Jacques Mercier - Povijest Vatikana

Jacques Mercier

Povijest Vatikana UVODNI TEKST »PAPE, APOSTOLSKA STOLICA I HRVATI« NAPISAO

Akademik Franjo Šanjek PREVELA

Vesna Pavković

B • A• R • B . A. T ZAGREB, 2001.

Sadržaj

9

Predgovor (Petar Strčić)

PAPE, APOSTOLSKA STOLICA I HRVATI (Franjo Šanjek) -

13

PRVI DIO

JEDINSTVENO OKRUŽENJE 1.

OSMI BREŽULJAK

2.

PETROVA MUČENIČKA SMRT U NERONOVU CIRKUSU

3.

GROB NA BREŽULJKU

63

4.

BAZILIKA NAD GROBOM

72

5.

VATIKANSKI GRAD

85

6.

NAJMANJA DRŽAVA NA SVIJETU

91

47 54

DRUGI DIO

DVADESET STOLJEĆA POVIJESTI 7.

PETAR I CAR (1. — 5. stoljeće)

103

1.

BARBARI! (5. stoljeće)

112

8.

U OPASNOSTI (518.-754.)

120

9.

»GESTA DEI PER FRANCOS« — D J E L A B O Ž J A POLUČENA PO FRANCIMA (754.-844.)

130

10. PROPAST JEDNOG SNA (844.-896.)

138

11. TEŠKA BITKA SREDNJOVJEKOVNOG PAPINSTVA (896.-1049.) 147 12. DUHOVNI PREPOROD PAPINSTVA (1049.-1124.)

156

14. DVA MAČA (1124.-1181.)

167

15. NA VRHUNCU (1181.-1216.)

177

16. KRAJ JEDNOG RAZDOBLJA (1216.-1271.)

188

17. PAPINSTVO U FRANCUSKOM ŽRVNJU (1271.-1377.)

194

18. RASKOLI I KONCILI (1377.-1447.)

204

19. RENESANSNI PAPE (1447.-1534.)

212

20. PROTUREFORMACIJA (1534.-1590.)

223

21. POČETAK MISIJSKOG APOSTOLATA (1590.-1700.)

232

22. RAZUM PROTIV VJERE (1700.-1775.)

241

23. VATIKAN U OLUJI (1775.-1814.)

247

24. SAŠIJ PA RAZAŠIJ (1814.-1870.)

258

25. ZATOČENIK VATIKANA (1870.-1922.)

269

26. PROCVAT (1922.-1963.)

275

27. NASPRAM MODERNOG SVIJETA (1963.-1976.)

284

TREĆI DIO

ORGANIZACIJA VATIKANA 28. PAPA 293 29. OPĆA UPRAVA CRKVE: KARDINALSKI ZBOR I RIMSKA KURIJA 301 30. SREDIŠNJA UPRAVA CRKVE: UPRAVNA TIJELA I SLUŽBE 317 31. VLAST I UPRAVA DRŽAVE VATIKANSKOG GRADA 327 ČETVRTI DIO

NEKI PROBLEMI DUHOVNOG I SVJETOVNOG 14. KRIZE IDENTITETA: HEREZE, RASKOLI I NOVI TERITORIJI 339 Sadržaj

7

34. FINANCIJE SVETE STOLICE

351

35. VATIKAN I NEKRŠĆANSKE RELIGIJE

355

36. SLAVNO DOBA VATIKANA: SVETE GODINE

362 367

Pogovor

PRILOZI I. II.

Kronološki slijed papa Pape u statistikama

371

III.

Imena papa

408

IV.

Diplomatski odnosi Svete Stolice

410

V.

Crkveni sabori i sinode Katoličke crkve

417

404

VI. Adrese važnijih vatikanskih ustanova

422

VII. Glosarij nekih pojmova crkvenog jezika VIII. Kazalo imena

428 435

Predgovor

Kad spomenemo Vatikan odmah, već u prvome trenu, u svijesti kršćana, ali i znatnoga dijela čovječanstva stiže asocijacija: dvomilenijsko središte i duhovnosti i svjetovnih poruka. Naime, bez obzira na to jesu li neki pripadnici ljudskoga roda »neznabošci«, »pogani«, »agnostici« ili »nešto« drugo, bez obzira na »civilizacijsku« ili »kulturnu« razinu, ili na boju kože, svako ljudsko biće ipak u svojoj nutrini, možda u svojoj duši, ako ne i u srcu ili u mozgu, u fizičkome dijelu tijela — osjeća onaj žalac usađen u praiskonu ljudskoga nastanka, koji ga bode da traži ono »nešto«, što ćemo nazvati Apsolutnim (i to bez navodnika). A to je upravo ono »nešto« što u stalnome ljudskom nemiru izaziva želju za isto tako stalnim pokušajima kretanja prema Beskonačnome. A to »nešto« uvijek je beskrajna dobrota, pravedan ocjenitelj djela i nedjela, kojega ljudi vjere nazivaju Bogom. U traženju smisla svega toga, što se u konačnosti sublimira u Bogu, potrebni su i oni koji će vjerno tumačiti i naviještati riječ Božju, pa u tom smislu ljudi najčešće i doživljavaju prostore u kojima obitavaju takve, u načelu, visoke moralne i etične ličnosti. U kršćanskome svijetu, pa i u znatnome dijelu čovječanstva, ljudi tako doživljavaju i jedan manji dio rimskoga gradskoga prostora, smještenog na vatikanskom brežuljku Vječnoga grada, ali i kao Sveta ili Apostolska Stolica. No, manje se taj prostor u većine čovječanstva, pa čak i u kršćana, doživljava kao svjetovna, i k tome još kao upravna zajednica; a Vatikan, odnosno Stolica, još je i sve to. U hrvatskoj povijesnoj literaturi imamo većih ili manjih objavljenih osvrta na tu znamenitu »gradsku« cjelinu u Rimu, ali ne i opsežnijih isto tako temeljitih monografija i sinteza. No zašto ima veći broj rasprava i drugih članaka znanstvene i stručne, a još više od opće publicističke vrijednosti, kao i arheografskih izdanja kojih sadržaji govore o stoljetnim odnosima Hrvata sa Svetom Stolicom, o (čak i bližim) vezama između pojedinih papa i istaknutijih pripadnika hrvatskoga naroda, ili pak hrvatskih država i vladara s pojedinim papama ili sa Svetom Stolicom u cjelini? U stranome svijetu postoji opsežna literatura. No sada u rukama imamo i mi, na hrvatskom jeziku — može se odmah istaknuti — u prijevodu jedno veoma solidno djelo. Prema odabiru akademika Franje Šanjeka, francuskoga studenta i doktoranta te povjesničara, prevedena je knjiga francuskog autora Jacquesa Merciera o povijesti Vatikana, odnosno o dvadesetstoljetnom životu Apostolske Stolice. Već sam akademikov odabir — a nije naodmet reći da je prof. dr. Franjo Šanjek i svećenik, i redovni profesor, i donedavni dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu — dodatno upućuje na profesorovo iscrpno poznavanje ove problematike, odnosno svojim odabirom među više sličnih, dobrih djela, upozorava nas da je riječ o iscrpnom i temeljitom radu francuskoga istraživača, o knjizi koja u pet velikih

cjelina sveobuhvatno govori o nastanku, razvoju i sadašnjosti Vatikana. A taj Vatikan svoje početke zahvaljuje — ni više ni manje — već Neronovim carskim vrtovima, pa i zloglasnomu području gdje su u glasovitim gladijatorskim igrama izgubile život tisuće ljudi, među njima i brojni kršćani. A ta je smrt bila i »prirodna« za to »slavno« doba antike, kad se ima u vidu surova nesnošljivost vladajućih struktura prema novoj religiji, te da je manje od dva desetljeća dijelila Kristovu smrt na Bliskome istoku (J. Mercier: petak, 7. travnja 30. godine) od registrirane prve pojave Isusovih sljedbenika u glavnome gradu golemoga afroazijskoga i europskog imperija. Tako je »prirodno« bilo i to da čak i Petar nađe surov kraj svojega zemaljskog života u carskome Cirkusu, a upravo je ovo masovno gubilište postalo prapočetak Vatikana. Jer »Gdje je Petar, tu je Crkva!«, ustvrdio je još sv. Ambrozije, odnosno usklikuje: »Gdje je Crkva, nije smrt, nego vječni život!«. Taj prvi Kristov nasljednik, prvi među apostolima, na istome mjestu ima na stotine nasljednika, pa tako i danas ima više nego životnoga mirotvorca, prvoga nakon niza stoljeća, koji je izabran iz redova klera izvan (snažnoga i do danas veoma utjecajnoga) talijanskoga crkvenog kruga. Mercier se izvrsno snalazi u zaista složenim problemima jedne tako značajne duhovne cjeline čiji život traje već dva tisućljeća, i to s organiziranim komponentama na svim kontinentima. Istodobno, najmanja je to država na svijetu, s vladarom koji je ujedno i duhovni pastir Crkve, u čijoj je ingerenciji Vatikanski Grad na prostoru od samo četrdeset hektara, ali i nekoliko patrijarhijskih bazilika, više svetišta, papinskih vila, zgrada administracije itd. i izvan Rima, dok mjesni dijelovi Crkve u raznim dijelovima svijeta raspolažu i s vlastitom imovinom. (Sveukupno ipak je vrijednost manja od imovine pojedinih — na prvi pogled marginalnih te manje poznatih i utjecajnih — sekti.) No zato je tu golemo umjetničko, kulturno i arhivsko blago, i to sačuvano ne samo u Rimu, u osnovnome dijelu krila Crkve. A sve su to pratili usponi i padovi, širenje Crkve i raskoli, reformacije i misijski entuzijazam, konzervativizam i otvaranje potrebama suvremenoga hoda čovječanstva, uobičajeno negativno djelovanje birokracije i okretanje stvarnim potrebama vjernika; tu su i složeni problemi duhovnoga i svjetovnog odnosa, npr. u 20. st. prema nacističkome i staljinističkome ideologijskome poganstvu te nasilju, nekršćanskim religijama, nehumanim ratnim i medicinskim opcijama itd. Svemu tome Jacques Mercier pridaje znatnu, prema potrebi i veliku pažnju, pa se u tome izdvaja u nizu sličnih stvaralačkih i izdavačkih pothvata. U zadnjoj cjelini daje opsežan dodatak s kronološkim popisom papa, pojmovnikom crkvenoga jezika i druge potrebne informativne odjeljke. Cijela je knjiga protkana i znanstvenim aparatom, s osloncem na vrela i probranu literaturu, a tu je još i kazalo. Jednom riječju, iz pera francuskoga istraživača nastala je veoma uspjela sinteza dvadesetstoljetnoga hoda duhovne i svjetovne snage, zasnovane na vjeri u život, i snage navještenja radosne riječi Božje. No, tu je i posve opipljiva, realna strana transcendentalnoga odnosa, vjere u »nemoguće«, u sve teže dokučivo praktičnome umu današnjega čovjeka okruženog čipovima, televizorima, računalima, internetom, a kojem je toliko potrebno duhovno ohrabrenje, obična lijepa ljudska riječ u ovome svijetu u kome se stalno na pijedestal stavlja utrka za materijalnim dobrima i zaborav onoga što u sebi sadrži plemenitost ljudske duše. Ohrabrenje pruža i prof. Franjo Šanjek u svojoj opsežnoj studiji koja uvodi u

Mercierovo izdanje na hrvatskome jeziku: Pape, Apostolska Stolica i Hrvati. I o tome ima, rekosmo, objavljenih tekstova, ali profesorov tekst zadnji je u tome nizu osobito uspjeli zgusnuti, gotovo leksikonski, ali i znanstveni prikaz (sa osamdesetak bilježaka). Lijep je to sadržaj koji zaokruženo govori o razdoblju u rasponu od prije tisuću četiristo godina pa do naših dana, od prvih susreta Slavena, potonjih Hrvata u njihovoj konačnoj domovini na istočnoj obali Jadrana, s jednom vjerom, neobičnom i za njih i za cijelo to »barbarsko« doba koje je netom zamijenilo »plemenitu« antiku. K tome i jedna više nego zanimljivost: upravo prvi trag o Slavenima, odnosno o kasnijim Hrvatima u njihovoj konačnoj domovini zabilježen je u papinskoj kancelariji 599. godine: govor je o došljacima u Istri, gdje je i danas najzapadniji dio hrvatskoga nacionalnoga korpusa. A samo desetak godina poslije, za cara Heraklija i pape Dalmatinca Ivana IV., već ima podataka i o prvim susretima jadranskih Slavena, tj. potonjih Hrvata, i s Apostolskom Stolicom, te dodire autor prati do našega vremena, kada Ivan Pavao II. godine 1994. i 1998., kao treći papa posjećuje Hrvatsku (ali prvi koji to nije učinio zbog »banalnih« meteoroloških uvjeta — dvojica papa samo su se zbog vremenske nepogode zadržali u Zadru i na zapadnoj obali Istre). Ne treba zaboraviti npr. ni odnos Ivana VIII. i Grgura VII. u 9. i u 11. stoljeću, kada zbog iznimnoga položaja Svete Stolice, koji je imala u tadašnjem europskom svijetu, dolazi i do prvoga faktičnoga međunarodnog priznanja hrvatske države.

Na zasebnome mjestu nikako ne smijemo zaboraviti ni ona dva krasna datuma iz 1248. i 1252. godine, kada Inocent IV. senjskomu biskupu i krčkim benediktincima ispod Omišlja dopušta »službeno obraćanje Bogu«, tj. liturgiju glagoljanjem, hrvatskim jezikom i pismom, a to postaje prvi trajniji kapitalni čin nakon što je Bog »smio čuti« riječi upućene sa Zemlje na hebrejskom, grčkom i latinskom jeziku i pismu. Divna je to potvrda prava jednoga naroda, od strane Svete Stolice, kad se zna s kakvim je intenzitetom za hrvatskim prostorom, etnosom i identitetom posezalo romanstvo, hungarstvo, germanstvo, velikosrpstvo itd. I, tako, dolazimo do nezaobilaznoga Poljaka, nasljednika nekadašnjeg ribara Šimuna, koji je kao apostol Petar preplovio pola ondašnjega svijeta (važnijega za njega i druge tadašnje kršćane). Ivan Pavao II. postaje putnik po Zemlji koji naviješta riječ Božju u suvremenom ozračju. Za posjeta Hrvatskoj sadašnji papa ističe da su Hrvati prvi Slaveni koji su stupili u kontakt s kršćanstvom i koji nakon dugih godina bolnoga iskustva s nasiljem s pravom žele mir, ali ne diktatorski, nego demokraciju »utemeljenu na moralnim vrijednostima urezanima u samu narav ljudskoga bića«. U tom smislu Ivan Pavao II. ističe upravo za nas, u Hrvatskoj (listopada 1998.): »Bit ćete mi svjedoci!«. Optimistički i opravdano očekujući da mu budemo i djelotvorni svjedoci. Knjiga Jacquesa Merciera i uvodna rasprava u tom djelu hrvatskoga znanstvenika Franje Šanjeka ulaze u red kapitalnih izdanja svjetske historiografije. Sadržaj je poticajan i drugim istraživačima, ali i studentima raznih

studijskih usmjerenja na više fakulteta humanističkih i kulturnih sadržaja, kao i svoj hrvatskoj intelektualnoj i široj javnosti, naravno, i onoj crkvenoj (što ne treba odviše isticati). Potrebno je to djelo uzeti u ruke i iz teksta provjerenih znalaca dvomilenijskoga života kršćanstva, a time i Svete Stolice te Vatikanskoga Grada, što bolje se upoznati s procesima, zbivanjima i ličnostima u Crkvi i oko nje, ali i s drugim pojavama u tome dugome vremenskom hodu. Akademik Petar Strčić

PAPE, APOSTOLSKA STOLICA I HRVATI

U ranosrednjovjekovnoj tradiciji sačuvalo se sjećanje na doseljenje Hrvata iz Bijele ili Velike Hrvatske u VI./VII. stoljeću, koji se u novoj domovini stapaju s romanskim, ilirsko–keltskim i gorštačkim vlaškim pučanstvom središnjih balkanskih područja. Na prostoru od istarske jadranske obale do rijeke Drine, koja voljom cara Teodozija Velikog (395.) dotad jedinstveni Rimski Imperij razgraničuje na Istočni i Zapadni, oblikujući civilizacijsku, kulturnu i religijsku među Rima i Carigrada, univerzalnog, katoličkog i nacionalnog, pravoslavnog kršćanstva, Hrvati se ustaljuju na području koje povezuje etničke, konfesionalne i društvene posebnosti na ovom susretištu naroda.1 Prvi susret Hrvata s papinstvom i Apostolskom Stolicom datira iz vremena cara Heraklija (610.-641.) i pontifikata pape Ivana IV. Dalmatinca (640.-642.). U diplomatičkim spisima, osobito u Registrima korespondencije papinske kancelarije, može ih se slijediti iz godine u godinu, čak iz dana u dan, kao što to dokazuje npr. dopisivanje pape Ivana VIII. s hrvatskim vladarom Branimirom — pet papinih pisama otposlanih između 7. i 10. lipnja 879. Odnosi rimskih prvosvećenika s Hrvatskom mnogostruki su i idu od upoznavanja u vrijeme pontifikata Grgura I. Velikog (590.-604.) i Ivana IV. Dalmatinca (640.642.) do međunarodnog priznavanja za pape Ivana VIII. (872.-882.) i Grgura VII. (1073.-1085.), od borbi za ravnopravnost hrvatskog jezika i glagoljskog pisma u liturgiji Rimske crkve za pontifikata Ivana VIII., Aleksandra II. (1061.-1073.) i Inocenta IV. (1243.-1254.) do rješavanja »gordijskog čvora« hrvatskog katolicizma u vezi s heterodoksnom Crkvom bosansko–humskih krstjana u razdoblju od Inocenta III. (1198.-1216.) do pape Pija II. (1458.-1464.). Od XIII. stoljeća Hrvati su nosioci europskih integracijskih procesa i kao takvi pobornici unionističkih i ekumenskih gibanja na tlu zapadne kršćanske ekumene. U doba ratova za »krst časni i sloboduzlatnu« protiv otomanskih osvajača hrvatski je narod siguran oslonac papinstva i antemurale christianitatis za srednju i zapadnu Europu.

Povijesni susret Hrvata s Apostolskom Stolicom i papinstvom Povijesni susret Hrvatske s papinstvom dovodi se u vezu s pontifikatom pape Ivana IV. Dalmatinca čije poslanstvo, predvođeno opatom Martinom, uspostavlja prve veze Apostolske Stolice s Hrvatima, koji su, nakon razornih barbarskih hordi Gota, Huna, Vandala, Avara i drugih u miru zaposjeli poluotok Istru, Dalmaciju, Ilirik i područja između Drave, Save i Dunava. Hrvatsko naseljavanje istarskog poluotoka bilo je poznato i papi Grguru I. 1

F. ŠANJEK, Geopolitischer und kirchenpolitischer Uberblick, u: Religion und Kirchen in Ost(Mittel)Europa: Tschechien, Kroatien, Polen, Beč (Schwabenverlag), 2001, str. 126.

Velikom, neumornom borcu protiv ropstva, rata i nasilja. Ovaj ugledni rimski patricij, koji se isticao oštroumljem, neposrednošću i skromnošću, uporno se zauzima za uspostavu mira među europskim narodima, koje će zbližiti kršćanska vjera i rimska uljudba. Spomenuti papa sa zanimanjem prati dolazak i naseljavanje Slavena i Hrvata na graničnom istarskom području te dalje uz istočnu jadransku obalu, o čemu u srpnju 600. godine Grgur I. piše Maksimu, prvaku Salonitanske crkve. Glavni grad rimske Dalmacije, Salona, u to vrijeme još nije porušen i najveći je grad na toj jadranskoj obali. Doduše, u pismu papa općenito spominje Slavene, ali događaji upućuju na Hrvate koji se sa sjevera, na putu iz Bijele ili Velike Hrvatske, tj. područja gornjeg toka rijeke Visle, oko današnjeg Krakowa, potkraj VI. i početkom VII. stoljeća pojavljuju u Istri. Papa Grgur I. »zbunjen je neposrednom opasnošću koja (romanskom stanovništvu uz istočnu jadransku obalu) prijeti od slavenskog naroda (i) zato što su ovi preko istarskog prijelaza već počeli ulaziti u Italiju.«2 Organiziranjem hrvatske države u dalmatinskom zaleđu i snošljivošću nužnom za suživot sa starosjedilačkim pučanstvom i romanskim gradovima na obali i na otocima izgradit će se mostovi suradnje, a time i raspršiti papina bojazan. Knjigom pastoralnih uputa papa Grgur I. Veliki utisnuo je trajan pečat u duhovnu i svjetovnu književnost hrvatskog srednjovjekovlja, dok su njegovi moralno–didaktički Dijalozi, pisani glagoljicom, svojevrstan i raširen molitvenik hrvatske legendarno–hagiografske proze.3 U nastojanju da iz Ilirika protjera Avare — izvještava tri stoljeća poslije car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet (t 959.) — basileus Heraklije (610.– 641.) zatražio je pomoć od Hrvata koji su nastavali Bijelu ili Veliku Hrvatsku. S Porfirogenetom, autorom zanimljive povijesno–diplomatske rasprave De administrando imperio (O upravljanju Carstvom) slaže se i anonimni grčki tekst poznat pod naslovom Čudesa sv. Dimitrija (VIII. st.), koji pobunu i oslobađanje zatočenih kršćana, avarskih talaca na tromeđi Drave, Save i Dunava, dovodi u vezu s hrvatskim napredovanjem od jadranskih žala prema obalama Drave i Dunava.4 Potkraj Heraklijeve vladavine na Petrovu stolicu u Rimu dolazi papa Ivan N. Dalmatinac, sin Venancija, skolastika iz Salone, s reputacijom teologa i političara, odlučan protivnik podjela unutar kršćanske ekumene i neustrašivi borac za mir. Iako relativno kratak — trajao je nešto manje od dvije godine, tj. od 26. XII. 640. do 12. X. 642. — pontifikat pape Ivana N. bogat je nastojanjima oko povezivanja mladih europskih naroda s rimskokrščanskim kulturnim naslijeđem. Kontroverzni Anastazije Bibliotekar (815.-878.), protupapa Benediktu III. (855.-858.) i prvi suradnik velikog pape Nikole I. (858.-867.), u rimskom zborniku Liber pontificalis uz ime Ivana N. upisat će da je »ovaj papa po narodnosti 2

F. ŠIŠIĆ, Priručnik izvora hrvatske histonje, Zagreb, 1914, str. 174; N. KLAIĆ, lzvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972, str. 1. O odnosima Hn,ata s Apostolskom Stolicom i papinstvom kroz povijest v. J. KOCIJANIĆ, Pape i hrvatski narod, Zagreb, 1927. (drugom zagrebačkom izdanju 1998. J. Kolarić pridodaje opširan tekst Pape i hrvatski narod 1927.-1998., str. 587699); I. MLIVONČIĆ, Pape i Hrvati, Zagreb, 1993; Vatikan i Dubrovnik (zbornik, uredio Puljić), Dubrovnik, 1994; F. ŠANJEK, Pape i Hrvati, u: B. PETRAČ—F. ŠANJEK Ivan Pavao i Hrvati, Zagreb, 1995, str. 215-231; Hrvatska/Sveta Stolica. Odnosi kroz stolječa (zbornik), Zagreb (Most/The Bridge), 1999. (dvojezično hrvatsko—talijansko izdanje 3 4

E. HERCIGONJA, Srednjovjekovna književnost, u: Povijest hrvatske književnosti 2, Zagreb, 1975, str. 288-289 i 392-393. F. DVORNIK, Les Slaves, Paris, 1970, str. 66; F. ŠANJEK, Pape i Hrvati, str. 218.

Dalmatinac (...) u svoje vrijeme (...) poslao opata Martina s mnogo novca po čitavoj Dalmaciji i Istri radi otkupa zarobljenika koje su pogani zarobili«.5 Vijest o papinskom poslanstvu u krajeve koje su nedugo prije toga zaposjeli Hrvati govori i o tome da se ono vratilo u Rim s kostima ilirskih svetaca Anastazija ili Staša (308.), Mavra, Venancija i drugih žrtava Dioklecijanova progona kršćana u Dalmaciji i Iliriku. Posmrtne ostatke mučenika iz svoje domovine spomenuti je papa dao pohraniti u oratoriju sagrađenom uz krstionicu lateranske bazilike u Rimu. Na velikom mozaiku uz Staša, Mavra i Venancija nalaze se još i likovi sv. Dujma, Antiohijana, Asterija, Gajana, Pavlinijana, Septimija i Telija.6 Razumljiv je interes pape Ivana IV. za rodnu Salonu i političke promjene koje su na tom prostoru uslijedile dolaskom Hrvata. Prvotni cilj papinskog poslanstva bio je otkup zarobljenih kršćana u Dalmaciji i Istri, a njezin neposredni rezultat — trijumfalni povratak s dijelom moći (posmrtnih ostataka) najuglednijih dalmatinskih kršćanskih mučenika za Dioklecijanovih progona — upućuje na miran suživot Hrvata, novih gospodara ovih područja, s preostalim romanskim stanovništvom zapadnog Ilirika. Porfirogenetova vijest da car Heraklije »posla i dovede iz Rima svećenike (i) načini od njih nadbiskupa, biskupa, prezbitere i đakone, pa pokrsti Hrvate« 7 dade se utvrditi djelovanjem Ivanovih nasljednika, koji se u VII. i VIII. stoljeću zauzimaju za pokrštenje Hrvata i obnovu crkvenog Ilirika, teško stradalog za seobe naroda u prethodnim stoljećima. Organizaciju Crkve u Hrvata valja promatrati u kontekstu odnosa Rim-Akvileja– Carigrad, tri jurisdikcijska izvorišta preko kojih Hrvati dolaze u doticaj s kršćanstvom i koja bitno utječu na oblikovanje srednjovjekovne crkvenosti između dalmatinskog (romanskog) episkopata i ninskog (hrvatskog) biskupa, kao i u odnosima između.Rima i Akvileje (Oglaja).8 U potvrdi zaključaka Drugog splitskog sabora (928.) papa Lav VI. ističe da splitskom nadbiskupu »in Croatorum terra«, tj. u zemlji Hrvata, pripadaju ista prava koja je nekoć u starini imala Salonitanska crkva.9 Romanska većina na poznatim splitskim saborima 925. i 928. inzistira na ukidanju ninske biskupije, jer da ova »u starini nije imala biskupa nego nadpopa s biskupskom jurisdikcijom«.10 Ninskom biskupu Grguru, koji sebe naziva i »biskupom Hrvata« (Episcopus Croatensis), predlaže se jedno od utrnutih dijecezanskih središta s hrvatskoga prostora: Skradin, Sisak ili Duvno.11 Institucija »Hrvatskog biskupa« (Episcopus Croatensis) ponovno se javlja sredinom XI. stoljeća kao »Episcopus Regni (Croatiae)«, a nepovratno nestaje nakon 5

L. DUCHESNE, Le Liber pontificalis, sv. I, Paris, 1886, str. 330: »Joannes, natione Dalmata, ex patre Venantio scholastico, sedit annum unum, menses novem, dies XVIII. Hic temporibus suis misit per omnem Dalmatiam seu Istriam multas pecunias per sanctissimum et fidelissimum Martinum abbatem propter redemtionem captivorum, qui depraedati erant a gentibus.« Slično piše i Amaury (t855): »Ipse Johannes cum thesauris ecclesiae multa millia hominum per Istriam et Dalmatiam a captivitate et servitute paganorum redemit, et ad ecclesiae unitatem eos reduxita (L. Duchesne, idem, n. 1). 6

7

6 F. RAČKI, Documenta historiae croaticae periodum antiquam illustrantia, sv. I, Zagreb, 1877, str. 277; F. ŠANJEK, Pape i Hrvati, str. 218. Likovi na mozaiku predstavljenih dalmatinskih mučenika označeni su poimence.

KONSTANTIN VII. PORFIROGENET, O upravljanju Carstvom,g1. XXX/, reprint izdanje, Zagreb, 1994, str. 85. Usp. F. DVORNIK, Les Slaves, str. 65-66; N. KLAIC, Izvori, str. 14; F. ŠANJEK, Počeci kršćanstva u Hrvata, Crkva u svijetu, XI (1976) 3, str. 201. 8 F. ŠANJEK, Crkva i krš čanstvo u Hrvata. Srednji vijek, Zagreb, 1993, str. 117-119. 9 Usp. J. STIPIŠIĆ — M. ŠAMŠALOVIĆ, Diplomatički zbomik Kragevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, sv. I, Zagreb, 1967, str. 39; N. KLAIĆ, Izvori, str. 36. 10 J. STIPIŠIĆ — M. ŠAMŠALOVIĆ, Diplomatički zbornik, I, 26, str. 37; N. KLAIĆ, Izvori, str. 36. 11 J. STIPIŠIĆ — M. ŠAMŠALOVIĆ, Diplomatički zbornik, I, 26 i 27, str. 37 i 39; N. KLAIĆ, Izvori, str. 36-37.

utemeljenja zagrebačke biskupije (1089.-1091.). Od »Hrvatskih biskupa«, osim Grgura Ninskog, poznati su još: Marko (1042.-1044.), Rajner (1060.-1066.), Anastazije (»aulae regis cancellarius«, 1069.), Grgur I. (1074.-1078., u dokumentu iz 1078. spominje se kao »biskup hrvatskoga kralja«), Petar (1086.) i Grgur II. (oko 1089.)12

Pape priznaju hrvatsku državu Diplomatski kontakti papinskog Rima s Hrvatima, vidjeli smo, uspostavljeni su još u VII. stoljeću za pontifikata Ivana IV. Dalmatinca. Za pape Agatona (678.-681.) »pokršteni Hrvati (...) nepokolebivom se vjerom zaklinju da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje i ondje ratovati, nego će radije živjeti u miru sa svima koji to htjednu.«13 Diplomatsko–politički odnosi Apostolske Stolice i Hrvata dolaze u krizu za vladanja kneza Domagoja. Ovaj, po Mlečanima »najgori hrvatski vladar«, nije, čini se, imao razumijevanja prema političkim protivnicima, jer je dao pogubiti jednog urotnika unatoč zadanoj riječi da to ne će učiniti, pa ga papa Ivan VIII. godine 875. podsjeća na vladarsku velikodušnost, savjetujući mu da svoje protivnike ne kažnjava smrću nego izgonom iz zemlje, kao što to priliči jednom kršćanskom vladaru.14 Nakon kratke Zdeslavove vladavine (878.-879.), kojega isti papa hvali i preporučuje mu sigurnost legata Apostolske Stolice na proputovanju za Bugarsku, na hrvatsku političku scenu dolazi knez Branimir (879.-892.). Ovaj se Ivanu VIII. obraća kao »dragi sin (koji) u svemu želi biti vjeran i poslušan sv. Petru«. Zauzvrat, papa mu 7. lipnja 879. nad cijelom Hrvatskom priznaje »zemaljsku vlast« (principatum terrenum!),15 što je u ondašnjojpolitičkoj terminologiji i praksi značilo da se Hrvatsku smatra neovisnom i suverenom državom, jer je takvom priznaje vrhovni crkveno–politički autoritet kršćanske Europe. Papa pozdravlja kneza Branimira kao »najdražeg sina«, što je uobičajeni izraz kurijalne kancelarijske prakse, a ovaj mu zauzvrat obećava »odanost svoju i cijelog svog naroda«. Prijateljski odnosi hrvatskog vladara i rimskog prvosvećenika upotpunjeni su tijekom godine 880. uzajamnom razmjenom poslanika. U doba društvenih, kulturnih i religioznih promjena na prostoru zapadne kršćanske ekumene hrvatski kralj Dmitar Zvonimir (1075.-1089.) podupire reformnu politiku pape Grgura VII. (1073.-1085.), moćnog saveznika u obnovi Hrvatskog Kraljevstva 12

12 O naslovu i ulozi biskupa Hrvata v. M. BARADA, Episcopus Croatensis, Croatia sacra, 2/1932, str. 161-215; F. ŠANJEK, Crkva i krIčanstvo u Hrvata, str. 125-129; F. ŠANJEK, Zagrebačka (nad)biskupija, u: Sveti trag. Devetsto godina umjetnosti zagrebačke nadbiskupije 1094.-1994., Zagreb, 1994, str. 31.

13

KONSTANTIN VII. PORFIROGENET, O upravljanju Carstvom, str. 85. Stjepan K. Sakač, ugledni hrvatski orijentalist, Porfirogenetov tekst dovodi u svezu s pontifikatom pape Agatona (678.-681.) i njegovim izvješćem caru Konstantinu IV. Pogonatu (680.) da »misionari s uspjehom djeluju među novoobraćenim Langobardima, Francima, Slavenima...«. Pod ovim posljednjim Sakač vidi Hrvate, jedini slavenski narod koji je u to vrijeme u neposrednom dodiru s kršćanstvom. Usp. S. K. SAKAČ, Ugovor pape Agatona i Hrvata proti navalnom ratu, Croatia sacra, 1/1931, str. 1-84; F. SANJEK, Počeci krščanstva u Hrvata, str. 204; F. ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 47.

14 15

F. ŠANJEK, Krščanstvo na brvatskom prostoru, str. 239. M. MATIJEVIĆ—SOKOL, Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII, Split, 1990, str. 50: »Nam in die ascensionis Domini (...) sursum manibus benediximus tibi et omni populo tuo omnique terretue, ut hic et in eternum corpore simul et anima saluatus et principatum terrenum, quem habes, prospere et securiter regere possis«. Usporedan hrvatski prijevod otisnut je na str. 51: »Blagoslovili smo tebe i sam tvoj narod kao i cijelu tvoju zemlju, da ovdje i u vječnosti možeš tijelom i dušom zdrav sretno i sigurno vladati zemljom koju imaš«.

koje se uz papino državnopravno priznanje afirmira i na međunarodnom planu. Zvonimirovo vladanje, utemeljeno na proklamiranim načelima prava i pravednosti, odlikuje se društvenom ravnotežom, relativnim gospodarskim prosperitetom i kulturnom izgradnjom cjelokupnoga hrvatskog teritorija. Iz teksta »Zvonimirove zavjernice« papi, u listopadu 1075., saznaje se da ga je, nakon izbora za kralja, opat Gebizon, izaslanik pape Grgura VII., »zastavom, mačem, žezlom i krunom u crkvi sv. Petra u Solinu uveo u upravu kraljevstava Hrvatske i Dalmacije«.16 Novookrunjeni hrvatski kralj, kojeg su narod i kler prije samog čina krunjenja jednoglasno aklamacijom izabrali za kralja, u znak zahvalnosti odlučno izjavljuje da će u »svemu čuvati vjernost prema Apostolskoj Stolici«. Valja podsjetiti da ceremonijal izbora i krunjenja kralja Zvonimira slijedi rimski protokol, kakav je bio na snazi u Carigradu. Papin izaslanik opat Gebizon okrunio je Zvonimira nakon što su ga narod i kler jednoglasno izabrali (aklamirali) za kralja Hrvatske i Dalmacije. Sličan postupak priželjkivao je na Božić godine 800. i Karlo Veliki, kad ga je papa Lav III. u bazilici sv. Petra u Rimu okrunio za cara. Karlov biograf Einhard (Eginhard) piše da je car bijesan napustio baziliku sv. Petra jer ceremonijal krunjenja nije slijedio rimski protokol, jer ga je papa okrunio prije aklamacije naroda. Na taj način papa je želio naglasiti da je car primio vlast od Boga posredovanjem Petrova nasljednika, dok je Karlo Veliki zastupao laičko poimanje vlasti, što je izričito naglašeno pri krunjenju i posveti bizantskih careva: činu krunjenja, koje obavlja patrijarh, prethodi narodni izbor (aklamacija). Ovaj naoko beznačajni nesporazum bio je početak stoljetnih sukoba izmedu carstva i papinstva na području zapadnoga kršćanstva. Zvonimirovo je krunjenje obavljeno u skladu s rimskim protokolom krunjenja i posvete bizantskih careva.17 Zvonimirova »prisega vjernosti« ili »zavjernica« odraz je crkvenih i društvenih prilika onoga doba. Hrvatski se suveren obvezao da će promicati pravednost i poštivati dostojanstvo ljudske osobe te će se odlučno suprotstavljati prodaji ljudi u bilo kojem obliku i primoravanju slobodnih na podređenost i ropstvo. Hrvatski se kralj odriče prava na »laičku investituru«, Crkvi on obećava pomoć u suzbijanju »simonije« i »nikolaitizma«, a kao uvjereni kršćanin sprječavat će sklapanje nezakonitih i razvrgavanje zakonitih brakova u vremenu kad su konkubinat i nezakonite veze muškaraca i žena bile svakodnevna pojava i kad se ženidba smatrala samo građanskom ustanovom, pa nazočnost i blagoslov svećenika nisu uvijek bili nužni za njezinu valjanost.

»Prisega vjernosti« i obveza plaćanja godišnjeg prinosa od dvjesto bizantskih zlatnika ne umanjuju ugled Zvonimira kao samostalnog vladara jedne suverene 16

17

J. STIPIŠIĆ — M. ŠAMŠALOVIĆ, Dtplomatički zbomik, I, 109, str. 139-140; N. KLAIĆ, Izvori, str. 68; Kralj Zvonimir. Dokumenti i spomenici, Zagreb, 1990, str. 17-18; F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, str. 137. Usp. F. ŠANJEK, Zvonimirova zavjernica u svjetlu crkveno—političkih odrednica grgurovske reforme, u: Zvonimir kralj hrvatski (zbornik), Zagreb, 1997, str. 27-35. EGINHARD (EINCHARD), Vita Karoli Magni Imperatoris 28, Paris, 1994, str. 80 (s usporednim francuskim prijevodom, str. 81). Usp. F. ŠANJEK, Crkva i krIćanstvo, u: Hrvatska i Europa: kultura, znanost, umjetnost, sv. I, Zagreb (HAZU), 1997, str. 232, bilj. 43.

države. Nije riječ o podlaganju hrvatskog vladara i njegove zemlje papinom svjetovnom vrhovništvu i izvršavanju uobičajenih vazalnih obveza, kao što su isticali neki hrvatski povjesničari (M. Kostrenčić), nego samo o priznanju duhovnog autoriteta Rimske crkve i Petrovih nasljednika nad kršćanskim svijetom. Uzajamni interes hrvatskog kralja i pape reformatora nalazi potvrdu u povijesnim vrelima. Papa Grgur VII., naime, pismom od 4. listopada 1079. podsjeća istarskog grofa Vezelina, podanika Svetog Rimskog Carstva, da je »Apostolska Stolica dala kraljevsku krunu hrvatsko—dalmatinskom kralju« Dmitru Zvonimiru te će svaki neprijateljski pokušaj protiv njega »smatrati napadom protiv iste Apostolske Stolice.« Stoga papa Hildebrand prijeti i naređuje Vezelinu da se ne bi usudio »na već spomenutog kralja dići oružje, imajući na umu da, što god poduzme protiv njega, istodobno to isto čini i protiv Apostolske Stolice«. Dmitar Zvonimir, doduše, plaća dvjesto bizantskih zlatnika kao tributum ili pensio, kao što to čine Vilim Osvajač ili danski kralj Swein Estridson, obvezuje se na consilium (povjerljivost), zaklinje adjidelitatem sacramento (vjernost), ali ni u kojem slučaju na auxilium et tutionem (pomoć i zaštitu) odnosno servitium sancti Petri — što čine vojvode Spoleta i Beneventa koji su lenski podanici Papinske Države — niti svoje kraljevstvo (dominium!) stavlja in ius et proprietatem sancti Petri — pod vlast i u posjed svetog Petra.18 Pod vodstvom Gerarda, legata pape Grgura VII., nacionalni sabor dalmatinskih i hrvatskih biskupa 1074./1075. rehabilitira glagoljaštvo i poduzima korjenitu obnovu klera i crkvenih struktura, a splitski nadbiskup Lovro, Zvonimirov »duhovni otac« i savjetnik, godine 1075. posvećuje Formina, biskupa oživljene dijeceze u Ninu, gradu u kojem je nekoć stolovao »hrvatski biskup« Grgur Ninski (oko 900.929.).19

Pape, glagoljaštvo i ćirilometodska baština u Hrvata Kršćanstvo Slavena, podijeljeno u dvije kulturne zone, oblikovane pod utjecajem dvaju različitih crkvenih obreda, ali i dviju crkvenih jurisdikcija, izražava dvije specifične orijentacije ranosrednjovjekovne europske civilizacije. Područja Hrvata, Slovenaca, Moravljana, Čeha, Slovaka, Poljaka i Polapskih Slavena pripadaju jurisdikciji Rima i kulturno–civilizacijskom utjecaju Zapada, a Bugari, Crnogorci, Makedonci, Rusi, Bjelorusi, Srbi i Ukrajinci dio su istočne (pravoslavne) kršćanske ekumene, one u zajedništvu s ekumenskim patrijarhom u Carigradu. Neovisno o nekim duboko uvriježenim razlikama, nastalima pod utjecajem klera istočnog i zapadnog obreda točnije, pod utjecajem punog jedinstva Crkve prije »istočnog raskola« (1054.), obje zone zadržavaju dosta sličnosti i paralelizama, 18

Usp. F. ŠANJEK, Zvonimirova zavjernica, str. 30-33; F. ŠANJEK, Grgurovska obnova u Zvonimirovoj Hrvatskoj, u: Deveuto godina Bašćanske ploče (1100.-2000.), Baška, 2000, str. 84.

19

Papinska pisma i interventi u drugoj polovici stoljeća odraz su nastojanja Rimske kurije da se u Hrvatskom Kraljevstvu ostvare temeljne odrednice opće crkvene obnove. Odmah nakon završetka rimske sinode 1074. papa Grgur VII. šalje u Hrvatsku svojeg osobnog zastupnika Girarda da na nacionalnom saboru dalmatinskih i hrvatskih biskupa u Splitu 1074./1075. utvrdi smjernice obnove. Na saboru su rehabilitirani crkvenoslavenska liturgija i popovi glagoljaši, koju je pokrajinska sinoda petnaestak godina prije (1060.) osudila, a papa Nikola II. zabranio (1061.). Usp. F. ŠANJEK, Zvonimirova zavjernica, str. 27-35; F. ŠANJEK, Grgurovska obnova, str. 86.

jer ih povezuju ne samo istovjetne kršćanske vjeroispovijesti nego i zajednička slavenska podloga, sustav narodnog vjerovanja koji se sačuvao u slavenskih naroda i također oblikovao njihovu viziju svijeta, nadnaravnog, čovjeka i društva. Glagoljica, koju anonimni pisac Čirilova žitja smatra »darom većim i dostojnijim negoli je sve zlato, srebro, drago kamenje i prolazno bogatstvo«,20 povijesno je zajamčena u Bugarskoj, Makedoniji, Moravskoj, ali je opsegom upotrebe i vremenskim trajanjem od tisuću godina ostavila najdublji trag na hrvatskome nacionalnom prostoru. Glagoljsko pismo nailazi na svestranu uporabu ponajprije u Istri, Hrvatskom primorju, sjevernoj i srednjoj Dalmaciji, ali je isto tako prisutno i u Lici i Krbavi, južnoj Dalmaciji i Hercegovini, u južnim predjelima zagrebačke dijeceze i na prostoru današnje banjalučke biskupije.21 Hrvati su jedini narod na prostoru zapadne kršćanske ekumene s tisućljetnom liturgijskom tradicijom na narodnom jeziku, prvobitno na crkvenoslavenskom, a zatim na živom hrvatskom jeziku, što je doista izvorna, jedinstvena pojava. Od vremena samostalne narodne države pa sve do sredine stoljeća glagoljica se u Hrvatskoj upotrebljava kao pismo kojim su se prepisivali biblijski kodeksi, bogoštovni tekstovi, djela nabožne i svjetovne književnosti najširega spektra, župne matice, kronike, knjige samostanskih računa, notarski spisi, a upotrebljuje se i u svagdanjem životu. Papa Nikola I., koji je 867. pozvao u Rim slavenske apostole Konstantina (Ćirila) i Metoda, vjerojatno nije o njima znao ništa pouzdano. Njegov nasljednik, papa Hadrijan II. (867.-872.), dočekao ih je s dužnim poštovanjem, jer su sa sobom donijeli posmrtne ostatke na Krim prognanog pape Klementa Rimskog (t99.). Papa Hadrijan II. ne samo da je odobrio glagoljicu kao liturgijsko pismo nego je odredio da se slavenske bogoslužne knjige za vrijeme ponoćke izlože na glavnom oltaru u rimskoj crkvi sv. Marije od Jaslica i zaželio da Konstantin i Metod s učenicima treću božićnu misu pjevaju u bazilici sv. Petra na slavenskom jeziku. Papa Hadrijan II. (867.-872.) i njegov nasljednik Ivan VIII. (872.-882.) s dužnom pažnjom primaju slavenske apostole. Zbog propusta Rima da Bugarima pošalje biskupe, ovi su se okrenuli Carigradu, drugom Rimu, iako su jurisdikcijski posredovanjem ohridskog metropolita potpadali pod prvi Rim. Pape u Konstantinu– Ćirilu i Metodu vide svoje sumišljenike i suradnike preko kojih će nastojati osigurati prostor koji su naselili Slaveni i pokušati vezati ih uz Zapad. Obnova srijemske biskupije s Metodom na čelu u očima rimskog prvosvećenika zamišljena je kao konačno rješenje crkvenog ustrojstva Panonije i Ilirika. Kad je Metod imenovan legatom Apostolske Stolice za slavenske narode, sigurno se njegov crkvenoupravni i duhovni autoritet mogao osjetiti i u Branimirovoj Hrvatskoj, jer su se već tada Hrvati susreli s Ćirilovim i Metodovim knjigama i sa slavenskim pismom, te su počeli izgrađivati pisanu kulturu (ne samo) na latinskom jeziku i pismu (nego i) na hrvatskom (slavenskom) jeziku i pismu.22 U lipnju 880. papa Ivan VIII., odobravajući »slavensko pismo, koje je pronašao filozof Konstantin (Ćiril), a kojim se dostojno slavi Boga«, proročki ističe da »zacijelo nije protivno zdravoj vjeri i nauci ako se pjevaju mise ili čita sveto evanđelje ili božanska čitanja Novoga i Staroga saveza, dobro prevedena i protumačena, ili 20 21

Vita Constantini, XIII, 18; usp. F. ŠANJEK, Pape i Hrvati, str. 221.

Usp. B. FUČIĆ, Kultumo—povijesni vidovi glagoljske epigrafike, Croatica christiana periodica, VII (1983) 12, str. 135-189 Usp. J. BRATULIĆ, Leksikon hrvatske glagoljice, Zagreb, 1995, s posebnim osvrtom na glagoljicu u »duhovnosti i kulturi hrvatskoga naroda«, str. 5-30. 22

ako se pjeva čitava `služba časova' na tom istom slavenskom jeziku. Onaj, naime, koji je stvorio tri glavna jezika — hebrejski, grčki i latinski — stvorio je i sve ostale jezike na svoju hvalu i slavu«. 23 Ni pismo pape Stjepana V. (885.-891.), kojim se zabranjuje slavensko bogoslužje, nije moglo zaustaviti povijesna kretanja u Hrvatskoj, gdje su glagoljica i bogoslužje na narodnom jeziku uhvatili duboke korijene, koji se nisu dali iskorijeniti ni kasnijim zabranama. Uoči Prvoga splitskog sabora (925.) papa Ivan X. (914.-928.) obraća se »ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata, i Mihovilu, izvrsnom vojvodi Humljana (...) i čitavom narodu koji obitava Slavoniju i Dalmaciju«, za koje vrhovni svećenik ne sumnja da pripadaju »prvencima Apostolske i Opće Crkve«, potičući ih da »svoju najmlađu djecu od malih nogu daju na nauke«, podrazumijevajući da to budu latinski studiji, jer »koji bi se izabrani sin svete Rimske crkve, kao što ste vi, radovao prikazivati Bogu (misnu) žrtvu na barbarskom ili slavenskom jeziku«.24 Pod predsjedanjem Teuza, legata pape Nikole II. splitski sabor godine 1060. »pod prijetnjom izopćenja (zabranjuje) da se Slaveni (tj. hrvatski glagoljaši) promaknu u svete redove ako nisu naučili latinski« 25 kako se razabire iz pisma kojim papa Aleksandar II. godine 1063. potvrđuje zaključke navedenoga sabora. Nigdje se izričito ne zabranjuje ni slavensko bogoslužje ni kleričko ređenje glagoljaša sa znanjem latinskog. Protupapa Honorije II. (1061.-1064.) istodobno dopušta slavensko bogoslužje te se ono bez zapreka širi među njegovim pristašama uz hrvatsku obalu.26 Pristaša reformnih ideja pape Grgura VII (1073.1085.), hrvatski kralj Dmitar Zvonimir (1075.– 1089.) spretnom je politikom uspio dobiti Dalmatinsku Marku, Istru do Labina, Hrvatsko primorje i kvarnerske otoke, a»uz neznatne materijalne žrtve dobiva od pape krunu i priznat je vladarom i u Dalmaciji«.27 Da se Hrvatska sačuvala u svojim povijesnim granicama, a i Hrvati kao politički narod, nemale zasluge ima Katolička crkva, osobito pape koji stoljećima na Hrvatsku i na Hrvate gledaju kao na zaseban politički subjekt. Pripomogla je nedvojbeno i glagoljica s bogoslužjem na narodnom jeziku, po čemu se Hrvatska i Hrvati razlikuju od drugih političkih entiteta i naroda na području zapadne kršćanske ekumene. Godine 1248., na molbu senjskog biskupa Filipa, »imajući na umu da je jezik podređen stvari a ne stvar jeziku«, papa Inocent IV. potvrđuje uporabu glagoljice i narodnog jezika u bogoslužju, » ali samo u onim krajevima u kojima se već upotrebljavaju«. Iz papina odgovora senjskom biskupu proizlazi da »u Slavoniji (tj. u Hrvatskoj) postoji osobito pismo za koje svećenstvo dotične zemlje tvrdi da ga ima još od bl. Jeronima«.28 Slično je dopuštenje 1252. dano omišaljskim benediktincima na 23

IVAN VIII, Industriae tuae, u prijevodu A. Fazinića, v. F. ŠANJEK, Pape, slavenski apostoli i arilometodska baština u Hrvata, Bogoslovska smotra, LI (1981) 1, str. 16 24 J. STIPIŠIĆ – M. ŠAMŠALOVIĆ, Diplomatičkt zbornik, I, 24, str. 34: »Vnde hortamur uos (...) ut uestros tenerrimos pueros a cunabulis in studio litterarum deo offeratis.« Usp. N. KLAIĆ, Izvori, str. 32; F. ŠANJEK, Povijesni razvoj visokoga školstva u Hrvatskoj s posebnim osvrtom na 1874. godinu, u: zborniku Matija Mesić, prvi rektor Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb – Slavonski Brod, 1997, str. 131. 25 J. STIPIŠIĆ – M. ŠAMŠALOVIĆ, Diplomatički zbornik, I, 67, str. 96: »Item. Sclavos, nisi Latinas litteras didicerint, ad sacros ordines promoveri (...) omni modo prohibemus«. Usp. N. KLAIĆ, Izvori, str. 59. 26 27

Usp. N. KLAIĆ, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971, str. 368-375; F. ŠANJEK, Zvonimirova zavjernica, str. 34

»Zvonimirova zavjernicau papi Grguru VII. »jedan je od najljepših tekstova našega srednjovjekovnog latiniteta, a Bašćanska ploča, napisana glagoljicom i hrvatskim jezikom, stoji na početku hrvatske književnosti kao dragi i ugaoni kamene (J. Bratulić). Zanimljive misli o glagoljici i Bašćanskoj ploči daje akademik Lujo Margetić (Bašćanska ploča, Rijeka, 2000) 28 T. SMIČIKLAS, Diplomaticki zbornik, sv. IV, Zagreb 1906, str. 343; N. KLAIĆ, Izvori, str. 147; F. ŠANJEK, Ćirilometodska baština, str. 127; M. BOGOVIĆ, Put glagoljice od redovnika preko seoskih svećenika do biskupskoga dvora. U povodu 750–e obljetnice pisma pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu (1248.), Croatica christiana periodica, XXII (1998) 41, str. 62: »Episcopo Sceniensi. Porrecta nobis tua petitio continebat quod in Sclavonia est littera specialis, quam illius

Krku za redovnike–svećenike »Slavene koji ne mogu učiti latinski«.29 Juraj iz Slavonije, sedamdesetih godina XIV. stoljeća student Sorbone, a zatim profesor Pariškog sveučilišta, zapisat će oko 1390. da je »hrvatski biskup bio prvi koji je, poznajući oba jezika, latinski i hrvatski, misnu žrtvu slavio čas na jednom, čas na drugom jeziku«. Učeni Hrvat navodi da se glagoljicom, koju naziva »hrvatskim alfabetom« (alphabetum chrawaticum), podjednako služi kler u Istri, za koju tvrdi da je »dio hrvatske domovine«, kao i kler ostalih hrvatskih krajeva preciznije, biskupija Krbave, Knina, Krka, Splita, Trogira, Šibenika, Zadra, Nina, Raba, Osora i Senja.30 Stav pape Inocenta IV. u vezi s crkvenoslavenskom liturgijom u Hrvata potaknut će razvoj glagoljskog pisma i književnosti. Od tog se vremena glagoljica slobodno širi, prepisuju se i sastavljaju važni liturgijski i neliturgijski tekstovi, glagoljsko se pismo upotrebljava i u profanim poslovima (pravni tekstovi, notarski spisi, oporuke itd.). Hrvatski glagoljaši ne zaboravljaju zasluge papa u vezi s glagoljicom, pa ih redovito spominju pri datiranju: »V to vrime biše otac vrhovni gospodin papa Inocencij (IV)«, »V vrime svetago oca pape Aleksandra (IV)«, »kada umri blaženi muž papa Martin (V)«31 itd. Nikola Modruški (t1480.), prijatelj nekoliko papa (Kalist III., Pio II., Pavao II., Siksto IV.) i poslanik Svete Stolice u Bosni i u Ugarskoj, slovio je kao odlučan branitelj glagoljice, koju je »po Hrvatih i Dalmaciji (...) od svetoga Jeronima narejene sveta mati Rimska crikva vele časno prijela«. 32 I već spominjani Juraj iz Slavonije (1416.), prepisujući Jeronimovo pismo Sofoniju, uz izjavu velikoga crkvenog pisca da je »na naš (tj. latinski) jezik svojedobno preveo gotovo sve Psalme«, hrvatski je glagoljaš na margini pojasnio: »Ovdje se radi o prijevodu Psaltira na slavonski (tj. hrvatski) jezik«.33 Na Tridentskom saboru (1545.-1563.) glagoljicu i glagoljaše odlučno brani krčki biskup dominikanac Albert Dujam Gliričić (1550.-1564.).34 Za protestantske krize hrvatski glagoljaši objavljuju knjige na svim trima pismima — latinici, glagoljici i bosančici — za svećeničku subraću na prostoru od Istre do Carigrada, ne opterećujući se odveć idejnim i vjerskim razlikama između protestantizma i katoličanstva. Matija Vlačić Ilirik (1520.– 1575.), najugledniji hrvatski protestantski pisac i inicijator poznatih Magdeburških centurija, u papi otkriva »negativnog čimbenika koji je kroz povijest ometao kršćanstvo da se terre clerici se habere a beato Jeronimo asserentes, eam observant in divinis officiis celebrandis. Unde ut illis efficiaris conformis, et in terre consuetudinem in qua consistis episcopus immiteris, celebrandi divina secundum dictam litteram a nobis supplicitar licentiam postulasti. Nos igitur, attendentes quod sermo rei et non est res sermoni subiecta, licentiam tibi in illis dumtaxat partibus ubi de consuetudine observantur premissa, dummodo sententia ex ipsius varietate littere non ledatur, auctoritate presentium conce- dimus postulatum (...) Datum Lugduni, iiij. kalendis aprilis (tj. 29. ožujka), (pontificatus nostri) anno Ve. 29 M. BOGOVIĆ, Putglago jice, str. 60 (prema Diplomatic`kom zborniku, IV, 479). 30

F. ŠANJEK—J. TANDARIĆ, Juraj iz Slavonije (oko 1355/60. do 1416.), profesor Sorbonne i pisac, kanonik i penitencijar stolne crkve u Toursu, Croatica christiana periodica, VIII (1984) 13, str. 1-23 (7); F. ŠANJEK, Krščanstvo na hrvatskom prostoru, str. 270-275. 31 F. ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 88 32

F. ŠANJEK, Ibidem.

33

ŠANJEK — J. TANDARIĆ, Juraj iz Slavontie, str. 7 Usp. S. KRASIĆ — F. SATTA, Albert Dujam GliričiĹ, hrvatski teolog na Tridentskom saboru, Zbornik nadbiskupa— metropolite dr. F. Franića, Split, 1987, str. 388-394 i 405; S. KRASIĆ, Papinski dekreti iz 1622. i 1623. o osnivanju katedri za hrvatskijezik na europskim visokim školama i sveučilištima, Povijesni prilozi, 16/1997, str. 75.

34

razvije kao snažna Isusova poruka svijetu« (J. Bratulić). Vlačić će Katalogom svjedoka istine i Centurijama potaknuti ne protestantske, nego katoličke povjesničare na kritičko istraživanje crkvene povijesti.35 Papa Urban VIII. (1623.-1644.) potaknut će isusovca Bartola Kašića da priredi hrvatsku redakciju Rituala rimskog (1640.), »objedinjujući bogoslužnirri jezikom raspršeno i razjedinjeno tijelo nacije« (J. Bratulić). Spomenuti papa financira i tiskanje glagoljskog Misala (1631.) te je o svojem trošku dao dopremiti u Rim veći broj glagoljskih rukopisnih brevijara, misala i lekcionara. Rimsko duhovno ozračje potaknut će Jurja Križanića (1618.– 1683.) da razmišlja o Moskvi kao duhovnom središtu koje će zajedno s Rimom slavenske katoličke narode obraniti od Germana i Turaka. Inicijativom pape Klementa XI. (1700.-1721.), podrijetlom iz Albanije, koji je trogirskog dominikanca i zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića 1702. proglasio blaženim, tiskani su glagoljski Misal (1706.) i prvi svesci za hrvatsku crkvenu i svjetovnu povijest prevažnog djela Illyricum sacrum talijanskog isusovca Danijela Farlatija i suradnika. Preporod hrvatskog glagoljaštva na prijelomu XIX. i XX. stoljeća ima dva velika pokrovitelja, papu Lava XIII. i bosansko–srijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera. U Rimu godine 1905., u redakciji Dragutina Parčića, posljednji je put tiskan hrvatski glagoljski misal, koji iz liturgijske uporabe 1927. istiskuje latinicom transkribirani Vajsov misal. Ovo izdanje glagoljskog misala odobrio je papa Pio X., koji je bio rodom iz Venecije i nesklon glagoljici. Položaj hrvatskoga glagoljaštva na razmeđu istočne i zapadne kršćanske ekumene jedan je od najizrazitijih aspekata ćirilometodske baštine, u kojemu i hrvatska glagoljaška književnost označuje prostor civilizacijskog i kulturnog susreta između Rima i Carigrada u službi europskog književnog i vjerskog jedinstva. Vitalnost ćirilometodske tradicije hrvatsko glagoljaštvo prenosi kroz stoljeća sve do modernih vremena, a narodni jezik u bogoslužju Zapadne crkve, dar koji su Hrvati oduvijek uživali, možda je baš njihovom zaslugom s Drugim vatikanskim saborom postao opće dobro cijele katoličke ekumene.

Pape i heterodoksna gibanja u Hrvatskoj Nakon izjalovljenih milenarističkih iščekivanja tijekom XI. i XII. stoljeća na području zapadne kršćanske ekumene pojavljuje se razdoblje obnove. U novonastalim gradovima s kolektivnom samoupravom do izražaja dolazi novi tip čovjeka koji na budućnost gleda neovisno o feudalnim strukturama, ali u sredini s naglašenim individualizmom i težnjom za uspjehom pod svaku cijenu sve je više i onih koji se u takvom društvu ne snalaze, kao što je slučaj sa sezonskim radnicima i nemalim brojem skitnica, koji slijede zov brojnih propovjednika »religije bez Idera i kleričke dominacije«. Albigenzi, katari, patareni i ostali zagovornici dualističkog svjetonazora svojim pesimizmom ugrožavaju temelje ondašnjega društva. Njima se zajedničkim silama suprotstavljaju Crkva i Država. 35

Rijetki protestantski povjesničari slijede Vlačićeve povijesne koncepcije, ali ih zato prihvaćaju ugledni katolički povjesničari poput Baronia, Medine, Sandersa i dr. Usp. F. ŠANJEK, Matija Vlačič Ilirik (1520.-1575.) kao povjesničar, Dani Hvarskog kazališta, Split, 1992, str. 108.

U XII. stoljeću krivovjerci dualističkog usmjerenja djeluju i u Hrvatskoj. Njihova se zajednica isprva naziva »Crkvom dalmatinskom« (1167.), zatim »Slavonskom crkvom« (poslije 1210.) i, konačno, od sredine XIII. stoljeća, »Crkvom bosanskom«. Spomenute krivovjerce dualističkog svjetonazora osuđuje splitska sinoda godine 1185. U potvrdi sinodalnih zaključaka papa Urban III. (1185.-1187.) preporučuje hrvatskim biskupima da »ne dopuste osnivanje svjetovnjačkih zajednica koje se nazivaju bratstvima«.36 Prve vijesti o heterodoksnom kršćanstvu u Bosni stižu u Rim iz Duklje na prijelomu XII. i XIII. stoljeća, na temelju kojih 11. listopada 1200. papa Inocent III. piše hrvatsko–ugarskom kralju Emeriku da je njegov vazal bosanski ban Kulin »dao sigurno utočište i zaštitu ne malom broju patarena, koje je splitski nadbiskup Bernard protjerao iz Splita i Trogira«. Štoviše, »plemeniti muž Kulin, ban bosanski, poštuje ove krivovjerce više od samih katolika, nazivajući ih naprosto kršćanima«.37 U pismu upućenu splitskom nadbiskupu Bernardu, isti papa 21. studenoga 1202. ističe da »u zemlji bana Kulina ima mnogo ljudi koji su ozbiljno osumnjičeni i jako ozloglašeni (pristalice) osuđenog katarskog krivovjerja«. Ban Kulin, koji sebe ne smatra pozvanim baviti se teološkom problematikom, moli papu da u Bosnu pošalje kompetentne ljude koji će njega i podanike mu podučiti u spornim pitanjima. Ivan de Casamare, izaslanik pape Inocenta III., stiže u Bosnu zimi godine 1202./1203. i na crkveno–državnom saboru održanom 8. travnja 1203. na Bilinom polju uz rijeku Bosnu (današnja Zenica), u prisutnosti bana, vlastele, predstavnika klera i mnogobrojnog naroda, uspijeva privoljeti »prvake onih ljudi koji se u Bosni na poseban način nazivaju povlasticom kršćanskog imena (da) u ime svih koji pripadaju njihovu bratstvu, a bili su ozloglašeni kao raskolnici i oklevetani kao pristalice manihejske sljedbe, unaprijed se odriču krivovjerja i raskola te će ubuduće djelovati u zajedništvu s Rimskom crkvom, poštujući njezin nauk i običaje«.38 Bilinopoljska abjuracija bosanskih krstjana poslužit će papi Inocentu III. kao model za statutarnu potvrdu južnofrancuskih siromašnih katolika (1207.) i talijanskih humihjata (1208.). Bosansko–humski krstjani slijede primjer kršćanskih zajednica iz prvih stoljeća Crkve i odlučno se protive etatističkoj politici ugarskog dvora koji se unutrašnjim religioznim previranjima u Bosni koristi da bi uz pomoć križara slomio njezine težnje za samostalnošću. Papa Grgur koji je po svojem legatu Jakovu de Pecoraria 1233. domaćeg biskupa glagoljaša razriješio uprave bosanskom biskupijom, u dva navrata, 1233. i 1238. godine, uzima »u zaštitu sv. Petra i Apostolske Stolice« bana Mateja Ninoslava od napada Kolomanovih križara. Grgur IX. tijekom 1238. izuzima bosansku dijecezu iz nadležnosti dubrovačke metropolije, a 1247. njegov nasljednik Inocent IV. stavlja je pod jurisdikciju kaločkog nadbiskupa. Nasljednik Ivana iz Wildeshausena, biskupa odstupnika zbog križarskih upada u Bosnu, Ugrin Ponsa prenosi rezidenciju bosanskih biskupa u Đakovo (1252.). Na taj je način, ironijom povijesti, prostor 36

T. SMIČIKLAS, Diplomatički zbomik, sv. II, Zagreb, 1904, str. 202-203; F. ŠANJEK, Bosansko–humski krstjani, Zagreb, 1975, str. 49; F. ŠANJEK, Crkva i kr.šlanstvo, u: Hrvatska i Europa, sv. II, Zagreb, 2000, str. 236-237; F. ŠANJEK, Srednjovjekovna povijest (izabrani tekstovi), Zagreb, 2000, str. 135. 37 Usp. F. ŠANJEK, Bosansko–humski krstjani, str. 56-57; Crkva i kršćanstvo 2, str. 237-238 38 F. ŠANJEK, Bosansko—humski krstjani, str. 59-62

bosanske katoličke biskupije prepušten utjecaju heterodoksnih krstjana, koji na jugoistočnim granicama zapadne kršćanske ekumene organiziraju snažnu Crkvu bosansku, koja na tlu srednjovjekovne bosanske države pruža utočište i moćnu zaštitu krivovjercima najrazličitijih opredjeljenja i postaje simbol otpora naših dana, što se najbolje vidi u Hrvatskoj, odnosno u Bosni, ali i u mnogim drugim krajevima kršćanstva«.39 Jak utjecaj heterodoksnih krstjana u XIII. i XIV. stoljeću bio je stalni izazov Rimskoj kuriji. Dominikancima se u raspravama s krivovjercima priključuju franjevci. Papa franjevac Nikola IV. godine 1291. povjerava svojoj redovničkoj subraći inkvizitorska prava u Bosni i Humu. Na pitanje Bartola de Alverna, vikara bosanskih franjevaca, smiju li krštavanje povjeriti »svećenicima ovih krajeva koji žele slijediti naš (tj. rimski) obred krštenja, ali su neuki i nekanonski ređeni«, Grgur XI. godine 1373. odgovara: »Držimo da spomenuta braća (franjevci) mogu dopustiti da ovi neuki svećenici krste, ali pod uvjetom da tu ne bude nikakva dogovora naopake volje«. U pismu od 7. ožujka 1402. papa Bonifacije 1X. izjavljuje da su franjevci u kratkom vremenu »obratili petsto tisuća (!) nevjernika«. Broj je nedvojbeno pretjeran, ali je odraz bosanskih prilika na prijelomu XIV. i XV. stoljeća, kad naglo slabi utjecaj heterodoksnih krstjana u korist franjevaca, pa brojni simpatizeri Crkve bosanske traže katoličko krštenje.40 Dubrovački dominikanac Ivan Stojković, ambasador Pariškog sveučilišta kod pape Martina V. i cara Sigismunda, 7. prosinca 1422. u rimskoj bazilici sv. Marije Velike podsjeća na opasnost od krivih nauka navodeći kao primjer maniheizam koji se »najprije pojavljuje u Aleksandriji kao iskrica iz koje je tinjao mali oganj, ali kako nije odmah ugušen iz njega se razbuktao veliki požar, koji se proširio vrlo daleko tako da je zahvatio gotovo cijelu Crkvu, a traje sve do naših dana, što se najbolje vidi u Hrvatskoj, odnosno u Bosni, ali i u mnogim drugim kršćanskim krajevima«.41 Stojkovićev suvremenik papa Eugen IV. s pažnjom prati vjerska zbivanja u Bosni. O događajima ga izvješćuje hvarski biskup Toma Tommasini, kojega papa u svojstvu legata šalje na dvor Stjepana Tomaša (1443.-1461.). Tommasinijevim posredovanjem bosanski se kralj »javno odrekao zabluda heretičke Crkve bosanske i prigrlio vjeru Rimske crkve«. 42 Iz papina pisma od 3. studenoga 1445. čini se da bosanski krstjani »ne prihvaćaju tajnu Utjelovljenja, ističu da su muka i uskrsnuće Kristovo tek prividni znakovi bez stvarnog temelja, zastupaju đavlovu jednakost s Božjom svemoći, odbacuju Stari a iskrivljuju Novi zavjet, osuđuju ženidbu i određene vrste hrane, koje je 39

F. ŠANJEK, KrManstvo Bosne i Hercegovine, Croatica christiana periodica, XVI (1992) 30, str. 128; F. ŠANJEK, Bosanska biskupija i heterodoksni krstjani, Hrvatski narodni godišnjak »Napredak« za 1996., Sarajevo, 1995, str. 185-186; F. ŠANJEK, Euzebije Fermendžin i heterodoksno kršćanstvo na hrvatskim prostorima, u: ž'ivot i djelo O. Euzebija Fermendžina (zbornik radova), Našice, 1998, str. 100-101. 40 O Crkvi bosanskoj i krstjanima v. D. MANDIĆ, Bogomilska Crkva bosanskih krsjana, Chicago, 1962 (reprint 1979); J. SIDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975; F. SANJEK, Bosanskohumski krstjani, Zagreb, 1975 41

W. BRANDMLLER, Das Konzil von Pavia—Siena 1423.-1424., sv. II, M0nster, 1974, str. 114; Hrvatska i Europa, str. 238-239: »Manicheus siquidem in Alexandria parva ignis scintilla fuit, et quia non statim fuit extincta, in tantum ignem crevit, ut pene totam ecclesiam periclitaverit, et tam longe lateque se difudit, ut eciam usque ad hec nostra tempora duret, ut patet in regno Boecie (Croacie) seu Bosne et plerisque aliis partibus christianitatis«. 42 . MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962, str. 34-35; F. ŠANJEK, Heterodoksno kršćanstvo u našim krajevima u Kapistranovo doba, Croatica christiana periodica, XI (1987) 19, str. 88.

Bog stvorio za čovjeka a oni ih odbacuju kao nečiste«.43 Papa Nikola V. u veljači 1449. naglašuje Tomaševu odanost Rimu, iako je svjestan neposrednog ugleda i političke moći krstjana, pod čijim su utjecajem »mnogi plemići i baruni, posebno herceg Stjepan Kosača i vojvoda Ivan Pavlović«. Ivan Kapistran, misionar Podunavlja i legat Apostolske Stolice za srednju i istočnu Europu, početkom srpnja 1455. javlja papi Kalistu III. da se »velik broj bosanskih krivovjeraca, koji su ispovijedali patarensko vjerovanje, obratio vjeri Rimske crkve«. Slavni propovjednik i branitelj Beograda protestira da papin štićenik srpski despot Đurđ Branković »na granicama Bosne dopušta i potiče nasilno prekrštavanje katolika na pravoslavlje«. Iz Kapistranova pisma proizlazi da se »mnogi od bosanskih krivovjeraca patarenske vjere obraćaju na rimokatoličku vjeru«, iako nemali broj ovih »radije umire bez vjere nego da prihvati vjeru Rašana«, tj. pravoslavlje.44 Papa Pio II. (Enea Silvio Piccolomini) u svojoj Kozmografiji ističe da u »Bosni nalaze utočište mnogi krivovjerci koje neki nazivaju manihejcima. Opasna je to vrsta ljudi koji ispovijedaju dva počela svih stvari, počelo dobrai počelo zla. Ovi odbacuju prvenstvo Rimske crkve i ne priznaju da je Isus iste naravi s Ocem«. U svojim pak Komentarima pripovijeda kako je bosanski kralj stavio manihejce svojega kraljevstva pred izbor: ili da prihvate krštenje Rimske crkve ili da napuste Bosnu: »Otprilike dvanaest tisuća primilo ih je krštenje, a oko četrdeset (!) ili nešto više tvrdokorno je ustrajalo u krivovjerstvu te napustilo zemlju i našlo utočište u Humu kod vojvode Stjepana (Vukčića Kosače), saveznika nevjernika«. 45 Da si pribavi papinu potporu, Stjepan Tomaš šalje u Rim tri predstavnika krstjana — Jurja Kučinića, Stojsava Tvrtkovića i Radmila Vjenčinića — koji se 14. svibnja 1461. iste godine u bazilici sv. Petra, pred papom i brojnim auditorijem, svečano odriču `manihejskih zabluda'.46 Kardinal Ivan Torquemada, koji je po želji istoga papes predstavnicima krstjana vodio teološku raspravu, napisao je Symbolum pro informatione manichaeorum regni Bosnae. S turskim osvajanjima nestaje i Crkve bosanske, iako se povijesno ne može dokazati tvrdnja o njihovu masovnom pristupu islamu. Sačuvana vrela podsjećaju da su mnogi ugledni krstjani potražili sigurnost u »dubrovačkim mirima« ili na području mletačke Dalmacije.47 43

43 D. MANDIĆ, Bogomilska crkva, str. 34; F. ŠANJEK, Pojam 'stvaranja' u Crkvi bosansko—humskih krstjana, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, XXI (1995) 1-2/41-42, str. 8. Anonimni redaktor glagoljicom pisanih Dijaloga pape Grgura (XIV. st.) duboko žali »neverni bošnane o nesrićno kralevstvo bosansko na koga ni rosa ni daž(d) ne padi Pokle rodi i shrani i brani tolike i takove jeretike ki govore da gospodin Isuhrist ni imel pravoga tela človičanskoga i da je blažena diva Marie bila anjel (...) To su nečisti patarini v kralestvu prokletom bosanskom ki osujuju matrmonij i jiliš.« Usp. E. HERCIGONJA, Srednjovjekovna književnost, u: Povijest hrvatske književnosti, sv. II, Zagreb, 1975, str. 392; F. ŠANJEK Pojam 'stvaranja', str. 9. 44 E. FERMENDŽIN, Acta Bosnae, Zagreb, 1892, str. 222-225; F. ŠANJEK, Euzebije Fermenclžin i heterodoksno krščanstvo, str. 102-103. 45 PII II., Commentarii rerum memorabilium quae temporibus suis contigerunt, vol. I, Citt22 del Vaticano, 1984, str. 316-317: »Rex Bosne (...) manicheos qui erant in regno suo quamplurimi, nisi baptismum Christi acciperent, e regno migrare coegit substantia relicta. Duodecim circiter milia baptizati sunt; quadraginta (!) aut paulo plures pertinaciter errantes ad Stephanum Bosne ducem, perfidie socium, confugere.« Usp. S. M. DŽAJA, Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini od Kulina bana do austrougarske okupacije, Croatica christiana periodica, XVI (1992) 30, str. 165 46 PII II., Commentarii, str. 317. Usp. D. KAMBER, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila, Croatia sacra, 3/1932, str. 27-93; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, str. 132; F. ŠANJEK, Srednjovjekovna povijest, str. 142. Tekst abjuracije predstavnika Crkve bosanske iz 1461. Vidi u: N. LOPEZ MARTINEZ — V. PROANO GIL, Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum (EI bogomilismo en Bosnia), Burgos, 1958, str. 131-132. 47

O nestanku Crkve bosanske v. A. MIJATOVIĆ, Problem nestanka 'Crkve bosanske' u poratnoj historiografiji, Croatica christiana periodica, II (1978) 2, str. 1-16; F. ŠANJEK, Dobri mužje' Crkve bosanskohumskih krstjana, Humski zbornik 4,

Djedu bosanskom, duhovnom predstojniku krstjana i biskupu Crkve bosanske, zapadni izvori pripisuju ulogu katarskog pape. Kardinal Konrad iz Uracha, legat Grgura IX. u Francuskoj, u lipnju 1223. izvješćuje francuski episkopat da se među albigenzima pojavio stanoviti Bartol iz Carcassonnea koji djeluje »u ime krivovjernog bosanskog pape«. Inocent IV. poziva ugarski episkopat da se energičnije suprotstavi krivovjerju »in Bosniae partibus« gdje je ono rašireno »ne samo u narodu nego i kod prvaka i uglednih ljudi dotične zemlje (...) u kojoj su krivovjerci dobro organizirani i imaju poglavara kojeg nazivaju papom«.48

Pape u Hrvatskoj otkrivaju »predziđe kršćanstva« Hrvati u XVI. stoljeću, uz nebrojene žrtve, napokon zaustavljaju otomanske osvajače u njihovu pobjedonosnom pohodu prema srcu Europe. Njihovo junačko držanje spriječit će daljnji turski prodor na mletačka područja u sjevernoj Italiji i dalje u Furlaniju, Korušku, Kranjsku i Štajersku, pa će njihovu domovinu pape nagraditi časnim naslovom »predziđa krščanstva« (antemurale christianitatis). U potrazi za ovim naslovom najčešće se u hrvatskoj historiografiji spominje ime pape Lava (1513.-1521.). U želji da materijalno i novčano pomogne hrvatsku obranu, ovaj u pismu od 15. svibnja 1516. preklinje francuskog kralja Franju I.: »Ako padnu (hrvatske) utvrde Jajce, Knin, Klis ili Skradin (...) Turcima će preko Jadranskog mora biti otvoren put do talijanskih zemalja«.49 Doduše, u pismima Lava X. u vezi s Hrvatskom nigdje se izričito ne spominje izraz antemurale christianitatis, ali papa u hrvatskom otporu vidi bedem obrane protiv otomanskog prodora na Zapad. Spomenuti naslov, kojim je još godine 1143. Bernard iz Clairvauxa oslovio kršćanske branitelje Edese, u vezi s Hrvatima i Hrvatskom prvi je upotrijebio Krsto Frankopan Brinjski u memorijalu upućenom 1523. papi Hadrijanu VI.: »Sveti Oče! Hrvatska je predziđe ili dver kršćanstva, a naročito pograničnih zemalja Koruške, Kranjske, Istre, Furlanije i Italije. Ako bi ona, sačuvaj Bože, bila zauzeta, onda one gore spomenute muke prijete medašnim zemljama i put će do njih Turcima širom biti otvoren. Jer kada imadu Hrvatsku, ne treba im više prelaziti ni rijeka, ni gora, ni mora i od toga (Europi) prijeti veća opasnost od nedavno zauzetih (...) Beograda (1521.) i Rhodosa«.50 I u prethodnom stoljeću renesansni pape pokazuju velik interes za obranu Hrvatske. Potaknut carigradskim izvješćem Ivana Stojkovića, profesora Pariškog sveučilišta i animatora Baselskog sabora (1431.-1439.), koji 10. ožujka 1436. javlja u Basel: »Ako prestanu razgovori s Grcima i Zapad prekine svako nastojanje oko jedinstva s istočnim crkvama, Carigrad će pasti u turske ruke, a poslije toga treba očekivati da će i Hrvatsko–Ugarsko Kraljevstvo biti opustošeno mnogo nemilosrdnije nego prethodnih godina«.51 Papa Eugen IV. nastoji mobilizirati europske vladare da Zagreb – Stolac, 1999, str. 129-131; F. SANJEK, Crkva i kršćanstvo 2, str. 240. 48

J. ŠIDAK, Bosna i zapadni dualisti u prvoj polovici XIIL stoljeća, Zgodovinski časopis, 6-7/1952-1953, str. 294-297; F. ŠANJEK, Bosansko–humski krstjani, str. 105-106. 49

E. PIVČEVIĆ, Pisma pape Leona X. o stanju u Hrvatskoj, Mogućnosti, )0C(VII (1989) 12, str. 1185– 1186; F. ŠANJEK, Pape i Hrvati, str. 224-225; F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo 2, str. 245-247 50 V. GLIGO, Govori protiv Turaka, Split 1983, str. 356; F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo 2, str. 246 51 Stojkovićeva pisma od 10. ožujka i 17. studenoga 1436. objavio je E. Cecconi (Studi storici sul Concilio di Firenze, Firenze

se zajedničkim snagama odupru osvajačkoj politici Otomanskog Carstva. Iz korespondencije Eugena IV. i Dubrovačke Republike (1443.-1444.) vidi se da je isti papa na različite načine pomagao obranu hrvatskih područja. I njegov nasljednik Nikola V. (1447.-1455.) novčano pomaže obranu Dalmacije, Bosne i Huma. Papa Kalist III., pod zapovjedništvom Janosa Hunyadija (Sibinjanin Janka), organizira uspješnu obranu Beograda (1456.). Ova će pobjeda, bar na neko vrijeme, zaustaviti turski prodor prema Ugarskoj i kontinentalnoj Hrvatskoj. Učeni humanist Enea Silvio Piccolomini kao papa Pio II. (1458.-1464.) nastoji pokrenuti križarsku vojnu u obranu Europe od Turaka. Materijalno pomaže obranu Hrvatske financiranjem gradnje strateških utvrda, kao što je npr. tvrđava Revelin uz dubrovačka Vrata od Ploča. Papa Pio II. htio je osobno iz Dubrovnika koordinirati križarske operacije za oslobođenje okupiranih kršćanskih zemalja na Balkanskom poluotoku, ali se njegov dolazak u Hrvatsku zaustavlja u Anconi, gdje je preminuo 14. kolovoza 1464.52 U jeku najžešćih turskih navala na hrvatski teritorij, tijekom XV. i XVI. stoljeća, kada su već izgubili svaku nadu u kršćansku solidarnost moćnih europskih zemalja, Hrvati se za pomoć obraćaju nebu. U prekrasno sročenoj prozi i stihovima hrvatskih humanista ove molitve suprotive Turkom izljev su narodne duše i uvjerenja da nas »samo Bog može spasiti«, kao što to izrijekom ističe Marko Marulić u poruci upućenoj godine 1522. papi Hadrijanu VI.53 Valja imati na umu da su molitve i govori, koje su predstavnici Hrvata izrekli na crkvenim i državnim saborima, pozivi upućeni papama i europskim vladarima, potaknuli javno mnijenje i pokrenuli odgovorne na korisne inicijative, ali su prije i iznad svega svjedoci duhovne snage naroda koji u tim izuzetno teškim i tragičnim trenucima s vjerom u Boga i smionošću hrabro ide ususret budućnosti, siguran da se nebo ne može oglušiti njegovu pravednom vapaju. Spomenute molitve, govore, poslanice i predstavke Šimuna Kožičića Benje, Petra Lucića, Stjepana Posedarskog, Marka Marulića, Bernardina, Frana, Krste i Vuka Frankapana i mnogih drugih čitatelj će naći u vrlo zanimljivim Govorima protiv Turaka.54 Turska osvajanja, izazov i prijetnja moralnom i fizičkom uništenju hrvatskog naroda, opisana su u djelima i predstavkama Ivana Viteza od Sredne, Ivana Česmičkog (Janus Pannonius), Nikole Modruškog, Bartola Đurdevića i drugih. Poznati humanist, zagrebački kanonik i ostrogonski nadbiskup, diplomati državnik Ivan Vitez od Sredne (1400.-1472.), nakon poraza kršćanske vojske kod Varne u Bugarskoj (1444.), podsjeća papu Eugena IV. na nepredvidive posljedice za Europu ako se njezini politički vođe ne ujedine i zajednički organiziraju obranu od otomanskih napada. U pismu od 17. rujna 1448. Ivan Vitez podsjeća papu Nikolu V. na činjenicu da su Turci u zadnjih stotinu godina pokorili Grčku, Makedoniju, Bugarsku, Albaniju i druge kršćanske zemlje te da je »tužno spominjati se i sjećati svih tih mnogobrojnih zemalja koje su podnosile poraz za porazom, oholu porugu, pustošenje, pokolje, ropstvo, gubile vjeru, jer im je osvajač nametao tuđe obrede, običaje, zakone i tuđi nevjernički jezik«, tako da »ništa sveto ni svjetovno nije ostalo 1869, str. ccxvii–ccxix i ccliii–cclviii). Usp. F. ŠANJEK, Ivan Stojković i počeci humanizma u Hrvata, Mogućnosti, XXXVII (1990) 1-2, str. 225; F. ŠANJEK, Ivan Stojković Dubrovčanin (1392/95.-1443.) diplomat i pobornik europskih integracija, u: Hrvatska srednjovjekovna diploma- cija, Zbornik diplomatske akademije, Zagreb 1999, str. 136. 52

Usp. F. LISIČAR, Program dubrovačkog senata za doček pape Pija IL (1464.), Croatia sacra, 5/1933, str. 97-109; L. VOJNOVIC, Papa Pijo i Dubrovnik (1464), Novo doba, 14. I. 1934., str. 5; F. ŠANJEK, Crkva i kršlanstvo 2, str. 246-247. 53 Epistola Domini Marci Marvli Spalatensis ad Adrianvm Pontificern Maximum de calamitatibvs occvrentibvs et exhortatio ad commvnem omnivm christianorvm vnionem et pacem, Romae, 1522, reprint, uvod i prijevod latinskog izvornika na hrvatski i engleski, Zagreb—Split, 1994 54 Priredio V. Gligo, Split (Logos) 1983

nedirnuto, ništa nije ostalo neokaljano čemu se moglo naštetiti mačem, nasiljem, ognjem i jarmom«. Ivan Vitez sa zebnjom u srcu obavještava papu da se neprijatelj kršćanskog imena »učvrstio na rubovima ovog našeg (Hrvatsko– Ugarskog) Kraljevstva i naše (hrvatske) domovine«, koja se dosad »obranila oslanjajući se na svoje snage«.55 Godine 1479. Dubrovčanin Matej Ranjina izvješćuje papu Siksta IV. o mogućnostima i uvjetima mira s Turcima. Matej Ranjina, pravni savjetnik i tajnik kardinala Giuliana della Rovere, kasnijeg pape Julija II. (1503.-1513.), sugerira Sikstu IV. načela suživota kršćana i muslimana, naglašujući da se nevjernicima ne smije nametnuti rat ako oni žele s kršćanima živjeti u miru.56 Osnutkom rimske Kongregacije za širenje vjere (De propagandajide) pape Grgur XV. (1621.-1623.), Urban VIII. (1623.-1644.) i njihovi nasljednici duhovno i novčano pomažu hrvatska područja pod turskom okupacijom. Ta je pomoć osobito dragocjena u prosvjeti, odgoju i etičkom ustroju Hrvata pod turskim vrhovništvom.57

U izgradnji jedinstvene kršćanske ekumene Zbog posebnoga zemljopisnog položaja i specifičnih povijesnih okolnosti u kojima se susreću i prožimaju grčka i rimska civilizacija, Hrvatska u očima papa znači »prostor za susrete i dijalog« (Pavao VI.) u kojemu se stoljećima njeguje unionistički duh kršćanskog zbližavanja. Odmah po svojem izboru, papa Nikola IV. apelira na srpskog kralja Uroša da prihvati sjedinjenje s Rimskom crkvom. U pismu od 23. srpnja 1288. papa se ispričava što osobno ne može do srpskog vladara, ali mu šalje dva franjevca, Marina iz Kotora i Ciprijana Barskog, »siromašnih zemaljskim dobrima ali vrlo bogatih znanjem o božanskim stvarima«.58 U doba društvenih, političkih i religioznih lomova u Europi, u XV. i XVI. stoljeću, snažne hrvatske ličnosti poput Ivana Stojkovića (t1443.), Andrije Jamometića (t1484.), Marka Marulića (t1524.) i drugih izvanrednom pronicljivošću duha i neiscrpnom energijom potiču obnovu Crkve, sjedinjenje kršćana, kulturno i političko jedinstvo europskih naroda, baštinika jedinstvene rimskokršćanske civilizacije i kulture. Stojkovićeve rasprave s husitima na Baselskom koncilu (1433.) i pregovore s predstavnicima istočnih kršćanskih zajednica u Carigradu (1435.– 1437.) pomno prati papa Eugen IV. Učeni se Dubrovčanin zauzima za jedinstvenu kršćansku ekumenu, a u općem saboru vidi jedinu moguću zajedničku tribinu s 55

M. KURELAC, Hrvatski humanisti rane renesanse, Croatica christiana periodica, XI (1987) 19, str. 101-102; F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo, str. 247. 56

M. KURELAC, Matej Ranjina i mogućnost mira između Venecije i Porte: Poslanica papi Sikstu N. godine 1479., Croatica christiana periodica, XVI (1992) 30, str. 179-182; F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo 2, str. 247 57

58

Usp. S. M. DŽAJA, Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini, str. 166-177; F. ŠANJEK, KrIćanstvo Bosne i Hercegovine, str. 142148. Usp. F. ŠANJEK, Kršćanstvo Bosne i Hercegovine, str. 141

pravom na slobodnu debatu. Uvjeren da će se jedinstveni Zapad u zajedništvu s kršćanskim Istokom mnogo uspješnije suprotstaviti otomanskoj ekspanziji, učeni Dubrovčanin marljivo prikuplja znanstvena djela najšireg spektra, koja će pridonijeti povezivanju kršćanskih zajednica i bržem napretku europske znanosti u osvit humanizma. Iz svoje ambasade u Carigradu Stojković, vidjeli smo, poručuje papi i saboru: Carigrad će pasti u turske ruke, ako prestanu razgovori s Grcima i Zapad prekine svako nastojanje oko jedinstva s Istokom, a tada će biti ugrožene njegova domovina Hrvatska i cijela srednja Europa.59 Papa Eugen IV. nije se oglušio na apele hrvatskog teologa, čija je nedvojbena zasluga da su predstavnici Istočne crkve, predvođeni carem Ivanom VIII. Paleologom i patrijarhom Josipom II., prisustvovali Firentinskom saboru, na kojem je 1439. svečano potpisan akt jedinstva, koji će imati veliko značenje za slavenske zemlje i narode. Dok su Grci usmjeravali razgovore na organiziranje zajedničke obrane od Turaka, predstavnici slavenskih naroda bili su skloniji stvarnim razgovorima o vjerskom jedinstvu Rima i istočnih crkava.60 Izaslanik Baselskog sabora u Carigradu (1435.-1437.), Stojković poziva predstavnike pravoslavlja na raspravu o uspostavi crkvenog zajedništva. Odbili su ga, čini se, samo Srbi. Naime, prema izjavi Silvestra Siropulosa, 61 srpski je despot Branković carskom ambasadoru Androniku Kantakuzenu kratko odgovorio: »Ja sam susjed Latina (tj. katolika) te sam često s njima općio i družio se, pa točno znam njihov jezik, raspoloženja i običaje. Zato, budući da dobro znam što se na njih odnosi, neću poslati poslanike na Sabor«.62 Godine 1467. papa Pavao II. potvrđuje pismo svojeg prethodnika Nikole V., kojim je ovaj 24. kolovoza 1453. oviastio Jeronima iz Potomlja na Pelješcu da u Vječnom gradu podigne gostinjac za hodočasnike iz hrvatskih krajeva. 63 Dana im je i crkvica sv. Marine, koju Hrvati posvećuju sv. Jeronimu. Uz crkvu su osnovani Zbor i Kaptol sv. Jeronima. Da bi tko postao članom spomenutih ustanova, morao je biti iz »Ilirske zemlje«, što po jednoj presudi »Rimske Rote«, koju je 24. travnja 1656. potvrdio papa Aleksandar VII., treba razumjeti osobe koje potječu iz Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Bosne.64 Veliki pokrovitelj zavoda bio je papa Siksto V. (1585.-1590.), čija se obitelj na Apeninski poluotok doselila iz Krušćice u bokokotorskom zaleđu. Kad je papa Lav XIII. godine 1901. preimenovao Zavod sv. Jeronima u Collegium Hieronymianum pro croatica gente, u Beču, Budimpešti, Rimu, pa čak i u Petrogradu smatralo se to provokacijom i političkim skandalom, iako Hrvatska u to vrijeme nije bila ni crkvenoupravni ni politički subjekt.65 59 60

F. ŠANJEK, Ivan Stojković Dubrovčanin, str. 136; kao gore, str. 21, bilj. 51 Usp. J. TURČINOVIĆ, Ivan Stojković u službi zajedništva Crkve, Croatica christiana periodica, XIV (1990) 25, str. 211-220.

61

Usp. V. LAURENT, Les Mćmoires du Grand Ecclesiarque de l'Eglise de Constantinople Sylvestre Syropoulos sur le Concile de Florence (1438-1439), Paris, 1971, str. 164-165. 62 A. PAVLOVIĆ, Katolici i pravoslavni u našim krajevima prema grčkim vrelima iz XV. stoljeća, Croatica christiana periodica, KíV (1990) 25, str. 107. 63 64

Usp. F. ŠANJEK, Crkva i kršianstvo u Hrvata, str. 374.

Usp. I. GOLUB, Jeronim Paštrić o svetojeronimskom sporu oko Ilirske zemlje, Croatica christiana periodica, VI (1982) 9, str. 112-120. U skladu s izjavom »Rimske Rote« otac hrvatske historiografije Ivan Lučić kod Johannesa Blaeua naručuje kartu Illyricmn hodiernum za prvo izdanje svoje povijesti De regno Dalmatiae et Croatiae (Amsterdam 1666). Dvije godine poslije Blaeu je uključuje u svoj »Veliki atlas« (Atlas maior, 1668). 65 F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo 2, str. 252.

Dominikanac Andrija Jamometić, učeni teolog i pravnik, vrstan poliglot i okretan diplomat, sedamdesetih godina XV. stoljeća zauzima se za prisniju suradnju europskih država i naroda radi uspješnije obrane naslijeđa rimskokršćanske civilizacije. U doba kad su Turci već zauzeli Balkan, a otomanskom se osvajaču posljednjim snagama odupirala tek njegova domovina Hrvatska, ugledni potomak ninskih i krbavskih Jamometića sudbonosno se našao u središtu neviđenih političkih intriga. Utvrdivši da naglašeno prožimanje svjetovne vlasti s papinstvom sputava slobodu Crkve te, u slučaju nepovoljnih političkih kretanja, uzrokuje neželjene posljedice i na religioznom polju, što dokazuje konkretnom činjenicom da je papinska vojska u rukama nedostojnih ljudi, a crkveno se blago rasipa umjesto da se pomogne kršćanskim narodima Balkana, oslobodi Carigrad i suzbije husitsko krivovjerje, Jamometić u oživljavanju Baselskog koncila (1482.) nailazi na otpor prijatelja iz mladosti pape Siksta IV. (1471.-1484.) s kojim je za studentskih dana na Padovanskom sveučilištu kovao planove o općoj obnovi Crkve i kršćanskom zajedništvu.66 Splićanin Marko Marulić, humanist, ljubitelj antike i oduševljeni renesansni stvaralac, čija brojna i izuzetno zanimljiva djela (Pouke, Evanđelistar, Pedeset prispodoba) ulaze u povijest europske duhovnosti, prije pet stoljeća oživljava ideju o jedinstvenoj kršćanskoj zajednici europskih naroda, baštinici drevne mediteranske civilizacije. Marulić je svjedok hrvatske katastrofe na Krbavskom polju (9. IX. 1493.), doživio je pad Beograda (1521.) i zauzimanje dijelova svoje domovine, o čemu s mnogo duševne tjeskobe, ali i pouzdanja podsjeća svoje suvremenike Lava X. i Hadrijana VI.67 Na prijelomu XV. i XVI. stoljeća hrvatski dominikanac Benjamin, podrijetlom iz primorske glagoljaške sredine, kao savjetnik novgorodskog arhiepiskopa Genadija ekumenski djeluje u prevođenju Biblije i zapadnih teološko–znanstvenih spisa na ruski jezik.68 Njegov će posao nastaviti Karlovčanin Juraj Križanić (1618.-1683.), teolog i polihistor, inicijator dijaloga o sjedinjenju Ruske pravoslavne crkve s Rimskom. U svojem radu nailazi na potporu pape Aleksandra VII. i njegovih nasljednika.69

Pape i Crkva u Hrvata u XIX. stoljeću Oslobodilačkim ratovima u XVII. i XVIII. stoljeću povećan je prostor hrvatskih biskupija uz granicu s Turskom (Dubrovnik, Makarska, Senj, Split, Zadar i Zagreb). Papa Klement XIV. dijeceze srijemsku (1678.) i bosansku (1703.) ujedinjuje u jedinstvenu bosansko–srijemsku biskupiju (1773.) sa sjedištem u Đakovu, s područjem između Save, Drave i Dunava, osim Baranje koja je jurisdikcijski dodijeljena biskupu u Pečuhu (Pecs). 66

Usp. I. TOMLJENOVIC, Uz 500. obljetnicu smrti hrvatskog dominikanca Andrije Jamometića, Croatica christiana periodica, VIII (1984) 14, str. 203-212; F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo 2, str. 252-253. 67

Usp. M. TOMASOVIĆ, Marko Marulić, Zagreb, 1989; F. ŠANJEK, Smrt i posljednji sud u Marulićevo doba, u: Marko Marulić. Latinska manja djela 1, Split, 1992, str. 156-157; ut supra, str. 22, bilj. 53 68 Usp. Ž. DADIĆ, Hrvatski dominikanac Benjamin, Croatica christiana periodica, XIII (1989) 23, str. 44-48; F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo 2, str. 253. 69 Usp. I. GOLUB, Križanić, Zagreb, 1987; F. ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 370-371.

Papa Lav XII. bulom Locum beati Petri 30. lipnja 1828. pokreće korjenite crkvenoupravne promjene ujedinjujući cijelu Dalmaciju u jedinstvenu crkvenu pokrajinu sa sjedištem u Zadru i područnim biskupijama od Šibenika do Kotora. Tisućljetna splitska metropolija svedena je u red biskupije s područjem ukinutih dijeceza trogirske i makarske. Ukinute su i druge povijesne biskupije: ninska je priključena zadarskoj nadbiskupiji, skradinska šibenskoj, rapska i osorska pridružene su krčkoj, a pićanska i novigradska tršćansko–koparskoj. Dubrovačka nadbiskupija svedena je u red biskupije, s pridruženim područjem stonske i korčulanske biskupije, te je zajedno s hvarskom, splitskom i kotorskom dijecezom uključena u dalmatinsku crkvenu pokrajinu s metropolitanskim središtem u Zadru. Višestoljetni san da Zagreb, duhovno i nacionalno središte svih Hrvata, postane ishodištem hrvatske crkvenosti počeo se ostvarivati tek sredinom stoljeća. Ideja o primatu Zagreba nad Crkvom u Hrvata sazrela je još za biskupovanja Stjepana II. Babonića (1225.-1247.), ali njezino ostvarenje sprječavaju brojne neprilike: tatarska pustošenja, građanski sukobi, višestoljema borba za »krst časni i slobodu zlatnu.«70 Put do konačna osamostaljenja Zagreba i Banske Hrvatske u odnosu prema Ugarskoj crkvi nije bio ni brz ni lagan. Iako se javno isticalo, što u biti nije netočno, da je za uspostavu zagrebačke nadbiskupije zaslužan car Franjo Josip I. koji je svojom gestom »dobrostivo udovoljio prastarim željama Kraljevstva dalmatinskog, hrvatskog i slavonskog«, 71 a pregovori na relaciji Beč– Budimpešta–Rim–Zagreb trajali su punih sedam godina. Prvi korak k uspostavi zagrebačke nadbiskupije nije došao od cara nego od Hrvatskog sabora, koji je 10. listopada 1845. donio zaključak (čl. 9) kojim »staleži i redovi Kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (mole cara da) vlašću koja mu pripada kao apostolskom kralju podigne zagrebačku biskupiju u nadbiskupiju« te da se novoj nadbiskupiji podlože biskupije senjska i đakovačka, sufragani Kalocse i križevačka unijatska biskupija, koja je, crkvenoupravno, bila pod vlašću ugarskog nadbiskupa–primasa u Esztergomu (Ostrogonu). Kaločki i ostrogonski nadbiskupi osporavaju osamostaljenje Crkve u Hrvata, dok se politički Beč svim silama trudi da se iz popisa sufragana buduće zagrebačke metropolije isključi Knin, grad koji prema bečkom ministarstvu vanjskih poslova i ministru vjera grofu Thunu »nije u Hrvatskoj nego u Dalmaciji«. Papa Pio IX. bulom Ubi primum placuit 11. prosinca 1852. zagrebačku biskupiju uvrštava u red nadbiskupija i proglašava je metropolitanskim središtem Hrvatsko–slavonske crkvene pokrajine s područnim (sufraganskim) biskupijama u Đakovu, Senju i u Križevcima. Uključujući križevačku grkokatoličku eparhiju u zagrebačku metropoliju, Pio IX. misli na ekumenski dijalog, koji njegov nasljednik Lav XIII. stavlja pod pokroviteljstvo slavenskih apostola Ćirila i Metoda.

70

U temeljima kapucinske crkve u Varaždinu 1972. nađen je latinskim jezikom pisan spomen–pergament s naznakom da je spomenutu crkvu za pontifikata Klementa XI. (1700.-1721.) posvetio zagrebački biskup Martin Brajković. U tekstu doslovno piše: »Godine Gospodnje tisuću sedamsto šeste, dana 14. srpnja, ja Martin Brajković, biskup zagrebački, upravni opat od Blažene Djevice Marije u Topuskom, savjetnik Svetog Carskog i Kraljevskog Veličanstva, naslovni župan garešničke županije i primas Hrvatskog Kraljevstva (...).« Usp. F. ŠANJEK Pape i Hrvati, str. 229 (prema fotoprilogu objavljenom u »Kani«, br. 11/1972, str. 45. 71 . J. ŠAGI–BUNIĆ, Katolička crkva i hrvatski narod, Zagreb, 1983, str. 61.

Svečano ustoličenje prvog zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika 8. svibnja 1853. izveo je kardinal Viale Prelâ, nuncij Svete Stolice u Beču i papin izaslanik, a svečanosti su prisustvovali »svikoliki dostojanstvenici, građanski i vojni, na čelu kojih se nalazio svijetli ban barun Jelačić«.72 Bosna i Hercegovina od svih su krajeva nastanjenih Hrvatima najteže stradali za turske okupacije. Nakon hercegovačkog ustanka (1875.) i prestanka turske vlasti nad Bosnom i Hercegovinom (1878.), u tim je područjima uspostavljena redovita crkvena uprava. Papa Lav XIII. bulom Ex hac augusta 1881. na navedenom području osniva crkvenu pokrajinu s vrhbosanskom metropolijom u Sarajevu i sufraganskim biskupijama banjalučkom i mostarsko–trebinjskom.73 Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.), biskup i teolog, humanist i vizionar, političar i kulturni djelatnik, pokrovitelj Akademije i utemeljitelj Hrvatskog sveučilišta, koji je sve svoje umne i tjelesne sposobnosti ugradio u crkveno, kulturno i političko jedinstvo hrvatskog naroda i šire južnoslavensko i europsko zbližavanje, u svojim ekumenskim shvaćanjima bio je vrlo otvoren i tolerantan. Na Prvom vatikanskom saboru (1869.-1870.) i tijekom svojeg dugog života svim silama nastoji otkloniti zapreke koje dijele Istočnu i Zapadnu crkvu. Put jedinstvu i zajedništvu vidi u ravnopravnom dijalogu. Strossmayer svoje revolucionarne i proročke vizije Crkve u odnosu prema nauku o papinoj neprevarljivosti nalazi kod Ivana Stojkovića, koji drži da se nepogrešivost Apostolske Stolice ne primjenjuje na papinu osobu kao takvu, nego se proteže na tijelo Crkve, koje je hijerarhijski podređeno toj osobi s kojom tvori saborsku zajednicu. 74 Stav o dosezima i oportunosti dogme o papinoj nezabludivosti Strossmayer obrazlaže sabornicima 2. lipnja 1870., dokazujući da je nezabludiva cijela Crkva: papa u zajednici s biskupima, klerom i vjernicima. Hrvatskom prelatu nije upitan primat rimskoga biskupa, ali ne podupire tvrdnju da papa ima redovnu crkvenu vlast i u svojoj biskupiji, kao da je biskup u svojoj biskupiji tek papin kapelan. Dalekovidnost hrvatskog prelata potvrdit će u naše vrijeme Drugi vatikanski sabor. I sam Pio IX. prisutan u sabornici za Strossmayerova interventa o papinoj neprevarljivosti, izrazio je svoje zadovoljstvo izjavivši da se »Hrvatičić« (Croatino) sjajno držao.75 Strossmayer punu potporu svojih stavova nalazi u papi Lavu XIII. (1878.-1903.). Đakovačko–srijemski biskup ubraja se među začetnike suvremenih ekumenskih gibanja, iako svoja plemenita nastojanja nije mogao provjeriti u praksi, jer ona druga (tj. pravoslavna) strana nije odgovorila njegovu pozivu bojeći se pokatoličenja. Izgrađen na obnoviteljskim idejama Lava XIII. (1878.-1903.), Pija X. (1903.1914.) i Pija XI. (1922.-1939.), Hrvatski katolički pokret (HKP) i Katolička akcija (KA) odgovor su na postupnu dekristijanizaciju hrvatskog društva pod sve snažnijim utjecajem ateizma i materijalizma. Usmjereni duhovnoj i 72

Narodne novine, 9. V. 1853; F. ŠANJEK, Pape i Hrvati, str. 229.

73

U nastojanju da Zagreb postane istinsko duhovno središte svih Hrvata, biskup Strossmayer inzistira da pitanje obnove crkvenih struktura u BiH valja rješavati u obliku budućeg ujedinjenja svih brvatskih crkvenih pokrajina pod vodstvom zagrebačkog metropolita, koji je, u njegovoj viziji, već primas Crkve u Hrvata. Usp. Đ. KOKŠA, Uspostava redovite hijerarhije u BiH 1881., Studia vrhbosnensia 1, Sarajevo, 1986, str. 21-60; F. ŠANJEK, Europski pogledi J.J. Strossmayera, str. 37-39. 74

F. ŠANJEK, Hrvati i Pariško sveučilište (X111–XV. st.), Rad HAZU 476, Zagreb, 1998, str. 133; F. ŠANJEK, Europski pogledi J. J. Strossmayera, u: Tri stoljeća visokog školstva u Osijeku (zbornik), Osijek, 2001, str. 40 75 Daljnji je tijek Sabora poznat. Strossmayer napušta Rim uoči 18. srpnja 1870. ne želeći Petrovu nasljedniku reći non placet, a savjest mu nije dopuštala izreći placet, koji će nakon duga promišljanja dati objavljivanjem saborskih akata u veljači 1873. Usp. F. ŠANJEK, Europski pogledi J.J. Strossmayera, str. 40-41.

intelektualnoj izobrazbi mladih, HKP i KA naglašeno su nazočni u širenju prosvjete i buđenju religiozne svijesti u najširim slojevima hrvatskog pučanstva, zauzimajući se za izgradnju novog i pravednijeg društva, prožetog kršćanskim vrijednostima.76 Za pontifikata Benedikta XV. (1914.-1922.) Crkva u Hrvata strukturira se u Kraljevini SHS kao jedinstvena crkvena zajednica iz koje će Rapallskim ugovorom (1920.) biti isključeni Istra s Rijekom, grad Zadar te otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža, koji su pripojeni Italiji, te dio bačko–baranjskih Hrvata–Bunjevaca, koji u sastavu pečujske biskupije ostaju pod Mađarskom. U teškoj borbi za jezični i nacionalni identitet istarskih Hrvata prednjači domaće svećenstvo s mons. Božom Milanovićem na čelu. Od 1929. vode se više puta prekidani pregovori o konkordatu između Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije. Tekst je dovršen 1935. i u srpnju 1937. prihvaćen u Skupštini sa 166 glasova za i 129 glasova protiv, ali je nakon burnih prosvjeda na beogradskim ulicama (tzv. Krvava litija), vlada odustala od ratifikacije. Na taj je način Katolička crkva jedina vjerska zajednica koja u prvoj Jugoslaviji nije imala zakonski uređen odnos s državom, što se odražava u progonima protiv Hrvata katolika u Bačkoj i grkokatolika u Bosnii Makedoniji.

Hrvatska kao »prostor za susrete i dijalog« Pape našega vremena otkrivaju u Hrvatskoj toliko željeni »prostor za susrete i dijalog« (Pavao VI.). Za uzajamno poštivanje katolika i pravoslavnih tijekom Drugoga svjetskog rata odlučno se zauzima nadbiskup Stepinac. Dossier koji je zagrebački nadbiskup 31. svibnja 1943. uputio Apostolskoj Stolici svjedoči o odlučnosti Crkve u Hrvata u zauzimanju za sve žrtve progona, bez razlike na vjersku i nacionalnu pripadnost. Nadbiskup Stepinac javno u svojim nastupima osuđuje diskriminaciju. Na blagdan Krista Kralja 1942. s propovjedaonice se energično suprotstavlja rasizmu: »Svaki narod i rasa, kako se odrazuje danas na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka. Svi ljudi bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili Evropejci, bili omraženi židovi ili ponosni Arijci, imadu jednako pravo da govore: Oče naš, koji jesi na nebesima (Mt 6, 9)«.77 Papa Pio XII. tijekom rata i u poraću najodlučnije podupire odvažne istupe zagrebačkog nadbiskupa.78 76

Usp. B. PEROVIĆ, Hrvatski katolički pokret. Moje uspomene, Rim 1976; J. BUTURAC, Hrvatski katolički pokret, Marulić, br. 5/1985, str. 553-564; A. BOZANIĆ, Biskup Mahnić i crkvena gibanja Hrvatskoj, Zagreb—Krk, 1991; J. KRIŠTO, Prešućena povijest. Katolička crkva u hrvatskoj politici 1850.— 1918., Zagreb, 1994; Z. MATIJEVIĆ, Slom politike katoličkog jugoslavenstva. Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS (1919.-1929.), Zagreb, 1998; S. TROGRLIĆ, Katolički pokret u Istri 1895.-1914., Zagreb, 2000. 77 F. ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 468; M. MATIJEVIĆ, `Stepinčev dossier' Svetoj Stolici 1943., Croatica christiana periodica, XXI (1997) 40, str. 135. U skladu s ustaljenom diplomatskom praksom da u ratu nastale državne zajednice priznaje po završetku ratnih neprijateljstava i uspostavi trajnoga mira, Sveta Stolica, suprotno nekim izjavama, nije priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku (1941.-1945.). 78

Poslijeratne komunističke vlasti uhićuju ga 18. rujna 1946. i izvode pred Vrhovni sud NR Hrvatske pod optužbom da je u ratu surađivao s ustašama, Talijanima, Nijemcima i »nasilno prekrštavao« Srbe. Na montiranom političkom procesu 11. listopada 1946. u Zagrebu osticlen je na šesnaest godina prisilnog rada. Nakon pet godina provedenih u lepoglavskoj kaznionici (1946.-1951.) Stepinac je konsigniran u rodnom Krašiću gdje i umire 10. veljače 1960. U povodu nadbiskupove osude FranÇois Mauriac, filozof i knjizevnik, u pariškom dnevniku Le Figaro 2. studenoga 1946. posvjedočuje Stepinčevu nevinost: »Zagrebački nadbiskup, osuđen na šesnaest

Crkva u Hrvata u poratnim godinama ustraje i kao »Crkva šutnje« svjedoči na sve čudovišne optužbe i progone nove vlasti zaslijepljene marksističko– lenjinističkom ideologijom. Jugoslavija prekida diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 17. prosinca 1952. pod optužbom da se ova »miješa u (njezine) unutrašnje poslove«. Napetost će porasti 12. siječnja 1953., kad je papa Pio XII. na tajnom konzistoriju nadbiskupa Stepinca imenovao kardinalom. Na Drugom vatikanskom koncilu (1963.-1965.), koji je sazvao papa Ivan XXIII., a nastavio ga Pavao VI. i u kojem aktivno sudjeluju svi hrvatski biskupi i neki teolozi, velik odjek u svijetu imaju interventi dr. Franje Šepera, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala–prefekta Kongregacije za nauk vjere, o religioznoj slobodi i dijalogu s ateistima.79 U sjeni saborskih promjena potpisan je Protokol između Svete Stolice i SFRJ (25. VI. 1966.), koji sadrži izjavu jugoslavenskih vlasti o položaju vjerskih zajednica, izjavu Svete Stolice da će katolički kler djelovati u vjerskim okvirima i da Crkva osuđuje svaki akt nasilja, te zajedničku izjavu spremnosti da se obje strane savjetuju u pitanjima važnima za razvoj međunarodnih odnosa. Godine 1970. diplomatska predstavništva Svete Stolice i SFRJ podignuta su na rang ambasada, a posjet predsjednika Josipa Broza papi Pavlu VI. pridonosi obostranom poboljšanju odnosa (1971.).80 Za pontifikata Pavla VI. (1963.-1978.) i sadašnjeg pape Ivana Pavla II., koji je u 1994. i 1998. pohodio Republiku Hrvatsku, Crkva u Hrvata u duhu otvorenosti i razumijevanja nastoji uspostaviti mostove kršćanskog zajedništva i suradnje, poštujući načela jednakosti, otvorenosti, tolerancije i uzajamnog razumijevanja.81 U vrijeme agresije na Hrvatsku godine 1991./1992. godine papa Ivan Pavao II. odlučno se zauzimao za priznanje neotuđivih prava hrvatskog naroda na slobodu i neovisnost. Papa Wojtyla, koji dolazi iz prijateljske i katoličke Poljske, ne prestaje inzistirati na tome da u međunarodnoj obitelji nema »suvišnih naroda« i da sloboda ima prednost pred drugim ovozemaljskim stvarnostima. I dok su vlade zapadnih demokracija nastojale »umrtviti« javno mnijenje, podsjećajući Hrvate da godina tamnice nevin je (...) Netočno je da je surađivao s ustašama i da im je pomagao. Nije, naprotiv, prestajao suprotstavljan im se, prosvjedovati protiv vrbovanja hrvatske mladeži javno u svojoj katedrali, protiv pogubljenja talaca i proganjanja židova (...) Javno se suprotstavljao nasilnom pokatoličavanju kojim su zaslijepljeni nesretnici opterećivali pravoslavne Srbe (...) Nadbiskup Stepinac je stradalnik zbog jedinstva (Crkve), jedan od mučenika za jedinstvo kršćana Istoka i Zapada, a ne samo za jedinstvo s Rimom (...) Godine 1944. napisao je: »Kad je riječ o zaštiti prava pojedinca, Katolička se Crkva ne boji nikakve sile na zemlji«. Tko će ubuduće govoriti ako kršćani zašute? »Ako budu šutjeli, kamenje će vikati« (Lk 19, 40).« Usp. F. ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 469. 79 Brojne koncilske tribine pridonose posvještenju teološke kulture. Zapažena je prisna suradnja teologa i laika na cjelovitom prijevodu Biblije (1968.). Kanonizacije Hrvata Nikole Tavelića (21. VI. 1970.) i Leopolda Mandića (16. X. 1983.) te javne masovne manifestacije vjere u Solinu (Jelenina godina, 1976.), Ninu (Branimirova godina, 1979.) i Mariji Bistrici (Nacionalni euharistijski kongres, 1984.), uz teološka istraživanja i razvoj tiska, snažan su poticaj općoj obnovi hrvatskog katolicizma potkraj XX. stoljeća. Usp. F. ŠANJEK, Geopolitischer, str. 144 80 Kardinal Agostino Casaroli (Il martirio della pazienza. La Santa Sede e i paesi comunisti 1963-1989, Torino 2000, str. 193-249), pregovaratelj uime Svete Stolice, ističe da su pregovori s jugoslavenskim komunističkim vlastima bili naporni i dugotrajni. Nije bio zadovoljan ni katolički episkopat koji je u Protokolu gledao smanjenje ionako ograničenoga djelatnog prostora Crkve. Papa Pavao VI. primio je 26. svibnja 1966. kardinala Šepera, protivnika potpisivanja Protokola, kojega je u nacrtu dokumenta najviše smetala »obveza Svete Stolice da poduzme korake zbog navodnih zloupotreba u svećeničkom djelovanju s političkim ciljevima ili navodnoga sudjelovanja u terorističkim akcijama (!), što se zagrebačkom nadbiskupu činilo kao uspjeli pokušaj savezne (jugoslavenske) vlade da Svetu Stolicu skrene na svoj protuhrvatski stav« (11 martirio, str. 242). Osim toga, papa se nije protivio da (hrvatski) episkopat upozna javnost sa svojim primjedbama i zahtjevima koje su posredovanjem kard. Šepera podastrte Apostolskoj Stolici, podloživši se u konačnici njezinu sudu u odlukama (Il martirio, str. 243). Zanimljiva su i osobna zapažanja V. Cvrlje, ambasadora SFRJ pri Svetoj Stolici za pape Pavla VI. (Vatikanska diplomacija. Pokoncilski Vatikan u medunarodnim odnosima, Zagreb, 1992.). 81 Postupna liberalizacija potkraj šezdesetih završava 1990. porazom komunista na prvim poslijeratnim slobodnim izborima u Republici Hrvatskoj (ožujak/travanj), konstituiranjem višestranačkog Hrvatskog sabora (30. svibnja), svečanim inauguriranjem novog, demokratskog ustava (22. prosinca) i saborskom deklaracijom o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske (25. lipnja 1991.) u skladu s voljom 94,17 % građana izraženom na referendumu 19. svibnja 1991.

njihovo iščekivanje pravde i slobode dolazi tek nakon imperativa globalne svjetske politike, Ivan Pavao II. europskoj i svjetskoj javnosti doziva u pamet da su narodi žive realnosti i bogatstvo našeg planeta. Zahvaljujući prije svega odlučnosti slavenskog pape Apostolska Stolica prekida s ustaljenom diplomatskom praksom, kada 13. siječnja 1992. priznaje Hrvatsku 82 i Sloveniju, pozivajući i druge europske zemlje i njihove vlade da u tome slijede primjer Vatikana. Pravedna borba hrvatskog naroda i njegova odlučnost da se nakon dugih godina suživota sa susjedima u višenacionalnim državama vrati samostalnoj i neovisnoj narodnoj državnoj zajednici 15. siječnja 1992. okrunjena je međunarodnim priznanjem. Kronologija činjenica i priznanja Hrvatske na starom kontinentu dokazuju da Sveta Stolica nije podlegla ni naglosti ni pretjeranoj žurbi. Papa Ivan Pavao II. zahtijeva od Europe da i opet bude prethodnica i predvodnica kako bi ostvarivanje legitimnih prava na samoodređenje u jednakosti pojedinaca i naroda spojila s nepovredivošću državnih granica, posebice granica novopriznatih država. U tom smislu Papa je umio nadići tadašnju »humanitarističku« retoriku, koja je samu sebe već obilno opovrgnula, preporučujući odbacivanje straha i inzistirajući na zahtijevanju istine za Hrvatsku i za cijelu postkomunističku Europu.83 Odnosi Svete Stolice i Republike Hrvatske, uspostavljeni za pontifikata Ivana IV. Dalmatinca (640.-642.), koji se od sredine IX. stoljeća u diplomatičkim i drugim povijesnim vrelima mogu slijediti iz godine u godinu, svoj najveći uspon dosežu u naše vrijeme. Ivan Pavao II. u dva navrata, 10. do 11. rujna 1994. i 2. do 4. rujna 1998., posjetio je Hrvatsku, ističući pritom da je »hrvatski narod bio prvi slavenski narod koji se susreo s kršćanstvom«, ali i narod koji »nakon dugih godina diktature i bolnoga iskustva nasilja« s pravom priželjkuje mir i »demokraciju utemeljenu na moralnim vrijednostima urezanima u samu narav ljudskoga bića.«84 Potpisivanjem i ratificiranjem četiriju ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj priznata je javna pravna osobnost. Ugovori o pravnim pitanjima, suradnji na području odgoja i kulture te o dušobrižništvu katoličkih vjernika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH potpisani su 19. prosinca 1996., Sabor ih je odobrio 7. veljače 1997., a razmjena ratifikacijskih isprava obavljena je u Vatikanu 9. travnja iste godine, dok je ugovor o gospodarskim pitanjima potpisan 9. listopada 1998., odobren u Saboru 4. prosinca, a ratificiran 14. prosinca iste godine u Vatikanu. U svjetlu navedenih ugovora djelatni prostor Crkve u Hrvata proširuje se sa strogo religioznog na područja intelektualnog, kulturnog i socijalnog života. Kao čuvarica povijesne i kulturne baštine i jamstvo nacionalnog jedinstva, Crkva u 82

B. PETRAČ — F. ŠANJEK, Ivan Pavao i Hrvati, dokumenti o priznanju, str. 13-141; V. BLAŽEVIČ, Služenje miru. Ivan Pavao IL i Sveta Stolka za rnir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995, Zagreb, 1995. 83

Usp. M. GJIDARA, Crkva, nacije i manjine u postkomunističkoj Europi, Croatica christiana periodica, XVIII (1994) 33, str. 1-45. 84

IVAN PAVAO II., Bit ćete mi svjedoci, Govori za vrijeme pastoralnog pohoda Hrvatskoj od 2. do 4. listopada 1998., Zagreb, 1998, str. 52.

Republici Hrvatskoj potiče demokratsku preobrazbu društva. Stranački neutralna, jer je cjelokupni hrvatski narod područje njezina poslanja, Crkva u Hrvata neumorno poziva na mir koji je smisao i odrednica svih naših nada i stradanja, put u dostojanstvo i budućnost, u demokraciji i slobodi, u istini i pravdi, učeći da je čovjek stvoren za mir, a ne za rat, za ljubav a ne za mržnju, pozivajući s Kristovim namjesnikom papom Ivanom Pavlom II. na opraštanje i suradnju u zajedničkom odgoju za stvarnu slobodu i poštivanje temeljnih načela demokratskog društva. Akademik Franjo Šanjek Zagreb, 3. kolovoza 2001., na blagdan prvog hrvatskog blaženika Augustina Kažotića.

PRVI DIO

Jedinstveno Okruženje

1. OSMI BREŽULJAK

Sedam je rimskih brežuljaka! Na zapadu Kapitol, na sjeveru Kvirinal i Viminal, na istoku Eskvilin i Celij, na jugozapadu Aventin, u sredini Palatin. U takvo okruženje smjestila je rimska povijest, onakva kakvu su dugo poučavali u školama, osnutak države, majke naše civilizacije, 753. godine prije kršćanske ere. Ta povijest temelji se na brojnim legendama koje je Vergilije opjevao u svojoj Eneidi, a kojima su se nakon njega više bavili književnici nego povjesničari. Povijest se međutim bitno razlikuje od legende. Naseljavanje mjesta koje će kasnije postati Rimom djelo je različitih etničkih elemenata. U 8. st. pr. kršć. e. Latini, koji su ovamo došli najvjerojatnije iz Alba Longe (današnjeg lacijskog Albana), utvrdili su se na brežuljku Palatin, onom istom s kojega su nekoliko desetljeća ranije njihovi sunarodnjaci budno motrili na Etruščane. Pridošlice iz Male Azije, Etruščani, iskrcali su se na obalama Tirenskog mora, između ušća rijeka Arno i Tiber, i kolonizirali taj dio središnje Italije (koji je po njima nazvan Etrurijom, a danas se zove Toskana), potiskujući lokalno stanovništvo prema

budućoj Umbriji i lijevoj obali Tibra; odatle su povremeno slali svoje izvidnice prema Kampaniji, za kojom nisu prestali žudjeti sve dok se nisu potpuno izmiješali s Rimljanima. Latini su zauzeli Palatin i Tiberski otok, koji im je služio kao promatračnica, s jedinim ciljem da odvrate pridošlice od namjere da se nasele na lijevoj obali rijeke. Ali ubrzo će na okolnim uzvišicama niknuti naselja koja će se napučiti raznim etničkim skupinama, Sabinjanima na Kvirinalu i Viminalu, brežuljcima koje je razdvajala močvarna depresija, koju će Etruščani isušiti kada na stoljeće i pol zagospodare tim područjem i koja će kasnije prerasti u rimski Forum. Toponimija nam je ostavila na tom području brojna izvorna imena 85. Palatin se sastojao od dvaju brežuljaka, od Germala na sjeverozapadu na kojem su doseljenici iz Albe osnovali prvo naselje, koje će zbog svoje geometrijske konfiguracije dobiti ime Roma quadrata, četvrtasti Rim, i Palatuala na jugoistoku koji je bio povezan stjenovitim tjesnacem Velia s Eskvilinom, koji se sastojao od Fagutala, Cispiusa i Oppiusa. Na tim uzvisinama razvila su se naselja. Sedam od njih povezat će se početkom 7. st. u savez kako bi se zajednički pokušali oduprijeti Etruščanima, ali bez uspjeha. Savez poznat pod imenom Septimontium okupljao je naselja Germal, Palatual, Kverkvetu- lan, Velia, Fagutal, Oppius i Cispius; njemu će ubrzo pristupiti i stanovnici okolnih brežuljaka. Zahvaljujući zidu koji ih je okruživao tih sedam brežu- ljaka ući će zajednički u povijest. Rim je nastao i razvijao se u prostoru koji okružuje tih sedam blagih uzvišica i koji zatvara zavoj rijeke Tiber od Kapitola do Aventina. Tiber, čije su nabujale vode prema legendi donijele na Palatin blizance Romula i Rema, skromna je rječica. Dovoljan je jedan pogled na nj pa da čovjek shvati čuđenje i divljenje Cezarovih vojnika kad su izbili na veličanstvene rijeke Marnu, Meuse i Rajnu. Njihovi rimski pretci imali su manje kritično oko od nas kad su Tiber nazvali rijekom! Njegove vode tada su bile veće, brže i sigurno manje zagađene nego danas — u toje vrijeme bio plovan i povremeno je znao izaći iz svog korita — i u očima Rimljana Tiber je bio velika prepreka86 za koju su se nadali da će zaustaviti Etruščane u njihovu nadiranju. Oni su je međutim svladali i zauzeli to područje na samom početku druge polovice 7. stoljeća, te njime vladali stoljeće i pol, sve do 509. godine, donijevši sa sobom blagotvornu civilizaciju u koju se latinski duh sretno uklopio i pretvorivši skupinu raštrkanih sela u pravi grad isušivanjem močvarnih dijelova, kao što je Cloaca Maxima. Gnjev domaćeg stanovništva razbuktao se tek 509. godine, nakon samoubojstva žene Tarkvinija Kolatina, Lukrecije, koju je sin Tarkvinija Ohooga Seksto obeščastio, i ta godina označava pad etrurske vladavine. Protjeravši tuđinca Tarkvinija Oholog i proglasivši republiku, Rimljani su postali svjesni svoje snage. Kad su osvajači otišli, jedni prema Etruriji, drugi prema Kampaniji, gdje će Tarkvinije Oholi umrijeti, rijeka je ponovno zadobila svoju ulogu granice. Nakon gotovo stoljeća i pol rimski senat započeo je gradnju zida, koja je trajala od 378. do 352. pr. 85

Usp. Ikon Homo, Nouvelle histoire romaine, Fayard, str. 18 i dalje; Maury i Percheron, Itineraims romains, 3. izd., Tequi, str. 23. 86

Bile to rijeke ili potoci, »vodene prepreke» pobuđivale su kod Rimljana vjersko poštovanje. Politički čin Cezarova prelaska rijeke Rubikon, simboličke granice izmedu Prekoalpske Galije i Italije, bioje u prvom redu svetogrđe kojeje sablaznilo njegove suvremenike.

kršć. e., koji je trebao štititi grad od novih neprijateljskih napada, osobito od onakvih kakav je Rim doživio 387. kada ga je opljačkao i djelomice razrušio galski vođa Breno. No Rimljani nisu smatrali potrebnim da nastave njegovu gradnju još nekoliko stotina metara duž lijeve obale rijeke, od Kapitola do Aventina, koji su dijelili dva kraja zida. Rimljani zapravo i nisu imali od čega strahovati s te strane jer je desna obala rijeke bila pusta. Ne samo da je bila nenastanjena nego se smatrala nemogućom za život. I dok su lanac brežuljaka koji je zatvarao obzorje na zapadu povremeno zauzimale male skupine etrurskih vojnika, kako se dogodilo za vrijeme rata s etrurskim gradom Vejiem koji je Rim od 482. do 474. pr. kršć. e. vodio zbog brežuljka Janikula, poplavljeno područje s druge strane Tibra bilo je carstvo komaraca; tamo je bilo opasno zaputiti se, možda čak i pogibeljno. Strah od malarije učinio je od toga kraja ničiju zemlju koju su svi poštivali; nitko se nije usudio ni nogom kročiti. Taj kraj Rimljani su vrlo slabo poznavali pa su o njemu širili najnevjerojatnije priče; roditelji su svojoj nemirnoj i neposlušnoj djeci prijetili da će ih ostaviti na obali toga negostoljubivog mjesta za koje se govorilo da je nastanjeno groznim zmijurinama koje su u stanju u jednom zalogaju progutati kozu, ovcu ili malo dijete, a i sam Plinije Stariji ozbiljno ih je prenosio 87 . Naseljavanje toga područja, koje je započelo u posljednjim godinama Rimske Republike i značajnije u prvom stoljeću kršćanske ere, vjerojatno nije posve uništilo loš glas o tome dijelu desne obale Tibra. Stanovnici dviju obala dugo su se neprijateljski gledali, čak još donedavno, a neki su iz principa odbijali prijeći rijeku koju su smatrali pravom granicom. Ne bismo se usudili tvrditi da je uzajamna netrpeljivost posve nestala.

Tri susjedne uzvisine, poznate pod imenom Vatikanski brežuljci, koje su se protezale od sjevera prema jugu između dvaju zavoja rijeke Tiber, činile su granicu toga nenaseljenog područja na zapadu. Danas nam je teško zamisliti kakav se krajolik pružao pred očima starih Rimljana. Ljudski rad duboko je izmijenio prvobitni izgled mjesta. Središnji dio lanca bio je udubljen, a njegove obronke djelomice su izravnali carevi Kaligula i Neron u 1. te još više Konstantin početkom 4. st., tako da Vatikan, kako se zajednički nazivalo to područje smješteno između sjevernog dijela, tj. brda Monte Mario (koje tada nije imalo posebnog imena), i južnog dijela, Janikula, danas čine samo ostaci brežuljaka. Podrijetlo imena Vatikan teško je utvrditi. Korijen riječi vrlo je vjerojatno etrurski, ali zbog nedostatnog poznavanja lingvistike nismo u stanju odgonetnuti njegovo etimološko značenje. Rimljani su ime latinizirali u Vaticanus, približivši ga riječi vaticinia, što ih je navelo da brežuljke na desnoj obali rijeke smatraju obitavalištem bogova, kamo su etrurski svećenici i vračevi odlazili primati naputke božanstava i pripremati svoje propovijedi. Takvo tumačenje samo je pridonijelo još većem strahu od toga pustog mjesta. Desna obala dugo će ostati nepoznata, terra incognita. Stoljeće i pol prije kršćanske ere Rim je osvojio Italiju, Prekoalpsku Galiju, zapadni dio Španjolske, obalu Kartage, Korziku, Sardiniju, Ahaju, Epir, Makedoniju; ubrzo će svoje carstvo proširiti na cijeli sredozemni svijet, na Galiju, Belgiju, Friziju, na sva područja s desne strane Dunava, osim Tracije, i čak na ušća rijeka Ems, Weser i Laba. Takvim 87

Plinije, Prirodoznanstvo, VIII, 14 »Zmije koje u italiji zovu boama narastu tako velike da su u želucu jedne, koju su ubili u Vatikanu za vladanja cara Klaudija, pronašli cijelo dijete«

izvanrednim napredovanjem Rim je postao gospodarem i vladarem cijeloga tada poznatog svijeta, a ipak nije ni pokušao kolonizirati područje između vatikanskih brežuljaka i Tibra. Nema sumnje da su mostovi preko rijeke88 bili sagrađeni zato da osiguraju povezanost Rima s obalnim područjima Tirenskog mora, ali putovi koje su Rimljani gradili zaobilazili su ravnicu između vatikanskih brežuljaka, s iznimkom ceste via Aurelia, jednako kao i današnje suvremene ceste koje su ih zamijenile. Unatoč nezainteresiranosti rimske vlasti bogati i promućurni Rimljani bacili su oko na taj pusti kraj, poslavši onamo najprije svoje robove da ispitaju teren i obave potrebna mjerenja, a zatim su na zakonit način potvrdili pravo vlasništva nad zemljom koju su jeftino stekli naposljetku, razgraničili zemljište. Poput kupaca zemlje na Mjesecu oni u početku nisu imali nekih određenih namjera, ali su sa sebi urođenim realizmom i osjećajem za obitelj nastojali osigurati budućnost svome potomstvu. Istodobno se s druge strane Tibra rađalo stanovništvo koje su najvećim dijelom činili doseljenici, uglavnom Židovi, koje su siromaštvo i neprijateljstvo Rimljana natjerali da potraže smještaj izvan grada, južno od brežuljka Janikul, gdje se osnovali četvrt Trastevere, koju će car August kasnije proglasiti 14. rimskim okrugom. U posljednjoj trećini 2. st. pr. kršć. e., ili početkom 1., vlasnici zemlje s druge strane rijeke počeli su malo pomalo raditi na svojoj zemlji. Spalili su šikaru, iskrčili zemlju, utabali staze i putove, podigli ograde, izdubili jarke za odvod vode prema Tibru, sagradili kolibe za smještaj robova i na kraju počeli obrađivati zemlju. Prvi pokušaji završili su neuspjehom; kasnije su zasadili i vinograde, ali vino koje su odatle dobivali bilo je tako loše da je Marcijal u svojim Epigramima89 s kraja 1. st. dvaput ustvrdio da vino iz Vatikana nije ništa bolje od lošeg octa. Unatoč neuspješnim pokušajima da od neplodnoga tla učine plodno, svi ti radovi omogućili su asanaciju toga kraja. Komarci su postupno nestajali, a vlasnici zemlje počeli su graditi ladanjske kuće, vile, na obroncima vatikanskih brežuljaka; oni odvažniji smjestili su ih na samoj obali rijeke i sagradili odvodne kanale pomoću kojih su napajali vodoskoke i vodopade u svojim vrtovima, kojima su se stanovnici s druge strane rijeke mogli samo diviti: najveća briga Rimljana oduvijek je bilafare una bella ftgura90. Radovi na uređenju toga područja zaustavljeni su nekoliko mjeseci prije Cezarove smrti. Diktator je naime u lipnju 45. pr. kršć. e. donio zakon De Urbe augenda kojim je utvrđen nov obiman i ambiciozan urbanistički plan grada. Cezarov plan »za širenje grada« predviđao je u prvoj fazi razvoj grada prema zapadu, a u drugoj prema sjeveru. Za ostvarenje toga nauma bilo je potrebno skrenuti tok Tibra kod Milvijskog mosta, koji je sagrađen nekoliko desetljeća prije kako bi preko njega išla via Flaminia do brežuljka Janikul. Taj plan, koji bi omogućio da se rijeka ogradi nasipom između ravnih obala i tako olakša njezino otjecanje prema moru, odavao je namjeru diktatora da na tadašnjem vojnom vježbalištu na Marsovu polju spoji ravnicu na desnoj strani rijeke i cijeli prostor objedini u novom urbanom opsegu, da zapravo sagradi novi Rim s rezidencijalnim četvrtima koje će biti okružene zelenilom i 88

Od sjevera prema jugu: Fabricijev most, još uvijek u uporabi iako je sagrađen 62. pr. kršć. e., između lijeve obale i Tiberskog otoka, i Cestijev most između Tiberskog otoka i desne obale; Emilijev most, koji je započet 179. pr. kršć. e. i od kojega jedan luk još i danas postoji (Talijani ga zovu il Ponte rotto); drveni Suplicijev most, najstariji od svih, kojega je Horacije Flak opjevao; Probov most. 89 Marcijal, Eingrami, X, 45, 5 (»Vaticana bibas si delectaris aceto: pij dakle vino iz Vatikana, ako te ocat može razgaliti«), i VI, 92, 3 (»Vaticana bibis: bibis venenum: piješ vino iz Vatikana: kao da piješ otrov«). Usp. I, 18, 1 i dalje. 90 Doslovno: lijepo izgledati, tj. pokazivati se u najboljem svjetlu. Taj vrlo često upotrebljavan izraz može se prevesti i kao: obmanjivati, varati. Pokazivati svoje bogatstvo, raskoš i udobnost svoje kuće, razmetati se važnošću svojih društvenih veza, poznanstava i svojom kulturom, biti ponosan na svoje rodoslovno stablo, ljepotu vlastite žene ili školske uspjehe svoje djece ima samo jedan cilj:fare una bella figura.

odvojene širokim arterijama kojima će se kretati trijumfalne povorke. Vojno vježbalište trebalo je biti premješteno na desnu obalu rijeke, u podnožje Vatikana; nova luka, dostojna toga imena, trebala je biti smještena južno od trase novoga riječnog toka i jednim dijelom ostati u starom riječnom koritu. Tragična Cezarova smrt 15. ožujka 44. pr. kršć. e., samo devet mjeseci nakon donošenja zakona De Urbe augenda, stavila je točku na realizaciju toga plana. Njegov nasljednik Oktavijan August, manje ambiciozan i s većim osjećajem za realno od Cezara, odustao je na žalost od skretanja riječnog toka ograničivši planirane urbanističke radove samo na Marsovo polje; on je svojim planom obuhvatio područje grada na lijevoj obali i tu sagradio luksuznu četvrt u »službenom« stilu koja je, kako piše Strabon, izgledom i uređenjem podsjećala na najbogatije grčke gradove. Želeći što prije ostvariti svoj plan Cezar je na drugoj strani Tibra započeo komasacijske radove i time učinio kraj zemljišnim špekulacijama. U jednom pismu, koje je u lipnju 45. pr. kršć. e. uputio svome prijatelju i opunomoćeniku Atiku 91 , Ciceron ljutito objašnjava zašto je odustao od kupnje Skapulinih vrtova na desnoj obali rijeke: »Tiber će se morati skrenuti od Milvijskog mosta i usmjeriti prema Vatikanu! Marsovo polje zatrpat će se zgradama, Campus Vaticanus postat će što i Marsovo polje (...) Plan će biti usvojen jer Cezar tako želi! Nisam ljutit što to znam, ali mi to ne odgovara!«. Umjereniji od Cezara, August nastavlja s komasacijom na desnoj obali rijeke. Pozivajući se na državni interes carski službenici započeli su s eksproprijacijom zemlje i prigrabili za svoga gospodara parcele koje još nisu imale vlasnike ili su bile prepuštene same sebi, stvorivši tako veliki posjed koji je obuhvaćao dobar dio vatikanskih brežuljaka. Augustov nasljednik Tiberije došao je na ideju da ovdje sagradi vrtove u kojima će naći osamu za kojom je žudio zbog svoje duboke mizantropije i neizlječive neurastenije; radovi su započeli za njegove vladavine (14.-37.) i djelomice su završeni pod Kaligulom (37.-41.) i Neronom (54.-68). Neron je osobito zaslužan za uređenje vrtova koji su izazvali sveopće divljenje, što objašnjava zašto su im njegovi suvremenici nadjenuli ime Neronovi vrtovi, horti Neronis. Upravo u Neronovim vrtovima, podno brežuljka koji će odsad biti suparnikom sedam brežuljaka s druge strane rijeke, započinje povijest Vatikana.

91

Ciceron, Pisma, Ad Att, XIII, 34, 4.

2. PETROVA MUČENIČKA SMRT U NERONOVU CIRKUSU

Poznato je kakvo su mjesto u životu Rimljana imale cirkuske igre. Juvenal je početkom 2. st. s najvećim prezirom osudio rimski narod koji je od vlasti tražio samo kruha i igara: duas tantum res anxius optat panem et circenses, podupirući time apsolutizam careva o kojima je otada izravno ovisio92. Da bi omogućio svojim dvorjanima uživanje u igrama i poštedio ih od miješanja s rimskim pukom koji se natiskivao po gradskim amfiteatrima Kaligula je donio odluku o gradnji novog cirkusa na drugoj strani Tibra, koji će ujedno biti i najljepši ukras carskih vrtova. Od prvih godina Republike sve do pada Carstva pod najezdom barbara, tijekom devet stoljeća, Rimljani su gradili svoje cirkuse kao što su gradili svoje kuće i terme, prema određenom urbanističkom planu koji su graditelji93 uvijek poštivali; povremeno su se mijenjale samo dimenzije, što je nalagala građa tla, lokalni zahtjevi i 92

Juvenal, Satire, X, 79-80, vidi Jčr6me Carcopino, Rim u razdoblju najvišeg uspona carstva, Naprijed, Zagreb, 1981., str. 201. 93 Usp. Antony Rich, Dictionnaire des antiquirěs romaines, prijevod Chćruel, 3. izd., Pariz, 1883., str. 156-157,596-597,2628,436,113-114.

mogućnosti kao i željeni kapacitet građevine. Rimski cirkus bio je duguljasta oblika; njegov povišeni dio, koji su Rimljani zvali caput circi, bio je uvijek polukružna oblika, a suprotni kraj zatvarala je jedna blago zakrivljena zgrada, oppidum, u kojoj su bile smještene uprava, tribina za glazbenike, te ispod nje staje za konje i spremišta za kola, koja su se zvala carceres. U potpunosti okružena arkadama koje su pridržavale nekoliko katova tribina i stepenište za gledatelje, arena je po svojoj dužini bila podijeljena dugom uskom platformom, nekom vrstom povišenog pločnika, koja se zvala spina, na kojoj su bili smješteni mali spomenici, kipovi božanstava, sićušni hramovi, naprave za prikazivanje broja preostalih krugova utrke i rezultata koje su natjecatelji postigli; ta platforma, čija je dužina bila određena prema udaljenosti koju su kola morala prevaliti u punim krugovima, imala je u svom središtu jedan visoki stup, obelisk. Vatikanski cirkus, koji će kasnije dobiti ime po caru Gaju Kaliguli koji ga je započeo i po caru Neronu koji ga je dovršio, Gajev i Neronov cirkus, circus Gaii et Neronis, sagrađen je po klasičnom planu. Iskapanja koja su ovdje poduzeta 1960. omogućila su da se odredi njegov točan položaj. Cirkus je bio orijentiran od zapada prema istoku i imao je divovske razmjere: najveća dužina između njegovih vanjskih zidova od polukružnog dijela caput circi i onoga zvanog oppidum iznosila je 576 metara; prosječna širina između vanjskih bočnih zidova sezala je do 100 metara; spina je mjerila 315 metara. Ta monumentalna građevina bila je ipak nešto manja od Velikog cirkusa koji su Talijani zvali Circo Massimo; on je bio dug 600 metara, širok oko 200, ali je spina iznosila samo 214 metara94. Najviši dio Gajeva i Neronova cirkusa bio je na mjestu male zgrade u kojoj se nalazi vatikanska radionica mozaika, jugozapadno od apside današnje bazilike sv. Petra, ispod uzvišice na kojoj je sagrađen željeznički kolodvor Papinske Države. Staje i spremišta, kojih zidovi i danas postoje, nalazili su se ispod podzemne garaže koja je sagrađena na Trgu pape Pija XII., između Trga sv. Petra i via della Conciliazione, kojom se služi osoblje dikasterija Rimske kurije. Odabir ovog mjesta za gradnju cirkusa začuđuje, tim više što je ostvarenje takvog pothvata zahtijevalo znatno zasipavanje zemljom; za caput circi trebalo je na sjevernoj i zapadnoj strani poravnati nekoliko obronaka vatikanskog brežuljka. Nije shvatljivo zašto su graditelji povišeni dio građevine nekako gotovo umetnuli u brijeg. Kaligula je na sredini spine dao postaviti obelisk visok 25,88 m koji je uz velike troškove dopremio iz Egipta95. Taj obelisk stoji danas nasred Trga sv. Petra kamo ga je prenio 1586. papa Siksto V. Do tada je obelisk stajao tamo gdje ga je postavio Kaligula; na njegov prvobitni položaj upućuje natpis na jednoj podnoj ploči na piazza dei protomartiri romani, u blizini pothodnika koji vodi ispod sakristije vatikanske bazilike. Da bi se omogućio lakši pristup Neronovim vrtovima i cirkusu sagrađen je most preko Tibra, na završetku ceste koju je August sagradio za stanovnike četvrti na Marsovu polju. Novi most, čiji se temelji i danas mogu vidjeti za niska vodostaja uzvodno od potpornja na lijevoj obali mosta Vittorio Emanuele, nije sagrađen okomito na rijeku, kao druga dva mosta koja su ga zamijenila, nego ukoso, u smjeru od sjeveroistoka prema jugoistoku. S druge strane, na desnoj obali, utiru se dva nova puta, od kojih jedan, via Triumphalis, vodi prema sjeverozapadu, prema brdu Monte Mario, a drugi, via Cornelia, prema zapadu. Ovim posljednjim služili su se stanovnici 94 95

Carcopino, op, cit, str. 234. Plinije, Prirodoznanstvo, >C