate, ponekad i svoje odluke, izboru biračkog tijela, a da nikada ne može ukloniti rizik da se biračko tijelo ponese kao populacija koja bira ždrijebom. Demokracija se nikada ne izjednačuje s pravno-političkom formom. To ne znači da je ravnodušna prema nji­ ma. To znači da je moć naroda uvijek s onu ili s ovu stranu tih formi. S ovu stranu jer te forme ne mogu funkcionirati ako se u konačnoj instanciji ne pozivaju na tu moć nekom­ petentnih koja temelji i niječe moć kompetentnih, na tu jednakost koja je nužna za samo funkcioniranje stroja ne­ jednakosti. S onu stranu, jer se same forme koje upisuju tu moć neprestano iznova prisvajaju samom igrom stroja vla­ sti, u »prirodnoj« logici ovlasti za vladanje koja je i logika

68

JACQUES

RANCIÈRE

neodjelitosti privatnog i javnog. Čim se prekine sveza s pri­ rodom, a vlasti se obvežu predstavljati se kao instancije za­ jedničkog u zajednici, odvojene od svoje jedine logike odnosa vlasti imanentnih reprodukciji društvenog tijela, postoji javna sfera, sfera susreta i sukoba između dvije su­ protstavljene logike policije i politike, prirodne vladavine društvenih kompetencija i vladavine bilo koga. Spontana praksa svake vlasti teži suziti tu javnu sferu, učiniti od nje privatnu stvar i time odgurnuti nazad u privatni život mje­ sta i intervencije nedržavnih djelatnika. Daleko od toga da je oblik privatnog života pojedinaca posvećen njihovoj pri­ vatnoj sreći, demokracija je dakle proces proširenja te sfe­ re. Proširiti javnu sferu ne znači, kao što želi takozvani liberalni diskurs, zahtijevati sve veće zadiranje Države u društvo. To znači boriti se protiv preraspodjele javnog i privatnog koju jamči dvostruka dominacija oligarhije u Državi i društvu. To je proširenje povijesno gledajući značilo dvije stvari: rad na prepoznavanju kvalitete jednakih i političkih subje­ kata u onima koje je državni zakon odbacivao u privatni život inferiornih bića; rad na prepoznavanju obilježja jav­ nosti u vrstama prostora i odnosa koji su bili prepušteni taj­ nosti moći bogatstva. To je najprije označavalo borbe za uključenje u skup birača i izabirljivih svih onih koje je poli­ cijska logika isključila po prirodi: sve one koji nisu imali ovlast za sudjelovanje u javnom životu jer ne pripadaju »društvu«, nego samo kućnom i reproduktivnom životu,

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

69

jer je njihov posao vezan uz šefa i supružnika. To su najam­ ni radnici koji su dugo vezani uz kućanstvo, ovisni o svojim šefovima i u nemogućnosti živjeti po vlastitoj volji, žene potčinjene volji svojih muževa i predane brizi za obitelj i kućnom životu. To je proširenje javne sfere isto tako zna­ čilo borbu protiv prirodne logike izbornog sustava koja je zastupništvo učinila zastupništvom vladajućih interesa, a od izbora ustroj stvoren za odobrenje službenih kandida­ tura, izbornih prevara, pravih monopola u kandidaturama. No, to proširenje jednako podrazumijeva sve borbe za afir­ maciju javnog karaktera prostora, odnosa i institucija koje se smatraju privatnima. Ova se posljednja borba bila opće­ nito opisivala kao društveni pokret zbog njezinih sprega i predmeta: rasprave o plaćama i radnih uvjeta, bitke za zdravstveni i mirovinski sustav. No, taj je opis dvosmislen. On raspodjelu politike i društvenog, javnog i privatnog koja je zapravo politički ulog jednakosti i nejednakosti pretpostavlja kao datost. Spor o plaćama najprije je bio spor o deprivatizaciji najamnog odnosa kako bi se pokaza­ lo da on nije ni odnos gospodara prema sluzi niti običan ugovor koji se provodi od slučaja do slučaja između dva privatna pojedinca, nego javna stvar koja se tiče kolektiva i shodno tome ukazuje na oblike kolektivnog djelovanja, javne rasprave i zakonodavnog upravljanja. »Pravo na rad« koje zahtijevaju radnički pokreti 19. stoljeća najprije označava uspostavu rada kao strukture kolektivnog života, istrgnutog iz jedinog carstva prava privatnih interesa, koje

70

JACQUES

RANCIÈRE

nameće granice prirodnom i neograničenom procesu rasta bogatstva, a ne zahtjev za pomoć »Države - providnosti« s kojom se to pravo željelo izjednačiti. Naime, čim izađe iz prvobitne neodjelitosti, dominaci­ ja se vrši logikom raspodjele sfera koja je i sama dvostruko prilagodljiva. S jedne strane, ona pokušava razdvojiti po­ dručja javne stvari od privatnih interesa društva. U tome pogledu, ona proglašava da se, čak ondje gdje se priznaje, jednakost »ljudi« i »građana« tiče samo njihova odnosa prema uspostavljenoj pravno-političkoj sferi, i čak ondje gdje je narod suveren on je to samo po djelovanju njegovih zastupnika i vladara. Ta logika se bavi razlikovanjem jav­ nog koje pripada svima i privatnog u kojem vlada svačija sloboda. No, ta svačija sloboda je sloboda, tj. vladavina, onih koji zadržavaju moći koje pripadaju društvu. Ona je carstvo zakona rasta bogatstva. Kada je pak riječ o javnoj sferi tobože toliko očišćenoj od privatnih interesa, ona je također vrlo ograničena, privatizirana i rezervirana za igre institucija i monopola onih koji je pokreću. Te su dvije sfe­ re u načelu razdvojene kako bi se bolje ujedinile u oligar­ hijskom zakonu. Američki Oci utemeljitelji ili francuski borci cenzusnog poretka doista nisu vidjeli ništa loše u iz­ jednačenju čovjeka javnosti, koji se mogao podići iznad bi­ jednih interesa društvenog i ekonomskog života, s likom posjednika. Demokratski je pokret, zapravo dvostruki po­ kret transgresije granica, pokret proširenja jednakosti jav­ nog čovjeka na druga područja života zajednice, a osobito

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

71

prema svima onima koji upravljaju kapitalističkom neograničenošću bogatstva, ali i pokret koji treba ponovno afirmi­ rati pripadnost sviju i bilo koga toj javnoj sferi koja se neprestano privatizira. Upravo je tu mogla ući u igru toliko komentirana dvoj­ nost čovjeka i građanina. Tu su dvojnost bili prokazivali kritičari, od Burkea do Agambena preko Marxa i Hanne Arendt, u ime jednostavne logike: ako su politici potrebna dva načela umjesto jednog, onda je to zbog neke pogreške ili obmane. Jedno od dva načela mora biti varljivo, ako ne i oba zajedno. Ljudska prava su prazna ili tautološka, kažu Burke i Arendt. Ili su pak ogoljena. No, nag čovjek, čovjek bez pripadnosti nekoj uspostavljenoj nacionalnoj zajedni­ ci, nema nikakvih prava. Ljudska su prava dakle ispražnje­ na prava onih koji nemaju nikakva prava. Ili su to pak ljudska prava koja pripadaju nacionalnoj zajednici. Ona su dakle jednostavno prava građana te nacije, prava onih koji imaju prava, i time puka tautologia. Marx, obrnuto, u građanskim pravima vidi uspostavu idealne sfere čija se stvarnost sastoji u ljudskim pravima, pri čemu nije riječ o nagom čovjeku, nego čovjeku posjedniku koji iza maske jednakog prava za sve nameće zakon svojih interesa, zakon bogatstva. Te se dvije pozicije sjedinjuju u najvažnijoj stvari: u vo­ lji, koja potječe od Platona, da se dvojstvo čovjeka i gra­ đanina svede na par iluzije i stvarnosti, u brizi da politika ima samo jedno načelo. Ono što obje pozicije odbijaju jest

72

JACQUES

RANCIÈRE

da jedno politike postoji samo zbog an-arhičkog suplementa* kojeg označava riječ demokracija. Vrlo rado ćemo se složiti s Hannom Arendt da nagi čovjek nema prava koja mu pripadaju, da on nije politički subjekt. No, ni građanin kojeg spominju tekstovi ustava više nije politički subjekt. Politički subjekti ne izjednačuju se više ni s »ljudima« ili okupljanjima populacije niti s identitetima koje definiraju ustavni tekstovi. Oni se uvijek definiraju u intervalu identi­ teta, bilo da su te identitete odredili društveni odnosi ili pravne kategorije. »Građanin« revolucionarnih klubova je onaj koji niječe ustavnu opreku između aktivnih građana (tj. onih koji mogu platiti cenz) i onih pasivnih. Obrtnik ili radnik kao politički subjekt je onaj koji se odvaja od doz­ načenog mu privatnog, nepolitičkog svijeta kojeg ti termini podrazumijevaju. Politički subjekti postoje u intervalu između različitih imena subjekata. Čovjek i građanin su takva imena, imena zajedničkog čiji su opseg i obuhvatnost jednako sporni, a koji su upravo zbog toga prikladni za po­ litičku nadopunu, za vježbu koja provjerava na koje se sub­ jekte primjenjuju ta imena i koje su moći ti subjekti nositelji. * Riječ suplement ima svoju uvriježenu teorijsku uporabu počevši od Derride kao para­ doks. Riječ je o »dodatku«, »nadopuni« koja uvjetuje samu stvar, njezino postojanje i time relativizira hijerarhiju te stvari (bilo da je riječ o ideji teksta, instituciji, nekom načelu ili slično). Kako bismo plodonosnije istaknuli njezino značenje riječ ćemo prevoditi ovisno o kontekstu u kojem se pojavljuje, dakle i kao »suplement«, »nadopunu«, »dodatak« (nap. prev.).

¡

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

73

Na taj način dvojnost čovjeka i građanina mogla je po­ služiti izgradnji političkih subjekata koji uprizoruju i prei­ spituju dvostruku logiku dominacije koja javnog čovjeka odvaja od privatnosti pojedinca kako bi bolje u obje sfere osigurala prevlast. Kako bi se to dvojstvo prestalo izjed­ načavati s oprekom između stvarnosti i iluzije, ono se mora iznova podijeliti. Političko djelovanje dakle policijskoj logi­ ci razdvajanja sfera suprotstavlja drugačiju uporabu istog pravnog teksta, drugačije uprizorenje dvojnosti javnog i privatnog čovjeka. Političko djelovanje preokreće raspod­ jelu pojmova i mjesta suprotstavljajući čovjeka građaninu i građanina čovjeku. Kao političko ime, građanin pravilo jednakosti koje je postavio zakon i njegovo načelo suprot­ stavlja nejednakosti koje obilježavaju »čovjeka«, tj. privat­ ne pojedince podvrgnute moći rođenja i bogatstva. I obrnuto, pozivanje na »čovjeka« mogućnost jednakosti za sve suprotstavlja svim privatizacijama građanstva: onima koje iz građanstva isključuju ovaj ili onaj dio populacije ili onima koje isključuju ovo ili ono područje kolektivnog života iz carstva građanske jednakosti. Svaki od ovih poj­ mova dakle odigrava polemičku ulogu univerzalnog koje se suprotstavlja partikularnom. A i sama se opreka između »golog života« i političke egzistencije može politizirati. Upravo to pokazuje slavni silogizam koji je uvela Olympe de Gouges* u 10. članku svoje Déclaration des Slavna francuska feministica, spisateljica i novinarka iz 18. stoljeća. Zbog svojih revolu­ cionarnih ideja o demokraciji, jednakosti žena i muškaraca završila je na giljotini (nap. prev.).

74

JACQUES

RANCIÈRE

droits de la femme et de la citoyenne {Deklaracija o pravima žena i građana): »Žena se ima pravo popeti na stratište; ona mora imati isto pravo popeti se do govornice.« To se obrazloženje na čudan način umetnulo usred izjave o žen­ skom pravu na mišljenje, vođen prema muškom pravu (»Nikoga ne treba uznemiravati zbog njegova, čak i osnov­ nog, mišljenja... osigurano je da njegove manifestacije ne ometaju javni poredak utvrđen zakonom«). No, sama ta čudnovatost

itekako

obilježava

iskrivljenost

odnosa

između života i građanstva koje utemeljuje zahtjev za pri­ padnosti žena sferi političkog mišljenja. One su bile isključene iz povlastice građanskih prava u ime podjele između javne i privatne sfere. Pripadajući kućnom životu, dakle partikularnom svijetu, one su strane univerzalnome građanske sfere. Olympe de Gouges preokreće argument oslanjajući se na tezu koja kaznu pretvara u »pravo« kriv­ ca: ako žene imaju »pravo popeti se na stratište«, ako ih re­ volucionarna moć može na to osuditi, onda je to zato što je njihov goli život i sam političan. Jednakost smrtne kazne ne prihvaća očiglednost razlike između kućnog i političkog života. Žene dakle mogu zahtijevati svoja prava kao žene i kao građani, što je isto pravo koje se međutim može potvrditi samo u obliku nadopune. Čineći to, one činjenično pobijaju dokazivanje Hanne Arendt i Burkea. Ili su ljudska prava građanska prava, kažu ovi, tj. prava onih koji imaju prava, što je tautologia, ili su pak građanska prava ljudska prava. No, budući da goli

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

75

čovjek nema prava, onda su to prava onih koji nemaju ni­ kakva prava, što je apsurdno. Pa ipak, uhvaćene u kliještima te logike, Olympe de Gouges i njezine prijateljice dodaju treću mogućnost: »prava žene i građanina« su pra­ va onih koji nemaju prava koja imaju i imaju prava koja ne­ maju. One su slučajno lišene prava koje Deklaracija neodjelito pripisuje članovima francuske nacije i ljudske vrste. Ali one također svojim djelovanjem koriste prava građana/građanki koje im zakon odbija. One time pokazu­ ju da itekako imaju prava koja im niječu. »Imati« i »nema­ ti« pojmovi su koji se udvostručuju. A politika označava radnju tog udvostručenja. Mlada crna žena koja jednog dana u prosincu 1955. u Montgomeryju (Alabama) odlu­ čuje ostati u autobusu na svome mjestu, koje nije njezino, samim time odlučuje da kao građanka Sjedinjenih Država ima pravo koje nije imala kao stanovnik jedne države koja je zabranjivala to mjesto svakome pojedincu koji u krvi ima malo više od šesnaestine »ne-kaukaške*« krvi.36 I crnci iz Montgomeryja koji se povodom tog sukoba između privat­ ne osobe i prijevozne kompanije odlučuju na bojkot te kompanije itekako djeluju politički uprizorujući dvostruki odnos isključenja i uključenja upisan u dvojstvo ljudskog bića i građanina. * »Kaukaška« lubanja je po nekim antropolozima tipična za bijelu rasu, a pronađena je samo u Europi, Sjevernoj Africi i Indiji (nap. prev.). 36 O rasnom zakonodavstvu južnih država treba pogledati u Pauli Murray (ur.), States Laws on Race and Color, University of Georgia Press, 1997. Onima koji svakom prilikom vitlaju »komunitarnim« nizom tema ovo bi čitanje moglo dati malo precizniju ideju o onome što zaštita identiteta zajednice, strogo shvaćena, može značiti.

76

JACQUES

RANCIÈRE

To je ono što obuhvaća demokratski proces: djelovanje subjekata koji, radeći na intervalu identiteta, preoblikuju podjelu privatnog i javnog, univerzalnog i partikularnog. Demokracija se nikada ne može poistovjetiti s običnom dominacijom univerzalnog nad paitikularnim. Prema logi­ ci policije, naime, univerzalno se neprestano privatizira, neprestano svodi na podjelu moći između rođenja, bogat­ stva i »kompetencije« koja se jednako događa kako u državi tako i u društvu. Ta se privatizacija rado vrši u ime same čistoće javnog života kojemu se suprotstavljaju parti­ kularnosti privatnog života ili društvenog svijeta. No, ta je tobožnja politička čistoća samo čistoća podjele pojmova, zadano stanje odnosa između društvenih oblika moći bo­ gatstva i oblika državne privatizacije moći koja pripada svi­ ma. Taj argument potvrđuje samo ono što pretpostavlja: odvajanje onih kojima jest ili nije »suđeno« da se bave jav­ nim životom i raspodjelom privatnog i javnog. Demokrat­ ski proces mora dakle neprestano dovoditi u pitanje univerzalno u obliku polemike. Demokratski proces je proces tog vječnog preispitivanja, te invencije oblika subjektivacije i slučaja provjere koji se suprotstavljaju vječnoj privatizaciji javnog života. U tome smislu demokracija znači političku nečist, odbijanje pokušaja vlasti da utjelovi načelo jedinstva javnog života i time zaokruži obuhvatnost i opseg tog javnog života. Ako postoji neka »neograničenost« svojstvena demokraciji, onda ona obitava ovdje: ne u eksponencijalnom umnogostručenju potreba i želja

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

77

koje izviru iz pojedinaca, nego u kretanju koje neprestano premješta granice javnog i privatnog, političkog i društve­ nog. Takozvana republikanska ideologija odbija upravo to premještanje koje uključuje sama politika. Ona zahtijeva strogo ograničenje političkih i društvenih sfera, a republiku poistovjećuje s carstvom zakona, indiferentnim prema sva­ koj partikularnosti. Tako je ta ideologija 1980-ih argu­ mentirala svoju raspravu o školskoj reformi. Ona je propagirala običan nauk o republikanskoj i laičkoj školi koja svima dijeli isto znanje bez obzira na društvene razli­ ke. Ona je kao republikansku dogmu postavila odvajanje poučavanja, tj. prijenosa znanja, koji je javna stvar od obra­ zovanja koje je privatna stvar. Potom je uzrok »krize škole« pripisala društvenom preplavljivanju školskim insti­ tucijama, a sociologe optužila da su izradili instrumente tog preplavljenja tako što su predlagali reforme posvećene zbrci između naobrazbe i poučavanja. Činilo se da se tako shvaćena republika nametnula dakle kao carstvo jednako­ sti utjelovljene u neutralnosti državnih institucija ravno­ dušnih prema društvenim razlikama. Mogli bismo se začuditi da glavni teoretičar te laičke i republikanske škole danas kao jedinu prepreku samoubojstvu demokratske čovječnosti predstavlja zakon srodstva utjelovljen u ocu koji potiče svoju djecu na studij svetih tekstova jedne reli­ gije. No, prividni paradoks ukazuje upravo na dvosmisle-

78

JACQUES

RANCIÈRE

nost koja je bila skrivena u jednostavnom pozivanju na republikansku tradiciju odvajanja države i društva. Riječ demokracija ne može naime jednostavno značiti carstvo zakona jednako prema svima. Republika je dvo­ smislen pojam, izrađen u napetosti koju podrazumijeva volja da se u uspostavljene oblike političkog uključi eksces politike*. Uključenje tog ekscesa obuhvaća dvije protu­ rječne stvari: dati mu za pravo čvrsto mu određujući mje­ sto u tekstovima i formama institucija zajednice, ali isto tako suzbiti ga poistovjećujući državne zakone s carstvom jedinog zakona koji proizlazi iz narodne volje koja uk­ ljučuje eksces demosa. No, s druge strane, uključenje tog eskcesa zahtijeva neko regulatorno načelo: republici nisu potrebni samo zakoni, nego i republikanski običaji. Repu­ blika je dakle poredak homogenosti između državnih insti­ tucija i društvenih običaja. Republikanska tradicija u tome smislu ne potječe ni od Rousseaua niti od Machiavellija. Ona potječe upravo od platonovske politeie. Ona dakle nije carstvo zakonske jednakosti, »aritmetičke« jednakosti između ekvivalentnih jedinica. Republika je carstvo geo­ metrijske jednakosti koje one koji više vrijede postavlja iz­ nad onih koji vrijede manje. Njezino načelo nije pisani zakon koji se odnosi jednako prema svima, nego naobraz­ ba koja svakome i svakoj klasi daje vrlinu svojstvenu njegoAutor ovdje koristi riječ politika u dva smisla: le politique i la politique, koji se obično pre­ vode s »političko« i »politika« kako bi se razlikovale same političke institucije od biti poli­ tičkog, a koje autor ovdje izričito suprotstavlja (nap. prev.).

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

79

vu mjestu ili funkciji. Tako shvaćena republika svoje jedinstvo ne suprotstavlja sociološkoj raznolikosti. Naime, sociologija nije baš kronika društvene raznolikosti. Ona je, naprotiv, vizija homogenog društvenog tijela koja svoje načelo unutarnje vitalnosti suprotstavlja apstrakciji zako­ na. Republika i sociologija su u tome smislu dva imena jed­ nog te istog projekta: obnove političkog poretka koji bi bio homogen s načinom života nekog društva, ali mimo de­ mokratskog rascjepa. Upravo to predlaže Platon, zajedni­ cu čiji zakoni ne bi bile mrtve formule, nego sam duh društva: savjeti koje daju mudraci i kretanje koje bi tijela građana prihvatili od rođenja, koje bi izražavali plešući zborovi države. Upravo to će predložiti moderna socio­ loška znanost tik nakon Francuske revolucije: izliječiti »protestantski«, individualistički rascjep pomoću starijeg društvenog tkiva, kojeg organizira moć rođenja; demok­ ratskoj disperziji suprotstaviti dobro podijeljeno društveno tijelo po njegovim funkcijama, prirodnim hijerarhijama i ujedinjeno zajedničkim vjerovanjima. Republikanska se ideja ne može dakle definirati kao ograničenje društva državom. Ona uvijek podrazumijeva rad na obrazovanju koje uvijek iznova postavlja u sklad za­ kone i običaje, sustav institucionalnih formi i raspoloživost društvenog tijela. Dva su moguća načina mišljenja tog obrazovanja. Neki ga već vide na djelu u društvenom tijelu iz kojeg ga samo treba izvući: logika rođenja i bogatstva stvara elitu »sposobnih« koja ima vremena i sredstava pro-

80

JACQUES

RANCIÈRE

svjetljivati se i nametati republikansku mjeru demokratskoj anarhiji. To je prevladavajuće mišljenje američkih Otaca utemeljitelja. Za druge, sam sustav sposobnosti je pokvaren, znanost mora obnoviti sklad između države Ì društva. To je mišljenje koje je utemeljilo obrazovni pothvat III. Francuske republike. No, taj se model nikada nije sveo na jednostavan model kakvog su zamislili »republikanci« našeg doba. Taj je model naime podrazumijevao borbu na dva fronta. On je htio elitu i narod istrgnuti od moći Katoličke crkve i monarhije kojoj je ova služila. No, taj se program ni u čemu ne podudara s odvajanjem države i društva, poučavanja i obrazovanja. Nastajuća republika potpisala je zapravo sociološki program: popraviti buduće homogeno društveno tkivo, zaobilazeći revolucionarni i demokratski rascjep, starim tkivom monarhije i religije. Upravo zato je tom modelu važno ispreplitanje poučavanja i obrazovanja. Rečenice koje učenike osnovne škole uvode u svijet čitanja i pisanja moraju biti nerazdružive od moral­ nih vrlina koje uspostavljaju uporabu tih rečenica. A s dru­ ge strane tog lanca, računa se na zadane primjere iz latinske književnosti lišene ispraznih filoloških tankoćut­ nosti kako bi dali vodećoj eliti svoje vrline. To je razlog zašto je republikanska škola od samog početka podjeljena dvjema suprotstavljenim vizijama. Pro­ gram Julesa Ferryja počiva na pretpostavljenoj jednadžbi između jedinica znanosti i jedinica narodne volje. Izjed­ načujući republiku i demokraciju kao društveni poredak i

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

81

nerazdjeljivu politiku, Ferry u ime Condorceta i Revolucije brani učenje koje bi bilo homogeno od najvišeg do naj­ nižeg stupnja. Isto tako, njegova želja da odstrani zapreke između primarnog, sekundarnog i višeg obrazovanja, nje­ govo davanje prednosti otvorenoj školi pred zatvorenom u kojoj prvobitna nastava počiva više na zabavnim »pouka­ ma o stvarima«, nego na strogostima gramatičkih pravila, i to za moderno školovanje koje bi trebalo imati isti ishod kao ono klasično, odzvanjati će vrlo loše mnogim ušima naših »republikanaca« 37 . U svakom slučaju, ti prijedlozi u svoje doba izazivaju neprijateljstvo onih koji u njima vide demokratski proboj republike. Ovi potonji se snažno zala­ žu za obrazovanje koje jasno odvaja dvije funkcije javne škole: poučavati narod onomu što mu je korisno i formirati elitu koja se može izdići iznad utilitarizma kojemu se pre­ daju narodni ljudi38. Za njih podjela znanja uvijek mora biti prožimanje neke »sredine« i nekog »tijela« koje ih čini prikladnim njihovoj društvenoj svrsi. Apsolutno zlo se sa­ stoji od zbrke sredina. No, korjen te zbrke ovisi o poroku 37

Vidi Discours et opinins de Jules Ferry, izdao Paul Robiquet, A. Colin, Pariz, 1893-1898. od kojih su tomovi III i IV posvećeni školskim zakonima. Ferdinand Buisson, u svojoj inter­ venciji na Ceremoniji na Sorbonnei u čast Julesu Ferryju 20. prosinca 1905. ističe pedagošku radikalnost umjerenog Ferryja citirajući osobito njegovu deklaraciju na Pedagoškom kon­ gresu 19. travnja 1881: »Od tada između sekundarnog i primarnog obrazovanja više nema nepremostivog bezdana, ni u osobnom niti u metodičkom pogledu«. Sjetit ćemo se kam­ panje »republikanaca« iz 1980-ih godina koji su prokazivali prodor instruktora kao »pro­ fesora opće naobrazbe« u kolegije oplakujući tu »primarizaciju« sekundarnog obrazovanja a da nisu htjeli istražiti materijalnu stvarnost svojih ovlasti.

38

Usp. Alfred Fouillée, Les Études classiques et la démocratie, A. Colin, Pariz, 1898. Da se procjeni važnost Fouilléeovog lika u to doba treba se sjetiti da je njegova supruga autor bestselera republikanske pedagoške literature, Le Tour de France de deux enfantes.

82

JACQUES

RANCIÈRE

koji ima dva jednoznačna imena, egalitarizam i individuali­ zam. »Lažna demokracija«, »individualistička« demokra­ cija po njima vodi civilizaciju do lavine zala koje Alfred Fouillée opisuje 1910., a pomoću kojih će čitatelj novina iz godine 2005. prepoznati bez problema katastrofalne učinke svibnja 1968., seksualne revolucije i carstva masov­ ne potrošnje: »Apsolutni individualizam, čija će često na­ čela prihvatiti čak socijalisti, htio bi da sinovi (...) ni po čemu ne budu solidarni sa svojim obiteljima, da svaki od njih bude pojedinac X... koji je pao s neba, koji sve može do­ bro obavljati, koji nema drugih pravila doli slučajnosti njego­ vih ukusa. Sve što može ljude učiniti uzajamno privrženima čine se kao robovski lanci individualističke demokracije«. »Ona se čak počinje buniti protiv razlike spolova i pro­ tiv obaveza koja ta razlika povlači za sobom: zašto odgajati žene drugačije od muškaraca, i radi zasebnih, drugačijih zanimanja? Stavimo sve skupa u isti red i u istu znanstve­ nu, povijesnu i zemljopisnu juhu, u iste geometrijske vježbe; otvorimo svima i svakome jednako sve karijere (...) Anonimni, aseksualni pojedinac, bez predaka, bez tradici­ je, bez sredine, bez bilo kakve sveze, eto - to je predvidio Taine - čovjeka lažne demokracije, onoga koji glasuje i čiji se glas broji kao jedan, zvao se on Thiers, Gambetta, Taine, Pasteur ili Vacher. Pojedinac će završiti sam sa svojim ja umjesto sa svim »kolektivnim duhovima«, svim profesio­ nalnim miljeima koji su tijekom vremena stvorili spregu so­ lidarnosti i održali tradicije zajedničke časti. To će biti

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

83

pobjeda atomističkog individualizma, tj. snage broja i luka­ 39

vosti« . Kako atomizacija pojedinaca može značiti pobjedu broja i sile mogla bi ostati nejasna čitatelju. No, poziva­ njem na pojam »individualizma« stvorena je velika izlika. To da individualizam toliko ne ide u korist narodu koji uo­ stalom pokazuje svoje duboko gnušanje prema kolektiviz­ mu i totalitarizmu tajna je koju je lako razriješiti. Tu nije riječ o kolektivitetu općenito koji s toliko strasti brani prokazivač »demokratskog individualizma«. Riječ je b odre­ đenom kolektivitetu, kolektivitetu čvrstog hijerarhiziranog tijela, sredina i »atmosfera« koji znanja prilagođuje polo­ žajima iza mudrog upravljanja elite. I nije individualizam ono što taj prokazivač odbija, nego mogućnost da bilo tko dijeli njegove prednosti. Prokazivanje »demokratskog in­ dividualizma« naprosto je mržnja jednakosti pomoću koje prevladavajuća inteligencija samu sebe potvrđuje kao upravo onu elitu kvalificiranu da upravlja slijepim krdom. Bilo bi nepravedno pomiješati republiku Julesa Ferryja i Alfreda Fouilleea. Pravedno je zauzvrat priznati da su »republikanci« našeg doba bliži drugome nego prvome. Oni su prije baštinici velike opsesije »nestanka srodstva«, »razvrgnuća« i fatalne mješavine uvjeta i spolova nastalih urušavanjem poredaka i tradicionalnih tijela nego Prosvje­ titeljstva i velikog sna o učenom obrazovanju i jednakosti 39

Alfred Fouillée, La Démocratie politique et sociale en France, Pariz, 1910., str. 131-132.

84

JACQUES

RANCIÈRE

naroda. Prije svega je važno shvatiti napetost u ideji republike. Republika je ideja o sustavu institucija, zakona i običaja koji suzbija demokratski eksces homogenizirajući državu i društvo. Škola se, pomoću koje država dijeli isto­ dobno elemente obrazovanja ljudi i njezinih građana, po­ sve prirodno nudi kao prava institucija da se ostvari ta ideja. No, nema posebnih razloga da distribucija znanja matematičkog ili latinskog, prirodnih znanosti ili filozofije - oblikuje građane za republiku više nego savjetnike za prinčeve ili kler za službu Bogu. Raspodjela znanja društvenu učinkovitost ima samo u onoj mjeri u kojoj je i ona (pre)raspodjela položaja. Kako bi se odmjerio odnos između dviju podjela potrebna je još jedna znanost više. Ta kraljevska znanost od Platona ima svoje ime. Ona se zove politika. Onakvu kakvu su je sanjali od Platona do Julesa Ferryja, ona je morala ujediniti znanja i uzevši u obzir to je­ dinstvo, definirati volju i zajedničko usmjerenje države i društva. No, toj će znanosti uvijek nedostajati samo jedna stvar nužna za upravljanje konstitutivnim ekscesom politi­ ke: određenje prave proporcije između jednakosti i nejed­ nakosti.

Zasigurno ima mnogo vrsti institucionalnih

ustroja koji državama i vladama omogućuju da oligarhija­ ma i demotaatima predstave lice koje svatko želi vidjeti. U četvrtoj knjizi Politike Aristotel je izradio teoriju tog još nenadmašenog umijeća. No, nema znanosti o pravoj mjeri između jednakosti i nejednakosti. A nje ima još manje nego ikada kada izbije sukob između kapitalističke neo-

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

85

graničenosti bogatstva i demokratske neograničenosti po­ litike. Republika bi htjela biti vladavina demokratske jednakosti pomoću znanosti o pravoj proporciji. No, kada u dobroj podjeli zlata, srebra i željeza u dušama nedostaje bog, onda nedostaje i sama znanost. A vladavina znanosti osuđena je da bude vladavina »prirodnih elita« u kojima se društvena moć učenjačkih kompetencija kombinira s društvenom moći rođenja i bogatstva pod cijenu da iznova izazove demokratski nered koji premješta granice politike. Izbrisati tu napetost inherentnu republikanskom pro­ jektu homogenosti između države i društva znači brisanje same politike neorepublikanskom ideologijom. Njezina obrana naobrazbe javnosti i političke čistoće vraća se dakle smještanju politike samo u državnu sferu prekidajući čak sa zahtjevom državnih upravitelja da slijede mišljenje prosvijedjene elite. Veliki republikanski proglasi o povratku politici 1990-ih godina prije svega su poslužili podršci odlukama vlasti čak ondje gdje su one označavale nestanak politike pred zahtjevima svjetske neograničenosti kapitala, i svaku političku borbu protiv tog nestanka stigmatizirale kao »populističko« nazadovanje. Preostalo je samo da se, genijalnošću ili cinizmom, neograničeno bogatstvo stavi na račun apetita koji proždire demokratske pojedince, a da se od te demokracije stvori veliku proždiruću katastrofu po­ moću koje čovječanstvo uništava samo sebe.

RAZLOZI JEDNE MRŽNJE

S

ada se možemo vratiti na okvire našeg početnog pro­

blema: danas živimo u društvima i državama koje se

nazivaju »demokratskima« i time se razlikuju od društava

kojima vladaju države bez zakona ili religijski zakon. Kako shvatiti to da usred tih »demokracija« prevladavajuća inte­ ligencija, čija situacija očigledno nije očajna i jedva da teži živjeti pod drugim zakonima, dan za danom za sva ljudska zla optužuje samo jedno zlo, koje se zove demokracija? Postavimo stvari u neki red. Što točno znači kada kažemo da živimo u demokraciji? Strogo govoreći, demok­ racija ne označava oblik države. Ona je uvijek s ove i s one strane tih oblika. S ovu stranu, kao temelj nužne jednako­ sti koju oligarhijska država nužno zaboravlja. S onu stranu, kao javna aktivnost koja se suprotstavlja svakoj državnoj težnji da monopolizira i depolitizira područje zajed­ ničkoga. Svaka je država oligarhijska. Teoretičar opreke

88

JACQUES

RANCIÈRE

demokracije i totalitarizma s tim se vrlo rado slaže: »Ne možemo zamisliti poredak koji u nekom smislu ne bi bio oligarhijski.«

40

No, oligarhija demokraciji ostavlja više ili

manje mjesta, a oligarhija je više ili manje oduševljena demokratskom aktivnošću. U tome smislu, konstitucionalni oblici i oblici oligarhijske prakse upravljanja mogu biti pro­ glašeni više ili manje demokratskima. Navikli smo posto­ janje nekog reprezentativnog sustava uzimati kao ključni kriterij demokracije. No i sam taj sustav je nepostojani kompromis, rezultanta suprotstavljenih snaga. On teži prema demokraciji u onoj mjeri u kojoj se približava moći bilo koga. S te točke gledišta, možemo nabrojati pravila koja definiraju minimum koji nekom reprezentativnom sustavu omogućuje da se proglasi demokratskim: kratki, ne kumulativni i ne obnovljivi izborni mandati; monopol narodnih predstavnika na izradu zakona; zabrana držav­ nim dužnosnicima da budu narodni predstavnici; svođenje kampanja i njihovih troškova na minimum te nadzor nad uplitanjem ekonomskih moćnika u izborni proces. Ta pra­ vila ni po čemu nisu ekstravagantna, a u prošlosti ih je dosta mislioca ili zakonodavaca, pomalo nošenih neproračunatom ljubavlju prema narodu, s pozornošću razma­ tralo kao sredstva koja jamče ravnotežu moći, odvajanje reprezentacije opće volje od partikularnih interesa te kao sredstvo izbjegavanja onoga što su smatrali najgorim u vla40

Raymond Aron, Démocratie et totalitarisme, Gallimard »Idées«, 1965, str. 134.

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

89

danju: vladavinu onih koji vole moć te su spretni u pose­ zanju za njom. Pa ipak je danas dovoljno samo nabrojati ta pravila da izazovemo smijeh. S punim pravom, jer ono što nazivamo demokracijom upravo je obrnuto državno i upravno funkcioniranje: vječni izabranici gomilaju ili mi­ jenjaju gradske, regionalne, zakonodavne ili ministarske funkcije čiju jedinu vezu s narodom predstavlja lokalni in­ teres; vlade koje same stvaraju zakone; narodni predstav­ nici koji u velikom broju potječu iz jedne administracijske škole; ministri ili njihovi suradnici koji preuzimaju mjesta i u javnim ili polujavnim poduzećima; potajno financiranje stranaka na javnim natječajima; poslovni ljudi koji ulažu golemi novac u potragu za izbornim mandatom; vlasnici privatnih medijskih imperija koji se posredstvom svojih javnih funkcija hvataju carstva javnih medija. Ukratko, pri­ svajanje javne stvari čvrstim savezom državne oligarhije s gospodarskom oligarhijom. Razumijemo da preziratelji »demokratskog individualizma« nemaju što za predbaciti tom sustavu koji proždire javnu stvar i dobro. Ti oblici pre­ velike konzumacije javnih poslova zapravo ne ukazuju na demokraciju. Ti zli zbog kojih pate naše »demokracije« ponajprije su oni zli koji su povezani s nezasitnim apetitom oligarha. Mi ne živimo u demokraciji. Ne živimo niti u logorima, kao što tvrde neki autori koji sve nas vide podvrgnutima zakonu iznimke biopolitičke vladavine. Živimo u država­ ma s oligarhijskim zakonima , tj. u državama u kojima je

90

JACQUES

RANCIÈRE

moć oligarha ograničena dvostrukim prepoznavanjem na­ rodnog suvereniteta i individualnih sloboda. Poznajemo prednosti takve vrste države kao i njezine granice. One imaju slobodne izbore. Ti izbori jamče u njima pravu re­ produkciju istih vladajućih osobnosti, pod različitim zamjenjivim etiketama, ali glasačke kutije nisu hinjene, i to se može provjeriti bez opasnosti po život. Uprava nije korum­ pirana, osim u onim poslovima javne ponude gdje se isprepliće s interesima vladajućih stranaka. Individualne slobode se poštuju, ali pod cijenu mnogih iznimki za sve što se tiče zaštite granica i sigurnosti teritorija. Tisak je slo­ bodan: tko god želi osnovati novine ili televizijski lanac bez pomoći financijske moći doživjet će ozbiljne probleme, ali neće ga strpati u zatvor. Prava na udruživanje, na okup­ ljanje i manifestiranje dopuštaju organizaciju demokrat­ skog života, tj. političkog života neovisnog od državne sfere. Dopustiti je očigledno dvosmislena riječ. Te slobode nisu poklon oligarha. One su bile stečene demokratskim djelovanjem te svoju učinkovitost imaju samo u tom djelo­ vanju. »Prava čovjeka i građanina« prava su onih koji tim ljudima i građanima određuju stvarnost. Optimistički duhovi iz toga zaključuju da oligarhijska država prava ostvaruje tu sretnu ravnotežu suprotnosti pomoću koje se, po Aristotelu, loši upravitelji približavaju nemogućoj dobroj vladavini. »Demokracija« bi ukratko bila oligarhija koja demokraciji daje dosta prostora da gaji svoje strasti. Tjeskobni duhovi preokreću argument. Spo-

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

91

kojna oligarhijska vlast demokratske strasti preusmjeruju prema privatnim zadovoljstvima te ih čine neosjedjivima za opće dobro. Gledajte, kažu oni, što se događa u Francu­ skoj. Imamo čudesno sastavljen ustav kako bi se dobro upravljalo našom zemljom i kako bi ona živjela u blago­ stanju: takozvani većinski sustav eliminira radikalne stran­ ke te »vladajućim strankama« daje mogućnost da vladaju međusobno se izmjenjujući; on tako većini, tj. najjačoj manjini, omogućuje vladanje bez opozicije tijekom pet go­ dina te da, zbog jamstva stabilnosti, poduzmu sve mjere za javno dobro koje zahtijevaju nepredviđene okolnosti i du­ goročno predviđanje. S jedne strane, to bi izmjenjivanje zadovoljilo demokratski ukus za promjenom. S druge stra­ ne, budući da su članovi tih vladajućih stranaka studirali iste studije u istim školama iz kojih izlaze i eksperti u upravljanju zajedničkim interesom, oni su skloni prihvatiti ista rješenja dajući prednost znanosti eksperata pred stra­ stima mnoštva. Tako nastaje kultura konsenzusa koja ot­ klanja stare sukobe, privikava nas na bestrasno, dugoročno ili kratkoročno objektiviranje problema s kojima se susreću društva, da tražimo rješenja od učenjaka i o njima raspravaljamo s kvalificiranim predstavnicima velikih društvenih interesa. Na žalost, sve te dobre stvari imaju svoju drugu stranu: mnoštvo oslobođeno od brige za vladanjem pre­ pušteno je svojim privatnim i sebičnim strastima. Ili poje­ dinci koji čine to mnoštvo gube zanimanje za javno dobro i ne izlaze na izbore; ili se gledaju samo kao s jedine točke

92

JACQUES

RANCIÈRE

gledišta, svojega interesa i potrošačkog inata. U ime svojih korporativnih interesa, oni se mjerama koje jamče bu­ dućnost mirovinskog sustava suprotstavljaju štrajkovima i prosvjedima; u ime njihovih individualnih inata oni na iz­ borima biraju bilo kojeg kandidata koji im se sviđa, kao što biraju između različitih vrsti kruha koji im nude različite pekarnice. Ishod toga je da »protestni kandidati« skupe na izborima više glasova nego kandidati »vladajućih strana­ ka«. Takvoj argumentaciji mogli bismo prigovoriti puno stvari. Neizbježnom argumentu o »demokratskom indivi­ dualizmu« tu posvuda proturječe činjenice. Nije istina da svjedočimo bespovratnom povećanju izborne apstinencije. Tu radije treba vidjeti čudesnu građansku ustrajnost u sve većem broju glasača koji ne popuštaju mobilizaciji biranja između jednoličnih predstavnika državne oligarhije koja je pokazala toliko dokaza o svojoj osrednjosti, ako ne i ko­ rumpiranost. A demokratska strast koja toliko snažno šteti kandidatima »vladajućih stranaka« nije inat potrošača ne­ go naprosto želja da politika znači nešto više od izbora zamjenjivih oligarha. No, bolje je primiti se argumenta u njegovoj najjačoj točki. Ono što nam on poručuje zapravo je jednostavno i jasno: divan sustav koji najsnažnijoj ma­ njini daje moć da vlada bez problema i stvori većinu i opoziciju koja se slaže koju politiku teži ostvariti prema pa­ raliziranju samog oligarhijskog stroja. Ono što uzrokuje tu paralizu je proturječnost između dva načela legitimnosti. S

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

93

jedne strane, naše se oligarhijske države prava pozivaju na načelo narodne suverenosti. Taj je pojam naravno dvosmi­ slen kako u svome načelu tako i u svojoj primjeni. Narodna suverenost je način da se uključi demokratski eksces, da se u arhe preobrazi anarhično načelo političke singularnosti vladavina onih koji nemaju ovlasti za vladanje. I ta po­ litička singularnost svoju primjenu ima u proturječnom sustavu reprezentacije. No, proturječnost nikada nije uništila ono što kao načelo same svoje egzistencije ima na­ petost suprotnosti. Fikcija »suverenog naroda« poslužila je dakle jednako i dobro i loše u jedinstvu logike upravljanja i političkih praksi koje su uvijek prakse podjele naroda, ustanovljenje nekog suplementarnog naroda u odnosu na ono što piše u ustavu, koga predstavlja parlament ili utje­ lovljuje država. Samu vitalnost naših parlamenata nekada su bile pothranjivale i podržavale one radničke stranke koje su prokazivale laž reprezentacije. Nju je pothranjivalo i podupiralo izvanparlamentarno ili predparlamentarno političko djelovanje koje je od politike stvorilo područje proturječnih mogućnosti koje ne upućuju samo na suprot­ stavljena mišljenja, nego svjetove. A upravo je ta ravnoteža sukoba danas postala sporna. Dugo propadanje i grubo urušavanje sovjetskog sustava, kao i slabljenje društvenih borbi i emancipacijskih pokreta omogućili su uspostavu konsenzualne vizije nošenu logikom oligarhijskog sustava. Po toj viziji postoji samo jedna stvarnost koja nam ne ostavlja izbora da je protumačimo te od nas traži samo iste

94

JACQUES

RANCIÈRE

prilagođene odgovore, kakvo god bilo naše mišljenje i teženje. Ta se stvarnost zove ekonomija: drugim riječima, neograničena moć bogatstva. Vidjeli smo koju poteškoću ta neograničenost zadaje načelu vladanja. No, kada bismo znali razdijeliti problem na dva dijela, on bi se mogao riješiti i to rješenje oligarhijskom upravljanju može ponudi­ ti kraljevsku znanost koju je dosada uzalud sanjalo. Kada bi se doista neograničeno kretanje bogatstva postavilo kao nezaobilazna stvarnost našeg svijeta i njegove budućnosti, tada bi vlade koje se brinu za realističko upravljanje da­ našnjicom i odvažno predviđanje budućnosti mogle slomi­ ti uzde tereta koji postoji unutar nacionalnih država koji priječi da se to bogatstvo slobodno razvija. No, obrnuto, budući da je to širenje neograničeno i da ga ne zanima po­ jedina sudbina ovog ili onog naroda ili dijela tog naroda na teritoriju ove ili one države, na vladama je tih država da taj razvoj ograniči, da nepreglednu i posvudašnju moć bogat­ stva podvrgne interesima tih naroda. Ukinuti nacionalne granice u neograničnom širenju ka­ pitala, podvrgnuti neograničeno širenje kapitala granicama nacije: u konjunkturi tih dvaju zadataka definira se ko­ načno pronađena figura kraljevske znanosti. Uvijek će biti nemoguće naći dobru mjeru jednakosti i nejednakosti, ne­ moguće je na toj osnovi izbjeći demokratsku suplementaciju, tj. podjelu naroda. Eskperti i oni koji vladaju smatraju zauzvrat mogućim proračunati dobru ravnotežu između ograničnog i neograničenog. To se zove modernizacija. Tu

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

95

nije naprosto riječ o zadatku prilagodbe vladavina tegob­ nim stvarnostima svijeta. Riječ je i o vjenčanju načela bo­ gatstva i načela znanosti koje utemeljuje novu oligarhijsku legitimnost. Naše si vlasti kao najvažniji zadatak - barem u kratkom vremenskom razmaku koje im dopušta bitka za stjecanje i održanje moći - zadaju upravljanje lokalnim učincima globalne nužnosti na njihovu populaciju. To zna­ či da populacija koje se tiče to upravljanje mora sačinjavati jedinstveni i opredmetivi totalitet suprotstavljen narodu podjela i preobrazbi. Načelo izbora populacije time posta­ je problematično. Ono je nesumnjivo malo važno u konsenzualnoj logici ako je izbor populacije unaprijed sklon oligarhu s ljevice ili desnice. No, opasnost postoji tamo gdje su odluke podvrgnute izboru koji ovisi samo o znano­ sti eksperata. Autoritet naših vlasti uhvaćen je dakle između dva suprotstavljena sustava opravdanja. On se, s jedne strane, legitimira snagom izbora populacije; s druge strane, svojom sposobnošću da odabere dobra rješenja društvenih problema. No, ta se dobra rješenja prepoznaju po onome što oni nisu odabrali jer ona proizlaze iz spozna­ je objektivnog stanja stvari koje je pitanje ekspertnog zna­ nja, a ne narodnog izbora. Više nismo u vremenu u kojem je podjela naroda bila dovoljno aktivna, a znanost dovoljno skromna kako bi su­ protstavljena načela održala svoje supostojanje. Oligarhij­ ski savez bogatstva i znanosti danas traži svu moć i isključuje mogućnost da se narod može još dijeliti i umno-

96

JACQUES

RANCIÈRE

žavati se. No, podjela načela koja je potisnuta vraća se sa svih strana. Ona se vraća uzletom ekstremno desnih stra­ naka, identitetskih pokreta i religioznih integrizama koji se protiv oligarhijskog konsenzusa pozivaju na stara načela rođenja i srodstva, na zajednicu ukorijenjenu u do, krv i re­ ligiju predaka. Ona se vraća također u mnoštvu borbi koje odbijaju nužnost ekonomskog poretka koju konsenzualni poredak pretvara u dobrobit kako bi doveo u pitanje miro­ vinske i zdravstvene sustave ili pravo na rad. Konačno, ta podjela načela se vraća u samo funkcioniranje izbornog su­ stava kada se jedinstvena rješenja, koja se jednako nameću vlastima kao i potčinjenima, podvrgnu nepredvidljivom iz­ boru ovih potonjih. Posljednji europski referendum pri­ ložio je tomu dokaz. U duhu onih koji su postavili pitanje

i.

na referendumu, glasovanje se moralo shvatiti u primitiv­ nom smislu »izbora« na Zapadu: kao dano odobrenje okupljenog naroda onima koji su kvalificirani da ga vode. To je trebalo učiniti tim više što je elita državnih eksperata bila jednodušna u tvrdnji da se nije postavljalo pitanje, da se radilo samo o tome da se slijedi logika već postojećeg sporazuma suglasnog interesu sviju. Glavno iznenađenje referenduma je bilo to da je, obrnuto, većina glasača pro­ sudila da je pitanje bilo pravo pitanje, da referendum nije stvar povećanja pristanka populacije, nego stvar suvereno­ sti naroda kao i da je on stoga mogao odgovoriti na njega s ne jednako kao s da. Nastavak nam je poznat. Isto tako znamo da su oligarsi, njihovi učenjaci i ideolozi znali naći

1

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

97

objašnjenje za tu nesreću kao i za sve probleme konsenzu­ sa: ako znanost ne uspije nametnuti svoju legitimnost, onda je to zbog neukosti. Ako napredak ne napreduje, onda je to zbog nazadnjaka. Jedna riječ koju sav kler bes­ krajno jednolično pjeva sažimlje to objašnjenje: to je riječ »populizam«. Iza tog pojma želi se svrstati sve oblike otcjepljivanja u odnosu na prevladavajući konsenzus, bilo da je riječ o demokratskoj afirmaciji ili rasnim ili religijskim fa­ natizmima. A tome tako sačinjenom skupu želi se dati samo jedno načelo: neukost nazadnjaka, privrženost prošlosti, bilo da je riječ o prošlosti društvenih probitaka, revolucionarnih ideja ili religiji predaka. Populizam je prik­ ladno ime kojim se prikriva nadražena proturječnost između narodne i učenjačke legitimnosti, poteškoća s upravljanjem znanošću kako bi si prilagodila manifestacije demokracije, pa čak i miješane forme reprezentativnog su­ stava. To ime maskira i istodobno otkriva veliku želju oli­ garhije: upravljati bez naroda, tj. bez podjele naroda; vladati bez politike. A ona učenjačkoj vlasti omogućuje da progna staru aporiju: kako znanost može vladati onima koji je ne razumiju? To se pitanje uvijek susreće s jednim suvremenijim: kako se točno određuje ta mjera, za koju ekspertna vlast tvrdi da posjeduje tajnu, između dobra koje pribavlja neograničenost bogatstva i onoga dobra kojeg pribavlja njegova ograničenost? Odnosno kako se točno u kraljevskoj znanosti kombinira između dviju volja za suzbijanjem politike, one koja ovisi o kapitalističkoj ne-

98

JACQUES

RANCIÈRE

ograničenosti bogatstva i one koja ovisi o oligarhijskoj upravi država-nacija? U različitosti njihovih motivacija i neizvjesnosti njiho­ vih formulacija, kritika »globalizacije«, otpor prilagodbi naših sustava zaštite i socijalne sigurnosti sa svojim se pro­ tivnicima ili odbijanjem nadnacionalnih institucija dodiru­ ju naime u jednoj osjetljivoj točki: koja je zapravo nužnost u ime koje se vrše te preobrazbe? Da rast kapitala i interes investitora imaju svoje zakone koji uključuju kompliciranu matematiku, rado se prihvaća. Da ti zakoni ulaze u protu­ rječje s granicama koje su postavili nacionalni sustavi društvenog zakonodavstva isto je tako jasno. No, da oni budu neizbježni povijesni zakoni kojima se uzaludno su­ protstavljati i koji budućim generacijama obećavaju napre­ dak koji zaslužuje žrtvu tih sustava zaštite, više nije stvar znanosti nego vjere. Najtvrdokorniji borci integralne laisser-faire ekonomije ponekad imaju problema s dokaziva­ njem da će se očuvanje prirodnih resursa skladno uprav­ ljati slobodnom igrom natjecanja. I kad bismo mogli statističkom usporedbom utvrditi da neki oblici fleksibilizacije prava na rad srednjeročno gledajući stvaraju više za­ poslenja nego što ih ukidaju, puno je teže dokazati da je slobodno kruženje kapitala koje zahtijeva uvijek bržu ren­ tabilnost providnosni zakon koji cjelokupno čovječanstvo vodi u bolju budućnost. Tu je potrebna vjera. »Neukost« koja se zamjera narodu jednostavno je njezin nedostatak vjere. Povijesna vjera zapravo je promijenila tabor. Danas

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

99

se ona čini povlasticom vlasti i njezinih eksperata. Tomu je tako zato što ona pomaže njihovoj najdubljoj prisili, pri­ rodnoj prisili oligarhijske vlasti: prisili da se riješi naroda i politike. Proglašavajući se običnim upraviteljima lokalnim učincima svjetske povijesne nužnosti, naše se vlasti trude protjerati demokratski suplement. Izmišljajući nadnacio­ nalne institucije koje same po sebi nisu države, koje nisu uračunljive ni pred kojim narodom, one ostvaruju svrhu imanentnu samoj njihovoj praksi: depolitizirati političke stvari, smjestiti ih na mjesta koja su ne-mjesta koja pak ne ostavljaju prostora političkoj domišljatosti polemike. Tako se države i njihovi eksperti mogu mirno uzajamno usugla­ siti. »Europski ustav« podvrgnut je nesrećama za koje zna­ mo da dosta dobro ilustrira ta logika. Jedna od stranaka sklona prihvaćanju te logike mislila je da je pronašla dobar slogan: »Liberalizam nema potrebu za ustavom«. Na nje­ zinu nesreću, rekla je istinu: »liberalizam« tj. kapitalizam, da stvari nazovemo njihovim imenom, to doista ne zahtije­ va41. Funkcioniranje nema potrebe da se ustavni poredak proglašava utemeljenim na »nereguliranom natjecanju«, tj. na slobodnom i neograničenom kruženju kapitala. Tome poretku je dovoljno pustiti tržištu da radi. To je mi41

Riječ liberalizam prilagodljiva je danas svim zbrkama. Europska ljevica je rabi kako bi iz­ bjegla tabuiranu riječ kapitalizam. Europska desnica od nje pravi viziju svijeta u kojem slobodno tržište i demokracija idu ruku pod ruku. Američka evangelistička desnica za koju je liberal ljevičar razarač religije, obitelji i društva prigodno nas podsjeća da su te dvi­ je stvari vrlo različite. Težina »komunističke« Kine na tržištu slobodnog natjecanja i u fi­ nanciranju američkog duga koja probitačno kombinira koristi slobode i koristi njezine odsutnosti tome svjedoči na jedan drugi način.

100

JACQUES

RANCIÈRE

stično vjenčanje kapitala i općeg dobra kapitalu beskori­ sno. Ono ponajprije služi cilju kojemu teže državne oligarhije: uspostavi međudržavnih prostora oslobođenih od potreba nacionalne i narodne legitimnosti. Neizbježna povijesna nužnost zapravo je samo konjun­ ktura dviju specifičnih nužnosti, jedna je nužnost beskraj­ nog rasta bogatstva, a druga rasta oligarhijske moći. Naime, pretpostavljeno slabljenje država-nacija u europ­ skom ili svjetskom prostoru je prividna perspektiva. Nova raspodjela moći između međunarodnog kapitalizma i na­ cionalnih država daleko više teži osnaženju država nego njihovu slabljenju.42 Iste države koje odustaju od svojih po­ vlastica pred zahtjevom slobodnog kruženja kapitala od­ mah

ih

pronalaze

kako

bi

zatvorile

svoje

granice

slobodnom kruženju siromaha planete u potrazi za po­ slom. A proglašeni rat »providnosnoj državi« svjedoči istoj dvosmislenosti. Takva se država prigodno predstavlja kao kraj situacije zbrinjavanja i povratak pojedinačnoj odgo­ vornosti i inicijativama civilnog društva. Prema institucija­ ma osiguranja i solidarnosti očinske države s ogromnim predgrađima, rođenih iz radničkih i demokratskih borbi te vođenih

ili

suvođenih

predstavnicima

doprinositelja,

ponašamo se kao prema zlorabljenim poklonima. A boreći se protiv te mitske države upravo napadamo nedržavne in-

Usp. Linda Weiss, The Myth of the powerless State: governing the economy in a global Era, Polity Press, Ithaca, 1998.

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

101

stitucije solidarnosti koje su također bila mjesta oblikova­ nja i vršenja drugih mogućnosti, drugih sposobnosti da se zauzme zajedničko i budućnost zajedničkog, onu koja je drugačija od budućnosti koju zamišljaju upravljačke elite. Ishod toga je osnaženje države koja izravno postaje odgo­ vorna za zdravlje i život pojedinaca. Ista država koja ulazi u borbu protiv institucija Welfare Statea mobilizira se kako bi ponovno spojila cjevčicu za hranjenje ženi koja trajno vegetira. Ukidanje tobožnje države providnosti ne znači ukidanje države. To ukidanje označava preraspodjelu, pre­ raspodjelu između kapitalističke logike osiguranja i izrav­ nog državnog upravljanja, između institucija i funkcija koje interveniraju između ovo dvoje. Pojednostavljena opreka između državne skrbi i individualne inicijative služi mas­ kiranju dvaju političkih uloga procesa i sukoba koje to maskiranje izaziva: postojanje oblika organizacije materi­ jalnog života društva koji izmiču logici profita; i postojanje mjesta diskusije o kolektivnim interesima koja izmiču mo­ nopolu učene vlasti. Znamo koliko su ti ulozi bili prisutni tijekom francuskih štrajkova u jesen 1995. S onu stranu partikularnih interesa korporacija koje su zapale u štrajk i budžetnih proračuna vlasti, »društveni« pokret pokazao se demokratskim pokretom jer je u svoje središte stavio temeljno političko pitanje: pitanje kompetentnosti »ne­ kompetentnih«, sposobnosti bilo koga da prosudi odnose između pojedinaca i kolektiviteta, sadašnje i buduće.

102

JACQUES

RANCIÈRE

Upravo zato nije uspjela kampanja koja suprotstavlja opći interes retrogradnom interesu povlaštenih kompanija, baš poput »republikanskih« litanija o razlici društvenog i političkog. Politički pokret je uvijek pokret koji mrsi danu podjelu individualnog i kolektivnog te prihvaćene granice političkog i društvenog. Oligarhija i njezini učenjaci tomu su i nadalje izloženi u svojem pokušaju da učvrste podjelu mjesta i kompetencija. No, ono što oligarhiju dovodi u ne­ priliku predstavlja poteškoću i za demokratsku borbu. Reći da je demokratski pokret uvijek pokret koji premješta granice, koji izvlači upravo političke, univerzalističke sa­ stojke iz partikularnog sukoba interesa u ovoj ili onoj točki društva, znači isto tako reći da mu uvijek prijeti ogra­ ničenost, da ostane zapravo samo u obrani partikularnih grupnih interesa u svaki put jedinstvenoj borbi. Ta se trajna danost otežava kada oligarhija ima inicijativu suo­ čavanja, kada ona to čini iza dvostrukog lica suverene i »bespomoćne« države te kada na svoju stranu privuče tu povijesnu nužnost koja je dojučer bila obzor zajedničke nade raznolikim borbama. Uvijek možemo argumentirati legitimnost ove ili one borbe, no svaki put ćemo iskusiti poteškoću povezivanja te legitimnosti s onim drugim bor­ bama, konstruiranja demokratskog procesa od podudar­ nosti njihova smisla i djelovanja. Oni koji se bore kako bi obranili javnu službu, zakonodavni sustav rada, režim nak­ nade za nezaposlene ili mirovinski sustav uvijek će biti optuženi, makar njihova borba nadilazila njihove partiku-

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

103

larne interese, da vode borbu ograničenu na nacionalni prostor osnažujući tu državu koju mole da sačuva svoje granice. Obrnuto, oni koji proglašavaju da od sada pa na­ dalje demokratski pokret nadilazi taj okvir i suprotstavlja se tom obrambenom transnacionalnom nomadskom mnoštvu borit će se za ustav tih transnacionalnih instituci­ ja, njihovih ekstrateritorijalnih mjesta na kojima se jamči savez državnih i financijskih oligarhija. Te oligarhijske neprilike i poteškoće demokracije omo­ gućuju nam shvatiti intelektualne manifestacije antidemokratskog bijesa. Taj je bijes osobito živ u Francuskoj gdje postoji intelektualna stranka koja se proglasila tak­ vom, kojoj svoje mjesto u medijima pruža moć kakvu ne poznaju druge zemlje, između ostalog u dnevnim tuma­ čenjima suvremenih fenomena i u oblikovanju vladajućeg mnijenja. Poznato je kako se ta moć afirmirala nakon 68-e, kada su krugovi koji su upravljali mnijenjem, uzdr­ mani pokretom čija je obuhvatnost prkosila intelektualnim sredstvima kojima su raspolagali, počeli grozničavo tragati za tumačima onoga što se događalo u zbunjujućoj novosti vremena i mračnim dubinama društva.

43

Dolazak socijali­

sta na vlast 1981. tim je tumačima dao još više težine u oblikovanju mnijenja, a da broj mjesta koja treba zauzeti nije uspio zadovoljiti ambicije nekih, dok drugi nisu vidjeli 43

O pojavi te figure i njezinoj novosti u odnosu na tradicionalnu figuru intelektualca kao glasnogovornika univerzalnog i potlačenih, vidi D. i J. Rancière »La légende des inteOectuels« u J.Rancière, Les Scènes du peuple, Horlieu, 2003.

104

JACQUES

RANCIÈRE

vidljiv interes vlasti da se njihove teze provedu u konkretne mjere. Ta se stranka otada usidrila na tom položaju, integrirana u vođenju vladajućeg mnijenja i sveprisutna u me­ dijima, ali bez utjecaja na odluke vlasti, počašćena svojim povlasticama, ponižena u svojim ambicijama, bile one ni­ ske ili plemenite. Neki daju sve od sebe u toj dodatnoj funkciji. Redovito pozivani da objasne mnijenju što se događa i što o tome treba misliti, svoju znanost podupiru u oblikovanju prevla­ davajućeg intelektualnog konsenzusa. To čine tim lakše što pritom nemaju što poricati ni u svom nauku niti u svo­ jim progresivnim uvjerenjima. Najsnažnija ideja konsenzu­ sa zapravo je to da svjetski ekonomski pokret svjedoči povijesnoj nužnosti kojoj se itekako treba prilagoditi, a koju mogu nijekati samo predstavnici arhaičkih interesa ili zastarjelih ideologija. No, i to je ono što temelji njihovo uv­ jerenje i njihovu znanost. Oni vjeruju u napredak. Imali su povjerenja u kretanje povijesti kada ih je ona vodila do svjetske socijalističke revolucije. Oni u nju još vjeruju sada kada ih vodi do svjetske pobjede tržišta. To što ih je povi­ jest prevarila nije njihova pogreška. Tako bez problema mogu ponovno uložiti u današnje uvjete pouke koju su naučili iz prošlosti. Dokazivati da je kretanje stvari racio­ nalno, da je napredak napredan i da mu se suprotstavljaju samo oni koji ga ne prate; pokazati zauzvrat da kretanje naprijed napretka ne prestaje odbacivati nazad u prošlost one koji istodobno kasne u hodu prema naprijed - ta

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

105

osnovna načela marksističkog objašnjenja povijesti čude­ sno se primjenjuju na poteškoće »modernizacije«. Oni su legitimirali podršku velike frakcije intelektualnog mnijenja Juppeovoj vlasti za vrijeme štrajkova u jesen 1995. i od tada nisu propustili priliku pomagati u prokazivanju arhaičkih povlastica onih koji nužno kasne za modernizaci­ jom, a koji pak neprestano stvaraju nove arhaizme. Osnov­ ni pojam koji nadahnjuje to prokazivanje jest pojam populizma, i sam posuđen iz lenjinističkog arsenala pojmo­ va. On omogućuje da se svaki pokret borbe protiv depolitizacije koja se vrši u ime historijske nužnosti tumači kao manifestacija skupine narodnih nazadnjaka ili nadiđene ideologije. No, sve dok ima tih nazadnjaka uvijek će biti potrebe za naprednima kako bi im objasnili njihovo naza­ dovanje. Progresisti osjete tu solidarnost i njihov antidemokratizam postaje umjeren. Drugi se daleko manje prilagođavaju toj poziciji. Za njih je ta progresistička vjera odviše naivna, a konsenzus odviše ljubak. I oni su izvukli svoje prve pouke iz marksiz­ ma. No, njihov marksizam nije bio onaj s previše vjere u povijest i razvoj produktivnih snaga. On je, teorijski, bio marksizam kritike koja otkriva drugu stranu stvari - istinu strukture ispod površine ideologije ili onaj privida prava i demokracije. Praktički gledano, taj je marksizam marksi­ zam klasa i suprotstavljenih svjetova, onaj koji povijest pre­ lama u dvije. Ovi ljudi stoga teže podnose to da je marksizam prevario njihova očekivanja, i što povijest, ona

106

JACQUES

RANCIÈRE

loša, koja se neprekidno odvija, time nameće svoje carstvo. U tome pogledu, u pogledu godine 68. koja je vidjela po­ sljednji veliki proplamsaj na Zapadu, njihov se entuzijazam prometnuo u ressentiment. Oni međutim nisu zbog svega toga odustali od trostrukog nadahnuća: čitanja znakova, prokazivanja i rascjepa. Oni su samo premjestili metu pro­ kazivanja i zamijenili vremenski rascjep. U jednom smislu, oni uvijek kritiziraju jednu te istu stvar: kraljevstvo po­ trošnje, što je to nego carstvo robe? Načelo neograničenosti, nije li to kapitalizam? No, ressentiment okreće stroj u drugom smjeru, on preokreće logiku uzroka i učinaka. Ne­ kada je globalni sustav dominacije objašnjavao ponašanje pojedinaca. Dobri duhovi tada su sažaljevali proletera koji se prepuštao čarima koje su nudile kladionice i kućanski aparati kao zlouporabljenu žrtvu sustava koji ga iskorištava i istodobno pothranjuje snovima. No, čim marksistički ras­ cjep nije uspio dovršiti ono što je prokazivanje zahtijevalo, ono se promjenilo: nisu pojedinci ti koji su žrtve globalnog sustava dominacije. To su oni koji su za nju odgovorni, oni koji vladaju »demokratskom tiranijom« potrošnje. Zakoni rasta kapitala, vrsta proizvodnje i kruženje roba kojima oni upravljaju postale su obična posljedica poroka onih koji ih troše, a osobito onih koji imaju manje sredstava za tro­ šenje. Tomu je tako jer je čovjek demokracije neumjereno biće, nezasitni proždrljivac roba, ljudskih prava i televizij­ skih spektakla posredstvom kojih kapitalistički zakon pro­ fita upravlja svijetom. Istina je da se novi proroci ne žale na

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

107

to carstvo. Oni se ne žale ni na financijske niti na državne oligarhije. Oni se prije svega žale na one koji ih prokazuju. Nije teško shvatiti zašto: prokazati ekonomski ili državni sustav znači zahtijevati da ih se preinači. Ali tko može zah­ tijevati da ih se promjeni osim tih ljudi demokracije koji predbacuju tim sustavima da im ne daju dovoljno za njihov apetit? Treba dakle ići do kraja te logike. Ne samo da su poroci sustava poroci pojedinaca čijim životom on uprav­ lja. Najkrivlji egzemplarni predstavnici poroka su upravo oni koji žele promijeniti taj sustav, oni koji šire iluzije o nje­ govoj mogućoj promjeni, kako bi još napredovali u svom poroku. Nezasitni demokratski potrošač u najizvrsnijem smislu je onaj koji se suprotstavlja carstvu finacijskih i državnih oligarhija. Tu prepoznajemo veliki argument re­ interpretacije Svibnja 1968., koji su neprestano ponavljali povjesničari i sociolozi, a pojašnjavali uspješni romanopisci: šezdesetosmaški pokret je bio samo pokret mladih željnih seksualne revolucije i novih načina života. Budući da mladost i želja za slobodom po definiciji ne znaju ni što žele niti što čine, oni stvaraju suprotnost od onoga što pro­ glašavaju, ali istinu onoga što slijede: obnovu kapitalizma i uništenje svake strukture, obiteljske, školske ili neke druge koja bi se suprotstavljala neograničenom carstvu tržišta, prodirući uvijek sve dublje u srce i bubrege pojedinaca. Nakon što je zaboravljena svaka politika, riječ demok­ racija dakle postaje istodobno eufemizam koji opisuje su­ stav dominacije koji više ne želimo nazvati njegovim

108

JACQUES

RANCIÈRE

imenom te imena dijaboličkog subjekta koji dolazi na mje­ sto tog nestalog imena: na mjesto miješanog subjekta na kojem je podvrgnuti pojedinac tog sustava ujedno i onaj koji prokazuje svoje amalgame. S njegovim kombiniranim obilježjima polemika iscrtava foto-robot demokratskog čovjeka: mladi imbecilni potrošač kokica, safe sexa, tele-stvarnosti, društvene sigurnosti, prava na razliku i antikapitalističkih ili antiglobalističkih iluzija. S njim prokazivači imaju ono što im treba: apsolutnog krivca neotkupivog zla. Ne malog krivca, nego velikog, koji uzrokuje ne samo carstvo tržišta kojemu se prokazivači prilagodavaju, nego ruševinu civilizacije i čovječanstva. Upostavlja se dakle carstvo proklinjača koji rade amal­ game novih formula reklamiranja robe i manifestacija onih koji se suprotstavljaju njihovim zakonima, mlitavosti »poštivanja razlika« i novih oblika rasne mržnje, religijskog fanatizma i gubitka svetoga. Svaka stvar i njezina suprot­ nost postaju fatalna manifestacija tog demokratskog individualca koji čovječanstvo vodi u propast koju proklinjači oplakuju, ali koju bi još više oplakivali da ne moraju oplaki­ vati. Tome se zlokobnom pojedincu istodobno dokazuje da vodi u grob civilizacije prosvjetiteljstva, da dovršava nje­ zino smrtno djelo, da je previše pripadnik zajednice i da je bez zajednice, da je izgubio smisao za obiteljske vrijednosti i smisao za njezinu transgresiju, smisao za sveto i sve­ togrdno. Ponovno se sumpornim bojama pakla i blasfemije oslikavaju stare pobudne teme - čovjek se ne može

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

109

riješiti Boga, sloboda nije razuzdanost, mir omekšava ka­ rakter, volja za pravdom vodi do terora. Jedni u ime de Sada zahtijevaju povratak na kršćanske vrijednosti; drugi vjenčaju Nietzschea, Leona Blova i Guya Deborda kako bi na punk način obranili pozicije američkih evangelista; obo­ žavatelji Celinea su u prvim redovima progona antisemita pod kojima jednostavno razumiju one koji ne misle kao oni. Neki se proklinjači zadovoljavaju reputacijom gorke lucidnosti i neukrotive samoće koja se stječe ponavljanjem refrena »svakodnevni zločin protiv mišljenja«

44

u zboru

malih ljudi ili malih žena koji žude za malim užicima. Za druge, to su još uvijek premali grijesi na računu demokraci­ je. Njima su potrebni pravi zločini koje joj treba pripisati ili pak samo jedan, apsolutni zločin. Njima je također potre­ ban pravi rascjep s tijekom povijesti, tj. još jedan smisao povijesti, sudbina modernosti koja se ostvaruje u rascjepu. Tako je u trenutku urušavanja sovjetskog sustava istrjebljenje europskih Zidova zauzelo mjesto društvene revolu­ cije kao događaja koji presijeca povijest na dva dijela. No da istrjebljenje zauzme to mjesto trebalo je još da se od au­ tora pravog zločina preuzme odgovornost. Tu doista po­ stoji paradoks: za svakoga tko želi istrjebljenje Zidova u Europi učiniti središnjim događajem moderne povijesti, nacistička ideologija nije dovoljan razlog jer je ona reaktiv44

Maurice Dantec, Le Théâtre des opérations: journal métaphysique et politique 2000-2001. Laboratoire de catastrophe générale, Folio Gallimard, 2003, str. 195

110

JACQUES

RANCIÈRE

na ideologija koja se suprotstavljala onome što se činilo da tada obilježava moderno kretanje povijesti - racionalizam prosvjetiteljstva, ljudska prava, demokracija ili socijalizam. Teza Ericha Noltea koji od nacističkog genocida stvara obrambenu reakciju protiv genocida u Gulagu, i samog nasljednika demokratske katastrofe, ne rješava problem. Proklinjači zapravo žele izravno povezati četiri pojma: na­ cizam, demokracija, modernost i genocid. No, učiniti od nacizma izravno ostvarenje demokracije osjetljiva je opera­ cija, čak za okolišavost starog kontrarevolucionarnog argu­ menta koji u »protestantskom individualizmu« vidi uzrok demokracije, dakle totalitarnog terorizma. A plinske ko­ more učiniti utjelovljenjem one biti tehnike koju je Heidegger opisao kao fatalnu sudbinu modernosti dostatno je da se Heideggera stavi na »dobru« stranu, ali ni to još uvi­ jek ne rješava problem: moderna i racionalna sredstva možemo rabiti kako bismo služili arhaičnim fanatizmima. Da bi obrazloženje funkcioniralo treba dakle doći do radi­ kalnog rješenja: odstraniti pojam koji priječi da se svi dije­ lovi poklope, tj. nacizam. Taj pojam u tom procesu postaje nevidljiva ruka koja radi na pobjedi demokratske čovje­ čnosti rješavajući se svog intimnog neprijatelja, naroda vjernog srodstvu, kako bi ostvario svoj san o umjetnoj prokreaciji u službi deseksualiziranog čovječanstva. Na temelju aktualnih istraživanja embrija retrospektivno zak­ ljučujemo razloge za istrjebljenje Židova. Iz tog istrjebljenja zaključujemo da je sve što se privuče uz ime

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

111

demokracije samo beskonačni nastavak jednog jedinog zločina. Istina je da to prokazivanje demokracije kao nezavršivog zločina nema ispravno shvaćenih posljedica. Oni koji sanjaju o obnovljenoj vlasti elita u sjeni jedne iznova pro­ nađene transcendencije prilagođavaju se čitavom stanju stvari koje postoji unutar »demokracija«. A budući da za glavne mete uzimaju »male ljude« koji osporavaju to sta­ nje stvari, njihovo proklinjanje dekadencije konačno će se pridružiti opomenama progresista kako bi podržalo uprav­ ljače oligarhe koji su suočeni s ćudljivim raspoloženjem tih malih ljudi koji smetaju na putu napretka, kao magarci i konji koji su ometali ulice Platonovog demokratskog gra­ da. Onoliko radikalni koliko žele biti u svojemu disenzusu, apokaliptični u svojemu diskursu, proklinjači se pokorava­ ju logici konsenzualnog poretka: onome koji od demokrat­ skog označitelja stvara samo jedan neodjelit pojam koji u sebi okuplja čitavu jednu vrstu državnog poretka i oblik društvenog života, skup načina bivanja i sustav vrijednosti. Čak i ako to znači dovođenje dvosmislenosti kojom se hra­ ni službeni diskurs do krajnje točke i potporu, u ime de­ mokratske civilizacije, vojnim kampanjama evangelističke plutokracije, istodobno prokazujući s ovom demokratsku iskvarenost civilizacije. Antidemokratski diskurs današnjih intelektualaca dovršava konsenzualni zaborav demokraci­ je na kojemu rade državne i ekonomske oligarhije.

112

JACQUES

RANCIÈRE

Nova mržnja demokracije samo je na neki način jedan od oblika zbrke koja pogađa taj pojam. Ona udvostručuje konsenzualnu zbrku čineći od riječi »demokracija« ideo­ loškog čimbenika koji depolitizira pitanja javnog života kako bi od njega napravila »društvene fenomene«, u pot­ punosti poričući oblike dominacije koji strukturiraju društvo. Ona maskira dominaciju državnih oligarha izjed­ načujući demokraciju s oblikom društva, te s onim eko­ nomskih oligarhija koje svoje carstvo prilagođuju samo apetitima »demokratskih pojedinaca«. Ta mržnja može također, u svoj svojoj ozbiljnosti, fenomene naglašene ne­ jednakosti pripisati smrtonosnoj i nepovratnoj pobjedi »jednakosti uvjeta« i oligarhijskom pothvatu ponuditi svo­ ju ideološku čast: treba se boriti protiv demokracije jer de­ mokracija znači totalitarizam. No, ta zbrka ne sastoji se samo u nelegitimnoj uporabi riječi koje bi bilo dovoljno ispraviti. Ako riječi služe zamag­ ljivanju stvari onda je to zato što je bitka za riječ neodvojiva od bitke za stvari. Riječ demokraciju nije bio skovao neki brižni učenjak kako bi objektivnim kriterijima razlikovao oblike vladavine i vrste društva. Ona je naprotiv izmišljena kao neodjeliti pojam, kako bi se potvrdilo da je moć neke skupine jednakih ljudi moguća samo kao zbrka bezoblične i kreštave gomile koja bi bila u društvenom poretku ekvi­ valent onoga što je kaos u prirodnom poretku. Shvatiti što znači demokracija znači shvatiti bitku koja se vodi oko te riječi: ne jednostavno tonove bijesa ili prezira koji joj se

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

113

mogu doznačiti, nego, dublje, kliznuća i obrate smisla koji ona autorizira ili koji se može autorizirati pozivanjem na nju. Kada se naši intelektualci usred manifestacija porasta nejednakosti snebivaju nad pustošenjem jednakosti, oni rabe trik koji nije nov. Već su se u 19. stoljeću, iza cenzusne monarhije ili autoritarnog Carstva, elite legalne Francuske - svedene na dvjesto tisuća ljudi ili podvrgnute zakonima i dekretima koji ograničavaju sve individualne ili javne slo­ bode - ozbiljno prestrašile »demokratske bujice« koja je zahvatila društvo. Budući da je bila zabranjena u javnom životu, vidjeli su kako demokracija pobjeđuje u jeftinim tvornicama, u prijevoznim sredstvima, brodovima, slikanju na otvorenom, novim manirama mladih žena ili novim rečeničnim obratima pisaca.45 Po tome međutim oni više nisu inovatori. Udvostručenje demokracije kao oblika stroge vlasti i kao oblika permisivnog društva izvorni je način koji se s Platonom racionalizirao kao mržnja demok­ racije. Kao što smo vidjeli, ta racionalizacija nije običan izraz aristokratskog raspoloženja. Ona služi suzbijanju anarhije ili neodjelitosti koja je sumnjivija od one pretrpanih ulica neobičnom djecom ili ćudljivih magaraca: prvobitna neodjelitost onoga koji vlada i onoga kojim se vlada, a koja se vidi kada se očiglednost prirodne moći najboljih ili plemeZa dobar florilegij tih tema pogledati Tainov Vie et opinions de Frédéric Thomas Graindorge, Pariz, 1867. O »demokraciji u književnosti« vidi kritiku Gospode Bovary Armanda de Pontmartina, u Nouvelles Causeries du samedi, Pariz, 1860.

114

JACQUES

RANCIÈRE

nitijih nađe ogoljena od svojih čari; odsutnost posebnih ovlasti za političko vladanje okupljenim ljudima osim upravo odsutnošću ovlasti. Demokracija je najprije to paradoksalno političko stanje, to mjesto u kojoj se svaka legitimnost suočava sa svojom odsutnošću konačne legi­ timnosti, s kontingencijom jednakosti koja podupire i sa­ mu kontingenciju nejednakosti. Upravo zato demokracija ne može prestati izazivati mržnju. Upravo zato se i ta mržnja uvijek predstavlja ispod krinke: šaljivi tonovi prema magarcima i konjima u Plato­ novo vrijeme, bijesne dijatribe protiv Benettonovih rekla­ ma ili emisija Loft Storyja u vrijeme umorne V. Republike. Bile te krinke zabavne ili bijesne, ta mržnja ima ozbiljniji cilj. Ona cilja na nepodnošljivo stanje jednakosti u samoj nejednakosti. Možemo dakle razuvjeriti sociologe po pro­ fesiji ili po raspoloženju koji raspravljaju o uznemirujućoj situaciji demokracije koja više nema neprijatelja.46 Demok­ racija nije blizu sučeljavanju s tjeskobom jednog takvog komfora. »Vladavina bilo koga« izložena je beskrajnoj mržnji svih onih koji žele predstavljati ovlasti za vladanje nad ljudima: rođenje, bogatsvo ili znanost. Ta mržnja da­ nas je radikalnija no ikada budući da društvena moć bogat­ stva više ne tolerira nikakve zapreke svom neograničenom rastu, a njegovi mehanizmi iz dana u dan postaju sve bliži mehanizmima državnog djelovanja. Tomu a contrario svjeUsp. Ulrich Beck, Democracy without enemies, Polity Press, Cambridge, 1998. i Pascal Bruckner, La Mélancolie démocratique-comment vivre sans ennemis?, Seuil, Pariz, 1992.

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

115

doči europski pseudo-ustav: više se ne nalazimo u doba učenih pravnih konstrukcija koje u njih upisuju nesvodljivu »moć naroda«. Taj je oblik političkog i političke znano­ sti danas iza nas. Državna moć i moć bogatstva sve više se ujedinjuju u jedno jedino učeno upravljanje tokovima nov­ ca i naroda. Oni zajedno nastoje smanjiti politički prostor. No, smanjiti te prostore, ukloniti nepodnošljivo i nužno utemeljenje politike u »vladavini bilo koga« znači otvoriti drugo bojno polje, tj. izbijanje moći rođenja i filijacije u no­ voj i radikaliziranoj figuri. Ne više moći bivših monarhija i aristokrata, nego moći Božjih naroda. Ta se moć može ot­ voreno potvrditi u teroru radikalnog islamizma protiv de­ mokracije koja se poistovjećuje s oligarhijskim državama prava. Isto tako, ona može navesti oligarhijsku državu u rat protiv tog terora u ime demokracije koju su američki evan­ gelici asimilirali u slobodu otaca obitelji poslušnih biblij­ skim zapovijedima i naoružanih u obrani svojeg vlasništva. Ona se u Francuskoj može potvrditi kao zaštita od demok­ ratske perverzije, načela srodstva koje neki prepuštaju ne­ određenoj općenitosti dok ga drugi bez imalo ustručavanja poistovjećuju sa zakonom naroda kojim upravlja Mojsije riječju Božjom. Uništenje demokracije u ime Kurana, ratno širenje de­ mokracije poistovjećene s ostvarenjem Dekaloga, mržnja demokracije asimilirane s ubojstvom božjeg pastira. Sve te suvremene figure imaju barem jednu zaslugu.

Zbog

mržnje koju očituju prema demokraciji ili u njezino ime te

116

JACQUES

RANCIÈRE

zbog sklopova u kojima je shvaćaju, one nas obvezuju da iznova pronađemo njezinu jedinstvenu snagu koja joj pri­ pada. Demokracija nije onaj oblik vladanja koji oligarhiji omogućuje da vlada u ime naroda niti oblik društva koji upravlja tržišnom moći. Ona je djelovanje koje oligarhij­ skim vladavinama neprestano otima monopol na javni život, a bogatstvu svemoć nad našim životima. Demokra­ cija je snaga koja se danas mora više nego ikada boriti pro­ tiv miješanja tih moći u jednu jedinu te protiv samog zakona dominacije. Pronaći iznova osobitost demokracije znači također postati svjestan njezine samoće. Demokrat­ ski zahtjev je dugo bio nošen ili prekrivan idejom nekog novog društva čiji će se elementi oblikovati usred aktual­ nog društva. Upravo je to označavao »socijalizam«: viziju povijesti po kojoj će kapitalistički oblici proizvodnje i raz­ mjene već oblikovati materijalne uvjete društva jednakosti i njegovo širenje po svijetu. Ta vizija još i danas podupire nadu u komunizam ili demokraciju mnoštva: svi nematerijalniji oblici kapitalističke proizvodnje, njihova koncen­ tracija u svijetu komunikacija već bi danas oblikovali nomadski narod »proizvođača« nove vrste; oni bi obliko­ vali kolektivnu inteligenciju, kolektivnu snagu mišljenja, osjećanja i kretanja tijela tako da mogu eksplodirati zapre­ 47

ke imperija. Shvatiti što znači demokracija, znači odreći se te vjere. Kolektivna inteligencija, koju je stvorio sustav 47 Usp. Michael Hardt i Antonio Negri, Imperij, Multimedijalni institut i Arkzin, Zagreb 2003. i Multitude: guerre et démocratie à l'âge de l'empire, La Découverte, Pariz, 2004.

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

117

dominacije, uvijek je samo inteligencija tog sustava. Društvo nejednakosti ne nosi u svojoj utrobi nikakvo društvo jednakosti. Društvo jednakosti samo je skup egalitarnih odnosa koji se sada i ovdje obilježava nizom jedin­ stvenih i privremenih činova. Demokracija je naga u svome odnosu kako prema moći bogatstva tako i prema moći srodstva koja joj danas pomaže ili joj prkosi. Ona se ne te­ melji ni na kojoj prirodi stvari i ne jamči je niti jedna institu­ cionalna forma. Demokracija nije nošena nikakvom nužnošću niti sama uključuje neku takvu. Ona se povjera­ va samo ustrajnosti svojih vlastitih čina. Ona je stvar koja može izazvati strah, dakle mržnju, kod onih koji su se na­ vikli na vršenje učiteljstva mišljenja. Ali kod onih koji znaju s bilo kim dijeliti jednaku moć razuma, ona, obrnuto, može izazvati hrabrost, dakle, radost.

POGOVOR

Znanje i moć u doba političkog nihilizma

U više će navrata Rancière reći da je zadatak filozofije rad na homonimijama, na istoznačnicima ili riječima širokog značenja koje nam se svakodnevno nude u svojoj neodjelitosti, a koje logika moći neprestano prisvaja i nameće im 1

svoja značenja . Tako je moguće da riječ demokracija isto­ dobno upućuje na slavodobitna svrgavanja diktatura širom svijeta kojim se bave nešto uzornije »demokratske« zem­ lje, na prezir prema »demokratskom« individualizmu ili dekadenciji kojim se pak bave oni koje zanima uvođenje reda u društvo ili oni koji su zabrinuti za eroziju starih vri­ jednosti za koju je opet kriv neki »demokratski« fenomen poput masovnosti ili popularne kulture. »Demokracije« se u posljednje vrijeme odriču i oni koji žele poredak jedna­ kosti, poput Alaina Badioua, koji u Logikama svijeta2 1

2

Usp. intervju sa J. Rancièreom, Critique, str. 692-693, Pariz, 2005. Alain Badiou, Logiques des Mondes. L'Etre et événement 2, Seuil, Pariz, 2006.

120

JACQUES

RANCIÈRE

opisuje tzv. dominantnu ideologiju »demokratskog materijalizma« koja bi svojim kulturnim relativizmom određi­ vala uvjete percepcije svijeta. Čini se da je riječ demokracija ipak najmanje proble­ matična kada samo izaziva semantičku kakofoniju. Upora­ ba njezine višesmislenosti prije svega služi manipulaciji ili maskiranju političkih fenomena i procesa: od ideoloških mutacija intelektualaca do žudnje za čvrstim poretkom iza kojeg stoji poredak religije, novca ili moći. No, da stvari ne moraju biti uvijek složene dokazuje današnje hegemonijsko značenje te riječi, kojim uglavnom upravlja politološka i pravna znanost, a koje pak sve tri potonje temeljne »vri­ jednosti« može neskriveno pomiriti u parlamentarnoj »de­ mokraciji«. U tome smislu parlamentarni izbori nisu samo alfa demokracije, nego prije svega njezina omega, dovr­ šetak i ispunjenje. Svi oni koji su zainteresirani za politiku izvan tog okvira riskiraju da budu proglašeni neprijateljima demokracije. Ovisno, naravno, o glavnim obilježjima pri­ vrženosti demokraciji koja su odredili politolog, pravnik ili sociolog, a zapečatio političar po zanatu.

I. Pokušaj da se ideji demokracije vrati njezin izvorni i sub­ verzivni smisao mora dakle uzeti u obzir borbu koja se vodi za njezino značenje. Knjiga Mržnja demokracije u tome je smislu svojevrsna ratna karta koja ukazuje na položaje raz-

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

121

nih strana zainteresirane za prisvajanje ili prokazivanje de­ mokratskog stanja kao i na njihove uloge. U pitanju je prije svega francuski politički krajolik jedinstven po svojoj inte­ lektualnoj konjunkturi, ali ne i po samoj ideji politike koju ta konjuktura zagovara. Iako je francuski medijski prostor zasićen mnoštvom intelektualaca, od kojih su mnogi po­ stali svakodnevni profesionalni komentatori stvarajući do­ jam dinamične javne sfere, razlika između njihovih pozicija nema ili su minimalne. Rancière se naravno ne bavi svakim od njih pojedinačno kao što je to nekoliko godina ranije učinio njegov bivši kolega iz kolektiva Les révoltes logiques0 koji je pokretač tzv. rasprave o novim reakcionarima. Da­ niel Lindenberg 2002. napisao je knjižicu pod naslovom Poziv na red: istraga o novim reakcionarima prozivajući poimence vodeće francuske medijske intelektualce poput Alaina Finkelkrauta ili Marcela Gaucheta za propagandu povratka kultu korijena, autoritetu, poretku, obnovi starih vrijednosti i si. koja prijeti današnjoj demokraciji. Tri godi­ ne poslije, kada su svi već bili pomalo zasićeni raspravom, mnoštvom protuodgovora optuženih kojih nije malo, pa opet novim Lindenbergovim objašnjenjima, izdavačka ku­ ća »La Fabrique« izdaje Mržnju demokracije na čijim stra­ nicama nalazimo nekoliko istih prozvanih imena, premda se taj broj uvelike smanjio, ali s daleko snažnijom, prodor3

Rancière je sedamdesetih godina osnovao časopis Les révoltes logiques i kolektiv oko njega koji je bio angažiran oko radničkog pokreta, njegove povijesti i emancipacije. Dio tog ko­ lektiva činili su mnogi danas ugledni francuski intelektualci, medu kojima i Daniel Lin­ denberg. Godine 2003. izašla je Rancièreova knjiga sa sabranim člancima iz tog časopisa pod nazivom Les scènes du peuple (Horlieu, Lyon).

122

JACQUES

RANCIÈRE

nijom analizom koja ne cilja samo na prokazivanje intelektualne maskarade, nego sažimlje veliki dio Rancièreova rada na ideji politike do tada uglavnom pristupačnom i čit­ ljivom u filozofskim krugovima, a sada razumljivom svako­ me 4 . Knjiga je međutim dobila i na aktualnosti zbog velikih nemira u pariškim predgrađima kao i zbog francuskog od­ bijanja nacrta europskog ustava koje je za golemu većinu inteligencije i političkog establišmenta predstavljalo vrhun­ ski skandal i sramotu za Francusku pred ostatkom svijeta. Narodni neposluh i preuzimanje sudbine u svoje ruke upravo je ono što je tada predlagao autor redaka ove knjiga (koja je brzo postala popularna) pred upornim uvjeravanji­ ma eksperata svih vrsta da neuki narod prepušten sam sebi može otići samo u propast.

II. Izvorni smisao demokracije po Rancièreu se nalazi upravo u istraživanju odnosa znanja i politike. Istraživanje tog odnosa predstavlja istodobno početak njegovog teorijskog rada. Iako je već kao dvadesetšestogodišnji autor bio supotpisnik knjige Kako čitati Kapital (1966) zajedno s Althusserom, iskustvo svibanjske pobune 1968. odvojit će ga od velikog marksističkog učitelja koji nije bio sklon »po­ pulističkim« i »spontanim« revolucijama. U svojoj prvoj 4

Do te mjere da je Ségolène Royal na svojoj predizbornoj stranici »Desire d'avenir« (hrv. žudnja za budućnošću) citirala odlomke iz iste knjige zagovorajući njegovu ideju demok­ racije.

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

123

knjizi pod naslovom Althusserova pouka (1971) Ranciere iznosi svoj glavni problem s Učiteljem čija je teorija podra­ zumijevala političko izbavljenje znanošću o društvenom stanju tj. o mehanizmima dačenja, pri čemu bi podačeni epistemološkim rezom došli do pravog znanja o svojem sta­ nju i time pokrenuli revoluciju na znanstvenim osnovama. U jednom razgovoru Ranciere ovako opisuje tu pouku: »Oko 1968. počeo sam preispitivati tu ustrajnu znanstve­ nu pretpostavku. Htio sam se zato više baviti povijesnim odnosom između uspostave marksizma i oblika radničke emancipacije. Proveo sam dakle dobrih dvanaest godina radeći na arhivima radničkog mišljenja X I X . stoljeća poku­ šavajući pronaći neki oblik autentične radničke misli koju bih mogao suprotstaviti marksističkom mišljenju. I dok sam radio, shvatio sam da ne bismo trebali tako postaviti problem... Ono što je proleterima najviše nedostajalo nisu bile toliko spoznaje o mehanizmima izrabljivanja i domi­ nacije koliko neko mišljenje, vizija njih samih kao bića sposobnih da žive nešto drugo od usuda izrabljivanih i pot­ lačenih. Tako sam shvatio da je društveni pokret najprije intelektualni pokret« 5 . Jednu takvu viziju intelektualne radničke emancipacije Ranciere nudi u sljedeće dvije knjige: Noć proletera (1981) i Neukiučitelj: petpouka iz inte­ lektualne emancipacije (1987). One se na dva načina su­ protstavljaju prevladavajućem mišljenju odnosa politike i znanja, odnosno intelektualaca i naroda: najprije, prokazu5 Razgovor s J. Ranciereom, L'Humanite, 1. srpnja 1999.

124

JACQUES

RANCIÈRE

jući svaku znanost o narodu (koja pretendira odrediti nje­ govo pravo stanje dijeleći ga po klasama i determinirajući ga u njemu pripadajućim kulturama kako bi ga predstavila kao bolesno tijelo) i prokazujući čistoću znanja (njegove disciplinarne podjele, granice, pravila njegova prijenosa i si. koja ima ulogu lijeka za to bolesno tijelo). Ranciere si tako s jedne strane zadaje zadatak da radnički pokret istrgne iz uobičajene reprezentacija neuke i patničke rad­ ničke klase (koju je nekada ustoličio marksizam, a danas se rabi u raznovrsne svrhe) te ga prepusti vlastitim riječima, pokušajima njegova izlaska iz svijeta rada u svijet pisma i mišljenja. S druge strane, svaki ulazak u svijet znanja po njemu nipošto nije i ulazak u svijet znanosti. Univerzalnost znanja se više sastoji od vječitog tapkanja, tumaranja, od divljeg mišljenja djeteta koje pokušava naučiti materinji je­ zik, nego od uhodanih puteva znanstvene pedagogije i me­ todologije.

III. Preuređenjem tih odnosa, ukidanjem opreke neukosti i učenosti i društvene hijerarhije koju ta opreka uspostavlja, sve bi javne funkcije predstavljanja ili zagovaranja naroda u liku političara, znanstvenika ili intektualaca trebale biti su­ spendirane odnosno prepuštene slučaju i volji naroda. Nova uloga intelektualaca, kao što sugeriraju Foucault i Deleuze u svojem poznatom razgovoru iz 1972., nazire se

MRŽNJA

DEMOKRACIJE

125

u borbi protiv svih oblika i mreža moći koje pojedince »pretvaraju u svoje predmete i instrumente u području 'znanja', 'istine', 'svijesti' i 'diskursa'«6. Foucaultovom projektu borbe protiv »sistema moći koji blokira, zabranjuje i onemogućuje govor i znanje« 7 na­ roda koji prozirnije čitavo društvo pridružuje se i Rancière koji mu metodološki ostaje uvijek blizak. Godinu dana nakon pariškog »crvenog svibnja«, Foucault pri tome poziva potonjeg da se pridruži novoosnovanom eksperimentalnom Sveučilištu Vincennes (kasnije Paris-VIII) na kojemu će predavati čitava generacija filozofa koji su sve do danas snažno obilježili vrijeme (Deleuze, Lyotard, Badiou, J.-A. Miller itd.). U svojim sljedećim djelima {Filozof i njegovi si­ romasi, Na rubovima politike i osobito Neslaganje. Filozofija i politika) Rancière postavlja Platona kao filozofski kontrapunkt radničkoj i intelektualnoj emancipaciji. Dakle, kao prototip matrice mišljenja koje sve želi postaviti na svoje mjesto ne pozivajući se više toliko na transcendentnu moć koliko na moć spoznaje ispravnog i neispravnog, istinitog i neistinitog i si. Ideja demokracije nastaje, po Rancièreu, u samom zavrtnju, iščašenju te platonovske logike, a to je iščašenje

u

povijesnom

smislu

najviše

odjeknulo

u

događaju Francuske revolucije.

Usp. »Intelektualci i moć«, razgovor Michela Foucaulta i Gillesa Deleuza, L'Arche (br. 49, str. 3-10), Pariz, 1972. 7

Isto.

126

JACQUES

RANCIÈRE

IV. U Ranciereovu mišljenju demokracija nije samo jedan od političkih poredaka. Politike ima samo ako ima i demokra­ cije, a nje ima samo ako se logika jednakosti uplete u društvenu hijerarhiju i izazove preraspodjelu dodijeljenih mjesta i funkcija. Ona počinje s osporavanjem društvenih poredaka, pa i onih koji se diče svojim demokratizmom: »Demokratski događaji javili su se općenito u figuri ospo­ ravanja demokracije. Tradicija radničkog pokreta, masov­ nih štrajkova, čitava ona tradicija koja se bila odigrala 1968. ima tu vrlo neobičnu osobitost koju treba uzeti za ozbiljno: ima demokracije u osporavanju demokracije. Način demokratskog bivanja jest ono koje je zakrivljeno u odnosu na samo sebe. Tu zakrivljenost možemo poništiti na dva suprotstavljena načina: postojala je opreka između formalne i realne demokracije koja prvu svodi na pojavno stanje, na ne-istinu koju treba potisnuti kako bi postojala ona druga. Danas, obrnuto, postoji svođenje koje izjed

1

načuje demokraciju s pravnom državom, ljudskim pra­ vima, parlamentarnim režimom te, na kraju niza, s konsenzusom. Prava demokracija za mene je upravo ta borba demokracija, demokracija koja samu sebe osporava izlažući se vlastitoj granici. Zato je odsutnost osporavanja demokracije za nju užasna«, sažimlje Ranciere napetosti 8

svojstvene mišljenju demokracije . Ono što današnje doba J. Ranciere, »Poetika znanja«, objavljeno u časopisu La main de singe (br. 11/12), 1994.

MRŽNJA

DEMOKRACIJU

127

čini riihiKstičnim u političkom smislu jest usavršenje obliku i metoda brisanja te napetosti i osporavanja kako bi se izgradio perceptivni ujednačeni univerzum, svijet nepobit­ nih danosti koji bi unaprijed, prirodnim putem, podrazu­ mijevao vlastitu politiku odnosno ustrojstvo. Početak demokracije će zato značiti erupciju, odvajanje i demon­ straciju više svjetova u jednom svijetu, proboj onih koji nemaju udjela u postojećoj podjeli društva prisvajanjem je­ zika i osvajanjem javnosti, stvaranjem mjesta javnog očito­ vanja svoje pripadnosti tom jednome svijetu. Ukratko, demokracija u sebi nužno ima nešto vulkanske Da para­ fraziramo nadahnute posljednje rečenice Mržnje demokra­ cije, kao i demokracija, vulkani izazivaju strah, dakle, mržnju kod onih koji se boje podrhtavanja tla pod nogama. Kod onih koji ne žale za starim svijetom i njegovim vrijed­ nostima ispod užarene magme, oni izazivaju hrabrost, dak­ le, radost. Leonardo Kovačević

Biblioteka

Izdaje Naklada LJEVAK d.o.o. Direktor PETRA LJEVAK Urednik KRISTIJANVUJIČIĆ