J. R. Ward - Opsesija

POGLAVLJE 1

Dobro... gdje sam ja? Gdje sam... gdje...« Cait Douglass naslonila se na volan svog malog terenca Lexusa, kao da će joj to povećati izglede da pronađe frizerski salon. Naizmjence pogledavajući cestu ispred sebe i luksuzne dućane poredane slijeva, odmahnula je glavom. »Pravo pitanje je — što ja, dovraga, radim...?« Dok se muvala po Epcot Centru s luksuznim buticima, bila je izvan svog elementa. Francuska posteljina. Talijanske cipele. Engleski pisaći pribor. Ovaj dio Caldwela u New Yorku bio je očito ne samo posvećen svjetovnim užicima, nego i sposoban ponuditi onaj slavni trio osobina lokala koje sve počinju slovom »v«: vrhunske kvalitete, vrlo profinjenog ukusa, visokog cijenovnog ranga. Uf. Možda bi ga se isplatilo dobro pregledati, naprosto da čovjek sazna kako živi druga polovica — no to se sada neće dogoditi. Ona je kasnila a, što je još važnije, bilo je sedam i trideset navečer, tako da je sve bilo zatvoreno. Što je imalo smisla. Bogataši vjerojatno sjede u svojim blagovaonicama optočenima kristalom, radeći isto što i Bruce Wayne kada nije bio u kostimu Batmana. K tome ju je okolina činila nervoznom. Eto, lekcija je naučena: sljedeći put kad odluči otići na frizuru, za preporuku neće pitati svoju sestričnu, koja je udata za plastičnog kirurga... Cait je pritisnula kočnicu. »Jesam te!« Protuzakonito polukružno skrenuvši, parkirala je pokraj parkirališnog sata u koji nije potrebno ubaciti novčić i izašla. »Brrr.« Uz drhtaj je čvrsto preklopila revere na kaputu. Kraj travnja je na sjeveru države značio da još uvijek može biti hladno kao u podnošljivijim predjelima u veljači i, kao i obično, zima je čvrsto odolijevala — poput kućnoga gosta koji nema kamo otići. »Moram nekamo odseliti. Georgia... Florida.« Možda bi preseljenje moglo biti kruna njezine godine obnove. »Tahiti.« Frizerski salon bio je usamljeno, još uvijek otvoreno mjesto, koje je upadalo u oči u stambenom bloku, a unutrašnjost mu je bila tako osvijetljena da je izgledalo kao da je

2

sredina dana — no ipak se činilo da unutra nema nikoga. Ušla je kroz staklena vrata — zrak je bio pun slatkog parfema u kojem se osjećao miris kemikalija, a disonantna, futuristička glazba bila je za njezin ukus previše sofisticirana. Opa, šminkerski. Sve je bilo u crno-bijelom mramoru, desetak upicanjenih sjedala za friziranje, red umivaonika i uz njih fotelje s podesivim naslonima presvučene sjajnom kožom, poput nekakvog centra za drijemanje namijenjenog odraslima. Na zidovima su bile uokvirene ogromne fotografije glava manekenki s izrazom lica zvanim Blue Steel iz filma Zoolander, a pod je bio sjajan poput tanjura. Dok je hodala prema mjestu za primanje mušterija, njezine su udobne cipele škripale — kao da se nisu sviđale mramoru iz Carrare. »Dobar dan!« Češući se po nosu jer ju je i dalje svrbio, mislila je kako, pobogu, treba kihnuti ili je taj nos neće prestati gnjaviti. Mnogo ogledala — koja su u njoj izazivala priličnu nelagodu. Nikada nije bila oduševljena gledanjem svog odraza — ne zato što bi bila ružna, nego zato jer se tamo odakle je došla na takve stvari nije gledalo s odobravanjem. Hvala nebesima da su njezini roditelji, kada nisu bili na putu, živjeli na zapadu. Nema razloga da ikada saznaju da je kročila na mjesto poput ovoga. »Dobar dan!« Otišla je dublje u unutrašnjost, odmjerivši svojevrsni otok u sredini prostorije — to je očito mjesto na kojem miješaju boje. Toliko tuba s raznim nijansama plave, smeđe, crvene... i nekoliko njih s bojama iz spektra šarenih kreda. Modra kosa? Ružičasta? Možda bi trebala otkantati ovo... Muškarac koji je došao iz pozadine bio je mršav poput sjenke, a nevjerojatno uske crne traperice očito su pomagale njegovim nogama nalik čačkalicama da ga drže u uspravnom položaju. »Jejste li vii Cait Douglass?« rekao je s naglaskom koji ona nije mogla odrediti i jedva ga je uspijevala razumjeti. »Ah, da, jesam.« Dok su se njegove tanine, tamne oči sužavale i fokusirale na njezinu kosu, bilo je to kao da liječnik detaljno pregledava reumatičnog pacijenta — premda teško da je izgledao kao serijski ubojica, nešto u vezi s njim izazvalo je u njoj želju da se okrene i otrči prema vratima. Koža ju je doslovno svrbjela od želje da ode odavde, a ovaj put to nije imalo ništa s fundamentalističkim sustavom vrijednosti njezine obitelji. »Moj stolazj eee ouvaj tamo.« objavio je.

3

Barem... joj se činilo da je to rekao — u redu, aha, pokazivao je prema jednom od frizerskih stolaca. Sad ili nikad, pomislila je Cait, gledajući oko sebe i nadajući se da će joj nešto, bilo što, uliti malo hrabrosti. Ali nikoga drugog osim njih dvoje nije bilo, a ta halucinantna elektronska glazba koja joj je bubnjala iznad glave izazivala je vrtoglavicu. Što je još gore, umjesto da je one fotografije inspiriraju, jedino o čemu je mogla misliti bilo je da ljudi stvarno ne bi trebali tako ozbiljno shvaćati ono što im izrasta iz glave. Čekaj, to je iz nje progovarala njezina majka. »Da, hvala.« rekla je kimnuvši. Krenula je za njim i sjela u nevjerojatno udobno kožno sjedalo, a onda ju je okrenuo i suočio s ogledalom. Spustila je pogled, a zatim poskočila kad joj je svoje iznenađujuće snažne ruke zario u kosu. »Dakle, što mislite?« upitao je. Točnije, iz njegovih je usta izašlo nešto poput: Daklie,

štou mislite? Ovo je loša ideja, o tome je mislila. Cait se prisilila da gleda u svoj odraz u ogledalu. Ista tamnosmeđa kosa. Iste plave oči. Iste profinjene crte lica. No na njezinoj blijedoj koži sada je bila šminka, nešto što je tek nedavno naučila nanijeti bez osjećaja da zadire na teritorij sestara Kardashian. I tijelo je bilo drugačije. Osam mjeseci napornog rada u teretani isklesalo ju je na način koji vaga nije nužno prepoznavala, ali njezina odjeća svakako jest. A torba koju je držala u krilu bila je žarko crvena, onakva kakvu prije godinu dana nikada ne bi nosila. Naravno, sve ostalo bilo je sivo i crno — bile su to stvari koje su se u njezinom ormaru našle prije ove godine promjene. Ali zbog savjeta iz Sephore, poput onoga o vatrometu boja, osjećala se... hm, ne onako kako je navikla. »Daikle... ?« obratio joj se stilist, dok joj je prilazio i zauzimao pozu pred ogledalom. S prekriženim rukama i uvučenom bradom podsjećao ju je na nekoga, no nije se mogla sjetiti na koga. Cait je prošla prstima kroz kosu kao što je on učinio ranije, u nadi da će to potaknuti neku ideju da joj proklija u glavi. »Ne znam. Što vi mislite?« Dok je krivio usne shvatila je da su mu premazane sjajilom. »U pluavo.«

U pluavo? Što, dovraga... »Želite reći, u plavo?«

4

Kad je kimnuo, Cait je potisnula osjećaj odbojnosti. Crvena torbica bila je jedna stvar, no Lady Gaga bila je nešto drugo. Bila je spremna umočiti prst u salonske vode, ali ne i utopiti se u njima. »Nisam razmišljala o nečem tako ekstremnom.« Nagnuo se prema naprijed i ponovio manevar prelaženja prstima kroz uvojke. »Ne,

definitfno u pluavo — i sa zakoumkim prmenovima tamnije nijanse.« Zakounskim prmenovima tamnije nijanse? Kao da želi provesti reformu kaznenog zakona na njezinoj glavi? »Ne znam ni što je to.«

»Vjehrujte mi.« Cait je ponovno pogledala u vlastite oči u ogledalu i iz nekog razloga pomislila na svoj ormar, u kojemu je sve bilo sortirano prema vrsti — i u kojemu bi ona i bluze, hlače, suknje i haljine sortirala prema bojama da nije sadržavao samo puno varijacija sive i crne boje. Zamislivši plavu periku na svojoj glavi, opet je poželjela pobjeći prema vratima. Ali istodobno joj je već bilo zlo od njezine svijetlosmeđe boje. Sada je vrijeme da živi, pomislila je. Neće postati mlađa. Niti bolja. Nema jamstva da će doživjeti sutra. »U pluavo, ha?« prošaptala je.

»U pluavo!« odgovorio je stilist. »I poztepeno žižanje. Zoba za preoblačnju je kroz ouvdje.« Cait se osvrnula. Kroz ouvdje je bio mali hodnik unutar kojega su bila četvora vrata. Pretpostavila je da nije bitno koja će od njih odabrati. No nisu sve odluke tako lišene posljedica. »U redu.« začula je samu sebe. Ustala je te odškripala preko sjajnog poda, osjećajući se kao da hoda po vodi — ali ne na onaj način kao Isus. Jer ovo nije bilo čudo; ovo je bila obična smrtnica koja se osjeća nestabilno na inače stabilnom podu. No nije namjeravala odustati. Nedavna tragedija koja je zadesila zajednicu na mnogo ju je načina probudila na nekoj dubljoj razini i nije namjeravala gubiti vrijeme na glupost kao što je manjak hrabrosti. Bila je živa i to je shvatila kao poklon. Nakon trenutka oklijevanja, prošla je kroz prva vrata zdesna.

5

Kada je Duke Phillips hodao niz pločnik, ljudi su mu se sklanjali s puta, čak i kad je bila riječ o opasnom dijelu Caldieja noću. To je vjerojatno imalo neke veze s njegovom veličinom, što je bila prednost u oba njegova posla: bio je velik i mišićav. Možda je razlog bio i njegov temperament: kršeći kodeks izbjegavanja države New York, susretao se s drugim opskurnim tipovima oči u oči, spreman na sve. Dovraga, čak i tražeći nešto. Navika gledanja ravno u oči bila je usluga koju se rijetko uzvraćalo. Većina muškaraca, bez obzira na to jesu li bili članovi bandi, dileri droge ili partijaneri na putu u klubove, slijedili su pravila, odvraćajući oči od njega i držeći se podalje. Šteta. Volio je tučnjave. A žene? Na njih nije obraćao pozornost — premda je to bilo zato što se nije želio braniti od onih neizbježnih »Hej, tatice!«, a ne zato što bi mu predstavljale prijetnju. Bog zna da ga ženske osobe nisu mogle dotaknuti ni na kojoj razini osim tjelesnoj, a u ovom trenutku nije bio zainteresiran za seks. Ono što je tražio bila su ljubičasta vrata. Ružna, glupo obojena ljubičasta vrata na kojima je otisak dlana veličine jumbo plakata. I, tko bi rekao, nakon pedesetak metara se ulaz koji je tražio pojavio na desnoj strani. Zgrabivši crnu kvaku, poželio ju je iščupati, a crveni neonski natpis s riječju Vidovnjakinja natjerao ga je da opsuje. Iz više razloga nije mogao vjerovati da je stigao ovamo. Opet. To jednostavno nije... Zbog naglog jačeg lupanja u grudima zapitao se doživljava li zbog ljutnje aritmiju srca — no to je bilo samo vibriranje njegova telefona. Izvadivši ga, prepoznao je broj. »Trebaš me?« odrezao je, jer je mrzio gubiti vrijeme na bilo kakva sranja tipa »Zdravo, kako si, nije li vrijeme u zadnje vrijeme dobro/loše/kišno/snježno«. Glas Alex Hess bio je dubok za ženu, a njezine riječi izravne poput muškarčevih. »Da, možeš li mi večeras odraditi dodatnu smjenu?« Njegova šefica bila je vjerojatno jedina žena koju je poštovao — no bilo je teško ne shvaćati ozbiljno nekoga tko je pred vama slomio potkoljenicu odraslom muškarcu: kao šefica osiguranja Iron Maska, nije tolerirala dilere na svom terenu, posebice one s kratkotrajnom amnezijom, koje je već upozorila da ne prodaju u njezinu klubu. S Alex si imao samo jednu priliku. A nakon toga? Imao si sreću ako je šteta bila samo kozmetička i/ili vezana uz gips. Pogledao je na svoj stari sat. »Mogu stići za oko četrdeset pet minuta, ali moram negdje biti večeras u deset — no to će trajati samo pola sata.« »Dobar dogovor, cijenim to.«

6

»Nema problema.« Duke je spustio slušalicu ì ponovno se suočio s ljubičastim vratima. Tjeran silom koju je već dugo prezirao i nikada nije razumio, naglo ih je otvorio, a stare drvene ploče odbile su se o zid. Dok ih je hvatao šakom prilikom odskoka, pogledao je prema gore, prema redovima stepenica koji su se nadovezivali jedan na drugi do petog kata. Koliko je dugo već dolazio ovamo? Kakvo sranje. A ipak su ga njegove teške čizme nosile prema gore, preskačući po dvije stepenice, bedreni mišići čvrsto su mu obavijali kosti nogu, njegove čvrste ruke grabile su željeznu ogradu kao da je nečiji vrat, a tijelo mu se pripremalo za borbu. Stigavši do vrha, pročitao je natpis na vratima: MOLIM VAS, SJEDNITE i PRIČEKAJTE DA VAS SE POZOVE. Kao da je riječ o psihijatrijskoj ordinaciji ili nečem sličnom. Nije se držao upute, nego je hodao naprijed natrag po uskom prostoru ispred vrata. Dva ponuđena stolca bila su različitog oblika i obojana u psihodeličnu paletu žarkih duginih boja. Zrak je mirisao na tamjan. A tibetanski tepih pod njegovim čizmama bio je izlizan, ali ne zato što je jeftine izrade. Mrzio je čekati na dobar dan. Prezirao je to u ovom kontekstu — iskreno, nije znao zašto se, dovraga, stalno vraća ovamo. Kao da mu je neki nevidljivi čelični lanac vezan oko prsa i vuče ga amo. Bog zna da je to smatrao gubljenjem vremena, ali je nastavljao dolaziti... »Čekala sam te.« začuo se ženski glas s druge strane zatvorenih vrata. Uvijek je to činila. Žena je uvijek znala da se pojavio — a nije imala opremu za videonadzor montiranu na stropu. Doduše, njegov hod vjerojatno nije bio nečujan. U svakom slučaju ne uz svo to mrmljanje. Okrugla kvaka na vratima bila je stara i mesingana, površine ispolirane nebrojenim dlanovima koji su je stiskali kako je vrijeme prolazilo. Dok je gledao kako se okreće, izvitopereni osjećaj nestvarnosti uvukao mu se u tijelo i obuzeo mu um. Dok se žena zaogrnuta plaštem polako otkrivala, on je bio taj koji je pogledao prema dolje i izbjegao suočenje. »Uđi.« rekla je tiho. Dovraga, mrzio je ovo; doista jest. Kada je ušao, sat je počeo otkucavati... osam puta. U njegovim je ušima to zvučalo poput vriska.

7

»Moraš se očistiti. Aura ti je crna.« Duke je zabio ruke u džepove traperica i izvio ramena. »Po čemu je to drugačije od uobičajenog?« »Nije.« Upravo tako. Sranje, na temelju svega što je znao, ona je pogoršavala stvari umjesto da ih poboljša, bacala je kletvu na njega umjesto da ga izliječi. »Sjedni, sjedni, sjedni...« Bacio je pogled na okrugli stol na čijoj su sredini stajali kristalna kugla, snop tarot karata i bijele svijeće. Baš kao i sama zamotana vidovnjakinja, tapiserije koje su visjele od radnog stola do poda spajale su se u vrtlog svih zamislivih boja. Postojala su dva stolca, jedan dovoljno velik da bi ga se moglo smatrati prijestoljem, a drugi običniji, onakav kakve možete pronaći u jeftinim dućanima s uredskim namještajem. On je samo želio otići. Umjesto toga je sjeo.

8

POGLAVLJE 2

Šest... sedam... Osam. Sjedeći na rubu svoga kreveta, Jim Heron je čekao da vidi ima li starinski zidni sat na odmorištu još što za reći. No sve što je čuo bila je gluha tišina, pa je povukao dim svoga Marlbora. Mrzio je taj prokleti mjerač vremena — njegov ton, neumorno kucanje, a posebno činjenicu da je s vremena na vrijeme otkucavao trinaest otkucaja. Nije bio praznovjeran. Ma ne. Dobro, možda samo malo. No, s druge strane, nedavni događaji su uzdrmali njegovo uvjerenje da je stvarnost jednodimenzionalna i da se temelji na onome što se može vidjeti, čuti i dodirnuti: zahvaljujući prihvaćanju položaja spasitelja jebenog svijeta, saznao je da vrag doista postoji — i voli Louboutinke više od Blahnikica, kao i duge šetnje na plaži i pseću pozu u seksu. Upoznao je i nekoliko anđela, postao i sam jednim od njih i posjetio verziju Raja koja je djelovala kao da je utemeljena na seriji Downton Abbey. Tako da, ono, satovi koje nije potrebno navijati, koji nisu uključeni u utičnicu, i ne odbrojavaju ispravno? Nije smiješno. Povukavši dim cigarete, zabacio je glavu unatrag i ispuhnuo ravnomjernu liniju. Dok se dim penjao, on se osvrtao po svojoj jazbini. Izblijedjele viktorijanske tapete. Strop s mrljom u kutu. Prozori sa staklima protkanima tankim trakama olova, u starim okvirima, obojanima tako da ih se bojom spojilo pa se ne mogu otvoriti. Krevet veličine nogometnog igrališta s gotičkim uzglavljem koje ga je podsjećalo na filmove Vincenta Pricea. Postojale su još trideset i tri sobe poput ove. Ili trideset i četiri? Tražio je jeftini smještaj malo udaljeniji od utabanih staza. Nije baš imao u planu oronulo utočište u kojemu povremeno nije bilo tekuće vode, s neispravnim instalacijama, štednjakom koji ispušta plin i lošim zidovima kroz koje je prodirao hladni zrak. Savršeno. Ravno iz časopisa House Beautiful. Jedini iskupljujući atribut zgrade kojega se mogao sjetiti bila je stroga fasada: s osušenim granama biljke penjačice koje su plazile po njoj te iskrivljenim griljama i dvanaest vrsta istaknutih nadstrešnica odavala je dojam da bi te onaj tko je unutra, tko god to bio,

9

mogao živa pojesti. A zemljište oko kuće nije bilo ništa drugo doli nekoliko rali površine pune drača, bodljikavog niskog grmlja i otrovnog bršljana u nastajanju, kroz koje se trebalo probijati. Ne bi nimalo pomoglo protiv Devininih slugu, takozvanih miniona, ali bi definitivno držalo podalje blesave tinejdžere. »Gdje si...?« Buljio je u strop. »Dođi, kujo.« Njegova demonska protivnica nije bila poznata po strpljivosti — a koliko je dugo on čekao na odgovor? Dok je gasio opušak, šarena zastava preko puta njega bila je živopisan podsjetnik na to da je njegova najnovija taktika možda podbacila. U utakmici između dobra i zla, u kojoj je on bio bek u interakciji sa sedam duša na palubi, a »kapetani« momčadi bili su razvratna demonka Devina i pompozni arkanđeo Nigel, Jim je stekao solidnu prednost. Bolje rečeno, dobre momke je doveo u vodstvo s tri naprema jedan. Bila je potrebna još jedna pobjeda — još jedna duša nagovorena da odabere dobro, a ne zlo, našavši se na egzistencijalnom raskrižju — i on će spasiti ne samo svijet, nego i zagrobni život. I da, pobjeda je prilično slična onome što biste i očekivali: ne samo da bi svi ljudi na planeti mogli nastaviti normalno živjeti, nego bi i moralne i pobožne osobe, a koje su prešle granicu i ušle u Dvore duša u Raju, bile zauvijek sigurne. Poput, primjerice, njegove vlastite majke, koja je bila silovana i ubijena — počivala u miru — i koja bi mogla ostati tamo gdje je bila. Sve u svemu, trebao bi se osjećati prilično dobro u vezi s pozicijom na kojoj se nalaze on i njegov preostali pomagač, Adrian. No nije se tako osjećao. Jebena Devina. Ta demonka imala je nešto što je on želio, nešto što nije pripadalo u njezin odvratni zatvor prokletih. I zahvaljujući njegovoj vojnoj obuci i iskustvu, taktičar u njemu smislio je plan: daj mu nevino biće, a on će jednu od svojih pobjeda predati demonki. Poštena razmjena — a ujedno u skladu s pravilima igre. Te pobjedničke zastave bile su njegovo vlasništvo — Nigel mu je to sam rekao. A kada je riječ o tvom vlasništvu, možeš s njime raditi što god želiš. To je razlog zbog kojeg postoje eBay i jebeni Craigslist. Jasno. Očekivao je da će se demonka žaliti i proklinjati — no bio je prokleto siguran da će u konačnici prihvatiti ponuđeno. Da, naravno, Adrian je tvrdio da je ona luda za svojim stvarima, ali ovo je bio rat — i što ako ona pobijedi? Stekla bi kontrolu nad svime; Pakao bi doslovno stigao na Zemlju. Umjesto toga, nakon što joj je iznio svoju ponudu, ona je rekla da je razmišljala o tome.

10

Kao da je to jebeni par cipela ili nešto slično! Nemojmo se zafrkavati. Koji kurac? Jim je ustao i vršljao po sobi, podižući tanak sloj prašine koji je prekrivao podne daske. Kada mu je neizbježno škripanje počelo ići na živce, uputio se u kupaonicu koja je bila u hodniku. Kako su se samo urušile maštarije o doručku u krevetu! Tapete s ružičastim uzorkom s godinama su blijedile, sve dok nije preostalo ništa osim sjenke boje — vjerojatno je bolje da je tako, s obzirom na to da je dobivao osip od svog tog sranja, tog estrogenom natopljenog dekora. Ukrašeno ogledalo iznad umivaonika bilo je napuknuto, a njegova reflektirajuća površina bila je posuta nečim što je izgledalo kao staračke pjege pa si, kada bi se pogledao u njemu, vidio puno onoga što dobiješ kada doguraš do sedamdesete. A ni pod nije bio spomena vrijedan, onakav od usitnjenog mramora. Ali koga briga, on se tuširao i na puno gorim mjestima. Gledajući kadu, koja je bila na metalnim nožicama u obliku pandži, pretpostavio je da bi ju netko mogao doživjeti kao romantičnu, ako je, kao prvo, sklon tom sranju, što on nije bio, i kao drugo, da nije s unutarnje strane umrljana žutim mrljama od mineralnih naslaga, a s vanjske zelenima, od bakrenih nožica. A tu je bio i taj iritantan zvuk. Kad bi okrenuo nekoć zlatne ručke na slavini, ona za hladnu vodu ispustila bi vrisak, kao da cijevi nisu sretne zbog uvlačenja hladne vode iz glavnog uličnog dovoda. Mlaz vode koji je izlazio iz korodirane glave tuša više je sličio curenju sline nego bilo kakvoj vrsti raspršene tekućine, no u posljednja dva dana pokazao se ipak prikladnim da ga ispere nakon sapunanja. Skinuvši hlače, stao je pod hladne kaplje i posegnuo za sapunom. Njegovom tijelu nije osobito smetala činjenica da nije bilo toplo. Sam bog zna da je tijekom svoje karijere u specijalnim postrojbama zvanim XOps činio svom tijelu puno gore stvari. Sapunajući se, prelazio je dlanovima preko raznoraznih ožiljaka, od onih od starih ubodnih rana i posljedica metaka i gelera, do onih nastalih nakon nekoliko kirurških operacija obavljenih u borbenim zonama — osim onog jednog koji je nastao u spavaćoj sobi u Parizu. »Gdje si. . Devina...«. Dovraga, ona će ga izluditi. Što je bilo šašavo. Čovjek bi pomislio da se tijekom svoje dvadesetogodišnje karijere plaćenog ubojice za američku vladu naviknuo na to: rat je imao ritam koji je proturječio intuiciji. Bili su tu dugi periodi neaktivnosti i čekanja — prekidani golemim eksplozijama borbi na život ili smrt, čija se dramaturgija svodila na budi nepogrešiv ili budi uništen. Obično se bolje nosio sa zatišjima. No očito više ne.

11

Doduše, ulozi su bili viši nego prilikom ijedne ranije oklade koja se ticala njegove izvedbe. Ako pobijedi, Pakao neće biti ništa drugo doli alegorijska predstava za koju više neće postojati pozornica. Dakle možda je trebao samo pričekati još jednu rundu i odnijeti četvrtu pobjedu — tada bi nevini bili slobodni i sve bi dobro završilo. Problem je bio u tome što nije znao bi li Sissy Barten to preživjela. Djevojka je bila zarobljena dolje u tom zidu — kada bi Pakao bio uništen, ne bi li i ona, nestala skupa s njim? Ili bi uspjela prijeći ovamo jer joj je duša bila čista? Nije znao, i nije smio riskirati u vezi s tim... tako da je čekao na Devinin odgovor. I bio se prisiljen pitati što demonka sprema... U kupaonici je bljesnulo izrazito snažno svjetlo, zasljepljujući ga takvom snagom da je ispustio sapun kako bi rukama prekrio oči. Znao je tko je to — čak i prije nego što je aristokratski engleski glas presjekao anemični zvuk tuša. »Zar si izgubio sav razum?« upitao je odsječno arkanđeo Nigel. Krasno. Baš ono što je tražio. Sukob sa šefom.

Adrianu je prvi znak da u Casi d'Angel nije sve u redu bilo svjetlo koje je kroz procijepe uz rubove zatvorenih vrata prodrlo u njegovu spavaću sobu. Prosijavalo je kroz dovratnike poput detonacijskog bljeska auto-bombe i moglo se objasniti jedino posjetom jednoga od arkanđela. Ili to, ili se onaj usrani štednjak dolje u kuhinji sam od sebe zapalio. Sišavši s kreveta, odšepesao je gol do vrata i otvorio ih kako bi mogao vidjeti dramu. »... nisam zainteresiran — tako jebeno nisam zainteresiran...« Dok je Jim izlazio iz kupaonice, s ručnikom oko bokova, dok mu je voda kapala iz kose, glas mu je bio dubok i tih, poput upozorenja koje šalje čegrtuša. Nigel nije bio impresioniran. Šef iz Gornjih sfera čvrsto je držao za jaja drugog anđela, arkanđeo s engleskim akcentom koji je djelovao poput kicoša izgledao je kao da je krenuo na simfonijski koncert: bijela kravata činila se malo preformalnom za udarce u dupe koji su slijedili. Premda je bila večer. Tra-la-jebeno-laaaa.

12

Činilo se da nijedan od njih ne opaža da se Ad naslonio na dovratnik i promatra predstavu. S druge strane, bilo kakav postupak vezan uz držača svijeće bio je vrlo nisko na listi njihovih prioriteta. »... zar si mislio da možeš samo predati pobjedu?« napao ga je Nigel dok su išli u Jimovu sobu, a njegov naglasak izoštravao je slogove poput noževa. »Nemaš nikakvo pravo — dragi bože, je li ovo zastava?!« Adrian je zazviždao ispod glasa. Kad je zadnji put čuo da takav ton dopire iz tih inače pristojnih usta? On i Eddie proveli su stoljeće ili dva u Čistilištu. Zgodno, zgodno. U svakom slučaju, Jim je bio kalibar koji je još uvijek visoko kotirao. »Moje vlasništvo, zar ne? One su moje — ti si mi to sam rekao. Tako da mogu...« Ad se zgrčio zbog pljuske koja je odjeknula kroz otvorena vrata. »To je bio tvoj slobodan udarac.« zarežao je Jim. »Kada to sljedeći put učiniš, ubit ću te.« »Ja nisam živ, budalo. A ti sve stavljaš na kocku.« »Otkud znaš što ja radim s prokletom zastavom?« »Daješ ju njoj. Iz kojeg god, meni nejasnog, razloga. Zapravo, ne mogu dokučiti što bi i u bunilu moglo biti jednako vrijedno kao to da te samo jedna pobjeda dijeli od konačne pobjede.« Adrian je premjestio težinu tijela s bolesne na zdravu nogu i odmahnuo glavom. Dooooobro. Nije bio svjestan da je Jim petljao sa stvarima na ovakvom nivou. No znao je o kome se tu radilo. O Sissy Barten. »Jebo te.« promrmljao je Ad, shvativši sve. »Jebooo te.« »Nigele, dobrodošao u stvarnost.« otpljunuo je Jim »Ovdje ti ne kontroliraš sve.« »Zar nisi mislio na svoju majku!« Zavladao je trenutak tišine. »Smatraš da je to tvoj as u rukavu? Uzica kojom ćeš me vratiti u svoje dvorište?« »Oprosti mi zbog pretpostavke da ti je možda stalo do njezinog vječnog spasa.«

13

Dok su se njih dvojica svađali, razmjenjujući uvrede i postajući sve ljući, počeo je odzvanjati starinski sat na stubišnom odmorištu. Ali nije li netom prestao? Jedan, dva, tri... Ta stvar ga je jebeno prestravljivala. ... četiri, pet, šest... Neprijateljski raspoloženi glasovi kretali su se po sobi, njih dvojica bila su poput dvaju vukova koji se kreću u krug. A u međuvremenu je, negdje u Caldwellu, jedna duša bila na kocki — i Devina je znala tko je to. No Jim nije. Adrian je protrljao oči i pokušao ponovno vidjeti što se događa. Trebalo je vremena da se navikne da ima tek polovicu svog ranijeg vida, a ravna ploha krajolika varala je njegovu percepciju dubine, njegov osjećaj za prostorne odnose, za raspored vlastitih udova. ... sedam, osam, devet... Ovo sa zastavom bilo je loš znak: Jim spušta osvojeno niza zid a da to nije rekao Nigelu? Postojao je samo jedan mogući razlog za to... momak ju je namjeravao pokušati razmijeniti za Sissynu dušu. Ovo je izmaklo kontroli. Cijela prokleta stvar. ... deset, jedanaest, dvanaest... Adrian je bijesno pogledao preko foajea na katu u taj starinski sat na stubišnom odmorištu. »Hajde, učini to, ti jebeni...« Trinaesti otkucaj koji je paklenski sigurno uslijedio doživio je kao da mu je sat pokazao srednji prst. I dok je turobni zvuk blijedio, svađa je i dalje plamtjela, Nigel i Jim bili su zarobljeni u ritmu kojim su samo izražavali osjećaje, a niti jedan nije slušao ovog drugoga. A kad potroše tu energiju? Igra se nastavlja: premda su postojale paralele s nogometom, u ovom ratu u sedam rundi između dobra i zla nije bilo ni minute odmora. A sudeći prema načinu na koji su se stvari upravo odvijale u Jimovoj sobi, spasitelj nije odustao niti je doživio prosvjetljenje; on je naprosto namjeravao učiniti što god mu se jebeno sviđa. Pozornost mu nije bila usmjerena prema ratu. Bila je usmjerena prema Sissy — a tako će i ostati.

14

A Nigelova? Bila je usmjerena na želju da premlati Jima. Devina se, međutim, bez sumnje kretala prema naprijed, kružeći oko duše premda to nije trebala činiti... Rješenje koje je smislio Ad bilo je radikalno i imalo malu vjerojatnost uspjeha, no što bi drugo mogao učiniti? Dva važnija igrača u momčadi skakala su jedan drugome za vrat — a nema boljeg indikatora neprijateljeva uspjeha od takve vrste skretanja pozornosti s bitnog. Otišavši u svoju sobu, navukao je odjeću, sjeo na krevet i obujmio vlastita koljena. Zatvorivši oči, odaslao je zahtjev, paranormalni ekvivalent bežične tehnologije. Bile su potrebne oko dvije sekunde da primi poziv koji je tražio. Što je značilo da arkanđeo Colin točno zna zbog čega je Nigel otišao na Zemlju — i da zbog svog tog sranja nije nimalo sretniji od Ada.

15

POGLAVLJE 3

Victoria Beckham. Eto na koga ju je podsjećao stilist, pomislila je Cait dok joj je Pablo šamponom ispirao boju iz kose. I to nije bila uvreda. Razlog je bila njegova crna kosa, izražene jagodične kosti i tanke noge. I to poziranje uz izraz zlovolje, izbacivanje jednog kuka prema vani.

»U reudu, uspravitei sei.« Cait je slijedila upute, vadeći glavu iz praonika. Mokru kosu odmah je obavio ručnikom i ona je bila na nogama, vraćajući se u frizerski stolac.

»Zada ćvam ssvijdžati ovuo.« izjavio je Pablo kada je sjela. Vjerojatno je htio reći da će joj se to sviđati. Čudna stvar vezana za taj način govora bila je ta da se naglasak pomicao, iskrivljavajući različite samoglasnike i suglasnike na različite načine, a manjak dosljednosti sugerirao je da se čovjek ili prenemaže ili ima govornu manu koja se manifestira samo povremeno. A što se tiče toga kakvo će biti njezino mišljenje... Odmotao je ručnik i kosa joj se rasula po ramenima. Bilo je nemoguće reći što je što. Tu su u svakom slučaju bili neki svjetliji dijelovi, ali s obzirom na sve folije koje joj je bio namotao po glavi, očekivala je puno više. Pablo je otvorio gornju ladicu visokog i uskog ormarića pokraj ogledala i izvadio četvrtastu četku veličine kuhinjske daske za rezanje. Držeći sušilo za kosu, počeo ju je fenirati i upuhivati vrući zrak odozdo.

»Prvou ćemo osuušitji i onjda reezati, reezati, reezati...« Čovječe, oči su mu bile tako tamne dok je radio. Ne smeđe, nego baš crne. Vrpoljila se gledajući u zrcalo. Ovo je bila tako glupa ideja: tri tube boje, svaka s posebnim kistom? Čini se da bi mogla izaći iz salona crvena, bijela i modra. A sat vremena, koliko mu je trebalo da napravi one trake od aluminijske folije i od njih origami na njezinoj glavi? Nikad neće dobiti natrag taj sat. A trošak od četiri stotine dolara? Možda je bila sličnija svojim roditeljima negoli se činilo na temelju njezine kronične buntovnosti. Jer, ovaj izlet u svijet taštine doimao se beskorisnim iz bezbroj razloga.

16

Osim toga, morat će nastaviti održavati... »Oh... jao!« rekla je polako kada je okrenula glavu. Dio koji je obradio bio je... doista predivan. Sada suha i ravna, kosa joj je bila boje kao u vrijeme djetinjstva, debeli, sjajni pramenovi bili su protkani sa stotinu različitih nijansi plave kose.

»Ja saum vams reikao.« izjavio je Pablo. Ili nešto u tom smislu. I što joj je kosa bila suša, to je bolje izgledala — ako zanemarimo da su u njegovim rukama bile škare. »Jeste li sigurni da treba išta dalje raditi?« upitala je dok su oštrice škara bljeskale pod rasvjetom sa stropa.

»Oh dja.« Ajme, stvarno nije mogla nikamo smjestiti taj njegov naglasak. U tom su trenutku pramenovi počeli letjeti, ruke su mu se vrtjele u kovitlacu oko njezine glave, te oštre škare komadale su joj kosu, a pramenovi su padali na pod poput perja iz progonjene ptice. Izgledalo je kao da će je slojevito ošišati — o, bože, šiške... sada je imala šiške.... Cait je sklopila oči. Boju može popraviti s nešto Clairola kad se vrati kući. Ali ovo? Trebat će godina dana da naraste. Problem je bio u tome što je bila usred obrade — a u lunaparku nema silaženja ii sredini vožnje. Što si je to učinila...? Nešto ju je poškakljalo na stražnoj strani ruke pa si je ozlijedila kapak. Na zapešće joj je sletilo nešto kose, komad desetak centimetara dug, lagano kovrčav pri dnu. Uzimajući ga medu prste, protrljala je glatke pramenove. Plavi. Izrazito plavi. Kada je Pablo nešto rekao, mogla je samo kimnuti, a emocije su joj bujale u grudima i odvlačile joj pozornost s vanjskog svijeta. Očajnička komponenta cijele ove transformativne operacije nije bilo nešto što je mogla ignorirati, ne dok je bila toliko zauzeta pretvaranjem u glumicu iz noir filmova, Veronicu Lake. Ne dok je plaćala tako puno za nešto što je bilo posve plitko i površno. A najvažnije je to da je, nažalost, bilo puno lakše pronaći nedostatke u svom izgledu, svom automobilu i stanu, nego zahvatiti malo dublje i dobro, pomno zagledati se u svoje izbore, svoje pogreške... svoje mane.

17

Kao, na primjer, to da te igranje na sigurno cijeloga života smješta u zatvor koji si sam izgradio. Glazba je naglo utihnula, kao da su zvučnici odradili svoje za večeras, a Pablo je u tišini zamijenio škare nečim što je izgledalo kao sprava za kovrčanje kose, ali se sastojalo od dviju zagrijanih ploča. Glačalo za ravnanje kose, tako joj se činilo da se to zove. A činjenica da nije bila sto posto sigurna u vezi s tim dodatno je pojačala njezin osjećaj izoliranosti od svijeta. Kad joj je Pablo spravom povukao kosu, pa onda iznova i iznova, počelo je ritmičko navlačenje. I dok je radio svoje krećući se oko njezine glave, imala je i previše vremena za razmišljanje i za buljenje u plavi pramen koji je držala u ruci. Pročistila je grlo dok su joj se suze skupljale u očima. Ako ništa drugo, barem su nadležne službe pronašle tijelo Sissy Barten... pa su ti njezini roditelji imali što sahraniti. Kakva šteta. Kakav dodatni podsjetnik da moraš živjeti dok možeš — jer nikad se ne zna kada će vožnja biti gotova.

»Pogledaujtee što imammo.« Pablo ju je okrenuo prema ogledalu, ali na trenutak nije mogla odvratiti pogled od onoga što joj je bilo u ruci. No onda je podigla pogled i... »Oh... ohhh.« prošaptala je. Mekani, svjetlucavi valovi padali su joj s tjemena, kovrče su nestale, novi pramenovi su se isticali, duljina uopće nije bila bitno drugačija. Pablov naglasak se zakotrljao dok je opisivao koliku je težinu skinuo te kako joj je oslobodio kosu ne bi li se mogla potpunije izraziti. Bla, bla, bla — to su bile samo riječi na koje nije obratila posebnu pozornost. Ono na što jest obratila pozornost bila je činjenica da je izgledala puno mlađe. Ili možda... ženstvenije? Živahnije? Bila je to ispravna doza leptirića u trbuhu, kako bi to rekao njezin brat. Spustila je pogled na pramen koji je držala medu prstima i ispustila ga na tlo. Nema gumba za premotavanje koji bi mogla pritisnuti, nema povratka... može se jedino naprijed. Naučila je to kad joj je bilo dvanaest godina, bila je to njezina prva lekcija za odrasle, u vrlo ranoj dobi. A Sissyina smrt ju je nedavno podsjetila na tu činjenicu. »Moja kosa je... savršena.« začula je samu sebe. Naznaka osmijeha u Pabla.

18

Nakon što je skinuo onaj plašt s nje, vratila se u svlačionicu, obukla se, te ispustila još jedan uzdah divljenja. Uz ovakvu kosu, njezine su crne hlače i jednostavna vesta izgledali kao nešto što bi moglo biti iz luksuznog dućana Saks. Čak je i njezina crvena torbica marke Coach izgledala bolje i odjednom je djelovala kao da je bez sumnje iz Italije. Dok je izlazila iz svlačionice i odlazila platiti osjećala se kao da ima frizuru iz televizijske reklame, onakvu kakva poskakuje sa svakim korakom, sja čak i pod lošom rasvjetom te tjera muškarce i žene da na trenutak zastanu. Na recepciji je izvadila čekovnu knjižicu te osjetila da joj se öči šire, premda je znala koliko će to koštati.

»Žeilite li sei naruučiti za sljedećji puti« Cait je digla pogled s nula koje je ispisivala. Odmah iza Pabla bilo je ogledalo od poda do stropa i preko njegova desnog ramena ugledala je svoj novi izgled. Odličan marketinški potez, pomislila je, dok je buljila u sebe i počinjala kimati. Otišla je pet minuta kasnije, sa znatno manje novca na računu te s potvrdom o terminu za dotjerivanje frizure, zakazanom za šest tjedana, u torbici. Kada je izašla i otišla do svog Lexusa, nije mogla vjerovati da je to učinila. No barem je upoznala taj osjećaj šokiranog kupca. Zapravo, još uvijek ga je osjećala zbog svog novog automobila — jer, terenac je za nju bio »nov«. CarMax joj je dao povoljnu ponudu za jedan rabljeni i, morala je priznati, bio je to najljepši auto koji je ikada vozila. No i dalje joj se s vremena na vrijeme vrtjelo u glavi zbog njega. Čim je ušla u svoj terenac, nakrivila je retrovizor prema dolje i razbarušila si zlatne uvojke. Kakav dobar odabir trenutka, pomislila je — s obzirom na to da je prvi put u bog zna koliko vremena imala dogovoren susret u večernjim satima. Uključivši motor, odvezla se na praznu cestu i krenula u suprotnom smjeru od te bogataške enklave. Osoba s kojom je imala »spoj« bila je zapravo njezina cimerica iz fakultetskih dana... Dok je prošlost počinjala uskrsavati, uključila je radio da razbije tišinu te zakočila jer se na semaforu upalilo crveno. Utonuvši u sjedalo, nije mogla odoljeti da opet ne pogleda u retrovizor... »Oh, sranje...« Cait je okrenula glavu postrance, premda je to bilo besmisleno. No barem nije izgubila obje naušnice.

19

Vjerojatno joj je ispala u svlačionici. Vesta joj je imala uzak otvor za glavu, a te male zlatne školjkice imale su labave kopče. Kad se upalilo zeleno svjetlo, dala je gas i naredila si da je zanemari... No to nije dugo trajalo. Naušnice su bile od 14-karatnog zlata, no, što je još važnije, kupila ih je na svom jedinom odmoru na Bahamima, odmah nakon diplome. Okrećući volan ulijevo, protupropisno se okrenula i povezla natrag, pronaći ono što je njezino.

* * * Kad se Adrian ukazao u Raju, pjevušio je tu pjesmu Erica Claptona — uz ispravnu intonaciju, jer u blizini nije bilo nikoga koga bi mogao nervirati svojom navikom pjevanja kao da nema sluha. »... would you know my name (bi Li znala moje ime)...« Travnjak je bio svijetle, proljetno zelene boje, a nebo sjajne i jasne plave, poput vitraja u katedralama. Slijeva su bili zidovi koji su štitili Dvore duša, čvrsti i visoki poput planinskog masiva, a pokretni most iznad obrambenog jarka svjetlucao je na sunčevu svjetlu čiji izvor nije bio vidljiv. Gore na parapetu, na vrhu zida, lijeno su se vile samo dvije pobjedničke zastave — jedan šareni barjak je nedostajao. Što je, dovraga, Jimu bilo u glavi? Adrian je nastavio hodati. Zdesna, pokraj terena za kriket, bio je postavljeni stol za ispijanje čaja, a četiri stolca okruživala su raznovrsni damast, porculan i srebro. Na njima nitko nije sjedio. Ustvari, gledajući oko sebe, stekao je dojam da je sam. To nije imalo smisla — Colin ga je pozvao ovamo, pa je arkanđeo morao biti... Zvižduk je bio prodoran i dalek, doplutavši krajolikom do njegova uha. Okrećući se, pogledao je prema rijeci, a zatim počeo marširati uz šepanje na koje se još uvijek prilagođavao. Smiješno, dosad nije primijetio koliko trave tamo zapravo ima — no sa svojom skršenom nogom sada je učio nove stvari o tome što zapravo znači udaljenost. Arkanđeo Colin bio je dolje uz rub šumskog pojasa, pored starinskog britanskog šatora koji je bio njegova privatna odaja. Stojeći u potoku koji je vijugao oko njegova malog komadića Raja, bio je potpuno gol, a brza voda dosezala mu je do bokova.

20

»Sada se krećeš malo sporije, prijatelju, ha?« rekao je kad mu se Ad približio. Nebitno — šepanje nije bilo razlog njegova dolaska. »Imamo jebeno velik problem.« Colin je obično bio spreman na duhovite dosjetke — no očito ne i večeras. Arkanđeo je izašao iz rijeke, njegovo moćno tijelo je blistalo, a snažne noge odnijele su ga do mjesta gdje je bijeli ručnik objesio o granu stabla. »Koliko je loše tamo dolje?« upitao je dok se oblačio. Ad je stenjao spuštajući se na stijenu čija je topla površina činila dobro njegovoj jadnoj guzici. »Dakle, znaš gdje je Nigel.« »Naravno.« »Onda također znaš zbog čega neću ovdje gubiti vrijeme.« Ad je podigao dlanove kako bi spriječio objašnjavanja. »Jim je upravo skrenuo s pravog puta. Tamo dolje nitko nije u igri — osim Devine. I znaš što? Ako je Jim sada rastrojen, to nije ništa u usporedbi s onim što će se dogoditi ako mu demonka preda tu djevojku.« Colinov odgovor bilo je puko odmahivanje glavom. A to je bilo tako nedovoljno. Ad je opsovao. »Ozbiljno. Moraš nešto poduzeti prije nego što izgubimo cijeli ovaj prokleti rat. Ja već znam da ne mogu otići Nigelu u vezi ni sa čim — on i ja smo poput ulja i vode.« Colin je maknuo tamnu mokru kosu sa svog namrštenog lica. »Nadao sam se...« Kako je to bilo jedino što je tip ponudio, Ad je slegnuo ramenima. »Nadao si se čemu? Da se Jim okliznuo pod tušem i udario glavom dovoljno snažno da se jebeno probudi? Dovraga, da je bilo ikakve šanse za to, ja bih ga osobno maznuo drvenom letvom. No nemojmo se zavaravati. Spasitelj više ne sudjeluje u ovoj igri i ne mislim da će se vratiti — čak ni ako Nigel zaprijeti da će ga premlatiti.« Colin je stisnuo šake, kao da je i sam htio nekoga mlatnuti. »Jim je sine qua non, neophodan je. Ne postoji ništa što možemo učiniti kako bismo ga nagnali da se predomisli, ako to sugeriraš.« »Kao da ja želim taj posao?« nasmijao se Ad oporo. »Jel me ti to zajebavaš?« »To nije razlog zbog kojeg si došao?« »Ja želim pobijediti. To je jedini razlog zbog kojeg sam ovdje.« Colin je podigao aristokratske obrve. »Ti si se zapravo angažirao u ratu. Prilična promjena za tebe, zar ne?« »Ne smijemo izgubiti ovo.« »Zbog Eddieja?« Budući da Ad nije odgovorio, arkanđeo se namrštio. »Čovjek se ne treba ispričavati zbog svoje lojalnosti prema mrtvima i ako ti to pomaže da se usredotočiš, ja se neću žaliti.«

21

»Daj mi ime duše. To je sve što mi treba.« Colin nije djelovao iznenađeno no, s druge strane, nije bio idiot. Nažalost, nije bio ni spreman prekršiti pravila: »Znaš da to ne mogu učiniti.« »To će ostati među nama.« »Ne budi blesav. I ne, nije Nigel razlog moje zabrinutosti. Imam stanoviti utjecaj na njega. Razlog je Stvoritelj, dragi dječače.« »Onda se spusti na Zemlju i sam se zauzmi za dušu. Jim to neće učiniti — a ova njegova trajna opsjednutost će nas sve pobiti. Tko se, dovraga, odriče pobjede?« »Ti nisi bio svjestan njegovih namjera sa zastavom?« »Naravno da nisam! Učinio bih nešto da ga zaustavim — u pitanju je duša mog prijatelja.« »Pitao sam se.« Colin je stavio ruke na bokove i hodao uokolo, a njegove bose noge ostavljale su otiske u mulju uz obalu rijeke. »Reci mi tko je to,« rekao je Ad »i ja ću se pobrinuti za to.« »Ne smiješ se miješati, nimalo više nego što je dopušteno meni.« »U redu, dobro, daj mi dušu i ja ću smisliti način da postavim Herona ispred nje.« Stari Adrian bi gurao, gurao, gurao u tišini, no logika je bila jasna i govorila je sama za sebe — a Colin je bio razumna osoba u skupini. Uvijek je bio takav. »Ne mogu se uključiti u to.« rekao je Colin ispod glasa. »Onda dopusti meni.« »Neće biti tako, bojim se.« Krasno. »Koje proklete mogućnosti nam onda preostaju? Sjediti i gledati kako Jim uništava cijelu ovu kurčevu stvar?« S obzirom na to da mu nije odgovoreno ničim osim šutnjom, doista se zabrinuo. »Coline, moraš nam pomoći. Ne potičem te na Ratove zvijezda, ali ti si nam jedina nada.«

»Ratove zvijezda?« »Zaboravi. Samo... jebote, učini nešto, hoćeš li?« Arkanđeo je dugo šutio. »Ne mogu te voditi cijelim putem.«

22

»Ni ne moraš. Usmjeri me u pravom smjeru — to je jedino što mi je potrebno. No, znaj ovo: ako vi dečki koji ste ovdje gore nastavite s tom usranom taktikom nemiješanja, mi ćemo izgubiti rat. Kladim se u ono što je ostalo od mojih muda.«

23

POGLAVLJE 4

Ured Alex Hess u Iron Masku bio je baš poput te žene — sveden na najfunkcionalnije komponente, s puno oštrih bridova. Dok je Duke čekao da mu se odgovori na kucanje, povukao si je traperice prema gore. Vrata su se otvorila prema unutra, a momak s druge strane bio je jedina osoba pred kojom bi Duke ikada ustuknuo: Alexin muž bio je visok poput košarkaša, građen poput boksača i imao je onu vrstu fizičkog samopouzdanja kakvu imaju samo istrenirani ubojice.

Mortal Combat za njega nije bila samo video igra. Dok su se mimoilazili, Duke je kimnuo, a John Matthew, kako mu je bilo ime, učinio je isto — i to je bilo to. Nitko nikada nije čuo da je taj kučkin sin rekao ijednu riječ, ali doduše netko tko je bio takve građe nije ni morao govoriti. »Oprosti što te gnjavim.« rekao je Duke kad je Alex sjela u stolac iza svog stola. Pogled joj je bio usmjeren prema stražnjim oblinama, na razini koja je sugerirala da je gledala guzicu svog muža. »Gdje želiš da budem? Ne mogu pronaći Velikog Roba.« »Ispred ulaza.« To je bilo mjesto na koje su ga obično stavljali, bog zna zašto. On je bio prije bodljikava žica nego baršunasto uže. »Ima li kakvih posebnih uputa?« Sada je gledala u njega, a te tamnosive oči su se sužavale. »Jok. Samo budi to što jesi.« Imao je sreće. To je bilo jedino što je imao na repertoaru. Otišavši natrag u hodnik, gurnuo je vrata za osoblje i ušao u sam klub, a na suprotnoj strani bila je klijentela s darkerskim imidžem, njemu potpuno nezanimljiva. Odavno je izgubio interes za žene koje su htjele da ljudi budu zainteresirani za njih: nakon toliko pushup grudnjaka, korzeta i kožnih hlača koje se nanose sprejanjem, te žene spremne na sve oblikovale su zajednički identitet koji je slao poruku — očajne smo i lake. No on se njima ipak sviđao, njihove oči lijepile su se za njega kao Alexine za svog muškarca — nije li to vječna enigma seksualnosti: cure koje su toliko trebale tuđu pozornost zagrijavale su se i bavile isključivo muškarcima koji ih nisu primjećivali. Dobra strana toga, činilo mu se, bila je ta da je uvijek bilo dobrovoljki kada bi poželio seks.

24

Vani se smjestio pokraj momka po imenu Ivan, koji je bio građen poput terenca i suočio se s već formiranim redom. Pravilo je bilo da u svakom trenutku budu prisutna dvojica, jer nikad ne znaš što bi se... »... pojebao moju sestru! Jesi! Pojebao si mi sestru, ti pušaču kurca!« Doslovce tako. »Ja ću se pobrnuti za ovo.« rekao je Duke, razbivši red i krenuvši pored svih tih živčanih, cupkajućih, supijanih, uskoro urokanih, do kosti smrznutih ljudi. »... nisam je pojebao! Dopustio sam joj da mi popuši...«

Bum! Brat očito nije uvažavao tanku liniju između pušenja i koitusa. A onda je to postao slučaj poticaja histerije. Žena o kojoj se radilo, dražesna mala ljepotica s crtama lica Marilyna Mansona, šminkom pantomimičara i verzijom garderobe kao u prijateljski raspoložene striptizete iz susjedstva, stala je točno između muškaraca. »Danny, slušaj me! Ja...« Prije nego što je Duke uspio doći do njih, dvojica su se muškaraca uhvatila ukoštac — a sestra je odgurnuta ravno na cestu — njezine čizme s visokim petama nisu uspjele naći uporište na pločniku niti rubniku. Duke ju je pustio. Dogodit će se jedna od dvije stvari — ona će sletjeti na dupe i razderati tu suknju ili će ju udariti auto. U oba slučaja, to je bilo izvan prostora koji je pripadao klubu i nije ga se ticalo. Ono što jest bilo dio njegova posla bila je činjenica da je njezin dečko, ili prijatelj s povlasticama, što god joj on bio, bio opsjednut osvetom — tako da su sada imali dva momka u martensicama koja guraju jedan drugoga u staklarnicu sačinjenu od drugih ljudi koji ginu za svojom dozom droge, alkohola ili seksa. I koji će vjerojatno uzvratiti udarce. S obzirom na to da su ljudska bića u situaciji jedan-na-jednoga bila dovoljno glupa, a u grupi su znala biti istinski blesava, znao je da mora preuzeti kontrolu. Skočivši između njih, čvrsto je zgrabio obojicu za ključnu kost. Prije nego što je stigao započeti govor o tome da se jebeno priberu, odlučila su se uključiti četvorica muškaraca iz pozadine. Oko njega su zamahivale pesnice, a jedna od njih ga je maznula u glavu. Nema više priče.

25

Duke je ovladao situacijom, grabeći revere i bacajući muškarce na beton, druge udarajući laktom u prsa, nokautirajući svakoga tko mu je pokušao prići. Cijelo to vrijeme, dok su se ruke hvatale za njega, a on se saginjao da izbjegne udarce i ubode nožem, bio je posve smiren, duhom potpuno odsutan. Doista ga nije bilo briga hoće li biti uhićen zbog nasilja, izboden ili upucan. I nije ga bilo nimalo briga je li nanio trajne ozljede ljudima s kojima se fizički sukobio — niti je li ta ženska pretvorena u ukras za haubu ili nije. »Ma pusti ga.« začuo je kroz vrevu Velikog Roba. »Treba mu trening.« Zvukovi lepršanja odjeće, razbijanja mobitela i psovki iz gomile koju je kontrolirao prolamali su se kroz noć dok su drugi pokušavali ponovno formirati red uokolo poprišta. Srećom, prednji ulaz u klub nije bio dobro osvijetljen i ovo će ubrzo biti gotovo. Što je i bilo. Nije bilo puno poznavatelja mješovitih borilačkih vještina koji su čekali da stanu u red kako bi visili u Iron Masku, tako da ljudi koji su se dobrovoljno uključili u tučnjavu nisu bili previše izdržljivi. Jedan udarac obično je bio dovoljan da odustanu — što je bilo šteta. On je uživao udarajući ih, osjećajući kako mu se zglobovi spajaju s mesom, gledajući ih kako padaju ili se spotiču o vlastita stopala. Međutim, nije bio zainteresiran za to da bude u vijestima. Zgotovljujući stvar, otišao je do dvojice prvotnih agresora, koji su sjeli na rubnik pločnika i oporavljali se, radeći grimase dok su si trljali čeljusti, glave, ramena. Sestra u čizmama s visokim petama doteturala je natrag u njihovu orbitu, a njezino maskarom umrljano lice i šašava frizura bili su praktički jednaki kao i prije nego što je izbila svađa zbog obiteljskih odnosa. Obojica muškaraca neprijateljski su pogledala Dukea kada se nadvio nad njima. Tihim glasom im je rekao: »Nemojte ponovno stati u moj red. Ili ću vas slijediti kući. Jasno?« »Ne smijete nam prijetiti!« viknula je ženska zvijezda događaja, klepećući ogromnim petama. »Mi imamo prava.« Duke se nagnuo, unoseći lice u njezino. »Nećete znati da sam tamo. Nećete ništa vidjeti ni čuti. Ali ja ću vas slijediti — možete se okladiti u svoj život. I znajte ovo — ja volim plašiti ljude. Meni je to zabavno.« Je li razlog bio njegov mrtvački pogled, siktanje u njegovu glasu ili riječi koje je izgovorio, no ona je zašutjela. I primaknula se bliže čovjeku zbog kojega je svojedobno stavila štitnike na koljena da bi joj klečanje bilo udobnije.

26

Duke je pogledao dolje na dvojicu blesana, dajući im priliku da progovore ako su već toliko željni toga. Mrtva tišina. A onda su obojica ustala i otpratila djevojku odatle. Okrenuvši se opet prema klubu, shvatio je da se red ponovno uspostavio i ponovno se centimetar po centimetar pomicao prema vratima. Držeći glavu sagnutom kako ga se ne bi jasno vidjelo ni na kakvoj fotografiji, vratio se na svoj položaj. »Jebote, čovječe.« rekao je Ivan. »Pa ti čak nisi niti zadihan.« Duke je samo slegnuo ramenima. Kada za život zarađuješ radovima na cesti, premećući ljeti lopatom vrući asfalt a zimi sol za posipanje cesta, srce ti se brzo pretvori u efikasan stroj, a njegove klijetke i komore, njegov miokard i njegovih tristotinjak grama potpuno koordinirano pumpaju kako bi opskrbili tijelo krvlju obogaćenom kisikom. Ništa posebno. Samo stvar treninga. Pravo čudo bilo je to što je on nekako uspio živjeti bez srca. Oh da, imao je taj šuplji mišić iza prsne kosti, naravno. No u metafizičkom je smislu izgubio srce prije puno godina — i ne bi ništa mijenjao u vezi s tim. Ne. Duke je podigao ruku da provjeri koliko je sati... »Sranje.« »Što je bilo?« »Izgubio sam svoj jebeni sat.« Sagnuo se i pogledao niz pločnik prema mjestu na kojem se odvijala tučnjava. Naravno, na tlu nije bilo ničega što bi i približno nalikovalo metalu. S druge strane, ako se kopča slomila i ako mu je sat skliznuo sa zapešća te ga je ugledao bilo koji od, recimo, stotinjak kibicera, taj bi ga zgrabio. Stari modeli Rolexa bili su poželjni, čak i budalama. To je bila jedina lijepa stvar koju je posjedovao, uspomena iz prošlosti. Točnije, koju je bio posjedovao. Svejedno. Izgubio je i više od toga u životu, a još uvijek je bio uspravan i na nogama. »Moram otići malo prije deset sati.« rekao je Ivanu. »Ali vraćam se za trideset minuta.« »To je Veliki Rob rekao. Mislim da će te on pokriti.« »Odlično.«

27

Vrativši se do frizerskog salona, Cait je pokucala na staklena vrata i nagnula se unutra, pokušavajući razabrati je li Pablo još uvijek tamo. Svjetla su bila prigušena, što nije bio dobar znak, ali hajde, trebalo joj je manje od pet minuta da... Stilist je došao iz pozadine, navlačeći crnu jaknu. »Mi šmo zautvoreni.« viknuo je. »Znam.« odgovorila mu je vičući, a dah joj se kondenzirao na staklu. »Izgubila sam naušnicu. Samo želim pregledati pod u svlačionici.« Povukla se za ušnu resicu, kao da će to pomoći da ju sugovornik razumije. Pablo je bio pomalo ogorčen dok je otključavao vrata i puštao je unutra. »Izgubjeno i

nadjenio iza pujta.« »Mislim da je vjerojatno tamo unutra.« Pokazala je prema hodniku.

»Kada vi oufdje?« Cait se namrštila. »Molim?« Odmahnuo je nestrpljivo rukom. »Vi ići tamu. Ja izlaizim.« Oho, pomislila je kad se okrenuo. Možda je imao kratkoročnu amneziju od svog tog peroksida u boji za kosu? Previše aerosola iz raspršivača? Demencija izazvana gelom? Cait je otišla na mjesto na kojem se svlačila i spustila se na koljena, tapkajući rukom ispod ugrađene klupe, tražeći po tepihu. Povukla je i ovratnik džempera da vidi je li se školjkica zaglavila u tkanini. »Dovraga...« Zatim je ponovno otišla do Pabla, koji je lupkao čizmama po podu u želji da krene kući. »Izgubjeno i nadjenio« bila je zapravo kutija za cipele marke Stuart Weitzman, a u njoj su bila dva para naočala, šal od vrpci, nekoliko debelih, lažno zlatnih ogrlica, i... Naušnica u obliku koluta, dovoljno velika da ju se može staviti i oko vrata. Nije bilo ljupkih školjkica. No ona ustvari nije ni očekivala da će biti tamo — Pablo nije djelovao kao tip koji bi prešao usisivačem po radnom mjestu prije nego što ode kući. »U redu, hvala.« rekla je. »To je mala školjka, zlatna školjkica.«

»Imamoufaš broj?« »Ah... vaša pomoćnica nazvala me jučer da potvrdi moj dolazak ovamo.« Činio se zbunjenim. »Dobri, mi zvati ako naćemo.« »Hvala.«

28

Vani je odmahnula glavom. Čudno, čudno, čudno. No, dovraga i izgubljeni nakit — tip je napravio odličnu frizuru, a to je ono za što mu je platila. No on vjerojatno ima jako kratak popis osoba kojima čestita Božić. Opet u svom Lexusu, uputila se u stari Caldwell i, petnaestak minuta poslije, došla do dijela grada u kojem je čitava četvrt od dvanaest blokova šarenih viktorijanskih vila bila pretvorena u kompleks udruga, kafića i dućana — premda dućani nisu bili ni sjena onih u dijelu grada iz kojega je upravo stigla. Ovdje su bile galerije s narodnim umjetninama, prodavači organskih začina i odjeće od konoplje, takve stvari. »Četiristo sedamdeset i dva... četiristo sedamdeset i dva... gdje si...?« Činilo se kao da je to bila tema večeri — ona vani u tami, u potrazi za... »Evo ga!« rekla je i dala žmigavac. Kafić se zvao Crna vrana, no fasada mu je djelovala vrlo prijateljski: ukrasi na zabatima, nadstrešnica iznad vrata i vitice ispod streha bili su obojani ružičastom, žutom i blijedo plavom bojom. Zapravo, fasada je izgledala kao lice iz crtića — njezina dva staklena prozora doimala su se poput ogromnih očiju, potporne prečke poput obrva, a krov od škriljevca poput bob frizure. Slijedeći strelice koje su vodile iza kuće, odvezla se preko rupa na neasfaltiranoj stazi između zgrada i parkirala na malom parkiralištu. Zgrabivši torbu, izašla je iz auta. Pokraj vrata s natpisom »Samo za osoblje« neki je čovjek silazio sa starinskog motocikla... a kad je skinuo kacigu, duga tamna kosa rasula mu se preko širokih leđa. Kožna jakna nije mu bila u najboljem stanju, ali se doimala iznošenom od starosti a ne uslijed nekakvog iritantnog dizajnerskog hira, a njegove duge noge obavijala je neka vrsta traperica koje nisu bile nimalo povezive sa stilom Victorije Beckam. Lakim pokretom se sagnuo i uzeo nešto sa stražnje strane motocikla — kutiju s gitarom? Nije mogla vidjeti što radi jer joj je bio okrenut leđima, ali zbog načina na koji je ušao kroz stražnja vrata kafića primijetila bi ga čak i prije nego zbog tog tamnog slapa kose: kretao se s potpunim samopouzdanjem. Možda je on vlasnik? Ili... nekakav umjetnik, s obzirom na kutiju? Kakva god bila njegova uloga, bio je na dužnosti. Kad su se vrata zalupila za njim, Cait se stresla, osjetivši nelagodu jer je upravo zurila u muškarca. Hm, možda joj se plava boja kose proširila i unutar glave?

29

Ha. Ha. Haa. Stresla se i vratila u stvarnost te otišla do prednjeg ulaza u kafić i otvorila vrata. U naletu toplog zraka iznutra osjetila je eksploziju mirisa kave, vanilije i pačulija — kao da joj je član grupe Grateful Dead zapljusnuo lice bijelom kavom. Trljajući svoj izbirljivi nos, odmjerila je nemalu gužvu i upitala se kako će tamo ikoga pronaći: kafić je bio dug i uzak kao boks za goveda, sa šankom duž lijevog uzdužnog zida, malim stolovima nanizanima uz suprotni zid i oko dvjesto ljudi stisnutih između njih. Ako ništa drugo, bila je na pravom mjestu da čuje glazbu. Sasvim pri dnu prostorije bila je podignuta pozornica dovoljno velika za kvartet, a po zidu od crvenih cigli visjeli su narodni instrumenti obješeni o žice, izmjenjujući se sa zvučnicima koji su djelovali prilično kvalitetno... »Cait! Ovamo!« začula je uzvik odozdo. »Hej!« Mahnuvši, počela se probijati prema pozornici, stišćući se između konobara u majicama pastelne boje šerbeta i stalnih mušterija koje su sjedile i među kojima je, na njezino čuđenje, bio nerazmjerno velik udio žena. »Kog vraga si napravila s kosom?« rekla je Teresa Goldman ustajući da ju zagrli. Teresa joj je bila dobra prijateljica u srednjoj školi i sjajna cimerica na fakultetu, tip djevojke u koju se možeš pouzdati da će ti otvoreno reći svoje mišljenje, trebala ga ti ili ne. Ukratko, bila je divna — i pomalo zastrašujuća. Pogotovo kada bez ikakve najave od brinete postaneš plavuša. »Je li grozno?« Cait je raskuštrala šiške. »Je li...« »Jebote, ne! Fantastično je! Zafrkavaš me? I, Isuse, jesi li to još smršavila?« Cait je sjela u drveni stolac koji je zaškripao. »Nisam nimalo smršavila, kunem se.« »Sereš.« »Zna li tvoja majka da se tako izražavaš?« »A što misliš tko me naučio psovati?« Dok su se prisjećale riječi koje su skovale još kao brucošice, poslužitelj je Cait donio cjenik odštampan na komadu kartona. Cait se prestala smijati kad ga je pogledala. »Čekaj malo — što je sve ovo? Kombucha?

Tulsi? Yerba mate?« »Ti si tako zaostala u vremenu...«

30

»Jesu li ovi ljudi ikada čuli za saladu?« »Kako plebejski...« »Nema Earl Greya... ?« »Nisi dovoljno otkačena za svoju frizuru.« Baš kao u dobra stara vremena, pomislila je Cait uz osmijeh. I, vidiš, to je upravo ono što joj je trebalo: predah od poslovne rutine, dobrodošlo skretanje pozornosti s njezina žalovanja, prilika da prijeđe s teorije na praksu — i da malo živi. Teresa se nagnula prema naprijed. »Dobro, pusti sad piće — nisam te ovamo dovelà zbog pića.« »Dobro.« Cait je nabrala čelo. »Jer ću ga propustiti. Zovi me priprostom, ali ja sam ponosna na svoje jednostavno porijeklo sa Srednjeg zapada — kava iz Dunkin' Donutsa meni je sasvim dovoljno egzotična.« »Pjevač. Sve ovo je zbog pjevača.« Onog čovjeka na motociklu? Upitala se. »Nisam znala da te zanima glazba kakva se pušta na ovakvim mjestima. Nije baš Aerosmith ili Van Halen.« »Ah, no dobra vijest je da se ne pojavljuje ni Katy Perry.« »Hej, ja volim vježbati uz njezine pjesme.« »Tu ti ne mogu pomoći.« »Znaš, ti bi stvarno trebala pokušati nadrasti metal iz osamdesetih. Koliko si godina imala kada je postao popularan? Tri?« »Uzmi malo kombuche uz tu osudu, hoćeš li?« zacerekala se Teresa. »U svakom slučaju, ime mu je G.B. i dolazi ovamo svakog zadnjeg ponedjeljka u mjesecu. Kao i u Hot Spot svake srijede u osam, u Hut svaki drugi utorak, i...« »Jesi li mu ti obožavateljica ili menadžerica?« »Pričekaj da ga vidiš. Nevjerojatan je.« Vratio se konobar u košulji boje malina. »Što vam mogu donijeti?« »Ja ću samo vodu.« »Imamo vodu iz slavine, vodu Pellegrino, vodu Rain Forest...« Previše je izbora ovdje, pomislila je. »Samo vodu iz slavine.« »S kockicama leda ili bez?«

31

»Ah... sa.« »U šalici ili čaši?« »Svejedno.« »S aromom...« »Zaista, samo obična voda iz slavine bit će odlična, hvala.« nasmiješila se vraćajući mu cjenik. Kada je otišao, uzdahnula je. »Ne znam kako se ti nosiš s tim.« »Ponavljam, nisam tu zbog pića. Premda sam probala vodu s aromom jagode i odlična je.« Teresa se opustila u svom stolcu. »Dakle, što ima nova? Čini mi se kao da je prošlo mjesec dana otkako sam te vidjela tijekom praznika.« »To je bilo prije pet mjeseci, mislim.« »Zar je uskoro svibanj? Oh.« Teresa je slegnula ramenima. »Ne obraćam previše pozornosti na vrijeme.« »To je razlog zbog kojeg si mi svakog semestra davala svoj raspored sati.« »Uvijek si bila odlična čuvarica ovaca. Kad bi barem moja tajnica bila tako dobra kao što si ti bila.« »Kako je na poslu?« »Isto sranje, mijenjaju se samo dani. No znala sam da bavljenje poreznim zakonima neće biti glamurozno.« »No očito je unosno. Kakva ti je to torbica? Prada?« »Ajme, primijetila si, kako slatko!« Kada je Teresa zašutjela, a tišina potrajala, Cait se ukočila. Šutnja je bila posve suprotna uobičajenom ponašanju njezine stare cimerice. »U redu, što se događa? Reci mi to sada, prije nego što se konobar vrati i počne me pet godina ispitivati želim li ili ne želim pecivo s cimetom.« »Kroasani su im bolji.« »Da čujem što imaš reći, Goldmanice.« Oklijevanje je trajalo tijekom isporuke visoke šalice pune kockica leda i tekućine zvane H20. Kad su ponovno ostale same, Cait je smrknuto izjavila: »Plašiš me, Teresa i, bez uvrede, nakon posljednjih nekoliko tjedana, ne treba mi još toga.«

32

»Da, čula sam da je mala Bartenica otišla bogu na istinu.« Cait je spustila pogled. »Ona je pohađala moja predavanja o crtanju.« »Sranje, Cait... nisam znala da si je poznavala.« »Jesam. I bila je lijepa djevojka — angažirala sam je i za svoj uvod u seminar o kiparstvu.« »Hoćeš li ići na sprovod?« »Neću ga propustiti.« Cait je podigla pogled. »A sada mi reci to što mi ne želiš reći.« »To je rečenica i pol.« »Pričaj, Goldmanice.« Njezina stara prijateljica se nakašljala. »Jesi li čula za Thoma i njegovu djevojku?« Cait je opet svrnula pogled. Da, pomislila je. »Ne.« rekla je. »Čekaju bebu. Zapravo, rodit će se ovoga mjeseca. Naletjela sam na njega u centru grada, u sudnici. Mislim da je jedan od njegovih kolega priveden zbog optužbi za pronevjeru, a on je bio tamo kako bi svjedočio, a ja sam bila tamo zbog... sranje, zar je važno. Samo sam... da, mislila sam da bi ti to htjela znati.« Cait se na silu osmjehnula, ne shvaćajući zašto joj to smeta. Teresa je bila previše pronicljiva da bi ju prevario lažan osmijeh. »Drago mi je zbog njega. Hoću reći, zbog njih.« »Gle, ne želim biti kučka, ali to je sigurno pogreška. Ne mogu zamisliti cjepidlaku Thoma prekrivenog dječjom bljuvotinom, kako mijenja pelene i puni bočice zamjenskim mlijekom. Taj čovjek je usisavao svoju spavaonicu. Tko to radi?« »U njegovu obranu, mi smo to radile.« »Mi smo djevojke.« »Da malo ne pretjeruješ s tradicionalnim spolnim ulogama?« »Svejedno. Znaš što želim reći.« Cait je bućkala vodu po ustima, osjećajući hladno štrecanje u onom kutnjaku sa sumnjivom plombom za koji se trebala pobrinuti. Ustvari joj je Thom još prije šest mjeseci rekao novosti. Odmah nakon što su rekli svojim obiteljima. I, njemu u prilog, učinio je to na ljubazan način — jer nije želio da ona to čuje od nekog drugog, a njegova cura je očito o tome vikala na megafon. Cait je bila potpuno šokirana, ali je izgovorila uobičajene čestitke... a zatim spustila slušalicu i briznula u plač.

33

Žena koja će roditi njegovo dijete bila je ista ona s kojom ju je prevario. Margot. Ime joj je bilo Margot. Kao da je glumica iz francuskog filma ili nešto tome slično. Dovraga, možda se to čak piše Margeaux. Uglavnom, oni su već neko vrijeme bili zajedno. Koliko je godina prošlo? Gotovo jednako koliko je Cait provela s njim. Ne, čekaj... više. Nije imala pojma zašto joj je onda ta trudnoća bila takav šok. No to ju je bacilo u kovitlac iz kojega je sletjela ovdje, u ovaj tvrdi mali stolac, s novom frizurom, poboljšanim tijelom... i osjećajem da je gotova sa skrivanjem od života, i spremna za... Dobro, nije znala odgovor na »što« u toj rečenici. »Hej, znaš li da ti nedostaje naušnica?« rekla je Teresa. »O, da. Mislim da se to dogodilo u frizerskom salonu...« »Došao je!« prosiktala je Teresa uspravljajući se u stolcu. Cait se osvrnula. I malo si istegnula kralježnicu. Da, to je bio muškarac kojega je malo prije vidjela na motociklu. .. i, ako je momak bio oku ugodan sleđa, pogled sprijeda bio je još bolji: lice mu je bilo ošamućujuća mješavina markantnih crta, pojačanih ne samo tom njegovom nevjerojatnom kosom, nego i kozjom bradicom i poluzatvorenim očima koje su isijavale seksepilom. Visok i vitak, sada je imao samo majicu bez rukava, a ruke su mu bile prekrivene crnim i sivim tetovažama ukrašenima natpisom na stranom jeziku. Kada je sjeo na stolicu od borovine, prošao je rukom kroz tu kosu, zabacujući je preko ramena — a kosa je odbijala ostati tamo, bakreni pramenovi treperili su pod rasvjetom na pozornici kao da se bune i žele vratiti gdje su bili. Njegov osmijeh bio je bezbrižan poput ljetnog povjetarca, a kada je kucnuo po mikrofonu kako bi se uvjerio da radi, Cait je shvatila da se pita kako mu zvuči glas... »Hej.« rekao je tiho, dubokim glasom. »Kako ste večeras?« Rečenica nije zvučala jeftino kada ju je on izgovorio, pogotovo kada se odjek riječi odbio o strop i spustio na njih poput milovanja. »Dakle, htio sam s vama podijeliti novu pjesmu koju sam upravo napisao.« Dok je govorio, gledao je po prostoriji i, premda je Cait bila sigurna da ne gleda u nju, činilo se kao da govori njoj i samo njoj.

34

»Pjesma govori o tome kako je živjeti vječno.« rekao je polako. »I volio bih da mogu upotrijebiti svoju gitaru, ali došlo je do tehničkih poteškoća — tako da ćete se morati zadovoljiti samo mojim glasom.« Pljesak je bio brz i žestok, sugerirajući da medu nazočnima postoji jako puno Teresa. Zapravo... to je bio razlog zbog kojega su ovdje večeras samo žene, zar ne? On je čak mahnuo nekolicini njih, kao da su prijatelji. Nakon što je pročistio grlo i duboko udahnuo, Cait se uhvatila kako okreće stolac prema pozornici. »Rekla sam ti.« čula je Teresu kako zadovoljno izjavljuje.

35

POGLAVLJE 5

Demonka Devina stvorila se ispred običnog, gotovo modernog sjedišta tvrtke »Integrated Human Resources«. Smještena u jednom od bezbrojnih arhitektonskih kompleksa za stručne poslovne usluge u Caldwellu, »tvrtka« nije imala klijenata niti zaposlenih, a nije bila ni resurs za ljude, ni integriran ni inkorporiran. Bila je, međutim, savršena zaštitna ljuska za njezine zbirke, a naziv je bio zgodno poigravanje s onim što je činila. Bila je uspješna u integriranju sebe u ljude. Zapravo, netom je izašla iz prilično prilagodljivog plovila.

Obožavala je te crne traperice. Uputivši se prema vratima, prošla je kroz zaključana čelična vrata i pojavila se u praznoj, sjenovitoj unutrašnjosti. U njoj nije bilo stolova, telefona, računala, aparata za kavu niti onih za vodu — čak niti radnim danom od osam ujutro do pet popodne nisu se održavali sastanci ili razgovori, niti se poslovalo. Međutim, ako bi bilo potrebno, ona bi istoga trena mogla dočarati takvu iluziju. Nakon što su joj se u prošlo skrovište infiltrirali Jim i njegovi anđeoski prijatelji, morala se preseliti, i dosad je bilo sve u redu. »Bok, šećeru, došla sam kući.« rekla je najnovijem žrtvenom djevcu koji je visio naglavce nad limenom kadom pokraj dizala. Naravno, nije joj odgovorio. U svom prethodnom životu, prije nego što je postao nešto važno, bio je računalni štreber — bože, uz kronični nedostatak djevaca u suvremenoj Americi, nikad dosad nije bila toliko zahvalna na tehnologiji; sve što je morala učiniti bilo je pretražiti odjeljak posvećen informatičkoj tehnologiji na oglasnim stranicama u telefonskom imeniku. Pa ipak, čak i uz njega, koji je služio kao metafizički sigurnosni sustav, puzajuća napetost tjerala ju je da sve brže hoda prema vratima dizala. Postojala su dva gumba za druge etaže: »2« i »LL« i, kad je ušla unutra, pritisnula je potonji. Vladala je tišina dok se spuštala dizalom do podrumske prostorije bez prozora. Dok su se vrata otvarala, zastao joj je dah... »Oh, hvala kurcu.« rekla je, nasmijavši se.

36

Sve je bilo tu. Svi njezini satovi, koji su na njezinu prisutnost reagirali tako da su ponovno počeli odbrojavati minute i sate; njezine brojne komode pune stvari koje su se upravo same ponovno postrojile, a ručke su im se još uvijek ljuljale zbog povratka u ispravan položaj; njezini bezbrojni noževi koji su sada bili ponovno okrenuti oštricama prema jugu; a njezin najvažniji imetak — najneprocjenjivija stvar od svega, unatoč lošem, polu raspadnutom stanju — njezino ogledalo, bilo je upravo tamo gdje ga je ostavila, u udaljenom kutu. Nadalje, u njezinoj »spavaćoj sobi« bilo je i zabavnih stvari — ogroman krevet, kozmetički stolić s kompletnom šminkom, njezini nebrojeni stalci s odjećom na vješalicama, police s cipelama, ormari s torbicama. Kad god bi otišla, njezine stvari bi se razbacale, a ustroj ogromnog prostora postajao bi zbrkan i zbunjujuć. A kada bi se vratila, red bi se ponovno uspostavio. Na isti način na koji magnet privlači metalne strugotine. I baš kao što su njezini predmeti kružili oko nje, i oni su nju privlačili. Njezin najveći strah, barem na Zemlji, bio je da će, kada se jednoga dana vrati ovamo, nešto nedostajati. Ili sve. Ili samo dio. Dok joj se puls vraćao u normalu i dok je skidala krzneni ogrtač, šetala je prolazima između komoda. Zaustavljajući se nasumce, otvorila je gornju ladicu ormarića Hepplewhite koji je osobno kupila od njegova tvorca, davne 1801. Unutra su bile naočale iz tog razdoblja, tanke žice savijene u ovale i svjetlucavi kolutovi od staroga stakla. Kad ih je dotaknula, energija njihovih bivših vlasnika prešla joj je u vrške prstiju i povezala je s dušama koje je prisvojila i sada držala u svom zatvoru. Poznavala je apsolutno svakog od grešnika, njezine djece, ljubljenih odabranika koje je njegovala kroz vječnu bol i poniženje dolje ispod, u svom zidu. Jebeni Jim Heron. Taj prokleti »spasitelj« mogao bi biti njezina smrt — doslovce. A to nije način na koji bi se ta sranja trebala odvijati. Na početku ovog rata koji se sastoji od sedam rundi gajila je velike nade u vezi s njim, bila je uvjerena da će joj dobro služiti njegova loša strana, tako dugo razvijana u njegovim profesionalnim aktivnostima. No, umjesto toga, taj pizdun je igrao za drugu momčad.

I pobjeđivao. Ako osvoji još jednu pobjedu? Svladana osjećajima, Devina je pregledavala svoje zbirke, a suze su joj se skupljale u očima.

37

Kad bi taj spasitelj pobijedio za Ekipu anđela, sve ovo bi nestalo, sve njezine stvari prestale bi postojati — što je još gore, sve njezine duše također bi postale prošlost. Nestalo bi sve ono na čije je gomilanje potrošila eone. I ona također. Jebeni Jim Heron. Krenuvši prema kozmetičkom stoliću, bacila je na krevet krzno kanadske kune, izvukla stolac i sjela. Zurila je u svoj odraz u ovalnom ogledalu i sviđalo joj se kako izgleda — no mrzila je to kako se osjećala. Prije svega, prezirala je činjenicu da postoji žena koju je Jim želio toliko snažno da se zbog nje odrekne pobjede. A tu je bio i njezin teški osobni izbor — odreći se nečega što je u njezinom vlasništvu? Kada se zadnji put nečeg odrekla? Pa... dovraga, ona bi se u vezi s tim trebala ponijeti kao Taylor Swift: nikada, nikada,

nikada... Čovječe, kakvo sranje, opsesivno-kompulzivni poremećaj, a lijep dan. Ali to što je suočena s mogućim gubitkom svega što je u tom podrumu bilo je dovoljno da joj izazove jebeni srčani udar... Oslonivši se na kozmetički stolić, morala je zinuti kako bi disala. »Ti si besmrtna... besmrtna si... ne trebaš zvati 911...« Jer, jebote, ne možeš oživjeti nekoga tko ne postoji na taj način da ga liječnici mogu operirati. Dobra logika. No visoko-oktanska panika grmjela je kroz njezine vene i nokautirala iz nje više intelektualne funkcije, pa je i taj mali komad racionalnog dobio nogom u dupe. Drhtavom rukom maknula je svoju tamnu kosu s lica i pokušala se sjetiti kognitivno bihevioralne terapije na koju je išla.

Neće je ubiti. Samo tjelesne osjete. Ne radi se o stvarima, Devina — radi se o pokušaju preuzimanja kontrole nad... Glupost je da se ne radi o stvarima. A čak i besmrtnici ustvari mogu umrijeti — dokazala je to kada je u pretprošloj rundi ubila Adrianovog dragog malog prijatelja Eddieja. »O bože.« stenjala je dok ju je osjećaj neprilagođenosti razdvajao od okruženja te joj se mutio vid i počinjala je gubiti ravnotežu. Pobjeda u ratu značila bi da ima vlast nad Zemljom i svim dušama na njoj. Fantastično. Posve. Ali poraz?

38

Sama ta pomisao izazvala je u njoj želju za povraćanjem. Ulozi ne mogu biti veći nego što jesu. Jebeni Jim Heron... »Ne mogu... disati...« Krasno. Izgleda da će ovo biti još jedan tjedan s trima seansama s njezinom terapeutkinjom. Možda i četirima. Prisiljavajući se da se skoncentrira, pokušala je duboko disati uz pomoć trbuha. Višekratno je stegnula bedrene mišiće. Rekla je samoj sebi da je u tom stanju opterećenosti viškom adrenalina bila već milijun puta i svaki put ga je preživjela. Razmišljala je o novoj sezoni u Louisu Vuittonu i o tome što će kupiti u njujorškoj Petoj aveniji... Naposljetku, ono što ju je vratilo ovamo bila je naušnica koju ona ne bi nosila čak ni kada bi joj kristalni nož bio pod grlom. Školjka? Mislim stvarno! Kako jebeno u stilu Cape Goda i ljetnih praznika. Žena koja ju je nosila vjerojatno je prokletu stvar dobila od nekog svog dečka, nakon dugog vikenda provedenog u šetnjama po plaži, držanju za ruke i seksanju u misionarskom položaju u nekom motelu. Davež. Vadeći bijednu 14-karatnu dranguliju, Devina je zaobišla pet poredanih boca Chanelovog parfema Coco i povukla prema naprijed plitki tanjur od sjajne srebrne slitine. Naušnica je odskočila kad ju je ispustila i na djelić sekunde željela ju je razbiti u paramparčad... samo zato što je mogla. Umjesto toga, počela je govoriti na svom materinskom jeziku, glas joj se izobličio, slovo s počela je izgovarati produženo, poput zmijskog siktanja. Kad je došlo vrijeme, zatvorila je oči i ispružila dlan, vračanje je postalo intenzivnije, stvorila se toplina. Iz predmeta su se počele dizati slike, film o njihovom vlasniku ulazio je u nju, narativni i vizualni dio spremali su se u Devinin središnji procesor, za upotrebu u budućnosti. O da, metalni predmeti bili su tako praktični, energija njihovih bivših vlasnika bila je zauvijek zarobljena između molekula i samo je čekala da ju apsorbira nešto drugo. Prije nego što je završila seansu, popustila je iskušenju i dodala malo nečega u smjesu, mali dodatak, samo minimalni poticaj u njezinom smjeru. Ništa slično onome što je učinila u prethodnim rundama, ni blizu. Samo malo umjetno proizvedenog zakona privlačnosti. To je sve.

39

Otvorivši kapke, zagledala se u bijeli užareni vrtlog koji se poput pijavice vrtio iznad ravne površine tanjura — i onda je gotovo, razmjena energije završena, interakcija između objekata obavljena. Ništa posebno. A ako Stvoritelj želi cjepidlačiti do ovog stupnja, onda je i njemu potrebna njezina psihoterapeutkinja. Devina se zavalila u naslon stolca, osjećajući prisutnost svojih predmeta. Dolje ispod miješale su se esencije duša, unatoč tome zadržavajući svoje pojedinačne karakteristike. Baš kao i u njenom zidu. Jebeš Jima Herona. I, usput, jebeš igru također. Stvoritelj treba nju, Devinu. Ona predstavlja ravnotežu u Njegovom svijetu — bez nje bi Raj potpuno izgubio važnost; za njim ne bi bilo potrebe kad bi Zemlja bila ostvarenje utopije. Zlo je potrebno. Nažalost... koliko god to bilo točno, ovaj rat će odrediti budućnost. Bila je frustrirana zbog mnogo toga: četiri runde, a ona je pobijedila samo u jednoj. Zgrabila je svoj iPhone, ušla u kontakte, pritisnula broj i, dok se uspostavljala veza, pomno gledala u svoje stvari, podsjetivši se koliko ih ima — i koliko toga može izgubiti. »Dobili ste glasovnu poštu Veronice Sibling-Crout, ovlaštene socijalne radnice. Molim vas, ostavite svoje ime i poruku, kao i broj na koji vas mogu nazvati, a njega ponovite dvaput. Želim vam ugodan dan.«

Biip. »Bok, Veronica, Devina ovdje. Zanima me imate li dostupnih termina što je prije moguće? Ja ću...« Glas joj je puknuo. »Ja ću upravo sada donijeti jednu tešku odluku i treba mi malo podrške. Moj broj je...« Nakon što je odrecitirala znamenke, ponavljajući ih dvaput bez obzira na to što ju je žena bez sumnje sada već imala na brzom biranju, spustila je slušalicu, zatvorila oči i počela skupljati snagu. To će biti najteža stvar koju je ikad učinila. Osim jebanja Jima Herona, naravno. Jer zbog rata i pozicije u kojoj je bila, bilo joj je teško priznati... da se istinski zaljubila u njega. I to je bio drugi razlog zbog kojega je ovo toliko boljelo.

40

U 21.51 Duke je izašao kroz prednji ulaz Iron Maska, sjeo u svoj kamionet i krenuo prema Northwayu. Malo kasnije izašao je kod bloka stambenih zgrada prikladno smještenog blizu autoceste. S imenima kao što je Lantern Village (sa starinskim kolonijalnim motivima) ili Swisse Chalets (verzija Gsaatda nekog arhitekta iz Albanyja), bili su to dobro održavani ali gusto nakrcani dormitoriji za mlade profesionalce koji upravo počinju živjeti život s dvjema plaćama u kućanstvu, bez djece. On bi to trebao znati. Nekoć je živio ovdje. Skrenuvši kod table na kojoj je pisalo Hunterbred Farms, vozio je na autopilotu dok je njegov kamionet kružio ulicama nazvanima po raznim pasminama konja, prolazeći pokraj identičnih naslaganih zgrada obojanih tamnozelenom i zlatnom bojom, sa središnjim stubištima otvorenima prema ulici. Appaloosa Way broj tisuću sto jedanaest. Po dva parkirališna mjesta bila su dodijeljena svakom stanu s dvjema ili trima spavaćim sobama, a on je parkirao pored pet godina starog Forda Taurusa. Nakon što je izašao, nije se gnjavio sa zaključavanjem nego je krenuo niz pločnik. Pa po dvije stepenice odjednom. Dolje do kraja. Zadnja vrata slijeva. Pokucao je jednom, glasno. Žena koja je otvorila vrata bila je još uvijek u bolničkoj uniformi, tamna kosa padala joj je na ramena, a oči su joj djelovale iscrpljeno nakon nesumnjivo napornog dana. Dok je odmicala šiške s čela, osjetio je dašak mirisa antimikrobnog sapuna na bazi kloroksilenola. »Bok.« rekla je, zakoračivši unatrag. »Želiš li ući?« Slegnuo je ramenima, ali je ušao. Ustvari uopće nije želio biti ovdje. »Jesi li jeo večeras?« upitala je. Nije. »Da.« »Ja sam upravo bila počela jesti odmrznuti gotovi obrok.« Dok ju je slijedio u malenu dnevnu sobu, izvadio je iz džepa kovertu u koju je stavio petsto dolara u gotovini. Nije imao gdje odložiti prokletu stvar — nije bilo stolića pokraj vrata, ni uz pohabani kožni kauč, kao ni kanapea na koji bi se mogle ispružiti bolne noge poslije dana provedenog u nošenju lijekova pacijentima na odjelu za intenzivnu njegu. Dovraga, pomislio je dok ju je slijedio u blagovaonicu s podom od linoleuma, u kojoj je bio okrugli stol i četiri stolice. Došla je iz uske kuhinje s crnim plastičnim pladnjem na kojemu je bilo nešto što se pušilo i čaša bijelog vina.

41

Sjela je i stavila viljušku od nehrdajućeg čelika i papirnati ubrus s lijeve strane svog »tanjura«. No nije jela. I nije mogla gledati u njega — to nije bilo ništa novo. »Evo.« rekao je, nagnuvši se i stavivši novac na napuklu površinu stola. Zureći u kovertu, izgledala je kao da će zaplakati. No to također nije bila novost — i također je bilo još jedna stvar koja ga se nije ticala. »Sada ću otići...« »On se uvaljuje u nevolju.« promrmljala je uzimajući viljušku i bodući po tom nečem što je netom izvađeno iz zamrzivača, pa iz mikrovalne pećnice. »Loše je.« »U školi?« upitao je Duke odsutno. Kimnula je. »Uhvaćen je u krađi laptopa iz učionice za informatiku.« »Hoće li dobiti suspenziju?« »Trodnevnu — i obavezne odlaske stručnjaku na savjetovanje. On je boravio u Momu dok ga ja ne bih pokupila nakon posla — a sada sam im dužna.« Odmahnula je glavom. »Ne znam kako razgovarati s njim. On me ne sluša... čini se kao da me ni ne može čuti.« Duke je zabio ruke u džepove traperica i naslonio se na zid. Ako je čekala da joj on kaže da će sve biti u redu, trebala bi odustati od čekanja. To nije njegov stil. Spustila je viljušku. »Slušaj, mrzim moliti te da to učiniš...« Duke je sklopio oči i odmahnuo glavom. »Onda nemoj.« »... ali možeš li sjesti s njim? Što je stariji... to je teže.« »Zašto misliš da će ga biti briga za išta što mu ja kažem?« Kad ga je njegova davna ljubavnica pogledala, njezine tamne oči bile su šuplje poput praznih ormara. »Zato što se tebe boji.« »A ti nemaš problema s upotrebom taktika zastrašivanja?« promrmljao je. »Ja naprosto ne znam što drugo učiniti.« »Moram se vratiti na posao.« Kad se okrenuo, rekla je: »Duke. Molim te. Netko mora doprijeti do njega.« Osvrnuvši se, promotrio joj je kosu, lice, pogrbljena ramena, dok je sjedila nad tom svojom plastičnom večerom koja se hladila.

42

Godine su se otopile u tišini, zbog čega mu se učinilo kao da hoda prema njoj, kao da se primiče sve bliže, iako se fizički nije pomicao. Vidio je Nicole u sjećanjima iz davnih dana, kako sjedi s druge strane predavaonice na fakultetu koji se zvao Union. Biokemija, s onim profesorom koji je bio ćelav, ali je imao obrve poput crno-bijelog iščupanog žbunja koje se kotrlja na vjetru. Duke je sjedio u pozadini, a ona dolje blizu katedre. Oglasio se protupožarni alarm i ona se osvrtala poput većine drugih studenata, gledajući prema stražnjim vratima kao da planira bijeg u slučaju da je uzbuna prava, a ne neka vježba ili kvar. Tamna kosa. Tamne oči. Sitna grada ali duge noge, otkrivene jer je nosila kratke hlačice budući da je bio topao dan sredinom rujna. Istoga trena osjetio je privlačnost one vrste koja je sve ostale žene na cijelom jebenom fakultetu pretvorila u kartonske figure. Kasnije je saznao da ga toga dana nije ni primijetila. A što je uslijedilo nakon što ga je primijetila? Najbolje tri godine njegova života. Nakon kojih je uslijedila noćna mora u kojoj je još uvijek bio. »Zašto me tako gledaš?« rekla je. Premda je znala. Zurio je u nju jer je sada imala više od trideset godina, kao i on, a od tog mladog para iz toga dana kad se oglasio protupožarni alarm bili su udaljeni kao što su udaljena dva stranca: ona je sada medicinska sestra, a ne ginekologinja, što je nekoć planirala postati. Također je prije vremena postala sredovječna žena, sama podižući dijete, jer je otac bio... Nije mogao dovršiti tu rečenicu. Čak niti u sebi. Ranjavala je preduboko. A Duke? On nije postao kardiokirurg. Ne. Niti blizu — sve što je ostalo od obrazovanja kojemu je bio tako posvećen bilo je nešto beskorisnog vokabulara i niz

zabavnih činjenica koje se odnose na srce, što je značilo da povremeno zna točne odgovore u kvizu Jeopardy! Nije bio ništa drugo doli izbacivač i cestovni radnik, a mozak mu se zaglavio u leru kada je tijelo u njegovu poslu preuzelo primat. Njih dvoje bili su nepobitan dokaz da tragedija ne mora biti traumatična, u smislu prometne nesreće. Ponekad je to beznačajna ili uobičajena stvar, poput jedne noći seksa bez zaštite. Dok se prisjećao kako im je bilo nekoć, razjapila se rupa u njegovim grudima i prvi put oslobodila navalu emocija koje nisu bijes ili ogorčenost: zamišljajući to dvoje osamnaestogodišnjaka i njihove velike životne planove, osjetio je... sućut prema njima. Tako prokleto patetično, sva ta čežnja i optimizam, ta neznalačka predodžba da možeš pregledati popis fakultetskih smjerova i odsjeka i odabrati kakav će ti biti ostatak života.

43

Kao da je sudbina cjenik à la carte. Uz pretpostavku da je doista, kako je rekao Shaw, mladost protraćena na mlade — a sranje, da, bila je — starenje je bilo svojevrsno plaćanje računa za to razdoblje blažene gluposti i razmjena doista nije bila pravedna. Bolje je krenuti s pozicije da se ništa ne može planirati osim smrti i poreza. Nemati iluzije znači nikada ne biti iznenađen kada dobiješ udarac u potkoljenicu. Vratimo se predavaonici za biokemiju — da je imao realističniju viziju stvari... nakon što je ona pogledala prema stražnjim vratima, on bi ju ševio tjedan dana da sagori svoju napaljenost i onda bi otišao od nje, slobodan i vedar. Ne bi protratio svo to vrijeme s njom — i sigurno ne bi tako daleko skrenuo s puta kada su kotači otpali. No, umjesto toga, ispred njegova imena nema kratice »dr.« i nikada je neće biti. A ona je jedna od onih samohranih, iznurenih mama koje su zadnji put bile na ljubavnom sastanku prije nego što su zatrudnile. »Molim te.« rekla je Nicole. »Znam da to nije nešto što želiš učiniti, ali...« »Vidimo se idući mjesec.« rekao je, odlazeći od nje i klinca za kojeg se »pobrinuo.« Napuštajući svoj stari stan, čvrsto je zatvorio vrata. Njegov financijski doprinos bio je sve što joj je bio spreman dati — i svakih trideset dana uručivao joj ga je osobno, jer joj je volio nanositi bol: uživao je stajati pred njom, odlagati te omotnice i vidjeti iscrpljenost i poraz na njezinom nekoć lijepom licu. Bilo mu je to poput krvoprolića, bolno rezanje koje je donosilo olakšanje. Mrzio je dolaziti, ali odlaženje je u njemu izazivalo osjećaj da je... moćan, pročišćen. I da, to nije bilo pošteno. No, ni život nije pošten.

44

POGLAVLJE 6

Sjedeći u svom tvrdom malom sjedalu u kafiću, Cait je počela pljeskati, pridruživši se ostatku publike. Svi u kafiću aplaudirali su pjevaču na pozornici, a on je reagirao tako ljubazno, u njegovom klanjanju nije bilo ničeg arogantnog. Zapravo, djelovao je sramežljivo. »Što sam rekla!« progovorila je Teresa, nadglasavajući se s bukom. »Što sam ti rekla.« »Imala si pravo. On je...« Budući da je oklijevala s odabirom riječi, njezina bivša cimerica djelovala je doista superiorno. »Ma daj, ja sam kao prvi predmet na studiju imala umjetnost, a ne engleski.« »Biti bez riječi znači biti bez riječi.« Pjevač je mahnuo nekome u pozadini i nasmijao se kao da je riječ o nekoj internoj šali između njega i te druge osobe, tko god to bio. Zatim se još jednom naklonio pa mahnuo nekome drugome. Još klanjanja. Koliko pjesama je izveo? Sedam? Sve napamet — kvragu, ona ne zna bi li bez nota mogla otpjevati išta osim »Zvončića« i »Sretan ti rođendan«. A ta pjesma »Živjeti zauvijek« koju je skladao? Zaista je nevjerojatna. »Znaš, on sam piše svoje stvari.« Teresine oči zalijepile su se za muškarca koji je silazio s pozornice i putem čavrljao s nekoliko žena. »I on ne koristi auto-tune niti bilo kakva slična tehnička pomagala za uspješniju intonaciju. Pravi je.« Cait je kimnula i istinski poželjela da ne bulji kao svi ostali, ali nije mogla odlijepiti pogled. Kad je on nastupao, bilo je to kao da gledaš TV — nije tu bilo pogrešaka, niti amaterski visokih nota koje jedva pogađaju intonaciju, niti banalnih i sentimentalnih stihova sličnih onima na čestitkama i razglednicama; bio je, u stvari, pravi znalac, i to ga je činilo, na neki način, nestvarnim. I onda, pomisao da on upravo hoda između stolova, čavrljajući s redovitim gostima, smijući se kao normalna osoba? Gotovo fascinantnije nego kad je bio gore na pozornici... Bez ikakve najave, muškarac je pogledao u nju, oči su im se susrele, tijelo joj je zadrhtalo od zbunjenosti... i preplavljenosti toplinom koja ju je šokirala.

45

Cait je brzo svrnula pogled te se zapiljila u svoju šalicu s vodom. Kad je zaključila da je zrak čist, ponovno ga je pogledala. On je još uvijek zurio u nju, premda je neka druga žena stajala ispred njega, praveći tako energične pokrete kao da je navijačica. »Oho, vidi, vidi,« rekla je Teresa »čini se da je još netko primijetio tvoju novu frizuru.« Cait se opet okrenula svojoj vodi, iscrtavajući trokute po glatkim, debelim rubovima šalice. »Ne znam o čemu govoriš.« »O bože, on dolazi ovamo.« »Molim?« »On dolazi...« »Bok.« začuo se duboki glas. ».. .ovamo.« Ne gledaj, rekla je Cait sama sebi. Ne. Nije preostalo dovoljno vode da je ugasi nakon što se spontano zapali. »Bok.« odgovorila je Teresa, za oktavu višim glasom nego inače. »Odličan odabir. Pjesama, hoću reći. Fantastično« »Hvala, to je stvarno lijepo od tebe. Mislim da sam te već prije vidio, jesam li?« »Ma, znaš, ja pratim glazbenu scenu.« To mi je novost, pomislila je Cait posprdno. Još jedna stanka. Uf, morat će pogledati u njega. Ili to ili će je Teresa ispod stola udariti u cjevanicu, kao da igraju nogomet. Bog zna da je to već činila ranije... U redu. Ajme! Još je bolje izgledao izbliza. »Ja sam G.B.« rekao je, pružajući ruku. »Cait. Cait Douglass.« Kada je primila ponuđenu ruku, nasmiješio se, kao da mu se sviđa to što su se dodirnuli — i zadržao je dlan djelić sekunde duže nego što je uljudno. »Piše li se to s C ili K?« upitao je. »Piše se C-A-I-T, kao u Caitlyn.«

46

»To je divno ime.« Cait je napravila grimasu. »Uvijek sam ga mrzila. Zvuči previše djevojački...Jao!« Kada je pogledala Teresu, G.B. se nasmijao. »Ja sam Gordon Benjamin, pa znam kako to ide. G.B. je onoliko blizu mom pravom imenu koliko mogu podnijeti. Dakle, pratiš li i ti glazbenu scenu?« »Ne.« Uputila je Teresi pogled tipa da se nisi usudila maznuti me ispod stola.. »Ali drago mi je da sam večeras vani. Ti si stvarno nešto posebno.« »Hvala, ali po mom nastup nije bio baš blistav.« Tri žene ispriječile su se između njih, sve tri gurajući se i brzo govoreći — više-manje isto ono što su rekle ona i Teresa, što ju je posramilo. Budući da je žamor postajao sve glasniji i intenzivniji, Cait je očekivala da će ih on pozdraviti i obratiti pozornost svojim obožavateljicama. No nije bilo baš tako. Pet minuta kasnije, Gordon Benjamin, odnosno G.B., fantastičnog glasa i kose kao u talijanskog manekena Fabija, parkirao se za njihovim stolom, naručio čaj s mlijekom, te se naslonio u svojoj stolici, očito spreman da tu provede duž vrijeme. »Dakle, čime se ti baviš u životu?« upitao je Cait. »Umjetnica sam. Predajem na Union Collegeu i ilustriram knjige za djecu.« Kimnuo je dok je stizala njegova šalica veličine bokala. »Znači, ti si poput mene, zarađuješ za život unovčujući svoju strast.« »Mora da je teško raditi u glazbenoj industriji. Stvari su se jako promijenile, zar ne? Mislim, slobodna razmjena datoteka, piratstvo, sve to.« »Zapravo, to je samo poslovna strana priče. U kreativnom smislu još je puno gore. Prekomjerna upotreba automatskog podešavanja tona, pjevači koji funkcioniraju kao marketinški koncepti, sve je potpuno preparirano.« Zabacio je kosu pa ju je na trenutak omela ljepota te kose. »Preostalo je vrlo malo nas koji pišemo vlastite tekstove — a ja nisam dvadesetogodišnja djevojka koja piše o slavnim momcima koji me tretiraju kao da sam smeće. Želim prenijeti dublje emocije nego što je propast mladenačke zaljubljenosti, znaš?« »Teresa mi je rekla da pišeš vlastite stihove.« Kimnula je prema njoj kako bi se pobrinula da i njezina prijateljica bude uključena. »Ta pjesma o vječnom životu je... inspirativna.« Kao da joj je pročitao misli, G.B. se nasmiješio Teresi. »A to je ono što svi želimo, zar ne? Vrijeme koje imamo ovdje tako je prokleto kratko — a imamo potrebu ostaviti nešto za sobom.«

47

»Dakle, ti bi bio besmrtan kada bi to bilo moguće, ha?« rekla je Cait. »Bez razmišljanja. Ta hajde, život je divan — ne želim sve to izgubiti. Ne želim ostariti. I svakako ne želim umrijeti.« »S obzirom na to kako pjevaš,« ubacila se Teresa, »svima je bolje s tobom na planetu.« »Znači li to da ćeš glasati za mene u emisiji Američki idol?« Teresa je pljesnula rukama. »Dovraga, naravno! Hoćeš li se okušati u tome?« »Možda. Hoćeš li i ti glasati za mene?« upitao je Cait. »Ja ne gledam tu vrstu TV-emisija, ali budeš li ti nastupao, bit ću pred televizorom svake večeri.« »Najbolje ste, cure.« Ponovno je zabacio tu nevjerojatnu kosu i Caitin pogled zadržao se na njezinom odsjaju. »Ali nisam se još upustio u to. Ne znam... mrzim ići tim putem. Na neki način može se činiti kao izvlačenje, ali ustvari — vrijeme mi je da se probijem na nacionalnu razinu i treba mi odskočna daska. Hoću reći, ja ne zarađujem loše pjevajući prateće vokale na turnejama i čitajući reklame dolje na Manhattanu. I upravo sam dobio ulogu u lokalnoj produkciji mjuzikla Najamnina.« »Jesi li diskografskim kućama poslao ijedan zvučni zapis?« upitala je Cait, kao da puno zna o »zvučnim zapisima« ili »diskografskim kućama.« »Jesam, no ipak, teško je biti primijećen. To je jedini razlog zbog kojeg bih nastupio u Idolu. Kada bih uspio upasti...« »Ti bi to mogao.« rekla je Teresa. »I bio bi dobar.« dodala je Cait. Kvalitete zvijezde, tako se zvalo. On ih je imao. »Hvala. To mi stvarno puno znači.« G.B.-ov osmijeh bio je tako iskren da je Cait načas bilo teško povjerovati da njih troje nisu dugogodišnji prijatelji. »Usput, nije tu riječ o slavi. Ja samo... znaš, želim ostaviti iza sebe nešto važno, nešto što traje. A to nije pogrešno, zar ne?« Cait je razmišljala o nedavnim događajima... i nadolazećim pogrebima. Odmahujući glavom, rekla je tmurno: »Ne, nimalo.« »A što je s tobom?« »Sa mnom?« »Kada bi mogla biti vječno mlada, bi li pristala?« Otpila je malo vode i napravila grimasu. Sve kocke leda su se otopile tako da je voda sada ostavljala pomalo metalni okus. »Ne znam. Pretpostavljam da, ako bi svi koje volim

48

mogli na isti način nastaviti sa mnom, gubici ne bi bilo tako gadni, i odgovorila bih s da — jer stvar je u tome da se ne radi samo o tebi. Kakva korist od vječnosti ako moraš gledati kako ti prijatelji i obitelj umiru? To bi bio pakao, a ne raj.« Slegnula je ramenima. »Osobno mislim da je bolje da se fokusiramo na ovdje i sada. Besmrtnost se neće dogoditi, pa zašto da ne naučimo kako u ovom trenutku živjeti život najbolje što možemo?« Trgnula se kad je G.B. zašutio. »Zvučim kao Oprah, zar ne? Nisam namjeravala držati prodike...« »Ti si duboki mislilac. I to mi se sviđa — jako.« Cait je pocrvenjela i svrnula pogled. Nije znala kako reagirati na takve komentare, a zbog činjenice da je Teresa bila s njima bilo joj je još neugodnije. Kada su druge dvije žene došle popričati s njim, pogledala je na sat. Koliko god da je uživala u ovome... »Djeluješ kao da si spremna krenuti.« Kada ga je pogledala, G.B. joj se nasmiješio — ajme, te njegove tamne oči bile su tako lijepe. Jesu li smeđe? Plave? »Imaš li nekoga tko te čeka kod kuće?« Cait je podigla obrve. Nije valjda sugerirao da... »Ona nema čak niti mačku.« umiješala se Teresa. »Niti zlatnu ribicu.« »Oh?« G.B. se ponovno nasmiješio. »Dakle nikoga, ha.« Cait je počela osjećati nervozu. »Pa, alergična sam na mačke.« »I ja.« G.B. je otpio dug gutljaj čaja, a zatim se ponovno naslonio, dok mu je dno šalice balansiralo na koljenu. »Je li u redu da te zamolim za telefonski broj?«

Dok je G.B. čekao da Cait kao C-A-I-T odgovori, bio je više no zadovoljan time da vrijeme provodi gledajući je. Plava kosa bila je vraški privlačna, a ta glatka koža — njegove ruke samo su je željele ponovno dotaknuti. Ono njihovo rukovanje bilo je prekratko i on je od tada pokušavao smisliti neki društveno prihvatljiv razlog da ju ponovno dodirne. Nije da je ovo viktorijanska Engleska, ali nije želio da ona pomisli da je neki pohotnik. Doista je želio izaći s njom. Čim se popeo na pozornicu, ugledao ju je u publici, nepogrešivo kao da je sjedila pod reflektorom: vitka i visoka, jednostavno odjevena, lijepe kose. Na njoj nije bilo ničega čime bi nalikovala barskoj kurvi, a slušala ga je kao da je zainteresirana — ali ne s onim ushićenjem koje je pokazivala većina žena.

49

Bila je drugačija. Mogao je to osjetiti. »Obećavam da ću biti savršeni džentlmen.« dodao je, budući da se činilo da je ona neodlučna u vezi s telefonskim pozivom. »Ja — ah...« Cait se uspravila u stolcu, a zatim uputila ispitivački pogled svojoj prijateljici. »Naravno da je možeš nazvati.« rekla je tamnokosa. »Ovo je njezin broj.« Kada je frendica izvadila olovku i napisala broj na salveti, on je više no sretno uzeo ponuđeno. Ali prvo je pogledao Cait — neće taknuti taj broj ako ona ima nešto protiv toga. »Jesi li sigurna u vezi s ovim?« upitao ju je. Činjenica da je djelovala šokirano što će je on nazvati izazvala je u njemu želju da klekne i moli je — kako bi se osjetila poput kraljice. Odjednom je ispravila ramena kao da samu sebe hrabri te ga pogledala ravno u oči. »Voljela bih da me nazoveš.«

To, pomislio je pobjedonosno. Dan nije počeo ni približno tako dobro — prvo je netko petljao oko njegove gitare dok je snimao glas za reklamu za Petco, a zatim se, dolazeći s Manhattana, borio s prometnom gužvom u smjeru sjevera. Ali ova plavokosa žena sa svojim melodioznim glasom, izražajnim rukama i tom šarmantnom rezerviranošću promijenila je sve. »Pa, mislim da je najbolje da krenem.« rekla je i sagnula se te uzela svoju torbicu. »Petak je navečer.« naglasila je njezina prijateljica. »Imam zadani rok kojega se moram držati.« »Na kakvom poslu radiš?« upitao je G.B., nadajući se da će je još malo zadržati. »To je knjiga za djecu od pet do osam godina — o čokoladno smeđem labradoru koji brine zbog koječega. Moram priznati, to mi je jedan od najdražih projekata. Štene je preslatko, čak i ja sama to kažem.« »Volio bih jednom vidjeti tvoje radove. To mi se čini poštenim, budući da si ti mene čula kako pjevam.« Ustala je i pokazalo se da je čak i viša nego što je mislio — to je bila samo još jedna pozitivna stvar. »Nezamislivo mi je da bi ti bio zainteresiran za takve stvari.« »O, zainteresiran sam!« Oči su mu odlutale do njezinih usana. .. a zatim su otišle dalje, do porculanske linije njezina vrata. »Siguran sam da vučeš lijepe crte.«

50

Bog zna da je od njih i sama sačinjena — barem ako je vjerovati njegovom perifernom vidu, koji je, hvala na pitanju, sasvim dobro funkcionirao. Znao je da bi bilo neukusno da joj se izravno zabulji u tijelo. Neke bi žene bile polaskane što ih on evidentno mjerka, no ona nije bila jedna od njih. I da, bila je to jako lijepa promjena. Premda... što se toga tiče, nije bio posve siguran da traži dugoročnu vezu i sa čim drugim osim s vlastitim pjevanjem. No opet, koliko je već godina »hodao« s uvijek istom vrstom obožavateljica? Možda je došlo vrijeme za kvalitetu umjesto kvantitete. Kada mu se Cait nasmiješila, osjetio je kako ga preplavljuje žudnja. Da, doista ju je želio... »Ti si šarmer, znaš?« rekla je. »To mi je već rečeno — možda jednom ili dvaput. Je li to loše po tvom mišljenju?« »Naravno da nije.« Lažljivica, pomislio je. Nagnuvši se prema naprijed, poželio ju je primiti za ruku, ali nije. »Samo da znaš, moguće je istodobno biti šarmantan i pošten.« »Naravno da jest.« I dalje je lagala. I zbog toga joj je poželio dokazati da je u krivu. »Usput, doista ću te nazvati.« »Naravno da ćeš me nazvati.« G.B. se ponovno nasmiješio kad je prebacila remen torbice preko ramena. »Zbog tebe mi je ova večer bila lijepa, znaš.« rekao joj je. Cait je zakolutala očima — i premda je njezina prijateljica zbog toga djelovala prestravljeno, njemu se to svidjelo. To nije prosječna žena koju je lako zavesti pjesmom i pogledom. »Ozbiljno to mislim.« rekao je. »Stvarno jesi.« »Hm.« Uslijedila je stanka. »I ti si mene razveselio, može li tako.« »Javi se na moj poziv, pa ću vidjeti mogu li održati takav trend.« »Dogovoreno.« I pristani na spoj, pomislio je.

51

Uz nekoliko riječi prijateljici i neformalno mahanje preko ramena, otišla je, vrludajući između malih stolova, prolazeći pored šanka, nestajući kroz prednja vrata. G.B. je pažljivo presavio salvetu i stavio je u prednji džep košulje. Potom se nasmiješio njezinoj prijateljici. »Doista je posebna.« Tamnokosa žena je kimnula. »Da, jest. A ovo je u njezinom slučaju stvarno dobar odabir trenutka.« Zurio je prema vratima kroz koja je izašla. Nakon nekoliko trenutaka, promrmljao je: »I u mom.«

52

POGLAVLJE 7

Od boga zaboravljeno, jadno govno!« Kada je Jim stao ispred štednjaka iz pakla, razmišljao je o tome da žustro udari u vrata pećnice te noćne more od lijevanog željeza — ali, s obzirom na to kako su se stvari odvijale, ili bi razbio taj stakleni prozorčić ili vlastitu nogu. Što bi bila jebeno savršena završnica apsolutno čarobne jebene večeri. Sve što je želio bilo je nekoliko jaja — kajganu, preprženu s obiju strana ili na oko, nije ga bilo briga kako je bila pripremljena. Nije se mogao sjetiti kada je i što posljednji put jeo, a kada je Ad ranije tijekom dana otišao na užinu u Hannaford, imao je dovoljno mozga da uzme nekoliko jaja proizvođača Eggland`s Best. Jim nije želio tartufe ili dvanaest vrsta šminkerskih kulinarskih sranja. Jaja. Samo jaja. No to, kao ni išta drugo, nije uspijevao jebeno postići: činilo se da plamenici na ploči za kuhanje mogu jedino ispuštati plin; tava koju je pronašao izgledala je kao da je ručno izrađena u srednjem vijeku; i, nije bio siguran, no činilo mu se da hladnjak ispušta samrtni hropac predmeta koji će se uskoro susresti sa svojim tvorcem. Što je u ovom slučaju bio... General Electric, sudeći prema logotipu na njegovim rasklimanim vratima. Odustavši, sjeo je za stol i zapalio cigaretu, zaključivši da bi mu nikotin mogao razvedriti besmrtni mozak. U najmanju ruku, držanje Marlbora omogućit će njegovoj desnici da radi nešto drugo osim da šakom testira strukturni integritet zidova. »Kakvo smetlište!« promrmljao je gledajući oko sebe prastare aparate, oštećenu kuhinjsku radnu plohu, ispucali pod, umrljani strop. Ovo je zadnji put da unajmljuje prostor a da ga prethodno nije vidio. No, zapravo, odluke o razini komfora u nekretninama koje odabire za svoj smještaj bile su mu prilično nisko na listi prioriteta.

Ti ugrožavaš ishod čitavoga rata.

53

Izdišući, gledao je kako se dim diže kroz hladni zrak i kruži gore oko prastarog lustera koji je visio iznad njega, na korodiranom crnom lancu, i imao pet krakova, premda su samo tri žarulje radile. To je vjerojatno dobro. Uslijed snažnog osvjetljenja kuhinja bi samo izgledala još gore — kao da 90-ogodišnjaka osvijetliš reflektorom. »Devina, gdje si?« protisnuo je prije nego što je povukao novi dim. »Gdje si, jebote...« Otresao je pepeo u pepeljaru. Čekanje... čekanje... Proćerdao je još malo vremena na zvjeranje oko sebe, kao da se možda nešto promijenilo u trećini sekunde od njegova posljednje promatranja. U svom prošlom životu, prije nego što ga je na radnom mjestu ubila struja i predodredila ga za ovaj glupi, nezahvalni posao, volio je hvatati se ukoštac s mjestima poput ovoga. U njemu je drijemao stolar. Prolazio je sobu po sobu i mijenjao podove, tapecirao zidove te krpao i bojio stropove. Skidao je štukature kako bi se vidjelo izvorno drvo pa ga je ponovno lakirao. Aparate i instalacije iz 1940-ih razmjenjivao je za stvari koje su napravljene u ovom stoljeću, ali izgledaju staro i ne predstavljaju opasnost od požara. Sam je izrađivao ormariće i ormare. Na trenutak mu je pao tlak dok se zabavljao tom fantazijom, nosnice mu je ispunio miris borovine koju reže kružna pila, u ušima mu je odjekivao zvuk zakucavanja čavala kod kuće, a mišići ruku zatezali su mu se od zamišljenog ritmičkog grebanja brusnim papirom. To bi mu pružilo puno više zadovoljstva nego bilo što drugo što je mogao učiniti sa svojim životom: ono što je bilo sjajno u vezi s renoviranjem doma jest to da je poboljšanje bilo promptno i trajno — i apsolutno mjerljivo, bez nazadovanja, bez dvostrukih mjerila. Imaš zahod koji curi cijelu noć? Izvadiš ga, nabaviš novi, instaliraš ga. Grijanje ne radi? Obaviš malo posla po cijevima i nabaviš si ispravan agregat. Na katu je vjetrovito? Izolacija R-19, dušo.

Krajnje je bezobzirno odreći se... Ja se ne odričem kurca, Nigel! Za ime svega, moram je izvući odatle. Jedna djevojka ne može biti važnija od pobjede. Ona nije zaslužila ono što joj se dogodilo. Ti samouvjerena budalo! Sudbinske okolnosti nisu uvijek pravedne — sigurno nisi toliko naivan da vjeruješ u suprotno. A tvoja uloga nije uravnotežiti vagu. Ti si ovdje da pobijediš.

54

Jebi se, Nigele. Ne trebaš me ti podsjećati što je moj posao — i dosta mi je pričanja o tome. Te su zastave u mom vlasništvu. Ti si mi to sam rekao. To što ja radim s njima je moja stvar, a ne tvoja. Da, to je bio zabavan razgovor. I produktivan — obojica su na kraju bila još više iznervirana i ljuta nego na početku. »Dakle odustao si od jaja?« rekao je Adrian stojeći iza njega. Jim je zatvorio oči. »Ne želim razgovarati o Nigelu.« »Nisam li postavio pitanje o proteinima za doručak?« »I ne zanima me tvoje mišljenje.« »Pa već si ga čuo — jer ja se slažem s Nigelom.« Jim je povukao dugačak dim. »Učini nam obojici uslugu i povuci se iz ove sobe...« Ispred kuće je eksplodirala bomba, a gromoglasna buka zatresla je police u vitrinama i zaljuljala lustere. Prije nego što je buka utihnula Jim je ustao iz naslonjača, proletio kroz blagovaonicu, odjurio u predvorje... Šokirala ga je činjenica da su vrata još uvijek netaknuta, no vidjele su se pukotine u prozorima sa staklima protkanima trakama olova s obiju strana vrata. Dok je uz trzaj otvarao teška hrastova vrata, u ruci je držao kristalni nož — to sranje nije napravila ljudska ruka, što je značilo da bi mu bilo bolje da ima nešto što jače udara... Jim se ukočio. Na trošnim podnim daskama na prednjem trijemu ležala je sklupčana ženska prilika, prljava halja prekrivala je blijedu kožu, a mršave noge bile su joj priljubljene uz trbuh kao da se štiti od udaraca. Duga plava kosa se rasula, a na pramenovima kose presijavalo se svjetlo koje je dolazilo kroz otvorena vrata. Jim je pao na koljena te svom težinom udario o pod. Nije osjetio bol od udarca, obuzela ga je iznenađujuća utrnulost. Ruke su mu drhtale kad ih je ispružio i dotaknuo vrške plavih pramenova. Između dvaju treptaja oka ugledao je istjecanje, lokvu krvi, crvenu mrlju na zlatnim valovima kose. »Sissy?« muklo je progovorio, glasom kakav nikad dotad nije čuo iz vlastitih usta. »Gdje je moja jebena zastava?« Jim je munjevito podigao glavu. Nad njima je stajala demonka Devina s rukama na bokovima, a njezino tijelo Sofije Vergare obavijalo je nešto crno i kožnato. Oči su joj blistale, ali ne od zadovoljstva.

55

Jim ju je ignorirao. »Sissy... ?« Taj agresivni glas dopirao je odozgo, oštar i zahtjevan: »Moliiiiiiiiim lijepo, ostavi tu glupavu djevojčicu na miru i daj mi ono što sam...« Pogrešan ton. Pogrešan stav. Pogrešne jebene riječi. Jim ju je napao prije nego što je bio svjestan da se kreće, tijelo mu je eksplodiralo prema gore, njegova lijeva ruka zgrabila je demonku za grlo, njegova ogromna snaga odbacila je Devinu prema natrag, u zid kuće, tako snažno da nije samo razbio roletu iza njezinih leda, nego ju je smrskao u komadiće. Devina je samo prela. »Kako je lijepo imati tvoju punu pozornost.« Unoseći lice u njezino, stavio joj je vrh tog kristalnog noža točno na sljepoočnicu, A onda, na trenutak, jedino što je mogao bilo je teško disati, mozak mu je bio blokiran zbog onoga što je ona učinila Sissy, zbog onoga na što je prisilila to nevino biće da vidi dolje u Paklu... i što je on želio učiniti demonki pri izravnavanju računa. Devina je, umjesto da se trudi osloboditi, polako uvukla bedra između njegovih nogu. »Možda možemo završiti ovaj posao kako spada...« Jim joj je stavio dlan na usta, pritišćući tako snažno da je njezinu lažnu ljepotu iskrivio u odjek činjenice koliko je ustvari ružna. Kada se počela otimati, iskezio je zube i pomislio da je ugrize negdje, bilo gdje. »Adriane.« zarežao je neljudskim tonom. »Donesi zastavu.« Kad su se začuli šepajući koraci, postalo je jasno da se uključio i drugi anđeo. Devina se počela ozbiljno otimati, trzajući glavom, zabijajući nokte u njegove ruke. A kada si je oslobodila usta, samo je šapnula: »Netko te promatra.« Jim se namrštio. O, jebote, Sissy. Pustio ju je i odskočio. Sissy se povukla prema gore i sagnula u udaljenom kutu trijema, obavivši rukama koljena priljubljena uz grudi. Kroz veo raščupane plave kose gledala je užasnutim pogledom. I na taj način je gledala njega. Ne Devinu. Jim je prošao rukom kroz kosu. »Sranje.«

56

Kutkom oka vidio je kako Devina popravlja odjeću i naginje se na petama kao da su joj se gaćice uvukle između guzova pa se nada da će gravitacija obaviti svoj posao. Zabacivši kosu, obratila se Sissy. »Bojiš li ga se? Trebala bi...« Jim je stao između njih. »Ne obraćaj joj se.« »Što? Kao da ti, jebote, posjeduješ...« Ad je odabrao savršen trenutak da se pojavi sa zastavom. »Uzmi je i nosi se odavde.« rekao je anđeo iscrpljenim glasom. U djeliću sekunde se ispod kože koju je nosila ukazalo Devinino pravo lice, pojavilo se raspadajuće meso i bljesnule su kosti lubanje. Taj jezivi prizor okrenuo se prema Jimu. »Mi nismo gotovi. Ni izdaleka.« Dok su se Jimove grudi pomicale gore dolje, nije odgovorio jer se bojao toga što bi mogao reći — samo se molio da ta kuja barem jednom u svom odvratnom životu posluša tuđi savjet i nestane bez da izgovori još koji slog. Uostalom, zadnje što je želio bilo je da Sissy bude izložena dodatnim traumama. Pa ipak, čak i pod tim pritiskom... nije bio siguran da je to dovoljno da ga spriječi da raščereči tu demonku, ud po ud.

Cait je odgovaralo osjetiti na licu hladan, svjež zrak — u sinusima ju je bockalo, um joj se bistrio. U kafiću je bilo vruće — i to ne samo zbog tjelesne topline gomile ljudi.

Zbog tebe mi je ova večer bila lijepa. Odmahnula je glavom. »Prestani.« Nažalost, naredbu je bilo lako slijediti: u trenutku, zahvaljujući raznim vrstama ucijepljenih joj načina reagiranja moždanih živaca, prevladao je vjerski narativ njezine majke, nadvladavši lijepu činjenicu da ju je vrlo privlačan muškarac zamolio da mu da telefonski broj — ne zato što je bila neprimjereno odjevena ili rekla nešto provokativno ili se ponašala loše. Čak ne nužno niti zbog seksa. Bile su to jednostavno dvije odrasle osobe koje bi se mogle bolje upoznati i vidjeti kamo će ih događaji odvesti. Cait se borila protiv struje, no bila je umorna... i da, gospođo, biti kriva bez ikakvog dobrog razloga, to je španjolska čizma izrađena i po mjeri. Pristajala joj je upravo savršeno. S druge strane, na drugom kraju grada jedna obitelj je žalovala. A njezina reakcija? Izaći i otići na frizuru te završetak večeri provesti koketirajući s neznancem. Doista primjereno.

57

Dok je hodala niz uličicu i ulazila na stražnje parkiralište, drugi noćni lutalice također su išli prema svojim automobilima, a žene su brzo govorile, kao da ih je sjećanje na te pjesme i tog pjevača još uvijek držalo u povišenom raspoloženju. Nasuprot tome, Cait se osjećala potpuno odvojenom od njih, unatoč činjenici da su u kafiću svi gledali isti nastup i bili u sličnom mentalnom stanju. Provela je puno godina hodajući tim prostorima izolacije. Kad je došla do svog automobila, temperatura zraka je već od svježe postala hladna te je brzo otključala i otvorila auto. Zadrhtala je kad je za sobom zatvorila vrata i odmah je pritisnula gumb start. Toplina, toplina bi dobro došla, ali... uf, malo će pričekati na nju: tri druga automobila imala su upaljena bijela stražnja svjetla i miljela su okolo, pokušavajući se kretati u skučenom prostoru. Svi istodobno. Zaglavit će na tom mjestu neko vrijeme... Kasnije će se pitati što ju je točno nagnalo da okrene glavu nalijevo. Ne zvuk, ne. Niti pokret. Niti išta izvanjsko. Ali glava joj se okretala, kao da ju netko zove po imenu, a oči su joj pretraživale tamu. Pored nje je bio parkiran kamionet, robusno, visoko vozilo koje se činilo kao da spada prije na kakvu farmu ili u šumsko područje nego u blizinu kafića u koji zalaze stanovnici grada. A za volanom je sjedio muškarac, s jezivom mirnoćom. Velik muškarac. Nije mu mogla vidjeti lice, ali je njegov oštri profil presijecao odsjaj svjetiljki koje su osvjetljavale parkiralište, rezbareći tamnu putanju kroz svjetlo. Glava mu je bila gotovo obrijana, obrve guste, kao da se mršti, a snažne vilice ostavljale su jasan dojam da mu »beskompromisno« vjerojatno nije bio samo poznat pojam, nego princip djelovanja. A druga stvar koju je primijetila? Ramena su mu bila ogromna, premda je vjerojatno bila riječ o nekakvom kaputu ili nečem sličnom što služi za zaštitu od hladnoće. Bez najave je okrenuo glavu. Nije mu mogla vidjeti oči, ali oh, bože... osjetila je kako mu pogled prelazi udaljenost, probija vrata automobila, topi staklo, ruši bilo koju i svaku barijeru između njih. Cait je samoj sebi naredila da svrne pogled, rekavši si da je pomisao da postoji bilo kakva vrsta povezanosti smiješna. U glavi je sastavila popis razloga zbog kojih žene koje žive same nikad nikad ne bi smjele ohrabrivati čudne muškarce — osobito one koji su ovako građeni. Čekaj, ona nije ništa ohrabrivala...

58

Oh, stvarno? Zašto onda nije svrnula pogled, ustuknula, odvezla se? Naime, drugi automobili su otišli i parkiralište je bilo prazno. Muškarac je posegnuo prema vratima. Prije nego što je shvatila što se događa, izašao je iz kamioneta i obišao ga, a njegovo veliko tijelo kretalo se nekako... Možda je prava riječ bila... erotično. Izostavimo riječ »možda«. Cait nije svrnula pogled. Nije mogla. Zbog naleta svjetla farova nekog automobila koji je imao razumnijeg vozača od nje dobila je bolji pogled na njega — puno je viši nego što je mislila, a tijelo mu je... čak i snažnije nego što je izgledalo kroz staklo. A ta masa? Nije to bila jakna niti kaput, ne. Bili su to čisti mišići u običnoj majici kratkih rukava. A lice? Bilo mu je potpuno u sjeni, jer je svjetlo dopiralo s mjesta iza njega. Dakle nije mogla odrediti. Dok se približavao njezinom automobilu srce joj je snažno tuklo, ali ne od straha. Premda bi vjerojatno trebalo. Kako su stvari stajale, razlog je bio njezin osjećaj sličan tome da joj električni naboj kola kroz prsni koš. Njezin se prozor spustio. Kao da joj nešto drugo, što nije njezin um, kontrolira ruku, dlanove, prste. Kao da je opsjednuta. Kada je pogledala prema gore, prva joj je pomisao bila da ga odnekud poznaje. Možda je to bio još jedan slučaj poput Pabla i Viktorije Beckham? Ili je, o bože, možda bio na naslovnici novina zbog nekog strašnog zločina? Ne... nešto drugo. »Poznajem li te?« upitao je tihim glasom. Prije nego što je uspjela odgovoriti, oglasila se automobilska truba, a njegova se glava okrenula ulijevo — i tada mu je vidjela lice. Sveta Marijo, majko... On je... oduzimao dah. Bio je apsolutno zapanjujuć. Imao je izgled borca, ne u smislu razmetljive izobličenosti boksača, nego pronicljivih, jastrebu sličnih obilježja čovjeka koji je možda služio u vojsci. Oči su mu bile plave, obrve tamne poput kose, a te čvrste, snažne čeljusti bile su, da, vrlo jasan pokazatelj da se s njim petljaš na vlastitu odgovornost.

59

Što se toga tiče, kada je okrenuo leđa, rekla je: »Ne, ne poznaješ - i ispričavam se. Nisam namjeravala buljiti.« Premda to nije mogla vidjeti, osjećala je da mu se pogled suzio, kao da ispituje istinitost njezine izjave. »U redu je.« promrmljao je. »Moram ići.« rekla je. Premda nije osjećala nikakav poriv da to učini. Samo je nastavila zuriti u njega. Kako bi razbila tišinu, izvalila je: »Ja sam zapravo samo došla čuti pjevača. Sa svojom prijateljicom.« »I je li ti se svidio?« To nije bilo pitanje. Zvučalo je kao da on već zna odgovor. »Da. Jako.« »Nedostaje ti naušnica.« Dakle, on jest zurio u nju, kao što je i mislila. »Izgubila sam je ranije večeras. U frizerskom salonu.« Dobro, možda bi joj bolje bilo da svojim terencem krene u rikverc prije nego što mu počne pričati svoju životnu priču. »Vratila sam se tamo, ali... nije bila u kutiji s izgubljenim stvarima niti nigdje drugdje.« Ušuti, Cait. »Nestala je.« dopunio ju je. »Da.« »To se događa.« »Jesi li i ti došao ovamo slušati G.B.-ja?« »Ne.« Kimnula je. »Čini mi se da to nije vrsta glazbe koju voliš.« »Brzo me čitaš, ha?« »Da. Moram ići.« »No još uvijek si ovdje, zar ne?« »Ne želim ti pregaziti stopala.« Slegnuo je ramenima. »Imam čizme s metalnim štitnikom na prstima. Ne bih ništa osjetio.«

60

Kvragu, to bi vjerojatno bilo tako čak i da je bio u japankama. Doduše, on ne bi nosio takvo što. »Mogla bih se zakleti da te poznajem.« prošaptala je. »Ne čujem to često.« Nagnuo se prema njoj. »Reci mi nešto.« »Što... ?« »Sviđa li ti se ono što vidiš?« Cait je otvorila usta kako bi došla do zraka. »Je li?« ponovio je. Budući da nije odgovarala, rekao je tim vrlo, vrlo dubokim glasom: »Maca ti je popapala jezik?« »U redu. Pa... zbogom.« Nasmijao se, zvuk je zahučio iz njegovih grudi. »Još uvijek nisi otišla.« »Moram ići.« Podigla je prozor, više zato da se izolira nego zbog drugih razloga i, na njezino olakšanje, kada se počela povlačiti, on je koraknuo unazad. No nije ostalo tako. Kada je uključila motor, on je došao naprijed, a svjetla njezina auta stvarala su mu pozornicu, osvjetljavajući ga dok je stajao ravnih nogu, podignute glave, s rukama na bokovima. Izazov upućen njoj, premda su stranci. A njezino tijelo je, tako joj bog pomogao, odgovorilo: obuzela ju je požuda, neobuzdana i lišena kajanja, budeći je u područjima koja nisu bila samo uspavana, nego prethodno nisu ni postojala. Bježi, rekao joj je neki unutarnji glas. Bježi brzo i daleko — i moli se da te on ne odluči pratiti. Takvom čovjeku nije se moglo reći »ne«. Uopće. Čak niti ako nije dobar za tebe. Čak niti ako bi tvoji roditelji inzistirali na tome da ćeš u tom slučaju biti grešnica. Cait je stisnula gas tako snažno da su gume zastrugale, ali on nije odskočio s puta. Napravio je samo jedan korak u stranu, tako da ga je zamalo udarila. Vjerojatnije je da bi napravio udubljenje na njezinom automobilu nego da bi bio ozlijeđen. Jurnula je kroz uski prolaz između kafića i umjetničke galerije pa je, kada je došla do glavne ceste, morala pritisnuti kočnicu.

61

Tek kad se našla na autocesti, na putu prema četvrti u kojoj je i stanovala, srce joj je počelo slabije lupati. Nagnuvši se prema vjetrobranskom staklu, pogledala je u noćno nebo. Naravno, nije vidjela nijednu zvijezdu, čak niti slab sjaj. No jednako pouzdano kao što je znala gdje živi, kako voziti automobil i što namjerava raditi sljedećeg jutra, bila je uvjerena da joj je netko tamo gore odredio sudbinu. Previše čudnih stvari u jednoj noći... Kad joj je telefon zazvonio, zakašljala je i uhvatila se za srce. Zove li ju G.B. tako brzo? Ne. Sudeći prema navigacijskom zaslonu njezina Bluetootha, na liniji je bila Teresa. Cait je bila previše uznemirena da bi bila razočarana. »Hej.« »Želim ime tvog frizera. Odmah. I da, ja također razmišljam o i tome da postanem plavuša.« Kada se Cait počela smijati, napetost joj je djelomično popustila — ali ne sva. Negdje u pozadini njezina uma... uglavio se taj muškarac. Ne pjevač... ... onaj drugi.

62

POGLAVLJE 8

Pričaj mi o šoku i nevjerici. Kada je Devina nestala sa svojom nagradom, Jim je zurio u Sissy, a mozak mu je bio totalno, potpuno prazan. Djevojka se tresla i dalje obavijajući ruke oko sebe, a oči su joj bile razrogačene i prestrašene dok je gledala u njega pa u Adriana. Jadna prokleta djevojka. Kriste, što sad? »Hajde unutra,« rekao je Jim tiho Adrianu, »i pronađi Psa.« Ad je opet požurio i nestao šepajući. Ostavši sam s djevojkom, Jim je čučnuo, a oba koljena su mu zakrckala. Ispruživši dignute dlanove, nastojao je da mu glas ne zvuči prijeteći. »Neću te povrijediti.« »Je li otišla?« Te tri riječi izrečene su tako isprekidano da nije bio siguran što je čuo. A onda je shvatio. »Da. Ona...« Sissy je jurnula prema njemu, a tijelo joj je palo prema naprijed u grčevitoj konfuziji, spotičući se o sebe sama. Jedva ju je stigao uhvatiti dok je lamatala rukama u njegovu smjeru, dlanovi su mu klizili po njenom torzu prije nego što su našli uporište, a zatim su je njegove ruke s lakoćom podigle s hladnih podnih dasaka na trijemu. Priljubljena uz njega, bila je mekana i bolno lagana — premda se držala za njegova ramena kao mačka koja se svakom pandžicom trudi ostati iznad poplave. »Držim te.« rekao je promuklim glasom. »Držim te... .« Na trenutak je spustio glavu i uronio lice u tu plavu kosu. Tada je osjetio njezino drhtanje i shvatio da je mora odvesti negdje gdje je toplo. Kada se uspravio, imao je jasan osjećaj da bi, čak i da je pusti, ona i dalje ostala kao čičkom zalijepljena za njegove grudi. »Znam tko si ti...« prošaptala mu je u vrat. »Ti si došao... ti si mi rekao...« »Odnijet ću te.« Prošao je kroz ulazna vrata i zatvorio ih udarcem — i onda mu je ponestalo energije. Htio je nešto čisto i svježe za nju, hotelsku sobu, s plahtama koje mirišu na limun, i poslugu

63

u sobu koja će joj donijeti hamburger, ili komad piletine... ili proklete nachose s rastopljenim sirom, ako ih ona voli. A što je imao na raspolaganju? Spavaće sobe koje kao da su iz serije Zatrpani smećem, disfunkcionalnu kuhinju te puno propuha i prašine. Nakon zurenja u stubište, kao da će to promijeniti način na koji je kat uređen, odabrao je sofu u salonu. Iz nekog razloga, možda zato što je ta soba bila iznad kotla u podrumu, tamo je uvijek bilo najtoplije. Ali... kad je došao do kauča, bacio je pogled na bijelu presvlaku koja ga je prekrivala i pomislio — ne. Neće je staviti u taj prljavi nered — a uklanjanje prekrivača samo bi stvorilo oblak prašine. »Ja ću...« Sranje. »Odnijet ću te gore.« »Gdje sam ja?« »Vani.« rekao je, krećući se unazad, do jedva sagom pokrivenih stepenica. »Izašla si od tamo i nikada se nećeš vratiti.« »Obećavaš?« Zaustavio se i odmaknuo je od sebe. Gledajući je u oči, rekao je: »Nikada. Nije me briga što moram učiniti niti kamo moram otići, ali ona više nikada neće staviti ruke na tebe.« Sissy je zatreptala. A zatim kimnula. Njihov dogovor nije bio zapečaćen ničim konketnijim od daha i glasa, a ipak je bio kao uklesan u kamenu. Kada mu se srušila natrag na grudi, počeo je preskakati po dvije stepenice odjednom, zarežavši na starinski sat dok je prolazio pored njega — ako se ta stvar samo jednom oglasi, ispilit će je motornom pilom i zapaliti u jebenom dvorištu. To bi bio vrlo zadovoljavajuć način da potroši unaprijed plaćenu najamninu. Stigao je do foajea na katu i odnio je ravno u svoju spavaću sobu — plahte su bile zgužvane, no barem su oprane prije dva dana. Kada ju je stavio na madrac, htio se odmaknuti — i shvatio da ne može. »Sada me možeš pustiti.« rekao joj je. Na kraju joj je morao nježno razdvojiti ruke, a njezini nokti grebali su mu po koži čak i kroz košulju. Pobrinuo se da ode dosta unatrag, ne zaustavljajući se dok mu ramena nisu udarila u zid. Ona se na drugoj strani sobe opet uvukla u sebe, djelujući sićušno na ogromnom krevetu, a njezine velike oči vrludale su uokolo kao da očekuje da se zidovi otvore i otkriju joj gdje se stvarno nalazi.

64

»Ti si sada vani.« ponovio je — i zapitao se kome od njih dvoje on zapravo govori. »I nikada se nećeš vratiti tamo.« »Gdje sam bila?« Jim je uzdahnuo i nesvjesno posegnuo za kutijom cigareta. No odlučio je da neće pušiti u njezinoj blizini. »Ne na dobrom mjestu.« »Je li to stvarno bio...« Pomisao da je bila bačena s masama onih koje je Devina mučila izazvala mu je buru u grudima. »Da. To je bio Pakao.« Sissy ga je fiksirala pogledom. »Koliko sam godina bila tamo?« »Ah... nije riječ o godinama. Ni izdaleka.« Zadrhtala je i činilo se da se psihički priprema. »Dakle, koliko. .. desetljeća. Ili... su to bila stoljeća?« Jim se žacnuo. »Radilo se samo o tjednima.« Odmahnula je glavom. »Ne, to ne može biti točno. Ja sam tamo bila... čitavu vječnost.« Nekakav oprez proškakljao je svoj put prema gore duž njegova vrata te je slijedio instinkt koji mu je govorio da se ne prepire s njom. Jebena Devina. »Znaš da te ja nikada neću povrijediti.« rekao je. »Ne trebaš brinuti zbog mene na taj način.« Sissy ga je ponovno pogledala, a pogled joj je djelovao tako staro da se zapitao je li ona možda u pravu. Možda je to u tom zidu za nju bila vječnost. »Znam.« rekla je. Tako jednostavne riječi, no olakšanje koje su mu pružile bilo je vrijedno milijun dimova cigarete... Začuvši tapkanje malih nogu preko golih podova, okrenuo je glavu prema otvorenim vratima. Kada se Pas pojavio, Jim se zakleo da će malcu sljedećih mjesec i pol davati pečenu puricu. »Tvoj pas!« povikala je Sissy. Pas je to shvatio kao znak da napravi ono što je najbolje znao: skoči u nečije krilo i ostane tamo. Kada je nespretno skočio na krevet, Sissy je raširila ruke i dvoje je postalo jedno, djevojka je stiskala to čupavo klupko blizu svoga srca, a životinja se pripijala uz nju kao da je ona živi, dišući jorgan čija je jedina svrha da njemu bude toplo i udobno.

65

»Zapravo...« Jim je morao pročistiti grlo. »On je svačiji.« No nije ga čula, što je bilo u redu. Mrmljala je Psu, umirujući ga — a vjerojatno ujedno i samu sebe. Jim se počešao po licu. U svojim pregovorima s Devinom nikada nije razmišljao o nečemu izvan dogovora — nije razmatrao što bi se dogodilo ako Sissy stvarno bude poslana natrag. »Želiš li nešto pojesti?« upitao je. Nije mu odgovorila, pozornost joj je trenutačno bila usmjerena isključivo prema životinji. »Donijet ću ti nešto...« Hm, vjerojatno ne jaja. Ali možda bi mogao naručiti nešto izvana — nije još prošla ponoć. »Odmah ću se vratiti.« Saginjući se, on je... natrčao ravno na Adriana. Drugi anđeo stajao je u foajeu smrknutog lica i oštra pogleda. Jedna uzvinuta obrva bila je sav njegov komentar: Tvoja spavaća soba. Mislim stvarno. »Nije to.« zarežao je Jim. »Pa jebo te, ona je prokleto dijete.« Odgovoreno mu je podizanjem druge obrve prema tamnoj kosi: Aha. Možeš misliti. »Jebi se, Adriane, stvarno.« Ako taj anđeo želi u svojoj glavi smišljati sranja, Jim u vezi s tim ne može učiniti ništa. On zna na čemu je sa Sissy — spasio ju je, a sada će se brinuti o njoj dok rat ne završi. A nakon toga? Nadao se da će pobijediti, a ona bi onda mogla otići živjeti u Dvore duša, kamo i pripada. To je bilo sve. On je možda ranije živio od ubijanja, možda je prilikom toga prekršio tisuću različitih zakona, možda se seksao s kurvama, prostitutkama i ženama koje su bile sposobne razbijati lubanje i ubijati ljude koji imaju povez preko očiju... ali nikada nije spavao s djevicom i posve sigurno neće početi sada. I sigurno nikada sa Sissy. Bog zna, ona je već dovoljno toga prošla... Zbunjeno se zapitao zašto sam sebi drži predavanje o toj temi. Kao da bi se išta takvo ikada moglo ostvariti. »Želiš li hranu?« upitao je Jim drugog anđela. S obzirom na to da je Ad samo odmahnuo glavom, Jim je slegnuo ramenima i krenuo dolje u kuhinju, gdje je ostavio mobitel. Dok je trčao, sinulo mu je da će Sissy imati puno pitanja.

66

Ako je pametan, počet će odmah raditi na odgovorima. Sranje. Ovo će biti još jedna duga noć.

67

POGLAVLJE 9

Jutra su uvijek najbolja za rad. Kada je Cait sjela na osunčano mjesto, preko njezina radnog stola svjetlost je padala s lijeve strane, a osvjetljenje je bilo neusporedivo bolje od bilo čega što bi došlo iz svjetiljke. Crvena boja ogrlice malog smeđeg labradora pod tim kristalno jasnim sjajem bila je sjajna poput rubina, njegova se dlaka činila baršunastom, a sretno zelenilo vlati trave pod njegovim šapicama bilo je sjajno poput smaragda. Nema više sezonskog afektivnog poremećaja za nju — bez obzira na to koliko gadne ili duge zime bile na sjeveru, otkako je preselila ovamo, nije više proživljavala siječanjski blues. A svjetlo je podrazumijevalo i toplinu. Iako je bilo nešto prije sedam sati ujutro, a jutarnja temperatura bila je oko 7 stupnjeva, na trijemu za sva godišnja doba gdje je radila bilo je tropski toplo, a trokrilni prozori od poda do stropa omogućavali su joj lijep pogled na njezino dvorište sa žbunjem i pupajućim stablima. Posegnuvši naslijepo, njezin dlan pronašao je šalicu od nehrđajućeg čelika te je otpila još jedan gutljaj kave. Nije baš puno spavala tijekom noći, ona dvojica muškaraca vrtila su joj se po mislima — njihov izgled i zvučni fragmenti onoga što su govorili te, u krupnom planu, sjećanja na način na koji su je gledali, sve joj se to neprekidno vrtilo po glavi. Na kraju je, u pet sati, odustala od nade da će stići do REM-faze sna te je ustala iz kreveta kako bi spremila prvi od dva lončića kave. Srećom, utješila se čim je sjela u svoj tapecirani stolac. Nagnuvši se nad papir, na oči štenca nanijela je završne poteze tintom, uljepšala mu čelo boje kakaa i dodala sitne tamne trepavice koje su se širile poput lepeze te lagani odbljesak srebrnasto bijele boje oko ruba šarenice. Gotovo. No svejedno je sve još jednom provjerila, začepivši pero i vrativši ga u kutiju prije nego što je pregledala svaki centimetar crteža velikog trideset puta šezdeset centimetara. Štene je njuškalo pticu, s repićem u zraku i podignutim trokutastim ušima, a bucmaste noge bile su spremne početi grabiti unatrag ako se pokaže da je crvendać ispred njega neprijatelj, a ne prijatelj. Tekst će mu biti umetnut iznad leđa, pa je za njega na blijedoplavom nebu ostavila kvadratni prazni prostor od petnaestak centimetara. »Dobro.« rekla je, kao da je sama svoj vlastiti student.

68

Otpustivši spojku na svim četirima uglovima, pažljivo je izvadila list i odnijela ga do gotovo dva metra dugog prijenosnog stola koji je postavila uz nosivi zid sobe. To je bila dvanaesta stranica knjige i stavila ju je na kraj niza. Da, prijelom tj. priprema za tisak je kritičan dio procesa, pomislila je. To joj je omogućavalo daleko potpunije viđenje posla — uvijek se nesvjesno vraćala na određene poze, prostorne orijentacije, izraze, nijanse. Ovaj način odmjeravanja projekta u cjelini pomagao joj je da izbjegne ponavljanja koja je vjerojatno samo ona primjećivala, ali koja su ipak bila nedostatak. Bože... kako je voljela knjige za djecu. Jednostavnost lekcija, jasnoća boja, ritmovi riječi... dječje binarno shvaćanje svijeta imalo je svojih prednosti. Dobro je dobro. Loše je loše. Opasne stvari su štednjaci, otvoreni plamen i utičnice za struju — sve ih se može lako izbjeći. A babaroga u tvom ormaru je uvijek tvoja vreća za spavanje za ljetni kamp ugurana u kut — nikada, baš nikada nešto što bi te stvarno moglo ozlijediti. Krajičkom oka uočila je zgužvani primjerak današnjeg Caldwell Courier Journala iako je bio ravno položen na njezinom stoliću za kavu. Nije trebala puno listati da pronađe podatak koji je tražila — članak o pogrebu Sissy Barten bio je na donjem dijelu prve stranice. Misa je bila u katedrali St. Patricka, a odmah potom pokop na groblju Pine Grove. Naravno, otići će na misu. Gurnula je kosu iza ušiju i ponovno se okrenula prema svom radnom prostoru... te je zažalila zbog činjenice da Sissy nikada više neće uživati u ovakvom jutru — a hoće li Caitini roditelji i obitelj? To se dogodilo prije dobrih deset godina. Najmanje. Sissynu majku i oca upoznala je jesenas na vikendu za roditelje, kada ih je Sissy dovela u prostorije umjetničkog odsjeka i pokazala im svoje divne crteže olovkom. Bilo je tako jezivo prisjećati se trenutka kada se Cait rukovala s njima, nasmiješila se i rekla im iskrenu pohvalu. Da joj je netko u tom trenutku rekao da će djevojka šest mjeseci poslije biti mrtva, to bi bilo nezamislivo. Ali to se dogodilo. Nazvao ju je šef odsjeka i rekao joj da je Sissy prošle noći nestala, da se nakon kratkog izlaska nije vratila kući. Njezini roditelji nazvali su cimere s kampusa, za slučaj da je otišla tamo, a zatim su zvali policiju. Policija je pronašla auto kojim je ona otišla u supermarket, ali njoj nije bilo ni traga. Isparila je. Sve dok nije pronađena u kamenolomu.

69

Cait je bila ta koja je izvadila njezine stvari iz ormara i pretinaca koje je Sissy upotrebljavala u zgradi umjetničkog odsjeka. To je obavila nakon završetka radnog vremena, kada su jedine osobe na odsjeku bile čistačice i čuvar. Tako je gorko plakala da je morala otići u toalet po papirnate ubruse. Nakon što je spakirala svu opremu, crteže i slike, a skulpture zapakirala u kutije, Cait je sve odnijela u svoju kuću i nazvala kontakt-broj za slučaj nužde zapisan u Sissynim dokumentima — dobila je govornu poštu i ostavila poruku, no poziv joj nikada nije uzvraćen. Obitelj je, naravno, imala mnogo drugih briga. Zaključila je da će u nekom trenutku morati sve poslati poštom na kućnu adresu. Radije bi sve to ručno dostavila, ali nije željela smetati ljudima — a i pouzdano je znala da neće moći kontrolirati osjećaje ako opet sretne te roditelje. Nije mogla ni zamisliti što osjećaju. S obzirom na to da je u djetinjstvu izgubila brata, znala je nešto o boli, ali je mogla zamisliti da je, kada je riječ o vlastitom djetetu, još mnogo gore. Sjedajući natrag za svoj crtaći stol, prerasporedila je markere Prismacolor i provjerila vrhove svojih grafitnih olovaka te se pobrinula da kistovi za akvarel budu posve čisti. Kakve krhke stvari, koje mogu puknuti i čiji se vrhovi lako unište. U njezinoj ruci su, međutim, bile moćni instrumenti, sposobni stvoriti nešto iz ničega. A bez njezina upravljanja? Tek neživi predmeti koji skupljaju prašinu. No to je ljepota života. Stvorio je svrhu i smisao u nečemu što je inače prazno. Međutim, kada ga nema... Kako je čudne misli sada obuzimaju. Svoj smisao za stvaranje triju dimenzija iz dviju iskoristila je da si omogući vrlo lijep život. Ali nikada nije razmišljala dalje od otplate hipoteke, grijanja i hrane, nikada nije razmotrila stvarne implikacije nemanja djece... nije se, sve do ovog trenutka, suočila s mišlju da ono što je ostavila za sobom na papiru može biti puni opseg njezina doprinosa čovječanstvu. Nije baš da je izumila nešto revolucionarno. Niti naročito trajno — jer, bez sumnje, ljudi će s vremenom prestati čitati knjige koje je ona ilustrirala, njezini crteži će nestati ili se raspasti, a nju će, kao i sve nas, oni koji žive i dišu zaboraviti. Djeca su jedina besmrtnost koju imaju smrtnici — a čak i tada, nakon dviju generacija, najviše triju, nitko te više ne poznaje osobno. Melodija one sinoćnje pjesme iz kafića vijugala joj je kroz misli. G.B. je možda imao pravo u vezi sa željom za vječnim životom.

70

To se svakako činilo smislenijim nego kratak period pa kraj igre, što imamo ovako. I u najboljem slučaju doživjeti sedamdeset pet ili osamdeset godina. To nije ono s čime su suočeni Bartensi. To nije nasilna, besmisleno stravična smrt kćeri, koja narušava prirodan slijed — kćeri koju im je ukrao lúđak... Cait se zaustavila i izvukla samu sebe iz deprimirajućeg slijeda misli. Još će se dugo loše osjećati zbog Sissy, što je primjereno situaciji. No unatoč tome mora završiti posao. Donijela je novi prazni list i pričvrstila papir za crtanje na mjesto, provjerila bilješke i tekst koji joj je dao autor... i ponovno stavila olovku na stranicu okupanu lijepim jutarnjim suncem. Bilo je to neusporedivo bolje nego razmišljati; doista jèst.

Sissy Barten sjedila je na trijemu na kojem se večer prije probudila. Ispred nje, dižući se kroz još poluogoljena proljetna stabla, izlazilo je sunce, sa zrakama zlaćanim, narančastim i obećavajuće toplim. Nije očekivala da će to ikada ponovno vidjeti. Navlačeći oko ramena deku koju je donijela sa sobom, trepnula je jer je svjetlo postalo intenzivnije. Iza nje, kuća je bila tiha, a ona dvojica muškaraca su bez sumnje spavala, u koje god krevete se naposljetku svalili. Tijekom noći ih je čula kako satima šeću — ili to ili je u toj staroj kući bilo duhova. Kada je dvojac napokon prestao, kada više nije bilo škripanja, mrmljanja ni mirisa cigaretnog dima, izašla je iz sobe koja joj je dodijeljena. Jedina stvar koja joj je bila na umu bila je — vidjeti svoju obitelj, l još uvijek je tako. Htjela je samo otići kući, biti kod kuće, ostati kod kuće. Problem je bio u tome što nije znala može li vjerovati ovoj verziji i sttvarnosti — i što ako je sve ovo samo okrutna šala, novi aspekt mjesta na kojem je bila čitavu vječnost, iluzija stvorena s namjerom da joj poveća patnju kada joj je oduzmu? Onda jebeš to. Onda se radije ne bi vratila u roditeljsku kuću. Ne namjerava toj ženi, demonki, što god bila, priuštiti satisfakciju ... Sissy se osvrnula. Stojeći pred otvorenim vratima, čovjek koji je spasio ispunjavao je prostor između dovratnika, izgledajući više kao glasnik propasti nego kao netko tko je

71

nekoga zaštitio. Njegova tamnoplava kosa stršala je prema gore, kao da ga netko vuče za nju, a obrve su mu bile spuštene, pa mu nije mogla vidjeti oči. Pod drugim okolnostima vjerojatno bi ga se klonila. Ali ne sada. Ne ovdje. Bilo je olakšanje vidjeti ga. »Jesi li dobro?« upitao je. Ponovno je pogledala prema suncu. »Je li ovo stvarno?« Kako bi naglasila pitanje, kucnula je po podnim daskama na kojima je sjedila — a zatim je morala skinuti komadiće boje s ručnih zglobova. »Je li išta od ovoga stvarno?« »Jest.« »Koliko toga?« »Sve.« Na trenutak nije bila sigurna može li mu vjerovati. No onda su joj u misli došle slike, živopisne i užasne, koje su mu dale kredibilitet kakav mu nisu mogle dati nikakve riječi niti obećanja. »Što sam ja?« izlanula je. »Ti si... ti.« Odmahnula je glavom. »Trebam bolju definiciju od te.« Uslijedila je duga tišina. Onda je začula njegove korake. Sjeo je pokraj nje i prekrižio svoje velike, gole ruke, naslonivši laktove na koljena. »Ne znam što da ti kažem osim toga.« »Jesam li ja duh?« »Ne.« »Jesi li ti?« »Ne. Trebaš li kaput? Ovdje vani je hladno.« »Imam svoju deku. Ili... tvoju, pretpostavljam. To je tvoja spavaća soba, zar ne?« Budući da nije odgovorio, slegnula je ramenima. »Miriše poput tebe. Dim cigareta i krema za brijanje.« Bio je to ugodan miris, zapravo. Jedino što joj se sviđalo u sobi. Sissy je zabacila kosu preko ramena, osjećajući kako se kosa pomiče preko vrećaste košulje na kopčanje koju joj je dao. »Je li ona vrag?«

72

Kako nije odgovarao, osvrnula se. Oči su mu imale ubilački sjaj dok je zurio u izlazak sunca. »Je li?« »Jest.« »To onda tebe čini... anđelom?« »Ponekad nisam siguran u to. Ali to je dio opisa radnog mjesta.« »Nemaš krila.« Kada je samo slegnuo ramenima osjetila je kako joj se oči pune suzama. »Ako si anđeo, ne možeš lagati, zar ne?« »Bar ne tebi.« »Dakle, ako je ovo stvarnost, a ne iluzija... Želim vidjeti svoju obitelj. Možeš li me odvesti k njima?« Bez oklijevanja ju je pogledao i kimnuo. Gotovo kao da je to bilo dio plana — izvući je, odvesti je kući. Ispružio je ruku i obrisao joj suzu s obraza. »Kada god poželiš, idemo. Osim toga, obećao sam tvojoj majci da ću te dovesti natrag.« »Vidio si je?« šapnula je. »Posjetio sam je, da.« »Je li ona... dobro?« Glupo pitanje. Nitko od njih nije dobro. »Hoću reći... mogu živjeti s njima? Mogu se vratiti i...« »To ne znam.« Sranje, pomislila je. Mogla je pretpostaviti, na temelju položaja tih snažnih ramena i činjenice da ju više nije gledao u oči — da nema povratka kući u uobičajenom smislu. Sissy je nastavila gledati izlazak sunca, a njezin kratki bljesak optimizma se ugasio. »Osjećam se kao da gubim razum.« »Iskusio sam to. To je... teško.« Pomogla joj je pomisao da postoji netko tko razumije barem djelić onoga što proživljava. Ali... »Jesi li siguran da vrag ne može doći po mene i odvesti me natrag?« »Preko mog mrtvog tijela.« Oči su mu bljesnule prema njezinima. »Razumiješ li to?« Bože, nadala se da je on doista tako čvrst kao što izgleda, jer ta demonka iz Pakla bila je noćna mora. »Ako si anđeo, ne znači li to da si već umro?« »Ne trebaš brinuti o tome. Samo zapamti — ona te neće dobiti.«

73

Sissy se namrštila i protrljala čelo, poželjevši, ne prvi put, da nije završila tu gdje jest, sjedeći na ovom trijemu, na pola puta između živih i mrtvih, s neprijateljem kojega ne razumije i sa spasiteljem koji očito nije sretan zbog svog posla. »Ne mogu se sjetiti što se dogodilo.« promrmljala je. »Ne sjećam se kako sam zapela dolje. Znaš li ti?« Budući da je šutio, okrenula se prema njemu. »Molim te.« Prije nego što je stigao odgovoriti, pred kuću se dovezla deset godina stara Honda. Iz otvorenog prozora izletjele su novine zapakirane u plastičnu vrećicu — no promašile su cilj. Umjesto da slete negdje blizu Sissy, odletjele su ravno u grmlje pokraj kuće. Automobil se uz škripu zaustavio, a kada su se vrata s vozačeve strane širom otvorila, čovjek pored nje se ukočio i lagano pomaknuo, a jedna od ruku krenula mu je prema križima. Tamo mu je oružje, pomislila je. No kada je iz auta izašao šesnaestogodišnjak i počeo polako hodati po prednjem travnjaku, Jim se opustio... »Chillie!« Sissy je poskočila. »Oh, moj bože, Chillie!« Chillie, to jest Charles Brownary, nije gledao prema njoj. Niti se šokirano zaustavio. Niti... na bilo koji način reagirao. Mladi brat njezine najbolje prijateljice samo je nastavio hodati preko niskog grmlja, psujući ispod glasa, sliježući ramenima u svojoj majici Red Wings s kapuljačom, kao da je raskrstio sa zimom. »Chillie.« rekla je tupo kada je on podigao Commercial Carrier Journal i okrenuo se prema trijemu. Drugi pokušaj mu je sjajno uspio. Novine su proletjele ravno pored Sissy, gotovo ju udarivši u ruku. »Chillie...?« Kada se okrenuo i uputio natrag prema autu, odjednom ju je sve skupa snažno potreslo: strah od onoga dolje, zbunjenost i strah ovdje gore, bol zbog gubitka obitelji, grozna amnezija... Sissy je otvorila usta i kriknula što je glasnije mogla — i nastavila je vrištati, zvuk joj je eksplodirao u glavi, dižući se na razinu koncertnog, tjerajući ptice s drveća s obiju strana kuće.

74

Chilliejeva stopala su usporila, a zatim stala. Okrenuvši gornji dio tijela, pogledao je iza sebe — no pogled mu je bio usmjeren prema kući, lutajući po prozorima kao da očekuje da će ugledati nekoga tko zuri kroz njih. Stresao se kao da u toj kući živi Norman Bates, otrčao do svog automobila i udario po gasu kao da ga progone. Snažan dlan zgrabio ju je za ruku, što joj je bio jedini znak da se nagnula prema naprijed. Dok su joj se noge odsijecale, zadnje što je zapamtila bio je način na koji je Chillie izgledao dok mu se silueta ucrtavala pod svjetlom, dok mu je kratku kosu hladan vjetar gurao prema natrag, a on zurio ravno kroz nju. A onda je izgubila svijest.

75

POGLAVLJE 10

G.B. se prevrnuo u krevetu i tapkao rukom po kartonskoj kutiji koju je upotrebljavao kao stolić za telefon. Napipao je daljinski upravljač za televizor, postolje svjetiljke iz garažne prodaje, te prašinom prekrivenu Nietzscheovu knjigu... I evo ga! U mraku je uključio mobitel, pa zastenjao kad je vidio točno vrijeme. Jedanaest sati. S obzirom na to da je legao u pet ujutro, ovo bi mogla biti i sredina noći — nije da može vidjeti dnevno svjetlo. Zahvaljujući tamnim debelim zastorima i činjenici da je stavio ručnik preko prednjeg dijela kućišta za kabelsku televiziju, oko njega nije bilo nikakve rasvjete. Bilo je kao da lebdi u zraku i volio je taj bestežinski osjećaj dok je, naslonjen na jastuke, buljio u strop koji nije mogao vidjeti. Njegova erekcija bila je od onih ugodnih, ništa što bi zahtijevalo naročitu pozornost — više kao prijedlog u slučaju da njegovom desnom dlanu bude dosadno. Bio je pomalo mamuran — ali ne strašno. Nakon što je napustio kafić susreo se s nekolicinom prijatelja pa su završili noć u stražnjem dijelu prijateljeve rupe od sportskog bara, pričajući o pisanju pjesama. G.B. je ponovno pogledao digitalni broj na svom telefonu. Ta ilustratorica knjiga za djecu dosad je sigurno ustala. Otišla je kući ranije kako bi mogla raditi u jutarnjim satima. No, bi li trebao pričekati do poslijepodneva? Bi li to djelovalo manje očajnički? Razmatrajući opcije, nasmiješio se. Obično je sa ženama bio vrlo izravan strijelac — nije tu bilo igrica, niti pretjeranog analiziranja, niti dramatiziranja. No opet, nije se mogao sjetiti kad ga je zadnji put neka odbila, tako da nije bilo ni potrebe za igricama. Nda, nije posve točno da je prošla noć završila u sportskom baru - što je bilo razlog zbog kojeg mu je kurac u ovom trenutku bio malo i manje tvrd. No seks mu nije značio ništa. Kad smo kod toga, pronašao je Caitin broj. U telefon je upisao njezino ime, jer joj još uvijek nije znao prezime, oklijevajući prije nego što će palcem pritisnuti njezin broj. Činjenica da je bio gol pod plahtama, k tome u mraku i već napaljen, Činila je to pomalo neukusnim — za razliku od koke koju je poševio

76

u 4 ujutro, koja je izbacila sise i sve to samo što nije digla transparent da želi malo trljanja i miješanja, Cait je to bez sumnje radila decentno. Njegova ilustratorica je... dobro, to zvuči banalno ovako rečeno, ali ona je dobra djevojka. Pustio je da mu se jagodica palca spusti na zaslon i nazvao je. Onda je stavio iPhone na uši i slušao zvonjavu. Ako ga telefon prebaci na govornu poštu, bit će kratak i... »Halo?« Nasmiješio se tako široko da je prednjim zubima osjetio hladnoću. »Bok. Znaš li tko je?« Bože, nadao se da zna. Bilo bi grozno kad bi bio imalo manje nezaboravan nego što misli da jest. »Ti si nazvao.« rekla je kroz smijeh. »Stvarno si nazvao.« »Rekao sam ti da ću nazvati.« Navukao je pokrivač na prsa i stavio ruku iza glave. »Ja održavam obećanja.« Čovječe, taj njezin grleni smijeh potaknuo ga je da napravi onaj pokret zdjelicom, izvijanje. No onda si je zabranio taj pokret. »Kako si?« upitala je. Trudio se prikriti zijevanje. »Još uvijek sam u krevetu, možeš li vjerovati?« Ustvari, želio je da ona zna gdje je i da se zapita što on, ako išta, ima na sebi. »Glazbenici vjerojatno nemaju klasično radno vrijeme, zar ne?« »Definitivno ne. Izašao sam još malo u grad nakon što si otišla — ali ništa posebno ludo.« Iz nekog ga je razloga uzbuđivala činjenica da mu se zadobivanje njezinog povjerenja činilo ispravnim potezom. »Samo s nekim kolegama, mislim da bi ih ti tako nazvala. Jesi li otišla ravno kući?« »Jesam. I onda ravno u krevet.« Mmmm. »Jesi li dobro spavala ili su te ometali snovi o emotivnom pjevaču koji je uspio dobiti tvoj broj?« Aha, njezin smijeh bio je cilj kojemu je težio — sviđalo mu se kako zvuči. »Da, to je bilo ono što me držalo budnom. Kako si znao?« »Možda je i on sanjao o tebi.« Rekavši to, dodao je brzo: »Kako ide posao? Tvoje štene i ti se dobro provodite?«

77

»Zgotovila sam tri stranice, što je sjajno.« Kada mu je stigla SMS poruka, trgnuo se na zvuk u uhu. »Koliko imaš vremena do roka za predaju knjige?« »Imam još tjedan dana, ali ne želim riskirati. Bolje je završiti ranije nego naći se u vremenskoj stisci i raditi nabrzaka. Dobra vijest je da sve ide prema planu — imam još otprilike osam stranica, a danas sam imala sreće. Ponekad te obuzme plima, znaš?« »Jesi li možda inspirirana?« »Pokušavaš li ponovno prodati tog pjevača?« »Da. On dolazi s dobrim jamstvom, nije se puno trošio.« To baš nije bilo istina, ali hajde... »Funkcionalan je, pouzdan... i ima puno atraktivnih postavki.« »Pričamo li mi to o lusteru ili čovjeku?« »I bistar je — jesam li to spomenuo?« Kada se opet nasmijala, osmjehnuo se. »I ekološki je prihvatljiv.« »Kako to?« »Jede organski uzgojenu hranu.« »Luster sa snažnim apetitom?« »Oh, ispričavam se — hoću reći, prima samo one spiralne žarulje.« »Prodaju li takve stvari u dućanima tvrtke Target?« »Ne, netko ti ga mora dati.« Čak je i on čuo senzualno predenje u svom glasu na kraju te rečenice — a i ona je očito shvatila, jer je uslijedila kratka stanka. Nakašljala se. »Zvuči... prilično čarobno.« Spustio je glas i prošaptao. »Hoćeš li večeras doći gledati moj nastup? Pjevam samo prateći vokal, ali volio bih da budeš u publici kao moja gošća.« Prije nego što je stigla odgovoriti, dodao je: »Možeš doći iza pozornice, družiti se s nekim slavnim — tvoj status na Facebooku bio bi uzbudljiv. To je koncert Millicent Jayson — sigurno si čula za nju?« Reci da, pomislio je. Reci da...

78

Dok je čekao sav na iglama, nije se mogao sjetiti kada se posljednji put ovako osjećao. Iz nekog čudnog razloga, sve što je želio bilo je biti unutar ove žene — to nije imalo smisla, ali to ti je sudbina. Ono što je snažno nije nužno i razumljivo. Duke je izašao iz svoje spavaće sobe u izmaglicu dima marihuane. Kašljući, prišao je ulaznim vratima kolibe i rastvorio ih, puštajući da uđe svjež proljetni zrak. »Čovječe, moraš nabaviti taj prokleti bong za pušenje trave.« promrmljao je prema kauču. Naravno, njegov podstanar i zvijezda, Rolly — skraćeno od Roland — bio je posve nesvjestan okoline, njegov reš pečeni mozak veličine graška predavao se još jednom kanabisom induciranom odmoru. »Lezilebović.« Duke je udario stražnju nogu sofe na putu prema ugrađenoj kuhinji. »Probudi se!«. »Mama?« stigao je jedva čujni odgovor. »Ne, ja nisam tvoja mama. A ti imaš trideset dvije godine — pa to više ne bi trebalo biti prvo što ti ujutro izlazi iz usta.« Nije bilo odgovora. Hm, u svakom slučaju ne verbalnog. Došlo je do promjene položaja — što je dovelo do pada ukrasnog jastučića s ruba kauča. Možda bi ga probudila hladnoća. Ili miris kave. Ako dođe do najgoreg, Duke je u kutiji za alat imao čekić zvan keser. Na metar dugačkoj ploči štednjaka Duke je skuhao lončić jednostavne kave — dakle, bez preciznog mjerenja, bez arome, samo kofein i voda, dodaš grijanje i šalicu. Prije nego što se slegnula natočio si je malo i popio prvu šalicu pored prozora, zureći u obradivu zemlju koja je okruživala kolibu koju je unajmio. Ispijajući drugu šalicu, sagnuo se naslonivši dupe na rub sudopera od nehrdajućeg čelika. Prizemnica. Stotinjak četvornih metara. Jedan krevet, jedna kupaonica, dosta privatnosti, a najamnina je prepolovljena jer je ljetos obavio kosidbu, a zimus ralicom uklonio snijeg vlasnicima koji žive tamo pri dnu staze. Na cestama koje vode unutra i vani iz tog četvornog kilometra i pol nema komunalnih usluga Okruga Warren. Ustvari, obitelj ima sreće što ima gradsku vodu i kabelsku televiziju.

79

Kada je poznato hrkanje s kauča utihnulo, natočio si je šalicu broj tri. Jebeni Rolly. Kakav davež. »Moraš naći posao.« zarežao je odlažući naposljetku šalicu u sudoper. Bilo je to kao da u kući ima šesnaestogodišnjaka. Dobra vijest je da je momak redovito nekako pronalazio neku jeftinu kurvicu da nadoknadi zaostatke. Veze mu nikada nisu trajale dulje od par mjeseci, ali barem su omogućavale Dukeu da se odmori. Neka čuda, molim, nikada ne prestanu. Ustvari, doista bi trebao izbaciti tog tipa. Ali Rolly ga je držao u šaci: stari prijatelji, kao i loše navike, teško umiru — tako da nije mogao ništa učiniti. Hm, ništa osim moliti se da kujin sin uskoro, vrlo uskoro, prilikom kakve kupovine trave ili plaženja po barovima ili, kvragu, prilikom posjeta odjeljku za Frito-Lay u lokalnom dućanu Qwikie Mart, susretne neku novu verziju cica i guzica koja će pogledati u to zgođušno dječačko lice i zaljubiiitiiii

seeeeeee. Koliko god to bilo odvratno. Zapravo, šuškalo se da je neka ženska na obzoru upravo u ovom trenutku — nadao se da bi se mogla aktivirati. On je bio više no spreman na smanjenje proizvodnje ispušnih plinova u svojoj kući i na tu da dobije natrag svoj kauč. Deset minuta kasnije izlazio je kroz otvorena vrata. Temperatura u »dnevnom boravku« smanjila se za desetak stupnjeva i još uvijek je padala — a Rolly nije ni primijetio. Čini se. Tip se pokrio jastucima i sklupčao u fetalnom položaju. Duke se poigravao s nakanom da vrata naprosto ostavi otvorenima, ali nije bio oduševljen idejom da se vrati kući napušenom sladoledu na štapiću kojega treba njegovati zbog upale pluća. Nema zaključavanja za sobom. Nije imao što ukrasti, a Rollyju nije dao ključ zbog toga što će ga jednoga dana možda zauvijek izbaciti. Ovoga tjedna radio je za okrug samo od dvanaest do pet, jer je bilo malo prerano za pravo proljetno čišćenje te malo prekasno za uklanjanje snijega. Ubrzo će, međutim, početi naporan rad, a on je bio spreman na to — gradskim parkovima Caldwella trebalo je održavanje, a on je bio onakav tip snagatora koji se može bez problema uhvatiti ukoštac s rezanjem i trganjem drača. To mu je puno više odgovaralo nego dadiljanje ekipe koja čeka u redu ispred Iron Maska. Ušao je u svoj kamionet, uključio motor, stisnuo gas i krenuo sporednim cestama préma onome što je osoblje nazivalo »hangar«. Objekt je bio smješten na stotinjak tisuća četvornih metara daleeeeko izvan grada — tako da se njegovo putovanje na posao, čak i u

80

osmo-satnu smjenu koja je počinjala ujutro, sastojalo samo od njega i njegova kamioneta te cesta uz poljoprivredno zemljište. Točka. Jedini put kad se zaustavio razlog je bio prelazak jelena preko ceste. Dok je vozio, oči mu nisu odlutavale s kolnika. Nije bilo gledanja uokolo i procjenjivanja klimatskih uvjeta ili napretka proljeća, niti prčkanja po radijskim stanicama. Međutim, nešto mu je bilo na umu. Žena koju je upoznao prethodne noći. Još uvijek je razmišljao o njoj kada se sunce uzdiglo na horizontu. Teško je objasniti zašto se toliko bavio njome — da, svakako je dobro izgledala, ali on je to redovito viđao — dovraga, viđao je i puno više, s obzirom na pravilo što oskudnijeg odijevanja u klubu. Ali nešto u vezi s njom bilo je drugačije... čak i važno.

Čovječe, nije mu se sviđalo sve to. Ne činjenica da je ona poput duha koji ga ne prestaje progoniti, niti njegova smiješna, pretjerana reakcija na nju — nego posebice razlog zbog kojega je došla u taj kafić, muškarac kojega je došla vidjeti. Jebeni G.B. Taj gad... Kada mu je zazvonio telefon, iskopao ga je iz jakne i javio se, ne potrudivši se pogledati tko zove. »Da?« »Duncane?« O jebote. Nitko ga nije tako zvao — i što, dovraga, ta vidovnjakinja radi na njegovom telefonu. »Da?« »Morala sam te nazvati.« »Da.« Nije to bilo pitanje; nije ju želio poticati — i doista, ovo je bio dobar podsjetnik da stvarno mora prestati odlaziti k njoj. »Sanjala sam te sinoć.« Nisam zainteresiran, dušo — premda nije mislio da je riječ o nečemu povezanom sa seksom. Nikad nije primio takvu vibru od nje. »Da, pa?« »Vidim krizu kako dolazi. Raskrižje.« Zakolutao je očima zbog note hitnosti u njezinu glasu. »Ovo je različito od... bilo čega drugog što mi se ikada prije ukazalo.« U tom trenutku stigao je do jednog od samo triju semafora na putu do posla. Svijetlilo je narančasto. »Duncane, vidim brinetu — ona je spona oko koje se ovo vrti; ona je žarište. I to će promijeniti sve.«

81

Pritisnuo je gas, brzo prošavši kroz četverokrako raskrižje. Baš kada je prolazio ispod semafora zasvijetlilo je crveno. »Hvala na pozivu.« promrmljao je. »Potrudit ću se da na sastanke idem s plavušama i crvenokosama, što misliš o tome?« »Duncane, moraš me poslušati. Brineta... ona je ta koja ti mijenja pravila igre, a posljedice su strašne, Duncane. Molim te...« »Moram ići, upravo parkiram na poslu.« Bolje rečeno, parkirat će za otprilike pet minuta. »Hvala.« »Moraš me poslušati. Ako se ne upleteš s njom, postoji mogućnost da se sve to izbjegne...« »Bok.«

»Duncane. Ono što sam vidjela bilo je upozorenje. Posljedice će biti pogubne po tebe...« Duke je prekinuo vezu — i isključio zvuk na mobitelu. Neće to raditi. Nema više bavljenja tom luđakinjom. I, što se toga tiče, nema više razmišljanja o onoj ženi niti... o prošlosti. Ili budućnosti. Čovječe, bilo mu je tako dosta života, stvarno jest... Kada mu je ta misao pala na pamet, pogledao je u drvored i zapitao se kakav bi bio osjećaj da otkači sigurnosni pojas, okrene kotače i zabije se kamionetom ravno u debeli hrast, samo pritisne papučicu gasa i zabije se ravno u zaborav. Jebeni zračni jastuci. Vjerojatno bi završio ni s čim drugim nego s jastukom u licu i s čudovišnim iznosom sudjelovanja osiguranika u trošku za popravak tog sranja. Nakon otprilike osam kilometara skrenuo je udesno na dvotračnu cestu koja je vodila u hangar i iz njega, a kada je stigao do vrata u žičanoj ogradi, zaustavio se i pokazao osobnu iskaznicu. Njegov nadređeni dan prije dao mu je radne naloge, pa je nastavio do parkirališta, ostavio vlastiti kamionet i u prednjem uredu pokupio ključeve okružnog kamioneta. Tijekom sljedećih pet sati će izviđati i određivati prioritet obavljanja projekata u parkovima. Bila je to vrsta posla koji bi trebao obavljati netko više pozicioniran — ali njegov šef više je volio boraviti u klimatiziranom okolišu, odmarati se i gledati sportske prijenose na svom iPad-u. Gradonačelnikov šogor doista nije volio prljati ruke u polju. Svejedno, pomislio je Duke ulazeći u sam hangar i hodajući uz brojne redove ogromnih kamiona za odvoz smeća, ralica veličine zgrade i raznih drugih vrsta vozila koja kao da su proizvedena u tvornici John Deere. Zrak u prostoru veličine hangara za avione bio je hladan i mirisao je po plinu i benzinu, a visoko iznad, među nosivim čeličnim prečkama, letjele su i graktale ptice, kakajući po čitavoj toj zbirci igračaka za velike dečke.

82

Igrajući se s ključevima tako da ih je bacao u vis i potom hvatao, razmišljao je o tome kako stvari mogu biti i gore. Namjeravao je biti na otvorenome i sam, a kamionet Ford F350 koji mu je dodijeljen, broj trinaest, bio je noviji, sa sjedalom koje nije pohabano. Dan je postajao bolji... »Hej — ja bih se trebao voziti s tobom.« Dok je duboki glas odjekivao kroz ogromni prostor, Duke se zaustavio i osvrnuo. Za njim je ušao neki čovjek čije je veliko tijelo djelomično zaklonilo dnevno svjetlo koje je ulazilo iz otvorenog dijela prostora. Tko god da je bio, činilo se da je ispravno odjeven, s trapericama i teškom jaknom te čizmama na nogama. Sve što moraš učiniti jest zamijeniti tu bejzbolsku kapu plastičnom radničkom kacigom, obući mu narančasti reflektirajući radni prsluk i on bi se uklopio. No nešto nije bilo u redu. Duke nije mogao odrediti što... ali nešto u vezi s njim nije bilo u redu. »Koga tražiš?« upitao je tipa. Njemu nitko nije ništa rekao o ovome, što doduše nije bilo neuobičajeno. »Od mene se očekuje da dođem ovdje i pronađem te. Ti si Duke, zar ne?« Sranje. Duke je ponovno počeo hodati, uputivši se prema kamionetu koji mu je dodijeljen. »Ako želiš sjediti na prednjem sjedalu, bilo bi ti bolje da dođeš ovamo. Ja sada krećem.« Uključio je daljinsko upravljanje na ključu i ostavio tipa da radi što hoće. Ali dovraga, bilo mu je žao što nije stigao pet minuta ranije; tako bi se možda izvukao... Kada je primio kvaku vrata, ukočio se. Kroz unutrašnjost kamioneta, kroz prozore... vidio je da muškarac čeka da Duke otključa kamionet, prevalivši nekako u treptaju oka udaljenost od sedamnaest metara, koliko je duga bila garaža. Duke se osvrnuo prema otvorenom prostoru. Možda je bio dug dvadeset metara. Je li on to upravo doživio blagi moždani udar? Odmahujući glavom, otključao je vozilo i popeo se u njega. Pokraj njega je gospodin Brzi učinio isto, tip se smjestio na sjedalo i okrenuo kako bi navukao pojas preko svojih ovećih prsa. Ako ništa drugo, barem je izgledao kao da bi mogao podnijeti nešto fizičkog rada. Okrećući ključ kako bi uključio motor, Duke je pomislio da bi svoju sjenu trebao pitati za ime, no nije ga bilo briga i nije namjeravao trošiti dah na njega.

83

»Kamo idemo?« upitao je muškarac. Duke je izašao, vozeći u rikverc, na otvorenu stazu hangara te je manevrirao naprijednazad. Ubacivši motor u brzinu, bacio je pogled na svog novog kompanjona. I namrštio se. Ispod oboda te šilterice, oči koje su se susrele s njegovima djelovale su... čudno. I to ne samo zato što je jedno bilo zamagljeno. Iz nekog razloga pomislio je na vidovnjakinju. Ali ona je govorila o ženi, brineti, zar ne? »Vani, u parkove.« začuo je sama sebe dok se ogledavao i pritiskao gas. Gubio je razum. Totalno. Potpuno. Pa-pa.

84

POGLAVLJE 11

U osamnaest sati tog poslijepodneva Jimu je ponestalo cigareta. Započeo je svoje bdijenje ispred Sissyne spavaće sobe s punom kutijom, ali to je bilo prije dosta sati — premda ne bi rekao da je stvarno popušio toliko. Sjedeći preko puta njezinih zatvorenih vrata, s dupetom na orijentalnom tepihu, naslonjen na letve i žbuku, uglavnom bi ih samo zapalio i pustio da dogore. Promrsivši psovku, ugasio je posljednju u pepeljari, pa pritisnuo dlanove na izlizani tepih. Odgurnuvši se prema gore, podigao se na vlastitim rukama i pustio da mu donjim dijelom tijela trupa prokola nešto svježe krvi. Ne može biti mrtva, rekao je sam sebi. Samo je zaspala... otpočinula... odmara se u sobi u koju su je uselili. Već je ranije umrla. Iz čista mira pala mu je na pamet rečenica iz Seinfelda: Ne možeš previše umrijeti; ne

možeš nešto previše osušiti. Čuo je tu rečenicu dok je letio iznad nekog oceana, odlazeći ubiti nekoga nekamo gdje je suho i vruće — i uhvatio se tog maglovitog sjećanja, jer je to bilo puno bolje od drugog smjera u kojem mu je um želio krenuti... točnije, od predodžbe djevojke koja visi naglavce iznad te bijele porculanske Devininine kade. Protrljavši oči, zagledao se u korodiranu mjedenu kvaku vrata nasuprot njemu. Kao da će to probuditi Sissy i natjerati je da upotrijebi kvaku. Nakon što se onesvijestila na trijemu, podigao ju je i odnio na kat. Razmišljao je o tome da joj opet da svoju sobu, no to nije bila dobra ideja. Prije ili kasnije on će morati promijeniti odjeću — ili se, dovraga, odmoriti na krevetu. Posljednje što je želio bilo je da se ona preplaši, a vrag zna da je sada imala sasvim dovoljno razloga za brigu — spavajući u krevetu nekog muškarca premda on nije u njemu, Dakle, to ne. Naposljetku je hodao niz hodnik s njom u naručju, otvarajući vrata nogom i pokušavajući odabrati najbolju sobu. Pričaj mi o cjepidlačenju. Svaka soba bila je drugačija verzija prašnjave prethodne, svi su kreveti imali udubinu u sredini, zavjese su mlitavo visjele, izjedene od moljaca, a tapete su izblijedjele ili su se odlijepljivale u kutovima — ili oboje.

85

Odabrao je onu udaljenu, koja je bila najizloženija suncu — na taj način će ona, ako se probudi, vidjeti da nije u zidu. Vidjet će sunčevu svjetlost. Takav je barem bio plan. No poslijepodne je došlo i prošlo, a onda i zalazak sunca. Sada je svuda oko kuće bio mrak, kao i unutar nje... pa ako se ona...

Kada se ona probudi, ispravio se. »Za boga miloga...« Pretpostavljao je da bi trebao otići i upaliti neke svjetiljke, no sada nije želio otići. Što ako se Sissy napokon... Svjetlo je bljesnulo s desne strane — a s obzirom na to da je zadnji put kad je vidio bljesak svjetla, došao Nigel i napao ga, brzo je okrenuo glavu. Zvuk hoda teške osobe koja šepa rekao mu je tko je to — i podsjetio ga da Adriana nije vidio cijeli dan. Niti Psa, što se toga tiče. No ovo drugo je dobro. Jim je bio prilično siguran da mališan nije živ u klasičnom smislu, ništa više nego ostatak njih, no ipak je osjećao nelagodu pušeći blizu »životinje« — a tijekom današnjeg dana nije bilo šanse da ne pripali. Kad se Adrian pojavio na vrhu stubišta, predahnuo je nakon svih tih stepenica, naslonivši se na ogradu. Jim se na trenutak iznervirao što je momak žrtvovao svoju tjelesnu dobrobit samo da bi Matthias u prethodnoj rundi mogao poševiti. Ali hajde. Imao je i Jim putra na glavi kada je bilo riječi o donošenju dvojbenih odluka o osoblju. Adrian je pogledao u Jimova vrata, a pod svjetlom sa stropa na njegovu se licu vidio izraz tipa Neću komentirati, stari. »Ja sam ovdje dolje.« promrmljao je Jim. »A ona također.« Ad je bacio pogled. Došepao je. Nije sjeo — doduše, dići njega s poda bio bi žešći poduhvat. »Drago mi je da si je preselio.« rekao je Ad osorno. Kada je točno taj tip razvio osjećaj za umjesno? »Ona još uvijek spava.« Barem... u teoriji. »Idem u krevet.« rekao je Ad. »Ostatak pizze je u hladnjaku.« »Gdje si bio?« »Vani. Bio sam vani.«

86

Na to je momak odšepesao sa svojim štapom — te prošao pored vrata svoje sobe. Samo je nastavio hodati, uputivši se prema stubištu a zatim produžio njime. Očito je udario u ormar s rubljem u hodniku. Nije li to bilo jednako smisleno kao bilo što u zadnje vrijeme? Trenutak kasnije Jim je pogledao u visoki strop iznad svoje glave. Koraci u potkrovlju podizali su prašinu nalik izmaglici, zbog čega je kihnuo. Dvaput. A onda je uslijedio niz tupih udaraca, kao da je prevrnuta kutija i kao da su se enciklopedije koje su bile u njoj rasule po podu. Tišina. Ad je očito tražio utjehu s Eddiejem. Bože, što ako je taj anđeo s njima u ovom trenutku? Jim je mogao samo zamišljati kako one crvene oči bulje u njega, kao da je izgubio svoj voljeni razum. Gotovo mu je laknulo što je čovjek otišao. Jim je, stenjući, ustao. Dignuvši ruke iznad glave, izravnao je kralježnicu i, dok su mu kralješci sjedali na svoja mjesta, otišao do Sissynih vrata. Koliko god se želio ponašati logično, njegova nadbubrežna žlijezda je to nadjačala. Tiho je pokucao, čekanje je završilo. Nije bilo odgovora. Pokucao je malo glasnije. Na kraju je odškrinuo vrata, ali nije pogledao unutra. »Sissy?« Budući da nije bilo odgovora, poželio je da ima barem jedan njegovateljski gen u sebi. Ta djevojka unutra je nakon svega što je prošla zaslužila nježnu i požrtvovnu brigu svoje majke — ili barem nečiju suosjećajnu ruku da je pomiluje po kosi, protrlja joj leda, donese joj hranu, piće... što god želi. Umrijeti i otići u Pakao... da bi samo bila vraćena u neku vrstu limba? »Sissy...?« Gurnuo je rame kroz otvor, proširujući ga. Zatim se nagnuo unutra. Nije bilo dovoljno svjetla da bi se išta vidjelo, ali je čuo šuškanje pokrivača, kao da se ona kreće. »Sissy?« Zakoračio je u sobu te širom otvorio vrata, a slabo svjetlo palo je na njezinu sklupčanu figuru. Definitivno je disala. Spava li ili se samo pretvara da spava, to nije znao. Ono što je bilo očigledno jest da ga ne uočava.

87

Nakon nekoliko trenutaka Jim je zatvorio vrata te ponovno sjeo. I nastavio čekati.

»Zapravo... sada ću se naći s njim.« Kada je Cait dala žmigavac, pokušala je shvatiti gdje je točno odvojak za garažu Palače Theatrea. »U redu.« rekla je Teresa preko telefona »Neću lagati. Tako sam ljubomorna da jedva govorim.« »Pa, nije baš da hodamo. Nemoj brzati.« »Ideš na prvi sastanak. Nakon još jednog, vi hodate.« »Napokon!« Cait je prikočila i uvukla automobil u uzak otvor kako bi stigla do kioska za prodaju ulaznica. »Zašto bolje ne obilježe ove stvari?« »Mijenjaš temu.« Spustila je prozor i uzela ono što je maleni stroj ispljunuo. »Ne, pokušavam parkirati.« »Dakle, moraš mi ispričati kako se to dogodilo.« Cait se namrštila dok je dodavala gas i počinjala se uspinjali, gledajući ulijevo i udesno, tražeći prazno mjesto između poredanih automobila. »Otišla sam iz svoje kuće, nastavila prema Northwayu i izašla na...« »Ne, pokušajmo ovako: Sjedila sam pokraj telefona, on je zazvonio i...« »Pozvao me na ovaj koncert.« Slegnula je ramenima premda je prijateljica nije mogla vidjeti. »Posve jednostavno.« Hm, donekle. Nije spomenula da ju je nazvao dok je još bio u krevetu i da je postojala velika vjerojatnost da je gol. Nema dokaza i možda je to bila samo njezina mašta — ali onaj ton u njegovu glasu? Govorio je: gol. »On pjeva kao prateći vokal.« dodala je zbog ne baš izgledne mogućnosti da joj Teresa pročita misli putem telefona. »Za Millicent Jayson.« »Aha, čula sam za nju. Ah, kakvo traćenje njegova talenta.« »Slažem se.« »Kako će to ići? Imaš li propusnicu za ulazak u prostor iza pozornice? Ili ćete se naći negdje?«

88

»Trebala bih čekati kod šaltera na kojem se podižu rezervirane ulaznice. Iskreno, ne znam.« »Što si obukla? Reci mi da ti se vidi nešto dekoltea.« »Aha!« Cait se uvukla na mjesto između Kie i Minija — dvaju manjih automobila koji je vjerojatno neće udariti vratima — te je, kao bonus, bila samo dva kata iznad razine ceste i točno ispod sigurnosnog svjetla u garaži. »A što se tiče dekoltea, hajde, pa znaš da nemam puno za pokazati.« »Kvaliteta ispred kvantitete, dušo.« »Aha. Baš. Jer tako je Pamela Anderson zaradila novac.« Cait je pridržala glavom telefon, zaključala i brzo otišla do nenatkrivenog stubišta. Postojalo je dizalo, ali u skladu s njezinim novim vježbalačkim mentalitetom, stepenice su imale primat. »U redu, idem — i da, prije nego što pitaš, nazvat ću te čim bude gotovo.« »Nadam se da me nećeš nazvati prije sutrašnjeg jutra.« Cait je na trenutak ušutjela pa se u hladnoj, betonskoj garaži nije čulo ništa osim koračanja njezinih mokasinki. »Stvarno si dobra prijateljica, ti to znaš.« »Da, da, što reći. Ja također padam na romantiku — a ako to ne mogu biti ja, nema nikoga za koga bih radije da to bude nego ti. Itekako ti je vrijeme da ponovno počneš izlaziti, Cait.« Ovo zadnje je Teresa rekla najnježnije što je znala — to se ticalo Thoma i njegovog djeteta koje će se uskoro roditi. Kvragu, cijela je ta stvar još uvijek peče, pomislila je Cait. Premda su prošle godine i sada to više nije ni približno bila njezina stvar. Teresa je pročistila grlo. »Nazovi me kasnije, čak i ako bude dva ujutro — ustvari, pogotovo ako bude poslije ponoći.« »Dobro, hoću.« »I pokušaj ga poljubiti, hoćeš li? Umirem da saznam kakav je! Oh, a ako bude loše, slaži mi da mogu nastaviti maštati. Hvala. Pozdrav.« Cait se smijala dok je prekidala vezu i ubacivala mobitel u torbicu. Nakon nekoliko redova stepenica izašla je na pločnik, pogledala udesno i bio je tamo, u daljini: kultni natpis Palače Theatre koji se protezao uz ugao zgrade. Dugo glavni motiv na razglednicama i majicama iz Caldwela, dvanaest metara visok osvijetljeni dragulj bio je upravo onakav kakav je bio u četrdesetim godinama, a žarko crvene, zlatne i bijele vitice slovkale su ime... i nagovještavale fantaziju pozornice.

89

Kazalište je bilo najbolji način povratka u prošlost, ta pozlaćena palača s kristalnim lusterima i crvenim tepisima koja je odbacivala nemilosrdnu prirodu modernog života obilježenu flisom i trenirkama te uzrokovala da se izlazeći iz njega osjećaš glupo što ne nosiš zvonasti šešir iz 20-ih godina i rukavice. Posve fantastično, u stilu Bette Davis. Ispod znaka stala je u red s procesijom drugih pješaka, a svi su hodali po mozaikom popločenom dijelu pločnika na kojem je također bilo ispisano ime kazališta. A onda se, unutar prednjeg primaćeg predvorja, kultni crveni, zlatni i bijeli uzorak ponavljao na podnim pločicama i zidnim tapetama. Dok je publika ulazila, poput karata koje se slažu u uredan svežanj, primijetila je da je okružena parovima — nije li to još jedan podsjetnik na to koliko je dugo sama? Ustvari, jedva se mogla sjetiti kako je to ići nekamo u paru, bilo na zabavu, u kino ili u park kad je lijepo vrijeme. Posljednji spoj na kojem je bila bio je...? O Isuse, mora da je to bio onaj koji su organizirali njezini roditelji putem međugradske telefonske linije. Kakva noćna mora — izabranik njezine majke i oca ukazao se u restoranu Olive Garden u odijelu i kravati, počeo naručivati u njezino ime, a onda kročio na zamišljenu govornicu i držao govor tijekom dva sata njezina života koja joj nitko nikada neće vratiti. A prije tog uzvišenog događaja? Možda... da, možda je to čak bilo nešto s Thomom. Još na fakultetu. No večeras je prekinula to sušno razdoblje. Dižući se na prste, provirila je preko gomile glava, nadajući se da će ugledati G.B.-ja kako stoji pokraj šaltera na kojem se podižu rezervirane ulaznice — ne. Barem ga ona nije mogla vidjeti. Možda je bio negdje u unutarnjem foajeu... »Oh... moj bože.« Tamo je stajao netko koga je prepoznala. Tamo uza zid pokraj unutarnjih vrata koja su vodila u foaje. Stojeći sam, izgledao je kao da ne pripada ovamo i kao da ga za to nije briga. Usporila je pa zastala i netko ju je gurnuo odostraga, nečiji lakat zabio joj se u rame. Udarac ju nije nimalo pokrenuo. Pogotovo nakon što je muškarac podigao pogled prema gore pa ga potom usmjerio — ravno prema njoj. To je bio sinoćnji muškarac iz kamioneta, onaj koji je kod kafića bio parkiran pored nje. Veliki, snažni muškarac koji je došao do njezina prozora i obratio joj se glasom zbog kojega noćas nije mogla zaspati.

90

Dok joj je čitavo tijelo crvenjelo, očekivala je da će on izrazom lica pokazati da ju je prepoznao, a zatim svrnuti pogled i potražiti osobu koju je čekao, tko god ona bila. Međutim, on nije svrnuo pogled nikamo. Samo je zurio u nju. Cait se stresla i sabrala, naredivši vlastitim nogama da krenu, da ne sprječava protok ljudi. Podigavši se na prste, opet je potražila G.B.-ja. Ne. A kada je opet pogledala u drugog muškarca, on je još uvijek gledao u nju. Možda je poznavao Teresinog omiljenog pjevača? Budući da je nastavio gledati u njezine oči, zapitala se nije li možda poslan po nju — i ne čini li se to nekako... neizbježnim. Dooooooobro, rekla je samoj sebi probijajući se do njega. Nemojmo sve u vezi s ovim pripisivati Kupidonu, može? No s druge strane... jao. Nosio je crne traperice i crnu kožnu jaknu, a to njegovo tijelo odradilo je ogroman posao u pogledu davanja strukture odjeći. Gledajući njegove nevjerojatne oči i te linije čeljusti, mislila je kako bi ga trebalo fotografirati ili nacrtati — netko bi trebao ovjekovječiti kako on izgleda. A kad smo kod toga, ona nipošto nije bila jedina koja ga je primijetila. Sve žene pogledavale su u njegovom smjeru, pa onda opet vraćale pogled. On je, međutim, gledao samo u nju. »Bok.« rekla je došavši do njega. »Ovaj, pretpostavljam da ne čekaš mene?« »Da, čekam.« Cait se nakašljala. »Oh, dobro. U redu. To onda ima smisla.« Čekala je da on nešto kaže. Umjesto toga, pogled mu je polako klizio niz njezino tijelo. Jebote... osjećala se kao da ju je netko stavio na užarenu ploču štednjaka. Premda je oko nje bilo stotinjak ljudi. Odjednom kao da su tu bili samo njih dvoje i, tako joj bog pomogao, to joj se sviđalo — kao i način na koji je gledao u nju: on je bio stranac koji je zračio seksepilom i, umjesto da se uvrijedi, jedino o čemu je mogla misliti bilo je — kako bi bilo kad bi to radio dok je gola. A on također gol.,.

91

Da, u redu, vrijeme je za uzmak s ruba klisure. Bilo kakvo maštanje o tome bilo je apsolutno suludo. Ona je tip djevojke koji to radi u misionarskoj pozi, s ugašenim svjetlom, pod plahtama. Ili je barem bila takva... onda kada je imala seksualni život. Prije deset godina. Kako je morala razdvojiti usne kako bi došla do zraka, njegov pogled prikovao joj se uz usne — osjećala se kao da je ljubi. Čista, životinjska privlačnost isijavala je iz njegova pogleda, njegova držanja, tijela... a ona je reagirala na to, njezina koža i utroba dodatno su se zagrijale. Živi sada, rekao joj je glas u glavi. Živi dok imaš priliku. Kao da zna što ona misli, rekao je: »Završavam s poslom u tri i trideset. Nađi se sa mnom.« To nije bilo pitanje. To nije bio čak niti poziv. Bio je to zahtjev — kao da je proveo neko vrijeme razmišljajući o njihovu sastanku i, premda njoj nije sinulo da na neki način nadogradi slučajni susret iz prethodne noći, on se potrudio da im se putevi ponovno ukrste. »Ja ne prakticiram veze za jednu noć.« izvalila je. »Tko kaže da će jedna biti dovoljna?« Baš. U redu. Te riječi, uokvirene tim dubokim glasom? Pričaj mi o putenom obećanju. »Ne poznajem te.« K vragu, glas joj je bio promukao. »Zar je to važno?« »Da.« Pružio joj je ruku. »Duke Phillips.« Otiđi, rekla je Cait samoj sebi. Ovo nisu sedamdesete. Nitko se više ne seksa neobavezno... Iznenada su joj u umu bljesnule scene iz serije Girls. S njim kao jednim od aktera, naravno. Sjajno. »Ja sam ovdje kako bih se susrela s G.B.-jem.« Oh, nije li to zazvučalo poput prosvjeda? Spustio je svoj neprihvaćeni dlan. »Kakve to veze ima sa mnom?« »Čekaj, mislila sam da te on zamolio da dođeš po mene i odvedeš me u prostor iza pozornice?« »Kad sam rekao da sam došao po tebe, uvjeravam te, to nije bilo ni u čije tuđe ime.«

92

Caitina usta su se gotovo razjapila, ali je to na vrijeme spriječila. Premda, hajde, nije da se ponašala oholo, što je s crvenjenjem i unutarnjim dijalogom o svom načinu života, nimalo sličnom životu likova iz serije Girls. »Tri i trideset.« ponovio je. »Žao mi je, već imam... planove.« »Radim u Iron Masku. Uđi na ulaz za osoblje sa stražnjeg parkirališta. Pitaj za mene.« Cait se namrštila. »Jedno brzo pitanje. Uspijeva li u tvom slučaju ovakav nastup?« »Nikada ga prije nisam primijenio. Dakle, ti mi reci.« »Ne volim kad se netko ponaša kao pećinski čovjek. I ne spavam sa strancima.« »Rekao sam ti kako se zovem. Ja sam u tom smislu u nepovoljnijem položaju.« Glupost je da je on bio u ikakvom nepovoljnijem položaju. Ali barem nije poricao da se radi samo o seksu. Nagnuo se prema njoj. »Nemoj mi reći da noćas nisi mislila na mene.« »Jesi li uvijek ovako arogantan?« »Ne zamaram se time što drugi ljudi misle.« »A što ako te takav stav ne dovede tamo kamo želiš stići?« Slegnuo je ramenima i ponovno se naslonio na zid. »Ti to također želiš. Nemoj to poricati.« »Ne mogu...« Pogledala je oko sebe, očekujući da će se G.B. pojaviti u bilo kojem trenutku. ».. . vjerovati.« Ponovno joj se javio nadrealni osjećaj da nikako nije moguće da se ovo događa, zbog čega je osjetila blagu vrtoglavicu. No opet, nije pravilno disala i srce joj je lupalo. Odglumi li padanje u nesvijest, možda će je on uhvatiti, a onda bi ga doista mogla osjetiti. O, eto plana. »Molim?« Krasno, rekla je to naglas... Odjednom je suzila pogled. »Kako si ti znao da ću biti ovdje?«

93

Ležerno je slegnuo ramenima. »Rekla si mi da si došla u onaj kafić zbog pjevača. Nije teško zaključiti da ćeš ga možda poželjeti ponovno vidjeti. A on je na svojoj stranici na Facebooku napisao da će ovdje večeras nastupiti kao prateći vokal. Došao sam ovamo — i ti si ušla kroz ta vrata. Nisam znao da imaš sastanak s njim.« Zanimljivo. Izražavao se kao obrazovan čovjek i izgovarao je riječi potpuno bez lokalnog naglaska. No Iron Mask je nekakav vulgarni klub — vidjela je njegove reklame u Caldwell Courier Journalu. Dakle, mora da je on tamo konobar ili... s obzirom na njegovu građu, izbacivač? To ga doista nije trebalo činiti još privlačnijim. Stvarno. Ono, uopće. »I to ti ne smeta?« rekla je rasijano. »Što? To što imaš sastanak s nekim pjevačem? Kriste, ne. Nije me briga ako si došla ovamo susresti... Channinga Sudbinuma ili tko je već taj striper. Jedina stvar koja bi me zaustavila bio bi muž, a ti nemaš vjenčani prsten.« »Što ako ti kažem da imam dečka? Partnera?« »Zašto onda izlaziš s pjevačem?« »Neću se sastati s tobom usred noći. Ne poznajem te — a činjenica da si mi rekao neko ime i prezime te pružio ruku ne mijenja ništa na stvari.« »Proguglaj me.« »To nije od pomoći.« Muškarac, Duke, tko god bio, ponovno se nagnuo prema njoj. »Računaj na to — ako dođeš nakon moje smjene, reći ću ti sve što želiš znati o meni. A onda ću ti pokazati važnije stvari.« Cait je ovlažila usne. »A koje su to?« »Saznat ćeš. Ako misliš da se možeš nositi s tim.« Obišao ju je smirenim pokretima vrlo muževnog muškarca, njegovo tijelo micalo se s jedva obuzdavanom snagom. Dok je prolazio, nije ju dirao, niti joj okrznuo ruku, niti položio dlan na nju. No nije ni morao. On je već ostavio svoj trag. »Prokletstvo.« šapnula je gledajući preko ramena kako on odlazi.

94

POGLAVLJE 12

Tu si, Cait!« Kada je Cait začula svoje ime, osvrnula se. G.B. je na trenutke izranjao iz gužve, mašući joj, probijao se dalje čak i kad su ga ljudi prepoznavali i zaustavljali. Prisiljavajući se na osmijeh, borila se s besmislenim osjećajem krivnje dok mu je uzvraćala mahanjem te se našla s njim na pola puta. »Ja sam grlitelj.« obznanio je, raširivši ruke. Refleksno mu se bacila u zagrljaj. A ustvari se jedva mogla koncentrirati — ali kad su se njihova tijela približila, zemljani tonovi njegove kolonjske vode i dodir njegovih prsa malo su je oraspoložili. Čovječe, kako je dobro mirisao. Izbliza je bio još zgodniji... a kada joj je ta njegova kosa okrznula obraz, bila je mekša nego što je očekivala. »Hej! G.B.!« Netko ih je razdvojio, a to je, što se nje tiče, bilo u redu. Kada se odmaknula, trebalo joj je malo vremena. Dok joj je negdje iza očiju počinjalo mutno bubnjanje, Cait ih je krenula protrljati — i zaustavila se na vrijeme. Bila je našminkana, pa ako ne želi provesti sastanak izgledajući poput rakuna, bilo bi bolje da se suzdrži od trljanja očiju. A bilo je teško ostati miran dok G.B. čavrlja s nekom drugom ženom, koja se prstima igra s torbicom, ovratnikom kaputa, vlastitom kosom, dok Cait glumi svijećnjak. Pomisao da joj se upravo bio nabacivao drugi muškarac, koji ju je ozbiljno privlačio... činila se kao nešto što bi morala priznati — ali ma daj. To je sranje. Kao prvo, ona nije u vezi s G.B-jem. Kao drugo, ona nije rekla visokom, tamnom muškarcu s fantastičnim trbušnim mišićima da dođe. I kao treće, čak i da je odlučila susresti se sa strancem na javnom mjestu i upoznati ga na vrlo »osoban« način, to bi bio njezin izbor kao slobodne odrasle žene. Više ne živi pod roditeljskim krovom — niti u okviru njihovog zadrtog sustava vrijednosti. A pred njom i G.B.-jem je dug put prije nego što doznaju imaju li zajedničku budućnost.

95

Ustvari, ako želi iskoristiti priliku s Teresinim omiljenim pjevačem, zajamčen način da to zezne je da počne brbljati o nečemu što ustvari nije ništa. »Dakle, dođi otraga.« rekao je G.B., primajući je za ruku. »Nabavio sam ti propusnicu za zelenu sobu, prostoriju za izvođače. Moramo je samo preuzeti u uredu.« »Oh, to je divno, no stvarno se nisi trebao gnjaviti...« »l slušaj, zaboravi na smoking, u redu?« Pogledala ga je. Bila je toliko usplahirena da nije ni primijetila da je nosio smoking. »Jako lijepo... i nema ti zbog čega biti neugodno. Vjeruj mi.« »Je li to kompliment?« upitao je kad je otvorio vrata na kojima je pisalo SAMO ZA OSOBLJE. »Jest.« G.B. se osvrnuo preko ramena dok ju je vodio u betonski hodnik. Dok su mu se kapci spuštali, promrmljao je: »Dakle, hvala ti. Drago mi je što ti se sviđam u njemu.« »Ali izgledaš dobro i u trapericama.« »Stvarno? Pričaj mi još o tome.« Dok su se smijali, ponudio joj je ruku. »Hoćeš li mi dopustiti da budem džentlmen?« »Da.« rekla je, primajući ga pod ruku. »Hoću.« Dok su hodali, prošli su pokraj plakata na kojemu je pisalo KAZALIŠNI URED, sa strelicom koja je pokazivala upravo u smjeru u kojem su išli. Privukao ju je još bliže. »Nisam ti rekao kako dobro izgledaš večeras.« Budući da mu je glas postao malo dublji, podsjetio ju je na način na koji je zvučao jutros, dok je bio u krevetu. »Spavaš li gol?« izlanula je. »Da...« Pogledao ju je u oči... a pogled mu je bio intenzivan, činilo se da duboko plavetnilo njegovih očiju nudi i uznosite visine i sigurno mjesto za slijetanje. »Spavam.« U tom trenutku nije trebalo mnogo mašte da bi ga zamislila kako leži na leđima među plahtama, s glavom na jastuku i raširenih ruku, dok mu tetovaže blistaju na koži. »Oh...« »Je li to dobro ili loše?« upitao je. »Što?«

96

»Znači li oh da je to dobro ili da je loše?« »To je... dobro.« »Mogu li onda ja tebi postaviti isto pitanje?« Oklijevala je, poželjevši da joj u prilog ide više sofisticiranosti. »Pa, ne volim kvariti zabavu, ali nisam baš tip djevojke koja je često kao od majke rođena.« »Svila je dobra na ženi.« Dizao je i spuštao obrve, kao da je pokušava opustiti, i Cait se nasmijala: »Da, al ne, ne to.« »Možda saten?« »Pokušaj s flanelom.« Mudro je kimnuo, kao da u glavi obavlja složenu analizu. »Hmm, mekan. Topao. Može imati i uzorke koji nisu karirani. Ukupni pobjednik — to jest, ti.« Cait se nasmiješila. »Opet si šarmantan.« »Još uvijek samo iskren.« Stavio je ruku na srce. »Samo sam još uvijek to što jesam, ovdje u zemlji smokinga.« Kada se opet nasmijala, skrenuli su iza ugla i približili se ostakljenom prostoru recepcije i ureda. »Zamisli da možeš unaprijed znati da nisam djevojka koja nosi donje rublje.« »Pogodi što?« Došavši do prozirnih staklenih vrata, otvorio ih je i spustio glas do razine šapata. »To je čak više seksi nego bilo što iz La Perle.« »Što je La Perla?« G.B. se toliko smijao da je zabacio glavu a duboki grohot privukao je pozornost mlade žene koja je sjedila iza prijemnog stola. Kad je podigla pogled, on je zagrlio Cait oko struka i poveo je prema stolu. »Hej, Jennifer, ja sam ovdje da pokupim propusnicu za ulazak u prostor za izvođače, za ovu moju prijateljicu.« »Jennifer« se usredotočila na Cait, i da, uf, bilo je vrijeme za korak unatrag. Pričaj mi o iskazivanju (ne)dobrodošlice — recepcionarki, voditeljici ureda ili što god ona bila očito je u ovoj situaciji nešto smetalo. Možda ta ruka oko struka? »Nemam propusnice.« odrezala je gospođica Napuhanković. »Dala sam ih Eriku.« G.B. se nakašljao i stao ispred Cait, kao da je pokušava zaštititi od tih smrtonosnih zraka. »Znaš li gdje je on?«

97

»Otišao je, danas se više neće vraćati.« Trenutak tišine. Zatim se G.B. okrenuo. »Cait, jako mi je žao, možeš li me ispričati na trenutak?« »O, da, naravno. Ali molim te — ne brini zbog mene. Možemo se jednostavno naći nakon nastupa.« G.B. je odmahnuo glavom i odveo je natrag kroz vrata te joj tiho rekao: »Pričekaj sekundu da riješim ovo.« Kada je opet otišao unutra, Cait se još malo udaljila kako ne bi, ne htijući, prisluškivala — premda to, iako ih nije mogla vidjeti, nije nimalo utišalo podignuti glas te žene koji se odmah povisio. Pa postao još glasniji. Prodorniji. I prepirka se nastavila unedogled. S vremena na vrijeme netko bi prošao pored nje, a ona bi mu se nasmiješila s nelagodom — premda nitko nije gledao u nju. Ne, oni su se izvijali kako bi zavirili u taj ured, gledajući ono što je, vraški sigurno, zvučalo kao svađa potaknuta ozlojeđenošću zbog nečega — barem s djevojčine strane. G.B. se, kada bi uspio doći do riječi, ponašao puno, puno mirnije i razumnije. Bilo je nemoguće ne shvatiti o čemu je ugrubo riječ. G.B. je jednom izašao s tom djevojkom, što je u nje dovelo do stanovitih očekivanja. Budući da ona nisu ispunjena, jer je G.B. došao s drugom osobom tražeći propusnicu, to je bio povod za dramu. Kad se napokon pojavio, lagano je zatvorio vrata za sobom i kimnuo u smjeru iz kojega je došao. »Ah, slušaj, možemo li...« S obzirom na to da je Cait mogla osjetiti ženin pogled čak i ovdje u hodniku, odgovorila je: »Naravno, apsolutno.« Poveo ju je natrag iza ugla te se zaustavio kad su bili izvan vidokruga. »Tako mi je žao. Moraš imati propusnicu za odlazak u prostor za izvođače — a ona je... nestala.« Cait mu je dotaknula rukav. »U redu je.« »Ne, vidiš, doista nije.« Prošao je rukom kroz kosu, a ti bogati valovi zasjali su čak i pod mutnim fluorescentnim stropnim svjetlima. »Gledaj, želim biti iskren u vezi s tim što se događa. Ja sam nešto petljao njom — bilo je to potpuno nevažno i neplanirano. Izašli smo s prijateljima i naprosto se dogodilo. Ona je mislila da je to početak nečega. Ja nisam tako razmišljao. Vjerojatno sam mogao na bolji način riješiti situaciju. Jednostavno mi nije palo na pamet da će ona to tako ozbiljno shvatiti.« »Nemoj se ispričavati. To se mene uopće ne tiče.«

98

G.B. ju je primio za ramena. »Ali, tiče te se. Ja nju nisam pozvao na sastanak — to nije nimalo poput... dakle, ovo između tebe i mene je drugačije, u redu? Ne želim da misliš kako okolo nasumično ševim koke, a zatim ih tretiram loše naprosto zato što to mogu.« Nije mogla sumnjati u to što je rekao. Ne uz taj njegov pogled kojim ju je ustrajno gledao u oči. »Cijenim to što si mi objasnio situaciju. I mogla bih, čini mi se, reći da je problem u njoj.« »Kunem se.« Pogledao je oko sebe. »A sada o ostatku današnje večeri. Moram se ići pripremiti za nastup, a ulaznica te još uvijek čeka na šalteru za podizanje rezervacija — zapravo, vjerojatno smo je odmah trebali podići.« Opsovao je ispod glasa. »Stvarno mi je žao...« »Dakle, misliš da se dogodilo ono najgore« — nasmiješila mu se — »i sve što mogu učiniti je slušati te kako nastupaš s nevjerojatnom pjevačicom i gledati te kako radiš nešto što voliš. Oh, užas.« Na trenutak je djelovao zbunjeno. »Ti... ne mogu vjerovati.« »To je dobro ili loše?« G.B. se nasmijao, donekle napeto. »Dobro... vrlo, vrlo dobro. Stvarno si staloženo i cool reagirala.« »Ovo nije tvoja krivica.« »Ne.« rekao je žustro. »Uvjeravam te da nije. A sada bolje da odem. Samo ću te otpratiti natrag do šaltera...« »Tu je odmah dolje pri dnu, zar ne? Ne brini zbog mene, znam se sama snaći.« G.B. je opet zastao, a pogled mu je lutao po njezinom licu. Tada se brzo sagnuo i poljubio je u obraz. »Puno ti hvala. Ulaznica glasi na tvoje ime. Samo im pokaži svoju vozačku.« Čovječe, kako je dobro mirisao. »Vidimo se poslije?« »Otiđi u predvorje i čekaj — ja ću te pronaći. Nakon koncerta ponekad olabave sa zabranama i možda ću te onda moći prošvercati. To ovisi o tome koliko su joj suradnici opušteni.« »Bit ću tamo, ne moraš juriti. Ne smeta mi da provodim vrijeme promatrajući ljude.« »A onda ćemo otići na piće, može?« »Možeš računati na to.« Na trenutak je bila uvjerena da će je opet poljubiti — ovaj put u usta: gledao joj je u usne i nagnuo se prema njoj. Ali onda se u zadnji tren odmaknuo i uzdahnuo.

99

»Moram ići.« rekao je tužno. »Slomi nogu! Ili se to kaže samo glumcima?« »Ako dolazi od tebe, onda za mene funkcionira, a to je jedino važno.« Impulzivno mu je stisnula dlanove. »Vidimo se uskoro.« Kada se okrenula, obratio joj se: »Cait.« Okrenula se prema njemu. »Da?« »Ta žena tamo unutra... ona nije ti, u redu? Ne želim te uplašiti.« »Nisi.« Lagano se nasmiješio. A onda je podigao ruku, mahnuo i odšetao, zaobilazeći taj ugao s rukama u džepovima hlača smokinga i pognute glave, kao da nema ni najmanju namjeru ponovno imati posla s Jennifer. Krenuvši svojim putem, Cait se vratila u predvorje, a u ušima su joj odzvanjale njegove posljednje riječi. Kada je izvadila vozačku dozvolu i stala u red ispred šaltera, pomislila je... da on nije tip muškarca koji bi je uplašio. Onaj drugi muškarac je bio. Njih dvojica bila su na suprotnim krajevima spektra, sigurno — i bilo je puno zdravije usredotočiti se na ovog prvog, umjesto na drugog... Kada je došla na red ispred pregrade od pleksiglasa, stavila je u pomičnu ladicu svoju identifikacijsku ispravu i nagnula se prema mikrofonu montiranom na prozorčić. »Cait Douglass.« Rekla je. »Pretpostavljam da je tu ulaznica za mene.« Čovjek s druge strane je kimnuo glavom, a glas mu je kroz mali zvučnik zazvučao slabašno. »Svakako, gospođice Douglass.« Cait je pogledala iza sebe, promatrajući lica onih koji kasne i žure se da stignu do razvodnika. »Možete li ponoviti ime?« Okrenula se prema prozorčiću. »Cait. Piše se s C. A u prezimenu Douglass su dva slova s.« Momak je opet otišao do kutije u kojoj su bile naslagane kuverte, listajući ih spretnim prstima koji su taj pokret očito puno puta ponovili. »Ne. Nema ničega pod tim imenom.« Odložila je torbicu na mramorni pult. »G.B. jû je ostavio za mene.«

100

Momak je odmahnuo glavom. »Doista mi je žao. Nema ničega na vaše ime.« »Mogu li kupiti ulaznicu?« »Koncert je rasprodan, žao mi je.« Cait je zinula. Ali što da učini? Ljudi su čekali iza nje, a nije mogla pregovarati ako jednostavno nema ulaznica. Čovjek je gurnuo pomičnu ladicu natrag prema njoj te je uzela svoju vozačku dozvolu i izašla iz reda. Nezgodno, pomislila je... to nije planirala.

101

POGLAVLJE 13

»Odvedi me mojim roditeljima. Molim te.« Na zvuk Sissyna glasa Jim se probudio i napeo poput elastične trake, svijest mu je naglo razbudila neurone, a tijelo mu se uz trzaj pomaknulo s poda. Iz navike je pogledao na sat. Deset sati. Sissy je stajala na vratima svoje spavaće sobe, odjevena u improviziranu opravicu koju joj je on pripremio, a koju su činili njegova košulja i njegova trenirka zavrnutih nogavica, da se pokrije nečim i da joj bude toplo. Kosa joj je bila manje raščupana nego prije, vjerojatno zato što ju je pročešljala prstima. Na stopalima su joj bile tenisice koje je pronašao u stražnjem dijelu ormara u prizemlju. Proklet bio, pomislio je po stoti put. U što ju je to vratio? Ona mu je postavila pitanje, nije li... »Da, odbacit ću te tamo.« Skočio je na noge i bio spreman krenuti iako je trenutak prije bio u dubokom snu. »Daj mi pet minuta.« »Vidimo se u prizemlju.« Dok je prolazila pokraj njega, njezina mirnoća bila je uznemirujuća. Previše bezizražajna. Previše odsutna. Previše mutna. Zombi, samo bez režanja i šepanja. »Jebote.« promrmljao je odlazeći u svoju sobu, grabeći odjeću koju će obući i odlazeći se istuširati. Sudeći prema njegovom satu, kad je otrčao dolje u predvorje bilo je još dvadeset pet sekundi do isteka pet minuta. Sissy je stajala pored ulaznih vrata kao što je i rekla, vitka figura bila joj je sagnuta kako bi mogla maziti Psa, a ta njezina kosa padala je i prekrivala joj lice. Kada se uspravila i pogledala Jima u oči, bio je to pogled odrasle osobe. Možda ide »kući« roditeljima, ali ona nije dijete. »Želiš li kaput?« rekao je, pitajući se što bi joj mogao dati ako kaže da. »Dobro sam. Ne osjećam ništa.«

102

Mogao je povjerovati u to — i on se osjećao jednako. »Uzet ćemo moj kamionet. Parkiran je straga, pokraj garaže.« Bio je to čitav razgovor dok su ostavljali Psa da čuva Adriana, Eddija i kuću. Vani je noć bila mlada ali je posve zavladala, nije ostalo ni traga od sunca, ono malo topline što je tu bilo tijekom dana je i nestalo i bila su samo četiri stupnja. Zar ove godine proljeće nikad neće stići, pitao se. Možda je čekalo da vidi tko će dobiti rat. Kad su se približili kamionetu F-150, htio joj je otvoriti vrata, no ona je do njih stigla prva i pobrinula se za sebe, zatvorila ih te potom zakopčala sigurnosni pojas. Budući da nije preostalo ništa što bi mogao učiniti za nju, otišao je do vozačeve strane, ušao i krenuo. »Oni rano odlaze u krevet.« rekla je zureći kroz prozor. »Moji roditelji. Oni uvijek... rano idu u krevet.« »Prošlo je deset sati.« »Oni će spavati.« »Želiš li da idemo ujutro?« »Ne.« Kad je zašutjela, pustio ju je da šuti — premda je tišina u njemu budila želju da opsuje pri svakom izdahu. »Znaš gdje živim?« rekla je nakon nekog vremena. Okrenuo se prema njoj i gledao kako joj farovi nadolazećih automobila osvjetljavaju lice u kratkim bljeskovima. »Da, znam.« I dovezao ih je tamo u rekordnom vremenu, presjekavši poprijeko iz dijela grada sa starim zgradama, jureći kroz zamračena prigradska područja s trgovačkim centrima, na putu u nešto skromniju četvrt s kućama uvučenima između velikih stabala. Dok ih je vozio niz ulicu u koju su krenuli, a potom se zaustavio ispred njezine kuće, osjećao se kao da održava obećanje koje je dao njezinoj majci — ali samo u teoriji. Što je doista vratio obitelji? Njihova kći neće preuzeti svoju staru ulogu, popuniti tu stravičnu prazninu, izbrisati agoniju i žalovanje. Isključivši motor, pogledao je na sjedalo pokraj sebe. Sissy je zurila kroz bočni prozor, a grudi su joj se brzo dizale i spuštale ispod košulje. Kada je podigla ruku do stakla, tanki prsti su joj tako drhtali da su odskakali od površine stakla. »Jesi li sigurna da si spremna učiniti to?« rekao je oporo.

103

»Da.« No nije se pomicala. Sada joj je barem mogao pomoći. Izašao je iz kamioneta i obišao ga sa stražnje strane, prisjećajući se kako je gadan bio njegov dolazak nakon što je umro — naime, on se probudio u mrtvačnici u St. Francisu i iskusio uistinu bizaran doživljaj gledanja vlastitog mrtvog tijela. Ovo je njoj vjerojatno bilo slično — svijest i stvarnost su se sudarale na način na kakav se jednostavno nikada ne bi trebale. Čovječe, čak i nakon svih opačina koje je vidio i učinio, to sranje ga je paraliziralo. Nije mogao ni zamisliti kako je njoj. Kada je otvorio njezina vrata, spustila je ruku. »Želiš li znati zašto cijeli dan nisam izašla?« Očajnički. Bilo što što bi mu približilo kako se ona osjeća. »Da.« »Ono što me najviše muči je njihova bol. Nije me briga što će se meni dogoditi — to mi je svejedno. Ali vidjeti njihovu patnju? To je pakao koji neću preživjeti... pa sam htjela biti sigurna da spavaju.« Izašla je i stala pred kuću kao da joj je ona protivnik. »Pretpostavljam da sam kukavica.« Gledajući u njezina ukočena ramena, polako je odmahnuo glavom. »Ne, ja to ne mislim. Ni najmanje.« Činilo se da ga Sissy ne čuje dok se penjala na nogostup, a noge su je, zastajkujući, nosile do ulaznih vrata. Prije nego što je otvorila vrata, osjetio je poriv da je zaustavi, razmišljajući o trenutku kada je pronašao njezinu majku kako sjedi u toj stolici u dnevnoj sobi, a ženina tuga bila je opipljiva poput crnog šala koji joj je prekrivao čitavo tijelo. No možda je gospođa Barten mogla spavati sada kada su pronađeni Sissyni ostaci. Kada je i on zakoračio prema naprijed, navrlo mu je još sjećanja, zbog čega je protrljao oči, kao da mu to može zaustaviti slike pred očima. Mrzio je razmišljati o tome kako je pronašao Sissy u onoj spilji u kamenolomu, a sve što ju je činilo živim, dišućim bićem bilo je ostavljeno da trune u vlažnoj zemlji, odbačeno kao da ona nije ništa drugo nego smeće. Prokleta Devina. »Kako ću ući?« Rekla je, kao da glasno razmišlja. Stresavši se i vrativši u stvarnost, pročistio je grlo. »Uđi ravno unutra.« Nakon oklijevanja, primila je kvaku i okrenula je. »Zaključano je.«

104

»Nisam mislio na taj način.« Uzevši je za ruku, potaknuo ju je da krene prema naprijed. »Samo mi vjeruj.« Jasan bljesak boli u podlaktici dao mu je na znanje da ga je zgrabila svom snagom, no nije mu smetalo — zbog njezinog oslanjanja na njega kad bi se preplašila, osjećao se snažnim na način koji nije imao nikakve veze s njegovim tijelom, no imao je itekakve veze s njegovom dušom. To mu je pomoglo da se nosi s osjećajem da ju je iznevjerio još na početku. »Čekaj.« prekinula ga je, odmičući se. »Ne mogu... jednostavno proći.« »Mislim da ćeš moći.« Uostalom, onaj klinac koji je raznosio novine nije ju vidio — tako da je postojala šansa da će i »čvrsti« predmeti biti drugačiji nego ranije. »Vjeruj mi.« Ovaj put ga je slijedila kad je zakoračio naprijed... i ispustila je prigušen uzvik dok su prolazili kroz vrata, uz osjećaj savladavanja jedva osjetnog međudjelovanja; a zatim su bili s druge strane, udišući topao zrak u kući, stojeći uz namještaj u dnevnom boravku. Sissy je pogledala svoje tijelo i raširila ruke, okrećući ih i gledajući si dlanove. »Ja...« Nije završila jer je podigla pogled i činilo se da je shvatila gdje su. U toj stolici preko puta nije bilo majke. Ali da... bdiješ samo ako se nadaš da će netko doći kući, ne ako imaš lijes koji trebaš pokopati. »Oh... bože.« šapnula je Sissy, stavljajući obje ruke preko usta. Jim ju je pustio, stojeći uz vrata i gledajući kako ona ulazi u sobu. Nije joj mogao vidjeti lice, ali nije ni trebao. Užas se ogledavao u načinu na koji se kretala: ramena su joj bila skupljena, osvrtala se, teško je disala. A onda se okrenula. Pod mutnim svjetlom koje je do-piralo iz jedne upaljene svjetiljke lijevo u hodniku vidjele su se suze koje su joj se kotrljale niz lice. »Ja sam mrtva.« gušila se. »Ja sam mrtva...« »Žao mi je.« rekao je smrknuto. »Oh... bože...« Unatoč činjenici da je bio nespretan u izražavanju suosjećanja, otišao je do nje. »Meni je... tako prokleto, jebeno žao.« Nije bio svjestan da mu ruke kreću prema njoj, no djelić sekunde kasnije bila je priljubljena uz njegova prsa. A kada se Sissy privila uz njega, zatekao se kako grli njezinu glavu dlanom, približavajući je svom srcu, privijajući je još bliže sebi. Riječi su mu silazile s usana, ali proklet bio ako je imao pojma što govori.

105

»Ja sam mrtva.« jecala je. »Ja sam... nestala.« »Znam. Znam...« Dok ju je držao, podigao je pogled prema polici za knjige koja se nalazila pokraj erkerskog prozora. Po njezinim staklenim policama bile su poredane obiteljske fotografije, s okvirima različitih veličina i oblika, snimljene u različitim razdobljima života, počevši od onih kada su djeca bila jako mala, zatim štrkljavi pubertetlije, i na kraju kad su gotovo odrasla. Neće više biti novih fotografija na kojima je Sissy, a taj plač upravo sada? Bez obzira na to koliko bila zabrinuta za one koje je ostavila, u ovom trenutku imao je osjećaj da ona po prvi put doživljava vlastiti gubitak. A to joj je učinila Devina. Svima njima. Kuja je morala pasti.

106

POGLAVLJE 14 Kada se Cait uputila natrag u centar grada, malo poslije deset sati, nije bilo gustog prometa, put joj nisu presijecali biciklisti koji rade u kurirskoj službi, autobusi se nisu gužvali u četirima trakama ceste. Nije bilo ničega osim nekoliko crvenih svjetala i policijskog automobila koji je projurio pored nje uz sirenu. Kada je nakratko stala na zaustavnoj traci kako bi propustila policijsko vozilo, shvatila je da je u Trgovačkoj ulici. I tko bi rekao... bila je u samom središtu područja gdje su klubovi. Zapravo, nedaleko od jednog konkretnog kluba. Kada je dala gas i vratila se u svoju traku, rekla je samoj sebi kako nema razloga da uspori pred Iron Maskom. No nakon nekoliko blokova kuća shvatila je da smanjuje brzinu i klizi prema svom drugom zaustavljanju. Ovaj put nije bilo murjaka koji bi izlijetali niotkuda, poput šišmiša. Samo Dukeovo navodno radno mjesto. Ne skidajući nogu s kočnice, razgledala je mjesto radnje. Nikada prije nije bila u tom klubu. Kao prvo, otvoren je nakon što je završila fakultet, dakle nakon razdoblja kada je obilazila barove. Kao drugo, crna fasada i gotička slova? Nije baš izgledalo kao njezin tip mjesta za izlazak. I da, dugi red pred dvostrukim vratima potvrđivao je tu procjenu. Doista, kada je posljednji put vidjela toliko otrcane crne kose i odjeće? Kao u seriji Munsters kabelske televizije Nick at Nite. Ustvari, bilo je kao da joj se vid prebacio na crnobijelu verziju filmova iz pedesetih. Bilo je neobično pomisliti da negdje unutar te niske zgrade bez prozora neki čovjek radi — barem u teoriji. Proguglala ga je. Čim se bila vratila kući, otišla je do svog laptopa, uključila Internet Explorer i u njega upisala »Duke Phillips, Caldwell, NY.« Dobra vijest je da nije bilo članaka o tome da je nekoga ubio ili uhodio, nije bilo fotografija iz policijske evidencije, nije ga se spominjalo u izvješćima o kriminalu — i našla je fotografiju iz starog godišnjaka Union Collegea koja je naznačivala da je u nekom trenutku bio na pripremnom studiju za medicinu. Nije bilo

107

adrese niti telefonskog broja, ali možda je unajmio stan i možda ima samo mobitel. Nije bilo njegova profila na Linkedlnu. Ništa o supruzi, djeci ili roditeljima. Otišla je čak i na Facebook te ga potražila po imenu. Nije našla odgovarajući profil. A, s druge strane, G. B. Holde? Nakon što je pretražila podatke o njemu, otkrila je da tip ima gotovo devet tisuća sljedbenika na Facebooku — a na Twitteru gotovo deset tisuća. U vezi s njim nije našla podatke s fakulteta, ali je našla dosta članaka o njegovom pjevanju, nastupima i obožavateljima. Cait se namrštila. Ulaz u klub nadzirala su dva momka, a kada se jedan od njih malo približio obraćajući se nekome, shvatila je... da je to on. Njezin tajanstveni muškarac. U redu, nije njezin. I da, veliko iznenađenje — nije dopustio bezobrazno obraćanje gotički odjevenom agresivcu koji je izašao iz reda, doslovno. Odmarširao je ravno do tipa koji je želio izgledati poput vampira, hodajući opuštenih ruku, stisnutih čeljusti, visine osnažene time da je očito bio spreman na tuču ako stvari krenu u tom smjeru. No, što znaš. Gospodin Utjelovljenje Mraka sa štapom i lažnim viktorijanskim kožnim trenčkotom priznao je poraz te je pogledao u stranu kada mu se Duke unio u lice i ostao u tom položaju. Cait se psihički pripremila na tučnjavu, no do nje nije došlo — kada je Duke uspostavio dominaciju, drama je bila gotova. Vratio se na svoje mjesto, a lajavi momak pretvorio se u pitomog mačića s anakronim ovratnikom. Odlučivši prestati s uhođenjem, vratila se na pravi put te krenula niz Trgovačku ulicu pa kroz mrežu jednosmjernih ulica Caldieja. Njezin drugi dolazak u garažu Palacea nije bio baš tako uspješan kao prvi. Jedino upražnjeno mjesto koje je mogla naći bilo je skrooooz gore, na najvišem katu koji je bio izložen atmosferilijama, a kad je izašla, snažan i hladan vjetar pokosio joj je glavu. Omatajući se bolje kaputom, požurila je u zaklon, trčeći do puta kojim je upravo došla gore, jer je bio bliže nego stubište. Naravno, silazna rampa bila je za automobile, ali ona si neće uništiti frizuru stojeći na tom upornom vjetru imalo duže nego što baš mora... Uf. Pretvarala se u tipičnu koku. Kada je sišla na razinu ispod, bila je na udaljenom kraju, a crvena tabla s natpisom Izlaz koja je pokazivala na stubište i dizalo sjala je u daljini. No ovdje dolje barem nije bilo efekta tunela vezanog uz vjetar.

108

Uz malo sreće, doći će natrag više nego na vrijeme. Čekat će G.B.-ja u foajeu ako uspije ući u njega, ili u vanjskom predvorju ako ne uspije... Njezinim koracima pridružio se zvuk još jednih. Cait se namrštila i pogledala preko ramena. Netko je također silazio niz kosinu, tamna silueta bila je otprilike deset metara iza nje. Nije mogla razaznati lice... niti bilo što drugo. Bilo je gotovo kao da se sumaglica spustila i ispunila zrak između njih. Cait je počela brže hodati, a zvuk tvrdih potplata njezinih mokasinki bio je, poput udaraca njezina srca, sve brži i brži. Gledajući oko sebe shvatila je da u blizini nema nikog trećeg — i da nikoga neko vrijeme neće ni biti. Koncert traje još pola sata i nitko neće u skorije vrijeme parkirati ili isparkirati automobil. I osoba iza nje je ubrzala, hodajući žustrije. Nastavljajući tako. Točnije, ciljajući. Kada je počela trčati, osjećala se pomalo paranoidno — vjerojatno je previše razmišljala o tome što se dogodilo Sissy Barten. Ali onda je ponovno pogledala natrag... Osoba je dolazila još brže. Uhvatila ju je panika i, zvjerajući uokolo, prikovala je pogled na znak Izlaz kao da je riječ o izlazu u slučaju nužde — no ako ode na stubište, što onda? Hoće li je progoniti niz njega? Još brže. Trčala je još brže, cipele su udarale o beton, ruke zamahivale — a odmah iza nje, taj netko, tko god bio, također je ubrzavao. Užasnuta, skinula je torbicu s ramena i držala je ispred sebe, jer je to bilo jedino »oružje« koje je imala — čekaj, trebala bi mu ciljati u oči, zar ne? Oči su najosjetljivija točka na glavi... Zar ona stvarno u ovakvom trenutku citira Dwighta Schrutea? Baš kada je došla do teških čeličnih stubišnih vrata, dizalo pokraj njih je zazvonilo i otvorilo se. U njemu nije bilo nikoga. Nitko nije ni pritisnuo gumb za dolje. No koga je, dovraga, briga? Cait se spotaknula uskačući unutra i bacila se na gumbe poredane na ploči zdesna. Pritišćući broj »1« iznova i iznova, pogledala je kroz otvorena vrata. Tamna prilika je trčala, nadirući prema njoj... »Molim te, molim te... molim te...« govorila je zadihano. Cait je objema rukama pritisnula osvijetljeni numerirani gumb, torbica joj je udarila u zid dizala, a disanje se ubrzalo.

109

».. .molim te... zatvori se... oh, bože...« Prikovala je pogled za niz brojeva koji je svijetlio gore iznad. Bio je osvijetljen broj »4«. Iznanada je vjetar promijenio smjer, udarajući je u lice čak i snažnije nego tamo gore — kao da je taj lik, koji je jurio za njom i približavao se divljačkim trkom, bio starozavjetna prijetnja, čija je prisutnost upravljala vremenskim prilikama i isisavala osvjetljenje iz fluorescentnih svjetiljki koje su sjajile na stupovima... Svjetla iznad njezine glave počela su treperiti, a onda je parkirališno mjesto ispred nje iznenada obavio mrak. Zlo dolazi po nju. Zaslijepljena treperenjem svjetala, nije mu mogla vidjeti oblik, no vid je bio nepotreban. Njezine kosti i sama njezina duša prepoznali su prijetnju, dok se vrijeme usporavalo i počinjalo puzati, a stvarnost se pretvarala u noćnu moru. Je li ovo način na koji se to događa ljudima? Kada su žrtve bile napadnute, jesu li sve osjećale ovaj nadirući užas, ovo sužavanje vidnog polja, taj osjećaj: Ne, ne mene, ne sada,

kako se ovo događa? Kao da joj se mozak povlači u zonu sigurnosti, slike iz ranijeg dijela večeri titrale su joj kroz svijest, predodžba nje u autu, na semaforu, ispred Iron Maska. .. njezinog skretanja u garažu prije sto dvadeset sekundi... mamile su je iluzijom da se nekako može vratiti natrag u vremenu. Da ju je barem ona ulaznica čekala na šalteru, ovo ne bi bila njezina sudbina. Bila bi na sigurnome, u kazalištu, slušala bi glazbu zajedno s pet tisuća drugih ljudi koji nisu imali pojma o tome s čime se ona sada suočava. Tragedija samo što se nije dogodila. Da barem nije zastala kako bi promatrala tog muškarca u klubu. Ili da je odlučila pokušati parkirati na ulici. Ili da... »Molim te, bože... zatvori...« Vrata su se napokon zatvorila i to tako brzo kao da ih pomiče opruga. Bum. Din-don.

Zuum. Dizalo se počelo spuštati. Naslonivši se na oglasni plakat za novu kazališnu sezonu, usmjerila je pogled prema gore, na te brojeve iznad svoje glave, moleći se da dizalo opet ne zakaže i ne zaustavi se na katu ispod. Jer jedan niz stepenica nije velika udaljenost za prijeći...

110

Svaku škripu automobila čula je kao da je pojačana te joj je probijala uši kao da je na koncertu. Svakih pola metra prema dolje bilo je poput kilometra brzinom hoda. Trenuci su se protezali u sate, dane. Ruke su joj se grčile, prsti savili kao kandže, tijelo joj je bilo napeto, spremno za borbu ili bijeg... Mobitel, mora naći prokleti mobitel. Cait je, trgnuvši se, počela kopati po torbici, a stvari su ispadale; nije marila što...

Din-don. Bum. Zastoj. Caitina glava trznula se prema vratima kada je zasvijetlio broj »3«, a spuštanje se zaustavilo. »Ne... ne!« Naginjući se brzo prema ploči, pritisnula je žarko crveni gumb Stop. Kada se zvono alarma razleglo zatvorenim prostorom, nije imala pojma je li onesposobila mehanizam za otvaranje vrata. Mobitel — gdje joj je mobitel! Vraćajući ruku u torbicu — toliko snažno da joj je odvalila jedan remen — kopala je dok joj prsti nisu naletili na željeni predmet. No stisak joj je popustio. Kada je izvadila mobitel, iskliznuo joj je, odskakujući po podu i tjerajući je na naprasan lov dok je padala na koljena kako bi ga uhvatila...

Jeste li sigurni da želite uputiti bitan poziv? pisalo je na zaslonu nakon što je zgrabila mobitel i počela tipkati. »Dovraga, da!« Pritisnula je zelenu tipku i približila telefon uhu, ukočena u tom položaju, a oči su joj se prikovale uz dvokrilna vrata dok se molila da ostanu zatvorena... »Da!« povikala je kroz buku, zatvarajući drugo, slobodno uho. »Ja sam u dizalu u garaži Palače Theatrea.« Koja je adresa? Što, dovraga... »Da! U Trgovačkoj ulici! Pomozite mi — tu je netko tko pokušava...« Iznad njezine glave, svjetla ugrađena u stropu ponovno su se počela gasiti i paliti. »Sama sam, da — u dizalu sam!« Nastavila je vikati, jer je alarm još uvijek zvonio, glasan poput mlaznog aviona — i zato što stanje umiranja od straha doista nije pogodno za šaptanje kao u knjižnici. »Zaustavila sam ga na trećem katu — što? To zvoni alarm — ne! Nije se pokvarilo — ja sam zaustavila dizalo! Netko me progonio i utrčala sam u — molim?« Odmaknula je mobitel od obraza i zapiljila se u njega. »Jel se vi to šalite — gospođo, bez uvrede, ali on bi me samo slijedio niz stepenice — ne! Moj auto nije bio na tom katu.« Zar ta žena na drugom kraju linije doista kritizira njezin izbor načina bježanja?

111

»Hvala vam — da, molila bih policiju!« Puno radije nego nekoga tko obavlja balzamiranje na kraju svega ovoga. »Hvala!« Dok su se besciljno vrtili u krug, činilo joj se čitavu vječnost, Cait je naredila samoj sebi da pokuša kontrolirati frustraciju. Nije dobra ideja svađati se s nekim tko ima veze s policijom. Ali za boga miloga... »Ne, ovdje nema telefona — čekajte, tu je gumb za poziv, da.« Zašto ga ona nije primijetila na ploči? »Da, pritišćem ga sada.« Zujanje je presjeklo kroz zvuk alarma. A onda... ništa osim te vrišteće zvonjave. Možda je zaštitar na pauzi? »Ne, ne, odgovorite — oh, bože, molim vas, samo pošaljite nekoga...« Zavrištala je jer je netko počeo lupati po vratima dizala.

112

POGLAVLJE 15 Sissy je stajala u sredini dnevne sobe u kući svojih roditelja i držala se za jedino što joj se činilo čvrstim u svijetu. Za čovjeka koji ju je vratio kući. I, čudno: čak i kad bi je obuzela histerija, imala je neku nejasnu ideju da je on posvuda čvrst — leđa su mu bila nepopustljiva poput kamen, ruke poput čelične užadi koja drži mostove, a prsa površina na kojoj ona može odmoriti glavu. Bio je jak, tako jak; mogla je to osjetiti po načinu na koji ju je privijao k sebi. Ako se ona ponovno onesvijesti, on će učiniti ono što je već s lakoćom učinio ranije. Podići je. Odnijeti je negdje na sigurno. No je li sada igdje bilo istinske sigurnosti koju bi mogla iskusiti? Vjerojatno ne. Što je bio još jedan razlog zbog kojega je cijeli dan provela zaključana. Nije spavala; to je sigurno. Ne. Oživljavala je prošlost — ne daleku prošlost, niti sretne, tužne ili bolne stvari kojih se mogla sjetiti iz svog stvarnog života. Ne, provela je te usamljene sate tugujući zbog svog posve običnog izlaska iz kuće prije mnogo večeri: ponovno je vrtila u glavi sve čega se mogla sjetiti o večeri kada je oteta... bila je u kuhinji i otišla je do hladnjaka u potrazi za sladoledom. Nije bilo niti jednog. Viknula je majci koja je bila u dnevnoj sobi, gledajući TV i vezući:

Želim otići u dućan — mogu li dobiti ključeve? Majčin odgovor je bio: U mojoj torbici su. Uzmi i nešto novaca. I možeš li nabaviti

nešto... Nije se mogla sjetiti što je mama tada tražila od nje. Grožđe? Gel za tuširanje... ? Nešto što počinje slovom G. Sljedeće čega se sjeća je njezin izlazak kroz ulazna vrata i sjedanje u automobil... i razmišljanje o tome kako on, kao i obično, miriše na žvakaće gume Wrigley Juicy Fruit i kavu — što je moglo biti odbojno, no ustvari je bilo divno. Vraćalo ju je ravno u djetinjstvo. Njezina mama je, kad god bi vozila automobil u jutarnjim satima, uvijek sa sobom nosila termosicu s kavom, a poslijepodne je bila opsjednuta žvakaćim gumama. Kada je Sissy bila u srednjoj školi, a sezonsko smjenjivanje hokeja na travi/plivanja/plesa itd. iziskivalo je gotovo konstantno žongliranje s vožnjama, taj sladak zemljani miris u tom Subaruu mirisao je kao dom.

113

Bože, kako je bolno sada razmišljati o tome... I čudno je da je one noći kada se sve promijenilo to primijetila posljednji put — i nasmiješila se u sebi, dok se izvlačila i vozila poštujući ograničenje brzine niz ulicu u kojoj su živjeli. Štedjela je za vlastiti automobil i veselila se ljetnim praznicima kada će moći odraditi veliku satnicu u sladoledarnici Martha's preko puta tematskog parka Great Escape u blizini Jezera George. Bude li stanovala s nekoliko prijatelja i radila više-manje neprekidno, početkom rujna mogla bi kupiti vlastiti rabljeni auto te jednostavnije odlaziti u školu i iz nje. Put je bio kraći od šest i pol kilometara pa je vožnja trajala možda osam minuta, najviše. Nakon što je parkirala na parkiralištu kod supermarketa Hannaford, ostavila je automobil na mjestu udaljenom od oko pet parkirališnih mjesta od onog rezverviranog za invalide i brzo otišla do ulaza pokraj kojega su bila trgovačka kolica, naslagana u redove poput stonoga. Unutra... se zadržala birajući sladoled. Na kraju se sve svelo na vrstu sladoleda zvanu Rocky Road — jer je voljela krckanje oraha i čokoladni čips i glatke, superslatke niti šećernog sirupa od bijelog sljeza. Rocky Road. Kako prikladno. Na samoposlužnoj blagajni skenirala je dvije stvari iz svoje košare, sladoled i to nešto što počinje slovom g, što je njezina majka tražila. Zastala je da pogleda novi broj Cosmopolitana, ali nije dobila dopuštenje za to, a činilo joj se pogrešnim kupiti bezvezni časopis a da to prije toga nije tražila. U tom trenutku potražila je svoj mobitel kako bi nazvala i vidjela je li to u redu, ali ga nije uspjela pronaći. Naime, kako je bila u žurbi, uzela je samo svoj novčanik i novčanicu od dvadeset dolara koju joj je dala mama. Nije bilo načina da telefonira kući — niti da pozove pomoć, premda u tom trenutku o tome nije razmišljala. Sjetila se da je stavila sladoled u jednu od plastičnih vrećica koju je držao otvorenom potporanj vage na Ferrisovom kotaču. Izašla je prema pokretnim vratima. Pa na parkiralište. Sve nakon toga joj je u magli. Je li je netko zaustavio? Netko kome je trebalo... Cijeloga dana pokušavala je natjerati mozak da se toga sjeti, da joj da ono što je htjela, pokaže joj korake koji su vodili... u Pakao. No od toga je samo dobila glavobolju. Okrenuvši glavu na drugu stranu, ugledala je zavjese koje su visjele pokraj izbečenog prozora. Njezina mama je prije otprilike dvije godine odabrala materijal i sama napravila panel-zavjese. Bila joj je potrebna pomoć da ih postavi pa su ona i Sissyin otac izvadili

114

ljestve i zajedno radili sat vremena, mijenjajući dijelove koji su bili ušarafljeni u zidove, pričvršćujući karnišu, umećući na vrhove zavjesa kukice. Sissy i njezina sestra nisu obraćale istinsku pozornost na taj trud niti na rezultat — Sissy je upravo odlazila prijateljici te je samo usput dobacila: »Odlično je!«, dok je istrčavala kroz vrata. Sada je požalila što nije sudjelovala u cijelom procesu. Duboko udahnuvši, odgurnula se od topline na kojoj se grijala. A onda se odmaknula od svog spasitelja. Kao i neumorno pretraživanje praznih dijelova svoje memorije, stajanje u neutralnom središtu ove sobe nikamo je neće dovesti. Došla je vidjeti svoje roditelje koji su spavali, pa će upravo to i učiniti. No prvo je još jednom pogledala oko sebe. Pa duboko udahnula. Otišla do police s obiteljskim fotografijama. Trepnula je kako bi odagnala suze, no natjerala se da pogleda svaku fotografiju: ako se ne može nositi s dvodimenzionalnim fotografijama, kako će, dovraga, podnijeti stajanje nad svojom obitelji? »Ovo je lakše od onoga.« »Što?« iza nje se začuo duboki glas. U redu, vjerojatno je to rekla naglas. »Zid. Koliko god teško ovo bilo, to je ništa u usporedbi s onim zatvorom. Moram to... zapamtiti.« Nakon nekoliko trenutaka, Sissy se ispravila i otišla do podnožja stepenica. Primivši se za rukohvat, osjetila je glatko drvo i nagnula se u stranu. Dolje pri dnu podnožja ograde stajao je dipsy-doo, kako ga je zvao njezin otac, mali prsten oko kojega su bile obavijene instalacije. U njegovu središtu bio je dio poda koji je bio nepokriven tepihom i skriven pogledu, osim ako iz ovog kuta gledate prema dolje. Njezini su roditelji svake godine inzistirali na tome da ona i sestra sudjeluju u kućnoj potrazi za uskrsnim jajima — i ta tradicija, koja je započela kad su bile sasvim male, nastavila se i kada su narasle. To se uvijek radilo unutar kuće — uostalom, u sjevernom dijelu države New York raditi to na otvorenom obično nije bilo izvedivo ako niste željeli nositi đubretarac preko svoje najbolje nedjeljne odjeće. Njezin otac uvijek je upotrebljavao »živa jaja«, a ne ona šuplja plastična koja su se mogla puniti. Drugačije ne bi bilo u redu, tvrdio je. Sve je obično prolazilo dobro... osim te jedne godine. Dan ili dva nakon lova na jaja, kućom se proširio nevjerojatan smrad i taj užas koji je nadraživao noseve pogoršavao se iz sata u sat i prožimao sve — pričaj mi o zdušnom obnavljanju lova. Međutim, bez uspjeha. Nitko nije mogao pronaći jaje.

115

Morali su dezinficirati prostor i gotovo su počeli razbijati žbuku da vide je li neka životinjica odnijela jedno od očevih »živih jaja« u zidove dnevne sobe, kada se pojavilo neočekivano rješenje. Na četirima nogama. Susjedov pas je otkrio mrtvo tijelo. Doveden u očajničkom pokušaju, bez nade da će išta pomoći, terijer se odmah usredotočio na corpus delicti — i pronašao ga u tom prostoru od trinaest kvadratnih centimetara pri dnu dipsy-dooa. Godinama su se tome slatko smijali. Sissy se osvrnula. Njezin spasitelj stajao je otprilike tamo gdje ga je i ostavila — osim što je okrenuo lice prema njoj. »Oni nas ne mogu čuti, zar ne?« rekla je. »Mislim da ne, ne mogu.« Da, vjerojatno ne mogu, s obzirom na jutrošnju situaciju s Chilliejem. Sissy se popela do sredine stepeništa, osluškujući ima li škripe do koje je uvijek dolazilo kad bi to činila prije. Zbog činjenice da je sada nije bilo, zgrabila je majicu koju je nosila i zavrnula tkaninu u visini srca. Nitko od živih nije joj mogao čuti glas... i nije ostavljala tragove u bilo kojem opipljivom smislu... Nikada prije podjela na žive i mrtve nije se činila tako stvarnom. Na vrhu stubišta pogledala je ulijevo. Udesno. Ravno pred sebe. Prvo je otišla u sobu svojih roditelja, prošavši kroz zatvorena vrata slijeva na način koji ju je prestravljivao. Prvo što je registrirala bilo je očevo hrkanje. Ritmično. Duboko. Poput rada motora. A onda je ugledala majčinu kosu, raščupanu na jastuku, osvijetljenu svjetlom sigurnosnih reflektora izvana. »Mama...?« začula je kako joj izlazi iz usta. Njezina majka se prevrtala u snu, glava joj se micala amo-tamo, dodatno mrseći kosu. Sissy je morala prekriti usta i svrnuti pogled. Na noćnom ormariću, ispred budilice koju je mama svake večeri navijala i svakoga jutra gasila, stajala je knjiga, Biblija... i fotografija okrenuta okvirom prema dolje.

116

Sissy je prišla i, ne razmišljajući o razlozima zbog kojih je možda ne može pomaknuti... podigla je. Lice koje je gledalo u nju bilo je njezino, i sjetila se kada je i gdje fotografija snimljena — na utakmici hokeja na travi, dok je ona sjedila na klupi zbog uganuća gležnja. Gledala je u akciju na terenu spuštenih obrva, profil joj se jasno ocrtavao, a jednom rukom je dodirivala bradu. Sada joj je bilo teško zamisliti da je bila toliko uzbuđena zbog neke glupe srednjoškolske utakmice. Ustvari, uopće nije mogla pristupiti tim osjećajima, nisu nimalo uspijevali pokušaji da se vrati natrag u ono staro, poznato stanje laserski precizne usredotočenosti na loptu koju uokolo gurka skupina djevojaka s palicama. Kakva glupava razonoda, trčanje uokolo po travi bez valjanog razloga, ti odredi tinejdžerica usplahirenih zbog rezulata, igre, napretka njihove momčadi u ligi i suparnica koje one jednostavno moraju pobijediti... Sve te besane noći prije važnih utakmica, neobuzdano veselje nakon pobjede i dugotrajna bol nakon gubitka. Kakvo sranje, pomislila je vraćajući fotografiju u položaj u kojemu je bila. Kakva umjetno proizvedena drama da bi se potaknule emocije ljudi čiji su životi bili toliko stabilni i sigurni da su trebali umjetnu napetost i stres i »značajne« trenutke. Šireći se iz sredine njezinih grudi, unutar nje je rasla ljutnja, ispraćajući osjećaj gubitka i zamjenjujući ga... nečim što joj je bilo strano, ali oh, tako snažno. Preplavljena tim novim osjetom, Sissy je dugo stajala iznad svojih roditelja te je, s rukama na bokovima, pognute glave, pogledom pratila cvjetni uzorak na krevetnom prekrivaču. Znala je zašto je fotografija okrenuta licem prema dolje. Nije to bilo zbog toga što bi ona bila zaboravljena. Ustvari, upravo suprotno. »Bože... prokleto bilo sve ovo.« šapnula je. Na kraju je shvatila da bi trebala otići te je posljednji put pogledala majku i oca. Oni su svjesni da je ona ovdje, pomislila je. Upravo na isti način na koji je Chillie zastao kad je zavrištala, njezina majka je postajala sve nemirnija u snu, a otac je prestao hrkati, obrve su mu se spustile nad zatvorenim očima, a glava mu se također bacakala naprijed-natrag. Nema razloga da ih muči zadržavajući se ovdje. Osim toga, nije bila sigurna da je to zdravo i za nju. Samo je postajala sve ljuća. Napustivši sobu na isti način na koji je ušla, otkrila je da se njezin spasitelj popeo uz stepenice i čekao točno ispred vrata. Previše uzbuđena, prošla je pored njega bez riječi i otišla u svoju sobu. Njezina su vrata također bila zatvorena.

117

Sa suprotne strane vrata Sissy je nepomično stala, s rukama na bokovima, i postala još ljuća. Baš kao u roditeljskoj sobi, svjetlo se probijalo kroz tanku tkaninu uz prozore, vadeći iz mraka njezin veliki krevet, stol, police za knjige, plakate na zidovima, a sve je bilo u plavkastoj nijansi, zbog odabira boja u sobi. Kako čudno, pomislila je. Umjesto da osjeti snažan nalet osjećaja, neku organsku povezanost sa samom sobom... samo se sjetila svog maturalnog putovanja u Italiju. Otišla je na njega zato što su išli njezini prijatelji i zato što su joj roditelji rekli da joj je to važna prilika u životu... bla bla bla. Kada je stigla tamo, svidjela joj se arhitektura, svakako, a i hrana je bila dobra, da, ali muzeji? Bože, muzeji. Beskrajni hodnici i prostorije s visokim stropovima ispunjene kipovima, slikama i artefaktima, većinom nakrcane ljudima smjernima kao da su u crkvi. Ti raznorazni turistički vodiči i pratitelji iz škole izgovarali su imena kao što su Da Vinci i Rembrandt i Van-ovaj-ili-onaj kao da citiraju proroke. Sissy je nastojala proniknuti u sve to, ali nije uspjela stići puno dalje od uočavanja da je nešto, da, slika. Ili još jedna mramorna skulptura kojoj nedostaje ruka. Prevladavajući joj je osjećaj bio taj da ništa od toga nema veze s njezinim životom — a ista stvar se događala i sada. Velika razlika, naravno, bila je u tome što su ovo njezine stvari, a ne ostaci davne prošlosti u kojoj su živjeli neznanci. Ovo su bile njezine stvari, ispravila se. Prišla je ormaru i otvorila ga. Dašak mirisa cvjetnog parfema i losiona za tijelo natjerao ju je da ustukne kao da je riječ o smradu. A kada se svjetlo na stropu automatski upalilo, majice, haljine i hlače koji su, uredno složeni, visjeli na vješalicama poredanima na drvenom štapu, nalikovali su predmetima u dućanu, a ne nečemu što je nekada nosila. Ne može uzeti ništa od toga, pomislila je preturajući po svom starom ormaru — i, retrospektivno gledajući, bilo je smiješno uopće pomisliti da može. Kada bi opljačkala ovaj ormar, netko bi primijetio što nedostaje — a to je krađa, zar ne. Ne, to nisu njezine stvari. Više ne. Udaljavajući se, pomislila je, ne, to nije njezin krevet, njezin stol, njezina soba, njezina odjeća. To je još uvijek bila njezina obitelj... ali ona više nije pripadala među njih. Otišla je ne osvrnuvši se, a vani u hodniku susrela je oči tihog čovjeka koji ju je očigledno čuvao. »Želim reći zbogom svojoj sestri.«

118

Kimnuo je glavom, a ona je pomislila, uh... je li to stvarno zbogom? Zar se nikada neće vratiti ovamo? U svakom slučaju se tako osjećala. Otišavši do vrata koja su bila odškrinuta, gurnula ih je rukom. Soba njezine sestre bila je u stražnjem dijelu kuće, zbog čega u njoj nije bilo puno svjetla. Unutra je bilo mračno. Previše mračno. Potiskujući osjećaj panike, Sissy je prešla preko mekanog tepiha i zaustavila se u podnožju kreveta. Sranje, pomislila je. Sve ovo je prožeto njezinom smrću? Kako će napustiti sestru... »Sissy?« Sissy je poskočila, a ruke su joj poletjele na usta. »Sissy? Jesi li to ti?« Njezina sestra se prevrnula a tračak svjetla iz hodnika pao joj je preko lica. Oči su joj bile zatvorene a, kao i u oca, obrve spuštene — i nemir joj je pomicao noge naprijed natrag, kao da trči ispod pokrivača. »Odgovori joj.« rekao je duboki muški glas iza nje. »Sissy?« Sissy je otvorila usta. Ispustila hrapav zvuk. Pročistila grlo. »Da, to sam ja.« Sestra se istoga trena smirila, napetost je popustila i ispustila je zrak kao da zbacuje sa sebe velik teret. »Znala sam da ćeš se vratiti.« promrmljala je sestra okrenuvši se prema vratima i počešala si lice rukom koja je mlohavo visjela. »Znala sam.« Sissy je obrisala oči jer su joj krenule suze. »Ja sam... ovdje. Ali ne mogu ostati.« Sestra se namrštila. »Zašto ne?« »Jednostavno ne mogu. Ali sam htjela da znaš... da sam dobro.« »Ne zvučiš dobro.« »Jesam.« Pogledala je u svoje drhtave ruke i naredila im da se smire. »Bit ću dobro. Reci to mami i tati, dobro? Želim da im kažeš da sam došla k tebi i da smo razgovarale, i želim da ovo zapamtiš. Obećaj mi, Dell. Zapamti ovo.« Sestrin glas postao je pomalo sličan glasu male djevojčice. »Nemoj ići.«

119

»Ja više ne pripadam ovamo, doista mi je žao.« »Sissy — molim te, nemoj...« Bez razmišljanja stavila je ruku na sestrino stopalo. »Pssst... sada se odmaraj. Psst...« Njezina se sestra istoga trena opustila. »Dell, zapamtit ćeš ovo. Čut ćeš to u svom umu kada budeš zabrinuta za mene, reći ćeš to mami i tati kad ugledaš onaj pogled u njihovim očima. Obećaj mi. Ja sam... dobro.« »Samo ako se vratiš.« Uvijek je bila pregovaračka, njezina sestra. »Dell...« »Samo ako te ponovno vidim.« »Dobro. Obećavam.« »Kada?« »Ne znam.« »Na tvom sprovodu?« Na njenom... oh, bože. »Ne, ne tada. Ali obećavam. Nastavi spavati. I zapamti da ću te uvijek voljeti, Dell.« Sissy je posrćući izašla iz sestrine sobe. A u hodniku ju je još jednom uhvatio muškarac koji ju je doveo ovamo i koji je svjedočio privremenom povratku u život kojega više nije bila dio — nije mogla biti. Dok ju je vodio niz stepenice i — doslovno — kroz ulazna vrata, Sissy se držala, obavila je ruke oko vlastitog prsnog koša. Kako je teško bilo doći ovdje i kako je teško otići. Emocije su bile presnažne da bi ih se imenovalo, preteške da bi ih se podnijelo. Vani na ulici vrata kamioneta su joj se magično otvorila — oh, čekaj, to je njezin spasitelj obavljao svoju dužnost. Popela se u sjedalo te pogledala u kuću sa zatvorenim vratima. Ljudi pod njezinim krovom nisu bili poput njezine odjeće, kreveta ili knjiga. Oni su još uvijek dio nje, iako se poveznica čini tako slabom i napregnutom. »Veži sigurnosni pojas.« Sissy je skočila. »Oh, točno.« »Želiš li pojesti nešto?« Hrana... hrana? Je li gladna?

120

»McDonald's.« najavio je uključivši motor kamioneta i stisnuvši gas. Sissy je gledala u roditeljsku kuću dok god ju je bilo moguće vidjeti. Onda se okrenula prema naprijed i zagledala se kroz prednje staklo. Najglasnija stvar unutar vozila, osim prigušenog zvuka motora, bilo je tiktakanje žmigavaca kada je skretao ulijevo i udesno izlazeći iz te četvrti. Pretpostavljala je da bi mu trebala zahvaliti. No kada se okrenula prema njemu, mogla je samo zuriti. »Zašto me tako gledaš?« upitao je naglo. »Ne znam.« Čudno, ranije nije primijetila tu aureolu koja mu je blistala oko glave — no bilo je smisleno da je on, kao anđeo, ima. Očito su oni prikazi u crkvama ispravni. »Ja jednostavno... ne mogu vjerovati.« promrmljala je. Prekrivši lice rukama, sve što je mogla učiniti bilo je mahati glavom naprijed-natrag. »Gledaj, znam kako ti je.« rekao je odsječno. »I ja sam to proživio. Jedino što ti mogu reći, a to ti neće pomoći... jest da to što u nešto ne možeš vjerovati ne znači da to nešto nije stvarno.« Uslijedila je duga stanka. »Nažalost.«

121

POGLAVLJE 16

"Bla-bla, bla, bla!« Kada je Cait prestala vrištati, morala se potruditi da čuje zbog buke alarma — i zbog njezine nadbubrežne žlijezde, to jest adrenalina koji je proizvodila. Previše toga u premalenom prostoru s premalo zraka za disanje. A možda je razlog, uz dizalo, bio njezin mozak. »Policija!« začuo se uzvik s druge strane zatvorenih vrata. »Gospodo Douglass? Što se događa?« Oh, u redu, a poziv na broj 911 još uvijek nije bio prekinut. »Ah — policajci kažu da su ovdje — ali neću otvoriti vrata dok ne budem sigurna.« »Pričekajte trenutak.« Kao da je ovo poziv za katalošku prodaju pa provjeravaju njezinu kreditnu karticu. »Gospođo Douglass? Ime časnika trebalo bi biti Hoffman. Peter Hoffman. Pitajte tu osobu kako se zove.« »Kako se zovete?« viknula je da nadjača alarm. »Hoffman! Peter Hoffman — broj značke 1041!« Ponovila je u telefon: »Značka 1041?« »To je u redu, gospođo. Otvorite vrata.« »Učinim li to, ostajem na telefonskoj liniji.« »Ovdje sam.« Cait je gledala kako joj se ruka pruža prema naprijed a prsti joj crveni prekidač pomiču prema dolje. Alarm se istog trena ugasio, no zvonjava joj se nastavila u ušima koje su se sada borile s iznenadnom tišinom. Međutim, još jednom je začula zvonce, kao da dizalo pročišćava grlo i priprema se za ponavljanje. Zatim su se vrata pomaknula ulijevo. S druge strane je bila tamnoplava uniforma i sjajna značka. Najbolja. Stvar. Ikada. Gotovo se bacila na momka. Čekaj — zapravo i jest. »Oh, hvala bogu.«

122

»Gospođo?« Policajac ju je zgrabio za ruku i podigao gore. »Hajdemo sjesti.« Da, hajdemo, hoćemo li? Drhtala je neviđeno, kao da joj je utroba lonac s proključalom vodom. I nije baš puno toga registrirala oko sebe, niti ono što joj je govorio Peter Hoffman, značka broj 1041, niti hladni, tvrdi beton na kojemu joj je bila stražnjica, niti riječi koje je očito izgovarala odgovarajući na pitanja. Veći dio nje još je uvijek bio u tom dizalu, bacao se prema alarmu, moleći se da mehanizam za zaključavanje vrata ne popusti, pitajući se kako je to večer mutirala u noćnu moru. »... nisam ih jasno vidjela.« Začula je samu sebe. »Netko je jurio prema meni. Dolazio je niz kosinu između katova, brzo hodajući — a zatim počeo trčati.« »I što se onda dogodilo?« »Utrčala sam u dizalo i pritisnula gumb.« Svaki put kad bi trepnula, vidjela bi vlastite prste pod strobo-rasvjetom kako pritišću, pritišću, pritišću. »Samo sam... a onda sam nazvala broj 911. Oh... bože... ne mogu zaustaviti drhtanje.« »U šoku ste, gospođo.« Vjerojatno. Stvar je u tome što je prepričavanje svega policijskom službeniku sve učinilo konkretnim, posve je nestala bilo kakva nejasna fantazija da je ovo bio samo ružan san dok je spavala u vlastitom krevetu. Dobra je vijest da je policajac bio smirenog nastupa i tona te ju je — zajedno s pištoljem u koricama na boku — nagnao da se osjeća mnogo sigurnije. »Pojačanje je upravo stiglo i pretražit će katove i okolicu. No, tko god to bio, vjerojatno je otišao. Ne volim to govoriti, ali žena sama u ovom dijelu grada? Primamo puno ovakvih poziva — i, nažalost, napadači vrlo uspješno nestaju.« Bila se sklona složiti s teorijom o nestanku. Činila se jedinom logičnom. Problem je bio u tome što je nedostatak pravog razrješenja situacije za nju bio crna rupa — sada kada je prošao prvotni val tjeskobe a ona više ne vidi svog napadača, počela se pitati je li pretjerano reagirala. Ili si je upravo spasila život? Džepar ili nasilni razbojnik? Silovatelj ili samo netko tko joj je pokušavao reći da joj se papirić zalijepio za cipelu? Ne, pomislila je. Kada se prisjetila nadiruće prijetnje, znala je odgovor — i morala se ponovno zapitati kako bog radi odabir između onih koji prežive i onih koji ne prežive. Kome biva odobren promptni spas... a tko završava u paklu. Čudno, zbog mogućnosti takvog odlučivanja osjećala se loše zbog onoga, tko god to bio, tko je sjedio tamo gore u oblacima gledajući svu tu dramu na Zemlji. Ako se držiš

123

teorije da je bog dobronamjerni stvoritelj svih stvari, moraš pretpostaviti da on osjeća bol žrtava koje nisu baš prešle u zagrobni život, nego su odbačene u komadima. Užasno... Kada su se pojavila druga dvojica policajaca i izvijestila da na parkiralištu nema nikoga, počelo je s papirologijom, a cijeli događaj se naglo pretvorio u proceduru — potvrđivanje njezine izjave, zaprimanje broja predmeta, posjetnice, praćenje natrag do njezinog automobila. Normalno. Tako nevjerojatno normalno da je bila gotovo jednako potresena kao kad je bila u stanju potpune panike. Nakon što je privezala pojas i upalila svoj terenac, policijski službenici, sva trojica, gledali su je kako izlazi iz svog parkirališnog mjesta — a izrazi lica bili su im kao u roditelja koji gledaju šesnaestogodišnjaka kako prvi put odlazi sam. Krhki optimizam poduprt s nadam-se-da-će-nas-nazvati-ako-nas--zatrebaš. Cait se jedva sjećala vožnje kući, ali dio kojega se sjećala bila je višekratna provjera je li zaključala vrata Lexusa. Zatim, kada je parkirala u svojoj garaži, čekala je da se vrata garaže potpuno spuste prije nego što je izašla — i navukla je zasun čim se našla u kući. Tuš joj je bio prvi i jedini cilj — nakon što je uključila protu-provalni alarm. A kad je ušla u kupaonicu, također je okrenula ključ u bravi. Pitala se koliko će dugo ta navika trajati. Uključila je tuš, svukla se i po prvi put u pisanoj povijesti ostavila odjeću na mjestu na kojem je bila: majicu u sudoperu, mokasinke i čarape bačene podno zahodske školjke, hlače ostavljene na prostiraču ispred kade. Obično se svlačila pokraj ormara, pored triju pletenih košara za rublje, jedne za bijelo, druge za tamno rublje i treće za osjetljivo i šareno — posljednja je bila praznija jer je imala malo šarenoga. U njoj je bila i njezina vreća za kemijsko čišćenje. Nevjerojatno kako si u strahu za vlastiti život sposoban odrediti prioritete. Kada je ušla pod tuš, obavila je ruke oko sebe i spustila glavu. Voda je bila melem iznutra i izvana, pouzdana i topla poput deke prebačene preko leđa te umirujuća poput povjetarca na oceanu, dok se para dizala i ulazila joj duboko u pluća. Tek kada se obrisala, obukla ogrtač i spustila dolje kako bi si skuhala čaj, shvatila je... »Sranje.«

124

Otišavši do pulta pokraj štednjaka, ponovno je počela kopati po svojoj oštećenoj torbici. Iščupavši mobitel, pronašla je G.B.-jev broj na popisu primljenih poziva i pritisnula gumb pošalji. Dok je zvonio, u sebi je izrekla svoju ispriku.

Tako mi je žao, ali bila sam zamalo... opljačkana? To nije sasvim točno.

Tako mi je žao. Mene su.. . progonili u parkirališnoj garaži, a završila sam zarobljena u dizalu, zovući 911 i čavrljajući s policijom — tako divni momci, usput. .. Zbunjena, prekinula je poziv prije nego što se on javio. Hodajući uokolo bosa — što ju je, usput, užasavalo iako je dan prije očistila podove klečeći na koljenima — pokušavala se sabrati i razmisliti o svemu. Opet je opsovala i, pomislivši da je to jedna od iznimno rijetkih noći u kojima je izrekla toliko prostih riječi, a da ne spominjemo sate, trudila se uključiti mozak. Kakva zbrka. Bilo je kao da je mamurna, sve je bilo začepljeno, usporeno, bez puno smisla. No, to nije izgovor da ostavi G.B.-ja da čeka. Koliko dugo ju je čekao u onom predvorju? Osjetivši se grozno zbog mnogo čega, podigla je telefon i... Dobila je glasovnu poruku. Od G.B.-ja. Upravo je stigla, no ona je bila isključila zvuk na mobitelu jer je pretpostavljala da će cijelu večer biti u kazalištu. Pripremivši se na to da će se osjetiti čak i gore nego sada, stavila je telefon uz uho da presluša snimku. Glas mu je zvučao tako bogato i duboko. »Cait? Oh, moj može, tako mi je žao — nadam se da me nisi jako dugo čekala? Bio sam angažiran iza pozornice i nisam se mogao osloboditi čitavu vječnost — snimali su promidžbene fotografije i intervjue, i pokušao sam poslati nekoga vani po tebe, ali svi koji su bili povezani s koncertom trčali su okolo kao ludi. Molim te... daj mi još jednu šansu. Uprskao sam. Znam da jesam.« Kada je frustrirano uzdahnuo, zamislila ga je kako povlači ruke kroz tu svoju dugu kosu. »Doista mi je jako žao. Završit ću sada ovo s drugim ljudima, a potom ću... vjerojatno otići kući. Nazovi me ako poželiš, u redu? Još jednom, jako mi je žao.« Cait je odložila telefon na stol licem prema dolje te naslonila bradu na šaku. Dok je zurila u linoleum, osjećala se čudno. Ne baš posve deprimirano — jer to bi bilo smiješno. Kao prvo i najvažnije, bila je živa. A kao drugo, kako se ispostavilo, ona nije bila

125

ta koja je zeznula stvar s G.B.-jem: da nije razgovarala s uniformiranim osobama, upravo bi hvatala zjake u predvorju kazališta, razbijajući glavu oko toga hoće li ga nazvati ili neće i u kojem trenutku bi trebala otići kući. Večer je ispala potpuna katastrofa. Pogledala je prema stopalima i savila nožne prste. Njezin nedostatak obuće, ako ništa drugo, bio je problem u vezi s kojim je mogla nešto poduzeti. Ustala je i krenula po stepenicama u potrazi za čistim bijelim čarapama i svojim papučama Ugg. A dok je hodala, taj čudni nelagodni osjećaj pratio ju je na kat, zalijepljen za nju poput druge kože. Možda bi pomoglo ako ga definira, što god bio... no previše se bojala toga. Kada se vratila u svoju sobu, opet je pomislila na Sissy i ponadala se da je zagrobni život lakši od stvari koje se odvijaju tu na Zemlji. Ako si duh, ili anđeo, ili u što god se pretvorio, barem se ne moraš bakćati s progoniteljima u garažama. Ili razgovorima s policijom.

Jim je sjedio za volanom svog kamioneta, skrećući kao da zna kamo vozi sebe i Sissy, i osjećao se prilično jebeno kastrirano. Bez obzira na to što dosta toga u vezi s ovom situacijom nije bilo njegova krivnja. Netko je morao preuzeti odgovornost za nepravde, a nije bilo nikoga drugog uz njega. Osim toga, nije mu se sviđao način na koji je ona šutke sjedila. Pogotovo kada je spustila štitnik od sunca i pogledala se u ogledalu veličine kreditne kartice. Kad ga je vratila natrag, nije bio siguran je li vidjela ono što je htjela. Vjerojatno ne. »McDonalds.« ponovio je, za slučaj da je bila previše rastresena. »U redu?« Kako nije dobio odgovor, ostavio ju je na miru. Big Mac, veliki pomfrit i Cola vjerojatno joj sada nisu bili prva stvar na umu, ali ako on ne stavi neku hranu u sebe, on će... »Jebote!« Nagnuvši kotač udesno, jedva je zaobišao crnu mačku koja je istrčala ravno pred njih. To je bilo dobra vijest. A loša? Kada se prokleta stvar odsklizala u suprotnom smjeru, kamionet se zabio ravno u hrast dovoljno velik da bude kulisa u filmu o Harryju Potteru.

126

Ne razmišljajući o tome, Jim je prebacio ruku preko sjedala, primivši Sissy u razini prsa, kao da će to biti bolje za nju od njezina prokletog sigurnosnog pojasa. Istodobno se pokušao vratiti na pravi put, zaokrenuvši naglo ulijevo i stisnuvši kočnicu. Dok se vrijeme usporavalo, gledao je nalet stabla na prednju obrambenu rešetku automobila. Nije li ovo savršen odabir trenutka — prometna nesreća točno usred...

Bumm! U redu, sada je bio doista umoran od eksplozija. A udarac je nedvojbeno zvučao kao pražnjenje kakvog malokalibarskog topa — ili u najmanju ruku bazuke. No imao je važnijih problema od određivanja podudarnosti decibela. Za razliku od Sissy, on je zaboravio vezati pojas. I, također za razliku od njezinog, njegov se zračni jastuk nije otvorio. Volan ga je udario u prsne mišiće, vjetrobransko staklo ravno u lice, a zbog blještavog svjetla osjetio se kao da ga je netko maznuo u lice pirotehničkim sredstvom zvanim rimska svijeća.

... u zadnje vrijeme. »Koji kurac!« viknuo je dok mu je netko prilazio. Umjesto da pričeka odgovor, Jim je zgrabio čovjeka koji je bio ispred njega i bacio ga na tlo, valjajući se s njim i penjući na njega, s namjerom da ga premlati... »Stanite! Prestanite! Ja sam bolničar! Ovdje sam da vam pomognem!« Njegov »napadač« je drhtao na pločniku, a Jim se namrštio primijetivši da mu stetoskop visi oko vrata. I da nosi uniformu sa službenim oznakama. A crvena i plava strobo-svjetla vrtjela su se svuda uokolo. Bosnaunited Pogledao je oko sebe, još uvijek držeći čvrsto rukom muškarca za vrat, a drugu ruku, stisnutu u šaku, visoko iznad ramena. S desne strane bio je njegov kamionet, gotovo omotan oko debla, kao iz oglasa za policu osiguranja... Napad je stigao iz drugog smjera, onoga u kojem nije gledao, a tko god to bio, imao je iskustva u zakucavanju ljudi. Jim se zakotrljao po zemlji, sila ga je vukla po asfaltu, napravila mu rupu u ruci, izbila mu dah iz grudi.

127

Međutim, za razliku od njega, napadač koji se ponašao kao željezna kugla nije bio spreman premlatiti svoju metu. Dok je Jim bio gotovo zalijepljen licem za tlo, razborit glas rekao mu je na uho: »Doživjeli ste automobilsku nesreću. Niste reagirali kada smo stigli na mjesto događaja. Djelatnici hitne pomoći upravo obavljaju medicinsku procjenu i, uz vaš pristanak, željeli bi nastaviti s tim.« Jim je onu jednu očnu jabučicu koju je imao iščašio gledajući prema gore. Planina od čovjeka iznad njega bio je policajac, Afroamerikanac s bradicom, ćelave glave. I činilo se da je teški gad savršeno zadovoljan vlastitim odmaranjem na Jimovoj stražnjici koliko god dugo to situacija zahtijevala. Sissy! Gdje je... »O čemu govorite, gospodine?« rekao je policajac. »Sissy? Bili ste sami kada smo vas pronašli, gospodine.« »Ne! Sissy je bila sa mnom!« Oh, krasno. Izražavao se poput trogodišnjaka, riječi su izlazile iz njega s pojedinim slovima na mjestima gdje ne bi trebala biti. »Gledajte, hajdemo rješavati jednu po jednu stvar. Jeste li suglasni s time da vam pružimo medicinski tretman?« »Moram je pronaći.« Šepajući se približio djelatnik hitne pomoći kojega je Jim onako srdačno dočekao. »Mislim da je pretrpio ozljedu glave...« »Gospodine, morat ću vas citirati za...« Kako su mu obojica počela držati prodiku, Jim je shvatio da mora promijeniti taktiku. »Dobro, tretirajte me.« procijedio je. Glavni problem bio je taj što mora otkriti gdje je Sissy — pa mu je bilo potrebno da čovjek koji mu je okupirao stražnjicu ustane i siđe s njega. Bože, molim te da se Devina ne pojavi sa svojim uobičajenim jebeno besprijekornim odabirom trenutka. Policajac je polako sišao s njega. »Morat ćete mirno ležati. Glava vam je prošla kroz puno stakla, a zabrinuti smo i za vašu kralježnicu.«

Potvrđujem prijem, policajče. Jim se smjesta okrenuo na leda, s namjerom da ustane. No čim je to pokušao, tijelo mu je pokleknulo.

128

»Ne.« rekao je policajac. »Ne trebate to raditi...« »Ovdje sam.« Jim je okrenuo glavu prema ženskom glasu. A kad je to učinio, oštra bol sijevnula mu je u mozak, zbog čega se zgrčio. »Pusti me da mu stavim ovratnik.« rekao je drugi liječnik. »Možete li mi reći svoje ime?« upitao je policajac. Ali Jim nije slušao i nije ga bilo briga što mu rade. Sissy je stajala ispod ulične svjetiljke na samom rubu mjesta događaja, gledajući dramu preko puta, a ruke je obavila oko sebe. Pričaj mi o anđelu. Možda je razlog bila ozljeda... ali čovječe, jedino o čemu je mogao misliti bilo je kako je lijepa — i to ne kao djevojčica, nego kao žena. To osvjetljenje pod kojim je stajala dodavalo joj je uzbudljivu auru, njezinu dugu, ravnu plavu kosu mrsio je vjetar, oči su joj bile staložene i ozbiljne, a ne raširene i preplašene: unatoč nesreći, bila je uspravna i jaka, premda je večeras doživjela i previše trauma. »Hvala bogu.« dahnuo je Jim. »Mislim stvarno!« rekao je policajac dok su se djelatnici hitne pomoći gužvali okolo i vadili razne medicinske uređaje iz torbi te ih priključivali na njega. »Nisam znao da roditelji odabiru Hvala kao ime. A i prezime Bogu je prilično neobično.« Što — oh, pitanje o imenu. »Ne, pronašao sam je.« promrmljao je Jim. »Koga?« »Sissy.« Jim je ponovno pokušao podići glavu. »Dobro sam.« doviknuo joj je. »Jeste li nešto popili, gospodine?« upitao je policajac. »Jesi li siguran da si dobro?« rekla je Sissy. »Da.« odgovorio je Jim. »Siguran sam.« »Imamo potvrdu alkohola.« umiješao se policajac. Došao je drugi uniformirani čovjek ili tko već. »Jeste li mu pronašli novčanik?« »Gospodine, imate li vozačku dozvolu?« »Ne brini.« rekao je Jim Sissy. »Pa, od mene se očekuje da brinem zbog toga.« rekao mu je policajac. »To mi je posao.«

129

»Daj čovjeku svoju dozvolu.« umiješala se. Sranje. Vjerojatno još uvijek ima svoju staru, ali što ako potraže ime i fotografiju? »Ja sam mrtav.« promrmljao je. Bolničar kojega je bio srušio na pod se nasmijao. »Ako je tako, ti si prvi mrtvac kojega sam ikada sreo koji ima krvni tlak.« Pričekaj samo, pomislio je Jim. »Bacit ću čaroliju na njih.« rekao je Jim dok su mu stavljali Shantzov ovratnik. »To će riješiti sve.« »Donesite nosila.« viknuo je netko. »Ja ne idem u bolnicu.« Policajac se nagnuo i nasmiješio mu se. »Čaroliju, ha? Samo ćeš zatreptati i sve će ovo nestati?« Jim je pogledao čovjeka ravno u oči, zakočio ga, ušutkao. »Tako je.« Snagom volje odaslao je energiju prema vani, gurnuvši je kroz molekule zraka između njih dvojice, preuzimajući kontrolu nad čovjekovim umom i, putem toga, nad svim njegovim mislima i djelima. Izlaz iz ove zbrke bio je da napravi istu stvar s ostalima, jednim po jednim, a onda su on i Sissy slobodni. Dovraga, mogao bi čak i natjerati ovog uniformiranog da ih odveze kući... »Dečki, jeste li donijeli nosila?« pitao je policajac pogledavši preko ramena. »Vrijeme je da ga prevezemo.« Jim je zbunjeno trepnuo. Koji kurac? Djelatnik hitne pomoći koji mu je provjeravao tlak slegnuo je ramenima. »Mala je opasnost od bijega, ako je to ono zbog čega si zabrinut. Vjerojatno mu je slomljena noga. On ne ide nikamo.« »Hm, prilično te uspješno preskočio.« istaknuo je policajac.

Čekaj, čekaj, čekaj, ovo nije način na koji bi se trebalo... »Evo nosila. U redu, gospodine, sad ćemo vas premjestiti. Na tri... . Jedan... dva... tri...« Kada ga je bol preplavila i svladala, izazivajući mu kratki spoj u glavi, Jimova posljednja misao bila je da je to trebalo funkcionirati. Otkako mu je Eddie pokazao trikove anđeoskog zanata, mogao je bez problema utjecati na stvari i ljude. Očigledno mu je praksa da zadaje drugima udarce glavom umanjila tu sposobnost.

130

Prokletstvo.

131

POGLAVLJE 17

Satima nakon što je legla u krevet... Cait se gušila. Unatoč svom tom hladnom, svježem zraku u njezinoj spavaćoj sobi, gušila se, neki okov stezao joj je rebra, čineći duboki udah nemogućim. Ustvari, osjećala se gotovo kao da je netko drži pod vodom, a površina je nešto što može vidjeti tek u daljini, kroz valovitu, mutnu osudu na smrt. Po milijunti put otkako je legla u krevet, pogledala je u budilicu. Bahamski plavi svijetleći digitalni broj pokazivao je 2.34. Oh, kakva ironija sudbine. Premda prestravljen u mraku, njezin um još uvijek je nekako znao kada provjeriti vrijeme a da znamenke budu poredane po veličini. Oči su joj se odavno prilagodile na polumrak sobe i, dok joj je kuća lagano hrkala svojom poznatom škripom i pucketanjem, poput ritma disanja psa koji spava, promatrala je red koji ju je okruživao, koji ju je definirao. Preko puta nje, sve knjige na policama s obiju strana madraca u izbočenom prozoru bile su poredane abecednim redom. Prekrivač je ležao, precizno složen, na jastucima punjenima vunom, pomno posloženima po madracu u prozorskoj niši. Slike na zidovima bile su u jednakim okvirima koji nisu bili obješeni uz pomoć vizualne procjene, nego kroz mučni proces koji je uključivao dva metra na izvlačenje i četiri sata s ružičastim čekićem i skliskim malim čavlima. Njezin radni stol u ovoj sobi bio je za račune i dokumente, ne za skiciranje i crtanje, i sve je bilo na svom mjestu, olovke složene u kutiji u srednjoj ladici, računi koje treba platiti složeni u vertikalnom držaču s posebnim utorima za početak, sredinu i kraj mjeseca, a papirologija na kojoj je upravo radila složena u posebnom fasciklu. Bez nereda. Ništa nije bilo na pogrešnom mjestu — nikad. A isto je vrijedilo za njezin radni stol, njezin ormar, cijeli njezin život. Protrljavši lice, poželjela je zavrištati. Činilo joj se da joj je utroba radioaktivna, kao da ju je iskustvo u toj garaži kontaminiralo te će njegovi kasniji učinci imati poduži poluživot. I dovraga, bivanje u blizini dokaza njezine opsesivne potrebe za kontrolom je te unutarnje psihičke opekotine činilo još puno gorima.

Nemoj mi reći da noćas nisi mislila na mene.

132

Jesi li uvijek ovako arogantan? Ne zamaram se time što drugi ljudi misle. A što ako te takav stav ne dovede tamo kamo želiš stići? Ti to također želiš. Nemoj to poricati. U redu, nije mislila na tog muškarca. Apsolutno, definitivno nije mislila na tog muškarca... Uh. Možda jest. A možda... samo možda, je i dalje razmišljala gdje je ostavila ključeve svog automobila, dolje pored torbice. Ali hajde, nije da doista namjerava otići do Iron Maska i naći se s njim. To nije moguće. Nikada — pogotovo s obzirom na ono što je prošla ranije... jer to bi bilo kao da joj plane požar u dnevnoj sobi i onda, nakon što vatrogasci s kamionima i cijevima odu, ona odluči da bi možda trebala zapaliti i ostatak kuće kako bi se stvari podudarale.

Ako dođeš nakon moje smjene, reći ću ti sve što želiš znati o meni. A onda ću ti pokazati važnije stvari. A koje su to? Saznat ćeš. Ako misliš da se možeš nositi s tim. Cait se okrenula od sata, nadajući se da će, ne bude li gledala u te brojeve, zaboraviti da, pod uvjetom da odmah krene, ima dovoljno vremena da se obuče i ode u centar grada, točno tamo gdje joj je rekao da bude. Živi sada, rekao joj je neki glas. To je jedina šansa koju imaš. Udarila je jastuk sa strane kako bi se napuhnuo, pa zabila glavu u njega i ispuhala ga. To je tako šašavo. No ako Raj ne postoji, a sve što imaš je smrt na kraju životnog puta, kako bi se glupo osjećala ako ostane sama u ovom hladnom krevetu... a postoji nešto toplo i snažno što je čeka na drugoj strani grada? Seks uz zaštitu funkcionira, ako ga prakticiraš na pravi način. Sve što je potrebno jest ispravno stavljen kondom. Osim toga, celibat u kojem je bila od završetka fakulteta počeo ju je deprimirati... »Ne. Apsolutno ne.« Opet je popravila jastuk. I opsovala. Bila su dva sata i četrdeset i šest minuta kada je iskočila iz kreveta. Obukla je traperice, koje je rijetko nosila, te jedini čipkasti grudnjak koji je imala. Navukla je dolčevitu za koju nije šteta ako bude zgužvana.

133

Izašla je iz svoje četvrti držeći volan terenca, ne osvrćući se. Nije niti razmišljala. Donijela je odluku i sada neće razbijati glavu s time, niti s činjenicom da postoji velika vjerojatnost da je još u šoku zbog onoga što se dogodilo prije. Sutra ujutro bit će vremena za sumnje i okrivljavanja — no ovdje i sada postojalo je samo njezino odredište. Telefon joj se oglasio baš kada je stigla do Northwaya. Bez razmišljanja ga je uzela i provjerila tko zove. Teresa. Ta noćna ptica koja nikada ne spava bez sumnje zove jer nije dobila obećani joj izvještaj. Cait je pustila da poziv ode u govornu poštu. Nije željela slušati ničije mišljenje o ovoj bistroj ideji, a nije si vjerovala da bi to prešutjela. Osim toga, njezina bivša cimerica bila je napola zaljubljena u G.B.-ja, na onaj način na koji ljudi razviju fiksaciju na televizijske ili filmske zvijezde. Znajući kako Teresa razmišlja, vjerojatno bi se uvrijedila u pjevačevo ime. Cait je bila previše iskusna u tome da je ona kriva, a da ne bi uočila tu zamku. Ne kada je od ovog sudara koji je krenula izazvati dijeli samo jedna izlazna rampa i nekoliko semafora. A samospašavanje je ne zanima.

»Ne traži da ti ja bistrim glavu.« zarežao je Duke. »Jer ću u tu svrhu upotrijebiti taj zahod u kojem se skrivaš.« Svake noći oko 2 sata nestao bi red pred ulazom u Iron Mask, što je značilo da on ima dobar sat vremena da se bavi sve manjim brojem sve pijanijih i kompromitiranijih sjajnih mislilaca — kao što je ovaj žilavi momak koji je odlučio da će biti cool i otvoreno uzeti kokain na jednom od stolova. Kad ga je netko upitao što to radi, šmugnuo je između zaštitara i zaključao se ovdje unutra. Zvuk dubokog udaha kroz iskrivljeni septum sugerirao je da Einstein s fiksacijom na prah uzima još malo hrabrosti kroz nos. Možda će povući još jednu crtu i izaći levitirajući. Naravno, moglo je biti i gore. Brzonogi barem nije izabrao jedan od privatnih zahoda — jer onda bi Duke pred stalnim mušterijama morao razvaliti zaključana vrata. Dogodilo se da je momak okupirao zahod za goste i odabrao srednji od triju odjeljaka nasuprot pisoara. Krajičkom oka Duke je ugledao svoj odraz u ogledalima iznad poredanih umivaonika. Isturivši bokove, nije bio svjestan daje stisnuo šake. »Kad nabrojim do tri,« zarežao je »izaći ćeš, ili ću ja ući po tebe. Jedan...«

134

»Duke.« Zvuk glasa njegove šefice probio se kroz njegovu agresiju. Donekle. Osvrnuvši se, pogledao je Alex Hess. »Držim ovo pod kontrolom.« »Ne, ne držiš.« Pokazala je palcem prema vratima kroz koja je ušla. »Van.« »Situcija je pod mojom kontrolom.« Okrenuo se. »Daj mi...« Krećući se nevjerojatnom brzinom, Alex se materijalizirala točno ispred njega, a snaga njezine prisutnosti bila je kao da te netko željeznom šipkom mazne po licu. Tihim glasom je prosiktala: »Evo kako ćemo. Večeras si hodao po rubu, a ako nastaviš dalje, ozlijedit ćeš ga.« Dok je otvarao usta, ona je podigla dlan. »Moja livada, moja pravila, Nemoj me tjerati da te jebeno ispratim odavde, jer ću to i učiniti. Što ako nekoga ubiješ na ovom poslu? Policajci mi se zasad toliko uvlače u dupe da miješam kavu njihovim značkama.« Dok je pokazivala bijes osobe odgovorne za ishod dogadaja, činilo se da joj sive oči sjaje, i to tako da nije sumnjao da bi ga ona li fizički premjestila, ako bi morala. Gospođa šefica je obično bila u pravu i uvijek je kontrolirala — i sebe i druge. Ali ne pretjerajmo. Duke je odmahnuo glavom. »Ova se noć ne razlikuje od bilo koje druge.« »A činjenica da ne shvaćaš što radiš dokazuje moju tvrdnju. Sada se povuci.« Iznenada je u prostoriji sve postalo nadnaravno bistro, od sjajnih crnih pločica na zidovima, preko bijelih šara na crnom podnom mramoru, do zvuka teškog disanja koji je dolazio iz tog srednjeg odjeljka u zahodu. »Ubit ćeš nekoga.« rekla je Alex grubo. »Vidim ti to u očima. I moraš mi vjerovati u vezi s tim prije nego što učiniš nešto zbog čega ćemo oboje zažaliti.« »Jebo te.« promrmljao je. Samo je podigla obrvu i on je krenuo, otišao do vrata, i počeo se probijati kroz... Zdravo, publiko sastavljena od glupih snagatora. Ispred zahoda se, naime, odmah okupila gomila zaštitara, hrpa ih je stajala u položaju polumjeseca, kao da su spremni uhvatiti u padu ili njega ili momka napucanog kokainom ili šeficu ako izađe iz zatvorenog prostora.

135

Psujući ispod glasa, Duke ih je sve ignorirao i uputio se prema stražnjem dijelu kluba, otvorivši nogom vrata za osoblje, a zatim hodajući gore-dolje po praznom hodniku između ureda i svlačionice. Zrak je ovdje bio hladniji i on je nekoliko puta duboko udahnuo, a zaostali miris parfema i ulja za tijelo djevojaka koje su tu radile bio mu je poput neke vrste aromaterapije. Bio je na drugom kružnom putovanju prema dolje i natrag kada je Alex ušla kroz vrata kroz koja je ranije ušao on. »U moj ured. Odmah.« Ah, sranje. Duke je krenuo s njom, ali nakon što je zatvorila vrata nije sjeo. Odabrao je udaljeni zid, naslonio se na njega i prekrižio ruke na prsima. Alex je zastala iza svog stola. »Evo što ćemo učiniti.« Divno. Nije mogao dočekati da čuje. »Dobit ćeš nekoliko slobodnih dana.« Podigao je pogled. »To je smiješno. Ja sam...« Alex je stavila ruku iza uha kao da ne čuje dobro. »Nećeš se uvađati sa mnom? Fantastično. Dobra odluka.« Duke je protrljao lice kako ne bi počeo vikati i tako dokazao da je ona u pravu. »Ne trebam...« »Trošiti moje i svoje vrijeme pokušavajući me uvjeriti u suprotno? Čovječe, postaješ tako pametan. To doista cijenim.« Ponovno se zabuljio u pod, no mogao je osjetiti kako ona zuri u njega s druge strane stola. Odjednom je uzela jedinu živu stvar u sobi: malu biljku u zelenoj plastičnoj posudi. »Vidiš ovo?« rekla je. »Znaš li tko mi ju je dao? Drag momak zvan detektiv de la Cruz. Posjetio me nedavno ovdje, znaš na čijoj je platnoj listi? Lokalne policije. Ponavljam, drag momak. Ali ja nisam željela ovu jebenu biljku i nipooooošto ne želim da se on vrati — a pogotovo ne zato što je u jednom od mojih jebenih zahoda jedan od mojih jebenih izbacivača uzrokovao nekome trajno tjelesno oštećenje.« »Ja sam sposoban ostati sabran.« Vratila je na mjesto tužni bršljan ili paprat ili što je već to bilo. »To je moja jebena pogreška. Nisam to uočila, ali ti si bez prestanka radio posljednjih dvadeset i pet noći kad

136

smo bili otvoreni — nisam smjela tražiti da dođeš sinoć. Ti si jednostavno previše pouzdan i, iskreno, predobar u svom usranom poslu. Nažalost, ti također pregaraš od posla. To se događa. Ti idioti tamo vani će te izluditi.« Otvorio je usta, ali ga je prekinula. »Ovo nije predmet kompromisa ili rasprave. Uopće. Ili ćeš raditi ono što ja kažem, ili ću te, koliko god mi to bilo teško reći, otpustiti.« Duke je osjetio kako mu raste bijes... no znao je da je bolje ne svađati se. Držala je sve njegove karte u svojim rukama, a vjerojatno nije tako nepravedna. Neka ide dovraga. »Mogu li završiti večerašnju smjenu?« »Ako se opustiš, da. No onda dvije smjene ne radiš. Duke se okrenuo da ode. »Nisam rekla da sam gotova s tobom.« »Što?« upitao je zatvorena vrata. »Imaš posjetiteljicu. Smjestila sam je u sobu za ispitivanje.« Duke se okrenuo. »Posjetiteljicu?« Alex se prepredeno osmjehnula. »Plavuša. Visoka oko 170 cm. Izgleda kao da ne pripada ovamo — pri čemu joj ja ne mogu pomoći, ali mislim da joj to ide u prilog. Ustvari možda ćeš, ako provedeš malo vremena sa ženskom osobom, biti bolje raspoložen.« Duke je ispario iz ureda gospođe šefice i uputio se niz taj hodnik. Kada je došao do vrata sobe u kojoj su »razgovarali« s ljudima, nije pokucao, nego širom otvorio vrata. A tamo je bila ona, stajala je u svojim udobnim cipelama, s rukama u džepovima traperica, a oči su joj sijevale kao da je izvan svog elementa, svoje zone udobnosti... i izvan sebe. Barem prema njezinom mišljenju. Međutim, Duke se ne bi složio. Spustio je kapke dok ga je osjećaj svrhe smirivao puno bolje nego prodike njegove šefice. Kada je zatvorio vrata, ona je nespretno podigla ruku. »Bok. Ja...« Stavio joj je prst na usne i rekao joj pssst. Zatim je otišao do opreme za nadzor u udaljenom kutu sobe i, posegnuvši visoko, isključio uređaj montiran na stropu. Okrenuo se prema njoj i rekao polako: »Pretpostavljam da ne želiš da ovo bude snimljeno.« »Ah...«

137

Dok je evidentno tražila riječi, postalo je očito da nije glumila kada je rekla da inače ne radi ovakve stvari. Nema problema. On će se pobrinuti za sve. Dok je zatvarao vrata, u njegovoj glavi već je bila gola, gola na stolu u sredini sobe, nogu raširenih za njega, a on ju je ljubio tako strasno da je pala na izgrebanu površinu stola. Nije rekao ništa posežući za njom, klizeći rukom oko stražnjeg dijela njezina vrata i privlačeći je prema sebi. Stavila mu je dlanove na prsa i zadržala ga na distanci. »Zar ne želiš...« »Što? Razgovarati?« Gledao joj je u usne. »To nije razlog zbog kojeg si došla. Niti zbog kojeg sam te pozvao ovamo.« U nekom skrovitom predjelu uma bilo mu je čudno što ga ova žena toliko seksualno uzbuđuje. Ali nije namjeravao gubiti vrijeme na razmišljanje o tome. Ona je ovdje. Ona ne namjerava reći ne. A on je ovo očajnički trebao, s očajem koji ne samo da nije razumio, nego je također znao da je bolje da si ne postavlja pitanja o tome. U svakom slučaju, želio je da i ona bude voljna. A to znači da će je morati zavesti kako bi se pojebali. Podigao je ruku i uronio je u njezinu kosu, a zatim ju primio oko struka. »Vidio sam tvoj auto ranije. Prošla si ispred kluba, zar ne?« Progutala je slinu. »Htjela sam vidjeti...« »Mene.« Nagnuo se i naslonio prsa na njezine grudi, a usne na njezino uho. »Željela si me ponovno vidjeti, jer nisi mogla vjerovati da razmišljaš o tome da se nađeš sa mnom ovdje. Dok si gledala onog pjevača, nisi mogla vjerovati... da sam ja muškarac na kojeg misliš.« Približio joj je bokove, trljajući se svojom erekcijom o nju, prije nego što se odmaknuo da procijeni njezinu reakciju. Oh, daaaaaaa. To je ono što je želio: kapci su joj se nakratko zatvorili, a usne razdvojile — definitivno je osjetila ono što je on želio da osjeti. »Znao sam da ćeš mi doći.« rekao je. Onda ju je poljubio, brzo se pomičući i preuzimajući kontrolu, snažno je stisnuvši i privukavši čvrsto uz svoje tijelo kad su mu usne pronašle njezine. Bila je ukočena, ali to nije dugo trajalo. Dok je ližući pronalazio svoj put u nju, potpuno se oslobodila i, čovječe, to je bilo dobro — jednako dobro kao i njezin okus.

138

Pričaj mi o transformaciji. Sva ta potisnuta frustracija pretvorila se u požudu prema njoj, a opojni val erotske snage bio mu je prvi znak da će se ovaj usputni seks pretvoriti u nešto drugačije. No nakon toga nije puno mislio ni o čemu. Bila je savršen prijemnik za njegov plamen, njezin se jezik susretao s njegovim, kralježnica joj se naginjala prema naprijed, ruke su joj vrludale po njegovim ramenima dok se privijala uz njega. Kada se nakratko odmaknula, znao je zbog čega brine. »Na vratima nema brave.« rekao joj je. Naime, posljednja stvar koja bi trebala klubu bila je optužba zbog neovlaštenog pritvaranja. »Ali otvaraju se prema unutra, pa ako želiš privatnost, mogu te poševiti uz vrata.« Oči su joj se raširile, kao da pokušava shvatiti vrijeđa li je prostačko izražavanje ili je još više napaljuje. Kad je opet primaknula njegove usne svojima, shvatio je to kao: »ajme, kakva sjajna ideja, tijelom prepriječiti put svima u naš mali komadić privatnosti.« Poruka primljena. Duke ju je smjestio uz vrata i podigao joj dolčevitu, kako bi mogao priljubiti dlanove uz glatku, toplu kožu njezina torza. Reagirajući na to, podigla je ruke, a on nije čekao daljnje upute; skinuo joj je majicu preko glave i odbacio je u stranu. Lijep grudnjak. Malo preromantičan za njegov ukus, ali ta čipka nije mu na njoj ni najmanje smetala — kroz prozirno tkanje mogao je vidjeti njezine napete ružičaste bradavice i, koliko je god uživao u dodiru njezinih usana, želio je i to drugo. Nema razloga da se gnjavi s uklanjanjem tih krhkih košarica. Dodirima je utirao put prema jugu, ljubeći joj vrat, ključne kosti, glatku ravninu prsne kosti — a zatim prešavši na dojku. Isplazio je jezik prema bradavici, ližući joj vrh, sišući ga, prelazeći usnama naprijednatrag preko te kombinacije čipke i mesa. A njoj se sviđala pažnja koju joj je ukazivao. Uronila mu je ruke u kosu i povukla mu glavu — ali ne kako bi ga odgurnula. Ni u ludilu. Privila ga je uz sebe. No poticaj mu nije trebao. Čovječe, strašno mu se sviđao njezin miris — kao i činjenica da se istuširala prije nego što je došla k njemu: vlasište joj je još uvijek bilo mrvicu vlažno, a na njezinoj koži zadržao se blagi miris. Nije upotrebljavala teške losione ni slične stvari, za razliku od djevojaka koje su radile ovdje u klubu. Profinjeni sapun, nešto prirodno i čisto.

Izgleda kao da ne pripada ovamo — pri čemu joj ja ne mogu pomoći, ali mislim da joj to ide u prilog. Barem su se oko jedne stvari on i njegova šefica večeras mogli složiti.

139

Polako se odmaknuvši, Duke joj je obje naramenice spustio na remna i nagnuo se kako bi je bolje vidio. Povlačeći ih prema dolje i milujući joj nadlaktice dok je to činio, otkrio je ono što je želio. »Jebo te...« dahnuo je. Pričaj mi o savršenstvu. Mliječno bijela glatka koža i te tvrde male bradavice od kojih ga sada više ništa nije razdvajalo. Uz svaki njezin udah grudi su joj se lagano njihale... Stenjanje koje je prokuljalo iz njega zvučalo je poput režanja zvijeri — nije li to bio prokleto točan opis? U ovom trenutku osjećao se civiliziranim poput tigra. A ta žena divnog mirisa koja je sada ispred njega stajala polugola? Ona će biti njegov obrok.

140

POGLAVLJE 18

Cait je bila izvan sebe i nije namjeravala ništa poduzeti u vezi s tim. Muškarac koji ju je upravo ljubio kao nitko drugi dosad upravo joj je skidao grudnjak — i prvi put u životu ona nije šizila zbog madeža na desnoj dojci, niti zbog činjenice da možda nije potpuno simetrična, niti... zbog svih onih drugih stvarnih ili izmišljenih stvari koje su joj ranije padale na pamet kad je u drugim okolnostima bila gola. Jedino do čega joj je bilo stalo je da njegove usne budu na njoj, bez ikakvih prepreka... »Jebooo te.« rekao je dubokim glasom. Pa sad. Nije li to bilo kao cijeli leksikon komplimenata — tako-si-predivna-užasno-seksijebeno-fantastična-izluđuješ-me, sve spojeno u jednu riječ. A onda je zarežao. Doista ispustio taj zvuk o kojemu je samo čitala da ga muškarci proizvode. No nije imala vremena razmišljati o tome. Pomaknuvši svoje snažno tijelo, Duke se spustio i polizao joj jednu od bradavica, pa ju je počeo sisati dok je obavijao ruku oko Caitina struka i naginjao je unatrag. Kada je krenuo prema drugoj bradavici, tijelo joj se izvilo u potpuno neprirodan položaj, ali nije marila. Ne uz te neumorne usne na njoj, ne uz njegovu mekanu kosu ponovno u njezinim šakama, ne uz tu njegovu erekciju koja joj se utiskivala u kuk. Slobodnu ruku spustio joj je između nogu. Bez najave. Bez glađenja bedra ili prikradanja prema dolje. Bez onoga sada-ću-te-dodirnuti. On je uzimao ono što je želio. A ona je doživjela orgazam. Kao da je točno znao gdje ju i kada dodirnuti, usne su mu se odmaknule od njezinih grudi i on se preselio gore, ponovno zavladavši njezinim usnama, gutajući promukle zvukove koje je ispuštala, oduzimajući joj mogućnost govora dok ju je milovao između nogu kroz traperice. K tome, smiješno, nije ni najmanje brinula da bi ju netko mogao čuti — pogotovo kada su njegovi prsti protrljali i pritisnuli tvrdi čvor šava hlača o njezin klitoris. Ako vrištanjem sruši zgradu? Dobro. Svejedno. Pomagao joj je da se prepusti orgazmu i nastavio joj pružati užitak, a njezino je tijelo željelo sve to — željelo je sve što joj je on mogao pružiti.

141

A on se nije zaustavljao. Uz još jedan orgazam ubrzo nakon prvog, njezini nokti su mu se zarili u ramena, a ona je savila koljena, šireći noge još više, kako bi mu omogućila bolji pristup — što je bila dobra ideja, no postojao je problem. Bedra joj nisu bila snažna, pa je izgubila ravnotežu... Duke je odmah reagirao te ju brzim pokretom podigao kao da je perce. U njegovu naručju imala je kratak, zapanjujuć doživljaj... čiste muške snage. Bio je mišićav po cijelom tijelu, kao da je to tijelo isklesano, a ne rođeno, mišići su mu se napinjali ispod odjeće i kože dok ju je držao iznad poda. Ovo nije Thom, suhonjavi momak s faksa, mekanoga trbuha. Ovo je muškarac u naponu snage, seksualno uzbuđeni mužjak koji ima namjeru učiniti nešto u vezi s tim. Sekundu kasnije bila je ispružena na podu. »Moram se pobrinuti da vrata ostanu zatvorena.« prošaptao je uz njezine grudi. A onda se popeo na nju, njegova težina ju je utiskivala u linoleum, prijeteći da će je zgnječiti — što joj je bilo samo dodatno erotično. Kada su mu usne ponovno pronašle njezine bradavice, osjetila je nekakvo potezanje u razini bokova. Traperica. Otvorio joj je patentni zatvarač, a zatim joj povukao niz noge traperice i gaćice. Hladan zrak zapljusnuo joj je toplinu između bedara, ali to nije dugo trajalo. Ruka mu se odmah vratila tamo gdje je bila, ali ovaj put bez ičega između njezina skliskog otvora i njegovih prstiju. Kad je ušao u nju, ponovno joj je osvojio usta, prelazeći jezikom preko njezinog dok je dolje vladao njezinom pičkom... Cait je još snažnije svršila, ugrizavši se za usnicu, izvijajući se o njegova prsa, a vrtlog ju je istodobno izmještao iz tijela i zaključavao u vlastitoj koži dok su joj se osjeti razlijevali tkivom. Zatim je uslijedio kratak predah, tijekom kojega je oslabio pritisak iznad nje. Zvuk metala. Njegov pojas. Skidao je svoje... »Kondom.« rekla je promuklim glasom. »Imam jedan.« Hvala bogu, jer ona nije imala. Ustvari, nije baš unaprijed promislila o ovome. Premda, čak i da je zamišljala, ne bi došla ni blizu stvarnom iskustvu. Bilo je toliko uzbudljivije i sirovije... Duke se podigao na koljena i šokirao ju.

142

Spustio je traperice nisko na bokove, a ud mu je bio ogroman, tako debeo i dug stršao mu je iz tijela. Ovo će postati... još intenzivnije. Kondom je bio marke Trojan i on je oštrim bijelim zubima otkinuo ugao plavog kvadratića, a folija se uslužno i lako rastvorila. A onda, dok je gledala kako ga navlači, morala se ponovno ugristi za donju usnicu, pogotovo kada su njegovi krupni prsti prelazili preko velikog glavića i te debele motke. Sekundu kasnije opet je bio iznad nje. Sada je Cait preuzela inicijativu. Kad ga je zgrabila i povukla, stisnuo je zube i opsovao, glava mu se trznula unazad, a žile na mišićima iskočile s obiju strana vrata. »Isuse...« prostenjao je. Osjećala se posve jednako. Osim što ga je privlačila prema sebi, pripremila se. Prošlo je dugo vremena od njezina zadnjeg seksa, a s obzirom na način na koji su mu bili građeni neki dijelovi... Međutim, nije ju zanimalo zaustavljanje ovoga. Svaka razina ovog nevjerojatnog, nekontroliranog spajanja samo ju je još više napaljivala — uživala je u vatri upravo zbog njezine vrućine: usred ovoga nije postojalo ništa drugo, njezin strah iz garaže spržen je u prah, višetjedna tjeskoba zbog Sissy je potisnuta, godine samoće i tuge zbog Thoma nestale su, nestale, nestale. Bila je više no spremna za ovo. Već neko vrijeme, ne u smislu nekoliko sati. Duke se spremao ući u nju, gurnuo joj je ruku ispod ramena i podigao joj lice bliže svojemu. Oči su mu uronile u njezine... Netom prije nego što je prodro, svrnuo je pogled. Da netko poput njega bude sramežljiv? Nemoguće... Bol je sijevnula kroz nju, ukrutila joj tijelo, u djeliću sekunde ugasivši žar. A kada se Duke ukočio, njegove su je oči pogledale s izrazom u kojemu je bilo nešto nalik pozivu na uzbunu. »Ne.« promrmljala je. »U mom je slučaju samo proteklo dosta vremena. Da se nisi usudio zaustaviti.« Kako bi dokazala da to i misli, prešla je rukama niz njegov snažan torzo do donjeg dijela leđa — pa je otišla još niže, gurnuvši ruke ispod labavih hlača do njegove savršeno čvrste guze. Podižući bokove i povlačeći ga prema sebi, spojila se s njim kako treba i prodro je od vrha do dna, duboko u njezinu nutrinu.

143

Rastezanje, ispunjavanje, strujni udar užitka, to je vratilo vatru — i to čak i prije nego što je počeo pumpati. Neznanac ili ne, bio je pažljiv prema njoj, u početku se pomičući polako, dajući joj vremena da se prilagodi. I oh, bože, prilagodila se. Rodnica joj se opustila dok se trenje povećavalo, to veliko tijelo iznad njezinog zabijalo se sve brže, drugi val užitka rastao je duboko u njoj dok je on udarao o nju, držeći je snažno... jebući je. To nije bilo vođenje ljubavi. Nije bilo ničeg pristojnog u vezi s tim gdje su ili u kojem smjeru idu — a ona je željela da bude baš ovako, tvrdo, brzo, brutalno. Bio je to šok, shvatiti da proživljava seks svoga života upravo ovdje na podu ove nenamještene sobe, maltene u javnosti. Ali, o bozi i vrazi, kako je bilo dobro. Uz trzaj je privukla njegova usta natrag ka svojima i on se bacio na njih, ljubeći je dok su mu se bokovi zabijali iznova i iznova, sve dok nije više bilo načina da usne zadrže spojenima. Zastao je i ponovno prostenjao. »Tako si uska. Jebo te...« Glava mu je pala na njezin vrat, a Cait se, shvativši da se on trudi ostati priseban, osjetila još senzualnije i oslobođenije. Oh bože, kako on dobro miriše. A kosa mu je nevjerojatno meka. A brada mu se očešala o njezin obraz... Krajičkom svijesti bilježila je u duhu sve što je mogla upiti, svjesna da treba zapamtiti svaki djelić ovoga, sve. Jer, premda je bila izvan sebe, nije se zavaravala. Ovo je samo jednokratni događaj — i potpuno se isplatilo što je došla... Njezin treći orgazam bio je najsnažniji od triju, učinio je da ovi drugi djeluju kao puko zagrijavanje. Ritmičko pulsiranje joj je treslo cijelo tijelo i tako je stisnula oči da je vidjela zvijezde — a on ju je pratio, njegova erekcija ubadala je i trzala se u njoj iznova i iznova.... A onda je završilo. Zavladao je spokoj. Oboje su se potpuno umirili, osim što su iscrpljeno disali. Nakon svega, tijelo joj je gorjelo od naprezanja, puls joj se po-stupno usporavao, a toplina joj je isijavala iz mišića i kože, sve dok naposljetku nije počela osjećati hladnoću poda ispod sebe. Kako dobro. Sve ovo bilo je upravo ono što joj je trebalo. Osim... kada se tišina počela usijecati u njezin smeteni um, pomislila je — što sad? Nije imala pojma kako bi to trebalo funkcionirati...

144

»Duke?« rekao je muški glas s druge strane vrata. »Jesi li unutra?« Oh. Sranje. Pričaj mi o povratku u stvarnost. Njezin... ljubavnik, pretpostavila je da je to adekvatna riječ za to, podigao je glavu i uputio strijeljajući pogled prema gore. Savio je nogu i gurnuo koljeno u čelična vrata kako bi bio siguran da nisu otvorena — a, radeći to, podsjetio ju je da su i dalje fizički itekako spojeni. Dragi bože, u što se to uvalila? »Ne, nisam.« rekao je sarkastično, grlenim tonom. Stanka. »Duke, stari, je li netko s tobom unutra?« »Ne.« »Budući da su kamere i zvuk isključeni, brinemo jesi li...« »On nije sam.« rekla je Cait oštro. »U redu?« Stanka. Ovaj put duža. »Oh, Isuse, ispričavam se... ja, ah, sranje, čovječe, nikad nismo mislili da bi ti bio s — hoću reći, ti obično to ne radiš sa ženama niti, mislim, bilo s kime, tako da, ah...« »Kasnije, Ivane.« obrecnuo se Duke. »O, da. Naravno... apsolutno, stari moj...« Glasnoća komentara se smanjivala, kao da onaj tko govori odlazi ispričavajući se. Ili se spotiče o isprike. Duke je pogledao Cait, a izraz lica bio mu je krajnje neodgonetljiv. »Ono što on želi reći je da ne ševim žene na poslu.« »Zašto si me onda pozvao ovamo?« »Zato što nisam mogao više čekati, a ti si već imala dogovor za večeras.« »Što bi bilo da nisam otišla u kazalište?« »Morao bih uhoditi onog idiota pjevača dok ponovno ne naletim na tebe.« To je rekao kao da bi radije da mu traktor iščupa sve zube iz glave. Cait se morala nasmijati. »G.B.-jeva glazba ti se stvarno ne sviđa?« Na trenutak mu je nešto hladno preletjelo licem. »Ne. Uopće. Međutim, ti,« — prešao je usnama preko njezinih — »ti si vrijedna auditivnog samoubojstva.« Prošla je rukom kroz njegovu kratku kosu i proučavala mu lice, trudeći se upamtiti ga.

145

»Trebala bih ići.« rekla je na kraju, premda to u dubini srca nije željela. No jednostavno nije znala što bi bila druga opcija — seks ga je učinio bilo čime prije no strancem. Nažalost, to je trajalo samo za vrijeme samog čina. Pogledao ju je poluzatvorenim očima. »Nisam završio s tobom.« Istoga trena srce joj je ponovno počelo lupati. Vjerojatno bi se trebala pokušati praviti hladnokrvnom, ali od njega je željela još. Koji god tip seksa bio posrijedi. Život je previše jebeno kratak da još barem jednom ne bude transportirana u raj. »Dobro.« rekla je. »Reci mi svoj broj.« Nakon što je odrecitirala znamenke, namrštila se. »Zar ga nećeš zapisati?« »Tebe nije tako lako zaboraviti — vjeruj mi.« Kao da to želi dokazati, ponovno je uzeo njezine usne svojima i poljubio je duboko, premda je posegnuo između njih do baze svog kurca i pridržao kondom da ne spadne dok ga je izvlačio iz nje. Osjetila je prohladni zrak na svom najosjetljivijem dijelu, i da, to ju je podsjetilo da su joj grudi u neredu, kao i odjeća. Iznenada joj je pred očima bljesnula slika druge odjeće koju je ostavila na podu svoje kupaonice. Možda je to trend? Dooooobro... on je ustao i obukao se puno brže od nje. Zatim se okrenuo, kao da je svjestan da ona želi malo privatnosti. Cait je ustala i navukla traperice, a zatim petljala oko grudnjaka — remenje ju je zbunjivalo, a kopča na sredini leđa odbijala je surađivati. S dolčevitom ista stvar: nemarno ju je navukla preko glave, dok su joj ruke zapinjale. »U redu.« rekla je. Kada se Duke opet okrenuo prema njoj, činio se tako dalekim, tako visokim, tako odsutnim. Jesu li njih dvoje doista upravo napravili ono? Otvorio je vrata bez ijedne riječi, a zrak koji je ušao u sobu mirisao je kao u frizerskim salonima, kao smjesa mirisa raznih vrsta šampona i sprejeva za kosu. Što je bilo čudno. Možda su imali plesačice negdje u klubu...

146

Oh, vidi, skupina kršnih momaka s crnim košuljama na kojima piše osoblje. I sviiiiiiiiiii su buljili u nju, udaljeni otprilike tri metra. Divno. Kada je Duke krenuo prema naprijed, sakrila se iza njegovih ramena kako bi izbjegla susret oči u oči s njegovim kolegama — i, tko bi rekao, u tom trenutku se vratila u stvarnost. Da, to se doista dogodilo. Na podu. Iza nezaključanih vrata, na njegovom radnom mjestu.

Sranje. Možda se ipak nije mogla nositi s time da je sada plavuša, Dok ju je Duke vodio do stražnjeg izlaza, izbjegavao je zurenje svojih kolega i trudio se zakloniti im pogled na Cait. No nije bio siguran koliko je uspješan u potonjem. Prokletstvo. Nije bila stvar u tome da se sramio onoga što su učinili. Ona je došla ovamo upravo zbog onoga što su oboje željeli i bilo je fantastično. Ali nije namjeravao dopustiti da ona bude objekt idiotskog buljenja. Vrata su se otvorila prema vani, tako da se pomaknuo u stranu i njegovo ju je kršno tijelo zaklonilo. A dok je prolazila pored njega, njezina mu se ruka očešala o prsa, podsjećajući ga na sve one raznorazne vrste dodira koje su upravo razmijenili na podu sobe za ispitivanje. Mmmmmm. Vani je otišla do nekakvog terenca, Lexusa — a on ju je slijedio, prateći svaki njezin pokret: ti bokovi su se njihali, ne na prenaglašeni način kao što to čine neke žene, nego na prirodan način žene koje je propisno servisirana. A oblina guze? Poželio ju je obuhvatiti rukama. .. Kurac mu je počeo rasti, seksualni nagon vratio se kao da nije ševio tjednima. Mjesecima. Možda i godinama. Bila je... tako jebeno seksepilna. U početku nervozna, jer joj je bilo neugodno... a onda je uslijedilo visokooktansko seksanje punom snagom — njezini nokti zarivali su mu se u ramena kada se široko rastvorila na podu, nezainteresirana za bilo što osim za to da njih dvoje zajedno svrše. Nije to očekivao, istini za volju. Sve ovo je započelo kao način da prisvoji nešto povezano s čovjekom kojega je mrzio. No realno iskustvo promijenilo mu je ciljeve. Sada to više nije bila vendetta s korijenima u prošlosti — ustvari, on je doista mislio upravo ono što joj je rekao. Oni nisu gotovi, i ne, sigurno nije trebao zapisati njezin broj. Bio je u njegovom mozgu poput onih orgazama koje joj je priuštio: neizbrisiv.

147

Kada je pritisnula daljinsko upravljanje na ključu i isključila Lexusov alarm, potrčao je prema naprijed i otvorio joj vrata. I baš kao na početku susreta, činilo se da ona ne zna kako završiti stvari. On je znao. Sklanjajući se s puta, pustio ju je da sjedne u auto, sveže pojas i uključi motor. A onda, kada se okrenula i podigla pogled prema njemu... »Mi još nismo završili.« rekao je, a izjava je zvučala više kao neuvijeni zahtjev nego kao nešto romantično. Nagnuo se i poljubio je na dominantan način, primivši joj obraze dlanovima, prodirući joj u usta na isti način na koji je to činio dok je bila gola i ispružena ispod njega. Odmah je uzvratila. Jednako velikodušno i otvoreno kao i prije. Bila je poput bunara bez dna. Do trenutka kada je uočio njezino stražnje sjedalo. Prilično veliko. Nije znao puno o tim šminkerskim automobilima, ali ako mu ona sjedne u krilo... Zbog prodornog urlika sirena podigao je glavu i izvadio je iz auta. Na suprotnoj strani parkirališta dva su policijska automobila uz sirene vozila mrtvu utrku — i podsjetili su ga da, koliko god on bio čvrst, šefica ne dopušta svojim zaštitarima da djeluju kao formirana grupa, a što je bilo kasnije doba dana, to je bilo vjerojatnije da će netko biti napadnut u ovom dijelu grada. Ova žena je možda u ovom trenutku s njim sigurna, no ipak je trebala otići odavde. »Bolje da kreneš.« rekao je, ponovno joj gledajući lice. Kosa joj je bila raščupana i sviđala mu se činjenica da su uzrok toga bile njegove ruke. Pogotovo s obzirom na to tko je bio druga opcija. »Da...« prošaptala je. »Idi sad.« Prije nego što on prestane suvislo razmišljati i uzme je na tom stražnjem sjedalu. Duke je zatvorio vrata prije nego što je stigla reći još nešto. I onda, kada se odmaknuo, iznenada je iz nekog razloga postao totalno, potpuno tjeskoban — nešto s čime nije imao puno iskustva. Bolje se nosio s agresivnošću. Puno bolje. I doista nije želio promatrati strah previše izbliza. Kada je izašla iz svog parkirnog mjesta, krenuo je prema naprijed, ostajući obasjan njezinim farovima, zureći kroz snažno svjetlo, gledajući je u oči premda ih nije mogao vidjeti. A potom je otišla.

148

Duke je nekoliko puta duboko udahnuo i sabrao se. Trenutak kasnije poželio je pogledati na sat — što ga je podsjetilo da je njegov Rolex nestao. Provjerio je vrijeme na mobitelu koji je izvadio iz stražnjeg džepa traperica. Prokletstvo. Bilo je prerano da ode, tako da se morao vratiti i suočiti s glazbom. I uf, tko bi rekao. Veliki Rob, Tihi Tom i Ivan još su uvijek kibicirali, sada s Alexinih vrata. Duke se uputio u suprotnom smjeru, natrag u sobu za ispitivanje. Što se pokazalo glupom idejom. Kada je otišao do onog kuta i počeo vraćati žice na sprave za nadzor, njih trojica su iskoristila priliku da se postroje kao da su zoološkom vrtu i promatraju jednoga od tigrova. »Ne pitaj.« rekao je Duke. »Neka niti jedan od vas ne postavi niti jedno jebeno pitanje.« Kad se napokon morao okrenuti prema njima, pomislio je — jebo te, čak je i Silent Tom, kojega nikada ništa nije posebno zanimalo, buljio u njega. »Ona nije odavde.« rekao je jedan od trojice — ne Tom. Kada je bio gotov sa svojim tehničkim poslićem, Duke se progurao među izbacivačima. Uz malo sreće, u baru će biti nekoliko preostalih posjetitelja koje bi mogao izbaciti kroz ulazna vrata — po mogućnosti zatvorena i zaključana. Stvar koju sigurno neće učiniti jest sa znatiželjnim babama koje su ga u stopu slijedile razgovarati o ženi, vezi ili bilo kakvim planovima za budućnost. Otišao je u sam klub i osjetio se loše. Svjetla su bila upaljena, a kaos burne noći bio je očit po lokvama na podu, nakrivljenom namještaju i odbačenim salvetama — te omotima kondoma. Kako romantično. Kada je počeo mesti, brigada čizama koja ga je slijedila dokazala je da ogovaranje nije specijalnost samo šesnaestogodišnjakinja s fetišem na Hello Kitty. Očigledno se i nabildani snagatori mogu baviti njime. Duke se okrenuo. »Ne. Ne. I ne.« Jedan za svakog od znatiželjnih kujinih sinova. »Bio si neko vrijeme izvan vidokruga.« otezao je Veliki Rob. »Dakle, tamo negdje unutra je bilo »da«.« Tako se prokleto neće baviti time. Kada se okrenuo, Ivan je rekao: »Hajde, čovječe, pravedno je, ti nisi...« Glas koji ga je presjekao usred riječi nije prepoznao. No opet, Tihi Tom nije dobio nadimak bez razloga: »U redu, momci, povucimo se.«

149

To je bilo sve što je potrebno. Možda ga ni druga dvojica nisu nikad čula da govori, pa su bili previše šokirani da bi nastavili slijediti Dukea kao krvosljednici. Što god to bilo, on je zahvalio bogu kada su ga ostavili na miru. .. Zastavši, shvatio je da mu... žena s kojom je bio nije rekla svoje ime. No ipak, barem je imao broj telefonã.

150

POGLAVLJE 19

Kada se Jim probudio u bolničkom krevetu, sve o čemu je mogao misliti bilo je — možda je to bio san. Možda je... sve, od susreta s Nigelom i ostalim arkanđelima, preko noćne more zvane Devina, do same igre... samo nusproizvod strujnog udara na gradilištu. Fikcija koju je stvorila pretjerana stimulacija neurona. A ako pretpostavimo da je to istina, hm, onda je Adrian fikcija, kao i Eddie i njegova smrt. Onda također nema duša koje treba spasiti. Nema ni Raja ni Pakla — ili barem on ne treba brinuti zbog njih. On nema razloga za brigu, osim jednostavnih problema poput plaćanja mjesečnih računa i ispravnosti motora njegova kamioneta. Sraaaaanje, tko god ne misli da je normalnost blaženstvo, taj nije baš teško živio. Zatvorivši oči, digao je ruke iznad glave i ugodno istegnuo cijelo tijelo, kroz koje se razlilo olakšanje. Prvi put otkako je odrastao bio je slobodan. Slobodan od svog mutnog rada kao pripadnika specijalnih postrojbi. Nije više bio marioneta okrutnog naredbodavca. I niti sada niti ikada više neće biti »spasitelj« sa zadatkom spašavanja čovječanstva, uz Stvoritelja koji se dosađuje i demonku, totalnu kučku... »Napokon si se probudio.« Jim je poskočio na jastucima. Na stolcu na drugoj strani sobe sjedila je Sissy Barten, živa i zdrava. Što je značilo da su oboje mrtvi. I da se njegova stvarnost nije promijenila. »Jebi ga.« dahnuo je, spuštajući se natrag na jastuke i ponovno zatvarajući oči. Pitao se koliko je sati proveo u nesvijesti. Teško je reći. Činilo se da je prošlo neko vrijeme. »Jesi li dobro?« Podigao je ruke prema licu i počeo se snažno češati po njemu — dok mu svaki receptor boli u cijelom tijelu nije rekao da PRESTANE S TIM ISTE SEKUNDE. Ah, da. Lice mu je zapravo prošlo kroz vjetrobransko staklo. A to znači da je njegov kamionet obavijen oko stabla, da mu je glava pretrpjela traumu, a noga mu je sjebana. To također znači da negdje, upravo u ovom trenutku, ako ne i prije, policajac provjerava registarske tablice kamioneta F-150 i otkriva da je vozilo registrirano na mrtvog čovjeka... koji izgleda posve isto kao Jim.

151

»Moramo otići odavde.« stenjući se uspravio na krevetu, zamahnuo nogama i shvatio, oh kakva radost, da ima gips na lijevoj potkoljenici. U ovom trenutku nije mogao ništa poduzeti u vezi s tim. Preusmjeravajući pozornost, počeo je raditi nešto na unutarnjoj strani ruke te s uvježbanom učinkovitošću izvukao intravensku injekciju. »Hajde...« Kada su se iz aparata iza kreveta oglasili alarmi, Sissy je odmahnula glavom. »Oh ne, ja ne idem nigdje. Liječnik je bio ovdje sa sestrom. Imaš potres mozga i...« Jim ju je pustio da nastavi govoriti te je ustao i isprobao u kakvom mu je stanju lijeva noga. Bolno. Jako bolno. No, zahvaljujući gipsu, uspio je othramati i potražiti odjeću. Pretražujući uglavnom prazni ormar, mislio je samo o tome kada je zadnji put ovo činio, u ovoj bolnici. Ta sestra ponašala se prilično tiranski, ali... Sissy je stala ispred njega. »Vrati se u taj krevet. Ne ideš odavde.« »Oh, stvarno?« Nagnuo se prema dolje kako bi bili oči u oči. »Da ti objasnim nešto. Ja zapravo ne postojim na ovom svijetu i iz iskustva znam da ne možeš stajati jednom nogom ovdje, jednom tamo. To ih sjebe u glavu.« »Noga ti je slomljena.« »Uopće se ne zamaram time.« »Zašto onda šepaš?« »Ne šepam.« Unijela mu se ravno u lice. »Znaš li ti definiciju te riječi?« »Znaš li ti koliko brzo moramo krenuti odavde?« Zaobišavši je, počeo je otvarati ladice plitkog ormarića od iverice. Nema hlača, majice, čizama. Ničega. »Ne brini za mene. Događale su mi se i mnogo gore stvari pa sam preživio.« »Osim onog jednog puta kada si umro, zar ne?« Sissy se vratila i sjela na stolac. »Kako god bilo, ja ostajem. Kamo ti ideš je tvoj problem, nije moj.« Jim je krivudao uokolo i nastojao treptanjem odagnati dvostruke slike — dobro, očito ga jako boli, ali je potpuno potisnuo osjet boli, tako da nije bio svjestan ničega osim te svoje unutarnje direktive da se trebaju izgubiti odavde. »Ti si šašava.« »Sve u svemu, rekla bih da je to tvoja dijagnoza, a ne moja...« »Koliko god se gnušam slaganja s njim, ta budala je u pravu.«

152

Začuvši uštogljeni engleski izgovor, oboje su se osvrnuli. »Coline.« promrmljao je Jim. »Drago mi je da te vidim.« Moš mislit. Arkanđeo je bio odjeven u bijelo, ali u svoju varijantu, ne Nigelovu — bijele hlače od trenirke, bijelu majicu kratkih rukava, bijele teniske Converse Ali Stars. Izgledao je kao član grupe Beastie Boys. Ili... kao seksepilan tip kojega bi većina žena s užitkom odmjerila. A to je iz nekog razloga nabrusilo Jima — pogotovo kada je Sissy polako ustala i prišla naprijed. Jebem mu, bilo bi mnogo bolje da je tip oronuo li ukočen, poput Nigela. Ali neeeeee, on je visok, tamnokos i ima aureolu. Ukratko, nije Sissyn tip. Barem ako Jim ima ikakve veze s... Čekaj malo. Zar on doista postaje ljubomoran ovdje? U bolničkoj sobi. Dok Sissy ne radi ništa drugo nego jednostavno gleda u tog ljigavog gada? Očito je potres mozga bio jači — i izgleda da je zbog otekline područje u njegovu mozgu odgovorno za bilo kakvu razumnost bilo izvan funkcije. Jim je bolesnom nogom snažno udario ladicu kako bi je zatvorio i gotovo se onesvijestio od boli. »Ja ću se pobrinuti za ovo, Coline. « -promrmljao je. Kako nitko od njih nije obratio pozornost na njega, stao je svojim tijelom između njih. »Ja. Ću. Se. Pobrinuti. Za. Ovo.« Colin je podigao tamnu obrvu. »Ustvari, druže, to je prilično neizvjesno — što nas sve suočava s problemom, zar ne? Svašta si svalio na sebe.« »Hvala na rekapitulaciji. Ali ja sam čvrst.« »Zašto bi onda bio ovdje na odjelu, s glavom u zavojima i nogom. ..« »Jer se sranja događaju, Coline, zar ne? Bi li sada otišao...« »Moraš voditi brigu o svom poslu.« Colinove su se oči suzile. »Prije nego što donosiš te loše odluke.« Jim se nagnuo, premda nije bio u formi za svađanje. »Ja vodim brigu o...« »Ne tom poslu...« »Gospodine!« liiiiiiiii došlo je do još jednog prekida, ovaj put ih je prekinula medicinska sestra koja je širom otvorila vrata. »Gospodine! Molim vas, vratite se u krevet...«

153

Ignorirajući je, usredotočio se na Colina. »Ja se mogu nositi s...« »S kime vi razgovarate? I, gospodine — vaša intravenska injekcija! Izvadili ste je?« Znak za početak kaosa. Odjednom su posvuda bili ljudi u bijelim i zelenim kutama i svi su se obraćali njemu — dok se Sissy povukla uza zid, a Colin je sve promatrao s izrazom dosade na licu. Jim je odgurivao medicinsko osoblje od sebe, barem dok tip visok kojih 190 centimetara nije ušao u njegov osobni prostor i objavio: Za vas nema odjave iz bolnice protivne liječničkom savjetu. Ne idete nikamo dok policija ne sastavi zapisnik.« Jim je zakolutao očima. »Vi stvarno mislite da ću biti uhićen?« »To se zove nesmotrena vožnja. Krađa identiteta. Napad — sjećate se kad ste srušili onog bolničara? Morali smo mu liječiti razderotine, usput.« Uz psovku, Jim se pokušao sabrati, skoncentrirati, baciti neku vrstu čini, bilo što što bi mu pomoglo da kontrolira ovaj nered. A to bi trebalo funkcionirati, kvragu. Još otkako ga je Eddie naučio kako da to radi, bio je u stanju voditi brigu o stvarima na način kao u seriji Sanjam o Jeannie. Osim što... jebote, to nije funkcioniralo tamo na ulici. A kada je ponovno pokušao... i opet... i opet... i ništa se nije dogodilo... znao je da ne funkcionira ni sada. »Vratite se u taj krevet, gospodine.« rekla je bolničarka. »Ili ću vas sama staviti tamo.« Kroz izmaglicu boli i frustracije, Jim je shvatio da ima dvije očite opcije: leći kao dobar dečko i čekati da policajac dovuče dupe... ili pustiti da Colin uzme stvari u svoje ruke. Odabrao je vrata broj tri. Zavrtio se i zgrabio stolac na kojemu je Sissy ranije sjedila te ga bacio u veliki stakleni prozor. Čim ga je stolac dotaknuo, posljednji je put pokušao izvesti čaroliju — stvari moraju nekako profunkcionirati, barem malo: staklo dimenzija 150 x 120 cm razbilo se prema van, eksplodiralo u noć te je hladni zrak prodro u sobu. Jim je zamijenio mjesto s mračnim povjetarcem. Bacio se kroz otvor, obavio ruke oko koljena te izveo kratak slobodan pad. Zatim se otkotrljao na pošljunčani krov zgrade koja je bila za jedan kat niža od ove u kojoj je dosad bio. Čovječe, hvala bogu što je arhitektura većine medicinskih centara osmišljena na način kao puzzle — naime, on je samo pretpostavljao da će tamo biti krov na koji može sletjeti; nije bio siguran.

154

Kada je počeo traljavo trčati, na trenutak je pomislio na Adriana i sve ono s čime se taj anđeo morao nositi. Uz bolni davež zvan slomljena noga, zbog šokova uslijed nevjerojatne boli srce mu je svom snagom lupalo u grudima, a u glavi mu je bilo mutno. No odbio je dopustiti da ga tjelesne stvari ometaju. Zapravo, činilo mu se to poput povratka u djetinjstvo, ako stavi na stranu tjelesne probleme i požuri do dalekog ruba zgrade. Molio se da na tom rubu postoji nešto što bi mogao upotrijebiti da se spusti na zemlju. Također se molio da Sissy razumije da je on ne napušta. Ne zadugo dugo, u svakom slučaju. Najvažnije je, međutim, bilo to da je Colin s njom, a Jim je znao da Devina ne bi išla u blizinu arkanđela. Također je znao da, unatoč arkanđelovoj iziritiranosti, ne bi ostavio nevino biće da se samo snalazi; on to jednostavno ne bi napravio. Sve što je Jimu trebalo bilo je dovoljno vremena da djelomično obnovi snagu, jer vrag zna da je u ovakvom stanju beskorisan u tom moru ljudi... U daljini iza sebe začuo je povike, odjekivali su iz te rupe koju je napravio u zgradi. Žao mi je, ekipa. Ali gledajte svjetliju stranu, taj prozor je posljednja stvar koju čistači trebaju dezinficirati. Šuljajući se, prošao je pokraj nekih industrijskih ventilatora i, hvala ti mali Isuse, shvatio da se može spustiti dolje: tamo na uglu su mutna sigurnosna svjetla osvjetljavala savijene prečke Ijestava. Čim je stigao do njih, skočio je i okrenuo se te skliznuo prema dolje kao po paru užadi. Sletio je na tlo svom snagom, pa je morao doći do daha. Noga ga je boljela daleko više nego glava, a oči su mu kroz nadražujuću izmaglicu pretraživale okolicu u potrazi za povoljnim načinom za bijeg. Znao je da nema puno vremena. Bolnica ove veličine vjerojatno ima znatne zaštitarske snage, koordinirane iz nekog središnjeg ureda. S mukom se uspravio pa presjekao kroz stražnje opskrbno dvorište, orijentirajući se zahvaljujući halogenim svjetiljkama postavljenima visoko na zidove od betonskih blokova... Kad su sirene počele zavijati, bio se spreman okladiti da to nisu sirene vozila hitne pomoći. Vjerojatno ga i prava policija dolazi potražiti. Jebeno sranje, zašto ne može pronaći automobil u koji bi mogao provaliti? Iza ugla je dopro zvuk škripe guma i natjerao ga da se zamalo posklizne zaustavljajući se — netom prije nego što ga je pokosilo teško čelično tijelo Mercedesa.

155

Prozor na strani suvozača se spustio i kroz njega mu se nasmiješila jedina ženska osoba na planetu koju nikada nije poželio ponovno vidjeti. »Problemi u raju?« posprdnim je tonom rekla demonka, zavaljena u kožno sjedalo. »Jebeš me...« »Upadaj pa hoću.« rekla mu je uz zloban osmijeh. »U suprotnom ćeš, pretpostavljam, utvrditi kakve su ti šanse s policijom.«

Kada se Sissyn šepajući, nadrkani spasitelj bacio kroz prozor koji je razbio, nagnula se prema naprijed kao da će ga moći uhvatiti i povući natrag u bolničku sobu — i nije bila jedina s tom šašavom idejom. Nažalost, bolničko osoblje je stiglo prije nje i zapriječilo joj pogled. Oh, bože, ako nije mogao preživjeti prometnu nesreću a da ne završi ovdje, onda će ga pad s petog kata vjerojatno ubiti... U redu, možda jest već mrtav, ali svejedno. Anđeli su u stvarnom svijetu očito mogli podnositi slomljene kosti i ozljede ozbiljnije od površinskih. A možda postoji nešto što bi ona mogla učiniti da mu pomogne... Sva izvan sebe progurala se u grupu medicinskih sestara i liječnika koji su vikali i svađali se ispred zjapeće rupe, zaboravljajući da ona nije stvarno tamo, da više nije »ljudsko biće«, da je postala... Teško je reći što se točno dogodilo. U jednom trenutku se gurala pokraj nekoga, a u sljedećem... je mogla vidjeti kroz prozor i vizualizirati pad niz jedan kat, a ne pet, na krov koji je bio ispod. A to je ono što je tražila. Problem je bio u tome što je to vidjela s drugačije visine. A i njezin smisao za boje je nestao. A u tijelu joj je bio neki jako čudan osjećaj. Podigla je dlan da protrlja oči i ukočila se... Te potom zavrištala. Odmah su se svi okrenuli prema njoj. »Mary? Što nije u redu?« rekao je netko. »Odvedi je u krevet. Stavi je na krevet! Za boga miloga, na ovaj način joj je brat umro...« »Nemam brata.« promrmljala je Sissy. »Psst.« umirivala ju je jedna od sestara. »Dođi ovamo. Sjedni.«

156

Sissy je ponovno podigla ruku i shvatila da to... nije njezina ruka. Debeljuškasta, naborana, s vjenčanim prstenjem koje je trebalo očistiti, ta stvar je bila pod njezinom kontrolom — mogla je saviti prste i okrenuti dlan — ali to nije bio njezin dlan. Gledajući svoje tijelo, shvatila je da više nije u širokoj vrećastoj majici i zavrnutim hlačama od trenirke koje joj je dao Jim. Umjesto njih, imala je na sebi plavu bolničku uniformu i dvije plastificirane identifikacijske oznake na uzici oko vrata. Podigla ih je s grudi koje su bile otprilike osam puta veće od njezinih i zabuljila se u sliku pedesetogodišnje žene po imenu Mary T. Santiago. Osvrćući se oko sebe, suočila se s drugim anđelom, onim koji je došao prije nego što je Jim pobjegao kroz prozor. »Što sam ja?« Na Englezovom arogantnom, ukočenom licu ocrtavao se kratkotrajan šok. »Ti... ne bi trebala moći učiniti to.« »Što sam učinila?« Jedan od muških bolničara stao je pred nju, a na licu mu se očitavao istinski strah. »Mary, dobro si. Sve je u redu...« »Što sam učinila?« viknula je. Obratila joj se jedna od medicinskih sestara: »Mary, nisi ništa učinila. Nisi uopće bila tamo kada je skočio. Mary, oh, Mary...« Zagrlila je Sissy i ona je namirisala ishlapjeli parfem i neku vrstu adstringenta te osjetila... hm, uglavnom nevjerojatan osjećaj podrške. Refleksno je obavila ruke — točnije, Maryne ruke — oko druge žene, a um joj se grozničavo trudio shvatiti kako je ovo moguće. »Samo izađi iz nje, iskorači.« rekao je Englez odsječno. »Tako to funkcionira — ili sam barem tako čuo.« »Da iskoračim... iz nje...?« promrmljala je. »Psst, Mary, u redu je.« Sestra je počela umirujuće milovati Mery po kosi — što je Sissy osjećala jednako intenzivno kao da je riječ o njezinoj vlastitoj kosi. »Samo diši sa mnom.« Iz nekog razloga, možda zato što joj je bio potreban zagrljaj a sestra je bila vraški dobra u grljenju, Sissy je zatvorila oči koje nisu bile njezine i prepustila se njezinu rješenju. »To je to. Znam da je teško...« Sissy je bila maglovito svjesna da neki drugi ljudi dolaze u bolničku sobu — službenici u plavim uniformama sa zaštitarskim značkama na rukavima. Zatim je osjetila kako je polako udaljavaju, kako ne bi bila blizu crne rupe u sobi.

157

Kada je počela malo lakše disati, postala je svjesna psihe koja nije njezina. Bila je negdje u pozadini — misli, osjećaji i sjećanja druge osobe, potisnuti bog zna čime. Iskoračiti? Pomislila je. Kako se to radi? Ako osjeti poriv da se pomakne, tijelo druge žene reagira. »Oslobodi se voljom.« rekao je Englez. »Samo odluči da ćeš se odvojiti.« Sissy je slušala naredbu kao što je slušala one koje su joj treneri davali prilikom igranja hokeja na travi, tjerajući se na akciju koja je više unutarnja nego izvanjska. Kada se odvojila od medicinske sestre, gledala je kako niža, starija žena čije je tijelo netom naseljavala pada poput kamena, onesvještava se i umire. Sissy je istoga trena skočila da je uhvati, ali njezine ruke nisu bile od materije i Mary Santiago skliznula je na pod od linoleuma, prethodno propavši kao voda kroz zrak kroz Sissyne ruke koje su je pokušavale pridržati. Sissy se odmicala sve dok nije iza leđa osjetila zid. »Ne razumijem ništa od ovoga.« rekla je, a od panike joj se lice trzalo, a ruke su joj drhtale. »Ne znam... gdje sam bila. Kako sam stigla tamo. Zašto sam izašla.« Pogledala je u muškarca u bijelom. »Trebaju mi odgovori.« Bila je to optužba — kao da on zna, a namjerno je drži u mraku, samo da je iznervira. Čovjek — ili anđeo, što god — je prošao rukom kroz svoju crnu kosu. »Klipan. Jebeni... klipan.« »Nisam sigurna što to točno znači, ali ako želiš reći da sve ovo nije dobro, potpuno se slažem s tobom — i, dok se mi družimo, imaš li ikakvu ideju kamo je otišao Jim?« Englez je prekrižio ruke na svojim ovećim prsima i zagledao se u razbijeni prozor. »Nemoj da sada počnem o njemu.« Dok je on tako stajao šutke usred kaosa, duboko u njoj opet je zakuhao bijes, čineći joj ton glasa oštrijim. »U redu, dobro, kako bi bilo da mi onda pomogneš u vezi sa mnom?« Kad je taj pogled kroz sužene kapke preusmjerio prema njoj, primijetila je da su mu oči boje kakvu nikada prije nije vidjela — nije li joj to dobar podsjetnik da ima posla s nečim što je daleko izvan područja normalnog. Možda s nečim opasnim. Na sekundu je razmišljala o tome da odustane — no onda se sjetila da nema što izgubiti: već je bila u Paklu, a njezin život, onakav kakav je poznavala ovdje na Zemlji, bio je gotov. Dakle kako on još jebeno može nauditi.

158

»Čekam!« obrecnula se.

159

POGLAVLJE 20

Znaš, ja sam više no spremna njegovati te dok ne ozdraviš.« Budući da Jim nije odgovarao, Devina je pogledala prema njemu. Anđeo je kiptio od bijesa, bio je jako ugruvan i u najjadnijoj varijanti bolničke pidžame koju je ikada vidjela — i čak i takav bio je zanosan na način zbog kojega se sjetila svog opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Tako ga je žestoko željela. »Mogao bi doći i neko vrijeme ostati sa mnom.« rekla je. Pogledao je u nju, a zbog sjajnih traka plavog svjetla oko vrata Mercedesa djelovao je slasno zločinački. »Ja već imam cimere. Ubila si jednoga od njih, sjećaš se?« Odbacila je tu glupost. »Daj molim te. Eddie je to trebao predvidjeti, a budući da nije, dobio je što je zaslužio. Usput, kako je dragi dječak? Još uvijek miriše po ružama?« Jim je samo gledao kroz prednje vjetrobransko staklo, čeljusti su mu škripale, a šaku je čvrsto stiskao. Njam njam. Kad su stigli do semafora, postala je uzbuđena. Ponovno su zajedno, ako ništa drugo sami su, i kako joj ne bi glavom prolazile razni scenariji njihove veze? Možda bi mogli krenuti natrag u prljavi dio grada, parkirati automobil i otići opušteno pogledati štogod pornjave u noćnim satima? Striptiz klubovi su zatvoreni, što je loše — no nije bila sigurna da želi biti blizu njega dok on gleda gole žene. Vjerojatno bi osjetila potrebu ubiti te kuje. Da, gledanje porno filmova u javnosti zvuči kao odlična ideja — uz malo njihove akcije uživo kao dodatak. S obzirom da je u zadnje vrijeme stalno bio s onom dosadnom vestalskom djevicom, željela ga je malo uprljati. Učiniti ga lijepim i pokvarenim, tako da, kada ode kući i kada ga mala čistunka Sissy pogleda onim velikim plavim očima, osjeti stid zbog toga gdje je bio i što je radio. Što se toga tiče, možda bi jednostavno trebala parkirati i popušiti mu? Budući da je šutio, pogledala ga je. Anđeo je još uvijek sjedio tu i izgledao nevjerojatno jebozovno — i istodobno neprijateljski. Nije li to savršena kombinacija? Za nju su agresija i mržnja afrodizijak, šećeru.

160

A nije bila jedina koja je voljela takve stvari. I Jimu se to sviđalo — ustvari, zaneseno je razmišljala o njihovom zadnjem intimnom susretu, u onom spremištu za čamce dolje niz rijeku. Bili su tako nadrkani i napaljeni. Bilo je tako seksi. Tako jebeno vatreno... Pokušaj mu pružiti nešto takvo, Sissy Barten. »Iznenađena sam što si ušao u automobil.« rekla je Devina u trenutku slabosti. »Na taj način znam gdje si.« Demonka si je položila dlan na ključnu kost. »Ganuta sam.« »Nemoj biti.« Oh, nije li to u njegovom stilu, pomislila je uz osmijeh. Boriti se svim silama protiv neizbježnog — premda je morao znati da će na kraju popustiti i pustiti da dobiju ono što oboje žele. Barem... je imala potrebu vjerovati da će tako biti, čak i ako je ta djevojka pod njegovom ingerencijom. To sigurno neće promijeniti stvari. Zar ne? Odjednom uznemirena, Devina je vozila po narkomanskom dijelu grada, prolazeći pokraj napuštenih kuća i izloga preko kojih su pribijene daske. Njezin Benz je primijećen, ljudi koji su ležali uz zgrade i naslanjali se na temelje napuknutih stubišta gledali su dok je prolazila — ne samo zato što je njezin automobil bio jedini na cesti. Jim još uvijek nije ništa govorio. I zbog toga se osjećala nesigurno. »U mojoj torbici je nož.« pokazala je glavom prema Gucci torbici između njih. »Ako se osjećaš kao da moraš nešto priopćiti.« Nešto žestoke predigre vjerojatno je baš ono što bi liječnik propisao njima dvoma — o da, uzbuđivalo ju je i samo razmišljanje o tome... »Ne namjeravam se ubiti zbog tebe.« Okrenula se prema njemu. »Mislila sam da me možda želiš napasti — ili, još bolje, napasti moj spolni organ svojim.« »To se nikada neće dogoditi.« Devina se nagnula prema volanu. »Znaš, ne tretiraš me baš lijepo.« Smijeh koji je ispustio bio je poput kletve. »Ti si jebeno nevjerojatna.« Devina se nasmiješila. »Hvala, zašto?«

161

»To nije kompliment.« »Doživjet ću to na način na koji ja želim.« Stala je na semaforu i pomislila — hmmm, možda ću imati više uspjeha odemo li na neko otmjeno mjesto. Dala je žmigavac te se okrenula i uputila u svjetski poznati hotel Freidmont. Smješten u srcu poslovne četvrti Caldwella, on je ponos središta grada, mjesto u kojem se još uvijek čuvaju stare navade: vratari nose bijele rukavice, recepcionar je za svojim stolom u predvorju dostupan dvadeset i četiri sata na dan, a kada u kupaonici tvog apartmana duboka je poput olimpijskog bazena. Romantika. Dobro bi joj došlo malo romantike. A još uvijek ima svoj nož, za slučaj da se zažele malo nastranosti. Deset minuta kasnije zaustavila je auto pokraj bogato ukrašene fasade. Jim je pogledao. »Čemu ovo?« »Mislila sam da bismo mogli unajmiti sobu.« »Za što?« Devina se namrštila. »Što misliš?« »Valjda ne misliš da ću te pojebati.« Osjetivši se kao da ju je ošamario, Devina je morala zatreptati kako bi jasno vidjela. »Ne razumijem u čemu je problem.« »Ti stvarno misliš da ću provesti noć s tobom...« »Samo želim da budemo zajedno...« »Onda se nevjerojatno zavaravaš, kujo.« Izgubivši živce, promrsila je: »Trudim se da ovo uspije, Jime. Čak i nakon svega što si mi učinio!« »Što sam to točno ja tebi učinio? Osim što sam spasio tvoju bijednu guzicu tom razmjenom koju smo nedavno obavili.« Devina je bila maglovito svjesna da teško diše i da, što je tragično, Jim ne obraća pozornost na njezine uzdrhtale grudi. Pričaj mi o zločincu. Korzet joj je bio crven poput krvi i pristajao joj je savršenije od kože u kojoj je bila. Kako je mogao ne pogledati?

162

U tom trenutku je do nje došao uniformirani portir. Ne želeći biti gruba i nadajući se da je još uvijek nekako otvorena mogućnost spoja, spustila je prozor. »Brzo ćemo.« Momak je djelovao zbunjeno — oh da, Jim se nije pokazao. Devina se nasmiješila. »Hoću reći, ja ću brzo.« »Naravno, gospodo.« Kada se portir vratio u svoju kućicu odmah do ulaza, Jim se nagnuo prema njoj, ali ne kako bi je poljubio. »Slušaj, dušo. Ti i ja? Mi nismo u vezi i više se ne jebemo. Nikada. Što god ti napravila, gdje god srala i kako god ova usrana igra završila, ja te više neću povaliti.« Devina je ustuknula. Tijekom posljednje četiri runde vidjela ga je u puno različitih raspoloženja, ali nikada u ovakvom. Nije bio nervozan, niti razmetljiv, niti je glumio nedostižnost. Goli kamen. U njegovim očima nije bilo ničega osim granita. Primio je kvaku prije nego što je ona stigla zaključati brave te izašao iz automobila, šepajući s tim gipsom, a bolnička opravica otvarala mu se na leđima pa mu se na momente vidjelo dupe. Kujin sin se nije osvrnuo. I išao je kući, k onoj... Demonkina visoka peta stisnula je papučicu gasa a da nije bila ni svjesna i usmjerila je Mercedes ravno prema njemu — farovi su postali nišan, a njezin automobil metak. A metu je vidjela samo ona. Dok se Jim vukao po cesti, lice mu je bilo bezizražajno. Bilo je to kao da je već mrtav — naravno. U trenutku prije udarca zatvorio je oči, ali ne kako bi se zaštitio: pokušavao se koncentracijom prenijeti na neko drugo mjesto. Uspio je. Tragično. Netom prije nego što je nestao, začuo se udarac, kao da je udarila u jamu na cesti — a onda joj je nestao iz vidokruga... ispario je odavde u svoj drugi život, onaj koji ga je okrenuo protiv nje. Devina je zakočila, a njezin automobil ponašao se savršeno, ukopavši se na mjestu netom prije nego što je udarila u rubnik trotoara, Zgrabila je ručku, gurnula vrata i izašla. Netko je zazviždao prema njoj — neka im bog pomogne, doslovno, ako u ovom trenutku odluče na bilo koji način nastaviti s tim sranjem. Bila je sklona žive ih pojesti.

163

Došla je ispred Mercedesa i provjerila prednju rešetku. Niti mrlje.Oba prednja svjetla bila su potpuno netaknuta i radila su. Nije bilo ni udubljenja na poklopcu motora. No ipak ga je udarila. Zasigurno, ona je... Da, jest. Kultni okrugli znak proizvođača automobila bio je lagano iskrivljen... a kada ga je izvadila i ispitala pod jasnim sjajem dugih svjetala, vidjela je crvenu mrlju na nehrdajućem čeliku — no to je bio samo površinski nedostatak, ništa više. Dakle, nije ga ozlijedila. Razbješnjena, zamahnula je kako bi bacila... Devina je zastala. I privukla ruku. Zagledala se u ono što je držala. Znak joj je u ruci bio težak, teži nego što bi bilo kad bi ga izvagala — jer je anđeo ostavio nešto iza metala... Zahvaljujući tome što je ukras na poklopcu motora zahvatio neki dio njegova tijela, vjerojatno nogu. Vidi, vidi... nije li to svjetlo na horizontu. Predmeti, pogotovo metalni, zadržavali su djelić svojih posjednika i, premda je povezanost postojala samo na djelić sekunde, bol koju je sudar nanio Jimu, osjetljivo mentalno stanje u kojem je bio, njegova slaba tjelesna forma... sve je to značilo da je dio njega apsorbiran u nešto što je njoj sada postalo vrlo, vrlo vrijedno. Isplazila je jezik i polizala njegovu krv s vanjskog ruba znaka te se nasmiješila. Nehotice joj je dao ključ svoga dvorca.

164

POGLAVLJE 21 Kada je Sissy otvorila vrata Jimove kuće, ona su, kako kliše nalaže, zaškripala. A kada ih je zatvorila za sobom i pogledala uokolo, sjetila se atmosfere horor filmova iz sedamdesetih, kakve je obično nedjeljom gledala sa sestrom. Zastala je u primaćem hodniku, ne znajući što da učini. Englez ju je iskrcao ovdje na isti način na koji je Chillie bacio novine na trijem — osim što je anđeo bolje ciljao. Isprve je stigla do ulaznih vrata. I sad, prepuštena vlastitim mislima, bijesu i osjećaju da je sudbina za kurac a usud samo drugo ime za »sjebanost«, osjećala se kao da joj je netko stavio ruke oko vrata i stišće ih. Što da sada učini? Nije imala pojma gdje je Jim niti gdje je njegov cimer, kao ni blage veze što bi mogla napraviti (ako bi uopće išta mogla) da im pomogne... U okruženju kolosalne stare vile i njezinog oronulog luksuza, njezin um se povukao iz sadašnjosti i potražio utočište u sjećanju, a misli su joj se vratile u sretnije dane, kada je tjedan prolazio uz predvidljivo smjenjivanje rada i slobodnog vremena, kada je obitelj bila nešto na što se imala luksuz oslanjati, kada su joj ciljevi bili, primjerice, diplomirati na Union Collegeu i pronaći posao... i možda upoznati momka s kojim bi se mogla vjenčati. Nedjelje su, kada je riječ o njoj i Dell, bile posvećene Vincentu Priceu. Ti horor filmovi u kojima su ona i sestra uživale bili su »bezopasna« vrsta horora. Ništa odvratno poput one serije filmova pod naslovom Pila, nego dobri stari filmovi kao što su Odvratni dr. Phibes, Pad kuće Usherovih i Nevini. Možda je bila neobična ta tradicija da ona i Dell nestrpljivo čekaju da završi obiteljska večera i da napišu domaće zadaće pa onda prekapaju po kolekciji DVD-ova svoga oca šćućure zajedno u podrumskom mraku. Svake nedjelje, u vrijeme dok je trajala škola, gledale bi prije spavanja jedan ili dva filma. Bio je to najbolji način da se opuste i pripreme za zvuk budilicie u ponedjeljak u pola sedam ujutro te za pritisak radnog tjedna koji je slijedio. Mama je tvrdila da su bolesne u glavu. Tata je bio jako ponosan što podiže novu generaciju ljubitelja filmske umjetnosti. Ona i Dell su jednostavno voljele biti zajedno. Uronjena u prošlost, Sissy je ušla u salon i upalila jednu od staklenih svjetiljki. Njezino sjenilo bilo je vjerojatno samo jednu sezonu na suncu udaljeno od potpunog raspada, a kremasta žuta bila je posljedica gubitka boje uslijed dotrajalosti, a ne nekakvog dekoraterskog odabira.

165

Čovječe, njezinoj sestri bi se ovo mjesto svidjelo — namještaj misteriozan jer je prekriven plahtama, izblijedjeli orijentalni sag velik poput tratine, reljefi uz rub stropa izrezbareni u tamnom drvetu, urezani tako duboko da se činilo kao da je kakav horizontalni kip razvučen duž visokog stropa. Prema onome što je vidjela, takav ugođaj vladao je u cijeloj kući. Bila je to ona vrsta otmjene zgrade o kakvima su ljudi pisali knjige, no ova verzija bila je provučena kroz mlinac za preokrete sudbine, bila je slučaj povijesti koja nije na dobar način postala sadašnjost zbog nedostatka sredstava. Šteta. Prišla je i podigla jednu od plahti. Ispod je, djelujući kao siroče, bio izblijedjeli zeleni baršunasti kauč s raznoraznim vitičastim ukrasima. Strgnula je prekrivač. Pa otišla do fotelje pored njega i učinila isto. Nastavila je hodati po salonu, krećući se sve brže i energičnije, sve dok prašina nije dobrano ispunila zrak a gomila prljavih plahti zauzela veći dio središta sobe. Barem je o nečemu otkrila istinu. Međutim, ne o svojim problemima. Ni najmanje. Anđeo koji ju je dopratio ovamo iz bolnice magično ju je transportirao kroz grad, no učinio je to bez objašnjenja — nije joj rekao ništa o njoj, o njezinoj situaciji, niti o tome kako je točno izveo to premještanje. Također nije dotaknuo stvari kao što su — na koji način je povezan s Jimom, zašto je došao k njima i kakva je njegova uloga. Samo još crnih rupa koje može dodati u svoju zbirku. Šećući uokolo, slijedila je ovalni uzorak na tepihu jer joj se činio kao jedini jasan put koji joj je otvoren. Onaj bijes koji se rodio ranije ponovno je rastao, zbog čega se osjećala kao da je u stupici, unatoč činjenici da vrata kroz koja je ušla nisu bila zaključana, da je kuća imala desetke i desetke soba te da, za razliku od svog prethodnog života, nije bilo nikoga kome bi morala polagati račune — niti roditelja, niti učitelja, niti cimera iz Union Collegea. Bila je slobodna. Pa zašto je onda, dovraga, željela zavrištati? Teško je reći što ju je točno potaknulo na to ali, prije nego što je postala svjesna što radi, grčevito je pretraživala gornji okvir kamina, penjući se visoko na prste u tim posuđenim tenisicama, tapkajući rukama po polici punoj paučine, oko svijećnjaka i... Mala kutija zašuškala je kada ju je uzela, i da, u njoj su bile šibice.

166

Krećući se grčevito i mahnito, zgrabila je jednu plahtu s hrpe, gurnula je u kamin i zapalila šibicu. Plamen u obliku suze držala je u razini očiju i buljila u žutu toplinu, a bijes se u njoj i dalje širio, tekao joj je kroz tijelo, mijenjajući joj oblik, rastući duboko u njoj — kao da je uzgojen u njezinoj duši, pronalazio je pukotine među korijenjem i odatle preuzimao vlast. Spustila se na koljena, a hladni mramor ugrizao ju je za kožu kroz trenirku, ali nije marila — slabašni plamen prinijela je zgužvanom klupku i držala ga tamo. Dim se prvo dizao u obliku zavijutaka, a zatim je brzo narastao u podivljalu rijeku. Pojavila se prava vatra, rasplamsavajući se, ližući plahte, konzumirajući pamučna vlakna s rastućom pohlepom. Nesposobna svrnuti pogled, Sissy je posegnula iza sebe, rastežući se sve dok nije dotaknula mekanu hrpu koju je napravila. Dovlačeći još, hranila je vatru, gurajući plahte u plamen, osjećajući vrućinu na dlanovima, zapešćima, rukama, licu. U glavi joj je bio niz psovki, sličan vatri koju je stvorila, plamteći, proždirući... »Koji kurac!« Sissy je ignorirala osobu koja je to rekla, tko god ona bila, potpuno usredotočena na svoj pakleni oganj, pitajući se što bi još mogl ubaciti u njega. Zavjese. Mogla bi ih strgnuti... Čvrste ruke uhvatile su je za ramena i povukle unatrag — i tada je izgubila kontrolu. Jednostavno ju je jebeno izgubila. Kao da je detonirala, poludila je i počela vrištati, udarati i gristi sve čemu je mogla pristupiti. Dok je napadala, zamutio joj se vid pa nije registrirala ništa osim potrebe da ozlijedi nekoga, bilo koga... Unutarnju eksploziju pratila je neobična snaga. Zbog čega se uspjela iskobeljati i udariti koljenom ravno u jaja osobu koja ju je držala. »Jebem mu — u kurac!« Na djelić sekunde je stisak osobe koja ju je držala popustio, a ona je to iskoristila i istrčala iz salona ispunjenog dimom te pojurila do ulaznih vrata. Zgrabila je kvaku, rastvorila vrata i bacila se sa stepenica te pala na široki pločnik. Odgurnuvši kosu s lica, ona je... Farovi. Dolje niz ulicu s lijeve strane, dolazili su prema njoj.

167

Skočivši na noge, potrčala je prema autu ili kamionetu ili terencu, odjurila na kolnik te se okrenula prema svjetlima, razmišljajući o tome kako je Jim onda bio ozlijeđen. Željela je osjetiti sudar, biti dovoljno čvrsta da podnese udarac, da se barem jedno od starih životnih pravila opet odnosi na nju: nemoj se igrati na prometnom mjestu jer će te udariti auto. »Sissy! Sranje!« »Pogledajte me!« vrisnula je prema automobilu koji se približavao. »Pogledajte me!« »Sissy, prokletstvo!« Njezine molitve su ovaj put uslišane. Baš kada je pomislila da će čovjeku biti nevidljiva, truba automobila zatrubila je dovoljno glasno da se probije kroz bijes kojim je bila vođena. Nakratko je imala dojam da vozač prestrašeno gleda ravno u nju, neko unutarnje svjetlo u zatvorenom automobilu osvijetlilo mu je blijedo lice sa široko otvorenim očima i ustima, kao da viče... Fizički je uklonjena s ceste, daleko veći mišići su je sklonili s puta dok su kočnice cviljele a svijet se vrtoglavo okretao. Sletjela je na travnati dio s druge strane ceste, tijelo njezina spasitelja ju je pritisnulo, a bol joj je istodobno pročistila glavu i ispreturala je na drugačiji način. Odmah je okrenuta na leđa, ruke su joj ispružene iznad glave, a noge zarobljene između dvaju snažnih bedara. Jim je iznad nje izgledao jednako Ijutito kao što se ona osjećala... »Kamo je otišla?« Sve joj je bilo mutno, no okrenula je glavu. Iz BMW-a koji ju je zamalo udario izašao je neki muškarac i mahnito gledao oko sebe. »Bila je upravo tamo, nasred ceste.« Kroz druga vrata na automobilu izašla je žena. »I ja sam je vidjela. Pojavila se niotkuda.« Baš poput mačke, pomislila je Sissy umrtvljeno dok joj je bijes splašnjavao. One mačke koja je ranije iskočila pred Jimov kamionet. »Tu sam.« doviknula je slabašno. »Bože... ovdje sam...« Njih dvoje pogledalo je u njezinom smjeru. »Jesi li čula ovo?« upitao je muškarac. »Čula što?« rekla je žena. Muškarac se približio, ali bilo je jasno da je više ne može vidjeti. A kada je otvorila usta kako bi ponovno viknula, Jim joj je pritisnuo ruku na usta i ušutkao je. »Ne misliš li da imamo dovoljno problema?« prosiktao je tiho.

168

Pokušala mu se otrgnuti, ali bez pomoći svog bijesa nije imala šanse: bio je puno jači i onesposobio ju je bez ikakvog stvarnog napora. I, u skladu s očekivanjima, nedugo nakon toga par se vratio u svoj luksuzni automobil i odvezao se dalje. Kad su zasvijetlila njihova crvena stražnja svjetla, njezina se frustracija ponovno rasplamsala. To je bilo to? Nakon svih dobrih djela koja je učinila u životu nakon svega što je neopravdano proživjela tamo dolje, vječnost joj je bila bila takva da će zaglaviti u kući koja je svojevrsni azil u životu poslije smrti? Ni tu ni tamo, ni Raj ni Pakao — ništa doli sjenka koja bi u rijetkim prilikama mogla poprimiti oblik i možda uzrokovati da vozači automobila u prolazu zakoče? Jebeno gigantsko sranje. »Sada ću te pustiti.« rekao je Jim. »U redu?« Sissy je kimnula i pričekala da se on odmakne, dajući mu svo vrijeme na svijetu da pogrešno procijeni da je smirena... a kad je to napokon učinio... Opet ga je napala, mašući šakama i udarajući nogama dok se nisu počeli valjati uokolo i otkotrljali se na pločnik, gdje joj je beton izgrebao podlaktice, listove i obraze. Nije je bilo briga — opet je postala bjesomučna, njezin žar je pronašao još jedan zakutak njezinih osjećaja koji tek treba uništiti. A možda je Jim to znao. Jer, umjesto da opet sjedne na nju, pustio ju je, još uvijek je kontrolirajući, sprječavajući njezine napade tako uvježbanim potezima da se činilo kao da predviđa udarce prije nego što ona uopće pomisli na njih. Što ju je, naravno, samo dodatno iznerviralo. Na kraju, premda je u sebi osjećala da bi mogla nastaviti do besvijesti, ponestalo joj je energije — tijelo joj je klonulo, a snaga opala. Bijes nije nestao, no jednostavno više nije imala fizičke energije koja bi mu omogućila da se ispolji... Sissy mu se naposljetku naslonila na grudi, isprekidano dišući, nesposobna podići glavu, a kamoli šake. Zatvorivši oči, dugo je i gorko psovala u sebi... jer, bog zna, još uvijek nije mogla doći do dovoljno zraka. Kad je konačno uspjela izustiti nešto, rekla je promuklo: »Zašto baš ja... ?« A onda se naglo odgurnula od njega. »I zašto je tebi toliko stalo do mene — ja te ne poznajem...«

169

»Sissy, gledaj, znam da si proživjela puno toga bolnoga...« »Samo me ostavi na miru, u redu? Ako želim da me udari automobil, pusti me da ostvarim želju...« »Žao mi je, ali ne mogu.« »Onda mi istinski pomozi! Reci mi gdje sam.« »Volio bih da mogu...« »Svejedno.« rekla je posprdno. »Želiš zadržati svoj posao anđela? Postoji još 250 milijuna ljudi u ovoj zemlji — idi i spasi ih. No od ovog trenutka ja više nisam tvoj problem, niti si ti moj.« Sissy je ustala i otresla prašinu sa sebe, zureći na cestu i osjećajući se prevarenom. No barem su je vidjeli; doista jesu... Grubi dlan spustio joj se na nadlakticu i okrenuo je oko svoje osi. Njezin spasitelj nije izgledao ni približno poput sveca. Oči su mu se suzile u uske proreze, gornja usna mu se uvila iznad zuba, a bijes koji je isijavao iz njega bio je vjerojatno jedina stvar koja je mogla doprijeti do nje. Glas mu je, kada je progovorio, zvučao poput rezanja. »Vidio sam te mrtvu, što kažeš na to? Razvalio sam vrata i pronašao te kako samo što jebeno ne iskrvariš. Tada sam stigao prekasno da te spasim i zovi me budalom što sada pokušavam učiniti ispravnu stvar.« Uperio joj je prst u lice. »Želiš biti frustrirana i tome slično jer ne znaš tko si? Fino. Ali nemoj spaliti moju jebenu kuću i nemoj biti bijesna na mene jer jebeno ne znam u čemu je stvar s tobom.« Pritisnuo je prst u vlastite grudi. »Misliš da sam ja svjestan tko sam u ovom kaosu? Ne. Ja nemam jebenog pojma o dobrom dijelu svega toga. Isuse Kriste.« Nakon toga je on bio taj koji se okrenuo i otišao natrag u kuću, cijelo vrijeme vukući tu ozlijeđenu nogu iza sebe kao da ga paklenski boli. Nije imala pojma kako uopće uspijeva hodati s tim gipsom... Dok ga je gledala kako se vraća preko ceste, zažalila je zbog cijele večeri. Pa ipak, čak i kada se smirila, ispod površine... bijes je još uvijek bio tamo, lagano se krčkajući u njoj. Mislila je da će Pakao biti najgora stvar koja joj se dogodila. Ovo... se činilo puno težim.

170

POGLAVLJE 22

Jim se zaključao u svojoj spavaćoj sobi. I to ne zato što bi se durio. U ovom trenutku nije vjerovao samome sebi. Bio je premlaćen, djelomično izgladnio, i ljut kao ris — što baš i nije bila dobitna kombinacija za zdrave odnose. Kopajući po svojim stvarima, otkrio je, uz božju providnost, u svojoj zimskoj jakni neotvorenu kutiju Marlbora. Kada je zapalio jednu i sjeo na krevet, razmišljao je o tome što mu treba da ukloni gips s noge. Neka vrsta pile? Prokleto je dobro znao da je ispod te žbuke, ili koji je to već kurac bio, kost vjerojatno još uvijek slomljena, ali kao što su ogrebotine na njegovim nadlanicama zacjeljivale pred njegovim očima, to bi trebala učiniti i noga. Činilo mu se da to ima smisla. Kakav bi on bio spasitelj kad bi ga ozljeda napola onesposobila? Pitao se bi li mu ruka, kada bi je odsjekao, ponovno narasla. Ispuštajući dim, gledao je kako se uvija i diže prema stropu. Zatim je stavio pljugu među zube i otišao po svoj kristalni nož — onaj koji mu je preostao. Drugi je, naime, bio u kabini njegova kamioneta — ili, vjerojatnije, u policijskoj sobi za dokaze. Oružje je bilo lijepo koliko i smrtonosno, ultimativni prekidač za gašenje svjetla, podjednako za minione i harpije — dvije podvrste demona s kojima je u posljednje vrijeme imao sreću kontaktirati. Bio je praktičan i za slučaj egzorcizama, kao što je naučio u prvoj rundi. Sranje, činilo mu se da je od tada prošla čitava vječnost. Kada je okrenuo oštricu na dlanu, u prizmi se prelomilo svjetlo iz svjetiljke na ormariću, a dugine boje zatreperile su i podsjetile ga na Eddieja. Taj anđeo ne bi odobravao ništa od ovoga. Niti razmjenu. Niti Sissy ovdje, na ovoj strani. Niti gubljenje cilja iz vida. Jim je povukao još jedan dim i stavio vrh noža na gips, odmah ispod koljena. Kada ga je gurnuo prema dolje, u početku je bilo nešto otpora, no onda je gips popustio, oštrica si je rasijecala put prema dolje, dolje, dolje niz njegovu goljeničnu kost. Jim je bio oprezan i rezao polako — kako je napredovao, u sjećanje su mu došle sve vrste ozljeda na terenu, situacije kada je bio uboden nožem ili ranjen i nije bilo nikakve medicinske pomoći na koju bi se mogao osloniti. Baš kao u dobra stara vremena. Osim što sada nitko nije pucao u njega dok si je pokušavao pomoći.

171

Stvari se popravljaju. Iako, ma... ako bi bio iskren, osjećao se kao da ga je netko maznuo po prsnoj kosti punom litrenom bocom. Sve dok bude živ, u bilo kojem smislu te riječi, nikada neće zaboraviti prizor kako se Sissy baca pred onaj automobil. Vidjeti je jednom mrtvu bilo je i više nego dovoljno — a onda je uslijedio njezin boravak u Paklu. Da, više no dovoljno, hvala.

Samo me ostavi na miru, u redu? Ponovno se skoncentriravši, završio je s rezanjem u ravnini stopala i odložio nož sa strane, na zgužvane plahte. Nakon što je povukao dim, savio je prste i gurnuo ih kroz rasjed koji je napravio u gipsu, trgajući ga dok nije pukao popola i rastvorio se. Noga mu je izgledala jednako kao i prije. Dakle, očito nije bio otvoreni prijelom. Trljajući list kako bi se riješio svraba, dovršio je cigaretu i ugasio je. Zatim je ustao i opteretio lagano nogu kako bi je iskušao. Izdržala je bez problema. Bolno? Da. No funkcionirala je — i uz pomoć svoje blizanke izvela ga je van iz sobe, pa u kupaonicu, gdje je bacio bolničku pidžamu, istuširao se, obrijao i oprao zube. U želucu mu je kruljilo. Ostatak njegova tijela nije bio gladan, Ustvari, kada se vratio u svoju sobu s ručnikom oko bokova, sve što mu je mozak želio bilo je — napiti se. Stvarno se razbiti, biti pijan tako da vidi dvostruko. Nažalost, u kući nije bilo nikakvog alkohola — barem ne proizvedenog nakon razdoblja prohibicije. Bacivši ručnik na prljavu hrpu, srušio se na krevet i izvalio se na leđima kao na Da Vincijevu crtežu Vitruvijeva čovjeka.... Svjetiljka preko puta zatreperila je kao da žarulja krepava — ili kao da nestaje struje. A potom je sve obavio mrak. »liiiiii još se nešto u ovoj kući pokvarilo.« Sranje, stvarno bi se trebao vratiti tamo i dovesti Sissy. Skloniti je unutra od nevremena, metaforički rečeno. Ispričati joj se što joj se onako bijesno obraćao. Namjeravao je sve to i učiniti — odmah nakon što na pet minuta odmori svoje teške kapke. Osim toga, vjerojatno joj je trebalo malo više vremena da se ohladi. Kakav temperament — i, što je bizarno, to ju je učinilo još privlačnijom. Sugeriralo je da tu možda ima strasti... Kao policajac koji se suočava s naoružanim sumnjivcem, naredio si je: »Prestani. Iz ovih stopa.«

172

Prekini neprikladne misli i napravi korak unazad držeći ruke na glavi, a ne na kurcu. Huh. Pitam se kako bi ono obavezno policijsko upozorenje zvučalo u tom scenariju... Imate pravo zadržati erekciju, ali sve što si učinite upotrijebit će se protiv vas na sudu savjesti... Divno, gubio je razum. I bilo je vrijeme da posluša savjet svih i sabere se. Dopustit će si petominutnu pauzu, nakon koje će obući čistu odjeću i strpljivo pokušati ponovno razgovarati sa Sissy. Opuštao se duboko, lagano dišući, snagom volje spremao je osjećaje natrag u ormar iz kojeg su, oslobođeni, iskočili...

Kuc. Kuc. Jim je podigao glavu. »Da?« Kad su se vrata odškrinula, traka svjetla razrezala je crni mrak u sobi. »Smijem li ući?« Na zvuk Sissyna glasa, Jim je zgrabio pokrivač i povukao ga preko prepona. »Sada nije dobar trenutak.« »Samo se želim ispričati.« »Možemo li se naći u kuhinji?« »Stvarno mi je žao, Jime.« rekla je promuklim glasom. »Sranje. I meni.« Gracioznim pokretom provirila je iza vrata, a u tom osvjetljenju čiji je izvor bio iza nje plava joj je kosa izgledala poput aureole. Na trenutak ošamućen njezinom prisutnošću, protrljao je oči, misleći da je to možda san. Možda je brzo zaspao, a podsvijest mu je ovo iskonstruirala kao priliku da se pomire. »Hladno mi je.« rekla je tiho. »Dat ću ti gornji dio trenirke.« Krenuo je ustajati, a onda se sjetio da je gol. »Zapravo... tamo je.« Kada je pokazao prema kutu u kojem je bila hrpa čiste odjeće, Sissy je ušla u sobu i ostala stajati tamo gdje je bila. »Nisam...« Nakašljala se. Oh, u redu. Zapravo se ne radi o tome da joj je hladno. Nije znala kako da na primjeren način opozove ono što se dogodilo tamo vani — da, znao je kakav je to osjećaj.

173

»Ne moraš to izreći.« promrmljao je. »Stvarno?« »Ne.« »Oh, dobro.« Zatvorila je vrata. »Drago mi je.« Jim se namrštio kad je čuo da se ona približava krevetu. . . a onda se madrac lagano udubio pod njezinom nevelikom težinom. »Što ti...« »Hladno mi je. Tako mi je... hladno, Jime. Samo se trebam... ugrijati.« Jim je osjetio kako mu oči iskaču, ali nije bilo vremena da reagira: prije nego što je shvatio što se događa, ona se ispružila pored njega i priljubila mu se uz grudi. »Samo... nakratko daj mi ruku i zagrli me. To mi tako užasno treba.« Glas joj je bio izmučen, napukao od tuge i iscrpljenosti. Ali ovo je doista bila zabranjena zona. Raširio je ruke koliko je god mogao i odmahnuo je glavom iako ga ona nije mogla vidjeti. »Sissy...« Vlastiti glas se i njemu samome učinio grubim. »Ne možeš... ne, to nije u redu.« »Zašto?« Glas joj se produbio, podsjećajući ga još jednom da ona više nije ista osoba kao prije. »Ne tražim seks.« Jim je ustuknuo, šokiran otvorenošću. No u vezi s tim joj je vjerovao. Problem je bio u njemu. Osim toga, heeej, bio je gol. »Molim te.« rekla je. »Osjećam se izgubljeno. Tako izgubljeno kao da ću odletjeti, a nema ničega što me drži ovdje... samo me pusti da provedem noć ovdje. Obećavam da ti neću stvarati probleme.« To baš i nije vjerojatno, pomislio je. Ali nije ju namjeravao otjerati. Nije mogao. Povukavši se na krajnji rub madraca, ukipio se medu plahtama. »Ja ću...« Što, pomislio je. Reći joj da će držati ruke podalje od nje? Nije želio da ona zna da ih je uopće i na sekundu u mislima stavio tamo. »Dođi ovamo.« promrmljao je. Sissy mu se opet približila, još jednom mu se privila uz prsa, no ovaj put je otišla još dalje — stavila je ruke između njih dvoje, a glavu ugurala pod njegovu bradu.

174

Težak uzdah koji je ispustila bio je tako jasan komentar o tome kako se osjeća da je poželio udariti samoga sebe u guzicu zbog toga što se i na sekundu u glavi upetljao u bilo kakva razmišljanja o seksualnoj privlačnosti. Bila je izgubljena, a on je u ovom trenutku bio njezino nesavršeno sidro. Poželio je da je on bolji čovjek; doista jest. Uz nekoliko ukočenih pokreta prilagodio se njezinom položaju, no nije ju dodirivao i daleko je odmaknuo bokove. Još uvijek je bilo puno njegove izložene kože, no činilo se da ona to ne primjećuje. On je pak bio i previše svjestan toga. Bože, bila je tako sitna uz njega — ne zato što je bila niska, nego zato što je on imao, koliko, gotovo 45 kilograma više? Tako je dobro mirisala. Ne umjetno, po parfemu, nego jednostavno kao lijepa, predivna, krhka žena. A i savršeno su se uklopili, kao da su im tijela stvorena jedno za drugo. »Hvala ti.« prošaptala je. Jim je čvrsto zatvorio oči. Zatim je nježno obavio ruku oko nje, držeći je vrlo lagano. Kada je zadrhtala i primaknula se još malo bliže, shvatio je da ona nije jedina kojoj treba toplina. Treba i njemu. Već dugo vremena, zapravo. Nakon nekog vremena Sissyno disanje postalo je duboko i ravnomjerno i, kako je bila zaštićena, dopustio si je da ju slijedi. Rat je i dalje trajao; Devina je bila tamo vani, kao i duša; vrijeme je prolazilo. No u ovoj sobi... vladao je mir — a teško da bi se moglo reći da ga on i Sissy nisu zaslužili, barem nakratko.

175

POGLAVLJE 23

Pričaj mi o okretanju za 180 stupnjeva. Kada je Cait sjela za svoj stol i zagledala se vani u oblačno, sumorno jutro, bila je tek sjena jučerašnje produktivne umjetnice: sjedila je ovdje i više od sat vremena buljila u praznu stranicu. I to nakon što je prespavala zvuk budilice te zatim protratila još dvadeset minuta samo ležeći u krevetu i uživajući u bolnoj ukočenosti svojih nogu... i raznih drugih mjesta... Riuiiing. Riiiiing. Cait je napipala rukom mobitel, zgrabila ga i okrenula. Lokalni pozivni broj. Lokalna centrala. To je možda... »Halo?« rekla je kao bez daha. »Bok, ovdje Cindy iz...« Kada ju je Cindy iz tvrtke Cindy`s Alterations and More obavijestila da su odijelo, hlače i dvije suknje koje im je predala gotovi, Cait je poželjela vrisnuti. Umjesto toga, obratila joj se s: »Oh, hvala vam. Da, pokupit ću ih danas ili najkasnije sutra.« Prekinuvši vezu, shvatila je da joj čekanje na Dukeov telefonski poziv, do kojeg možda uopće neće doći, nimalo ne pomaže pri obavljanju posla. No, bilo joj je nemoguće ne skočiti kad god bi telefon zazvonio — što se dogodilo otprilike dvanaest puta. Iz nekog razloga su joj svi koje je nedavno nazvala ili s kojima je ugovorila neki posao baš jutros uzvraćali pozive. No ne i Duke. I vjerojatno je dobra ideja da si ukaže na to da je on možda nikada neće nazvati. S obzirom na to da ga je ostavila prije koliko ono, sedam sati, bilo je puno prerano za gubitak nade, ali ipak. Ne bi bio prvi muškarac koji u postkoitalnom blaženstvu uzme ženin broj, a kasnije, kad mu se razbistri u glavi, shvati da ona nije njegov tip. On čak nije niti zapisao broj.

Riiiiiiing. Riiiiinnng. Ovaj put se Cait nije gnjavila gledanjem u ekran mobitela. To je vjerojatno njezin knjigovođa i zove zbog poreza. Ili susjed koji joj želi reći da podižu stražnji trijem pa će se

176

tik uz njezin ured sljedećih dvanaest tjedana obavljati radovi. Ili FIo iz osiguravajuće kuće Progresive, ona iz reklama. Ili jebeni gecko, tropski gušter iz GElCO-a, kuće za osiguravanje od automobilske odgovornosti. »Zdravo.« »Mislio sam na tebe cijelu noć.« Brzo se pribravši, Cait je stisnula telefon dok joj je grubi muški glas ulazio u uho i odatle joj se širio ravno kroz tijelo. »Halo?« rekao je Duke. Oh da, trebala bi odpresti nešto kao odgovor. »O, bok.« Ajme. Bila je prava Angelina Jolie. »Želim te vidjeti.«

Bum. Bez uvoda i slatkorječivosti te bez nespretnosti: čovjek se očito izražavao na jednak način na koji je upražnjavao seks. I, tko bi rekao, reagirala je na isti način kao u klubu: promptnim seksualnim uzbuđenjem. »Gdje?« njih dvoje mogli bi igrati igru boca istine. »Imam slobodnu večer. Večera — restoran Riverside Diner. U šest.« Cait se počela smiješiti toliko široko da su je zaboljeli obrazi. »Večera, ha?« »Imam prilično dobre manire za stolom. I mislio sam da bi ti, s obzirom na to da ovo što radimo nije u tvom stilu, tako bilo ugodnije.« Njegove riječi bile su odsječne, a obazrivost iznenađujuća i vjerojatno zbog oboje, bila je posebno dirnuta. »Voljela bih to.« »Dobro.« Uslijedila je stanka. »Nemoj nositi grudnjak.« »Zašto?« udahnula je. »Što misliš?« Čak je zatvorila oči i zanjihala se dok su je drmale mentalne slike njegove glave uz njezine grudi, njegovih usta koja ih sišu i ližu. »U redu.« »Želim te ponovno ispod sebe.« rekao je muklo. Bilo je to njegovo doviđenja.

177

Kada je prekinula vezu, počela se doslovce hladiti rukom, a dotad je pretpostavljala da ljudi to rade samo u televizijskim reklamama i lošim komedijama. A onda to više nije mogla držati u sebi. Skočivši iz svog radnog stolca, potrčala je po kući kao luđakinja, ispuštajući bizarnu vrstu zvuka, eeeee, te je završila krug vraćajući se natrag do svog stola. Sad bi mogla izvesti nekoliko pirueta. Stavivši ruke na usta, odmah se počela pitati što da obuče. Mora otići do kemijske čistionice — u njoj je bluza s dubokim izrezom koju bi mogla nabaciti na sebe. A možda bi mogla otići u dućan Talbots u trgovačkom centru i vidjeti imaju li rasprodaju. Bilo bi dobro ubosti nove hlače... Nakon što je bacila pogled na sat, opsovala je. Bilo je deset sati. Prokletstvo. Već je kasnila s jutarnjim obavezama... Bože, način na koji se kretao u njoj, ta masivna ramena koja su se izvijala iznad nje, njegovo tijelo koje nadire, sjaj u njegovim očima. I taj njegov glas. Sjedajući opet, stavila je glavu među šake. Nije mogla vjerovati da će ponovno dobiti sve to za, koliko ono, osam sati. Hm, možda devet i pol, ovisno o tome koliko će dugo trajati večera. Što je prokleto privlačnom činilo brzu hranu. Recimo, sendviči u lancu Arby's? Kad joj je telefon ponovno zazvonio, odmah se javila, nadajući se da je opet on, kako bi mogli ponovno voditi isti razgovor. »Halo?« »Razgovaraš li još uvijek sa mnom?« Cait se trgnula. »Oh, G.B., bok.« Kada se sjetila prve polovice noći, krivnja se pomiješala s drhtajem od straha, kao da joj se nutrina prebacila na drugi kolosijek. »Tako mi je žao, Cait. Bože moj, nisam mogao vjerovati da su me tako zadržali...« Kada ju je obasuo svojim zdušnim objašnjavanjem, počela se mučiti s tim što će odgovoriti kada je on ponovno pozove na spoj. U početku je bila doista sretna što ju je pozvao u kazalište, ali sada? Bilo je to kao da je na cesti ispred nje zavoj, a novi smjer vodi je od njega, a ne prema njemu. »... ručak?« »Molim?« rekla je, koncentrirajući se.

178

»Samo sam želio znati hoćeš li biti slobodna za ručak u centru grada? Danas sam opet u kazalištu, imam probe za mjuzikl Najamnina — i stvarno ti se želim iskupiti.« »Pa, imam predavanje u jedanaest.« I ako napokon ne pomakne dupe, zakasnit će. »Završava u jedan. Mogla bih biti u središtu grada u jedan i trideset — uklapa li se to u tvoj raspored?« »Potrudit ću se da se uklopi. Dođi u kazalište — ovaj put mogu doći do tebe bez problema, jer je to samo proba, nije izvedba.« »Dobro, hvala. Vidimo se onda...« »Cait. U tvom glasu osjećam oklijevanje. Kunem se, ono sinoć dogodilo se slučajno. To nisam ja — nisam te namjerno zeznuo.« Pa... bio je u pravu u vezi s njezinim oklijevanjem, ali je debelo promašio istinu u vezi s razlogom. Dragi bože, kako se ovo radi? Da mu kaže da se sinoć našla s nekim drugim? »Našla« u značenju »seksala se s njim na podu u stražnjem dijelu kluba.« U kojem trenutku će G.B.-ju reći da se viđa s nekim drugim? Hoda li ona uopće s Dukeom? Možda će to biti samo dvije noći neobaveznog seksa. Kakva zbrka! »Znam.« promrmljao je G.B. »Večer uopće nije prošla onako kako sam ja zamišljao.« Uh, rekla je to naglas. »Ne, ne, mislila sam...« Bolje da to obavim uživo, pomislila je. »Voljela bih ručati s tobom i razumijem u vezi s ovim od sinoć. Vidimo se nakon predavanja?« Olakšanje u njegovom glasu bilo je evidentno. »Vidimo se, Cait. I hvala ti još jednom što si tako cool.«

Jim se probudio sam. Kada je otvorio oči, prva stvar koju je učinio bila je da pogleda Sissy, no ona je nestala, kao da je nikada nije ni bilo. Prevrnuvši se, još uvijek ju je mogao namirisati u plahtama, međutim na mjestu gdje je ležala pokraj njega ostala je samo blaga naznaka mirisa nježne ženske kože. Ustavši iz kreveta, navukao je nešto odjeće, osvježio se u kupaonici, a zatim otišao do njezine sobe. Vrata su bila odškrinuta, no ipak je pokucao na dovratak. Budući da nije bilo odgovora, promolio je glavom u sobu. Krevet je bio spremljen, bez naznaka da je ona bila u njemu.

179

Žurno je krenuo niz stepenice... Jim se ukipio na podestu kod starinskog zidnog sata. Hrana. Namirisao je... pravu hranu. Kao domaća klopa koju je prije mnogo godina pripremala njegova majka. »Što je to, jebote?« rekao je Adrian s vrha stubišta. »Je li to... doručak?« »Mislim da jest. U svakom slučaju, ja ga nisam napravio.« »Ma što kažeš!« Drugi anđeo šepao je uz ogradu te mu se pridružio u silaženju. »Kada sam sinoć nanjušio dim, mislio sam da pokušavaš ispeći nešto.« Hm, teško. Krenuli su u kuhinju, a što su joj bliže prilazili, to su više nijansi mirisa osjećali. Cimet. Jaja. Kava. »Opa!« rekao je Adrian kada su ušli u prostoriju. Sissy je ordinirala za štednjakom kao da zna što radi, miješajući u zdjeli nešto što je izgledalo kao kajgana, a zatim ulijevajući mješavinu u tavu u kojoj je cvrčalo. Na malom stolu u sredini prostorije bila su postavljena tri tanjura, uz njih je bio složen nespareni srebrni pribor za jelo, a šalice su stajale poput zastava u gornjem desnom kutu iznad svakog tanjura. »Oh bože, tost!« rekao je Adrian ulijećući prvi i sjedajući na jedan od stolaca. Ne čekajući poziv, posegnuo je za hrpom onoga što je nekada bilo kruh, a sada zlatno smeđa hrskavost koja samo čeka maslac. »Nisam znao da imamo toster — kako si, majke ti, izvela ovo?« Sissy je bacila pogled preko ramena, pogledavši nakratko Jima u oči prije nego što je svrnula pogled. »U pećnici. Pod snažnim žarom. Tako smo to radili u ljetnom kampu.« »Smijem li se poslužiti?« rekao je drugi anđeo, mažući maslac na prepečeni kruh. »Izvoli. Ja ih volim posute cimetom i šećerom.« Sissy se okrenula s tavom. »Nadam se da je ovo u redu. Ne volim kad su jaja pečena samo s jedne strane. Polusirovi žumanjci su gadni.« Uslijedila je stanka, kao da je čekala da Jim sjedne. On je želio cigaretu više nego što mu je trebao doručak, ali nije namjeravao biti nepristojan. »Tako je odlično. Hvala.« Sekundu kasnije prvo je poslužila Ada, kuhačom sastrugavši nešto smjese na njegov tanjur. Zatim se približila Jimu i napravila isto.

180

Istuširala se; mogao je namirisati šampon koji je i sam koristio, a pramenovi kose bili su joj vlažni. A zbog činjenice da je bila u istoj odjeći koju je nosila dan prije zaključio je da se danas trebaju pobrinuti za njezin ormar. »Hvala.« ponovio je podižući vijušku. Lagano. Toplo. Ukusno. Pravi odmor od sranja koja je u zadnje vrijeme ubacivao u želudac. Pa čak i dok je jeo poput izgladnjela čovjeka, što je i bio, bilo mu je nemoguće ne misliti o tome kako su proveli noć ležeći zajedno u njegovom krevetu. Znao je da se i ona sigurno sjeća toga — bila je ukočena i nespretna dok je prelazila na svoj tanjur, a zatim odlagala tavu u sudoper. Mnogo zveketa dok je srebrni pribor za jelo dodirivao porculan — zvukovi koji prate obrok odjekivali su mu u ušima, čineći tišinu između njih troje opipljivim četvrtim sudionikom. Adrian je pojeo veći dio prepečenog kruha i sva svoja jaja te popio dvije šalice kave. A onda je presavio ubrus i s mukom se podigao na noge. »Idem se istuširati, a zatim idem vani.« Jim se namrštio. »Kamo ideš?« »Vani.« »Kamo?« »Vani.« Kada se okrenuo, Jimov je prvi poriv bio izbaciti gomilu rečenica tipa jebote, ne radi budalu od mene, no onda je uočio kako se Sissy meškolji u stolcu. Je li moguće da je Adrian doista postao donekle taktičan i odlučio im omogućiti da budu malo sami? »Nadala sam se da ćemo razgovarati.« rekla je Sissy tiho kada su ostali sami. Neka čuda nikada ne prestanu. »Čuješ li me?« »Oprosti. Samo razmišljam o svom cimeru — onome sa šupljom nogom.« »Je li to razlog što hramlje?« Jim je podigao obrve. »Nikad prije nisi čula taj izraz?« »To je neka fraza?« »On je samo jako gladan.«

181

»Oh.« Sissy je ustala i otišla natrag do aparata za kavu, točeći si još jake kave koju je skuhala za sve njih. Dok se kretala, njegove su oči klizile njome uduž i poprijeko, gledale su joj ramena, bokove, noge. Bilo je teško išta vidjeti ispod te vrećaste odjeće koju joj je dao, no naslutio je dovoljno da bi mogao pretpostaviti... Trljajući sljepoočnice, pomislio je... čovječe, moram prestati s ovim sranjem. »Hoćeš li još kave?« Dok ga je obilazila, sa šalicom u jednoj ruci a vrčem u drugoj, sabrao se. »Da. Hvala.« Pružio joj je šalicu i gledao kako se para diže dok ju je dodatno punila. Potom je opet sjela. Duga tišina. »Hm, nisam znao da je ova kuhinja uopće upotrebljiva.« Kimnuo je gledajući oko sebe, primijetivši da radne plohe više ne izgledaju toliko prljavo, kao ni pod. Očito je malo i pospremila. »Mislio sam da je ovo samo starudija koja skuplja prašinu. Kao i ostatak kuće.« »Pretražila sam ormariće i ladice i pronašla manje-više sve što je potrebno.« »Odakle ti sva ta hrana?« »Posudila sam motocikl tamo iza...« Jim se zagrcnuo i prolio kavu. »Molim...?« »Uh, ispričavam se.« rekla je Sissy, dižući se jer — hej, imali su i papirnate ručnike. »Evo, izvoli.« »Ne, u redu je.« Uzimajući papirnati ručnik, pokušao ju je nagnati da ga prestane tapšati po leđima: bila je tako blizu njegovim grudima, njegovom tijelu, njezin miris mu je ulazio u nosnice, mozak, raznorazne žice su se ispreplele. Pogotovo dok ju je zamišljao na jednom od njihovih Harleyja. »Nisam znala da su motocikli zabranjeni.« Pročistio je grlo. »Nisu. Samo sam, znaš, iznenađen.« Ponovno se naslonila u stolcu. »Nisam znala što drugo učiniti. Došla sam ovamo dolje, a nije bilo ničega za jelo... i namjeravala sam uzeti Explorer, ali nisam mogla naći ključeve. Harleyjevi su ključevi bili u bravi.«

182

Jim je trepnuo, pokušavajući ju zamisliti kako briše van na jednom od onih ogromnih motocikala koje su parkirali iza kuće. Onda mu je još nešto palo na pamet. »Čekaj malo, kako si...« »Ispada da me ljudi mogu vidjeti. Ako se dovoljno koncentriram.« Slegnula je ramenima. »Ali moram posuditi petnaest dolara i sedamdeset dva centa. Nikada prije nisam ništa ukrala i radije bih bila dužna tebi nego nosila tu sitnu krađu na savjesti. To mi stvarno ne sjeda dobro.« Budući da je samo zurio u nju, pocrvenjela je. »Gledaj, samo sam otišla do najbližeg Qwikie Marta i postigla da nestanem dok sam bila u trgovini. Nisam bila sigurna što da činim, ali onda sam otkrila da, što god uzmem u ruku, to nestaje sa mnom. Uzela sam samo kruh, maslac, kavu i još jaja — to je to. Oh, i papirnate ručnike — koji služe i kao filtri za aparat za kavu. I cimet.« Naglo se nagnula prema njemu. »Vi imate gotovine, zar ne? Mislim, tvoj kamionet i motocikli svi rade na plin, pa pretpostavljam da morate imati nešto novaca.« »Da, imamo.« Živjeli su od njegove ušteđevine, koja je bila nemala, zahvaljujući tome što je XOps dobro plaćao za opasan posao i tome što mu dvadeset godina život nije bio ispunjen ničim drugim osim vojskom. »To nije problem. I nije me briga što si uzela motocikl, samo sam malo šokiran time da si uspjela...« »Upravljati njime?« »Pa da. Težak je tonu.« »Otac me davno naučio voziti. I on je imao Harley — hoću reći, ima ga.« Zagledala se u svoju šalicu. »Dakle, da, doručak je mirovni prijedlog. Stvarno mi je žao zbog toga kako sam se sinoć ponašala. Jednostavno me... preplavilo. Sve mi je eksplodiralo u glavi — nisam smjela biti takva prema tebi. Nisi to zaslužio i zahvalna sam na svemu što si učinio za mene.« Pogledao ju je u oči. »Ne moraš se ispričavati. I ne zamjeram ti. Nije nimalo lako nositi se s tim sranjem koje ti se dogodilo.« »Jednostavno je teško biti u takvom... mraku u vezi s, više manje, svim.« »Ne sjećaš se?« »Kako sam završila tamo dolje? Zapravo ne. Hoću reći, sjetila sam se pojedinosti do trenutka kad sam ušla u supermarket. Ono nakon toga mi je sve u magli.« Što ima i svojih prednosti, pomislio je. Te se nadao da je isto i s razdobljem u kojem je bila u Devininoj... »Ali sjećam se svega o tom zidu.« rekla je promuklo. »Svega. I dalje se mogu zakleti da sam u tom crnom zatvoru bila stoljećima.«

183

Prokletstvo. Poslužila se zadnjim komadom tosta, no uzela je samo jedan zalogaj te ga odložila na tanjur. »Mislim da je to djelomično razlog zbog kojeg se mučim. To je sve što imam, to... iskustvo... s tim drugima koji su također trpjeli. Zatvorim oči i to je ono što vidim, čujem i njušim — smrad i previjanje u agoniji dok prolaze godine.« Glas joj je napukao i obrisala se ispod jednog oka kao da otire suzu. »To me izjeda — i mislila sam da će mi odlazak do roditelja pomoći da se riješim toga, ali samo me podsjetio na sve ono što više nisam. Treba mi nešto konkretno na što bih se mogla osloniti, ali nema ničega, zar ne?« U osnovi je to bilo isto što mu je sinoć rekla u mraku. Jim je učinio isto što i ona i zagledao se u svoju kavu. »Jesi li sigurna da želiš znati?« Budući da je bila posve tiha, ponovno ju je pogledao. »Prije nego što mi odgovoriš, dobro razmisli o tome. Nekih se spoznaja kasnije ne možeš riješiti.« Odjednom je pomislio na sve one ljude koje je ubio, neke iz blizine. »Nakon što su ti jednom u glavi, postaju poput tetovaža na mozgu. Trajne i neuklonjive.« »Reci mi.« šapnula je bez oklijevanja. »Čak i ako je strašno... moram znati. Ja sam još uvijek zatočenica, premda sam ovdje vani — još uvijek sam zarobljena, no sada u neznanju. Ništa nema konteksta niti strukture, postoje samo pitanja na koja nitko ne odgovara. Moj um... proždire sam sebe.« Sranje, premlada je da se tako osjeća. A Jim je točno znao kako se osjeća; i sam je to proživio i ne samo da mu je bilo teško, nego ga je i ogrubjelo. Betoniralo mu osjećaje. Nije želio da se to i njoj dogodi. »Hoće li ti smetati ako zapalim cigaretu?« »Ne, uopće. Nije baš da ću dobiti rak od toga, a miris mi se zapravo sviđa.« Nagnuo se u stranu i iz stražnjeg džepa izvadio upaljač. Sekundu kasnije pljuga mu je bila između usana i udisao je dim. Izdišući je primijetio da mu ruke postaju mirne. Smiješno, nije bio svjestan da su drhtale. »Ja ne znam sve.« Posegnuo je iza sebe do kuhinjske plohe, uzeo pepeljaru i stavio je pored svog praznog tanjura. »To ti mora biti jasno. I ja sam u mraku neznanja u vezi s puno toga.« Što je bilo podsjetnik, kao da mu je uopće trebao, da nema puno slobodnog vremena ovdje. Ipak, osjetio je potrebu ustabiliti je koliko je mogao. To je pošteno — a ona u zadnje vrijeme nije baš tretirana na pošten način. Rat će morati još malo pričekati. »Dakle, reci mi.« rekla je i obavila ruke oko sebe.

184

Jim je zinuo, tražeći riječi... i nije imao sreće. No postojao je još jedan način. Opasniji, no bilo je vjerojatnije da će tako dobiti ono što traži nego putem bilo kakvog razgovora koji bi njih dvoje vodili. Jim je naglo ustao. »Moram na minutu popričati s cimerom. Odmah ću se vratiti.« Izašao je iz kuhinje i krenuo stubama. Došavši na kat, pokucao je na zatvorena vrata kupaonice. »Hej, Adriane!« Odgovor s druge strane bio je nešto poput: »Što misliš da je ovo, film Rocky?« »Trebaš nešto učiniti za mene.« »Moram otići.« »Šališ se?« Trebao je znati da obazrivost nije razlog Adrianovog odlaska iz kuhinje. »A kamo, dovraga, ideš?« Vrata su se otvorila. Adrian je bio u potpunosti odjeven, s mokrom kosom. »Moram ići.« Jim je snažno zgrabio momka za ruku. »Kamo?« Adove oči su se suzile. »Dok si ti sa svojom djevojkom tamo dolje i brineš zbog nje, ja vodim brigu o poslovima. I to je sve što trebaš znati — osim ako se planiraš vratiti u igru.« »Joj, ma daj, to je sranje.« »Je li? Stvarno?« Adrian mu se istrgnuo iz ruke i odšepao u smjeru svoje sobe. »Ja mislim da nije.« »Dakle, objasni.« rekao je odsječno Jim, slijedeći momka u njegov privatni prostor. »Što se događa?« Adrian je samo odmahnuo glavom te otišao do svog ormarića i navukao na ramena kožnu futrolu za pištolj. »Jesi li me spreman slušati? Jer, ponavljam, sve dok nisi, nema smisla da trošim dah, zar ne?« Jim je, psujući, pomislio na Sissy, koja sjedi u toj kuhinji i pouzdaje se u njega da će joj biti kompas u tom sjebanom svijetu. Ona nema nikoga drugoga. »Gledaj, samo joj trebam pomoći da stane na noge i krene. Ovo joj je bio šok, u redu...?« Adrian se okrenuo, ubacujući pištolj ispod podignute ruke. »Jebi se, Jime. Izgubio sam najboljeg prijatelja i neke druge prilično značajne stvari. Trajno. Dakle, kao prvo, nemoj mi govoriti što je njoj šok, a kao drugo, oprosti ako nisam posebno impresioniran njegovateljskom stranom tvoje osobe. Želiš masturbirati na Hallmark Channel — samo daj. Ali onda me nemoj ispitivati kamo idem niti što radim kako bi stvari funkcionirale — niti

185

postavljati stvari kao da sam ti dužan podnositi operativna izvješća. Jer se to neće dogoditi.« Jim je prošao rukom kroz kosu. »Jedan dan, Adriane. Daj mi jedan dan.« »Da bi mogao učiniti što? Obaviti istodobno manikuru i pedikuru te otići u robnu kuću? Jebeš to...« »Treba mi samo jedan dan, a onda se vraćam. Obećavam.« Drugi anđeo opsovao je ispod glasa te uzeo svoj kristalni bodež i zataknuo ga otraga, u predjelu trtice. »Imaš moju riječ u vezi s tim.« rekao je Jim grubo. »Bez ostatka ću sudjelovati. Samo mi je potrebno da u međuvremenu nešto učiniš za mene...« »liiiiiiiiiii kučkin sin želi nešto. Kako predivno...« »Adriane. Molim te.« Ad je pogledao uokolo kao da se nada da će negdje pronaći nešto zdravog razuma. Naposljetku je promrmljao: »Što želiš da učinim?« Nakon što mu je Jim odgovorio, Adrian je samo buljio u njega. Nakon duge, napete tišine, anđeo je odgovorio: »Dužan si mi. Jesmo li se razumjeli? Ovo radim zbog tebe, duguješ mi.« Jim je podigao dlan. »Tako mi moje časti.«

186

POGLAVLJE 24

Vratiti se u onu garažu bilo joj je teže nego što je mislila. Kada je Cait ušla u nju i uzela ružičastu ceduljicu, pregrada se podigla i... to je otprilike bilo to. Stopala su joj se odbijala pomaknuti s kočnica pa je njezin Lexus ostao tamo gdje je bio, kao da se i on boji onoga što je tamo gore. Sjećanja su bila toliko jaka da su je natjerala da pusti volan i uhvati se za butine, dok joj se tijelo nesvjesno pripremalo za napad, premda su vrata bila zaključana i premda je bilo dnevnog svjetla i nije bilo šanse da je onaj tko je bio tamo još uvijek...

Biiip! Brzo je pogledala u retrovizor. Iza nje je žena u kombiju djelovala nervozno poput nekoga tko bez sumnje ima vagon djece, previše obveza i nimalo privatnosti u kupaonici. Cait je dala gas i počela se uspinjati, hrabreći se. No kako se približavala najvišem katu, tijelo joj je počelo preplavljivati protivljenje. Što je doista bilo prilično šašavo. Bilo je to usred bijela dana, a ljudi su bili posvuda, ulazili su i izlazili iz automobila. Nije bilo izoliranosti niti mraka. »Ne. Neću ovo napraviti.« Okrenuvši volan u stranu, promijenila je smjer i uputila se prema strelicama s natpisom Izlaz koje će ju odvesti dolje umjesto gore. Morala je primijeniti svu svoju samokontrolu kako bi se suzdržala od maničnog stiskanja pedale gasa i pretvaranja prilikom bijega u vozača trkaćih automobila. Došavši na početak, pokazala je ceduljicu ženi u kiosku i počela objašnjavati svojim nadbubrežnim žlijezdama da će izaći odavde. Stvarno. Ono, sigurno... »Čekajte malo.« rekla je žena u kiosku. »Jeste li vi upravo ušli ovamo? Ili sam opet dobila pogrešno očitanje?« »Ja sam, ah — zaboravila mobitel. Moram otići kući.« Žena je odmahnula rukom. »Oh, dušo, znam sve o tome. Prođite. Minimalni propisani boravak je sat vremena, no jednostavno ćemo se pretvarati da nikada niste ni bili ovdje.« Amen. »Hvala vam puno. To mi znači... puno.«

187

Žena se nasmiješila kao da joj je dobro djelo koje je učinila uljepšalo dan. Cait se pak zbog toga osjetila kao govno što joj je lagala — ali neće joj valjda stvarno objašnjavati zbog čega je u panici? I tko bi rekao, činilo se da je sam bog odobrio njezinu odluku da auto ostavi na ulici — dvadesetak metara nakon ulaza u garažu bilo je prazno parkirališno mjesto. Parkirala je Lexus na njemu, zgrabila torbicu i u ogledalu provjerila novu frizuru. Opa. Čak i nakon dvosatnog predavanja o slikarstvu i vjetrovitog, vlažnog dana, frizura se odlično držala, boja je sjala, pramenovi su isticali prirodne uvojke. S obzirom na to koliko je bila smetena, činilo joj se bizarnim da izgleda tako pribrano. Izašla je, zaključala auto i otkrila dodatnu pogodnost — da su na parkirališnom satu ostale dvadeset i tri besplatne minute — tako da je svoju kreditnu karticu trebala opteretiti samo s jednim dolarom i sedamdeset pet centi. »Još jednom, ovaj put ozbiljno.« rekla je hodajući prema natpisu Palace Theatre. Bilo joj je pomalo nelagodno zbog njenih hlača za jogu i laganog kaputa marke J. Crew. No vjerojatno će i G.B. biti u nekakvom neobaveznom izdanju, zar ne? Nema šanse da bi ga tjerali da vježb u smokingu. Prešavši preko dijela pločnika popločenog mozaikom, otvorila je vrata predvorja. Prvo što je namirisala bilo je sredstvo za čišćenje poda, a tamo u kutu stajao je aparat za poliranje, priključen u utičnicu, uspravan, kao da je spreman da ga se pozove natrag u službu. »Oprezno.« rekao joj je čovjek u tamnomodroj uniformi koji je došao iz predvorja. »Upravo sam ga ulaštio.« »Hvala.« Objesila je torbicu o rame. »Hej, oprostite što vas gnjavim, ali trebala bih se ovdje naći s nekim. Malo kasnim...« »Da, kasnite.« Cait se okrenula. Bila je to recepcionarka od prethodne večeri, ona iz ostakljenog ureda koja je izgubila živce zbog G.B.-ja. Odjevena u nešto kratko i usko, pridržavala je vrata hodnika za osoblje, pored šaltera za podizanje ulaznica, kako se ne bi zatvorila — a dobra vijest bila je da se nije doimala onako Ijutitom kao prije. Doduše, nije djelovala ni entuzijastično poput kakvog lika iz mjuzikla. Zapravo, njezin oholi i superiorni izraz žuljao je Cait poput bodljikave žice. »Slijedite me.« rekla je žena s dosadom u glasu.

188

Čovjek se mora zapitati zašto se neki bave poslovima koje mrze, pomislila je Cait hodajući po skliskom podu. Doduše, s obzirom na ekonomsko stanje, uzmeš ono što dobiješ, dodala je u sebi ulazeći u hodnik. »On je jako zauzet, znate.« izjavila je recepcionarka, grabeći hodnikom kao da u njemu nešto gori. »G.B. je jako zauzet čovjek.« Zašto mi je onda rekao da dođem, pomislila je Cait sarkastično. »Mogu zamisliti.« »On je najtalentiraniji ovdje. No jako naporno radi.« »Aha.« Do tog su trenutka već prošle pored ostakljenog ureda, a recepcionarkine visoke pete odjekivale su poput bubnja — toliko da se moraš upitati kako joj uspijeva da ostane uspravna. Hvala bogu na cipelama s ravnim đonovima. I teretani. Dok su ulazile sve dublje i dublje u kazališni kompleks, hodnik je postajao zakrčen predmetima — kontrolirani kaos rekvizita, zalutalih stolaca i rasvjetne opreme zauzimao je prostor kako se hodnik širio. Oko njih su počela nicati dvostruka vrata s natpisima poput Proba l i Glazba III, a zatim je zaredalo mnoštvo oglasnih ploča (otprilike po jedna na svaka tri metra), prekrivenih rasporedima, obavijestima i reklamama zalogajnica s hranom za van. Recepcionarka s poremećenim držanjem odjednom se bez najave zaustavila. Okrenuvši se na svojim vrtoglavim petama, nasmiješila se s toliko prezira da bi njime mogla oguliti boju s vrata automobila. »Ne možete dalje — imaju čitaću probu na pozornici. Ali dat ću mu na znanje da ste ovdje.« Dok je odlazila, brada joj je bila podignuta visoko, a tijelo se kretalo uz ljuljanje bokovima i šepurenje — kao da je navikla da zure u nju. »Uh.« promrmljala je Cait naginjući se i gledajući najbližu oglasnu ploču. »Više mi je nego jasno zbog čega su je angažirali kao recepcionarku.« No, ako ništa drugo, ženino ponašanje bilo je njezin vlastiti problem. A Cait je, uz malo sreće, nikada više neće morati vidjeti. Uklonivši u stranu raspored izvedbi koji je bio na tlu, uočila je letak za kineski restoran, zatim strip s crtanim humorom Johnyja Harta koji joj je izmamio osmijeh, i... nekoliko vizitki neke vidovnjakinje iz Trgovačke ulice. Bez jasnog razloga pomislila je na atmosferu prethodne noći, kada je trčala prema dizalu.

189

Smiješno, samo dvaput u životu se toliko prestrašila. Prvi put prije nekoliko ljeta, kada je skijala na vodi na Jezeru Saratoga i izletjela izvan vodene brazde baš kad se brod počeo okretati. S obzirom na brzinu broda, odletjela je prema naprijed i u tom trenutku brzina joj je nadmašila sportsku vještinu. Kad je izgubila ravnotežu, početni udarac bio je toliko snažan da se osjećala kao da se razbila o pločnik — a onda su stvari postale još gadnije. Skije su joj u tom kaosu pale sa stopala i pritom joj iščašile gležnjeve odbacujući je u zrak, dok se odbijala o površinu vode poput plosnatog oblutka. Sigurnosni prsluk spriječio ju je da potone kada se sve na kraju usporilo, no završila je licem prema dolje u vodi. Ošamućena, podnoseći jaku bol i nemoćna da koordinira ruke i noge, otvorila je usta da udahne zrak no nije udahnula ništa slično. Prijatelj je iste sekunde zaronio i u zadnji čas je prevrnuo. Strah se javio te noći. Ležeći u krevetu u zagušljivoj kabini koju su ona i Teresa unajmile na tjedan dana, onesvijestila se od analgetika, nëmira i iscrpljenosti — da bi se probudila vrišteći u panici. Sanjala je da je ostala zarobljena plutajući na trbuhu i, umjesto da stigne pomoć i okrene je kako bi udahnula zrak, udisala je vodu dok se nije počela gušiti, utapati... umirati. Jednak osjećaj kao kada je bježala od tog nekoga tko je sinoć jurio za njom. A drugi put kad je proživjela takav strah? Bilo je to mnogo ranije, kad joj je bilo dvanaest godina. Stajala je u bolničkom hodniku, čekajući vijesti o stanju njezina brata. Kako su se stvari pogoršavale, osjećala je strah od suočavanja sa stvarnošću. No bez obzira koliko gadnom se nesreća činila, nikada nije mislila da će ga izgubiti — a kada je to postalo realna mogućnost, osjetila je čisti užas. U objema situacijama postojao je dobar razlog da se osjeća tako kako se osjećala. I da, bivanje žrtvom potjere u garaži također će to izazvati — no u tom je iskustvu bilo više od straha. Ona je sinoć osjetila zlo. Instinktivno ga je prepoznala, jednako pouzdano kao što su joj oči mogle uočiti brzi pokret ili uši čuti zvuk daleke grmljavine. Znala je što je znala. I bilo joj je žao što nije mogla vidjeti više. U svjetonazoru njezinih roditelja zlo se pojavljivalo u svim oblicima — i nije bila sigurna zašto, no željela je znati kako izgleda. Muškarac, visok ili nizak, svijetao ili taman, vitak ili krupan, naoružan ili ne... samo je željela znati. Jer, u nedostatku pouzdanih podataka, njezin um je smišljao prilično čudne stvari. Primjerice, demona. Premda nije imala pojma otkud joj to. Možda su joj se to opet roditelji javljali u glavi?

190

Cait je posegnula i izvukla pribadaču koja je držala vizitke na plutenoj ploči. Tri su otpale, odlepršale na pod, a kad ih je podigla, zabuljila se u ljubičasta slova. Yasemin Oaks. Proricanje iz dlana, tarot, odgonetanje značenja snova, vidovnjačke vizije. Logotip joj je bio ispruženi dlan. Cait je dvije vratila natrag. Treću je ubacila u torbicu... »Bok!« Okrenuvši se naglo, kao da je uhvaćena u krađi, primila se rukom za vrat. »G.B., bok.« Dok joj se smiješio, izgledao je tako dobro u tim trapericama l širokoj crnoj košulji, s kosom vezanom otraga i kožnim cipelama s izduženim vrhom. Oh da, isti parfem — i jednako ugodan. Na trenutak je bila malo paralizirana njegovim odlikama zvijezde, baš kao kad ga je tek upoznala, a pomisao da on doista stoji pred njom i razgovara s njom doimala se neobičnom i divnom. Stresla se. »Oprosti, zdravo.« Čekaj, već mu je rekla bok. Dok je petljala, on se nastavio smiješiti, kao da mu je iskreno drago što je došla. »Izgledaš sjajno. Smijem li te zagrliti?« Kada je raširio ruke, ona je na trenutak zatreptala, a zatim se nagnula u brzi zagrljaj. »Vjerojatno mirišem po terpentinu.« »Ni najmanje. Kako je prošlo predavanje?« odmaknuo se. »Dobro?« »Da, proučavali smo sjene, izvore svjetla, takve stvari.« »Zvuči fascinantno.« Podigla je obrvu. »Jesi li to opet šarmantan?« »Možda. S tobom mi to dolazi s lakoćom.« Mahnuo je glavom preko ramena. »Kako ti se svidjela mala turneja putem prema dolje, do sobe za odmor? Moraš vidjeti pozornicu, nevjerojatna je — sada smo uzeli mali predah od probe.« »E to bi bilo sjajno.« Stala je pokraj njega, no morala je dignuti pogled kako bi im se oči susrele, a dok ga je gledala iz tog kuta ponovno joj se javila misao da ga je već negdje ranije vidjela. »Bila sam na brojnim predstavama, ali nikada iza scene.«

191

G.B. je ležerno obavio ruku oko nje. »Dopusti mi da ti budem vodič.« Lijepa gesta. Lijep muškarac. Kad bi sada samo uspjela ušutkati glas svoje majke u svojoj glavi, mogla bi prestati osjećati krivnju i početi doista uživati u ovome. Nema sumnje da joj je psihijatar puno potrebniji nego tumač karata za tarot. Još crnih zavjesa — ove sada padale su im okomito na put pa su ih morali gurati u stranu. A onda uvodni otvoreni prostor ispunjen jako visokim skelama i ogromnim rekvizitima za ilustraciju pozadine, od kojih je jedan bio gradski pejzaž, a drugi je predstavljao scenu u parku. »Ovo je tako ogromno!« promrmljala je gledajući uvis, visoko gore prema stropu koji nije mogla vidjeti. »Hej, je li ono tamo to što nazivaju pistom?« »Oho, gle nju s kazališnim žargonom. Da, tamo dečki zaduženi za rasvjetu obavljaju svoj posao. A ovdje je...« Poveo ju je oko posljednje zavjese, a potom... »O... moj... bože...« prošaptala je. Kročivši na zlaćane podne daske, bila je zapanjena prostranstvom ispred sebe, širinom stropa, kraljevskom otmjenošću svega skupa: pet tisuća sjedala presvučenih crvenim baršunom dizalo se u tri odvojena dijela, koncentrični nizovi sjedala udaljavali su se od crne orkestralne jame kao obluci bačeni u mirnu vodu. Upečatljive štukature optočene zlatnim listićima penjale su se uz bočne zidove uz koje su bile lože te preko balkona prostora za sjedenje na katu i svuda uzduž antičkih freski naslikanih na zidovima. Prolazi prekriveni crvenim tapisonom slijevali su se dolje prema pozornici, a zavjese od crvenog baršuna visjele su pokraj svih izlaza... A daleko, daleko iznad, ravno u središtu, luster veličine kuće visio je usred predivno naslikanog prizora s kerubinima. Kakva čast, nastupati ovdje. Zapravo, čak i samo stajati ovdje. »Kada je ovo sagrađeno?« upitala je glasno, hodajući duž dugog stola zatrpanog kazališnim tekstovima, olovkama i šalicama za kavu iz Starbucksa. »Koliko sam čuo, krajem devetnaestog stoljeća.« »Kad gledaš iz publike, oduzima dah... a ovako... izaziva strahopoštovanje.« G.B. je također lutao uokolo, s rukama na svojim vitkim bokovima, a oči su mu vrludale po prostoru. »Baš mi je drago što i ti tako misliš. Ja to osjetim svaki put kada se ovdje popnem na pozornicu. To u meni izazove želju da postanem ona vrsta glumca kao

192

što je bio Richard Burton.« Nasmijao se. »Mislim, pjevanje je super, ali možeš li zamisliti kako je glumiti Shakespearea ovdje?« Dok je zauzimao govorničku pozu, ona ga je odmjeravala. »Mogu te sasvim dobro zamisliti u toj ulozi.« »Stvarno?« Okrenuo se prema njoj. »Ja sam ozbiljan.« »I ja sam.« Nakon nekoliko trenutaka se nasmiješio i prišao joj, a zvuk njegovih tvrdih potplata postajao je sve glasniji. »Znaš, kažu da je ovo mjesto ukleto.« »Tko kaže?« »Bojiš li se duhova?« protrljao joj je nadlaktice. »Ljudi govore o raznim vrstama sumnjivih zvukova i o osjećaju strepnje...« Mora da ju je odalo nešto na licu, jer je naglo zastao. »Što nije u redu?« Cait je odagnala zabrinutost. »Oh, dobro sam.« »Ne, nisi.« »Jesi li spominjao sobu za odmor?« Kada je namjeravala otići, stao je pred nju i ostao tako. »Reci mi.« »Nije ništa — samo sam, znaš, imala... čudna mi se stvar sinoć dogodila.« Zabacila je kosu unatrag. »To je...« Sranje. Mogla bi mu i reći. »Naime, kada sam otišla do kioska za podizanje ulaznica, nakon što si se ti otišao pripremati za nastup, ulaznica nije bilo...« »Kako to misliš, nije bilo...« »... pa sam otišla kući čekati...« »Što, dovraga...« »Ne, nemoj pobjesniti. Sigurna sam da je to bila tek bezazlena pogreška. U svakom slučaju, kada sam se vratila kako bih se mogla naći s tobom nakon koncerta, parkirala sam u garaži i... netko me proganjao. Ili nešto...« On se tako naglo i potpuno izmijenio da je doslovce ustuknula: bijes mu je izobličio lice, čineći ga sličnim nekome tko bi mogao otići i ozbiljno ozlijediti čovjeka. Ali to nije bilo usmjereno prema njoj, uopće ne. »Jesi li ti dobro?« upitao je. »Da. Nisam ozlijeđena jer sam uspjela ući u dizalo i zaključati vrata. Policija...«

193

»Morala si se sakriti? I zvala si policiju! Isuse Kriste, zašto mi ništa nisi rekla?« »Sve je dobro završilo. Kunem se.« G.B. je ušutio i ushodao se ukrug. »Bila si pametna. Ali jebem mu sve, to se nije smjelo dogoditi.« »A čuj, ovo je nesigurna četvrt.« »Govorim o ulaznici. Dao sam je...« Zastao je i zdušno opsovao. »Jednostavno... ti si trebala biti ovdje, sa mnom. A ne vani u mraku, napadnuta od bog zna koga. Dođi ovamo.« Uz brzi pokret privukao ju je uz svoje tijelo i držao je čvrsto, uronivši glavu u njezinu kosu i mazeći je rukom po leđima gore dolje. »Trebao sam biti tamo da te zaštitim.«

»Udahni duboko, osjeti kako ti dah ulazi i izlazi kroz nos, niz stražnju stranu grla, širi ti pluća...« Jel. Me. Ti. To. Zajebavaš. Demonka Devina držala je guzicu u zraku, a ruke i noge na smrdljivoj ljubičastoj prostirci, dok su joj kosa i sise padali po licu — a ta glupa kuja od 32 kilograma, koja je, kao da je od gume, stajala ispred polaznika tečaja joge, htjela je da ona diše? »Osjetite snagu u svom tijelu, no obratite pozornost i na područja koja se mogu opustiti u ovoj pozi. Dišite. Opustite trbuh i...« Područja za opuštanje? Da, baš. Činilo joj se da su joj tetive oderane s kostiju; toliko joj je krvi otišlo u glavu da su joj se oči izbuljile; a ruke su joj drhtale dok su je pokušavale zadržati u ovom umobolnom, neprirodnom položaju. Opuštene su joj bile usne školjke. Zapravo, samo lijeva. Poza se zove pas s licem prema dolje? Sranje, trebala bi zapamtiti pvo za obradu nekoga u Paklu. Radije bi da je netko napadne nožem. »I opustite se u pozi djeteta.« Hvala kurcu. Dok se Devina rušila na prostirku i spoticala o vlastite savijene noge, mrzila je sve povezano s iskustvom seksepilne joge. Znoj. Grčeve, Zagušljivi smrad — je li taj tamjan stvarno potreban? Ma daj, pa ovo nije katolička crkva.

194

»A sada ćemo se opuštati. Molim vas da legnete na leđa i pronađete udoban položaj za ruke. Možete ih ispružiti prema van ili staviti uz tijelo, ili čak iznad glave. Kako god vam se sviđa.« U ovom trenutku najviše bi joj se sviđalo da su joj ruke oko vrata te žene i da ga stišću dok instruktorica ne poplavi kao da ju je snašao zastoj srca. »Dišite. Zatvorite oči. Usredotočite se na opuštanje nožnih prstiju... vaših stopala... vaših...«

Jebi se, gospođo. U aktu pobune, Devina je držala oči otvorenima isključivo zato što je bila umorna od toga da joj naređuje ta koka koja je izgledala kao cjevčica za čišćenje lule. Dok je taj iritantni, lažno smirujući glas i dalje monotono brujao, a vokabular pronalazio put iz tijela, Devina je samo čekala da to sranje završi. Kako god. Mogla je otići, ali bila je perverzna kučka i na neki je način uživala u tome da pušta da je iznervira glupo ljudsko biće koje je mogla ubiti u hipu. S druge strane, postojalo je nešto ugodno na što se mogla usredotočiti. Provela je noć u rukama Jima Herona. Reperice stare škole, Salt 'N' Pepa, to su dobro rekle: Kakav muškarac, kakav

muškarac, kakav muškarac, kakav moćan, dobar muškarac... . E sad, sranje je što se morala obući u kožu nekoga drugoga — konkretno, one glupe djevice — ali Devina je bila toliko naviknuta da bude netko drugi da to nije bila nikakva stvarna prepreka blaženstvu. Osim toga, pomisao da je osujetila Jimovo nikad više itekako ju je stimulirala. Željela je seks, naravno — međutim, to nije bilo vjerojatno. Ne tijekom njihove prve zajedničke noći. Kako je ona gledala na to? Kao na glumački izazov. Morala se dobro potruditi i pokušati se ponašati kao ta Bartenica, cijelo vrijeme suptilno, te ga neumoljivo početi zavoditi. To je vrlo zabavno i stvarno je zagrijalo stvari — mogla je u potpunosti razumjeti zašto stručnjaci za veze hvale igranje raznih uloga kao način da par začini svoj ljubavni život. To je bilo upravo ono što je njima dvoma trebalo. K tome joj je dalo nešto na što se može usredotočiti dok je prisiIjena držati se pravila igre — u redu, uglavnom pravila rata: morala je prestrašiti onu umjetnicu sinoć u garaži — bilo je važno usmjeriti je u smjeru u kojem je na kraju večeri dobrovoljno otišla.

195

Samo lagano poguravanje. Ništa previše očito. I hej, demonima je dopušteno da borave na javnim mjestima. Nije njezina krivnja što je žena u panici pozvala policiju iz zatvorenog dizala, a potom odjurila kući... i završila u rukama vrlo seksepilnog ljubavnika. Dobro, dobro, izazvala je i Jimovu malu »nezgodu« u kamionetu. Crne mačke ponekad ustvari nisu mačke. Ali ma daj, to je bilo osobno, nije imalo veze s većom borbom između dobra i zla. Jednostavno je bila tako bijesna što je on sav usmjeren i pun zaljubljene podrške prema toj djevici da si nije mogla pomoći... Instruktorica joge pojavila joj se u vidnom polju, a taj ignorantski, vječito sretan izraz lica tipa ja sam u redu jer jedem organsku hranu budio je u Devini želju da ju šopa Hershey čokoladicama dok ne umre od hiperglikemije. »Opustite kapke. Pronađite svoj unutarnji mir. Dišite...« Devina je zatvorila oči kako ne bi učinila nešto za čišćenje čega je potreban industrijski usisivač... Još jedan prekid naglo je omeo njezino »vrijeme za opuštanje« ali to nije bila zvonjava mobitela niti tapkanje po ramenu niti dodatni usrani savjet o udisanju i izdisanju. Mršteći se, sjela je i prekršila pravilo o ležanju u horizontali; poziv je jednostavno bio veliko iznenađenje. Srećom, instruktorica je tog trenutka odlučila proglasiti kraj sata, rekavši ljudima da sjednu na guzice s prekriženim nogama i izvedu nekakvu vrstu spajanja dlanova. Devina je pričekala s javljanjem tijekom tog sranja, jer je muškarca koji ju je pozvao željela malo držati u nedoumici: pametna žena zna da muškarci vole biti lovci i to je tako bili oni ljudi... ili anđeli. Sat je konačno završio, ljudi su ustajali i međusobno čavrljali — vjerojatno o zujanju koje je izazivalo srkanje napitaka napravljenih od kravlje balege i soka od mrkve. Kakva divota. Devina se probijala kroz njih učinkovitošću Njujorčanina na pločniku, manevrirajući na putu prema zidu s pretincima, pored vrata studija. Svi ostali imali su udobne cipele marke Merrells ili sandale. Ona je navukla svoje Louboutinke na gola stopala i jebeno nestala odatle. Kad je skliznula u svoj Mercedes, zatvorila je vrata i na trenutak bila izbačena iz takta zbog toga što je nedostajao Mercedesov znak na poklopcu motora. Premda je ta stvar žrtvovana u najbolju moguću svrhu, njezin opsesivno-kompulzivni poremećaj pretvorio je nedostatak znaka u nacionalnu katastrofu.

196

»Nazvala si zastupstvo.« rekla si je. »Predala narudžbu. Utorak. Moraš samo izdržati do utorka...« Osjećala se kao da je izgubila nogu — i samo je polovica nje znala da se to nije dogodilo. S druge strane, funkcioniranje sa samo pedeset posto ranije psihotičnosti bilo je poboljšanje. Prije nego što je počela odlaziti terapeutkinji, bila bi ili bacila automobil na ulicu ili otišla u Caldwell Mercedes i uz prijetnju pištoljem prisilila ih da skinu nečiji tuđi znak i stave ga na njezin jebeni poklopac motora. Vidiš. Napredak. Uključivši motor, pritisnula je gas kako bi izašla s parkirališta prije nego što izlaz blokiraju stari automobili koje u komadu drže naIjepnice Slobodni Tibet ili Priusi oblijepljeni logotipima čista energija. Dok je vozila kroz grad, signal pozivanja bio je i dalje jak, što je dobro. To znači da ona ima dovoljno vremena za propisno pranje. Samo još jedna odgoda, puštanje da se on krčka na vatri. Kad je stigla do svog stožera, spustila se do donjeg kata i ispustila uzdah olakšanja pronašavši opet sve na mjestu. Hlače za jogu i usku sportsku majicu bacila je u smeće te se uputila prema kupaonici — i ponovno se osjetila zarobljenom između želje za mramorom, jacuzzijem i tušem s više glava... i stvarnosti u kojoj nikome ne vjeruje dovoljno da bi ga pustila da obavlja radove ovdje dolje među njezinim stvarima. Njezino je pravilo bilo jednostavno: uselila bi i ostala negdje koliko god bi dugo mogla. Prokleti Jim. Da barem nije otkrio gdje se skrivala prije ovoga. Tamo je imala odličan pritisak vode u cijevima. I posvuda mramor iz Carrare. No sada je zapela u kupaonici s tušem koji je relativno anemično prskao te s klinički bijelim pločicama i pisoarom pored sudopera. Nije ni čudo da je toliko očajnički željela prenoćiti u hotelu. No, dobra stvar je da je voda bila topla, a sapun njezin omiljeni Fragonardov — s mirisom marelice i klementine. Izlazeći je zgrabila jedan od svojih Porthault ručnika i čvrsto zamotala kosu; zatim si je drugi omotala oko tijela. S obzirom na skori susret, otplesala je do garderobe i pažljivo odabrala odjeću. Kratka, uska suknja iz ljetne kolekcije Louisa Vuittona. Missoni bluza koja joj je bila druga koža i koja je omogućavala dobru cirkulaciju zraka odozdo. Bez najlonki, bez grudnjaka, bez gaćica. Isti par Louboutinki koji je nosila na jogu. Devina je sve položila na svoj veliki krevet, a zatim otišla do kozmetičkog stolića napraviti frizuru i našminkati se. Nije se žurila... a onaj poziv se i dalje čuo.

197

Mora da je važno, nije li to slasno? Bilo je i vrijeme da joj se ukaže odgovarajuće poštovanje. Odjevena i spremna da krene, otišla je do svog ogledala i prošla kroz njega. Nakon prijevoznog kovitlaca, stajala je u podnožju svog bunara, zureći prema gore, prema debelim zidovima i stenjanju nemirnih masa zarobljenih u njima. Poravnavši suknju i zagladivši kosu, otišla je do svog umrljanog i pohabanog radnog stola... i pozvala anđela Adriana dolje k sebi. Kada se pojavio pred njom, bio je velik kao i prije, njegova ramena nudila su obilje površine za zarivanje noktiju, njegove teške ruke, debele i mišićave pod majicom kratkih rukava, bile su kao u profesionalnog boksača, a kukovi su mu bili sidrište za kurac koji je dobro poznavala i koji joj je nedostajao. A najbolji dio? Bio je ledeno, hladno ljut, oba njegova oka — i zdravo i ono mliječne boje — suzila su se i rigala mržnju, stiskao je čeljusti, a vene na vratu iskočile su mu u oštrom reljefu. Ohhhhh, da. Nakon nevine noći koju je provela ležeći na krevetu uz Jima, bila je krajnje seksualno frustrirana. Ovo je upravo ono što joj je potrebno da ukroti napaljenost. »Oho, zdravo.« polako je izgovarala uz smiješak. »Opet čezneš za mnom?«

198

POGLAVLJE 25

Ovo je... nevjerojatno.« Cait je morala pogledati u plastičnu kutiju u kojoj joj je isporučen sendvič. »Hoću reći, stvarno ne mogu vjerovati da je ovo izašlo iz prodajnog automata i da je...« »Unaprijed pripremljeno?« G.B. je sjeo s druge strane malog stola od nehrđajućeg čelika i kimnuo glavom. »Prkosi zakonima hladnog skladištenja hrane.« »Djeluje kao da bi trebao biti poslužen u otmjenom restoranu.« Obrisala je usta salvetom. »Da budem iskrena, nisam očekivala mnogo.« »Ja ti nikada ne bih dao pogrešan savjet.« G.B. je sa svog skinuo aluminijsku foliju. »Dobio sam šunku — a što si ti izabrala?« »Puretinu. Nisam željela riskirati s onom majonezom na pilećoj salati — no nakon ovoga, vjerojatno bih. Mislim da je u ovome pravi chutney umak.« Okrenula je sendvič prema njemu. »Stvarno.« G.B. je kimao zagrizajući svoj. »Gotovo su svi drugi izvođači otišli vani jesti, no to je malo preskupo za moj budžet — osim toga, dok ovo postoji, čemu se gnjaviti.« Žvačući, otvorio je malu vrećicu čipsa Cape Cod. »Hoćemo li podijeliti ovo?« Cait je odmahnula glavom i stavila ruku ispred usta. »Pazim na težinu.« Zakolutao je očima. »Ma daj. Savršena si.« »Ne znam baš — nisam opsjednuta time ili nešto slično. To je samo malo brisanja prašine s rubova, kako ja to zovem. Nema grickalica, nema poslastica poput peciva, lisnatog tijesta, čipsa ili kolačića i oprezna sam s alkoholom i gaziranim pićima. Malo vježbanja u teretani i dobro mi je.« Brbljala je ni o čemu, uglavnom zato što se još uvijek neobično osjećala zbog onog zagrljaja na pozornici — bez jasnog razloga. Bio je tako divan privijajući je uza se onim muškim pokretom zbog kojega se osjetite kao da vas netko štiti i čuva. A nakon toga? Doista se potrudio biti šarmantan i pomalo luckast, kao da je znao da joj je to potrebno kako bi je izvuklo iz tog raspoloženja... Ah, jebi ga... nije bila stvar u grljenju. Ona večeras opet ide na spoj s Dukeom.

199

U tome je problem. »Je li tamo unutra blok za skiciranje?« upitao je, pokazujući glavom prema stolcu pokraj nje. Spustila je pogled na svoju veliku torbu. »Da. To je možda kliše, ali jedan posvuda nosim sa sobom.« »To ima smisla. I ja sam takav — imam lirsku bilježnicu. Uvijek je nosim u torbi — čak i spavam s njom. Moji prijatelji koji nisu u ovoj branši misle da sam lud — stalno je vadim, škrabam nešto u nju, poigravam se riječima.« »I ja sam to iskusila, samo što se u mom slučaju radi o slikama. Ponekad se osjećam kao da sam okružena računovođama i odvjetnicima — lijepo je biti s nekim tko to razumije.« »Kompatibilni smo.« rekao je uz osmijeh. Dok su tako čavrljali, sami u kvadratnoj prostoriji, sjedili su između prodajnih automata, između aparata za kavu i hladnjaka na čijim je vratima bio natpis SAMO ZA OSOBLJE (ovo JE NAMIJENJENO TEBI, CHUCK). Preostala tri stola bila su prazna, iako se u zraku osjećao miris svježe kave i kokica, kao da je netko nedavno ondje sjedio. »Dakle, biti dio ansambla Najamnine prilično je značajna stvar.« rekla je. »Da. To, naravno, nije Broadway, ali sretan sam što ću otprilike osam tjedana imati siguran posao. I to će biti prvi put da na pozornici, uz pjevanje, ponešto i glumim. Prilično sam uzbuđen zbog toga.« »Koliko traju probe?« »Sljedeća dva tjedna, svaki dan do otprilike šest popodne. Što je dobro, jer se mogu držati svog rasporeda pjevačkih nastupa.« Završio je sa sendvičem i čipsom. »Ne znam, postajem umoran od usklađivanja raznovrsnih zadataka, od žongliranja svim tim lopticama u zraku.« »Znam kako je to. Prije nego što sam sam dobila posao predavačice, radila sam četiri različita posla te k tome predavala ilustracije za projekte, bavila se vlastitim umjetničkim radom i općenito se molila da uspijem zadržati krov nad glavom.« Naslonio se, lijepo mu je lice bilo opušteno, a te predivne ruke brisao je salvetom. »Pomažu li ti roditelji?« Cait se nasmijala. »Apsolutno ne. Moji mama i tata nisu iz bogatih obitelji, a svaki višak novca daju crkvi.« »Vjernici?«

200

»Kao oni o kojima čitaš u novinama — doslovno.« »Dakle nisi bliska s njima.« Obrisala je dlanove, a zatim ugurala salvetu u praznu posudu u kojoj je bio sendvič. »I da i ne. Hoću reći, oni su još uvijek moji roditelji i volim ih. No s njima je jednostavno teško razgovarati o bilo čemu osim o njihovim uvjerenjima — k tome često odlaze iz zemlje, idu na misionarska putovanja. Dakle i to ih donekle izolira. A tu su i stanovite rane otprije.« Namrštio se. »Od čega?« »Samo govorna figura. To je u mojoj glavi, i premda sam odrasla osoba i živim tisuću kilometara daleko od njih, ponekad su njihovi stavovi jednostavno... jedino što mogu čuti. A te ideje mi nisu podrška, ako shvaćaš što želim reći.« »Zvučiš kao kći na koju bi svatko bio ponosan.« Cait je zurila u njegove smirene, srdačne oči i zarumenjela se zbog komplimenta. Mijenjajući temu jer se nije znala nositi s odobravanjem, rekla je: »Ti si dobar slušatelj, jel ti to ikada itko rekao?« »Možda. No činjenica da ti misliš da jesam znači mi nešto.« »Vratili smo se šarmiranju, zar ne?« G.B. joj je namignuo. »Uspijevam li?« »Možda.« Svrnula je pogled. »A što je s tobom? Kakva je tvoja priča?« »Tužna, bojim se.« Na to je pokupio smeće i ustao te bacio ostatke njihova ručka u visoku kantu za smeće. »Nemam pojma tko je bio moj otac, a mama je umrla tijekom porođaja. Odrastao sam u sirotištu i izašao iz njega sa srednjoškolskom diplomom. Nakon toga sam, zahvaljujući stipendiji, otišao na fakultet te otada nastojao iskoristiti svaku priliku koja mi se ukazala.« »Dugo si se morao sam brinuti za sebe.« »To me mnogo čemu naučilo. A znaš kako se kaže: ono što te ne ubije, postane ti tema pjesama.« »Ipak, mora da je teško tako odrastati.« Slegnuo je ramenima i ponovno sjeo. »Ja sam optimist, zapravo. I vjerujem u mogućnost utjecanja na sudbinu. Ne možeš čekati da ti svijet pokloni ono što želiš, moraš to sam uzeti.«

201

Cait je pokušala zamisliti kako je to kad nemaš obitelj — pričaj mi o oštećenjima. Njezini mama i tata su možda imali svoje poslanje, no voljeli su je, na svoj način. Na trenutak se sjetila G.B.-ja u onom kafiću, u interakciji s obožavateljima, nasmijanog i tako iskreno zahvalnog. U takvim situacijama ljudi mu pokazuju da ga vole. Smislena je pretpostavka da on nastupima želi na neki način popuniti prazninu nastalu u djetinjstvu. »Što?« rekao je s osmijehom. »Gledaš me na neobičan način.« »Oprosti.« »Nemoj se ispričavati... volim tvoje oči na sebi. Aaa, vidi, pocrvenjela si.« Stavio je ruke na stol i nagnuo se. »Budi iskrena. Žališ li me?« »Ne, uopće. Ali sad te još više poštujem, zbog tvoje životne priče.« A postojao je još jedan kut gledanja na to. Ne bi trebala biti iznenađena zbog otkrića da postoji stvarna osoba iza pjevača u kojega je Teresa toliko zaljubljena — no bilo je teško ne staviti ga na pijedestal zbog njegovog glasa i ne zamišljati da mu je sve bilo kao unutar idilične bijele vrtne ogradice. Vidiš ti, gubitak iluzija nije uvijek loša stvar, uopće. Dok je razgovarao s njom, sjedio s njom, razmjenjivao misli s njom, postajao je trodimenzionalan, postajao je puno više od zgodnog i talentiranog neznanca. »Hoćeš li mi dopustiti da te nacrtam?« izletjelo joj je. Čim je shvatila što je rekla, odmahnula je rukom. »Oprosti, to je samo...« »Da.« rekao je uz polagan, intiman osmijeh. »Volio bih to.« Cait je posegnula u torbicu ne skrećući pogled s njega i izvadila blok za skiciranje. »Nemoj se micati — čekaj, mrštiš se.« »Oh, nadao sam se — nema veze. I ovo je u redu.« Kada mu se vratio osmijeh, opet se opustio u stolcu. »Ne mogu dočekati da vidim kako me ti vidiš.« Cait je desnom rukom uzela grafitnu olovku, okrenula novu stranicu i počela žestoko mrčiti papir. Brzim potezima koji su strelovito letjeli preko bjeline papira izvlačila je iz te nijeme ravnice crte njegova lica, ramena, njegovu divnu kosu i snažne, intenzivne oči... »G.B.! Koji kurac?« Neki muškarac se nagnuo u prostoriju. »Tražim te već pola sata. Ne možeš kasniti zbog ovakvih stvari!« G.B. je skočio sa stolca i pogledao na sat. »Oh bože, Dave, tako mi je žao...« »Poštedi me, u redu? Samo dovuci guzicu u sobu Proba III, odmah. Preselili smo se tamo jer s desne strane pozornice instaliraju nove žarulje i užasno buče.«

202

Kada je tip otišao, Cait je zatvorila blok za skiciranje i ugurala ga u torbu. »Tako mi je žao.« »Ne, u redu je, on je kronično nervozan.« No G.B. je ipak djelovao uzrujano, nestalo je njegove opuštenosti. »Vjerojatno bih trebao krenuti. Nisam imao pojma da je prošlo toliko vremena.« Cait je ustala, pri čemu joj se pola sadržaja torbice prosulo po podu. »Prokletstvo. Ne, ne, ja ću to pokupiti — ti bolje kreni — znam sama izaći odavde.« »Jesi li sigurna?« »Posve...« Kada je podigla pogled, on joj je brzo prilazio i, prije nego što je postala svjesna toga, utisnuo joj je poljubac na usne. Brz, mekan, ali takav koji nije ostavljao prostora za nagađanje u kojem smjeru bi on želio da se stvari razvijaju: ne prema prijateljstvu. Uspravljajući se, rekao je nježno: »Nazvat ću te večeras.« »Oh, u redu, svakako, hvala...« A onda je otišao, otrčao, njegovi su se koraci udaljavali niz hodnik. Ostavši sama, Cait se osvrnula po sobi, kao da bi joj prodajni automat ili možda hladnjak u koji Chuck nije imao pristup, mogao dati savjet, odgovore, snagu. Nakon dugotrajnog sušnog razdoblja, istodobno su se pojavila dva sjajna momka. Hm, jedan momak je sjajan. Drugi je... vihor. Baš mislim, spojiš njih dvojicu i imaš savršenog muškarca. Priroda, međutim, u ovom slučaju ne funkcionira na taj način. A niti Cait. Nije mogla spavati s obojicom; jednostavno nije takva, nije to imala u sebi. Pitanje je — koga je izabrala?

203

POGLAVLJE 26

Prošlo je neko vrijeme otkako je Adrian bio u toj zemlji dolje ispod — ne u Australiji. Dok je zurio u zidove koji su se protezali u beskonačnost, okrenuo mu se želudac i paklenski je požalio što je obećao Jimu da će zaokupiti Devininu pozornost. Naravno, ona se naslonila na svoj radni stol, kao da ga želi prisiliti da gleda prema njoj. »Dakle,« rekla je tim svojim dubokim, baršunastim glasom, »jesam li ti nedostajala?« Pogledavši prema demonki, Adrian je osjetio kako ga preplavljuje mržnja. Sjedila je tamo prekriženih nogu i izloženog dekoltea, očito uživajući u činjenici da joj je u metafizičkom smislu dao refren. Hah. Ono što bi joj on zapravo volio »dati« je ubod nožem u leđa — baš kao što je ona naredila jednoj od svojih harpija da to napravi Eddieju. »Ni najmanje.« začuo je sam sebe. »Ah, Adriane.« Skočila je sa svog mjesta i krenula prema njemu, ljuljajući bokovima. »Još uvijek si ogorčen zbog svog prijatelja?« »Ne. Što je učinjeno, učinjeno je.« Malo je smanjila pućenje usana. »Kako flegmatično. Ideš li na terapiju kojim slučajem? Meni je strašno pomogla.« »U vezi s čim? Mirenjem s činjenicom da ćeš izgubiti ovu igru?« Zastala je na oko trideset centimetara od njega, te izgovorila prijetećim glasom: »Nemoj biti tako siguran, anđele. Ova će runda biti moja.« »Kladim se da si to rekla i u vezi s ostalim trima koje si izgubila, zar ne?« Nagnuo se prema njoj, iako je time dodatno opteretio bolesnu nogu. »Izgubiti ih sve, to je sigurno bio šok.« »Imam dvije zastave.« »Od kojih si samo jednu zaslužila.« Sada se nasmiješila, njezine mesnate usne otkrile su oštre bijele zube. »Obje su još uvijek moje.« Pokazala je prema debelim hrastovim vratima optočenima željeznim armaturama. »Baci oko na moj dekor.«

204

Naravno, na njima su bile dvije zastave iz igre, montirane na dovratnicima. Čovječe, kako ga je to nerviralo. »Ljut si na Jima, zar ne?« otezala je demonka. »Ne.« »Lažljivče.« Podigavši se na prste, oblizala mu je usne, zadržavajući jezik na njihovu mesu. »Nije li to razlog zbog kojega si došao? Da mu se osvetiš?« »Ne.« Da je to bio slučaj, drugi bi anđeo bio posve neokrznut time. »Oh, stvarno?« Ruke su joj se spustile na njegova prsa, dlanovima mu je ravnala prsne mišiće dok se bokovima trljala o njegove. »Mislim da jesi.« Tijelo mu se pobunilo zbog njezine blizine, koža ga je peckala, ramena su mu se zatezala kao čelične sajle, želudac mu se dodatno okretao. I sve se to još pogoršalo kada je pogledao, mimo njezina lažno lijepog lica, na taj stol. Bilo je nemoguće zaboraviti što mu je ondje učinila. Odjednom se zapitao je li Eddie bio u pravu. Davno, nakon što se Adrian napokon oslobodio iz ovog dolje mjesta, najbolji prijatelj ga je upozorio da ta vrsta zlostavljanja ostaje ne samo u umu i na emocionalnoj razini, nego i u duši, u kostima, u krvi. Ad je sve to, naravno, izbrisao, ali sada... Buljeći u taj stol, pomislio je da je Eddie možda bio u pravu. »Znaš,« rekla je Devina dok su joj ruke putovale prema dolje, niz njegov torzo, »spavanje sa mnom bi ga uništilo. Jako je ljubomoran na mene, posesivan — to graniči s uhođenjem.« Adrian je pogledao u demonkine kao ugljen crne, svjetlucave oči. »Što?« »Jim je opsjednut mnome. Nasilan je. To je zapravo jako slatko. A tvoja najbolja osveta je da me pojebeš. On nikada neće prijeći preko toga — njegov najbolji prijatelj s njegovom najboljom djevojkom. Hajde, pa to je priča o kakvoj se snimaju filmovi, zar ne?« Kad su mu njezine riječi doprle do svijesti, Adrian je podigao obrve. Da, šok i nevjerica. Mislio je svašta o Devini tijekom eona koji su prošli otkad su se upoznali, ali mu se nikada nije činilo da je u konvencionalnom smislu poludjela. Poludjela kao Stacy iz filma Wayneov svijet. Zamisli.

205

»Nisi li rekla da si bila na terapiji?« Adrian je odmahnuo glavom. »Uključuje li ona i lijekove ili pokušavaš ići prirodnim putem?« »Ne vjerujem u antidepresive. Mislim da pomračuju um.« Baaaaaaaaaaaaaaaaaš. Polako se opet prislonila uz njega. »Dakle, gdje smo sada?«

Ti si se uživjela u ulogu luđakinje-koja-mu-nikad-nije-bila-djevojka a ja pregovaram sa svojim želucem kako bih bio siguran da će sav tost od doručka, ostati unutra. Devina mu je stavila dlan između nogu i Adrian se trgnuo, čvrsto zatvorio oči i okrenuo glavu od nje. Bože, već su to preživjeli ranije, ona mu se upucava, on to prihvaća, oni se seksaju jer... dobro, ponekad je volio tijelom iskusiti opscenost. Bio je to jedini ventil koji je ikada imao za smrad kojim ga je zarazila iznutra.

Ona je u meni, Jime. Ona je unutar mene... Devina je ta svoja usta pritisnula na njegov vrat dok ga je trljala gore dolje, gurala mu sise u prsa i svojom dugom nogom dodirivala stražnji dio njegove. »Nemoj mi reći da ne želiš ovo.« dahtala je. »Jer znam da želiš.« Adrian je otvorio usta kako bi joj nabrojio petnaest različitih razloga zbog kojih nije želio — i onda mu je sinulo. Da, bio je ošamućen i zgađen sobom i njom... ali u prošlosti to nikada nije obeshrabrilo njegov kurac. A sada? Telefon zvoni, a nitko se ne javlja, figurativno rečeno. Bio je posve mlohav. Što je definicija impotencije, zar ne? Adrian je opet pogledao prema tom radnom stolu i nasmiješio se. »U pravu si, Devina.« Zabacila je glavu unatrag i zagledala se u njega ispod svojih teških, zavodljivih trepavica. »Uvijek sam u pravu. Pa, što misliš o tome da poradim na tebi?« »U redu. Da.« Demonka se spustila na koljena i počela mu prelaziti rukama po bedrima. »Radiš pravu stvar, Adriane.« Kad mu je posegnula za zaporkom i polako otkopčala hlače, on joj je pomogao, dižući svoju pripijenu majicu uz trbušne mišiće, zureći prema dolje kao da ga zanima što mu ona radi.

206

Nakon što su mu traperice pale na pod, zastala je, kao da se iznenadila zbog onoga što on nije imao za ponuditi. »Imam emocionalni konflikt.« rekao je. »U vezi s Jimom.« »Ah. . .« pomazila je nosom njegov opušteni ud. »Mogu ti pomoći u vezi s tim.« Kada su njezina vlažna usta obuhvatila njegov lijeni kurac, Adrian je samo gledao ravno ispred sebe. Osjetio je sisanje, toplinu, osjetio je da mu miluje jaja... ali to mu je bilo jednako kao da mu se netko očešao o podlakticu ili ga tapše po leđima. Prije nego što je s Matthiasom obavio onu malu razmjenu, mogao je dobiti erekciju u trenu, čak i s Devinom. A sada? Ništa. Devina je prestala sisati, povlačeći se unatrag dok se njegov glavić nije ukazao između njezinih crvenih usana. Kada je samo pao natrag u mlohavu okomicu, obrve su joj se spustile kao da je suočena s anomalijom nezamislivih razmjera. Adrian je samo slegnuo ramenima. Jim ga je zamolio da malo zaposli demonku, a njezino pokušavanje da mu ukruti kurac bio je jednako dobar način da prođe vrijeme kao i bilo što drugo. Zapravo, podosta zabavan... Neki glasić u njemu, onaj gotovo ušutkani, istaknuo je da uopće nije zabavno. Bio je to još jedan komadić gelera u njemu, još jedan čavao u lijesu koji je bio gotovo dovršen zahvaljujući tome što je ona ubila Eddieja. No Ad nije mario. Bio je mrtav, bez obzira na to je li gore na Zemlji i gubi vrijeme na rat, ili je ovdje dolje, gdje ga njezino pušenje kurca neće nikamo odvesti. Nevažno. »Šišaj jače.« rekao je Adrian hvatajući je za glavu i nabijajući joj ga u usta. »Daj da te osjetim.«

Skladišna četvrt u Caldwellu sastojala se upravo od toga: skladišta. Na određenom području. Ništa posebno zanimljivo. Pa ipak, kada je Jim usporio na svom Harleyju dolje pri sredini dugog bloka zgrada, vidio je to područje novim očima: kao stvarno opustošeno, premda su mnoga zdanja bila obnovljena i pretvorena u skupe stanove.

207

Ugasivši motor motocikla, osvrnuo se. »Jel' ti dobro tamo iza?« Sissy je kimnula i sišla, skidajući kacigu i rastresajući kosu. Dok se ogledavala, on ju je promatrao. Visoke i tanke građe, teško da je djelovala kao tip koji bi volio hladan vjetar u lice te ništa osim motora i dviju guma između svog tijela i ceste... no tražila je da je provoza motociklom. A on je rekao da može. Dižući se sa sjedala, izbacio je nožicu i nagnuo motocikl na stranu. »Što radimo ovdje?« upitala je i pogledala ga. Čovječe, mrzio je opet biti na cesti, baš ispred ove zgrade. »Ulaz je tu iza ugla.« Krenuo je prvi, osjećajući da ga ona slijedi te je shvatio da želi da ona hoda pored njega. Možda da joj stavi ruku oko ramena ili je primi za ruku — jednostavno nije želio da ona bude sama u tome, a poznato je da se to može dogoditi čak i kada si s nekim. Ali zanemario je taj poriv kada su stigli do niza golemih vrata. Otvorio ih je i pridržao kako bi ona mogla proći i popeti se kratkim stepeništem. Pretpostavljao je da su mogli jednostavno proći kroz vrata. No doista je želio biti džentlmen prema njoj. Nakon što su prošli kroz drugi set sigurnosnih vrata, pustio ju je na trenutak da se ogleda po praznom, golom »predvorju«, za slučaj da joj to potakne memoriju. »Mislim da nikad nisam bila ovdje, jesam li?« rekla je. Devina ju vjerojatno nije uvela kroz glavni ulaz, ne. »Ovdje je teretno dizalo.« Dizalo je bilo dovoljno veliko da u njega stane automobil i, kada je pritisnuo gumb na kojem je pisalo »5«, sjetio se da je dolazak ovamo bio njegova bistra ideja. Isuse, nadao se da radi pravu stvar.

Ding. Ding. Ding. liiiiiiiiiiiii... Ding. Nakon što je stisnuo ručno otpuštanje, dvokrilna su se vrata širom rastvorila, a u dvorani u koju su ušli još se osjećao miris boje, kao u novogradnji. Tipično za preuređena skladišta, dekor je bio ciljano rustikalan, dvorana kao da je bila namjerno mračna i tmurna, zidove od cigle još uvijek je krasila njihova izvorna, neuredna ožbukanost, a drveni podovi bili su prekriveni mrljavom patinom uslijed česte upotrebe.

208

Sissy je krenula naprijed, ravno prema niklom prevučenim aluminijskim vratima koja su vodila prema mjestu na kojem je demonka ranije držala svoju zbirku, svoje ogledalo i sebe sama. Što je objašnjavalo zašto je na njima bilo sedam brava s lokotima. Stavivši ruku na vrata, Sissy je zatvorila oči i naginjala se dok joj čelo nije dotaknulo metal. »Osjećam... nešto...« Snažno se mrštila, vidio je to čak i s mjesta na kojem je stajao.

»Ne moraš ići unutra.« »Da, moram.« Nakon toga je primila kvaku i pritisnula je prema dolje — i vrata su se otvorila, očito zato što je posljednja osoba koja je ovdje bila zeznula stvar i, odlazeći, za sobom nije zaključala vrata. Prazan. Prostor. Kada je zadnji put bio ovdje, izgledalo je poput buvljaka. Sranje je bilo nabacano posvuda: po lakiranom parketu bile su nagurane komode, satovi su prekrivali zidove, kuhinja je bila puna noževa. Sada je izgledalo poput kuglane bez staza i čunjeva. Sissyne posuđene teniske nisu proizvodile nikakav zvuk dok je hodala uokolo, prekriženih ruku, spuštene glave. Došla je do kupaonice. Vrata su bila otvorena, a unutra je bio olujno sivi mramorni pod i bijeli detalji, svijetli poput snijega. Kada je zakoračila preko praga, Jim je osjetio refleksni poriv da je zgrabi i vrati natrag. Zatvorivši oči, vidio je krv posvuda, kako teče niz njezinu blijedu kožu, prekriva joj plavu kosu, a porculansku kadu boji u crveno. »Sjećam se...« Glas joj je bio tako tih da ga je jedva čuo dok je ponovno proživljavao noćnu moru — no to je bilo dovoljno da ga izvuče iz tog stanja. Dok joj je prilazio, koraci mu nisu bili poput njezinih: njegove su vojničke čizme zvučale glasno i ponosno, kako je i želio. Htio je poremetiti tišinu i prazninu, probiti se kroz stvarnost i upasti u prošlost, promijeniti je, preusmjeriti joj tijek, vratiti nevinost. No to se, naravno, neće dogoditi.

209

Dok se približavao toj kupaonici, sjetio se tih vrata, tih jebenih vrata koja je otvorio i... Vraćajući se u duhu iz tog ponora, upitao se je li Devina unajmila skladište. Ili je u njezinom vlasništvu? Činilo se da to mjesto nije na popisu za daljnju prodaju, no bilo je prazno. Poznavajući nju, vjerojatno ga je kupila prije preseljenja i namjeravala ga zadržati. Mrzila je gubiti stvari koje joj pripadaju. Sada je i on bio u kupaonici. Sav je nered bio očišćen, kao da ga nikada nije ni bilo, a kroz zatamnjene prozore preko puta u prostoriju je prodiralo mliječno svjetlo, ocrtavajući meke sjene. Sissy je kleknula pokraj kade. Prelazeći rukom gore-dolje po porculanskoj površini, odmahnula je glavom. »Ovdje... nešto je bilo ovdje.« Budući da nije odgovorio, okrenula se i pogledala ga. »Nije li?«

210

POGLAVLJE 27

Gore iznad Zemlje, iza oblaka i neba, još dalje od atmosfere, čak i dalje od galaksije, Mliječnog puta, svemira... arkanđeo Albert sjeo je popiti čaj u šumarku nedaleko Dvora duša. Ustvari uopće nije bio gladan. »Bertie, dragi moj prijatelju, što te muči?« Bacivši pogled iznad profinjenih sendviča i srebrnog servisa za čaj, susreo se s očima arkanđela Byrona. One su, iza ružičastih naočala, bile ozbiljne i mračne, što je bio najtužniji komentar stanja igre. Čak na neki način tužniji od činjenice da su na ogradi dvorca lepršale samo dvije zastave, ne više tri: od njih četvorice Byron je bio optimist i uvijek je vjerovao u blagu i pravednu sudbinu za žive i mrtve... i anđele. On tužan? Loše. Jako loše. »Da poslužim čaj?« rekao je Bertie umjesto odgovora. »Ne mislim da će nam se itko pridružiti.« Uostalom, kada je tek stigao i pronašao samo Byrona kako sjedi, dao se u potragu za preostalom dvojicom... Nigelom, koji im je bio voda; i Colinom, koji je bio njihov ratnik. Međutim, avaj, kada je prišao zatvorenom ulazu u Nigelov prekrasni svileni šator nije bilo odgovora, a Colinov tabor uz rijeku također je bio prazan. Doduše, za Colina nije neuobičajeno da nestane bez riječi, ali Nigel nikada nije otišao a da se nije javio. A ni on nije bio unutar dvora. Ustvari, kada ih je Bertie pretraživao, nije pronašao ništa osim duša pravednika koje su mirno provodile vječnost unutar zaštićenih zidina. Tako je i trebalo biti — ali možda više neće, izgube li ovaj rat. Pretpostavio je da je moguće da je Nigel otišao vidjeti Stvoritelja. To je jedini razlog zbog kojeg bi nestao bez riječi... »Bertie? Gestom sam pokazao da hoću.« Obrativši pozornost, shvatio je da drugi arkanđeo ispružio ruku s porculanskom šalicom. »Oh, točno, duboko se ispričavam.«

211

Podigao je srebrni vrč i s uvježbanom lakoćom natočio mirisnu jantarnu tekućinu. Zatim je isto učinio i sebi, prihvativši kocke šećera kada su mu ponuđene, i odbivši čajno pecivo. »Možda onda sendvič?« upitao je Byron. Miješajući čaj srebrnom žlicom, Bertie je pogledao savršeno aranžirane kvadratiće s namazom od mljevene začinjene šunke i okrugle slasne sendvičke od krastavaca i sira za mazanje. Bili su tu i sitni kolači zvani petits fours te domaće karamele i kriške naranče. Nije mogao jesti ništa od toga. »Kada je ovo počelo,« rekao je tiho, »nikome nikada nije palo na pamet da bi njegova strana mogla izgubiti. Nitko nikada nije razmotrio tu mogućnost.« »Da.« Byron je dolio malo mlijeka iz profinjenog vrčića. »I ja mislim otprilike isto.« Bertie je pokušavao zamisliti postojanje drugačije od ovoga i nije mogao. Posao u kojemu je najviše uživao bio je posao vratara, prilikom kojega je, zajedno s ostalima, pozdravljao pridošlice i pomagao im da se snađu — naime, unatoč svemu, Raj je mogao predstavljati šok za one koji su napustili Zemlju u nekom unutarnjem sukobu ili u žalosti, a čak i oni koji su bili pripremljeni za odlazak mogu tugovati zbog gubitka obitelji, prijatelja, života. Srećom, bilo kakav tome sličan unutarnji sukob nikada nije potrajao dugo, jer pridošlice s vremenom shvate da vrijeme ovdje nema značenja i da su trenuci i tisućljeća u dvorima međusobno zamjenjivi — i da će se ponovno ujediniti s voljenima u tren oka, čak i ako taj tren potraje pedesetak godina. Volio je svoj posao. Interakcija s dušama otkrila je dimenziju njegove osobnosti koja mu je nedostajala unatoč činjenici da je njegova uloga među njima četvericom bila ta da bude srce: premda nije živ u ljudskom smislu, i nikada nije ni bio, s vremenom je shvatio da je na osobnoj razini prigrlio ljudsku potrebu za udobnošću i druženjem, ljubavlju i sigurnošću. A to suosjećanje činilo je bilo kakav budući gubitak u većem ratu još više uznemirujućim. Ne bi mogao podnijeti da izgubi svoje kolege, svrhu, dom. »Osjećam se prilično bespomoćno.« promrmljao je gledajući preko valovitog travnjaka. Zelen, bio je tako zelen, premda to u kromatskom smislu nije bila boja koja se sastojala od jednog tona. Na tom zelenom tepihu bilo je travki raznih nijansi — od boje djeteline, preko smaragdne i žućkasto zelene, do boje morske pjene. I u tom smislu, sam temelj Raja bio je poput duša u njemu: različite varijacije iste stvari koje čine veličanstvenu mješavinu...

212

U daljini se vidjelo neko kretanje — i premda još nije mogao vidjeti što je to, uzrok mu je bio posve jasan. Tarquin, njegov voljeni irski vučji hrt, opet je odskitao — taj dragi stari momak to je redovito činio, kao da pazi na svoj vitki struk: jureći po tlu, ispruženog dugog i gipkog tijela, isplažena jezika dok je hitao prema stoliću za čaj, očito je uživao u tjelesnoj aktivnosti. Tek kada je pas, koji zapravo nije bio pas, prišao bliže, postalo je očito da približavanje nije radosno. Tarquin se zaustavio pored stola, glasno i plitko dahćući. Nije njuškao u nadi da će dobiti poslasticu, nego je stajao gledajući Bertieja u oči, šaljući nekakvu hitnu poruku. Bertie je spustio šalicu i obrisao usta. »Što je, dragi? Što nije u redu?« Dok je Bertie nježno hvatao rukama tu masivnu glavu, začuo se Colinov glas. »Nigel je otišao.« Bertie se osvrnuo. »Molim?« Drugi arkanđeo izašao je iz samog zraka i djelovao je, o sudbino, apsolutno očajno — koža mu je bila blijeda poput njegove bijele odjeće, a tamna kosa raščupana poput poderane tkanine. »Neće se vratiti.« Byron se ukočio. »Nemoj govoriti takve stvari.« Oh, ne, pomislio je Bertie... ne... Colinov je glas napukao. »Sam je to učinio.« Bertieju je sva krv nestala iz glave. »Ti sigurno ne želiš reći...« Colin je zurio u krajolik, no oči su mu gledale u prazno. »Otišao sam do njega na čaj i pronašao ga. Dakle, kad kažem da je otišao — ne mislim da je odlučio otići u dugu šetnju. Sada me ispričajte, idem se napiti.« »Coline.« prostenjao je Bertie. »O najdraže suđenice nad nama, ne!« »Suđenice nad nama. Da, baš to.« Arkanđeo je podigao dlan kada su Bertie i Byron počeli ustajati. »Ne. Bez suosjećanja. Ustvari, bez komentara, molim vas. Nosit ću se s ovim na svoj način, hvala vam.« Arkanđeo Colin okrenuo se kao da je u transu i, za razliku od njegova pojavljivanja koje je bilo naglo, otišao zastajući, nejednakim koracima — posrćući i spotičući se tu i tamo dok se spuštao prema rijeci. »Ne...« prostenjao je Byron. »To je nemoguće.«

213

Bertie je zgrabio Tarquina oko vrata i ogromnu životinju privio uza se. Ne, ovako se stvari ne bi smjele razvijati. Kad su započeli taj rat, postojala su... pravila. Postojalo je razumijevanje da je Devina neprijatelj. Postojalo je očekivanje pobjede i vječnog mira nakon nje. Nikada, nikada ovako nešto. Međutim, prelazeći pogledom preko dviju zastava na ogradi znao je razlog. »Što ćemo sada?« prošaptao je Byron. To je, naravno, pravo pitanje. Rat će i dalje bjesniti — samo bez Nigela... i Colina. Jer, ako je jedan bez drugoga, kada je riječ o njima dvojici, to je značilo da su obojica izgubljeni. »Ovo se nije smjelo dogoditi.« rekao je Byron. »Nisam to niti naslutio.« Bertieju su suze navirale na oči i morao se složiti... Ramena su mu zadrhtala zbog ledene slutnje opasnosti dok je odmjeravao debele zidine dvorca te obrambeni jarak i pokretni most. Koliko god oplakivao svog dragog prijatelja, postojale su i veće brige i daleko, daleko hitniji problem. Biblijskih razmjera, kao što bi rekli na Zemlji. »Byrone.« Ustao je i uzeo ogrlicu velikog psa. »Byrone, ustani.« Drugi arkanđeo podigao je izbezumljeni pogled. »Zašto?« »Dođi ovamo.« Bertie je počeo uzmicati od stola, vodeći sa sobom Tarquina. »Odmah.« »Bertie, što ti se događa...« »Moramo ući u dvorac i čvrsto ga zaključati.« Bertie se okrenuo i počeo brže hodati, vičući preko ramena. »Mi smo jedini preostali koji ih možemo zaštititi.« U tom se trenutku začulo glasno zveckanje, jer je arkanđeo naglo ustao i nogama zakačio donju stranu stola. Byron je očito došao do istog zaključka kao i Bertie: pod pretpostavkom da Colin nije pogrešno protumačio ono što je pronašao u Nigelovom šatoru, Nigel je sada potpuno nedostupan, a ni Colin nije daleko od toga. A to znači da je Raj oslabljen. Dugo se znalo da su duše s dobrim razlogom iza tih zidina. Jer bio bi dovoljan samo Devinin neopaženi upad i ona više ne bi trebala brinuti o ishodu rata. Odredila bi ga sama.

214

Bertie se dao u bjesomučan trk, a Tarquin je, kao da je osjećao njihovu nevolju, pojurio uz njega te grabio sve brže i brže, dok se nije odvojio i prvi od njih trojice prešao most. Bertie je stigao drugi, a kada su njegove cipele s finom kožom na potplatima dotaknule debele drvene daske, pogledao je uvis, moleći se da se na nebu ne stvaraju sjene. Proklizavao je dok ga nije zaustavio sustav zupčanika i čelične užadi koji podiže daske i laknulo mu je kada je vidio da Byron utrčava preko obrambenog jarka. On i drugi arkanđeo zajedno su stavili ruke na ogromnu polugu i okretali je pomoću težine vlastitih tijela, a Tarquin je raširio ogromne prednje šape i gurao prema dolje, uz upozoravajuće rezanje, kako bi pomogao da se pokretni most podigne. Devina tek treba doći. Da je već došla, njezina bi se prisutnost osjetila. No Bertie je znao da će doći — vjerojatno uskoro. Ona i Nigel su se morali redovito sastajati sa Stvoriteljem i nije im bilo dopušteno ne nazočiti sjednicama. Ako ne bi došli, bili bi kažnjeni. Ako se Nigel ne pojavi u zakazano vrijeme? Ta lukava demonka posumnjala bi da se nešto strašno dogodilo, a u naravi joj je bilo da istraži koji je tome uzrok. A ako se infiltrira u ovo područje? Dvori su jedino mjesto u kojem je sigurno boraviti — to, doduše, nikada nije bilo uistinu stavljeno na kušnju. Kada su daske sjele na svoje mjesto gore na vrhu, Bertie je otišao na jednu stranu, a Byron na drugu i zajedno su poduzeli završni korak: ogromne šipke od kovanog željeza, debele poput ljudskog torza, kliznule su u duboko urezane utore u tri i pol metra debelim zidovima, sjedajući na svoje mjesto uz odjekujući udarac. Nije se mogao sjetiti kada su posljednji put poduzete ove mjere opreza. Naslonivši se na hladni kamen, jedino o čemu je Bertie mogao misliti bili su njegovi dragi prijatelji — njegova obitelj, zapravo — koji su zapeli na suprotnoj strani. »Bože, spasi ih.« šapnuo je. Tarquin je zacvilio i njuškom mu gurnuo ruku. Dok mu je milovao tu krasnu glavu, Bertie je rekao: »Dragi moj, ovdje ćemo biti sigurni.« Barem dok Devina ne pokuša ući. A tada? Nije znao. U naletu očaja, pogledao je prema Byronu. . . i gledao kako arkanđeo polako skida ružičaste naočale. Ruke su mu toliko drhtale da su mu ispale naočale. Pale su na kameni pod i stakla su se razbila u bezbroj komada.

215

POGLAVLJE 28

Dok je Sissy zurila u Jima čučeći pored kade, njegovo je lice bilo napeto i blijedo. Što je bilo odgovor na njezino pitanje, zar ne? Okrenula se natrag prema porculanskoj kadi i osjetila kako joj gori u želucu. »Onda mora da se to dogodilo ovdje.« Bože, glas joj je i u vlastitim ušima zvučao neobično. Činilo se tako čudnim pomisliti da joj se nešto tako traumatično kao vlastita smrt moglo izgubiti u glavi, da je to iskustvo sada skriveno poput onog namještaja tamo u staroj kući, zamračeno čak i kada su obrisi ispunili draperiju njezine amnezije — jer osjećala je da jest bila ovdje, u ovom skladištu, u ovoj mramorom popločenoj prostoriji... u ovoj kadi. No, to je bilo sve što je uspjela izvući na površinu svijesti. Sjela je na stražnjicu, privlačeći koljena grudima. Ako dovoljno dugo ostane ovdje, sigurno će se nečega sjetiti. Neka slika, sjećanje na zvuk, miris, osjet... a to će otključati vrata ostalih sjećanja. Ili spaliti plahte, što se već dogodilo. No, sve što je dobila... bio je osjećaj pečenja u utrobi. S druge strane, zašto se ne bi ponovno razljutila? »Izgleda da ćeš mi ipak morati reći.« rekla je. »Gledanje mjesta na kojem se to dogodilo očito ne pomaže.« »Ništa?« »Ne.« Budući da Jim nije ništa dodao, podigla je pogled. Više nije stajao. Umjesto toga, naslonio se na zid pored vrata, polako se spuštajući dok nije i on sjeo na tvrdi mramor. Kada je stavio ruke na koljena i protrljao lice, pogodilo ju je kad je shvatila koliko je vidno uzrujan. Pod bilo kakvim drugim okolnostima, odustala bi. Pogotovo u svom starom životu. »Reci mi.« Dugo je šutio prije nego što je odgovorio. »Ne znam kako te dovela ovamo. Ne znam je li te strpala u prtljažnik ili ti je vezala ruke i noge i bacila te u stražnji dio kombija. Ne

216

znam je li te omamila, drogirala ili onesposobila na neki način o kojem mogu samo nagađati.« Jim je progutao slinu. »Znam da si žrtvovana jer si djevica, u svrhu zaštite njezina ogledala. Znam da sam te našao ovdje... i bila si bez svijesti...« Jimov glas je u tom trenutku napuknuo. Pročistio je grlo, kao da namjerava nastaviti. Ali kad je otvorio usta, iz njih nije izašlo ništa. Grubom rukom je protrljao čeljust. Još uvijek ništa. Njegova nesposobnost da govori dotaknula ju je na nekoj dubokoj razini. On je bio tvrd, čvrst muškarac te je znala i bez da joj netko kaže da on ne gubi vrijeme na emocionalne stvari. Pa ipak, ovdje je... Uočljivo je zatreptao, što je Sissy izvuklo iz vlastite drame. Ispružila je ruku i stavila mu je na podlakticu. »To nije bila tvoja krivnja, znaš. Tebe...« »Trebao sam ovamo stići ranije...« »... ne treba kriviti za to...« »... mogao sam spasiti...« »Prestani!« viknula je. »Slušaj me. To nije tvoja krivnja. Ni najmanje.« A onda je počeo jecati. Oh... moj bože, pomislila je. Bilo je to posljednje što je očekivala. I to nije bilo na neki djevojački način, s histeričnim visokim tonovima. Plakao je bešumno, ta ogromna ramena su se tresla, dah mu je bio isprekidan, a lice skriveno iza dlanova, kao da ne želi da ga ona ili bilo tko vidi ovakvog. »Ti si umrla. . .« Sissy je otpuzala da sjedne pokraj njega, ali onda nije znala što bi rekla... ili napravila. »To nije tvoja krivnja!« ponovila je rezolutno. »Došao sam prekasno... već si umrla. Isuse Kriste, ti si... umrla. I istina je da me, otkako sam te pronašao, svaki put kad zatvorim oči, svaki put kad pokušam zaspati, proganja slika tebe kako visiš nad tom prokletom, jebenom kadom.« Sissy je ispružila ruku i privukla ga k sebi. Bilo je to blesavo od nje — on je bio duplo veći i sve prije nego dječačić. No srušio se na nju poput stabla bez korijena, što ju je gurnulo bliže kadi.

217

Držeći ga u naručju, više je osjećala nego čula njegove jecaje i, začudo, bilo joj je samoj lakše dok ga je tješila. To ju je činilo... snažnom, a to je bilo najvažnije usred ovog poprišta njezine najveće nemoći. I nije bila sigurna da treba doznati bilo kakve dodatne pojedinosti. Nadala se da će informacije dovesti do neke vrste razumijevanja, čak i ako to bude bolno. No nisu. Bila je ovdje gdje se dogodila njezina smrt i imala je neku okvirnu predodžbu o tom događaju — Prije svega na temelju Jimove reakcije — i nije se baš osjećala kao da je sad na čvršćem tlu. Jedino što je osjećala bio je taj bijes duboko u njoj. Čak i kada je zagrlila Jima i osjetila iskrenu sućut zbog njegovih patnji, taj bijes je tinjao. Jim je promijenio položaj i obavio ruke oko nje, uzvraćajući joj zagrljaj. Zatvorivši oči, Sissy je pokušala dosegnuti točku u kojoj bi osjetila mir. Ili... rezignaciju. Ili... nešto. Nije mogla. No, bilo je neobično... biti ovako blizu Jimu. Sada joj to nije bilo nelagodno. Uopće. Zapravo, postala je akutno svjesna njegova tijela, njegove mase, njegova muževnog mirisa. A to je potaknulo nešto drugo u njoj. Nije bila sigurna što je to točno, ali bilo je bolje od bijesa, to je sigurno.

* * *

U Jimovom mozgu odigravala se mučna izmjena mentalnih slika. Točnije, ne puno njih. Bile su samo dvije. Na jednoj je bila Sissy. Na drugoj njegova majka. Jedna je bila u ovoj kupaonici. Druga u kuhinji seoske kuće. Na objema je bilo puno crvene boje, u prvom slučaju u kadi, a u drugom na podu od linoleuma. On nije bio pretjerano emotivan tip. Nikada to nije bio — dobro, otkako je imao trinaest godina. Događaj koji je iznjedrio tu drugu sliku, kada je pronašao svoju majku polumrtvu i gotovo potpuno oskvrnutu na podu njihove kuhinje, učinio ga je zakopčanim. I pretpostavljao je da je to trajno... no biti ovdje, ponovno proživljavajući svoju ulogu u Sissynoj smrti, osjećati užas i bijes zbog svega toga te zbog vlastite nemoći jer ju je

218

neuspješno pokušao spasiti... to je otvorilo neke zatvorene prostore u njemu, probilo neke duševne slojeve u koje nikada nije zalazio, srušilo zid koji je izgradio. »Tko?« rekla je Sissy. Jim se odmaknuo i prešao dlanovima preko svog mokrog lica. »Što?« »Rekao si neko ime.« »Ma.« Kimnula je, gledajući ga netremice u oči. »Tko je ona?« Kako nije odgovorio, položila mu je svoj meki dlan na obraz. »Koga si izgubio? Osim mene, kome još nisi stigao na vrijeme?« »Nije riječ o mojoj prošlosti...« »Zapravo, mislim da jest. Uvijek sam vjerovala da se stvari događaju s razlogom. Možda smo došli ovamo... zbog tebe.« Kada je počeo odmahivati glavom, prekinula ga je: »Ovo mi nije donijelo ono što sam tražila. Ne osjećam se nimalo bolje. Pa barem... možda možemo pomoći tebi.« Jim se namrštio. Majčina smrt zapravo je bila prva od ružnih stvari u njegovu životu, početak njegove trke prema onome što je postao u specijalnim postrojbama XOps. Da se ubojstvo nije dogodilo, bi li završio negdje drugdje? Da, pomislio je. Da nije bilo toga, bio bi farmer na Srednjem zapadu i obrađivao bi zemlju vlastitim rukama. Bilo mu je potpuno strano govoriti o svemu tome, ali iz nekog razloga, riječi su navrle i ne mogu se poreći. »Živjeli smo u ravnici. Moja mama i ja. Sami. Bila je to mala farma, okružena ogromnim farmama. Pa kad su ti ljudi upali u kuću i... ozlijedili je... nitko nije čuo njezin vrisak. Stigao sam kući i pronašao je u kuhinji, nije joj preostalo mnogo vremena. Toliko krvi, posvuda krv... bože...« Osjećaj gušenja gotovo ga je spriječio da nastavi, ali iz nekog razloga je morao. »Rekla mi je da bježim — prošaptala je to. Oni su bili na katu, uzimali su ono malo što smo imali. Želio sam ostati s njom, ali natjerala me da odem. Otrčao sam u kamionet — nisam imao vozačku dozvolu, bio sam premlad, ali sam znao voziti. Ušao sam i nagazio na gas — sjećam se da sam pogledao u retrovizor i vidio kako se iza mene na cesti diže prašina. Kasnije sam se vratio. Obavljena je policijska istraga i sam sam je pokopao, iskopavši rupu na pašnjaku pored brdašceta. Nije bilo nikog drugog tko bi je oplakivao.« Sissy je polako izdahnula zrak, kao da je odjek njegove boli prošao i kroz njezine grudi.

219

»Ne mogu zamisliti kako je biti sam na svijetu.« rekla je. »Mora da si bio Chilliejeve dobi — kada je obično maksimum odgovornosti raznošenje novina. Sto si učinio? Kamo si otišao nakon...« »U vojsku.« »Oni ne uzimaju tako mlade ljude, zar ne?« Nije joj namjeravao reći da je uključen u specijalne postrojbe zbog načina na koji je zaklao tri muškarca koji su mu ubili majku. Ta su ubojstva bila toliko nasilna da su sve novine u zemlji pisale o njima — ali on nikada nije uhvaćen. No u specijalnim postrojbama su to shvatili. I došli su ga potražiti. Sissy je zabacila kosu. »Sigurno si nekoliko godina proveo oslanjajući se samo na sebe.« »Pa, na kraju su me prihvatili.« Nakon što je adekvatno testiran ima li sociopatske tendencije — te je utvrđeno da ih ima dovoljno da se kvalificira. A onda je prošao kroz jedan oblik »temeljne obuke« koji je bio tako brutalan da su ljudi tijekom njega ne samo odustajali, nego i padali mrtvi. »Ti i ja imamo puno toga zajedničkog.« promrmljala je Sissy. »Pakao poprima puno oblika, zar ne?« »Ti si premlada da bi to znala.« »Nisam više premlada.« Počinjao je doista vjerovati u to. »Želiš li čuti ostatak priče?« rekao je odsječno. »Hoću reći, tvoje.« »Da.« Jim se, dok je birao riječi, osjećao kao da opet tone u živo blato. No mogli bi završiti s ovim. »Devina je došla dok smo bili ovdje. Moji dečki su me silom nokautirali — naime, znali su da bih se, da su mi dopustili da ostanem, borio s njom i vjerojatno izgubio. Bila su to rana vremena za mene — sranje, čini mi se kao da je to bilo prije milijun godina. Ali vratio sam se. Do tada je raščistila prostoriju. Sve je nestalo, čak i ti.« Protrljao je oči kao da ga bole. »Mi smo te pronašli naknadno.« »Gdje?« »U kamenolomu.« Sissy se namrštila. »Onom tamo pokraj...« »Da.«

220

»Dragi bože...« prošaptala je. »Jadni moji roditelji. Moja sestra. Moji djed i baka.« Stavila je ruku na trbuh uz izraz lica kao da joj je mučno. Ne može joj se zamjeriti. Nakon nekoliko trenutaka, rekla je: »Kada si bio mali i kad si bio u kazni... jesi li ikada zamišljao vlastiti sprovod? Jer ja jesam — običavala sam zamišljati da su moji mama i tata u suzama, žaleći zbog svakog »zla« koje su mi ikada nanijeli. Bilo je jako pogrešno što sam to činila.« Pomaknuvši se, napravila je grimasu, što ga je podsjetilo na to da sjede na hladnom, tvrdom podu — k tome je trljala trbuh kao da je boli. »Jesi li dobro?« rekao je. »Želiš li da odemo odavde?« »Osjećam se kao da imam probavne smetnje.« »Kako i ne bi.« Jim je ustao i ponudio joj ruku. Prihvatila ju je i on ju je podigao, a ona je zastenjala i činilo se da se ne može ispraviti. »Sissy?« »Moj želudac...« Podigla je rub njegove košulje koju je imala na sebi i povukla ga prema gore... »O bože! Što je to?!« U početku nije imao jebenog pojma. No onda je shvatio: na ravnom, blijedom komadu kože vidio se neki uzorak koji je sjao kao da je osvijetljen iznutra. Devina ga je urezala tamo kao dio rituala. »Skini to s mene...« Sissy se počela češati. »Skini to s mene!« Jim ju je primio za ruke i sagnuo se. To crveno svjetlo bilo je posve pogrešno, pomislio je. Isijavalo je iz nje, iznutra... Pažljivo joj je spustio košulju. »Hajdemo odavde. A onda ćemo vidjeti što možemo učiniti u vezi s tim, u redu?« Sissy je zgrabila košulju i pritisnula je na tom mjestu, a pogled pun užasa iskrivio je njezine prelijepe crte lica. »Što ako je ona u meni?« Jim je odmahnuo glavom, premda mu se zatiljak zategnuo. »To nije moguće.« A onda je rekao jednu stvar zbog koje će kasnije zažaliti: »Ti si moja«.

221

POGLAVLJE 23 Fallen JMe

Cait je provela poslijepodne odbrojavajući sate. Nakon što je otišla od G.B.-ja, stigla je kući, sjela za svoj stol... i otprilike svakih dvadeset minuta provjeravala koliko je sati. Međutim, obavila je nešto posla, iako je razlika u odnosu na uobičajenu efikasnost bila kao ona između hodanja uz cestu i vožnje automobilom. Kretala se prema naprijed, ali samo u relativnom smislu. Ona i Duke imali su sastanak u šest popodne, pa si je, nakon nekoliko napetih pregovora sa svojim mjeračem krivnje, odlučila dati sat vremena da se spremi — što je bilo nečuveno, no činilo se nužnim. A s obzirom na to da joj je trebalo petnaest minuta za vožnju do grada, bilo joj je, dakle, dopušteno ustati iz stolca u četiri i četrdeset pet.

Nemoj obući grudnjak. Odloživši olovku, morala je zatvoriti oči jer joj je tijelo reagiralo... Pored nje je zazvonio telefon, glasan u njezinoj tihoj kući. Dok ga je uzimala, srce joj je snažno tuklo. Molim te, molim te, neka to ne bude Duke koji otkazuje... Nepoznat broj telefona. »Halo?« »... Cait?...« Dok je muški glas zamirao, zbunjeno se uspravila. »Thome?« »Bok.« Njezin davni dečko s fakulteta pritom se nakašljao, pa je pozdrav zazvučao smiješno. »Ispričavam se, bok.« »Aha, bok. Kako si?« U sebi je računala. Posljednji put je razgovarala s njim prije otprilike šest mjeseci — i bio je vrlo siguran da mu je djevojka trudna. Tri plus šest jednako devet. »Ja sam dobro, hvala. A ti?« Oboje su bili ukočeni, ali nema veze. Gotovo su se bili zaručili — sve dok je on nije prevario. A sada mu je žena trudna — zapravo, bez sumnje su već dobili zdravog, lijepog dječaka ili djevojčicu. »Dobro, dobro, hvala.«

222

U tišini koja je uslijedila, Cait se iz nekog razloga sjetila gdje je točno sjedila kada je zazvonio telefon prilikom njihova prethodnog razgovora u studenome. Bila je na katu u spavaćoj sobi, peglala je odjeću i ostala je sabrana tijekom tih pet ili šest minuta razgovora. Bilo joj je također iskreno drago što joj je rekao osobno prije nego što je vijest procirkulirala unutar skupine njihovih prijatelja. No nakon što je spustila slušalicu, ugasila je svjetla, legla u krevet i plakala otprilike šest sati. Sljedeći dan se upisala u najbližu teretanu iz lanca Bally Total Fitness. »Samo sam želio da znaš... da smo dobili bebu. Rano sinoć.« Kada je ponovno zatvorila oči, prva pomisao joj je bila da je oduševljena što će se za oko sat i pol naći s Dukeom. Da je tu vijest čula a da nema sastanka kojemu se može veseliti, to bi vjerojatno rezultiralo još jednim danom provedenim ispod pokrivača. Druga pomisao bila joj je da, kao i prošli put, on ne odaje dojam da likuje ili se hvali vlastitom srećom. Ne, Thom je zvučao gotovo kao da se ispričava, kao i kada joj je rekao za trudnoću — očito je pokušavao učiniti ispravnu stvar u teškoj situaciji. »Tako sam sretna zbog tebe.« Nije se mogla natjerati da izgovori ime te žene. To se nije promijenilo ni s Dukeom na horizontu. »Doista, istinski jesam.« »Htio sam da saznaš prije nego, jel, svi ostali.« »Koje je njegovo ili njezino ime?« »Nazvali smo ga Thomas, po meni.« »To je sjajno. Sigurno si jako uzbuđen.« »Jesam. Mislim, nismo to planirali, ali... ponekad je život takav, znaš?« Pričaj mi o tome, Thome. »Da, znam. Kada je vjenčanje?« Jer sigurno će se sada vjenčati s tom ženom. »Ne još neko vrijeme. Moramo prebroditi prvih nekoliko mjeseci s njim — to jest, Margot mora. Ja danonoćno radim.« »Wall Street će ti to učiniti.« »Sigurno.« Stanka. »Jesi li ti dobro?« Cait se nakostriješila na to. Što, mislio je da ona sjedi i zauvijek uzdiše za njim?

223

Dobro, možda je neko vrijeme i bilo tako. »Znaš što? Stvarno jesam. U dobroj sam kući, posao je fantastičan, a moj privatni život...« Nije dovršila rečenicu nikakvim detaljima. Činilo joj se to pretjeranim, kao da pokušava nešto dokazati. »... je dobro.« Njegovo je olakšanje bilo opipljivo. »Oh, tako mi je drago čuti to.« I da, smiješno; vjerovala je da je to istina. U ovom trenutku, dok je zbog sjedenja s telefonom stisnutim uz uho i nespretnosti koja se osjećala na objema stranama željela brzo završiti razgovor, shvatila je... da je Thom dobar momak. »Mogu li te nešto pitati?« izlanula je. »Bilo što. I mislim to što sam rekao, Cait.« »Kad si upoznao...« U redu, vrijeme je za odraslo ponašanje. Za boga miloga, u ovom trenutku su njih dvoje bili duže zajedno nego ona i Thom. »... Margot, je li to bila ljubav na prvi pogled? Kao neki sveprožimajući bespovratni slobodni pad?« Ona je, naravno, razmišljala o Dukeu. Premda to vjerojatno nije imalo puno smisla. Čovjeka je jedva poznavala. Thom se nakašljao. »Jesi li sigurna da želiš da odgovorim na to pitanje?« »Da, stvarno jesam. Iako možda nije pravo vrijeme. Ti si vjerojatno još uvijek u bolnici, zar ne?« »Ne, ne, u redu je. Oni oboje spavaju, a roditelji su svi otišli kući istuširati se.« Mogla ga je zamisliti u nekakvom bijelom hodniku, kako se naslanja ramenom na zid i jednu mokasinku ili kožnatu cipelu s našivenom rupičastom maskom diže okomito, tako da balansira na nožnom prstu. Thom je duboko uzdahnuo. »Vidio sam je u knjižnici, iz daljine. .. i, ne mogu to objasniti. Ukipio sam se na mjestu, točno tamo gdje sam bio. Nije bilo u mojoj prirodi da na taj način reagiram, i još uvijek nije — i, samo da ti bude jasno, otišao sam. Nisam joj se obratio, nisam nikoga ništa pitao o njoj, nisam sjeo i buljio u nju satima. Samo sam se okrenuo i otišao.« Bio je u pravu — takva vrsta ostajanja bez teksta nije bila tipična za njega. Thom je uvijek bio poput nje: odmjeren, oprezan, usmjeren više na učenje nego na ljude. Zapravo, njihovi su prijatelji uvijek govorili da su oni savršen par, a kada su prekinuli, u proljeće na zadnjoj godini fakulteta, prekid je bio glavna tema razgovora. Gledajući sada unatrag, činilo joj se da je bilo na neki način lakše biti u njezinoj koži, odnosno u ulozi žrtve, one koja je ostavljena — premda to svakako nije bilo zabavno. Ako ništa drugo, njihov društveni krug je suosjećao s njom, nije prema njoj postao sarkastičan.

224

»To mora da ti je bilo iznenađenje.« rekla je. »Nije to bilo ono što sam želio. Uopće.« »Kada se to dogodilo, znaš, ona i ti?« Kakav šašavi trenutak da napokon postavi ta pitanja. Kad joj je rekao da je našao nekoga drugoga, nije htjela nikakve detalje — samo kartonsku kutiju da spakira stvari koje je ostavio u svojoj sobi u studentskom domu. »Godinu dana kasnije.« Cait je ustuknula. »Vas dvoje ste godinu dana izlazili?« »Ne. Vidio sam je prvi put negdje godinu, možda godinu i pol prije nego što sam... znaš. To je bilo ujesen, na trećoj godini faksa. Cait, namjeravao sam se oženiti tobom. Bio sam ti predan. Želio sam biti s tobom. Zadnje što bih ikada pomislio je da će netko drugi stati između nas. Nakon što sam je vidio, prestao sam učiti u knjižnici. Odlazio sam sa zabava — sjećaš li se one Super Bowl zabave kod Richa? One nakon koje je bio uhićen? Rekao sam da sam bolestan — no rekao sam to zato što je ona bila tamo. Nisam želio nigdje biti blizu nje.« Cait se naslonila u svom stolcu. »Bože...« »Ti si stalno radila, Cait, pogotovo tijekom posljednje godine faksa — ne kažem to da bih te krivio. To je način na koji smo živjeli. Samo... uvijek si bila tako zauzeta, i ja sam bio zauzet, a onda si jedne noći... otišla u posjet roditeljima, onoga vikenda kad je bio Dan predsjednika, jer su tvoji napokon nakratko došli kući. Sjedio sam u dvorištu fakulteta, Teresa je bila vani, Greg je otišao... i ne znam što... je točno bilo razlog, no ustao sam, obukao kaput i šetao po kampusu u deset sati navečer. Te sam noći otišao u knjižnicu, a ona je bila tamo. I tada se... to dogodilo. Otprilike dva tjedna nakon toga sam razgovarao s tobom. Margot i ja do tada nismo bili zajedno, ali znao sam u kojem se smjeru stvari razvijaju, znao sam da... Kriste, Cait, posljednja stvar koju sam ikada želio je povrijediti te.« »Vjerujem da je tako.« rekla je promuklim glasom. »Doista.« »I znaš, razlog zbog kojeg sam te nazvao prije nego što smo objavili da čekamo bebu i zbog kojega te zovem sada je taj da sam te dovoljno dovodio u neugodne situacije. Ne želim da ikada više primaš neočekivane novosti — barem ne u vezi sa mnom. Iako je to bilo prije puno godina, nikad se nisam posve oporavio od cijele te stvari s nama, Cait. Upoznati Margot bilo je blagoslov, ali i prokletstvo. Ona je moja druga polovica, ali morao sam povrijediti... tebe.« Kada su navrle suze, to nije bilo od tuge. Više od osjećaja da su u stvarnosti oboje povrijedili jedno drugo, svatko na svoj način. I premda mu nikada nije željela zlo, zbog

225

pomisli da on nije u atmosferi valcera i neopterećeno prebjegao u naručje nove vruće ljubavi sve joj se činilo nekako pravednijim. »Jako mi je drago što si nazvao.« rekla je ona. »Doista jest.« Thom je duboko uzdahnuo. »Dugo sam ti želio objasniti te stvari. Ali ne iz nekih samoživih ili samoopravdavajućih razloga, nego više zato što mi je doista još uvijek stalo do tebe. I uvijek će biti.« Cait se tužno nasmiješila, prisjećajući se kako su njih dvoje znali provoditi sate učeći zajedno. Bili su savršeni kompanjoni, a ona je tada tražila stabilnost. No, je li to bila prava ljubav? Ne kao ona koju je pronašao s Margot. »Čuvaj se, Thome.« »Ti također, Cait.« Nakon što je završila razgovor, zagledala se u mobitel. Dobro je znati da je on onako častan kao što je i mislila da jest. Izbjegavao je svoju pravu stvarnost dobrih godinu dana... a onda je jednostavno kucnuo njegov trenutak, pretpostavljala je. I da, cijela stvar bila je srceparajuća, trauma zbog gubitka onoga što je planirala da će biti njezin život, te umjetne strukture koju je sama stvorila ali ju je nazivala sudbinom, bila je apsolutno devastirajuća. No, uvijek se pitala je li on onaj čovjek za kojega je mislila da ga poznaje. Jest. Jedina stvar koja bi mogla biti gora bio bi uvid da je on cijelo vrijeme, tijekom cijele njihove veze, bio ništa drugo doli lažljivac. K tome, sada kad je upoznala Dukea, shvatila je na što je Thom mislio. Ponekad... ti se jednostavno ukrste putevi s nekim neodoljivim i, ovisno o tvojim životnim okolnostma, to može biti razorno. A u njezinom slučaju? Nije bila u vezi, što je bilo dobro. Kako bi se osjećala da je natrčala na nekog sličnog Dukeu... a bila u vezi? Cait je uto pogledala na sat. Četiri i trideset devet. Tijekom većeg dijela svog života prisilila bi se da tijekom preostalih šest minuta mirno sjedi. A sada? Jebeš to. Vrijeme je da se spremi.

226

Ugasila je računalo i uputila se na kat, a kada je ušla pod tuš i ponovno pustila svu odjeću da padne na pod shvatila je... da ustvari ona vjerojatno sada prolazi upravo kroz ono što se dogodilo Thomu. Godinama mu nije bila spremna nimalo progledati kroz prste. A kad ju je nazvao da kaže da čekaju bebu, okrenula se dijeti i teretani kako bi ugušila sve emocije koje su isplivale na površinu. Ali sad, nakon ovog razgovora s njim? Teret joj je pao s pleća i obuzelo ju je olakšanje koje je tražila u raznim vrstama drugih ispušnih ventila, bio je to melem koji joj je pružio onu vrstu mira koju joj se ranije činilo nemogućim postići. Zanimljivo. Ona i njezini roditelji nisu se slagali u vezi s mnogo toga. No što ako je ovo oprost koji su joj oni savjetovali? Bila je to oslobođenost od vlastite boli. A to je vrlo, vrlo dobra stvar.

Cait je pokušala ne doći na vrijeme. Nažalost, stare navike teško umiru i stigla je tri minute prerano. Nakon što je osmotrila parkiralište Riverside Diner'sa, odlučila je nastaviti voziti i potrošiti nešto vremena na krug oko bloka zgrada. Šest i deset. To je bio njezin odabir. Niti prerano niti prekasno. U određenom povijesnom trenutku — nije da je pretjerano napuhavala ovo ili bilo što slično — zaustavila je svoj terenac i pronašla parkirno mjesto. Dok se osvrtala kako bi ugledala njegov kamionet, donekle ju je iznenađivalo što je tako nervozna. Nije bio na parkiralištu: koliko je mogla vidjeti zahvaljujući kombinaciji ulične rasvjete i blijedog sjaja posljednjeg izdisaja zalazećeg sunca, tamo je bilo deset ili dvanaest vozila i nekoliko motocikala. Nije bilo kamioneta. Možda je i on odlučio pričekati da prođe akademskih četvrt sata. Nakon što je izašla i zaključala auto, krenula je prema ulazu, a u želucu je osjećala leptiriće o kojima je ranije samo slušala od drugih, ali ih sama nikada nije doživjela. I kao da joj mozak nije želio biti izostavljen iz te lepršave zabave, kroz glavu su joj prolazile razne vrste nasumičnih gluposti, a nijedna se nije zadržavala, pa joj je lubanja bila poput dječjeg dvorca na napuhavanje ispunjenog lopticama. Otvorivši vrata, ušla je u tradicionalni restorančić iz pedesetih godina — uz jednu stranu protezao se red odjeljaka sa stolovima i sjedalima od crvene umjetne kože, s druge strane prolaza bio je šank s barskim stolcima, a iza njega dio za poslužitelje i vrata u kuhinju.

227

U odjeljcima nije bilo Dukea, iako je nekoliko muškaraca podiglo pogled kada je ušla i dobro je odmjerilo — što se danas dogodilo i na kampusu. Da, plavuše definitivno dobivaju više pažnje, ali nije bila sigurna u onaj dio izreke o njima povezan sa zabavom, pogotovo ako večerašnji sastanak završi tako da ga uopće ne bude. Što bi bila druga takva večer zaredom. No barem je postojala realna šansa da ju nitko neće progoniti do dizala... Evo ga. S one strane lukova koji su vodili u drugu blagovaonicu, sjedio je u odjeljku blizu stražnjeg izlaza, zureći ravno u nju. Nije se smiješio. Niti mahao. Niti je sjeo malo uspravnije. No njegove užarene oči su je proždirale, a učinak tog pogleda zbrisao je sve što je stajalo između njih — stolove, konobarice, ostale goste, pod prekriven crvenim tepihom koji ih je dijelio. Bilo je baš kao kada su se pogledali na parkiralištu onog kafića. Dok mu je Cait prilazila, shvatila je da joj se tijelo kreće na drugačiji način, a senzualan osjećaj oblijevao joj je noge, bokove i grudi onom sporo ključajućom toplinom koju je i željela osjetiti. »Bok.« rekla je glasom dubljim nego inače. »Dobro izgledaš.« Pogled mu je klizio niz nju. »Stvarno dobro.« »Hvala. Ti također.« Iako je mogao nositi i odijelo iz sedamdesetih, a ona bi vjerojatno i tada slinila nad poliesterom. Kliznula je u sjedalo nasuprot njemu, skinula kaput i postala izrazito svjesna načina na koji su joj se grudi pomicale ispod finog materijala bluze — a bio je i on. Sada je promijenio položaj, meškoljeći se kao da je nestrpljiv. Ili mu je možda nelagodno zbog... hm, da. A to je bilo totalno napaljujuće. Bez daljnjeg razgovora ispružio je ruku preko stola, s dlanom okrenutim prema gore, a ona je odmah stavila svoj na njegov. Bože, bio je... izniman. Snažan. Zgodan, ali s onim dodatnim faktorom X. I u toj crnoj majici djelovao je jednako mišićavo kao i prije. Njegova tamna kosa bila je malo kraća nego što je zapamtila, kao da ju je tijekom dana podšišao — možda za njihov spoj? I nije bilo tek iznikle bradice koja bi sjenčala tu njegovu snažnu čeljust. Što je ukazivalo na to da se istuširao i obrijao pripremajući se za nju. A to je bilo kompliment, zar ne?

228

Dok je zurila u njega preko stola, nije mogla a da ga ne usporedi s G.B.-jem. Bila je omamljena time što je G.B. zvijezda, da — i tu je postojao stanoviti intenzitet. Ali to iskustvo bilo joj je neobično daleko, gotovo kao da je prvi put izbliza razgledala nešto egzotično. A Duke? On je bio jednostavno neskriveno seksepilan, od tih uvučenih očiju, preko punih usana, do tih ramena... »Iščekivao sam ovo cijeli dan.« rekao je promuklim glasom. Cait je pocrvenjela od glave do pete. »I ja ..« Kao odjek iz nekog dalekog svijeta koji nije imao nikakve veze s njom ili njim, začula je kako telefon slabašno zvoni. Možda je njezin; nije marila. Ustvari, mogao je i stampedo protutnjati kroz restoran, no teško da bi ga primijetila ili da bi je bilo briga. Bože, kako ga je željela. Ovdje. Sada... »Reci mi nešto.« rekao je. »Što?« »Svoje ime. Još uvijek ga ne znam.« Cait se nasmiješila i spustila pogled. Valjda je to propustila. »Cait. Kao u Caitlyn.« »Lijepo je.« »Hvala ti.« liiiiiiiiiiiii opet obostrano zurenje. Zapravo, još uvijek su tako sjedili, gledajući se međusobno u oči, držeći se za ruke, kad je konobarica prišla s cjenicima. Niti jedno od njih nije uočilo što je donijela, niti nešto naročito odgovorilo kada ih je pitala što žele piti. »Nisam gladan,« rekao je on »bar ne hrane. A ti?« Cait je odmahnula glavom. I to je bilo to. Oboje su izašli iz separea te su, nakon što je on ostavio novčanicu od pet dolara kao napojnicu, izašli iz restorana. Vani joj hladno vrijeme nije razbistrilo um. Pa kada je pokazao prema viktorijanskom spremištu za čamce udaljenom nekoliko stotina metara i kimnuo glavom kao da postavlja pitanje... »Da.« rekla je.

229

Bila je to najbliža šansa za privatnost koju su imali: bilo je još uvijek previše hladno da bi ljudi šetali uokolo nakon što padne mrak i pretpostavila je da tamo unutra postoji neko odvojeno mjesto. Što je najvažnije, nije joj bilo do natezanja oko toga tko slijedi koga u kojem vozilu bog zna kamo. Čak bi i kratka šetnja trajala beskonačno. Što dokazuje da je u nekim situacijama fizička udaljenost, kao što je to i vremenska, također relativna.

230

POGLAVLJE 30

Devina, zabrinuta sam zbog tebe.« Demonka je sjedila na kauču svoje terapeutkinje i igrala se s kopčom na svojoj Gucci torbi. Ured nije bio ni najmanje u skladu s njom — prepunjeni jastuci, prljavosmeđi tonovi, mali čupavi tepih, razne vrste bukovine montirane na stalcima kao da nešto vrijede. Dvije kutije papirnatih maramica. Za plačljivce. »Devina?« Njezina terapeutkinja sjedila je s druge strane staklenog stola, a njezino široko tijelo, kao i uvijek, bilo je omotano naborima tkanine s cvjetnim uzorkom. Pričaj mi o sakrivanju vlastitog tijela — Devina je u svom stvarnom obliku izgledala loše, no ispravljala je to dobrim, sjajno skrojenim mesom. A ova žena s mekim glasom i vječito zabrinutim izrazom? Havajske široke haljine zvane muumuui nisu sofisticirano odijevanje. Doduše, kako bi drugačije sve to mogla pokriti? No to nije u potpunosti njezina krivnja. Kao ljudsko biće, ako je željela promijeniti svoj izgled, mogla je mijenjati samo odjeću. To i plastična kirurgija, koja je ograničenih mogućnosti... »Devina.« Oh, vidi, nagnula se prema naprijed i počela žestiti. Devina se ponovno zagledala u svoju torbicu, razmišljajući o tome kako su ona i terapeutkinja čista suprotnost. Žena je možda bio građena kao jedan od njezinih prepunjenih jastuka, no bila je lijepa iznutra — ispod tog usporenog metabolizma u kombinaciji sa sjedilačkim poslom i vjerojatno nešto egzogenog estrogena, duša joj je sjajila čistom bijelom svjetlošću dobrote. Devina nije bila takva. Kada bi bila bez svoje izvanjske laži... Suze su joj navrle pa joj je bilo teško govoriti zbog stezanja u grlu. »Ja sam... ružna.« »Možeš li mi reći nešto više?« Prokletstvo, bila je toliko uzrujana da ju nije čak niti uvrijedilo što terapeutkinja nije rekla: »O moj bože, nisi ni u bunilu!«

231

»Ne znam što govorim.« Devina je odmahnula rukom. »Nije ništa važno. Promijenimo temu.« »Mogu poštovati to da o tome ne želiš razgovarati. No često su stvari o kojima ne želimo govoriti upravo one koje bismo trebali razriješiti. Nužno je učiniti to kako bismo u potpunosti došli k sebi. Možda možeš podijeliti sa mnom što je pokrenulo takve tvoje osjećaje?« Pomisao na samu sebe na koljenima ispred Adriana, kako siše njegov mlohavi kurac, pogodila ju je kao tona cigala. Rastvorivši torbicu, izbrojila je trinaest identičnih ruževa za usne koji je uvijek nosila sa sobom... »Devina, možeš li prestati s tim?« Nakon što je ona samo odmahnula glavom, terapeutkinja je rekla: »Pa, možda možeš pokušati. Zapamti, opsesivno—kompulzivni poremećaj je, barem djelomično, neadekvatna prilagodba sustava samoočuvanja. Ukorijenjen je, u tom smislu, u potrebi da se osjećamo sigurno u tom nepredvidljivom svijetu — svijetu u kojem nas ljudi mogu iznevjeriti ili povrijediti i u kojem, u vezi sa stvarima koje su nam važne, ishodi mogu biti izvan naše kontrole. Sve grčevitije se držimo objekata i rituala u pogrešnom uvjerenju da će nas to učiniti sigurnijima. Ali na kraju nas zadave vlastite strategije nošenja s problemima.« »Hoćete li me natjerati da bacim još jedan ruž?« »Kao što smo razgovarale, rješenje je u proširenju spektra emocionalnih funkcija. Trebamo postati sigurniji u našoj vještini da se odupremo udarcima i strelicama koje život nosi. Prvi korak na tom putu je razgovor — i zbog toga si ovdje.« Sjajna rekapitulacija, šećeru. Devina je pogledala na sat. Sranje, ostalo im je još trideset pet minuta. Trideset i četiri. Trideset... »Ružna sam.« ponovila je. »To nikad dosad nije iskrsnulo prilikom naših susreta.« Pa, nikad dosad nije joj se dogodilo da ne uspije postići da tip svrši. Kada je Devina zabacila kosu, pomisao na to kako izgleda njezina stvarna kosa potaknula ju je da poželi briznuti u plač — ono uvojaka što je imala bili su slamasti i pričvršćeni na truleće meso. A ostatak nje bio je jednako gadan. Kako bi izgledala bez tog ukradenog odijela seksepilne kuje? Da, naravno, dobivala je puno pažnje šećući kroz predvorje nekog hotela ili ulazeći u restoran, ali to je bilo zato što su ljudi pretpostavljali da je u tijeku invazija zombija.

232

»Susrela sam se sa starim ljubavnikom.« Devina je odmahnula glavom. »Ne starim u smislu gerijatrije — nego taj muškarac i ja imamo zajedničku povijest. Oveću povijest.« »Nikada nisi razgovarala o svom privatnom životu.« Pa, kad si demonka koja se sa silama dobra bori za vlast nad svijetom — a tražiš pomoć od čovjeka, upotrebljavaš puno eufemizama. Još jedan primjer prikrivanja nečega kako bi bila prihvaćena. I doista, puno je pričala o sebi i Jimu: o njihovim borbama i uspjesima. Sve u kontekstu izmišljenog poslovnog scenarija, naravno — ali terapeutkinja je imala pravo: Devina je izostavila seksualnu dimenziju odnosa. Međutim, ovo se nije ticalo nje i Jima. »On je elementarna sila, taj moj bivši ljubavnik.« Poravnala je svoju suknju, kreaciju Prabala Gurunga. »Razvoj našeg odnosa bio je turbulentan — moglo bi se reći da vidimo svijet iz posve različitih perspektiva. No privlačnost je uvijek bila vrlo snažna.« »Koliko dugo ga poznaješ?« Oh bože, stoljećima. »Putevi su nam se presijecali tijekom cijelog mog života otkako sam odrasla. Nazvao me danas i rekao da me želi vidjeti — i nisam mogla odbiti. Završili smo. . bivajući intimni.« »Je li ti to bilo zadovoljavajuće iskustvo?« »Ne.« Devina je zabila glavu među dlanove. »Potpuno sam ponižena.« Nikada u svom besmrtnom životu nije imala tipa koji... »Zašto? Devina?« »Bio je... nesposoban obaviti što je trebao.« »Pa, većina muškaraca povremeno doživi taj izazov. To nije neuobičajeno...« »Meni se to nikada prije nije dogodilo.« »Dakle, okrivljuješ sebe.« »Bez uvrede, ali nitko drugi tada nije bio s njim.« Devina je protrljala sljepoočnice. »Pokušavala sam satima. Bilo je tako strašno — a znam da je želio biti sa mnom. Poticao me da nastavim i ja sam to činila. Ali... ništa.« U nastupu očaja odbacila je odjeću i legla na svoj stol te se pobrinula za sebe pred njim. Kada je to činila, većina muškaraca bi svršila posvuda po sebi, a Adrianove oči nisu se micale s nje. No ipak...

233

»Uopće mu se nije digao.« Za ime kurca, poželjela je da može ukloniti iz mozga te slike. »Bila je to noćna mora.« »I opet mi to, kažem, zvuči kao da kriviš sebe.« »Da sam bila privlačnija ili da sam samo imala...« »Nije ti nikada palo na pamet da bi mogao postojati medicinski razlog za to?« »U prošlosti ga nije bilo.« »Stvari se mijenjaju. Ljudi mogu oboljeti od poremećaja koji otežavaju seks ili mogu početi piti lijekove koji otežavaju seksualno uzbuđivanje.« Nažalost, to je bila jedna od zamki u koje su ona i njezina terapeutkinja ponekad upadale i u kojima stvarnost nije odgovarala lažnoj konstrukciji: besmrtnici poput Adriana nisu trebali Cialis niti Viagru; nisu se budili jednog jutra s cirkulatornim problemima niti pili toliko antidepresiva da im kurci trajno splasnu. To je bila jedna od prednosti neživljenja pod teretom isteka roka trajanja. »Devina, ne bi očekivala da se dijabetes izliječi zavodljivim pogledom, zar ne? Naravno da ne. Dakle i ovdje bi moglo biti isto. Možda bi, bez obzira na to što ti ili on željeli ili napravili, snošaj bio nemoguć.« Često se događalo da je ženin savjet bio posve na mjestu. Nažalost, ovo nije bio jedan od tih slučajeva. »Jesi li razgovarala s njim o tome što se dogodilo i o tome kako se zbog toga osjećaš?« »Ne.« Devina je odmahnula glavom. »On je morao otići, a ja sam se obukla i slijedila ga vani. Onda smo neko vrijeme proveli zajedno.« Završili su natrag na Zemlji, u Targetu, od svih zamislivih mjesta. Ona ga je slijedila uokolo dok je birao odjeću sa stalaka za mlade žene, odvratne sitne predmete napravljene s istom sofisticiranošću i vještinom kao što su papirnati aviončići kakvog osmogodišnjaka. Pretpostavljala je da su za dragu Sissy — što je bio jedini razlog zbog kojega ga Devina nije natjerala da izađu i odvukla u Saks. Što gore ta djevojka izgleda, to bolje. Zapravo, teško je znati što je na ljestvici poniženja niže rangirano — sve to vezano uz mlohavost ili izlet iz pakla u šoping. I čudno — najbliže što je Devina ikada došla podčinjenosti prema muškarcu bilo je kada je bila s Jimom. No Adrianov nedostatak reakcije bio joj je tako traumatičan da nije znala što činiti sa sobom. Podčinila mu se poput psa, hodajući iza njega oko tih pokretnih stalaka punih jeftine odjeće, poslušna poput retrivera. A nakon toga? On je bio gladan — pa su otišli jesti u TGIFriday`s na Lucasovom trgu.

234

Nije bila u stanju niti uživati u požudnim pogledima drugih gostiju kada je ušetala odjevena po visokoj modi. No krumpiri pečeni u ljusci sa slaninom bili su uglavnom prihvatljivi. A čokoladni kolač malo joj je podigao raspoloženje, no to nije potrajalo dugo nakon deserta. Sjedeći jedno nasuprot drugome, nisu mnogo razgovarali, no što su mogli reći? Biti neprijatelj nekome, to je zabavna stvar, osim kada nije. »Znaš, Devina, moguće je da i on sam sebe okrivljuje na jednako pogrešan način.« »Sumnjam. Djelovao je kao da mu je posve dobro.« Što joj je bilo dodatno poniženje. Bilo je uvredljivo što Adriana sve to nije nimalo mučilo, na ovaj ili onaj način. Čovjek bi pomislio da će biti toliko obazriv da bude barem malo pogođen time. Uostalom, on je došao k njoj zbog seksa. »Hoćeš li ga ponovno vidjeti?« Devina je slegnula ramenima. »Nema sumnje da hoću.« Opet je poravnala svoju kratku suknju. »No nisam sigurna želim li. Ne žuri mi se baš ponovno proživljavati sve to.« »Znaš, Devina, moram te pitati — postoji li još nešto što ti se sada događa? Ponekad su nam reakcije posljedice miješanja više...« Dok je ženin govor i dalje brujao, Devini se pred očima pojavila slika Jima Herona kako gleda Sissy s posjedničkim izrazom u očima. Pričaj mi o ubodima žaoka. A možda je terapeutkinja bila u pravu. Adrian je u ovom trenutku bio drugi po redu na njezinoj Metafizičkoj Listi Pojebljivosti — a loše iskustvo s njim bilo bi neusporedivo manje važno da onaj anđeo na vrhu liste nije bio toliko zaljubljen u drugu. Loša faza. ». .. žao mi je što se suočavaš s ovakvim izazovima, ali oni predstavljaju priliku za razvijanje novih vještina nošenja sa stresom. Pretpostavljam da se osjećaš vrlo isprovocirano?« Zapravo se i osjećala. Na rubu svijesti treperila joj je kompulzivna potreba za opsežnim pregledom čitave svoje zbirke, prijeteći da postane potres koji će joj nadvladati svaku drugu misao, osjećaj ili prioritet. »Moj je prijedlog,« ubacila se terapeutkinja »da učiniš nešto zbog čega ćeš se osjećati lijepom. To može biti vođenje dnevnika o svim svojim pozitivnim svojstvima, postignućima, uspjesima. Ili susret s prijateljem i lijep zajednički obrok. Ili tečaj joge.« Ha. To je već probala. A rezultat je bio da je poželjela počiniti ubojstvo — to bez sumnje nije smjer u kojem ju je terapeutkinja željela usmjeriti.

235

»Želim da razmišljaš na samopotvrdni način. Važno je da dopreš izvan područja prisilnih radnji — kako bi pronašla utjehu i smisao u sebi i vlastitom sustavu podrške. Budi kreativna. Zabavi se pritom. No iznad svega znaj da što se više trudiš istražiti svoje osjećaje, tolerirajući one loše i uviđajući da će i oni proći, to ćeš biti jača i bit će ti bolje. Ti to možeš, Devina. Vjerujem u tebe.« Devina je pogledala ženu. S obzirom na to da je njezina terapeutkinja nosila križ oko odebljeg vrata, moglo bi se govoriti o ironiji kada bi žena znala da je upravo pokušala nadahnuti demonku. Iznenađenje! Devina je gotovo došla u iskušenje da spusti svoju masku, samo da vidi njezinu reakciju — i da doda nešto kredibiliteta svojim izjavama o tome kako je ustvari odvratna. No ono što ju je spriječilo bila je mrtva ozbiljnost na ženinu licu. Terapeutkinja je iskreno vjerovala u sve što je govorila, što je bilo na neki način dirljivo. »Dakle ja sada idem odavde...« Devina je pročistila grlo. »I...« »Sve što te sprječava da se držiš svojih rutina. Najbolja stvar koju možeš učiniti, posebno kada poricanje nagona postane još neugodnije, jest da nastaviš sa svojim životom. Usredotoči se na samopotvrđivanje i aktivnosti koje ti daju osjećaj da si u nečemu vješta. Na bilo što što će te ukorijeniti u svoj toj snazi koju imaš. Ti to možeš.« »Budi kreativna. Zabavi se pritom, ha?« Dok je terapeutkinja kimala poput klimoglavih lutki, jedino o čemu je Devina mogla razmišljati bilo je da bi se, o bože, radije vratila u Target.

236

POGLAVLJE 31

»Radno vrijeme je prošlo. Vrata su zaključana.« Nakon što je Cait zatresla kombinacijsku bravu spremišta za čamce, razočaranje koje je osjetila čulo joj se u glasu. Ali hajde, naravno da je krajem travnja još uvijek zabranjen ulaz u taj objekt. »Evo.« Duke je iskoračio pod svjetlo svjetiljke pričvršćene na stropu. »Dopusti mi da bacim pogled.« »Potpuno je zaključano.« Prokletstvo. Kamo bi sada mogli otići? Nije bilo ničega drugog u blizini, doista — osim ako žele popiti kazne zbog opscenog ponašanja u javnosti. Činilo se da će se morati vratiti i poslužiti svojim automobilima. ..

Klik. Škriiip. Oh, širom otvoreno. Duke joj je galantnom kretnjom pokazao da uđe. »Kako si to...« »Tijekom dana radim za grad. Ova je nekretnina službeno u vlasništvu Caldwella i eto, tko bi rekao, ja znam glavnu kombinaciju za sve brave.« »Ti si nevjerojatan.« Opet ju je pogledao ispod spuštenih trepavica. »Nisi ti još ništa vidjela.« Cait se odmah potpuno uzbudila te je, prolazeći pokraj njega, namjerno pustila da joj se ramena očešu o njegove grudi. Nije se gnjavio s donošenjem kaputa, a njegova nepobjedivost od vremenskih uvjeta natjerala ju je da se zapita može li on podizati automobile, zaustavljati metke zubima, preskakati zgrade u... Dobro, sad je pretjerivala. Unutra je bio mrkli mrak, svjetlo iz svjetiljki postavljenih duž krova nije dopiralo unutra zbog toga što su prozori bili prekriveni čađom. Jedino što se čulo bio je zvuk pljuskanja vode ispod dasaka — dobar podsjetnik da paziš kuda ideš kako ne bi pao u...

237

»Jao!« Ili se zabio u nešto. »Jesi li dobro?« rekao je, stojeći odmah iza nje. »Da, udarila sam u...« Nije bila baš sasvim sigurna što je to, no svakako se moglo opisati kao tvrdo poput kamena. Ispruživši ruku, naišla je na oštar vertikalni rub koji ju je udario ravno u cjevanicu, a zatim nešto dugačko što se širilo — ah da, kanu, pomislila je opipavši ga. »Dođi ovamo.« rekao je Duke i zavrtio je. »Možeš se osloniti na mene.« Cait nije trebala dodatni poziv. Priljubila se uz njegovo snažno tijelo i podigla ruke kako bi ga primila za zatiljak i približila njegove usne svojima. Usne su im se susrele u sudaru mesa, a između njih je eksplodirala seksualna želja, sve se odvijalo još žustrije nego prethodne noći: bila je tek nejasno svjesna da je nogom zatvorio vrata. A nakon toga, nije bilo važno ništa osim onoga što su radili. Dukeove ruke bile su grube dok joj je izvlačio majicu iz suknje, a onda joj je svoje široke dlanove položio na grudi. »O da, to je ono što želim.« rekao je prije nego što je ponovno priljubio usne na njezine. Ljubljenje je bilo krajnje slasno, prelaženje baršunastih usana preko drugih baršunastih usana bilo je opojno kao i način na koji ju je milovao — ali prerano je prekinuo dvoboj njihovih jezika i povukao se. Srećom, pokazalo se da micanje tih usana nije problem, s obzirom na to kamo su dalje krenule. Duke se približio dijelu njezina tijela koji je ogolio i dok joj je toplo, vlažno sisanje obuhvaćalo bradavicu, Cait je zatvorila oči i opustila se u njegovom snažnom stisku. Dok ju je lizao i zadirkivao jezikom, njegove su je snažne ruke podigle i držale u zraku. Za razliku od nje, on je točno znao kamo da ide: trenutak kasnije bila je položena na mekanu hrpu brodskih jastuka. »Je li ovo u redu?« upitao je. »Položi me na asfalt, beton, gdje god. Samo svrši sa mnom.« »Oh, hoću. Možeš se okladiti u svoj život.« Djelić sekunde kasnije usne su mu opet bile na njezinima, njegov jezik ulazio joj je u usta, prodirao u nju, a onda joj jedno koljeno gurnuo između nogu te zatim utisnuo bokove u nju — imao je punu erekciju, njegov uzbuđeni ud pritiskao joj je središte seksualne slasti, a odjeća, kao barijera između njihovih tijela, frustrirala ih je do boli.

238

Dok mu je zarivala nokte u nadlaktice, a smućeni joj mozak nije uspijevao raspetljati patentni zatvarač i gumbe na hlačama, bila je izvan sebe i istodobno potpuno svjesna: imao je okus svježe kave, mirisao je po nekakvoj kolonjskoj vodi šumsko-zemljanih tonova, a tijelo mu je, dok ga je grebla po ramenu, bilo tvrdo i napeto poput čeličnog užeta. Baš kao što je zapamtila. Odbacio je jaknu u stranu i dodatno joj podigao majicu te se opet zdjelicom zabio u nju, pronalazeći ritam koji će biti oh, puno učinkovitiji ako mu netko, bilo tko, uspije spustiti hlače niz bedra. Preuzimajući inicijativu, pomaknula je ruke prema dolje, a jedina jasna misao bila joj je da će ih, bude li morala, rasparati... Duke je zadovoljno zastenjao dok se trljala o njegovu erekciju, dok je nespretnim rukama otkopčavala prvi od — kako se pokazalo, imala je sreće — gumba na rasporku. »Imam ono što trebamo.« promrmljao je odmaknuvši se kako bi pomogao. Da, jamačno imaš, pomislila je dok je skidala ono što ga je pokrivalo i razotkrivala njegov... Zamalo se nasmijala. Toliko o tome da se smanjuje kada je hladno. A onda se bacila na posao. Obuhvatila ga je rukom... »Oh... jebote, ovo mi treba.« Njegove riječi pretvorile su se u grlene slogove dok mu je drkala, dok je prelazila rukom gore-dolje preko tog debla. Čak je i gotovo pao na nju, kao da su mu ruke izgubile snagu. »Čekaj, čekaj.« Uhvatio ju je za ruku i stisnuo, smirujući je. »Ako nastaviš tako, svršit ću.« »Mislila sam da je to i cilj.« Kad su joj se oči priviknule na tamu, mogla je razabrati dio njegova markantnog lica u polumraku. »Ili sam pogrešno shvatila?« Oh, zvučala je kao da ga zadirkuje i muči. Bravo za nju. I to je, očito, djelovalo — poljubio ju je strastveno, a zatim prostenjao: »Unutar tebe. Želim da me osjetiš kako svršavam.« Podižući se nad njom, posegnuo je u stražnji džep i izvadio kvadratnu foliju. Pregrizao je omot, baš kao i prethodne noći, te navukao kondom dok je ona skidala gaćice. Gotovo ga je povukla natrag. Ovaj put je on bio taj koji ih je spojio, njegov veliki glavić ušao je u nju vođen Dukeovom sigurnom rukom — a onda je uslijedilo prodiranje, duboko. No nije bilo boli.

239

Tijelo joj je bilo više nego spremno — sve što je osjetila bilo je nevjerojatno rastezanje i osjećaj ispunjenosti. Kada je Duke spustio glavu na njezin vrat, pomilovala ga je po leđima, do trtice, i izvila se ispod njega tako da su bili još potpunije povezani. Počeli su se, savršeno sinkronizirano, zajedno pomicati, a penetracije su bile sve brže i sve jače. Nije bilo šanse da se ljube. Bilo je prebrzo i prežestoko. Ovo će jako brzo završiti, prerano, no izgubila je samokontrolu... »O bože!« viknula je. Orgazam ju je cijelu preplavio, tako da je poletjela premda joj se tijelo nije odvojilo od Zemlje. A Duke je svršio samo trenutak iza nje, njegovi su se kukovi zabijali u nju te potom zastali dok je bio duboko unutra. Duboko u njoj, baš kao što joj je rekao, doživio je vrhunac, a grčenje mišića izazvalo joj je još jedan orgazam. Cait je nakon svega teško disala, a kada se on naslonio na nju, svidjelo joj se osjetiti njegovu težinu — kao i činjenica da je želio ovo jednako koliko i ona. »Cijele noći sam razmišljao o ovome.« šapnuo joj je u uho. »Cijele sam noći.. .bio u groznici zbog tebe.« Kada se nasmijala, taj zvuk ju je iznenadio — bio je kao nešto iz filma, nešto što u filmu izgovara sirena, a ne razumna susjeda/prijateljica/jednostavna djevojka koja je ranije bila druga violina. Nikada dosad ništa slično nije čula iz vlastitih usta. No nikada dosad nije doživjela ni ovakav seks. »Jesi li?« otezala je, suptilno se izvijajući prema njemu, izazivajući trenje na svim pravim mjestima. Nosom trljajući njezin vrat, Duke ju je nježno ugrizao. »Sviđa ti se što nisam mogao spavati?« »Da.« »Želiš li znati što sam si učinio? Da prođe vrijeme?« Sada je on bio taj koji je govorio otežući, sporim i lijenim glasom. »Odgovori mi.« »Da.« dahnula je. Ponovno se počeo kretati unutar nje. »Spavam gol, znaš.«

240

»O bože.« zastenjala je. »A ruke mi ne mogu mirovati.« Cait je stisnula oči dok joj se tijelo grčilo pod njegovim, predočavajući si ga kako leži na krevetu, glave zabačene u ekstazi, dok se samozadovoljava misleći na nju, zbog čega je opet počela dahtati. »Svrši za mene, Cait.« rekao je. I svršila je.

Duke je drugi orgazam doživio nekoliko minuta nakon prvog, kurac mu je očito imao beskrajan apetit za nesputanom, polugolom ženom koja je ležala ispod njega. Zvukovi koje je proizvodila izluđivali su ga jednako kao i dodirivanje nje, njezina pička stiskala mu je kurac čvrsto poput šake, nutrina joj je bila vruća i vlažna dok je opet i opet ulazio u nju, jašući na valu njihovih orgazama koliko god je dugo mogao. Ali nije mogao nastaviti riskirati na taj način. Kondomi su stvar za jednokratnu upotrebu, a on se želio brinuti o njoj kako treba. Na sebi svojstven način nije gubio vrijeme — čim je prestao vidjeti dvoslike od stiskanja čeljusti, posegnuo je rukom između njih i pridržao kondom dok je izvlačio kurac. Da, već i dvaput zaredom nije bilo bezopasno — a s obzirom na to kako se osjećao, da je čekao još minutu i pol, bio bi u iskušenju da krene po treći. Bio je tako nezainteresiran za zaustavljanje — i imao je još jednog Trojana, ali dovraga, bio je previše nestrpljiv za to. Spustivši glavu, pronašao je jednu od njezinih bradavica i prelazio jezikom oko nje dok je mijenjao položaj, a koljena su mu se pomicala s brodskih jastuka i napipavala drveni pod. Pomaknuo je Cait grublje nego što mu se sviđalo te je, spuštajući se sve niže, nastavio ljubiti njezino tijelo — i kao da mu je pročitala misli i poželjela isto što i on, raširila je koljena, bedra su joj se razmaknula dok se izvijala i nudila njegovim usnama. Primivši je za unutrašnji dio bedara, klizio je dlanovima po njima sve dok nije prstima dosegnuo njezin žar. Milujući je, gledao je odozgo kako se ona previja na jastucima, sočne ravnine i zakuci njezina tijela izvijali su se u polumraku, a činjenica da nije bila potpuno gola sve je činila još seksepilnijim. Kad više nije mogao ni sekundu duže čekati, prekrio joj je pičku ustima, sišući je, a istodobno je podigao ruke i dlanovima joj obuhvatio grudi. U daljini je čuo kako ga ona zove po imenu, no svi zvuci filtrirali su se kroz prizmu njegove gotovo dijabolične potrebe da je posjeduje, da uđe u nju, da ga obavije sva ta njezina vrućina.

241

Njezino sklisko meso bilo je tako glatko pod njegovim jezikom dok ju je lizao, a zatim prodro u nju, utonuvši duboko. A budući da je želio da ona doživi još jedan orgazam, trljao joj je klitoris kružnim pokretima palcem, natjeravši je do te predivne litice i preko nje. Svršila mu je na licu. I to mu se jebeno sviđalo. Toliko da nije prestao. Omogućio joj je još jedan kada si je stavio ruku na kurac i snažno ga stisnuo te počeo drkati. Dok je ejakulirao, izgovorio joj je ime priljubljen uz njeno tijelo... Iza njih se začuo glasni zvuk pljuskanja i on se istog trena vratio u stvarnost, dižući se s mjesta između njezinih bedara i osvrćući se dok je stavljao ruku na donji dio njezina trbuha kako bi je zadržao na mjestu. Bila su to samo vrata. U žurbi da se popne na nju, nije se potrudio provjeriti jesu li se vrata zatvorila, pa ih je vjetar širom otvorio i zatim ih uz lupu zatvorio. »U redu je.« rekao joj je. »Riješit ću to.« Brišući usta i čeljusti rukom, prišuljao se vratima i zatvorio ih kako spada. No bilo je vrijeme da odu. Nije ga bilo briga hoće li biti uhvaćeni, ali se bio spreman okladiti da nju jest. »To me uplašilo.« rekla je kada se vratio. Spustila je majicu i nagnula se, očito navlačeći gaćice. Kada se uspravila i ustala, pomislio je da bi se njezino oblačenje trebalo smatrati zločinom. »Sljedeći put,« začuo je samoga sebe, »želim te pojebati u krevetu.«

242

POGLAVLJE 32

Operi ruke, rekao je G.B. samome sebi. Samo operi jebene ruke.

Ovo će biti krasno. Dok je stajao iznad umivaonika u podrumu Palace Theatrea, srce mu je tuklo brzinom od milijun kilometara u minuti. No barem mu se vid razbistrio i mogao je vidjeti industrijsku slavinu ispred sebe te duboki umivaonik i golu žarulju koja je visila na žici iznad njegove glave. »Operi... si... ruke.« Skinuo je radničke rukavice koje je upotrijebio... no i dalje se osjećao kao da se mora očistiti. Zatvorio je oči, no to nije bila dobra ideja. Ne za njegov mozak ni za njegovu ravnotežu. Kada ih je ponovno otvorio, barem je uspio prestati se naginjati na jednu stranu. A slike u njegovoj glavi? One su i dalje bile tu, sirove, sa zvukom i mirisom. Dok je trljao dlanove sapunom, tražio je nešto drugo čime bi ih očistio, iako na njima nije bilo ničega; nekakav industrijski... Izbjeljivač. Bio je u prašnjavoj boci ispod umivaonika, zajedno s nekim drugim kemikalijama. Proizvod tvrtke Clorox pekao je dok ga je izlijevao po objema rukama, prvo lijevoj, a zatim desnoj. Smrad je bio užasan, no ovaj dio ogromnog podrumskog kompleksa kazališta baš i nije bio cvjećarnica — što je dobro. Tu nema puno pješačkog prometa. »Samo se saberi.« rekao je. »Moraš se sabrati.« Zatvorio je vodu laktovima i krenuo osušiti ruke svojom — oh, sranje. Svojom košuljom. Skinuo se i zgužvao košulju te ju ugurao u metar široki prostor između umivaonika i pohabanog ormarića. Morat će se vratiti zbog nje; sada je imao drugih stvari o kojima treba brinuti — no barem je u ruksaku imao čistu košulju. Nakon toga je oprao lice, vrat i prsa. Pa i njih polio izbjeljivačem.

243

Kada je napokon završio, brzi pogled na sat uvjerio ga je da je, ako ne broji radnike zadužene za održavanje, vjerojatno potpuno sam. Hodajući po tom skučenom prostoru, sklanjao si je paučinu s puta, no bilo mu je drago što je ona tu. S obzirom na debeli sloj prašine na plohama i na etikete iz sedamdesetih na zalihama na policama, činilo se razumnim pretpostaviti da nitko u zadnje vrijeme nije bio ni blizu ovog mjesta. Točnije, osim njega i Jennifer. A ona je ostala vani u hodniku. Ona neće ići nikamo. Više. »Sranje, sranje, sranje.« Skoncentriraj se. Mora se jebeno skoncentrirati — bože, mrzio je kad je bio ovakav. Sav rastrojen i s čudnim osjećajem u glavi... »Pozdrav.« G.B. je, okrećući se, ispustio nešto slično lavežu. Na vratima je stajala, izgledajući poput dvanaest milijuna dolara, ta brineta, ona koja je došla i posjetila ga prije dvije noći. »Drago mi je što sam te pronašla.« rekla je tim svojim zavodljivim glasom. »Kako si znala da sam ovdje dolje?« Je li vidjela... Žena je na to pitanje odmahnula njegovanom rukom. »Netko gore te vidio. Rekli su da si s nekom ženom — nadam se da ne smetam.« Odnekud je u prvi plan izbio nagon za samoočuvanjem koji ga je uvijek spašavao, te se sabrao. »Nisam siguran kamo je otišla.« Osjetio je da se smiješi. »Što mogu učiniti za tebe?« Žena je ušla u prljavu sobu, a njezin parfem prikrio je miris izbjeljivača i ustajali miris vlažnih betonskih zidova. »Razmišljala sam o tebi.« promrmljala je. »Jesi li?« Zgrabio je staru krpu i obrisao ruke, nadajući se da je čista. »To je dobro za mene.« Osvrnula se po ostavi. »Što ti radiš ovdje dolje? Polugol.« »Tražio sam neke stare rekvizite. Završio sam umrljan bojom po čitavim rukama — i košulji.«

244

»Uh, neuredno. No pobrinuo si se za to, zar ne?« Zbog nečega u tonu njezina glasa suzile su mu se oči. Na djelić sekunde mogao bi se zakleti da joj je u pogledu zasjala spoznaja. »Je li izbjeljivač pomogao?« Onjušila je zrak. »Njušim ga. Znaš, čiste ruke su tako važne.« Koji... kurac? »Zapravo, i ja sam razmišljao o tebi.« rekao je, preuzimajući kontrolu nad razgovorom. »I o tome što si mi rekla.« »Zato sam došla. Vjerujem da neke stvari treba obaviti licem u lice.« »Dakle, poslušala si moju demo snimku?« »Da, jesam.« Napravila je korak naprijed. »I?« Prišla mu je još korak bliže, a on je ostao na mjestu i pustio da ona prijeđe tu udaljenost. Bio je svjestan da je u zamračenom hodniku puno toga što ona niti bilo tko drugi ne smiju vidjeti, pa ju je morao odvesti odavde — brzo. »Jako mi se svidjela.« »Je li?« Namjerno je pustio da mu pogled odluta na njezine spektakularne grudi. »To mi puno znači.« Potpredsjednici odjela za umjetnike i repertoar u Radijskoj korporaciji Amerike sviđa se njegov demo? Uh, činjenica da je ona tako seksepilna ovaj put je bila sekundarna. »Hajdemo gore porazgovarati. ..« Žena je odrezala: »Sviđa mi se ovdje dolje. Nekako je moćno i neizvještačeno.« Svjetlo iznad umivaonika je zatreperilo. »Smatram to iznenađujućim.« prigovorio je. »S obzirom na način na koji se odijevaš.« Posljednji put kada je vidio odjeću kakvu je ona nosila vozio se u taksiju niz Aveniju Madison i gledao u izloge. Oblizala je te svoje usne boje trešnje. »Vjerujem u uzorkovanje — odnosno, u rad.« »Vjeruješ?« Sranje. Loš odabir trenutka. »Pa, čula si moju...« »Ti si svoj vlastiti proizvod. Pišeš i izvodiš vlastite pjesme. To je danas vrlo neuobičajeno.« Nagnula se i pogladila ga po golim prsima.

245

»Vrlo posebno.« Nije dobro vrijeme ni mjesto. G.B. ju je nježno primio za zapešće i uklonio joj dlan. »Polaskan sam.« Njezino lijevo oko malo se trznulo. No onda se nasmiješila. »I trebaš biti. Ne pokazujem interes za svakog pjevača.« »Namjeravaš li sklopiti ugovor sa mnom?« »Možda.« Nastala je tišina. »Moram prvo isprobati robu.« Zavođenja je nestalo — sada je to bio zahtjev, a matematika je bila vrlo jasna: ili će ju ovdje prasnuti ili bilo kakav razgovor o njegovoj budućnosti ide ravno u zahod. A ona nije bila muljatorica. Potražio ju je na internetu. Devina D'Angelo. Ako je sve u ispravnom odabiru trenutka, nije mogao shvatiti kakva bi trebala biti njegova sudbina. Prilika koju je čekao tijekom cijelog života ukazala se — u savršeno pogrešnom trenutku. »Volim isprobati uzorak robe.« rekla je treći put, vraćajući ruku na njegove grudne mišiće. »A nakon toga bismo ti možda mogli naći čistu košulju.« Opet mu se učinilo da u njezinim crnim očima postoji neka vrsta spoznaje, znanja. No vjerojatno je samo paranoičan. Nakon nekoliko trenutaka osjetio je da kima glavom. »U redu, da. To zvuči dobro.«

246

POGLAVLJE 33

»To je sve za mene?« Nakon što se Sissy nagnula nad ogromnu crveno-bijelu torbu iz Targeta, ostala je zapanjena. Bilo je to poput kade pune tajica, košulja i majica — čak i grudnjaka, gaćica i čarapa. A tu je bila i još jedna torba, ova natovarena knjigama, časopisima, ručnicima te četkicama i pastama za zube. Naslonila se u kuhinjskom stolcu. »Hvala ti — ovo je nevjerojatno.« Adrian, Jimov cimer, kolega, anđeoski prijatelj, što god, pogledao ju je zatvarajući hladnjak. »I donio sam nam večeru. Nešto punjenih polovica krumpira ili tome sličnog — i rebra. Odrezak također.« Osjetila je da ju Jim promatra te je pogledala prema njemu. Bio je naslonjen na dovratak, ruke su mu bile prekrižene na prsima, a kapci teški. Na trenutak ga je zamislila na podu one kupaonice, kako jeca. Teško je i zamisliti da se to dogodilo — sada, s tim snažnim tijelom i neproničnog izraza lica, činio se doslovce otpornim na metke. Nakon izlaska iz skladišta odvezli su se u kamenolom, jer je ona morala vidjeti hoće li se ičega sjetiti. Nije imala sreće. No proveli su tamo dosta vremena, samo sjedeći rame uz rame, čekajući zalazak sunca. Oblaci su u mrljama prekrivali zapadni dio neba, no kada su se sunčeve zrake probile, boja breskve i ružičasta na horizontu bile su gotovo presvijetle da bi se u njih gledalo. Buljila je u njih dok je oči nisu počele peći toliko da je zasuzila. Na mnogo načina to je bio kraj njezina putovanja. Nije bilo drugih mjesta na koja bi trebalo otići, niti drugih memorijskih staza za prokopati, ništa nije preostalo za istražiti. Kada je Jim ponovno pogledao na sat, rekla je: »Ti odlaziš, zar ne?« Jedna od njegovih obrva boje meda podigla se kao da je iznenađen što je prozvan. »Moram ići.« Adrian se, stenjući, spustio u stolac i kimnuo glavom prema njoj. »Ti i ja ćemo ostati ovdje.« Dakle njih su dvojica razgovarala dok je ona bila u toaletu.

247

»Koliko te dugo neće biti?« upitala je. »Idem samo popričati sa šefom.« Jim je slegnuo ramenima. »Ovisi o tome kako će to proći.« »Umorna sam.« Barem je mislila da jest. Zar ne bi i trebala biti? Uslijedila je duga, nelagodna stanka, kao da Jim ne želi krenuti tamo kamo je išao. Kako bi ispunila vrijeme, gledala je u jednog pa u drugog od njih dvojice te shvatila da samo Jim ima aureolu: oko Adrianove glave nije bilo sjaja. »Brini se za nju.« rekao je Jim osorno prije nego što se okrenuo i otišao. Zatvorivši oči, slušala je kako mu koraci blijede i pitala se je li to što blijede laž... što ako on ne odlazi prema horizontu, poput sunca. Iz nekog je razloga zbog toga osjetila paniku. »Reci mi da ovdje postoji televizor.« rekla je oporo. »I kabelska.« Čovjek, anđeo, što god bio, odmahnuo je glavom. »Žao mi je. Nemaš sreće. Jim ima prijenosno računalo, ali ovdje nema bežičnog pristupa Internetu niti modema.« Krasno. »Mogu li te nešto pitati?« izvalila je, ne očekujući nikakav... »Da, naravno.« Oho, ovo je bila novost. Osim ako je mislio da se samo želi raspitati o vremenskim prilikama. »Ti si bio ozlijeđen u tučnjavi, zar ne?« »A ne, šepanje i štap su moj umjetnički odabir.« Uf. Nije ga namjeravala uvrijediti. »Žao mi je, nisam htjela...« Uperio je prst u vlastite grudi. »Šupak. Moraš to znati o meni. Kad sam dobro raspoložen, to mi je zabavno, a kad sam ovakav, to je više refleks. Tako da, pitaj što god želiš — samo moje odgovore nemoj shvatiti previše ozbiljno.« »Dakle, jesi li ti anđeo?« »Većinu vremena, da.« »Zašto onda nemaš aureolu? Je li Jim nešto posebno i zbog toga može sam sebe izliječiti, a ti ne možeš?«

248

»Aureolu?« Adrian se namrštio. »Ne znam puno o tome, ali da, Jima su obje strane izabrale da povede ovaj konačni rat. I dobri momci i ta zla kuja morali su se složiti u vezi s njim. A što se tiče mog sranja, to je duga priča — ali ovakve stvari nikada nisu izlječive.« »Tako mi je žao.« Promeškoljila se na stolcu. »Na što misliš kad kažeš konačni rat?« »Stvoritelju je život očito jednako dosadan kao i nama ostalima. On je odredio pravila — sedam duša, sedam rundi. Jimov posao je terenski, on nastoji natjerati ljude da odaberu pravi put. A ako on ne uspije, ovdje će stvarno postati jebeno vruće.« Sissy je obavila ruke oko sebe. »Pakao zapravo nije baš tako topao...« Adrian se trgnuo. »Oprosti. Zaboravio sam da si ti... da, oprosti.« Budući da joj se drhtaj jeze penjao duž kralježnice i zastao kod zatiljka, shvatila je da mora promijeniti temu. »U redu je... a što je Jim radio prije ovoga?« »Bavio se stolarijom. Prije toga je ubijao ljude za novac.« Kada su joj se oči iskolačile, Adrian je slegnuo ramenima. »Gledaj, ako želiš uljepšanu sliku stvarnosti, radije čitaj neki od onih časopisa koje sam ti kupio. Ja nisam dobar u tome.« »Kako je ubijao ljude?« Zagledao se u nju. »Isporučujući im metak u mozak. Trujući ih. Bacajući ih sa zgrada — treba li ti nacrtati?« Kad je zamucala, počešao se po licu. »Žao mi je, ja stvarno nisam dobar u ovome, zar ne?« »Ne, u redu je, samo sam...« »To je bilo za američku vladu, čini mi se. Cijela ta stvar s njim meni nikada nije bila naročito važna. No njegov bivši šef bio je jedna od duša u ratu — zapravo, sudjelovao je u dvjema rundama. Mi smo izgubili prvu, ali dobili drugu, s dobrim starim Matthiasom. I ja zapravo ne mrzim tog tipa.« »Koliko još ima rundi?« »Izjednačili smo na dva naprema dva, a, u ovom trenutku preostale su još tri. I to je ono na čemu sam ja radio dok je Jim bio...« Budući da anđeo nije završio rečenicu, Sissy je uzdahnula. »Ja sam se ispriječila na putu, ha?« »Mislim da se on sada vratio na pravi put. Nema štete, nema faula — još. Pod pretpostavkom da ga Nigel ne kastrira kad dođe tamo.« »Nigel?«

249

»Šef svega.« »Ah. A kako se duše odabiru?« »Biraju ih Stvoritelj, Nigel i Devina. Nama ovdje ništa ne govore. U svakoj rundi pitanje je tko je u jebenoj igri. Jimu je prilično teško intervenirati na raskrižjima i utjecati na njih ako ne zna tko su. Jer mi pobjeđujemo ili gubimo ovisno o tome kakvu odluku duša donese ili ovisno o djelima koje on ili ona učini ili ne učini. Prvi s četirima pobjedama odnosi nagradu.« »Tko zna za taj... rat?« »Svijet kao cjelina ne, ako je to ono na što ciljaš. Oni neće znati do kraja — točnije, znat će samo ako izgubimo. Budu li minioni plazili po Zemlji, ljudi će prilično jebeno brzo početi shvaćati. U suprotnom će sve biti kao i do sada.« Odgovori. Konačno je saznavala neke činjenice. »Hoćeš li mi reći kako se ja uklapam u sve to?« Pružila je ruku preko Target vrećice i stavila je na njegovu podlakticu. »Molim te.« Samo je opsovao ispod glasa, pa je požurila ispuniti tišinu. »Jim me je danas odveo u demonkinu kuću.« »Išli ste u Pakao? Koji k...?« »Ne, u skladišnu četvrt, gdje je, pretpostavljam, svojedobno živjela. Znaš, tamo gdje me je Jim pronašao, u onoj kupaonici.« Anđeo je odmahnuo glavom i opet protrljao lice, kao da mu se nije svidjelo ono što je vidio u svom duhu. »Jebena Devina.« »Rekao je nešto o ogledalu.« Pokrila je trbuh rukama. »Da sam ubijena... i označena kako bi se zaštitilo njezino ogledalo?« »Ona pomoću svog ogledala odlazi u Pakao. Ono je ključ za bravu tamo dolje i ako ona izgubi tu ružnu staru stvar, zauvijek je razdvojena.« »To je onda kao nešto iz zle bajke.« »To je jedan način gledanja na to.« »Ali ona me imala samo nekoliko tjedana, zar ne? Jim je rekao da sam toliko dugo bila mrtva.« »Pa, tehnički si još uvijek mrtva, dušo. Ali, da.« Sissy se osvrnula po kuhinji, odsutno primjećujući da je netko oribao zidove dok su ona i Jim bili odsutni. Ranije prljava i blijeda, žuta je sada bila svjetlija.

250

»A koliko je drugih sličnih meni žrtvovano?« upitala je sumornim glasom. Adrian je zastenjao mijenjajući položaj. »Ona postoji od prije pamtivijeka — tako da ne znam. Ja mislim da brtva na vratima traje dok ju ne razbije netko treći. Ona može ulaziti i izlaziti koliko god puta želi, ali, na primjer, kada je Jim naišao na vrata te kupaonice, on ih je razvalio. Također mislim da joj, kad god se preseli, treba nova žrtva — nova vrata i sve to.« »Onda tamo dolje ima i drugih poput mene.« »Da.« Bijes joj se ponovno počeo stvarati u utrobi, plamen je još jednom potpaljen. Podigla si je majicu i pogledala ispod nje. Očekivala je da će vidjeti svjetlucanje na koži, no nije ga bilo, kao ni one oznake. Možda je samo umislila ono što je vidjela u tom skladištu? Spuštajući majicu, susrela se s anđelovim pogledom. »Imaš li još koje pitanje?« rekao je. »Ti koji su, poput mene, zarobljeni tamo dolje.« rekla je tiho. »Postoji li bilo koji način da ih se izbavi?«

Pokretni most bio je podignut. To je bila prva stvar koju je Jim primijetio stigavši u Raj. Zapravo ne, druga. Prvo je uočio da mu na pozive nije odgovoreno te se morao prisiliti da sam dođe ovamo gore. Nije bio svjestan da to može učiniti sve dok se nije obreo, ležeći na leđima, na travnjaku u Raju. Ustao je i otresao prašinu s guzice te se namrštio vidjevši napušteni stolić za čaj. Teško je vjerovati da bi ona četiri otmjena gada samo tako odšetala od njega, ostavljajući posvuda napola pune šalice i kanape sendviče. Nešto se dogodilo. »Nigele!« Dok se njegov uzvik gubio u daljini, okrenuo se prema utvrđenim zidinama dvorca. »Coline!« Ništa. Čak niti ogromni vučji hrt. S obzirom na to da nije imao baš puno drugih mogućnosti, počeo je hodati oko vanjskog ruba dvorca, nadajući se da će nabasati na nekoga. Prešao je otprilike pedeset metara kada je u daljini ugledao Nigelov šareni šator kako svjetluca pod neobično difuznim svjetlom. Počeo je trčati prema njemu.

251

»Ima li koga kod kuće?« viknuo je kada je došao blizu ulaza prekrivenog tkaninom. »Nigele? Jesi li unutra?« Viknuo je još nekoliko puta, pa onda izgubio strpljenje i želju da bude pristojan. Dobrodošao natrag, Ali Baba, pomislio je dok je povlačio tkaninu u stranu. Baš kao i prije, iz svakog kutka sjajili su raznobojni dragulji, fina svila i saten visjeli su u naborima na kojima se prelamala zlaćana svjetlost brojnih svijeća. Sav je namještaj bio antikni i vrlo otmjen, a mjesto je izgledalo kao nešto iz staroengleskih izleta na Bliski istok. »Nigele?« U početku se bljesak srebra na podu doimao kao ništa drugo doli odsjaj svijeća koji mu se poigrava s očima. No kad je obratio pozornost na njega, shvatio je da je to... sitna lokva nekakvog sranja? Točno pri dnu jedne od zavjesa. Izgledalo je kao da je netko na orijentalnom tepihu rastalio srebrni servis za čaj... Onda je namirisao cvijeće. Udahnuo je i nos mu se napunio mirisom buketa tek ubranog cvijeća. A onda je začuo slab, ritmični zvuk.

Tup, tup, tup... zvuk kapanja. Dok su mu se grudi punile strahom, polako se približio te zgrabio zavjese boje rubina. Čak i prije nego što ih je razmaknuo, znao je što će ugledati. »O... jebote... ne.« Nasuprot njemu, ležeći na počivaljci u neuobičajeno nezgrapnom položaju, Nigel je istodobno bio posve živ i potpuno nepostojeć: nepokretan, bez daha u grudima i ikakvog izraza na licu, unatoč svemu izgledao je kao utjelovljenje zdravlja, rumenih glatkih obraza i kože koja je još uvijek imala onaj sjaj kao tijekom njegove verzije »života«. Kristalni nož stršao mu je iz prsne kosti, rukom ga je još uvijek držao za držak, a pogled mu je bio uprt u neku daleku točku. Ta srebrna krv bila je posvuda po podu, a kapanje se čulo zato što je još uvijek kapala u najveću lokvu, onu neposredno ispod tijela. Jim je ispustio tkaninu i povukao se u glavnu prostoriju. Zavjesa se, međutim, nije vratila na svoje mjesto jer je pala na arkanđelovu krv i natopila se njome, pa je prolaz ostao otvoren i Jim je još uvijek mogao vidjeti svog »šefa«. Stražnjim dijelom nogu je udario u nešto. U stolac pored izrezbarenog stola. Jim se srušio u sjedalo od trske. Zureći u prizor ispred sebe, koji je značio da će se igra bitno promijeniti, bio je toliko zapanjen da je jedva disao.

252

Uzrok ovoga bili su njegovi izbori; u to je bio siguran. I to je bilo loše. No, najneobičnije je bilo to što, čak i da je znao da će ovo biti rezultat, nije mogao reći da bi učinio išta drugačije u vezi sa Sissy. Samo je jebeno snažno želio da nije morao razmijeniti jedno za drugo. Da, izvukao je djevojku vani, ali cijena je bila puno viša nego što je mislio. I sada je točno znao zašto je most bio podignut. Raj više nije tako siguran kao što je bio, zar ne? Fallen JMe

253

POGLAVLJE 34

Kako je ono išla izreka? Još jednom, al ovaj put sa srcem...? Cait se naslonila u stolcu kada joj je stigao tanjur hrane. Oh, daaaaaaaaa, cheeseburger s pomfritom. Ništa ne prija kao malo crvenog mesa nakon onog što su ona i... Podigla je pogled, a obrazi su joj se zažarili. Preko puta, za istim stolom za kojim su sjedili prije nego što su se dogodile »one stvari« dolje u spremištu za čamce, Duke je radio isto što i ona — spremao se navaliti na oko tisuću kalorija ukusnog hamburgera. No njegov je bio bez sira. »Kečap?« upitao je tim svojim dubokim hrapavim glasom. Nakon što je kimnula, proslijedio joj je Heinz, ali ga nije pustio kada je ona uhvatila bocu. Kada je pogledala u njegove poluzatvorene oči, namjerno je oblizao usne. Dovraga. Taj čovjek će je dokrajčiti. Posve. Caitine su ruke zadrhtale, ali ne od sramežljivosti, dok je odlagala pecivo i udarala po dnu staklenke kako bi iz nje izašlo dovoljno kečapa. »Želiš li moje krumpiriće?« upitala je odlažući staklenku. »Možda. Ti ih nećeš jesti?« »I ovaj hamburger mi je previše.« »Moraš obnoviti snagu.« Da. Ajme. Te je riječi rekao na način da je imala osjećaj da su mu usne opet na njezinom vratu, a tijelo opet iznad njezinog. Ustvari, svaki pomak njegovih ramena i treptaj očiju, sve što je govorio kao i sve o čemu je šutio, sve vezano uz njega bilo je opojan podsjetnik na to gdje su bili... i gdje će opet ići. Oni još nisu gotovi. No željela je razgovarati s njim. Upoznati tog čovjeka koji je izazvao potres u njezinu svijetu, a ipak joj je još uvijek bio uglavnom stranac. »Pa... imaš li brojnu obitelj u gradu?« rekla je između zalogaja. »Ne. Ti?«

254

»Moji roditelji žive na zapadu. Zapravo, u središtu države. Stanka. »Oni su misionari. Često izbivaju iz zemlje.« Još jedna stanka. »Ovdje sam pohađala fakultet — Union. I ostala, jer sam dobila posao kao profesorica. Ja sam umjetnica. Ilustratorica.« Dala mu je priliku da se nadoveže na temu Uniona. Budući da to nije učinio, rekla je: »Gdje si ti studirao?« »Bi li ti smetalo ako nisam?« Namrštila se, no onda je pomislila da je možda napustio fakultet i nije joj to želio reći. »Ne.« Neko vrijeme ju je proučavao. »Znaš, vjerujem ti.« »Fakultet ne znači automatski da si pametan ili da ćeš biti uspješniji. Za mnoge ljude to su samo četiri godine tulumarenja i opijanja.« »Nije to loš način provođenja vremena.« »Istina. Ali nije loše ni napredovati u svojim dvadesetima.« Obrisao je usta ubrusom. »Ti misliš da sam ja to radio?« »Mogao bi razriješiti dilemu tako da mi jednostavno kažeš.« »Možda misterioznost radi u moju korist.« »Tebi ne treba nikakva pomoć, vjeruj mi.« Još jedna stanka, a zatim se lagano nasmiješio. »A tako?« »Ne traži da ti crtam.« promrmljala je. »Uostalom, ti si umjetnica.« »Ne te vrste.« »Šteta.« Kad je razgovor ponovno zamro, odgurnula je tanjur. Voljela je biti s njim; bilo je to neporecivo. Ali u horizontali. Kada su oboje u vertikali, bila je manje sigurna u to — premda su, hajde, prvi sastanci uvijek malo grbavi. Zar ne? »I ja sam studirao na Unionu.« rekao je odsječno. Kada je podigla pogled, bio je usredotočen na svoje pržene krumpiriće, proučavajući svaki prije donošenja odluke i provlačenja krumpirića kroz posudicu s kečapom. »Koje godine?« upitala je. Kad je odgovorio, odmahnula je glavom. »To je bilo netom prije mog vremena, zamalo smo zajedno bili tamo. Koji ti je bio glavni predmet?« »Priprema za studij medicine.« »Stvarno?« rekla je jer nije htjela da on sazna da ga je, ustvari, proguglala.

255

»Iznenađenje, ha? Ali nisam nastavio sa studijem medicine, kao što je očito.« »Zašto ne?« »Stvari se mijenjaju.« Konobarica se pojavila pokraj stola. »Već ste gotovi, gospođo?« »Da, hvala.« rekla je Cait. »Osim ako ti želiš moje krumpiriće?« »Ne, dovoljno mi je.« I on je odgurnuo vlastiti, gotovo pun, tanjur. »I ja sam gotov. No volio bih šalicu kave i komad pite od jabuka. Želiš li ti desert?« Cait je odmahnula glavom. »Ne, hvala. No kava je odlična ideja.« »Donesite dvije žlice.« Duke je predao svoj tanjur konobarici. »Za slučaj da ona poželi griz.« Konobarica je nakratko zastala, gledajući Dukea kao da bi se i sama voljela poslužiti njime. U redu, uf. Prvi put u svom životu Cait je doista razmatrala ideju da zareži na nekoga. »Kada te opet mogu vidjeti?« upitao je Duke čim su ostali sami. Cait je prekrižila ruke i položila ih na rub stola. Krajičkom oka odmjerila je par koji je sjedio za stolom preko puta. Entuzijastično su razgovarali, smijali se, smješkali se, i s vremena na vrijeme držali se za ruke. »Je li to negativan odgovor?« rekao je Duke. Trgnula se i obratila pozornost te se nakašljala, osjetivši se iz nekog razloga pomalo usamljeno. »Ah...« »Gledaj, ja nisam baš neki govornik, ne pričam puno. Žao mi je.« Dio nje, onaj slabiji, želio je reći ili učiniti bilo što što bi povećalo vjerojatnost da će ponovno biti zajedno. Što bi, pretpostavljala je, značilo zanemariti nelagodne dimenzije situacije i pristati na susret sutra navečer — kao i prestati s bilo kakvim pokušajima da to pretvori u bilo što drugo osim nevjerojatnog, zapanjujuće dobrog seksa. Ali nije krenula linijom manjeg otpora. »Je li razlog nedostatak interesa ili nedostatak prakse?« Šutio je dovoljno dugo da stignu njihove kave, njegova pita i dvije žlice, zajedno s računom. Konobarica je stavila na stol komad papira, licem prema dolje, te rekla promuklim glasom: »Bilo mi je zadovoljstvo posluživati vas.«

256

Ili je rekla »služiti«? »Hvala.« rekla je Cait oštro. Na to se Gospođica Dvosmislena zbunila.ŠSto je izazvalo Caitino zadovoljstvo, zapravo. Kao i način na koji je žena odmah netragom nestala. »Nije nedostatak interesa.« Duke je počeo rezati pitu. »Uopće ne. Kontaktiram s puno ljudi, samo ne razgovaram puno s njima.« »Nemaš nikakvih cimera?« »Nikoga trajnog, u svakom slučaju.« Pokušala je ne razmišljati o tome koliko njih je bilo, poput te konobarice — neuspješno. Također je pokušala ne zdvajati nad činjenicom da se činilo da on ne traži ništa dugoročno. Ali hajde, što je mogla očekivati s obzirom na način na koji su počeli? »U poslovima kojima se bavim« nastavio je »nije potrebno puno priče. Na jednom od njih u toplim mjesecima rabim lančane pile i lopate, a u hladnima ralice i sol. A na drugom poslu? Da, zarađujem za život ušutkivanjem ljudi.« Prisilivši se da zanemari vlastito raspoloženje — jer hajde, oboje su odrasli ljudi — promijenila je očište. »Možda će pomoći ako postavljam pitanja.« Slegnuo je ramenima, a ona je to shvatila kao potvrdan odgovor. »Što se promijenilo kad si odlučio napustiti fakultet?« Otpio je gutljaj kave i zagledao se u njezinu crnu površinu. »Jednostavno sam izgubio interes.« Ni na trenutak nije popušila takav jednostavan odgovor... »Nema tu neke priče, Cait. Bilo je to prije mnogo godina, bio sam drugačija osoba. Jesi li spremna za polazak?« On je očito bio. Izvadio je novčanik i izvukao dvije dvadesetke. »Ah, da, naravno.« Odgurnula je svoju netaknutu šalicu, uzela torbicu i kaput te ustala. »Hvala na večeri.« »Trebaš pomoć s kaputom?« »Ne, hvala.« Krenuo je prema izlazu, pridržavajući joj dvoja vrata kako bi prošla, jedna za drugima. Noć je još uvijek bila jasna i prohladna i mogla je osjetiti miris prašine, pouzdan znak da je zima gotova.

257

Kamenčići su im pucketali pod potplatima dok su hodali po parkiralištu do njezina automobila. Ključevi. Trebala je uzeti svoje — ne, čekaj, sada ima pametni ključ, zahvaljujući Lexusu. Uhvatila ja kvaku vrata na vozačevoj strani i brava se automatski otvorila. Oh bože, nije željela da stvari završe ovako. Sada neugodna tišina, a u restoranu ukočeni razgovor. Odjednom je pomislila na G.B.-ja — s njim je išlo tako lako... »Ja sam loš u ovome.« rekao je Duke grubo. »Stvarno loš.« Kada je pogledala prema gore, automobil koji je izlazio s parkirnog mjesta osvijetlio mu je lice u mraku. Osjetila je da iza njegovih zasjenjenih očiju postoji bol, duboka i trajna. »Možeš imati povjerenja u mene.« prošaptala je i dodirnula mu lice. »Doista možeš.« Okrenuo se i poljubio joj dlan. »Hvala ti.« No potom je opsovao. »Problem je u tome što ne znam što je ovo između tebe i mene. I imam osjećaj da meni nije nimalo ugodnije hodati s nekim nego što je tebi niz susreta koji se svode na seks za jednu noć.« »Moramo li večeras donositi odluke?« »Hoćeš li se ponovno naći sa mnom?« Dirnulo ju je nešto u načinu na koji je to pitao. Možda zato što se doimao tako nesigurnim u odgovor. »Da. Hoću.« Njegova su se usta spustila na njezina, lagano prešavši preko njih. Pa još jednom. I opet. »Dobro. Sutra navečer. Mogu li te pokupiti?« »Da.« Obavila je ruke oko njega i oslonila se na njegovo tijelo. »Živim u ulici Greenly Drive, na broju 215. Trebaš li to zapisati?« »Naravno da ne, kao ni tvoj telefonski broj.« Jednu je ruku upleo u njezinu kosu i spustio kapke. »Daj mi malo više prije nego što odem.« Deset minuta kasnije još uvijek su se ljubili. A trebalo joj je još pet minuta da doista uđe u automobil. »Mislit ću na tebe cijelu noć.« rekao je netom prije nego što je zatvorio njezina vrata. Oh, bože, a što će učiniti da prođu svi ti sati, upitala se, osjetivši navalu vrućine. »Nemoj si sputavati ruke.« začula je samu sebe. »Ne brini, neću.« zatvorio je vrata. »Pazi kako voziš.«

258

Zakoračio je unatrag i mahnuo joj, a zatim otišao do jednog od motocikala parkiranih pokraj restorana. Zahvaljujući neonskom sjaju reklame, mogla je vidjeti kako prebacuje nogu preko sjedala, pali motor i klizi na cestu te juri u noć uz urlik motora. Nije se sjećala vožnje kući. Jer je, unatoč nesigurnosti svega toga, plutala među oblacima.

259

POGLAVLJE 35

Dok je Adrian gledao Sissy preko kuhinjskog stola, nije razmišljao o pitanju koje je upravo postavila, o nevinima u Paklu. Duhom je, zapravo, bio daleko, daleko na jugu, dolje ispod, opet s Devinom. Pričaj mi o doista bizarnom načinu traćenja dana. U životu je učinio mnogo stvari na kliznoj skali seksa, ali gledati demonku kako očajnički pokušava postići da on dobije erekciju, to je bio novi teritorij. A kad se sjeti kako je to uznemirilo Devinu? Uh, trebao se dobrovoljno prijaviti za impotenciju prije nekoliko desetljeća. Poricanje je bilo demonkin autodestruktivni gumb. I onda ga je još pratila u Target i otišla u jebeni restoran u kojemu je bilo vrišteće djece. Doslovce je sjao od zadovoljstva. »Dakle, je li to moguće?« upitala je Sissy. »Molim?« »Pa, ako pretpostavimo da tamo dolje postoji više njih poput mene, možemo li ih izvući odatle?« »Oh, sranje, ne znam.« Prošao je rukom kroz kosu. »Da budem iskren, nisam nikada o tome razmišljao. Možda bi Eddie znao.« »Tko je Eddie?« Dobro, da, to je još uvijek jebeno boljelo. »Prijatelj. On zna sve o igri.« »Bi li on razgovarao s tobom o tome? Ili možda sa mnom?« »Vjerojatno ne.« Eddie neće razgovarati ni sa kim u skorije vrijeme. »Slušaj, da sam na tvom mjestu, ja bih samo čamio ovdje. Sve će vrlo brzo završiti, na ovaj ili onaj način.« Mučan izraz koji je prešao djevojčinim licem potaknuo ga je da shvati da ju riječ »žena« puno bolje opisuje. »To je ipak na neki način besmisleno, nije li? Što ako je jedini način da ih se spasi taj da ih se sada izvuče?« »Ali zašto? Kako bi mogli gledati uništenje svijeta? Osim toga, ako pobijedimo, pretpostavljam da će ionako biti slobodni.«

260

»Jesi li siguran u to?« »Ne. Ali postoje i drugi problemi. Devina ne pušta stvari tako lako.« Za ime kurca, kada bi bilo po njezinu, on bi još uvijek bio tamo dolje. »Njezino joj vlasništvo treba oteti.« »To nije moj problem. Nego njezin.« Adrian je osjetio kako mu se podižu obrve. »Hajde da pokušam shvatiti. Ti si bila u njezinom zidu, znaš kako je to — i ti bi riskirala da završiš tamo zauvijek zbog hrpe ljudi koje uopće ne poznaješ?« Nagnuo se prema njoj. »Jer, ne zavaravaj se: Devina te je pustila, ali ti si jedina koju sam ikad vidio da je otuda izašla. Ako dobije priliku, ona će te u sekundi opet baciti u lance — a teško je zamisliti bolji način da ti to bude zajamčeno od zajebavanja s njezinim stvarima.« Kada se ponovno namjestio u stolcu, nije mogao vjerovati što mu je upravo izašlo iz usta. Ako je želio da se Jimova glava vrati u igru, možda bi Sissyno samouništenje bilo savršen način za to — anđeo bi krivio demonku, a ne tu ženu s plemenitim idejama, i nesumnjivo bi podivljao. Trebao bih začepiti, pomislio je Adrian. »Nije baš da imam nešto ovdje.« rekla je. »I radije bih otišla vani i napravila nešto nego sjedila okolo poput komada namještaja, čekajući da mi sudbina bude izručena na glavu.« »Mislio sam da ste ti i Jim zajedno.«

»Što?« Adrian nije očekivao da će se ona naljutiti zbog toga. No očito jest. »Čini se da sam bio u krivu.« Sissy je odmahnula glavom. »Ne, da, potpuno pogrešno. On se samo... brinuo za mene, to je sve.« A »brinuo se o« očito ne znači »jebavao cijelu noć, dok smo bili sami u njegovoj spavaćoj sobi.« Adrian se ponovno počešao po licu. »Žao mi je. Pogrešno sam procijenio stvari.« »Jim nikad ne bi učinio takvo što... sa mnom... nikada. Niti ja. Ja nisam... hm, da.« Sudeći prema rumenilu koje joj je oblilo lice i načinu na koji se vrpoljila u naslonjaču, tema joj očito nije bila ugodna, ali on ionako nije bio sklon inzistirati na njoj. Adrian je ustao. »Slušaj, moj savjet ti je da se držiš podalje koliko je god moguće. Već si bila ugrožena, a sada si dobila određenu slobodu — to je gotovo vraćanje u normalu kakvo bilo tko može očekivati u ovom sjebanom svijetu.« Pogledao je na sat iznad

261

štednjaka, ne očekujući da će doista raditi — ali hej, vidi, ovaj put je radio. »Moram ići spavati. Sutra treba preusmjeriti pozornost opet na rat.« Odšepao je do vrata te na njima zastao i pogledao preko ramena. Sissy je sjedila, mirna poput neživog predmeta, okružena neurednim viškom stvari koje su joj izabrali on i Devina. Ako ne uzmemo u obzir tu dugu plavu kosu, djelovala je nekako staro, a starinski aparati i istrošeni pod činili su se novima i svježima u usporedbi s njezinom aurom. Adrian je nastavio hodati, vukući se uz ogradu stubišta, prešavši polako odmorište sa starinskim zidnim satom i odmorivši se prije prevaljivanja posljednjih desetak stepenica do foajea na katu. Nije otišao u svoju spavaću sobu. Kada se dovukao do tavanskih vrata i okrenuo prekidač za svjetlo pri dnu strmog uspona, lijeva noga mu se doslovce vukla, a miris cvijeća deprimirao ga je do te mjere da je umalo odlučio zaspati na stubištu. Postao je umoran od stalnog ponavljanja refrena Da je barem Eddie ovdje... Nažalost, nije smatrao da će to ikada biti manje prikladno nego sada.

Anđeo je za sobom ostavio štap. Kada je Sissy ustala i počela uredno slagati svoju novu odjeću, pregledavala ju je naslonjena na kuhinjsku plohu pored štednjaka. Nije da nije razumjela Adrianove razloge. Dok je bila u Paklu, jedino za što se molila bilo je da izađe iz njega. Sada kada joj je to omogućeno, činilo se kao jezivi nedostatak nagona za samoodržanjem što želi preuzeti bilo kakav rizik. No da je Jim razmišljao na taj način, ona bi još uvijek bila tamo dolje.

Mislio sam da ste ti i Jim zajedno. Oh bože, je li to doista rekao? Pomislio? Jim je bio spasitelj mnogih. Vađenje nje od tamo bilo mu je dio opisa radnog mjesta — zar ne? Sjetila se kako je izgledao pokraj one kade i pomislila — dobro, to je možda bilo malo osobnije. No to među njima tamo je završilo. Zar ne... ? Spremila je odjeću natrag u torbe, podigla ih i krenula — prolazeći pored štapa, zgrabila ga je i tutnula ga pod ruku.

262

Dok je hodala po kući, pitala se gdje je Jim, što radi, tuče li se ili se ponaša diplomatski u kakvom god se sukobu našao. Vjerojatno ne diplomatski. Došavši u svoju sobu i otvorivši ladice, iznenadila se shvativši da joj u nosnice ulazi miris lavande. Papir za oblaganje bio je svijetao i svjež kao dan kada je vjerojatno stavljen, a cvjetni uzorak vijugao je svojim ljubičastim i zelenim puteljcima posvuda po mirisnim listovima papira. Brzo i učinkovito napunila je komodu te sve čvrsto zatvorila... a zatim ponovno otvorila i izvadila tajice i dugačku majicu kratkih rukava. Adrian nije previše pogriješio procjenjujući njezin konfekcijski broj. Oba odjevna predmeta bila su vrećasta, ali su joj pristajali puno bolje nego Jimova divovska odjeća. Nije imala pojma gdje je u kući perilica rublja ali su oni, koliko joj je poznato, prali odjeću u sudoperu i vješali je da se osuši... Sissy se ukočila. Na zidu iznad ormarića visjelo je staro ogledalo, a površina mu je bila oštećena, kao na ogledalima u kući njezine bake. I kada je na njegovoj neravnoj površini ugledala vlastite oči, odraz je istodobno bio zapanjujuć i posve bez osobitosti — nisu joj se promijenile crte lica niti joj je kosa bila drugačije boje. Međutim, nešto je bilo vrlo različito u odnosu na njezin raniji izgled. Oko tjemena joj je, poput dijademe napravljene od suptilne svjetlosti svijeća, lebdjela aureola. Baš onakva kakvu ima Jim. Ispružila je ruku i dodirnula je, ali nije ništa osjetila, niti barijeru niti otpor. Ipak, bila je tu. Ogledalo je možda bilo starinsko, ali se u njemu sasvim dobro moglo ogledati... Škripanje koje je dopiralo odozgo privuklo joj je pogled prema stropu. Netko je tamo gore hodao, neujednačenim koracima — ili zato što mu je put bio nečim zapriječen ili... Zgrabivši anđelov štap, istrčala je vani. Nije bila sigurna gdje je put prema gore, ali je bila prokleto sigurna da će ga pronaći. Toliko mnogo vrata. U spavaće sobe. Još jedna dnevna soba. Kupaonice. Nastavila je tražiti, prošla pokraj glavnog stubišta te pronašla otprilike jednak raspored s druge strane... Dolje sasvim na kraju sjajila je svjetlost oko dovratnika zatvorenih vrata te je, i prije nego što je došla do njih i otvorila ih, znala da su iza njih stepenice koje vode prema gore. »Adriane?« viknula je. Svjetla su odjednom zatreperila i nakratko se zatamnila, kao da nestaje struje — što ju je zamalo odvratilo od odlaska gore. No kad su nastavila svijetlili, odlučila se popeti.

263

»Adriane...?« Udahnuvši, namirisala je predivan buket cvijeća, miris kompleksan, višeslojan, koji je itekako postidjeo one papire za oblaganje ladica. A onda je začula pjevanje, nježno, repetitivno i uporno. Na prstima je prešla ostatak puta te provirila kroz ogradu od grubo rezanog drveta na vrhu stepeništa. Plamen crnih svijeća lijeno je titrao uslijed nevidljivih struja, obasjavajući potkrovlje od stropnih greda do podnih dasaka nježnim, toplim svjetlom. Cedrove škrinje za spremanje posteljine i prastari putni kovčezi marke Louis Vuitton bacali su sjene, a stalci s vješalicama na kojima je visjela stara odjeća doimali su se kao da se miču pod titrajućim osvjetljenjem. Paučina je visjela u tankim nitima, talasajući se kao da je pokreće dah duhova, a vjetar je zviždao kroz neke pukotine. Ali ništa od toga nije registrirala. U sredini prostorije sjedio je Adrian, prekriženih nogu i zatvorenih očiju, i ljuljao se naprijed-natrag. Ispruženo ispred njega, na nekoliko deka, ležalo je nešto za što je Sissy pretpostavila da je tijelo. Bijela plahta prekrivala ga je od glave do pete, tako da se nije vidjelo ništa ispod nje. Oplakivanje je bilo razvidno iz intonacije pjesme i bolne napetosti na Adrianovu licu... Anđeo je naglo prestao te okrenuo glavu prema njoj. »Is — ispričavam se.« rekla je i ispružila štap. »Ostavio si ovo dolje. Mislila sam... da ti možda treba.« Između njih je bio razmak od otprilike šest metara, no uočila mu je suze na obrazima prije nego što ih je brzo obrisao. »Ostavi ga tamo.« odgovorio je Adrian napuklim glasom. »Tko je to?« upitala je. »Ne tiče te se.« »Je li to tvoj brat?« Takav čovjek ne bi bio uzrujan zbog bilo koga, a to tamo ispod sigurno nije bila žena jer je bilo puno preveliko. »Je li?« Adrian se opet okrenuo prema mrtvačkom pokrovu. »Dovoljno blizu tome.« »Žao mi je zbog tvog gubitka.« »I meni je.«

264

Sissy je njegov štap oprezno odložila na jednu od škrinja i provjerila stoji li čvrsto, kako se ne bi otkotrljao. Činilo se da je to jedini način na koji se mogla brinuti o njemu. »Je li ti ga ona oduzela?« upitala je. Bez razloga je spomenula zamjenicu »ona.« »Da, jest, ona.« Sissy je zurila preko prostora za koji se činilo da je dug kilometre, a ne metre te joj je bilo bolno gledati u prizor gubitka bliske osobe. To je ono što je proživjela njezina obitelj, njezini mama i tata, sestra. . . prijatelji, cimeri i profesori s Uniona te njezine bivše suigračice. Sve zbog te demonke. Koliko njih, pitala se. Koliko ih je živjelo s posljedicama onoga što je ona učinila? Sjetila se Jima kako je sjedio u onoj kupaonici, jecajući pokraj kade. »Je li i on bio anđeo?« upitala je suho. »Više poput sveca.« Adrian je ispružio ruku i poravnao plahtu, izgladivši i najsitniji nabor. »Eddie je bio najbolji od svih nas. Zbog toga ga je ubila.« »Kada se to dogodilo?« »Prije ne više od tjedan dana.« Adrian se opet počešao po licu. »Bio sam točno pored njega, trebao sam čuti i vidjeti... nešto. No to se tako brzo dogodilo.« »Imam potrebu pomoći.« Kad ju je ponovno pogledao, Sissy je prekrižila ruke na prsima. »Imam se potrebu uključiti u što god je potrebno kako bi ju se dokrajčilo.« Anđeo je iznimno dugo zurio u nju. Potom se opet okrenuo prema svom prijatelju. »Počinjem shvaćati zašto Jim misli da si ti posebna.« »Što... ?« Nije moguće da je dobro čula. »Želiš napasti Devinu? Želiš progutati taj otrov i možda umrijeti od njega?« Kimnuo je. »To je tvoje pravo. Neću te sprječavati.« Sissy je uzdahnula. »Hvala ti.« »To nije nešto na čemu bi mi trebala biti zahvalna, srce. A sada, možeš li me ostaviti... ako ti ne smeta?« »Štap je ovdje.« Stavila je ruku na njega, iako on nije gledao. »Evo ovdje.«

265

»Hvala.« Sissy se iznimno tiho spustila niz strmo stubište i zatvorila vrata. Zatim se na prstima vratila u svoju sobu. U sebi, međutim, nije bila mirna. Unutar nje urlikao je bijes.

266

POGLAVLJE 36

Jim je ostavio Nigela tamo gdje je arkanđeo ležao. Nije da je tip trebao ići ikamo — a Devina ga nije mogla taknuti sada kad je umro. Vratio se do stolića za čaj i zagledao se u četiri prazna stolca, shvativši da neće stići nikamo bude li ovdje gore gubio vrijeme. Pa ipak, činilo se da ne može otići, osjećao je mješavinu krivnje, tuge i gnjeva... Koji kurac? Posve u daljini, iza travnjaka, tlu se približio nekakav oblak veličine automobila ili kamioneta. Isprva se činilo da je to dim, a onda, kad se počeo micati, Jim je shvatio da je sastavljen od bezbroj... Roj. Bio je to roj nečega što je djelovalo poput crnih osa. Koji se počeo kretati prema njemu, hitajući u ubrzanim valovima, koordinirano i prijeteći. Jim se dao u trk prema obrambenom jarku. Bedra su mu bila u punom pogonu, ruke podignute i trčao je kao lud preko trave, gigantski koraci nosili su ga prema izvoru vode... Nije uspio. Napad je doživio kao da je zasut šljunkom po cijelom stražnjem dijelu tijela, a potom ga je roj opkolio, ubodi su ga potpuno prekrili, napadajući ga sa svih strana i odvlačeći ga od vode koja ga je mogla spasiti. Mahao je rukama kao lud, pokušavajući odagnati napad, ali bilo ih je tako puno... Nešto ga je zavrtilo i podiglo, a probadajuća bol zamaglila mu je svijest i otupjela reakciju kada su mu se stopala odvojila od tla. Zatim je došlo do velikog usisavanja koje ga je tako nasilno povuklo da se osjećao kao da će mu oderati kožu. Roj ga je odjednom ostavio, oslobodivši ga jednako brzo kao što ga je napao. Spojio se u jednu formu te postao Colin, arkanđeo. A bijes na njegovu licu bio je neopisiv. Uz tako glasan urlik da su ga uši registrirale kao bol, Colin je napao — na način drugačiji od onog kada ga je policajac udario na mjestu nesreće.

267

Ovo je bilo kao da ga je srušio kamion s poluprikolicom — i onda ga premlatio do besvijesti. Šake su ga udarale po licu, gornjem dijelu tijela, trbuhu. Mozak mu je zastao od boli, ali zbog instinkta stečenog tijekom života punog tučnjava podigao je ruke iznad glave. Pokušavajući se sagnuti, trudio se kako je najbolje znao zaštititi unutarnje organe... Prvi ubod prodro mu je u desno rame. Drugi mu je ušao jako blizu karotide. Poremećeni gad imao je kristalni nož. I Jim to neće izdržati. »Koji kurac radiš?« povikao je. »Ubio si ga!« otpljunuo je Englez. »Ti seronjo! Ti sebični kučkin...« Jim je pokušao uhvatiti taj mlateći ručni zglob, ali sada je potekla krv, prskajući posvuda i uzrokujući iskliznuće pri svakom stisku. Anđeo je bio potpuno izvan kontrole, a snaga njegova ubadanja povećavala se sa svakim udarcem, umjesto da se smanji uz jenjavanje energije. Usred svog tog lepeta odjeće, bljeskanja te svijetle oštrice i plamteće mržnje svoga ubojice, začuo je nešto drugo... Lajanje? Baš kada je Jim trebao izgubiti svijest, okrenuo je glavu. Tamo, na udaljenosti ne većoj od metar i pol, stajao je Pas i postajao sve bješnji. Nažalost, činilo se da Colin ne čuje ništa od toga. Tako je Jim konačno ugledao lice Boga.

268

POGLAVLJE 37

Ovaj put Cait je uredno odložila odjeću. Skinula šminku i nanijela kremu. Oprala zube pastom pa zubnim koncem te podrezala nokte. Bila je umorna, ali kao uključena u struju, kako su to ona i Teresa zvale na faksu. Naposljetku, to je bila sva priprema za spavanje koju je djevojka mogla obaviti prije nego što dođe vrijeme da se zavuče ispod plahti i započne s dugotrajnim buljenjem u strop. Bože, kakva noć. I, zanimljivo, neovisno o tome što će se između njih dogoditi u budućnosti, Duke ju je naučio nečemu važnome. Dok je bila s njim dolje u spremištu za čamce, nakratko je izgubila pojam o svemu — ne samo o svom radu na knjizi, svojim predavanjima ili računima. Taj njezin unutarnji kritički monolog prvi put je umuknuo, a njegov izostanak bio je poučniji od njegove prisutnosti. Jednostavno je, dok su bili zajedno, postojala u trenutku, oslobodila se naslaga ucijepljenih odgojem i udahnula život punim plućima... i to je bilo predivno. Naravno, film koji joj se vrtio u glavi kasnije se vratio, posebice tijekom nelagodnog boravka u restoranu. No barem joj je to prolazno iskustvo pokazalo da ga može isključiti. Trebala bi to češće raditi, po mogućnosti bez tuđe pomoći... Bilo je posve moguće da je ta sloboda pravo značenje riječi »živjeti«. Je li moguće da dnevni ili noćni vokabular, ono što je radila, kamo je išla, s kime je bila, kakva je boja njezine kose ili odjeće, nisu presudne stvari i neće joj donijeti ono što traži? Umjesto toga, ono što je važno je njezin vlastiti unutarnji pristup svemu. Dobro jutro, pomislila je. Jednostavno to dosad nije osvijestila. A na tom otkriću trebala je zahvaliti Dukeu, premda on nije imao pojma što joj je dao, osim najboljeg seksa koji je ikad doživjela. Dok je zvjerala po sobi, mentalne predodžbe njega bile su živopisne i trodimenzionalne poput trenutaka koji su nadahnuli te uspomene i nije joj trebalo dugo da ustane iz kreveta i ode do ormara. Ponekad joj je jedini način da smiri um bio da nacrta ono što je u njemu. A ponovno oživljavanje tih očiju, tih usta, čeljusti koje je dodirivala nije bilo velika žrtva.

269

Uključila je stropno svjetlo i pronašla veliku torbu koju je nosila po danu, zgužvanu u svom kutku. Prekopavajući po metalnim kutijicama mentol bombona Altoids, paketićima papirnatih maramica, kremama za sunčanje, sunčanim naočalama, starinskim adresarima, zadnjim primjercima Arts Magazinea, tvrdim pernicama, otkrila je... Da njezin blok za skiciranje nije tamo. Gdje ga je, dovraga, ostavila? Brzi posjet prizemlju pokazao je da nije u kuhinji, a čak je otišla i vani, do svog automobila, i provjerila ispod sjedala. S jedne strane to ne bi trebao biti velik problem. U njemu nije bilo ničega osim grubih skica, nacrta, crteža i bilješki o aktualnim projektima, no nije problem u sadržaju. Nešto njezino bilo je vani u svijetu prepušteno vlastitoj usamljenosti, nezaštićeno — osjećala se kao da je u središtu grada ostavila otključan svoj terenac nakon što je pao mrak. Uputivši se natrag u spavaću sobu, odmahnula je glavom. Možda bi trebala nabaviti psa, kako bi ponovo ispravno odredila prioritete. Ili... dijete. Posrnula je i zastala na pola puta prema katu. Nemoguće da je to upravo pomislila. Ne. Ona neće imati djecu — to joj nikad nije bio jedan od ciljeva. Nikada. I dobro, ako je imala taj prolazni grč mozga, on je očito bio posljedica preplavljenosti hormonima u kojoj je uživala tijekom posljednjih četrdeset osam sati. Ona nije majčinski tip. To je bilo kao u stijeni upisano još otkada je prvi put formirala zrele misli o bilo čemu. Ustvari, ta odluka djelomično je bila razlog što ju je Thomov poziv prije puno mjeseci tako jako pogodio: on se uvijek slagao s njom. Nema klinaca — to čini život jednostavnijim i jeftinijim. Ljepšim i urednijim. Oni će biti dvoje profesionalaca koji žive u kući s bijelim sagovima i s puno stakla. Upicanjena verzija kuće s bijelom drvenom ogradicom. Cait se nastavila penjati po stubištu, a u glavi joj je bilo burno. Seksanje na brodskim jastucima na poluprivatnom mjestu nije bilo »pristojno«, kao ni ono što je učinila noć prije na podu onog kluba. A ljubljenje i hvatanje pored parkiranog automobila, na hladnoći, zato što nije htjela napustiti čovjeka s kojim je upravo vodila ljubav, definitivno nije bilo »uredno«. Pa ipak, evo je, odbrojava sate do trenutka kad će mu se ponovno prepustiti.

270

Možda su posljednjih šest mjeseci u teretani i razna druga samo-poboljšanja bili postavljanje nove vrste temelja za njezin život. A ako slijedimo truizam da je sve u odabiru pravog trenutka... Duke, a ne Thom, bio je ono što joj je potrebno. Bilo je posve moguće da biti lijepa, pristojna i uredna nije više ono čemu teži. Dok se ponovno namještala na jastucima, zazvonio joj je telefon. Trznula se i gotovo srušila sve sa stolića pokraj kreveta kako bi došla do njega, a osmijeh joj se razlio ne samo licem, nego i duboko u grudima. »Halo?« Pričaj mi o savršenom odabiru trenutka... »Hej, Cait.« Brzo se uspravila. »G.B. Oh, bok.« »Jesi li očekivala nekog drugog?« Da. »Ne. Ne baš.« Sranje. »Ispričavam se što zovem tako kasno. Ali ostavio sam ti dvije poruke, a kako mi nisi odgovorila, zabrinuo sam se — znaš, nakon onoga što ti se dogodilo u garaži.« »O, da, ne. Hoću reći, dobro sam.« Odgurnula je kosu s lica i privukla bliže revere gornjeg dijela pidžame. »Samo nisam dobila tvoje glasovne poruke.« Nije joj uopće palo na pamet da provjeri poruke. »Vrući spoj ili nešto takvo?« Dok se Cait mučila kako da odgovori, on je tiho opsovao. »Žao mi je. Ovo je bio neopisivo dug dan, vjerojatno pretjerujem. Samo mi je drago da si dobro.« »Dobro sam. Točnije, kod kuće sam, na sigurnom.« Namrštila se. »Što je danas pošlo po zlu?« »Sve, ali nisam te nazvao da ti se žalim, iskreno. Bio sam stvarno zabrinut.« »To je lijepo od tebe — osim što sam sada ja ta koja je zabrinuta.« Uslijedila je stanka. »Dobro ti je čuti glas, može li tako?« »Probe nisu dobro prošle?« »Direktor je bio seronja, ispričavam se zbog rječnika. A dogodile su se i neke čudne stvari s drugim pripadnicima ansambla. Dobra vijest je da je sutra novi dan i. ..« U uhu je začula biiip. Netko drugi je zove.

271

»Hej, G.B., pričekaj sekundu — ostani na liniji.« Pritisnula je stavi prvi poziv na čekanje i javi se. »Halo?« »Reci mi da si stigla kući bez problema.« Cait je zatvorila oči na zvuk tog dubokog, promuklog glasa. »Jesam.« »Što imaš na sebi?« »Pamučnu pidžamu.« »Hoćeš li me natjerati da preklinjem da je skineš?« Cait se ugrizla za usnicu, zatvorila oči i zabacila glavu unatrag. »Ne...« Tijelo joj je istoga trena bilo ponovno spremno i osjetilo je potrebu za tom povezanošću koju je pronašlo s čovjekom s druge strane telefonske linije... »Sranje — hoću reći, govno. Ostani na liniji, Duke.« »Dobro.« Prebacila se na razgovor s G.B.-jem i učinilo joj se da će povratiti. »Hej, moram preuzeti ovaj poziv.« »U redu... ali, jesi li sigurna da si dobro? Zvučiš čudno.« »Ne, dobro sam. Zaista.« »Želiš li sutra opet ručati u kazalištu? To je velika pauza u mom danu i imam osjećaj da ću trebati društvo.« »Da, naravno. To zvuči dobro — vidimo se u jedan?« »Podne je bolje, ako ti odgovara. Ili imaš predavanje?« »Ne, u redu je.« »Sjajno. Dogovoreno. Vidimo se.« Kada je prekinuo, buljila je pred sebe i pitala se je li postupila ispravno. Ne može ga nastaviti zavlačiti ako nije doista zainteresirana. No... nije znala kamo ide ovo s Dukeom, zar ne? A ako njih dvoje ne ostanu zajedno, možda bi se s vremenom nešto moglo razviti s G.B-jem. Jednostavno nije znala. Jedna stvar je jasna. Znala je točno što će se dogoditi ako prebaci natrag na Dukea. Ostavila je po strani kompliciranu mješavinu emocija i ponovno uspostavila vezu, misleći kako, uf, jednostavno nije sposobna reći ne.

272

»Duke?« dahnula je. »Jesi li još uvijek tu?« »Misliš da bih otišao nekamo?« Glas mu je postao još dublji. »Sada budi dobra djevojka... i skini mi se gola.« O bože, kako je voljela kad je tako govorio. Cait je odložila telefon sa strane i skinula sve sa sebe. Kada joj je pidžama pala na pod, uvukla se ispod pokrivača, čija su toplina i težina bile mizerna zamjena za njegovo tijelo. Kada je opet podigla mobitel, on je rekao: »Dodiruj se. Pretvaraj se da je to moja ruka, moja usta...« Stenjanje je zamijenilo riječi — što joj je jasno ukazalo što on radi na svom kraju linije. »Treba mi više...« Učinila je ono što je tražio i, dok se izvijala, mekane pamučne plahte činile su se grubima na njezinim ukrućenim bradavicama. »... želim biti u tebi...« Cait je jedva mogla čuti što on govori dok se utiskivala u jastuke a tijelo joj se izvijalo te joj je orgazam drmao tijelom, pojačan sjećanjem na ono gdje su prije bili... i iščekivanjem još takvih uspomena i svršavanja. Doslovno. Kada je Duke zastenjao, mogla ga je zamisliti stisnutih zuba, glave također zabačene unatrag i mogla je zamisliti to nevjerojatno, snažno tijelo kako se propinje dok on svršava u vlastitu šaku. »Još.« rekao je, gotovo odmah čim je završio sa svršavanjem. »Želim još tebe...« Nezasitnost nikada nije izazvala takvo zadovoljstvo. I to je bio savršen završetak savršene večeri. Nakon još bog zna koliko rundi, rekao je: »Možda sam gotov za večeras, ali još uvijek nisam završio s tobom.« »Je li to obećanje?« razvlačila je riječi. »Kunem se s rukom na srcu, tako mi života.« Pripremajući se za neizbježan rastanak, zapanjila se shvativši da je htjela reći: »Volim te« — ne zbog toga što je pomislila na to, nego zato što joj se to činilo tako prirodnim. Nije li to bila hladna doza realističnosti. »Laku noć, Duke.« prošaptala je umjesto toga.

273

»Lijepo spavaj. Ili nemoj. A ako se dogodi potonje, sanjaj o meni.« »Uvijek.« Prekinula je telefonsku vezu i ugasila svjetlo te se preplašila da je to istina. Ako je smatrala da ju je Thom povrijedio, ono što joj je Duke mogao učiniti bilo je mnogo gore... Ili bolje, ako bog da.

274

POGLAVLJE 38

Jim se na Zemlju vratio ošamućen. Možda zbog gubitka krvi — no vjerojatnije zbog činjenice da, što god vjerovali o bogu, kako god ga slavili, ignorirali ili na koji god način pristupali Njemu ili Njoj, nitko nije spreman za susret licem u lice sa Stvoriteljem. Učinak te persone bio je orgazam na vrhuncu predsmrtne agonije, umotan u slobodni pad obilježen udarcem vrućim asfaltom koji drobi kosti i ne dopušta prebacivanje odgovornosti na drugoga. Čak je i Colin to osjetio, a to je bilo jedino što je moglo zaustaviti arkanđela — dobro, osim da je Jim potpuno iskrvario. A opis Stvoritelja? Nema tih riječi, niti slogova, čak niti memorija koja je još uvijek bila kratkoročna, nije to mogla reproducirati. Jedino čemu se Jim stalno vraćao bilo je to da je Biblija u pravu u jednoj stvari — Božanstvo je neusporedivo veće od čovjeka, Mount Everest prema krtičnjaku, Atlantik prema akvariju, hladnoća svemira u usporedbi s onom kocke leda. A čak ni te usporedbe nisu adekvatne. Zatim je tu ono što se dogodilo kasnije... a Jim još uvijek nije znao što da o tome misli. Vrativši se u kuću, stojeći u podnožju stepenica, nije znao kako će se, dovraga, popeti na kat, a kamoli do kupaonice kako bi oprao svoje jadno tijelo. Starinski sat počeo je zvoniti i to bubnjanje probadalo mu je mozak. No barem ga je iznerviranost zbog prokletog sata natjerala da hoda. Međutim, odlučio je da neće brojiti otkucaje — premda ga je, kada se napokon popeo do njegove razine, bijesno pogledao. Kada je stigao do foajea, pogledao je niz hodnik prema Sissynoj sobi. Želio je otići tamo, podignuti pokrivač, leći pored nje i stisnuti je. Činilo mu se ispravnim da se ponovno povežu — za ime kurca, činilo mu se kao da ga nije bilo čitavu vječnost. Doduše, činjenica da je opet gotovo umro može izazvati takav dojam. Možda je taj osjećaj prolaska vječnosti sličan onome kako je ona doživjela Pakao? Na Zemlji trenutak, ali u umu i duši vječnost. Ona, uz malo sreće, sada spava, pa je zaključio da je najbolje ostaviti je na miru. U kupaonici je otvorio vruću vodu i gotovo se skinuo kada se iza zavjese pojavila para.

275

Mršteći se, ispružio je ruku. »Sranje!« Jako vruće, vrelo. Kao da je bojler odjednom odlučio početi raditi ispravno, prvi put otkako su se uselili. Čudo. Podesivši mješavinu tople i hladne vode, ušao je ispod mlaza i ponovno opsovao — ništa nije usporedivo s podsjetnikom da ima dvije ili tri prilično velike, još uvijek otvorene ubodne rane. Usmjerivši si vodu opet na kosu, zabacio je glavu i pustio da mu toplina oblije ramena i torzo. Tijelo mu je bilo divljački premlaćeno, boljelo ga je posvuda, ali dobra vijest, ako je takve bilo, bila je ta da su mu u prošlom životu bili potrebni tjedni u bolnici i mjeseci rehabilitacije kako bi se oporavio. Sada je to bilo pitanje sati. No mogao je biti ubijen. Colinov napad to je dokazao. Kao i Nigelova smrt. Čovječe, od svih smrti za koje je smatrao da ih nosi na savjesti, smrt tog arkanđela nije bila jedna od njih. I nije bilo sumnje da je Nigel mogao zabiti bodež u vlastita prsa, no i Jimova ruka bila je na dršci. Izašao je iz tuša. Omotao se ručnikom. Uputio se prema svojoj sobi s krvavom odjećom koja mu je visila iz ruku kao da su mu to unutarnji organi. Prije nego što se zatvorio u tamu, ponovno je pogledao u smjeru Sissyne sobe. Bože, samo je želio otići tamo, pokucati na vrata te čuti kako mu ona govori da uđe. A onda, bez puno razgovora, mogao bi leći pored nje i nakratko stisnuti njezino tijelo. Oboje bi zaspali. To je bilo sve što je želio, samo počinak, mir, vrijeme za punjenje baterija. Jer Stvoriteljeva je poruka bila jasna: rat će se nastaviti bez obzira na gubitke. »Jebeni pakao.« Nigel mu se nikada nije sviđao. Frustrirala ga je potreba tog tipa da slijedi pravila i nervirale su ga te superiorne engleske manire. Ali nije želio da arkanđeo umre — i, kakvo sranje, Colin? Zavedimo to u datoteku Jebeno Sumanuto Ljut. Osim toga, nije bilo načina da se sazna gdje su druga dvojica arkanđela, a ako su i upola ljuti kao Nigelov prijatelj, Jim bi se mogao predati Devini prije nego što ga rastrgaju na komade. Ušao je u svoju sobu i bacio odjeću tik do vrata. Sutra će je spaliti — i da, odlučio je reći Adrianu što se dogodilo. A on će ga izvijestiti kako stoje s dušom. Vrijeme je da se krene dalje.

276

Jedna od lekcija koje je davno naučio bila je da se ne možeš vratiti. Povijest je jedina nepromjenjiva stvar, podjednako za smrtnike i besmrtnike — a čak i to se mijenjalo ovisno o tome što u nekom trenutku znaš o aktualnim događanjima. Nije se mogao vratiti natrag u vremenu i izmijeniti ono što je Nigel odlučio učiniti. Mogao je jedino ići naprijed. Čovječe, tako mu treba... »Jime?« Zvuk Sissynog glasa zaustavio mu je tijelo, ali ubrzao lupanje srca. »Sissy... ?« »Mislila sam da ću te dočekati. Zaspala sam.« Mogao je zamisliti kako je izgledala ležeći na njegovim jastucima, napola sjedeći, pospanih očiju, lagano razbarušene kose. »Smijem li ti se pridružiti?« upitao je promuklim glasom. »Što se dogodilo? Što nije u redu?« Kada je začuo šuškanje i udarac nečega o pod, rekao je: »Ne, ne gnjavi se s paljenjem svjetla.« Nije želio da vidi u kakvom je on stanju. Možda do jutra... da, do jutra će opet izgledati normalno. Što je još važnije, doista će se vratiti u normalu: svi putevi vode do Devine. Sissy i patnja njezine obitelji. Nigelova. Colinova. Adrianova. Sve su se te razne domino pločice srušile zahvaljujući jednom pokretu demonkinog izmanikiranog prsta. Ona mora izgubiti rat — potpis i pečat. No to nije dovoljno. Treba osjetiti onu vrstu agonije u kakvu je natjerala druge — a to će se dogoditi jedino ako joj uzme jedinu stvar koja joj je važna. Njezinu dragocjenu zbirku sranja. Namjeravao je, na ovaj ili onaj način, pronaći to govno prije kraja rata i zapaliti ga. Onda će ona saznati kako je biti žrtva boli koju je nanosila drugima. Oko za oko. A nakon toga? On će je pobijediti u ovoj igri i posljednji joj put, prije nego što se pretvori u prah, reći neka odjebe. »Dakle, smijem li?« rekao je. »Ne zvučiš dobro — hoću reći, da, molim te.« Da je džentlmen, obukao bi kakvu odjeću...

277

I tko bi rekao, čak i ovako iscrpljen kakav je bio, otišao je po nekakvu trenirku i majicu bez rukava i navukao ih prije nego što se iole približio krevetu. Protezanje je iziskivalo nešto truda, no onda se Sissy sklupčala uz njega. Topla i mekana, mirisala je na cvjetni šampon i sapun koje joj je nabavio Adrian. Nebeska žena... »Što si rekao?« prošaptala je. Sranje. »Ništa.« Nakašljao se. »Drago mi je što si došla ovamo.« »I meni.« Kad mu je obavila ruku oko struka, učinila je to neobično nježnim pokretom, kao da zna da je povrijeđen. Ili je to možda jednostavno bio njezin način. To je tako čudno, pomislio je, no ležeći pokraj nje osjećao se kao da je kod kuće. I nakon što je tako dugo živio životom koji su definirali privremenost i nedostatak veza, taj intenzivan mir predstavljao je šok i slabost, no u ovom tihom mraku činio se tako ispravnim... Sissy se primaknula još bliže i, dok je mijenjala položaj, dotaknula ga je njezina dojka, čija ga je mekoća natjerala na brzi udah. »Jime?« rekla je tik do njegova uha. »Jesi li dobro?« Odmaknuo je od nje donji dio svoga tijela. »Da.« »Zvučiš kao da te nešto boli.« Budući da nije odgovorio, ona je duboko uzdahnula, kao da je frustrirana — a ta se dojka opet pomaknula, milujući ga, jer njezina tanka košulja nije bila nikakva prepreka. Bio je posve siguran da nije imala grudnjak. »Jime, znaš što sam naučila? Razgovor pomaže.« O bože, mogla bi ga i rastezati na spravi za mučenje: njegov se ud budio tamo dolje, bez obzira na stanje u kakvom je bio, a uzbuđenje mu se činilo bolnom izdajom nje. Nažalost, činilo se da ne može zaustaviti snažan poriv da se popne na nju, pažljivo primi njezino lijepo lice svojim grubim rukama punim ožiljaka i... »Moj šef je danas umro.« Kada se Sissy ukočila, pomislio je — da, pomisao na Nigela kako leži u lokvi srebrne krvi u potpunosti mu je uklonila erekciju. I mrzio je to što je samoubojstvo upotrijebio za liječenje ove vrste problema, ali to nije bio jedini razlog što je spomenuo tu noćnu moru. Želio je razgovarati o tome. S njom.

278

»Ne želim te uznemiriti.« promrmljao je. »I, znaš, jednog dana ću imati dobre vijesti koje ću ti moći prenijeti. Obećajem.« Sissy je sjela. »Što se dogodilo?« »Ne znam. Otišao sam tamo gore susresti se s njim i.. . da, mjesto je bilo čvrsto zatvoreno, nikoga nije bilo u blizini, a kad sam otišao u potragu, našao sam njega. Mrtvoga.« »Isuse... Kriste.« »Takva je bila i moja reakcija.« Nema razloga da spominje svoj osjećaj odgovornosti za to. Sissy je bila nerazmrsivo upletena u sve to, a sam bog zna da je on nosio na duši dovoljno krivnje za oboje. »Ja razmišljam strateški — no nikad ništa slično nisam naslutio.« »A što je s Colinom... ?« Nešto ga je onespokojilo negdje u stražnjem dijelu mozga. No onda je otresao taj osjećaj. Također nije imao namjeru prijeći u napad. »Nije dobro. Uopće.« Sissy je ponovno legla uz njega, završivši nekako većim dijelom na njegovim grudima. I premda su ga zbog toga zaboljele ubodne rane, nije ju namjeravao zamoliti da se pomakne. Umjesto toga, kada je njezina ravna kosa pala na njega, škakljajući ga po nadlaktici, krišom ju je pomilovao... a jednom nije bilo dovoljno. Ustvari, dok se igrao sa svilenkastim, ravno ošišanim završecima pramenova, shvatio je da to želi činiti tijekom ostatka svog neprirodnog života. »I bio sam u pravu u vezi s Psom.« promrmljao je. »U kojem smislu?« Odmahnuo je glavom jer ga je preplavio val iscrpljenosti i ostavio ga bez snage. »Doista mi je drago da si bila ovdje kad sam ušao.« Sissy mu se uvukla u pregib ruke i bilo je tako prokleto dobro, njih dvoje sami, u mraku koji nije prijeteći, tješe jedno drugo. Pričaj mi o djevicama... »Nikada prije nisam učinio ovo.« začuo je sam sebe. »Učinio što?« »Ležao ovako sa ženom.« »Što obično činiš...« zastala je. »Nema veze, nemoj odgovoriti.«

279

»S tobom je drugačije.« Kada se Sissy ponovno ukočila, pomislio je — u redu, sada je vrijeme je da zašutim. »Oprosti.« Prošlo je dosta vremena prije nego što je odmahnula glavom uz njegove bicepse. »Ne, u redu je. I žao mi je zbog tvog šefa.« »Meni također. I hvala.« »Smrt nikada nije očekivana, zar ne. Čak i kad znaš da dolazi... uvijek je iznenađenje.« »Pogotovo ovako.« »Što želiš reći?« Jim je zatvorio oči u tami. »Ubio se.«

Ležeći pored Jima, prerušena u lik njegove dragocjene male djevojke, Devina je osjetila kako joj srce zastaje — opet. Na trenutak je mogla jedino treptati, a stvarnost se povukla dok je šok postajao dominantna emocija koju je osjećala — sve ostalo ju je napustilo, njezina agresivnost, frustriranost, seksualna i druga, bijes, tjeskoba... uobičajena mješavina izblijedila je poput fotografije u boji ostavljene na suncu. Nigel je pokojan. Bilo je to nepojmljivo. Njih dvoje borili su se tako dugo, taj smiješni arkanđeo postao joj je stalni kamenčić u štikli, beskrajno iritantan, prisiljavao ju je da šepa kada bi radije trčala, izdubio joj je rupu u mesu. Jedini način da ga se riješi bila je pobjeda u ratu. To je bio jedini scenarij u kojem je trebalo doći do njegove odsutnosti. Barem je tako mislila. Pomisao da je počinio samoubojstvo? Jebote, jebote, jebote — morala je... ići brojiti ruževe za usne. Vješalice u svom ormaru. Cipele. Torbe. Možda prekopati svoje ladice i uvjeriti se da joj je donje rublje ispravno razvrstano po bojama. Mrzila je promjene, doista jest. »Nisam trebao ništa reći.«

280

Protresla se i vratila pozornost. »O, ne... drago mi je što si to učinio.« U redu, Devina, moraš dobro razmisliti o ovome. Usredotoči se na ono pozitivno — trebala bi poslušati savjet svoje terapeutkinje i usredotočiti se na pozitivno. A bilo je i dobrih vijesti u svemu tome: baš kao što su postojale četiri strane svijeta, uvijek su postojala i četiri čuvara u Raju, svi s komplementarnim vrlinama i sposobnostima. Ako je jedan od njih otišao, moraš se zapitati ima li sada stol tri noge te je zbog toga postao drastično nestabilniji? To vrijedi saznati... i iskoristiti. Što ako bi mogla ući u Dvore duša? Intenzivno vibriranje potrebe obuzelo ju je još snažnije od šoka. Pričaj mi o zbirci koju treba iskopati... tijekom čitava njezina postojanja to joj je oduvijek bio krajnji cilj — da posjeduje duše »dobrih« koje su, prema zamisli samoga Stvoritelja, predodređene da budu izvan njezina dosega. Pomisao da bi se mogla uspjeti popeti tamo i sve ih uzeti bila je poput supernove potrošačkih ekspedicija, poput odlaska u Saks u Petoj aveniji s kamionom U-Haula i kreditnom karticom Centurion American Express. Samo pripremiš jebeni kamion i natovariš stvari. Pretpostavljala je da je rat jedini način da se domogne te nagrade. Ustvari, ta je mogućnost bila jedini razlog da riskira ono što već ima i prihvati Stvoriteljev izazov. Riskirati da izgubi ono što je tisućljećima stjecala? To se neće dogoditi... osim ako je nagrada Powerball posjeda. To je bilo vrijedno toga... Prokletstvo, ona je željela biti ta koja će ubiti Nigela. No umjesto toga, on je dogorio — i u tom procesu otvorio joj mogućnost putem koje bi mogla dobiti ono što želi bez potrebe da pritom riskira gubitak vlastite zbirke. Jebeno. Zapravo, nikada ne bi pomislila da u toj njegovoj psihi postoji neka slabost, skup labavih ploča koje bi mogla dodatno odšarafiti ili pukotine u temeljima, u koje bi mogla umetnuti polugu i proširiti ih. Iskoristila bi tako nešto da je znala da postoji — no on se uvijek doimao kao tako dostojan protivnik, sazdan baš kako bi joj se na svakom koraku suprotstavio. Kao da je to Stvoritelj tako isplanirao. Jedini protivnik bolji od Nigela?

281

Jim Heron...

Čekaj malo. Nakon što je Devinin um razmotrio implikacije, cijelu ju je preplavio hladan nalet jeze. Bez Nigela su implikacije rata postale još strašnije. Odjednom ju je obuzeo izrazit strah, takav kakav nikada prije nije osjetila. »Nadam se da me nikada nećeš ostaviti. Ne znam što bih bez tebe.« »Psst. Dođi ovamo, lezi natrag.« Kada je Jim ispružio ruku i pokušao ju ponovno privući k sebi, Devina je osjetila kako joj maska klizi s lica, kako lik Sissy Barten otpada s nje, a njezine crte lica poprimaju svoj pravi oblik trulog mesa, dok joj se sva ta lijepa plava kosa uvlači natrag u lubanju. »Moram ići...« »Sissy? Što nije u redu?« »Meni je žao — žao mi je, moram ići — žao mi je.« Devina je iskočila iz kreveta i posrnula, a iz njezinih tabana izvirile su gole kosti, onemogućujući joj da nađe uporište na tvrdom drvetu parketa. »Sissy... ?« Činjenica da je zvao ime druge žene dok je ona bježala gadno ju je pogodila — pogotovo kad se ponovno suočila sa svojom ružnom stvarnošću. Kada je stigla do vrata, shvatila je, čim je pustila u sobu tračak svjetlosti, da će on shvatiti tko je ona zapravo. Srećom, otkrila je da je u toj kući opskrba strujom noću nepouzdana. Čas posla da ugasi žarulju na hodniku. On je još uvijek zazivao to odvratno ime dok je ona jurila niz stepenice, bila je trčeći leš odjeven u jednu od njegovih košulja, a njezine laži i ranjivost bili su razotkriveni. Bila je previše smetena da bi nestala poput duha, pa se bila prisiljena ponašati u skladu sa zakonima fizike i gravitacije te rukama otvoriti ulazna vrata.

Ja razmišljam strateški — no nikad ništa slično nisam naslutio. Dok je Devina nestajala u noći, bila je užasnuta. I ona je bila strateg... pa ipak, nikada joj nije palo na pamet da bi Nigel mogao učiniti to što je učinio — i u tom procesu zauvijek ukleti Jima i nju.

282

Bilo je to u pravilima, onim jebenim pravilima koja je Stvoritelj odredio još na početku. Takav mali, sitni proceduralni zapis... na koji niti Nigel niti ona nisu obraćali pozornost. Ali, o bože, Jim i ona ovako nikada ne bi mogli biti zajedno na kraju rata. Naime, u pravilima je postojala fusnota koja je određivala da će, ako ona ili Nigel budu ubijeni ili »umru« obavljajući svoj posao, Jim zauzeti njegovo ili njezino mjesto — i bit će izabran novi spasitelj. To je djelovalo kao vrlo čudna odredba, iako je tada pretpostavila da je tamo kako nitko ne bi odlučio naciljati protivnika na osobnoj razini. Također je detaljno specificirao tko koga nasljeđuje, kako bi se rat mogao nastaviti do svog prirodnog završetka, kao i sankcije ako bilo koja strana poduzme takav drastičan korak. No Nigel je oduzeo svoj vlastiti život, pa nije bilo načina da ga se kazni. I bila se spremna okladiti da je arkanđeo to učinio s ciljem da stane između Jima i nje — konačni odjeb. Jer taj joj se arkanđeo tijekom njihovih sastanaka sa Stvoriteljem često izrugivao u vezi s njezinim osjećajima prema spasitelju. A Nigel je uvijek bio vrlo sitničav u vezi sa slovom zakona. Sada više nema sretnog kraja za nju i Jima — izgubila ona rat ili ga dobila. To se nije trebalo dogoditi. Ona nije trebala izgubiti Jima — ona je trebala ili pobijediti, pa bi zajedno vladali Rajem i Zemljom... ili izgubiti, a on bi se odabrao žrtvovati s njom, odlazeći u plamen kao u kakvoj Shakespeareovoj drami, jer bez nje ne može proniknuti u smisao postojanja. Potaknuta stravičnom boli, Devina je istrčala na cestu i prešla na drugu stranu ne mareći kamo ide, kao da je progonjena, iako je bila sama. Prokleta terapeutkinja. O, svakako, baš je sjajno vezati se za nešto što nije predmet. Baš jebeno prekrasno. To joj je tako nevjerojatno pomoglo.

283

POGLAVLJE 39

Kada je izašlo sunce, Adrian je sjedio za kuhinjskim stolom, pijući kavu čiji okus nije bio onako dobar kao okus kave koju je Sissy napravila prethodnog jutra. Ako bude sreće, ona će sići dolje, sažaliti se nad njim i spremiti mu jelo. A ako se to ne dogodi? On će možda morati otići po sendvič Egg McMuffin. No stvarno nije volio ovo čekanje, i to ne samo zato što je bio gladan — a kava doista loša. Premještajući se s jednog stolca na drugi i pokušavajući umiriti tu skršenu nogu, bio je ukočeniji no obično. No opet, jučer je morao stajati na nogama dok je bio tamo dolje s Devinom, a posljedice tog dugotrajnog stajanja i dalje su ga mučile. Čovječe, ta demonka je stvarno znala biti uporna kad je nešto željela. Žilavost parazita. Naravno. Doista je uživao u tome što ju je ponizio — gledajući je kako se toliko muči i ne stiže na cilj. Ubiti je nije mogao bez njezinog dragocjenog ogledala, pa je ovo bilo nadasve zadovoljavajuće. Bolje nego brdo orgazama koje ionako nije želio. »Što ima, čovječe?« Ad je pogledao preko ramena i opsovao. »Nadao sam se da je to Sissy. Treba nam doručak, a ona je vraški dobra kuharica.« Kada je Jim ušetao, i on je hodao ukočeno, što je bilo iznenađujuće. No tmuran izraz na njegovu licu nije bio iznenadujuć. Iz nekog razloga Ad je pomislio na trenutak kada je taj momak gledao Sissy: jedino tada je vidio da spasitelj djeluje kao da je živ. A da pritom nije bijesan. Obojica su u mnogo smislova bili živi mrtvaci. »Što ti se sinoć dogodilo?« upitao je Ad. »Moramo razgovarati.« Zbog nečega u tom glasu Ad se uspravio u stolcu, premda mu kuk nije baš bio zahvalan na dodatnom stresu. »Što?«

284

Jim si je polako nalio malo te vodenaste kave. I čekao je da sjedne s druge strane stola da mu kaže šokantnu vijest: »Nigel je otišao.« Ad se namrštio. Nema šanse da je to dobro čuo. »Otišao u smislu uzeo predah od igre? Ili otišao krojaču? Ili...« »On je otišao.« Ledeno hladni pokrov spustio se na Adova ramena. »Hoćeš reći da je nestao?« »Ne.« Jim je istresao cigaretu iz kutije crvenog Marlbora i zapalio je svojim Bic upaljačem. »Sinoć sam ga pronašao mrtvog u njegovu šatoru.« Adova čeljust se objesila i razjapio je usta. »Ne možeš... ne, to nije...« Jim je odgovorio bez riječi, šutke ga gledajući ravno u lice. »Daj mi jednu.« promrmljao je Ad, ispruživši dlan. »Ti ne pušiš.« »Jutros pušim.« Jim je podigao obrvu, no bio je spreman podijeliti, gurnuvši preko stola svoje pljuge i upaljač. I Ad je napravio isto što i on, stavio je karcinomku medu zube, prinio plamen vrhu, udahnuo. Osjećaj gušenja nije bio ni najmanje ugodan. A osjećaj ugode koji je uslijedio nedugo nakon udaha? Neloš. »Proveo sam s tom demonkom čitav dan.« rekao je Ad, odmahujući glavom. »Kako je Devina uspjela...« »Na balčaku noža bila je Nigelova ruka.« Ad je osjetio kako mu se oči iskolačuju. »On je to učinio?« »Koliko ja mogu procijeniti.« Adrian je ponovno odmahnuo glavom. »Colin. Oh, sranje, Colin — jesi li vidio njega?« »Izmijenili smo nekoliko riječi, da.« Jim si je protrljao prsa i napravio grimasu. »Imao je neke oštre uvide za istaknuti.« Adrian se počešao po licu. Nikada nije osobito mario, na ovaj ili onaj način, za te arkanđele. U najgorem slučaju bili su prepreka koju treba zaobići. U najboljem slučaju bili su toliko zauzeti svojim čajem i kolačićima da mu nisu predstavljali problem.

285

Hm, osim ono jednom. Na logorovanju. No nakon gubitka Eddieja, bilo mu je žao Colina. Ta dva arkanđela bila su najbolja nečuvana tajna u svemiru. Tako da je sigurno boljelo. »Taj jebeni rat.« »Amen.« rekao je Jim istežući se u stolcu i otresajući pepeo u sudoper. Budući da je besmrtan, Ad nikada nije puno razmišljao o umiranju u konvencionalnom smislu »igra je gotova«. No u posljednje vrijeme to mu je stalno bilo na pameti — bez sumnje zahvaljujući tome s Eddiejem. Teško je izgubiti svoju drugu polovicu. Što se toga tiče... »Je li sve u redu sa Sissy?« Kada ga je Jim iznenađeno pogledao, Adrian je zakolutao očima. »Gledaj, mene se još uvijek ne tiče što ti radiš s njom. Ali... ona je u redu. Dobra je djevojka, ta — što?« »Ahhh, to je samo tvoj veliki debeli zaokret za sto osamdeset stupnjeva. Još jučer ujutro bio si me spreman zakucati zbog nje.« Adrian je udahnuo još jedan dim i zatim se zagledao u žar svoje cigarete, jer mu je to bilo lakše nego da gleda u spasitelja. »Ne znam, pretpostavljam da te ustvari ne krivim što pokušavaš pronaći utočište u svemu ovome. Samo budi oprezan. U ovoj igri nijedan temelj nije čvrst.« Jim je pažljivo izbjegao temu. »Hvala što si joj kupio tu odjeću. Koliko ti dugujem?« »Koštala je 287 dolara. Ali Devina ju je platila svojom kreditnom karticom, pa mislim da bismo je trebali smatrati poklonjenom.« »Otišao si u kupovinu s njom?« »Rekao si mi da joj odvučem pozornost, a ona voli odjeću. Svejedno. Svo to sranje sa seksom za mene više ne funkcionira — iako moram priznati da je bilo jebeno zabavno gledati je dok mi ga pokušati dignuti.« Jim se trgnuo. »Žao mi je.« »Zbog čega? Ja sam tamo dolje morao činiti gore stvari. Njezino drkanje satima bilo je banja u usporedbi s drugim sranjima. Samo, mislim, da sam imao video kameru, mogao sam je snimiti, kao Kim Kardashian.« Kada su zašutjeli, znao je da obojica misle na onaj njezin radni stol. Eddie je bio jedini od njih trojice koji nije bio tamo dolje u tom svojstvu. On također nikada nije bio s Devinom u konvencionalnom smislu.

286

Još jedan razlog zbog kojega je bio zadnji od njih koji bi trebao otići. »Dakle, Sissy je napravila sjajan posao s ovim mjestom.« promrmljao je Ad. Jim ga je ponovno pogledao. »Na što misliš?« »Ono, očistila ga. Kuća izgleda puno bolje otkako se uselila.« »Zadnje što sam ja vidio bilo je da ju je pokušala zapaliti.« »Molim?« »Duga priča. Prijelaz je jednostavno bio težak.« Ad je kimnuo. »Ništa nije lako u ovome, zar ne?« »Dakle, hoćeš li mi reći kakva je situacija s ratom? Spreman sam se vratiti na posao.« Ad je ustao i otišao do sudopera te smočio pljugu, jer ih nije navikao gasiti. Okrenuo se, pitajući se odakle početi. »Colin je rekao da može samo djelomično odati podatke.« »Što god imamo, možemo upotrijebiti.« »To sam mu i ja rekao...«

Dok su se anđeli dogovarali i Jim slušao izvještaj, na drugoj strani grada Cait je sjedila za svojim stolom, otirući suzu s obraza. Pročistila je grlo, moleći se da ne brizne u plač. »Oprostite, što je to bilo, gospođo Barten? Veza je loša.« To nije bilo istina. Bilo joj je teško držati mobitel na uhu. »Da, naravno.« rekla je. »Da. Apsolutno...« Iako nikada nije pisala na papiru za crtanje, uzela je prazan list. I iako nikada nije pisala olovkama za crtanje, potrudila se zapisati sve pojedinosti. »Počašćena sam.« Obrisala je još jednu suzu. »Da, imam neke zamisli — točno znam što nam je potrebno. Možete računati na mene. Vidimo se onda. Da... ako bog da.« Kad je završila razgovor, polako je ustala i otišla u kuhinju. Sve je bilo uredno, kao i obično, čak se ni posuđe nije sušilo na stalku - naime, morala ga je složiti prije nego što bi otišla iz kuhinje, jer u suprotnom nije mogla mirno sjediti za radnim stolom. Imala je neku vrstu cilja. No odjednom je shvatila da šeće u krug po svom linoleumskom podu, da se kreće u malom uskom krugu, dok joj oči sijevaju prema ručnicima koji uredno vise na ručki pećnice, salvetama u stalku na stolu i dvama podlošcima za tanjure koji su bili na stolu iako je uvijek jela sama. Ako otvori bilo koji od ormara, pronaći će, poredane po vrsti, limenke juhe, kutije krekera sa smanjenim udjelom masti i

287

staklenke s krastavcima. Jednako je u hladnjaku: obrano mlijeko uvijek je odvojeno od jogurta, maslaca ili povrća. Prva linija obrane od kaosa. Kad samo pomisli da je uvijek mislila da će joj opsesivna urednost pomoći, da će biti svojevrsni talisman protiv vrtloga života, način kroćenja oštrih bridova sudbine. U ovom joj trenutku nije nimalo pomagala. Recimo, u vezi s njezinim sastankom s G.B.-jem u podne, na kojem mu namjerava reći da je u nekoj vrsti veze s nekim drugim. Niti u vezi s njezinim očajničkim iščekivanjem večeri. I svakako nimalo u vezi s onim što je kanila učiniti. »Sranje.« Obavila je ruke oko tijela i otišla do vrata koja su vodila u podrum. Trebalo joj je nekoliko trenutaka prije nego što je uspjela okrenuti okruglu kvaku, rastvoriti vrata i ispružiti ruku da upali svjetlo koje je obasjalo stepenice od neobrađenog drveta i tamnosivi betonski pod na njihovu dnu. Miris koji joj je dopro do nozdrva bio je mješavina zemljanog mirisa betonskih zidova iz pedesetih godina i slatkastog mirisa njezinog omekšivača rublja. Dug put prema dolje. Nikako stići do dna. Nije krenula prema perilici rublja niti daski za glačanje. Otišla je u suprotnom smjeru, prema zatvorenim plastičnim kutijama u kojima su bili božićni ukrasi i lampice, stvari za Halloween te vreća za spavanje koju je upotrijebila samo jednom ili dvaput. Iza svega toga držala je na policama svoja umjetnička djela, valjkaste tube s crtežima, kutije pune slika i još mnogo toga, složenog kronološki i po vrsti. Stvari koje je uzela iz Sissynog ormarića u školi bile su upravo tamo gdje ih je stavila. Cait je morala premjestiti neke od svojih pastela na pod kako bi napravila mjesta, što joj ranije nikad nije bilo ugodno raditi — pogotovo ne u proljeće, kada pada puno kiše i zna se dogoditi da procuri unutra. No premda su joj bile važne vlastite stvari, Sissyne su bile još važnije. Ruke koje su ih napravile zauvijek su nestale. Cait je trebala nekoliko puta otići gore-dolje da donese sve presavijene listove i kutije na kuhinjski stol. A nakon nekoliko trenutaka bolje je promislila o smještaju te ih odmaknula od prozora. Možda ih je trebala ostaviti dolje? Sigurno ih neće zaboraviti donijeti na sprovod u St. Patricku. Buljeći u sve to, otišla je duhom u prošlost, premotavši mentalni DVD svog života do vremena kada je imala dvanaest godina i živjela pod istim krovom s roditeljima. Nakon što

288

joj je umro brat, ona je bila ta koja je spakirala njegove stvari: majka i otac nestali su nekoliko dana nakon sprovoda, otišavši na prvo od svih tih misijskih putovanja, a baka se uselila kako bi se brinula o njoj. Baka joj je bila draga, ali ipak joj se činilo kao da su i ona i Charlie napušteni. A taj osjećaj se pojačao kada su roditelji tjedan dana kasnije nazvali i rekli da će kući dovesti propovjednika koji na mjesec dana treba negdje odsjesti. U toj maloj kući, kamo bi drugamo stavili tipa osim u Charliejevu sobu? Činilo joj se uvredljivim dopustiti da neki stranac spava u bratovu krevetu ili upotrebljava njegov radni stol i ormar, dok su njegova odjeća, časopisi o automobilima i CD-ovi još uvijek posvuda. Vlastitim je džeparcem kupila kutije i odnijela sve u potkrovlje... a kada se odselila na istok, ponijela je to sa sobom. Unatoč svom njihovom popovanju, njezini roditelji nikada nisu stvarno razgovarali s njom o gubitku brata. Puno uopćenih savjeta da se moli, da, i morala je priznati, na stranu cinik u njoj, da je nešto od toga i napravila. I još uvijek radi. No bila bi joj od koristi nešto konvencionalnija potpora, u obliku razgovora, zagrljaja, razumijevanja, suosjećanja. A brat joj je uvijek bio obitelj. Bilo je čudno, čudno, čudno što sada razmišlja o svemu tome. Ali još jedan sprovod još jednog mladog prerano izgubljenog života vjerojatno je oživio nerazriješene stvari... Začula je kucanje na vratima, vjerojatno poštara koji isporučuje pošiljku olovaka koju je naručila prošlog tjedna. Brišući obraze za svaki slučaj, izvadila je gumicu za kosu i vezala rep dok je išla prema vratima. Nije bio poštar, iako joj je ispred vrata bila ostavljena kutija. Teresa je bila odjevena u svijetloplavi poslovni kostim čija joj boja nije baš dobro pristajala i bila je ljuta, s rukama na bokovima i bijesnim pogledom. »Nikada ne zoveš, nikada ne pišeš. Prasice! A sada me pusti unutra — za četrdeset i pet minuta moram biti natrag u uredu, a moraš mi sve ispričati.« Njezina najstarija i najdraža prijateljica progurala se pokraj nje, odmarširala u kuhinju i sjela pored svih onih umjetnina. »Dakle.« Teresa je prekrižila ruke na prsima i zalupkala štiklom o pod. »Što se događa...?« Cait je briznula u plač.

289

»Oh, sranje.« Teresa je skočila i zagrlila je. »Ja sam takva guzica! Jesi li dobro? Što nije u redu? Ako te je povrijedio, sjebat ću mu reputaciju na internetu tako da će se sve prašiti. I oštetiti mu automobil ključem. I napraviti još neke stvari za koje ne želiš znati unaprijed, ali ćeš sigurno o njima čitati u novinama.« Cait ju je čvrsto stisnula i prošlo je neko vrijeme prije nego što je mogla reći išta suvislo — ali tako je to s pravim prijateljima. Oni ne moraju nužno čuti pojedinosti o tome gdje ste bili... da bi vam pružili podršku.

Još jedan? Kada je Duke ušao u hangar i čuo da netko izvikuje njegovo ime, uočio je čovjeka koji je stajao uz komunalni kamionet koji je njemu bio dodijeljen za smjenu. Čovječe, nije se mogao sjetiti kad se zadnji put dogodilo da u tri dana dva različita pomagača rade s njim. Možda su otpustili prvog? Ispostavilo se da je jedan gadno šepao i premda grad Caldwell nije diskriminirao, teško je biti manualni radnik ako ne možeš čak niti stojeći provesti određeno vrijeme. »Dakle, ti si Duke Phillips?« upitao je čovjek. »Da. Ti si sa mnom danas?« promrmljao je prilazeći s ključevima. »Da.« »Pa, ja vozim.« Duke je otključao vrata i ušao. »I određujem put.« »Nema problema.« »Podrezat ćemo živicu.« rekao je Duke kad su zatvorili vrata, a on upalio motor. »Nakon toga moramo napraviti inventuru.« »Što je to?« Duke je izašao kamionetom iz garaže, na sunčevo svjetlo. Stigao je u jedanaest i bio je zahvalan na dodatnom satu rada. Uz malo sreće, za tjedan ili deset dana vratit će se na puno radno vrijeme. »Vozimo kroz parkove i groblja te sastavljamo popis radova za proljetno čišćenje. Budu li projekti odobreni, dobit ćemo više sati.« »Smijem li pušiti ovdje?« »Ne smeta mi.« Barem ga neće omamiti disanje u istom prostoru, kao kod kuće Rollyjeva trava. »No odškrini prozor, da ne moram slušati o tome.«

290

Kada je zazvonio Dukeov telefon, izvadio ga je, provjerio zaslon, zatvorio oči na djelić sekunde, a onda odlučio odbiti poziv. Bila je to Nicole. Koja želi razgovarati o malome, bez sumnje. Čovječe, posljednja stvar koju je želio čuti jest da je bilo novih problema u školi. Da Nicole još jednom pokušava natjerati Dukea da razgovara s njim. Da ga taj živi pijesak ludila pokušava ponovno usisati. On postavlja uvjete između njih troje. Nitko drugi. Osim toga, imao je dovoljno svojih problema. »Neželjen poziv?« upitao je momak pored njega. Duke nije odgovorio. Nije bio zainteresiran za zbližavanje s glupanom na suvozačkom sjedalu — i svakako nije namjeravao dopustiti da neznanac gura nos u njegove stvari. Dovraga, nije to dopuštao ni ljudima koje je poznavao. Srećom, nije više bilo razgovora dok je vozio u grad i brzo su prošli kroz ruralne predjele te ušli u prigradske četvrti. »Dakle, ja te poznajem.« rekao je čovjek kada su ušli u prometnu gužvu prema središtu grada. Duke je pogledao prema njemu. Ne, nije prepoznavao svog partnera u smjeni. No to ne znači da čovjek nije bio u redu pred Iron Maskom ili nešto takvo — iako se to teško moglo nazvati »poznanstvom«. »Ne, ne poznaješ.« »Da, poznajem.« Čovjek je otkinuo vrh svog Marlbora i bacio ga kroz prozor te ostatak cigarete stavio u džep jakne. »Znam da ćeš se uskoro suočiti s raskrižjem i morat ćeš odabrati. Ja sam ovdje da ti pomognem da učiniš pravu stvar.«

Koji kurac? Duke je pritisnuo kočnice da se zaustavi na crvenom svjetlu te se okrenuo prema gospodinu Brbljavcu. Vrijeme je za određivanje temeljnih pravila prije nego što ovo postane najduži radni dan u njegovom životu. »Ti i ja imamo šest sati tijekom kojih se od nas očekuje da budemo... zajedno... u... ovom...« Duke se u tišini, uz izraz prezira, zabuljio čovjeku u oči. Čudne oči. Čudne boje. Baš onakve kakve je imao i onaj drugi »radnik« s kojim je bio sparen. Odjednom ga je obuzeo nekakav čudan osjećaj — pričaj mi o omamljenosti zbog tuđe intoksikacije. Bilo je to donekle slično onome što je osjećao kad je predugo boravio u

291

blizini svog sustanara-zvijezde dok se Rolly pucao travom — no ovo je bilo puno intenzivnije. »Evo što ćemo učiniti.« rekao je čovjek. »Nakon bloka i pol skrenut ćeš udesno i odvesti nas do rijeke. Tamo ćemo propisno parkirati i prošetati po parku kako bi GPS na ovom kamionetu izvijestio da smo obavili svoj posao. No nećemo iskapati nikakvo grmlje. Ti ćeš mi reći u kakvoj si situaciji — preostalo nam je još jako malo vremena i moram brzo početi operirati u maksimalnoj brzini.« Duke je trepnuo. A onda mu je telefon ponovno počeo zvoniti. Polako ga je uzeo. Kada je vidio tko zove, osvrnuo se prema čovjeku. Uz osjećaj posvemašnje nestvarnosti, začuo je sama sebe kako govori: »Poznaješ li... ženu sa smeđom kosom, brinetu?« Dok je ona bizarna vidovnjakinja iz Trgovačke ulice odlazila u Dukeovu glasovnu poštu, iz nekog ga razloga nije začudilo što je čovjek pokraj njega polako kimnuo. »Da, poznajem. I moramo te držati podalje od nje.« Negdje duboko u srži svoga bića Duke je znao da je to ono što je čekao cijelog svog života. Uvijek je imao neki osjećaj da se u njegovu slučaju stvari ne odvijaju normalno, koliko god se trudio pretvarati da je drugačije — i to je bio razlog zbog kojeg je svih ovih godina odlazio toj vidovnjakinji. To je bio i razlog njegovih noćnih mora, o kojima nikome nije pričao. Dukeov telefon ispustio je zvučni signal, obavještavajući ga da je dobio novu poruku. Kroz maglu koja mu je obavila mozak gledao je kako mu se palac pomiče po glatkom zaslonu, pozivajući broj glasovne pošte... a zatim je prislonio mobitel uz uho.

»Duke, ovdje Yasemin Oaks — moraš me posjetiti. U najmanju ruku moram smjesta razgovarati s tobom. Snovi postaju sve intenzivniji — ti si u opasnosti — molim te, Duke, upozoravam te. Poteći će krv i...« »Upalilo se zeleno svjetlo.« izjavio je čovjek pokraj njega. »Daj gas i odvezi nas do rijeke. Vrijeme je, Duke. Moramo se pobrinuti za to sranje.« Iz nekog čudnog razloga Duke je pomislio na Cait. Prelijepu Cait. »Ne poznajem te.« rekao je grubo. »Ne moraš me poznavati. Ali moraš mi vjerovati.« Osvijesti se, rekao si je. Sve ovo je glupost. »To se neće dogoditi.« začuo je samoga sebe.

292

Naglo je odložio svoj telefon. Nogom stisnuo gas. I bio spreman otići bilo kamo osim do vode — jednostavno da pokaže tko je tu glavni. Nakon nekoliko trenutaka pogledao je u drugog muškarca. Kurvin sin sjedio je na suvozačkom sjedalu, s izrazom lica kao da točno zna kako će se ovo odviti. Duke je opsovao ispod glasa. Da, nema šanse da tom momku išta ispriča... no ipak nije mogao ignorirati zle slutnje koje su ga opsjedale. Osim toga, tako dugo je želio završiti s ovim sranjem, premda je upravo sada do koljena zagazio u njega. Problem je bio u tome što stare navike teško umiru, kao i ogorčene ljutnje. »Nemaš puno izbora.« rekao je muškarac. »Trebam ti ako iz ovoga želiš izaći u jednom komadu.«

U jednom komadu? pomislio je Duke. Hah. Ja sam već ionako slomljen. »Sve ćeš mi ispričati, Duke. Moraš.«

293

POGLAVLJE 40

Kada je Cait parkirala u Ulici Trade, na mjestu ne više od jednog bloka udaljenom od Palace Theatrea, namrštila se i nagnula prema vjetrobranskom staklu. No ovaj put ne zato što se izgubila. Za razliku od događaja prije nekoliko večeri kada je pokušavala pronaći frizerski salon, bila je sigurna gdje je kazalište. Stvar je bila u policiji. Šest ili sedam vozila policijske postaje Caldwella bilo je parkirano ispred Palacea, a nekoliko uniformiranih policajaca muvalo se ispred glavnog ulaza. Izašavši na sunce, priljubila je čvršće oko sebe svoj lagani kaput i prebacila torbu preko ramena. Morala je pričekati jer su automobili prolazili pored nje, no naposljetku se lanac prekinuo i prešla je preko ceste na mjestu na kojem nije bilo zebre. To vjerojatno baš i nije najpametnija stvar koju je mogla učiniti ispred hrpe policajaca, no, u svakom slučaju, činilo se da oni vrebaju puno veću ribu od nje. Kad im se približila, nekolicina njih okrenula se prema njoj. »Bok.« rekla je, trepćući zbog odsjaja njihovih znački. »Ovdje sam kako bih ručala s prijateljem.« Najviši policajac, Afroamerikanac s glasom koji je davao naslutiti da s njim ne treba ulaziti u konflikt, rekao je: »Tko bi to bio?« »G. B. Holde. On je pjevač — ovdje dolazi na probe za mjuzikl Najamnina.« »A zbog čega se sastajete s njim?« Odjednom su se svi zagledali u nju, odmjeravajući je, bez sumnje u glavi pohranjujući slike i bilješke. »Zbog ručka. Namjeravali smo zajedno pojesti sendvič.« »Događa li se to redovito?« »Hm, ne. Dogovorili smo sastanak — znate, vrijeme — sinoć.« »Poznajete li ga dobro?« »Zbog čega ste vi ovdje? Što se dogodilo?« »Kako se zovete, gospođo?«

294

»Cait. Caitlyn Douglass.« Nije bila sigurna krše li joj policijski službenici prava. Ali nije imala što skrivati. »Je li s njim sve u redu?« »Ne možemo vas pustiti unutra, gospođo, žao mi je. Ovo je mjesto zločina.« Cait je osjetila da je problijedila. »Tko je umro?« »Mlada ženska osoba.« Što je značilo da je G.B. dobro — no podatak joj ipak nije donio olakšanje. »Oh... bože.« Ponavlja li se to ista situacija kao sa Sissy? Ili... »Mene su prije nekoliko večeri proganjali na parkiralištu. Mislite li da to ima ikakve veze s...« »Kada se to dogodilo, gospođo?« Dok je prepričavala što joj se dogodilo, još se policajaca okupilo oko nje. A onda je iscrpljeni muškarac u zgužvanom odijelu izašao kroz staklena vrata kazališta. »Detektive!« viknuo je netko. »Imamo ženu ovdje.« Čovjek tamne kose i prerano izrasle popodnevne brade prešao je preko podnog mozaika i ispružio ruku. »Detektiv de la Cruz. Kako ste?« Rukovala se s njim i uz njega se odmah osjetila ugodnije. »Zdravo.« »Upali ste u priličnu gužvu ovdje.« Pokazao je glavom prema svojim kolegama. »Oni su znatiželjni — i plaćeni su da budu takvi. Ja također. Dakle, možete li mi reći što se događa?« Brzo i jasno objasnila je sve što joj se dogodilo neku večer, a dok je govorila, on je zapisivao u malu bilježnicu sa spiralnim uvezom. »Pa, žao mi je što ste bili na taj način proganjani.« Spremio je bilježnicu. »Ima li kakvih novih podataka o počinitelju?« »Ne. Nitko me nije pozvao niti kontaktirao.« »Provjerit ću kad se vratim u stanicu i javiti vam na ovaj ili onaj način. Što se tiče vašeg ručka, žao mi je, ali ne smijemo vas pustiti unutra. Moj tim upravo ispituje sve koji rade u kazalištu. Što se toga tiče...« Ponovno je izvadio bilježnicu i otvorio je. »Taj momak, G.B., je li to čovjek s kojim ste se trebali naći?« »Da.« »Da, bit će zauzet neko vrijeme.« Namrštila se. »Detektive, možete li mi reći nešto o tome što se događa?«

295

»Žao mi je, ne mogu. Ali čut ćete o tome večeras u vijestima.« rekao je suho dok se kombi sa satelitskom antenom na krovu zaustavljao na suprotnoj strani ulice. »No ako želite da prenesem vašu poruku G.B.-ju, to ću rado učiniti.« »Samo želim da zna da sam došla... i da se nadam da je on dobro.« Što je bilo glupo. Netko je umro. Ništa nije dobro. Nakon što se vratila do auta, uključila je motor i izašla iz parkirališnog mjesta. Nije imala pojma kamo ide, premda je na semaforu poslala G.B.-ju tekstualnu poruku, za slučaj da detektiv bude prezauzet ili zaboravi na obećanje. Uz malo sreće, on će mu prenijeti poruku. Na sljedećem semaforu se okrenula. Pa još jednom. Pa opet, sve dok nije shvatila da doslovce ne ide nikamo. Zaustavila je auto i obrela se u financijskoj četvrti Caldwela, u kojoj je šuma nebodera blokirala svjetlo, a pješaci su svi bili u sivom i crnom, poput sjenki stvarnih ljudi. Stvarno bih trebala jednostavno otići kući, pomislila je — čak i kada je parkirala i naslonila se u sjedalu. Čovječe, jedna od loših stvari kod starenja jest da se puno više vežeš za stvari. Prije nekoliko godina možda bi otišla do tog kazališta, čula da je ubijen netko koga nije poznavala i vjerojatno bi samo nakratko zastala. A sada? Nakon brutalnog ubojstva Sissy Barten, zapela je u domino efektu koji ju je odveo natrag u onu bolnicu, u trenutak kad joj je brat bio skinut s aparata za disanje. Trebao je nositi kacigu. Dovraga, znao je da ne smije voziti skateboard bez kacige. No tinejdžeri su bili dovoljno blentavi da misle da su njihove lubanje tvrđe od betona. Shvatila je da je to za nju bio transformativni trenutak. Da je samo bio propisno pripremljen, bio bi dobro — preživio bi udarac. To je bio temelj njezine fiksacije na red: pomisao da ćeš biti siguran ako se pobrineš da uvijek budeš uredan i pripremljen. Ako staviš kacigu, nikada se nećeš ozlijediti. Ako uvijek vezuješ pojas i redovito ideš na preglede, četkaš i flosaš zube i nikada, nikada ne napraviš ni korak a da prvo ne razmotriš kakva ti je sigurnosna oprema potrebna... Pomislila je na Thoma: ako se držiš dobrih momaka prema kojima ne osjećaš pravu strast, nećeš morati brinuti o tome hoće li ti srce biti slomljeno. »Da, baš.« promrmljala je u sebi. To se u svakom slučaju dogodilo. I začudo... to je bilo u redu. To jest u redu. A to ju je nagnalo na razmišljanje o razlikama između G.B.-ja i Dukea. Znala je da će u nekom trenutku morati izabrati. Nije očekivala da tu odluku donese ovdje i sada, dok sjedi u svom automobilu uz cestu, dok pored nje prolaze rojevi poslovnih ljudi, taksiji tutnje gore dolje niz ulicu, a udaljene automobilske sirene upućuje na to da se krizne situacije događaju posvuda.

296

Jednom prije pokušala je igrati na sigurno, a rezultat je bio onakav kakav je bio — i zapravo, kacige za zaštitu od udarca pomažu samo pri određenim vrstama nesreća... čak i uredne štrebere, koji se oslanjaju na red kako bi se zaštitili, proganjaju po garažama i prestravIjuju. Kvragu, vjerojatno je i žena ubijena u kazalištu, tko god ona bila, također imala ormar s odjećom razvrstanom prema bojama. Nije bilo zaštite od ozljeda, gubitka iluzija, razočaranja. Bože, kakva deprimirajuća misao. Pa ipak, istodobno i oslobađajuća. Znala je koga želi. Barem je... mislila da zna. Netko joj je pokucao na prozor i panično je vrisnula. »Gospođo?« Bila je to naplatiteljica parkiranja, a glas joj se jedva čuo zbog zatvorenih prozora. »Morat ću vam naplatiti ako se ne pomaknete.« »Oprostite.« rekla je Cait, pokušavajući se sjetiti gdje je mjenjač. »Odmah ću otići. Hvala.« Kada se ponovno uključila u promet, obuzela ju je neobična strepnja, kao da nešto prijeti njezinoj sudbini. Ali... to je bilo jednostavno ćaknuto. Nije li? Na sljedećem semaforu privukla je torbu i počela kopati po njoj... a kada je pronašla ono što je tražila, nije mogla vjerovati da razmišlja o tome da nazove vidovnjakinju, onu čiju je posjetnicu uzela s oglasne ploče u kazalištu. Pročitala je adresu i u glavi zacrtala put. Nikada prije nije bila kod nikog sličnog i nije imala pojma što da očekuje — niti što bi uopće mogla dobiti time. Jedino u što je bila sigurna je da se činilo da se neka vrsta... raskrižja... pojavila ispred nje i htjela je nekakvu potvrdu da je smjer u kojem namjerava krenuti ispravan. Ako i ne pomogne, ne može štetiti, zar ne? Pritisnula je gas i izgubila se u slikama dvojice muškaraca, a tjeskoba ih je izoštrila gotovo do boli... Kada je Cait ponovno zaustavila auto, bila je jedva svjesna da je pritisnula kočnicu. I... čekaj malo, ovo nije bio prljaviji kraj Trgovačke ulice. Ustvari, ovo je... Gdje je, dovraga, to bila? Previše je trave da bi bila u središtu grada.

297

Upravo se htjela polukružno okrenuti kad je ugledala psa lutalicu. Malen, nizak i čupav poput krpe za pranje podova, sjedio je na širokom travnjaku i buljio ravno u nju. Cait je izašla. »Jesi li dobro, maleni?« Nekako je znala da je mužjak. Nije imao ogrlicu, jadnik. Kada je podigao šapicu, bila je prisiljena zaobići prednji dio svog automobila — i tada joj je mjesto na koje je stigla doprlo do svijesti. Ne vidovnjakinja, ne. Pokušajmo s crkvom i zvonikom. Bila je to katedrala St. Patricka, velika dama medu kršćanskim bogomoljama u Caldwellu, ona s gotičkim tornjevima, svim svecima i vitrajima koji su izgledali poput dragulja. Gdje će se održati sprovod Sissy Barten. Kako je završila ovdje? Okrenula se kako bi vidjela psa, ali on je nestao. »Gdje si?« Cait je gledala uokolo, osvrtala se — no doista je nestao. Nakon nekog vremena, bez dobrog razloga kojega bi se mogla sjetiti, njezine su noge odlučile pojam nogostup uzeti k srcu, čineći jedan korak za drugim, što ju je dovelo do sporednog ulaza. Kada je ispružila ruku da otvori vrata, a ona su se, unatoč svojoj težini, susretljivo otvorila, poriv koji ju je prenio preko praga označila je »pripremom za događaj povezan sa Sissy«. Nije bilo druge svrhe da dođe ovamo. Ustvari, nije bila u crkvi otkako se preselila u Caldwell — osim kada bi otišla kući pa bi je odvukli na misu. I svakako nije bila katolkinja, sva ta pompozna tradicija bila je oprečna jednostavnosti izbijeljenih podova od borovine i vrtnog cvijeća na oltaru na koju je bila naviknuta i protiv koje se bunila. Unutra je morala zatvoriti oči i duboko udahnuti. Oh, divan miris — tamjan, staro drvo i vosak. Kako se ispostavilo, bila je u bočnom vestibulu, i dok je hodala po ulaštenom kamenom podu, koraci su joj odjekivali u golemom prostranstvu crkvenog broda. Zidovi od kamenih blokova dizali su se u naizgled nesagledive visine, potporni lukovi letjeli su poput krila anđela na svakom mjestu spajanja, prikazi svetaca i svetica obilježavali su kutove i ravnine, a različite kapelice bile su nanizane od nevjerojatnog ulaza do prelijepog oltara.

298

Toliko mnogo klupa, koje su se protezale s obiju strana tog poput krvi crvenog prolaza — a ona ih je zamišljala pune ljudi, odraslih i djece, djedova, baka i tinejdžera. Sva životna razdoblja...

»Pozdrav.« Cait je zamalo izgubila uporište na glatkom mramoru. »Oh! Ispričavam se.« Starac odjeven u prljavo zeleno domarsko odijelo nasmiješio se vraćajući štap sa spužvom u kantu za pranje podova. »Nemojte se ispričavati. Ovdje ste dobrodošli.« »Nisam katolkinja.« trgnula se. »Hoću reći...« »Nije važno. Svatko je dobrodošao ovamo.« Nakašljala se. »Pa, nisam došla zbog bogoslužja. Ja više ne idem u crkvu. Ah, zapravo, ja... donosim neke slike koje je Sissy Barten naslikala. Znate, za njezin sprovod. Smatrala sam da je dobro unaprijed provjeriti stvari.« »Oh, naravno.« Sklonio je kantu s puta. »Njezina se obitelj ovdje istinski angažirala u prošlosti — doći će puno ljudi. Mislim da biste sve to trebali postaviti u predvorju, u narteksu. Tamo će biti dovoljno mjesta da se njezini radovi mogu dobro vidjeti. Dođite ovamo.« Počeo je hodati u smjeru izlaza, a ona je zastala i osvrnula se prema raspetom Isusu na križu koji je bio u središnjoj točki čitave zgrade. »Dolazite li?« rekao je blago. »Ili biste željeli provesti ovdje koji trenutak?« »O, ne. Dobro sam.« Osim što se nije okrenula. Nije se pomaknula. »Ja nisam katolkinja.« »Ni ne morate biti.« I dalje je oklijevala, pa je spustio glas. »Znate, to vam je ustvari sve isto.« »Molim?« Nagnuo se i stavio ruku na njezinu — i, bože, istog trenutka kad je to učinio, osjetila se prožetom nečime čemu se nikada prije nije približila... milošću, kako je pretpostavila da bi njezini roditelji nazvali taj transcendentalni sjaj koji navodno dolazi s božanskom objavom. No on je bio samo domar... »Sve je to isto. Bez obzira na vokabular, to je sve isto.« Potapšao ju je po ramenu. »Za minutu moram krenuti u ured. Brzo ću se vratiti i pokazati vam kamo da idete.«

299

»Ja sam dobro.« »Znam da jeste. Sjednite i uronite malo u atmosferu. Brzo ću se vratiti.« Kada je ostala sama, naredila je nogama da se ponovno pokrenu. No umjesto toga je napravila ono što je rekao... sjela, položila ruke u krilo i zurila preko klupa u veličanstvo i moć ispred sebe. U tišini koja ju je okruživala, Cait je shvatila da joj je jako drago što je došla ovamô. Premda nije namjeravala. Tko zna što bi joj rekla vidovnjakinja. No to nikada nije saznala. Sudbina se, kako će otkriti, sama pobrinula za sebe.

300

POGLAVLJE 41

Sissy je, gore u potkrovlju, stajala iza Adriana — koji nije gledao u nju. Ili je, točnije, odbijao gledati u nju. Fino. Jednostavno će nastaviti razgovarati s njegovim leđima dok on sjedi prekriženih nogu pred tom umotanom siluetom. »Osim što moraš znati više, zar ne? Mora postojati još.« Prešla je pogledom preko pokojnika i osjetila ubod krivnje. No, bez obzira na to, trebala joj je pomoć, a jedino je on bio ovdje. Jim je otišao bez pozdrava i informacije o tome kada će se vratiti i ostali su samo ona i Adrian. I njezina frustracija. Podigla je ruke. »Otišla bih na internet, ali ne možeš vjerovati ničemu što je na njemu. A javna knjižnica Caldwella teško da bi obuhvatila ovo.« Mogla bi također čekati i otići Jimu — no, kao prvo, činilo se da on ne zna onoliko koliko zna Adrian; a kao drugo, imala je osjećaj da ju je želio zadržati izvan rata. A ona se bila spremna uključiti u njega. Adrian se počešao po čeljusti — kao da će početi vrištati ne učini li to. »Gnjaviš me. Bez uvrede.« Željela je prići bliže. Nije se usudila. »Moram ovdje utrti svoju vlastitu stazu. Nemam izbora — a ako to znači da te trebam naljutiti, bit će tako.« »Da sam ljut, to bi znala. Precizniji je izraz nasmrt izgnjavljen.« »Molim te. Samo me uputi u pravom smjeru. Onda ću ja preuzeti.« Kratko se nasmijao. »Smiješno je da to tako kažeš.« »Zašto?« Anđeo je pogledao preko ramena. »Nećeš odustati od ovoga, ha?« »Ne.«

301

Adrian se, uz psovku, nagnuo u stranu i primio svoj štap. Ustao je uz grimasu boli te se zagledao u nju. »U redu, dobro. No, prije svega, ne znam mogu li to pronaći. Ništa ne obećajem.« »Što je >to