Jacques Derrida - Some Statemets and Truisms...

Jacques Derrida Some Statements and Truisms about Neologisms, Nevvisms, Postisms, Parasitisms, and other Small Seisms01 Preveo s francuskog: Tomislav Brlek

Kad sam se počeo pripremati za ovaj skup, pogrešno sam pročitao predloženi naslov. Nesumnjivo stoga što mi je nešto odvuklo pažnju, umjesto The States of"Theory" (States u množini, a "1heory"\i znakovima navoda), pomislio sam da piše The State ofTheory (State u jednini, a theorj bez znakova navoda). I rekoh sebi da je odgovor očigledan, bio je "hic et nunc" obvious. The State oftheory, danas i nadalje {notu andfrom now on), nije li to Kalifornija? Dapače, Southern California'i Vi to shvaćate kao dosjetku ili izvrdavanje. No taj je odgovor možda ozbiljniji, realističniji, povjesniji [plus historique\ povjesničarskiji [plus historienne] nego što izgleda. Sto mislite zašto se ovaj skup, pod ovim naslovom, sa sudionicima koji su « ' Sve su bilješke dodane uz autorov pristanak. U svojoj je engleskoj verziji ovaj esej bio Objavljen u zborniku The States of "Theory": History, Arts, and Critical Discourse, ur. David Carroll (New York: Columbia University Press, 1990) koji sadrži izlaganja s kolokvija pod istim naslovom, The States of "Theory", održanog u travnju 1987. u organizaciji Davida Carrolla, a pod okriljem Humanities Research Institute pri University of California, Irvine. Esej Jacquesa Darrlde, s naslovom na engleskom, ali napisan na francuskom u Sjedinjenim Državama, na angieski je prevela Anne Tomiche. Imajući na umu različita značenja riječi "state", naslov bi aa mogao pokušati prevesti kao: "Neke izjave [ili tvrdnje] i truizmi o neologizmima, novizmima, postlzmima, parazitizmima i drugim malim seizmima". Napisan da bi bio preveden na engleski kako bi ga autor pročitao na engleskom pred američkom publikom, francuski rukopis izlaganja vać sadrži engleske riječi, koje su ovdje zadržane, ali su pisane kurzivom. Verzija u kojoj se Ovaj esej prvi put objavljuje na francuskom, doslovno vjerna rukopisu (gdjekad Derrida piše na angleskom a da te dijelove teksta ne stavlja u znakove navoda) i u cijelosti pregledana od •Utora, mjestimično se razlikuje od američke, (ur.)

pristigli iz drugih država (američkih ili neameričkih) kako bi zajedno promislili što je to teorija danas - zašto se on održava u Kaliforniji? Zašto je moguć i potreban u Južnoj Kaliforniji? Mislite li daje to slučajnost? Pokušajte fenomen ovoga kolokvija analizirati u njegovim političko-institucionalnim, socio-ekonomskim, psiho-historijskim, fantazmatsko-libidinalnim itd. dimenzijama, i kladim se da će vam se nametnuti nužni preljevi između dvaju značenja riječi "state". Igra između države i stanja više je od igre. Možda oznaka plurala podcrtava za organizatore, s kojima 0 tome nisam razgovarao, da ima više značenja riječi "state", od kojih jedno spada u geopolitiku, u geografiju i politiku teorije, u Sjedinjenim Državama i drugdje. Kad sam pažljivije pogledao naslov, vidio sam i množinu 1 navodnike. Prije nego što vam uopće započnem iznositi nekoliko napomena o "the states of 'theory'", želio bih vam reći kako sam protumačio plural i navodnike. Oni očigledno upućuju na iznimnu pomnost organizatora. Pretpostavljam da nisu željeli da se pomisli kako oni pretpostavljaju da bi moglo postojati samo jedno moguće stanje Teorije [un seul etat possible de la theorie], što će reći mogućnost totalizacije svih fenomena teorije, svih teorijskih proizvoda, svih teorema u obliku tabelarnog prikaza, tablice, dakle čitljive površine, koja je, poput svih tabela (tablica), stabilna, stabilizirana, te dopušta čitanje taksonomske tabularnosti, elemenata i mjesta, ili pak genealogije, konačno fiksirane na stablu teorije, identiteta, entiteta i, općih ili vlastitih, imena teorije. A botanical table. Množina "states'' destabilizira, ili iskazuje nestabilnost, čak nužnu destabilizaciju takvih tabela - tabela uz koje uvijek ide odgovarajuća i hijerarhizirajuća establishment-strukturz. To što taj plural dovodi u pitanje, rekoh sebi, sama je dakle mogućnost diskursa koji bi, danas, mirno pretpostavio takvu

taksonomsku objektivaciju, kao što to mnogi čine, na sveučilištu i izvan njega, kad se doxa, koju međutim uvijek valja uzimati ozbiljno, igra naslovima teorija i teorema kao da su šahovske figure. New criticism, structuralism, post-structuralism, post-modernism, new-post-marxism, new historicism itd. Naime ne možemo - tko bi mogao? - i stoga ne smijemo tvrditi kako pred oči, u vidno polje, jedne nasuprot drugima, postavljamo teoreme, teoretizacije, teorije koje dijele [partagent] polje za koje nije izvjesno da im je zajedničko i ovjerljivo [;verifiable], čak ni to je li ga uopće moguće identificirati. Postoje strukturni razlozi zašto je takva statična i taksonomska tabularizacija u načelu nemoguća, ili je ograničenih mogućnosti. Evo prvog razloga: otvoreno i neovjereno polje tog "općeg stanja" također je polje sila; po svojim se uobičajenim pojavnim oblicima i naslovima mogu nazvati libidinalnim, političko-institucionalnim, historijsko-socio-ekonomskim silama, tokovima žudnje i moći - sile se nikada ne javljaju bez svojih predstava [representations], svojih zrcalnih odraza, fenomena refrakcije i difrakcije, odbijanja i prisvajanja različitih i oprečnih sila, bez poistovjećivanja s drugim ili suprotnim itd. Mnoge strukture dijele svaku zamislivu silu, oduzimajući joj identitet [la desidentifiant], izmještajući je u samoj njezinoj proliferaciji. U tom polju pluralnih sila, gdje ni nabrajanje više nije moguće, postoje samo teorijski gatovi (jetties). Riječju gat ( j e t t y ) odsada pa nadalje označavat ću silu takvoga kretanja koje još nije subjekt,projekt ni objekt, pa čak ni rejekt, ali u kojem se zbiva svaka proizvodnja i svako subjektilno, objektilno iliprojektilno (pa i ono rejektilno) određenje, koje svoju mogućnost nalazi u gatu. Svaki teorijski gat, kao i svako prisvajanje gata u oblik teorijskog sklopa, teorije, s njezinim aksiomima, metodološkim procedurama i institucionalnim strukturama, a priori, izvorno, ulazi u sukob i nadmetanje, ali nije riječ naprosto o antago-

nizmu, o suočavanju ili suprotstavljanju, što će reći o opoziciji dvaju gatova koji stoje jedan nasuprot drugome u svojim stabiliziranim identitetima. Nije riječ o antagonističkom suprotstavljanju iz dva međusobno povezana razloga. 1. Prvi je razlog to što svaki gat, daleko od toga da bi bio dio uključen u neku cjelinu, nije teorijski gat doli u mjeri u kojoj pretendira na to da shvati i obuhvati samoga sebe shvaćajući i obuhvaćajući sve ostale, što će reći opasujući ih, nadilazeći ih, upisujući ih u sebe. Svaki je gat strukturiran, konstruiran, "designetF, da rastumači i objasni sve druge gatove (prošle, suvremene i buduće). Toj konstitutivnoj pretenziji nijedan gat ne može izmaći a da ne prestane biti to što jest. Ta pretenzija jest gat, ono što zanima gat i ono što gat čini zanimljivim. Utoliko što je teorijski gat, taj nacrt - rastumačiti i objasniti sve druge gatove i samu konstituciju polja u koje se upisuje - slijedi princip razloga ( p r i n c i p i u m reddendae rationis) i dosljedno bi se promišljanje o toj temi - koje ja ovdje ne mogu poduzeti - moralo upustiti u problematiku ništa manje ambicioznu i riskantnu nego što je povijest principa razloga. 2. Drugi je razlog, povezan s prvim, zašto nadmetanje ne može biti puko antagonističko suprotstavljanje i zašto ne dopušta nijednom gatu da omogući čitanje tabele, razlog tabele koja bi klasificirala totalitet teorijskih mogućnosti, taj što svaka vrsta, u toj tabeli, svoj vlastiti identitet uspostavlja uključivanjem drugih identiteta: kontaminacijom, parazitiranjem, kalemljenjem, inkorporacijom itd. Na primjer želimo li ono što se naziva, ili što sebe naziva, marksizmom identificirati, danas, 1987. godine, kao teoriju, u njezinoj podvrsti marksizma koji je na djelu u onome što se u Sjedinjenim Državama naziva "književnom teorijom" (koliko je već tu problematičnih naslova), ne možemo to prepoznati a da se istoga časa ne primijete tragovi onoga što je taj marksizam integrirao - a to su koncepti, teme, pitanja, riječi i fraze koje pripadaju

onome čemu se taj marksistički diskurs danas na privilegiran način suprotstavlja, primjerice strukturalizmu, psihoanalizi, neostrukturalizmu ili poststrukturalizmu. Koliko poznajem najnovije tekstove Terrya Eagletona i Fredrica Jamesona (a još više mladih teoretika poput Michaela Sprinkera), u njihovu je radu najspecifičnije, najoriginalnije, najaktivnije upravo ono što pretpostavlja integraciju motiva koji potječu s mjesta što ih oni sami smatraju mjestima teorija kojima se suprotstavljaju. O modusima te integracije, o transformacijama, deformacijama, makrostrategijama i mikrostrategijamakoje one uzrokuju, ima se štošta reći - i to je ono što me uvijek najviše zanima, od rečenice do rečenice, u pomnim čitanjima tih tekstova koja bih mogao poduzeti. No ovdje se ne mogu time baviti. Moguće je, naravno, navesti i druge primjere: uključivanje određenih marksističkih filozofema u francuski strukturalizam, strukturalizma u poststrukturalizam, psihoanalitičkih teorija u sve to. Možete zamisliti kakva bi se čudovišta izrodila iz te kombinatorike s obzirom na to da teorije uključuju u sebe protivničke teoreme, koji su već sami uključili druge itd. Princip taksonomskoga nereda kojega se ovdje dotičem može uroditi razumnim i uređenim prijevodima ili pak komičnim promašajima, znakove kojih ponekad sadrže opisi kolegija, blurbs na knjigama, a ponekad i same knjige - to je serijalizacija stvari koje su tako heterogene, i stoga u stanju kontaminirajućeg i teratološkog suuključivanja, kao što su psychoanalysis, post-structuralism, post-modernism, feminism, marxism itd. Taje teratologija naša normalnost. Oni koji, na sveučilištu i drugdje, nisu još sasvim zaspali znaju da ti tekstovi ne odgovaraju, ne pripadaju, nikakvom identitetu koji se da klasificirati, nikakvom odredivom korpusu. No zbog toga oni nisu prazni ni beznačajni. Oni imenuju dominantan stil svakoga gata i ono što on stabilizira upravo u obliku - e sad - stanja ili države?

Da nastavimo. Svaki dio tabele (te tabele koja, odsada nadalje, nema totaliteta, pa dakle ni granica), svaki element, svaki gat nije istodobno dio i cjelina, dio cjeline, sinegdoha i metonimija, dapače, dio veći od cjeline, nego gat što ga njegov zamah, kretanje i (interna i internalizirajuča) struktura nose onkraj svega i preklapaju nad svime kako bi sve to obuhvatio i shvatio te govorio pred tim. Stoga svaki gat pretendira opasati i odražavati, preklapanjem [selon unpli], ukupnost stanja (države). Imamo dakle državu unutar države i stanje unutar stanja, stanje u državi i državu u stanju, istodobno u smislu političke organizacije (jer su ti teorijski gatovi također, plaćeni smo i plaćamo da to znamo, čak i ako nam to nije svima baš u jednakoj mjeri jasno, institucionalne utvrde [sve fleksibilnije, pokretnije, a država Kalifornija u tom je pogledu još jednom egzemplarna]: slijedom iskustva povijesnih potresa, institucionalna je arhitektura konstruirana tako da može podnijeti seizmička kretanja svih novih isms koji bi mogli potresti strukture, bilo post bilo new strukture) i u smislu stanja kao izvještaja, procjene, očitovanja: statement. Svaki je teorijski gat institucija koja daje novi statement o cjelini stanja u državi i novi establishment koji teži hegemoniji. Svaki gat teži uspostaviti hegemoniju, ali ne kako bi potlačio ili izvana nadzirao ostale gatove, nego kako bi ih introjicirao u sebe a da istodobno bude introjiciran u njih. Bilo bi stoga lako pokazati kako to što se odnedavna naziva ili što sebe naziva new historicism, ukoliko uopće ima stabilan identitet izvan institucionalne lokalizacije koja omogućuje rast te nove vrste na sjeveru Kalifornije zahvaljujući presađivanju francuskih loza, kako dakle neio historicism negirajući ubacuje, bez očitovanja uključuje, određenu brigu za povijest - na koju ću se još vratiti kako bih pokazao u kojoj je točki i u kojem obliku ona već bila aktivna, prisutna, temeljna u poststrukturalizmu na primjer, za koji pristaše i zagovornici

toga što se zove new historicism misle da je od životne važnosti da mu se suprotstave. To što kažem za new historicism vrijedi također i za new criticism - koji se s njime rimuje, a koji on priziva kao svoju suprotnost; dovođenje tih dvaju naslova u vezu opet će nas podsjetiti, bude li potrebe, na ono što teži postati tehnikom autolegitimacije, samouspostavljanja i samoimenovanja. Bilo je vrijeme kad su naslovi i zaglavlja slijedili nakon što bi se uspostavile institucije, nakon rada njezinih utemeljitelja. Danas znamo kako je ponekad bolje početi sa zaglavljima i samopredstavljanjem. To znaju svi utemeljitelji institucija. Sto se tiče pitanja jesu li naslovi koji sadrže new učinkovitiji od onih koji sadrže post, je li najbolja strategija "sjaši da ja uzjašem" na new ili na post, je li probitačnije divljački periodizirati i historicistički telos učiniti vjesnikom koji najavljuje a netv era ili junakom koji obezvređuje ili svladava staroga zmaja, to je stvar detalja, u osnovi je to ista gesta, kulturna strategija kao neizbježan by-product najstarijega historizma. Zašto sam kao primjer odabrao new historicism, a ne neki drugi naslov, koji je, do određenog trenutka, imao istu važnost, kao na primjer strukturalizam, poststrukturalizam, postmodernizam, marksizam, postmarksizam, bilo koji od brojnih netv-isms ili post-ismsl Svi očituju pretenziju da reinterpretiraju opće stanje (države) i svoj vlastiti upis u stanje (države), stanje u kojem formalizacija prošlosti i budućnosti stanja (države) mora biti čitljiva u sadašnjosti, stanje u kojem netv i post, onim što najavljuju i onim što čine zastarjelim, daju točnu mjeru i jasnu, sinkronijsku i sustavnu formulaciju te sadašnjosti. Kao primjer sam odabrao upravo new historicism stoga što bi ono što se naziva netv criticism ili strukturalizam nesumnjivo privilegiralo tabularni, sinkronijski i kombinatorički model u opisu stanja teorije ili stanja teorija, dok bi marksizam i new historicism nesumnjivo privilegirali dijakronijski model; a uzi-

manje u obzir periodizirajućeg i sukcesivnog u više ili manje slavljeničkim prikazima netv-isms i post-isms samo je po sebi i a priori historicističko, čak i kad pristaše i zagovornici tih newisms i post-isms žele biti ili za sebe tvrde da su antihistoristi. Pokušat ću možda kasnije reći, na izravniji i osobniji način, kako danas vidim to pitanje povijesti i historizma, bio on old ili new. Zasada ću radije inzistirati na ovome: tabularna i statična totalizacija nije moguća, ne samo zbog povijesnoga procesa, zato što se stvari brzo mijenjaju, pa samo dinamička i dijakronijska vizija može obuhvatiti stanja, a ne stanje teorije, kao da bi film bio kompetentniji od fotografije za taj krajolik teorije, da predoči taj teorem, što će već reći stanke gledanja [c'est-adire deja des pauses du voir\ Ne, tabularna je totalizacija nemoguća zbog same strukture gata, jer mnoštvenost načina na koje gatovi upadaju jedni drugima u riječ ne odgovara ni poretku temporalnog i linearnog slijeda ni poretku supostavljene simultanosti. I dalje snatreći o semantici riječi "state", nastojat ću je dovesti u vezu s onime što moram pretpostaviti o preokupaciji koju dijelimo i o zajedničkoj brizi koja nas je ovdje okupila. Dopustite mi da se poigram zamišljajući kako bi izgledao političko-institucionalni pristup kojem bi pravilo igre bilo upravo da sve poima kroz ekonomiju tih riječi, State ili states. Uzelo bi se u obzir frenetično nadmetanje koje potiče i ubrzava proizvodnju naslova s new i post-isms, te što to proždrljivo nadjačavanje duguje, s jedne strane, međudržavnim (interstate) razlikama unutar Sjedinjenih Država, a, s druge strane, međudržavnim razlikama među nation states kao što su Engleska, Francuska, Njemačka, Italija, Japan itd., te napokon, i pogotovo, razlikama medu različitim kulturnim, izdavačkim, a osobito akademskim ustrojima, različitim sustavima izobrazbe i istraživanja, ovisno o tome jesu li pretežno javno-državni od-

nosno privatni i podređeni slobodnom 08' Post-Structuralism and Question ofHistory, ur. poduzetništvu u kapitalističkom stilu. the Derek Attridge, Geoffrey * Razlika između ta dva tipa sustava ne Bennington i Robert Young e: cambridge isključuje, već, naprotiv, zahtijeva izna- University

r

'

o

taj deva-stating ili destabilizacijski gat.

Resistance to Theory (Minneapoiis: university ot

, _ lr, ..

Minnesota Press, 1986), str. 6. [Derrida navodi na engleskom. - op. prevj

No paradoks je, što se učinaka dekonstruktivnoga gata tiče, u tome što je istovremeno, tokom zadnjih dvadeset godina, izazvao razne apsolutno heterogene tipove "resistance to theory". Nastojeći klasificirati "idealne tipove" toga otpora, nastojat ću istodobno konceptualizirati što "theorj" znači u tom kontekstu i što je tu neobična i uznemirujuća logika otpora. 1. Imamo - rekao bih za početak - sam destabilizacijski i deva-stating gat, i njegove učinke dekonstrukcije. Gat koji je, paradoksalno, već sam po sebi "resistance to theorf. To je productive otpor spram theorj i theories. On se teoretizaciji opire prvo zato što je na djelu ondje gdjegat dovodi u pitanje i destabilizira uvjete mogućnosti objektivnosti, odnosa prema objektu, sve ono što konstituira i ustanovljuje sigurnost subjektivnosti, u nesumnjivoj prisutnosti cogita, izvjesnost svijesti o sebi, izvorni projekt, odnos prema drugome određen kao egološka mtcrsubjektbmost, princip razloga i sistem predstavljanja koji se s njim povezuje, te stoga sve na čemu počiva moderni koncept teorije kao objektivnosti. Dekonstrukcija zatim pruža otpor teoriji zato što pokazuje nemogućnost zatvaranja u smislu ustanovljenja zatvorenoga skupa kao organizirane mreže teorema, zakona, pravila, metoda. Koherentnost ili konzistentnost dekonstruktivnoga gata nije teorijski komplet, još manje sistem, u mjeri u kojoj je sistem, u strogom smislu, vrlo određen oblik okupljanja, usklađivanja teorijskih propositions. I nije sistem zato što dekonstruktivni gat po sebi nije ništa više propozicijski nego pozicijski; on dekonstruira upravo tezu, javljala se ona kao filozofska teza (a dekonstrukcija nije ništa više filozofska nego što je znanstvena) ili kao tema. Dapače, na području književnosti jedna je od putanja koje čine njegovu bit i dekonstrukcija tematskog, ili radije tematističkog, čitanja. Ni filozofski ni znanstveni ni kritički (u smislu književne kritike, ali i u kantovskom smislu, u smislu da kritika pretpo-

Stavljapropozicijski sud i odlučivost), dekonstruktivni gat nije teorijski, on u još jednom smislu pruža otpor teoriji. Od početka, a to sve više dolazi do izražaja, nikad se nije bavio samo diskurzivnim smislom i sadržajem, tematikom ili semantikom diskursa. To stoga što to nije samo čitanje ili tumačenje, ali i zato što se dekonstrukcija falogocentrizma smješta u točku u kojoj nije moguće rigorozno provesti razdiobu semantičkoga sadržaja (označeno s jedne strane, označitelj s druge, kako se govorilo prije dvadeset godina), tematskog i konceptualnog sadržaja. Otuda nužno slijedi da dekonstrukcija tekstove ne tretira samo kao diskurzivne sadržaje, ili teme, ili teze, nego uvijek kao strukture, institucionalne i, kako se to obično kaže, političko-juridičko-socio-historijske, no kako nijedna od potonjih riječi nije dovoljno pouzdana da bismo je mogli mirne duše upotrijebiti, relativno ih rijetko susrećemo u najpomnijim od tekstova koji se nazivaju dekonstruktivnima [les textes dits deconstructifs les plus prudents\. Sto uopće nije znak nezainteresiranosti ni uzmicanja pred tim stvarima - zbiljom, poviješću, društvom, pravom, politikom - i potpuno je, štoviše, konzistentno s konceptom teksta utemeljenim na dekonstrukciji logocentrizma te se nikada ne svodi na diskurs ili knjigu, ili na ono što neki i dalje ograničavaju kao tekstualno u želji da ga razluče od zbilje, društvenoga, povijesnoga itd. ili da ga postave naspram njih. To je normalna čudovišnost o kojoj sam maloprije govorio. Starim bi se jezikom dakle reklo da dekonstruktivni gat nije po svojoj biti ni teorijski ni tetički ni tematski zato što je također etičko-praktički. No očigledno, iz odveć očitih razloga, ta tvrdnja poziva na najstrožu budnost i traži najstrože znakove navoda. Napokon, dekonstruktivni se gat afirmativno opire teoriji, a naročito književnoj teoriji, zato što nije regionalan. Ne samo da ne staje na tekstu kao tematskoj ili tetičkoj stanici (station), sobi (stanza), nego prvo dekonstruira - to mi je bila glavna briga u knjizi Ogramatologiji

- hijerarhizacijsku strukturu koja u filozofiji, u obliku opće metafizike, fundamentalne ontologije, transcendentalne kritike ili fenomenologije, mnoštvenost aspekata diskursa ili bitka odrješito šalje na neku fundamentalnu ili transcendentalnu instancu. Dekonstruktivni se gat ne uspostavlja ni u regionalnoj teoriji (na primjer književnosti) ni u teoriji teorija. On se aktivno i afirmativno opire teoretizaciji, teorijsko-tetičko-tematskoj stanci (station, stanza, stasis). Na taj način on pruža otpor. A osim toga artikulira se mišlju o ostanci [restance], o čemu ovdje ne mogu govoriti. 2. Taj oblik otpora teoriji, kako rekoh, nije reaktivno suprotstavljanje teoretizaciji, nego, naprotiv, regularna dekonstrukcija filozofskih pretpostavki postojećih teorija ili teorija koje su implicitne u diskursima koji negiraju filozofiju ili teoriju. Radilo se dakle o tome da se teorijsko nadiđe, a ne da mu se bude preprekom i zauzme stav "against theorj". Istodobno paradoksalan i predvidljiv, rezultat je da to isto što nadilazi i teorijsko i tematsko i tetičko, i filozofsko i znanstveno, izaziva tolike geste prisvajanja i zasićivanja, teorijske pokrete, proizvodnju teorema, koji pak, u toj hiperaktivnosti i vrenju koji su obilježili proteklih dvadeset godina, i sami pružaju otpor, ali u drugom smislu, dekonstruktivnom gatu. Tu otpor ustanovljuje - on je, dapače, po svoj biti ustanovljujući - konsolidirajuću, stabilizacijsku strukturu gata. Konstruira i utvrđuje teorije, predlaže tematike i teze, organizira metode, discipline, čak i škole. No, opet, taj institucionalni i stabilizacijski otpor, u kojem bi riječ "otpor" mogla imati smisao koji ima u frazi "otpor materijala" - koji arhitekti moraju pomno \prudemment\ uračunati da im se zgrade ne bi srušile - gradifortifikacije koje prema dekonstruktivnom gatu uspostavljaju dva ili, ovisno o slučaju, tri tipa odnosa. No u svakom se slučaju radi o otporu nečemu što prijeti, nadilazi ili destabilizira stance koherentne teorije. Otpor tu rekonstituira stajanje u sistem, metodu, disciplinu, instituciju.

Najbliži se tip, stabilizacijski gat koji je najsličniji destabilizacijskom gatu, naziva poststrukturalizam alias dekonstrukcionizam. U tome nema zla, to nije zlo, a kad bi i bilo zlo, bilo bi to nužno zlo. On se sastoji u formalizaciji nekih strateških nužnosti dekonstruktivnoga gata i prijedlogu, koji ta formalizacija omogućuje, sistema tehničkih pravila, metodoloških procedura koje se mogu podučavati, discipline, školskih fenomena, neke vrste znanja, principa, teorema, koji su po svojoj biti principi tumačenja i čitanja (prije negoli pisanja). Dekonstrukcionizam nije monolitan - medu dekonstrukcionizmima i dekonstrukcionistima ima razlika u stilu, usmjerenju, dolazi čak i do ozbiljnih sukoba - ali vjerujem da se može reći kako se dekonstrukcionizam općeg tipa javlja svaki put kad se destabilizacijski gat zatvori, stabilizira u skup teorema koji se mogu podučavati, svaki put kad imamo samopredstavljanje neke teorije ili, što je već zabrinjavajuće, Teorije [la theorie]. Poznato je da se dekonstrukcionizam razvio uglavnom unutar područja proučavanja književnosti, pri čemu valja imati na umu teškoću, koja ostaje nerješivom, da se ograniči polje ili bit književnosti. To što dekonstrukcionz'z;2;?z može ponekad djelovati stabilizacijski ili normalizacijski na učinke dekonstruktivnoga gata ne bi bilo pošteno pripisivati činjenici da se uglavnom razvio unutar područja proučavanja književnosti, stvarajući tu i tamo dojam da, kao što najpovršniji čitatelji ponekad sumnjiče dekonstrukciju, zapada u formalizam i esteticizam, to jest tekstualizam koji tekst brka s diskursom, stranicom, knjigom, a svijet, ili društvo, ili povijest s bibliotekom. Ne, vjerujem kako ono najoštroumnije što se zbiva u proučavanju književnosti izbjegava te zamke. A to nije slučajno, to valja pripisati književnosti. Kad Rodolphe Gasche, u svojoj zadnjoj knjizi i drugdje,9 nekim književnim dekonstrukcionistima zamjera da nisu dovoljno radikalni jer ne preispituju

premise ili u svakom slučaju vrstu prio- •»' Rodoiphe GascM, m e riteta koji pridaju dekonstrukciji filozo- Tain of the Mirror. Derrida ' ' ' and the Philosophy of fije, njegova mi se gesta čini istodobno Refiection (cambriđge, Harvard University nužnom i riskantnom. Nužnom >jer re- Mass.: Prpes. 1986); vidi također konstituiranje dekonstruktivnoga g a ta U Inventions of Difference: on Demda ' kao ' The teoriju, u neku teoriju, u dekonstruktivi- Jacques ' Wild Card of Reading: on 1

J

stički gat, sa sobom nosi rizik gubljenja pauideMan istog autora, snage i ekscesa koji su njegova bit, a koji koie ie obiavio Harvard °

i

D

>

University Press, 1994.

se sastoje u destabiliziranju (unsettling) odnosno 1998. same one filozofske podloge o kojoj sam prije govorio; rizik rekonstitucije staroga koncepta teksta, zatvaranja u jednu regiju itd. No obrnuto, i Gascheova se knjiga izlaže riziku bludnje - ne nužno u teksturi te minucioznim i pomnim [prudent] podrobnostima svojih analiza, koje su dovoljno suptilne da bi izbjegle taj rizik, nego u ukupnom i masivnom učinku na koji se, jao!, knjige svode kad ih zatvorimo i počnemo o njima govoriti - a taj bi rizik bio rizik rekonstitucije dekonstruktivnoga gata u f i l o z o f i j u dekonstrukcije s - upotrebljavam Gascheove riječi bez oznake "kvazi", znakova navoda itd., koji ih ublažavaju i kompliciraju - njezinim "infrastrukturama", njezinom sistematičnošću, imali bismo dakle neku dekonstrukcionističku filozofiju ili metafilozofiju, neku teoriju teorija, neku dekonstrukcionističku superteoriju. Ponavljam, tom se riziku ne izlaže Gasche ni ono što on piše, nego ukupni učinak toga svejedno nužnog pozivanja na filozofsku scenu dekonstrukcije. Uostalom, ondje bi ionako prije valjalo pozvati filozofe nego literate. Upravo najnovija i najzanimljivija zbivanja u marksizmu i onome što se naziva new historicism zauzimaju stav otpora spram izvjesnog dekonstrukcionističkog poststrukturalizma, predodžbe o izvjesnom stabilizacijskom gatu. Kad bi dekonstrukcionizam bio to za što ga optužuju i kad jest takav, ondje gdje je takav - formalistički, esteticistički, nehajan spram

zbilje, povijesti, zatvoren u jezik, igre riječima, u knjige, književnost, nezainteresiran za politiku - smatrao bih da su taj marksizam i taj new historicism legitimni, nužni, prijeko potrebni. Vjerujem osim toga u izvjesnu nužnost, katkad u izvjesnu novost, ako već ne teorije, onda barem stila istraživanja i izvjesnih predmeta i područja rada, toga što se predstavlja naslovima marksizam i netv historicism. Sasvim bih iskreno želio da se to još više razvije i rado ću tome dati svoj prilog. Nikakvo mi se odbacivanje tih nastojanja ne čini poželjnim ni zanimljivim. No kao teorije taj marksizam i taj netv historicism imaju barem jedno zajedničko svojstvo (ne želim ih naime brkati) u sadašnjoj fazi svoje kritike. A to je da se uspostavljaju u otporu spram određenog dekonstrukcionističkogpoststrukturalizma koji ili je sam tek figura stabilizacijskog ponovnog prisvajanja dekonstrukcije ili je pak karikirani mit koji marksisti ili neohistoristi projiciraju radi svojih interesa ili zbog nerazumij evanj a. Reći ću još nekoloko riječi, vrlo kratko i vrlo shematski, kao zaključak. Marksizam i new historicism vrlo su različiti teorijski fenomeni. Prvi je teorija, a potonji se ponekad povezuje s reakcijama "against theory" (da Riječ je 0 knjizi b av| navedem taj naslov koji je danas dobro ° i ien°iu sjedinjenim poznat, i to zasluženo, više kao simptom otpora, a manje zbog toga što sadrži10).

Državama pod naslovom Against Theory. [Usp. Against

Theory: LiterarY S,udies and the New Pragmatism, ur.

Pa ipak, zajedničko im je to što svoja w . j . T. Mitcheii (Chicago: Universi,y of Chicago Press< najznačajnija sadašnja obilježja , , zadobi, 1985) - op. prev.] vaju isključivo u prostoru dekonstruktivnoga gata te u svome izričitom suprotstavljanju stabilizacijskom dekonstrukcionzzw«. Po tome ti se čine zanimljivijima nego kakva izravno konzervativna i jednostavno "reaktivna" reakcija, o kojoj neću ništa reći makar bila obilnije zastupljena i Čvršća - čak mimo Welleka i ostalih Todorova - nego što mi CO razmatramo u svom malom krugu, tako pomno posveće-

nom suptilnijim razlikama. Naravno, zna se ponekad dogoditi da se svi tipovi međusobno kontaminiraju. Zanemarit ću, jer nema vremena i zato što su te greške odveć grube, koliko god bile tvrdokorne, sve što koncept teksta svodi tek na koncept pisanoga diskursa, pri čemu se zaboravlja kako je dekonstrukcija tim manje zatvorena u "the prison house of language"11 što započinje napadom na logocentrizam. Upućujem ovdje na knjigu Dominicka LaCapre Rethinking Intellectual History: Text, Context, Language,12 u kojoj se, u čitanjima Jamesona i Haydena Whitea, ' Derrida aludira na knjigu razmatraju neka od tih pogrešnih tuma- Fredrica Jamesona The Prison-House of Language: čenja i ukazuje na neke bitne komplika- a Critical Account of Structuralism and Formalism cije. (Princeton: Princeton Zanemarujući dakle te nesporazu- University Press, 1972). [Usp. me, svejedno ću reći nekoliko riječi o F. Jameson, U tamnici jezika: kritički prikaz strukturalizma i povijesti, ali to bi se moglo transponirati ruskog formalizma, prev. A. {Zagreb: Stvarnost, i na "zbilju", društvo, politiku i druge ve- Šoijan s.a.) - op. prev.] like riječi. Kritike koje marksisti ili new Dominick LaCapra, historicists upućuju odnosu spram povi- Rethinking Intellectual History: Text, Context, jesti počivaju na temeljnom pogrešnom Language (Ithaca: Cornell razumijevanju - koje ponekad iskazuju University Press, 1983). i pojedini dekonstrukcionistički poststrukturalisti. Dekonstrukcija naime počinje, ako se tako može reći, dvostrukom gestom. 1. S jedne strane kritikom historizma koja radikalizira huserlovsku kritiku historizma razvijenu, protiv Diltheya, u "filozofiji kao strogoj znanosti", kritiku teorije svjetonazora, empirizma, relativizma i skepticizma koji iz toga slijede, u njihovoj nesposobnosti da nešto pojme kao teorem ili filozofem, znanost, filozofiju, filozofiju kao znanost i bilo kakav projekt univerzalnog i istinitoga govora. U potpunosti sam pristajao, i još uvijek pristajem, uz tu huserlovsku argumentaciju, taj kritički slijed fenomenologije koji mi se čini nužnim 11

uvjetom svake dekonstrukcije, ako joj i nije dovoljan te u njoj doseže svoje vlastite granice. Osobito nužnim kako bismo od historističkog empirizma oslobodili izvornu zamisao idealnih predmeta - bili oni znanstveni teoremi ili kulturni proizvodi, estetski ili književni na primjer. 2. Jer s druge strane, kao što znate, Husserl ne staje na toj kritici empirijskoga historizma i ne izvodi je u ime kakvog ahistorijskog platonizma. On kritiku empirijskog historizma izvodi upravo kako bi izdvojio, prepoznao i opisao povijesnu specifičnost teorema, idealnih predmeta znanosti, na primjer matematike, upravo transcendentalnu povijesnost. Briga o povijesti, povijesti uopće i izvornoj povijesnosti kulture, jezika, pogotovo teorije institucija, a to su teoremi, kojim povodom smo se ovdje i okupili, pretpostavlja u ,.,„ .. . ' r r r )