J. Le Goff Povijest-Skripta

Civilizacija srednjovjekovnog zapada Jacques Le Goff

Prvo poglavlje NASTANJIVANJE BARBARA (od 5. do 7. stoljeća) Kriza rimskoga svijeta (2. do 4. stoljeća) -Srednjovjekovni Zapad rođen je na ruševinama rimskog svijeta (i oslonac i hendikep) - rimska povijest nije drugo doli povijest veličanstvenoga ograđenoga prostora -grad okuplja oko sebe prostor proširen osvajanjima do optimalnog obrambenog pojasa, unutar tih zidina – nikakav se tehnički izum ne bilježi od helenskog doba, gospodarstvo se temelji na otimačini, pobjednički ratovi namiču ropsku radnu snagu itd. -Rim je nenadmašiv u konzervativnim umijećima – ratu (koji je uvijek obrambeni unatoč osvajačkome dojmu), pravu (koje se temelji na skelama prethodnoga, državnički smisao osigurava stabilnost ustanova, arhitektura je par excellence umjetnost gradnje boravišta - rimsku civilizaciju- remekdjelo trajnosti u 2. st. napada erozija razornih snaga i obnove -velika kriza u 3. st. – jedinstvo rimskoga svijeta raščija se - Italija i Rim nepomični su; provincije postaju neovisne, a zatim zaposjednute – Španjolci, Gali, Istočnjaci zauzimaju Senat, carevi Trajan i Hadrijan španjolskog su podrijetla, Antonin je potomak Gala, carevi su afričkoga podrijetla, carice sirijskog. -Karakalin edikt 212. daje rimsko pravo građanstva svim stanovnicima Carstva - Knostantinovo utemeljenje Carigrada, novog Rima materijalizira klizanje rimskog svijeta prema istoku. Taj će raskol obilježiti svijet srednjovjekovlja: težnje za sjedinjenjem Zpada i Istoka neće spriječiti nadalje divergentni razvoj. -Bizant će odmijeniti Rim i iza njegovih zidina, pod prividom napretka nastavit će se rimska agonija do 1453, a Zapad će barbariziran i osiromašen morati ponovo proći kroz etape uzleta koje će mu kasnije otvoriti vrata svijeta - Rimska tvrđava i sama je bila opsjednuta i osvojena – posljednji pobjednički rat proveo je Trajan, a zlato Dačana nakon 107.g. posljednji je veliki dokaz rimske moći - na izvanjsko opadanje nadovezuje se unutarnje slabljenje i demografska kriza - u 2. st. Marko Aurelije odbija napad barbara na Dunavu gdje i umire 180.g. , a u 3. st. na djelu je opći napad na granicama koji se smiruje ponajviše zbog prihvaćanja barbara kao federalnih članova, saveznika koji se novače u vojsku: prvi zacrtaji stapanja koji će obilježiti srednji vijek -carevi vjeruju da će se dodvoriti sudbini budu li napustili svoje službene bogove te prihvaćaju novog kršćanskog boga. - Činilo se kako se vraćaju mir i napredak, no kršćanstvo je lažni saveznik Rima; Rimski ustroji bili su za crkvu tek okvir unutar kojega će si stvoriti temelj, oruđe vlastite potvrde -kršćanstvo će biti glavni činitelj predaje rimske kulture srednjovjekovnom Zapadu Rimljani i barbari -provale barbara u 5. st. ubrzavaju promjene i nemire -germanske provale u 5. st. nisu novost za rimski svijet – od vladavine Marka Aurelija germanska prijetnja je neprestana, provale barbara jedan su od ključnih činitelja krize u 3. st. -posljedice germanskih provala- opustošena sela, razoreni gradovi, opadanje agrikulture, demografski pad i društvene preobrazbe; seljaci spadaju pod veleposjednike, kmetovi imaju status nalik robovskom -barbari se pojavljuju i na istoku – Goti – zauzimaju Daciju te pobjeđuju u Hadrijanopolisu što označava početak oluje koja će se obrušiti nad rimski zapad 2

-uzroci provala- demografski zamah, privlačni teritoriji, moguća promjena klime, potraga za obradivim tlom i mjestom za uzgojem stoke – razlozi za put prema jugu i zapadu: Bretanja postaje Engleskom, Galija Francuskom, Španjolska koja preuzima ime od vandala (Andauzija) i Italija (Lombardija) Provale su uvijek neka vrsta bijega prema naprijed – osvajači su bjegunci -odbojnost naspram barbara (čak i od strane kršćana) koji uništavaju civilizaciju izvana i iznutra; neki pak izvori tvrde da se barbarstvo smatra bolnom zgodom te da se to dogodilo u ime Krista -oko 440,g, Salvijan koji se naziva „svećenikom iz Marseillea“ piše raspravu De gouvernement de Dieu (O vladavini božjoj) koja je pokušaj objašnjenja velikih provala – smatra da je uzrok unutarnji, grijesi rimljana, uključujući i kršćane, razorili su Carstvo. Barbari čine to nesvjesno jer ne poznaju vjeru, njihovo ćudoređe i kultura su drukčiji i zato ih ne treba osuđivati. Salvijan iznosi duboke razloge barbarskog uspjeha – riječ je o vojnoj nadmoći, imaju moćno oružje, a koristili su se aktivnim ili pasivnim dosluhom rimskih narodnih masa – mase ne žele podnositi nepravdu i okrutnost rimljana pa se radije okreću neprijateljima i podnose nečovječnost barbara. Ime rimskog građana koje je nekad bilo cjenjeno sada se izbjegava. Oni koji nisu otišli s barbarima bili su prisiljeni na to zbog nepravednosti rimljana -neki naziru rješenje u povezivanju Rimljana i brabara (npr. Temistije) -Barbari koji su se u 5. st. nastanili u Rimskom carstvu nisu bili mladi i divlji ljudi što su netom napustili šumu; oni su se razvili tijekom stogodišnjih seljenja koja su ih naposlijetku dovela di rimskog svijeta. Put ih je vodio u kulturalne i civilizacijske dodire iz kojih su preuzimali navade, umijeća, tehnike. Bili su izloženi utjecaju azijskih kultura, iranskoga te grčko-rimskoga svijeta; donijeli su sa sobom tehnologije obrade ruda, izrade svile, zlatarska umijeća, vještinu obrade kože itd. -dio barbara ostao je poganski, dok se drugi dio preobratio na kršćanstvo; ali ti preobraćeni barbari (Ostrogoti, Vizigoti, Burgundi, Vandali i Lombardijci) bili su preobraćeni na arijanizam koji je nakon Koncila u Nikeji proglašen herezom. Njih je pokrstio „Apostol Gota“ Ulfila – preveo je Bibliju na goticu i od barbara napravio krivovjernike – ono što je trebalo postati vjerskom sponom, nastalo je predmetom razdora što će kasnije uroditi borbama između arijanskih barbara i katoličkih rimljana -barbarima je rimska kultura bila privlačna, ne samo da su se barbarski vođe obraćali Rimljanima za savjet već su nerijetko podržavali rimske navade, kitili se rimskim naslovima (konzul, patricij,,); nisu se ponašali kao neprijatelji, nego kao obožavatelji rimskih institucija, Tek posljednji naraštaj tih stranaca, Španjolci, Gali, Afrikanci, Ilirci, Istočnjaci, postupno su se domogli najviših službenih položaja u carstvu, a nijedan se barbarski vladar nije osmjelio proglasiti carem; trebalo je čekati 800. god. I Karla velikog da bi se barbarski vladar osmjelio obznaniti carem. -Barbarske navale nipošto nisu bile razdoblje miroljubivog nastanjivanja, ta su vremena ponajprije bila vremena pometnje do koje je ponajprije došlo samim miješanjem osvajača -okrutnost i razornost pratili su „šetnje“ barbara – takva je makabristička uvertira kojom počinje povijest srednjovjekovnog Zapada. Željezo, glad, epidemija, životinje – biti će turobni protagonisti te povijesti. Dakako, barbari ih nisu sami doveli sa sobom, antički svijet ih je poznavao, ali su ih barbari još potaknuli -koplje, dugi mač velikih provala, kojim će se služiti i vitezovi, širi svoju ubilačku sjennu nad Zapadom -groznica razaranja dugo će potresati Zapad, prije no što iznva počne djelo izgradnje

3

Provale i nova karta Zapada -provale barbara iz temelja su izmijenile političku kartu Zapada pod nominalnom vlašću bizantskog cara u razdoblju od 5. do 8. stoljeća -od 407. do 429. g. niz upada pokorio je Italiju, Galiju, Španjolsku, a najspektakularniji je prizor opsade, zauzimanja ili pljačke Rima koje su izvršili Alarih i njegovi Vizigoti 410. g. što je mnoge zaprepastilo -vandali, Alani, Svevi pustoše Iberijski poluotok. Kratka uspostava vandalske vlasti na jugu Španjolske donijet će kraju ime Andaluzija. Od 429. g. Vandali (koji su jedini imali flotu) prelaze u sjevernu Afriku i osvajaju rimsku provinciju u Africi – Tunis i istočni Alžir -nakon Alarihove smrti, Vizigoti se 412, g, vraćaju iz Italije u Galiju, potom su 414. u Španjolskoj, a 418. se povlače i nastanjuju u Akvitaniji -u drugoj polovici 5. st. dolazi do odlučnih promjena – na sjeveru, skandinavski barbari, Angli, Juti i Saksonci nakon niza provala u Bretanju (Veliku Britaniju) zauzimaju je između 441. i 443., a dio prelazi more i nastanjuje se u Armoriqueu -iako kratkotrajan, glavni događaj biti će uspostava Atilinog Hunskog carstva. Oko 434. Atila ujedinjuje mongolska plemena koja su otišla na zapad, napada i potlačuje ostale barbare, a naposlijetku nakon pokušaja udara na Balkan, napada Galiju gdje će ga zaustaviti Rimljanin Acecije na Katalunskim poljima zahvaljujući Vizigotskom udjelu. Hunsko carstvo se raspada, a od 453. horde bježe na istok nakon Atiline smrti. -468. Eurikovi Vizigoti opet opsjedaju Španjolsku što im uspijeva nakon 10 godina -tada se javljaju Klodvih i Teodorik. Klodvig je vođa Salijskih Franaka, okuplja oko sebe većinu franačkih plemena, podvrgava sjevernu Galiju, odbija provalu Alemana te naposlijetku 507. g. oduzima Akvitaniju Vizigotima -nakon njegove smrti Franci postaju gospodarima Galije, izuzev Provence -ostrogoti su se proširili carstvom, pod vodstvom Teodorika napadaju Carigrad 487.g. , upućuju se prema Italiji i osvajaju je 493. g. Nastanivši se u Ravenni, u Italiji Teodorik uspostavlja novo zlatno doba. On je najuspješniji od romaniziranih barbara, obnovitelj pax romane u Italiji -početkom 6. st. podjela Zapada čini se osiguranom između Anglosaksonaca u Velikoj Britaniji, Franaka koji drže Galiju, Burgunda koji su se povukli u savoju, Vizigota u Španjolskoj, Vandala u Africi te Ostrogota u Italiji -politika careva istoka pokušavala je spriječiti barbare da zauzmu Carigrad na razne načine (cijenim zlata, nastojeći ih držati podalje i usmjeravajući ih na zapad) -bizantska politika mijenja se dolaskom Justinijana 527. g. – prestaje biti pasivna i prelazi u ofenzivu. Justinijan pokušava zauzeti barem mediteranski dio carstva. -Bizantski zapovjednici ruše Vandalsko carstvo u Afrucu, Gotsku vlast u Italiji i Betiku u Španjolskoj oduzimaju Vizigotima. Kratkotrajni uspjesi još više oslabljuju Bizant, iscrpljuju Zapad tim prije što od 543. hara crna kuga -Najveći dio Italije izgubljen je između 568. i 572. suočen s novim osvajačimaLombardijcima, a Vizigoti ponovno osvajaju Betiku u 6. st., a sjevernu će Afriku 660. osvojiti Arapi -veliki događaj 7. st je pojava Islama i arapsko osvajanje- najprije su oduzeli Magreb, zatim Španjolsku od Vizigota. Neko su vrijeme vladali Akvitanijom, naročito Provenceom dok ih nije zaustavio Karlo Martel, a Franci ih potjerali južno od Pirineja - 8. st. obilježavaju Franci – od 6. st. Franci su osvojili kraljevstvo Burgunda a potom Provenceu -Klodvig zajedno sa svojim narodom nije bio preobraćen na arijanizam nego na katolicizam pa je mogao igrati na vjersku kartu, no Franci niu više jedini pravovjernici. Vizigoti i Lombardijci napustili su Arijanizam prešavši na katoličanstvo; papa Grgur Veliki latio se 4

obraćanja Anglosaksonac, a prva polovica 8. st. svjedoči prodoru katolicizma u Friziji i Germaniji -Pipin mali, sin Karla Martela, sa papom zaključuje savez – priznaje mu privremenu vlast nad dijelim Italije u okolici Rima (Papinska država), a zauzvrat papa priznaje Pipinu naslov kralja 751.g. i dolazi ga posvetiti 754.g. - tijekom četiri stoljeća na Zapadu se rodio novi svijet, koji je postupno proizašao iz povezivanja rimskog svijeta s barbarskim Zapad ranoga srednjeg vijeka: nove strukture -na veliku podjelu koja je razdvojila Istok i Zapad nadovezalo se sve veće podvajanje između strana na rimskome Zapadu. Trgovina između provincija slabila je. Poljoprivredni i zanatski proizvodi nisu se izvozili (ulje s mediterana, galska keramika i sl.); gotovina je postala rijetka i gubila je na vrijednosti, obradive površine su bile napuštene -urbano propadanje ubrzano je tijekom barbarskih provala; gradovi su bili mamac zbog svog bogatstva i bili su žrtve; nisu se ponovo podigli zbog toga što je razvoj udaljio postojeće stanovništvo zbog nestanka roba koje više nisu opskrbljivale gradsko tržište, Građani su prisiljeni na povlačenje prema mjestima proizvodnje – bijeg bogatih na svoje posjede i egzodus siromašnih na imanja bogataša. I ovdje barbari ubrzavaju ruralizaciju stanovništva rasturajući gospodarsku mrežu, preusmjerujući trgovačke ceste -ruralizacija će obilježiti društvo srednjovjekovnog zapada čiji će ključni značaj biti profesionano i društveno razvrstavanje -izbjegavanje nekih zanimanja i pokretnost seoske radne snage navela je careve da proglase obaveznim nasljeđivanje nekih zanimanja i potaknu veleposjednike da povežu uza zemlju kolone koji su trebali zamijeniti malobrojne robove -skupine barbara na rimskom tlu nisu bile društva jednakosti; barbari su se dičili slobodom koju kolonizirani nisu imali - snažno društveno raslojavanje u osvajača stvorilo je i prije provala razrede, ako ne i klase – postoje moćni i slabi, bogati i siromašni -postoji razlika između potpuno slobodnih barbara , čiji su robovi porobljeni stranci i potomaka rimljana podijeljenih na slobodne i neslobodne. Društvena je stvarnost snažnija te dijeli pripadnike obiju skupina na potentiores, moćne, barbarskog ili rimskog porijekla, i na humiliores, one skromne -osnaženo tradicijom suživota, nastanjivanje barbara odvija se prilično brzo te slijedi stapanje stanovništva -sklonost ruralizaciji i razvoju velikih posjeda zajednička je svekolikom stanovništvu, bez obzira na etničku pripadnost -iako je barbarima bilo potrebno usustavljivanje zakona, mnogim se barbarskim vladarima činilo neophodno donijeti novu legislativu za rimljane (bile su to preinake i pojednostavljivanje Teodozijeva zakonika). -pravne razlike nisu bile velike jer su barbarski zakoni među narodima veoma nalikovali i stoga što se u carstvu jedan kod ugledao na drugoga te zbog toga što je rimaki pečat, primjerice u Vizigota, pokazivao sklonost s obzirom na svoju superiornost da se uspostavi -utjecaj crkve, osobito nakon preobraćenja arijevskih kraljeva i ujedinjujuće sklonosti Karolinga pridonjeli su slabljenju osobnosti zakona u ime njihove teritorijalnosti. Svećenstvo je prisiljavalo vladara da utemelji zakone primjenjive na Vizigote i Rimljane - sklonost odvajanju zakonodavstva ranog srednjeg vijeka osnažila je spremnost na razvrstavanje kojemu korijeni leže u razmrvljenost stanovništva, u zauzimanju i obradi zemljišta i ekonomiji.

5

Zaključak: od antike do srednjega vijeka – nastavak ili rascjep? -barbari su preuzeli sve najbolje što je Rimsko carstvo ostavilo u baštinu – na polju kulture i političkog ustroja, ubrzali su i otežali raspadanje započeto u kasnome Rimskom carstvu. -barbari su razorili ljudske živote, spomenike, gospodarski ustroj. Slijedi demografski pad, gubitak riznice umjetnosti, uništenje cesta, radionica, spremnica, sustava navodnjavanja, kultura -prirodna nepogoda dovršava ono što su barbari započeli – crna kuga hara Italijom, Španjolskom, Galijom tijekom više od pola stoljeća -tehnološko nazadovanja ostavit će srednjovjekovni zapad dugo lišenim svega – kamen koji ljudi ne znaju više obrađivati ustupa mjesto drvetu kao osnovnom građevnom materijalu -nazaduje ukus, ali i običaji, oslobađaju se sve vrste spolnog pretjerivanja, razmahuje se silovitost. Razmah barbarskog nasilja bio bi gori što bi viši položaj osuigurav ao njegovu nekažnjivost – hedino su zatvor ili ubojstvo kočili pretjerivanja -„U to se vrijeme počinjahu mnogi zločini.. svatko je tumačio pravdu prema vlastitu nahođenju“ pisao je Grgur Tourski -nazadovanje uprave i dostojanstva vladanja – Franački kralj nosio je kao jedinstveno kraljevsko obilježje, umjesto skeptra i krune, luk, a njegov osobni znak bila je duga kosa: rex crinitus. Koriste naslove i titule iz Rimskog carstva (pr. Glavi konjušar bio je barun konjušar) -porezi se nisu ubirali, bogatstvo se svodio na sanduke zlatnika, staklarije, nakita -u neredu provala biskupi i redovnici postali su višeznačni poglavari neorganiziranog svijeta: imali su i političku ulogu, pregovarajući s barbarima; gospodarsku, dijeleći namirnice i milostinju; društvenu, štiteći siromahe od moćnika; vojnu, organizirajući pobune. -Pokušavaju kaznenom disciplinom, primjenom kanonskog prava boriti se protiv nasilja, ublažiti navade. Priručnici svetog Martina iz Brage koji je bio nadbiskup prijestolnice Kraljevstva Sveva, utvrđuju program ispravljanja seoskih običaja te ćudoredni ideal kršćanskoga vladara. -crkveni vođe, i sami barbarizirani ili nesposobni boriti se protiv barbarstava, potvrđuju nazadovanje u duhovnom smislu i vjerskoj praksi. Crkva zastupa vlastite interese ne brinući o dobru države, ona prikuplja bogatstvo otimljući donacije vladara, ali i siromašnima -crkva pokušava upravljati državom, a kraljevi crkvom – biskupi se postavljaju kao savjetnici i cenzori vladara, a kraljevi imenuju biskupe i predsjedaju koncilima -u Španjolskoj koncilski skupovi postaju u 7. st. prave skupštine Vizigotskog kraljevstva, a u Galiji opadanje merovinške Monarhije i franačkoga svećenstva idu ruku pod ruku - izabran za papu tijekom krize crne kuge u Rimu, Bivši redovnik Grgur misli da nepogode navješćuju kraj svijeta i zadaća je svih kršćana da se pokaju i pripreme za drugi svijet koji dolazi. Ne razmišlja o širenju kršćanstva, nego o tome kako će što bolje ispuniti svoju ulogu pastira. Njegove riječi imaju velik utjecaj – njima počinje srednji vijek - vrijeme prezira svijeta i odbijanja zemlje.

6

Drugo poglavlje GERMANSKI POKUŠAJ ORGANIZACIJE (Od 8. do 10. stoljeća) Karolinški Zapad -obnova zapadnog jedinstva što je provode Karolinzi razvijala se u tri smjera: na jugoistok u Italiju, na jugozapad prema Španjolskoj i na istok u Germaniju -Pipin mali provodi karolinšku politiku u Italiji i kreće na 2 pohoda protiv Lombardijaca, a Karlo Veliki kralju Didieru oduzima kraljevsku krunu i ratuje na sjeveru poluotoka. -pipin vodi podod prema jugozapadu, a Karlo Veliki zauzima Barcelonu. Osniva se pogranični pojas uz Španjolsku. Od Katalonije do Navarre -778. Karlo Veliki zauzima Pamplonu, Huescu, Barcelonu i Geronu te odustaje i vraća se na sjever, bilježe se neuspjesi, dok na istoku Karlo Veliki ustanovljuje tradiciju pobjeda (pokolji, obraćenja, prisilna kristijanizacija). Duž svjevernoga mora porobljeni su Saksonci, a 778. događa se strahotni poraz Franaka kod Suntala koji je dobio odgovor u krvoločnoj odmazdi . Karlo Veliki dao je odrubiti glavu 4500 ustanika u Verdunu -uz pomoć misionara (svaki saksonski prekršaj ili uvreda kršćanske vjere kažnjavao se smrću) Karlo je smanjio broj Saksonaca. Biskupije su utemeljene u Bremenu, Munsteru, Paderbornu, Verdunu i Mindenu. -Karlo Veliki napustio je dolinu Seine gdje su se nastanili Merovinzi i uputio se prema istoku u pokrajine Meuse, Moselle i Rajnu gdje je napadao kraljevske gradove u kojima je sagradio tri palače. (najznačajnija u Aix-la-Chapelle) -osvajanje Bavarske ( kršćanske zemlje koja je vazal Franaka) – nova bavarska provincija bila je još uvijek pod napadom Avara koji su utemeljili carstvo na srednjem Dunavu. Gomilali su bogatstvo u svojem stanu – Ringu. Ring 796. zauzima Karlo Veliki pripaja i taj teritorij. - Karlo Veliki naročito se brinuo da održi podjelu između starog Rimskog cartsva i Zapada kojemu je on na čelu te Istoka gdje je odbijao bizantskom bazileju priznati carski naslov -Papa Leon III. Karlu Velikome dodjeljuje carsku krunu iz 3 razloga–zbog progona svojih neprijatelja želio je potvrdu svog ugleda od cara, želio je priznanje privremene suverenosti za privremenu državu (Domovinu Svetog Petra) i želio je Karla Velikog učiniti carem cijelog kršćanskog svijeta, uključujući i Bizant kako bi uspostavio papinsku rimsku nadmoć. -Karlo Veliki okrunjen je 800.g., a napao je Bizant kako bi utvrdio svoj naslov i jednakost. Sporazum je sklopljen 814.g.. Franci su se vratili u Veneciju, zadržali su zemlje na sjeveru Jadranskoga mora, a bazilej je priznao Karlu Velikom njegov carski naslov. -Karlo Veliki imao je teškoća u upravljanju velikim teritorijem, nastojalo se poticati korištenje pisanih dokumenata i usavršavanje profesionalne opremljenosti kraljevih činovnika; nastojao je da se osjeti njegova vlast izdajući upravne i zakonske tekstove i umnažajući broj izaslanika -pisano oruđe bili su capitulares ili zbornici zakona, koji su se posebno odnosili na neku pokrajinu (npr. saksonski kapitulari) i li su bili općeniti (npr. Herstalovi kapitulari o reorganizaciji države, Kapitulari De villis o upravljanju kraljevskim posjedima, Kapitulari De litteris colendis o reformi obrazovanja) -ljudsko oruđe bili su missi dominici, ugledne laičke i crkvene ličnosti koje se slalo u nadgledanje upravne preobrazbe ili godišnji nadzor nad vladarevim predstavnicimagrofovima, markizima i vojvodama. Jednom godišnje sazvala bi se opća skupština kojoj bi se oko vladara okupile značajne ličnosti crkvene i laičke aristorkacije. Ta vrsta aristokracijskog palamenta- populus- osiguravala je poslušnost podanika i nametala volju velikih

7

-Karolinški ustroj zapravo će se ubrzo raspasti pod udarcima novih osvajača i unutarnjih razdora Kriza od 9. do 10. stoljeća: novi osvajači -osvajači stižu sa svih strana: s mora, i juga sjevera - ponajprije pljačkaju sa sjevera Skandinavci (nazivaju se ljudi sa sjevera, Normani, ili Vikinzi) – pustoše obale, putuju rijekama, p onekad opsjedaju gradove -Skandinavci se šire na istok i na zapad – Šveđani ili Varjazi koloniziraju Rusiju (nadziru trgovinu), a na zapadu Norvežani napadaju Irsku, a Danci pokrajine kraj Sjevernog mora i La Manchea koji prestaje biti siguran. Provale Normana postaju česte te se oni nastanjuju. -878. sklapanjem mira u Wedmoru, Alfred Veliki potvrđuje im vlasništvo nad dijelom Engleske. 1066. osvajaju cijelu Englesku, a od 1029. nastanjuju se u Italiji i Siciliji gdje utemeljuju jednu od najizvornijih država srednjovjekovnog zapada. -na jugu napadaju Ifrikijski muslimani, gusari su se pojavili na Korzivi, zatim su krenuli na Siciliju i osvojili je u cijelosti. .dok su Karolinzi uspostavili vlast na kopnu, more im je izmicalo, a na kopnu ih je čak jednom ugrozila provala Ugra, no njihov je pokret slomljen. Tako je dovršena krivulja povijest barbarskih osvajača- oni prestaju s naletima, pokrštavaju se nastanjuju Kriza karolinškog svijeta: unutarnji vidovi -Franci nisu razvili smisao za državu, kraljevi su doživljavali kraljevstvo poput svojeg vlasništva, a kraljevstvo raspodjeljuju svojim nasljednicima. Tako se spletom okolnosti( smrt ili sl.) ponekad dogodilo da je franačka država pod vlašću dvojice ili jednog vladara ( Dagobert je sam vladao od 629. do 639., a Karlo Veliki zbog smrti brata Karlomana postao je jedini gospodar Franačkoga carstva) -nakon smrt Karla Velikoga Ludvig pobožni pokušao je podijeliti teritorij između 3 sina – njegova vladavina bila je obilježena pobunama između oca i sinova, a nakon njegove smrti dolazi do podjele u Verdunu: najstariji Lotar dobiva morski prolaz od Sjevernog mora do Mediterana s Aix-la-Chapellom i Italijom; Ludvig je dobio teritorije na istoku i postao je Ludvig Njemački; Karlo nazvan Ćelavi i Ludvig Njemački podijelili su Lotaringiju. -nakon podjele u Ribemontu kojom je Lotaringija pripala istočnom dijelu, istočnoj Franačkoj neko se vrijeme činilo da je jedinstvo carstva uspostavljeno pod nizom vladara. -dogodilo se mnogo podjela, borbi, pometnji koje su ostavile trajne tragove u povijesti i na zemljopisnoj karti – podjela u Verdunu nije se nimalo osvrtala na etničke i prirodne granice, već se temeljila na uzimanju u obzir gospodarskih stvarnosti -političke krize i provale potakle su komadanje carskog ugleda, a gospodarska moć otvorila je mogućnost da se veleposjednici domognu javne vlasti. Karlo Veliki zato povećava beneficije i obavezuje na zakletvu i odanost osobe čiju je vjernost htio osigurati, a također su postajali i njegovi vazali. Vjerovao je da će tako održati postojanost države -invazije su osnažile taj razvoj jer su slabiji odlazili pod zaštitu moćnijih, a kraljevi su u zamjenu za dodjelu beneficija dobili vojnu pomoć. -od sredine 9.st. pojam miles- vojnik, vitez – zamijenjuje onim Vassus koji je značio vazal. -došlo je i do nasljeđivanja beneficija što je utvrdila uredba Karla Ćelavoga koji je svojim vazalima želio osigurati nasljedno prav na očinske beneficije. Na taj su se način vazali čvršće uspostavili kao društvena klasa. Istodobno, gospodarske i vojne potrebe omogućavale su veleposjednicima da sami preuzmu inicijativu te su plemića ćinile nekom vrstom zaslona između kralja i vazala -velikaši poput grofova često su svoju moć poistovjetili su sa pravima koja su uživali kao gospodari svojih vazala. 8

-Kraljevi i carevi između 10. i 13. st. uspjeli su sačuvati neke vladarske ovlasti zahvaljujući zakletvama vjernosti. Svaki čovjek ovisio je o svom gospodaru što se temeljilo na pravu, a vlast se osnivala bna posjedovanju zemlje, a temelj ćudorednosti je vjernost, vjera. Antički čovjek morao je biti pravedan, a srednjovjekovni vjeran. Otonska obnova -kralja germanije Otona I. Okrunio je za vara papa Ivan XII. On doživljava svoje carstvo isključivo kao franačko, a ograničava se na zemlje koje su ga priznale vladarom -teži za stjecanjem naslova u Bizantu- 972. Mirovni ugovor s Bizantom -Oton II. Nadomješta naziv kojim su zvali njegova oca (imperator augustus) nazivom car Rimljana (imperator romanrum) u buli. -1000. g. on priznaje neovisnost Poljske te Ugarske i vladare koa suradnike ili kraljeve -na kratko činilo se da je došlo vrijeme sloge i obnove, ali Rimski narod ustaje protiv otona III. , a za vrijeme Henrika II. On se zadovoljava vraćanjem na Regnum Francorum – carstvo koje se oslanja na Franačko kraljevstvo -otoni su čeznuli za Rimom iz čega će se izroditi sukob između papinstva i carstva, borba između ratnika i svećenika. Renesansa 10. stoljeća -na pomolu je bila obnova cjelokupnog zapada, njegov nagli procvat čini 11. st. stoljeće istinskog razvoja zapadnog kršćanstva - normanskim, ugarskim i saracenskim provalama i pljačkama u 9. i 10. st. usporila se renesansa za stoljeće ili dva, kao što su provale u 4. i 5. st. ubrzale raspad rimskog svijeta. -mogu se uočiti neki znakovi obnove trgovine u 8. i 9. st., ali i unapređenje poljoprivredne proizvodnje (dijeljenje zemljišne površine, pojava novog načina uprezanja, promjena kalendara koju je proveo Karlo veliki kako bi se prilagodio tehnici obrađivanja zemlje) -napredak u 10. st. je očevidan- razdoblje novina na području obrađivanja zemlje i prehrane itd. Zaključak: srednjovjekovni take off – izvanjski izazov ili unutarnji polet? - pitanje je čemu pripisati buđenje srednjovjekovnog zapada? Treba li ga protumačiti kao protuudarac uspostavljanju muslimanskog svijeta, svijetu urbanih potrošačkih metropola ili pak drvetu, željezu, robovima? Valja li to zahvaliti tehnološkom napretku do kojeg je došlo na tlu zapada – plugu na kotačima i s odgrnjačom, napretku tropoljnog sustava ili vojnom napredovanju koje pronalaskom stremena omogućuje sigurnije upravljanje konjem i pojavu nove vrste ratnika- viteza. - uspon velikaša – zemljoposjednika i vitezova stvorio je klasu kadru iskoristiti gospodarske prigode koje su joj se pružile -skloni smo pomisliti da su vojni pohodi Karla Velikog otvarali vrata zonama razmjene i trgovačkim putevima -ugovor u Verdunu moga je u isti mah značiti i podjelu putova kao i onu pojaseva kultura -veliki posjed ustupa mjesto novom okviru moći koji obnavlja načine gospodarske eksploatacije, odnose među ljudima, ideologiju – plemstvo. Oslanja se na središta okupljanjka ljudi. Gradove, dvorce i grad.

9

Treće poglavlje USPOSTAVLJANJE KRŠĆANSTVA (od 11. do 13. stoljeća) Polet kršćanstva: razvoj gradnje, poljoprivredni i demografski napredak -1003. godine vidjelo se u cijeloj zemlji, posebice u Italiji i Galiji obnove crkvenih zdanja -nadogradile su se skoro sve crkve biskupskih sjedišta, samostanske crkve posvećene svekolikim svecima, pa čak i male seoske kapelice. -bio je to najblistaviji izvanjski znak poleta kršćanstva -taj je veliki graditeljski procvat zacijelo odigrao ključnu ulogu na srednjovjekovnom zapadu između 10. i 14. st. ponajprije u smislu gospodarskog poticaja – proizvodnja sirovina na veliko, usavršavanje tehnologija i izrade alatki za vađenje, prijevoz, okupljanje radne snage, novčano pokrivanje radova – sve je to gradilišta učinilo središtem prve i gotovo jedine srednjovjekovne industrije. -broj crkava još uvijek nije bio razmjeran broju vjernika, crkve su se gradile za stjecanje ugleda -demografski rast bio je prva i najspektakularnija posljedica napretka što se postiglo krajem provala, napretkom ustanova mira koje uređuju ratove ograničavajući razdoblja vojnog djelovanja i stavljajući vojno nedjelatno stanovništvo pod zaštitu. To smanjenje nesigurnost je i posljedica želje velikog djela kršćanskog stanovništva da zaštiti rastući napredak - svi su bili pod dojmom užasa iz prethodnog razdoblja i u strahu da će im netko preuzeti obilje -napredak je imao svoje početke već u 7. i 8. st, postupno se razvijajući da bi se 1000. g. značajno ubrzao -Normani tijekom nastanjivanja u Normandiji preobrazili su poljoprivrednike pod vodstvom svojih vojvoda koji poljoprivredne alatke od željeza stavljaju pod zaštitu vojvoda -širenje trogodišnjeg plodoreda omogućilo je povećanje obradivih površina, raznolikost kultura, uspješniju borbu protiv vremenskih nepogoda, korištenjem pluga, sve češća primjena željeza za izrađivanje alatki omogućile su dublja oranja, povećane su i obradive površine a ured raznolikost proizvoda i prehrana poboljšani su. Jedna od posljedica je povećanje broja stanovnika koje se možda čak i podvostručilo -demografski je rast bio odlučan za širenje kršćanstva, uvjeti feudalnog načina proizvodnje nisu omogućavali kvalitetne pomake u poljoprivrednoj proizvodnji koji bi odgovoralai potrebama nastalim demografskim rastom -prvo obilježje širenja kršćanskog svijeta u razdoblju između 10. i 14. st. bio je snažan pokret krčenja – nova polja bila su proširenje starih oranica, širenje proplanaka na račun pojasa ugara i pašnjaka, krčevine dobivene paljenjem potiskivale su područje šikare, ali rijetko su se doticale visoke šume (jer su bile potrebne za lov, sirovina za gospodarstvo. Isušivale su se močvare i stvarali polderi (niski tereni). -ponekad krčevine imaju za posljedice osvajanje novih područja koje prati osnivanje novih sela Širenje kršćanstva kristijanizacija sjevera i istoka. Španjolska rekonkvista, Križarski ratovi

10

-usporedno s unutarnjim širenjem, kršćanstvo je doživjelo i izvanjsko širenje i tako se rodio dvostruki pokret osvajanja čiji je rezultat bio pomicanje granica kršćanstva u Europi i daleka putovanje u Muslimanske zemlje – Križarski ratovi. -širenje kršćanstava u Europi postalo je gotovo u cijelosti udjelom Nijemaca koji su zaposjeli granice kršćanstva u dodiru s neznabošcima sjevera i istoka odakle će proizaći mješavina vjerskih, demografskih, gospodarskih i nacionalnih pobuda koja će pokretu podariti osobita obilježja .prevladavajući mu je vid sukob između germana i slavena u kojemu su vjerske pobude dospjele u drugi lan budući da se Nijemci nisu libili obrušiti na svoje susjede čak i kada bi se oni preobratili na kršćanstvo -kristijanizacija se odvija polako i s ponekim zastojima, npr, snažna pobuna poljskih narodnih slojeva prijeti povratak poganstvu, Švedski kralj Steinkel, iako kršćanin, odbija uništiti staro pogansko svetište; kralj Sweyn za kratko se vrijeme vratio običaju prenošenja žrtava) -oko tisućite god. Novi niz država proširuje kršćanstvo prema sjeveru i istoku, Poljska, Ugarska, Danska, Norveška, Švedska -raskol crkve iz 1054. odvojit će od rimskog kršćanstva cijelu balkansku i istočnu Europu, Prusi će se obratiti tek u 13. st. , a njihovo će preobraćanje biti osnovom uspostavljanja njemačke države -uz ta pripojenja kršćanskom svijetu, Republica christiana- koja valja zahvaliti evangelizaciji poganskih naroda, značajnim migracijama unutar kršćanskog svijeta – izmijenile su kartu zapada -među tim migracijama zacijelo je najznačajnija njemačka kolonizacija istoka donjela začetku obrađivanja novih pokrajina osnažila je i preobrazila mrežu gradova -germansko je širenje bilo i političko, Skandinavsko širenja nastavilo se u 10. st prema Islandu, Grenlandu i možda Americi,zatim Engleskoj, Danskoj, Norveškoj i Švedskoj -Normani su otišli dalje od sjevernog područja i nastanili se na sredozemlju u južnoj Italiji; a Francuskom širenju koljevaka je sjeverna Francuska kolonizira južnu zahvaljujući križrskim ratovima protiv albigenza koji je završen Pariškim mirom -jedan od velikih uspjeha kršćanskog širenja između 10. i 14. st jest ponovno oduzimanje gotovo cijele Španjolske muslimanima što su ga ostvarili Francuzi. Rekonkvista nije bila neprekinuti niz uspjeha, doživio je pokret i svoje poraze -od polovine 11. st. Španjolska Rekonkvista poprimila je obilježje vjerskog rata i pripremajući vojnu i duhovnu stvarnost križarskih ratova. Kasnije je francuska kolonizacija juga Francuske i kraljevstava dviju Sicilija, njemačka kolonizacija Pruske službeno nazivlja Križarskim ratovima -treba obratiti pozornost na duhovni i osjećajni kontekst križarskih ratova – oni su se zacijelo nadali vitezovima i seljacima 11. st., a prvotnim je mamcem bila želja za osvajanjem zemalja, bogatstva prekomorskih posjeda ali križarski ratovi nisu utažili žeđ zapadnjaka za zemljom te im je valjalo brzo tražiti i u Europi -križarski ratovi nisu donijeli kršćanstvu ni trgovački procvat rođen iz odnosa s muslimanskim svijetom ni tehnologije i proizvode koji su pristigli drugim putevima ni duhovna oruđa, pa čak niti ukus. Koristi koje su izvukli iznajmljivanjem brodicama omogućili su talijanskim gradovima da se brzo obogate ali ne drži se da su križarski ratovi potakli buđenje i razvoj trgovine srednjevjekovnoga kršćanstva – oni su naprotiv doveli do osiromašenja Zapada -križarski ratovi utjecali su na snaženje rađajućih nacionalnih suprotnosti, na produbljenje jaza između zapadnjaka i bizantinaca; križari su nagnani na najgore pretjeranosti – od pokolja i pljački; novčano pokrivanje križarskih ratova bilo je izlikom ili razlogom sve težih papskih novčanih terećenja na neumjernu navadu prodaje oproštajnica te na to da su vojni redovi povučeni na zapad podlegli novčanim i vojnim iznudama 11

-jedini plod za koji bi se moglo reći da su križari donijeli iz svojih pohod je marelica -privremeno nastanjivanje križara u Palestini bilo je prvi primjer europske kolonizacije -crkva i papinstvo vjerovali su da će križarski ratovi pružiti srodstvo da na samome zapadu ovladaju tom Respublicom Christianom koja je bila podijeljena između sebe. Taj je veliki naum propao -križ i dalje na zapadu nije simbol patnje nego pobjede na grudima križara -prvi križarski rat pohod je siromašnih koji su krenuli prvi i pobili mnoge židove na svome putu, da bi se postupno raspršili te podlegli gladi, bolestima i turcima prije nego što su dostigli svoj cilj – sveti grad -kasnije je duh križara još dugo živio u najskromnijim sredinama, početkom 13. st. križarski pohod djece utjelovio je dirljivu upornost; uzastopni neuspjesi, brzo rastakanje mistike križarskih ratova u politiku nisu uspijevali ublažiti uznemirenost – druga obala mora bila je i dalje privlačna -1099. Jeruzalem je zauzet u svetoj se zemlji utemeljuje Latinsko carstvo, ali i ono biva ugroženo. Rikard Lavljeg Srca niže podvige tijekom 3. križarskog rata, a četvrti su križarski rat venecijaneri skrenuli prema Carigradu te ustanovili drugo privremeno Latinsko carstvo u Carigradu i Grčkoj Renesansa grada - na Zapadu se razvijaju veći gradovi; većina je postojala i prije tisućite godine (iz antičkih vremena ili prije) - u rimskome svijetu gradovi su bili politička, upravna i vojna središta, a tek onda gospodarska; u srednjem vijeku gradovi su se sveli na političke i upravne službe -urbana religija i kršćanstvo na Zapadu je održalo svoj urbani kontinuitet; biskupski grad zadržava gospodarsku važnost ( uskladištavanje namirnica koje su se mijenjale za neku uslugu ili pak dijelile besplatno u vrijeme nestašica) -veliki srednjovjekovni gradovi najčešće su bili nasljednici malih gradova iz vremena antike ili ranog srednjeg vijeka -Venecija, Firenca, Genova, Pisa, Milano, Pariz, London..doista su srednjovjekovne tvorevine -osim Rima koji je u srednjem vijeku tek vjersko središte, najznačajniji rimski gradovi u srednjem vijeku nestali su ili postali manje važni -nastanak i procvat srednjovjekovnih gradova valja pripisai složenu kompleksu poticaja i različitim društvenim skupinama -gradovi su privlačili došljake odbjegle sa zemlje, samostanske familiae lišene predrasuda, spremne na poduzetništvo i pripadnike vladajućih slojeva: zemljišno plemstvo i svećenstvo -jedan sloj- ministeriales , službenici feudalne gospode, najčešće proizašli iz redova robova ili kmetova zacijelo je mnogo pridonio procvatu grada -snažno urbanizirana područja srednjovjekovnog zapada područja su do kojih vode veliki trgovački putovi, ali to su i područja najplodnijih nizina, najsigurnije primjene trijenalnog sustava obrade zemlje, najraširenije uporabe pluga i konja za vuču -teško je odrediti što je uzrok a što posljedica nastajanja gradova- da bi gradovi nastali, potrebuju povoljno seosko okruženje, a kako su se razvijali sve su snažnije utjecali na širu okolicu -u okolici gradova proširuju se krčevine; prinos se povećava jer se iz seoskog okruženja izvlače i ljudi, a ne samo namirnice -seoba iz sela u grad između 10. i 14. st. jedan je od glavnih fenomena kršćanstva- od različitih ljudkih činitelja koje grad prima oblikuje novo društvo

12

-seoska okolica koju grad oko sebe stvara (namećući joj svoju vlast feudalnog tipa) ide u korak s razvojem visokog plemstva prema onome što nazivamo banalitetno vlastelinstvo koje se također temelji na upravljanju snažnom rukom bana -grad je pod snažnim utjecajem feudalaca koji ponekad u njemu imaju svoje boravište -ugledni građani podržavaju plemićki način života, daju si graditi kuće od kamena, podižu vlastite kule koje služe u obrambene svrhe i za skladištenje namirnica, ali i kao znak prestiža -u 12. st. glasovi redovnika ukazuju put kršćanstvu; u 13. st. vjerski vođe – dominikanci i franjevci nastanjuju se u gradovima i propovjednice njihovih crkava upravljaju dušama ljudi. -Ta uloga vođe, fermenta, pokretača što će je nadalje preuzeti grad, ponajprije se potvrđuje na gospodarskom polju- ako je u početku grad bio nadasve mjesto razmjene, trgovačko čvorište, njegova je ključan uloga na tom području proizvodna djelatnost- on je gradilište na kojem dolazi do podjele rada - na selu u ranom srednjem vijeku posjed je koncentrirao svekoliku proizvodnu djelatnost (iako je njegovao i neku zanatsko - tehničku specijalnost). Ali, s gradovima je ta specijalizacija dosegla vrhunac- zanatlija je prestao biti ponajprije selja, a „građanin“ je prestao biti također ponajprije zemljoposjednik -feudalci i nadalje nadziru gospodarsku djelatnost i institucionalne prepreke (vlastela ograničava proizvodnju i razmjenu koristeći svoja feudalna prava i nadasve poreze) - „karteli“ - korporacije koje obuhvaćaju nove zanate; uklanjaju konkurenciju i ograničavaju proizvodnju - pretjerana specijalizacija – pokazatelj slabosti nove ekonomije koja se mahom ograničava na zadovoljavanje lokalnih potreba - rijetki gradovi proizvode za izvoz (jedino proizvodnja tekstila u SZ Europi, Flandriji i sjevernoj Italiji) - uzgoj sinjavice i pastela u 13. stoljeću zauzima istaknuto mjesto 2.dio Obnova trgovine - gradovi kao čvorišta trgovačke razmjene - trgovinu na duge staze održavaju jedino luksuzni proizvodi (tkanina, sač-pastel, začini) te oni prijeko potrebni (sol) - glomazna roba (žitarice, drvo) tek postupno postaje njezinim sastavnim dijelom - ta razmjena prikladna i za razmjenu novca - sajmovi u Champagnei (Francuska) u 12. i 13. stoljeću – glavna sjecišta prodaje - pojavljuju se i luke i gradovi Italije i sjeverne Njemačke - Talijani iz Venecije, Genove, Pise, Amalfia, Astia, Milana, Siene i uskoro Firence djeluju uglavnom odjeljeno, u sklopu svojih gradova; dok na sjeveru djeluje širok trgovački savez koji ubrzo stječe i političku moć te upravlja razmjenom na prostranom polju djelovanja Hanza (Hanzeatski savez – grupa čiji je cilj bio zastupanje zajedničkih gospodarskih interesa, naročito prema inozemstvu; gornja Njemačka)  potkraj 13. stoljeća proširuje se na Flandriju (jedna od 3 regije u Belgiji) i Englesku te na sjevernu Rusiju - istovremeno odnosi između dviju skupina koje rukovode velikom trgovinom – hanzeati na sjeveru i Talijani na jugu – doživljavaju obrat  umjesto da se susreću na kopnenim putovima koji su dugi, skupi i neprestance ugroženi (oni koji vode do sajmova u Champagnei), uspostavljaju direktnu i redovitu vezu morem 13

 trgovačke flote povezuju Genovu i Veneciju s Londonom i Brugesom i dalje s baltičkim prostorom i njegovim zaleđem - skromna srednjovjekovna trgovina koja se u ranom srednjem vijeku ograničavala na riječne putove, u razdoblju od 10. do 14. stoljeća postupno se razvija i na kopnenim i morskim – od Aleksandrije (Egipat) do Rige (Latvija), preko Sredozemnog mora, do Atlantika, La Manchea (Francuska – Vel.Brit.), Sjevernog i Baltičkog mora, pripremajući trgovačku ekspanziju moderne Europe - ta velika trgovina u nastanku potiče još dvije bitne pojave: 1. dovršilo se širenje srednjovjekovnog kršćanskog svijeta; na Sredozemnom moru, razvoj Genove i Venecije nadilazi okvire trgovačke kolonizacije – Venecijanci su nakon Četvrtog križarskog rata(1204.godine) utemeljili pravo kolonijalno carstvo na obalama Jadranskog mora, na Kreti, jonskim i egejskim otocima (kasnije, u 14. i 15. stoljeću obuhvaća i Krf i Cipar), a zauzimanjem obale Male Azije (Fokeja – veliki proizvođač stipse koja je bila važna kao fiksir u tekstilnoj industriji) te na Crnome moru (Kafa), Genovežani stvaraju snažna uporišta za stjecanje životnih namirnica i radne snage (domaći robovi) - na sjeveru (Hanza) – trgovačku kolonizaciju prati njemačka urbana i ruralna kolonizacija koja si osigurava povlastice (i mirnim putem, ali i ratom) 2. širenje novčane privrede – gradovi kao središta potrošnje i razmjene sve se više oslanjaju na novac kako bi upravljali svojim poslovanjem; Firenca, Genova, Venecija, španjolski, francuski, njemački vladari moraju najprije kovati srebrni novac visoke vrijednosti ne bi li odgovorili tim potrebama-gros (groš), a potom zlatnike (firentinski florin potječe iz 1252. god., zlatnik-ecu Svetog Luja nastao 1263.-1265.,venecijanski dukat poteče iz 1284.) - uvodeći se na selo, mijenjajući feudalnu rentu, razvoj novčane privrede odlučni je činitelj preobrazbe srednjovjekovnog Zapada Intelektualni i umjetnički uzlet - umjetnost srednjeg vijeka u Europi započinje oko 1000. s romanikom, a doživljava procvat za vrijeme gotike u 13. i 14. st. (izvor: wikipedija) - samostansko okruženje ostaje najprimjerenije razvoju kulture i umjetnosti u 11. te u manjoj mjeri u 12. stoljeću  mistična duhovnost, romanička umjetnost razvija se u samostanima - Cluny i velika crkva opata Huga (1049. – 1109.) simboliziraju premoć samostana u osvit novog doba - kulturalni translatio – prevlast samostana preuzima grad  uočava se najbolje u dvije oblasti: 1. obrazovanje – tijekom 12. stoljeća gradske škole potiskuju samostanske; nova školska središta oslobađaju ih se izborom svojih nastavnika i polaznika te svojim programom i metodama; skolastika je kći grada - studiranje i nastava postaju zanimanjem; sveučilišta su korporacije učitelja i studenata (u Bologni vladaju studenti, a u Parizu učitelji) - knjiga postaje oruđe, a ne više idol; nastoji se proizvoditi serijski, postaje predmetom proizvodnje, trgovine 2. arhitektura 14

– romanička umjetnost, koja je proizvod i izraz procvata kršćanstva nakon tisuće godina, preobražava se tijekom 12. stoljeća u gotiku – umjetnost grada - ikonografija katedrala izraz je gradske kulture; cehovi ukrašavaju crkve vitrajima, u njima se razvija znanje skolastike - seoske crkve podražavaju tlocrt katedrale grada obrasca, ili jedan od njegovih najznakovitijih činitelja: zvonik, toranj, timpan - tradicionalni ukrasi gradske crkve: tema mjeseca, okvir poljskih radova Crkva i vjera u uzletu kršćanstva - procvatu kršćanstva Crkva pridonosi na prvome mjestu, ali ne tako što je odigrala glavnu ulogu u gospodarskom razvoju, što joj se pripisivalo - Georges Duby objašnjava kako su redovnici veoma malo pridonijeli iskrčivanju jer su clunyevci (benediktinci staroga kova) živjeli vlastelinskim, dokonim životom (dokoni - ne znaju što bi sami sa sobom – našla na netu, nisam sigurna), a novi redovi, koji su se u 12. stoljeću smjestili na već iskrčenom području, uglavnom bavili uzgojem stoke te ih je širenje obradivih površina vrlo malo zanimalo - na ekonomskoj razini Crkva je bila veoma djelotvorna – ulaže sredstva koja jedina posjeduje; u razdoblju tezaurizacije ekonomije, ona je prikupila najviše - kada je gospodarski procvat iziskivao novčanu potporu, počevši od tisućite godine, koja je nadilazila normalni tijek proizvodnje, Crkva „detezaurira“ – stavlja u opticaj svoja nagomilana blaga  to se sve odvija u okruženju čuda što nam ne smije sakriti gospodarsku stvarnost – poželi li neki biskup ili opat povećati ili pregraditi svoju katedralu, čudo mu uskoro pomogne da otkrije skriveno blago koje mu omogućuje da dovrši ili barem da se upusti u neki zamišljeni pothvat - u razdoblju 11. i 12. stoljeća Crkva štiti trgovca te mu pomaže da svlada predrasude uslijed kojih ga dokono plemstvo prezire; Crkva iznova cijeni djelatnost koja omogućuje gospodarski rast, prilagođuje se razvoju društva i podaruje mu duhovna uputstva koja mu trebaju; nudi snove koji su nužna protuteža teškoj stvarnosti - korištenje novca se širi, bogatstvo postaje sve privlačniji mamac - Evanđelje izražava ozbiljnu sumnju u mogućnost da bogati dospiju u carstvo nebesko; onima koji ostaju poraženi nudi se ideološki ventil – apologija (obrana) siromaštva - pokret se zacrtava u 11. stoljeću, pronalazi višestruke putove povratka evanđeoskoj jednostavnosti  nadahnjuje reformu svećenstva u smislu zajedništva – tzv. pravilo sv. Augustina – nastaju novi redovi koji zagovaraju nužnost odlaska u „pustinju“ te pronalaska pravih vrijednosti od kojih se očigledno zapadni svijet udaljava; zalaganje za manualni rad, snažniji pristup uzgoju stoke radi dobivanja vune - na taj se način nastavlja benediktinska tradicija i njezin gospodarski uzor ali se i preobražava - obrazac dolazi iz Italije, vjerojatno preko bazilijanskih grčkih kaludera iz Lacija, Kalabrije i Sicilije, napajajući se na velikome vrelu bizantskoga i istočnjačkog redovništva - suprotnost između starog i novog redovništva simbolizira prepirka između benediktinca Petra Prečasnog, opata Clunya (1122.-1156.) i cistercita svetog Bernarda, opata Clairvauxa (1115.-1154.) – na jednoj strani pristaše duhovnosti u kojoj je bitno služenje Bogu (opus dei), i stado kmetova koje omogućuje monasima da dokoliče, a na drugoj zagovornici mistike koja ujedinjuje molitvu i manuelni rad kojeg obavljaju redovnici uz bok laičkoj braći; na jednoj strani svećenstvo obuzeto osjećajnošću nadahnutom veličajnošću crkava, sjajem vjerskih obreda, a na drugoj redovnici zagovornici jednostavnosti i glatkih linija bez ukrasa; naspram 15

romaničkoj baroknosti koja uživa u ukrasima, Citeaux se opredjeljuje za strožu, uređeniju gotiku u nastajnaju koja zapostavlja pojedinosti i usredotočuje se na ono bitno - osobe s ruba društva, anarhisti vjerskog života, usmjeruju težnje masa prema siromaštvu  to su pustinjaci, još nedovoljno poznati, koji su se proširili diljem kršćanskog svijeta, povukli se u šume gdje ih opsjedaju posjetitelji; smješteni na određena mjesta kako bi putnicima pomogli pronaći put; oni su uzori koje nije iskvarila politika organiziranog svećenstva; sa svojim štapom, simbolom čarobne moći i lutanja, bosih nogu i odjećom od životinjske kože, osvajaju umjetnost i književnost - razvoj i uspjeh gradova stavlja u drugi plan stari i novi anakronizam, redovničke i samostanske zajednice vezane uz ruralno i feudalno društvo - Crkva iznjedruje nove redove – prosjačke  oko 1170. godine, Iyonski trgovas Pierre Valdès i njegovi učenici – „Iyonski siromasi“, valdenzi – kritiziraju Crkvu te bivaju isključeni iz nje  1206. godine, Franjo, sin bogatog trgovca iz Assisse ide istim putem; okružuje ga skupina 12 „male braće“ (freres mineures) – jedina briga je da žive u pokornosti i siromaštvu te da pročišćuju iskvareni svijet; papa i biskupi im žele nametnuti pravilo kojim bi oni predstavljali jedan red u velikom poretku Crkve; Franjo Asiški se muči i lomi između svog neprirodnog ideala i svoje strastvene privrženosti Crkvi i pravovjerju; nešto prije smrti u La Vernu, 1226. godine, stigmati predstavljaju njegovo ispunjenje i nagradu za muke - nakon njega, njegov red-franjevce, dugo potresaju borbe između zagovornika posvemašnog siromaštva i pristaša prilagodbe svijetu - istovremeno, jedan plemeniti španjolski kanonik, Dominique de Guzman, prihvatio je popis sv. Augustina za malu skupinu propovjednika – heretike – koje je okupio ne bi li ih riječju i životom u siromaštvu priveo pravovjerju; suvremenici koji će se nazvati dominikancima, središte su prosjačkih redova koji će u 13. stoljeću činiti novu vojsku Crkve - dominikanci se ciljano obraćaju gradskoj sredini te tom novom društvu svojim propovijedima žele pružiti odgovore na nove teškoće; vraćaju samostane u mnoštvo iz pustinje - franjevačke i dominikanske samostanske propovjednice se podvostručuju sveučilišnim katedrama; profesori Pariškog sveučilišta su Toma Akvinski(dominikanac) i Bonaventura(franjevac) - Crkva prati razvoj kršćanstva više nego što upravlja njime, kao što je to bilo u ranom srednjem vijeku - od kraja 12. stoljeća cistercitski i premostratenski red su odbačeni i nadiđeni; čak i prosjački redovi nisu posve jednodušni: sada kada je rad postao temeljnom vrijednošću novog društva nije lako odlučiti se za život od prosjačenja - dominikanci i franjevci postaju simbol za licemjerje, a dominikanci pobuđuju još i mržnju načinom na koji su stali na čelo gušenja hereze, ulogom što su je imali u Inkviziciji - narodni ustanak u Veroni – ubijen prvi dominikanski „mučenik“, sv. Petar Mučenik - Crkveni sabori u 12. i 13. stoljeću slijede razvoj sinoda ranog srednjeg vijeka (sinod – sabor kršćanskih crkva radi donošenja važnih odluka) – najpoznatiji među njima je Četvrti lateranski sabor (1215.) koji organizira nastavu i ustanovljuje obavezno uskrsno pričešće

16

- 1277. godine pariški biskup Etienne Tempier u silabusu (popis hereza) osuđuje 217 zabluda, slično čini i nadbiskup Canterburya, Robert Kilwardby, pokušavajući zakočiti duhovni razvoj; osuđuju kurtoaznu ljubav, neumjerno korištenje razuma u teologiji, začetak eksperimentalne i racionalne znanosti  Crkva postaje zaostala, njezin ideološki monopol postaje ozbiljno ugrožen – javljaju se osporavanja crkvenog leadershipa - propovijedaju se ne sasvim pravovjerna Evanđelja no, Crkva koju često podržavaju vladari i spremno joj pružaju pomoć, reagirala je brzo i žestoko  1022. godine u Orléansu se pale prve lomače za heretike - uskoro se ustanovljuje veći, širi i opasniji pokret nadahnut istočnjačkim herezama te se slijeva u Srednju Europu; okuplja plemstvo, novo građanstvo tvoreći više ili manje međusobno povezane pokrete pod različitim imenima - najrašireniji od tih pokreta bio je katara – oni su manihejci, prema njima svijetom vladaju 2 jednako moćna načela – dobro i zlo; i sam Bog je nemoćan naspram vladara zla; katolička je crkva crkva zla - katarizam se uskoro ustoličuje u crkvu te nameće svojim pristašama posebne obrede; na djelu je protu-crkva, protukatolicizam - joakimizam – vjeruju u 3 razdoblja: ono Zakona ili Starog zavjeta koje je odmijenilo ono Pravednosti ili Novog zavjeta, koje je iskvareno i njime još upravlja sadašnja Crkva, te mora nestati i prepustiti mjesto vladavini Ljubavi i vječnog Evanđelja - Crkva potkraj 13. stoljeća ipak odnosi prevagu; nakon što su se miroljubiva sredstva borbe protiv hereze pokazale bezuspješnim, ona je posegnula za silom, tj. ratom  pobjeda Crkve uz pomoć plemstva sjeverne Francuske te, nakon brojnih opiranja francuskog kralja – Pariški mirovni sporazum (1229.) - organizirano gušenje pobune nove ustanove – Inkvizicije - Crkva odnosi pobjedu na početku 14. stoljeća; no, na moralnome polju za nju je to bio gubitak pred sudom povijesti Zapadni feudalizam - velike hereze 12. i 13. stoljeća određivale su se kao „protufeudalne“; obrušavale su se na ono što je činilo njegovu osnovu – feudalizam - prema Danielu Thorneru – društvo srednjovjekovnog Zapada seljačko je društvo, koje sadrži stanoviti postotak gradova i kojime upravlja sustav koji se određuje pojmom feudaliteta - feudalizam je ponajprije ukupnost osobnih veza koje međusobno postavljaju u hijerarhiju članove vladajućih slojeva društva – te veze se oslanjaju na benificiju što je plemić dodjeljuje svome vazalu u zamjenu za stanovit broj usluga i zakletvu vjernosti - plemić i njegov vazal povezani su vazalskim ugovorom – vazal se zaklinje na vjernost svome gospodaru – „Sire, ja postajem vaš čovjek.“ (Francuska, 13. stoljeće); nakon sklopljenog ugovora, vazal duguje svom gospodaru consilium (savjet) koji se sastoji u obvezi sudjelovanja na skupovima što ih upriličuje plemić te da dijeli pravdu u njegovo ime, te auxilium (pomoć) uglavnom vojnu, a ponekad i novčanu; tako vazal pomaže plemićkoj upravi, sudstvu i vojsci - plemić zauzvrat svome vazalu jamči zaštitu - protiv nevjerna vazala – „felona“ – gospodar može odrediti kaznu, a glavna je konfiskacija(oduzimanje bez naknade) feuda; obratno, vazal može uskratiti povjerenje vlastelinu koji ne ispuni svoje obveze 17

- najstariji tekstovi u kojima se ovo pojavljuje vazalski ugovor – grofovija Barcelone (1020.), grofovija Cerdagne (1035.) ...; širi se u Francuskoj 11. stoljeća, a u Njemačkoj se prvi put javlja 1077. - sve se vrti oko lena (leno ili feud – posjed dobiven za vojnu službu ili drugu obvezu) - riječ se javlja na zapadu Njemačke u 11. stoljeću, ali se ne koristi uvijek u tom značenju (prije ga rabe pravnici i moderni povjesničari); no, ponajprije feudalizam kao posjedovanje i eksploatacija zemlje - plemić svom vazalu dodjeljuje leno u sklopu svečanosti, koja se sastojala od simboličnog čina, predaje nekog predmeta; prije 13. stoljeća ona se tek iznimno bilježila i pismeno – feudalizam je bio svijet geste, a ne pisma - nasljednost lena – bitan čimbenik feudalnog sustava  to je pomak koji se dogodio rano u Francuskoj (10. i početak 11. stoljeća); u Engleskoj tek u 12. stoljeću - gotovo svaki vazal bio je čovjek nekolicine plemića – pozitivno i negativno: ponekad bi ga dovodilo u nepriliku, ponekad mu je omogućavalo da darežljivijem gospodaru podari prvenstvenu vjernost - najmoćnija vlastela si je pokušavala osigurati izuzetnu zakletvu vazala (koja nadilazi običnu zakletvu) – zakletva ligiusa (homo ligius je vazal s prioritetnim obvezama prema jednom vazalu u odnosu na druge) - razvoj regionalnog feudalizma (poput onog koji je proučio Georges Duby u Maconnaisu, 11. i 12. stoljeće) pokazuje na koji se način feudalni sustav konkretno temelji na eksploataciji zemlje putem vladavine feudalne hijerarhije – seniora i vazala – nad seljacima te nadilazi okvir vazalskog ugovora ne bi li svakom plemiću osigurao nadasve široka prava - eksploatacija zemlje, posjed – temelj društvenog i političkog poretka: vlastelinstva - Duby naglašava činjenicu koja nije bila svojstvena Maconnaisu – središte feudalnog ustroja je dvorac (dalje u tekstu se koristi riječ zamak, a to je koliko sam uspjela shvatiti graddvorac); jedna od značajnih pojava u povijesti Zapada od 10. do 13. stoljeća jest utvrđeni zamak - potkraj 10. stoljeća, društveni ustroj Maconnaisa naizgled onom iz karolinškog doba; glavna granica je ona koja odvaja slobodne ljude od kmetova (mnogi seljaci su još bili slobodni), no, prilike se brzo mijenjaju i uspostavlja se feudalizam - zamak postaje središtem vlastelinstva koje malo-pomalo preuzima svu vlast - 971. godine javlja se naslov viteza; 986. ustanovljuje se privatni sud opata Clunya; 988. prvi put plemić uzima namet (neko davanje, porez) od seljaka - počevši od 1030. uvodi se vazalski ugovor - oko 1075. viteštvo (koje je do tada predstavljalo klasu imućnih) postaje nasljedna kasta, istinsko plemstvo  obuhvaća 2 stupnja: - najviši su gospodari zamkova (domini, castellani) koji obnašaju cjelokupnu javnu vlast - najniži su obični vitezovi koji imaju iza sebe mali broj ljudi koji osobno ovise o njima - između 1230. i 1250. godine uspostavlja se drugačije feudalno društvo - 1239. godine Maconnais je pripojen kraljevskom posjedu; završava se feudalizam u klasičnom smislu riječi - Marc Bloch razlikuje 2 „razdoblja feudalizma“: 1. do cca polovine 11. stoljeća – doba relativno stabilne organizacije seoskoga prostora; razmjena slaba i neredovita, novas rijedak 18

2. posljedica velikih krčenja, obnove trgovine, sve veća nadmoć trgovca nad proizvođačem  Georges Duby je pronašao u Maconnaisu takvu periodizaciju, ali on granicu ta dva razdoblja smješta jedno stoljeće kasnije (1160.) - Duby i Bloch dijele mišljenje prema kojemu od sredine 11. stoljeća društveni i gospodarski razvoj kreću u suprotnim smjerovima: jedan usporava i usmjeruje se prema ograđivanju u klase, zatvorene skupine; drugi se ubrzava, priprema oslobođenja i popuštanje svih okvira  autor (Le Goff) se ne slaže u potpunosti; feudalno plemstvo organizira proizvodnju i ne prenosi je na skupinu stanovnika grada, trgovca, građana koji su o njemu dugo ovisili - naravno, procvat gradskog stanovništva podriva feudalizam, ali još je daleko od toga ga njime upravlja - gospodarski razvoj uvelike pomaže seljačkoj klasi da popravi svoju sudbinu (na novom raskrčenom zemljištu seoski „baštinici“ dobivaju povlastice - na cjelokupnom zemljišnom posjedu Zapada u 13. stoljeću se javlja opći osloboditeljski pokret koji poboljšava pravni položaj seljaka te i njihov materijalni položaj - taj razvoj ne pogoduje malom i srednjem viteštvu koje se više zadužuje te je prisilno prodati dio svoje zemlje - u Maconnaisu od 1230. godine mali vitezovi naplaćuju svoju vazalnu zakletvu i preobražavaju svoje alodije u feud i uglavnom rasprodaju svoju baštinu parcelu po parcelu (alodij – zemljište oko feudalnog dvora)  korisnici su najmoćniji plemići (koji i ako nemaju tekućeg novca mogu ga lako posuditi), crkve te obogaćeni neplemići, poneki seljak i nadasve građani - kriza koja počinje nagrizati plemićki prihod („feudalnu rentu“) počet će u 14. stoljeću općom krizom koja će u svojoj biti (imenica; N= bit) biti krizom feudalizma Politički preokreti: papinstvo i carstvo - politička povijest srednjovjekovnog Zapada složena je jer odražava krajnju raspačanost koja je posljedica razbijenosti ekonomije i društva - srednjovjekovna stvarnost Zapada nije samo atomizacija društva i njegove uprave već su na djelu i vodoravna i okomita isprepletenost vlasti – između brojnih velikaša, Crkve i crkava, gradova, knezova i kraljeva, ljudi srednjeg vijeka čestone znaju o kome su politički ovisni - može se reći da nakon tisućite godine 2 osobe upravljaju kršćanskim svijetom: papa i car, a njihov sukob će biti u središtu zanimanja - nakon smrti Silvestra II. (1003.godine) papinstvo potpada pod kapu velikaša Lacija, te potom nakon 1046. pod onu njemačkih careva; no, uskoro se oslobađa te oslobađa i cijelu Crkvu ovisnosti o svjetovnim gospodarima  na djelu je Gregorijanska reforma (prema papi Grguru VII., 1073.-1085.) (ne postavljanje pape od strane cara; predloženo da crkva postavlja svećenike zbog prodaje crkvenih položaja itd.) - papa Urban II. nastavlja provoditi djelo u dubinu, pokušavši preko križarskog rata okupiti kršćanstvo pod svojom vlašću - u Wormsu 1122. dolazi do kompromisa – car prepušta papi investituru biskupskom palicom i prstenom, obećaje poštovati slobodu izbora i posvećenja, ali zadržava investituru „žezlom“ za svjetovni posjed biskupa 19

- borba doseže vrhunac za Fridrika II., u prvoj polovici 13. stoljeća; napokon se čini da je papinstvo konačno pobijedilo - Fridrik II. umire i ostavlja carstvo na milost bezvlađu Velikog interregnuma koje traje od 1250. do 1273. (interregnum – ili međuvlašće je razdoblje između kraja vladavine jednog vladara i početka vladavine sljedećeg) - papa je izgleda predvidio, a možda donekle i potaknuo, uspon jedne nove moći – kraljeva - posljednji veliki zagovornik miješanja vlasti, posljednji velikan srednjeg vijeka koji je sažeo u svome genijalnom djelu, Dante, umro je 1321.godine, pogleda usmjerena prema natrag Politički preokreti: države - nasljednice političke moći koje se grade između 11. i 14. stoljeća (a to su monarhije i države), čak i one najmoćnije nisu ni dinastijski osigurane, ni prostorno utvrđene  npr. cijeli zapad današnje Francuske koji je u raskoraku između Engleske i Francuske - no, budućnost se zacrtava u oblikovanju prostornih cjelina koje idu prema povezivanju malih srednjovjekovnih ćelija - 3 su uspjeha u prvome planu: 1. Engleska - nudi prvi primjer centralizirane monarhije za vladavine Henrika I. (1110.-1135.); počevši od 1085., Knjiga Posljednjeg suda (Domesday Book) imenuje kraljevske posjede i prava pružajući dragocjenu osnovu kraljevskoj vlasti -ozbiljna kriza izbija na početku 13. stoljeća i traje desetljećima - Ivan Bez Zemlje (engleski kralj koji je ostao bez posjeda koji bi mu donosio prihode) mora se pomiriti s ograničenjem kraljevske moći Velikom poveljom (Magna Charta) 1215. godine - Edvard I. i Edvard II. uspijevaju vratiti kraljevsku moć pristavši na parlamentarni nadzor, pri čemu u vladi sudjeluju plemići, svećenstvo i građani - pobjeda nad Galima i poraz od Velšana – podučilo Engleze novom naoružanju i strategijama - na početku 14. stoljeća Engleska je najmodernija i najstabilnija kršćanska država, a to je toj maloj državi (4 milijuna stanovnika) omogućilo da u početku Stogodišnjeg rata izvojevaju uspjehe nad francuskim divom (14 milijuna stanovnika) 2. Francuska – na početku 14. stoljeća – nije joj nedostajalo ugleda; njezino napredovanje možda sporije, ali sigurnije - između izbora Huga Capeta (987.) i dolaska na prijestolje Luja VII. (1137.) capetovski vladari trošili su svoje snage na borbe protiv sitne vlastele iz Ile-de-Francea koja je bila pljačkaški nastrojena - rastuća moć kuće Capet temelji se na povećanju kraljevskog posjeda očišćenog od plemićkih raspiritelja nemira - napredak vidljiv već kod Luja VII. - financijska osnova kraljevske moći ostaje slaba, kralj i dalje izvlači glavninu prihoda iz svojeg posjeda, ali u njegovim rukama je uprava; nakon što je Filip August uveo suce, baillis ili vrhovne suce, senešale, i okružne upravitelje(prevots) vlast mu se povećala na polju financija i posebice sudstva - Filip Lijepi 1303. godine ustrojio Parlament 20

- državni staleži (sastavljeni od visokog svećenstva, baruna i bogatih građana) predstavljaju pomoć prije negoli ograničenje moći kralja i njegovih savjetnika (legista) - 1328. promjena dinastije – obitelj Capet zamjenjuje loza Valois (bez teškoća) - nova dinastija nadaje se otvorenijom prema plemićkim utjecajima još veoma snažnima na dvoru u Parizu

3. papinstvo – treći uspjeh centralizirajuće monarhije - nije u vezi sa svjetovnom moći pape - osiguravajući si vlast nad biskupima i nadasve iscrpljujući novčana sredstva Crkve te provodeći kodifikaciju kanonskog prava, papinstvo se u 12. i nadasve u 13. stoljeću preobražava u djelotvornu nadnacionalnu monarhiju - neka druga ujedninjenja monarhije su manje uspješna – usprkos privremenim ujedinjenjima, kraljevstva ostaju odvojena; ali svako kraljevstvo ostvaruje unutar svojih granica izvanredni napredak u centralizaciji vlasti - posebne okolnosti Rekonkviste i ponovnog naseljavanja Iberijskog poluotoka omogućili su narodu, osnivanjem veoma živih lokalnih skupština (cortesa; djeluju od polovice 13. stoljeća u svim kraljevstvima), da uvelike sudjeluje u upravljanju - neuspjeh monarhijske centralizacije – očevidniji u: Italiji: zemaljska vlast papa u srednjem dijelu poluotoka i carska vlast na sjeveru onemogućuju povezivanje teritorija, isto kao i stranačke igre između gradova Njemačkoj: opsjednutost Italijom udaljuje careve od njemačke stvarnosti; izgledalo da je Fridrik Barbarossa nametnuo plemstvu kraljevsku vlast, ali dinastijske svađe i sve veće zanimanje za Italiju prouzročili su nesupjeh monarhističke centralizacije; žive političke snage Njemačke potkraj 13. stoljeca su hanzeatski gradovi na granicama kolonizacije na sjeveru i istoku - Danska: kraljevtsvo je na početku 14. stoljeća prevagnulo nad plemstvom, ali kralj je toliko siromašan da je 1319. godine morao založiti zemlju - Poljska: poslije Boleslava Hrabrog nema više kraljeva, unatoč tome dinastija Pjastovića nastavlja se s vojvodama od kojih neki ne zaboravljaju težnju za ujedinjenjem; ali, pobune laičkih i crkvenih plemića preobrazile su Poljsku u skupinu neovisnih vojvodstava čiji broj raste tijekom 13. stoljeća; 1295. godine Premislav Velikopoljski obnavlja u svoju korist poljsko kraljevstvo, ali dvojica čeških kraljeva preuzimaju nakon njega kraljevski naslov Poljske - Ugarska: brojne svađe oko nasljedstva u 11. i 12. stoljeću oslabile Arpadoviće koji su ipak uspjeli povećati svoje kraljevstvo u Transilvaniji, Slavoniji i Hrvatskoj; Bela III. oženio jednu sestru Filipa Augusta te čvrsto uspostavlja monarhiju, ali rastuća feudalna klasa nametnula je njegovu sinu Andriji II. 1222. godine Zlatnu bulu koja je neprimjereno nazvana Velikom poveljom Ugarske; smrt posljednjeg Arpadovića 1301. godine – otvara krizu

21

Zaključak: organizacija srednjovjekovnog prostora – gradovi ili države? - autor postavlja pitanje: koje će oblike snage dopasti rušenje feudalizma (koji je još gospodarski i društveno snažan, ali opada u političkom smislu) u trenutku kada zapadno kršćanstvo dostiže svoj vrhunac, ali se priprema i za suočavanje s krizom?  pomislili bismo na gradove koji se nesmetano razvijaju; od 1176. najnapredniji među njima su gradovi sjeverne Italije i nanijeli su kod Legana poraz Fridriku Barbarossi što je zaprepastilo feudalni svijet - čini se da budućnost pripada Genovi, Firenci, Milanu, Sieni, Veneciji, Barceloni, Brugesu, Hamburgu(...)  - unatoč tome, moderna Europa ne nastaje oko tih gradova, nego će se osnivati na državama - ekonomska osnova gradova nije dostatna ni za osnivanje prvorazredne političke sile, niti za utemeljenje snažne gospodarske sile - već krajem 13. stoljeća, gradovi se nameću jedino u sklopu gradskih konfederacija (hanzeatsko rješenje) ili, obuhvaćajući ruralno predgrađe, uvijek sve šire područje – flamansko rješenje - možda najurbaniziraniji od svih gradova, Siena, u kojoj je banka već zabilježila svoje najsjajnije trenutke, u 13. stoljeću, jasno izražava u umjetnosti potrebu grada za selom - Venecija će se održati jedino zahvaljujući svojoj terra ferma - počinje se nametati novi oblik prostorne organizacije – onaj teritorijalnih država - Pierre Dubois drži da je francuski kralj najmoćniji vladar kršćanskoga svijeta jer ima najveći broj podanika; Marsilije Padovanski smatra da je stanovništvo temeljna snaga modernih država - toliki broj ljudi može opstati samo na velikoj površini te napredak počinje iziskivati povezivanje većih prostranstava Četvrto poglavlje: KRIZA KRŠĆANSTVA (od 14. do 15. stoljeća) Kraj srednjovjekovne granice - početak 14. stoljeća – kršćanstvo je u svojoj ukupnosti uspostavljeno; srednjovjekovna je ekspanzija završila (kada se ponovo pojavi potkraj 15. stoljeća, na djelu će biti drugi fenomen) - vrijeme velikih provala je završeno; mongolski upadi u razdoblju od 1241.-1243. ostavili veliki trag u Poljskoj i Ugarskoj 22

- Mala Poljska, Šlezija (povijesna regija u srednjoj Europi koja se danas većim dijelom nalazi u Poljskoj, a manjim dijelom u Češkoj Republici i Njemačkoj), nakon prolaza Tatara doživljavaju novi val raskrčivanja i poljoprivrednog i gradskog porcvata - kršćanstvo se, na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće, zaustavlja i sužuje - nestajanje šuma; napuštanje polja, pa čak i sela (Wüstungen – pojava koju proućavaju Wilhelm Abel i njegovi učenici); prekid gradnji velikih nedovršenih katedrala; demografska krivulja počinje se spuštati; rast cijena se zaustavlja i pokreće depresiju Kriza 14. stoljeća - posljednja trećina 13. stoljeća – niz štrajkova, gradskih nemira, pobuna (nadasve u Flandriji– jedna od tri regije u Belgiji) - 1302. godine na području današnje Belgije dolazi do gotovo općeg ustanka - 1284. godine, svodovi katedrale u Beauvaisu, koji su dosegnuli visinu od 48 metara, urušili su se - devalvacija novca (sniženje njegove vrijednosti) - u gradovima u kojima je cvjetala tekstilna industrija – prepuštne na milost i nemilost bogatoj klijenteli za koju je proizvodila i izvozila; građevinarstvo – gradnja je postajala sve skuplja; novčana privreda (posljedica ponovnog kovanja novca) – neopreznosti bankara od kojih su vladari sve više novca tražili povećali su teškoće neizbježne u gospodarstvu - kriza poprima najviše razmjere kada obuhvati ključnu razinu seoskog gospodarstva - 1315.-1317. – niz vremenskih nepogoda uzrokuje rast cijena, povratak opće gladi (koje je u 13. stoljeću već gotovo bilo nestalo na (krajnjem) Zapadu  u Brugesu 2 000 osoba (od njih 35 000) umire od gladi - 1348. godine – Velika kuga drastično snizuje demografsku krivulju, preobrazivši krizu u katastrofu - kriza je prethodila pustošenju kuge, a uzroke joj valja tražiti u samim temeljima gospodarskih i društvenih ustroja kršćanstva - smanjenje feudalne rente i preokreti – doveli u pitanje temelje moći feudalaca Značenje krize: opća depresija ili uvjet napretka? - kriza nije prouzročila nazadovanje svekolikog zapadnog gospodarstva i nije jednako dotakla sve slojeve društva niti sve pojedince - dok je jedno geografsko i ekonomsko polje njome pogođeno, novi se uzlet zacrtava - feudalna klasa se prilagođuje, uvelike nadomještajući poljoprivredu unosnijim uzgojem stoke, i na taj način preobražava seoski krajolik stvarajući sve više ograđenih prostora; mijenja ugovore u eksploataciji seljaka, prirodi davanja i plaćanja - demografski pad, pojačan kugom, prorijedio radnu snagu i klijentelu, ali, primanja rastu i preživjeli su u pravilu bogatiji - feudalizam pogođen krizom pribjegava najlakšem rješenju – ratu (npr. Stogodišnji rat (koji nije trajao 100 nego 116 godina, samo informacije radi) koji je zagovaralo englesko i francusko plemstvo kao izlaz iz svojih teškoća) ali, rat ubrzava proces i iznjedruje novu ekonimiju i novo društvo - kriza 14. stoljeća na taj način ublažuje se promjenom gospodarske i društvene karte kršćanskog svijeta  potiče prethodni razvoj u smjeru državne centralizacije; stvara nove potrošače, mahom građane, za zanatske proizvode i umjetnosti što možda vodi serijskoj prroizvodnji, ali koja omogućuje višu razinu života novih društvenih slojeva, širenje 23

blagostanja i ukusa, napredak znanstvenih bavljenja, otkriće nastojanju za ovladavanjem Zemljom u cijelosti - drugi uzlet Zapadnog feudalizma – razdoblje od renesanse do Industrijske revolucije – koji od kraja 15. stoljeća počinje prezirati ono što će se nazivati srednjim vijekom, no, nerijetko će nastaviti srednji vijek u strogom smislu riječi i neće uvijek žeti uspjehe

DRUGI DIO CIVILIZACIJA SREDNJEG VIJEKA GENEZA Poganska kultura i kršćanski duh (pogani – nekršteni narodi, mnogobošci; krivovjerstvo) - između 5. i 10. stoljeća rađaju se načini mišljenja i osjećanja, javljaju se teme i djela koji oblikuju i određuju buduće ustroje srednjovjekovnog duha i osjetilnosti - u svakoj civilizaciji – različiti slojevi kulture s jedne strane sukladno društvenoj pripadnosti, s druge strane sukladno povijesnim odnosima  stvara nove sinteze  vidljivo u ranome srednjem vijeku Zapada  najuočljivija novina u kulturi – odnosi između poganskog nasljeđa i kršćanskog doprinosa uz pretpostavku da i jedno i drugo čine povezanu cjelinu (a to je daleko od istine); no, oboje su dosegli dostatni stupanj homogenosti da bismo ih mogli promatrati kao suradnike - pogansko nasljeđe i kršćanski doprinos: suradnici ili protivnici? - sukob između poganske kulture i kršćanskog duha ispunio je staru kršćansku književnost, potom onu srednjeg vijeka i brojna suvremena djela posvećena su toj tematici - istina je da su se dvije misli suprotstavljale, kao što su se u novije doba sukobljavale marksistička i buržoaska ideologija - poganska književnost – teškoća za kršćanski srednji vijek; no, teškoća je svladana već u 5. stoljeću - sve do 14. stoljeća postoje krajnji zagovaratelji obiju strana – oni koji zabranjuju proučavanje pa čak i čitanje starih autora te oni koji se njima uvelike služe - okolnosti će ići naizmjenice u prilog jednima i drugima; ali, temeljno stajalište su utvrdili sveti oci i do kraja ga odredio sveti Augustin obznanivši kako se kršćani trebaju služiti antičkom kulturom jednako kao što su se Židovi služili baštinom Egipćana („Ako su filozofi (poganski) slučajno ustanovili istine korisne našoj vjeri, nadasve platoničari, ne samo da ne treba zazirati od istina nego ih, za naše potrebe, valja oteti tim nezakonitim posjedovateljima“)  „De Doctrina christiana“ – djelo sv. Augustina koje objašnjava kako interpretirati i učiti religiozne tekstove  srednjovjekovni će ljudi nerijetko doslovno slijediti tekst sv. Augustina, tj. koristiti ih tek izdvojenom građom 24

- teško je odrediti do koje su mjere duhovna oruđa – rječnik, poimanja, metode – antike prešli u srednji vijek - taj je kompromis sačuvao neku vrstu kontinuiteta antičke predaje, ali ju je u isti mah i u dovoljnoj mjeri iznevjerio da bi intelektualna elita u različitim prigodama osjetila potrebu za istinskim povratkom starim izvorima - dvostruka potreba autora ranog srednjeg vijeka da se koriste duhovnom građom grčkorimskog svijeta i da je u isti mah ulijevaju u kršćanske kalupe – dovodi do sustavnog iskrivljavanja misli autora, do trajnog anakronizma, mišljenja na osnovi navoda izdvojenog iz konteksta  tako je antička misao u srednjem vijeku preživjela u kršćanskome mišljenu tek u atomatiziranom, izobličenom, uniženom obliku - sv. Toma Akvinski u 13. stoljeću govori kako je ono što su autori željeli kazati malo važno, a važno je tek ono što su doista kazali - translatio, transfer, prijenos – začeli su veliku srednjevjekovnu pomutnju, ali ona je bila preduvjet novog pokreta Znanje na kapaljku - ono što je srednji vijek upoznao od antičke kulture je ono što je kasno Rimsko Carstvo prožvakalo, osiromašilo do stupnja da ju je barbarizirani rani srednji vijek mogao lakše usvojiti  - redovnici ranog srednjovjekovnog ne preuzimaju svoj znanstveni i odgojni program od Cicerona, nego od Marcijana Kapele; zoologija srednjeg vijeka će biti Physiologus, aleksandrijsko djelo iz 2. stoljeća koje znanost razvodnjuje u bajkovitu poeziju i moralizatorsku poduku; životinje su preobražene u simbole - na djelu je kultura citata, izabranih ulomaka - nije li isto s kršćanskim udjelom u kulturi? – Doctrina christiana ponajprije je i bitno Sveto pismo; sacra pagina bit će osnovom svekoliko srednjovjekovne kulture - Bibliju zasjenjuju njezina tumačenja – reformacija u 14. stoljeću (vjerski i društveni pokret; pokušaj unošenja duhovnih i strukturalnih promjena u Crkvu) htjeti će je iznova otkriti - Biblija kao zbirka anegdota Nazadovanje i prilagodba - duhovno nazadovanje – nužna prilagodba prilikama vremena - svijet govorničkog umijeća bio je na izdisaju - ljudi nadolazećih stoljeća bili bi silno prikraćeni kad bi im tradicionalno obrazovanje o kojem su ovisili predlagalo ideale koje ne mogu dosegnuti - potresno je vidjeti najobrazovanije i njaznačajnije predstavnike nove krščanske elite, svjesne svoje kulturalne nedostojnosti u odnosu na posljednje puriste (purist – onaj koji želi da neki predmet ostane vjeran svojoj esenciji i slobodan od pokvarenih ili razrijeđenih utjecaja) - izabiranje vlastitog zaglupljivanja ne bi li se osvojilo mnoštvo - oproštaj od antičke književnosti – među najdirljivijim vidovima odricaja velikih kršćanskih čelnika srednjovjekovlja 25

- Cezarija iz Arlesa: „Učeni ljudi mogu razumijeti ono što se kazuje priprostima, dok se priprosti ne mogu okoristiti onime što je rečeno učenima.“ - na djelu je intelektualna mutacija - sv. Augustin obznanjuje kako je bolje da mu zamjere gramatičari nego da ga narod ne razumije - ljudi srednjeg vijeka nisu odveć marili za to kakvi su putovi samo ako su vodili do cilja - ropstvo je bilo u opadanju, ali valjalo je mnoštvo prisiliti na rad - ravnoteža između prirode i milosti koja se uspostavlja prevodi granice moći i nemoći ljudi ranog srednjovjekovlja – ostavlja otvorena vrata budućem razvoju - ustanovljeno da čeka kraj svijeta društvo srednjeg vijeka stvorilo je strukture spremne da dočekaju uzlet čovječanstva Zapada Otoci civilizacije: gradovi, dvorovi, samostani - tradicionalna ognjišta kulture, usprkos pljačkama i razaranjima, rijetko prestaju postojati - čak i grad, kao velika žrtva novog vremena, preživljava - Rim, Marseille, Arles, Narbonne ostaju lukama Istoka; ali najvažnija gradska središta su ona koja su služila kao boravišta novm barbarskim kraljevima ili ona koja su bila sjedištima biskupija - barbarski dvorovi privlače radionice luksuznih predmeta, iako se većina kraljevskih i biskupskih riznica obogaćuje mahom uvezenim predmetima, ponajprije bizantskim - posvuda se osjeća nazadovanje u tehnici, gospodarskim oruđima, ukusu - no, mozaici, obrada bjelokosti, tkanine, zlatarski izdjelci silno blistaju i gode barbarskom ukusu za sjajem - umjetnička djela se često pohranjuju u riznicama palača, crkvama, pa se čak polažu i u grobnice - većina nije sačuvana, ali ono što i danas posjedujemo: fibule, kopče s pojaseva, balčake mačeva; krune vizigotskih kraljeva, merovinčki sarkofazi iz Jouarrea... - vladari, nadasve Merovinzi, sve češće rado borave u svojim seoskim vilama; mnogi gradovi ostaju bez biskupa tijekom kraćeg ili duljeg razdoblja - glavno središte civilizacije ranog srednjeg vijeka je samostan, i to sve više seoski samostan – on je čuvatelj zanatskih i umjetničkih vještina, a sa svojom knjižnicom održavao je duhovnu kulturu; zahvaljujući posjedima, opremi, radnoj snazi redovnika i ljudi ovisnih o njemu svake vrste, postaje proizvodno središte i gospodarski uzor te ognjište duhovnog života, često smješten na mjestu gdje su bile pohranjene relikvije (posmrtni ostaci) nekog sveca - samostani polako promiču kršćanstvo (i vrijednosti koje ono zagovara) u seoskome svijetu do kojeg je do tada nova vjera slabo dopirala, ali koji je postao ključni svijet srednjovjekovnog društva - prekid komunikacijskih mreža i odnosa antičkog svijeta vratio je najveći dio Zapada u primitivni svijet tradicionalnih ruralnih civilizacija  Zapad je vraćen u divljaštvo - u vrijeme urbane kristijanizacije ističe se Lérins (Otočje Lérins (francuski: Îles de Lérins) čine četiri otoka koji se nalaze nedaleko od Cannesa + tamo se nalazi zatvor u kojem je bio zatočen čovjek pod željezno maskom): blisko je povezan s razvojem velikog ognjišta 26

krščanstva; prvo je bio duhovna škola askeze (način života koji se sastoji u odricanju od strasti i tjelesnih prohtjeva) nego duhovnog obrazovanja; između 430. i 500. godine kroze Lérins će proći gotovo sva velika imena provencealske crkve, nadahnitelji velikih provancealskih sinoda čiji su kanoni snažno obilježili zapadno kršćanstvo - u razdoblju kada počinje dublje djelovanje na selu, Monete Cassino i velika benediktska pustolovina: djelovanja svetog Benedikta iz Nursie, širio je svoj utjecaj od približno 529. godine nadalje; bio je blizak s ljudima srednjvjekovlja; zahvaljujući Reguli koju je sam napisao vjerojatno bio je istinskim utemeljiteljem zapadnog redovništva  skladno je rasporedio manuelni rad, intelektualni rad i duhovnu djelatnost u raspored redovnika; nakon njega samostani će biti središta proizvodnje, mjesta objavljivanja i oslikavanja rukopisa, ognjišta vjerskog zračenja; umjerenost – antička temperantia – zadobila je sa svetim Benediktom kršćansko lice - irsko redovništvo: potpuno različit duh; otkako su gusari odveli posve mladog svetog Patrika, u prvim godinama 5. stoljeća, iz Velike Britanije u Irsku i prodali ga u roblje, te se on obratio na kršćanstvo čuvajući ovce i propovijedajući Evanđelje u zemlji, Irska je postala otokom svetaca; samostani – rasadnici misionara – između 5. i 9. stoljeća razvijaju se u susjednoj Engleskoj i Škotskoj - u 6. i 7. stoljeću Irska je navodno „izvezla“ 115 „svetaca“ u Njemačku, 45 u Francusku, 44 u Englesku, 36 u Belgiju, 25 u Škotsku, 13 u Italiju – najpoznatiji od tih svetaca bio je Kolumban, koji između 590. i 615. osniva Luxeuil i Bobbio; izradio je izvornu regulu koja se neko vrijeme nadavala kao protuteža Reguli sv. Benedikta - irski duh ne posjeduje ništa od benediktinske umjerenosti – nordijska okrutnost ga potiče u njegovim pretjeranostima (crosfigill-dugotrajna molitva s prekriženim rukama; sv. Kevin navodno je ostao naslonjen na dasku 7 godina, toliko nepomičan da su ptice napravile gnijezdo u njegovim rukama) - irski redovnici sudjeluju u velikom pokretu kristijanizacije Germanije i njezinih graničnih područja u 7. i 8. stoljeću - samostani su bili od ključne važnosti na svim bojištima evangelizacije, od 5. do 9. stoljeća, u gradovima, selima – izvan granica kršćanskog svijeta „Utemeljitelji“ srednjeg vijeka - tako ih naziva K. Rand - njihova zadaća bila je spasiti ono bitno antičke kulture - 4 mislilaca ističu se iznad ostalih: 1. Boetije (480.-524.): zaslužan za sve što se znalo o Aristotelu prije polovine 12. stoljeća, Logica vetus, staru logiku i u prihvatljivim količinama konceptualne i verbalne kategorije koje će biti prvim temeljem skolastike; zaslužan za definiciju prirode-„priroda je ono što svakoj stvari podaruje vrsnu razliku“ i čovjeka-„individualizirana supstancija razumne prirode“; Abelard će za njega reći da je „nepogrešno utemeljio našu i svoju vjeru“; treba mu zahvaliti i na tome kako je izuzetno mjesto u poimanju kulture dodijelio glazbi, kojim se ona nadovezuje na grčki ideal („čovjek glazbenik“) 2. Kasiodor (480.-573.): bitan zbog djela „Institutiones divinarum et saecularium litterarum“, i zbog shema latinskih retora što ih je uveo u kršćansku književnost i pedagogiju; 27

redovnicima samostana Vivarium povjerio je zadaću koju mu srednji vijek neće zaboraviti – prepisivanje starih rukopisa  ključan potez za očuvanje i predaju kojim će se nadahnuti samostanski skriptorij 3. Izidor Seviljski (560.-636.): najslavniji srednjovjekovni pedagog; njegovo djelo „Etimologija“ – program sedam slobodnih, umijeća, rječnik znanosti, vjerovanja da su imena ključ prirode stvari, ponavljana tvrdnja da je profana umjetnost nužna za pravilno razumijevanje Svetog pisma; srednjovjekovne će redovnike ponijeti enciklopedijska strast 4. Beda (673.-735.): podario najdovršeniji izraz mnogoznačnosti smisla Svetog pisma; tvorac je 4 značenja koja su temeljem svekolike srednjovjekovne biblijske egzegeze (egzegeza-kritičko tumačenje tekstova), kao što je to nadasve nadahnuto imenovao Henri de Lubac, te usmjerenja prema astronomiji i kozmografiji, uslijed potreba biblijske egzegeze, te ustabovljivnja crkvenog kalendara; Beda odlučnije okreće leđa klasičnoj kulturi-upućuje srednji vijek neovisnom putanjom Karolinška renesansa - karolinška renesansa – vrhunac niza malih renesansa koje su se, nakon 680. godine, dogodile u Corbieu, Sv. Martinu iz Toursa, Sv. Gallu, Fuldi, Bobbiu, Yorku, Paviji, Rimu - blistav i površinski fenomen namijenjen zadovoljavanju potreba male aristokratske skupine sukladno volji Karla Velikog i njegovih nasljednika, kao i onoj crkvene hijerarhije – poboljšati obrazovanje laičkih i crkvenih kadrova veličanstvenog ali krhkog karolinškog zdanja - značajno razdoblje u utemeljenju untelektualnog i umjetničkog aparata srednjovjekovnog Zapada - Alkuin(filozof) – karika u dovršavanju programa slobodnih umijeća; Hraban Maur (Alkuinov duhovni sin) – podaruje srednjem vijeku enciklopediju „De universo“ i „De institutione clericorum“ (preinaka „De doctrina christiana“ Sv. Augustina koje će mnogi srednjovjekovni čitatelji proučavati umjesto djela sv. Augustina) - od onodobnih spomenika, najpoznatija je kapelica u Aachenu - karolinška renesansa prenosi ljudima srednjovjekovlja spasonosne strasti: skolonst ka vrsnoći, ispravljanju tekstova, humanističkoj kulturi, namisao da je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća i jedna od osnova moći država i vladara - donosi i izvorna remek-djela – minijature u kojima se iznova javlja realizam, sklonost konkretnome, sloboda poteza i procvat boja - karolinška renesansa – prvo očitovanje dulje i dublje renesanse, one koja će se potvrditi u razdoblju od 10. do 14. stoljeća PROSTORNE I VREMENSKE STRUKTURE (od 10. do 13. stoljeća) Šume i krčevine -

zemlja je smatrana materijalnom i simboličkom stvarnošću srednjovjekovnog Zapada

-

veliki ogrtač šuma i ledina prošaran obrađenim i više ili manje plodnim krčevinama, lice je kršćanskog svijeta

-

svekoliki napredak ilustrira krčenje, borba i pobjeda nad žbunjem i šikarom 28

-

životna stvarnost srednjovjekovnog Zapada jest ukupnost tih više ili manje prostranih krčevina, koje su bile i gospodarske, društvene i kulturalne jezgre

-

dugo je Zapad bio aglomerat, mozaik posjeda, zamkova i gradova poniklih usred neobrađenih i pustih prostranstava – pustinja je tada zapravo bila šuma.

-

u šumu, taj svijet zaklona, su se povlačili dobrovoljni ili prisilni zagovornici fuga mundi1 – pustinjaci, zaljubljenici, vitezovi, lutalice, drumski razbojnici, ljudi izvan zakona

-

njena velika važnost počiva i u drvu – prijeko potrebno gospodarstvu – ali i kuće, ognjišta, pećnice, kovačnice postoje i rade jedino na osnovi drveta ili drvenog ugljena

-

u njoj se beru divlji plodovi koji su za primitivnu prehranu seljaka osnovna dopunska hrana, a u vrijeme nestašice glavna šansa za preživljavanje

-

cijeli jedan svijet pastira, drvosječa, ugljenara, „pčelara“, lovaca..živi od šume i omogućuje drugima da od nje žive

-

taj se svijet nerijetko odaje i lovokrađi, iako je divljač prvenstveno predmet lova velikaša

-

tako je u isti mah šuma prepuna i prijetnji, zamišljenih ili stvarnih opasnosti srednjovjekovnoga svijeta – ona ga obrubljuje, odvaja i steže

-

ona je granica, no man's land bez premca, iz nje izranjaju, razbojnici, vitezovi pljačkaši, pregladnjeli vukovi, ljudi-vuci, vukodlaci..

-

pr. u Santiagu de Campostela svake se subote (osim uoči Uskrsa i Duhova), odlazilo u lov na vukove; pozivani su svećenici, vitezovi, seljaci koji ne rade – a kazna bi snašla svakog tko se ne bi odazvao pozivu

-

tako šume postaju svijetom stvarnih užasa, ali i čarobnih i zatrašujućih legendi

Srednjovjekovna pokretljivost: ceste

1

-

iako je većini ljudi srednjovjekovnog Zapada jedini obzor, možda i za cijelog života, završetak šume, srednjovjekovno društvo ipak ne treba zamišljati kao starosjedilačko; pokretnost ljudi srednjeg vijeka bila je velika.

-

od seljaka do plemića, svaki pojedinac raspolaže većim ili manjim pravima privremenog posjeda

-

vlasništvo, kao materijalna ili psihološka stvarnost, nepoznato je - svatko ima iznad sebe nekog gospodara ili nekog s većim pravima od njegovih – seljačka državina ili vlastelinsko leno.

fuga mundi – bijeg od svijeta

29

-

i sam zakon priznaje vlastelinu legitimnu mogućnost da oduzme da oduzme kmetu ili vazalu njegovo nepokretno dobro (pod uvjetom da mu u zamjenu ustupi drugi odgovarajući posjed, čak i veoma udaljen od prvoga)

-

stoga je vazal vezan uza zemlju jedino voljom velikaša koje se rado oslobađa najprije bijegom, a poslije pravnim stjecanjem neovisnosti.

-

pojedinačna ili skupna, seljačka emigracija jedna je od značajnih pojava srednjovjekovne demografije i društva

-

u većini slučajeva, njih kod kuće ne zadržava nikakav materijalni interes, ali ih i sam duh kršćanske vjere nagoni na put

-

na toj izgnaničkoj zemlji čovjek je samoo vječni hodočasnik, slijedeći Kristove riječi koje promiče i Crkva: „Ostavi sve i slijedi mene“, iako na putovanja kreću i oni čija čitava imovina stane u jednu hodočasničku torbu..:)

-

od 14.st. nadalje lutalice će smatrati i prokletnicima, dok su ih prije smatrali normalnim bićima, sada takvim postaju sjedioci

-

oruđe tih lutalica, jest štap i batina u obliku slova T, na koji se oslanjaju grbavci, pustinjaci, prosjaci, bolesnici..

-

i samo hodočasništvo, koje je nerijetko izlikom za lutanje i besciljnu znatiželju, srednjovjekovni oblik turizma – lako pobuđuje sumnju

-

počelo se priznavati samo ono hodočasništvo kojemu je uzrok i cilj bio neki način pokajanja, a ne činom želje, kazna je a ne nagrada..

-

postojala je lijepa mreža rimskih cesta, koja je nestajala zbog učestalih provala i neodržavanja, no nije bila u potpunosti prilagođena potrebama srednjovjekovnog društva

-

bio je to narod vitezova i pješaka, čiji se promet mahom odvijao na leđima teglećeg blaga ili pak starinskim kolima, koji se ne žuri i nerijetko mijenja smjer

-

različite putničke mreže okupljaju se oko nekoliko čvrstih točaka: sajmišnih gradova, mjesta hodočašća, mostova, gazova i prijevoja..

-

srednjovjekovne ceste su bile nepregledno duge i polagane, dok su morski putovi bili brži a tako i pogodniji za trgovce

-

no zato su opasnosti bile veće; suprotni vjetrovi i struje, gusari i oluje...

-

more je svijet njegova iskušenja i nepreglednosti, cesta je traganje i hodočašće

Priroda i svijet 30

-

ljudi srednjeg vijeka dolaze u doticaj s tjelesnom stvarnošću posredovanjem mističnih i pseudoznanstvenih apstrakcija

-

prirodu za njih predstavljaju četiri elementa koji čine svijet i čovjek, svijet u malom

-

čovjekovo je tijelo sačinjeno od četiri elementa, i zato ga nazivamo mikrokozmosom

-

on je sačinjen od zemlje, meso od vode, krv od zraka, dah od vatre; toplina.

-

kristijanizacija starih simbola i poganskih mitova personificira snage prirode u neobičnoj kozmografiji: četiri rajske rijeke, četiri vjetra neizbrojivih ruža s rukopisa, prema uzoru na četiri elementa, uklapaju svoju sliku između stvarnosti prirode i ljudske osjećajnosti

-

geografsko je obzorje i duhovno obzorje, obzorje kršćanstva – do 8.stoljeća teološka koncepcija nadahnjuje kršćansku geografiju i kartografiju

-

vjerovalo se da je Jeruzalem središnja točka i da Istok završav planinom na kojoj se nalazi Zemaljski raj odakle teku četiri rajske rijeke: Tigris, Eufrat, Pison (Ganges) i Gion (Nil), dok je Indijski ocean riznica snova u kojima se oslobađaju neutažene želje siromašnog i zakočenog kršćanstva; snovi o bogatstvu (otoci s dragim kamenjem..)

-

Sveta Zemlja podijeljena je na tri dijela za ljude koji su preuzeli nasljeđe geografije iz antike: Europa, Afrika i Azija, a svaki se dio poistovjećuje s jednom vjerskom sljedbom

Kršćanstvo i Bizant: shizmatici

- polazeći od kršćanskog svijeta srednji vijek određuje ostali dio čovječanstva, utvrđuje svoj položaj u odnosu na druge i ponajprije u odnosu na Bizant - Bizantinca od 1054. g. određuje kao shizmatika - teološka su razmimoilaženja (posebno je važno pitanje filioque – lat.“i sina“) istočno pravoslavlje vjeruje da Sveti Duh potječe samo od Oca, dok Katolička crkva tvrdi da potječe „od Oca i Sina“ - i Bizantinci odbacuju dvostruko izvorište Svetoga Duha, jer prema njima on potječe samo od Oca a ne i Sina, a budući da carigradski patrijarh ne priznaje nadmoć Pape, i oni su smatrani kršćanima - od polovice 12.st., biskup Langresa nagovara francuskog kralja Luja VII. Tvrdeći da Bizantinci nisu „kršćani po vjeri, nego samo po imenu“, da su krivi za herezu, a značajni dio križarske vojske vjerovao je da Grci uopće nisu kršćani 31

- to nerazumijevanje postupno će se razviti u mržnju; temeljno neprijateljstvo između onih koji su se uvredljivo nazivali Latinima (a ne kršćanima) i Grcima (a ne Rimljanima). - suprotstavljaju se i dvije političke tradicije - Zapadnjaci, za koje je glavna vrlina politike vjernost – prava vjera – feudalcu, osuđuju kao licemjerne bizantijske metode prožete državnim interesom. - Bogatstvo Bizanta jedan je od najvećih prijekora i prvih žudnji Latina – Carigrad, sa svojim monumentalnim bogatstvom, relikvijama, mnogim dućanima…- pravo je otkriće grada i predmet zanosa za Zapadnjake - no Bizant je čak i za one koji nisu vidjeli njegova čuda, u srednjem vijeku izvor velikog bogatstva, jer najdragocjeniji latinski uvoz dolazi od njega, bilo da je proizvođač ili distributer - vrhunac latinske ljubomore na Bizantince bio je napad 1204. g., stravični pokolj muškaraca, žena i djece te pljačka koji su napokon utažili zavist i mržnju. ( bizantski kroničar komentira: Sami su Saraceni dobri i samilosni u usporedbi s tim ljudima što nose Krista na ramenima.)

Kršćanstvo i islam: nevjernici

- musliman je nevjernik, izabrani neprijatelj, s kojim se ne može pregovarati - antiteza između kršćana i muslimana posvemašnja je, kao što ju je odredio papa Urban II. Zagovarajući 1095. Prvi križarski rat: „Kakva bi sramota bila za nas kad bi ta nevjerna i s pravom prezrena rasa, lišena ljudskog dostojanstva i zlehuda robinja demona, pobijedila narod koji je izabrao Bog Svemogući….“ - Muhamed je bio izvor najvećeg užasa srednjovjekovnog kršćanstva, on progoni kršćansku uobrazilju u apokaliptičnu viđenju stvari - pa ipak, povijest postupanja srednjovjekovnih kršćana prema muslimanima povijest je varijacija i nijansi - do 9. stoljeća, kršćanska hodočašća u Palestinu, koju su zauzeli muslimani, odvijala se mirno i neki teolozi počinju 'apokaliptično' doživljavati islam; Alvar iz Cordobe okarakterizirao ga je kao zvijer iz Apokalipse - tijekom 11. st., kada su se križarski ratovi pripremali i pokrenuli cijelu propagandnu mašineriju koja je u prvi plan stavljala kršćansku mržnju prema zagovornicima Muhameda - nadalje će cijela mitologija pratiti dvoboj između kršćanskog viteza i muslimana - borba protiv nevjernika postaje konačnim ciljem viteškog ideala - nevjernika se smatra poganinom, koji je konačno odbacio istinu, preobraćenje 32

Kršćanstvo i pogani: preobraćenje

- uz te posebne „pogane“ kakvi su bili muslimani, naspram kojih je jedino kršćansko službeno stajalište bilo vođenje svetog rata, drugi su pogani još obožavali idole, pa su se i činili mogućim kršćanima. - do kraja 13. stoljeća neprestani misionarski rad širi kršćanski svijet - jednom kad su arijevski osvajači bili preobraćeni na katoličku vjeru (pr. Vizigoti i Lombardijci), fronta evangelizacije se prebacuje na istok i na sjever Europe i preklapa se s njemačkim širenjem. - naspram tog osvajačkog prozelitizma (sukladno riječima Evanđelja, treba ih oružjem prisiliti da prihvate kršćanstvo), otpori su žestoki i buđenja poganstva mnogobrojna i silovita - kršćanstvo je gotovo doživjelo neuspjeh kad se nastojalo obratiti narodu i djelovati na mase; bilo je uspješno gotovo jedino kad se obraćalo čelnicima vladajućih društvenih slojeva - za Bizantince i muslimane pristajanje uz rimsko kršćanstvo predstavljalo bi srozavanje, uniženje pred inferiornijom civilizacijom. - za pogane, prijelaz na kršćanstvo bio je promaknuće

Kršćanstvo i mongolski mit

- nakon neuspjeha Zapadnog kršćanskog svijeta u 8.st., uz muslimane i barbare se pojavila još jedna vrsta pogana: Mongoli - Mongolski je mit jedan od najčudesnijih u srednjovjekovnom kršćanstvu - vjerovalo se kako ne samo da su spremni preobraziti se na kršćanstvo nego su to potajice već učinili, čekajući prigodu da to i obznane. - Mongoli su pobuđivali neobične snove – mit o redovniku Ivanu (tajanstveni kršćanski vladar) prenio se na Mongole za koje se vjerovalo da ih je on već pridobio za kršćanstvo. Na osnovi te iluzije razvio se velik san – onaj o savezu između kršćana i Mongola koji bi zagušio islam ili bi ga preobratio te bi naposljetku na cijeloj zemlji zavladala 'prava vjera'. - Mongolski je mit oko 1300.g. potaknuo nekoliko ekspedicija; najvažnije su bile ona Ivana od Monte Corvina i franjevca Odorika iz Pordenona, koje su uspjele čak ustanoviti privremene male azijske ćelije kršćanstva.

33

- srednjovjekovno kršćanstvo je ostalo europskim, ali ostaje barem priča da su se zaputili do kraja svijeta….

Otvoreno ili zatvoreno kršćanstvo?

- iako je izgledalo da kršćanstvo 13.st. želi izaći iz svojih granica, te se otvoriti svijetu, ono je ipak ostalo zatvorenim svijetom društva koje ne samo da silom može pripojiti nove članove, već i isključuje druge, te si na taj način pripisuje obilježje pravog vjerskog rasizma. - pripadnost kršćanstvu kriterij je njegovih vrijednosti i postupanja - prostorni obzori tog srednjovjekovnog kršćanstva preko dva usmjerenja kršćanstva – onog zatvorene vjere svojine izabrana naroda (Stari zavjet) i onoga otvorene vjere (Evanđelje) – zatvorilo u partikularizam - postavlja se pitanje je li kršćanstvo otvorena ili zatvorena vjera, je li Kristova smrt donijela dobro i bezbožnicima? Učitelj odgovara: „Krist je umro samo za izabrane..“ (kršćanski priručnik 10.st. Elucidarium) - sklonost kršćanstva zatvaranju jasno se očituje u njihovu ponašanju prema poganima; poganski je svijet dugo bio velika spremnica robova za kršćansku trgovinu - kršćanski stav prema ropstvu očituje kršćanski partikularizam, izvornu solidarnost skupine i tome sukladnu politiku apartheida u odnosu na druge skupine - srednjovjekovno kršćanstvo ljubomorno na svoga Boga, daleko je od ekumenizma.. - pa ipak, to zatvoreno i neprijateljsko društvo usprkos svemu ostaje spužvom, poljem koje oplođuju strani utjecaji; dobivajući iz Carigrada ili Aleksandrije sve što mu je zatrebalo: skupe tkanine, začine, novčanu privredu, umjetnost itd. Onaj svijet: Bog -

u materijalnom i u duhovnom smislu nije bilo strogih pregrada između zemaljskog i onog svijeta, iako dakako, postoje stupnjevi; skokovi koje treba učiniti...

-

kozmografija ili mistična askeza potvrđuju da tijekom etapa, duž nekog puta, te velike ceste hodočašća duše, postoji jedna putanja koja vodi k Bogu

-

svijet je sustav koncentričnih sfera

-

Beda je, u 8. st. vjerovao kako sedam nebesa okružuje Zemlju – u svakodnevnu govoru i dalje govorimo o uznošenju na sedmo nebo – zrak, eter, olimp, užareni prostor, nebeski svod, zvijezde, nebo anđela i nebo Trojstva

34

-

u 12.st. Elucidarium Honorija Augustodunenskoga razlikuje tri neba: tjelesno nebo koje vidimo, duhovno nebo koje nastanjuju duhovne supstancije (anđeli) i intelektualno nebo gdje sretnici razmišljaju licem u lice s Trojstvom

-

znanstvenije usmjereni sustavi preuzimaju Aristotelovu shemu kojoj je svijet složeni sklop od pedeset i pet sfera kojima su skolastici dodali još jednu izvanjsku sferu koja je „pokretni motor“, na kojoj Bog upravlja ukupnošću sustava

-

neki zamišljaju da postoji i jedna nova sfera, nepomični empirej, boravište svetaca

-

vodila se dvostruka briga o sačuvanju božanske nematerijalnosti u nastojanju da se ne povrijedi naivno vjerovanje u supstancijalnu stvarnost Boga

-

kršćanstvo je, posebice nakon Sabora u Niceji (325. – prvi ekumenski sabor) ponudilo obožavanju vjernika Boga u tri osobe, Sveto Trojstvo

-

prema nekim misticima Trojstvo je središte duhovnog života, a askeza je putanja pomoću koje će čovjek ponovno pronaći boga izgubljena prvim grijehom

-

tri osobnosti iz Svetog Trojstva odgovaraju trima putanjama, trima načinima tog duhovnog napredovanja čiji je proces ipak samo jedan; Otac prethodi putanji pamćenja, Sin razboritosti, Duh ljubavi – tako tajna Trojstva oblikuje i svojstva duše

-

narodna nabožnost, kojoj nisu bliski Trojstvo i Sveti Duh, koje su teolozi i mistici bolje sagledavali, dvoumila se između monoteističkog shvaćanja Boga i zamišljenog dualizma Oca i Sina.

-

Bog na prijestolju kao vladar doveo je do najvišeg stupnja nasljedstvo carske obrednosti koju mu je pobjedničko kršćanstvo kasnog carstva donijelo

-

Bog čija se moć očitovala u Stvaranju, u Slavi, u Sudu...postao je feudalnim gospodarem: „Stvoritelj se zove stvoriteljem u odnosu na sva stvorenja, kao što se gospodar zove gospodarem u odnosu na svoje sluge.“ (no Bog je kralj – Rex prije negoli Dominus)

-

pjesnici 9.st. prikazivali su Boga kao gospodara nebeske utvrde; taj je Bog izraz feudalnog društva i dio junačkih pjesama..

-

ta kraljevska vladavina Boga nadahnjuje predromaničku i romaničku crkvu koja je zamišljena poput kraljevske palače; ona oblikuje ikonografiju Boga u slavi s njegovim kraljevskim atributima: prijestoljem, Suncem i Mjesecom, alfom i omegom, znamenjem svjetske moći...

-

međutim, uz tog Boga monarha, polako u dušama ljudi 'probija put' i Bog-Čovjek – taj Bog blizak čovjeku, bio je Sin

-

izvorna Kristova ikonografija složena je: uz Krista Jaganjca pojavio se i antromorfni Krist: Krist Patir, Krist Iscjelitelj, Krist Stradalnik, Krist Dijete.. 35

-

u 8. i 9. st., kada je čovječnost Krista u opadanju, razvija se kult Spasitelja koji osvaja liturgiju i vjersku arhitekturu..

-

no, obožavanje Krista Stradalnika možda je od svih najviše uzelo maha u duhovnosti i umjetnosti 14.st.

-

prvi srednjovjekovni portret bio je onaj Krista

Onaj svijet: Đavao -

nasuprot Bogu, jedna snažna ličnost osporava mu vlast na Zemlji

-

sotona u ranom srednjem vijeku nema ključnu ulogu, on se potvrđuje u 11.st. kao tvorevina feudalnog društva

-

on je, zajedno sa svojim pobornicima, buntovničkim anđelima, oličenje nevjernog vazala, izdajice.

-

Đavao i Bog čine par koji prevladava životom srednjovjekovnog kršćanstva i čija borba objašnjava sve potankosti događaja u očima ljudi srednjovjekovlja

-

prema kršćanskom službenom naučavanju, Đavao je stvorenje, pali anđeo.

-

velika hereza srednjeg vijeka jest maniheizam; temeljno maniheističko vjerovanje u postojanje dvojice bogova, jednog boga dobra i drugoga zla, koji je stvoritelj i gospodar svega na zemlji – zamjerka od strane kršćanskog pravovjerja bila je činjenica da oni u isti plan stavljaju Boga i Sotonu..

-

čovječanstvo je rastrgano između tih dviju snaga, za kojih nema niti pogodbi ni susreta

-

dobro potječe od Boga, loše od Đavla, a na Dan strašnog suda dobri će ići u Raj, a zli bačeni u Pakao, tek u 12.st. srednji vijek upoznaje Čistilište

-

Ikonografija Đavla prikazuje u simboličnu obliku: zmija prvobitnog grijeha, u liku mlade djevojke, kao zavodnik, progonitelj..

-

razdiran na zemlji između Boga i Đavla, čovjek je napokon na samrti a duša je razapeta prije no što je pobjednik ne odvede u Raj ili Pakao.

-

ljudi srednjeg vijeka nimalo ne sumnjaju da Đavao može, poput Boga, činiti čuda..

-

srednjovjekovno čovječanstvo puno je opsjednutih nesretnih žrtava Sotone koji se uvukao u njihovo tijelo, ili pak ljudi koje su opčinili čarobnjaci.

-

jedino ih sveci mogu izbaviti: egzorcizam je glavna zadaća svetaca

Između zemlje i neba: anđeli

36

- u tadašnjem društvu, ljudi imaju spremnije i budnije zaštitnike od svetaca i kraljeva iscjelitelja koje nisu u prigodi susresti svakoga dana – ti neumorni pomagači su anđeli. - između zemlje i neba odvija se neprestani promet – povorci demona koji se okomljuju na ljude, suprotstavlja se zbor anđela - uz njihovu se pomoć, ljudi uspinju ljestvama i njihov je život uspinjanje, isprekidano padovima (ni najbolji za života ne uspijevaju dosegnuti posljednju stepenicu – mit o Sizifu) - svatko ima svog anđela, i zemlja srednjovjekovlja napučena je trostrukim stanovništvom – ljudima i njihovim nebeskim pratiteljima, te svijet demona koji vreba u zasjedi… - Elucidarium Honorija Augustodunenskoga predstavlja to halucinantno društvo; „Ako se ukaže potreba, oni pristižu u pomoć, nadasve ako ih se prizove molitvom.. Ljudima se pojavljuju u obliku su čovjeka.. Poprimaju zračno tijelo koje čovjek može čuti i vidjeti..“ - tako ljudi srednjovjekovlja žive pod neprestanom dvostrukom špijunažom; svi su obuhvaćeni mrežom zemaljskih i nebeskih ovisnosti, opterećeni zemaljskim gospodarima, sada se opterećuju i teškom anđeoskom hijerarhijom serafina, kerubina i prijestolja, gospodarstava, vrlina i sila, kneževina, arhanđela i anđela.. - nebesko društvo anđela tek je slika zemaljskoga društva, ili kao što ljudi srednjeg vijeka radije vjeruju, zemaljsko je slika nebeskoga.

Vrijeme, vječnost, povijest

-

tom prostornom kontinuitetu koji spaja nebo i zemlju – odgovara analogni vremenski kontinuitet – vrijeme nije drugo ego trenutak vječnosti.

-

ono pripada Bogu, može se jedino živjeti ; uhvatiti ga, izmjeriti, iz njega izvući korist ili dobit jest grijeh. Oduzeti njegov djelić je krađa..

-

to božansko vrijeme neprekidno je i pravolinijsko, za razliku od onog kružnog (iz antičke Grčke)

-

obeshrabrujući mit o kolu sreće zauzima izabrano mjesto u duhovnom svijetu srednjeg vijeka

-

povijest ima svoj početak i svoj kraj – taj početak i taj kraj u isto su vrijeme pozitivno i normativno vrijeme, povijesno i teološko – zbog toga svaka kronika srednjovjekovnog Zapada počinje stvaranjem svijeta, s Adamom i završava s vremenom u kojemu kroničar piše, njezin je podrazumijevajući kraj u Posljednjem sudu.

-

za redovnike srednjeg vijeka i za one kojima se obraćaju vrijeme je povijest, a ta povijest ima jedno značenje, ali značenje povijesti slijedi silaznu liniju opadanja. 37

-

u slijednosti kršćanske povijesti javljaju se različiti činitelji periodizacije- među najdjelotvornijima jest podjela tjedna na dane

-

makrokozmos – univerzum – prolazi kao i mirkokozmos, koji je čovjek, kroz svojih šest doba, prema uzoru na šest dana u tjednu.

-

to pravocrtno vrijeme ipak je presiječeno na dva dijela, jedna je središnja točka: Utjelovljenje

-

u 6.st. Dionizije Mali utemeljuje kršćansku polazeći od Kristova rođenja: prije i poslije

-

kronologija je opterećena cijelom poviješću spasenja

-

Bibilija se u tretira kao povijest; ta sveta povijest počinje jednim prvotnim događajem: stvaranjem svijeta; to je povijest prirode u kojoj se pojavljuju Nebo i Zemlja, životinje i biljke, povijest čovječanstva; kroz simbole srednjovjekovnog humanizma: Adama i Evu

-

ta se povijest dijeli na dva velika odjeljka: 1. sakralna – glavno obilježje ove povijesti jest jeka; svaka epizoda, svaka ličnost

unaprijed zacrtava sebi odgovarajuću. Ona je vremensko utjelovljenje ključnog ustroja srednjovjekovnog mentaliteta. Ta se povijest prenosi u gotičku ikonografiju. 2.

profana - tema ove povijesti jest transfer i moć kroz što se ilustrira i prijenos znanja i kulture.

-

nositelj nacionalne strasti, pojam translattio nadahnjuje srednjovjekovne povjesničare i teologe u polet Zapada – taj povijesni pokret premješta središte gravitacije svijeta s Istoka prema Zapadu.

-

bit povijesnog napora kršćanskih mislilaca zapadnog srednjovjekovlja jest pokušaj zaustavljanja povijesti, njezina dovršetka.

-

feudalno društvo – sa svojim vladajućim klasama, viteštvom i svećenstvom, smatra se krajem povijesti

-

skolastičari su tvrdili da je historičnost varljiva, opasna te tvrdili da jedino što vrijedi jest bezvremena vječnost

-

nezanemariva je sklonost traganju za istinom u nepromjenjivosti, naporu da se pobjegne od povijesnog, pokretnog vremena.

Ravnodušnost ili pozornost prema vremenu? 38

- Marc Bloch je pronašao prikladnu sintagmu koja opisuje stajalište ljudi srednjovjekovlja u odnosu na vrijeme: „golema ravnodušnost spram vremena“ - ta se ravnodušnost iskazivala na razini kolektivnog mentaliteta i njihove neosjetljivosti za točan broj (navođenje neodređenih izraza: „u to vrijeme“, „međutim“, „malo zatim“…) - ne samo da se miješaju razdoblja, već je prisutno i vjerovanje da je sve što je temeljno za čovječanstvo suvremeno - svi su živi ljudi odgovorni za grijeh Adama i Eve, svi su Židovi suvremenici odgovorni za Kristovo stradanje… - utjelovljenje ipak iziskuje nužno bilježenje datuma – Kristov život dijeli povijest na dva dijela, kršćanska se religija temelji na tom događaju, pa otud i temeljno osjećanje kronologije. - ali ta kronologija nije raspoređena duž nekog vremena djeljivog na jednake trenutke, koje se može točno izmjeriti, na ono što nazivamo objektivnim i znanstvenim vremenom - ono što je srednjem vijeku bilo važno obilježiti datumom razlikovalo se od onog što je nama važno. Uzme li se u obzir ta razlika, ljudi srednjeg vijeka nipošto nisu bili ravnodušni spram vremena, nego su naprotiv, bili na vrijeme posebno osjetljivi – kada nisu precizni to znači da za tim nemaju potrebu, te da referentni okvir događaja nisu brojke. - istina jest da nema jedinstvenog vremena kronologije – mnogostrukost vremena je vremenska stvarnost duha srednjovjekovlja - srednjovjekovna kronologija, u užem smislu, služi se određenim sredstvima – instrumentima pomoću kojih se mjeri vrijeme - instrumenti za mjerenje ovisni su o hirovima prirode (poput sunčanog ili pješčanog sata), stoga su nerijetko i neprecizni – nisu kadri mjeriti vrijeme izrečeno u datumima, brojevima, nego su prilagođeni potrebi određivanja konkretnih vremenskih granica (pr. svijeća je tako dijelila noć na tri svijeće, vrijeme se često odbrojavalo molitvom…)

Društveno vrijeme: prirodno i ruralno vrijeme -u svakodnevnom životu ljudi srednjeg vijeka služili su se kronološkim osloncima koje su preuzeli iz različitih društveno – vremenskih svjetova koje su im nametnuli različiti društveni i gospodarski ustroji. Mjere, u vremenu i prostoru, bila su oruđe društvene dominacije. Poput pisanja, mjerenje vremena bilo je svojina moćnika i činitelj njihove moći. Masa je, smatralo se, bila nesposobna odrediti svoje vrijeme, ona je samo slušala vrijeme koje joj nameću zvonici. -srednjovjekovno vrijeme je ponajprije ruralno vrijeme – zemlja je ključna, od nje svi žive. To seljačko vrijeme je vrijeme dugog trajanja – vrijeme čekanja i strpljenja, pružanja otpora promjenama. Njegovi datumi variraju lagano slijedeći ritam prirode. -to je svijet u kojem je umjetna svjetlost rijetka (prozorsko okno i tehnike osvjetljavanja se pojavljuju tek u 13.st.). Srednjovjekovno zakonodavstvo strogo kažnjava prekršaje počinjene 39

noću. Svjetlost je, s druge strane, ključna riječ srednjovjekovne književnosti. Sve što je svijetlo lijepo je i dobro. -u kontrastu su i godišnja doba. Bila su poznata samo dva – ljeto i zima. Tema mjeseci se posvuda ponavljala, a posebno se često naglašavao mjesec svibanj kao mjesec obnove. -ništa bolje ne izražava ruralno vrijeme srednjovjekovlja od posvuda ponavljane teme mjeseci – u skulpturama, na freskama, u književnosti i pjesničkome radu. Tih dvanaest mjeseci prikazani su preko poljskih radova (sječa drveća, gozbe uz vatru ognjišta isl.) Posvuda ciklus ostaje ciklusom seljačkih radova Društveno vrijeme: velikaško vrijeme -na ruralno vrijeme nadovezuju se velikaško i redovničko vrijeme -velikaško vrijeme je ponajprije vojničko vrijeme, kad se ponovno vode bitke i kad se od vazala iziskuje vojna obveza. To je također vrijeme Duhova, velikih viteških okupljanja, dodjela viteštva i vrijeme seljačkih davanja. -u vrijeme feudalnih rokova se plaćaju dadžbine u naturi ili novcu -krajem ljeta se obavlja glavnina velikaškog uzimanja od žetve

Društveno vrijeme: vjersko i redovničko vrijeme -srednjovjekovno je vrijeme prije svega vjersko i redovničko. Vjersko je stoga što je godina ponajprije liturgijska godina. Praznici velikih svetaca i blagdani su bili međašima gospodarskog života – to su bili datumi poljoprivrednih davanja, neradni dani za zanatlije i radnike; nadalje, i stoga što je svećenstvo, zahvaljujući obrazovanju, bilo gospodar vremenskih mjerenja. -prvi napreci u mjerenju vremena potječu od svećeničkog izračunavanja datuma crkvenih praznika i datuma Uskrsa -srednjovjekovno vrijeme skandiraju zvonici. Zvonjava zvona obznanjuje jedino približno izmjereno vrijeme u danu, ono kanonskih sati prema kojima se ravnaju ljudi. -poljoprivredno, velikaško i redovničko vrijeme u konačnici određuje ovisnost o prirodnom vremenu -vojničko vrijeme tijesno je povezano s prirodnim vremenom. Ratne operacije počinju tek u ljeto i završavaju se s njime, a poznato je i raspuštanje feudalnih vojski čim završe tri mjeseca vojne službe. -redovničko vrijeme je jednako podređeno tom ritmu. Liturgijska godina je usklađena s prirodnim ritmom poljodjelskih radova i ona zauzima razdoblje odmora seljaka -srednjovjekovno se vrijeme mijenja tijekom 14.st. Uspjesi gradskog pokreta i veći broj poslodavaca koji imaju potrebu za točnijim mjerenjem vremena rada i trgovačkih operacija razbijaju i povezuju tradicionalna vremena. -već u 13.st. vika ili truba stražara označava početak dana, a uskoro se javlja i radno zvono u trgovačkim gradovima -razvoj znanosti omogućio je pojavu satova koji su mjerili sate u modernom smislu, kao 24 dijela dana -otkriva se mehanizam sa zupčanikom koji je omogućio pojavu prvih mehaničkih satova. Vrijeme se laicizira, postaje svjetovno, vrijeme satova s gradskih tornjeva. To je još osjetljivi 40

mehanizam ovisan o prirodnom vremenu budući da početak dana varira od grada do grada i dan često počinje od promjenjivog trenutka koji označava zalazak i izlazak sunca. Bijeg iz svijeta -ljudima srednjeg vijeka nije bilo važno ono što se mijenja nego ono što traje. Bitno je bilo vrijeme izbavljenja. -između neba i zemlje je postojala silna napetost. Dosegnuti nebo još na zemlji bio je ideal koji se suprotstavljao sa suprotnom snažnom željom – spustiti nebo na zemlju. -prvi pokret je bijeg iz svijeta – fuga mundi. Javlja se zbog nezadovoljstva koje dobiva svoj izraz u pustinjaštvu -prezir prema svijetu, contempus mundi, jedna je od velikih teme srednjovjekovlja. -pustinjaštvo je stvorilo dvije struje – onu pojedinačne samoće kakvu je izrazio sveti Antun i one samoće u zajednici samostana. Uzor je usamljeni pustinjak, istinski ostvaritelj samotnoga ideala. Pustinjaci su manje podložni propisima i skloniji su anarhičnome idealu vjerskog života. Nastanjuju pustinje – šume kršćanskog svijeta. Ponekad napuste pustinju i pojavljuju se na mjestima javnog okupljanja u gradovima, što izaziva veliku sablazan. -ikonografija ih prikazuje onakvima kakvi su u stvarnosti – živa pobuna protiv nasrtljive razmetljivosti svijeta -za one koji nisu sposobni za konačno pokajanje Crkva predviđa druge načine na koje mogu osigurati spas – prakticiranje milosrđa, djela samilosti, darivanje, a za lihvare i sve one čije je bogatstvo stečeno nečasno – vraćanje blaga post mortem. Tako je oporuka ostala putovnicom za nebo. Tisućljetni san: Antikrist i zlatno doba -izbezumljeni bijeg iz svijeta nije jedina težnja ljudi srednjovjekovlja prema sreći i izbavljenju, vječnom životu. Druga jednako snažna struja i želja bilo je ostvarenje vječne sreće na zemlji, povratak zlatnome dobu, izgubljenom Raju. To je struja milenarizma, povezana sa snom o millenimumu, razdoblju od tisuću godina, vječnosti. Milenarizam je jedan vid kršćanske eshatologije, blizak je apokaliptičnoj tradiciji i tijesno povezan s mitom o Antikristu. -nadograđuje se na podlozi Apokalipse. Apokalipsa je potvrda odlučne obnove, nebeskog silaska Jeruzalema na zemlju. -navještenje kraja vremena putem ratova, epidemija i gladi čini se bliskim čovjeku srednjovjekovlja. Javlja se panični kolektivni strah. Potkraj Velike kuge u 6.st. Grgur Veliki naviješta Srednjem vijeku duhovnost kraja svijeta, nastalu iz poziva na veliko zajedničko pokajanje. -u tkanju strašnih događaja jedan lik dolazi u prvi plan – lik Antikrista. Njegov lik susrećemo još u klici u Danijelovim proročanstvima, u Apokalipsi, u dvjema poslanicama svetog Pavla upućenoj Solunjanima. Antikrist je antiteza Krista, i u njemu se suprotstavljaju Car Kraja Svijeta i Krist koji ga savladava i iznova silazi na zemlju. -lik Antikrista ocrtao je u 8.st. redovnik imenom Petar, a potom ga u 10.st. nadopunjuje Adson za Gerberge, ženu Luja IV. Prekomorskog. Nakon tisućite godine Albuin na Zapadu stvara pogodno tlo za proročanstva Sibile Tiburske, koja se javlja u bizantskome okruženju. -Antikrist i njegov protivnik, Car Kraja Svijeta, koriste se svim religijskim i političkim sredstvima te zavode puk i redovnike. 41

-hilijazam je kršćanski oblik antičkoga vjerovanja u povratak zlatnoga doba, srednjovjekovni oblik vjerovanja u nastupanje besklasnoga društva u kojemu, budući da će država odumrijeti, više neće biti novih kraljeva, prinčeva ni gospodara. -spustiti nebo na zemlju, uspostaviti na zemlji nebeski Jeruzalem, bio je san mnogih na srednjovjekovnom Zapadu. Taj mit dubinski razotkriva narodne mase srednjovjekovlja i njihovu pobunu protiv društvenog poretka koji guši slabe, i protiv Crkve koja za sebe izvlači korist i štiti taj poredak; razotkriva i njihove snove – vjerski san koji privlači nebo na zemlju i nazire nadu tek na kraju neiskazivih strahota. -unatoč žarkoj želji toga svijeta da se ide do kraja nepoznatoga da bi se otkrilo nešto novo, on ne uspijeva zamisliti doista novi svijet. Zlatno doba srednjovjekovlja tek je povratak izvorima, ako ne i zemaljskome raju i izvornoj Crkvi. Drugo poglavlje – MATERIJALNI ŽIVOT (od 10. do 13. stoljeća) „Srednjovjekovni izumi“ -srednjovjekovni Zapad je osrednje opremljeni svijet. Značajni tehnološki napredak i razvoj događaju se od 11.stoljeća nadalje. Pozitivan vid tog razvoja bio je u većoj raširenosti alatki, strojeva i tehnika poznatih iz antike -od srednjovjekovnih izuma dva najspektakularnija i najrevolucionarnija potječu iz antike, ali za povjesničara je datum njihova nastanka datum njihova širenja a ne otkrića. Budući da su se proširili u srednjem vijeku, nazivaju se srednjovjekovnim izumima. To su vodenica i srednjovjekovni plug. Vodenica je već bila poznata u antici, u Iliriji u 2.st.pr.Kr.Hidraulični mlin se pojavio između 11. i 14.st. Srednjovjekovni plug se gotovo sigurno razvio od pluga s kotačima koji je opisao Plinije Stariji u 1.st. Taj plug se usavršava tijekom srednjeg vijeka -dobar dio izuma koji nisu grčko – rimsko naslijeđe potječe s Istoka -vladajuća manjina laičkih i crkvenih velikaša jedina osjeća potrebu za luksuzom i kadra je zadovoljiti je uvozom inozemnih proizvoda, koji dolaze iz Bizanta ili muslimanskog svijeta, ili se njima opskrbljujuje bez zanatske i industrijske obrade -razvoj oružja i vojničkog umijeća, koji su ključni za ratničku aristokraciju, povlače za sobom napredak metalurgije i balistike -crkva unapređuje mjerenje vremena za potrebe crkvenog kalendara i gradnju crkava – prvih velikih zdanja srednjeg vijeka -mentalitet vladajućih klasa je protutehnički. Zacijelo nema polja u srednjovjekovnom životu na kojemu je jedno drugo obilježje mentaliteta, užas pred novinom, djelovao s više antiprogresističke snage negoli je to bilo na tehničkom polju. Uvoditi nešto novo predstavljalo je čudovišnost, grijeh. Značilo je to izlagati opasnosti gospodarsku, duhovnu i društvenu ravnotežu. -početkom 12.st. je njemački redovnik Teofil napisao De diversis artibus, prvu tehnološku raspravu srednjeg vijeka. Manje ga je zanimalo podučiti zanatlije i umjetnike negoli pokazati da je tehnička umješnost dar Božji Slabost srednjovjekovne „mehanizacije“ -slabost srednjovjekovne tehničke opremljenosti očituje se nadasve u osnovnim oblastima – u prevlasti alatke nad strojem, slaboj djelotvornosti alatki, nedostatnosti poljoprivrednih 42

strojeva i tehničkih pomagala koja daju slabi prinos, osrednjosti energetske opreme, prijevoza, financijskog i trgovačkog poslovanja -gotovo sve naprave koje se koriste u to doba opisali su već znanstvenici iz razdoblja helenizma -slabost srednjovjekovnog stroja proizlazi nadasve iz općega tehnološkog stanja povezanog s gospodarskim i društvenim ustrojem. Ili se radi o kasnim izumima, ili se njihova upotreba ograničava na rad s materijalom male čvrstoće. -polet graditeljstva, nadasve crkava i utvrđenih dvoraca, potaknuo je korištenje različitih naprava za dizanje i za vuču. Ipak, najviše se građa podiže služeći se kosom plohom. -naprave za podizanje tereta nimalo se ne razlikuju od antičkih – koriste se primjerice obične dizalice s prijenosnim vitlom i dizalice s koturačom -korištenje vodenice u zanatske ili čak u industrijske svrhe predstavlja (zajedno sa sustavom uprezanja) veliki tehnički napredak srednjega vijeka Drvo i željezo -srednji je vijek svijet drva. Drvo je bilo univerzalni materijal osrednje vrsnoće i uglavnom u komadima manjih dimenzija. Veliki komadi drva su bili rijetkost i dragocjena građa. -drvo je rano postalo jednim od prvih izvoznih proizvoda čovjeka zapadnoga srednjovjekovlja, koje je trebao muslimanski svijet -drugi izvozni proizvod prema Istoku je bilo željezo, točnije mačevi - ali to je već bio luksuzni proizvod, obrađen plod stručnjaka u obradi kovine, kovača -za razliku od drva, željezo je bilo vrlo rijetko u srednjovjekovnom Zapadu -željezo se najviše koristilo za izradu oružja, a ono što je od toga preostalo se koristilo za plugove, srpove i kose, sjekire i druge alatke -željezo je bilo predmet pozornosti, a čak se sravnjivalo sa čudom. Stoga ne čudi da je kovač u ranom srednjem vijeku bio izuzetna osoba, bliska vješcu -u židovskoj tradiciji je drvo dobro, a željezo zlo. Željezo se smije upotrebljavati samo ako je sjedinjeno s drvom -materijal koji se u srednjem vijeku nadmeće s drvetom nije željezo, već kamen. Drvo i kamen su temeljni materijali srednjovjekovne tehnologije. Graditelji su u isti mah i tesari i zidari. -od 11. st. nadalje događa se veliki uzlet gradnje - drvene konstrukcije se zamjenjuje kamenom. Kuća od kamena postaje znak bogatstva i moći -jedan od velikih tehničkih napredaka srednjovjekovlja je bio ponovni pronalazak kamenog svoda i izum novih sustava svođenja -srednji vijek je veličanstvena zbirka kamena (katedrale i zamkovi), ali to kamenje koje nam je ostalo do danas predstavlja tek beskrajno mali dio onoga što je tada bilo. Ostala je tek poneka kost od drvena tijela i skromnih materijala podložnih propadanju, poput slame i blata. Ruralne tehnike -najozbiljniji vid osrednje tehničke opremljenosti susreće se na ruralnome polju. Zemlja i agrarna ekonomija ustvari su osnova i bit materijalnog života srednjovjekovlja i svega što on uvjetuje: bogatstva te društvene i političke moći. Međutim, srednjovjekovna je zemlja škrta zbog toga što ljudi nisu sposobni iz nje mnogo izvući

43

-neki od razloga su sljedeći: oruđe je rudimentarno, zemlja je loše obrađena, loše prevrtana, slabo provjetravana, oranje je plitko -nesavršenost oruđa se mogla nadoknaditi korištenjem gnojiva, no ni na tom polju nije ostvaren uspjeh. -dakako, još nema umjetnih gnojiva, a ona prirodna su nedovoljna zbog malog stočnog fonda (slabost koju izazivaju drugi uzroci – primjerice stočne bolesti) -biljno gnojivo značajna je pomoć (ilovača, trula trava i lišće, slama koju stoka nije pojela nakon žetve) -posljedica loših alatki i nedovoljnog gnojenja je činjenica da kultura nije intenzivna nego u velikoj mjeri ekstenzivna. Čak i izvan razdoblja od 11. do 13. stoljeća, kad je demografski razvoj potaknuo povećanje obradive površine krčenjem, srednjovjekovna je poljoprivreda bila prilično nomadske prirode. -još su neki činitelji pridonijeli slaboj produktivnosti srednjovjekovne zemlje – sklonost srednjovjekovnih posjeda autarhičnosti, koja je u isti mah posljedica gospodarske stvarnosti i obilježje mentaliteta; u slučaju samostanskog posjeda – izbjegavanje svakog doticaja s vanjskim svijetom -očigledna je suprotnost između malih parcela namijenjenih povrtlarstvu i velikih površina prepuštenih jednostavnim tehnikama obrade -čak i izvan razdoblja od 11. do 13. stoljeća, kada je demografski razvoj potaknuo povećanje obradive površine krčenjem, srednjovjekovna je poljoprivreda bila prilično nomadske prirode -loša obrada + slabo gnojenje = iscrpljivanje zemlje. Zato je zemlju trebalo ostavljati da se odmori i obnovi. -svakako da se napredak do kojeg je došlo između 9. i 14. stoljeća sastoji u tome što se ponegdje dvopoljni sustav zamjenjuje tropoljnim, pa tako zemlja ostaje neiskorištena svake treće, a ne svake druge godine. To znači da se koriste dvije trećine obradive površine umjesto polovice. -u srednjovjekovnoj seoskoj proizvodnji prevladava polikultura, što znači da se geografski, pedološki i klimatski uvjeti proizvodnje zanemaruju koliko god je to moguće. Obrađuje se loša zemlja, iz neplodnoga tla želi se izvući ovaj ili onaj proizvod. Izvori energije -u oblasti izvora energije se uočava značajni napredak s pojavom mlinova (naročito vodenica i različitih primjena hidraulične energije), ali oni se pojavljuju tek potkraj srednjeg vijeka -usprkos napretku hidrauličke i eolske energije u 12. i 13. stoljeću, temeljni dio energije i dalje potječe od čovjeka i životinje -tu se napredak vidi u onome što su nazvali “modernom zapregom” - to je ukupnost tehničkih usavršavanja koja su omogućila oko tisućite godine bolje korištenje životinjske vuče i povećanje prinosa rada životinja. Za vuču i oranje su se radije upotrijebili konji, koji su brži od volova, što je omogućilo povećanje broja obavljenih poslova. -potkivanje i premještanje orme s vrata (gdje je umarala i gušila životinju) na pleća -veličina i snaga tih životinja je bila daleko manja od one današnjih -počinje se više koristiti konj za vuču, no mnogi seljaci i velikaši su se skanjivali uposliti konja zbog dvaju nedostataka: njegove visoke nominalne cijene i teškoće njegove prehrane zobi -korištenje konja - u 12. stoljeću naglo širenje, u 13. stoljeću korištenje se zaustavlja -dosta se koristi i magarcem za prijevoz tereta -rad ljudskih ruku ostaje glavnim izvorom energije, ali je to smanjeno zbog pothranjenosti

44

-radovi nošenja koji su se iziskivali od različitih društvenih klasa u ime pokajanja ili kao milosrdno djelo za gradnju katedrala, nemaju samo svoju psihološku i duhovnu podlogu nego i svoje tehnološko i gospodarsko značenje -nošenje ostaje glavnim prometnim sredstvom, jer su ceste bile loše, a broj kola i dvokolica ograničen Brodovi -pomorski prijevoz ostaje nedostatnim usprkos i na tom polju značajnih tehničkih usavršavanja, bilo da ta poboljšanja nisu još u punoj mjeri primijenjena prije 15. stoljeća ili im je domet ostao ograničen -tonaža flote kršćanskog srednjovjekovlja prilično je mala - rijetko koji brod nadilazi 200 tona. Slabe je vrsnoće i gradnja brodova, čak i s povećanjem tonaže u 12. i 13.st., posebice na sjeveru gdje brodovi trebaju prevoziti krupniji teret (žito i drvo) -u Sredozemlju Venecija gradi galije većih dimenzija. Venecija je bila prva pomorska sila tog doba. -veličina tih brodova namjerno je ograničavana propisom koji pretpostavlja njihovu preobrazbu u bojne brodove te ih utoliko ne smiju sputavati veličina i sporost Tehnički napredak -nedostatno je, naposljetku, i vađenje ruda – slaba djelotvornost naprava za kopanje i dizanje, kao i tehnička nesposobnost da se odstrani podzemna voda, ograničavaju vađenje na površinska ili plitka ležišta. -najznačajniji tehnički napredak na polju industrije odnosi se u pravilu na posebne sektore, ili na one koji nisu osnovni, a njihovo je širenje počelo još od kraja srednjega vijeka. Najznačajniji je zacijelo izum baruta i vatrenog oružja, ali se njihova vojna djelotvornost sporo potvrđuje. Oni će dobiti na važnosti tek od 15. stoljeća nadalje, kada razvoj artiljerije potakne razvoj metalurgije. -slikanje uljanim bojama, poznato još od 12. stoljeća, napredovati će tek potkraj 14. stoljeća i početkom 15. (braća Van Eyck i Antonell da Messina) -staklo, poznato još u antičko doba, iznova se javlja u industriji tek u 13. st., posebice u Veneciji -papir svoj procvat doživljava tek izumom tiskare -tehnika je ponajprije u službi Boga, namijenjena gradnji i ukrašavanju crkva -tehničari i izumitelji srednjeg vijeka zapravo su zanatlije -tek se jedan tehničar uzdiže više od ostalih tehničara - arhitekt. Njegovo je polje bez sumnje jedino koje je u srednjem vijeku poprimilo nesporni industrijski vid. -gotička umjetnost gradnje je postala znanost, a graditelj znanstvenik. Takav graditelj se suprotstavlja graditelju – zanatliji (zidar) -srednji je vijek neprestano morao popravljati i obnavljati svoje građevine, proizvodi srednjeg vijeka su općenito bili, u tehničkom smislu, loše kvalitete, iako su srednjovjekovni zanatlije dokazali svoju umješnost i smionost (dokaz toga su katedrale) -obogaćena je prehrambena flora – raž je bila glavna tekovina srednjega vijeka -srednji je vijek malo toga izumio, i nije u svoje vrijednosti ubrajao tehnički napredak Ekonomija opstanka

45

-cilj i osnova srednjovjekovne privrede: opstanak čovjeka. Pojam opstanka se mijenjao ovisno o društvenom sloju. Puku je bio važan tjelesni opstanak (hrana, odjeća, dom). Srednjovjekovna privreda stoga je bila agrarna. -kod viših slojeva opstanak omogućava društveni položaj, uzdizanje na društvenoj ljestvici. Visoke slojeve opskrbljuje rad mase. -ciljevi rada (prema Tomi Akvinskom) – osiguravanje hrane, nestanak besposličarenja, obuzdavanje pohote, podjela milostinje. -zemljoposjedničko plemstvo nastojalo je uvijek iznova poboljšati prinos svoje zemlje. -stručnjaci preuzimaju upravljanje velikim posjedima, ponajprije crkvenim -odupiranje razvoju novčane privrede vidljivo je u tome što vlada odbojnost prema računanju, popisu i broju (tek u 14.st. količina se izražava brojčano) -gospodarski rast od 11. do 13. stoljeća bio je posljedica snažnog demografskog rasta. Trebalo se suočiti s većim brojem ljudi koje je valjalo nahraniti i smjestiti u kuće. Krčenje i širenje obradive površine bili su glavni lijekovi za kojima se posezalo s obzirom na višak stanovništva. -kamata i bilo kakav oblik kredita bili su zabranjena među kršćanima i predstavljali su lihvarstvo, što je crkva osuđivala (Kristov odnos prema poreznicima i bankarima poticao je takav odnos kršćanstva prema novčarstvu) -seljačke mase bile su svedene na životni minimum uslijed oduzimanja proizvoda njihova rada od strane gospode u obliku feudalne rente i istovremeno od strane Crkve kojoj su morali davati dadžbine u obliku desetine i milodara. Sama je Crkva trošila dio svog bogatstva na luksuz u korist dijela svojih članova. -svjetovno plemstvo je također svoj višak rasipalo u darovima i milostinji -čast gospodara potvrđivala se u tome da troši bez računanja, pa su tako istovremeno trošenje tj. darežljivost vladara i siromaštvo zajednički kočili srednjovjekovnu privredu -tezaurizacija – akumulacija koja je bila prisutna u srednjem vijeku - čuvalo se skupocjeno posuđe i ostali skupocjeni predmeti i novčano blago, pa i u kritičnim trenucima kada je služilo jedino za uzdržavanje i nije napajalo redovnu i neprekinutu proizvodnu djelatnost. Privredni mentalitet -

-

slabost proizvodnih tehnika je osuđivala srednjovjekovnu privredu na nazadovanje. Prepreke gospodarskome rastu stvarao je i sam feudalni poredak koji je bio odgovoran za nisku tehnološku razinu razvoja. feudalni poredak počiva na činjenici da velikaški sloj – i crkveni i laički – prisvaja svekoliki višak poljoprivredne proizvodnje seljačkih masa i troši sredstva koja namiruju seljaci. Ta se eksploatacija provodi u uvjetima koji oduzimaju seljacima mogućnost da pridonesu gospodarskome rastu, a ni sami korisnici sustava nemaju većih mogućnosti proizvodnih ulaganja. Seljaštvo je svedeno samo na zadovoljavanje osnovnih potreba opstanka. teško je ustanoviti prosječni budžet seljaka i velikaša jer su dokumenti malobrojni i nedostatni dohodak gotovo isključivo čini feudalna renta (ukupnost prihoda velikaške klase; oduzimanje od rada i proizvodnje seljaka - eksploatacija). Ta renta nije uvijek iste vrijednosti – ovisno o razdoblju, mijenja se odnos između dviju strana zemljoposjedničkog vlastelinstva: domena ili rezerve koje neposredno eksploatira gospodar (zahvaljujući nadasve tlaci dijela seljaka) i čestice zemlje ustupljene seljacima uz pružanje usluga i plaćanje dadžbine zauzvrat. Također, razmjeri se razlikuju između zakupnina u naturi i novcu.

46

-

tek potkraj 13.st. kriza feudalne rente je prisilila vlastelu da traga za izvorima izvan vlastelinske eksploatacije, u feudima plaćenim novcem ili u renti davanja u novcu postaju sve značajnija već u 12. i 13.st. u odnosu na davanja u prirodi među seljacima ima i imućnijih društvenih skupina, ali seljačko stanovništvo se unatoč tome ne oslobađa feudalnog sustava gospodar sebi uzima najbolju zemlju, najviše gnojiva, a prisvaja si i onaj beznačajni dio seljačkog budžeta namijenjen razonodi i posjetu seoskoj krčmi alodijci, posjednici slobodne zemlje, alodija, su nasljednici koje ne opterećuje ni tlaka ni dadžbine. Bili su vlasnici malog komada zemlje (alodija). Ipak, oni su i dalje pod vlašću gospodara jer ih pritišću nameti, a te namete plaćaju u proizvodima svoje zemlje. Na taj način ni oni ne mogu umaknuti ekonomskoj eksploataciji velikaške klase. Oni se u gospodarskom smislu nisu nimalo razlikovali od seljačkih masa kojih je najveći dio, zbog plaćanja feudalne rente, bio izložen siromaštvu i bijedi, u nedostatku osnovnih sredstava za opstanak.

Svijet na rubu – glad -

-

-

srednjovjekovni Zapad ponajprije je svijet gladi, na samoj granici, pod prijetnjom neizvjesnosti opstanka glad je povezana s hirovima prirode (loš urod zbog poremećaja prirodnog reda – suša, poplava) pri svakoj nepogodi razvije se čitav ciklus. U početku je posljedica klimatske anomalije slaba ljetina. Slijedi poskupljenje hrane, i ono povećava oskudicu siromašnih. Hrana niske kvalitete nerijetko uzrokuje smrtne bolesti ili stanje pothranjenosti koje pogoduje oboljenjima koja ugrožavaju zdravlje, a često i ubijaju. Ciklus završava nevremenom, nestašicom, rastom cijena, epidemijom i pomorom (većim brojem umrlih) visoki laički i crkveni bogataši stvaraju zalihe i u doba nestašice ili gladi ih dijele. Brojna su svjedočanstva o lošem skladištenju proizvoda, njihovoj izloženosti prirodnom i životinjskom uništenju. mjere koje su poduzele neke vlasti protiv tvoraca zaliha i spekulanata rijetke su i često nedjelotvorne uobičajene žrtve gladi i epidemija su donji slojevi društva, siromasi, ali je proganjanje gladi prisutno i unutar viših slojeva društva. Višak proizvoda koji stvore seljaci odnose nameti vlastele, i oni na taj način ne mogu stvarati zalihe. Lišeni novca, čak i kad se počela razvijati novčana privreda, oni nisu u mogućnosti kupiti hranu po njima nedostupnim cijenama namirnica. divljačka glad je prisilila jude da jedu ljudsko meso. Tijela mrtvaca na mnogim mjestima bijahu izvučena iz zemlje i također su poslužila da se utaži glad. crna kuga je nepogoda srednjeg vijeka koja ubija sve klase bez iznimke zbog velikog broja mrtvih ljudi nije se moglo sahranjivati pojedinačno, pa su se iskapale velike jame u koje su ubacivali tijela

Tjelesna slabost i epidemije -

nedaće su se obrušavale i na stoku, koja je bila žrtva vlastite nedostatne prehrane i oboljenja. Ljudi su je u doba gladi nesmiljeno klali. u to je vrijeme Crkva odobrila jedenje mesa i za vrijeme posta bolest ergotizma - kao pratnja gladi, pojava epidemije uslijed korištenja nejestive hrane. Prouzrokuje ju ražena snijet, ali vjerojatno i druge žitarice koje se pojavljuju u 47

-

-

Europi potkraj 10. stoljeća. S bolešću ergotizma kroči se dublje u svijet rastrojenosti i ludila. ergotizam je bio uzrokom posebne vrste nabožnosti koja je dovela do utemeljenja jednoga reda, odnosno pustinjačkog pokreta koji je u 11. stoljeću proslavio svetog Antuna. loša ishrana i osrednjost medicine koja ne nalazi svoje mjesto između narodnih ljekarija uzrokuju strahotnu tjelesnu bijedu i smrtnost nerazvijene zemlje. Prosječno očekivani ljudski vijek je kratak (prosječno trajanje života na srednjovjekovnom Zapadu nije prelazilo 30 godina) smrtnost djece i brojni pobačaji žena koje su osuđene na teški rad a slabo se hrane loše zdravlje i prerana smrt bili su ponajprije sudbina siromašnih slojeva najraširenija i najubojitija srednjovjekovna endemska bolest bila je tuberkuloza. Učestale su i kožne bolesti, te kuga i brojne dječje bolesti.

Iscrpljenost i nesigurnost -

-

-

prirodna bogatstva koja se uništava širenjem obradive površine čovjek nije kadar obnoviti, niti može čekati da se ona sama obnove krčenje, naročito spaljivanje drača iscrpljivali su zemlju i ponajprije uništavali na prvi pogled neograničeno bogatstvo srednjovjekovnog svijeta, šumu srednjovjekovno čovječanstvo ne uspijeva proširiti obrađene krčevine kao što bi željelo, priroda mu pruža otpor i prisiljava ga na povlačenje sve je više mjera za zaštitu šume, čije smanjivanje i nestajanje ne samo da uzrokuje smanjenje bitnih životnih izvora poput drveta, divljači i divljeg meda, naročito u sredozemnim zemljama, nego se povećava i rad erozije, nerijetko do katastrofalnih razmjera na južnome rubu Alpa od 1300.g. nadalje počinje se organizirati zaštita lugova i šuma čovjek nije jedini krivac – i stoka koja luta po poljima i livadama također vrši pustošenja. Sve je više mjesta na kojima se zabranjuje lutanje i ispaša stoke, nadasve koza, velikih neprijateljica čovjeka srednjovjekovlja kriza koja se navodi pod nazivom „kriza 14. stoljeća“ navješćuje se napuštanjem loše zemlje, graničnih područja na kojima je bio na izdisaju val krčenja do kojeg je došlo uslijed demografskog uzleta. iscrpljenost zemlje najveće je ograničenje za srednjovjekovnu ruralnu privredu još jedno ograničenje bila je iscrpljenost ljudi i manjak radne snage. Javlja se nedostatak kmetova. Srednjovjekovno čovječanstvo ne uspijeva proširiti obrađene krčevine kako bi željelo. Priroda mu pruža otpor i prisiljava ga na povlačenje. zaustavljanje, a potom i opadanje broja stanovnika čini seljačku radnu snagu malobrojnijom i skupljom, a već ju je ranije prorijedilo i poskupjelo oslobađanje kmetova. Mnogi velikaši počinju usmjeravati svoje posjede na stočarstvo koje iziskuje manje radne snage. Velika kuga 1384. godine čini katastrofalnim demografski pad i krizu radne snage koja se pojavila nekoliko desetljeća prije nje. materijalna nesigurnost dovela je i do nastanka duhovne nesigurnosti. Ljudi su se, kao jedinoj sigurnosti, utjecali vjeri.

Gospodarski rast: srednjovjekovna konjuktura

48

-

-

materijalni život je u srednjem vijeku doživio značajni napredak. Nastalo je dugo razdoblje ekspanzije, koja je u stanovitoj mjeri značila i poboljšanje životne dobrobiti stanovnika. Uz to je bio vezan i demografski rast - stanovništvo Zapada udvostručuje se između kraja 10. i sredine 14. stoljeća, a rast je bio naročito snažan oko 1200. godine jednaki rast bilježe cijene, porast plaća (Michel Postan je to nazvao revolucijom cijena) i nadnice.

Naturalna i novčana privreda -

-

-

-

-

odnose se na procjenu uloge novca u ekonomiji ako je uloga novca u ekonomiji beznačajna, radi se o naturalnoj privredi, u kojoj se proizvodnja, potrošnja i razmjena ne koriste novcem (koriste se njime samo u iznimnim situacijama) ako je novac bitan u odvijanju privrednog života, riječ je o novčanoj privredi. trampa je bila najutjecajnija u srednjovjekovnoj razmjeni. Naturalna privreda na srednjovjekovnom Zapadu bila je privreda u kojoj se razmjena svodila na strogi minimum. Dakle, naturalna privreda bila bi gotovo sinonim zatvorenoj privredi. Gospodar i seljak zadovoljavaju svoje gospodarske potrebe u okviru posjeda, a nadasve, u slučaju seljaka, u sklopu domaćinstva: hrana se proizvodi u vrtu, odjeću izrađuju žene u kući, dok su osnovne alatke također obiteljske procjena u novcu nije nužno vezana i s plaćanjem u novcu. Novac je bio samo oznaka, služio je kao mjera vrijednosti novac nije iščeznuo iz praktičnog života srednjovjekovnog Zapada. Crkva i velikaši su uvijek raspolagali stanovitom novčanom zalihom za zadovoljavanje potreba svoga ugleda, a ni seljaci nisu mogli u cijelosti živjeti bez kupovine novcem. u vrijeme nestašica, kad su upravo seljaci okrutno osjećali nedostatak novca, dijeljenje namirnica pratila je i podjela novca. omjer novčane privrede je bio veći nego što se činilo na prvi pogled ako se uzmu u obzir dvije vrlo rasprostranjene pojave na srednjovjekovnom Zapadu – korištenje riznica, luksuznih predmeta, zlatarskih uradaka, kao novčanih zaliha, te postojanje i drugog novca osim metalnoga. postojanje nekovnoga novca (volovi ili krave, bale sukna i nadasve papar) neosporni su pokazatelji arhaizma i izraz su ekonomije koja teško prelazi s naturalne na novčanu tek posve na kraju 13. st. francuski legisti počinju razlikovati unutarnju vrijednost novca – težinu u zlatu, i njegovu nominalnu vrijednost, to jest njegovu preobrazbu u monetarni znak, u sredstvo razmjene. u ranome srednjem vijeku povećava se broj novčarskih radionica monetarna reforma Karla Velikog, koja je ustanovila monetarni sustav libre, solida i denara, zapravo je značila prilagodbu nazadovanju novčane privrede. Zlato se više nije kovalo. Libra i solid nisu bili stvarni novac, nego obračunski. Jedini novac koji se doista kovao bio je do 13.st. srebrni denar, koji je bio vrlo mala jedinica. monetarna renesansa 13. stoljeća dovodi do ponovnog uvođenja kovanja novca. Radilo se zapravo o kovanju srebrnih groševa. Kovanje novca bio je znak moći. Novac je postao simbol političke i društvene moći, prije negoli gospodarske - vladari kuju zlatnike koji nemaju gospodarsku vrijednost ali su očitovanja njihove moći. Uzlet monetarne privrede razvio je i eksploziju mržnje protiv novca, jer se započeti gospodarski razvoj događa na štetu nekih slojeva te se doima novim oblikom prisile. superbia (oholost) bila je glavni feudalni grijeh, a kasnije je počela ustupati mjesto gramzljivosti (avaritia) 49

-

osuđuje se buržoazija, gornji sloj novog gradskog društva. Napadaju ih pisci i umjetnici sporo smjenjivanje naturalne privrede novčanom dovoljno je napredovalo potkraj 13. stoljeća

Gospodarski rast: društvene posljedice -

-

-

usprkos pretvaranju dijela naturalnih dadžbina u novac, i dalje je prisutna neprilagodljivost feudalne rente i manjak sredstava za dio pretvoren u novac dio feudalne klase osiromašuje, što dovodi do prve krize feudalizma. Suočen s krizom velikaškog svijeta, seljački se svijet dijeli. Manjina, kadra izvući profit od prodaje viška proizvoda, obogaćuje se i utemeljuje povlašteni sloj, klasu kulaka. s druge strane, u seljačkim društvima koja eksploatiraju velikaši i najimućniji posjednici, javlja se velika nedaća – dug. Seljaci se zadužuju kod gradskog lihvara (nerijetko Židova), ili kod imućnijeg seljaka na početku 14.st. trgovac je bio prodavač izuzetnih, rijetkih i luksuznih proizvoda, a povećana potražnja tih proizvoda od strane viših slojeva povećala je važnost trgovaca. Najvažniji dio njihovih transakcija odnosio se na skupe proizvode malog opsega (začine, skupocjena sukna, svila). Oni su bili dodatak, donosili su mali dio potrebnoga viška koji ostala privreda nije mogla proizvesti. Sve dok nisu potresali strukturu ekonomije i društva u njihovim osnovama, klerici su im opraštali i opravdavali su njihovu rabotu. vosak i krzno su donosili najveću dobit. razvoj novčane privrede ima još neke društvene posljedice (troškovi prestiža i raskoši koji gutaju sve više novca) i one počinju remetiti položaj klasa. Produbljuje se jaz između klasa. osim novcem, društvena je hijerarhija snažno određena i radom. Građanski slojevi stječu svoje mjesto u društvu novom snagom svoje gospodarske uloge. Velikaškom idealu, koji se temeljio na eksploataciji seljačkog rada, oni tako suprotstavljaju sustav vrijednosti utemeljene na radu koji ih je učinio moćnima. novi sloj gradskoga društva istovremeno nameće novu crtu razdvajanja društvenih vrijednosti, onu koja odvaja manualni rad od drugih oblika djelovanja.

TREĆE POGLAVLJE – KRŠĆANSKO DRUŠTVO (od 10. do 13. stoljeća) Društvo tri reda -

kršćansko društvo sačinjava trostruki narod: svećenici, ratnici i seljaci. Te tri kategorije se razlikuju i nadopunjuju, i njihova ukupnost tvori skladno tijelo društva. ta se shema pojavila u prijevodu Boetijeva djela Utjeha. tri klase feudalnoga društva: oni koji se mole (oratores), oni koji se bore (bellatores) i oni koji rade (laboratores) češće se društvo svodi na dvije skupine: kler i laike, moćne i slabe, ili pak bogate i siromašne, dok se samo laičko društvo dijeli na društvo slobodnih i neslobodnih s pravnog stajališta

50

-

dualistička shema zacijelo odgovara pojednostavljenom shvaćanju društvenih kategorija na Zapadu u ranome srednjem vijeku – manjina monopolizira različite uprave (političko vodstvo, gospodarsku upravu), dok masa podnosi. funkcionalna trodijelna shema simbolizira društveni sklad. Na taj način se slikom prikriva klasna borba i obmanjuje narod. Prema toj shemi su radnici – gospodarska klasa, proizvođači – podređeni drugim dvjema klasama. u kasnom srednjem vijeku se trodijelno društvo preobražava. U Francuskoj ono će se prometnuti u svećenstvo, plemstvo i treći stalež. Treća klasa teoretski predstavlja sve ono što nije zastupljeno u prve dvije.

Od trodijelnoga društva do „staleža svijeta“ -

-

-

kritični trenutak u povijesti trodijelne sheme je onaj kad se pojavljuje nova klasa koja do tada nije imala svoje mjesto – trgovci. Oni su remetili poredak stvari unutar klasnog sustava. Odredili su prijelaz iz zatvorene prema otvorenoj ekonomiji i predstavljali su moćnu gospodarsku klasu koja ne pristaje podrediti se vojničkoj i crkvenoj klasi. ključna je činjenica da se u drugoj polovini 12. i tijekom 13. stoljeća trodijelna shema društva – iako je i dalje dugo nalazimo kao književnu i ideološku shemu – raspada i ustupa mjesto složenijoj shemi koja je posljedica i odraz društvenog preokreta. trodijelno društvo zamijenila je pojava staleža, društveno – profesionalnih položaja. Njihov se broj razlikuje od autora do autora, ali postoji nekoliko konstanti (mješavina vjerske klasifikacije koja se temelji na klerikalnim i obiteljskim mjerilima, i podjela prema profesionalnim funkcijama i društvenim položajima). nova shema je i ona hijerarhiziranog društva u kojoj se od glave silazi do repa tu desakralizaciju društva prati dezintegracija koja je u isti mah odraz razvoja društvenoh struktura i rezultat manevra klera koji, vidjevši da mu izmiče iz ruku društvo redova, nastoji oslabiti novo društvo podijelivši ga. htjela to ili ne, Crkva se na kraju prilagođava i priznaje postojanje staleža, te im nameće kao razlikovnu osnovu specifične grijehe, grijehe klase cvjeta propovjedna književnost koja se obraća svakom staležu. Vrhunac toga priznavanja staleža je pojava pokajanja i ispovijedi. Ispovjednici su određivali grijehe i pitanja savjesti za svaki stalež posebno. unutar takvog razbijenog društva duhovni vođe su sačuvali čežnju za jedinstvom. Kršćansko društvo mora tvoriti jedno tijelo, jedan corpus. u tom svijetu dualističkih borbi kakav je srednjovjekovni kršćanski svijet, društvo je pozornica borbe između jedinstva i raznolikosti i između dobra i zla. Dugo će totalitarni sustav srednjovjekovlja poistovjećivati dobro s jedinstvom i zlo s raznolikošću.

Dvoglavo društvo: papa i car -

kršćanstvo ima dvije glave – papu i cara. Ipak, srednjovjekovna je povijest prije sastavljena od njihovih neslaganja i borbi negoli od njihovih sporazuma. spor papinstva i carstva ne javlja se posvuda u otvorenu obliku. Unutar papinstva se ustanovilo da nije moguće nametnuti rimsku prevlast patrijarhatu u Carigradu i istočnome kršćanstvu. To je potvrđeno raskolom Istočne i Zapadne Crkve na pravoslavnu i katoličku 1054. godine. 51

-

-

-

-

-

-

tijekom 13. i 14.st. zahvaljujući sve većim papinskim dadžbinama papa od Crkve stvara pravu monarhiju carevi nipošto nisu na jednak način kao pape čelnici laičkoga društva. Njihovo je ponašanje bilo mnogo opreznije. Zadovoljavala ih je i sama prevlast u časti i moralni autoritet koji im je osiguravao neku vrst nadzora nad ostalim kraljevstvima. Na taj način se pojam dvoglavosti društva u većoj mjeri odnosio na papu i kralja, a ne toliko na papu i cara istinski prijepor je onaj između sacerdos (papa, svećenik) i rex (kralj, car). To se nastojalo riješiti objedinjavanjem dvije moći u jednoj osobi, pa je papa postao carem, a kralj svećenikom. Svatko je pokušao ostvariti u sebi jedinstvo rex – sacerdos (kralj – svećenik) u Bizantu je bazileus uspio steći ugled vjerskoga i u isti mah političkoga vođe. Taj se oblik vladavine naziva cezaropapizam. kraljevi i carevi dugo će si tijekom srednjeg vijeka nastojati pripisati neki vjerski značaj, sakralni, ako ne i svećenički. Prva oruđa njihove politike u tom smislu jesu pomazanje i krunidba, vjerski obredi koji kralja čine Božjim pomazanikom. Pomazanje je sveta tajna. Tijekom tih vjerskih obreda se potvrđuje vojnički poglavar (predaja mamuza i mača) te gotovo svećenička ličnost (pomazanjem i predajom vjerskih simbola poput prstena, žezla i krune). papa ne nosi tijaru za vrijeme obavljanja svojih svećeničkih dužnosti, nego u obredima u kojima se pojavljuje kao vladar papinstvo se oslobodilo svojevrsne podređenosti laičkom feudalnom sustavu te se potvrdilo čelnikom laičke i vjerske hijerarhije. Od tada nadalje ono nastoji očitovati i provesti podređenost carske i kraljevske moći vlastitoj moći. uloga koju srednjovjekovna crkva dodjeljuje kraljevstvu jest ona ruke pomoćnice koja izvršava zapovijedi svećeničke klase, i prlja se umjesto nje koristeći se fizičkom silom, nasiljem, prolijevajući krv od koje ova pere ruke. svećenici od vladara čine Božje utjelovljenje na zemlji. Ikonografija nerijetko zamjenjuje Boga u slavi s kraljem na prijestolju Grgur VI. i njegovi sljedbenici su prisiljavali klerike da se odreknu služenja oružju i na celibat. Radilo se o tome da se, čuvajući svećenički red od prljanja krvlju i spermom, nečistim tekućinama obilježenim tabuom, klasu svećenika odvoji od klase ratnika koji su pomiješani s drugim svjetovnjacima. nevjerojatna propaganda koju provodi Crkva u cijelom kršćanskom svijetu u korist mučenika kojima se posvećuju crkve, oltari, obredi, kipovi očituje borbu dvaju redova na carska i kraljevska posezanja pape odgovaraju slikom dva mača koji simboliziraju svjetovnu i duhovnu vlast. Papa se nije uspio domoći svjetovne vlasti, iako je uspio spriječiti da se car ili kralj domognu svećeničke uloge. Dva su mača ostala u odvojenim rukama. dvama vladajućim redovima nije preostalo ništa drugo osim toga da zaborave svoje suparništvo i razmišljaju o solidarnosti kako bi uspostavili svoju vlast nad društvom.

Razbijeno društvo: Babilonska kula -

glasoviti primjeri iz povijesti pokazuju kako između nacije i jezika ne postoji identičnost

52

-

srednjovjekovni kršćani bili su svjesni toga da je jezik prije čin razdvajanja nego povezivanja, a srednjovjekovni klerici su smatrali da je raznolikost jezika jedna od posljedica prvoga grijeha srednji vijek uvijek vizualizira svoje misli, pa je iznašao da raznovrsnost jezika simbolizira Babilonska kula, podržavajući istočnjačku ikonografiju koja je od nje napravila zastrašujuću sliku klerici su pokušali odagnati srednjovjekovnu sjenu Babilona. Oruđe kojim su se pritom služili bio je latinski, jezik jedne kaste, koji je trebao osigurati jedinstvo srednjovjekovne civilizacije, a onda i europske latinski je bio oruđe vladanja masom prije negoli oruđe komunikacije. živa stvarnost srednjovjekovnog Zapada bila je i postupni uspjeh narodnih jezika i umnažanje broja njihovih tumača, prijevoda i rječnika. povlačenje latinskog pred narodnim jezicima ne prolazi bez pojave jezičnih nacionalizama. Francuska je primjer zemlje koja nastoji poistovjetiti naciju s jezikom. u usponu nacionalizma antagonizam pobjeđuje, jer različite nacije prate smao nacionalni atributi Toma Akvinski u 13.st. tvrdi da se na svim jezicima može dospjeti do Božanske mudrosti.

Pojedinac i zajednica -

-

-

srednjovjekovno se pravo opire priznavanju razbijanja jedinstva – na djelu je bilo pravilo jednoglasnosti. „ono što se odnosi na sve moraju svi odobriti“ – načelo rimskoga prava koje je prešlo u kanonsko pravo i počelo upravljati srednjovjekovnom pravnom praksom. ta jednoglasnost nema u sebi ništa demokratsko, srednjovjekovni je duh neprestance poticao stvaranje zajednica, skupina, što se nazivalo universitates. Taj pojam je označavao svaku vrstu udruženja, kolegija bilo je bitno ne ostaviti pojedinca samoga, jer izdvojeni pojedinac može počiniti veliko zlo. Osim toga, bio je veliki grijeh osamljivati se. Spas se može naći jedino preko skupine, a samoljublje i osamljenost označavaju propast. Svaki pojedinac pripada nekim skupinama i zajednicama. tako je srednjovjekovni pojedinac obuhvaćen mrežom poslušnosti, podređenosti i solidarnosti . Tipičan je primjer vazala s nekoliko gospodara koji može biti prisiljen između njih izabrati ako ih neki spor suprotstavi. srednjovjekovni pojedinac dugo nije postojao u svojoj tjelesnoj posebnosti. Ni u književnosti ni u umjetnosti osobe nisu opisane ili oslikane u svojim osobitostima. Svatko se svodi na jedan tjelesni tip koji odgovara njegovu položaju, njegovu društvenom redu. srednjovjekovni čovjek nema niti smisao za slobodu sukladno modernom poimanju. Sloboda je za njega povlastica, ona predstavlja zajamčeni položaj. nema slobode bez zajednice. Ona može prebivati jedino u ovisnosti, pri čemu viši jamči nižemu poštovanje njegovih prava. Slobodan čovjek je onaj koji ima moćnog zaštitnika. OBITELJSKA ZAJEDNICA

53

-

Pojedinac pripada obitelji ( velikoj, partijarhalnoj ili plemenskoj) koja mu nameće poslušnost, odgovornost i zajedničko djelovanje

-

Srodstvo je krvno povezana zajednica sastavljena od „rodbine“, „tjelesnih prijatelja“ tj. rođaka povezanih bračnim vezama.

-

Rod predstavlja stupanj organihzacije nepovezane obiteljske skupine; članovi su povezani rodovskom solidarnošću

-

Podrška koja se dobiva od rođaka dovodi do tvrdnje da je velika rodbina veliko bogatstvo

-

Rod odgovara stupnju agnatske obitelji (srodnik po krvi s očeve strane), a cilj je očuvanje zajedničke baštine. Originalnost agnatske feudalne obitelji leži u činjenici da su vojna uloga i osobne veze koje predstavljaju višu vjernost, jednako značajne za mušku grupu roda koliko i njezina ekonomska uloga.

-

Taj spoj interesa i osjećaja izaziva napetost, te je time rod skloniji drami negoli vjernosti.

-

Autoritet unutrar braće pripada onome kojemu drugi priznaju sposobnost upravljanja – feudalni rod rađa neposlušne sinove

-

Zbog ekonomskih razloga i prestiža mladi se gospodar s punoljetnošću udaljuje od oca, te se upušta u viteške pustolovine

-

Obiteljski odnosi i drame česte su teme pisaca toga razdoblja

-

Veza koja povezuje ujaka i nećaka veoma je bitna stavka

-

Agnatska obitelj nalazi se i u klasi seljaka, no o obitelji na selu malo se zna (odatle i naziv u Francuskoj ancien regimea što se naziva „prešutnom zajednicom“ – ono o čemu se šuti.) ŽENA I DIJETE

-

Iako je teško utvrditi poziciju žene i djece unutar obitelji, sigurno je da je žena bila u njoj niže biće.

-

U tome vojničkome i muškom društvu, kojemu je opstanak neprestance ugrožen, te je time i plodnost prokletstvo a ne blagoslov, žena ne uživa počasti

-

Kršćanstvo nije mnogo napravilo da bi popravilo njezin materijalni i moralni položaj

-

Čak i kada se dogodilo promaknuće žene u kršćanstvu, to ne znači početak već kraj poboljšanja položaja žena u društvu.

54

-

U seljačkoj klasi žena je gotovo jednako vrijedna (ako ne i ravna) kao muškarac i to ne kao ona koja rađa, već ona koja preobražava

-

U višoj klasi, njihovo zanimanje je „plemenitije“, no isto tako njihov je rad u gospodarskom smislu jednako značajan. (najčešće su tekstilne radnice)

-

Pri određivanju dvaju spolova, ne samo govorni nego i pravni rječnik govori o „strani mača“ i „strani preslice“

-

U književnosti, pjesme posvećene ženama nazvane su „pjesme platna“ jer ih žene pjevaju dok su radile i prele.

-

U višim slojevima društva neke su žene uživale stanoviti ugled

-

U dvorskoj književnosti, gdje se pojavljuju gospe nadahniteljice i pjesnikinje, sve one igraju nadmoćnu ulogu: utemeljuju ljubav u modernom smislu.

-

Smatralo se da su križarski ratovi, koji su žene ostavili same na Zapadu, prouzročili povećanje njihove moći i prava.

-

Na temelju pravnih akata može se zaključiti da se, barem što se tiče upravljanja dobrima bračnog para, položaj žene u 12. i 13.st pogoršao

-

Što se djece tiče, gledajući umjetnička djela toga doba, može se reći da nisu niti postojala

-

Totalitarni srednji vijek, koji nema vremena sažaliti se i oduševljavati djetetom, jedva da ga vidi; postoje samo mali odrasli

-

Dijete često nema ni odgojitelja koji postoje u tradicionalnim društvima kao što je djed budući da je prosjećno trajanje života kratko da bi dijete uopće moglo upoznati djeda

-

Čim napusti ženske odaje u kojima se njegovo djetinjasto biće ne shvaća ozbiljno, dijete se osuđuje na napor poljoprivredne rabote ili na vojnu obuku

-

Dijete će se pojavbiti s obiteljskim domaćinstvom vezanim uz zajedničko stanovanje uske grupe neposrednih predaka i potomaka, s obitelji koja se pojavljuje i umnaža u gradskoj sredini

-

Time je dijete proizvod grada i građanstva koje naprotiv, pritišće i guši ženu. Žena se podređuje ognjištu, dok se dijete emancipira i iznenadno nastanjuje kuću, školu, ulicu..

PLEMIĆKA ZAJEDNICA

-

Pojedinca u sklopu obitelji prisvaja i druga zajednica: velikaški posjed na kojemu živi.

55

-

velika je razlika između vazala plemića i seljaka, no obojica pripadaju vlastelinstvu ili gospodaru o kojem ovise – jedan je gospodarov čovjek u plemenitom smislu, a drugi u ponižavajućem

-

„čovjek usta i ruku“ naziva se vazale te time ukazuje na određenu prisnost, sporazum koji vazala smještava na isto polje kao i gospodara, dok naziv „čovjek nadohvat“ određuje tko je ovisan i u vlasti gospodara

-

No, obojica moraju gospodaru uzvratiti nizom obvezi u zamjenu za zaštitu i ekonomsku protuvrijednost

-

Uloga suca koju feudalci preuzimaju najteže pada onima koji o njemu ovise budući da im se sudbina nađe u njihovim rukama.

-

Pritisak mnogostrukih kolektivizama srednjeg vijeka podario je riječi „pojedinac“ „aureolu“ sumnjiva lukavstva. Pojedinac je sumnjiva osoba

-

Crkva uzima od župljana desetinu da bi namirila potrebe siromaha, te je upravo ta desetina bila jedna od najomraženijih dažbina srednjovjekovnoga puka

SEOSKA I GRADSKA ZAJEDNICA

-

Dobročinstvo i potčinjenost kao da su se bolje uravnotežili u krilu drugih prividno ravnopravnijih zajednica: seoske i gradske zajednice

-

Seoske zajednice često pružaju velikaškim traženjima uspješni otpor.

-

One dijele, upravljaju i brane svoje zemljište za ispašu i šumsku eksploataciju koji čine „općinska dobra“ čije je održavanje od životne važnosti za većinu seljačkih obitelji koje ne bi mogle opstati bez odlučne pomoći što im je one pružaju za hranu svinja ili koza, za opskrbu drvetom.

-

Unatoč tome, seljačka zajednica nije ravnopravna

-

Neke glave obitelji vladaju i vode poslove zajednice sebi u korist (lihvarenje, npr)

-

Na selu seljaci oblikuju kolektivne komune, utemeljene na savezu sela i zaselaka koje su bile jezgro zajedništva u feudalnome dobu.

-

Toj temeljnoj pojavi i shvaćanju suprotstavit će se pojave i shvaćanja vezani uz strance – dobro dolazi od susjeda, zlo od stranaca

-

Isto tako, u gradu korporacije i bratije, koji osiguravaju ekonomsku, duhovnu i tjelesnu zaštitu svojih članova, nisu ravnopravne udruge, kao što se misli.

56

-

Korporacije su hijerarhizirane, ako je šegrt budući gazda, sluga je niže biće bez velikih izgleda za društveni uspon. Korporacije ostavljaju po strani dvije kategorije ljudi čije postojanje iz temelja remeti skladno ekonomsko i društveno planiranje koje bi sustav teoretski trebao ustanoviti

-

Na vrhu društva je manjina bogatih koji održavaju svoju ekonomsku moć obnašanjem vlasti, neposredno ili preko druge osobe, te nisu podređeni korporacijama i djeluju svojevoljno (vijećnici, suci, konzuli)

-

Seljačke i gradske zajednice prije su gušile negoli oslobodile pojedinca, osnivale su se one na načelu kojega se strašio feudalni svijet (feudalci se boje te „zajednice“)

GRAD I GRADSKO DRUŠTVO

-

Iako srednjovjekovni gradovi nisu ugrozili feudalizam, oni su izvanredni fenomen i ljudima iz razdoblja uzleta gradova nadavali su se poput novih stvarnosti u sablažnjivu značenju

-

Grad je za ljude sa zemlje, šume i ledine bio i predmet privlačnosti i odbojnosti

-

No, tadašnji gradovi nisu iste veličine kao i današnji. U 14. Stoljeću malo gradova ima više od sto tisuća stanovnika (Venecija, Milano. Pariz – najveći grad sjevernoga kršćanstva)

-

Također, za razliku od danas, srednjovjekovni je grad prožet selom. Unutar zidina nalaze se vinogradi, vrtovi...No ipak kontrast selo – grad najsnažniji je bio u srednjem vijeku

-

Gradovi su okruženi zidinama, tornjevima i vratima koji ih odvajaju od svijeta

-

Srednjovjekovni grad na Zapadu simbol je izvanrednoga

-

Biti gradski stanovnik ili seljak velika je razdvojnica srednjovjekovnog društva.

-

Između 10. I 13. Stoljeća lice gradova Zapada se mijenja. Grad postaje ognjištem onoga što feudalni gospodari preziru: sramotne gospodarske rabote. Na gradove je bačena anatema.

-

Nastaniti se u gradu znači izabrati svijet. Razvoj grada s vezivanjem uz tlo i razvoj vlasništva i nagona za svojinom, razvija novi mentalitet i aktivan život

-

Rađanje gradskog patriotizma potiče dalji razvoj urbanog mentaliteta.

-

Gradovi postaju pozornicom žestoke borbe klasa, a vladajući slojevi bit će poticatelji i prvi koji će se okoristiti tim urbanim duhom. 57

-

Dok je ruralno plemstvo nužno budilo u seljačkih masa koje su živjele na njihovu posjedu osjećaj pritiska čije su bile žrtve, dok je utvrđeni zamak, makar im ponekad nudio zaklon i zaštitu, bacao na njih tek prezira vrijednu sjenu, obris gradskih spomenika, oruđe i simbol vladanja bogatih u gradovima, nadahnivali su gradsko stranovništvo udivljenjem i ponosom.

-

Gradsko društvo uspjelo je u stanovitoj mjeri stvoriti vrijednosti zajedničke svim stanovnicima: estetske, kulturalne, duhovne..

-

Između gradova i ruralne okolice odnosi su složeni. Grad je privlačan seljaku koji u gradu može naći slobodu. No, isto tako grad u isti mah i eksploatira svoje selo. Gradski velikaši koji svojataju okolicu kao svoje bansko pravo eksploatiraju je ponajprije u gospodarskom smislu: kupuju po niskoj cijeni njezine proizvode, namećući joj svoje po oporezovanoj cijeni.

-

Gradsku policiju čine seljaci na vojnoj obuci

-

Gradovi razvijaju seosko zanatstvo koje je potpuno pod njihovim nadzorom. Uskoro se počinju bojati vlastitih seljaka; čim padne mrak, gradovi podižu svoje viseće mostove, stavljaju lance na vrata, naoružavaju zidine stražom.

-

Sveučilištarci i pravnici potkraj srednjega vijeka ustanovljuju pravne odredbe koje uništavaju seljaka.

BORBA KLASA: GRADSKO I PLEMIĆKO DRUŠTVO

-

San o društvu ako ne ujedinjenom a ono barem skladnom, koji zagovara Crkva, sudara se o gorku stvarnost suprotnosti i borbe klasa.

-

Najčešći je bio slučaj građanstva protiv plemstva. Prilično česti slučajevi su bile gradske pobune protiv biskupa, gospodara grada, a u njima se s pojavom novih klasa razotkriva i novi sustav vrijednosti koji više ne poštuje sakralni značaj relata

BORBA KLASA U SEOSKOM OKRUŽENJU

-

Selo je glavno poprište društvenih napetosti

-

Između plemića i seljaka borba je neprekidna, ponekad bukne u krajnje silovitim krizama

-

Dok u gradovima od 11. Do 13. Stoljeća pobune vode građani željni osigurati si političku moć koja im jamči slobodno profesionalno djelovanje i podaruje im ugled 58

razmjeran njihovoj gospodarskoj moći, na selu seljački ustanci ne teže samo poboljšanju njihova položaja utvrđujući, umanjujući ili ukidajući službe i namete koji ih teško opterećuju nego su oni nerijetko i izraz borbe za opstanak. -

Većina seljaka čini masa ljudi na rubu pothranjenosti, gladi i epidemije, te upravo glad će podariti silnu snagu očajanja.

-

U gradu je pokretač nemira mržnja. Isto tako na selu, taj afektivni poticaj mnogo je snažniji, s obzirom na golemi prezir plemića prema neplemićima.

-

Usprkos poboljšanju života, zahvaljujući naporima seljaka u 11. I 12. Stoljeću, mnogi plemići im još potkraj 13. Stoljeća ne priznaju drugoga vlasništva osim njihova nagoga tijela

-

Tekstovi stalno ponavljaju da je seljak divlja zvijer, te da je njegova ružnoća strahotna, životinjska i jedva da posjeduje ljudski oblik. Njegovo je prirodno odredište Pakao.

-

Feudalno je doba iz riječi vilain (seljak, prostak) izvelo vilainie, što znači moralnu ružnoću

-

Franjevac Berthold primijetio je u 13. Stoljeću da nema gotovo nijednoga seljaka sveca

-

uopće ne čudi da je osnova seljačkog mentaliteta dugo nestrpljenje, trajno nezadovoljstvo

-

uobičajeni oblik borbe seljaka protiv gospodara je potmuo gerilski rat, krađa po vlastelinskom zemljištu, lovokrađa po njegovim šumama, paljevina njegova prinosa. Na djelu je pasivni otpor sabotiranjem tlake, odbijanje davanja nameta u naturi, plaćanja poreza. Naposlijetku ponekad je na djelu dezertiranje, bijeg.

-

Neprijateljstvo seljaka prema tehničkom napretku je ogromno. Srednjovjekovnu mehanizaciju pratio je monopol stroja u korist vlastelina, zbog kojega je korištenje strojem bilo obvezno i pogubno.

-

Pobune seljaka protiv „banalitetnih“ vlastelinskih mlinova biti će mnogobrojne. Dok su neki velikaši dali uništiti ručne mlinove svojih seljaka kako bi ih prisilili da nose svoj hljeb u njihov mlin i plaćaju porez na mljevenje.

-

Brojni dokumenti spominju kazne izrečene seljacima ili zanatlijama koji su se koristili lažnim mjerama

-

Čitanje raznih sudskih i ćudorednih rasprava ostavlja dojam da je srednji vijek bio raj za varalice, veliko vrijeme prevare.

59

BORBA KLASA U GRADSKOM OKRUŽENJU

-

Sukobi između klasa uglavnom su se zbivali na selu, ali su se uskoro pojavili i u gradovima i to kao borba malih ljudi protiv bogatih građana

-

Od kraja 12. Do 14. Stoljeća u gradovima se pomalja nova crta razdvajanja koja suprotstavlja siromašne bogatima, slabe moćnima, zajednicu građanstvu.

-

To je razdoblje ustanovljavanja nove gradske vladajuće kategorije stanovništva, koja je nazvana patricijatom, a čini je skupina obitelji koja gomila vlasništvo nad gradskim nepokretnim posjedom, bogatstvo, vlast nad gospodarskim životom i nadzor nad političkim životom putem namicanja općinskih službi, protiv koje će ustati masa novopotlačenih ljudi.

-

Od kraja 13. Stoljeća sve je više štrajkova i nemira protiv „bogatih“, a u 14. Stoljeću, zahvaljujući krizi, došlo je do silovitih pobuna gradskoga stanovništva.

-

Jedan od glavnih razloga uobičajenog neuspjeha slabih naspram moćnih nije bila samo njihova ekonomska i vojnička slabost nego njihova unutarnja podvojenost koja ih je još više slabila.

-

Među nižim gradskim slojevima valja razlikovati popolo minuto, zanatlija i služnika korporacija, i masu plaćenih manuelnih radnika koji nisu imali nikakvu zaštitu korporacije; bili su oni manuelni radnici prepušteni igri slučaja tržišta radnom snagom

ŽENE U KLASNOJ BORBI

-

Eksploatacija ženske radne snage zacijelo je imala izuzetno mjesto u ugnjetavanju od strane „poslodavaca“.

-

Žene su također u središtu prividno manje dramatične pobune. One su ulog suparništva muškaraca iz različitih društvenih slojeva.

-

Te su zabavne igre između muškaraca i žena zapravo najgorči izraz borbe klasa

60

SUPARNIŠTVO UNUTAR KLASA

-

Borba između klasa na srednjovjekovnom Zapadu podvostručuje se žestokim suparništvom unutar klasa

-

Sukobi među feudalcima, nastavak rodovskih borbi, privatni ratovi proizašli iz germanske fehde, srednjovjekovnog oblika velikaške osvete, ispunjavaju povijest i književnost

-

Ta silovita i kolektivna neprijateljstva predstavljaju povlasticu klase

-

Na turnirima, na bojnim poljima, pri opsadama zamkova sukobi između feudalnih obitelji ispunjavaju srednjovjekovnu povijest

-

U urbanom društvu, građanske su obitelji u nemilosrdnoj borbi za vodstvo u patricijatu ili za vlast u gradu.

-

Rjeđi ali značajniji pojedinačni stav nekih članova viših klasa koji su se poput sirmašnih svećenika, oćutjeli solidarnijima sa siromašnima negoli s klerom i borili se na strani pobunjenih nižih slojeva često im nalazeći obrazovane vođe koji su im nedostajali. Te „izdajice“ svoje klase nalazimo među svećenstvom i građanstvom, a tek iznimno među plenstvom.

-

Zavist, prema moralistima (svećenstvu) i sukladno priručniku za ispovjednike, veliki je grijeh seljaka i siromaha.

CRKVA I KRALJEVSTVO U BORBI KLASA

-

Crkva je prema kršćanskome idealu pozvana da održava ravnotežu između siromašnih i bogatih, seljaka i velikaša, te da svojom podrškom siromasima bude protutežom njihovoj slabosti, kako bi uspostavila vladavinu društvenog sklada, u sklopu trodjelne podjele društva kojemu je dala svoj blagoslov

-

Seljaci su bili nadasve neprijateljski raspoloženi prema crkvenm velikašima, vjerojatno stoga što je razlika između ideala koji su oni propovijedali i njihovih postupaka posebno izazvala njihov gnjev, a zacijelo i zato što je crkvena vlastela, budući da su se samostanski arhivi i računi bolje vodili, sigurnije utjerivala dadžbine koje im je svjetovno plemstvo najčešće moralo oduzimati silom.

61

-

Položaj i ponašanje kraljevstva prilično je slično onome Crkve, i oboje su si uostalom često bili osloncem u zajedničkoj borbi čije je geslo bilo protiv pojedinačnih tiranija u obrani općeg interesa, zaštita slabih u borbi protiv snažnih.

-

Učinivši krunu nasljednom, ono je proširilo kraljevsko polje, svima nametnulo svoje službeike, težeći da nacionalnom vojskom, državnim porezom i centraliziranim pravosuđen odmijeni feudalnu službu, namete i sudske ovlasti

-

Niži su slojevi društva, poimence seljaci, često polagali svoje nade u osobu kralja vjerujući da će ih on izbaviti feudalnog ugnjetavanja

-

Kralj se onakad osjetio sam naspram društvenih klasa. Daleko od toga da njima vlada, ćuti da ga svaka od njih ugrožava. Kako je izvan feudalnog društva, boji se da ga ono ne uništi

-

Kraljevi, usprkos svome ugledu, uvijek su bili pomalo strani svijetu srednjovjekovlja

MEĐUDRUŠTVENE ZAJEDNICE: BRATIJE, DOBNE KLASE

-

Na srednjovjekovnom je Zapadu bilo i drugih zajednica izuzev onih o kojima je bila riječ, zajednica koje su se manje-više ispreplitale s društvenim klasama, a Crkva ih je dobrano podupirala vidjevši u njima način da se razvodni i ublaži borba klasa

-

Takve su bile bratije čiji su počeci slabo poznati i njihovi su odnosi s korporacijama nejasni. Dok su potonje bile u biti profesionalne, prve su bile ponajprije vjerske naravi

-

Takve su bile i kategorije djevica i udovica koje Crkva posebno štuje

-

Djelo duhovnosti koje je nadasve bilo u modi i 12. I 13. Stoljeću, Zrcalo djevica uspoređuje plodove nevinosti, udovištva, bračnog života

-

Življe su bile tzv. Klase uzrasta, one koje su se uključivale u konkretnu tradiciju, svojstvenu tradicionalnim civilizacijama, vojničkim i seljačkim društvima

-

Među tim klasama uzrasta, jedna je od njih bila posebno strukturirana i djelotvorna – klasa mladih, ona koja u primitivnim društvima odgovara mladima koji su prošli kroz cjeloviti proces inicijacije.

-

Upravo su naukovanje i inicijaciju prolazili mladi ljudi srednjovjekovlja.

-

Klasa mladih razlikuje se kod ratnika i seljaka. Kod jednih se obučavaju oružju, feudalnoj borni koja se završava inicijacijom u obliku primanja u višteki red. Kod 62

drugih je na djelu ktonski ciklus, ciklus folklornih proljetnih svečanosti u kojemu, između Jurjevdana i Ivandana seoski mladići obavljaju obrede namijenjene osiguranju gospodarskog napretka zajednice, obredi koji se često sastoje u jahanju ili se obavljaju na konju i završavaju se preskakivanjem svetoivanjskih krijesova -

I ovdje j egrad nerijetko prekidao te tradicije i solidarnosti koje su im bile u osnovi

-

Klasa staraca nije imala značajnu ulogu u kršćanskome srednjovjekovlju, društvo ljudi koji umiru mladi, ratnika i seljaka koji vrijede samo dok su u punom naponu tjelesne snagoe, redovnika kojima upravljaju biskupi i pape koji često bivaju birani kao mladi.

-

Srednjovjekovno društvo nije poznavalo gerontokratiju. Njegove su osjećaje mogli pobuditi tek veliki starci s bijelom bradom.

DRUŠTVENA SREDIŠTA: CRKVE, ZAMKOVI, MLINOVI, KRČME

-

Veoma bitno središte jest ono koje pokreću duhovnici: crkva je središte života župe. Crkva nije u srednjemu vijeku samo ognjište zajedničkoga duhovnog života nego je i mjesto okupljanja

-

Tamo se održavaju skupovi, zvona pozivaju na okupljanje u slučaju opasnosti, vode se razgovori, igraju igre, sklapaju trgovački poslovi..

-

Dok je župljansko društvo mikrokozmos koji ogranizira Crkva, društvo zamkova društvena je ćelija koju ustanovljuju velikaši u svojim dvorcima. Oni okupljaju mlade sinove vazala koji su tamo poslani da služe gospodaru, da obavljaju vojnu obuku, a tu je i cijeli svijet zabavljača kojima je cilj zadovoljiti potrebe razonode i ugleda velikaša

-

Narodna sredina ima druga središta okupljanja. Na selu, mlin u koji seljak mora dovesti svoje žito, čekati u redu, čekati da se brašno samelje, mjesto je susretanja

-

U gradu kao i na selu, veliko društveno središte je krčma. Ona ne okuplja samo ljude iz sela ili iz gradske četvrti.

-

Krčma između igra ulogu pozajmne banke, prima strance, jer često je i prenoćište. Tako ona postaje ključnim čvorištem mreže odnosa. Razgovori koji se tamo vode oblikuju mentalitete

HEREZE I BORBA KLASA

-

Vrhunski oblik revolucionarnog pokreta bila je hereza. 63

-

Nema nikakve sumnje da su srednjovjekovne hereze nadasve prihvaćale, više ili manje svjesno, društvene kategorije nezadovoljne svojom sudbinom

-

Nadasve je izvjesno da su mnogi heretički pokreti, osuđujući zemaljsko društvo i posebice Crkvu, rađali vrlo snažnu revolucionarnu klicu

-

Hereze su okupile različite društvene saveze unutar kojih su klasne razlike oslabile djelotvornost pokreta

-

Nadasve strogo vjerske lozinke heretika naposljetku su uklonile društveni sadržaj tih pokreta.

-

Nihilizam koji se ponajprije odnosi na rad koji su brojni heretici osuđivali više od ikoga drugog koči revolucionarnu djelotvornost pobuna stavljenih pod znak vjere.

-

Hereze su bile najoštriji oblik ideološkog otuđenja

ISKLJUČENI: heretici, gubavci, Židovi, vještaci, sodomiti, bogalji, stranci, obespravljeni

-

Hereze su bile opasne za Crkvu i za feudalni poredak, stoga se heretike proganjalo i odbacivalo u prostore društvenog isključenja koji, tijekom 12. I 13. St., bijahu pod pritiskom Crkve sve snažnije ograđeni.

-

Hereza se određuje kao zločin „uvrede veličanstva“, nasrtanje na „javno dobro Crkve“ ili „dobri poredak kršćanskog društva“.

-

Zajedno s hereticima i Židovi su (četvrti lateranski sabor 1215. Nameće im nošenje znaka za raspoznavanje: traku) jednako kao i gubavci stavljeni na indeks, ograđeni i proganjani.

-

U ranome srednjem vijeku umnožili su se sumjivi zanati. Barbarizacija je omogućila oslobađanje atavističkih tabua: tabu krvi (usmjeren protiv mesara, krvnika, liječnika pa čak i vojnika), tabu nečistoće i tabu novca

-

No ipak, pod pritiskom gospodarskog i društvenog razvoja broj se zabranjenih ili prezrenih zanimanja sveo na najmanju mjeru

-

Čini se kako se kršćanstvo i divi i prezire parije u isto vrijeme. Plaši ih se u nekoj vrsti privlačnosti i užasa. Drži ih na razdaljini, ali tu razdaljinu postavlja relativno blizu kako bi ih imao na oku

-

Srednjovjekovno društvo potrebuje da ti pariji budu udaljeni zbog toga što su opasni, ali da budu vidljivi, s razloga što si ono, kroz njegu koju im pruža, kuje čistu savjest i,

64

još važnije, prebacuje na njih i u njima na magijski način usredotočuje sva zla koja otklanja od sebe. -

Obuzet svojim novim idealom radinošti, kršćanski svijet protjeruje čak i besposličare, dobrovoljne ili prinudne. Baca na cestu svijet bogalja, bolesnika, nezaposlenih koji će se pomiješati s velikom hordom skitnica.

-

S Židovima kršćani tijekom cijeloga srednjeg vijeka vode dijalog koji prekidaju progonima i pokoljima. Židov lihvar nezamjenjivi je posuđivač novca, kojega se mrzi, ali on je nužan i koristan. Židovi i kršćani naročito se sukobljuju u vezi s Biblijom. Između svećenika i rabina neprestana su sporenja na javnim skupovima i na privanim sastancima.

-

Neki prinčevi, opati, pape i nadasve njemački carevi štite Židove. Ali do kraja 11. Stoljeća, antijudaizam se pogoršava da bi se u 13. Preobrazio u antisemitizam.

-

Na mnogim mjestima za Velike kuge 1348. G., Židovi će biti optuženi da su otrovali bunar i bit će ubijani. Ali veliki razlog izdvajanja Židova od ostalih bio je gospodarski razvoj i dvostruko ustanovljavanje feudalnoga i urbanog svijeta. Židove se ne može prihvatiti u društvene sustave (vazalstva ili komune)

-

Tako se Židovi malo-pomalo isključuju iz posjeda, dobivanja dozvola za zemlju, kao i iz zanata, uključujući i trgovinu. Preostaju im jedino marginalni i nedopušteni oblici trgovanja i lihvarenja

-

Srednji se vijet i spram luđaka odnosio dvosmisleno. Jednom ih drži gotovo nadahnutima, a gospodarev zabavljač, koji će postati kraljevom ludom, postat će mu i savjetnikom. Seoska luda, u tome seljačkome društvu, fetiš je zajednice.

-

Zamjetan je čak i stanoviti napor da se razlikuju različite vrste duševno oboljelih: „bijesni“, i „frenetici“ jesu bolesnici koje se može pokušati liječiti ili radije zatvoriti u posebne bolnice, zatim „melankolici“ koji su zlovoljnici čija je nastranost također bila fizičke prirode, ali koji su prije trebali svećenika negoli liječnika, te napokon veliko mnoštvo opsjednutih koje je jedino egzorcizam mogao izbaviti njihova sumnjivoga gosta.

-

Mnogi od tih opsjednutih lako se zamjenjuju s vještcima. No, između heretika i opsjednutih, vještci teško nalaze svoje mjesto. Oni su malobrojniji nasljednici poganskih vještaca, seoskih gatara koje priručnici o pokajanju iz ranoga srednjeg vijeka progone u sklopu ruralne evangelizacije

-

To je svijet divljega sela na koje Crkva ima tek ograničeni utjecaj i oprezno mu pristupa

-

Ali, od 13. Stoljeća, oslanjajući se na obnovu rimskoga prava, država počinje lov na vještice

65

-

Pape koji u vješticama kao i u hereticima vide počinitelje grijeha „uvrede veličanstva“, remetitelje kršćanskoga poretka, među prvima će ih progoniti.

-

Sodomija je svakako bila jedan od grijehova koji su se najviše zamjerali templarima, najslavnijim žrtvama najglasovitijih sudskih sporova

-

U razdoblju od 11. Do 12. Stoljeća pjesnici opijevaju pohvalu ljubavi prema mladim dječacima, a samostanski tekstovi povremence dopuštaju naslutiti kako muško redovničko društvo nije bilo ravnodušno spram sokratovske ljubavi. Rani srednji vijek izgleda da je bio popustljiv prema stvarnome gay society

-

U to se doba također počinje zatvarati gubavce, ali se okolnosti koje okružuju gubu, zacijelo s bioloških razloga, rauzlikuju od onih vradžbina.

-

Iako nije nestala, guba se na Zapadu do početka 14. Stoljeća prilično povukla.

-

Obred „odvajanja“ gubavca, koji će se uobičajiti u razdoblju od 16. Do 17. Stoljeća, a sastojat će se u tome da biskup tijekom obredne službe simboličnom kretnjom odvoji gubavca od društva i učini ga mrtvacem za svijet, još je rijedak u srednjem vijeku

-

Nakon Velike gladi 1315.-1318., Židovi i gubavci bijahu proganjani u cijeloj Francuskoj, a sumnjičilo ih se da truju bunare i izvore.

-

Poput plemenite kopiladi i pederasta, niti gubavce plemićkoga roda nije se uznemiravalo. Oni su mogli nastaviti obavljati svoje službe i živjeti među zdravim ljudima.

-

Isključeni su također i bolesnici i nadasve bogalji, sakati. U tom svijetu, u kojem se bolest i sakatost drže izvanjskim znakovima grijeha, oni koje ona pogodi prokleti su od Boga, dakle i od ljudi.

-

Crkva ih prima privremeno dok ih ne smjesti u bolnice, dok je drugima jedini izvor sredstva za život prosjačenje i skitanje. Siromašni, bolesni i skitnice u srednjem su vijeku gotovo sinonimi.

-

Iz srednjovjekovnoga društva su bili isključeni i stranci. Primitivno, zatvoreno društvo, kršćanski svijet srednjovjekovlja odbija toga uljeza koji ne pripada poznatim zajednicama, toga donositelja nepoznatog i nemira

-

Stranac je onaj koji nije vjernik, podanik, onaj koji se nije zakleo na odanost.

-

Tako je srednjovjekovno kršćanstvo ublaživalo neke od svojih boljki: gradovi i sela na rubu utvrđenih zamkova ne samo da ih ne skrivaju nego pokazuju svoja mjesta i oruđa represije: vješala na glavnome drumu na izlasku iz grada, stup rama na tržnisi i sl...

-

Ono što se nije moglo privezati ili zatvoriti, srednjovjekovno je društvo bacalo na ulicu. Pomiješani s hodočasnicima i s trgovcima, bolesnici i skitnice lutahu, izdvojeni, u skupinama, u redovima 66

Četvrto poglavlje

MENTALITET, OSJETLJIVOST, PRISTUP (od 10. Do 13. Stoljeća)

OSJEĆAJ NESIGURNOSTI

-

Osjećaj nesigurnosti prevladava osjetilnošću ljudi srednjovjekovlja i određuje njihove temeljne postupke

-

Za materijalnu i moralnu nesigurnost postoji, prmea stajalištu Crkve, samo jedan lijek: osloniti se na solidarnost skupine, zajednice čijim smo dijelom, izbjegavati narušavanje te solidarnosti uslijed ambicije ili opadanja

-

Temeljna nesigurnost odnosi se zacijelo na budući život koji nije nikome osiguran i koji ni dobra djela ni dobro vladanje nikad ne jamče u cijelosti.

-

Prirodne su nepogode za ljude srednjovjekovlja slika i mjera duhovne stvarnosti i povjesničar s pravom kazuje da se doprinos moralnog života srednjovjekovnome čovječanstvu nadavao jednako slabim kao i prinos poljoprivrede. Tako su mentalitet, osjetljivost i pristupi ponajprije podređeni potrebi za ohrabrenjem

POZIVANJE NA STARINU: AUTORITETI

-

Valjalo se prije svega osloniti na starinu, na prethodnike.

-

Za ništa se ne može tvrditi da je sigurno izuzev ako ga ne zajamčuje prošlost

-

Među tim jamcima ima i povlaštenih – to su autoriteti.

-

Vrhunski autoriteti na koje se poziva jesu oni teologije, vrhunske znanosti, koja se, budući da utemeljuje cjelokupni duhovni i intelektualni život, podvrgava strogim pravilima

-

Najviši je autoritet Sveto pismo, a na nj se nadovezuje autoritet crkvenih otaca

-

Intelektualci srednjega vijeka smatrat će autoritetima i neočekivane autore: poganske i arapske filozofe 67

-

Pozivanje na prošlost obavezno je u srednjemu vijeku. Novina je grijeh. Crkva spremno osuđuje novitates koje se na starofrancuskome nazivlju novelletes.

-

To je lsučaj s tehnološkim i duhovnim napretkom. Inovacije su nećudoredne.

-

Težina starih autoriteta ne pritišće samo polje duhovnoga. Osjeća se ono na svim poljima života. Ono je obilježje tradicionalnoga i seljačkoga društva u kojemu je istina tajna koju se prenosi iz naraštaja u naraštaj, što ju je neki „mudrac“ prenio osobi koju je držao dostojnom takva zavještanja, a češće se prenosila usmenom predajom.

-

Srednjovjekovna se etika podučava i predaje pomoću stereotipnih anegdota koje ilustriraju pouku, a moralisti ih i propovjednici ponavljaju unedogled. Takve zbirke exempla zatvaraju jednoličnu shemu srednjovjekovne ćudoredne književnosti.

-

S poslovicama dosižemo ključnu razinu folklorne kulture. U tome tradicionalnome seljačkom društvu, poslovica igra odlučnu ulogu

-

Kao što je i prirodno, težina prošlosti dobiva svu svoju snagu na razini bitnog oblikovanja srednjovjekovnoga društva, onoj feudalnih struktura

-

Istinska podloga feudalnog prava i prakse jest običaj. Pravnici ga određuju kao „pravni običaj nastao iz ponavljanja javnih i nesputavanih činova kojima se tijekom dugoga vremenskog razdoblja ništa nije suprotstavilo“.

POZIVANJE NA BOŽANSKU INTERVENCIJU: ČUDA I ORDALIJE

-

Na dokaz autoriteta nadovezuje se dokaz čudom. Srednjovjekovni duh nije toliko prijemčiv za nešto što se može vidjeti, dokazati pomoću prirodnog zakona, nego nadasve za izvanredno, natprirodno i u svakom slučaju neprirodno.

-

Potresi, komete, pomračenja sadržaji su dostojni divljenja i proučavanja. Umjetnost i znanost srednjega vijeka pristupaju čovjeku neobičnim zaobilaznim posezanjem za čudovištima.

-

Dokaz čudom ponajprije određuje sama izvanredna bića, svece

-

Tu se susreću narodno vjerovanje i naučavanje Crkve. Kada je, od kraja 12. Stoljeća, papinstvo poečlo sebi prisvajati pravo kanonizacije svetaca, koje je dosad najčešće birao vox populi, ono uvrštava čudo u obvezne uvjete koje mora ispunjavati svaki kandidat za kanonizaciju.

-

Čuda se ne ograničavaju na ona koja je počinio Bog posredovanjem svetaca.

68

-

Povlašteni korisnici tih očitovanja jesu junaci. No, čak i najjednostavnija bića mogu biti počašćena čudom, pa čak i veliki grijšnici, ako su nabožni. Slijedno uzoru na vazalsku vjernost, vjernost Bogu, Djevici ili svecu, prije će nas izbaviti negoli primjeran život.

-

Najbolji dokaz istine preko čuda predstavlja Božji sud ( ordalije; na kojemu su okrivljeni, da bi dokazali svoju nevinost, vadili iz vode usijano željezo ili ga nosili..)

-

„Bog stoji na strani pravde“ – taj lijepi iskaz opravdava jedan od najbarbarskijih običaja srednjovjekovlja

SIMBOLIČKI MENTALITET I OSJETILNOST

-

Dovoljno je pomisliti na etimologiju riječi „simbol“ da bismo razumjeli mjesto što ga je simbolična misao zauzimala ne smao u teologiji, književnosti i umjetnosti srednjovjekovnog Zapada nego i bila njegovim duhovnim oruđem

-

U srednjovjekovnoj misli „svaki materijalni predmet smatrao se uobličenjem nečega što mu je odgovaralo na višoj razini te je na taj način postalo njezinim simbolom“.

-

Simbolizam je bio univerzalan, a misao neprestano otkrivanje skrivenih značenja, neprestana „hijerofanija“ (pojava, očitovanje svetosti)

-

Skriveni je svijet bio tajni svijet, a simbolična misao nije bila drugo doli razrađeni, pročišćeni oblik, na razini učenih ljudi, magijske misli koja je prožimala mentalitet u cijelosti.

-

Amajlije, čarobni napici, magične formule čija su uporaba i trgovina bile veoma raširene, tek su siroviji vidovi tih vjerovanja i prakse. Ali, mošti, sveti sakramenti, molitve bijahu za masu njihove ovlaštene istoznačnice.

-

Srednjovjekovni je simbolizam počinjao na razini riječi. Imenovati neku stvar, značilo je objasniti je. Tu je misao izrekao Izidor Seviljski, da bi potom etimologija cvjetala u srednjemu vijeku poput fundamentalne znanosti. Imenovanje jest poznavanje i ovladavanje stvarima, realnostima.

-

Temelj srednjovjekovne pedagogije je proučavanje riječi i jezika, gramatika, retorika, dijalektika. Osnova svakog obrazovanja, barem do kraja 12. Stoljeća, bila je gramatika.

-

Priroda je velika spremnica simbola. Elementi različitih prirodnih poredaka stabla su u šumi tih simbola. Svaka stvar u prirodi nosi sa sobom značenja i simbole. (previše je toga pa neču navodit sad što koja biljčica znači!)

-

Životinjski je svijet svijet zla 69

-

Srednjovjekovni je simbolizam iznašao posebno široko polje primjene u veoma bogatoj kršćanskoj liturgiji, ponajprije u samom tumačenju vjerske arhitekture. Honorije Augustodunenski je objasnio značenja dvaju glavnih tlocrta crkava. U oba slučaja, bilo da je riječ o kružnom ili o križnom, na djelu je slika savršenstva.

-

Među najosnovnijim oblicima srednjovjekovnog simbolizma, simbolizam brojeva odigrao je ključnu ulogu: kao struktura misli, bio je on jednim od načela vodilja u arhitekturi. Ljepota proizlazi iz proporcija, sklada, odakle nadmoć glazbe kao znanosti o brojevima.

-

U srednjovjekovlju bilježimo sklonost apstrakciji, odnosno, viđenju svijeta koje počiva na apstraktnim odnosima

-

Preplitanje konkretnog i apstraktnog sama je osnova ustroja srednjovjekovnoga duha i osjetilnosti.

APSTRAKCIJA I SMISAO ZA KONKRETNO: BOJA I SVJETLOST, LJEPOTA I SNAGA

-

U vezi sa sklonošću srednjovjekovne osjetilnosti boji i prednosti tjelesnoga, možemo se upitati što je najviše privlačilo ljude srednjega vijeka, osjetilne privlačnosti ili apstraktna poimanja koja se kriju iza pojavnosti: blistava energija i snaga

-

Dobro je znan sklonost srednjovjekovlja žarkim bojama. To je „barbarska“ sklonost: zaobljeno drago kamenje utisnuto u ravnu površinu uveza knjige, slikarije koje pokrivaju zidove crkava i domove moćnika, koloristička čarolija vitraja. Današnji srednji vijek gotovo bez boje posljedica je zuba vremena i anakronog ukusa naših suvremenika. Ali iza te obojene fatazmagorije nahodio se strah pred noći, traganje za svjetlošću u kojoj je spas.

-

Tehnički i moralni napredak izgleda da se usmjeruju prema sve većem udomaćivanju svjetlosti. Zid gotičke crkve otvara se i propušta mlaz svjetlosti obojene vitrajima, a staklo za okna stidljivo se pojavljuje od 13. St. U kućama, dok znanost istražuje svjetlost, stavlja optiku u prvi plan svojih bavljenja i podaruje vid umornim ili oslabljenim očima izumivši naočale

-

Duga privlači pozornost obrazovanih: ona je obojena svjetlost, prirodna analiza, hir prirode. 70

-

Iza svega, postoji ono što smo nazvali „srednjovjekovnom metafizikom svjetlosti“, odnosno traganje za svjetlosnom sigurnošću. U tom je smislu srednjovjekovni svetac primjeran: „Svetac je biće svjetlosti“.

-

Svjetlost je predmet najgorljivije čežnje, ispunjena je najuzvišenijim simbolima

-

„među svim tijelima, fizička je svjetlost nešto najbolje, najugodnije, najljepše... svjetlost je to što čini savršenstvo i ljepotu tjelesnih stvari“ rekao je Grosseteste.

-

„riječ Ljepota“ nagovještava „prvobitnu svjetlost“ koja predstavlja Boga.

-

Lijepo je također i bogato. Zacijelo je gospodarska uloga riznica pridonijela tome da moćnici skupljaju dragocjene predmete

-

Ljudi srednjega vijeka više se dive vrsnoći neobrađenih materijala negoli radu umjetnika

-

Lijepo je ono što je obojeno i blistavo, a to je najčešće i najbogatije. Ali lijepo je u isti mah i dobro. Tolika je nadmoć tjelesne ljepote da ljepota postaje obveznim atributom svetosti.

-

Srednjovjekovni sveci nisu obdareni samo sa sedam darova duše (prijateljstvo, mudrost, sloga, čast, moć, sigurnost i radost) nego i sa sedam darova tijela: ljepotom, brzinom, snagom, slobodom, zdravljem, milinom i dugovječnošću.

-

Duhovni ustroj, koji se često očituje, dobro sažimlje u isti mah ratničko viđenje i dualističku jednostavnost: misao o dva suprotstavljena protivnika.

-

Za ljude srednjega vijeka, svekoliko je ćudoredni život dvoboj između Dobra i Zla, vrline i poroka, duše i tijela. Vrline su se prometnule u vitezove, a poroci u čudovišta.

BIJEG I SNOVI

-

Svo to oduševljenje neko je traženje. Umaknuti ovom zaludnome, razočaravajućem i nezahvalnom svijetu, neprestana je težnja srednjovjekovlja od najviših do najnižih razina

-

Pronaći s one strane zemaljske lažljive stvarnosti skrivenu istinu, bilo je glavnom zaokupljenošću ljudi srednovjekovlja

71

-

Odatle neprestano pozivanje na posredovatelje zaborava, osiguravatelje bijega

-

Afrodizijaci i ekscitanti, ljubavni filteri, začini, napitci koji stvaraju halucinacije, ima ih za sve ukuse i za svačije materijalno stanje.

-

Seoske vještice opskrlbljuju njima seljake, trgovci i liječnici vitezove i vladare. Svi tragaju za vizijama, priviđenjima i često ih ostvaruju.

-

Život ljudi srednjovjekovlja proganjaju snovi.

-

Snovi predosjećanja, otkrivateljski snovi, poticajni snovi samom su potkom i stimulansom duhovnog života

-

Odatle dolaze snovi? – ponekad od Boga, kad je riječ o otkrivanju budućnosti. Ponekad od Đavla, kad je na djelu sramotno viđenje ili nagovor na zlo.

RAZVOJ PREMA REALIZMU I RACIONALIZMU

-

Uz taj magijski mentalitet i osjetilnost, pojavljuju se i razvijaju druge strukture, nadasve u gradovima i preko njih budući da se oni brže razvijaju. Već osjetne u 12. St, te su preobrazbe dosegnule vrhunac u 13.st

-

Prva novina na tom polju u 12.st. bilo je oblikovanje novoga mentalnog oruđa, a to su proveli „novi“ ljudi, učitelji gradskih škola koji postaju ljudi sveučilišta.

-

Knjiga na sveučilištu dobrano se razlikuje od one samostanske

-

Samostanska knjiga, u svojoj duhovnoj i intelektualnoj ulozi, ponajprije je riznica. Sveučilišna je knjiga ponajprije sredstvo

-

Knjiga ostaje skupa sve do pojave tiskare

-

Simptomatično je vidjeti kako se i sami prosjački redovi loše prilagođavaju toj novoj ulozi knjige

-

Preobrazba uloge knjige tek je posebni slučaj općenitijeg razvoja, u sklopu kojeg se širi pismenost i podaruje joj novu vrijednost: onu dokaza. Božji sud (ordalije), koji je Četvrti lateranski sabor zabranio 1215.g. postupno su odmijenili pisami dokazi, što je izazvalo prevrat u pravosuđu.

-

Počinje se općenito zapisivati običaje, umnažati povelje ili feudalna prava, kao i rimsko i kanonsko pravo koje se materijalizira u traktatima.

-

Tradicionalno društvo usmene predaje, društvo usmene tradicije sporo se navikava koristiti pismo, uza svladanje čitanja, kao što se sporo učilo rukovanju novcem u privrednom životu. 72

-

Oruđe se obnavlja na svim poljima. Kao što je slučaj s tehničkim izumima na gospodarskom polju, novine na polju kulture ne prihvaćaju se bez otpora, jer uz podozrivost tradicionalnog okruženja, javlja se i otpor nižih slojeva zbog toga što se vladajuća klasa na taj način domaže novih sredstava koja mogu još povećati velikašku eksploataciju

-

Desakralizaciju knjiga prati „racionalizacija“ intelektualnih metoda i mentalnih mehanizama. Pritom se ne postavlja u pitanje predmet ispitivanja i istraživanja.

Duh skolastike -

Skolastika je filozofska i teološka metoda poučavanja u kršćanskim školama, prvo onima u sastavu samostana, zatim u katedralnim školama, te naposljetku na sveučilištima. To je oznaka za srednjovjekovni način filozofiranja, koji je ciljao na pomirenje antičke – prvenstveno Aristotelove – filozofije s kršćanskom teologijom. kršćanski je intelektualac (redovnik, klerik) bio «školnik», što znači da je filozofiju shvaćao ne kao slobodno istraživanje, nego kao učenje i poučavanje u službi teologije (pod motom philosophia ancilla theologiae).

-

prvotni razvoj vodi od lectio2 do questio pa potom do disputatio3

-

skolastička je metoda ponajprije generalizacija starog postupka, koji se koristio u odnosu na Bibliju, pitanja i odgovora – potom bi se uzelo u obzir i druge dokumente povezane s izvornim tekstom (npr. odredbe ekumenskih sabora, papinske poslanice..), bilo suvremenih bilo ranijih autora te stavilo naglasak na dijalektičko mišljenje i debatno nadmetanje.

-

Primarna svrha skolastike bila je pronaći odgovor na neko pitanje ili razriješiti neku kontradikciju, potom ona je rasprava koja naposljetku završava zaključkom koji iznosi učitelj (zaključak trpi od osobnih ograničenja osoba)

-

zaključak-nerijetko izvorište intelektualne tiranije, ali važno je što zaključak prisiljava intelektualca na angažman – pojedinac ima svoju intelektualnu odgovornost da se izjasni

-

usavršavanje intelektualnog oruđa do kojeg je došlo zahvaljujući skolastici može se procijeniti na osnovi triju pojava: 1. Istančanije pozivanje na autoritete; želi se ukloniti prividna razmimoilaženja

između autoriteta provjeravajući zašto uopće dolazi do razmimoilaženja. Ako se razmimoilaženja nadaju nerazrješivima, potrebno je slijediti najmjerodavniji autoritet 2

lectio, metoda zajedničkog čitanja i komentara, objašnjavanja i tumačenja filozofskog ili teološkog teksta nekog od auktora 3 disputatio, metoda praktične primjene silogističkih pravila u dokazivanju nekog spornog pitanja; usmena rasprava

73

2. Metoda disputatio – pomaže u privikavanju na supostojanje različitih mišljenja te

priznavanju legitimnosti razlike (iako je ideal i dalje jedinstvenost i sklad mišljenja). A Vilim iz Auvergnea kaže: „stvorenja, uslijed svoje raznolikosti, oglašavajući zajedno, tvore sklad vrhunske ljepote“- simfonija se rađa iz polifonije. 3. Metoda promatranja i opita (opservacije i eksperimenta) – razvila se u traganju za novim dokazima, zbog teškoće da između teorije i prakse uspostave organske veze. Skolastika je uspostavljena ne bi li se uspostavila veza između slobodnih i mehaničkih umijeća, između znanosti i tehnika. Interiorizacija i moralizam -

u mjeri u kojoj su ljudi od 12. i 13. stoljeća, potvrđivali svoju moć nad prirodom i stjecali sve veću sigurnost u odnosu na svijet, tako se i duhovni život interiorizirao

-

novo se polje pitanja postavljalo u svijesti ljudi i pitanja skolastike postala su pitanja svijesti

-

čovjek je počeo tražiti izvan sebe mjeru i sankciju za svoje greške i svoje zasluge (Alphonse Dupront naziva te promjene „kolektivnim mentalitetom“)

-

propisi pokajanja određivali su im kazne (globe) – kad bi ih čovjek podmirio, izmirio bi se i s Bogom, Crkvom, društvom i sa samim sobom.

-

Grgur Veliki krajem 6.st. preporučuje suze – znak naknade za kajanje – ljudi srednjeg vijeka razumijeli su ga tek 6 stoljeća nakon – u srednjem vijeku kao znak pokajanja mnogo se plakalo – ne toliko od žalosti nad samim sobom, već od boli koju bi im izazvao svijet

-

kao i pokajnici, i sveci se mijenjaju – uz tradicionalne izvanjske znakove svetosti, od njih se sve više traži siromaštvo i milosrđe

-

sveci više ne moraju posjedovati tjelesnu ljepotu

-

13.st. gotike pokušava otkriti sreću, sklonije je bizarnosti nego čudovišnosti

-

gotika postaje moralizatorskom – ikonografija postaje poukom – vrline i poroci u ljudskome liku krase portale katedrala ne bi li poslužili kao ilustracija moralnih pouka propovjednika (umjetnost je svećenstvu oduvijek imala i poučnu ulogu)

-

slikarstvo, prema riječima Honorija Augustodunenskog, ima 3 cilja: 1. podučiti (jer slikarstvo je „književnost laika“) 2. estetski cilj 3. historijski cilj

-

dojmiti se, pa čak i zastrašti, jedna je od prvotnih namjera 74

Kurtoazna ljubav, moderna ljubav

-

u to se doba javlja i osjećaj – ljubav (tada nedvojbeno moderan)

-

istančanost osjećaja između dva bića vezala se uglavnom uz muževno, ratničko društvo strogo feudalnog poretka – prijateljstvo među muškarcima

-

postavlja se pitanje; može li se geneza kurtoazne ljubavi pripisati muslimanskom pjesništvu i civilizaciji?

-

„feudalno poimanje ljubavi“ nadahnuto je odnosom feudalca i vazala, pri čemu je feudalac u ovom slučaju gospa, što je stanovita naknada ženskom spolu, iako drugi u njoj vide oblik pobune protiv ćudorednosti tog istog feudalnog svijeta

-

kurtoazna je ljubav protubračna, jer brak je bio previše povlašteno polje da bi se na njemu odvijala bitka koja teži revoluciji običaja ali i senzibiliteta.

-

bilo je posve novo zagovarati neovisnost osjećaja, tvrditi da i drugi odnosi mogu postojati između spolova a ne samo nagonski, odnosi sile, interesa i konformizma.

-

južnjačko plemstvo, istančanije osjetilnosti od feudalnih barbara sa sjevera, prvi su koji su vodili „tu bitku“ osjećaja – no, je li kurtozna ljubav uistinu provansalska?

-

nije li najljepši primjer kurtoazne lubavi ljubav između Tristana i Izolde?

-

koji god odgovor bio, ostaje činjenica da je povrh te pobune i protesta kurtoazna ljubav uspjela naći ravnotežu duše i tijela, spola i osjećaja

-

povrh pretjerane 'krasnorječitosti' i obrednosti, koje su od nje učinile fenomen tog doba, unatoč manirizmu i pretjeranostima kurtoazne skolastike i modernih trubadura, ona ostaje neprolaznim darom koji civilizacija, među svim smrtnim oblicima što ih stvara, ostavlja u nasljeđe ljudskoj osjećajnosti....

Desakralizacija prirode

-

možda najvažnija promjena koju nam otkriva umjetnost srednjeg vijeka jest ona u kojoj se očituje – s realizmom i naturalizmom – i novi pogled na svijet

-

taj se pogled nadalje zaustavlja na izvanjskom izgledu te osjetni svijet postaje vrijednost za sebe, predmet neposredna užitka

75

-

pr. u gotičkoj umjetnosti – cvijeće je stvarno cvijeće, ljudske crte su individualne crte, proporcije iskazuju materijalne mjere ali bez simboličkog značenja..

-

ta je desakralizacija svijeta u određenom smislu osiromašenje, ali i oslobođenje

-

jer, iako je crkveni poslodavac nametao temu, umjetnici su, unutar zadanog okvira, bili u stanju naći svoju slobodu.

-

srednjovjekovni simbolizam ponekad postoji tek u duhu pseudoznanstvenika zaslijepljenih dijelom mitskim poimanjem srednjovjekovlja.

-

većina srednjovjekovnih djela uspijevaju se istaknuti svojim oblikom (pr.čarobne sirene)

-

gotičko doba napuššta tu šumu simbola u koju ga je uronio rani srednji vijek; slikar se očevidno trudio prikazati prizore, ljude, oruđa..takvim kakvi jesu – umjetnik ozbiljno shvaća osjetilni svijet.

-

opadanje simbolizma, njegovo povlačenje pred opipljivom stvarnošću ukazuje na duboku promjenu osjetilnosti – Čovjek, umiren, promatra svijet poput Boga nakon stvaranja, i nalazi ga lijepim i dobrim. „Gotička je umjetnost umjetnost povjerenja.“

Prijetvornost i lažnost

-

velika uznemirenost i općenit osjećaj nesigurnosti ljudi srednjeg vijeka potječe od mogućnosti da bića i stvari nisu uistinu ono kakvima se predstavljaju.

-

Srednji vijek najviše mrži laž – stoga epitet Boga predstavlja „onog koji nikad nije slagao“

-

vazali su izdajice, krivokletnici koji se odriču svoga gospodara, trgovci su lopovi koji samo sanjaju o prevari i krađi, redovnici su licemjeri, čak i propovjednici mogu biti lažni, čuda mogu biti lažna čuda....- srednjovjekovni riječnik raspolaže bogatstvom riječi kojima se može označiti beskonačni broj lažljivaca

-

nadmoć srednjovjekovnog čovjeka u odnosu na stvarnost mala je, stoga se mora služiti lukavstvom ne bi li je nadmudrio – tko nema snage ili lukavstva sigurno je osuđen na smrt.

Civilizacija vanjštine: hrana i raskoš u prehrani, tijelo i gesta

76

-

iako Crkva nagovara ljude da zanemare izvanjskost kako bi pronašli istinske vrijednosti, srednjovjekovno društvo, u svojim postupcima i stajalištima, društvo je vanjštine

-

prva izvanjskost je tijelo – „Kada čovjek umre, izliječen je od gube tijela“ (sv.Luj Joinvilleu)

-

redovnici, uzor srednjovjekovnog čovječanstva, neprestance ponižavaju tijelo asketskim postupcima – samostanski propisi svode na minimum higijenu i njegu tijela

-

za pustinjake, prljavština je vrlina

-

golotinja je, kao i rad, kazna i grijeh, ona je znak nevjere i bezbožnosti

-

iako, Franjo Asiški (često na rubu hereze), drži kako je nagost vrlina – siromaštvo je nagost, potom se simbolično ali konkretno prelazi na djelo.

-

ratnički ideal uzvisuje tijelo (mladi junaci u pjesmama imaju bijelu kožu i plavu kovrčavu kosu..) u istoj mjeri u kojoj ga kršćanski ideal umanjuje.

-

cijeli život viteza tjelesni je zanos; lov, rat, turniri.. – njegove su strasti

-

tijela svetaca, pak, štuju se i njihovo prenošenje potvrda je kanonizacije4

-

ljudi srednjeg vijeka čiji će se vid i intelektualno čulo razviti tek kasno (naočale izumljene kasno – 13.st.) – služe se najviše najmaterijalnijim od svih osjetila- dodirom

-

da bi se sačuvala tijela uglednih ličnosti, stavljali su im živu u nos, natapali ih tvarima za koje se vjerovalo da sprečavaju raspadanje, a lice se balzamiralo...

-

vjera je obećavala uskrsnuće tijela.

-

sudeći prema književnosti o pokajanju i broju izvanbračne djece...seksualni život srednjeg vijeka se slabo obazirao na savjete Crkve.

-

i higijena je napredovala, posebice u gradovima, krajem 13.stoljeća

-

pa je redovnička književnost izmijenila standarde, pridonoseći i njezi tijela

-

hrana je bila opsjednutost srednjovjekovnog društva

-

prehrana je bila prva prilika za vladajuće slojeve da potvrde svoju nadmoć nad ostalima koja se ilustrirala, prvenstveno u raskoši prehrane (vlastelinski stol kao prilika da se pokaže i utvrdi etiketa)

-

u ikonografiji poroka, proždrljivost je osobina velikaša, a gastronomija će se razviti s pojavom gradske buržoazije (prvi kuharski priručnici sredinom 13.st. u Danskoj)

4

Kanonizacija predstavlja postupak kojim se vjernici crkvene organizacije proglašavaju predmetom njenog poštovanja.

77

-

seljačke mase morale su se zadovoljiti s minimumom, kaša je bila osnova njihove prehrane, a glavni dodatak u 12.i 13.stoljeću (do tada ono što bi se prikupilo iz prirode) postaje kruh koji se uskoro širi i postaje neizostavan dodatak u svim slojevima društva

-

tijelo je podarilo srednjovjekovnom društvu srednjovjekovna je civilizacija civilizacija pokreta,

-

pokret znači i obvezuje; sve važne ugovore i zakletve u srednjovjekovlju popraćuju pokreti i preko njih se očituju.

-

pokreti vjere: znak križa; pokreti molitve; sklopljene, podignute, prekrižene ili pokrivene ruke; pokreti pokajanja: udaranje u prsa; pokreti blagoslova: polaganje ruku i znakovi križa...

-

važnost pokreta ključna je i za umjetnost srednjeg vijeka; podaruje joj izražajnost, značenje linije i pokreta

osnovna

izražajna

sredstva;

Odjeća i raskoš u odijevanju

-

društveno značenje odjeće još je veće; ona određuje svaku društvenu klasu

-

nositi odreću koja ne pripada našem položaju, znači počiniti veliki grijeh ambicije ili duhovnog propadanja – odjeća je istinska uniforma

-

samostanski propisi određuju izgled odjeće, više iz poštovanja prema vlastitom redu, nego li da bi spriječili raskoš – tek će se osnivanjem pustinjačkih redova u 11.i 12.st. (pr. cisterciti), u znak reforme prihvatiti bijela neobojena odjeća, kao suprotstavljanje benediktincima (u crnim odorama) kako bi iste i reformirali

-

svaka nova društvena klasa odmah sebi bira odjeću

-

posebna se važnost pridaje i dodacima koji posebnije određuju pripadnost: šeširi, rukavice..a kasnije i grbovlje (heraldika)

-

raskoš u odijevanju se razvija u bogatih – očituje se u kvaliteti i količini upotrijebljene tkanine (teška sukna, debela i tanka, svila..), ukrasima različitih boja..

-

krajem 13.st. pojavljuju se zakoni protiv raskoši (Italija, Francuska..) – uslijed gospodraske krize, ti su propisi pomagali da se preko razlikovanja u odijevanju sačuva društveni poredak

-

i ženska se odjeća produžuje ili skraćuje slijedeći ritam napretka ili krize

-

rublje postaje važnijim u 13.i 14.st. razmjerno napretku higijene i uzgoju lana 78

Kuća i raskoš boravišta

-

kuća je posljednje očitovanje društvenog razlikovanja

-

seljačka je nastamba sačinjena od ćerpiča5 ili drveta, svodi se uglavnom na jednu prostoriju i umjesto dimnjaka otvor na krovu

-

gradovi su sagrađeni od drveta, iako su česta meta požara (vatra velika nepogoda)

-

Crkva lako uspijeva uvjeriti ljude srednjeg vijeka da su na zemlji tek hodoćasnici – kako se ne bi vezivali uza svoju kuću

-

utvrđeni je zamak bio znak sigurnosti i ugleda (posebice kod bogatih)

-

u 11.st. niču kule i prevladava briga za zaštitom, potom se počinje cijeniti udobnost stanovanja koji dovodi i do unutarnjeg ukrašavanja prostorija

-

možda su velike gospe – mecenat žena – utjecale na istančanost u toj dekoraciji

-

simbol moći pojedinca ili obitelji, zamak često se sravnjuje sa zemljom ako je njegov gospodar poražen. Jednako je i u gradu, prognani bogataš svjedoči rušenju ili paljenju vlastite kuće (abattis ili arsis kuće)

Civilizacija igre

5

-

jedina duboka i nekoristoljubiva radost što je preostala srednjovjekovnom čovjeku, jest proslava i igra (iako kod velikaša i to može služiti razmetanju i pokazivanju)

-

znakovito je da srednji vijek ne poznaje mjesto posebne namjene – kazalište, stoga tamo gdje postoji neko središte života improvizira se pozornica i prikazuju se predstave

-

sve društvene klase upriličuju obiteljske proslave koje ih mogu čak i materijalno upropastiti; vjenčanja osiromašuju seljake godinama, a velikaše mjesecima

-

igre na neobičan način privlače to otuđeno društvo (šah, kocka...)

-

društvo odražava i sublimira svoja profesionalna bavljenja u simboličke i magijske igre: turniri i vojne sportske igre izražavaju bit viteškog života, folklorne svećanosti bit seoske zajednice..

ćerpić - vrsta opeke

79

-

glazba, pjesma i ples oduševljavaju sve drušvene slojeve, tada povrh svih nedaća, nasilja i opasnosti ljudi srednjeg vijeka pronalaze zaborav, sigurnost i opuštanje...

80