Jack London - Kći Snijega

Kći snijega Naziv originala: A Daughter of the Snows Prijevod djela: Zlatko Skenderović Nakladnik: Nova knjiga Rast Za nakladnika: Biserka Rast Urednik: Zlatko Skenderović Grafička priprema: Mihaly Kanzel Tisak i uvez: Feroproms

JACK LONDON KĆI SNIJEGA

Zagreb, listopad, 2010.

Scan i obrada: WbravetheheartW BalkanDownload.org

SADRŽAJ: PREDGOVOR........................................................................................................... 8 KĆI SNIJEGA.......................................................................................................... 10 I......................................................................................................................... 10 II........................................................................................................................ 17 III....................................................................................................................... 19 IV....................................................................................................................... 25 V........................................................................................................................ 29 VI....................................................................................................................... 32 VII...................................................................................................................... 37 VIII..................................................................................................................... 40 IX....................................................................................................................... 44 X........................................................................................................................ 52 XI....................................................................................................................... 57 XII...................................................................................................................... 61 XIII..................................................................................................................... 64 XIV..................................................................................................................... 68 XV...................................................................................................................... 71 XVI..................................................................................................................... 73 XVII.................................................................................................................... 76 XVIII................................................................................................................... 79 XIX..................................................................................................................... 80 XX...................................................................................................................... 85 XXI..................................................................................................................... 95 XXII.................................................................................................................... 99 XXIII................................................................................................................. 101 XXIV................................................................................................................ 108 XXV................................................................................................................. 114 XXVI................................................................................................................ 118 XXVII................................................................................................................ 121 XXVIII............................................................................................................... 124 XXIX................................................................................................................ 126 KRAJ................................................................................................................. 127 JACK LONDON..................................................................................................... 132

PREDGOVOR

Dragi čitatelji! Pred vama nalazi se jedinstveno štivo o udaljenim predjelima, nepreglednim teritorijama, beskonačnim prostranstvima šuma i goleti, visokim snježnim planinama gdje hladnoća ledi dah, krv i pokrete. Štivo o velikim, brzim planinskim rijekama, okovanih ledom, koje tek nakratko dopuštaju prolaz plovilima, kad okovi leda i studeni popuste a strašna zima odahne tek toliko da uzme novi zamah. Ovo je štivo o velikoj zemlji i beskrajnom nebu, gdje noć donosi nemir a svanuće nadu... O uskim, teško prohodnim stazama kroz gomile snijega, leda i opasnosti svake vrste. Ovo je štivo o ljudima, nadnaravnoj upornosti, hrabrosti, snazi duha i tijela. O ljudima koji ne žaleći sebe (niti druge), osvajaju nova, neistražena područja dalekog, zastrašujućeg, nepoznatog Sjevera. Štivo o pojedincima koji pomiču granice vlastite opstojnosti u neprispodobivom prirodnom okolišu gdje svaki pokret, djelo, misao, osjećaj ili nezgoda može značiti život ili smrt. Štivo o ljudima koji odlučno kreću na izazov, vođeni nadom, no isto tako štivo o kukavištvu, podlosti, zavisti, gramzljivosti, prijetvornosti, laži, zloći i sebičnosti. Roman o nemilosrdnom okolišu i nemilosrdnim ljudima, o hordama najrazličitijih ljudi koji su u stotinama tisuća pohrlili u potpuno nepoznate predjele na ALJASKU! Zlato, pronađeno je ZLATO!!! *** Radnja romana „Kći snijega“, događa se na Aljasci, pred kraj XIX. Stoljeća, na području velike rijeke Yukon, između gradova Dawson i Fairbanks, u vrijeme dok je Aljaska bila teritorij gdje su društveni zakoni civilizacije bili tek u povojima. Teritorij na kome su do tada obitavali starosjedioci Indijanci i tek pokoji doseljenik. „Bijelci“ su donosili svoje nove običaje, svoju hranu, svoj način života, novo poimanje časti, poštenja i trgovine. Rasap starosjedilačkog načina života bio je brz i bezobziran. Bijeli ljudi donijeli su alkohol, kocku i bezobzirnu sebičnost. Nerijetko, doseljenici su sami krojili vlastite zakone i pravila... *** Nalazišta zlatne rude na Aljasci prvi su puta zamijećene 1870. godine. Potpuno slučajno, dok je stanovita gospođa ,,Y“ pecala ribu na nekoj rijeci. Uočivši neobično svjetlucanje kamenja, povjerila se svom prijatelju... Tako je započela „Zlatna groznica“, jedna od najvećih, najhrabrijih, najnesigurnijih, najneizvjesnijih, najopasnijih i najdramatičnijih ekonomskih migracija u povijesti. Vijest o bajoslovnim nalazištima zlatne rude na Aljasci, obišla je svijet tada nepojmljivom i nevjerojatnom brzinom. Već 1872. prvi su istraživači-kopači zaboli svoje lopate u tvrdo aljaško tlo. Tijekom slijedećih 40-tak godina, stotine tisuća ljudi sa svih strana svijeta, ostavljali su svoje domove, žene, djecu (rijetko skupa s njima), i puni nade, hrabro, no bez ikakve garancije u uspjeh, pohrlili u nepoznato, vođeni isključivo nadom i oboružani samo vlastitim rukama i

zadnjom novčanom crkavicom. No poneki od njih i razumom i trgovačkim duhom. San o bogatstvu postao je krvava stvarnost. Zlato, zlato... bilo je u mislima tisuća i tisuća ljudi... Tijekom „Zlatne groznice“ na Aljasci iskopano je oko 390 tona zlata. Urednik

KĆI SNIJEGA

I »Sve je spremno, Miss1 Welse, premda žalim što vam ne mogu dati čamac s parobroda.« Frona Welse ustane žustro i pristupi k prvom časniku. »Imamo toliko posla«, objasni joj on, »a kopači zlata su roba koja se lako kvari, osim -« »Razumijem«, prekine ga ona, »i ja se žurim kao da ću se pokvariti ako se odmah ne iskrcam. I vrlo mi je žao što vam zadajem toliko posla, ali - ali...« Ona se brzo okrene i pokaže prema obali. »Vidite li onu veliku drvenu kolibu? Između skupine borova i rijeke? Tamo sam se rodila.« »Mislim da bih se i ja onda žurio«, promrmlja časnik prijazno, krčeći joj put među mnoštvom na palubi. Svatko je bio svakome na putu i svatko je to naglašavao što je bolje mogao. Tisuću kopača zlata vikalo je u isti mah da im se iskrcaju stvari. Sve su oduške na palubi bile širom otvorene, a dizalice su iz unutrašnjosti parobroda, škripeći, podizale prema nebu izmiješanu prtljagu. Sa svake strane primao je cijeli red čamaca taj teret i u svakome od tih čamaca znojni su se ljudi mučili oko užeta, sanduka, zamotaka, u luđačkoj žurbi. Ljudi su kao divlji mahali tovarnim listićima i vikali prema brodu. Dvojica ili trojica ustvrdili bi za jednu stvar da je njihova, pa bi nastala prava bitka. Natezanje bez kraja i konca pratilo je svaki komad željeznog oruđa, a za svaku pilu javljalo se odmah desetak vlasnika. »Blagajnik tvrdi da će poludjeti«, reče prvi časnik dok je pomagao Froni Welse pri silaženju, »a skladištari su izdali robu putnicima i ostavili posao. No ipak smo još uvijek sretniji nego ‘Zvijezda Betlehemska’«, obodri je on pokazujući jedan parobrod koji je bio usidren na četvrt milje udaljenosti. »Polovica njezinih putnika ima teretne konje za Skaguay i White Pass, a druga polovica putuje za Chilcoot. Tako su se pobunili i jedni i drugi, pa miruju oboji.« »Hej, vi tamo!« poviče on na jednoga koji je diskretno lebdio na rubu te ploveće konfuzije. Lagani čamac koji se junački protiskivao za jednom velikom barkom pokuša prodrijeti kroz barikadu. No lađar udari oštro po njegovoj provi i čamac stane. »Pazite!« vikne prvi časnik. Dva kanua2 od sedamdeset stopa3, natovarena prtljagom, kopačima zlata i Indijancima, dolazile su sa suprotne strane. Jedan je od njih naglo zaokrenuo prema pristaništu, dok drugi udari o barku. Lađar je još dospio na vrijeme izvući vesla, ali je njegova barčica zajecala pod pritiskom i umalo se nije razbila. Nakon toga on skoči na noge i kratkim, ali energičnim riječima pošalje sve veslače kanua i kapetana lađe u vječnu propast. Jedan se čovjek nagne preko ograde broda i obaspe ga 1 Miss (engl.) - gospođica 2 kanu - vrsta indijanske barke 3 Stopa - mjera za dužinu (30,48 cm)

sočnim kletvama da je sve orilo, a bijeli i crveni veslači u kanuima stanu se podrugljivo smijati. »Pih, bjelokošče!« poviče jedan od ovih posljednjih, »zašto ne naučiš veslati?« Nije pravo ni dorekao, a lađareva se šaka zaustavi na njegovu licu i obori ga omamljena na hrpu robe u kanuu. Potpuno nezadovoljan takvim načinom objašnjavanja, spremao se lađar da se svojom šakom razmaše malo i po drugoj lađici. No kopač koji mu je stajao najbliže povuče žestoko za držak revolvera, koji je bio zapeo u kožnom toku. Njegovi su se drugovi smijali i radoznalo čekali kako će se stvar svršiti. No kanu je već imalo slobodan put, pa se indijanski kormilar vrhom svoga vesla potisne o lađarova prsa tako da se ovaj srušio na dno svoga čamca. Kad je bujica psovki i kletvi bila u najvećem razmahu, a smrt se činila neizbježnom, prvi je časnik kriomice pogledao sa strane na djevojku. Mislio je da će ugledati preplašene i povrijeđene djevojčine oči, a nije nikako bio pripravan na rumenilo i izraz živa interesa što ga je pročitao na njezinu licu. »Vrlo mi je žao«, počne on. No ona mu upadne u riječ kao da je smeta njegovo prekidanje: »Ne, ne, nikako. Mene u ovoj stvari zanima svaka sitnica. Premda mi je drago da je revolver zapeo. Da nije ...« »Da nije, stigli bismo malo kasnije na obalu.« Prvi se časnik nasmije, čime je pokazao mnogo uljudnosti. »Taj je čovjek razbojnik i gulikoža«, nastavi onda i pokaže na lađara, koji je međutim opet spustio vesla u vodu i veslao duž lađe. »Pristao je da vas vozi na obalu za dvadeset dolara. Da ste muškarac, zatražio bi dvadeset i pet. To vam je gusar, zapamtite što vam kažem, taj će svršiti na vješalima. Dvadeset dolara za posao od pola sata! Zamislite!« »Lagano, samo lagano!« javi se čovjek o kome je bio govor. S tim riječima pristane on nespretno uz lađu, a jedno mu veslo padne u vodu. »Nije vaš posao da nadijevate drugim ljudima imena«, doda izazovno izažimajući rukav košulje što ga je bio smočio vadeći veslo iz vode. »U vas su dobre uši, prijatelju«, reče prvi časnik. »I dobra šaka«, upadne mu lađar u riječ. »I brz jezik.« »Sve je potrebno u mome poslu. Drukčije ne bih izdržao među vama, morskim psima. Gusar? Ja? A vi koji ugurate po tisuću putnika kao sardelice? Računate im dvostruku cijenu drugog razreda, hranite ih otpatcima, a trpate ih zajedno kao svinje! Gusar, a? Zar ja?« Jedan čovjek crvena lica pomoli glavu iznad gornje ograde i počne glasno i od srca kleti: »Dajte istovarite moje stvari! Ovamo, Mr.4 Thurston! Hajde! Amo! Pedeset mojih konja poodgrizat će jedan drugome glave u ovoj vašoj psetarnici ako ih smjesta ne izvezete na obalu. Gubim tisuću dolara svaki dan i neću dulje to trpjeti. Čujete li? Neću to dulje trpjeti! Gulili ste me lijevo i desno otkako smo krenuli iz Seattlea, a tako mi vrata paklenih, neću da me ijedan čas više globite! Uništit ću vam poduzeće, ne bio ja Thad Fergusson! Jeste li dobro razumjeli moje ime? Ja sam Thad Fergusson. Pa makar se kako požurili da me sustignete, još ćete uvijek prekasno stići za svoje zdravlje! Jeste li čuli?« »Gusar? Ja?« govorio je još uvijek sam sa sobom lađar. »Tko? Zar ja?« Mr. Thurston umiri kretnjom ruke razjarena putnika pa se okrene prema djevojci. »Ja bih vas rado otpratio do obale, pa i do skladišta, ali, evo gledajte koliki nas posao čeka. Zbogom i sretan vam put! Dat ću vam nekoliko ljudi da odnesu vašu prtljagu. Sutra u zoru imat ćete sve kod skladišta.«

4 Mr. [mister] (engl.) - gospodin

Ona mu lako stisne ruku i stupi u čamac. Pod njezinom težinom lađica se jako zaljulja, a voda na njenu dnu poleti preko dasaka i zagrgoće oko njenih nogu, no ona to primi vrlo mimo, sjede na krmu i podvuče noge poda se. »Stojte!« poviče časnik. »To neće nikako biti dobro, Miss Welse. Vratite se, ja ću spustiti jedan naš čamac čim budem imao vremena.« »Do viđenja na nebu!« zavikne lađar i odgurne čamac od broda. »Pustite me!« Mr. Thurston uhvatio je rub lađice, a kao nagradu za svoju kavalirštinu dobije veslom po prstima. Od bola zaboravi na sebe i na Miss Welse, pa stane kleti da je sve zvonilo. »Mislila sam da će naš rastanak biti dostojanstveniji«, povikne mu ona, dok joj je smijeh zalepršao preko namreškanih valova. »Tako mi Jupitera!« promrmlja on za sebe skidajući galantno kapu. - »To je ž e n a!« I spopadne ga neobična želja i čežnja da se njegovo lice uvijek zrcali u očima Frone Welse. On nije bio tankoćutan pa nije znao ni zašto ga ona toliko privlači, ali je osjećao da bi s njom pošao i na kraj svijeta. Osjeti gađenje nad svojim zvanjem i želju da ostavi svoju službu i pođe u Klondike, kamo je odlazila ona. Ali u taj mah zapne o crveno lice Thada Fergussona i zaboravi na sanak što ga je na trenutak snivao. Pljus! Pregršt vode s lađareva vesla koje je krepko udaralo, zapljusne joj lice. »Nadam se da se ne ljutite, Miss«, ispriča se on. »Nastojim raditi kako najbolje znam, a to baš nije previše.« »Čini se da je tako«, prihvati ona dobroćudno. »Ne volim more«, produži on ogorčeno, »no trebalo mi je da na pošten način sakupim nekoliko dolara, pa mi se to činilo najzgodnijim načinom. Trebao sam sada biti u Klondikeu i bio bih tamo da sam imao sreće. Da vam kažem kako je bilo... Izgubio sam svoju opremu na Windy Armu, na pola puta u unutrašnjost, pošto sam sretno sve bio spremio preko Sedla...« Cssssss! Pljus! Ona je tresla glavom da bi oslobodila oči od vode i pri tom se trzala kad bi joj koja kap stala miljeti niz vruća leđa. »Vi ćete dobro proći«, hrabrio ju je on. »Vi ste žena od ‘pravog materijala’ za ovaj kraj. Odlazite li sasvim u unutrašnjost?« Ona veselo kimne glavom. »Onda ćete izdržati. Nego, što sam ono htio reći? Kad sam izgubio sav svoj alat, vratio sam se opet na obalu da skucam za novi. To je uzrok zašto imam malko veće cijene. Nadam se da nećete žaliti za onim što ste mi morali platiti. Ja nisam gori od drugih, zaista nisam, gospođice. Morao sam za svoj čamac namaknuti sto dolara, dok u Državama 5 ne vrijedi više od deset. Svagdje su cijene jednake. Preko, na Skaguay Trailu vrijedi vam čavao za potkovu četvrt dolara. Dođete u krčmu i zatražite whiskey6. Whiskey stoji pola dolara. Ispijem whiskey, bacim dva čavla i račun je podmiren. Nitko tamo nema ništa protiv čavala. Oni se njima služe umjesto sitniša.« »Vi mora da ste čovjek ‘od akcije’ kad poslije takva iskustva želite ponovo u unutrašnjost ovoga kraja. Ne biste li mi kazali svoje ime? Možda ćemo se gdjegod sresti.« »Tko? Zar ja? Pa ime mi je Del Bishop, kopač zlata. Ako se ikada namjerimo jedno na drugo, zapamtite: dat ću vam i posljednju svoju košulju, to jest, moje posljednje polje7 je vaše.« »Hvala vam«, prihvati ona uz umiljat osmijeh, jer je bila žena pa je voljela riječi koje su dolazile ravno iz srca. 5 u Državama - u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) 6 whiskey [viski] (engl.) - alkoholno piće od ječma, raži ili kukuruza, rašireno u Engleskoj i SAD 7 polje, tj. zemljište na kojem on ima pravo tražiti zlato

On načas prestane veslati, dok u vodi oko njezinih nogu nije našao praznu konzervu. »Ne bi škodilo da malo izbacujete vodu iz čamca«, reče on i utisne joj konzervu u ruke. »Kako su mi čamac maločas prignječili, počeo je jače propuštati vodu.« Frona se u sebi nasmije, podsuče suknju i baci se na posao. Na svaki njezin prigib, dizale su se i padale na obali ledenjacima načičkane planine poput velikih valova. Gdjekad bi se uspravila da odmori leđa, pa bi uprla pogled na zapjenjeni žal prema kojem su veslali. Zatim bi se obazrela na kopnom opkoljeni morski rukavac, u kojemu je bilo usidreno nekoliko desetaka velikih parobroda. Između svakoga od tih parobroda i kopna vrzlo se neprekidno mnoštvo čamaca, barki, kanua i drugih prijevoznih naprava. »Eto čovjeka, neumornog i nepobjedivog radnika u borbi s neprijateljskim elementom!« pomisli ona vraćajući se u sjećanju velikanima čijim se znanjem koristila u knjižnici, provodeći noći nad njihovim knjigama. Frona je bila zrelo dijete svoga doba, shvaćala je dobro fizički svijet ljudi i njihov rad, pa je voljela taj svijet i duboko ga poštovala. Jedno je vrijeme Del Bishop razbijao tišinu samo pljuskanjem svojih vesala, no onda mu padne na pamet jedna misao. »Vi mi niste rekli svoje ime«, usudi se on s prijatnom delikatnošću. »Moje je ime Welse«, odgovori ona. »Frona Welse.« Na njegovu se licu ukaže strah koji brzo prijeđe u zaprepaštenje. »Vi ste zar... Frona... Welse?« progovorio je on polagano. »Valjda vam nije Jakob Welse otac?« »Jest, molim lijepo, ja sam kći Jakoba Welsea.« On naškubi usnice u tih otegnuti fićuk pokazujući tako svoje razumijevanje, pa prestane veslati. »Smjesta da ste sjeli opet na krmu i izišli iz te lokve vode!« zapovijedi on. »A konzervu dodajte meni!« »Zar nisam dobro izbacivala vodu?« upita ona uvrijeđeno. »Vrlo dobro, ali... ali, vi ste...« »Sasvim je svejedno što sam bila prije nego ste saznali tko sam. Sad samo lijepo veslajte dalje. To je vaš dio posla. Ja ću se pobrinuti da izvršim svoj.« »O, vi ćete uspjeti!« povikne on oduševljeno i baci se opet na vesla. »Aa, Jakob Welse je dakle vaš otac? Trebao sam to odmah znati!« Kad su stigli do pruda, koji je bio natrpan najrazličitijom robom i užurbanim ljudima, zastala je ona da stisne ruku svome veslaču. I premda je takav gest od njegovih ženskih klijenata bio vrlo neobičan, Del Bishopu nije bilo ništa neobično što je to učinila kći Jakoba Welsea. »Ne zaboravite, posljednji pedalj moga polja vaš je«, reče on držeći je još uvijek za ruku. »I vaša posljednja košulja, ne zaboravite!« »Well8, vi ste... vi ste... vragolanka!« izbaci on i posljednji joj put čvrsto stisne ruku. »Sigurno!« Kratka suknja nije joj smetala u hodanju i ona s veselim iznenađenjem razabra da joj se izgubilo kratko, nestašno cupkanje po gradskom pločniku. Noge su same od sebe preuzele opet onaj dugi, lagani, promišljeni korak kojim čovjek kao da kliže prostorom, a koji se postiže samo trajnim radom i životom na gorskim puteljcima. Mnogi je već kopač zlata znatiželjno pogledao u njezine gležnjeve i listove u sivim dokoljenicama i potvrdio u sebi sud Del Bishopov. Mnogi ju je već pogledao u lice i jedanput i dvaput, jer je njezin pogled bio slobodan, pun iskrenosti i prijateljstva. U njezinim je očima neprestano svjetlucao smiješak trepćući i dršćući kao na rubu trepavica i kao da će se sad ugasiti. Ali on se nije gasio, jer ako joj se nasmijao prolaznik, njezine su oči odgovorile smiješkom. A svjetlo se njezina smiješka 8 well (engl.) - da, pa

neprestano mijenjalo kao mnogoliki Protej9. Čas je bilo ljupko, čas sućutno, onda opet vragolasto veselo, pa nestašno, a uvijek se dopunjavalo sa smiješkom kojim ju je netko pozdravio. Gdjekad bi se to svjetlo prelijevalo cijelim njezinim licem, dokle god bi trajao njezin smijeh. No uvijek se u njemu razabirala iskrenost i otvoreno prijateljstvo. A povoda za smijeh imala je dosta kad se žurno gurala kroz mnoštvo na pješčanoj obali prema kolibi što ju je bila pokazala M. Thurstonu. Kao da se vrijeme vratilo natrag, umjesto naprijed; putovanje i prevoženje postalo je opet primitivno. Ljudi koji su u svom životu nosili samo gdjekada pokoji zamotak prenosili su sada na leđima čitave tovare. Nisu više stupali uspravno u sunčanu svjetlu, nego su ispružili tijelo naprijed, a glavu sagibali k zemlji. Svaka su leđa postajala samarom10 i na njima su se već počeli javljati žuljevi... Ljudi su se ljuljali od neobična napora, a noge su im kao pijane teturale od umora u svim smjerovima, dok se sunce ne bi priklonilo k zapadu. Onda bi u sumrak i nosač i teret pali pokraj puta... Drugi su u potaji, veseli zbog svoje domišljatosti, natovarili sve svoje u kolica na dva kotača, koja su veselo gurali pred sobom do prvog mjesta gdje je put bio zakrčen velikim kamenjem. Tu bi se obično vraćali aljaskanskom načinu putovanja. Rastavili bi kolica ili bi ih skotrljali natrag na obalu i prodali ih za fantastične svote najnovijim došljacima. Razmaženi gospodski sinovi s nekih deset funti Coltovih revolvera, metaka i lovačkih noževa, u širokim ćemerima11, zaletjeli bi se junački uzbrdo, no vraćali bi se polagano natrag sijući oko sebe revolvere, noževe i metke... Tako su sinovi Adamovi stenjući i gorko se znojeći okajavali Adamov grijeh. Fronu je nekako neodređeno zbunila ta velika i bučna gomila ljudi, ludih za zlatom, pa joj se pričinilo kao da su i stari izgled čitava kraja sasvim promijenili. Sam joj se kraj učinio nekako tuđ. Bio je isti kao što ga je nekoć ostavila, a opet - nije bio isti. Evo, ovdje, na travnatoj ravnici gdje se ona kao dijete igrala i plašila jeke svoga glasa koji je odzvanjao od ledenjaka do ledenjaka, prolazilo je bez prestanka deset tisuća ljudi amo-tamo. Njihove su noge smijesile nježnu travu u jednolično blato, a buka njihova glasa rugala se kamenoj tišini pećina. Uza sam gorski put penjalo se deset tisuća ljudi, a prijeko, s druge strane Chilcoota, bilo ih je još deset tisuća. A tamo su se straga, niz aljaskansku otocima posutu obalu, sletjeli sa svih krajeva svijeta. Rijeka Dyea rušila se, kao i prije, s velikom bukom prema oceanu, no njezine su obale bile izgažene nogama mnogih ljudi. Ti su se ljudi mučili vukući za jaku, napetu užad na kojima su ih po rijeci slijedili teško natovareni čamci, dok su oni s mukom krčili put uzbrdo. Ljudska se volja borila s voljom vode, no ljudi su se smijali staroj Dyeji i dublje gazili njezine obale za ljude koji će doći poslije njih. Vrata skladišta kroz koja je Frona nekada neprestano trčkarala van i unutra i s kojih je znala sa strahom pogledavati neobične figure trapera12 ili trgovaca krznom, sada je zakrčila bučna gomila ljudi. Tamo gdje je nekoć pismo koje čeka adresata bilo najveće čudo, sada je kroz prozor opazila gomilu pošte, naslaganu od poda do stropa. I baš su zbog te pošte ljudi najviše bučali. Pred skladištem, kraj kantara13 bila je druga hrpa. Jedan Indijanac bacio 9 Protej - u grčkoj mitologiji morsko božanstvo kojemu se pripisivala sposobnost da prima lik različitih životinja i čudovišta 10 samar - vrsta sedla (drveno); podloga na kojoj nosači nose teret 11 ćemer - pojas u kojemu se nose novci ili neko oružje 12 traper - lovac na krznaše u Sjevernoj Americi 13 kantar - sprava za mjerenje na oke; vrsta vage

je svoju prtljagu na kantar, bijeli vlasnik pribilježio težinu u nekakvu bilježnicu, i novi se prtljag donosio. Svi su omoti već bili u remenju koje je spremno čekalo na nosačeva leđa i mučno putovanje preko Chilcoota. Frona pristupi bliže. Nju su interesirale cijene. Sjećala se iz svojih djetinjskih dana kako bi rijetkom putniku ili trgovcu pošlo za rukom da svoj prtljag dade prenijeti na drugu stranu za šest centi14, tj. stotinu i dvadeset dolara po toni. ‘Mekušac’15 koji je vagao svoju robu pogleda u svoj vodič. »Osam centi«, reče Indijancima, našto se svi oni prezirno nasmiju i u zboru zaurlaju: »Četrdeset centi!« Crte se na njegovu licu bolno zategnu i on se strašljivo ogleda oko sebe. Sukobi se s prijaznim pogledom Froninih očiju, pa se pažljivo zagleda u nju. U sebi je brzo računao koliko će ga stajati prijenos prtljage od tri tone uz cijenu od četrdeset dolara za stotinu kilograma. »Dvije tisuće četiri stotine dolara za trideset milja!« povikne onda očajno. »Gospode Bože, što da učinim?« Frona slegne ramenima. »Bit će najbolje da im platite tih četrdeset centi«, dade mu ona savjet, »jer će vam inače ostaviti robu na tlu.« Čovjek joj zahvali, no umjesto da se požuri, nastavi s cjenkanjem. Jedan Indijanac poče odvezivati užad na svojoj prtljagi. Gospodičić zadršće, no upravo kad je htio pristati, podignu nosači cijenu na četrdeset i pet centi. On se bolno nasmiješi i kimne glavom u znak da se predaje. No skupini se priključi drugi Indijanac i poče šaputati ostalima uz vrlo živahne geste. Podigne se graja, i prije nego što je naš čovjek mogao shvatiti što se dogodilo, razvezali su oni svoju užad i razletjeli se kao jato vrana kriješteći uz put da je prenosnina do Lindermanova jezera pedeset centi. Najednom se gomila pred skladištem vidljivo uskomeša. Jedan je drugome počeo uzrujano na nešto obraćati pažnju, a oči svih bile su uprte u tri čovjeka koji su se približavali puteljkom. Ta su trojica bila sasvim priproste vanjštine, slabo obučeni, gotovo odrpani. U drugom, uređenijem društvu na prvom bi ih koraku pozornik smjesta zaustavio i odveo u zatvor kao skitnice. »Francuz Louis«, prošapće ‘mekušac’ i riječ prhne po gomili od jednoga do drugoga. »Ima tri Eldorado-prava16 na okupu«, šapne Froni povjerljivo čovjek što je stajao do nje. »Vrijede u najmanju ruku deset milijuna dolara.« Za Francuza Louisa, koji je išao malo ispred one druge dvojice, ne bi to čovjek nikada rekao. Negdje uz put mora da se rastao sa svojim šeširom pa je oko glave nemamo omotao nekakav izderani svileni rubac. Unatoč svojih deset milijuna nosio je prtljagu na vlastitim širokim leđima. »Onaj tamo s bradom, ono je Swiftwater Bill, također jedan od eldoradskih kraljeva.« »Odakle vi to znate?« upita Frona sumnjičavo. »Odakle znam!« poviče čovjek. »Odakle znam! Pa njegova je slika bila u svim novinama posljednjih šest tjedana. Evo gledajte!« On razvije jedne novine. »I to je sasvim dobra slika. Ja sam je toliko gledao da bih njegovu njušku prepoznao između tisuće drugih.« »A tko je onaj treći?« zapita ona dalje, priznajući ga šutke autoritetom. 14 cent - stoti dio dolara (novčane jedinice u SAD i Kanadi) 15 mekušac - podrugljiv naziv za novajliju među traperima i kopačima 16 tri Eldorado-prava - tri nalazišta zlata na Eldoradu (Eldorado - bajoslovna zemlja zlata koju su u Americi tražili prvi španjolski osvajači; u prenesenom smislu: zemlja bogatstva)

Njezin se informator i sam podigne na prste da bolje vidi. »Ne znam«, prizna on turobno i potapša po ramenu čovjeka koji je stajao pored njega. »Tko je onaj vitki, glatko obrijani? Onaj što ima modru košulju i zakrpu na koljenu?« Ali upravo u taj čas usklikne Frona veselo i pojuri naprijed. »Matt!« poviče. »Matt McCarthy!« Čovjek sa zakrpom na koljenu srdačno joj stisne ruku, premda je nije prepoznao, a oči su mu bile pune sumnje. »Gle, vi me se ne sjećate!« zažubori ona. »A ne usuđujete se to priznati! Da ne gledaju toliki ljudi, ja bih vas zagrlila, stari medvjede!« “I tako se veliki Medvjed vratio kući k Medvjedićima”, stane ona svečano deklamirati. “A mali su Medvjedi bili jako gladni. I veliki Medvjed reče: Pogodite što sam ulovio, djeco moja. A jedan mali Medvjed reče: jagode, drugi: lososa, a jedan štoviše reče: ježa. No veliki se Medvjed samo smijao: Vuf, vuf, vuf i napokon je rekao: Donio sam jednog lijepog, velikog, debelog čovjeka!” Dok je on slušao, sjećanje mu obasja lice, a kad je svršila, zažmirka da mu je očiju gotovo nestalo pod naborima i nasmije se posebnim smijehom koji je slušaoca također navodio na smijeh. »Bogami, sad vas poznajem«, reče. »Ali da me na mjestu ubijete, ne bih mogao reći tko ste.« Ona pokaže na skladište i stane ga radoznalo gledati. »O, sad mi je sinulo!« On se okrene i premjeri je od glave do pete, dok mu se izraz lica promijenio u razočaranje. »Nije moguće. Krivo sam vas razumio. Nije moguće da ste ikada živjeli ovdje«, i palcem pokaza prema skladištu. Frona živo zaklima glavom. »Onda ste, na kraju krajeva, ipak vi. Maleno zlato bez majke, sa zlatnom kosicom u kojoj sam ja toliko puta pročešljavao uzlove? Mala vještica koja je bosonoga ovuda trčala?« »Jesam, jesam«, potvrdi ona veselo. »Mali vražićak koji je jednoć ukrao zapregu pasa i pošao za ciče zime gore na Sedlo da vidi gdje se svršava svijet, samo zato da joj stari Matt McCarthy pripovijeda lijepe pripovijetke?« »O, Matt, dragi stari Matt! Sjećate li se vremena kad sam ja plivala zajedno s djevojkama iz indijanskog tabora?« »I kad sam vas ja za kosu izvukao iz vode?« »I pri tom ste izgubili jednu svoju novu gumenu čizmu.« »Bogami, jesam. Bila je to vrlo tužna priča! A čizme su, u vašeg oca bile na cijeni od deset dolara.« »Onda ste otišli preko Sedla, u unutrašnjost, i nikad više nismo čuli za vas. Svi su mislili da ste umrli.« »Well, sjećam se onog dana. Vi ste plakali u mom naručju i niste htjeli za posljednje zbogom poljubiti svog starog Matta. Ali ste ga napokon ipak poljubili«, poviče on trijumfirajući, »kad ste vidjeli da vas uistinu ostavljam. Kako ste onda bili slabašno stvorenje!« »Bilo mi je tek osam godina.« »A odonda je prošlo dvanaest. Dvanaest sam godina dakle čamio u unutrašnjosti ne izlazeći ni jedan jedini put. Vama sad mora biti dvadeset?« »Jest, i gotovo sam tako velika kao vi«, potvrdi Frona. »Krasna je žena postala od vas: visoka i lijepa.« On je opet promjeri kritičkim pogledom. »Ah, da imate malo više mesa, ne bi vam škodilo.«

»Ne, ne«, odupre se ona. »Ne sa dvadeset godina, Matt, ne sa dvadeset! Opipajte moju ruku, pa ćete vidjeti.« I ona stegne ruku da joj je iskočila mišica. »To je mišica!« prizna on prelazeći rukom preko nabrekle mišice. »Kao da ste se sami prehranjivali svojim rukama.« »O, umijem ja vitlati motikom, boksati se i mačevati«, klikne Frona zauzimajući po redu karakteristične stavove, »i plivati, roniti, vježbati na prečki i ... i hodati na rukama. Eto.« »Zar je to sve što ste tamo radili? A ja sam mislio da ste išli učiti iz knjiga«, odgovori on suho. »No sada se uči po novim metodama, Matt. Sad vas ne otpuštaju iz škole nakljukane glave...« »I vretenastih nogu koje sve to ne mogu ni nositi. Well, opraštam vam vašu mišicu.« »A kako je s vama, Matt?« upita Frona. »Kako je vama služila sreća ovih dvanaest godina?« »Slušajte!« On se raskorači, zabaci glavu i izboči prsa. »Vi sad slušate gospodina Matthewa McCarthy]a, kralja iz plemenite dinastije Eldorado, po snazi njegove rođene desnice. Moj je posjed bezgraničan. Dobivam više zlatne prašine u jednoj minuti nego što sam prije vidio u cijelom svom životu. Uzrok mome putu u Države bio je samo taj da potražim svoje pređe. Tvrdo sam uvjeren da su oni jednom postojali. U Klondikeu možete naći zlatnih grudica, ali nikada dobroga whiskeyja. Zato je ujedno moja namjera da se barem još jednom napijem zdrave tekućine prije nego što umrem. Poslije toga, moja je čvrsta namjera da se vratim i da pregledam svoje posjede u Klondikeu jer sam uistinu eldoradski kralj, pa ako vam ikada bude trebalo štogod za posudbu, ja ću vam prvi posuditi.« »Uvijek isti stari, stari Matt koji nikada ne stari«, nasmije se Frona. »A vi ste ista, prava Welse, uza sve vaše mačevalačke mišice i filozofski mozak. Nego da pođemo unutra za Louisom i Swiftwaterom. Kažu mi da je skladište ostalo uvijek jednako, pa da vidimo jesam li i ja ostao na kojoj stranici njegovih uspomena.« »Idem i ja.« Frona ga uhvati za ruku. Bio je naime njezin običaj da hvata za ruku one koje voli. »Deset je godina otkako sam otišla odavde.« Irac je krčio put kroz gomilu kao splav, a Frona ga je slijedila. ‘Mekušac’ je gledao u njih s poštovanjem jer su oni za njega bili božanstva Sjevera. Buka razgovora opet ojača. »Tko je ta djevojka?« upita netko. I upravo kad je ulazila na vrata, uhvati Frona početak odgovora: »Kći Jakoba Welsea. Zar nikada niste čuli za Jakoba Welsea? Pa gdje ste vi onda živjeli?«

II Izišla je iz šume blistavih breza i s prvim tracima jutarnjeg sunca u zlatu svoje kose, trčala je lagano rosnom livadom. Zemlja joj se činila masna od prevelike vlage i mekana pod nogama, dok su je mokre biljke udarale po koljenima prosipajući svaki put kišu dijamantskih kapljica. Jutarnje se rumenilo razlijevalo na njenim obrazima, a sjaj u očima, i ona je sva žarila od mladosti i ljubavi. Ona se naime othranila na grudima zemlje, jer nije imala majke, pa je strastvenom ljubavlju voljela staro drveće i zelenilo pod nogama. Njezino je uho rado slušalo pritajeni žamor života koji se budi, dok je miris vlažne zemlje prijatno draškao njene nosnice.

Tamo gdje se gornji kraj livade završavao u tamnoj i uskoj šumici, namjerila se djevojka na grmečak velikih aljaskanskih ljubica. Ispružila se koliko je bila dugačka i zagnjurila glavu u mirisavu hladnoću, dok je rukama pritiskivala purpurne glavice oko svoje glave poput sjajne aureole. I nije se toga stidjela. Otišla je u veliki svijet i prolazila njegovim puteljcima, pokraj njegova kala, i vratila se čista, skromna, netaknuta. I tome se ona radovala dok je tako ležala vraćajući se u sjećanju do onih starih dana, kada je za nju svemir počinjao i završavao linijom obzorja, kada je pješačila gore na Sedlo da vidi Bezdan. Primitivan je bio život njezine mladosti, s malo obaveza i dužnosti, no one su bile ozbiljne. Čovjek bi ih mogao ukratko okrstiti kako je to ona kasnije negdje pročitala: ‘Vjerom hrane i postelje’. Tu je vjeru ispovijedao njezin otac, mislila je ona sjećajući se da se njegovo ime mnogo poštovalo među ljudima, - vjera koju je ponijela sa sobom kroz Bezdan i u svijet, gdje su se ljudi odvojili od stare istine, stvorili sebične dogme i izmislili kazuistiku17 najprepredenije vrste. Vjera koju je natrag sa sobom donijela bila je još uvijek svježa, mlada i vesela. I sve je za nju bilo tako jednostavno. Zašto njihova vjera ne bi bila kao i njezina - vjera hrane i postelje? Vjera gorskih putova i lovačkih tabora? Vjera kojom su jaki muževi gledali u oči nenadanoj pogibelji i neočekivanoj smrti? Zašto ne? Vjera Jakoba Welsea? Matta McCarthyja? Indijanskih dječaka s kojima se ona igrala? Ili indijanskih djevojčica koje je ona vodila u amazonski boj? Štoviše, čak i vjera vučnih pasa koji se trzaju u svom remenu i jure s njom preko snježnih poljana? Taje vjera istinska, dobra - mislila je ona i bila je radosna. Veseo glas palčića pozdravi je iz brezove šumice i vrati je opet u realni svijet. Duboko u šumi oglašavala se prepelica, a jedna je vjeverica okretno skakala nad njezinom glavom s grane na granu, s drveta na drvo, pokazujući se graciozno cijelo vrijeme. Od sakrivene rijeke dopirali su povici zaposlenih pustolova koji su već stresli sa sebe san i žurili se prema Polu. Frona ustane, zabaci kosu i pođe instinktivno starim putem između drveća prema taboru poglavice plemena Georgea i Dyea. Namjeri se na dječaka u hlačama, bosonoga kao crveni drveni idol. Sabirao je suharke i smjelo je pogledao preko svog brončanog ramena. Ona mu veselo nazove dobro jutro na njegovu narječju. No on protrese glavom i prestane načas raditi dobacujući za njom pogrdne riječi i smijući se bestidno. Ona to nije shvaćala, jer to nije bilo kao prije i kad je prošla mimo jednog visokog mladića, stisla je čvrsto zube i nije rekla ništa. Na rubu šume iznenadio ju je pogled na tabor. To nije bio stari kamp od pedesetak potleušica, stisnutih jedna uz drugu bez reda, nego veliko taborište. Počinjalo je odmah kod same šume, skupljalo se oko panjeva porušena drveća i prostiralo se sve do obale rijeke na kojoj su se ljuljali kanui, u redovima po deset ili dvanaest. Bio je to toliki skup najrazličitijih plemena kao nikada prije. Sve su to bili strani Indijanci, navrli s tisuću milja daljine, sa ženama, stvarima i psima. Ramenom su je se doticali muškarci iz plemena Juneau i s Wranglerove zemlje, a svaki bi je čas gurnuo pokoji od divljookih Stiksa koji su došli odozgo sa Sedla, ili ponosnih Chilcoota, ili otočana sa Zemlje kraljice Charlotte. Pogledi koji su je pratili bili su mrki i neprijateljski, osim onih koji su - a to je bilo još strašnije - veselije zagledavali u njezino lice hihoćući pri tom uz riječi koje se ne mogu ponoviti. Nju ta bestidnost nije prestrašila, nego razljutila, jer ju je smetala, kvareći joj ugodan povratak kući. Ipak je brzo shvatila da je stari, patrijarhalni život iz vremena njezina oca nestao netragom, sažgao ga je val civilizacije koji je zapljusnuo i taj narod. Brzim pogledom kroz otvorena vrata jednoga šatora ugledala je mladiće mršavih lica kako u gomili sjede na zemlji. Hrpa razbijenih boca do vrata svjedočila je da se cijelu noć nije spavalo. Jedan bijeli čovjek, podla lica i sav smežuran, dijelio je naokolo karte, a zlatni i srebrni novac 17 kazuistika - razmatranje pojedinih primjera sudskih rasprava; u prenesenom značenju: dokazivanje lažnih i sumnjivih teza; izvrtanje u sporu pomoću doskočica

skakao je u okladama koje su sve više rasle na rubu prostrtog prekrivača. Malo dalje čula je posebni zvižduk ‘kola sreće’ i vidjela Indijance kako svoju krvavo stečenu zaradu stavljaju na kocku u ime trenutnog igračkog zadovoljstva. A iz šatora i koliba dopirali su neskladni i glupi zvukovi jeftinih, primitivnih automata za zabavu. Jedna stara Indijanka koja je na otvorenim vratima gulila vrbov prut podigne glavu i, ugledavši Fronu, zavapi kreštavim glasom. »Hi-hi! Tenas Hi-hi!« promumlja ona, koliko su joj se htjela pokoriti njezina krezuba usta. Frona se strese na taj povik. Tenas Hi-hi! ... Njezin nadimak iz davno prošlih indijanskih dana! Ona se okrene i pođe preko puta k staroj ženi. »Zar si tako brzo zaboravila, Tenas Hi-hi?« mrmljala je starica dalje. »A ipak su tvoje oči još mlade i oštre! Ali Nipusa ne zaboravlja tako brzo.« »Zar si ti to, Nipusa?« poviče Frona, a jezik je gotovo izda. »Aj, jest, Nipusa je to, Nipusa«, odgovori starica i povuče je za sobom u šator, iz kojega je odmah poslala s nekakvim nalogom jednoga brzonogog dječaka. Sjednu zajedno na zemlju i starica stane ljubazno tapšati Fronu po ruci gledajući je pri tom u lice svojim suznim, mutnim očima. »Aj, aj, Nipusa je to; ostarjela brzo, kao i druge naše žene. Nipusa koja te je na rukama njihala dok si bila još maleno dijete. Nipusa, koja ti je dala ime: Tenas Hi-hi. Borila se za te sa smrću kad si bila bolesna, brala bilje u šumi i travu sa zemlje, pravila od toga čaj koji ti je davala da piješ. Ali na tebi ne opažam velike promjene, jer sam te odmah prepoznala. Sama tvoja sjena na zemlji upozorila me da podignem glavu. Malo si se promijenila, zaista. Visoka si i vitka kao vrbov prut, a sunce je jače poljubilo tvoje jagodice nego godine, ali kosa je ista, koja se divlje vijori oko tvoje glave kao smeđe alge što plivaju na morskoj površini za plime, a ista su ti i na smijeh brza usta. I oči su ti istinite i jasne kao u doba kad te je Nipusa korila za pogreške, a ti nisi htjela uzeti lažne riječi na svoj jezik. Oj, oj! Nisu kao ti one druge žene što sada dolaze u zemlju!« »A zašto sada bijelu ženu kod vas ništa ne poštuju?« upita Frona. »Vaši su mi muževi dobacivali ružne stvari dok sam išla kroz tabor, a dječaci čak i u šumi. Nije takve sramote bilo prije, u vrijeme dok sam se još igrala s njima.« »Aj, aj!« odgovori Nipusa. »Tako je. Ali ne ljuti se na njih. Ne sipaj svoj gnjev na njihove glave. Jer je krivnja na ženama koje sada dolaze u zemlju. One ne mogu ni za jednog muškarca kazati: To je moj muž. A nije dobro da su žene takve. One gledaju na svakog muškarca, smjelo i besramno. Jezik je njihov pogan, a srca pokvarena, pa zbog toga te žene sada nemaju časti kod nas. Što se dječaka tiče, ta oni i jesu samo dječaci. A muškarci kako da vide razliku?« Krilo se šatora odgrne i uđe star čovjek. Promumlja nešto prema Froni i sjedne na zemlju. Samo izvjesni nervozni nemir odavao je na njemu veselje zbog njezina dolaska. »Tako se dakle Tenas Hi-hi vratila kući u ovo rđavo vrijeme«, udostoji se starac napokon progovoriti kreštavim, drhtavim glasom. »Zašto kažeš: u rđavo vrijeme, Muskime?« upita Frona. »Ne nose li vaše žene sada šarenije haljine? Nisu li vaši želuci sada puniji bijelim kruhom, slaninom i hranom bijeloga čovjeka? Ne stječu li vaši mladi ljudi bogatstvo svojim nosačkim remenjem i svojim veslima? A zar se i tebe ne sjećaju još uvijek darujući ti mesa, ribe i pokrivača? Zašto dakle rđavo vrijeme, Muskime?« »Istina«! odgovori on svojim otmjenim, svećeničkim načinom, a u očima mu zasja trag nekadašnje vatre. »Sve je to istina. Žene sada nose šareniju odjeću. No one su našle milost u očima bijelih ljudi pa više i ne gledaju na mladiće svoje krvi. I zato se naše pleme ne množi, niti nam se hrpe male djece hvataju za noge. Tako je to. Želuci su puniji hrane bijeloga čovjeka, ali su puniji i njegova whiskeyja. I s bogatstvom naših mladića ne može biti drukčije. Oni cijele noći sjede kockajući, i njihovo bogatstvo bježi od njih. Ružne riječi govore oni

jedan drugome, tuku se među sobom i zla je krv među njima. A što se tiče Muškima, malo ga se tko danas sjeća žrtvom mesa, ribe i pokrivača. Mladi su ljudi sada sišli sa staroga puta, mladi se naraštaj više ne brine za stare idole i stara božanstva. I zato su sada rđavi dani, Tenas Hi-hi, koji gledaju kako stari Muškim ide grobu pun žalosti.« »Aj, aj! Tako je!« jadikovala je Nipusa. »Jer od ludosti tvojih ljudi postao je i moj narod lud«, nastavi Muškim. »Tvoji ljudi dolaze preko slanog jezera kao valovi i odlaze - ali tko bi znao kamo?« »Aj! Tko bi znao kamo?« vajkala se dalje Nipusa ljuljajući se svejednako naprijed i natrag. »Uvijek idu prema zimi i ledu, i uvijek dolaze novi, sve više i više svijeta, val za valom!« »Aj, aj! Prema zimi i ledu idu! Dug je to put, mračan i studen!« Starica se strese, a onda iznenada položi svoju ruku na Froninu. »A ti, ideš li i ti onamo? Frona kimne glavom. »I Tenas Hi-hi ide! Aj! Aj! Aj!« Krilo se od šatora odgrne i Matt McCarthy zaviri unutra. »Jeste li vi to, Frona? Zajutrak vas čeka već pola sata, a stara se Andy ljuti i puše kao što već rade stare žene. Dobro jutro, Nipusa!« obrati se on Froninu društvu, »i tebi, Muskime, premda mi se čini da se slabo sjećate moga lica«. Stari par promumlja pozdrav i ostane u tupoj šutnji. »A vi se požurite!« okrene se on opet Froni. »Moj parobrod polazi oko podne, pa ću vas u najboljem slučaju gledati još vrlo malo. A bojim se da će prekipjeti i doručak i stara Andy.«

III Frona domahne rukom staroj Andy, pa iziđe na gorski put. Na leđima je nosila naprtnjaču, a umjesto alpinističkog štapa držala je u ruci Nipusin vrbov prut. Odijelo joj je bilo turističko, s kratkom suknjom, prostrano, dozvoljavajući najveću slobodu kretanja. Njezina je prtljaga, na leđima nekoliko Indijanaca i pod nadzorom Del Bishopovim, otišla na put već prije nekoliko sati. Jučer, kad se vratila s Mattom McCarthyjem iz sumornog logorišta, našla je Del Bishopa kako je čeka kod skladišta. Njegov je posao bio brzo dogovoren, jer je prijedlog što ga je nudio bio jednostavan i promišljen. Ona je polazila u unutrašnjost zemlje, a i on je kanio poći onamo. Ona će svakako trebati nekoga. Ako nije još nikoga uzela, on je, eto, čovjek kakva ona upravo treba. On joj je onoga dana kad ju je prevozio na obalu zaboravio kazati da je bio u unutrašnjosti prije više godina i da mu je ondje sve dobro poznato. Doduše, mrzio je vodu, a put je uglavnom bio po vodi; no toga se nije bojao. On se uopće nije nikoga i ničega bojao. Za nju bi se borio do posljednje kapi krvi. A što se tiče plaće, ona će, kad dođu u Dawson, reći dobru riječ za njega svome ocu, pa će Del Bishop dobiti opremu za jednu godinu. On će platiti svoju opremu kasnije, kad mu se torba napuni zlatnom prašinom... No svakako bi trebalo znati što ona o tome misli. Ona je o tome dobro promislila, pa je prije nego što je dovršila doručak, on već tražio nosače za nju. ****

Frona je s veseljem opazila da odmiče brže nego većina njezinih suputnika, koji su nosili teške tovare pa su se morali odmarati svakih stotinu metara. Ipak joj je bilo teško držati korak sa skupinom Skandinavaca koji su išli pred njom. Bili su veliki, plavokosi orijaši koji su grabili dugim koracima noseći svaki na leđima stotinu funti 18, i osim toga svi su vukli kolica na kojima je bilo još najmanje šest stotina funti. Njihova su lica bila nasmijana, pa je radost života sijevala iz njih. Napor je za njih bio igračka. Zbijali su šale među sobom i s ljudima koji su prolazili. Omašna njihova prsa smijala su se smijehom koji je dolazio kao jeka iz gudure. Ljudi su im se uklanjali s puta i puštali ih naprijed gledajući zavidno za njima. Oni su naime jurili uzbrdo i trčali nizbrdo da je orio štropot željezom okovanih kotača koji su odskakivali po kamenju. Zašavši u sjenu crne šume, izlazili su na drugoj strani kod prijelaza preko rijeke. Jedan je utopljenik ležao na pijesku zureći nepomično u nebo. Neki je čovjek uzrujanim i srditim glasom pitao neprestano, jedno za drugim: »Gdje mu je pratitelj? Zar nije imao pratitelja?« Dva druga čovjeka skinula su sa sebe svoje tovare i stala hladnokrvno sastavljati inventar19 utopljenikove imovine. Jedan je po imenu brojao različite predmete, a drugi ih bilježio na komadiću zgužvana i blatna papira. Na pijesku su ležali razbacani listovi i razne potvrde, razmočene i blatne. Nekoliko zlatnika bilo je nemamo bačeno na bijeli rubac. Drugi ljudi nisu se na utopljenika ni osvrtali. Skandinavci bace pogled na cijeli prizor i lica im se načas uozbilje. »Gdje mu je pratitelj? Zar nije imao pratitelja?« pitao ih je uzbuđeni čovjek. Oni protresu glavama. Nisu razumjeli engleski. Zagazili su u vodu i pošli dalje. Netko im je s druge obale doviknuo da se čuvaju. Oni zastanu i posavjetuju se među sobom. Onda iznova pođu naprijed. Ona dva čovjeka koji su sastavljali inventar okrenu se da pogledaju. Struja im je dopirala jedva do bokova, no bila je brza i oni su se morali upirati, dok im je kolica svaki čas zanosila. No ipak su najteže preturili i Frona je odahnula. Voda je prvoj dvojici dopirala jedva do koljena, kad onome koji je bio najbliži kolicima pukne remen, a teret na leđima odmah ga zanese na stranu tako da je pao. U isti čas oklizne se i onaj pred njim i obojica potonu. Odmah se sruše i druga dvojica pred njima, a kolica se prevrnu i otplove dubokom strujom. Prva dvojica, koja su bila gotovo već na suhom, okrenu se i s najvećom snagom potegnu užad. Napor je bio ogroman, i premda su ljudi bili pravi divovi, bio je i za njih prevelik. Pedalj za pedljem morali su popuštati i struja ih je vukla niz vodu. Njihove pune naprtnjače potezale su ih na dno, osim onoga kojemu je bilo puklo uže. Taj jedini zapliva, ali ne na obalu, nego niz vodu nastojeći da ostane u istoj visini sa svojim prijateljima. Nekoliko stotina metara niže rušila se brzica preko nazubljena kamenog grebenja. Čas kasnije našli su se pred grebenjem. Kolica, još uvijek s tovarom, izronila su prva. Jedan se kotač razletjeo na komade, kolica se nekoliko puta okrenula i stropoštala opet u struj u, nekoliko metara niže. Ljudi su pošli za kolicima, zbagljani 20 u bijedno klupko. Struja je njima udarala u podvodno kamenje i gonila ih dalje, sve osim jednoga. Frona je iz jednog kanua (desetak kanua već je jurilo za njima) vidjela kako se krvavim prstima hvata za tvrdu stijenu. Vidjela je njegovo blijedo lice i agoniju borbe. Napokon ga sile izdadoše, ruke mu popustiše i brzica ga baci naprijed upravo u času kad ga je onaj slobodni sudrug plivajući kao mahnit, htio dohvatiti. Načas se izgube u drugom slapu, našto ih ugledaju na dnu, još uvijek u naprezanju i borbi. 18 funta - mjera za težinu; 1 funta = 0,4536 kg. 19 inventar - točan opis imovine, osobito pokretne 20 zbagljan u klupko - svezan u svežanj poput sijena

Jedan kanu izvuče na suho onoga koji je plivao, a drugo sve iščezne u struji brze, duboke vode. Četvrt sata krstarili su kanui uzalud po rijeci, dok napokon nisu našli mrtva tjelesa smireno položena u mirnoj plićini. Brzo posudiše čvrsto uže sa čamca koji je išao uz vodu i par konja od jednog tovarnog podvoza na obali, pa izvukoše sablasne utopljenike na suho. Frona pogleda petoricu mladih divova koji su ležali ispruženi na mulju, izlomljenih kostiju, beskrvnih lica, bešćutni. Još su bili upregnuti u kolica, a na leđima im još visjele naprtnjače s teretom koji sad već nije imao nikakva smisla ni vrijednosti. Šesti je sjeo među njih i tupo se zagledao u zemlju, suhih očiju. Nekoliko stopa dalje jurio je svojim tokom život ne brinući se ni za što. Frona se baci u struju toga života i pođe naprijed. *** Jelama osjenjeni obronci gora stisnuli su se bliže jedan drugome u kanjonu Dyeje, a ljudske su noge gazile zemlju, na koju nije nikada zasjalo sunce: u blatu i mulju. Ljudi su tražili nove putove, tako da je tih putova napokon bio velik broj. Na takvom jednom puteljku naiđe Frona na čovjeka koji je bezbrižno ležao u blatu. Ležao je postrance, razbačenih nogu, jedna mu je ruka bila pod tijelom, a velik tovar pritezao ga k zemlji. Lice mu je mimo počivalo u blatu i na njemu se razabirao izraz potpunog zadovoljstva. To se lice obradovalo kad je ugledalo Fronu i oči su veselo stale žmirkati »Bilo je već vrijeme da stignete«, pozdravi je on. »Čekam vas već čitav sat.« Kad se Frona nadnijela nada nj, produži on: »Samo mi razriješite taj prokleti remen! Cijelo vrijeme nisam ga mogao dohvatiti rukom.« »Jeste li se ozlijedili?« upita ona. On se spretno izvuče iz remenja, malo se protrese i opipa prignječenu ruku. »Nadam se da nisam. Zdrav sam kao dabar, hvala na pitanju. Nisam se ni udario.« On ispruži ruke i otare blato s njih sa niskim granama jedne vitke jele. »Prava je sreća za mene što vas je put ovuda nanio. Inače sam se barem dobro odmorio, pa zašto da se zbog toga čovjek uzrujava? Vidite izdanak ovoga korijena tamo! Na nj sam se okliznuo: pljus - i bio sam na zemlji, a kopču na ramenu nikako da dosegnem. Tako sam ovdje preležao cijeli jedan božji sat, jer su svi ljudi kao usprkos išli donjim putem.« »Pa zašto niste koga pozvali.« »Da se penje k meni ovamo na brežuljak? Kad svaki ima i svoga posla! Ne bih ni za živu glavu! Nije bila tako ozbiljna stvar. Da je mene tko drugi dozvao ovamo samo zato jer se okliznuo i pao, ja bih ga lijepo izvukao iz blata, a onda bih ga opet bacio natrag i tako nekoliko puta. Uostalom, ja sam znao da će prije ili kasnije netko poslije mene poći istim putem.« »O, vi ćete u ovom kraju dobro proći!« klikne ona, usvajajući Del Bishopovu frazu. »Vi ste dobri za ovaj kraj!« »Jest«, odvrati joj on jednakim usklikom, prebaci naprtnjaču na leđa i zagrabi dugačkim korakom. »U svakom slučaju, dobro sam se odmorio.« Put se naglo spuštao kroz močvaru do obale rijeke. Vitko deblo jele, umjesto mosta, bilo je prebačeno preko zasjenjene brzice koja je u sredini zapljuskivala taj vratolomni prijelaz. Drvo se ritmički treslo, a nebrojene noge putnika ugladile su njegovu površinu. Dvadeset i pet metara bio je dugačak taj jezoviti, nesigurni prijelaz. Frona stupi na nj, osjeti kako joj se izmiče pod nogama, ugleda divlju bujicu pod sobom kako joj bjesni oko nogu, prestraši se i ustuknu natrag. Stade razvezivati vez jedne cipele i pričini se kao da ga opet osobito pomno veže, dok je u isto vrijeme odozgo iz šume, kroz močvaru dolazila grupa Indijanaca. Četiri ili pet mladića išlo je na čelu povorke, a za njima koračale žene, pognute pod težinom tereta.

Otraga su trčkarala djeca, svako sa prtljagom prema svojoj dobi. Povorku su završavali psi, od kojih su neki također bili natovareni. Duboko su plazili jezike i s teškom mukom hodali. Ljudi su nju postrance promatrali prolazeći mimo nje, a jedan je ispod glasa i nešto kazao. Frona nije mogla čuti što je rekao, no hihotanje koje se poslije toga čulo potjeralo joj je krv u lice i kazalo joj više nego i najjasnije riječi. Lice joj je zaplamtjelo; bila je posramljena u svojim vlastitim očima, ali nije to htjela pokazati. Vođa Indijanaca stane na stranu, a ostali pođu, jedan po jedan, preko opasne brvi. U sredini prijelaza svijalo se drvo pod njihovom težinom ispod razine rijeke i oni su morali, do gležanja u brzoj i ledenoj vodi, tražiti nogama kuda će stati. A ipak su i najmanja djeca prelazila bez oklijevanja. Psi su zavijali i nevoljko stupali na brv, no muškarci su ih tjerali, i oni su prešli. Kad je i posljednji Indijanac prešao, okrene se Froni i povikne: »Tamo je konjski put«, reče i pokaže uz brdo. »Bit će mnogo bolje ako pođete onim putem. Dalji je, ali je bolji.« No ona je samo odmahnula glavom i počekala dok on prijeđe na drugu stranu, jer je dobro osjetila izazov koji je bio namijenjen ne samo njezinu ponosu nego i ponosu njezine rase. I zato odlučno stupi nogom na brvno i pođe - dok su oči druge rase bile uprte u nju u susret vrtlogu zapjenjenom bijelom pjenom. *** Pred njom je na putu sjedio čovjek i plakao. Njegova prtljaga, nespretno povezana, ležala je do njega na zemlji. Jednu je cipelu bio izuo pa mu se vidjela gola noga, otečena i posuta mjehurićima. »Što je?« upita ga ona stavši pred njim. On podigne pogled prema njoj a onda ga opet obori dolje gdje je u dubini srebrni trak Dyeje presijecao tamu. Na oči su mu bez prestanka navirale suze, i on je uzdisao. »Što se dogodilo?« ponovi ona svoje pitanje. »Mogu li vam čime pomoći?« »Ne«, odgovori on. »Kako da mi pomognete? Moje su noge izranjene, leđa su mi gotovo izlomljena, sav sam kao prebijen. Možete li vi tu pomoći?« »Well«, poče ona mudro, »uvjerena sam da bi vam moglo biti i gore. Pomislite na one koji su se čas prije iskrcali na obali. Ni za deset, pa ni za četrdeset dana neće oni na svojim leđima prenijeti prtljagu dovde dokle ste vi došli!« »Ali mene su ostavili moji drugovi i otišli naprijed«, uzdisao je on plačljivo, dok mu je u glasu podrhtavala molba za sućut. »Ostavio sam obitelj dolje u Državama. Oh, da me mogu sada vidjeti! Ne mogu ni natrag k njima, ni naprijed. To je previše za mene. Ne mogu izdržati ovaj konjski napor. Umrijet ću, siguran sam da ću umrijeti ako pođem dalje. Oh, što da radim? Što da radim?« »A zašto su vas ostavili drugovi?« »Jer nisam bio jak kao oni, jer nisam mogao nositi toliki teret ili tako daleko ići kao oni. Zato su mi se izrugivali i napokon me ostavili.« »Jeste li se vi ikada s nečim borili ili oskudijevali?« upita ga Frona. »Nikada.« »Izgledate dobro građeni i jaki. Teški ste zacijelo sto šezdeset i pet funti?« »Sto i sedamdeset«, ispravi je on. »Ne bi vam čovjek rekao da ste ikada bili bolesni.« »Nikada.« »A vaši drugovi? Jamačno su bili rudari?« »Nikada u svom životu. Radili su isti posao kao i ja. To i jest ono što me tako ogorčuje, vidite! Poznavali smo se godine i godine! A sada ovako odlaze i ostavljaju me jedino zato što ne mogu držati korak s njima!«

»Prijatelju moj«, reče Frona, »prijatelju moj, vi ste jaki kao i oni pa možete raditi kao i oni i nositi koliko i oni. Ali je u vas slabo srce. A ovo nije zemlja za ljude slaba srca. Ne možete raditi kao konj, jer nećete. Zato vas ova zemlja i ne treba. Sjever treba ljude snažne duhom, a ne tijelom. Tijelo ovdje ne pomaže. I zato se lijepo vratite natrag u Države. Ovdje vas ne trebamo. Ako ostanete, poginut ćete, a što će onda biti s vašom ženom i djecom? Prodajte svoje stvari i pođite natrag. Za tri tjedna bit ćete kod kuće. Zbogom!« *** Prolazila je Ovčjim poljem. Negdje gore, razbio se uz gromoran trijesak, pod pritiskom podzemnih nakupina vode, veliki ledenjak, pa je na stotine tisuća tona vode i leda pohrlilo nizbrdo u gorski klanac. Put je bio još i sada klizak od mulja i vode, a ljudi su tužno prekopavali i tražili stvari među ruševinama prevaljenih šatora. No tu i tamo već se nervozno radilo, a ukočene lešine pokraj puta svjedočile su nijemo o prirodi njihova posla. Nekoliko stotina metara dalje nesmetano se nastavljala jurnjava života. Ljudi su se odmarali naslanjajući svoje terete o kamenje koje je stršilo iz ruševina i mijenjali položaj nogu, dok ne bi opet malo došli do daha, a onda produžavali svoje putovanje. Zrake podnevnog sunca žarile su kamenje zvano ‘ljuske’. Šuma je ovdje napustila borbu i omamljiva se vrućina odbijala od čistoga kamenja. Sa svake strane izbijala su ledom razrovana rebra zemlje, gola i junačna u svojoj golotinji. Iznad njih carevao je olujni Chilcoot. Po njegovu navoranu, ispucanu čelu puzila je tanka vrpca! Dolazila je ozdo, iz posljednjeg vijenca kržljave crnogorice, obilježavala crnu crtu preko sjajne pruge leda i prolazila pokraj Frone, koja je upravo pored puta doručkovala. Tekla je traka ljudi dalje, uza strmi obronak vrha, postajući sve užom i tanahnijom, dok se najzad nije kao procesija mrava u zavojima gubila preko sedla iza vrha. * I sada, dok ga je gledala, bio je Chilcoot umotan u oblake magle, a na kolonu u pokretu oborila se oluja solike i vjetra. Danjeg je svjetla nestalo i zavladala je duboka tama. Frona je znala da se tu negdje, mučeći se, verući i vječno radeći, još uvijek miče uvis, prema nebu, procesija neumornih mrava. Potciknula je na pomisao o staroj čovjekovoj ljubavi za gospodarstvo, pa je stupila u red mravaca koji su izlazili iz bure iza nje i nestajali u oluji pred njom. * Kroz jedan ‘prozor’ sedla zašla je u vijavicu magle, držeći se čvrsto rukama i nogama vulkanskih ruševina Chilcootova ‘oca’, stojeći na pustoj obali jezera koje ispunjava nekadanji krater vulkana. Jezero je bilo razigrano, pokriveno bjelogrivim valovima. Premda je na stotine tovara čekalo na obali, nijedan se čamac nije pojavio da ih preveze. Lomni kostur od kolaca, pokriven starim povoštenim platnom, bio je prislonjen uz kameni zid. Frona potraži vlasnika, mladića širokog, jasnog lica i izbočene čeljusti. Da, on je splavar, ali je za danas već svršio posao. Za prevoženje bilo je jezero previše uzburkano. Tražio je dvadeset i pet dolara po osobi, ali danas više ne prevozi nikoga. Zar nije već rekao da je previše burno vrijeme? To je razlog, eto. »Ali mene ćete svakako prevesti, zar ne?« upita ga ona. On protrese glavom i pogleda preko jezera. »Dalje na pučini još je mnogo jače uzburkano nego što možete odavde vidjeti. Ni za velike, drvene čamce nije ovo vrijeme. Posljednju splav koja je pokušala prijeći, a bila je puna

putnika, bacila je bura na zapadnu obalu. Mi smo ih jasno vidjeli. A kako odande nema puta, morat će se smjestiti u šatorima dok nevrijeme ne prođe.« »Ali onda svakako stoje bolje nego ja. Moja je oprema za kampiranje na Polju sreće, pa ja ne mogu ovako ovdje ostati.« Frona se zavodljivo nasmiješi, no u njezinu smijehu nije bilo molbe. U njemu nije bilo ni ženske bespomoćnosti koja računa i pada na teret muške kavalirštine. »Promislite još jednom i prevezite me prijeko.« »Neću.« »Dat ću vam pedeset.« »Neću, kad vam velim.« »Ali ja se ne bojim, znajte.« Mladićeve oči bijesno zaplamsaju. On se okrene k njoj, ali ipak ne izusti riječi koje su mu već bile na jeziku. Ona je odmah razabrala kakvu mu je uvredu i nehotice nanijela i već je htjela objasniti. No onda i ona zašuti, jer ga je prozrela i shvatila da je to možda jedini način da ga pridobije za svoju nakanu. Tako su oboje stajali, tijelom nagnuti protiv bure kao mornari na oblom krovu lađe, gledajući izazovno jedno drugome u oči. Njegova se kosa u vlažnim uvojcima lijepila za čelo, a njezina je u divljim plamenovima vijorila oko njena lica. »Onda dođite!« On ljutitom kretnjom gume čamčić u vodu i izvuče vesla. »Uđite! Prevest ću vas, ali nipošto radi vaših pedeset dolara. Platit ćete naprosto koliko i drugi i stvar je uređena.« Udarac bure i silan val povuče lagani čamac pobočke nekih pedeset metara od obale. Kiša je neprestano pljuštala u čamac, tako da je Frona odmah počela izbacivati vodu. »Nadam se da nas neće baciti na obalu«, poviče on naginjući se na vesla. »Bilo bi malo neprilično - za vas...« On joj divlje pogleda u lice. »Ne«, ispravi ga ona, »nego bi bilo neprilično za nas oboje, noć bez šatora, pokrivača i vatre. Uostalom, mi se nećemo nasukati.« * Frona skoči na skliski kamen i pomogne mu izvući čamac i izliti vodu iz njega. S obje strane dizali su se mokri, goli zidovi stijenja. Teška je kiša neprestano padala, tako da se kroz nju jedva vidjelo nekoliko šatora u tmini koja je postajala sve gušća. »Bilo bi dobro da se požurite«, reče on zahvaljujući joj se za pomoć i gurajući čamac natrag u vodu. »Ima dva dobra sata odavde do Polja sreće. Šume nema sve donde, pa će zato biti najbolje da odmah krenete. Zbogom.« Frona mu pruži ruku i reče: »Vi ste hrabar čovjek.« »Pa, ne znam.« On joj svesrdno vrati stisak ruke, dok mu se u pogledu zrcalilo divljenje. * Nekih desetak šatora strašno se trzalo na svojim kolčićima upravo na rubu šume uz Polje sreće. Umorna od puta, pošla je Frona od šatora do šatora. Mokro odijelo visilo je na njoj kao olovo, a vjetar ju je nemilice šibao. U jedan je mah kroz platneni zid čula neki glas kako viče na nekog čovjeka. Bila je uvjerena da je to glas Del Bishopa. No jedan pogled u unutrašnjost šatora pokazao joj je kako se prevarila. Tako je bez uspjeha tumarala od šatora do šatora dok nije došla do posljednjega. Razriješi krilo i pogleda unutra. U prštavom svjetlu vlažne svijeće ugleda stanovnika šatora, čovjeka koji je klečao na koljenima i veselo puhao u malu peć tako da je šator bio pun dima.

IV Ona sasvim razriješi šatorsko krilo i uđe. Čovjek je još uvijek puhao u peć i nije primijetio da je dobio gosta. Frona zakašlje, a on okrene k njoj oči koje su bile crvene od dima. »Naravno«, reče on dosta nemamo. »Pričvrstite šatorska krila i smjestite se kako najbolje znate.« Nato produži svoj posao. »U najmanju ruku gostoljubiv čovjek, to mu se mora priznati«, komentirala je Frona u sebi čineći kako joj je rekao i prilazeći peći. Hrpa zakržljale jelovine, mokre i iscijepane prema dužini peći, ležala je po strani. Frona je dobro poznavala tu stabljiku koja puzi po zemlji, uvija se između kamenja, sasvim protivno od svoje rođakinje među drvećima jer se rijetko kad izdiže više od jedne stope iznad zemlje. Ona pogleda u peć, nađe da je prazna i natrpa je mokrim drvima. Čovjek ustane kašljući od dima kojega su mu bila puna pluća i kimne glavom u znak odobravanja. Kad je opet došao do daha, reče: »Sjednite i osušite odjeću. Ja ću dotle pripraviti večeru.« On pristavi na peć lonac za kavu, izlije u nj vodu iz kante i pođe iz šatora po drugu vodu. Jedva što je izišao, dohvati Frona svoju naprtnjaču i, kad se čovjek vratio bila je ona u suhoj haljini, mokru je upravo izažimala. Dok je on po svom sanduku tražio tanjure i jedaći pribor, privezala je ona između šatorskih kolaca komadić užeta i objesila svoju haljinu da se osuši. Tanjuri su bili prljavi, i dok je on sagnut prao, pošlo je njoj za rukom da brzo promijeni čarape. Još od djetinjstva znala je što za gorsko putovanje znači dobro njegovana noga. Mokre cipele postavila je na kup drva iza peći da se suše, a na noge je natakla par tankih i mekanih indijanskih mokasina. Vatra se bila već razgorjela i Frona je zadovoljno prepuštala toplini da joj osuši rublje na tijelu. Za cijelo to vrijeme nijedno od njih nije progovorilo ni riječi. On ne samo da sam nije ništa govorio nego je s takvom predanošću radio svoj posao da se Froni činilo kao da uopće ne bi ni slušao njezino objašnjavanje. Po njegovu se vladanju razabiralo, da je najnormalnija stvar pod kapom nebeskom da u njegov šator bane po noći i oluji mlada žena i da uživa njegovo gostoprimstvo. S jedne je strane njoj to bilo milo, no takvo ponašanje nije shvaćala i to ju je uzrujavalo. Jedan ili dva puta već je bila navlažila usnice da progovori, no on je, naoko, tako zaboravio na njezinu prisutnost da se predomislila. On sjekirom otvori konzervu goveđeg mesa i stavi u tavu pet-šest debelih komada slanine, onda odmakne tavu i pristavi kavu. Iz sanduka izvadi polovicu hladnog, teškog crnog kruha. Stane ga sumnjičavo ogledavati, a onda baci brz pogled na Fronu. Nato zavitla kruhom kroz vrata, pa istrese sadržinu torbice s dvopekom na komad platna. Mornarski dvopek bio je sav razdrobljen u mrvice, koje je kiša velikodušno opet slijepila, tako da je sve skupa bilo mokra gljivasta masa, blatnobijele boje. »To je sve što bismo imali u obliku kruha«, promrmlja on, »nego, sjednite pa ćemo pokušati probrati najbolje.« »Samo čas.« I prije nego što se on mogao oduprijeti, ona je sasula dvopek na tavu da je zaplivao na masti otopljene slanine. Dodala je još nekoliko čaša vode i živo stala miješati nad vatrom. Kad se počelo pušiti i vreti, pomiješala je meso iz konzerve i dodala obilno soli i papra. Ugodna mirisna para stala se dizati iz kaše. »Mora se priznati da je to vanredna stvar!« reče on balansirajući na koljenu tanjur iz kojega je naglo nestajalo jela. »Kako vi to nazivate?« »Popara«, odreže ona kratko i večera se nastavi u šutnji.

Frona mu natoči kave promatrajući ga pažljivo. Njegovo lice ne samo da nije bilo ružno nego je odavalo i snagu. Više snagu znanja nego fizičkog rada. “Čovjek od knjige”, dodala je u sebi, jer je vidjela mnogo studentskih očiju u svom životu i poznavala trag što ga za dugo vremena iza sebe ostavlja noćni rad. Taj se trag razabirao u njegovim očima, koje su bile smeđe i lijepe, kako muške oči mogu biti. No kad mu je po drugi put dodavala jelo, s iznenađenjem je opazila da te oči nisu tamnosmeđe kao druge, nego svijetle kao boja zrelog lješnjaka. Na danjem svjetlu - bila je uvjerena - te su oči morale biti sive, a u časovima najboljeg raspoloženja gotovo plave kao nebo. Ona je to dobro znala. Jedna njena dobra prijateljica imala je takve oči. Muškarčeva je kosa bila kestenjasta, a na svjetlu svijeće prelijevala se zlatom. Inače mu je lice bilo glatko obrijano i muževno. Isprva joj se nisu svidjele jamice ispod jabučica, no kad je odmjerila cijeli vitki, lijepo građeni, mišićavi lik, nađe da ni jamice nisu smetnja, jer ni na koji način nisu potjecale od izgladnjelosti. To je svjedočilo cijelo njegovo tijelo, a da nije ni previše jeo, to su potvrđivale baš same jamice. Visina mu je bila pet stopa i dvadeset palaca 21, računala je ona još po svom iskustvu u tjelovježbi. Dob, - nekako između dvadesetpet i trideset, ali svakako bliže ovoj posljednjoj brojci. »Nemamo dosta pokrivača«, reče on iznenada i prestane brisati čašu, koju je postavio na jedan sanduk. »Moji Indijanci neće s Lindermanova jezera stići prije zore, a ugursuzi22 su spremili sve osim nekoliko vreća brašna i najpotrebnijih stvari za kampiranje. Nego imam dva teška ulstera koji će nam dobro poslužiti kao pokrivači.« On se okrene, kao da i ne očekuje odgovora, i razveže svežanj koji je bio umotan u nepromočivo platno. Onda iz vreće s odjećom izvuče ona dva ulstera23 i rasprostre ih na ležaj. »Umjetnica na putovanju, ako se ne varam?« On je to zapitao onako, bez osobitog interesa, kao da je za odgovor već unaprijed bio siguran, ali je pitao tek toliko da ne zapne razgovor. No za Fronu je to pitanje bilo kao udarac u lice. Sjetila se Nipusine filipike24 protiv žena koje dolaze u ovu zemlju, pa joj je odmah postala jasnom dvojbenost njezina položaja i način kako ga on tumači. No on produži i prije nego što je ona mogla i progovoriti. »Prošle sam noći imao u gostima dvije kazališne dame, a pretprošle tri. Samo što je onda bilo više prostora za spavanje. Nezgodno je, zar ne, kako one umiju izgubiti svu svoju prtljagu. Aja na cijelom svom putu nisam nigdje uspio pronaći nikakvu izgubljenu prtljagu. A one su sve zvijezde, čini se barem. Ništa manje nego baš zvijezde. Držim da ste i vi zvijezda, zar ne?« Njoj previše krvi jurne u obraze, što ju je još više razljutilo, jer koliko je u sebi bila sigurna i mirna, njezino je crveno lice svjedočilo o nelagodi, koju zapravo nije osjećala. »Ne«, odgovori ona hladno. »Nisam nikakva orfeumska artistica25.« On odgura nekoliko vreća brašna s jedne strane peći, ne odgovarajući joj ništa, i napravi od njih podlogu za ležaj. S preostalim vrećama ponovi to isto s druge strane peći. 21 palac - manja mjera za dužinu (dio stope) 22 ugursuz - nitkov, rđav čovjek; šaljivdžija 23 ulster - širok i dug muški ogrtač bez podstave 24 filipika - oštri politički govor starogrčkog govornika Demostena protiv kralja Filipa; u prenesenom značenju: oštri govor protiv nekoga 25 orfeumska artistica - pjevačica ili plesačica u jeftinom teatru

»Ali ste svakako neke vrste artistica, pa bilo koje«, nastavi on kad je svršio s krevetima, naglašavajući riječ ‘artistica’ s očitim prezirom. »Žalim, ali nisam uopće nikakva artistica.« On spusti prekrivače koje je kanio prostrijeti, pa se uspravi. Dosad ju je samo površno gledao, no sad je stade pažljivo ispitivati pogledom, centimetar po centimetar, od glave do pete i natrag, kroj njezine odjeće i način kako je plela kosu. A nije se ništa žurio sa svojim promatranjem. »Onda molim za oproštenje«, izrazi on svoj sud i opet se zagleda u nju. »Onda ste vrlo luda žena koja sanja o bogatstvu, a zatvara oči pred opasnostima putovanja. Samo dvije vrste žena dolaze u ovu zemlju. Jedne, koje moramo poštivati zbog njihove ženstvenosti, i druge, koje ne poštujemo... Kazališnim zvijezdama i artistkinjama nazivaju one same sebe iz pristojnosti, ali mi im to dopuštamo i zovemo ih tako iz uljudnosti. Da, žene koje dolaze ovamo moraju biti jedno ili drugo. Sredine tu nema, a koja pokuša ići sredinom, mora pasti. Zato ste vrlo, vrlo luda djevojka i bolje bi vam bilo da se vratite dok je još vrijeme. Ako hoćete primiti zajam od stranca, ja ću vam rado uzajmiti za put natrag u Države i dat ću vam jednog Indijanca koji će vas sutra ujutro odvesti do Dyeje.« Jedanput ili dvaput pokušala ga je Frona prekinuti, no on je zapovjedno mahnuo rukom da šuti. »Mnogo vam zahvaljujem«, počne ona, no on joj upadne u riječ: »Ne, nemojte!« »Mnogo vam zahvaljujem«, ponovi ona, »no vi se slučajno malo... malo... varate. Ja sam gorskim putem upravo stigla od Dyeje i čekam svoju pratnju s prtljagom, s kojom bih se morala sresti upravo ovdje na Polju sreće. Oni su otišli nekoliko sati prije mene, pa ne razumijem kako su mogli toliko zaostati. Ili, čekajte! Sad se sjećam. Jedan je čamac bura danas poslije podne bacila na desnu obalu kraterskog jezera. To su morali biti oni. Ondje sam ih ja pretekla. A što se tiče moga povratka natrag, vrlo cijenim vaš savjet, no u Dawsonu je moj otac, kojega nisam vidjela već tri godine. Osim toga, danas sam prevalila cijeli put od Dyeje dovde, te sam malo umorna i htjela bih otpočinuti. Zato, ako mi ne mislite odreći svoje gostoprimstvo, ja ću leći!« »Nemoguće!« On baci prekrivače u kut, sjedne na vreće s brašnom i ponovo se zagleda u nju. »Ima li... ima li u drugim šatorima žena?« upita ona nesigurno. »Ja doduše nisam vidjela nijednu, no možda sam ih previdjela.« »Bio je jedan čovjek sa svojom ženom, ali su jutros otputovali. Ovdje nema drugih žena osim... osim dvije ili tri u jednom šatoru, ali... one nisu kao vi.« »Mislite li da se bojim njihove gostoljubivosti?« upita ona žestoko. »Kako ste rekli - one su žene?« »Ali sam rekao i to da nisu kao vi«, odgovori on duhom odsutan, gledajući u napeto platno i osluškujući urlanje bure. »Za ovakva vremena čovjek bi poginuo vani.« »Drugi su šatori puni do vrha«, progovori on više sam za sebe. »Svu su prtljagu strpali unutra zbog kiše, pa se ne mogu ni okrenuti. Osim toga, priključilo im se desetak stranaca zbog bure. Dvojica ili trojica molili su me da svoje ležaje mogu prostrijeti ovdje, ako ne nađu mjesta nigdje drugdje. Zacijelo su našli, ali po tome čovjek ne smije zaključivati da još ima prostora. A na svaki način...« Sav zbunjen, on prestane. Neprijatnost situacije kojoj se nije dalo izbjeći neprestano je rasla. »Mogu li još noćas do Dubokoga jezera?« upita Frona, zaboravljajući načas situaciju u kojoj se nalazi; onda se sjeti što je rekla i prasne u smijeh. »Pa nećete valjda noću gaziti preko rijeke?« On se namršti zbog njene lakoumnosti. »Osim toga, donde nema nikakva logora.«

»Zar se vi bojite?« upita ona malo podrugljivo. »Ne za sebe.« »Well, onda mislim da bi bilo najbolje da legnem.« »Ja ću bdjeti i paziti da se vatra ne ugasi«, predloži on nakon male stanke. »Glupost!« poviče ona. »Kao da bi time vaša luda etiketa 26 bila ikako sačuvana! Čovječe, mi ovdje nismo u civilizaciji. Ovdje je put prema Polu. Ležite i spavajte!« On slegne ramenima u znak da se predaje. »Pristajem. Što da radim?« »Pa pomozite mi da načinim krevet. Zar da vreće ostanu ovako poprijeko? Hvala lijepo, no moje se kosti i mišice bune protiv takve postelje. Ovako evo... Okrenite ih ovako!« Po njezinoj uputi položi on vreće po dužini, jednu do druge. U sredini je od toga ostao jarak, dok su uglovi na vrećama stršili u zrak, no ona ih poravna pljosnatom stranom sjekire i zgura izbočine u sredinu da ispune jarak. Onda presloži plahtu triput po dužini pa njome dokraja ispuni udubinu između vreća. »Hm!« mumljao je on za sebe. »Sad vidim zašto sam dosad spavao tako rđavo. Eto, tako je u redu!« Pa brzo uredi svoje vreće kako je vidio od nje. »Jasno je kao sunce da vi niste navikli na ovakvo putovanje«, objasni mu ona, razastre gornji prekrivač i sjedne na nj. »To je moguće«, odgovori on. »No što vi znate o životu na ovakvu putovanju?« upita je čas kasnije. »Dovoljno da vas mogu poučiti«, odgovori ona dvosmisleno, skidajući s peći osušena drva i mećući onamo mokra da se suše. »Slušajte! Kako huji!« reče on. »Nevrijeme postaje sve gore.« Šator se trzao pod udarcima bure, krila se svaki čas napuhavala, a nad glavama im bubnjala kiša i solika poput paljbe vojničkih pušaka za vrijeme bitke. Između udaraca čuli su kako po stijeni šatora otječe voda uza šum maloga katarakta27. On ustane i radoznalo se dotakne rukom mokra krova. S mjesta gdje ga se dotakao pljusne odmah mali slap vode i razlije se po sanduku sa namirnicama. »Nemojte, zaboga!« poviče Frona skočivši na noge. Ona upre prstom na mjesto i potegne crtu po šatorskom platnu do dna. Voda odmah prestane curiti. »To se ne smije nikada raditi, zapamtite«, ukori ga onda. »Gospode!« odgovori on. »I vi ste danas došli čak od Dyeje! Zar niste umorni?« »Malko!« prizna ona prostodušno. »I pospana.« »Laku noć!« dovikne mu za nekoliko časaka pa se s užitkom ispruži među toplim pokrivačima. Četvrt sata kasnije reče: »Oh, sasvim sam zaboravila! Jeste li budni?« »Jesam«, začuje se njegov prigušen glas s druge strane peći. »Zašto?« »Jeste li nacijepali triješća?« »Triješća?« upita on sanjivo. »Kakva triješća?« »Pa valjda za vatru ujutru. Ustanite pa ga nacijepajte.« On bez riječi posluša, no prije nego što je svršio, ona je već spavala... *** Miris slanine je već ispunio zrak kad je otvorila oči. Bio je već svanuo dan i prestala bura. Vlažno je sunce sjalo nad razmočenom krajinom i udaralo u otvorene šatore. Rad je već započeo i cijele povorke natovarenih ljudi bile se na putu. Frona se okrene na svom ležaju. 26 etiketa - propisani način otmjenog ponašanja 27 katarakt - prag u riječnom koritu preko kojega voda pada u slapovima

Zajutrak je bio pečen. Njezin je domaćin stavio na peć prženu slaninu i pečeni krumpir, pa je sada sa dva komada drveta rastvarao šatorska vrata. »Dobro vam jutro želim!« pozdravi ga ona. »I vama! Neću reći: nadam se da ste dobro spavali, jer znam da jeste.« Frona se nasmije. »Ja idem po vodu«, reče on svečano. »Dok se vratim, nadam se da ćete biti spremni za doručak.« Poslije doručka, sunčajući se pred šatorom, opazi Frona, skupinu ljudi koji su zaobilazili donji kraj glečera dolazeći pravcem od kraterskog jezera. »Evo moje prtljage i Del Bishopa, koji se zacijelo stidi, koliko se on uopće može stidjeti, što je promašio mjesto i vrijeme sastanka.« Nato prebaci torbu na leđa i okrene se svome domaćinu: »Zbogom, dakle, i hvala vam na gostoprimstvu!« »O, molim, molim, nemojte ni spominjati. To bih učinio za svaku...« »Artisticu!« On je osjetio prijekor, ali ipak nastavi: »Ne znam vaše ime niti ga želim znati.« »Well, ja sam takva jer ja znam vaše ime, mister Vance Corliss. Pročitala sam ga na ceduljama prilijepljenim na vašoj prtljazi«, objasni ona. »I jer želim da me posjetite kad stignete u Dawson. Ime mi je Frona Welse. Zbogom!« »Valjda nije vaš otac Jakob Welse?« povikne on za njom dok je ona hitro potrčala niz brdo. U trku se ona okrene i kimne mu glavom. Del Bishop se nije previše stidio, štoviše, nije bio ni zabrinut. »Jedna Welse past će uvijek kao mačka na noge i na meko«, tješio je on sam sebe dok se dan prije spremao na noćenje. Samo je bio ljut - ‘ljući nego pas’, po njegovim vlastitim riječima. »Dobro jutro!« pozdravi je on. »Na vašem se licu vidi da ste udobno proveli noć i bez moje zasluge.« »Niste bili zabrinuti?« upita ga ona. »Zabrinuti? Za jednu Welse? Zar ja? Nije mi ni na pamet palo. Imao sam previše posla da kažem kraterskom jezeru što mislim o njemu. Ne volim vodu. Već sam vam jednom rekao: Uvijek od nje dobivam skorbut, ali nipošto je se ne bojim!« »Hej, vi lijenčine!« obrati se on Indijancima. »Naprijed, da do podne budemo kod Lindermana!« »Frona Welse?« ponavljao je Vance Corliss za sebe. Cijeli mu se događaj činio kao san, pa se morao okrenuti da još jednom pogleda za njom i uvjeri se da nije sanjao. Del Bishop i Indijanci bili su već zamakli za jednu pećinu. Frona je upravo bila na zavoju oko te pećine. Sunce je punim svjetlom padalo na nju, tako da se njezin osvijetljeni lik jasno isticao od mračne pećine. Domahivala mu je gorskim štapom, a kad je on odzdravio kapom, nestala je iza pećine.

V Položaj što ga je zauzimao Jakob Welse bio je svakako malo neobičan. On je bio veliki trgovac u zemlji bez ikakve trgovine, savršeni produkt devetnaestog stoljeća usred društva

koje je bilo tako primitivno kao stari Vandali28. Kao vođa industrije i vanredan monopolizator29, on je vladao najslobodnijim i najnevezanijim agregatom 30 ljudi što se ikada sakupio na jednome mjestu sa svih strana svijeta. Kao neki gospodarski misionar31 i trgovački sveti Pavao, on je propovijedao nauk rada i snage. Vjerujući u prirodna prava čovjeka, a sam dijete demokracije, skučio je sve ljude pod svoj apsolutizam. ‘Vladanje Jakoba Welsea za Jakoba Welsea i za narod, a po Jakobu Welseu’, to je bilo njegovo nepisano evanđelje. Sam samcat, on je svoju vlast proširio na prostor veći od dvanaest rimskih pokrajina. Na njegov ukaz premještale su se stotine ljudi s kraja na kraj teritorija od stotine tisuća četvornih milja, a gradovi su nicali i nestajali na njegovu zapovijed. Pa ipak je uza sve to bio sasvim običan čovjek. Zemaljski je zrak prvi put napunio njegova pluća na otvorenoj preriji La Plate. Nad glavom mu je bilo modro nebo, a pod nježnom kožom novorođenčeta mekana i sočna prerijska trava. Prvi je njegov pogled pao na konje koji su bili još osedlani i zadivljeno promatrali čudo. Jer njegov otac, traper, svrnuo je s puta tek toliko da mu žena u miru rodi. Sat kasnije njih dvoje koji su sada bili zapravo troje, sjedili su već na sedlu i pristizali svoje traperske drugove. Ekspedicija se nije zaustavila, ni časak vremena nije bio izgubljen. Ujutru je njegova mati kuhala zajutrak na taborskoj vatri i izdržala na konju pedeset milja do slijedećeg zapada sunca. Otac je potjecao od odvažnog Waleskog plemena koje je s istoka prodiralo u Ohio, a mati je bila nomadska kći irskih emigranata koji su bili naselili Ontario. S obje strane baštinio je želju za putovanjem, grozničavu čežnju da uvijek bude na ‘rubu stvari’. Prve godine svoga života, prije nego što je mogao hodati vlastitim nogama, Jakob je Welse proputovao na konju tisuću milja kroz dvije pustinje i prezimio u lovačkoj drvenjari na izvoru Crvene rijeke sjevera. Njegova su prva obuća bili mokasini, a prvi pojmovi o svijetu da je zemlja sastavljena od silnih prostora i bijelih pustinja, da je taj svijet naseljen Indijancima i bijelim lovcima kakav je bio i njegov otac. Grad je za njega bila skupina šatora od smeće kože, trgovačka faktorija32 bila je sjedište civilizacije a njezin namještenik-sam Bog. Rijeke i jezera postojali su uglavnom samo radi toga da se ljudima olakša putovanje. Promatrajući svijet s toga stajališta, nije mogao shvatiti planine, no onda ih u svojoj klasifikaciji uvrsti među ‘neshvatljivo’ i nije više time razbijao glavu. Katkada, umirali bi i ljudi. No njihovo meso ne valja za jelo, a koža im također ne vrijedi, možda zato jer nema na sebi krzna. Kože su s krznom vrlo dragocjene, a s nekoliko bala krzna čovjek bi mogao kupiti svu zemlju. Životinje su zato da ih ljudi ubijaju i da im skidaju kožu. Zašto ljudi žive, nije znao, osim, možda, radi ‘gospodina faktora’. Kad je postao stariji, promijenio je te svoje nazore, pa je u njemu počeo neprekinut proces čuđenja. Istom kad je odrastao i proputovao polovicu gradova Sjedinjenih Država, toga je djetinjastog čuđenja posve nestalo iz njegovih očiju, koje su sada postale sasvim odlučne i bistre. Kad je kao dječak prvi put došao u grad i počeo revidirati svoje nazore, opet je sve 28 vandali - germansko pleme poznato po borbama s Rimljanima 29 monopolizator - čovjek koji ima na nešto isključivo pravo 30 agregat - skup istovrsnih čestica; agregat ljudi - skup istovrsnih ljudi koje veže zajednički način života 31 misionar - osoba koja vrši vjersku propagandu, posebno u kolonijama 32 faktorija - trgovačka naseobina koju organiziraju evropski trgovci u kolonijalnim zemljama

iznova generalizirao33. Ljudi koji žive u gradu razmaženi su. Ne nose u svojoj glavi uvijek sliku kompasa, pa se lako izgube. To je razlog zašto vole stanovati u gradu. Kako se boje nazeba i mraka, spavaju pod krovom i zaključavaju se noću. Žene su blage i lijepe, ali ne bi mogle nositi snježne cipele ni jedan jedini dan na putovanju. Svi ti ljudi govore previše. To je i uzrok da svi lažu i da ne mogu mnogo raditi rukama. Najzad, u njih je jedan novi izražaj ljudske snage, nazvan ‘blef34’. Čovjek koji čini kakav blef, mora biti u to apsolutno siguran, ali se mora pripraviti da podnese sve posljedice. Blef je vrlo dobra stvar, ako ga čovjek upotrebljava s diskrecijom. Iako je uglavnom živio u gori i šumi, kasnije je naučio da baš nije sve u gradu zlo, da čovjek može i ondje živjeti pa opet ostati čovjek. Naviknut na teške borbe s prirodnim silama, on je osjetio kako ga privlači borba kapitala sa socijalnim silama. Majstori akcija i valuta zadivili su ga, ali ga nisu zabliještili, i on ih je stao proučavati nastojeći prisvojiti tajnu njihove moći. Pa za dokaz da nešto dobro može doći i iz grada, u svoje najbolje muževno doba uzme građanku za ženu. Ali je još uvijek trčao za tajnom svih stvari i kvasac je u njegovoj krvi rastao, dok nisu otišli i nastanili se na Dyeji, na rubu šume, gdje je sagradio veliku stanicu za trgovinu. S vremenom je postao pravo žarište svih pojava te je shvatio jedinstvo socijalnog života, upravo onako kako je već bio ušao u trag jedinstvenosti prirodnih pojava. Ništa nije bilo u jednoj prirodnoj pojavi što se ne bi moglo objasniti drugom. Sve su pojave očitovanja istih zakona, osnova su im isti principi. U nadmetanju leži tajna stvaranja. Borba je zakon i put napretka. Svijet je stvoren za jake i samo ga jaki dobivaju u baštinu. Biti pošten znači biti jak. Griješiti znači postajati slabim. Napadati poštena čovjeka znači biti nepošten. Napasti napadača znači vršiti pravdu. Prije je snaga bila u mišici, a danas je u mozgu. Iako se promijenilo bojište, bitka je ostala uvijek ista. Kao u pradavno vrijeme, ljudi se još uvijek bore za vlast nad zemljom i za njezine slasti. Samo što je mač ustupio mjesto trgovačkoj knjizi, na mjestu oklopljena središta političke prevlasti imamo danas burzovne centre35. Pred voljom modema čovjeka nestalo je starih razbijača. Tvrdokorna se zemlja pokorava jedino sili. Mozak je nadvladao tijelo. Čovjeku s mozgom je najpreče da svlada prirodu. On nije dobio mnogo odgoja u onom smislu kako mi shvaćamo odgoj. Ona tri ‘r’ 36 naučila ga je majka kraj vatre u taborištu i uz svjetlo svijeće, a sam je povrh toga prikupio nešto znanja iz raznih knjiga, ali toga nije bilo baš odviše. No pojave u životu umio je savršeno čitati, i u njega je bila trezvenost koja izlazi iz zemlje i bistro narodsko shvaćanje. Tako se dogodilo da je Jakob Welse jednoga jutra prešao preko Chilcoota i nestao u velikoj, nepoznatoj pustinji. Godinu dana kasnije pojavio se kod ruskih misija, okupljenih oko ušća Yukona, na obali Beringova mora. Proputovao je niz rijeku tri tisuće milja, vidio razne stvari i zasnio velik san. No ništa nije govorio, nego je dalje radio i jednog dana, na maglovitoj obali rijeke kraj Fort Yukona, ponoćno je sunce izazovno pozdravilo zvižduk jednog starog, trošnog broda na kotač. Kako je došao do njega, mogao bi kazati samo Jakob Welse. No doskora je dodavao jedan parobrod za drugim i dizao jedno poduzeće za drugim. Na prostoru od nekoliko tisuća milja po obalama rijeke i njezinih pritoka on je sagradio trgovačke stanice i skladišta. Sjekiru bijeloga čovjeka silom je utisnuo u ruke urođenika i u svakom selu i između tih sela stali su se dizati nizovi uredno složenog drva od četiri stope, za 33 generalizirati - uopćavati, praviti opći zaključak 34 blef - prijevara, varka, zasljepljivanje 35 burzovni centar - središte kapitalističke trgovine gdje se vrši trgovina robe ili vrijednosnih papira 36 tri »r« - čitati, pisati i računati (sve te tri riječi u engleskom počinju sa »r«)

njegove kotlove. Na otočiću u Beringovu moru, na mjestu gdje se miješa voda rijeke s vodom mora, uredio je veliku trgovačku stanicu, a u sjeverni Pacifik doveo je velike oceanske parobrode. U svoje urede u Seattleu i San Franciscu morao je namjestiti desetke činovnika da drže red i sistem u njegovim poslovima. Ljudi su nagrnuli u zemlju. Ranije ih je glad gonio iz nje, no sad je tu bio Jakob Welse sa svojim zalihama hrane. Tako su ostajali preko zime u ledu, te su u zamrznutom blatu tražili zlato. On ih je sokolio, opskrbljivao ih hranom uz zalog, bilježio ih u knjige kompanije 37. Njegovi su ih parobrodi vukli do Koyokuka, u staro doba Arctic Cityja. Gdje je bilo nade za dobitak, on je sagradio stanicu i skladište. Za njima je dolazio grad. On je istraživao, računao i unapređivao. Neumoran, neukrotiv, sa čeličnim blijeskom u tamnim svojim očima, bio je uvijek svagdje i sve je sam radio. Pri otvorenju prometa na kakvoj rijeci on je bio na parobrodu, ali i na remorkerima38 koji su uz vodu vukli namirnice. Vani je pravio trgovačke kombinacije, sklapao poslovne veze s kompanijama. U unutrašnjosti je prodavao brašno, prekrivače i duhan, gradio pilane, uređivao mjesta za gradove, tražio rudnike bakra, željeza i ugljena. Da bi rudari bili dobro opremljeni, oplijenio je arktičke zemlje, čak i Sibir, za domorodačke snježne cipele, odijela i šatore. Zemlja je uistinu počivala na njegovim leđima. On se brinuo za njezine potrebe i radio za nju. Svaka unca39 zlatnoga praška prolazila je njegovim rukama isto kao i svaka dopisnica i svako akreditivno pismo40. On je svršavao bankarske poslove svoje zemlje i dijelio njezinu poštu. On se mrštio na brodu, nije podnosio izrabljivački kapital, suzbijao je trustove41 koji su se htjeli s njime boriti. Ako nisu htjeli popustiti, on je pojačao svoju grubost i slomio ih. A uza sve to nalazio je još mjesta i vremena da misli na svoju djevojčicu bez majke, da je ljubi i da je pripremi za položaj koji joj je namijenio.

VI »Ja dakle držim, kapetane, da ste i vi moga mišljenja da treba uveličati opasnost situacije.« Jakob Welse, uz te riječi, pomogne svome posjetiocu da obuče veliki krzneni kaput, pa nastavi: »Ne mislim da položaj ne bi bio doista ozbiljan, ali da ne postane još ozbiljnijim. Nas smo obojica već ovdje doživjeli glad. Moramo ljude prestrašiti, i to odmah, dok ne bude prekasno. Odvedite dakle iz Dawsona pet tisuća ljudi, pa će ostati hrane za svakoga. Neka tih pet tisuća rašire vijest o gladi u pokrajini oko Dyeje i Skaguaya, pa će to spriječiti da ih ne dođe još pet tisuća preko leda.« 37 kompanija - trgovačko ili industrijsko udruženje 38 remorker - parobrod ili motorni brod za vučenje, teretnih čamaca, šlepova 39 unca - stara mjera za težinu (za zlato i srebro - 31,1 g) 40 akreditivno pismo - pismeni nalog jedne kreditne ustanove (barake) drugoj; pismo poslanika koje se predaje glavaru države pri stupanju na dužnost 41 trust - jedan od oblika udruživanja kapitalističkih poduzeća

»Sasvim u redu! Možete mimo računati na pomoć policije u toj stvari, Mr. Welse.« Govornik, čovjek stroga lica, prosijede kose, okrupan i vojničkog držanja, digne okovratnik i prihvati rukom za kvaku na vratima. »Ja već vidim kako, zahvaljujući vama, nove pridošlice prodaju opremu i kupuju pse. Gospode! Što će to biti trka preko leda čim se rijeka zamrzne! A svaki koji prodaje tisuću funti opreme i zalihe pa odlazi, umanjuje broj praznih želudaca za jedan, a puni jedan od onih koji ostaju. Kada polazi ‘Laura’?« »Danas ujutro s tri stotine ljudi bez zalihe na palubi. Da su ih barem tri tisuće!« »Amen! Da, zbilja. Kada dolazi vaša kći?« »Očekujem je svaki čas.« Oči Jakoba Welsea toplo zasvijetle. »Pozivam vas na ručak kad dođe, pa povedite sa sobom čopor vaših fićfirića iz baraka. Ja ih ne poznajem doduše po imenu, ali im svejedno izručite poziv u moje ime. Ja se nisam baš odviše brinuo za društveni život, ali vi gledajte da se djevojka razveseli. Na povratku iz Država i Londona sigurno će se osjećati osamljenom. Vi me razumijete.« Jakob Welse zatvori vrata, primakne stolac i upre noge o ogradu peći. Pola časa lebdjela je iznad peći svijetla, sunčana vizija djevojke, koja se onda preobrazila u krasnu ženu saskoga tipa. Vrata se otvore. »Mr. Welse! Mr. Foster poslao me da pitam treba li i dalje isplaćivati potpisane doznake skladišta?« »Razumije se, Mr. Smith. Ali mu recite da ih smanji na polovicu. Ako netko ima doznaku na tisuću funti namirnica dajte mu pet stotina.« Welse zapali cigaru i opet se namjesti u stolicu. »Kapetan McGregor želi s vama govoriti, gospodine.« »Uvedite ga!« Kapetan McGregor uđe i stane pred svojim poslodavcem. Na toga se Škota već u mladosti bila spustila teška ruka Novoga svijeta, no zlatno je poštenje bilo uklesano u svakoj crti njegova naoko ogorčena lica. Izbočena čeljust opominjala je da je poštenje najbolja uljudnost za svakoga tko hoće poslovati s vlasnikom te čeljusti. Tu je opomenu samo povećavao prelomljeni, po strani stisnuti nos i duga brazgotina koja je presijecala cijelo čelo i gubila se u prosijedoj kosi. »Za sat odriješit ćemo užad, gospodine, pa sam došao po posljednje upute.« »Dobro.« Jakob Welse naglo okrene svoj stolac. »Kapetane McGregor...« »Na zapovijed!« »Ja sam vam za ovu zimu bio odredio zapravo drugi posao. No onda sam se predomislio i izabrao vas da pođete s ‘Laurom’. Što mislite, zašto?« Kapetan McGregor premjesti se s jedne noge na drugu, a uglovi mu se očiju jedva primjetljivo namreškaju od pritajena, nutarnjeg smijeha. »Bit će posla«, promumlja. »I zato nisam mogao naći boljeg čovjeka. Mr. Bally će vam dati potanke upute kad budete išli na lađu. Ja ću vam samo ovo reći: ako ne budete mogli izvesti dovoljan broj ljudi iz zemlje, morat ćemo računati sa svakim zalogajem koji se nalazi u Fort Yukonu. Razumijete?« »Na zapovijed!« »Dakle nikakvih obzira. Vi uzmite sa sobom tri stotine ljudi. Nadamo se da će ih barem dvaput toliko otići čim se rijeka zamrzne. Imat ćete ih na prehrani preko zime jednu tisuću. Racionirajte hranu i pazite da ljudi rade. Drvo neka se slaže u hvatove, po šest dolara za hvat. Neka bude lijepo složeno na obali gdje mogu pristati parobrodi. Tko ne radi, ne dobiva svoj dio hrane. Razumijete?« »Na zapovijed!«

»Tisuće ljudi može zlo proći ako ljudi budu lijeni. Uopće mogu zlo proći. Pazite da ne provale sanduke. Ako provale, učinite svoju dužnost.« Kapetan mrko klimne glavom. Ruke mu se zgrče same od sebe, a brazgotina na čelu pomodri. »Pet je parobroda zaleđeno. Osigurajte ih da ih ne uništi led kad bude u proljeće pucao. Ali najprije prenesite sav tovar s njih ujedan veliki šator, koji mora biti nepromočiv. Pošaljite glasnika u Fort Burr i zamolite Mr. Čartera da vam dade trojicu svojih ljudi. Njemu ne trebaju. U Circle Cityju nema sada puno posla. Zaustavite se tamo kad budete putovali niz rijeku i uzmite sa sobom polovicu ljudi Mr. Burdwella. Trebat ćete ih. Za tobdžije će biti dosta posla. Ne popuštajte. Pritegnite uzde odmah od početka. Zapamtite da onaj koji puca prvi prolazi netaknute kože. I ne puštajte iz oka zalihu.« »I četrdeset i pet devedesetfuntaša«, promrmlja kapetan McGregor kao jeka kad je izlazio na vrata. »John Melton - Mr. Melton, gospodine. Može li s vama govoriti?« »Pogledajte ovo, Welse! Što to znači!« vikne John Melton, koji je ljutito ušao gotovo za petama činovnika i umalo ga nije pregazio, pošto je pred oči glavara društva pružio nekakav papir. »Čitajte to! Koliko vrijedi?« Jakob Welse pogleda papir i digne hladno pogled. »Tisuću funti namirnica.« »To i ja velim, no momak kojeg ste namjestili u skladištu kaže da vrijedi samo pet stotina.« »Govorio je istinu.« »Ali...« »Piše, doduše, tisuću funti, no u skladištu vrijedi samo pet stotina.« »Je li to vaš potpis?« i turne mu ponovo papir pred oči. »Jeste.« »Što ćete dakle učiniti?« »Dati vam pet stotina. A što ćete vi učiniti?« »Odbiti da primim!« »Izvrsno. Onda nema daljega raspravljanja.« »Ipak ima. Ja neću više raditi s vama. Dosta sam bogat da svoje stvari sam prenesem preko Sedla, pa ću to i učiniti na godinu. Naša veza prestaje sada i za sve vijeke.« »Ne mogu se protiviti. Kod mene imate trista tisuća dolara u zlatnoj prašini. Pođite Mr. Atsheleru i podignite smjesta.« Čovjek je u nemoćnom bijesu teško disao. »Zar ne bih mogao dobiti i onih drugih pet stotina? Ta zaboga, čovječe! Ja sam ih platio. Valjda me ne kanite pustiti da umrem od gladi?« »Gledajte, Meltone«, Jakob Welse zastane malo da otrese pepeo sa svoje cigare. »Za čim vi sada težite? Što hoćete postići?« »Hoću da dobijem tisuću funti hrane.« »Za svoj vlastiti želudac?« Melton kimne glavom. »Eto.« Crte Welseova čela postanu izrazitije. »Vi radite samo za svoj želudac, a ja radim za dvadeset tisuća želudaca.« »Ali Timu McReadyju dali ste jučer svih tisuću funti.« »Sniženje je danas stupilo na snagu.« »Ali zašto baš ja to moram osjetiti na svojoj koži?« »Pa zašto niste došli jučer, a Tim McReady danas?« Meltonovo lice poblijedi, Jakob Welse sam odgovori umjesto njega na svoje vlastito pitanje kretnjom ramena.

»Stvar tako stoji, Meltone. Tu nema protekcije. Ako vi meni provlačite kroz nos ime McReadyja, ja vas pitam zašto niste došli jučer. Bilo bi dakle bolje da obojica okrivimo zbog toga sudbinu. Vi ste preživjeli ‘glad od 40 milja’. Vi ste bijelac. Nalazišta rude u Bonanzu, pa ni cijeli blok takvih nalazišta ne daje vam pravo ni na funtu više nego što dobiva najstariji lisac ili novorođeno dijete. Vjerujte mi. Dok u mene bude funta42 namirnica, vi nećete gladovati. Saberite se! Amo ruku! Malko se nasmijte i stvar je u redu.« Iako još uvijek bijesan, ali već znatno mirniji, Melton pruži ruku i izleti iz sobe. No prije nego što su se vrata za njim mogla zatvoriti, ušulja se u sobu jedan nemamo obučen yenkee, ispruži nogu obuvenu u mokasin, dohvati njome stolac i sjede. »Ja mislim«, počne on sasvim povjerljivo, »da se ljudi počinju uzrujavati zbog raspodjele hrane.« »Hallo, Dave, jeste li vi to?« »Čini mi se da jesam. Nego, kako sam rekao, bit će lijepog bježanja iz zemlje čim se rijeka zamrzne.« »Mislite?« »Aha.« »To rado slušam jer baš to zemlji momentalno treba. Hoćete li i vi s njima?« »Ni za tisuću godina.« Dave Harney zabaci sa zadovoljnom samodopadnošću glavu. »Dopratio sam svoja kola jučer do rudnika. Nego, kažem vam... Nešto mi se dogodilo sa šećerom. Imao sam sav šećer natovaren na posljednjim saonicama, i upravo na mjestu gdje put zavija od Klondikea u Bonanzo provalio se led pod tim saonicama. Nisam više vidio ni komadića od njega, posljednje saonice i sav šećer na njima! Zato sam mislio: baš ću usput navratiti k vama i uzeti jedno stotinu funti. Bijelog ili smeđeg, svejedno, ja nisam izbirljiv.« Jakob Welse mahao je glavom i smiješio se, no Harney primakne bliže svoj stolac. »Činovnik mi je rekao da ne može ništa reći, pa nisam htio da mu dosađujem, nego sam rekao u sebi: Idem pravo k vama. Svejedno mi je koliko mi date. Dajte stotinu, to će mi upravo biti dosta.« »Gledajte,« nastavi on brzo kad je vidio kako Welse neprestano odmahuje glavom. »Zubi su mi se nekako navikli na slatko, bogami. Sjećate li se onoga s medom, iz vremena na Preacher Creeku? Velim vam, vrijeme baš prolazi! Bilo je to upravo prije šest godina, nijednog dana manje. Što kažem: Sedam, tako mi Jimerachyja. Nego, kako sam rekao, lakše bih mogao biti bez duhana nego bez šećera... Dakle što će biti sa šećerom? Jedna zaprega pasa čeka vani. Najbolje će biti da odmah odem do skladištara i uzmem šećer. Zar ne? Izvrsna ideja, zar ne?« No opazivši kako se na usnicama Jakoba Welsea rađa jedno ‘ne’ on hitro nastavi dok to ‘ne’ nije izrečeno. »Ali neću da budem drzak. Ni za živu glavu. Ako vam je zaliha mala, ja bih se zadovoljio i sa sedamdeset i pet -« (promatrajući pažljivo lice Welseovo) - »pa i sa pedeset. Razumijem vaš položaj i nisam nikakvo zanovijetalo koje dosađuje.« »Čemu trošiti riječi, Dave? Nemam ni funte šećera na raspolaganju.« »Kako sam već rekao, neću da budem drzak, a budući da se radi o vama, Welse, gledat ću da se zadovoljim i sa dvadeset i pet funti...« »Ni unce!« »Ni trunka? Well, well, nemojte se samo žestiti. Zaboravit ćemo da sam od vas nešto iskao, pa ću se navrati u zgodnije vrijeme... Tako dugačak zvuk? No!« iskrivi čeljusti i naćuli uho kao da vrlo pažljivo sluša. »To je ‘Laurin’ zvižduk. Odmah će krenuti. Hoćete li poći da je pogledate? Hajdemo!«

42 funta - engleska mjera za težinu (= 453,59 g)

Jakob Welse navuče kabanicu od medvjeđe kože i rukavice pa pođu kroz vanjske prostorije u glavno skladište. Ono je bilo tako prostrano da se nekoliko desetaka kupaca pred prozorčićima nije ni činilo kao gomila. Mnoga su lica bila ozbiljna i mnogi su mrko gledali glavara društva kad je prolazio mimo njih. Namještenici su prodavali sve što ste htjeli, samo ne hranu, a tražila se jedino hrana. »Zadržava hranu dok budu više cijene. Cijene gladi«, režao je jedan rudar crvenih zalistaka. Jakob Welse je to čuo, ali se nije obazirao. Znao je dobro da će to isto i u gorem obliku čuti još mnogo puta prije nego nestane sablasti gladi. Na pločniku zastane da pogleda oglase koji su bili prilijepljeni po zidovima kuća. Neki su se ticali izgubljenih pasa, nađenih ili pak na prodaju. Svi su ostali nudili na prodaju opremu. Plašljivije je već obuzeo strah. Opreme od pet stotina funti nudile su se za dolar po funti, bez brašna, sa brašnom po dolar i pol. Jakob Welse ugleda Meltona kako govori s nekim novakom plašljiva lica. Zadovoljstvo kojim je odsijevao kralj od Bonanza svjedočilo je da mu je uspjelo da svoj zimski šator napuni brašnom. »Zašto gdjegod ne nanjušite šećera, Dave« upita Jakob Welse i pokaže na ceduljicu na zidu. Dave Harney osjeti u tim riječima prijekor. »Možda mislite da nisam njuškao? Uništio sam svoje pse leteći za šećerom od Klondike Cityja do Hospitala. Ali ga ne možete dobiti ni za ljubav, ni za novce.« Siđu puteljkom uz kuću, pokraj vrata od skladišta i dugih zaprega kudravih pasa koji su se čekajući valjali poput vukova u snijegu. Bio je prvi čvrsti snijeg te zime i rudari su samo na nj čekali da počnu prevoziti hranu i oruđe uz brdo. »Čudno, zar ne?« usudi se Dave kad su prošli preko glavne ceste k obali rijeke. »Vanredno čudno, kad ja, koji u Eldoradu imam nalazište zlata od pet milijuna, nemam čime da zasladim kavu! Neka onda ide k vragu ova zemlja! Ja ću sve svoje rasprodati! Ostavit ću je, pa idem... idem... natrag u Države!« »Oh, nećete vi nikamo«, odgovori Jakob Welse. »Ja sam vas već čuo gdje tako govorite. Ako se dobro sjećam, cijelu ste godinu živjeli uza Stuartovu rijeku od sirova mesa. Uz Tananu živjeli ste od losove utrobe i od pasa, a da i ne govorim o gladi koju ste dva puta preživjeli pa ipak dosad niste mogli ostaviti ovu zemlju. I nećete je nikada. Umrijet ćete ovdje, to je tako pouzdano kao što ‘Laura’ sada vuče na palubu svoju užad. Ja već sada gledam dan kad ću vas lijepo u olovom zalitom lijesu prevesti u San Francisco i potruditi se da uredim vašu ostavštinu. Vi ste komadić inventara ove zemlje, a to i sami dobro znate.« Dok je tako govorio, neprestano je odzdravljao na pozdrave prolaznika. Oni koji su ga poznavali bili su ponajviše stari naseljenici, pa ih je on sve poznavao po imenu. Od novopridošlih također je bio malo koji da ga nije poznavao. »Godine 1900. bit ću u Parizu«, usprotivi se nemoćno kralj Eldorada. No Jakob Welse nije ga čuo. Zvona su zvonila na lađi kad ga je i McGregor pozdravio iz kormilarske kućice, i ‘Laura’ se odmakla od obale. Zrak se ispunio poklicima i dobronamjernim savjetima onih koji su ostajali, a tri stotine onih koji su putovali bez namirnica, okrećući leđa ‘zlatnom kovčegu’, bili su zlovoljni i malodušni, odgovarajući samo slabo na “sretan put” svojih sretnijih drugova. ‘Laura’ iziđe natraške kanalom koji je bio usječen u led uz obalu, a onda okrene u struju i uz posljednji zvižduk pojuri punom parom naprijed. Mnoštvo se stane pomalo razilaziti za svojim poslom, a Jakob Welse ostane kao središte gomilice od desetak-dvanaestak ljudi. Razgovor se vrtio oko gladi, no bio je to razgovor pravih muškaraca. I sam Dave Harney prestao je proklinjati zemlju zbog toga što nije imao šećera, pa se rado šalio i pričao smiješne zgode o novacima - ‘Checha-quos’ zvao ih je on

slikovito na sivaškom jeziku. Usred govora zapne mu pogled na crnoj točkici koja se dizala i spuštala s ledom na rijeci. »Oho, gledajte ono tamo!« poviče on. »Ruski kanu leti po ledu!« Poskakivajući i mijenjajući neprestano smjer, sad s veslima u vodi, sad opet u zraku, neprestano među santama, dva su se čovjeka mučno probijala svojim čamcem uz rub leda gledajući pažljivo neće li gdjegod naći prolaz do obale. Kad su došli pred kanal u ledu što ga je bio probio parobrod, zarone duboko vesla i jurnu u mrtvu, mirnu vodu. Ljudi s obale prime ih raširenih ruku, pomognu im na suho, vukući njihovu ‘orahovu ljusku’. Na njezinu su dnu bila dva kožna kovčega, nekoliko prekrivača, lonac za kavu, tava i mala prazna vreća za hranu. Oba su čovjeka bila tako prozebla da su jedva stajala na nogama. Dave Harney ih odmah pozove na whiskey i da smjesta uđu u kuću; no jedan je od njih ipak još toliko zaostao da se ukočeno rukovao s Jakobom Welseom. »Ona dolazi«, obavijesti ga on. »Ostavili smo njezin čamac sat iza nas. Svaki bi se čas morala pojaviti iza zavoja. Imam telegrame za vas, ali ćemo se i kasnije vidjeti. Sad mi najprije dajte nešto da se okrijepim.« Okrenuvši se da pođe s Harneyjem, stane i pokaže uz rijeku: »Eno je. Upravo dolazi iza pećine.« »Hajde, poletite momci, i gledajte da dobijete whiskey!« opomene Harney njega i njegova druga. »Recite da je na moj račun, dvostruku mjeru. Ne zamjerite što ne idem s vama, ali moram ovdje nešto vidjeti.« Rijeka je nosila debelu naslagu leda, smrvljenog, ali i cijele sante, pa je zanijela čamac prema središtu Yukona. Oni s obale mogli su sasvim jasno vidjeti kako četiri čovjeka stoje u čamcu i bore se da prokrče put kroz nagruvani led. Iz jedne ‘yukonske peći’ na palubi izlazio je tanak stup dima, a kad se čamac primakao bliže, mogli su razabrati kako dugačkim kormilom upravlja žena. Na taj se pogled zasvijetle oči Jakoba Welsea. Prvi znak, i to dobar, mislio je on. Ona je još uvijek Welse, neustrašivi borac. Godine obrazovanja nisu je oslabile. Iako je okušala prve plodove života daleko od ove zemlje, opet je se nije bojala. Vraćala se k njoj veselo i neprisiljeno. Tako je on u sebi razmišljao dok se čamac približavao k obali, oki opijen ledom i udaran sa svih strana santama. Jedan bijeli čovjek skoči iz čamca s lancem u ruci da uvede čamac u kanal. No led je uz obalu bio tek od prošle noći, pa se onaj dio na koji je on skočio otkine i on propadne s njime u vodu. Osim toga se kljun čamca pod težinom goleme sante zagnjuri i okrene na stranu, tako da je krma došla naprijed. Žena posegne za njegovim ovratnikom i u isto vrijeme zaori njezin zapovjedni glas Indijancima da zaveslaju natrag. Držeći još uvijek čovjekovu glavu iznad vode, nasloni se težinom cijeloga tijela na kormilo i uvede čamac natraške u kanal. Još nekoliko udaraca i dno udari o zemlju. Ona preda ovratnik davljenika Daveu Harneyju, koji ga izvuče van, na put kojim se vozila pošta. Frona se uspravi dok su joj obrazi još gorjeli od napornoga rada. Jakob Welse je oklijevao. Premda je stajao nadohvat čamca, ipak ih je dijelio razmak od tri godine. Car žene od dvadeset godina bio je veći nego što se on mogao i nadati. Nije znao bi li k tome krasnom stvoru prišao kao otac medonja, ili bi joj kavalirski pružio ruku i pomogao na obalu. No ona skoči postrance do njega i začas mu se nađe u naručju. Drugi su se bili zagledali na drugu stranu u onog čovjeka, sve dok ovo dvoje nije došlo do njih, vodeći se ispod ruke. »Gospodo, moja kći«, reče Welse dok mu se lice sjalo ponosom. Frona ih sve obuhvati prijateljskim pogledom i svaki od njih osjeti da su se njezine oči jedan tren zagledale ravno u njegove.

VII Da je Vance Corliss želio ponovo vidjeti djevojku s kojom je podijelio svoj šator, razumije se samo po sebi. On se nije sjetio ponijeti sa sobom kameru, no ipak je, i to još suptilnijim43 procesom, u njegovu moždanu tkivu zaostala jedna svijetla, sunčana slika. U jednom je trenu bila formirana. Zraka svjetla i boje, molekularno gibanje i primanje, neko maleno, ali sasvim određeno nabiranje u skrovitom zavoju mozga - slika je gotova! Žarko svjetlo prema najcrnjoj tami, vitka, siva prilika, obasjana svjetlošću, stupajući naprijed sa granice gdje se sastaje svjetlo i sjena, svježi, mladi jutarnji smiješak, zavijen u plašt ražarenog zlata... To je bila slika koju je on često zamišljao, a što ju je više gledao u mislima, sve je više želio da zaista ugleda Fronu Welse. On se tome događaju unaprijed radovao radošću za promjenom koja je radost zajednička svemu živomu. Ona je bila nešto novo, jedan osvježavajući tip, žena različita od svih što ih je ranije sretao. Iz čarobnog, nepoznatog svijeta smiješio mu se par smeđih očiju i mahala mu ruka koja je bila mekana, ali se čvrsto rukovala. Oko svega toga lebdjela je kao neka grešna napast... Ne stoga što bi Vance Corliss bio nečija luda, ili njegov život pustinjački, no njegov odgoj dao je njegovu životu neku puritansku44 crtu. Šira spoznaja i veće znanje oslabili su prvotni utjecaj preozbiljne majke, ali ga nisu sasvim iskorijenili. On je bio tu, duboko prikriven, u sjeni, ali ipak prisutan. On ga se nije mogao riješiti. Taj je utjecaj uvijek, iako slabo, djelovao na njegove prosudbe. On je davao pravac njegovim opažanjima, a kad se radilo o ženama, vrlo je često odlučivao o njegovu mišljenju. On se ponosio svojom širokogrudnošću zbog toga što je dozvoljavao da postoje tri vrste žena. Njegova je majka poznavala samo dvije. No on je bio napredniji. Ne može se poreći da ima tri zasebne vrste: dobre, zle i treće, koje su donekle dobre, a donekle zle. No ove posljednje postaju redovito sasvim zle, u to je on bio čvrsto uvjeren. Jer polovično stanje ne može stalno potrajati. To je samo prijelazan stadij koji označuje pad s najvišega na najniže, s boljega na najgore. Sve je to moglo biti i istina, čak i s njegova stajališta. No ako se za premise 45 uzmu definicije, zaključci ne mogu a da ne budu dogmatski46. Što je ‘dobro’, a što ‘zlo’? U tome je stvar. Tu su majčine usnice šutjele. I ne samo majčine nego i svih konvencionalnih47 generacija, računajući i kršnoga pretka koji se prvi udaljio od zemlje i pogledao odozgo dolje. Jer Vance Corliss puno se puta udaljavao sa crvenoga tla, pa je u njemu, a da o tome nije pravo ni svjestan, burkala čežnja da se vrati natrag, jer mu je inače prijetila propast. Ne može se reći da je Fronu obilježio prema svojim baštinjenim definicijama. Nije ju uopće klasificirao. Nije se usudio to učiniti. Volio je da stvaranje suda o njoj ostavi za kasnije, dok sakupi više podataka. Ali upravo u tome je bila napast: sakupljanje podataka, ona važna kritična točka gdje čistoća pruža polunesvjesno, kao u snu, ruke za nečistom smolom, a ne 43 suptilan - nježan, osjetljiv 44 puritanski - od imenice puritanac - čistunac, čovjek strogoga morala 45 premisa - pretpostavka 46 dogmatski - ono što se osniva na učenju po utvrđenim i nepromjenjivim istinama, značajno za vjerske nauke 47 konvencionalan - uobičajen, u skladu s društvenim običajima, hladno učtiv

želi je nazvati smolom, dok se sama ne uprlja. Ne, Vance Corliss nije bio dječak. I budući da je čistoća samo relativni pojam, nije bio ni blistavo čist. Ako nije bilo blata pod njegovim noktima, to nije bilo stoga što bi ih on možda brižljivo čistio i njegovao, nego zato što nije tako sretan da ih zarije u blato... On nije bio dobar zato jer je tako htio i jer mu je grijeh bio odvratan, nego zato jer nije imao prilike postati zao. No iz toga se opet ne smije zaključiti da bi on zaista htio postati zao da je imao za to prilike. On je bio produkt života pod krovom. Sve je svoje dane proživio u zdravom stanu, vodovod i ostali namještaj bio je sjajan. Zrak što ga je udisao bio je ponajviše ozon48 pripravljen na umjetni način. Za lijepa vremena kupali su ga na sunčanom svjetlu, a kad je padala kiša, unosili su ga u sobu. A kad je dosegao dob izbora, bio je suviše zaokupljen a da bi mogao sići s ravnog puta po kojem ga je učila puzati i trčkati njegova mati i po kojem je on sada nastavio hodati uspravno, ne brinući se ni za što što je ležalo sjedne i druge strane toga puta. Život se može upotrijebiti samo jedanput. Ako ga potrošiš na jednu stvar, ne ostaje ga više ni za što drugo. Tako je bilo s Vanceom Corlissom. Učenje i zdrava gimnastika, za vrijeme njegova školovanja, do kraja su trošili svu energiju što ju je njegova normalna probava crpila iz različite hrane. Kad bi mu ostao višak energije, on ga je trošio u društvu svoje majke i konvencionalnih duša kojima se ona okruživala. Rezultat: vrlo zgodan mladi čovjek za kojega se nijedna majka nije trebala bojati, vrlo snažan mladić koji nije svoju snagu istrošio u neurednom životu, vrlo učen mladi čovjek s diplomom freiberške rudarske akademije i diplomom lijepih umjetnosti sveučilišta u Yaleu. Konačno, vrlo sabran i vrlo discipliniran mladić! No njegova je najveća vrlina bila u tome što nije zakržljao u kalupu nekolicine svojih predaka u koji su ga utisnule ruke njegove majke. U njegovo stvaranje umiješalo se i nešto atavizma49. On se ugledao na pretka koji se prvi uzdigao nad svagdašnjicu... No dosad je ovaj dio baštine u njemu još drijemao. On se jednostavno uživio i prilagodio okolini koja je uvijek bila ista. Dosad još ništa nije zahtijevalo njegove prave sposobnosti. No kad je tako bio izgrađen, bilo je jasno da će se, kad god bude potrebno, snaći i prilagoditi neobičnom pritisku novih okolnosti. Maksima50 o kamenu koji se kotrljao može biti i istinita. Ipak, u životnoj borbi, nemogućnost da čovjek miruje dobro je svojstvo par excellence 51. Iako on to sam nije ni znao, taje nemogućnost bila najljepše i najbolje svojstvo Vancea Corlissa. Nego da se vratimo malo natrag. On je s velikom i trijeznom radošću očekivao ponovni susret s Fronom Welse, a dotle je često ispitivao sunčanu sliku što ju je nosio u sebi. Iako su ga preko Sedla i niz jezera i rijeke slijedile uvijek redovito lijepe svote novca, ipak je Frona došla u Dawson četrnaest dana prije njega. Dok je on sve zapreke konačno svladao novcem, za nju je ime Welse bio talisman52 veći od ikakvog blaga. Poslije njegova dolaska nekoliko mu je tjedana trebalo za gradnju kolibe, našto je predao svoje preporuke i smjestio se u novom domu. No s vremenom sve dolazi na red i tako je on jedne večeri, kad je rijeka bila već 48 ozon - plin od triju molekula kisika: još se naziva i zgusnutim kisikom 49 atavizam - nasljeđe 50 maksima - mudra izreka, pravilo za život, načelo 51 par excellence [par ekselans] (franc.) - osobito, izvanredno, prvorazredno 52 talisman - predmet koji, prema praznovjerju, donosi sreću

smrznuta, upravio svoje mokasine prema kući Jakoba Welsea. Mrs. Schoville, supruga službenog povjerenika za zlato, iskazala mu je čast da ga prati na tom putovanju. Corliss je morao protrljati oči. Centralno grijanje u Klondikeu! No začas, on je iz predsoblja ušao kroz teške portijere53 u salon. Njegove su mokasine propadale u raskošni debeli sag, a pogled mu je pao na jedan ‘izlaz sunca’ od Turnera, na suprotnom zidu. Bilo je još i drugih slika i nekoliko ‘bronci’. U dva nizozemska kamina buktjela je vatra jelovih cjepanica. U salonu je bio glasovir, netko je pjevao. Frona skoči sa stolca i pođe pred njega pozdravljajući ga objema rukama. On je prije mislio da je njegova sunčana slika potpuna, ali ju je nova slika, pri vatri, mlado biće, puno žara i vatre uskipjela života, sasvim potamnjela. Bio je to opojan tren kad su njezine obje ruke počinule u njegovima. Prve su riječi bile doduše tihe, no glas Mrs. Schovilleove dozove ga k svijesti. »Oh!« klikne ona. »Pa vi ga poznajete!« Frona odgovori: »Da, sreli smo se na Dyejinom putu, a oni koji se tamo sastanu ne zaboravljaju se nikada.« »Kako je to romantično!« I ona zapljeska rukama. Premda je bila krupna, debela i flegmatične naravi, ipak joj je život, u budnom stanju, prolazio u eksplozijama uzvika i pljeskanja rukama. Njezin je muž potajice govorio o njoj da bi ona, kad bi se Bog udostojao sresti s njom licem u lice, pljesnula svojim mesnatim rukama i povikala: »Kako je romantično!« »A kako je to bilo?« produži ona. »Je li vas on spasio iz kakve pećine ili takvo što? Recite da jest! A vi mi niste o tome nikada rekli ni riječi, Mr. Corliss! Dajte mi pripovijedajte. Umirem od radoznalosti.« »O, nije bilo ništa slično«, požuri se on s odgovorom. »Uopće, ništa. Ja, to jest, mi...« On osjeti nelagodu kad ga je Frona prekinula. Bog zna što bi ta neobična djevojka sad mogla reći. »On me je ugostio, vidite, to je bilo sve«, reče ona. »Ja glasujem za njegove pečene krumpire a kava mu je izvrsna, ako je čovjek jako gladan.« »Nezahvalnice!« uspjelo mu je reći i time izmamiti jedan smiješak prije nego što su ga predstavili lijepo građenom policijskom poručniku koji je stajao kraj kamina i raspravljao o pitanju hrane s malim, žustrim čovjekom koji se činio jako deplasiranim54 sa svojom bijelom košuljom i tvrdim ovratnikom. Zahvaljujući određenom dijelu društvene ljestvice, u kome se slučajno rodio, Corliss je s velikom lakoćom išao od grupe do grupe, zbog čega mu je vrlo zavidio Del Bishop, koji je ukočen sjedio u prvom stolcu u koji je bio trupnuo, čekajući strpljivo da se netko iz društva oprosti kako bi on za njim onda mogao izvesti isti manevar 55. U sebi je on to sve već točno preračunao. Znao je koliko je koraka potrebno da dođe do vrata, znao je da mora reći “zbogom” Froni, ali nije bio načisto treba li ili ne treba rukovati se sa svim ostalim uzvanicima. Bio je sasvim slučajno naišao, da pozdravi Fronu i da je upita kako joj je, pa se neočekivano našao u brojnom društvu.

53 portijera - zastori nad vratima 54 deplasiran - neumjestan 55 manevar - prebacivanje vojske u ratu: u prenesenom značenju, vješt zahvat, okretnost

Corliss završi kratko šaputanje s nekom Miss Mortimer o dekadenciji 56 francuskih simbolista57 i pristupi Del Bishopu. Ovaj ga je prepoznao na prvi pogled što ga je na nj bacio, sjećajući se Corlissa dok je stajao pred svojim šatorom na Polju sreće. Vanredno mu je bio zahvalan za gostoprimstvo što ga je pružio Miss Froni, one noći kad je njega bura bacila s pravoga puta. Svaka usluga njoj bila je kao usluga njemu samom i, “tako mi Boga”, on će se toga sjećati dok bude imao makar djelić plahte da se njime pokrije. Nada se da se zbog toga ne ljuti. Miss Frona je doduše rekla da je smještaj bio slab, ali noć nije bila odviše hladna (više je puhao vjetar nego što je bilo zima), i tako je on odmah mislio da se nije smrzavala... i stoga... Sve se to Corlissu pričinilo opasnim, zato iskoristi prvu priliku da Del Bishopa ostavi samog, neka i dalje čeznutljivo pogledava k vratima. Dave Harney, koji nije došao zabunom, dobro se čuvao da se ne prilijepi za prvi stolac koji bude prazan. Kao kralj Eldorada osjećao je dužnost da u društvu zauzme položaj koji odgovara njegovim milijunima. Premda u svome životu nije gajio društvenu stranu, ipak je po vlastitom mišljenju - bio salonski junak. Brz i bistar u povođenju za drugima, šetao je amotamo s aplombom58, što ga je još uvećavalo njegovo nametljivo odijelo i dugački, nemarni način hodanja, pripovijedajući svakome na koga bi se namjerio nesuvisle fragmente o najrazličitijim stvarima. Miss Mortimer, koja je govorila pariškom francuštinom, zbunila ga je sa svojim simbolistima, no on joj je parirao poštenom porcijom mješavine govora kanadskih ‘voyageura59’ pa ju je onda ostavio otvorenih usta od čuđenja nad njegovim prijedlogom da mu proda dvadeset i pet funti šećera, bijelog ili smeđeg. Ali nije ona bila jedina, jer s kim god je počeo govoriti, uvijek je znao razgovor vješto skrenuti na pitanje hrane. “Šećer ili med”, završio bi on svaki put veselo i pristupio k novoj žrtvi. Krunu svom društvenom položaju postavio je svakako time što je zamolio Fronu da zasvira dirljivu pjesmicu “Zbog tebe ostavih svoj sretni dom”. To je nadilazilo njezine mogućnosti, no kako je slušala, tu i tamo, tu barsku pjesmicu, mogla ga je nekako pratiti. Njegov je glas bio više opor nego sladak. Del Bishop, snašavši se upade svojim hrapavim glasom u zbor. On se napokon stao osjećati tako dobro da je ustao sa stolca, pa kad je konačno došao kući, probudio je svog šatorskog sudruga, koji je već spavao, i stao mu pripovijedati kako se divno zabavljao kod Welseovih. Mrs. Schoville kliktala je cijelo vrijeme, i njoj je sve to bilo tako jedinstveno, a još joj je jedinstvenije bilo kad je policijski poručnik s nekoliko svojih zemljaka zagrmio: “Vladaj, Britanijo!60” i “Bože čuvaj Kraljicu”, našto su Američani odgovorili sa “Zemljo moja, radi tebe” i “John Brown”. Onda zamoli veliki Alec Beaubien “Marseljezu61” i društvo se najzad rastane pjevajući u ledenu noć: “Die Wacht am Rhein62”. 56 dekadencija - nazadak, propadanje 57 simbolist - pripadnik struje u francuskoj umjetnosti potkraj XIX stoljeća 58 aplomb - važnost, u prenesenom značenju: samopouzdanje, sigurnost u nastupu 59 voyageur [vojažer] (franc.) - putnik 60 “Vladaj, Britanijo” i “Bože čuvaj Kraljicu” - popularna i službena engleska himna 61 “Marseljeza” - francuska revolucionarna pjesma, danas službena francuska himna 62 “Die Wacht am Rhein” [Di Vaht am Rajn] - straža na Rajni - poznata njemačka pjesma

»Nemojte dolaziti na ovakve večeri«, šapne Frona Corlissu kad su se opraštali. »Nismo progovorili ni tri riječi, a ja sam uvjerena da ćemo biti dobri prijatelji. Je li Daveu Harneyju pošlo za rukom da od vas izmami šećera?« Njihov se smijeh pomiješao zajedno, i Corliss se vrati kući hodajući u sjaju sjeverne zore i nastojeći srediti svoje misli.

VIII »Pa zašto da se ja ne ponosim svojom rasom?« Fronino je lice bilo užareno, a oči joj se krijesile. Oboje su se bili vratili natrag, u vrijeme svoje mladosti, i Frona je Corlissu pričala o svojoj majci, koje se jedva i sjećala. Slika koju je o njoj imala odavala je izrazit saksonski tip: žena lijepa, lanenaste kose, puna iskustva i znanja što ga je primila od oca i od starog Andyja sa dyejske stanice. Razgovor je onda skrenuo na pitanje rase uopće, i Frona je u žaru entuzijazma63 izrekla nekoliko stavova koji su povrijedili konzervativnijega Corlissa kao opasni i neosnovani, bez solidnog temelja. On je bio previše širokogrudan, a da bi mogao pristati uz rasni egoizam i američke predrasude, pa je držao uputnim da se nasmije na njezina nezrela uvjerenja. »Obično je karakteristika svakoga naroda«, nastavi on, »da sebe smatra superiornijom 64 rasom. To je doduše naivan, prirodan egoizam, vrlo zdrav i vrlo dobar, ali zato nije manje lažan. Židovi su sebe smatrali izabranim narodom božjim, pa se još i danas takvim smatraju.« »I zato su u historiji ostavili dubok trag«, prekine ga ona. »Ali vrijeme nije potvrdilo istinitost njihovih nazora. A morate gledati i naličje medalje. Jedan superiorniji narod mora na sve druge gledati kao na inferiornije 65. A to se onda vraća i na nas. Biti Rimljaninom značilo je biti većim od kralja, i kad su se Rimljani očešali o vaše divlje pretke u germanskim šumama, uzdigli su obrve i prezirno rekli: “Inferiorniji narod, barbari”.« »Ali sad smo mi ovdje. Mi jesmo, a Rimljani su bili. Vrijeme je za to sudac. Dosad smo mi izdržali kušnju. Svi znaci kazuju da ćemo tako i unaprijed. Mi jesmo najsposobniji.!« »Egotizam66!« »Čekajte. Da vidimo. Potražimo dokaze.« Kad je to rekla, njezina ruka impulzivno 67 dohvati njegovu. Na taj dodir uzbiba se njegovo srce, krv mu življe poteče žilama, zakucaju mu sljepoočice. Smiješno, ali ugodno, pomisli on. 63 entuzijazam - oduševljenje, zanos 64 superioran - nadmoćan 65 inferioran - manje vrijedan, podređen 66 egotizam - grub, bezobziran egoizam (samoljublje) 67 impulzivno - nagonski živo, naglo

»Dokazi«, ponovi ona povlačeći ruku bez zabune. »Mi smo rasa radnika i boraca, svjetskih putnika i osvajača. Mi radimo i borimo se, ustrajno radimo i borimo se. Makar i ne imali nade u uspjeh. Dok smo ustrajni i otporni, u isto smo vrijeme obdareni i sposobnošću da se prilagodimo najrazličitijim prilikama.« »Ah, vi zaboravljate Slavene«, podsjeti je Corliss tiho. »Slaveni!« Ona klone. »Istina, Slaveni! Jedino pleme na svijetu u kojemu ima mladih ljudi i sijedih staraca. No oni su narod budućnosti, pa i odluka je još daleko u budućnosti. A dotle se mi možemo pripremiti. Možda ćemo mi tako jurnuti naprijed da njima uopće nećemo dati ni da izrastu. Vi znate da su Španjolci, zato što su bili napredniji u kemiji i poznavali barut uništili Azteke. Zar mi, koji vladamo svijetom i njegovim blagom, ne bismo mogli sakupiti sve znanje i zatući Slavene još u zametku, prije nego stignu izgraditi vlastiti položaj?« Vance Corliss protrese glavom neuvjereno i nasmija se. »Oh, ja znam da postajem apsurdna68 i da se previše zagrijavam«! klikne ona. »No, najzad jedan dokaz da smo mi doista sol zemlje jest to da se usuđujemo to ustvrditi.« »A ja sam siguran da je vaša toplina prijelazna«, odgovori on. »Gledajte, ja se i sam počinjem zagrijavati. Mi nismo bogovi, ali smo izabrani narod prirode, mi Angli, Sasi, Normani i Vikinzi, i zemlja je naša baština. Ustanimo i pođimo naprijed!« »Vi mi se sada rugate, a osim toga, mi smo i onako već pošli naprijed. Zašto ste pošli na sjever, ako niste zbog toga da stavite ruku u baštinu svoje rase?« Ona okrene glavu kad je razabrala šum koraka koji su se približavali i povikne na pozdrav: »Ja se pozivam na vas, kapetane Aleksandre! Molim vas da mi svjedočite«! Policijski kapetan nasmiješi se na svoj ozbiljni, mrzovoljni način kad se rukovao s Fronom i Corlissom. »Da svjedočim? Ah, yes69!« “Pokažite, o drugovi moji, kako smo hrabar narod mi: Sluge gospodara a l’ mora gospodari!” On je citirao te stihove s nekom divljom svečanošću koja je odzvanjala u njegovu glasu. To, i pristajanje stihova na temu razgovora, posve je zanijelo Fronu i načas su se obje njezine ruke našle u njegovima. Corliss je osjetio kako se u svojoj nutrini trznuo zbog njezina čina. Bilo mu je neugodno. On nije mogao ravnodušno gledati kako ona darežljivo dijeli stisak svojih toplih i jakih ruku. Je li bila tako susretljiva sa svim ljudima koji su joj ugađali svojim riječima ili djelima? On nije imao ništa protiv toga da se njezini prsti oviju oko njegovih, ali mu se činilo nekako nepravo kad je tu milost morao dijeliti s prvim pridošlicom. Za to vrijeme, dok je on tako rezonirao70, ispričala je Frona kapetanu Aleksandru sadržaj dosadašnjeg razgovora, i on je počeo govoriti: »Ja ne znam puno o tim vašim Slavenima i drugima, osim da su dobri radnici i snažni ljudi, ali jedno znam, a to je da je bijeli čovjek najjača i najljepša rasa na svijetu. Uzmite npr. Indijanca. Bijeli čovjek dolazi preko mora i tuče ga u svemu: u poslu, u ribarenju, u lovu. Tjera ga ispod njegova krova. Otkad postoje, aljaskanski su Indijanci nosili terete na leđima. No kopači zlata, čim nauče njihove trikove, nose veće terete i dalje nego što mogu Indijanci. Lani u svibnju, na kraljičin rođendan, priredili smo natjecanje na rijeci. Utrkama sa kanuima na jedno, dva, tri, četiri i pet vesala potukli smo Indijance lijevo i desno. A ipak su se oni rodili s veslom, a najveći dio nas nije ni vidio čamca dok nije došao ovamo.« »Pa zašto je to tako?« upita Corliss. 68 apsurdan - besmislen 69 yes [jes] (engl.) - da 70 rezonirati - razmišljati, mudrovati

»Ne znam. Znam samo da je tako. Samo konstatiram. Znam da mi radimo ono što oni ne mogu, a ono što oni rade, radimo mi bolje.« Frona kimne pobjednički glavom prema Corlissu. »Hajde, priznajte svoj poraz pa da idemo na ručak! Poraz barem za danas. Konkretnije činjenice s veslima i teretnim užadima pobijaju vaše dogme. Ah, to sam i mislila. Više vremena? Evo vam ga... Nego, hajdemo u sobu. Vidjet ćemo što o tome misli moj otac i M. Kellar. Gozba u čast anglosaske supremacije71!« Sjever daje žustrinu i neko posebno svojstvo krvi koje se u toplijoj klimi ne može zadobiti. Stoga je bilo prirodno da prijateljstvo, koje se razvilo između Corlissa i Frone, nije bilo ni najmanje mlitavo. Oni su se često sastajali pod krovom njezina oca i kojekuda su išli zajedno. Privlačili su jedno drugo i osjećali zadovoljstvo koje nije moglo pomutiti to što su se razilazili u nekim stvarima. Frona je njega voljela jer je bio muškarac. I u najsmjelijim svojim fantazijama ona nije mogla zamisliti da bi se ikada vezala uz čovjeka, makar on koliko bio uzvišena duha ako nije u isto vrijeme i fizički jak. Bila je za nju naslada i radost kad je vidjela jake muškarce svoje rase, lijepih, božanstvenih oblika, nabreklih mišica koje obećavaju rad i djela. Muškarac je kod nje značio u prvom redu borca. Ona je vjerovala u prirodnu i seksualnu selekciju i bila je uvjerena da čovjeku, ako je na taj način stekao neka svojstva i sposobnosti, ta svojstva i te sposobnosti mogu služiti samo na korist. Isto je tako bilo i s instinktima. Ako osjeća da je privlači neka osoba, onda je zacijelo dobro da je ona privlači, i to je i za nju dobro. Ako je nešto privlači, ako mora uživati u lijepom stasu i čvrstoj mišici, zašto da se suzdržava? Zašto da ne ljubi i tijelo, i to bez stidljivosti? Povijest njezine rase, povijest svih rasa daje njezinu izboru pravo. U sva se vremena događalo da su slabi i mekoputni muškarci nestali bez traga sa svjetske pozornice. Jedino jaki mogu osvojiti svijet. Ona se rodila od jakoga, pa je i svoju sudbinu htjela povjeriti samo jakome... Pa ipak, ona nikako nije potcjenjivala duh. Ali i za duhovna svojstva tražila je da budu jednako snažna. Nikakva oklijevanja, mucanja, neodlučnog čekanja ili plačljivog jadikovanja! Razum i duša moraju također biti određeni, sigurni i brzi kao i tijelo. I nije duh samo za neko nadnaravno sanjarenje. Kao i tijelo, treba se i duh boriti i raditi. Ona je mogla razumjeti slabića koji pjeva slatko, možda i uzvišeno, pa i voljeti ga zbog njegove slatkoće i uzvišenosti, no voljela bi ga mnogo više kad bi pored toga bio i tijelom jak. Ona je držala da je u pravu. Davala je tijelu njegovo, a duhu opet njegovo, ali iznad toga imala je i svoj izbor, svoj osobni ideal. Voljela je kad je oboje išlo rukom pod ruku. Dar proricanja i loša probava nisu joj se činili baš sretnim dodacima. Krasan divljak i pjesnik slabih koljena! Prvome se mogla diviti zbog snage njegovih mišica, a drugome zbog njegovih pjesama, no najvoljela bi da su obojica bili jedno. A što se tiče Vancea Corlissa...? Prije svega, a to je najvažnije, između njih je postojala ona fiziološka privlačnost zbog koje mu je toliko godio stisak njezine ruke. Duša može čeznuti za dušom, ali ako jedno tijelo ne može podnijeti drugo, sreća će usahnuti u pijesku i cijelo će zdanje biti nestalno i klimavo. Dalje: Corliss je imao fizičku snagu, ali bez neotesanosti i grubosti divljaka. Razvitak je njegovih mišica bio više kvalitativan nego kvantitativan, a kvalitativni je razvoj onaj koji ukrašava ljepotu oblika. Napokon - ne možda zato što ne bi smatrala potrebnim, ali ipak - Vance Corliss nije bio ni duševno mrtav, ni dekadent. Njoj se činio svježim, zdravim i jakim, kao da lebdi iznad zemlje, ali ipak tu zemlju ne prezire... Razumije se, do svih je tih zaključaka ona dolazila napola nesvjesnim procesima. Njezini zaključci bili su osjećajni, ne misaoni. Premda su se prepirali i bili protivnog mišljenja u nebrojenim stvarima, duboko u svojoj nutrini, ispod svih razmirica, oni su bili uvijek jedno. Ona ga je voljela zbog neke osobite 71 supremacija - nadmoć instinkt - nagon

trijezne ozbiljnosti i posebnog humora kojim je često sprečavao sukob. Ozbiljnost ne isključuje šalu. Ona ga je voljela i zbog njegove galanterije 72, koja je bila istinska, a ne samo hinjena. Njoj se svidjela njegova ponuda na Polju sreće kad joj je htio dati indijanskog vodiča i novca za povratak u Sjedinjene Države. On je umio raditi jednako dobro kako je umio i govoriti. Ona ga je voljela zbog njegova izgleda, zbog njegove prirođene slobodoumnosti koju je u njemu osjećala, iako je često po riječima bio uskogrudan. Voljela ga je zbog njegova duha. Premda je bio ponešto profesor, malo nabijen školskim znanjem, ipak je bio duh kojega je čovjek mogao ubrojiti među ‘intelektualce’. On je umio osjećaj razlučiti od razuma. Uzevši u obzir sve te faktore, bio je upravo nepogrešiv. To je i bila njegova glavna pogreška u njezinim očima: njegova uskogrudnost koja nije priznavala razloga, njegova uskogrudnost koja je stavljala masku laži na njegovu istinsku osobnost, koju je ona prepoznala. No ona je već bila opazila da to nije nepopravljiva pogreška i da će je novi život, što ga je počeo voditi, moći ispraviti. On je bio pun kulture, ali ono čega mu je još nedostajalo i što je još trebao bilo je: više iskustva u realnom životu. Najzad, voljela ga je zbog njega samoga, a to je značilo mnogo više nego voljeti ga zbog pojedinih svojstava koja su činila njegovu osobu. Jer nije nikakvo čudo da dvije stvari, dodane jedna drugoj, daju ne samo svoj zbroj nego i treću, koje u njima samima nema. Tako je bilo i s njim. Ona je voljela njega samoga zbog onoga nečega što je temeljni kamen vjere i što uvijek prkosi svakoj znanosti i filozofiji. A onda, voljeti kod Frone Welse nije još uvijek značilo i ljubiti. Vancea Corlissa privlačila je k Froni Welse najviše, i u prvom redu, težnja da se vrati natrag na čvrstu zemlju. On je bio tako izgrađen da u njegovim očima nisu mogle naći milosti žene koje su od ‘čvrste zemlje’ bile daleko. Takvih je on sretao mnogo; niti radi jedne od njih nije mu srce brže zakucalo. Iako je instinktivno počeo osjećati da mu nedostaju neki dijelovi cjeline - osjećaj koji uvijek dolazi prije ljubavi, nijednoj od Evinih kćeri koje je dotada sretao ne bi mogao kazati da mu ona jedina može ispuniti te praznine. Srodnost ukusa, seksualna srodnost ili, kako se već zove, nestvarna esencija kojoj je ime ‘ljubav’, još se nije nikad kod njega javila. A kad je sreo Fronu, odmah se sve to rodilo. No, on to nije još ni shvaćao, uzimajući da je to samo privlačnost novoga i nepoznatoga.

IX Sreća je za Vancea Corlissa bila da mu je vrijeme i mjesto bilo naklono, pa je u Froni našao kulturu, bez koje ne bi mogao biti, i čisti, oštri zadah zemlje, koji je trebao. Što se tiče njezina odgoja i kulture, bila je ta djevojka pravo čudo. On je prije poznavao žene nakljukane znanošću, no Frona je bila nešto više. Ona je starim, poznatim stvarima davala nov život, njezina su objašnjavanja općenitih prilika bila suvisla, nova i puna posebne kreposti. Premda se njegov, u školi naučeni, konzervatizam bunio i dozivao pomoć, ipak se nije mogao oteti čaru njena filozofiranja, dok je neke njezine đačke nazore potpuno izravnavao njezin entuzijazam. Iako se on s većinom stvari koje je branila nije mogao složiti, ipak je morao priznati da je strast i oduševljenje za istinu dobra stvar. No glavna je pogreška bila, u njegovim očima, njena nekonvencionalnost. Žena je za njega bila nešto tako neizrecivo sveto da on nije mogao podnijeti da gleda kako se čestita žena 72 galanterija - udvornost, uglađenost u saobraćaju

usuđuje na put koji nije sasvim čvrst. On je držao da svaka čestita žena koja se upušta u takve pustolovine, prekoračujući granice koje joj stavlja spol i stalež, čini to radi taštine i hvalisavosti. A hvalisavost te vrste pristaje..., nije mogao ni izreći kad je mislio na Fronu; premda ga je ona svojom nepromišljenošću često znala povrijediti. No tako je razmišljao samo kad je bio daleko od nje. Kad je bio s njom, gledao joj u oči, koje su uzvraćale pogled, ili se pri dolasku ili odlasku rukovao s njom, bio je uvjeren da u njoj nema ničega osim istine. A onda, on ju je volio na mnogo raznih načina i zbog mnogo raznih stvari, zbog njezinih poriva i strasti koje su uvijek bile plemenite. Udišući zrak Sjevera, već je došao do toga da ju je volio i zbog onog drugarskog načina koji ga je u početku toliko smetao. Naučio ju je s vremenom voljeti i zbog drugih stvari. On je volio Fronine kose u sunčanu svjetlu, blijesak njezina zlata u svjetlu vatre kamina, njezino lepršanje i aureolu. Volio je njene lijepo obuvene nožice i listove u sivim dokoljenicama, što ih je sada, na žalost prekrivala dugačka suknja. Volio ju je zbog energije uza sve to što je bila vitka. Bila je naslada hodati s njom, složiti svoj korak i hod s njezinim, pa i vidjeti samo kako ide preko sobe ili dolazi ulicom. Život i životna radost bučila je u njezinoj krvi koja je ispunjavala i zaokruživala svaku mišicu i svaki pregib na njoj. On je sve to volio. No naročito je volio oblinu njezine podlaktice, pune, čvrste i jake, koja je stavljala čovjeka na Tantalove muke73 skrivajući se prebrzo u širokom rukavu. Normalni muškarci vrlo rado stavljaju tjelesnu ljepotu uz duševnu, pa je tako radio i Vance Corliss. Što je volio jedno, nije ga priječilo da voli i drugo. On je Fronu volio zbog jednog i drugog i zbog nje same. A voljeti značilo je kod njega, premda on to nije znao, ljubiti.

73 Tantalove muke - muke izazvane blizinom željenog cilja koji je nemoguće doseći (Tantal - po starogrč. mitu bio je osuđen na trajnu glad i žeđ, premda je stajao do grla u vodi i ispod drveta s voćem)

Vance Corliss naglo se privikavao životu na Sjeveru, nalazeći da prilagođavanje u mnogim slučajevima i nije tako teško. Iako njegovu govoru slatkoća gospodskog jezika nije bila posve tuđa, brzo se priučio na krepke izraze drugih muškaraca u svakodnevnom razgovoru. Carthey, jedan dječak iz Texasa, koji ga je služio neko vrijeme, počinjao je i svršavao otprilike svaku drugu rečenicu nježnim izrazom: “Do đavola!” To je bio jedini način kako je on izražavao čuđenje, razočaranje, zabunu i sva ostala osjećanja. Već prema visini i modulaciji74 glasa, te prema naglasku, ova je kletva vršila sve funkcije u običnom razgovoru. U početku je bila nepresušno vrelo Corlissove zlovolje i gađenja, no malo-pomalo on joj se toliko privikao da ju je ne samo trpio nego i zavolio te je željno iščekivao. Jedanput je jedan pas ispred Cartheyjevih kolica u živoj borbi sa pripadnikom svoje vrste s Hudsonova zaljeva izgubio uho, pa kad se mladi čovjek nadnio nad životinju i konstatirao gubitak, smjesa nježnosti i sućuti, izražena jednim sočnim “Do đavola!”, postade za Corlissa otkrovenje... Osim toga, društveni se život razvijao u Dawsonu na dva različita kraja. Gore, kod baraka, kod Welseovih i na još nekoliko mjesta, svi su pristojni muškarci bili primani od isto tako pristojnih žena. Tu su se nudili čajevi, svečani ručkovi, plesovi, dobrotvorne zabave i ostale uobičajene stvari, ali to sve skupa nije muškarce do kraja zadovoljavalo. Na donjem kraju grada bilo je drugo stajalište, sasvim oprečnoga karaktera, ali ne manje dobro posjećeno. Kako je zemlja bila još premlada za klupski život, muški je dio stanovnika isticao svoju muškost time da se u hrpama gurao u gostionice, izuzevši jedino misionare. U gostionicama su se zakazivali poslovni sastanci, uglavljivali poslovi, pravili planovi, raspravljale se trgovačke novosti i čuvalo se - uglavnom nepomućeno - drugarstvo. Svi su se tamo dodirivali ramenima, kraljevi zlata i goniči pasjih zaprega, veterani75 i novaci - svi su se tu nalazili na istoj stepenici. Tako se dogodilo, valjda zato što su pilane još slabo radile i što je u kućama bilo premalo prostora, da su gostionice u sebi ujedinjavale stolove za igranje i pod za plesanje. Budući da se morao pokoriti običaju, Corliss se tome prilagodio najbrže. Ili, kako je Carthey, koji ga je zavolio, govorio samom sebi: “Najbolje je pri tom da on takav život prokleto voli, do đavola!” No svako prilagođavanje ima i svoje teške trenutke, pa dok je Corlissova transformacija 76 tekla općenito glatko, u specijalnom pogledu, ukoliko se ticala Frone, stvar je bila drukčija. Ona se vladala po svojim vlastitim propisima, koji su se umnogome razlikovali od onih po kojima se ravna najveći dio ljudske zajednice, tj. misleći da žena može slobodno činiti stvari koje bi sablaznile i muškarce iz gostionice. Iz toga je nastala prva neugodna nesuglasica između nje i Corlissa. Frona je voljela sa psima istrčati u ciču zimu, kad se čovjeku užare jabučice, krv živo poteče žilama, tijelo se ispruži naprijed, a udovi se dižu i spuštaju, neprestano, prema koraku. I tako je ona jednog dana, kad je prva navala zime stjerala alkohol u toplomjeru na pedeset i treći stupanj ispod ništice, izvukla svoje saonice, zapregla pse i pojurila nizbrdo prema rijeci. Čim je izišla iz grada, popusti uzde i pojuri izmjenice trkom i kasom kroz indijansko naselje, ispod pećina, preleti nekih osam milja uz Moosehide Creek, pa natrag, leteći poput strijele zapadnom obalom Yukona, nasuprot gradu. Bila je odlučila poći polaganije i vratiti se putem za drvare koji se tamo ukrštao, no jednu milju, otprilike, pred tim mjestom zapadne u mekani snijeg tako da su zasopljeni psi morali poći korakom. 74 modulacija - spuštanje i dizanje glasa, prelaženje iz jedne vrste tona u drugu 75 veteran - stari borac, zaslužni borac na nekom području 76 transformacija - preobražaj

Morala je sebi krčiti put uz rub rijeke, pod nadnesenim stijenama. Tu i tamo zaobilazila je podrovane dijelove obale, na drugim je opet mjestima išla za ledom do strmine i slijedila je na njenim naglim, nenadanim zavojima. Hodajući tako pred svojim psima, namjeri se nenadano na ženu koja je sjedila u snijegu i buljila prema Dawsonu, gdje su se iz dimnjaka izvijali stupovi dima. Žena je plakala, a to je bilo dosta da zaustavi Fronu. Jedna suza, pretvorena u kuglicu leda, još je stajala na licu žene kojoj su oči bile vlažne i mutne. Njihov je izraz odavao očajan, beskrajan užas. »Oh!« klikne Frona, ustavi pse i pristupi k njoj. »Jeste li ozlijeđeni? Mogu li vam pomoći?« pitala je, premda je neznanka odmahivala glavom. »Ali ovdje, zaboga, ne smijete sjediti. Ima gotovo pedeset stupnjeva ispod ništice pa ćete se odjedanput smrznuti. Lice vam se već smrzava.« I ona joj stane živo trljati promrzle obraze snijegom, dok im se nije povratila životna toplina. »Oprostite.« Žena ustane malo ukočeno na noge. »Hvala vam, ali meni je sasvim toplo, evo vidite« (omota čvršće oko sebe krznenu kabanicu, stresajući se kod toga) - »samo sam načas sjela.« Frona primijeti da je tuđinka vanredno lijepa i žensko njezino oko obuhvati jednim pogledom skupocjeno krzno, kroj suknje, vez mokasina koji su provirivali ispod odijela. Videći sve to, a naročito tuđe, neprijazno lice, osjeti Frona instinktivnu želju da uzmakne. »Nisam se ni ranila«, nastavi žena. »Samo me je zaokupilo malo neraspoloženje gledajući ovu beskonačnu bijelu pustoš.« »Da«, reče Frona svladavajući se. »Mogu vas razumjeti. Mora da ima mnogo melankolije 77 u ovakvoj krajini kao što je ova, samo što ja to ne osjećam na taj način. Ja osjećam ozbiljnost, ali nipošto turobnost ovoga kraja.« »To je zbog toga što pravci našeg života idu protivnim smjerovima«, natukne druga zamišljeno. »Ne radi se o tome kakav je kraj, nego kakvi smo mi. Da nema nas, kraj bi ostao što i jest, ali bez značenja za ljude. To je ono što mu mi dajemo.« “Istina je u nama samima; izvana ne dolazi, pa makar tako mislili.” Fronine oči zasjaju i ona nadopuni citat: “U svima nama mjesto ima skrovito Istina gdje stoluje; dok okolo...” »I... i... kako ide dalje? Ja sam zaboravila.« “Ko zid neprobojan je tijelo zatvara...” Žena iznenada prestane, a glas joj se razbije u srebrnom smijehu s neobičnim, gorkoravnodušnim prizvukom, od kojega je Frona protrnula. Ona se maknu kao da će natrag, prema svojim psima, no žena pruži ruku s familijarnom gestom, koja je Froni prodrla do srca. »Ostanite časak!« reče žena dok joj se u glasu razabiralo ispričavanje. »I razgovarajte malo sa mnom. Odavno se već nisam srela sa ženom«, ona malo zastane tražeći izraz, »koja bi mogla citirati stihove. Vi ste... vidite, ja vas poznajem... vi ste kćerka Jakoba Welsea, Frona Welse, ako se ne varam.« Frona potvrdi glavom, oklijevajući i gledajući ženu s pritajenom radoznalošću. Osjećala je veliku, ali i razumljivu radoznalost, iskrenu želju da sazna više. Ovo biće, toliko slično njoj, a opet tako različito. Stara kao najstarije pleme, a mlada kao djetešce rumenih obraza, bačena daleko, dokle dopiru posljednja ognjišta ljudi, vječna kao čovječanstvo. U čemu je bila razlika između nje i te žene? Njenih pet osjetila nije joj moglo pokazati, ni po kojem zakonu života nije bilo razlike, jedino... jedino prenaglo potegnute crte socijalnih kasta dijelile su ih i učinile od njih da nisu bile jednake... O svemu je tome ona razmišljala dok je načas promatrala lice svoje neznanke. Osjećala je od cijelog susreta neku prijatnu grozu, kakvu bi čovjek morao

77 melankolija - tuga, sjeta, tužno raspoloženje

negdje osjetiti kad bi mu bilo dano da iz podignutog vela ugleda misterij 78 božanstva. Pade joj na pamet stih: “Njezine su se noge dotakle pakla. Kuća je njezina put do groba, koji vodi u odaju smrti”, i u isti se čas sjeti tople geste kojom je ruka tuđinke nijemo zamolila milost. Okrene glavu i pogled joj odluta beskrajnom bijelom pustinjom, a dan se i njoj napuni čemerom i tugom. Nehotice se nervozno strese kad je rekla glasom koliko je mogla prirodnijim: »Hajte, idemo razgibati udove. Ne bi čovjek ni mislio kako je hladno kad se stoji.« Onda se okrene k svojim psima: »Naprijed! King! Sandy! Naprijed!«, a ženi reče: »Ja sam se sva ukočila, a vi, vi mora...« »Meni je, naprotiv, sasvim toplo. Vi ste trčali i haljine su vam vlažne, a ja sam samo podržavala potrebnu cirkulaciju krvi i ništa više. Ja sam vas vidjela kad ste svojim saonicama, projurivši ispod bolnice, nestali niz rijeku kao Dijana79 Sjevera. Kako sam vam zavidjela! Koliko mora da uživate!« »Oh, zaista i uživam«, odgovori Frona jednostavno. »Ja sam odrasla sa psima.« »Podsjeća na Grke.« Frona ne odgovori i one pođu šuteći. Frona je željela, iako se nije usudila da je za to zamoli, da neznanka slobodnije govori, da iz njezina gorkog iskustva izvuče za sebe pouku, za svoju vlastitu korist, zbijeno ljudsko znanje kojim je ta žena morala obilovati. Obuzme je val sućuti i žalosti, osjeti neugodnost, jer nije znala što reći i kako olakšati srce. I zato joj odlane kad je neznanka produžila govor: »Pričajte mi«, zamoli je žena, napola nestrpljivo, napola zapovjedno, »pričajte mi o sebi. Vi niste dugo ovdje. Gdje ste bili prije nego što ste došli amo? Pričajte mi«! Led je bio probijen, i Frona joj je pripovijedala o sebi, dobro namještenom djevojačkom naivnošću kao da nije ni opazila slabo prikrivenu čežnju druge za svime što ona nije imala, a što je bilo Fronino. »Evo puta na koji ste htjeli izići«. Bile su došle do posljednje okuke, pa Fronina pratiteljica pokaže na put gdje su stijene malo ustukle i otvorile široko ždrijelo, kojima su se u grad dovozila drva. »Ja vas ovdje ostavljam«, završi neznanka. »Zar vi nećete natrag u Dawson?« upita je Frona. »Kasno je i bilo bi bolje da ne ostanete duže vani.« »Ne... ja...« Njezino mučno oklijevanje privede Froni u svijest njezinu vlastitu nepromišljenost. No već je učinila prvi korak i nije više mogla natrag. »Mi ćemo zajedno natrag«, reče ona hrabro. I kao znajući sve što bi joj njezina pratiteljica mogla reći doda: »Mene nije briga što će ljudi reći.« Na te riječi udari ubogoj ženi krv u lice i ona pruži ruku srdačno kao maloprije. »Ne, molim vas«, promuca. »Molim vas... Ja... Ja ću radije još malo produžiti svoju šetnju. Gledajte! Eno netko dolazi!« Uto su već došle do puta i Fronino se lice zažari kao što se žarilo i lice njezine pratiteljice. U susret su im s gornjeg puta dolazile lagane saonice sa zapregom pasa. Jedan je muškarac bio na njima i mahao im rukom. »Vance!« poviče Frona kad je on skrenuo pse u snijeg i zaustavio saonice. »Što vi radite ovdje? Zanima li se vaše poduzeće i za drva?«

78 misterij - tajanstvenost 79 Dijana - u starorimskoj mitologiji boginja lova

»Ne nismo još dotle dotjerali.« Njegovo se lice sjalo od sreće što ju je ovdje sreo, pa joj živo stisne ruku. »Nego, Carthey me ostavlja - ide nekamo, valjda na Sjeverni pol, pa sam pošao da pogledam bi li Del Bishop htio služiti kod mene.« On radoznalo okrene glavu prema njezinoj pratiteljici, i Frona razabra kako je iz njegova lica nestalo smijeha, a na njegovo mjesto stupio izraz ljutnje i zlovolje. Frona je s bolom primijetila da ovaj put nije gospodarica situacije, nego je, iako joj se nutrina stala buniti protiv okrutnosti i nepravde, ipak mogla jedino gledati kako će se završiti ta mala tragedija. Žena je dočekala njegov pogled trgavši se kao da uzmiče od udarca biča koji bi je mogao svaki čas dohvatiti, a u pogledu joj je bio mek izražaj koji je molio milost. No on je pogleda dugim, hladnim pogledom, a onda joj promišljeno okrene leđa. Kad je to učinio, opazi Frona kako je ženino lice postalo umorno i upravo sivo. Na njemu je oporim crtama bila urezana tvrdoća i bezobzirnost njezina smijeha, a zao duh izronio je iz dubine njezinih očiju i zamutio ih. Bilo je jasno da joj đavo ogorčenosti draži i jezik. No dogodilo se da je upravo u taj čas pogledala Fronu i začas nestane svega, a na licu joj se odrazi samo neiskazan umor. Žena se s razumijevanjem nasmiješi djevojci, okrene se bez riječi i siđe na utrti put. Bez riječi i Frona skoči na saonice i pojuri. Put je bio širok, pa i Corliss potjera svoje pse usporedo s njezinima. Zlovolja, koja je dosad samo tinjala u njoj, plane i njoj se učini kao da je i na nju prešlo nešto od ženine bezobzirnosti. »Kukavico!« Riječ je izišla iz njezinih usta oštra, jasna, parajući tišinu kao udarac biča. Neočekivana provala i njezina neobuzdanost porazila je Corlissa. Nije znao što bi učinio i što bi rekao. »Oh, kako ste podli! Kako ste podli!« »Frona! Slušajte me! -« No ona mu presiječe riječ. »Ne! Nemojte govoriti. Ne smijete ništa reći. Ružno ste se ponijeli. Ja sam se prevarila u vama. To je strašno, strašno!« »Da, bilo je strašno ... strašno što je ona mogla s vama razgovarati i što su je mogli s vama vidjeti.« “Dok te sunce ne prestane grijati, ni ja te neću odbaciti”, dobaci mu ona izreku. »Ali svaka stvar ima svoj uzrok ...« »Uzrok?« Ona se okrene k njemu i pusti maha svome bijesu. »Ako je ona grešna, jeste li vi čisti? Hoćete li vi prvi baciti kamen na nju, s tim vašim svetačkim ponašanjem što ga svagdje nosite na ogled?« »Ne smijete tako sa mnom govoriti. Ja to neću.« On se prihvati za njezine saonice, i ona to primijeti, makar u ljutnji, sa zadovoljstvom. »Ne smijem? Vi kukavico!« On posegne za njom kao da ju je htio dotaći rukama, no ona zamahne bičem kao da ga kani udariti... Mora se priznati, nije ni okom trenuo, njegovo je bijelo lice nepomično čekalo udarac. No ona skrene rukom i udarac dugoga biča padne među pse. Zamahnuvši još jednom, podigne se i divlje, ludo poviče na pse. Njezina je zaprega bila bolja i ona ostavi Corlissa za sobom. Htjela je pobjeći, ne toliko pred njim, koliko pred sobom, pa je tjerala pse u bjesomučnu trku. Uzleti strmom obalom u punom trku i projuri poput vijavice gradom do kuće. Nikada u svom životu nije bila u takvu raspoloženju. Još se nikada nije tako strašno ljutila. I ne samo da se stidjela, nego se počela i bojati sama sebe.

X

Sutradan je Corlissa već rano ujutro izvukao iz kreveta Bash, jedan od Indijanaca Jakoba Welsea. Donio je kratak listić od Frone, koja je molila da je gospodin rudarski inženjer prvom prilikom posjeti. To je bilo sve što je stajalo u listu, i on se nad njim duboko zamislio. Što mu je htjela kazati? Ona je još uvijek bila nepoznanica, poslije jučerašnjeg događaja više nego ikada, tako da on još uvijek nije mogao stvoriti o njoj sud. Je li ga ona htjela definitivno otjerati od sebe da se ne može više ničemu nadati? Je li željela da iskoristi prednost koju joj je davao njezin spol pa da ga ponizi dokraja? Da mu hladno, odmjerenim i promišljenim riječima kaže što misli o njemu? Ili se kaje pa nastoji ispraviti nezasluženu grubost kojom ga je napala? U listu nije bilo ni ljutnje, ni kajanja, uopće nikakva putokaza, nego jednostavnim riječima izražena želja da ga vidi. Tako je on bio prilično neodređenog raspoloženja kad je u kasni jutarnji sat pošao k njoj. Nije išao ni ponosno, ali ni pokunjeno. Njegovo je držanje bilo posve slobodno i spremno da se prilagodi onome kakvo bude njezino pri prvom susretu. No bez mnogo okolišanja, načinom kojemu se on u nje već počeo diviti, ona je odmah pokazala svoje namjere i prišla mu sasvim slobodno. Prvi pogled na njezino lice, prvi stisak ruke kazao mu je da je sve u redu. »Radujem se da ste došli«, počne ona. »Nisam se mogla smiriti dok vas ne vidim i ne kažem vam koliko žalim zbog onog što se jučer dogodilo i kako se sramim...« »No, pa nije bilo tako strašno.« Još su oboje stajali i on pristupi korak bliže k njoj. »Uvjeravam vas da potpuno umijem ocijeniti stajalište. No iako je vaše vladanje, s teoretske strane, bilo uzorno, pa zaslužuje najveću pohvalu, ipak ima ... ima ...« »Što?« »Ipak ima puno toga u njemu što se mora požaliti sa socijalnoga gledišta. Na žalost, ne možemo ne uzeti u račun i socijalnu stranu. Po mome mišljenju niste jučer učinili ništa čega biste se trebali sramiti ili zbog čega biste se trebali žalostiti.« »To je lijepo od vas«, reče ona dražesno. »Samo što to nije istina, a vi i sami dobro znate da nije istina. Vi dobro znate da ste radili po svom najboljem uvjerenju. Znate da sam vas ja uvrijedila i prekorila, znate da sam se ponijela kao prodavačica riba, znate da vam se moje vladanje učinilo neukusnim ...« »Nemojte, zaboga!« On podigne ruku kao da ju je htio obraniti od udaraca što ih je sama sebi zadavala. »Ali tako jest, pa ja imam puno razloga da se stidim. U svoju obranu mogu reći jedino ovo: Ona mi se žena smilila - toliko mi se smilila da sam gotovo zaplakala. Onda ste došli vi, a što ste učinili, to znate. - Žalost zbog nje i njoj sličnih, indignacija 80 protiv vas i, well, sama sam se nagnala u nekakvo nervozno stanje kako nisam proživjela nikada u svom životu. Bila je valjda, histerija. Na svaki način, to nisam bila ‘ja’.« »Oboje jučer nismo bili ‘mi’.« »Sad opet ne govorite istinu. Ja sam pogriješila, no vi ste jučer bili vi kao što ste i sada. Nego, sjednite. Tu stojimo kao da se spremate opet pobjeći na prvi znak nove provale moga bijesa.« »O, vi zaista niste tako strašni!« nasmije se on i spretno primakne sebi stolac tako da je svjetlo padalo na njezino lice. »Nisam, ali ni vi niste kukavica. Ja mora da sam bila jučer užasna. Gotovo sam vas udarila. Vi ste bili vrlo srčani dok je bič lebdio nad vama. Niste se pokušali ni rukom zaštititi.« »Opažam samo da vam psi na koje pada vaš bič ipak kasnije ližu ruku i traže da ih pomilujete.« »Dakle?« upita ona odvažno. »Dakle, sve ovisi o osobi«, odgovori on dvosmisleno. 80 indignacija - negodovanje, zlovolja, ljutnja

»I uza sve to vi mi praštate?« »Nadam se da i vi praštate meni.« »Onda se radujem, tek ... vi niste učinili ništa što bi vam trebalo oprostiti. Radili ste po svom nazoru, a ja po svom, premda se mora priznati da moj dalje svijetli. Ah, sada znam!« poviče ona i zapljeska rukama. »Ja se jučer nisam ljutila na vas niti sam se ružno ponijela prema vama ili vas uvrijedila. Ja sam bila cijelo vrijeme neosobna. Vi ste jednostavno zastupali društvo, tip koji me je ozlovoljio i razljutio, i kao predstavnik toga tipa vi ste jučer osjetili moj gnjev. Vidite li?« »Vidim sasvim jasno, ali vi na taj način izbjegavate prijekor što ste sa mnom jučer rđavo postupali, iako danas zaslužujete novi. Prikazujete me kao predstavnika svega što je kržljavo, uskogrudno i dostojno prezira, a to je vrlo nepravedno. Tek prije nekoliko časaka ustvrdio sam da je vaše osobno stajalište, u teoriji, ispravno. Ali se stvar mijenja kad pod račun dolazi društvo!« »Ali, zaboga, vi me shvaćate sasvim krivo, Vance. Slušajte«. Njezina ruka posegne za njegovom, i on je zadovoljno slušao. »Ja uvijek hvalim ono što je dobro. Dopuštam da u ovoj stvari prevladava mišljenje sa socijalnog gledišta. Iako to žalim, dopuštam, jer takva je ljudska narav. Kao individuum volim tu stvar promatrati drukčije. A između individua istoga mišljenja zašto se stvar ne bi jednako promatrala? Ne uviđate li? U tom, eto, nalazim vašu krivicu. Što uz mene samu jučer niste htjeli da ovo gledate s toga stajališta. Ponijeli ste se tako uskogrudno kao što bi se bilo ponijelo društvo koje vi zastupate.« »Na taj način, vi propovijedate dvije nauke?« odgovori on. »Jednu za izabrane, a drugu za gomilu? Hoćete biti u teoriji demokratkinja, a u praksi aristokratkinja? Uistinu, cijela buka što je zbog ovog pitanja podižete nije ni manje ni više nego jezuitizam81.« »Čini se, ustvrdit ćete da su svi ljudi rođeni slobodni i jednaki, s izvjesnim prirodnim pravima? Kod vas bi imao doskora početi raditi Del Bishop. Po kakvu će pravu kao vama jednak, slobodan čovjek, on za vas raditi i kako ćete vi dopustiti da on za vas radi?« »Ne«, odgovori Vance. »Ja ću samo donekle promijeniti pitanje jednakosti i prava.« »Ako ih promijenite, onda ste izgubljeni!« povikne ona. »Jer ih možete promijeniti samo u smislu moga stajališta, koje nije tako jezuitsko, ni tako strogo kako ste ga vi opisali. Nego, ostavimo se dijalektike82. Ja želim znati sve što mogu da znam, pa vas molim da mi pripovijedate o toj ženi.« »Nije baš ukusan predmet razgovora«, prigovori Corliss. »Noja želim saznati.« »To ne može biti korisno.« Frona nestrpljivo lupne nogom i zagleda se pažljivo u nj. »Ona je lijepa, vrlo lijepa«, šapne. »Ne mislite li i vi tako?« »Da, lijepa kao pakao«. »Ali bje ipak lijepa«, Frona nije popuštala. »Pa jest, ako baš hoćete. I okrutna je, i tvrda srca, i očajna kao što je lijepa.« »Pa ipak je njezino lice bilo blago, a u njezinim su očima bile suze kada sam je zatekla gore na putu. Meni se čini da sam ja svojim ženskim očima otkrila u nje jednu stranu za koju ste vi apsolutno slijepi. Ja sam tu stranu tako jasno vidjela da u mojoj duši, kad ste vi naišli, nije bilo ničeg drugog do žaljenja: Oh, koja šteta! Koja šteta za nju! A ona je žena, štoviše 81 jezuitizam - jezuitski postupak, licemjerstvo, dvoličnost (riječ dolazi od jezuit - član katoličkog reda koji je osnovan krajem prve polovine XVI stoljeća za borbu protiv reformacije) 82 dijalektika - vještina iznalaženja istine otkrivanjem protuslovlja u protivnikovu sudu i pobijanjem tih protuslovlja

žena kao ja, pa ja ne sumnjam da smo mnogo nalik jedna na drugu. Znate li vi da je ona čak recitirala Browninga83?« »A prošlog tjedna«, presiječe joj on riječ, »orobila je u igri za jednu jedinu večer Jacka Dorseya za trideset tisuća njegove zlatne prašine, Dorseya koji je već i tako imao dvije hipoteke na svom imanju! Sutradan su ga našli u snijegu s jednim praznim fišekom u revolveru.« Frona ne odgovori, nego kroči preko sobe i namjerice turne prst u plamen svjetiljke. Onda ga pokaže Corlissu da vidi opaljenu, crvenu i ozlijeđenu kožu. »Ovo je moja usporedba. Vatra je vrlo korisna, noja sam je zlo upotrijebila i zato sam kažnjena.« »Na jedno ste zaboravili«, prigovori on. »Vatra se slijepo pokorava prirodnim zakonima. Ludila radi slobodno. Ona radi ono što želi!« »O, ne, naprotiv, vi ste zaboravili, jer je i Dorsey isto tako slobodno radio. No vi ste rekli: Ludila. Je li to njezino ime? Htjela bih o njoj znati više.« Corliss se protivio. »Nemojte! Žalostite me kad govorite takve stvari.« »A zašto, ako smijem pitati?« »Jer ...jer...« »No?« »Jer ja visoko štujem ženu. Frona, vi ste uvijek bili za iskrenost, pa se pozivam na vas samu. Žalostite me i vrijeđate zbog časti u kojoj vas držim, jer ne mogu gledati kako k vama pristupa grijeh. Kad sam vas vidio s onom ženom, gore na cesti ... ne možete shvatiti što sam tada trpio.« »Grijeh?« Fronine se usnice malo skupe, ali on to nije primijetio, a vidljiv bljesak pobjede zasja načas u njezinim očima. »Da, grijeh ... pokvarenost«, ponovi on. »Ima nekoliko stvari koje čestita žena ne treba razumjeti. Čovjek ne može gacati po blatu i ostati čist.« »To otvara široko polje.« Frona sklopi i opet rasklopi veselo ruke. »Rekli ste da je njezino ime Ludila. Vi pokazujete da mnogo toga znate o njoj, neke ste mi stvari iz njezina života pripovijedali, a bez sumnje ih još više zadržavate za sebe, jer mi ih se ne usuđujete reći. Ukratko, ako netko ne može, kako vi kažete, gacati po blatu i ostati čist, što je onda s vama?« »Ali ja sam ...« »Muškarac, hoćete reći. Naravno. Izvrsno! Zato jer ste muškarac smijete se izvrgnuti pogibelji pokvarenosti. A ja, zato što sam žena, ne smijem. Pokvarenost kvari svoju okolinu, zar ne? Što vi onda radite ovdje sa mnom? Govorite!« Smijući se, Corliss digne ruke u zrak. »Predajem se. Vi ste odviše jak protivnik za mene sa svojom formalističkom logikom84. Ja se mogu osloniti jedino na višu logiku, koju vi ne želite priznati.« »A to je?« »Snaga. Kakvu ženu čovjek želi, takvu će i dobiti.« »Ja vas pobijam na vašem vlastitom terenu«, upadne mu ona u riječ. »Kako je onda s Lucillom? Što je čovjek htio dobiti, to je i dobio. Tako ste vi i svi muškarci bez razlike htjeli oduvijek. Tako je i ubogi Dorsey htio. Vi nemate što odgovoriti, zato mi dopustite da spomenem nešto čega se sjećam kad spominjete tu vašu logiku, koju nazivate snagom. Jučer, na zaravnima, ja sam je razabrala na vama.« 83 Browning, Robert - istaknuti engleski pjesnik XIX stoljeća 84 Formalistička logika - nauka koja raspravlja vanjske oblike mišljenja nezavisno od njihova sadržaja i izvan razvoja

»Na meni?« »Na vama kad ste posegnuli za mnom. Niste mogli zatomiti iskonsku mušku strast i zato niste ni znali da je najjača. Ali meni se čini da je izraz na licu pećinskog čovjeka koji se sprema na otmicu žene morao negdje biti upravo onakav kakav je bio jučer vaš. Da je potrajalo još samo čas, uvjerena sam da biste vi silom položili ruku na mene.« »Onda vas molim da mi oprostite! Nisam ni u snu ...« »Eto, sad ćete upravo razbiti svu čaroliju! A ja ... ja ... sam vas upravo zbog toga i voljela. Zar se ne sjećate da sam i ja bila kao pećinska žena, sa zavitlanim bičem iznad vaše glave?« »Ah!« »Ali ja još nisam svršila s vama, gospodine sa dva lica, iako ste u sukobu pobijeđeni.« Njezine su se oči krijesile zlobno, a na obrazima se stvarali smijuljci. »Ja vas moram preobraziti.« »Bit ću kao glina koja se preobražava pod lončarovim rukama«, odgovori on tiho. »Onda se morate sjetiti nekoliko stvari. Prvo, kad sam ja bila vrlo ponizna i ispričavala se, vi ste mi to olakšali time što ste rekli da moje vladanje možete osuditi jedino sa socijalnoga stajališta. Sjećate li se?« Corliss potvrdi glavom. »Dalje, upravo ste me nazvali jezuitkom, svrnula sam razgovor na Lucillu i rekla da želim saznati sve što mogu saznati.« On opet kimne glavom. »Došlo je upravo kako sam očekivala. Jer, za nekoliko trenutaka počeli ste govoriti o nekom kvarenju, oskvrnjivanju, o gacanju po blatu. I to sve s obzirom na mene! To su vaša dva stajališta, gospodine. No stajati možete samo na jednome i ja sam sigurna da vi stojite na posljednjem. O, ja imam pravo. Samo budite iskreni, pa priznajte da ste bili neiskreni kad ste rekli da je moj postupak nerazborit samo sa socijalnoga gledišta. Ja volim iskrenost.« »Jest«, prihvati on. »Bio sam i nehotice neiskren. Ali to nisam znao dok mi kasnija analiza, s vašom pomoći - nije otvorila oči. Recite, Frona, što hoćete, moje je mišljenje o ženama to da one ne smiju očijukati s opasnošću grijeha.« »Ali zar mi ne bismo mogli biti kao bogovi da umijemo razlučivati dobro i zlo?« »No mi nismo bogovi«, protrese on žalosno glavom. »Nego samo muškarci?« »To je feministički85 govor«, namršti se on. »Jednaka prava, izborne kuglice i sve ostalo.« »Nemojte, nemojte!« usprotivi se Frona. »Vi me ne želite razumjeti, ne možete me razumjeti. Ja nisam nikakva pobornica ženskih prava, ja se ne borim za novu ženu, nego za novo ženstvo. Jer sam iskrena, jer želim biti prirodna, čestita i istinita. Budući da sam sebi dosljedna, vi se zabavljate time da me smućujete krivim napomenama. Ja nastojim biti dosljedna i držim da mi to prilično polazi za rukom, no vi ne možete shvatiti tu moju dosljednost. To je možda stoga što vi niste vični jakim, naravnim i prirodnim ženama, vjerojatnije je da su vam poznate jedino lutkice iz staklenika, ljepušne i kriminalno neupućene. One nisu ni jake ni naravne, pa ne mogu biti ni majke jakih i naravnih ljudi.« Ona najednom zašuti. Čuli su kako netko ulazi u predsoblje teškim korakom i nogu obučenih u mekane mokasine. »Mi ostajemo prijatelji«, nadoveže ona brzo, a Corliss potvrdi očima. »Nadam se da ne smetam?« reče Dave Harney sa širokim, značajnim osmijehom i ogleda se dobro prije nego što je pošao da im stisne ruku. »Ni najmanje«, odgovori Corliss. »Toliko smo se prepirali da smo upravo željno čekali da netko uđe. Da niste došli, brzo bismo se zavadili. Nije li tako, Miss Welse?« 85 feministički - koji se odnosi na feminizam, tj. na pokret za društvenu ravnopravnost žena; taj se pokret osobito razvio u drugoj polovini XIX stoljeća

»Mislim da ne prikazujete stvar kako je uistinu bila«, nasmiješi se ona, »Jer, već smo se bili počeli svađati.« »Izgledate malo uzrujani«, progovori Harney pa protegne svoje rasklimano tijelo preko svih jastuka na stolcu za ljuljanje. »Kako napreduje glad?« upita Corliss. »Je li počela kakva javna akcija za pomoć?« »Neće je ni trebati. Stari je Welse previše bogat. Tri tisuće otišle su preko leda, a za polovicu toliko sišlo ih je dolje, bliže skladištima, pa je tržište znatno oslabilo. Upravo onako kako je Welse računao, svatko je spekulirao s poskupljenjem i grabio sve što mu je dopalo ruku. To je pomoglo da se prepadnu slabije opremljeni i tako su oni otputovali prema moru, čitava banda, odvevši sa sobom i sve pse. Pomislite!« uzdigne on svečano glas. »Što će biti sa psima? Nečuveno će im porasti cijena na proljeće, kad opet počne putovanje. Ja sam ih nakupovao već stotinu i nadam se da ću zaslužiti čistih stotinu dolara na svakome od njih.« »Mislite?« »Svakako! Neka ostane među nama: narednog tjedna šaljem dolje nekoliko svojih ljudi da kupe opet stotinu najboljih pasa koje budu mogli naći. Tako ću učiniti! Ja već odviše dugo vucaram svoje kosti po ovoj zemlji, a da bih se prevario.« Frona prasne u smijeh. »Ali vi ste, Dave, zaboravili na šećer.« »O, nisam«, odgovori on mimo. »Kad ste me baš sjetili, imam jedne novine. Mjesec dana su stare: ‘Seattle Post-Intelligencer’«. »Jesu li Sjedinjene Države i Španjolska ...?« »Samo polako, samo polako!« Dugački yankee86 razmahne rukama tražeći da zašute i prekine tako Fronino pitanje koje je došlo u isti mah s Corlissovim. »Pa valjda ste čitali?« upita ga njih oboje u isti mah. »Svaki redak, od datuma do oglasa.« »O, dajte mi onda pričajte«, zamoli ga Frona. »Je li...?« »Samo malo, Mis Frona. Pričekajte dok vam lijepo po redu ne kažem sve. Ove me novine stoje pedeset dolara ... upravo sam uhvatio čovjeka koji ih je nosio pred Klondike City i kupio sam ih smjesta, razumije se. Glupan, mogao je za njih dobiti stotinu da je počekao dok dođe u grad.« „Pa što ima u njima? Jesu li...« »Kao što sam rekao, ove me novine stoje pedeset dolara. One su jedini primjerak koji u ovoj zemlji postoji. Svi umiru od znatiželje da saznaju što je u njima. Zato sam za večeras pozvao odabrano društvo ovamo u vaš salon, kao jedino pristojno mjesto u cijelom gradu, pa će ovdje moći čitati novine naglas, dok ih bude volja ili dok im ne dosadi ... to jest, ako vi dozvolite da dođu ovamo.« »Pa dakako, bit će mi dobrodošli. A od vas je zaista vrlo lijepo...« On kretnjom ruke otkloni njezinu zahvalu. »Upravo kako sam mislio. Slučajno mi je, kako ste vi sami maločas rekli, ponestalo šećera. I zato će mi svake majke sin ili kći koji poželi zaviriti večeras u moje novine morati ponajprije platiti pet mjerica šećera. Razumijete? Pet mjerica ... velikih mjerica šećera bijeloga, smeđeg ili u kockama. Ja ću od njih primiti i obveznice s kojima će moj dječak sutra od njih ubirati šećer.« Fronino je lice problijedilo za vrijeme ovog ekspozea87, a onda se vratio smijeh. »To će biti divno. Učinit ću, pa makar došlo i do skandala. Večeras, Dave? Večeras za sigurno?« 86 yankee - nadimak za Amerikanca iz SAD. 87 ekspoze(j) - prikaz, izlaganje nekoga dokumenta, djela i slično

»Pouzdano. A vi ćete dobiti svoj dio za upotrebu salona, znate.« »Ali i papa88 mora platiti svojih pet mjerica! Ne smijete u tome popustiti, Dave.« Dave zažmirka odobravajući. »Osvetit ću se ja njemu, možete biti sigurni!« »Aja ću se već pobrinuti da dođe«, obeća ona, »da napuni kolica Davea Harneyja«. »Kola za šećer«, popravi je Dave. »A sutra uvečer ponijet ću novine dolje, u operu. Neće više biti sasvim svježe, pa će ih zato dobiti jeftinije. Jedna mjerica šećera, mislim, bit će dosta.« On sjedne i protegne svoje dugačke kosti da su glasno zapucketale. »Nisam učinio ništa osobito otkako je prestalo brodarenje. No da se svi upru cijelu noć, neće ujutro toliko uraniti da preteknu Davea Harneyja, pa makar se radilo samo o šećeru.«

XI U jednom kutu stajao je Vance Corliss, naslonjen na glasovir, utonuo u živahan razgovor s pukovnikom Trethawayem. Pukovnik je bio čovjek oštro rezana lica, jasnih očiju i žilav, pa je unatoč svojih šezdeset i nekoliko godina i bijeloj kosi bio svježeg izgleda kao čovjek od trideset godina. Veteran među rudarskim inženjerima, imao je za sobom toliku povijest da su mu svi rado priznavali prvenstvo u svakom pogledu. Kako je Corliss zastupao britanske interese u toj zemlji, tako je pukovnik predstavljao američke. Između njih ne samo da je odmah nastalo iskreno prijateljstvo, nego su obojica bili i od koristi jedan drugome. A bilo je dobro da su se slagala ta dva čovjeka - predstavnici dvaju naroda - koji su toliko truda i novaca uložili za procvat zemlje oko Pola. Zrak dupkom pune sobe bio je gust od duhanskog dima. Kojih stotinjak ljudi, umotanih u topla krzna ili šarenu vunu, poredalo se uza stijenke čekajući znatiželjno što će biti. Mrmor općenitog razgovora izbrisao je usiljenost toga sastanka i dao mu karakter neprisiljenog domjenka89. Uza svu bizarnost90 ipak je to bilo nekako kao zajednička soba kod kuće, u kojoj se poslije dnevnih napora uvečer sastaju svi članovi obitelji. Petrolejske svjetiljke i lojanice širile su slabo svjetlo kroz zadimljenu atmosferu, dok su omašne peći slale vrući dah iz svojih crveno i bijelo užarenih pluća. Po slobodnom prostoru plesalo je kojih dvadesetak parova, zibajući se u ritmu valcera. Uškrobljenih košulja i frakova doduše nije bilo. Muškarci su bili u medvjeđem i dabrovu krznu. S njihovih su kapa lepršala pokrivala za uho, dok su na nogama nosili mekane mokasine i dokoljenice od tuljanove kože. Tu i tamo bila je pokoja gospođa u mokasinama, no većina ih je bila u laganim plesnim cipelama od svile i satena. Kroz velika vrata, na jednom kraju sobe, moglo se vidjeti u drugu sobu, gdje je bilo još više ljudi. Uz akorde glazbe u prvoj sobi dopiralo je iz druge sobe pucanje čepova i kucanje čaša, a osnovni ton svemu davalo je jednolično zvrndanje kuglica na ruletu91. 88 papa [papa] - tata 89 domjenak - prijateljski sastanak 90 Bizarnost - čudnovatost, neobičnost, nastranost 91 rulet - vrsta hazardne igre

Mala se vrata u pozadini otvore i uđe jedna žena, umotana u krzno i zakukuljena, donoseći sa sobom oblak ledenog zraka. Zima se na dodir topline pretvorila u maglenu povlaku koja je navalila s njom u sobu, zavila noge plesača i prekrila pod, dok je najzad pod utjecajem topline u sobi nije posve nestalo. »Prva ledena kraljica, gospođa Ludila«, oslovi je pukovnik Trethaway. Ona klimne glavom i nasmije se, a kad se izmotala iz svojih krzna i riješila se mokasina, nastavi s njime veselo čavrljati. Corlissa, koji je stajao jedva nekoliko koraka od njih, kao da nije ni vidjela. Pet-šest plesača čekalo je na maloj udaljenosti da Ludila svrši razgovor s pukovnikom. Glasovir i violina započnu jedan ples i Ludila se okrene da pođe. Pokoravajući se neodoljivu i neočekivanom impulsu, iznenada joj pristupi Corliss. To je bilo sasvim neočekivano, jer čas prije on nije ni sanjao da će nešto takvo učiniti. »Veoma žalim«, oslovi je on. Njezine oči bijesnu ljutito kad se okrenula k njemu. »Kao što rekoh«, ponovi on i pruži joj ruku. »Veoma žalim. Bio sam neotesan i podao. Hoćete li mi oprostiti?« Ona je oklijevala časak dok su joj se oči, izoštrene skupo plaćenim iskustvom, zapiljile u njegove da proniknu pravi uzrok takva ponašanja. Zatim joj lice poprimi blagi izraz i ona prihvati njegovu ruku. Topla maglica zamuti joj oči. »Hvala vam«, reče jednostavno. No plesači, koji su čekali, postali su već i odviše nestrpljivi pa se ona začas vrtjela u naručju pristala momka koji se isticao svojom šubarom od krzna žutog sibirskog vuka. Corliss dođe natrag svome sugovorniku, neizmjerno zadovoljan samim sobom, čudeći se i sam onome što je učinio. »Prokletstvo!« Pukovnikove su oči još uvijek pratile Lucillu i Vance je sve razumio. »Corlisse, živio sam šezdeset godina i dobro sam ih proživio pa znate do čega sam došao? Žena je za mene danas veća zagonetka nego ikada prije. Pogledajte ih, pogledajte ih samo sve!« Jednim pogledom obuhvati on čitavu scenu. »Leptiri, svijetle zrake, pjesme i smijeh, ples, ples do samoga pakla. I ne samo Ludila nego i sve ostale! Gledajte Maju: obrve kao u madone, a jezik kao u kakve djevojčure. Ili Myrthu, kao da je najljepša od ljepotica stare Engleske sišla sa slike da se naruga našem stoljeću u plesaonicama Dawsona. A Laura? Ona tamo! Zar ne bi bila divna majka? Ne vidite li upravo dijete u pregibu ruke kako ga pritišće na grudi? One su, istina, najbolje među svojima, jer u novu zemlju dolazi sve što je najbolje, no nešto ipak nije u redu, Corlisse, nešto nije u redu. Ja sam prošao kroz životnu borbu, pa je moj pogled jasniji i sigurniji. Meni se čini da bi novi Krist trebao doći i početi propovijedati spas ekonomski ili socijalni spas naših dana. Toga nama treba.« Soba se obično naglo punila i praznila kao za plime i oseke, naročito između dva plesa kad se val plesača kroz velika vrata izlijevao u drugu sobu, gdje su pucali čepovi i zveckale čaše. Pukovnik Trethaway i Corliss pođu s prvim narednim valom do buffeta gdje je već čekalo kojih pedesetak ljudi i žena poredanih u red. Njih se dvojica nađu nedaleko od Lucille i mladića u žutoj vučjoj kapi. Mladić je bio svakako vrlo pristao, njegove je obraze mali suvišak krvi zarumenio za nijansu jače, a u očima mu tinjala laka vatrica. Nije bio pijan, jer se držao potpuno u vlasti, no bio je u duševnom stanju koje je bilo posljedica uživanja lozina soka. Glas mu je bio malo uzdignut i veseo, jezik brz i dosjetljiv - upravo ono neodređeno stanje kada su i ljudske pogreške i ljudske vrline pripravne da se svaki čas ispolje na kakav neobičan način. Kad je mladić podigao čašu, čovjek što je stajao do njega slučajno ga gume rukom. On strese kapljice vina sa svoga rukava i reče glasno svoje mišljenje. Nije bila lijepa riječ, nego jedna od onih koje uzburkavaju krv na boj. A krv se onoga drugoga uzburkala, jer je njegova šaka poletjela na vučju kapu tolikom brzinom da je njezin vlasnik zateturao natraške i zaustavio se na Corlissu. Poslije prve šake došla je odmah i druga. Žene se odmah ukloniše

postrance, ostavljajući slobodan prostor muškarcima, od kojih su se jedni htjeli umiještati u prepirku, a drugi su bili za to da se protivnici nesmetano ogledaju sami među sobom. Mladić s vučjom kapom nije prihvatio bitku niti se pokušao usprotiviti čovjeku čiji je bijes sam raspalio, nego je, zaklonivši lice rukama, uzmicao. Muškarci su mu dovikivali da se bori. On zato skupi svoju snagu da pokuša, no kad mu je protivnik prišao bliže, klone i uzmakne. »Ostavite ga. Zaslužuje svoju sudbinu«, dovikne pukovnik Trethaway Vanceu, kad se ovaj htio umiješati u spor. »Neće se tući. Kad bi htio, ja bih mu još i oprostio, čini mi se.« »Ali ja ne mogu gledati gdje ga toliko gnječi«, usprotivi se Vance. »Da se barem hoće braniti, ne bi se činilo brutalno92.« Kad je Corliss skočio među njih, iz mladićeva je nosa tekla krv, a također i iz ogrebotine preko oka. Corliss najprije pokuša da ih rastavi no kako je napadača prejako gurnuo, ovaj izgubi ravnotežu i sruši se poleđice na pod. U borbi u gostionici svaki čovjek ima prijatelja, i prije nego što je Vance mogao shvatiti što se događa, obori se na nj strašnim udarcem prijatelj čovjeka kojega je on srušio. No taj je smjesta dobio svoje od Del Bishopa, koji je brzo pritrčao u pomoć svome gospodaru. Nastala je opća tučnjava. Pukovnik Trethaway, zaboravivši očevidno da je već prešao borbenu dob života, srne u gužvu vitlajući nekakvim tronogim stolcem. Dvojica oficira konjičke policije, koji nisu bili u službi, priključe se pukovniku i s još nekoliko drugih dadu se na spašavanje čovjeka u vučjoj kapi. Iako je tučnjava bila žestoka i bučna, ipak je bila samo lokalnog karaktera. Na drugom kraju buffeta točilo se i pilo dalje, a u susjednoj sobi svirala je glazba i plesali plesači. Kartaši su dalje igrali i tek oni za najbližim stolovima pokazivali su donekle interes za tučnjavu. »Po njima i napolje s njima!« iskesi se Del Bishop kad se načas našao rame o rame s Corlissom. Corliss mu odvrati osmijeh i u isto vrijeme odbije udarac jednoga vozara pasjih zaprega,, srušivši se na nj među nogama koje su toptale u svim pravcima. Uhvati se u koštac sa svojim protivnikom i odjednom osjeti njegove zube u svome uhu. Brzinom munje zamisli sebe jednouhim kroz cijeli život, pa u istom trenu, po neočekivanom nadahnuću, stavi palce na oči čovjeka pod sobom. Ljudi su padali preko njega i gazili po njemu, no njemu je bilo kao da se to događa negdje daleko. Osjetio je samo, kad je pritisnuo palcima, da je stisak zubi nevoljko popustio. Pritisne malko jače (da je bilo još malko jače, čovjek bi ostao bez očiju), a zubi se rastave i puste njegovo uho. Kad je poslije toga ustao, iskopao se iz gužve do buffeta. Našao je da je na kraju krajeva i s njega, kao i s većine drugih ljudi, kad je bio u opasnosti da će izgubiti dobar dio svoje anatomije, nestalo odmah dvadeset godina kulture. Igranje je bez uloga dosadna zabava, pa je i Corliss otkrio da je toplina od higijenske gimnastike nešto sasvim drugo nego topla krv koja pulsira u čovjeku kada kresne čelik o kremen, ispremiješaju se udovi, a ulog je - život i tijelo. Kad je uz pomoć ograde na buffetu opet stao na noge, opazi jednog čovjeka u parki93 od vjeveričine kože kako velikim pivskim vrčem zamahuje na pukovnika Trethawaya, koji je stajao dva koraka od njega. Vanceovi prsti, koji su bili vičniji šestaru i bojama, zgrče se u pest, koja je sjela ravno u lice čovjeka s pivskim vrčem. Čovjek se naprosto sroza sa svojim vrčem na zemlju. Vance se na jedan čas zaprepastio, a onda uvidi da je oborio u nesvijest čovjeka - prvoga u svom životu - i obuzme ga divlja radost. Pukovnik Trethaway zahvali mu pogledom i povikne: »Idite napolje. Gurajte se k vratima, Corlisse! K vratima!« 92 brutalno - surovo, naprasito 93 parka - vrsta duge sibirske kabanice od krzna

Tučnjava je ponovo uskipjela prije nego što su se velika vrata mogla širom otvoriti. No pukovnik, držeći još uvijek svoj tronožac u rukama, razbije sretno protivnike i ‘Opera’ napokon izbaci svoj uzburkani sadržaj na ulicu. Kad se to dogodilo, neprijateljstva su smjesta prestala i svatko je pošao na svoju stranu, kao što se zbiva u takvim prilikama. Ona dva policajca vrate se s ostatkom saveznika natrag da paze na red, dok su pukovnik, Corliss, čovjek s vučjom kapom i Del Bishop pošli uz ulicu. »Grom i pakao! Grom i pakao!« podvikivao je pukovnik Trethaway. »Još mi nešto govorite o starosti i nemoći! Ja sam se, eto, pomladio za dvadeset godina. Jesam, tako mi poštene riječi! Corlisse, amo ruku! Čestitam vam, iskreno vam čestitam. Vi ste me iznenadili, gospodine moj, naprosto ste me iznenadili!« »I sebe, također«, odgovori Corliss. Pošto ga je minulo uzbuđenje, osjećao se slabo i nevoljko. »A vi, vi ste mene iznenadili. Ono kako ste baratali onim stolcem...« »Zar ne? Ja sam sebi laskam da sam stvar riješio prilično dobro. Jeste li vidjeli... no, evo, gledajte amo!« On ispruži oružje koje je još uvijek čvrsto držao u ruci i nasmija se zajedno sa svojim drugovima. »Kome imam zahvaliti, gospodo?« Bili su stigli do ugla i čovjek kojega su spasili pružao im je ruku. »Moje je ime St. Vincent«, nastavi on - »i...« »Kako?« zapita iznenada Del Bishop s neočekivanim zanimanjem. »St. Vincent, Gregory St. Vincent...« Puf! Bishopova šaka jurnu naprijed, a Gregory St. Vincent svali se u snijeg. Pukovnik instinktivno uzdigne stolac, a onda pomogne Corlissu da zadrži Bishopa. »Jeste li poludjeli čovječe?« upita ga Vance. »Skunks94! Da sam ga samo još jače!« bio je odgovor, a onda nastavi: »No, dobro je! Pustite me, neću ga više. Pustite me kad vam kažem, idem kući. Laku noć!« Kad su pomogli St. Vincentu da ustane, Vance bi se mogao zakleti da je čuo kako Trethaway u sebi hihoće. On je to kasnije i priznao, kad mu je objasnio stvar: »Bilo je tako smiješno i neočekivano.« No popravio je to tako da je na sebe preuzeo otpratiti St. Vincenta kući. »Ma zašto ste ga udarili?« pitao je Corliss uzaludno Bishopa već četvrti put kad je došao kući. »Krepani, smrdljivi skunks!« mrčao je Bishop u krevetu. »Zašto ste me samo zaustavili? Žalim da ga nisam još dvaput jače!«

XII »Mr. Harney, drago mi je da vas vidim, Dave, ako se ne varam, Dave Harney?« Dave Harney kimne glavom, a Gregory St. Vincent obrati se Froni. »Kako vidite, Miss Welse, svijet nije baš ni tako velik. Mister Harney i ja dobro se poznajemo.« 94 skunks - vrsta tvora, američki jazavac koji neugodno zaudara (ovdje je ta riječ upotrijebljena kao pogrda)

Kralj Eldorada proučavao je došljakovo lice, dok mu najzad, čini se, nije sijevnulo. »Stanite!« povikne kad je St. Vincent htio dalje govoriti. »Sad vas poznajem. U ono ste doba bili glatko obrijani. Hajde da vidimo - osamdeset osme - hop, tu smo. Ljeti osamdeset osme pratio sam nekoliko splavi nakrcanih sobovima niz Stewart River. Htio sam stići u Donje krajeve prije nego mi se usmrde. Hop! A vi ste dolazili Yukonom u jednom čamcu. Ja sam tvrdio da je srijeda, a moj prijatelj da je četvrtak, a vi ste nas uvjerili da je nedjelja. Čini mi se da je tako i bilo. Hop, nedjelja. Bogami! Prije devet godina! Onda smo zamijenili sobovinu za brašno i sodu, i... i šećer! Drago mi je da vas vidim.« On pruži ruku i oni se iznova rukuju. »Posjetite me koji put«, pozove ga kad se spremio na odlazak. »Gore na brijegu imam sasvim lijepu drvenu kućicu, a drugu jednu u Eldoradu. Vrata su uvijek otvorena. Dođite k meni i ostanite dokle vas bude volja. Žao mi je da vas ovako brzo moram ostaviti, ali moram dolje u ‘Operu’ primiti šećer. Miss Frona će vam pričati.« »Vi me zadivljujete, Mr. St. Vincent«, vrati se Frona natrag na temu koja ju je zanimala, pošto mu je ukratko ispričala Harneyjeve neprilike sa šećerom. »Prije devet godina morala je ova zemlja biti pusta divljina, pa kad čovjek pomisli da ste vi već onda prolazili ovuda! Dajte mi pričajte!« Gregory St. Vincent slegne ramenima. »Malo ima tu za priču. Bio je to jedan neuspjeh, ispunjen s mnogo stvari koje nisu lijepe i nemaju u sebi upravo ničeg čim bih se mogao ponositi.« »Svejedno, pričajte mi. Uživam u takvim stvarima. Čini mi se da su bliže pravom životu nego svagdanji događaji. Neuspjeh, kako vi to nazivate, predstavlja pokušaj. Što ste bili pokušali?« On je sa zadovoljstvom primijetio njezino iskreno zanimanje. »Well, kad baš hoćete, ispričat ću vam s nekoliko riječi ono što se može pričati. U glavu mi je jednom sijevnula luda zamisao da prokrčim novi put oko svijeta. U interesu znanosti i žumalizma, naročito žumalizma, bio sam odlučio proći kroz Aljasku, preko ledu prijeći Beringov tjesnac i preko sjevernog Sibira stići u Evropu. Divna zamisao, jer je zemlja kuda sam imao proći bila većim dijelom još djevičanska, tek - nisam uspio. Prešao sam sretno tjesnac, no u istočnom Sibiru sam stradao, sve zbog Tamerlana, kako sam već navikao da se ispričavam.« »Odisej!« Mrs. Schoville zaplješće i priključi se njima. »Modemi Odisej! Bože, kako je to romantično!« »Ali ne Otelo«, nadoveže Frona... »Njegov je jezik lijenčina. Na najzanimljivijem mjestu prestaje pozivajući se zagonetno na čovjeka iz davnih vremena. Vi se ružno igrate s nama, Mr. St. Vincent, i nećemo biti mirne dok nam ne kažete kako je Tamerlan došao do toga da vam zakrči put.« On se nasmije i teškom mukom svlada svoje neraspoloženje za pripovijedanje. »Kad je Tamerlan s ognjem i mačem projurio istočnom Azijom, nestalo je država, razrušeni su gradovi, a plemena su se raspršila na sve strane poput praha što ga vjetar vitla. Jedan velik narod razjuren je daleko po unutrašnjosti zemlje. Bježeći pred osvajačkim bjesnilom divljaka, ti su se bjegunci zaletjeli duboko u Sibir, onda su okrenuli prema sjeveru i istoku, te naselili obalu Polarnog mora mongolskim plemenima. Nije li vama to sve previše dosadno?« »Nije, nije!« usklikne Mrs. Schoville. »Vaš je način pripovijedanja tako živ. Upravo me očarava i sjeća me na ... na ...«

»Na Macaulayja95«, reče St. Vincent dobroćudno i nasmije se. »Znate da sam ja novinar, a njegov je stil na me vrlo djelovao. No obećaj em vam da ću nastojati da se malo svladam. Međutim, da se vratim na stvar ... Da nije bilo tih mongolskih plemena, mogao bih nesmetano produžiti svoj put, Mjesto da se ženim debelom i masnom princezom i vježbam u ratnoj lukavosti i krađi sobova, bio bih mimo i lagano došao u Petrograd.« »O ti junaci! Baš se čovjek na njih uvijek mora ljutiti, zar ne, Frona? Nego kako je to bilo s masnom princezom i s krađom sobova?« Žena službenog povjerenika za zlato gledala ga je pogledom koji je izgarao od želje, i on nastavi zamolivši prije toga Fronu jednim pogledom za dozvolu. »Narod je uz obalu eskimskog porijekla: veseo, dobroćudan, sretan i miroljubiv. Sami sebe nazivaju Oukilion ili Ljudi s mora. Ja sam od njih kupovao hranu i pse i oni su me sjajno dočekali. No njima su vladali Chow Chuen ili Ljudi iz unutrašnjosti, poznati pod imenom Losovi ljudi. Chow Chuen su divlje, nepokoreno pleme. U njima je sav ponos čistih Mongola uz dvostruku mjeru njihovih pogrešaka. Čim sam ostavio obalu, oborili su se na mene, oteli mi sve što sam imao, a mene zadržali kao roba.« »Zar tamo nije bilo Rusa?« upita žustro Mrs. Schoville. »Rusa? Među Chow Chuenima?« On se slatko nasmije. »Geografski, oni se nalaze u državi Bijeloga cara, ali politički, to je druga stvar. Sumnjam da su ikada i čuli za njih. Nemojte zaboraviti da je unutrašnjost sjeveroistočnog Sibira sakrivena u polarnoj magli, da je terra incognita96 u koju je ušlo malo bijelih ljudi, a izašao iz nje nije nijedan.« »A vi?« »Ja sam slučajni izuzetak. Zašto su baš mene poštedjeli, ne znam. Slučaj! U početku su sa mnom veoma loše postupali: žene i djeca su me tukli, obučen sam bio u razderano krzno puno gamadi, hrana su mi bili ostaci. Bili su zapravo bez srca. Kako sam sve to preživio, ne znam ni sam. Znam samo to da sam, u početku, često pomišljao na samoubojstvo. Jedino što me je spasilo da u to doba nisam oduzeo vlastiti život bilo je to da sam prebrzo sasvim otupio u svojoj nesreći i postao sličan životinji. Napola mrtav od zime i gladi, udaran do besvijesti, živeći u neiskazanoj bijedi, postao sam napokon prava pravcata životinja. Kad se sjetim toga vremena, čini mi se da je sve bio san. Ima praznina koje moje sjećanje ne može ispuniti. Nejasno se sjećam da su me vezali za saonice i tjerali od logora do logora, od plemena do plemena. Jamačno su me vozili na izložbe, kao što mi činimo s lavovima, slonovima i divljim ljudima. Koliko sam tako proputovao kroz tu crnu zemlju, uzduž i poprijeko, ne mogu reći, ali mora da je bilo svakako nekoliko tisuća milja. Sjećam se samo da sam onda, kad mi se potpuno vratila svijest i kad sam opet postao sasvim onaj prijašnji ‘ja’, da sam onda bio punih tisuću milja zapadnije od mjesta gdje sam bio zarobljen ... Bilo je proljeće, a moje oči kao da su se otvorile poslije dugoga sna. Bio sam opasan remenom od kože divljeg jelena, a jedan kraj bio je pričvršćen straga za saonice. Taj sam remen držao objema rukama kao što medvjed koji pleše drži kolac, jer moja je koža bila hrapava, a gdje se doticala pojasa, bila je sva ranjava ... Postao sam podmuklo lukav pa sam se počeo pričinjavati uslužnim. Te sam večeri plesao i pjevao i na svaki način nastojao da ih udobrovoljim, jer sam bio odlučio da se riješim rđavog postupka koji me je bacio tako nisko. Dogodilo se da su Ljudi plemena jelenova trgovali s Ljudima s mora, a ovi opet s bijelim ljudima, naročito s lovcima kitova. Kasnije sam u jedne žene otkrio i igru karata, pa sam smjesta pred Chow Chuenima izveo s njima nekoliko sasvim običnih vještina. Isto sam im tako s potrebnom svečanošću pokazao i 95 Macaulay, Thomas Babington [Tomas Bebington Makoli] (1800-1895) - engleski historičar, pisac i političar

96 terra incognita [tera inkognita] (lat.) - nepoznata zemlja

nekoliko trikova salonske magije97. Posljedica je bila da je moj ugled naglo porastao i odmah sam dobio bolju hranu i odijelo. Da ne duljim, za kratko sam vrijeme postao uvažena ličnost. Ponajprije su k meni dolazili po savjet starci i žene, kasnije i poglavice. Moje, doduše vrlo maleno, ali pouzdano znanje iz medicine i kirurgije dobro mi je došlo i napokon sam im postao nenadoknadiv. Od roba popeo sam se do mjesta među poglavicama, i čim sam proučio njihov život, postao sam i u miru i u ratu neoborivim autoritetom98. Sjeverni jelen bio je njihovo sredstvo razmjene, dakle jedinica njihova novca, i mi smo gotovo uvijek ratovali sa susjednim plemenima radi blaga ili štitili naše da nam ga oni ne pokradu. Ja sam poboljšao njihov način i njihovu strategiju99 i taktiku100, uveo brzinu i okretnost, tako da njihovim operacijama nije mogao odoljeti nijedan susjed. Nego uza sve to, iako sam došao do moći, nisam se svejedno ništa približio slobodi. Smiješno, ali istina: zbog toga sam sam sebe natkrilio pa sam im postao i previše dragocjen, obasipali su me dokazima svoje pažnje i uljudnosti, ali nije nedostajalo ni dokaza da ljubomorno paze na mene. Mogao sam ići kuda sam htio, raditi i zapovijedati bez ograničenja, jedino kad su trgovačke karavane polazile prema moru, ja ih nisam smio pratiti. To je bilo jedino u čemu mi je bila ograničena sloboda. Osim toga, ako čovjek visoko stoji, lakše se zaljulja, pa se i meni dogodilo da sam imao neprilike kad sam počeo mijenjati njihovu političku strukturu101. Kad mi je pošlo za rukom da složim nekih dvadesetak susjednih plemena ne bi li tako prestale njihove razmirice, postavili su me za vrhovnog upravitelja federacije. No stari Pi-Une bio je najmoćniji od poglavica - kao neki kralj - pa kad je već morao pregorjeti da ga nisu izabrali za vrhovnog poglavicu, nije se ipak htio odreći svih časti. Najmanje što se moglo učiniti da se umiri bilo je da se ja oženim njegovom kćerkom. Štoviše on je to zahtijevao. Ja sam predložio da se zahvalim na svojoj časti, no on nije htio ni čuti. I...« »I?« prošapće Mrs. Schoville u ekstazi. »I uzeo sam za ženu Ilsuringu, što u jeziku Chow Chuena znači Divlji jelen. Uboga Ilsuringa! Kao Swinbumeova102 britanska Izolda, a ja Tristan! Posljednji put što sam je vidio bilo je kad se sama sa sobom igrala u Irkutsku, u kući misije, i tvrdokorno odbijala da se okupa.« »Jao! Već deset!« povikne iznenada Mrs. Schoville, jer je njezin muž konačno uspio da sa drugoga kraja sobe uhvati njezin pogled. »Tako mi je žao što ne mogu dokraja čuti vašu pripovijest, Mr. St. Vincent: kako ste pobjegli i sve drugo. Morate doći k nama. Izgaram od želje da čujem!«

97 magija - čarobnjaštvo, čudotvorstvo, opsjenarstvo 98 autoritet - ugled i na ugledu osnovana vrijednost, dostojanstvo čovjeka 99 strategija - nauka o vođenju rata: odgovarajuća praktična 100 taktika - oblici djelovanja vojske u borbi; metoda borbe koja se primjenjuje da bi se postigao određeni cilj 101 struktura - sastav 102 Swinburne, Algernon Charles (1337-1909) - poznati engleski pjesnik Tristan i Izolda - legendarni ljubavnici, često korišten motiv u književnosti.

»A ja sam vas bila smatrala za žutokljunca, za ‘chechaquoa’«, reče Frona dok je St. Vincent namještao svoju kapu i spremao se na odlazak. »Ja mrzim pozu«, odgovori on predusretljivo. »Miriše po neiskrenosti, zapravo je poza laž. A čovjek tako lako zapada u nju. Pogledajte samo ovdašnje ‘starosjedioce’ - ‘staro tijesto’, kako se sami ponosno nazivaju. Zato što su već nekoliko godina u zemlji, hotimice se puštaju da sasvim podivljaju, pa se onda time diče. Možda oni toga nisu ni svjesni, ali to je poza. Time što svaki gaji neku svoju osobinu, lažu sami sebi i žive u toj laži.« »Sumnjam da imate sasvim pravo«, usudi se Frona reći u obranu svojih junaka. »Sviđa mi se što ste o toj stvari rekli općenito, jer i ja mrzim pozu, no veliki dio ‘starosjedilaca’ imao bi svoje osobine i u svakoj drugoj zemlji i okolini. Te su osobine njihovo vlasništvo, to je njihov način očitovanja. Oni jesu ono što ih vodi u nove zemlje. Normalan, prosječan čovjek ostaje, naravno, kod kuće.« »Oh, ja se sasvim slažem s vama, Miss Welse«, pristane on odmah. »Ja to nisam mislio tako općenito. Htio sam samo pokuditi one od njih koji su doista pozeri. Većinom su oni, kao što vi kažete, pošteni, iskreni i prirodni ljudi.« »Onda se slažemo. Nego, Mr. St. Vincent, prije nego odete: hoćete li doći sutra navečer? Mi spremamo za Božić kazališnu predstavu. Uvjerena sam da nam možete pomoći, a ni vama neće biti sasvim dosadno. Svi mladi ljudi surađuju: činovnici, policijski časnici, rudarski inženjeri, i tako dalje, da ne govorim o lijepim ženama. Morat ćete ih zavoljeti.« »Siguran sam da hoću«, reče on kad joj je stisnuo ruku. »Sutra rekoste?« »Sutra navečer. Laku noć.« Čestit čovjek! reče ona sama sebi kad se vratila u sobu, čestit i krasan tip rase!

XIII Gregory St. Vincent postao je veoma brzo važan sudionik društvenog života grada Dawsona. Kao predstavnik ‘Ujedinjene štampe’ donio je sa sobom najbolje dokaze koji mogu osigurati velik utjecaj, a društveno su ga stavljale izvan svake sumnje preporuke što ih je imao uza se. Samo od sebe utvrdilo se o njemu mišljenje kao o putniku i istraživaču koji je vidio i prošao lijep komad zemlje te upoznao puno dobrih i loših strana života. A uza sve to bio je tako mio i skroman da nikoga, pa ni same muškarce, nisu smetala njegova junačka djela. S vremenom je našao i obnovio mnogo svojih starih poznanstava. Jakoba Welsea sreo je u St. Michaelu potkraj god. 1888. upravo prije nego što je prešao preko leda Beringov tjesnac. Otprilike mjesec dana kasnije zatekao ga je ‘fater’ Barun (koji je bio došao sa Donje rijeke da preuzme upravu bolnice) nekoliko stotina milja sjeverno od St. Michaela. Kapetan Alexander od konjičke policije, očešao se bio o nj na engleskom poslanstvu u Pekingu. A Betties, jedan od ‘starosjedilaca’, vidio ga je prije devet godina u Fort Yukonu. Tako ga je Dawson, uvijek spreman poprijeko gledati nove došljake, primio raširenih ruku. Kao ljubitelj veselja i zabave postao je ‘maitre de plaisir 103’ i doskora nije bilo zabave u kojoj on ne bi sudjelovao. Tako ne samo da je došao pomagati za kazališnu predstavu nego je, sve neopazice, i njezino vodstvo preuzeo u svoje ruke. Frona je, kako su voljeli govoriti 103 maitre de plaisir [metr d plezir] (franc.) - glavni zabavljač; organizator zabave

njezini prijatelji, bolovala od Ibsena104, pa su se zato odlučili za ‘Noru’ i ona je bila izabrana za naslovnu ulogu. Corliss, na čiju je dušu, da uz put spomenemo, padala ta kazališna predstava jer ju je on prvi predložio, bio je određen da igra Torvalda. No čini se da je njegov interes za stvar znatno ohladio, ili je doista bio jako zaposlen, jer je s izgovorom o velikom poslu zamolio da ga razriješe njegove dužnosti. Tako je St. Vincent automatski preuzeo njegovu ulogu. Corliss je bio tako udesio da je nazočio jednom pokusu. Sad, možda se Corliss previše umoran vratio s puta od 40 milja na pasjim saonicama, a možda je i Torvald previše često rukom obuimao Norin struk i igrao se njezinim uhom, bilo kako mu drago, Corliss nije više dolazio ni na jedan pokus. Posla je imao dosta, i previše, to mu se moralo priznati. Pa ako nije bio vani sa psima, onda je svakako sjedio zatvoren u sobi sa Jakobom Welseom i pukovnikom Trethawayem. Da su morali raspravljati velike stvari, bilo je jasno već po tome što su rudarski interesi samog Welsea iznosili nekoliko milijuna. Corliss je bio stvoren u prvom redu da radi i posluje, pa kad je opazio da mu kraj svega njegova teorijskog znanja nedostaje još mnogo praktičnog, zasukao je rukave i stao raditi još više. On se upravo čudio lakoumnosti ljudi koji su na njega navalili toliku odgovornost, pa je to kazao i Trethawayu. No pukovnik ga je, uza sve to što je morao priznati neke njegove nedostatke, još više zavolio zbog te iskrenosti i divio se njegovoj volji, ustrajnosti i brzini kojom je sve shvaćao. Del Bishop, koji je odbio raditi za ikog osim za sebe, radio je za Corlissa, jer je tako i za sebe mogao bolje raditi. U praksi je on bio sasvim slobodan, a prilike su za nj bile veoma povoljne. Imao je najbolji alat i opremu i divnu zapregu pasa, a jedina mu je zadaća bila da dobro, otvorenih očiju i ušiju, obilazi različite doline i uspone brežuljaka. Lovac zlata u prvom redu i od zanata, uvijek i na svakom mjestu, on je privatno neprestano njuškao za zlatnim žilama što se ni najmanje nije kosilo sa njegovim dužnostima prema Corlissu. Kako je prolazilo vrijeme, skupljao je on u svom mozgu sve više podataka o kamenim slojevima i položaju pojedinih dijelova zemlje. Ljeti će onda, kad se otopi led i poteku potoci, moći pratiti tragove od korita u dolini do izvora na obronku brijega. Corliss je bio dobar poslodavac, plaćao je dobro i smatrao je svojim pravom da od svojih ljudi traži da rade onako kako je radio i on sam. Oni koji su dolazili u njegovu službu ili su i sami postali jačima i ostali kod njega, ili su ga ostavljali, a onda su o njemu rđavo govorili. Jakob Welse primijetio je sa zadovoljstvom tu činjenicu, pa je iz dana u dan sve više hvalio rudarskog inženjera. Frona je to slušala i bilo joj je drago, jer je voljela onoga kojega je njezin otac volio, a još joj je bilo draže što je taj čovjek bio upravo Corliss. Ali zbog silnog posla, koji se sve više na nj navaljivao, viđala ga je sve manje, dok je naprotiv St. Vincent ispunjavao sve veći dio njezina vremena. Njoj se sviđao St. Vincentov zdravi optimistički duh, a njegova je muška narav posve odgovarala njezinu idealu. Njezine je prve sumnje - da ono što on govori, možda, nije istina - brzo nestalo. Sve što je navodio u potkrepu svoga pripovijedanja pokazalo se istinitim. Ljudi kojima su se njegove pustolovine činile malo odviše šarenim povjerovali su u njih kad su ga čuli kako govori. Oni koji su dobro poznavali krajeve što ih je on spominjao, morali su priznati da zaista zna što govori. Young Solev, predstavnik jednog novinskog poduzeća, i Holmes od ‘Fainveathera’ sjećali su se njegova povratka među civilizirani svijet i senzacije koju je taj povratak izazvao. Sid Winslow, novinar s obale Pacifika, upoznao ga je u ‘Klubu putnika’, kratko vrijeme poslije povratka na carinskoj lađi Sjedinjenih Država koja ga je bila dovezla sa sjevera. Dalje, kako je Frona dobro vidjela, na njemu se poznalo da je mnogo preživio. Sav je njegov nazor o životu svjedočio o tome. Primarna je strana bila u njemu jaka, a njegov je ponos bio možda još i veći nego njezin. Kako nije bilo Corlissa, oni su mnogo ostajali zajedno, izlazili su često sa psima, pa su nakon kratkog vremena poznavali jedno drugo u dušu. 104 Ibsen, Henrik (1828-1906) - poznati norveški dramatičar »Nora« - drama H. Ibsena

A sve to nije se ni najmanje mililo Corlissu, pogotovo ako je u ono nekoliko časaka što joj ih je mogao posvetiti bio prisutan i novinar. Naravno da Corlissa nije ništa privlačilo k njemu, a i drugi su ga muškarci koji su čuli za događaj u ‘Operi’ primili samo nakon izvjesnog oklijevanja. Trethaway je bio toliko indiskretan da je o njemu govorio prezirno, no korespondenta 105 su njegovi poštovatelji tako odlučno branili da je pukovnik imao toliko takta te je unaprijed držao jezik za zubima. Slušajući jednom neobično žarki panegirik106 iz usta Mrs. Schoville, osmjelio se Corliss da smiješkom oda svoju sumnju. No val krvi u Froninu licu i njezine namrštene obrve opomenule su ga da se čuva ... Drugi put je opet bio toliko oprezan i toliko ljut da je spomenuo tučnjavu u ‘Operi’. Bio je bijesan i ono što bi kazao o događajima te noći ne bi služilo na čast ni njemu ni St. Vincentu, da mu Frona, ništa ne sluteći, nije zatvorila usta prije nego što je zapravo i počeo. »Da«, reče ona. »Mr. St. Vincent pričao mi je o tom. On vas je one noći, čini mu se prvi put vidio. Svi ste se hrabro borili na njegovoj strani - vi i pukovnik Trethaway. On je bez sustezanja priznao svoje divljenje, štoviše i svoj entuzijazam.« Corliss je samo odmahnuo rukom. »Ne! Ne! Po onome što je on kazivao mora da ste se ponijeli upravo divno. Meni je bilo vrlo drago da to čujem. Mora da je divno i zdravo kad čovjek i zvijeri u sebi pusti malo uzde. Divno za nas koji smo se udaljili od prirode i razmekšali se u bolesnoj, preranoj dozrelosti. Tek da čovjek ponekad strese sa sebe sve umjetno načinjeno, pa da se jednom čestito izbjesni, a da ipak sve to gleda mimo i bez strasti. To je moje drugo ja. Gle! Ja, koji sada ne mogu ništa, ipak sam njegova snaga i još vladam! To drugo ja, moj predak, žestok, stariji, bjesni kao životinja, ali ja -ja koji sjedim postrance i prosuđujem stvar-ja sam onaj koji mu zapovijedam da i dalje bjesni ili da prestane! Oh, da sam muškarac!« Corliss nije mogao zadržati dobroćudan osmijeh zbog kojega je Frona odmah prešla u obrambeni stav. »Pričajte mi, Vance, što ste osjećali? Nisam li dobro opisala vaše osjećaje? Niste li vi bili daleko i gledali sami sebe kako se ružno vladate?« On se sjeti trenutačnog iznenađenja kad je ono bio šakom srušio čovjeka, i klimne glavom. »A ponos?« upita ona neumoljivo. »Ili sram?« »Pomalo ... pomalo od obojega, ali više od prvoga nego od drugoga«, prizna on. »Za same tučnjave mislim da sam bio uzbuđen do ludila. Kasnije sam se počeo stidjeti pa sam pola noći probdio mozgajući.« »A konačno?« »Ponos, čini mi se. Nisam ga mogao zatomiti. Ujutro sam se probudio kao da sam stekao viteške ostruge. Nekako nesvjesno bio sam vanredno ponosan na sama sebe i s vremena na vrijeme iznenadio bih sam sebe kako se dičim. Onda je ponovo prevladao stid, ja sam pokušao ponovo steći poštovanje samog sebe, i napokon je opet prevladao ponos. Borba je bila otvorena i fair107. Ja je nisam tražio. Najbolji su me motivi na nju prisilili. Ne žalim i učinio bih isto još jednom kad bi bilo potrebno.« »I pravo je tako.« Fronine su se oči sjale. »A kako se ponio Mr. St. Vincent?« »Oh? ... Ja mislim, sasvim dobro, po svoj prilici, dobro. Ja sam bio previše uposlen promatranjem svoga drugoga ja, a da bih to mogao promatrati.« »Ali on je vas vidio.« 105 korespondent - suradnik novina i časopisa, dopisnik 106 panegirik - hvalospjev, slavopojka 107 fair [fer] (engl.) - ispravan, pošten

»Vjerujem. Priznajem svoju nemarnost. Ja bih se po svoj prilici bio i bolje držao da sam znao da će vas to zanimati, oprostite mojoj nesmotrenosti. Istina je samo da je stvar za mene bila previše nova, a da pazim na sebe i još da promatram svoje susjede.« Tako je Corliss otišao zadovoljan što se nije zaboravio, nego se iskreno divio St. Vincentu koji je unaprijed onemogućio svaki drukčiji prikaz stvari, ispripovijedavši je na svoj poznati, skroman način. Dva muškarca i jedna žena! Trojstvo najmoćnijih faktora što stvaraju ljudski zanos i tragediju! Kao i uvijek u historiji čovjeka, otkako je prvi njegov otac sišao prema jugu iz svoje sjeverne domaje i počeo hodati uspravno, tako je bilo i u Dawsonu. Dakako da je bilo i sporednih faktora, a svakako nije bio zanemariv Del Bishop, koji je na stari svoj agresivni način zahvatio u dramu i pospješio njezin tok. To se dogodilo kad su jednoć logorovali na putu u Millen Creek, gdje je Corliss kanio prikupiti veći broj manje vrijednih polja koja su se mogla iskoristiti samo kopanjem u velikim dimenzijama. »Kad ja uspijem, neću bogami... trošiti svijeće, sigurno!« dobaci lovac zlata bijesno kipućoj kavi, u koju je stavio komad leda da se smiri. »Boga mi, neću!« »Nego? Petrolej?« upita Corliss mažući komadom slanine tavu i stavljajući unutra tijesto. »Petrolej, do vraga! Od dima nećete vidjeti moj trag kad pođem u obećanu zemlju sa zavežljajem u rukama i suncem u očima. Ha! Kako bi vam sada prijao jedan onako lijepo sočan komadić bubrežnjaka pečena s lukom, s prženim krumpirom i s ukrasima naokolo? Tako mi Bog pomogao, to je prvo što ću sebi priuštiti. Onda će slijediti generalno, temeljito slavlje, cijeli tjedan, Seattle ili Frisco 108, to mi je sasvim svejedno, a onda ...« »Bez prebijenog novčića, opet za poslom.« »Bože oslobodi!« nasmije se široko Bishop. »Sakrit ću ja svoju vrećicu prije nego je iscijedim do kraja, dabome, a onda u južnu Kaliforniju. Tamo mi je već odavno zapelo oko za jednu malu voćarsku farmu, četrdeset tisuća, pa je moja. Zbogom kopanje zlata i njuškanje! Već odavno gledam u mislima kako unajmljeni radnici rade u voćnjaku i na polju, nadglednik ih nadzire, a ja uživam u posjedu i živim od kamata. U staji nekoliko divljih konjića, uvijek spremnih za vožnju, prikladnih za tovar i sedla, a spremnih za put kad god me spopadne želja za lov na zlato. Jer dolje je za to divna zemlja, prema istoku, duž pustinje.« »Bez kuće na imanju?« »Naprotiv! Kućica uz koju raste slatki grah, a otraga mali povrtnjak sa graškom, špinatom, repicom, krastavcima, šparogom, repom, mrkvicom, keljom i drugim sličnim stvarima. A unutra žena koja će me zadržati ako opet poželim poći za zlatom. Vi znate sve što spada u rudarenje. Jeste li ikada vilinskim rašljama tražili zlatni pijesak? Niste? I nemojte. Jer to je gore nego whiskey, konji ili karte. Kad poslije toga dođu žene, ne privlače više. Zato, ako vas ikada snađe napast, bježite i oženite se. To je jedina stvar koja će vas spasiti... a možda ni to neće. Ja sam to već odavno trebao učiniti. Da jesam, bilo bi nešto postalo od mene. O, Jeruzaleme! Koliko sam dobrih prilika propustio, koliko sigurnih poslova promašio, a sve radi lova za zlatom! Corlisse, ja vam kažem, trebate se ženiti, i to odmah. Govorim vam bez okolišanja. Poslušajte moj savjet i ne ostanite duže sami, nego kako vam Bog zapovijeda!« Corliss se nasmije. »Dabome, tako je kako kažem. Ja sam stariji od vas i znam što govorim. Eto, dolje u Dawsonu ima jedno stvorenje za koje bi meni bilo milo da ga uzmete vi. Oboje ste stvoreni jedno za drugo.« Corliss je već prešao onaj stadij kad bi Bishopovo pripovijedanje mogao shvatiti kao drskost. Otvoreno polje koje čini da ljudi spavaju pod istim pokrivačem djeluje

108 Frisco - skraćeni naziv za San Francisco

kao nivelator109 svih razlika, kako je Corliss s vremenom naučio. On je dakle samo bacio drveno žarilo i dalje šutio: »Zašto vi ne zaplešete do nje i ne odnesete nagradu?« nije popuštao Del. »Zar možda ne pristajete k njoj? Ja znam da pristajete, jer se inače ne biste vratiti u baraku, pošto ste bili kod nje, onako lagano kao da lebdite u zraku. Zato, radije otplešite onamo dok je vremena. Gledajte, bila je jednom nekakva Ema, čist i pristojan komadić mesa kao što već jesu žene, i mi smo se sporazumjeli na prvi pogled. No ja sam i dalje pravio izlete za zlatom, jedan za drugim. A dotle je odnekud došao i nekakav veliki, cmi drvosječa sa Kamčatke i počeo se vrtjeti oko nje. Ja zato odlučim progovoriti - ali, pošao sam opet na jedan izlet, samo na jedan, a kad sam se vratio, već je ona bila gospođa ‘Netko Drugi’... Zato poslušajte. Ovuda se vrzma ono piskaralo, onaj skunks kojemu sam ja namjestio leđa kad smo izlazili iz ‘Opere’. On ide ravno i uzima što mu dolazi pod ruku; a vi tu, upravo kao nekoć ja, trčkarate za svačim, a ženidbu ostavljate po strani. Zapamtite moje riječi, Corlisse! Jednog lijepog ledenog jutra vratit ćete se u taborište i naći ćete ih gdje žive zajedno. Bez sumnje! A vama neće preostati drugo nego vječno rudarenje!« Slika je bila tako nemila da se Corliss razljutio i zapovjedio mu da šuti. »Tko? Zar ja?« upita Del tako uvrijeđenim glasom da se Corliss morao nasmijati. »Pa što biste vi učinili?« upita ga Corliss. »Zar ja? Evo, da vam prijateljski kažem. Čim se vratite natrag, pođite k njoj. Sporazumite se s njom potanko. Ako se ono piskaralo pokuša ugurati među vas, tresnite ga pošteno. To će mu koristiti. Ili još bolje, pozovite ga načasak na stranu i govorite s njime. Recite da ćete mu otkinuti glavu ako bude oko vas njuškao i pokušao da se na onom polju ugnijezdi.« Bishop ustane, protegne se i iziđe da nahrani pse. »Ne zaboravite da mu otkinete glavu!« povikne natrag. »Ako bi se vama možda gadilo, zovite mene. Ja ga neću pustiti da dugo čeka.«

XIV »Ah, slana voda, Miss Welse, mirisna slana voda, veliki valovi i teški čamci za lagano ili teško veslanje, to ja poznajem. Ali slatka voda i ovi vaši mali kanui, poput ljuske od jajeta, jak udisaj, jedan uzdah, previše jak kucaj srca i puf! -već ste se prevalili. To je eto što ja još ne znam.« Barun Courbertin nasmije se sam sebi sažalno i nastavi. »Alije ipak divno, božanstveno. Ja sam promatrao i zavidio. Jednom moram i ja to učiniti.« »Pa to nije tako teško«, upadne mu St. Vincent u riječ. »Zar ne, Miss Welse? Čovjek mora samo imati pravi istančani osjećaj za ravnotežu duha i tijela ...« Barun se brzo okrene Froni. »Mi smo stari prijatelji, nisam li vam već rekao?« Gregory kimne glavom, a Frona reče: »Ja sam sigurna da ste se sreli negdje na kraju gdje zemlja prestaje.« »U Yokohami«, presiječe je kratko St. Vincent. »Prije jedanaest godina, u doba kad su cvjetale trešnje.« U sobu jurne Mrs. Schoville vukući za sobom Corlissa. »Oh, taj vražji brijeg! To je moj posljednji dah!« jedva je na mahove mogla protisnuti, svlačeći rukavice. Uza sve to poviče odmah zatim i te kako žestoko: »Nisam ja te sreće! Naša 109 nivelator - onaj tko nešto izjednačuje, poravnava

se predstava neće nikada moći igrati! Ja neću nikada biti Mrs. Linden! Pa i kako? Krogstad je otišao poslom na Indijansku rijeku i nitko živ ne zna kad će se vratiti! Krogstad«, okrene se prema Corlissu, »jest Mr. Maybrick, znate. A Mr. Alexander ima neuralgiju110 i ne može igrati. Tako danas nema pokusa, to je pouzdano.« Onda se stavi u pozu i stane recitirati: “Da u prvom strahu! Ali odonda je prošao dan i za taj danja sam vidjela nevjerojatne stvari u ovoj kući! Helmer mora saznati za sve! Ta nesretna tajna treba već jednom da se objasni! O, Krogstade, vi trebate mene, i ja - ja trebam vas ... “ »A vi ste otišli na Indijansku rijeku, i ja vas neću nikada vidjeti!« Svi joj zaplješću. »Jedina mi je nagrada što sam se usudila po takvu vremenu van i ostavila vas da me tako dugo čekate, to što sam susrela ovog smiješnog prijatelja, ovdje.« Ona gume Corlissa naprijed. »Oh, vi se još ne poznajete! Barun Courbertin, Mr. Corliss. Ako se namjerite na nešto osobito, barune, preporučam vam da predate sve Mr. Corlissu. On ima Krezovu111 novčarku i kupuje sve što ima makar kakvu vrijednost. A ako se i ne namjerite, prodajte svejedno. On je profesionalni filantrop112, da znate!« »No, hoćete li mi vjerovati!« produži ona obrativši se svima, »da mi je ovaj dobri čovjek ponudio da će me pratiti uz ovaj brijeg i čavrljati sa mnom čitavim putem, premda nipošto nije htio ući unutra i gledati pokus. Ali kad je čuo da neće biti pokusa, promijenio je nakanu kao vjetrenica na krovu. Tako ga evo ovdje, i hoće da mu vjerujemo da je pošao na Millen Creek, ali među nama se i ne mogu pripovijedati kakve mračne nakane ...« »Mračne nakane... No, gle što vidim?« prekine je Frona i pokaže na vršak lule od jantara, koji je virio iz prsnog džepa Vanceova kaputa. »Lula! Čestitam!« Ona pruži ruku, a on je dobroćudno stisne. »To je Delova krivnja«, nasmije se on. »Kada dođem pred ‘veliko bijelo prijestolje’, morat će on odgovarati za ovaj naročiti grijeh.« »Napredak je ipak i to«, prigovori ona. »Sad vam nedostaje još samo kakva dobra i sočna kletva, s vremena na vrijeme.« »O, uvjeravam vas da i to znam«, odgovori on. »Bez toga ne može nijedan muškarac upravljati zapregom sa psima. Ja mogu kleti od pakla do ručka, sa gromom i natrag, ako dozvolite, do vrhunca prokletstva. S kostima faraonovim ili krvlju Judinom goni se, na primjer, zaprega pasa vrlo uspješno, na žalost, najuspješnije ovakve izraze dame ne mogu slušati. Ja vam ipak obećajem, usprkos paklu i tako mi općeg potopa ...« »Oh, oh!« zavrišti Mrs. Schoville, turajući prste u uši. »Madame113«, progovori barun Courbertin ozbiljno, »istina je, žalosna istina da polarni psi nose na svojoj duši više ljudskih spasenja nego svi ostali grijesi zajedno. Zar nije tako? Neka kažu gospoda!« I Corliss i St. Vincent svečano potvrde i nastave bombardirati gospođu izmišljenim grozovitim pričama o psima. St. Vincent i barun ostadoše na ručku kod Mrs. Schovilleove, ostavljajući tako Fronu i Corlissa da sami idu zajedno nizbrdo. Kao da su se šutke dogovorili da će produžiti zajednički silazak, svrnu nadesno, presijecajući poprijeko bezbroj puteljaka i tragova od saonica što su vodili u grad. Bio je jasan i hladan dan, oko polovice prosinca. Lijeno zimsko podnevno sunce 110 neuralgija - bolest, bol koja se osjeća u čitavom živcu ili u pojedinim njegovim granama 111 Krez - bajoslovno bogati lidijski kralj iz VI st. pr. n. e.; u prenesenom smislu: bogataš 112 filantrop - čovjekoliubac, osoba koja voli ljude i želi da im bude dobro 113 madame [madam] (franc.) - gospoda

koje je svoju blijedu ploču s teškom mukom doguralo na zenit iza jednog ruba zemlje počelo se sramežljivo klizati natrag prema zemlji. Njegove su se kose zrake prosijavale i lomile kroz ledene čestice u zraku, tako da je sav zrak bio pun kao dijamantnog praška, divan sjaj, svjetlo i vatra, ali i sve hladno kao svemir. Podno njihovih nogu, ispod neizmjerne kupole nebeske, kao točkica usred bijele, nepregledne pučine, stisnuo se zlatni grad, sićušan i zamazan, nemoćni protest protiv neizmjernosti, ljudski izazov beskonačnosti! Ljudska vika dopre im oštro do uha iz neposredne blizine i oni stanu. Kratak lavež, struganje nogu i injem pokrivena zaprega pasa vučjaka, s isplaženim toplim jezicima i slinavim lalokama, dođe uzbrdo i zaokrene utrtom stazom koja je bila pred njima. Na uskim saonicama objašnjavala je drvena škrinja od proste jelovine o čemu se ovdje radi. Dva goniča, jedna žena koja je neprestano posrtala i jedan u crno odjeveni svećenik sačinjavali su žalobnu povorku. Poslije nekoliko koraka potjerali su pse opet poprečnim putem uz brdo i uz lavež, kriku i viku ... uputilo se mrtvo tijelo gore prema svom posljednjem počivalištu koje je bilo isječeno u ledu. »Opet jedan osvajač zemlje«, prekine Frona šutnju. Corliss je isto mislio i odgovorio: »O, ti borci sa zimom i gladi! Razumijem zašto su sve rase koje vladaju došle na sjever. Kraj njihove ustrajnosti, borbenosti, strpljivosti i pouzdanja, je li čudno?« Frona ga je gledala u šutnji koja je više govorila nego riječi. Onako kako ju je ocrtavao svijetli zrak, trepavica i obrva bijelih od inja, lica i kose u oblaku pare, obasjana crvenim žarom sunca na zapadu, činila mu se genijem rase. Svladala ga je tradicija krvi i on je na neobičan način osjetio da je jedno sa davnim divovima bijele kože i svijetložute kose. I kad je tako digao pogled k njoj, dohvati strastveno njezinu ruku: »Budi moja vjerenica, divna Frona! Budi moja divna vjerenica na postelji do mene!« Ona se trgne i uspravi odozgor na njega pogled pun pitanja. Daleko gore nad njima žalosno su zavijali pogrebni psi. »Ne«, rukne on kad je opet mogao govoriti. »Ne, nemojte ništa kazati! Ja sam svoj odgovor, vaš odgovor ... Sada ... Bio sam lud ... Flajde ... Siđimo«. Tek kad su iza sebe ostavili goru, prešli preko ravnice i izišli na rijeku do planine i opet zapali u žamor i metež ljudskog života, tek im se tada učini da mogu opet govoriti. Corliss je išao očiju turobno oborenih, a Frona je glavu držala visoko, gledala svakamo i s vremena na vrijeme kradomice pogledavala na njega. Na mjestu gdje je cesta prelazila branu pilane bilo je tlo klizavo. Kad je posegnuo rukom k njoj da je pridrži da ne padne, sretoše se njihovi pogledi. »Ja - menije žao«, progovori ona sustežljivo. I nastavi kao u nesvjesnoj obrani i ispričavanju. »Bilo je tako ... Ja se nisam nadala ... upravo onda.« »Inače biste...to... bili spriječili?« upita on gorko. »Bih. Čini mi se da bih. Nisam željela da trpite...« »Prema tome ste očekivali da će jednom do toga doći?« »I bojala sam se. No ja sam se nadala ... Ja ... Vance, ja nisam došla u Klondike da se udam. Zavoljela sam vas u početku i voljela više nego danas, ali...« »Ali, niste na mene nikada gledali kao na eventualnog muža - to želite reći.« Dok je govorio, gledao ju je iskosa, oštro, a kad ga je pogodio njezin pogled još uvijek s istom slobodnom otvorenošću, misao da je gubi gotovo mu je pomračila razum. »Ali jesam«, odgovori ona odmah, »Ja sam pomišljala na vas s toga stajališta, ali me ta misao nekako nije mogla zagrijati. Zašto, ne znam. U vama sam našla toliko tog što mi se sviđa, toliko ...« On je pokuša zaustaviti zlovoljnim gestom, no ona nastavi.

»Toliko toga čemu sam se divila. U vas je bila sva toplina prijateljstva, iza toga tješnje prijateljstvo ... drugarstvo koje je doista neprestano raslo, ali ništa više. Iako nisam više željela, bila bih se radovala da je došlo nešto više.« »Kao što se čovjek raduje neprijatnom gostu.« »Vance, zašto mi ne želite pomoći, a ne da mi stvar činite još težom? Vama je teško, vjerujem, no mislite li da se ja radujem? Meni je teško zbog vas, a onda, znam vrlo dobro, odbijem li dobrog prijatelja kao ljubavnika, dobri će prijatelj otići od mene. A ja se ne rastajem lako s prijateljima.« »Vidim dvostruki bankrot: kao prijatelj i kao ljubavnik. No vi ćete oboje lako nadoknaditi. Meni se čini da sam bio izgubljen još prije nego što sam i počeo govoriti. No da sam šutio, bilo bi se dogodilo isto. Vrijeme postaje blaže, nove asocijacije ideja114, nove misli, nova lica, ljudi koji su preživjeli fantastične pustolovine...« Ona ga otresito prekine. »Nema svrhe, Vance, što god biste sada htjeli reći. Ja se neću s vama prepirati i pravdati. Ja mogu shvatiti kako vam je, ali ...« »Ako se ja pravdam, onda je bolje da vas ostavim.« On iznenada stane, a ona do njega. »Eno gdje dolazi Dave Harney. On će vas otpratiti do kuće. I onda je još samo korak.« »Time niste poslužili ni sebi, ni meni.« Ona je govorila već sasvim sigurno. »Ja neću ovo smatrati svršetkom. Vi me morate posjetiti kad oboje budemo mirniji.« Tu brzo pogleda prema kralju Eldorada, koji je prilazio. »Ja vas ne želim izgubiti kao prijatelja. Insistiram na tome da me posjetite i da sve ostane po starom.« On protrese glavom. »Hallo!« Dave Harney dotakne se svoje kape i spusti se k njima klimajući po običaju svojim kostima. »Je li vam žao što niste iskoristili moju prognozu? Psi su jučer skočili dolar po funti i još uvijek skaču. Dobar dan, Miss Frona i Mr. Corliss! Idemo li zajedno?« »Miss Welse ide.« Corliss se takne štitnika na svojoj kapi i načini poluokret na peti. »A kamo ćete vi?« upita Dave. »Imam sastanak«, slaže Corliss. »Ne zaboravite«, povikne Frona za njim, »da me morate posjetiti«. »Bojim se da neću moći. Baš sada imam toliko posla. Zbogom! Do viđenja, Dave.« »To je doista spretan čovjek«, primijeti Dave zureći za njim. »Uvijek zabavljen... i to velikim poslovima. Čudim se samo zašto ne spekulira sa psima?«

XV No Corliss ju je posjetio i to još prije no što se smrklo, i pošao s njom do baraka. Putem mu je pošlo za rukom da uz njezinu pomoć nadvlada neugodno raspoloženje koje je među njima nastalo. On bi se i ispričao da ga nije ona pretekla. »Ni trunak krivnje nije na vama«, reče ona. »Da sam ja bila na vašem mjestu, učinila bih zacijelo isto i ponijela se još uvredljivije. Vi ste me naime uvrijedili, znate li to?« »Ali da ste vi bili na mome mjestu, a ja na vašem, onda svega toga ne bi bilo«, pokuša on stvar okrenuti na šalu. Ona se nasmiješi sretna što je on počeo svladavati bol. 114 asocijacija ideja - povezivanje pojedinih pojmova i predodžbi u mišljenju

»Uz vas sam bila vrlo sretna, Vance«, reče rastajući se s njim na vratima barake. »I sve mora ostati kao što je i prije bilo. Naročito pazite da ne zalazite rjeđe k nama nego prije, naprotiv, dolazite češće!« No poslije nekoliko površnih posjeta zaboravio je Corliss put koji je vodio u kuću Jakoba Welsea i dao se upravo sa divljim žarom na posao. Misao na nju budila je u njemu čežnju sličnu fizičkoj gladi. Jedino što mu je donosilo zaborav bio je posao, i to mnogo posla. Pa i onda, bilo to na putu ili u logoru, na brijegu ili na nadzornom putovanju, bio je slobodan jedino dok je bio budan. U snu je opet podlijegao, pa je Del Bishop, koji je bio mnogo s njim, proučavao njegov nemir i vrlo pažljivo slušao tek natuknute riječi. Lovac zlata zbrajao je dva i dva pa je iz različitih sitnica koje je tu i tamo doznavao sasvim točno inducirao115. No za to i nije trebalo prevelike oštroumnosti. Jednostavna činjenica da Corliss nije više posjećivao Fronu bila je za nj dovoljan dokaz da su stvari okrenule na zlo. No Del je pošao i za korak dalje pa je zaključio da je pravi uzrok svemu St. Vincent. Nekoliko je puta vidio novinara kako ide s Fronom, pa ga je već to dosta naljutilo. »Ja ću mu ipak naravnati leđa!« gunđao je jedno veče u šatoru, nad Zlatnim Dnom. »Komu to?« upita ga Corliss. »Komu? Onome novinaru, onome ...!« »A zašto?« »Ah... iz principa. Zašto me niste pustili da mu malo smekšam kosti one večeri u ‘Operi’?« Corliss se nasmije na tu uspomenu. »Zašto ste ga udarili, Del?« »Iz principa«, odreže Del i zašuti. No uza sav svoj osvetnički duh nije Del zaboravio na glavni cilj, pa je zamolio da stanu kad su došli na mjesto gdje se raskrštavaju doline Eldorada i Bonanza. »Recite mi, Corlisse«, počne on iznenada, »znate li vi što je to ‘predosjećaj’?« Njegov gospodar klimne glavom da zna. »Well, ja ga osjećam. Još vas nikada nisam ni za što molio, a sad vas molim da do sutra ostanemo ovdje. Čini mi se da već gledam svoju voćarsku farmu. Đavolski mi već mirišu zrele naranče.« »Dobro«, pristane Corliss. »No bilo bi još bolje da ja siđem u Dawson, a vi se možete vratiti kad budete gotovi sa svojim ‘predosjećajnim’ pokusima.« »Ne«, ispriječi se Del. »Ja sam mislio na ‘zlatnu žilu’, pa vas trebam da budete u blizini, razumijete li? Istina, vi ste iz knjiga naučili mnoge stvari, pa i lice prirode čitati bez naočala. Ja sam dakle postavio teoriju ...« Corliss uzdigne ruke tobože u strahu, tako da se lovac zlata počeo uistinu ljutiti. »Imate pravo! Samo se smijte! Ali moja je teorija građena na vašoj rudarskoj eroziji 116 i o premještanju riječnih korita. A ja nisam uzalud dvije godine lovio zlato u Meksiku. Što vi mislite, odakle je došlo ovo zlato Eldorada? ... Prirodno zlato i bez ikakvih znakova ispiranja? Eh! Tu bi vam trebale vaše naočale... Do sutra ćete ostati ovdje sa mnom pa možete kupiti farmu do moje.« »Ja ne trebam nikakve farme, ni voća. Umoran sam i dosadno mi je već sve! Zar me ne možete ostaviti samoga? Vi možete tratiti svoje vrijeme njuškanjem naokolo, no ja ću ostati u logoru. Razumijete?« »Neka me objese ako vi niste veoma nezahvalan čovjek! Tako mi svega ostavit ću posao ovog trenutka iako me ne otpustite. Ja ležim budan cijele noći, kombiniram svoju teoriju i računam kako da vas upitam, a vi cmizdrite: Frona amo, Frona tamo, tako da ...« 115 inducirati - stvarati opće zaključke na osnovi pojedinačnih slučajeva 116 erozija - proces trošenja, razaranje zemaljske kore djelovanjem vode, leda i vjetra

»Sada je već dosta! Šutite!« »Vraga je dosta! Da ja nisam znao više o kopanju zlata nego vi o udvaranju ...« Corliss skoči prema njemu, no Del izmakne na stranu i pripravi šake. Onda bijesno zamahne jedanput desno, a jedanput lijevo, pa, utoptavši snijeg oko sebe, stane na tvrdom tlu. »Pričekajte časak!« povikne kad je Corliss opet poletio na nj. »Samo tren! Ako vas oborim, hoćete li poći sa mnom na brijeg?« »Hoću.« »A ako vas ne oborim, možete me otpustiti. Tako je pravo. Naprijed!« Vance nije imao nikakve nade da će pobijediti, kako je odmah razabrao Del, koji se s njim poigravao kao mačka s mišem. Kako je Vance brzo osjetio, bio je u njega preslab razmjer duha i tijela. Prvo što je odmah poslije toga otkrio bilo je da leži u snijegu i da polagano dolazi k sebi. »Kako... kako ste to, do bijesa, učinili?« promuca on prema čovjeku koji je klečao do njega i trljao mu snijegom čelo. »Hi! Hi!« smijao se kasnije kad su postavljali dimnjak. »Prelagano udarate i prekratko. Niste mi mogli parirati, je li? Noja ću vam već jednom pokazati pa ćete znati, sasvim ćete dobro znati!« »Uzmite sjekiru i pođite sa mnom«, zapovijedi kad je noćište bilo uređeno. Odabrao je put uz Eldorado. Uz put je u jednoj kolibi uzajmio budak, lopatu i posudu za ispiranje zlatnog pijeska i onda okrene prema ušću Francuskog potoka. Na jednom mjestu baci Del na zemlju alat i pažljivo stane promatrati površinu snijega. »Evo vam sjekire pa mi donesite nešto suharaka.« Kad je Corliss donio posljednji naručaj suharaka, bio je Del Bishop već na različitim mjestima uklonio snijeg i mahovinu s tla i naslagao granje u obliku velikog krsta. »Presjeći ću joj oba puta«, objasni. »Možda ću je otkriti ovdje, možda tamo preko, a možda i gore višlje. Svakako, ako se išta nalazi u brežuljku, mora da je ovdje. Kasnije možemo pokušati kopanje i s druge strane.« Dok je govorio, pripalio je vatru na nekoliko odgrnutih mjesta. »Nego gledajte, Corlisse, hoću vas upozoriti na to da ovo nije pravi lov na zlato, ovo je tek jednostavno, prosto šegrtovanje. Jer pravi lov«, on se uspravi i nastavi s poštovanjem, »jer pravi lov je najdublja znanost i najdelikatnija vještina. Točno je na vlas, a iziskuje sigurno oko i ruku poput čelika. Kad dvaput na dan ispalite posudu pijeska, pa iz pune lopate šljunka isperete sitnu mrvicu zlata - eto, to je prava vještina ispiranja. Velim vam da bih se prije odrekao jela nego ispiranja zlata.« »A tukli biste se jamačno još prije nego jeli i ispirali zlato.« Bishop malo razmisli. Istraživao je sam svoju nutrinu s istom pažnjom kao da drži na dlanu sitni prašak zlata. »Ne, ne bih. Odabrao bih ipak ispiranje zlata. To je zlo kao opijum 117, Corlisse, zacijelo. Ako vas jednom spopadne u svoje pandže, propali ste. Nikad ga se nećete osloboditi. Pogledajte mene!« On prijeđe na drugu stranu i razvali jednu vatru. Onda podigne budak, i željezni šiljak zarije u zemlju, ali se odmah zaustavi uz metalni zvuk kao da je udario o čvrst kamen. »Nije se otopilo ni za dva palca«, promrmlja on i klekne, a prste zarije u mokri mulj. Listići su prošlogodišnje trave bili izgorjeli, ali Delu pođe za rukom da iskopa i izvuče pregršt korijenja. »Grom i pakao!« »Što je?« upita Corliss. 117 opijum - osušeni mliječni sok iz nedozrelih makovih glavica; sredstvo za ublaživanje boli; omamljujuće sredstvo

»Grom i pakao!« ponovi Del ne uzrujavajući se i otrese zamuljene korjenčiće o svoju posudu. Corliss pristupi k njemu da pobliže vidi. »Stanite! Držite!« povikne on mrveći među prstima dva-tri komadića blata. Prsti su se obojili intenzivno žutom bojom. »Grom i pakao«, ponovi ispirač zlata i treći put bez uzrujavanja. »Prvi tragovi!« Nagne glavu malo natrag i na stranu, zatvori oči i stane njuškati široko otvorenim, drhtavim nosnicama, a onda naglo ustane da ga je Corliss u čudu pogledao. »Puh!« mrmljao je ispirač. Onda udahne punim plućima zrak. »Ne miriše li i vama po narančama na mojoj kalifornijskoj farmi?«

XVI Juriš na Francuski brijeg počeo je nekako sa božićnim tjednom. Corliss i Bishop nisu se uopće žurili registrirati svoje pravo na kopanje, jer su dobro pregledali čitav teren prije nego što su označili svoja polja. Onda su tajnu povjerili dvojici-trojici bližih prijatelja: Harneyju, Welseu, Trethawayju, jednom nizozemskom ‘chechaquou’ kome su se smrzle obje noge, zatim dvojici od konjičke policije, jednom starome drugu s kojim je Del obišao Zemlju Crnih Bregova, pralji iz Forka i napokon - Lucilli. Nakon ovog sretnog događaja, smatrao je Corliss da se mora pobrinuti za novoga pomoćnika. No, kad je u šator doveo jednog bistrookog Kalifornijca, razljutio se Del strašno. »Ni za živu glavu!« urlao je. »Ali vi ste sada bogati«, govorio mu je Vance. »Prema našem ugovoru vi me ne možete otpustiti, pa ću ja svoje mjesto zadržati dokle me bude draga volja. Razumijete li?« ljutio se Bishop. Vance i Del dali su brzo unijeti u zapisnike svoja prava, a onda su se odmah odlučili na povratak u brda. Sad im je bilo lako gledati nepreglednu rijeku zlatolovaca koja se neprestano valjala pokraj njih. Oko podne slučajno se Del ogleda. U daljini spazi St. Vincenta, koji je stupao prilično brzo. Na mjestu gdje su upravo stajali zaokretao je put, vrlo oštro, a osim njih trojice nije se mogao nitko vidjeti. »Nemojte sa mnom govoriti«, reče Del tiho, ali zapovjedno, i sveže široku vrpcu svoje kape preko nosa tako da ga nitko ne može prepoznati. »Gore ima nekakva udubina s vodom. Legnite potrbuške kao da pijete iz nje. Onda pođite prema našim poljima sami jer ja imam osobita posla. Samo vas zaklinjem ljubavlju vaše majke, ne govorite ni riječi ni meni, ni onome skunksu. Nemojte da vidi vaše lice.« Corliss u čudu posluša, stupi ukraj utrte staze, legne u snijeg i zahvati u jamu praznom limenkom od kondenziranog mlijeka. Bishop klekne na jedno koljeno kao da veže mokasine. Upravo kad je St. Vincent došao do njega, svrši on uzao, pa ustane i energično pođe naprijed kao čovjek koji mora na svaki način nadoknaditi izgubljeno vrijeme. »Hej, čovječe! Stan’derte malo«, poviče za njim novinar. Bishop ga samo naglo pogleda i pođe još brže. St. Vincent potrči, dok se opet nisu našli usporedo. »Je li to put...?« »K nalazištima na Francuskom brijegu?« upadne mu Del kratko u riječ. »Svakako da jest. I ja sam namjerio onamo. Naprijed.«

On pojuri strašnim korakom, a novinar za njim, u jasnoj namjeri da održi korak. Corliss, još uvijek na svome mjestu, digne glavu i pogleda za njima. No kad je vidio kako je Del najednom zaokrenuo nadesno i pošao uz Adamov potok, postane mu jasno i on se tiho nasmije u sebi. Kasno je te noći došao Del natrag u taborište na Eldoradu, umoran, ali pobjednik. »Ništa mu nisam učinio«, klikne još prije nego što je ušao u šator. »Dajte mi nešto da pojedem«, posegne za loncem s čajem i izlije njegovu vruću sadržinu u sebe, »mast, pomije, stare mokasine, cvijeće, što bilo!« Onda klone na ležaj i stane trljati ukočene noge, dok je Corliss počeo pržiti slaninu. »Što je s njim, pitate«, govorio je Del obijesno, između dva zalogaja. »Well, možete biti sigurni da je svagdje drugdje osim na Francuskom brijegu. “Kako je to daleko, prijatelju?”« govorio je dobro imitiranim, očinskim tonom St. Vincenta. “Kako je daleko?” ponovi bez očinskog tona, jednostavno. “Koliko još ima do Francuskog brijega?” izusti slabije. “Što mislite, kako je još daleko?” kaže s tremolom 118 u glasu koji je već blizu suzama. »Kako daleko -«. Del Bishop prasne u smijeh, mlaz čaja pođe krivim putem, i on načas prestane govoriti zakašljavši se žestoko. »Gdje sam ga ostavio?« produži kad je opet došao k sebi. »Iznad razvoda Indijanske rijeke, iscrpljenog, umornog, napola mrtvog. Upravo je imao još toliko snage da se dovuče do prvog šatora. Ja sam sam prevalio dobrih pedeset milja, zato u krevet. Laku noć i ne budite me ujutru.« Još govoreći, umota se u prekrivače, i kad ga je obuzeo san, čuo ga je Vance kako mrmlja: »Kako je još daleko, prijatelju? Pitam vas kako je još daleko?« *** Što se tiče Lucille, Corliss je bio razočaran. »Priznajem da je ja ne mogu razumjeti«, rekao je pukovniku Trethawayju. »Ja sam držao da će je njezino nalazište zlata učiniti neovisnom o ‘Operi’.« »No, za jedan jedini dan ne može se ništa iskopati«, reče pukovnik. »Ali se može uzeti zajam za nalazište kakvo je njezino. Ja sam joj ponudio u zajam nekoliko tisuća, bez kamata, pa je i to odbila. Rekla je da ne treba ... uistinu, ali bila je zahvalna. Preporučila mi se i rekla da je posjetim kad god budem imao vremena.« Trethaway se smješkao igrajući se svojim lančićem od sata. »Što ćete? Život i ovdje znači svakako još nešto više od komadića hrane, nekoliko krpica i yukonske peći. I ona voli društvo kao i svaki od nas, po svoj prilici možda i nešto više nego mi. Uzmimo da je sasvim udaljite od ‘Opere’, što onda? Može li ona k Barrackovima zabavljati kapetanovu gospođu, ili da posjećuje Mrs. Schovilleovu, ili da se druži s Fronom? Vidite li? Biste li je vi pratili po danu, glavnom ulicom?« »A vi?« upita Vance. »Aha«, odgovori bez oklijevanja pukovnik, »i još kako rado!« »Isto i ja, ali...« On zastane i zagleda se u vatru. »Gledajte što radi sa St. Vincentom. Uvijek su zajedno kao kradljivci i nikad se ne rastaju.« »I mene to zbunjuje«, prizna pukovnik. »Sa St. Vincentove strane shvaćam stvar potpuno. Ludila ima zlatno polje u drugom redu na Francuskom brijegu. Pazite dobro, Corliss, što vam kažem. Mogli bismo sasvim točno kazati dan kad će Frona pristati da s njim dijeli stol i postelju - ako uopće ikada pristane.« »A to će biti?« 118 tremolo [tal.] - podrhtavanje

»Onog dana kad St. Vincent raskrsti s Lucillom.« Corliss se zamisli, a pukovnik nastavi: »Ali s Lucillinog stajališta ne mogu pravo shvatiti stvar. Što nalazi ona na tom St. Vincentu?« »Njezin ukus nije rđaviji nego ... nego u ostalih žena«, dobaci Vance živo. »Ja sam siguran da ...« »Ni Frona nije imala savršen ukus, a?« Corliss se okrene na peti i ode ostavivši pukovnika Trethawayja, koji se gorko smijao. *** Vance Corliss nije nikada doznao koliko je ljudi tog božičnog tjedna radilo, direktno i indirektno, za njega. Naročito se isticao jedan čovjek. Pete Whipple, jedan od starosjedilaca, imao je zlatno polje na Eldoradu upravo pod Francuskim brijegom i ženu, tamošnju urođenicu, čija je majka Indijanka prije nekih tridesetak godina živjela s jednim ruskim trgovcem krzna u Kutliku, na Velikoj delti. Jedne nedjelje ujutru, pošao je Del Bishop da se malo porazgovori s Whippleom, no zatekao je u kolibi samo njegovu ženu. Govorila je nekom čudnom, izlomljenom engleštinom koju je bilo strašno slušati, pa je ispirač zlata odlučio ondje popušiti samo jednu lulu kako ne bi neuljudno otišao. No njoj se tako razvezao jezik da je on ostao i ispušio mnogo lula, i kad god bi ona zastala, on bi je tjerao da i dalje govori. On je mumljao, smijao se u sebi i kleo tiho, svejednako napeto slušajući, naznačujući pojedina mjesta sa svojim “Grom i pakao!” Usred govora, iskopa žena iz sanduka što su ga već crvi rastočili neku staru knjigu, uvezanu u kožu, svu izgrizenu i izgrebanu, i stavi je na stol gdje je ostala ležeći. Iako je knjiga ostala zatvorena, žena je neprestano pogledom i kretnjama pokazivala na nju, a onda je svaki put zlurad blijesak sinuo u Bishopovim očima. Napokon, kad više nije imala što reći, izvadi on svoju kesu. Mrs. Whipple postavi vagu i metne u jednu zdjelicu utege, a na druguje Del nasuo zlatnoga praška sve dok vaga nije došla u ravnotežu. To se dogodilo kad je praška bilo otprilike za stotinu dolara. Onda je otišao uzbrdo, do šatora, stišćući uza se svoj plijen. Corlissa je zatekao zamotana u prekrivače gdje popravlja svoje mokasine. »Sad ću ja njega malo ‘nasaditi’«, reče Del kao slučajno, pa pogladi knjigu i baci je na krevet. Corliss baci radoznali pogled i otvori je. Papir je bio žut od starosti, a tekst ruski. »Gle, pa ja nisam ni znao da vi znate ruski, Del«, našali se on. »Ja ne razumijem ni slova.« »Na žalost, ni ja, ali ni Whippleova se žena ne razumije u tu vještinu. Knjigu sam, naime, dobio od nje. No njezin otac - bio je pravi Rus, znate - imao je običaj da joj iz nje glasno čita. I tako ona zna što je znao i njezin otac, a to znam i ja.« »Pa što znate vas troje«? »O, to je povjerljiva stvar«, odgovori Bishop sustežljivo. »Nego vi samo čekajte i promatrajte moje koplje. Kad vidite da ga dižem, onda ćete i vi znati.«

XVII »Umorna?«

Jakob Welse stavi obje ruke na Fronina ramena, dok mu se u pogledu razabirala ljubav koju njegov tvrdi jezik nije mogao izreći. Badnja večer, radost i uzbuđenje bilo je već prošlo. Oko šezdesetoro djece pošlo je sa svojim darovima preko snijega kući, posljednji su se gosti oprostili. Badnjak je prelazio u Božić. Frona je očevu pažnju uzvratila veselo, prijaznim pogledom, i oboje sjedoše u velike, udobne naslonjače koji su stajali s obje strane kamina, u kome se velika jelova klada pretvarala u kup užarenih ruševina. »A na godinu u ovo doba?« Pitanje kao da je bilo upravljeno užarenoj kladi, koja kao za odgovor, zasja žarkim plamenom i raspadne se u snop sjajnih iskri. »Čudno«, produži on nastojeći pronaći zgodniju temu za razgovor. »Ovih nekoliko posljednjih mjeseci, otkad si ti sa mnom, uistinu je čudno. Mi smo se, ti to dobro znaš, malo vidjeli, još od tvoga djetinstva. Kad o tome pravo razmislim, teško mi je vjerovati da si ti uistinu moja kći. Dok si bila mlado, divlje stvorenje - zdrava, mala životinjica - nije trebalo mnogo mašte da se u tebi pozna izdanak plamena Welse. No kao žena kakva si bila večeras i cijelo ovo vrijeme otkad si se dovezla Yukonom, teško je ...ja te ne mogu shvatiti... ja ...« On zastane. »Gotovo bih volio da te uopće nisam dao odgajati, volio bih da si ostala sa mnom u dobru i zlu. Barem bih te sada, kad ovako sjedimo uz vatru, poznavao. A ovako, ne poznajem te. Onome što sam poznavao pridošlo je još nešto kako da kažem - neka profinjenost i zamršenost - tvoji omiljeni izrazi koje ja ne razumijem.« Ona pristupi k njemu, klekne do njegovih nogu, nasloni glavu na njegovo koljeno, a rukama mu obuhvati ruku s osjećajem velike ljubavi. »Ne, nisam se dobro izrazio. Čekaj da pokušam još jednom. Ispod sve te vanjštine ti ipak nosiš obilježje našeg plemena. Ja sam znao da to stavljam na kocku kad sam te poslao u svijet, ali sam se pouzdavao u postojanost nasljeđa. Kad su mi javili da dolazi tvoj čamac, pojavila se smrt i stala mi šetati sjedne strane, dok je s druge bio vječni život. Uspjela ili propala, uspjela ili propala! - te su mi riječi odzvanjale mozgom da sam gotovo poludio. Je li se nasljeđe krvi održalo? Hoće li se mlada grančica uspraviti, zelena, puna soka i snage? Ili će pasti poklopljena, spaljena žarom svijeta koji je drugačiji nego priprosti svijet na Dyeji? Bio je to dan pobjede, ali i dan strašne neizvjesnosti, iščekivanja, bojazni. Ti znaš da sam ja godinama živio sam i borio se sam, a ti, jedina moja krv, bila si daleko. Da si propala u svijetu ... Ali nisi! Stajala si uz kormilo kad si se vraćala - prava Welse! Naoko je to mala stvar, ali je ipak značilo vrlo mnogo. Kad je Bishop pao u vodu, ti si ga pograbila jednako čvrsto kao i kormilo. Tvoj je glas zazvonio, a kad su Siwashi prignuli svoje šije pred tvojom voljom, onda je svanuo dan moje pobjede!« »Uvijek sam se borila i uvijek se sjećala«, prošapće Frona, našto se lagano digne, dok joj ruka nije obuhvatila njegov vrat, a glava se prislonila na njegove grudi. On je lako obujmi jednom rukom, dok je drugom neprestano raščešljavao njezinu kosu u blistave zlatne pramenove. »Kako sam rekao, obilježje roda ostalo je neokrnjeno, ali je mala razlika ipak postojala. Sjedao sam za stol ponosan što si ti do mene, ali sam se osjećao kao patuljak. Kad si pripovijedala o sitnim stvarima, bio sam dosta velik da ih razumijem, no kad si pričala o velikim, bio sam premalen... Lud je tko ne poznaje svoje vlastito neznanje, a ja sam bio dosta mudar da upoznam svoje. Umjetnost, pjesništvo, glazba - što ja znam o svemu tome? A to su velike stvari za tebe, jer za tebe znače više nego sve one sitnice koje ja mogu shvatiti. A ja luđak slijepo sam vjerovao da ćemo ostati i jednoga duha, kao što smo od jednoga tijela ... Bilo je gorko, ali sam pogledao istini u lice. No ipak, gledati kako moja rođena, crvena krv odmiče od mene! To boli, Gospode! Slušao sam te kako si čitala svoga Browninga. Ne, ne, nemoj govoriti, gledao sam igru tvoga lica i tvoj zanos dok su iste riječi bile za mene samo zvukovi bez značenja. A ona nesretna Mrs. Schoville koja je ovdje sjedila i zapadala u nekakvu idiotsku ekstazu, dok je od svega razumjela isto koliko i ja. Ja bih je mogao zadaviti.

»Slušaj«, produžavao je on, »one sam se noći odšuljao s tvojim Browningom i zaključao se u svoju sobu kao zaplašeni tat. Tekst je bio besmislen. Ja sam se lupao šakom u glavu, kao podivljao čovjek, i mučio se da nešto shvatim. Osjećao sam da sam proveo svoj vijek kao vlak koji juri samo svojim tračnicama. Za čitava života radio sam stvari koje su mi dolazile pod ruku i mogu reći da sam ih dobro radio. No moje je vrijeme prošlo. Ja, koji bih mogao kupiti tisuću slikara i pjesnika s dušom i tijelom, dopustio sam, eto, da me zbuni komadić tiskanog papira!« Jedan čas gladio je njezinu kosu bez riječi. »Poslao sam te od sebe da dobiješ ono što ja nisam imao, a sanjao sam da ćemo ipak ostati jedno kao da dva i dva može ostati dva. Da sve sažmem: plemenska krv se kod tebe još afirmira, ali ti si naučila drugi jezik. Kad njime govoriš, ja sam gluh. A što je najgore od svega -ja znam da je taj novi jezik i bolji i uzvišeniji od moga... Ne znam zašto sve to sada govorim, ali sam ispovjedio svoju dušu i slabost...« »Ah, oče moj, koji si najveći od svih!« Ona digne glavu i nasmiješi mu se, a u isto vrijeme protrese svojom gustom kosom, koja je zagolicala njegovo čelo. »Ti, oče, koji si učimo veće stvari nego svi ovi pjesnici i slikari zajedno, reci mi ne bi li se sada jednako žalio i tvoj otac da večeras ovdje sjedi uz vatru i promatra tebe i tvoje djelo!« »Da, jest... Moj je otac bio velik čovjek.« »I moj je.« »Borac do svoga posljednjega časa. On je vodio osamljenu, veliku bitku ...« »I moj.« »Umro je, boreći se.« »I moj će tako. Svi ćemo mi tako, svi mi Welsei.« On je veselo protrese u znak da mu se vraća dobro raspoloženje. »No ja sam odlučio da sve prodam ... rudnike, kompaniju, sve... i da se bacim na proučavanje Browninga.« »Pa i to je još uvijek borba. Ti ne možeš zatomiti svoju krv, oče.« »Ah, zašto nisi postala dječak?« reče on iznenada. »Bila bi divan mladić. A ovako, kad si žena, određena da budeš radost drugom čovjeku, morat ćeš od mene - sutra, prekosutra, za godinu dana, tko zna kada? Ah, sada mi je jasno kuda su bile pošle moje misli i što sam zapravo htio reći. Jednako kao što znam što ti radiš, tako uviđam neizbježnost i pravednost onoga što radiš. Ali onaj čovjek, Frona, onaj čovjek?« »Nemoj«, prošapće Frona. »Pripovijedaj mi o posljednjoj bitci tvoga oca koju je on sam vojevao u gradu Blaga. Deset ih je bilo na njega jednoga, zar ne, ali se on hrabro borio. Pričaj mi.« »Ne, Frona. Shvaćaš li ti da mi danas prvi put u životu govorimo ozbiljno, kao otac i kći? Ti nisi imala majke da te savjetuje, nisi imala ni oca, jer sam se ja pouzdao u našu krv i pustio sam te u svijet. Ali za svaku djevojku dolazi vrijeme kad joj je potreban majčin savjet, a ti nikad nisi poznavala majku!« Frona se, čekajući, privine bliže uz njega. »Taj St. Vincent - kako je među vama dvoma?« »Ja ... ja ne znam. Kako to misliš?« »Ne zaboravi, Frona, da ti je izbor slobodan, ti imaš posljednju riječ. Ali bih ipak volio znati. Ja bih mogao ... možda ... Možda bih te mogao savjetovati. Ništa više. Ali savjet...« Nečega neizrecivo svetoga bilo je u svemu tome, no Fronina usta su ostala kao zapečaćena. Umjesto jedne jasne stvari koju bi mogla izreći njezinim je mozgom projurio roj misli. Napokon, bi li otac mogao razumjeti? »Među nama nema ničega, oče«, progovori ona odlučno. »Mr. St. Vincent nije rekao ništa, upravo ništa. Nas smo dvoje prijatelji, volimo se, vrlo smo dobri prijatelji, mislim da je to sve.«

»No vi se volite, ti voliš njega. Da li onako kako jedna žena mora voljeti muža prije nego što može podijeliti svoj život s njim?« »Ne. Možda, noja ne mogu tome pogledati u oči. Kad dođe, doći će poput žarke munje, kao otkrivenje. Barem ja tako mislim.« Jakob Welse protrese glavom polagano i zamišljeno. »No zašto si to pitao, oče? Zašto si spomenuo Mr. St. Vincenta? Ja sam prijatelj evala i s drugim muškarcima.« »Ali za druge ja nisam osjećao ono što osjećam prema St. Vincentu. Budimo iskreni i oprostimo jedno drugome bol što ga zadajemo. Moje mišljenje vrijedi koliko i svačije drugo. Prevariti se može svatko. Zašto ja baš ovako osjećam kako osjećam, ne mogu reći, pa mi se čini da je to nekako nalik na tvoju veliku i žarku munju koja će doći i zabliještiti tvoje oči. Jednom riječi - ne volim St. Vincenta.« »To je uobičajeni sud muškaraca o njemu«, reče Frona stavljajući se neodoljivom snagom u obranu. »To je samo u prilog mome mišljenju«, odvrati on, ali ne predavajući se. »Ipak moram naglasiti da ja njega gledam kao muškarac.« »A ne znaš ništa pozitivnije?« upita ona. »Ne možeš li kakav njegov čin povezati s onim što osjećaš prema njemu?« »Gotovo se ne usuđujem. Nagađanje se teško izražava jasnim riječima. No, pokušat ću. Mi Welsei nikad nismo znali što je kukavica ...« »No meni se čini da je Mr. St. Vincent posljednji čovjek koji bi se mogao obijediti kukavnošću. Ja ga ne mogu ni zamisliti u tom svjetlu.« Žalost na njezinu licu žalostila je i njega. »Ja ne znam ništa protiv St. Vincenta«, produži Jakob Welse. »Nema ničega što bi potvrđivalo da je on drugačiji nego što se pokazuje. Ipak, ne mogu misliti drugačije nego na svoj obični, ljudski način. Ima jedna stvar o kojoj sam slušao: neka prosta, vašarska tučnjava u ‘Operi’. Ne smetni s uma, Frona, da nemam ništa protiv tučnjave ili protiv mjesta - ljudi su ljudi - no govori se da se on one noći nije ponio kako bi se muškarac morao ponijeti.« »Kao što i sam kažeš, oče, ljudi su ljudi. Mi bismo voljeli da su drugačiji nego što jesu, no kad nije drugačije, moramo ih uzeti onakvima kakvi jesu. Lucilla ...« »Ne, ne, krivo si me razumjela. Ja nisam govorio o njoj, nego o tučnjavi. On se pokazao kukavicom.« »Ali ti i sam veliš da se - tako govori. On mi je sam govorio o tome nekoliko dana poslije događaja, a ja mislim da se ne bi usudio da je išta bilo...« »Pa ja to i ne govorim da njega optužim«, naglo joj upadne otac u riječ. »Nisam uopće o tome trebao ni govoriti jer sam u svom životu poznavao mnogo dobrih muškaraca kojima je ipak gdjekad ušao strah u kosti...« »No sada, ostavimo tu stvar. Ja sam te htio samo savjetovati, ali se čini da sam sve pokvario. Nego znaj, Frona, da si ti moja kći i da je tvoj život tvoje sveto pravo, a ne moje. Kad bih ti ga ja propisao, ne bi više to bio tvoj život. Niti bi ti bila Welseova krv, jer se još nije rodio Welse koji bi podnosio tuđu zapovijed. Welseovi radije umiru ili odlaze u daleke krajeve. Samo slabić se pokorava ili propadne. S jakima nije tako. Masa nije ništa, individuum je sve; individuum je onaj koji uvijek vlada masom i daje zakone. On se ne brine za ono što će svijet reći!« »Ti si veći nego ja«, prošapće ona poljubivši ga u čelo, a njemu se dodir njezinih usnica učini kao milovanje lista što pada u tihu jesen. Kad je u sobi zahladnjelo, on joj stade pričati o njezinoj majci i svojoj, o odvažnom Welseu koji je vojevao osamljen boj i umro. Boreći se u gradu Blaga.

XVIII ‘Nora’ je postigla sjajan uspjeh. Mrs. Schoville davala je oduška svom oduševljenju u tako preuveličanim, neumjerenim izrazima da se Jakob Welse, koji je stajao blizu nje, nagnuo k njoj, zagledao se u njezin nezgrapni, bijeli vrat i nesvjesno grčio prste kao da davi neku nevidljivu zračnu cijev. Dave Harney proglasio je također svečano, da je komad uspio, premda je sumnjao je li Norma filozofija baš tako zdrava, dok je Torvalda, kunući se svim svojim puritanskim bogovima, nazvao najvećim magarcem obiju hemisfera119. Sama Miss Mortimer, iako je bila protivna cijelom smjeru i sadržaju komada, priznavala je da su ga glumci spasili. Jedini je Matt McCarthy koji je preko Božića boravio u Dawsonu, izjavio da ne prekorava ni najmanje jednu ‘Noricu’, premda je komesaru priznao da kakva zgodna pjesma ili ples u kratkoj suknji ne bi nimalo naškodila predstavi... »Dakako da Nora ima pravo«, prepirao se on s Harneyjem, s kojim je zajedno išao iza Frone i St. Vincenta, »Ja bih rado vidio ...« »Gumene cipele ...« »Obucite vašu babu u njih!« zavikne Matt bijesno. »Kako sam rekao«, nastavi Harney ne dajući se smesti, »gumenim će cipelama skočiti cijena do neba kad nastupi poplava. Tri unce par, i možete sve staviti na tu kartu. Sad ih možete kupiti po uncu par i dobiti dvije čiste unce kad ih budete prodavali. To je dobra spekulacija, Matt, vjerujte mi.« »Vrag odnio vas i vašu spekulaciju! Ja cijelo vrijeme govorim o Nori.« Pozdrave se i oproste s Fronom i St. Vincentom. »Napokon!« »Što - napokon?« upita Frona ravnodušno. »Napokon mi se dala prilika da vam kažem kako ste krasno igrali. Završnu ste scenu odigrali upravo divno, tako istinski da mi se činilo kao da uistinu zauvijek odlazite iz moga života.« »Bila bi to velika nesreća!« »Bilo je strašno.« »Nije.« »Ali jest. Ja sam sve preslikao na sebe. Vi niste za mene bili Nora, nego Frona, a ja nisam bio Torvald, nego Gregory. Kad ste izišli s rupcem na glavi i s kovčegom u ruci, ja sam mislio da neću moći dokraja odigrati svoju ulogu. A kad su zalupila za vama vrata, spasilo me jedino spuštanje zavjese. To me je dozvalo k svijesti, jer bih inače pred svim gledaocima potrčao za vama.« »Čudno kako na pojedince može djelovati naučena uloga«, reče Frona. »A inače?«, reče St. Vincent. Frona ne odgovori, i oni nastave hodati bez riječi. Ona je bila još uvijek pod dojmom večeri. Osim toga, između redaka je čitala St. Vincenta, pa ju je bila obuzela ona plašljivost koja obično obuzima ženu kad se nalazi licem u lice s muškarcem, na pragu intimnijeg druženja. Bila je jasna, hladna noć, ne prehladna. Nije bilo više od četiri stupnja ispod ništice, zemlju su oblijevali valovi difuznog120, blagog svjetla koje nije dolazilo ni od zvijezda, ni od mjeseca 119 hemisfera - Zamljina ili nebeska polutka

koji je svijetlio negdje drugdje. Od jugoistoka do sjeverozapada obrubljivao je nebo blijedozelenkasti sjaj i odande je dolazila ta laka svjetlost. Iznenada, kao zraka reflektora, presiječe nebo vrpca bijelog svjetla. Noć se pretvori u sablasni bijeli dan, a poslije njega zavlada opet još crnja noć. No na jugoistoku počelo se zapažati bezglasno gibanje. Onda pojuri jedna kiklopska raketa po nebu, od horizonta do zenita i natrag, pa još jednom gore i dolje. No vez je još bio preslab i njezin trag proguta crna noć. Ali onda se neobuzdano razaspu traci svjetla širi i duži, na sve strane, dok i sam zenit nije zasjao u njihovu žarkom plamenu. Nebeska vatra jurne preko čitava svoda. Nebom se napokon prebaci trajan most svjetla! Na taj trijumf plamenog svjetla prestane i tišina zemlje. Deset tisuća pasa vučjaka stane jednoglasnim, otegnutim lavežom tužiti nebu svoje jade. Fronu prođu srsi, i ona se strese, a St. Vincent položi joj ruku oko pasa. Žena je u njoj osjetila dodir muškarca i lagano ustitrala od neke neodređene slasti, nije se opirala. Kad su psi do njezinih nogu zarežali, a sjeverna zora zalepršala nad njenom glavom, osjetila je još jači stisak. »Mislim da ti ne moram ništa govoriti...« prošapće on. Klonula od zadovoljstva, spusti ona glavu na njegovo rame, pa su zajedno gledali plameni svod kojim su se gonile sve boje duge. Bez ikakva prijelaza razbije najednom drska, crna ruka blistavi most. Sjajni se luk uskomeša. Pojave se crne rasjekline, postanu sve veće i sliju se u jedno. Raspršeni komadić svjetla i sve slabiji plamičci plašljivo stanu bježati prema obzorju. Onda se opet uzdigne crna kupola noći, kolosalno, ali bez težine, a zvijezde se stanu javljati jedna za drugom. Psi su opet režali. »Ja ti, milo moje, tako malo mogu dati«, reče on s jedva primjetnom gorčinom, »nestalnu sreću vječnog putnika.« A ona uzme njegovu ruku, pritisne je na svoje srce i izgovori kao što je prije nje bila izgovorila jedna velika žena: “Šator i koricu hljeba, ali s tobom, Rikarde!”

XIX How-Ha bila je samo priprosta Indijanka. Posljednjih deset godina kuhala je Jakobu Welseu i služila mu, a kad je jednog sumornog siječanjskog jutra otvorila prednja vrata na udarac alke, njezino primitivno biće uzbudilo se prepoznavši posjetioca. How-Ha promjeri ženu koja je pred njom stajala od glave do pete. »Bilo bi najbolje da brzo, brzo odete«, reče joj kad ju je prepoznala. »Želim vidjeti Miss Welse.« Strana je žena govorila mirnim, odmjerenim glasom iza kojega se osjećala volja, no koji nije nimalo ganuo How-Ha. »Bolje bi bilo da odete«, ponovila je ona s upornošću idiota. »Evo, odnesi ovo Froni Welse!« How-Ha promumlja nešto, ali ipak uze ceduljicu, desetgodišnje robovanje jednoj superiornijoj rasi nije ostalo bez traga... ‘Mogu li vas vidjeti? Lucilla’ 120 difuzan - razasut; razliven

To je pisalo na ceduljici. Frona radoznalo digne pogled na Indijanku. »Rekla sam joj neka se odmah nosi. A mislite li da je otišla? Velim vam: to nije dobra žena.« »Samo je uvedi!« How-Ha opet nešto promumlja, ali se ne usudi ne poslušati. Ipak nije mogla a da se, idući niza stepenice, u sebi ne začudi kako jedna sasvim slučajna činjenica, da je netko bijele kože ili crvene, odlučuje o tome tko je gospodar, a tko sluga. Na prvi pogled zamijetila je Lucilla Fronu, ispružene ruke i sa smiješkom na usnama, onda mali stolić za oblačenje, jednostavni sjaj pokućstva, tisuću djevojačkih sitnica. Zdravi miris podražio je njezine nosnice i pred njom je iskrslo njezino vlastito djevojačko doba. Ali se brzo svlada. »Drago mi je što ste došli«, govorila je Frona. »Tako sam vas željela opet vidjeti i - no skinite tu tešku parku! Kako je samo debela, kako sjajno krzno i kako divna izrada!« »Jest, prava je sibirska.« Dar od St. Vincenta, htjela je dodati, no mjesto toga reče: »Znate, Sibirci još nisu naučili da površno i rđavo rade.« Ona se spusti na niski stolac za ljuljanje s prirođenom dražesti, koja nije izmakla djevojčinu umjetničkom oku. “Radi čega je samo došla?” pitala se Frona u sebi govoreći o krznu, lijepom vremenu i ostalim indiferentnim121 stvarima. »Ako štogod ne kažete, Lucilla, ja ću brzo postati nervozna«, usudi se napokon izustiti. »Je li se nešto vanredno dogodilo?« Lucilla prijeđe preko sobe, stane pred zrcalo i odabere između stvarčica koje su pod njim stajale malu Froninu minijaturu122. »To ste vi? Koliko vam je ovdje bilo godina?« »Šesnaest.« »Silfida, ali hladna, sjevernjačka silfida123.« »Naša se krv kasno ugrije«, reče Frona, »ali je ...« »Zato ipak topla«, nasmije se Lucilla. »A koliko vam je sada godina?« »Dvadeset.« »Dvadeset«, ponovi Lucilla polagano. »Dvadeset«, i vrati se na svoje mjesto. »Vama je dvadeset, a meni dvadeset i četiri.« »Tako mala razlika!« »No naša se krv rano ugrije.« Lucillin je odgovor došao kao iz bezdanog ponora dubine kojeg ne bi izmjerile ni četiri godine. Frona je jedva sakrivala svoju zlovolju. Lucilla opet ustane, još jedanput pogleda minijaturu i opet se vrati na svoje mjesto. »Što vi mislite o ljubavi?« upita iznenada, a licem joj se bez ikakva prijelaza prelije blagi smiješak. »O ljubavi?« upita drhtavo djevojka. »Da, o ljubavi. Što vi znate o njoj? Što mislite o njoj?« Froni je bila na jeziku već bujica raznih definicija, ružičastih i vatrenih, no ona ih sve odagna i reče jednostavno: »Ljubav je žrtva.« 121 indiferentan - ravnodušan, nezainteresiran 122 minijatura - slikarstvo malih razmjera i precizne izrade na slonovoj kosti ili metalu; uopće nešto umanjenih razmjera

123 silfida - mitsko, prozračno, krhko

»Vrlo dobro... žrtva. A vrijedi li se žrtvovati?« »Svakako vrijedi. Tko u to sumnja?« Lucilla veselo kimne glavom i nasmiješi se. »Zašto se smijete?« upita Frona. »Gledajte mene, Frona.« Lucilla ustane, a lice joj zasja. »Ja imam dvadeset i četiri godine, pa nisam ni sasvim ružna, ni glupa. Imam i srce. Imam i dobru, vruću, rumenu krv. I ja sam ljubila, a ne osjećam nikakve nagrade. Znam samo to da sam ja svoje platila.« »A plaćajući, primili ste i sami plaću«, prihvati Frona toplo razgovor. »Ako je ljubav varava, ipak, vi ste ljubili, radili ste, služili ste nekome. Pa što želite više?« »Ljubav šiparice«, podsmjehne se Lucilla. »Oh! Vi ste nepravedni.« »I te kako sam pravedna!« odgovori Lucilla čvrsto. »Želite mi kazati da već sve znate i da ste prošli kroz život bez koprene i otvorenih očiju, da ste jedva uistinu pridonijeli peharu života a već osjetili okus njegova taloga i da je taj okus prijatan ... Bah! Ljubav šiparice! A ja, Frona, oh, ja znam, vi ste potpuna žena, velika srca i ne obazirete se na male stvari, ali«, vitkim prstom kucne se u čelo, »sve je ovdje unutra. Omamljujući je to napitak, a vi ste udahnuli previše njegova mirisa. Ali, okusite talog, ispijte čašu do dna, pa onda recite da je dobra. Ipak nemojte, očuvao vas Bog!« klikne ona uzbuđeno. »Ima i dobrih ljubavi. Vi treba da se namjerite na sjajnu, istinsku ljubav, a ne laž.« Frona učini opet svoju staru gestu - što je njezina prirođena osobina - i začas je uhvatila Lucillinu ruku. »Vi govorite stvari za koje ja osjećam da su krive, ali vam svejedno ne uzvraćam. Mogla bih, ali smijem li? Ja ne mogu protiv vaših činjenica iznijeti svoje misli. Ja, koja sam tako malo živjela, ne mogu teorijom pobijati vas, koji ste toliko živjeli.« »Jer onaj koji živi više života nego jedan mora pretrpjeti i više nego jednu smrt!« U svojoj patnji izgovorila je Lucilla te patničke riječi, a Frona ju je obujmila i zajecala na njezinim grudima shvaćajući je. Lagani nabor između Lucillinih obrva popusti za časak, dok je na glavu koja je počivala na njezinim grudima potajno utisnula lagani materinski poljubac - našto joj se opet obrve skupe, usta se stisnu i ona se izvi iz Froninog zagrljaja. »Vi hoćete poći za Gregoryja St. Vincenta?« Frona se zaprepasti. Prošlo je od onoga vremena tek četrnaest dana, a ona nije nikome rekla ni riječi. »Otkuda znate?« »Vi ste mi odgovorili.« Lucilla je promatrala Fronino lice i osjećala se kao vješt mačevalac koji ima pred sobom početnika slabe ruke, pa ga može dohvatiti kamo hoće. »Otkuda znam?« Ona se resko nasmije. »Kad muškarac ostavlja iznenada nečije naručje, još mokrih usana od poljubaca i s posljednjim lažima na ustima...« »I -?« »Zaboravlja put natrag u to naručje.« »Tako znači?« Welseova se krv uzbunila, nestalo je maglice iz očiju u kojima je planuo suhi blijesak. »Dakle, radi toga ste došli? Da sam slušala naklapanja u Dawsonu, bila bih odmah pogodila.« »Još nije prekasno.« Lucilla skupi usnice. »Na vama je red.« »Znam što mi je činiti... Što mi želite reći? Što je učinio vama ... što vam je bio? Dozvolite mi da vas upozorim da sve to nema svrhe. On je muškarac kao što smo nas dvije žene.« »Ne«, slaže Lucilla svladavajući svoje čuđenje. »Ja sam znala da ćete svaki njegov čin podnijeti dostojanstveno. Znala sam da ste vi uzvišeni nad takvim niskostima. Ali - jeste li mislili na mene?« Froni zastane dah na jedan čas. Zatim ispruži ruke kao da želi Lucillu izazvati.

»Opet slika i prilika svoga oca!« poviče Lucilla. »Oh, vi Welseovi, kojima nitko nije dorastao!« »Ali on vas nije dostojan, Frona Welse«, nastavi Lucilla, »za mene je dobar. Nije lijep čovjek, ni znamenit, ni dobar. Njegova se ljubav ne može mjeriti s vašom. Bah! U njega uopće nema ljubavi. Strast bilo koje vrste - to je najviše što on posjeduje. A vi to ne trebate. A vi, molim vas, što kanite vi njemu dati? Ali zlato vašega oca ...« »Ne govorite dalje jer ne želim slušati. To je ružno od vas.« Tako ju je ušutkala, a onda bez ikakva prijelaza ponosno zapita: »A što bi mu dala Lucilla?« »Nekoliko časaka divljeg uživanja«, bio je brzi odgovor, »jedan plamsaj sreće i kajanje pakla što i zaslužuje jednako kao i ja. Tako jedno drugom ništa ne bismo dugovali i sve bi bilo u redu.« »Ali... ali...« »Jer je u njemu đavo«, nastavi ona, »vrlo zanimljivi đavo, koji mene, priznajem, zabavlja, no kojega ne dao Bog, Frona, da vi ikada upoznate. Jer u vama nema đavola, dok je moj dorastao njegovu i drži ga u šahu. Ni u njemu, ni u meni nema ničega postojanog. Time je u nama očuvana jednakost.« Frona se nasloni u svom stolcu i polagano pogleda svoju gošću. Lucilla je čekala odgovor. U sobi je bilo vrlo tiho. »No?« upita Lucilla vrlo tihim, radoznalim tonom ustajući u isto vrijeme da navuče svoju parku. »Ništa. Ja samo čekam.« »A ja sam završila.« »Onda dopustite da vam kažem da vas nisam razumjela«, progovori Frona hladno. »Ne mogu nikako pravo razumjeti vaše motive. Sve što ste kazali zvuči nekako prazno. Žena koja sada stoji preda mnom nije ona žena koju sam upoznala na šumskom putu iznad rijeke. Nekoliko mi se puta učinilo da je to Lucilla, ali samo načas. Ta je žena lagala, meni je lagala o sebi, jednako lagala i o muškarcu. Što vi mislite?« »Mislim, Frona, da ste vi vrlo razborita djevojka. Da koji put pogađate istinu bolje nego što mislite, no koji put ste tako slijepi da ni sami ne znate.« »U vama je nešto što bih mogla voljeti, no vi ste to sakrili preda mnom, pa ja to ne mogu pronaći.« Lucilline usnice zadršću i već je htjela progovoriti. No onda se ogrne svojom parkom i pođe prema vratima. Frona ju je sama ispratila, a How-Ha razmišljala je o bijelim ljudima koji su stvorili zakone, a iznad su od svih zakona. Kad su se vrata za njom zatvorila, pljune Lucilla na cestu. »Pfuj, St. Vincente! Okaljala sam usta tvojim imenom!« i opet pljune. **** »Naprijed!« Matt McCarthy povuče za uzicu, otvori širom vrata, uđe i pomno ih zatvori za sobom. »O, vi ste to!« St. Vincent pogleda svoga gosta najprije rastreseno, a onda se prene i pruži mu ruku. »Hallo, Matt staro momče! Bio sam duhom tisuću milja daleko kad ste ušli. Primaknite stolac i sjednite. Evo vam ovdje duhana. Kušajte ga pa da čujemo!« »Vjerujem da si bio duhom tisuću milja daleko«, reče Matt u sebi, jer je u tami putem sreo ženu koja je vraški podsjećala na Lucillu. No glasno reče: »Sigurno, ali vi po danu sanjarite. Uostalom, to nije čudno.« »Po čemu to mislite?« upita novinar veselo.

»Po tome što sam dolje na cesti sreo Lucillu, a tragovi njezinih mokasina pokazuju prema vašoj kolibi. Neugodne su stvari što ih gdjekada kazuje divlja djevojčica«, nasmije se Matt u bradu. »To je najgore.« St. Vincent ga otvoreno pogleda. »Čovjek ih pogleda na čas, dva, no one bi htjele da taj čas traje vječno.« »Riješiti se stare ljubavi teška je stvar, zar ne?« »Tako je. Vi se u to razumijete. Vidi se, Matt, da ste u svoje vrijeme imali prilično iskustva u tome.« »U moje vrijeme? Molim vas da uzmete na znanje da ja još nisam toliko star da se ne bih mogao još malo nauživati slobode.« »Zacijelo, zacijelo. Vidi vam se u pogledu, vruće srce i živo oko, Matt!« On potapša svoga gosta po ramenu i nasmije se od srca. »Ali meni nije ni izdaleka tako dobro kao vama, Vincente. Vi ste vražji momak, jer osvajate žene tako jednostavno kao što vam nos sjedi posred lica. Ali, Vincente, jeste li ikada upoznali pravu stvar?« »Kako to mislite?« »Pravu stvar ... pravu stvar ... to je ... well, jeste li ikada bili otac?« St. Vincent odmahne glavom. »Ni ja nisam, no jeste li bar ikada osjetili očinsku ljubav?« »Čini mi se da nisam.« »Well, a ja jesam. I to je ona prava stvar. Ako je ikada koji muškarac othranio dijete, to sam ga ja, ili barem donekle. Bila je djevojčica, a sada je dorasla do žene, pa je ja ljubim, ako je to moguće, više nego rođeni njen otac. U cijelom svom životu samo sam jednu ženu volio više od nje, a ta se prije reda udala. Ni živoj duši nisam rekao ni riječi, pa ni njoj samoj, vjerujte mi. No ona je umrla i neka joj Bog bude milostiv.« Brada mu padne na grudi, a misao se vine u prošlost dozivajući mu pred oči sliku plavokose Saksonke, koja je kao sunčana zraka zabludila u nezgrapno drveno skladište na rijeci Dyeji. Onda odjedanput podigne oči i ugleda St. Vincenta kako je upiljio pogled u pod, očito je mislio na sasvim druge stvari. »No, ludost na stranu na jedan trenutak, Vincente.« Novinar se silom vrati k sebi i ugleda Irčeve male, modre očice kako su se upilile u njega. »Jeste li vi hrabar čovjek, Vincente?« Za trenutak su jedan drugome čitali dušu. I u tom trenu Matt bi se bio mogao zakleti da je u Vincentovim očima razabrao neznatan trepet. Onda udari svom snagom šakom po stolu i zaori pobjedonosno: »Tako mi Boga, niste!« Novinar dohvati kesu s duhanom i stane savijati cigaretu. Tanki je papirić šuštao među prstima koji nisu ni najmanje drhtali, ali se zato val crvene krvi počeo dizati ispod ovratnika košulje. Ispunio je tamnim rumenilom njegovo lice, val je bio nešto slabiji na jabučnim kostima, onda opet jak na čelu, dok mu nije cijelo lice planulo jednim plamenom. »U redu. Kako se čini, ušteđen je mojim prstima jedan ružan posao. Vincente, čovječe, djevojčica koja je dorasla do žene spava noćas u Dawsonu. Neka nam bude Bog u pomoći, vama i meni, ali nas dvojica nećemo nikada onako čisti leći na počinak kao ona! Vincente, jedan razborit savjet: Nikada nemojte staviti ruku na nju kao muž, ni ikako drugačije.« Đavo o kojemu je govorila Ludila počeo se buditi - bjesomučan i neobuzdan. »Ne sviđate mi se. Razloge zadržavam za sebe. To je dovoljno. Ali zapamtite ovo: Ako budete toliko ludi pa je učinite svojom ženom, nećete doživjeti večer toga prokletoga dana, niti ćete leći u bračnu postelju. Čovječe, ja bih vas mogao zadaviti ovim dvjema šakama, no nadam se da će biti zauzete drugim poslom. Ostajte na miru. Zapamtite što sam obećao.« »Vi, irsko đubre!«

Tako je prasnuo đavo, i to sasvim neočekivano, jer se Matt iznenada našao licem u lice sa cijevi Coltova revolvera. »Je li nabijen?« upita McCarthy. »Valjda jest. Zašto onda čekate? Napnite kokot, hoćete li?« Novinarov se prst pomakne i začuje se prijeteće škljocanje. »Sad pucajte! Pucajte, velim vam. Što trepćete očima!« St. Vincent pokuša okrenuti glavu u stranu. »Gledajte u mene, čovječe!«, zapovijedi mu McCarthy. »Ne skidajte s mene očiju kad budete pucali.« Protiv svoje volje, okrene St. Vincent glavu natrag i pogleda Irca. »Sad!« St. Vincent škripne zubima i pritisne otponac, barem je mislio da to radi, kao što ljudi misle da rade kad sanjaju. On je želio to učiniti, poslao je živcima zapovijed, no nestalnost njegove duše spriječila je izvedbu. »Je li mrtav, taj mali, klimavi prstić?« rugao mu se Matt u lice. »Okrenite sad revolver na stranu, spustite kokot ... lagano ... lagano!« Glas mu je postajao sve tiši, prelazeći diminuendo124 u jedva čujni pianissimo. Kad se kokot revolvera tiho spustio, padne oružje iz Vincentovih ruku na pod, a on se s uzdahom spusti na stolac. Onda se pokuša ponovo uspraviti, no umjesto toga padne na stol i zarije lice u obamrle ruke. Matt je dotle navukao svoje rukavice gledajući ga cijelo vrijeme prezrivo, a onda je izašao zatvorivši tiho za sobom vrata.

XX Gdje je priroda gruba, tamo i sinovi ljudski ostaju grubi i osorni. Ugodan je i blag život samo u umjerenim zemljama, gdje je sunce vruće, a zemlja plodna. Vlažna i neprijatna klima Engleske sili ljude da piju jaka pića, a ružičasti Orient mami na snivanje o sjajnom lotosovom cvijeću. Snažni, bjeloputi stanovnici sjevernih zemalja okrutni su i divlji, svoju srdžbu iskaljuju bez promišljanja i udaraju svoga protivnika šakom u lice. Gipki južnjak, svilena osmijeha i lijenih kretnji, čeka i navaljuje straga kad ga nitko ne vidi, graciozno i ne vrijeđajući. Cilj je jednima i drugima isti, a razlika je samo u načinu, a tu odlučuje klima i svi faktori koje ona uvjetuje. Jedni su i drugi grešnici kao što su ljudi rođeni od žene uvijek bili, samo što jedan griješi otvoreno, na oči gospodinu Bogu, drugi, kao da ga Bog ne može vidjeti, sakriva svoju nepravednost i zločinstvo blistavim produktima fantazije kao da je kakav misterij. Tako su se na mladom Sjeveru, ledenom nepristupačnom i punom vječne prijetnje, ljudi ostavili južnjačke lijenosti i prihvatili oštar boj. Tako su skinuli sa sebe polituru civilizacije sve njezine ludosti, mnoge njezine slabosti, a možda i koju od njezinih vrlina. Možda, ali su sačuvali veliku tradiciju, pa su živjeli u najmanju ruku barem slobodno, smijali se iskreno i gledali jedan drugome u oči. I zato nije dobro za žene koje su rođene južnije od pedeset i trećeg stupnja i koje su nježne naravi da lutaju Sjeverom, osim ako imaju veliko srce. One mogu biti blage, nježne 124 diminuendo - postepeno oslabljuiuća jakost zvuka pianissimo [pijanisimo] - veoma tih, jedva čujan zvuk

i osjetljive, mogu imati oči iz kojih nije nestalo sjaja i divljenja i uši koje su navikle samo na slatke glasove. Ako je njihova filozofija zdrava, nepokolebljiva i doista širokogrudna da razumiju i oproste, neće im se dogoditi nikakvo zlo. No ako njihov pogled na svijet i život nije takav, onda će vidjeti i čuti stvari koje zadaju bol, trpjet će mnogo, izgubit će vjeru u ljude, a to je najveća nesreća koja im se može dogoditi. Ovakve treba marljivo nadgledati, a najbolje to rade njihovi muški rođaci, što bliži to bolje. Uopće, razborito je izabrati kuću na brežuljku koji gleda preko Dawsona ili, još bolje, s druge strane Yukona, na zapadnoj obali. Neka ne idu same bez pratnje; zaleđe kuće, pa do brijega je najpogodnije mjesto gdje one mogu malo protegnuti ukočene udove i duboko udisati svjež zrak, a da im uši ne moraju slušati grube riječi ljudi koji se vječno bore. *** Vance Corliss otare posljednji kositreni tanjur, baci ga na policu, zapali lulu, izvali se poleđice na ležaj i stane promatrati mahovinom obrasli krov svoje kolibe na Francuskom brijegu. Ta je koliba stajala na posljednjem obronku kojim se Francuski brijeg spuštao prema potoku Eldoradu, odmah do glavnog puta. Jedini je njezin prozor često noću veselo svijetlio kasnim putnicima. Vrata se širom otvore i unutra se dogega Del Bishop noseći čitav naramak drva. Dah mu se tako bio sledio na bradi i brkovima da nije mogao govoriti. To je i za muškarca odviše, pa je stoga nadnio glavu nad usijanu peć. Začas je spalo s njega inje pretvarajući se na bijelo usijanoj površini pod njim u paru koja ga je načas obavila kao u bijeli oblak. »Što mislite, Del, koliko je stupnjeva hladnoće? Trideset?« »Trideset?« ponovi ispirač zlata pitanje, s neizrecivim prezirom u glasu. »Živa se smrzla već prije nekoliko sati, odonda je zima neprestano stezala sve jače i jače. Trideset? Kladim se o svoje nove rukavice za vaše stare mokasine da nije ni za crticu niže od pedeset.« »Mislite?« »Hoćete li se kladiti?« Vance pristane smijući se. »Celzija ili Fahrenheita?« upita Del, koji je najednom počeo sumnjati. »Oh, well, ako želite da dobijete moje mokasine tako jeftino«, reče Corliss praveći se uvrijeđenim zbog tolikog nepovjerenja, »možete ih dobiti i bez oklade.« Del puhne bijesno i baci se na drugi ležaj. »Mislite da ste duhoviti, je li?« Kad nije dobio nikakva odgovora, smatrao je da je stvar zaključena, okrenuo se na drugu stranu pa se i on zadubio u proučavanje mahovine na stropu.

Petnaest minuta te zabave bilo mu je dosta. »Da odigramo partiju karata prije spavanja?« zaori izazovno kroz kolibicu prema drugom ležaju. »Pa dobro.« Corliss ustane i skine petrolejsku svjetiljku s police na stol. »Mislite li da će izdržati?« upita Dela promatrajući kritičkim okom visinu petroleja u jeftinom staklu. Bishop skine s police karte i tablicu, pa onda i on omjeri svjetiljku. »Zaboravio sam je, dakako, napuniti! A sad je bogami, prekasno. Sutra ću. Jednu će partiju svakako još svijetliti.« Corliss prihvati karte, ali počeka s miješanjem. »Pred nama je dobar komad puta, Del, otprilike mjesec dana od danas. Do polovice ožujka, koliko sada mogu ocijeniti, uza Stewartovu rijeku do McQuestiona, uz McQuestion i natrag niz vodu do Mayoa, a onda preko suhog i uzbrdo do Henderson Creeka.« »Do Indian Rivera?« »Ne«, odgovori Corliss dijeleći karte. »Idemo upravo donde gdje se Stewart sastaje s Yukonom. A onda natrag u Dawson, prije nego se počne lomiti led.« Bishopove se oči zakrijese. »Gibat ćemo se, ali to je izlet, bogami! Kopanje?« »Dobio sam obavijest od Parkerove ekspedicije na Mayou a i McPherson ne planduje na Hendersonu, vi ga još ne poznajete. Oni su sada mirni, pa čovjek, dakako, ne može ništa reći, no ...« Bishop je mudro kimao glavom kad se začuje jak udarac na vrata. »Naprijed!« zavikne Bishop glasno. »I ne galamite toliko! Gledajte ovo«, reče prema Corlissu brojeći karte u ruci, »petnaest, šesnaest i osam su dvadeset i četiri. Baš sam sretan!« Corliss brzo skoči na noge. Bishop okrene glavu. Dvije žene i jedan muškarac s teškom su se mukom pro vukli kroz vrata, a sada su zastali na pragu jer ih je zabliještilo svjetlo. »Tako mi sviju proroka! Cornell!« Bishop uhvati muškarca za ruku i povede ga naprijed, »Vi se valjda još sjećate Cornelia, Corliss? Jake Cornell, Eldorado, četrdeset sedam i pol.« »Kako ga se ne bi sjećao?« potvrdi inženjer toplo, stišćući mu ruku. »Ono je bila jadna noć kad ste nas posljednji put gostoljubivo kod sebe primili, gotovo onako jadna kako je bila izvrsna sobova pečenka kojom ste nas pri doručku ugostili.« Jake Cornell, čovjek rutava i blijeda lica kao u lešine, protrese živo glavom i postavi oveliku bocu na stol. »Dabome, i ja se sjećam one noći«, progovori on škriputavim glasom, dok mu se led u komadićima počeo otkidati s rutavih jagodica. »I vraški mi je drago da vas opet vidim, duše mi.« Uto kao da se iznenada sjetio nečega, doda glupavo: »To jest mi se svi vrlo radujemo da vas vidimo, zar ne?« obrati se djevojkama bodreći ih kimanjem glave. »Blanche, draga moja, Mr. Corliss ... hem... meni je, hem, osobita čast da vas mogu upoznati. Cariboo Blanche, gospodine, Cariboo Blanche.« »Drago mi je, vrlo mi je drago!« Cariboo Blanche pruži prema njemu otvoreno ruku i pogleda ga smiono. Ponosan na svoje umijeće ophođenja, Jake se Cornell iskašlje i pođe uvesti i drugu djevojku. »Mr. Corliss, Virgin125, ja vas ovim međusobno upoznajem. Hem!« A onda, odgovarajući na upitni Vanceov pogled, doda: »Da, Virgin. To joj je zaista ime, samo Virgin.« Ona se nakloni i nasmiješi, ali mu ne pruži ruku. »Zgodan kicoš«, bio je njezin tihi unutarnji sud o inženjeru, a njezino ograničeno iskustvo poučilo ju je da se među ‘zgodnim kicošima’ stiskanje ruku ne smatra dobrim običajem. Corliss nije znao kamo bi sa svojom rukom, pa se nakloni i zagleda radoznalo u nju. Bila je lijepo stvorenje, garava ljepotica, skladna tijela, pa iako je bila malena stasa, nije moglo oku izbjeći da sva kipi životom. 125 Virgin - Djevica

»Veoma zdrav primjerak, zar ne?« upita Jake Cornell prateći domaćinov pogled. »Okanite se svojih šala, Jake«, upadne mu Virgin u riječ i naprći prezirno usne. »Čini mi se da bi bilo pametnije da se malo pobrinete za ubogu Blanche.« »Istina, sasvim smo iscrpljeni«, reče Jake. »Blanche je cijeli put prešla po ledu i vrlo vjerojatno su joj promrzle noge.« Blanche se smiješila dok ju je Vance vodio k stolcu blizu peći. Njezina stroga usta nisu odavala koliko trpi. Bishop je dotle prekopavao razne sanduke da nađe suhe čarape i mokasine. »Nismo gazili dublje od gležnja«, objasni Cornell povjerljivo, »no po noći kao što je ova i to je dosta. Onda smo opazili vaše svjetlo i, hem, tako smo ušli. Vi se ne ljutite, zar ne?« »Kako bismo se ljutili!« »Ne smetamo vam?« Corliss mu metne ruke na rame i prisili ga da opet sjedne. Blanche je uzdahnula od prijatnosti i zadovoljstva. Noge su joj se grijale u širokim i toplim natikačama Del Bishopovim. Vance doda kutiju s duhanom da ide od ruke do ruke, no Cornell izvuče iz džepa punu šaku cigara i razdijeli ih. »Neobično je rđav put dovde«, reče on tenorskim glasom i pogleda u isto vrijeme vrlo značajno na bocu. »Led je pun pukotina, koje čovjek opazi tek kad padne unutra.« Onda se okrene prema djevojci kod peći i zapita je: »No kako se osjećaš, Blanche?« »Divno«, odgovori ona istežući tijelo od ugodnosti i premještajući noge. Cornell nalije iz boce četiri kositrene čaše i jednu staklenku od marmelade. »Kako bi bilo da se skuha grog126?«, upita Virgin. »Ili punč! Imate li limun?« upita Corlissa. »Imate? Prekrasno!« Onda uperi svoje tamne oči na Dela. »Hej, kuharu! Izvucider svoju tavu i objesi kotao za vruću vodu. Naprijed brzo! Imate li šećera, Mr. Corliss? A muškata, pa cimeta? U redu. Bit će dosta. Sada naprijed, kuharu!« »Zar naša Virgin nije zgodan komadićak?« obrati se Cornell povjerljivo Vanceu gledajući djevojku vlažnih očiju kako miješa u kotliću koji se pušio. No Virgin je pogledavala samo u inženjera. »Nemojte mu zamjeriti, gospodine. Već je napola provrio pa svaki čas prekipi.« »No, drago moje ...« ispriječi se Jake. »Nemojte vi meni ništa ‘drago moje’« odvrati ona. »Vi mi se ne sviđate.« »A zašto?« »Jer...« Nalije oprezno punč u čaše i zamisli se. »Jer žvačete duhan i jer nosite bradu. Meni se sviđaju samo glatko obrijani i mladi ljudi.« »Ne obraćajte pažnju! Ona to govori, samo da me razljuti.« »Dakle!« zapovijedi Virgin oštro. »Hvatajmo čaše!« »A u čije zdravlje se pije?« upita Blanche od peći. »U zdravlje Kraljice, Bog je blagoslovio!« nazdravi smjesta Virgin. »Eks!« zagrmi Jake Cornell i prazne čaše zazvone na stolu. Corlissu se sve to svidjelo, pa još zamoli Virgin da malo zapjeva. S početka se ona nećkala, no pošto je Bishop otpjevao nekoliko kitica iz ‘Letećeg oblaka’, zapjevala je i ona vrlo čuvstveno ‘Uzmi natrag svoje zlato’, tako da je Cornell gotovo zaplakao. Pljesak je bio obilan, našto je došla zdravica Bishopova u zdravlje pjevačice i obligatni ‘eks!’ Cornellov. Dva sata kasnije zakucala je na vratima Frona Welse. Veselo je kimnula kad je ugledala Corlissa. »Oh, to ste vi, Vance! Nisam ni znala da ovdje živite!« On joj pruži ruku i zakrči tijelom vrata. Iza njega smijala se Virgin iz svega glasa, dok je Cornell tulio neku svoju pjesmu. 126 grog - piće od ruma ili konjaka sa šećerom i vrućom vodom

»Što je?« upita je Vance. »Da se nije što dogodilo?« »Mislim da biste me barem mogli pustiti unutra.« U glasu se Froninu osjećao prizvuk prijekora i žurbe. »Cijeli dan jurim po ledu, pa su mi se noge gotovo smrzle.« »Oh, Bože!« dopre preko Vanceova ramena obijestan glas Virgin i smijeh Del Bishopa i Blanche s glasnim prosvjedovanjem časnoga Jakea Cornelia. Corlissu se učini da mu je sva krv pojurila u lice. »Zaboga, Frona, zar ih ne čujete? Vi ne smijete unutra«, reče Corliss. »Ali moram«, nije ona popuštala. »Noge mi se smrzavaju.« S rezigniranom gestom makne se on i zatvori za njom vrata. Došavši iz pomrčine, zastala je ona načas, no domalo su joj se oči privikle na svjetlo. Zrak je bio gust od duhanskog dima i teško je sjedao na pluća. Nasred stola dizao se golem stup pare iz Delove tave. Cornell je lovio Virgin, koja se branila velikom žlicom umazanom od marmelade. Izmičući mu i iskorištavajući svoj položaj, svaki bi mu čas namazala lice ili nos žutom smjesom. Blanche je prišla bliže peći da bolje vidi igru, a Del Bishop, zastavši s čašom u ruci na pola puta do usta, odobravao je udarce. Sva su lica bila zažarena. Vance, kao bez snage, naslonio se na vrata. Situacija je bila vrlo neprilična. Spopala ga je luda, neodoljiva želja da se nasmije, no umjesto toga samo se zakašljao. Frona je pošla naprijed da zagrije noge, jer ih više nije gotovo ni osjećala. »Hallo, Del!« poviče ona. Veselje se smrzlo na Bishopovu licu kad je čuo poznati glas, pa je polagano i preko volje okrenuo glavu da je vidi. Virgin ispusti žlicu uz prestrašen krik, dok se Cornell srušio u najbliži stolac otirući nesigurnom rukom žutu marmeladu sa svoga lica. Jedino se Cariboo Blanche nije zbunila, nego se blago nasmiješila. Bishop je jedva skupio toliko snage da odgovori “Hallo!”, ali ni on nije mogao prekinuti naglo nastali tajac. Frona počeka još časak, a onda progovori: »Dobra večer svima!« »Ovamo!« Vance se sabrao i posadio je na stolac do peći, prema Blanche. »Najbolje je da se odmah izujete i da se previše ne približavate peći. Ja ću dotle pronaći nešto u što biste se mogli preobući.« »Molim malo hladne vode«, reče ona. »Voda će mi izvući studen.« U kolibi je vladala mrtva tišina dok je Corliss tražio svoje najmanje kućne mokasine i najtoplije čarape. Frona je vodom trljala noge, no najednom prestane i digne pogled na društvo. »O, nemojte da vam se smrzne zabava, ako sam već ja promrzla«, nasmije se ona. »Molim, samo produžite!« Jake Cornell ustane i pročisti grlo iskašljavajući se; Virgin se neobično uozbilji, a Blanche pristupi k Froni i uze joj ručnik iz ruku. »Evo! Mislim da ćete ovo moći obući«, reče Vance i preda Froni svoje kućne mokasine i vunene obojke. »Ali, zaboga, što vi radite, sami, u ovo noćno doba?« »Znala sam unaprijed da ćete me koriti«, odgovori ona. »Bila sam kod Mrs. Stanton prije mraka. Njezino je dijete bilo palo u petrolej, a muž joj otišao u Dawson i, well, prije pola sata još nismo bile sigurne za dijete. Ona nije htjela ni čuti da se sama vratim, ali se ja nisam imala čega bojati. Samo se nisam nadala da će led popuštati kraj ovakve zime.« »Pa kako ste spasili djetešce?« zapita Del trudeći se da sretno započeti razgovor opet ne zapne. »Duhanom za žvakanje.« Kad se smijeh malo stišao, produži ona: »U kući nije bilo gorušice, i to je bilo najbolje sredstvo kojega sam se mogla sjetiti. No vi ste pjevali kad sam ušla«, skrene ona razgovor, »izvolite nastaviti!« »Ja sam svoje završio« promuca Jake Cornell. »Onda vi, Del! Pjevajte nam ‘Leteći oblak’, kako ste nekada pjevali silazeći niz rijeku.«

»Oh, to je već otpjevao!« dobaci Virgin. »Onda pjevajte vi! Uvjerena sam da znate pjevati.« Ona se nasmiješi Virgin, koja nije odoljela a da ne zapjeva neku sentimentalnu baladu. Pjevala je s više emocija nego što se i sama nadala. Domalo je nestalo ukočenosti koja je bila zavladala nakon Fronina dolaska, pa je opet postalo bučno i veselo. A ni Frona se nije sustezala da se u dobrom društvu dotakne usnicama staklenke s marmeladom, a kasnije je i ona pridonijela svoj obol općenitoj zabavi otpjevavši dvije pjesme. Napokon Frona navuče svoje mokasine koje su se dotle bile osušile, pa ustade i strpljivo još jednom sasluša Cornelia, koji je pripitim i izlomljenim glasom, po tko zna koji put nazdravljao u čast njezina oca i veličao ga u nebesa. »Ja bih vam tako rado barem još jedanput stisnula ruku«, reče Blanche, dok su ostali galamili. Frona svuče rukavice koje je već bila navukla, pa se njih dvije čvrsto i srdačno pozdrave. »Ne, hvala«, reče Frona prema Corlissu, koji je bio stavio kapu na glavu i privezao štitnike na uši. »Put je siguran pa ne želim da me itko prati.« Njezino je otklanjanje bilo tako energično da je Corliss odmah bacio svoju kapu u kut. »Laku noć svima!« reče ona i nasmiješi se bučnom društvu. No Corliss je ipak isprati kroz vrata. Ondje ga ona pogleda. Kapuljača ju je pokrivala samo djelomice, pa je njeno lice zamamljivo virilo na svjetlu zvijezda. »Frona ... Ja bih želio ...« »Nemojte se uzrujavati«, reče ona tiho. »Neću nikome pripovijedati, Vance.« On je opazio u njezinim očima podrugljiv blijesak, no ipak je pokušao nastaviti: »Htio bih vam objasniti kako je došlo ...« »Nije potrebno. Shvatila sam. Ali vam ipak moram priznati da se baš ne divim vašem ukusu ...« »Frona!« Očevidna bol u njegovu glasu dirnula ju je. »Oh, vi veliko dijete!« nasmije se ona. »Zar nisam shvatila kako je do toga došlo? Zar mi Blanche nije pripovijedala kako je smočila noge i morala svratiti k vama?« Corliss spusti glavu. »Uistinu, Frona, vi ste najlogičnija žena što sam je ikada vidio. A onda...«, on se ispravi, a glas mu postane odlučniji, »to nije sve...« Ona ga pokuša zaustaviti, no on produži: »Ja osjećam i pouzdano znam da će se stvari promijeniti. Da se poslužim vašim vlastitim riječima: Svi faktori još nisu bili uzeti u obzir. A što se tiče St. Vincenta ... Ja vas ipak želim! ...« On ispruži pohlepno ruke za njom, no ona je tu kretnju pročitala u njegovim očima prije nego što ju je izveo pa mu se izmakla i pojurila smijući se niz cestu. »Vratite se, Frona, vratite se!« zvao ju je on. »Žao mi je« »Ne, nije vam žao«, bio je odgovor. »Meni bi bilo žao kad biste vi žalili. Laku noć!« On je gledao za njom dok nije utonula u mrak, a onda se vrati u sobu. Bio je sasvim zaboravio na sve što se unutra događalo, pa ga prvi pogled prenerazi. Blanche je tiho, sama za sebe plakala. Oči su joj se sjale, a kad ju je pogledao, upravo joj se jedna suza spuštala niz lice. Bishop se uozbiljio. Virgin je legla glavom i ramenima na stol, između prevrnutih čaša i prolivenih ostataka punča. Oko nje se vrzmao Cornell štucajući i neprestano ponavljajući besmisleno: »Ti si sasvim u redu , drago moje. Jest, sasvim na svome mjestu.« No Virgin je bila neutješna. »O, Bože! Kad samo pomislim što sam sada i što sam bila..., a bez svake svoje krivnje. Bez svoje krivnje, velim vam!« krikne iznenada divlje. »Kako sam se rodila, pitam vas? Što je

bio moj otac? Pijanac, kronični pijanac. A moja mati? Tko je ikada žrtvovao išta za moj odgoj? Tko se brinuo za mene?« Corlissa spopadne strašno gađenje i odvratnost. »Jezik za zube!« zavikne. Virgin digne glavu, oko koje se rasula kosa kao u furije127. »Tko je ona gospođica?« zapita podrugljivo. »Ljubavnica vaša?« Corliss bijesno zamahne rukom na nju, dok mu je lice pobijelilo kao kreda, a glas mu se tresao od ljutine. Virgin izmakne i instinktivno rukama pokrije lice. »Nemojte me tući, gospodine!« zajeca. »Nemojte me tući!« On ustukne, pa počeka malo da se sabere. »Hajde«, progovori naposljetku, »obucite svoje stvari i nosite se! Svi! Napolje!« »Vi niste muškarac, zaista niste«, počne Virgin opet zabadati osjetivši da je opasnost fizičke kazne minula. No Corliss je povede do vrata ispred svih, ne pazeći na njene riječi. »Tko je ikada vidio da se dame tako tjeraju?« cikne ona spotaknuvši se o prag. »Bez uvrede«, šaptao je i mucao Jake Cornell pomirljivo, »bez uvrede.« »Laku noć! Žao mi je«, reče Corliss Blanche sa sjenkom opraštanja na licu kad je ona izišla. »Baš ste se pokazali! Baš ste se pokazali u najljepšem svijetlu!« vikala je Virgin kad je zalupio vratima. Corliss pogleda razrogačenim očima u Del Bishopa, a onda u nered na stolu. Zatim prijeđe preko sobe i baci se na svoj ležaj. Bishop se nasloni laktom na stol i poče dimiti iz lule. Plamen petrolejke stane podrhtavati, zadimi se i ugasi; no on je ostao za stolom, pušio, punio jednu lulu za drugom i palio bezbrojne žigice. »Del! Jeste li budni?« zapita napokon Corliss. Del zamumlja. »Bio sam nitkov što sam ih onako otjerao u snijeg. Stid me je.« »Dabome.« Zavlada duga, duboka šutnja. Napokon Del istrese pepeo iz svoje lule i ustane. »Spavate li?« Kako nije dobio odgovora, pođe na prstima do kreveta i pokrije inženjera pokrivačem.

XXI »Da, pa što onda?« Corliss se lijeno ispruži i digne noge na stol. Njega cijela stvar nije mnogo zanimala, no pukovnik Trethaway nije htio prestati ozbiljno govoriti. »Evo što je! Jedina prava stvar: staro, a ipak vječno novo pitanje što ga čovjek dobacuje u lice svemiru.« Pukovnik potraži nešto među črčkarijama u svojoj bilježnici. »Gledajte«, reče i digne u zrak zamazani komadić ispisanog papira, »gledajte, ovo sam prepisao prije mnogo godina. Slušajte: - “Kakva je monstruozna128 utvara čovjek, ta bolesna nakupina prašine koja 127 furija - u starorimskoj mitologiji jedna od boginja osvete; preneseno: zla žena, oštrokonđa 128 monstruozan - nakazan, grdan, strašan kao čudovište

naizmjence diže noge ili leži omamljena snom; koja ubija, hrani se, raste, proizvodi male kopije sebe same; ima kosu kao trava, oči koje blistaju na licu našto da se djeca preplaše. Beskrajno djetinjast, često divno hrabar, često mio do suza, spreman raspravljati o dobru i zlu i o svojstvima božanstva, pripravan da se bori za jedno jaje i da umire za ideju - to je čovjek!” A čemu sve to?« upita on žestoko, spustivši papir, »čemu ta bolesna nakupina prašine?« Mjesto odgovora Corliss zijevne. On je cijeli dan bio na zraku, pa je jedva čekao da legne. »Evo, ovdje stojim ja, pukovnik Trethaway, s priličnim brojem godina, ali jako dobro uščuvan, ispunjavam svoje mjesto u društvu, imam priličnu svotu u banci, pa uopće ne bih više trebao išta raditi, a ipak provodim težak život i mučim se s upornošću koja bi bila dostojna čovjeka dvaput mlađega od mene. A čemu? Mogu jesti samo toliko, pušiti samo toliko, spavati samo toliko koliko jedem, pušim i spavam, a ovaj rep od zemlje što ga ljudi zovu Aljaskom baš je najgore mjesto na svijetu što se tiče hrane, duhana i postelje.« Pukovnik slegne ramenima i nakon kratke stanke prizna. »Eto, gledajte, kako god okrenem, ne mogu biti pesimist. Svi radimo za nagradu, a ja više nego većina ljudi. Čemu, pitao sam se, a odgovor je bio: Budući da krajnjeg cilja ne možemo dohvatiti, držimo se onog što možemo dokučiti. Dakle, veće nagrade s vremena na vrijeme.« »Sasvim hedonističko129 shvaćanje.« »I razumno. Ja ću se odmah povesti za njim. Kupiti mogu jela i pokrivača za stotinu, a jesti i spavati mogu samo za jednoga; dakle: zašto da ne kupim za dva?« Corliss povuče noge sa stola i sjede na stolac. »Drugim riječima?« »Oženit ću se i dati pljusku društvu. Društvo voli pljuske. To je za nj nagrada jer je nakupina prašine.« »Ja mogu pomisliti samo na jednu ženu...«, reče Corliss nesigurno i čestitarski pruži ruku. Trethaway je slabo stisne i ispali: »To je ta! Dakle, Lucilla!« Corliss digne obrve čudeći se. »Ja ... ne razumijem.« Trethawayjeve se usnice rastvore na premoćan smiješak. »I ne trebate. Glavno je: hoćete li me podržati?« »Zacijelo. Ali zaboga, kolikog li okolišanja! To inače nije bila vaša metoda.« »Pa ni s njom nije bila«, odgovori pukovnik i ponosno zavine svoj brk. *** Kapetan sjeverozapadne konjičke policije može po svojoj ovlasti, ako je potrebno, vjenčavati ljude kao što može i vješati zločince, ako je potrebno. Tako je i kapetan Alexander primio posjet pukovnika Trethawayja i nakon toga pribilježio za naredno prijepodne jedno vjenčanje. Budući mladoženja zaputio se poslije toga Froni. Lucilla ga nije to zamolila, požuri se on objasniti, ali, well, ona ne poznaje nijednu drugu gospođu, a on vrlo dobro znade da bi Lucilla molila Fronu da se usudila. Zato je on to učinio na svoju vlastitu ruku. Fronu je iznenadila brzina odluke. Još jučer borila se Lucilla s njom za St. Vincenta, a danas već polazi za pukovnika Trethawayja! Istina, u onome jučer nešto nije bilo u redu, no onda je ovo danas dvostruka laž. Zar je moguće da se Lucilla prodaje iz koristoljublja? Te su je misli strelovito salijetale, dok je pukovnik napeto promatrao njezino lice. Ona je osjećala da mora brzo odgovoriti, no zaokupilo ju je i protiv njezine volje, divljenje nad njegovom

129 hedonizam - filozofski smjer koji udobnost i uživanje smatra najvećim dobrom i idealom u životu

odvažnošću. To ju je učinilo nesabranom, ali je unatoč svega, povodeći se za glasom srca, pristala. Sve je bilo nekako usiljeno kad se njih četvero sastalo sutradan u osobnom uredu kapetana Alexandera. Neka neodređena hladnoća i ukočenost bila je ovladala svima. Lucilla kao da će svaki čas zaplakati; bila je i nemirna, što se njoj nije nikada događalo. A Frona, koliko god se trudila, nije mogla svladati bezimenu hladnoću pa da joj se simpatično približi na svoj uobičajeni način. To je držanje djelovalo i na Vancea, koji čak ni prema pukovniku nije mogao umanjiti distancu. Pukovnik Trethaway kao da je dvadeset godina zbacio sa svojih uspravnih leđa. Kad ga je ugledala Frona, nije ni opazila razliku u godinama koja ju je prije toliko smetala. »On je dobro živio svoj život«, mislila je u sebi, pa se kao po tajnoj unutarnjoj zapovijedi okrene prema Corlissu. No ako se mladoženja pomladio, nije se ni Vance trebao sramiti. Od njihova posljednjeg sastanka obrijao je svoj smeđi brk, pa mu je lice, puno zdravlja i snage, bilo gotovo dječačko, ali je u isto vrijeme gola gornja usnica odavala crtu nesalomljive volje, koja se prije nije opažala. I ostale su njegove crte odražavale energiju, a oči, blage i mirne, odavale su sada čvrstoću, odrješitost i snagu, što se dobiva kad se čovjek bori, obilježje koje je utisnuto na licu svakog čovjeka koji radi, svejedno da li upravlja zapregom pasa, presijeca daleka mora ili upravlja politikom naroda. Kad se svršio jednostavni obred, Frona poljubi Lucillu, no ova osjeti da još uvijek nešto nije u redu i njezine se oči ispune neisplakanim suzama. Trethaway, koji je već od početka osjećao neki nesklad, uvreba priliku da progovori s Fronom, dok su se kapetan Alexander i Corliss šalili s gospođom Trethaway. »Što je s vama, Frona?« upita pukovnik bez okolišanja. »Nadam se da niste došli ovamo protiv svoje volje. Menije žao, ne zbog vas, jer neiskrenost ne zaslužujem, nego zbog Lucille. Nije lijepo prema njoj.« »Neiskrenost je među nama vladala cijelo vrijeme.« Njezin je glas drhtao. »Ja sam se trsila..., mislila sam da ću se moći bolje vladati... - ali ne mogu pokazivati ono što ne osjećam. Meni je žao, ali sam razočarana ... Ne, ja vam to ne mogu razjasniti, vama najmanje od svih.« »Dakle, Frona, da razjasnimo stvari. Radi li se o Vincentu?« Ona potvrdi glavom. »Uprijet ću dakle prstom na pravo mjesto.« On baci pogled na stranu i opazi kako ga Ludila napeto promatra. »Prvo, ona vam je još jučer pjevala pjesme o njemu. Drugo izvire iz prvoga: vi držite da njezino srce nije uz njen današnji čin; to jest da njoj nije nimalo stalo do mene; ukratko, da me uzima radi rehabilitacije130 i radi novca. Je li tako?« »Zar to možda nije dosta? O, ja sam se prevarila, pukovniče, grdno sam se prevarila: u njoj, u vama, u sebi samoj.« »Nemojte biti ludi! Ja vas previše simpatiziram, a da bih vas mogao gledati kako ludujete. Sve se odigralo malko odviše brzo, to je, eto, sve. Slušajte! Dosad smo to držali tajnom, no Lucilla je također među sretnicima na Francuskom brijegu. Njezina polja obećavaju najveći dobitak. Koliko se sada može procijeniti, bit će preko pola milijuna. Na njezino vlastito ime, bez ikakva tereta! Zar ona ne bi mogla to uzeti i otići u koji god dio svijeta i početi novi život? Što se, dakle, novca tiče, mogli biste prije misliti da ja uzimam nju zbog njezina blaga. Ali, Frona, ona mene ljubi i - to govorim samo vama - ona je i previše dobra za mene. Moja je jedina nada da će budućnost to izjednačiti. No ostavimo to; sada nije vrijeme za to.« »Vi držite«, nastavljao je pukovnik, »da su njezini osjećaji prema meni vrlo iznenadni, je li? Dopustite da vam kažem da smo se nas dvoje saživjeli jedno s drugim od prvog dana kad 130 rehabilitacija - ponovno uspostavljanje dobrog glasa, ugleda, časti

sam došao ovamo, i to otvorenih očiju. St. Vincent? Bah! Ja sam to znao cijelo vrijeme. Ona je sebi uvrtjela u glavu da on, od glave do pete, ne vrijedi ni vašeg malog prsta, pa je htjela tu stvar prekinuti. Ja sam joj kazao da ona još ne zna što znači biti Welse; kasnije je i ona to isto uvidjela. Tako stvari stoje; a vi, kako vas volja. Možete vjerovati ili ne.« »A što vi mislite o St. Vincentu?« »Što ja mislim, nije odlučujuće, ali ću vam iskreno priznati da sam Lucillina mišljenja. No sve to nije ni od kakve važnosti. Pitanje je što vi kanite učiniti? Kako ćete se sada vladati prema njoj?« Frona ne odgovori, nego se vrati k ostalima. Lucilla joj je pomno ispitivala lice. »On vam je rekao -?« »Da sam luda«, odgovori Frona. »A i ja sama mislim da jesam«, pa smiješeći se nastavi: »Držim svakako da jesam. Ne mogu još sada sasvim razumjeti, ali...« Kapetan Alexander se sjetio jedne dosjetke o braku pa je pošao prema peći da je ispriča pukovniku. I Vance im se priključi da je čuje. »To je prvi put«, govorila je Lucilla, »a za mene to znači više nego za većinu žena... Bojim se. Činim strašnu stvar. Noja ga ljubim, doista ga ljubim!« Kad je dosjetka ispričana i muškarci se vratili ženama, Lucilla je jecala: »Draga, draga Frona.« Upravo u tom času, da bolji nije mogao izabrati, umotan u krzno i u debelim rukavicama, ušao je, ne kucajući, Jakob Welse. »Evo nepozvanoga gosta«, bio je njegov pozdrav. »Već je sve gotovo? Zar ne?« I Lucilla se izgubi u zagrljaju njegove velike medvjeđe bunde. »Pukovniče, dajte ruku i oprostite što smetam, a ujedno tražim vašu ispriku što me niste pozvali na vjenčanje. Hallo. Corlisse! Kapetane Alexander, dobar dan!« »Što sam trebala učiniti?« upita Frona bojažljivo oca. »Trebala si pristati i pomoći im«, odgovori otac tiho. »No, pukovniče, ja ne znam kakvi su vaši planovi i nije me za to briga. Ali sam kod kuće spremio jedini sanduk dobroga šampanjca koji se nalazi s ovu stranu polarnog kruga. Vi ćete, Corlisse, dakako, s nama a i...« Njegov se pogled ustavi jedva časak na kapetanu Alexanderu. »Naravno«, bio je odgovor brz kao strijela, premda je najviši činovnik Sjeverozapada imao dovoljno vremena razmisliti o eventualnim posljedicama takva neslužbenog čina. »Jeste li došli kakvim prijevozom?« Jakob Welse se nasmije i podigne jednu nogu obuvenu u mokasine: »Rođenim nogama!« Kapetan impulzivno potrči prema vratima. »Saonice će biti spremne prije nego što vi budete gotovi. Troje, s mnogo praporaca!« Tako se ispunilo Trethawayjevo proroštvo: Dawson je dokazao svoju prašinarsku prizemnost kad je, tarući oči, gledao kako su troje saonice kojima upravljaju trojica stražara u crvenim tunikama projurile njegovim ulicama. A Dawsonci su još jedanput protrljali oči kad su vidjeli tko sjedi u tim saonicama! *** »Živjet ćemo mimo i povučeno«, govorila je Ludila Froni. »Iako me nije briga što se govori. Klondike nije cijeli svijet, a najljepše tek sada dolazi.« No Jakob Welse govorio je drugačije. »Na nama je da se pobrinemo za tu situaciju«, reče on kapetanu Alexanderu, a ovaj mu odgovori da uzmicanje nikad nije bio njegov običaj. Mrs. Schoville počela je najprije grmjeti. Stavila se na čelo ostalih žena i postala kronično bijesnom i opasnom po svoju okolinu.

Ludila nije zalazila nikamo osim Froni. A Jakob Welse, koji je rijetko drugdje izlazio, sjedio je često uz kamin pukovnika Trethawayja. Obično nije sjedio sam, već je dovodio još kojekoga sa sobom. A kod pukovnika Trethawayja moglo se opet, osim čaja i nedužnog čavrljanja, naći uvijek još i nešto drugo, pa su novinari, inženjeri i gospodski globetrotted131 utirali put do kuće čovjeka koji se usudio kročiti novim putem. Tako je Trethawayjeva kuća postala središte u kojem su se okupljali trgovački, financijski i upravni autoriteti, pa je i društveni uspjeh bio zagarantiran. Jedina je loša posljedica svega toga bila da je život Mrs. Schoville i još nekih osoba njezina spola postao monotoniji, a one su same izgubile vjeru u određene zastarjele i nedosljedne običaje. Uostalom, kapetan Alexander kao najviši činovnik u tom kraju reprezentirao je moć, Jakob Welse bio je ‘kompanija’, pa je vladalo uvjerenje da je vrlo nerazumno biti indiferentan prema kompaniji. I zato nije trebalo mnogo vremena pa da se izvan toga kruga nađe samo nekoliko tvrdoglavaca, koje su svi smatrali smušenjacima.

XXII U proljeće je u Dawsonu došlo do pravog egzodusa132. Ljudi koji su otkrili zlatna polja, a i oni koji nisu otkrili, pokupovali su sve pse koji su nešto vrijedili, pa su po posljednjem ledu požurili prema Dyeji. Pri tom se otkrilo da tih pasa najviše ima Dave Harney. »Hoćete li i vi na put?« upita ga jednog dana Jakob Welse. »Well, čini mi se da neću. Dobivam tri dolara za par mokasina što sam ih sakupio. Recite, Welse, je l’ da ste me ono sa šećerom ipak nasamarili?« Jakob Welse se nasmiješi. »Tako mi svega, ipak sam dobro opskrbljen! A imate li gumenih čizama?« Dave se tiho nasmije. »Ja sam glavni kupac koji je pomagao da ih nestane.« »Niste, ne. Bio sam izdao naročite naloge svojim namještenicima. Čizme se nisu prodavale na veliko.« »Pa i nisu. Jedan par na čovjeka i na svaki par jedan čovjek, u svemu nekoliko stotina pari. No zlatni prašak koji je padao na vašu vagu bio je moj i ničiji drugi!« Nalazište na Hendersonu, koje je obećavalo da će biti senzacionalno, odvelo je St. Vincenta na Stewart River. Malo kasnije došao je u isti kraj i Jakob Welse koji se zanimao za Galagher Gulch, dok je jednim okom pogledavao na rudnike bakra na Bijeloj rijeci. S njima je došla i Frona, jer je to trebao biti više izlet nego poslovno putovanje. U isto su vrijeme i Corliss i Bishop, koji su bili vani već mjesec dana i više, obišli Mayo i McQuestionovu zemlju i zakrenuli onda lijevim tokom Hendersona, gdje su trebali pregledati čitav skup nalazišta. No u svibnju je putovanje zaleđenim rječicama bilo opasno, pa su se rudari spustili niz posljednji led koji se već bio počeo otapati. Tu su se smjestili u provizornim šatorima ili su se okoristili gostoljubljem onih koji su imali svoje kolibe. Corliss i Bishop nastanili su se na 131 globetrotter [gloubtroter] (engl.) - svjetski putnik 132 egzodus - Izlazak, istup, iseljavanje

Otoku Dijeljenja (tako se zvao jer su se družine koje su dolazile izvana obično ovdje dijelile i raznim putevima išle dalje u unutrašnjost), gdje se udobno bio smjestio Tommy McPherson. Nekoliko dana kasnije stigoše Jakob Welse i Frona. Oni krenu na visoravan koja se sterala na gornjem dijelu otoka. Nekoliko ‘chechaquosa’, bih su to prvi od proljetnog roja, došlo je sasvim izmoreno i iscrpljeno malo prije nego što se led na rijeci počeo lomiti. Bilo je tu još ljudi koji su htjeli dalje, ali ih je spriječio nagomilani led, pa su izašli na obalu da izgrade lake čamce ili da se pogađaju s vlasnicima kanua. Među njima se naročito isticao baron Courbertin. »Ah, kako je to divno!« »Što je to divno?« upita ga Frona pružajući mu ruku. »Vi! Vi!« poviče on skidajući kapu, »to je prekrasno!« On se okrene prema čamcu za koji je McPhersonu upravo platio triput više nego što je čamac vrijedio. »Kanu! Nije li to ono što vi yenkeei zovete ‘bijou’133! A sjećate li se onoga dana kod gospođe Schoville! Pričali smo o kanuima i kako se ja ništa u njih ne razumijem. To me je jako žalostilo, pa ste mi obećali...« »Da ću vam dati prvu lekciju u veslanju?« »Pa zar to nije krasno? A čujete li već žuborenje ispod leda? Ah! Bit će divna prva lekcija!« Najbliži otok zvao se Roubeau. Od prvog susjednog otoka dijelio ga je uski kanal. Kad se već led otkinuo od obale, prispio je ovamo St. Vincent. Sklonio se u kolibu Johna Borga, šutljivog i mračnog čudaka. Bila je zla sudbina koja je St. Vincenta nanijela upravo u Borgovu kolibu. »Dobro«, odgovori čudak kad ga je St. Vincent zamolio za konačište. »Prostrite svoju postelju u kutu. Bella će već pomesti i očistiti.« I do večeri nije više progovorio ni riječi. Onda je rekao: »Vi ste dosta veliki da jelo sebi sami spremite. Kad žena svrši, možete se vi poslužiti našom peći.« Ta žena, Bella, bila je indijanska djevojka i jedna od najljepših što ih je St. Vincent ikada vidio; crte su joj bile manje oštre i ljepše izvijene nego u većine njezinih suplemenica. Poslije večere sjeo je Borg za stol, podbočio bradu o velike, nespretne ruke i zagledao se ravno preda se dimeći iz lule smrdljivi sivaški duhan. »Jeste li dugo u ovom kraju?« upita ga St. Vincent u želji da započne razgovor. Borg svrne na nj svoje crne oči. Kao da se zagledao u svoju nutrinu, zaboravivši na sve oko sebe. »Možda razmišlja o svojim grijesima?« mislio je u sebi nervozno novinar motajući cigaretu. »Petnaest godina«, odgovori Borg i stane dalje misliti. Oko pola sata proučavao je St. Vincent Borgovo neprobojno lice. Prije svega glavu: masivnu, tešku, abnormalno jakog tjemena. Vrat mu je bio usađen u udubinu elementarnih dimenzija. Kosa kao guštara prašume, gusta i nečešljana, slijevala se mjestimice u čudne sive mrlje; na drugim mjestima prkoseći starosti kovrčala se u tamne, crne uvojke, neobično debele i slične zgrčenim isprepletenim prstima. Bella je prala tanjure i stavljala ih na policu iza Borga. Najednom joj padne na zemlju teška kositrena čaša. U kolibi je bilo vrlo tiho, a buka koju je prouzrokovala čaša kotrljajući se po podu došla je sasvim nenadano. U isti čas prevali se stolac, a Borg je uz grdnu kletvu skočio na noge, sjajnih očiju, grčevito zategnutog lica. Bella krikne neartikuliranim, životinjskim glasom i šćućuri se na tlo. St. Vincent osjeti kako mu se koža ježi i kako mu po leđima prolaze hladni žmarci. Onda Borg digne stolac i baci se u nj u prijašnji položaj, poduprijevši bradu 133 bijou (bižu) franc.- biser

rukama i zamislivši se duboko. Pri svem tom nije bila progovorena niti jedna riječ. Bella je dalje prala tanjure, dok je St. Vincent drhtavim prstima savijao novu cigaretu pitajući sam sebe nije li to samo san. Jakob Welse se nasmijao kad mu je novinar sve ovo ispripovijedio. »Da, da, čudan čovjek. Ne bih baš želio s njim stanovati pod istim krovom.« No St. Vincenta nije mnogo smetala Borgova ekscentričnost 134, jer je veći dio svoga vremena provodio s Fronom i barunom. Ipak se jednog dana, ni kriv ni dužan, zakačio s njime. Dva Šveđanina, idući za vjevericama s drugog kraja Roubeauova otoka, zaustave se pred kolibom da zamole šibice i da se malo porazgovore na toplom suncu pred kućom. Primili su ih St. Vincent i Borg; posljednji samo s nekoliko jednosložnih riječi. U pozadini, kraj vrata, prala je Bella rublje, pa je upravo htjela ponijeti korito da ga izlije. Bilo je do polovice napunjeno vodom i odviše teško za snagu obične žene. Kad je novinar vidio kako se oko toga muči, priskočio je brzo da joj pomogne. Tako su nosili korito. U napola otopljenom snijegu posrne najprije St. Vincent, tako da je iz korita prsnula blatna sapunica. Onda posrne Bella, pa oboje. Bella zahihoće, a i St. Vincent se nasmije. Proljeće je bilo u zraku i u njihovoj krvi. Čovjek se radovao životu. Samo zimsko, ledeno sunce moglo je da se ne nasmije na ovakav dan. Bella se opet spotakne, pokuša se održati, posrne i drugom nogom i najednom se nađe kako sjedi na zemlji. Smijali su se oboje. Novinar joj pruži obje ruke da je podigne na noge. No s jednim skokom i uz urlik našao se Borg pored njih. Rastavi im ruke i odgurne St. Vincenta da je oteturao nekoliko metara i gotovo pao. Onda se ponovi scena iz kolibe. Bella se šćućuri na blatnoj zemlji, a njezin gospodar ostade stojeći nad njom poput tornja. »Pazite se vi!« vikao je prigušenim, grlenim glasom na St. Vincenta. »Vi spavate u mojoj kolibi i kuhate u njoj; to vam mora biti dosta. Moju ženu ostavite na miru.« Poslije toga sve je teklo dalje kao da se nikada ništa nije ni dogodilo. St. Vincent je izbjegavao Bellu; kao da je i zaboravio da živi. Šveđani su se vratili na svoj kraj otoka smijući se trivijalnom135 događaju koji je umalo doveo do teških posljedica.

XXIII Proljeće je mekanim i toplim rukama milovalo zemlju; sve je kao u snu čekalo na čarobnu riječ pa da grane cvjetno ljeto. Snijega je nestalo u ravnici i dolinama, a led se naočigled topio i svaki ga je potok uz jak žubor odnosio sa sobom. Svakoga dana izlazilo je sunce sve ranije i zalazilo sve kasnije. Doskora će nebo opasati zlatni obruč, a mrka će se ponoć pretvoriti u jasni dan. Vrbe i topole već su odavno bile propupale, pa su se sada kočile u svom novom odijelu svježeg zelenila; u jelama i omorikama ključali su novi sokovi. Majčica zemlja duboko je uzdahnula budeći se i dala se odmah na posao. Noću se po tihim kolibama orio pjev cvrčaka, a danju se sve što je moglo da puže, leti i gmiže žurilo iz toplog krila zemlje na zrak da dozrije, rodi nasljednike i ugine. Tek jedan dan mirisnoga zraka, a onda opet duga, hladna zima. Oh! Sve su oni to dobro znali pa nisu gubili vremena. Vodomari 134 ekscentričnost - neuravnoteženost, nesređenost; nastranost 135 trivijalan - običan, svakidašnji; neznatan

su se gnijezdili na ilovastoj obali, a kosovi pjevali na jelama po otocima. Nad glavama kuckali su bez prestanka djetlići po kori drveća, dok je iz dubine šume dopiralo bukanje jarebica koje su se kočile u svom veselju. Samo se Yukon držao postrance. Mnogo tisuća milja dugačak, ležao je leden, mrtav, ozbiljan. Divlje ptice koje su dolazile s juga sijekući velikim klinovima topli zrak zaustavljale bi se, uzalud se ogledale za otvorenom vodom i žurile se onda neustrašivo dalje na sjever. Od jedne do druge obale sterao se kompaktni led. Tu i tamo probila bi preko dana voda ispod leda i razlila se po njemu. Ali noćna studen sledila bi je opet. Tek je ljeto moglo osloboditi ovu silnu vodu, pa je stari, spori Yukon počeo protezati svoje zaleđene udove. Sad bi nastala rupa u ledu i širila se sve dalje i dalje; sad bi se opet rastvorila široka pukotina, koja se preko noći više nije zamrzavala. Onda se led otkinuo od obale i dignuo metar visoko. No rijeka još nije popuštala. Borba je bila polagana, a ljudi koji su navikli da pomažu prirodi svojom vještinom koja doduše može isušiti jezera ili vodopade hvatati u cijevi, bili su nemoćni pred tim hladnim, nepomičnim milijardama tona leda koje nisu htjele poteći u Beringovo more. Na Otoku Dijeljenja svi su spremni čekali čas kad će se led početi lomiti. Barun Courbertin uzrujavao se zbog toga zakašnjenja. Poslije duge zime postala je njegova krv buntovna, a vrelo je sunce budilo u njemu još vrelije misli. »Oh, oh! Taj se led neće nikada otkinuti! Kao da se zavjerio, jadni moj ‘Bijou’, baš se zavjerio protiv nas!« Milovao je i dragao svoj čamac ‘Bijou’ kao da mu je konj. Frona i St. Vincent smijali su mu se dok ga nije zovnuo Jakob Welse. »Gledajte, Courbertin! Tamo prijeko, južno od pećine. Vidite li nešto? Miče se!« »Jest. Pasje.« »Odviše se polagano miče za psa. Frona, skoči pa mi donesi dalekozor!« Courbertin i St. Vincent poletješe, no St. Vincent je znao gdje ga može pronaći, pa se pobjednički vratio s njime u ruci. Jakob Welse prinese durbin očima. »Čovjek je!« On doda ‘staklo’ barunu i rastreseno se zagleda golim očima prema onom mjestu. »Čovjek je i nešto mu se moralo dogoditi.« »Miče se!« poviče barun. »Čovjek puže, gmiže na jednoj ruci i koljenu! Gledajte! Gledajte!« Drhtavom rukom pruži ‘staklo’ Froni. Teško je bilo raspoznati, gledajući preko nepregledne bijele, blistave pustinje, crnu točkicu nejasnih obrisa. Kad su se Froni oči privikle na napor, mogla je razabrati svaku njegovu kretnju. Gledala je s bolom u srcu. Čovjek se naprezao svijajući se poput crva i dvaput je uzalud pokušao prijeći preko velikog debla koje mu se ispriječilo na putu; napokon mu treći put pođe za rukom, ali se na drugoj strani sruši licem na kup granja. »Čovjek je.« Frona preda dalekozor St. Vincentu. »Miče li se?« upita Jakob Welse, a kad je St. Vincent glavom odmahnuo, donese on iz šatora svoju pušku. Brzo ispali šest hitaca u zrak jedan za drugim. »Sad se maknuo!« Novinar je pažljivo pratio svaku kretnju onoga čovjeka. »Puže prema obali. Ah! ... Diže na štapu svoj šešir, što li. Maše njime.« (Welse ispali još šest hitaca.) »Opet maše. Sad je prestao i leži sasvim mimo.« Sve troje pogledaju u Jakoba Welsea. On slegne ramenima. »Što ja znam? Bijelac, a možda je i Indijanac; po svoj prilici izgladnio ili ranjen.« »Ali on može umrijeti«, reče Frona kao da njezin otac, koji je učinio toliko toga, može učiniti sve. »Mi mu ne možemo pomoći.« »Ah! Strašno, strašno!« Barun je lomio ruke. »Pred našim očima, a mi ne možemo ništa! Ipak,« poviče on odlučivši se naglo, »on ne smije propasti! Ja idem preko leda!«

Odmah bi poletio da ga Welse nije uhvatio za ruku. »Ne tako naglo, barune! Ne gubite uzalud glavu!« »Ali...« »Nikakvo ‘ali’. Ne znamo je li mu potrebna hrana, lijekovi ili što drugo? Sačekajte časak. Pokušat ćemo zajedno.« »Računajte i na mene!« javi se smjesta St. Vincent, a Fronine oči zasjaju. Dok je ona u šatoru spremala nešto hrane u zavežljaj, uzeli su muškarci uže od 60-70 stopa i svezali se njime. Jakob Welse i St. Vincent svaki na jednom kraju, a barun u sredini. On je zatražio da nosi hranu. Kad su mu je dali, prebaci zavežljaj na svoja široka leđa. Frona je s obale pratila njihovo napredovanje. Prvih stotinu metara išlo je glatko, no čim su ostavili čvrsti obalni led, opazila je odmah veliku promjenu. Njezin je otac išao krivudajući i opipavajući štapom teren pred sobom i kraj sebe. St. Vincent na kraju dugačke crte prvi je propao u led. Na sreću mu je duga motka legla preko pukotine tako da mu je glava ostala izvan vode, iako je struja ispod leda jako vukla. Druga su ga dvojica nakon kratkog, ali žustrog posla izvukla. Frona je vidjela kako se nekoliko trenutaka savjetuju uz veliko gestikuliranje barunovo, a onda se St. Vincet odijeli od njih i vrati na obalu. »Brr!« cvokotao je vraćajući se obalom. »Nije moguće probiti se!« »No zašto se nisu i oni vratili?« upita ona s laganom primjesom zlovolje u glasu. »Rekli su da će još jednom pokušati. Onaj Courbertin vrlo je vruće glave.« »A moj otac tvrde«, nasmije se ona. »Ane bi li bilo dobro da se presvučete? U šatoru ima suhe odjeće.« »O, ne.« On se izvali pred njom na tlo. »Na suncu je toplo.« Čitav jedan sat pratili su durbinom onu dvojicu. »Nije lijepo od njih«, potuži se St. Vincent, »što su mi rekli da će samo pokušati još malo napredovati. Inače se ja ne bih vratio. Ipak neće uspjeti, apsolutno nemoguće.« »Ah! Okreću se i vraćaju natrag«, reče Frona. »Zaboga, što je ovo. Slušajte!« Nejasni tutanj kao daleka grmljavina začuje se sa sredine leda. Frona skoči. »Gregory, nije moguće da se led lomi!« »Ne, ne! Eto, prestalo je.« Buka koja je dolazila odozgo pomalo je jenjavala niz vodu. »Ah eto, opet!« Ponovni tutanj, još potmuliji i još stravičniji, zaori pod ledom kao da po dalekom mostu prolazi vlak. »Ah, zašto ne požure?« Dvije se točkice zaustave na ledu, očito dogovarajući se nešto. Frona je durbinom uzrujano promatrala rijeku uz vodu i niz vodu. Premda se buka još jednom javila, nije bilo traga nikakvu gibanju. Led je ležao još uvijek mimo i nepomično. Drozdovi su opet počeli pjevati, a vjeverice nastavile prpošno igrati. »Ne boj se, Frona.« St. Vincent je zaštitnički obujmi rukom oko struka. »Da je kakva opasnost oni bi to znali bolje nego mi, pa bi požurili.« »Ja nisam nikada vidjela kako se led lomi na velikoj rijeci«, prizna ona i rezignirano počne čekati. Napokon su se ona dvojica nakon mnogih preskakivanja vratila na obalu. »Konačno!« Frona uhvati očeve ruke u svoje. »Mislila sam da se više nećete vratiti.« »He, he! Hajde pa nam spremi objed«, nasmije se Jakob Welse. »Nije bilo opasnosti.« »A što se zapravo dogodilo?« »Stewartova se rijeka lomi i šalje svoj led ispod Yukonova leda. Sasvim smo jasno razabrali struganje santi.« »Ah, bilo je strašno!« poviče barun. »Onog jadnog čovjeka na drugoj obali ne možemo spasiti!«

»O, moći ćemo, moći! Pokušat ćemo poslije ručka sa psima. Samo brzo, Frona!« No psi su zatajili. Jakob Welse izabrao je za prednjake najrazboritije primjerke. Privezali su im na leđa hranu i potjerali ih od obale. No psi nisu mogli shvatiti što se od njih traži. Kad su se htjeli vratiti na obalu, tjerali su ih natrag štapovima, komadima leda i psovkama. To je pse samo razdražilo i poplašilo, pa su pobjegli izvan domašaja s obale i stali onda uzdignutim ledenim šapama moliti i cviliti da ih puste na obalu. Napokon je jedna kuja hrabro pošla naprijed spotičući se, propadajući i često plivajući. No kad je došla do krajnje točke do koje su doprli i oni, sjela je očajno na led. Onda je potrčala natrag k obali i zaustavila se na pustom otočiću. Sat kasnije stigla je u taborište bez hrane koju je nosila na sebi. Poslije podne počelo je lomljenje i cijepanje, a pukotine su se stale otvarati u svim smjerovima. Rijeka se digla za osam stopa. »Donji sloj leda zabio se među otocima«, objašnjavao je Jakob Welse, »zbog toga se rijeka digla. Onda se opet zgruvao na ušću Stewarta, gdje se napravila brana koja ga ne pušta dalje. Kad se ona prolomi, pojurit će led opet do niže brane.« »A onda?« pitao je barun nestrpljivo. »Onda će ‘Bijou’ opet zaploviti.« Kad je postalo svjetlije, ogledali su se opet za čovjekom na drugoj obali rijeke. Nije se maknuo s mjesta, ali je na njihovu pucnjavu iz puške odgovarao slabim mahanjem. »Ništa ne možemo učiniti za nj dok se led ne prolomi. A onda, barune, mali izlet na vašem čamcu. Bilo bi bolje da vi i St. Vincent donesete svoje gunjeve ovamo i da noćas ovdje spavate. Trebat ćemo tri vesla; ja mislim da uzmemo McPhersona.« »Ne treba«, požuri novinar. »Stražnji je kanal čvrst kao dijamant, a ja ću biti ovdje prije zore.« »A ja? Zašto ne bih i ja išao?« upita barun Courbertin. Frona se nasmije. »Nemojte zaboraviti da vam još nismo dali prvu lekciju.« »Sutra nećemo imati vremena za učenje«, dometne Jakob Welse. Morat ćete proživjet ovdje još godinu dana, dragi barune, pa ćete tek onda moći s nama.« Barun se nije mogao utješiti nego se ljutio čitavih pola sata. »Ustajte! Lijenčine, ustajte!« Frona se odmotala iz svojeg krzna na prvi poziv Del Bishopa. No prije nego što je mogla prebaciti suknju i navući mokasine, s druge strane platnene zavjese njezin je otac već otvorio šator i izišao napolje. Rijeka se još jače digla. U hladnoj, sivoj pomrčini lijepo se moglo razabrati kako se rub leda tare upravo o vrh obale. Na nekim se mjestima izdigao i iznad obale, pa su se velike sante nagurale više metara daleko na kopno. Nekoliko stotina metara dalje nestajale su kroz maglu bijelog polja u sivom nebu. Iz tame je dopiralo prigušeno krckanje. »Kada će?« upita ona Dela. »Dosta rano za nas. Gledajte!« Šiljkom cipele pokaže na struju vode koja je milila ispod leda i brzala prema njima. »Diže se za jednu stopu svakih deset minuta. Noja moram natrag. Kod nas je tlo niže, petnaest palaca od poda kolibe, pa Corliss i McPherson spremaju hranu u sanduke.« »Recite McPhersonu neka bude spreman!« zavikne za njim Jakob Welse. Onda se okrene prema Froni. »Sad je vrijeme kad bi St. Vincent morao prijeći kanal.« Tresući se od zime jer je bio bosonog, barun izvuče svoj sat: »Dvadeset minuta do tri«, procvokoće. »Ne biste li se vi radije vratili malo unutra i obuli svoje mokasine?« reče mu Frona. »Bit će još vremena za gledanje.« »Pa da propustim veličanstveni prizor? To nikako!«

Odnekuda se začu oštar prasak koji brzo prestane. To se led stao micati i veoma polagano kretati niz vodu: bez žurbe, bez grmljavine, bez velike sile. Bila je to jednostavna, tiha, bijela rijeka, skladna procesija gusto zbijenoga leda, tako gusto zbijenoga da se ni kapljica vode nije vidjela. »Ah, ah! Gdje je tu veličanstvenost? Pa to je smiješno!« Barun se zgrčenim šakama zagrozio rijeci, a Jakob Welse stisne guste obrve kao da je htio sakriti zloban smiješak u svojim očima. »Ha, ha! Evo, ja se smijem! Fućkam! Evo gledajte, jaje izazivam!« Kad je to izrekao, stao je na veliku santu koja je upravo prolazila pokraj njegovih nogu, tarući se lagano o obalu. Zbilo se to tako neočekivano, da je u hipu nestao prije no što je Jakob Welse posegnuo za njim. Led se namah uznemirio, a šum postao jači i zlokobniji. Balansirajući graciozno poput cirkuskog jahača, jurio je Francuz duž obale. Vozio se tako nekih pedeset stopa, kada se njegova lađa od leda stade ljuljati više nego prije i on iskoči na obalu, upravo u pravi čas. Vratio se sa smiješkom na licu. Za nagradu je dobio nekoliko sočnih izraza što ih je Jakob Welse mogao u taj čas izvaditi iz onog dijela svoga rječnika koji je bio određen za razgovor u muškom društvu. »A zašto?« upita iznenađeni Courbertin. »Zašto?« ponovi bijesni Jakob Welse za njim i pokaže na glatku rijeku koja je jurila mimo njih. Jedna velika santa bila se zarila svojim kljunom u dno kojih tridesetak stopa ispod njih i upinjala da se opet digne. Čitava rijeka leda iza nje naborala se i pojurila natrag kao da je od papira. Onda se santa iskrenula svojim blatnim kljunom prema nebu, no smjesta su je zahvatila kliješta drugih santi, koje su se za njezinim leđima gomilale jedna za drugom, pa je pedeset stopa blata i bljuzgavice što ih je nosila sa sobom pojurilo visoko u zrak i padajući natrag rasprskalo se po uzgibanoj masi leda. Neki su komadi doletjeli i do nogu onih koji su sve to promatrali. Zapavši naposljetku u tjesnac i prignječena po svoj širini, raspršila se golema santa na milijune sitnih komadića. »O, Bože!« izusti barun s divljenjem. Frona dohvati jednom rukom njegovu, a drugom očevu ruku. Led je sad jurio strelovitom brzinom. Negdje dalje udarila je teška santa o zemlju da im se potreslo tlo pod nogama. Za njom je odmah došla druga, bliže površini. Jedva su odskočili kad se gordo izdigla i s tonom zemlje na svojim širokim leđima prevalila naprijed. Još jedna kao da je posegnula svojom orijaškom rukom preko obale, istrgla s lakoćom tri jele zajedno s korijenom i odnijela ih niz vodu. Sasvim se razdanilo, a Yukonom je po cijeloj širini jurila bijela masa. Zbog pritiska vode koja je sve dotle bila suzdržavana brzina je rijeke postala upravo vrtoglava. Sante su zadirale i udarale o čitavu duljinu obale, a otok je stenjao i tresao se u svojim temeljima. »Oh, to je veličanstveno! Božanstveno!« Frona je skakala među njima. »Zašto se sad ne rugate, barune?« »Ah!« on protrese glavom. »Ah! Imao sam krivo. Baš sam jadan! Ta veličanstvenost! Gledajte samo!« On pokaže rukom prema skupini otočića koji su zagrađivali korito. Široka se rijeka tamo dijelila u bezbroj rječica, što je omogućavalo otjecanje vode, ali zadržavalo kompaktni led. Otoci su turali svoje klinaste glave u bijele gromade tako da su se sante visoko gomilale jedna na drugu. Santa je stizala za santom, dizala se iz vode, penjala jedna na drugu, a otraga je te otoke leda pritiskivalo sve više i više santi, dok se između drveća nisu podigli pravi ledeni brežuljci i planine. »Po svojoj će se prilici ondje načiniti gat«, reče Jakob Welse. »Daj mi durbin, Frona!« Dugo je i nepomično gledao. „Raste i širi se.«

»Ali rijeka opada!« poviče Frona. Led se spustio šest stopa ispod obale, a barun Courbertin obilježio je to štapom. »Naš je čovjek još uvijek na svom mjestu, ali se više ne miče.« Bilo se već sasvim razdanilo i sunce je palilo sa sjeveroistoka. Oni zaokruže durbinom po rijeci. »Gledajte! Zar to nije čudno?« pokaže Courbertin na brijeg koji je bio označio. Voda je pala još za jednu stopu. »Ah! To je zlo! Vrlo zlo! Gata neće biti, a ni veličanstvenog proloma!« Jakob Welse ga ozbiljno pogleda. »Ah! Možda će ga ipak biti?« upita barun sa sjenkom nade. Frona pogleda oca. »Prolom nije uvijek ugodna stvar«, reče on i kratko se nasmije. »Sve ovisi o tome gdje se nagomila led, i gdje se slučajno vi u tom času nalazite.« »Ali evo, gledajte rijeku! Ona opada, upravo se jasno može vidjeti.« »Još nije prekasno.« Welse prijeđe pogledom čitavu širinu rijeke zakrčenu otočićima i ugleda kako se ledene gore, veće nego prije, drže jedna druge u neprekidnom nizu. »Pođite u šator, Courbertin, i obucite onaj par mokasina što ćete ih naći kraj peći. Hajde! Neće vam ništa promaći. A ti, Frona, upali dotle vatru i priredi kavu.« Pola sata kasnije, iako je rijeka pala za dvadeset stopa, led je podjednako udarao o obalu. »Sad tek počinje prava igra. Pogledajte malo onamo, vi vijoglavi Gale 136. Lijevi kanal, čovječe! Sad će onuda.« Courbertin ugleda kako se lijevi kanal zabrtvio, a velika bijela barijera prelazila od otoka do otoka. Led ispod nje počeo je juriti polaganije i onda se sasvim umirio. Još tren i rijeka se počela dizati. Počela je rasti tako naglo kao da se neće zaustaviti do neba. Kao da su se sada netom probudile, počele su sante udarati jedna o drugu i zalijetati se na kopno preko ruba obale. Pred njima je puzala blatna, mutna voda pokazujući im put. »Mon Dieu137! To sad više nije lijepo!« »Ali veličanstveno, barune«, naruga mu se Frona. »Međutim, smočit ćete noge.« On skoči brzo iz vode upravo na vrijeme, jer se smjesta oborila tuča leda na mjesto na kojem je maločas stajao. Voda je digla led koji se poput nasipa ustobočio do prsiju iznad obale. »To će odmah proći, čim se brana prolomi. Gledajte, već se ne diže tako brzo. Već se prolomila.« »Ali se voda više ne propinje kao divlji konj.« Frona je promatrala gat. »Ne, nije se prolomila.« »Ali i ne prestaje se sasvim dizati.« Barun se u prvi mah zamisli, no onda mu se lice razvedri. »Ah, sada znam! Negdje gore, iznad nas, mora da se skupio drugi gat. Divno, zar ne?« Frona ga uhvati za nemirnu ruku i zaustavi. »Ali ako se gornji gat prolomi, a donji ne? Što onda?« On se zagleda u nju ne shvaćajući u prvi mah strašan smisao njenih riječi. Čas kasnije lice mu se zarumeni, on udahne duboko, zabaci glavu i načini rukom neodređenu, općenitu gestu preko otoka. »Onda smo svi propali: i vi i ja, i šator i čamci, i kolibe i drveće i ‘Bijou’. Sve će otići do bijesa!« U taj čas doleti sav zadihan Del. 136 Gal - stanovnik teritorija današnje Francuske u predrimsko i rimsko doba 137 Mon Dieu! [Mon Dje] (franc.) - Bože moj!

»Dolje u kolibi leže dva bolesna čovjeka koja treba izvući napolje. Dođite, potrebna je vaša pomoć.« Oni potrčaše za njim. Na maloj čistini stajala je koliba, tik do rijeke. Na njezinu ukošenom, zemljanom krovu ležala su umotana u gunjeve dva bolesna čovjeka, dok su unutra Bishop, Corliss i Jakob Welse gazili po vodi u potrazi za odjećom i oruđem. Srednja je dubina vode bila nekoliko stopa, no pod kolibe bilo je radi veće topline ukopan niže od vanjskog, pa je voda u kolibi dosezala do pojasa. »Pazite da se duhan ne smoči!« zavikne slabim glasom jedan bolesnik s krova. »Duhan, k vragu i s njim!« oglasi se njegov drug. »Spasite radije šećer i brašno«, doda malo kasnije kao da se naknadno sjetio. »To je zato jer Bili ne puši«, objasni prvi bolesnik. »Ali ipak pripazite i na duhan«, zamoli on. »Evo ga, pa šutite.« Del stavi uza nj kesu s duhanom, koju čovjek pohlepno pograbi kao da je puna zlatnoga praha. »Mogu li ja štogod pomoći?« upita Frona Bishopa. »Ništa. Skorbut. Njima ništa ne pomaže osim Božje zemlje i sirovih krumpira«. On ju je gledao časak. »Što vi uopće ovdje radite? Idite natrag na uzvisinu.« U taj se čas s trijeskom i gromorom prevali prema njima ledeni zid. Santa od kojih pedeset tona zaustavi se ravno pred vratima i poškropi ih blatnom vodom. Druga, nešto manja santa udari o balvane koji su virili iz uglova kolibe da se ona sva stresla. Courbertin i Jakob Welse bili su unutra. »Nakon vas,« čula je Frona baruna kako govori, a nakon toga smijeh svoga oca; galantni je Francuz izašao posljednji, provlačeći se između sante leda i balvana kolibe. »Slušaj, Bili, ako donji gat bude držao, mi smo gotovi«, reče onaj s duhankesom svome prijatelju. »Tako je«, bio je ravnodušni odgovor. »Ja sam jednom vidio kako je otok Dixbie bio pometen glatko kao kuhinja moje majke«. Muškarci se brzo vrate k Froni. »Ovako ih ne možemo ostaviti. Moramo ih prenijeti u vašu kolibu, Corlisse.« Dok je još govorio, Jakob Welse se žustro uspne na krov kućice i pogleda prema velikom gatu. »Gdje je McPherson?« upita. »Zajahao je na gredu od krova svoje kolibe i sjedi na njoj već čitav sat kao da se skamenio.« »Ovaj put neće biti metenja kuhinje, s dužnim poštovanjem prema tvojoj majci, Bili«, zavikne onaj s duhankesom. »Aj«, odgovori nepokolebivi Bili. Kao da se cijela rijeka skupila i najednom pojurila. Kako je rasla njena brzina, prštao je ledeni nasip na stotinu mjesta, a sa svih se strana otoka orila lomnjava drveća koje se s korijenjem kidalo iz zemlje. Corliss i Bishop pograbe Billa i pojure prema McPhersonovoj kolibici. Dok su Jakob Welse i barun drugoga spuštali niz krov, dokotrlja se velika gromada leda i sruši kolibicu da se složila na zemlju. Frona je vidjela kako dolazi opasnost pa im je poviknula, no grede su već bile razbacane kao kućica od karata. Vidjela je kako su Courbertin i bolesni čovjek bili odbačeni s ruševina, dok je njezina oca nestalo pod njima. Ona je odmah priskočila k ocu, ali on se nije dizao. Pokuša ga izvući ne bi li mu barem usta došla iznad vode, no uz najveći napor jedva mu se pokazala glava. Ispustila ga je pa je rukama tražila u mulju, dok nije pronašla da mu je desna ruka zapala među dvije grede. Njih

nije mogla maknuti, nego je među njih utakla letvu koja se otkinula s krova. Bila je to slaba i neprikladna poluga koja je počela pucati kad ju je Frona na drugom kraju letve pritisnula svom svojom težinom. Pokoravajući se toj opomeni, potražila je zgodnije uporište, dok se najzad nije pokazalo zamazano lice Jakoba Welsea. Najprije je udahnuo duboko nekoliko puta i zaviknuo: »Izvrsnog je okusa ovaj mulj!« A onda, ogledavši se brzo oko sebe, reče: »Frona, Del Bishop ima sasvim pravo.« »Zašto?« upita ona u čudu. »Jer je rekao da si djevojka na svom mjestu, sjećaš li se?« On je poljubi, pa oboje sa smijehom ispljunu blato koje im je lijepilo usta. Iz ruševina ukaže se Courbertin. »Nikad nisam vidio takva čovjeka!« klikne on uzbuđeno. »Kao da je šenuo pameću! Ne možeš ga umiriti. Lubanja mu se raspukla pri padu i duhan mu se rasuo, a on najviše jadikuje za tim duhanom.« No lubanja mu se nije raspukla, nego ju je jedna greda razrezala, pet palaca otprilike. »Morat ćete čekati dok se drugi vrate, jer ga ja ne mogu nositi.« Jakob Welse pokaže pri tom na svoju desnu ruku, koja mu je mrtvo visila niz tijelo. »Samo je iščašena«, objasni on. »Kost nije prelomljena.« Barun zauzme glumačku pozu i pokaže na Fronine noge. »Ah! voda je otekla i ostavila ovdje biser!« Voda je naime razmočila Fronine stare mokasine pa im je pukao šav, kroz koji je iz mulja virio ružičasti palac. »Onda sam, barune, doista vrlo bogata, jer imam još devet sličnih bisera.« »A tko da to porekne? Tko da to porekne?« klicao je on zaneseno. »Kakav smiješan, lud, dragi momak!« »Ja ljubim vašu ručicu«, i on galantno klekne u mulj. Ona povuče ruku natrag, pa zarivši ih obje u kovrčavu kosu svoga francuskog prijatelja, počne mu ljuljati glavu. »Što da učinim s njime, oče?« Jakob Welse slegne ramenima i nasmije se, našto Frona privuče k sebi Courbertinovo lice i poljubi ga u usta. Rijeka koja se bila spustila na svoju zimsku razinu gonila je neprestano svoj ledeni teret. No kako je opadala, ostavila je na obali dvadeset stopa visok ledeni nasip. Veliki blokovi leda ležali su unaokolo između prevaljenog drveća i zamuljene trave kao da ih je izbacila kakva prethistorijska sjeverna neman. Ali sunce nije bilo lijeno i doskora su ledeni blokovi, lišeni blata, svjetlucali opalno modro kao gromade dijamanata. No kako su bili nasumce naslagani, događalo se svaki čas da se sad ovdje, sad ondje, čitav toranj rušio s praskom u rijeku. Kraj jedne od rasjelina što su tako nastale stajao je čamac ‘Bijou’, a oko njega spašeni naseljenici Otoka Dijeljenja čuvajući bolesnike i ozlijeđene. * »No, no, momče, dvojica će sasvim dostajati.« Tommy McPherson potraži oko sebe pogledom odobravanje. »Da pođu trojica, bilo bi previše za ovako mali kanu.« »Moramo letjeti kao strijela ili ne treba ni ići«, reče Corliss. »Moraju veslati tri čovjeka, Tommy, vi to dobro znate.« Nakon dužeg prepiranja morao je i Tommy u čamac, u koji je sjela Frona s Corlissom.

XXIV ‘Bijou’je bio lagan kao ljuska jajeta, ali i isto tako krhak; njegovi bokovi, debeli jedva tri osmine palca, ne bi mogli odoljeti ni komadu leda velikom kao čovječja glava, a rijeka je još uvijek vrvjela santama. ‘Bijou’ vješto zaobiđe jednu santu koja se vrtjela oko sebe, pa uskim kanalčićem jurne na otvorenu rijeku, dok su se iza njega sklopile dvije sante da je Tommy zastenjao od straha. »Dobro smo prošli«, pohvali veslače Corliss. Frona se smiješila veslajući. Vance je letimice pogleda preko ramena. Bila je čarobna. Slabo svezana kapa bila je spuznula, a kosa joj se blistajući na suncu razasula uokvirujući joj lice aureolom, kao ono nekoć na Dyeji. »Ala bih voljela pjevati da ne moram čuvati dah.« Ona prebaci veslo na drugu stranu i otisne se snažno da se ukloni velikoj santi koja je jurila prema njima. »Mogla bih ovako veslati do kraja života.« »I ja«, pristane Corliss toplo. »Znate li, Vance, da sam sretna što smo nas dvoje prijatelji.« »Nije moja krivnja ako više nismo.« »Izgubit ćete tempo, gospodine«, ukori ga ona, a on se bez riječi dade opet na posao. ‘Bijou’ je rezao struju pod kutom od četrdeset i pet stupnjeva, pa je zato faktično išao pramcem okomito na obalu. Tako će doseći zapadnu obalu upravo nasuprot polaznoj točki, a onda će uz vodu protiv nešto mirnije struje. No između čamca i onog očajnog čovjeka bit će još uvijek milja vijugaste obale i oko stotinu metara stijenja koje se diže okomito iz jake brzice. »Da se malo odmorimo«, predloži Corliss kad su stigli u mrtvu vodu i našli se pod velikim ledenim zidom. »Tko bi rekao da je sada polovica svibnja«? Ona pogleda uvis na sante koje su se bez reda nagomilale jedna na drugu. »Čini li se vama, Vance, ovo kao zbilja?« On odmahne glavom. »Ni meni. Znam da sam ja, Frona, kostima i mesom u jednom kanuu i da veslam na život i smrt, zajedno s dva čovjeka ljeta gospodnjega tisuću osam stotina devedeset i osmoga, na Aljaski, na Yukonu; ovo je voda, a ono tamo led; moje su ruke umorne, a sve mi se to čini samo kao san. Pomislite! Prije godinu dana bila sam još u Parizu! A danas mi se čini kao da i nema nikakva Pariza.« »A ja sam prije dvanaest mjeseci bio u Londonu«, progovori Corliss. »Ali sam se po drugi put rodio ovdje. London? Nema više nikakva Londona ...« »Prestanite govoriti i veslajte!« poviče Tommy. »Zar ne vidite da će se ledeni svod srušiti na vas?« Kao opomena preleti zrakom nešto poput neodređenog uzdaha i svod duginih šara zanjiše se nad njima. Tri vesla složno zarežu vodu. ‘Bijou’ jurne ispod svoda, a iza njega se u isti mah stanu rušiti salve za salvom od mnogo tisuća tona ledene smrti. Uzgibana voda uzdigne se u obliku velikoga pružnog nasipa. ‘Bijou’ pojuri po njegovu vrhu, presiječe ga i do polovice pun vode spusti se na drugom kraju u vodenu dolinu vala. »Nisam li vam rekao, vi nesretni brbljavci!« »Sjednite i izbacujte vodu!« presječe mu Corliss riječ, »ili nećete imati nikada više prilike da nam išta govorite«. Onda okrene glavu k Froni, a ona mu namigne, pa se oboje tiho nasmiju kao dva djeteta kojima je dobro prošla pustolovina za koju su se bojali da će zlo svršiti. Iz rijeke se pred njima uzdigla divlja, gola, kišom isprana, ispucana pećina. »Pažnja! Na vesla! Što god možemo brže!«

Bila je to posljednja zapovijed koju je Corliss mogao dati, jer se u urnebesu u koji su ulazili ljudski glas gubio poput cvrkutanja cvrčka u buci potresa. ‘Bijou’ jurne naprijed i jednim skokom prijeđe iz mrtve vode u vir. Jedan, dva, jedan, dva, udarala su vesla po taktu. Metar dalje kesila im se u lice jedna pukotina u stijenju. ‘Bijou’ je skakao naprijed, no voda ga je, izmičući ispod njega, držala uvijek na istom mjestu. Čas su bili pred pukotinom, čas iza nje, kao da se ruga njihovu naporu. Pet minuta, od kojih im se svaka za sebe činila posebnom vječnosti, pet minuta, i pukotina se našla iza njih. Frona je još uvijek željeznom rukom upravljala orahovom ljuskom. I sve bi prošlo dobro da nije načas zadrijemala nesretna duša Tommyjeva. Jedna santa koju je struja povukla u dubinu izdigla se pod njegovim veslom, okrenula se i opet nestala u dubini. U njoj je on vidio sebe kako naježene kose i zgrčenih ruku propada u dubinu. Široko rastvorenih očiju zagledao se u bezdan, a veslo mu je ostalo u zraku. I začas im se opet kesila u lice pukotina u stijenju, dok su se u narednom času našli ponovo ispod hridine ploveći lagano natrag u mrtvu vodu. Frona je ležala nazad zabačene glave i gledala u sunce; u sredini čamca raskoračio se Corliss teško dišući; na provi je izmožden i bez volje, spuštene glave na koljena, klečao Tommy. ‘Bijou’ zastruže lagano o led i stane. Svod duginih boja opet ih je primio u svoje okrilje. Sunčano je svjetlo odbijajući se od bezbrojnih zrcala zasljepljivalo oči. Najviša gromada leda lagano se njihala kao klas pšenice na vjetru. No Corliss ju je gledao bezbrižno. Ležati ovdje u miru i udisati svježi zrak velikim gutljajima - samo to i ništa više! No pomalo je opet dolazio k sebi. »Moramo pod svaku cijenu odavde«, reče on. Glas mu je bio kao u čovjeka čije je grlo promuklo od dugotrajnog pića. On ga se sam prestraši, no brzo dohvati veslo i drhtavom se rukom otisne. »Bravo! Da se maknemo odavde«, reče Frona slabim glasom, koji se njemu učini kao da dolazi iz velike daljine. Tommy podigne glavu i ogleda se oko sebe. »Meni se čini da ćemo morati odustati.« »Naprijed!« »Valjda nećete još jedanput?« »Naprijed!«, ponovi Corliss. »Dok vam srce ne pukne, Tommy«, doda Frona. ‘Bijou’ krene natrag, odakle je pošao. Kad su veslači opet počeli shvaćati prostor i vrijeme, a pred njima je iskrsnuo Otok Dijeljenja kao predbrežje novoga svijeta, zamahnuli su dugim udarcima koji vraćaju dah i snagu. »Treći put bi pokušaj bio sasvim uzaludan«, prošapće Corliss suha grla i isprekidana glasa. Na tri uzla daljine stajao je Jakob Welse s dva čovjeka. »Nisam li vam rekao!« poviče Tommy trijumfirajući. No Frona okrene čamac da je bokom pristao uz obalu, a Tommyjev pogled opet je bio upravljen na vodu. U sredini zamaha izvuče veslo i udari njime u dno čamca. »Prihvatite opet veslo!« Corlissov je glas bio oštar i neumoljiv. »Ne pada mi ni na kraj pameti.« Pogledao je svoga mučitelja buntovnim pogledom i zaškripao zubima od ljutitosti i razočaranja. Struja je tjerala čamac niz vodu i jedino ga je Frona održavala na mjestu. Corliss dopuza na koljenima naprijed. »Ne bih volio da vas udarim, Tommy«, reče prigušenim napetim glasom, »pa zato ..., well, prihvatite opet veslo i budite dobar mladić.« »Neću.« »Onda ću vas ubiti«, produži Corliss jednako mimo i bez uzrujavanja, vadeći svoj lovački nož iz korica. »A ako ni onda ne budem htio?« upita tvrdoglavi Škot, premda je izmicao koliko je mogao.

Corliss lagano pritisne nož. Ocjelna oštrica prikloni se o Tommyjeva prsa, upravo ondje gdje bi mu imalo stajati srce, prođe polagano kroz košulju i zabode se u kožu. Ne zaustavi se ni tu, ali se nije ni žurila, već je samo lagano prodirala dublje. Škot uzmakne zadrhtavši. »No, no, čovječe! Maknite to!« zakriješti Tommy. Već veslam.« Fronino je lice bilo blijedo, no oči su joj ostale tvrde, poput dijamanta tvrde, dok je glavom odobravala. »Pokušat ćemo s ove strane, pa da gore prijeđemo na drugu stranu«, dovikne ona ocu. »Što? Ne čujem te. Tommy? Oh, njegovo je srce slabačko. Ništa ozbiljno.« Ona pozdravi oca veslom. »Začas ćemo se vratiti, oče! Začas!« Stewartova je rijeka bila posve slobodna i široka, pa su prevalili više od četvrt milje dok su prošli njezino ušće i nastavili put Yukonom. No kad su došli u istu visinu s čovjekom koji je ležao na drugoj obali, dočeka ih nova zapreka. Milju iznad njih virio je iz riječnog korita ostatak nekakva otočića. Na prudu se bilo zaustavilo nekoliko stotina tisuća tona leda naslaganih u blistav zid. »Morat ćemo prenijeti čamac«, reče Corliss kad je Frona skrenula s obale. ‘Bijou’ zasiječe prema pješčanom prudu i zaleti se na ledenu ploču koja je bila najmanje strma. Iskrcaju se na jednoj santi koja se bez ikakva potpornja izvila nad vodu dobrih trideset stopa. Koliko je daleko njezin drugi kraj dopirao u ledenu masu iza nje, moglo se samo nagađati. Oni se uspnu na vrh vukući za sobom čamac i pogledaju preko ledenog blistavila. U titanskom neredu ležala je santa na santi, blistajući poput gorostasnih dijamanata. »Zgodno mjestance za šetnju«, rugao se Tommy, »pogotovo gdje se svaki čas može prolomiti gornji gat.« On odlučno sjede na tlo. »Ne, hvala vam lijepa. Mene nećete odvući onamo.« Corliss ga ipak prisili da pođe pred njima. Škot je plačljivo jecao. Kanu je bio lagan, ali je bilo vrlo nespretno vući ga po onakvu tlu. Sunce je sjalo po njima. Oči su ih boljele od njegova sjaja, znoj im je tekao iz svake pore, a daha im je ponestajalo. Stigli su na sredinu ledenog bedema pa su vidjeli otvorenu rijeku, a preko nje sasvim jasno unesrećenog čovjeka. »Naprijed, Tommy«, zapovijedi Frona, »sad smo na pola puta.« »Vi me vodite u sigurnu smrt.« »Ja se sve bojim da ste vi morali počiniti kakav veliki grijeh, Tommy«, reče ona tresući zlovoljno glavom, »inače se ne biste toliko bojali smrti.« Ona uzdahne i prihvati svoj kraj kanua. »Well, meni se smrt čini sasvim naravnom. Vi ne znate kako ćete umrijeti...« »A i ne želim umrijeti«, prekine je on odrešito. »Ali doći će vrijeme za svakog čovjeka kad treba da umre, kad je jedino što se može učiniti: smrt. Pa možda je sada za nas došlo to vrijeme.« Tommy se oprezno spusti preko jedne sjajne sante dok nije čvrsto stao. »Izvrsno«, nasmije se, »no niste li pomišljali da bih ja mogao biti dosta pametan da mislim sam za sebe? Zašto da ne pjevam svoju vlastitu pjesmu?« »Jer ne znate kako biste pjevali. Ljudima kakvi ste vi uvijek su jaki davali takt. Oni su vas naučili kada i kako da umrete; oni su vas vodili i bičem gonili u smrt.« »Vi to lijepo objašnjavate«, upadne joj on u riječ. »Izvrsno to radite. Ne pada mi ni na pamet da se potužim, koliko mi to godi.« »I dobro činite da se ne tužite«, nasmije se Corliss za njim kad ga je nestalo iza ruba prodolice. »Gad svadljivi! Kad bude išao na vječni sud, još će se i onda prepirati.« Otopljeni led načinio je na dnu prodola sasvim malo jezerce. Frona se ispruži koliko je duga i zamoči u nj svoja užarena usta. Kako je ležala, okrenula je prema nebu potplate svojih poderanih mokasina ili, bolje reći, tabane svojih nogu (jer su joj mokasini i čarape visili u krpama). Bili su vrlo bijeli od dodira s ledom, izgrebeni i izrezani. Tu i tamo krvarili su, a iz jednog prsta tekla je neprestano krv.

»Zašto mi niste rekli da krvarite?« zapita je Corliss. »Oh, nije me jako boljelo!« »Dajte mi jednu vašu donju suknju«, zamoli je on. »Pa...«, ona zamuca, „imam samo jednu«. On pogleda oko sebe. Tommy je bio iščezao iza ledenih santi. »Moram naprijed«, reče Frona i htjede ustati. On je opet posadi. »Ni koraka dok ovo ne uredimo. Ah, znam kako ćemo. Zatvorite oči!« Ona ga posluša, a kad je opet otvorila oči, bio je on gol do pojasa, a svoju košulju, razderanu u uske trake, omotavao je oko njezinih nogu. Od blizine njezina tijela njemu se zavrtjelo u glavi i on pritisne usne na njezin mali prst na nozi. Premda ona nije povukla nogu, ipak je pocrvenjela, a u duši je zakliktala kao što je već jednom prije kliktala u životu. »Vi ste se okoristili svojom dobrotom«, ukori ga ona. »Onda ću se okoristiti dvostruko.« »Nemojte, molim vas«, molila je. »A zašto ne? Pomorski je običaj da se otvore bačve s rumom kad se brod više ne može spasiti. A budući da je i ovo jedna vrsta izgubljene nade, vi to znate vrlo dobro; dakle, zašto ne?« »Ali...« »Što ali, gospođice Prim138?« »Oh! Prije svega, vi dobro znate da ja to ne zaslužujem! Kad se ne bi trebalo ni na koga obazirati, ipak, u ovim prilikama ...« On sveže posljednji uzao na njezinoj nozi, pa je pusti. »Prokleti St. Vincent! Hajdemo!« »Tako bih i ja učinila da sam na vašem mjestu«, nasmije se ona i prihvati svoj kraj čamca. »Nego, vi ste se mnogo promijenili, Vance. Niste više onaj kojega sam nekoć srela na Dyejskom putu. Osim toga, onda još niste znali ni kleti.« »Ne, nisam onaj isti, a za to zahvaljujem Bogu i vama. Jedino mi se čini da sam iskreniji nego vi. Ja uvijek živim u skladu sa svojom filozofijom.« »Priznajte da to od vas nije lijepo. U ovim prilikama tražite zaista odviše.« »Samo jedan mali nožni prst!« »Ili me volite kao veliki brat svoju malu sestru. U tom slučaju možete ...« »Molim vas, šutite«, upadne joj on hrapavim glasom u riječ, »ili ću počiniti stvarnu ludost.« »Poljubiti sve moje prste«, dovrši ona rečenicu. Od hodanja brzo im je ponestalo daha pa nisu progovorili dok nisu stigli na obalu, gdje ih je pred otvorenom rijekom čekao McPherson. »Del mrzi St. Vincenta«, upita ona izazovno. »Zašto?« »Da, čini se da je tako.« On se okrene k njoj i pogleda je radoznalo. »I kamo god ide, Del uvijek vuče sa sobom nekakvu staru rusku knjigu iz koje ne zna čitati, ali koju on uza sve to smatra nekom vrsti Nemeze139 za St. Vincenta, i ne mogu reći da mi nije drago što...« »Gluposti!« nasmije se ona. »Nemojte biti zločesti! A prije svega ne budite tako dostojanstveni. Nekako vam ne pristaje baš osobito u ovaj čas; kosa vam je razbarušena, za pojasom ubojiti nož, goli ste do pojasa; nalikujete na gusara koji se spremio za bitku.« On upre prstom u nju i zapita ozbiljno: 138 prim (engl.) - koji se nećka, ustručava 139 Nemeza - u starogrčkoj mitologiji boginja osvete; osveta uopće

»A gdje vam je suknja?« Ona nehotice pogleda niza se i lice joj se zalije rumenilom. »Stidite se!« »Molim, molim, samo ne budite dostojanstveni«, smijao se Corliss. »U ovaj vam to čas nikako ne pristaje.« Deset minuta kasnije penjali su se uz ledeni zid na drugoj obali. Ozlijeđeni čovjek ležao je sasvim mimo, pa su se već pobojali da su došli prekasno, kad on lagano makne glavom i uzdahne. Grubo odijelo visilo je na njemu u ritama, a izranavljeno i raskrvavljeno meso na nogama crnilo se kroz ostatke mokasina. Tijelo mu je bilo izmoždeno; mišicama i mesu gotovo ni traga, a kosti kao da će probiti tanku, napetu kožu. Kad mu je Corliss opipao bilo, rastvori on oči u stakleni pogled. Frona se strese. »Ljudi, to je grozno«, šapnuo je McPherson opipavajući osušene ruke. »Vi pođite k čamcu, Frona«, reče Corliss. »Tommy i ja prenijet ćemo ga dolje.« No ona čvrsto stisne zube i pripomogne. Premda je uz njezinu pomoć silazak bio lakši, ipak se nesretnik potresao kad su ga položili na dno čamca; vrati mu se tračak svijesti i on prošapće hrapavo: »Jakob Welse ... brzojavi... izvana.« Lagano pokaže na razderanu košulju i oni ugledaju preko isušenih prsiju kožni remen, na kome je visila torbica s brzojavima. Na svakom kraju čamca bilo je dosta prostora, no Corliss, koji je bio u sredini, morao je opkoračiti unesrećenoga i tako veslati. ‘Bijou’ se odbio od obale i pojurio poput strijele. Sad su išli niz vodu pa se nisu trebali naprezati. »Dobro smo djelo učinili danas«, progovori Tommy. »Pružiti ruku čovjeku u nesreći dobro je djelo pred gospodinom.« »A tko se toliko bojao?« podbode ga Frona. »Well«, odgovori on polagano, »malo mi je bilo neugodno, nema sumnje, ali...« On prestane govoriti kao da se iznenada okamenio. Njegove oči, pune užasa, zagledaju se nekamo preko Fronina ramena, a onda promrmlja tiho, sa strahopoštovanjem koje je dostojno invokacije140 božanstva: »Gospode Bože svemogući!« Frona i Corliss se također ogledaju. Golem ledeni brijeg valjao se iza zavoja i upravo kad su oni pogledali onamo, ledeni brijeg je udario u obalu ne mogavši slijediti zavoj rijeke i sante su se uspele jedna na drugu poput gore. »O, Bože, o, Bože! Kao miševi u mišolovci!« Tommy spusti veslo u vodu. »Brzo!« zagrmi mu Corliss u uho, a ‘Bijou’ opet pojuri. Frona je držala pravac gotovo ravno preko rijeke, prema Otoku Dijeljenja. No kad je pješčani prud preko kojega su prije bili prešli nestao pod santama od milijun tona, pogledao ju je Corliss uznemireno. Ona mu se osmjehne i istovremeno promijeni pravac. »Nećemo uspjeti!«, prošapće ogledavajući se na led koji se valjao kojih dvjesta metara iza njih. »Možemo jedino bježati pred njim a onda da negdje pristanemo.« »Ja ne mogu više«, zajeca najednom Tommy; no šutnja Corlissa i Frone bila je puna prijetnje i on se nije usudio da prestane veslati. »Led nas neće dostići«, protisne Frona bez daha; »ali treba nam vremena i za iskrcavanje.« »Kad se ukaže prilika, potjerajte na kopno«, reče Corliss. »Kad se čamac nasuče, skočit ćemo iz njega, pa trkom naprijed.« Ledenije brijeg potresao otokom kao zemljotres. Pedeset stopa mekane zemlje nestade kao prebrisano. Pedesetak omorika zaljuljalo se kao da su pomahnitale, a onda se povališe po zemlji. Tamo gdje su prije stajale uzdiglo se brdo od leda, prevalilo se i opet uzdiglo. »U prvi otvor!« zadašće Corliss. 140 invokacija - zazivanje, prizivanje, zaklinjanje

Fronine su usnice bile širom otvorene; htjela je govoriti, ali nije mogla, pa je kimnula glavom da je razumjela. Kad su poletjeli ispred ušća stražnjega kanala Roubeauova otoka, opaze da su usmjereni ravno ujedan otvor u obalnom ledu. ‘Bijou’ se zaleti svom silinom tako da se preko polovice navalio na kopno. Svo troje iskoče zajedno, no dok su dvoje uhvatili čamac da ga izvuku iz vode, Tommy, koji je bio prvi, pokuša se sam spasiti. Bio bi i uspio da se nije poskliznuo i pao na pol uspona. Digne se, ali opet padne. Corliss, koji je za njim vukao čamac, spotakne se o nj. Tommy se uhvati za rub čamca. Frona i Corliss nisu bili toliko jaki, a novi teret sasvim ih je zaustavio. Corliss se ogleda i dovikne Tommyju da pusti čamac, no on ga pogleda zaplakanim licem i još se čvršće uhvati za čamac. Iza njih grmio je led. Prvi znaci potpune propasti bili su nad njima. Oni se očajno upru da povuku čamac, no teret je bio prevelik i oni padnu na koljena. Iznenada, ozlijeđeni čovjek izdigne se u čamcu i nasmije se suludo, divlje. »Tako mi krvi moje duše!« povikne i opet se nasmije. Roubeauov se otok zatrese od prvog udarca, a led pod njihovim nogama stane praskati. Frona dohvati veslo i udari po Tommyjevim prstima. On ispusti čamac, koji Corliss odmah povuče naprijed, dok ga je Frona gurala otraga. Poput lavine,, navale valovi ledenoga mora, a u njima nestane Tommyja kao pčele u zagrljaju velike orhideje. Bez daha sruše se Corliss i Frona na zemlju. Gorostasna santa nadnese se nad njih. Frona pokuša ustati, ali nije uspjela. Corliss je povuče zajedno s čamcem iz sigurne propasti. Onda opet padnu, no ovaj put pod drveće. Sunce je sjalo na njih, ptice su pjevale, a čitava vojska cikada cvrčala je na ljetnom suncu.

XXV Frona se polagano budila kao poslije dugog sna. Ležala je onako kako je pala, preko Corlissovih nogu. On je ležao poleđice, licem okrenut prema suncu. Ona se dovuče do njegova lica. Disao je pravilno, zatvorenih očiju, koje su se otvorile da se sretnu s njezinima. On se osmjehne, a ona se izvali do njega. Onda se on okrene pobočke, pa se oboje pogledaju. »Vance?« »Da.« Ona mu pruži ruku, koju on stisne u svojoj i njihove vjeđe zatrepte načas, a onda se opet zaklope. Tako su ostali još nekoliko časaka, a onda se razbude. Frona sjedne. »Ja... ja sam se bojala«, reče. »Ne. Vi ne...« »Da. Bojala sam se, da se ...bojala sam se straha!«, reče skupljajući raščupanu kosu. »Tommy je stradao«, reče Corliss prisjećajući se polako. »Da«, odgovori ona. »Ja sam ga udarila po ruci. Bilo je strašno. Alije vjerojatnije da u čamcu imamo boljeg čovjeka za kojega se moramo pobrinuti. Oh! Gledajte onamo!« Kroz drveće, ni pedeset metara daleko, opazila je veliku kolibu. »Ne vidi se ni živa duša. Mora da je koliba prazna, ili su joj stanari nekamo otišli. Vi pazite na našega čovjeka, Vance, a ja ću poći da vidim.« Na dugačkim klupama u unutrašnjosti kolibe, s obje strane sobe sjedili su muškarci. Između njih, do zida stajao je stol. Taj stol, kao da je bio središte interesa čitava društva. Kako

je Frona došla iz sunčanog sjaja, izvana, učinilo joj se unutra tamno. Poslije nekog vremena razabrala je jednog bradatog Amerikanca koji je sjedio za stolom i udarao po njemu tesarskim čekićem. S druge strane sjedio je St. Vincent. Dok se do stola nemamo dogegao jedan čovjek skandinavskog izgleda lica, imala je Frona toliko vremena da promotri Vincentovo upalo, izmučeno lice. Čovjek s čekićem digne ruku i progovori žustro Skandinavcu: »Vi se svečano zaklinjete da je ono što kanite reći pred sudom ...« Tu naglo prestane i zagleda se u čovjeka pred sobom. »Skinite šešir!« zagrmi, a hihot prijeđe s jednog kraja sobe na drugi kad je čovjek poslušao. Onda počne iznova. »Vi se svečano zaklinjete da je ono što ćete kazati pred sudom istina i ništa drugo nego istina, tako vam Bog pomogao!« Skandinavac kimne glavom i spusti podignutu ruku. »Samo trenutak, gospodo!« Frona je stupila naprijed. St. Vincent skoči na noge i pruži ruke prema njoj. »Frona«, poviče, »oh, Frona, ja sam nedužan!« Neočekivanost ove Vincentove provale udarila ju je kao bičem. Jednog časa nije u slabom svjetlu razabirala ništa osim blijedih lica, a na svakom licu plamene oči. Nedužan? U čemu? mislila je ona, i kad je pogledala St. Vincenta, još uvijek ispruženih ruku, osjetila je neodređenu neugodu. Nedužan? Zašto nije suzdržljiviji? Mogao je pričekati dok ga optuže. Ona uopće nije ni znala zbog čega je optužen. »Prijateljica optuženikova«, reče dostojanstveno čovjek s čekićem. »Neka jedan od vas donese stolac.« »Samo trenutak...« Ona dotetura do stola i upre se jednom rukom o nj. »Ja ne razumijem. Sve mi je ovo nepoznato i ja...« »Sjednite!« reče čovjek dosta uljudno. »I nama je tako nekako. Ni mi ne razumijemo. Ali smo zato ovdje da stvar istražimo. Sjednite, dakle!« Ona digne ruku, »Samo trenutak -« »Sjednite!« zagrmi on. »Sud se ne smije ometati.« Zamor nastane u gomili, no kad se buka stišala, obrati se Frona opet čovjeku s čekićem. »Pa dobro, gospodine predsjedniče! Čini se da je ovo skupština rudara. (Predsjednik potvrdi.) A budući da i meni u ovoj zajednici pripada glas, molim da me saslušate. Zahtijevam da me saslušate.« »Ali vi ste izvan programa, Miss ... e ...« »Welse!« u glas progovori nekolicina rudara. »Miss Welse«, nastavi on s mnogo više poštovanja u svom vladanju, »vrlo mi je žao, ali ste vi izvan programa. Bolje je da sjednete.« »Neću«, odgovori ona. »Ja tražim pravo da govorim, pa ako mi ga ne date, apeliram na skupštinu.« Ona pogleda po sakupljenim ljudima i mnogo se glasova javi da joj se dade riječ. Predsjednik napokon popusti. »Gospodine predsjedniče i ljudi! Kraj kolibe umire jedan čovjek od iznemoglosti. Mi smo ga dovezli preko rijeke. Ne bismo vas smetali, ali nismo mogli pristati na našem otoku. Čovjeku o kojem govorim potrebna je brza pomoć.« »Nekoliko vas koji ste kraj vrata pođite i pogledajte što je«, naredi predsjednik. »A vi sada, Doc Holiday, nastavite!« »Tražite odgodu«, prišapne Froni St. Vincent. Frona pristane. »I još nešto, gospodine predsjedniče, predlažem odgodu dok se ne pobrinemo za onog čovjeka.« Nastane vika: »Nema odgode!« i »Nastavite s raspravom!« Fronin prijedlog propadne.

»Dakle, Gregory«, reče Frona uz smiješak, pozdravljajući Vincenta dok je sjedala uza nj, »što se događa?« On je grčevito uhvati za ruku. »Nemoj im vjerovati, Frona. Hoće da me...«, reče grcajući, »ubiju...!« »Zašto? Umiri se i ispričaj mi sve!« »Zašto? Eto, prošle noći...«, počne on naglo, ali prekine i počne slušati Skandinavca koji je prije bio zaprisegnut, te je sada govorio oprezno i polagano. »Ja sam se probudio široko otvorenih očiju«, govorio je on. »Stupio sam na vrata i čuo još jedan hitac.« Čovjek crvenoga lica prekine svjedoka: »Što ste pomislili?« »Ha?« upita svjedok, a licem mu se odrazi silno iznenađenje. »Kad ste došli na vrata, koja je bila vaša prva misao?« »Pa...«, uzdahne čovjek, našto mu se odjednom lice razvedri, a u glasu mu se razabra veselje, što se sjetio. »Gle, nemam mokasina. Zato pomislim: vraška zima.« Njegov se izraz zadovoljstva promijeni u naivno čuđenje kad je na njegove riječi zaorio prostorijom grohotan smijeh. No on nastavi: »Začujem još jedan hitac i izletim na put.« Corliss se kroz gomilu protura do Frone i ona prečuje što je čovjek dalje govorio. »Što se događa?« upita inženjer. »Je li što ozbiljno? Mogu li što pomoći?« »Možete, možete.« Ona mu zahvalno stisne ruku. »Gledajte da nekako prijeđete preko kanala i obavijestite moga oca neka dođe ovamo. Recite mu da je Gregory St. Vincent u nevolji, da je optužen. Zbog čega te zapravo optužuju, Gregory?« upita okrenuvši se k njemu. »Zbog ubojstva.« »Ubojstva?« upita Corliss. »Da, da. Recite da ga optužuju zbog ubojstva, da sam ja ovdje i da ga trebam. Recite mu neka mi donese neku odjeću. I onda, Vance«, s čvršćim stiskom ruke i brzim pogledom reče tiho: »Nemojte se previše izlagati, ali ipak pokušajte nešto učiniti.« »O sve ću urediti kako treba.« On povjerljivo kimne glavom i počne sebi krčiti put do izlaza. »Tko te brani?« upita Frona St. Vincenta. On odmahne glavom. »Nitko. Htjeli su mi dati jednog branitelja, nekog odvjetničkog odmetnika, Billa Browna, no ja sam odbio. Sad je preuzeo zastupanje protivničke stranke. Pravda linča141, jer oni su odlučili da me objese.« »Htjela bih da se čuje i tvoja obrana.« »Ali, Frona, ja sam nedužan. Ja ...« »Ššš...« Ona mu položi ruku na rame da zašuti, pa stane slušati svjedoka. »Tako se ovaj momak, ovaj novinar borio kao lav. No Pierre i ja ugurasmo ga ipak u kolibu. Samo je stajao i plakao. On je plakao i stajao najednom mjestu.« »Tko je plakao?« upita predsjednik. »Ovaj momak.« Čovjek Skandinavac upre prstom ravno u St. Vincenta. »Ja sam upalio svjetlo. Uljenu sam svjetiljku našao razlivenu, no imao sam u džepu komadić svijeće. Vrlo je dobar običaj nositi u džepu svijeću«, reče on ozbiljno. »A Borg je ležao mrtav na zemlji. Njegova indijanska žena rekla je da je to učinio on, pa je onda izdahnula kao i on.« »Što je rekla, tko je to učinio?« 141 linč - samovoljni sud, zvjersko umorstvo bez istrage i osude

Opet se prst koji je optuživao ispruži ravno prema St. Vincentu. »Pa ovaj momak ovdje.« »Je li doista to rekla?« upita Frona šapatom. »Jest«, odgovori St. Vincent isto tako tiho, »rekla je. Ali ja ne razumijem zašto. Mora da je bila poludjela.« Živahni čovjek crvenoga lica upravi svjedoku nekoliko unakrsnih pitanja koje je Frona pozorno pratila. No doznalo se nije ništa novo. »Imate sada pravo da vi ispitujete svjedoke«, reče predsjednik St. Vincentu. »Imate li pitanja?« Novinar odmahne glavom. »Govorite!« gonila ga je Frona. »Čemu?« upita on beznadno. »Već sam unaprijed osuđen. Presuda je bila gotova prije nego što je počela rasprava.« »Molim, samo trenutak!« Fronin oštri glas zadrži svjedoka koji je već htio odstupiti. »Vi sami niste vidjeli tko je počinio ubojstvo?« Skandinavac se zagleda u nju glupim, volovskim pogledom, kao da je čekao dok pitanje prodre do njegove svijesti. »Jeste li vidjeli tko je to učinio?« upita ona ponovo. »A, da. Onaj ondje« i upre prstom. »Ona je rekla da je on.« Opći smijeh. »Ali vi ovoga čovjeka niste vidjeli?« »Ja sam samo čuo pucnjavu.« »Ali niste vidjeli tko je pucao?« »A ne, no ona je rekla ...« »To će biti dovoljno, hvala vam«, reče Frona ljubazno, a svjedok odstupi. Istražitelj pogleda u svoju bilježnicu. »Pierre La Flitche!«, prozove. Na otvoreni prostor pred stolom stupi vitak, mlad čovjek, crvenkaste puti, žutih očiju koje su na sve strane slobodno ogledavale. Te se oči zaustave načas na Froni; ona se osmjehne i kimne mu glavom, jer joj se svidio na prvi pogled i pričinilo joj se, kao da se već odavno poznaju. On joj uzvrati smiješak, a uzvinuta gornja usnica otkrije mu niz besprijekorno bijelih zubi. Kad su mu rekli neka pripovijeda što zna o događaju, zamisli se načas kao da želi što efektnije početi. »U proljeće je ugodno spavati kraj otvorenih vrata«, poče on umiljatim glasom kao frula, dok su mu se u naglasku opažali utjecaji njegovih predaka. »Tako sam i ja spav’o prošle noći. No ja spavam k’o mačka. List koji pada s drveta, dah vjetra, sve to moje uho čuje. Tako i ovaj put, hitac grune«, on pukne prstima, »a ja se mam nađoh na vratima.« St. Vincent se prigne k Froni. »Nije prvi hitac...« Ona odvrati pokretom glave gledajući neprestano u La Flitchea, koji je opušteno čekao. »Potom još dva hica«, nastavi on, »jedan za drugim: bum, bum; upravo tako. To je kod Borga, pomislim ja u sebi i poletim onamo. Mislio sam da je Borg ubio Bellu, što bi bilo vrlo zlo, jer je Bella ‘lepa puca’«, doda on povjerljivo svojim neodoljivim smiješkom. »Sviđa mi se Bella. Zato poletim. I John je grunio iz svoje kolibe, s velikom bukom, k’o krava. Što je? Pita on. Ne znam, odgovorim ja. Onda doleti ne’ko iz tame, sruši Johna, pa mene; eto, upravo tako. Mi odmah stadosmo grabiti svuda po mraku. Bio je muškarac. Neobučen. Borio se. Kmečio je: Njeh! njeh! njeh! Upravo tako. Mi ga čvrsto u’vatimo. Onda smo ustali i ja rekoh: Hajde s nama natrag.« »A tko je bio taj čovjek?« La Flitche se okrene napola, a oči mu se zaustave na St. Vincentu.

»Nastavite!« »Eh, upravo tako, i čovjek, naime, nije htio poći natrag, noja i John rekosmo: Da, i on pođe.« »Je li što govorio?« »Mi smo ga pitali što je, no on je samo uzdisao i kmečio.« »Jeste li na njemu opazili štogod specifično?« Kao da pita, uzdignu se La Flitcheove oči. »Štogod neobično?« »Ah, da; krv na rukama.« Ne obazirući se na žamor u prostoriji, nastavi on svojim nestašnim glasom i gipkim kretnjama, dajući svojoj pripovijesti dramatsku živahnost. »John užeže svjetlo, a Bella zastenje k’o tuljan kad ga ranite. Prijeko, u kutu ležao je Borg. Pogledam. Nije više disao. Onda Bella otvori oči, ja pogledam u njih i vidim da me prepoznaje. “Tko je to učinio, Bella?” upitam. Ona okrene glavu koja je ležala na podu i tiho, tiho upita: “On mrtav?” Ja sam znao da misli na Borga i reknem: “Jest.” Onda se pridigne na lakat i ogleda se oko sebe. Kad je opazila onoga što je kmečio, zagleda se u nj i više nije nikuda gledala. Onda pokaže na njega, evo, ovako.« La Flitche drhtavim prstom pokaže na uhapšenika. »I kaže Bella: “On, on, on, Senvinča, on učiniti.” A onda...« La Flitcheova glava klone na prsa, a uspravi se istom kad je zaškrinuvši zubima rekao riječ: »Mrtva.« Čovjek s crvenim licem produži s ispitivanjem, pa se utvrdi da je prije ubojstva moralo doći do žestokog hrvanja. Teški stol je bio izvrnut, stolac i klupe razlupane, a peć oborena. »Nikad nisam tak’o što vidio«, završi La Flitche svoj opis. »Nikad.« Odvjetnik Brown se okrene prema Froni s naklonom, na koji je ona odgovorila smiješkom. Njoj se činilo razborito da s advokatom uspostavi dobre odnose. Nastojala je jedino da dobije vremena, dok dođe njezin otac, pa da od St. Vincenta čuje sve potankosti. Tako je La Flitcheu postavljala jedno pitanje za drugim, do beskonačnosti. Ipak su dva važnija momenta izbila na vidjelo. »Vi ste govorili o prvom hicu, Mr. La Flitche. No, zidovi drvene kolibe jako su debeli. Da su vaša vrata bila zatvorena, što mislite, biste li čuli hitac?« On odmahne glavom premda su njegove crne oči odavale da je pogodio za čim ona ide. »A da su vrata Borgove kolibe bila zatvorena, biste li onda što čuli«? On opet odmahne glavom. »Na taj način, Mr. Flitche, kad velite prvi hitac, vi ne mislite zapravo na prvi hitac koji je ispaljen, nego na prvi hitac koji ste čuli?« On potvrdi, a ona, iako je postigla što je htjela, nije vidjela od toga prave koristi. Stoga pokuša jači napadaj, premda je osjetila da je La Flitche prozrijeva čitavo vrijeme. »Vi velite, Mr La Flitche, da je bio mrak?« »Ah, da duboki mrak.« »Kako ste onda prepoznali Johna?« »John pravi veliku buku kad trči. Ja već poznajem tu buku.« »A jeste li ga vidjeli.« »Ah, to ne.« »Onda molim Mr. La Flitche«, reče ona trijumfirajući, »kako ste mogli znati da su ruke St. Vincentove krvave?« »Kako? Osjetio sam toplu tekućinu na njegovim rukama. I moj nos, koji nanjuši dim iz lovčeve kolibe miljama daleko, koji nanjuši zečju rupu, nanjuši soba koji je prošao, moj nos me ne može prevariti. Nanjušio sam krv, toplu krv, vruću krv na njegovim rukama.«

Frona nehotice pogleda St. Vincentove ruke i opazi na zarukavlju smeđe-crvene mrlje zgrušane krvi. Kad je odstupio La Flitche, pristupi k Froni Bill Brown i oni se rukuju. »Zar ne mislite i vi, Mr. Brown«, njezin se govor razaspe u same sitne, umiljate glasove kao niz bisera, »zar ne mislite da bi bilo zgodno da se rasprava odgodi do sutra?« »Hm!« zamisli se on pogledavši na svoj sat. »Ideja nije loša. Pet je sati i ljudi trebaju početi priređivati večeru.« On stane na svoje mjesto i progovori skupštini: »Na savjet obrane i optužbe i uzevši u obzir kasno doba, kao i to da se rasprava neće moći svršiti u pravo vrijeme, predlažem da se ona odgodi do sutra ujutro, u osam sati.« »Prijedlog se prima«, objavi on poslije glasanja i odmah pođe k peći da naloži vatru, jer je bio suvlasnik kolibe i kuhar svojoj družini.

XXVI Kad je posljednji čovjek otišao, obrati se Frona St. Vincentu, našto joj on grčevito stisne ruke. »Vjeruj mi, Frona. Obećaj mi!« Ona porumeni. »Ti si uzbuđen«, reče ona, »inače ne bi tako govorio. Uostalom, položaj je takav da čovjek ima razloga biti uzrujan.« »Vladam se doista kao lud, ali ne mogu sebi pomoći. Oprosti mi, Frona, ja sam izvan sebe, ali sam uvjeren da ćeš mi ti vjerovati.« »Onda mi pripovijedaj, Gregory.« »U prvom redu, Bella je lagala. Mora da je bila sišla s uma kad je ono rekla; to je jedino objašnjenje.« »Počni sasvim iz početka«, prekine ga ona. »Ne zaboravi da ja zapravo ništa ne znam.« On se udobnije smjesti na stolcu, smota cigaretu i počne: »Moralo je biti nekako oko jedan sat izjutra kad me probudio trak svjetla iz svjetiljke. Pomislih da je Borg i začudih se što traži po kući u to doba. Upravo sam htio ponovo zaspati kad nehotice otvorih oči. U kolibi su bila dva čovjeka s maskama i krznenim kapama. Jednu sam sekundu ležao mimo i razmišljao. Puška mi je bila kod vrata. Odlučih naglo skočiti po nju. No tek što sam stao nogom na pod, kad jedan od one dvojice ispali u mene revolver. To je bio prvi hitac, koji La Flitche nije čuo. Netom kasnije, u borbi, otvorila su se vrata i onda je on čuo ostala tri hica. Ja sam tako brzo skočio da je razbojnik promašio. Čas kasnije ležali smo obojica na tlu. Borg se, naravno, odmah probudio, pa je drugi čovjek navalio na njega i na Bellu. Taj ih je drugi poubijao, jer je moj bio zabavljen sa mnom. Čula si svjedoke. Po onome kako je u kolibi bilo sve razbacano i porazbijano, možeš misliti kakva je morala biti borba... Oh, Frona, bilo je strašno! Borg se borio za život, a Bella mu je, iako ranjena, pomagala, dok mu ja nisam mogao pomoći. Napokon sam ipak svladao svoga čovjeka. Koljenima sam mu pritisnuo ruke i počeo ga gušiti, kadli je drugi dotukao Borga i okrenuo se k meni. Što sam mogao učiniti? Dva na jednoga! Odgurali su me u kut i pobjegli. Mora da nisam bio pri svijesti u taj čas, ali čim sam došao do daha, pojurih za njima, bez oružja. Tada sam se sukobio s Johnom i La Flitcheom, a ostalo znaš. Nikako ne mogu dokučiti zašto je Bella optužila mene.«

On pogleda Fronu bolno, dok je ona, premda mu je toplo stiskala ruku, u sebi mjerila razloge za nj i protiv njega. Onda Frona lagano potrese glavom. »Nesretan slučaj. Treba ljude uvjeriti...« »Ali zaboga, Frona, ja sam nedužan! Nisam svetac, ali nisam okrvavio ruke.« »Ali ne zaboravi, Gregory«, reče ona nježno, »da nisam ja ona koja ti sudi. To će, na nesreću, učiniti rudari i problem je sada u tome kako da ih uvjerimo da si nedužan. Dvije su glavne stvari protiv tebe: Belline posljednje riječi i krv na tvojim rukama.« »Pod je bio sav zaliven krvlju«, poviče prestravljeno St. Vincent skočivši na noge. »Velim ti: sav zaliven krvlju! Kako da se ne okrvavim u onakvoj borbi? Zar ne možeš vjerovati mojoj riječi?« »Mir, mir, Gregory, sjedni! Ti si izvan sebe. Kad bi se radilo o meni, znaš da bi odmah bio oslobođen i razriješen. Ali kako da nagovorimo ovu rulju da te puste? Zar ne uviđaš? Ti nemaš svjedoka. Riječi žene koja umire vrijede više negoli riječi živa čovjeka. Možeš li reći zašto bi ona umrla s laži na ustima? Da li je imala razloga da te mrzi?« On odmahne glavom i očajno klone na stolac. »Ja sam uistinu izgubljen.« »Ne, tako zlo još nije. Pouzdaj se u mene.« »Ali što možeš ti učiniti?« upita on očajno. »Oni su uzurpirali 142 zakone i postavili sebe kao zakon.« »Prije svega, rijeka je opet plovna. To znači mnogo. Svaki čas može naići guverner i suci s odredom policije. Ovdje će zacijelo pristati. A možda ćemo moći i mi sami nešto učiniti. Ako dođe do najgorega, može se i pobjeći, stoga...« »Ne, ne, to nije moguće. Što smo ti i ja protiv tolikih?« »Ali je tu još i moj otac i barun Courbertin. Četiri odlučna čovjeka, koji rade zajedno mogu učiniti čudesa, dragi Gregory. Vjeruj mi, sve će dobro proći.« Ona ga poljubi i prođe mu rukom kroz kosu, ali je njegovo lice ostalo zabrinuto. Mnogo prije nego što se spustila noć, stigao je preko kanala Jakob Welse, a s njim su došli Del, Barun i Corliss. Dok se Frona presvlačila u jednoj kolibici koju su joj muškarci rado prepustili, pobrinuo se Jakob Welse za iznemoglog i ozlijeđenog glasonošu. Brzojavi su donijeli ozbiljne vijesti, vrlo ozbiljne, pa je lice Jakoba Welsea ostalo mračno još dugo pošto ih je pročitao. No on silom odagna zabrinutost od sebe kad se vratila Frona. St. Vincentu, koji je bio zatvoren u susjednoj kolibi, bilo je dopušteno da ih posjeti. »Stvari stoje loše«, reče Jakob Welse kad su se rastajali prije spavanja. »Ali makar do čega došlo, budite uvjereni, St. Vincent, da nećete biti vješani dok je ovih mojih ruku. Ja sam uvjeren da vi niste ubili Borga i evo vam moje ruke!« Corliss je pratio Fronu do njezine kolibe. »Vjerujete li vi u čisto prijateljstvo između muškarca i žene?« upita ga ona nakon duže šutnje. »Jer ja mislim da bi nas dvoje takav osjećaj mogao zauvijek vezati. Nesebično, čisto prijateljstvo, drugarstvo?« Kad ga je to upitala, osjetila je i sama da joj riječi ne izražavaju točno ono što je htjela reći. A kad je on odmahnuo glavom da ne vjeruje, osjetila je ona u sebi veseo treptaj koji nije znala objasniti. »Drugarstvo?« pitao je on, »kako kad znate da vas ljubim.« »Ipak«, potvrdi ona tihim glasom.

142 uzurpirati - silom prisvojiti, protuzakonito prigrabiti

»Ja se počinjem bojati da vi vrlo slabo poznajete muškarce. Vjerujte mi, nismo mi tako skrojeni. Drugarstvo? Da se zimi dođem grijati na vaše ognjište? Dobro, to još kako-tako mogu shvatiti. Ali da dođem dok drugi muškarac sjedi s vama kraj vatre? Ne. Drugarstvo bi zahtijevalo da se radujem vašem radovanju, a možete li vi zamisliti da bih se mogao iskreno radovati gledajući u vašem naručju dijete koje je moglo biti moje? Ne, ne, ljubav i drugarstvo ne idu ruku pod ruku.« Ona položi svoju ruku na njegovu. »Mislite li da imam krivo?« upita je on iznenađen neobičnim izražajem na njezinu licu. Ona je tiho uzdisala. »Vi ste umorni. Zato, laku noć. Trebate odmora.« »Ne, nemojte ići, barem sada ne«, zaustavi ga ona. »Ne, ne, ja sam luda. Vi ste pravo rekli, ja sam umorna. Nego slušajte, Vance! Mnogo je toga što se još mora učiniti. Moramo se dogovoriti za sutra. Dođite unutra! Otac je s barunom Courbertinom, pa ako dođe do najgorega, imat ćemo nas četvoro dosta posla.« *** »Spektakularno!«, reče Jakob Welse kad im je Frona razložila svoju zamisao i svakom dodijelila ulogu. »Ali, i Božja providnost mora pomoći da ova zamisao uspije.« »Pravi coup d’etat!143« bio je barunov sud. »Veličanstveno! Ah! Meni postaje vruće od same pomisli. Ruke uvis! povikat ću ja. Baš ovako, samo malo jače!« i iznenada se zamisli. »A ako ne dignu ruke uvis?« upita on Jakoba Welsea. »Onda pucajte! Nemojte se nikada šaliti ili uludo prijetiti kad se nalazite iza puščane cijevi, Courbertin. Vjerodostojni autoriteti smatraju to vrlo nezdravim običajem.« »A vi ćete, Vance, preuzeti brigu za ‘Bijou’«, reče Frona. »Otac misli da će sutra biti malo leda. Vi ne trebate raditi ništa drugo nego da čekate s čamcem upravo pred vratima kolibe. Vi, razumije se, nećete znati što se unutra događa dok ne dotrči St. Vincent. Onda brzo s njim u čamac i u Dawson! Zato vam sada velim: Laku noć i do viđenja! Jer sutra možda neću imati prilike.« »A držite se samo lijevoga kanala dok ne prođete zaokret!« dade mu savjet Jakob Welse. »Onda udarite po najbržoj struji. A sada, u krevet! Do Dawsona ima sedamnaest milja, a morat ćete ih prevaliti u jednom dahu.«

XXVII Jakobu Welseu iskazali su dolično poštovanje kad je sutradan ustao i progovorio na skupštini kopača zlata. Nekoć su ovakve skupštine, govorio je on, dok u zemlji nije bilo zakona, bile opravdane; no ta su vremena već davno prošla. Sada vlada zakon, i to pravedan zakon. Kraljičina je vlada pokazala da je dorasla situaciji, a oni, uzurpirajući vlast koja im ne pripada, samo se vraćaju natrag u tamu iz koje su jedva izišli. Za njihov postupak najbliži je izraz ‘kriminal’.

143 coup d’etat [ku d’ta] (franc.) - državni udar, puč, iznenadno preuzimanje vlasti silom

Još je dodao da će ih, ako štogod ozbiljno učine, osobno prognati, svakog pojedinca. Zato je na kraju govora predložio da se uhapšenik zadrži u zatvoru za redoviti zemaljski sud. No prijedlog je bio jednoglasno odbijen. »Vidiš li?« reče St. Vincent Froni, »nema nade.« »O, ima. Slušaj!« I ona mu brzo priopći sinoćnji plan o bijegu. On ju je slušao samo napola, jer je bio odviše potišten a da bude optimističan kao ona. »Ludo je i pokušati nešto takvo«, reče kad je ona završila. »Ali ne pokušati znači biti obješen«, odgovori ona malo nestrpljivo. »Valjda ćeš se htjeti boriti?« »Naravno«, odgovori on slomljenim glasom. Prva su dva svjedoka bila oni Šveđani koji su vidjeli incident s koritom kad se Borg bio onako razbjesnio. Iako je sam događaj bio upravo neznatan, on je u vezi s kasnijim događajima dobio veliko značenje. Fantaziji se otvorilo široko polje. Važnije od onoga što se govorilo bilo je ono što je ostalo neizrečeno. Došlo je nekoliko svjedoka koji su pomno pretražili Borgovu kolibu i čitav otok, ali nisu našli trag onoj dvojici ljudi koje je spominjao St. Vincent. Na veliko čuđenje Fronino, pristupi za svjedoka Del Bishop. Ona je znala da on mrzi St. Vincenta, ali se nije mogla dosjetiti što bi on mogao znati o ovom slučaju. Kad je bio zaprisegnut i kad je kazao dob i narodnost, upita ga Bill Brown za zanimanje. »Istraživač zlata«, odgovori on izazovno i smjelim pogledom zaokruži po skupštini. Neki se rudari prezirno nasmiješe, našto Del proguta slinu i ponosno digne glavu: »Gospodine predsjedniče, jednu konstataciju. Neću vrijeđati dostojanstvo slavnog suda, ali želim jasno i jednostavno izjaviti da ću poslije skupštine svakome tko mi se nasmije razbiti glavu. Razumijete?« »Oduzimam vam svaku daljnju riječ«, odgovori predsjednik i udari čekićem po stolu. »I ja vama isto tako!«, vikne Del na predsjednika. »Lijep vi to držite red na sudu. Dobivanje zlata na ovaj ili onaj način ne spada u ovu raspravu, pa zašto dopuštate ovakav podsmijeh? Ja ću se već kasnije za vas pobrinuti, vi ispičuturo!« »Vi? Molim? Zar zbilja?« Predsjednik se zacrveni u licu, odbaci čekić i skoči na noge. Del stupi naprijed da ga dočeka, ali se umiješa Bili Brown te ih rastavi. »Mir, gospodo, mir!« molio je. »Sad nije vrijeme za ovakve predstave. Ne zaboravite da su i dame prisutne.« Oba čovjeka zamumljaju, a Bill Brown upita: »Mr. Bishop, čuli smo da dobro poznajete uhapšenika. Pričajte nam, dakle, što znate o njegovu karakteru?« Delovo se lice raširi u osmijeh. »U prvom redu, on je velik svadljivac.« »Stojte! Ne dopuštam!« Uhapšenik je skočio na noge tresući se od bijesa. »Ne smijete se igrati mojim životom na ovaj način! Sud je ovdje pozvao za svjedoka jednog luđaka kojega gotovo nikada nisam vidio u životu.« Del Bishop se okrene prema njemu. »Dakle, vi me ne poznajete, Gregory St. Vincent?« »Ne«, odgovori St. Vincent hladno. »Ja vas ne poznajem, dobri čovječe!« »Nemojte vi meni govoriti ‘dobri čovječe’!« odbije žestoko Del. No St. Vincent se nije obazirao na nj, nego se okrenuo skupštini. »Nikada nisam vidio ovoga čovjeka, osim jedanput na nekoliko trenutaka u Dawsonu.« »Sjetit ćete se prije nego što završim«, naruga se Del. »Samo šutite i pustite me da govorim. Došao sam u ovu zemlju s njim osamdeset i četvrte.« St. Vincent ga pogleda sa iznenadnim zanimanjem.

»Da, da, Gregory St. Vincent. Vidim, počinjete se pomalo sjećati. Onda sam nosio zaliske, a moje je ime u to doba bilo Brown, Joe Brown!« i osvetnički se nasmije. »Je li istina, Gregory?« šapćući zapita Frona St. Vincenta. »Počinjem se sjećati«, promuca on tiho. »Ja ne znam ... ah, ludost! Onaj čovjek mora da je umro.« »Vi velite osamdeset i četvrte?« upita Bill Brown. »Upravo osamdeset i četvrte. On je bio novinar na putu oko svijeta, preko Aljaske i Sibira. Ja sam pobjegao u Sitki sa jednog kitolovca, pa sam se pridružio njemu. Well, on je uvijek bio svadljiv sa mnom.« Prigušen smijeh, koji se začuo negdje u sobi i širio od čovjeka do čovjeka, razliježe se napokon glasno na tu napomenu. I Frona se morala nasmijati, pa i sam Del, samo je optuženik bio ozbiljan. »No on je dolazio ukoštac i s Old Andyjem u Dyeji, poglavicom Georgeom od Chilcoota, s faktorom144 u Pelly i tako sa svima po redu. Doveo nas je u stotine neprilika, naročito sa ženama. Uvijek je trčao za suknjama.« »Gospodine predsjedniče, ja protestiram«, reče Frona ustajući dok joj je lice ostalo sasvim mirno. »Nije potrebno iznositi St. Vincentove ljubavne zgode. One nemaju veze sa slučajem. Zato molim da se istraga ograniči na iskaze stvarnih svjedoka.« Bill Brown, okretan kao jegulja, s mačjim smiješkom, stvori se kod stola. »Gospodine predsjedniče, ja se protivim prijedlogu obrane. Što god smo dosad iznijeli bilo je važno i stvarno. A tako će biti i dalje. Mr. Bishop je naš glavni svjedok. Mora se uzeti u obzir da nemamo direktnih dokaza o Borgovoj smrti. Što imamo, sve je iz druge ruke. Zato moramo dokazati uzrok i osvijetliti karakter optuženoga. Želimo dokazati da je optuženi kukavica, nasilnik prema ženama i lažac kojemu se ne može vjerovati ni jedna riječ. Zato molim da svjedok nastavi.« Fronin prijedlog propadne, a Del nastavi pripovijedati kako je zbog St. Vincenta gotovo izgubio život. S Indijancima su neprestano imali kavge zbog žena... »Bit će dosta o ženama, Mr. Bishop«, uplete se predsjednik. »A znate li vi što sam ja kanio reći?« upita oštro Del. »Ne znate? Onda jezik za zube!« Bilo bi opet došlo do gužve da ih nije primirio Bili Brown. »A kao nagradu za moje prijateljstvo podmuklo me je jedne noći ostavio samog na Yukonu, bez hrane, bez puške, bez ičega. Nakon pustolovina kakve je samo on doživio u Sibiru! Sve ste čuli o njima, ali ja sumnjam da itko zna što ja znam.« Iz džepa izvuče staru, požutjelu knjigu. »Dobio sam od Whippleove žene. Pisana je na ruskom, a kako nema nikoga tko bi znao...« »Courbertin! On zna!« javi se nekoliko glasova, a spremne ruke doguraju Francuza pred stol. »Znate li vi taj jezik?« upita Del. »Jako slabo, već sam sve zaboravio«, izmotavao se barun. »Mi nećemo zanovijetati za sitnice«, umiri ga Del. »Ja već odavno željno čekam da stavim šape na nekoga tko se razumije u ove napisane kvake. Zato naprijed.« Courbertin počne nesigurno: »Dnevnik oca Jakutskoga, koji sadrži ukratko njegov život u benediktinskom samostanu u Obidorsku, a potanko njegove čudnovate doživljaje u istočnom Sibiru, među Sobovim ljudima.« Barun pogledom zatraži odobrenje za nastavak. »Recite nam kad je knjiga štampana«, naloži Del. 144 faktor - ovdje: vlasnik faktorije, mjesta u udaljenim krajevima gdje se vrši otkup lovine i snabdijevanje hranom i opremom.

»U Varšavi 1807.« Ispirač zlata pogleda pobjedonosno oko sebe. »Zapamtite dobro svi, 1807. godine u Varšavi. A vi, barune nastavite.« »Bilo je to zbog Tamerlana«, počne Courbertin. Fronino lice problijedi i ostane takvo dok nije svršio s čitanjem. Samo jedanput pogleda kradom oca, no bila je sretna što je on nije promatrao. S druge je strane osjećala na sebi St. Vincetov pogled, ali njega nije htjela ni pogledati. Courbertin produži: »Kad je Tamerlan s ognjem i mačem projurio kroz istočni Sibir, propale su države, nestali gradovi, a plemena se raštrkala kojekuda. Čitav jedan narod pobjegao je pred njima do sjeverne obale istočnog Sibira ...« »Preskočite nekoliko strana«, reče Del. Courbertin udovolji želji. »Pleme uz morsku obalu, veseli i bezazleni ljudi, nazivaju se ‘Ljudi od mora’. Od njih sam kupovao pse i hranu.« Opet preskoči nekoliko strana. »Stari Pi-Une bio je vrhovni poglavica, pa je bilo odlučeno da ću se oženiti njegovom kćerkom Ilswungom ... nije se htjela kupati... ja sam je naučio raznim igrama i vještinama s kartama...« »Bit će dosta, barune«, reče Del, pa se obrati skupštini. »Vi ste svi čuli pustolovine optuženoga St. Vincenta u Sibiru. Vrlo nalikuju na doživljaje oca Jakutskog, a odmah ću dokazati da ih je St. Vincent sve pokrao od njega. Sa mnom je optuženik bio na rijeci Reindeer 1888. godine. A godine 1889. i 1890. bio je, prema svome pričanju, u Sibiru, a godine 1891. vratio se u San Francisco ... Barune, vi ste bili u Japanu?« Courbertin se već kod Delova računanja počeo čuditi, pa sada zbunjeno odgovori: »Jesam.« »I sreli ste tamo optuženoga?« »Godine 1889«, odgovori barun preko volje. »Ta kako je to onda moguće, barune?« zapita Del zlurado. »U to je doba optuženi bio u Sibiru.« U sobi zabruji glasan žamor, a St. Vincent šapne u uho Froni: »Sve je ovo laž. Činjenice naoko govore protiv mene, ali ja mogu sve objasniti...«, no Frona ga nije slušala. Onda St. Vincent započne svoju obranu. Reče uglavnom isto što je pričao i Froni. Što se tiče Delovih navoda, istina je samo to da je s njim bio godine 1888. na Aljasci, no sve je ostalo zlobna izmišljotina. Bill Brown je pobijao točku po točku optuženikove obrane, kako se činilo s dobrim uspjehom, jer su mu rudari povlađivali. Nato je ustala Frona. Istakla je činjenicu da za ubojstvo nema direktnoga svjedoka, a u tom se slučaju ni riječi koje je izrekla žena izludjela od straha ne mogu uzeti kao dokaz da bi se na temelju toga lišio života jedan čovjek. Dalje: na Borgovu su se lešu našli tragovi strašne borbe. Ako ga je ubio St. Vincent, kako to da na njemu nema nikakvih ozljeda, dapače ni traga kakvoj borbi? Argumenti su bili jaki, no uz Billa Browna bilo je ne samo raspoloženje rudara spremnih da linčuju St. Vincenta već i činjenica da se onoj dvojici o kojima je pričao St. Vincent nije moglo ući u trag, pa i posljednje riječi ubijene žene. I tako su osim Jakoba Welsea i njegovih drugova svi ostali glasali: »Kriv je!« Predsjednik se upravo nakašljao i progovorio: »Gospodo ...«, kad Jakob Welse zagrmi: »Ruke uvis!«, a gotovo u isti tren začuje se s druge strane sobe Courbertinov glas: »Ruke uvis, gospodo!«

Jakob Welse bio se za vrijeme glasanja neopazice približio predsjedniku, dok je barun na drugom kraju sobe našao nekakav trupac i popeo se na nj. Našavši se između četiri uperena revolvera, svi na zapovijed podignu ruke uvis, a St. Vincent ostane sjedeći kao da ga je ošinuo grom. »Brzo, Gregory!«, prodrma ga Frona. »Brzo! Corliss čeka s čamcem. Brzo!« Ona mu gume u ruke revolver, a on pođe kao u snu prema vratima. No poslije prvoga koraka ispadne mu revolver iz mke, a La Flitche nagazi nogom na nj. Jakob Welse pogleda bolje da vidi zašto St. Vincent ne bježi, a taj tren iskoristi predsjednik koji je digao ruke u zrak zajedno s čekićem. Čekić baci naglim pokretom na Jakoba Welsea, koji odmah zatetura. U isto vrijeme gume Del, držeći mke neprestano uvis i gledajući nedužno preda se, nogom trupac ispod baruna koji se odmah nađe na zemlji. U tren oka bio je Jakob Welse sa svojim prijateljima razoružan, a predsjednik stupi k stolu i reče: »Gospodo, uhapšenik je pronađen krivim u smislu optužbe.«

XXVIII Frona poleti k ocu, no on je već bio ustao. Isto tako i barun, koji je kleo da se sve orilo. Da ne dođe do tučnjave i da se ne gubi na vremenu, predloži Bill Brown da se Jakobu Welseu i družini oduzme oružje pa da ih onda puste. Prijedlog je bio primljen, a predsjednik se obrati Jakobu Welseu ispričavajući se, a ipak izazovno: »Vrlo mi je žao da sam to morao učiniti.« Jakob Welse se nasmiješi: »Iskoristili ste zgodnu priliku. Menije samo žao što ipak nisam odapeo tane u vas.« Kolibom se odjednom razlijegnu krikovi: »Pustite! Do đavola, hoćete li me pustiti! Uh! Rastvori mu usta!« Po podu se valjao St. Vincent, koji se uhvatio ukoštac s Timom Dugonom i ugrizao ga snažno za ruku. Frona klekne do njih. »Gregory, pusti ga! No, daj ga pusti, Gregory.« On je pogleda, a pogled mu nije bio ljudski. Onda polagano pusti Tima, a čitavim mu tijelom prođe drhtaj. »Ostavite me načas s njime!« reče Frona ljudima. »Nije bogami, toga vrijedan«, reče Tim. Međutim je Frona šaptala nešto u uho St. Vincentu i on je nesigurnim korakom pošao van. Vani je upravo s jednog bora spuznuo na tlo dječak koji je na grani bio pričvrstio jako, žućkasto uže. Corliss dotrči s obale. »Što se dogodilo? Kako je ...?« Frona pokuša odgovoriti, no glas je izda pa samo promuca: »Ovuda, Gregory, ovuda!« A prema Vanceu: »Ne, Vance, ništa se više ne može učiniti. Nije ni vaša, ni naša krivnja što nam zamisao nije uspjela.« Kad je St. Vincent osjetio na vratu omču užeta, kao da je došao k sebi. Podigne ruke u zrak i poviče divlje:

»Ne, ne. Priznat ću. Reći ću vam istinu pa ćete mi vjerovati!« Bill Brown ih odgura sve do St. Vincenta, kojega postave na jedan sanduk, a predsjednik reče: »Pričajte, ali brzo!« »Ja nisam ubio, ali sam vidio ubojstvo. Nisu bila dva čovjeka, nego samo jedan koji je Borga ubio, a Bella mu je pri tome pomagala.« Ovu izjavu poprati buran smijeh, no St. Vincent nastavi: »Borg je svake večeri namještao na vrata nekakav lonac tako da bi mogao čuti ako tko uđe. One sam se noći probudio i opazio kako Bella oprezno skida lonac s vrata. Kad je otvorila vrata, stupi u sobu Indijanac, kojega bi uvijek mogao prepoznati jer je preko čitava čela imao široku brazgotinu.« »Vi ste zacijelo skočili s kreveta i probudili Borga?« »Ne. Odmah sam se sjetio da je Bella u dogovoru s Indijancem da ubiju Borga.« »I niste ništa poduzeli?« »Ništa. Bella me osvijetlila svijećom da vidi spavam li, onda začuh neljudski krik. Indijanac je velikim nožem napao Borga, dok se Borg branio. Kako su se hrvali, dođe Bella iza svoga muža, podmetne mu nogu i sruši ga na tlo.« »A vi?« »Gledao sam.« »Jeste li imali revolver uza se?« »Jesam.« »Je li Borg zvao u pomoć?« »Jest. St. Vincent! Oh, St. Vincent! Pomozite mi! O, Bože! Tako je zvao. Bilo je strašno.« »I ja mislim« reče Brown. »A vi?« »Ja sam gledao. Borg im se otimao, pa je morao Belli prebiti noge kad ju je odbacio od sebe, jer više nije mogla ustati. Onda je pustio Indijanca, koji je također bio izmoren, pa je prišao Belli. Pridigao joj je glavu, no oči joj je prelila krv s čela, pa ju je najprije obrisao. Onda ju je opet pridigao, stavio joj pištolj na prsa i opalio. Indijanac je poletio kao lud, prevalio svjetiljku pa su nastavili borbu u mraku. Ja sam nato izletio napolje. Ostalo znate.« U gomili su se mnogi smijali, a Bill Brown progovori: »Gospodo, čuli ste nove laži. No uzmimo da nije laž. Zar nije onda ovaj čovjek zaslužio dvostruku smrt? Ja držim da se ne možemo prevariti. Što mislite? Uostalom, zašto nam to nije ranije ispričao?« »Na vješala s njim!« oglasi se rulja jednoglasno. No u taj čas privuče njihovu pažnju čamac koji je prilazio od Otoka Dijeljenja. Bio je natovaren sobovim mesom. Vozila su ga dva čovjeka, a pristali su upravo pod St. Vincentovim vješalima. »Vozimo bolesnika u Dawson, ali potrebna mu je hitna pomoć. Zato ga ostavljamo vama.« Iz zavoja provirivala je ruka brončane puti, a kada su ga nosili pokraj vješala, osjeti Frona jak stisak na svom ramenu. »Gledajte, gledajte!« vikao je divlje St. Vincent. »Brazgotina!« Indijanac otvori oči. »On je! On je! Ovaj je ubio Borga!« Nakon što su se gužva i žamor malo stišali, La Flitche pristupi Indijancu i počne s njime razgovarati dubokim, grlenim glasom. Onda se obrati rudarima. »Njegovo je ime Gow. Prije tri godine došao je u njegov kraj John Borg. Svidjela mu se Gowova žena Bella. Nudio mu je mnogo zlata za nju. Gow nije htio ni čuti o tome. Onda mu Borg otme ženu. Brazgotinu na čelu zadao mu je Borg. Gow je dugo vremena mislio da će umrijeti, no onda je doznao da Borg živi niže, dolje na rijeci. Putovao je samo noću. Ušao je u Borgovu kuću i ubio Borga.«

St. Vincent stisne ruku Froni, no ona izvuče svoju i zakorakne natrag govoreći ocu: »Oče, odvedi me odavde! Tako sam umorna.«

XXIX Drugoga je jutra Jakob Welse, pored svih svojih milijuna, sam nacijepao drva za kuću, a onda zapalio cigaru i pošao potražiti baruna. Frona izvadi svezak Wordswortha 145 i pođe do jedne oborene jele na kojoj se udobno smjesti. Misli joj se zaustave na Corlissu. U mislima prijeđe sve: od prvoga dana kad ga je vidjela do jučer, a naročito je zaokupi pustolovina na rijeci i spašavanje čovjeka koji je dolazio s brzojavima. Iz njezina sanjarenja prene je prasak suhe grančice pod nečijim korakom. »Nisi mi još ni čestitala«, reče St. Vincent. »Istina, bila si jučer umorna nakon napora na rijeci. Ali si prava junakinja, Frona! Kako si samo lijepo uspjela odgoditi istragu. Da je bio još samo jedan svjedok, mene bi bez samilosti objesili.« »Drago mi je što sam mogla pomoći«, reče ona ne znajući još uvijek ni sama što bi zapravo trebala reći. Onda se odluči: »Drago mi je da sam pomogla, no čestitati vam nemam na čemu.« »O-o! Dakle tako. Razumijem. No ako je zbog kakve žene...« Frona prasne u smijeh. »Žene? St. Vincent, ne budite smiješni!« »Poslije onoga kako si bila uza me na preslušavanju ...« »Oh, vi ništa ne razumijete«, reče ona. »Zbog žene? Smiješno! Nego, hoćete li da vam kažem zašto, St. Vincent? Hoćete li? Zato što ste živjeli pod krovom čovjeka s kojim ste dijelili kruh i sol, pa ste skrštenih ruku gledali kako tog čovjeka ubijaju. Zato što ste pogazili vjeru hrane i postelje. Eto, zato!« »Ah, tako!« U njemu se počeo buditi đavao. »To je, dakle vaša ljubav? A što kanite sada učiniti? Ja nisam čovjek s kojim se lako izlazi na kraj. Vi ste se usudili ovdje činiti stvari koje bi vas lijepo ocrnile kad bi se za njih saznalo. A kako ste se onda osjećali na Polju sreće ili na Dyeji?« Kao odgovor baci Corliss prema njima uže svoga čamca. Frona mu mahne rukom na pozdrav. »Vance«, reče, »čovjek s brzojavima donio je ocu vrlo važne vijesti, tako važne da on još večeras putuje s barunom u čamcu ‘Bijou’. Hoćete li me vi otpratiti u Dawson? Ja bih odmah pošla, još danas.« Pokazujući rukom, na St. Vincenta, doda: »On ... zapravo me je on uputio k vama!«

KRAJ 145 Wordsworth, William (1770-1850) - engleski pjesnik

JACK LONDON 1876- 1916 Veliki američki pripovjedač Jack London proživio je tešku radničku i pustolovnu mladost, prolazeći kroz najteže fizičke i moralne patnje, da bi se potkraj svoga života podigao iz socijalne bijede i zauzeo mjesto istaknutog američkog književnika. Djetinjstvo je proveo na nepreglednim kalifornijskim ravnicama, gdje mu je otac bio lovac na zvijeri i čuvar stada. Već u šestoj godini učio je sam čitati i pisati, a u osmoj godini dali su ga roditelji u školu. Školu je polazio poslije završena rada, jer je već u najranijem djetinjstvu morao zarađivati radeći na farmi. Vrlo je rano počeo promatrati svijet oko sebe i misliti svojom glavom, ali ni s kim nije mogao porazgovarati o idejama koje su se u njemu rađale. Zato se rano obratio knjigama da u njima nađe odgovor na svoja pitanja. Sanjalačka priroda razvila je u njemu želju za putovanjima i slobodom. Stoga je bio neobično sretan kada je s jedanaest godina zajedno s roditeljima napustio Kaliforniju i otišao u grad Oakland na Pacifiku. No, ni ondje nije mirovao njegov pustolovni duh. Ubrzo je napustio roditeljski dom odavši se teškom i samoprijegornom životu. Obavljao je najrazličitije poslove. Bio je lovac na tuljane u Beringovu moru, zatim radnik u tvornici koža, utovarivač ugljena u luci i prodavač novina. Kada je jedan dnevnik u San Franciscu raspisao natječaj za najbolji opis u dvije tisuće riječi, Jack London je tom prilikom primio svoj prvi književni honorar. Razočaran neuspjehom koji je doživio svojim drugim književnim pokušaj em, odao se skitničkom životu. Zbog takva načina života bio je često zatvaran, dok najzad ne odluči da se ponovo vrati u Kaliforniju. Ovdje se, u devetnaestoj godini, upiše na sveučilište, a da bi mogao živjeti, namjesti se u glačaonici rublja. Naporan rad toliko je iscrpio mladog Londona da je morao prekinuti studij. Tada se uputio na sjever, u Klondike, zemlju zlata, u kojoj se događa i radnja pripovijetke “Kći snijega”. Epidemija skorbuta146 potjera ga ponovo na putovanje. Prevalivši tisuće kilometara, namjesti se kao vratar u nekoj gimnaziji i piše beletrističke priloge za školske izvještaje koji privlače pažnju učenika. Kako mu je bila na raspolaganju knjižnica, upoznao se s djelima Karla Marxa i ostalih filozofa. Sve je glasnije počeo napadati postojeći društveni poredak boreći se za prava čovjeka, pa je zbog toga često bio zatvaran. Fizička iscrpljenost i pustolovni život rano su prekinuli životni put i stvaralaštvo Jacka Londona. U svome relativno kratkom životu napisao je oko četrdeset pripovijedaka i romana. Najpoznatija su mu djela: Martin Eden, Ljudi s dna, Zlato, Mjesečeva dolina, Kralj alkohol, Morski vuk, Jerry otočanin, Bijeli očnjak, Zov divljine, Željezna peta. Londonova djela stekla su veliku popularnost zbog svoga pustolovnog sadržaja, neposrednosti i stilske napetosti. Iznad svega cijenio je fizičku snagu koja mu je bila dugo vremena jedini izvor zarade i omogućila mu da proživi teške dane u svome životu. Dostojan predstavnik životne snage i borbenosti je Frona Welse, junakinja pripovijetke “Kći snijega”. Poslije višegodišnjeg boravka na studijama u Europi vraća se u svoj rodni kraj, Klondike na Aljasci. U prvom susretu s domovinom nailazi na niz prepreka, ali ih ubrzo savladava snagom svoga duha i tijela. Na obalama divlje rijeke, obrubljene golemim ledenjacima, u njoj se budi krv njezinih predaka -neustrašivih trapera. Smjelost, hrabrost i snagu volje naslijedila je od njih, a fizičku ljepotu i skladnost tijela od majke Europljanke. Brzo se saživjela s novom sredinom. Upoznaje se s mladim i obrazovanim rudarskim inženjerom Vanceom Corlissom koji joj je pružio srdačno gostoprimstvo prigodom njezina puta na povratku u domovinu. 146 skorbut - vrsta bolesti uslijed nedostatka vitamina A i C

Međutim, pojava pridošlice Gregoryja St. Vincenta privlači Froninu pažnju. Sve se češće pojavljuje u društvu toga čovjeka, a njegova muževnost i avanturistička prošlost iz dana u dan sve više zagrijavaju Froninu maštu. U času kada je Vincent optužen za ubojstvo, pred sudom se razotkriva njegova mračna prošlost i laž kojom je obmanjivao svoju sredinu. Kad je oslobođen optužnice, Frona napušta Vincenta, iako je uložila najveći napor da bi ga oslobodila krivnje. Ipak mu nije mogla oprostiti izdajstvo prema čovjeku s kojim je dijelio “kruh i sol”, a ostao je skrštenih ruku gledajući kako umire od ruke drugoga čovjeka. Riječi kojima Jack London karakterizira svoju junakinju Fronu Welse mogao bi reći i sam za sebe: »Za nju je čovjek u prvom redu bio borac; voljela je i plodove duha, ali joj je najmilija bila fizička snaga.«

Scan i obrada: WbravetheheartW BalkanDownload.org